Poštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb
ISSN 0537 6645
TISKANICA
©
www.novi-informator.net
ZAGREB, 19. i 22. 9. 2012.
instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja
BROJ 6108-6109
dr. sc. SANJA MALEKOVIĆ i dr. sc. KREŠIMIR JURLIN, Institut za međunarodne odnose, Zagreb
Novo definiranje neadministrativnih regija
NUTS 2 razine u Republici Hrvatskoj
Regionalna politika Europske unije
usmjerena je na poboljšanje uvjeta
života i rada građana najmanje
razvijenih dijelova Unije, ali i na
smanjenje razlika u bogatstvu među
pojedinim regijama. Republika
Hrvatska, koja od 1. srpnja 2013.
postaje članica Europske unije, mora
poticati takav regionalni razvoj koji
će smanjiti razvojne razlike među
regijama. Najnovija predložena
statistička (neadministrativna)
podjela Republike Hrvatske na
dvije regije, koje odgovaraju NUTS
klasifikaciji za države članice Europske
unije, inicirala je velike rasprave
proteklih tjedana u svim našim
medijima i postavila mnoge dvojbe
o opravdanosti takve podjele. O
razlozima za takvu podjelu, a u sklopu
relevantnih regulativnih odredaba
Europske unije, pišu stručnjaci iz
Instituta za međunarodne odnose
dr. sc. Sanja Maleković i dr. sc.
Krešimir Jurlin. Naime, Institut za
međunarodne odnose uključen je u
gotovo sve moguće opcije statističke
podjele Republike Hrvatske još od
2004., a njihove recentne analize
potvrđuju da su dvije statističke
regije najpovoljnije rješenje.
na stranicama
2.
3.
4.
5.
6.
8.
9.
1. Uvod
Hrvatska je u 2007. godini usvojila Nacionalnu klasifikaciju prostornih jedinica
za statistiku1, koja odgovara NUTS klasifikaciji za države članice Europske unije (u
nastavku teksta: i EU). Na razini NUTS 2
Republika Hrvatska trenutno ima definirane tri statističke regije - Sjeverozapadnu
Hrvatsku, Središnju i Istočnu (Panonsku)
Hrvatsku te Jadransku Hrvatsku.
Mnoge je iznenadila nedavna najava o
promjeni definicije neadministrativnih, tj.,
statističkih regija koja bi trebala uslijediti 1.
siječnja 2013., a prema kojoj će Republika
Hrvatska umjesto tri imati dvije takve regije.
Dvojbe je posebice otvorilo objavljeno rješenje o združivanju dviju regija u jedinstvenu regiju sjeverne ili kontinentalne Hrvatske. Prije svega, bitno je razjasniti moguće
razloge te promjene u sklopu relevantnih
regulativnih odredaba EU2:
• prosječna veličina statističkih regija na
NUTS 2 razini mora biti između 800.000
tisuća i 3,0 mil. stanovnika;
• pri definiciji neadministrativnih regija,
mora se voditi računa o relevantnim kriterijima poput zemljopisnih, povijesnih, kulturnih ili okolišnih čimbenika;
• promjene su moguće svake tri godine,
ako se tako smanjuje standardna devijacija
(mjera raspršenosti) broja stanovnika u svim
teritorijalnim jedinicama Europske unije.
Posljednji uvjet za Republiku Hrvatsku
predstavljao bi vrlo bitno ograničenje s obzirom na to da su sadašnje tri statističke regije vrlo ujednačene s populacijom između
1,23 i 1,65 milijuna stanovnika, prema po1
Nar. nov., br. 35/07.
2
REGULATION (EC) No 1059/2003 on the Establishment
of a Common Classification of Territorial Units for Statistics (NUTS).
DEVIZNO TRŽIŠTE
TRADITIO IURIDICA, br. 212, prof. dr. sc. Marko Petrak, Zagreb
SUDSKA PRAKSA
VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI: Zaštita prava vlasništva vlasničkom tužbom radi povrata stvari
Alen Golub, dipl. iur., sudac Općinskog suda u Koprivnici
USTAVNO PRAVO: Pravna priroda zahtjeva za isplatu nepodmirenog duga članarine
Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu RH
JAVNA NABAVA: Pružanje odvjetničkih usluga javnim naručiteljima u skladu s novim
propisima o javnoj nabavi, Danijel Stanković, odvjetnik u Zagrebu
MALE STRANICE INFORMATORA - OBVEZNO PRAVO: Zastoj zastare prema Zakonu o
obveznim odnosima, Stjepan Sabljarić, dipl. iur., Karlovac
pisu stanovništva iz 2011., te bi bila blokirana mogućnost promjene. Hitnost promjene
nametnuli su podaci o dostizanju razine od
75% prosjeka BDP-a EU za Sjeverozapadnu Hrvatsku3. Time bi bio smanjen ukupni
apsorpcijski kapacitet Hrvatske za korištenje sredstava iz EU fondova, putem znatno
većeg udjela obvezatnog nacionalnog sufinanciranja projekata, ali i suženim izborom
tematskih prioriteta.
Za procjenu razvijenosti za iduće programsko razdoblje (2014.-2020.), referentno je razdoblje 2007.-2009. u kojem je u
EU zabilježena recesija, a Republika Hrvatska je u prve dvije godine tog razdoblja, i
nadalje, ostvarivala rast. Zbog metodoloških promjena procjene BDP-a (uključivanje tzv. »sive ekonomije« i stambene rente
u procjene bruto domaćeg proizvoda), te
promjene definiranja ukupnog stanovništva
(primjenom koncepta uobičajenog mjesta
stanovanja), sadašnji BDP po stanovniku
Republike Hrvatske znatno je veći nego
2007. kad su kreirane tri statističke regionalne jedinice u Hrvatskoj.
Valja napomenuti da je razina razvijenosti, mjerena putem pokazatelja BDP-a
po stanovniku Sjeverozapadne Hrvatske, u
određenoj mjeri precijenjena. Taj pokazatelj
ne mjeri bogatstvo ili životni standard određene populacije nego gospodarske aktivnosti na nekom području, u odnosu na broj stanovnika. Stoga je u područjima s dnevnim i
tjednim imigracijama BDP po stanovniku
veći jer uključuje gospodarske aktivnosti dijela populacije, koja na tom području nema
uobičajeno mjesto stanovanja. Nadalje, prisutan je i učinak registriranja gospodarske
aktivnosti u drugim područjima, koji se alocira prema sjedištu pravnih subjekata, koje
je vrlo često u glavnom gradu.
3
Promjenama definiranja statističkih jedinica u stručnoj, političkoj i široj javnosti
postavljaju se mnoge dvojbe o opravdanosti predloženog rješenja o agregiranju dviju
sjevernih jedinica u jedinstvenu neadministrativnu jedinicu koja bi uključivala sve
županije sjeverne Hrvatske.
U razmatranje i analiziranje svih mogućih opcija statističke podjele Republike Hrvatske, još od 2004. uključen je Institut za
međunarodne odnose (IMO) iz Zagreba.
Recentne izrađene analize u IMO-u,
potvrdile su da je definiranje dvije statističke
regije najpovoljnije rješenje jer omogućava
cjelokupnom području Republike Hrvatske
status manje razvijenih regija i mogućnost
najpovoljnijeg korištenja sredstava iz EU
fondova, barem do 2027. godine.
2. Definiranje statističkih regija
u kontekstu Kohezijske
politike Europske unije i nove
financijske perspektive u
razdoblju 2014.-2020.
Iako je višegodišnji financijski okvir EU
za 2014.-2020., još uvijek u fazi izrade, već
sada je razvidno da će mogućnosti financiranja za Republiku Hrvatsku biti značajno
veće zbog više razine raspoloživih sredstava i duljeg vremenskog razdoblja provedbe.
Osim toga, proces programiranja omogućit
će uključivanje dodatnih područja financiranja u odnosu na program pretpristupne
pomoći IPA-e.
Za razdoblje 2014.-2020., sredstva iz
EU fondova morat će se usmjeriti na ograničeni broj tematskih prioriteta, ovisno o
stupnju razvijenosti regija, a na što se referira u smislu »tematske koncentracije«
Riječ je o izračunu prema paritetu kupovne moći valuta,
odnosno korigirano za razlike u razini cijena.
Nastavak na 2. stranici
13. ZDRAVSTVENO OSIGURANJE: Pacijenti u nacrtu Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020. mr. sc. Zvonimir Bošković, Hrvatsko bioetičko društvo Rijeka
15. MARKETING: Koristite li WOM marketing za povećanje prodaje
dr. Željko Lončar, Zabok
16. NOVI PROPISI
17. FINANCIJE: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju
dr. Miroslav Gregurek, Zagreb
19. VI PITATE - MI ODGOVARAMO
20. UPRAVNO PRAVO: Ponašanje državnih službenika prema Etičkom kodeksu
državnih službenika (2. dio), Vesna Šiklić Odak, dipl. iur., Zagreb
Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur.
članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
Novo definiranje neadministrativnih regija
NUTS 2 razine u Republici Hrvatskoj
Nastavak sa 1. stranice
u okviru Strategije »Europa 20204«, ključnog
strateškog dokumenta na razini EU.
Prilikom odlučivanja o prioritetima, kao i
odabiru projekata, nužno će biti njihovo usklađivanje s tri cilja koja su u središtu Strategije
Europa 2020:
- pametan (smart) rast, koji podrazumijeva
razvoj gospodarstva zasnovanog na znanju i
inovacijama;
- održivi (sustainable) rast, koji se temelji
na promociji djelotvornijeg, zelenijeg i konkurentnijeg gospodarstva te
- uključivi (inclusive) rast, usmjeren na poticanje gospodarstva s visokom stopom zapošljavanja kroz promociju gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije.
Ta tri područja čine okosnicu vizije europskog socijalnog i tržišnog gospodarstva za 21.
stojeće i ključna su odrednica apliciranja za
strukturne fondove.
Područja ulaganja i raspoloživi iznosi za
RH poznati su, uključujući i fondove iz kojih
će se ta područja financirati. Tako će, primjerice, već u drugoj polovici 2013. godine 240,0
mil. eura biti raspoloživo kroz Europski fond
za regionalni razvoj za istraživanja i tehnološki razvoj, inovacije i poduzetništvo, informatizaciju društva, inicijative za lokalni razvoj,
zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu, okoliš
i energetiku, turizam i kulturu, te promet. U
4
Podrobnije u: EUROPE 2020 A Strategy for Smart, Sustainable and Inclusive Growth, July 2011; Barca, Fabrizio.
(2009) An Agenda for a Reformed Cohesion Policy, July
2011.; European Commission, Investing in Europe’s Future. Fifth Report on Economic, Social and Territorial Cohesion; Samecki, Pavel. (2009) Orientation Paper on Future
Cohesion Policy .
istom će razdoblju 60,0 mil. eura biti Republici Hrvatskoj na raspolaganju iz Europskog socijalnog fonda za ulaganja u izobrazbu i razvoj
ljudskih potencijala, usmjerenih na zapošljavanje, poduzetništvo i socijalnu uključenost, te
150,0 mil. eura iz Kohezijskog fonda za velike
infrastrukturne projekte na području prometa
i zaštite okoliša.
Iako su RH veliki infrastrukturni projekti
nužni i poželjni, kao što su to ulaganja u zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost, navodnjavanje poljoprivrednih površina i dr., valja već
sada imati na umu činjenicu da će najmanje
25% iz EU fondova namijenjenih slabije razvijenim regijama trebati investirati u poticanje
zapošljavanja, socijalno zbrinjavanje te obrazovanje. Taj će postotak biti znatno viši kod
razvijenih regija (oko 50%). Na manje razvijena područja i dalje će ići najizdašniji dio financijskog kolača (64% ukupnih sredstava).
U tom kontekstu valja razmatrati i podjelu
na nove statističke (neadministrativne) regije
u RH, s ciljem povlačenja najvišeg mogućeg
iznosa sredstava za potrebe financiranja razvoja
svih hrvatskih područja te odabira i pripreme
relevantnih razvojnih projekata o kojima će, dugoročnije gledajući, taj razvoj ponajviše i ovisiti.
3. Ima li opravdanja
za definiranje dvije
neadministrativne regije
NUTS 2 razine?
Pri agregiranju administrativnih jedinica
mora se voditi računa o relevantnim kriterijima poput zemljopisnih, povijesnih, kulturnih,
okolišnih i drugih čimbenika. Međutim, iako
površinom i brojem stanovnika vrlo mala, RH
je regionalno vrlo raznolika. Pritom nema izra-
Iako razina razvijenosti, gospodarska i
zito jasnih prirodnih ili povijesnih granica između postojećih županija, temeljem kojih bi se socio-ekonomska struktura ili konkurentnost,
jednostavno odredile regionalne cjeline. Zbog nije formalni uvjet definiranja statističkih repoložaja na dodiru većih geografskih cjelina, gija, može biti releventna, ako ima za to opravzemljopisno se razlikuju tri osnovne cjeline5: danja. Pritom je bitno naglasiti da statističke
nizinska, gorsko-planinska i sredozemna regija. regije nisu samostalni subjekti i funkcionalne
S obzirom na postojeću podjelu na županije i cjeline vođenja regionalne razvojne politike.
mali broj stanovnika, nije moguće formirati sta- Prema istraživanju regionalne konkurentnosti6,
tističku regiju koja bi obuhvaćala područje gor- županije u RH imaju slična socio-ekonomska
sko-planinske Hrvatske. Nadalje, u nizinskoj obilježja, u znatnoj mjeri neovisno od priregiji razlikujemo Središnju Hrvatsku, odnosno padnosti kako zemljopisnim i gravitacijskim,
peripanonski prostor i Istočnu Hrvatsku, koja tako i postojećim statističkim regijama. Tako
se sastoji od Slavonije, južnog dijela Baranje i postoje međusobne sličnosti Grada Zagreba i
zapadnog Srijema. Važno je naglasiti da sadaš- Istarske županije, zatim Osječke i Koprivničnja definicija statističkih regija nije sukladna ko-križevačke županije, ali i sedam županija
navedenim zemljopisnim osobinama regija, jer s vrlo netipičnim strukturnim pokazateljima
su pojedine županije Središnje Hrvatske u istoj razvijenosti, odnosno konkurentnosti.
Slijedom navedenog, moguća su tri rješenja:
statističkoj regiji sa županijama Istočne Hrvatske. Nadalje, ne postoji jasna »prirodna« granica
a) izdvajanje Zagreba - u varijanti izdvaizmeđu te dvije regije, što je najviše vidljivo na janja Grada Zagreba, sa ili bez Zagrebačke župrimjeru Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko- panije - ta bi statistička regija bila razvrstana
podravske županije, koje imaju mnoga obilježja kao najrazvijenija (s BDP-om po stanovniku
Istočne Hrvatske, ali u većoj mjeri gravitiraju iznad 90% prosjeka EU) te bi, sukladno poSredišnjoj Hrvatskoj.
stojećim kriterijima, koji uključuju pokazateU funkcionalnom smislu, demografskom i lje zaposlenosti i obrazovanosti, u usporedbi
ekonomskom, u RH postoje gravitacijska po- s ostalim regijama EU, bila podobna za samo
dručja ljudskih aktivnosti koncentriranih oko marginalna sredstava iz EU fondova;
većih urbanih središta sa znatnim dnevnim
b) prebacivanje dvije ili tri županije iz
i tjednim migracijama. Razlikuju se četiri istočne u zapadnu regiju – riješio bi se proosnovne makroregije: zagrebačka, osječka, blem za iduće sedmogodišnje razdoblje, ali bi
riječka i splitska. Međutim, navedena tipo- vrlo vjerojatno cjelokupna proširena zapadna
logija ne obuhvaća u cjelini područje RH kao regija u idućem razdoblju dostigla razinu 75%
gravitirajuće navedenim urbanim središtima. prosjeka BDP-a EU i bila bi podobna za samo
Primjerice, županije Virovitičko-podravska i marginalna sredstva iz EU fondova; i
Brodsko-posavska u znatnijoj mjeri gravitirac) definiranje pet statističkih regija – iako
ju i prema zagrebačkoj makroregiji. U okviru naizgled logično s obzirom na to da u odreHrvatskog primorja nije riječ o tipičnoj gravi- đenoj mjeri korespondira s gravitacijskim potaciji prema dva veća grada, nego je vrlo važna dručjima, najlošije je rješenje, jer bi u prvom
i uloga pojedinih manjih gradova. Također, u sedmogodišnjem razdoblju jedna, a u drugom
ovoj tipologiji gorska Hrvatska nema vlastito čak dvije regije dostigle razinu 75% prosjeka
makroregionalno središte pa se pojedini nje- EU i bila bi podobna za samo marginalna
zini dijelovi gravitacijski orijentiraju prema sredstava iz EU fondova;
Zagrebu, Rijeci, ili Splitu.
5
Izvor: Proleksis enciklopedija http://proleksis.lzmk.hr/natuknica.aspx?ID=33206&upit=hrvatska&tip=t
6
Regionalni indeks konkurentnosti RH 2010., UNDP i NVK,
Zagreb 2008.
devizno tržište
HRVATSKO DEVIZNO TRŽIŠTE
Srednji tečajevi valuta u KUNAMA (kn) prema tečajnim listama Hrvatske narodne banke
Zemlja
Šifra Oznaka
valute valute Jedinica
Tečaj
30.5.94.
PRIMJENA NA DANE
8.9.2012.
do
10.9.2012.
11.9.2012
12.9.2012.
13.9.2012
14.9.2012
Prosjek
izvj.razd. Prosj.izv.raz.
Prosj.pred. Teč.30.5.94.
izvj.razd.
%
Australija
036
AUD
1
4,4878
6,068448
6,018270
6,022604
6,027969
5,997501
-1,00
34,56
Canada
124
CAD
1
4,4146
5,981220
5,949792
5,967932
5,902346
5,887556
-0,94
34,78
ČeškaRep.
203
CZK*
1
0,2023
0,302633
0,303063
0,302762
0,304740
0,302998
0,67
49,81
Danska
208
DKK
1
0,9490
0,999545
0,996543
0,996911
0,995577
0,995306
-0,47
5,12
Mađarska
348
HUF*
100
3,6926
2,596261
2,609228
2,604249
2,632759
2,613212
-0,85
-29,40
Japan
392
JPY
100
5,8443
7,439486
7,421630
7,439297
7,376906
7,396719
-1,94
26,99
Norveška
578
NOK
1
0,8583
1,010119
1,006853
1,003984
1,000071
1,000298
-1,60
17,20
Švedska
752
SEK
1
0,7918
0,877078
0,876477
0,875511
0,872992
0,869764
-1,55
10,53
Švicarska
756
CHF
1
4,3522
6,138465
6,137660
6,153812
6,135629
6,118183
-1,27
41,01
V. Britanija
826
GBP
1
9,2378
9,377330
9,300053
9,300053
9,250100
9,265529
-0,97
0,90
SAD
840
USD
1
6,1192
5,873216
5,811035
5,807898
5,738925
5,747528
-2,03
-4,92
EMU
978
EUR
1
7,1561
7,448413
7,425341
7,428882
7,420430
7,418909
-0,44
3,88
Poljska
985
PLN*
1
1,8282
1,806771
1,807004
1,808218
1,815573
1,803201
1,38
-1,12
*Tečajevi CZK,HUF i SKK od 31. 12. 1996., tečaj PLN od 12. 6. 2000.
INOZEMNA DEVIZNA TRŽIŠTA
N
hovu mišljenju, osiromašio njihovu zemlju i zakočio gospodarski
rast. Ustavni je sud, doduše, postavio određena ograničenja kao,
primjerice, da ukupno njemačko
sudjelovanje u stabilizacijskom
fondu (zasad) ne može biti veće
od 190,0 milijardi eura. A ako
bi se ukazala potreba za povećanjem toga iznosa, kancelarka
Ipak, odluka njemačkoga
Ustavnog suda da možebitno povećanje njemačkoga udjela u stabilizacijskome fondu ovisi o tome
hoće li ga odobriti Bundestag ili
ne će, ostavlja određene dvojbe u
mogućnost da će on biti dovoljan
za pomoć svim onim zemljama
kojima ona bude potrebna. Pogotovo ako za sredstvima iz toga
fonda posegnu Italija i Španjolska
koje bi ga same mogle, do kraja, iscrpiti. Donekle se situacija s dugovima tih zemalja popravlja činjenicom da je nakon odluke ECB-a
da će otkupljivati njihove obveznice, prihod na te obveznice u padu,
što će im nedvojbeno pomoći pri
saniranju dospjelih dugova.
Tečaj US dolara prema važnijim valutama
CHF
GBP*
AUD
SEK
JPY
EUR**
31.12.2011. 1,0239
0,9440
1,5402
0,9928
6,9056
77,83
1,2905
14.09.2012.
0,9394
1,6121
0,9583
6,6081
77,70
1,2908
Datum
CAD
0,9762
*USD za 1 GBP, **USD za 1 EUR
Kamatne stope na tržištu eurodeviza
na dan 14. 9. 2012. (LIBOR)
IZVOR: Tečajne liste HNB-a
U zadnjem je izvještajnom razdoblju kuna prema većini valuta osjetno ojačala, a najviše prema američkome dolaru i japanskom jenu te nešto manje
prema norveškoj i švedskoj kruni. Jačanje kune prema navedenim valutama moglo je biti nešto manje da se hrvatske poslovne banke nisu odlučile
i za izvjesno sniženje tečaja eura iako za to u današnjim okolnostima i nije bilo mjesta. Euro je, naime, na svjetskim tržištima osjetno ojačao nakon
što je Savezna Republika Njemačka odlučila s gotovo 200,0 milijardi eura sudjelovati u Europskome stabilizacijskom fondu »teškom« više od 500,0
milijardi eura.
jemački Ustavni sud prošloga
je tjedna odbio zahtjev dijela političara da Njemačka ne
sudjeluje u Europskome stabilizacijskom mehanizmu koji bi, prema nji-
Merkel i ministar financija Wolfgang Schaeuble morali bi tražiti
odobrenje od Bundestaga. Iako
se već nagađalo da bi njemački
doprinos stabilizacijskome fondu
mogao biti oko 250,0 milijardi
eura, tržište je očigledno bilo zadovoljno s onim što je njemački
Ustavni sud odredio, tako da je
euro odmah počeo jačati. Tečaj
mu je prema američkome dolaru
dospio blizu 1,30 što je najviše u
posljednja 4 mjeseca ove godine.
Tomu je pomogao i predsjednik
Europske središnje banke (ECB)
Mario Draghi koji je više puta
izjavio da će se učiniti sve što je
moguće da se spasi eurozona, odnosno sâm euro.
Rok
USD
EUR
CHF
GBP
JPY
7 dana
0,19
0,03
0,01
0,51
0,11
1 mj.
0,22
0,07
0,01
0,53
0,14
3 mj.
0,39
0,16
0,05
0,67
0,19
6 mj.
0,68
0,41
0,16
0,92
0,33
12 mj.
1,01
0,72
0,36
1,40
0,54
Tomislav Crnogorac
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
Traditio Iuridica
3.1. Prednosti dvije u odnosu na
tri statističke regije
Tako se nastoji pridonijeti bržem društvenogospodarskom razvoju najslabije razvijenih
područja RH, odnosno pružanjem financijske
Sadašnja podjela na tri regije rezultirala bi pomoći u izradi projektne dokumentacije za
nepovoljnim financijskim učincima za župani- lokalne razvojne projekte, utemeljene na straje Sjeverozapadne Hrvatske, jer bi zbog dosti- teškim razvojnim dokumentima, a prihvatljive
zanja granice od 75% BDP-a po stanovniku za financiranje iz EU fondova. Takva podrška
*
u odnosu na prosjek EU (mjereno paritetom tim je važnija jer - za razliku od predpristupnih
kupovne moći valuta) ta statistička regija u fondova, u okviru kojih su se pretežno središnja
idućoj financijskoj perspektivi (2014.-2020.) državna tijela i agencije pripremale i provodile
izgubila status manje razvijenih područja koja projekte - od sredine 2013. će se kao podno- EADEM DILIGENTIA A TUTORIBUS CIRCA ADMINISTRATIONEM RERUM PUPPILORUM
potpadaju pod najizdašniji, Cilj 1 Kohezijske sitelji prijava za značajan broj projekata javljati EXIGENDA EST, QUAM PATER FAMILIAS REBUS SUIS EX BONA FIDE PRAEBERE DEBET, lat.
politike – konvergencija, i imala bi nižu stopu korisnici i institucije nižih razina – tijela regio- u upravljanju štićenikovom imovinom tutor mora pokazati istu pažnju koju pokazuje
sufinanciranja projekata iz strukturnih fondo- nalne i lokalne vlasti, ili lokalna javna poduzeća. dobar domaćin u savjesnom obavljanju vlastitih poslova; u rimskoj pravnoj tradiciji,
pravilo prema kojem tutor u upravljanju štićenikovom imovinom treba imati pažnju domaćina
va (oko 60% umjesto prosječnih 75-85%.)
(pater familias) koji postupa savjesno (ex fide bona). Navedeno pravilo sadržano je u jednom
Nova podjela na dvije statističke regije 4. Kako do povlačenja
odlomku klasičnog pravnika Kalistrata (Callistratus) (Digesta 26, 7, 33 pr.), a njegov sadržaj
omogućit će bolje iskorištenje alociranih
maksimalnog iznosa i kako
ugrađen je u određenom opsegu i u suvremeno obiteljsko pravo. Tako, primjerice, u važećem
sredstava od 450,0 mil. eura do kraja 2013.
do ravnopravnog korištenja
hrvatskom pravu, sukladno članku 179. Obiteljskog zakona (Nar. nov, br. 116/03, 17/04, 136/04,
te 1,1 do 1,5 mlrd. eura svake iduće godine.
sredstava
u
korist
svih
107/07,
57/11 i 61/11), skrbnik je dužan, inter alia, savjesno upravljati štićenikovom imovinom,
Pritom nema sumnje, da će sredstava za dobro
a sukladno članku 190. stavak 1. tog Zakona, odgovara za štetu koju je skrivio u obavljanju
županija, gradova i općina RH
pripremljene projekte biti dovoljno, ali ključno
svojih dužnosti. Naša obiteljskopravna doktrina smatra da skrbnik mora upravljati imovinom
je pitanje hoće li se uspjeti pripremiti dovoDosadašnja iskustva u RH, ali i postrože- kao dobar domaćin, tj. da odgovara i za apstraktnu običnu nepažnju (culpa levis in abstracto)
ljan broj kvalitetnih projekata, s dugoročnim na načela te pristup u okviru nove kohezijske
bitnim značenjem za razvoj svih hrvatskih politike EU, nalažu i RH bržu prilagodbu na (v. npr. Korać, in: Alinčić/Bakarić-Abramović/Hrabar/Jakovac-Lozić/Korać, Obiteljsko pravo,
područja. Stoga je na ovaj segment nužno lokalnoj i regionalnoj razini, tj. razini općina, Zagreb, 2001., str. 382 i sl.). Isti zaključak izvediv je na prvi pogled i iz citiranog Kalistratova
usmjeriti pažnju svih ključnih dionika razvoja gradova i županija. U okolnostima prevladava- pravila. Međutim, ako se pozorno prouči citirani rimski odlomak, iz njega proizlazi da tutor
na svim razinama, od nacionalne do lokalne. juće usmjerenosti na manje projekte te na razvoj ima odgovarati i za diligentia quam rebus suis, odnosno, da se od njega zahtijeva da postupa
Vremena za povlačenje sredstava iz EU fon- temeljnog poduzetničkog okruženja, primjerice s tuđim stvarima kao što obično postupa sa svojima. Stoga bi tutor, sukladno navedenom
dova nema puno. Rok za povlačenje 450,0 cestovne i komunalne infrastrukture, iako izni- mjerilu, mogao biti odgovoran za još jednu vrstu krivnje, tj. za konkretnu običnu nepažnju
mil. eura, odnosno alokaciju za šest mjeseci mno značajne - postavlja se pitanje nužnosti (culpa levis in concreto). Polazeći od načela primjerene zaštite štićenika kao jednog od
članstva u 2013., je kraj 2016., a sve buduće definiranja i provođenja razvojnih projekata u temeljnih načela obiteljskog prava, smatramo da bi se citirano klasično rimsko pravilo, prema
godišnje alokacije morat će se povlačiti u roku području poticanja konkurentnosti temeljene kojem tutor u upravljanju štićenikovom imovinom odgovara i za culpa levis in concreto,
od samo dvije godine, iako RH namjerava osi- na modernim tehnologijama, znanju i inova- moglo i danas primjeniti - poradi nedostatka izričitih pozitivnih propisa o vrstama i
stupnjevima krivnje u ovom kontekstu - u onim slučajevima gdje bi to rezultiralo još
gurati produljenje na tri godine.
tivnosti, poslovnom okruženju i dr., ključnih za
Nova podjela na dvije regije olakšat će povećanje konkurentnosti i osiguranje dinamič- potpunijim ostvarenjem navedenog načela (o značenju načela primjerene zaštite
štićenika u suvremenom obiteljskom pravu v. Korać, op. cit., str. 360 i sl.).
planiranje i provedbu razvojnih projekata s nog gospodarskog rasta hrvatskih regija.
obzirom na jednaka pravila koja će se primjeCijeli je niz zadataka i inicijativa koje se
njivati u svim područjima RH, pri čemu nova mogu poduzeti »odozdo«, tj. s lokalne i regio- * Profesor na Katedri za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
podjela ne umanjuje fleksibilnost državnih nalne razine, ne čekajući za svaku inicijativu
tijela Republike Hrvatske glede usmjeravanja potporu središnjih državnih tijela. Inicijative
sredstava na pojedina zemljopisna područja »odozdo« su tim značajnije jer će se ulaskom u
unutar statističkih regija. Drugim riječima, dr- EU mogućnosti jedinica lokalne i regionalne
žavna tijela imaju slobodu da unutar pojedine samouprave za provedbu razvojnih projekata ju. Županijske institucije zajedno s jedinicama projekte koji jačaju upravljanje razvojem, nova
statističke regije usmjere više sredstava prema značajno povećati. Da bi se osiguralo da naj- lokalne samouprave najuspješnija su kategorija znanja u svim područjima, i sl. U okviru strukkorisnika EU programa u okviru natječaja koji turnih instrumenata kohezijske politike (koji
slabije razvijenim županijama.
slabije razvijena područja u RH maksimalno
U Institutu za međunarodne odnose su iskoriste nove mogućnosti, određene mjere su im dostupni. Analiza je također pokazala obuhvaćaju i strukturne fondove i kohezijski
podrobno razmatrane opcije i rješenja te po- trebat će inicirati, poglavito u slabije razvije- da dosadašnji uspjeh u korištenju EU fondova fond), predviđeno je da 5% ukupnih sredstasljedice definiranja statističkih regija i drugih nim gradovima i područjima, između kojih nije povezan s veličinom i stupnjem razvijenosti, va u razdoblju 2014.-2020. bude alocirano na
već da je presudan čimbenik broj zaposlenih na 300 većih gradova EU. Svaka zemlja članica
zemalja, danas zemalja članica EU, koje su valja izdvojiti nekoliko prioritetnih:
pripremi i provedbi projekata. To znači da i sla- moći će predložiti nekoliko gradova koji će
prolazile kroz isti proces. Pritom je zamjetno
1. sustavno jačanje strateškog planiranja bije razvijene županije i općine mogu očekivati moći aplicirati na ta sredstva. Na nama je da
da je prednost dana rješenjima koja u najvećoj na razini županija, gradova i općina uz potimjeri istodobno zadovoljavaju zadana pravila canje uključivanja poduzetnika, obrtnika te značajne rezultate ako se odluče više investirati ta sredstva iskoristimo na najbolji način, te
u razvoj ljudskih resursa. Takvih primjera ima- ostvarimo razvojne učinke u područjima koja
o definiranju tih regija od strane EU, zemljo- udruga u prijavljivanje i provedbu projekata;
mo
unatrag nekoliko godina sve više po cijeloj su bitno šira od samih gradova.
pisno-povijesnih osobina pojedinih zemalja,
2. koncentraciju ulaganja na manji broj rakao i procjene o najboljem apsorpcijskom zvojnih prioriteta, a onda i razvojnih projekata; Republici Hrvatskoj – od najmanje razvijenih
općina u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, do pogra- 5. Zaključak
kapacitetu za kreiranje i provođenje razvojnih
3. intenziviranje
formiranja
stručnih
timoničnih područja slavonskih županija. Primjer
Slijedom navedenog, daljnje rasprave o poprojekata s najvećim učinkom.
va iz javnog i privatnog sektora koji će sustav- vrijedan spominjanja svakako je i općina Lovas djeli regija u RH trebale bi, ponajprije, usmjereNadležnosti određivanja kriterija i prio- no raditi na identificiranju i razvoju projektnih
u Vukovarsko-srijemskoj Županiji te Ured za ne na pitanja kako prijavljivati što relevantnije
riteta projekata i dalje ima RH te ne postoji ideja, te njihovoj provedbi;
međunarodnu
suradnju »TINTL«7. U Općini projekte, usklađene sa županijskim, nacionalnim
opravdana sumnja da bi ta podjela automatski
4. povećanje sposobnosti za financijsko Lovas su na svaku kunu iz proračuna dobili i spomenutim tematskim prioritetima Strategipodrazumijevala manja sredstava za istočne
upravljanje i kontrolu, te praćenje vrjednova- sedamdeset iz EU fondova. U uredu se danas je EU 2020, kako osposobiti kreatore i podnožupanije. Ravnopravnost svih područja u ponja projekata;
traže, osmišljavaju, pišu i sastavljaju projekti koji sitelje projekata te na to kako što više ubrzati
vlačenju EU sredstava je nužna, kako na lokal5. jačanje sposobnosti za primjenu propisa se potom kandidiraju na natječaje iz EU fondo- i olakšati taj proces, uključujući i osiguravanje
noj tako i na regionalnoj razini. Ta ravnopravnost trenutno nije potpuna s obzirom na to da o javnoj nabavi na lokalnoj i regionalnoj razini, va. Vidljiva je velika uloga općine, jer kad pro- financijske potpore predlagateljima projekata.
će se određeno natjecanje neizbježno odvijati u skladu s direktivama EU, uz stjecanje struč- jekt završi, općina nastavlja financiranje, čime Financijska potpora osobito je značajna kad goizmeđu 429 općina te 127 gradova, poglavito nih znanja o pripremi složenih infrastruktur- se osigurava održivost postignutih učinaka. To vorimo o većim infrastrukturnim i drugim straje samo jedan u nizu primjera što se sve može teškim razvojnim projektima od dugoročnog
između većih i manjih gradova. Ravnoprav- nih projekata;
poduzeti na lokalnoj i regionalnoj razini s osvi- značenja za smanjivanje postojećih regionalnih
6. osposobljavanje
za
provođenje
postupanost, koja je nužna, moguće je postići i to:
ještenim razvojnim akterima koji nisu isključivo razlika u RH te za jačanje regionalne konkurenka
procjene
učinka
projekta
na
okoliš
i
izradu
1. jačanjem sposobnosti podnositelja i kočekali na podršku »odozgo«, te spoznali nužnost
ordinatora projekata financiranjem pripreme studija izvodljivosti te analize troškova i kori- vlastitog organiziranja i podizanja razine ospo- tnosti koja je trenutno na izrazito niskoj razini.
sti,
za
provođenje
natječajnih
postupaka
i
priO konkurentnosti hrvatskih regija ovisit će cjeprojekata, odnosno premoštavanjem u financisobljenosti za strateški značajne zadatke.
premu
natječajne
dokumentacije;
lokupna gospodarska konkurentnost Republike
ranju dijela nacionalne participacije;
Neke razvijenije jedinice nisu uspjele re- Hrvatske. Maksimalna potpora očekuje se od
7. poticanje prijavljivanja većih projeka2. dizajniranju projekata koji će postizati
ta sa značajnijim i dugoročnijim učincima na alizirati vlastite potencijale na području kori- tijela na nacionalnoj razini, te od lokalne i regiveći udjel EU financiranja i imati veći dugorazvoj, što je lakše realizirati temeljem zajed- štenja EU fondova u mjeri koja bi odgovarala onalne samouprave.
ročni utjecaj na ravnomjeran gospodarski i
ničke suradnje više općina pa i županija u pri- njihovoj gospodarskoj i financijskoj snazi. Ipak,
U tom smislu, za uspješno korištenje strukukupni razvitak;
nastoji se nadoknaditi izgubljeno vrijeme pa se, turnih fondova potrebno je usredotočiti se na:
javljivanju i provedbi.
3. poboljšanjem okruženja od utjecaja na
Kad se radi o dobrom partnerstvu javnog primjerice, u gradu Zagrebu planira uključiva1. pripremu nacionalnih strateških dokuprojekte, vezano uz administrativne prepreke.
i privatnog sektora, prijava i realizacija ta- nje poduzetnika u pripremu projekata osnivaPoštovanjem navedenog pružit će se jed- kvih projekata bitno je olakšana i uspješnija, njem Partnerskog fonda Grada Zagreba i podu- menata;
2. pripremu većih, za razvoj relevantnih
nake mogućnosti svim općinama, gradovima i a partnerstvo je ključno i za izradu kvalitetne zetnika za pripremu EU projekata.
projekata,
poglavito onih oko kojih je okuplježupanijama. Ipak važno je napomenuti da se dokumentacije. Valja upozoriti da priprema
Valja naglasiti da će dio projekata koji se
regionalna razvojna politika ne svodi samo na jednog infrastrukturnog projekta, koji vrijedi pokreću, kako u gradu Zagrebu, tako i u svim no više jedinica lokalne uprave i samouprave;
3. daljnje jačanje sposobnosti uprave za
kreiranje projekata i povlačenje sredstava EU. više milijuna eura, može trajati i dvije do tri drugim većim gradovima RH, imati za rezultat
Središnja državna tijela, kroz mehanizme na- godine, a često podrazumijeva i prijeko po- razvojne učinke u bitno širem okruženju. To se upravljanje razvojem te upravljanje EU fondocionalne regionalne politike i dalje će trebati trebno rješavanje imovinsko-pravnih odnosa.
osobito odnosi na projekte koji su usmjereni vima na svim razinama;
posebnim mjerama podupirati najmanje ra4. osnaživanje i animiranje razvojnih i
IMO od 2007. prati i analizira kapacitete na poticanje novih tehnologija i inovacija, na
zvijena područja da bi u privlačenju razvojnih županija za korištenje EU fondova. Rezultati projekte koji povezuju sektore (bio medici- projektnih timova u gradovima, županijama i
sredstava, institucionalnih i privatnih, bila u posljednjeg istraživanja nedvojbeno su ukazali na, novi poslovni modeli, mehatronika i dr.), općinama u cijeloj RH, a poglavito u manje
što ravnopravnijem položaju.
na značajan porast kapaciteta županijskih upra- projekte vezane uz tradicionalne industrije i razvijenim područjima;
5. animiranje, poticanje i potpora poduOve je godine Ministarstvo regionalnog va i razvojnih agencija za pripremu i provedbu poduzetništvo u cijeloj zemlji, kao i na učenje
razvoja i fondova EU već podržalo najslabije projekata, financiranih kroz pretpristupne pro- za poduzetništvo (entrepreneurial learning), zetnicima da se uključuju i koriste mogućnosti
razvijena područja RH, s izdvajanjima u vrijed- grame EU. Premda su razlike među županijama
financiranja razvoja iz fondova EU.
nosti od 12,0 mil. kuna kroz »Program Priprema glede ukupnog broja uključenih zaposlenika 7 Akronim prvih slova općina koje su ga osnovale: Tovarlokalnih projekata na potpomognutim područjima«. i dalje značajne, one se, ipak, polako smanjunik, Ilok, Nijemci, Tompojevci i Lovas.
Traditio Iuridica (212)
prof. dr. sc. MARKO PETRAK, Zagreb
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
Uredništvo
Sudska praksa
Izvanredni otkaz ugovora o radu
Nedopušteno organiziranje smjena (bez da se
obavijestilo nadređenog), prema svojoj prirodi
predstavlja osobito tešku povredu obveza iz
radnog odnosa
S
ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE,
BR. Revr 1337/11-2 OD 22. SVIBNJA 2012.
porna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena
odredaba članka 114. stavak 1. i 2. Zakona o radu (Nar.
nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01,
114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - proč. tekst i 68/05 Odluka USRH - u nastavku teksta: ZOR) u odnosu na opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu i poštovanje roka u
kojemu poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu.
Prema odredbi članka 114. ZOR-a, poslodavac i radnik imaju
opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštovanja propisanog ili
ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito
teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju
ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor
o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od
dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Zakonom o radu nije unaprijed propisano kad će se smatrati
da je radnik počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa niti kad će se smatrati da postoji neka druga, osobito važna
činjenica, u smislu odredbe članka 114. stavak 1. ZOR-a, zbog
koje poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu. U okolnostima konkretnog slučaja, već sama okolnost da je tužitelj neovlašteno organizirao zamjenu (za druga dva radnika) za vrijeme
korištenja svojega godišnjeg odmora, a da o tome nije obavijestio
nadređenog rukovoditelja, prema pravnom shvaćanju ovoga suda
predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.
Tužitelj, doduše, opravdano ukazuje da svojim radom za
trećega, izvodeći poslove za koje poslodavac, nije dokazao da
ulaze u predmet njegovog poslovanja, nije nelojalno konkurirao
poslodavcu, a sama okolnost, da je od posljedica takvoga rada
nastupila teška prometna nezgoda, sama po sebi nije dovoljna
za ocjenu da je tužitelj povrijedio svoje obveze iz radnog odnosa. Naime, taj rad nije u nikakvoj vezi s tužiteljevim obvezama
iz radnog odnosa, pa tužitelj izvodeći poslove polijevanja željezničkih tračnica retardantima nije ni mogao povrijediti obvezu iz
radnog odnosa, ali je i navedena povreda nedopuštenog organiziranja smjena, prema svojoj prirodi, osobito teška povreda obveza
iz radnog odnosa.
U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredbe
članka 114. stavak 2. ZOR-a, ovaj sud ocijenio je da je odluka o
izvanrednom otkazu donesena u zakonskom roku 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se temelji otkaz. Naime, saznanjem
da su radnici tuženika B. T. i M. M. sudjelovali u izvođenju
radova za trećega još ne znači i saznanje da im je odlazak s posla
neovlašteno omogućio upravo tužitelj. Za tu okolnost tuženik je
mogao saznati tek naknadnom provjerom, a prema utvrđenjima
nižestupanjskih sudova tužitelj je pozvan da se vrati s godišnjeg
odmora radi utvrđenja odlučnih okolnosti.
Zato je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen
zahtjev koji glasi na utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Samim time nije osnovan ni zahtjev
za vraćanje tužitelja na radno mjesto i isplatu neisplaćenih plaća
za razdoblje nakon otkaza ugovora.
Napomena: Odredbe članka 114. prijašnjeg ZOR-a (Nar. nov.,
br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03,
142/03, 30/04, 137/04 - proč. tekst i 68/05 - Odluka USRH) odgovaraju odredbama članka 108. novoga ZOR-a (Nar. nov., br.
149/09, 61/11 i 82/12).
U obrazloženju sud navodi da ovrhovoditelj u prijedlogu
kojim traži promjenu predmeta ovrhe, tako da se ovrha provede na pokretninama, te na motornom vozilu ovršenika, nije jasno naznačio svoju tražbinu, odnosno nije naveo visinu iznosa
tražbine za koju traži nastavak ovrhe.
Pobijano rješenje kojim je odbačen ovrhovoditeljev prijedlog za nastavak ovrhe na novom predmetu i sredstvu ovrhe,
doneseno je pravilnom primjenom odredbe članka 35. stavak
3. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 - Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 u nastavku teksta: OZ). Prema odredbi članka 35. stavak 1.
OZ-a, prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u
kojemu će biti označena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije
se ostvarenje traži, te sredstvo, i prema potrebi, predmet ovrhe.
Prijedlog mora sadržavati i druge propisane podatke potrebne
za provođenje ovrhe. Ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti,
ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo
sredstvo ili predmet ovrhe. U tom će slučaju sud donijeti novo
rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja (čl. 5.
st. 3. OZ-a).
Prema tome, prijedlog za nastavak ovrhe na novom predmetu ili sredstvu ovrhe, mora sadržavati sve podatke kao i prijedlog za ovrhu, budući da na temelju takvog prijedloga sud
donosi novo rješenje o ovrsi i nastavlja ovrhu na temelju tog
rješenja. Prijedlog za nastavak ovrhe koji ne sadržava sve podatke, sud će odbaciti i bez pozivanja predlagatelja da ga ispravi
ili dopuni (čl. 35. st. 3. OZ-a).
Prijedlogom od 7. studenoga 2008., ovrhovoditelj je »radi
naplate ovršnog iznosa iz rješenja o ovrsi, br. Ovr-3900/08 od
7. listopada 2008. sa zakonskim zateznima kamatama, troškovima postupka, troškovima rješenja o ovrsi te daljnjih troškova
postupka ovrhe ...«, predložio nastavak ovrhe općenito na ovršenikovim pokretninama.
Pravilno je prvostupanjski sud odbacio takav prijedlog za
nastavak ovrhe, pozivom na odredbu članka 35. stavak 1. i 3. u
svezi s člankom 5. stavak 3. OZ-a, zbog toga što ovrhovoditelj
u svom prijedlogu nije jasno naznačio iznos ovršne tražbine s
datumima dospijeća prema svakoj pojedinoj obvezi, a kako je
to navedeno u prethodnom prijedlogu i rješenju o ovrsi. Iako
ta dva rješenja čine funkcionalnu cjelinu, nužno je u svakom
od njih posebno naznačiti sve potrebne podatke iz članka 35.
stavak 1. OZ-a zbog toga što se ovrha na novom predmetu i
sredstvu ovrhe provodi upravo na temelju tog novog rješenja, a
ne na temelju prethodnog rješenja o ovrsi.
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
Hrvatski branitelji – određivanje
mirovine
Ako je mirovina ostvarena prema posebnom
propisu po povoljnijim uvjetima, nema
mogućnosti ponovnog određivanja mirovine
primjenom Zakona o pravima hrvatskih branitelja
iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji
T
ODLUKA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE,
BR. Us-12279/2008 OD 10. LIPNJA 2011.
užitelj je ostvario pravo na zastupničku mirovinu prema Zakonu o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru (Nar. nov., br. 55/00, 107/01, 86/09 i
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
91/10).
Tužitelj je znači ostvario pravo prema posebnom propisu,
a ne pravo na starosnu mirovinu prema odredbama Zakona o
mirovinskom osiguranju (Nar. nov., br. 102/98, 127/00, 59/01,
109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08)
na koji upućuje članak 13. Zakona o pravima hrvatskih braniS obzirom na to da se na temelju prijedloga za
telja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Nar. nov.,
nastavak ovrhe na novom predmetu ili sredstvu
br. 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03,
ovrhe izdaje novo rješenje o ovrsi, taj prijedlog
mora sadržavati sve zakonom propisane podatke, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 - Odluka USRH, 79/07, 35/08,
94/09, 40/10 - Odluka USRH, 121/10 i 130/10 - proč. tekst).
potrebne za izdavanje tog rješenja
Prema tom propisu hrvatski branitelj iz Domovinskog rata
ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE ostvaruje pravo na starosnu mirovinu pod uvjetom i na način
HRVATSKE, BR. Pž-1302/09 OD 30. TRAVNJA 2009. propisan Zakonom o mirovinskom osiguranju, ako tim Zakoobijanim rješenjem označenim u izreci ove odluke, Tr- nom nije drukčije određeno.
Prema članku 14. tog Zakona, hrvatskom branitelju iz
govački sud u Z. odbacio je ovrhovoditeljev prijedlog za
Domovinskog rata koji na temelju navršenog mirovinskog
nastavak ovrhe.
Ovršni postupak – prijedlog za
nastavak ovrhe
P
staža ostvari pravo na starosnu mirovinu manju od mirovine
koja bi mu pripadala za 40 godina mirovinskog staža, osobni bod povećava se ovisno o vremenu provedenom u Domovinskom ratu. Kod tužitelja se ne može primijeniti navedeni
propis i povećati osobni bod kao dragovoljcu iz Domovinskog
rata za 30% jer nema mogućnosti određivanja mirovine prema
dva posebna propisa, a to je u konkretnom slučaju navedeni
propis i Zakon o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru.
Tužitelju je prvostupanjskim rješenjem priznato pravo na
zastupničku mirovinu primjenom posebnog propisa, a ne pravo na starosnu mirovinu u kojem bi se slučaju osobni bodovi
povećavali, u smislu navedenog članka 14. stavak 1. Zakona
o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova
njihovih obitelji.
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
Prijedlog za ponavljanje
postupka
Rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje
postupka, zbog toga što stranci nezakonitim
postupanjem nije bila dana mogućnost
raspravljanja pred sudom, počinje teći od dana
kad je odluka stranci dostavljena, a ako odluka
stranci ne bi bila dostavljena ona nije postala
pravomoćna, pa se u odnosu na nju postupak
i ne može ponoviti
P
ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U SPLITU,
BR. Gž 1842/2008 OD 14. SIJEČNJA 2010.
rvostupanjski sud prihvatio je prijedlog tuženika za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari, ukidanjem presude tog suda zbog izostanka pod brojem IV P-.../98 od
20. siječnja 1992., držeći da su u konkretnom slučaju ostvareni
razlozi iz članka 421. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom
postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH
i 123/08 - ispr. - proč. tekst - u nastavku teksta: ZPP) za ponavljanje pravomoćno završenog postupka, jer tuženiku propuštanjem dostave nije bila dana mogućnost raspravljanja pred
sudom.
S pravom žaliteljica osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke suda prvog stupnja, ukazujući u ovom dijelu na
nepotpunost činjeničnog stanja pa s tim u svezi i pogrešne primjene materijalnog prava.
Naime, u smislu odredbe članka 421. stavak 1. točka 2.
ZPP-a, postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen
može se, na prijedlog stranke, ponoviti ako stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije bila
dana mogućnost raspravljanja pred sudom pri čemu se, sukladno odredbi članka 423. stavak 1. točka 2. istog Zakona, u tom
slučaju prijedlog za ponavljanje postupka podnosi u roku 30
dana od dana kad je odluka dostavljena stranci.
Utoliko je pogrešno pravno stajalište žaliteljice da ovaj rok
za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka treba teći od
dana saznanja za odluku u postupku čije se ponavljanje zahtijeva.
Naime, rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, zbog toga što stranci nezakonitim postupanjem nije
bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom, počinje teći od
dana kad je odluka stranci dostavljena, u smislu odredbe članka
423. stavak 1. točka 2. ZPP-a, a ako odluka stranci ne bi bila
dostavljena, ona nije postala ni pravomoćna, pa se u odnosu na
nju postupak i ne može ponoviti.
Međutim, zbog pogrešnog pravnog stajališta sud prvog
stupnja ne utvrđuje trenutak kad je podnositelj prijedloga zaprimio odluku u postupku čije se ponavljanje zahtijeva pa je
utoliko, u ovom dijelu odlučno činjenično stanje u svezi s ocjenom pravodobnosti prijedloga tuženika za ponavljanje postupka, ostalo nepotpuno utvrđeno.
Pritom se može navesti da u situaciji kad odluka ne bi bila
dostavljena strankama nema mjesta primjeni odredaba kojima
se regulira podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka jer
on nije ni počeo teći. Naime, ako odluka stranci nije dostavljena, nije postala ni pravomoćna, pa se u odnosu na nju postupak
i ne može ponoviti.
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
vlasničkopravni odnosi
Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur.
Zaštita prava vlasništva vlasničkom
tužbom radi povrata stvari
1. dio
- pravni položaj vlasnika i posjednika stvari –
ALEN GOLUB, dipl. iur., sudac
Općinskog suda u Koprivnici
1. Uvod
U postupcima zaštite prava vlasništva, vlasničkom tužbom radi povrata
stvari sudjeluju vlasnik stvari, koji postavlja zahtjev za zaštitu svojega prava
vlasništva i predaju posjeda stvari (vindikacijski zahtjev) te osoba koja nije
vlasnik, a u pravilu je posjednik stvari,
protiv kojega se postavlja zahtjev za zaštitu prava vlasništva, odnosno povrat
stvari, i drugi sporedni zahtjevi. Njihov položaj u postupcima radi zaštite
prava vlasništva nije jednoznačan, već
svaki od njih ima specifična prava i obveze koja proizlaze iz njihovog odnosa
prema stvari koja je objekt zaštite prava
vlasništva, a osobito poštenja ili nepoštenja posjeda.
ili pogoršanja stvari,6 a istu takvu ovlast
na predaju stvari ima i predmnjevani
vlasnik,7 koji ne mora dokazati vlasništvo stvari, već jaču pravnu osnovu posjeda stvari prema posjedniku.
Međutim, pravni položaj posjednika
glede glavnog i sporednih zahtjeva kod
vlasničke tužbe radi povrata stvari nije
jednak, a ovisi o tome je li posjednik pošten ili nepošten.
Vlasnik stvari, odnosno tužitelj kod
prave vlasničke tužbe, da bi uspio u
parnici, treba dokazati vlasništvo stvari,
identitet stvari te tuženikov posjed te
stvari8.
Kad je tužitelj predmnijevani vlasnik,
tada treba umjesto vlasništva stvari dokazati pravni temelj i istinit način stjecanja posjeda stvari,9 prema osobi koja
stvar posjeduje bez pravnog temelja ili
na slabijem pravnom temelju, odnosno treba dokazati činjenice na temelju
kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo koje se odnose na pravni temelji i
istiniti način stjecanja posjeda stvari te
činjenice o kojima ovisi predaja stvari,
a to su:
- da je stvar u posjedu tuženika bez
pravne osnove ili na slabijoj pravnoj
osnovi od tužiteljeve, zbog toga što mu
je posjed nepošten ili nezakonit, ili
- što tuženik posjednik ne može
označiti svog prednika, ili
- što tuženik posjednik može označiti samo sumnjivog prednika, ili
- da je tuženik stekao stvar besplatno,
a tužitelj naplatno10.
U članku uvodno prikazujemo
mjesto i ulogu zaštite prava
vlasništva putem vlasničke tužbe
radi povrata stvari i normativne
okvire zaštite prava vlasništva te
posebno analiziramo zakonske
odredbe koje uređuju institut
prava vlasničke tužbe i tužbe
2.Općenito o institutu
vlasničke tužbe
predmnijevanog vlasnika radi
U sustavu zaštite prava vlasništva
povrata stvari. Analiziramo položaj
u
građanskopravnom
smislu, ZV2 trastranaka u postupku u povodu
dicio-nalno razlikuje četiri tužbe za
vlasničke tužbe, odnosno pravni
zaštitu prava vlasništva. To su: prapoložaj vlasnika i posjednika stvari, va vlasnička tužba za povrat stvari (rei
čl. 162.-165. ZV-a), tužnastao posjedovanjem tuđe stvari. vindicatio,
ba predmnijevanog vlasnika za povrat
Pritom razlikujemo pravni položaj stvari (actio publiciana, čl. 166. ZV-a),
poštenog i nepoštenog posjednika vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria, čl. 167. st. 1.
stvari te njihova prava i obveze
ZV-a), tužba predmnijevanog vlasniprema vlasniku stvari.
ka za prestanak uznemiravanja (actio
Zaključno uspoređujemo odredbe negatoria, čl. 167. st. 4. ZV-a). Osim
navedenih tužbi za zaštitu prava vlaobveznog prava koje se odnose
sništva, ZV poznaje i tužbe za zaštitu
na institut stjecanja bez osnove
prava vlasništva od nevaljanih upisa u
zemljišne knjige prema pravilima zeuporabom tuđe stvari u svoju
3.Aktivna legitimacija
mljišnoknjižnog prava (čl. 168. ZV-a),
korist i odredbe stvarnog prava
Vlasničku tužbu za povrat stvari,
a radi se o brisovnoj i kvazibrisovnoj
tužbi2 te tužbama za ispravak upisa osim individualnog vlasnika, pod odrekoje uređuju pravni položaj
uređenim odredbama ZZK-a3, ali na- đenim pretpostavkama mogu podnijeti
poštenog i nepoštenog posjednika vedene
se tužbe ne odnose na zaštitu svi suvlasnici stvari, zajednički vlasnituđe stvari, budući da se u oba
prava vlasništva od oduzimanja posje- ci, etažni vlasnik, prethodni i potonji
da stvari u kojem dolazi od specifičnog vlasnik te fiducijar i fiducijant.
slučaja radi o odnosu vlasnika i
pravnog položaja vlasnika i posjedniSuvlasnici stvari mogu samo zajedposjednika stvari koji je nastao
ka stvari, već na zaštitu od nevaljanih nički zahtijevati od posjednika koji nije
radi posjedovanja i korištenja tuđe upisa u zemljišne knjige, pa ne će biti suvlasnik predaju stvari u posjed, a jedan
predmet razmatranja u ovom članku. od suvlasnika može zahtijevati predaju
stvari.
Prava vlasnička tužba za povrat stvari je stvari samo kad bi bio ovlašten od ostaU članku analiziramo i sudsku
tužba kojom vlasnik stvari od posjedni- lih suvlasnika prema pravilima obveznog
praksu domaćih sudova i
ka nevlasnika zahtijeva predaju stvari u prava koja se primjenjuju kod nedjeljivih
posjed,4 a uz takav glavni zahtjev može obveza s više vjerovnika11.
Europskog suda za ljudska
zahtijevati od posjednika nevlasnika
Zajednički vlasnici također mogu
prava koja je vezana uz zaštitu
i predaju plodova ili drugih koristi od svi zajedno podnijeti vlasničku tužbu
prava vlasništva i pravni odnos
stvari5 te naknadu štete zbog propasti radi povrata stvari prema trećem koji
vlasnika i posjednika stvari, koje
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar.
Čl. 165. st. 1. ZV-a.
je pitanje bît ovog članka. Članak
nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73700, 114/01,
79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09).
Čl. 166. ZV-a.
objavljujemo u dva dijela, a
Vidjeti Kontrec, Damir, Tužbe zemljišnoknjižnog praČl. 162. st. 1. ZV-a.
nastavak možete pročitati u
va, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne
Čl. 166. st. 1. ZV-a.
prakse, Godišnjak 14, Opatija, 2007.; Golub, Alen,
sljedećem broju lista.
Brisovna i kvazibrisovna tužna, Informator, br. 6026
»Kad je u postupku utvrđen redoslijed pravnog sljed1
6
7
2
8
9
10
od 7. prosinca 2011.
3
Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96,
68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i
126/10 - Odluka USRH).
4
»Nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja vlasnika, suposjednika nekretnine za predaju u posjed nekretnina prema nevlasnicima, suposjednicima jer tužitelji
također suposjeduju nekretninu pa su trebali od
tuženika zatražiti predaju nekretnine u isključivi posjed …«, ŽS u Koprivnici, Gž-614/10-3 od 13. srpnja
2010. (izvorno).
5
Čl. 164. st. 1. ZV-a.
ništva vlasništva predmetnog stana od prvog vlasnika do tužitelja, a tuženici nisu ni stavljali prigovor
da bi bili vlasnici istog stana, odnosno da imaju jače
ili bar jednako pravo na posjed stana, onda i pretpostavljeni vlasnik stvari ima jače pravo na posjed i
nije dužan svoje vlasništvo dokazivati, već je dovoljno da dokaže činjenice na temelju kojih je njegovo
vlasništvo predmnijevano i činjenice od kojih ovisi
utemeljenost njegovog zahtjeva prema posjedniku
stvari, kako je to propisano odredbom čl. 166. st. 4.
ZV.«, VSRH, Rev-889/04-2 od 27. listopada 2004.,
http://sudskapraksa.vsrh.hr
Čl. 46. st. 2. ZV-a.
11
nije zajednički vlasnik, jer je »zajedničar
ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti
glede zajedničke stvari jedino zajedno
sa svim ostalim zajedničarima«, a samostalno bi zajednički vlasnik mogao podnijeti vlasničku tužbu jedino kad bi na to
bio ovlašten odredbama ZV-a ili drugog
zakona ili prema sporazumu s drugim
zajedničarima12.
Etažni vlasnik može podnijeti vlasničku tužbu samo glede svojega posebnog (etažnog) dijela nekretnine, jer prema posebnom dijelu nekretnine ima sve
vlasničkopravne ovlasti kao individualni
(pojedinačni) vlasnik stvari.
Prethodni vlasnik može podnijeti
vlasničku tužbu protiv posjednika jer
je prijenosom prava vlasništva postao
vlasnik stvari do ispunjenja uvjeta ili
isteka roka koji je ugovoren između
prethodnog i potonjeg vlasnika13. Stoga, prethodni vlasnik ima pravo štititi
svoje pravo vlasništva dok traje njegovo
prethodno vlasništvo, a ako bi tijekom
parničnog postupka, prestalo njegovo
prethodno pravo vlasništva, istekom
roka ili ispunjenjem uvjeta, prethodnom vlasniku trebalo bi priznati aktivnu legitimaciju, s tim da bi tužbeni zahtjev trebao usmjeriti na predaju stvari
potonjem vlasniku, prema nalogu prethodnog vlasnika. Potonji vlasnik može
podnijeti vlasničku tužbu za povrat
stvari od kada je stekao vlasništvo stvari istekom roka ili ispunjenjem uvjeta, ako je ograničenje prava vlasništva
ugovoreno erga omnes, odnosno, ako je
vlasništvo ograničeno inter partes, od
kada mu prethodni vlasnik vrati vlasništvo stvari.
Potonji vlasnik ne bi s uspjehom mogao zahtijevati povrat stvari od prethodnog vlasnika, ako bi se prethodni vlasnik
nalazio u posjedu stvari prije ispunjenja
uvjeta ili isteka roka, jer prethodni vlasnik stvar posjeduje na temelju svojega
prava vlasništva, a potonji vlasnik će
postati punopravni vlasnik tek ispunjenjem uvjeta ili istekom roka. Ovdje se
ne ulazi u možebitnu posjedovnu zaštitu
koju bi mogao ishoditi potonji vlasnik u
odnosu na prethodnog vlasnika, jer kod
posjedovne zaštite nije odlučujuće pravo
na posjed, niti vlasništvo, već posljednji
mirni posjed.
12
Čl. 59. st. 1. ZV-a.
13
Čl. 34. st. 4. ZV-a.
14
Otkako je institut fiducijarnog osiguranja uveden
u hrvatski pravni sustav Ovršnim zakonom iz 1996.
(Nar. nov., br. 57/96), polazi od pretpostavke da je
fiducijarno osiguranje bezuvjetan prijenos stvari, odnosno prava u svrhu osiguranja, fiducijarno
(preneseno) vlasništvo je bezuvjetno, neograničeno
i približava se onom vlasništvom koje nije stečeno
radi osiguranja tražbine. Nakon Novele OZ-a iz
2003., institut fiducijarnog osiguranja prema OZ-u,
nastojalo se uskladiti s odredbama ZV-a o osiguranju prijenosom prava vlasništva stvari (čl. 34. ZV-a).
Polazilo se od pretpostavke da vlasništvo stečeno u
svrhu osiguranja nije neograničeno i bezuvjetno, već
je naprotiv, uvjetovano osiguranjem novčane tražbine, kao prethodno, a vlasništvo fiducijanta na predmetu osiguranja također je ograničeno kao potonje
vlasništvo.
Nastavak na 6. stranici
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
vlasničkopravni odnosi
Uredila Davorka Foretić, dipl. iur.
Zaštita prava vlasništva vlasničkom
tužbom radi povrata stvari
Pravna priroda zahtjeva
Nastavak sa 5. stranice
Fiducijar ima pravo zahtijevati predaju posjeda stvari jer je na temelju sporazuma o fiducijarnom osiguranju stekao punopravno pravo vlasništva stvari
koja je predmet osiguranja14. Međutim,
ako je između fiducijara i fiducijanta
ugovoreno da stvar ostaje u posjedu
fiducijanta, što se, u pravilu, ugovara,
aktivnu legitimaciju za podnošenje vlasničke tužbe radi povrata stvari trebalo
bi priznati, ne samo fiducijaru, već i
fiducijantu, s tim da bi u tom slučaju
fiducijar mogao zahtijevati samo da se
stvar preda u posjed fiducijantu15 jer je
sporazumom o fiducijarnom osiguranju
na posjed stvari ovlašten fiducijant, a ne
fiducijar16.
4.Pravni položaj vlasnika
stvari
Vlasnik stvari ima pravo na posjed
stvari, a takvo pravo vlasnika izvire iz
zakona, pri čemu vlasnik ima pravo iz
svog posjeda isključiti druge osobe17. Da
bi vlasnik stvari doista mogao zaštititi
svoje pravo vlasništva i ishoditi predaju
posjeda stvari u parničnom postupku,
mora protiv posjednika podnijeti vlasničku tužbu koja sadržava vindikacijski
zahtjev, dakle zahtjev za predaju posjeda
stvari tužitelju, odnosno vlasniku stvari
ili osobi koju vlasnik odredi18.
Pravo vlasnika na podnošenje prave vlasničke tužbe za predaju stvari ne
zastarijeva, ako zakonom ne bi bilo što
drugo određeno (čl. 161. st. 2.).
Vlasničku tužbu ne bi mogla s
uspjehom podnijeti osoba koja je otuđila stvar u svoje ime, dok ta stvar još
nije bila njezina, a poslije ju je stekla
u vlasništvo19. Također, vlasničku tužbu ne bi mogle podnijeti osobe koje su
ovlaštene samo na posjed stvari, ali nisu
vlasnici stvari kao što su najmoprimci,
zakupnici, ovlaštenici prava zadržanja.
Pravu vlasničku tužbu ima pravo podnijeti i vlasnik koji je posredni posjednik, ali nije neposredni posjednik, jer
bez obzira na svoj posredni posjed vlasnik ima pravo zahtijevati predaju stvari
u neposredan posjed.
Vlasnik stvari, kao tužitelj u parnici,
u povodu vlasničke tužbe treba dokazati svoje vlasništvo stvari čiju predaju
zahtijeva od tuženika. Kad se radi o ne15
Vlasnik ima pravo tražiti predaju stvari njemu ili
»osobi koju odredi«, vidjeti čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1.
ZV-a.
»Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova, a pozivom na odredbu iz čl.
275. st. 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99
i 42/00 - u nastavku teksta: OZ), koji je bio na snazi u
vrijeme sklapanja Sporazuma, da su predmetne nekretnine na Fond za razvoj i zapošljavanje Z. samo
uvjetno prenesene u svrhu osiguranja, a da je tužitelj
zadržao pravo korištenja, što znači i pravo na posjed
navedenih nekretnina.«, VSRH, Rev -1339/07-2 od 9.
prosinca 2008., http://sudskapraksa.vsrh.hr.
16
17
Čl. 30. st. 1. i 2. ZV-a.
Vlasnik može zahtijevati da se stvar preda u posjed
trećoj osobi, a ne njemu jer ga ZV u čl. 164. st. 1. i čl.
165. st. 1. na to ovlašćuje. Naime, prema čl. 30. st. 1.
ZV-a, vlasnik ima pravo činiti sa svojom stvari što ga
je volja, u granicama dopuštenim zakonom, pa tako
ima pravo odrediti da se stvar preda trećoj osobi u
posjed. Tužitelj uz zahtjev za predaju stvari ne mora
isticati deklaratorni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stvari jer je pitanje vlasništva, ako je sporno,
prethodno pitanje u parničnom postupku, a teret
dokaza je na tužitelju.
18
Čl. 161. st. 3. ZV-a.
19
kretninama upisanim u zemljišne knjige
ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike, vlasnik će pravo vlasništva
moći dokazati izvatkom iz zemljišnih
knjiga ili drugih javnih upisnika koji
su javne isprave i predmnijeva se da su
podaci u takvim ispravama istiniti, uz
mogućnost dokazivanja suprotnog. Kad
su predmet vlasničke tužbe pokretnine,
vlasnik će morati dokazati način stjecanja pokretnine, odnosno je li pokretninu stekao izvorno ili izvedeno od druge
osobe.
Vlasnik mora u parnici u povodu
vlasničke tužbe dokazati identitet stvari
čiju predaju u posjed zahtijeva. Identitet stvari vlasnik mora dokazati tako da
»stvar koju zahtijeva opiše po njezinim
osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari«20. Vlasnik, stoga, ne može
zahtijevati predaju stvari kao što su gotov novac pomiješan s drugim gotovim
novcem, vrijednosne papire na donositelja pomiješane s istovrsnima, ako ne
postoje okolnosti iz kojih tužitelj ipak
može dokazati svoje pravo vlasništva
i iz kojih je tuženik morao znati da
tu stvar ne smije prisvojiti. Generične
stvari ne mogu biti predmet vlasničke
tužbe, osim ako generične stvari nisu
individualizirane tako da ih se može
nesumnjivo razlikovati od drugih takvih generičnih stvari.
Osim svojega prava vlasništva, vlasnik stvari mora dokazati da se individualno određena stvar čiji je tužitelj
vlasnik i povrat koje traži, nalazi u tuženikovom posjedu. Kad se stvar nalazila
u tuženikovom posjedu, ali je najkasnije
do zaključenja glavne rasprave propala,
tada tužitelj ne može zahtijevati predaju posjeda stvari, već naknadu štete te
bi u takvom slučaju trebalo dopustiti
preinaku tužbe, pod pretpostavkom
da se u vrijeme podnošenja tužbe stvar
nalazila u tuženikovom posjedu. Kad je
stvar propala prije podnošenja tužbe, a
nalazila se u tuženikovom posjedu, tužitelj tada uopće ne bi s uspjehom mogao podnijeti tužbu za predaju stvari,
već zahtijevati samo naknadu štete od
posjednika.
Vlasnik ima pravo zahtijevati predaju stvari u posjed od posjednika koji
taji pred sudom da posjeduje stvar, ako
vlasnik dokaže da je posjednik posjeduje,
pa već samo zbog toga mora predati tu
stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar natrag zahtijeva vlasničkom
tužbom21, pod pretpostavkom da dokaže
svoje pravo vlasništva stvari.
Vlasnik ima pravo od posjednika koji
tvrdi da posjeduje neku stvar, a ne posjeduje je, pa time vara tužitelja, zahtijevati
naknadu štete koja iz toga proizlazi (čl.
162. st. 3. ZV-a).
Vlasnik stvari, također ima pravo
od tuženika koji je stvar posjedovao pa
je posjed napustio nakon što mu je dostavljena tužba, zahtijevati predaju i kad
se ne bi htio držati pravoga posjednika,
odnosno treba mu nadoknaditi punu
vrijednost stvari (čl. 162. st. 4. ZV-a).
20
21
Čl. 162. st. 2. ZV-a.
SANDRA MARKOVIĆ,
viša ustavnosudska savjetnica
u Ustavnom sudu Republike
Hrvatske
Ustavni sud donio 12. lipnja
2012. Odluku, broj U-III-539/2008,
objavljenu u Narodnim novinama,
broj 75 od 6. srpnja 2012., u
kojoj se očitovao o pravnoj
prirodi zahtjeva za isplatu
nepodmirenog iznosa članarine,
o čemu autorica piše u ovom
članku. U više svojih odluka
Ustavni sud odlučivao je o tome.
Stoga je, u ovom konkretnom
predmetu, Ustavni sud dao
odgovor na pitanje je li redoviti
sud učincima interpretacije pravila
o nadležnosti parničnog suda (čl. 1.
ZPP-a) š što je za posljedicu imalo
odbacivanje tužbe podnositeljice
u konkretnom slučaju - doveo do
povrede ustavnog i konvencijskog
prava podnositeljice na pristup
sudu, jednog od bitnih aspekta
prava na pravično suđenje
zajamčeno člankom 29. stavak 1.
Ustava i člankom 6. Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda. Naime, sama činjenica
da je podnositeljica imala pravnu
mogućnost podnošenja žalbe
sudu ne dovodi nužno, sama po
sebi, do ispunjenja pretpostavki
koje proizlaze iz članka 29. stavak
1. Ustava i članka 6. Konvencije.
Važno stajalište koje je Ustavni sud
ponovio i u ovoj Odluci jest da je, u
konkretnom slučaju odbacivanjem
tužbe, primjenjujući odredbe
koje se odnose na stegovnu
odgovornost člana Komore,
Županijski sud u Z. pogrešno
interpretirao pravila o nadležnosti
parničnog suda, što je dovelo do
povrede prava podnositeljice na
pristup sudu.
1. Uvodno
U nekoliko ustavnosudskih predmeta
postavilo se pitanje pravne prirode zahtjeva za isplatu nepodmirenog iznosa
članarine u Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu (u nastavku
teksta: Komora). Odgovor na to pitanje Ustavni sud dao je u Odlukama, br.
U-III-539/2008 i br. U-III-4188/2008
od 12. lipnja 2012.1
2.Stajalište Općinskog
i Županijskog suda
Odlukom, br. U-III-539/2008, Ustavni je sud ukinuo rješenje Županijskog suda
u Z., br. Gž-3250/05 od 18. rujna 2007.2
i predmet vratio na ponovni postupak.
Navedenim rješenjem Županijskog suda
od 18. rujna 2007., ukinuta je presuda
Općinskog suda u Z., br. P-2006/05 od
5. svibnja 2005. i odbačena tužba podnositeljice – Komore.
Prvostupanjskom presudom ukinut je
platni nalog sadržan u rješenju Općinskog
suda u Z., br. Ovrv-30902/03 od 12. siječnja 2004. kojim je tuženoj naloženo da
podnositeljici, na ime neplaćene članarine, isplati određeni novčani iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom
i trošak ovršnog postupka, te je odbijen
zahtjev podnositeljice za naknadu parničnog troška. Podnositeljica je (tada ovrhovoditeljica) protiv tužene (tada ovršenice)
Općinskom sudu u Z. podnijela prijedlog
za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave
radi prisilne naplate iznosa nepodmirene
članarine te je 12. siječnja 2004. doneseno rješenje o ovrsi, br. Ovrv-30902/03. U
povodu prigovora ovršenice, rješenje o
ovrsi stavljeno je izvan snage, ukinute su
provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
Presudom, br. P-2006/05 od 5. svibnja 2005. prvostupanjski je sud u cijelosti
ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o
ovrsi, s obrazloženjem da Zakon o Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u
graditeljstvu (Nar. nov., br. 47/98) jasno
i nedvosmisleno uređuje situaciju kad
članu Komore miruje članstvo. Nadalje,
da za vrijeme mirovanja članstva ovlaštenom arhitektu, odnosno ovlaštenom
inženjeru, miruju i sva prava i obveze
koje proizlaze iz članstva u Komori. S
obzirom na činjenicu da Zakon ne radi
razliku između pojedinih obveza članova
Komore već jasno navodi da za vrijeme
mirovanja članstva članovima miruju sve
obveze, Općinski je sud mišljenja da tu
pripada i ta obveza.
U osporenom rješenju Županijski
sud navodi da, budući da tužitelj u ovom
predmetu zahtijeva isplatu neplaćenih
članarina, koja predstavlja materijalnu
obvezu tuženika koja proistječe iz članstva u Komori (čl. 82. t. 28. Statuta), što
nije imovinskopravni zahtjev o kojem je
nadležan odlučivati parnični sud (čl. 1.
ZPP-a), nisu bile ispunjene pretpostavke za pokretanje postupka pred sudom,
te je temeljem članka 16. stavak 1. i članka 354. stavak 2. točka 2. ZPP-a valjalo,
1
Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 75/12 i na www.usud.
hr
2
Isto stajalište i u Odluci Ustavnog suda, br. U-III-4188/2008
od 12. lipnja 2012., objavljenoj na www.usud.hr
Čl. 162. st. 2. ZV-a.
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
ustavno pravo
a za isplatu nepodmirenog duga članarine
odlučujući o žalbi tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu (čl. 369. st.
2. ZPP-a), što je za žalitelja (donošenje
procesne odluke o odbacivanju tužbe)
povoljnije nego ukidanje rješenja o ovrsi.
3.Stajalište Ustavnog suda
Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe,
Ustavni je sud kao mjerodavne naveo članak 1. Zakona o parničnom postupku (u
nastavku teksta: ZPP)3, članak 18. stavak
2. Zakona o sudovima4, te članak 29. Statuta Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu5 (u nastavku teksta:
Statut)6.
I u ovoj je Odluci Ustavni sud posebno napomenuo da nije zadaća Ustavnog
suda preuzeti ulogu sudova, koji su prvi
pozvani interpretirati zakone. To se osobito tiče interpretacije zakonskih pravila
postupovne prirode, kao što su pretpostavke za podnošenje pravnih sredstava.
Zadaća Ustavnog suda ograničena je na
ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih
sloboda. Stoga kad ispituje možebitnu
povredu ustavnog prava na pristup sudu,
Ustavni je sud istaknuo da on ne smije
svojim tumačenjem mjerodavne zakonske odredbe zamijeniti tumačenje koje je
dao Županijski sud u Z., osim ako, i u
mjeri u kojoj, utvrdi da je ono »flagrantno i očito arbitrarno« te prouzročuje povredu Ustava7.
Slijedom navedenog, samo po sebi u
konkretnom ustavnosudskom postupku nije bila prijeporna činjenica da je u
nekom sudskom postupku sud otklonio
svoju nadležnost za odlučivanje u predmetu i odbacio tužbu. Prijeporno, prema
stajalištu Ustavnog suda, može biti koliko
je u takvom slučaju stvarna i djelotvorna
zaštita prava pod uvjetima kojima je pravo na pristup sudu ograničeno.
3.1.Pravo na pristup sudu
Pred Ustavni sud se, stoga, postavilo
pitanje je li sud učincima interpretacije
pravila o nadležnosti parničnog suda (čl.
1. ZPP-a), što je za posljedicu imalo odbacivanje tužbe podnositeljice u konkretnom slučaju, doveo do povrede ustavnog
i konvencijskog prava podnositeljice na
pristup sudu, jednog od bitnih aspekta prava na pravično suđenje zajamčeno
člankom 29. stavak 1. Ustava i člankom
3
Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92,
112/99, 88/01 i 117/03).
4
Zakon o sudovima (Nar. nov., br. 150/05, 16/07, 113/08,
153/09, 116/10 i 27/11).
5
Statut Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (Nar. nov., br. 40/99).
6
Članak 1. ZPP-a glasi:
»Ovim se Zakonom uređuju pravila postupka na temelju
kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim
pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i
obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim,
imovinskim i drugim građansko-pravnim sporovima,
ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da
u njima sud rješava po pravilima kojeg drugog postupka.«
Članak 18. Zakona o sudovima glasi:
»(...)
(2) Općinski sudovi rješavaju u svim predmetima iz članka 3. stavka 2. ovoga Zakona koji nisu stavljeni u djelokrug nekoga drugog suda ili javnog bilježnika.
(...).«
Članak 29. Statuta glasi:
»Ovlašteni arhitekt i ovlašteni inženjer dužni su plaćati
Komori članarinu i ostala davanja koje utvrde tijela Komore i razrede.«
7
Vidjeti presudu Europskog suda u predmetu Kononov
protiv Lativije, § 108.
6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda (u nastavku teksta:
Konvencija).
U konkretnom slučaju, predmet spora
među strankama bio je zahtjev podnositeljice za isplatu iznosa nepodmirene
članarine u utuženom razdoblju. Između
stranaka nije bilo sporno da je tužena upisana u Imenik ovlaštenih arhitekata s 19.
listopadom 1999.
Ustavni je sud primijetio da je o pravima podnositeljice odlučio neovisni i
nepristrani sud prvog stupnja. Nadalje,
Ustavni je sud primijetio da je podnositeljica u konkretnom slučaju imala pristup Županijskom sudu u Z., ali samo
do stupnja utvrđenja da se tužba podnositeljice odbacuje zbog toga što predmet
spora, zahtjev za isplatu neisplaćenog
duga članarine, ne predstavlja imovinskopravni zahtjev o kojem bi bio dužan
odlučivati parnični sud, u smislu članka
1. ZPP-a.
Stajalište je Ustavnog suda da sama činjenica da je podnositeljica imala pravnu
mogućnost podnošenja žalbe sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja
pretpostavki koje proizlaze iz članka 29.
stavak 1. Ustava i članka 6. Konvencije.8
I dalje ostaje utvrditi je li stupanj tog pristupa dostatan stranci osigurazi »pravo na
sud« sa stajališta načela vladavine prava u
demokratskom društvu.
Istovjetno stajalište u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije zastupa Europski sud. On opetovano ističe da su
pravila koja uređuju formalne »korake«
koji se moraju poduzeti pri podnošenju
pravnog sredstva, usmjerena na osiguranje »pravilnog upravljanja pravdom«
(proper administration of justice), osobito
pravne sigurnosti (legal certainty).
Polazeći od sadržaja članka 1. ZPP-a
i članka 18. stavak 2. Zakona o sudovima, Ustavni je sud naveo da je Općinski
sud nadležan, između ostalog, odlučivati u građanskopravnim sporovima
koji nisu stavljeni u djelokrug nekoga
drugog suda ili javnog bilježnika. Nadalje, polazeći od sadržaja članka 29. Statuta, Ustavni sud našao je razvidnim da
su članovi podnositeljice dužni Komori
plaćati članarinu i ostala davanja koje
utvrde tijela Komore.
Ustavni je sud također primijetio da
je u obrazloženju osporenog rješenja Županijski sud u Z. pošao od interpretacije
članka 81. i 84. Statuta podnositeljice koji
se odnose na stegovnu odgovornost članova Komore za povrede dužnosti i ugleda
arhitekata ili inženjera. Međutim, navedenim odredbama nije regulirano pitanje
prisilne naplate dugovanog iznosa članarine, što je bio predmet spora o kojem je
odlučeno osporenim rješenjem. Naime,
ni Statut pa tako ni Zakon o Hrvatskoj
komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu ne sadržavaju odredbe o nadležnosti i postupku za slučaj prisilne naplate
dugovanog iznosa članarine. Ocjena
je Ustavnog suda da se stegovna odgovornost člana Komore zbog neplaćanja
članarine, za što je Statutom propisana
novčana kazna (čl. 84. st. 2. Statuta), ne
može poistovjetiti s postupkom prisil8
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr.,
14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10.
ne naplate dugovanog iznosa članarine
podnositeljici.
Ustavni sud također je primijetio da se
Županijski sud u Z. zbog zauzetog stajališta glede pravne prirode zahtjeva podnositeljice za isplatu nepodmirenog iznosa duga
članarine, nije uopće upuštao u odlučivanje o meritumu spora, odnosno o tome
postoji li zakonska, odnosno statutarna
obveza člana Komore na isplatu članarine
za vrijeme mirovanja članstva člana u Komori ili takva obveza člana ne postoji.
3.2.Praksa Vrhovnog suda
Republike Hrvatske
U svojoj je Odluci Ustavni sud napomenuo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekoliko svojih odluka donesenih u postupku prisilne naplate članarine
(primjerice, presuda Vrhovnog suda RH,
br. 1286/1993 od 6. prosinca 2004., zatim
presuda, br. Rev 2418/1993. od 12. listopada 2004., te presuda, br. Rev-708/00
od 10. rujna 2003.), meritorno odlučio o
tužbenim zahtjevima, prihvaćajući time
nadležnost parničnog suda da odlučuje u
pravnim stvarima glede prisilne naplate
članarine.9
4.Obveza na plaćanje
članarine
U Odluci, br. U-III-872/2009 od 4.
srpnja 2012. Ustavni je sud naveo da je
plaćanje članarine, kao obveza člana Komore, propisano člankom 37. Zakona o
Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u
graditeljstvu i člankom 29. Statuta Komore. U toj je Odluci Ustavni sud ocijenio da
budući da je tijekom postupka neosporno
utvrđeno da je podnositelj u utuženom
razdoblju bio član Komore, postoji i njegova obveza na plaćanje članarine.10
10
3.3.Ocjena Ustavnog suda
Ocjena je Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju odbacivanjem tužbe, primjenjujući odredbe koje se odnose na stegovnu odgovornost člana Komore, Županijski sud u Z. pogrešno interpretirao
pravila o nadležnosti parničnog suda,
što je dovelo do povrede prava podnositeljice na pristup sudu, zajamčenog
člankom 29. stavak 1. Ustava i člankom
6. Konvencije.
9
U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao okolnosti
da se navedeno stajalište mutatis mutandis ne bi moglo
primijeniti i u slučaju podnositeljice.
Županijski sud je u osporenoj presudi naveo:
»(...)
S tim u svezi pravilno prvostupanjski sud zaključuje da
eventualni interni dogovor tuženika s P. o plaćanju članarine u Komori za tuženika ne može imati učinka na odnos
tužitelja i tuženika. O takvom eventualnom dogovoru
(čije postojanje nije potvrdila niti P., koja je u postupku sudjelovala kao umješač) tužitelj nije bio obaviješten kako u
slučaju preuzimanja duga propisuje čl. 446. st. 1. Zakona
o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93,
3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO).
Pogrešno tuženik smatra da obveza plaćanja članarine
nije utuživa obveza, već da ista povlači samo stegovnu
odgovornost, sukladno odredbama Zakona o Komori.
Naime, tužiteljevim pristupanjem Komori i upisom u
imenik ovlaštenih inženjera u pogledu članarine koju je,
sukladno Statutu, kao član Komore dužan plaćati, između tužitelja i tuženika nastao je obvezno pravni odnos,
temeljem kojega tuženik odgovara za ispunjenje obveze
na plaćanje članarine. Činjenica što je neplaćanje članarine Statutom propisano kao stegovno djelo člana Komore nije od utjecaja na pravo Komore da potraživanje
članarine naplati prisilnim putem.
Pogrešno tuženik smatra da je prvostupanjski sud bio
dužan utvrditi postojanje uvjeta iz čl. 30. toč. 7. Zakona
o Komori. To stoga što iz navedene odredbe jasno proizlazi da do prestanka članstva u Komori ne dolazi po sili
zakona po ispunjenju propisanih uvjeta, već tek brisanjem iz imenika.
Uz navedeno, čl. 4. st. 6. Statuta propisuje dužnost člana
Komore koji prestane obavljati poslove na povrat iskaznice kojom se članstvo u Komori dokazuje.
K
ako tuženik neosporno nije tužitelju vratio iskaznicu,
niti je tijekom postupka uopće ponudio dokaze svojih
tvrdnji o prestanku članstva u Komori u bilo kojem trenutku tijekom utuženog razdoblja,akoo njegove tvrdnje
o prestanku članstva u Komori tijekom utuženog razdoblja nije moguće prihvatiti.
(...)«
iz naklade Novog informatora
KONVENCIJA ZA ZAŠTITU
LJUDSKIH PRAVA I
TEMELJNIH SLOBODA
Opseg: Format: Uvez: Šifra: Cijena: Novi informator d.o.o.
Kneza Mislava 7, 10000 Zagreb,
Telefon: 01/4555 454 ; Telefaks: 4612 553
www.novi-informator.net
268 str.
17x24 cm
tvrdi
04990001
160,00 kn
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
javna nabava
Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur.
Pružanje odvjetničkih usluga javnim naručiteljima
u skladu s novim propisima o javnoj nabavi
DANIJEL STANKOVIĆ, odvjetnik
u Zagrebu
Odvjetničke usluge obuhvaćene
su pravnim uslugama koje su
izrijekom navedene u Dodatku
II.B Zakona o javnoj nabavi
(Nar. nov., br. 90/11). O postupku
javne nabave tih usluga pišemo
u ovom članku, uspoređujući taj
postupak javne nabave s onim
koji je bio propisan prije važećim
Zakonom o javnom nabavi
(Nar. nov., br. 110/07 i 125/08).
79121000-8 Savjetodavne usluge na
području autorskih prava
(copyright consultancy services)
79121100-9 Savjetodavne usluge na
području autorskih prava
na programsku podršku
(software copyright consultancy
services)
79130000-4 Usluge pravnog
dokumentiranja i ovjeravanja
(legal documentation and
certification services)
79131000-1 Usluge dokumentiranja
(documentation services)
79132000-8 Usluge ovjeravanja
(certification services)
79132100-9 Usluge ovjeravanja
elektroničkog potpisa
(electronic signature
certification services)
79140000-7 Usluge pružanja pravnih
savjeta i informacija (legal
advisory and information
services)
Otuda proizlazi da su i odvjetničke usluge, bez obzira na njihovu specifičnost pružanja, obuhvaćene propisima o javnoj nabavi.
1. Uređenje u starom Zakonu
1.1.Poseban postupak javne
nabave
P
ravne usluge izrijekom su navedene u Dodatku II.B Zakona o javnoj
nabavi (Nar. nov., br. 90/11) koji je
stupio na snagu 1. siječnja 2012. te obuhvaćaju referentne brojeve od 79100000-5
do 79140000-7 Jedinstvenog rječnika javne
nabave (Common Procurement Vocabulary CPV)1, a to uključuju sljedeće usluge:
79100000-5 Pravne usluge (legal services)
79110000-8 Usluge pravnih savjeta i
stupanja (legal advisory
andepresentation services)
79111000-5 Usluge pravnih savjeta (legal
advisory services)
79112000-2 Usluge pravnog zastupanja
(legal representation services)
79112000-3 Usluge zastupanja dionika
(stakeholders representation
services)2
79120000-1 Savjetodavne usluge na
području patenata i autorskih
prava (patent and copyright
consultancy services)
1
2
Stari Jedinstveni rječnik javne nabave objavljen je kao dio
Uredbe o uvjetima primjene Jedinstvenog rječnika javne
nabave (CPV) (Nar. nov., br. 13/08). Stari Rječnik zamijenjen
je novim Rječnikom s novim referentnim brojevima koji su
navedeni u Dodatku II.B novog Zakona. Novi Rječnik CPV
objavljen je kao dio Pravilnika o primjeni jedinstvenog rječnika javne nabave (CPV) (Nar. nov., br. 6/12). Popis usluga
na engleskom jeziku preuzet je iz Uredbe (EZ), br. 2195/2002
Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. (Sl. l. EU,
L 340 od 16. prosinca 2002., L 329 od 17. prosinca 2003., L 330
od 18. prosinca 2003., L 74 od 15. ožujka 2008. i L 188 od 18.
srpnja 2009.).
To je nova usluga koja, dosad, nije bila navedena u starom
Jedinstvenom rječniku javne nabave. Upitno je koliko je riječ
»dionik« odgovarajući prijevod engleske riječi »stakeholder«.
U engleskom jeziku ta riječ, kao viši rodni pojam, uključuje
osnivače, članove društva i dioničare, ovisno o pravnom obliku poduzetnika, ali i radnike, vjerovnike te lokalnu zajednicu
u kojoj određeni poduzetnik djeluje i sl. Tu bi, s obzirom na navedeni engleski pojam, ali i njemački (Interessenvertretung) i
francuski (représentation des parties prenantes), naziv za tu
vrstu usluge, bilo bolje nazvati uslugom zastupanja interesnih skupina.
Pravne su usluge bile pokrivene i starim Zakonom o javnoj nabavi (Nar. nov.,
br. 110/07 i 125/08), no na njih se, kao i
sve usluge iz Dodatka II.B, primjenjivao
poseban pravni režim iz članka 96. Zakona, prema kojem su se na ugovor o javnim
uslugama iz Dodatka II.B primjenjivale
samo odredbe Zakona o odluci o početku
postupka javne nabave, objavama, tehničkim specifikacijama i pravnoj zaštiti.3 Drugim riječima, na njih se nisu primjenjivale
odredbe o različitim postupcima javne nabave: (a) otvorenom postupku javne nabave, (b) ograničenom postupku javne nabave,
(c) pregovaračkom postupku s prethodnom
objavom ili bez prethodne objave ili (d) natjecateljskom dijalogu.
1.2.Obavijest o početku postupka
javne nabave
U postupku nabave usluga iz Dodatka II.B, javni je naručitelj bio obvezatan u
Elektroničkom oglasniku javne nabave u
Narodnim novinama objaviti obavijest o početku postupka javne nabave koja je morala
sadržavati podatke o naručitelju, predmetu nabave, procijenjenoj vrijednosti nabave4, izvoru planiranih sredstava, zakonskoj
osnovi za provođenje postupka javne nabave, ovlaštenim predstavnicima naručitelja,
odgovornoj osobi te podatke o gospodarskom subjektu ili subjektima s kojima se namjerava sklopiti ugovor. Zakon je, također,
propisivao da se, ako je to moguće, ugovori
sklapaju s više gospodarskih subjekata u postupku koji odgovara načelu jednakog tretmana i zabrane diskriminacije.
1.3.Žalbeni postupak
U skladu s člankom 137. stavak 2. starog
Zakona, svaki gospodarski subjekt koji ima
3
Odluka DKOM-a od 29. srpnja 2011. u predmetu žalitelja,
odvjetnika M. G. iz Zagreba, protiv obavijesti o početku
postupka javne nabave za sklapanje ugovora o javnim
uslugama iz Dodatka II.B, predmet nabave: pravne usluge,
naručitelja P. d.o.o.
pravni interes za dobivanje ugovora o javnoj
nabavi bio je ovlašten izjaviti žalbu protiv
obavijesti o početku postupka javne nabave
za sklapanje ugovora o javnim uslugama iz
Dodatka II.B u roku deset dana, odnosno
u roku tri dana u postupcima nabave male
vrijednosti.5 Zbog suspenzivnog učinka iz
članka 138. stavak 2. starog Zakona, žalba
je sprječavala potpisivanje ugovora o javnoj
nabavi.
2.Uređenje u novom Zakonu
2.1.Alternativna mogućnost
posebnog ili redovitog
postupka
Novim Zakonom uvedena je mogućnost za naručitelje da provedu jedan od redovitih postupaka javne nabave ili poseban
postupak iz članka 44. novog Zakona koji
je nešto drukčiji od postupka iz članka 96.
starog Zakona.
2.2.Zahtjev za prikupljanje ponuda
Novi postupak iz članka 44. počinje
objavom zahtjeva za prikupljanje ponuda
na internetskim stranicama naručitelja ili
nekog drugog pružatelja takvih usluga (ne
u Elektroničkom oglasniku javne nabave),
koji mora biti dostupan najmanje 60 dana
od dana njegove objave. Istodobno, naručitelj može uputiti zahtjev za prikupljanje
ponuda određenom broju gospodarskih
subjekata prema vlastitom izboru, no u svakom slučaju ne manje od tri gospodarska
subjekta.
Zahtjev za prikupljanje ponuda mora
sadržavati naziv javnog naručitelja, opis
predmeta nabave i tehničke specifikacije,
procijenjenu vrijednost nabave, kriterij za
odabir ponude (najniža cijena ili ekonomski
najpovoljnija ponuda), uvjete i zahtjeve koje
ponuditelji trebaju ispuniti, ako ih ima, rok
za dostavu ponude (datum i vrijeme) koji
nije kraći od 15 dana, način dostavljanja ponude, adresu na koju se ponude dostavljaju, internetsku adresu ili adresu na kojoj se
može preuzeti dodatna dokumentacija ako
je potrebno, kontakt osobu, broj telefona i
e-mail adresu te datum objave zahtjeva na
internetskim stranicama.
Javni naručitelj u zahtjevu za prikupljanje ponuda može odrediti razloge isključenja,
kao i uvjete pravne i poslovne sposobnosti,
financijske sposobnosti te tehničke i stručne
sposobnosti koje ponuditelj mora ispuniti.
2.3.Donošenje odluke o odabiru
ponude
Nakon isteka roka za prikupljanje ponuda, javni naručitelj otvara zaprimljene
ponude, izrađuje zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda te odabire najpovoljniju ponudu,
sukladno utvrđenom kriteriju za odabir ponude. Sukladno članku 89. stavak 2. novog
Zakona, javni naručitelj nije obvezatan javno otvoriti ponude.
2.4.Objavljivanje prethodne
obavijesti o namjeri sklapanja
ugovora
Nakon odabira ponude, javni naručitelj
može, prema novom Zakonu, ali ne mora,
objaviti prethodnu obavijest o namjeri
sklapanja ugovora (čl. 59.) koja ima učinak
4
Prema starom Zakonu, procijenjenu vrijednost javne nabave nije se moralo objaviti dok je to, prema novom Zakonu,
obveza javnog naručitelja.
dostave odluke o odabiru, u smislu članka
96., te se od dana objave prethodne obavijesti računaju rokovi za podnošenje žalbe iz
članka 149. Zakona.
Naručitelj je obvezatan u prethodnoj
obavijesti navesti obrazloženje sklapanja
ugovora (Dodatak V. H t. 4b). Javni je
naručitelj obvezatan primijeniti rok mirovanja koji iznosi 15 dana od dana objave
prethodne obavijesti, odnosno 10 dana kod
nabave male vrijednosti.6 Ako javni naručitelj odluči ne objaviti prethodnu obavijest o
namjeri sklapanja ugovora, donosi odluku
o odabiru koju mora pojedinačno dostaviti
ponuditeljima. Naručitelj je i u tom slučaju
dužan primijeniti rok mirovanja. Odluka o
odabiru postaje izvršna nakon proteka roka
mirovanja i time nastaje ugovor o javnoj nabavi (čl. 99.).
2.5.Obavijest o sklopljenim
ugovorima
Prema članku 60. novog Zakona, javni
je naručitelj obvezatan za svaki sklopljeni
ugovor o javnoj nabavi poslati na objavljivanje obavijest o sklopljenom ugovoru, s
obrazloženjem sklapanja takvog ugovora
(Dodatak V. D, t. 14.b) najkasnije u roku
48 dana od dana sklapanja ugovora, no do
same objave ne mora doći. U slučaju ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B javni
naručitelj, naime, u obavijesti može navesti
da se ne slaže s objavljivanjem obavijesti (čl.
60. st. 3.).
2.6.Žalbeni postupak
U postupku sklapanja ugovora o javnim
uslugama iz Dodatka II.B velike vrijednosti,
žalba se izjavljuje u roku deset dana, odnosno u postupku nabave male vrijednosti u
roku pet dana, i to od dana objave prethodne obavijesti o namjeri sklapanja ugovora u
odnosu na sadržaj zahtjeva za prikupljanje
ponuda i dodatne dokumentacije ako postoji, postupak pregleda, ocjene i odabira
ponuda (čl. 149. st. 1.). Kad naručitelj nije
objavio prethodnu obavijest o namjeri sklapanja ugovora, žalba se izjavljuje u roku deset dana, odnosno pet dana od dana primitka odluke o odabiru ili poništenju u odnosu
na sadržaj zahtjeva za prikupljanje ponuda
i dodatne dokumentacije ako postoji, postupak pregleda, ocjene i odabira ponuda,
odnosno razloge poništenja (čl. 149. st. 2.).
U slučaju kad nije objavljen zahtjev za prikupljanje ponuda niti prethodna obavijest o
namjeri sklapanja ugovora, žalba se izjavljuje u roku 30 dana od dana objave obavijesti
o sklopljenom ugovoru u odnosu na odabir
postupka (čl. 149. st. 3.). U slučaju kad nije
objavljen zahtjev za prikupljanje ponuda
niti prethodna obavijest o namjeri sklapanja ugovora te naručitelj propusti objaviti
obavijest o sklopljenom ugovoru, žalba se
izjavljuje u roku 30 dana od dana saznanja
za takav ugovor, a može se izjaviti unutar
roka šest mjeseci od dana sklapanja ugovora
(čl. 149. st. 4. i čl. 151.).
5
Dosad je za usluge bio propisan prag od 300.000,00 kn koji će
sada biti zamijenjen europskim pragom koji, do pristupanja
u EU, utvrđuje uredbom Vlada RH, a tada će biti mjerodavni
pragovi koje objavljuje Europska komisija u Službenom listu
EU. Uredbom Vlade o objavama javne nabave (Nar. nov., br.
10/12) utvrđene su vrijednosti europskih pragova. Za usluge
iz Dodatka II.B Zakona, utvrđen je prag od 200.000 eura.
6
Rok mirovanja ne primjenjuje se ako je u postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B sudjelovao
samo jedan ponuditelj čija je ponuda, ujedno, i odabrana (čl.
98. st. 2.). U tom slučaju, odluka o odabiru postaje izvršna
dostavom ponuditelju.
8
male stranice
bine koju maloljetnik ili neka druga poslovno nesposobna osoba ima prema trećima su ograničenog dometa i razlikuju dvije
pravne situacije. Iako članak 239. stavak 1. ZOO-a kaže da zastara teče bez obzira na to imaju li maloljetnik ili druga poslovno nesposobna osoba zakonskog zastupnika, činjenica jest da
treba razlikovati situaciju kad te osobe imaju zakonskog zastupnika od situacije kad nemaju zakonskog zastupnika. Naime, u
hrvatskom pravu činjenica da je određeni pravni posao sklopila
poslovno nesposobna osoba koja nema zakonskog zastupnika,
za sobom povlači pravnu posljedicu ništetnosti tog pravnog posla. Iz navedenog jasno proizlazi da će se članak 239. ZOO-a,
u pravilu, primjenjivati u onim slučajevima kad maloljetnici i
druge poslovno nesposobne osobe imaju zakonskog zastupnika.
U slučajevima kad te osobe nemaju zakonskog zastupnika, u
pravilu ne će ni doći do zastare njihovih tražbina, jer će poslovi
koje su one sklopile biti ništetni. Stoga se odredbe članka 239.
ZOO-a mogu primijeniti kad maloljetnik ili druga poslovno
nesposobna osoba nema zakonskog zastupnika samo u slučaju
kad se radi o zakonom propisanim iznimkama od pravila, da
poslovna nesposobnost predstavlja razlog za ništetnost pravnog
posla. Tako je člankom 18. stavak 1. Zakona o radu (Nar. nov.,
br. 149/09 - u nastavku teksta: ZR) određeno da ako zakonski
zastupnik ovlasti maloljetnika s petnaest i starijeg od petnaest
godina za sklapanje određenog ugovora o radu, osim maloljetnika koji pohađa obvezatno osnovno obrazovanje, maloljetnik
je poslovno sposoban za sklapanje i raskidanje toga ugovora te
za poduzimanje svih pravnih radnji u svezi s ispunjenjem prava
i obveza iz toga ugovora ili u svezi s tim ugovorom. Isto tako,
člankom 259. stavak 2. ObZ-a određeno je da maloljetnikovom
imovinom upravljaju njegovi roditelji, osim onom koju je maloljetnik stekao radom nakon navršene petnaeste godine života. Dakle, u ta dva slučaja zakonom je dopušteno maloljetniku,
koji inače nije poslovno sposoban, samostalno upravljati svojom
imovinom koju je stekao radom te se u ta dva slučaja mogu primijeniti odredbe članka 239. ZOO-a, bez obzira na činjenicu
da maloljetnik nije poslovno sposoban. Člankom 239. stavak 2.
ZOO-a određeno je da zastara tražbine maloljetnika koji nema
zastupnika i druge poslovno nesposobne osobe bez zastupnika,
ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika.
Dakle, iz te odredbe jasno proizlazi da se njome isključivo štite
maloljetnici i druge poslovno nesposobne osobe koje nemaju
zastupnika, te zakonodavac propisuje da zastara njihovih tražbina ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su
postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika. Ponovno se napominje da se ta odredba može primijeniti
na ograničen broj slučajeva s obzirom na to da poslovna nesposobnost u građanskom pravu, u pravilu, uzrokuje ništetnost
pravnog posla. Člankom 239. stavak 3. ZOO-a određeno je
da ako je za zastaru neke tražbine određeno vrijeme kraće od
dvije godine, a vjerovnik je maloljetnik koji nema zakonskog
zastupnika ili neka druga poslovno nesposobna osoba, zastara te
tražbine počinje teći otkad je vjerovnik postao poslovno sposoban ili otkad je dobio zastupnika. Nejasno je iz kojeg razloga je
ova odredba unesena u ZOO, s obzirom na to da bez valjanog
razloga pravi razliku između tražbina maloljetnika i poslovno
nesposobne osobe čiji je zastarni rok kraći od dvije godine od
tražbina čiji je zastarni rok dvije godine ili više. Naime, uspoređujući članak 239. stavak 2. i članak 239. stavak 3. ZOO-a
obvezno pravo
3. http://sudskapraksa.vsrh.hr/supra/
2. Klarić P., Vedriš M., Građansko pravo, Narodne novine,
Zagreb, 2008.
1. Gorenc V., Komentar Zakona o obveznim odnosima,
RRiF-plus, Zagreb, 2005.
Literatura
Institut zastare svakako zauzima jedno od najvažnijih mjesta
u obveznom pravu. Suci i sudski savjetnici svakodnevno se susreću s mnoštvom problema prilikom odlučivanja glede prigovora zastare, uloženih od strane stranaka u parničnom postupku. S obzirom na to da je sud taj koji mora na činjenice pravilno
primijeniti materijalno pravo, suci se u svom radu često susreću
s neobrazloženim prigovorima zastare u pravnim odnosima u
kojima se ne primjenjuju samo odredbe ZOO-a o zastari, nego
i odredbe drugih zakona, ali i podzakonskih propisa. Uz objektivan problem postojanja velikog broja pravnih propisa u kojima
su navedeni zastarni rokovi za različite tražbine, sudovi se susreću s problemom određivanja trenutka kad je zastara počela
teći, kad je prestala te je li došlo do zastoja ili prekida zastare.
U ovom članku nastojao se dati sumaran prikaz instituta zastoja
zastare s osvrtom na postojeću sudsku praksu. Iz navedenog se
može reći da je institutu zastoja zastare u hrvatskom zakonodavnom sustavu dano dovoljno prostora da se njime mogu zaštiti prava određenih osoba koje, zbog objektivnih razloga, nisu
u mogućnosti u zakonskim rokovima, koji su inače propisani za
zastaru tražbine, zahtijevati ispunjenje svojih tražbina. Svakako
treba naglasiti potrebu da zakonodavac obrati pozornost na potrebu dodavanja dodatnih zakonskih razloga za određivanje zastoja zastare. Isto tako, zakonodavac bi trebao prilikom budućih
noveliranja ZOO-a ukloniti neusklađenost članka 239. stavak
2. i 3. ZOO-a, s obzirom na to da se trenutačnim zakonskim
rješenjem određene vjerovnike stavlja u nepovoljniji položaj od
drugih samo zato što je zakonom propisan kraći, odnosno dulji
rok za zastarijevanje njihovih tražbina.
4.Zaključna razmatranja
proizlazi da za tražbine maloljetnika i poslovno nesposobnih
osoba, čiji je zastarni rok dvije godine ili više, zastara teče bez
obzira na to što nemaju zakonskog zastupnika, ali zastara ne
može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika. S
druge strane, zastara tražbina maloljetnika i poslovno nesposobnih osoba čiji je zastarni rok kraći od dvije godine, uopće ne
teče dok te osobe ne postanu poslovno sposobne ili dok ne dobiju zakonskog zastupnika. U trenutku kad maloljetnik ili druga poslovno nesposobna osoba postane poslovno sposobna ili
dobije zakonskog zastupnika zastara počinje teći i traje onoliko
koliko je inače propisano zakonom. Postavlja se pitanje iz kojeg
razloga zakonodavac pravi razliku između, primjerice, tražbine
najamnine, čiji je zastarni rok tri godine od tražbine naknade za
isporučenu električnu energiju, čiji je zastarni rok jedna godina.
Takvim unošenjem nepotrebnog razlikovanja pravnih situacija
na koje se primjenjuje isti pravni institut (u ovom slučaju institut zastare) dovodi do pravne nesigurnosti te nema potrebe za
uvođenjem dva pravna režima.
Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur.
male stranice
1. Uvodne napomene . .................................................................... 2
2. Pravne posljedice zastoja zastare i razlikovanje
zastoja zastare od prekida zastare . .................................... 2
3. Razlozi za zastoj zastare ........................................................... 2
3.1. Zastoj zastare između bračnih drugova ........................ 3
3.2. Zastoj zastare između roditelja i djece dok
traje roditeljsko pravo .......................................................... 3
3.3. Zastoj zastare između štićenika i njegovog
skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za
trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi .... 4
3.4. Zastoj zastare između osoba koje žive u
izvanbračnoj zajednici ......................................................... 5
3.5. Zastoj zastare za vrijeme mobilizacije, u slučaju
neposredne ratne opasnosti ili rata, za tražbine
osoba na vojnoj dužnosti ................................................... 6
3.6. Zastoj zastare za tražbine koje imaju osobe
zaposlene u tuđem kućanstvu . ........................................ 7
3.7. Zastoj zatare zbog nesavladivih prepreka . .................. 7
3.8. Tražbine prema poslovno nesposobnima i
njihove tražbine ..................................................................... 7
4. Zaključna razmatranja .............................................................. 8
Literatura ............................................................................................... 8
SADRŽAJ
male stranice
Informator, broj 6108-6109
Zagreb, 19. i 22. rujan 2012.
1
U ~lanku je rije~ o pravnim pretpostavkama
koje moraju biti ispunjene da bi u odre|enom
pravnom odnosu došlo do zastoja zastare.
Pritom se posebno osvr}emo na pravnu
praksu vezanu uz institut zastoja zastare, i
to kako na onu vezanu uz sada va`e}i Zakon
o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05,
41/08 i 125/11), tako i ona onu vezanu uz bivši
Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br.
53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).
Zastoj zastare prema Zakonu o
obveznim odnosima
STJEPAN SABLJARIĆ dipl. iur., Karlovac
obvezno pravo
obvezno pravo
1.Uvodne napomene
Zastara u građanskom pravu predstavlja oblik gubitka prava.
Nakon proteka zakonom određenog vremena, dužnik u obveznom odnosu ovlašten je istaknuti vjerovniku prigovor zastare.
Posljedica isticanja prigovora zastare je gubitak prava vjerovnika da potražuje od dužnika ispunjenje određene obveze koju je
dužnik dužan ispuniti na temelju nekog obveznog odnosa. Zastara se u građanskom pravu temelji na načelu da vjerovnik gubi
pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje određene obveze »zbog
nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno
vrijeme«1.
Zastara predstavlja institut materijalnog prava na koji sud
ne pazi po službenoj dužnosti, što znači da je dužnik taj koji
tijekom postupka može istaknuti prigovor zastare i tek tada će
sud odlučivati u povodu njegovog prigovora. To u bîti znači da
čak kad bi sud i utvrdio da je došlo do zastare vjerovnikovog
potraživanja prema dužniku, on po službenoj dužnosti ne bi bio
ovlašten donijeti odluku kojom odbija tužbeni zahtjev vjerovnika zbog nastupanja zastare, jer sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je dužnik
taj koji je ovlašten istaknuti prigovor zastare. Treba uzeti da je
prigovor zastare ovlašten istaknuti i vjerovnik s obzirom na to
da se radi o nekom njegovom pravu te je on ovlašten odustati
od svoga prava, iako je teško očekivati da bi vjerovnici u praksi
istaknuli prigovor zastare s obzirom na to da bi time vođenje
postupka radi ispunjenja određene obveze dužnika prema vjerovniku izgubilo svaki smisao.
Člankom 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar.
nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO i novi
ZOO) propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom
određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, dok je člankom 215. ZOO-a određeno da zastara
počinje teći prvi dan iza dospjelosti.
Prilikom odlučivanja u povodu prigovora zastare, uloženog
od strane dužnika, sud mora utvrditi kad je određena obveza
nastala, kad je zastara počela teći, je li obveza možebitno ispunjena te jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke koje
dovode do prekida ili do zastoja zastare.
2.Pravne posljedice zastoja zastare
i razlikovanje zastoja zastare od
prekida zastare
U pravnoj teoriji se uz izraz zastoj zastare koristi i izraz
obustava zastare. Pritom treba imati na umu da je riječ o sinonimima. Zastoj zastare je »nastup takvih okolnosti zbog kojih
zastara ne može početi teći ili već započeta zastara prestane
teći dotle dok te okolnosti ne otpadnu, a nakon toga zastara se
nastavlja, a proteklo vrijeme se uračunava«.2 Dakle, kod zastoja
zastare moguće su dvije pravne situacije. Člankom 235. točka
1., određeno je da zastara ne teče između bračnih drugova te
ćemo na primjeru bračnih drugova objasniti te dvije pravne
situacije. S jedne strane, moguće je da zastara uopće ne može
početi teći. U tom slučaju primjenjuje se odredba članka 238.
Klarić P., Vedriš M., Građansko pravo, Zagreb, Narodne novine, 2008., str. 182.
1
male stranice
Gorenc V., Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRiF-plus, Zagreb, 2005., str.
321.
2
2
stavak 1. ZOO-a, prema kojoj ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad
taj uzrok prestane. To će biti, primjerice, ako bračni drugovi
sklope neki pravni posao za vrijeme trajanja njihovog braka.
Primjerice, bračni drugovi sklope ugovor o najmu, kojim se
suprug kao najmodavac obveže svojoj supruzi kao najmoprimki predati određenu stvar na uporabu, dok se supruga kao
najmoprimka obveže svom suprugu kao najmodavcu plaćati
određenu najamninu. Člankom 229. ZOO-a propisano je da
tražbina najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.
Dakle, da najmodavac i najmoprimka nisu bračni drugovi,
najmodavac bi mogao potraživati isplatu najamnine u roku tri
godine od dospijeća obveze najmoprimke. No, s obzirom na
to da su najmodavac i najmoprimka iz ovog primjera bračni
drugovi, zastara s osnove najamnine ne teče čitavo vrijeme dok
traje njihov brak te zastarni rok od tri godine počinje teći tek
nakon što možebitno dođe do prestanka braka najmodavca i
najmoprimke. Druga pravna situacija moguća je u slučaju da
je zastara počela teći, ali je u međuvremenu nastupila okolnost
zbog koje dolazi do zastoja zastare. U tom slučaju primjenjuje
se odredba članka 238. stavak 2. ZOO-a prema kojoj ako je
zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj
uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Primjerice, dvije osobe sklope
ugovor o najmu te nakon toga sklope brak. U tom slučaju do
zastoja zastare s osnove najamnine dolazi u trenutku kad su
ugovorne strane iz ugovora o najmu sklopile brak i zastoj traje
sve do prestanka njihovog braka, ali u slučaju da dođe do prestanka njihovog braka zastara se nastavlja, a vrijeme proteklo
od trenutka nastanka obveze s osnove najamnine do trenutka
sklapanja braka se uračunava. Baš ta karakteristika uračunavanja razlikuje institut zastoja zastare od instituta prekida zastare. Naime, »prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog
kojih zastara prestaje teći, a proteklo se vrijeme ne uračunava
(vrijeme se gubi). U takvim slučajevima zastara može samo
iznova započeti.«3 Isto tako, »okolnosti koje izazivaju prekid zastare ovise isključivo o sudionicima obveznog odnosa,
tj. ovise o volji bilo vjerovnika bilo dužnika i nisu uvjetovane
objektivnim okolnostima kao što je često slučaj kod obustave
(zastoja).«4
3.Razlozi za zastoj zastare
ZOO razloge za zastoj zastare navodi u članku 235., 236.,
237. i 239. Stari Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br.
53/91 – 88/01 - u nastavku teksta: stari ZOO) koristio je izraz
zastoj zastarijevanja umjesto zastoj zastare te je razloge za zastoj
zastarijevanja navodio u člancima 381., 382., 383. i 385. Što
se tiče razloga propisanih za zastoj zastarijevanja, novi ZOO
ne propisuje nikakve nove razloge koji bi dovodili do zastoja
zastare u odnosu na stari ZOO. Jedina razlika jest u tome što je
u novom ZOO-u izostavljena odredba propisana člankom 386.
starog ZOO-a, kojim je bilo određeno da zastara prema osobi
koja se nalazi na odsluženju vojnog roka ili na vojnoj vježbi ne
3
Klarić, str. 185.
Gorenc, str. 312.
4
u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, ne dovodi do zastoja zastare. No, u tom slučaju ipak bi moglo doći do zastoja
zastare ako bi mobilizacija, neposredna ratna opasnost ili rat
predstavljao za vjerovnika nesavladivu prepreku iz članka 237.
ZOO-a zbog koje nije mogao sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.
3.6. Zastoj zastare za tražbine koje imaju
osobe zaposlene u tuđem kućanstvu
Člankom 236. točka 2. ZOO-a propisano je da zastara ne
teče za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu
prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s
njim žive, sve dok taj odnos traje. U konkretnom slučaju radi
se o specifičnoj pravnoj, ali i životnoj situaciji u kojoj se nalaze osobe zaposlene u tuđem kućanstvu. Njihov odnos može
se najlakše objasniti kao svojevrstan odnos zavisnosti prema
poslodavcu i članovima njegove obitelji. U pravilu će se raditi
o osobama koje u nečijem kućanstvu obavljaju poslove vozača,
vrtlara, kuhara, kućne pomoćnice i slično te često uz posao
koji obavljaju imaju kod poslodavca osiguran i smještaj. Prilikom određivanja kruga osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu
pojam zaposlenika treba široko tumačiti. Dakle, nije potrebno
da je osoba zaposlena u tuđem kućanstvu sa svojim poslodavcem sklopila ugovor o radu, već se može raditi o osobi koja
je sklopila s poslodavcem neki drugi pravni posao, primjerice
ugovor o službi ili ugovor o djelu ili je zaposlena »na crno«
kod poslodavca. S obzirom na navedeno, bitan je faktični odnos zaposlenosti, odnosno činjenica da osoba obavlja određeni
posao u tuđem kućanstvu. S druge strane, činjenica da je vjerovnik radnik dužnika sama po sebi ne dovodi do zastoja zastare vjerovnikove tražbine. Glede odredbe članka 382. točka
2. starog ZOO-a (koja je istovjetna odredbi čl. 236. t. 2. sada
važećeg ZOO-a) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je
stajalište da se ta odredba odnosi samo na potraživanja osoba koje
su »zaposlene u tuđem domaćinstvu«, a ne općenito na potraživanja radnika prema svom poslodavcu (VsRH, Revr 781/06-2).
Isto tako, tražbina osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema
poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim
žive ne mora potjecati iz radnog odnosa ili odnosa koji proizlazi iz ugovora o djelu ili službi, već se može raditi o tražbini
s bilo koje druge pravne osnove.
3.7. Zastoj zastare zbog nesavladivih prepreka
oriji. Naime, pravna teorija mjerodavnim za zastoj zastare smatra samo objektivne okolnosti koje sprječavaju rad suda. Primjerice, rad suda može sprječavati ratno stanje na području gdje se
nalazi sud ili elementarna nepogoda koja je zahvatila područje
gdje se nalazi sud. No, iz odredba članka 237. ZOO-a proizlazi
da bi do zastoja zastare trebalo doći i u slučajevima kad vjerovnik nije u mogućnosti sudskim putem zahtijevati ispunjenje
obveze, premda sud radi, ali na strani vjerovnika postoji takva
smetnja koja ga onemogućuje da pristupi sudu. U takvim slučajevima može se, primjerice, raditi o bolesti vjerovnika, ali i o
nemogućnosti vjerovnika da sazna informacije zbog kojih bi se
obratio sudu da je znao za njihovo postojanje. No, u slučaju neznanja mora se raditi o objektivnoj prepreci na strani vjerovnika,
odnosno vjerovnikovo neznanje mora biti prouzročeno objektivnom okolnošću. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj
Odluci, posl. br. Rev 343/06-3 zauzeo stajalište da je bez obzira
što je otac tužitelja usmrćen na okupiranom području 2. listopada
1991., zastarijevanje tužiteljeve tražbine najranije počelo teći 1.
siječnja 1992., s obzirom na to da je tijekom postupka utvrđeno da
je tek od 1992. bila omogućena komunikacija s okupiranim područjem. Sukladno navedenom, Vrhovni sud Republike Hrvatske je
mišljenja da je od smrti oca tužitelja pa do 1992. došlo do zastoja
roka zastarijevanja (VsRH, Rev 343/06-3). Ako neznanje vjerovnika nije prouzročeno objektivnom okolnošću, ne dolazi do
zastoja zastare. Isto stajalište može se naći u više sudskih odluka.
Neosnovana je i revidentova tvrdnja da rok zastarijevanja njegovog
potraživanja nije ni počeo teći do 2002., uz činjenicu da je za Odluku
o plaćama saznao tek 19. studenoga 2002., jer njegovo neznanje za
tu Odluku, prema pravilnom stajalištu nižestupanjskih sudova, prije
svega i nema značenje pravno relevantnog razloga koji bi prouzročio
zastoj zastarijevanja (VsRH, Revr 576/09-2). No, kako, sukladno
članku 376. stavak 2. ZOO-a, potraživanje naknade prouzročene
štete u svakom slučaju, dakle bez obzira na to kad je oštećenik saznao
za štetu, zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala, neznanje oštećenika za nastanak štete ne može se smatrati nesavladivom
preprekom zbog koje se ne može obratiti sudu i koja bi bila razlogom zastoja zastarijevanja, u smislu članka 383. ZOO-a (Žs Vu,
Gž-3361/07-3). U povodu žalbe sud je utvrdio da je neodlučno što
su stranke bile praktički emigranti i živjele u inozemstvu gdje su i
sklopile ugovor o zajmu, jer se te činjenice ne mogu smatrati nesavladivom preprekom u smislu članka 383. (sada čl. 237. ZOO-a) (Žs u
Zagrebu Gž-7788/98).
U pravnoj teoriji zauzeto je stajalište da »naslov članka 239.
ZOO-a nije odgovarajući, jer bi se moglo shvatiti da se ovaj članak primjenjuje i na tražbine i na obveze poslovno nesposobnih
osoba. No, kako institut zastare djeluje u korist dužnika, a iz
sadržaja članka 239. ZOO-a proistječe očito da se njime htjelo zaštiti poslovno nesposobne vjerovnike, pa bi naslov trebao
glasiti: Zastara tražbine poslovno nesposobnih osoba.«6 S obzirom na netom navedeno, valjalo bi odredbu članka 239. stavak
1. ZOO-a tumačiti tako da zastara tražbine koju maloljetnik
i druga poslovno nesposobna osoba imaju prema trećem teče
bez obzira na to imaju li zakonskog zastupnika ili nemaju. Ta
odredba izaziva određene nedoumice, a odredbe o zastari traž-
3.8. Tražbine prema poslovno nesposobnima
i njihove tražbine
Zastoj zastare zbog nesavladivih prepreka svakako predstavlja razlog za zastoj zastare koji je u praksi pobudio najveći broj
pitanja i dvojbi. Naime, člankom 237. ZOO-a određeno je da
zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, i u ovom slučaju na zastoj zastare može
se pozvati samo vjerovnik, a ne i dužnik. Isto tako, postavlja
se pitanje što točno predstavlja pojam nesavladivih prepreka. U
teoriji je zauzeto stajalište da se »pod nesavladivim preprekama
podrazumijevaju sve one objektivne okolnosti koje sprečavaju
rad mjerodavnog suda pred kojim vjerovnik može ostvarivati
svoju tražbinu«5. Ako se usporedi odredba članka 237. ZOO-a i
teorijska definicija nesavladive prepreke, proizlazi da ZOO šire
tumači nesavladive prepreke od stajališta zauzetog u pravnoj te-
Gorenc, str. 325.
6
Gorenc, str. 323.
7
5
male stranice
6
male stranice
Člankom 236. točka 1. ZOO-a propisano je da zastara ne
teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti. Dakle, u
konkretnom slučaju radi se o izvanrednim okolnostima povezanim s ratnim stanjem zbog kojih osoba koja se nalazi na vojnoj
dužnosti nije u stanju ostvariti svoje tražbine koje ima prema
drugim osobama. S obzirom na netom navedeno, radi se o subjektivnoj okolnosti na strani vjerovnika. Iz zakonske odredbe
proizlazi da je potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke da bi došlo do zastoja zastare. S jedne strane potrebno je
da na prostoru na kojem se nalazi vjerovnik, bude jedno od tri
zakonom propisana izvanredna stanja: mobilizacija, neposredna
ratna opasnost ili rat. U takvim situacijama potrebno je točno
odrediti vrijeme početka i završetka izvanrednog stanja. To će
se, u pravilu, moći utvrditi na temelju odluka tijela državne vlasti (primjerice, odluka parlamenta ili ministarstva obrane o prestanku mobilizacije), iz mirovnih pregovora, mirovnih sporazuma i sličnih odluka kojima se utvrđuje prestanak ratnih sukoba.
Člankom 131. ZR-a propisano je da potraživanja iz radnog odnosa
zastarijevaju za tri godine ako tim ili drugim zakonom nije drukčije
određeno. Kako je zadnje utuženo potraživanje razlike plaće dospjelo 1. rujna 1996., a tužba je podnesena 9. siječnja 2003., tako je i,
uz uzimanje u obzir instituta zastoja zastarijevanja (čl. 382. st. 1.
ZOO-a) na koji se institut tužitelj poziva, potraživanje tužitelja
zastarjelo, računajući kao prestanak razloga za zastoj zastarijevanja vremensko razdoblje do 1997. - mirne reintegracije okupiranih
područja Republike Hrvatske (VsRH, Revr 395/05-2). Dakle,
kod ove odluke Vrhovnog suda bilo je relativno jednostavno
utvrditi trenutak prestanka zastoja zastarijevanja, s obzirom na
to da trenutak kad je došlo do mirne reintegracije okupiranih
područja Republike Hrvatske predstavlja notornu činjenicu koja
je poznata svakom prosječnom građaninu Republike Hrvatske.
U nekim drugim slučajevima moguće je da određivanje trenutka
početka i prestanka zastoja zastare bude otežano, jer bez obzira
na što određenom odlukom može biti utvrđen prestanak ratnog
stanja, rat i dalje faktički traje. Stoga je prilikom utvrđivanja
jesu li ispunjeni uvjeti za zastoj zastare i za prestanak zastoja
zastare, potrebno utvrđivati okolnosti svakog slučaja posebno, s
obzirom na činjenice utvrđene u postupku. Uz postojanje izvan-
3.5. Zastoj zastare za vrijeme mobilizacije, u
slučaju neposredne ratne opasnosti ili
rata, za tražbine osoba na vojnoj dužnosti
njenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako
je u njoj rođeno zajedničko dijete. Sukladno prije navedenom,
potrebno je u svakom pojedinom slučaju točno odrediti trenutak u kojem je izvanbračna zajednica nastala te u tom trenutku
zastara prestaje teći. Zastoj zastare traje sve do onog trenutka
kad izvanbračna zajednica prestane postojati.
ZOO ne određuje da zastara ne teče između osoba koje se
nalaze u istospolnoj zajednici dok ta zajednica postoji. Navedenu odredbu trebalo bi unijeti u ZOO prilikom prve izmjene tog
Zakona, s obzirom na to da su Zakonom o istospolnim zajednicama (Nar. nov., br. 116/03) određena pravna pravila kojima
se uređuju imovinski odnosi te uzdržavanje istospolnih partnera
te je člankom 14. tog Zakona određeno da se na zajedničku
stečevinu osoba koje se nalaze u istospolnoj zajednici primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava, ako tim Zakonom nije
drukčije određeno.
obvezno pravo
rednog stanja, ZOO propisuje da je drugi uvjet za zastoj zastare
okolnost da se vjerovnik nalazi na vojnoj dužnosti. Ponovno se
posebno naglašava da ta dva uvjeta moraju biti ispunjena kumulativno. Naime, sama činjenica da je na određenom prostoru
mobilizacija, neposredna ratna opasnost ili rat, ne dovodi do
zastoja zastare. Sudovi su pitanje zastoja zastarijevanja mogli ocijeniti samo na osnovi činjenica koje je iznio tužitelj, a na temelju
tih činjenica opravdano je zaključiti da do zastoja zastarijevanja
nije došlo ne samo nakon prestanka ratnih okolnosti u Republici Hrvatskoj, kako to smatraju sudovi, već da do zastoja nije uopće došlo.
Naime, sama činjenica da je tužitelj zbog ratnih okolnosti 1992.
napustio Republiku Hrvatsku, ne može se smatrati nesavladivom
preprekom zbog koje bi mu bilo onemogućeno podnošenje tužbe nadležnom sudu, jer su sudovi u Republici Hrvatskoj radili za vrijeme
ratnih okolnosti, a boravak tužitelja izvan Republike Hrvatske nije
predstavljao nesavladivu prepreku da pokrene ovu parnicu i prije
završetka Domovinskog rata, jer je parnicu mogao pokrenuti i iz
inozemstva, podnošenjem tužbe nadležnom sudu putem pošte, a to,
kao i druge parnične radnje, mogao je poduzimati i preko opunomoćenika (VsRH, Revt 58/05-2). Isto tako, i vjerovnik koji se nalazi na području zahvaćenom jednim od navedenih izvanrednih
stanja, a koji nije na vojnoj dužnosti, ne može se pozivati na zastoj zastare. Do zastoja zastarijevanja dolazi u slučaju neposredne
ratne opasnosti ili rata u odnosu na osobe na vojnoj dužnosti ili za
vrijeme mobilizacije (čl. 382. t. 1. ZOO-a), a za druge vjerovnike do zastoja zastarijevanja može doći samo ako se nisu mogle radi
naplate svoje tražbine obratiti sudu, bilo zato što sud nije radio ili
zato što do nadležnog suda nisu mogli doći zbog nesavladivih prepreka (VsRH, Rev-3674/1999-2). S druge strane, da bi došlo
do zastoja zastare nije potrebno da do mobilizacije, neposredne
ratne opasnosti ili rata dođe u mjestu ispunjenja obveze, već do
navedenih izvanrednih stanja može doći bilo gdje, pa čak i izvan
teritorija države u kojoj je potrebno ispuniti obvezu. Dovoljno je
da je do jednog od tih izvanrednih stanja došlo i da se vjerovnik
nalazi na vojnoj dužnosti na području gdje je izvanredno stanje.
U prilog tome govori i ta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da je tužiteljevo sudjelovanje u postrojbama HVO u razdoblju od 3. ožujka 1992.
do 6. listopada 1992. predstavljalo nesavladivu prepreku da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze za koje razdoblje je nastupio zastoj zastare u smislu odredbe članka 383. Zakona o obveznim
odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u
nastavku teksta: ZOO). Upravo stoga tužiteljevo potraživanje za
razdoblje ožujak-srpanj 1990. nije obuhvaćeno zastarom, premda
je tužba podnesena 4. kolovoza 1993. (VsRH, Rev-1575/19992). Nadalje, u slučaju da u određenom obveznom odnosu sudjeluju dva ili više vjerovnika činjenica da je jedan od vjerovnika
osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata ne dovodi do zastoja zastare
prema drugim vjerovnicima. Do zastoja zastarijevanja dolazi u
slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u odnosu na osobe na vojnoj dužnosti ili za vrijeme mobilizacije (čl. 382. t. 1. ZOO-a), a
za druge vjerovnike do zastoja zastarijevanja može doći samo ako
se nisu mogle radi naplate svoje tražbine obratiti sudu, bilo zato što
sud nije radio ili zato što do nadležnog suda nisu mogli doći zbog
nesavladivih prepreka (VsRH, Rev-840/03-29).
Zanimljivo je da ZOO navodi da zastara ne teče samo za
tražbine vjerovnika, a ne i za obveze vjerovnika. Dakle, činjenica
da je dužnik osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije,
Člankom 235. točka 1. ZOO-a propisano je da zastara ne
teče između bračnih drugova. Dakle, kad vjerovnik ili dužnik
iz određenog obveznog odnosa istakne ovaj prigovor zastoja
zastare, potrebno je utvrditi jesu li vjerovnik i dužnik u braku ili su bili u braku. Pretpostavke za postojanje braka određene su člankom 24. stavak 1. Obiteljskog zakona (Nar. nov.,
br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 67/11 - u nastavku
teksta: i ObZ). Za postojanje braka potrebno je da su nevjesta
i ženik osobe različitog spola, da su nevjesta i ženik izjavili svoj
pristanak za sklapanje braka te da je brak u građanskom obliku
sklopljen pred matičarom ili da je brak u vjerskom obliku sklopljen pred službenikom vjerske zajednice koja s Republikom
3.1. Zastoj zastare između bračnih drugova
može nastupiti dok ne proteknu tri mjeseca od odsluženja vojnog roka ili prestanka vojne vježbe. Razlog za izostavljanje te
odredbe iz novog ZOO-a treba tražiti u tome što je zakonodavac zauzeo stajalište da se činjenica da se određena osoba nalazi
na odsluženju vojnog roka ili na vojnoj vježbi može podvesti
pod članak 237. ZOO-a, odnosno da se odsluženje vojnog roka
ili vojna vježba treba tumačiti kao nesavladiva prepreka zbog
koje vjerovnik sudskim putem nije mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Takvo stajalište zakonodavca svakako je in favorem
vjerovnika s obzirom na to da je prema starom ZOO-u zastoj
zastarijevanja za vjerovnika koji se nalazio na odsluženju vojnog
roka ili na vojnoj vježbi trajao kraće nego za vjerovnika kojem
nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.
ZOO navodi da zastara ne teče:
a) između bračnih drugova;
b) između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo;
c) između štićenika i njegovog skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni
računi;
d) između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta
zajednica postoji;
e) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti;
f) za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje;
g) za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog
nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.
Uz ove slučajeve treba navesti da ZOO u članku 239. obrađuje pravnu problematiku zastoja zastare tražbina prema poslovno nesposobnim osobama te zastoja tražbina poslovno nesposobnih osoba prema drugim osobama. Treba naglasiti da su
razlozi za zastoj zastare taksativno navedeni u ZOO-u te da
nije moguće nastupanje zastoja zastare iz nekog drugog razloga.
Isto stajalište zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske: Zahtjev za ponavljanje postupka nije predviđen kao razlog za zastoj
(čl. 381.-386. ZOO-a), a niti kao razlog za prekid postupka (čl.
387.-393. ZOO-a), a niti kao razlog za zastoj, odnosno za prekid toka zastare iz Glave XII. ZKP-a kojim odredbama se regulira
pravo na naknadu štete. Stoga je osnovano odbijena tužba tužitelja
sa zahtjevom za naknadu štete zbog nastupa zastare (VsRH Rev125/1991-2).
male stranice
3
Člankom 235. točka 2. ZOO-a propisano je da zastara ne
teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Treba
reći da je izraz roditeljsko pravo, koji koristi ZOO neprikladan
i nije u skladu za zakonskim pojmovnikom Obiteljskog zakona. Stoga treba smatrati da se pod pojmom roditeljskog prava,
koje koristi ZOO zapravo podrazumijeva roditeljska skrb. Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, sa
svrhom zaštite dobrobiti djeteta, osobnih i imovinskih interesa
(čl. 91. st. 1. ObZ-a). Roditelj se ne može odreći roditeljske
skrbi (čl. 91. st. 2. ObZ-a), a roditeljska skrb može se ograničiti ili oduzeti samo odlukom nadležnih tijela iz razloga i
prema odredbama propisanima Obiteljskim zakonom (čl. 91.
st. 3. ObZ-a). S obzirom na netom navedeno, zastara ne teče
između roditelja i djece dok god roditelj ima roditeljsku skrb
nad djetetom, odnosno dok ne nastupe takve okolnosti zbog
kojih prestaje roditeljska skrb. Roditeljska skrb prestaje kad
dijete stekne poslovnu sposobnost ili kad je posvojeno (čl. 119.
st. 1. ObZ-a). Radi točnog izračunavanja trenutka u kojem
dolazi do prestanka zastoja zastare između roditelja i djece,
potrebno je podrobnije obrazložiti propisane oblike gubitka
roditeljske skrbi.
S jedne strane, stjecanje poslovne sposobnosti djeteta predstavlja zakonski razlog za prestanak roditeljske skrbi. Dijete, u
pravilu, stječe poslovnu sposobnost kad navrši osamnaest godina života. U tom slučaju treba smatrati da do prestanka za-
3.2. Zastoj zastare između roditelja i djece
dok traje roditeljsko pravo
Hrvatskom o tome ima uređene pravne odnose, da su nevjesta i
ženik koji žele sklopiti brak u vjerskom obliku pribavili od matičara nadležnog za mjesto u kojem žele sklopiti brak potvrdu o
ispunjenju pretpostavki za sklapanje braka te da su sklopili brak
u roku tri mjeseca od dana izdavanja navedene potvrde. Ako
se utvrdi da neka od tih pretpostavki nije ispunjena u vrijeme
sklapanja braka, nisu nastali pravni učinci braka te nije došlo
do zastoja zastare tražbina između nevjeste i ženika, odnosno
vjerovnika i dužnika. Dakle, u ovom slučaju uopće nije došlo
do zastoja zastare, jer brak uopće nije sklopljen. Od ovog slučaja treba razlikovati slučajeve u kojima je brak sklopljen, ali
je u međuvremenu prestao postojati. To će biti u slučaju smrti
bračnog druga, proglašenja nestalog bračnog druga umrlim, poništajem braka i razvodom braka. U ovim je situacijama brak
između vjerovnika i dužnika sklopljen te je u trenutku njegovog
sklapanja došlo do zastoja zastare i zastoj zastare je trajao sve do
trenutka prestanka braka. Dakle, u ovoj je situaciji potrebno,
prije svega, utvrditi točno vrijeme sklapanja braka i točno vrijeme prestanka braka. Člankom 19. stavak 1. ObZ-a određeno
je da je brak sklopljen kad nevjesta i ženik izjave svoj pristanak.
Dakle, u trenutku kad su nevjesta i ženik (u obveznopravnom
odnosu vjerovnik i dužnik) izjavili svoj pristanak na sklapanje
braka, došlo je do zastoja zastare. Zastoj zastare traje sve do
prestanka braka te je stoga potrebno točno odrediti vrijeme prestanka braka. U slučaju smrti jednog od bračnih drugova brak
prestaje trenutkom njegove smrti. Ako je nestali bračni drug
proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je pravomoćnom
odlukom suda utvrđen kao dan smrti nestalog bračnog druga
(čl. 34. st. 3. ObZ-a). Brak prestaje poništajem ili razvodom kad
presuda suda o poništaju ili razvodu braka postane pravomoćna
(čl. 34. st. 2. ObZ-a).
obvezno pravo
male stranice
stoja zastare dolazi na dan kad dijete navrši osamnaest godina
života. Isto tako, člankom 120. stavak 1. ObZ-a određeno je da
se poslovna sposobnost može steći sklapanjem braka prije punoljetnosti, dok je člankom 120. stavak 3. ObZ-a propisano da
poslovnu sposobnost može steći i maloljetnik stariji od šesnaest
godina koji je postao roditelj. Da bi osoba mlađa od osamnaest godina sklopila brak prije punoljetnosti, potrebno je da se
ispune zakonske pretpostavke propisane člankom 26. stavak
2 ObZ-a, kojim je određeno da sud može u izvanparničnom
postupku dopustiti sklapanje braka osobi koja je navršila šesnaest godina života, ako utvrdi da je mentalno i tjelesno zrela
za brak, te da za zaključenje braka postoji opravdan razlog.
U ovom slučaju postavlja se pitanje u kojem je trenutku maloljetna osoba koja želi sklopiti brak stekla poslovnu sposobnost.
Naime, postavlja se pitanje je li poslovnu sposobnost stekla pravomoćnošću rješenja suda kojim joj se dopušta sklapanje braka
ili je poslovnu sposobnost stekla u trenutku sklapanja braka.
Gramatičkom metodom tumačenja članka 120. stavak 1 ObZ-a
proizlazi da je maloljetna osoba stekla poslovnu sposobnost u
trenutku sklapanja braka te bi prema tome do prestanka zastoja zastare došlo u trenutku kad maloljetna osoba sklopi brak,
odnosno kad nevjesta i ženik izjave svoj pristanak na sklapanje
braka. Maloljetnik stariji od šesnaest godina koji je postao roditelj, poslovnu sposobnost stječe pravomoćnošću rješenje suda
kojim mu se odobrava stjecanje poslovne sposobnosti. Potrebno
je naglasiti da navedenom rješenju prethodi izvanparnični postupak koji se, sukladno članku 119. stavak 4. ObZ-a, pokreće na prijedlog maloljetnika i u kojem sud odlučuje o stjecanju
poslovne sposobnosti maloljetnika, uzimajući u obzir njegovu
duševnu zrelost.
Drugi način prestanka roditeljske skrbi jest posvojenje djeteta. U tom slučaju do prestanka zastoja zastare između roditelja i
djeteta dolazi u trenutku zasnivanja posvojenja, tj. u trenutku kad
odluka centra za socijalnu skrb o posvojenju postane pravomoćna
(čl. 141. st. 4. ObZ-a). Od ovog slučaja moguća je jedna iznimka.
Naime, člankom 119. stavak 2. ObZ-a određeno je da ako dijete
posvoji maćeha ili očuh, roditeljska skrb ne prestaje roditelju koji
je bračni drug posvojitelja te u tom slučaju ne dolazi do prestanka
zastoja zastare između tog roditelja i djeteta. Isto tako, kad se
govori o posvojenju treba imati na umu da temeljem članka 123.
stavak 2. ObZ-a posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb, odnosno posvojitelji postaju roditelji posvojenika. Navedena odredba ObZ-a ima posljedicu da u trenutku kad odluka
centra za socijalnu skrb o posvojenju postane pravomoćna, dolazi
do zastoja zastare između posvojitelja i posvojenika ako se oni
nalaze u određenom obveznom odnosu.
Treći oblik prestanka roditeljske skrbi propisan je člankom
114. stavak 1. ObZ-a, kojim je određeno da će sud u izvanparničnom postupku roditelja koji zlorabi ili grubo krši roditeljsku
odgovornost, dužnosti i prava lišiti prava na roditeljsku skrb.
U tom slučaju roditeljska skrb prestaje pravomoćnošću rješenja
o lišenju prava na roditeljsku skrb te u tom trenutku dolazi do
prestanka zastoja zastare između roditelja i djeteta. Za razliku
od prije navedenih slučajeva u kojima roditeljska skrb apsolutno
prestaje, u ovom je slučaju moguće da se roditelju vrati roditeljska skrb. Naime, člankom 114. stavak 4. ObZ-a određeno
je da će se pravo na roditeljsku skrb vratiti odlukom suda kad
prestanu razlozi zbog kojih je to pravo oduzeto. Dakle, u ovom
slučaju moguće je vraćanje roditeljske skrbi pod uvjetom da prestanu razlozi zbog kojih je to pravo oduzeto. Isto tako, da bi
4
došlo do vraćanja prava na roditeljsku skrb roditelju, potrebno
je da, od trenutka oduzimanja tog prava do njegovog ponovnog
vraćanja dijete ne stekne poslovnu sposobnost po nekoj drugoj
osnovi. Nadalje, s obzirom na mogućnost vraćanja roditeljske
skrbi moguća je pravna situacija da ponovno dođe do zastoja
zastare. Naime, u trenutku kad odluka o lišenju prava na roditeljsku skrb postane pravomoćna, roditelju prestaje roditeljska
skrb te ako se on nalazi u određenom obveznom odnosu prema
svom djetetu, dolazi do prestanka zastoja zastare između njega
i njegovog djeteta. Dakle, zastara počinje teći ili već započeta
zastara nastavlja teći i teče sve do trenutka kad odluka suda kojom se roditelju vraća roditeljska skrb postane pravomoćna. U
trenutku kad odluka suda, kojom se roditelju vraća roditeljska
skrb, postane pravomoćna, ponovno dolazi do zastoja zastare
i zastara ne teče dok ne nastupi neki od zakonom propisanih
razloga za prestanak roditeljske skrbi.
Kao što je već prije u tekstu rečeno, stari ZOO je u odredbi
članka 381. točka 2. sadržavao istu odredbu kao danas važeći
članak 235. točka 2. ZOO-a, tj. da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. S obzirom na navedeno, u sudskoj praksi postavilo se pitanje dolazi li do prestanka zastoja zastarijevanja u slučaju prestanka faktične zajednice
između roditelja i djece, odnosno dolazi li do prestanka zastoja
zastarijevanja time što roditelj napusti svoje dijete? Vrhovni
sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci, br. Rev 1207/09-2
od 30. listopada 2009. zauzeo je stajalište da je odredbom članka
381. točka 2. ZOO-a propisano da zastarijevanje ne teče između
roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Iz sadržaja te zakonske odredbe ne proizlazi da bi zastoj zastarijevanja ovisio o bilo
kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Tom
je odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, a jedino što je odlučno
za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) jest da traje
roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo. Dakle, u odgovoru na navedeno pravno pitanje, treba reći da
na zastoj zastarijevanja u smislu članka 381. točka 2. ZOO-a
nije od važnosti postojanje obiteljske zajednice već samo postojanje
(trajanje) roditeljskog prava (VsRH, Rev 1207/09-2). Razlog
takvoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske treba tražiti
u činjenici da odluka o prestanku roditeljskog prava, odnosno
roditeljske skrbi ima konstitutivan, a ne deklaratoran karakter.
Naime, tom odlukom, odnosno rješenjem, oduzima se roditelju roditeljska skrb. Sâm prestanak faktične zajednice života
roditelja i djeteta može biti jedan od razloga da se roditelju
oduzme roditeljska skrb, ali kad bi taj razlog sâm po sebi bio
dovoljan za prestanak roditeljske skrbi bez potrebe donošenja
bilo kakve odluke suda, tada bi se odluci suda o oduzimanju
roditelju prava na roditeljsku skrb dalo deklaratorni karakter
te bi u tom slučaju do prestanka zastoja zastare došlo već u
trenutku prestanka faktične zajednice što bi svakako otežalo
položaj onog sudionika obveznog odnosa na kome bi bio teret
dokazivanja da je došlo do prestanka zastoja zastare.
3.3. Zastoj zastare između štićenika i njegovog
skrbnika te upravnog tijela socijalne
skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu
položeni računi
Člankom 235. točka 3. ZOO-a propisano je da zastara ne
teče između štićenika i njegovog skrbnika te upravnog tijela
socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni
računi. Obiteljski zakon poznaje tri vrste skrbništva, i to skrbništvo za maloljetne osobe, skrbništvo punoljetne osobe koja
zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti
se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, s tim da ObZ propisuje da
je tu osobu prije nego što joj se imenuje skrbnik potrebno djelomično ili u potpunosti lišiti poslovne sposobnosti. Isto tako,
Obiteljski zakon poznaje i tzv. skrbništvo za posebne slučajeve
navedene u članku 167. ObZ-a, s tim da treba naglasiti da
tamo navedeni slučajevi nisu taksativno nabrojani te da je moguće da se i u nekim drugim situacijama osobi imenuje skrbnik
za poseban slučaj.
Skrbništvo predstavlja poseban oblik pravnog odnosa, odnosno oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljske skrbi, punoljetnih osoba koje nisu sposobne brinuti o sebi i osoba koje
nisu iz drugih razloga u mogućnosti štititi svoja prava i interese. Temeljna značajka tog pravnog odnosa jest da centar za socijalnu skrb štićeniku imenuje skrbnika, koji je dužan brinuti o
štićenikovim pravima i interesima. Time što je zakonom skrbniku dano pravo i dužnost da brine o štićenikovim pravima i
interesima ujedno su mu dane i velike ovlasti glede upravljanja
štićenikovom imovinom te prilika da zloporabi svoju dužnost
i ovlasti koje iz nje proizlaze. Baš zbog toga je potrebno da
zastara ne teče dok traje odnos skrbništva. Naime, u praksi je
moguća situacija da prije nastanka odnosa skrbništva ili za vrijeme trajanja tog odnosa skrbnik i štićenik uspostave određeni
obvezni odnos. Zakonodavčevo stajalište je a priori negativno
prema tome da skrbnik i štićenik sklapaju međusobno pravne
poslove tako da se u velikoj mjeri onemogućuje skrbniku da sa
štićenikom zasnuje ugovorni obvezni odnos. Tako je, primjerice, člankom 175. točka 5. određeno da skrbnik ne može biti
osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, dok je člankom 175. točka 6. određeno da skrbnik ne
može biti osoba s čijim je bračnim drugom štićenik sklopio
ugovor o doživotnom uzdržavanju. Isto tako, člankom 186.
stavak 1. ObZ-a određeno je da skrbnik može samo uz prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb otuđiti ili opteretiti
štićenikove nekretnine, otuđiti iz štićenikove imovine pokretnine veće vrijednosti te raspolagati štićenikovim imovinskim
pravima, dok je stavkom 4. istoga članka skrbniku zabranjeno
u ime i za račun štićenika sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Nadalje, člankom 187. stavak 1. ObZ-a skrbniku je
određena dužnost da svakih šest mjeseci, i kad to zatraži centar za socijalnu skrb, podnese izvješće o svojem radu i o stanju
štićenikove imovine. Unatoč postojanju navedenih odredaba,
kojima se definitivno štiti pravni položaj štićenika, moguće
su situacije u kojima skrbnik zlorabi svoj položaj. Prije svega,
skrbnik može zlorabiti svoj položaj prilikom obavljanja poslova redovitog upravljanja štićenikovom imovinom, s obzirom
na to da je člankom 184. ObZ-a određeno da skrbnik zastupa
štićenika i da samostalno obavlja poslove redovitog upravljanja
štićenikovom imovinom, osim ako odlukom centra za socijalnu skrb nije drukčije određeno. Dakle, u okviru redovitog
upravljanja štićenikovom imovinom, skrbnik može u ime i za
račun štićenika sklopiti za štićenika nepovoljan pravni posao,
a teoretski može, iako otežano, sklopiti i ugovor sa štićenikom
te je bitno da za vrijeme trajanja odnosa skrbništva dolazi do
zastoja zastare u pravnim odnosima štićenika i skrbnika te je
na taj način, nakon prestanka odnosa skrbništva, štićenik ili za
njegov račun novi skrbnik ovlašten pokrenuti postupak radi
pobijanja štetnog pravnog posla sklopljenog između prijašnjeg
skrbnika i štićenika bez opasnosti da prijašnji skrbnik istakne
prigovor zastare prema štićeniku. Isto tako, ne smijemo zaboraviti da prilikom obavljanja poslova skrbništva skrbnik može
nanijeti štetu štićeniku te je, stoga, potrebno da za vrijeme trajanja odnosa skrbništva ne dođe do zastare prava na naknadu
štete, koju bi štićenik mogao potraživati od skrbnika.
Glede pravnog odnosa skrbništva potrebno je naglasiti da
skrbnika imenuje centar za socijalnu skrb te sukladno navedenom do zastoja zastare između štićenika i skrbnika dolazi
u trenutku kad odluka centra za socijalnu skrb o imenovanju
skrbnika postane pravomoćna. Tijekom čitavog vremena trajanja skrbništva, zastara između skrbnika i štićenika ne teče.
Dakle, ako je određena obveza između štićenika i skrbnika nastala prije nego što je skrbnik imenovan, zastara teče od prvog
dana iza dospjelosti tražbine do pravomoćnosti odluke centra
za socijalnu skrb o imenovanju skrbnika. Treba naglasiti da se
zastara nastavlja nakon što skrbnik prestane biti skrbnik te se
u tom slučaju vrijeme proteklo prije pravomoćnosti rješenja o
imenovanju skrbnika pridodaje vremenu proteklom nakon što
je osoba prestala biti skrbnik. U slučaju da je obveza dospjela
tijekom skrbništva, zastara uopće ne počinje teći sve do trenutka
prestanka skrbništva.
Pod upravnim tijelom socijalne skrbi treba smatrati centar
za socijalnu skrb. Odnos centra za socijalnu skrb s drugim subjektima koji sudjeluju u postupku skrbništva je dvostruk. S jedne strane postoji odnos centra za socijalnu skrb sa štićenikom,
dok s druge strane postoji odnos centra za socijalnu skrb sa
skrbnikom. Iz tih odnosa mogu nastati različiti obvezni odnosi.
Kao primjer navodimo odgovornost za štetu centra za socijalnu
skrb prema štićeniku zbog toga što nije u roku osam dana od
dana pravomoćnosti odluke dostavio odluku o stavljanju pod
skrbništvo i o prestanku skrbništva matičaru radi upisa u maticu
rođenih i zemljišnoknjižnom odjelu općinskog suda na čijem
području osoba pod skrbništvom ima nekretnine radi zabilježbe,
odnosno brisanja zabilježbe u zemljišne knjige. Isto tako, člankom 190. stavak 1. ObZ-a određeno je da skrbnik odgovara za
štetu koju je skrivio u obavljanju svojih dužnosti, dok je stavkom
2. istoga članka određeno da će centar za socijalnu skrb utvrditi
iznos štete i pozvati skrbnika da je u određenom roku naknadi,
te istovremeno podnijeti zahtjev sudu da se štićenikova tražbina
osigura na skrbnikovoj imovini. Ako skrbnik u određenom roku
ne naknadi štetu, centar za socijalnu skrb izravno će ili preko
posebnog skrbnika podnijeti tužbu za naknadu štete (čl. 187.
st. 3. ObZ-a).
Pri određivanju zastarnih rokova kod svih obveznih odnosa
koji proizlaze iz odnosa štićenika i skrbnika, štićenika i centra
za socijalnu skrb te skrbnika i centra za socijalnu skrb, potrebno
je još jednom naglasiti da zastara ne teče dok traje skrbništvo i
dok ne budu položeni računi skrbnika centru za socijalnu skrb o
vođenju poslova štićenika.
3.4. Zastoj zastare između osoba koje žive
u izvanbračnoj zajednici
5
Člankom 235. točka 4. ZOO-a propisano je da zastara ne
teče između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji. Člankom 3. ObZ-a određeno je da izvanbračna
zajednica predstavlja životnu zajednicu neudane žene i neože-
male stranice
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
13
zdravstveno osiguranje
Uredio Hrvoslav Bašić, dipl. iur.
Pacijenti u Nacrtu nacionalne strategije razvoja
zdravstva 2012.-2020.
mr. sc. ZVONIMIR BOŠKOVIĆ, Hrvatsko bioetičko društvo Rijeka
U članku autor iznosi Nacrt nacionalne strategije razvoja zdravstva
2012.-2020. Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske. Pritom razmatra
pitanja obrađena u Strategiji kao što su prava pacijenata, zakonski okvir,
sigurnost pacijenata, problem korupcije, te pitanje reguliranih profesija
kao i značenje Strategije u okviru europskih integracija Republike
Hrvatske. Budući da se u praksi često krše prava pacijenata, autor piše i o
mogućim mjerama za poboljšanje zdravstvenog sustava
1. Uvod
1.1. Pojmovno određenje i
važnost Strategije
Više je razloga koji zahtijevaju pripremu, usvajanje i primjenu Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020.1 (u
nastavku teksta: Strategija).
Mnogi čimbenici pridonose potrebi da
se zdravstvo kao javna djelatnost od posebnog društvenog interesa, podvrgne analitičkoj procjeni svog statusa i funkcioniranja, te da se na objektivan način, uvažavajući gospodarske, demografske, zdravstvene i
druge okolnosti, usmjerava u svom razvitku
– što predstavlja neizbježnost formuliranja
strategije razvoja sustava zdravstva.
Strategija je krovni dokument koji
utvrđuje kontekst, viziju, prioritete, ciljeve i ključne mjere u zdravstvu Republike
Hrvatske u predstojećem razdoblju. Što
se, pak, vremenskog obzora tiče (do 2020.),
odabran je jer pruža dovoljno vremena za
provedbu i vrjednovanje strateških mjera, a
podudara se s ključnim strateškim dokumentima Europske unije (u nastavku teksta: EU) i Svjetske zdravstvene organizacije (u nastavku teksta: WHO2). Kao krovni
dokument koji usmjerava razvoj zdravstva
u predstojećem razdoblju, nedvojbeno je
da Strategija čini osnovu za donošenje
politika i odluka u zdravstvu, uključujući i
odluke o raspodjeli proračunskih sredstava
u zdravstvenom sektoru. Svrha je Strategije ponuditi jasne i uvjerljive razloge zašto
se nešto smatra prioritetom. Ona, prema
tome, čini osnovu za izradu novih, te vrjednovanje i reviziju postojećih planskih i
operativnih dokumenata koji razrađuju razvojne mjere i konkretne aktivnosti u pojedinim segmentima zdravstva.
1.2. Strategija i europske integracije
Strategija ima veliko značenje i u kontekstu europskih integracija Republike
Hrvatske. S obzirom na predviđeni datum
pristupanja (1. srpnja 2013.) veći dio vremenskog razdoblja obuhvaćenog ovim dokumentom Republika Hrvatska provest će
kao članica EU-a. Nužno je, stoga, razvoj
zdravstva planirati u kontekstu društvenog,
zakonskog i gospodarskog okvira EU-a.
Treba reći da je Republika Hrvatska i zemlja članica WHO-a, međunarodnog tije1
Lipanj 2012. (nacrt je izradilo Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske).
2
WHO – World Health Organization.
la koje usmjerava i koordinira zdravstvene
politike zemalja članica Ujedinjenih naroda. Pritom se navode ključni dokumenti
EU-a i WHO-a za predstojeće razdoblje,
koje Strategija mora uzeti u obzir i to:
Europe 2020. - strategija EU-a za pametan, održiv i uključiv rast, usvojena u
ožujku 2010.;
Health 2020. - nova zdravstvena politika Europske regije WHO-a, čije je službeno usvajanje predviđeno u rujnu 2012.;
Zajednički strateški okvir (Common Strategic Framework) 2014.-2020. - koji čini
osnovu za programiranje fondova EU-a, a
koji bi trebao biti usvojen 2012.
Prema paketu zakonodavnih prijedloga
koji će oblikovati kohezijsku politiku EUa u razdoblju od 2014.-2020., ističe se da
je postojanje nacionalnog ili regionalnog
strateškog okvira nužan preduvjet za financiranje projekata u području zdravstva.
Imajući na umu prethodno navedeno,
takav nacionalni strateški dokument mora
sadržavati: koordinirane mjere za poboljšanje dostupnosti zdravstvenih usluga, mjere
za poticanje djelotvornosti u zdravstvenom
sektoru, primjenom učinkovitih modela
pružanja zdravstvenih usluga te sustav praćenja i provjere.
Nadalje, strateški okvir mora prikazati
dostupna proračunska sredstva i troškovno
učinkovito usmjeravanje sredstava na prioritetne potrebe zdravstvenog sustava.
Nedvojbeno je da se sve potrebe u
zdravstvenom sustavu ne mogu smatrati
prioritetima, stoga je, navodi se, jedan od
glavnih ciljeva Strategije omogućiti postizanje konsenzusa oko stvarnih prioriteta.
Krajnji rok za dovršetak i usvajanje
Strategije je datum donošenja Državnog
proračuna za 2013.
2. Promicanje zdravlja u
okviru EU
Zdravlje je potrebno svakom čovjeku.
Za zdravlje ljudi, naroda, zainteresirani su
država i cijelo društvo iz ekonomskih, socijalnih, kulturnih, obrambenih i drugih
razloga.
U prilog tomu govori mutatis mutandis
i naš glavni izvor, već spomenuta Strategija.
Tako se 1997. Sporazumom iz Amsterdama, člankom 152. potvrđuje afirmativna
odgovornost EU-a, da bi se osigurala visoka razina zaštite ljudskog zdravlja.
Cilj strategije Europske komisije iz
zdravstvenog područja, poznata pod na-
zivom »Zajedno za zdravlje«3, je povećati
sigurnost pacijenata, blagostanje i solidarnost građana te poticati znanje i širenje
informacija o zdravlju. Ključna načela na
kojima se treba temeljiti zdravstveni sustav
i šira strategija zdravstva, uključuju: strategiju temeljenu na zajedničkim vrijednostima, isticanje zdravlja kao najvećeg bogatstva, integracija zdravlja u sve politike te
jačanje glasa EU-a na području zdravlja i
zdravstva te na globalnoj razini.
U studenom 2011. prihvaćen je prijedlog novog programa na zdravstvenom
području za razdoblje 2014.-2020. pod
nazivom »Zdravlje za rast«4 koji bi trebao nastaviti s promicanjem zdravlja kao
sastavnog dijela održivog i uključivog ekonomskog rasta, a u skladu sa širom strategijom razvoja EU-a.
Nadalje, u krovnoj europskoj strategiji
razvoja »Europe 2020« zdravstvo je neizravno zastupljeno kroz nekoliko različitih inicijativa. Pritom se osobito ističe poticanje
inicijativa proizašlih iz aktivnosti istraživanja i razvoja, poticanje i razvoj telemedicine, te poticanje personalizirane medicine
koja bi omogućila pacijentima bolju njegu i
nadzor nad zdravljem. Napokon, potiče se
i poboljšanje zdravlja i sigurnosti radnika.
Europska Agencija za sigurnost i zdravlje na radnom mjestu osnovana je 1996. s
glavnim ciljem povećanja sigurnosti rada
u zemljama EU-a. Svake godine u EU-u
se dogodi više od 5.500 teških nesreća na
radnom mjestu, a milijuni radnika lakše
se ozlijede ili ugroze svoje zdravlje te je
potrebno podići svijest radnika i poslodavaca o potrebi zaštite njihovog zdravlja na
radnom mjestu. Stoga se zdravlje smatra
jednim od integralnih dijelova strategije
razvoja EU-a, budući da se dobro zdravlje
građana može povoljno odraziti na sveukupnu produktivnost.
3. Prava pacijenata u
Republici Hrvatskoj
3.1. Zakonski okvir
U suvremenom, EU procesu demokratizacije zdravstvenog sustava, zdravlje i
zdravstveni sustav prepoznati su kao važne
odrednice i temeljna vrijednost te su uključeni u programe regionalnog financiranja.
Time se iznova aktualizira i važnost
cjelokupnog zakonskog okvira u kojem su
prava pacijenata u Republici Hrvatskoj regulirana velikim brojem službenih akata5.
Prema Strategiji, prava pacijenata mogu
biti organizirana na različite načine. Tako
zakonska prava pacijenata predstavljaju
zakonom definirana prava koja se moraju
poštovati, bez obzira na podrijetlo i resurse
pružatelja usluga. U ovome slučaju pacijenti imaju pravo žalbe nadležnom sudu
ili srodnom autoritetu u slučaju povrede
njihovih prava. Nadalje, prava pacijenata
mogu biti kvazi-zakonska i tada predstavljaju obveze liječnika i ostalih zdravstvenih
radnika, postavljena od strane administrativnih tijela u obliku kodeksa ili slično, a
vezane uz pružanje zdravstvene zaštite i
uobličene kao prava pacijenata. Prava pacijenata mogu biti uobličena i u dokumentima koji nisu zakonski obvezujući te se u
tim slučajevima uglavnom temelje na moralnim vrijednostima pružatelja.
Veliki i iznimno značajan segment medicinskog prava čine pravila etike i pravila
medicinske struke. Etička pravila i pravila
struke, prema svojoj prirodi, nisu pravna
pravila, no ona su na temelju odredbe
članka 124. Zakona o zdravstvenoj zaštiti6
dignuta na rang pravne norme za čije se
nepoštovanje, odnosno kršenje, vežu stegovne, kaznenopravne i građanskopravne
sankcije.7 Etička su pravila redovito kodificirana u posebnim etičkim, odnosno
deontološkim kodeksima8. Najstarija kodifikacija liječničke etike je poznata Hipokratova prisega iz 5. st. pr. Kr.9 U Hrvatskoj je na snazi Kodeks medicinske
etike i deontologije.10
Kad je riječ o pravima pacijenata treba
spomenuti Konvenciju o zaštiti ljudskih
prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini,11
koju je Hrvatska ratificirala i čije odredbe,
stoga, imaju u našem pravnom sustavu nadzakonsku snagu i izravno su primjenjive.
Strategija sva prava pacijenata podvodi
pod jednu od sljedeće tri skupine: ljudska
prava; osiguranička prava; potrošačka prava.
Temeljni zakon koji regulira ljudska
prava pacijenata jest Zakon o zaštiti prava
pacijenata.12 Zakon o zdravstvenoj zaštiti,13 zajedno sa Zakonom o izmjenama i
dopunama ZZZ-a,14 regulira potrošačka, a
dijelom i ljudska prava.
Temeljni zakoni koji reguliraju potrošačka prava pacijenata jesu Zakon o medicinskim proizvodima,15 te Zakon o lijekovima.16
Temeljni zakon koji regulira osiguranička prava jest Zakon o obveznom
zdravstvenom osiguranju.17 Zajedno s
Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu
ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja,18 uređuje prava osiguranih
6
Nar. nov., br. 150/08, 155/09 – Uredba, 71/10, 139/10,
22/11, 84/11, 154/11 – Uredba, 12/12, 35/12 – Odluka
USRH i 70/12.
7
Prvi i treći stavak članka 124. glase:
»Zdravstveni radnici su osobe koje imaju obrazovanje
zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, uz obvezno poštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene
struke.
Obveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene
struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život
i zdravlje ljudi.«
8
Code of Ethics, Berufsordnung.
9
Klarić, Petar, Odštetno pravo, četvrto izdanje, naklada
Narodnih novina d.d. Zagreb, 2003., str. 379.
10
Nar. nov., br. 55/08.
11
Nar. nov. - MU - br. 13/03.
12
Nar. nov., br. 169/04 i 37/08 – Odluka USRH.
13
Nar. nov., br. 150/08, 155/09 – Uredba, 71/10, 139/10,
22/11, 84/11, 154/11 – Uredba, 12/12, 35/12 – Odluka
USRH i 70/12 – u nastavku teksta: ZZZ.
15
3
4
»Together for health: A Strategic Approach for the EU
2008-2013.«
Nar. nov., br. 67/08 i 124/11.
Nar. nov., br. 71/07, 45/09 i 124/11.
16
17
Nar. nov., br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11,
125/11., 22/12, 57/12 i 90/12 – Odluka USRH.
18
Nar. nov., br. 67/09, 116/09, 4/10, 13/10 – ispr., 88/10,
131/10, 1/11, 16/11 – ispr., 87/11, 137/11, 39/12 i 69/12.
»Health for Growth«.
8 zakona, 62 pravilnika, te još 22 druga podzakonska
akta.
Osam temeljnih zakona prošlo je proces usklađivanja sa
zakonodavstvom EU-a.
5
Nar. nov., br. 71/10.
14
Nastavak na 14. stranici
14
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
zdravstveno osiguranje
Pacijenti u Nacrtu nacionalne strategije razvoja
zdravstva 2012.-2020.
Nastavak sa 13. stranice
osoba Hrvatskog zavoda za zdravstveno
osiguranje iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uvjete i način njihovog ostvarivanja, te obveze osiguranih osoba u ostvarivanju tih prava.
Daljnji zakonski akti koji reguliraju
neka specifična prava pacijenata su Zakon o medicinskoj oplodnji19, Zakon o
uzimanju i presađivanju ljudskog tijela u
svrhu liječenja20, te Zakon o zaštiti osoba
s duševnim smetnjama21 na temelju kojeg
pri Ministarstvu zdravlja djeluje Državno
povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim
smetnjama.
3.2. Stanje prava pacijenata
Iako je donošenje Zakona o zaštiti
prava pacijenata22 bio značajan korak približavanju i usklađivanju s međunarodnim
standardima, realna se situacija pacijenata
u Republici Hrvatskoj, prema slovu Strategije, nije mnogo promijenila. Problemi proizlaze iz: nedostatka objektivnog
nacionalnog kapaciteta implementacije;
manjka političke volje za usvajanjem pravila implementacije postojećih zakona;
manjka transparentnosti – te je sve to pridonijelo nedovoljnoj učinkovitosti novog
Zakona o zaštiti prava pacijenata. Nadalje,
pacijenti nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima te ih, stoga, ne prakticiraju,
a o pravima pacijenata nema relevantnih
istraživanja.
Primarno se nastoji zdravstveni sustav
ujednačiti (harmonizirati) s ostalima, jer
iskustva stranih zakonodavstava, posebice
onih iz EU-a, treba koristiti, ali uvijek imajući na umu ograničene mogućnosti »transplantacije« zakonskih normi.
Poseban je problem edukacija pacijenata. Budući da pacijenti nemaju dovoljno
medicinskog znanja, ne razlikuju nepristrane informacije od onih informacija
koje favoriziraju svoj proizvod ili uslugu.
Svaka edukacija pacijenta, osim tijekom
razgovora između liječnika i pacijenta, treba biti dodatna pomoć u njegovoj skrbi.
Adekvatna informacija koju pacijent dobije, omogućava mu da bude lakše uključen
u proces donošenja odluke glede liječenja.
Obveza je pacijenta slijediti upute stručnjaka. Pritom je edukacija zamišljena tako
da preporučuje redovito uzimanje terapije i
surađivanje s liječnikom.23
Zdravstveni djelatnici imaju vodeću
ulogu u edukaciji i skrbi o sigurnosti pacijenata. Smatra se da što pacijent ima više
znanja i što bolje razumije postupke, to će
se više ispuniti njegova očekivanja, a oporavak biti bolji.
Obveza je liječnika pružiti pacijentu informacije o procesu informiranog pristanka. Informacije o liječenju nastoje ovlastiti
pacijenta da se pridržava određenih postupaka, ali ga i štite od opasnosti i rizika koji
se mogu prevenirati.24
3.3. Zadovoljstvo i sigurnost
pacijenata
Strategija ističe da su procjena stanja
i unapređenje postojećih zdravstvenih
19
Nar. nov., br. 88/09, 137/09 i 124/11.
20
Nar. nov., br. 177/04 i 45/09.
21
Nar. nov., br. 111/97, 27/98 – ispr., 128/99 i 79/02.
22
23
24
Nar. nov., br. 169/04 i 37/08 – Odluka USRH.
Frković, Aleksandra, Medicina i bioetika, naklada Pergamena, Zagreb, 2010., str. 132.
Frković, ibidem.
sustava, kako bi se što bolje prilagodili
potrebama pacijenata, u središtu pažnje
institucija i zemalja širom svijeta. Tako
su WHO te Organizacija za ekonomsku
suradnju i razvoj razvile sustave i pokazatelje procjene, kao što su European Health
for all - baza podataka ili Indeks kvalitete
zdravstvene zaštite25. Nadalje, radi praćenja
razvoja zdravstvenih sustava i prilagođavanja potrebama pacijenata, u Bruxellesu
je 2005. razvijen novi alat za procjenu stanja zdravstvenih sustava, nazvan Europski
indeks zdravstvene zaštite potrošača26. Prikupljeni podaci mogu poslužiti kao izvor
informacija o stanju zdravstvenih sustava
analiziranih zemalja i kao smjernice za
budući razvoj s osobitim naglaskom na
perspektivu pacijenata.
Što se, pak, poimanja sigurnosti tiče, ono
podrazumijeva nastojanja i aktivnosti koje
se poduzimaju da bi svi postupci i okruženje u pružanju zdravstvene skrbi osigurali
željeni ishod bolesnikova liječenja.
Istraživanjem uzroka neželjenih događaja u zdravstvenoj skrbi, pokazalo se da više
od 60% ozbiljnih događaja pripada komunikacijskim smetnjama na relaciji liječnik
– medicinska sestra. Neučinkovita i nedovoljna komunikacija, navodi se, predstavljaju značajan čimbenik u nastanku neželjenih
događaja tijekom skrbi o pacijentu.
3.4. Problem korupcije
Prema definiciji, korupcija je opći koncept koji Strategija opisuje kao organizirani, nezavisni sustav u kojem jedan njegov dio ne izvršava svoje izvorne dužnosti ili ih obavlja na neodgovarajući način,
narušavajući time izvornu svrhu sustava.
Podmićivanje, pak, jest nuđenje, davanje,
primanje ili omogućavanje davanja neke
vrijednosti (novčane, materijalne i sl.) da
bi se utjecalo na djelovanje službene osobe u javnoj službi.
Korupcija u zdravstvu odraz je različitih strukturnih problema, a među glavne
motive postojanja korupcije u zdravstvu
ubrajaju se: slaba ili nepostojeća regulacija, prekomjerna regulacija sustava, manjak
odgovornosti, niske plaće, ograničena ponuda usluga i sl.
Zdravstveni sustav podložan je korupciji
jer ima osobitu strukturu u kojoj se isprepleću sljedeći ključni elementi: neizvjesnost;
asimetrija informiranosti; brojnost i raspršenost sudionika i drugi čimbenici.
Glavne posljedice korupcije po zdravstveni sustav, prema Strategiji, brojne su i
duboke: smanjivanje sredstava u sustavu,
pad kvalitete skrbi, pad dostupnosti medicinskih usluga i dobara, stvaranje nejednakosti, porast troškova, pad morala u sustavu i njegovoj okolici, negativan utjecaj na
makroekonomiju i kočenje razvoja pravih
privatnih ustanova.
Korupcija liječnika nije endemska pojava, niti problem nekolicine zdravstvenih djelatnika – pojedinaca izoliranih od
djelovanja ukupnog zdravstvenog sustava. Neovisno u kojem se obliku korupcija javlja, nužno je osigurati kvalitetno
upravljanje, jasan zakonski okvir, te praćenje i nadzor djelovanja svih sudionika
unutar sustava.
4. Regulirane profesije
Zakon o Zdravstvenoj zaštiti i Zakon o
obveznom zdravstvenom osiguranju tvore
stožerni dio propisa koji izravno uređuju
odnose koji nastaju u obavljanju zdravstvene djelatnosti.
ZZZ-om je propisana obveza zdravstvenih radnika da nakon završenog obrazovanja obave pripravnički staž, odnosno
polože stručni ispit. Međutim, s obzirom
na to da je obveza polaganja stručnog ispita velika prepreka u mobilnosti u EU,
ZZZ u članku 133. izričito propisuje da
se odredbe o pripravničkom stažu i stručnom ispitu ne odnose na državljane država članica EU.
Posebno naglašavamo da Direktiva
2005/36/EZ (u nastavku teksta: Direktiva) jamči osobama koje su stekle stručne
kvalifikacije u jednoj od država članica,
pristup istoj profesiji i ista prava prilikom
obavljanja te profesije u drugoj državi članici kao i državljanima te države članice.
Direktiva se odnosi na regulirana zanimanja a obuhvaća pet zdravstvenih zanimanja: (1) doktore medicine, (2) doktore
dentalne medicine, (3) magistre farmacije,
(4) medicinske sestre opće njege i (5) primalje. Što se znanja jezika tiče, Direktiva (čl. 53.) predviđa da osoba koja traži
priznavanje kvalifikacije treba znati jezik
onoliko koliko je nužno za obavljanje profesionalne aktivnosti.
Znanje jezika prema Direktivi nije dio
priznavanja same kvalifikacije. Zakonom
o izmjenama i dopunama Zakona o liječništvu27 (čl. 1.) propisano je da državljani
država članica EU moraju poznavati hrvatski jezik najmanje na razini koja je potrebna za nesmetanu i nužnu komunikaciju s pacijentom. Položen stručni ispit kao
opći uvjet za obavljanje liječničke djelatnosti ne odnosi se na državljane EU. Isti
pristup glede jezika i stručnog ispita zauzet je u Zakonu o ljekarništvu28, Zakonu
o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti29,
Zakonu o sestrinstvu30. Dodajmo da je
člankom 10. stavak 4. Zakona o djelatnostima u zdravstvu31 također regulirano da
se uvjeti pripravničkog staža i položenog
stručnog ispita ne odnose na državljane
država članica EU.
Zanimanje primalja uređeno je Zakonom
o primaljstvu iz 200821. Izmjenama i dopunama Zakona o primaljstvu33 preuzimaju se
odredbe Direktive u dijelu koji se odnosi na
obrazovanje i nadležnost primalja.
Valja istaknuti da se Direktiva primjenjuje i na druga regulirana zanimanja. Pritom se, prema članku 3. stavak 1. podstavku 2. Zakona o reguliranim profesijama i
priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija,34 reguliranom profesijom podrazumijeva profesionalna djelatnost ili skupina profesionalnih djelatnosti kod kojih je
pristup i obavljanje, odnosno način obavljanja djelatnosti na temelju zakonskih
akata, odnosno podzakonskih ili drugih
akata donesenih na temelju zakonskih
ovlaštenja, izravno ili neizravno uvjetovan
posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija, kao i profesionalna djelatnost ili
skupina profesionalnih djelatnosti kojom
se bave članovi strukovnih organizacija s
profesionalnim nazivom.
Važnim nam se čine i odredbe o specijalizaciji. Naime, u sadašnjem sustavu
EU specijalizacija, definiranih Direktivom,
moguće je da određene specijalnosti imaju
zajednički dio specijalističkog usavršavanja
za nekoliko medicinskih specijalizacija.
Nar. nov., br. 117/08.
27
28
Nar. nov., br. 121/03, 142/06, 35/08 i 117/08.
29
Nar. nov., br. 121/03. i 117/08.
Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine35 propisuje 45 programa specijalizacija koje su zasnovane na
kompetencijama, stjecanju znanja, vještina
i stajališta, a osim Direktivom, navodi se u
Strategiji, radne su se grupe vodile i smjernicama UEMS-s. Za 39 specijalizacija, Republika Hrvatska zatražila je upis u točku
5.1.3. priloga V. Direktive.
5. Mogući ishodi Strategije
Strategija iako opsežna, samo je dio
zdravstvene kulture koja obuhvaća institucije, predodžbe zdravstvenih sudionika o
njihovim ulogama u pružanju zdravstvenih
usluga i druge elemente koji se, međutim,
ne mijenjaju ili se teško mijenjaju kao, primjerice, paternalizam koji je u suvremenoj
medicini nespojiv s autonomijom pacijenta
i koji osobito potiče na kritičku ocjenu, pa i
na zakonodavnu reakciju.
Uspjeh Strategije inspirirane stranim
uzorima ovisi u mnogo manjoj mjeri o
privlačnosti pravnih propisa. To se jasno
vidi iz okolnosti da se pouzdana slika o
pravima pacijenata, kao živućoj zdravstvenoj praksi, ne može dobiti pukim čitanjem
formalnih propisa koji tu praksu reguliraju.
Postoji niz dodatnih aspekata koje treba
uzeti u obzir. Važnu ulogu u razumijevanju
i oživotvorenju Strategije imaju karakter i
ustrojstvo institucija koje u sustavu djeluju,
kao i financijska sredstva koja tom sustavu
(zdravstvenom) stoje na raspolaganju. Od
posebne su važnosti i čimbenici koje bismo
mogli podvesti pod pojam zdravstvene kulture. To su predodžbe zdravstvenih radnika o njihovim ulogama u sustavu, njihove
radne navike kao i prevladavajući nazori o
ciljevima Strategije.
Nizak materijalni status pokazuje i hipokriziju i etičke dvojbe do kojih konflikti
unutar zdravstvene kulture mogu dovesti. Takav status ne pridonosi ni kulturi
kvalitete zdravstvene zaštite koju regulira
Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.36
6. Zaključne napomene
Ono što je Strategija u sažetku istaknula, pokazuje se smislenim i potrebnim: izgradnja sustava praćenja ostvarivanja prava
pacijenata; izgradnja centraliziranog sustava (kao instrumenta) zaprimanja pritužaba,
da bi se objektivno utvrdilo na što se sve
pacijenti žale, u kojem postotku, te kakve
ishode svojih pritužaba žele; izrada instrumenata kliničkih smjernica, algoritama i
hodograma na nacionalnoj razini na osnovi kojih je moguće objektivno procjenjivati
potrošačka prava pacijenata.
U Strategiju bi također trebalo uvrstiti
poticanje na nultu stopu tolerancije na korupciju, odnosno razvoj antikorupcijske kulture i podržavati pojedince i ustanove koje
učine konkretne pomake u tom segmentu,
te im odati priznanje za ostvarene pomake i
o tome obavještavati pacijente, odnosno javnost. Zatim, uvesti ombudsman, odnosno
pravobranitelja pacijenata koji bi, kao nezavisno tijelo, od zdravstvene uprave osiguravao i nadzirao prava i dužnosti pacijenata.
Potrebno je i uspostaviti odgovarajuće
standarde odnosa, odnosno komunikacije s
pacijentima, s ciljem da medicina, odnosno
zdravstvo, bude prožeto humanizmom na
svim razinama i u svim segmentima. Tada
bi uspjeh u liječenju pacijenata bio još veći.
Od znatne važnosti bit će i financijska sredstava koja će zdravstvenom sustavu biti na
raspolaganju, o kojima će i ovisiti u kolikoj
će se mjeri ostvariti ciljevi Strategije.
30
Nar. nov., br. 121/03, 117/08 i 57/11.
31
Nar. nov., br. 87/09.
35
Nar. nov., br. 100/11, 133/11 i 54/12.
32
Nar. nov., br. 120/08 i 145/10.
36
Nar. nov., br. 145/10.
Nar. nov., br. 124/11.
25
Health Care Quality Index.
33
26
Euro Health Consumer Indeks – EHCI.
34
Nar. nov., br. 124/09 i 45/11.
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
15
marketing
Uredila Desanka Đikandić, dipl. oec.
WOM marketing za povećanje prodaje
• kako stvoriti pozitivnu priču
dr. ŽELJKO LONČAR, Zabok
WOM marketing (Word of Mouth
Marketing) ili reklama od usta do
usta, odnosno davanje usmene
preporuke jednog kupca
drugome, nije nova pojava u
odnosu kupaca i proizvođača.
To je vjerojatno jedna od
najstarijih marketinških tehnika,
stvorenih s civilizacijom. Ona se,
u biti, temelji na dobro poznatoj
poslovici: Dobar se glas daleko
čuje, a loš još dalje.
Na konkretnim primjerima autor
pojašnjava bit WOM marketinga.
Uvod
WOM marketing kao formalizirana marketinška tehnika, proceduralno i
metodološki razrađena, barem kako to
literatura govori, tek se sada javlja kao
relativno novo i vrlo atraktivno marketinško sredstvo.
Istraživanja govore da 85 do 90% ljudi sudjeluje u iskustvima kupnje drugih
i vjeruje usmenim predanjima i preporukama svojih prijatelja i poznanika, pa
čak i potpuno nepoznatih osoba, kad se
radi o ocjeni kakvoće nekog proizvoda
ili usluge.
WOM marketing danas je u toliko
intenzivnom razvoju da postoje udruženja za WOM marketing, profesionalne
institucije koje se bave njegovom primjenom, a održavaju se kongresi, konferencije, seminari, postoje i edukacijski sustavi za njegovu implementaciju i
obrazovanje o njemu.
Sukladno tome i kod nas se, premda
već malo zakasnjelo, javljaju i profesionalne organizacije koje se njime bave.
Dobro je poznato da su ljudi stoljećima širili pozitivna ili negativna mišljenja
o ljudima, proizvodima ili jednostavno
»ogovarali« u pozitivnom ili negativnom
smislu jedni druge.
Prirodna je karakteristika pojedinca, da u komunikaciji s drugim ljudima
priča o onome što radi, što drugi rade, a
između ostalog i o kupnji pojedinih proizvoda, odnosno usluga. Ljudi vole pričati o pozitivnim, ali još mnogo više o
negativnim iskustvima.
Kod ove je strategije novo, barem
kako se nama čini, to što se ona tek sada,
nakon što su mnogobrojne druge tehnike, više - manje iscrpljene u svojim dometima, snazi i učinkovitosti, izgubile na
uvjerljivosti, pa se počela ozbiljno shvaćati kao snažno i vjerodostojno sredstvo
uvjeravanja kupaca o kakvoći proizvoda.
Pođimo od sebe. Ako susjed kupi cipele od nekog proizvođača i u razgovoru
vam kaže da su dobre i kvalitetne, odnosno poslovni partner vam preporuči
marketinšku agenciju i kaže da je s njom
zadovoljan, to će svakako imati veći učinak od svih oglašavanja marketinške
agencije ili reklama proizvođača cipela,
zato što onima koji su nam dali te informacije vjerujemo, jer ih poznajemo.
Činjenica je da smo dnevno bombardirani tisućama poruka oglasnog tipa,
ali im sve manje, ili uopće, ne vjerujemo.
Osnovni je razlog da nam njihove poruke ne priopćava nitko poznat. Reklamne
agencije, koje ih kreiraju i plasiraju ne
poznajemo.
Iz toga proizlazi i osnova na kojoj
se temelji sustav WOM strategije. Tu
se radi o usmenoj predaji iskustava koje
jedan kupac prenosi drugome o kupljenom proizvodu ili usluzi. Dakle, radi se o
prijenosu informacija između poznatih
osoba ili osoba kojima vjerujemo.
Sustav strategije WOM marketinga
Ako to želimo definirati kao marketinški instrument ili alat, onda se ovdje
radi o postupku u kojem treba dati lju-
dima razloga da pričaju o vama i vašem
proizvodu u pozitivnom smislu, što će
onda pokrenuti proces »reklame od usta
do usta« sa sve većim brojem sudionika.
Sustav te strategije sastoji se od sljedećih koraka:
1. Stvoriti zadovoljstvo kupaca i
stvoriti priču - jasno je da je osnovni
preduvjet da bi netko o vašem poduzetničkom poduhvatu pričao pozitivno, da
je on s njim, odnosno njegovim proizvodima ili uslugom jako zadovoljan. Dakle,
vaš proizvod mora biti kvalitetan, a odnos prema kupcu vrhunski.
Prema tome, moramo osigurati proizvode vrhunske kakvoće, u svojim kategorijama, što se samo po sebi razumije,
ali i naš odnos prema kupcu mora biti
svestran i on mora poprimiti sve one
elemente koji čine odnos kupca i prodavatelja robe, a to su, osim proizvoda
i uvjeta prodaje, puna informiranost, te
prije svega ljubaznost.
Za stvaranje mogućnosti ocjenjivanja
postignutog zadovoljstva kupaca, nužna
je i razrada sustava mjerenja.
Naime, jasno je, što je veća razina zadovoljstva kupaca, učinci WOM-a bit će
veći. Dakako, da bi postigli zadovoljstvo
kupca moraju se primjenjivati razne tehnike koje testiramo u situacijama prije i
poslije tretiranja.
Osnovno je usmjerenje - postići veću
razinu lojalnosti kupaca jer je ona, ujedno, i neposredna posljedica ostvarenog
zadovoljstva prethodnim kupnjama.
Vrijedi, dakako, i suprotno ako se ne
postigne zadovoljstvo, WOM marketing
generirat će suprotne učinke i ići će u
negativnom smjeru.
Prema tome, kroz sustav stvaranja zadovoljnog kupca, što je i rezultat njegovog djelovanja, zapravo moramo stvoriti
priču koja će pozitivno govoriti o nama,
našem proizvodu ili usluzi.
2. Proširiti »priču« drugim potencijalnim kupcima - drugi korak je da
se ta pozitivna priča proširi, prema što
većem broju potencijalnih kupaca. Svima nama poznato je kako to funkcionira.
Podsjetimo se samo ilustrativno.
Pretpostavimo da samo jedna osoba
na kavi priopći dvjema drugim osobama svoje dojmove o kupnji cipela neke
marke proizvoda u izabranoj trgovini. Te
dvije osobe priopćit će informacije dalje,
svaka minimalno novim dvjema osobama, a to je već šest osoba.
Ako se predaja dalje nastavi, tih će
šest osoba priopćit dalje minimalno
dvjema novim osobama, itd.
Postoje, u biti, dva globalna načina na
koji se ta aktivnost provodi. Prvi je način
spontani, i on je posljedica redovitog kupovanja kupaca, koji zadovoljni proizvodom i uslugom u prodavaonici, jednostavno u svojim kontaktima s prijateljima,
znancima, susjedima i drugim poznatim
i nepoznatim ljudima, namjerno ili slučajno iznose svoje mišljenje o kupnji i
proizvodu u konkretnoj prodavaonici i
s konkretnim proizvodom, ako dođe do
namjernog ili slučajnog otvaranja teme
za razgovor o tom proizvodu.
Drugi način odnosi se na aktivnosti
da sami organiziramo prijenosne mehanizme, koji će to činiti.
To mogu biti organizirani fan – klubovi, primjerice za muzičke skupine,
navijačke skupine, korisničke skupine,
otvoreni dani tvrtke na koji se pozivaju
prijatelji tvrtke, ploče za poruke koji su
vezani na tvrtku i njezine proizvode, i sl.
Dakle instrumenti prijenosa priče, koju
se želi širiti, namjerno se organiziraju.
Za širenje organiziranog prijenosa
priče najučinkovitiji i najvažniji su svakako tzv. influenceri - zagovaratelji.
To su osobe koje imaju povoljno
mišljenje o proizvođaču i njegovim proizvodima, a voljne su kontinuirano i namjerno širiti pozitivnu priču o proizvodu,
proizvođaču ili usluzi.
Obično se to radi kroz organiziranu
kampanju u kojoj se takve osobe identificiraju i angažiraju da u svojim razgovorima s poznanicima, ali i drugim osobama, razmatraju tu temu i obvezatni su
dostavljati izvješća o svojim aktivnostima i ostvarenom utjecaju na pojedine
grupe svojih prijatelja, poznanika i sl.,
prema kojima djeluju. O kakvoći njihovih izvješća i rada ovisi i vrijednost njihove nagrade.
To su, dakle, organizirane akcije gdje
se namjerno identificiraju i angažiraju
takve osobe. U novije vrijeme jedno od
vrlo kvalitetnih sredstava širenja WOM
priča su i internetski blogovi.
Poznato je da mnogi od internetskih surfera imaju vlastite dnevnike na
internetu u kojima dnevno pišu svoja
zapažanja o temama koje žele, a priče o
proizvodu i usluzi mogu biti tema takvih
dnevnih napisa.
Svaki od napisa na blogu ima mogućnost komentara od ostalih posjetilaca
bloga i oni mogu sadržavati i mišljenja
komentatora o proizvodu, koji je predmet kampanje.
Sličan model može se koristiti i na
tzv. forumima na internetu, gdje se priča
o proizvodu ili usluzi lansira kao tema i
pokrene se rasprava o toj temi.
Ona, dakako, pruža vrlo korisne informacije o statusu proizvoda kod kupaca ili potencijalnih kupaca koji su u
ovom slučaju sudionici foruma, odnosno
rasprava na njima. To se može koristiti
kao sredstvo na tuđim forumima, posebice onima koji su izuzetno posjećeni,
ako je moguće, ali i na vlastitim stranicama na internetu u vlastitom forumu.
Slični model WOM marketinga
može se primijeniti i u okviru, tzv., chata, također na internetu. Poznato je da
su takvi servisi vrlo posjećeni od raznih
populacijskih skupina i da se preko influencera, koji često razgovara u chatu s
mnogim osobama, može nametnuti priča kao tema razgovora.
Jedan od modela širenja WOM priče
je i pisanje članaka ili suradnja u rubrikama čitatelja lokalnih i drugih listova.
Dakako i tu nastaju ili se spontano mogu
organizirati influenceri-zagovaratelji koji
će pisati takve članke.
Nastavak na 16. stranici
16
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
marketing
novi propisi
WOM marketing za povećanje prodaje
Nastavak sa 15. stranice
Poznato je koliko puta pacijenti u
tisku izriču zahvale, ali i kritike o medicinskom osoblju, zahvale proizvođaču
koji je zamijenio pokvareni proizvod, zahvale za poklon-proizvod koji je poslan
zbog zamjene, ali i negativnim iskustvima sa servisima i sl.
Priča se može proširiti i putem tekstualnih poruka na oglasnim pločama,
ali isto tako i e-mail poštom.
B2B internetske stranice dobro su
sredstvo za širenje usmene predaje među
menadžerima za proizvode svih vrsta.
Više od 50% menadžera vjeruje usmenoj
predaji i informacijama svojih kolega o
proizvodu ili usluzi.
Najvažnije u cijelom postupku je da
se to čini praktički besplatno, izuzev što
se najčešće upriliči nagrađivanje osobe koja napiše dobro izvješće o svojim
razgovorima s poznanicima o predmetu
kampanje za koju je angažirana, osobi
koja napiše članak o dojmovima o proizvodu, aktivnoj osobi na forumu, chatu,
blogu i sl.
3. Treći korak je dobivanje informacija iz provedenih akcija - o kakvoći
spontanog modela razvoja WOM marketinga, dakle spontanog širenja priče,
možemo dobiti informacije organizacijom terenskog istraživanja. Tu moramo
odabrati uzorak i dobiti informacije i
mišljenje kupaca o proizvodu.
U organiziranim akcijama, dakle
kampanjama s terenskim zagovarateljima, ali i kod bloga, foruma, chata, emaila, imamo definiranu mogućnost primanja i analize informacija.
Influenceri kod terenskih kamapanja
koji razgovaraju sa svojim znancima i
šire priču, znaju teme i učinke razgovora,
pa nam mogu dostaviti izvješće.
S druge strane informacije i napisi s
bloga neposredno su dostupne istraživaču, jer su komentari vidljivi i daju se
kontrolirati i analizirati jednako kao i
s foruma, chata i e-maila (govorimo o
otvorenim formama ili čak vlastitom forumu i chatu, odnosno blogu).
4. Četvrti je korak važnost da se
ono što je obećano, a to može biti
kvalitetan proizvod, ljubazan odnos
prema kupcu ili bilo što drugo, doista
i održi, a ne da se usred kampanje na
spontani način oblikuje priča koja je u
suprotnosti s projektiranom.
Nešto se slično nedavno dogodilo
jednoj tvrtki koja je proizvode koji su
vrlo važni za iskazivanje pijeteta, svela
na pornografiju.
Dakako da je ta negativna priča, koju
je ta tvrtka zapravo generirala samim
činom (ali i svojom isprikom), izazvala
negativne reakcije kod kupaca i javnosti
u cjelini.
Velike tvrtke u svijetu troše značajna
financijska sredstva da u kampanjama
pokrenu reklamu od usta do usta. Važan je
okidač pokretanja - pozitivna priča. To
je najuvjerljivija i najvjerodostojnija reklama. Evo i zašto. Ilustrirat ćemo to na
hipotetskom primjeru.
Pretpostavimo da u malom provincijskom gradiću postoji mladi muzički
bend koji je potpuno nepoznat. Želi
organizirati koncert i treba mu publi-
ka. Ako se reklamira na klasičan način,
putem oglasa koje će staviti na oglasne
stupove na uobičajenim mjestima u
gradu, ne može očekivati više od stotinjak posjetitelja, jer je nepoznat. To je
koncepcija reklamiranja koja je upućena prema svima, a to je isto kao i prema
nikome. Uz to, takva je reklama i skupa.
Treba platiti plakate.
U konceptu WOM marketinga jedna od mogućnosti pristupa problemu je i
sljedeći model.
Članovi benda pozovu iz kruga svojih prijatelja oko 20 osoba i pred njima
održe demo - koncert.
Dvadesetak influencera ili zagovaratelja koji su bili nazočni zadovoljni su
svirkom koju su čuli.
Kroz internetske forume, chatove,
blogove, ali i u neposrednim razgovorima sa znancima i prijateljima, zagovaratelji besplatno šire priču o kvaliteti
budućeg koncerta novog benda.
Dvadesetak zagovaratelja dalje generira korisnike koji primaju informaciju.
Ovdje možemo biti još stroži u procjeni pa pretpostavimo da se realizira
samo dvadeset kontakt osoba koje su
osobno čule demo – koncert, a ako one
ostvare kontakt, svaka s novih dvadeset
osoba, to će generirati ukupno 400 novih osoba.
Ovdje valja napomenuti da u sustavu WOM marketinga vrijedi pravilo
prijenosa povjerenja. U zagovaratelja se
može imati povjerenja premda ga se i ne
poznaje. On može imati ugled i na širem planu. Poznato nam je da se vjeruje
društveno stvarno uglednoj osobi iako
se ona neposredno i ne poznaje. Prema
tome, ako se informacija i čuje od druge
osobe, a pod pretpostavkom da znamo
da ju je proširila osoba kojoj vjerujemo,
sustav WOM marketinga djelovat će na
isti način kao da nam je sâm influencer
priopćio informaciju.
Drugi slučaj može još bolje pojasniti
djelovanje WOM marketinga. Razmotrimo model hipotetske primjene procedure WOM marketinga za cipele u
malom gradiću.
Organizira se kampanja s influencerima. Radi se o promociji novog para ženskih cipela. One su tek puštene u prodaju. Izabrano je eksperimentalno tržište i
ono se odnosi na manji grad. Potrebno
je definirati priču o kvaliteti cipela. Za
realizaciju kampanje WOM marketinga
potrebno je identificirati zagovaratelje u
gradu. Treba identificirati osobe ženskog
spola koje imaju veliki broj društvenih
komunikacija.
Radi se, dakle, o osobama koje poznaju mnogo ljudi i koje su društveno
aktivne. Njih dvadesetak treba okupiti
i prezentirati im priču o novom modelu cipela i povoljnim uvjetima prodaje.
Njihova je obveza da u svojim dnevnim
komunikacijama sa svojim prijateljima
i poznanicima, poznatim i nepoznatim
osobama i to ne samo ženskog spola,
nameću temu razgovora o novim cipelama koje su dobile na test i povoljnostima koje će moći ostvariti kod kupnje.
Svaka od zagovarateljica ima obvezu
davanja redovitog izvješća o svojim akcijama i učincima, za što prima prikladnu nagradu.
 Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o visini
tarifnih stavki u Tarifnom sustavu za opskrbu
prirodnim plinom, s iznimkom povlaštenih
kupaca, bez visine tarifnih stavki - stupila na
snagu 31. kolovoza 2012.
 Pravilnik o izmjenama i dopunama
Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate
plaće - stupio na snagu 1. rujna 2012.
broj 98
od 29. kolovoza 2012.
 Uredba o naknadi za zadržavanje
nezakonito izgrađene zgrade u prostoru stupila na snagu 6. rujna 2012.
 Uredba o dopuni Uredbe o nazivima
radnih mjesta i koeficijentima složenosti
poslova u javnim službama - stupila na snagu
6. rujna 2012.
 Odluka o osnivanju Vijeća za djecu - stupila
na snagu 23. kolovoza 2012.
 Odluka o postupku imenovanja u
Izaslanstvo jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave Republike Hrvatske
u Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća
Europe - stupila na snagu 23. kolovoza 2012.
 Odluka o izmjenama Odluke o osnivanju
Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača stupila na snagu 23. kolovoza 2012.
 Pravilnik o načinu obavljanja provjere
osobne dostojnosti za obavljanje policijske
službe - stupio na snagu 6. rujna 2012.
 Pravilnik o izmjeni Pravilnika o povlastici
za obavljanje gospodarskog ribolova na
moru i registru o izdanim povlasticama stupio na snagu 29. rujna 2012.
 Pravilnik o izmjeni Pravilnika o uvjetima za
određivanje područja na kojem će se osnivati
ljekarne - stupio na snagu 6. rujna 2012.
 Pravilnik o zemljopisno obavijesnom
sustavu Državne uprave za zaštitu i
spašavanje - stupio na snagu 6. rujna 2012.
broj 99
od 31. kolovoza 2012.
 Odluka o dopuni Odluke o osnivanju i
imenovanju članova Vijeća predsjednika
Republike Hrvatske za socijalnu pravdu stupila na snagu 24. kolovoza 2012.
 Uredba o izmjenama Uredbe o utvrđivanju
dužnosti djelatnih vojnih osoba na kojima se
staž osiguranja računa s povećanim trajanjem
i načinu računanja toga staža - stupila na
snagu 1. rujna 2012.
 Odluka o osobnim iskaznicama izdanim
prije 1. siječnja 2003. godine - stupila na snagu
31. kolovoza 2012.
 Odluka o pokretanju pregovora o
sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog
ugovora za djelatnost socijalne skrbi i
imenovanju pregovaračkog odbora Vlade
Republike Hrvatske - stupila na snagu 30.
kolovoza 2012.
 Odluka o pokretanju pregovora o
sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog
ugovora za djelatnost zdravstva i
zdravstvenog osiguranja i imenovanju
pregovaračkog odbora Vlade Republike
Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012.
 1Odluka o pokretanju pregovora o
sklapanju izmjena i dopuna Granskog
kolektivnog ugovora za zaposlenike u
ustanovama kulture koje se financiraju
iz državnog proračuna i imenovanju
pregovaračkog odbora Vlade Republike
Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012.
 Pravilnik o utvrđivanju detaljnih pravila
za provedbu mrežnih funkcija za upravljanje
zračnim prometom - stupio na snagu 8. rujna
2012.
 Pravilnik o izmjenama dopunama
Pravilnika o uspostavljanju programa
mjerenja učinkovitosti usluga u zračnoj
plovidbi i mrežnih funkcija - stupio na snagu 8.
rujna 2012.
 Pravilnik o dopuni Pravilnika o priznatim
organizacijama za nadzor, pregled i
certifikaciju brodova - stupio na snagu 8. rujna
2012.
broj 100
od 5. rujna 2012.
 Uredba o izmjenama Uredbe o nadzoru
uvoza i izvoza neobrađenih dijamanata stupila na snagu 13. rujna 2012.
 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe
o nazivima radnih mjesta i koeficijentima
složenosti poslova u državnoj službi - stupila
na snagu 13. rujna 2012.
 Odluka o utvrđivanju interesa Republike
Hrvatske za eksploataciju tehničkograđevnog kamena na eksploatacijskom
polju »Krase« na području Općine Gračišće, u
k.o. Gračišće i k.o. Lindar - stupila na snagu 5.
rujna 2012.
 Rješenje o izmjenama Rješenja o
utvrđivanju cijena posebnih troškova
nastalih radom Ministarstva unutarnjih
poslova - stupilo na snagu 5. rujna 2012.
 Pravilnik o izmjeni Pravilnika o Registru
ribarske flote Republike Hrvatske - stupio na
snagu 5. rujna 2012.
 Naredba o izmjenama Naredbe o mjerama
zaštite životinja od zaraznih i nametničkih
bolesti i njihovom financiranju u 2012.
godini - stupila na snagu 5. rujna 2012.
 Podatak o etalonskoj cijeni građenja primjenjuje se od 5. rujna 2012.
 Odluka o Nastavnom planu i programu
hrvatskoga jezika za tražitelje azila, azilante
i strance pod supsidijarnom zaštitom starije
od 15 godina radi pristupa srednjoškolskom
obrazovnom sustavu i sustavu obrazovanja
odraslih - stupila na snagu 30. srpnja 2012.
 Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine od
1. srpnja 2012. - stupila na snagu 13. rujna 2012.,
a primjenjuje se od 1. srpnja 2012.
 Odluka o najnižoj mirovini za jednu
godinu mirovinskog staža od 1. srpnja 2012. stupila na snagu 13. rujna 2012., a primjenjuje se
od 1. srpnja 2012.
 Odluka o osnovici za određivanje naknade
zbog tjelesnog oštećenja i o usklađivanju
novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja
od 1. srpnja 2012. - stupila na snagu 13. rujna
2012., a primjenjuje se od 1. srpnja 2012.
 Pravilnik o prenosivosti broja - stupio na
snagu 13. rujna 2012.
 Plan prijma u državnu službu u Ustavni sud
Republike Hrvatske za 2012. godinu - stupio
na snagu 3. rujna 2012.
broj 101
od 6. rujna 2012.
 Odluka o pokretanju pregovora o
sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog
ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim
ustanovama i imenovanju pregovaračkog
odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na
snagu 30. kolovoza 2012.
 Pravilnik o visini nagrade odvjetniku
određenom za branitelja po službenoj
dužnosti - stupio na snagu 14. rujna 2012.
 Odluka o pokretanju pregovora o
sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog
ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim
ustanovama i imenovanju pregovaračkog
odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na
snagu 30. kolovoza 2012.
 Pravilnik o izmjeni Pravilnika o uvoznim
i izvoznim dozvolama za poljoprivredne
proizvode - stupio na snagu 14. rujna 2012.
 Odluka o pokretanju pregovora o
sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog
ugovora za znanost i visoko obrazovanje i
imenovanju pregovaračkog odbora Vlade
Republike Hrvatske - stupila na snagu 30.
kolovoza 2012.
 Odluka o izmjenama Odluke o visini
tarifnih stavki u Tarifnom sustava za
distribuciju prirodnog plina, bez visine
tarifnih stavki - stupila na snagu 31. kolovoza
2012.
 Pravilnik o dopunama Pravilnika o
Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove
loze - stupio na snagu 6. rujna 2012.
 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o popisu
pošiljaka koje podliježu veterinarskom
pregledu u prometu preko granice Republike
Hrvatske - stupio na snagu 14. rujna 2012.
 Mreža javne zdravstvene službe - stupila na
snagu 6. rujna 2012.
 Pravilnik o izmjenama i dopunama
Pravilnika o uvjetima i načinu izdavanja
dozvole za obavljanje usluga željezničkog
prijevoza i dozvole za upravljanje
željezničkom infrastukturom - stupio na snagu
14. rujna 2012.
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
17
financije
Uredio Dražen Kozulić, dipl. oec.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o
potrošačkom kreditiranju
Prikaz Prijedloga zakona
dr. MIROSLAV GREGUREK,
Zagreb
1. Uvod
Zaštita potrošača na financijskom tržištu, nužnost je u postizanju većeg povjerenja potrošača, a posljedica je da se
kretanje kreditinih ponuda odvija prema
uvjetima za koje se pretpostavlja da su optimalni, kako za korisnike kredita, tako i
za ponuditelje kredita.
Dosadašnja praksa primjene postojećeg Zakona pokazala je raširenu pojavu
gdje vjerovnici potrošačima nude kredite
uz izrazito nepovoljne uvjete, posebice
neprimjereno visoke troškove servisiranja
povrata kredita (višestruke naknade, promjenjive kamatne stope, valutna klauzula),
koji su dovodili do toga da potrošači nisu
bili u mogućnosti ispunjavati ugovorne
obveze glede otplate kredita. Radi toga su
bile nužne izmjene i dopune postojećeg
Zakona u svrhu jačanja zaštite potrošača
od neopravdanog i prekomjernog zaduživanja.
Tako se u zakonskom prijedlogu
predlaže ukidanje izuzeća Zakona na
kredite manje od 1.500,00 kuna, zatim
se podrobnije uređuju povezani ugovori o kreditu radi usklađenja s pravnom
stečevinom Europske unije (u nastavku:
EU). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju
(u nastavku teksta: Izmjene i dopune
Zakona) uvodi se zaštitna ugovorna
odredba kojom je potrošač zaštićen od
prekomjernog rasta kamatnih stopa. Samim time regulira se i efektivna kamatna
stopa koja ne smije prijeći ograničenje
visine kamatnih stopa, definirane Zakonom o obveznim odnosima,2 čime se
potrošača štiti od lihvarskih kamata.
Nadalje, uređeni su uvjeti koje ponuditelji kredita moraju ispunjavati ako
imaju namjeru pružati usluge potrošačkog kreditiranja slijedom dobivenog odobrenja Ministarstva financija.
Između ostalog, dopunjene su i odredbe Zakona glede nadzora nad provedbom
Zakona tako da su uređene ovlasti gospodarskih inspektora u postupku prema
slučajevima kad se pružaju usluge potrošačkog kreditiranja, odnosno posredovanja, bez da je pružatelj tih usluga dobio
odobrenje Ministarstva financija.
Zakona, vidljivo je da je kreditni posrednik definiran bilo kao fizička osoba, bilo
kao pravna osoba koja nije vjerovnik (to
je važno), a koja na temelju punomoći
vjerovnika u sklopu svoje djelatnosti, odnosno slobodnog zanimanja, prezentira
ili nudi ugovore o kreditu potrošačima,
kao i da provodi radnje u pripremi vezane
uz ugovore o kreditu ili sklapa ugovore o
kreditu u ime vjerovnika. Za sve te obavljene poslove ima pravo na naknadu, bilo
u novcu, bilo u nekom drugom financijskom obliku.
kretanja na visinu promjenjive kamatne
stope te
c) odrediti u kojim se razdobljima
razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje, te koja su referentna razdoblja);
2) parametri iz stavka 1. članak 11.a
Zakona mogu biti referentna kamatna
stopa (primjerice, EURIBOR, LIBOR),
indeks potrošačkih cijena, premija na
kreditni rizik Republike Hrvatske i slični
parametri čija promjena ne ovisi o volji
jedne ugovorne strane;
3) promjena kamatne stope u jednom
referentnom razdoblju ne može biti veća,
odnosno kod smanjenja manja, od sumarnog efekta promjena parametara iz stavka
1. točka a) članak 11.a Zakona;
4) ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno
i nedvojbeno predočiti potrošaču, prije
sklapanja ugovora o kreditu elemente iz
stavka 1. članak 11.a Zakona, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima te promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u
samome ugovoru o kreditu promjenjive
elemente na temelju kojih se izračunava
promjenjiva kamatna stopa;
5) ako vjerovnik namjerava mijenjati
visinu kamatne stope protivno odredbi
stavka 1. članak 11.a Zakona i zbog čega
bi se ugovorna obveza potrošača povećala,
obvezatan je obavijestiti potrošača prije
primjene takve promjene. Ako potrošač
po primitku takve obavijesti izjavi da nije
suglasan s navedenom promjenom, vjerovnik ne može jednostrano izmijeniti
uvjete ugovora niti ga jednostrano raskinuti, odnosno otkazati ugovor;
6) na postojeće ugovore o kreditu
odobrene prije stupanja na snagu Izmjena
i dopuna Zakona, primjenjuju se odredbe
stavka 5. članka 11.a Zakona.
mijenja visina promjenjive kamatne stope.
Parametri, pritom, moraju biti takvi da
njihova primjena ne ovisi o volji jedne od
ugovornih strana. Potrebno je, također,
odrediti rokove u kojima vjerovnik razmatra korekciju kamatne stope.
Dakle:
1) ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan:
a) definirati parametre koje prati u
kontekstu donošenja odluke o korekciji
promjenjive kamatne stope, a koji su jasni
i poznati potrošačima i
b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke (a) i utjecaja tih
usluga, prethodno bez uspjeha zatražio
od dobavljača.
Zakon o potrošačkom
kreditiranju (u nastavku
teksta: Zakon)1 uređuje
3.Izuzeća
ugovore o potrošačkom kreditu,
Člankom 3. stavak 1. Izmjena i dopuna
informacije i prava o ugovoru o
Zakona, mijenja se podstavak a) kojim je
uređeno brisanje izuzeća primjene Zakokreditu, pristup bazi podataka,
na na kredite za potrošačko kreditiranje na
nadzor i zaštitu prava potrošača,
iznos niži od 1.500,00 kuna, jer je uočeno
da je dosadašnjom praksom u sklapanju
a u kojima kao korisnik kredita
ugovora na nekoliko kredita do te visine
nastupa potrošač koji uzima
iznosa kredita pojedinom potrošaču, bila
zaobiđena obveza ishođenja odobrenja od
kredit pod uvjetima i u svrhu
strane Ministarstva financija za obavljakoju određuje sâm Zakon.
nje takve djelatnosti. Isto tako, brisan je
podstavak i) kojim se odredbe postojećeg
Između ostalog, u Zakonu je
Zakona nisu primjenjivale na ugovore o
implementirana Direktiva,
kreditu, gdje se tražilo od potrošača da
br. 2008/48/EZ kojom je
kod vjerovnika založi instrument osiguranja i onda kad je odgovornost potrošača
istaknuta obveza zemalja
strogo bila ograničena na taj zalog.
članica Europske unije da
Osim toga, predloženo je da se sindikati temeljem posebnih propisa izuzmu
vode računa o odgovornom
od Zakona kad kredite daju svojim člakreditiranju kao i zaštiti
novima.
financijskih interesa potrošača,
4.Standardne informacije
tako da su izmjene i dopune
uključene u oglašavanje
postojećeg Zakona kod nas
Promijenjen je stavak 1. članak 4. Zapostale nužne u svrhu daljnje
kona i on je vrlo kratak, gdje je rečeno da
oglašavanje koje se odnosi na ugovore o
zaštite potrošača.
kreditu mora sadržavati informacije proSukladno primjeni navedenih
pisane tim člankom. Time se uređuju sve
informacije
i to one koje se odnose na
odredaba te Direktive, Konačni
6.Povezani ugovori o kreditu
ugovore o kreditu, neovisno o tome saprijedlog Zakona o izmjenama
Člankom 6. Izmjena i dopuna Zakodržava li oglas podatak o trošku kredita
na,
u članku 15. Zakona koji se odnosi
kako
je
to
propisano
odredbama
članka
i dopunama Zakona o
na povezane ugovore o kreditu, dodaje
4. Zakona.
potrošačkom kreditiranju, o
se stavak 2. kojim se kaže da ako obveze
5.Promjenjiva kamatna stopa iz ugovora o kupnji proizvoda ili uslukojima govorimo više u nastavku,
Izmjenama i dopunama Zakona doda- ga, koje su predmet povezanog ugovora
nalazi se u zakonodavnoj
je se članak 11.a kojim je uređena promje- o kreditu, nisu ispunjene ili nisu uredno
2.Kreditni
posrednik
proceduri na ovogodišnjem
njiva kamatna stopa. Naime, predloženo ispunjene, potrošač ima pravo tražiti ispunjenje od vjerovnika, ako je ispunjenje,
Člankom 2. Izmjena i dopuna Za- je da se u slučaju kad su ugovorene proprvom jesenskom zasjedanju
na
koje je ovlašten temeljem zakonskih
kona, promijenjen je članak 2. točka mjenjive kamatne stope, odrede elemenpropisa
ili ugovora o kupnji proizvoda i
Hrvatskog sabora.
6. Zakona, gdje se kaže da je kreditni ti/parametri, ovisno o čijem kretanju se
posrednik fizička ili pravna osoba koja
nije vjerovnik i koja u sklopu svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na
temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom
financijskom obliku: prezentira ili nudi
ugovore o kreditu potrošačima, provodi
ili nudi ugovore o kreditu potrošačima,
provodi druge pripremne radnje za potrošače, vezane uz ugovor o kreditu ili
sklapa ugovore o kreditu s potrošačima
u ime vjerovnika.
Prema tim Izmjenama i dopunama
1
Nar. nov., br. 75/09.
2
Nar. nov., br. 35/05 i 41/08.
7.Gornja granica efektivne
kamatne stope
Izmjenama i dopunama Zakona dodan
je članak 20.a kojim se uređuje gronja
granica efektivne kamatne stope (EKS), i
to tako da ne može prijeći ograničenja visine kamatnih stopa utvrđene Zakonom
o obveznim odnosima (u nastavku teksta:
ZOO).3
3
Nar. nov., br. 35/05 i 41/08.
Nastavak na 18. stranici
18
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
financije
iz naklade novog informatora
Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o potrošačkom kreditiranju
Nastavak sa 17. stranice
Budući da se ovdje radi o ugovaranju
kamatne stope, tada se u dijelu odredaba
ZOO-a, koji se odnosi na ugovorne kamate, u članku 26. propisuje kolika može
biti najviša kamatna stopa. U izračunu
ugovorne kamatne stope, kao polazna veličina uzima se kao referentna stopa zatezna kamata čija je najviša dopustiva visina
propisana člankom 29. ZOO-a.
Pa tako, prema stavku 1. članak 26.
ZOO-a propisano je, između ostalog, da
stopa ugovornih kamata između osoba od
kojih barem jedna nije trgovac, ne može
biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora,
odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Međutim, ako bi prema
stavku 4. članak 26. ZOO-a, bile ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će
se najviša dopuštena kamatna stopa.
S obzirom na decidiranost odredaba
ZOO-a glede ugovornih kamatnih stopa, moguća je zaštita potrošača od samovoljnog određivanja prekomjerno visokih
kamatnih stopa koje za posljedicu imaju
nemogućnost otplate kredita od strane
potrošača.
8.Pružanje usluga
potrošačkog kreditiranja
U članku 8. Izmjena i dopuna Zakona,
usklađuje se stavak 2. članak 21. Zakona s
odredbama Zakona o platnom prometu4
i Zakona o elektroničkom novcu,5 čime
se izričito reguliraju subjekti kojima nije
potrebno odobrenje Ministarstva financija za usluge potrošačkog kreditiranja6 i
moguće dvostruko licenciranje istog subjekta za istu djelatnost. Također, navodi
se da odobrenje nadležnog Ministarstva
nije potrebno i za leasing društva u svrhu
pružanja usluga potrošačkog kreditiranja
koja opet dobivaju odobrenje7 za obavljanje financijskog leasinga temeljem posebnih zakonskih i podzakonskih propisa,
a opet s namjerom da se ne dogodi dvostruko licenciranje istog subjekta za istu
djelatnost.
9.Potrošačko kreditiranje kao
djelatnost
Člankom 9. Izmjena i dopuna Zakona,
dodan je novi članak 21.a kojim su podrobnije objašnjeni uvjeti koje vjerovnici
moraju ispunjavati ako imaju namjeru
pružati usluge potrošačkog kreditiranja.
Naime, predlaže se da djelatnost pružanja
usluga potrošačkog kreditiranja ne može
biti glavna djelatnost vjerovnika, osim ako
je vjerovnik kreditna institucija, kreditna
unija ili leasing društvo8 koje, u smislu
Zakona, odgovaraju potrošačkom kreditiranju prema svojoj gospodarskoj bîti.
10. Nadzor
Člankom 10. Izmjena i dopuna Zakona, mijenjaju se stavci 1. i 2. članak 22.
Zakona, razgraničava se nadležnost od4
5
f6
Nar. nov., br. 133/09.
Nar. nov., br. 139/10.
Kreditne institucije, kreditne unije, institucije za platni promet, institucije za elektronički novac.
7
Izdaje ga Hrvatska agencija za nadzor financijskih
usluga (HANFA).
8
Obavlja poslove financijskog leasinga.
govarajućih tijela u svrhu nadzora primjene propisa glede kreditiranja.
Tako:
- Državni inspektorat obavlja nadzor
nad primjenom zakonskih i podzakonskih
propisa glede potrošačkog kreditiranja;
- Hrvatska narodna banka (u nastavku: HNB) u primjeni propisa potrošačkog kreditiranja provodi nadzor
nad kreditnim institucijama, kreditnim
unijama, institucijama za platni promet i
institucijama za elektronički novac na temelju izdanog odobrenja. HNB također
provodi nadzor i nad drugim vjerovnicima u primjeni tog Zakona, koji pružaju
uslugu odobravanja kredita neposredno
ili preko podružnice;
- Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga provodi nadzor u primjeni
propisa glede potrošačkog kreditiranja,
kod vjerovnika koji posluju temeljem izdanog odobrenja te institucije (dodan st.
3. u čl. 22. Zakona).
11. Provođenje nadzora
Člancima 11. i 12. Izmjena i dopuna
Zakona, mijenja se članak 23. Zakona i
dodaju se novi članci 23.a i 23.b. Zapravo,
da bi se omogućila djelotvornija provedba
zakonskih odredaba, predlaže se obveza
vođenja evidencije sklopljenih ugovora
koja mora biti dostupna u poslovnom
prostoru i dana na uvid inspektorima.
Smatra se da se tako omogućuje bolja
kontrola sklopljenih ugovora i utvrđivanje činjeničnog stanja, temeljem kojih se
onda mogu poduzeti odgovarajuće upravne i kaznene mjere. Također, predlažu se
odredbe kojima se daju adekvatne ovlasti
inspektorima u slučaju pružanja usluge
potrošačkog kreditiranja bez izdanog
odobrenja Ministarstva financija.
Ako nadležni inspektor rješenjem
utvrdi i naloži vjerovniku, odnosno kreditnom posredniku, otklanjanje utvrđenih nepravilnosti u određenom roku, koje
se odnose:
1. na oglašavanje (odnosi se na ugovore o kreditu) gdje ne sadržava informacije propisane člankom 4. Zakona;
2. na to da prije prihvaćanja ponude
ili sklapanja ugovora o kreditu nije obavijestio potrošača, sukladno članku 5. Zakona;
3. na to da prije sklapanja ugovora o
kreditu ne izvrši procjenu kreditne sposobnosti potrošača, sukladno članku 5.
Zakona;
4. na ugovor o kreditu koji nije sklopljen u pisanom obliku ili nekom drugom
trajnom mediju;
5. na ugovor o kreditu koji ne sadržava ugovorne odredbe propisane ovim
Zakonom;
6. na ugovor o kreditu koji sadržava
ugovorne odredbe protivne tom Zakonu
i na štetu potrošača;
7. na odobravanje kredita protivno
odredbama tog Zakona.
Dakle, ako nadležni inspektor u ponovljenom nadzoru utvrdi da vjerovnik,
odnosno kreditni posrednik nije otklonio nepravilnosti u ostavljenom roku,
tada će rješenjem vjerovniku, odnosno
kreditnom posredniku zabraniti sklapanje ugovora o kreditu. Pritom izjavljena
žalba na rješenje o zabrani ne odgađa
njegovo izvršenje.
12. Prekršajne odredbe
Člankom 26. Zakona propisane su kazne u rasponu od 80.000,00 do 200.000,00
kuna za prekršaj vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika ako se postupi protivno aktivnostima taksativno navedenim u
stavku 1. tog članka. Stavkom 2. članak
26. Zakona, propisana je kazna u rasponu
od 10.000,00 do 50.000,00 kuna odgovornoj osobi u pravnoj osobi za prekršaj,
protivno odredbama stavka 1. članka 26.
Zakona.
Člankom 13. Izmjena i dopuna Zakona, dodaju se stavku 1. članka 26. Zakona
nove alineje kojima se uvode prekršajne
odredbe (80.000,00 do 200.000,00 kn)
ako se postupi protivno odredbama članka 11.a9 i 20.a10 Zakona.
13. Prijelazne i završne
odredbe
Odredbama članka 14. Izmjena i dopuna Zakona uređene su prijelazne i završne
odredbe Zakona tako da se određuje rok
u kojem vjerovnici koji su odobravali potrošačke kredite, koji su do ovih izmjena
i dopuna bili izuzeti od Zakona, moraju prestati s odobravanjem kredita te su
dužni uskladiti svoje poslovanje s odredbama Zakona i od Ministarstva financija
zatražiti odobrenje za obavljanje poslova
namjenskog potrošačkog kreditiranja, tj.
Ministarstvu financija podnijeti dokumentirani zahtjev za izdavanje odobrenja
za poslove namjenskog potrošačkogg kreditiranja, i to u roku 30 dana od stupanja
na snagu Izmjena i dopuna Zakona.
Stavkom 2. članak 14. Izmjena i dopuna Zakona, propisano je da vjerovnik koji
ne postupi u skladu s odredbama članka
11.a stavak 1. Zakona ne smije mijenjati
postojeće kamatne stope i ne smije plasirati nove kredite s promjenjivom kamatnom stopom na štetu potrošača, sve dok
nisu u skladu s odredbama članka 11.a
stavak 1. Zakona.
Stavcima 3. i 4. članak 14. Izmjena i
dopuna Zakona11 propisano je da prestaju
vrijediti odobrenja izdana leasing društvima, institucijama za elektronički novac
kao i institucijama za platni promet, temeljena na Zakonu o potrošačkom kreditiranju.12
Prema članku 15. Izmjena i dopuna Zakona, ministar financija donijet će
propis iz članka 11.13 u roku 60 dana od
stupanja na snagu tih Izmjena i dopuna
Zakona.
Komentar Zakona o
upravnim sporovima
Opseg: Format: Uvez: Šifra: Cijena: 354 str.
17x24 cm
tvrdi
05040001
310,00 kn
14. Stupanje na snagu Izmjena
i dopuna Zakona
Prema članku 16. Izmjena i dopuna
Zakona, te će izmjene i dopune stupiti na
snagu osmog dana od objave u Narodnim
novinama, osim odredaba članka 5.14 i 7.15
Izmjena i dopuna Zakona, a koje stupaju
na snagu istekom 90 dana od dana kad su
te Izmjene i dopune Zakona objavljene u
Narodnim novinama. Tolika odgoda malo
i čudi jer se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i gornju visinu efektivne kamatne stope, a što je, prema našem mišljenju,
ključni dio ugovora o potrošačkom kreditiranju te mogućih neželjenih posljedica
koje za potrošače iz toga proizilaze.
Sudska zaštita
individualnih
prava radnika
Opseg: Format:
Uvez: Šifra:
Cijena: 164 str.
17x24 cm
tvrdi
05130001
160,00 kn
Odnosi se na promjenljivu kamatnu stopu.
9
10
Odnosi se na gornju efektivnu kamatnu stopu (EKS).
Od dana stupanja na snagu.
11
12
Nar. nov., br. 75/08.
13
Odnosi se na nadzor, Izmjene i dopune Zakona.
14
15
Odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu.
Odnosi se na gornju granicu efektivne kamatne stope (EKS).
Novi informator d.o.o.
Kneza Mislava 7, 10000 Zagreb,
Telefon: 01/4555 454 ; Telefaks: 4612 553
www.novi-informator.net
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
vi
19
Telefonski savjeti radnim danom od 9 do 15 sati
mi
besplatni odgovori na pitanja pretplatnika
[email protected]
pitate
odgovaramo
Odgovorna osoba
Ako bivši direktor faktično obavlja poslove direktora
trgovačkog društva i nakon što je to formalno, nakon
razrješenja, prestao biti, on ima svojstvo odgovorne
osobe i odgovaran je za možebitno zloporabu položaja
i ovlasti
vi
Ima li status odgovorne osobe direktor trgovačkog društva, nakon što je
razriješen dužnosti i može li odgovarati za počinjenje kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti nakon utvrđenja da je sklopio ugovor o zajmu u svojstvu
direktora, nakon što je to prestao biti?
mi
Pita: V. S., Zagreb
U slučaju potpisivanja ugovora o kratkoročnom
zajmu nakon razrješenja dužnosti direktora odnosnog drgovačkog društva, proizlazi da bivši direktor
i dalje faktično obavlja poslove u svojstvu direktora i
smatra se odgovornom osobom, te odgovara za počinjenje kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti.
Ovdje se ne radi o građanskopravnom odnosu s obzirom na to da je imao status odgovorne osobe kad
je počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti,
u smislu odredbe članka 337. Kaznenog zakona (Nar.
nov., br. 110/97, 27/98,50/00, 129/00, 51/01, 111/03,
19/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 u nastavku teksta: KZ).
Naime, odgovorna osoba, u smislu odredbe članka 89. stavak 7. Kaznenog zakona, je osoba kojoj je
povjeren određeni krug poslova iz područja djelovanja
pravne osobe, državnog tijela i tijela lokalne samouprave i uprave i tijela lokalne uprave.
Značenje izraza odgovorna osoba, prema novom
Kaznenom zakonu (Nar. nov., br. 125/11), koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2012., određeno je odredbom
članka 87. stavak 6., prema kojoj je odgovorna osoba
fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je
izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe.
Iz navedenog proizlazi da je novim Kaznenim zakonom jasnije određen pojam pravne osobe. Time su
otklonjene dvojbene situacije i različita tumačenja značenja izraza - odgovorna osoba, koja su posljedica nedovoljno precizne odredbe članka 89. stavak 7. KZ-a.
(3-2/0, G.M./J.S., 14.9. 2012.)
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
Lokalna služba – mogućnost
obavljanja dodatnog posla
Odredbe članka 38. Zakona o službenicima i
namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj)
samoupravi razumijevaju utvrđivanje postojanja
Zakonom propisanih pretpostavki za ostvarivanje prava
službenika na obavljanje dodatnog posla, a
ne razumijevaju odlučivanje po slobodnoj ocjeni
vi
Donosi li se odobrenje lokalnom službeniku za obavljanje dodatnog posla
prema slobodnoj ocjeni pročelnika upravnog tijela, odnosno izvršnog
čelnika?
mi
Pita: J. D., Grad S.
Na mogućnost obavljanja dodatnog posla primjenjuju se odredbe članka 38. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 86/08 i 61/11 u nastavku teksta: ZSN). Službenik može izvan redovitog radnog vremena, prema prethodno pisanom odobrenju pročelnika upravnog tijela, samostalno obavljati
poslove ili raditi kod drugoga, ako to nije u suprotno-
sti sa službom, odnosno ako posebnim zakonom nije
drukčije propisano te ne predstavlja sukob interesa
ili prepreku za uredno obavljanje redovitih zadataka,
niti šteti ugledu službe (st. 1.). Pročelniku upravnog
tijela navedeno odobrenje daje općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan (st. 2.). Službenik može
objavljivati stručne članke i druge autorske tekstove,
odnosno povremeno predavati na seminarima i savjetovanjima bez spomenutog odobrenja (st. 3.). O zahtjevu službenika za davanje odobrenja iz stavka 1. i 2.
odlučuje se rješenjem (st. 4.).
Prema našem mišljenju, formulacija članka 38. stavak 1. ZSN-a (»Službenik može …«) razumijeva pravo
službenika da obavlja dodatni posao, ako su ispunjene
pretpostavke koje su kumulativno propisane u nastavku
stavka 1. navedenoga članka. Međutim, nije riječ o odlučivanju pročelnika po slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni,
jer bi u tom slučaju navedena norma glasila, primjerice,
»pročelnik upravnog tijela može odobriti«.
Stoga u upravnom postupku u povodu zahtjeva
službenika za odobrenje obavljanja dodatnog posla,
pročelnik upravnog tijela, odnosno izvršni čelnik u
povodu zahtjeva pročelnika, utvrđuje jesu li ispunjene
pretpostavke za izdavanje navedenog odobrenja, propisane u članku 38. stavak 1. ZSN-a, ali pritom ne odlučuje primjenom slobodne ocjene. Odluka donesena
u povodu zahtjeva mora biti valjano obrazložena (čl.
98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku - Nar.
nov., br. 47/09).
Spomenuto odobrenje nije potrebno u odnosu na
aktivnosti iz članka 38. stavak 3. ZSN-a, što čini razradu ustavnog jamstva slobode znanstvenog stvaralaštva (čl. 69. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - Nar.
nov., br. 59/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00,
124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 ispr, 76/10 i 85/10 - proč. tekst). (1-3/0, A.R./D.F.,
18. 9. 2012.)
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
Djelovanje radničkog vijeća kod
pripajanja društva
Ako je u poduzeću, prenesenom na novog poslodavca,
i koje je nakon prijenosa zadržalo svoju samostalnost,
utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom, a
najdulje do isteka mandata na koji je izabrano. U slučaju
da radničko vijeće ne zadržava svoju samostalnost i
nastavak rada radničkog vijeća nije moguć, radnici,
čiji se ugovori prenose, zadržavaju pravo na
zastupljenost sve dok se ne stvore uvjeti za izbor
novog radničkog vijeća, odnosno do isteka mandata
njihovog dotadašnjeg predstavnika
vi
U poslovnom sustavu djelovala su tri društva kao tri samostalne pravne osobe. U ožujku 2011. u svim su tvrtkama organizirani izbori za radničko vijeće,
a svako radničko vijeće imalo je po jednog člana. Prije mjesec dana došlo je do
pripajanja dvaju društava trećem društvu, tako da sada imamo jednu pravnu
osobu. Što se, u ovoj situaciji, događa s radničkim vijećima dvaju pripojenih
društava?
mi
Pita: D. M., Split
U konkretnom slučaju razvidno je da je došlo
do prijenosa poduzeća na novog poslodavca, u
smislu članka 133. Zakona o radu (Nar. nov., br. 49/09,
61/11 i 82/12). Naime, prema stavku 10. toga članka
ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj
djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje
je preneseno na novog poslodavca (u konkretnom
slučaju se očito radi o prijenosu poduzeća, budući da
je došlo do pripajanja dvaju društava trećemu) i koje
je zadržalo svoju samostalnost, utemeljeno radničko
vijeće, ono nastavlja s radom, a najdulje do isteka
mandata na koje je izabrano.
Prema, pak, stavku 11. tog članka ako poduzeće,
dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti koje je preneseno na novog poslodavca
ne zadržava svoju samostalnost i nastavak rada radničkog vijeća nije moguć, radnici, čiji se ugovori prenose,
zadržavaju pravo na zastupljenost sve dok se ne stvore
uvjeti za izbor novog radničkog vijeća, odnosno do
isteka mandata njihovog dotadašnjeg predstavnika.
Dakle, odgovor ovisi o tome jesu li pripojena
društva zadržala svoju samostalnost u novom društvu.
(10-0/9, B. B., 12. 9. 2012.)
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
Istovremeno obavljanje usluga
revizije, financija i računovodstva
za istu pravnu osobu
Obavljanje usluga financija i računovodstva za određenu
pravnu osobu u ovoj poslovnoj godini, od strane istog
revizorskog društva, isključuje mogućnost obavljanja
i usluga revizije u istoj pravnoj osobi za tu poslovnu
godinu
vi
Revizorsko društvo u ovoj poslovnoj godini u istoj pravnoj osobi obavlja
i usluge s područja financija i računovodstva. Postoji li, u tom slučaju,
mogućnost da revizorsko društvo za ovu poslovnu godinu i dalje obavlja usluge
revizije za istu pravnu osobu u ovoj poslovnoj godini?
Pita: L. M., Rijeka
Prema odredbama članka 2. Zakona o reviziji
mi
(Nar. nov., br. 146/05 i 139/08 - u nastavku
teksta: ZORev) revizija je postupak provjere i ocjene
financijskih izvještaja i konsolidiranih financijskih izvještaja obveznika revizije te podataka i metoda koje
se primjenjuju pri sastavljanju financijskih izvještaja (u
nastavku teksta: financijski izvještaji), na temelju kojih se daje stručno i neovisno mišljenje o istinitosti i
objektivnosti financijskog stanja, rezultata poslovanja
i novčanih tokova. Revizija obuhvaća i druge poslove
predviđene Zakonom o trgovačkim društvima te posebnim propisima.
Sukladno članku 11. stavak 1. ZORev-a, revizorsko društvo ili samostalni revizor može, osim usluga
revizije, u sklopu svoje registrirane djelatnosti obavljati i usluge s područja financija i računovodstva, usluge
financijskih analiza i kontrola, usluge poreznog i ostaloga poslovnog savjetovanja, usluge procjenjivanja vrijednosti poduzeća, imovine i obveza, usluge sudskog
vještačenja, usluge izrade i ekonomske ocjene investicijskih projekata.
S obzirom na to da revizorsko društvo, osim usluga
revizije, za istu pravnu osobu od ove poslovne godine
obavlja i usluge financija i računovodstva tada, prema
stavku 2. članak 11. ZORev-a, obavljanje usluga s područja financija i računovodstva, poreznog i ostaloga
poslovnog savjetovanja, procjenjivanja vrijednosti poduzeća, imovine i obveza te sudskog vještačenja, isključuje mogućnost obavljanja usluga revizije u istoj
pravnoj osobi za istu poslovnu godinu.
Iz navedenog, obavljanje usluga financija i računovodstva za određenu pravnu osobu u ovoj poslovnoj godini od strane istog revizorskog društva, isključuje mogućnost obavljanja i usluga revizije u istoj pravnoj osobi
za tu poslovnu godinu. (9-9, D. K. 17. 9. 2012.)
informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012.
20
br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012.
upravno pravo
Uredila Davorka Foretić, dipl. iur.
Ponašanje državnih službenika prema Etičkom
kodeksu državnih službenika 2. dio
VESNA ŠIKLIĆ ODAK, dipl. iur.,
Zagreb
U Informatoru, u broju
6104-6015 od 31. 8. i 1. 9. 2012.,
pisali smo o načelima i pravilima
ponašanja državnih službenika
utvrđena Etičkim kodeksom
(Nar. nov., br. 40/11 i 13/12) koja
nadopunjuju načela na kojima
je utemeljen Zakon o državnim
službenicima. Načela ponašanja
državnih službenika propisana
tim Zakonom i načela utvrđena
Kodeksom, čine jednu cjelinu
normiranog ponašanja kojeg
se državni službenici moraju
pridržavati prilikom obavljanja
službene dužnosti. Autorica, stoga,
u ovom članku nastavlja s obradom
teme te piše o djelokrugu rada
Etičkog povjerenstva, načinu
podnošenja pritužbi i sankcijama
za nepoštovanje odredaba Etičkog
kodeksa.
4.3.1. Djelokrug rada Etičkog
povjerenstva
U odnosu na djelokrug rada, člankom
33. Etičkog kodeksa propisuje se da Etičko
povjerenstvo obavlja sljedeće poslove:
- odgovara na pritužbe građana, pravnih osoba i državnih službenika, podnesene
zbog toga što u roku 60 dana od zaprimanja
pritužbe nisu dobili odgovor na pritužbu ili
u slučaju kad podnositelj pritužbe nije zadovoljan odgovorom;
- provodi postupak ispitivanja osnovanosti pritužbe na ponašanje povjerenika za
etiku, pritužbe na ponašanje čelnika državnog tijela koji je državni službenik te pritužbe povjerenika za etiku za neetičko ponašanje drugih državnih službenika prema
povjereniku za etiku;
- daje odgovor na pritužbu podnositelju
pritužbe;
- daje mišljenja vezana uz sadržaj i primjenu Etičkog kodeksa;
- prati primjenu propisa na području
etičkog postupanja državnih službenika te
predlaže njihove izmjene i dopune;
- promiče etičke standarde u državnoj
službi.
5.Pritužbe za nepoštovanje
Etičkog kodeksa
5.1.Način podnošenja pritužbi na
ponašanje državnih službenika
Građani i pravne osobe te državni službenici mogu povjereniku za etiku podnijeti
pritužbu na ponašanje državnih službenika,
za koje smatraju da je protivno odredbama
Etičkog kodeksa.
Pritužba se može podnijeti pisanim ili
usmenim putem, putem otvorenog besplatnog telefona u središnjem tijelu državne
uprave nadležnom za službeničke odnose,
te putem elektroničke pošte. Ako pritužbu
zaprimi čelnik državnog tijela ili službenik
središnjeg tijela državne uprave nadležnog
za službeničke odnose, pritužbu će bez odlaganja proslijediti nadležnom povjereniku
za etiku.
5.2.Rok za dostavu odgovora
podnositelju pritužbe
Čelnik državnog tijela dužan je dati odgovor podnositelju pritužbe u roku 60 dana
od dana zaprimanja pritužbe te ga izvijestiti
o poduzetim radnjama. Podnositelj pritužbe ima pravo podnijeti pritužbu Etičkom
povjerenstvu u roku 30 dana od dana isteka
roka za davanje odgovora na pritužbu, odnosno od dana primitka odgovora na pritužbu u slučaju kad podnositelj pritužbe
nije zadovoljan odgovorom čelnika državnog tijela.
5.3.Pritužba na neetičko ponašanje
povjerenika za etiku
Etičkim kodeksom propisuje se i način
rješavanja pritužbi na neetičko ponašanje
povjerenika za etiku, koju je državno tijelo dužno u roku 15 dana od dana primitka
proslijediti Etičkom povjerenstvu. Etičko
povjerenstvo dužno je u roku 60 dana od
dana primitka pritužbe dostaviti odgovor
na pritužbu podnositelju pritužbe i o tome
izvijestiti čelnika državnog tijela.
Ako čelnik tijela na temelju dostavljenog izvješća Etičkog povjerenstva o provedenom postupku ispitivanja osnovanosti
pritužbe ocijeni da je povjerenik za etiku
počinio povredu Etičkog kodeksa, može,
ovisno o vrsti i težini povrede, pokrenuti
postupak zbog povrede službene dužnosti
ili ga pisanim putem upozoriti na neetičko
postupanje i potrebu pridržavanja odredaba
Etičkog kodeksa.
5.4.Pritužba na neetičko ponašanje
čelnika državnog tijela
Pritužbu na neetičko ponašanje čelnika državnog tijela koji je državni službenik,
državno tijelo dužno je u roku 15 dana od
dana primitka proslijediti Etičkom povjerenstvu.
Etičko povjerenstvo dužno je u roku 60
dana od dana primitka pritužbe dostaviti
odgovor na pritužbu podnositelju pritužbe
i o tome dostaviti izvješće Vladi Republike
Hrvatske.
6.Sankcije za nepoštovanje
odredaba Etičkog kodeksa
Osim normiranja etičkog ponašanja
državnih službenika nužne su i represivne
mjere, odnosno kazne za neetičko ponašanje
službenika. Tako je odredbom članka 98.
točka 8. Zakona o državnim službenicima
(Nar. nov., br. 92/05, 107/07, 27/08, 34/11,
49/11, 150/11, 34/12 i 49/12 - proč. tekst)
propisano da je ponašanje suprotno etičkom
kodeksu koje ne nanosi štetu ugledu državne
službe - laka povreda službene dužnosti,
dok je odredbom članka 99. stavak 1. točka
13. tog Zakona propisano da je ponašanje
suprotno etičkom kodeksu koje nanosi
štetu ugledu državne službe - teška povreda službene dužnosti.
a) Sankcije za laku povredu službene dužnosti
Za laku povredu službene dužnosti zbog
ponašanja državnog službenika protivno
Etičkom kodeksu državnih službenika, koje
ne nanosi štetu ugledu službe, mogu se izreći
sljedeće kazne: usmena opomena, pisana
opomena, pisana opomena s upisom u osobni očevidnik državnog službenika i novčana
kazna u visini do 10% plaće službenika
isplaćene u mjesecu kad je kazna izrečena.
b) Sankcije za tešku povredu službene dužnosti
Za ponašanje suprotno etičkom kodeksu koje nanosi štetu ugledu državne službe
mogu se temeljem članka 110. stavak 2.
Zakona o državnim službenicima, ovisno
o težini počinjene povrede (o kojoj odlučuje službenički sud), izreći sljedeće kazne:
novčana kazna na vrijeme od jednog do
šest mjeseci u mjesečnom iznosu od 10%
do 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu
u kojem je kazna izrečena; premještaj na
drugo radno mjesto niže složenosti poslova
istog stupnja obrazovanja i prestanak državne službe. Pritom je propisano da se državni
službenik kojem je utvrđena odgovornost za
tešku povredu službene dužnosti ne može
promicati i napredovati u službi u roku dvije godine od dana izvršnosti rješenja o odgovornosti, te da državnom službeniku koji
u roku godine dana od izvršnosti rješenja o
utvrđivanju odgovornosti za tešku povredu
službene dužnosti počini novu tešku povredu službene dužnosti, prestaje državna služba po sili zakona danom izvršnosti rješenja
kojim je utvrđena odgovornost službenika
za novu tešku povredu službene dužnosti. Kao jedna od najrepresivnijih mjera je
odredba članka 110. stavak 5. tog Zakona
koja propisuje da se državnom službeniku
obvezatno izriče kazna prestanka državne
službe ako bude proglašen odgovornim za
tešku povredu službene dužnosti koja ima
obilježje korupcije.
najavljuje savjetovanje
Komunalno
gospodarstvo
i primjena
zup-a i zus-a
22. listopad 2012.
(ponedjeljak), u 9,30 sati
Sheraton Zagreb Hotel,
Kneza Borne 2, Zagreb
Teme
1.)STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU
2.)POJEDINAČNI UPRAVNI AKTI U PROVEDBI ZAKONA O KOMUNALNOM GOSPODARSTVU I ZAKONA O POSTUPANJU S NEZAKONITO IZGRAĐENIM ZGRADAMA
– primjeri odluka i rješenja
3.)POLOŽAJ PRUŽATELJA KOMUNALNIH USLUGA U UPRAVNOM POSTUPKU I UPRAVNOM SPORU
4.)KOMUNALNO GOSPODARSTVO U UPRAVNOSUDSKOJ PRAKSI
5.)POSTUPAK NABAVE PREMA ZAKONU O KOMUNALNOM GOSPODARSTVU I ZAKONU O JAVNOJ NABAVI
Predavači
1.) prof. dr. sc. DRAGAN MEDVEDOVIĆ
2.) DESA SARVAN, dipl. iur.,
pročelnica Upravnog odjela za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu Istarske županije, Pula
3.) dr. sc. ALEN RAJKO,
sudac Upravnog suda u Rijeci
4.) MARINA KOSOVIĆ MARKOVIĆ, sutkinja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i
BOŽO GAGRO, sudac u m.
5.) ANTE LOBOJA, voditelj Službe za stručnu pomoć u Upravi za sustav javne nabave u MINGO-u
izlazi srijedom i subotom www.novi-informator.net e-mail: [email protected]
GLAVNA UREDNICA: Davorka Foretić UREDNIŠTVO: Biljana Barjaktar, Hrvoslav Bašić, Desanka Đikandić, Davorka Foretić, Dražen Kozulić i Jerko Slovinić
GRAFIČKI UREDNIK: Nenad Novak GRAFIČKA PRIPREMA: Jadranka Prišlin i Nada Tokić LEKTURA: Vesna Kisin i Meri Odak TISAK: GZH, Zagreb PRAVNI SAVJETI: 01/4612-551, 01/4612-549 EKONOMSKI SAVJETI: 01/4612-537
DOKUMENTACIJA LISTA I PRAVNI SAVJETI: 01/4612-539 NAKLADNIK: Novi informator d.o.o. Zagreb, Kneza Mislava 7/I MB 3718603 telefon: 01/4555-454, telefaks 01/4612-553 DIREKTORICA: Marina Šurbek
Žiro račun: 2340009-1100150348 Privredna banka Zagreb d.d. ODJEL PRETPLATE I PRODAJE: telefon 01 4555-454, telefaks 01/4612 553 e-mail: [email protected] Pretplata na TISKANO IZDANJE iznosi 1.800,00 kn,
na INTERNET IZDANJE 1.250,00 kn s PDV-om za 2011. godinu CIJENE OGLASA s PDV-om: 1/1 str. 6.100,00 kn, 1/2 str. 3.550,00 kn, 1/3 str. 2.100,00, 1/4 str. 1.550,00 kn, posljednja stranica +30 %. Za dva uzastopna oglašavanja popust od 10%,
a za tri i više 20% popusta. Pretplatnici imaju dodatni popust od 10% . Ako se pretplata na list ne otkaže najkasnije 15 dana prije isteka roka na koji je sklopljena, smatra se produženom na neodređeno vrijeme. Rukopisi se ne vraćaju.

Preuzmi - Wolf Theiss

naknada štete u obliku novčane rente – zastara potraživanja

Nacrt odluke - Vaša Prava BiH

Naknada nematerjalne štete zbog smrti bliskog srodnika

Neispunjenje neznatnog dijela nije razlog za raskid

ovdje - HDKE

UPRAVNOM SUDU ZAGREB T U Ž B A

Vitodens 200-W - eko

UPUTSTVA AUTORIMA Economics & Economy je periodični

Pravokutnik.net MJERE ZA OSIGURANJE PROVEDBE POSTUPKA I

Katalog informacija - Trgovački sud u Zadru