STATUS magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja
broj 7, ožujak/travanj 2005. /// Časopis izlazi dvomjesečno
Nakladnik: Udruga građana Dijalog Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Za nakladnika: Josip Blažević, [email protected]
Uredništvo: Josip Blažević, Radoslav Dodig, Zvonimir Jukić, Ivan Vukoja
Glavni urednik: Ivan Vukoja, [email protected]
Grafičko oblikovanje: Marin Musa / SHIFT KREATIVNA AGENCIJA
e-mail adresa uredništva: [email protected]
ISSN: 1512 – 8679
Tisak: Logotip, Široki Brijeg
Naklada: 1.000 primjeraka
˝
˝
Objavljivanje ove publikacije financirala je Europska unija.
Ova publikacija ne predstavlja stavove Europske komisije.
Sadržaj
UVODNIK
IVAN VUKOJA: Reformsko novo ruho . . . . . . . . . . . . . �
4
MISLIOCI
NIKOLAJ BERĐAJEV: O aristokratiji . . . . . . . . . . . . . . . �
NIKOLAJ BERĐAJEV: O liberalizmu . . . . . . . . . . . . . . �
NIKOLAJ BERĐAJEV: O Carstvu Božjem . . . . . . . . . . �
8
15
21
TEMA BROJA: DRUŠTVENE I POLITIČKE ELITE U BIH
Umjesto uvoda...
ISTVAN BIBO: Bijeda istočnoevropskih malih država. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
SRĐAN VUKADINOVIĆ: Promjene u svijesti građanaBosne i Hercegovine i stvaranje zdravog društva . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
BOŽO ŽEPIĆ: Tri republike – ponajbolje rješenje za Bosnu i Hercegovinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Te m a b r oj a . . .
RADOSLAV DODIG: Hercegovačka elita 1970. . . . . . �
61
ZVONIMIR JUKIĆ: Nova elitizacija bh. društva . . . . �
71
SLAVO KUKIĆ: Tranzicija kao pretpostavka utemeljenja nove političke klase u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
IVO LUČIĆ: Osobni osvrt na razvoj i stanje elita u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
DRAŽEN PEHAR: Retorika kao prozor u vođin um.�
89
ELDAR SARAJLIĆ: Demokratski nacionalizam: reprodukcija elita i bosanskohercegovački dominumi . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
MILOŠ ŠOLAJA: Kvazi elita i kvazi tranzicija . . . . . �
110
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Politika utjelovljenja naroda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
IVAN VUKOJA: Društvene i političke elite u BiH – pitanje odgovornosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
AKTUALIJE...
NIALL FERGUSON: Tone li globalizacija? . . . . . . . . �
SAM VAKNIN: Muslimani – novi Židovi Europe . . �
POEZIJA
NINO RASPUDIĆ: Mehmed Humačkić – Meho Džeger (1950-2004) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Govor koji je gosp. Nino Raspudić - Kavanski održao prigodom iznimno
posjećene poetske večeri Mehe Džegera, travnja 2002. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Antologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . �
NINO RASPUDIĆ: Kad ode dio grada . . . . . . . . . . . . �
LIKOVNOST
IVAN VUKOJA: Okrutnosti kruga . . . . . . . . . . . . . . . �
138
141
146
147
149
154
158
PRIKAZI
RADOSLAV DODIG: Uspomene Leona Bilińskog . . �
166
NINO RASPUDIĆ: Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Uv o d n i k
Reformsko novo ruho
Sve reforme koje neće rezultirati ili ukidanjem entiteta, ili stvaranjem
trećeg entiteta, u funkciju su re-produciranja, odnosno zamrzavanja
statusa quo. Logično je da održavanje i produžavanje ovakvog bolesnog
stanje nekome ipak odgovara. Moj odgovor je da odgovara velikosrpskim
i velikobošnjačkim elitama, pseudoalternativcima i dijelu pripadnika
međunarodne zajednice u BiH, ali i potpuno dezorijentiranim,
nesposobnim i ucijenjenim pripadnicima hrvatske političke elite koji
jedino u ovakvim okolnostima mogu opstati kao elita
Ivan Vukoja
P
OSTOJI SAMO JEDNA STVAR OKO KOJE SE SLAŽU
gotovo svi žitelji Bosne i Hercegovine, kao i svi, manje ili više dobri, poznavatelji bosanskohercegovačkih prilika, a taj je da je Bosna i Hercegovina, i kao država, i kao društvo, u dubokoj i kroničnoj krizi. Ta kriza toliko je sveprisutna i očigledna, da je postala gotovo neprepoznatljiva. Hipertrofirajući u sve sustave i segmente
društvenog, državnog, političkog, kulturnog i javnog
života, i prikazujući se u različitim situacijama različitim oblicima, gotovo joj uspijeva sakriti negdje svoje
pravo lice. Ta kriza, naravno, nije nikakav zasebni samosvjesni entitet koji se s nama, za vlastiti račun ili užitak, igra
skrivača neprestano nas zavodeći i razvodeći. Ona je samo
jedno kompleksno društveno stanje koje se može objasniti uzrocima koji su do njega doveli i posljedicama koje ono
kao takvo proizvodi. Tek kada uvidimo uzroke i posljedice
ove sveprisutne i permanentne krize, moći ćemo ju objasniti ne gubeći se u šarolikom mnoštvu njenih pojavnih
oblika. Odnosno, tek kada to mnoštvo pojavnih oblika krize uspijemo svesti na jedan, ili barem nekoliko osnovnih
zajedničkih imenitelja, možemo kazati da smo otkrili njezino pravo lice, ili, dijagnosticirali njezino pravo stanje.
Iz iskustva nekih drugih područja znamo da je ispravna dijagnoza uvjet i pretpostavka uspješnog liječenja. Uz najbolju volju, znanje i zalaganje liječnika, kao i primjenu vrhunskih terapijskih sredstava rezultati liječenja neće biti poziti-
4 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
vni ukoliko početna dijagnoza nije točna. Što više, na pogrešnoj dijagnozi zasnovana terapija za posljedicu ima
pogoršanje stanja s mogućim katastrofalnim posljedicama. U ovakvom slučaju, bilo bi zanimljivo razmotriti tko
je, u kojem obliku i koliko odgovoran za ishod liječenja: pacijent koji ima bolest, ili liječnici koji su koristeći svo svoje
specijalističko znanje krivo dijagnosticirali stanje, te, u najboljoj namjeri, provodili krivu terapiju. Cinici bi rekli da je to
ne važno – mrtva usta se ne žale niti traže pravdu.
Koristeći primjer krivog dijagnosticiranja bolesti kao jednu stranu analogije, vratimo se svekolikoj društveno-političkoj krizi u Bosni i Hercegovini. Očito je da pacijent pokazuje znakove ozbiljne bolesti. Tko bi se tim problemom
trebao pozabaviti? Načelan odgovor trebao bi glasiti: društvene i političke elite u BiH. Pretpostavka je da će te elite,
odnosno pripadnici tih elita, stručno i odgovorno izvršavati svoje obaveze u skladu s dodijeljenim ili preuzetim društvenim ulogama. Krenemo li od prethodno navedene pretpostavke prema analizi konkretnog društvenog djelovanja
spomenutih elita, uvidjet ćemo da se te elite u velikoj mjeri
i u većini slučajeva ne ponašaju u skladu s našom pretpostavkom. Naime, niti su stručne, a još manje odgovorne.
Umjesto, dakle, da se trude pronaći glavne uzroke stanja i što preciznije dijagnosticirati problem, oni se poput nadriliječnika, cirkusanata i lakrdijaša natječu u
tome tko će postaviti čudnovatiju i kompliciraniju di-
Uv o d n i k
jagnozu, imajući pri tom više u vidu svoju liječničku reputaciju i svoj status u odnosu na ostale kolege i zamišljenu
strukovnu zajednicu, nego stanje pacijenta i njegove probleme. Umjesto da najprije temeljito pregledaju pacijenta
i iscrpno porazgovaraju s njime, te nakon višekratnih i različitih pretraga i pregleda, na razini konzilija postave zajedničku dijagnozu, svatko insistira na nekim svojim objašnjenjima, dijagnozama i terapijama. I time, naravno, stvaraju još veću zbrku i konfuziju kako u međusobnim, tako i
u odnosima prema pacijentu.
mentalnu važnost ovih činjenica, ne može biti obrazac
stvarne promjene (političke) strukture i (društvenih) uvjeta bosanskohercegovačkog društva i države.
Bio je ovo kratki pokušaj slikovitog opisa pseudoalternativaca i estradnih intelektualaca, ili pak, pseudoalternativnih
mladointelektualaca kako ih u svom izvrsnom eseju Demokratski nacionalizam: reprodukcija elita i bosanskohercegovački dominumi, kojeg donosimo u okviru teme ovog broja, naziva Eldar Sarajlić. No, to je samo jedna strana, jedan
od dvaju fiksiranih konteksta bosanskohercegovačke dijalektike kontekstualizma, upotrijebimo ponovno Sarajlićev izraz. Drugi pol fiksacije, u spomenutom eseju naziva se etno-nacionalnim, etno-nomološkim ili demokratskim
nacionalizmom u svom pseudoprostornom određenju.
U poznatoj Andersenovoj bajci Carevo novo ruho, pripovijeda se o caru koji je tako čudesno bio zaljubljen u novu
odjeću. Priča kaže da su jednog dana u grad u kojem se nalazio njegov dvorac došla dva stranca koji su za sebe tvrdili da su vrsni tkalci i da znaju otkati najljepšu tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da su njezine boje
i šare neobično lijepe nego i odjeća sašivena od te tkanine ima neobičnu osobinu – ona je nevidljiva za svakoga
tko nije sposoban za svoju službu ili je nepodnošljivo
glup. Car je čim je čuo za tu čudnu tkaninu dao strancima
veliki predujam i dogovorio se da čim prije započnu s tkanjem. Kada je trebalo vidjeti kako posao napreduje, car je
iz opreznosti najprije poslao svoga ministra. Bojeći se priznati da ništa ne vidi i da tkanina zapravo ne postoji, ministar je razmišljao:
Za naše prilike uistinu briljantnim esejom Sarajlić nam
objašnjava socijalnu reverzibilnost dijalektike kontekstualizma u kojoj etnonacionalizam i pseudoalternativnost
kao dominantni konteksti bosnskohercegovačkog društva
ne teže sintezi kao vlastitom dijalektičkom ukidanju i nadilaženju, već se sama dijalektika kontekstualizma pokazuje kao permanentno vraćanje na prethodne kontekst(e), te
time jedino vrši funkciju samoodržanja kroz samoodnošenje vlastitih kontekstualnih polova. Krajnje posljedice takve dijalektike mogli bi slikovito nazvati hodanje u mjestu,
vrćenje u krugu, re-produkcija statusa quo, ili pak, opetovano vraćanje društva na početne pozicije.
Ipak, Sarajlić u svome eseju previđa i zanemaruje jednu
važnu društvenu činjenicu, koja ne dovodi u pitanje, niti
umanjuje validnost njegovog modela i lucidnost njegovih
zapažanja, ali koja ipak izmiče navedenoj kontekstualizaciji i drastično mijenja panoramu bosanskohercegovačkog
političkog krajolika. A ta činjenica je da se tri demokratska nacionalizma u svom pseudoprostornom određenju ne
nalaze u međusobno ravnopravnim pozicijama. Dapače,
sva tri imaju svoje specifičnosti koje priječe da ih se svede na zajednički imenitelj. Jedan demokratski nacionalizam u svom pseudoprostornom određenju ima vlastitu republiku i secesionističke pretenzije, drugi relativnu dominaciju nad zajedničkim teritorijem i hegemonističke pretenzije, a treći bez teritorija, najmalobrojniji i politički najslabiji sve više postaje talac i
kolateralna šteta međusobnog odmjeravanja snaga
prve dvojice.
Stoga, niti jedna analiza koja previđa i ne uvažava funda-
Tako i sve takozvane reforme koje se provode u Bosni i
Hercegovini čiji cilj nije ukidanje temeljne asimetričnosti
bosanskohercegovačkog društva i države izražene formulom tri naroda – dvije republike, samo stvaraju dodatni privid društvene dinamike i simuliraju političke promjene i
procese.
– Gospode Bože, da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali, to nitko ne smije saznati. Zar da ja nisam dorastao svome pozivu? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!
– Pa vi ništa ne kažete – reče jedan od tkalaca.
– O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje
su divne! – odgovori stari ministar gledajući u tkalački stan
kroz svoje naočale – Da, da reći ću caru da mi se tkanina
izuzetno dopada!
– E, to nam je veoma drago! – rekoše tkalci u jedan glas i
počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.
Stari ministar je pažljivo slušao kako bi sve to mogao
ponoviti kada se vrati u dvor.
Nakon ministra, tkaninu je vidio i hvalio visoki časnik, pa
i sam car s čitavom svitom svojih paževa. Nakon toga dogovoreno je da car novo ruho obuče prigodom najveće godišnje svetkovine. I procesija s carem u novom ruhu krenu gradom. Sad je već sva svjetina s oduševljenjem klicala
caru diveći se ljepoti njegovog novog ruha. No, kad se stišaše glasovi divljenja, dogodi se nešto neočekivano. Jedna
djevojčica – koja nije marila što će drugi misliti o njoj,
a nije se ni bojala da će izgubiti posao jer ga nije ni
imala – začuđeno uzvikne:
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
|5
– Car je gol! Oh, pogledajte, car je gol!
Ključne riječi za razumijevanje analogije su tkanina i reforme. Sva višeglasna uvjeravanja o ljepoti i kvaliteti tkanine
nisu mogla prikriti banalno jednostavnu fundamentalnu
činjenicu da je car gol. Tako ni sve tekuće reforme u Bosni
i Hercegovini ne mogu prikriti niti ispraviti temeljnu nelogičnost bosanskohercegovačkog društva i države: tri konstitutivna naroda – dvije republike. Tri u dva nikako ne ide
bez ostatka.
Načelno postoje samo dvije mogućnosti za logično i pravedno rješenje ovoga problema:
- ili ukinuti postojeće republike/entitete
- ili napraviti tri republike/entiteta
Postojeći daytonski model je asimetričan, nelogičan, nepravedan i diskriminirajući. Sve reforme koje neće rezultirati ili ukidanjem entiteta, ili stvaranjem trećeg entiteta,
u funkciju su re-produciranja, odnosno zamrzavanja statusa quo. Logično je da održavanje i produžavanje ovakvog
bolesnog stanje nekome ipak odgovara. Moj odgovor je da
odgovara velikosrpskim i velikobošnjačkim elitama, pseudoalternativcima i dijelu pripadnika međunarodne zajednice u BiH, ali i potpuno dezorijentiranim, nesposobnim i
ucijenjenim pripadnicima hrvatske političke elite koji jedino u ovakvim okolnostima mogu opstati kao elita.
Pitanje elita u konačnici je pitanje odgovornosti, a u
svome ishodištu – pitanje angažmana. Poput djevojčice iz Andersenove bajke kazati: Car je gol! Na djelu je neravnopravnost konstitutivnih naroda i nacionalna diskriminacija, ili, zbog financijskih, statusnih, konformističkih,
kukavičkih razloga poput starog ministra kazati: O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne!
Ovo su spasonosne reforme i sudbonosni tjedni za Bosnu i
Hercegovinu. Svatko tko se smatra društveno/politički angažiranom i odgovornom osobom, bez obzira na nacionalnu (ne)pripadnost, trebao bi neprestano ukazivati na ovu
činjenicu i izražavati svoj javni protest. Ne mogu biti dvije republike/entiteta za tri naroda. To je fundamentalna nelogičnost bosanskohercegovačkog društva i
države. Sve što se naknadno kalemi na takvoj osnovi ne
može donijeti lijepe i mirisne cvjetove, niti hranjive i ukusne plodove.
Mislioci:
Nikolaj Berđajev
Mi s l i o c i
Pismo šesto
O aristokratiji
Aristokratija nije sloj ni klasa, aristokratija je izvesno duhovno načelo,
koje je po svojoj prirodi neuništivo, i ono deluje u svetu, u raznim vidovima
i oblicima ... svojstvo aristokratizma je darežljivost a ne gramzivost. Istinska
aristokratija može služiti drugom, čoveku i svetu, jer nije obuzeta
sopstvenim isticanjem, ona po sebi stoji dovoljno visoko. Ona se žrtvuje i
u tome je večna vrednost aristokratskog načela
Nikolaj Berđajev
POGLAVLJE IZ KNJIGE: NIKOLAJ BERĐAJEV: FILOZOFIJA NEJEDNAKOSTI*,
MEDITERAN – OKTOIH, BUDVA – TITOGRAD, 1990.
L
JUBAV PREMA ARISTOKRATSKOJ IDEJI JE SUDBINA
maloga broja njih u vašem demokratskom veku. Na
aristokratske simpatije se gleda ili kao na pojavu klasnoga instinkta ili kao estetizam koji je bez ikakvog značaja u životu. No, uistinu, aristokratija ima dublju, vitalniju osnovu. Danas su te osnove zamagljene i njih se počinje zaboravljati. Ali onaj ko se zanima za suštinu života, a
ne samo za njegov površni sloj, mora da prizna da nije aristokratija već upravo demokratija lišena ontoloških osnova, upravo demokratija nema u sebi ničeg noumenalnog –
njena je priroda čisto fenomenolistička. Aristokratska ideja zahteva vladavinu najboljih, a demokratija formalnu vladavinu svih. Aristokratija kao vladavina i gospodstvo najboljih, kao zahtev za kvalitativnim odabiranjem, ostaje za
sve vekove najviši princip društvenoga života, jedina utopija dostojna čoveka. I sva ta vaša demokratska galama, kojom se oglašavate na trgovima i pijacama, neće u plemenitom ljudskom srcu iskoreniti san o gospodstvu i vladavini
najboljih, izabranih, neće ugušiti onaj zov koji dolazi iz dubina koji priziva da se jave najbolji i izabrani, da aristokratija zauzme svoja večna prava. Naše mizerno doba treba
podsetiti na Karlajlove reči iz njegove divne knjige Heroji i
∗
herojsko u istoriji: “Svi društveni procesi, kakve uopšte možete posmatrati u ljudskom rodu, vode jednom cilju – da li
ga ostvaruju ili ne, to je drugo pitanje – a to je: otkriti svoga
Ablemand – sposobnog čoveka – i odenuti ga simbolima
sposobnosti – veličinom, poštovanjem ili čime god još hoćete, pod uslovom da on poseduje stvarnu mogućnost da
upravlja ljudima u skladu sa svojom sposobnošću. Izborni govori, parlamentarne interpelacije, bajke o reformama,
francuska revolucija, sve u biti teži cilju na koji sam ukazao, ili se, u protivnom, pokazuje kao savršeno besmisleno.
Nađite najsposobnijeg čoveka u određenoj zemlji, postavite ga na visok položaj, kakav samo može biti, obavezno ga
poštujte i vi ćete dobiti apsolutno savršenu vladu, i nikakva
glasačka kutija, parlamentarna leporečivost, glasanja, ustavna načela i uopšte nikakvi drugi mehanizmi ne mogu poboljšati položaj takve zemlje ni za jotu”. Naše vreme bi još
trebalo podsetiti i na Platona; u njegovoj aristokratskoj utopiji ima nečeg večnog, iako je njena ljuštura bila vremenski prolazna. Sam njegov aristokratski princip ne može biti
prevaziđen; on je privlačio srednjevekovlje i privlačiće sebi
i vremena koja dolaze. Dok bude živ ljudski duh i dok kvalitativni lik čoveka – lik ljudski – ne bude konačno istisnut
Napomena izdavača / Knjiga Nikolaja Berđajeva Filozofija nejednakosti objavljena je prvi put 1923. godine u Berlinu, u izdanju Obelisk-Verlag. Knjigu je Berđajev napisao 1918. godine, a berlinsko izdanje ima i jedan kratki pogovor iz 1923. Drugo izdanje, bez tog pogovora, izašlo je u Parizu, YmcaPress, 1971. godine. Osim za specijaliste, ova knjiga je bila uglavnom nepoznata, a i oni koji su je znali, “govorili su o njoj samo u aluzijama”, kako kažu
Ana i Konstantin Andronikov u svojim napomenama za treće izdanje (l’Age d’Homme). Berđajev je stavio i podnaslov: Pisma o socijalnoj filozofiji ljudima koji me ne vole; izdavači izbjegavaju ovaj podnaslov.
8 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Mi s l i o c i
kvantitetom, čovek će težiti carstvu najboljih, istinskoj aristokratiji. I šta vi možete suprotstaviti takvom uzvišenom
ljudskom snu, toj jedinoj vrednoj utopiji? Demokratiju – te
socijalizam i anarhizam. Ja ću još proanalizirati sve te vaše
snove i utopije. Aristokratski princip je – ontološki, organski i kvalitativni princip. Svi vaši principi, demokratski, socijalistički i anarhistički – su formalni, mehanički i kvantitativni, svi su oni ravnodušni prema realnostima i kvalitetima života, prema onome što je ljudski sadržaj.
U suštini, demokratija se čak i ne može suprotstavljati aristokratiji. To su nesamerljivi pojmovi, potpuno različiti po
kvalitetu. I predstavnička demokratija može sebi postaviti
kao cilj izbor najboljih i ustanovljenje carstva istinske aristokratije; demokratija može biti shvaćena kao stvaranje
uslova pogodnih za kvalitativni izbor, za stvaranje-izdvajanje aristokratije. Pri tome kao cilj može biti traganje za realnom a ne formalnom aristokratijom, to jest odstranjivanje one aristokratije koja nije carstvo najboljih – otkrivanje dakle slobodnih puteva istinskoj aristokratiji. Sve demokratije, koje ste vi smislili, loše služe tim ciljevima i na
njih zaboravljaju u ime mizernih interesa današnjega dana.
Demokratija se lako pretvara u formalno oruđe organizacije interesa, potreba za boljim se zamenjuje onim što više
odgovara interesima, što im bolje služi. Sama po sebi demokratija nema unutarnji, ontološki sadržaj i zato može
služiti najprotivurečnijim ciljevima. Time se ona suštinski
razlikuje od aristokratije koja ima ideale plemenitost, soj i
kvalitet. Ne obmanjujte se spoljašnjim, ne prepuštajte se
sasvim mizernim iluzijama. Od nastanka sveta je upravljala, upravlja i upravljaće, manjina a ne većina i to je tačno u
svim vidovima i tipovima vladanja, u monarhijama i u demokratijama, u reakcionarnim i u revolucionarnim epohama. Bez vladanja manjine izlaza nema i vaši demokratski
pokušaji da stvorite carstvo većine su u suštini žalosna samoobmana. Pitanje je samo da li manjina upravlja bolje ili
gore. Jednu manjinu može smeniti druga manjina i to je
sve. Gori obaraju bolje ili bolji obaraju gore; neposredne
uprave i vladavine ljudske mase ne može biti, to je moguće samo kao momenat stihijne masovne poplave u revolucijama i pobunama, ali se i tu veoma brzo pojavljuje diferencijacija, stvara se nova manjina, koja uzima vlast u svoje
ruke. U revolucionarnim epohama obično vlada grupa demagoga, koja se lukavo koristi instinktima masa; revolucionarne vlade, koje sebe smatraju narodnim i demokratskim,
su uvek tiranija manjine. I retko je, sasvim retko, ta manjina
bila izbor najboljih. Revolucionarna birokratija je obično
ispod one stare birokratije i njenoga nivoa, one koju revolucija obara. Revolucionarna masovnost je samo atmosfera, u kojoj se ostvaruje tiranija manjine.
Prividan je brzo prolazan trijumf demokratije; ona traje
samo jedan tren. Tako bi prividan bio i trijumf socijalizma
kada bi bio moguć. Oslobodite se vlasti reči i spoljašnjih
odora, pogledajte bolje na samu suštinu života. U sasvim
realnoj, istinskoj stvarnosti uvek je reč o pitanju – da li trijumfuje aristokratija ili ohlokratija? U suštini postoje samo
dva tipa vlasti – aristokratija i ohlokratija, vladavina boljih i vladavina gorih. Ali uvek, uvek vlada mali broj – to je
neprekoračivi zakon prirode. Vladavina svih realno ništa
ne znači; to je nešto mračno, neizdiferencirano, to je haotična smeša. Svako vladanje takvim haosom pretpostavlja
razlikovanje i izdvajanje ovih ili onih elemenata, aristokratije ili oligarhije. Postoje nesavladive težnje za stvaranjem
plemstva, ono zanavek ostaje obrazac najuzvišenijega kvalitativnoga stanja, diferencirane i izdvojene vrste. Buržoazija je oponašala plemstvo, oponašaće ga i proletarijat, svi
parvenus žele da budu plemići. I u socijalizmu proletarijat hoće da bude novo plemstvo, nova aristokratija. U svetu, očevidno i mora postojati manjina, koja ima privilegovan položaj. Obaranje istorijske hijerarhije i istorijske
aristokratije ne znači ukidanje svake hijerarhije i svake aristokratije, svaki životni sistem je hijerarhičan i
ima svoju aristokratiju; nije hijerarhična samo gomila smeća, samo se u njoj ne izdvajaju nikakvi aristokratski kvaliteti. Ako je narušena prava hijerarhija i uništena prava aristokratija, javljaju se lažne hijerarhije i stvaraju se lažne aristokratije. Gomila varalica i ubica, gomila
društvenoga šljama može da stvara novu lažnu aristokratiju i da postavi hijerarhijsko načelo u društvenome ustrojstvu. To je zakon svega što je živo, svega što poseduje vitalne funkcije. Samo gomilica sitnoga peska može postojati bez hijerarhije i bez aristokratije. I vaša razumska negacija hijerarhijsko-aristokratskog načela uvek za sobom povlači imanentnu kaznu – umesto aristokratske hijerarhije
obrazuje se olhokratska hijerarhija. I vladavina rulje stvara
svoju izabranu manjinu, svoj izbor boljih i moćnih u grubijanstvu, svoje prve među grubijanima, knezove i magnate grubijanskoga carstva. Na religijskom planu pak obaranje Hristove hijerarhije stvara antihristovu hijerarhiju. Bez
lažne aristokratije, bez aristokratije u obratnom smislu vi
ne možete ni jednoga dana proživeti; svi plebejci bi hteli da
postanu aristokrate. A plebejski duh je duh zavisti i mržnje
prema aristokratiji. Najprostiji čovek iz naroda može da ne
bude plebejac u tom smislu, i kod seljaka-mužika mogu
postojati crte istinskoga aristokratizma, koji nikom ne zavidi, mogu postojati hijerarhijske crte svojega soja koji je
od Boga označen i predodređen.
***
Aristokratija je soj, ona ima ontološku osnovu i sopstvene,
ni od koga pozajmljene, crte. Aristokratiju je stvorio Bog
i od Boga je ona primila svoj kvalitet – rušenje istorijske
aristokratije dovodi do uspotsavljanja druge aristokratije.
Predstavnici buržoazije, kapitala, proletarijata i predstavnici rada pretenduju da budu aristokratija. Aristokratske
pretenzije proletarijata čak prevazilaze pretenzije svih drugih klasa, jer po učenju njegovih ideologa proletarijat sebe
spoznaje kao izabranu klasu – mesiju, jedino istinsko čoveSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
|9
Mi s l i o c i
čanstvo, višu rasu. Međutim, svaka želja da se pristupi
aristokratiji, da se iz nižeg stanja uzdigne do aristokratije, u suštini i nije aristokratična. Moguć je samo
prirodni i urođeni aristokratizam, onaj koji je od Boga. Misija prave aristokratije nije samo u tome da se uzdignemo
do nedostižnih, viših stanja koliko u tome da se spustimo
do nižih stanja. I unutrašnji i spoljašnji aristokratizam je
urođen a ne stečen – svojstvo aristokratizma je darežljivost a ne gramzivost. Istinska aristokratija može
služiti drugom, čoveku i svetu, jer nije obuzeta sopstvenim isticanjem, ona po sebi stoji dovoljno visoko.
Ona se žrtvuje i u tome je večna vrednost aristokratskog načela. U ljudskom društvu i treba da postoje oni
kojima nije potrebno da sebe uzvisuju, koji su oslobođeni
neplemenitih crta, onog što je u vezi sa sopstvenom željom
za isticanjem nad drugima. Prava aristokratije su urođena
prava, a ne lako stečena. U svetu i treba da bude ljudi s takvim osećanjem prava, potreban je duševni tip slobodan
od atmosfere borbe za sticanje prava. Oni koji u radu i borbi stiču svoja prava i poboljšavaju svoj društveni položaj,
nisu pošteđeni mnogih gorkih osećanja, uvrede a često i
od zlobe, oni su pritisnuti svojom bednom prošlošću; naravno, ja govorim ne o izuzetnim ljudima, za koje zakon nije
ni pisan, već o srednjem nivou među ljudima.
stvo ne mogu biti aristokrate. Čovekov aristokratizam kao
najviši hijerarhijski stupanj života je aristokratizam bogosinovstva, plemenito rođenih sinova Božjih. Zato je hrišćanstvo aristokratska religija, religija slobodnih sinova Božjih,
religija darovane milosti Božje. Učenje o milosti je aristokratsko učenje. Nije aristokratična svaka psihologija uvređenosti, svaka psihologija pretenzije – to je plebejska psihologija. No, aristokratična je psihologija osećanja krivice
slobodne dece Božje. Aristokratu je svojstvenije da se
oseća krivim nego uvređenim. Hrišćanstvo je prožeto
tom aristokratskom psihologijom. Hrišćanska svest sinova
Božjih, dece slobode a ne dece nužnosti i robova sveta – jeste aristokratska svest. Oni koji se osećaju kao pastorci Božji i koje je sudbina uvredila gube plemenite, aristokratske
crte. Plemeniti aristokrata oseća da je sve ono što ga
uzvisuje primio od Boga i da je sve ono što ga unižava
samo rezultat njegove krivice. To je direktno suprotno
onoj plebejskoj psihologiji neplemenitog, koji sve što uzvisuje smatra stečenim po pravu milosti, a sve ono unižavajuće kao uvredu i krivicu drugih. Tip aristokrate je direktno
suprotan tipu roba i parvenu-ja. To su po duševnom sklopu različite rase. Aristokratski duševni sklad može postojati i kod običnog radnika, a istovremeno i plemić može biti
prostak-grubijan.
Moguća je i opravdana samo aristokratija po milosti Božjoj, po duhovnome poreklu i pozvanju, aristokratija po
plemenitom poreklu, po vezi s prošlošću. To što vi vidite
kao nepravdu, što vas gnevi u položaju aristokratije, to je i
njeno opravdanje u svetu, to je privilegija porekla, rođenja
a ne nekih ličnih zasluga arisrokrate. Aristokrata se može
biti, samo ne po zaslugama, ne ličnim radom i uspesima
– i nešto takvo mora i postojati u svetu. Genije i talenat
pripadaju duhovnoj aristokratiji – jer to su darovi koji
nisu zasluženi ni zarađeni. Genije i talenat nastaju rođenjem, duhovnim poreklom, duhovnim nasleđivanjem. Duhovna aristokratija ima istu prirodu kao i socijalna, istorijska aristokratija, to je uvek bila privilegovana rasa
koja je bez truda stekla svoje prednosti. I takva duhovno i
fizički privilegovana rasa i treba da postoji u svetu, kako
bi došle do izražaja crte duševne oplemenjenosti. Plemenitost i jeste osnova, duševna osnova svakoga aristokratizma. Plemenitost se ne stiče, ne zarađuje, ona je dar sudbine, svojstvo soja – to je duševni dar posebne vrste. Plemenitost je direktno suprotna svakoj uvređenosti i osećanju
zavisti, to je svest o svojoj pripadnosti istinskoj hijerarhiji
svog prvobitnog, urođenog postojanja u hijerarhiji. Plemenit čovek, aristokrata zna da postoje hijerarhijski viši položaji – “staleži”, ali to u njemu ne budi nikakva gorka osećanja, ne ponižava ga, ne koleba njegovo osećanje dostojanstva. Svest o svom dostojanstvu je takođe duševna obnova aristokratizma, a to je dostojanstvo urođeno a ne stečeno. To je dostojanstvo sinova plemenitih očeva. Aristokratizam je sinovstvo, aristokratizam pretpostavlja vezu s očevima; oni koji su bez porekla, koji ne znaju za svoje očin-
Vi hoćete da umanjite kvalitet ljudske rase, hoćete da iz
lika ljudskoga iskorenite aristokratske crte – vama smeta
aristokratska plemenitost. Na psihologiji uvređenosti, zavisti i zlobe, na plebejskoj psihologiji vi gradite vaše carstvo, vi uzimate ono najgore od radnika, seljaka i intelektualne boemije, i od tog najgoreg hoćete da stvorite bolji život, vi prizivate osvetoljubivost instinkata ljudske prirode.
Vaše se dobro rađa iz zla, vaša se tama pali i iz nje dolazi
svetlost vaša. Vaš je Marks učio da u zlu i od zla treba da
se rodi novo društvo, smatrao je da je pobuna najmračnijih i najnakaznijih ljudskih osećanja put koji tome vodi. On
je duševni tip proletera suprotstavio duševnom tipu aristokrate. Proleter je onaj ko neće da zna za svoj poreklo, ko ne
poštuje svoje pretke, za koga ne postoje ni rod-dom ni domovina. Proleterska svest uzdiže uvređenost, zavist i osvetoljubivost na nivo vrlina novog čoveka budućnosti; ona
vidi oslobođenje u onoj pobuni i ustanku koji su najstrašnije ropstvo duše, njena zarobljenost u spoljašnjim stvarima
u svetu materijalnog. Proleter je izbačen na površinu, aristokrata pak mora da živi na većoj dubini, on mora dublje
da oseća svoje veze i korene. Proleterska svest razara vezu
vremena, ruši kosmos. Proleterska psihologija i proleterska
svest ne moraju obavezno postojati kod radnika, kod čoveka koji se nalazi na nižim stepenicama socijalne lestvice, i
rob može sebe da oseća sinom u odnosu na Boga, na domovinu, oca i majku, i on može duboko da doživljava svoju
povezanost sa veličinom nacionalne i kosmičke celine, da
bude svestan svojega mesta u hijerarhiji. Poznavao sam
obične radnike koji su bili veće aristokrate nego mnogi plemići, ali vi ne želite da radnik bude u takvom pleme-
10 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Mi s l i o c i
nitom stanju, vi hoćete da ga pretvorite u pravoga proletera, u plebejca po ubeđenju. U temelje svoga carstva, koje
je tuđe svakom aristokratizmu, vi polažete pobunu roba i
ustanak plebejstva. U pobuni i ustanku ima nečeg ropskog
i lakejskog; onaj ko je plemenit, svestan svoga najvišega dostojanstva, onaj ko u sebi čuva uzvišeni lik ljudski, aristokrata po duhu ili aristokrata po krvi, ako se samo nije i izrodio i posrnuo, pronaći će druge puteve ostvarivanja pravde
i prava i puteve razobličavanja nepravde i laži. Iz unutrašnjeg aristokratizma, iz oplemenjivanja duše se može roditi
novi, bolji život, ali se takav život nikada neće roditi iz ropstva koje se buni, iz lakejske negacije svih svetinja i vrednosti. Vaš tip proletera je ovaploćena negacija večnosti, isticanje truležnosti i onoga što je u vremenu prolazno. Istinski
tip aristokrate je okrenut večnosti.
U aristokratizmu ima božanske nepravičnosti, božanske
ćudi i samovolje, bez kojih je nemoguć kosmički život i lepota vaseljene. Bezdarni, plebejsko-proleterski zahtev egalitarističke pravičnosti i nagrađivanja svakog prema količini uloženog truda jest udarac cvatu života, atak na božansko izobilje. Na većoj dubini to je atak na tajnu božanske
milosti, zahtev da i ta tajna bude racionalizovana. Ali u nepravičnom božanskome izobilju skriva se uzvišeni smisao
života u svetu, njegovoga cvetanja. U istoriji se aristokratija može rađati i izrođavati i ona obično pada i izrođava se.
Ona lako može postati previše kristalizovana, previše zatvorena u sebe i zatvorena za stvaralačka kretanja u životu; ona je sklona obrazovanju kasti. Ona počinje da se suprotstavlja narodu, ona izneverava svoju misiju i umesto
služenja drugima zahteva privilegije. Ali aristokratizam
nije pravo već obaveza. Aristokratska vrlina daje a
ne oduzima; aristokrata je onaj kome je više dato, ko
može da odvaja od svoga obilja. Borba za vlast i interese po svojoj prirodi nije aristokratska, aristokratska vlast
je vlast najboljih i najplemenitijih, najmoćnijih po svojim
darovima, ona nije pravo već obaveza, nije pretenzija već
služenje. Prava najboljih su urođena prava, borba najboljih i trud njihov su usmereni na vršenje dužnosti, na služenje. Aristokratija je po ideji spremna na žrtvovanje, ali
ona može da izneveri svoju ideju. Tada se ona sasvim grčevito hvata za svoja spoljašnja preimućstva i pada. No uvek
valja imati na umu da narodne mase izlaze iz mraka i prihvataju kulturu kroz izdvajanje aristokratije koja ostvaruje svoju misiju. Arisrokratija je prva izašla iz mraka i dobila Božji blagoslov. I na određenim stupnjevima istorijskog
razvoja aristokratija treba da se odrekne nekih svojih prava kako bi i dalje igrala stvaralačku ulogu u istoriji. Ako u
Rusiji još ima prave aristokratije ona treba da se žrtvuje, da
se odrekne borbe za svoje pogažene privilegovane interese.
Aristokratija nije sloj ni klasa, aristokratija je izvesno
duhovno načelo, koje je po svojoj prirodi neuništivo, i
ono deluje u svetu, u raznim vidovima i oblicima.
***
Neki među vama su spremni da priznaju duhovnu aristokratiju, iako to čine nerado. Ali vi previše uprošćeno zamišljate odnos između duhovne i istorijske aristokratije,
vi mislite da je istorijska aristokratija samo zlo prošlosti,
da ona nema svoje pravo na postojanje i da nema nikakve
veze sa duhovnom aristokratijom. U stvarnosti sve je mnogo složenije nego što se vama čini, sve je, šta više, mnogo
složenije nego što se vama čini, vama koji sve uprošćavate.
Naravno, niko neće mešati i izjednačavati duhovnu i istorijsku aristokratiju. Predstavnici istorijske aristokratije mogu biti mnogo niže u duhovnom smislu i najviši predstavnici duhovne aristokratije ne moraju poticati, obično i ne potiču, iz aristokratskih slojeva. To je
neosporno, to je elementarna istina, ali se ne može negirati
značenje krvi, nasleđa, rasnog, socijalnog izbora za stvaranje srednjeg duhovnog tipa. Vi ste se sasvim navikli da čoveka uzimate apstraktno, kao aritmetičku jedinicu; vi čoveka odvajate od predaka, od njegovih naslednih tradicija
i navika, od njegovog vaspitanja, od vekova i milenijuma,
koji žive u njegovoj krvi, u ćelijama njegovoga organskoga bića, od svih organskih njegovih veza. Ali vaš apstraktni,
aritmetički čovek je fikcija a ne realnost, on je lišen svakog
sadržaja; vi mislite da je čovek ono po čemu je sličan svakom drugom – dve ruke, dve noge, dva oka, nos i tako dalje.
I upravo zbog toga vašem pogledu izmiče čovek, jer on je u
većoj meri ono čime ne liči na svakog drugog. U ljudskoj se
individualnosti ukršta mnogo krugova i oni obrazuju čoveka kao soj. Čovek organski i krvlju pripada svojoj rasi, svojoj naciji, staležu i svojoj porodici i u toj neponovljivoj individualnosti, koja samo njemu pripada, originalno se prelamaju sve rasne, nacionalne, staleške, porodične osobine
nasleđa, predanja, tradicija i navika. Ljudska se ličnost kristalizuje na ovom ili onom organskom tlu, ona mora imati nad-ličnu, kompletnu sredinu u kojoj se vrši kvalitativni
izbor. Jedna od najvećih zabluda svake apstraktne sociologije i apstraktne etike jeste nepriznavanje značaja rasnoga
odabiranja koje stvara soj, koje formira kako duševni tako
i fizički tip. U ljudskom tipu ogroman značaj ima rasa. Čovek može da prevladava ograničenost rase i odlaziti u beskraj, ali mora imati individualizovan, svoj soj. Plemić koji
je prevladao ograničenost plemstva, koji se oslobodio svih
staleških predrasuda i interesa, po rasi će ostati plemić, po
svom duševnom tipu; i sama pobeda plemstva u tom smislu može biti manifestacija plemićske plemenitosti.
Kultura nije delo jednog čoveka i jednog pokolenja. Kultura postoji u našoj krvi; kultura je delo rase i rasnoga odabiranja. “Prosvećena” i “revolucionarna” svest, uvek površna i ograničena, stavila je nakazni pečat i na samu nauku,
iako je od nauke bila načinila svoju zastavu, ona je zamračila značenje rase, upravo za naučno spoznanje. Ali objektivna, nepristrasna nauka mora priznati da plemstvo u svetu
ne postoji samo kao društvena klasa sa svojim određenim
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 11
Mi s l i o c i
interesima, već i kao kvalitativni duševni i fizički tip, kao
hiljadugodišnja kultura duše i tela. Postojanje “bele kosti”
nije samo staleška predrasuda, to je i neoboriva, neiskorenjiva antropološka činjenica, i u tom smislu plemstvo ne
može biti istrebljeno. Nikakve socijalne revolucije ne mogu
uništiti kvalitativna preimućstva rase. Plemstvo može da
izumire kao socijalna klasa, može biti i lišeno svih svojih
privilegija, lišeno svake svojine, ja ne verujem u budućnost
plemstva kao staleža, i ne želim sebi kao plemiću plemićske privilegije, ali ono ostaje kao rasa, kao duševni tip, kao
plastični oblik i ukidanje plemstva kao klase može samo da
poveća njegove duhovne i estetske vrednosti. To se i dogodilo u značajnoj meri u Francuskoj posle revolucije. Plemstvo je rasa u psihološkom smislu i ono se može sačuvati i delovati u svakom društvenom sistemu. Za svet i
svetsku kulturu neophodno je očuvanje rase u takvom psihološkom smislu, s njenim kristalizovanim aristokratskim
crtama. Njen potpuni nestanak bi značio pad nivoa ljudske
rase, neograničeni trijumf parvenu-ja, smrt drevnih crta
plemenitosti u rodu ljudskome. Izbor plemenitih crta karaktera vrši se tokom milenijuma i psihološke rezultate tog
dugotrajnog procesa nikakve revolucije ne mogu iskoreniti. Uništenje feudalnog sistema na Zapadu nije značilo i potpuno uništenje onih psiholoških crta koje je stvaralo viteštvo feudalnog doba i te su crte podražavale i druge klase. U
viteštvu se stvarala ličnost, kalio se karakter, osećanje časti kod današnjeg čoveka, u savremenom buržoaskom svetu, vodi poreklo od viteških predanja. Viteštvo je stvaralo uzvišeni tip čoveka, no viteštvo je imalo i prolaznu, truležnu i slabu ljušturu od koje više ničeg nema. Mnogo je
toga mračnog bilo povezano i s tom ljušturom, ali u viteštvu stoji i večno načelo koje neće izumreti. Viteštvo je takođe i duhovno načelo, a ne samo socijalno-istorijska kategorija i konačna smrt viteškoga duha bi značila degradaciju –
degradaciju tipa čoveka. Uzvišeno dostojanstvo čoveka se
kovalo i formiralo u viteštvu i plemstvu i odatle je krenulo
u svet šire – ono je aristokratskog porekla. Izbor plemenitih crta je tekao lagano, on pretpostavlja naslednu predaju,
porodična predanja – to je organski proces. Takav organski proces je i stvaranje visoko kulturne sredine i visokih
kulturnih tradicija. U pravoj, dubljoj i prefinjenijoj kulturi uvek se oseća rasa, krvna veza s kulturnim predanjima.
Kultura ljudi savremenog doba bez prošlosti u sebi, bez organskih veza je površna i gruba. Onaj ko poseduje kulturu
u mnogim pokoljenjima koja mu prethode ima i drugačiji
kulturni stil, drugačiju kulturnu moć nego onaj ko tek stiče kulturu.
Na nesreću našu u ruskoj istoriji nije bilo viteštva, time se i
objašnjava to što kod nas ličnost nije bila u dovoljnoj meri
formirana, i što prekaljenost karaktera kod nas nije bila dovoljno snažna. U Rusiji je ostala velika moć prvobitnoga
kolektivizma. Mnogi ruski mislioci, naučnici i pisci su se
ponosili time što u Rusiji nije bilo prave aristokratije, što je
naša zemlja prirodno demokratična a ne aristokratična. U
12 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
moralnom smislu divan je naš urođeni demokratizam, ona
naša prostota svojstvena i ruskom plemstvu, ali nedostatak
aristokratije je i naša slabost a ne neka naša moć. U tome
se osećala prevelika zavisnost od mračne narodne stihije i
nesposobnost da se iz kvantiteta izdvoji rukovodeće kvalitetno načelo. Od Petrovih vremena kod nas je ulogu aristokratije vršila birokratija, no i u njoj je bilo nekih crta aristokratskoga odabiranja; ipak birokratija se ne može smatrati pravom aristokratijom već po svom duševnom tipu. Kod
nas je pobeđivao birokratski apsolutizam odozgo i narodnjaštvo odozdo. Stvaralački razvoj, u kojem bi rukovodeću ulogu igrali kvalitativno odabrani elementi, kod nas je
postao nemoguć i mi sada skupo to plaćamo. Pa ipak, bilo
bi nepravedno poricati ogroman značaj plemstva u Rusiji. Kod nas je plemstvo bilo napredni kulturni sloj, ono je
stvorilo veliku rusku literaturu. Plemićki dvorci, plemićke
porodice su bili naša prva kulturna sredina. Lepota starog
ruskog načina života je plemićska lepota, plemeniti stil ruskoga načina života je pre svega plemićski stil. Osećanje
časti se najpre razvilo kod ruskoga plemstva. Ruska vojska
je svojevremeno bila škola časti. Pojava raznočinca – intelektuaIca neplemićskoga porekla – je pre snižavala duševni tip kod nas, on je preovladavao i to nije povećavalo
nivo; naš je život tako gubio svaki stil. Najbolja, najsnažnija i najlepša naša epoha, ona koja je najdostojnija da se nazove našom renesansom, ostaje epoha početka XIX veka;
to je vreme Puškina, Ljermontova i čitave plejade pesnika,
mističkoga pokreta, dekabrista, Čadajeva i rađanja ranoga slovenofilstva, vreme ampira, to je bio vek rukovodeće
uloge plemstva, plemićske inteligencije i plemićskoga kulturnoga sloja. Tada još uvek nismo bili nihilisti. Mesto plemićske kulture, još neočvrsle, zauzimaju nihilizam i nihilistički stil, no najznačajnije u ruskoj kulturi ostalo je vezano za plemstvo. I junaci Tolstojevi i junaci u delu Dostojevskog su nezamislivi izvan veze s plemstvom; setite se šta
kaže Dostojevski u Mladiću o plemstvu i njegovom značenju. Svi veliki ruski pisci su zadojeni u plemićskoj kulturnoj
sredini; u plamenu lomača koje je zapalila ruska revolucija gore ne samo plemićski domovi stila ampir, već i Puškin,
Tolsltoj, Čadajev i Homjakov, gori svekoliko rusko stvaralaštvo i rusko predanje. Uništenje ruskoga plemstva je uništenje ruske tradicije, kulturne tradicije, kidanje veza vremena u našem duhovnom životu. Vaša mržnja parvenu-ja
prema plemstvu je nisko osećanje, ono obara nivo čoveka,
ono je okrenuto ne samo protiv privilegija plemstva, kojih već odavno nema i koje bi bilo bezumno obnavljati, već
protiv psiholoških crta koje su neuništive i koje čuvaju nasleđe večnosti. No, mora se prizmati da je plemstvo kod
nas palo pre nego što ga je revolucija srušila.
Viteštvo i plemstvo ne treba psihološki da nestanu iz sveta, to treba da se spaja s carstvom plemenitosti i časti i da u
sebe uvlači široke krugove iz naroda. Unutrašnje duhovno
opravdanje ima ne demokratizacija društva već njegova aristokratizacija. Zametaka aristokratizma i plemenitosti
Mi s l i o c i
soja ima u svakoj klasi, nema odbačenih klasa. Oslobodilački proces u ljudskom životu ima samo jedan smisao
– razotkrivanje širih puteva otkrivanja aristokratskih duša
i njihove premoći u svetu. U istoriji se odvija mučan proces
sve novijih traganja za istinskom aristokratijom. Loš i nadmen odnos prema prostom narodu nije nešto aristokratsko, to je grubijansko svojstvo, svojstvo skorojevića. Aristokratska nadmenost je ružna pojava, aristokratija narodu mora davati iz svoga izobilja, mora mu služiti svojom prosvećenošću, svojim duševnim i materijalnim
bogatstvima. S tim je povezana istorijska misija aristokratije. Reskin je maštao o takvom socijalizmu koji će ostvarivati nasledna aristokratija, on je bio vatreni pristalica hijerarhijskoga sistema u društvu na čijem bi čelu bila aristokratija i istovremeno vatreni pristalica odlučnih socijalnih reformi u korist osiromašenih klasa. Tu je bio na tragu Platonove večne istine i valjalo bi i vama da sledite za Platonom
i Reskinom. Mediokritetska masa istorijske aristokratije i plemstva lako izneverava svoju misiju i zapada
u egoističko samoisticanje čime se duhovno izrođava.
Oni koji naročito drže do svojih aristokratskih privilegija
i koji ih suprotstavljaju drugima, najmanje su aristokrate
po svom duševnom sklopu; grubijanstvo u aristokratskim i
plemićskim krugovima je veoma rasprostranjeno. Kada daleko odmakne izdaja hijerarhijski viših klasa, koje izneveravaju svoju misiju i duhovno trule u sebi, tada sazreva revolucija kao pravična kazna zbog grehova najviših i najmoćnijih. I budućnost uzvišene kulture, koja se uvek temelji
na hijerarhijskom načelu, može spasiti samo žrtva istorijske aristokratije, njena spremnost da se odrekne klasne restauracije, spremnost da se odrekne privilegija, da istrajava
u svom služenju i u vršenju svoje misije.
***
Ali, na svetu ne postoji samo istorijska aristokratija, u kojoj
se obrazuje srednji nivo putem rasnog odabiranja i nasledne predaje; na svetu takođe postoji i duhovna aristokratija kao večno načelo nezavisno od smene socijalnih grupa i istorijskih epoha. Istorijska aristokratija može imati
crte duševnoga i telesnoga aristokratizma, ali da u njoj ne
bude i crta duhovnoga aristokratizma; duhovni aristokratizam se u svetu formira u poretku individualne milosti,
on ne mora imati obaveznu i glavnu vezu s bilo kojom socijalnom grupom. Pojava duhovnog aristokratizma, genija
pretpostavlja pogodnu duhovnu atmosferu u životu naroda, ali nije u vezi sa prirodnim odabiranjem i formiranjem
srednjeg kulturnog nivoa. Genijalnost se ne nasleđuje
kao što se ne nasleđuje ni svetost, veliki ljudi se rađaju
u providencijalno određenim trenucima. Ali, oni mogu poticati iz bilo koje sredine, iz najviše aristokratije kao i iz sredine seljaka ili malograđana. Odnos između duhovne aristokratije i socijalno-istorijske aristokratije ima svoje stupnjeve. Dok najviše i najplemenitije pojave duhovne aristokratije nemaju nikakve veze sa socijalno-istorijskom aristo-
kratijom, s organskim odabiranjem i nasleđivanjem, njen
srednji stupanj ima s tim neke veze jer se nalazi u većoj zavisnosti od nad-individualnih tradicija, od odabiranja koje
vrši kristalizacija kulturne sredine. Za genija zakon nije pisan, ali za talenat je već pisan.
Na svetu večno žive i deluju dve vrste aristokratije –
egzoterička i ezoterička. Prva se stvara i deluje u spoljašnjem, istorijskom planu, u njenim se manifestacijama zapaža vidljiva zakonitost i prirodno-biološka osnova. Druga se stvara i deluje na unutrašnjem, skrivenom planu; tu
se ne može uloviti ona zakonitost niti onaj prirodno-biološki temelj, to pripada redu milosti, carstvu duha a ne carstvu prirode, a tu spada i istorijski plan. Ezoterička aristokratija stvara u istoriji nešto kao tajanstveni red i
u njemu se začinje sve što je stvaralački veliko. Na egzoteričkom planu istorije sav taj stvaralački život duha stiže već
u izmenjenom vidu, on je prilagođen srednjem ljudskom
nivou, kulturi s njenim zahtevima i ciljevima. Ta je razlika
očevidna u životu Crkve. Carstvo svetih ili staraca predstavlja ezoteričku religijsku aristokratiju, u njoj se realizuju uzvišeni i realni ciljevi crkvenoga života. Ali, uporedo sa
tim, u Crkvi postoji i egzoterička aristokratija, spoljašnja,
zakonita, istorijska crkvena hijerarhija. Ona je neophodna
za istorijski život Crkve, za religiozno vaspitanje i vođenje
naroda, u njoj postoji izbor i kontinuitet – prejemstvenost
– koji su neophodni za kristalizaciju crkvene sredine. Istorijska crkvena aristokratija ima svoju veliku pozitivnu misiju, ali to nije ono poslednje i najdublje u religioznom životu. Duhovna dostignuća skrivenoga života svetih u izmenjenom, egzoteričkom vidu prelaze u istorijski crkveni život s njegovim spoljašnjim hijerarhijskim stupnjevima. Takav odnos između egzoteričkog i ezoteričkog postoji i u čitavom duhovnom životu čovečanstva, u čitavoj kulturi. Postoje arisrtokratija i hijerarhija osrednje, egzoteričke kulture; u njoj postoji odabiranje i kontinuitet. Ona zahteva
cenzus, pre svega cenzus obrazovanja, vaspitanja i sposobnosti. Ona postoji i razvija se u kulturnoj tradiciji i predanju. I kada krenete putem negiranja intelektualnog ili vaspitnog cenzusa vi rušite kvalitet u ime kvantiteta i pripremate carstvo tame – vi narod vučete nazad. Vi ste na poslu
nazadovanja. Kvalitativni cenzus vaspitanja, obrazovanja,
uma i sposobnosti je nužan za kulturnu delatnost i za svaku državnu i društvenu delatnost. Taj cenzus stvara svoju
hijerarhiju i svoju aristokratiju, ali to je egzoterička aristokratija koja deluje u osrednjem carstvu državnoga i kulturnoga života. Dublje, ispod nje stoji ezoterička
aristokratija, najviša duhovna aristokratija u kojoj se začinje svako stvaralaštvo, svako otkriće i otkrovenje, u njoj čovek prekoračuje granice ovoga sveta. Najviša duhovna aristokratija je carstvo svetlosti, genijalnosti i viteštva, carstvo
velikih i plemenitih, najviša ljudska rasa.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 13
Mi s l i o c i
***
Individualno načelo se otkriva, kristališe i razvija najpre u
aristokratiji. To je, u istoriji, prvo istupanje ličnosti iz mraka kolektivne stihije. Zatim, komplikovanim i teškim putem sledi potraga za pogodnim uslovima u kojima se otkriva aristokratija izabranih ličnosti, kvalitativnog odabiranja
ličnosti. Posle aristokratije prvoga stupnja formira se aristokratija narednih stupnjeva. Ne postoji samo aristokratija kao klasa, kao socijalna grupa već svaka klasa i svaka
grupa izdvaja svoju aristokratiju, izdvaja se i formira
seljačka, trgovačka, profesorska, književna, umetnička aristokratija. I kada ne bi svuda dolazilo do tog procesa diferencijacije, kojim se izdvaja i formira aristokratija, onda bi neoformljena, haotična malograđanska stihija
vukla nadole i ne bi dozvoljavala stvaranje vrednosti. Pred
svakom istorijskom epohom stoji složen zadatak izdvajanja
i učvršćivanja svoje aristokratije različitih stupnjeva; i nije
jednostavno odlučiti o tome koji je politički ili društveni sistem pogodan za takvo izdvajanje i takvo učvršćivanje takve aristokratije. Svi vi, pristalice egalitarizma, imate razne monističke teorije za svaki slučaj. Ali sve te vaše teorije malo vrede; njih složeni život odbacuje. Samo složenija
podudarnost nekoliko načela, a ne isključivo preimućstvo
jednoga, deluje najpogodnije istinskoj aristokratiji. Ulogu
sluge, u tom velikom delu, može da odigra i demokratsko
načelo, ako je ograničeno i valjano potčinjeno višim načelima; aristokratija i demokratija su dva intimno suprotna načela, ona su metafizički tuđa jedno drugom i uzajamno se
isključuju. Ali u društvenoj stvarnosti sudar tih načela daje
složene rezultate i demokratsko načelo može pomoći
trijumfu aristokratskoga načela, ako nema težnje koje
su same sebi dovoljne. I pred monarhističkim i pred demokratskim društvenim sistemom podjednako stoji zadatak izdvajanja i odabiranja aristokratije koja će rukovoditi.
Čista monarhija je apstrakcija; monarhija konkretno ostvaruje sebe kroz aristokratiju. I vrednost je monarhije najpre
u tome da odabere sposobnu aristokratiju, koja će rukovoditi, i da je učvrsti. Monarhija pada kada se okruži najgorima koje izabere.
14 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Duh demokratizma, sa svojom metafizikom, moralom i
estetikom, donosi sa sobom najveću opasnost po aristokratsko načelo ljudskoga života i života u svetu, po plemenito načelo kvalitativnog. Metafizika, moral i estetika
kvantitativnog nastoje da pogaze i da unište svaki kvalitet, sve što je lično, sve što se uzvisuje u sabornosti. Carstvo demokratske metafizike, morala i estetike je carstvo najgorih a ne najboljih. Carstvo demokratije konačno ruši drevni ideal odlučnosti i plemenitosti soja, ono
podriva biološke i duhovne osnove aristokratizma. Trijumf demokratske metafizike jeste najveća opasnost za
ljudski progres, za kvalitativno podizanje nivoa ljudske
prirode. Vi biste hteli da stvorite takve uslove koji bi učinili nemogućim dalje postojanje aristokratizma u svetu,
izdvajanje i odabiranje najboljih. Kada govorite da želite osloboditi ljudsku prirodu, vi vršite najveću obmanu
– vi hoćete da porobite ljudsku prirodu, da joj odredite
granice i prepreke, vi negirate biološke osnove aristokratizma, rasne i plemenite njegove osnove, duhovne osnove. Vi čoveka osuđujete na sivilo života, na život lišen
kvaliteta. Istina, vi hoćete da uzdignete ogromnu masu
ljudi na viši nivo, vi ga prisiljavate na taj viši nivo, ali vi
to ne činite zato što volite taj “viši nivo” već zato što hoćete taj egalitarizam, što ne podnosite razlike i stvaranje visokog nivoa. Taj viši nivo ljudskog vas nikada nije
ni zanimao; vi zaboravljate da se to postiže slobodnom
borbom i slobodnim odabiranjem a vas ne zanima viši
nivo već to da ponizite i da umanjite one koji su iznad
vas. Vama je nedostupna, za vašu svest je zanavek zatvorena, tajna istorije, a tajna istorije je – tajna aristokratije, ona se postiže u manjini. Manjina u sebi sadrži duh
vaseljenskog, a taj duh je duh aristokratskog. Duh većine, demokratski duh je provincijalni, to je partikularistički duh. U istoriji postoji vodeća uloga manjine,
vodeća uloga aristokratije. Pobuna protiv takve vodeće
uloge je udarac tajni istorije. Vama neće uspeti da uklonite ontološke razlike među dušama, nećete izbrisati razlike između umnih i glupih, darovitih i bezdarnih, plemenitih priroda i onih mizernih, lepih i ružnih, zahvalnih i nezahvalnih.
Mi s l i o c i
Pismo sedmo
O liberalizmu
Sloboda je pre svega pravo na nejednakost. Jednakost je pre svega
posezanje na slobodu, ograničavanje slobode; sloboda živoga bića, a ne
matematičke tačke, se ostvaruje u kvalitativnom razlikovanju, u
uzvišavanju, u pravu da se uveličavaju obim i vrednosti svoga života.
Sloboda je povezana s kvalitativnim sadržajem života, a jednakost je
okrenuta protiv svake razlike i kvalitativnog sadržaja života, protiv
svakog prava na povećanje nivoa
Nikolaj Berđajev
POGLAVLJE IZ KNJIGE: NIKOLAJ BERĐAJEV: FILOZOFIJA NEJEDNAKOSTI,
MEDITERAN – OKTOIH, BUDVA – TITOGRAD, 1990.
R
EČ LIBERALIZAM JE VEĆ ODAVNO IZGUBI1A SVAKU ČAR
iako potiče od divne reči sloboda. Mase ne treba
očaravati slobodom, masa ne veruje slobodi i ne
ume da je dovede u vezu sa svojim nasušnim interesima.
I zaista, u slobodi ima pre nečeg aristokratskog nego demokratskog. To je vrednost dragocenija za ljudsku manjinu nego za većinu, ona je pre svega okrenuta ličnosti, individualnosti. Liberalizam nikada ne trijumfuje u revolucijama; ne samo u socijalnim no i u političkim revolucijama on ne trijumfuje, jer u svim su se revolucijama bunile i
ustajale mase. Kod mase uvek postoji patos jednakosti
a ne patos slobode; velike je revolucije uvek pokretao
princip jednakosti a ne princip slobode. Liberalni duh
u suštini nije revolucionarni duh. Liberalizam je raspoloženje i shvatanje sveta kulturnih slojeva društva, u njemu
nema uznemirene stihije, nema vatre koja pali srca, on je
umeren i sasvim razumno formiran. Istina liberalizma –
to je formalna istina, ona ništa ne kaže ni pozitivno ni negativno, o sadržaju života, ona bi htela da ličnosti garantuje bilo koji sadržaj života. Liberalna ideja nije sposobna
da se pretvori u nešto nalik religiji, ona ne izaziva osećanja
religioznoga tipa; u tome je slabost te ideje, ali je u tome i
njena dobra strana. Demokratske, socijalističke i anarhističke ideje pretenduju na to da pruže sadržaj ljudskom životu i one se lako pretvaraju u pseudoreligije i
pobuđuju osećanja religioznoga karaktera. Ali u tome
je i laž tih ideja jer u njima nema nikakvog duhovnog sadržaja, nema ničeg dostojnog religioznog, patetičnog odnosa.
Prisvajanje religijskog osećanja objektima koji su nedostojni toga jeste velika laž i sablazan, i treba priznati da liberalizam ne izaziva nešto slično. Demokratska ideja je u većoj
meri formalna nego liberalna ideja, ali ona je sposobna da
se nametne kao sadržaj ljudskoga života, kao specifični tip
načina života. I zato se u njoj i skriva otrov sablazni. Socijalistička ideja se odlikuje beskrajnom privlačnošću, ona
pretenduje na postavljanje ciljeva ljudskoga života, međutim ona se odnosi samo na sredstva života, na njegova materijalna oruđa. Vi ste davno obogotvorili i apsolutizovali
relativna sredstva, pridali ste im skoro religiozni smisao i
za vas su se tako ugasili ciljevi života. Vaša religija društvenog i javnog života je religija sredstava a ne ciljeva. I zaista
u spoljašnjoj društvenoj sredini, u društvenom životu, sve
je u sredstvima, a ciljevi su negde dublje; ciljevi su duhovni
a ne društveni. I samo duhovno zajedništvo medu ljudima,
sama njihova nutarnja društvenost se ne mogu određivati
spoljašnjim kriterijumima društvenosti. Jer ciljevi i sadržaji
života se uzimaju iz duhovnih dubina i korene se stvarnosti
božanskog; društvena pak sredina predstavlja složenu ukupnost sredstava za ostvarenje tih ciljeva i takvoga sadržaja. Zbog toga su i sve društvene ideje beznadežno i nepreSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 15
Mi s l i o c i
koračivo formalne, nikada se u njima ne može stići do pravog sadržaja i cilja, nikada se u njima ne može uloviti ontološko jezgro.
Postoji li takvo ontološko jezgro i u liberalizmu? Kod ljudi koji su previše poverovali liberalnoj ideji i koji ispovedaju doktrinu liberalizma, u liberalnim pokretima i partijama veoma je malo ontološkog. To su u većini slučajeva pomni ljudi, to su pomna kretanja. No, na izvorima liberalne
ideje postoji veća veza s ontološkim jezgrom života nego
na izvorima demokratske i socijalističke ideje. Jer, uistinu,
sloboda i pravo čoveka, ljudske ličnosti i ljudskoga duha
imaju veću vezu sa duhovnim osnovama života, nego što
je imaju opšte izborno pravo ili podruštvljavanje sredstava za proizvodnju. Sloboda i ljudska prava, koji su neotuđivi u ime utilitarnih ciljeva, se korene u dubini ljudskoga
duha. I ukoliko ih liberalizam afirmiše utoliko je on u vezi s
prirodom ličnosti koja ima ontološku osnovu. Liberalizam
se ne može utemeljiti pozitivistički, on se može utemeljiti samo metafizički, s pozitivističkim razlozima se čovek
može lišiti svog najsvetijeg prava, ako je tako nešto potrebno samo. Metafizičku prirodu liberalizma je dobro shvatao i utemeljivao, u sasvim isključivoj i jednostranoj formi, Čičerin. Nema razloga za priznavanjem neotuđive
slobode i neotuđivih prava ljudske ličnosti ako ona ne
poseduje večnu duhovnu prirodu, ako je ona samo refleks društvene sredine. Ruso je dosledno priznao suverenost društva a bio je prinuđen da negira sve neotuđive
slobode i prava čoveka. Tako je te slobode i prava negirao
i Marks. Liberali-pozitivisti su spremni, samo zbog nedoslednosti i površnosti svoje svesti, da priznaju neotuđive
slobode i prava čovekova. Sloboda i pravo religiozne svesti su duhovni izvori slobode i prava čoveka i u toj se tačci
formalna istina liberalizma dodiruje s ontološkim jezgrom
ljudskoga života. Prava čoveka i građanina imaju svoju duhovnu osnovu u slobodi savesti koja je proklamovana u vreme engleske religijske revolucije. Ta je istina sve
više opštepriznata istina. Ali još dublje su neotuđiva prava
i svetinja slobode čovekove utemeljeni u Crkvi Hristovoj
koja priznaje neograničenu prirodu ljudskoga duha i koja
štiti sve to od pretenzija spoljašnjih sila društva i države. To
je večna i neprolazna istina Vaseljenske Crkve, koja je u Reformaciji dobila samo jednostran izraz, koji je bio uslovljen
komplikovanim istorijskim uslovima. Zloupotrebe katolicizma u njegovim ljudskim, odveć ljudskim manifestacijama – koje su veoma preuveličane – ne treba da nam zaklone istinu da se već u njemu nalazilo duhovno priznanje neograničenih prava ljudskoga duha. Reformacija je sve što je
duhovno primila od Crkve, ali u oštećenom vidu.
Da je istinska sloboda ljudske ličnosti hrišćanskoga porekla
vidi se već iz toga što antički svet nije poznavao ličnu slobodu, već samo javnu slobodu. Još je Benžamen Konstan
istakao duboku razliku između drevnog i modernog, novog shvatanja političke slobode. To je razlika između pa-
16 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ganske i hrišćanske svesti. Na tlu paganske religijske svesti
sloboda se mogla shvatiti onako kako su je shvatili u grčkoj
demokratiji, ali se i nije mogla shvatiti onako kako se ona
otkrila hrišćanskoj religijskoj svesti koja je pojmila beskonačnu duhovnu prirodu ljudske ličnosti. Rusoovo učenje
je bilo recidiv paganske svesti; on ne poznaje ličnu slobodu, ne poznaje duhovnu prirodu čovekovu, koja je nezavisna od društva i ne zna za njena neotuđiva prava. On negira slobodu savesti, on porobljuje savest i potčinjava je ljudskom društvu, suverenome narodu. Njegova svest o političkoj slobodi je – svest iz prethrišćanskog perioda. I svi
vi, koji sledite Rusoa, koji sledite Marksa, svi zamenjujete
realnu slobodu ličnosti fiktivnom društvenom slobodom,
svi ste vi pagani i otpadnici od hrišćanstva. Za vas ne postoji čovek s njegovom unutrašnjom duhovnom aktivnošću i stvarnošću, za vas postoji samo čovek sa svojim socijalnim ljušturama. U ime svog novog boga, suverenoga
naroda, vi lišavate čoveka svih njegovih prava. Čovek
ima duboku ontološku vezu sa takvim istinskim realnostima kakve su crkva, nacija i država. A čega ima ontološkog
u opštem biračkom pravu, u socijalizaciji industrije, u svoj
vašoj industriji, u svem tom vašem kolektivizmu? Zašto čovek mora da se odrekne svojih prava i da ograniči svoju prirodu u ime takvih fikcija i priviđenja?
***
U idealističkom liberalizmu je prosijavala bolja svest, bilo
je više pažnje koja se poklanjala ljudskoj prirodi. Ali ta su
svetla polja bila pokrivena površnim “prosvetiteljstvom”.
Jer, “prosvetiteljstvo” nikada dublje ne prosvetljava
svest, njegova svetlost nije svetlost sunčeva, to je veštačka svetlost lampe, koja slabi i samu potrebu za
istinskom svetlošću. Bolje je proći kroz gustu tamu,
kroz noć saznanja, da bi se osetila žudnja za carstvom
istinske svetlosti. Široko rasprostranjena liberalna ideologija je previše srasla s tim površnim prosvetiteljstvom i u
njoj su se ugasili proplamsaji uzvišenije istine. Liberalizam
ne živi nego tavori, njegov je život lišen svih ontoloških
osnova, on živi od mrvica i delića nekakve zamućene istine i s njim se prestalo računati kao sa samostalnom duhovnom pojavom. Liberalizam je tako izvetrio, tako je ostao
bez duše, da se elementi liberalizma još i mogu priznavati ali se ne može biti liberal po uverenju, po svom jasnom
pogledu na svet. Liberalizam je prestao biti samostalno načelo, on je nekakav kompromis, neki poludemokratizam ili
polukonzervativizam. On demokratskoj ili socijalističkoj
veri suprotstavlja drugačiju taktiku, druge interese, ali je
nemoćaan da suprotstavi drugu veru i drugu ideju; najčešće liberali postaju oni kod kojih je takva vera slaba, koji
sebe ne vole da muče idejama. U taboru liberalizma je nemoguć prozelitizam. Veoma često liberali uzmiču pred radikalnijim i isključivijim idejama, uklanjaju se pred tipom
revolucionara i smatraju sebe nedostojnima da se sjedine
s revolucionarnom verom i revolucionarnim delovanjem.
Mi s l i o c i
Liberal je postao sinonim umerenosti, čovek kompromisa
i oportunista. No, da li se može nazvati umerenim onaj ko
ima svoju ideju, može li biti oportunista onaj ko ima ideju
drugačiju od ideje socijalista-revolucionara, ko je do kraja veran svojem načelu? Liberali obično moralno uzmiču
pred revolucionarima i nemoćni su da im suprostave drugačiju, uzvišeniju istinu. Čime se može objasniti to što je liberalizam tako izvetrio i tako ispražnjen? Zbog čega su u
njemu ugasli proplamsaji istine koja je uzvišenija od one
koju ističu demokratija i socijalizam?
Poznajte istinu i istina će vas osloboditi. Gde je Dug Gospodnji tamo je i sloboda. Na toj se dubini mora utemeljivati oslobodilačko načelo; jer hrišćanstvo zaista hoće da
oslobodi čoveka ropstva, robovanja grehu, robovanja niskoj prirodi i stihijama ovoga sveta i u njemu treba i tražiti osnove istinskoga “liberalizma”. Istinsko oslobođenje
čoveka pretpostavlja njegovo oslobođenje, ne samo
od spoljašnjega ropstva, nego i od onog unutrašnjeg
ropstva, od robovanja samome sebi, svojim strastima
i onom niskom-bednom u sebi. O tome niste razmišljali vi prosvetitelji-oslobodioci. Vi ostavljate čoveka u unutrašnjem ropstvu i proklamujete njegova prava, dakle prava ropske, niske prirode. U osnovi vašega liberalizma je bio
unutrašnji porok i zato nije mogao a da ne padne. Vaš je liberalizam na koban način izdao svoju jedino moguću duhovnu osnovu. Vi ste načinili deklaraciju prava čoveka i
odvojili ste je od deklaracije prava Boga i u tome je bio vaš
prvobitni greh zbog kojeg ste i kažnjeni; iznad autonomije stoji teonomija a to je duboko shvatila – na početku XIX
veka – francuska katolička škola na čelu sa Ž. de Mestrom.
I ta je škola zahtevala proklamovanje zaboravljenih prava
Boga, zahtevala je svetu deklaraciju sve do samog zaboravljanja i na neosporna prava čoveka. I pošto ste zaboravili na deklaraciju o pravima Boga vi ste zaboravili i to
da deklaracija prava čoveka treba da bude povezana
s deklaracijom o čovekovim dužnostima. Put na kojem
su prava čoveka bila odvojena od njegovih dužnosti nije vas
doveo dobru, na tom se putu izrodio i vaš liberalizam. Zahtev za pravima bez svesti o dužnostima gurao vas je
na put borbe ljudskih interesa i strasti, na takmičenje pretenzija koje se uzajamno isključuju. Prava čoveka pretpostavljaju dužnost da se ta ista prava uvažavaju; u
ostvarenju prava čoveka najvažnije nije u sopstvenim pretenzijama na pravo, već poštovanje prava drugoga, uvažavanje u svakom, ljudskog lika to jest dužnosti čoveka prema čoveku i čoveka prema Bogu. Čovekove dužnosti su nešto dublje od čovekovih prava, one i utemeljuju prava čoveka. Pravo proističe iz dužnosti, ako svi budu naglašeno
svesni prava i nedovoljno svesni dužnosti, onda niko neće
poštovati prava, ona neće biti realizovana. I čovekova prava
i čovekove dužnosti se korene u njegovoj bogolikoj prirodi. Ako je čovek samo podobije prirodne i socijalne sredine,
samo refleks spoljašnjih uslova, samo dete nužnosti, onda
kod njega nema ni svetih prava ni svetih dužnosti, kod nje-
ga postoje samo interesi i težnje. Prava čoveka pretpostavljaju prava Boga, pre svega prava Boga u čoveku, prava
božanskoga u čoveku, prava njegove bogolikosti i njegovoga sinovstva u Bogu. Čovek ima beskonačna prava samo
stoga što je beskonačan kao duh, što ono u njemu najdublje ulazi u božansku stvarnost; ljudska ličnost nije dovoljna sebi, ona pretpostavlja postojanje Boga i božanskih vrednosti. Da li je moguće proklamovanje svetih prava čoveka kao usavršenog i disciplinovanog zvera, kao delića praha
u kojem se na trenutak zapalila iskra života? Prava čoveka
moraju imati ontološku osnovu, ona pretpostavljaju i postojanje ljudske duše u večnosti i biće koje neuporedivo nadilazi tu dušu, biće Božje. Vaš prosvećeni liberalizam, i vaš
radikalizam zaboravljaju na to i zato je liberalizam i morao
izvetriti, on nije bio u stanju da ostvari nikakva prava čovekova. Apstraktni, doktrinarski liberalizam, koji pretenduje na oslanjanje na sopstvenu pustoš, je nepodnošljiva laž i
protiv njega moraju ustati pokreti koji traže realne sadržaje društvenoga života.
***
Liberalna ideologija se rodila u intelektualnoj atmosferi
XVIII veka, koja je bila naklonjena isticanju prirodne harmonije. Ta je ideologija prožeta verom u prirodnu harmoniju slobode i jednakosti, u intimno srodstvo tih načela.
Francuska revolucija je potpuno mešala jednakost i
slobodu. Čitav XIX vek je razbijao iluzije o prirodnoj harmoniji, on je vitalno razotkrivao nepomirljive protivurečnosti i antagonizme. Pokazalo se da jednakost donosi sa
sobom opasnost najstrašnije tiranije, pokazalo se da sloboda nimalo ne štiti od ekonomskog ropstva – apstraktna
načela slobode i jednakosti ne stvaraju nikakvo savršeno
društvo, ne garantuju prava čoveka. Između slobode i jednakosti ne vlada harmonija, već nepomirljivi antagonizam. Čitava politička i društvena istorija XIX veka je drama tog sukoba slobode i jednakosti i san o harmoničnom
podudaranju slobode i jednakosti je neostvarljiva nacionalistička utopija. Nikada ne može biti izmirenja između
pretenzija ličnosti i pretenzija društva, između volje
za slobodom i volje za jednakošću. Apstraktni liberalizam je isto tako nemoćan da reši taj problem kao i apstraktni socijalizam; to je kvadratura kruga. Na pozitivnom i racionalnom planu taj je problem nerešiv. Uvek će biti sukoba između nezadrživog stremljenja ka slobodi i nezadrživoga stremljenja ka jednakosti. Žeđ za jednakošću će
uvek biti najstrašnija opasnost po ljudsku slobodu, volja za
jednakošću će se uvek buniti protiv prava čoveka i prava
Boga. Svi vi pozitivisti liberali i pozitivisti socijalisti veoma loše razumete svu tragiku toga problema; sloboda i jednakost su nespojivi-nepodudarni. Sloboda je pre svega
pravo na nejednakost. Jednakost je pre svega posezanje
na slobodu, ograničavanje slobode; sloboda živoga bića,
a ne matematičke tačke, se ostvaruje u kvalitativnom
razlikovanju, u uzvišavanju, u pravu da se uveličavaSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 17
Mi s l i o c i
ju obim i vrednosti svoga života. Sloboda je povezana
s kvalitativnim sadržajem života, a jednakost je okrenuta
protiv svake razlike i kvalitativnog sadržaja života, protiv
svakog prava na povećanje nivoa. Jedan od najznačajnijih
i prefinjenih mislilaca političkih XIX veka, A. de Tokvil, je
prvi jasno shvatio tragični konflikt slobode i jednakosti i
osetio veliku opasnost koju sa sobom donosi duh jednakosti. “Ja mislim – kaže taj plemeniti mislilac – da je najlakše
uspostaviti apsolutističku i despotsku upravu kod naroda,
u kojem su društveni položaji i stanja izjednačeni, i držim
da bi takva vlada, ako bi jednom bila formirana, kod takvog
naroda ne samo ugnjetava ljude, već bi im tokom vremena oduzimala, i to svakom od njih posebno, i mnoga njihova glavna svojstva koja su prisutna kod ljudi. Zato se meni
čini da se despotizma najviše treba bojati u demokratskim
vremenima”. Taj plemeniti užas pred egalitarizmom, pred
evropskom opasnošću – “kitajizacije”, kao načina života, je
po-stojao i kod D. S. Mila. I njega je uznemirivala sudbina
ljudske ličnosti u demokratskom društvu koje je opsednuto duhom jednakosti. Iluzije XVIII veka, iluzije francuske
revolucije su bile razbijene; sloboda oslobađa iz lanaca nezadrživu volju za jednakošću i u sebi skriva seme samonegacije i samouništenja. Liberalizam rađa demokratiju i nezadrživo prelazi u demokratizam, to je doslednost u njegovome razvoju. Ali demokratija uništava i same osnove
liberalizma, jednakost guta slobodu i to se pokazalo još u
toku francuske revolucije. Godina 93-ća je uništila deklaraciju prava čoveka i građanina iz 89-te godine. To je fatalni proces. Protivurečnost između slobode i jednakosti,
između prava ličnosti i prava društva, su nesavladive i nerazrešive u sferi prirodnog i racionalnog; one se mogu prevladati i razrešiti samo u poretku i sferi milosti, u životu
Crkve. U religioznom zajedništvu, u crkvenoj društvenosti,
ukida se suprotnost između ličnosti i društva, u tom stanju
je sloboda bratstvo, sloboda u Hristu je bratstvo u Hristu.
Tu kvadraturu kruga razrešava duhovna sabornost. U njoj
nema razlike između prava i dužnosti, nema suprotstavljenosti. No u crkvenom zajedništvu – u njenoj društvenosti – nema mehaničke jednakosti, tu postoji samo bratstvo.
Sloboda u njemu nije suprotstavljanje sebe drugome, svome bližnjem; religijska zajednica je utemeljena na ljubavi i
milosti, koje ne poznaju ni liberalizam ni demokratizam. I
zato se u njoj razrešavaju osnovne antinomije ljudskoga života, najstrašniji konflikti života.
Unutrašnji razvoj liberalizma dovodi do demokratske jednakosti koja je neizbežno u protivurečnosti sa slobodom.
No, i s druge strane, liberalizam se izlaže opasnosti raspadanja i izrođavanja; u liberalnoj ideji samoj po sebi još uvek
nema ničeg “buržoaskog”. Nema ničeg “buržoaskog” ni u
slobodi i ja s gađenjem upotrebljavam vaše omiljene reči,
banalne i površne, lišene svakog ontološkog smisla. Ja ne
mislim da vi možete znati šta je to “buržoaski duh” i da
imate pravo da o tome govorite, jer vi i sami u celosti u njemu u tom duhu i živite. Ali se mora priznati da je vladavina
18 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
apstraktnoga liberalizma u ekonomskom životu dala svoje negativne-zle plodove. Ako je mančestarski duh i imao
relativno opravdanje u određenom istorijskom momentu,
u daljem je razvoju njegova neograničena vladavina samo
kompromitovala i razarala liberalnu ideju. Ničim ograničeni ekonomski individualizam, koji društveni život i privredni život u celini prepušta vlasti egoističke borbe i konkurencije, koji ne priznaje nikakav regulacioni princip; po
svemu sudeći nema nikakve obavezne veze s duhovnim jezgrom liberalizma, to jest s afirmacijom prava čoveka. Neodrživost takozvanog ekonomskog liberalizma je odavno vidljiva. Oko ideje liberalizma stvorena je atmosfera
prezasićena neprijatnim asocijacijama; uopšte su ideje, pa
ne toliko ideje koliko same reči kojima se one iskazuju, podložne kvarenju-trošenju, ljudski su interesi u stanju da deformišu i da uprljaju i najuzvišenije reči, one koje iskazuju verski život. Reč liberalizam pripada vrsti veoma istrošenih reči, ali zar je ostalo mnogo reči koje nisu istrošene,
zar je mnogo reči naših u kojima je ostala još ona energija koja zrači, energija koja pokreće? Kvarenje reči liberalizam je započelo mešanjem pojmova cilja i sredstva, zamenom duhovnih ciljeva života materijalnim sredstvima. Sloboda i prava čoveka su uzvišeni duhovni cilj i svaki politički
i ekonomski sistem može biti samo i uglavnom relativan i
privremeno sredstvo za ostvarenje toga cilja. Kada i sam
liberalizam vidi u slobodi čoveka i njegovim neotuđivim
pravima uzvišeni cilj on ističe ne potpunu, ali ističe nesumnjivu istinu, ali kada privremenim i relativnim političkim
i ekonomskim sredstvima započne da pridaje skoro apsolutno značenje, kada u potrazi za novim oblicima društvenoga organizovanja počinje da gleda nedopustivo narušavanje svoje apstraktne doktrine, on se izrođava i raspada.
Na tom su tlu i stvoreni veoma složeni i zamršeni odnosi
između liberalizma i socijalizma koji se ne mogu izraziti u
apstraktnoj formulaciji.
Vi volite da suprotstavljate liberalizam i socijalizam kao
dva večno neprijateljska i nespojiva načela. To je isto onako
relativno tačno kako inače biva i sa svim apstraktnim formulacijama. Ideologija liberalizma i socijalistička ideologija su se formirale u vezi s različitim životnim i bitnim pitanjima; njihov patos ima različite izvore. Liberalna ideologija se rodila iz volje za slobodom a socijalistička ideologija se rodila iz volje za obezbeđivanjem nasušnoga hleba, iz
želje za zadovoljenjem i onih elementarnih životnih potreba. Liberali postaju oni čije su elementarne životne potrebe
zadovoljene, koji su osigurani i žele da slobodno otvaraju
životni prostor, a socijalistima postaju ljudi čije elementarne potrebe još nisu zadovoljene. Individualni socijalizam
je u perspektivi elementarniji od liberalizma, ali je u društvenoj perspektivi taj odnos obrnut. U principu se može
zamisliti liberalni socijalizam i socijalistički liberalizam. Liberalizam nije ni u kakvoj obaveznoj idejnoj vezi
sa mančestarskom formulom, te s ekonomskim individualizmom; takva je veza – slučajno faktička. Liberalizam je
Mi s l i o c i
sasvim spojiv sa socijalnim reformatorstvom, on dozvoljava nova sredstva i metode za obezbeđenje slobode i prava
čovjeka. Liberalna deklaracija prava je formalnog karaktera i dopušta bilo koji socijalni sadržaj, ako to ne
poseže na prava čoveka koja se priznaju kao neotuđiva. Određeni vidovi reformatorskoga socijalizma su čak u
većoj meri spojive s idealnim osnovama liberalizma nego s
isključivim oblicima demokratije koja nema društveni karakter. S druge pak strane, liberalni socijalizam je moguć;
socijalizam reformatorskoga tipa se može temeljiti na liberalnim principima, može da prihvata socijalno reformisana
društva u okvirima deklaracije prava čoveka i građanina.
Liberalizam upija u sebe elemente socijalizma. Socijalizam
u tom slučaju biva liberalniji, više računa ne samo s čovekom kao s ekonomskim bićem već i s čovekom koji ima neotuđiva prava na punoću individualnoga života, na prava
duha koja ne podležu utilitarnim ograničenjima. Ali liberalni, reformatorski socijalizam nije, naravno, pravi socijalizam. Najvažnije je priznati da su liberalizam i socijalizam
relativna, vremenski određena načela. I liberalna i socijalistička vera je lažna vera.
***
Liberalno načelo je jedno od načela ljudskoga života, ali
ono ne može biti isticano kao jedino načelo koje ima apsolutnu moć vladavine. Samo po sebi ono je odvojeno od ontološke osnove. Liberalizam se mora podudarati s dubljim
konzervativizmom – ne s onim spoljašnjim – kao i sa socijalnim reformizmom. U religijskom smislu liberalizam
je protestantizam, u liberalnoj slobodi postoji deo istine
kao što ona postoji i u protestantskoj religioznoj slobodi,
ali se protestantizam odvaja od ontoloških temelja Crkve,
on afirmiše na apstraktan način načelo religiozne slobode,
one koja nije u punoći ljudskoga života. I kao što religiozna
sloboda, sloboda religiozne savesti, treba da bude vraćena
svojim ontološkim osnovama i punoći crkvenoga života,
tako i sloboda i prava čoveka treba da budu vraćeni svojim
ontološkim osnovama i punoći duhovnoga života čoveka.
Filozofski liberalizam inklinira ka nominalizmu. Flozofski liberalizam kao apstraktni način mišljenja je sklon
odricanju realnosti opšteg i celog, on je sklon da odriče ontološku realnost države, nacije i crkve i da priznaje društvo
samo kao rezultat uzajamnoga delovanja ličnosti.
Čisto liberalna ideologija sve prenosi na ličnost kao na jedinu realnost, ali se takvim nominalizmom na kraju krajeva, podriva i realnost same ličnosti. Jer realnost ličnosti
pretpostavlja druge realnosti. Ja sam o tome već govorio, i ne jednom. Racionalistički liberalizam negira postojanje ontološke hijerarhije, ali time se negira i ličnost kao
član hijerarhije realnosti. Liberalizam se izrođava u formalno načelo, ako se ne spaja s dubljim načelima, s ontološki dubljim načelima. Individualistički liberalizam odvaja
individuum od svih organskih istorijskih formacija. Takva
vrsta individualizma pustoši individuum, izvlači iz njega i
sve ono što čini njegov nad-individualni sadržaj primljen
od istorije i od organske pripadnosti individuuma njegove
rodu i domovini, državi, crkvi, čovečanstvu i kosmosu. Liberalna sociologija ne shvata prirodu društva. Liberalna filozofija istorije ne shvata prirodu istorije.
***
Liberalizam kao celovit sistem i shvatanje sveta je antiistoričan i on je to u meri u kojoj je antiistoričan i socijalizam.
U tom smislu njega očekuje strog sud. Svi dublji pokušaji utemeljivanja liberalizma se pridržavaju ideji prirodnoga prava. Nastojalo se da se prirodno pravo utemelji idealistički, ali učenje o prirodnom pravu je povezano s verom
u “Prirodno stanje”. Prirodno pravo se suprostavlja istorijskom pravu, kao što se prirodno stanje suprostavlja istorijskom stanju, istorijskoj stvarnosti. Sva učenja o prirodnom
pravu su davno podvrgnuta nepoštednoj kritici i od njih
nije ostao ni kamen na kamenu. Idealističko obnavljanje
prirodnoga prava i pokušaj da mu se obezbedi normativna
osnova, i to pomoću Kantove filozofije, ne stiže do najveće dubine, do ontoloških osnova. Neotuđiva i sveta prava
čoveka se ne mogu nazvati njegovim “prirodnim” pravima,
pravima “prirodnoga stanja”. Vi uzalud idealizujete čovekovu prirodu, uzalud se trudite da se oslonite na nju u svojoj težnji ka boljem životu. “Istorijski” čovek je ipak bolji
od “prirodnoga” čoveka i oslobađanje “prirodnoga” čoveka iz lanaca donosi samo zlo. “Istorijsko” stanje je iznad
“prirodnoga” stanja, “istorijsko” pravo je iznad “prirodnoga” prava. Neotuđiva i sveta prava ima čovek, ali
ne kao “prirodno” biće, već kao biće duhovno, kao priroda u milosti preporođena i usinovljena od Boga. A to znači
da duboko utemeljenje čovekovoga prava treba tražiti ne u
“prirodi” već u Crkvi Hristovoj. Neograničeno pravo ljudske duše nije “prirodno” već “istorijsko” pravo hrišćanskoga sveta. Ljudska duša, koju je otkrilo hrišćanstvo, nije “prirodno stanje” čoveka jer u svom “prirodnom stanju” ona je
bila duboko prekrivena i pritisnuta. Ljudska duša se razotkrila iz dubina u hrišćanskom istorijskom periodu i to je
otkrivanje bilo najavljivano samo u antičkim misterijama i
u platonovskoj filozofiji. Mrvica istine liberalizma zahvaćena je iz tog uzvišenog istočnika; vaša pak filozofija “prirodnoga stanja” i “prirodnoga prava” je površna. Dublja je filozofija “istorijskoga stanja” i “istorijskoga prava”, vera u savršeno “prirodno stanje” – to je odavno otpalo, to ne može
izdržati kritiku ni naučnog ni religijskog saznanja. Čovek
po svojoj “prirodi” nije dobar ni bezgrešan, čitava “priroda”
počiva u zlu. U “prirodnom” poretku, u “prirodnom” životu vladaju neprijateljstvo i surova borba, “istorijski” poredak je više stanje bića nego što je “prirodni”
poredak. Humanizam je lažno pomešao “prirodnog” i duhovnog čoveka preporođenog u milosti i usinovljenog od
Boga i tako je u svojim granicama doveo do negacije čoveka. Vi ljudi XX veka bi trebalo da se konačno oslobodite reSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 19
Mi s l i o c i
likata XVIII veka, dosadnih ideja pretprošloga veka; nema
nikakvog “prirodnog” stanja, nema nikakvog “prirodnog”
prava, nema i ne može biti nikakve “prirodne” harmonije. Još je XIX vek morao da vas okrene “istorijskom”, dubini
istorijske stvarnosti. I ukoliko se liberalizam suprotstavlja
“istorijskom” i utemeljuje se na “pirodnom” on se utoliko
izrođava u apstraktnoj praznini. “Istorijsko” je konkretno,
“prirodno” je ipak apstrakcija. U “istorijskom”, u istorijskim
organskim celinama se pobeđuju greh i zlo “prirodnoga”
stanja. “Duhovno” stanje i “duhovno” pravo su iznad “istorijskog” stanja i “istorijskog” prava.
Vera u ideal liberalizma je već postala nemoguća; sve se
previše promenilo i iskomplikovalo od vremena kada je ta
vera još bila sveža. Sasvim je jasno da je ta vera počivala na
samom učenju o ljudskoj prirodi, na nepostojanju želje da
se spozna i njena iracionalna strana. Mi više ne verujemo
preterano u ustave, ne možemo više da verujemo ni u parlamentarizam kao nešto što štiti od svih zala. Može se priznati neizbežnost, pa katkada, i relativna korist, konstitucionalizma i parlamentarizma, ali verovati da se tim putem može stvoriti savršeno društvo, da se možemo izlečiti
od zla i patnje – tako nešto je više nemoguće. Nema, i to ni
kod koga više takve vere, i poslednji doktrinari liberalnog
konstitucionalizma i parlamentarizma ostavljaju žalostan
utisak. Na Zapadu parlamentarizam preživljava ozbiljnu
krizu, oseća se da su sve političke i slične forme iscrpljene i ukoliko liberalizam previše veruje u političku formu
on utoliko ne stoji na visini savremenih spoznaja. Ne stoji
na toj visini ni socijalizam jer on previše veruje u ekonomsku organizaciju. Sva ta verovanja su ostaci starog racionalizma. Racionalizam se temeljio na sužavanju ljudskog
iskustva, na nesagledavanju one iracionalne čovekove prirode, koja i čini nemogućom punu racionalizaciju društva.
Ljudi novoga doba više ne mogu da veruju u spasonosnu
moć političkih i socijalnih formi, oni znaju svu njihovu relativnost. Sva su politička načela relativna, ni jedno ne
može pretendovati na isključivo značenje, ni jedno ne
može biti jedinospasavajuće sredstvo. Vera u ustav je
jadna vera, ustavi se mogu graditi prema zahtevu istorijskog trenutka, ali verovati u njih je – besmisleno, vera treba
da bude usmerena prema objektima koji su toga dostojniji.
Nedostojno je sebi graditi kumir od pravne države; ima u
tome neke ograničenosti, jer pravna država je nešto veoma
relativno. I ako u liberalizmu postoji večno načelo onda ga
valja i tražiti ne u ovoj ili onoj političkoj formi, ne u ovoj ili
onoj organizaciji predstavničkog sistema vlasti, već u pravima čoveka, u čovekovim slobodama. Ljudska prava i slobode su nešto neizmerno dublje nego na primer opšte pravo glasa ili parlamentarni sistem i slično, ona imaju svetuosveštanu osnovu. I upravo stoga ljudska prava i slobode
zahtevaju dublju zasnovanost od one koju im obezbeđuje liberalizam, ona zahtevaju metafizičku i religijsku utemeljenost. Delimična istina liberalizma – sloboda religiozne savesti i njena osnova – je u Hristu i Njegovoj Crkvi, u
20 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
slobodi Crkve od pretenzija “sveta”, jer se samo u Crkvi razotkriva neograničena priroda čovekovog duha. Izvan hrišćanstva pretenzije svetovne države i svetovnoga društva
prema ličnosti bi bili bezgranični. Sloboda ljudskoga duha
je sticana krvlju hrišćanskih mučenika; o tome bi trebalo
da pomišljate vi koji sebe zamišljate kao oslobodioce. Ali,
vi biste hteli da čoveka oslobodite i od Crkve Hristove, koja
je carstvo slobode, i tako čoveka prepuštate neograničenoj
vlasti prirodne nužnosti.
U naše vreme je retko moguće sresti čistog liberala, onog
koji izražava apstraktno liberalno načelo; obično je liberalizam sasvim usložnjen i komponovan drugim načelima. U
liberalističkoj praznini i čistoti je nemoguće održati se. Ili
je pak liberalizam komponovan zajedno s konzervativnim načelima, pa je u tom slučaju dublji i snažniji, ili
je pak ispunjen rasplinutim demokratskim, socijalističkim ili anarhističkim načelima, pa se iz njega rađa
banalni i neodređeni tip radikala. Vi, radikali, ste najnepotrebniji soj ljudi na svetu, najpovršniji, najosrednjiji i vi
živite na tuđ račun a ne na svoj sopstveni. Vi živite od tuđih, levičarskih ideja, revolucionarnih ideja i nemoćni ste
da im se usprotivite i da im se sasvim predate, vi tim idejama beskrajno zavidite. I vi čovečanstvu ne možete biti ona
tragična lekcija, ono poučno iskustvo kakve predstavljaju
pravi revolucionari, socijalisti i anarhisti. Vi radikali-liberali ne posedujete one čvrste principe koje biste bili spremni da do kraja branite, koje biste mogli suprotstaviti naletu levih rušilačkih stihija. U toj se nemoći osećaju plodovi
liberalizma, koji nema ontološke osnove. Nikada niste bili
uvereni da li postoje ontološke osnove države, nacije i svih
istorijskih celovitosti; vas odnose isključiviji, smeliji tokovi,
ono što je fanatično i dublje po veri. Vi liberali-radikali ste
skeptici, po svom duhovnom tipu, i zato ne možete pokretati istoriju; lažnoj se veri mora suprotstaviti istinska vera,
a ne skepticizam i neverovanje. Neverovanje i skepticizam,
razdvojenost, osvrtanje na stranu, život na tuđ račun, na
račun tuđih ideja kada se nemaju svoje – to su kobne karakteristike radikala. Zato je liberal-konzervativac iznad radikala-liberala, on je principijelan, on zna šta treba suprotstaviti tuđim idejama-idealima. Liberalizam, kao sebi dovoljno apstraktno i fiktivno načelo koje brani slobodu ličnosti, lako prelazi u anarhizam; taj je anarhizam sasvim
nevin, sasvim idealan, uopšte nije rušilački, ali je i veoma
nemoćan. Takav liberal-anarhista je na primer Spenser, a
takav je bio i Humbolt. To se ogleda u želji da se država
svede na apsolutni minimum i da se postepeno sasvim ukine; ogleda se u neshvatanju samostalne prirode države. U
takvom liberalnom anarhizmu nema pravog patosa, nema
ničeg aktivnog, on je teorijskog, kabinetskog karaktera, no
takvo anarhističko skretanje slabi liberalizam iznutra. Svi
poroci i slabosti liberalizma su u tome što je on još uvek u
sferi formalne slobode staroga Adama; on ne poznaje materijalnu, sadržajnu slobodu novog, duhovno preporođenog Adama.
Mi s l i o c i
Pismo četrnaesto
O Carstvu Božjem
Sve socijalno je povezano s relativnim sredstvima života, a ne s apsolutnim
ciljevima. Apsolutni socijalni cilj je nezamisliv, apsolutni cilj je religijski a ne
socijalni cilj. Sve spoljašnje socijalno sadrži u sebi materijalnu relativnost; i
Carstvo Božje se udaljava kada ga ljudi počnu uzimati i misliti kao
društveno carstvo, kada ga smatraju ostvarljivim na zemlji i u vremenu
Nikolaj Berđajev
POGLAVLJE IZ KNJIGE: NIKOLAJ BERĐAJEV: FILOZOFIJA NEJEDNAKOSTI,
MEDITERAN – OKTOIH, BUDVA – TITOGRAD, 1990.
Č
ITAVA ISTORIJA JE ISPUNJENA TRAŽENJEM CARSTVA Božjega, to je traženje tajanstvena duša istorije, njena svetinja nad svetinjama. Svi su ciljevi istorije relativni, u poređenju s tim apsolutnim ciljem svi se ciljevi
pretvaraju samo u sredstvo. I sama istorija je, po svom tajanstvenom smislu, samo kretanje ka Carstvu Božjem, ali čovekova ograničena svest traži Carstvo Božje u samoj istoriji. U
tome je i osnovna protivurečnost religijske filozofije istorije.
Carstvo Božje je cilj istorije, kraj istorije, izlazak izvan granica istorije, i zbog toga ono ne može biti u istoriji. Traženje
Carstva Božjega u istoriji, u zemaljskoj istorijskoj stvarnosti
je iluzija, optička varka. Carstvo Božje je iza istorije i iznad
istorije, ali nije u istoriji. Ne može se tražiti četvrta dimenzija u trodimenzionalnom prostoru. Tako se i Carstvo Božje
ne može tražiti unutar istorije. Istorija ima apsolutni smisao,
apsolutni izvor i apsolutni cilj, ali se sam Apsolut ne sadrži
u njoj. Istorijska stvarnoot se smešta u apsolutnom, božanskom biću, ali apsolutno, božansko biće se ne može uklopiti u tu stvarnost. Relativno je pojava unutar Apsolutnog, ali Apsolutno u celosti ne može biti u relativnom.
Istorija je samo stupanj apsolutne stvarnosti, ali apsolutna
stvarnost ne može nikada u celosti da se izlije u istoriju. “Sve
prolazno je samo simbol”. Istorija pre svega ima simlboličko
značenje, ona je puna znakova drugačije, božanske stvarnosti. Simbolizam istorije svedoči o tome da je Carstvo Božje
nemoguće u istoriji – unutar istorije; nemoguće je carstvo
apsolutnog života na bilo kojem stupnju istorijskih posti-
gnuća. Carstvo Božje je apsolutno duhovno carstvo, ono ne
može biti pojava materijalnog sveta, ono pretpostavlja pobedu nad materijalnim svetom i prelazak u drugi svet. Apsolutni život je prelazak u drugi plan, u drugu dimenziju bića, i
svako dosezanje apsolutnog života je iskoračenje izvan granica prirodnoga i istorijskoga reda, a u taj se red ne može
umestiti apsolutni život. Ulaskom Apsolutnog – razmiče se
svaki prirodni i istorijski život, topi se, gubi svoje obrise, prelazi u beskonačnost.
Ulazak Apsolutnog u naš prirodni i istorijski svet i ulaženje
našeg prirodnog i istorijskog sveta u Apsolut pokazuju da
nema nikakvog zatvorenog, izolovanog i samozadovoljnog
– sebi dovoljnog “ovog sveta”. U “ovaj svet” mogu da ulaze sile drugih svetova, viših svetova, ontološke energije, jednako kao što i iz “ovog sveta” mogu postojati
izlazi, prolazi za druge, više svetove. U našem svetu, u
našem prirodnom i istorijskom životu moguće je čudesno,
moguće je preobraženje u milosti, moguće je oslobađanje
od tereta sveta, od bremena istorije, moguće je kidanje gvozdenih lanaca zakonitosti. Istorijska stvarnost nije zatvorena, ona nije tamnica zaključana gvozdenim “katancima, u
njoj postoje prolazi ka višoj duhovnoj stvarnosti, energija
se iz trodimenzionalnog sveta preliva u svet četvrte dimenzije. Ti prolazi ruše sva racionalistička učenja o istorijskom
procesu, lome sve zakonitosti racionalističkih sociologija.
U svetskom i istorijskom procesu ne deluju samo duhovne
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 21
Mi s l i o c i
sile, koje su mu imanentne, već i tajanstvene, mistične sile,
koje ne podležu nikakvom proračunavanju; deluju i mračne
sile i sile milosti. I najviša stvaralačka dostignuća istorijskog
procesa su bila izlaženja iz jednoga sveta u drugi svet. Nesamerljivoot između Apsolutnog i relativnog, između Carstva
Božjega i istorije, se ne može misliti kao zatvorena sfera relativnog, kao izolovanost istorije od najviših realnosti. Relativno se pojavljuje u samom Apsolutnom, njega Apsolutno
postavlja tu, na tome se temelje prava relativnog i njegovo
opravdanje. Relativno je intimno nužno za otkrivanje punoće Apsolutnog i zato se relativno ne može odvajati od Apsolutnog i ne može mu se suprotstavljati. Ne može se misliti
samo na suprotnost između relativnog i apsolutnog u svetu. Na nekoj neizrecivoj dubini nestaju sve suprotnosti i sve
oprečnosti, gube se sve antinomije. Okrenuta spolja, svetu, naša se svest uvek sukobljava s nizom nesavladivih antinomija i one, reklo bi se, čuvaju tajanstvo životnih dubina. U dubini duhovnog – ne u duševnoj dubini – života čovekovog se nudi i otkriva Apsolutno, ali mi smo i uronjeni
u apsolutnu stvarnost, mi nismo robovi sveta, nismo u vlasti carstva relativnog. Samo u projekciji našeg života prema spolja mi delujemo kao ljudi koji u celosti pripadaju carstvu relativnog, okrenuti dubini pak, mi pripadamo drugoj
stvarnosti, mi smo učesnici Carstva Božjega. Tajna odnosa
dvaju svetova u čoveku i čovečanstvu je tajna Hrista, tajna
njegovog javljanja u ovome svetu. Hristovo javljanje u svetu je bilo jedina i neponovljiva tačka ulaska samoga Boga
u ovaj prirodni svet. S tim ulaskom su neuporedivi i nesamerljivi svi drugi stvarlački uzleti, na koje se može primeniti kategorija pluraliteta i sukcesivnosti. U Hristu punoća
božanskog postoji i duhovno i telesno. Ali, Hristov dolazak nije bio dolazak Carstva Božjega na zemlju, u ovom
materijalnom svetu – to je bilo samo obećanje Carstva Božjega. Hristos je učio da Carstvo Njegovo nije od ovoga sveta, ovaj svet ne može da primi Carstvo Njegovo, on se mora
preobraziti, izaći iz sebe i postati drugi svet. Traženje čulnoga-osetljivoga carstva Hristovog na zemlji ovoj, u ovom
ograničenom materijalnom svetu, je jedna od sablazni, jedno od priviđenja religijske svesti. To je jevrejska sablazan,
to je pojava judaističkoga duha unutar hrišćanstva.
Očekivanje čulnoga carstva Božjega na zemlji je – jevrejski
hilijazam. Jevreji su čekali Mesiju, zemaljskoga cara, koji će
na zemlji urediti blaženo carstvo Izrailja. I odbacili su Mesiju, koji se javio u liku roba, i koji je učio da carstvo Njegovo nije od ovoga sveta. Mesija-Raspeti je večna suprotnost mesiji koji ostvaruje Carstvo Božje na zemlji,
koji zemlji nudi zemaljski raj. Utopija socijalnog zemaljskog raja je preživljavanje jevrejskoga hilijazma. Njen materijalistički karakter ne treba da nam prikrije njene stare,
religijsko-judističke izvore. Hristos-Raspeti se protivi hilijastičkoj utopiji, koja je pronikla u hrišćanski svet; on tu
utopiju odbacuje. Čitav svet mora proći kroz Raspeće, kroz
Golgotu, pre nego što bude nastupilo Carstvo Božje, carstvo Hristovo. Dok se do kraja ne ispuni tajna iskupljenja
22 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
čovečanstvo, i svet neće ući u Carstvo Božje, a to znači da
Carstvo Božje u ovom svetu, u materijalnom i prirodnom
poretku, nije ni moguće. Carstvo Božje je potpuno preobraženje sveta, prelazak u drugu dimenziju bića. Jevrejski
hilijazam hoće Mesiju-Cara, koji će ostvariti Carstvo Božje na zemlji, bez krsta i raspeća, u njegovoj staroj prirodi.
I judaizirani hrišćanski hilijazam zaboravlja Hrista-Raspetoga i hoće preko iskupljenja da preskoči, da stupi u čulno
hiljadugodišnje carstvo Hristovo, na još staroj zemlji, pod
njenim još starim nebom. Socijalizam i jeste sekularizovani
hilijazam koji je odvojen od svog religijskog korena. Utopija socijalnog zemaljskog raja, zemaljskoga savršenstva i zemaljskoga blaženstva, apsolutnog zemaljskog i jeste zaboravljanje Hrista-Raspetoga, odsustvo želje da se s Njim podeli Golgota, odstupanje od tajne iskupljenja. U praosnovi utopije zemaljskog raja leži negacija besmrtnosti, neverovanje u besmrtnost, žudnja za ovim komadićem zemaljskog života i gramzivi odnos prema njegovim bogatstvima.
Utopija Carstva Božjega na zemlji, u materijalnoj prirodi,
jeste suprotstavljanje božanskom poretku sveta; Carstvo
Božje se zamenjuje bezbožnim carstvom.
***
Prelazak iz istorijskog plana u apokaliptički je nerazrešiva
antinomija za razum. Razum je sklon da taj prelazak zamišlja
kao nešto što se vrši u samoj istoriji, kao poslednji, završni
period istorije, ali upravo je to optička varka. Može se govoriti o apokaliptičkoj eposi svetske istorije, o njenim apokaliptičkim znacima, ali to još ne znači prelazak iz istorije u apokaliptički plan. S druge strane, ne može se zamišljati kraj koji
se zbiva u apokaliptičkom planu savršeno transcendentno,
da se on u celini prebacuje u onostrani svet. Apokaliptički
plan, za koji mi vezujemo nastupanje kraja sveta, razrešenje
svetske istorije, se ne može zamišljati ni potpuno imanentno
ni potpuno transcendentno, ni isključivo ovostrano ni isključivo onostrano – to i jeste za našu racionalnu svest antinomični problem odnosa vremena i večnosti. Tako je na primer zamišljanje besmrtnosti kao zagrobnog, onostranog života u odnosu na život zemaljski i život na ovom svetu – racionalistička ograničenost. Besmrtnost se otkriva i u svakom
trenu zemaljskog života, u njegovoj dubini. Tako se i unutar
same istorije, u dubini njenoj, otkriva kraj, data je apokalipsa
i to kao njegova nova dimenzija. Bivanje u vremenu je samo
projekcija onog što je dato u dubini. Kraj istorije i prevladavanje istorije neće biti u istoriji, kraj vremena i prevladavanje vremena neće biti u vremenu, ali to ne znači da smo mi zanavek osuđeni da budemo pod vlašću loše
beskonačnosti istorijskog procesa i proticanja vremena. Za
hrišćansku svest postoji kraj, koji sve razrešava, postoji pobeda nad vlašću vremena, za nju se krajnji problem ljudskoga društva koreni u eshatologiji; no, hrišćanska eshatologija
ne može biti materijalizovana. Hilijazam je uvek i bio materijalistička eshatologija. To ne znači da hrišćanska svest prihvata spiritualističku eshatologiju. Carstvo Hristovo neće
Mi s l i o c i
biti samo na nebu, već i na zemlji, to će biti ne samo duhovno već i telesno carstvo. Ali, to će biti druga, preobražena zemlja, i drugo, preobraženo telo. Silazak nebeskoga Jerusalima na zemlju se ne može misliti kao njegova materijalizacija, i to se nikada neće dogoditi u granicama
istorije triju dimenzija, to je četvrta dimenzija istorije. Telesnost proslavljena u Carstvu Hristovom nije više materijalna, fizička telesnost; seje se telo duševno ali ustaje telo duhovno. Istorija u vremenu je projekcija na površini onoga što se
zbiva u dubini, u večnosti. I kraj koji razrešava sve u istoriji i
vremenu je nerazrešiva antinomija, to je za racionalnu svest
uvek optička varka. Novi život, novi svet je carstvo Boržanske Istine, večno carstvo, a ne buduće koje sebe spuprotstavlja prošlosti.
U hrišćanskoj dogmatičkoj svesti i saznanju, u hrišćanskoj
filozofiji, problem eshatologije nije dobio jasno i od svih
prihvaćeno rešenje. Oko tog problema su se uvek otvarale
razne mogućnosti. U istoriji hrišćanstva, apokalipsa se nije
uvek sasvim smeštala kako valja i ta je tema uvek bila tema
o novom otkrovenju u hrišćanstvu. Tako se to postavljalo
nekada, pred Joakimom od Flore, tako se to postavlja i pred
mnogim misliocima našega vremena, koji su naklonjeni
proročanstvima. Otkrovenje svetoga Jovana je bilo priznato za kanonski spis Svetoga pisma i uneto je u Novi zavet,
ali Crkva nije iz te svete knjige – iz tog spisa – izvukla ono
što je izvučeno iz drugih svetih spisa. Otkrovenje nije postalo stvaralački izvor, ni za crkvenu dogmatiku ni u crkvenoj praksi hrišćana. Ta je knjiga ostala tajna zapečaćena sa
sedam pečata i do nekog doba je tako i moralo da bude. I u
našem vremenu, koje mistički senzibilni ljudi nazivaju apokaliptičkim vremenom, neodgovorna zloupotreba apokalipse stvara neprijatan utisak. Predskazivanje kraja sveta u
određenom vremenskom roku očevidno je u suprotnosti s
Hrisrovim rečima da o danu i času tom niko ništa ne zna.
Očekivanje kraja sveta prekosutra izjutra, skida s ljudi svaku odgovornoot i čini ih pasivnima; u tim se očekivanjima
uvek oseća mešanje različitih planova, gruba materijalizacija hrišćanskih tajni, duhovna nezrelost. Ulazak hrišćanskog apsolutnog u istorijsku relativnoot rađa niz iracionalnih antinomija, “Apokaliptička” svest može ponuditi veoma gruba i nasilna rešenja tih antinomija.. Unutar samoga hrišćanstva je veoma snažan sudar i uzajamno delovanje apsolutnog i relativnog, večnog i istorijskog. Zapadni
papocezarizam i istočni cezaropapizam su i bili potraga za apsolutnim u relativnom, večnog u istorijskom.
Na tom su tlu vršeni svi eksperimenti zemaljskih teokratija,
svetih carstava – država božjih. U njima se Carstvo Božje
nudilo samo simbolično, ali ne i realno-ontološki.
Crkva nije Carstvo Božje na zemlji i postojanje Crkve Hristove u istoriji, kojoj ni vrata pakla naudite neće, ne govori o mogućnosti Carstva Božjega na zemlji. Izjednačavanje
Crkve s Carstvom Božjim, s Državom Božjom je bila greška,
koju je sebi dopustio blaženi Avgustin, i to je uticalo na kato-
ličku koncepciju Crkve. Crkva nije teokratija. Istorija je oborila sve spoljašnje teokratske pretenzije. Kobni proces sekularizacije nije odoleo i neće odoleti svetinji Crkve Hristove,
ali on savladava teokratske pretenzije, on lomi velike religijske utopije svetih carstava. Carstvo Božje dolazi a da ga svi
ne vide, ono neopaženo ulazi u svet i zavladava svetom. To
carstvo potiče iz dubine i okrenuto je dubini, a sasvim vidljivo, sasvim primetno, još nije carstvo Božje. Teokratske iluzije su i bile iluzije materijalizovanog Carstva Božjega u nepreobraženoj prirodi, u trodimenzionalnom zemaljskom životu. I sama se Crkva može uzimati u istorijskoj dimenziji,
u pojavnosti svojoj na materijalnom planu, no i u dimenziji
dubine, u njenom tajanstvenom biću. Postoji egzoterička
crkva, demokratska, koja vodi mase čovečanstva i religijski ih vaspitava za uzvišeniji život, ali i crkva ezoterička, skrivena, u kojoj se uzvišenijoj hijerarhiji otkrivaju dublje tajne i pruža veće obećanje zajedništva. Između tih dvaju shvatanja crkve ne može biti nikakve suprotnosti; jedinstveni, svrhoviti mistički organizam crkve, hijerarhičan po svom ustrojstvu, ima stupnjeve svoje pojavnosti,
svoje jezgro i svoju periferiju. Aristokratizam skrivenoga
hrišćanstva čuva demokratizam istorijskoga hrišćanstva. Iluzija Carstva Božjega na zemlji se zasniva na tome
što se skriveno misli kao konačno izbačeno na površinu, kao
ezoteričko koje je sasvim postalo egzoteričko, kao duhovno
koje se u celosti materijalizuje. No, Carstvo Božje pripada
skrivenoj dubini bića, a ne njegovoj površini, ono je njegova neprimetna ali saglediva-vidna ljuštura. Carstvo Božje se
ne opaža, ono nije od ovoga sveta, to je savršeno preobraženje sveta. Hrišćansko zajedništvo ne može biti spoljašnja
materijalna teokratija; hrišćanski društveni-javni život je tajanstveno zajedništvo u duhu, u ljubavi Hristovoj. Taj se život ne može sameravati ni s kakvim društvenim životom koji
podleže zakonu i na zakonu opstaje. Svi pokušaji da se zajedno postave i zbliže hrišćansko zajedništvo u duhu i
demokratski, socijalistički tokovi, su religijska laž i obmana. Sloboda hrišćanskog opštenja u Duhu nema ničeg zajedničkog s anarhističkom “slobodom”, hrišćansko bratstvo u Duhu nema ničeg zajedničkog sa socijalističkim “bratstvom”. Hrišćansko zajedništvo je zajedništvo u milosti, zajedništvo u ljubavi Hristovoj. Anarhističko i
socijalističko zajedništvo u celosti pripada carstvu prirodne
nužnooti, carstvu ćesarevom. Takva su religijska laž i sva povezivanja hrišćanskog društvenog života i stare paganske državnosti, ili zaostalog naturalnog privređivanja. Carstvo Božje i carstvo ćesarevo je razdelio Hristos i ne može se Carstvo Božje smestiti ni u koje carstvo ćesarevo, bilo ono staro
ili novo, reakcionarno ili revolucionarno. Bratsko zajedništvo u Hristu je već tajanstveni ulazak u Carstvo Božje i to
bratstvo Hristovo neopaženo dolazi u svet. U Carstvu Božjem nema nikakvih kolektiva, u njemu postoje samo
ličnosti, ono se samo i sastoji od ličnosti raznih hijerarhijskih stupnjeva. I u Carstvu Božjem će biti druga slava
Sunca, druga slava Meseca, druga pak zvezda i zvezda će se
od zvezde razlikovati u slavi.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 23
Mi s l i o c i
U bratstvu Hristovom nema nikakvih spoljašnjiih socijalnih
oznaka i ne može biti u njemu, i za njega, nikakvih socijalnih kriterijuma. U duhu svetoga Franje nije bilo ničeg što je
vezano sa socijalnim carstvom, u njemu je carstvo Božje neprimećeno došlo u svet. Sve socijalno je povezano s relativnim sredstvima života, a ne s apsolutnim ciljevima. Apsolutni socijalni cilj je nezamisliv, apsolutni cilj je religijski a ne socijalni cilj. Sve spoljašnje socijalno sadrži u sebi
materijalnu relativnost; i Carstvo Božje se udaljava kada
ga ljudi počnu uzimati i misliti kao društveno carstvo,
kada ga smatraju ostvarljivim na zemlji i u vremenu. I
kada se relativno apsolutizuje teret sveta okiva duh. I patos
svih socijalnih utopija i jeste takva apsolutizacija relativnog.
Vi sporite da li je Carstvo Božje – “levo” ili “desno”. Ali, primenjivati takva jadna merila Carstvu Božjem je – svetogrđe.
I “desno” i “levo” je prolazno, kada se primaknete tajni Carstva Božjega. Socijalnim utopijama, koje sebe prikazuju kao
Carstvo Božje, treba suprotstaviti zdravi pesimizam i asketsku surovost. Takav pesimizam, u odnosu na svet i na sve što
je od sveta ovoga, postoji u Jevanđelju i Apokalipsi. Na njega
vas treba češće podsećati. I manje apokalipse iz J.evanđelja i
Apokalipsa svetoga Jovana ne predskazuju pobedu i trijumf
ljubavi i istine Hristove na zemlji.
***
Hrišćanska proročanstva govore o dolasku antihrista,
o pobedi kneza ovoga sveta, o presahnjivanju ljubavi.
Sve utopije zemaljskog blaženstva, zemaljskoga savršenstva i konačnoga trijumfa pravde na zemlji, su u nepomirljivoj suprotnosti s hrišćanskim proročanstvima.
Ono što se u Otkrovenju svetoga Jovana govori o hiljadugodišnjem carstvu Hristovom, ostaje sasvim skriveno – ostaje
tajna, i svi pokušaji da se ta tajna razotkrije, time što će biti
prevedena na racionalni jezik zemaljskih utopija, su nereligiozni, u njima je traženje carstva ovoga sveta snažnije od traženja Carstva Božjega. Apokaliptičko hiljadugodišnje carstvo Hristovo i jeste čudesno prevladavanje antinomije vremena i večnosti, zemaljskog i nebeskog, ovostranog i onostranog, imanentnog i transcendentnog, i stoga je to carstvo
neizrecivo jezikom jednoga pola tih antinomija, nije moguće prevesti ga u ravan vremena, vremenskoga, zemaljskoga
i ovostranoga. Tajna Apokalipse je u tome što jezik te knjige
nije naš jezik i zato se ta knjiga shvata samo simbolički. Simbol je – vreme i večnost, svet zemaljski i svet nebeski. Carstvo Božje nam se otkriva kroz simbole i to i jeste radikalni
prigovor protiv svih pokušaja da se Carstvo Božje pretvori u
zemaljsku utopiju. Stupajući u apokaliptičku atmosferu, mi
se izlažemo opasnosti zamene-podvale i razdvajanja. Sva tajna, zagonetnost, antinomičnost i iracionalnost Apokalipse u
vezi je s tom mogućnošću zamene i razdvajanja, koja je ponuđena čovekovoj slobodi. U Apokalipsi nema jednostavnosti i jasnoće, kakve ima u Jevanđelju, u njoj se otkriva krajnja
granica duhovnoga razdvajanja, krajnja laž – obrnuto podobije Hrista. U Jevanđelju sve se odvija u atmosferi osunčane
24 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
vedrine, božanske jednostavnosti, Logos se javlja u telu i njegovi zaslepljujući zraci prodiru u duše ljudske. U Apokalipsi
je atmosfera zbivanja nabijena, složena, tu se sve udvaja, sve
je prožeto besom i sukobom polarizovanih, suprotstavljenih
načela. Sunčev zrak Lika Hristovog ne pada tu na devičansko tlo duševne jednostavnosti i integralnosti, već
na komplikovane duše, razdvojene, umorne i izmučene dugom istorijom, koja se nalazi pred potpuno novim problemima; mi smo već izašli iz atmosfere Jevanđelja
i zakoračili smo u apokaliptičku atmosferu. Naša duhovna
atmosfera ne liči na atmosferu u kojoj su živeli prvi hrišćani.
Ljudi su prestali da razlikuju Lik Hristov, mešaju Ga s obrnutih podobijem, savremenom čoveku se Lik Hristov udvaja. Strašno je kolebljiva savremna duša, u njoj se udvajaju i dobro i zlo, zlo se prima u varljivim pojavama dobra. Antihristov duh je duh laži i zamene-podvale, to je dvosmisleni duh, neuhvatljiv u svojoj suštini, jer njegova je suština u nebiću.
Utopija socijalnog raj na zemlji je jedna od antihristoviih podvala i obmana, jedno od obrnutih podobija Carstva Božjega. Beskonačno socijalno sanjarstvo oslabljenih duša,
koje su zaboravile svaku asketsku disciplinu samoograničavanja, koje su se odvojile od duhovnoga centra života, jesu najbolje tlo antihristovih sablazni. Antihrist sablažnjava ostvarivanjem Carstva Božjega na zemlji,
stvaranjem socijalnoga blaženstva, on obećava da će ostvariti ono što nije ostvario Hristos-Raspeti. Nakon Hristovog
dolaska, istina i pravda nisu pobedili na zemlji i to mnoge i
sablažnjava; to je sablaznilo i jevrejski narod. To navodj na
sablazan i savremene ljude, koji traže pravdu na zemlji. Biće
iznad Hrista onaj ko bude ostvario pravdu na zemlji, ili će
onaj biti Hristos koji dolazi ko će ostvariti tu istinu-pravdu,
i prekratiti čovekove muke i patnje. No Hristos ne samo da
nije ostvario pravdu i blaženstvo na zemlji – On takvo ostvarenje nije ni obećao. On je pozivao čoveka da uzme svoj
krst i da pođe za Njim, On je učio da je život na zemlji,
na ovom svetu, krst i da put Carstva Božjega vodi preko Golgote. I više sablažnjava i očarava onaj ko obećava
Carstvo Božje na zemlji bez Golgote i iskupljenja.
Socijalistički i anarhistički pokret u svetu ima ogroman religijski značaj, jer taj pokret u hrišćanskoj svesti zaoštrava problem antihrista. Pokret taj dovodi do
krajnjih međa, on već prelazi u duševnu atmosferu Apokalipse. Savremena svest ne opaža više jasno zlo i odvaja
ga od dobra; događa se nekakva dekristalizacija.. Duhovni
život je zamućen, nema u njemu više čistih kristala, nema
onog bisera za koji je čovek spreman da žrtvuje sva blaga
sveta. Ličnost savremenog čoveka se raslojava i dekristalizuje, gubi jasne obrise i sigurne međe. To je veoma pogodno tlo za delovanje mračnih sila svake vrste; ličnost je u
vlasti nekih sila koje i ne poznaje. Ne deluje sama ličnost
već “nešto” u njoj. Sve antihristove podvale i obmane se temelje na negaciji ličnosti, na rušenju ličnosti. Ličnost koja
Mi s l i o c i
je sačuvala svoju čvrstinu, svoj lik i svoje obrise može
padati, grešiti, činiti zlo, ali neće podleći sablaznima
i čarima udvojenih likova antihristova duha. I protivdejstvo antihristovome duhu jeste pre svega u učvršćivanju ličnosti, u duhovnoj disciplini ličnosti, u čuvanju ljudskoga lika u njoj i podobija Božjega, koje brani od sila stihija “ovoga sveta”, koje udaraju na nju.
Bure stihije hoće da unište ličnost i da pripreme tlo za zemaljsko carstvo Antihrista. I ličnost se mora učvrstiti u Hristu da bi se suprotstavila tim burama, odupreti tim stihijama. U našoj eposi zlo se javlja ukrašeno na nov način. Ne sablažnjava elementarno zlo, već zlo složeno i zamršeno. Očarava ono nejasno i mutno, ono vodi do rušenja svih granica, svih međa i razlika, to je tačno za intimni život čovekov,
ali je tačno i kada je u pitanju društveni, javni život. U društvenom životu čovek hoće da se baci u ponor, da se preda
stihijama, u nadi da će steći novu zemlju, da će dostići Carstvo Božje. Na tom putu čovek gubi svoju ličnost, ali se nada
da će steći blaženstvo. Današnji ljudi žive od iluzija u većoj meri nego ljudi prošlih vremena, oni su manje realisti u pravom značenju te reči, većina su odvojeni od realnosti i prepušteni volji vetrova. Iluzije progresa, revolucije
koja sve oslobađa, socijalističkog zemaljskog blagostanja i slične, su beskonačno udaljene od ontološkog
realizma. Revolucionarne iluzije ideološki započinju racionalizmom a završavaju se iracionalizmom. Ljudski razum
se buni protiv istorije i veruje da će svojim snagama urediti ljudski život na zemlji, da će ga racionalizovati bez ostatka, ne ostavljajući mesta za delovanje tajanstvenih i nadrazumskih snaga. No, racionalistička revolucija se završava
tako što se haos oslobađa okova i počinju vladati iracionalne i mračne sile. I revolucionarni racionalizam i revolucionarni iracionalizam podjednako podrivaju i uništavaju sve
ontološke realnosti, podjednako negiraju i smisao istorije
i njenu tajanstvenu iracionalnost. U istoriji deluju okultne
sile, kako one organizovane tako i one koje nisu organizovane, i oni koji se nalaze u vlasti tih sila često i sami ne znaju da one postoje. Delovanje potpuno iracionalnih sila stvara potpuno racionalističku svest. To je jedna paradoksalna
protivurečnost društvenoga i istorijskoga života.
***
Kada ljudi religiozne svesti teže Carstvu Božjemu oni predosećaju i to da je dolazak toga carstva u svet novo otkrovenje.
U hrišćanstvu je od samoga početka postojala proročka strana, postojala je težnja prema nepoznatoj budućnosti, koja se
tek u simbolima i preko znakova otkriva u svetim tekstovima. No, je li moguće novo otkrovenje za one koji ostaju verni
večnom hrišćanskom otkrovenju? To je jedna od antinomija
hrišćanske religijske svesti. Hrišćanstvo nije samo otkrovenje, već i prikrivanje; carstvo Duha ostaje otškrinuto, ono se
otkriva u stvaralačkom životu duha u slobodnome proročanstvu. Čovekovo stvaralaštvo nije moglo biti otkriveno u Sve-
tom pismu, njega slobodno otkriva sam čovek. Ali, istinsko
religiozno stvaralaštvo je moguće samo za čoveka koji ispunjava istinu zakona i istinu iskupljenja, koji svoj duh učvršćuje preko Hrista i u Hristu. Stvaralaštvo-stvaranje protiv
Hrista, delovanje koje ustaje protiv zakona i iskupljenja, jeste delovanje-stvaralaštvo nebića, ono je iluzorno, prividno,
s njim ne dolazi Carstvo Božje. Stvaralaštvo svetovne kulture, s religlijske tačke gledišta, je bolje od sektaškog
religijskog stvaralaštva, koje razara večne svetinje Crkve. Leonardo je, u izvesnom smislu, s religijske tačke gledišta, bolji nego Luter, Gete je bolji od L. Tolstoja; Luter i Tolstoj su religijski rušitelji, a Leonardo i Gete su tvorci novih
vrednosti Oni su u nečem drugom i o drugom govore. U sektaštvu i protestantizmu se najmanje mogu opaziti začeci
novog otkrovenja i novoga stvaralaštva, tih je zametaka više
u svetovnoj stvaralačkoj kulturi, u genlijalnosti izobilja. Čovekovo religijsko stvaralaštvo može biti samo otkrivanje njegove ljubavi prema Bogu, ono može biti odgovor na otkrovenje Božje ljubavi prema čoveku. Samo kroz takvo stvaralaštvo dolazi Carstvo Božje, koje je carstvo Bogočovečanstva.
Traženje Carstva Božjega određuje dinamika religioznog života, jer, zaista, nikada ne treba da nas napusti osećanje
o zlu i nepogodnosti u ovome svetu i životu na njemu.
Mi smo dužni da se borimo za sve što je u svetu vredno, dužni smo da se odričemo svega, u ime Carstva Božjega. Čovekovo religijsko stvaralaštvo nije pravo i pretenzija, već čovekova religijska dužnost, dug izobilja ljubavi njegove. Apokalipsa se može poimati pasivno i aktivno. Apokaliptička svest
u Rusiji je, u većini slučajeva, mistička pasivnost, očekivanje,
preživljavanje užasa, a ne aktivnost i stvaralaštvo.
Aktivan odnos prema Apokalipsi je postojao samo kod N.
F. Fjodorova. Apokaliptička svest je – opasna svest,
ona čoveka može lažno da ponizi i lažno da ga uzvisi. Apokaliptička svest je – skrivena-tajanstvena. Carstvo
Božje ne može biti rezultat ni evolucije ni revolucije
– ono je Čudesno preobraženje. U pravoslavlju je postojalo veliko iščekivanje i veliko trpljenje, ali nastupa čas
otkrivanja proročansko-apokaliptičke strane hrišćanstva,
radi borbe protiv sila koje se bune u svetu antihristovoga duha. Ovaj svet se ne sme konačno prepustiti silama
zla. Integralnost u budućem zemaljskom društvu je već
nemoguća, razdvajanje je neizbežno. Zato je i nemoguća
zemaljska teokratija. Ali se moraju usredsrediti i ujediniti
sile Carstva Božjega. Tražite Carstvo Božje a sve ostalo
će vam se dati. Za hrišćanina to ostaje poslednja religijska - religiozna - istina, pred kojom tamne sve ostale istine. Sve je nepostojano i sve je neistinito, osim Carstva Božjega, sve mora biti ispunjeno i sazdano samo njega radi.
I država, i privreda., i kultura i čitav svet moraju ustupiti
mesto Carstvu Božjemu. Vreme može biti savladano i Carstvo Božje može nastati u večnosti, a ne u vremenu. Ali,
volja za nastankom Carstva Božjega u večnosti može biti
otkrivena u svakom trenu našega života, u dubini njegovoj. Neka bude Carstvo Tvoje!
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 25
Tema broja:
Društvene
i političke
elite u BiH
Umjesto uvoda...
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
28 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Bijeda istočnoevropskih
malih država
Ovdje nije bilo potrebno istrijebiti ili iseliti jednu naciju, ovdje je
(da bi se osjetila ugroženom) dovoljno bilo snažno i nasilno osporiti
njezino postojanje
István Bibó
ISTVÁN BIBÓ: BIJEDA ISTOČNOEVROPSKIH MALIH DRŽAVA* (4. I 6. POGLAVLJE).
IZ KNJIGE BIBO – HUSZAR – SZUCS: REGIJE EVROPSKE POVIJESTI, NAPRIJED, ZAGREB, 1995.
4. DEFORMIRANJE POLITIČKE KULTURE SREDNJE I ISTOČNE EVROPE
U
OBIČAJENO JE DANAS STANOVIŠTE PO KOJEMU
Srednju i Istočnu Evropu – točnije: čitavo ono područje koje se prostire istočno od Rajne, između
Francuske i Rusije – na polju političke kulture obilježava
nekakva iskonska zaostalost. Pri tom se ukazuje na zaostali, antidemokratski karakter društvenih odnosa koji vladaju na tim područjima, na grubost političkih metoda koje se
tamo koriste, na uskogrudnu, sitničavu i agresivnu bit njihovih nacionalizama; ukazuje se na to da je u tim područjima politička vlast u rukama aristokratskih veleposjednika, monopolskih kapitalista i vojnih klika, od kojih se dotične zemlje nisu kadre vlastitim snagama osloboditi; ukazuje se na činjenicu da je to područje inkubator svakovrsnih
zbrkanih, mutnih i lažnih političkih filozofija. Sve to čini
vjerojatnim dojam da narodi i zemlje toga područja po
svojoj naravi nisu sposobni za demokratski razvoj zapadnoevropskog tipa.
Cijela ova predodžba polazi od određenih stvarnih činjenica, ali je u svojim krajnjim zaključcima netočna.
Međutim, posve je pogodna da se na njezinoj osnovi jednim lakim odmahivanjem glave izbjegnu naporna i neu∗
godna pitanja konsolidacije toga područja, da se opravdaju
i najprotuslovniji prijedlozi rješenja – koji se slažu samo u
jednom: svi su površni i opasni.
Izvorna zaostalost ili
povijesna slijepa ulica?
Nedvojbeno je da su zemlje o kojima je riječ veoma daleko od dovršenih, zrelih zapadno – i sjevernoevropskih demokracija. Nije sporno ni to da veliki udio u tom zaostajanju imaju zadanosti njihovih društvenih struktura.
One ustanove koje su u Zapadnoj Evropi činile predškolsku razinu demokracije, daleko su manje intenzivno prožele društva Srednje i Istočne Evrope. Feudalizam u zapadnjačkom smislu, koji se temeljio pretežno na osobnim
ugovornim odnosima prostirao se samo do Elbe; preko nje
počinjala je pretežna vladavina krutoga, uniformiranoga
sustava kmetstva. Građanski oblici življenja, te kršćanskim
i humanističkim načelima pripitomljene društvene metode i komunikacijski oblici u svom su prostiranju od zapada
k istoku tek u smanjenoj mjeri dopirali do najnižih slojeva.
U skladu s time urbano građanstvo kao nosilac novovjekovnih revolucija, industrijsko radništvo koje je stupalo na
Prvo izdanje u Budimpešti 1946. godine.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 29
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
scenu tragom građanstva, imali su u ovim zemljama daleko
uravnoteženiji organski razvitak; a bili su također brojčano slabiji i izoliraniji nego li u Zapadnoj Evropi. Nasuprot
me, treba istaknuti i ozbiljne prednosti toga područja. I. u
manjoj mjeri, i na tom su području postojale kršćanske humanističke, građanske i radničke prethodnice modernoga
društvenog razvitka. Narode Srednje i Istočne Evrope stoljećima su s društvenog, političkog i ekonomskog stanovišta od Zapadne Evrope odvajale razlike u stupnju razvitka,
oni su Zapadnoj Evropi bili ne samo teritorijalno, nego i
prirodno najbliži. U istočnoevropskim zemljama postojali su sasvim ozbiljni začeci slobodnih seljačkih oblika življenja i političkih sloboda. A jedna od najvećih nada Evrope 19. stoljeća bio je upravo onaj moćni odjek u Istočnoj
Evropi, što je izazvan evropskom slobodarskom mišlju. Te
nade se, ako izuzmemo Rusiju, izjalovile; ali sve veće zaostajanje toga područja u odnosu na Zapadnu Evropu ne
može se objasniti isključivo društvenim razlozima. Još prije pedeset godina, nedvojbeno, bilo je takvih dobronamjernih zapadnoevropskih promatrača koji su zapazili stagnaciju i beživotnost političke kulture Italije; koji su iza evropskih kulturnih i znanstvenih dometa Njemačke prepoznali znatno zaostajanje njezine društvene strukture; a koji su
zapazili to da u malim, “slobodoljubivim” nacijama Istočne
Evrope slobodarski ideali nisu baš tako duboko ukorijenjeni, kako se to izdaleka doimalo. Međutim, nije se našao nijedan koji bi na osnovi pretpostavaka mogao predvidjeti da
će se do sredine 20. stoljeća ne samo Rusija, nego i Turska
naći na stabilnijoj liniji društvenog razvitka – nego, primjerice, Finska ili Mađarska. Ta situacija ne može se objasniti
ničim drugim, osim zastojima u razvoju, koji su neposredna posljedica pretrpljenih povijesnih trauma.
Reakcionarni interes i
nacionalni osjećaj
Nema dvojbe ni o tome da su u ovim zemljama aristokratski veleposjednici, monopolski kapitalisti i vojne klike
ostvarili tako snažan utjecaj na vlast, kakav ne bi podnijela nijedna zemlja slobodnog duha i zdravog razvoja. Ali nepojmljivo je površno ono uobičajeno shvaćanje, prema kojemu se uskogrudni, sitničavi, agresivni i antidemokratski
nacionalizam tih područja objašnjava interesom aristokratskih veleposjednika, monopolskih kapitalista i vojnih klika
(koji su na vlasti ili na nju utječu) da bi narode tih zemalja
držali u ropskoj poslušnosti i da bi skrenuli njihovu pozornost s naraslih društvenih protuslovlja. To je ovako, besmislica. Ti interesi doista se vuku negdje u pozadini i iskreno
raduju pojavi svakog političkoga pokreta koji im nudi poslušne mase. Međutim, ako bi taj činilac bio presudan, ne
bismo ovdje imali posla s agresivnim nacionalizmom – već
s običnim sluganstvom i životinjskom zaostalošću. Nacionalni osjećaj, čak i kada je uskogrudan i sitničav, jest
30 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ozbiljan masovni osjećaj u najbližem srodstvu s demokratizmom; a u interesne odnose čvrsto upleteni ljudi i skupine ne mogu niti potaknuti, niti doživjeti ozbiljne
masovne emocije. Ponajviše nastojat će iskoristiti i s vlastitoga gledišta pojačati one zavaravajuće i jalove utjecaje,
koje su razni povijesni potresi i strahovi imali na politički
razvoj pojedinih zemalja.
Uzbunjujuće filozofije i
lažna propaganda
Istina je također da širom navedenih područja naprosto
bujaju najkaotičnije, najmutnije političke filozofije i najnezgrapnije političke laži, kakve se u društvima zdravoga razvoja ne mogu niti izreći, a kamoli mogu bilo koga uvjeriti. Bilo bi, međutim, djetinjasto pomisliti da mutne filozofije ili nedobronamjerna propaganda mogu prouzrokovati
deformacije u razvoju političke kulture. Ozbiljni masovni
osjećaj može nastati samo iz uzbuđenja, a uzbuđenje
iz stvarnoga doživljaja. Poluistine mutnih filozofija i propagandne laži djeluju na pojedince ili na zajednicu samo
onda ako ih velikim intenzitetom preživljeni stravični i zavaravajući doživljaji učine sklonim povjerovati u poluistine
i laži; jer na temelju njih mogu opravdati vlastita samozavaravanja, hraniti svoje iluzije, te u svojim lažnim predodžbama steći određena zadovoljenja svojim porivima. Poluistine i propagandne laži ne dotiču uravnotežene duhove. Pitanje je: što je dovelo narode Srednje i Istočne Evrope
u stanje neuravnoteženosti.
Nesigurnost nacionalnih okvira
Svaka nit vodi prema nekoj vrsti političke histerije; ako hoćemo iskorijeniti političke histerije, prva nam je zadaća otkriti one povijesne potrese koji su omeli razvoj i narušili ravnotežu tih zemalja. Ti potresi u Srednjoj i Istočnoj Evropi
potjecali su iz mučnog i teškog oblikovanja nacije. Opisali
smo već kako je na tim područjima zbog raspada Njemačke i Italije, te nastanka habsburškog i osmanskog carstva
došlo do razdvajanja državnih i etničkih granica, pa kako je
to dovelo do rađanja jezičnog nacionalizma i do kaotičnog
miješanja svih postojećih nacionalnih okvira. A to je značilo da je ovdašnjim nacijama nedostajalo sve što je
za zapadnoevropske nacije – kako u stvarnosti, tako
u kolektivnoj svijesti – bilo samo po sebi razumljivo,
jasno, omeđeno, opipljivo, prisutno: stvarnost vlastita nacionalnog i državnog okvira, glavni grad, ekonomska i politička priviknutost na zajedništvo, jedinstvena društvena elita, itd., itd. U Zapadnoj i Sjevernoj
Evropi političko uzdizanje ili opadanje jedne države, njezina uloga velesile ili njezina osrednjost, osvajanje ili gublje-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
nje kolonijalnih carstava – sve su to mogle biti puke epizode, daleke pustolovine, lijepe ili tužne uspomene; ali moglo
ih se je podnijeti konačno bez većih potresa, jer se je uvijek
imalo nešto što nitko nije mogao uzeti, osporiti. Nasuprot
tome, u Istočnoj Evropi nacionalni okvir uvijek je bio
nešto što je trebalo stvoriti, uspostaviti, za što se trebalo izboriti i stalno čuvati – ne , samo od instrumenata
vlasti postojećih dinastičkih državnih okvira, nego i od ravnodušnosti dijela vlastitog pučanstva i od kolebljive prirode nacionalne svijesti.
ili Francuzi, kao što nisu svjesno očevi ili nisu svjesno muževi, nisu svjesno buržuji, nisu svjesno proleteri i nisu svjesno ljudi; samo u kritičnim trenucima postaju oštro svjesni
svoje pripadnosti i što im je činiti na ovome svijetu.
To je bilo moguće učiniti s dobrim izgledima na uspjeh zato,
što su iza tih nacija stajale kolebljive mase koje je tek trebalo
pridobiti za nacionalnu ideju – ili, kako se u ovome podneblju
govori, trebalo je u njima probuditi nacionalnu samosvijest.
Kada su Englezi i Francuzi u pitanju, neprestano
ustrajanje na budnoj nacionalnoj svijesti ne bi imalo
ni smisla – jer ona se u slučaju potrebe ionako budi
sama od sebe, a ako se probudi uopće nije sporno da li
se budi kao engleska ili francuska svijest; jer što bi se
drugo uopće moglo probuditi? Nasuprot tome, u Srednjoj i Istočnoj Evropi bilo je sporno sve: najprije su dinastički okviri uprli da vade svoje bitke, zatim su se nacionalni okviri borili između sebe za dušu svakoga pojedinog čovjeka. U sporove se uključivao po svojim osjećajima, interesima ili fiksacijama podjednako veleposjednik,
kotarski predstojnik, svećenik, učitelj, sudac i onaj lokalni
obrtnik koji čita novine, a događalo se nerijetko da je svaki
od njih imao svoje različito mišljenje. Mađarskom ili slovačkom seljaku katkada su svakodnevno zadavali takve konačne rebuse suživota, pred kojima bi se francuski seljak jedva našao jednom u sto godina. Suprotstavljajući istočnoevropske pučke mase s nepouzdanom samosvijesti uspaljenim rodoljupcima, mnogo spominjana nacionalna ideja
na ovim područjima katkada se na posve groteskan način
mogla doimati veoma tankom. Otuda je negativno stajalište, što ga je vulgarni marksizam zauzeo u odnosu na nacionalnu ideju, u Srednjoj i Istočnoj Evropi naišlo na posve
drugačiji odjek negoli u Zapadnoj Evropi. Na Zapadu, gdje
je nacionalni okvir značio jednu od davnih vremena kontinuiranu realnu činjenicu, marksistički pogled jednostavno je bio jedna moguća – pomalo dogmatska, ali veoma
instruktivna – teorija. Nasuprot tome, u Srednjoj i Istočnoj
Evropi misao da je nacionalna ideja ideologija koja pokriva interese jednog uskog kapitalističkog sloja pojavila se kao
smrtna opasnost po nacionalno biće, baš zbog toga što je
na ovim prostorima u tome doista bilo istine. Naravno, nije
u tim zemljama kapitalističko građanstvo doista ponajprije
bilo pristalica i nosilac nacionalne ideje: takozvana nacionalna inteligencija bila je to; a upravo na ovim prostorima
ona nije baš ni imala tako uske veze s kapitalističkim građanstvom. Međutim, bilo je točno da su u ovim zemljama
najšire mase naroda – za koje se novi nacionalni okvir u
nastajanju nije poklapao s povijesno priznatom stvarnošću
dinastičke države – u početku pokazale izvjesnu pasivnost
u odnosu na nacionalnu ideju, pa je nacionalna inteligencija morala uložiti goleme napore da bi narod “naučio” lekciju nacije. Dakako, tu poduku mogla je uspješno obaviti
samo povijest; ali dotle je i shvaćanje vulgarnog marksizma
(po kojemu iza nacionalne ideje stoje interesi uskih slojeva)
bilo smrtna opasnost za “prosvjetiteljske” napore nacionalne inteligencije.
Kakva bi to smisla imalo, primjerice u Francuskoj ili u Engleskoj? Devedeset posto ljudi isto tako nisu svjesno Englezi
Zbog toga je u dobrom dijelu ovih zemalja bilo moguće
usaditi pravi psihotički strah glede marksističkog socijali-
Egzistencijalni strah za zajednicu
Iz te situacije proistječe najznakovitija crta neuravnotežene srednjo- i istočnoevropske političke duhovnosti: egzistencijalni strah za zajednicu. Sve su one živjele u dubokoj
sjeni, negdje pod evropskim oblicima, a negdje pod pritiskom tuđinske, neukorijenjene državne vlasti – bez obzira
da li je bila oličena u caru, imperatoru ili sultanu – koja ih
je lišavala najboljih sinova, jer je nudila karijeru najdarovitijima, a tamnicu i vješala najpravednijima. Sukobljenost
povijesnih i etničkih granica brzo je navela ove narode na
to da se ustreme jedni na druge; ako bi im se ukazala prilika, isprobavali su jedni na drugima sve ono što su naučili
od careva, imperatora, sultana. Svi su oni iskusili što znači
osjećati se ugroženima; ili znati da su u neprijateljskoj, tuđinskoj ruci posvećena mjesta nacionalne povijesti i da tuđinska vlast ugnjetava dijelove, ili čak cjelinu njihovog naroda. Svi su oni imali područja koja su s razlogom ljubomorno čuvali ili ih s pravom potraživali; a nikoga nije bilo
među njima koji nije stajao na rubu djelomična ili potpuna
uništenja. U ušima zapadnoevropskoga čovjeka zvuči kao
šuplja fraza kada državnik bilo koje istočnoevropske male
nacije progovori i o “smrti nacije” ili o “uništenju nacije”:
zapadnoevropski čovjek može zamisliti istrebljenje, okupaciju ili laganu asimilaciju – ali za njega je bilo kakvo političko “uništenje” koje se zbiva preko noći samo pretjerana
slika; dok je ona za istočnoevropske nacije opipljiva stvarnost. Ovdje nije bilo potrebno istrijebiti ili iseliti jednu
naciju, ovdje je (da bi se osjetila ugroženom) dovoljno
bilo snažno i nasilno osporiti njezino postojanje.
“Buđenje” nacionalne samosvijesti
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 31
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
zma i u one slojeve inteligencije, koji inače nisu imali nikakve ozbiljne interesne veze s kapitalističkim poretkom.
Antidemokratski nacionalizam
Egzistencijalni strah za zajednicu bio je onaj odlučujući činilac koji je u tim zemljama učinio kolebljivim položaj demokracije i demokratskog razvoja.
Da bi moderni politički razvoj jedne evropske zajednice
bio harmoničan i pravolinijski, u biti je potrebno jedno: da
se stvar zajednice i stvar slobode poklapaju. Odnosno, neophodno je da – nakon što nastupi onaj revolucionarni trenutak, u kojem se čovjek-pojedinac kroz goleme revolucionarne potrese oslobađa psihološkog pritiska društvenih
sila što po milosti Božjoj vladaju nad njim – u istom trenutku, dakle, bude jasno i opipljivo kako oslobođenje čitave zajednice, njezino širenje i unutarnje i vanjsko obogaćivanje. Demokratizam i nacionalizam dva su pokreta
istoga korijena, oni su u dubokoj međuzavisnosti, pa
ako se ravnovjesje između njih naruši može doći do
teških poremećaja. To se zbilo u Srednjoj i Istočnoj Evropi, gdje nije došlo do povezanosti pri uspostavljanju nacionalne zajednice i oslobađanju čovjeka; naprotiv, ove nacije doživjele su takve povijesne trenutke, iz kojih su izvele zaključak da raspad ugnjetavajućih političkih i društvenih sila prošlosti i uspostava demokracije do njezinih krajnjih konzekvenci – izlažu nacionalnu zajednicu velikim rizicima, pa i katastrofama. Iz tih potresa rađa se najstrašniji monstrum modernoga evropskog političkog razvitka: antidemokratski nacionalizam. Nažalost, do te
mjere smo se već navikli na njegovu prisutnost da i ne zapažamo o kakvoj je užasnoj besmislici riječ: očekivati i razvijati karakteristične vrline slobodnoga čovjeka, spontano
oduševljavanje, svjesno samožrtvovanje i odgovorno djelovanje za takvu jednu zajednicu – koja ne osigurava elementarne uvjete za razvoj slobodnoga čovjeka.
Krivotvorenje demokracije
U onom grčevitom stanju straha koje će povjerovati da napredak slobode ugrožava stvar nacije, nije moguće koristiti blagodati demokracije. Biti demokrat ponajprije znači
biti oslobođen strahova: ne bojati se ljudi koji misle drugačije, koji govore drugim jezikom, koji pripadaju drugoj
rasi, ne bojati se revolucije, zavjere, nepoznatih zlih namjera neprijatelja, neprijateljske propagande, raznih oblika omalovažavanja – i uopće svih onih imaginarnih opasnosti koje postaju stvarne opasnosti samo time sto se mi
bojimo njih. Zemlje Srednje i Istočne Evrope bile su stoga
pune strahova, jer nisu bile dovršene, zrele demokracije; a
32 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
pošto su bile obuzete strahom, nisu niti mogle to postati.
Neometano slobodan, od strahova oslobođen razvoj političkog života u najrazličitijim bi se točkama sudarao s kompleksima straha tih nacija: ili bi ga obeshrabrile neke ratne
inicijative ili bi ga otežao nastavak u nekakvu strahu začete
agresivne vanjske politike, ili bi ga destabilizirala neka lažna politička konstrukcija (koje bi lažnost prikrivali neki
nacionalni strahovi), ili bi bile pružene odveć široke mogućnosti nacionalno jedinstvo ugrožavajućim ili prema nacionalnom okviru stranim, ravnodušnim ili neprijateljskim
nacionalnim manjinama, itd, itd.
Tako je u uvjetima stalnog osjećaja straha, ugroženosti, u
opće pravilo pretvoreno sve ono što prave demokracije poznaju samo u satima prave opasnosti: ograničavanje javnih
sloboda, uvođenje cenzure, potraga za “plaćenicima” neprijatelja, za “izdajnicima”, ustrajanje na redu po svaku cijenu ili makar na prividu reda i nacionalnog jedinstva – na
štetu slobode. Pojavili su se najraznovrsniji oblici krivotvorenja i korumpiranja demokracije; od najsuptilnijih, često i
nesvjesnih metoda do najgrubljih: izigravanje općega prava
glasa protiv demokratskog razvoja, uspostavljanje sustava
koalicija i kompromisa na temelju nezdravih i nedosljednih
stajališta, uvođenje izbornih sustava koji sprečavaju ili krivotvore zdravi izraz kolektivne volje, ili utjecanje izbornim
zloupotrebama, pučevima i privremenim diktaturama.
Lažni realist
U tako usmjerenom razvoju bio je za politički život Srednje i Istočne Evrope svojstven jedan osobit tip političara: tip lažnog realista. Taj tip, koji se u političku sferu negdje spustio iz aristokratske sredine, a negdje se u tu sferu
uzdignuo na krilima demokratskih snaga u svojstvu narodnoga zastupnika, morao je pored nedvojbenoga dara posjedovati još izvjesnu prepredenost i izvjesnu agresivnost
– koje bi mu omogućile da postane manipulator i realizator krivotvorenja demokracije, upravljanja antidemokratskih tokova ili agresivnih lažnih političkih
konstrukcija među demokratskim oblicima. Na taj su
način takvi političari stjecali glas “velikih realista”, te uspješno potiskivali u drugi plan političare zapadnoevropskoga
tipa kao “doktrinaše” i kao “idealiste”. Bismarck je bio najveći uzor toga tipa, a Tisze, Bratianu, Pašić, Bethlen, Venizelos itd. njegovi su najkarakterističniji predstavnici. Sve
je to na zanimljiv, ali i logičan način dovelo do toga da je u
ovim zemljama vlast poglavara države (koju je i ovdje prodor demokratizacije počeo potiskivati u pozadinu) ponovno ojačala. Snaga neke vlade ogledala se također u njezinoj sposobnosti da održi ravnotežu između dva činioca;
međutim, pošto je jedan njih – narodno zastupstvo – redovno bio korumpiran, time je jačao drugi. Štoviše, upravo
je vlast poglavara države postala forum od kojega su vjerni
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
podanici očekivali spas od zlodjelima sklone vlade. A to je
značilo razmrvljivanje postojećih demokratskih snaga, te
povratak u ono stanje prije demokracije u kojem društvo
spas od nevolja nije očekivalo od zakona, od djelotvornoga nadzora nad vladom i od političke trezvenosti građana
– nego od osobne milostive dobre volje i mudre odluke poglavara države.
Problemi društvenoga vodstva
Teškim traumama koje su pratile oblikovanje nacije može
se objasniti i to, što su u Srednjoj i Istočnoj Evropi glede
društvenoga vodstva važne uloge dobili, ili su te uloge povratili, takvi činioci koji su potom u velikoj mjeri pridonijeli skretanju zdravog i demokratskog pravca političkoga razvoja. Pokretačku elitu demokratskog i nacionalnog
razvoja na Zapadu ponajprije čine pravnici, administrativni stručnjaci, politički pisci, čelnici gospodarskoga života, intelektualci slobodnih profesija i sindikalni vođe. Nasuprot tome, u Srednjoj i Istočnoj Evropi došlo je do čak
dvosmjernog zastranjivanja: s jedne strane – dijametralno
suprotno duhu demokracije – ponovno je odlučujuću ulogu dobio vladar, plemić i vojnik; s druge strane, posve neobičnu ulogu dobila je tzv. nacionalna inteligencija.
Monarh, plemić i vojnik
Vladar, plemić i vojnik uspjeli su se domoći ove uloge zahvaljujući tome, što je u Srednjoj i Istočnoj Evropi oblikovanje nacionalnih okvira zahtijevalo ne samo unutarnji politički pokret, već i teritorijalno prestrukturiranje, promjene koje su doticale i evropski sustav država. Stoga ona
dinastija, ona aristokracija, ona vojska, koja je sudjelovala
u borbi za nacionalno jedinstvo i nacionalnu nezavisnost –
time je do izvjesnoga stupnja ili na izvjesno vrijeme izbjegla
sudbinu namijenjenu monarhiji, aristokraciji i vojničkom
duhu, uz postupnu ili naglu dekadenciju; u onoj borbi, koju
demokracija obično vodi protiv svakog položaja osobne
vlasti, uspjelo im je stvoriti sebi određeni izuzetni “noli me
tangere” položaj. Na toj nacionalnoj osnovi zašutjela je kritika javnosti u odnosu na neke dinastije (npr. na kuće Hohenzollerna, Savoyskih, Karađorđevića), na neke aristokracije (npr. prusku, poljsku, erdeljsku) i u odnosu na sve nacionalne vojske. To je dovelo do toga da je od dvije komponente nacionalnog osjećaja u rečenim zemljama prevagu
odnio plemićko-vojnički (to jest gospodstveni, agresivni i
reprezentativni) duh, u odnosu na građanske (to jest uljuđene, prisnije, miroljubive) osjećaje.
Uloga nacionalne inteligencije
Premda je nacionalna inteligencija raspolagala daleko manjim društvenim ugledom, te daleko oskudnijom prošlošću tradicijom i političkom kulturom negoli zapadnoevropska inteligencija – ona je istodobno imala veće značenje i odgovornost sa stajališta nacionalnog bitka. Osobito je poraslo značenje intelektualnim strukama koje su se
bavile otkrivanjem i njegovanjem razlikovnih osebujnosti
nacionalne zajednice: piscima, jezikoslovcima, povjesničarima, svećenicima, učiteljima, etnografima. Zato je u navedenim zemljama “kultura” postala momentum golemoga
političkoga značenja, što ipak nije toliko podrazumijevalo njezin procvat, već uglavnom njezinu politizaciju. Kako
te zemlje nisu “postojale” u neprekidnom povijesnom slijedu u zapadnoevropskom smislu, nacionalna inteligencija dobila je zadatak da otkrije i njeguje jezičnu, narodnu individualnost nove ili ponovno rođene nacije, te
da potvrdi – što je doista i bilo istinito – da su ti novi narodni okviri (usprkos svim nedostacima vlastitoga nacionalnog života) mnogo dublje ukorijenjeni i vitalniji od postojećih dinastičkih državnih okvira. Na tomu se putu rodila, kao što smo već rekli, ideologija jezičnoga nacionalizma. Sve to samo po sebi ne bi ugrožavalo demokratski razvoj; štoviše, ovi intelektualni slojevi u početku su često bili
bitno demokratičniji od građana-kapitalista i pravnika koji
su nosioci takve uloge u Zapadnoj Evropi.
Taj pravac razvoja postao je polazište jednoga kobnog skretanja zbog toga jer su odavde potjecale one kaotične političke teorije i filozofije, koje su poslije preplavile politički život zajednica opterećenih tim strahovima. To ni najmanje
nije značilo da je na ovim prostorima dalje slijedio dinastički, aristokratski i u klasičnom smislu rijeci vojničko-viteški svijet. Dinastičkim, aristokratskim i vojničkim snagama
preostali su samo vlast i pritisak na društvo; dok su naprotiv u političkim opcijama potpuno preuzele vrijednosti, ciljeve, strahove i čežnje nacionalne inteligencije. Iz vlastitoga svijeta vrijednosti, u najboljem slučaju tome su dodavale još onoliko koliko je duševnom stanju straha potrebno
izvjesnih monarhičkih, aristokratskih i vojničkih tendencija: jedinstvo, disciplinu, red, antirevolucionarnost i autoritarnost.
Deformacija političkog značaja
S deformacijom društvene strukture išla je ukorak također deformacija političkoga značaja, te je uspostavljeno
histerično duševno stanje u kojem ne postoji zdravo ravnovjesje između zbiljskih, mogućih i poželjnih stvari.
Karakteristični protuslovni psihološki simptomi nesklada
između želje i realnosti najočitije se prepoznaju u tih naroda: pretjerano samopotvrđivanje i unutarnja nesigurSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 33
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
nost, preuveličana nacionalna taština i neočekivana
malodušnost, neprestano naglašavanje uspjeha i očigledan pad stvarne vrijednosti tih uspjeha, moralne
težnje i moralna neodgovornost. Većina ovih nacija beskonačno razglaba o nekadašnjem ili o mogućem položaju velesile, ali istodobno zna tako obeshrabreno pridodati sebi oznaku “male nacije” – što bi, primjerice, za jednog
Nizozemca ili Danca bilo posve nerazumljivo. Ako se i pokoji od njihovih snova glede teritorija, moći, ugleda privremeno ostvare, nitko se ne može usuditi (a da ne bude optužen za izdajnika domovine) ukazati na nedovoljnost, privremenost tog stanja, niti će ikome dopustiti da ih liši neostvarenih iluzija.
Nacionalni materijalizam
U takvu duševnom stanju gubi se osjećaj prema političkim
vrijednostima: potiskivanje vrijednosti u pozadinu zajedničko je obilježje svih onih primitivnih duševnih stanja
kojima prevladava borba za opstanak, a neprekidna i bezizlazna nesigurnost bitka dovodi do potpunog poremećaja u svijetu vrijednosti. Zbog toga je vrlo opasna ona
vulgarna mudrost egzistencijalne filozofije po kojoj je stanje opasnosti plodotvorno; a jedino suočavanje s mogućnošću uništenja ukazuje pojedincu i zajednici na pravi smisao života, čineći ih sposobnima da okupe
sve stvaralačke snage (Stirb und werde!”, “Vivere pericolosamente!”). Sve to vrijedi samo za zreli, uravnoteženi odrasli karakter; u nezrelim nedoraslim pojedincima ili zajednicama nesigurnost življenja izaziva nesigurnost
vrijednosti.
Tako se u tim zemljama oblikovao jedan neobični nacionalni materijalizam, koji je zapravo daleka deformacija socijalnoga materijalizma marksističkog tipa. Kao što je industrijsko radništvo, zahvaćeno groznicom klasne borbe,
dugo pokazivalo neosjetljivost prema onim finijim vrijednostima što su ih posjedničke klase mogle razviti zahvaljujući upravo spokojstvu posjedovanja – isto tako niti nacije što su živjele u groznici nastajanja nisu zapažale da se
veličina učinka zapadnih nacija sastoji upravo u tome što
one svoj nacionalni život žive u jednom samom po sebi razumljivom spokojstvu, bez potrebe da se kao nacija po svaku cijenu dokazuju. Ali dok je svijet vrijednosti radničke
klase (u onoj mjeri u kojoj je rastao njezin politički utjecaj, proširivale se njezine političke mogućnosti i ostvarivale njezine nade) na svim pravcima pokazivao sposobnost
produbljenja i obogaćenja, dotle se nacionalni idejni svijet
većine srednjo- i istočnoevropskih naroda (pod utjecajem
niza povijesnih katastrofa i slijepih ulica) u sve većoj mjeri
zatvarao i zapetljavao u teške kolektivne histerije. Stoga se
i njihov nacionalni materijalizam u najvećoj mjeri pokazao
kao poguban za vrijednosti. Svako očitovanje nacionalno-
34 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ga života bilo je podređeno najstriktnijoj nacionalnoj svrsishodnosti, te su svi njihovi kako realni, tako i zamišljeni
dometi – počevši od Nobelove nagrade do olimpijskih rekorda – gubili svoj spontani, samociljni karakter, te ulazili
u službu nacionalnoga samopotvrđivanja. Od krivotvorenja do ubojstva: sve je postajalo sveto i nepovredivo
ako je učinjeno “u ime nacije” ili “u interesu nacije”. A
da sve to konačno izjeda temeljne moralne rezerve nacije,
to – kao valjani materijalisti – nisu htjeli priznati. Jedna od
najvećih zasluga Tomaša Masaryka bila je u tome, što je jednom prilikom – desetljećima prije svoga izbora za predsjednika – imao dovoljno hrabrosti da otkrije krivotvorinu
jednog takvoga nacionalnog povijesnog dokumenta, kojeg
je sadržaj bio omiljeni izvor romantične nacionalne samodopadnosti. Nažalost, nije imao baš mnogo sljedbenika u
ostalim istočnoevropskim zemljama.
Kaotična publicistika i
“nacionalna znanost”
Tako je u tim zemljama – podjednako u Njemačkoj i Italiji, kao i svim istočnoevropskim malim zemljama – do golemih razmjera narasla jedna kaotična i operirajuća lažnim
kategorijama politička publicistika, koja je unutar svojih okvira sve uobičajene pojmove evropske političke misli uključila u arsenal samopotvrđivanja i samoopravdavanja. Zbog toga su se jednostavne misli i više-manje umjesna poopćavanja preobražavali u metafizičko objavljivanje
Apsolutnog Dobra ili Apsolutnog Zla, u mistične bitnosti,
magična čaranja; s glavnom zadaćom da ožive iluzije i da
zamagle neke posve jednostavne činjenice, s kojima se ova
ili ona zajednica nije bila spremna suočiti. Djelatnici “nacionalnih” znanosti počeli su izrađivati na “znanstvenoj”
osnovi povijesno ili, ako toga nije bilo, prapovijesno utemeljenje nacionalnoga bitka, isporučivati “znanstvene” argumente za teritorijalne sporove, za temeljnu misao nacionalne povijesti, za nacionalno pozvanje koje potvrđuje samostalni nacionalni bitak, štoviše – horribile dictu – i za
onu vanjskopolitičku koncepciju koju nacija mora slijediti
po “znanstveno” otkrivenoj koncepciji povijesti.
Takva krajnje instrumentalizirana znanost, osim što
je u velikoj mjeri korumpirala znanstvenu djelatnost
u ovim zemljama, dovela je i elite tih nacija u radikalno lažan odnos sa stvarnošću: navikla ih je da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, da se umjesto
na učinke usredotočuju na težnje, te da razmišljaju
izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica.
Ako se trebalo suočiti s činjenicom da se jedni s drugima
ne mogu složiti u jednoj državnoj tvorevini, ukazivalo se na
geopolitične zadanosti koje propisuju suživot; štoviše posredno i to kome pripada vodeća uloga u takvom suživotu.
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Kada su bili upitani, zašto hoće vladati narodima koji njihovu vlast ne žele i zašto hoće biti brojniji od onih od kojih
nisu brojniji – onda su ukazivali na arheološka otkrića, narodne pjesme, folklorne motive, narodne umotvorine, krilne
oltare, na utjecaj svojih knjiga i ustanova; što je sve zajedno
trebalo biti dokaz kako bi dotičan narod, bez njihove pomoći i danas životario u najmračnijem barbarstvu. Kada je
trebalo progovoriti o unutarnjim nesređenostima, diktaturama i ugnjetavanjima, pokazivali su rane koje su zadobijali
u borbama protiv Atile, protiv Turaka, ili u obrani evropske
slobode ili demokracije. Ako bi se netko usudio predočiti
im bezumnu i taštu vanjsku politiku ukazivali su na višestoljetni ili, još bolje, na bezvremenski metafizički “smisao” svoje povijesti, koji im ovu ili onu politiku sudbinski
određuje. Ne valja misliti da su sve te stvari ostale na razini
puke ekstravagancije: u manje grubom obliku, prožele su i
konačno krivotvorile također najstručnija, najobjektivnija,
najmodernija razmišljanja.
6. RJEŠENJE TERITORIJALNIH SPOROVA
I KONSOLIDACIJA ISTOČNE EVROPE
Opisali smo onu političku bijedu istočnoevropskih malih nacija, koja zapadnoevropskoga promatrača ispunjava
tako velikim nepovjerenjem i gnušanjem: riječ je o mnoštvu teritorijalnih sporova, o uskogrudnosti i agresivnosti nacionalizama tih nacija, o njihovoj sklonosti
da potpuno zanemare decentne političke metode, o
odsutnosti demokratskoga duha, o njihovoj naklonosti političkom irealizmu; nadalje o njihovim željama da žive više od pravdanja težnji, negoli od vlastitih dostignuća; zatim o tome da se uzajamno mrze,
da neprestance nastoje doći do kakvih prednosti na
teret susjeda i supatnika; o tome da su glede općih
evropskih pitanja krajnje neodgovorni, te da njihove
političke odluke ne determiniraju ozbiljno utemeljene ideje ili dugoročne ozbiljne političke koncepcije,
pa čak ni vlastiti ispravno shvaćeni interesi, već u prvom redu njihovi – uglavnom teritorijalni – sporovi sa
susjedima. Na osnovi svega toga mnogi i dolaze do zaključka da čitav taj prostor, zajedno sa svim njegovim hvalisanjima, uzajamnim optuživanjima, žalopojkama, svađama i
graničnim problemima, treba konačno prepustiti njegovoj
sudbini – jer će ga nekakvo iskonsko barbarstvo (na ovaj ili
onaj način) onemogućiti da se konsolidira.
U našoj smo raspravi bili u prilici dosta žarkim bojama i
oslikati proces barbarizacije toga prostora. Moramo ipak
reći da shvaćanje, po kojemu probleme toga područja valja
jednostavno skinuti s dnevnoga reda jer su ionako nerješivi, ne proistječe toliko iz objektivnoga poznavanja situacije – koliko iz neke vrsti komoditeta i nečiste savjesti. To
područje nije nesposobno konsolidirati se zbog toga,
što bi bilo iskonski barbarsko; nego se ono barbariziralo zbog niza nesretnih povijesnih događanja koja
su ga potisnula s puta evropske konsolidacije, tako da
se ono na taj put više nije znalo vratiti. Nažalost, nisu mu
mnogo ni pomogli da se vrati, štoviše u nekim slučajevima
izravno su ga i spriječili u tome.
Mogućnost konsolidacije
O čemu je, na kraju krajeva, riječ u Srednjoj i Istočnoj
Evropi? Radi se o tomu da su na ovom području razoreni okviri povijesnih država i povijesnih nacija, te i da
su sve granice među ovdašnjim nacijama postale sporne.
Nije mi poznato na čemu se temelji tvrdnja da je nemoguće konsolidirati svu zbrku koja je iz toga proizišla – jer tko
je uopće i kada pokušao konsolidirati ova područje? Mogućnost konsolidacije na tom prostoru uopće je otvorena
tek 1912., odnosno 1918. godine; to jest, kada su se raspale
dvije nadnacionalne državne tvorevine: Osmansko carstvo
i carstvo Habsburgovaca, što su ovdje stajale na putu konačnoga oblikovanja nacija. Da su mirotvorci 1918. godine
bili samo malo promišljeniji i brižniji, oni su potkraj 1919.
godine mogli postaviti sigurne temelje konsolidacije ovog
područja. Znamo, da to nije uspjelo. Odonda se na ova tlo
sručilo neizmjerno mnogo teškoća, bijede i barbarstva; ali
još uvijek je jedva tridesetak godina tome otkako ovdje uopće ima što da se konsolidira. A to zaista nije predugo vrijeme. Zar je Zapadna Evropa dobila za trideset godina
svoje sadašnje konačne okvire razgraničenja? Dakako
da nije. I ako već stvari tako stoje, ne valja postavljati zlonamjerno visoke zahtjeve prema narodima ovoga područja,
koji ni sami ne poriču da su stjecajem okolnosti potisnuti
s puta pravocrtnoga, nesmetanog i nadasve perspektivnog
evropskoga demokratskog razvoja. Odreći se konsolidacije toga područja bilo bi tim manje oprostivo jer se – poslije
tridesetogodišnjega užasnoga kaosa – danas već vrlo jasno
ocrtavaju putovi konsolidacije; a nakon prestanka uzajamnih mržnji, okupacija, građanskih i istrebljivačkih ratova,
posve se jasno pojavljuju granice između ovdje stabiliziranih nacionalnih okvira. Neophodno je samo još to da neka
nedovoljno promišljena i nasilna rješenja ne usmjere ponovno na ova područje tu prljavu bujicu. Dakako, konsolidaciju ovoga prostora moguće je i spriječiti; jer nije riječ o nekakvoj elementarnoj sili koja bi, rušeći sve pred sobom zaposjela jedan teritorij – nego o jednom osjetljivom, opreznom, krhkom ljudskom naporu protiv sila straha, gluposti
i mržnje. Naglasak je, dakle, na tome da je konsolidacija na
ovim područjima moguća.
Tu smo mogućnost zasnovali na zapažanju kako se na
ovom području počinju konačno ocrtavati granice među
nacijama. Jest – mogao bi netko reći – ali tko jamči da se
na ovom prostoru (lišenom bilo kakve stalnosti) novoobliSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 35
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
kovana situacija neće poslije nekoliko desetljeća ponovno
promijeniti i dati mjesto posve novim tokovima oblikovanja nacija?
Već i samo pitanje svjedoci o potpunom nepoznavanju cjelokupnog istočnoevropskoga političkog razvoja.
Dovršetak oblikovanja nacija
u Istočnoj Evropi
U Istočnoj Evropi, jednako kao u Zapadnoj Evropi, broj
nacija se tijekom posljednjih tisuću godina posve neznatno promijenio. U Istočnoj Evropi, recimo prije 600 godina (oko 1300.-1350.), postojala je poljska, mađarska, češka,
srpska, hrvatska, litvanska, rumunjska, bugarska i grčka
nacija. U međuvremenu, u razdoblju između 1400. i 1800.
godine, pokušala su na ovom području dva prigodna vojna i politička pothvata – Osmansko Carstvo i Habsburška Monarhija da uspostave od ovdašnjih nacija nezavisne formacije vlasti. One su određeno vrijeme i uspjele sebi
potčiniti te nacije, zaustavivši njihov politički razvoj; ali
nisu bile kadre ukinuti nijednu od ovdašnjih nacija,
niti njihovim ujedinjenjem pokrenuti proces oblikovanja neke nove nacije. Oba pokušaja propala su s rađanjem modernih nacionalnih pokreta, pa su ovdašnje starije nacije (iako očerupane) ponovno izbile na svjetlost dana.
Danas, ako se osvrnemo oko sebe, na ovim prostorima zapazit ćemo uglavnom iste nacije koje su tu bile i prije 600
godina. Izvjesna promjena se zbila utoliko što je došlo do
spajanja hrvatske i srpske nacije, pa je tako uobličena jugoslavenska zajednica privukla sebi nekoliko (s nacionalnoga gledišta dotada nesigurno situiranih) slavenskih naroda, ponajprije Slovence. Rumunjska nacija postala je jedinstvenija nego ikada, a grčka nacija se odvojila iz političkoga
kontinuiteta istočnorimskog carstva.
Ukupno se na ovom prostoru samo u četiri slučaja zbilo
oblikovanje nove nacije ili tome slično. Na teritoriju nekadašnje sjeverne Mađarske nacionalno osvješćenje doživjeli
su Slovaci, te umjesto mađarskoj naciji priključili su se češkoj naciji: danas je u tom čitavom procesu otvoreno možda samo pitanje, koliko će oštra ostati granica između češkog nacionalnog okvira i slovačkog nacionalnog okvira.
Osim toga, u različitim sudarnim područjima oblikovane
su estonska, letonska i albanska nacija; one su također imale povijesne preduvjete što sežu u srednji vijek, međutim,
prilika da stvore vlastitu državu ukazala im se tek početkom
20. stoljeća. Litvanska, letonska i estonska nacija uključene su u najnovije vrijeme u nadnacionalnu državnu tvorevinu Sovjetskog Saveza. Rekli bismo kako nema nikakvih
daljnjih objektivnih izgleda da se u istočnoj Evropi oblikuju još neke nacije. A to su sve ipak prilično skromne promjene, i nisu znatnije od onih koje su se zbile u Zapadnoj
36 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Evropi glede promjene broja nacija – gdje su se (od 1300.
godine) kao nove pojavile švicarska, portugalska, belgijska,
nizozemska nacija, dok su se Englezi i Škoti stopili u britansku naciju itd. Ono što možemo proglasiti znatnom
promjenom u Istočnoj Evropi, to je okolnost da se ove
nacije međusobno ne razgraničavaju prema povijesno nastalim granicama, već prema etničkim granicama; odnosno, pojednostavljeno govoreći, u Istočnoj Evropi nacije su sazdane od skupina jednojezičnih ljudi. Naravno, to ne znači da na ovim prostorima na mogu živjeti jezične manjine, te da ne mogu postojati jezični otoci. Nego
da postojanost međusobnog razgraničavanja nacija
ovdje ne valja tražiti uzduž povijesnih granica, kao u
Zapadnoj Evropi, nego uzduž jezičnih granica. Svi oni
pokušaji koji su na ovim područjima učinjeni da bi se (prema zapadnoevropskom modelu) s osloncem na povijesno
zajedništvo višejezične narode ispunilo jedinstvenom nacionalnom sviješću – mislimo ponajprije na poljski, na mađarski i na češki pokušaj – nepovratno su propali, a toga su
danas uglavnom svi svjesni. Zanimljivo je da danas, s nadama u uspjeh, egzistira samo jedan jedinstveni pokušaj koji
glede nacionalnog okvira pokazuje privlačnu snagu i preko jezičnih granica, i to ne na povijesnoj osnovi već samo
na osnovi objedinjujuće snage demokratske oslobodilačke
borbe: to je jugoslavenski pokušaj. Jezgru nacije i u ovom
slučaju čini jezično jedinstvo, međutim uloga koju je jugoslavenska nacija izborila sebi u pitanju evropskog oslobođenja osigurava danas toj naciji takvu privlačnu snagu što
nadilazi jezični okvir. Naravno, bilancu konačnoga uspjeha
ovog pokušaja bit će moguće načiniti tek iz povijesne perspektive. Međutim, pored svega, ako taj uspjeh usporedimo s neuspjesima triju povijesnih država – moramo dati za
pravo Ortegi: uspoređujući uspon engleskog imperija i pad
španjolskoga imperija on je došao do zaključka da nacije
ne održava na okupu toliko zajednička prošlost, koliko zajednička budućnost; ili ona perspektiva, koja pri
ostvarenju zajedničkih planova i pothvata pruža zajednici
ugled, optimizam i polet.
Povijesni status quo i etnička granica
Na temelju tih spoznaja morali bismo pronaći putove konsolidacije ovog područja: s jedne strane ona načela, a s druge strane one praktične metode – uz pomoć kojih bismo
mogli pokrenuti proces konsolidacije, te iznova uspostaviti ono normalno stanje u kojemu će država i nacija ponovno postati pojmovi identičnog opsega. Tko se god prihvati ozbiljno pitanja konsolidacije toga područja uskoro će
imati dojam da se približava ludilu; jer se u potpunosti gubi
u nevjerojatnom labirintu sa svih strana dovođenih načela i dokaza. Ali, riječ je o pukoj optičkoj varci. Prepoznamo
li onaj povijesni proces koji je bio presudan na ovom prostoru, shvatit ćemo da svaki granični problem u Srednjoj i
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Istočnoj Evropi (problem u ozbiljnom smislu riječi) potječe iz suprotstavljenosti dvaju gledišta: prvo je gledište nekakva povijesnoga stanja, statusa quo, povijesnoga
osjećaja ili potrebe; a drugo je gledište etničke, jezične
pripadnosti. I problem je posvuda isti: tamo gdje jezični
nacionalizam ospori neko postojeće stanje, valja državnu
granicu prenijeti na jezičnu granicu: međutim, pritom valja imati u vidu i sve one otpore koji proistječu iz povijesnih
veza, povijesnih osjećaja i postojećega stanja uopće. Reducirajući na taj način pitanje na njegovu bit, jednim potezom isključujemo sve one štetne i po zajednicu opasne praznovjerice kojima se ovdašnji granični sporovi obično zamagljuju.
Beskorisnost gospodarskih,
prometnih, strateških i drugih gledišta
Prva i najrasprostranjenija praznovjerica te vrsti ogleda se
u tome da na ovom prostoru nije moguće povući pravednu
granicu, jer postoji toliko mogućih suprotstavljenih gledišta da će se neka od njih neminovno osjetiti oštećenima.
Uistinu, međutim, postoji samo jedno jedino gledište: dobra je ona granica koja poštuje nacionalnu pripadnost, a
to u Evropi znači ili nekakav povijesni status quo ili jezične granice. Sva ostala navodna gledišta: zemljopisna, gospodarska, strateška, prometna (i sam Bog zna kakva još
ne) koja se pomodno u bezumnim količinama navode u
raspravama oko graničnih sporova, zapravo su posve suvišna i njihovo je gomilanje samo izvor najvećih nevolja.
Moramo biti vrlo oprezni s ovim, na prvi pogled “praktičnim”, “racionalnim”, “objektivnim” gledištima. Gospodarske, prometne itd. apsurdnosti novih granica uvijek su rado
ilustrirane primjerima kako granica presjeca kuće i dvorišta, kako zbog toga stanovnici jednoga sela mogu na tržnicu obližnjega gradića odlaziti samo s vrijedećom putovnicom. Omiljeni postupak mađarskih iredentista sastojao se u tome što su na granicu dovlačili bezazlene strance i pokazivali im seljačku kuću kojoj kroz kuhinju prolazi nova granična linija, na što bi bezazleni
stranac odmahujući glavom izjavio da je to neodrživo; sutradan je ta izjava proknjižena kao još jedna veličanstvena pobjeda mađarske povijesne državne ideje. Ne valja
smetnuti s uma, međutim, da slične situacije nužno nastaju svugdje gdje granica ne utvrđuje neko davno uobličeno
stanje, kojemu se od davnina prilagođavao čitav život – već
se javlja kao posljedica jedne nove situacije.
Situacija s kojom se najčešće susrećemo u Srednjoj i Istočnoj Evropi je slijedeća: na granici nekoga jezičnog područja leži grad kojeg stanovništvo u pretežnoj većini govori istim jezikom, ali u neposrednoj okolini stanovništvo
već dijelom, ili čak pretežnim dijelom, govori drugim jezikom. U takvoj situaciji obično počinje očajnička borba
oko toga: da li da se grad otkine od svojih jezičnih srodnika i na taj način bude udovoljeno njegovoj okolini; ili da
se okolina odvoji od svojih jezičnih srodnika za volju grada. Koliko se god doimalo čudnim, na to pitanje moramo
odgovoriti da je – u široj političkoj perspektivi – najmudrije treće rješenje: poštujući strogo jezičnu granicu, ako
je potrebno valja međusobno razdvojiti grad i njegovu okolinu. Ali, čak i prva dva rješenja mnogo su bolja od
toga da se zbog usklađivanja etničkih i ekonomskih ili nekih drugih gledišta izmišljaju krajnje neodređena rješenja,
kakvo je bio slobodni grad Gdanjsk/Danzig. Primami zadatak je, naime, razgraničenje nacija; prema tome, svako rješenje koje jedan teritorij – bilo odmah, bilo u određenom
roku – ne pripoji jasno ovamo ili onamo, može poslužiti
samo za to da skrene pozornost na mogućnost spora. Pomirenje koje se temelji na umirujućem razgraničenju nacionalnih okvira, bit će sposobno na zadovoljavajući način
regulirati i granične formalnosti odlaska seljaka na gradsku tržnicu. Da je to doista najmudrije rješenje, pokazuju čak dva frapantna primjera. Jedan je u Zapadnoj Evropi,
primjer Ženeve. Ona je sa svih strana okružena francuskim
jezičnim teritorijem, a i sam Bog ju je stvorio da bude glavni grad Savoje. Međutim, povijest Ženevu ipak nije pripojila Francuskoj, nego Švicarskoj, izazvavši mnoštvo prometnih i gospodarskih komplikacija, štoviše dolazilo je i
do međunarodnih pravnih sporova; ali ona ne predstavlja
nikakav politički problem u odnosima francuske i švicarske nacije. Sličan primjer je u Istočnoj Evropi, slučaj Soprona/Ödenburga. Plebiscitom je vraćen Mađarskoj, dok je
sva njegova okolina – kao njemačko jezično područje, takozvani Burgenland –pripala Austriji. Mađari su se pomirili s gubitkom njemačkih sela, jer su našli zadovoljštinu u
tome sto je grad pun spomenika mađarske povijesti ostao
u okviru zemlje. I premda je Sopron prema svim ekonomskim i racionalnim gledištima “prirodni” glavni grad Burgenlanda, austrijsko-mađarska granica postala je jedna od
inače rijetkih granica što su povučene 1918.-19. godine na
kojoj je zavladao psihološki mir i uravnoteženost. Hoće li
se u takvim ili sličnim slučajevima dvije zainteresirane nacije pomiriti ili će se zapetljati u ogorčene rasprave ne zavisi o tome da li će stanovnici Prašnjava Sela moći samo s putnom ispravom odlaziti na tržnicu Slavnog Malog Gradića
– nego o tome da u glavnome gradu i u školama jedne zemlje političari, profesori povijesti i đaci nemaju ama baš nikakva razloga lamentirati nad gubitkom nacionalnog spomenika na središnjem trgu Slavnog Malog Gradića (čiji žitelji govore jezikom nacije), te da u glavnome gradu druge
zemlje jednake takve osobe nemaju razloga očajavati nad
tim što bi djecu odcijepljenih sela u školama prisiljavali da
pjevaju tuđe narodne pjesme.
Ni najmanje nam nije namjera bilo kome se narugati: ti
osjećaji jednako su dostojni štovanja, kao oni koji Francuze vezuju uz katedralu u Chartresu ili uz narodne pjesme iz
Auvergne; a jedan od najvažnijih ciljeva cijelog ovoga miSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 37
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
saonoga toka jest da se pokaže u kolikoj mjeri su oni najpresudniji činioci ratovanja na tom prostoru. Ni u kojem
slučaju ne želimo osporiti istinitost teze – što su je zastupali brojni odlični i vrlo umni autori – po kojoj sve te ratne sukobe izazivaju veleposjednici, monopolski kapitalisti i militaristi; tu duboku istinu željeli smo jedino dopuniti
iskustvenom činjenicom da se u Srednjoj i Istočnoj Evropi
te makinacije mogu utjeloviti samo ako se iza njih svrstaju
profesori povijesti i skupljači narodnih pjesama: bez njih su
monopolski kapitalisti i njihovi ortaci jednostavno nemoćni. Jedan od najljepših primjera za to je Habsburško Carstvo, koje je bilo Eldorado veleposjednika, radost monopolskih kapitalista i rajski vrt soldateske; pa je ipak propalo, jer
su se profesori povijesti i skupljači narodnih pjesama okrenuli protiv njega. “Racionalna”, “praktična” bit često
spominjanih gospodarskih, prometnih i sličnih gledišta, puki je privid. Prema današnjim mjerilima, navedene zemlje su u svakom pogledu premale da bi unutar vlastitih granica stvorile samostalnu zemljopisnu, gospodarsku, stratešku, prometnu cjelinu. Kakvo bi vojno značenje
moglo imati u svjetlu razmjera jednoga svjetskog rata, ako
bismo granicu između dvije istočnoevropske male zemlje
iz strateških razloga pomaknuli s Maloga Brijega na Veliku Planinu? Vjerojatnost da će ta činjenica ikada imati vojno značenje iznosi, recimo, deset posto; a vjerojatnost da
će njezino značenje biti plodonosno sa gledišta budućnosti
čovječanstva iznosi u najboljem slučaju pet posto. S druge strane, izvjesnost da će se nezadovoljstvo manjine koja
je iz strateških razloga priključena drugoj strani pretvoriti
u bure baruta – jest stopostotna. To da ova ili ona zemlja
ne mora uvoziti drvnu građu ili naftu, nije vrijedno da zbog
toga ne bude kadra sa svojim susjedima živjeti u miru. Isto
vrijedi za svako takvo povlačenje granice, koje (s bilo kakvim praktičnim, racionalnim obrazloženjem) pripaja teritorije stranih nacija drugim zemljama. Granice su važne
ponajprije kao sredstvo stabilizacije; a ako do stabilizacije kojim slučajem dođe mimo racionalnih činilaca,
neće biti tragično ako se granica sama po sebi pokaže
kao gospodarski ili zemljopisno apsurdna.
bljavaju ili isprepleću dva glavna gledišta: povijesno (status quo) i etničko; time izmiješanost stanovništva otežava prijelaz s povijesnih na jezične granice, ili otežava snalaženje u zbrci povijesnih i jezičnih zahtjeva. A takvih situacija u cijeloj Srednjoj i Istočnoj Evropi imamo samo dvije ili tri. Takav je bio slučaj gdanjskoga koridora, takvo je
danas u prvome redu pitanje Erdelja, i takav je grčko-bugarski spor oko sjevernih obala Egejskoga mora. Nasuprot
tome, u etnički najizmješanijem području Srednje i Istočne Evrope – u Banatu – Srbi i Rumunji relativno su se vrlo
lako sporazumjeli oko međusobnog konačnog razgraničenja, izmiješanost tamo nije bila problem; u drugom etnički
vrlo izmiješanom području u Besarabiji, granični sporovi
jedva su imali neke veze s izmiješanošću koja je nastala kao
rezultat raznovrsnih naseljavanja.
Federacija nije čudotvorno sredstvo
Praznovjerica o izmiješanosti
stanovništva Istočne Evrope
Ništa manje opasna zabluda je i teza: da se na ovom području ne vrijedi upuštati u neka precizno izvedena razgraničenja već i zbog toga, jer da ovdje pravo rješenje ionako ne može biti sređivanje graničnih sporova – nego
uspostavljanje nekakve nadnacionalne federacije,
unutar koje bi granice između pojedinih nacija izgubile svoju važnost. Ova zamisao je vrlo opasna zbog toga,
jer je na ovim prostorima već postojala jedna nadnacionalna federacija – u obliku Habsburške monarhije; a ona se
upravo stoga raspala i potopila cijelo ova područje valovima očajničke neizvjesnosti, jer nije bila kadra uspostaviti zadovoljavajuće unutarnje granice između nacija koje su
u njoj živjele. Federacija je slična bračnoj zajednici: nedopustivo je ući u nju s nesređenim problemima, jer
je njezina bit u tome da pruža novu perspektivu i zajedno s njom hrpu novih problema; a ne u tome da od
nje očekujemo rješavanje bilo kakvoga nesređenog
pitanja. Svaka buduća federacija funkcionirat će samo u
slučaju ako se prethodno u pitanju granica uspostavi onaj
minimum stabilnosti, koji može stvoriti psihološki preduvjet ulaska u federaciju. Nacije su navikle da se ujedinjuju
u federaciju onda i samo onda, ako se svaka od njih nečega boji, te osjeća potrebu za sigurnošću koju može pružiti federacija.
Druga slična praznovjerica, štoviše najčešće svjesno zamagljivanje jest tvrdnja da se u ovom dijelu Evrope zbog izmiješanosti stanovništva ne mogu povući pravedne granice.
Ali u stvarnosti nema ni govora o tome da bi svuda gdje
postoji etničko šarenilo ujedno postojali i problemi. Jezični otoci osobito ako su rezultat naseljavanja, sami po sebi
nisu briga: problemi se javljaju tamo gdje iza jezičnoga otoka stoje i određeni povijesni posjedi ili povijesne pretenzije. Odnosno, izmiješanost je problem jedino tamo, gdje se
u sporu oko teritorija s izmiješanim stanovništvom suko-
U tom pogledu upotreba primjera Sovjetskog Saveza nije
taka jednostavna kao što bi se mnogima u prvom trenutku učinilo. Vrlo je korisno od Sovjetskog Saveza učiti što
je to nacionalna trpeljivost i kakva su organizacijska rješenja, ali to ne znači da su problemi Srednje i Istočne Evrope
u biti jednaki problemima Sovjetskog Saveza. U Srednjoj i
Istočnoj Evropi jedna prema drugoj sučeljene su povijesno
oblikovane nacije, između kojih su granice u novije vrijeme postale fluidne – ali kao nacije imaju u dalekoj prošlosti ukorijenjenu povijesnu egzistenciju. Međutim, usprkos
38 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
određenim sudbinskim i karakternim sličnostima, u njihovim dosadašnjim životnim tokovima nije bilo integrativnih povijesnih doživljaja ili situacija. U Sovjetskom Savezu zbilo se nešto posve drugo. Tamo je postojalo jedno povijesno carstvo, rusko carstvo, koje doista do 1917. godine
nije asimiliralo svoje nacionalne manjine – ali i pored toga
ono je značilo u daleku prošlost sežuću pretpostavku pri
državnom integriranju. Ovaj povijesno već postojeći imperij stopila je bez ostatka u jedinstvenu naciju serija moćnih i potresnih povijesnih zbivanja: od socijalističke revolucije do domovinskog rata. Ta jedinstvena nacija je potom
smireno i bezbrižno dala nacijama i nacionalnim manjinama objedinjenima unutar nje same potpunu jezičnu i političku autonomiju, uključujući i pravo na odcjepljenje; kao
što je i britanski imperij dao ista prava svojim dominionima. Ali, poput britanskog imperija, ni Sovjetski Savez ne
boji se ozbiljno da bi pravo na odcjepljenje moglo biti iskorišteno. U Srednjoj i Istočnoj Evropi, čak da se u budućnosti pojavi kakav objedinjujući i povezujući doživljaj ili kakav dugoročniji razvoj iste vrijednosti, taj proces (usprkos
tome što je ovaj prostor razmjerno malen) bio bi sučeljen s
mnogo snažnijim povijesnim realitetima – nego što su bile
(s jednom ili dvjema iznimkama) raznolike nacionalne manjine i plemenske zajednice nekadašnje Carske Rusije.
Političke i moralne fraze
u graničnim sporovima
Pored različitih zavaravajućih načelnih i teorijskih gledišta,
još su štetnije političke fraze koje se koriste u graničnim
sporovima.
Vrlo štetna zabluda je fraza pristalica statusa quo, prema
kojoj: dobrih granica ionako nema, prema tome treba
stabilizirati one što imamo; a umjesto raspravljanja
o granicama, valja pronalaziti putove duševnog pomirenja. Ništa manje štetna je i ona revizionistička fraza, po kojoj: život je vječno kretanje i vječna promjena, te stoga ni granice ne mogu biti vječne. Evropa je u
potpunosti zrela da njezino teritorijalno ustrojstvo bude –
ako ne “vječno”, ali svakako dugoročno – stabilizirano, što
je ujedno i preduvjet evropske integracije i budućega mira.
U tom pogledu, dakle, moramo biti u najvećoj mjeri pristalice statusa quo. S druge strane, stabilizirati – osobito u brzom ritmu – moguće je samo racionalno i psihološki prihvatljive granice; a u Evropi to mogu biti samo one koje se
ravnaju prema psihološki i socioloski opipljivim granicama
između nacionalnih zajednica. Pored loših granica beznadno je govoriti o psihološkom pomirenju, dok dobre granice valja čuvati od svake vrsti dinamike “vječnih promjena”.
Ne manje štetan slijepi kolosijek jest moralizacija graničnih sporova. Ako smo spoznali da je put konsolidacije na
ovom području, posve jednostavno rečeno, usklađivanje
državnih granica s pomaknutim nacionalnim granicama –
onda moramo shvatiti da se ovdje ponajprije ne radi ni o
kakvoj moralnoj zadovoljštini, nego o utvrđivanju određenih objektivnih situacija. Neophodno je, dakle, iz ovdašnjih graničnih sporova što prije isključiti onaj moralizatorski pristup, s kojim se ovdašnji narodi stalno
pojavljuju pred međunarodnim forumima. Narodi koji
su se našli na politički slabim pozicijama, koji su ratni gubitnici, utječu se moralnom arsenalu što se sastoji u isticanju pravde; time nastoje apelirati na uzvišeni i tradicionalni osjećaj pravednosti ove ili one velesile, na velikodušnost
koja je uvijek iskazivana prema ugnjetenima i poniženima,
izražavajući želju da prilikom sklapanja mirovnih ugovora
nikakvo hegemonističko gledište ne bude usvojeno. S druge strane, one zemlje koje su sebi izgradile bolje političke
pozicije, koje su pobjednice ili bar smatraju sebe pobjednicama, pozivaju se na svoje zasluge; time ispostavljaju svoje
račune u vidu teritorijalnih zahtjeva. U stvarnosti su i tzv.
pravda i tzv. zasluga vrlo prozirne i nedobronamjerno
potezane ratne sjekire, s jedinim ciljem da se u međusobnim sporovima (koji su u biti isključivo granični sporovi) steknu što povoljnije pozicije. Zadaća konsolidacije, međutim, u potpunosti je neovisna o bilo kakvoj uzvišenoj pravednosti, kao i o svakoj i neprolaznoj zasluzi. Ovdje
je riječ o objektivnoj zadaći, o prepoznavanju objektivnih
društvenih i političkih činjenica, te o izvlačenju odgovarajućih zaključaka. Pravednost, moralna načela i zasluge nedvojbeno imaju svoje značenje u rješavanju graničnih pitanja, ali samo utoliko ukoliko ta moralna načela ili zasluge
doprinose uvjetima stabilizacije. Točnije: postoji jedna minimalna pravednost bez koje se ne može računati na stabilizaciju i na psihološko smirenje, dakle ona se ni u kakvim
okolnostima ne smije ispustiti iz vida. A postoje također
zasluge koje se u trenutnoj povijesnoj i političkoj situaciji
vrednuju, koje u određenoj mjeri obje strane prihvaćaju kao
polaznu točku sređivanja problema. Utoliko se ovi činioci
mogu uzeti u obzir.
Pravo naroda na samoopredjeljenje
Tzv. pravo na samoopredjeljenje naroda treba također vrednovati u tom duhu. Nije upitno iz čega izvodimo to pravo i s kakvom ga moralnom argumentacijom obrazlažemo,
nego da li je ono pogodno sredstvo rješavanja problema u
Srednjoj i Istočnoj Evropi.
Na prvi pogled jasno je da to načelo ispravno uočava način razrješenja srednjo- i istočnoevropskog kaosa. Napomenuli smo već kako cjelokupna teritorijalna zbrka
na ovom području proistječe iz okolnosti sto su ovdje
nacije postale zajednice istojezičnih ljudi. Dakle, onaj
tko nakani te nacije dobra razgraničiti umjesto povijeSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 39
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
snih okvira mora se držati jezičnih okvira. Smisao prava
na samoopredjeljenje na ovome području, dakle, u tome je
(odnosno, trebao bi biti) da se njegovom primjenom razriješi ona karakteristična srednjo- i istočnoevropska situacija, kada skupina ljudi povijesno pripada takvim zajednicama koje više ne odgovaraju njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Pravo naroda na samoopredjeljenje imalo je poslužiti
da pomoću njega ljudi mogu izraziti takvu promjenu svoje
nacionalne pripadnosti. Nažalost, 1919. godine mirotvorci nisu bili kadri prihvaćena osnovna načela dosljedno primijeniti i na taj način utvrditi novu, vrijedeću nacionalnu
kartu Srednje i Istočne Evrope za iduća stoljeća. Bilo je to
dijelom zbog njihove političke nemoći, ali dijelom je tome
doprinijela i okolnost što Zapadna Evropa posve jednostavno pretežnim dijelom nije razumjela taj tipično
srednjo- i istočnoevropski problem prelaska s povijesnih granica na jezične granice. Suprotno je shvaćala pravo naroda na samoopredjeljenje, kojega smisao nije
povezivala s graničnim sporovima – nego s onim akcijama
što su bile usmjerene na odcjepljenje ili osamostaljenje čitavih nacija: kao što je to bilo stvaranje Sjedinjenih Država, ili odcjepljenje Belgije od Nizozemske itd. itd. Na istoj
osnovi, s radošću i s odobravanjem pozdravili su pojavu da
u Istočnoj Evropi pojedine nacije koje dotada nisu raspolagale samostalnom državom ili su svoju samostalnu državnost izgubile (kao Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija) stječu svoje samostalne države. Međutim, kada su na tim prostorima počeli beskonačni granični sporovi i kada su svi na
svijetu tražili plebiscit za najrazličitije susjedne teritorije,
zapadnoevropski mirotvorci počeli su gubiti tlo pod nogama. Oni su, konačno, isticali pravo naroda na samoopredjeljenje zato da se na osnovi njega oslobode čitave nacije; a ne zato da svaka općina ili grad, kako im padne na pamet, traže plebiscit radi otcjepljenja od jedne i pripojenja
drugoj naciji. Prema zapadnoevropskim shvaćanjima, koja
su bila zasnovana na povijesno stabilnoj uobličenosti državnih okvira, neprestani plebisciti i sva uzbuđenja u vezi s
njima, uopće se nisu pokazali sa gledišta mira kao poželjna metoda. I to je bila ona točka na kojoj načelo samoopredjeljenja nacija nije bila jasno usklađeno s konkretnom potrebom, za čije je rješenje u Srednjoj i Istočnoj Evropi imalo biti upotrijebljeno. Budući da je mirotvorcima iz 1919.
godine dosljedna primjena prava na samoopredjeljenje na
svim pravcima i neovisno o tome bila na teret i iznad njihovih moći, rado su od njega odustali. Odustajanje od tih načela imalo je znatan udio u rađanju njemačke politike nezadovoljstva i, preko nje, u rađanju hitlerizma. Za hitlerizam
je, međutim, načelo samoopredjeljenja poslužilo samo kao
puki izgovor u interesu jedne manijakalne nasilne politike,
s kojom je potom kulminirala diskreditacija cijele ideje. Ni
danas još nije osobito preporučljivo njezino spominjanje,
jer će nas dočekati spremnim odgovorom: dovoljno smo o
tome slušali od Hitlera.
40 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Smisao plebiscita
U svakom slučaju, valja utvrditi kako pravo naroda na samoopredjeljenje ne znači München, nego plebiscit. Nema
dvojbe međutim, da i danas glede toga vlada prilično nepovjerenje. Doista, ako pod pravom narodâ na samoopredjeljenje podrazumijevamo pretvaranje plebiscita u nekakvu stalnu i proizvoljno nametanu međunarodnu pravnu
ustanovu – onda za tim zaista nema nikakve potrebe. Svaka konsolidacija počinje nastankom takva stanja u kojem o
određenim temeljnim pitanjima nema spora. Na međunarodnoj razini to je ponajprije pitanje granica. Ni na koji način nije poželjno, dakle, da to pitanje bilo kada ili bilo gdje
bude osporeno. To nije uvijek zaista potrebno niti u slučaju
postojećih ili latentnih sporova: u Srednjoj i Istočnoj Evropi etničke, jezične granice mogu se ustanoviti uglavnom
bez većih poteškoća na temelju statistike ili više usporednih statistika. Prava je šteta organizirati plebiscite primjerice na takvim teritorijima gdje malobrojni inojezični veleposjednici mogu utjecati na glasove – pretežno zaostalog
– stanovništva, kada uopće nije sporno (imajući na umu
srednjo- i istočnoevropski povijesni razvoj) kako na proces
oblikovanja nacije i ovdje presudni utjecaj ima jezična pripadnost. S toga gledišta plebisciti u Šleziji i u Istočnoj Pruskoj bili su vrlo dvojbene vrijednosti, jer su na očito poljskom jezičnom području – pod pritiskom njemačkih veleposjednika i kapitalista – iskazali velika mnoštvo ljudi njemačkoga osjećaja; premda je posve vjerojatno da je samo
njihov maleni dio jezično i osjećajno bio njemački, dok je
najveći dio bio poljske jezične pripadnosti, ali osjećajno još
nesamosvjestan. Pravo područje plebiscita nije anketiranje velikih, jezično homogenih teritorija, već u prvom redu
onih spornih gradova koji leže na sâmim granicama pojedinih jezičnih područja. To je utoliko važnije, jer je prilikom prelaska s povijesnih na jezične granice najteži i najsloženiji psihološki problem upravo uklanjanje onih povijesnih emocija što se vezuju uz određene teritorije – a koje
se u devedeset posto slučajeva vezuju uz gradove, uz njihove stanovnike, spomenike i kamenove. U takvim slučajevima, sa stanovišta psihološkog smirivanja od osobita je
značenja da se stanovništvo dotičnoga grada izjasni na plebiscitu; jer bez obzira na to da li će ishod plebiscita biti suprotan povijesnim vezama ili u skladu s njima, svakako će
pripomoći procesu smirivanja duhova.
Ako, dakle, zaista mislimo praktično iskoristiti plebiscit za
stabilizaciju Evrope, moramo obratiti pozornost na dvije
stvari: prvo, da ne organiziramo plebiscit tamo gdje su jezične granice posve jasne, već po mogućnosti samo na pojedinim kritičnim točkama jezičnih granica. Drugo, ne smijemo smetnuti s uma da plebiscit ima svoju vrijednost
jedino ako je sredstvo stabilizacije prilika, a ne njihove destabilizacije; ne smijemo plebiscitom osporiti inače stabilne granice, niti na istom mjestu – pod bilo kojim
okolnostima – dopustiti ponavljanje plebiscita. Na sociolo-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
škoj razini priznajemo da ponovljeni plebiscit može donijeti i suprotne rezultate; ali na razini međunarodnog prava
moramo se držati aksioma da jednom provedeni plebiscit
mora biti mjerodavan, te da je njegovo ponavljanje nedopustivo. Ako u tom pogledu učinimo bilo kakve ustupke,
plebiscit kao ustanova prestaje biti sredstvo konsolidacije i
time gubi sve svoje vrijednosti.
Razmjena pučanstva i iseljavanje
Spoznaja da su u Srednjoj i Istočnoj Evropi jezične granice postale linije razgraničavanja nacija, stavila je u izgled i
jedno novo i po svojim posljedicama stravično rješenje: razmjenu naroda i iseljavanje. Ta metoda prvi put
je iskušana u grčko-turskim odnosima; pa iako je ta razmjena pučanstva izvedena u vrlo kaotičnom, nesređenom
i nehumanom obliku, njezini rezultati bili su iznenađujući
do te mjere da je nasla brojne pristalice: za nepunih deset
godina prestalo je tursko-grčko neprijateljstvo, koje je trajalo stoljećima i imalo perspektivu da će potrajati još stoljećima. Tijekom drugog svjetskog rata, međutim, Hitler je
već posve jednostavno mogućnost razmjene naroda iskoristio da bi uzduž granice njemačkoga jezičnog područja –
uz protjerivanje starosjedilaca – naselio njemačko stanovništvo iz vrlo udaljenih krajeva, u isključivoj namjeri da
proširi njemačke političke granice. Vratio je Nijemce s tih
razloga i iz onih područja, gdje oni nisu bili nikakav manjinski problem. Ali, time što ih je naselio uzduž granice
njemačkoga jezičnog područja (otjeravši ili istrijebivši tamošnje starosjedilačko stanovništvo) posijao je sjeme užasnih neprijateljstava. Na taj način, umjesto da preseljavanje
postaje izvor stabilnosti jednoga područja – ono biva izvor
neizvjesnosti.
Ako bi primjena toga hitlerovskog iznašašća kojim slučajem postala stalna praksa Organizacije Ujedinjenih Nacija, ona bi imala kobne posljedice za budući evropski razvoj.
To bi značilo ukidanje i onog posljednjeg uporišta, koje pri
stabilizaciji granica u Evropi još uopće može biti neko uporište: stalnost stanovništva. Nacije više ne bi čekale da dobiju određene teritorije, već bi počele vrebati takve povoljne povijesne prilike, kada će moći iseliti cjelokupno inojezično stanovništvo s teritorija na koji pretendiraju, bez
obzira na njegovu prostranost. Nije potrebno posve isključiti mogućnost razmjene pučanstva; ali ako ne mislimo
pretvoriti Evropu u cestovnu prometnicu za mnoštva beskućnika, vrijeme je da u svezi s metodologijom razmjene
naroda izvučemo – u obliku određenih načela – one pouke koje nam se pružaju: s jedne strane iz tursko-grčke razmjene pučanstva, a s druge strane iz onih iseljavanja koja
su potom uslijedila. Polazna točka bila bi slijedeća: razmjena naroda je umjesna kada na određenim područjima nije
moguće fizički pratiti etničku granicu, a zbog krajnje zaoštrenih suprotnosti nije moguće održati ni povijesno stanje ili status quo. Osim toga, trebalo bi na najodlučniji način proklamirati također: da se bilo kakva razmjena naroda
može izvesti samo na uzajamnoj osnovi; samo na temelju
odluke nacionalnih zajednica i pod njihovim nadzorom; a
kada je jednom već izvedena, nema povratka na staro. Ako
ta načela ne budemo dovoljno jasno utvrdili, onda će se ionako dvosjekli mač razmjene naroda posve okrenuti protiv
njezinih autora – i od sredstva evropske konsolidacije pretvorit će se u polazište najdivljije anarhije.
Ali opravdano bi se moglo postaviti pitanje: nije li formuliranje načela međunarodne konsolidacije posve u sferama
teorije i utopije, kada se mirovni sporazumi sklapaju, a granice utvrđuju (“po prirodi stvari”) isključivo u zavisnosti o
interesima i odnosima snaga velesila? S tim pitanjem došli
smo do najkritičnije točke međunarodnoga života, do
pitanja o tehnici sklapanja dobrih mirovnih ugovora.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 41
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Promjene u svijesti građana
Bosne i Hercegovine i
stvaranje zdravog društva
Da bi oporavak društva zaživio i konstituisali se granični okviri zdravog
društva u Bosni i Hercegovini potrebno je prvo osvijestiti inteligenciju, a
preko nje pripadnike najšireg puka. Problem i Bosne i Hercegovine, a i svih
zemalja na prostoru ex-Jugoslavije je katastrofalno stanje inteligencije
Srđan Vukadinović
P
OTPISIVANJEM MIROVNOG SPORAZUMA U DEJTONU ZA BOSNU I HERCEGOVINU, 21. NOVEMBRA 1995. GODINE,
zvanično je okončan rat u ovoj Republici. Rat je imao obilježje organizovanog zločina prema svim narodima koji
egzistiraju u bosansko – hercegovačkom društvu. Uz pomenuti mirovni sporazum donijet je i Dejtonski ustav Bosne i Hercegovine, što je procedura koja je dosta specifična u praksi konstitucionalizma. Ako je u neposrednom postratnom periodu obilježje ovoga Ustava to što što je njime okončan rat, njegovo obilježje u zakašnjeloj tranziciji bosansko
– hercegovačkog društva je određena nefunkcionalnost koja državu čini neorganizovanom, nefleksibilnom i skupom,
što sve utiče na kvalitet života građana. Sve češći zahtjevi u javnosti za promjenom ovoga Ustava ne nailaze na razumijevanje kako u Republici Srpskoj, tako i u međunarodnoj zajednici. Entitet koji se u originalnoj verziji ustavnog teksta
i izvorno naziva Republika Srpska čini 49% Bosne i Hercegovine, što ukazuje da najviši pravni akt nije moguće mijenjati konsenzusom sva tri konstitutivna naroda. S druge strane opšta saglasnost za izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine ne
postoji ni među zvaničnicima Evropske Unije, kao ni među predstavnicima Evropskog Parlamenta. Visoki predstavnik
za Bosnu i Hercegovinu, u čijoj je nadležnosti i zaštita ustavnih rješenja iz Dejtona, je tek u oktobru mjesecu 2004. godine prihvatio mogućnost razgovora o promjeni Ustava. Međutim, već sjutradan je reagovao komesar Evropske Unije ističući da kraj četvrte i početak pete godine trećeg milenijuma još nisu vrijeme za promjene ovog konstitucionalnog akta.
Zbog toga što je državna zajednica Bosna i Hercegovina kao složena država nefunkcionalna, neracionalna i skupa neophodne su promjene Dejtonskog Ustava. Nije realno očekivati da do njih može doći konsenzusom i unutar Bosne i Hercegovine, kao i unutar međunarodne zajednice. Bosansko – hercegovačko društvo je u desetak tranzicijskih godina nezdravo društvo, u smislu nefunkcionisanja institucija sistema. Do konstitucionalnih promjena može doći onda kada
građani Bosne i Hercegovine konstituišu ključne segmente svijesti, i pojedinaca i grupa kojima pripadaju, na principima modernizma, a ne tradicionalizma, i kada kroz takve kodove prepoznaju neki opšti interes i zajedničku viziju budućnosti ambijenta kome pripadaju i u kome egzistiraju. Tek sa nadogradnjom Dejtonskog Ustava Bosna i Hercegovina će
moći početi funkcionisati kao svaka moderna evropska država. To je bitan preduslov za promjene bez kojih nije moguć oporavak i stvaranje zdravog društva.
42 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Stanje društvenih odnosa
ambijenta koji je doveo do
Dejtonskog mirovnog sporazuma,
odnosno Dejtonskog Ustava
Određeni zaostatak u konstituisanju država u duhu i tradiciji formiranja istih u Evropi doveo je do zapriječenosti u
modernizmu, što nužno na neki način i nije tako strašno,
odnosno nužno ne predstavlja gubitak. Jer u moderni ima
mnogo elemenata koji su posve razorni. Elementi modernizacijskog zastoja dolaze potpuno do izražaja u XX stoljeću. Nacionalno integrisanje najkasnije dolazi do izražaja u
bosansko - hercegovačkoj zajednici. Faktički ono nije bilo
okončano sve do 60-ih godina XX. vijeka sa čime su stvorene pogodne pretpostavke za djelovanje trokuta nacionalističkih stranaka (SDA, SDS i HDZ) sa kojim je Bosna i Hercegovina ušla u rat 1992.godine. Ako se posmatra raspad
Jugoslavije devedestih godina poslednjeg stoljeća drugog
milenijuma može se doći do zaključka da je smisao rata
koji ima obilježje organizovanog zločina, onako kako ga je
koncipiralo srpsko političko vodjstvo u Beogradu, prihvatilo hrvatsko u Zagrebu i na koncu muslimansko-bošnjačko u Sarajevu, bio u stvaranju nacionalno homogenih
država. Pripadnici nekih od pomenutih nacionalno-političkih elita mogu na kraju četvtre godine početka trećeg
milenijuma konstatirati i tvrditi da to uopće nisu bile njihove namjere početkom 90-ih godina XX. stoljeća, ali nije
nepoznata činjenica da su u tome razdoblju stvorena sva
tri zamišljena državna okvira sa kraćim ili dužim periodima, a neke i trajnim, egzistiranja sa nacionalnim predznacima pomenutih grupacija. Da bi nacionalno-politička
vođstva, uz veliku saradnju sa vjerskim vođstvima religijskih zajednica kojima su pripadali, i nesebičnu logističku
pomoć od strane međunarodne zajednice, postigli tako nešto njihov je cilj bio razbijanje Bosne i Hercegovine. Budući da to nije bilo moguće napraviti na miran način, nego jedino nasiljem, to je bio, zapravo, glavni razlog ratnih sukobljavanja. Poremećaji izazvani djelovanjem lidera nacionalističkih stranaka u Bosni i Hercegovini poremetili su etničku sliku ovog ambijenta više nego bilo koji drugi sukob u
XX. vijeku na tlu BiH. Učinci te politike su vidljivi i početkom 2005. godine, i pored javno prezentiranih rezultata o
povratku stanovništva. Ta politika je, s jedne strane, ispraznila Istočnu Hercegovinu od bošnjačkog življa, kao i od
ono nešto malo pripadnika drugih narodnosnih grupacija
koje su egzistirale u ovom realitetu. Takođe, takva politička
djelatnost je ispraznila dobrim dijelom Bosansku Posavinu
i Srednju Bosnu od stanovnika hvatskog korpusa. Mnogo
je tih mjesta destrukcije u Bosni i Hercegovini (Omarska,
Manjača, Dretelj, Heliodrom, itd.). Svi stanovnici u Bosni i
Hercegovini žive u vremenu u kome su duboko traumatizirani, kako ovim dekonstruktivnim društvenim uticajima,
tako i dekonstrukcijom vlastitog kvaliteta života. Nastoje
se vratiti situacije od prije razaranja bosansko – hercegovačkog društva, a to je izuzetno teško zato što nedostaje
povjerenje među narodima i drugim narodnosnim grupacijama u Bosni i Hercegovini. Povjerenje je najskuplji proizvod na svakoj tržnici postmodernog svijeta. Upravo zbog
nedostatka povjerenja jednih prema drugima i trećima nije
moguće postići konsenzus oko izmjena Dejtonskog Ustava, koje su potrebne ne toliko zbog priključenja evropskim
integracijama, i Evropskoj Uniji, mada i to, već zbog samih
stranovnika Bosne i Hercegovine.
Moglo bi se reći da su ratovi koji su se vodili na prostorima i Bosne i Hercegovine, a i nekih drugih djelova Jugoistočno – evropskih društava bili ratovi za stvaranje nacionalno homogenih država i da je kao posledica toga Bosna
i Hercegovina jednostavno postala žrtva ideja nacionalne
homogenizacije.
Zapadno balkanska pitanja se rješavaju na etničkom principu, i taj proces u državama koje su u susjedstvu Bosne i
Hercegovine još nije završen. Radi izlaska Bosne i Hercegovine iz začaranog kruga naciona i nefunkcionalnosti države potrebno se založiti za teritorijalni princip
razrješenja određenih pitanja. Centri moći sve južnoslovenske zemlje, pa i Bosnu i Hercegovinu, ne doživljavaju ravnopravnim i zbog toga je neophodno probuditi intelegenciju kao nosioca promjena koje se trebaju dogoditi
u glavama ljudi. Problemi nisu u teritorijalnim granicama,
već su u glavama ljudi. Prouzrokovani su velikim dijelom
aktivnošću religijskih zajednica sve tri najveće konfesije u
Bosni i Hercegovini. Velikodostojnici religijskih zajednica
su bili glavni lobisti za interese tri nacionalističke partije.
Da bi oporavak društva zaživio i konstituisali se granični
okviri zdravog društva u Bosni i Hercegovini potrebno je
prvo osvijestiti inteligenciju, a preko nje pripadnike najšireg puka. Problem i Bosne i Hercegovine, a i svih zemalja na prostoru ex-Jugoslavije je katastrofalno stanje inteligencije. Većina pripadnika inteligencije u prostorima bivšeg jugoslovenskog društva su ispod razine ljudi koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu i koji su stvarali uvjete za slom
društva.
Ka zdravom društvu
Budući da je Bosna i Hercegovina složena, a faktički decentralizovana država, jer se sastoji
od dva entiteta koji ne mogu konstituisati zajednički interes, za nju se može upotrijebiti državno pravno određenje
da je riječ o jednoj vrsti realne unije. Kada se kaže realna
unija misli se na državu koja ima i federalne i konfederalne
elemente. Ova realna unija je jedinstvena složena država sa
jednim međunarodno pravnim subjektivitetom, odnosno
sa jednom stolicom u Ujedinjenim nacijama. Ali to je država koja je dosta decentralizovana i kada je u pitanju entiSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 43
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
tetski nivo, i kada je u pitanju kantonalni nivo u Federaciji BiH. Medjutim, ta država je i parapolitička i parademokratska budući da zajedničke institucije ne funkcionišu, i da u njoj ima još 14 Ustava, zatim 14 Vlada, i
oko 180 ministara. Zbog toga je ona nefunkcionalna. Da
bi postala funkcionalna bosansko – hercegovačko društvo
treba da se razvija kao zdravi društveni ambijent u kome je
sve stvarno, a ne nadrealno.
O tome što znači zdravo društvo i koji su kriterijumi da bi se
ono okarakterisalo kao takvo odgovori se mogu naći u zemljama Evropske Unije, budući da je u evroatlantskim integracijama to i konačni cilj države Bosne i Hercegovine.
Država Bosna i Hercegovina treba u određeno vrijeme,
kada ispuni spisak zahtjeva sadržan u poznatim uslovima
sadržanim u Studiji izvodljivosti, da se priključi onome što
se naziva evropske integracije. Jedna od elementarnih pretpostavki za zdravo društvo i zdravu državu jeste koncept
legitimiteta i koncept vlasti. Osnovni preduslov da bi se
moglo govoriti o zdravom društvu i zdravoj državi je kontrolisana, ograničena i u svako doba smjenjiva vlast. Dakle,
ono što bi se kazalo odgovorna vlast. Ako vlast nije ograničena i ako nije smjenjiva onda ona jednostavno nije legitimna. Određene političke grupacije i partije mogu dobiti glasove građana, ali ukoliko vlast vrše kao nekontrolisanu političku moć bez odgovornosti i bez ograničenja , takva vlast nema legitimiteta. Jedan od osnovnih uslova za
prijem u evropske integracione tokove jeste konstituisanje
takvog modela, odnosno koncepta vlasti. Osnovno pitanje
u smislu da vlast bude ograničena, da bude kontrolisana i
da bude odgovorna je, naročito, pitanje koje se tiče tzv. prinudnih službi države koje i svaka najdemokratskija država mora da ima, a to su službe sigurnosti i bezbjednosti na
nivou čitave države. Najmanje te službe mogu kontrolisati nacionalističke oligarhije, kao što je dijelom, početkom
2005.godine, slučaj u Bosni i Hercegovini. Kontrolu treba
da vrše sudovi i Parlament.
Uslov zdravog društva i zdrave države je i nezavisno sudstvo. Pri tome se misli na nezavisnost sudstva u odnosu na
izvršnu vlast i vlast političkih partija. Jer sudovi su ti koji
treba građanima da omoguće zaštitu u odnosu na eventualne zloupotrebe državne vlasti.
Zdravo društvo podrazumijeva zdravu državu koja je funkcionalna i demokratski snažna. Ako se pogleda situacija u
svijetu može se zapaziti da je slaba i neorganizovana država „privilegija“ nerazvijenih država. Svaka nerazvijena država i svaka nerazvijena ekonomija koincidira sa neuređenim državnim sistemom.
Bosna i Hercegovina je dobila Ustav preko Dejtonskog mirovnog sporazuma, što nije normalan i uobičajan put. Koncept zdravog društva i zdrave države podrazumijeva da se
44 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ustav donosi i mijenja konsenzusom svih građana u proceduri predviđenoj za to.
Snaženje države i razvoj demokratskih institucija je opredjeljenje koncepta zdravog društva. To podrazumijeva razvoj svih egzistirajućih aspekata društva počev od deregulacije ekonomije pa do socijalne politike. Zdrava država je
ona koja je i pravna i ekonomska, ali i socijalna. U tome
pogledu se ne smije biti izuzetak od drugih država u Evropi, budući da je upravo evropski ambijent karakterističan
po socijalnim državama. Podrazumijeva to jako aktivnu državu. Aktivna i agilna je ona država koja je funkcionalna i racionalna, a uz to još i jeftina. Država u servisiranju potreba građanima treba da bude što jeftinija. U zdravoj državi i društvu dominira koncept razvoja koji dovodi u funkcionalni sklad jednu bogatu socijalnu politiku sa
jednom jako racionalnom državnom politikom i regulacijom. U zdravom društvu država na prefinjen način regulira ekonomiju, ne zagušujući je, nego podstičući je.
Pri tome stvara sigurnost kod ekonomskog i svakog drugog stvaralaštva. Međutim, zdravo društvo i država su potrebni i radi svih drugih oblasti koje u savremenom razdoblju pokriva politika.
Prepoznavanjem opšteg
interesa ka zdravom društvu
Postojeće stanje u Bosni i Hercegovini na početku trećeg
milenijuma je prepoznato kao stanje u kome nacionalističke vladajuće oligarhije i političke partije nisu ni na pomolu ostvarenja onoga što su obećavale u predizbornim kampanjama. To znači da ne postoji pravna i ekonomska sigurnost, kako za građane BiH, tako i za strance koji imaju namjeru investirati u ovu državu. Ne postoji ispoljena ni borba protiv korupcije i kriminala kao pratećih pojava urušene tranzicije bosansko – hercegovačkog društva, preko kojih se i dijagnosticira stanje jedne teške društvene bolesti.
Takođe, ne postoji ni kontrola, kao ni efikasnost izvršne i
sudske vlasti. Ekonomska i socijalna situacija su katastrofalne sa preko 40% nezaposlenih. Takvo stanje dovodi do
jednog paradoksa koji je sadržan u političkom opredjeljenju da se usled nemogućnosti razrešenja svojeg ekonomsko – socijalnog statusa građani obraćaju za pomoć političkim liderima, koji im umjesto kvalitativno životne zaštite
nude „zaštitu“ od opasnosti koja, navodno, prijeti sa druge i treće strane od nekog naciona. I u Bosni i Hercegovini
je trenutno više izražen taj politički paradoks 2005.godine,
nego ranije, zbog snažnog zaostajanja za strujanjima modernizma. Ključno pitanje u bosansko – hercegovačkom
društvu je kako suzbiti, pa i razbiti jednu vrstu etnicističke
politike, i kako prekinuti trend polovičnih rješenja. Zagovornici etnicističke politike i etnicističkih rješenja se
suprostavljaju razvijanju trenda nacionalnih i polovi-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
čnih rješenja ispoljavanjem bojazni da bi radikalnije
mjere u tome smislu mogle izazvati „protivnika“ drugih etnicističkih obilježja, radi čega ništa ne preduzimaju u aktivnostima promjene stanja.
U situaciji nečinjenja od strane vladajućih elita i inertnosti
međunarodne zajednice, Bosna i Hercegovina nema šanse da izađe iz začaranog kruga etnicističke politike i uđe
u fazu težnje ka zdravom društvu, ukoliko nije razvijena
društvena kritika. Kritika bi bila suvišna da je situacija
idealna. Budući da je situacija daleko od idealne potrebna
je društvena kritika koja će inicirati građane da konstituišu svoju strukturu svijesti u gabaritima koji izlaze iz okvira nacionalnih međa. Jer, glavna ideja vlada koje su ponudile Dejtonski sporazum je bila da zapravo Bosna i Hercegovina ne funkcioniše. Predstavnici međunarodne zajednice, budući da u svojim kabinetima nisu predvidjeli mogućnost takvog urušavanja, u Dejtonu su htjeli da daju samo
neku vrstu zaloga miru. Tako da je Dejtonska formula apriori problematična. Njezina jedina pozitivnost je što je zaustavila rat, i to nije mala stvar. Ona nudi jedinu mogućnost revizije društvenog stanja, a to je unutar Ustava koji
se može mijenjati u skupštinskoj proceduri uz saglasnost
sva tri naroda – konstituenta BiH, što je trenutno neostvarivo u situaciji kakva je početkom 2005.godine. A potrebno
je uraditi nešto što bi pojednostavilo funkcioniranje države. To nešto je ono što bi relativiziralo učinke „malih bunkera“ koji su stvoreni na različitim nivoima državnog organiziranja. Nemogućnost postizanja toga cilja leži u onom,
pomenutom, najskupljem proizvodu na tržištu postmodernizma, a to je nemanje povjerenja. Zbog nepovjerenja
se smatra da su sve državne formule i prepreke jedino jamstvo da ne dođe do novog ratnog sukobljavanja. Jedini način da se stvari pokrenu sa mrtve tačke je da počnu inicijative od najširih slojeva građanstva i institucija civilnog sektora unutar same Bosne i Hercegovine. Mnogi će reći da
to nije realno u slučaju mnoštva aktera i njihovih parcijalnih interesa. Ali to je jedina mogućnost da se krene sa mrtve tačke, budući da nije realno očekivati da inicijative za
promjene Ustava dođu sa strane garanta Dejtonskog sporazuma. Posve je nevjerovatno misliti da će to uraditi SAD
ili bilo koja druga država koja je bila saučesnik u stvaranju
Dejtonskog sporazuma. Pošto inicijative moraju krenuti iz
same Bosne i Hercegovine, eventualna promjena Ustavnih
rješenja nosi sa sobom dvije tendencije, od kojih je jedna
dobra, a druga, koja je takođe legitimna, veoma pogubna.
Prva je ona koja nastoji reintegrisati bosansko – hercegovačko društvo uz relativiziranje granica sa susjednim ambijentima i krenuti ka boljem kvalitetu života. Druga je veoma pogubna i o njoj se mnogo više treba razmišljati. Sadržana je u tendencijama kreatora i nastavljača etničkog
inžinjeringa koji podjelu Bosne i Hercegovine žele dovesti do kraja i konstitucionalno je učvrstiti i potvrditi
stvaranjem tri etnički čiste nacionalne teritorije (entiteta).
Radi toga je potrebno u zahtjevima za promjenu Dejtonskog Ustava, kao preduslova hoda ka boljitku, razvijati i
fingirati svijest ka popularisanju i konstituisanju opštih interesa građana koji ne štete i nisu nauštrb posebnih. Ustav
treba da bude izraz racionalnog duha bosansko – hercegovačkih građana o potrebi komponovanja pojedinačnih interesa sa opštim. Jer Dejtonski Ustav ispoljava etnički i nacionalni kriterijum kao dominantan, zapostavlja individualno u odnosu na kolektivno, građansko u odnosu na etničko, što su manjkavosti koje se u konstitucionalnom aktu
moraju prevazići ako se želi priključak evroatlatntskim integracijama. Ravnoteža odnosa u Ustavu između navedenih dualiteta je bitna i nužna jer Bosna i Hercegovina na
svom evropskom putu mora dovesti u vezu iskustva Evrope kada je u pitanju osiguranje balansa građansko – nacionalno, i individualno – kolektivno. Najveća vrijednost bosansko – hercegovačkog društva kao zdravog društva sastojaće se u harmoniziranju sopstvenih ustavnih specifičnosti i njihovom integrisanju u jedinstvenu cjelinu. Na taj
način dualiteti neće predstavljati modernizacijske zapriječenosti bosansko – hercegovačkog društva. Da bi se to
postiglo potrebno je razviti u BiH strategiju tranzicije svijesti kao zakašnjelog tranzicijskog koda, budući
da je takav preobražaj trebao da se dogodi prije ulaska u tranzicijske promjene svih podstrukturnih segmenata društva. Tranzicija svijesti konstituiraće zajedničku viziju budućnosti bosansko – hercegovačkog društva sa namjerom stvaranja zdravog društva. Ustavna rješenja i deklarativna norma sami po sebi ne znače mnogo, ako
se pomenuta vizija i zajedništvo ne pronađu. Vizija podrazumijeva formulisanje interesa unutar zajedništva. Opšti
bosansko – hercegovački interes postoji, zbog čega je neophodno odrediti viziju zajedništva budućnosti. Pri tome
ne treba biti preveliki optimista da se do takve vizije može
doći relativno brzo. Posebni interesi se ne brišu, oni se harmoniziraju u jedinstvu različitosti. Svaki građanin i svaka
grupacija u Bosni i Hercegovini su posebnost za sebe. Ali
postoje opšti interesi tih gradjana koji se ispoljavaju kroz
ljudska prava, slobode, demokratiju,ekonomski i kvalitativno životni razvoj.
Na putu tranzicije svijesti građana Bosne i Hercegovine
kao putu u zdravo društvo neophodno je obrazovati građane i objasniti im precizno i jasno koja su njihova prava,
tako da budu svjesni sopstvene uloge i značaja, budući da
političari zavise od njihove izborne volje. Pri tome, putem
medija nekontrolisanih od strane nacionalnih oligarhija,
treba ukazivati na pogubnosti sprečavanja takve tranzicije
od strane partija sa nacionalnim predznakom, kao i lidera vjerskih zajednica koje su snažna potpora nacionalističkoj politici i etnifikaciji bosansko – hercegovačkog društva. Vrijeme ratova i ispoljenih nacionalističkih tenzija je u
Jugoiostočnoj Evropi prošlo i građani trebaju shvatiti da je
došlo vrijeme da se društva i zemlje regiona takmiče u tome
koje će od njih dobiti više investicija, koje će brže krenuti
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 45
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ka evropskim integracijama, i koje će se uspješnije uključiti u infrastrukturne projekte. I Bosna i Hercegovina, kao i
ostale zemlje Jugoistočne Evrope nemaju drugu šansu nego
da ponove model zemalja Zapadne Evrope poslije Drugog
svjetskog rata. A to znači političko, ekonomsko, vojno, finansijsko i tehnološko udruživanje, što je na kraju dovelo
i do ujedinjavanja u Evropsku Uniju i simboličnih granica.
To je šansa Bosne i Hercegovine čiji ključ rješenja u svojim
rukama drže njeni građani, ali pod uslovom da budu potpuno oslobođeni stega kojima su ih okovale nacionalističke stranke i njihove oligarhije. Moguće je to postići preobražajem u glavama ljudi. Prilika je to i šansa, budući da
nema više vremena za popravne ispite. U protivnom ostaće se tamo gdje se i bilo, tamo gdje caruje život ispod minimuma egzistencije i tamo gdje će se biti poslednje dvorište
nečega što se zove moderno evropsko društvo.
Literatura:
1.
Banac, Ivo: Raspad Jugoslavije:Eseji o nacionalizmu i
nacionalnim sukobima, „Duriex“, Zagreb, 2001.
2.
Vukadinović, Srdjan: Specifični kulturni identiteti kao paradigma regionalne saradnje na Balkanu, u
Zborniku: „Kultura, trazvoj i saradnja na Balkanu“, N
i š, 1999.
3.
Vukadinović, Srdjan: Povratak religije u polje politike, „Revija slobodne misli“, Sarajevo, godina VIII,
2002, 37.
4.
Vukadinović, Srdjan: Univerzalizam i pripadanje u
multikulturalnom društvu, Zbornik CANU sa naučnog skupa „Vrijeme i progres“, Podgorica, 2004.
PROF.DR.SC. SRĐAN VUKADINOVIĆ, UNIVERZITET U TUZLI, AKADEMIJA DRAMSKIH UMJETNOSTI
46 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Tri republike –
ponajbolje rješenje za
Bosnu i Hercegovinu
Pluralna etnička struktura bosansko-hercegovačkog društva i države
može samo šoviniste i rasiste motivirati na zagovor stvaranja etnički čistih
republika. Oni koji postavljaju takva pitanja i iznose takve tvrdnje upravo
zagovaraju “podjelu BiH”, a ne njezino uređivanje kao funkcionalne države
po mjeri i u interesu sva tri naroda. Višenacionalni sastav stanovništva
(multi-etničnost, multi-konfesionalnost i multi-kulturalnost) s blagom
brojčanom prednošću svakog od naroda na određenom ozemlju na kojem
je bio i ostao prije i poslije rata, jedino je jamstvo da svaki narod može
ostati konstitutivan na cijelom teritoriju BiH i da svaki građanin može biti
jednak u ostvarivanju i zaštiti svojih ljudskih i građanski prava
Božo Žepić
S
VE VEĆA POVEZANOST EUROPSKIH NARODA I DRŽAVA, TOLIKO SPOMINJANA INTEGRACIJA EUROPE I GLOBALIZACIJA svijeta NA svim područjima društvenog života, uvjetuje sve veću povezanost nacionalne, europske i svjetske politike.
Govoreći o Bosni i Hercegovini u Europi i njezinoj podijeljenosti na tri naroda, i mogućoj uređenosti na tri republike,
dobivamo dojam da postoje tri Bosne i Hercegovine. Ali, to je danas manje istina nego ikad prije. Postoji samo jedna država u Ujedinjenim narodima pod tim imenom, pa stoga ako hoćemo opstati, pored tri nacionalne, treba u nas postojati i jedna zajednička – državna politika ove zemlje. To ne smije biti politika usmjerena na podjele države, već na njezino uređenje po mjeri svih naroda i građana. Do progresa i ulaska u Europsku uniju ne može nas dovesti politika bilo čije
hegemonije, sukobljavanja i međusobnog ratovanja, nego politika utemeljena na načelima tolerancije, ravnopravnosti i
zajedništva bez međusobnih ugrožavanja. Politika koja je iskrena i utemeljena na međusobnom povjerenju, uvažavanju i
razumijevanju.
Usprkos svim povijesnim, kulturnim, vjerskim i drugim razlikama, mi svi zajedno i svatko za sebe, stojimo pred novom
važnom povijesnom zadaćom pronalaska miroljubivog suživota jednih s drugima i jednih pored drugih, na ovim zajedničkim prostorima vrijednim života sadašnjih, i onih generacija koje će doći iza nas, kao mali a ipak važan dio europske i svjetske zajednice slobodnih ljudi i ujedinjenih naroda i država.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 47
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
UVOD
Postoje mnogi modaliteti državno-pravnog uređenja Bosne
i Hercegovine. Njihovi autori su pojedinci, domaći i strani
stručnjaci, političke stranke i razne nevladine organizacije,
pa čak i pojedinci. Toliko ih je bilo u opticaju i toliko ih se
danas s raznih strana predlaže, da gotovo nitko nema uvida
u njihov točan broj. Ni jedan od njih nije toliko dobar da bi
sve zadovoljio i da bi za sve bio prihvatljiv. I ovim postojećim Daytonskim svi su nezadovoljni, osim srpskih nacionalnih političkih stranaka i srpske nacionalne politike. Međutim, svima drugim, pa i međunarodnoj zajednici, danas
je potpuno jasno da je Daytonska BiH nefunkcionalna država, utemeljena na nefunkcionalnom političkom sustavu.
Najgore je što ona, ovakva kakva je, nije samoodrživa i da
ne može funkcionirati bez vojne i civilne pomoći međunarodne zajednice, odnosno njezinog svojevrsnog protektorata, kontrole i upravljanja državom. Budući da je nestabilna ona je i potencijalno konfliktna.
Radi svega toga nedavno je i Venecijanska komisija dala poticaj da se Ustav BiH promijeni te da se zemlja počne uređivati na novim osnovama, kako bi tako reformirana postala funkcionalna, samoodrživa, stabilna i pripremljena ulazak u Europsku uniju. Odmah se postavilo pitanje koji je to
novi model koji bi bio najprikladniji i odmah je počelo licitiranje u pravcu nametanja onog modela koji najviše odgovara vlastitim nacionalnim interesima pojedinih naroda i
njihovih političkih stranaka.
Od svih do sada razmatanih modela nama se čini ponajboljim model Bosne i Hercegovine kao konfederacije ili federacije sastavljene od tri republike. Daleko smo od pomisli da je on idealan. Dapače, kao što će se
kasnije u daljem izlaganju vidjeti, mogu mu se progovoriti
mnogi nedostaci. Pa ipak, nama se čini da je tih nedostataka mnogo manje, a prednosti mnogo više, nego kod drugih
modela. Zato je on ponajbolji, ali nije i najbolji. Takvoga
naprosto nema. Zapravo, najbolji bi bio onaj model koji bi
zadovoljio sve narode, političke stranke i građane. Međutim, dijametralno suprotni interesi i ciljevi koji dosežu sve
do dovođenja u pitanje opstojnosti same države, ne dozvoljavaju profiliranje zajedničkog modela koji bi ustvari bio
imenitelj svih različitih interesa.
U daljem izlaganju nastojat ćemo detaljnije raspraviti o
modelu tri republike, uz prethodnu napomenu pune otvorenosti autora za raspravu i prihvaćanje svakog drugog modela koji bi uspostavio demokratsko društvo, tako što bi:
1
2
Pravna enciklopedija, Suvremena administracija, Beograd, 1979., str. 559
Politička enciklopedija, Suvremena administracija, Beograd, 1975., str.464
48 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
1.
riješio nacionalno pitanje na načelu stvarne jednakopravnosti i konstitutivnosti tri naroda na cijelom
državnom teritoriju
2.
uredio položaj nacionalnih manjina u skladu s
odgovarajućim međunarodnim i europskim standardima i pravnim aktima;
3.
uspostavio jednaka prava i slobode za sve građane
BiH, kao i mehanizme njihove pune zaštite kroz institucije sustava;
4.
omogućio razvoj civilnog društva, lokalne uprave i
samouprave, na iskustvima i civilizacijskim dostignućima razvijenih demokratskih društava.
Razlike između konfederacije,
federacije ili republike?
Konfederacija je oblik složene države, koja je sastavljena
iz određenog broja manjih cjelina s elementima državnosti. U ustavno-pravnoj i sociološko-politološkoj literaturi
susrećemo dvije vrste konfederacija: 1. ugovorna i 2. ustavna konfederacija.
Ugovorna konfederacija mnogo je poznatija. Ime je dobila
po ugovoru kao temeljnom konstitutivnom aktu. Konfederacija u pravilu nastaje na ugovoru, koji ima karakter međunarodnog ugovora. Konfederacija je “oblik složene države o kome centralni, konfederalni organ u stvari ne vrši
nikakvu samostalnu, suverenu vlast, već predstavlja vrstu
konferencije ravnopravnih predstavnika svih država članica, tako da njegove odluke obvezuju samo ako su donesene
jednoglasno i predstavljaju samo jednu vrstu međunarodnog ugovora.”1 U teorijskom poimanju prevladava shvaćanje da ovaj oblik države karakteriziraju tri bitna elementa: “1. da je konfederacija samo poseban oblik saveza među
samostalnim državama, a ne posebna država, 2. da članice konfederacije zadržavaju u cjelini svoju suverenost i da
imaju pravo nesmetanog istupa iz konfederacije, 3. da konfederalna skupština predstavlja po pravilu jedini zajednički organ konfederacije; 4. odluka konfederalne skupštine izvršavaju samostalno organi članica….., a 5. mjerodavnost skupštine konfederacije ograničena je na poslove koji
su ugovorom o konfederaciji izričito stavljeni u nadležnost
konfederacije.”2 Ona je u stvari, labav savez država, nastao
na ugovoru, s pravom država članica da raskidanjem ugo-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
vora napuste konfederaciju. Središnja vlast nema Vladu, pa
zato konfederacija nema nikakvu izravnu vezu s građanima, jer nju obavljaju države članice i njihove vlade. Ovakve konfederacije su labavi savezi samostalnih država, nestabilne su i najčešće neodržive, pa su se uglavnom raspale
i danas ih u pravilu nema.
Ustavna konfederacija ne nastaje na ugovoru, već je ustav
njezin temeljni konstitutivni, a ujedno najviši pravni i politički akt. Ona nije savez samostalnih država, već posebna
država. Članice nisu samostalne i zadržavaju samo onu suverenost koju nisu prenijele na saveznu državu. One ne
mogu donijeti odluku o izlasku iz konfederacije, jer nemaju ugovorni odnos, ni pravo da napuste savez, a da pritom
ne povrijede Ustav. Pored konfederalne skupštine ustavna
konfederacija ima Vladu i druga državna tijela, odnosno
organe, kakve imaju i druge moderne države. Odluke federalne skupštine u dijelu koji se odnose na ingerencije saveznih organa vlasti izvršavaju ti organi, a one poslove koji su
po Ustavu u mjerodavnosti članica konfederacije izvršavaju njihovi organi i tijela. Mjerodavnosti skupštine utvrđene
su ustavom, pa svako odstupanje predstavlja povredu načela ustavnosti. Ustavna je konfederacija mnogo više slična
čvrstoj federaciji, nego što je ugovornoj konfederaciji.
Primjer ustavne konfederacije je suvremena Švicarska,
koja “u želji da učvrsti savez članica Konfederacije, da održi
i poveća jedinstvo, snagu i čast švicarske nacije, usvojila je
Savezni Ustav”. Cilj konfederacije je “osigurati nezavisnost
domovine prema inozemstvu, održati unutarnji mir i red,
štititi slobodu i prava državljana Konfederacije i povećavati njihovo opće blagostanje.” Članice konfederacije su kantoni, koji imaju određene oblike državnosti, jer “kantoni su
suvereni ukoliko njihova suverenost nije ograničena Saveznim ustavom; kao takvi oni vrše svu vlast koja nije prenijeta na saveznu vlast.” Oni imaju svoje ustave, koje im jamči konfederacija. U Ustavu je zapisano da “narodi dvadeset
tri suverena kantona ….obrazuju, uzeti zajedno, Švicarsku
konfederaciju.” Ustavom je regulirano da “jedino Konfederacija ima pravo objaviti rat i zaključiti mir, kao i sa stranim
državama sklapati saveze i ugovore, posebno carinske i trgovačke ugovore.” Međutim, Ustavom je predviđeno izuzeće, po kojem “kantoni zadržavaju pravo sa stranim državama zaključivati ugovore o predmetima koji se odnose na javnu ekonomiju, susjedske odnose i policiju; no ovi ugovori ne smiju sadržavati ništa protivno konfederaciji ili pravima drugih kantona.” U tim stvarima kantoni mogu izravno
općiti s nižim organima i službenicima strane države, dok
“službeni odnosi između kantona i stranih vlada ili njihovih predstavnika obavljaju se preko Saveznog vijeća.”3 Kada
se pomno prouče odredbe švicarskog ustava, onda se može
3
4
vidjeti da Švicarska država sadrži i brojne elemente federalizma, pa je ona na neki način samo po formi i suverenosti
kantona konfederacija, a u biti po mnogim drugim karakteristikama mnogo je bliža federaciji.
Bosna i Hercegovina ne bi mogla biti uspostavljena kao
ugovorna konfederacija, jer nema države koje bi sklopile
ugovor o formiranju konfederacije. Međutim, kada bi takva konfederacija i nastala prijetila bi realna opasnost od
njezinog brzog raspada. Ona bi mogla biti uređena kao
ustavna konfederacija tipa Švicarske. Washingtonskim mirovnim sporazumom ona je i bila tako zamišljena, ali budući da njemu nije pristupila srpska strana, to je stvorena
bošnjačko-hrvatska Federacija BiH te je tako uspostavljen
mir između dva naroda, a ostavljena je mogućnost da Federaciji naknadno pristupi i srpska strana. Kada je to odbijeno, došlo je do Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim
je uspostavljen mir za sve tri sukobljene strane i stvorena
asimetrična država od dva entiteta za tri naroda, s tim što
je jedan entitet sastavljen od deset županija – kantona, dok
je drugi bez kantona i sastoji se samo od općina. Problem
srednje razine vlasti od početka je bio jednim od najvećih
problema, a to je ostao i sve do današnjih dana.
Federacija je “oblik složene države u kome su države – članice obvezne pokoravati se odlukama savezne države, iako
se za donošenje ovih odluka ne traži suglasnost svih država članica, kao što je to pravilo u drugom glavnom obliku
savezne države, konfederaciji, osim ukoliko pravna materija na koju se te odluke odnose nije zadržana u isključivoj
mjerodavnosti država članica.”4 Pored toga ovdje su države članice međusobno mnogo čvršće povezane nego u konfederaciji. Središnji su organi mjerodavni donositi odluke
koje se odnose na članice i koje su za njih obvezne i bez njihovog pristanka. Ovdje su mjerodavnosti podijeljene tako
da “vanjska politika, vojska i bitni poslovi privrede i novčanog prometa spadaju u mjerodavnost središnjeg, saveznog organa, a ostala pitanja u mjerodavnost država članica. Zbog toga se u odnosu na druge države i međunarodnu zajednicu federacija pojavljuje kao jedan , jedinstven
subjekt međunarodnog prava, a države članice se ne vide
iz nje.”
Daytonska Bosna i Hercegovina trebala je biti složena
federacija, sastavljena od županija – kantona. Iz poznatih razloga ona to nije postala. Ali, zato se u biti i ne zna kakva je to država? Sastavljena je od dva entiteta s određenim
elementima državnosti, od kojih je jedan složena Federacija, sastavljena od županija – kantona, a drugi prosta Republika. Po tomu je oblik složene države, ali nije ni federacija,
ni konfederacija, ni unija. Tako, znademo što država BiH
Iz odredbi članaka 1-11 Ustava Švicarske
Pravna enciklopedija, Savezna administracija, Beograd, 1979., st. 319
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 49
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
nije, a ne znamo što ona jest. Znademo također da nije
monarhija, ali ne znamo što nije republika? Imamo njezinu negativnu, ali nemamo pozitivnu definiciju. To je valjda
i neki njezin povijesni usud, jer je kroz povijest ostala poznata sintagma, nastala iz traženja odgovora na pitanje čija
je, po kojoj ona nije ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska.
Već je država sva tri naroda.
Ako će sama biti republikom, onda je moguća samo kao
konfederacija, federacija ili unija. Ako će njezine sastavnice biti republike, onda bi ona jedino mogla biti federalna
republika, kao što je to bila bivša zajednička država. Ovdje
nije sporno opredjeljenje za republiku, niti taj prefiks u
imenu države, jer BiH nema tradiciju monarhije niti postoje aspiracije da takvom postane.
Republika može, ali ne mora biti oblik složene države.
Tako je bivša SFRJ-e bila složena federativna republika, sastavljena od šest republika, dok je primjerice, današnja Republika Hrvatska primjer proste republike. Zato termin republika u biti ne određuje, i u samom nazivu ne podrazumijeva složenu državu, već njezinu demokratsku bit - vladavinu naroda. Naspram vladavine pojedinca u monarhiji.
Nositelj suvereniteta u monarhiji je kralj ili car, a u republici narod koji bira predsjednika republike. Zato je “REPUBLIKA – oblik vladavine u kome poglavar države (koji
se obično zove predsjednik republike) nema nikakve privilegije, nije suverena ličnost. On je podložan pravu kao i
svaki drugi građanin tj. odgovara za svoje akte. On odgovara dvostruko, politički i krivično, dok je monarh oslobođen obje ove odgovornosti”.5 Politička odgovornost podrazumijeva polaganje računa za lošu politiku i posljedice pogrešnih političkih odluka, a sankcija je smjenjivanje
s dužnosti. Kaznena odgovornost podrazumijeva polaganje
za radnje koje predstavljaju povredu kaznenog zakona, a
sankcije su predviđene kaznenim zakonikom, kao i za sve
ostale građane.
Sporno je:
Budući da model BiH kao konfederacije kantona na cijelom prostoru države srpska strana nije prihvatila ni u WASHINGTONU ni u DAYTONU, niti ga prihvaća danas, niti
će u budućnosti, a da hrvatska strana već odavno zagovara
ukidanje Federacije sastavljene od kantona, to model ustavne konfederacije po uzoru na Švicarsku, gubi legitimnost
u odnosu na BiH kao federaciju ili federalnu republiku. FEDERALNA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA, kao
naziv države BiH, čini se da bi imao najviše pristalica i da bi
mogao biti prihvatljiv za sve. Ostaje dvojba: da li kao prosta
unitarna država s dvije razine vlasti i sastavljena samo od
općina, ili kao složena država s tri razine vlasti, sastavljena
od više republika, regija, provincija, ili nečeg drugog?
Velika dvojba: BiH republika ili
BiH sastavljena iz više republika?
-
hoće li BiH u budućnosti biti prosta ili složena država?
-
kakva će biti srednja razina vlasti i hoće li je biti?
-
kakva će biti politička autonomija naroda i hoće li
je oni uopće imati?
Na prvi pogled navedena pitanja i dvojbe nisu toliko teške,
pa da bi bilo moguće je relativno lako naći odgovore na navedena pitanja. Problem se strahovito usložnjava onog momenta kada ta tri pitanja pomnožite s tri odgovora, koja na
njih daju tri nacionalne politike.
Istraživanja koja su vršena, ali i cjelokupno dosadašnje
iskustvo, pokazali su da bi jednima odgovarala prosta građanska država u kojoj bi vlast funkcionirala na relaciji općina – država, bez ikakve srednje razine i po mogućnosti bez
ikakvih etničkih oznaka i teritorijalnih podjela. Drugima bi
odgovarala Daytonska BiH, s postojećom entitetskom strukturom, u koko vlast funkcionira na relaciji država – entitet
– općina, s tim što u Federaciji postoji još jedna središnja
razina vlasti, pa ona kako tako funkcionira na relaciji država – entitet – kanton – općina. Trećima, potpuno suprotno
od toga, nikako ne odgovara upravo sadašnje ustrojstvo, a
odgovarao bi ima svaki novi oblik uređenja države koji bi
jamčio jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda.
Izraz republika u nazivu države mogao bi biti prihvaćen
od svih, jer on ima tradiciju budući da se država nosila taj
prefiks u bivšoj državi , kada se zvala socijalistička republika Bosna i Hercegovina. Ali, i zbog toga što zbog smisla i
demokratskog sadržaja koji podrazumijeva, u načelu nitko
nema ništa protiv. Naravno, ukoliko to ne bi značilo oduzimanje naziva republika iz imena drugog entiteta, a naišlo
bi na golemi otpor ako bi to podrazumijevalo.
U mnogim raspravama i različitim promišljanjima budućeg ustavno-pravnog ustrojstva BiH, veliku je dvojbu izazvalo pitanje: treba li država BiH biti prosta republika, ili
ona treba biti složena i sastavljena iz tri i više republika.
5
O tomu šire, Pravna enciklopedija, Suvremena administracije, Beograd, 1979., str.1216.
50 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Uspostaviti tri republike,
ili ukinuti postojeću?
Prije svega zato što jedna već postoji. Jedna republika u državi koja to ni sama nije, a niti znade što je!!?? Vidjeli samo
da organizacijski oblik državnosti u obliku republike jamči najveći stupanj demokracije kao vladavine naroda i političke autonomije, kao izraza stupnja njegove suverenosti i
slobode. Ni jedan drugi oblik to ne može dati, ali ako svaki
narod ima isti položaj, može se zadovoljiti i drukčijim rješenjima. Ne može jedna republika artikulirati i ostvariti interese, niti dati jednaku političku, kulturnu i svaku drugu
autonomiju, za tri etničke zajednice. Za tri naroda potrebne su tri republike.
Neki pak misle, da je i ovu postojeću, Republiku Srpsku,
potrebno ukinuti. To se naravno može jednostavno lako
postaviti kao cilj. Ali kako do tog cilja, kojim sredstvima i
metodama, s kojim i kakvim snagama, tko će to odlučiti, a
tko tek provesti?? Pet teških pitanja, na koja nema odgovora. Bez obzira kako je ta republika nastala, ona je sastavnica međunarodnog Daytonskog mirovnog sporazuma, pa je
veliko pitanje hoće li oni koji su je jučer stvorili i priznali,
biti sutra voljni negirati je? S druge strane, ona je ustavno
– pravna kategorija. Da bi se Ustav promijenio potreban je
konsenzus sva tri naroda, svih političkih stranka i goleme
većine građana. Kako to osigurati kada je jedan cijeli narod,
sve njegove političke stranke, institucije i ogromna većina
građana protiv toga? Novi Ustav BiH, koji bi eventualno
negirao Republiku Srpsku nemaju snage, sredstava ni metoda dva naroda nametnuti trećem, sve kada bi to i htjeli.
Međunarodna zajednica je jedina koja to može, ali je veliko pitanje da li to i hoće? Ona već deset godina promatra
naše “muke po DAYTONU”, a da nije pokazala ni najmanju nakanu mijenjati Ustav i ukidati Republiku Srpsku. Dapače, toliko puta je rekla da više nema namjeru sama pisati, a pogotovo ne nametati novi Ustav. Srpska nacionalna politika i političari toliko su puta dali do znanja da će
svim sredstvima braniti svoju Republiku Srpsku, a veliko je
pitanje jesu li zagovornici njezinog ukidanja također spremni i voljni primijeniti sva sredstva da to učine? Naravno,
postavlja se i pitanje je li i koliko nam je to potrebno? Budući da nam ovako ne ide, jer kao što novine pišu: “plaće
su niže, troškovi života veći, nezaposlenosti raste”. Samo
u Federaciji BiH “krajem siječnja (2005.) službe za zapošljavanja evidentirale su 328.225 nezaposlenih osoba, što
predstavlja povećanje za 2.487 osoba u odnosu na prosinac
2004. godine.”6 Životni standard u takvim uvjetima neminovno pada, a siromaštvo raste. Socijalni buntovi, gibanja i
nemiri dolaze iza toga.
Nama se čini da je politički opravdanije, racionalno razboritije, moralno pravednije, a promišljeno mudrije, umjesto
ukidanja Republike Srpske, uspostaviti tri republike za tri
naroda. Usto, to je mnogo lakše postići, bez otpora i trošenja vremena, energije i sredstava. Potrebna je samo dobra
politička volja. Nje nažalost još uvijek nema, a dok se ona
ne stvori neće biti nikakvih promjena. U tom slučaju ostaje nam živjeti u uvjetima stagnacije i nazadovanja. Svako
društvo koje se nađe u takvom stanju poduzima mjere radi
očuvanja od raspada i propasti. Činila je to i bivša država,
ali tek onda kada je kriza prešla kritičnu točku i kada je sve
bilo kasno. Iskustva su nam suviše svježa da bismo zaboravili. Posljedice su suviše katastrofalne da bismo bili ravnodušni. A, stvari su toliko ozbiljne da bismo bili nedorasli,
kao djeca koja se igraju države.
Kakve tri republike?
U raspravama o tri republike ponekad se zlonamjerno postavlja pitanje zagovara li to netko u BiH etnički čiste republike i nekakve geta u koja bi trpao narode i građane po nekim davno odbačenim rasističkim i drugim metodama? Što
se tiče autora ovoga teksta to mu nije ni u primisli, a svatko
koga interesira što misli o rasizmu može pročitati u njegovom udžbeniku sociologije. Pluralna etnička struktura bosansko-hercegovačkog društva i države može samo šoviniste i rasiste motivirati na zagovor stvaranja etnički čistih
republika. Oni koji postavljaju takva pitanja i iznose takve
tvrdnje upravo zagovaraju “podjelu BiH”, a ne njezino uređivanje kao funkcionalne države po mjeri i u interesu sva
tri naroda.
Višenacionalni sastav stanovništva (multi-etničnost,
multi-konfesionalnost i multi-kulturalnost)7 s blagom brojčanom prednošću svakog od naroda na određenom ozemlju na kojem je bio i ostao prije i poslije rata, jedino je jamstvo da svaki narod može ostati konstitutivan
na cijelom teritoriju BiH i da svaki građanin može biti jednak u ostvarivanju i zaštiti svojih ljudskih i građanski prava, od kojih su pravo na vlastiti dom i pravo na život u
ljudskom dostojanstvu i slobodi, te izbor mjesta života i
rada, temeljna ljudska prava. Svako zagovaranje, a pogotovo umjetno stvaranje etnički čistih prostora, podrazumijeva nasilje svake vrste i vršenje pritiska na ljude i narode za
iseljavanje i preseljavanje, što u svojoj biti predstavlja kršenje tih prava, kažnjivo po temeljnim dokumentima međunarodnog prava. Istina, takvih je pojava tijekom rata bilo,
one su ostavile katastrofalne posljedice, ali takvih pojava
nikada više ne bi trebalo biti ako na novim osnovama, do-
6
Prema pisanju Dnevnog lista od 17. ožujka 2005., str. 7
Ovi izrazi nisu sukladni hrvatskom jeziku, ali su udomaćeni u okvirima međunarodne zajednice i osobito u nekim bosansko-hercegovačkim krugovima, pa ih zato radi pojašnjenja stavljamo u zagradi.)
7
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 51
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
govorno, pravedno i razumno sami uredimo vlastitu državu, koja može biti stabilna, mirna, funkcionalna i samoodrživa, a sve to bez izravne vojne i upravljačke pomoći međunarodne zajednice.
Teritorijalna nekompaktnost podrazumijeva da bi te republike mogle biti funkcionalne, a da istovremeno i nužno
ne bi morale biti teritorijalno povezane te da se ne bi morali praviti i crtati koridori tamo gdje ih nikada nije bilo. Takva dva koridora koja su nasilno ucrtali crtači ratnih karata
da bi povezali istočni i zapadni dio republike srpske, a onda
GORAŽDE i SARAJEVO, samo dokazuju da su podjele na
etničkoj osnovi već uveliko izvršene i da je etničko-zemljopisna karta BiH već uveliko promijenjena. Štoviše, tri je republike moguće teritorijalno urediti, a da se uopće ne dira
u ratom ostvareno, a DAYTONOM priznato i nepravedno
legalizirano, osvajanje tuđeg prostora nasiljem i etničkim
čišćenjem.
Regionalna zasnovanost, tako što bi Sarajevo bilo glavni grad države, Tuzla regionalne Republike Bosne, Banja
Luka regionalne Republike Bosanske Krajine, a Mostar regionalne Republike Hercegovine. Ove regije i njihovi glavni
gradovi kao prirodni regionalni centri, poznati kao takvi od
austrijskih vremena do danas, omogućili bi uvažavanje načela regionalizma, a ujedno približavanje dva do sada potpuno isključiva stava o srednjoj razini vlasti, za koju jedni
predlažu da to budu republike, a drugi regije. Da bi se našlo rješenje enigme bilo bi potrebno pokazati dobru politički volju za dijalog i kompromis, a potom sjesti i usuglasiti
koncept novog državno-pravnog uređenja države uvažavanjem obostranih interesa i pomirenjem razlika između regije, kao jedinice lokalne samouprave, i republike, kao teritorijalnog i političko pravnog subjekta s elementima državnosti.
Zašto jedni hoće i po svaku cijenu
brane vlastitu republiku, a drugi je
nipošto neće, dok treći o njoj
ne smiju ni govoriti?
Različitost interesa, pozicija te dugoročnih planova i ciljeva koje imaju, razlogom je da jedni hoće, imaju i po svaku cijenu žele zadržati, a svim sredstvima braniti i obraniti
svoju republiku, dok drugi za svoju neće ni da čuju. Doista,
ta činjenica ukazuje da nešto nije u redu i da je na javnoj
sceni BiH još jedan apsurd.
Sve relevantni faktori u Banja Luci, kao ni po jednom drugom pitanju, jedinstveni su u očuvanju vlastite republike,
8
9
u kojoj vide jamstvo vlastita narodnog suvereniteta i zadovoljavajućeg stupnja političke i druge autonomije. U svojim
nastupima na izborima sve političke stranke na tome grade svoje političke programe i predizborne kampanje. Na
okruglom stolu u Banja Luci jedan od sudionika kaže: “Ja
smatram da ona mora da opstane jer ona nije rezultat isfrustrirane ambicije bilo koje grupe ili pojedinaca koji su začeli ideju RS, nego je ona rezultat političke volje ogromnog
broja stanovnika BiH, da ne kažem apsolutno volje jednog
naroda koji je u BiH ravnopravan i konstitutivan.” Odgovarajući na pitanje je li održiva Daytonska BiH drugi kaže:
“jeste, ona je apsolutno održiva i svako narušavanje temeljne koncepcije utvrđene Daytonskim Ustavom BiH značit
će otvaranje nove krize s nesagledivim posljedicama.” Treći je bio još precizniji, rekavši: Nažalost, ukidanjem ili izmjenom DAYTONA i stvaranjem, po nama, unitarne BiH,
ponovo se stvaraju uvjeti za rat, koji više nitko ne želi, kao i
za povratak u 1992. godinu.”8
Dok tako Banjalučani brane postignuto, dotle drugi tako
nešto za sebe nipošto neće. Ni za sebe, ni za druge. Na pitanje zašto da su mu zamjerili što prihvatio Republiku Srpsku, nekadašnji vođa bošnjačkog naroda gospodin ALIJA IZETBEGOVIĆ je odgovorio: “Da. Ponekad zamjerim
i sam sebi. HOLBRUK sebi zamjera što je mene pritiskao
da to prihvatim, ali HOLBRUK je vrlo jasno rekao: “To je
granica ispod koje Srbi neće ići. To je nastavak rata. Izvolite prihvatiti nastavak rata ili Republiku Srpsku”. A, na pitanje jeli se ikad u ovoj zemlji razmišljalo da se stvori bošnjačka država on je odgovorio: “Pitate me da li je bilo želje.
Nije bilo želje. Jest bilo ponuda od stranaca i da STOLTENBERGOV plan počiva na tome, ako se sjećate. On je sa naše
strane bio odbijen. Mi smo na to rekli: “NE”. Tada je bilo
govora o uniji tri republike. Mi smo na to rekli: “NE”. Hrvati i Srbi su na to rekli “DA”. Mi smo odbili.”9 Iako ima priličan broj Bošnjaka koji ne odbacuju ideju o tri republike,
jasno je da je političko rukovodstvo odlučno protiv toga, a
gotovo jednoglasno u borbi za građansku unitarnu BiH.
Dok su predstavnici dva brojnija naroda bili i ostaju na
tim suprotnim pozicijama, predstavnici trećeg najmalobrojnijeg sada, deset godina poslije rata, ne smiju
više slobodno ni reći to veliko “DA” trećem entitetu, ni
konceptu tri republike. Iako im je prirodno i dalje u srcu
Herceg-Bosna, više joj ni ime ne smiju spomenuti. O tome
više pišu neki Hrvati u matičnoj državi, tvrdeći da: “U stvari ni SSSR (kasnije Rusija) ni Zapad nisu željeli dopustiti da
se u srcu Europe stvori muslimanska državica, te su zato
čvrsto odlučili ne dati isto pravo Hrvatima koje su dali Srbima, nego natjerati Hrvate da moraju živjeti u zajedništvu
s Muslimanima (kasnije Bošnjaci). Zato se Herceg-Bosna
morala ugasiti i zato su Hrvati morali pristati na Daytonski
Iz izlaganja PETRA ĐOKIĆA, DRAGANA ČAVIĆA i BRANISLAVA DUKIĆA, NA OKRUGLOM STOLU U Banja Luci 12. veljače 2004., str:56, 19 i 33
MATO ĐAKOVIĆ, Moji razgovori s Alijom, GIK OKO Sarajevo, 2003. str.22-23, 32
52 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
mirovni sporazum koji je Bosnu i Hercegovinu podijelio na
dvije države: Republiku Srpsku i Federaciju Bošnjaka i Hrvata s jasnom tendencijom da će brojno nadmoćni Bošnjaci postupno dobivati dominantan položaj u Federaciji…”10
Ta dominacija i to vrlo negativno iskustvo s Federacijom
učinili su da Hrvati doživljavaju Federaciju kao nešto nametnuto i nepoželjno. I, dok Srbi žele po svaku cijenu ostati u svom entitetu, Hrvati iz svoga žele po svaku cijenu izaći. Žele, a ne mogu i ne smiju. Hrvatskom samoupravom
pokušali su ostvariti manje, tek neku vrstu samouprave, ali
ih su samo za pokušaj snosili odgovornost i bili kažnjavani; politički, masovnim smjenjivanjem s javnih dužnosti, i
kazneno, podizanjem optužnica i procesuiranjem pred sudovima. Nepravda, pa to ti je – rekao bi KALIMERO. Odustajanje međunarodnog tužitelja od dijela optužnice i kaznenog progona četvorice prvobitno optuženih, u nedostatku ikakvih dokaza da su počinili ono zbog čeka su smijenjeni i kazneno progonjeni, samo je djelomično zadovoljenje pravde.
Rezime prethodnog mogao bi glasiti: Srbima je dobro u vlastitoj Republici, jer u njoj dominiraju nad oba konstitutivna
naroda; Bošnjacima je dobro u Federaciji, jer u njoj dominiraju nad Hrvatima. Ako je nekom eventualno krajnji cilj
dominacija nad svima u BiH, onda je ispravna procjena da
put do nje ne vodi preko vlastite republike, već osvajanjem
cjelokupnog sustava veza s inozemstvom, na vanjskom planu, a na unutarnjem, uskraćivanjem po svaku cijenu Hrvatima dobiti ono što Srbi već imaju, a Srbima na svaki način oduzeti stečeno??!! Uz istovremeno strpljivo čekanje da
demografske promjene: iseljavanje na jednoj, a natalitet na
drugoj strani, učine svoje. Što je po srijedi i što će od toga
biti, tek će budućnost pokazati. Tu činjenicu danas i stranci zorno uočavaju i na nju upozoravaju. Tako WILLIAM
MONTGOMERY, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj,
Srbiji i Crnoj Gori, piše: “Gotovo je sigurno da sada manje od polovice ljudi u BiH želi da ona uopće postoji,
i prema njoj ne osjećaju nikakvu lojalnost. Većina bosanskih Srba zasigurno je odlučna u tome da želi ili potpunu
neovisnost ili barem entitet sa svom pompom koju ima država. Većina bosanskih Hrvata ne želi imati ništa s Federacijom i u najmanju ruku žele imati vlastiti entitet.
Vjerujem da Bošnjake ljute odredbe Daytonskog sporazuma koje ograničavaju stupanj njihova odlučivanja i kontrole u zemlji u kojoj imaju najveći postotak birača.”11
10
11
Argumenti u prilog modela
tri republike
Ovaj model ima stanovite prednosti u odnosu na druge,
zbog čega ima dosta zagovornika među političkim strankama, političarima, znanstvenicima i građanima iz reda sva
tri naroda, a osobito hrvatskog i srpskog. Objektivno govoreći, on također pokazuje i dosta nedostataka, zbog čega
ima onih koji ga ne podržavaju, osobito iz reda bošnjačkog
naroda, ali također i od dijela hrvatskog i srpskog naroda
koji žive u Bosni.
Mi držimo da bi primjena ovoga modela bila najbolji izbor
za rješenje nacionalnog pitanja na načelima jednakopravnosti, konstitutivnosti, narodne suverenosti, političke i
kulturne autonomnosti i zajedništva bez ugrožavanja. Ono
što u pravima i institucijama političkog sustava ima jedan
narod, imali bi svi. Samo tako moguća je stvarna ravnopravnost. Ali ne samo to. Država BiH postala bi mirna, stabilna i trajno samoodrživa. To bi eliminiralo ključne probleme koje permanentno generira sadašnja nacionalna neravnopravnost i majorizacija brojnijih u odnosu na malobrojnije. Napokon, rješenjem ključnog nacionalnog pitanja na
razini države, a ne njegovim stalnim “guranjem pod tepih”,
omogućilo bi punu afirmaciju građanskih načela i ljudskih
prava i sloboda u republikama. Nacionalno i građansko bili
bi stavljeni u istu ravan. Danas pak, nacionalno realno dominira u svemu, a građansko se formalno i verbalno izdiže
na pijedestal najveće vrijednosti.
Stvorila bi se racionalnija državna struktura, jer bi svođenje na tri razine vlasti, umjesto dosadašnjih šest, omogućilo da se dobije smanjena, jeftinija, odgovornija i učinkovitija administracija. Dobio bi se funkcionalan politički sustav, za razliku od sadašnjeg. Ovaj sadašnji ne ostvaruje poželjan odnos između javne vlasti i društva. Društvo je etnički strukturirano i višestruko složeno. U postojećem sustavu samo jedna etnička zajednica ima punu mogućnost profilirati, prezentirati i ostvarivati svoje političke,
kulturne i mnoge druge nacionalne interese. Donošenje
političkih odluka i zakona, osobito onih koji znače ozbiljnije reforme, ide vrlo teško i sporo. Usto, popraćeno je raznovrsnim blokadama. Kažnjavanja, smjenjivanja i procesuiranja onih koji to čine nisu dala pozitivne učinke. Otklonila bi se neodrživa asimetričnost države s dva potpuno različita entiteta za tri u svemu različita naroda.
Modelom tri republike postigla bi se racionalnija raspodjela mjerodavnosti na tri razine vlasti. Umjesto Vijeća
ministara došla bi Vlada, koja bi dobila nadležnosti kakve
ZDRAVKO TOMAC, Predsjednik, SLOVO, Zagreb, 2004. str.247
Prema navodu I. VUKOJE, Status, br.5/2004., str.5
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 53
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
imaju vlade drugih modernih država. Umjesto da država,
kao što je sada nema nikakve izravne odnose s građanima,
a niti lokalnim zajednicama, ona bi to mnogo lakše postizala preko tri republička centra, umjesto da to čini preko
128 općinskih središta u slučaju uspostave proste građanske države, bez srednje razine vlasti.
Od svih drugih, ovaj model mogao bi zadobiti najveći stupanj legitimiteta i prohodnosti. U osnovi je prihvatljiv za
dvije nacionalne politike, a time i na najveći broj građana
BiH, kojima je stalo do konačnog kompromisa i prestanka nacionalnih konfrontacija o budućnosti države. Međutim, nisu mu sklone politika međunarodne zajednice i bošnjačka nacionalna politika. “Uspostava Federacije Bosne i
Hercegovine, kao suverene, samostalne i cjelovite države,
koju bi tvorile tri federalne jedinice… donijela bi rješenje,
koje bi bilo “logično okončanje rata i političke krize u Bosni
i Hercegovini i na širem prostoru. Ono bi omogućilo uspostavljanje određene ravnoteže na širem prostoru. Stoga je
realno pretpostaviti da se tome rješenju ne bi opirale ni Republika Hrvatska ni SR Jugoslavija.”12 Ova druga sigurno
ne bi jer više i ne postoji, a njezini sljedbenici istim očima
gledaju na ideju tri republike. Tako je nedavno, za vrijeme
posjete Mostaru, aktualni predsjednik Srbije i Crne Goge,
BORIS TADIĆ, podržao ideju o tri republike u BiH.
Malo je ipak onih koji ono što misle iskreno pišu i javno
objelodane, ali ih ipak ima. Tako jedan drugi uvaženi znanstvenik iz reda hrvatskoga naroda u BiH kaže: “Ja sam, dakle, za troentitetnu Bosnu i Hercegovinu, zasnovanu na nacionalnom kriteriju u kojim će se napraviti iste takve općine s brojnijim narodom i lokalnim ambijentom.”13 Argumentirajući taj svoj stav on smatra da bi po njegovoj prosudbi to “mogla biti matrica njene poželjne i održive budućnosti.” Slično misle i brojni srpski znanstvenici i političari. Primjer takvog razmišljanja i predlaganja je sljedeći stav:
“Moj prijedlog je da se BiH organizira kao konfederacija
sa tri nacionalne republike, od kojih svaka zadržava pravo na samoopredjeljenje, uključujući tu i pravo na odcjepljenje.”14 Međutim, iako predviđeno međunarodnim aktima, upravo pozivanje na ovo pravo iritira bošnjačku stranu
koja strahuje od podjele BiH, jednako kao što je prije iritirala srpsku u bivšoj državi. Pravilo je da je najbrojniji narod u etnički složenoj državi opredijeljen za koncept građanske unitarne države i da je odbojan svakom prizivanju
prava na samoopredjeljenje i na odcjepljenje. Budući da je
ono u koliziji s međunarodnim pravom, a i politikom o nepovredivosti granica, zalažemo se za njegovo ustavno-pravno normiranje.
12
Osobno smatramo da model tri republike, pored toga što
bi nastavio i održao kontinuitet Daytonske BiH, uklonio
njezinu asimetričnost, nelogičnost i nepravednost. On bi
zemlju učinio mirnom i stabilnom, a time otklonio potrebu
za sadašnjim polu protektoratom međunarodne zajednice,
koji realno može prerasti u totalni protektorat, ukoliko se
ne urazumimo i politički ne stasamo do stanja zrelosti u
kojem ćemo sami iznaći najpovoljnije kompromisno rješenje ovog godinama neriješenog pitanja, koje je bilo jednim
od uzroka prošlog rata, a ne može se isključiti ni kao uzrok,
ne daj Bože, nekog budućeg.
Dapače, uspostava ovoga modela bila bi znak jačanja međusobnog povjerenja, unutarnje stabilnosti i dugoročne održivosti. Ali također i uspostavu sustava koji bi
označio našu sazrelost za uspješno upravljanje razlikama, koje mogu biti društveno i kulturno bogatstvo, kada
imaju politički okvir vlastitog demokratskog izražavanja, ili
pak, biti potencijalno žarište za svakodnevna konfliktna sukobljavanja, ako taj demokratski okvir nemaju. Njime bi se
moglo na pravednim osnovama riješiti i prava svakoga naroda na životni prostor, zdravu životnu sredinu i upravljanje prirodnim i ekonomskim resursima, što je također jedno od međunarodnih kolektivnih ljudskih prava.
Još jedan važan argument svakako treba istaći. Ovaj model
više od svih drugih omogućuje promjene koje bi održale
kontinuitet Daytonske BiH, jer nije upravljen na rušenje
Republike Srpske. Njime bi se uklonila asimetričnost, nelogičnost, nefunkcionalnost i neracionalnost državne strukture i strukture političkog sustava, uz maksimalno oslanjanje na DAYTON i poštivanje onih uvjeta pod kojim je
sklopljen mir i Daytonski mirovni sporazum, kao međunarodni ugovor trajne vrijednosti. Svaki radikalni otklon
od DAYTONA i upuštanje u radikalne promjene državne
strukture uz istu takvu novu preraspodjelu teritorija odnosno vraćanja na staro gdje je sve bilo zajedničko, u najmanju ruku je rizično. Neki misle da bi to bilo i poželjno i moguće, ali je realno u to teško povjerovati, jer to nije isto kao
kada dijete pogriješi u zadaći, pa uzme gumicu i sve što je
pogriješilo samo prebriše.
Konačno, otklanjanje teritorijalnih pretenzija jednih prema drugima, ujedno bi značilo konačno uklanjanje jednog od najvećih potencijalnih žarišta međusobnog
sukobljavanja, što bi u konačnici bio značajan prilog jačanju regionalne stabilnosti u ovom balkanskom dijelu
Europe, u kojem je neriješena BiH kroz povijest bila jedno
od potencijalno najvećih žarišta mogućeg sukobljavanja.
MARKO TADIĆ, Politička budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, Zbornik Pitanje iz Mostara, Matica Hrvatska, Mostar, 2004., str.44
ANTE MARKOTIĆ, Ponavljanje gradiva ili novi međunarodni poredak, Zbornik, Pitanje iz Mostar, Matica Hrvatska, Mostar, 2004., str.210
14
MARKO PAVIĆ, NA OKRUGLOM STOLU U BANJA LUCI, 12 veljače, 2004., Zbornik, str.14
13
54 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Tri razine vlasti na relaciji država – republika – općina
omogućile bi njezinu mnogo veću funkcionalnost, ali također i veliko povećanje racionalnosti državne strukture, po
ugledu na najveći broj drugih europskih država, a osobito
Švicarske i Belgije.
Model tri republike omogućuje uspostavu ravnoteže
između građanskog i nacionalnog. Kritičari sadašnjeg
Daytonskog modela listom ističu da je on napravljen tako
da nacionalno dominira nad građanskim, kolektivno nad
pojedinačnim, a skupna nad individualnim ljudskim pravima i slobodama. “Zapad nam može donirati sve osim slobode, za nju se treba izboriti i postati je dostojan u pluralizmu kultura i univerzalnosti prava”.15 Riješiti nacionalno
na razini države, a afirmirati i provoditi građanska načela
u republikama, omogućilo bi demokratizaciju društva.
Jer, postojeća Daytonska struktura apsolutiziranjem nacionalnog sprečava demokratizaciju društva, ali i svaku naciju ponaosob…”16 A ipak, i pored toga, nacionalno pitanje i
dalje drži otvorenim i neriješenim.
Napokon prihvaćanje ovoga modela bilo bi zadovoljenje
pravde, pravednosti i jednakopravnosti, koja se može
postići samo tako da sva tri naroda budu stavljena u isti
položaj, a to znači da sve ono što u pravima, institucijama
i mehanizmima zaštite vlastitih interesa ima jedan, moraju
imati sva tri naroda. Ako jedan narod ima svoj životni prostor, parlament, vladu, ustavni i vrhovni sud, državnu upravu i administraciju, akademiju znanosti , sveučilište i sve
drugo, onda to moraju imati sva tri naroda. Dok se to ne
učini, oni neće biti ravnopravni, a država neće biti ni općeprihvaćena, ni mirna, a niti stabilna i samoodrživa.
Nedostaci modela tri republike
Već smo konstatirali da naprosto nema idealnog i za sve
prihvatljivog, zadovoljavajućeg modela budućeg uređenja
Bosne i Hercegovine. Niti je do sada bilo pameti koja bi ga
mogla pronaći. Povijesna negativna iskustva, suprotstavljeni i nepomirljivi interesi, i skriveni dugoročni ciljevi, blokiraju sve poticaje u tom pravcu. Iako ponajbolji, model tri
republike ima i stanovitih nedostataka.
Realna bojazan od daljih podjela i jačanja aspiracija za
razgradnjom države BiH, stvara odbojnost uglavnom kod
svih bošnjačkih političkih stranaka, ali i nekih hrvatskih sa
sjedištem u Sarajevu. Mnogi su skloni u ideji tri republike vidjeti analogiju događanja u bivšoj zajedničkoj državi
i njezinu konačnu sudbinu u budućnosti promišljati tom
analogijom. Pitanje “može li se o Bosni i Hercegovini govoriti kao o “Jugoslaviji u malom” koja je osuđena proći
isti put koji vodi raspadu”, svakako zaslužuje pozornost.
“Osim uopćenoga odgovora po kojemu u povijesnome gibanju nema predodređenosti (i Jugoslavija se mogla održati, pod uvjetom da su akteri birali drukčije dugoročne ciljeve) odgovor bi ukratko glasio: položaj i izgledi BiH lošiji su
od onih Jugoslavije, pa se susljedno tomu o njoj i ne može
govoriti kao o “Jugoslaviji u malome.”17 Dijelimo takvo mišljenje, kao i logičan zaključak koji iz njega slijedi, da su
usporedbe opravdane strahom od konačne sudbine koja bi
vodila podjeli. Samo je veliko pitanje bi li do nje prije došlo održavanjem sadašnje Daytonske, uspostavom građanske unitarne, ili stvaranjem nove sastavljene od tri republike, ukoliko akteri u svakom od tih modaliteta odaberu iste
ciljeve kao što je to bilo s Jugoslavijom?? Dapače, sve dok
svatko radi po svome i ne pita se za drugoga, niti za zajedničko opće dobro koje se zove država, sve dok nema integralne političke stranke koja bi ponudila istu takvu političku opciju zajedništva u razlikama i bez međusobnog
ugrožavanja i, sve dok nema političkog lidera od autoriteta
za sve, vizionara i narodnjaka, koji bi odabrao prave ciljeve,
osmislio sredstva i demokratske metode, obećao i ostvario
bolji život, teško se nadati boljitku.
Osobno smatramo da se strah od podjele države može
prevladati poštivanjem međunarodnog prava, jamstvima
međunarodne zajednice državnom integritetu i ustavnim
mehanizmima o pravu na samoopredjeljenje i odcjepljenje,
koje se ne može ukinuti jer je neotuđivo kolektivno i međunarodno pravo naroda, ali se može tako urediti da bi svaki
zahtjev za njegovim potezanjem u BiH značio njegovu internacionalizaciju, uz sudjelovanje međunarodne zajednice. Do ulaska u Europsku uniju, kada bi se to pitanje uveliko relativiziralo.
Prihvatljivost modela tri republike uveliko je ovisna od
spremnosti dva brojnija naroda da trećem omoguće stvarnu ravnopravnost. U uvjetima u kojima svatko egoistički
radi samo za sebe, gleda svoja posla i ne obazire se puno
na druge, niti na interes za zajedništvo, ništa nije isključeno. Jer, u politici je utilitarizam dominantan, pa je sve moguće. U slučaju da srpska strana prosudi kako može uz pomoć međunarodne zajednice i prijatelja među velikim silama sama održati postojeće Daytonsko stanje i tako trajno obraniti Republiku Srpsku od mogućeg ukidanja, pa joj
više nije u interesu da i druga dva naroda dobiju republike, moguće je da ni ovaj model nema onu legitimnost koja
bi se realno mogla očekivati. U slučaju da bošnjačka stra-
15
DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, Dvije slike Bosne i Hercegovine, Status, broj 4/2004., str. 84
ŠAĆIR FILANDRA, DAYTON ili Bosna, Status br. 5/2004., str.60
17
MLADEN ANČIĆ, Izgledi Bosne i Hercegovine u svijetlu iskustava raspada Jugoslavije, Status br.2, Mostar, 2004., str. 67
16
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 55
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
na prosudi da je građanska unitarna BiH za nju jedino prihvatljiva opcija, na kojoj će uporno o do kraja nepopustljivo insistirati, moći će se konstatirati da model tri republike od svih drugih ima najveći stupanj legitimnosti , prohodnosti i izglednosti kod druga dva naroda, ali da ni on
danas vjerojatno nema onu kritičnu masu koja bi mu za to
bila dovoljna.
Model je suočen s drugim najvećim izazovom, a to je problem preraspodjela teritorija. Zadržati Daytonsku nepravednu formulu od 51% za dva, a 49% za jedan narod, za
mnoge nije prihvatljivo. Ali, kako to promijeniti i poništiti
rezultate ratnog osvajanja, to nikome nije jasno. Oni znanstvenici i političari iz RS-a koji su protiv ustavnih promjena
smatraju to otvaranjem Pandorine kutije s mogućim nesagledivim posljedicama. Oni, pak, koji zagovaraju i predlažu
model tri republike, uglavnom podrazumijevaju nedodirljivost Daytonske formule, smatrajući da od Federacije treba napraviti druge dvije i uopće ne postavljati pitanje teritorijalne preraspodjele. Je li rješenje u tomu da se prvo naprave ustavne promjene, ne otvarajući sadašnje međuentitetsko teritorijalno pitanje i ostavljajući ga za neka kasnija
vremena, ostaje otvoreno pitanje? Jedno je sigurno, otvaranje pitanja ustavnih promjena išlo bi mnogo lakše, ako
ne bi podrazumijevalo i razgovore o preraspodjeli teritorija između sadašnjih entiteta, ali je vrlo upitno bili se moglo
uspješno završiti bez toga?
Provođenje modela vjerojatno bi otvorilo i nametnulo teškoće novog administrativno – teritorijalnog uređivanja općina, kao jedinica lokalne uprave i samouprave.
Osobito onih koje su podjednakog etničkog sastava stanovništva i koje bi se našle na rubu republičkih crta administrativnog razgraničenja. Radikalne promjene općinske
strukture, uz mogućnost uspostave novih općina za lokalno većinsko stanovništvo koje bi ostalo u republici s većinskim drugim narodom, uz istovremeno maksimalno poštivanje Daytonskog koncepta i postojećih crta razgraničenja,
otvorilo bi nova pitanja i, u svakom slučaju, zahtijevalo bi
veliki stupanj opreznosti i vještine da se do konačnog rješenja uspješno dođe.
Ne bi također trebalo podcijeniti ni odbojnost nekih lijevih oporbenih stranaka, prema ovome modelu, zbog njihove nostalgične privrženosti “bratstvu i jedinstvu” i tradicionalne naklonjenosti predratnoj strukturi države. Vjera
u ponovnu mogućnost afirmacije “komšiluka” na nekadašnjim osnovama i brzog potiranja kolektivnog i individualnog pamćenja počinjenih ratnih strahota, koje su mnogi
susjedi, a tek onda i narodi prvi učinili jedni drugima, često
se ističe ka argument u prilog mogućnosti povratka na staro, uz potpuno potiranje svih rezultata rata.
Na koncu, treba reći registrirati i apostrofirati također
i određenu nenaklonjenost međunarodne zajednice,
56 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
mada ona često ističe spremnost prihvatiti svaki model o
kojem mi postignemo dogovor. Budući da njega nema, a
da ovdje angažirani dužnosnici te zajednice imaju dobre
razloge ostati što duže, još uvijek nema motivacije da međunarodna zajednica u svoje ruke preuzme kormilo broda s ustavnim promjenama i da taj “vrući krumpir” zadrži u svojim rukama do njegovog ohlađenja kada će se moći
konzumirati. Dapače, mnoge indicije više idu u prilog njezine naklonosti modelu građanske države, bez isticanja bilo
kakvog značaja etničkog načela, što svakako ohrabruje pristalice toga modela da ustraju na svom konceptu. I na glorifikaciji značaja građanskog, te negiranju i “stavljanju pod
tepih” nacionalnog.
Zagovornici i protivnici
Ovisno od toga koji model državno-pravnog ustrojstva
BiH najbolje preferira interese pojedinih naroda, političkih
stranaka, drugih interesnih grupacija i pojedinaca, oni ističu njegove prednosti, a prešućuju slabosti. Time se ujedno
preferira vlastiti egoizam i subjektivizam, a izbjegava objektivna prosudba svih dobrih i loših strana vlastita modela.
Osobito u kontekstu prosudbe što bi on ne samo značio “za
nas”, ali također i “za druge”? Ovdje smo pokušali izbjeći tu
zamku. Koliko uspješno neka prosude drugi.
Zagovornici modela tri republike uglavnom su političke
stranke, a onda i političari, znanstvenici i građani unutar
hrvatskog nacionalnog korpusa, koji smatraju da je taj model najbolja šansa za pravedno rješenje nacionalnog pitanja svih, a osobito hrvatskog nacionalnog pitanja. Ono je
prvo DAYTONOM, a onda i odstupanjem od konfederacije i posebnih odnosa Federacije BiH s Republikom Hrvatskom, ostalo neriješeno i otvoreno. Budući da su Hrvati
u Bosni i Hercegovini dio ukupnog hrvatskog nacionalnog
bića, to se priječi da se konačno i uspješno riješi sveukupno hrvatsko nacionalno pitanje, koje “obuhvaća sve aspekte nacionalnog pitanja hrvatskog naroda.” Dapače, uspostavom i međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske,
ono će ostati i dalje neriješeno, sve dok se to pitanje ne riješi i u Bosni i Hercegovini, kao što to stalni i nedvojbeno ističe ZDRAVKO TOMAC. Štoviše, ovdje se ponavljaju
neke povijesne sličnosti s prethodnom zajedničkom državom, prvom i drugom Jugoslavijom. “Način na koji je izvršeno ujedinjenje nije riješio hrvatsko pitanje već ga je samo
postavio u novim odnosima. Unitarističko jugoslavenstvo,
kako se ono postavljalo poslije prvog svjetskog rata, značilo je negaciju hrvatske nacionalne individualnosti, te otud
sputavalo ideološko – kulturne uvjete i okvire nacionalnog
života i razvoja, a unitarističko – centralističko uređenje
države sužavalo je državno – pravne okvire nacionalnog
razvoja. Uz to ekonomsko – socijalni problemi dobivali su
obilježje i manifestirali se kao elementi nacionalnog pita-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
nja. Svi ovi problemi akumulirali su se na političkom planu
u pitanju državno – pravnog položaja Hrvatske kao prioritetnom pitanju”.18
Kada sagledavamo današnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, nameće se dojam velike sličnosti? Mogli bismo
reći: Način na koji je DAYTONOM izvršeno ujedinjenje
Bosne i Hercegovine nije riješio hrvatsko pitanje, već ga
je samo postavio u nove odnose. Unitarističko jugoslavenstvo zamijenilo je, po svemu slično, unitarističko bosanstvo, koje u biti označava negaciju bošnjačke, a osobito hrvatske i srpske nacionalne individualnosti.
Sve do DAYTONA zagovornici ovoga modela bile su također
vodeća i neke druge političke stranke, političari i znanstvenici
iz reda srpskog naroda u Republici Srpskoj. Nakon toga stvari su se bitno promijenile, pa se od tada samo brani DAYTON
i vlastita republika. Kao što smo vidjeli, model još uvijek ima
pristalica među srpskim, ali i bošnjačkim narodom.
Druga je stvar što oni ne mogu doći do izražaja jer tome
ne pogoduje stvorena politička klima u kojoj svatko samo
misli na sebe. I u kojoj politika dominira nad svim sferama društvenog života, a osobito nad društvenom i političkom znanošću. Ta, najčešće neuka politika, koju počesto
vode politički nepismeni ili polupismeni političari, (osim
časnih izuzetaka), koji nemaju ama nikakve prethodno stečene politološke, sociološke, pravne ni ekonomske naobrazbe, pa time ni neophodnih znanja o društvu, njegovim zakonitostima i zakonima, a također ni potrebnih iskustava,
već jedino imaju političku podobnost stranke koja ih postavlja, ne dozvoljava prodor slobodne politološke misli ni
drukčije političke opcije od one koju oni zastupaju, zato
ne može dovesti do rješenja ustavnog uređenja i društveno progresivnog razvitka. Kada takva politika sebi još podredi sredstva informiranja, koja će svako drukčije mišljenje javno napasti u svim medijima i, umjesto javne podrške, podići na stup srama, onda ni jedan model nema šansu
dobiti podršku javnosti. Istraživanja su pokazala da građani iz reda sva tri naroda, jednako kao što na izborima glasuju za nacionalne političke stranke isto tako podržavaju
njihove poglede na moguće modele ustavnog uređenja države. Istraživanja Centra za sigurnosne studije iz Sarajeva
tako su samo potvrdila ono što smo unaprijed mogli pretpostavljati: građani iz reda bošnjačkog naroda golemom
su većinom za građansku, unitarnu i centraliziranu BiH, s
vlašću na dvije razine (država-općina) i bez ikakve srednje
razine (36%); građani iz reda, hrvatskoga naroda za BiH sastavljenu od tri republike,(23%), a građani iz reda srpskog
naroda za ovakvu Daytonsku, kakva sada jest. Najveći broj
njih odbio je opredijeliti se za bilo koji od predložena četiri
modela, budući da “u Republici Srpskoj dvije petine ispita-
18
nika nije biralo ni jedan od četiri navedena modela”. Svi su
oni u golemoj većini opredijeljeni za racionalizaciju države, ali na modelu koji zagovaraju njihove nacionalne političke stranke. To samo potvrđuje koliko je politika postala
dominantna nad medijima, a oni nad javnim mišljenjem i
svim oblicima svijesti.
Protivnici modela tri republike najvećim dijelom su političke stranke, političari i građani iz reda bošnjačkog naroda.
Međutim, ni jedna nacionalna skupina nije do kraja homogenizirana, pa kao što u bošnjačkom narodu ima i onih koji
smatraju da je model tri republike ponajbolji, tako i među
građanima hrvatske nacionalnosti, osobito onima koji žive
u Bosni, ima određeni broj građana koji mu nisu naklonjeni. Napokon, protivnici su mu i oni građani iz reda srpskog
naroda koji su za privilegirani položaj vlastita naroda, pa
zato nisu za to da i druga dva naroda dobiju svoje republike. Naravno, ovdje spadaju i svi oni koji nisu za rješenje
nacionalnog pitanja, za uspostavu stabilne, funkcionalne,
samoodržive i mirne Bosne i Hercegovine. U krajnjem, tu
spadaju i oni koji nisu za bilo kakvu stabilizaciju i racionalizaciju, zbog toga što nisu za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. U naravi, svi oni ističu nedostatke, a potpuno prešućuju prednosti ovoga modela.
BiH - država u čekaonici na raskršću
putova za Europu ili Zapadni Balkan?
Prethodno se razmatranje odnosilo primarno na raščlambu naših unutarnjih suglasnosti i razilaženja u kojem smo
se fokusirali na idejno rješenje modela preustroja BiH sastavljene od tri republike, kao jednog od četiri najviše eksponiranih o kojima se vode javne rasprave. Osobito danas kada se, bez obzira na sve otpore, očekuju pozitivni signali za ustavne promjene u povodu obilježavanja desetljeća od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma,
21.studenoga 2005. godine. Nakon neuspjeha nedavnog sastanka političara u NEUMU, postalo je posve razvidno da
oni nisu u stanju postići suglasnost niti da razgovaraju o
ustavnim promjenama, kao što zbog međusobnih isključivosti nisu sposobni povesti ovu zemlju u pravcu provođenja uspješnih, brzih i učinkovitih reforma. A bez njih, BiH
ostaje u čekaonici na raskršću dva puta. Jedan od njih vodi
u maglovitu, nejasnu i besperspektivnu asocijaciju koja bi
se zvala Zapadni Balkan, a drugi u Europsku uniju. Prvi je
tek trasiran, ali je neizvjestan, neisproban. Pun je kušnji i
mogućih neprijatnih iznenađenja. Drugi obećan, ali uvjetovan brojnim političkim i tehničkim uvjetima, koje siromašna, podijeljena, razjedinjena i nestabilna zemlja teško
može ispuniti.
Politička enciklopedija, Suvremena administracija, Beograd, 1975., str.319
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 57
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Izložena motrišta proizašla su primarno polazeći od četiri
modaliteta, promatranih unutar integralne BiH, što znači
da nisu razmatrana s pozicija Zapadnog Balkana, nit s pozicija koje bi uključivale raspad političkog sustava i podjelu države. Takva su razmišljanja izvan konteksta našeg poimanja budućnosti zemlje, iako ni takve alternativne mogućnosti nisu isključenje, kao konačno ishodište nemoći domaće politike i političara da sami pronađu izlaz za ustavne
reforme i nespremnosti međunarodne zajednice da ih zajedno s njima konačno započne. Sve dok se to ne učini ne vidimo mogućnosti za bitne progresivne pomake, a prigoda
obilježavanja desetljeća od DAYTONA niti bi trebala, niti
bi smjela biti propuštena.
Strahovi i monopoli
nacionalnih stranaka
Tri nacionalne politike i tri vodeće nacionalne stranke imaju po jedan izraziti vlastiti strah. Bošnjačke od podjele
BiH, srpske od ukidanja RS, a Hrvatske od svođenja na
nacionalnu manjinu i nestanak Hrvata, kao najstarijeg i
najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Koliko je on realan i opravdan, još više je korišten za zastrašivanje vlastita naroda te za njegovu nacionalnu homogenizaciju i mobilizaciju. Međutim, one također imaju i jedan zajednički
strah, a to je gubljenje monopolske pozicije u vlastitu narodu i njegovom biračkom tijelu, te mogućnost silaska s vlasti. Time “naš fatalistički post-daytonski identitet perpetuira se na način da se iz navodnog straha i viših nacionalnih
interesa stalno trebaju birati isti ljudi iz istih političkih stranaka”, pa su tako “nacionalnim strankama pobjede osigurane jer zebnju i strah stalno mogu da pobuđuju onim “drugima”, a tako se i radi, što sve doprinosi uspostavi personalnih hijerarhija, unija, klanova i lobija unutar nacionalnih
elita koji postaju nezamjenljivi, pretvarajući svoju poziciju
u monopolsku.” (FILANDRA 2004/60).
Između ostalog, time se može objasniti paranoidna privrženost naroda nacionalnim strankama i njihovim liderima,
koju godinama pokazuju na izborima. Dok te stranke ne
shvate da na ratnim rezultatima i lovorikama nacionalnih
predvodnika, neće vječito moći osiguravati ni vlastiti monopolski položaj u narodu, niti pogotovo političku budućnost ove zemlje. I dok narod ne shvati da se njime manipulira, pa na izborima ne otkaže poslušnost i ne okrene
list, imat će vođe kakve zaslužuje i državu bez perspektive.
Zato “samo postojeće domaće političke stranke ne mogu se
19
konsezualno usuglasiti oko promjene DAYTONA zato što
samo njih i takve, dijametralno suprotstavljene, DAYTON,
generira i održava te je stoga neophodna intervencija sa
strane međunarodne zajednice…”(FILANDRA 2004/60)
Zato se međunarodna zajednica još uvijek i sve dok traje Daytonska BiH pokazuje nezamjenljivim faktorom koji
može održati ravnotežu između tri naroda i tri nacionalne politike te svojim vojnim i civilnim potencijalima osiguravati kakav - takav mir. Budući da nacionalne stranke
imaju monopole u vlastitu narodu i izbornu legitimaciju
participacije u vlasti, a nemaju odgovornosti jer se uvijek
mogu pozvati na činjenicu da je suverena vlast u rukama
visokog predstavnika i međunarodne administracije, njihov primarni interes i nije promjena DAYTONA. Nije to
interes ni međunarodne administracije koja ima posljednju
riječ u donošenju političkih odluka, ali ne i odgovornost
prema narodima i građanima BiH za njihove posljedice i
za zaostajanje u razvitku društva i države, a uvijek im ostaje mogućnost optužbe kako domaći političari nedovoljno
surađuju, ni njoj nije životno stalo do radikalnih i temeljitih ustavnih promjena. Radije se zadovoljava parcijalnim
reformama, koje ne daju rezultate, ali stvaraju privid da se
nešto radi i opravdavaju ostajanje na privilegiranim i dobro plaćenim pozicijama. Samo tako može se objasniti činjenica što domaćim političarima puno ne smeta što imaju
sekundarnu ulogu i što im je zemlja bez suvereniteta i pod
stranom vladavinom. Samo tako ože se objasniti činjenica da su međunarodne snage došle na godinu dana, ostale deset godina i uopće ne nagovještavaju kada će zemlju
prepustiti na upravljanje narodima i građanima čija je. Ali,
sve dok ona ne postane stabilna i dugoročno potpuno mirna, a domaći političari ne stasaju do zrelosti da odgovorno preuzmu upravljanje na sebe, međunarodna zajednica i
njezini potencijali ostat će nasušna potreba ove zemlje i nezamjenljivi jamac mirnog života naroda i građana BiH.
Mišljenja smo da u dogledno vrijeme i tko zna do kada, narodi i građani BiH ne mogu optimistički očekivati da će domaća politika dovesti do bitnih promjena na bolje. Poticaj
stvarnim ustavnim i drugim promjenama mora doći izvana, prije svega od Vijeća za kontrolu provođenja mirovnoga sporazuma. Nesporno je da veliki broj građana današnje
BiH dijeli mišljenje kako “u Bosni i Hercegovini kao višenacionalnoj državi zaštita i politička artikulacija nacionalnih
interesa mora biti uređena na principima simetrije i jednakopravnosti”, te da ona “treba biti uređena kao decentralizirana država s najmanje tri regionalna središta (....) i s posebnim statusom Sarajeva kao glavnog grada države…”19
IVAN VUKOJA, Kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo, Status br. 5/2004., str.5
58 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Imali li izlaza?
Ma koliko sadašnje stanje na prvi pogled izgledalo bezizlazno, ne toliko što je BiH svojevrsna enigma, već zato što
nema odlučne političke volje bitnih sudionika političkog
života, ipak smatramo da u društvu izlaz uvijek postoji. Mi
ga sagledavamo u novoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini, koja bi se održala na domaćem ili stanom
terenu, a koja bi uz prethodnu pripremu ponudila novi
ustav zemlje s novim ustavnim uređenjem na načelima ravnopravnosti, konstitutivnosti i zajedništva bez ugrožavanja. Ukoliko se domaći političari i stručnjaci, pod izravnim
rukovođenjem međunarodne zajednice i njezinih eksperata ne mognu usuglasiti, što je iz ove perspektive doista teško pretpostaviti, onda mogućnost ponovnog nametanja
ustavnog uređenja, ma kako ona bila nepopularna, ipak ne
treba izbjegavati. Po onoj narodnoj da je bolje išta nego ništa. Zašto da ne, kada je očigledno da ni ovako ne ide?
No, međunarodna zajednica i njezini visoki dužnosnici, da
bi postigli ciljeve zbog kojih su tu zajedno s nama iznašli
najbolja rješenja za budućnost koja dolazi, morali bi mnogo bolje poznavati ne samo našu današnju stvarnost već i
povijesnu prošlost. Jer, “tko želi razumjeti što se u svijetu
zbiva, mora poznavati njegovu povijest – to je jasno svakomu tko čita novine ili gleda televiziju. Tko bi mogao razumjeti sukob na Bliskom Istoku bez poznavanja povijesti židovskog i palestinskog naroda? Ili, tko može razumjeti što
se zbiva na afričkome kontinentu bez poznavanja činjenica
o kolonijalizmu.”20 Jednako tako, na mjestu je pitanje tko
može upravljati sadašnjošću i ujedno projicirati budućnost
Bosne i Hercegovine, ako ne zna povijest Bošnjaka, Hrvata i Srba?
PROF. DR. SC. BOŽO ŽEPIĆ, SVEUČILIŠTE U MOSTARU,
PRAVNI FAKULTET
20
Literatura:
a) Knjige:
1.
MANFRED MAI, Kratka povijest svijeta, Mozaik
knjiga, Zagreb, 2004..
2.
ZDRAVKO TOMAC, Predsjednik,
3.
ANTE MARKOTIĆ, Ponavljanje gradiva ili novi međunarodni poredak, Matica hrvatska, Mostar, 2004.
4.
MATO ĐAKOVIĆ, Moji razgovori s Alijom, GIK
OKO Sarajevo, 2003.
b. Članci:
12. IVAN VUKOJA, Kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo,
Status, br. 5/2004.
13. DUBRAVKO LOVRENOVIĆ, Dvije slike Bosne i
Hercegovine, Status, br. 4/2004.
14. ŠAĆIR FILANDRA, DAYTON ili Bosna, Status, br.
5/2004.
15. MLADEN ANČIĆ, Izgledi Bosne i Hercegovine u
svijetlu raspada Jugoslavije, Status, br. 2/2004.
c) Enciklopedije i zbornici:
16. Pravna enciklopedija, Suvremena administracija, Beograd, 1979.
17. Politička enciklopedija, Suvremena administracija,
Beograd, 1975.
18. Zbornik Okruglog stola u Banja Luci, na temu: Da li
je održiva Daytonska BiH, održanog 12. veljače 2004.
12. Zbornik: Pitanje iz Mostara, Matica Hrvatska, Mostar, 2004.
d) Ustavi:
19. Ustav Švicarske,
20. Ustav Belgije,
21. Ustav BiH
e) Dnevni tisak:
14. Dnevni list, Mostar - Sarajevo, 2005.
MANFRED MAI, Kratka povijest svijeta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004. str.9
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 59
Tema broja...
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Hercegovačka elita 1970.
Kada gledamo nacionalnu strukturu hercegovačke elite, može se lako
zamijetiti inferioran hrvatski položaj u odnosu na Muslimane i Srbe.
Naime, Hrvati, koji su u Hercegovini činili 51 posto stanovništva, imali su
18 posto elite. Od tih 18 posto velik dio živio je u Zagrebu. Statistički opet
gledano, Srbi, koji su u strukturi stanovništva Hercegovine činili 18 posto,
imali su 41 posto vladajuće elite
Radoslav Dodig
U
NAVEDENU NASLOVU POSTULIRANE SU TRI
odrednice standardnih novinarskih pitanja: tko,
kada, gdje? U odgovoru na pitanje tko javlja se kolektivni pojam elita. Pod pojmom elita podrazumijevamo
skupinu osoba koja ima utjecaj i nadzor nad nekim, u našem slučaju nad gotovo svim segmentima društvena života. Slijedeći djelomice ideje R. Millsa možda je uputno pisati o trima frakcijama jedinstvene vladajuće elite: političkoj, vojnoj i ekonomskoj eliti.1 To je slikovito opisao V.
Katunarić: “Sprega između vladajuće stranke i njezina vođe
s državnom upravom, te posebno vojnopolicijskim aparatom, čvrsta je i čini okosnicu oko koje bujaju ovojnice vlasti u svim razinama društva”.2 Na pitanje kada određujemo
godinu 1970. Sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga
stoljeća u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji
inauguriran je model samoupravnoga socijalizma, s kojim
se rastočila SFRJ i njezin sustav. Upravo razdoblje 1974. –
1976. D. Bilandžić imenuje kao “Normiranje idejno-teorijske koncepcije udruženog rada u ustavima i potvrđivanje
odlukama X kongresa SKJ 1974,”3 opisavši ga kao vrijeme u
kojemu su “odluke su formalno donosila samoupravna tije-
la, a faktično su odlučivali centri partijsko-državnoga kompleksa iza zatvorenih vrata.”4 Glavni pečat samoupravljanju
dao je jugoslavenski ustav iz 1974., o čemu u najnovije doba
piše S. M. Džaja: “Kao drugi stup jugoslavenskog društva
bio je u ustavu 1974. usidren princip samoupravljanja na
svim razinama. Praktično ostvarenje ovoga principa imalo
je sudbonosne posljedice za jugoslavensko gospodarstvo.
Utopijski ideal radničkog samoupravljanja dobio je u praksi
groteskne konture.”5 Državni ustav slijedili su i republički
ustavi, u čijim se uvodnim dijelovima obvezno spominjala radnička klasa i Savez komunista, kao primjerice u Ustavu SR BiH: “Polazeći od toga da su radnička klasa i svi radni ljudi i građani, narodi Bosne i Hercegovine – Muslimani, Srbi i Hrvati, pripadnici drugih naroda i narodnosti, sa
Savezom komunista na čelu...,6 te u čl. 1.:” SR BiH je socijalistička demokratska država i socijalistička samoupravna
demokratska zajednica radnih ljudi i građana.”7 Na pitanje
gdje odgovor je Hercegovina. U našem slučaju Hercegovinu definiramo kao područje na sjeverozapadu od Livna do
Trebinja na jugoistoku. Taj prostor od 18 općina pokrivala
je u razdoblju socijalističke Jugoslavije Osnovna privredna
1
I. Prpić, Ž. Puhovski, M. Uzelac, Leksikon temeljnih pojmova politike, Školska knjiga, Zagreb, 1990, 68-69.
V. Katunarić, Bogovi, elite, narodi, Antibarbarus, Zagreb, 1994, 141.
3
D. Bilandžić, Historija SFRJ: glavni procesi 1918-1985, III. dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1985, 450.
4
o. c., 450.
5
S. M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991), Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2004, 167.
6
Ustav SR BiH, s ustavnim amandmanima I-LVIII, NIRO Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1989, 6.
7
o.c., 28.
2
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 61
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
komora Mostar (OPK Mostar).8 Takav ustroj Hercegovine
uzimaju u obzir i razvojne studije i projekti devedesetih godina prošloga stoljeća.9
Vratimo se ključnom pitanju: kako možemo legitimirati
elitu u Hercegovini 1970? Ako odgovor tražimo u stručnoj
literaturi i publicistici tih godina, ostat ćemo kratkih rukava. Socijalistički teoretičari uglavnom su bježali od
pojma elita, smatrajući ga građanskom i buržujskom
društvenom kategorijom. U enciklopedijskim natuknicama s. v. elita kaže se “ da pojam elita ne može zamijeniti znanstveno utemeljenije pojmove klase i klasnih odnosa.”10 Kada je pisao o jugoslavenskoj srednjoj klasi M. Kangrga priznao je da je “srednja klasa, ili govoreći Marxovom terminiologijom: građanska klasa, postala dominantna snaga, a njezina ideologija vodeća ideologija suvremenog društva i svijeta u cjelini.”11 On nije dao jasnu sliku tko
su predstavnici srednje (građanske) klase u Jugoslaviji početkom sedamdesetih godina, ali piše da se ona nameće
kao predstavnik nacionalnih interesa,12 potpomognuta birokracijom i tehnokracijom,13 i da nastupa nasuprot radničkoj klasi i ostalim klasama (seljaštvom) i ostalim slojevima društva.14 Dakle, ako je Kangrga dijagnosticirao seljaštvo, radničku klasu, srednju (građansku) klasu, ostala mu je
sintagma “ostali slojevi društva,” pod kojim skrivečki pronalazimo vladajuću klasu ili tadašnju jugoslavensku društvenu elitu. Godinu kasnije, I. Kuvačić bio je određeniji u
definiranju srednje klase. Za srednju klasu on piše: “ To su
oni slojevi koji, kada je riječ o prošlom i prvoj polovini našeg vijeka, dobrim dijelom pokriva termin sitna buržoazija. Danas njihov prevlađujući dio nisu više obrtnici i mali i
srednji poduzetnici i trgovci, već takozvani ‘bijeli ovratnici’, koje sačinjavaju mnogobrojni namještenici ureda, trgovine, raznih drugih usluga i najveći dio inteligencije.”15 On
je označio jugoslavensku srednju klasu kao “novu srednju
klasu” i tek pri kraju rada stidljivo nadodao: “Nova srednja
klasa uzajmno je isprepletena i čvrsto povezana s upravnim
aparatom, a djelomično i s p o l i t i č k o m e l i t o m
(istaknuo R. D.).”16 Naravno, Kuvačić nije apostrofirao tko
su pripadnici političke elite.
8
Nakon devedesetih godina prošloga stoljeća na više mjesta
raščlanjivana je društvena struktura jugoslavenskoga društva, pa tako i pojam elite. V. Goati, pišući o raspadu SFRJ,
između ostaloga, primjećuje: “Vladajuće političke elite federalnih jedinica ‘druge Jugoslavije’ su najvažniji, ali ne jedini akteri unutrašnjeg sukoba. Ovde je nužno definisati pojam vladajuće političke elite u SFRJ. Pod tim pojmom
podrazumevamo nosioce najvažnijih ovlašćenja u vladajućoj komunističkoj partiji (SKJ), državi i društveno-političkim organizacijama (Socijalistički savez radnog naroda,
Sindikat, Omladinska organizacija, organizacija žena itd.),
čiji je izbor i opoziv bio regulisan ‘Društvenim dogovorima o kadrovskoj politici’, donetim 1981. (od opštine do federacije).”17 Nadalje, Goati je broj pripadnika vladajuće političke elite u SFRJ ograničio na 14.000, dodavši usto: “Dok je po svojoj strukturi jugoslovenska politička elita bila od sredine osamdesetih godina oštro podeljena na subelite federalnih jedinica, sâme subelite bile su
sve do prvih slobodnih izbora (1990) po svojoj strukturi
monokratske, jer su njihovi članovi pripadali centralizovanoj komunističkoj partiji odgovarajuće federalne jedinice.”18
D. Jović, auktor knjige “Jugoslavija. Zemlja koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2003, konstatira: “ Socijalizam kakva smo imali nije crpio svoj legitimitet iz predstavljanja
stvarnosti, nego iz predstavljanja vizije budućnosti. Samoupravljanje nije bilo izraz zahtjeva odozdo, odnosno od samog naroda, nego je nametnuto kao vizija odozgo, tj. od
elite. Partija u tom smislu ima ulogu i političke i intelektualne elite.”19 U Srbiji, istina u doba Miloševića, elitama se
bavio S. Antonić, koje zamjećuje: “ To je značilo da Miloševićeva vlast neposredno nadzire najveći deo ekonomije
i glavni deo ekonomske elite. Umesto na tržištu, ekonomska elita se za dobit nadmetala prvenstveno na dvoru, umesto profit-seeking elite dominirala je rent-seeking elita. Moćne političke strukture arbitrirale su u glavnim sektorima
društva, a ključni arbitar nalazio se na Dedinju. Prvo, to je
izdeljena elita (fragmented elite). U Srbiji još uvek postoje snažne antireformske, pa i nedemokratske političke elite, koje se prvenstveno nalaze u strankama staroga režima:
SPS, SRS i SSJ. Osim toga, i unutar demokratske i reform-
Ekonomski institut Beograd, Zavod za razvoj privrede Mostar, Koncepcija dugoročnog razvoja Hercegovine do 1985. godine, Beograd, 1976, 17-19.
V. Smoljan, Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine, Gospodarska komora Herceg-Bosne, Mostar, 1996, 10-11; Gospodarska komora Herceg-Bosne, Strategija razvoja Hercegovine do 2000. godine, Mostar, 1998, 7.
10
Opća enciklopedija JLZ-a, sv. 2, Zagreb, 1977, 552.
11
M. Kangrga, Fenomenologija ideološko-politčkog nastupanja jugoslavenske srednje klase, Praxis, 3-4 (1971), Zagreb, 1971, 426.
12
o. c., 436.
13
o. c., 442.
14
o. c. 443.
15
I. Kuvačić, Ideologija srednje klase, Praxis, 3-4 (1972), Zagreb, 1972, 352.
16
o. c. 368.
17
V. Goati, Političke elite, gradjanski rat i raspad SFRJ, Republika br. 147, Beograd, 1996, dostupno na www.yurope.com/zines/republika/arhiva/96/147/index.html (4. 4. 2005).
18
o. c. (4. 4. 2005).
19
http://www.zarez.hr/105/temabroja3.htm (4. 4. 2005).
9
62 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ske političke elite postoji duboka podela. Na jednoj strani je politička elita okupljena oko Koštunice i DSS, a na
drugoj politička elita skoncentrisana oko Đinđića i DS.”20 P.
Marković piše o srpskoj intelektualnoj, privrednoj i političkoj eliti. Zanimljiv je njegov diskurs o kadroviranju partizanskih vlasti nakon 1945, gdje kaže: “ Komunisti su 1945.
godine inkorporirali sve stare strukture, koje nisu bile preterano ‘kompromitovane’. Tako je kraljevski ambasador Ivo
Andrić, odmah posle revolucije postao predsednik Saveza
književnika Jugoslavije. Kombinovan je i ‘skojevski’ način
regrutovanja državnih funkcionera, pri kome su dvadesetpetogodišnji generali, bivši učitelji, studenti i zanatlije, postajali ministri i generalni direktori. Gotovo svi Titovi saradnici su, na primer (sem Moše Pijade) bili daleko mladji
od njega, što je verovatno imalo povoljne posledice na njegov autoritet.”21
Sumirajući navedeno, elitu u jugoslavenskom društvu, ergo
u BiH sedamdesetih godina 20. st., možemo opisati kao
“piramidu na čijem je vrhu bila partijska političke elita, a čiju su bazu činile državne, vojne, privredne i intelektualne subelite”. Njihov broj nije bio velik, najbliži
je procjeni V. Goati s brojkom od 14.000 jugoslavenskih elitista osamdesetih godina. U traganju za pripadnicima već
definirane elite sedamdesetih godina u Hercegovini došli
smo do jednoga zanimljiva izvora, i držimo - nadasve prilično kompetentna. Riječ je o izdanju “KO JE KO U JUGOSLAVIJI”22 Na 1208 stranica, s prosječno deset osoba
po stranici, dolazimo do broja 12.000 jugoslavenskih pripadnika elite. Kao što u uvodniku kaže M. Bartoš, potpredsjednik SANU, u leksikon su ušle “sve ličnosti koje su se
afirmisale bilo u kojoj našoj republici ili pokrajinu, kao i
ona lica iz Jugoslavije, koja su se afirmisala u inostranstvu”.
Who is who u Jugoslaviji djelo je stotinu suradnika, dok je
urednik za BiH bio Murat Kusturica, a suradnici Ico Mutevelić, Edin Numankadić, Mesuda Petrinić, Radojka Gajić, Branislav Novaković i Drago Novotni. Pomnjivim iščitavanjem vidi se da je u nj stvarno ušla jugoslavenska elita:
politička (J. Broz Tito, E. Kardelj, V. Bakarić, S. Dolanc, M.
Đilas i dr.), državna (P. Stambolić, L. Koliševski, D. Dragosavac, M. Todorović, Dž. Bijedić i dr.), vojna (I. Gošnjak, I.
Dolničar, K. Nađ, N. Ljubičić i dr.), umjetnička (I. Andrić,
M. Krleža, S. Novak, D. Ćosić, B. Jakac, E. Murtić i dr.) itd.
Tu su akademici, sveučilišni profesori, glumci, književnici,
slikari, glazbenici, ali i članovi SKJ-u, republičkih cetralnih
komiteta, biskupi, diplomati, privrednici i politički radni-
ci. Iščitavajući elitiste i zaslužnike iz Hercegovine, od Livna i Prozora do Trebinja i Čapljine, zamijetili smo da je
u “Ko je ko u Jugoslaviji” ušlo tristotinjak imena raznorodnih struka. Možda će tkogod uočiti da je popis vjerskih
uglednika u Hercegovini, mislim u prvom redu s katoličke
strane, siromašan i nedostatan. Osim biskupa mons. Petra
Čule, nema pripadnika Hercegovačke franjevačke provincije, Primjerice, provincijala dr. fra Rufina Šilića, dr. fra Ljudevita Rupčića, dr. fra Viktora Nuića, ili pak u inozemstvu
pjesnika fra Lucijana Kordića ili povjesnika dr. fra Bazilija
Pandžića.23 Ali, s druge strane, s obzirom na odnos crkve i
države, pitanje je koliko vjerski poglavari čine tadašnju vladajuću elitu.
Istina, postojao je i stariji projekt sličnoga tipa “Ko je ko u
Jugoslaviji”.24 U njemu se našlo 6000 Jugoslavena, koji su
“nosioci političkoga života u našoj zemlji, ljudi čije su biografije adekvatna slika njenog socijalističkoga obeležja”,
kako to piše u uvodniku. On je, ipak, obuhvatio dvostruko manje osoba nego lekiskon iz 1970, dajući u prvom redu
presjek jugoslavenskoga društva iz njegove revolucionarne ratne faze. U njemu, naravno, ima osoba koje su ušle i u
izdanje iz 1970. Leksikoni tipa “Tko je tko” tiskaju se i u novije doba, bilo da su u pitanju elite u državi,25 ili pak u određenu mjestu26 ili u struci.27
U namjeri da komentiramo i odgovorimo na pitanje tko je
hercegovačka elita iz 1970., čini nam se uputnim dati popis
osoba iz Hercegovine u “Ko je ko u Jugoslaviji”. Naravno,
ograničit ćemo se na sumaran popis, navodeći samo ime
i prezime osobe, mjesto i godinu rođenja, funkciju i ulogu
osobe, te njezino prebivalište. Iako pokraćen, takav će nam
popis dati, ipak, građu za određene zaključke.
TKO JE TKO U JUGOSLAVIJI (podrijetlom iz Hercegovine)
Ahmetović Lutvo, 1914. Trebinje, doktor nuklearne fizike, živi u Beogradu
Alikalfić Fazlija, 1910. Mostar, sveučilišni profesor, nositelj spomenice 1941, živi u Sarajevu
Anđelić Novak, 1922. Trebinje, politički radnik, nositelj
spomenice 1941, živi u Sarajevu
Babić Ilija, 1911. Trebinje, nositelj spomenice 1941, živi u
Sarajevu
20
http://www.nspm.org.yu/Debate/deb1%20tekst%20sl%20ant%20sistem%20i%20elite.htm (4. 4. 2005).
21
http://www.nspm.org.yu/Tekstovi/txt%20srpm%20p%20markovic.htm (4. 4. 2005).
22
Nakladnik Hronometar, Beograd, 1970, glavni redaktor R. Rajović
Vidjeti šematizam “Kršćanski puk i franjevci u Hercegovini”, Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1977.
24
Biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima, NIP Sedma sila, Beograd, 1957.
25
Tko je tko u Hrvatskoj, Golden marketing, Zagreb, 2000; Ko je ko u Bošnjaka, VKBI, Sarajevo, 2000.
26
Tko je tko među Duvnjacima, Modus R, Zagreb, 1995.
27
Tko je tko u hrvatskom gospodarstvu, Golden marketing, Zagreb, 1996.
23
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 63
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Babić Simo, 1912. Trebinje, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Babović Sead, 1935, Bileća, politički radnik, živi u Tuzli
Brkić Sead, 1929. Livno, docent Medicinskoga fakulteta,
živi u Sarajevu
Bakula Petar, 1906. Posušje, književnik i novinar, živi u
Zagrebu
Bakula Vinko, 1942. Mostar, tehničar, član CK SKBiH, živi
u Zenici
Balić Husnija, 1930. Mostar, slikar i grafičar, živi u Sarajevu
Banić Branislav, 1917. Mostar, profesor Medicinskoga fakulteta, živi u Sarajevu
Begović Mehmed, 1904. Trebinje, profesor Pravnoga fakulteta, član SANU, živi u Beogradu
Behlilović Salim, 1921. Mostar, doktor geologije, živi u
Sarajevu
Berberović Muhamed, 1936. Ljubinje, tehničar, politički
radnik, živi u Zenici
Bevanda Anto, 1926. Lištica, politički radnik, živi u Doboju
Bevanda Božo, 1931. Mostar, član CK SKBiH, živi u Mostaru
Bijedić Džemal, 1917. Mostar, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Bijedić Šukrija, 1917. Gacko, politički radnik, nositelj spomenice 1941, živi u Sarajevu
Bilić Mirko, 1919. Jablanica, novinar, nositelj spomenice
1941, živi u Zagrebu
Bjelavac Hifzi, 1886. Mostar, književnik, živi u Zagrebu
Blažević Dragan, 1928. Mostar, politički radnik, živi u
Mostaru
Bogović Tomislav, 1939. Gacko, politički radnik, živi u
Šidu
Bogunović Svetozar, 1928. Mostar, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Boras Mile, 1923. Ljubuški, docent Pravnoga fakulteta,
živi u Zagrebu
Bostandžić Zulfo, 1927. Čapljina, novinar, dopisnik Politike, živi u Sarajevu
Bošnjak Milena, 1922. Bileća, docent na Visokoj školi političkih nauka, živi u Sarajevu
Bošnjak Rajko, 1937. Lištica, zastupnik u Skupštini SRBiH, živi u Lištici
Bošnjaković Ljubomir, 1891. Mostar, kompozitor i dirigent, živi u Beogradu
Brkić Ibro, 1901. Mostar, profesor Medicinskoga fakulteta, živi u Sarajevu
Brkić Ismet, 1919. Livno, tehničar, nositelj spomenice
64 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Brkić Jovanka, 1926. Čapljina, novinarka, živi u Beogradu
Brozović Miroslav, 1917. Mostar, nogometni trener, živi
u Sarajevu
Bubaš Ivan, 1906. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Mostaru
Bubić Mustafa, 1913. Mostar, umirovljenik, član SKJ, politički radnik, živi u Mostaru
Budak Pero, 1917. Trebinje, književnik, živi u Zagrebu
Bušatlija Ibrahim, 1930. Ljubuški, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Ciliga Tomislav, 1903. Mostar, profesor Veterinarskog fakulteta, živi u Zagrebu
Cvijetić Nikola, 1913. Nevesinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Čale Frano, 1927. Trebinje, sveučilišni profesor, živi u Zagrebu
Čalija Branko, 1934. Nevesinje, docent Pravnog fakulteta, živi u Sarajevu
Čamo Edhem, 1909. Trebinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Čečur Savo, 1929. Trebinje, politički radnik, živi u Sarajevu
Čule Petar, 1898. Mostar, biskup, živi u Mostaru
Ćerić Salim, 1918. Ljubuški, politički radnik, nositelj spomenice 1941, živi u Sarajevu
Černjavski Aleksandar, 1919. Mostar, urednik Tanjuga,
živi u Sarajevu
Ćišić Milojko, 1920. Mostar, sveučilišni profesor, živi u
Splitu
Ćošić Šarić, 1928. Mostar, politički radnik, živi u Sarajevu
Čomić Halid, 1905. Bileća, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Mostaru
Ćorak Mahmut, 1926. Trebinje, politički radnik, živi u Bihaću
Ćorić Drago, 1938. Lištica, politički radnik, živi u Ludbregu
Ćemalović Enver, 1920. Mostar, nositelj spomenice 1941,
general JNA, živi u Zagrebu
Ćemalović Narcisa, 1923. Mostar, nositeljica spomenice
1941, polit. radnica, živi u Zagrebu
Ćeranić Vukosava, Gacko, doktorica agronomije, živi u
Beogradu
Ćerić Ahmet, 1932. politolog, Ljubuški, politički radnik,
živi u Sarajevu
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Ćerić Hazim, 1914. Ljubuški, radnik, direktor FDS-a Sarajevo, živi u Sarajevu
Gaković Nikola, 1911. Konjic, sveučilišni profesor, živi u
Beogradu
Ćerimagić Husnija, 1930. Bileća, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Galeb Branko, 1910. Gacko, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Ćimić Esad, 1931. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Galeb Rade, 1927. Trebinje, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Dangubić Branko, 1924. Bileća, sportaš, živi u Beogradu
Galić Jure, 1921. Ljubuški, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Marko Delić, 1934. Bileća, VKV radnik, politički radnik,
živi u Zagrebu
Deretić Jovan, 1934. Trebinje, sveučilišni profesor, živi u
Beogradu
Dizdar Mak, 1917. Stolac, književnik, živi u Sarajevu
Drašković Čedomir, 1914. Gacko, sveučilišni profesor,
živi u Beogradu
Dronjić Mato, 1930. Livno, politički radnik, profesor, živi
u Sarajevu
Dugonjić Rato, 1916. Trebinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Beogradu
Džirlo Džebrail, 1919. Livno, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Džumhur Zulfikar-Zuko, 1920. Konjic, slikar i novinar,
živi u Beogradu
Đikić Osman, 1921. Mostar, nositelj spomenice 1941, diplomat, živi u Beogradu i Sarajevu,
Đikić Salko, 1906. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Đogo Gojko, 1940. Stolac, književnik, živi u Beogradu
Đoković Divna, 1915. Livno, dramska umjetnica, živi u
Beogradu
Đukanović Marija, 1923. Mostar, sveučilišna profesorica,
živi u Beogradu
Đulepa Borko, 1927. Prozor, sportaš, živi u Sarajevu
Efica Muhamed, 1919. Mostar, docent Građevinskoga fakulteta, živi u Sarajevu
Ekmečić Milorad, 1928. Čapljina, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Fazlagić Mesud, 1920. Čapljina, politički radnik, živi u Sarajevu
Fazlagić Mirsad, 1944. Čapljina, sportaš, živi u Sarajevu
Fejić Salko, 1914. Mostar, nositelj spomenice1941, politički radnik, živi u Beogradu
Filipović Nikola, 1926. Posušje, sveučilišni profesor, politički radnik, živi u Sarajevu
Gačić Jelena, 1927. Mostar, nastavnica, politička radnica,
živi u Mostaru
Gačić Vaso, 1923. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Gradaščević Husein, 1927. Nevesinje, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Grđić Gojko, 1907. Gacko, sveučilišni profesor, živi u Beogradu
Grebo Muharem, 1916. Mostar, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Grigorović Borislav, 1928. Trebinje, režiser, živi u Beogradu
Grk Dušan, 1906. Stolac, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Mostaru
Gvozdenović Nedeljko, 1902. Mostar, slikar, profesor na
ALU, živi u Beogradu
Hadžić Fadil, 1922. Bileća, režiser i književnik, živi u Zagrebu
Hadžić Izet, 1920. Bileća, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Hadžić Muhamed, 1926. Gacko, ekonomist, politički radnik, živi u Sarajevu
Hadžić Nusret, 1933. Bileća, direktor “Đure Salaja”, živi u
Mostaru
Hadžić Tahir, 1928. Prozor, politički radnik, živi u Sarajevu
Hadžiomerović Nazif, 1916. Mostar, dekan Visoke tehničke škole, živi u Mostaru
Hadžiomerović Vesna, docentica na Medicinskom fakultetu, živi u Sarajevu
Hadžović Safet, 1932. Trebinje, docent Veterinarskog fakulteta, živi u Sarajevu
Hadžović Šefik, 1920. Trebinje, privrednik, živi u Sarajevu
Hadžović Tahir, 1918. Trebinje. nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Hajdarhodžić Izet, 1929. Trebinje, glumac, profesor na
Akademiji, živi u Zagrebu
Hamović Rade, 1916, Stolac, general JNA, nositelj spomenice 1941, živi u Beogradu
Hebib Edina, 1945. Mostar, politička radnica, živi u Sarajevu
Hodžić Vahid, 1932. Mostar, scenograf, živi u Zagrebu
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 65
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Hrustanović Kasim, 1907. Gacko, profesor Poljoprivrednog fakulteta, živi u Sarajevu
Kapidžić Hamdija, 1904. Bileća, profesor Filozofskoga fakulteta, živi u Sarajevu
Humo Avdo, 1914. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Beogradu
Kapor Čedo, 1914. Trebinje, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Humo Emir, 1935. Mostar, docent Elektrotehničkog fakulteta, živi u Sarajevu
Kapor Vladimir, Bileća, profesor Pravnoga fakulteta, živi
u Novom Sadu
Humo Muris, 1923. Mostar, nos. spomenice 1941, dir. Medicinskoga centra, živi u Mostaru
Karabeg Hatidža, 1922. Mostar, sudionica NOB-e od
1942, politička radnica, živi u Mostaru
Ilić Neđo, 1921. Bileća, nositelj spomenice1941, politički
radnik, živi u Sarajevu
Karahodžić Mustafa, 1927. Prozor, politički radnik, živi
u Prozoru
Isaković Alija, 1932. Stolac, književnik, živi u Sarajevu
Kavčić Ranka, 1923. Mostar, nositeljica spomenice 1941,
politička radnica, živi u Beogradu
Isović Safet, 1936. Bileća, pjevač, živi u Sarajevu
Ivanišin Nikola, 1923. Trebinje, profesor na Filozofskom
fakultetu, živi u Zadru
Ivković Obren, 1919. Nevesinje, general JNA, nositelj spomenice 1941, živi u Sarajevu
Ivković Vlada, 1924. Nevesinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Beogradu
Jajčanin Slavoljub, 1925. Trebinje, docent Rudarskoga fakulteta, živi u Tuzli
Jakšić Milorad, 1936. Bileća, redatelj, živi u Beogradu
Jamnicki Ante, 1914. Mostar, doktor medicinskih znanosti, živi u Sarajevu
Jelčić Pero, 1915. Čapljina, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Jerkić Ivo, 1917. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički
radnik, živi u Sarajevu
Jerković Ivo, 1917. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Beogradu
Kebo Alija, 1932. Čapljina, novinar, živi u Mostaru
Kisić Čedomir, 1924. Bileća, književnik, urednik Odjeka,
živi u Sarajevu
Kljakić Obrad, 1926. Nevesinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Knežić Borivoje, 1908. Mostar, sudac Vrhovnoga suda
BiH, živi u Sarajevu
Koluder Abas, 1914. Mostar,
suda, živi u Mostaru
predsjednik Okružnoga
Koluder Aziz, 1913. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Mostaru
Komnenić Nedeljko, 1919. Bileća, suradnik u Institutu za
ekonomiku, živi u Beogradu
Komnenović Danilo, 1915. Stolac, nositelj spomenice
1941, general JNA, živi u Beogradu
Korać Ljubiša, 1930. Trebinje, politički radnik, živi u Sarajevu
Jokanović Vladimir, 1936. Mostar, upravnik Narodne biblioteke, živi u Novom Sadu
Korać Vojislav, 1911. Trebinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Jukić Petar, 1935. Posušje, sudac Vrhovnoga suda BiH, živi
u Sarajevu
Kordić Ivan, 1945. Čitluk, književnik, živi u Mostaru
Koroman Veselko, 1934. Ljubuški, književnik, živi u Sarajevu
Jurić Slavko, 1914. Konjic, kipar, živi u Zagrebu
Kostić Živko, 1913. Mostar, profesor Ekonomskoga fakulteta, živi u Beogradu
Kadić Muhamed, 1906. Mostar, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Kajan Ibrahim, 1944. Mostar, književnik, živi u Zagrebu
Kantoci Ksenija, 1909. Trebinje, kiparica, živi u Zagrebu
Kapetanović Hasan, 1927. Ljubuški, direktor Medicinskoga centra, živi u Banja Luci
Kapetanović Slobodan, 1921. Stolac, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Kapić Džemal, 1912. Mostar, sudac Vrhovnoga suda BiH,
živi u Sarajevu
Kapidžić Ejub, 1924. Bileća, pravnik, politički radnik, živi
u Bileći
66 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Kovačević Petar, 1934. Mostar, novinar, urednik lista Sloboda, živi u Mostaru
Kožul Franjo, 1928. Lištica, docent na Visokoj školi političkih nauka, živi u Sarajevu
Kreso Muhibija, 1924. Bileća, profesor Ekonomskoga fakulteta, živi u Sarajevu
Krulj Vrleta, 1913. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Beogradu
Kulidžan Dragan, 1930. Mostar, književnik, živi u Sarajevu
Kulukčija Muamer, 1935. Mostar, glazbenik, živi u Mostaru
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Kurdulija Momčilo, 1923. Bileća, docent Pravnoga fakulteta, živi u Beogradu
Morović Budak Anka, 1915. Konjic, sveučilišni profesor,
živi u Zagrebu
Kurtović Jusuf, 1927. Mostar, pomoćnik direktora Duhanskoga instituta, živi u Mostaru
Mučibabić Milan, 1922. Nevesinje, književnik, živi u Sarajevu
Kurtović Todo, 1919. Trebinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Mučibabić Smilja, 1912. Mostar, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Lasić Miro, 1930. Mostar, novinar, živi u Sarajevu
Muftić Husein, 1908. Mostar, sveučilišni profesor, živi u
Sarajevu
Latić Alija, 1934. Čapljina, politički radnik, živi u Sarajevu
Latifić Alija, 1913. Livno, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Latifić Ibrahim, 1917. Livno, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Beogradu
Leko Petar, 1914. Grude, profesor, politički radnik, živi u
Mostaru
Lipold Preka Nevenka, 1923. Mostar, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Lovrić Milan, 1938. Posušje, tehničar, član CK SKBiH, živi
u Sarajevu
Lozo Ranko, 1919. Mostar, novinar, živi u Beogradu
Lukić Vitomir, 1929. Konjic, književnik, živi u Sarajevu
Ljubibratić Nikola, 1912. Trebinje, nositelj spomenice
1941, general JNA, živi u Beogradu
Mahmutčehajić Džemal, 1909. Stolac, politički radnik,
živi u Sarajevu
Mandić Miljan, 1928. Gacko, politički radnik, živi u Mostaru
Mandić Svetislav, 1921. Mostar, književnik, živi u Beogradu
Matvejević Predrag, 1932. Mostar, književnik, živi u Zagrebu
Medan Savo, 1903. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Beogradu
Mehić Ismet, 1925. Mostar, novinar, živi u Sarajevu
Mehmedbašić Hajrudin, 1916. Stolac, novinar, živi u Sarajevu
Mesihović Munir, 1928. Ljubuški, član CK SKBiH, živi u
Sarajevu
Mihaljević Niko, 1920. Livno, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Mijanović Gašo, 1924. Trebinje, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Miličević Nikola, 1897. Mostar, književnik, živi u Sarajevu
Milošević Aleksandar, 1927. Gacko, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Milošević Ksenija, 1933. Mostar, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Mulić Jusuf, 1933. Konjic, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Mulina Tripo, 1923. Trebinje, viši znanstveni suradnik,
živi u Beogradu
Muratbegović Muhamed, 1926. Čapljina, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Mursel Enver, 1910. Stolac, sudac Vrhovnoga suda BiH,
živi u Sarajevu
Musić Marko, 1936. Duvno, VKV kovinar, politički radnik, živi u Mostaru
Naletilić Stanko, 1916. Lištica, nositelj spomenice 1941,
general JNA, živi u Zagrebu
Nametak Abdurahman, 1908. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Mostaru
Nastić Vladimir, 1934. Nevesinje, prosvjetni radnik, živi
u Sarajevu
Nikolić Vitomir, 1934. Mostar, književnik, živi u Titogradu
Nikšić Jusa, 1925. Mostar, slikar, živi u Mostaru
Nuhbegović Alija, 1921. Konjic, novinar, živi u Sarajevu
Obrenović Delibašić Vera, 1908. Livno, književnica, živi
u Beogradu
Oreč Petar, 1925. Posušje, član CK SKBiH, živi u Sarajevu
Palac Ferdo, 1932. Grude, član CK SKBiH, živi u Sarajevu
Papić Augustin, 1917. Livno, član SKJ, diplomat, živi u
Genevi
Papić Mitar, 1908. Bileća, rukovoditelj, živi u Sarajevu
Papić Radovan, 1910. Bileća, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Beogradu
Papić Tihomir, 1922. Nevesinje, član SKJ, politički radnik,
živi u Beogradu
Papić Vladimir, 1925. Nevesinje, VKV, politički radnik,
živi u Beogradu
Papo Isidor, 1913. Ljubuški, akademik, nositelj spomenice
1941, živi u Beogradu
Parežanin Neđo, 1923. Bileća, književnik, živi u Sarajevu
Parijez Risto, 1919. Trebinje, nositelj spomenice 1941,
sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 67
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Pašajlić Đorđe, 1909. Nevesinje, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Mostaru
Raljević Šefkija, 1909. Mostar, sveučilišni profesor, živi u
Sarajevu
Pašić Hamid, 1913. Gacko, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Ramljak Ante, 1921. Posušje, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Pašić Husein, 1927. Gacko, rukovoditelj, živi u Kladnju
Resulović Alija, 1934. Trebinje, novinar, živi u Sarajevu
Pašić Šefik, 1922. Mostar, novinar, živi u Mostaru
Resulović Husnija, 1923. Trebinje, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Pavešić Slavko, 1912. Konjic, znanstvenik, živi u Zagrebu
Pavić Nikola, 1930. Stolac, politički radnik, živi u Beogradu
Pavlović Brato, 1928. Trebinje, književnik, živi u Sarajevu
Pavlović Vladimir, 1935. Čapljina, pjesnik, živi u Kuli Norinskoj (Metković)
Pecelj Petar, 1927. Mostar, sportaš, živi u Beogradu
Peco Asim, 1927. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Zemunu
Perić Jefto, 1895. Gacko, slikar, živi u Beogradu
Peršić Nikola, 1920. Neum, sveučilišni profesor, živi u Zagrebu
Petijević Obrad, 1922. Trebinje, nositelj spomenice 1941,
sveuč. profesor, živi u Sarajevu
Pirija Osman, 1925. Stolac, rukovoditelj i političar, živi u
Mostaru
Pirolić Meho, 1918. Prozor, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Pivac Nada, 1926. Čapljina, slikarica, živi u Sarajevu
Plejić Ivan, 1935. Grude, prosvjetni radnik, član Skupštine
SR BiH, živi u Ljubuškom
Polovina Himzo, 1927. Mostar, liječnik i pjevač, živi u Sarajevu
Prkačin Vinko, 1928. Ravno, rukovoditelj, živi u Zagrebu
Prljeta Ljubo, 1930. Mostar, predsjednik Okružnoga suda,
živi u Mostaru
Prohić Kasim, 1937. Konjic, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Propadalo Josip, 1922. Livno, politički radnik, živi u Livnu
Pudar Momčilo, 1926. Čapljina, urednik Tanjuga, novinar,
živi u Beogradu
Puzić Mustafa, 1909. Mostar, sudac Vrhovnoga suda BiH,
živi u Sarajevu
Radenković Đorđe, 1922. Mostar, urednik Politike, novinar, živi u Beogradu
Radulović Vesna, 1912. Mostar, sutkinja Vrhovnoga suda
BiH, živi u Sarajevu
Raić Vid, 1928. Čapljina, znanstveni savjetnik, živi u Sarajevu
68 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Resulović Mustafa, 1924. Trebinje, nositelj spomenice
1941, novinar, živi u Sarajevu
Riđanović Muhamed, 1930. Čapljina, sveučilišni profesor,
živi u Sarajevu
Riđanović Salih, 1927. Mostar, sveučilišni profesor, živi u
Sarajevu
Rizvanbegović Belkisa, 1926. Čapljina, prosvjetna radnica i aktivistica, živi u Sarajevu
Romić Borivoje, 1917. Ljubuški, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Beogradu
Ružička Kamilo, 1899. Gacko, slikar, živi u Zagrebu
Sadiković Ćazim, 1935. Ljubuški, docent na Visokoj političkoj školi, živi u Sarajevu
Salčić Avdo, 1920. Stolac, rukovoditelj, živi u Sarajevu
Samardžić Dobrivoje Bobo, 1932. Mostar, slikar, živi u
Mostaru
Sarajlić Razija, 1926. Konjic, književna prevoditeljica, živi
u Sarajevu
Sarić Halid, 1934. Gacko, rukovoditelj, živi u Mostaru
Sarić Osman, 1925. Gacko, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Savić Branka, 1920. Gacko, sveučilišna profesorica, živi u
Sarajevu
Seferović Mensur, 1925. Mostar, novinar i urednik, živi u
Beogradu
Sefić Mehmed, 1919. Mostar, slikar, živi u Mostaru
Sefo Mustafa, 1920. Mostar, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Selimović Beba, 1936. Trebinje, pjevačica, živi u Sarajevu
Soldo Mladen, 1927. Mostar, slikar, živi u Mostaru
Spahić Ferida, 1924. Mostar, sveučilišna profesorica, živi
u Sarajevu
Spahović Ahmet, 1920. Trebinje, politički radnik, živi u
Trebinju
Stijačić Radovan, 1918. Bileća, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Beogradu
Supek Zvonimir, 1902. Livno, sveučilišni profesor, živi u
Zagrebu
Šabanac Esad, 1918. Mostar, nositelj spomenice 1941, po-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
litički radnik, živi u Mostaru
umirovljenik, živi u Mostaru
Šakota Dušan, 1912. Čapljina, javni tužitelj, nositelj spomenice 1941, živi u Sarajevu
Trbonja Smail, 1926. Mostar, direktor Tuzlanske solane,
živi u Tuzli
Šantić Vojin, 1919. Mostar, novinar i urednik, živi u Beogradu
Turina Ante, 1915. Posušje, sveučilišni profesor, živi u Rijeci
Šarić Ljubo, 1918. Mostar, rukovoditelj, živi u Mostaru
Unković Slobodan, 1938. Trebinje, sveučilišni profesor,
živi u Beogradu
Šator Ibrahim, 1915. Čapljina, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Šeferov Vilko, 1895. Mostar, slikar, živi u Zagrebu
Šegrt Vlado, 1907. Trebinje, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Šehović Ahmet, 1918. Konjic, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Sarajevu
Šehović Feđa, 1930. Bileća, književnik, živi u Dubrovniku
Šeremet Ivo, 1900. Livno, slikar, živi Sarajevu
Šimetin Nikola, 1927. Livno, rukovoditelj i politički radnik, živi u Splitu
Šimović Luka, 1895. Čapljina, vijećnik ZAVNOBiH-a, živi
u Sarajevu
Šipovac Gojko, 1928. Nevesinje, redatelj, živi u Sarajevu
Škoro Milan, 1928. Mostar, politički radnik, živi u Sarajevu
Šubić Drago, 1929. Trebinje, novinar, živi u Zagrebu
Šukalić Asim, 1913. Ljubuški, tehničar, rukovoditelj, živi
u Sarajevu
Šunjić Marko, 1927. Mostar, sveučilišni profesor i politički
radnik, živi u Sarajevu
Talić Alija, 1917. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Tanović Arif, 1925. Gacko, sveučilišni profesor, nositelj
spomenice 1941, živi u Sarajevu
Tartalja Hrvoje, 1907. Konjic, znanstvenik, živi u Zagrebu
Taušan Bisera, 1920. Mostar, sutkinja Ustavnoga suda
BiH, spomenica 1941, živi u Sarajevu
Taušan Ratko, 1916. Mostar, nositelj spomenice 1941, rukovoditelj, živi u Trebinju
Temin Mustafa, 1913. Mostar, nositelj spomenice 1941,
politički radnik, živi u Mostaru
Tešanović Momčilo, 1929. Trebinje, politički radnik, živi
u Trebinju
Todorović Vojo, 1914. Mostar, nositelj spomenice 1941,
general JNA, živi u Beogradu
Topozović Šemso, 1922. Mostar, nositelj spomenice 1941,
prosvjetar, živi u Mostaru
Trbonja Mehmed, 1915. Mostar, nositelj spomenice 1941,
Uzelac Milivoj, 1897. Mostar, slikar, živi u Zagrebu
Vila Alija, 1921. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Vitas Dušan, 1904. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Beogradu
Vlahinić Mihovil, 1926. Trebinje, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Volić Rasim, 1920. Trebinje, VKV radnik, privrednik, živi
u Sarajevu
Voljevica Ismet, 1922. Mostar, novinar, karikaturist, živi
u Zagrebu
Voljevica Muhamed, 1928. Mostar, docent Visoke tehničke škole, živi u Mostaru
Voljevica Mustafa Ico, 1931. Mostar, slikar, živi u Mostaru
Vrdoljak Ante, 1919. Livno, nositelj spomenice 1941, politički radnik, živi u Sarajevu
Vučijak Sreten, 1930. Nevesinje, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Vujović Svetozar, 1940. Bileća, sportaš, živi u Sarajevu
Vukajlović Marko, 1932. Nevesinje, politički radnik, živi
u Jaši Tomiću
Vukotić Dušan, 1927. Bileća, filmski redatelj, živi u Zagrebu
Vuletić Anđelko, 1933. Trebinje, književnik, živi u Sarajevu
Zec Neđo, 1899. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Zec Živojin, 1920. Mostar, sportski radnik, živi u Beogradu
Zimolo Antun, 1912. Mostar, sveučilišni profesor, živi u
Zagrebu
Zirojević Bogdan, 1909. Nevesinje, sudac Vrhovnoga suda
BiH, živi u Sarajevu
Zubac Jovan, 1907. Mostar, sveučilišni profesor, živi u Sarajevu
Zubac Pero, 1945. Nevesinje, književnik, živi u Novom
Sadu
Zubčević Orhan, 1928. Trebinje, sveučilišni profesor, živi
u Sarajevu
Ždrale Radovan, 1929. Bileća, književnik, živi u Subotici.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 69
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Kao što se vidi na popisu iz Hercegovine je 312 imena. Najbrojniji su oni s natuknicom “politički radnik” (84), slijede sveučilišni profesori (76), književnici (24), novinari (19),
slikari i kipari (14), generali JNA (7), suci (8), članovi CK
SKBiH (6), dok su najmalobrojniji VKV radnici (4). Njihovo podrijetlo je sljedeće: Mostar 111 (35%), Trebinje 44, Bileća 27, Gacko 18, Čapljina 18, Nevesinje 16, Livno 15, Stolac 13, Ljubuški 13, Konjic 12, Posušje 7, Lištica 5, Prozor
4, Grude 3, te po jedan predstavnik iz Duvna, Čitluka, Jablanice i Neuma. Što se tiče boravišta hercegovačkih elitnika, najviše ih živi u Sarajevu 156 (50%), te u Beogradu
54, Mostaru 38 i u Zagrebu 28, a samo 34 u ostalim gradovima. Međutim, u hercegovačkim gradovima prebivalište
imaju samo sedmorica: Trebinje 3, te po jedan u Bileći, Livnu, Prozoru i Lištici. Među nositeljima spomenice 1941.,
njih 70 (22%), najviše ih je iz Mostara (23) i Trebinja (15).
Usporedbe radi, iz četiri općine istočnoga dijela Hercegovine (70.176 stanovnika - Trebinje, Nevesinje, Bileća i Gacko) 26 je nositelja spomenice, a iz pet općina zapadnoga
dijela Hercegovine (102.002 stanovnika - Čitluk, Ljubuški,
Lištica, Grude i Posušje) 6 je nositelja spomenice. U leksikonu “Ko je ko u Jugoslaviji” iz 1970. ne nalaze oznake nacionalne pripadnosti popisnika. Zanimljivo je da se u izdanju “Ko je ko u Jugoslaviji” iz 1957. redovito nalazi uz osobe njihova nacionalna pripadnost. Treba imati također na
umu da 1957. nije postojala nacionalna odrednica ni Musliman ni Bošnjak. Stoga su se Muslimani-Bošnjaci različito izjašnjavali. Primjerice, Lutvo Ahmetović je Hrvat,28
Alikalfić Fazlija je Srbin,29 Begović Mehmed izjasnio se kao
Srbin,30 a Džemal Bijedić kao Jugoslaven.31 Mi smo odlučili, ipak, svim odličnicima u izdanju iz 1970. odrediti njihovu nacionalnu pripadnost (Hrvat, Srbin, Musliman, kako
je stajalo u popisima stanovništva nakon 1971.), zanemarivši pritom odrednicu Jugoslaven, kako bismo mogli izvući određene zaključke. Sukladno tome, nacionalna struktura hercegovačkih elitnika iz 1970. je sljedeća: 126
Muslimana (41%), 126 Srba (41%), 57 Hrvata (18%) i
jedan Židov. Ako pogledamo demografsku statistiku Hercegovine iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, njezino tkivo od 477.319 žitelja izgleda ovako: Hrvata je 51,12 posto (243.982), Muslimana 22,7 posto (108.370),
Srba 18 posto (86.359), ostalih je 7,68 posto (36.625),
dok ih je nepoznato, ili se nisu izjasnili, 0,5 posto.32
28
U zaključku navedene raščlambe može se zaključiti da je
u Hercegovini 1970. bila vodeća vladajuća politička elita,
jer je najzastupljenija kategorija politički radnik, šire rečeno “društveno-politički radnik”. Savez komunista bio je alfa
i omega sveukupnih društvenih kretanja, uključen u sve
pore politike, gospodarstva i kulture. Poseban status imali su borci NOB-a, osobito nositelji spomenice 1941. Na
djelu je bio jak sustav centralizacije upravno-političke strukture, jer polovica ukupna broja hercegovačke elite živjela je u Sarajevu, dok nije zanemarljiv broj
onih s prebivalištem u Beogradu. U mjestima rođenja jedva
je ostalo dva posto pripadnika elite, što znači da je provincija bila pod apsolutnim stegama savezne i republičke političke oligarhije. Kada gledamo nacionalnu strukturu hercegovačke elite, može se lako zamijetiti inferioran hrvatski
položaj u odnosu na Muslimane i Srbe. Naime, Hrvati, koji su u Hercegovini činili 51 posto stanovništva,
imali su 18 posto elite. Od tih 18 posto velik dio živio je
u Zagrebu. Statistički opet gledano, Srbi, koji su u strukturi stanovništva Hercegovine činili 18 posto, imali
su 41 posto vladajuće elite. Značajan broj bio je na saveznim funkcijama i položajima u Beogradu. Hercegovački
Hrvati, sve da su bili nositelji ideja, ma kako napredne bile,
nisu istodobno bili gospodari kapitala, a još manje gospodari odluka.
Možda na kraju dvije egzotične primjedbe. Premda se vladajuća politička elita klela u samoupravljanje i radničku
klasu, ona je bila marginalni (1 posto) činitelj elite. A ako se
upitamo tko je danas od navedena popisa hercegovačke elite iz 1970. još djelatan, ergo pripadnik današnje elite, uočit
ćemo da je riječ o književnicima.
RADOSLAV DODIG, ROĐEN 1954. U LJUBUŠKOM, ZAVRŠIO FILOZOFSKI FAKULTET, ZAPOSLEN U MOSTARU. ČLAN
HRVATSKOGA ARHEOLOŠKA DRUŠTVA, HRVATSKOGA FILOLOŠKOGA DRUŠTVA I UREDNIK U BIBLIOTECI “STEĆAK”
NAKLADNIČKE KUĆE ZIRAL U MOSTARU. OBJAVLJUJE RADOVE U STRUČNIM ČASOPISIMA, TE KOLUMNE I KOMENTARE U DNEVNIM NOVINAMA.
Ko je ko u Jugoslaviji, Beograd, 1957, 12.
o.c., 16.
30
o.c., 49.
31
o.c., 57.
32
Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije po naseljima i opštinama, k. 1, Savezni zavod za statistiku SFRJ, Beograd, 1991, 16-22.
29
70 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Nova elitizacija
bh. društva
Uklanjanje s vlasti djelovalo je izuzetno terapijski na nacionalne elite u
BiH kada je u pitanju politički radikalizam. Na taj način ne samo da je
prekinut stalni slijed akumulacije moći unutar samo jedne
društveno-ideološke elite već joj je stavljeno na znanje da više nije takva
politička snaga koja ima plebiscitarnu potporu naroda te da psihologija
mesijanstva više nema uporište
Zvonimir Jukić
T
UVOD
EMU KOJA SLIJEDI OBRADIO SAM NA TEMELJU svojih iskustvenih zapažanja, Stoga, odmah na početku želim navesti da je dio teksta koji se odnosi na
vladajuće elite u BiH, njihovu socio-psihološku dinamiku i ponašanje, plod mojih subjektivnih zaključaka do kojih sam došao baveći se istraživačkim tipom novinarstva
protekli nekoliko godina. Ovaj tekst sam radio ne držeći se
uvriježenih postavki društvenih znanosti, već sam isključivo naveo subjektivna zapažanja pokušavajući ih protumačiti određenim primjerima ili vlastitim sudovima. Naime,
obrađujući dnevno-političke teme, korupciju i kriminal gotovo sam permanentno nailazio na različite manje ili više formalne nacionalno-političko-financijski
izuzetno moćne elitne skupine koje su određene procese, nerijetko i protivno zakonu, usmjeravale u pravcu koji im je osiguravao zadržavanje stečenih pozicija, uvećanje moći i materijalno-financijskog bogatstva. Na temelju tih saznanja stalno sam sebi pokušavao
dati odgovore na brojna pitanja. Dio tih odgovora, gledajući s novinarske promatračnice, izložio sam u tekstu koji slijedi. Moram, navesti i da sam dio o znanstvenim sociološkim teorijama elita (Teorije elita) uzeo iz udžbenika mostarskog sveučilišnog profesora sociologije Slave Kukića
objavljenog pod naslovom “Sociologija, teorije društvene
strukture” u izdanju Sarajevo Publishinga. S jedne strane,
nadam se, bit će zanimljivo vidjeti općeznanstvene sociološke zaključke o elitama kao društvenim pojavama i s druge strane, novinarsko zapažanje određenih pojava u ovdašnjim nacionalnim elitama koje ne polazi od znanstvenih
postavki i metoda već se oslanja isključivo na novinarsko
opažanje u konkretnom bh. društvu.
Elita i demokracija
Prije ulaska u konkretne zaključke glede elitizma u Bosni
i Hercegovini kao oblika vladavine određenih skupina, bitno je navesti neke temeljne značajke opće teorije o elitama u demokratskim društvima od kojih sam polazio u pokušaju definiranja i obrazlaganja njihovih pojavnih oblika
u našoj zemlji.
Mnogi priznati svjetski znanstvenici koji se bave društveno-političkom dinamikom i njezinom fenomenologijom
skloni su tezi da je zapadna posrednička demokracija, kakvu danas poznajemo u većini svjetskih država, samo fingirana ideološka postavka o stvarnoj vladavini naroda. Kritičari, aktualnog demokratskoga uređenja zapadnih država procjenjuju da je odlučivanje naroda u pravilu minorno
i događa se, u većini država, samo jednom u četiri godine
kada građani izlazeći na birališta i stvarno odlučuju. Kada
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 71
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
je u pitanju čitavo razdoblje između dvaju izbora, većina građana predstavlja u biti samo amorfnu nedefiniranu društvenu masu o kojoj odlučuje uska skupina izabranih predstavnika vlasti. S druge strane i sami
izbori ne pružaju široku lepezu poželjnih varijanti jer građani uvijek biraju između dvije ili tri etablirane društvene
elite koje se smjenjuju na vlasti. Iako je, ruku na srce, deklarativno, kako ustavnim odredbama tako i međunarodnim
konvencijama o ljudskim pravima, definirano da sve osobe i skupine imaju pravo kandidirati se na izborima , jasno
je da sama ekonomska nejednakost i neposjedovanje poluga društvene moći, ogromnu većinu građana ostavlja izvan
mogućnosti aktivnog sudjelovanja u političkim procesima.
Svi ovi podaci jasno govore da je formiranje raznoraznih
društvenih elita neminovno u svakom društvu uključujući,
kao što se nedvojbeno zaključuje, i ona demokratska, koja
su i najmanje loša od svih praktičnih društvenih uređenja
poznatih današnjem čovječanstvu.
Teorije elita
U samome pitanju elita bitno mjesto zauzima i odnos između vladajuće većine i manjine u samom društvu uzimajući
u obzir izborni proces koji uvijek onim snagama koje osvoje više od polovice glasova daju stopostotnu vlast.
Tako u svom udžbeniku Sociologije (Slavo Kukić: Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing,
Sarajevo, 2004) mostarski sveučilišni profesor ističe kako
elitističko poimanje društvene moći polazi od teze da je
dualizam u društvu - dakle, podjela društva na vladajuću
manjinu i one kojima se vlada, a koji čine društvenu većinu - neizbježan, usađen u sudbinu i čovjeka i čovječanstva. Dr. Kukić također zastupa tezu o neizbježnosti formiranju elita u svakom ljudskom društvu. Uzroci tog dualizma, smatra Kukić, nalaze se u prirodnim razlikama
među ljudima, njihovim sposobnostima, intelektualnim,
moralnim i drugim osobnostima. Ovu, svojevrsnu psihološku dimenziju, kao osnovicu vladavine elite, ističu, prije svih, talijanski teoretičari elite Vilfredo Pareto i Gaetano Mosca.
Talijanski teoretičari
Razlike među talijanskim teoretičarima elite, Paretom i
Moscom, su tek u nijansama. Vilfredo Pareto je, uz teoriju “cirkulacije”, “kruženja” ili cikličnog smjenjivanja vladajućih elita, bio uvjeren da su u svim vremenima potpuno
iste osobine za vladavinu elite. Pošto su one vezane za prirodne razlike (sposobnost, inventivnost, inteligentnost), to
je i podjela na elitu i nižu klasu vječna. Ni suvremena de-
72 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
mokracija nije nikakav novi sustav vlasti već još samo jedan
oblik dominacije elite.
Gaetano Mosca također prihvaća podjelu na elitu i nižu
klasu kao vječitu. Međutim, on ne vjeruje da su osobine,
koje elita mora posjedovati, identične i nepromjenljive u
svim vremenima. Konkretno, postoje bitne razlike između
suvremene demokracije, u kojoj je vladajuća elita značajno otvorena i ne zasniva se isključivo na samoregrutaciji mada je i dalje društveno neophodna - i ostalih oblika vladavine elite koji isključuju bilo kakvu kontrolu vladanja.
Postavke Karla Manheima i Raymonda Arona
Dok ove klasične teorije elite (teorije Pareta, Mosce i Michelsa) izgrađuju elitu po vrijednosti, elitu moći koja naglašava pripadanje na temelju učinka; funkcije doprinosa pojedinca društvenom životu - naglašavaju pripadnici novijih teorija elite: demokratske teorije elite koju promoviraju
Mahheim, Schumpeter, Keler i drugi, te kritičke teorije elite koju personificira Wright Mills.
Karl Manheim polazi od teze o tri temeljna načela demokracije: potencijalne ontološke jednakosti svih članova
društva, priznavanja životne samosvojnosti dijelova društva i postjanja elita1 u demokratskom društvu zajedno s
novim metodama izbora elita kao trećeg principa demokracije. U vezi s ovim trećim načelom Mahheim konstatira
da ne može postojati društvo bez nekog oblika moći. U suvremenim industrijskim društvima moć, institucionalnu i
funkcionalnu, posjeduju elite a razlika između suvremenih
demokracija i ranijih društava je samo u načinu na koji se
vrši njihova selekcija. Za demokratsko masovno društvo,
po Manheimovom sudu, bitna su četiri procesa. To je, prije
svega, proces povećanja broja elita koje sudjeluju u raspodjeli društvene moći a čime se ograničava dominacija samo
jedne elite. Elite jedna drugu neutraliziraju tako da ni jedna
nije u stanju donositi sama odluke od presudnog značenja
za cijelo društvo. Drugo, u uvjetima suvremene demokracije elite prestaju biti ekskluzivne, tj. pristup eliti je omogućen svakome tko poštuje uspostavljena pravila igre. Treće,
mijenja se načelo selekcije o sastavu elite u pravcu izbora
na temelju učinka ili doprinosa, umjesto izbora na temelju
podrijetla, vlasništva i bogatstva koji su vrijedili u ranijim
društvima. Na koncu, dolazi i do promjene u sastavu elite.
Nastupa svojevrsna “negativna selekcija elita” koja podrazumijeva nemogućnost novoformiranih elita da se uzdignu
do vrhunskih ostvarenja.
Za Raymonda Arona - uz to što se, kao i većina suvremenih elitista, zauzima za pluralitet elita - karakteristično je
odbacivanje marksističke teze o tome da ekonomski vladajuća klasa nužno ima i političku vlast. Ta veza između eko-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
nomske i političke moći vrijedila je, po njegovom sudu, u
prvom stadiju industrijskog razvoja. Međutim, u razvijenim društvima dolazi do fizičkog razdvajanja između onih
koji vrše rukovodeće ekonomske funkcije i onih koji imaju političku vlast. Nepostojanje stroge veze između te dvije razine vlasti osigurava potpunu autonomiju djelovanja
i postojanja elita. U odnosu na tradicionalne elitiste Arona bitno odlikuje jedan momenat. Naime, klasični teoretičari elite ukupno povijest društva svode na borbu elita za
vlast. Po njima, politička dinamika ne samo da nije odraz
društvene dinamike, nego se društvena dinamika reducira na političku. Aron u biti ne odbacuje to stanovište. Ali,
on smatra da, iako su elite politički autonomne, iako je u
modernim društvima politička dinamika odlučujući činitelj globalnog procesa, ona se ipak ne može promatrati
izvan dinamičke igre socijalnih snaga i njihovih ekonomskih odnosa i interesa.
Kritička teorija elita
Na koncu, prema zapažanju Dr. Kukića, potrebno je upozoriti i na kritičku teoriju elita. Naime, dualizam, odnosno
razlike u stupnju moći između elite i mase, treba - po predstavnicima ove teorije - tražiti i izvan prirodnih razlika koje
potenciraju Pareto i Mosca. One se nalaze i u institucionalnim, ali i u tehničkim i u organizacijskim razlozima. Institucionalne razlike naročito potencira američki sociolog
Wright Mills (1916-1956.), pokazujući kako je struktura
institucija takva da onima koji su na vrhu strukturalne hijerarhije omogućuje posjedovanje moć (Vidjeti Mils, 1964.).
Naime, interesi privrednih, vojnih i političkih grupacija su
takvi da se tijesno isprepliću i povezuju tako da njihovi vrhovi obrazuju jedinstven sloj vladajuće elite koji svoju moć
gradi na institucionalnoj osnovi. Onaj tko ima pristup značajnijim institucijama ima veće izglede da stekne i očuva
vrijednosti kao što su bogatstvo, vlast ili prestiž.
Jedan broj sociologa, međutim, apostrofira tehničke i organizacijske razloge koji odlikuju elitu - a strani su masi - i
koji samo još više naglašavaju razlike koje proizlaze iz osobnih kvaliteta pripadnika jedne i druge grupe. Elita je, apostrofiraju oni, čvrsta, kompaktna politička grupa koja - pored toga što je sposobnija, bolja i kvalificiranija - ima jaku
unutarnju organizaciju i veoma je aktivna. Stoga ona i donosi najvažnije odluke koje se tiču društva. Nasuprot njoj
je masa stanovništva, apatična i nezainteresirana većina,
manje i sposobna i inventivna i inteligentna, ali i neorganizirana. Zato je podložna vladanju i manipuliranju, pasivno
prihvaća sve odluke koje elita donosi.
Nacionalni elitizam u BiH
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina , po mom osobnom
zapažanju, aktualne vladajuće elite u Bosni i Hercegovini
svoje korijene vuku iz nacionalnih ili ako hoćete nacionalističkih pokreta koji su kao temeljni kohezioni kriterij svoje jednoobraznosti imali i imaju poimanje pripadnosti naciji. Kao cilj ovih pokreta navedeno je ostvarenje projiciranih nacionalnih ciljeva uz korištenje manje ili više brutalne
tehnologije. Dominacija nacionalnoga, kao jedinoga kriterija u jednom je momentu, u društvenu dinamiku ubacila
postulate koji su omogućili da se društvene elite formiraju
na način koji tada nije bio svojstven našoj zemlji. Elitama
u prijeratnom društvu, uz pripadnike vladajuće komunističke ideologije, ubrajali su se uglavnom intelektualci, umjetnici, stručnjaci itd. Uvođenjem nacionalnog kriterija,
društvenom su elitom postale sve osobe, bez obzira
na njihovu naobrazbu, koje su se po zadanom nacionalnom kriteriju nametnule kao zaslužnici u borbi za
zadovoljenje nacionalnih programskih ciljeva.
Na taj su se način u Bosni i Hercegovini stvorila izvjesne
elitne skupine koje su sačinjavale nacionalne umjetnike,
nacionalne pisce, nacionalne pjevače itd., a čiji je stvarni
rad ocjenjivan i prihvaćan od većine nacionalno-autističnog društva kao izniman, iako se, ako će se suditi po realnim, kriterijima, radi o djelima vrlo kratkog dometa i vrijednosti.
Na taj su način ove, novinarski kazano, kvazi-elite, u koje
treba ubrojiti i nacionalne političke vođe, koristeći se poremećenim sustavom vrijednosti i nametnuvši samo jedan
kriterij uspostavile enormnu društvenu moć.
Nacionalne elite i kriminal
U tom kontekstu ne treba zaboraviti ni samu kolektivnu
psihologiju nacionalističkih pokreta i refleksiju te svijesti
na same pojedince. Polazeći od termina “izabranoga naroda” koji, voljom neke više sile odnosno samoga Boga, upravo danas treba na određenom planu ostvariti svoje nacionalne ciljeve, pripadnici gornjih slojeva nacionalnih pokreta razvili su stav o svojoj mesijanskoj ulozi koja im je
dala za pravo da se koriste svim raspoloživim sredstvima
da dođu do ostvarenja ciljeva pokreta kojem pripadaju, ali
i svojih osobnih probitaka. Sami nacionalni pokreti kao takvi, nastoje se izdići iznad svih ostalih nacija i na taj način stvoriti osjećaj nadmoći nad ostalima Uzevši obrazac
po kojem je nacionalni pokret iznad svih kriterija, ovdašnje više i niže vođe tih pokreta svoju su ulogu počeli doživljavati izabranom.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 73
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Ako uzmemo u obzir samo količinu kriminala i grabeži koje
su poduzimale vođe nacionalnih pokreta u BiH moramo se
zapitati kojim su oni moralnim normama opravdali svoj grabež budući da nitko od njih nije intimno svjestan da je počinio kriminalna djela. Po mom sudu razlog za to je, kao što
sam već manje-više i naveo, sam nacionalizam kao ideologijski kalup koji naciju vidu kao izabranu, a samim time, njezinim vođama ta pozicija neupitno daje moralno pravo da
uzmu za sebe koliko hoće i žele. Prosto govoreći to bi se moglo svesti na izjavu koja je nedvojben primjer navedenoga.
Naime, jedan je lokalni mostarski vođa, komentirajući napise o luksuznom životu bosanskohercegovačkih nacionalnih
političara kazao, citiram: “Što više hoće ovi novinari s pisanjem tko vozi koji auto. Pa, mene je moj, hrvatski narod izabrao da vozim audija šesticu”. Ova rečenica jasno
svjedoči o stanju svijesti i psihološkome opravdanju grabeži
kroz apostrofiranje nacionalnog mesijanstva.
Raslojavanje nacionalnih pokreta nova
elitizacija bh. društva
Kao bitan kriterij raslojavanja nacionalnih pokreta i stvaranja novih kriterija, ili, ako hoćete, pomodarstva u nacionalnim elitama, treba uzeti posljednje razdoblje. Već u drugoj polovici devedesetih dolazi do snažnog materijalnog raslojavanja nacionalnih pokreta na manju skupinu privilegiranih i bogatih i ogromnu većinu osiromašenih.
Naime, u vrijeme rata svi stupovi društvene, odnosno vojne moći, od vrha do dna, bili su doživljavani kao dio jednog
organizma. Svi obučeni u iste uniforme i na samo jednome
zadatku obrane naroda od uništenja. Takvo stanje među
članovima društva nije budilo neke jače osjećaje nejednakosti koji bi rezultirali definitivnim razgraničenjem pojma
elite, jer je većina članova društva sebe, kao pripadnike nacionalnog pokreta, doživljavala dijelom elite budući da je
pojam nacije i elite u glavama ljudi tada imao gotovo istovjetno značenje. Međutim nakon rata, vladajuća ratna kasta sjeda u fotelje, kupuje vozila ,kuće, vile na moru, dok
obični puk i dalje u redovima čeka na humanitarnu pomoć.
Već tada dolazi do prvih sumnji u nepogrešivost nacionalne kaste koja je tada bila neprikosnovena, a sami građani se
sve više prestaju doživljavati dijelom nje.
Konačno, nakon što su svi nacionalni baloni ispuhani, dobar dio građana počinje se vraćati tradicionalnom shvaćanju pojma društvene elite i počinje prepoznavati svoju
stvarnu ulogu u društvenoj hijerarhiji.
Ujedno se među samim nacionalnim vođama javljaju tendenciju zadovoljenja određenoga pomodarstva koje korespondira sa tradicionalnim poimanjima elita.
74 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
O čemu se, u biti, radi. Dok je jamac pripadnost eliti u
vrijem rata proizlazio iz nošenja nacionalnih amblema,
u poraću većina promoviranih članova naci-elita shvaća
da u novome društvenomu kontekstu za održanje ugleda
trebaju neto više. Stoga nije ni čudo što je većina njih
nakon rata odlučila na ovaj ili onaj način doći do diploma visokih škola. I na taj način oni su pokazali nove
momente u društvenoj dinamici, a samim tim i njihove
stalno traganje za amblemima koji će ih potvrđivati.
Kontrola moći elita u BiH
Budući da se većina teoretičara društva i zastupnika raznoraznih socioloških teorija slaže da se u svakome društvu neminovno formiraju elite, postavlja se pitanje što je
problem s bosanskohercegovačkim elitama. Kada je naša
zemlja u pitanju prvi i temeljni je problem što ovdašnje
elite djeluju izvan svih kriterija i na taj način nagrizaju
samo društvo proizvodeći nestabilnost, ne samo nacionalnu već i socijalnu. Ono što je u procesu strukturiranja
modernog bh. društva, a samim tim i njegovih elita, vrlo
bitno jeste postizanje ravnoteže ili bolje kazano, ograničavanje moći ovdašnjih nacionalnih elita i njihove svođenje u neke realne okvire kako bi se s jedne strane omogućio razvoj i ostalih potrebitih skupina u nekom društvu, i
s druge smanjila moć nacionalnih elita koja svakoga momenta može djelovati destabilizirajuće za društvo i državu u cjelini.
Upravo na ravnoteži između moći elita i njihovoga ograničenja istinskim moralnim, zakonskim i međunarodnim
normama leži ključ stabilnosti zemalja demokratskoga zapadnoga svijeta.
Ipak, posljednjih godina i u BiH se bilježi početak kontrole moći vladajućih nacionalnih elita. Neprocjenjivu ulogu
u tom je procesu odigrala međunarodna zajednica. Ipak,
glavna šok-terapija za ove skupine dogodila promjenom
vlasti 2000. godine kada su na izborima pobijedile nenacionalne snage, odnosno, kada je omogućeno i jednoj drugoj
ideološkoj eliti da počne usmjeravati procese u željenom
smjeru. Uklanjanje s vlasti djelovalo je izuzetno terapijski
na nacionalne elite u BiH kada je u pitanju politički radikalizam. Na taj način ne samo da je prekinut stalni slijed akumulacije moći unutar samo jedne društveno-ideološke elite već joj je stavljeno na znanje da više nije takva politička
snaga koja ima plebiscitarnu potporu naroda te da psihologija mesijanstva više nema uporište.
ZVONIMIR JUKIĆ (ČAPLJINA, 1976.) APSOLVENT PRAVA
NA PRAVNOM FAKULTETU U MOSTARU. NOVINAR-SURADNIK FTV-A, DNEVNOG LISTA I MNOGIH DRUGIH TISKANIH MEDIJA.
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Tranzicija kao
pretpostavka utemeljenja
nove političke klase u
Bosni i Hercegovini
Ratna drama odredila je, prije svega, i strukturu aktera u procesu
privatizacije. To su, naime, isti oni koji su tijekom rata, zahvaljujući svojem
političkom i interesnom pripadanju, utemeljili svoju ekonomsku moć.
Iz rata oni su, drugim riječima, izišli toliko osnaženi da su i sami mogli
profilirati poslijeratne tranzicijsko-privatizacijske procese
Slavo Kukić
Teorijsko utemeljenje političke klase
kao dijela društvene strukture
U
TEORIJSKIM SE RASPRAVAMA POJAM “POLITIČKA
klasa” koristi relativno često. Pod njim se, dakako,
najčešće podrazumijevaju pripadnici političkih
elita, oni koji, manje ili više intenzivno, participiraju u političkim procesima, a onda, po prirodi stvari, i upravljanju
državnim poslovima. U tom kontekstu termin “politička
klasa”, primjerice, koristi i Donald Hays, donedavni prvi
zamjenik visokog predstavnika u BiH. Pred općinske izbore 2004. godine on, tako, upozorava kako je Bosni i Hercegovini potrebna politička klasa koja je samouvjerena, a ne
samoreklamerska i polemična. I dodaje: “Dok se pomičemo od ustrajavanja na provedbi Daytona ka približavanju
Brusselsu, vidimo kako brojna tranzicijska pitanja koja su
bila zasjenjenja ratom i poslijeratnim razdobljem - pitanja
naporne ali potrebne gospodarske prilagodbe, pitanja približavanja Europi i globalizaciji - zahtijevaju svježe ideje i
nova lica. Možda ćemo rezultate toga vidjeti na predstojećim izborima”1.
Drugi, opet, analizirajući je, govore o cinizmu kao jednoj
od sastavnica koje je određuju. U naše doba, apostrofira jedan od njih, “politička klasa skroz je naskroz cinično nastrojena. Sve što ona kaže u trenucima istine jest najčistiji
cinizam. No ti su trenuci – poput Venerine površine – najčešće zaslonjeni oblacima”.2
Ne radi se, međutim, samo o cinizmu. Ovoj društvenoj kasti, smatraju drugi, strana nije ni laž kao princip egzistencije. “Politička klasa i oblikovatelji javnoga mnijenja na Zapadu veoma često lažu, a i sami malo vjeruju u vlastite priče. Takozvano otvoreno društvo je patvoreno društvo. U Americi i Europi potaknut je nedavno val medijske antimuslimanske histerije. I slijepac vidi u europskoj i
američkoj zračnoj luci da policija putnike s muslimanskim
imenima pažljivije pregledava od ostalih putnika. Premda politička klasa voli docirati o ljepoti suživota, ona
sama živi u otmjenim četvrtima i šalje svoju djecu u
bijele privatne škole. Nikome ne pada na pamet posje-
1
Citirano prema FENA-i od 14. rujna 2004. godine
Slobodan Šnajder, Cinizam vlasti, vlast cinizma, Novi list, 30. lipnja 2003.
2
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 75
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
titi, a kamoli nastaniti se u neeuropskim četvrtima poput
londonskoga Southalla ili Brixtona ili pariškog 18. ili 10.
okruga”.3
Sve to, dakako, neka od uvaženih imena iz svijeta znanosti
dovodi i do krajnje radikalnih sudova. Akademik Ivan Supek, primjerice, prije nekoliko godina, ustvrdi kako politička kasta u cijelom svijetu nije sposobna rješavati bitne probleme suvremenog doba, zbog čega jedino ispravno rješenje
može biti njezino ukidanje. Jer, ona se, smatra Supek, zaklanja iza općih fraza, ne izlažući se nikakvom riziku, ne pronoseći nikakve nove ideje. Bogati su bogatiji, siromašni siromašniji, korupcionaške afere tresu i najstarije demokracije,
svjetske lidere sve čvršći i čvršći kordoni specijalaca štite od
demonstranata.
Kada su, pak, po srijedi zemlje bivšeg socijalističkog svijeta,
one koje karakteriziraju procesi unutarnjih društvenih previranja, zemlje tranzicije, pripadanje političkoj klasi je
motivirano željom da se uspije. “Ljudi s ugledom i građanskim zanimanjima odjednom hoće biti političari, jer im
ni ugled, ni građansko zanimanje, nisu dovoljni za uspjeh.
Idu izbori. Jedva da će se naći neki ugledniji Hrvat, sa zanimanjem, koji se neće popeti na neku listu”4.
Nova politička klasa kao proizvod
tranzicije iz komunističkih u
društva tržišne privrede
Fenomen nove političke klase, one koja se, kao rezultat tranzicije, konstituira i oblikuje u postkomunističkim društvima,
zadnjih je petnaestak godina također bio predmetom teorijskog interesa. Za Rastka Močnika5, primjerice, ona se oblikuje prvo kao politička “kasta”. Kao takva, ovisna je o potpori
središta moći u svjetskim metropolama gdje je novi liberalizam vladajuća ideologija. Prema unutra, politička kasta koristi ljudska prava i liberalizam kao sredstvo za uspostavljanje
kapital odnosa. I dok socijalna demokracija nema hrabrosti
zauzeti klasno stajalište, a civilnodruštveni odgovor je liberalna politika privremeno uspješno odbacila i marginalizirala, liberalizam se ne uspijeva suočiti s vlastitim proturječjima
i nalazi se u opasnosti da se udruži s fašistoidnom reakcijom.
Još konkretnije, politička praksa te nove političke klase u nastajanju veoma često je opterećena vrijednostima nad kojima
se suvremeni demokratski svijet zgraža. Ona je, tako, nerijetko u suprotnosti i s antifašizmom i antifašističkom tradicijom. Razlog tome je, smatra Močnik, u prirodi antifašizma,
u činjenici da borba za solidarnost čini njegovu temeljnu dimenziju. Antifašistička borba, naime, tjera u laž nacionalističku i šovinističku retoriku koja nerijetko karakterizira novu
3
političku klasu, ali i slavljenje sebičnih vrijednosti kapitalizma kojima ona nekritički podliježe. Suprotno tome, smatra
Močnik, antifašizam je dokaz da ljudi nisu samo sebični
pojedinci, ali i da se narodi ne moraju međusobno mrziti. Različito od ove ideologije ljudske solidarnosti, sadašnja politička klasa zauzima bitno drugačiji ideološki položaj. On se sastoji u ideologiji “obnove kapitalizma” i netolerantnog, sebičnog individualizma.
Na koncu, novu političku klasu u nastajanju odlikuje i sklonost korupciji, pojavi pod kojom klasici političke znanosti
(Aristotel, Machiavelli, Montesquie) podrazumijevaju izraz
kvarenja moralnih vrijednosti društva, a koja se danas koristi kao istoznačnica za zloupotrebu javne službe radi osobne koristi. Kada je, pak, nova politička klasa u pitanju, korupcija se može razumjeti i kao svojevrsna patološka pojava,
sustavna aberacija u kojoj ona, nova politička klasa, osobni
interes stavlja iznad interesa političke zajednice, utemeljuje
ga, drugim riječima, na logici koja je u totalnom nesuglasju s
principima političke legitimizacije. Jer, politička se legitimizacija temelji na pretpostavci da će nositelji političkih funkcija zastupati interese cjeline političke zajednice, da ne preferiraju osobni ili grupni interes - interes, primjerice, stranke, kompanije, specijalne interesne grupe i slično.
Nastajanje nove političke
klase u BiH
Prvi demokratski izbori, oni iz 1990. godine, otvorili su vrata jednom posve novom procesu u BiH. U političkoj utakmici su se, naime, nakon više od polovice stoljeća, ponovo pojavile nacionalne političke partije. A ta je činjenica relevantna iz najmanje dvije teorijske perspektive. Zahvaljujući njoj
je, s jedne strane, radikalnu transformaciju doživio i značajan dio stare komunističke političke elite. Identifikacija s
klasnim kod njih je, barem na manifestnoj ravni, ustuknula
pred identifikacijom s nacionalnim. A ona je, onda, odredila i sudbinu njihova daljnjeg političkog angažmana. Bio je to,
dakako, angažman u partijama koje su simbolizirale zaštitu
nacionalnog. Logika kolektivističkoga duha, kojoj su podložni bili i odranije, vodila ih je prema, prije svega, trima najznačajnijim nacionalnim partijama.
Nacionalni je tip političkog organiziranja, s druge strane, ulazak u politički život omogućio i novim političkim elitama. Jedan njihov dio dolazio je od do tada politički potpuno neaktivnog dijela građana. Njihov se ulazak u političku arenu,
drugim riječima, može tumačiti tek pukom posljedicom osobnog im nacionalromantizma – posljedicom uvjerenja da je
pucanje komunističkih matrica odlična prilika za dovršenje
Tomislav Sunić, Bennetonovo bratstvo i jedinstvo, Hrvatsko slovo, 24. svibnja 2002
Slobodan Šnajder, Cinizam vlasti, vlast cinizma, Novi list, 30. lipnja 2003.
5
Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Biblioteka Bastard, Arkzin d.o.o, Zagreb, 1998/1999.
4
76 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
procesa nacionalnog sazrijevanja, za nacionalno ostvarenje u
najširem značenju riječi. Drugom dijelu novih političkih elita novi je ambijent bio prilika da nastave tamo gdje su, zbog
karaktera režima bivše Jugoslavije, ranije bili zaustavljeni i s
projektima u kojima su od istog režima bili onemogućeni.
Pokretale su ih različite velikodržavne ideje - one o velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj, pa i o muslimanskoj državi koja bi zelenom transverzalom bila povezana i sa samim Teheranom. Na koncu, novi su realitet šansom za sebe
shvatili i dijelovi bh. društva koji su, zbog sklonosti kriminalu, značajan dio svoga dotadašnjeg života proživjeli s onu
stranu zakona, nerijetko i na zatvorskoj hrani. U novom političkom ambijentu su, naime, prepoznali mogućnost nastavka
projekata u čijem ostvarenju su nekoć zaustavljeni.
Nove političke elite su se, prema tome, konstituirale kao nehomogeni politički korpusi. U njihovom se slučaju, zapravo, i ne može govoriti o elitama u formi i na način na koji na
fenomen elita gleda politološka teorija. No, one su bile pretpostavka konstitucije nove političke klase kao relativno homogene strukture. Vrijeme nakon prvih demokratskih izbora u političku je arenu, naime, uvelo nove ljude. Principi koji
i inače karakteriziraju egzistiranje političkih klasa homogenizirati su počeli i njih. Ali, od samog se početka moglo govoriti i o određenim specifičnostima. Princip homogenizacije sada se ne proteže na cijelu, nego samo na nacionalno
grupiran dio političke strukture. Utoliko se, prema tome, ni
ne može govoriti o novoj političkoj klasi na način na koji je
shvaća politološka teorija. Dapače. U bh. slučaju prije se radi
o nacionalno konstituiranim političkim klasama.
Ta činjenica, međutim, ni u procesima kojima je BiH bila
izložena kasnije, neće biti bez značaja. Naprotiv, u vezu s
njom se, u izvjesnoj mjeri, mogu dovesti i strahote rata koje
je BiH proživljavala. Još konkretnije, stvarnost rata je korištena kao svojevrsna dimna zavjesa za radnje koje su
bitno uvećavale i ekonomsku moć nove političke klase. Prisjetimo se, među inim, trgovine oružjem i ekonomske moći koju je ona priskrbljivala vladajućim društvenim
elitama. Iste je učinke, potom, imala i raspodjela tzv. humanitarne pomoći. U pitanju su, zapravo, milijunski iznosi koji
su se, pod motom samoobrane i zaštite nacionalnih kolektiviteta ili drugim izgovorima, slijevali u džepove uskog, a privilegiranog društvenog sloja oko vladajućih nacionalnih oligarhija ili, pak, džepove pripadnika samih tih oligarhija. Rat
je, prema tome, poslužio kao detonator budućeg socijalnog raslojavanja, po dosezima veoma nalik na ono u
zemljama Latinske Amerike.
Tranzicija i promjene u
novoj političkoj klasi
Konstitucija nove političke klase, započeta u uvjetima rata,
nastavljena je i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.
U funkciju omogućavanja te konstitucije sada je, međutim,
umjesto ratnih oblika izdizanja nove političke klase u zasebnu i relativno homogenu strukturu, stavljen proces ekonomske i političke tranzicije iz planske u tržišnu privredu.
Privatizaciji bivšeg društvenog vlasništva, nema dvojbi, u čitavom tom procesu pripada posebna uloga. Privatizacijom
je, naime, nova politička klasa, ili barem značajan njezin dio,
svoju već uobličenu ekonomsku i političku moć trebala stabilizirati, pa i dodatno ojačati.
Ratna drama odredila je, prije svega, i strukturu aktera
u procesu privatizacije. To su, naime, isti oni koji su tijekom rata, zahvaljujući svojem političkom i interesnom
pripadanju, utemeljili svoju ekonomsku moć. Iz rata oni
su, drugim riječima, izišli toliko osnaženi da su i sami mogli
profilirati poslijeratne tranzicijsko-privatizacijske procese.
Zbog opterećenja, potom, karakterističnih za bh. državu i
društvo, zanimljiv je i način na koji je poslijeratna privatizacija kontrolirana. Zaštita nacionalnog interesa i ovaj je put
isturena kao paravan koji zamagljuje stvarnost. Slučajevi iz
svih dijelova BiH, naime, potvrđuju kako se radi o klasičnoj
pljački društvene imovine. Neki od njih su, doduše, naknadno i procesuirani. Zbog nekih od njih izrečene su i sudske presude i najrazličitije mjere zaštite. Zbog nekih su, potom, prisiljene intervenirati bile i institucije međunarodne
zajednice u BiH, ured visokog predstavnika prije svih.
Time, međutim, nije i zaustavljen proces učvršćivanja pripadnika nove političke klase i njezina pozicioniranja na duže
vrijeme. Zašto? Razlozi su, doista različiti. Neke od njih, međutim, vrijedi i posebice apostrofirati.
Sudsko procesuiranje izvršene pljačke pod krinkom privatizacije radi navodnog priključivanja društvima tržišne privrede višestruko je felerično. Njime je, u pravilo, apstrahirano od materijalnih koristi, ostvarenih posredstvom izvršene
privatizacijske pljačke. Njime, drugim riječima, nije izvršen
udar na ekonomsku moć nove političke klase, stečenu mimo
svih zakonitosti koje poznaje ekonomska znanost. U najboljem slučaju, prema tome, dosadašnji sudski procesi - koji su,
usput kazano, više usputnost nego pravilnost bh. svakodnevice – dio pripadnika nove političke klase tjera na drugačija
pravila igre. No, oni nisu i u funkciji izvršenja pravde.
S druge strane, mnogi od tih, dakle slučajeva pljačkaške privatizacije ostali su po strani – neprimijećeni, bez da im je
poklonjena potrebna pažnja. Još konkretnije, zakonitost njihova utemeljenja se gotovo i ne pokušava staviti pod lupu
iole suptilnije teorijske analize. Oni su, drugim riječima, definitivno legalizirani i osnova su ekonomske i političke stabilizacije društvenog sloja koji će se u budućnosti, bez dvojbi,
profilirati kao dio nove političke klase.
Kako je, dakle, kategorija nacionalnog interesa korištena u
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 77
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
tom poslijeratnom privatizacijskom pljačkaškom pohodu.
Nema, doduše, nečega što bi se moglo podvesti pod zajednički nazivnik korištene metode na prostoru cijele BiH. U najboljem slučaju se, potom, na razinu zajedničkom imenitelja
može izdizati praksa, korištena na prostorima svakog od triju nacionalnih kolektiviteta. No, i unutar njih su specifičnosti, od slučaja do slučaja, i više nego prepoznatljive. Neke od
njih, doduše, i danas su predmet raznovrsnih analiza. No,
njima se ne kanimo baviti. Ako, u tom kontekstu, ima nešto
što ipak zaslužuje teorijsku pozornost, po srijedi je svaki put
pozivanje na nacionalni interes kao opravdanje za, i to u pravilu protuzakonito, izvršene privatizacijske radnje. I svaki su
put u objašnjavanje plebsu opravdanosti tih radnji bili uključeni predstavnici, često i oni na najisturenijim političkim ili
pozicijama vlasti, nacionalnih političkih oligarhija.
Ovaj detalj nas, potom, dovodi i do još jednog obilježja nove
bh. političke klase. Postavlja se, naime, pitanje što je motiv
nacionalnih političkih oligarhija da opravdavaju radnje koje
su i protiv zakona i protiv interesa zemlje kojom upravljaju? U principu, moguće ga je tražiti u jednoj od dviju situacija koje se najčešće daju sresti. Po srijedi je, prije svega,
izravna uključenost u zakonski neutemeljene privatizacijske
procese. Iskustva najvećih kompanija u državnom vlasništvu u prilog tome i sama, i to na različite načine, govore. Primijenjena, doduše, ne mora biti klasična forma legalizacije vlasničkog odnosa, mada ni ona nije rijetka. Pretpostavlja
se, primjerice, kako je dosta često korišten i institut tzv. ortačkog ugovora koji najisturenije u političkoj nomenklaturi štiti od moguće izloženosti kritici javnosti ili, što je pripadnicima te iste nomenklature i važnije, eventualnog sudskog
procesuiranja u bližoj budućnosti.
Nerijetko je, potom, i hvatanje političkih elita u zamku korupcije. Tranzicijska su društva, naime, tom izrazu kvarenja moralnih vrijednosti društva, zloupotrebi javne službe radi osobne koristi, stavljanju osobnog interesa iznad interesa političke zajednice – ako je temeljem dosadašnjeg iskustva suditi –
i inače pojačano sklona. Za pretpostaviti je da je, zbog specifičnosti njezina razvoja u zadnjih petnaest godina – rata, stalnog održavanja vitalnosti ratom izazvanih frustracija, mržnje
i netrpeljivosti, materijalnog siromaštva itd. – ta vrsta sklonosti u BiH nešto čak i jača nego u drugim tranzicijskim društvima. Na to, uostalom, upozoravaju i sve publicirane svjetske
statistike. Po njima, naime, BiH spada u red zemalja u kojima je korupcija najraširenija i u kojima ona u najizraženijoj formi prijeti općem društvenom razvoju.
Na razmjere korupcije, potom, upućuju i pojedinačni slučajevi koji svakodnevno izbijaju u javnost. Korumpirane su,
zapravo, sve strukture bh. društva – od javne uprave
i političkih struktura do zdravstva i obrazovanja. Neke
od tih formi manifestacije korupcije su, doduše, posljedica
teške materijalne situacije društva u kojem se živi. Korupcija je, prema tome, neka vrsta paralelizma osiguravanja po-
78 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
jedinačne egzistencije u situaciji kada uvjete za to ne može
osigurati samo organizirano društvo. No, neke – pri tome i
mnogo opasnije – su forme manifestacije koje se daju susresti i drugdje. Korumpirane su, naime, političke oligarhije i
njihovi eksponenti u institucijama vlasti. A razlog je, dakako,
osobna korist ili korist interesne grupe – stranke, kompanije
i slično - kojoj pripadaju. Takvim je iskustvima, dakako, praksa bh. države i društva i više nego pretrpana.
Umjesto zaključka
Politička klasa je, i pojmovno i iskustveno, imanentna građanskim društvima vremena u kojem živimo. I u svima njima kod nje se daju identificirati općeodređujuće joj značajke. Politički cinizam, pa i sklonost permanentnoj i očiglednoj
laži na otvorenoj sceni, nešto je što je, po mnogima, svugdje
i bitno određuje. Drugi joj, opet, na planetarnoj ravni odriču
sposobnost rješavanja problema suvremenog svijeta i zagovaraju njezino ukidanje kao jedino ispravno rješenje.
Tranzicijska društva, međutim, odlikuje nova politička klasa. Smatramo, dakle, da između nje i političke klase kao sastavnice stabilnih građanskih društava treba praviti razliku.
Na to, uostalom, obvezuju i uvjeti i konkretne forme njezina
nastajanja koncem XX. i početkom XXI. stoljeća.
Na koncu, bosansko-hercegovačko iskustvo i u tome ima
svojih specifičnosti. One proizlaze iz rata i njezina ratnoprofiterskog utemeljenja, ali i iz karaktera tranzicije koja je
ratom, te nacionalnom mržnjom i podjelama nakon njega,
određena. Neke od tih su specifičnosti, dakako, u kontekstu
ove analize i posebice apostrofirane. Bez ambicija da ih i u
ovom kontekstu kao prepoznatljive markiramo, veoma smo
skloni uvjerenju kako bi one budućnost bh. društva mogle i
dugoročnije odrediti. I iz vlasničke, i iz kulturološke perspektive njegove egzistencije.
Literatura:
1.
2.
3.
4.
5.
Slavo Kukić, Balkanska krčma, Banja Luka, 2004.
Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Biblioteka Bastard,
Arkzin d.o.o, Zagreb, 1998/1999.
Tomislav Sunić, Bennetonovo bratstvo i jedinstvo, Hrvatsko slovo, 24. svibnja 2002.
Slobodan Šnajder, Cinizam vlasti, vlast cinizma, Novi
list, 30. lipnja 2003.
FENA-i od 14. rujna 2004. godine
SLAVO KUKIĆ (POSUŠJE, 1954.), REDOVITI PROFESOR SVEUČILIŠTA U MOSTARU, AUTOR JE DVANAEST KNJIGA, TE STOTINJAK ZNANSTVENIH RADOVA. U ZADNJIH ŠEST GODINA
SE INTENZIVNO BAVI ANALIZOM BH. DRUŠTVA.
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Osobni osvrt na
razvoj i stanje
elita u Bosni i Hercegovini
Nikada kao danas u Bosni i Hercegovini nije bilo potrebnije unijeti u
politički i uopće javni diskurs istinu, ne mareći za političku korektnost, za
vladajuće teorije i trendove. Nužna je poštena i otvorena rasprava, u kojoj
najprije treba postići opću suglasnost oko društvenih vrijednosti. Na
temelju i u okviru tih vrijednosti treba jasno definirati interese i na kraju
uvažavajući te interese postaviti političke ciljeve. U takvoj raspravi će se
razabrati i ljudi koji će steći povjerenje jedni u druge, koji će probleme
znati i moći riješiti
Ivo Lučić
Što je to elita u Bosni i Hercegovini? Tko su izabranici, odličnici, najistaknutije, najuglednije i najvrjednije osobe? Tko
ima moć? Što je krema društva? Teorijsku podlogu za odgovor na to pitanje možemo potražiti u knjigama brojnih autora,
od Wrighta Millsa i Vilfreda Pareta do Mirka Kus Nikolajeva i Đure Kovačevića. Možemo se upoznati i s teorijom nove
postkapitalističke elite u knjizi Alexandra Barda i Jana Söderqvista, čija je gotovo najvažnija poruka kako “krotki sigurno
neće naslijediti zemlju”, jer moć i slava uvijek su pripadali onima koji su radili, prihvaćali promjene i brinuli se o svojim
interesima, a još su imali i sreću da ih blagoslovi razvoj povijesnih događaja. Možemo odabrati i jednu od brojnih definicija elite, na primjer onu: kako je elita onaj dio društva koji posjeduje moć, odnosno koji je u stanju ostvariti svoju volju i
nametnuti je drugima. Elita dakle ima moć, vlast i autoritet. U ovom tekstu nećemo navoditi sve one sjajne žene i muževe koji su nesebično radili za zajednicu, narod i državu. Nećemo navoditi i brojne primjere žrtvovanja i hrabrosti. Pokušat ćemo ukratko ukazati na probleme nastanka i razvoja elita u Bosni i Hercegovini, te na uzroke tih problema.
I
Z POVIJESTI ZNAMO DA SU SREDNJOVJEKOVNI HUM I
Bosnu, predstavljali njezini vladari plemići: od kneza
Miroslava do hercega Stipana, te od bana Kulina do Stipana Tomaševića. Postojalo je i relativno brojno niže plemstvo. Turska okupacija radikalno je promijenila hercegovačko i bosansko društvo. Moć je prešla u ruke turskih paša,
begova i aga, a kršćanski i hrišćanski mileti imali su svoje
uglednike, koji su bile čuvari duha i identiteta svojih zajednica. Bili su to uglavnom pravoslavni i katolički svećenici, ali i lokalni narodni knezovi, čiju nazočnost i rad nalazimo u pismu pape Julije III. iz 1551., koji piše dvojici duvanjskih prvaka (Dilecti filiis Comiti): Grgi Lučiću i Pavlu
Vučkoviću, te ih obavještava da je uvažio njihovu molbu, i
imenovao fra Danijela Glasnovića iz Splita duvanjskim biskupom. Osvojena hercegovačka i bosanska zemlja postala
je vlasništvo osmanlija (sultana), a njome su upravljali veziri, begovi i age. Zemlju su obrađivali uglavnom kršćanski
kmetovi (raja), koji je nisu mogli posjedovati, niti su na njoj
smjeli graditi ništa osim suhozida. Kmetovi su teško živjeli obrađujući po jedno selište zemlje koju su mogli obraditi parom volova. Plaćali su velike namete i nisu smjeli dragovoljno napustiti zemlju. Mogli su uvijek biti premješteni
ili im je zemlja mogla biti oduzeta. Kršćanima je bilo dopušteno baviti se rudarstvom i zanatima za potrebe carstva.
Ovisno o važnosti i nezamjenjivosti stjecali su poneku privilegiju. Neki su mogli imati zvono na crkvi, ili isticati kriSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 79
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ževe na grobljima. U literaturi nalazimo kako su vrhunac
povjerenja osmanskih vlasti uživali ćurčije, katolici iz Doca
kod Travnika, koji su preparirali odsječene glave “smutljivaca i bundžija”, prije nego bi ih vezir poslao u Carigrad.
Bio je to krajnji zanatski i umjetnički domet bosanskih katoličkih zanatlija u tom vremenu. Na katolike su najveći
utjecaj imali bosanski fratri. Oni su stvarali mentalitet puka
čiji su bili dušobrižnici. Kako piše fra Andrija Zirdum, fratri nisu imali neku čvrstu organizacijsku formu, odnosno
hijerarhiju. Franjevačka provincija Bosna Srebrena funkcionirala je kao zajednica samostana, na čelu s gvardijanima. Kako osmanske vlasti nisu dopuštale ulazak fratara sa
strane u Bosnu, provinciju su činili samo domaći svećenici. Ni vizitatori, koji su obilazili provinciju svake tri godine nisu, zbog sigurnosnih razloga, dolazili iz Rima, nego
iz same zajednice, koja je tako ostavljena sama sebi gradila
svoj specifičan način preživljavanja (modus vivendi), svoje
mikro svjetove. Bosansko-fratarski modus vivendi temelji
se na činu fra Anđela Zvizdovića koji je tražio i dobio milost sultanovu i pravo ostati na svojoj zemlji i ispovijedati
vjeru. Zatim na kultu Kraljice Katarine, prognane iz Bosne
koja je umrla u egzilu u Rimu gdje je svoje kraljevstvo oporukom ostavila rimskom Papi, te na mitu o zadnjem bosanskom kralju Stipanu za koga je pjesnik Nikola Šop napisao
da se pred padišahom toliko smanjio, da je kroz “sindžire
propao u slobodu”. Takav način života zasnovan na stalnom traženju kompromisa i umanjenju do slobode,
stvaran u franjevačkim samostanima i njihovoj okolici, bio je uvjet opstanka i zahtijevao je puno snage
i mudrosti. Od odnosa s Turcima ovisio je opstanak samostana, crkava, fratara i naroda. Ali unatoč svemu Bosna Srebrena nije mogla izbjeći brojne žrtve, nakon kojih
se ipak uvijek obnavljala i opstajala. Kao što pjesnik u Bosni napisa: “Neće čovjek ostati zato što je jak. Ostat će stoga što je sitan, slab, što se boji da nestane.”
Veliki dio kršćanskog (hrišćanskog) stanovništva bavio se
nomadskim stočarstvom, pa je bijegom (ili ostankom) u
planine i siromaštvo uspijevao očuvati kakvu takvu slobodu i identitet. Sve što su imali nosili su sa sobom, a vjerske
obrede držali su na otvorenom, u ogradama ispod dubova
i bukvi. S njima su bili i zanatlije: kovači, zidari, svi oni koji
su izrađivali predmete potrebne za svakodnevni život. Takav način života razvio je poseban individualistički mentalitet, koji nije gradio osjećaj za zajednički rad i koji je teško
prihvaćao bilo kakav oblik zajedništva. Nije postojao čvrst oblik organizacije, niti liderstva. Ukoliko bi se i pojavio kakav vođa, on bi se nametao po potrebi i više
iz nužde, te bi mu i uloga prestajala s potrebom. Vođe
su vlastima prvi i plaćali račune onih na čijem su čelu bili:
glavom, robijom ili imetkom. Zajednica je ponekad umjesto najboljih isturala najgore u prvi plan da bi joj i gubitak
bio što manji, a često i da se naruga moćnicima suprotstavljajući im krajnje nedolične sugovornike, jasno dajući do
znanja koliko drže do vlasti, a i do dogovora koji eventual-
80 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
no budu postignuti. U takvom svijetu uzdalo se u imanje,
snagu i mladost, cijenilo se najbolje kosce, bacače kamena, trkače i hrvače. Držalo se do stare čeljadi, žene su cijenjene jednako po ljepoti i snazi (kršnosti). Ideal žene heroja i žene svetice bile su Mila Gojsalića i Diva Grabovčeva.
Tako je u Hercegovini, odnosno na mletačko-turskoj granici od Livna do Trebinja (ali i s druge strane granice od
Drniša preko Poljica pa do nadomak Dubrovnika) stvaran
jedan drugi mentalitet, različit od onog bosansko-fratarskog. On je formiran u stalnoj borbi, u odsustvu crkve, samostana ili bilo kakvog stalnog oblika organizacije. Turci su naime porušili sve hercegovačke samostane i crkve, a fratri su s dijelom naroda izbjegli u Dalmaciju, gdje su izgradili nove. Iz Živogošća, Zaostroga i Poljica pastorizirali su malobrojne preostale kršćane. Ubrzo
su od Rima zatražili da ih se izdvoji iz bosanske provincije jer je ona porobljena, te ne može iz ropstva njima slobodnima upravljati. Na takvom duhu formiran je mentalitet
koji se temelji na ne mirenju s tuđinskom vlašću (a uvijek
je bila tuđinska). Taj se mentalitet dalje oblikovao u stalnim ratovima, upadima preko granice i borbi za gradove.
U ratnim pohodima sudjelovali su svi od običnih pastira,
do najumnijih fratara. Rat i ratnici opjevani su u pjesmaricama Andrije Kačića i opisani u Libretinu Pavla Šilobadovića. Jedan karakterističan fra Pavlov zapis govori: “1666.
miseca gospoiščaka na 22. – Marko Sovićanin, (sa) samo
12 druga, dovede 6 čeljadi turske a 3 posika u Rami. Naši
zdravo, f(ala) B(ogu).” U borbama za Ljubuški u prvoj polovini osamnaestog stoljeća vrlo aktivno je sudjelovao i fra
Lovre Šitović Ljubušak, koji je zatim gorko žalio što njegova majka, koja je bila muslimanka, nije htjela poći s njim u
Dalmaciju i preći na kršćanstvo. Koliko god je on bio čvrst
u svojoj vjeri i ona je u svojoj, ni majčinska (sinovljeva) ljubav nije mogla srušiti zid koji se među njima ispriječio. Fra
Lovre je znao da se taj zid učvršćuje i povećava veličanjem
uskoka i hajduka u narodnim pjesmama, pa im se žestoko protivio. Ipak veličanje i slavljenje Mijata Tomića i Andrijice Šimića, narodnih junaka koji se bore protiv tuđina,
robe bogate i pomažu sirotinji, držalo je tu istu sirotinju u
životu i davalo joj nadu u neka bolja vremena. Ovaj, hercegovački način života, podrazumijevao je nepokornost i stalnu borbu, te je razvio mentalitet nepovjerenja i tvrdokornog otpora svakoj promjeni i svemu što
dolazi izvan uže zajednice. Za razliku od katolika čiji je
vrh bio u Rimu, a Hercegovcima su dugo vremena još i fratri i samostani bili u Mletcima, pravoslavni kršćani (hrišćani) na prostoru Bosne i Hercegovine bili su u povoljnijem položaju. Osmanlije su im 1557. dopustili obnovu patrijarhata, čime im je snažno porasla samosvijest te su se
kitili zvučnim titulama. Patrijarh Makarije Sokolović, prvi
rođak Mehmed paše Sokolovića proglasio se “arhiepiskopom i patrijarhom čitave srpske zemlje, zapadnog primorja i sjevernih područja”. Pravoslavno svećenstvo koristilo
je povlašten položaj i nastojalo podčiniti katolike, čemu su
se ovi žestoko opirali. Odnosi pravoslavnih i Turaka pogor-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
šali su se u osamnaestom, a posebno u devetnaestom stoljeću, nakon što su pravoslavni pristali uz protutursku politiku Rusije i Austrije.
S devetnaestim stoljećem počelo je ubrzano propadati
osmansko carstvo. Srbija je nakon niza ustanaka obnovila
svoju državnost u obliku vazalne Kneževine, a njezina novostvorena elita počela je raditi planove o proširenju utjecaja na Hercegovinu i Bosnu. Jedan od srbijanskih uglednika i političara Ilija Garašanin, predviđajući daljnji raspad
osmanskog carstva, napisao je u jesen 1844., pod utjecajem poljske i češke političke misli, srpski nacionalni program nazvan Načertanije. Garašanin je računao sa simpatijama kršćana u Hercegovini i Bosni koje su oni imali prema srbijanskim vojnim i političkim uspjesima. Namjeravao
je to iskoristiti u proširenju Kneževine i na te zemlje. Jedno
od najvažnijih načela koje Garašanin postavlja jeste da kneževsko dostojanstvo mora biti nasljedno, jer će to osigurati trajan i postojan savez između Srbije i ostalih susjednih
Srba. U protivnom bi uslijedilo komadanje Srba na provincijalna mala kneževstva, pod zasebnim vladajućim obiteljima podložnim stranom utjecaju, koje bi se međusobno
nadmetale i jedne drugoj zavidjele. Garašanin je predvidio
i punu vjersku slobodu, te tražio dogovor s rimokatolicima oko narodne politike. Smislio je i način kako će odvratiti narode katoličke vjere u Hercegovini i Bosni od
Austrije i pridobiti ih za Srbiju. To se po njegovom mišljenju moglo ostvariti preko tamošnjih fratara, kojima bi
trebalo tiskati knjige u Beogradu, a neke od njih namjestiti kao profesore na beogradsko učilište, kako bi postali posrednici između Srbije i katolika u Bosni. Čak bi valjalo da
ti fratri podignu u Srbiju kakvu kapelu, koja bi mogla biti
pod pokroviteljstvom francuskog konzula, čime bi onemogućili utjecaj Austrije. Srbijanska kneževina uspjela je probuditi simpatije kod dijela bosanskih fratara. Oni su u njoj
vidjeli nadu u oslobođenje od Turaka, a preko nje su u Bosnu dolazili i prvi nagovještaji modernizacije u političkom
smislu. Nekako u to vrijeme fra Ivan Frano Jukić pisao je
Porti u ime svih kršćana i tražio da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima carstva. Bio je to jedan od prvih
javnih pokušaja izlaska ispod sultanovog plašta, iskoraka iz
okvira ahd-name. Nešto kasnije u Gabeli je don Ivan Musić
podigao ustanak protiv Turaka, koji se proširio uz čitavu
granicu i označio kraj osmanskom carstvu. Nakon njegove
propasti utjecaj Srbije postao je minoran, a ojačale su veze
sa zapadom. Uz fratre na političku i društvenu scenu počeli
su izlaziti i prvi predstavnici građanstva. I jedni i drugi bili
su usmjereni prema Zagrebu, Pešti i Beču.
Bosanski muslimanski velikaši nezadovoljni stanjem u
okruženju, uvjereni u sve veću nemoć carstva pobunili su
se protiv iznuđenih osmanskih reformi koje su predvidjele
u pravima ih izjednačiti s kršćanima. Žepački mistik i pjesnik Abdulvehhab Ilhamija opjevao je novo stanje u društvu stihovima: Čudan zeman nastade, Sve zlikovac po-
stade, Din dušmanin ustade: Šta se hoće zaboga? Među
muslimanskom elitom došlo je do redefiniranja pozicija. U
prvi plan dolazili su oni najčvršći, najodlučniji u obrani stečenih pozicija. Bilo je tu dosta izbjeglica iz Srbije i drugih
izgubljenih područja, koji su se naglašenim radikalizmom
nastojali pozicionirati u novoj sredini. U sukobu autonomaša i pristalica sultana stvarala se nova elita: od Gradaščevića u Posavini, Glođe u Sarajevu do Rizvanbegovića u
Hercegovini. Kažnjeničkim pohodom Omer-paše Latasa Bosna je ostala bez jakih ljudi, a Hercegovina je
čak i ukinuta kao pašaluk, odnosno zasebna pokrajina carstva. Reforme nisu uspjele, stanje u zemlji bilo je
sve teže, nasilje i siromaštvo bili su sve veći. Tadašnja “međunarodna zajednica”, predvođena Engleskom odlučila je
1878. na Berlinskom kongresu dopustiti Austrougarskoj
vojsci ući u Hercegovinu i Bosnu, te zavesti red i mir. Bio je
to šok za muslimansko stanovništvo, koje je kako piše Šaćir
Filandra od dominantnog vladajućeg naroda, voljom drugih, postalo manjina u kršćanskoj državi. Dio muslimanske elite nakon neuspjelog otpora iseljava u Tursku,
dok se ostali privikavaju na nove okolnosti i život u
kršćanskom civilizacijskom krugu. To je značilo ukidanje većeg dijela privilegija iz feudalnog sustava utemeljenog na državnoj vjeri i milosti sultana. Nova vrijednost bilo
je znanje, koje je osiguravalo poziciju u državnoj upravi, ili
imovina koja je odnijela prevagu nad orijentalnim titulama. Austrougarske vlasti održale su feudalna posjedovna
prava, pretvarajući ih u moderna prava vlasništva. Nova
vlast procijenila je pak da “muhamedansko” stanovništvo
ima najizraženiji osjećaj za državu, te je i najpogodnije za
posao u upravi. Tako je od domaćih i pridošlih državnih
službenika stvarana nova elita, u službi K und K monarhije. Njezin najbolji predstavnik bio je Mehmed beg Kapetanović Ljubušak. Razvoj nove elite posebno inteligencije u
BiH u austrougarskom razdoblju vlasti temeljito je istražio
i opisao dr. Srećko Džaja.
Uz bosanske i od njih nedavno odcijepljene hercegovačke
fratre katolici su u siječnju 1881. dobili dijecezansko svećenstvo, na čelu s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom
Stadlerom. Na čelo tek uspostavljene Banjalučke biskupije
stupio je fra Marijan Marković, a Mostarsko-duvanjske biskupije fra Paškal Buconjić. Početak je to ponovnog jačanja
utjecaja univerzalne katoličke crkve, odsutne četiri stoljeća, ali i stvarni početak modernizacije i izgradnje građanskog društva. Unatoč svim nedostacima i problemima koje
je monarhija imala ili stvarala bilo je to vrijeme prosperiteta i ponovne europeizacije Hercegovine i Bosne koje su
voljom tadašnjih vlasti ujedinjene kao jedinstvena austrougarska pokrajina Bosna i Hercegovina, pod upravom Sabora i Zemaljske vlade. Ali od kada je careva bilo je i onih koji
su ih htjeli svrgnuti s prijestolja. Ubojstvo austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu označilo je
početak rata u kojem je monarhija propala a Bosna i Hercegovina pripojena novoosnovanoj Kraljevini Srba Hrvata
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 81
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
i Slovenaca (Jugoslaviji), na čije je prijestolje zasjeo “kralj
ujedinitelj” Aleksandar Karađorđević. Na ruševinama austrougarske elite građena je nova jugoslavenska. Poput nekadašnjih poljskih, čeških, slovenskih, slavonskih,
dalmatinskih i drugih kuferaša iz monarhije, u Bosnu i u
Hercegovinu nahrupili su kuferaši iz Srbije. Samo ovaj put
sve manje je bilo liječnika, kustosa muzeja ili inženjera, a
umjesto njih došli su u većem broju vojnici žandari i financijski policajci, koji su ubrzo premrežili “proširenu otadžbinu”, čineći tako temelj jugoslavenske državne elite. Muslimanskim begovima nacionalizacijom je ovaj put oduzet
veći dio zemlje. Dio njih prihvatio je modernizacijske procese još u austrijsko vrijeme, oni ili njihova djeca završili su škole u Beču i drugim carskim učilištima, pa su nevezano za imovinsko stanje očuvali pozicije u društvu. Drugi dio materijalno je propao, ali je uspomenom na “slavnu
prošlost” zadržao određeni utjecaj u društvu, definirajući
onaj dio javnog mnijenja i utjecaja koji se kolokvijalno zove
čaršijskim. U tom razdoblju Srbi su izgradili elitu koja
je upravljala Jugoslavijom: od kraljevske kuće koja je
uspostavila veze s europskim dvorovima, do građanskih političara obrazovanih po europskim centrima.
Uz njih tu su bili brojni trgovci, vojnici, državni službenici, te nacionalna inteligencija od sveučilišnih i srednjoškolski profesora, književnika i novinara, pa do seoskih učitelja. U stvaranju Jugoslavije sudjelovao je dio hrvatske i muslimanske elite. Bili su to oni koji su uvjereni u snagu srpskog nacionalizma jugoslavenstvom htjeli taj nacionalizam ublažiti, premostiti razlike i stvoriti pretpostavke za
političko i kulturno približavanje Srbima. Ili su se po osnivanju države tek priklonili vlasti, prihvativši, barem dok ta
država postoji i njezine ideje. Dio njih ostao je cijelo vrijeme Jugoslavije u blizini dvora, dok je drugi dio nezadovoljan, kako svojom tako i pozicijom svoga naroda, iskoristio
mogućnosti koje je pružao višestranački parlamentarni sustav, pokrenuo nacionalne projekte od Radićevog republikanstva do Spahinog autonomaštva. Borba za redefiniranja pozicija koja je vođena u rasponu od pune suradnje do
otvorenog neprijateljstva definiranog u revolucionarnim
zahtjevima koštala je mnoge života i robije.
U borbu za pozicije u Kraljevini uključili su se i povratnici iz ruskog zarobljeništva, nakljukani boljševičkim idejama i dobro plaćeni iz kase Kominterne. Oni su vlastima najavili rat svim sredstvima, prije svega revolucionarnim terorom, ubijajući jednako kraljeve ministre ili se istrjebljujući između sebe u borbi za funkcije koje je Moskva dijelila nakon što bi dokazali potpunu predanost i bezobzirnost.
To se naravno najbolje dokazivalo zločinom, a sudioništvo
u zločinu čvrsto je povezivalo i jačalo boljševičku organizaciju. Pod zaštitom SSSR-a, koristeći građanski rat koji je
buktio pune četiri godine, a u kojem su jugoslavenske nacionalne elite pokazale svu svoju bijedu, komunisti su dočekali završetak rata dobro organizirani i s golemom vojnom silom. Nakon rata komunisti su u Bosni i Hercego-
82 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
vini, a posebno među hrvatskim stanovništvom, poubijali sve političke protivnike, pa i one koji su to mogli postati: fratre, popove, građanske političare, profesore, trgovce, gostioničare, kulake…Sve one koji su
bili reakcija ili se reakcija mogla na njih osloniti. Neki su
uspjeli izmaći teroru bijegom u emigraciju. U inozemstvu
je nastala brojna zajednica Hrvata, koji su čuvali sliku zavičaja onakvu kakvu su je iz njega ponijeli. Dio njih politički je djelovao u brojnim emigrantskim političkim strankama i organizacijama. Većina vodećih komunista u BiH
bili su Srbi, njima se priključio i najveći dio muslimanske elite, dok su Hrvati dobili sporednu ulogu tek da
se održi privid nacionalne ravnopravnosti. U dvadesetak godina poslijeratne diktature formirana je i etablirana
nova, komunistička elita. Većinom od ljudi seljačkog, siromašnog socijalnog podrijetla, s malo ili nimalo izobrazbe,
što su nadomještali večernjim školama i partijskim tečajevima. Postavljeni na različite funkcije, useljeni u nacionalizirane stanove po “oslobođenim” gradovima,
svoje novostečene pozicije branili su žestokim prijezirom prema tradiciji, vjeri, svojim sunarodnjacima i
selu iz koga su došli. Odlučno su isticali kako nema povratka na staro, svoju vlast zvali su “današnjicom”, a sve koji
nisu bili u njihovom stroju proglašavali su reakcijom. Ipak
partijski vrh uvidio je da put kojim idu ne vodi u socijalizam. Nužne su bile reforme, koje su započele Osmim kongresom KPJ održanim u prosincu 1964. Prva pretpostavka reformi bila je osuda i prestanak sektaštva, što je bio eufemizam za nacionalistički šovinizam. Tako je omogućen
ulazak i jednog broja Hrvata iz Bosne i Hercegovine u elitno revolucionarno društvo. Na saveznoj razini ojačala je
grupa okupljena oko Franje Herljevića, na republičkoj oko
Branka Mikulića, dok su po općinama u partijskim foteljama postavljeni brojni karijeristi, s različitim šturim životopisima, bez revolucionarnog rada i s tek ponekim tjednom
ležanja za smrekom ili grabom, u zasjedi postavljenoj očajnom susjedu, koji se od “današnjice” krio po škripovima.
Padom Rankovića, mostarskim savjetovanjem i uopće procesima koji su se u društvu odvijali teror Partije je jenjavao, a sve veći broj Hrvata mirio se s omekšanom komunističkom vlašću, prihvatio je ispruženu ruku, članstvo u
Partiji i sudjelovanje u vlasti. Često se među Hrvatima poput isprike ili opravdanja čulo kako treba ići u Partiju, mora
tamo biti i “naših” ljudi, sve položaje drže “njihovi” i slično. Komunisti su pak vrlo vješto upravljali procesima diferencijacije, odvajanja “zdravih snaga” od “reakcije”. Nisu
ostavljali prostora za političku mimikriju i jasno su dali do
znanja onome tko nije s njima da je protiv njih, pa su vrlo
brzo “naši” postali “njihovi”. Nakon smrti Josipa Broza,
njegovi sljedbenici kleli su se kako će i poslije Tita biti
Tito, što je značilo da se ništa neće promijeniti. Ipak, promjene koje su se događale u Europi, slabljenje i konačno
pad komunističkog sustava dovele su do propasti i jugoslavenskog komunizma. Unatoč grčevitoj borbi za politički
monopol, još uvijek vjerujući u svoju političku snagu i utje-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
caj komunisti u SR BiH bili su prinuđeni raspisati slobodne
izbore. Na izborima su tako poraženi, da nisu predstavljali nikakvu relevantnu političku snagu. Postavlja se pitanje
tko ih je to tako uvjerljivo potukao, koja je to snaga uspjela
slomiti pola stoljeća sustavno i precizno izgrađivani sustav,
koji je imao monopol na ideju, politiku, znanost, vojsku,
policiju, medije, koji je ušao u sve pore društva i izgledao
neslomljiv i nezamjenjiv. Izgleda da nikakve posebno velike sile nije bilo. Sustav se potrošio, urušio, a kao alternativa
javio se nacionalizam, u kojemu je bilo snage za dokrajčiti
komunistički totalitarizam. Zanimljivo je vidjeti tko se našao na čelu nacionalnih pokreta u BiH? Tko je činio nacionalnu elitu i kojim putem je ona krenula?
Srpska nacionalna elita okupila se oko Srpske demokratske stranke (SDS). Njezin vrh bio je odabir srpske
elite nastale u komunističkom sustavu, a regrutiran je
od profesora Univerziteta u Sarajevu, najčešće njegovog Filozofskog fakulteta, ali i članova Akademije nauka i umjetnosti SR BiH, Udruženja pisaca…Za predsjednika SDS-a izabran je dr. Radovan Karadžić, a u Predsjedništvo BiH izabrani su prof. dr. Nikola Koljević i prof.
dr. Biljana Plavšić. Na različitim funkcijama u sustavu SDSa bili su: prof. dr. Milorad Buha, prof. dr. Milorad Ekmečić, prof. dr. Vojo Maksimović, akademik Slavko Leovac…
Hrvatska elita okupljena oko Hrvatske demokratske
zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH)) bila je vrlo
šarenog sastava i skupljena s različitih strana. Od liječnika do građevinskih poduzetnika, umirovljenih srednjoškolskih profesora ili tek (ne) svršenih studenata. Prvi
predsjednik HDZ BiH bio je sarajevski liječnik-ortoped dr.
Davor Perinović, kako je sam naveo u jednom kasnijem intervjuu: “jedini Srbin predsjednik hrvatske stranke”. On je
u zagrebačkom tjedniku Danas javno optužio bosanske
fratre da su gori od komunista, čime je ozbiljno ugrozio
svoju poziciju. Takva neumjesna izjava bila je prvi ozbiljan
znak upozorenja da se radi o neuravnoteženoj i konfliktnoj
osobi. Smijenjen je a na njegovo mjesto, kao vršilac dužnosti predsjednika, došao je Stjepan Kljujić sportski novinar
iz Sarajeva (sa završenom srednjom školom). Za Glavnog
tajnika HDZ-a BiH imenovan je Ivan Markešić, bratić fra
Luke Markešića, bivšeg provincijala franjevačke provincije Bosna Srebrena. Kljujić je postao i član Predsjedništva
BiH, dok je drugi član predsjedništva bio Franjo Boras, nekadašnji politički zatvorenik, umirovljenik, do tada potpuno nepoznat u javnosti. Uz njih dvojice u vrhu stranke bili
su: Ivan Bender, Abid Hodžić, Anto Baković i drugi, uglavnom ljudi nepoznati široj javnosti, s nikakvim ili malim
političkim iskustvom uglavnom lokalne razine, bez mogućnosti strateškog promišljanja i s nikakvim utjecajem u javnosti. Muslimanska elita okupila se oko Stranke demokratske akcije (SDA), za čijeg predsjednika je izabran Alija Izetbegović, suđeni pripadnik Mladih muslimana i prvooptuženi u tzv. Sarajevskom procesu iz
1983. Potpredsjednici su bili Adil Zulfikarpašić dugogodi-
šnji emigrant i bogataš, te dr. Muhamed Filipović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, utemeljitelj i predsjednik Muslimanskog foruma organizacije za zaštitu prava
Muslimana, koji je još od šezdesetih poznat po svojim nacionalističkim stavovima. U vrhu stranke bio je i tek iz zatvora oslobođeni direktor Agrokomerca, nekadašnji član CK
SK BiH Fikret Abdić, zatim prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić, prof. dr. Ejup Ganić i drugi. U inicijativnom odboru
SDA bio je i današnji reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić. Na
izborima su u Predsjedništvo BiH izabrani: Abdić, Ganić i
Izetbegović koji je izabran i za predsjednika Predsjedništva. Zanimljivo je da je predsjedništvo imalo sedam članova, po dva iz svakog od konstitutivnih naroda i jednog, koji
je predstavljao “ostale”, a to je u ovom slučaju bio prof. dr.
Ejup Ganić, rođen na Sandžaku u Srbiji i Crnoj Gori, koji
je predstavljao Jugoslavene. Odmah nakon izbora vidjelo se
da je Ganić jedan od vodećih i najradikalnijih lidera SDA.
Tek površnim uvidom u kadrovsku strukturu i liderski profil nacionalnih stranaka vidi se politička i intelektualna inferiornost Hrvatske demokratske zajednice. Od samoga osnutka stranke primjetno je kako tada
vodeći intelektualci s izuzetkom Vitomira Lukića nisu pristupili stranci. Inferiornost HDZ-a potvrđena je i kroz stalne smjene njezinih predsjednika: Perinović, Kljuić, Brkić,
Boban, Kordić, Rajić, Jelavić i Čolak. Dok je HDZ za osam
godina promijenio sedam predsjednika, cijelo to vrijeme na čelu SDA bio je Izetbegović, a na čelu SDSa Karadžić, sve do njegovog prisilnog povlačenja. Jedina
konstanta u radu HDZ-a u to vrijeme bila je veza i utjecaj
političkog Zagreba, iako i taj utjecaj ne treba precjenjivati. Nakon Petog sabora stranke, odnosno nakon smrti Gojka Šuška i Franje Tuđmana, taj utjecaj je bitno smanjen da
bi nakon izbora i promjene vlasti u Hrvatskoj u siječnju
2000. postao zanemariv. Peti sabor HDZ-a održan u svibnju 1998. u Mostaru, bio je još jedna prekretnica u politici HDZ-a. U jednoj pučističkoj atmosferi punoj strasti, uz
podršku dijelova profesionalnih brigada HVO-a i nekolicine fratara na čelo stranke došao je prebjegli poručnik
JNA Ante Jelavić, koji je tijekom rata bio glavni logističar
HVO-a, a do Petog sabora HDZ-a ministar obrane u vladi Federacije BiH. Stranka je za njegovog mandata očišćena od svih koji se nisu svrstali uz “novo vodstvo”. Dotadašnji član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik Federacije
BiH Krešimir Zubak osnovao je Novu hrvatsku inicijativu, stranku koja je jedno vrijeme sudjelovala u vlasti koalirajući s bivšim komunistima-Socijaldemokratskom partijom (SDP-om), nakon (zbog) čega je izgubila i onako malo
povjerenje biračkog tijela, rasula se i marginalizirala. Nešto kasnije iz HDZ-a su maknuti i dr. Jadranko Prlić, Neven Tomić i još neki političari iz njihovog tzv. tehnomenadžerskog kruga, koji su zaigrali građansku kartu, čime su
dobili privremenu podršku dijela međunarodne zajednice, ali i izgubili svaku vjerodostojnost. Oni su svojim nejasnim i neuvjerljivim stavovima, poput Hrvatske seljačke
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 83
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
stranke (HSS) ili Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) ocijenjeni u hrvatskoj političkoj javnosti suputnicima SDP-a,
ili tek eksponentima različitih međunarodnih organizacija. Politika koju je predstavljao Jelavić uglavnom se
temeljila na dva glagola: preuzeti i poklopiti. Preuzimali su institucije i materijalna dobra, a poklapali (korumpirali) ljude. Osnovali su Hercegovačku banku i osiguranje, a u kratkom roku čitava bulumenta bivših podoficira, milicionara, šefova proizvodnih smjena u socijalističkim poduzećima i VKV radnika, zauzela je sve političke
i gospodarske pozicije čak i intendanturu mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta u izgradnji. Isti su gotovo “po
funkciji” zauzeli i pozicije u stranci (HDZ-u). Nije trebalo
dugo čekati da takva kadrovska struktura do kraja upropasti i onako lošu hrvatsku političku poziciju u Bosni i Hercegovini. Nakon avanture sa “Hrvatskom samoupravom”
najprije su tenkovi i specijalci međunarodnih snaga brutalno upali u prostorije banke, na način da je i danas teško
reći jesu li je opljačkali ili su htjeli spriječiti zloupotrebe i
“prikupiti dokaze” za svoje sumnje. Zatim su Jelavić i njegovi najbliži suradnici dobili kaznene prijave, te su pritvoreni, opet na način kojeg se ne bi postidio ni Aleksandar
Ranković u svojim najboljim godinama. Proces smjene Jelavićevih (ili čijih već) kadrova završava ovih dana kaznenom prijavom i smjenom jednog od nekadašnjih direktora vojne industrije Soko iz Mostara i člana predsjedništva BiH Dragana Čovića. On se u procesu smjenjivanja,
koje se dogodilo korizmenih i uskrsnih dana poistovjetio
s Kristom i obećao da će uskrsnuti, ako ni zbog čega drugog onda zbog Bosne, jer će je bez njega moćnici podijeliti. Iza smijenjenih i uhićenih u HDZ-u i dijelu državne
uprave koji ta stranka pokriva uz nekoliko izuzetaka: starih, istrošenih ili umornih kadrova, kojima je već sve dojadilo, ostali su uglavnom ljudi bez iskustva, ideja, znanja i mogućnosti rješavanja bilo kakvog ozbiljnog problema, navikli slušati, a ne donositi odluke. Njihova politika
svodi se na držanje dostignutih pozicija po svaku cijenu i
eventualno zauzimanje boljih, te čekanje mesije, koji će se
pojaviti, “preuzeti” stranku i riješiti probleme. Dobar dio
gleda samo kako bi se pokrio kakvom diplomom i očuvao
radno mjesto. Oni koji su jučer zaposleni da bi im se osigurala kakva god egzistencija trebali bi danas odgovoriti
na sve veće i složenije društvene probleme i izazove? Njihov odgovor složna je kuknjava, traženje i označavanje svih “neprijatelja hrvatskog naroda”, koji su krivi
što nam “nikad nije bilo teže”. Ne znajući što s njima, a
niti što sa sobom, njihovi politički (i na svaki drugi način)
mentori, koji su ih i doveli na pozicije, udarili su u plač
skupa s njima. Novinar i književnik Petar Miloš sarkastično piše da je narod do sad uvijek nalazio karizmatske pojedince koji su mu pružali utjehu i nadu: svećenike, hajduke, političare…a sada plaču oni koji bi trebali tješiti. Kukaju političari, kukaju novinari, intelektualci, akademici,
svećenici, biskupi, pa i kardinal. A zbunjeni narod se pita
kakva su ovo vremena: uvijek je narod plakao, a vi ste ga
84 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
tješili? To je možda najbolji prikaz sadašnje hrvatske (političke) elite u Bosni i Hercegovini.
Bošnjačko muslimanska elita raspoređena je u tri veće i
niz manjih stranaka. Najveća i najutjecajnija je SDA, koja
je trenutno na vlasti. Nakon smrti Alije Izetbegovića njome upravlja grupa njegovih najbližih i najvjernijih sljedbenika, među kojima je i njegov sin Bakir. Druga veća bošnjačko muslimanska stranka je Stranka za BiH, koju je
utemeljio i vodi Haris Silajdžić, nekadašnji tajnik reisu-luleme, jedan od najbližih Izetbegovićevih suradnika u ratno vrijeme. Opterećen brojnim aferama, od ne vraćenog
višemilijunskog kredita pakistanskoj vladi, do raznih gospodarskih i medijskih kontroverzi, Silajdžić se htio predstaviti modernim europskim demokratskim političarom.
Ipak često se događalo da pravi Silajdžić progovori iz onog
hinjenog, pa bi tako izjavio kako su Hrvati u Mostaru sami
sebi postavili autobombu, samo da bi napakostili Bošnjacima. Kao i većina bošnjačko muslimanskih političara i on
sebi daje za pravo ocjenjivati patriotizam drugih, davati
“tapiju” na bosanstvo, suditi tko koliko voli ili ne voli Bosnu. Svoju ljubav prema Bosni iskazuje iz Turske, gdje živi
od kako je pod pritiskom međunarodnih faktora napustio
mjesto predsjednika stranke. Politika njegove stranke
koristi građansko-liberalnu retoriku, a u biti je izrazito nacionalistička, cilj joj je “preuzeti” što više gospodarskih subjekata kako bi bili u “bošnjačkim rukama”, a ono što ne mogu preuzeti nastoje uništiti.
Jedan od osnivača SDA i lider njezinog tzv. desnog krila
Omer Behmen izjavio je kako je Stranka za BiH šićardžijska i račundžijska. Ipak ono što je postalo zajedničko
svim važnijim bošnjačko-muslimanskim strankama
jeste zagovaranje “građanske” Bosne (Hercegovinu
obično izostave, ali kažu da na nju misle pod ono Bosna).
Politički profil takve “građanske politike” najbolje ilustriraju izjave dvojice pripadnika bošnjačko-muslimanske elite? Adil Zulfikarpašić je u tjednom izdanju Oslobođenja, u
travnju, 1993. obrazlažući svoju politiku “Istorijskog sporazuma između Muslimana i Srba” rekao kako je taj sporazum rješavao pitanje rata ili mira, a dogovor, odnosno mir
s Karadžićem i Miloševićem davao je Bošnjacima-muslimanima šansu da u miru riješe sve svoje probleme jer su,
prema Zulfikarpašiću bili na putu da u roku od deset godina postanu šezdesetpostotna većina u BiH, a tada bi njome suvereno vladali. Druga vrlo ilustrativna izjava dolazi
od književnika Abdulaha Sidrana, koji je u sjećanju na Aliju Izetbegovića rekao da je Alija uspio vratiti ime svome
narodu, a sada oni moraju vratiti ime svojoj zemlji. Dakle
bošnjački narod na bošnjačkoj zemlji, s barem šezdesetpostotnom većinom! Naravno, priča je umotana u građansko liberalnu oblandu ljudskih i svakih drugih prava, a glavnu opasnost za ovakav ishod predstavljaju entiteti, kantoni ili uopće bilo kakvi oblici organiziranja na nacionalnoj
osnovi. Kako bi stvarno izgledala zamišljena unitarna
multietnička Bosna već sada vidimo na primjeru Sa-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
rajeva gdje vlast drže Bošnjaci, a multietnički dodatak su Muslimani.
Osim spomenutih bošnjačko muslimanskih političara iz
prve postave SDA, nekolicina ih djeluje na drugi, ne stranački način. Rusmir Mahmutčehajić, koji je u prvim godinama Izatbegovićeve vlasti bio jedan od njegovih najbližih
suradnika i svojevrsni “Josip Manolić bošnjačko muslimanske politike”, povukao se iz stranke (baš kako je to učinio i
Manolić zajedno sa Stipom Mesićem) i pretvorio se u kritičara Izetbegovićeve politike. Mahmutčehajić je od militantnog islamiste i bošnjačkog nacionaliste postao zagovornik
građanske opcije rješenja političkog ustroja BiH, čija bit se
sadrži u načelu jedan čovjek jedan glas. Svoje ideje artikulira preko udruge i časopisa Forum Bosna u suradnji s nizom i hrvatskih intelektualaca. Slične ideje, ali na daleko
manje inteligentan i uspješan način zastupa i Muhamed Filipović, dok je Adil Zulfikarpašić krenuo nešto drugačijim
putem. Prije par godina njegov Bošnjački institut, osnovan
u Švicarskoj, preselio je u novoizgrađene prostorije u Sarajevu. Zulfikarpašić se od nedavno javno zakitio begovskom
titulom, a u travnju 2005. osnovao je i Senat, kao posebno
tijelo od sto bošnjačko-muslimanskih senatora, koji će brinuti nad bošnjačkom kulturom, politikom, identitetom…
U kojem pravcu idu ta nastojanja očito je iz feudalnog diskursa Adil bega Zulfikarpašića, ali i iz činjenice da se
predstavniku bošnjačko-turkofilske elite koju on personalizira priključio i vođa avangarde radničke klase
Zlatko Lagumdžija predsjednik SDP-a koji je imenovan dopredsjednikom begovog Senata. Lagumdžija je
predsjednik treće stranke u kojoj Bošnjaci-muslimani imaju ključnu ulogu. I ta stranka nastoji se prikazati građanskom, svojim programom i politikom upravo suprotna nacionalnim strankama. Ali SDP je sljedbenica Saveza komunista Jugoslavije, koji se i raspao upravo po nacionalnim šavovima, ne uspijevajući nadići nacionalne suprotnosti i ne
mogavši riješiti nacionalno pitanje, tako se niti vodstvo (i
članstvo) SDP-a uglavnom nije uspjelo reformirati u građanske demokrate. To dokazuje i činjenica da je njezin prvi
predsjednik dr. Nijaz Duraković čim je otišao s mjesta lidera “avangarde svih naših naroda” nastavio karijeru kao kolumnist u propalom bošnjačkom-nacionalističkom tjedniku. I njega je zbog zasluga za naciju Adil beg primio u bošnjačke senatore. U skladu s marksističkom filozofijom nasljedovanja svega što je vrijedilo u ljudskoj povijesti, SDP
crpi politički legitimitet na fragmentima “narodnooslobodilačkog rata”, pomiješanim s dijelom “borbe protiv agresije”. SDP se proglasio nasljednikom svih vrijednosti i supatnikom svih žrtava u zadnja dva rata. Oni su ginuli na Sutjesci i na Neretvi, oni su stradali na Markalama, u Ahmićima i Tuzli, njihovom humanizmu i demokratičnosti nema
kraja, dok odgovornost za Bleiburg, Kazane, Srebrenicu ili
Grabovicu snose drugi.
Ideološku podlogu ovom dijelu društvene i političke scene
osiguravali su fakulteti političkih nauka i različiti marksistički centri, koji su bili najveći denuncijanti znanosti i proizvođači ideološke izmaglice, koja je svakim danom u nedostatku svježih vjetrova postajala sve gušća magla. Teško
će biti brojnim stručnjacima za samoupravni socijalizam,
analitičarima prve i druge petoljetke, SIZ-ovcima i ZURovcima, borcima protiv antisocijalističkih djelovanja i antikomunističkih ideologija, cenzorima čija je najveća kvaliteta bila budnost, objasniti kako je njihovo znanje neupotrebljivo, kao i njihove vještine, ali i to treba napraviti.
Samo tko će to uraditi? Sigurno neće njihovi “nacionalno
osviješteni” i “otriježnjeni” drugovi koji se okupljaju u Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), jer VeKaBI-je, poput osnivača nikad osnovane hrvatske akademije i srpskih akademika ne nude ništa novo, oni tek sa staračkom strpljivošću i odlučnošću ponavljaju iste “nama korisne” priče. Otužno zvuči kad VeKaBI-je na primjer izjave da su Mladi muslimani bili borci za vjerske slobode (u
množini), ili kako Bosni ne treba europska demokracija, jer
je za vrijeme otomanske vlasti u Bosni vladala takva demokracija i multikulturalizam da je to milina, a Europa to neće
još zadugo dostići. Kozerski rečeno politički angažirani dio
bošnjačke elite možemo podijeliti u tri kategorije: Vahabiti - djeluju unutar SDP-a ili Kruga 99 (u Srijemsko Mitrovačkom zatvoru 1934. godine Moša Pijade prozvaoje Vahabitima radikalnu skupinu unutar KPJ, koju je vodio Petko
Miletić-Šepo); Vekabije - u VKBI angažirani bošnjački-nacionalni intelektualaci i Vehabije - oni koji djeluju s pozicija radikalnog političkog islama. Zajedničko im je što svi
beskrajno “vole Bosnu” i daju sebi za pravo procjenjivati koliko drugi “vole ili ne vole Bosnu”, odnosno koliko su ili nisu “bosanski orijentirani”.
Neka, samo valjalo bi javno dati do znanja kako se Bosnu
i Hercegovinu najbolje voli ako se živi u njoj i radi za nju,
čime se ne bi uskratilo pravo na ljubav onima koji vole BiH
iz Zagreba, Beograda, Londona ili otkud sve ne, ali bi izbjegli nepotrebnu karikaturalizaciju, patetiku i zloupotrebu.
Naime već je i previše tzv. kozmopolita koji jako “vole Bosnu” i njezin siromašni svijet, više i od svojih zemalja u kojima “dobro” žive, posebno kad vidimo da oni upravo od
te Bosne i žive tražeći danas u njoj fašizam i fašiste, teror i
teroriste i praveći od nje nekakav poligon za isprobavanje
kojekakvih teorija. Propašću komunističkog lagera, prestao je i hladni rat, a raspadom komunističkih imperija nastao je niz novih država. U novoj raspodijeli političkih snaga zapadnoeuropski lijevi intelektualci reanimirali su fašizam kao novu-staru opasnost za svjetski poredak i demokraciju. Nestankom crvene oživljena je crna opasnost.
Na taj način njezini tvorci su se održali na društvenoj sceni, a istočno europskim komunistima su dali priliku vratiti se na predhladnoratovske savezničke pozicije. Povratak na borbu protiv fašista i antifašizam abolirao ih je od
zločina koje su počinili u svojim komunističkim diktaturaSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 85
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ma i ponudio im je legitiman okvir političkog djelovanja.
Zauzvrat europska ljevica našla je saveznike za promicanje
svojih interesa i borbu protiv jačanja nacionalnih država.
Ako negdje i nije bilo fašizma trebalo ga je izmisliti,
jer kako bez fašizma danas postati antifašista. Ne dovodeći u pitanje antifašistički pokret u Jugoslaviji od srpnja
1941. do travnja 1945. nužno je upozoriti na lažni antifašizam, izmišljen s ciljem ostvarenja nacionalnih (ratnih) ciljeva. On je posebno bio naglašen u Srbiji, ali i u većem dijelu BiH. Srbijanski politički i vojni vrh pravdao je svoje ratne pohode borbom protiv “hrvatskih i slovenskih fašista i
separatista”. Jugoslavenski oficir Ratko Mladić u okolini Knina u jesen 1991. s crvenom petokrakom na čelu
prijetio je konačnim obračunom “ustašama i drugim
fašistima”. Svoju tada započetu “antifašističku” borbu završio je pet godina kasnije u Srebrenici promijenivši samo
oznaku na kapi, umjesto petokrake imao je kokardu. Na sličan način su u Drvaru 27. srpnja 1941. srpski nacionalisti
s kokardama na čelu poubijali stotinjak Hrvata-hodočasnika, koji su se vraćali iz Knina. Taj dan proglasili su danom
ustanka protiv fašizma, a ustanak su završili masakrom zarobljenih vojnika i civila u svibnju 1945. samo su umjesto
kokardi imali petokrake na čelu. Ovim konstatacijama ne
mogu se ni najmanje relativizirati ustaški zločini ili pak fašistički karakter režima koji su uspostavili. Oni služe tek
kao ilustracija onoga što Pascal Bruckner zove “ideologizacijom antifašizma” i nedosljednosti “antifašista” komunističke provenijencije, koji se nikada nisu niti distancirali,
a kamo li pokajali za zločine počinjene u ime komunizma,
pa čak i “antifašizma”. Tako se potvrđuje ocjena Istvana Bibóa da na (jugo)istoku Europe nije bilo nijedne nacije koja
je znala svoju politiku staviti iznad vlastitih teritorijalnih,
odnosno usko nacionalnih interesa, nijedna nije bila sama
po sebi ni fašistička niti antifašistička, već se priklanjala fašizmu ili demokraciji ovisno o mogućim dobitcima.
Upravo u skladu s ovom izjavom, srpska elita ulaže krajnje napore u očuvanju Republike Srpske. Procjenjuju da je
trenutno najbolji način za to legalizam u vidu insistiranja
na “dosljednom poštivanju” mirovnog sporazuma iz Daytona, koji je od “paklenog plana za uništenje srpskog naroda” postao “Sveto pismo”, koje se ne može mijenjati bez dogovora svih strana. Oni zasigurno ne žele promijeniti ništa, posebno ne na način da bi doveli u pitanje svoju sadašnju poziciju. Dobar dio srpske vladajuće elite koja je uglavnom okupljena unutar SDS-a, nema puno sućuti i poštovanja prema žrtvama svoje politike i etnički očišćene srpske Republike. Ta elita ukoliko i nije u njemu sudjelovala,
prihvatila je zločin kao način rješavanja svog, istina opravdano postavljenog nacionalnog pitanja, čime je značajno
obilježena, baš kao i republika koju predstavljaju. Korijeni zločina koji je na najbrutalniji način iskazan u Srebrenici datiraju još od Drugog svjetskog rata, odakle kontinuitet
ima i srpska vladajuća elita. Razlike u mariborskim i srebreničkim kolonama smrti ravne su razlici između na pri-
86 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
mjer Milana Baste i Ratka Mladića ili razlika između Sime
Dubajića iz 1945. i Sime Dubajića iz 1991., Sime antifašiste
i Sime fašiste. Antifašizam na način Republike Srpske znači rehabilitaciju Draže Mihailovića i četničkog pokreta, njihovo ponovno izjednačavanje s partizanima i kontinuitet s
borcima RS-a. Tako stvari dolaze na svoje mjesto, a razlike
postaju sve manje. I tu pomažu stranci, tako navodno, nekakva američka delegacija treba ovih dana doći u Beograd
i donijeti odličje “Legion of merit” uvaženom “antifašisti”
Draži Mihailoviću, kojega su strijeljali drugi antifašisti. U
isto vrijeme komentirajući Papin sprovod CNN-ova novinarka Christiane Amanpour, supruga bivšeg Clintonovog
glasnogovornika, prigovorila je Papi zalaganje za beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca jer je pokojni kardinal “bio
blizak s ustaškim režimom”. Fascinantno je s koliko truda i
upornosti se nastoji vratiti stanje svijesti “na ovim prostorima” (što je zamjenski naziv za Jugoslaviju) u “zlatno jugoslavensko doba”.
Dio bošnjačke, pa i hrvatske inteligencije nastale u tom
“zlatnom dobu” često neke pojave i događaje ocjenjuje i tumači kao “fašizam”. Možemo nagađati radi li se o posebno
senzibiliziranom osjećaju za demokraciju i ljudska prava, ili je u pitanju tek puko fraziranje odnosno etiketiranje protivnika u cilju diskvalifikacije? U svakom slučaju na
ovaj način relativizira se ime zla, čime mu se oduzima pravo značenje i umanjuje njegova bit. Kao relikt “zlatnog jugoslavenskog doba” i kao poseban društveni i politički fenomen “na ovim prostorima” su Hrvati i Srbi pripadnici
tzv. građanske političke elite u Sarajevu. Njih bi mogli
predstaviti na primjeru SDA-ovih kadrova za “srpskog” dopredsjednika Federacije BiH Desnice Radivojevića i “hrvatskog” dogradonačelnika SDA-ovske “multietničke” vlasti u
Sarajevu Josip Jurišića ili ranije na primjerima Ive Komšića, Mire Lazovića i drugih političkih ikebana, koji nemaju
niti su imali nikakav politički, niti uopće društveni utjecaj.
Oni su osamdesetih i devedesetih vidjeli kuda vode politički procesi, ali su se uvijek “pravili” ludi, jer bi otkrivanje
istine ugrozilo njihovu tadašnju poziciju dobro situirane
ikebane. Ako bi nešto i rekli, to je obično bilo nakon što se
sve dogodilo, prekasno da bi se išta promijenilo, tek toliko
da se operu od bilo kakve odgovrnosti. U redu i to, ali što
se onda danas čude kada ih se kao nepotrebne odbacuje?
Hrvati i Srbi zagovornici unitarne BiH vjeruju kako će u takvoj državi, na isti način kako su to bili u Jugoslaviji, odnosno SR BiH, oni kao podobna elita predstavljati hrvatske i
srpske “mase”, što će im osigurati društvenu poziciju i stalni
izvor prihoda. Za njihov društveni angažman politička čaršija ocijenila ih je uglednim građanima, a Ustav je obznanio potrebu za njihovom službom (po ključu). Tako je bosanski feudalni sustav dobio i svoju kmetsku komponentu. Nedavnom promjenom vlasti u Sarajevu službu je
po svemu sudeći izgubio i Ivo Komšić, predsjednik ili dopredsjednik SK BiH, HSS, HNV, SDP, SDU…za njega čaršija kaže da tako brzo prelazi s jedne političke opcije u dru-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
gu, sve ih strah da će ga auto udariti. Možda bi inicijativom
za ukidanje predsjedništva Bosne i Hercegovine i uvođenje
funkcije predsjednika, u službu mogao doći predsjednik ili
istaknuti dužnosnik SK BiH, HDZ, HNZ…Miljenko Brkić.
On je ideju o ukidanju, koju je prije četrdesetak dana iznio
Sulejman Tihić prihvatio kao svoju i sada je svesrdno zagovara. Teško je ne biti zločest i ne pomisliti kako Brkić kalkulira na način: ako već ne može dogurati za člana predsjedništva, možda bi ovakvim angažmanom mogao ugrabiti
kakvu poziciju u kabinetu budućeg predsjednika. Ili možda
ako bude parlament birao, tada i on ima šansu biti izabran,
jer bi njega Bošnjaci prihvatili…? Možda i nije, možda se
radi o plemenitoj i mudroj zamisli samo je “običan čovjek”
ne može razumjeti, ali u tom slučaju ne treba se čuditi što je
jaz između “običnog čovjeka” i hrvatskog političara u BiH
sve veći. I dok je fra Ivan Frano Jukić polovinom devetnaestog stoljeća tražio od Porte u ime svih kršćana u Bosni da
ih se ne zove rajom, današnja hrvatska i srpska “građanska”
elita moli čaršiju da ih tretira rajom, a ne papcima. Kao ilustraciju njihovog položaja možemo uzeti crticu iz Andrićevog romana Travnička hronika, kojom Andrić opisuje slučaj kada travnička čaršija od pijanca Bekri-Mustafe napravi
uglednog i čestitog muslimana, samo da bi napakostila Mehmedu-Brki službeniku u francuskom konzulatu, zato što
“služi ćafira i jede krmetinu”.
Za razliku od francuskog i austrijskog konzula u devetnaestom stoljeću, Europu danas u Bosni i Hercegovini predstavlja engleski lord Paddy Ashdown, koji u funkciji Visokog
predstavnika njome suvereno vlada. Lord nije u BiH postao
poznat po brojnim aferama koje su ga pratile u njegovoj zemlji, jer su Hercegovci i Bosanci u to vrijeme imali važnijeg posla. Šira javnost nije bila posebno uzrujana niti njegovim druženjem s Radovanom Karadžićem tijekom 1992.,
jer je Karadžićev štab bio uobičajena destinacija Ashdownovih prethodnika: britanskih lordova Carringtona i Owena. U žižu interesa naše javnosti ušao je u kolovozu 1995.,
neposredno nakon hrvatske vojnopolicijske akcije Oluja,
kada se na konferenciji za tisak koju je sazvao, razmahao
salvetom s iscrtanim granicama podijele Bosne i Hercegovine, koje mu je navodno tri mjeseca ranije pokazao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Na običnoj špijunsko-lupeškoj podvali Ashdown je postao idol dijela bosanskohercegovačke, ali i hrvatske javnosti. Njegov dolazak u BiH pozdravljen je od tog dijela javnosti s oduševljenjem. Kako je
vrijeme prolazilo vidjelo se kako se mala ubleha pretvara u veliku, te da lord u BiH neće ništa riješiti, naprotiv problemi će nakon njega biti samo još veći. Možda danas u travnju 2005., deset godina nakon pokazivanja “salvete”, dok Ashdown u Beogradu izjavljuje kako “nitko neće rušiti Republiku Srpsku”, nekima postane jasnije o čemu se tu zapravo radi? Kako god bilo on će već ove
jeseni po londonskim pubovima, ili na sesijama različitih
komisija, fondacija i stiftunga, isto kao njegov prethodnik
Wolfgang Petritsch ili njegov donedavni zamjenik Donald
Hays tvrditi kako je Daytonski sporazum luđačka košulja,
kako je BiH samo fasada od države i kako “tamo na Balkanu” nije moguće uspostaviti nikakav red. Zanimljivo je da
Haysova analiza i nije loša, on je dosta dobro definirao probleme Bosne i Hercegovine. Na odgovornost za takvo stanje on poziva, kako kaže bosanskohercegovačke političke
elite, od kojih on većinu smatra “elitom s malim “e”” (elite with small “e”), koja želi i dalje zadržati gospodarstvo i
svu društvenu moć u svojim rukama. Takva elita održava
sebe održavanjem postojećih odnosa, konzerviranjem postojećeg stanja podijeljene i izolirane zemlje. Ipak ostaje pitanje zašto sve to Hays nije rekao dok je bio ovdje i zašto s
ovlastima koje je imao nije nešto činio da takvo stanje promijeni. U isto vrijeme dizajner “luđačke košulje” Richard
Holbrooke izjavljuje kako prijeti opasnost od novog rata na
Balkanu. Iste procjene daje i američka središnja obavještajna agencija CIA, koja predviđa novi rat već u sljedećih petnaest godina. Nadajmo se da se to ipak neće dogoditi, ali
ako se dogodi nitko se ovaj put ne smije iznenaditi, nitko
nema pravo reći kako su ljudi i narodi u Bosni i Hercegovini poludjeli, kako je rat ludilo i pobjeći iz zemlje dok ludilo prođe, a onda se vratiti i držati lekcije o moralu, humanizmu i koječemu.
Ako dođe do rata za njega će prije svih biti krive bosanskohercegovačke elite, koliko god im malo bilo ono “e”, a tek
onda engleski lordovi, američki umirovljeni generali ili austrijski službenici. Biti će krivi oni koji ne žele riješiti probleme koje uočavaju ili će biti krivi zato što ih ne uočavaju. Bit će krivi svi ovi što se sami ukidaju, ukidaju Federaciju, Republiku Srpsku, predsjedništvo BiH, kantone…sa sviješću da ako oni ukinu sebe i drugi će propasti, sviješću po
kojoj ako oni pobjeđuju drugi nužno gube i obrnuto ako
oni gube drugi nužno pobjeđuju. Bit će krivi, kao što su za
prošli rat, prije svih, krivi pripadnici ondašnje predratne
elite: komunistički lideri koji su uništili kakvo takvo građansko društvo i građansku elitu, a nisu stvorili novu, komunistički političari koji su više bili nacionalisti nego komunisti zato što su bili oportunisti i demagozi, što su potkradali radničku klasu čija su avangarda bili i gradili daće
u neumima i po palama, brinuli o svojoj udobnosti umjesto da su se borili za rješavanja stvarnih problema u društvu, znanstvenici koji su pamet usmjeravali i trošili u proučavanje utjecaja Marxove filozofije na promet ili na rast
pamuka a nisu vidjeli kako će marksistička utopija završiti, novinari koji su trovali javnost komitetskim nebulozama i stavovima, svi oni fratri, hodže i popovi, koji su (makar privremeno) zanemarili “kraljevstvo Božje” i priklonili
se komunističkom-ateističkom carstvu ne bi li tobože bilo
bolje i njima i narodu. A onda su još jednom krivi svi zajedno zato što su kada je propao komunistički sustav preko
noći postali radikalni antikomunisti pa su za sve zlo optuživali “one druge” čime su zlo ustostručili. Osnovno pitanje
koje i danas treba postaviti u Bosni i Hercegovini postavio
je svojim stihom još prije dva stoljeća Abdulvehhab IlhamiSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 87
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ja: Što se hoće zaboga? Ako se hoće mijenjati stanje u Bosni i Hercegovini onda je nužno mijenjati njezine elite, jer
počivaju na lažima, imaju ciljeve različite od onih koje proklamiraju. Samo kako god su komunističku elitu i komunizam mogli srušiti jedino radnici u brodogradilištima, rudnicima i tvornicama, u čije ime su vladali, tako što su im
uzdrmali temelje legitimiteta, tako i sadašnje kriminalne i
ne demokratske quasinacionalne elite u Bosni i Hercegovini mogu srušiti samo oni na kojima počiva njihov legitimitet branitelja nacionalnih interesa, a prije svih istinski nacionalno opredijeljeni demokrati. Tko? Mi sami! Kako?
Za početak prestati lagati jedni druge i treće, prestati
varati Europu, prestati govoriti ono što bi drugi htjeli
čuti. Nikada kao danas u Bosni i Hercegovini nije bilo
88 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
potrebnije unijeti u politički i uopće javni diskurs istinu, ne mareći za političku korektnost, za vladajuće teorije i trendove. Nužna je poštena i otvorena rasprava, u
kojoj najprije treba postići opću suglasnost oko društvenih
vrijednosti. Na temelju i u okviru tih vrijednosti treba jasno
definirati interese i na kraju uvažavajući te interese postaviti političke ciljeve. U takvoj raspravi će se razabrati i ljudi
koji će steći povjerenje jedni u druge, koji će probleme znati i moći riješiti. U protivnom bit ćemo sve luđi, a luđačka
košulja bit će nam sve tješnja.
IVO LUČIĆ (1962., LJUBUŠKI), PEDAGOŠKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U MOSTARU.
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Retorika kao
prozor u vođin um1
Dopada mi se ideja da se oni koji su izabrani na neku poziciju političke
moći stalno kontroliraju [dakle, ne samo putem povremene predaje
glasačkih listića], a tu kontrolu možemo ostvariti, prije svega, preko
kontrole njihova diskursa. Moramo ih staviti pod stalnu lupu, odgovarati
stalno na njihove prijedloge, i kod njih stvoriti osjećaj da ne razumijemo
samo njihove političke ideje nego i osobnost koja stoji iza tih ideja; onda
će oni, vjerojatno, shvatiti da se nalaze u javnom prostoru i da političkim
elitama ne pripada neki zakriljeni, sakralni kutak u kojem bi se njihova
moć, nepodvrgnuta pogledu i ispitivanju drugoga, mogla manifestirati
isključivo po njihovoj volji, bez ograničenja
Dražen Pehar
POSVEĆENO PREMIJERU GORAŽDANSKOG KANTONA FEDERACIJE BIH (OŽUJAK 2005.)
OVAJ OGLED, IAKO NA PRVI POGLED NE IZGLEDA TAKO, I IAKO EKSPLICITE NE TEMATIZIRA BOSANSKO-HERCEGOVAČKE TEME, STOJI U NAJIZRAVNIJOJ MOGUĆOJ VEZI I SA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIM TEMAMA I SA TEMOM ELITA, POSEBICE POLITIČKIH, U BOSNI-HERCEGOVINI. NAIME, POČETNA IDEJA OGLEDA JE TA DA JE RAZUMJEVANJE SVAKE OSOBNOSTI IZNIMNO VAŽNO, TE, BITNIJE, DA JE RAZUMJEVANJE OSOBNOSTI ONIH KOJI SU ZADOBILI POLITIČKU MOĆ OD
NAJVEĆE MOGUĆE VAŽNOSTI I ZA DEMOKRACIJU I ZA MOGUĆNOST KOMUNICIRANJA IZMEĐU PRIVREMENO MOĆNIJIH I ONIH KOJI SU MANJE MOĆNI. OVAJ OGLED PREDLAŽE JEDAN METOD KOJIM SE OSOBNOST POLITIČKIH VOĐA
MOŽE, NA VRLO JEDNOSTAVAN NAČIN, UČINITI TRANSPARENTNOM I OTVORENOM ZA JAVNU DISKUSIJU. DOPADA MI SE IDEJA DA SE ONI KOJI SU IZABRANI NA NEKU POZICIJU POLITIČKE MOĆI STALNO KONTROLIRAJU [DAKLE, NE
SAMO PUTEM POVREMENE PREDAJE GLASAČKIH LISTIĆA], A TU KONTROLU MOŽEMO OSTVARITI, PRIJE SVEGA, PREKO KONTROLE NJIHOVA DISKURSA. MORAMO IH STAVITI POD STALNU LUPU, ODGOVARATI STALNO NA NJIHOVE PRIJEDLOGE, I KOD NJIH STVORITI OSJEĆAJ DA NE RAZUMIJEMO SAMO NJIHOVE POLITIČKE IDEJE NEGO I OSOBNOST KOJA
STOJI IZA TIH IDEJA; ONDA ĆE ONI, VJEROJATNO, SHVATITI DA SE NALAZE U JAVNOM PROSTORU I DA POLITIČKIM ELITAMA NE PRIPADA NEKI ZAKRILJENI, SAKRALNI KUTAK U KOJEM BI SE NJIHOVA MOĆ, NEPODVRGNUTA POGLEDU I ISPITIVANJU DRUGOGA, MOGLA MANIFESTIRATI ISKLJUČIVO PO NJIHOVOJ VOLJI, BEZ OGRANIČENJA. ZAMIŠLJENI (INFORMIRANI, OBJEKTIVNI I KRITIČKI) POGLED DRUGOGA PREDSTAVLJA NAJBOLJI MODUS SAMO-KOREKCIJE. NAREDNE
STRANICE NASTOJE POBLIŽE OPISATI I PREDLOŽITI JEDAN, PO MOM SUDU IZUZETNO JEDNOSTAVAN, DJELOTVORAN I
ZANIMLJIV, NAČIN SKLAPANJA TE ‘LUPE’, FORMIRANJA TOG ‘POGLEDA’ I ‘STALNE KONTROLE’.
Ovaj tekst predstavlja uređeni sažetak tri predavanja koja sam održao u lipnju 2000-e i veljači 2001 za studente postdiplomskog tečaja iz diplomacije,
pod okriljem DiploFoundation, na Mediteranskoj Akademiji za diplomatske studije, Malta. Svim se studentima, a naročito Euclidu i Alcid Joseph, zahvaljujem na vrlo aktivnom suđelovanju. H. Slavik zahvaljujem na tehničkoj podršci, a J. Kurbaliji zahvaljujem na pozivu da predajem.
1
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 89
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
O
SNOVNA SE IDEJA OVOGA OGLEDA MOŽE SABITI
u jednu rečenicu. Retorika, kao modus na koji
vođa (npr. predsjednik jedne države ili stranke,
premijer, državni tajnik, ministar i sl.) organizira svoju
javnu verbalnu poruku, predstavlja potencijalno izvor bitnih početnih informacija na temelju kojih je moguće izgraditi psihološki profil dotičnog vođe odn. razumjeti njegovu osobnost. Pri tome pod retorikom ne podrazumjevam
vještinu ili tehniku uvjeravanja slušatelja, nego ju shvaćam
klasično kao popis standardnih tipova retoričkih figura kako su navedene kod npr. Aristotela ili Quintiliana. U
iste se ubrajaju metafora, metonimija, sinegdoha, hiperbola, retoričko pitanje, oksimoron, ponavljanje, višesmislica,
eufemizam, perifraza, itd. Prema tome, ovaj članak polazi od doslovnog tumačenja riječi koje je izrekao jedan od
najvećih psihologa 20-og stoljeća, G. Allport: “Svako lice
je kao i nova metafora. Odvojena prošla iskustva svakako
ulaze u naše razumjevanje, ali njihov uticaj nije ni u kom
smislu zbiran…doživljaj upoznavanja drugog izgleda da je
najsličniji estetskom doživljaju (iako ne mora nužno da je
obojen zadovoljstvom kakvo daje poimanje ljepote). Estetski doživljaj je neposredan i jedinstven”.2
Osim toga, stalna implikacija ovoga članka je da se tendenciji slabljenja uloge klasične retorike u društvenim
znanostima (uključujući psihologiju, diplomatsku i
političku teoriju), počev od novo-vjekovnog i prosvjetiteljskog scijentizma, treba oduprijeti suprotnom tendencijom
jačanja uloge klasične retorike. Naime, onda kada su studenti npr. međunarodnih odnosa raspolagali sposobnošću
brzog prepoznavanja i razumjevanja retoričkih figura,
tj. kada je retorika kao jedno od sedam klasičnih slobodnih umjeća, artes liberales, bila predmetom svakodnevnog i nužnog proučavanja, ti su studenti također, kako će
ovaj članak pokazati, raspolagali sposobnošću brzog formiranja slike o osobnosti, karakteru tj. duhu zvaničnika
koji je dotične figure generirao. To je naravno u mnogome
olakšavalo i komunikaciju i međusobno razumjevanje aktera tzv. međunarodnog društva.
I sam skup ideja na kojemu se temelji osnovna ideja članka
vrlo je jednostavan. Grubo rečeno, retoričke figure treba prije svega posmatrati kao male projektivne testove
osobnosti i onda iz njih crpiti odgovarajuću informaciju o vođinoj osobnosti. Naravno, znamo da su projektivni testovi ne posve pouzdani i da ih treba koristiti u kombinaciji sa nekim drugim testovima iz standardne baterije testova osobnosti. No, na temelju se projektivnih testova, određene hipoteze, odnosno nagađanja o mentalnom
ustrojstvu jedne osobe, ipak dadu projicirati tj. hipostazirati.
U čemu se sastoji jedan projektivni test? Standardno,
subjekt se suočava sa određenim slabo strukturiranim,
odn. “otvorenim” materijalom, materijalom koji naprosto žudi sa dodatnim tumačenjem. Npr. subjektu se, kao u
Thematic Apperception Test-u, pokazuje jedna slika na kojoj se očito dešava nešto što je potrebno dodatno objasniti:
dječak zamišljeno gleda u svoju violinu, ili mlada dama izgleda očajnom dok neki muškarac u krevetu u njenoj blizini
raskalašeno spava odjeven, ili par ljudi se smije dok treći izgleda ravnodušan i sl. Ili, kako je to slučaj sa Rorschachom,
subjektu se pokazuje jedan papir sa mrljama raznih geometrijski nepravilnih oblika u koje subjekt treba da učita
određeno značenje. Test se, dakle, sastoji u tome da se o
subjektovoj osobnosti dobije neka informacija na temelju njegova načina tumačenja jednog kaotičnog, kompleksnog, tj. slabo strukturiranog materijala3. Pretpostavka je
da će subjekt, kad se suoči sa kaotičnim/kompleksnim
formama, iste organizirati na način koji reflektira njegovu osobnost. Pesimista će npr. jednolitarsku flašu u kojoj
je nivo vode na 0,5 l protumačiti kao napola praznu, a optimista kao napola punu, da iskoristimo jedan od najslavnijih i najplićih primjera. Kao što je to opće poznato, projektivni testovi se posebno mogu odn. moraju koristiti u radu
sa djecom nižega uzrasta koja još uvijek nisu internalizirala temeljni vokabular pojmova za samo-opis tj. za mentalne događaje i procese.
No, kako je moguće interpretirati retoričke figure kao male
projektivne testove? Pa, to ne samo da je moguće nego je
i nužno jer retoričke figure jesu jedna vrsta malog projektivnog testa. Uzmimo za početak metaforu, najslavniju
među figurama. Metafore se uglavnom sastoje iz dva koncepta. Jedan koncept se naziva ‘metom’, a drugi ‘izvorom’.
Zamišlja se da se ‘izvor’ projicira na ‘metu’ odn. da se ‘izvor’ koristi kako bi se nešto, na metaforičan način, kazalo
o ‘meti’. Kada npr. kažemo da je Tomova djevojka komad
leda, ili da se Tom ponaša kao slon u staklarnici, ‘komad
leda’ i ‘slon u staklarnici’ su koncepti-‘izvori’ za dotične
metafore, a Tomova djevojka i Tom su ‘mete’ za dotične
metafore. Metafore, grubo rečeno, nastaju tako što se o
‘metama’ kaže nešto zanimljivo i neobično putem ‘izvora’.
Primjetimo da se ovaj vokabular ‘mete’ i ‘izvora’ bazira na
jednoj rudimentarnoj ideji projekcije. ‘Izvor’ se ‘projicira’
u ‘metu’, u ‘metu’ ‘izvor’ cilja (the source targets the target,
or aims at the target). Naravno, očito je također da posebnost metafore, odn. njena zanimljivost, uglavnom počiva
na karakteru ‘izvora’. ‘Izvor’ je ono što nosi metaforu, a ‘izvor’ je također ono što kreator metafore unosi kao nešto
posebno svoje, kao svoj ‘pečat’ za dotičnu metaforu. Npr.
koncept Toma ili Tomove djevojke su sasvim obični koncepti u navedenim metaforama, no koncepti ‘slon u stak-
Gordon W. Allport, Pattern and Growth in Personality (1961); citiram prema prevodu Darinke Stevanović, Sklop i razvoj ličnosti (Katarina: Bugojno
1991), str. 364 i 375.
3
Zanimljivo je da je u slučaju Tematskog Testa Apercepcije ta slaba strukturiranost dijelom i produkt činjenice da su slike samog testa nastale izvlačenjem
tih slika iz njihova izvornog konteksta kao i njihovom đelomičnom promjenom.
2
90 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
larnici’ ili ‘komad leda’ pozivaju nas da o Tomu i njegovoj
djevojci razmišljamo na poseban, imaginativan način. Tom
i njegova djevojka su javni objekti, ono što svi vide, čuju ili
osjete. No, Tom kao ‘slon u staklarnici’ nije javni objekt; on
je moguć samo kao objekt unutar duha, kao zamišljaj; dakle, njegov jedini mogući izvor, krajni uzrok, jest nečiji po
definiciji privatni duh, um. Osoba X je nekoć, nekom prilikom, projicirala sliku ‘slona u staklarnici’ u Toma i tako je
nastala ta metafora. Ta slika je rezultat iskustva te osobe X
sa Tomom i predstavlja mini-projektivni test karaktera te
osobnosti X u odnosu na Toma. Mi, naravno, kada radimo
projektivne testove, ne zanimamo se za osobnost- X-u odnosu- na konkretne druge osobe, no taj je detalj za moju
glavnu ideju irelevantan.4
Veza između retorike i individualnosti odavno je
primjećena. Retoričke figure se klasično uglavnom
poimaju kao neka odstupanja od norme, kao jedna vrsta neobičnog, mada nerjetkog odstupanja od onoga što
je uobičajeno. Npr. svaka se metafora temelji na jednom
načinu spajanja koncepata koji nije uobičajen, koji ne slijedi normalne, konvencionalne moduse. Tipično, Tom
se ne opisuje kao slon u staklarnici. Naravno, moguće su
tzv. ‘mrtve’ metafore, metafore koje su postale idiomima,
i moguće je citirati tuđu metaforu. I svaka uspješna metafora neminovno postaje općim dobrom. No, metafora ipak
u trenutku njena stvaranja djeluje kao nešto što se može
objasniti samo kao izraz jedne idiosinkratične, nekonvencionalne, o društvenim pravilima govorenja neovisne
jezičke imaginacije. To isto važi za ostale retoričke figure.
Navešću par primjera. Oksimoron, koji predstavlja spajanje logički nespojivih atributa i imenica, kao što je ‘tamna
svjetlost’, ili ‘vrelina snjega’, nužno predstavlja kršenje jedne
konvencije pa je samim tim vezan uz individualnost koja
pokušava kroz to kršenje ipak posredovati jednu poantu/
poruku. Retoričko pitanje je ono na koje već znam odgovor, ono koje, striktno govoreći, služi ne svrsi pitanja nego
pojačavanja poruke, dakle, rječ je o jezičkom obliku koji
ne vrši onu funkciju koja mu je normativno namjenjena. ‘Hysteron proteron’ predstavlja inverziju normalnog
sintaktičkog redoslijeda rječi, znači umjesto ‘ona je jutros
umila svoje lijepo lice’, ‘svoje lijepo lice jutros je umila ona’.
Dakle, i ovdje se suočavamo sa nečim što transcendira
društvene norme govorenja i može se samo objasniti nekim
vrlo individualnim motivima. Dakle, sve u svemu, retoričke
figure nastaju utiskivanjem snažnog individualnog pečata u
jezičke elemente, uspješnim otporom jezičkom konformiz-
mu, te se mogu javiti samo kao individualna transcendencija, a ponekad čak kao izravno kršenje društvenih pravila i konvencija jezika, ili kao od strane pojedinca inicirana transformacija tih pravila i konvencija.5 Naravno ovo ne
znači da su retoričke figure iracionalne ili da je npr. metafora, pod doslovnim tumačenjem, iracionalna ili devijantna
u logičko-semantičkom smislu.6
Moram ovdje naglasiti da se vođina retorika ne mora shvatiti samo kao jedna vrsta mini-projektivnog testa nego se
može shvatiti i kao jedna vrsta mjere njegove sposobnosti tj. performanse. Možemo npr. trenutnu međunarodnopolitičku situaciju opisati kao jednu vrstu kognitivnog
problema za koji vođa mora pronaći najbolje rješenje, a to
se onda reflektira kroz njegovu retoriku. Također i to koliko je vođa dobacio, ili podbacio u odnosu na dotični kognitivni problem, ogleda se u njegovoj retorici pa ista time
postaje indikator vođinih kognitivnih sposobnosti. Retorika nam, kad je riječ o sposobnostima, može dati i indikator vođine opće logičke koherencije. Naime, očito je da se
npr. izricanjem jedne metafore konotira i veliki broj asocijacija koje treba uskladiti sa kako drugim nemetaforičkim
tako i metaforičkim iskazima. I kroz to se onda reflektira jedna vođina vrlo bazična kognitivna sposobnost. Nadalje, neke retoričke figure se uglavnom oslanjaju na aspekte
značenja samih rječi (npr. metafora), neke se uglavnom oslanjaju na fonetske/ritmičke elemente (npr. ponavljanje), a
neke na pragmatsko-socijalne elemente (npr. eksklamacije
ili retorička pitanja). I to nam može dati neku grubu inicijalnu sliku o vođinoj osobnosti jer navedena podjela figura
koincidira (mada i tu postoje izuzeci) sa podjelom na teoretski, emotivno/instiktivni i pro-socijalni tip osobnosti.
Iz globalnog filozofskog kuta, primjetimo da filozofije duha
i kognicije, koje polaze od činjenice da se, u kognitivnom
i jezičkom smislu, značajno oslanjamo na retoričke figure, sebe vide uglavnom kao kritičare objektivizma, pri
čemu pod objektivizmom možemo grubo shvatiti svjetonazor po kojemu mi poimamo o našem konceptualnom
aparatu neovisnu, ‘izvan’ našeg uma egzistirajuću istinu,
po kojemu je jezik uglavnom transparentan, a značenja
su rječi i rečenica fiksna, zadana, nepromjenjiva. Tako je
primjerice činjenicu metaforičnosti i filozofiju anti-objektivizma/anti-esencijalizma Nietzsche spojio u svom
članku O istini i laži u izvan-moralnom smislu.7 Nietzsche
se pri tome oslanjao i na filozofiju njemačkog romantizma
koja je u tzv. primitivnim jezicima, ili jezicima na primi-
Terminologija ‘mete’ i ‘izvora’ je Lakoff/Johnsonova (bilješka br. 9), no, većina teoretičara je koristila terminologiju sličnu toj. Locus classicus koji direktno
vezuje projekciju, kao fotografsku-slikovnu tehniku, i spajanje komponenti metafore je Karl Bühler, Sprachtheorie (Fischer, Jena 1934), gdje on govori o tzv.
‘Differenz-fenomenu’ tj. fenomenu projiciranja horizontalno postavljenih pruga na vertikalne kao modelu za tumačenje metaforičkih iskaza.
5
Na tom aspektu naročito insistira Gerard Genette, u svom članku Figure, u Figure (prevela Mirjana Miočinović, Zodijak, Beograd 1985, str. 49-61). Za
lingvistički tip analize koji insistira na individualnosti te se definira u opreci sa tumačenjem jezika kao društvenog fenomena, vidi izvanrednu studiju
Barbare Johnstone, The Linguistic Individual. Self-Expression in Language and Linguistics (Oxford University Press, New York/Oxford, 1996).
6
Za moju detaljnu argumentaciju protiv tzv. teze devijantnosti metaforičkih iskaza, vidi D. Pehar, Caveat, Metaphors!, u Synthesis Philosophica (br. 11/
1991, Zagreb, 1991, str. 159-177)
7
F, Nietzsche, Über Wahrheit und Lüge im aussermoralischen Sinn, u: Werke III, (izd. K. Schlechta, Ullstein Buch, Ulm, 1976, str. 1017-1030).
4
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 91
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
tivnim stadijima razvitka, gledala jednu vrstu izvorne poezije ljudskoga roda8. Lakoff/Johnson su mit objektivizma
napali u svom seminalnom radu Metaphors we live by9, a
Jacques Derrida je svoj koncept anti-objektivizma formulirao na temelju metaforičnosti u više radova, uključujući
Bijelu mitologiju. Naravno, spomenute se varijante antiobjektivizma međusobno razlikuju, no spominjem te varijante samo da bih naglasio da fokus na retoričke aspekte
našeg konceptualnog aparata, naših kognitivnih procesa,
vuče u pravcu subjektivizma, naglašavanja individualnosti, onoga što dolazi ‘iznutra’, ne ‘izvana’, i čemu svatko može
dati i daje svoj individualni, osobni pečat. Dakle, vezivanja
koja sam spomenuo kod Nietzschea, ili Lakoff/Johnsona,
nas ne trebaju čuditi, dapače trebali bismo ih pojmiti kao
predvidljiva i očekivana, imamo li u vidu ono što sam rekao
o metaforama i idiosinkratičnoj naravi retoričkih figura.
Neki rani kritičar ove vrste pristupa vođinom umu bi
mogao reći da retoričke figure nisu dovoljno učestale da
bi nam mogle poslužiti kao izvor dragocjenih podataka o nečijoj osobnosti. No, to nije istina. Retoričke se figure javljaju u izobilju. Koristimo ih svi i koristimo ih relativno često. No, moja najbitnija poanta je ta da ih ponekad
moramo koristiti. Jer, one teme za koje vjerujemo da će
se, zbog njihove slabe strukturiranosti, u njih projicirati nečija osobnost, predstavljaju također, opet zbog njihove slabe strukturiranosti, one teme koje potiču retorički
bogat, a posebno metaforama, metonimijama i sinegdohama zasićen, diskurs. Političari naime govore o temama kao
što su nacija, povijest, globalni poredak, cijelo društvo koje
predstavljaju, njihovo mjesto u tom društvu, krajnje svrhe
i smisao društvenog i individualnog postojanja i sl. Sve su
te teme vrlo abstraktne (ili slabo strukturirane) pa se o njima mora, e da bi se uopće govorilo, govoriti metaforički10.
Kako Chilton i Lakoff na jednom mjestu kažu:
“We cannot comprehend such abstract and overwhelming concepts as life and time unless we can make
sense of them in terms of something more familiar.
We know how to reason about travel and resources.
Metaphor allows us to transfer those modes of reasoning to more problematic arenas, and the conclusions
we reach on the basis of metaphoric reasoning can
form the basis for action”11 (prijevod se nalazi u bilješci
br. 11 na kraju ovoga teksta).
Dakle metafore su upravo ono sredstvo koje dani abstraktni, slabo-strukturirani sadržaj uobličuje u smislenu,
predočivu, konkretnu tj. razumljivu formu pa političke
metafore, i ne samo metafore, se i sastoje u projiciranju jasnijih tj. konkretnijih ideja u abstraktne ‘mete’ (tj.
pojmove kao što su ‘nacija’, ‘društvo’, ‘povijest’…). Stoga ne čudi da se, kada razmatramo vođinu retoriku, uglavnom moramo fokusirati na njegove povjesne analogije
(pa je i njihova odsutnost bitan indikator), njegove metafore nacije kao obitelji12 (ili nacije kao neke osobe, pri čemu
je ovdje i odsutnost, kao u struktualnoj lingvistici, bitno
obilježje), njegove metaforičke opise povjesnih tendencija, njegove metaforičke samo-opise, njegove sinegdohičke/
metonimičke izbore (tj. one dijelove/uzroke/simptome koje
vođa smatra reprezentativnim za cjelinu npr. društva ili trenutnog totaliteta društvenih pojava), no također i njegovo
eventualno korištenje višesmislica koje nam govori o tome
gdje on smatra da je kompromis nužan odn. gdje se konflikt može i mora ublažiti. Ovo bi se možda moglo shvatiti kao stanovita predrasuda u korist uglavnom filozofskog
pristupa razumjevanju vođine osobnosti preko tretmana
abstraktnih tema, tretmana u kojem se odražava vođina osobna (i uglavnom rudimentarna) filozofija povjesti, nacije,
društva i sl. No, ja smatram da pristup vođinom umu preko retoričkih figura koje on koristi implicira mnogo više
od bavljenja samo vođinom osobnom filozofijom. Taj
pristup implicira i po definiciji mora implicirati i bavljenje
vođinim psihološkim dizajnom.
Ilustriraću sada ovo sa dvije metafore koje je koristio Adolf
Hitler. Prvo, Hitler je u Mein Kampf na sljedeći način opisao široku narodnu masu (Die breite Masse eines Volkes)
kao objekt propagande:
“…duša široke narodne mase nema osjećaja za polovičnost
i slabost.
Poput žene (gleich dem Weibe), čije je duševno osjećanje
manje određeno razlozima abstraktnoga uma negoli nedefinljivom, emotivnom čežnjom za snagom koja ju nadopu-
Za detaljnu analizu Nietzscheove filozofije retorike, vidi Lawrence M. Hinman, Nietzsche, Metaphor, and Truth, u Philosophy and Phenomenological
Research (Vol. 43, br. 2, prosinac 1982, str. 179-199).
9
G. Lakoff, M. Johnson, Metaphors We Live By (The University of Chicago Press, Chigaco and London, 1980, str. 195-222). Zanimljivo je da Lakoff i
Johnson također kritiziraju subjektivizam, ali sa znatno slabijim naglaskom negoli objektivizam.
10
O ovome vidi detaljnije u mom radu Retorika u međunarodnoj politici (Dijalog, br. 2, 1999, Sarajevo, str. 149-169).
11
“Ne možemo razumjeti takve abstraktne i obuhvatne koncepte kao što su život i vrijeme ako ih ne objasnimo u terminima nečega što je poznatije. Znamo kako treba rezonirati o putovanju i resursima. Metafora nam omogućuje da takve moduse rezoniranja prenesemo na problematičnija područja, a
zaključci do kojih dođemo na osnovu metaforičkog rezoniranja mogu formirati osnovu za djelovanje”. Ovdje Chilton i Lakoff pojašnjavaju metafore vremena kao novca i života kao putovanja. Citat je sa str. 39, P. Chilton, G. Lakoff, Foreign Policy by Metaphor, u: Language and Peace, ed. Christina Schäffner i Anita L. Wenden (Dartmouth: Aldershot, Brookfield USA, Singapore, Sydney, 1995, str. 37-59).
12
George Lakoff, Moral Politics-What Conservatives Know That Liberals Don’t, (The University of Chicago Press, Chicago and London, 1996) je do danas neprevaziđena analiza korištenja metafore ‘nacije kao obitelji’ u američkom stranačkom diskursu. Lakoff objašnjava razliku između modela interaktivne obitelji pozitivnog roditelja i modela hijerarhijske obitelji dominantnog oca. Prvi model je, po Lakoffu, karakterističan za liberalno-demokratski
diskurs, a drugi za konzervativni, u okvirima američke stranačke politike.
8
92 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
njuje, i koja se prije priklanja snažnome negoli što ovladava
slabim, masa drži vladaoca dražim negoli onoga koji moli
i iznutra se osjeća zadovoljenijom naukom koji ne trpi nikoga pored sebe negoli tolerancijom liberalne slobode; …
Moć poimanja (percipiranja) ove velike narodne mase je
vrlo ograničena, moć shvatanja mala, no zaboravnost je velika. Zbog tih se činjenica svaka djelotvorna propaganda
mora ograničiti na mali broj važnih točaka i iste koristiti kao parole onoliko dugo koliko je potrebno da si i posljednji pojedinac može predočiti ono željeno…Onaj koji
želi pridobiti široku narodnu masu mora poznavati ključeve koji otvaraju vrata ka njenom srcu. Ime je tim ključevima ne objektivnost, dakle slabost, nego volja i snaga….”13
Drugim rječima, Hitler je u abstraktnu, po sebi slabo
strukturiranu temu ‘narodna masa’ projicirao jedan
konkretniji sadržaj. Tu temu je on metaforički opisao kao
ženu i to kao podatnu ženu, možda i mazohističnu, no u
svakom slučaju ženu ograničenih mentalnih sposobnosti koja reagira samo na moć i ponavljanje. Dakle, Hitler
nije imao lijepu sliku o narodu kojega je vodio. Možda je
imao čak i ružnu sliku o tom narodu kojemu je, u skladu sa
vlastitom metaforom, mogao ponuditi nešto sadizma, par
jednostavnih parola, i snažnu, netolerantnu, ‘mušku’ kontrolu. Eto imamo jednu metaforu iz koje možemo deducirati jedan komadić Hitlerove ličnosti, onaj komadić koji
je relevantan za Hitlerov odnos prema ‘narodu’, ali i prema ženama općenito, jer ova metafora implicira i određeni
doživljaj žene14.
Druga metafora potiče iz perioda Hitlerove akcije ponovnog zauzimanja do tada razvojačene Rheinske oblasti 1936-e. Naime, tada je Hitler dao sljedeću metaforičku
samo-deskripciju:
“Ja slijedim svoj kurs sa preciznošću i sigurnošću jednoga
mjesečara”15.
Drugim rječima, Hitler je sebe zamislio kao osobu koja
hoda u snu i čiji se cijeli bitni svjesni život sastoji u jednoj
vrsti hodanja u snu. Za takvu se osobu ne može reći da ima
ikakvu kontrolu nad svojim životom. Ona djeluje slijepo i
prema nekim dubokim, apsolutno neovisnim impulsima
koji drugima (a i samom mjesečaru) moraju ostati nerazumljivi. I ova je metafora vrlo neobična, a možda interpretabilna i kao projekcija patogene ličnosti. Jer, rječ je o ne-
kome koji očito voli noć, koji ne želi dnevni život i koji ne
želi ophođenje sa drugim ljudima, koji im želi ostati nejasan, mračan, snen. Primjetimo da se obje metafore tiču
tema koje su kompleksne i abstraktne te da je sasvim normalno da se javljaju metafore tj. da se abstraktni oblici prezentiraju putem ljudskom umu dostupnijeg i razumljivijeg
imaginarija koji nužno nosi individualni, izrazito subjektivni pečat.
Zašto su nas privukle te dvije metafore? Zašto baš u njima vidimo nešto bitno za razumjevanje Hitlerove ličnosti?
Što se tiče druge metafore, za nju bi odgovor mogao biti jasan. Ona predstavlja samo-deskripciju. No, takav odgovor
ne važi u prvom slučaju jer on ne predstavlja samo-opis.
Odgovor se, dakle, mora temeljiti na onome što smo rekli o idiosinkratičnosti figura kao i onome što smo rekli o figurama kao mini-projektivnim testovima. Dakle, mi vidimo da je Hitler umjesto da kaže ‘to je kao žena..’ za narodnu masu mogao reći nešto drugo. Ova slika ‘žene’ ne slijedi
naprosto izravno iz pojma narodne mase. Ona je, u odnosu
na pojam narodne mase, arbitrarna, slučajna, dakle subjektivna. Pojam narodne mase je odveć kompleksan da bi se
mogao reducirati na pojam ‘žene..’ Iz toga neposredno slijedi da je nešto iz Hitlera, od Hitlera, odgovorno za upravo ovu metaforu, za upravo ovu figuru. Mi i prepoznajemo
figuru tako što uviđamo da je ona ‘prevodiva’ na neki izraz
iz samog jezika kojemu pripada, da se ona, dakle, u načelu
tj. na prvi pogled može zamjeniti i izbaciti. Tek nakon što
na temelju ovoga faktora shvatimo da imamo figuru ispred
sebe možemo pristupiti poslu njenog tumačenja odn. poslu razumjevanja zašto, odnosno otkuda to da je subjekt X
koristio jedan idiosinkratičan oblik, figuru, kako bi nešto
saopćio o dotičnom (abstraktnom i kompleksnom) predmetu. I onda je moguće taj idiosinkratični oblik razumjeti
kao da dolazi iz dva izvora (subjekta i objektivnog odn. kolektivno poopćivog), pa, ako tumačenje ne uspije opravdati
idiosinkraziju nečim objektivnim, tj. za sve govornike prihvatljivim i poopćivim,16 onda ćemo doći do onoga što sensu stricto dolazi ‘iznutra’ odn. predstavlja projekciju čisto
subjektivnih sadržaja u dotičnu temu. Pri tome taj ‘subjektivni sadržaj’ ne moramo, naravno, niti osuditi niti proglasiti iracionalnim ili besmislenim. Tako bi se, otprilike,
mogao opisati skup razloga koji nas navode da u navedenim Hitlerovim metaforama vidimo isključivo manifestaciju njegove subjektivnosti.
Citat je iz Mein Kampf, a ja navodim prema: Der Nationalsozialismus. Dokumente 1933-1945. (izdao sa komentarom Walther Hofer, Fischer Taschenbuch Verlag, Frankfurt am Main, 1977, str. 20-21). Prijevod sa (Hitlerovog) njemačkog je moj.
14
Zanimljivo je da je jedan od prvih intelektualaca koji je ‘pročitao’ Hitlerovu osobnost bio Kenneth Burke, jedan od klasika suvremene američke teorije
retorike. Burke je još 1939. objavio izuzetno značajan ogled Retorika u Hitlerovoj knjizi ‘Mein Kampf ’. Za kratki pregled glavnih Burkeovih ideja iz tog
eseja, vidi Ljubomir Tadić, Retorika (Filip Višnjić, Beograd, 1995, str. 249-251).
15
Navod iz analize Hitlerove osobnosti koju je napravio američki Office of Strategic Services, prethodnik CIA-e, tokom Drugog svjetskog rata: A Psychological Analysis of Adolph Hitler. His Life and Legend, by Walter Langer with the collaboration of Henry A.Murr, Ernst Kris, Bertram D. Lawin. Izvor:
http://www1.us.nizkor.org/hweb/people/h/hitler-adolf/oss-papers/text/profile-index.html (posjećen 22. studeni 1999)
16
Npr. ako ne otkrijemo da figura koju Hitler koristi predstavlja uobičajeni idiom u njemačkom jeziku.
13
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 93
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Sada prelazim na jedan nešto detaljniji i zanimljiviji primjer.
20-og siječnja 1989. George Bush je, nakon položene zakletve, dao tzv. inauguralnu adresu, prvo zvanično obraćanje
naciji u svojstvu predsjednika. Pogledamo li pobliže taj govor, primjetićemo da se u skoro svakom od 28 odjeljaka govora nalazi metafora.17 Neke od tih metafora su
jednostavne, a neke su komplicirane, neke predstavljaju
uobičajene idiome, a neke Bushovu osobnu invenciju. Ja
neću napraviti detaljnu analizu tog govora nego dati samo
najbitnije crte iz kojih se može nešto deducirati o Bushovom karakteru, njegovoj osobnosti.
Već površan pregled adrese vodi do spoznaje da je Bushov
govor organiziran kao quasi-teološka rasprava. Govor
počinje molitvom, zazivanjem Oca Svemogućeg, a onda
se nastavlja opisom globalnih dešavanja u terminima prirodnih fenomena. U trećem koraku on prelazi na Ameriku, poimajući ju kao utjelovljenje vječnih moralnih načela
te govoreći o stanovitim devijacijama, grijesima koje Amerikanci čine. Sve do 20-og odjeljka on nastavlja govoriti o
klasičnim političkim temama, zadaćama vlade i sl., a onda,
počev od 20-og odjeljka, on daje svoj sud o ne-Americi, tj.
ostatku svjeta, kao i, naravno, odnosu Amerike prema neAmerici. Onda se govor ponovno vraća na temu vječnih
načela i završava sa metaforom povijesti kao knjige.
Iz činjenice da je Bushov govor organiziran na ovaj način
možda slijede dvije stvari. Naime, prvo, da je izrazito religiozan. A onda, drugo, da voli red, organizaciju i jasnu podjelu odgovornosti, dužnosti ili slično.
No, njegove metafore su svakako ono iz čega bismo morali moći iscrpiti najbitnije informacije o njemu kao osobi, a
ono što prvo pada u oči je veliki broj metafora. Dakle, mogli bismo pretpostaviti da se radi o vrlo imaginativnoj osobi, osobi bujne mašte. No, ono što je bitnije, a što samo
nešto detaljnija analiza može pokazati, je to da je Bush slab
u intelektualnom, dakle čisto eksplanatorno-logički-kognitivnom ophođenju sa metaforama. Npr. o općem progresu u areni međunarodnih odnosa Bush, u odjeljku 6,
govori pomoću metafore ‘osvježavajućeg povjetarca’ slobode. No, nakon toga, Bush na kraju tog odjeljka počinje
govoriti o vratima i o političkom progresu kao ‘hodanju
kroz široko otvorena vrata’. Prva slika implicira metaforu
vremena kao objekta koji se kreće, a druga slika implicira metaforu vremena kao statične linije duž koje se pojedine države, ili pojedinci, kreću. No, Bush također kaže da
(po pretpostavci tada, 1989, u vrijeme slobode) budućnost
izgleda kao vrata kroz koja se može izravno proći u sobu
sutrašnjice. Zapravo, upravo je obratno od onoga što Bush
kaže. Mi hodamo kroz vrata sutrašnjice u sobu budućnosti.
Drugim rječima, Bush se zapetljao u vlastite metafore.
Kao što sam spomenuo, u odjeljku 27 Bush govori o povijesti kao knjizi, no i ovdje pokazuje stanovitu intelektualnu
nespretnost, odnosno nesposobnost da koherentno izloži
jednu zbirku asocijacija potaknutu metaforom koju koristi. Bush kaže:
“No ja vidim povijest kao knjigu sa mnogo stranica i svaki
dan mi ćemo ispuniti jednu stranicu djelima nadanja i smisla. Novi povjetarac dolazi, stranica se okreće, priča se nastavlja. I tako danas počinje jedno poglavlje…”
Ono što je čudno, kao i intelektualno zbunjujuće u navedenom odjeljku, jeste dodatak metafore povjetarca. Jer, tkogod je čitao knjigu po vjetrovitom danu zna da povjetarac
pravi probleme. Povjetarac se ne odaziva na naš poziv da
nam pomogne okrenuti stranicu knjige koju pišemo. On
dolazi nepozvan i obično pravi probleme. No, Busha to nije
ni najmanje zbunilo ili potaklo na reviziju odjeljka.
Također, u odjeljku 23, Bush se obraća djeci pa onda kaže da:
“demokracija pripada nama svima, a sloboda je kao lijepi zmaj koji se može, pomoću povjetarca, popeti sve više
i više”.
Ne sumnjam da je Bush htio prilagoditi ovu metaforu
‘demokracije/slobode kao zmaja’ dječjem imaginariju. No,
metafora je neprilična. Jer, teško je zamisliti ‘zmaja’ kao
metaforu slobode upravo stoga što je zmaj izrazito kontroliran sa zemlje i što se može popeti samo do određene
visine. Možda bismo mogli reći da je sloboda lijepa kao
‘zmaj’, no upotreba metafore ‘zmaja’ očito ima vrlo neprikladne konotacije koje Bush nije uočio. Opet vidimo da je, u
logičko-analitičko-eksplanatornom smislu, Bushova metaforika podbacila. Da Bush ima problema sa logičkom koherencijom, pokazuje još jedan detalj iz njegova govora.
Prvo, on poziva slušatelje i nazočne da pognu glave i izreknu molitvu. No, u odjeljku 24, on o ulozi predsjednika kaže:
“Predsjednik nije niti princ niti papa, a ja ne tražim prozor
na dušama ljudi”. Molitva koju predvodi kao predsjednik ne
slaže se najbolje sa ovom posljednjom rečenicom.
No, kada ovaj čisto logički aspekt adrese ostavimo po strani,
ostaju ipak neke druge stvari. Npr. Bush poziva nazočne na
www.bartleby.com sadrži sve inauguralne adrese svih američkih predsjednika do sada. Ovđe je riječ o inauguralnoj adresi koju je izgovorio otac
današnjeg predsjednika SAD, George W. Bush-a. Veličina ovoga članka mi ne dopušta da zaplašim čitaoce psihološkim hipotezama izvodivim iz retorike
korištene u inauguralnoj adresi George W. Busha tj. današnjeg američkog predsjednika. Studenti naših seminara na Malti će svakako moći posvjedočiti
sa kolikom smo zabrinutošću te rane 2001 čitali ‘retoričke figure’ u inauguralnoj adresi Busha mlađeg. Do sada najbolju analizu i retorike i etike Georgea Bush-a Mlađeg nalazimo u Peter Singer (2004), The President of Good and Evil, New York: Dutton/Penguin Groop.
17
94 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
zajedničko djelo koje jeste djelo molitve. I on u odjeljcima
10 i 11 koristi retorička pitanja kojima se naglašava jedan
stav, no kojima se također pojačava kontakt sa publikom.
Tu je i odjeljak 19 gdje on kaže da on pruža svoju ruku “svojim prijateljima… u lojalnoj oporbi, predsjedavatelju Doma
i Vođi Većine”, koji su nazočni, čime opet pojačava kontakt
sa ljudima od krvi i mesa koji ga neposredno okružuju.
Za međunarodnu politiku najbitniji je odjeljak 21 koji govori o budućem odnosu prema Sovjetskom Savezu. Sjetimo se da je godina 1989-a, da Sovjetski Savez prolazi kroz
burne promjene na putu ka liberalizaciji, da zauzima sve
normalniji i prijateljskiji stav prema Americi, NATO-u, i
ne-komunističkom dijelu svjeta, kao i ne-komunističkoj
oporbi unutar komunističkog bloka. Naravno, Amerika
iza sebe ima negativno iskustvo bolnog rivalstva sa Sovjetskim Savezom, a možda su promjene u Sovjetskom Savezu samo jedna privremena varka18. Prema tome, Bush treba izraziti jedan vrlo suptilan, kompliciran stav prema Sovjetskom Savezu. On ne može sada u adresi reći npr. “da,
vidimo promjene u Sovjetskom Savezu, ali one su lažne”.
Takodjer ne može reći “da, vidimo promjene, ali će one uskoro prestati i vratiće se doba dikatature u Sovjetski Savez”.
No, nije baš u redu i naprosto reći “super, evo dolaze pozitivne promjene u Sovjetski Savez”, jer to bi se u tom trenutku moglo protumačiti kao pretjeran naivitet. U tom kontekstu, sa svim tim elementima u jednadžbi, Bush je ipak
usvojio vrlo balansiranu, taktičnu i fino višesmislenu formulaciju:
“Uvijek ćemo pokušavati govoriti jasno, jer iskrenost je
kompliment, no suptilnost, takodjer, jeste dobra i ima svoje mjesto. Održavajući snagu, stalnu snagu naših saveza i
prijateljstava širom svjeta, nastavićemo novu bliskost sa
Sovjetskim Savezom, u skladu sa i našom sigurnošću i napretkom. Netko bi mogao reći da naš novi odnos dijelom
odražava trijumf nade i snage nad iskustvom. No, nada je
dobra, kao što su dobri snaga i oprez”.
Dakle, zamislimo da je inauguralna adresa jedina manifestacija Bushove ličnosti. Zamislimo da, osim izlaganja te adrese jednog siječnja 1989, Bush nije niti iskazao niti uradio
ništa drugo (naravno, ovo je, logički govoreći, nemoguće).
Takodjer ćemo pretpostaviti da je Bush sam napisao svaku
riječ dotične adrese kao i da retoričke figure koje je koristio
ne predstavljaju bilo idiomatske izraze bilo tzv. ‘mrtve’ metafore. Onda ćemo, samo na temelju dotične adrese, moći
napraviti jedan psihološki profil Georga Busha kao izricatelja dotične adrese. Taj profil bi, dakle, rekao sljedeće:
George Bush je religiozna osoba koja misiju predsjednikovanja vidi u kontinuumu, dakle, nadovezujući se na
prošlost, ne praveći skokove. On je osoba koja voli red i disciplinu. On ima topao i izravan odnos sa drugim ljudima.
On se nastoji drugima prilagoditi i sa drugima se povezati. Osim toga, on je (sudeći prema velikom broju fonetskih
figura) pomalo estetski tip koji voli uživanje, koji voli da
se dobro opusti i igra. On takodjer može ispravno, provizorno reagirati na ‘sive’, neodređene situacije koje još uvijek
nisu čiste ili završene. No, kada pogledamo njegovu logičkoanalitičku komponentu, vidimo da George Bush ne pokazuje zadovoljavajuću performansu. On podbacuje. On nije intelektualno koherentan, on ne zna najbolje organizirati zahtjevnije kognitivne strukture.
Na ovo bi svatko odgovorio da ovo nije prava Bushova
osoba jer smo uzeli u obzir samo jednu njegovu adresu,
samo jedan govor koji on možda nije niti pisao. O problemu ‘ghost writer’-a (profesionalnih pisaca govora za obično
više političke ili vojne djelatnike) ću kasnije kazati nešto
više. No, ono što trebamo ovdje primjetiti je to da prigovor,
kako je formuliran, naravno stoji. Naravno da se radi o vrlo
parcijalnom stavu, o nečemu što je vrlo klimavo. No, od
nečega se mora početi. Mogli smo npr. početi od činjenice
da je G. Bush imao vrlo strogog oca kojemu se Georg, kao
dječak i adolescent, morao uvijek povinovati.19 Ili smo npr.
mogli poći od činjenice da prvo veliko postignuće Georga Busha predstavlja medalja za hrabrost koju je dobio za
svoj angažman kao pilot američke mornarice u Drugom
svjetskom ratu. Ili smo mogli poći od njegova samo-opisa danog u govoru prilikom prihvatanja kandidature za
predsjedničku utrku: “Ja sam čovjek koji na život gleda u
terminima misija….misija definiranih i misija izvršenih”. Ili
nešto slično. Od nečega smo morali poći. Ono što je važno
je da održavamo svjest o provizornosti naše hipoteze.
To što smo formulirali je jedna provizorna, privremena
hipoteza, zamišljaj, puko nagađanje koje se može vrlo lako
izmjeniti. No, bolje je imati neku hipotezu za početak nego
ju ne imati. Možda ćemo tu hipotezu morati promjeniti, a
možda ćemo zaključiti da smo imali posla sa vrlo zagonetnom osobom koja se nikako ne može smjestiti u neke kalupe i čije je ponašanje, verbalno i neverbalno, izrazito osjetljivo na situacijske faktore. No, taj zaključak, kao i svaki
drugi, možemo izvući tek nakon dugog i intenzivnog traganja za dodatnim informacijama koje indiciraju strukturu vođine osobnosti. Nakon što smo pogledali ovu inauguralnu adresu, ići ćemo dalje. Pogledaćemo mnoge druge
govore. Pa ćemo onda pogledati npr. dokumente iz srednje škole koji govore o George Bushu. Pa ćemo takodjer
Za dobar opis samoga kraja Hladnog rata, vidi Richard Crockatt “The end of the cold war”, u The Globalization of World Politics (eds. John Baylis and
Steve Smith, Oxford University Press, Oxford 1997, str. 89-106). Vidi također transkript CNN-epizode o kraju Hladnog rata iz CNN serije o Hladnom
ratu: http://cnn.com/SPECIALS/cold.war/episodes/23
19
Od ove bi činjenice pošli svi klasično obučeni psihoanalitičari.
18
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 95
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
razgovarati sa njegovim prijateljima, rodbinom, poznanicima, o tome kakav su dojam stekli o njemu. Ponekad vođe
same napišu zanimljive knjige koje takodjer manifestiraju njihovu osobnost. Pri tome naravno da ćemo poći od
zdrave pretpostavke da se osobnost razvija te da su, pod
utjecajem dramatičnih iskustava, moguće bitne strukturalne promjene jedne osobnosti. Nužno je izbjeći primitivni redukcionizam u razumjevanju drugih i svodjenje njihova karaktera na tri žeđi: za seksom, hranom i slavom/
novcem. No, osim ovog negativnog recepta, ja ne znam za
bolji. Ono što ja smatram pametnim je krenuti od nečega
što predstavlja dovoljno jasan i izravan izraz subjektivne vođine individualnosti, a to su idiosinkratičnosti/
specifičnosti njegova govora koje obično podvodimo pod
klasično-retorički okvir. Smatram da je dobro poći od govora, od izraza osobnosti kroz jezik, jer jezik je ipak najfinije sredstvo samo-izražavanja. Ovome dodajem faktor retorike jer to je onaj faktor koji još posebno reflektira vođin unutarnji, osobni svjet. Ne tvrdim da je ta refleksija savršena niti da ćemo uvijek sasvim jasno vidjeti vođinu
osobnost kroz retoriku koju on koristi. Prozor kroz koji
gledamo u vođin um će ponekad biti prljav ili će reflektirati
svjetlost sa značajnom distorzijom.20 No, metafore i mnoge
druge retoričke figure jesu nešto vrlo slično projektivnim
testovima osobnosti jer operiraju na temelju istih načela
i mehanizama.21 Upravo iz tog razloga retoričke aspekte
vođinog diskursa bismo i trebali tretirati kao male projektivne testove osobnosti. Osim toga, u načelu, ne možemo
neselektivno uzeti svaku vođinu rečenicu kao valjanu indikaciju njegovog psihološkog dizajna jer bi time proces
upoznavanja sa vođom postao izuzetno dugotrajan, skup,
kaotičan i iscrpljujući. Dakle, fokus na retoriku služi i kao
kriterij kojim se, za analizu, relevantni jezički podaci odvajaju od onih koji su manje relevantni.
nešto što je bilo vrlo blisko korektnom i dosta preciznom
predvidjanju razvitka međunarodnih odnosa na temelju
vođinog karaktera. Naime, James D. Barber je u svom New
York Times komentaru o Georgeu Bushu rekao da “bi nas
glad G. Busha za misijom mogla odvesti sve do pred samu
katastrofu…krajnja opasnost je rat. To je bila prva velika misija gosp. Busha.”22 Barber naravno nije izložio svoje predviđanje kao statistički procjenjenu hipotezu. On je
govorio o mogućnostima, no, njegov se govor ipak temeljio
na nekim informacijama o karakteru G. Busha. Ne zaboravimo pak da je Barber naprosto slušao i čitao govore G.
Busha te da je uglavnom na njima temeljio svoje sudove o
predsjednikovoj osobnosti.
Krajnja svrha ovog gledanja kroz prozor vođine retorike
ne mora nužno biti predviđanje njegova ponašanja ili
njegovih odluka. Jer, ponekad krajnja odluka (naročito
u modernim demokracijama) neće direktno reflektirati
vođin karakter nego će predstavljati kompromis sačinjen
od velikog broja različitih interesa. No, zanimljivo je da je u
Bushovom slučaju jedan znameniti američki psiholog dao
Vratiću se sada nekim metodološkim pitanjima. Obično
me, u vezi s ovom temom, pitaju: a što ako predsjednik ne piše sam svoje govore nego koristi ghost-writere, kao što je danas uobičajeno? To medjutim ponekad
jeste, a ponekad nije slučaj. Ovdje opet trebamo razlikovati različite slučajeve. R. Regan jeste često bio samo čitač
‘svojih’ govora. Govori su bili pisani za njega. No, mnogi
No, ne zaboravimo također da predviđanje nije niti glavni
niti jedini cilj upoznavanja sa osobom vođe.23 Mnogi drugi ciljevi su podjednako vrijedni. Primjerice, na vođinu retoriku se mogu fokusirati kako bih debatirao sa njegovom
filozofijom, sa filozofijom impliciranom tom retorikom.
Dakle, mogu eventualno pokušati, objavljivanjem nekoga
članka, promjeniti njegovu filozofiju o određenoj temi.
Drugo, mogu naprosto implementirati moje vlastito pravo
da izražavam svoj sud o određenim nosiocima moći. Imam
pravo da dam sud o predsjedniku pa je dobro da mogu
dati smislen i na nečemu utemeljen sud. Treće, mogu zbilja pomisliti da ‘ovakav’ vođa ne može donijeti ništa dobro.
Onda će moj govor služiti tome da se eventualno pokrenu
neki kontrolni mehanizmi, da se npr. upozori javnost, da se
pokrenu neki protesti ili slično. Četvrto, ovaj mi metod, ako
sam pregovarač, može pomoći u pregovorima, jer pregovori u kojima imam neku sliku o sugovornikovom karakteru
su vjerojatno i lakši i u prosjeku uspješniji od onih u kojima
to nije slučaj. Dakle, ciljevi su našeg bavljenja vođinom retorikom raznovrsni.
I naravno da ne bismo nikada smjeli zaboraviti da je ono što vidimo kroz ‘prozor’ naš zamišljaj/hipoteza. U tom smislu priznajem da je metafora retorike kao ‘prozora u vođin um’ na prvi pogled pretjerano objektivistička/esencijalistička, no budući je riječ o metafori, jer doslovno ne postoji prozor u
vođin um, podrazumjevam da moj naslov govori o ‘teorijskom, ili hipotetskom prozoru’, što ne sadrži objektivističke konotacije.
21
Naravno, ponekad se kreativni retorički izrazi ne mogu objasniti kao prosta projekcija relativno idiosinkratičnog sadržaja u ‘metu’ objektivnog, nestrukturiranog, od subjektivnih konotacija čistog predmeta. Ponekad, posebno u vrhunskoj književnosti, imamo posla sa stvaranjem jedinstvenog prostora koji kombinira i boji oba elementa u pođednakoj mjeri. Pri tome ‘metu’ i ‘cilj’ treba posmatrati kao dva input-a koji zajednički stvaraju jednu figuruprostor kao output. To je primjetio i majstorski opisao Mark Turner, uz Lakoffa i Johnsona vodeći američki teoretičar metaforičkog jezika. Vidi njegovu
izvanrednu studiju The Literary Mind (Oxford University Press, New York/Oxford, 1996, posebno str. 57-84). No, ova činjenica ne predstavlja zapreku
za korištenje retoričke analize u svrhu koju u ovom članku zagovaram.
22
James D. Barber, George Bush: In Search of a Mission, u The New York Times (Jan 19 1989, str. 31).
23
Potrebno je naglasiti i da, prema nekim psihološkim teorijama, analiza vođine retorike u stvari vodi do pronalaska tzv. kolektivnih fantazija za koje
dotična retorika služi samo kao manje-više neutralna “glasnogovornica”. Lloyd DeMause, čija je metoda tzv. analize fantazija značajno utjecala na moje
poglede, formulirao je jednu takvu vrstu psihološke teorije. O DeMause-ovoj teoriji te implikacijama koje ona ima za teoriju preventivne diplomacije,
vidi u mom radu Leaders’ rhetoric and preventive diplomacy: issues we are ignorant about, u: Knowledge and Diplomacy (ed. J. Kurbalija, DiploProjects,
Malta 1999, str. 111-121).
20
96 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
predsjednici, i mnoge vođe, naprosto vole izreći svoju, a ne
tuđu misao. To svatko voli. Naravno, neke vođe su samosvjesnije u tom smislu. Neke ne dopuštaju drugima da imaju preveliku kontrolu nad njihovim govorima, a neke su
opet kooperativne i vole da im se pomogne. U svakom
slučaju, vjerojatnije je da će vođa imati znatan utjecaj na
proces pisanja govora nego da neće. Osim toga i u slučaju
Regana možemo pretpostaviti da je njegov ‘ghost-writer’
bio uspješan onoliko dugo koliko su njegovi odn. Reganovi
govori bili, na jednoj dubljoj i prešutnoj razini, u skladu sa
Reganovim karakterom.
Također, često sam čuo sljedeće pitanje: zar nije pametnije očekivati da će vođa svoje misli prilagoditi onome
što drugi žele čuti, a neće izraziti samoga sebe izravno
i iskreno? Pa, u ovom slučaju glavno je pitanje tko su ti
‘drugi’ i kome smatramo da se vođa prilagođuje. Opet je
slučaj takav da, naravno, postoje osobe koje se vole prilagoditi drugima ili nekom izvanjskom standardu za kojega smatramo da su ga postavili drugi. No, postoje osobe
koje to ne vole, koje vole same postavljati standarde i davati svoje mišljenje. U svjetu politike možete naravno biti
višesmisleni, no ne možete biti višesmisleni uvijek. Nekad
morate dati svoje mišljenje o određenom problemu, a u biti
je političkih problema da obično polariziraju grupe na zastupnike dva, ili tri, tipična načina rješavanja tih problema.
Prema tome u svjetu politike ne možete na duži rok ostati neutralni. Prije ili poslije nekoga ćete morati ‘povrijediti’ odn. moraćete učiniti ili reći nešto što se mnogima neće
svidjeti. U državama sa jakom tradicijom i kulturom liderstva, kao što je SAD, pogotovo ne možete očekivati da će
oni od kojih se očekuje da vode slijediti nečije mišljenje, ili
raditi na stvaranju dojma da se prilagođuju drugima. U svakom slučaju, situacija u kojoj vođa, ili bilo tko, izriče nešto
sa čime se on nedovoljno identificira, ili što odražava neku
drugu osobu, je vrlo rizična za vođu, jer vrlo je vjerojatno da
će vođa, ako, što je sasvim logično, nekada manifestira svoj
autentični karakter, biti tada pojmljen kao i inkonzistentan i prijetvoran. Prema tome, opet se ne trebamo plašiti
da će nas analiza vođine retorike neočekivano udaljiti
od vođinog uma/duha, odnosno da će nas, na duži rok,
odvesti u posve krivom pravcu.
Još jedno pitanje koje bi se moglo u ovom kontekstu
postaviti je ono o karakteru teorije osobnosti pod kojom
treba provesti analizu vođine retorike. Koja teorija osobnosti će najuspješnije preuzeti podatke koje je isporučila
analiza vođine retorike? Ili, koja je teorija osobnosti najadekvatnija? Ja smatram da je to pitanje u trenutno relevantnom kontekstu možda suvišno. Naime, moguće je
odgovoriti na to pitanje, u ovom kontekstu, na dva načina.
Prvo, postoje dijelovi teorija osobnosti koji će zasigurno
biti od koristi u formuliranju slike osobnosti koju sugerira analiza retorike. Naime, neki dijelovi nekih teorija osobnosti su zasigurno dio zdravog razuma tj. jednog skupa
pretpostavki o drugim ljudima koje je većina ljudi spremna
prihvatiti već na temelju činjenice da raspolažemo jednim
bazičnim mentalističkim vokabularom kao i činjenice da
smo rasli zajedno s drugima i većinu smo budnoga života
okruženi drugima. U tom smislu će vjerojatno svaki profil
neke osobnosti sadržavati dihotomiju izmedju introvertiranog i ekstrovertiranog tipa. Takodjer će svaki profil vjerojatno sadržavati dihotomiju izmedju reaktivnog i proaktivnog tipa. Naime, relativno je lako osjetiti razliku između
osobe koja uglavnom samo reagira i one koja pokreće inicijativu, planira budućnost i sl. Također većina teorija, a
samim tim i svaki psihološki profil, sadržavati će neki kontrast povučen između osobe koja se oslanja uglavnom na
emocije, ili neko čulo koje zovemo intuicijom, i osobe koja
se u velikoj mjeri oslanja na svoje racionalne planove ili
kalkulacije i sl. Također svaki bi profil trebao spomenuti
nešto o općem pojedinčevom odnosu prema drugim ljudima, npr. da li je, ako se već u znatnijoj mjeri odnosi prema drugima, skloniji povjerenju ili pak nekoj vrsti nepovjerenja, ili čak paranoje. I naravno, zdrav razum lako razlikuje one koji imaju razvijen osjećaj identiteta od onih koji
ga nemaju. Neki ljudi naprosto nikada ne uspiju definirati ono što oni smatraju svojim središnjim interesom, ili zanimanjem ili ciljem. Nadalje, očito je da bismo vjerojatno
mogli pronaći teorije koje naročito fino razvijaju pojedine od navedenih faktora. Za dihotomiju ‘ekstrovert-introvert’ imamo Junga i Eysenka. Za faktore povjerenja i
identiteta imamo do danas neprevazidjene analize Erika H.
Eriksona.24 Za faktore proaktivnosti i reaktivnosti spomena je naročito vrijedan već spomenuti James D. Barber
koji je predsjedničke osobnosti analizirao uzimajući u obzir tri faktora: stil (da li su npr. više retoričari, a manje radnici?), pogled na svjet (tj. kakva im je ideologija, kako vide
sebe i druge?), karakter (da li su aktivni, ili pasivni, i da li su
pozitivni, ili negativni?, to jest, da li pokreću akcije i da li
onda uživaju u rezultatima tih akcija?).25
Na primjer, Barber je Busha (starijeg) klasificirao kao aktivno-pozitivnu osobnost, u smislu karaktera, kao i Kennedy-a, Clintona i Geralda Forda. W. Wilsona i R. Nixona
je klasificirao kao aktivno-negativne, dakle uglavnom nesposobne da uživaju u rezultatima svoga rada. No, što se
tiče pitanja klasifikacije, dobro je sjetiti se Allportovih rječi o osobi kao novoj metafori, sa kojima smo počeli ovaj
ogled. Naime, nitko se ne da u potpunosti podvesti pod
Vidi npr. Erik H. Erikson, Identität und Lebenszyklus (Suhrkamp, Frankfurt am Main, prevela Käte Hügel, 1994).
James D. Barber, The Presidential Character: Predicting Performance in the White House (druga edicija, Englewood Cliffs, N.J.: Prentice Hall, 1972).
Knjiga je kasnije više puta reprintovana.
24
25
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 97
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
jednu shemu klasifikacije. U objašnjavanju, ili profiliranju drugih, važno je stalno imati na umu da se radi o pojedincima, o individualnostima, dakle o ljudima koji nose u
sebi nešto posebno, nešto zasebno, što se ne može pronaći kod drugih. To bi ujedno bio drugi mogući tip odgovora na pitanje o, za podatke kakve nudi analiza retorike, najadekvatnijoj teoriji osobnosti. Zanimljivo je da bismo, u
ovom drugom smislu, G. Busha mogli emfatično definirati njegovim vlastitim retoričkim figurama kao, primjerice,
onoga koji bi demokraciju tretirao kao što ‘djeca tretiraju zmaja’, ili kao onoga koji bi ‘prvo prošao kroz budućnost pa onda ušao u sutrašnjicu’ i slično. Za to što
je posebno/zasebno za Busha, kao i za svakog pojedinca,
Allport je imao izvanredno prigodan pojam- “proprium”.
“Proprium” naravno nije stalan. U zbilji, naša su sopstva
multipla, sačinjena od više komponenti koje se ponekad
posvađaju, a ponekad, suptilnim unutarnjim pregovorima,
pronadju zajedničku rječ.
Ne bismo niti trebali zaboraviti da je izražavanje mišljenja
o nekom pojedincu, radilo se o predsjedniku ili nekom nižega ranga, također stvar dobrog ukusa i takta. Ponekad
odveć glasno razmišljanje o vođinom profilu može djelovati kao ‘proročanstvo koje se samo-ispunjava’ i stoga je dobro biti oprezan u tom pogledu. Naravno, i to kako vođa
može reagirati na otvorenu kritiku bi trebalo biti uključeno
u analizu njegove osobnosti.
Sve u svemu, da bismo razumjeli međunarodnu politiku moramo prije svega razumjeti njene glavne aktere, a
da bismo njih razumjeli moramo se fokusirati prije svega na njihovu retoriku. Današnje obrazovanje (i u Americi i u Europi i na Bliskom i Dalekom Istoku) nas ne pri-
prema dovoljno za taj tip tročlanog razumjevanja niti za taj
tip mentalnog stava tj. fokusa. U tom smislu, glavna poanta
mog izlaganja glasi ‘vratimo se u 1777!’, kada je Joseph Priestley naglasio da
Figurative speech is indicative of a person’s real feelings
and state of mind, not by means of the words it consists
of, considered as signs of separate ideas…but as circumstances naturally attending those feelings which compose
any state of mind. Those figurative expressions, therefore,
are scarcely considered and attended to as words, but are
viewed in the same light as attitudes, gestures, and looks,
which are infinitely more expressive of sentiments and
feelings than words can possibly be.26 (prijevod se nalazi u
referenci 26 na kraju teksta), ili u 1688-u, kada je Bernard
Lamy rekao da:
Pošto mi uglavnom govorimo samo zato da bismo preneli na druge naša osećanja i naše ideje, razumljivo je da će
dejstvo našeg govora biti jače ukoliko je on figurativan,
što će reći ukoliko mu damo obeležja naših osećanja,27
odnosno, u svakom slučaju, u doba kada se veza izmedju
retorike tj. figurativnosti, na jednoj strani, i individualnosti tj. karaktera, na drugoj, skoro instinktivno prepoznavala.
DRAŽEN PEHAR (ZENICA, 1967.) – DIPLOMIRAO FILOZOFIJU S GRČKIM JEZIKOM I KNJIŽEVNOŠĆU U ZAGREBU.
MAGISTRIRAO DIPLOMACIJU 1997. NA MEDITERANSKOJ
AKADEMIJI (MALTA). U ENGLESKOJ (ŠKOLA ZA POLITIKU,
FILOZOFIJU, MEDJUNARODNE ODNOSE I OKOLIŠ - SPIRE,
SVEUČILIŠTE KEELE,) RADI DOKTORAT O VIŠESMISLENIM
MIROVNIM SPORAZUMIMA.
“Figurativni govor indicira prava osjećanja i stanje duha jedne osobe i to ne putem riječi, od kojih se sastoji, uzetih za znakove ođelitih ideja… već
uzetih za okolnosti koje prirodno prate ona osjećanja koja tvore svako stanje duha. Te, dakle, figurativne izraze ne treba promatrati i shvatati kao riječi
nego ih treba gledati u istome svjetlu kao stavove, geste i poglede koji su za sentimente i osjećanja beskonačno mnogo izražajniji od riječi”. Ovaj navod
prema Brian Vickers, In Defence of Rhetoric (poglavlje 6: The Expressive Function of Rhetorical Figures, Clarendon Press, Oxford, 1997) str. 304. Ova
Vickersova knjiga predstavlja svakako glavni izvor za obnovu i oživljavanje retoričke tradicije, a teza koju sam u ovom članku branio može se tumačiti
kao primjena duha Vickersove generalne teze na jednu posebnu, no bitnu oblast. Također, bilo bi neprimjereno ne spomenuti nastojanja Marka Turner-a da oživi retoričku tradiciju i poveže ju sa temama i teorijama društvenih znanosti u obliku ‘kognitivne društvene znanosti’; za Turner-a vidi, Turner (2001), Toward the Founding of Cognitive Social Science, Chronicle of Higher Education, 10 svibanj, vol. 48, br. 6; Turner (2001), Cognitive Dimensions of Social Science, Oxford/New York: Oxford University Press; i Turner (2002), The Cognitive Study of Art, Language, and Literature, u ‘Poetics Today’, 23:1, str. 9-20.
27
Navedeno u G. Genette, Figure, op. cit. str. 58.
26
98 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Demokratski nacionalizam:
reprodukcija elita i
bosanskohercegovački
dominumi
Dva konteksta, etno-nacionalni i pseudoalternativni kao specifična
bosanskohercegovačka dijalektika kontekstualizma na taj način vrši
magnetizovanje čitave društvene zbiljnosti na polariziranoj osnovi
prividne političke ravnoteže kao statusa quo. Svako manifestovanje
političkog (ovisno o korištenom diskursu, naravno) biva privučeno jednim
od ova dva dijalektička pola, čime gubi sam politički karakter, utapajući
se u kontekstualnu određenost i relativiziranu vrijednosnu kvalifikaciju
koja proizilazi iz apsolutne društvene dominacije kontekstā, bilo
etno-nomoloških ili pop-kulturnih/pseudoalternativnih
Eldar Sarajlić
Opet Dayton.
Dva rukavca bespuća
Pisati bilo šta o modernoj Bosni i Hercegovini, danas je,
ukoliko se želi imati praktičnog odjeka vlastitih riječi, skoro nemoguće bez jasne i konkretne eksplikacije društvenog stanja kao rezultata jedne stvari – Daytonskog sporazuma. No, hiperprodukcija daytonske kritike koja ne bi rezultirala konkretnim političkim posljedicama, bez obzira
na snagu, privlačnost pa i samu srž kritike, neće imati pozitivnog rezultata. Naravno, ovdje je Dayton tek egzemplar,
odnosno pečat aktivnosti međunarodnog faktora u kreaciji savremene BiH; njime se ne iscrpljuje tumačenje, niti on
predstavlja jedinu referencu interpretacije – cijeli niz međunarodnopravnih napora na kreiranju prihvatljivog političkog okvira za egzistenciju Bosne i Hercegovine, počev s
britanskim posredovanjem, oličenim na primjer u VanceOwenovoj i kasnijim misijama, isto tako predstavlja odjek
aktivnosti koje ovdje svodimo na zajednički imenilac; Day-
ton je tu tek vrh ledenog brijega, no sociološka konstelacija
koju on simbolizira svojim faktičkim i stvarnosnim uozbiljenjima “na terenu” ima svoja uporišta, kako u svakodnevnoj politici, tako i u povijesnim obrascima o kojima je isto
tako često bilo govora, i koji su bili predmet, kako kritike,
tako i određene aksiološke apsolutizacije.
Govor o Daytonu je, dakle i govor o međunarodnoj zajednici u BiH. Ne samo u smislu u kojem je ona bila “subjekt” bosanskohercegovačke skorije povijesti, već i u području tumačenja koje nastoji odrediti, ili barem osvijetliti nomološku ravan “bosanskog problema”, postavljajući na
taj način adekvatne osnove za jednu interpretaciju koja
će, ukoliko bude (a trebala bi biti) dekonstruktivistička
u diskurzivnom, biti ipak konstruktivistička u socijalnom i političkom smislu. Danas je, s obzirom na to, prilično teško govoriti o međunarodnom faktoru u Bosni i Hercegovini u kontekstu trenutne političke situacije, a da se
ne osjeti nelagoda zbog dvaju različitih tumačenjskih rukaSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 99
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
vaca koji nam se pojavljuju na horizontu. Tvrditi, u maniru teorije zavjere da je međunarodni faktor dominantni
“krivac” za postojeće socijalno-političko stanje BiH, u
dobroj mjeri amnestira lokalni faktor od onog nivoa odgovornosti koji objektivno zaslužuje; diskurzivni trendovi u
regiji često zapadaju u ovu klopku, interpretirajući svoje “postmoderne” pozicije iz ugla popularne “kritike balkanističkog diskursa” kakav je stvoren briljantnim mišljenjem
Marije Todorove i njenih teorijskih nasljednika/sudrugova,
poput Vesne Goldsworthy, Milice Bakić-Hayden, Tomislava Z. Longinovića i drugih.1 Kvalitet originalne saidovske
kritike “balkanizma” kojeg je eksplicirala Todorova poslužio je na taj način kao adekvatan plašt za onu vrstu mišljenja koja je, uvjetovana vlastitim političkim ciljevima bila
odvažna da odgovornost za faktičko zlo kojim je odisao
Balkan devedesetih predstavi dominantno kao “diskurs”,
egocentričnu zapadno-evropsku relacionu praksu spram
kulturnog prostora Balkana. Ovaj prostor (kao konkretna
politička zbilja) je u toj vrsti mišljenja tek objekt evropske
manipulacije diskursom i naracijom koji su proizveli puku “reprezentaciju” imaginarne zaostalosti – zbiljnost u ovom povratnom diskursu koji je često nekritički bivao uklopljen u mnogo širi i odgovorniji kurs kritike balkanizma, izvučena je kao ćilim ispod tereta reprezentacije s
kojom jeste ili nije korespondirala, čime se glatko prelazilo preko vlastite odgovornosti za kreaciju kako zbilje tako i
reprezentacije kao takve.
S druge strane je isto tako neispravno, ali i moralno netačno, odgovornost za oboje, i realnost i reprezentaciju
Balkana kao “tamnog vilajeta” držati na plećima “Balkanaca” - domicilnih političara i decision makera čija direktna djelovanja ostavljaju (kako se čini) najviše uticaja na
savremenu balkansku realnost. S te strane, uloga i položaj
onog subjekta koji se naziva “međunarodnim faktorom”,
kao eksponenta i praktičnog realizatora (zapadno)evropskog mišljenja spram savremene verzije “istočnog pitanja”
moraju biti adekvatno i racionalno procijenjeni, kako bi se
na najbolji mogući način interpretirala politička i društvena zbiljnost balkanskih zemalja, bez ideološkog skretanja u
ovaj ili onaj diskurzivni tabor.
Takva jedna analiza, koja bi na znanstveno utemeljen način
procijenila međusobna prožimanja ali i zasebna djelovanja
oba subjekta interpretacije i prakse, prije ili kasnije bi dovela do pitanja omjera odgovornosti za posljednju balkansku krizu, čiji je Bosna i Hercegovina najvidljiviji reprezentant.2 Ovaj tekst ne predstavlja takav pokušaj. On,
međutim predstavlja jednu prizemniju i mnogo jednosta1
vniju interpretaciju onoga što je u samom naslovu nazvano
demokratskim nacionalizmom – autonomnim fenomenom kao vanbračnim djetetom elite oba ranije pomenuta subjekta: međunarodnog i domaćeg. U tom braku,
kako će se pokazati, međunarodni elitni faktor je bio “donator sjemena” (katalizator ex utero) a lokalni - oličen u
elitama kao reproduktivnim organizmima – nosilac (realizator in utero) diskurzivne ljubavi s tragičnim pedagoškim
posljedicama po “fetus”.
Kada je riječ o politici u Bosni i Hercegovini, i njenoj kritici
kao konstituensu koji je određuje u njenom demokratskom
poimanju, kakvo raspoznajemo u zapadnoj političkoj misli, potrebno je pred sobom imati jasne objekte razmatranja; odsustvo zdravog politiziranja u današnjoj BiH interpretatore često zna odvesti na pogrešan kolosijek, onaj na
kojem se mnogo više govori o čisto manifestacionim produktima određene politike ili njenog odsustva kao hermeneutskog objekta. Tu se konkretna eksplikacija u najvećoj
mjeri gubi, razvodnjena usamljenom estetskom dimenzijom “političkoga” kao egzistencijalne odrednice današnjeg
bosanskohercegovačkog društva. Tako vrlo često imamo
žustre rasprave o određenoj politici bez imalo “političkog” u sebi; estetika je u ovom slučaju neumoljiva: politika kao “antropološki prostor” u pred-postmodernoj (Puhovski) Bosni i Hercegovini predstavlja dominantno komercijalno bojno polje, područje razmjene usluga, dobara
i estetskih simbola u funkciji kasnije materijalne konkretizacije i konstrukcije uvjeta za reprodukciju patrimonijalne
etničke elite i njenih kulturoloških ekstrakata.
U takvom socijalnom prostoru, koji se od strane samih
aktera-kreatora, donekle pretenciozno određuje “političkim”, stvoreni su separatni obrasci reprodukcije dvaju elitnih grupacija: prve, koja ima karakteristike nacionalnog mainstreama, s legitimizmom demokratske “volje naroda” i oslobađanja od sprege komunizma;
i druge, koja figurira kao strukturni refleks ove prve, s
nominalno (i estetski) suprotstavljenim političkim/kulturološkim određenjem, ali uz isti karakterološki obris.
Politička dijalektika kao autonoman političko-kulturološki
izraz različitih društava koja se određuju dinamičnim, za
razliku od trenutne Bosne i Hercegovine, u idealnom slučaju bi trebala rezultirati stvaranjem specifičnog sociološkog “međuprostora” kojeg često određujemo “politikom”,
međutim, kako će se kasnije pokazati, dinamizam ovako
konstruiranog političkog u BiH rezultira u najvećoj mjeri inercijom i odsustvom istinske društvene kreacije kao
apsolutnog uvjeta politike uopće. Prostije rečeno, bosan-
Marija Todorova, Imaginarni Balkan Beograd, 1998; Balkan kao metafora: između globalizacije i fragmentacije, ur. Dušan I. Bijelić & Obrad Savić, Beograd 2003; Vesna Goldsworthy Izmišljanje Ruritanije: imperijalizam mašte Geopoetika, Beograd, 2000; Milica Bakic-Hayden: Nesting Orientalisms:
The case of Former Yugoslavia, Slavic Review 54, no. 4, Winter 1995, pp. 917-931.
2
Iako nisam potpuno siguran da je do sada objavljena slična ekstenzivna analiza, mislim da su razni pokušaji često zapadali u pojedinačne rukavce, zaboravljajući cjelinu kao ključ istine. Ipak, jedno od nedavno objavljenih djela tu stoji kao respektabilan izuzetak: Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne Brendana Simmsa (Buybook, Sarajevo, 2003).
100 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
skohercegovačka politika u svijetlu teorije elita, koja bi
se dala okarakterizirati u paretovskom smislu kao “groblje aristokracije” danas se pojavljuje prije kao “groblje
apstrakcije” - prostor apsolutne simulacije političke dinamike i donošenja unaprijed determiniranih kontekstualnih odluka.
Hannah Arendt je, u klasičnom habermasovskom stilu o
politici govorila kao o “natalnosti”, slaveći početak kao načelo koje istinski određuje politiku i, na određen način,
pruža nadu čak i u vremenima kojima je i sama svjedočila: ‘’...ostaje činjenica da su kriza našeg vremena i centralno
iskustvo o njoj, na površinu iznijeli potpuno nov oblik vladanja koji će, kao mogućnost i uvijek prisutna opasnost,
isuviše je vjerovatno, ostati s nama i dalje. ... Ali tu ostaje
i istina da svaki kraj u historiji nužno sadrži nov početak;
početak je obećanje, jedina “poruka” koju kraj uopšte može
dati. Prije nego postane historijski događaj, početak je vrhovna moć čovjeka; politički, on je identičan sa slobodom
čovjeka. ... početak je zagarantovan svakim novim rođenjem; ustvari, on je svaki čovjek.’’ (Arendt, 1973). Početak
kao manifestacija djelatne moći čovjeka i realizacija jednog
krila kozmičke dijalektike mišljenje-djelovanje koju je filozofija na ovoj vertikali kao vrhuncu autentičnog evropskog
mišljenja političke komunikativnosti (Habermas-Arendtova) ostvarila, prema Arendtovoj, moguć je svuda i u svako
vrijeme, neovisno od uvjeta “na terenu”, bili oni uvjeti vladavine tajne policije ili autoritativne partije – on je moguć
s rođenjem svakog čovjeka. U kolikoj mjeri je ovaj princip
shvaćen kao osnov čovjekove socijalne egzistencije svjedoče riječi još jedne dive evropske filozofske misli, Agneš Heler. Ona je o tom tumačenju Arendtove napisala slijedeće:
‘’Da bi pojačala svoju tvrdnju, Arentova je morala da proširi pojam djelovanja sa polja političke filozofije na polje fundamentalne ontologije. Djelovanje nije samo političko djelovanje, koje može sasvim da nestane u mračnim vremenima. Sve vrste interakcije između ljudskih aktera jesu djelovanja u fundamentalno-ontološkom smislu riječi. ... Razlika između strogo političkog djelovanja uopšte, međutim
jeste važna. Djelovanje kao takvo, posjeduje ontološki
status, dok je političko djelovanje vezano uz uslov slobode. U činjenici nataliteta, kaže Arentova, “ontološki je
ukorijenjena moć djelovanja”.3
Za bosanskohercegovačku politiku nakon Daytonskog sporazuma, tumačeći je u kontekstu “natalnosti” možemo reći
da je utemeljena u određenom, socijalno dominirajućem
‘ontološkom vakuumu’, u kojem je svako “natalno” djelovanje onemogućeno ispraznošću dijalektičkih obrazaca koji
su na djelu, kao i unaprijed omeđenim prostorom “političkog” koje je rezervirano samo za modele određene tom
dijalektikom; takva ontološka iščašenost rezultat je specifičnih uvjeta nastanka moderne države Bosne i Hercegovine
i modulā njene međunarodno-političke utvrđenosti i uslovljenosti. Ti moduli, nužni za interpretaciju samouvjerene
tvrdnje o odsustvu stvarne “političnosti” u bh. društvu,
pojavljuju se kao autonomni povijesni momenti i konstelacije širih (geo)političkih elemenata. Ovdje će se razmatrati kao splet uvjeta koji su doprinijeli “emigraciji političkog”
sa prostora BiH i stvaranju jedinstvenog elitnog pseudoantičkog eksperimenta čiji smo svakodnevni svjedoci.
Topos Nihili.
Redistribucija Bosne i Hercegovine
Hipotetsko dokazivanje “ontološkog vakuuma” kojeg tvore
elite i u kojem je nastanjena postojeća bosanskohercegovačka političnost, poziva se najprije na one “organske” procese koji su pratili početak i vrhunac ratnih zbivanja na prostoru BiH. Kada kažem “organske”, u prvom redu mislim na
svu onu ovjenčanu praksu biološkog sjedinjavanja različitih socijalnih faktora koji su, tokom agresije na BiH, vrhunili u etničkom apsolutizmu – u prvom redu ove interpretacije, osim teologizacije politike (ili politizacije teologije?)
– čiji je politički ethnos bio samo kruna – možemo naći
specifičnu vezu poretka i teritorije, kao znaka i označenog,
odnosno Imena i Biti, kako se već ova veza tumači u tradiciji filozofske misli, kako u Evropi tako i na istoku. Tu se
pojavljuje prostorna dimenzija zakona, u karakterističnom
schmittovskom određenju veze između poretka i njegove
lokalizacije, koja ovdje igra ključnu ulogu. Pojam nomosa
u ovom konceptu izranja kao centralni odnosni pojam prisvajanja i tumačenja prostora kao poretka i poretka kao
prostora kojeg nastanjuje određena zajednica.
Kako će je Schmitt autentično rastumačiti, nomos kao odrednica prisvajanja u ovom smislu ‘’podrazumijeva spacijalizovan poredak (Raumordung) zato što na prvom koraku
odvaja unutrašnjost od spoljašnosti i tako predhodi unutrašnjim procesima distribucije, redistribucije, proizvodnje
i eksploatacije. Nijedna institucija, kao ni bilo kakvo zakonodavstvo, nisu zamislivi bez predhodnog razgraničavanja,
bez obezbjeđivanja “osnovnog prava” na tlu. ... “Tako je nomos” precizira Šmit, “neposredna forma zahvaljujući kojoj politički i društveni poredak ljudi postaje prostorno vidljiv, on je prvo premjeravanje i raspodjela pašnjaka (Weide, nomé), odnosno on je prisvajanje zemlje, kao i konkretni poredak koji to podrazumijeva...’’4 Ranih devedesetih,
u osvit sukoba za teritorij, Bosna i Hercegovina je u određenoj mjeri figurirala kao ultimativni pašnjak bez vlasni-
3
Agneš Heler Hana Arent o tradiciji i novim počecima, u zborniku Zatočenici zla: zaveštanje Hane Arent, ur. Daša Duhaček i Obrad Savić, Beograd,
2002, str.280 – 283.
4
Carl Schmitt, Der Nomos der Erde, 30-40 u Grigoris Ananidis Karl Šmit na Kosovu ili rat uzeti ozbiljno, Balkan kao metafora, Beograd 2003.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 101
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ka; ekspresna disolucija šireg političkog okvira i složen (geo)politički položaj same BiH kreirali su njenu reprezentaciju kao prostor “konačne spacijalizacije” (balkanizacije?)
koji je trebalo nanovo odrediti u esencijalističkim terminima etničkih prerogativa koji su dobili na snazi i apsolutnom političkom legitimitetu. Esencijalistički momenat je
i Schmittu u tom kontekstu veoma bitan. Grigoris Ananidis tvrdi upravo da i za Schmitta ‘’... bivstvujuće, konkretnost i supstancija nomosa proizilaze iz esencijalističke korelacije prostora i poretka (Ananidis, 2003). Sam Schmitt,
kako dalje obrazlaže Ananidis, ‘’... ne povlači za sobom svođenje sámog prostora na “konkretno bivstvujuće”...’’ Ono
što kod njega međutim izbija u prvi plan jeste sam akt, čin
prisvajanja zemlje, kao bitno politička a ne prirodna činjenica koja utvrđuje legitimitet kao produženi efekat moći.
Radikalno zadiranje Političkog u prostor Bosne i Hercegovine u ovom kontekstu bilo je predstavljeno posljednjim
supstancijalnim političkim aktom u BiH – ekstazom političkog etniciteta nakon perioda njegove “inkubacije”, kao vrhuncem političke i socijalne napetosti s očekivanom rezultantom: etničkim sukobom za političku određenost prirodnih činjenica datog geografskog prostora.
Koncept nomosa, u schmittovskom razumijevanju, kako je
to pokazao Gary Ulmen5 podrazumijeva percepciju određenog prostora kao cjeline. Historijski posmatrano, nomos
je, od doba prije velikih otkrića u 15. stoljeću bio prostorno određen. Zakonske formulacije, kao jedinstvo poretka
i prostora (order and orientation) bile su rezultat prisvajanja zemljišta, bilo da se radilo o osnivanju gradova, vojnim
okupacijama, stvaranju kolonija...itd; ‘’Prisvajanje zemljišta’’ piše Ulmen, ‘’bilo je kategoričkog karaktera – radilo se
o predstavama internog i eksternog, mog i tvog, privatnog
i javnog zakona, imperije i dominiuma. Prisvajanje zemljišta stoga predstavlja prototip pravnog poretka, upravo zato
jer stvara najradikalniji zakonski izraz’’ (Ulmen, 1993). U
kontekstu početaka ratnog sukoba kao jednosmjerne agresije u kojem je labavo politički definisana Bosna i Hercegovina figurirala kao topos nihili – “prazan” prostor
i politički koncept koji je zahtijevao naknadnu toponimizaciju po etničkom ključu - pojavio se karakterističan
schmittovski zahtjev za prisvajanjem zemljišta i kreacijom
novih poredaka s legitimitetom vojne snage susjednih država koje su, posredno ili neposredno, bile sudionici rata
5
na bosanskohercegovačkoj teritoriji. Zahtjevi za etničkom
re-aproprijacijom, isprva formulisani kroz SAO oblasti, a
kasnije i dopunjeni kvazi-državnim kreacijama kao rezultatom ekspanzije i produbljivanja ratnog stanja (hrvatskobošnjački sukob) imali su ‘’snažan toponimijski zahtjev’’6
i predstavljali su stvaranje “poredaka” zasnovanih na
esencijalističkom shvatanju nomosa u klasičnoj schmittovskoj eksplikaciji Nietzschea i njegovog tumačenja prostora (Raum) kao reprezentacije samog Bitka (Sein). Etnički prostor koji je tada utvrđen, predstavljao je ontološki
simbol i organski neodvojiv element “političkog naroda” i
njegove elite koji su ga nastanjivali, poistovjećujući njihovu bit sa stvorenim nomološkim poretkom – otuda i kasnija re-toponimizacija, naknadno imenovanje gradova etničkim toponimima i obilježavanje teritorije etničkim i vjerskim (u službi etničkih) simbolima (popularno nazvano “zapišavanje” teritorije) u kojima su etničke
elite odigrale ključnu ulogu.7
Izbijanje rata i prostor za teritorijalna osvajanja “novih
pašnjaka” za nastanjivanje organski uvezanih zajednica
(etnija) predstavljalo je, isto tako i povijesnu priliku konačne “konsolidacije” bosanskohercegovačkog prostora kao
schmittovskog nomosa. Kako piše Ulmen, ... ‘’u više od 3.000 godina postojanja koncepta nomosa, najvažniji aspekt
bio je tranzicija s nomadske na sjedilačku tradiciju – na Oikos’’ (Ulmen, ibid). U korpusu nacionalnih tumačenja povijesti u okvirima bivše Jugoslavije, koja su konačnu slobodu objave dobila tek nakon rušenja socijalizma, sam taj period, bar kada je riječ o prostoru BiH, shvaćen je kao onaj
koji je zamrznuo neizbježan razvoj nacionalne samosvijesti i njenog prava na etničko određivanje teritorije koju nastanjuje. Upravo u tom kontekstu je i nihilizam prostora
(Ničija Zemlja kao sintetički avnojevski proizvod), kako
je Bosna i Hercegovina tumačena pružio dobru priliku
za “oiko-nomizaciju”, tj. etničku konsolidaciju prostora i tranziciju s “političkog nomadstva” kojeg je predstavljao socijalizam kao proces, na “predprosvjetiteljsku” sjedilačku kulturu domicilnosti i posjedništva nacionalnog teritorija na koji se historijski polagalo pravo.
Prvi simboli domicilnosti kakva se htjela pokazati bili su
skoro masovna izgradnja novih vjerskih objekata, kako na
mjestima na kojima su, navodno postojali nekad u povijesti, tako i na sasvim novim lokacijama širom etničkih pro-
Gary Ulmen: The concept of nomos: Introduction to Schmitt’s “Appropriation/distribution/production”, Telos, Spring 1993, issue 95.
Ugo Vlaisavljević, Jugoslovenski identitet i sušta stvarnost rata - Balkan kao metafora, Beograd 2003, str 235.
7
Organski momenat koji dodatno svjedoči određenoj biološkoj kategoriji mišljenja Bosne kao prostora-teritorija čiju izvjesnu sudbinu predstavlja
schmittovska aproprijacija/redistribucija u kontekstu djelovanja političkih elita, izvodiv je isto tako i iz, naizgled egzotičnih momenata, poput, recimo
dijaloga i gesti nacionalnih lidera tokom raznih sastanaka koji su imali razriješiti političku jednačinu u BiH. Tako se čuveni dijalog Ashdown/Tuđman
koji je rezultirao papirnatim ubrusom na kojoj je iscrtana zamišljena mapa podjele Bosne po etničkim, grossraumskim principima da protumačiti i ovako: Bosna i Hercegovina je biološki spacijalizovan organ, čija funkcija je gastro-ekonomsko zadovoljenje moćnih nacionalnih Subjekata; konceptualni
prostor zadovoljenja ovih “apetita” je određeni pseudocivilizacijski teren (ubrus kao civiliziranje čovjeka) kao legitimitant predcivilizacijskih akata prisvajanja i dijalektičkog ukidanja “neprijateljske” teritorije, prevodeći je pod vlastiti nomološki okvir; Etnički teritorij opisan na onome što simbolizira
čovjekovu superiornost nad animalnom prirodom vlastitog bića (ubrus otklanja ostatke biološkog zadovoljavanja ljudskih potreba i reprezentuje civiliziranost) vrhunac je konceptualne pobjede schmittovskog nomosa nad političkim liberalizmom u svijesti balkanskih političkih elita tog perioda; slavna
Tuđmanova papirna salveta, osim što može poslužiti kao dokazni materijal za potvrđivanje grossraumskih težnji određenih hrvatskih političkih krugova u odnosu na BiH, figurira i kao odličan artefakt autentične primjene schmittovskog mišljenja u lokalnom, balkanskom kontekstu Bosne i Hercegovine i njenog političkog usuda.
6
102 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
stora ontološki parcijalizovane zemlje. Veliki vjerski objekti i konfesionalna insignia koja se, od 1992. godine do danas, u trojnom konceptu i predvidljivoj matrici označavanja može vidjeti u cijeloj BiH služi upravo kako bi vršila ovu
ontološku parcijalizaciju teritorija i naglašavala prostor
važenja određenog nomosa. Ova parcijalizacija se, iz subjektivnih perspektiva graditelja naravno shvata kao apsolutizacija i dokaz vlastite ontološke izvjesnosti – prisustva Božanstva u vlastitoj etno-nomološkoj egzistenciji.8
Elite su, u ovom procesu igrale, naravno odlučujuću
ulogu. Za vrijeme koje se, u dobroj mjeri (u odnosu na kasniju političku etnizaciju) smatralo nihilističkim – tokom
socijalizma – nakon kojeg je taj sistem tumačen kao “tamnica naroda”, elite su u početku bile regrutovane iz krila jednog ideološkog centra. Cirkulacija elita u tih nekoliko
generacija socijalističke Jugoslavije, (okvirno između 1945.
i kraja šezdesetih godina) vršena je po ideološkim principima socijalizma/komunizma, s različitim fazama ideološkog intenziteta u tom procesu. Tada je ustoličen je klasičan obrazac te kružne reprodukcije, u kojoj su se vertikalne institucije, s ishodištem u Centralnom komitetu pružale
do bazičnih mehanizama socijalizacije, oličenih u različitim omladinskim institucionalizovanim okruženjima i praksama, poput različitih socijalističkih saveza (radne) omladine, pionira...itd. Klasifikacija ovakvih novih elita, kao pedagoški proces obrazovanja socijalističke svijesti, vršena je
i kroz obrazovni proces, naročito praktičnim “hagiografskim” manifestacijama poput takmičenja Titovim stazama revolucije, i sličnim procedurama koje su imale osigurati mehaničko okruženje za rast novih nosilaca i graditelja režima. Ipak, krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, uslijed šireg geopolitičkog, ali i užeg političkog prevladavanja starog socijalističkog režima demokratiziranim nacionalizmom, izgradnja novih elita se konačno uspostavila kao etnicitetom dominiran proces “gradnje nacionaliteta” (Hastings). Generacija koja je intelektualno stasala nakon II. Svjetskog rata i koja je, čini se, ostala u određenoj mjeri imuna na eshatološku apsolutizaciju
socijalističke ideologije (apsolutizirajući radije, kako se kasnije pokazalo, samu strukturu eshatološkog mišljenja) bila
je upravo ona koja je katalizirala konačan konceptualni raspad socijalizma u Jugoslaviji. Najeklatantniji primjer u kojem su elite igrale ključnu ulogu u reafirmaciji jednog nacionalizma je svakako paradigma SANU i poznatog Memoranduma iz 1985. godine – događaja koji predstavlja au-
tentičan povijesno-intelektualan fakat mobilizacije masovne etničke histerije, s korijenjem duboko u elitnom angažmanu srpske inteligencije. Parafrazirajući Nenada Dimitrijevića (2000.) koji je rekao da su ‘’rat (na području bivše Jugoslavije) kreirali intelektualci koji nisu direktno
participirali u vlasti,’’ promovišući ideologiju mržnje’’,
koju je režim kasnije materijalizovao u konkretne političke ciljeve, lako možemo doći do zaključka koji nam, u
specifičnom srpskom slučaju kao egzemplaru, indicira da
su se centri (intelektualne kao političke) moći kasnog jugoslovenskog društva, u sutonu socijalističkog sistema koji
se polako ali sigurno razgrađivao kako u regionalnoj, tako
i u mikropolitičkoj perspektivi, uveliko pomjerili u etničko
polje kao prostor afirmacije i kreacije. To se desilo u najvećoj mjeri zbog određenog pseudoliberalnog karaktera samog režima. Iako ne liberalistički po suštini i manifestaciji,
“blagi” jugoslovenski socijalizam (fraza koju vole inostrani tumači) intelektualcima koji su kasnije postali perjanica nacionalne afirmacije omogućio je egzistenciju u okvirima ‘’prostora intelektualne slobode’’ koji, po Dimitrijeviću ‘’nije bio garantovan apstraktnim pravnim normama i
transparetnim procedurama, već ga je oktroisao režim na
osnovu jedne vrste implicitnog “ugovora o ovlašćenju”, koji
bi se mogao formulisati na slijedeći način:
Mi, partija-država, dozvoljavamo vama, intelektualcima, da nesmetano djelujete unutar granica koje
ćemo vam mi propisati, pod slijedećim uslovima: a)
da ne pokušavate da proširite prostor privilegija preko granica koje smo označili; b) da ne dovodite u pitanje legitimitet režima.9
Nacionalističkim intelektualcima je, ovim implicitnim ugovorom bilo ‘’de facto dozvoljeno da se organizuju’’ i artikuliraju svoje stavove o različitim društvenim pitanjima, od
kojih su problemi etničkog prostora kao pitanje re-uspostavljanja novog, nomološkog grossraumskog poretka bivali sve dominantniji, da bi, u srpskom slučaju doživjeli vrhunac Memorandumom Akademije i njenim političkim
posljedicama, koje su derogirale i sam “implicitni” ugovor,
ključni politički uslov njihove dotadašnje egzistencije, kako
je to pokazao Dimitrijević. Nakon ovakvog intelektualnog
preludija koji je svoje balkanske pandane imao i u ostalim nacijama, u kojima su slični politički narativi kreirali novu stvarnost za novi prostor, kao ‘’ontološki primat jedne predstave’’ (Dimitrijević) došlo je vrijeme nomološke
8
Najupečatljiviji primjer je funkcionalnost religijskih simbola i građevina koju su oni manifestovali u ovom smislu. Osim obilježja početka i kraja etničkih svjetova etnovjersko znakovlje je mapiralo strogo određenu duhovnost za strogo određenu pastvu; ovo određivanje je funkciniralo u smislu ontološke refleksije duhovnosti kakva se reafirmirala samoostvarenjem etničkog nomosa, kakav je ranije opisan. Poput telekomunikacijskih releja, postavljenih na uređenim razmacima koji tvore komunikativnu matricu zasnovanu na prostornoj dimenziji talasa, vjerski objekti novoprobuđenih konfesija mapirali su ontološku matricu u kojoj su se ogledale etničke pripadnosti i njima imanentna uvjerenja. Slučajevi su, u tom smislu, za sve tri etnovjerske zajednice u BiH veoma slični – od uskrsavanja “drevnih” pravoslavnih crkava na mjestima kasnijih nadogradnji, bilo islamske ili socijalističke arhitekture,
do visokih minareta “saudijskih” džamija ili katoličkih crkvenih zvonika – dominirao je model materijalizacije transcendentnog Boga, preko nomosa, u
krilu vlastitog etničkog prostora, koji bi samim tim činom, u weberovskom protestantskom smislu pokazao zajednici da je upravo ona spašena, za razliku od njoj susjedne, po mogućnosti niže i manje grandioznije vjerske insignije.
9
Nenad Dimitrijević, Reči i smrt: nacionalistička konstrukcija stvarnosti, Reč, no.60/decembar, 2000.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 103
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
realizacije novostvorenih diskursa u njihovom teritorijalnom određenju. Jednom mobilizirani, balkanski nacionalizmi bivše Jugoslavije uhvatili su se u međusobni vrtlog
borbe za ‘’stoljetne’’ prostore vlatitih nacionalnih egzistencija, u kojemu su, prostorne odrednice, kako se pokazalo,
vrhunile kao ulitimativna referenca agresije i otpora, rata i
mira, pobjede i poraza, Bitka i Nebitka...
Iako dosta drugačiji i u fazi stvaranja defanzivni, slučaj bošnjačke nacije kao specifičnog fenomena nomološke
kreacije aposteriori, figurira kao veoma zanimljiv u ovom
kontekstu. Izgradnja nacije Bošnjaka, koja je svoj klasični prosvjetiteljski vrhunac doživjela (oficijelnim) određivanjem nacionalnog imena10 kao ozvaničenjem “posjedništva nad zemljom” i vlastitom nacionalnom sudbinom
bila je, u odnosu na srpske i hrvatske nomološke akrobacije na tlu BiH tek aposteriorni proces; nakon 1993. godine, kada su slični procesi na prostoru današnje (a i tadašnje) Republike Srpske i nekadašnje Herceg-Bosne bili gotovo završeni – odnosno kada su re-toponimizacija i ostali
nomološki napori rezultirali novim mapiranjem duhovnosti, kulture, društva, politike i ostalog – došlo je do povratnog kulturološkog redefinisanja Bošnjaka i uspostavljanja
novog konceptualnog sistema koji je, djelovanjem elite vršio naknadno ujednačavanje nomoloških kategorija zemlje
i nacije - Bošnjaka kao esencije Bosne i Bosne kao esencije
Bošnjaka. Iako su ostali (srpski i hrvatski) nomološki procesi, u odnosu na naslijeđe autentične bosanske duhovnosti kao jedne “komunikativne” zajednice (oličene u određenoj “franjevačkoj paradigmi”) bili destruktivnog i apsolutno negirajućeg karaktera – što u dobroj mjeri nije bio slučaj s Bošnjacima – kasnijim djelovanjem koje je rezultiralo
jednom ekscepcionalističkom ideologijom stvorio se privid esencijalizirane veze nacionalnog kolektiva s političkim teritorijem, kompletnim naslijeđem i samim tim, s
apsolutnim pravom na posjedništvo političke sudbine cijele zemlje. Time se zatvorio krug uvođenja Carla Schmitta u
kulturni sistem ove zemlje, ali i krug bosanskog identiteta
kao inkluzivne komunikativne činjenice za čiju su samorealizaciju postojali solidni povijesni i kulturološki uvjeti.
10
Polis i Dominiumi.
Demokratski nacionalizam u svom
pseudoprostornom određenju.
Specifičan oblik demokracije u BiH, osim onih najvidljivijih karakteristika, poput polufunkcionalnosti i stanovitog političkog eksperimentizma, posjeduje i veoma zanimljivu povijesno-političku odrednicu, oličenu u specifičnom pseudoantičkom karakteru društvenog poretka.
Taj karakter se ogleda u vidljivoj vrijednosnoj stratifikaciji društva po antičkom uzorku političkog i nepolitičkog života koja figurira kao rijedak savremeni paradoks. Počevši od samog ustavnog određenja zemlje, koji se pojavljuje
kao dvoslojno konstituisan socijalni okvir i podrazumijeva, uprošteno, dva nivoa – državni i entitetski – pa do ostalih kulturoloških karakteristika, poput odnosa nacionalnog
i građanskog, modernog i premodernog, modernog i postmodernog, centra i periferije, većine i manjine...itd, Bosna
i Hercegovina se zaista pojavljuje kao savremeno utjelovljenje kvaziantičke demokratije i njene društvene
stratifikacije; tako, u BiH danas egzistiraju polis kao nivo
državne vlasti, odnosno prostor konsenzualnih institucija
(Vijeće Ministara i ministarstva, Predsjedništvo, Centralna Banka i ostale state-level institucije i agencije) – koje su
inkarnacija antičkog trga, odnosno prostora “neposredne
demokracije” gdje se vrši “politička kreacija”; i dominium(i) kao privatne sfere i prostori (nomosi) u vlasništvu političkih subjekata koji učestvuju u radu polisa. Upravo zbog
specifičnog odnosa ove dvije sfere, koje su postavljene naopako nastaje specifičan bosanskohercegovački socijalni reverzibilitet, koji u najvećoj mjeri određuje politički sistem
zemlje, kao skup pravila i obrazaca specifične političke i
društvene dijalektike.
Bosnom i Hercegovinom danas dominiraju njeni dominiumi. Historija dominiuma je historija BiH. Legitimacijom etničkih nomosa, uspostavljenih tokom rata, legitimisano je i postojanje dominiuma kao spacijalizovanih socijalnih i mentalnih prostora etničke egzistencije. Daytonom, kao vrhuncem međunarodnog imenovanja (i legiti-
Iako je društvena znanost do određenog nivoa uspjela protumačiti nacionalne kolektive i dekonstruisati mitove koji okružuju nastanak i historijat
određenih nacija (paradigma Benedicta Andersona i drugih) kao zamišljenih kolektiviteta koji se uspostavljaju hobsbawmskim izmišljanjem tradicije i
sličnim “modernim” metodama, ipak je veoma zanimljiv primjer završnih akata kreiranja jedne nacije koji se može svjedočiti i vlastitim povijesnim prisustvom. Slučaj Bošnjaka – po karakteru nacionalne izgradnje ništa drugačijim od sličnih primjera u svjetskoj povijesti – ipak je zanimljiv s aspekta u
kojem su elite odigrale značajnu ulogu u procesu imenovanja nacije – zvaničnog određivanja nacionalnog imena kao preuzimanja vlasništva nad samim
sobom, u ovom slučaju, nad kolektivom. Iako je pojam Bošnjak u povijesti već dugo figurirao kao odrednica za stanovnika Bosne, bez obzira na vjersku
ili etničku pripadnost (čime je imao određenu “mikrouniverzalnu” dimenziju), njegovo oficijelno utapanje u identitet jednog (od tri postojeća legitimna)
kolektiva je, osim stvaranja realnog (i najvjerovatnije jedinog) političkog rješenja za nomološku izgradnju nacije Muslimana, u dobroj mjeri doprinijelo
kako određenom ograničavanju kulturoloških dometa Bosne (i Hercegovine) tako i sasvim izvjesnim problemima identiteta i identifikacije u današnjoj
BiH; Iako je historijski period, od početka ovih procesa (koji po svemu sudeći nisu još u potpunosti završeni) do danas veoma kratak, što ne daje mnogo
sigurnosti tvrdnjama koje se na to odnose, velik broj činjenica ide u prilog i “predskazanju” da će ova kriza bosanskog identiteta biti jedno od najvidljivijih obilježja budućih političkih i društvenih prilika u ovoj zemlji.
104 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
miranja) BiH, potvrđen je odnos dominiumā i polisa kao
“demokratskih” sfera zaduženih za osiguranje zdravog političkog razvoja BiH. Međutim, uspostavljen je takav sistem, u kojem je ostvarivanje nacionalnih kao ljudskih i
političkih prava rezervirano za prostor najvišeg političkog
nivoa, države BiH kao polisa razmjene među-nacionalnih
ideja, vrijednosti i uloga, dok su nepolitički obrasci - u kojima ravnopravna razmjena inter-nacionalnih, političkih i
ljudskih vrijednosti kao političke komunikacije ne postoji
(ili se barem teži njihovom faktičkom nepostojanju) - čvrsto zabetonirani u temelje bh. entiteta, nacionalističkih dominiuma u kojima važi pravilo glave kuće, nacionalno-političkog starješine kao regulatora prava i dužnosti (po)određenih kolektiva. U tim “privatnim” sferama, dominirajuća nacija ima apsolutno vlasništvo nad svim materijalnim i nematerijalnim faktima društvenog postojanja
– materijalnim u smislu upravljanja prirodnim monopolima, poput elektrana, telekomunikacijskih, elektrodistributivnih i drugih kompanija, i nematerijalnim u smislu ideoloških, kulturnih, medijskih, sportskih i drugih vidova kulturološkog ispoljavanja – pri čemu se “manjinskim” zajednicama sistemski onemogućava šira socijalna ili politička participacija. Ono političko, koje ima da obezbijedi kolektivnu ravnopravnost i tržišnu ekonomiju političkih i društvenih ideja (u okviru polisa), uspostavljeno je
tek kao površni stratum društvene komunikacije, u kojem
se jednaka nacionalna prava mogu, ali i ne moraju postići,
jer je njihova apsolutna volja ostvarena u dominumu – entitetu (ili teritoriji ‘pod kontrolom’) jedne nacije.11 Međutim, s obzirom da su polis i dominumi postavljeni na radikalno drugačijim osnovama od onih izvornih antičkih, u
kojima je politika kao djelovanje bila imanentna polisu,12 u
BiH je stvarna političnost, kako je ranije rečeno, protjerana
iz “javne” sfere, odnosno prostora ovog polisa; on je u BiH
podređen dominiumu – u ovom prostoru politika je postojala kao konstitutivna potka nacionalne samorealizacije
(vrhuneći prvim “demokratskim” izborima, 1990. godine)
čime je doživjela i vlastito ukidanje, koju su uslijedili nasilni procesi kao nepolitički refleksi naglo stečene političnosti. U ovakvom društvenom sistemu, dominiumi određuju polis, a ne obratno, čime svaki prostor za kreaciju po-
litičkog determinišu posjedničkim egoizmom i interesima
postfeudalne aristokracije, oličene u nacionalnim intelektualcima, povjesničarima, političarima i krupnim kapitalistima. U okviru dominuima, kao istinskih etatizama s
kvazidržavnim institucijama, vrše se procesi elitne produkcije i reprodukcije, “političke” i ekonomske konsolidacije
koji bi, u istinskim komunikativnim društvima bili prerogativ polisa u njegovom širem društvenom određenju. Polis je, međutim, u BiH određen simulacijom i konsenzualnom produkcijom političkog i kulturnog sintetizma koji se,
kako vrijeme prolazi, sve više udaljava od istinske bosanskohercegovačke autentike, postajući puka “postmoderna”
reprezentacija za očigledan neuspjeh Moderne.13
“Političko” stoga, u Bosni i Hercegovini ne postoji. Zbilja političke kreacije kao stvaranje Novog, odrednica je
prostora koji je ostavljen ispred panteona etničkih nomosa, uspostavljenih nakon posljednjeg političkog čina u BiH,
koji i sam, iz današnje perspektive više izgleda kao sudbinska predodređenost a ne stvar (kolektivne) volje. U tom
kontekstu, dominiumska egzistencija, kao danas najbitnije određenje bh. društva, prostor je simulacije u istoj mjeri kao i polis, samo uz različit matrični kōd koji određuje
njegovu polaznu osnovu – dominiumska produkcija simulira etnicitet u njegovoj ontološkoj, a “politička” u
“tehnološkoj” determiniranosti. Istinski prostor kao “domovina političkog” tako je protjeran iz BiH, ostavljajući za
sobom vakuum političke i društvene močvare u kojoj caruju kapitalni aligatori kao bića “predpolitičkog” svijeta, strogo određenog granicama dominiumske vlažnosti i ontološke fiksacije.
Demokratski nacionalizam, “politička” nadgradnja dominiumske ukotvljenosti u identitet, tradiciju i vlasništvo nad poretkom i prostorom je genuini elitni proizvod Bosne i Hercegovine. Ne samo u smislu njegove lokalne produkcije, koja podrazumijeva učešće domaćih nacionalnih političkih elita, već prije u smislu lokalne i međunarodne elitne simbioze. Međunarodno legitimiranje posjedništva nad “bosanskohercegovačkim pašnjacima” sadržavalo je i uvjet elitne supra-komunikacije, koja će, ba-
11
Upravo u ovom kontekstu radikalni krugovi HDZ-a i sličnih političkih opcija težile su, ili i dalje teže uspostavi trećeg entiteta – kao institucionaliziranog dominiuma u kojem će biti ostvarena prava određenog naroda u svojoj apsolutnosti. Ista stvar je vidljiva i u slijepoj privrženosti srpskih nacionalista entitetu Republike Srpske, de facto genocidnoj tvorevini koja je zasnovana na nasilnom desubjektiviziranju nesrpskih kolektiva i apsolutizaciji srpskog etničkog koda. Međutim, u BiH nisu samo entiteti pseudoantički dominumi. U Federaciji BiH, u nedostatku formalne dominijumske raspodjele
teritorija između Hrvata i Bošnjaka, kantoni, pa čak i općine figuriraju kao privatni posjedi određenih nacionalnih kolektiva, u kojima važi ovo načelo
patrimonijalne raspodjele političke i društvene moći.
12
Ovdje se misli, naravno na idealnu projekciju, posebno onu koja, poput Hane Arent naglašava komunikativnost kao bitnu političku odrednicu.
13
Najbolji dokaz ovoga je sintetizam “političke” kulture BiH koja nastoji objediniti dominiume u jedan, polufunkcionalan zajednički izraz, poput uspostavljanja BHT-a, televizijske stanice koja manifestuje snažno odsustvo bilo kakve kritičke artikulacije, što je uslovljeno upravo ovim konsenzualnim
principom, u kojem je (tro)nacionalna zastupljenost imperativ, ali i vrhunac svakog “kreativnog” izražaja. Slična situacija je i sa svim ostalim manifestacijama ovog karaktera, poput izbora za pjesmu Evrovizije i drugih pokušaja kulturološke realizacije zajedničkog “političkog” prostora bh. dominiuma.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 105
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
rem nominalno i pozitivistički nadići prostore dominiuma i regulisati fizički prostor simulacije zajedničke države.
Ova konceputalna odrednica je, kao uvjet pseudodinamizma koji je legitimirao dominiumsku fiksaciju, imala potrebu prevladavanja bilo kakve kulturološke konkretnosti
bosanskohercegovačkog društva kao povijesne i civilizacijske činjenice, tumačeći to nepotrebnim unošenjem ontološkog, odnosno dominiumskog prtljaga u prostor koji
je nominiran “političkim”. Tako je rođen sintetizam kao,
po tom tumačenju, prijeko potrebna strukturna vrijednost opstojnosti zajedničke države, čime se dobio legitimitet, kako dominiuma i njihove močvarne egzistencije, tako i neplodnih pokušaja međunarodne zajednice za
stvaranjem državnog funkcionalizma BiH. Po toj matrici,
“političko” nikada i ne mora postati dio “dominiuma”, već
se ima zadržati u nepostojećem prostoru polisa kao dominiumske površne samoreprezentacije i surogatu političke
komunikativnosti. Umjesto težnje za stvaranjem određene
“socijetalne kulture” kao ‘’teritorijalno koncentrisane kulture utemeljene u zajedničkom jeziku koji se koristi u širokom spektru socijetalnih institucija, kako u javnom tako i u
privatnom životu (škole, mediji, pravo, ekonomija, državna
vlast, itd,’’14 stvorena je kulturna simulacija u kojoj su elite – prethodno određene njihovom dominiumskom egzistencijom – delegirane kao reprezentanti feudalnog gospodara (kolektiva) i koje govore zasebnim, međusobno nesinergičnim jezičkim obrascima i operišu u okviru vlastitih,
dominiumom određenih diskursa i političkih narativa. Njihova fiktivna “političnost” u polisu predstavlja ustvari
čistu fizičku činjenicu, materijalizovanu putem ravnopravne nacionalne zastupljenosti i političkog nominalizma koji ih prepoznaje i usvaja kao takve.
Postmoderno bosanstvo.
Reprodukcija “muških” elita
Dominacija jednog modela elitne reprodukcije – koja time
ne podrazumijeva paretovsku cirkulaciju elita kao određeni “revolucionarni” proces – vrši se dakle na osnovu etničke, odnosno nacionalne baze “kreativnosti” i socijalne
emanacije. Uspostavljene nacionalne institucije, same po
sebi, stvaraju okruženje i mehaniku integralnog shvatanja
nacije koje nastoji usisati nastajuće generacijske tokove i
u njih usaditi željenu reproduktivnu strukturu. To doprinosi stanju u kojem, po istom ključu kao i u slučaju socijalističke regrutacije, postoje razrađeni formalni mehanizmi oblikovanja i usmjeravanja kreativnog naboja dolazećih elita u prostore birokratski definisane nacionalnosti i
etno-političkog interesa. Tako danas imamo veoma razvijene i nacionalno aktivne podmlatke različitih političkih
14
stranaka, od kojih oni nacionalnog predznaka bivaju posebno agilni i prepoznatljivi u javnom diskursu. Cirkulacija
elita, po revolucionarnom principu svog klasičnog nastanka podrazumijevala bi, naravno, određenu smjenu performativnih obrazaca idejne realizacije kao, iz šire perspektive viđen, evolutivan proces saživljavanja s kretnjom vremena i povijesti. Međutim, obrasci elitne reprodukcije u
zatvorenim sistemima, kao što su nacionale partije u Bosni i Hercegovini, vrše se po dosta užim “revolutivnim” kriterijima, koji podrazumijevaju nepromjenjivost prvobitne idejne strukture i eo ipso arbitrarno uklapanje novih elita u već kreiranu strukturu koja sadrži imperativ
nepromjenjivosti. Drugim riječima, nove elite nacionalnih prostora koje su u nastanku ne donose novu generacijsku ideologiju (odnosno određenu ideološku varijablu,
temporalnu nadgradnju izvora) kao vlastiti vrijednosni miraz u vjenčavanju s partijskim strukturama, već se, u skladu s patrimonijalnom tradicijom priklanjaju ideologijama koje su stvorili “očevi nacija” i ostala “muška rodbina” ovih etničkih porodica. Tako, svako od postojeća
tri krila nacionalnih struktura etničke srodnosti predstavlja zaseban univerzum biološke i druge kreacije, u okvirima kojih se vrši kruženje kodova familijarnosti i komunikacije kao zatvorenih sistema; u ovim okvirima, najdominantniji kriterij opće društvene, a posebno elitne reprodukcije je upravo ovaj kōd, kao dokaz i garant opstojnosti zajednice – ultimativnog cilja cijele strukture. Naravno, gledajući iz šire društvene perspektive, ova praksa je socijalno degenerativna, jer insistirajući na etno-političkoj endogamiji, derogira principe socijalne evolucije kao kvalitativnog principa stvaranja dinamičnog i promjenama sklonog
društva. U društvima čiji reproduktivni (u elitnom smislu)
zahtjevi nisu bitno kvalitativnog karaktera, dolazi do stagnacije i autizma zajednice, a na duže staze i do njenog postepenog odumiranja kao komunikativnog organizma.
Situacija bi, svakako, bila mnogo jasnija kada bi kvalitativni kriterij bio objektivnog karaktera. No, “epistemički nihilizam” (Gellner) koji je, kao refleks pseudopostmodernosti u kojoj se nalazimo, doprinijeo određenoj “hipersubjektivizaciji” svih mogućih, a posebno kvalitativnih kriterija,
u dobroj mjeri razoružava kritiku, ostavljajući je bez njenih
dekonstruktivnih autoriteta. S te strane veoma je teško boriti se s naslagama postmodernizma upregnutog u etničke
kočije koji sam sebe, iskrivljujući postrukturalističku aktuelnost, tumači kao posljednje, i samim tim jedino legitimno
uporište izvjesnosti vlastitog identiteta uopće. Apsolutna
relativizacija totaliteta, koja se iz ugla etničkih politika tumači najprije kao relativizacija bilo kakvih nadetničkih super-struktura, odnosno uklapanja u okvire koji podrazumijevaju otvorenost i širinu (kao totalnost) predstavlja ključni credo opstojnosti etničkih (kao nacionalnih) ideologija
Will Kymlicka Etnički odnosi i zapadna politička teorija, Ottawa 1998; Tekst je preveden i objavljen u magazinu Habitus, online izdanje.
106 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
u vremenu i prostoru koje volimo nazivati postmodernim.
Bez obzira na evidentnu “samo-opovrgavajuću paradoksalnost”15 koja prati sve relativističke odnose, “postmoderno
bosanstvo” kao upadljivo prisustvo odsustva ideologije
zajedništva, čvrsto se drži relativističke dogmatike i negiranja bilo kakvog integrizma koji nije apriorni i ekskluzivni samointegrizam. U takvom kontekstu, lako dolazi do
re-struktuisanja realnosti po željenim kriterijima kvaliteta i napretka; najbolji dokaz uspješnosti ove doktrine je i
činjenica da su podmlatci nacionalnih (ali i nekih građanskih) političkih partija često gorljiviji zagovornici politike
autizma od njihovih partijskih autoriteta – nacionalne jugend komponente stoga bivaju nasljednici cjelokupne birokratske strukture koja ne predstavlja samo moć, uticaj i resurse unutar stranačkih organa, već najčešće i sve to u strukturama države i društva kao institucija socijalne fiksacije i
ne manje važno, materijalne i ideološke reprodukcije;
Ka zaključku.
Pseudoalternativni
mladointelektualci
Etnonacionalni model reprodukcije elita predstavlja mainstream bosanskohercegovačkog društva. Dominacija ovog
modela danas je realnost i svaka referentnost društvene dekonstrukcije (kao konstrukcije) se mora baviti ovom činjenicom. Taj fakat je, isto tako i osnova društvenog reverzibiliteta, koji ne predstavlja ništa drugo do proces socijalne implozije cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva,
kao fragmentiranog organizma s permanentnom težnjom
održavanja te “totalne” fragmentarnosti.
S druge strane, međutim, postoje i procesi određene elitne
reprodukcije koja se odvija po načelno drugačijim “kvalitativnim” principima. S obzirom da je dominantna reprodukcija uglavnom etničkog, odnosno nacionalnog karaktera,
suprotnost ovom modelu predstavljao bi građanski kvalitativni princip reprodukcije kao izražena društvena alternativnost. Ona međutim ne predstavlja puku refleksivnost su-
protnosti. Alternativnost kao kulturološki model u BiH je
isto tako autonoman fenomen, barem kada se radi o njegovoj kulturnoj egzistenciji, podrazumijevajući pri tome zaseban idiom kao sistem sporazumijevanja i vrednovanja,
iako njegovu ključnu “referencu otpora” predstavlja upravo etničnost i njena društvena dominacija. Osim donekle
klasične interpretacije političke alternativnosti kao “opozicije” ili čak “trećeg puta”, što predstavlja jedan prostor politiziranja koji je bitno (kvalitativno) različit od dominacije
“pozicije” - u bosanskohercegovačkom slučaju, nacionalne
ideologije i njenih gospodara - alternativnost je pre svega
kulturološki prostor, određen pojmovima i folklorom savremene pop-kulture, čiji je i autentični proizvod.16 To polje je međutim, u BiH konstruisano, prvenstveno estetskim
kategorijama koje su se oslonile na cijelo naslijeđe kulturološke alternativnosti (pop-kulturnu tradiciju otpora političkom mainstreamu kao estetsku funkciju) – praksu koja
se je utemeljila u vremenu ideološkog procjepa modernosti i postmodernosti te nastanka urbane kulture kakvu danas konzumiramo. Ova kulturna primjena je, međutim,
vremenom izgubila dosta od svoga prvobitnog dekonstruktivističkog usmjerenja, negatorskog naboja kao kreativne
konstrukcionističke poruke, razvodnivši se u kakofoniji
produkcije identičnih ili sličnih obrazaca čiji je dekonstruktivizam bio puka modna reprezentacija alternativizma kakav je nekada postojao.17 Međutim, u čisto estetskoj funkciji koja se predstavljala kao realno-socijalna, alternativizam se (u BiH) zadržao i u svom političkom određenju, figurirajući upravo kao surogat kvalitativnog kriterija reprodukcije elita, principa koji je nedostajao reprodukciji glavnog nacionalnog toka, i za kojeg se tvrdilo da je konačno
utjelovljen u ovom miljeu.
Takvom specifičnom kulturološkom modulacijom kreirane su vrijednosti i elite koje se emituju iz jednog fiktivnog, paralelnog polja savremenog kulturnog stvaranja
koje je ustvari pseudoalternativno. Ono predstavlja čisto
manifestacionu, refleksivno estetsku simulaciju alternativizma kao (sad već povijesnog) konceptualnog prostora u
svom političkom i kulturološkom određenju; taj pseudoprostor je popunjen elitom koja alternativnu atribuci-
15
Christopher Norris: Kultura, kritika i vrijednosti zajednice. O etici istraživanja u: Adam B., Allan, S., (ur) Theorizing Culture, London 1995.
Cijeli taj sistem kao ‘’pojam ‘alternative’, odnosno ‘alternativnog’ u kulturnoj produkciji veže se (prvenstveno) s pojmovima ‘anti-umjetnosti’, ‘avangarde’, ‘neoavangarde’ i ‘kontrakulture’ kao stila, odnosno povijesne odrednice određenog perioda, ‘avangardnog’ i ‘kontrakulturnog’ ili ‘subkulturnog’
kao onog formom i sadržajem drugačijeg, ‘progresivnog’, ‘naprednog’, ‘radikalnog’, onoga što pomiče granice, izlazi iz mainstreama, odnosno suprotstavlja se establishmentu, tradicionalnoj visokoj, elitnoj odnosno uopće buržoaskoj kulturi. Dejan Kršić, Alter-native, Reč, Časopis za književnost i kulturu i društvena pitanja, br. 62/8. mart 2001.
17
Alternativna kultura, kao pojam i kao koncept, razvodnio se u postmodernizmu, u kojem je alternativna kultura, posredstvom medija i sama postala mainstream, utapajući se u okruženju ekstaze liberalnog kapitalizma i ‘građanske demokracije’: ‘’ Dok je kontrakulturni pokret kasnih šezdesetih/ranih sedamdesetih na Zapadu očekivao da će liberalizacijom stava prema drogama i seksualnosti iz kulture nastati politička promjena, pri čemu je dijelio
sudbinu novih socijalnih pokreta koji se gube u postmoderni kao potočić u pijesku, snažno politizirani alternativni sub/kulturni pokreti sedamdesetih
i osamdesetih na Istoku nestaju u trenutku svog navodnog trijumfa ‘uvođenjem parlamentarne demokracije odnosno ‘povratkom kapitalizma’. Problem
se ‘i na Istoku i na Zapadu’ javlja kad kultura i mi kao njezini tvorci i konzumenti postajemo svjesni svog ‘postmodernog stanja’, situacije u kojoj se ekonomija počinje potpuno preklapati s kulturom, u kojoj sve, uključujući tu i robnu produkciju, postaje kulturalno, dok u istoj mjeri kultura postaje ekonomska, orijentirana proizvodnji roba.... Pojam alternative/alternativnog, tako se urušio s dvije strane: suvremena medijska/kulturna industrija bez ikakvog problema guta i najradikalnije umjetničke iskaze i tako kolonizira ‘alternativu’ koja sa svoje strane i sama postaje dio mainstreama. Dojučerašnji
marginalci danas su zvijezde, a čitava tzv. alternativna, nezavisna ili marginalna produkcija/scena djeluje po istim principima kao i dominantna kulturna industrija, sa svojim vlastitim institucijama, zvijezdama, medijima, mehanizmima promocije...’’ Kršić, Alter-native.
16
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 107
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ju koristi kao reprezentativni idiom, s ključnom odrednicom odustajanja od jasne društvene konkretizacije
alternativnog naboja (u smislu djelovanja) kao negacije dominirajućih obrazaca, bili oni političke i kulturne
prirode. Te grupe, kako u političkom tako i u kulturološkom slučaju predstavljaju i ono što je Samir Arnautović
nazvao inter-nacionalistima (a Vahidin Preljević mladointelektualcima), kao grupe čiji cilj ‘nije da pokažu ili
učine nešto boljim, nego da, bez konkurencije predstave sami sebe kao to bolje, koje je po smislu Dobrog koje
ga određuje, posebito’.18 Negatorski naboj kod ovih skupina predstavljen je pukom simulacijom istog, ‘stalnim nastojanjem oponiranja, koje i kada ima smisla nema stvarnu
snagu i nije ni usmjereno na promjenu stanja’,19 što predstavlja konceptualnu klopku prostora kreacije alternativnosti
i u velikoj mjeri sprečava razvoj zaista produktivnih alternativnih političkih i kulturnih obrazaca koji bi, oponiranjem kao negacijom statusa quo i insistiranjem na promjeni kao esenciji reforme jednog društva, dorinosili napretku i omogućavali politiku kao takvu.20 To bi u najvećoj mjeri podrazumijevalo postojanje potencijala za stvaranje Novog, arendtovskog ideala politike kao ‘natalnosti’ i
mogućnosti njenog stvaranja u prostoru polisa, čime bi se
izazvali dominiumski autoriteti, zasnovani na argumentima sile i moći, čvrsto zabetonirani u nomološke stukture
bosanskohercegovačkih entiteta. Međutim, polje pseudoalternativnog stvara fikciju ovako postavljenog kulturnog i
političkog dinamizma, reprodukujući postojeće dominantne obrasce, kako u kulturi tako i u politici, pod umetnutim
atributima alternativnog i drugačijeg modela. Kvalitativni
kriterij, ključ dinamičke evolucije društva, ovdje je zamijenjen jednom estetskom simbolikom koja je imala kvalitativne osnove u prošlosti, a čiji današnji kriteriji prebivaju
uglavnom u polju pop-kulturnog naslijeđa, ostavljeni bez
stvarne dekonstruktivne snage. Kulturološke osnove pseudoalternativizma su stoga, čisto interesne, zasnovane
na finansijskim, statusnim i drugim interesima uskih
grupa koje stvaraju ovu dimenziju, predstavljajući je dijelom političkog polja alternativizma koje ima potencijal za
istinsku kreaciju u okviru “nepostojećeg” polisa.
U ovim strukturama leži dodatni uzrok neplodne fiksacije bosanskohercegovačkog društva, koje vapi za dinamizmom. Močvaru kao “programiranu zaostalost” (Banac)
ovdje proizvode obje vrste opisanih elita, u najvećoj mjeri
vlastitom simulacijom cirkulacije ideja, vrijednosti pa i ko-
18
munikacije kao takve. Obje vrste ovih elita samoodređuju
se na osnovu ranije datih i određenih kanona, kao autoriteta i katalizatora reprodukcije; u prvoopisanom slučaju, autoriteti su bivali nacionalnih kanoni, utjelovljeni u nomološkoj produkciji koja je zasnovana na schmittovskoj politici
aproprijacije i redistribucije kao ontoloških derivata, dok u
drugom slučaju kanone predstavljaju kulturološki obrasci
iz (bliže) prošlosti koji su izgubili aktivnu strukturu, opstajući kao postmodernizmom iscijeđeni estetski i modni detalji. Takva društvena situacija vrši stvaranje dvaju fiksiranih konteksta koji se odnose dijalektički i koji svu društvenu aktivnosti determiniraju vlastitom vrijednosnom estetikom. Dva konteksta, etno-nacionalni i pseudoalternativni kao specifična bosanskohercegovačka dijalektika
kontekstualizma na taj način vrši magnetizovanje čitave
društvene zbiljnosti na polariziranoj osnovi prividne političke ravnoteže kao statusa quo. Svako manifestovanje političkog (ovisno o korištenom diskursu, naravno) biva privučeno jednim od ova dva dijalektička pola, čime gubi
sam politički karakter, utapajući se u kontekstualnu određenost i relativiziranu vrijednosnu kvalifikaciju koja proizilazi iz apsolutne društvene dominacije kontekstā, bilo
etno-nomoloških ili pop-kulturnih/pseudoalternativnih.
Ova dijalektika nema onaj hegelijanski karakter, koji je u filozofskom smislu i odredio kao “modernu”, odnosno evolutivnu i orijentiranu ka budućnosti (sintezi), već specifično
reverzibilni u socijalnom smislu, jer ne teži sintezi kao vlastitom dijalektičkom ukidanju i prevazilaženju; sam reverzibilitet se tu pojavio kao evolutivni princip samoostvarenja u tri faze – nomološka re-kreacija etničkih subjekata u
tom smislu biva prvi stepen reverzibiliteta, kao vraćanje u
“predprosvjetiteljstvo”; konstrukcija kvalitativnog kriterija
na osnovu prevaziđenih i u postmodernizmu razvodnjenih
principa “alternativnosti” kao estetskih momenata vraćanja na pop-kulturnu prošlost biva drugi, a sama dijalektika kontekstualizma, kao permanentno vraćanje na prethodne kontekst(e) treći stepen reverzibilnosti bosanskohercegovačkog društva. Trijada reverzibiliteta vrhuni u dijalektičkom objedinjavanju dvaju neobjedinjujućih principa i
takva, kao paradoks stvara titansku super-strukturu strogog determinizma koji se iskazuje kao dinamizam, obmanjujući oboje, i posmatrača ali i društvenog učesnika. Dijalektika kontekstualizma (ukoliko se kao takva uopšte i
može označiti dijalektikom) dobija time jedino funkciju
samoodržanja, kroz samoodnošenje vlastitih kontekstualnih polova i vraćanje društva unazad, okrećući svaki
Samir Arnautović Kulturološke odrednice: o inter-nacionalistima, Oslobođenje (KUN), 7.10.2004.
Arnautović, isto.
20
Najjasniji primjeri pseudoalternativnosti o kojoj govorimo, u posljednje vrijeme su vidljivi u medijima. Pregršt takozvanih alternativnih programa koji
se putem različitih televizijskih stanica serviraju, poput Centralnog zatvora posjeduju svu ornamentiku i folkloristiku alternativizma – nabijenu hard
core simboliku i dizajn koji nagovještava alternativno usmjerenje – no konačan proizvod je i više nego blijed; Centralni zatvor je samo egzemplar, ali i
model po kojem pojedinci bez stvarnog alternativnog potencijala ‘zloupotrebljavaju’ prostor alternativnog i ne nude ništa novo, što bi bilo politički i socijalno kreativno. No, ovo društvo je i naviklo na takve obrasce, tako da se često ovakva činjenica prešućuje po modelu ‘bolje išta nego ništa’
i nastavlja svoju fiktivno-alternativnu egzistenciju.
19
108 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
pokušaj političkoga, neovisno o njegovom “natalnom” sadržaju, vlastitom kontekstu, u smislu površinske reprezentacije kao esencijalnog određenja.
Jasno je da ovakva socijalna dijagnoza predočava sasvim
blijedu sliku društva, u odnosu na kakvo bi ono trebalo biti.
Naravno da se, dijadičkom analizom koja tumači dva načina elitne reprodukcije u današnjoj Bosni i Hercegovini
ne iscrpljuje društveni totalitet kao osnova interpretacije;
BiH je isuviše složeno i u isto vrijeme atomizirano društvo
da bi se reprodukcija elite svela samo na ova dva obrasca.
No, dominantnost dvaju simulacijskih modela koji su opisani svakako privlači interpretatorovu pažnju i upozorava
na stalno prisustvo praznog prostora društvene kreati-
vnosti koji se odražava na zajednicu u cjelosti i tvori političke uvjete kakve svaki dan vidimo.
Taj prazan prostor ne svjedoči ničemu drugome do istinskom nedostatku “političnosti” bosanskohercegovačkog
društva, emigraciji politike u “toplije” krajeve, ostavljajući stanovništvo ove zemlje zavejano u mećavi svakodnevne
simulacije (političkog) života.
ELDAR SARAJLIĆ JE ROĐEN 1978. GODINE U DOBOJU.
ZAVRŠIO JE FAKULTET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU,
GDJE I DANAS POHAĐA POSTDIPLOMSKI STUDIJ IZ OBLASTI POLITOLOGIJE. BAVI SE NOVINARSTVOM I RADI U
UNDP-U.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 109
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Kvazi elita i
kvazi tranzicija
Vladajuća elita s više različitih ideološko-političkih pozicija učvršćuje svoju
vlast i staje na put promjenama koje bi mogle da znače napredak.
Petnaest godina nakon prvih višestranačkih izbora u BiH su na vlasti one
iste snage s kojima je proces promjena počeo. Krug je time zatvoren, da li
se društvo vratilo na početak
Miloš Šolaja
N
ESTANAK SOCIJALIZMA NA ISTOKU I JUGOISTOKU
Evrope nužno je zahtijevao promjene političkog
sistema zasnovane na promjeni vrijednosti na
kojima je počivalo novo društvo. Gotovo istovremeno s
prestankom Hladnog rata, što je i simbolično označilo
rušenje Berlinskog zida, sve bivše socijalističke zemlje izjasnile su se za okretanje svojih država i njihovih stanovnika prema Zapadu, tačnije prema društvu liberalnih i neoliberalnih vrijednosti koje je gradio taj Zapada koje su te iste
istočne zemlje koliko juče snažno kritikovale.
Pred kraj socijaličkog poretka osjetila se kriza sistema vrijednosti na kojima je taj poredak građen. Višedecenijsko
sistematsko takmičenje dva ideološko-politička bloka na
evropskom tlu konačno je završeno prevagom Zapada,
njegovim ideološkom i političkom pobjedom, zasnovanom
na razvijenoj ekonomiji i ogromnoj tehnološkoj prednosti. Proklamovani humanizam i egalitarizam koji su trebali
da završe u društvu jednakosti topili su se pred vrijednostima potrošačkog i industrijskog društva. Osnove u koje su
se uzdali komunistički ciljevi nestale su pred velikim i naglim tehnološkim promjenama koje na Istoku nisu mogle više da budu ni dostizane, nisu mogle da budu čak ni
praćene, na kraju ni primjenjivane kao gotov proizovd. Te
1
tehnološke promjene unijele su revoluciju u načine i sisteme komuniciranja pred kojima se istopila gvozdena zavjesa, jer je postalo nemoguće skrivanje onih vrijednosti od
kojih je Istok decenijama bježao. Telefaks, internet i satelitska televizija nisu više dozvoljavali skrivanje, usmjeravanje i manipulaciju informacijama.
Pokušaj posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova da u okviru svoje “perestrojke” brzim ulaganjem u
potrošačka dobra koliko-toliko stigne Zapad nije uspio, a
Sovjetski Savez kao stožer istočnog svijeta je dezintegrisan.
Na cijelom “socijalističkom istoku” u okrilju starog društva
počelo je da se rađa novo čija su osnovna obilježja bila tržišna ekonomija, višestranačka parlamentarna demokratija i sistem vladavine prava zasnovan na ideji ljudskih prava i sloboda. Nužnost promjena bila je vidljiva, postavljalo
se samo pitanje ko su nosioci tih promjena odnosno ko će
usmjeravati procese koji su bili i začetku?
Prema Dahrendorfu1 klasifikacija evropske tranzicije
iz socijalizma u kapitalizam može se svesti na tri osnovna obrasca: kapitulacijski, revolucionarni i upravljani.
Kapitulacijski je podrazumijevao sporazumnu promjenu
političkog sistema od jednopartijskog ka višepartijskom,
Ralf Dahrendorf: “Reflections on the Revolution in Europe”, Random House, London 1990.
110 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
najčešće putem okruglih stolova kao u Poljskoj, Mađarskoj,
Sloveniji, djelimično i Bugarskoj. Revolucionarni je
imao oblike nagle, više-manje nasilne, promjene. Takvi
slučajevi zabilježeni su u Rumuniji pravom oružanom revolucijom i u čehoslovačkoj masovnim protestima u okviru
“baršunaste revolucije”. Treći način promjene – upravljani
– karakterističan je za zemlje Jugoistoka Evrope i praktično
predstavlja upravljanje promjenama od strane postojeće
vladajuće elite iz posljednjih dana socijalizma uz promjenu
njene ideološke pozicije.
stičke partije promijenile su ime i liberalizovale sastav. Najjače su bile u Srbiji, Crnoj Gori, Rumuniji, Bugarskoj i Albaniji; sve ostale su ujedinjene i ostale u veoma bliskoj vezi
sa nacionalizmom pre 1989. godine. Treća vrsta stranaka,
obnovljene partije iz prošlosti, igrale su veoma malu ulogu u razvoju događaja na Balkanu posle 1989. godine. Novoosnovane političke stranke bile su mnogo značajnije od
obnovljenih, ali su i one bile suočene s brojnim poteškoćama … Stranke koje su predstavaljale etničke većine i manjine pojavile su se u svim državama.”4
U zavisnosti od modela promjene, novoj „ideološki transformisanoj eliti“ proključuje se jedan dio ranije politički
neangažovanih, a jedan dio starih se gubi i nestaje s političke scene. U zavisnosti od te mjere se i određuje jedan
od tri, u najgrubljim crtama definisana, modela. Prelazak
u novo društvo početkom devedesetih podrazumijevao je
potpuni izmjenu svih društvenih i političkih struktura u
okvirima dostizanja proklamovanih ciljeva. U fokusu pažnje bile su političke promjene, prije svega uspostavljanje
modela odlučivanja po principu predstavničke višestranačke demokratije. Takav prelaz zahtijevao je potpunu izmjenu ideološkog obrasca na kojem se gradila društvena struktura i na njoj zasnovana politička vlast i uprava. Spasonosna formula za tu izmjenu bio je nacionalizam koji je mogao da usisa sve različite ideološko-političke poglede. Ideologija socijalizma u Evropi doživjela je slom, a novouspostavljene “partije na vlasti sve više su se oslanjale na nacionalizam , koji je još od šezedesetih godina bio negde blizu
same površine.”2
U vrijeme neposredno nakon uspostavljanja novih društvenih i političkih stuktura politika počinje da dominira ukupnim životom. Posljedice su se osjećale najviše u ekonomskoj sferi, jer prozivodnje gotovo da i nije bilo, a politički
procesi postali su odlučujući za cjelokupan život i uticali su
na sva kretanja. Dominacija politike nad ekonomijom u
procesu odlučivanja pokazaće se odlučujućim faktorom nastanka novih elita na Jugoistoku Evrope.
Države u tranziciji bile su zahvaćene porastom nacionalizma koji se ispoljavao kroz etničke napetosti među narodima, ali i u odnosima prema manjinama i manjinskim narodima. “Pojavila se ponovo i izvjesna verska netrpeljivost,
a u nekim oblastima razbuktao se lokalpatriotizam. Ali,
više od svega, trijumfovao je stari nacionalizam, a s njim
i mnogi, već zaobravljeni, ali utešni, mitovi koji su podgrejavali nacionalni ponos i potiskivali neprijatne istine o
prošlosti”.3
Klica novih elita javila se još u posljednjim danima socijalističkih režima, u vrijeme u kojem politička ekonomija socijalizma nije imala odgovore na izazove koje je nedovoljan
matarijalni razvoj postavljao pred nju. Neuspješni ideološko-politički sistemi pokušali su da nađu spas u angažovanju privatnih sredstava nastalih u rukama onih koji su pokazali veću poslovnu sposbonost i, želeći nasuprot oficijelno proklamovanim moralnim vrijednostima još u to doba,
da steknu više novca nego što je bilo moguće i za prosječno bolje stojeću socijalističku elitu. Vođeni „darvinističkim“ nagonom za opstankom na tržištu, poklonjenu priliku mnogi su nastojali da iskoriste što bolje i u tome suuspjeli. Ulaganje soptsvenog novca u nedefinisanim i krajnje
rizičnim sistemima koji, nisu bili pripremljeni za takvu vrstu kapital-odnosa, imalo je svoju cijenu – bogaćenje na račun države i njenog napretka. „Nova ekonomska elita“, najčešće trgovačka, samo djelimično industrijska, koja je počela da uvozi gototvo sve, a izvozi i prozivodi veoma malo,
počela je da se bogati naglo na račun država u kojima je
djelovala.
Nacionalizam će se pokazati kao odlučujuća i
usmjeravajuća politička snaga za procese koji su uslijedili neposredno nakon nestanka socijalizma i u
želji da se što prije stigne u porodicu Zapada. Kasniji
događaji pokazaće da u velikom broju nije bilo odgovarajućih
stručnih i pripremljenih predstavnika koji su mogli da vode
i usmjeravaju političke procese. Opterećeni ličnim ambicijama i negiranjem prethodnog vremena nove vođe nisu
bile spremne da uvedu države i društva koji su ih izabrali u stabilnu političku demokraciju. “Bivše komuni-
Pošto su „staru“, još vladajuću i pretežno politički orijentisanu, elitu predstavljali uglavnom visokoobrazovni upravljači, birokrate, tehnokrate i politički profesionalci, jezgro
nove ekonomske elite bilo je sastavljeno od „novog
sloja“ poslovnih ljudi, najčešće nedovoljno obrazovanih, ali smjelih i spremnih na rizik (njega najčešće nije
ni bilo) koji je donosio značajan profit. Postojeći politički
sistemi i tadašnje vladajuće elite, nastale na staroj ideološkoj matrici, nespremno su dočekali te promjene,
jer nisu postojala iskustva te vrste niti se tražio način
2
Ričard P. Krempton: “Balkan posle drugog svetskog rata”, Clio, Beograd 2003. str. 162.
Filipp Longvort: “Stvaranje Isotčne Evrope”, Klio, Beograd 2002. str 430.
4
Ričard Dž. Kremtpon: “ Balkan posle Drugog svetskog rata”, Klio, Beograd 2003. str. 323.
3
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 111
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
za regulisanje „nove ekonomije u nastajanju“. Tako se
desilo da su jedni imali političku moć, drugi su imali novac
i nalazili se na putevima njegovog što većeg sticanja, država je bila u konstantnom slabljenju, a demokratski odnosi
i politički sistem još nisu bili uspostavljeni. Politička moć
„stare“ elite bila je potrebna ekonomskoj moći i potrebama „nove“ i one su vrlo brzo počele da predstavljaju objedinjen sloj upravljača. Ulog je bio standard stanovnika, njihova primanja i takozvana zajdnička potrošnja. Nestao je
čitav niz privilegija datih stanovnicima socijalističkoh zemalja – garantovano zapošljavanje, visok nivo socijalne zaštite, subvencionisani troškovei stanovanja i druge. Bogaćenje nove elite, čiji su najistaknutiji članovi u bivšim zemljama socijalizma dobili pežorativan naziv „tajkuni“5, išlo
je na račun neplaćanja i izigravanja poreza što nije moglo
bez zaštite političkih moćnika koji ne samo da su gledali
kroz prste nego su zakonski i politički okvir prilagođavali potrebama „nove ekonomske klase“. U taj okvir spadali su svi elementi takozvane „sive ekonomije“ – šverc profitabilnim robama i njihova distribucaija nelegalnim kanalima, crno tržište rada, izbjegavanje plaćanja poreza, izbjegavanje doprinosa po osnovi. Roba je bilo sve što je donosilo profit – trgovina oružjem i drogom, imigracija i trgovina ljudima, klasični oblici organizovanog kriminala i pojava mafije, pranje novca i svi drugi. Ključ uspostavljanja takvog „sistema bez sistema“ mogao je da bude samo jedan
– povezanost političkog leadershipa i vodećih novih
„businessmen“. Sve to ne bi bilo moguće da u procesima nastanka novih društvenih struktura nisu postojale stare u državnom vlasništvu koje su omogućavale da društvo i
dalje funkcioniše na inerciji starog sistema, dok su najistaknutiji predstavnici novog tu situaciju koristili da se materijalno bogate i stiču političku moć.
Rezultat neprojektovanih i neupravljanih kretanja jeste
pojava korupcije, u stvari orgnizovanog kriminala na
političkom nivou. Upravljači više ne postaju ni partijski
ni demokrtski izabrani organi, već predstavnici političkokriminalnih udruženja koji predstavljaju „nove elite“ koje
nema ko da kontroliše. U zemljama „realnog socijalizma“
začetak te elite stvaran je još u „tvrdo“, ideološki doktrinarno vrijeme, poput „Solidarnosti“ u Poljskoj, opizicionara u
češkoj i drugim država. Elitizacija tih pokreta dovela je do
njihove transformacije u proevropske elite koje su nakon
proklamovanja puta evropskih i evroatlantskih integracija uspostavile i takav sistem vrijednosti koji je u poptunosti bio usmjeren tome cilju. Predvodnici na tom putu bile
su upravo te elite, koje su i danas vodeći sloj u svojim zemljama. Većina tih zemalja je u većem ili manjem stepenu
postala dio proklamovanih integracija. Neke su, poput Slo-
5
vačke, neočekivano brzo i uspješno prelazile taj put upravo
zahvaljujući takvim elitama.
Drugi pravac je bio „balkanski“ i predstalajo je transofrmaciju „stare“ u „novu“ elitu kroz oružane sukobe. „Starim“ upravljačima pridruživali su se novi koristeći
priliku da steknu novac i političku moć pod okriljem rata.
U ekonomskom smislu trgovina oružjem i naoružavanje
nacionalnih vojski, a zatim snabdijevanje i šverc nedostajućim robama omogućili su im da, oslobođeni straha od
bilo kakvih snakcija uključijući zakonske, političke ili moralne, oslobođeni straha od bilo kakvog rizika tržišta, zadobiju ogromnu ekonomsku moć. Nacionalne politike omogućile su im da toj ekonomskoj moći priključe politički autoritet i političku moć odlučivanja. Time je ukupna duštvena moć objedinjena u istim rukama iz čega je prozašla
autoritarizacija društva samodefinisanog u nacionalne zajednice. Završetak ratova na Balkanu nije promijenio ništa suštinski, jer se samo prestalo pucati, a sva druga oružja
nastavila su da govore. Prisustvo i uticaj međunarodne zajednice nije unaprijedilo ništa. Nestrpljivi da vide postavljene krajnje ciljeve što prije ostvarene, međunarodni predstavnici ponavljaju greške prethodnog ideološki sholastičkog komunističkog sistema i u suštini
samo zamrazavaju postojeće stanje u kojem su i petanest godina nakon izbijanja krize u bivšoj Jugoslaviji odnosi gotovo isti. Dugačke liste predloženih i na silu
nametnutih zakona nisu bile dovoljne da se promijeni svijest. Na vlasti su i dalje političko-kriminalno organizovane grupe, bez mnogo sluha za demokratiju, kojima
slabašne, neuticajne i slabo uspostavljene alternativne društvene strukture ne mogu da budu demokratska kontrola. Oslonac opstanka njihovog djelovanja i metoda jeste zatvorenost, posebno nedostatak želje da se prodre u bilo koji multilateralni okvir koji bi podrazumijevao
prenošenje dijela državnog suvereniteta na kolektivni, međunarodni nivo. Na principu zatvorenosti zasniva se opstanak kriminalizovane političko-ekonomske elite kojoj su
međunarodne integracije samo deklarativna floskula koju
u dnevno-političkom rječniku ne mogu izbjeći. „U epohi
krize kapitalizma, posebno njegovih parlamentarnih institucija koje ugoržavaju i desnica (nacifašizam) i levica (komunizam), liberalizam se trudi da nađe elitističko rešenje
koje bi produžilo vek njegove političke prevlasti“.6 Stoga te
elite ne uspijevaju da društva koja vode dignu iz letargije, njihovi eksperimenti u političkom i ekonomskom pogledu neuspješni su, ali i dalje zasnovani na očekivanju nekog čuda odnosno tuđe moćne ruke koja će mase otrgnuti od konstantno opadajućeg trenda. Ta ekonomija zatvorenosti održava se u neuspjelim pokušajima privatizacije i
tycoon (engl.) - ljudi koji su uspješni u poslu i industriji i postali veoma bogati i moćni (International Dictionary of English, Camridge University Press
1996.)
6
Ljubomir Tadić: “Nauka o politici”, BIGZ, Beograd 1996. str. 260.
112 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
transformacije vlasništva koji nisu donijeli veće mogućnosti nego što su i postojale prije više od decenije. Takvo stanje prozivodi i specifičnu „prikirivenu političku ekonomiju Balkana”.7
sebno demokratske političke kulture građanskog društa, te
prisustvo autoritarne tradicije i političke romantike uvjetuje nastanak i razvitak kvazijavnog mnjenja što otežava demokratski razvitak društva”. 9
„Bez novih strategija za razumijevanje i adresiranje područja i snage prikrivene političke ekonomije na Balkanu, ovaj
negativan trend vjerovatno će pustiti još dublje korijenje
izazivajući još dalje međunarodnu zajednicu. Dok su gigantska oficijelna korupcija, politički nacionalizam i organizovani kriminal posrtali zbog nekih događaja 2003. godine, nejasno je da li će ih dosljedna politika izbaciti iz ravnoteže ili skoro ojačati njihovu vještinu”.8
U ovoj fazi razvoja postavlja se pitanje u kojoj mjeri
građani, odnosno birači, imaju uticaja na formiranje javnog mnjenja, odnosno koliko to javno mnjenje ima uticaja na odlučivanje u parlamentu. “U zemljama u tranziciji,
kao i u gotovo svim zemjama sa oskudnom demokratskom
tradicijom i političkom kulturom, javlja se fenomen „zatona parlamenta“ - tendencija prenošenja političke moći od
javno izabranog parlamenta na vladu, državne službenike i
organizacije”.10 Sudeći prema mišljenju austrijskog politologa Plassera “oko osamedeset odsto građana svjesno je da
na vladine odluke nemaju nikakog uticaja, da su političari
i zastupnici u parlamentu zainteresovani samo za izborni
uspjeh, za povećanje izbornih glasova, te da slijede samo
vlastite egoistične interese”.
Ni nakon prvih demokratskih, slobodnih, višestranačkih,
poslijeratnih izbora nije bilo političkog života uobičajenog
za zemlje zapadne demokratije. Osnivanje velikog broja
političkih stranaka bilo je rezultat programa demokratizacije pod nadzorom međunarodne zajednice. Proces započet još 1990. godine u vrijeme političko-ekonomske tranzicije, kroz osnivanje i djelovanje političkih stranaka znatno
je ubrzan i vodio je ka stvaranju višestranačkog ambijenta
primjerenog demokratskom društvu.
Relativno mlade političke organizacije pune energije, nagomilanog nezadovoljstva i političkih ambicija održale su
relativno visok nivo aktivnosti i nakon prvih demokratskih
izbora. Ipak, politička organizacija društva bila je izraz još
nedefinisanih i neizdiferenciranih socijalnih slojeva i ispoljavanja njihovih interesa. Stranke su bile više-manje grupe ljudi okupljenih na osnovu interpersonalnih veza. Sve
te grupe tvrdile su da zastupaju i izražavaju određene
političke ideje, mada se to u realnosti u nekoj velikoj mjeri nije osjećalo. Činjenica je da su programi većine stranaka, posebno onih najuticajnijih, bili nevjerovatno slični u svim pitanjima - države i državne organizacije, ekonomije, političkog i socijalnog sistema, nacionalnih opredjeljenja i drugim bez obzira kako su se same te
stranke nazivale i koji su ideološko-politčki okvir deklarativno zastupale. Diskusija o raznim pitanjma, problemima u okruženju, idejama i mišljenjima o rješavanju problema među strankama bila je u velikoj mjeri određena upravo ovom sličnošću pogleda. Do sinteze mišljenja i stvaranja snažnog javnog mnjenja bio je još dug put. Prema dr
Fahrudinu Novaliću “odsustvo demokratske tradicije, a po-
„Politička borba svodi se na ogolelu borbu za moć. Kada se
jednom stekne ovaj nekvalifikovani pesimistički zaključak,
onda se lako odbacuje svaki demokratski ideal kao prosta obmana i opredjeljujemo se za onu vstu političke borbe koja nas najlakše i najkraćim putem baca u središte sukoba u kojem se stiče moć kao moć.“11 Proces nastajanja nove društvene elite u zemljama u tranziciji ma koliko bio ekonomsko-politički uslovljen, izražava se kroz
političke promjene koje utiču na sve društvene strukture.
To je utvrdio i Klaus von Beyme shvatajući da ključni impulsi društvenih promjena dolaze iz politike. „Na razini sustava stranačke elite djeluju u zjaedničkom interesu osiguranja svoje organizacije i osobnih prihoda kao
politička klasa – pritom je zanimljivo ono što Marx naziva
„jednakošću prihoda“. No već je Marx spoznao da taj kriterij još ne konstituira klasu u svijesti. To vrijedi za političku
elitu jer ona ističe razlike na razini djelovanja i djeluje
natjecateljski“.12
Tranzicija u socijalističkim zemljama, a posebno na jugoistoku Evrope, izbacila je na površinu elitu koja se smatra vladajućom.13 Da li ta elita, u smislu koji potencira
Zvonarević, ima za paralelu i odgovarajuću nevladajuću elitu, odnosno, da li u takvim društvima postoji stvaralačka,
intelektualna i druga društvena elita koja u situaciju može
7
Dr Kristopher Korpora: “ Dr Christopher Corpora: “The Untouchables – Yugoslavias Clandstine Political Economy”, Problems of Post-Communism,
vol 51no. 3. May/June 2004.
8
Isto
9
Fahrudin Novalić” “Aksiološki aspekt javnog komuniciranja”, Demokracija – mediji u multinacionalnim sredinama (zbornik), Sarajevo 1996.
10
Isto, str 84-85
11
Ljubomir Tadić: “Nauka o politici”, BIGZ, Beograd 1996. str. 254.
12
Klaus von Beyme: “Transformacija političkih stranaka”, Fakultet političkih znanosti, Zagreb 2002. str. 178.
13
Mladen Zvonarević: “Socijalna psihologija”, Školska knjiga, Zagreb 1989. str. 377. „U proučavanju kojim se bavimo, tj. u proučavanju društvene
ravnoteže, pomoći ćemo ako tu klasu podijelimo na dvije klase: vladajuću elitu koja se sastoji od pojedinaca koji posredno ili neposredno imaju važnu
ulogu u vladi, i nevladajuću elitu u koju spadaju svi ostali iz te klase“.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 113
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
da unese kritički glas, koja može da postane leadership
javnog mnjenja i to onog konstruktivnog javnog mnjenja,
koje je u stanju da energiju masa usmjeri u pravcu najviših
standarda demokratije kao opšteg dobra? Danas je teško
tvrditi da među onima koji sebe ne smatraju dijelom
vladajuće elite, ali preferiraju vođstvo u duhovnom
smislu, postoji kritična masa koja je u stanju povesti mase i uticati na donošenje ključnih odluka. Stoga
se taj sloj samopotcjenjujući profiliše kao kvazi-elita koja
je zavisna ekonomski i politički od vladajuće klase čiji je
položaj zasnovan na neuređenosti samog društva. Brojni
pripadnici te kvazi-elite su u institucijama nauke, obrazovanja i kulture, nevladinim i sportskim organizacijama i sličnim institucijama. Većina njih apologetski
slijedi stremljenja vladajućih političko-ekonomskih grupa
ili u najmanju ruku vrši doziranu kritiku elite uspostavljene kao establishment. Slabe društvene strukture i materijalna oskudica očigledno nisu još u stanju da proizvedu
kritičnu masu društvenih pogleda sposobnih da pokrene
bilo kakve promjene ili da se, bar, osjeti i najmanji njihov
uticaj. Iz tog razloga intelektualna kvazi-elita ostavlja
postojeće vladajuće elite same na dnevnoj vjetrometini omogućavajući im tako da uspostave onaj sistem
vrijednosti koji još dugo neće moći da predstavlja ni
najslabiju osnovu za ugoržavanje njihove pozicije.
Čak ni proces oblikovanja elita nije dovršen i ne može da
bude veća snaga u definisanju političke scene. Zbog toga je
na vlasti u većini zemalja prethodne Jugoslavije „demokratski totalitarizam“ po kojem su sve stranke pomalo na vlasti
– od lokalnog do najvišeg nivoa uprave i vlasti - čime predstavaljaju jedinstven društveni sloj kojem nisu u interesu
bilo kakve promjene koje bi ugrozile njegovu privilegovanu poziciju. Time vladajuća elita s više različitih ideološko-političkih pozicija učvršćuje svoju vlast i staje
na put promjenama koje bi mogle da znače napredak.
Petnaest godina nakon prvih višestranačkih izbora u
BiH su na vlasti one iste snage s kojima je proces promjena počeo. Krug je time zatvoren, da li se društvo vratilo na početak?
MILOŠ ŠOLAJA, PREDSJEDNIK CENTRA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE, BANJA LUKA
114 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Literatura
1.
Julien Benda: „Izdaja intelektualaca“, Politička kultura
Zagreb, 1997.
2.
Klaus von Beyme: “Transformacija političkih stranaka”, Fakultet političkih znanosti, Zagreb 2002.
3.
Dr Christopher Corpora: “The Untouchables – Yugoslavias Clandstine Political Economy”, Problems of
Post-Communism, vol 51. No. 3. May/June 2004.
4.
Ralf Dahrendorf: “Reflections on the Revolution in
Europe”, Random House, London 1990.
5.
Jovan Đirđević” “Politižki sistem”, Savremena administracija, beograd 1985.
6.
Toma Đorđević: “Komunikacija i vlast”, “Mladost”,
Beograd 1988.
7.
Vladimir Goati: „Savremen političke partije“, IPD Beograd, Partizanska knjiga Ljubljana 1984.
8.
Jirgen Habermas: “Javo mnenje”, “Kultura”, Beograd,
1969. (Jurgen Habermas: “Strukturwandel der offentllichkeit”, Hermann Lucherhand Verlag, GmbH,
Berlin 1965.)
9.
International Dictionary of English, Cambidge University Press 1996
10.
Mirjana Kasapović: “Demokraska tranzicija i političke stranke”, Fakultet političkih znanosti, Zagreb,
1996.
11.
Radomir Konstantinović: „Filosofija palanke“, Nolit
Beograd, 1981.
12.
Ričard P. Krempton: “Balkan posle drugog svetskog
rata”, Clio, Beograd 2003.
13.
Dragoljub Krneta-Miloš Šolaja: “Političko oblikovanje birača putem medija informisanja”, NUN, Banja
Luka 1997.
14.
Filipp Longvort: “Stvaranje Istočne Evrope”, Clio, Beograd 2002.
15.
Milan Matić: “Poolitičko predstavljanje”, Radnička
štampa, Beogad, 1974.
16.
Fahrudin Novalić “Aksiološki aspekt javnog komuniciranja”, Demokracija – mediji u multinacionalnim
sredinama, zbornik, Sarajevo 1996.
17.
Milan Podunavac: “Poolitička kultura i politički odnosi”, Radnička štampa, Beogad, 1982.
18.
Ljubomir Tadić: “Nauka o politici”, BIGZ, Beograd
1996.
19.
Mladen Zvonarević: “Socijalna psihologija”, Školska
knjiga, Zagreb 1989.
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Politika
utjelovljenja
naroda
Nove elite, koje se u doba postkomunističkog etno-nacionalizma
ponajprije pojavljuju kao nacionalne elite, predstavljaju svojevrsnu
mutaciju elita prethodnog doba. O opravdanosti ovog pojma možda
dovoljno govori uvid u iznenadnost promjene režima, “neočekivani” pad
komunizma, i “neočekivani” kontinuitet ljudi na vlasti usprkos “dubokim”
političkim promjenama
Ugo Vlaisavljević
P
OVIJESNO ISKUSTVO POLUSTOLJETNOG KOMUNISTIČKOG
poretka zasigurno značajno, a možda i presudno,
oblikuje samosvijest novih političkih elita u Bosni i
Hercegovini i široj regiji. Nove elite, koje se u doba postkomunističkog etno-nacionalizma ponajprije pojavljuju kao
nacionalne elite, predstavljaju svojevrsnu mutaciju elita
prethodnog doba. O opravdanosti ovog pojma možda dovoljno govori uvid u iznenadnost promjene režima, “neočekivani” pad komunizma, i “neočekivani” kontinuitet ljudi na vlasti usprkos “dubokim” političkim promjenama. U
svakom slučaju, kakve god bile neposredne očevidnosti,
trebalo bi preispitati neposrednu genealogijsku vezu dva
režima, koje možemo promatrati i kao dva režima gradnje
i djelovanja elita, uspoređujući međusobna srodstva i razlike ovih elita, njihove glavne funkcije i uloge u društvu, politici, ekonomiji i kulturi.
Rekonstrukcija posljednje mutacije stvarnosti vladajućih
elita usmjerava naš pogled ka komunističkoj partiji i birokraciji državnog socijalizma. Trebalo bi poduzeti genealogijsku analizu Partije i njene birokracije da bi se dokučio model konstitucije i funkcioniranja novih višepartijskih
elita koje uglavnom ništa ne žele da prihvate od prethodne
stvarnosti jednopartijskog sistema. Claude Lefortova interpretacija partije i birokracije u komunizmu svakako može
poslužiti kao pouzdan oslonac u takvoj analizi. Štaviše, čini
se da ova interpretacija, kada je danas čitamo u kontekstu
režima koji, navodno, nije više komunistički, može jednako
poslužiti za upoznavanje sadašnjosti kao i za rekonstrukciju nedavne prošlosti. Pritom nam Lefort nipošto ne nudi
gotov model analize; ako to već nije mogao za prošlost, jer
se već jugoslavenski komunizam nije moga uvrstiti u reprezentativne primjere totalitarizma, onda to pogotovu neće
moći učiniti za sadašnjost “zemlje u tranziciji.” Upravo posebnost u prvom slučaju može osvijetliti posebnost u drugom slučaju; ako se držimo “dubinske analize” za koju se
zalaže Lefort, onda “prevodilački napor” za povezivanja
staljinizma i titoizma može biti poučan i za dijakronijsko
povezivanje usprkos “demokratskoj revoluciji.”
Ono što Lefort označavao kao “politiku tijela,” tipičnu za
totalitarizam, to funkcionira i u titoizmu i u današnjoj politici vitalnih nacionalnih interesa.1 Ova politika jedinstvenog, homogenog, neraskidivog društvenog tijela i danas
1
O titoizmu kao semi-totalitarizmu ili o “mekom” tipu politike ujelovljenja smo pisali u ogledu “Titov najveći dar: prazno mjesto moći,” Dijalog, No 2,
Sarajevo, 2004, str. 9-37. Objavljeno također u zborniku koji je uredio Radonja Leposavić pod naslovom VlasTito iskustvo, Samizdat B 92, Beograd, 2004,
str. 39-71. Ne manje važnu matricu utjelovljenja, na koju se ovdje ne možemo osvrnuti, pruža višestoljetno iskustvo utjelovljenosti malih naroda u velikom tijelu imperija. Opis te matrice smo pružili u “Ratna subjekt-konstitucija malih naroda,” Dijalog No 4, Sarajevo, 1998, str. 25-36.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 115
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
predstavlja samu stvarnost političkog, posvećeno mjesto
njegove artikulacije. Ako je zahvaljujući krahu iluzija komunističke ideologije etno-nacionalizam danas nešto daleko realnije od tzv. realnog socijalizma, onda to svako nije
postignuto zahvaljujući napuštanju fantazme o zajedničkom kolektivnom tijelu. Upravo se imenom nacije danas
oslovljava ova politička fantazma par excellence. To znači
da nekada veliko, višenacionalno tijelo jugoslavenskog komunizma nije raskinuto i raskomadano prodorima same
stvarnosti koju kolektivna imaginacija više ne može artikulirati, nego da je samo promijenjen ključ ove zajedničke
sposobnosti koja se i dalje mora njegovati u politici. Sudeći
prema teritorijalnoj samjerljivosti koja lokalnim nacijama
nudi toliko važan dokaz da nije riječ o imaginarnoj stvarnosti, pojavila su se sada manja, jednonacionalna tijela, ali
utoliko zdravija, cjelovitija, punija. Time nacije, kao figure imaginacije, postižu ono što nisu mogle figure “radničke klase,” “radnog naroda,” “ljudi novog doba”…
Lefort nas poučava da o istinskoj stvarnosti danog režima
ne sudimo prema vladajućoj ideologiji nego prema funkciji koju takva ideologija ima prema “posljednjoj stvarnosti”: prema zajedničkom imaginarnom tijelu. Prema tome,
promjena političkog režima, državnog ustrojstva, ideoloških uvjerenja, itd., sve je to moglo ostati u funkciji očuvanja onog najvažnijeg za svaku ovdašnju politiku: supstancijalnog korporativnog jedinstva. Za etno-nacionalizam bi
se moglo reći da ostvaruje najvažnije htijenje komunizma, njegov nedosanjani san: nešto kao kraj otuđenja.
Nisu li elite, i jučer i danas, ipak raščinjale i komadale narodno tijelo? Lefort povodom njih ukazuje na paradoks kolektivnog utjelovljenja: onaj dio tijela koji sve povezuje i koordinira sam se pritom izdvaja i načinje potpuno jedinstvo
koje treba da stvori. Jedinstveno tijelo uvijek pretpostavlja
jedan najviši organ: vođu ili najuže vodstvo koje se pokazuje kao glava izrasla iz tijela ili kao zasebno tijelo prema
kojem se modelira tijelo naroda. Pojavljivanje tijela u tijelu
ima i svoju tamnu stranu, u vidu stalne prijetnje ranjavanja
“stranim tijelima.” Lefort će se potanko baviti ovom “slikom
političkog tijela u totalitarizmu.” Tako čitamo da ova slika,
“s jedne strane, zahtijeva isključivanje štetnog Drugog, a
istovremeno se razlaže na sliku cjeline i dijela koji se postavlja na mjesto cjeline, dijela koji paradoksalno ponovo uvodi figuru drugog, sveznajućeg, svemogućeg, blagotvornog
drugog, borca, vođe, Egokrata. Ovaj drugi sam nudi svoje individualno, smrtno tijelo, kojeg krase sve vrline, onda
kada se on zove Staljin, Mao ili Fidel. Smrtno tijelo koje se
doživljava kao neranjivo, koje u sebi sažima sve snage, sve
talente, koje svojom nadnaravnom muškošću prkosi svim
zakonima prirode.”2
2
Nema jedinstvenog tijela naroda, nema Jednog-naroda
(people-Un) bez glave, bez svijesti koja njime upravlja, bez
vođe. Važno je pritom primijetiti da se narod oblikuje u jedno tijelo prema liku vođe i da vođa pripada tijelu naroda. Riječ je o svojevrsnoj “logici identifikacije” koja podrazumijeva da je “jedan organ u isti mah cjelina i odijeljeni
dio koji sačinjava cjelinu, koji je uspostavlja.”3 Onaj jedini koji vlada, Egokrat, predstavlja u stvari “posljednju figuru moći;” između njega i naroda se, dakle, postavljaju sve
ostale figure moći i to tako da nijedna ne može prekoračiti sasvim skučeni prostor, mjeru imanentnosti narodnom
biću koju postavlja narodni vođa, koji nije samo “čovjek iz
naroda” nego je najuzornije otjelovljenje svega onog što narod čini narodom. Stoga se ista logika identifikacije - figura
organa koji strši i koji je u samom srcu tijela naroda - ponavlja i kod drugih figura moći, kod partije, proletarijata,
radničke klase. Sve se ove figure upisuju u najširi krug koji
opisuje obim čitavog naroda, kao sve uži koncentrični krugovi u kojima sve više do izražaja dolazi sama kvintesencija
njegovog bića. Ono što je radnička klasa za narod, to je
proletarijat za radničku klasu; ono što je partija za radničku klasu, to je “najveći sin naroda” za partiju. Na
svakom stupnju se sužava krug odabranih, a povećava koncentracija “čiste supstance” narodnog bića.
Komunizam se tako pokazuje kao čarobno rješenje koje
sve one sile i procese koji vode ka cijepanju društva, pokrenute onog časa kada se stupi u moderno doba: industrijalizacija i urbanizacija, klasne podjele i sukobi, masovni mediji i komunikacije, ideologije i društveni pokreti
itd., pretvara u snažne opruge reintegracije društva. Sada
kada se njegova povijest kao realno postojećeg poretka “vladavine naroda i radničke klase” čini završenom, komunizam se pojavljuje kao izvjesna sveobuhvatna strategija nošenja sa modernošću. Lefort svakako nije jedini istraživač
koji je došao do tog uvjerenja. Pierre Clermont je ovu revolucionarnu strategiju pripisao u privilegirani izbor narodima koji su bili izloženi snažnom i neodoljivom valu “tehničke modernizacije,” a nisu nikako bili spremni ući u procese “društvene modernizacije,” koji iznutra razaraju komunitarno biće tzv. tradicionalnih društava.4 Ono što ovaj autor naziva “holističkim duhom” takvih predmodernih društava, to Lefort proniče u “slici političkog tijela” kroz koju je
ancien régime predstavljao svoje jedinstvo. Pokazuje se da
komunizam, ako promatramo registar njegove imaginarne
produkcije, brojnih fantazija koje pohode njegovu svijest o
vlastitom društvenom biću, održava kontinuitet sa kršćanskim monarhijama i sa dugom teološko-političkom poviješću. Simbolika koju je srednjovjekovlje razvilo u predočavanju “liturgijskog carstva” još dugo se pronosi kroz povijest moderne desakralizacije države i politike: monarh će
Claude Lefort, “L’image du corps et le totalitarisme,” u: L’invention démocratique, Fayard, 1994, str. 169.
Ibid., str. 167.
4
Pierre Clermont, Le Communisme à contre-modernité, Presses Universitaires de Vincennes, 1993, str. 25-30.
3
116 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
još i u 18. stoljeću, usprkos “novim modelima društvenosti
nametnutim kao posljedica uspona individualizma, napretka u jednakosti uvjeta, o čemu govori Tocqueville, napretka u upravljanju državom, koji vodi ka tome da se ova potonja ukaže kao neovisan, impersonalan entitet,” predstavljati Krista na zemlji, nudeći svoje zemaljsko tijelo kao besmrtno, svoj individualni lik kao kolektivni, da bi se cjelokupnom društvenom tijelu pružilo “ujedno organsko i mistično jedinstvo.” Zato se komunizam može situirati samo
na samim počecima – Lefort se opet poziva na Tocquevillea - “demokratske revolucije.” Jer revolucionarnost novog
poretka u svoje glavne crte uvrštava rastjelovljenje pojedinaca, njihovo oslobađanje iz “velikog imaginarnog tijela,”
obezglavljivanje društva. Iako je ne uvodi u svoj opis početaka modernog društva, figura giljotine lebdi nad stranicama posvećenim ovom opisu. Od smrti posljednjeg kralja, prve stvarne smrti vladara, počinje povijest smrtnika na prijestolju koje, u stvari, ostaje upražnjeno,
zjapi prazno:
“Modernu demokratsku revoluciju najbolje možemo prepoznati prema ovoj mutaciji: nema više nikakve moći vezane za tijelo. Moć se pojavljuje kao prazno mjesto, a oni koji je vrše pojavljuju se kao puki
smrtnici koji to mjesto zauzimaju samo privremeno,
a njega se mogu dokopati samo silom ili lukavstvom;
nema više zakona koji se može čvrsto ustanoviti, čije
formulacije ne bi bile osporive, a temelji izloženi sumnji; na kraju, nema više predstave o središtu i obrisima društva; jedinstvo odsada više ne može ukloniti društvenu podjelu. Demokracija uspostavlja iskustvo jednog neshvatljivog, nedokučivog društva u
kojem se, dakako, za narod kaže da je suveren, ali u
kojem on neće prestati da svoj identitet dovodi u pitanje, gdje će ovaj identiteta ostati latentan…”5
Nagli, revolucionarni prelazak u ovaj režim razložene tjelesnosti društvenog može biti nepodnošljiv. Lefort ukazuje na duge, podzemne procese razlaganja društvenog tijela
koji su prethodili eksploziji, “kada je uništeno tijelo kralja.”6
Obezglavljenost društva izaziva duboku pometnju koja se
iskušava kao ispadanje društva iz prirodnog ili natprirodnog poretka. Nova buržoaska ideologija u prvo vrijeme
upravo pokušava da stabilizira novi poredak, da ponovo sakralizira svoje institucije, proklamirajući vrijednosti: Vlasništva, Obitelji, Države, Domovine itd. Međutim dok god
društvo ostaje demokratsko, ona neumitno sve više ulazi
u spiralu historijskog kretanja, u kojem je svako iskustvo o
sebi, o drugima i svijetu obilježeno nepredstavljivošću, neodređenošću, neizvjesnošću. Međutim, novija povijest pokazuje da se u takvoj otvorenosti bezdana svijeta može živjeti. Ona se najteže iskušava u časovima propadanja drevne “arhitekture tijela,” kada realno prodire kroz zakrpe
imaginarnog.
Totalitarni poredak predstavlja, dakle, izraz nastojanja da
se predmoderni režim imaginarnog jedinstva društva očuva po svaku cijenu, i onda kada povijest počinje uskraćivati svoju podršku takvom nastojanju. Lefort slijedi Arendtovu u njenom uvjerenju da ovaj poredak predstavlja pokušaj
rješenja istih pitanja sa kojima se suočava demokratski poredak i da njegovi odgovori ne mogu biti dužeg vijeka:
“Prema mom viđenju, totalitarizam se može razjasniti samo ako se shvati odnos koji on ima sa demokracijom. Upravo iz nje on izbija na vidjelo, premda se usađuje, makar u svojoj socijalističkoj verziji,
prije svega u zemljama gdje demokratska transformacija nije odmakla dalje od svojih početaka. On je
preokreće u isti mah dok sebi grabi izvjesne njene
crte da bi im pružio fantastični produžetak.”7
Komunistički vođa doslovno figurira kao nekad svrgnuti car. To je pouzdan pokazatelj da u registru imaginarnog stari režim nije uzdrman.8 Ali je također jasno da
vođa naroda predstavlja surogat nekadašnjeg vladara. Imaginarno je i u starom režimu imalo svoju čvrstu osovljenost u realnom, svoje “izvan,” onostranost religijskog
svijeta. Ova transcendencija se pružala iz samog središta
društvenog tijela, bila je božanska priroda samog vladara.
U svom zemaljskom liku vladar nije bio posljednja figura
moći. Lefort će navesti srednjovjekovnu formulu po kojoj
je njegovo visočanstvo bilo postavljeno u isti mah i prema
svojoj zemaljskoj i prema svojoj božanskoj prirodi: major
et minor se ipso. Upravo zato što gubi svoje uporište u nadnaravnom, komunizam se pokazuje kao stvarnost fantastičnog. Da bi se spriječio prodor realnog koje je otvoreno
u svakoj pori modernog društva, ovaj poredak rekonstruira veliko tijelo tradicionalnog društva. Ali on u isto vrijeme, iskušavajući moderno stanje bez Boga, zatvara nebeski
otvor prodora realnog. Zato je staljinizam prelazni oblik,
ni predmoderan ni moderan, zapravo stranputica u nastojanju da se izbjegne prenagli prelazak. Crpeći sa istog
izvora kao i demokracija, jer iskušava opasnost “obrušavanja u partikularnost,” on rekonstruira holistički duh starog
društva, ali sa izvora koji je presahnuo.
5
Claude Lefort, L’invention démocratique, str. 172-173.
Ibid., str. 172.
7
Ibid., str. 170.
8
Claude Lefort preuzima Lacanov vokabular i njegovu podjelu na registre ili poretke: Realnog, Simboličkog i Imaginarnog. Ovu podjelu je francuski
psihoanalitičar detaljno razvio u svom seminaru iz 1974-75, naslovljenom R.S.I. O Lefortovom odnosu prema Lacanovom učenju vidi, na primjer, knjigu Yannisa Stavrakakisa, Lacan and the Political, Routledge, London and New York, 1999, posebno str. 72-73 i 123-128.
6
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 117
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Fantastična stvarnost totalitarizma jeste stvarnost društva
zatvorenog u samog sebe. To je, u stvari, društvo koje po
prvi put u povijesti radikalno raskida sa teologiko-politikom, jer isključuje politiku iz svakog dosluha sa onostranim.9 Na mjestu onostranog se pojavljuje drugost istisnuta iz društvenog tijela. Sve što bi moglo načeti jedinstvo tog tijela, sve podjele i razlike, posebnosti i neovisnosti, premještene su u ono “izvan,” u prostor iz kojeg izviru strana tijela. Time je, kako naglašava Lefort, “dimenzija
same stvarnosti poništena.”10
okruženju., jer je uspostavljen poredak dominacije u kojem su “istodobno izbrisani i znakovi podjele na vladatelje
i podvlaštene i znakovi razgraničenja između vlasti, zakona i znanja.”12 Komunistički vođa bi još mogao pozavidjeti
onima koji su stajali na čelu despotije, tiranije ili diktature,
onima koji su vladali držeći u svojim rukama svu moć. Kao
što od Arendtove preuzima uvjerenje o nesvodivosti totalitarizma na ove historijski poznate sisteme strahovlade, Lefort također, sasvim konzekventno, preuzima njenu prilično odvažnu postavku o nezavidnoj ovisnosti vođe o masi.
Međutim, konstitucija političkog i društvenog tijela nije
naprosto imaginarna, jer bi inače počivala samo na vođinoj
zavodljivosti. Upravo vodeća predstava o stvarnosti, fantazma o vlastitom liku naroda, nalaže bjesomučno djelovanje u stvarnosti, uklanjanje stranih tijela iz zdravog tkiva narodnog bića. Takva samoproizvodnja i profilaksa velikog tijela povjerena je partiji. Pred njom je velika, nadljudska zadaća: ona treba da učini ono što je činio Bog u ancien régimeu. Utjelovljenje društva nije više transcendentalno zasnovano, tako da je sada za očuvanje političke moći
potrebna svojevrsna tehnologija: Lefort komunističku partiju naziva “mašinom utjelovljenja” (machine d’incorporation).11 Na pitanje zašto nije moguć višepartijski komunistički sistem, Lefort nam pruža zanimljiv odgovor: ne zato što
je to nedovoljno demokratski sistem nego zato što je to režim utjelovljenja. Partija je ta koja od naroda stvara Jedno, a vođu postavlja kao najviši organ tijela. To se ne
može postići “izvan tijela,” javnim političkim djelovanjem
u uobičajenom smislu. Partija mora biti “stalno u narodu,”
prisutna u svim “porama života,” s ciljem da svaka važnija
ćelija narodnog bića postane partijska ćelija. Članovi partije se nipošto ne smiju predstavljati kao politička elita, jer se
njena glavna zadaća sastoji u objedinjavanju društva i posredovanju političke moći: partija je narod i narod je vođa.
Politička moć se ubrizgava u sve, pa i najmanje dijelove narodnog tijela, a potom, u povratnom kretanju unutar stalne cirkulacije, reinvestira se u samog vođu. Neprekidno
raspršujući i sabirući političku moć, partija u narodnom organizmu radi kao srčana pumpa. Bez njenog
neprekidnog djelovanja organizam bi odmah prestao
s radom, podjele u društvu bi postale stvarne. Međutim, to također znači da vođa u svakom času predaje svoju moć partiji i narodu, da stalno biva razvlašten. Kao što
je ne dobiva, tako je i ne gubi; vođa stalno reinvestira moć
društva. Politička moć tako postaje totalna: u komunizmu je sve političko i ništa više nije političko. Pogrešno
je fokus vlasti doznačiti vođi ili njegovom birokratskom
“Totalitarizam se nikada nije zadovoljavao time da
vlada izvanjskim sredstvima, tj. posredstvom države
i mašinerije nasilja (machinerie de violence); zahvaljujući svojoj posebnoj ideologiji i ulozi koja joj je dodijeljena u aparatu prinude, totalitarizam je otkrio
način da iznutra podvrgava i terorizira ljudska
bića. U tom smislu, on je uklonio distancu između onih koji vladaju i onih kojima se vlada, te ostvario takav sistem u kojem moć i volja za moći, onako kako ih mi razumijevamo, ne igraju nikakvu ulogu ili, radije, igraju sekundarnu ulogu. U osnovi, totalitarni vođa nije ni više ni manje nego funkcioner
masa koje vodi; to nije pojedinac žedan moći koji
svojim podanicima nameće tiransku i mušičavu volju. Budući obični funkcioner, on može biti svakog
časa smijenjen, a jednako ovisi o ‘volji’ masa koje
utjelovljuje kao što mase ovise o njemu. Bez njega
one ne bi imale vanjske reprezentacije i ostale bi bezoblična horda; bez masa, vođa ne postoji.”13
9
Već smo dovoljno predstavili Lefortovu interpretaciju staljinizma da nam ovaj odlomak jasno može pokazati njegov
veliki dug prema prvom velikom djelu o totalitarizmu. Ovih
nekoliko redaka, u kojima je dana jezgrovita skica same prirode moći i glavnih silnica njenog kolanja, može figurirati
kao sažetak jedne od najznačajnijih postarentovskih interpretacija totalitarizma.14 Pa ipak, ove postavke sjajno služe da se vidi i najveći otklon od Arendtove, jer bi se mogle
čitati kao Lefortova teorija in nuce samo uz dodatak onog
najvažnijeg: mašine utjelovljenja. Za takvu mašinu je kod
Arendtove, kako vidimo, ostavljen prostor, jer je mašina
nasilja proglašena kao neprilična za sistem koji odbacuje
izvanjska sredstva prinude. Kod nje je također već određen
glavni mehanizam unutarnjeg podvrgavanja: oblikovanje
bezoblične mase kroz otjelovljenje u liku vođe, pri čemu
sam vođa dobiva svoje tijelo, tijelo mase. Međutim, nije dovoljno reći da je otkriće novog načina unutarnjeg podvrga-
Claude Lefort, “Permanence du théologico-politique ?”, u: Essais sur le politique XIXe-Xxe siècles, Seulil, Paris, 1986, str. 251-300.
Claude Lefort, L’invention démocratique, str. 124.
11
Ibid.
12
Claude Lefort, Prijepor o komunizmu (prevela Radmila Zdjelar), Politička kultura, Zagreb, 2000, str. 11.
13
Hannah Arendt, Les origines du totalitarisme. Le système totalitaire, Editions du Seuil, 1972, str. 48-49. Podvlačenja su moja.
14
Takvo povlašteno mjesto se prije Leforta može pridati još samo djelu Raymond Aronu: Démocratie et Totalitarisme, Gallimard, 1965.
10
118 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
vanja djelo nove ideologije. Potrebno je u ideologiji izdvojiti njenu najfascinantniju osu – osu ejdetskog, imaginarnog, slikovitog – da bi se dokučio izvor fascinacije, naime reprezentacije tijela vođe/naroda. Time na
vidjelo izlazi najvažnija funkcija čitavog sistema, partijska
funkcija par excellence: utjelovljenje. Prema Lefortu, totalitarni sistem predstavlja posebnu historijsku formaciju15
upravo po tome šta partija čini u njemu: ne, dakle, po tome
što ona preuzima moć nego što je posreduje na dotad nečuven način, što je pretvara u totalitarnu moć.
Moć koja počinje da struji svim kapilarima društva, da se
stalno reinvestira i kapitalizira, postaje uistinu zastrašujuća
moć. Njeno pravo ime više nije nasilje - jer ga više ne vrše
povlašteni nad podređenima, jer ga u suštini niko ne vrši –
nego teror. Nasilje se preobražava u teror u času kada
partija uspijeva u svojoj posredničkoj ulozi, kada je
više ne razlikujemo od naroda. Štaviše, to je čas kada
više ljude ne razlikujemo jedne od drugih, kada je svaka
distanca između njih ukinuta da bi svi postali samo Jedan
Čovjek.16 Stoga krajnji uspjeh partijskog omasovljenja upisuje u sistem mogućnost da partija ne može da kontrolira teror. To se upravo može desiti, i u staljinizmu se desilo u nekoliko navrata, u najdrastičnijem obliku 1937., 38.
i 1953. godine, kada je “sistem usmjeren na krajnju sigurnost,” sistem “cirkularnog uvezivanja jednog koji kontrolira drugog,” počeo da radi sam od sebe, kao “ludi mehanizam.”17 To su faze kada je totalitarni sistem dosegnuo svoj
čisti oblik, kada njime više niko ne vlada. Suprotno uobičajenom mnijenju, najgore je u ovom sistemu kada vođa
izgubi svaku vlast.
Terorom bi se, dakle, mogla imenovati osnovna crta patologije totalitarizma. U svom istraživanju Hannah Arendt je
posebno radila na etiologiji ovog “pervertiranog sistema.”
Kao jedan od glavnih uzroka navela je poremećaj koji mi
polazeći od Leforta možemo čitati kao poremećaj u simboličkom: i u nacizmu i u staljinizmu zakoni su postali sasvim ljudska stvar i pretvoreni su u zakone kretanja. Suviše ljudski zakoni kretanja više ne djeluju kao zakoni: oni
prestaju biti “faktor stabilizacije za ljudske pokrete koji
se neprestano mijenjaju.”18 Neposredna posljedica gubitka čvrstog uporišta u sferi zakona jeste teror.19 Simboličko je izgubilo svoju drevnu teološko-političku supstancu i
ozbiljno se približilo imaginarnom.
Drugi glavni uzrok, opet u Lefortovom pretumačenju
Arendtove, jeste postavljanje imaginarnog na mjesto
realnog. Arendtova neumorno insistira na svakoj ključnoj tački svoje analiza na “manjku stvarnosti” koji pogađa totalitarni sistem. Ovaj manjak ne predstavlja njegovo
sporedno obilježje: radi se, u stvari, o sistemu “povlačenja
iz stvarnosti.” Ideologija tu svakako ima presudnu ulogu,
jer je ona povlašten način da se “mišljenje oslobodi iskustva i stvarnosti.” U najkraćem, Arendtova ideologiju opisuje kao logičku dedukciju, kao koherentan sistem argumentacije, koji iz iskustva uzima samo neki pojedinačni
element i pretvara ga u svoju premisu, u svoj neprikosnoveni aksiom na osnovu kojeg pretendira da objasni sve što
se može pojaviti u iskustvu. Kao kvazi-znanost kod Poppera, totalitarna ideologija nas ne može naučiti ničemu novome iz iskustva niti može biti oborena novim
iskustvom.20 U znanosti historijskog materijalizma, u neporecivom znanju, simboličko i imaginarno se artikuliraju
nauštrb realnog, prema kojem je zatvoren pristup. Međutim, ovdje simboličko, kao rigidna logičko-znanstvena forma, još “stabilizira” imaginarno, upravo poput zakona. Ideologija bi u tom smislu, još ostavljala prostora za slobodu,
ukoliko je istina da zakoni pružaju “životni prostor slobode.” Koliko god reducirana, takva sloboda bi se sastojala u
izvjesnoj predvidljivosti toka događaja, prije svega predvidljivosti reakcija državnih i partijskih organa, prema čemu
bi se političko ponašanje moglo upravljati. Međutim, upravo u tom smislu je marksistička ideologija, kako primjećuje Arendtova, bila ispražnjena od sadržaja, jer je vođa kao
posljednji tumač stvarnosti stajao izvan ideologije. Da za
Staljina ideologija koju je tumačio nije imala snagu zakona ni u najslabijem smislu, o tome najbolje svjedoči cikcak
partijska linija.
“Ali nakon što je uklonio frakcije ruske partije, Staljin je na kraju postigao isti rezultat, stalno praveći cikcak partijsku liniju, a također i stalno ponovo interpretirajući i primjenjujući marksizam na takav način da je ovu doktrinu ispraznio od svakog sadržaja, budući da nije više bilo moguće predvidjeti smjer ili vrstu akcije na koju bi ona poticala. Najpotpunije znanje marksizma i lenjinizma nipošto
nije služilo kao vodič političkog ponašanja; naprotiv, partijska linija se mogla slijediti samo ako
se ujutro ponavljalo ono što je tu večer Staljin
izjavio…”21
15
Tako u članku “Staljin i staljinizam” čitamo: “Međutim, shema koju ocrtavamo traži suštinski važnu dopunu, jer lanac identifikacija – između Naroda, Proletarijata, Države, Rukovodećeg organa, Staljina – i logika svođenja na Jedno pretpostavljaju djelovanje izvjesnog posrednika: komunističke partije. Upravo se njenim posredovanjem uspostavlja i uređuje totalitarni sistem; upravo po njoj se ovaj potonji izdvaja kao posebna historijska formacija.”
Cf. L’invention démocratique, str. 124.
16
Hannah Arendt, Le système totalitaire, str. 212.
17
Edgar Morin, “The Anti-Totalitarian Revolution,” u: Peter Beilharz, Gillian Robinson and John Rundell (eds.), Between Totalitarianism and Postmodernity, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts - London, England, 1992, str. 89.
18
Hannah Arendt, Le système totalitaire, str. 207.
19
“Teror jeste ostvarenje zakona kretanja.” Ibid., str. 210.
20
“Jednom kada su premise uspostavljene, kada je polazište dano, iskustva ne mogu dovesti do toga da se ospori ideološko mišljenje, kao što ni ovo potonje ne može izvući pouku iz iskustva.” Ibid., str. 220.
21
Ibid., str. 48.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 119
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Vođa, dakle, može ovisiti o volji mase, ali ne i o usvojenom znanju, o onome što svako treba da zna, o službenoj ideologiji. To je bilo moguće nakon što je dokinut sam
princip stvarnosti. Prema Edgaru Morinu, upravo to je
smisao odrednice socijalistički realizam: “da su stvari
onakve kakve treba da budu.”22 A od vođe se očekuje
da kaže kakve stvari treba da budu. Mjesto rasplitanja
simboličkog i imaginarnog, jer vođina riječ je masi zakon,
u isto vrijeme je mjesto rašivanja imaginarnog i realnog, jer
vođa je taj koji kaže šta se masi dešava. Lefortovim riječima: “njegovo privatno imaginarno stabilizira komunističku
predstavu o ‘realnom,’ i pribavlja Partiji kriterij o istinitom
i lažnom, o mogućem i nemogućem.”23
Pa ipak, nije li to pretjerivanje govoriti o vođinom privatnom imaginarnom tamo gdje se masa osvjedočuje u njegovo ogromno iskustvo, nadljudsku sposobnost i umješnost,
neusporedivu pronicljivost i snalažljivost? I ovdje Lefort
slijedi pionirski rad Arendtove: ako nije onaj koji najmanje
zna, vođa jeste onaj koji je najudaljeniji od stvarnosti. Takvu neusporedivu udaljenost on nadoknađuje svojom nesvakidašnjom imaginacijom. Njegov zapanjujući manjak
u iskustvu stvarnosti nije stvar njegove povučenosti, izoliranosti koju je eventualno sam sebi nametnuo. Arendtova
pokazuje da je to stvar unutarnje uređenosti samog totalitarnog režima, koncentrične strukture njegovih principijelnih subjekata, objedinjenih u Jedno: narod-partija-vođa.
Vidjeli smo da se može ocrtati nekoliko koncentričnih krugova: obični narod, simpatizeri Partije, obični članovi Partije, posebno odgovorno ili aktivno članstvo, partijska elita, uže rukovodstvo, najbliži sljedbenici, vođa. Arendtova
pokazuje da su zahvaljujući neodoljivom utjecaju ideologije i partijske linije, oni koji su najudaljeniji od partijske jezgre, a niko nije dovoljno daleko, najbliži samoj stvarnosti.
Svaki uži krug privrženosti vođi ima između sebe prethodni krug koji ga kao zid dijeli od stvarnosti. Sa svakim elitnijim subjektom zidovi se umnožavaju i postaju sve veći.
Vođa je jedini koji ima iskustvo svih zidova i najveće udaljenosti od iskustva svijeta. Stvarnost totalitarizma je halucinogena, jer se jedino on pita o biti stvarnosti. Arendtova
uviđa da već negdje sa partijskom elitom izlišnost izvanjskog iskustva postaje tolika da je riječ o sljedbenicima kojima više ne treba ideologija i njen propagandni utjecaj. Ne
postoji ništa u svijetu što bi ih moglo razočarati i otrijezniti. Njihova lojalnost vođi stoji na mjestu svakog mogućeg
uvida u stvarnost.
Ipak, upitat će neko, ne ostaje li “realno” socijalizma, prekriveno gustim slojevima simboličkog i imaginarnog, slijepa mrlja i za njegove najprodornije analize. I sam privučen
hiperpolitičkom stvarnošću ovog režima, nije li Lefort pro22
pustio da sagleda šta se dešava sa kapitalom, sa klasama i
sa državom, iako oni ostaju ispod površine vidljivih fenomena, nedokučeni djelovanjem matrica tjelesnog predstavljanja? Ako je Marx mogao pokazati da je političko novog demokratskog poretka nakon industrijske revolucije
po svojoj suštini odraz zbivanja u registru dubljem od onoga što inače zahvata političko predstavljanje, nije li tim više
trebalo društvo u kojem je “sve postalo politika” (u tolikoj
mjeri da “ništa više nije politika”) svesti na njegovu ekonomsku osnovu? Nije li kritika ruske ideologije ipak morala biti izvedena po uzoru na kritiku njemačke ideologije?
Ne ostaje li svaka kritika ideologije još ideološka dok god
ostaje u samoj dimenziji ideologije, kako to izgleda da čine
Arendtova i Lefort? Nije li Marxova pouka da nijedna kritika ne može uspjeti dok god ne zauzme mjesto u realnom,
dok god ne dođe do sfere iz koje se pokreće sama produkcija ideja i predstava?
Treba podsjetiti da je Lefort posljednji od kojeg bi se moglo očekivati da usvoji ovo usidravanje kritike ideologije u
realnom. Naime upravo njemu dugujemo radikalnu kritiku
Marxovog svođenja politike na izraz kapitala i odnosa eksploatacije. Istinska dimenzija politike jeste ista ona dimenzija u kojoj pronalazimo moć, zakon i znanje. Ovu dimenziju Lefort na tragu Lacana smješta u registar simboličkog.
Rečeno riječima velikog francuskog psihoanalitičara, Marx
podliježe iluziji, koja uostalom pohodi moderna sekularna društva, suštinske svodljivosti simboličkog na realno. Koliko je kobna takva iluzija pokazuju totalitarna društva koja svoje zakone izvode iz prirode (nacizam) ili povijesti (komunizam). Lefort spočitava Marxu da ga je njegova obuzetost realnim učinila nesposobnim da odgonetne i
razumije modernu političku povijest, prije svega da dokuči smisao “demokratske revolucije” koja je dovela do “preobražaja političkog” (mutation du politiaque). Ništa o ovom
preobražaju ne govori toliko koliko ustanovljenje i priznanje ljudskih prava. Stoga je za Leforta moderna politička povijest prije svega povijest politike ljudskih prava. U svojoj raspravi “Ljudska prava i politika,” koja je za
njegovo shvaćanje simboličke prirode političkog isto toliko
značajna kao što je to rasprava “Slika tijela i totalitarizam”
kada je riječ o imaginarnom izopačenju političkog, Lefort
će reći da je njegova glavna namjera da “iznese na vidjelo
simboličku dimenziju prava čovjeka i da potakne uvjerenje
da je ona postala konstitutivna za političko društvo.”24 Marxovo podcjenjivanje veličine preobražaja koja su u politici
proizvela ljudska prava, kako čitamo u ovom tekstu, zapriječilo mu je uvid u smisao moderne političke povijesti. U
stvari, veliki preteča, mladi Marx iz Jevrejskog pitanja, dobro je procijenio političku važnost prava i tu ga Lefort bez
kolebanja slijedi: na procjeni stvarnog domašaja politi-
Edgar Morin, “The Anti-Totalitarian Revolution,” str. 90.
Claude Lefort, L’invention démocratique, str. 125.
24
Claude Lefort, “Droits de l’homme et politique,” u : L’invention démocratique, str. 68.
23
120 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ke ljudskih prava se potvrđuje ili osporava moderna
politika uopće. I Marx je, dakle, u deklaracijama o ljudskim pravima vidio ono najviše političko do kojeg je buržoazija uopće mogla doći. Cilj njegove kritike je bio i ovu
najvišu tačku političkog ponovo pronaći upisanu ispod vodostaja stvarnih ekonomskih odnosa, potopiti je među već
prepoznatljiva sredstva izrabljivanja.
Kada Lefort u svojoj raspravi o ljudskim pravima daje nacrt
nedovoljno poznate moderne povijesti kao povijesti političke emancipacije koja nije u prostoj funkciji klasnih interesa, tako da se njene tekovine pokazuju kao ireverzibilne i
zasnivajuće za današnje društva, kada to čini kroz osporavanje gotovo svake tačke Marxove kritike “ideologije” novih političkih sloboda, onda njegov cilj nije samo kritika
jedne političke filozofije nego sasvim raširenog i uvriježenog vjerovanja da “odnosi vlasništva i odnosi sile sačinjavaju suštinu političkog.”25 Povratiti vlastitu, intrinzičnu stvarnost pravo-političkim formacijama i djelovanjima značilo
je objelodaniti njihov konstitutivni društveni smisao. Svesti
ljudska prava na klasnu ideologiju, kao što je to Marx učinio, previdjeti njihovu suštinsku društvenu i političku prirodu, značilo je podleći ideološkom razumijevanju ljudskih
prava, omanuti u razlikovanju imaginarnog i simboličkog.
Upravo se u analizi totalitarnih društava jasno ukazuje, kod
izbora same posljednje instance kritike, prednost simboličkog nad realnim. Lefort ukazuje na skandaloznu višedecenijsku šutnju francuske ljevice - umirene uvidom u samu
“stvarnost” sovjetskog socijalizma, u “revolucionarno” kolektivno prisvajanje kapitala i sredstava za proizvodnju povodom stvarnosti Gulaga. Najviše do čega je mogla doći
kritička svijest francuskih intelektualaca bila je s vremena
na vrijeme izricana osuda “kršenja ljudskih prava.” Pritom
se moglo ustrajavati o ocjeni da je sistem u cjelini uzevši “dobar.” A upravo je ovo realističko gledanje na “realni socijalizam,” po kojem su ljudska prava individualna stvar u funkciji ekonomske stvarnosti, prikrilo je
istinsku monstruoznost sistema. U osnovnoj stvari Lefort se slaže s ovim “uviđavnim” kritičarima: sav problem
se tu sastojao u ljudskim pravima. Oni su insistirali da se
samo još to ispravi. Lefort objašnjava da je upravo ispravka tog nedostatka dovela do iznenadnog urušavanja moćnog kolosa. Ništa tako ubjedljivo ne pokazuje društvenu
i političku prirodu ljudskih prava ili simboličku stvarnost
političkog kao povijesno iskustvo totalitarizma. Nepoštivanje osnovnih građanskih i političkih sloboda je u stalji-
nizmu razorilo samo tkivo društva, što je otvorilo prostor
bjesomučnom partijskom djelovanju: imaginarnom povezivanju društva u Jedno političko tijelo. Rađanje civilnog
društva u Sovjetskom Savezu, kroz plimu insistiranja
individua na ostvarenju njihovih državom zajamčenih
prava, dovelo je do kolapsa totalitarne države. Čitava
ogromna konstrukcija se srušila zahvaljujući naizgled nemoćnom “kuckanju” na mirijadama njenih osjetljivih zglobova.
Međutim, Lefortova analiza birokracije ukazuje da njemu
dimenzija realnog ne ostaje zatvorena ili beznačajna. Iako
insistira na simboličkoj dimenziji analize, on ne uzima doslovno hiperpolitičku stvarnost komunizma ili to čini daleko opreznije nego mnogi “realističniji” analitičari. Proizvodno-ekonomska stvarnost komunizma za njega je stvarnost kapitalizma i klasne podjele. Upravo je njegov državni
oblik mnogima skrivao kapitalistički karakter poretka radničke klase, kao što je politička priroda birokracije skrivala njen klasni karakter. Klasna podjela će nam biti jasno uočljiva ako kao njen kriterij više ne uzimamo vlasništvo nad
sredstvima za proizvodnju nego podjelu između kapitala
i rada: “činjenica da je proletarijat isključen iz upravljanja
proizvodnjom i sveden na funkcije izvršavanja naloga jeste
to što ga određuje kao eksploatiranu klasu.”26 Birokracija se
postavlja kao klasa eksploatatora prije svega po tome što
upravlja proizvodnjom i daje naloge proizvođačima. Lefort
svakako nije jedini koji je prepoznao novu vladajuću klasu u društvu u kojem su ukinute sve razlike.27 Ali, ne predstavlja li takvo otkriće istinski problema za njegovu teoriju
totalitarizma? U času kada se prozre klasna podjela, nije li
onda jedina prava kritika političke stvarnosti u kojoj je navodno ukinuta podjela na one koji vladaju i one kojima se
vlada – ideološka kritika u marksističkom smislu? Međutim, za to je potrebno osigurati jednu važnu pretpostavku. Postojanje klasne podjele ne utvrđuje eo ipso primat
ekonomskog nad političkim, realnog nad simboličkim. I to
upravo stoga što mehanizam konstitucije birokracije nije
ekonomski nego politički. Efekti njene političke konstitucije su klasno-ekonomski. Imamo li uvidu osnovnu konfiguraciju simboličkog: Moć, Znanje, Zakon, vidjet ćemo da se
ova klasa konstituira zahvaljujući participaciji pojedinaca u
strukturama moći, njihovom znanju i napredovanju na ljestvicama povlaštenog statusa. Lefortovim riječima: “Društvena priroda birokracije ne može biti deducirana iz
njene ekonomske funkcije.”28 Mogućnost prisvajanja
viška vrijednosti stvorena je društvenom participaci-
25
Ibid., str. 50.
Claude Lefort, “What is Bureaucracy?”u: The Political Forms of Modern Society. Bureaucracy, Democracy, Totalitarianism, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 1986, str. 114.
27
U svom uvodu John B. Thompson, priređivač ove Lefortove zbirke ogleda, će napomenuti da je negdje u isto vrijeme kad i ovaj rad o birokraciji bila
objavljena i knjiga Milovana Đilasa The New Class. Ibid., str. 5.
28
Ibid., str. 116.
26
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 121
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
jom u sistemu moći. Zato je komunistička birokracija prije svega partijska birokracija. Birokracije treba definirati ne
preko države nego preko partije kao istinskog mjesta političke moći.29 U tom smislu Lefort će reći da sama partija
“može izgledati kao nedovršena birokracija.”
Primat simboličkog nad realnim u konstituciji “nove klase” stvara teškoće u analizama koje se oslanjaju na davno
ustanovljene parametre. Prema njima sudeći, birokracija i
jeste i nije vladajuća klasa. Lefort je ovaj fenomen koji izaziva velike nedoumice kod teoretičara nazvao neodređenošću birokracije. Paradoks se sastoji u tome što “birokracija
nije klasa sve dok nije dominantna klasa; a kada to postane, ona ostaje suštinski ovisna o uistinu političkoj aktivnosti ujedinjavanja.”30 Za njen nastanak, za mogućnost pokretanja njenih vlastitih mehanizama društveno-političke
29
konstitucije, potrebna je snažna intervencija u realnom, revolucionarno ukidanje privatne svojine. Zato u zapadnim
zemljama birokracija ostaje nemoćna da “preobrazi sistem
moći;” najviše što može da učini jeste da “preplavi buržoasko društvo.” A onog časa kada se uspostavi kao nešto što bi
mogli očekivati kao prepoznatljivu vladajuću klasu, ona se
gubi u velikim njedrima narodnog partijskog bića. Zahvaljujući mašini utjelovljenja koja utkiva birokraciju u partiju,
a partiju u narod, stvara se utisak da višak vrijednosti ubire
čitavo društvo, doduše prema različitim zaslugama.
UGO VLAISAVLJEVIĆ ROĐEN JE U VISOKOM 1957. GODINE. VANREDNI PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U
SARAJEVU, GDJE PREDAJE ONTOLOGIJU I EPISTEMOLOGIJU. POZNAT JE I KAO PREVODILAC NOVIJE FILOZOFSKE LITERATURE.
Na istom pravcu razmišljanja kao i Lefort, Morin će naglasiti važnu stvar: “Pogrešno je zamišljati totalitarizam kao svemoć države. Državom potpuno
vlada partijski aparat, pa ona stoga postaje oruđe za porobljavanje društva. Država nije svemoćna nego je podvrgnuta svemoći partije, dok je istovremeno osnažuje.” Vidi o tome Edgar Morin, “The Anti-Totalitarian Revolution,” str. 89.
30
Claude Lefort, “What is Bureaucracy?”, str. 118.
122 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Društvene i političke
elite u BiH –
pitanje odgovornosti
Rat je prestao a strukturalni uzroci koji su do njega doveli i koji su ga
hranili još uvijek nisu otklonjeni – mi se i dalje nismo dogovorili oko
raspodjele vlasti i teritorija. Jesmo li to u stanju politički zrelo i
odgovorno napraviti unutar legalne i legitimne demokratske procedure,
ili ćemo rješenje ponovno tražiti u nekom budućem ratu
Ivan Vukoja
K
OJE ULOGE I FUNKCIJE VRŠE DRUŠTVENE I POLITIČKE
elite u suvremenim demokratskim društvima, pitanje je čiji odgovor treba zanimati svakog ozbiljnijeg istraživača kompleksnih društvenih pojava i procesa.
Procesi tranzicije državnog, političkog i društvenog okvira
koje je BiH prošla i prolazi od 1990. godine, zasigurno su
na samom vrhu ljestvice sveobuhvatnih društvenih procesa - procesa u kojima elite dobivaju još veći značaj nego u
razdobljima normalnog funkcioniranja i razvoja pojedinog
društva. Dodamo li tome činjenicu da se u BiH u spomenutom razdoblju dogodio i rat kojega su posljedice i danas
i te kako vidljive i prisutne gotovo na svim društvenim razinama, pitanje i problematika elita u bosanskohercegovačkom društvu postaje još zanimljivija i značajnija. No, prije nego pokušamo nešto više kazati o fenomenu društvenih
i političkih elita u BiH, potrebno je ako ne definirati, onda
barem pojasniti osnovne pojmove i metodologiju pristupa
spomenutoj temi.
Jedan od najpoznatijih teoretičara društvenih elita, Vilfredo Pareto elitom naziva “klasu ljudi koji imaju najviše pokazatelje u svojoj grani djelatnosti”. Za potrebe ovog teksta,
ta definicija elite nam se čini previše statusnom i statičnom
da bi mogla zahvatiti ukupnost procesa i promjena koje su
se dešavale i još uvijek se dešavaju u bh. društvu. Prikladni-
jim nam se čini određenje elita kao onih ljudi koji su svojim
sposobnostima, ulogama i djelovanjem dokazuju da su od
velikog značaja za zajednicu, odnosno društvo. Elite kao
oni ljudi (il)i skupine koje izravno i aktivno sudjeluju
u artikuliranju, pokretanju i vođenju određenih društvenih procesa.
Teorijski okvir unutar kojeg ćemo pokušati objasniti fenomen elita u BiH mogli bismo nazvati strukturalno-funkcionalnom teorijom, odnosno analizom. Ta analiza usmjerena
je prvenstveno na proučavanje razlika između subjektivnih motiva i strukturalnih uvjeta, odnosno, subjektivnih motiva i objektivnih posljedica nekog društvenog
djelovanja, pri čemu su ovi drugi mnogo važniji za analizu
jer njihovo proučavanje omogućuje znanstvena poopćavanja i objašnjenja složenih društvenih fenomena. Osnovni
sociološki postulat jest da je društvo svojevrsna zbilja koja
se ne može svesti na psihološke komponente. U skladu s
tim, smatra se da individualni motivi i značenja nisu relevantni u objašnjavanju mnogih društvenih pojava i procesa. Taj stav je, na primjer, osobito naglašen u Marxovom
Kapitalu, ili pak Durkheimovoj studiji o samoubojstvu. Samoubojstvo je za Durkheima bilo društvena činjenica koju
je proučavao na pretpostavci da pojedinci žive pod pritiskom unutarnje društvene logike, i djeluju u skladu s tom
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 123
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
logikom iako toga u većini slučajeva nisu uopće svjesni. Zadatak znanosti o društvu bio bi da otkriva tu unutarnju logiku koja može biti suprotna namjerama pojedinaca. Funkcionalna analiza pretpostavlja tako strukturalnu
osnovu koja je obično neprovidna i nejasna za u njoj
smještene individualne aktere. Teoretičar i istraživač
društvenih fenomena koji je spomenutu analizu najviše koristio i razradio u svojem djelovanju jest Robert King Merton, danas već jedan od klasika funkcionalističke orjentacije u sociologiji. Na već spomenuto razlikovanje objektivnih posljedica i subjektivnih motiva Merton nadovezuje distinkciju manifestnih i latentnih funkcija1. Svrha
te distinkcije jest razgraničenje svjesne ili nesvjesne motivacije socijalnog ponašanja od njenih objektivnih posljedica. Merton ističe da tek prijelazom na analizu latentnih
funkcija ulazimo u zonu koja ima teorijsku važnost. On to,
među ostalim, ilustrira i Veblenovom teorijom prema kojoj je manifestna funkcija kupovanja i trošenja zadovoljavanje onih potreba kojima su robe namijenjene, dok
se latentna funkcija potrošnje sastoji u tome “da se pokaže novčana snaga i tako stekne ugled”. Navedeni primjer
pokazuje da proučavanje latentnih funkcija vodi otkrivanju skrivenih svjesnih ili nesvjesnih namjera, koje maskira
prikladna fasada, odnosno, ukazivanju na razliku između
onog što jest i onog što se samo predstavlja kao takvo. Ako
je točno da tek s otkrivanjem i analizom latentnih funkcija ulazimo u područje pravog znanstvenog uvida, onda ima
smisla fraza da sociološka analiza “gleda iza fasade događaja”. To bi značilo da se ona ne zaustavlja na onome što je
oficijelno, općeprihvaćeno i više manje neupitno. Upravo
taj pogled “iza fasade” određenih društvenih pojava i procesa u bosanskohercegovačkom društvu, u kombinaciji s
razlikovanjem manifestnih i latentnih funkcija angažmana
društvenih i političkih elita u Bosni i Hercegovini, jest ono
čemu će težiti ovaj tekst.
Klasifikacija elita
U uvodnom dijelu smo kao elite odredili one pojedince (il)i
skupine koje izravno i aktivno sudjeluju u artikuliranju, pokretanju i vođenju određenih društvenih procesa. Naslov
teme načelnu definiciju elita postavlja u kontekst društvenih i političkih elita u BiH, i traži da preciznije odredimo
koji su to konkretni društveni procesi predmet ove analize,
te koji pojedinci i skupine, na koji način i zašto sudjeluju u
njihovom artikuliranju i upravljanju. U uvodniku pretho1
dnog broju Statusa bilo je govora o jednom formalno-sociološkom modelu društva, odnosno društvenog sustava.
Društveni sustav smo tako podijelili na tri osnovna podsustava društva, odnosno tri člana socijalnog organizma.
Te podsustave ili članove smo nazvali: (pod)sustav kulture,
politički i ekonomski (pod)sustav. Nadalje, smo ustvrdili da
temeljni problem bosanskohercegovačkog društva i države nije u (pod)sustavu kulture, niti u ekonomskom, nego
u političkom (pod)sustavu. U skladu s tim razmatranjima,
ovim tekstom, bavit ćemo se društvenim pojavama i procesima iz političkog područja ili (pod)sustava bosanskohercegovačkog društva2. Ili, još preciznije, bavit ćemo se nacionalnim pitanjem, kao političkim pitanjem s najvećom specifičnom težinom u Bosni i Hercegovini. Nacionalnim pitanjem kao pitanjem oblika i sadržaja nacionalnog suvereniteta i političke autonomije, odnosno
pitanjem unutarnjeg društveno-političkog uređenja
države Bosne i Hercegovine. Pokušat ćemo dakle govoriti o elitama koje sudjeluju u artikuliranju, pokretanju i upravljanju procesom političko-administrativnog (pre)ustroja države Bosne i Hercegovine.
Za tu svrhu apstrahirali smo (ideal-tipski) model sastavljen
od tri relativno nezavisne skupine društvenih i političkih
elita u BiH:
•
društvene i političke elite s nacionalnim predznakom
•
društvene i političke elite s građanskim predznakom
•
predstavnici međunarodne zajednice u BiH
Pokušat ćemo dati tek neka od mogućih tumačenja manifestnih i latentnih dimenzija njihovog odnosa prema pitanju političko-administrativnog (pre)ustroja BiH, odnosno
pokušati uvidjeti što se eventualno krije “iza fasade” stavova i opcija koje te skupine/elite deklarativno zastupaju.
Modeli (pre)ustroja
U dosadašnjoj političkoj teoriji i praksi prisutno je nekoliko
kriterija određenja prema mogućem (pre)ustroju bh društva i države.
O tome vidi: Robert K. Merton: O teorijskoj sociologiji, Naklada CDD, Zagreb, 1979.
Ima li smisla govoriti o bosanskohercegovačkom društvu, ili bosanskohercegovačkim društvima. Pitanje i odgovor na njega u sebi sadrže različita politička značenja i posljedice. Društvena realnost jest da danas u BiH postoje argumenti za tezu da u BiH nema jedinstvenog društva već tri paralelna, ali
isto tako i argumenti da postoji bh. društvo. Neovisno o tome, koristimo termin bosanskohercegovačko društvo upravo da bi naglasili činjenicu da pojedinačne društvene i političke fenomene u BiH nastojimo objasniti s pozicije pretpostavljenog bh. društva kao cjelovitog i jedinstvenog sustava, i time
posredno detektirati što je potrebno promijeniti da bh. društvo ne bude prosti zbroj bh. društava nego, koliko je to moguće, autonoman i samostalan
entitet.
2
124 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Prvi kriterij je odnos prema daytonskom Ustavu i daytonskoj BiH. S jedne strane imamo zagovaratelje postojećeg
stanja i one koji se zalažu za promjenu daytonskog Ustava i
ustroja BiH, odnosno:
•
pristalice daytonske BiH
•
pristalice postdaytonske BiH
Pristalice daytonske BiH smatraju da je postojeći model
unutarnjeg određenja dobar i da ga treba što manje mijenjati, a što više i dosljednije primjenjivati.
Nasuprot njima, naravno, pristalice postdaytonske BiH
smatraju da model daytonske BiH treba djelomično ili radikalno promijeniti.
Drugi kriterij je odnos prema građanskom i nacionalnom3 kao političkim kategorijama konstitutivnosti i suvereniteta. U okviru ovog kriterija možemo načelno izdvojiti
tri skupine, odnosno tri modela (pre)ustroja, koje za potrebe ovog razmatranja možemo nazvati:
•
naglašeno višenacionalni/konsocijacijskii model
•
naglašeno građanski model
•
naglašeno regionalni model
Osnovna karakteristika (više)nacionalnog/konsocijacijskog
modela je inzistiranje na konstitutivnosti i suverenosti sva
tri naroda u obliku određenog stupnja političke autonomije i prava na nacionalni državno-politički subjektivitet.
Ovaj model vidi BiH kao federaciju tri višenacionalne republike, odnosno tri entiteta s naglašenom nacionalnom
komponentom jednog od tri bh. naroda, a li i snažno zajamčenim pravima za pripadnike ostalih konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina. Entiteti ne bi morali imati teritorijalni kontinuitet.
Građanski model naglašava ulogu građana odnosno državljana kao nosioca konstitutivnosti i suverenosti države BiH. U okvirima njegovog scenarija dominantan politički princip je jedan čovjek jedan glas, te BiH kao unitarna i centralizirana država s dvije razine vlasti: općinskom
i državnom.
Treći, regionalni model u političkom smislu je svojevrsna
kombinacija principa dva prethodno navedena modela. S
tim da naglasak nije na političkim kategorijama nacionalnog i građanskog, nego na ekonomskim, povijesnim i zemljopisnim kriterijima i karakteristikama. Ovaj model vidi
BiH kao državu dvije, tri, pet ili više multietničkih regija.
Kao model unutarnjeg uređenja moguća je i kantonizacija cjelokupne BiH i ukidanje postojećih entiteta. Po tom
modelu predviđaju se tri stupnja vlasti: općina – kanton
– država. Premda je na razini ustavno-pravnog i administrativno-teritorijalnog ustroja BiH, taj model različit od
tri prethodno navedena modela, njegove moguće političke implikacije s jedne strane ga približavaju (više)nacionalnom modelu, a s druge regionalnom modelu, tako da ga
u ovom tekstu nećemo razmatrati kao zaseban model.
Društvene i političke elite s
nacionalnim predznakom
Analizama, objašnjenjima, (hipo)tezama i zaključcima koji
slijede, kao ni cjelokupnim ovim tekstom izloženim teorijskim modelom, nemamo pretenzija pozivati se na znanstvenu validnost, niti ih smatrati jedinim ispravnim tumačenjem ovog iznimno složenog društveno-političkog fenomena i procesa. Također, u tekstu se nemamo namjeru baviti konkretnim elitama, nego teorijskim modelima/
konstruktima koji bi mogli doprinijeti budućem boljem razumijevanju i objašnjenju manifestnih i latentnih funkcija
konkretnih društvenih i političkih elita. Na kraju, ova analiza trebala bi nam poslužiti kao okvir u kojem ćemo postaviti pitanje iz drugog dijela naslova ovog teksta – pitanje odgovornosti postojećih društvenih i političkih elita u
BiH.
S obzirom na činjenicu da je Bosna i Hercegovina u ustavno-pravnoj teoriji (Ustav BiH) i političkoj praksi (rezultati
parlamentarnih i inih izbora) višenacionalna država, skupinu društvenih i političkih elita s nacionalnim predznakom, potrebno je podijeliti na tri nacionalne podskupine:
Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Specifičnosti njihovog odnosa prema pitanju (pre)ustroja BiH, pokušat ćemo objasniti manifestnim i latentnim varijablama njihovog odnosa prema
daytonskoj, odnosno postdaytonskoj BiH, te višenacionalnom, građanskom i regionalnom modelu uređenja BiH.
3
Termine građansko i nacionalno stavljamo u kurziv zbog potrebe da naglasimo prisustvo i manifestnih i latentnih dimenzija u njima, odnosno da ukažemo kako ti termini u bh. političkoj teoriji i praksi pokrivaju cijeli spektar različitih značenja i tumačenja, i što je još važnije, različitih funkcija njihove
deklarativne upotrebe. Isto pojašnjenje vrijedi i za sve ostale termine i nazive koji su u tekstu istaknuti kurzivom.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 125
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Terminom srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna politika označavat ćemo onu politiku koja teži ostvarivanju srpskih/bošnjačkih/hrvatskih nacionalnih interesa na načelima teritorijalne cjelovitosti i nedjeljivosti BiH, te načelima simetričnosti i jednakopravnosti s ostala dva naroda u
BiH.
U slučaju da srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna politika sadržava elemente hegemonije (il)i secesije, takvu politiku nazvat ćemo velikosrpska/bošnjačka/hrvatska politika.
Pri tom, pod politikom u najširem smislu podrazumijevamo svaki proces postavljanja i sustavne realizacije postavljenih ciljeva. Politika koja nema postavljene ciljeve, sredstva
i aktere sustavnog djelovanja, zapravo i nije politika nego
djelovanje s određenim individualnim i društvenim posljedicama, i kao takva nije predmet bavljenja ovoga teksta.
Zbog specifičnosti ukupne društveno-političke situacije u
BiH, imamo potrebu naglasiti stajalište da ovo razmatranje modela administrativno-teritorijalnog preustroja BiH,
te interesnih politika u pozadini tog procesa, nije u funkciji podjele/secesije/raspada BiH, nego pronalaženja modela unutarnjeg uređenja koji će omogućiti dugoročnu stabilnost, a time i opstojnost Bosne i Hercegovine. Upravo
suprotno, zagovornici postojećeg stanja, kao i oni koji podmeću da je svaka rasprava o preustroju BiH s nacionalnih
pozicija u funkciji raspada BiH, po našem mišljenju, svjesno ili nesvjesno, rade na ostvarenju onoga čemu se deklarativno suprotstavljaju.
Srbi
U odnosu prema prvom kriteriju: daytonska ili postdaytonska BiH, društvene i političke elite s predznakom srpske vjerojatno su najhomogenija društveno-politička skupina u BiH. Njihov stav je maksimalno suprotstavljanje svim izmjenama Daytonskog uređenja i Daytonskog ustava.
Manifestna funkcija takve politike je održanje Republike
Srpske kao nacionalne republike srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini. U Republici Srpskoj oni vide jamstvo vlastitog narodnog suvereniteta i zadovoljavajućeg stupnja političke autonomije.
Latentna funkcija spomenute politike mogla bi se sagledati kao zalaganje za Republiku Srpsku kao najbolju političku opciju za proces odcjepljenja Republike Srpske od
Bosne i Hercegovine, te proglašavanje njene pune samostalnosti i državnosti, ili pak pripajanje nekoj drugoj državnoj zajednici.
126 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
U skladu s prethodnim razmatranjima srpsku politiku
koja se ne odriče latentne funkcije Republike Srpske,
odnosno, koja se ne odriče secesionističkih težnji, nazvat ćemo velikosrpska politika.
Navedena latentna funkcija je razlog zašto velikosrpske elite ne žele pristati ni na višenacionalni model
ustroja BiH kao federacije tri (više)nacionalne republike. Premda im taj model u potpunosti zadovoljava manifestnu funkciju koju trenutno vrši Republika Srpska, te elite
se boje da bi uspostavom federacije tri republike bila ugrožena latentna funkcija Republike Srpske. U slučaju višenacionalnog modela morali bi se uspostaviti određeni mehanizmi zaštite državnosti i cjelovitosti BiH, na način da
se uspostave ustavno-pravni mehanizmi za ograničavanje
prava naroda/entiteta na samoopredjeljenje i odcjepljenje,
nemogućnost pokretanja takvog procesa bez pristanka sva
tri naroda/entiteta i trenutačnu internacionalizaciju takve
krize kroz izravno preuzimanje najviših ovlasti predstavnika i tijela međunarodne zajednice.
Model simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog
uređenja BiH trebao bi biti prihvatljiv za srpsku nacionalnu politiku, ukoliko se ta politika odrekla velikosrpskih secesionističkih ciljeva.
Građanski i regionalni model su načelno neprihvatljivi i
za srpsku nacionalnu politiku i za velikosrpsku politiku jer
ne osiguravaju niti manifestnu niti latentnu funkciju koju
trenutno ima Republika Srpska.
Bošnjaci
Bošnjačke društvene i političke elite imaju vjerojatno najsloženiju poziciju u procesu (pre)ustroja BiH. Kao i sve druge nacionalne elite, oni teže završetku procesa nacionalnog
konstituiranja i uspostavi vlastitog državnog nacionalnog
okvira u kojem će u cijelosti moći realizirati svoj nacionalni suverenitet i identitet. Uz to su najbrojniji narod u BiH,
glavni grad države ujedno je i njihovo glavno nacionalno
središte, nemaju poput Srba i Hrvata “rezervne” nacionalne države, smatra ih se najvećim žrtvama prethodnog rata
i najvećim pristašama opstojnosti i cjelovitosti BiH.
U odnosu prema Daytonu bošnjačke elite su veliki zagovaratelji njegove promjene. Ali, začudo, argumentacija koju pri tom koriste nema nacionalni predznak, nego
se zahtjevi za promjenom daytonske BiH upućuju s internacionalnih, demokratskih, univerzalnih, građanskih, europskih, integrativnih, funkcionalističkih, ekonomskih, povijesnih, metafizičkih i raznih drugih pozicija.
Na prvi pogled izgleda malo zbunjujuće da bošnjačke eli-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
te u najvećoj mjeri zagovaraju građanski model uređenja
BiH. Kako smo već kazali građanski model naglašava ulogu
građana odnosno državljana kao nosioca konstitutivnosti
i suverenosti države BiH. U okvirima njegovog scenarija
dominantan politički princip je jedan čovjek jedan glas, te
BiH kao unitarna i centralizirana država s dvije razine vlasti: općinskom i državnom.
šnjačka nacionalna politika. Bošnjačka politika je svojevrsni nad-termin koji se dijeli na bošnjačku nacionalnu politiku, te velikobošnjačke politike tipa A i B. U određenom
smislu termin bošnjačka politika blizak je terminu bosanska politika. Da se ipak radi o dva termina različitih značenja, nastojat ćemo pokazati kada bude riječi o građanskoj
politici i politici međunarodne zajednice.
Ovi naizgled proturječni stavovi postati će malo jasniji ako
pokušamo uvidjeti što se krije “iza fasade” deklarativnog nastupanja bošnjačkih elita s građanskih pozicija. Na manifestnoj razini te elite su zagovornici kako oni
to vole kazati normalne države uređene poput ostalih europskih demokratskih država. S obzirom da je, generalno
gledajući i pojednostavljeno govoreći, veći stupanj identifikacije s bosanskohercegovačkim društvom i državom prisutan kod pripadnika bošnjačkih, nego srpskih ili hrvatskih
elita, njihovo zagovaranje normalne države čini se i normalnim i opravdanim. Ali, prešućuje se činjenica da su te
normalne države na koje se kao uzore pozivaju u stvari (jedno)nacionalne države, za razliku od Bosne i Hercegovine
koja je i pravno i stvarno višenacionalna država.
Simetrični višenacionalni/konsocijacijski model uređenja BiH, u ideal-tipskom smislu, trebao bi biti prihvatljiv za bošnjačke nacionalne elite ukoliko te elite nemaju hegemonističkih pretenzija i odustaju od onog
što smo označili kao velikobošnjačka politika tipa A ili B.
Odnosno, razlog ne pristajanja na ovaj model, trebalo bi
tražiti na latentnoj dimenziji - u tome što bošnjačke društvene i političke elite procjenjuju da kroz njega nije moguće
ostvariti ciljeve velikobošnjačke politike. Ovaj model, dakle,
nudi mogućnost pune afirmacije nacionalnih interesa, što
bi trebao biti cilj svake nacionalne, pa tako i bošnjačke nacionalne politike, ali, u višenacionalnoj državi onemogućuje dominaciju bilo koje od nacija nad ostalima.
Dakle, zalaganje bošnjačke elite za normalnom/građanskom državom u funkciji je njihove manifestne potrebe i
želje da država s kojom se identificiraju i u kojoj žive i kao
pripadnici (većinskog) naroda i kao građani/državljani,
bude funkcionalno i racionalno uređena.
Ali pored te manifestne dimenzije bošnjačka politika ima
i svoju latentnu razinu. Na toj razini ona se pokazuje kao
i svaka druga nacionalna politika koja sebi daje za pravo artikulirati i tumačiti vlastite nacionalne interese i boriti se za
njihovo ostvarenje. No, ovaj put slučaj nije tako jednostavan kao u slučaju srpskih društvenih i političkih elita. Latentna dimenzija bošnjačke politike je složena i slojevita. U
određenom smislu i određenom omjeru ona je ostvariva u
svim navedenim modelima (pre)ustroja BiH.
Zbog deklarativnog nastupanja bošnjačke politike s građanskih pozicija, kada je riječ o preustroju BiH, potrebno
je tu politiku klasificirati u tri kategorije:
-
bošnjačka nacionalna politika
-
velikobošnjačka politika tipa A
-
velikobošnjačka politika tipa B
Kriterij klasifikacije je prisustvo specifičnih latentnih dimenzija u manifestnoj bošnjačkoj politici. Naglašavamo da
u tekstu treba razlikovati termin bošnjačka politika od bo4
Model ustroja države koji u najvećoj mjeri ispunjava
latentnu funkciju velikobošnjačke politike tipa A jest
građanski model. U načelu jedan čovjek jedan glas Bošnjacima kao najmnogobrojnijem narodu osigurana je prednost u odnosu na Srbe i Hrvate. Država je naglašeno centralizirana, odnosno u glavnom gradu je skoncentrirana
glavnina političke i ekonomske moći, te kulturnog utjecaja – Sarajevo je već sada gotovo u potpunosti jednonacionalni bošnjački grad4. Prema postojećim demografskim i
društveno-političkim trendovima BiH bi u dogledno vrijeme mogla imati natpolovični udio Bošnjaka u ukupnoj populaciji, što bi im uz načelo jedan čovjek jedan glas moglo
osigurati samostalnu uspostavu vlasti na državnoj razini, a
kako u građanskom modelu osim države postoji još samo
općinska razina moguće je pretpostaviti kakva i kolika bi to
koncentracija vlasti bila.
Uz građanski model veže se i mogućnost utemeljenja
bosanske nacije kao političkog naroda odnosno državne nacije. S obzirom na već spomenute specifičnosti bošnjačkog naroda u BiH, ovaj projekt bosanske nacije također može biti u funkciji ostvarenja latentnih interesa velikobošnjačke politike, čije elite dijelom smatraju da bi tek
time bio završen proces nacionalne konsolidacije Bošnjaka
u BiH. Uz mnoštvo drugih zapreka koje ovaj projekt čine
teško ostvarivim, ali time ništa manje opasnim, jest i čisto lingvističko pitanje: nacionalna država Bosanaca morala bi se zvati Bosna, a ne Bosna i Hercegovina. Ili pak, ako
ostane naziv države Bosna i Hercegovina pripadnik državne nacije morao bi se zvati Bosanskohercegovac, ili ba-
Događaji oko ovomjesečnog konstituiranja Skupštine grada Sarajeva, samo su jedan od pokazatelja ovoga stanja.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 127
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
rem Hercegbosanac. S obzirom da su Bošnjaci već napravili prvi korak u smjeru stvaranja bosanske nacije nazvavši
svoj jezik Bosanski, situacija se dodatno komplicira. Najlakše bi bilo izbrisati Hercegovinu iz naziva države. To brisanje Hercegovine postalo je gotovo toliko uobičajeno u kolokvijalnom govoru, u medijima, u izjavama i dokumentima službenih predstavnika i tijela države Bosne i Hercegovine, kao i na međunarodnoj pozornici, da to nitko više i
ne primjećuje kao problem – osim Hercegovaca, naravno.
Svi koji, svjesno ili nesvjesno, umjesto Bosna i Hercegovina koriste naziv Bosna, morali bi znati da se time,
između ostalog, stavljaju u službu ostvarivanja velikobošnjačkih interesa u BiH.
Regionalni model uređenja, ukoliko regije ne bi imale visok stupanj političke autonomije, također je jedan prelazni model koji nudi mogućnost velikobošnjačkoj politici da kroz njega djelomično ili u potpunosti ostvari
svoje strateške ciljeve:
-
politička dominacija Bošnjaka na državnoj razini
-
Sarajevo kao centar političke i ekonomske moći, te
kulturnog utjecaja
-
Negiranje Bosne i Hercegovine kao višenacionalne
države svođenjem postojećih nacija na etnije (multietnička i multikulturna Bosna), poticanje regionalnih
identiteta i stvaranje pretpostavki za utemeljenje bosanske nacije
Specifičnost bošnjačke nacionalne politike najbolje se
ogleda u njenom odnosu prema daytonskoj BiH, odnosno
postojećem uređenju i stanju. Bošnjačke elite, kako smo već
kazali, manifestno i deklarativno su veliki protivnici daytonske BiH.
O razlozima zašto su velikobošnjačke elite protiv Daytona,
govorili smo u prethodnim poglavljima i redcima.
Logikom stvari i bošnjačke nacionalne elite bi trebale biti
protiv Daytona jer im on ne omogućuje ostvarivanje osnovnog cilja svake (etno)nacionalne politike – što viši stupanj političke autonomije zasnovane na (etno)nacionalnom principu.
Ali, uz ovo manifestno neprihvaćanje rezultata Daytonskog
sporazuma, velikobošnjačka politika kalkulira s još nekim
latentnim funkcijama postojećeg oblika uređenja. Već smo
rekli da je maksimalistički cilj velikobošnjačke politike dominacija Bošnjaka na cjelokupnom teritoriju i na što više
razina Bosne i Hercegovine (famozna formula: 100% vlasti na 100% teritorija). Ali, velikobošnjačka politika ima i
128 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
svoj plan B koji se sastoji u Bošnjačkoj dominaciji u trenutačnoj Federaciji Bosne i Hercegovine. Strategija bi mogla
biti slijedeća:
-
nastojati ostvariti političku dominaciju nad cjelokupnim teritorijem (plan A)
-
zbog konkretnih društveno-političkih okolnosti taj
plan se vjerojatno neće moći ostvariti
-
istu strategiju primjenjivati i u Federaciji BiH (umjesto dva u Federaciji je samo jedan protivnik velikobošnjačke politike, koji je uz to po većini kriterija mnogo
slabiji protivnik od srpske politike i Republike Srpske)
-
nezadovoljstvo zbog nemogućnosti nametanja velikobošnjačkog modela normalne građanske države na
cijelom teritoriju nastojati kompenzirati na način povećanja utjecaja i dobivanja dodatnih ustupaka u Federaciji BiH
-
utvrditi velikobošnjačku političku i ekonomsku dominaciju u Federaciji u kojoj Bošnjaci u ovom trenutku
(prema nekim slobodnim procjenama jer točnih statističkih podataka nema) čine oko 65% stanovništva,
dok je postotak Bošnjaka u glavnom gradu (Federacije) BiH Sarajevu oko 85%
-
usmjeravati društvene i političke procese tako da
se Hrvati u Federaciji BiH ili asimiliraju u određeni
oblik nadnacije, ili da se svedu na razinu etnije s određenim stupnjem kulturne autonomije, ili da se demografskim i migracijskim procesima brojčano svedu na
razinu nacionalne manjine
-
zbog cijelog niza unutarnjih i vanjskih okolnosti postoji puno veća vjerojatnost za realizaciju plana B
nego plana A
Ne možemo ne primijeti izrazitu analogiju položaja i
uloge Bošnjaka, odnosno (veliko)bošnjačke politike u
današnjoj Bosni i Hercegovini s položajem i ulogom
Srba, odnosno (veliko)srpske politike u bivšoj Jugoslaviji. Do čega takva politika dovodi i koje su njene posljedice, na vlastitoj koži osjećamo već godinama.
Hrvati
Hrvati, odnosno hrvatska politika postaje sve više najveći gubitnik na bosanskohercegovačkoj društvenoj i političkoj pozornici, i njen najmanje utjecajan dio. Uz ostale posebnosti hrvatske politike jedna nam se čini posebno značajnom.
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
A taj je da je u sadašnjom situaciji u Bosni i Hercegovini došlo do strukturalnog preklapanja hrvatskih nacionalnih interesa5 i opstojnosti Bosne i Hercegovine. Jedno drugo
uvjetuje i jamči. Razlozi i objašnjenja za takvo stanje mogli
bi u nekom logičko-kronološkom nizu biti slijedeći:
-
Sve do unazad par godina hrvatska politika u BiH je
bila u funkciji političkih interesa i ciljeva hrvatske politike službenog Zagreba.
-
Još jedan od pokazatelja ispravnosti gornje hipoteze je u činjenici da je uopće jako teško govoriti o samostalnoj bosanskohercegovačkoj hrvatskoj politici,
odnosno hrvatskim društvenim i političkim elitama
misleći pri tom na pripadnike elita koji su uz to što
su bile hrvatske bile i bosanskohercegovačke elite. I srpske i bošnjačke elite su autentične bosanskohercegovačke elite, i u skladu s tim njihove nacionalne politike su autentične bosanskohercegovačke politike. Zbog
toga ćemo privremeno u tekstu uz hrvatsku politiku
i hrvatske društvene i političke elite dodavati prefiks
bh. (bosanskohercegovačke) kako bi ih mogli razlikovati od, kako smo to već nazvali, hrvatske politike službenog Zagreba.
-
Ne samo da su bh. hrvatske društvene i političke elite
svoje ciljeve i djelovanja stavljale u funkciju Zagreba,
nego je i veliki dio tih elita uvezen iz Republike Hrvatske ili se po završetku misije preselio u Republiku
Hrvatsku.
-
Stupanj identifikacije bh. hrvatskih elita u odnosu
prema enigmi BiH bio je puno manji nego kod njihovih srpskih i bošnjačkih kolega. I (veliko)srpske i (veliko)bošnjačke elite imale su ili imaju pretenzija prema
cjelokupnoj BiH (bilo kroz ostanak BiH u Jugoslaviji,
bilo kao doživljavanje sebe kao temeljnog naroda/nacije kao nosioca državnosti). Bh. (veliko)hrvatske elite
tih pretenzija nisu imale.
-
U odnosu na stav iznesen u gornjoj tvrdnji i (veliko)srpske i (veliko)bošnjačke elite imale su rezervni plan u
obliku borbe za što veći stupanj (vojno)političke dominacije nad ostalima, ili ako to ne ide, što veći stupanj nacionalne političke autonomije na što većem
teritoriju.
-
Bh. hrvatska politika od samog početka nije imala
svoju jasnu i autentičnu politiku. Generalno, ona je
primarno bila u funkciji nacionalnih i državnih inte-
resa službenog Zagreba. Bh. hrvatske elite su se1992.
godine na referendumu opredijelili za neovisnost BiH
zbog procjene da je to u interesu republike Hrvatske,
a da pri tom nisu ni pokušali iskoristiti tu poziciju za
definiranje i pozicioniranje vlastitih nacionalnih interesa u BiH.
-
Daljnja politika išla je u smjeru sprečavanja Srba da
vojnim putem preuzmu kontrolu nad cjelokupnom
BiH jer bi to imalo katastrofalne posljedice za Republiku Hrvatsku i na vojnom i na političkom planu. U
tu svrhu formirana je Hrvatska republika Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane. Na manifestnoj razini ona je služila za zaustavljanje (veliko)srpske agresije čiji cilj je bio vojnim putem postići kontrolu nad
cjelokupnim teritorijem BiH, kako bi se BiH vratila u
okrilje Jugoslavije (odnosno Velike Srbije) i kako bi se
toj krnjoj Jugoslaviji lakše priključio i dio okupiranih
područja Republike Hrvatske u obliku Republike Srpske Krajine.
-
Primarna funkcija, dakle, bh. hrvatske politike koja
je dovela do osnivanja Herceg-Bosne nije bila u očuvanju Bosne i Hercegovine, nego je to bila tek njena
privremena i sekundarna funkcija jer se kroz nju htjelo štititi i provoditi vojne i političke interese Republike Hrvatske. Ujedno, Herceg-Bosna je poslužila i
kao okvir za pokušaj rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Bh. Hrvati su trebali imati političku i vojnu autonomiju da bi mogli
provoditi hrvatsku politiku službenog Zagreba i da bi
time stekli politički i vojni subjektivitet na BiH pozornici. Herceg-Bosna je deklarativno i manifestno priznavala legitimitet međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i bila njen sastavni dio. No, latentna funkcija Herceg-Bosne bila je u mogućnosti pripajanja Herceg-Bosne Republici Hrvatskoj – ako se
za to stvore povoljne vojno-društveno-političke pretpostavke.
-
Herceg- Bosna je tako bila produžena ruka tadašnjeg
službenog Zagreba i ujedno okvir kojeg su bh. hrvatske društvene i političke lite prihvatile kao model zaštite i afirmacije vlastitih nacionalnih interesa u BiH.
-
Kada je Washingtonskim sporazumom faktički ukinuta Herceg-Bosna , bilo je predviđeno da Federacija
BiH stupi u konfederalne odnose s Republikom Hrvatskom, što je bh. hrvatskim elitama ostavljalo dojam da se generalni okvir njihove politike nije bitno
5
Još jedan put autor teksta napominje da ne zna točnu definiciju hrvatskih nacionalnih interesa niti interesa hrvatskih nacionalnih elita, niti smatra da
je nešto takvo uopće moguće do kraja definirati i locirati. To su samo termini/označitelji čija su značenje i primjene u smislu identificiranja konkretnih
pojava/procesa/skupina/pojedinaca uvijek samo kontekstualna. Isto vrijedi i za (veliko)srpske i (veliko)bošnjačke nacionalne politike i elite, kao i za sve
termine koji su u ovom tekstu stavljeni u kurziv.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 129
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
promijenio i da će oni i dalje radeći u interesu Republike Hrvatske raditi i u interesu bh. hrvatske nacionalne politike, i obrnuto.
-
-
Daytonskim sporazumom i svime onim što je nakon
toga slijedilo ta matrica se u potpunosti urušila. Od
tada su bh. hrvatske društvene i političke elite postale
potpuno dezorijentirane na bosanskohercegovačkoj
političkoj pozornici. Republika Hrvatska ih više nije
niti trebala niti željela, a s Bosnom i Hercegovinom
kao državnim i političkim okvirom svoga djelovanja,
ionako nisu ozbiljnije računali.
S obzirom da su po određenoj inerciji, kao i zbog razloga da nije riješeno hrvatsko nacionalno pitanje u
BiH, te nove-stare elite i dalje ostale na društvenoj i
političkoj pozornici započet je proces njihove prilagodbe novonastaloj situaciji. U tom procesu, koji još
uvijek traje, pokazivali su i pokazuju visok stupanj
političke nezrelosti i neodgovornosti, odnosno nedoraslosti situaciji u kojoj su se zatekli i koju su dijelom
sami kreirali.
-
U takvim uvjetima počinje se javljati diskrepancija
između hrvatskih nacionalnih interesa i interesa hrvatskih elita.
-
Na strukturalnoj razini ta diskrepancija se očitovala
u tome da je nestao okvir (Herceg-Bosna kao produžena ruka službenog Zagreba i kao područje koje treba pripojiti Republici Hrvatskoj) unutar kojeg je bio
artikuliran stari bh. (veliko)hrvatski nacionalni interes. Trebalo je artikulirati novi, ali stare elite to niti su
znale niti htjele napraviti. Od tog trenutka (veliko)hrvatski nacionalni interes postaje samo paravan kojeg
bh. (veliko)hrvatske nacionalne elite koriste za ostvarivanje svojih parcijalnih i pojedinačnih ekonomskih
i političkih interesa.
-
(Veliko)srpske i (veliko)bošnjačke elite u postojećim
Daytonskim okvirima imaju barem strukturalnu mogućnost da svoje parcijalne i pojedinačne interese
(ostanak na vlasti i jačanje političkih i ekonomskih
pozicija) predstave kao da su u funkciji općih nacionalnih interesa. (Veliko)hrvatske elite nemaju ni tu
poziciju.
-
U stvari od Daytonskog sporazuma je besmisleno
govoriti o velikohrvatskoj nacionalnoj politici u bilo
kojem obliku. U potpunosti je nestao međunarodni,
vojni i politički okvir koji ju je na neki način omogućavao, a nove-stare elite koje su tu bh. velikohrvatsku
politiku održavale u životu, u međuvremenu su se u
potpunosti odrekle te politike, koriste je tek kao povremeno sredstvo za ostvarivanje vlastitih ekonom-
130 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
skih i političkih interesa, ili su pak postali politički i
društveno potpuno beznačajni.
-
Bh. hrvatska nacionalna politika je izgubila strukturalnu i stvarnu mogućnost za bilo kakav oblik velikohrvatske politike.
-
Ali, time nije riješeno niti hrvatsko nacionalno pitanje, niti pitanje ostalih hegemonističkih/secesionističkih nacionalnih politika. Stoga još uvijek postoji i strukturalna i stvarna politička potreba za bh. hrvatskom nacionalnom politikom, odnosno elitom, kao
i potreba za pronalaženjem i uspostavom političkog
okvira u Bosni i Hercegovini kao višenacionalnoj državi koji može pružiti društveno-političke i ustavnopravne mehanizme za (više)nacionalnu afirmaciju i
ravnopravnost svih njenih naroda.
-
Budući je nestala strukturalna mogućnost velikohrvatskog okvira, odnosno presudnog utjecaja službenog Zagreba na bh. hrvatsku politiku, nećemo dalje
koristiti prefiks bh. kada bude riječi o bosanskohercegovačkoj hrvatskoj politici.
-
U idućim razmatranjima ćemo promišljati odnos hrvatske nacionalne politike - koja rješenje svoga nacionalnog pitanja traži u okvirima i u skladu s interesima Bosne i Hercegovine kao višenacionalne zajednice - prema predloženim modelima (pre)ustroja BiH.
-
Ova razmatranja smatramo izuzetno važnima jer je
hrvatska nacionalna politika sada u takvoj situaciji da
je došlo do strukturalnog preklapanja hrvatskih nacionalnih interesa i opstanka BiH na načelima simetričnosti i jednakopravnosti. Jedino na tim principima
uređena država Bosna i Hercegovina jest prihvatljiv
okvir hrvatske nacionalne posebnosti i opstojnosti u
Bosni i Hercegovini, a istovremeno, hrvatska nacionalna posebnost i opstojnost je uvjet opstanka Bosne
i Hercegovine. Da bi se uvjerili koliko je ova teza istinosna, dovoljno je samo zamisliti što bi se dogodilo sa ovako uređenom/podijeljenom Bosnom i Hercegovinom da u njoj koji slučajem nestane Hrvata, ili
da budu svedeni na razinu nacionalne manjine. Koji
bi to jak razlog bio da se etnički čista Republika Srpska i Federacija bez hrvatske komponente ne razdvoje i proglase svoje samostalne nacionalne države, ili
ostanu tek u nekoj vrsti labave konfederacije.
•
Dayton ili postdayton
U dilemi daytonska ili postdaytonska BiH hrvatska nacionalna politika u potpunosti se zalaže za postdaytonsku
BiH, odnosno novi model državnog ustroja BiH. Osnovni
razlog je asimetričnost daytonskog modela: dva entite-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ta za tri konstitutivna naroda. Dodatni razlog je njihova
brojčana inferiornost u Federaciji BiH kao i proces stalne
minorizacije i preglasavanja hrvatskih predstavnika u institucijama Federacije i stvarnim centrima moći i odlučivanja. Zatim, proces prijenosa ovlasti s općinske i županijske/
kantonalne razine (na kojoj u određenim sredinama Hrvati imaju relativno visok stupanj političke autonomije) na
federalnu (koja sve više funkcionira kao razina na kojoj se
odluke donose temeljem brojčane nadmoći i realne političke moći) umjesto na državnu razinu (gdje je zbog društvenog i političkog utjecaja Srba i deklarirane jednakopravnosti i simetričnosti, puno bolja politička situacija za Hrvate
nego na federalnoj razini).
nomije segmenata ili personalni federalizam) Ovlasti republika trebale bi biti manje od ovlasti današnjih entiteta, ali
veće od ingerencija koje imaju postojeće federalne županije/kantoni. Unutar republika postojale bi općine sa sadašnjim ovlastima, a državna vlast u takvom tro-republičkom
sustavu, imala bi ingerencije većine modernih svjetskih država: vanjska politika, sigurnost, unutarnji poslovi, fiskalna
i monetarna politika te obrana.
-
bilo bi riješeno nacionalno pitanje
•
-
dobili bi efikasno i racionalno funkcioniranje državnog aparata
Simetrični višenacionalni/konsocijacijski model
uređenja
Zbog svega toga hrvatska nacionalna politika trebala bi biti najveći zagovaratelj simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog modela uređenja BiH. Unutar
tog modela Bh. hrvatska nacionalna politika imala bi ravnopravan položaj u odnosu na ostala dva naroda i njihove nacionalne politike, a istovremeno bi se ograničila mogućnost da Hrvati budu žrtve bilo velikosrpske bilo velikobošnjačke politike, bilo njihovog dogovora na štetu Hrvata. Već smo kazali da zbog određenih specifičnosti u ovakvim okolnostima ne postoje strukturalne pretpostavke za
bh. velikohrvatsku nacionalnu politiku – što nije slučaj kod
ostala dva naroda.
U konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine, simetrični višenacionalni/konsocijacijski model ustroja mogao bi se
realizirati barem na dva načina:
a)
Ukidanje entiteta i kantonizacija cjelokupne Bosne i
Hercegovine
Neki kantoni bili bi nacionalni, a neki nacionalno mješoviti kantoni. Kantoni bi trebali imati ovlasti predviđene Woshingtonskim sporazumom, a ovlasti države bile bi analogne ovlastima Federacije kako je to predviđeno već spomenutim Woshingtonskim sporazumom. Druga varijanta je
da kantoni dobiju ovlasti koje ima Republika Srpska a savezna razina da se uredi na Daytonskim principima odnosa Federacije i RS-a.
b)
Ustroj BiH kao (ne)teritorijalne federacije tri republike/entiteta
Republike bi trebale biti višenacionalne (svi narodi konstitutivni su na cjelokupnom teritoriju) i ne bi morale imati teritorijalni kontinuitet (tzv. neteritorijalni sistem auto-
6
Ovakvim ustrojem riješila bi se dva najveća društveno-politička problema u BiH:
Kao glavni razlog protiv ovog modela navodi se ne mogućnost dogovora oko granica tih republika, “a kao primjer
ističe se činjenica da je i u pregovorima tijekom rata u BiH,
na stolu bio sličan prijedlog, ali tadašnje zaraćene strane uz
međunarodno posredovanje nisu se mogle dogovoriti oko
razgraničenja.”6 Ako se malo bolje promisli i analizira prethodni primjer, on bi trebao ići u prilog ovom modelu, a ne
biti kontra argument. Do rata je, između ostalog i došlo što
se nacionalne elite, odnosno demokratski izabrani politički
predstavnici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine
nisu mogli dogovoriti oko pravog modela unutarnjeg uređenja, odnosno raspodjele vlasti i teritorija. Rat je započet i nastavljan sve dok su pojedine strane smatrale
da vojnim putem mogu dobiti više nego što im u stvari pripada i što bi mogle poštenim i demokratskim političkim pregovorima dobiti za zelenim stolom. Rat je
prestao a strukturalni uzroci koji su do njega doveli i koji
su ga hranili još uvijek nisu otklonjeni – mi se i dalje nismo
dogovorili oko raspodjele vlasti i teritorija. Jesmo li to u
stanju politički zrelo i odgovorno napraviti unutar legalne i
legitimne demokratske procedure, ili ćemo rješenje ponovno tražiti u nekom budućem ratu?
Neki će kazati onemogućimo/odstranimo/zabranimo/
marginalizirajmo nacionalne elite, ili ih zamijenimo građanskim elitama pa ćemo time riješiti problem. Jugoslavija je to pokušala, samo je umjesto građanskih instalirala
komunističke elite i službeno proglasila nacionalno pitanje
riješenim - pa smo vidjeli i osjetili do čega je takvo rješenje dovelo. Nacionalne elite mogu prve otvoriti nacionalno pitanje, ali kada je ono jedan put postavljeno, ni nacionalne ni građanske ni bilo koje druge elite ne mogu ga negirati, niti bi ga smjele ignorirati. Mogu ga jedino pokušati
riješiti mirnim i demokratskim političkim putem. Jer, kako
smo već govorili nacionalno pitanje nije niti kulturno, niti
Zvonimir Jukić: Planovi ustavnog i teritorijalnog preuređenja BiH, STATUS, broj 6, Mostar, 2005., str. 70.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 131
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ekonomsko, nego političko pitanje. I jedino na političkoj
razini moguće je i tražiti njegovo rješenje. A iz vlastite, kao
i svjetske povijesti znamo i da su politika i rat izravno povezani kao nastavak jednog drugim novim sredstvima. Nemogućnost političkog rješenja otvara mogućnost posezanja za rješavanjem problema ratom.
Ovim razmatranjima izravno dolazimo i do ključnog pitanja ovog teksta, a to je pitanje odgovornosti današnjih
društvenih i političkih elita u BiH, bilo nacionalnih, bilo
građanskih, bilo međunarodnih. Tko će biti odgovoran
ako u idućih petnaestak godina, kako CIA predviđa,
ponovno dođe do rata u Bosni i Hercegovini? Ne građanskog, ne kulturnog, ne vjerskog, ne ekonomskog, ne regionalnog nego upravo među-nacionalnog rata zbog nemogućnosti dogovora oko raspodjele vlasti i teritorija. Nad
ovim pitanjem svi bismo se trebali ozbiljno zamisliti?
•
Građanski model
Građanski model (pre)ustroju BiH neprihvatljiv je za
hrvatsku nacionalnu politiku iz dva osnovna razloga.
Prvi je načelne prirode - to bi značilo odustajanje od procesa konstituiranja nacije. Kakva bi to politika bila koja bi
težila vlastitom ukidanju? Drugi razlog je pragmatične prirode – model jedan čovjek jedan glas najviše odgovara onima kojih je brojčano najviše (Bošnjaci), a najmanje onima
koji su najmalobrojniji (Hrvati).
•
Regionalni model
Regionalni model uređenja također je model koji hrvatskoj nacionalnoj politici nije prihvatljiv. Uz to što ne
rješava nacionalno pitanje, razlozi za njegovo ne prihvaćanje mogu se posredno iščitati iz gornjih razmatranja o
tome zašto je ovaj model prihvatljiv za velikobošnjačku politiku.
***
Za hrvatsku nacionalnu politiku sadašnja situacija je izrazito nepovoljna, ali može biti još gore ako se ne napravi simetričan preustroj i zaustave sadašnji veoma snažni procesi političke i ekonomske minorizacije Hrvata u Federaciji. Zapravo, proces daljnjeg pogoršanja položaja Hrvata
u Federaciji (u RS-u gotovo da ih i nema) prilično je izvjestan jer on kratkoročno odgovara velikobošnjačkoj politici tipa B (kada već ne mogu imati političku i ekonomsku
dominaciju na cijelom teritoriju BiH, mogu barem u Federaciji), velikosrpskoj politici jer će, po toj logici, Bošnjaci lakše pristati na opstanak RS-a ako zauzvrat preuzmu
punu kontrolu nad Federacijom, a dijelom odgovara i međunarodnoj zajednici jer su se, bez njihovog velikog upli-
132 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
tanja i moguće kompromitacije, dva jaka igrača nagodila
na račun trećeg najslabijeg – a oni su ionako tu da prihvate
ono što se mi dogovorimo.
Društvene i političke elite s
građanskim predznakom
Društvene i političke elite u BiH s građanskim predznakom veliki su zagovornici promjene Daytonskog sporazuma i preustroja BiH. Djelomično ili u potpunosti odbacuju mogućnost uređenja BiH kao federacije (više)nacionalnih republika/entiteta/kantona, zalažu se za
građanski model ustroja države na principima jedan
čovjek jedan glas. Pojam nacije vezuju uz pojam državljanstva, te negiraju (etno)nacionalni princip kao kriterija
ustroja i uređenja države. Regionalni model im je prihvatljiv utoliko što isključuje (etno)nacionalni kriterij kao
konstitutivni princip regija.
Manifestna funkcija, odnosno subjektivna motivacija
ovakvih stavova je borba za jedinstvenu i cjelovitu, građansku državu BiH bez nacionalnih podjela, bez nacionalne,
građanske i svake druge diskriminacije i segregacije. Latentne funkcije, odnosno objektivne posljedice ovakvih
nastojanja u konkretnim bh okvirima, u slučaju uspostave
građanskog modela u BiH, mogu biti ostvarivanje velikobošnjačkog projekata tipa A, dezintegracija BiH i izazivanje
novog ratnog sukoba. O tim mogućnostima već smo govorili u prethodnim, a osvrnut ćemo se na njih i u završnim
razmatranjima.
U tekstu je već spomenuta analogija između položaja i uloge Bošnjaka i (veliko)bošnjačke politike u BiH, s položajem i
ulogom Srba i (veliko)srpske politike u bivšoj Jugoslaviji. Da
bi analogija bila potpuna potrebno je naglasiti i analogiju
između položaja i uloge građanskog nacionalizma izraženog projektom Bosanske nacije i projekta stvaranja Jugoslavenske nacije u bivšoj Jugoslaviji – analogiju između (profesionalnih) čuvara Bosne i čuvara Jugoslavije, Bosanaca i Jugoslavena.
Predstavnici
međunarodne zajednice u BiH
Predstavnici međunarodne zajednice u BiH imaju također
izuzetno složenu poziciju. Pored službene politike međunarodne zajednice, u BiH na djelu imamo i relativno samostalne politike članova-država međunarodne zajednice, odnosno njihovih predstavnika bilo u službenim tijelima međunarodnih organizacija i institucija, bilo u vlastitim diplomatskim predstavništvima. Službeno, pred-
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
stavnici međunarodne zajednice imaju zadatak provoditi
odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma i to čini manifestnu funkciju njihovog prisustva u BiH. Deklarativno međunarodno zajednica se zalaže za uspostavljanje politički
stabilne i ekonomski samoodržive Bosne i Hercegovine.
Njihov načelni stav je da će prihvatiti sva politička rješenja oko kojih se dogovore sve zainteresirane političke strane u BiH. S obzirom da ne postoji politički konsenzus sva
tri naroda (i građana) niti o jednom važnom političkom pitanju, u praksi međunarodna zajednica provodi neku svoju politiku koja mnogima izgleda nejasna i nedorečena. Uz
to, u BiH trenutno imamo političku situaciju u kojoj međunarodna zajednica pravno i stvarno ima maksimum vlasti
s minimumom odgovornosti, i s minimalnim mogućnostima kontrole te vlasti od strane domaćih političkih predstavnika.
Tražiti od bosanskohercegovačkih političkih predstavnika
da preuzmu svu odgovornost, a pri tom sebi zadržavati sva
politička prava, u najmanju ruku je licemjerno. Htjela to
ona priznati ili ne, međunarodna zajednica je jedna od zainteresiranih strana u procesu (pre)ustroja BiH, odnosno
aktivni sudionik tog procesa.
Osnovna manifestna funkcija prisustva i angažmana
međunarodne zajednice u BiH bila je, u ratnim okolnostima, postizanje, a u poratnim, očuvanje mira. Vremenom je ta funkcija proširena na izgradnju političke
stabilnosti i ekonomske samoodrživosti Bosne i Hercegovine, kao i pripremanje Bosne i Hercegovine za
članstvo u međunarodnim organizacijama (Partnerstvo za mir, Europska Unija, ...). Premda je gotovo nemoguće govoriti o nekom jedinstvenom stavu međunarodne zajednice prema spominjanim modelima (pre)ustroja
BiH, izvan onog mi ćemo prihvatiti sve što se vi dogovorite,
u našem zamišljenom modelu razmotrit ćemo neke od njezinih mogućih stavova i određenja.
Na manifestnoj razini, međunarodna zajednica prihvaća sva rješenje i sve modele preustroja oko kojih
se dogovore (sve) političke strane/stranke u BiH. Ipak,
postoji određena više ili manje izražena (ne)naklonost međunarodne zajednice pojedinim modelima.
Na formalno-načelnoj razini međunarodnoj zajednici je najprihvatljiviji model građanskog uređenja. On
bi na neki način anulirao rezultate rata, ratnih osvajanja i
etničkog čišćenja pojedinih područja i time u drugi plan
stavio i pitanje odgovornosti međunarodnih mirovnih snaga i posrednika za ono što se tokom rata događalo u BiH.
Osim toga, iz čisto praktičnih i proceduralnih razloga međunarodnoj zajednici odgovara što veći stupanj unitarizacije, centralizacije i standardizacije bosanskohercegovačkog društva i države – jednostavnije (i jeftinije) je pregovarati s jednim centrom političke moći nego sa tri, jedno-
stavnije je imati jedan službeni jezik za prevođenje, jednu
naciju, jedan sustav obrazovanja, ... nego tri.
Regionalni model uređenja je također načelno prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Njime bi se ukinula postojeća entitetska podjela koja je izravno povezana s
posljedicama ratnih sukoba, stvorio bi se privid decentralizacije države zasnovane na ekonomskim kriterijima, dok
bi u stvarnosti glavni grad i državna razina bili mjesto donošenja svih bitnih političkih odluka koje bi se u regijama
jednosmjerno primjenjivale.
Formalno gledajući, međunarodna zajednica najmanje simpatija pokazuje za višenacionalni/konsocijacijski model uređenja BiH. Dio razloga su već navedeni u
gornjim određenjima, samo ovaj put s suprotnim predznakom: cijeli sustav se usložnjava i komplicira, višenacionalni ustroj se izravno dovodi u vezu s među-nacionalnim ratovima i njihovim posljedicama, umjesto jednog postoje tri
centra političke moći i odlučivanja, ... Osim toga, ukoliko
bi u BiH primarni kriterij političkog organiziranja i državnog ustroja bio (etno)nacionalni princip, to bi moglo imati
negativne posljedice na aktualne procese stvaranja europskog (nad)identiteta i izgradnje zajedničkih institucija Europske Unije, te bi moglo biti loš primjer ostalim nacionalističkim i autonomaškim pokretima i projektima u Europskoj Uniji i izvan nje.
Ipak, ako se s formalno-načelne razine spustimo na praktičnu i pragmatičnu razinu stvarnosti i uzmemo u obzir da
je osnovna svrha prisustva međunarodne zajednice u BiH
izgraditi političku stabilnost i samoodrživost BiH, onda je
jasno da će predstavnici međunarodne zajednice prihvatiti i podržati svaki model preustroja koji bude imao legitimitet sva tri naroda i većine građana BiH. Ključ rješenja u
našim je rukama.
Zaključna razmatranja
Kako smo već kazali, svrha teorijskog modela korištenog u
ovom tekstu nije bila analiza konkretnih pripadnika određenih društvenih i političkih elita u BiH. Na osnovu strukturalnih mogućnosti bosanskohercegovačke državne zajednice i određenih manifestnih i latentnih varijabli u njoj
prisutnih, pokušali smo kreirati hipotetske odnose zamišljenih skupina (društvene i političke elite u BiH) i procesa (preustroj BiH). Ili, Mertonovskim rječnikom rečeno, bio je ovo pokušaj stvaranja teorijskog modela srednjeg
obima kao skupa pravila iz kojih se mogu izvesti empirijske uniformnosti. Pokušaj kreiranja teorijsko-metodološkog modela koji bi mogao poslužiti kao vodič nekog budućeg empirijskog istraživanja fenomena i procesa o kojima je bilo riječi.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 133
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
Ipak, s obzirom na drugi dio naslova ovog rada, dužni smo
zaključno naglasiti odgovornost postojećih društvenih i političkih elita za objektivne posljedice koje bi
mogle nastupiti ukoliko se pokaže da ovaj model više ili
manje korespondira sa bosanskohercegovačkom stvarnošću.
Pri tom, naša osnovna teze jest da će, ukoliko se ne prihvati i implementira model simetričnog višenacionalnog/
konsocijacijskog uređenja BiH, neovisno o subjektivnim
motivima i ciljevima aktera, objektivne posljedice tog neprihvaćanja u postojećim strukturalnim uvjetima voditi prema permanentnoj nestabilnosti bh. društva i države
s velikom vjerojatnošću novog oružanog sukoba u doglednoj budućnosti. Stoga se model simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog uređenja BiH ovom analizom nadaje kao sine qua non dugoročne stabilnosti i mira u Bosni i
Hercegovini.
Ukratko ćemo pokušati izložiti zašto smatramo da je upravo model simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog uređenja prihvatljiv za sve zainteresirane strane u BiH, osim za
velikosrpske i velikobošnjačke elite.
Kroz obje varijante simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog modela ustroja Bosne i Hercegovine – (ne)teritorijalna federalizacija, ili pak ukidanje entiteta i kantonizacija cjelokupne BiH - svaka od bh. nacionalnih politika mogla bi dobiti pravni i stvarni okvir za punu demokratsku afirmaciju svoga nacionalnog interesa i
identiteta, a istovremeno bi strukturalno i formalno-pravno bile onemogućene hegemonističke namjere velikobošnjačke i secesionističke namjere velikosrpske politike, koje
su u postojećim uvjetima još uvijek latentno prisutne u bošnjačkoj i srpskoj politici u BiH.
Ili, obrnuto rečeno, neprihvaćanja ovih modela preustroja BiH od strane bošnjačkih nacionalnih elita moglo bi se
okarakterizirati kao izraz njihove hegemonističke politike, a
neprihvaćanje modela od strane srpskih nacionalnih elita
kao izraz njihove secesionističke politike. Kombinacija hegemonističkih i secesionističkih političkih opcija neposredni
je uzročnik prethodnog rata i njegovih rezultata, a nastavljače tih politika trebalo bi okarakterizirati kao glavne neposredne krivce za proces daljnje dezintegracije bosanskohercegovačkog društva i države, te eventualni ratni sukob
koji može nastupiti kao posljedica njihovog djelovanja.
Model simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog
uređenja BiH načelno bi trebao biti prihvatljiv i za
društvene i političke elite s građanskim predznakom,
kao i za međunarodnu zajedincu.
7
8
Za građane, jer bi njime bilo riješeno nacionalno pitanje
i stvorene realne pretpostavke za stvaranje jedinstvenog i
cjelovitog bosanskohercegovačkog društva, odnosno zajedničkog građanstva kao jedne od sastavnica konsocijacijskih društava. “Čini se da je ovdje važno primijetiti da zajedničko građanstvo ne bi trebalo da slabi, kao što je to slučaj
kod imperija, s većom autonomijom segmenata. ... Koliko
će ta mogućnost biti ostvarena zavisi od toga koliko je (u
konkretnom društvu/državi – op.I.V.) jaka demokracija.”7
U bosanskohercegovačkom slučaju, jedino u društvu izgrađenom na konsocijacijskim principima (ne)teritorijalne federacije, građanske inicijative, te izgradnja civilnog sektora
dobivaju svoj puni smisao i počinju vršiti funkciju stvarnih
korektivnih mehanizama državnih tijela i institucija vlasti.
U takvim uvjetima i proces stvaranja građanske/državne/
bosanskohercegovačke nad-nacije kao jedne od političkih
opcija, ili kao određenog nad-identiteta bio bi sasvim legitiman i društveno poželjan proces. Osjećaj zajedničke
pripadnosti bosanskohercegovačkom društvu i državi Bosni i Hercegovini, pri tom ne mora biti oblik nacionalnog
identiteta. “Osjećanje da se sačinjava jedan jedinstven narod (single people) ne ukida niti nadmašuje osjećanje da se
pripada različitim narodima (distinct peoples). Kod građana Švicarske ovo prvo osjećanje se javlja “u vezi sa izvjesnim svrhama” i treba u njemu prije svega vidjeti izraz patriotizma, a ne nacionalnog identiteta – zato što je u prvom slučaju riječ o “privrženosti državi”, a u drugom slučaju o “osjećanju pripadnosti nekoj nacionalnoj grupi”. Prva
privrženost je apstraktnija i izvedena; ona nikako ne može
iscrpsti tlo za drugu privrženost nego se, naprotiv, upravo njome hrani. Privrženost (zajedničkoj) državi je u direktnoj funkciji priznanja (vlastitog) nacionalnog identiteta. U
Švicarskoj kao i u većini multinacionalnih država, nacionalne grupe osjećaju privrženost široj državi samo
zato što šira država priznaje i uvažava njihovo zasebno
nacionalno postojanje. Princip legitimiteta moderne države, nacionalistički princip, može dakle imati i svoju multinacionalnu primjenu. Multinacionalna država funkcionira samo ako u njoj uključeni nacionalni identiteti nalaze
plodno tlo i povoljnu klimu za vlastiti procvat. Samo tada
se privrženost prenosi na širu političku zajednicu; u stvari,
tada se ona uopće tek gradi.”8
Ili, obrtanjem teze, neprihvaćanje ovog modela od strane
građanskih elita moglo bi se okarakterizirati kao izraz njihovog nerazumijevanja, ili pak neodgovornog i samodopadnog ignoriranja realnih društvenih i političkih procesa, i time, svjesnog ili nesvjesnog stavljanja u službu ostvarenja velikobošnjačkih i velikosrpskih interesa i projekata.
Ili, ako ćemo govoriti u kategorijama subjektivnih motiva i
objektivnih posljedica, u skladu s prethodnim razmatranji-
Ugo Vlaisavljević: Demokratska konsocijacija i nepodnošljivi pluralizam, STATUS, broj 6, Mostar, 2005, str. 120.
Ibid., str. 115.
134 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dr u š t v e n e i p o l i t i č k e e l i t e u B i H
ma možemo kazati da neprihvaćanje simetričnog višenacionalnog/konsocijacijskog modela ustroja BiH vodi njezinoj
dezintegraciji i ratnom sukobu. I društveno-političke elite s građanskim predznakom, i predstavnici međunarodne
zajednice morali bi biti svjesni mogućnosti da, bez obzira
na subjektivne motive, objektivna posljedica njihovog trenutačnog djelovanja u BiH može biti u funkciji pogoršanja
političke situacije i izazivanja novog ratnog sukoba.
Za međunarodnu zajednicu, jer bi takav model osigurao
političku stabilnost Bosne i Hercegovine i svih njenih institucija. Država bi imala legitimitet kod velike većine svojih konstitutivnih elemenata (naroda i građana), prestala bi
potreba za međunarodnim protektoratom, proces pridruživanja Europskoj Uniji ne bi bio političko nego tehničkoadministrativno pitanje, i Bosna i Hercegovina bi relativno
brzo i lako postala punopravan član Europske Unije i Partnerstva za mir. Ili, upotrijebimo još jednom inverznu logiku, neprihvaćanje višenacionalnog/konsocijacijskog modela uređenja Bosne i Hercegovine od strane međunarodne
zajednice, moglo bi se okarakterizirati kao nastojanje da se
zadrži protektorat i da se BiH pretvori u permanentno krizno žarište, političku koloniju, poligon za testiranje raznih
društvenih i političkih eksperimenata, te da se koristi kao
sredstvo za odmjeravanje snaga i međusobnog repozicioniranja velikih europskih i svjetskih igrača.
U većini konkretnih slučajeva, kada su u pitanju društvene i političke elite s građanskim predznakom ili predstavnici međunarodne zajednice u BiH, bilo bi neopravdano
pretpostaviti da su motivi njihovog djelovanja na bh društvenoj i političkoj pozornici na bilo koji način hotimično
negativistički. U većini slučajeva na individualnoj i institucionalnoj razini postoji dobra namjera i želja da se radi
na boljitku Bosne i Hercegovine i svih njenih stanovnika.
Ali, kako smo već kazali, funkcionalna analiza pretpostavlja da svako društveno/političko djelovanje i svaki društveni/politički proces ima strukturalnu osnovu koja je obično neprovidna i nejasna za u njoj smještene individualne
aktere. Upravo zbog toga je i moguće govoriti o subjektivnim motivima i objektivnim posljedicama nečijeg djelovanja, o manifestnim i latentnim funkcijama neke pojave ili
procesa. Stoga, želimo li biti odgovorni prema sebi i zajednici/društvu moramo neprestano kritički sagledavati koje
su objektivne posljedice onoga što govorimo/pišemo/radimo, a ne se infantilno samozadovoljavati i opravdavati dobrim namjerama. Jer, pitanje elita u konačnici jest pitanje (osobne i objektivne) odgovornosti – za drugog, za
zajednicu, za narod, za društvo, za Svijet.
DODATAK
Prikazani teorijski model zapravo je detektirao 17 različitih politika u BiH:
-
bosanska politika
-
bošnjačka politika
-
bošnjačka nacionalna politika
-
velikobošnjačka politika tipa A
-
velikobošnjačka politika tipa B
-
srpska politika
-
srpska nacionalna politika
-
velikosrpska politika
-
hrvatska politika
-
hrvatska nacionalna politika
-
velikohrvatska politika
-
građanska politika
-
građanska bosanska politika
-
građanska velikobošnjačka politika
-
politika međunarodne zajednice
-
službena politika međunarodne zajednice
-
politika država/članica međunarodne zajednice
Zbog vremenskih i raznih drugih ograničenja, u tekstu prikazani teorijsko-metodološki model nije u potpunosti i precizno raščlanjen i objašnjen. Ipak, nadamo se da će i ovako
manjkav poslužiti boljem razumijevanju ukupne (društveno-)političke situacije u BiH, kao i pronalaženju političkih
rješenja koja će uspješno riješiti nacionalno pitanje i osigurati pretpostavke za stabilnost i razvoj Bosne i Hercegovine. Ujedno, nadamo se da prikazani model može poslužiti
i kao referentni okvir za nove teorijske modele, kao i, vodič
za neka buduća empirijska istraživanja u modelu spominjanih društvenih fenomena i procesa.
IVAN VUKOJA (LJUBUŠKI, 1969.) DIPLOMIRAO NA ODSJEKU ZA SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU, GDJE POHAĐA I POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ. ŽIVI I RADI
U MOSTARU.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 135
Aktualije...
Ak t u a l i j e
Tone li
globalizacija?
Svi znamo kako je krajnji Bin Ladenov cilj još jedan 11. rujan. Svi znamo
kako Tajvanska kriza može poslati valove koji će uzdrmati cijeli svijet. Svi
znamo kako bi revolucija u Saudijskoj Arabiji uzdrmala svijet više no
Boljševička revolucija. Svi znamo kako bi nuklearka u Londonu imala
jednake posljedice kao atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu i zvala
se jednakim imenom – terorizam
Niall Ferguson
PRENESENO S HTTP://WWW.FOREIGNAFFAIRS.ORG/20050301FAESSAY84207/NIALL-FERGUSON/SINKING-GLOBALIZATION.HTML
MOŽE LI GLOBALIZACIJA PROPASTI? ČINI LI SE TO MALO VJEROJATNIM? IPAK, PRI SLIČNIM UPOZORENJIMA JEDNOM
JE VEĆ PROPALA, POČETKOM PROŠLOGA STOLJEĆA S PRVIM SVJETSKIM RATOM. I TADA JE, KAO I DANAS, BILO VRIJEME IMPERIJALNOG NADMETANJA, NESTABILNIH SAVEZNIŠTAVA, ČVRSTIH REŽIMA I TERORISTIČKIH ORGANIZACIJA. I
TADA, A JOŠ VIŠE DANAS, ZA TE PRIJETNJE SVIJET NEMA ODGOVORA.
P
Torpediranje prve globalizacije
RIJE DEVEDESET GODINA, U SVIBNJU, NJEMAČKA podmornica U-20 potopila je prekooceanski brod Lusitania pokraj južnih obala Irske. Blizu 1.200 ljudi, od
čega 128 Amerikanaca izgubilo je živote. Ovaj incident, obično vezan za štetu nanešenu imidžu imperijalne Njemačke u
Sjedinjenim državama, u stvari je označio potapanje prvog
doba globalizacije.
Od sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća do Prvog
svjetskog rata svjetska je ekonomija razvijala se sličnim putevima kao i danas. Mobilnost roba, kapitala i radne snage dostizala je sve veće razine; prekooceanski putnički i telegrafski
promet nikad nisu bili veći, kapital i migranti putavali su na
zapad a sirovine i proizvodi na istok. Mnogima je promaklo,
ali izvoz kapitala i roba dosegao je vrijednosti koje nisu viđene sve do 1980.godine. Imigracija iz Europe u SAD od 1880.
138 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
do 1910. godine dosegla je 25 milijuna ljudi. Ljudi su euforično govorili o “nestanku udaljenosti”.
A onda je, od 1914. do 1918. godine rat zaustavio sve i potopio globalizaciju.
Preko 13 milijuna tona različitog materijala završilo je na dnu
oceana. Međunarodna trgovina, ulaganja i migracije uništene su. Što više, pokušaji obnove svjetske ekonomije nakon
rata propali su. Globalna ekonomija umjesto ponovnog uzdizanja doživjela je veliku recesiju i na kraju ušla u drugi još
gori svjetski rat kojemu je prethodilo nevjerojatno povećanje proizvodnje, ali proizvodnje “dobara” koje su bila sredstva uništenja.
Možda zvuči iznimno pesimistično vezati te događaje i iskustva s današnjim vremenom i bojati se ponavljanja scenarija u kojemu će novo doba globalizacije propasti baš kao ono
Ak t u a l i j e
naših pradjedova. No potrebno je imati neke činjenice na
umu. Mogućnost da nova globalizacija, baš kao Lusitania,
baš kao stara globalizacija 1915. godine bude potopljena nije
bez osnova.
Povratak u budućnost
Prvo doba globalizacije liči na današnje gledano iz mnogih
kutova. Bilo je znakovito po svojoj relativno slobodnoj trgovini, malim ograničenjima migracija i gotovo nikakvim ograničenjima kretanja kapitala. Inflacija je bila niska. Val tehnoloških inovacija revolucionarizirao je kumunikacije i energetiku. Svijet je otkrio blagodati telefona, radija, motora s unutarnjim sagorjevanjem, asfaltiranih cesta. Američka je ekonomija bila najveća na svijetu a širenje po ostalim tržištima
diljem svijeta davalo joj je enrgiju i poticaj za daljnjim razvojem. Kina se počela otvarati, a Rusija ubrzano napredovati.
Prvi je svjetski rat potopio sve. Svjetsko se tržišto rascjepilo i “odvezalo”, prvo ekonomskim ratovanjem a potom poslijeratnim protekcionizmom. Cijene su podivljale, a najveće
ekonomije do tada (Njemačka posebice) preživljavale su hiperinflaciju. Tehnološki napredak je zaustavljen, inovacije su
dosegle vrhunac i stale, nije se razvijalo gotovo ništa. Kina je
propadala u građanskom ratu i invaziji izvana, ulaganja investitora su propala a zapad izgubio povjerenje. Rusija je doživjela revoluciju, pa građanski rat, pa tiraniju.
I jedan i drugi div rješenje su potražili u stvaranju čelične zavjese i socijalizmu. Krajem čedrdesetih mnoge su zemlje, s
demokracijom ili bez nje, uvele restrikcije trgovine, migracija i ulaganja bilo koje vrste. Neke su čak i dosegle “ideal anti
globalizacije”.
Kraj globalizacije 1914. godine nije bio nepredvidiv. Nije bilo
nedostatka predviđanja Armagedona u predratnim godinama. Mnogi su i pisci predviđali kataklizmički europski rat.
Marksisti su proricali kolaps kapitalizma i imperijalizma. Sociolozi - darvinisti su čekali događaje koji će dokazati teoriju jačega.
Ipak, većina je investitora ostala zatečena dolaskom krize.
Sve do kraja srpnja 1914. nije bilo naznaka nadolazeće nelikvidnosti. Sve se dogodilo tako brzo i tako snažno da su se
najveće burze zatvorile preko noći i ostale zatvorene do kraja
godine. Kako je The Economost svojevremeno pisao: investitori i financijske institucije osjetile su i naučilo ono što do
tada nisu znale – značenje i katastrofalnost rata.
Ekonomski su povjesničari otkrili uzroke deglobalizacije
koja je slijedila prvi svjetski rat. Povećanje carinskih stopa,
ograničenje migracija i rast inflacije još od 1896. uz kroničnu nespremnost i ranjivost američkog gospodarstva doveli
su do bankovne a potom i opće ekonomske krize. Posebene,
dodatne potrese potrudile su se napraviti ruska i kineska revolucija gutanjem kapitala uloženog u te zemlje.
Ovim uzrocima, oni dodaju i druge, posebice rivalstvo najvećih ekonomija, ali ponajviše nevjerojatna neopreznost ekonomista i ulagača i njihovo vjerovanje kako je veliki rat nemoguć.
Paralelni svemiri
Postoje očigledne ekonomske paralele između toga prvoga
i sadašnjeg doba globalizacije. Danas, kao i u vrijeme prije
1914. protekcionizam baca rukavicu ortodoksnim pobornicima slobodne trgovine. I tada, prije gotovo stotinu godina
Velika je Britanija pokazivala znake protekcionizma, i tada
kao i danas počinjala je stidljivo sa zaštitom vlastite poljoprivredne proizvodnje. Uzrokovalo je to, i tada kao i danas,
odgovor SAD uvođenjem posebnih carinskih tarifa.
Danas, nitko nije siguran koliko je doista stabilan svjetski
monetarni sustav, iako je možda sigurno kako je ipak sigurniji nego pred Prvi svjetski rat. Zlato nije više temelj monetarnog sustava. U Europi postoji monetarna unija. U istočnoj
Aziji monetarni standard je dolar. Za razliku od te 1914. današnje centralne banke u Frankfurtu i New Yorku po strogo definiranim pravilima i procedurma kontroliraju proizvodnju novca.
Danas razvoj tehnologije nije zastao na odmoru kao tada. Od
nanokompjutora veličine vrha igle do zrakoplova koji Atlantik prelaze u satu sve više je dokaza kako ljudska inventivnost
nema granica. To je dobra vijest. Loša je vijest kako tehnološki
napredak pomaže jednako i pobornicima i protivnicima globalizacije. Do 1914. teroristi su svoj krvavi posao radili s alatkama poput pištolja i ručnih bombi. Danas, mogli bi izbrisati
i najveće gradove samo s jednom nuklearnom bombom.
I danas je američka ekonomija najjača na svijetu, ali s tržištem mnogo ovisnijim o ostalim tržištima nego je to bio slučaj 1914. Štednja Amerikanaca međutim opada, a investitori sve više novca prebacuju u inozemstvo. Američka su ulaganja izvan granica dosegla 25% GDP a proračunski je deficit dosegao 6% GDP. Polovina javnog duga u inozemnim je
rukama.
Upravo to su stvari koje čine najveću razliku između globalizacijskih era. Prije stotinu godina, Velika Britanija bila je
najveći, gotovo jedini, izvoznik kapitala koristeći bankovna
sredstva vlastitih građana za gradnju infrastrukture u Americi, Aziji, Australiji i Africi. Današnji najveći izvoznik kapitala ujedno je i najveći uvoznik. Bolje je biti svjetski dužnik
nego svjetski povjeritelj.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 139
Ak t u a l i j e
Duhovi prošlosti
Sudeći po sličnostima s vremenom početka prošloga stoljeća današnja globalizacija pokazuje bar neke znakove slabosti
i samouništenja koja su prošlu globalizaciju dovela do nagle
propasti. Jedan od rizika svakako su politička stanja dosta slična onima iz toga doba: rastezanje imperijalnih sila, njihovo
rivalstvo, čvrsti režimi ostatka svijeta, sponzoriranje terora i
rast revolucionarnih organizacija neprijatelja kapitalizma.
Američko carstvo grca u problemima svoje vojne sile. Pola
milijuna ljudi maksimalan je broj koji si SAD mogu priuštiti u prekooceanskim operacijama. No taj broj jednostavno
nije dovoljan kako bi se dobili svi “mali” ratovi koje je carstvo
pokrenulo. Trenutačno, u Iraku je na dužnosti 137.000 američkih vojnika a čak 43% njih mobilizirano je iz Nacionalne
garde. Čak i da samo održavaju svoje trupe u Iraku SAD moraju nauditi vlastitoj ekonomiji.
Svima postaje jasno, kako američka avantura u Iraku postaje
isuviše slična “malim” ratovima koje je Britansko carstvo vodilo pred Prvi svjetski rat. Ne treba ni spominjati male ratove
u Koreji, u Vjetnamu.
Rivalstvo je također problem. Možda je i istina kako Kinezi nemaju namjeru “zakačiti” se sa SAD. Ali Kineske ambicije prema Tajvanu neće nestati samo zato što Kinezi drže dio
dionica u SAD. Drugim riječima, Kina će možda zaigrati na
kartu nacionalizma i pokušati invaziju na Tajvan. Hoće li SAD
tada stajati po strani? Ne zaboravimo ni Sjevernu Koreju. Njena je uloga toliko slična ulozi Srbije pred Prvi svjetski rat.
Ni stara dama, Europa, nije baš bez problema. Pokušala se
podmladiti imigracijom Muslimana koji su dolazeći, ponajviše iz Turske, ali i ostalih islamskih zemalja, promjenili lice
i naličje Europe. Različitosti Europe i Amerike po pitanjima
Bliskog Istoka samo su dio dokaza o promjeni karaktera stare dame. Što ako se ne dogovore i SAD primjene silu u Iranu uprkos europskom inzistiranju na diplomatskom rješenju
krize oko proizvodnje nuklearnog naoružanja?
Ove različitosti dovode nas do još jednog problema današnje
globalizacije – nestabilnih saveza. Uloga NATO saveza nije
više toliko jasna kao nekada. Postao je to samo klub pobjednika Drugoga svjetskog rata kojemu su pridružene neke bivše
sovjetske republike iz čisto simboličnih razloga. Nisu li razlike
u pitanju Iraka pokazale labavost savezništva?
Nijedan od ovih razloga ne mora biti fatalan za globalizaciju. No postoji razlog koji je bio jednim od najvećih krivaca
1914., a najviše prijeti i danas: postojanje režima koji sponzoriraju terorizam.
Njihov je popis dug, a na vrhu se nalaze Iran i Sirija kao sponzori najvećih “reveolucionarno-terorističkih organizacija”.
140 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Velika je pogreška smatrati al-Qaidu “islamo-fašističkom organizacijom (kako su je Christopher Hitchens i mnogi drugi
novinari nazvali nakon 11. rujna 2001.) Članovi al-Qaide više
liče na “islamo-boljševike” koji vode revoluciju i mjenjaju svijet na protukapitalističkim osnovama.
Kao i boljševici 1914. islamski su ekstremisti dio podzemnoga svijeta koji se u biti bore i za vlast u zemljama. Što ako,
poput Lenjina i društva iz 1917. preuzmu kontrolu nad nekom moćnom državom? Kako će svijet gledati na neku novu
Oktobarsku revoluciju u Saudijskoj Arabiji?
Istina, istraživanja kazuju kako su obični Saudijci relativno
napredni ljudi po standardima arapskoga svijeta. S druge
strane nakon Teherana 1979. nitko više ne može odbaciti još
jednu islamističku revoluciju. Je li doista Osama bin Laden
Lenjin modernoga doba?
Apokalipsa kada?
Scenarij sudnjeg dana nepredvidiv je. No jeli i moguć? U
ovom trenutku najmanje moguća stvar je predvidjeti kataklizmu. No takva je stvar izazov investitorima da se suoče s
poukama prvoga doba globalizacije. Tadašnji su investitori
znali kako može biti rata. Znali su kako rat donosi financijske
posljedice. Ali nisu znali kada će se to dogoditi.
Jednak problem postoji i danas. Svi znamo kako je krajnji Bin
Ladenov cilj još jedan 11. rujan. Svi znamo kako Tajvanska
kriza može poslati valove koji će uzdrmati cijeli svijet. Svi
znamo kako bi revolucija u Saudijskoj Arabiji uzdrmala svijet više no Boljševička revolucija. Svi znamo kako bi nuklearka u Londonu imala jednake posljedice kao atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu i zvala se jednakim imenom – terorizam.
No što to mi možemo uraditi naspram prijetnji poput azijskog tsunamija kada nismo mogli reći ni kada ni da li će se
dogoditi? Armagedon može doći već sutra. Izgleda, kako u
tom smislu, mi danas nismo ništa više pripremljeni za najgori scenarij od naših predaka prije devedeset godina. Kao i putnici na Lusitania jedino što znamo je kako nas netko može
potopiti. No, ipak, ukrcajemo se i plovimo.
S ENGLESKOG PREVEO BOJAN ŠUNJIĆ.
NIALL FERGUSON PROFESOR JE POVIJESTI NA SVEUČLIŠTU
HARVARD TE SURADNIK HOOVER INSTITUTA, SVEUČILIŠTA
STANFORD I SVEUČILIŠTA OXFORD.
Ak t u a l i j e
Muslimani –
novi Židovi Europe
Muslimani postaju visoko cjenjeno glasačko tijelo. Mogli su, primjerice,
odlučiti posljednje izbore u Njemačkoj. Francuzi su pak prepoznali njihov
rastući centralizam i osnovali Vijeće francuskih islamskih vjernika slično
Napoleonovom Jevrejskom vijeću. Dva francuska ministra su Muslimani.
Ni Velika Britanija nije izuzetak, i ona ima Muslimansko vijeće
Sam Vaknin
PRENESENO S HTTP://WWW.HOTLIB.COM/ARTICLES/SHOW.PHP?T=EUROPE’S_NEW_JEWS
O
NI SE NASELJAVAJU U VLASTITA GETA, PREDMET
su prijezira, i meta kritika populističkih političara
svih orijentacija. Uglavnom rade minorne poslove. Oni se optužuju da šire kriminal, terorizam i bolesti, da
su nazadni i agresivni, ne žele se smiriti.
Njihova vjera, atavistična i rigidna insistira na ritualnom
obrezivanju. Rijetko se druže s ostalima i rijetko sklapaju
mješovite brakove. Većinom im, iako rođenim u europskim
gradovima, nije dopušteno pravo glasa. Drugačijeg tena i
vidljivog stranog naglaska, često su predmetom policijskog
iživljavanja i svih vrsta rasne diskriminacije.
Oni su muslimanske manjine novi Židovi Europe.
Muslimani, posebice arapska mladež podrijetlom iz sjeverne Afrike, doista je neproporcionalno, zastupljena u kriminalu, posebice onom vezanom za rasnu mržnju i posebice vezanom za mržnju prema Židovima. Muslimanske AlQaidine ćelije otkrivene se u mnogim zapadnoeuropskim
zemljama. Ipak, ovo možemo sa sigurnošću vezati za svugdje prisutnu i snažnu nezaposlenost, slabu mogućnost napretka, društvenog ili ekonomskog i naposljetku skriveni ili
izraženi rasizam.
Štoviše, ovi stereotipi su ne samo loši nego i pogrešni. Postotak visoko obrazovanih i kvalificiranih ljudi veći je u imigrantskoj populaciji nego u domaćoj. Fenomen je to znan
kao “odljev mozgova”. Europa privlači najbolje i najpametnije – studente, učenike, znanstvenike, inženjere i intelektualce koji dolaze iz dalekih zemalja obično ne toliko naprednih, obično politički različitih i obično sasvim drugačijeg ritma i pravila življenja.
The Economist je pokušao napraviti sažetu analizu razlika klasične Europe i njene muslimanske manjine:
“Različitost Islama izazvala je prvo nevjericu, potom sumnju i u najnovije vrijeme neprijateljstvo izazvano predodžbama o naftnim šeicima, palestinskim teroristima, iranskim ajatolasima, masovnim doseljavanjima i naposljetku
događajima od 11. rujna isplaniranim u krugovima muslimanske manjine u Europi. Muslimani dolaze iz ruralnih
sredina, dosta je neobrazovanih, mnogi nisu iste puti. Po
dolasku suočavaju se sa ksenofobijom i diskriminacijom a
ponekad i rasističkim političkim stavovima. Jezik društva u
koje dolaze poznaju malo ili nikako, teško pronalaze uposlenje. Njihova djeca imaju problema u zapadnim školama.
Naseljavaju stare četvrti, kuće koje su Europljani napustili.
Pokušavaju se zatvoriti u vlastiti svijet, živjeti po vlastitim
pravilima, stvarati vlastita društva.”
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 141
Ak t u a l i j e
Ova svojevoljna segregacija je višedimenzionalna. Fenomen “klanova” postoji već desetljećima. Brakovi su i dalje ugovorni, nepoznate nevjeste dovode se iz domovina,
obično istog ili bliskog sela ili kraja. Ova vrsta “paralelnog
društva”, prema riječima britanskih političara nakon nemira u Oldhamu prije dvije godine, vodi stvaranju paralelnog
svijeta, samoupravljanog i samoodrživog.
Asimilacija i prilagodba društvu u koje
dolaze ima mnoge neprijatelje.
Priliv novca izvana važan je dio nacionalnog proizvoda i
proračunskih prihoda zemalja poput Bangladeša i Pakistana. Ipak ove zemlje pokušavaju održati nacionalnu koheziju i kulturni identitet po svaku cijenu pa i uvrštavanjem
prihoda emigranata u statističke podatke. DITIB je turski
vladin ured za religijske poslove. On službeno obeshrabljuje asimilaciju i socijalnu integraciju Turaka u Njemačkoj.
Dostavljajući i financirajući turske poduzetnike, novine,
satelitsku televiziju, odjeću, hranu, turističke agencije, on
neizravno održava getoizaciju.
Vlade ovih zemalja, izvoznici i islamističke organizacije imaju slične interese. Svi oni žele da Turci u Njemačkoj
ostaju Turci koliko god je to mogućno. Što više potaknu
nostalgične osjećaje to će više zaraditi izvozom roba koje
Turke u Njemačkoj na to podsjećaju.
Broj Muslimana u Europi daleko je od beznačajnog. Dvije
europske zemlje imaju muslimansku većinu: Bosna i Hercegovina i Albanija. Ostale, bilo zapadne ili istočno-europske, imaju rastuće muslimanske manjine. Neprekidni valovi doseljavanja i tri puta viša stopa prirasta od domaćih
stanovnika učinili su ove manjine iznimno rastućim u ukupnom odnosu stanovništva od Rusije do Makedonije i od
Bugarske do Britanije. Jedan od sedam Rusa je Musliman
– Rusija ima preko 20 milijuna Muslimana. U njemačkoj
je 2003. bilo 3 milijuna Turaka a 12 milijuna drugih Muslimana u Europskoj uniji: Alžiraca, Marokanaca, Pakistanaca, Egipćana, Senegalaca, Tunižana. Do 2015. njihov broj
će se udvostručiti. Dodajmo tomu još i činjenicu kako se
samo u Njemačkoj godišnje rodi 160.000 Muslimana koji
po njemačkim zakonima automatski dobijaju i njemačko
državljanstvo.
Više od polovice Muslimana u Francuskoj, njih skoro tri
milijuna, imaju pravo glasa. Jedan od tri milijuna Muslimana u Britaniji redovno glasuje na izborima. Često se govori o židovskom lobiju u Europi, a Židova je u njoj jedva
milijun.
Muslimani postaju visoko cjenjeno glasačko tijelo. Mogli su, primjerice, odlučiti posljednje izbore u Njemačkoj.
142 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Francuzi su pak prepoznali njihov rastući centralizam i
osnovali Vijeće francuskih islamskih vjernika slično Napoleonovom Jevrejskom vijeću. Dva francuska ministra
su Muslimani. Ni Velika Britanija nije izuzetak, i ona ima
Muslimansko vijeće.
S druge strane Europe, u Moskvi i ruski predsjednik Vladimir Putin i moskovski gradonačelnik Yuri Luzhkov ulaži
iznimne napore na pridobijanju milijunskog muslimanskog puka u ruskom glavnom gradu.
Od šezdesetih godina prošloga stoljeća Muslimani imaju i
sve važniju ekonomsku ulogu na Starom kontinentu. Europsko poslijeratno ekonomsko čudo na svome nastanku
zahvaljuje dobrim dijelom i jeftinoj i učinkovitoj uvoznoj
radnoj snazi - Gastarbeiterima – gostujućim radnicima mahom iz islamskih zemalja. Svako istraživanje ovog
fenomena pokazalo je kako je doprinos ove populacije ekonomijama zemalja domaćina, kroz rad, potrošnju i ulaganja, mnogo veći od troškova njihovog socijalnog zbrinjavanja o kojima najčešće govore njihovi kritičari.
I poslovni svjet sve više pozornosti
posvećuje ovom svojevrsnom
imigrantskom tržištu.
Britanski financijski posrednici, poput West Bromwich
Building Society, uvode u svoju ponudu i posebne oblike islamskog bankarstva (bankarstva bez kamata). Prema istraživanju agencije za istraživanje tržišta Datamonitor dobit koji britanski posrednici imaju od ovog vida financijskih usluga od sadašnjih 60 milijuna dolara mogla
bi dosegnuti čak 7 milijardi dolara do kraja 2007. godine.
I Bank of England priprema posebnu ponudu i regulaciju
ovih vrsta financijskih usluga.
Ipak, integracija Muslimana u Europsko društvo ima iste
boljke kao i pokušaj integracije Židova u isto društvo
između dva svjetska rata. Mnogi procesi su nalik onima iz
Huntingtonove knjige “Sukob civilizacija”.
Čak se i u tolerantnoj Italiji pojavljuju izjave, poput one
bolonjska nadbiskupa kardinala Giacoma Biffija iz 2002.
kako je Islam nekompatibilan s talijanskom kulturom. Talijanski je premijer za posjeta Berlinu 2001. godine “uspio”
izletiti s izjavom kako je islamska civilizacija inferiorna u
odnosu na europsku.
Oriana Fallaci, novinarka, u jednomu je tekstu optužila
Muslimane kako “obavljaju nuždu” gdje stignu i bez izuzetka svi podržavaju Osamu Bin-Ladena.
Naravno, odgovor muslimanske mladeži bila je još veća
Ak t u a l i j e
radikalizacija i odbijanje asimilacije. To je dovelo do
prihvaćanja tutorstva najmilitantnijih islamističkih organizacija iz Saudijske Arabije, Jemena, Somalije, Pakistana
i Irana i još veće novačenje mladih islamista u fanatične
skupine.
“Euro Islam” koji uz dozu nerazumjevanja može pogoršati teško stvarane odnose povjerenja. Time magazin opisao
je to kao “tradicionalna religija sa zabranom konzumiranja
alkohola i uzimanja kamata nije kompatibilna s europskim
vrijednostima tolerancije, demokracije i ljudskih sloboda”.
Velika Britanija suočila se s najvećim rasnim nemirima u
posljednjih stotinu godina. U Francuskoj je eskalirao val
nasilja i kriminala. Jedanaesti je rujan jednostavno pokrenuo niz sukoba i nerazumjevanja između imigranata Muslimana i vlasti zemalja domaćina diljem kontinenta, ali i
pokrenuo pitanja zakonskog reguliranja njihovog statusa u
Britaniji i Francuskoj.
Muslimani mogu biti most između Europe i Rusije, Srednjeg Istoka, Azije pa i Kine upravo uz pomoć zemalja s
muslimanskom većinom ili manjinom. Kako današnji svjetski sukobi u sebi sadrže veći ili manji opseg islamskog militantizma, to današnji svjetski mir nije moguć bez komunikacije i dobrih namjera Muslimana.
Europska javnost sada drugačije gleda, zahvaljujući
sve većem utjecaju muslimanske manjine, na borbu
bosanskohercegovačkih Muslimana protiv Srba, borbu
Čečena protiv Rusa, Palestinaca protiv Izraelaca, ili Albanaca Muslimana protiv Srba ili Makedonaca.
Britansko povjerenstvo za rasnu jednakost osnovano prije
40 godina uglavnom se bavi isključivo problemima muslimanskih doseljenika. Nijemci su uspostavili Središnje muslimansko vijeće. Zahvaljujući protuameričkim i protuizraelskim aktivistima i veteranima Europa je prihvatila najveći
broj izbjeglih “boraca za slobodu” s Bliskog Istoka tijekom
šesdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina prošloga
stoljeća. O tome koliko je prihvatila izbjeglica iz zemalja u
sukobu ne treba niti govoriti.
Jedanaesti je rujan poljuljao stvari, vratio stare antagonizme i predrasude i stvorio nove. Pojavio se i novi brand -
Ovakav benigni amalgam jedini je moguć. Sve starija Europa treba mlade, dinamične i vođene imigrante, od kojih
većina dolazi iz islamskih zemalja. Suživot je moguć i potreban.
S ENGLESKOG PREVEO BOJAN ŠUNJIĆ.
SAM VAKNIN PH.D. ROĐEN JE 1961. GODINE U MJESTU
QIRYAT-YAM U IZRAELU. DIPLOMIRAO JE NA IZRAELSKOM
INSTITUTU TEHNOLOGIJE U HAIFI, A DOKTORIRAO FILOZOFIJU NA PACIFIC WESTERN UNIVERSITY, CALIFORNIA.
PREDAVAČ JE NA MNOGIM SVEUČILIŠTIMA TE POSLOVNI
KONZULTANT MNOGIH VODEĆIH TVRTKI U MAKEDONIJI,
RUSIJI I ČEŠKOJ. EKONOMSKI JE KOMENTATOR I LISTOVIMA: “NOVA MAKEDONIJA”, “DNEVNIK”, “IZVESTIA”, “ARGUMENTI I FAKTI”, “THE MIDDLE EAST TIMES”, “MAKEDONIJA DENES”, “THE NEW PRESENCE”, “CENTRAL EUROPE REVIEW”, I MNOGIM ISTOČNO-EUOPSKIM ELEKTRONIČKIM
MEDIJIMA.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 143
Poezija
Mehmed Humačkić -Meho Džeger
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
Mehmed Humačkić –
Meho Džeger
(1950-2004)
Autentičnost ne mora sama po sebi
uvijek biti i „vrijednost“. U slučaju
Mehe Džegera, međutim, vrijednost
leži upravo i isključivo u autentičnosti, u prostodušnoj, gotovo naivnoj riječi, djelu i liku posljednje prave mostarske gradske legende. Kao sastavljač ovog antologijskog izbora iz
njegove poezije, uviđam koliko je svaka naknadna, posthumna interpretacija književnog fenomena Džeger
unaprijed osuđena na to da iznevjeri njegovu izvornu, autentičnu snagu.
Stoga se zaustavljam na onome što
sam kazao prigodom promocije prve
Džegerove zbirke pjesama i napisao
povodom tužne vijesti o pjesnikovoj
iznenadnoj smrti. Ostalo će izreći Mehini stihovi. Sve drugo je već legenda.
Nino Raspudić
146 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
Govor koji je gosp. Nino Raspudić - Kavanski
održao prigodom iznimno posjećene
poetske večeri Mehe Džegera, travnja 2002.
Dame i gospodo, dragi prijatelji i štovatelji pisane riječi,
Premda živimo u vremenu u kojem se svi, i preko svake
mjere, razbacuju velikim riječima, neću se libiti nazvati
ovaj trenutak povijesnim i ovu večer sudbonosnom. Zbirka poezije jednostavno naslovljena “Meho Džeger – Pjesme” bit će zlatnim slovima zapisana u stoljetnoj tradiciji,
ne samo bosanskohercegovačke i europske, već jamačno i
svjetske kulture i književnosti. Naš naraštaj je imao povijesnu sreću roditi se u vrijeme nastanka i izlaska najznačajnijeg i najautentičnijeg umjetničkog djela na prostoru Jugoistočne Europe posljednjih desetljeća. U vremenu mržnje i
razaranja, vremenu duhovnog sivila i pada svih estetskih i
moralnih vrijednosti, naš sugrađanin Mehmed Humačkić,
poznatiji kao Meho Džeger, otprije priznat i poznat glazbenik, kantautor, humanist i teoretičar rokenrola, samozatajno je radio na svojoj prvoj zbirci pjesama, koja će u proljeće
2002., poput zemljotresa, duboko uzdrmati i potresti bosanskohercegovačku književnu i umjetničku scenu, bacivši
u sjenu i fantastičan uspjeh našeg mladog redatelja Danisa
Tanovića i njegovog filmskog prvijenca.
Dozvolite mi da se na trenutak zadržim na našem oskarovcu i povučem očiglednu paralelu između ta dva blistava remek-djela naše kulture – filma “Ničija zemlja” i Džegerove zbirke poezije. U sredini u kojoj se preko ministarstava
kulture i srodnih institucija novac poreznih obveznika desetljećima nemilice troši na financiranje bezvrijednih djela, na filmove koje nitko ne gleda i knjige koje nitko ne čita,
na pustinje duha kao što su bez(br)ojna udruženja književnika, večeri poezije, kulturna ljeta i slično, fascinira spoznaja da su naša najvrednija umjetnička djela nastala bez
ijednog pfeninga državne pomoći. Poput Danisa Tanovića i gospodin Džeger je kroz bespuća nastanka, publikacije, marketinga i distribucije svog remek-djela prošao potpuno sam. Pouzdano znamo, iako skromni umjetnik to ne
voli posebni isticati, da je čak i olovka kojom su zapisani
neki od najljepših stihova europskog pjesništva, koje danas
imamo sreću i čast čitati u ovoj plemenitoj zbirci, Džegero-
va privatna olovka, koju nitko nije ni donirao ni sufinancirao. Ne mogu, a da na ovom mjestu ne uzdrhtim od bijesa
kad se sjetim raznih Keba, Marića, Borozana i stotina drugih provincijalnih i režimskih nazovi-pjesnika koji su desetljećima parazitirali na grbači ovog naroda izdajući zbirke
koje nitko ne čita, hvaleći i recenzirajući jedni druge, mijenjajući povremeno i prigodno ideologije, dresove i strane;
ne mogu a da ih ne vidim kako zelene od zavisti i crvene od
bijesa, a možda i srama, pred ovom božanskom zbirkom
iza koje nije stajalo ništa, osim srca i obraza jednog istinskog umjetnika, a koja je danas neraskidivo utkana u emotivni imaginarij tisuća njenih čitatelja i štovatelja.
O teškim okolnostima u kojima je nastala njegova zbirka
poezije opširnije će nam govoriti sam gospodina Džeger.
Navest ću samo činjenicu da je zbirku počeo pisati samo
par dana nakon atentata (dokazano je da su poledicu na
Carinskom mostu, na kojem se umjetnik okliznuo i pao,
namjestili ljubomorni „pjesnici“), kojeg je srećom preživio
samo s lomom desne noge, a ne nadahnute desne ruke; te
da su se tijekom nastanka umjetničkog djela opetovano javljali tehnički problemi u vidu pucanja ranije spomenute
legendarne olovke, koju je posljedično neprestano trebalo
šiljiti. Sve pjesme su napisane u krevetu, što nije nova pojava u svijetu umjetnosti – sjetimo se samo Marcela Prousta, koji je kao teški astmatičar, prikovan za krevet napisao svoj maestralni ciklus “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Ili, u drugom domenu, tada 18-godišnjeg talentiranog nogometaša Julia Iglesiasa, koji je oporavljajući se
od loma noge počeo svirati gitaru i pjevati, i nikada se više
nije vrati sportu.
Mi bi ipak željeli da Džeger, dokazavši se sada i kao najveći BH-pjesnik, nakon oporavka od loma noge, ne zapusti ni
glazbenu karijeru koja ga je već ranije proslavila. Slični primjeri vrhunskih glazbenika, koji su ujedno i priznati pjesnici, postoje i izvan Mostara – sjetimo se samo Boba Dylana, Leonarda Cohena ili Arsena Dedića na primjer. Džeger se nastavlja na tu tradiciju, ali unosi u nju i elemenSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 147
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
te vrhunskog pjesništva s naših prostora – od Alekse Šantića, danas možemo reći nakon Džegera drugog najvećeg
mostarskog pjesnika, pa do Maka Dizdara i lapidarnosti i
čistoće izraza njegovog “Kamenog spavača”, zbirke koje je
prije više od četvrt stoljeća doživljena kao pjesnička senzacija i oduševila sve, skoro kao Džegerovo pjesništvo danas.
Džegerovo pjesništvo nije puki opojni bijeg u imaginaciju i muzikalnost riječi. To je pjesništvo o stvarnim ljudima
i stvarnim osjećajima. Pjesnik ne bježi od stvarnosti u svoj
njenoj okrutnosti i često apsurdnosti, ali uspijeva tu grubu
svakodnevnu životnu materiju snagom blistavog umjetničkog izraza uzdići i sublimirati do najrafiniranije poezije.
Džeger je pjesnik velikih istina očitanih u malim stvarima.
Tematski bismo pjesme iz njegove prve zbirke mogli svrstati u četiri cjeline.
Prvu skupinu činile bi pjesme posvećene ženama, Džegerovim uglavnom nesretnim ljubavima. Čitava galerija upečatljivih ženskih likova defilira ovom fantastičnom zbirkom, od konobarica do poznatih glumica, kao što je Alma
Prica. Besmrtnim likovima anđeoskih žena poput Danteove Beatrice, Petrarkine Laure ili Aleksine Emine, danas
mirne duše možemo pridodati Džegerovu Cunu, Klaudiju ili Nijazu.
Drugi zaokružen ciklus činile bi pjesme o samom Džegeru
i rock’n rollu, u kojima se autobiografski elementi isprepliću s metafizičkim uvidima u prirodu rock glazbe. Na istoj
liniji su i poeme s izrazitim erotskim nabojem poput himničke pjesme “Crven Ban” ili potresne pjesme o hotelu
Neretva, lirike koja dostiže tragičku katarzu diskrepancijom između današnje ruševine pred privatizacijom i mitskog mjesta iz pjesnikovih sjećanja. Bez lažnog sentimentalizma, ali naprosto je nemoguće suspregnuti suze prilikom čitanja sljedećih stihova:
Znao sam dovoditi
neke lijepe cure u hotel Neretvu
Tada bi bilo puno ljubavi i seksa
a najviše orgija
Treći ciklus čine pjesme posvećene kolegama rock glazbenicima, od potresne balade o Davorinu Popoviću, do ode
Alenu Islamoviću kojem Džeger kolegijalno izražava zahvalnost što ga je jednom odveo na večeru.
Da se pjesnikova imaginacija ne ograničava na žene i rokenrol, kao što su tvrdili neki zlobni kritičari, potvrđuje četvrti ciklus kojeg čine odgojno-didaktičke poeme posvećene “malim rock legendama”. U dirljivim stihovima za djecu,
naizgled opori roker, pokazuje majčinsku brižnost za budućnost malih Mostaraca kojima očinski poručuje:
148 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Trebaš se i ti Rock Legendo
da se kladiš u kladionicama
pa da dobivaš novac
Marine Legendo naša
S formalne strane gledano, Džegerove pjesme napisane
su u slobodnom stihu. Onkraj puke versifikacije, ta se pjesnička bujica ne nadaje samo kao slobodni stih, to je i stih
slobode, sloboda u stihu kroz koju se neprimjetno provlači i prepoznatljivi rock ritam Džegerove poetske gradbe.
Raspon stilskih figura je neizmjerno širok. Ovisno o temi
Džegerov izraz se kreće od neobarokne raskošnosti do minimalizma haiku poezije.
Rock’n Roll je život moj
Rock’n Roll je život tvoj
Rock’n Roll je Rock’n Roll
Poseban osvrt zaslužuje i likovna oprema knjige te vizualni užitak koji ona pruža. Zbirka je oplemenjena s dvadesetak autorovih fotografija, od kojih većina do sada nije
bila objavljena. Tako imamo priliku vidjeti Džegera u toplini obiteljskog doma, u krugu prijatelja, na pozornici za
vrijeme koncerta, s kolegom Rambom Amadeusom koji
je nastupio kao postgrupa Džegerovom nastupu pod pećinom i još niz drugih fotografija koje svjedoče da je rokenrol zvijezda i veliki pjesnik čovjek od krvi i mesa poput svakog od nas.
Prije nego što se prepustimo autentičnom užitku slušanja
umilnih Džegerovih stihova, želio bih na kraju, u ime ovog
samozatajnog umjetnika, apelirati na kolege književne kritičare da podupru njegovu kandidaturu za predsjednika
Udruženja književnika Mostara, kako bi nas sve skupa poveo ka dosad neslućenim visinama pjesništva i umjetnosti.
Hvala vam.
NINO RASPUDIĆ – KAVANSKI (200, 90, 28), MOSTARAC,
NEPUŠAČ, ANTIALKOHOLIČAR, VOLI SVE ŠTO VOLE STARI. GASTARBAJTER U HRVATSKOJ – RADI KAO ZNANSTVENI NOVAK/ASISTENT NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, NA KOJEM JE DIPLOMIRAO FILOZOFIJU I TALIJANISTIKU, MAGISTRIRAO KNJIŽEVNOST I TRENUTNO RADI
DOKTORAT IZ ISTE. U SLOBODNO VRIJEME, KOJEG IMA
PUNO, RADI NA PODIZANJU BRUCE LEEJEVOG SPOMENIKA U RODNOM GRADU. NEOŽENJEN ([email protected]). DOBAR U DUŠI.
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
Antologija
Pjesme
ROCK’N ROL
PJESMA O ALMI PRICA
Rocken Rol je život moj
Rock’n Rol je život tvoj
Kada se snimala serija
o pjesničkoj legendi Aleksi Šantiću
došla si u caffe bar jer se tu snimala serija
pa smo se tu upoznali
Vlasnik tog caffe bara je bio Željko Samardžić
Rock legenda, a i legenda narodne
Rock’n Rol je zakon moj
Rock’n Rol je zakon tvoj
Rock’n Rol to je zakon moj
Rock’n Rol je Mostar moj
Rock’n Rol je Mostar tvoj
Rock’n Rol je način moj
Rock’n Rol je način tvoj
Rock’n Rol to je način moj
Rock’n Rol je krv i znoj
Rock’n Rol je Velež moj
Rock’n Rol je Velež tvoj
Tada sam bio statista u toj seriji
Opasno sam se zacopao u Vas
Tada sam pjevao pjesmu o Vama
draga moja Alma
Pjesma Vas je dirnula
pa ste počeli plakati
Tješio sam Vas ja
poslije pjesme
moja nezaboravna ljubavi
Rock’n rol je Stari most
Rock’n Rol je novi most
Poslijeste nestali
kao da ste u zemlju propali
moja ljepotice
Alma, ljubavi moja
Rock’n Rol je Duško moj
Rock’n Rol je Duško tvoj
HOTEL NERETVA
Znao sam u Hotel doći
da se proveselim i da
pijančim
a ponekad u tebi
i da prenoćim
Znao sam dolaziti da slušam muziku
jer su u tom hotelu svirali
estradni umjetnici
kao što sam i sam
Znao sam dovoditi
neke lijepe cure u hotel Neretvu
Tada je bilo puno ljubavi i seksa
a najviše orgija
Ali te srušiše dušmani
moj najljepši hotelu
hotelu Neretvo
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 149
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
BALADA O LEGENDI
MARINU LEGENDI
U Mostaru se rodio sin
u porodici Brane Landeke
Prozvali smo ga mala
Rock legenda
Marine, mala Rock Legendo
možda ćeš nekada biti slavan i bogat
mala naša Rock Legendo
Trebaš se i ti Rock Legendo
da se kladiš u kladionicama
pa da dobivaš novac
Marine Legendo naša
TED
U dubrovačkoj bolnici
rodio se dečko po imenu Ted
i on je zavolio od rođenja rock muziku
Dragi sine Tede
volim te
Želio sam kada porasteš
da se i ti sine baviš muzikom
i da postaneš bogat i slavan
Da budeš Rock legenda
kao i tvoj tata Džeger
Želim ti da nadmašiš mene, sine
i da snimiš puno, puno kaseta
i CD-ova
Moja Rock legendo
budi slavniji i popularniji
od mene, mada je to teško
CUNA
Znaš li gdje smo se upoznali
To je bilo u gostionici u Podlugovima
Tada si radila kao konobarica
Draga Cuna
vjerujući tvojoj ljubavi
dao sam tvoje ime mojoj mački
Za vrijeme rata nisam znao za tebe
da li si živa, (a mačka mi je poginula)
dok nisam primio
tvoju razglednicu iz Canade
Volim te moja Cuna
voljeću te do moje smrti
mačko moja
ostao sam sam
pa mislim na tebe
CRVENI BAN
U nekom gradu
Živio čovjek po
Imenu crven Ban
I karao je svaki dan
Bio, Bio crven ban
I nosio je crvenu odjeću i karao je
Svaki sat
Ja se zovem Crven Ban
I karaću svaki dan
Cure dobre k’o metak
Crven bane
Karaj svake dane
Crven Ban
Nosio je crven fes
Svaki dan
Crven bane
Pazi da se ne
Zaraziš
Karaj samo pa da ne oboliš
150 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
Kratka autobiografija u rimama
GLORIJA
Sjećaš li se Glorija
kafe Amsterdam
u noći,
Žiža sjedi u ćošku
Ulazi rock legenda sa štakama
tu sam veče došao
sa autom mog kolege
Tu sam veče donio
svoje pjesme
pa sam te ponudio
da mi ih prodaš
draga moja
Glorija
ti si mislila
da te ja zajebajem
a i kolega je negdje nestao
Žiža me je hakao
Od te večeri sam te
zavolio moja draga
Glorija
Želim da mi budeš
Žena moja draga
Glorija
LJUBA
Sjećaš li se Ljuba
kada si došao
u Caffe restoran “Mimoza”
Tada si naručio sebi lozu.
Tu večer je sjedila
najveća rock zvijezda
Meho Džeger
Samo si rock legendu pozdravio
Na mome stolu je bila boca
Laške pive
Ljuba tu večer nisi
nikoga počastio
pa se stidi i srami
Ti si propalica
isti k’o i
Nešo Povlo!
Ljuba, ti si niko i ništa
niti ćeš biti niko i ništa
klošaru Mostarski
VELIKI BOSS
Svako veče kada dođem
u Kamenu Baštu
pozdraviš me ti,
Branko i tvoja žena Radmila
Daš mi cigarete i pive
na veresiju,
jer mi vjeruješ da ću platiti
moj veliki gazda
Zato što si ti veliki gazda
i uvijek ćeš biti veliki boss
i moj veliki brat
zaslužio si da te posjeti
pjesnička muza
to jest ja
moj veliki gazda
ANETTE
Ti si moja striptizeta
jer se svake noći skidaš
preda mnom
moja mala striptizeto.
Pamtim tvoj seksualni hir za seksom
Ženo mog seksualnog života
Pa kada skineš sve sa sebe
onda vodimo ljubav
a ja te karam
i tako vodimo seksualni život
pa se opet karamo
ti i ja
Volim svaku pozu
da primijenim
kraljice seksa
a najviše volim kada mi sjediš u krilu
milo moje seksualno mače
koje se sklupča oko mene
oko masovnog rock idola
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 151
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
i skakača s mostova
Takvu ženu ne treba puštati niti je
davati drugom da vodi seksualni život
s drugim čovjekom,
niti ću te dati ikom moja lutko,
na koncu moja Anette
On te nije bio dostojan
niti treba da bude s tobom
i Ajk Tarner zbog droga
treba da završi u zatvoru
moja Tina
Ginisova rekorderko
Sjeti me se moja kraljice seksa i droge
iako nisam drogeraš
mila moja Anette
ČE GEVARA
ŠOFERKA
Klaudija, kada sam svirao
u caffeu Fenix
gazda tog kafića je
Božidar Bata Puljić
tada sam te primijetio
i pozdravio sa Ćao
To je bilo u petak uveče
te večeri je svirao moj kolega
Saša Hindić
On je meni bio predgrupa
jer ja sam zvijezda
Poslije svirke sam došao da se upoznamo
Ja sam se predstavio da sam rock legenda
Meho Džeger iz Mostara
a ti si se predstavila da si Klaudija
Kad smo se upoznali
onda smo pili
ja sam pio karlovačko pivo
pa si poslije prestala
da me odvezeš kući
moja šoferko
Ti si moja taksistica za sjećanje
i sjećaću se tvoje brze vožnje
jer si ti te večeri brzo vozila
Ludo, ludo moja
koju ne smijem da zaboravim
i ne smijem da zaboravim
TINA TARNER
Tina, ti si moja rock baka
divim ti se šta si sve pretrpila
sa Ajk Tarnerom
svjetskim klošarem i drogerašom
152 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Na Kubi se rodio sin
u nekoj porodici
pa su mu dali ime
Če Gevara
Bio je buntovnik
Če Gevaro,
ti si bio borac
za slobodu
kubanskog naroda
pa ti se divim i poštujem
Če Gevaro
iako si poginuo,
a ja nisam poginuo,
uvijek ću te voliti
i bićeš moj primjer i idol
SEFIĆ MURIZ
Murza, ti si legenda iz Švedske
kao Bjern Borg, pjevač grupe ABBA
tvoj seksi hod i zakucavanja
palila su sve djevojke iz Mostara
Murza, onaj tvoj drug Damir
me je jednom hakao
i nemoj da se družiš sa njim
legendo!!
VAHID HALILHODŽIĆ
Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda,
rodio se u poznatom gradu
u Jablanici, gdje je Jul Briner
srušio most.
Kada je došao u Mostar
Asim Kamačo mu je postavljao štapove
i učio ga da pravilno hoda.
Vaha, ti si u Veležu bio idol
i mi ti se klanjamo
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
Zato Vahide, kada ti je
račun u kafiću 8 KM
reci konobaru “u redu je mali!”
a ne da uzimaš kusur
da platiš parking u Jablanici
KRATKA AUTOBIOGRAFIJA U RIMAMA
Svjetka i panslavenska rock zvjezda
se rodio 21.05.1950.godine
u Mostaru.
Muzikom se počeo baviti
od svoje desete godine
a to jest 1960.godine
Ujedno sam igrao fudbal
u FK “Krivaja” iz Zavidovića,
a poslije Krivaje sam igrao
u 14 klubova
jer muzika i fudbal mogu zajedno.
Nastupao sam na studentskom i
mašinskom fakultetu
gdje sam osvajao torte
kao nagradu za
osvojeno prvo mjesto
Takođe sam nastupao
na mnogim gitarijadama,
gdje sam osvajao masovna
prva mjesta i uvijek bio
najbolji gitarista.
Na tim nastupima sam
dosta dobrih cura upoznao
pa sam ih volio i
žestoko karao,
pa su u transu govorile moje ime.
Završio sam srednju muzičku školu
sa vrlodobrim uspjehom
pa se mislim zaposliti
u staroj gimnaziji
kao profesor muzičkog
i fizičkog vaspitanja.
U Mostaru sam svim
klošarima rekao da ću
pobjediti na tom takmičenju
i biti najbolji pjevač.
Šta je sada šupci,
Da se tebi vratim
Vesna ljubavi,
o koliko te volim.
Ušla si u moje srce
kao Taramba u kazneni prostor
i nikada nećeš iz njega izaći
kao ni iz srca moga.
NERMINA
Gledam te Nermina
imaš kovrdžavu kosu i dobre guzove
za meljanje
ko kifle u Dugalića pekari
i rekao sam ti to
a ti si meni samo rekla
“MRŠ”
JELISAVETA
U Kragujevcu
sjedila si preko puta mene
i prekrstila noge
pukla ti je čarapa
na jednom mjestu
ja sam ti rekao
pukla vam je gospođo
čarapa najlonska
na lijevom koljenu
ti si meni rekla
da to treba tako
ko da sam ja mahnit
SOKOLOVA MENZA
VESNA
Kada smo išli u Neum
na takmičenje
Super Nova supertalents
rekla si mi da me je
pozdravila kolegica
ti si me obradovala i
donijela sreću
Za stolom u Sokolovoj menzi
flomasterom si napisala
vo direktor
dodirnuo sam ti ruku
a ti si se izmakla i otišla radit
vrijednice moja vrijedna
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 153
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
Kad ode dio grada
IN MEMORIAM: MEHMED HUMAČKIĆ - MEHO DŽEGER (1950-2004)
G
RAD NIJE SAMO PUKI ZBROJ NJEGOVIH STANOVNIKA
i građevina na mjestu na kojem žive i stoje, pravi grad je zajednica, sudioništvo u javnom prostoru, prepozavanje u zajedničkim vrijednostima, sjećanjima,
značenjima… Grad kao i svaka druga ljudska zajednica ima
svoje simbole, neke karakteristične stvari koje svi članovi
dijele, neke rituale u kojima njegovi građani sudjeluju, neka
čvorišta značenja čije ih prepoznavanje povezuje u zajednicu. Većina takvih elemenata kolektivnog identiteta nastaju kao ideološke konstrukcije, poput tzv. “velikih ljudi”, čija
veličina traje onoliko dugo koliko i ideološki horizont koji
ih je uspostavio. No postoji i druga, puno rjeđa i utoliko
dragocjenija vrsta gradskih simbola, koju predstavljaju čudne, samonikle biljke, iza kojih nije stajala nikakva puška
niti stroga učiteljica, koji svoju veličinu nisu gradili preko
tuđih života ili javnih sredstava koje su svojevoljno dijelili
u vidu ključeva od stanova ili radnih mjesta npr., nego ih je
kao gradske legende prepoznao i ustoličio sam grad, i koji
su svoju titulu nosili dosljedno do kraja. Takva vrsta malog-velikog čovjeka bio je i Mehmed Humačkić, poznatiji
kao Meho Džeger. Onom koji ga je poznavao ne treba ništa
objašnjavati, dok je onome koji prvi put čuje za njega nemoguće u potpunosti objasniti tko je bio i što je značio za
grad Mostar. Pa ipak…
Meho Džeger je po zanimanju bio rock zvijezda. Iako uopće nije znao svirati gitaru (što ga nije priječilo u tome da
je svira), i premda je grozno pjevao, njegovi koncerti su bili
autentičan scensko-glazbeni događaj. Zbog fizičke sličnosti s frontmenom Rolling Stonesa (sitan, mršav, duga kosa,
uvijek glamurozno rokerski odjeven – npr. uske trepez hlače od drečavo crvenog materijala za presvlačenje kauča,
hipi-košulja sa šljokicama, prstenje, narukvice, šešir, peace oko vrata) dobio je slavni nadimak po kojem ga je poznavao cijeli grad. Živio je sa starom majkom, koja je umrla prije par godina, nikada ništa nije radio i na neki način
ga je hranio grad i njegov status rock zvijezde. U više od tri
desetljeća koliko je slovio za gradsku legendu, o Džegeru i
oko Džegera su nastale bezbrojne priče i anegdote. Uvijek
šaljive i uvijek pozitivne. Onaj tko bi pomislio da je Džeger
bio obična gradska luda (poput „redikula“ kakve nalazimo
po dalmatinskim gradovima) silno bi se prevario; premda
je bilo i takvih koji su mu se izrugivali i smatrali ga budalom (čime su više govorili o sebi nego o Mehi), većina gra-
154 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
đana ga je doživljavala kao neko općegradsko dobro, rijetku, egzotičnu pticu koju su svi pomalo hranili, u čijoj su
katastrofalnoj svirci zajedno uživali, i čije su najslavnije doživljaje svi poznavali i prepričavali. Kao autentična gradska ulična legenda i ikona rokenrola, kojeg su svi ostali, kao
i ostale mladenačke ideale i zanose, s godinama napuštali,
Meho je doista bio važan element gradskog identiteta. Priča o rock legendi Mehi Džegeru je ustvari bila jedna velika
predstava u kojoj je preko trideset godina sudjelovao čitav
grad. Meho je bio glavni lik te predstave i volio je tu ulogu. Premda je umro relativno mlad, ipak je, unatoč siromašnom i neurednom životu, nadživio brojne svoje vršnjake
koji su odlazili kao debeli, sredovječni malograđani, pritisnuti stresom i raskorakom između ambicija i mogućnosti, stvarima koje Mehu nisu tangirale. Podijelio bi s prijateljem posljednju cigaretu ili pivu i nije se sekirao ili planirao dalje od sljedeće. Uvjeren sam da mu je većina tih
“uspješnih” vršnjaka, koja ga je promatrala sa sažaljenjem,
kao ostarjelog hipika koji je zaostao u razvoju i vremenu, u
dubini duše zavidjela na taj slobodi u siromaštvu.
Meho je živio kao ptica nebeska. Politika i velike priče ga
nisu zanimale. Rat, tranzicija i sve ostale promjene i lomovi
ga nisu promijenili. U gradu u kojem je sve drugo puklo popola, Meho je ostao legenda cijeloga grada, čiji je koncert
jednako beskompromisan i u „Bate“ i u „Kamenoj bašti“ i
u grillu „Boemi“ i u Starome gradu. U vremenu u kojem su
ljudi lako postajali neljudi, u kojem su se preko noći mijenjale ideologije, stavovi i repertoari, Džeger je bio čudo
dosljednosti – ostao je do kraja na jedinom pravcu kojeg
je poznavao i priznavo – na putu rock’n rolla. Ostavio je
iza sebe nekoliko pjesama (nažalost nije mu se ispunila želja da kompletira album) i dvije zbirke rock-poezije koje su
već stekle kultni status (kompletna naklada obje zbirke je
odavno rasprodana, čime je Džeger postao najtiražniji mostarski pjesnik).
Ipak, ono najvrednije što je ostalo iza njega su sjećanja, topla sjećanja na gradsku legendu i neki ljudskiji humor oko
nje, sjećanja na jedan mladenački san o rokerskijem svijetu,
o nekoj trećoj, boljoj obali života koju s ‘odrastanjem’ većina nas napusti, a na kojoj tek rijetki sanjari poput Mehe
ostaju do samoga kraja.
Nino Raspudić
Po e z i j a : M e h o D ž e g e r
ROCK’N ROLL JE ŽIVOT MOJ
U GRADU ROCKA JA ŽIVIM
JA MEHO DŽEGER
U FAZLE KUPIM CIGARE
A ONAJ PREKOPUTA ŠTO KASETE
I CD-OVE PRODAJE
MI KAŽE ĐE SI MEHO LEGENDO
JA NJEMU KAŽEM
ĐE SI
JER ROCK’N ROLL JE ŽIVOT MOJ.
U GRADU ROCKA JA ŽIVIM
JA MEHO DŽEGER
U ABC-U POPIJEM KAFU
A ONAJ ŠTO JE IMAO KAFANU PREKOPUTA
SAD JE ZATVORIO
KAŽE NE MOŽE IZBIT ZA KIRIJE
A JA NJEMU KAŽEM
BUDI NEHAJAN
JER ROCK’N’ROLL JE ŽIVOT MOJ
Džeger i Raspudić raspravljaju o metafizičkom pjesništvu, Mostar 2001
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 155
Likovnost:
Matko Vekić
Li k o v n o s t
Okrutnosti
kruga
Razne kozmološke teorije, ikonografske sheme i simbolički sustavi mogu
u umjetnosti, s jedne strane, biti tek koncept ili misaona konstrukcija
djela/izložbe koja različite elemente i mnogostruka značenja povezuje u
jednu cjelinu, a s druge, na primjer, ono što je skela jednoj građevini ono izvanjsko... Ono što se, kada je proces gradnje završen, mora
demontirati i maknuti kako bi se građevina/slika mogla ukazati
Ivan Vukoja
PREDGOVOR IZLOŽBI MATKA VEKIĆA: ŽIVOTINJSKI KRUG – ZODIJAK, UMJETNIČKI PAVILJON, VELJAČA / OŽUJAK 2005., ZAGREB
O
IZLOŽBI MATKA VEKIĆA U UMJETNIČKOM paviljonu mogli bi na samom početku kazati da je
konceptualna, odnosno, da je zasnovana i izvedena iz koncepta. Estetičar Richard Wollheim iznio je stav da
je, zapravo, svaka umjetnost intencionalno određena, što
znači da umjetnički radovi nastaju i stvaraju se u skladu s
određenim konceptima. Umjetničko djelo nije neposredni,
spontani ili slučajni izraz/produkt umjetnika, već (o)smišljen i usmjeren projekt/koncept realizacije djela, situacije,
događaja. Stoga, prije nego se pozabavimo likovnim i estetskim karakteristikama, pokušat ćemo istražiti i razmotriti
strukturu koncepta na kojem je ova izložba zasnovana i iz
kojeg je izvedena.
Tlocrt galerije/paviljona na kojem je ucrtana shema izložbe, u tom će nam nastojanju biti od velike pomoći. Na njemu je vidljivo da se izložba zapravo sastoji iz nekoliko (pod)cjelina. Jedna cjelina prikazana je u središnjem djelu paviljona, u kružnom prostoru ispod kupole upisanom u kvadratni presjek paviljonskih brodova. Taj ciklus Vekić je nazvao “Okrutnosti kruga”. Shema nam pokazuje da je riječ o
simbolici sustava sedam planeta. Lijevo i desno od sredi1
V. Kosarić, Osnove arhetipologije, privatno izdanje
158 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
šnjeg dijela u simetričnim izložbenim dvoranama imamo
po šest slika iz čijih naziva je jasno da se radi o simbolici
Zodijaka. Ne treba biti osobito nadahnut za primijetiti da
smo na tragu jednog kosmološkog sustava u kojem se Zodijakom i sustavom sedam planeta simulira simbolički model
univerzuma kojeg Vekić stvara i prikazuje ovom izložbom.
Da je riječ o prostornoj simulaciji svjedoče i planete/prizme (o)kretalice sa Suncem u središtu i uokolo njih raspoređena sazvježđa Zodijaka. Slike na nasuprotnim i međusobno najudaljenijim plohama izložbenog prostora nazvane (+) Prvaci od Svijeta i (-) Manekenke predstavljaju točke
polarizacije energetskog/značenjskog polja kojeg producira planetarni generator u središnjem kružnom prostoru.
Sustav sedam planeta
Da bismo izložili, ne jednu od mnogih kosmogonijskih teorija, nego sam koncept, kao gradbeni model kosmoloških
sustava, poslužit ćemo se metodološkim obrascima teorije arhetipa, odnosno arhetipologije.1 Ona nas uči da je Du-
Li k o v n o s t
Zodijak
Atomi prauzora su duhovne snage koje opisujemo pokretnim/živim predodžbama. Ove snage mogu se ispoljavati
na različite načine. Postoji ukupno 12 načina ispoljavanja
spomenutih 7 elementarnih duhovnih snaga
I kao što se atomi prauzora opisuju pokretnim predodžbama, tako se i ovih 12 načina objave atoma prauzora opisuje
pokretnim predodžbama koje možemo stvoriti promatrajući životinjsko carstvo, i to:
I.
hovni svijet onaj svijet u kojem pojmovi žive u svom čistom
obliku, a pojmove u čistom obliku naziva prauzorima, pralikovima ili arhetipovima. Pojam je misaoni doživljaj biti
stvari, a samu bit označavamo riječju prauzor.
Prauzor kao i svaku cjelinu možemo raščlanjivati. Ali, raščlanjivanje ima svoj kraj kada dođemo do nedjeljivog u prauzoru, kada dođemo do atoma prauzora. Atom prauzora je
bit prauzora koja se objašnjava samo sama sobom i ničim
drugim. Istinsko poznavanje životnih činjenica nas uči da
ima točno sedam atoma prauzora, sedam duhovnih supstanci. Sav svijet je građen i gradi se kroz sedam osnovnih
duhovnih supstanci, sedam atoma prauzora. Sedam elementarnih prauzora su zapravo duhovne snage koje mi u
čulnom svijetu možemo prepoznati u određenim kvalitetama, u određenim oblicima kakvoće. Stoga se stvari, bića ili
pojave u kojima se ti kvaliteti naglašeno ističu uzimaju kao
simbol/znak spomenutih sedam elementarnih prauzora, ili
sedam duhovnih snaga. Tih sedam stvari/bića/pojava koji
predstavljaju/simboliziraju sedam elementarnih prauzora
u skladu s ezoternom tradicijom nazivamo: Sunce, Mjesec,
Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn.
Prvi način ispoljavanja analogan je sunčevom prauzoru.
Kada se atom prauzora ispoljava na ovaj način dobivamo
snagu centraliziranja, samosvijesti, moćnosti, ... Ova snaga opisivala se simbolom pijetla, konja, zmaja, to je kulminacija ljeta u kolovozu, ali ostade simbol kralja životinja – LAV.
II.
Drugi način izražavanja analogan je mjesečevom prauzoru.
To znači objavljivanje prauzora na način intuitivnosti, osjećajnosti, onostranosti, romantike. Slika puža, izvora, spirale, ostade životinja koja se kreće unatrag - RAK.
Ostalih 10 načina objave analogno je utjecaju preostalih
pet planeta objavljenih kroz Sunce ili Mjesec.
Merkur kroz Sunce – BLIZANCI, Merkur kroz Mjesec –
DJEVICA; Venera kroz vanjsko (Sunce) – VAGA, Venera
kroz unutarnje (Mjesec) – BIK; ...
Ukratko ćemo iznijeti neke karakteristike (simbole) prva
dva elementarna prauzora..
Sunce – se ispoljava kao snaga sažimanja, samosvijesti,
centralizacije, moći. U tijelu je to centralni organ – srce, a
kod metala je to kralj metala, metal sjaja – zlato. Sunce je
područje svijesti sebe.
Mjesec – se ispoljava kao snaga razlijevanja, intuitivnosti,
osjećajnosti, plodnosti. Anatomija: tjelesne tečnosti. Metal
osjećajnosti: srebro. Područje svijesti: okolina.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 159
Li k o v n o s t
160 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Li k o v n o s t
Ovih 12 načina objavljivanja elementarnih duhovnih snaga, po unutarnjoj zakonomjernosti možemo poredati u
krug. Tako dobivamo Životinjski krug – Zodijak koji predstavlja sliku pravilno raspoređenih načina objave atoma
prauzora.
Prauzore smo do sada opisivali kao kvalitete, a kako su boje
i tonovi također kvaliteti, prauzore možemo prikazivati i
kao određene boje i tonove. Jer, prauzori se u duhovnom
svijetu objavljuju kao stvaralačke boje i stvaralački tonovi.
Izravna posljedica te činjenice je da u čulnim bojama i tonovima možemo imati neposredan utisak prauzora. Prauzori se nalaze u cijeloj prirodi, ali ih tu ne možemo doživljavati neposredno, jer nemamo čula koja bi nam dala neposredan doživljaj prauzora. O njima možemo razmišljati,
to jest, doživjeti ih posredno pomoću kvalitativnih pojmova koje stvaramo mišljenjem. Neposredno – prauzore doživljavamo u svijetu boja i tonova. Prauzori se u duhovnom
svijetu objavljuju kao stvaralačke boje i stvaralački tonovi.
S tih polazišta možemo jasnije razumjeti zašto su pitagorejci duhovna iskustva označavali riječima Muzika sfera, ili
o čemu Goethe govori kada govori o bićima boja.
Intuitivno osjećamo, a arehtipologijskim metodama bi mogli dokazati, da između 12-tonske ljestvice i 12 znakova zodijaka, te 7 duginih boja i sustava 7 planeta, postoji određene veze. S druge strane znamo da između kvaliteta planeta
i zodijaka postoji međuovisnost. Slično je i s bojama i tonovima. Tako je moguće uspostaviti uzajamna preslikavanja, odnosno, slijedeće oblike odnosa/veza: boje – tonovi,
tonovi – zodijak, zodijak – planete, planete – boje.
Simboličku sliku ili shematski prikaz prauzora nazivamo
horoskopom. Horoskop možemo tumačiti kvalitativnim i
kvantitativnim pojmovima
Na istim principima daljnjim analogijama mogli bi govoriti i o vezi sustava 7 planeta i 7 dana u tjednu (subota/Saturday – “Saturnov dan”, nedjelja/Sunday – “Sunčev dan”,
ponedjeljak/Monday – “Mjesečev dan”, ...), ili vezi zodijačkih znakova i tjelesnih organa, ili o vezi 7 stanja svijesti i
7 članova ljudskog bića,... No, to bi uveliko nadišlo okvire i
mogućnosti ovog teksta, čija je osnovna nakana, ipak, biti
pred-govor izložbi Životinjski krug – Zodijak Matka Vekića, odnosno pokušaj misaonog uvoda u doživljaj i razumijevanje ove izložbe i njenih djela.
cept, kao i likovne karakteristike djela, upućuje ne samo na
izvanjsko poznavanje nego i svojevrsno razumijevanje i tumačenje simbola, činjenica i pojava na koje se ova izložba,
njezini (pod)ciklusi i pojedinačna djela pozivaju i referiraju. Ovaj interes za određene duhovne spoznaje i učenja nije
u likovnoj umjetnosti ni nov ni rijedak. Wassily Kandinsky,
Piet Mondrian, Theo van Doesburg, Joseph Beuys, Yves
Klein - spomenimo samo neke od najpoznatijih likovnih
umjetnika koji su svoje stvaralaštvo dovodili u više ili manje izravan odnos s određenim učenjima i sustavima onoga što obično skupnim imenom nazivamo zapadna ezoterijska tradicija.
Spomenimo još jedan zanimljiv i donekle aktualan primjer. Postoje određeni tekstovi koji su, prije tsunamija dan brownovskog pseudoezoterizma, govorili o simbolici 12 apostola na Da Vincijevoj slici Posljednja večera. Po toj teoriji, 12 apostola predstavljaju 12 makrokozmičkih principa, ili, rječnikom arhetipologije rečeno,
12 načina ispoljavanja elementarnih stvaralačkih prauzora/arhetipova, simboliziranih s 12 znakova Životinjskog kruga – Zodijaka. Petar tako, na primjer, ima karakteristike Strijelca, Juda Škorpiona, itd. Na primjeru
Posljednje večere najlakše je objasniti ne tako rijetke zablude u koje upadaju razni tumači prethodno iznesenih
iskaza. Poznavanje određenih principa i činjenica onoga što u ovom tekstu nazivamo arhetipologijom, ili poznavanje određenih ezoterijskih učenja nije dovoljno, a
veoma često niti potrebno, da bi netko bio (dobar) slikar/umjetnik. Leonardo nije veliki slikar zato što je poznavao i moguće na slici primijenio spomenute analogije i simbolička značenja. I neki drugi slikari vjerojatno su
bili upoznati s takvim učenjima, ali u svome opusu nisu
napravili nešto ni približno tako vrijedno kao Leonardova Posljednja večera.
Ali, s druge strane, nije nužno da jedno takvo znanje bude
smetnja kvaliteti i značaju djela. Uz ostale likovne i estetske karakteristike Posljednje večere, mogućnost da su u Leonardov način prikaza 12 apostola ucrtane karakteristike
12 znakova zodijaka, i da ti prikazi i karakteristike na neki
način korespondiraju s arhetipskim strukturama i slikama našeg kolektivno-nesvjesnog, nešto je što ne umanjuje,
nego povećava vrijednost i značaj spomenutog djela.
Planetarni generator
Nesumnjivo, ukoliko već postoji, odnos pojedinog autora
prema spomenutim shemama i teorijama/učenjima utječe
na kvalitativno određenje njegova djela, i kreće se u rasponu od pasivnog kopiranja i ilustriranja do kreativne i inovativne prerade.
Već i letimičan, a osobito podroban i sustavan uvid u ovu
izložbu može nam potvrditi da je Matko Vekić bio svjestan principa i modela arhetipologije o kojima je bilo riječi
u prethodnom dijelu teksta, i da prikazani izložbeni kon-
Pokušaji bilo kojeg oblika izvanjsko-racionalističko-doslovnog tumačenja i prenošenja tih znanja i uvida na bilo koje
od umjetničkih i životnih područja daju nezanimljive, nakaradne i karikaturalne rezultate.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 161
Li k o v n o s t
“-”, “Manekenke”, 2004., ulje+lak na platnu; 270 x 510 cm
Yves Klein je jednom prilikom zapisao da svatko tko slika svemirski prostor mora stvarno i zakoračiti u njega, ali
to mora učiniti posredstvom vlastitih umjetničkih sredstva i individualne snage. Na tragu te izjave mogli bi kazati da razne kozmološke teorije, ikonografske sheme i simbolički sustavi mogu u umjetnosti, s jedne strane, biti tek
koncept ili misaona konstrukcija djela/izložbe koja različite elemente i mnogostruka značenja povezuje u jednu cjelinu, a s druge, na primjer, ono što je skela jednoj građevini ono izvanjsko, ono što u konačnici nema ništa zajedničkog
sa samom stvari, odnosno građevinom. Ono što se, kada je
proces gradnje završen, mora demontirati i maknuti kako
bi se građevina/slika mogla ukazati.
Upravo je to jedna od osnovnih kvalitativnih značajki ove
izložbe. Vekić je napravio izložbu čija se struktura/shema/koncept izravno referira na jedan izvanjski kontekst
(zodijak, odnosno horoskop), ali, istovremeno likovni i
estetski elementi djela nisu u funkciji ilustriranja tog sustava simbola/znakova i značenja. Na strukturi kosmološkog koncepta horoskopa, poznavajući i uvažavajući njegove temeljne principe i odnose, Vekić kreira vlastiti simbolički univerzum koji bismo mogli analizirati kroz nekoliko ikonografskih• metoda transpozicije znak/značenja
u sliku, odnosno koncepta u izložbu. U ciklusu slika koji
predstavljaju znakove zodijaka očito je da se, ikonološkim
i ikonografskim jezikom govoreći, radi o govoru simbola, odnosno “prevođenju” simboličkog značenja u vidljivi
•
ikonografija – slik-o-pis, opis slike
162 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
svijet likovnog i slikovnog. Svaki znak Zodijaka po sebi je
već jedan simbol koji, s jedne značenjske razine, upućuje na određenu zvjezdanu konstelaciju, a s druge, na skup
osobina (kvalitativnih određenja) karakterističnih za taj
znak. Dok u samom Zodijaku imamo izrazitu dominaciju značenja nad znakom (naglasak je na onim kvalitetama i osobinama koje, na primjer, predstavlja i simbolizira horoskopski znak raka, a ne na raku kao životinji –
rak je dakle jedan zoomorfni simbol), Vekić radi svojevrsno osamostaljivanje znaka, i njegovo prevođenje u drugi
znak kombinirajući kriterij sličnosti slika/znakova s kriterijem preklapanja značenja. Tako Škorpion postaje rovokopač, Jarac viličar, Lav automobil marke Peugeot, Vaga
građevinska dizalica, a Vodenjak koji se negdje predstavlja i slikom ptice koja leti u daljinu, postade skupina satelitskih antena.
U središnjem ciklusu nazvanom Okrutnosti kruga, Vekić,
u odnosu na ostale slike ove izložbe, radi jedan veliki pomak i uvodi dimenziju (o)kretanja. Shematski prikaz koncepta izložbe u paviljonskom prostoru opet nam je od velike pomoći , i gotovo da se nameće kao sastavni dio izložbe.
Na njemu je uočljivo da je u središnjem dijelu Paviljona kao
kućištu instaliran jedan planetarni generator, kako smo ga
već nazvali. Pojednostavljeno, simbolika bi mogla biti slijedeća: svako kretanje/djelovanje je transformacija energije
koja za posljedicu ima i stvaranje energetskog/značenjskog
polja, odnosno prostora u kojem su tako nastale i oslobo-
Li k o v n o s t
đene snage/energije djelatne. Na kosmološkoj razini to bi
značilo da stanja na pojedinim planetima, kao i promjene njihovih međusobnih položaja i odnosa djelatno utječu
na njihovu okolinu - ona su generatori promjena u sferama
svoga utjecaja. S druge strane, imamo određene zvjezdane
konstelacije unutar čijeg kruga, ili bolje reći sfere, se nalazi sustav planeta, odnosno planetarni generator. Te konstelacije, taj nebeski Životinjski krug, također je nešto što
svoj specifični utjecaj odašilje u okolni prostor. Sve te energije zajedno čine jedan energetski/značenjski vrtlog koji se
širi prostorom. Na rubovima, na polovima toga vrtloga, slikovito bi se moglo reći: gotovo kao njegovi pupoljci (ili čirevi), nalaze se dvije slike: Plus i Minus, Jang i Jin, Sunce i
Mjesec, Zlato i Srebro, Prvaci od svijeta i Manekenke. Slike
u koje uvire cijela izložba.
Ako smo na početku kazali da je ova izložba konceptualna, nakon ovog dijela, morali bi nadodati da je i ambijentalna, da je u odnosu s okolinom, prostorom. Umjetnički paviljon tako, poput srednjovjekovnih crkvi, postaje svojevrsna maketa svijeta, omeđena vizija Vekićevog
simboličkog univerzuma. Ali, pri tom ne smijemo izostaviti još jednu činjenicu važnu za ovu izložbu. A to je
da se i mi posjetitelji nalazimo u prostoru Paviljona. I ne
samo da se nalazimo, nego se i krećemo, pričamo, zra-
čimo,... I s ostalim posjetiteljima stupamo u prostorne i
razne druge odnose. A ono što nas orijentira u prostoru, i što, na neki način, usmjerava naše kretanje i određuje naše trenutno stanje i ponašanje – što je to? Čime
smo to navođeni? Pa jasno, slikama, odnosno izlošcima,
...odnosno, sustavom sedam planeta i dvanaest znakova Zodijaka.
Kao pokušaj svojevrsnog konceptualnog uvoda u razumijevanje i doživljaj izložbe Matka Vekića , ovaj tekst više se
bavio narativnom, tematskom pa i idejnom interpretacijom izložbe nego njenim likovnim i estetskim odrednicama. Ipak, na kraju želim naglasiti da sve ovo ovdje izrečeno treba poslužiti samo kao što skela služi jednoj građevini,
kako je to prethodno u tekstu već spomenuto. Kao misaona shema koja se poput Wittgensteinovih ljestava na kraju
mora odbaciti da bi se došlo do žive umjetničke istine ove
izložbe i njezinih djela.
Ovdje se ipak radi o jednom potpuno autonomnom umjetničkom području koje u konačnici ne potrebuje izvanjska objašnjenja, o snažnom i autentičnom likovnom stilu
i izrazu koji s posjetiteljem izravno komunicira, ukratko, o
jednoj po svim likovnim i estetskim karakteristikama izvrsnoj izložbi.
MATKO VEKIĆ ROĐEN JE U ZAGREBU 6. STUDENOGA
1970. GODINE. DIPLOMIRAO JE SLIKARSTVO NA AKADEMIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI U ZAGREBU 1995. GODINE, U
KLASI PROF. ĐURE SEDERA. OD 1996. DO 1999. RADIO JE
KAO NASTAVNIK CRTANJA I SLIKANJA U ŠKOLI ZA PRIMIJENJENU UMJETNOST I DIZAJN U ZAGREBU, A OD 1999. DO
2003. HONORARNO PREDAVAO SLIKARSTVO U STATUSU
ASISTENTA, ZATIM DOCENTA NA AKADEMIJI LIKOVNIH
UMJETNOSTI NA ŠIROKOM BRIJEGU PRI SVEUČILIŠTU U
MOSTARU. ČLAN JE HDLU-A I HZSU-A.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 163
Prikazi
Pr i k a z i
Uspomene
Leona Bilińskog
Uspomene Bilińskoga zanimljive su kao izravno svjedočanstvo vođenja
salonske politike K. und K. Monarhije. Sve se odigravalo na horizontali
Beč – Pešta, s time da je Pešta kolonijalnim stilom udarala po okupiranoj
Bosni i Hercegovini. Leon von Biliński vodio je državnu politiku iz ureda u
Beču, pa nije dubinski razotkrivao svu složenost bosanskohercegovačke
stvarnosti triju konfesija, triju naroda i triju kultura
Radoslav Dodig
S
ARAJEVSKI INSTITUT ZA ISTORIJU
u novopokrenutoj ediciji Memoari objavio je knjigu BiH
U USPOMENAMA LEONA BILIŃSKOG. Riječ je o dijelu memoarske građe pod naslovom Wspomnienia i dokumenty T. I, 1846-1914, koja
ja objavljena u Warszawi 1924. U uvodnom dijelu knjige S. Matković opisao
je lik i djelo Leona viteza Bilińskoga
(1846-1923), sveučilišnoga profesora i
austrougarskoga državnika. Biliński je
pripadao staroj plemićkoj eliti koju je
krasila visoka izobrazba i visoka društvena pozicija. Bio je redoviti profesor političke ekonomije na sveučilištu
u Lavovu, državni ministar za Galiciju, austrijski i poljski ministar financija. Jedno vrijeme bio je i generalni ravnatelj Austrijskih državnih željeznica
i guverner Austrougarske banke.
Leon von Biliński postao je zajednički ministar financija Austro-Ugarske
monarhije i upravitelj Bosne i Hercegovine u tegobnom razdoblju 1912.
Njegov dolazak na mjesto upravitelja Bosne i Hercegovine bio je protkan
nadom bečkih krugova da će prvi Slaven na čelu političke uprave BiH donijeti promjene i zaustaviti društvene
napetosti, koje su već bile na obzoru
u predvečerje Balkanskih ratova. Carskome Beču, između ostaloga, bilo je
važno otupiti oštricu mađarske strane, koja je često zauzimala suprotna stajališta u dualističkoj zajednici u
dnosima prema BiH. Očekivalo se također da će novi upravitelj voditi drukčiju politiku od mađarskih predstavnika (Kallay, Burian) prema Hrvatima i Srbima u BiH. Ipak, Srbima je Biliński bio povjerljivi predstavnik bečke kamarile, kršćanin, katolik i prijatelj kršćanskih socijalista. U pripremama za izbor Bilińskoga za ministra
financija i upravitelja BiH na bečkom
dvoru suprotstavile su se dvije struje: jedna oko nadvojvode Franza Ferdinanda i generala Conrada von Hötzendorfa, druga oko cara i njegova kabineta. Kako je Biliński bio carev favorit, njegov izbor bio je slijed uhodane careve politike prema Balkanu.
Već na početku uprave Bilińskoga
166 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
LEON VON BILIŃSKI
izbili su sporovi između predstavnika
Hrvata, Muslimana i Srba. Novi carski
guverner najavio je da će se dosljedno
držati slova zakona. Ali to je u praksi značilo dugotrajno nadmudrivanje između Beča i Pešte, čiji su se interesi oko BiH vrlo često sučeljavali. U
Beču, prigodom prvoga prijama predstavnika triju naroda Nikole Mandi-
Pr i k a z i
BOSNA I HERCEGOVINA U USPOMENAMA LEONA BILIŃSKOG, PRIJEVOD S
POLJSKOGA Z. ZLODI, INSTITUT ZA
ISTORIJU, SARAJEVO,
EDICIJA MEMOARI,
K. 1, SARAJEVO, 2004,
112 STR.
ća, Safveta-bega Bašagića i Vojislava
Šole, Biliński je izložio svoj program
u 15 točaka. Za Bosanskohercegovački sabor predvidio je mogućnost da o
Vladinim zakonima raspravlja po redoslijedu koji sami izaberu, te o redoslijedu njihove provedbe. Naravno,
sve nakon blagoslova njegove preuzvišenosti cara Franje Josipa. Više točaka njegova programa obuhvaćalo je
održavanje željezničkih pruga, zapošljavanje domaćega osoblja i izgradnju
pojedinih lokalnih dionica pruge. Na
izglasavanju zemaljskoga proračuna u
saboru izbile su prve varnice. Biliński
je zauzeo autoritativno stajalište i nije
htio popustiti, već je rekao zastupnicima da ponuđeni prijedlog proračuna
mogu prihvatiti ili odbaciti. Promjene
nisu moguće. Novi upravitelj ulagao
je znatna truda da u saboru pridobije pojedine zastupnike iz redova triju
naroda. Stoga je bio spreman na manje kompromise i ustupke. Najviše je
vještine i političkoga umijeća pokazao
u vođenju financijskih poslova. Morao je na tom polju računati na partikularne interese austrijskoga i mađar-
skoga kapitala. Pokazao je to primjer
kada je Biliński sklopio ugovor o zajmu s vodstvom Dresdner banke, radi
čega je pretprio kritike i austrijskih i
ugarskih bankarskih krugova.
Tijekom 1913., kada je balkanska ratna kriza bila na vrhuncu, morao je
vješto smirivati srpske zagovornike širenja ratnih operacija. Međutim, poznato je da Biliński nije bio bez uporišta u srpskim državnim krugovima.
On se, naime, zalagao da se Srbima
omogući posjed dijela Albanije, što je
bilo favoriziranje Srbije u odnosu na
Bugarsku. Isto tako, Biliński je smatrao da prema Kraljevini Srbiji treba
voditi pomirljivu politiku. Njemu nausprot, postojala je ideja u Beču da se
ide na mirno ili prisilno pripajanje Srbije Monarhiji.
Poteškoće u radu Bilińskoga pojavile
su se i na kmetskom pitanju. Krajiški
begovi bili su nezadovoljni austrijskim
planom otkupa kmetova i agrarnim
zakonima. Tvrdili su da se Zemaljska
vlada stavila na srpsku stranu. Upra-
vitelj Biliński podržao je i nadbiskupa
Stadlera, koji je bio cijenjen u konzervativne austrijske elite. Bio je zainteresiran i za zbivanja u Banskoj Hrvatskoj, ali ne odveć aktivno. U međuvremenu, došlo je do posjeta nadvojvode
Franza Ferdinanda Bosni i Hercegovini krajem svibnja 1914. Iz brzojava Bilińskoga Beču vidi se da on nije sudjelovao u organizaciji nadvojvodina posjeta BiH, što ukazuje na permanentno neslaganje sa stajalištima vojvode
namjesnika Franza Ferdinanda. Uostalom, kada je princ Ferdinand stigao
u Sarajevo, Biliński se nalazio u Beču.
Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda izvršili
su pripadnici organizacije Mlada Bosna na Vidovdan 28. lipnja 1914, prije podne. Prvi atentat, koji je počinio
tipografski radnik Nedeljko Čabrinović, nije uspio. Kad se princ Ferdinand
vraćao iz gradske vijećnice da otvori novi muzej, izvršio je drugi atentat
Gavrilo Princip. Njegovi meci, ispaljeni iz neposredne blizine, smrtno su
ranili nadvojvodu Ferdinanda i njegovu ženu, koja je bila slučajno pogođena. Biliński je nakon atentata otišao
kod cara Franje i objasnio mu svoju
poziciju, u kojoj se zalagao za izbjegavanje međuetničkih sukoba. Car mu
je priznao da je plan puta u BiH pravio sam nadvojvoda i da je htio izbjeći
susret s Bilińskim.
Nakon izbijanja I. Svjetskoga rata vojni ciljevi izbijaju u prvi plan, pa dolazi do smjene u austrougarskim ključnim položajima. Umirovljen je podmaršal Oskar Potiorek, kojega je naslijedio Stjepan Sarkotić, umjesto ministra vanjskih poslova grofa Berchtolda, došao je barun Burian. Biliński je ponudio ostavku, koju je car vladar usvojio.
Sami memoari Bilińskoga obasižu 70
stranica teksta (38-108) i nisu zamorno štivo. Više su dnevnički zapisi i
osvrti pedantnoga viteza austrougarske škole. Počinju opisom prijama Bilińskoga kod cara Franje Josipa u dvorcu Schonbrunn. Car mu je ponudio
mjesto zajedničkoga ministra finanSTATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 167
Pr i k a z i
cija i upravitelja Bosne i Hercegovine,
što on bez oklijevanaj prihvaća. Navodi da je kroz svoje upravljanje Bosnom
i Hercegovinom kroz tri godine upoznao puno ljudi, diplomata, ministara, parlamentaraca i svojih zemljaka iz
Poljske. Žena mu je u tim salonskim
raspravama i gošćenjima bila veliki
pomagač i oslonac. Rano je spoznao
na ograničene mogućnosti Hrvata,
Srba i Muslimana u njihovu angažmanu u politici i državi. Za svaki potez,
prijedlog ili inicijativu, koja bi prošla
na Bosanskohercegovačkom saboru,
trebalo je dobiti suglasnot obiju Vlada,
nakon čega je car davao prvu sankciju (Vorsanction). Iza toga slijedila je
nova procedura. Biliński priznaje da je
Ugarska, jednostavno rečeno, ugnjetavala Bosnu i Hercegovinu. On sam
nastojao je ubrzati određene promjene i poboljšati prometnu povezanost
BiH. Stoga se silno trudio na usvajanju
Zakona o željeznicama. Opisuje i svoj
susret sa srpskim minstrom Nikolom
Pašićem. On je bio spreman dati ustupke austrijskom i mađarskom kapitalu, ali za izvjesne povlastice. Tražio je
da Monarhija Srbiji prizna samo jednu luku na Jadranu. U tom opisu Bilińskoga vidljiv je vjekovni srpski san,
poput onoga ruskoga, izlazak na toplo
more, ma u čijim je ono rukama bilo.
Biliński primjećuje da austrougarski
ministar Berchtold nije razumio Pašića i njegove namjere. A da jeste, smatra Biliński, možda i ne bi došlo do
atentata u Sarajevu 1914. On je smatrao da se Monarhija, zbog svojega susjedstva sa Srbijom, mora više zbližiti s njom, nego s Bugarskom. Memoari
Leona von Bilińskoga završavaju prosudbom da je izbio I. Svjetski rat, najstrašniji u povijesti ljudskoga roda. On
168 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
je prestao biti bosanskohercegovačkim
ministrom, postajući poljskim ministrom, u nadi da će rat odlučiti o sudbini Poljske.
Uspomene Bilińskoga zanimljive su
kao izravno svjedočanstvo vođenja
salonske politike K. und K. Monarhije. Sve se odigravalo na horizontali Beč – Pešta, s time da je Pešta kolonijalnim stilom udarala po okupiranoj
Bosni i Hercegovini. Leon von Biliński vodio je državnu politiku iz ureda
u Beču, pa nije dubinski razotkrivao
svu složenost bosanskohercegovačke
stvarnosti triju konfesija, triju naroda
i triju kultura. Bio je i ostao carski službenik, plemić i sveučilišni profesor,
koji je poslu uvijek prilazio s akademske strane, ali i državnik spreman na
kompromise, ako nisu smetali visokim monarhijskim interesima.
Pr i k a z i
Siesta, Fiesta,
Orgasmo, Riposo
Akronim „SFOR“ kojeg oblikuje naslov novog romana Veselina Gatala
otvara tematski okvir djela, a njegova raščlamba na „plandovanje“,
„zabavu“, „seks“ i „odmor“ ironična je autorova interpretacija višegodišnje
uloge međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini
Nino Raspudić
N
AKON RELATIVNE hiperprodukcije (u odnosu na postignutu kvalitetu) i iscrpne
eksploatacije ratnih tema u bosanskohercegovačkoj književnosti/ma, a u
kroničnom nedostatku književne refleksije naše, ništa manje zanimljive i
narativno poticajne poslijeratne zbilje,
objavljivanje romana koji na osebujan
način tematizira jedan još uvijek aktualan, a dosada nedotaknuti fenomen,
svakako zaslužuje posebnu pozornost. Akronim „SFOR“ kojeg oblikuje
naslov novog romana Veselina Gatala otvara tematski okvir djela, a njegova raščlamba na „plandovanje“, „zabavu“, „seks“ i „odmor“ ironična je autorova interpretacija višegodišnje uloge
međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini. Koliko nam je poznato, radi se
o prvom književnom djelu koje tematizira tu, za književnu obradu vrlo zahvalnu, temu prisutnosti stranih vojnih trupa na ratom opustošenom i
poraćem opljačkanom i podijeljenom
području, uz svu šarolikost razumijevanja i nerazumijevanja, suradnje i
konflikta kako unutar, u samom sebi
iznimno heterogenog SFOR-a, tako (i
pogotovo) u njegovom susretu i srazu
s lokalnim, „domorodačkim“ stano-
vništvom. U osnovi je riječ o autobiografskom romanu, budući da je autor
godinama radio kao SFOR-ov prevoditelj za engleski, francuski i španjolski jezik, te je kao svojevrsni jezični
most između stranih trupa i lokalnog
stanovništva imao priliku baciti pogled iznutra na oba ta pola, kao i na
njihov stvarni i simbolički sraz:
Ljudi pišu. Ljudi i govore. Ljudi pišu
i govore o ljudima koji nisu oni, o
mjestima i situacijama u kojima nisu
bili…
I ja to volim. Ali, ovaj put ću nastojati
biti nemaštovitiji nego inače. Pisati ću
vam o ljudima koji su došli ovamo da
nas sačuvaju od nas samih…
Priča započinje u Njemačkoj vojnoj
bolnici u Rajlovcu, gdje se lik-pripovjedač, Veselin Gatalo, oporavlja nakon teške prometne nesreće koju
je skrivio njegov poslodavac u vidu
SFOR-ovog vozača. Roman je podijeljen na „parne“ i „neparne“ priče, tj.
na kratka poglavlja u kojima se paralelno odvijaju dva pripovjedna toka
– neparne priče opisuju dogodovštine
iz vojne bolnice, dok parne započinju
VESELIN GATALO, SIESTA FIESTA
ORGASMO RIPOSO, ZORO,
SARAJEVO-ZAGREB, 2004.
od samog početka Gatalove esforovske odiseje (tj. dana kada se polugladni junak u srušenom Mostaru prijavljuje na SFOR-ov oglas za prevoditelje), opisuju ključne doživljaje njegove
prevoditeljske karijere koji kulminiraju u teškoj prometnoj nesreći, nakon
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 169
Pr i k a z i
koje završava u vojnoj bolnici, čime
pripovijedano vrijeme sustiže vrijeme pripovijedanja - vrijeme parnih
i neparnih priča se poklapa u završnom poglavlju izlaska iz bolnice, završetka karijere SFOR-ovog prevoditelja i bacanja zaključnog pogleda na
to iskustvo, koje se gotovo terapeutski
razrješava pisanjem romana. Osobitost ove knjige je i miješanje fikcionalnog i dokumentarnog. Naime, između
„parnih“ i „neparnih“ priča, autor, poglavlje po poglavlje, umeće i javnosti
daje na uvid kompletan tekst ugovora civilnog osoblja uposlenog u SFORu, koji bismo u najmanju ruku mogli
nazvati šokantnim. Takav ugovorno
„uređeni“ odnos „poslodavca“ i „radnika“ teško da bi se mogao naći u bio
kojoj civiliziranoj zemlji i netko neupućen bi zasigurno lakše povjerovao
da se radi o ugovoru kakve imperijalističke kompanije iz devetnaestog stoljeća s domorodačkim stanovništvom
u poniženoj koloniji, nego o ugovoru
kojeg početkom 21. stoljeća međunarodne mirovne snage sklapaju s prevoditeljima u zemlji u koju su došli
donijeti mir, red i pravni poredak:
„Clan 11 Zdravstveno i socijalno
osiguranje
Poslodavac ni u jednom slucaju ne
snosi troskove placanja socijalnog
osiguranja ili troskove lijecenja koji
su obveza zaposlenog.
………
4.4. Slobodni dani u slucaju nesrece na poslu
U slucaju nesrece na poslu, zaposleni se nalazi na placenom odmoru koji moze iznositi najvise 3 mjeseca pod uslovom da je to odsustvo opravdao francuski vojni ljekar zaduzen za medicinu rada. Nakon isticanja ovog roka zaposleni je
otpusten punim pravom bez nadoknade stete zbog fizicke nesposobnosti.
……..
12.8 Na dan kad zaposleni(a) napuni 65 godina ugovor se punim pravom bez obveze prethodnog upozorenja i bez nadoknade stete raskida.“
Za razliku od većine naših suvremenih prozaika, Gatalo u ovom činu dokumentiranog raskrinkavanja nepravde (koju je osjetio na vlastitoj koži)
ne zapada u jeftino moraliziranje –
unatoč ironičnom poigravanju stereotipima (npr. o hrabrosti talijanskih
vojnika ili krutosti njemačke bolničarke) u romanu nema crno-bijele podijele na „naivne domoroce“ i nekakve
„zle kolonizatore“ – niti je domaće civilno osoblje koje susreće radeći za
SFOR imalo bolje od stranih vojnika,
niti su svi SFOR-ovci bahati i bezosjećajni. Junakovi „saveznici“ i „protivnici“ jednako su raspoređeni na obje
strane. Među stranim vojnicima i časnicima susreće neke koji se ponašaju
kao da su na safariju:
U svakoj vojsci, naročito stranoj, postoji izvjestan soj ljudi koji, kad se
vrate kući, vole pokazivati slike i pričati o svojim herojstvima. Takvi vam
se vole slikati pored spaljenih kuća,
zahrđalih topova, slomljenih putokaza…
neke druge koji su potpuno izgubljeni
u vremenu i prostoru i postavljaju mu
pitanja poput:
„Kakva je fizička razlika između
Srba, Hrvata i Bošnjaka!?“ ili „Zašto se vi zapravo bijete!?“
pa čak i njemačkog časnika koji se duboko čudi činjenici da ljudi u dvadesetom stoljeću mogu jedni druge zatvarati u logore. Istovremeno, u redovima te iste strane vojske nailazi na
veličanstvene primjere ljudskosti i solidarnosti s domaćim stanovništvom,
koji mu razbijaju prvobitne stereotipe
i generalizacije.
170 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Još zanimljivija i poučnija od prikaza
svijeta međunarodnih mirovnih snaga je razorna slika svijeta domorodaca koji rade za SFOR i međunarodne
organizacije općenito. Ta nova domaća društvena klasa, posprdno nazivana i NGO-mafijom, nalazi se u apsurdnoj situaciji. S jedne strane rade ponižavajuće poslove za strance, pod neljudskim radnim ugovorima, poput
kakvih balkanskih kulija, no s druge strane, u osiromašenom društvu
predstavljaju ekonomsku višu klasu,
zahvaljujući plaćama koje višestruko
prelaze primanja npr. domaćih profesora ili liječnika. Dok pipa kaiš hlača,
omršavjeli junak trijumfalno kalkulira što sve može sebi priuštiti s plaćom
SFOR-ovog prevoditelja:
Za tisuću i petsto maraka se može
kupiti petsto porcija ćevapa. Može
se kupiti i sedamsto pedeset bureka. Može se kupiti pet stotina bureka i pet stotina jogurta. Može se kupiti petsto bureka u buregdžinici i
tisuću jogurta u piljari. Mogu deset
puta uzgojiti dupe za jednu plaću…!
Najveći strah naših kulija je da će nakon isteka ugovora možda ostati bez
posla. Njihov svijet kojeg obilježavaju „tužakanja, ogovaranja, podmetanja, insinuacije, tračevi, klevete, laži,
okapanja, nezdrave konstrukcije, grupašenja…“ naglo utihne i postane vrijedan i harmoničan u vrijeme obnove ugovora, kada ih ujedinjuje borba
za goli opstanak. Slika poniženja ratom razorenog društva dosiže vrhunac u prikazu borbe oko SFOR-ovog
kontejnera za otpatke prilikom smjena vojske. No, kao i u slučaju stranih
vojnika, ni slika civilnog osoblja u njihovoj službi nije crno-bijela: uz cijelu plejadu poltrona i bešćutnih karijerista, Gatalo među domaćim ljudima
upoznaje i nekoliko osoba koje uspijevaju sačuvati dostojanstvo i ljudskost
unatoč neimaštini i općem srozavanju
svih vrijednosti.
Gatalov tragi-komični roman o hercegovačkoj poslijeratnoj zbilji sadrži i bitne elemente odgojnog romana.
Pr i k a z i
U svijet civilnog SFOR-ovog osoblja
Gatalo ulazi kao brutalno ciničan, razočaran mladić, pripadnik vrste ljudi
koji su „izgubili rat samim tim što je
počeo“, koji ne nalazi oslonac u pripadnosti bilo kojoj „strani“, ali ni u nostalgiji za boljom prošlošću. Nasuprot očekivanom svijetu rada, poštenja, solidarnosti i ljudskosti za koji su
ga odgajali roditelji, bolno spoznaje
da ga okružuje brutalna darvinistička
arena u kojoj se, nakon što se sačuvala
glava, treba izboriti za hranu.
I ljeta Gospodnjeg tisuću devesto devedeset i sedme, u mjesecu koji se u
pola Mostara zvao siječanj, a u drugoj polovini januar, živio sam u skromnom domu mojih od stresova i gladi
izmršavjelih roditelja.
……..
Stari je prije rata bio direktorčić. Vjera mu je bila Partija, najbolji prijatelji
radnici u pogonu. Nije htio veći stan
jer je u firmi bilo puno radnika bez
stanova, pa ne bi priličilo.
……...
Slabost su mu bila (bar koliko ja
znam) dobra talijanska kola. Vozio
je FIAT 132, dok ga kao manjinu, po
našem tradicionalnom običaju nisu
oslobodili tog tereta od 2000 kubika.
……..
Bio sam jedan od preživjelih koji su se
klatarili gradom Mostarom u potrazi
za bilo kakvim poslom koji ne donosi
zatvor i robiju.
Godine rada za SFOR stvaraju novog čovjeka. Iz svih iskustava sa stanom vojskom, koji kulminiraju u teškoj prometnoj nesreći na poslu, u
kojoj za dlaku uspijeva izbjeći smrt,
ali ne i lihvarski raskid ugovora (unatoč krivici poslodavca), pripovjedač/
lik Gatalo izlazi kao drugačiji čovjek.
Od mladića kivnog na cijeli svijet na
početku romana do obiteljskog čovjeka, koji nakon smrtne opasnosti i mu-
čnog oporavka čezne samo za tim da
zagrli ženu i dijete, na njegovom kraju, protagonist prelazi put sazrijevanja
tipičan za odgojni roman. U tom smislu je znakovita jedna epizoda iz vojne
bolnice – Gatalovo suosjećanje s talijanskim vojnikom koji umire u bolničkom krevetu pored njega prelazi put
od hladne konstatacije na početku romana
Iza paravana i Engleza sa krvavim
okom leži i kuka Talijan koji je bio na
Kosovu i koji ima unutarnje krvarenje
kojemu vrli njemački doktori nikako nisu mogli (ili nisu smjeli) utvrditi
uzrok. Ja sam kasnije, genijalan kakav
jesam, zaključio kako bi to sa žabarom
moglo biti od američke municije sa
osiromašenim uranom…
do bratskog suosjećanja u kojem se,
suočena s tuđom koja je gora, zaboravlja vlastita patnja:
Nedostajao mi je Talijan iz dna
sobe. Da, onaj Talijan što nije htio
umrijeti ovdje, u šupku svijeta,
nego u svojoj rodnoj zemlji…
…..
Mali Talijan… Je li imao ženu, djecu…? Ne, bio je premlad… Majka
ga je vjerojatno spremila sa suzama u očima, onako mladog i punog
samopouzdanja, spremila ga je, ne
da zaradi novce i donese ih kući…
Spremila ga je da joj se vrati živ i
zdrav. Nije ga spremila da udiše radioaktivnu prašinu što su je u šupku svijeta ostavile američke bombe; nije ga poslala da umre u ovoj
čekaonici za pakao zvanoj Njemačka vojna bolnica Rajlovac; nije ga
poslala da uspostavi ili sačuva mir
na Kosovu. Poslala ga je, kao svaka
majka, da se vrati živ i zdrav.
….
A vratit će joj sina koji piša, sere
i pljuje krv. Vratit će joj sina koji
čeka smrt, kao što neki drugi sicilijanski mladić čeka da ga djevoj-
ka zovne i kaže da je spremna za večernji izlazak.
O, Bože moj!
Osjećanja prema rodnom gradu su
podvojena – variraju od nježne sentimentalnosti, do brutalne pogrde, ponekad i u istoj rečenici:
Kava zamirisa baš kao ona koju
Guza pravi za sebi drage ljude. Taj
sam miris uvijek smatrao potvrdom
svoje ljudskosti i važnosti u ovom
kavezu s majmunima nekad davno
nazvanom Mostar.
Srušeni, podijeljeni, izgladnjeli grad
gledan s Gatalovog balkona, kroz dim
jeftine, ratne cigarete, pozornica je za
plač, ali uvijek i za smijeh, u tipičnoj
mostarskoj maniri:
Izađoh na balkon, sjedoh na sećiju i izvadih iz džepa crvenu kutiju
cigareta. Na njoj je pisalo „Tokat“.
Ponekad mi se čini da su te cigarete ubile više mojih sugrađana nego
sama pucnjava i granate.
Na par razvaljenih klupa sjedi par
penzionera i pet-šest umirovljenika. Jer, rat je učinio… Zapravo, naši
vrli lideri su učinili da u mojoj polovini grada bude više umirovljenika nego penzionera… a oni koji
preferiraju penzionere potjerali su
ovamo umirovljenike. Tako vam je
to kod nas…
Uz svu navedenu žanrovsku hibridnost, roman SFOR obilježava i snažna humoristična crta, koja se odražava i na stilskoj razini, posebno na
„dvostruko kodiranim“ usporedbama:
crnac je tako crn kao duša ratnog profitera, Gatalo je, pred odlazak na intervju za posao, nervozan kao kurva
prije ispovijedi, liječnikov osmijeh je
krivudav kao cesta za Široki Brijeg.
Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo je roman
koji na zabavan način uspijeva ozbiljno
progovoriti o ozbiljnim stvarima, što ga
trostruko preporučuje za čitanje.
STATUS, BROJ 7, OŽUJAK/TRAVANJ 2005.
| 171

PRIMAVERA NA SICILIJI

Politička optička varka

Raskorak analize i akcije - Centar za radničke studije

“Mostar je podijeljen grad, ali takvih podjela ima u - Media

O autorima

evidencijski karton (ek-3)

Preuzmi PDF izdanje ovoga članka

Izbori u „bosanskom loncu“

Inšallah, Madona, inšallah! - Konrad-Adenauer