Vera Tutnjević
IZAĆI IZ SARAJEVA
Edicija
DOKUMENTI
1
2
VERA TUTNJEVIĆ
IZAĆI
IZ SARAJEVA
Mojim predivnim kćerkama
Tamari i Jeleni,
i njihovoj djeci,
i djeci njihove djece, jednog dana...
SVET KNJIGE
Beograd
2009
3
4
IZAĆI IZ SARAJEVA
ILI KAKO JE NASTALA OVA KNJIGA
Prvo i obavezno pitanje Sarajlija koji bi se u ratno doba
(a i kasnije) sreli na „slobodnoj teritoriji” bilo je „kad si izašao”, a zatim i „kako si izašao”. Oni neupućeni, obično bi pitali i „zašto”. Nama se to pitanje nije postavljalo.
U početku sam govorila: „neću izaći dok me ne otjeraju”.
Zatim: „neću izaći s kesom u rukama”. Ali kad se Sarajevo
izvana, a naročito iznutra, zatvorilo, izaći iz njega postalo je
nedostižan cilj, s kesom ili bez nje.
Malo se zna i govori o unutrašnjoj blokadi grada. Naime,
čim je proglašeno ratno stanje (još u aprilu ) od strane Predsjedništva BiH (čitaj: Alije Izetbegovića), donesene su uredbe o radnoj i vojnoj obavezi, a kasnije je to pretočeno u odluke o ratnom rasporedu svakog pojedinca – svi smo u neku ruku postali vojni obveznici. U fizičkom smislu, uspostavljene
linije razgraničenja između srpskih i muslimanskih dijelova
grada (a radilo se često o dvije strane ulice ili dvije obale Miljacke) bile su posijane minama i pod budnim okom snajperista i s jedne i s druge strane. To znači da nikako nije bilo moguće da pređeš iz jednog u drugi dio grada. Dakle, nije bilo
načina da izađeš iz grada, a „gradom” se tada smatrao veći,
centralni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, bez dozvole vlasti čak i ako ona druga strana nije pravila smetnje.
Dozvole su izdavane samo bolesnima i starim osobama, i to
za organizovane konvoje ugovorene sa drugom stranom. A
izlazak konvoja iz grada ometan je i sprečavan na razne nači5
ne od istih tih vlasti čije su nam dozvole za izlazak bile neophodne. Izaći iz Sarajeva postalo nam je osnovna preokupacija
i opsesija, sudbinsko pitanje, mnogima i pitanje života i smrti. Izaći iz Sarajeva značilo je iskoračiti iz devetog kruga pakla. Izaći iz Sarajeva od tada postaje metafora koja još i danas kruži širom zemljinog šara, svuda gdje se kreću sjene nekadašnjih žitelja ovog grada.
Pred sam početak ozbiljnijih ratnih dejstava relativno
bezbjedno su izašli konvoji sarajevskih Jevreja, kojima su
otišli gotovo svi Jevreji, naročito mlađi, a djeca obavezno, i
neki konvoji Roma i djece u organizaciji Dječje ambasade.
Kasnije je to bilo gotovo nemoguće.
Uz to, propaganda je bila strašna: svi koji su otišli iz grada smatrani su dezerterima i izdajnicima, a iste epitete su zaslužili i oni koji bi samo izrekli tu želju – jedan moj kolega je
proveo nekoliko mjeseci u vojnom zatvoru zato što je tu želju
izrekao pred svojim kolegom iz jedinice koji je priču na tu temu prvi započeo. Srodnici onih koji su otišli bili su izloženi
moralnom i psihičkom, a ponekad i fizičkom maltretiranju
komšiluka i paravojnih formacija u naseljima.
Drastičan primjer ometanja i zloupotreba bilo kakvog, pa
i organizovanog, humanitarnog izlaska iz grada, bio je konvoj sa djecom siročadi iz Doma za nezbrinutu djecu „Ljubica
Ivezić” u ljeto ’92. Televizija je cijeli dan prenosila pripreme
za taj konvoj (dogovoren posredstvom međunarodnih organizacija sa obje strane). Vidjeli smo kako spremaju djecu, kako
se ukrcavaju u autobuse i sl. Sve je djelovalo nekako usporeno, kao da neko namjerno gubi vrijeme i razvlači i odgađa
polazak, tako da su konačno krenuli tek kasno popodne. Kad
su autobusi stigli do studentskih domova u Neđarićima, iznenada je zapucalo i jedan autobus je pogođen u donji dio ispod
prozora, u visini sjedišta. Na televiziji su prikazane dvije mrtve bebe (otprilike tri mjeseca stare) koje su, čini se nevezane, ležale na sjedištima. Reporteri su zapjenušano izvještavali
6
o tom događaju, natječući se u što pogrdnijim imenima onih
koji su napali djecu. Same po sebi, slike sa ekrana bile su zaista potresne. Onda je pušten komentar jednog stranog dopisnika koji je svoju stanicu izvještavao sa lica mjesta. Dramatično je opisivao incident, umetnute su slike izrešetanog autobusa i mrtve djece, a onda je on pred kamerama pokazao iza
sebe i izričito rekao: „Pucnji su došli sa onih visokih zgrada
iza mene!” Jedine visoke zgrade iza njega bili su studentski
domovi koje su odavno zaposjeli pripadnici Armije BiH i policije, a nešto dalje i zgrada lista „Oslobođenje”. Iza njih, zaklonjeno, prostiralo se srpsko naselje Neđarići sastavljeno,
uglavnom, od niskih porodičnih kuća. Ovaj reporter nije bio
ni svjestan šta je zapravo izrekao.
I ja sam, naravno, imala ratni raspored – profesor „bosanskog jezika” u ratnoj školi. Poslije proglašenja nezavisnosti
Hrvatske, pa zatim i Bosne i Hercegovine, praktično sam u
Bosni postala strani državljanin, jer sam rođena u Hrvatskoj i
tamo bila upisana u knjigu državljana. Međutim, donesen je
ratni zakon o državljanstvu kojim je u uvodnim preambulama
regulisano da se svi građani koji potiču iz bivših republika
(sada država), a živjeli su u BiH posljednjih pet godina,
„smatraju” (baš tako je pisalo) državljanima BiH po pravima
i obavezama. Bio je i jedan član koji je govorio da ovi građani imaju pravo da odu u svoje republike pod uslovom da nisu
raspoređeni na neke bitne zadatke u funkciji neposredne odbrane države. Ja sam, izgleda, bila taj slučaj, tj. nalazila sam
se u funkciji neposredne odbrane države Bosne i Hercegovine, jer su me „glat” odbili kad sam po ovom članu podnijela
zahtjev za „izlazak”. (Interesantno je da se moje „bosansko”
državljanstvo kasnije, kad sam pripremala dokumentaciju za
otkup stana, više nije podrazumijevalo, pa sam uz gomilu papira morala da podnesem zahtjev i da mjesecima čekam da
bih ga, uz razne prepreke i neprijatnosti, konačno i dobila).
Ovu knjigu sam pisala posljednjih deset godina, sa prekidima, i u velikom grču. Ja sam je, što bi rekao Vuk, iz Sarajeva u Beograd „u glavi donijela”. Za vrijeme ratnih godina u
Sarajevu ništa nisam zapisivala jer je to, može li iko danas u
to povjerovati, bilo opasno, ali sam noćima u glavi „zapisivala” ono što sam smatrala da se mora zapamtiti. Htjela sam,
zapravo, da što više zapamtim kako bih, ako preživim, mogla
što vjernije sve to da ispričam svojoj djeci. Nisam razmišljala
ni o kakvoj knjizi. Prvih godina u Beogradu nisam uopšte bila u stanju da pričam o onome što sam preživjela. Riječi su
mi, jednostavno izgledale suviše slabe i nedovoljne da bi mogle da predstave sav taj užas. Tih godina sam ponovo učila da
živim. Bila sam zadovoljna što sam preživjela i što sam ponovo sa svojom porodicom. Nikakvih ambicija ni želja nisam
imala, činilo mi se da nikad više neću moći ni da se radujem,
ni da patim zbog nečega. Zahvaljivala sam Bogu za svaki dan
u kome sam osvanula i smatrala sam da mi je sve ovo poslije
toga naprosto poklonjen ostatak života.
A knjiga je živjela u meni. Pojedini prizori su me proganjali kad uveče legnem i nisu mi dali da zaspim. Tako sam
konačno počela da pišem i oslobađam se, a život se postepeno počeo vraćati u mene, ne onaj nekadašnji (i godine su pristigle), ali ipak, nekakav život, koji je počeo da liči na normalni.
7
8
KAKO JE POČELO
Odmah sam znala da nešto nije u redu sa tom povorkom
koja je 5. aprila 1992. godine krenula sa Dobrinje. Na TV
ekranu izgledalo je sve normalno: obični građani revoltirani
barikadama i neizvjesnošću u gradu, spontano krenuli prema
centru grada. Kamere prate kolonu koja se usput povećava,
sasvim uobičajeni transparenti za tu priliku.
Ipak nešto nije bilo u redu.
Osjećalo se nešto vještačko u svemu tome. Među ljudima
u koloni vjerovatno je bilo najviše onih iskrenih i bezazlenih,
koji su stvarno vjerovali da svojom akcijom mogu da smire
uzavrele strasti i spriječe neželjene događaje. Ipak, neka nevidljiva ruka povlačila je konce. Zato sam na sve strane tražila Tamaru i Jelenu, koje su bile negdje sa svojim momcima, i
svima iz njihovog društva koje sam sretala ostavljala poruke
da se nikako ne priključuju toj koloni. Da i sama krenem, nije
mi padalo na pamet, takođe ni Staniši. Dok je on pomno pratio prenos na televiziji, ja sam razvrstavala ono malo nakita i
para, trpajući ih u čarape, i formirala posebne paketiće za djecu, a posebne za nas (dokumente sam isto tako razvrstala još
u noći kad su se Srbi povukli iz Skupštine i kad je jednostrano donesena odluka o referendumu za nezavisnost Bosne i
Hercegovine).
Onda sam s prozora posmatrala ovu kolonu dok je prolazila
pored našeg naselja. Bili su to pretežno stariji, ozbiljniji ljudi i
žene. Nije bilo neke velike galame. Nosili su jugoslavenske zastave, trobojke sa zvijezdom, crvene, partijske, i zastave Bosne i
9
Hercegovine, isto crvene sa malom trobojkom u uglu. Sve je to
trebalo na prvi pogled da me zadovolji. Ipak, ipak...
To nepovjerenje je poraslo i dah mi je zastao kad je kolona, sada već dobrano popunjena nekim novim facama i prilično rastresena, kod Ekonomske škole počela da skreće desno,
prema Mostu bratstva i jedinstva, kojim se prelazi na Grbavicu. Lijepo se vidjelo kako neki ljudi, idući natraške, licem
okrenuti prema koloni, širokim pokretima ruku pozivaju učesnike da skrenu u tom pravcu. Veći dio kolone je i skrenuo, a
ostali su nastavili prema Marin Dvoru.
Premrla sam: još u toku noći izvještavalo se da je došlo
do rascjepa u MUP-u i da se do tada čuvena Specijalna jedinica milicije raspala, da se srpski dio jedinice izdvojio i povukao na drugu stranu Miljacke, pokušavajući da u Milicijskoj školi na Vracama iznad Grbavice napravi svoje sjedište.
U više navrata televizija je u toku prenosa kretanja demonstranata, prikazivala Vraca odakle se čula pucnjava i vidio
dim. Neki naoružani civili skakutali su u podnožju Vraca i
prijeteći gestikulirali u pravcu kojim se sad s ove strane uputio dio „protestne“ povorke.
Kuda će taj narod? Pa zar ne čuju pucnjavu? Ko ih tamo
vodi? I zašto? Tada nisam znala što sada znam, pa sam još bila u stanju da se čudim.
Ne sjećam se šta se dalje dešavalo s tim dijelom kolone.
Mislim da su kamere nastavile da prate one koji su produžili
prema Marin Dvoru.
Uveče na Yutelu, „nezavisnoj“ jugoslovenskoj televiziji,
Goran Milić dramatično izvještava o „prvoj žrtvi rata“, jednoj
mladoj studentkinji, čini mi se da se zvala Suada, koja je stradala na Vrbanja mostu. Preko toga mosta iz pravca Marin
Dvora prelazi se na Grbavicu, gdje su bile postavljene srpske
barikade, kakve su već svi postavljali u „svome“ dijelu grada.
I sad ga jasno vidim kako počinje emisiju, trijumfalno držeći
u ruci čaure od metaka i patetično uzvikuje:
10
– Ovo su čaure nađene na mjestu pogibije. Meci su došli
s Vraca.
Vraca su, zna se, srpske i poruka Gorana Milića je sasvim jasna.
Ne znam kako je stradala ta djevojka koja je, izgleda, bila
među onima koji su preko mosta krenuli na drugu stranu Miljacke. Ali znam da je čaure moguće naći samo na mjestu
odakle se puca, a ne na mjestu koje je metak pogodio! U tren
oka sve mi se samo reklo: i da je rat počeo, i da je ovaj gest
Gorana Milića, legende tadašnjeg jugoslovenskog novinarstva, tog trenutka postao paradigma u koju se smjestilo sve
što je pred nama i što se tiče toga rata. U epicentru te otrovne
paradigme sam se i sama našla. O tome svjedoče stranice koje slijede.
11
SARAJEVO SE PRAZNI
ILI KAKO „IZAĆI” IZ SARAJEVA
U martu 1992. poslije ubistva srpskog svata na Baščaršiji
i prvih barikada, počinju odlasci iz Sarajeva.Vidiš samo grupe i pojedince, pretežno mladi svijet, kako sa torbama odlaze
nekud. Jelena dolazi sa fakulteta i kaže:
– Mama, nešto se dešava. Svaki dan nas je manje na predavanjima. I drugi moji poznanici se prorjeđuju. Već se neki
javljaju iz Londona, Pariza, Amerike.
Umirujem je površno, neuvjerljivo. Ona piše neki roman
i priče. Jednu šalje na konkurs Kulturno-prosvjetne zajednice
Pljevlja. Tamo je u žiriju i jedan asistent s fakulteta, Musliman. Poslije dužeg nećkanja, ona mu se javlja, kaže da je poslala rad i pita ga kakva je konkurencija i da li bi on mogao
nešto da kaže o njenom radu. Petak je, uoči čuvenog Bajrama, on je u žurbi, sreli su se na stepenicama, kaže joj da
upravo ide tamo za praznik, vidjeće, reći će joj nešto više kad
se vrati u ponedjeljak. Ona osjeća da od tog povratka neće biti ništa. Znam i sama, ali šutim.
I moji đaci, rodom iz Sandžaka, tražili su da ih pustim još
u četvrtak, jer su, kažu, samo za taj dan uspjeli da obezbijede
karte za autobus. Ja im kažem da idu, ako hoće već i u srijedu, u stvari što prije dok je koliko-toliko bezbjedno. Mnogi
su već otišli i bez pitanja. Nikom ništa ne govorim (direktorica škole je iz nekog razloga zabranila da đake puštamo prije
vikenda). Kasnije strepim da li su moji đaci stigli svojim kućama, da li su ti autobusi stigli na svoja odredišta, plašim se
12
da nisu ušli u neki okršaj o kojima se već priča da ih ima oko
granice na Drini.
Jednog od budućih, već ratnih dana, javlja se na školski
telefon majka jednog od njih i traži mene. Zahvaljuje: sva su
djeca stigla sretno svojim kućama. Kažem da je to najvažnije.
Ona me zove da čak i ja nekako dođem kod njih, da se uklonim iz Sarajeva. Poslije, kad su me maltretirali i progonili,
strepila sam da me i zbog toga neko ne optuži – da sam tu
djecu poslala kući jer sam „sve znala“. U normalnom svijetu i
normalno vrijeme, svako bi ovaj moj gest odobrio, ali u
ovom ratnom, sarajevskom, to mi je moglo doći i glave baš
od sunarodnika djece koju sam spasila.
Nakon 6. aprila masovno se odlazi. Ljudi jednostavno nestaju, prećutno. Vozovima, autobusima, avionima. Neka novokomponovana agencija, Er Bosna, organizuje letove za Beograd. Još gledamo ponešto sa beogradske televizije. Prikazuju dolazak izbjeglica iz Sarajeva na beogradski aerodrom.
Jedna djevojka, oštro i odlučno odgovara na pitanje zašto je
otišla iz Sarajeva:
– Odlazimo zato što tamo ne valja, da valja ne bismo odlazili.
Pa to je Brena, drugarica naših kćeri iz susjednog nebodera! Njena izjava je odmah, a i za vrijeme rata među Muslimanima, našim komšijama uzeta kao krunski dokaz da su Srbi sve znali i da su zato svoju djecu sklonili na vrijeme. Nastaje neviđen lov i prozivanje onih koji odlaze, naročito onih
koji šalju djecu van Sarajeva.
Odlučujem da pošaljem i našu djecu jednim od tih aviona
u Beograd kod strica Vase. To mi izgleda najbezbjednije jer
su kopneni putevi već ispresijecani raznim barikadama i vojskama. Odlučno zahtijevam od Staniše da se pobrine za karte: neću da mi djeca zbog sto maraka (toliko koštaju karte),
ovdje stradaju. On je potpuno u transu i konfuziji, hoda izgubljeno i na sve što ja govorim, odmahuje rukom:
– Neće valjda.
Dobro se sjećam toga dana: sjedimo popodne u dnevnoj
sobi, završili smo popodnevnu kafu. Preplavljuje me osjećaj
katastrofe. Kažem to i Staniši – moramo nešto učiniti za djecu. On konačno kao da počinje da shvata situaciju. Odlazi u
susjednu sobu i nekome telefonira. Rekli su mu, kaže, da se
ponovo javimo sutra u devet.
Sutradan, u devet, on kao kradom odlazi u drugu sobu i
opet telefonira.
– Djeca moraju u dvanaest da se jave na aerodrom – kaže.
13
14
NAŠA DJECA
Naša djeca su izašla u zadnji čas, u srijedu 29. aprila 1992,
valjda posljednjeg dana kada se to moglo učiniti avionom.
Znala sam da neki ljudi, pretežno oficirske porodice, odlaze
preko sarajevskog aerodroma. Bilo je i nekih civilnih letova,
počela sam da vršim pritisak na Stanišu da učinimo nešto. On
se u početku opirao, ali kako sam ja već počela da histerišem,
jednog dana konačno je pomenuo neki telefonski broj, kome,
kako sam kasnije saznala, ni sâm nije pridavao nikakav značaj.
Zbog toga mi o tome nije ništa detaljnije ni govorio. Saznao ga
je sasvim slučajno, u prolazu, od Nene-Nedeljke Popović, inače moje učenice, supruge Gostimira Popovića, pilota koji je radio u vojnoj školi u Rajlovcu. Nena je sestra moje jetrve Petre
i tih je dana zbog toga što joj je muž bio vojno lice, bila na velikim iskušenjima. Ona je, naime, bila čula da se na taj broj
mogu prijaviti oni koji žele da djecu pošalju iz Sarajeva i to je
i rekla Staniši. A Staniša je onda, poslije svih mojih pritisaka,
nazvao taj broj. Glas s druge strane je strogo službeno pitao za
imena i starost djece i rekao mu da nazove sutra u devet. Sutradan mu je kratko rečeno da se djeca istog dana u 12 sati jave
na sarajevski aerodrom.
Telefonirala sam Vasi u Sopot, pitao je da li je dotle došlo, rekla sam da jeste. On se spremao da za prvomajske praznike, ide na more zbog gradnje svoje vikendice. (Već smo
živjeli u različitim svjetovima). Nadajući se da bi od odlaska
djece ipak moglo nešto biti, mi smo već bili počeli pripreme:
cijelu prethodnu noć smo se natezali oko stvari koje će djeca
15
ponijeti. I one i Staniša su govorili o kratkotrajnom odlasku otprilike na nedjelju-dvije, dok se situacija ne „smiri”, a ja sam
upadala sa nekim bitnim stvarima i dokumentima (ličnim, o
stanu i o brčanskoj kući). Govorila sam o potrebi da se ponese
mala Tamarina šivaća mašina o čemu nisu htjeli ni da čuju.
Konačno, ujutru, kada smo čuli vijesti o odlasku na aerodrom,
one su se na brzinu spremile – bilo je važno da što diskretnije
izađu iz kuće. Pošle su sa ruksacima na leđima kao na izlet, za
njima je Staniša nosio još neku torbu, pa onda ja u kućnoj haljini praznih ruku. Na tramvajskoj stanici smo se na brzinu pozdravili. Sve troje su ušli u tramvaj. Ja sam se vratila.
U njihovoj sobi je ostao nered i neraspremljeni kreveti
(djecu su mi iz kreveta istjerali!). Spremila sam se i otišla u
školu na sjednicu, nisam uopšte slušala o čemu se govori. Vratila sam se oko dva sata popodne, Staniše nije bilo. Pušila sam
cigaretu za cigaretom i samo gledala kroz prozor. Konačno,
oko pet-šest, možda i sedam sati vidim Stanišu: ide s nekom
flašom u rukama. Uđe, na brzinu reče da su otišle, a onda odjuri u kupatilo odakle čujem kako se napreže i povraća (to uvijek radi kada je napet i psihički iscrpljen). Poslije mi ispriča da
je avion stalno slijetao i uzletao, da je bila velika gužva, da nije
bilo baš nekog reda, ali da su djeca uspjela da izađu na pistu,
da su tamo čekale satima i da su se na kraju progurale u avion i
poletjele. Ona flaša je bila flaša rakije koju je jeftino usput kupio (tada smo već pravili zalihe svega i svačega).
Oko pola osam uveče, Tamara se javila iz Sopota. Sretno
su stigle u Beograd pa onda i kod strica. Sutradan su se već
vodile borbe oko aerodroma, kasnije je tamo zarobljen Alija
Izetbegović, avioni više nisu letjeli.
Dodatak: kad nam se činilo mogućim da će djeca otići,
svratila sam kod naših kumova Šagolja. Mirka nije bilo – ispričala sam Lali sve o telefonskom pozivu i avionu. Ona je doslovce rekla:
16
– Za našu djecu Beograd nije rješenje. Oni su ipak Šagolji.
U sebi sam se saglasila s njom, jer zaista nisam znala kakve su prilike u Beogradu i ni za šta i ni za koga nisam mogla
garantovati (i našu djecu smo slali u neizvjesnost). Ovo napominjem zato što se od odlaska naše djece stalno poteže neka
naša krivica da smo to učinili kradom, krijući od naših najboljih prijatelja i kumova i da smo spašavali svoju djecu ne brinući o njihovoj. To je na kraju dovelo i do raskida svake veze sa
njima.
17
STANIŠA
Staniša је izašao u subotu 2. maja 1992. Tog dana je i izbio pravi rat u Sarajevu. To naravno, nema veze sa Stanišinim
odlaskom. On je tog jutra ustao, uzeo kao i obično novine sa
vrata i uključio radio. Kad sam se ja probudila, rekao mi je:
– Oni u Lisabonu (srpska, hrvatska i muslimanska delegacija pregovarale su sa Kutiljerom) su se razišli, nema sporazuma, sad će nastati natezanje. Odoh ja u Detlak da vidim šta je
sa djedom i da pripremim sve za Đurđevdan.
Već nekoliko dana, on i njegova braća su se natezali oko
odlaska kod djeda koji je imao probleme sa nekim izbjeglicama, bio je nešto i bolestan, a približavala se i njihova slava.
Mirko je bio na operaciji bruha, a Milivoje, čiji je zapravo i
bio red da ide, htio je da ostane u Sarajevu da „vidi šta se zbiva”. Na moje negodovanje, Staniša je spomenuo neko naše
meso koje se tamo sušilo kao i mast, što će nam u ovoj situaciji dobro doći.
– Punoljetan si, rekla sam, meni je važno da si zbrinuo
djecu, radi šta znaš.
Na brzinu se spremio, čak nije uzeo ni pidžamu. Pošto mu
se učinilo da tramvaji ne rade, požurio je da pješke stigne na
voz koji je trebalo u pola dvanaest da krene u Banju Luku
(kolima je već bilo riskantno). To je bio i jedini voz koji je saobraćao tih dana. Na vratima smo se pozdravili i kad je već
bio nа stepenicama, viknula sam:
– Ajd, alali.
Okrenuo se i nasmijao negodujući. Još prije, kad sam ga
pitala kako može da me ostavi samu, smijući se rekao je:
18
– Šta će ti biti samo za dva dana.
Sat-dva poslije Stanišinog odlaska, čuli su se neki udaljeni
pucnji, na televiziji su javili da su vojnici ispred Doma JNA
utovarivali stvari u kamione i da su tom prilikom pucali na neku ženu na obližnjoj autobuskoj stanici, da je veliko uznemirenje u gradu i da imaju saznanja da JNA sprema napad na
grad. Došao je zatim jedan mladić iz zgrade sa nekom torbom
Crvenog krsta na ramenu i rekao da svi siđemo u podrum, očekuje se tobože napad iz kasarne „Viktor Bubanj” koja je bila
iznad našeg naselja. Imala sam već spremnu torbu sa dokumentima, parama i namirnicama i sišla sam sa ostalima u podrum nekadašnje prodavnice „Ćilipi”. Odmah smo se podijelili na Muslimane i ostale. Oni, Muslimani, razdragani, veseli
kao na teferiču, nude jedni druge kafom i raznim đakonijama.
Mi napeti, ćutljivi, nije nam ni do šta.
Dodatak: U podrumu sam ostala dva dana i jednu i po
noć. Pucalo je i gruvalo, vijesti su bile sve lošije: Kukanjac zarobio Aliju, „naši” opkolili Kukanjca, JNA napala grad. Napad
odbijen, „četnici” pobijeni na Skenderiji i Marin Dvoru. Gore
tramvaji, gori glavna pošta. Oslobođen Alija, „naši” zarobili
oficire i vojnike zločinačke četničke JNA. Nešto od toga sam i
vidjela na televiziji kasnije kod Đokića u stanu gdje sam te
druge noći prenoćila. Tek treći, četvrti dan sam se počela pitati šta je bilo sa Stanišom i da li je taj voz uopšte otišao iz Sarajeva. Telefonske veze su prekinute. Mnogo, mnogo kasnije ću
saznati da je voz ipak otišao, ali se nikad više nije vratio i da je
Staniša sretno stigao u Banju Luku, ali više nikad nije mogao
da iskoristi svoju povratnu kartu i vrati se kući. Vidjeli smo se
se tek nakon dvije i po godine, i to u Beogradu.
19
ĐOKIĆKE
Naše mlade komšinice Bogdanka i bliznakinje Vanja i
Maja izašle su tek krajem maja. One su kćerke Slavojke i Đoke Đokića koji su stanovali na spratu ispod nas. Odrastale su
zajedno sa našom djecom, a i s njihovim roditeljima smo se
poznavali i povremeno družili. Slavojka i Đoko bili su iz Rajlovca, odnosno Briješća, prigradskih naselja, pet-šest kilometara udaljenih od naše kuće. Pošto su to naselja sa pretežno
srpskim stanovništvom, tamo su Srbi držali vlast i početkom
rata postavili svoje barikade. Muslimani su uradili isto na izlazu iz grada nasuprot njima. Prvih dana maja još nekako se preko njih i prelazilo (Đoko i Slavojka su čak išli i na sahranu Đokinog oca, a s njima i jedan komšija Musliman), ali kasnije je
to bilo sve teže. Rodbina ih je zvala da izađu, ali Đokići su
oklijevali, nisu htjeli da napuste svoj stan, a i vjerovali su da
im se ništa ružno ne može desiti u gradu u kojem su se školovali i radili. Konačno su, poslije mnogo razgovora i savjetovanja, odlučili da pošalju djecu (sve tri su u stvari bile već studentkinje).
Ugovoreno je da ih preuzme njihov komšija iz Rajlovca,
po nacionalnosti Čeh, koji je kao „neutralan” svojim kombijem još uspijevao da prelazi barikade i dolazi u grad. Trebalo
je da djevojke pokupi na ulici kod tramvajske stanice. Nisam
mogla da podnesem opraštanje sa djecom, učinila sam to prethodnog dana. Tog jutra otišla sam kod kume Lale u susjednu
zgradu sa čijeg sam prozora pratila njih tri sa ruksacima na leđima i Đokom u pozadini kako prelaze most. Stalno sam izviri20
vala, pa je Lala postala sumnjičava i počela da me zapitkuje šta
gledam. Normalno, nisam smjela ništa da joj kažem pa sam se
primirila. Kad sam poslije dužeg vremena ipak zraknula, njih
više nije bilo na ulici. Kasnije sam sа Đokićima čekala da se
jave. Javile su se od ujaka, bilo je rekle su, nekih problema na
muslimanskoj barikadi, njihovog vozača su optužili da izvlači
Srbe iz Sarajeva. On se nekako odbranio govoreći da su one
njegove rodice koje su se slučajno zatekle u gradu.
Dodatak: Za ovog komšiju Čeha saznali smo nakon izvjesnog vremena da je poginuo od granate. Đokićke su otišle dalje
u Srbiju. Maja je završila Muzičku akademiju u Beogradu (u
početku ju je prihvatila porodica jednog Đokinog kolege),
Vanja i Boba su otišle kod kumova u Kraljevo, a u Nišu su
nastavile studije na Stomatološkom, odnosno Medicinskom
fakultetu i diplomirale. (Vanja je to učinila u Beogradu gdje
prešla da bi sa Majom bila smještena u studentski dom). Sa roditeljima su se sastale tek u jesen 1994. godine.
21
KOMŠINICA ROSA
Komšinicu Rosu sam do rata poznavala površno. Radila
je u trafici ispred našeg nebodera, stanovala je na nekom od
viših spratova i imala dvije odrasle kćeri. U ratu sam upoznala
i njenog muža Kostu, jer se dosta motao oko ulaza i podruma.
Oni su bili Srbi iz Mrkovića, sela na domaku grada koje je muslimanski radio stalno prozivao kao leglo „četnika” iz koga se
granatirao i napadao grad. Kćerke su im već bile otišle, a jednog dana nestao je i Kosta. Tada se tek „proslavio”. Svakodnevno, kad započne granatiranje i svi se skrcamo u podrum,
Muslimani još na hodniku počnu da viču:
– To nas Kosta gađa, eno ga u Mrkovićima i samo roka.
Rosu nisam viđala u podrumu, a znala sam kako joj je, jer
su i za mnom vikali da moj Staniša također „roka”, ali sa Pala.
Čula sam da su joj pretresali stan više sati istog dana kad i meni
(jedan od mnogih, ali najgori pretres). Bila je već prošla polovina juna. Jedno jutro, vraćam se sa pijace (valjda sam tražila cigarete jer ničeg drugog nije ni bilo) i ugledam Rosu. Išla
je stazom pored Miljacke sa nekom ženom, meni u susret, ali
kao da nije dolazila iz naše kuće već iz malo udaljenijih nebodera. Pomislila sam da je pitam kako je prošla u pretresu, ali
ona u mimoilaženju malo skrenu oči i pogleda me nekako sa
strane, ne zastajući. U tom pogledu pročitala sam molbu da joj
se ne obraćam, ali i neku vrstu pozdrava. Shvatila sam i produžila. Ona se nije ni osvrnula na kuću i na svoj stan, stiskala je
u ruci običan ceker za pijacu i to je bilo sve što je ponijela sa
sobom.
22
Dodatak: Kasnije smo doznali da je u njen stan već sutradan uselio neki Musliman, navodno izbjeglica sa Grbavice, da
je našao pun zamrzivač mesa i kantu masti. Pošto mu vjera nije
dozvoljavala da jede svinjetinu, uzeo je to da krčmi i prodaje.
Bilo je, pričalo se, najviše suvih pečenica jer su pripremali
kćerkinu svadbu. U danima gladi, često smo spominjali to meso i u šali se ljutili što nam to prije odlaska nije podijelila. Nakon nekoliko mjeseci ili čak godinu dana, proširila se priča da
je Rosa poginula na Grbavici od muslimanske granate ili snajpera. Bilo bi mi žao ako je tako.
23
DUNJA
Dunja, kćerka mojih prvih komšija Šešuma, izašla je u
avgustu. U njihovoj kući se od početka rata vodila žestoka polemika oko toga ko je kriv što nisu na vrijeme izašli i sklonili
se u Herceg Novi gdje imaju mali stan. U toku ljeta, dok su još
donekle radili telefoni, njima je počela da se javlja jedna poznanica iz srpskog sela Osijek kod llidže. Iz razgovora smo saznali da postoji mogućnost da se izađe pomoću veze sa HVO
(Hrvatsko vijeće obrane) koje je držalo položaje na Stupu i u
Kiseljaku (ilidžansko srpsko područje je bilo između ta dva
mjesta). Dunja je preuzela stvar u svoje ruke i sa Gocom (tadašnjom djevojkom svoga brata Dubravka) počela da priprema
izlazak. Sve u svemu, kod njih u stan jednog dana je došao jedan vojnik HVO i sve su dogovorili. Detalje ni danas ne
znam, jer se sve odvijalo u strogoj konspiraciji. Jednog jutra
onaj vojnik došao je ponovo i rekao da se spreme i da čekaju
vozilo koje će se pojaviti pred kućom u određeno vrijeme. Čekali smo i gledali skoro do podne. Konačno je auto stigao,
oprostili smo se sa Dunjom i Gocom, one su izašle, ušle u kola
i otišIe. To smo sve pratili s prozora. Prošlo je izvjesno vrijeme, kad odjednom Dunja se pojavljuje na vratima. Kaže, zaustavili ih na muslimanskoj barikadi i nisu dozvolili da one
izađu. To je bila policija nekog Kruške pa su sad ovi njihovi
otišli da traže dozvolu od njega. Čekali smo da se vrate i negdje kasno popodne, kad više nismo ni vjerovali da će se pojaviti, dođoše haveovci i opet ih ukrcaše u auto. Pošto su nam
24
baš tih dana bili isključili telefone u stanovima, Gocina majka
Lela se javila da dežura na ulazu u svoju zgradu gdje je bio
jedini telefon i tako uspjela da primi poziv od Dunje i Goce
da su sretno stigle na odredište. Tada je već padao sumrak.
Rekle su da se javljaju od gospodina Đorđa, da su dobro i da
ih on pozdravlja. Gospodin Đorđe je bio sveštenik u Osijeku
ili Blažuju, nije važno, ali to je značilo da su stigle na srpsku
teritoriju.
Dodatak: Dunja i Goca su pokušale da organizuju izlazak
za Dubravka na isti način ali to nije bilo moguće, jer je on bio
vojni obveznik i niko nije smio da rizikuje. One su otišle u
Srbiju, bile prvo u jednom selu kod Gocine rodbine a onda otišle u Herceg Novi. Sa roditeljima i bratom se Dunja našla kako je ko izlazio, ali tek 1994. i 1995. godine.
25
MILIVOJE
Milivoje i Ranka za svaki slučaj poslali su početkom
aprila 1992. godine djecu u Banju Luku kod strica Mirka i
strine Petre. Kao i sva djeca, Jovanka i Slavica bile su nezadovoljne, jer nisu mogle da shvate svrhu toga odlaska, pa su
u telefonskim razgovorima počele da zapomažu i kukumavče
tražeći da se vrate. Ranka je krajem aprila otputovala da ih
malo umiri. Sticajem okolnosti planirala je da se vrati u Sarajevo onim vozom kojim je Staniša 2. maja otputovao u Banju
Luku, računajući da se odatle prebaci u Detlak. Bio je to, međutim, posljednji voz iz Sarajeva, koji se nikad nije vratio.
Tako je Ranka igrom slučaja i silom prilika postala izbjeglica.
Tako je Milivoje, iz istih razloga, ostao sâm ovdje u Sarajevu, u vrlo nepovoljnim uslovima.
U stvari, po nekom njihovom „bratskom” dogovoru i rasporedu zbog pomoći tati oko slave – Đurđevdana, u Detlak je
trebalo da ide on, ali je nagovorio Stanišu da ga zamijeni, a
on je ostao da „vidi šta će biti”.
I vidio je…
U to vrijeme radio je kao urednik u informativnom programu Radio Sarajeva i imao je neke kontakte sa vođstvom
SDS, Karadžićem i Plavšićkom. Prisustvovao je nekim sastancima Savjeta stranke, u statusu koji se graničio između
novinarskog zadatka i političkog stava, ali nije bio njihov
član. Poslije sloma 2. i 3. maja, u opštoj pometnji, kada su
Radio i Televiziju praktično preuzeli Muslimani zahtijevajući
26
lojalnost i od ostalih novinara, odlučio je da više ne ide na
posao. Toga dana je u gradu izgorjela Pošta na Obali i on više
nije imao telefona. Ništa o njemu nisam znala. Nakon nekoliko dana odnekle se javio – moj telefon je radio jer je pošta u
novom dijelu grada ostala čitava. Bila je opšta konfuzija i ja
sam ga, naivno, zamolila da provjeri da li je voz kojim je Staniša trebalo da otputuje, uopšte otišao.
Na Đurđevdan, njihovu krsnu slavu, 6. maja, odjednom
se pojavio na vratima našeg stana, zbunjen i izbezumljen. Ručali smo i razgovarali. Potvrdio je da je voz sa Stanišom otišao (odakle mu samo ta informacija?!). Ništa se suvislo nismo dogovorili: otišao je sa obećanjem da će mi se javiti.
I javio se, ali u krajnje nepovoljnoj i neprijatnoj situaciji.
Naime, moj vrli kum toga dana nazvao me telefonom i pozvao me da mi pokaže šta je moj djever, „četnik”, uradio.
Dao mi je neke muslimanske novine u kojima je bio faksimil
spiska rukovodilaca SDS koji su „zadužili” oružje. Iza Karadžića, Plavšićke i još nekih, bilo je i Milivojevo ime, uz koje
je stajalo da je preuzeo „škorpion”. Istina, nije bilo njegovog
potpisa koji bi potvrđivao da ga je zaista i primio, kao što je
bilo kod drugih. Odmah sam upozorila Šagolja na taj detalj i
počela s njime oko toga da se objašnjavam.
Usred te rasprave zazvonio je telefon. Milivoje! Tražio
me kod kuće pa kad me nije našao, kao i obično, pozvao kod
njih. Mirko se ukočio od straha. Nije šala: „četnik” lično na
telefonu! Preuzimam slušalicu: Milivoje se raspituje o našem
autu koji mi je muslimanska policija oduzela a ja samo ponavljam da sam dobro i da nipošto ne dolazi kod mene. Pravdam to tobožnjom opasnošću od granata, a pravi je razlog što
su na ulaznim vratima nebodera uveli dežurstva i svakom posjetiocu uzimaju ličnu kartu: bojala sam se da ga ne uhapse a
s njime možda i mene. (Kasnije sam saznala da su sve moje
komšije čitale te iste novine i odgonetali da li se to odnosi na
Stanišu).
Milivoje više nije navraćao. Javio se samo još jednom i
rekao mi da će me možda neko obavijestiti o paketu od Karitasa po koji obavezno treba da odem. Shvatila sam to kao šifru, ali su me za nekoliko dana stvarno i pozvali. Paket je trebalo da podignem u obijenom i opljačkanom Vladičanskom
dvoru na Baščaršiji, gdje je smještena srpska humanitarna organizacija Dobrotvor. Zbilja je bilo opasno da odem tamo, ali
sam nekako skupila hrabrosti i otišla. Mladić, kome sam se
javila na ulazu (s koga je vraćao neke žene koje su tražile
hranu), rekao je da ima za mene paket od rodbine sa Ilidže i
pozvao me da uđem. Uručio mi je originalni Karitasov paket
od osamnaest kilograma! Pred njim sam ga prepakovala u
ruksak i kao usput upitala da li je Milivoje možda tu.
– Danas nije došao na posao (!?) – veli
Dvadesetak dana iza toga, u školi mi diskretno prilazi Fila, naša blagajnica, i šapatom kaže da je Milivoje pomoću
Karitasa „izašao”. U stan je smjestio majku njihove zajedničke prijateljice Azre. Kasnije je to potvrđeno i „s one strane”.
27
28
MILOVAN
Milovan je bio naš komšija, penzionisani supovac. Prije
rata je volio da „zavodi” red u zgradi, pa smo se zbog toga
često šalili na njegov račun i na račun njegovog bivšeg zanimanja. Prve ratne čarke zatekle su ga u njegovom rodnom selu kod Banje Luke, ali je on požurio da se vrati da njegova
žena Dada (inače Muslimanka) ne bi bila sama. Sprijateljio
se sa mojim komšijom Šešumom i redovno je, sa Dadom ili
bez nje, provodio večeri kod njih. Bio je strašno zaplašen i
samo je kukao – bukvalno je čupao kose što nije ostao u
svom Razboju. Zazirao je od Muslimana a oni su ga opet
stalno provocirali. Dada mu je bila zaštita i moram priznati
da je znala često i da se posvađa zbog njega. Uglavnom, bio
je opsjednut planovima kako da izađe iz Sarajeva.
Jednog dana, već je uveliko bila zima, vraćala sam se sa
nastave i na ulazu se mimoišla s jednim nepoznatim mladim
čovjekom u nekoj poluuniformi. Zatim je niz stepenice strčao
još jedan takav sa torbom, a za njima je žurio Milovan. Zastao je kao da nešto hoće da mi kaže, ali nije – produžio je.
Bilo mi je malo čudno i pogledala sam za njima: plašila sam
se da ga nisu uhapsili, ali sam vidjela da su bez oružja i da on
ide za njima a ne ispred njih.
Već sam bila smetnula s uma tu epizodu, kad uveče, prilikom našeg redovnog okupljanja kod Šešuma, umjesto Milovana upade Dada. S neba pa u rebra saopšti nam da nas je
Milovan sve pozdravio i da je dobro. Na naša pitanja gdje je
on, ona u svom stilu reče:
29
– Pa u Kasindolu, kod brata.
Iz njene malo konfuzne priče saznasmo da je njegov brat
tamo na srpskoj strani postao kao neki faktor i da je udesio da
razmijeni Milovana za ženu jednog od onih momaka koje
sam s njim vidjela. Kasnije, u emisiji srpskog radija, čusmo
da je tog dana izvršena razmjena srpskih i muslimanskih zarobljenika.
Ode Milovan u velikom stilu! (Komšijama Muslimanima
Dada je razglasila da je Milovan u bolnici, a kad su htjeli da
ga posjete, rekla je da je na psihijatriji gdje su posjete zabranjene). Nakon nekoliko mjeseci, po njenoj verziji, njegov
brat je isposlovao da ga UNPROFOR zbog teškog stanja, izmjesti, ništa manje, nego u Švajcarsku gdje je i sâm živio. Biće
da se Milovan od samog početka dočepao svoga sela Razboj.
30
PREDRAG
Naša Jelena se u osvit rata upoznala sa jednim mladićem,
počeli su se zabavljati, ali je on uskoro otišao u vojsku. Dopisivali su se i povremeno čuli telefonom. Počeo je rat u Hrvatskoj i on je pobjegao iz JNA. Vidjeli su se jedne večeri u strogoj konspiraciji jer, iako muslimanski i hrvatski mladići više
nisu htjeli u vojsku, dezerterstvo je još uvijek bilo kažnjivo.
Kad ga je sutradan nazvala, njegovi roditelji su rekli da nije
tu i da ne znaju gdje je. Ona je gorko plakala i bila razočarana. Javio se poslije izvjesnog vremena iz Njemačke gdje je
imao strica. Pisma su stizala, ali su se vremenom prorijedila.
Međutim, nakon skoro godinu dana, on se iznenada pojavi na
našim vratima: vratio se da nastavi fakultet.
Bio je već februar 1992. godine. Rat u Bosni na pragu.
Nastaviše da se viđaju i ljubav se učvrsti. Velika je bila drama kad je ona u aprilu na jedno vrijeme trebalo da ode kod
strike Vase u Sopot kod Beograda. Predrag je oklijevao da li
da ode ili ne ode iz Sarajeva, i tako je ostao. Stanovao je sa
roditeljima na Dobrinji i taj dio grada, kilometar-dva daleko
od našeg naselja uskoro je bio odsječen od grada. Muslimanske vlasti, da bi spriječile stanovništvo da pobjegne (time bi,
govorili su, Srbima pružili mogućnost da osvoje Sarajevo),
zabranile su izlazak iz naselja, organizovana je odbrana, izvršena mobilizacija, na ulicama postavljene barikade i ježevi. U
grad se moglo samo sa propusnicom. Bilo je opasno jer su po
svim raskrsnicama gađali snajperisti i padale granate, posebno na mjestima gdje su vršene kontrole kretanja stanovništva.
31
Predrag je, naravno, izbjegavao muslimansku vojsku, radio je nešto u Civilnoj zaštiti kao i njegov otac. Jednog dana
pala je granata na ulicu i ranila Predragovog oca Nikolu u nogu i u ruku. Ruku su mu u bolnici amputirali.
Predragu, srećom nije bilo ništa, ali su mu dali propusnicu da posjećuje oca u bolnici. Tako se jednog avgustovskog
dana pojavio pred mojim vratima. Bio je mršav i nekako crn
u licu da ga nisam odmah ni prepoznala. Pošto je bolnica od
nas bila udaljena nekih šest-sedam kilometara, izgubio je cijeli dan u odlasku i povratku otud i nije više stigao da se vrati
na Dobrinju pa je prenoćio kod mene.
Kasnije je to činio redovno kad god je dolazio u grad.
Često se dešavalo da krene kod nekog druga a ovoga nema,
ili mu nije prilično da ga primi, pa on opet kod mene. Kad su
u drugoj godini rata povremeno počeli da rade telefoni, javljao mi je neko od njegovih roditelja da on dolazi, a on bi se
potom javljao roditeljima da je stigao. Kad bi odlazio od mene, ja sam opet njima javljala da je krenuo i tako sam se na
neki način upoznala s njima. Nikola je ponekad i navraćao
kad je išao kod doktora ili nekim drugim poslom u grad.
U jesen 1993. godine Predrag je mobilisan u muslimansku vojsku. Bio je jedini Srbin u jedinici. Uglavnom su čuvali
stražu na linijama u naselju. Počeo je da mi priča o odlasku
nekih njegovih drugova, što je zapravo značilo bježanje na
srpsku stranu. Svega mu je već bilo dosta. Jedog predvečerja,
bio je već januar, javlja se Nikola telefonom. Odmah kaže da
zove sa komšijskog telefona jer je njegov u kvaru. Pita da li
je Predrag stigao do mene?
– Zar je trebalo, i kad je krenuo – pitam.
Po njegovom odgovoru vidjeh da je od Predragovog odlaska prošlo nekoliko dana!
Pitam da nije kod nekog druga?
– Možda je i kod cure – odgovori tajnovito Nikola.
Sve mi odmah postade jasno.
32
– Ako je kod cure, onda je to malo duža priča, nije za telefon – rekoh.
On se malo kao nasmija. Dogovorismo se da ćemo razmjenjivati informacije, a on obeća da će uskoro doći do mene. Nakon izvjesnog vremena, kratko mi javi da se Predrag
javio od brata, a brat mu se, znala sam otprije, nalazi u Zrenjaninu.
Kad je Nikola poslije nekoliko dana došao sav nasmijan,
ispričao mi je šta je bilo. On i Predrag su danima ispitivali
položaje srpskih i muslimanskih linija. (Penjali su se, između
ostalog, i na krov zgrade). Uočili su da su linije prilično mrtve i da nije bilo borbenih dejstava. I jedni i drugi samo su
čuvali straže. Srpske linije su bile blizu, preko potoka. Predrag je primijetio da njegovi drugovi na straži noću uglavnom spavaju. Nikola i Predrag su se dogovorili da on pokuša
pobjeći. Kada se poslije jedne takve noćne straže nije vratio
kući, došla je vojna policija i počela da ispituje. Oni, naravno, ništa nisu znali. Prijetili su im i hvalili se da su ga ubili u
bijegu, pokazivali im njegovu jaknu. Isključili su im telefon.
– Znao sam da ga nisu ubili, jer ne bi odoljeli a da mi ga
ne pokažu – zaključio je Nikola.
A šta je zapravo bilo saznala sam krajem te godine kad
sam u Beogradu kod mojih zatekla Predraga, sada već kao
budućeg zeta. Dakle, te noći, a bio je 6. januar 1994. godine
sa temperaturom 20 ispod nule, njegovi drugovi Muslimani
su zaspali, a on je u gluvo doba noći ostavio pušku na obali i
polako sišao u potok. Oprezno se kretao da ne nagazi na minu, posrtao je, padao, puzao, na kraju je odbacio i jaknu da
mu ne smeta, i sav smrznut i ukočen stigao na srpsku stranu!
A tamo nigdje stražara, oni se zavukli u jednu kuću, jedu
i piju – slave Badnje veče. Jedva ih je dovikao. „Fasovao” je
upalu pluća i to ga je spasilo od Karadžićeve vojske. Otišao
je na liječenje u Beograd, a u Beogradu je bila moja Jelena.
Dalje, sve je istorija.
33
PERO
Peru Šimunovića sam prije rata poznavala površno. Nakon njegovog neuspjelog pokušaja da izvuče iz grada Vučka i
Muberu, on je nastavio da mi se javlja „po hrvatskoj liniji”.
Grdio je Stanišu što me ostavio samu, ali istovremeno iznosio
obeshrabrujuće primjere koji su pokazivali da žrtve Muslimana nisu bili samo gradski Srbi već i Hrvati. Ispričao mi je kako su pohapsili i neke članove njegove porodice. On je stanovao na Grbavici gdje su ga početkom rata maltretirali Srbi, ali
je pomoću nekih momaka iz srpske policije uspio da se prebaci na našu stranu, kod roditelja na brdašcu iznad našeg naselja, zvanom Švrakino selo.
– Šimunovići tu žive i imaju svoja imanja već pet stotina
godina – hvalio se.
– Donosio mi je ponekad ponešto od hrane, a za Uskrs je
donio čak četiri jajeta, malo suvog mesa i u jednoj flašici malo rakije! Sve je to u onim uslovima bilo veoma dragocjeno.
Izdao mi je neku iskaznicu HVO da bih se lakše mogla
kretati po gradu. Jednom je uspješno intervenisao kad su mi
bezrazložno isključili telefon, što su nekoliko puta činili i ranije. Najvažnije je, međutim, što su razgovori s njime doprinijeli da prvi put postanem svjesna da ću i ja morati otići iz
Sarajeva, što me prilično uznemirilo.
– Svi ćemo morati da odemo – ponavljao je.
Hrvatsko-muslimanski sukobi koji su kasnije uslijedili i
njega su doveli u težak položaj – nije se javljao, a čula sam
da je pao u nemilost i da ponovo pije. O njegovom položaju
34
najbolje svjedoči podatak da je neko iz snajpera pogodio njegovog vozača. To se desilo na mjestu koje je apsolutno bilo
van dometa srpskih snaga. Neko je pucao i na njega. A onda
su jedne noći Muslimani pozatvarali zapovjednike HVO u
gradu, a njegove pripadnike razoružali prisiljavajući ih na lojalnost. Pero je to teško primio, ali im se morao povinovati.
Izgubio je sve ranije funkcije. Vidno rezigniran i fizički propao, pojavio se jedne večeri i zamolio me da prespava jer tamo gdje je do tada bio nije siguran. Dozvolila sam mu.
– Ovo je četnička kuća i niko neće kod mene tražiti ustašu – šalila sam se.
Dugo se nismo vidjeli poslije toga, a onda je iznenada,
natovaren torbama, banuo na moja vrata jednog zimskog dana 1993. godine. Na brzinu mi je objasnio da je pribavio neku
novinsku akreditaciju pomoću koje će preko UNPROFOR-a
avionom pokušati da se prebaci u Zagreb. Pokušaj je, međutim, propao. Zamolio me da torbe ostavi kod mene kako njegove komšije u Švrakinom ne bi otkrili da putuje, a on je otišao da traži novu vezu. Vratio se za dan-dva, sa pancirom na
sebi, i sa kako reče, novim „jakim” papirima.
– Ako sad ne uspijem, osunetit ću se, poturčiti i zauvijek
ostati u Sarajevu.
Na brzinu smo se pozdravili, otišao je smeteno i žurno.
Napolju je padao krupan snijeg.
Poslije nekoliko dana, Vučko se osmjelio da ode kod Perinih roditelja. Donio je vijest da se Pero javio iz Splita.
35
VUČKO I MUBERA
Vučka i Muberu znali smo oduvijek. On je bio profesor
na fakultetu i predavao je i meni i Staniši. Ona je bila prvo
naša kolegica sa studija (studirala je engleski) a onda i poznata pjesnikinja (Staniša je pisao recenzije i kritike povodom njenih knjiga). Kad smo mi dobili stan na Otoci, dobili su ga i oni
i stanovali smo u istoj zgradi. Vremenom smo se sprijateljili,
Vučko i Staniša kao kolege po struci, a nas dvije po ženskoj liniji. Profesor Vučković je rodom iz Srbije, iz Sandžaka od
Sjenice, a Mubera je Sarajka. Otac joj je bio begovskog porijekla a majka hrišćanka, Makedonka ili Grkinja. Vučko je pred
rat postao član Savjeta Srpske demokratske stranke iako ne i
njen član, i na Kongresu srpskih intelektualaca imao je jedan
od uvodnih referata. Onda je došao rat. Ostali su u gradu. Već
prvih dana su čelnici SDS proglašeni ratnim zločincima i grad
je bio oblijepljen plakatama sa njihovim slikama u vidu potjernica (Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević) a
pojavile su se i vijesti da treba pohapsiti i sve članove Savjeta
stranke i učesnike Kongresa jer su i oni ratni zločinci. Vučko
nije izlazio iz stana ni javljao se na fakultet pa je tamo dobio
otkaz, a onda je saznao da mu je ubijen sestrić, profesor fiskulture i otac dvoje djece. To je sasvim pogoršalo njegovu situaciju. Mubera je izlazila u potrazi za cigaretama i namirnicama i svraćala kod mene. Od nje sam saznavala novosti. Pomalo je počeo i on da svraća a uspio je, zahvaljujući nekim poštenim kolegama i da se vrati na fakultet.
36
Razmjenjivali smo informacije. Zahvaljujući Muberi, njenoj borbenosti i njenom muslimanskom porijeklu, nekako je
preživio te prve mjesece i pretrese i ispitivanja kojima je bio izložen. Negdje kasno u jesen je došao i diskretno me zamolio
da dozvolim da se u mom stanu sastane sa Perom Šimunovićem, također profesorom fakulteta i njegovim bivšim studentom i asistentom. Šimunović je bio Hrvat i pristupio je HVO–u.
Kad se pojavio, djelovao je autoritativno. Dovezao ga je službeni auto sa vozačem, bio je u nekom kožnom mantilu sa
pištoljem za pojasom (on je ranije dolazio više puta u naš
stan nekoliko godina pred rat, kad je Staniša pisao svoje Književne krivice i osvete, a Pero vodio neku polemiku sa Muhsinom Rizvićem. Objasnio mi je da su u mom stanu zbog konspiracije i da on želi da pomogne Vučku i Muberi da izađu iz
grada. Radilo se o tome da se priprema jedan konvoj koji bi iz
izveo bolesne i starije Hrvate iz grada pa bi i oni mogli s njima. Navodno, sve je dogovoreno sa srpskom stranom. Kada je
dan polaska došao, prema dogovoru Vučko je još prethodne
večeri prenio njihove torbe i kofere kod mene, a i jednu vreću
namirnica koje su im se zatekle u kući, kao poklon meni. Rano
ujutro, on i Mubera su sišli (stanovali su na 12. spratu) i čekali
smo Peru. Brzo je došao, njegov vozač je iznio stvari, onda su
oni pojedinačno izlazili i ulazili u kola. Oprostili smo se na brzinu, a njihov odlazak sam pratila kroz prozor. Sve je izvedeno brzo i neprimjetno. Samo sam Šešumima rekla šta se desilo.
Nije bilo struje, nismo mogli slušati vijesti i nismo tog dana
ništa čuli o konvojima, takođe ni sutradan. Bili smo ubijeđeni da
su Vučko i Mubera odavno na Palama, a možda već i na putu
za Beograd. Uveče, već je dobro pao mrak, čujem lagano kucanje na vratima, otvorim i u mračnom stubištu jedva nazrem
Muberu. Uđe brzo i tada saznam da su tri puta kretali, ali da
im Muslimani nisu dali prolaz, da su im čak neka djeca kamenovala autobus i da su prošlu noć proveli kod jedne prijateljice
u gradu. Došlo je u međuvremenu do nekih sukoba između
Muslimana i Hrvata i konvoj je odgođen.
37
38
Dodatak: Sukobi Muslimana i Hrvata su se nastavili, prvo
u Srednjoj Bosni a onda i u Sarajevu, taj konvoj nikad nije ni
izašao, Mubera i Vučko su, zahvaljujući našoj zajedničkoj diskreciji, nastavili da žive u svom stanu kao da ništa nije ni bilo.
Izašli su godinu dana kasnije u transporteru UNPROFOR-a na
osnovu medicinske dokumentacije radi Muberinog liječenja.
Detalje ne znam, ali opet je sve bilo slično, i stvari su prvo donesene u moj stan, i oni su prvo bili kod mene i iz mog stana
su izašli pred zgradu a onda otišli pješice sа torbama na kolicima prema centru grada. Pratio ih je jedan kolega (Gajević) do
zgrade Predsjedništva gdje su ušli u transporter. Ovog puta su se
oprostili sa prisutnim komšijama na ulazu, čule su se neke detonacije pa ih ja nisam pratila već sam brzo ušla unutra.
Kad sam se popela u stan, samo što sam se sagnula da naložim vatru nešto je udarilo u zgradu i čula se eksplozija. Poslije smo saznali da je granata pogodila zid između njihovog i
susjednog stana. To je bio povod da su Muslimani proširili priču
da je Vučko, čim je stigao na Pale, ispalio granatu na svoj stan.
A oni tada nisu možda bili došli ni do Čengić Vile.
Čim su stigli, javili su mi se preko Crvenog krsta iz Beograda.
LELA
Poznanica Šešumovih izašla je iz Sarajeva početkom
1994. na poseban način. Već ranije tako je otišla njena komšinica Ranka. Postojala je neka organizacija koja je uz pomoć
UNPROFOR-a izvlačila Srbe iz grada. Potrebno je bilo imati
nekog uticajnog na srpskoj strani. Poslije Rankinog odlaska,
Leli su počeli javljati neki ljudi i nagovještavati joj izlazak.
Ponekad su dolazili u stan ili su joj zakazivali sastanke napolju.
Sve je rađeno s velikim oprezom. Jednog dana, pokazala nam je
neku vrstu propusnice, sa njenim podacima i slikom.
Rečeno joj je da u određeno vrijeme i na određenom mjestu stane na trotoar sa torbama pored sebe. Naišao je transporter, stao, neko je izašao i bez riječi pokupio torbe. Njoj je
tutnuo u ruke neki papir. Bila je to skica za dalje poteze: trebalo je da, opet tačno određenog jutra dođe pred štab
UNPROFOR-a u ulici Đure Đakovića, da stane u red sa ljudima koji rade za Unprofor i zajedno s njima uđe u transporter
koji će naići. Kad stignu pred PTT Inžinjering (gdje je bio
štab UN), treba da izađe i odmah se uputi ka parkiranom
autobusu, koji će je odvesti na aerodrom. Tamo je trebala da
izađe iz autobusa, da obiđe zgradu i pokuca na određena vrata tražeći određenog čovjeka po imenu i prezimenu. Sve je na
toj skici bilo nacrtano, uz napomenu da ona sve dobro prouči i
nakon toga skicu uništi. Posebno je bilo naglašeno da se propusnica ni pod koju cijenu ne pokazuje muslimanskim policajcima.
Jednog jutra Lela je na uobičajen način izašla iz kuće.
Dubravko ju je pratio na određenom odstojanju do Ulice
Đure Đakovića i vidio kako je ušla u transporter. Kasnije smo
saznali da je sretno stigla u Beograd.
39
RADIVOJE
Radivoje Šešum, moj komšija, izašao je „normalno”, u
proljeće 94. Već duže vrijeme trajalo je prvo ozbiljno primirje u Sarajevu, život se donekle normalizovao i otvoreni su
tzv. „plavi putevi”. Jedan je vodio preko aerodroma prema
Hrvatskoj, drugi je vodio preko srpske Vogošće u Zenicu, a
treći preko Mosta Bratstvo-jedinstvo kod Ekonomske škole
na srpsku Grbavicu. Da bi se prešao most koji je dijelio grad
na srpski i muslimanski, a koji je sve vrijeme rata bio zaklonjen kontejnerima i vrećama pijeska, bile su potrebne razne
dozvole i saglasnost obje strane. Najviše šanse imali su stariji, bolesni ljudi i žene. Papiri bi se predavali a onda bi se odlazilo na most i čekalo nekoliko sati da istaknu spiskove.
Ako nisi bio na spisku, nikom ništa: svaka strana je optuživala onu drugu da te je ona skinula sa spiska. Radivoje je
izvadio sve papire, saopštio nam da ide i mi smo se jednog
jutra pozdravili. Ispratili su ga Dubravko i Anica. Kažu bio je
na spisku i jednostavno je ušetao među kontejnere na mostu
koji su služili kao prepreka za saobraćaj. Preko poruka Crvenog krsta saznali smo da je sretno stigao kod Dunje u Herceg
Novi.
40
NADA
Predragova mama Nada otišla je početkom ljeta „plavim
putem” prema Zenici. „Štos“ je bio u tome da je ovaj autobus
na putu za Zenicu prolazio kroz Vogošću koju su držali Srbi,
ali nije bilo predviđeno da se tamo i zaustavlja, osim na dva
policijska punkta, na ulazu i izlazu iz grada. Njime su putovali uglavnom Muslimani u posjetu rodbini u srednjoj Bosni.
Bilo je, dakle, potrebno izmisliti neku tetku u Zenici i tražiti dozvolu. Sarajevski Srbi su „prokužili“ da je na izlazu iz
srpske zone, u mjestu Čekrčići, kad srpska policija obavi pregled dokumenata, moguće jednostavno izaći iz autobusa i tako se naći na slobodnoj teritoriji. Odatle su ih prebacivali nekim zaobilaznim putem do Pala, a onda dalje prema Srbiji.
Tada su svi putevi vodili u Srbiju.
Kad su stigli u Čekrčiće vozač je pitao ima li ko da izađe.
To je zapravo i bio ugovoreni znak kada i gdje treba izaći.
Nadi su se, međutim, noge oduzele, strah ju je paralisao i nije
mogla ni da se makne. Vozač je ponovio pitanje, ali ona ni
dalje nije imala snage da se javi. Tek treći put nekako se trgla
i krenula prema izlazu. Dalje je bilo već lakše.
41
PODRUM
U podrum sam prvi put sišla 2. maja 1992.
Još u toku aprila rukovodstvo Mjesne zajednice organizovalo je čišćenje i uređenje podruma zbog moguće ratne
opasnosti. Na tome je uglavnom radila omladina, pa i naša
djeca. U našem neboderu uređena su dva podruma. Prvi je
bio vrlo prostran – to je onaj prostor koji je nekada bio magazin za podrum pića „Ćilipi” koji više nije radio. Ne znam tačno kada je prestao da radi niti gdje je nestala roba iz njega.
Mislila sam da je to u vezi sa ratom u Hrvatskoj i borbama
oko Dubrovnika. Taj podrum je očišćen i uređen, imao je više prostorija i sanitarni čvor, ali tada nije uneseno ništa od
opreme ili stvari, što bi moglo koristiti za eventualnu zlosrećnu ratnu namjenu. U njega se ulazilo izvana: trebalo je izaći
iz zgrade, pa iza ćoška ući u bivši podrum – prodavnicu pića,
u čijoj pozadini su bile ove magazinske podrumske prostorije. To će se kasnije pokazati veoma opasnim.
Drugi podrum uređen je u samoj zgradi i u njega se ulazilo silaskom niz stepenice iz hodnika ispred lifta. Znala sam i
ranije da on postoji: dolje je bio prostor za kućne instalacije,
a postojala je i jedna oveća prazna prostorija (možda 10 puta
10 metara, ili manje) za koju se govorilo da služi za potrebe
Civilne zaštite. Ta prostorija je bila potpuno prazna. Ona će postati moje prebivalište u toku više mjeseci te prve ratne godine.
Dakle, tog 2. maja sam upozorena da siđem u podrum
oko podne. Staniša je sat-dva prije toga već bio otišao na Željezničku stanicu odakle je oko pola dvanaest trebao da otpu42
tuje u Banju Luku, a odatle u Detlak da pomogne tati oko slave. Polako sam opeglala i obukla moj teksas komplet, suknju
i bluzu, i pokupila mali ranac u kome je bilo malo hljeba,
konzerve, svijeće i termos kafe. Još ranije sam u tašni imala
spakovane najnužnije dokumente, slike, nakit i pare, i još par
rezervnih gaća i čarapa. Sišla sam sa komšinicom Slavojkom
i nas dvije smo sjele na gajbe od piva u jedan ćošak. Muslimani iz zgrade su pristizali u buljucima sa djecom, torbama,
ćebadima i stolicama. Donijeli su brdo hrane.
Uskoro je jedna grupa njihovih žena zauzela suprotni ćošak gdje su improvizovale neki stočić, poređale na njega razne đakonije i počele da se časte uz smijeh i pošalice na račun
„četnika”. Slavojka i ja smo se samo zglédale. Bila sam sva u
grču i osluškivala odjek eksplozija koje su bile sve bliže i bliže. Negdje kasno popodne pokušale smo i mi nešto da pojedemo, ali smo samo popile onu kafu iz termosa. Slavojka je
više puta izlazila da pozove svoje kćerke koje su sa ostalom
omladinom bile u predvorju zgrade, ne shvatajući i ne prihvatajući opasnost od granata.
Ja sam stalno sjedila na istom mjestu i pušila. U jednom
momentu, one žene su se okrenule prema nama i u vedrom
raspoloženju počele da nas zovu i da nas nutkaju onim što su
imale ispred sebe. Nijednu nisam bolje poznavala, osim iz viđenja pred liftom ili ispred zgrade. Nismo prihvatile, nije
nam bilo ni do čega. Bila mi je čudna ta njihova veselost i
dobro raspoloženje – ja sam se osjećala kao da sam odjednom
kroz neki lijevak propala u meni potpuno nepoznat svijet.
Povremeno bi u podrum silazio poneki muškarac i nešto
se s njima domunđavao. Naročito se isticao jedan mladić koji
je stanovao na spratu iznad nas. Njegova sestra sa malom bebom i njegova žena u visokoj trudnoći također su bile sa nama. On je stalno donosio neke vijesti onim živahnim ženama
u ćošku na što su one glasno odobravale ili čak aplaudirale.
Pucnjava je postala bliža i ja sam iz riječi ovoga momka
saznala da „naši” napadaju Kasarnu „Viktor Bubanj”.
– Moramo ih onemogućiti, njihovi satraše Grbavicu – čula sam ga, i to je naišlo na opšte odobravanje društva iz ćoška. U jednom momentu ih je na nešto povjerljivo upozorio,
trljajući ruke i likujući, poslije čega su one počele da dozivaju djecu i svi su se povukli još više u unutrašnjost podruma.
Čudila sam se njegovoj bezbrižnosti s obzirom na njegovu ženu i sestru, ali to će biti prvo u nizu mojih čuđenja kad
su „oni” u pitanju. Nedugo zatim začula se prvo učestala paljba pa onda i snažne eksplozije. Od njih je naša zgrada (neboder od dvadeset spratova) prvo zadrhtala, onda se potresla tako snažno da sam imala utisak kao da je neko čupa iz korijena, a zatim se začuo tresak i lom stakla kao da se sve ruši. To
se ponovilo nekoliko puta u kratkom vremenu, potom je došla pauza, pa opet sve isto više puta, tokom cijele noći. Te
eksplozije su mi oduzimale dah, zagnjurila bih glavu u krilo i
tresla se ne videći ništa oko sebe. Ušla sam i ja dublje u podrum jer je ova prostorija gdje sam bila predstavljala neko
predvorje bliže vratima. Stajala sam u nekom hodniku, dok je
prostorija u produžetku bila natrpana narodom. Primijetila
sam kompletnu porodicu Pašić, komšije iznad našeg stana,
koji su donijeli neke tepihe i posteljinu, a tako i drugi. Niko
nije djelovao naročito uplašeno, a njihov mali unuk u neko
doba počeo je da viče:
– Hoću picu, hoću picu.
Na to su se svi nasmijali. Strah se malo pojavio na njihovim licima tek kad se pronio glas da je vojska zarobila Aliju
Izetbegovića. Raspoloženje se potom popravilo kad je mladi
Pašić saopštio da su „naši” zarobili Kukanjca i zauzeli Zlatište. To je izazvalo opšte ovacije i aplauz.
Vratila sam se na svoju pivsku gajbu u predvorju te prostorije i u grču očekivala sljedeću eksploziju, bez emocija i bez misli,
potpuno ispražnjena, ispunjena samo panikom i strahom.
43
44
Bilo je raznih zgoda te noći.
U jednom momentu se pojavio naš komšija Čengić sa
drugog sprata i upozorio nas da možda mogu naići „četnici”,
i da mi u tom slučaju treba da vičemo i da vrištimo iz sveg
glasa.
– Vi, žene samo vrištite, a mi smo gore naoružani i za čas
ćemo ih srediti.
Nije mi baš bilo jasno kako će ti „četnici” proći do nas
pored takvih naoružanih junaka.
Drugom prilikom, ušao je jedan nepoznat mladić u čudnoj crnoj uniformi, stvarno naoružan do zuba, sa kalašnjikovоm, pištoljem i velikom nožekanjom pri bedru. Nije ništa
govorio, samo je kružio pogledom po nama, zagledajući nam
u lica. Poslije kraćeg sašaptavanja sa mlađim komšijom, nestao je bez riječi.
Pred zoru, čulo se još nekoliko učestalih eksplozija, a onda se sve utišalo. Neko je rekao da možemo kući. Izašli smo
napolje. Javljala se zora jednog lijepog majskog dana. Nije se
čulo apsolutno ništa. Ta mrtva tišina pratiće me kroz kroz cijeli rat, kao nešto nestvarno i zlokobno.
To je bila prva noć u ovom podrumu. Vratiću se u njega
još u toku istog dana, a onda i još nekoliko narednih noći.
Kasnije ću, zbog toga što je bilo opasno izlaziti na ulicu, vrijeme provoditi uglavnom u podrumu u našem stubištu.
Sve je počinjalo uvijek na isti način: prvo se čula udaljena ili bliža eksplozija, a iza toga tapkanje stanara sa viših
spratova koji su sa prozora mogli vidjeti gdje je eksplodiralo.
Ja sam žurno uzimala moju veliku tašnu, ćebe a kasnije i rasklopivu stolicu (što je uvijek stajalo iza ulaznih vrata) i trčećim korakom slijetala u podrum. Uvijek u rekordnom vremenu, što mi nije bilo teško sa trećeg sprata. Bez obzira šta radila i gdje bila u tom momentu, reagovala sam na isti način. Nisam imala hrabrosti da ostanem u stanu, bila sam kukavica.
45
Nakon povratka iz podruma, najčešće je to bilo u neko
doba noći, umorna sam lijegala na ćebe na pod u mali najbezbjedniji prostor ispod vješalice, između plakara i ulaznih
vrata, spremna da na svaki zvuk ponovo iskočim i niz stepenice se sjurim u podrum.
Jednom sam tako po danu ležala na podu u trpezariji kada je ušla Slavojka. Ja sam ostala da ležim a ona je stajala i
tako smo razgovarale. Odjednom je nešto ruknulo, ja sam
skočila i izletjela napolje. Pošto se više ništa nije čulo, brzo
sam se vratila i zatekla Slavojku u istom položaju.
– Otkud ti tu – upitala sam?
Ona je smijući se odgovorila da sam je u skoku odgurnula i izletjela, a ona ostala u čudu šta se to zbi.
Tih prvih dana provodila sam dane i noći u podrumu, silazeći i penjući se više puta. Dolje su najviše silazili ljudi sa
viših spratova koji su trčeći niz stepenice psovali „četnike”,
Karadžića, Miloševića, i koga sve ne. Naročito su žene strašno proklinjale: ono što su željele onima koje pominju mogla
je da smisli samo do dna otrovana i zagađena ljudska mašta.
U podrumu je bila strahovita gužva, svi smo sjedili na podu
ili na jastucima, šta je ko već ponio. Tu su bili uglavnom stariji ljudi, majke s djecom, poneka djevojka ili stariji dječak.
Bili smo stisnuti kao sardine.
U prostoriji je dominirala porodica Sadžak sa četvrtog
sprata: otac, majka i dječak pubertetlija. Oni su dovukli ogroman kauč na kome su se izležavali, nikom ne dopuštajući da
sjedne među njih. To je valjda bila privilegija za koju se izborio otac porodice, Selim, koji je neposredno prije rata bio
predsjednik kućnog savjeta (servilan dozlaboga), a sada se
predstavljao kao član nekog kriznog štaba i povjerenik za našu zgradu, ma šta to značilo. Ja sam obično među prvima stizala u podrum i uvijek sam zaticala nekoga od njih, najčešće
sve troje. Dok je trajalo granatiranje i cijela zgrada se tresla,
Selim je bistrio politiku i objašnjavao prisutnima šta će sve
46
Amerika uraditi opakim i zlim Srbima za njihove zločine, koje je u tančine prepričavao.
– Goriće Beograd, goriće Niš – histerično je vikao.
Jednom mi se unio u lice, jer sam se slučajno u toj stisci
našla ispred njihovog kauča:
– Goriće Niš, gospođo, goriće Niš!
Ne znam zašto se baš okomio na taj Niš, ima valjda u Srbiji i većih, važnijih i ljepših gradova od Niša, mislila sam u
sebi, a onda sam eksplodirala:
– Pa neka gori, baš me briga za Niš. Ali mi gorimo sada,
to me brine!
Ustuknuo je, ali je uskoro počeo da kune sve Srbe i srpsku djecu, naročito one koji su pobjegli iz Sarajeva. To mi je
najteže padalo, jer sam znala da se to odnosi i na našu djecu
koju smo srećom, uspjeli poslati kod Vase i Dragice u Sopot.
Imao je običaj da pokazuje neki pištolj. Njegov maloljetni sin vadio je svoj nož – kao oni su spremni. Atmosfera u
podrumu bila je grozna. Prednjačile su žene koje su bile
spremne na sve: da kolju, deru, žderu, na kolac nabijaju!
– Mi njih trpimo ovdje, a njihovi nas ubijaju – vikale su.
Iznenadila me je jedna žena koju sam do tada površno
poznavala preko naše djece. Bila je Muslimanka, udata za Srbina, i isto je imala dvije djevojčice, nešto mlađe od naših.
Dok su nam djeca bila mala često smo zajedno šetale i razgovarale o običnim stvarima. Tada nisam ni znala koje je nacije, niti mi je to bilo važno. Bila je ljubazna i uvijek smo se srdačno pozdravljale. Sada u podrumu kao da je poludjela –
djeca su joj bila van Sarajeva, muž nikad nije silazio, a ona je
uvijek upadala bučno, psujući i kunući. Jednom se popela na
neku stoličicu i dok su okolo gruvale granate ona je držala
žestok govor. Nabrajala je šta sve treba uraditi „četnicima” i
njihovoj djeci! Ostali su aplaudirali i arlaukali odobravajući.
Vremenom sam primijetila da, osim baš u kritičnim momentima, u podrum silazi sve manje Srba i ostalih koji nisu
Muslimani. Ja sam bila velika kukavica i unatoč svim neugodnostima bila sam uporna. Ćutala sam i trpila, izbjegavajući svaki razgovor. Kad bi granate počele da padaju, zavukla
bih glavu među koljena i samo molila Boga da to prođe i stane. Taj prasak i lomljava od kojih je neboder podrhtavao i
poskakivao bili su strašni.
„Oni” me, ipak, nisu ostavljali na miru. Jesam li se našla
na domak Sadžaku, on je započinjao neku priču o izdajicama
koji su pobjegli u Srbiju i zloguko prorokovao šta im se tamo
može desiti.
– Sve mi znamo – govorio je. Ili bi počeo neke rasprave
o izborima u Srbiji i Miloševiću. Jednom mi se, čak, obratio
sa pitanjem da li će Milošević pobijediti na izborima.
Nisam ništa odgovorila. Samo sam ga gledala, sa nipodaštavanjem, bar sam to nastojala i bar mi se činilo da u tome
uspijevam. Jedne takve noći, neka Dragana čiji je muž bio
Musliman, a ona se naročito isticala u osudi Srba, iznenada je
sjela pored mene.
– Šta vi mislite o Miloševiću – upitala je.
– Ne mislim ništa, odgovorila sam i okrenula glavu.
– A šta mislite o ovim zlotvorima ovdje, satraše naš grad
– bila je uporna.
– Nemam pojma o čemu se ovdje radi. Ja nisam ni Srpkinja ni Muslimanka. Nisam čak ni iz Bosne, ni iz Sarajeva. Ne
znam ko koga napada i ko koga ubija, pustite me na miru,
imam važnijih briga – odgovorila sam brzajući.
– A ja sam Srpkinja i rođena Sarajka – sada je već ustala
i vikala da je svi čuju. – I ponosim se time, ali ne mogu da trpim nepravdu koju „četnici” čine muslimanskom narodu.
– To je vaš problem – ustala sam i izašla na hodnik da
popušim cigaretu.
Ta noć je zbilja bila gadna i predvorje podruma je bilo
krcato. Sišli su i oni koji nikad ne silaze. Vratila sam se iz
predvorja, sjela na svoje mjesto i u jednom momentu čak ma-
47
48
lo i zakunjala. Probudio me je komšija sa drugog sprata, ovog
puta Hrvat, neki Šimić. I on mi je postavio isto pitanje: šta
mislim o Miloševiću.
Sad sam stvarno pukla:
– Dosta više – rekla sam. – Jesam li ja to pod nekom istragom?! Šta je moja krivica, zašto sam optužena?! Ko ste vi,
neki agenti, sudije, šta li?!
Vikala sam i on se pokunjeno povukao, izvinjavajući se.
Htio je, kaže, samo da razgovaramo. A za ovih dvadeset godina nikada nismo razgovarali! Nije me čak ni pozdravljao.
Iz ovoga se izrodila priča da sam u podrumu propagirala Miloševića i navijala da on pobijedi na izborima u Srbiji, o kojima nisam ništa ni znala!
Kasnije mi se u podrumu priključila i Dunja, pa smo mi
bile kao neko društvo. Kad bi zapucalo pribijale smo se jedna
uz drugu, u drugim prilikama zajedno pušile na hodniku.
Bilo je i (tragi)komičnih događaja. Jednom je iznenada
zapucalo i svi su sletjeli do podruma. Jedna žena je naročito
histerično vikala. Miroslav Homen, predratni direktor Opere
a sada neki dežurni u našoj zgradi, upozori je da ušuti i ne
pravi paniku.
– Popijte apaurin, gospođo – viknuo je.
– Popila sam – izbečila se ona.
– Onda vam ne djeluje, ušutite ili ću vas izbaciti – obrecnuo se on. Za divno čudo, umuknula je.
Drugi put, kad su svirali vazdušnu opasnost, jedna senilna starica, daleko od svega, iz neke svoje daleke svijesti pita:
kada će više ti avioni, pa da idem kući.
Jedan stanar, švercer i pijandura, uporno je za vrijeme
granatiranja sjedio na klupi pred zgradom, pa je tako jedne
večeri i ranjen nekim opiljkom. Rana nije bila velika, ali mu
je glava ipak bila krvava. Unijeli su ga kao heroja, a on je rukama stalno pokazivao koliki je bio geler koji ga je pogodio.
Na kraju je dostigao dužinu jedno pola metra!
Naročito mi se usjekla u pamćenje jedna scena iz vremena kada se vodila bitka za Pofaliće (jedan od najvećih pokolja
Srba u gradu). Napolju je gruvalo i sve se treslo jer je to naselje vazdušnom linijom bilo dosta blizu nas. „Oni” su u podrum donijeli televizor na kome su izvještači histeričnim glasom vršili prenos bitke. Usput su puštali njihove nove patriotske pjesme. U jednom momentu glas sa televizora je pozvao
sve građane Sarajeva da zapjevaju iz sveg glasa i da tako zagluše „četničko” oružje.
Svi u podrumu su ustali, uhvatili se u kolo i gromoglasno, žile su im bile nabrekle na vratu, zapjevali neku pjesmu
o Bosni, Sarajevu i o Juki. Njihovi glasovi su zaista nadvladali tresak i eksplozije granata napolju. Možda je prejako reći, ali tek tada sam shvatila šta je džihad.
Kad sam tog predvečerja izašla iz podruma, sjeverno od
naše kuće nebo je bilo zaklonjeno dimom i vatrom – gorjele
su srpske kuće u Pofalićima, u Orlovačkoj ulici i na Žuči.
Strašan prizor! Na takav način pomenula sam tu sliku i pred
Lalom. U svom stilu, odgovorila je da su zapaljene samo one
kuće iz kojih je pucano! Kao, ona je to pratila dvogledom.
U julu i avgustu te prve ratne godine prilike su se malo
smirile, pa nismo više odlazili u podrum. Kad god sam ulazila u zgradu, sa strahom sam gledala dolje u mrak pitajući se
kako sam tamo mogla provesti tolike dane i noći?! Nadala
sam se da toga više neće biti (vršene su pripreme za Londonsku konferenciju u koju sam naivno polagala neke nade).
Odgovor sam dobila već iste jeseni kada je počelo sve
ispočetka. Ali do tada sam se ja već bila malo sabrala i prekalila, pa sam sve to doživljavala manje dramatično.
49
50
PLJAČKE
Čim su počeli neredi u gradu, počele su i pljačke. Prvo se
to odvijalo pod okriljem noći, samo ujutro vidiš neki izlog
razbijen i roba pokradena, a kasnije se isto događalo i danju.
Još dok je bila donekle normalna situacija i Oslobođenje redovno izlazilo, objavljena je jedna fotografija: razbijen izlog
robne kuće kod Opštine Novo Sarajevo, a u praznom izlogu
samo neke stare razvaljene cipele. Ispod slike potpis: „Četnik
se obuo u nove cipele a ostavio stare”. Na stranu što je taj kraj
od samog početka stalno bio pod muslimanskom kontrolom.
Među prvima u našoj okolini opljačkana je Hepokova samoposluga, ali je cijeli taj tržni centar potpuno razvaljen i
prosto rasturen nakon što jedna granata pala na sprat iznad
samoposluge. Danima poslije toga su se mogle vidjeti cijele
porodice koje su vukle stvari iz prodavnica ovog tržnog centra. Raznešeni su prvo hrana i piće, zatim sredstva za higijenu, šerpe, šoljice, bijela tehnika, saksije za cvijeće, a na kraju
namještaj, pa i instalacije iz prodavnica. Jedni su u našu zgradu pokušavali unijeti ogroman zamrzivač pa su se uz opšti
smijeh komšiluka zaglavili u vratima.
U opštoj pljački najbolje su prošli oni koji su se dočepali
šporeta na drva. Sjećam se jednog prizora: otac porodice naprtio šporet na leđa, hanuma u dimijama nosi poklopac a buljuk dječurlije za njima vuku ringle i ladice uzbrdo prema
Švrakinom Selu.
Čak sam i ja bila u iskušenju da nešto uzmem. Prolazila
sam jednog jutra pored samoposluge i u razbijenim izlozima
51
ugledala gomilu vreća sa ćumurom za roštilj. Trebalo je samo
da pružim ruku. Ali šta će mi taj ćumur, gdje i s čime ću u
ovim prilikama roštiljati, pomislila sam.
Sto puta sam ga se sjetila kad je stigla zima dok sam palila novine i knjige da se ugrijem.
Kad me moja sestra iz Hrvatske tih dana upitala telefonom da li u našu samoposlugu redovno stiže bar kruh, gorko
sam se nasmijala. Pa tamo više nema ni gondola u kojima je
stajala roba. Radionicu tjestenine i robu iz nje u prizemlju naše
zgrade, rekvirirao je naš „povjerenik” Sadžak lično. Ubijedio
nas je da ima dozvolu vlasnika, inače Srbina. Pozvao sve stanare i svakom dao kesicu-dvije makarona i teglu kečapa. Usput je
provjerio koga ima a koga nema u stanovima, jer je htio da sve
ima pod kontrolom. Mislim da se kasnije pokajao što nam je podijelio rekviriranu robu jer se nešto slično više nije ponovilo.
Moj komšija Radivoje i još neki stariji ljudi pokušali su
da intervenišu prilikom pljačke prodavnice vatrogasne opreme, ali umalo od drčnih mladih branilaca grada ne dobiše batine pa smo se svi ućutali i digli ruke od toga – svaki dan dolazila је na red neka prodavnica. Prvo Navipov podrum, pa
zatim piljare, mesare i sl. Najspektakularnija je bila pljačka
prodavnice Tvornice obuće Derventa, koja je bila baš pored
našeg ulaza. Desilo se to jedne noći kad su padale granate. U
toj opštoj pometnji i lomljavi neko se sjetio da u toj prodavnici
ima dobar podrum gdje bi mogao da se smjesti dio stanara, stiješnjenih u našem podrumu. Rečeno – učinjeno: odjednom su se
svi muškarci užurbano digli i izašli, a mi smo očekivali ishod.
U jednom času pojavila se Pašićeva robusna snaha, koju
smo interno zvali Kalamiti Jasna, sa nekim ogromnim nožem. Psovala je na sav glas nesposobne muškarce i pohvalila
se da je ona upravo tim nožem razvalila vrata i trijumfalno u
novoosvojeni prostor odvela članove svoje familije i svoje
bližnje. Ne znam kako je bilo u tom novom podrumu, ali sutradan su svi učesnici noćnog pohoda imali nove patike. Po
52
tome smo ih raspoznavali. Mali Adi Jasne Kalamiti ponavljao
se kasnije svake sezone u nove patike! Kao svojevremeno mu
dedo iz Jablanice nakupovao dosta patika raznih veličina.
(Poslije godinu dana lično sam je čula kako se nekoj svojoj
drugi hvali na koji način je na početku rata došla do obuće).
Najmučniji utisak na mene je ostavilo pljačkanje Slavkovog bifea. Slavko je bio Hrvat i prvih dana je dolazio i točio
piće komšijama, najčešće besplatno. Kako su se borbe rasplamsavale, on je prestao da dolazi, a radnja je dugo bila zatvorena. Međutim, jednog dana kroz prozor našeg stana, koji
direktno gleda na ulaz i u unutrašnjost bifea, ugledah neku
čudnu gužvu. Puno neke mlađarije gajbama iznosi piće i inventar, ali se ponešto i unosi. Ugledam i našeg mladog kuma
Damira kako sa sinom Slavka Šantića vuče veliki rešo. Pozovem Lalu da je upozorim na to, a ona se samo nasmija. Kaže,
hoće omladina tu da oformi neki svoj centar za druženje, šta
li, a Slavko bifedžija je sam kriv što nije na vrijeme podijelio piće komšijama. Većina tih gajbi je završila u ulazu susjednog,
njihovog nebodera. Ne znam kako su raspodijelili piće i ko ga je
pio. Možda i ja u vrijeme mojih čestih odlazaka kod kumova.
Uglavnom, sve prodavnice, a što je još važnije, i svi magacini i benzinske pumpe, fabrike – sve su to „branioci grada” opljačkali za nekoliko dana. Ostali su samo goli zidovi, i
to bukvalno. Bilo je uobičajeno da u strahu od snajpera prolaziš kroz tako opljačkane, otvorene i upola porušene lokale.
Kad smo jedno vrijeme išli u Karitas na Alipašino Polje,
od početka do kraja onih velikih zgrada prolazili smo kroz takve prostorije. Sve je bilo oglodano, radijatori, cijevi, podovi,
šalteri, žice, i sl. Neki ljudi su hodali sa šrafcigerima i drugim
alatom i skidali na šta god bi naišli. Jednom sam vidjela neku
dvojicu kako se nešto vrte oko stuba za semafor – mislim:
majstori i čudim se šta to popravljaju kad nema struje. Kad
oni izvukoše snopove žice, sve odsjekoše i uredno strpaše u
svoje torbe. Čak i one limene poklopce koji su tu žicu pokrivali.
53
TETA JELENA
Teta Jelena je čuvala našu djecu dok su bile male. Stanovala je u našem neboderu na devetnaestom spratu i tada je
imala oko šezdeset godina. Mi smo nju u šali zvali guvernantom a ona nas strogo i ozbiljno – gospodin i gospođa. (Staniša: nikad ja ne bih postao gospodin da nije bilo tete Jelene).
Bila je veoma obazriva, kulturna i odmjerena. Ponašala se poslovno, uvijek je dolazila strogo na vrijeme, nikad nam nije dosađivala van toga vremena, i nikad se nije žalila zbog novca. Bila je skromna penzionerka, udovica bez porodice. U zgradi je
bila poznata kao dobrovoljni aktivista i svi su je znali, a i ona je
poznavala sve stanare. Kad su naša djeca poodrasla, sama je dala otkaz jer je smatrala da nije u redu da je nepotrebno plaćamo.
Ostali smo u dobrim odnosima. Posjećivali smo se za
praznike, nikad nije zaboravljala dječje rođendane: uvijek se
pojavljivala makar i sa skromnim poklonima. Mi smo njoj činili sitnije usluge a ona nam se oduživala pazeći na stan i zalivajući cvijeće kad smo bili odsutni. Ponekad je danima strpljivo čekala da „gospodin” dobije malo vremena da joj objesi zavjese, promijeni sijalicu na stropu, privrne neki šaraf,
premjesti stvari. Čitavo to vrijeme kad završi te „muške” poslove čekalo ga je spremno pivo, čašica rakije i meze.
Rat ju je zatekao u krevetu. Već je odranije pobolijevala
od zglobova i srca, a neredovno liječenje i loši ratni uslovi
sad ju je bili oborili i privezali za postelju. Kad sam te godine
otišla da joj čestitam Uskrs, već uveliko se pucalo. Tad mi je,
tihim tonom, povjerila da nigdje i nikud ne misli da bježi,
54
istina Bogu teško i da je i imala kud – ako treba da umre, kaže, neka to bude u njenoj garsonjeri. Veli da ima sve papire
spremne za sahranu i da je to sve detaljno objasnila „gospodinu” (Staniši, koji je već bio otišao). Znala sam da od bliže
rodbine ima samo staru i bolesnu, slijepu sestru koja je živjela sa usvojenicom negdje u Crnoj Gori, nisam znala njeno
ime niti ime grada.
Također sam znala da je godinama otplaćivala grobnicu
na novom groblju Vlakovo, koje je sada, uzgred budi rečeno,
bilo odsječeno od grada. Znala sam i to da je silno željela televizor u boji, ali nije mogla da ga kupi upravo zbog toga. Bila je od onih kojima je bilo preče da uredno sredi stvari u vezi
sa onim svijetom nego uživanje na ovom svijetu.
Izbjegavala sam da detaljnije razgovaram o tim stvarima
i nastojala da tu priču što više skratim. Za vrijeme naše priče
neprestano se čula pucnjava oko kasarne „Viktor Bubanj” koja je bila na brežuljku iznad našeg naselja i koja se sa teta Jeleninih prozora vidjela kao na dlanu. U krugu kasarne nije nikog bilo, samo vreće pijeska i tenkovi na ulaznim kapijama.
Svako malo, čule su se detonacije i u unutar kasarne dizali dimovi od eksplozija. Bilo me je strah, ali sam se suzdržavala da
to pokažem, bilo mi je neprijatno pred tom hrabrom ženom.
Sljedećih dana u mirnim predasima nastojala bih da se
popnem do nje na devetnaesti sprat i da joj odnesem malo
hrane. Silno mi je zahvaljivala i odgovarala me da se zbog toga ne penjem tako visoko gdje je bilo mnogo opasnije.
– Čuvajte se, vi imate zbog koga da živite – opominjala me.
Jednog relativno mirnog prijepodneva, popela sam se liftom do njene garsonjere da joj odnesem neke lijekove. Vrata su
bila otključana, kao i godinama prije toga, jer se teta Jelena plašila da ne umre u zaključanom stanu. To smo svi iz kuće znali.
Kad sam ušla, zatekla sam je kako leži presamićena preko kreveta, gornjim dijelom tijela na krevetu, a nogama na
podu. Prišla sam joj i ne znam kojom snagom, jer je ona bila
prilično krupna, i sad u bolesti, podigla je i položila na ležaj.
Kaže da je bila dobro i da je upravo na vrata ispraćala neku
ženu koja joj je bila u posjeti. Na povratku joj je pozlilo. Govori mi da pozovem doktora Mehu sa četvrtog sprata, a onda
odjednom još više klonu i izgubi se. Poče da krklja, oči joj se
izokrenuše, ukazaše se samo beonjače. Teško diše. Nedugo
prije toga u sličnim okolnostima prisustvovala sam smrti svoje
tetke Adele u Brčkom i znala sam da je to izgleda smrtni ropac.
Izletjela sam i na spratu niže zamolila komšinicu Anđu
da ode gore, a ja sam potrčala po doktora. On je srećom bio
kod kuće i odmah je krenuo. Dok sam trčala niz stepenice,
počele su dosta jake detonacije. Panično sam pojurila prema
našem stanu, a onda se odjednom sva zgrada zatresla, odjeknule su nove eksplozije u najneposrednijoj blizini, a iz ostalih
stanova ljudi su pohrlili u podrum.
U podrum su uskoro bez daha stigle i dvije mlade teta Jelenine komšinice. Saopštavaju mi da je teta Jelena umrla. Kasnije je sišao i doktor Meho. Kaže mi da je teta Jelena izdahnula trenutak prije nego što je on stigao. Ništa nije mogao da
uradi: bila je dugogodišnji srčani bolesnik i srce je konačno
otkazalo. Zahvalila sam mu se, jer ja sam ovdje, u ovim prilikama, teta Jeleninim izborom, izborom jedne životne sudbine, a eto i nekim sopstvenim izborom, preko naše djece koju
je jedno vrijeme čuvala, ipak njena najbliža „rodbina”.
Sat, dva kasnije, nakon čestih i jakih eksplozija koje su
nas sve satjerale u podrum, popela sam se do devetnaestog
sprata. Ispred vrata su sjedile dvije tri komšinice. Nečujno
sam ušla u garsonjeru, sama. Anđa je već sve bila sredila: teta
Jelena je ležala umotana u čiste čaršafe, pored glave joj je
gorjela svijeća. I ja sam zapalila jednu. Stajala sam šuteći.
Nisam znala ni šta tačno osjećam ni šta bi možda trebalo da
osjećam: bilo mi je žao ove žene s kojom sam dijelila jedan
dio života, a s druge strane, osjećala sam olakšanje što su sve
55
56
ratne traume i teškoće ove žene bez igdje ikoga konačno prestale i što je za nju sve gotovo. A šta sve još nas čeka?!
Mogla sam samo da zamislim kakvi su bili njeni posljednji
dani, a naročito noći, kada je u ispražnjenoj zgradi, dok su svi
bili dolje u podrumu, sama ležala u garsonjeri, u svom čardaku
ni na nebu ni na zemlji, na posljednjem spratu našeg nebodera,
slušajući razorne detonacije granata i gledajući po zidovima i
plafonu odsjeve eksplozija iz kasarne „Viktor Bubanj”, malo više od stotinjak metara vazdušne linije od njenog prozora.
Otišla sam da zahvalim Anđi i da vidim šta ćemo za sahranu. Ona kaže da je njen muž (oni su Hrvati) otišao u Mjesnu zajednicu, gdje su mu teritorijalci obećali da će se pobrinuti i za ovaj slučaj. (Tada je i Pogrebno preduzeće bilo
opljačkano i nije radilo, mrtve su komšije sahranjivale po
parkovima, ili su, za vrijeme borbi, ležali po stanovima i podrumima). U redovnijim prilikama muslimanski vojnici bi ih
nekud odvozili. Upravo, nekoliko dana ranije bilo je objavljeno da se komunalne službe obnavljaju i da će svi mrtvi biti
adekvatno sahranjivani, a to mi je davalo nadu da će tako biti
i sa teta Jelenom. Posebno sam osjetila veliko olakšanje kad
sam vidjela da su ti plemeniti ljudi, Anto i Anđa, sve preuzeli
na sebe. (Znam da je Anđa kao vjernica, katolkinja, u predratnom periodu bdjela i molila uz umiruće).
Negdje predveče, opet je zapucalo. Srela sam Anđu na
stubištu na putu do podruma. Sva ogorčena, u pola glasa, kaže mi da je u teta Jelenin stan došao Selim, tobože kao povjerenik zgrade, i da je doveo neke ljude koji će se tamo useliti.
On je lično skinuo teta Jelenino prstenje s mrtvih prstiju i izvadio minđuše iz ušiju, pokupio vrednije predmete iz stana,
kobajagi napravio i neki zapisnik da bi sve to predao poslije
rata njenoj rodbini (o kojoj nije imao pojma). Nakon toga su
neke komšije počele da iznose i druge stvari. Anđa se povukla, a to je savjetovala i meni da ne bi još i nas optužili za
krađu stvari.
Uveče, prilikom novog talasa bombardovanja, u podrumu
sam vidjela da neki sjede na teta Jeleninim jastučićima, a Selimova porodica se razbaškarila na njenom tepihu koji su prebacili preko kauča. Neke komšije su mi šapćući skretale pažnju
da primjećuju isto što i ja. Govorili su da je sve već razvučeno, a
što je bilo manje vrijedno da su pobacali kroz prozor.
Ujutro sam u haustoru srela Antu. Kaže mi da su obećali
da će pokojnicu odvesti na groblje ali da se ne zna kada i
gdje, jer mrtvih ima dosta a vozila malo. Nešto kasnije, ugledala sam kroz prozor zeleni kombi koji bi mogao biti mrtvački. Sišla sam do prizemlja i od prisutnih komšija u prolazu
saznala da su već gore otišli po teta Jelenu. Čekala sam pored
lifta i čim se zaustavio otvorila sam vrata držeći ih da bih
mogla propustiti dvojicu ljudi koji su na nosilima nosili u
čaršafe zamotanu teta Jelenu. Pošla sam za njima pridržavajući nosila. U jednom momentu čaršaf je skliznuo i pojavila
se modra i ukočena teta Jelenina ruka. Dotakla sam je, popravila pokrov i ponovo pokrila njenu ruku. Tako sam se oprostila od nje. Radnici su je ubacili u kombi na goli pod, gdje je
već ležao jedan krvavi leš, ovlaš umotan u ćebe. Poslije toga
radnici su stali pored kombija i pušili. Počelo je da puca i ja sam
se povukla na stepenice pod nadstrešnicu. Gledala sam ispred
sebe, u ništa, u gustu prazninu, i u mislima se opraštala od naše
tete Jelene, naše „guvernante” koja je sa pažnjom i predanošću
učestvovala u odgajanju naše djece, Tamare i Jelene. Nisam se
mogla sjetiti nijedne molitve. Samo sam se prekrstila. U jednom
momentu, negdje blizu grunula je granata, radnici su bacili cigarete i uz povik: „bježimo odavde”, uletjeli u kombi i brzo odjurili. Prekrstila sam se još jednom, i krenula u podrum.
Bilo je to 3. juna 1992. Gospođa Jelena Vidaković umrla
je 2. juna. Ne zna se gdje je i kako sahranjena. Crno-bijeli televizor iz njene garsonjere završio je kao i ostale njene penzionerske stvari, ali se ne zna šta je sa njenom parcelom na groblju
Vlakovo koju je otplaćivala umjesto televizora u koloru.
57
58
SMRT ELEKTRIČARA
U julu su već počeli nestanci struje. Odjednom su nam
zalihe hrane u zamrzivačima postale bezvrijedne. Svi smo se
dali na prženje i pečenje trošeći zadnje zalihe plina. Gušili
smo se jedući meso i druge namirnice iz zamrzivača – da ne
propadnu. Napravljen je i neki red uključivanja, tako da su
zgrade u našem naselju naizmjenično dobijale struju po nekoliko sati. Bilo je dana da struje nije bilo nikako ili se dešavalo
da je neka zgrada dobije dva puta za redom. Ljudi su negodovali (nisu znali šta ih tek čeka!) i tražili poštivanje rasporeda.
Jednog jutra u zatišju, krenula sam da bacim smeće. Morala sam da obiđem zgradu da bih stigla do smetljarnika i već
na izlazu sam čula neku svađu i viku. Zašla sam iza ćoška i
vidjela grupu vojnika – policajaca pred obdaništem (obdanište je već prvog dana rata zauzela grupa naoružanih lokalnih
„branilaca”) kako se svađaju sa jednim civilom. Čula sam da
neko nekom iz sveg glasa psuje majku i da mu se na isti način uzvraća. Uskoro se jedan vojnik i onaj civil uhvatiše ukoštac. Neka žena je plačući pokušala da ih razdvoji. Odjednom, onaj vojnik se odmače, uperi pušku i opali. Civil pade,
žena zakuka, a ja se povukoh nekoliko koraka i čučnuh u
udubljenje vrata Dubrovačkog podruma.
Poslije nekoliko trenutaka projuriše kola iz čijeg je gepeka virilo beživotno tijelo onog civila. Tek tada krenuh prema
ulazu i sva ošamućena upadoh kod Šešuma. Oni mi objasniše
šta se zapravo desilo jer su pratili isti događaj sa svog balkona. Onaj civil je bio električar, dispečer, stanovao je u susjed59
nom neboderu, Musliman. S njim je bila njegova žena. Oni
vojnici su također iz našeg komšiluka i napali su ga što navodno češće uključuje struju u svojoj zgradi, a preskače njihovu. Svađa se rasplamsala i bi što bi. Ubiše čovjeka pred našim očima.
Uveče, međutim, na televiziji kratka vijest o ovom
događaju: „Danas je na Otoci ubijen dežurni dispečer, metak
je došao iz pravca kasarne iznad naselja gdje se još nalaze
vojnici zločinačke JNA”.
60
MISKINOVA
To prijepodne, 27. ili 28. maja proticalo je uobičajeno za
dane koje bi se mogli smatrati mirnijim. Sređivala sam neke
stvari po kući i osluškivala šta se dešava napolju. U jednom
momentu čula sam jaku viku pred svojim vratima. Razumjela
sam samo da neko glasno zaziva Srbe. Otvorila sam vrata i
na prvoj stepenici, tik do mog ulaza ugledala Selima. Stajao
je i derao se iz sveg glasa: „Srbi, izađite, Srbi, pokažite se.
Neko će ovo platiti”.
Riječ „Srbi” i riječ „platiti” izgovarao je više puta uzastopno, prosto se gušeći od mržnje. Samo sam ga pogledala i
zatvorila vrata. Otvorila sam zatim televizor i sa ekrana su
me pogodile slike krvavih unakaženih tijela. Jedva sam razumjela reportera šta i o čemu govori. Na kraju sam ponešto
povezala i shvatila da je granata pala među ljude u redu za
hljeb u Ulici Vase Miskina koja se nalazi u strogom centru
grada. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. Neka, navodno slučajna TV ekipa je sve to snimila. Prizori su bili strašni, a reporter je za to optuživao one sa Trebevića.
Ukočila sam se. Odjednom mi je postalo jasno ono zazivanje Srba ispred mojih vrata. Napela sam uši, očekivala sam
da čujem viku, pucnjavu i jauke na hodniku. Slike pogroma
iz filmova lebdjele su mi pred očima.
Među stvarima moje pokojne tetke u jednoj kutiji našla
sam malu medaljicu sa likom Majke Božje sa Isusom koju
sam joj svojevremeno donijela iz Rima i počela zdušno da se
61
molim. Riječi su same navirale: „Bože, molim te, ne daj da ih
odvedu i muče. Majko Božja, zaštiti ih. Spasi moje komšije,
Bože. Ne zamjeri mi što sam te zanemarivala. Oprosti mi, i
spasi moje komšije”. Čvrsto sam stiskala medaljicu da mi se
usjekla u dlan i zdvojno hodala po stanu. To je bilo jedini put
kad sam se stvarno uplašila i kad sam u očaju molila.
Zazvonio je telefon. Bio je to Đoko sa drugog sprata. Pitao je da li sam dobro. Rekao je da je i s njima sve u redu i da
ne izlazim iz stana. Tek tada sam primijetila da je vika pred
vratima prestala i da na hodniku vlada tišina. Na televiziji su
stalno ponavljali one užasne snimke i smjenjivali se razni zapjenušani govornici koji su se gušili u pogrdama mržnje i bijesa. Ugasila sam televizor i virkala kroz prozor. Napolju nije
bilo ni žive duše i ništa se nije čulo. Nakon izvjesnog vremena ipak sam sišla kod Đokića. Zatekla sam ih zblanute i uplašene. Slavojka je plakala. Imala sam šta i čuti. Selim je poslije one vike pred mojim vratima upao u njihov stan i zatražio
vode, grlo mu se tobože osušilo. Usput je i dalje vikao protiv
Srba, ali je njima rekao da se ne boje. Glavna meta sam mu
bila ja!
„Ona Tutnjevićka neće živa izać'. Onaj njen je na Palama, po nama roka a ona ovdje šizi”.
Slavojka je nekako uspjela da promuca da ja zapravo i nisam Srpkinja, ali on je i dalje nastavljao tiradu. U međuvremenu im je neko telefonom javio da je ranjen tadašnji Majin
momak i ona je počela da plače. Tek tad ih je ostavio na miru
i otišao. Ostala sam s njima cijelo popodne, ali se tog dana
ništa više nije desilo. Onu medaljicu sam stavila u novčanik i
stalno je nosim sa sobom.
62
PRVI PRETRES
Odmah početkom borbi, počeli su i pretresi po stanovima. Prvi pretres kod mene izvršila je grupa naoružanih mladića u nekim šarolikim uniformama. Ulazili su u sve stanove
pod izgovorom da je neko na parkiralištu kroz prozor ubio
djevojčicu iz snajpera. U to vrijeme važila je naredba zamračivanja, a i zbog onoga što se dešavalo napolju, rijetko je ko
prilazio prozoru. Tako niko nije ni vidio ni čuo ništa u vezi sa
tom djevojčicom. Ipak, ovi vojnici su se razmilili po stanovima i zavirujući po svim sobama i namještaju, navodno tražili
skriveno oružje.
Ovaj pretres je bio površan, vojnici su pregledali više stanova istovremeno, dovikujući se međusobno, dok smo se mi
iz komšiluka muvali i vrtili po hodniku.
Takvih pretresa biće i kasnije, ali prvi pravi pretres moga
stana desio se sredinom maja u pola deset naveče. Kod mene
su bile Slavojka i Maja. Te večeri neko je zazvonio. Na vratima je stajao jedan mlađi, proćelavi civil u košulji i jedan mladić u šarenoj maskirnoj uniformi naoružan pištoljem i nekom
puščetinom, o bedru mu je visio vojnički nož u futroli. Kosa
mu je bila vezana u rep. Civil je pitao za mog muža i kad sam
rekla da ga nema (dan prije morala sam komšiji zaduženom
za raspored dežurstva u haustoru da kažem da je Staniša otišao), on je prilično ljubazno zamolio da pogleda po stanu.
Pustila sam ih, šta sam mogla. Civil je prvo prošpartao kroz
sve sobe, zatim je uz pomoć vojnika i u malom i u velikom
kupatilu iščupao mermerne ploče ispod ogledala. Zaprepasti-
la sam se kad sam ispod tih ploča ugledala ogromne šupljine
kroz koje su prolazile neke instalacije, ali je to većim dijelom
bio prazan prostor. Dvadeset godina sam živjela u tom stanu
a nisam za to znala. Isto su učinili i sa nekim limom iza klozetske šolje, gdje je opet na moje veliko iznenađenje postojala dosta velika, nama nepoznata šupljina. Pregledali su sve
ormare, a onda se onaj civil bacio na Stanišin pisaći sto. Razgledao je razne knjige i papire na stolu i usput me ispitivao o
Staniši, gdje radi, kad je otišao i gdje je sada. Davala sam
škrte odgovore o Institutu i neodređeno o sadašnjem mjestu
Stanišinog boravka jer sam znala za radio-izvještaje o borbama kod Dervente. Držala sam se priče o bolesnom ocu koga je
otišao da obiđe u Donjem Detlaku (Derventu nisam pominjala),
selu za koje sam im rekla da baš nisam tačno ni znala u kome je
dijelu Posavine, jer tobože slabo poznajem taj kraj. Od odlaska
nisam se s njim čula, zabrinuta sam, jer ne znam šta je s njim.
(Kasnije sam govorila da je u Beogradu i to je bolje prolazilo).
U razgovoru o Stanišinom poslu shvatila sam da ovaj
pojma nema o Institutu i Stanišinom radu tamo. Prilikom razgovora, civil je prevrtao neki otkucani rukopis i pojedine dijelove čitao pokazujući ih onom vojniku, na što je ovaj važno
klimao glavom. Upitao me je šta je to. Ja sam rekla da je to
roman koji je pisala Jelena, naša kćerka (djeca su za njega bila u Švajcarskoj kod bake). Tako sam stvarno i mislila, jer je
Jelena zbilja prije odlaska pisala kao neki roman, čak je i mašinom nešto prekucavala, a ono na što su mi pokazivali na prvi pogled najviše je ličilo na tu njenu rabotu. On gotovo poskoči, naglo se uozbilji i pozva me da i sama izbliza pogledam rukopis, govoreći trijumfalno:
– Ovo nije roman vaše kćerke.
Prišla sam uplašeno, zbunjeno stavila naočari i preko njegovog ramena pročitala neki dijalog o strahotama i besmislenostima rata, koje je izgovarao junak ove proze čije je ime bilo – Staniša!
63
64
DRUGI PRETRES
Tek tad sam shvatila sam šta je uznemirilo ovog policajca.
– Šta je to, šta je to – počeo je da viče.
Nisam imala pojma. Zamolila sam ga da malo bolje pogledam. Kad sam više puta pročitala naslovnu stranu i posebno Stanišine natuknice na marginama, sjetila sam se: nekoliko mjeseci prije toga Čedo Kapor, narodni heroj i španski borac, zamolio je Stanišu da pripremi književnu zaostavštinu
trebinjskog pisca Milorada Lečića koji je umro još davno, odmah poslije Prvog svjetskog rata, a o kome je Staniša ranije
nešto pisao. (Radilo se o nedovršenom romanu Staniša Rodić). Pokušala sam ovom isljedniku da objasnim šta je redigovanje i priprema za štampu, kao i ko je ovaj pisac, ali je on
izgleda malo od toga shvatio. Ipak me ostavio na miru, sumnjičavo vrteći glavom.
Potom je prešao na „svoj” teren obavještavajući me da je
došao po prijavi i pitao me šta mislim ko me je prijavio. Rekla sam da ne znam. Obavijestio me je da su to učinile komšije i htio da zna na koga sumnjam. Odgovorila sam da se sa
svim komšijama dobro slažem i da ne vjerujem da bi one
imale zašto da me prijave. Ovim tvrdnjama se priključila i
Slavojka ubjeđujući ga da sam ja dobra sa svima i omiljena u
komšiluku. On je ostao pri svom, upozorio me da pazim s
kim se družim, da ga obavijestim ako mi se javi muž i otišao
uz pratnju onog vojničića. Slavojka mi je rekla da je ovaj
isljednik Njemčevića zet (nekih komšija sa gornjih spratova
koje ja nisam poznavala), ona ga je u toku pretresa čak to i
pitala, ali je on odgovorio nešto neodređeno. Za vojničića se
ispostavilo da ga Maja poznaje iz škole i da i on stanuje u
jednoj od susjednih zgrada. Dobro su se poznavali, ali se on
držao službeno što je njoj bilo smiješno. U narednim danima
nas je često zasmijavala oponašajući njegov stav „mirno” i
karikirajući njegove glupe odgovore dok mu je njegov pretpostavljeni pokazivao onaj „inkriminisani” tekst.
Hvala Đokićkama.
U maju i junu već smo bili oguglali na upade tzv. teritorijalaca u stanove i na njihove pretrese. Ti pretresi su uglavnom vršeni u cijeloj zgradi i rađeni su rutinski.
Jednom dođe jedan na vrata i pita me gdje su mi muškarci. Kažem da imam samo muža, ali da je i on van Sarajeva.
On uđe unutra, izvinjavajući se, i pregleda sve sobe, zaviri u
ormare i iza vrata. (Kasnije sam saznala da su se neki mladići
krili od vojske po stanovima u komšiluku i da je to bio razlog
ove posjete). Pošto je sve češće nestajalo struje, nastojali smo
brže pojesti zalihe iz zamrzivača pa smo uobičajili da se sastajemo na doručku uvijek kod druge porodice. Tog jutra, 19.
juna kod mene su bili Šešumovi, Đokići i Milovan sa Dadom.
Taman sam rasprostrla sve po stolu kad je neko pokucao. Pojavila su se neka dvojica, trojica (jedan u uniformi) i predstavili
se kao policija. Ušli su i razmiljeli se po stanu. Komšijama sam
dala znak da idu jer nisam željela da ih uvlačim u nepriliku.
Policajci su izdvojili neke stvari i stavili ih na stolić u
dnevnoj sobi. Između ostalog, moju kutiju sa violinom i sivu
vojnu baterijsku lampu. Znala sam da treba da se riješim te
lampe. Staniša ju je donio iz Instituta, iz kompleta civilne zaštite i koristio je u kolima, ne znam kako je dospjela u stan.
Početkom rata mi je dobro došla za kretanje po mračnom stubištu i u skloništu. Čak sam je i pozajmljivala komšijama,
među ostalima i Selimu kad im je nešto u podrumu zatrebalo.
Problem je bio što su se na njoj mogle mijenjati boje i što je
zbog toga navodno mogla da posluži za signalizaciju. Još ve-
65
66
ći problem je bio što sam ja u nju bila sakrila neke marke, želeći da ih ne držim na jednom mjestu a da uvijek budu uz mene (sakrila sam ih i u korice lične karte i zdravstvene knjižice, kao i u kutiji za cigarete). Sa velikim rizikom sam, dok su
policajci bili u drugom dijelu stana, otvorila bateriju i izvadila novac. Pozvali su me u spavaću sobu, koja je ujedno bila i
Stanišina radna soba. Jedan ulickani balavac sjedio je za Stanišinim pisaćim stolom i preturao papire. (Ja sam poslije prvog pretresa uništila svu korespondenciju na ćirilici i sve što
mi se činilo sumnjivim).
Počeo je da me ispituje gdje radim i pomenuo da u mojoj
školi radi kćerka Alije Izetbegovića. Pitao je da li je poznajem. Rekla sam da ona radi u Zubotehničkoj i da je poznajem
slabo pošto ona radi tek odnedavno, što je i bilo tačno. Prešao
je zatim na Aliju i počeo da ga psuje zbog osnivanja nacionalne stranke, i slično. Pitao je šta ja mislim. Činilo mi se to
kao jako providna provokacija na koju sam mogla da odgovorim samo to da je Alija Izetbegović naš predsjednik, da ja
to poštujem i da mi nije drago da se o njemu loše govori u
mojoj kući.
Prešao je na Stanišu. Te otkud mu tolike knjige, šta radi,
gdje je. Odgovarala sam vrlo reducirano, osobito o njegovom
naučnom radu. Međutim ovoga to nije puno ni interesovalo.
Prešao je na veze sa Srpskom demokratskom strankom. Da li
je bio član. Nije. Da li je išao na njihove sastanke. Nije. Da li
je poznavao ovog i onog. Rekla sam da su neki bili njegovi
profesori i kolege i da je s njima u vezi sa poslom sarađivao
odavno, a da po stranačkim pitanjima s njima nije kontaktirao. Naročito je počeo da ispituje kakvi su odnosi i kakve veze bile između Staniše i prof. Ljubomira Zukovića (bio je
imenovan za zamjenika ministra nauke, prosvjete i kulture u
novoj višestranačkoj vladi, na prijedlog SDS). Rekla sam da
se nisu družili privatno a da su vjerovatno kao kolege, istoričari književnosti, sarađivali. Izvukao je neki papir i gledajući
u njega, upitao da li je Zuković dostavljao Staniši neke materijale. Rekla sam da nije. On je onda promijenio ton.
– Izričito sam vas pitao, sad ćete vidjeti – rekao je prijeteći i pružio mi papir.
To je bio neki poziv izvučen na šapirografu, na zaglavlju
je pisalo: SDS, Komisija za obrazovanje (ili tako nešto), nije
pisalo kome je upućen već je uopšteno navedeno kada će se i
gdje održati sastanak te komisije i koji je dnevni red. U potpisu je stajalo: Predsjednik komisije, Lubomir Zuković. Poziv
je datiran nekim datumom iz januara 1992. Pitala sam ga gdje
su to našli. Pokazao mi je plavu kovertu na kojoj sam stvarno
vidjela Stanišinu adresu napisanu ćirilicom, ali nije mi je dao
već ju je držao u rukama. Rekla sam da je to, s obzirom na
datum, bilo prije rata, kada je ta stranka, kao i Vlada, bila legalna i da ja inače, ništa ne znam o tom pismu i o toj Komisiji, što je i bilo tačno.
On je insistirao na tome da dajem lažni iskaz, jer je ta koverta navodno nađena u ladici pisaćeg stola. Ostala sam pri
tome da je nikad nisam vidjela, a da i jesam da nemam običaj
da otvaram poštu svoga muža. Malo su još procunjali i otišli.
Pozvala sam komšije natrag, ali su isljednici uskoro ponovo
nahrupili na vrata, sad već i bez kucanja. Ovaj put bila ih je
cijela gomila, petorica ili šestorica i odmah su grubo počeli
da preturaju sve po kući. Opet sam rekla komšijama da odu,
što su oni i učinili. Ostala je samo Anica, a Đoko je oklijevao. Prišli su mu i počeli da ga ispituju: ko je, šta je, itd. Izvukao se da mora na posao. Kad je otišao, počeli su opet oko
Staniše i oko njegovih veza sa SDS. S kim se družio. Je li se
družio sa Đokom, i da li je Đoko član SDS. Sve sam negirala,
za Đoku sam rekla da se njih dvojica nisu dobro ni poznavali,
nego da se ja u stvari družim sa Đokinom ženom.
Onda su se dočepali baterije. Poturali su mi je pod nos i
optuživali da sam davala signale. Branila sam se da nisam
imala pojma da je to takva baterija, da nisam bila u vojsci, da
67
68
ne znam kako se njome rukuje. Da ima ta signalna svjetla,
sad prvi put vidim. Rekla sam da se njome služio cijeli komšiluk u podrumu i da me niko nije upozorio. Namjerno sam
pomenula i Sadžaka. Odjednom je nastala galama, jedan je na
balkonu našao kante sa naftom. Te kante su mi inače stvarale
glavobolju. Bila je to Stanišina zaliha goriva za auto jer je od
početka te godine bilo teškoća sa snabdijevanjem. Jednu sam
kantu dala komšiji Dragi kad je svojim autom otišao u konvoju na početku rata, drugu nije htio da uzme. Nudila sam
onim ranijim pretresačima da je odnesu, ali nisu pokazali nikakav interes. U strahu da se ne zapali od gelera granate ja
sam oko nje istresla svu zemlju iz saksija i zatrpala je.
Ustremili su se na mene: otkud nafta, zašto nafta, zašto je
nisam predala Štabu, kao bila je takva neka naredba. Branila
sam se da sam je pokazivala nekim teritorijalcima ranije i davala im. Na riječ „teritorijalci”, jedan mali i mnogo opak u
komplet novoj maskirnoj uniformi izbeči se na mene:
– Kakvi teritorijalci, mi smo gospođo, vojna policija Armije ove države.
Kod izgovaranja riječi „država” isprsio se, podigao glas i
samo što me nije šutnuo. Među njima se izdvojio jedan riđokosi, visok i mršav i preuzeo kao neku ulogu šefa. Sjeo je za
sto i počeo da razgovara sa Anicom.
Pošto se mali, Opaki zavukao u spavaću sobu i otud se
čuo lom, ušla sam da mi nešto ne bi podmetnuo. Prizor je bio
strašan; posvuda su bile razbacane knjige bez reda, kao i papiri i ostale stvari, dvojica policajaca su razmicala velike staklene ormare i iz ćoška iza njih izvlačili NIN-ove koje je Staniša u kompletima čuvao od prvog broja nove serije. Opaki je
u rukama držao posljednje predratne brojeve NIN–a (dok smo
mogli da ih kupujemo). Počeo je da mi ih potura pod nos:
– Četnička štampa, četnička štampa.
Kao za inat na naslovnim stranama tih brojeva bile su fotografije Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Patri-
jarha Pavla. Pokušavala sam nešto da kažem, ali ovaj je vikao:
– Četnička propaganda, ovo je puno četničkih knjiga, treba vas zatvoriti.
Opet sam počela da objašnjavam da je moj muž naučni
radnik i da tu ima raznih knjiga, možda najviše muslimanskih
pisaca, i krenula da mu ih pokažem, ali on odlučnim i naglim
pokretom mašinku kojom je stalno vitlao pritisnu u moj stomak.
– Napolje, napolje, u zatvor ćemo mi tebe.
Vidim da je vrag odnio šalu pa izađoh iz sobe. Onaj riđi i
dalje sjedi sa Anicom koja je u međuvremenu skuvala kafu.
Ona mu objašnjava da smo mi intelektualci, da je moj muž
naučnik koga ništa drugo nije interesovalo. Ja, onako uzbuđena šutim i smišljam kako da se izvučem. Riđi se, kao ljubazno izvinjava, kaže da je Opaki upravo izgubio brata, koji je
poginuo od granate. Pokušava na pristojan način da me ispituje, gdje radim, i sl. Razgleda dokumente prebirući po mojoj
tašni. Opaki, malo-malo pa izlijeće iz sobe, vitla nekom od
knjiga, stalno viče i pita:
– Da privedemo gospođu?
Riđi u tašni nailazi na jednu kovertu sa porodičnim slikama i nekim sitnim novčanicama maraka i franaka. Interesuje
ga odakle mi taj novac. Objašnjavam mu da mi mama živi u
Švajcarskoj, da je dolazila u martu, preko barikada, i htjela da
nas vodi kod sebe, ali ja, tobože, nisam htjela da ostavim školu i svoje đake. Dugo proučava spisak imena mojih učenika
sa konačnim ocjenama na kraju školske godine, koji sam slučajno sačuvala. Interesuju ga brojke pored imena, srećom,
spisak je multinacionalni.
Konačno nalazi nešto zbog čega podiže glas. Novinski
isječak iz Oslobođenja na kome je intervju sa direktorom vojne bolnice Taušanom u vrijeme kad su vođeni pregovori sa
JNA i UNPROFOR-om o izmještanju bolnice. Za mene je tu
bilo interesantno ono što se odnosilo na pogibiju dva pukov-
69
70
nika u Dobrovoljačkoj: jedan od njih je bio Daničin muž
(moja kolegica iz škole) i to je i bio razlog što sam sačuvala
to parče novina. Ovoga međutim, interesuje tvrdnja dr Taušana da se iz bolnice ne puca. Da li mu vjerujem, da li poznajem dr Taušana, zašto to čuvam. Kažem da mi je to neko tutnuo u podrumu da vidim šta sve novine pišu i da sam to zaboravila u tašni. Ne vjeruje mi.
Odjednom Opaki izlijeće crven iz sobe. Sav se naduo i
pobjedonosno maše nečim u rukama.
– Četnici, jesam li rekao da je ovo četnička kuća. Šta vi
pričate ovo i ono, a sa četnikom živite. On se za ovo spremao
od 45.
Pogledam konačno taj krunski dokaz, kad ono: đačka
knjižica od prvog razreda moje teta Ivanke iz vremena prije
Drugog svjetskog rata. Ostala kod nas slučajno, jer smo mi
nekoliko godina čuvali njihove knjige dok su bili u Njemačkoj. Ono, zbog čega su se razbješnjeli nalazi se na prvoj strani: slika mladog kralja Petra u sokolskoj uniformi, sa bijelim
perom na kapi. Pokušavam da objasnim da ta knjižica nema
veze sa Stanišom, da mi je to ostalo od tetke koja je umrla
(oprostite teta Ivanka), da je bilo negdje zatureno i da ništa
posebno ne znači.
– Lažeš, četnikušo, taj tvoj je okorjeli četnik, sprema se
on na ovo od 45. Ovo na slici je Beli orao, a znate šta nama
rade ti beli orlovi. To je njima u genima, ne znaš s kim živiš.
Odmah ideš s nama.
Anica je usput pokušavala da im kaže da sam ja Hrvatica,
da ne mogu imati ništa sa četnicima i djelovala je prilično
ubjedljivo sa onim svojim zagorskim naglaskom.
Uzbuđenje dostiže kulminaciju. Vidim da ću stradati, ali
ne mislim na smrt već na to da će me nakratko odvesti u zatvor a onda mi uzeti stan. Sakupih svu svoju hrabrost i počeh
da vičem:
– Šta vi imate protiv mene. Ja sam Hrvatica iz Slavonije
(prvi put u životu se nacionalno izjašnjavam). Znate li vi šta
se dešava u Slavoniji, znate šta je bilo sa Vukovarom. Moja
se braća bore protiv četnika (oprosti mi Bože), a ostala rodbina mi je u izbjeglištvu. Ja nemam gdje da odem. Ostala sam
ovdje sa svojim đacima. Vi mi govorite da sam četnik, to je
za mene uvreda.
Riđi smiruje situaciju, odstranjuje Opakog iz prostorije,
zagleda se u moj rodni list koji se našao sa ostalim dokumentima. Kaže, vidi da sam Hrvatica, mada ima slučajeva da i
Muslimani pomažu četnicima. Anica ga stalno nutka kafom i
cigarama, a Opaki izviruje i ponovo pita da li da me privedu.
Riđi mi kao prijateljski povjerava da je moj problem što u kući imam previše papira, previše knjiga.
– Riješite se toga – savjetuje mi.
Bože, kakva scena. Jedan mali i debeljuškast, drugi visok
i mršav; jedan crn, drugi žut; jedan opak, drugi, kao ljubazan.
Obojica opasni. Poznato mi je to odnekud.
Usred tog kao smirenijeg razgovora, ulazi u stan sin
Slavka Šantića, poznatog pjesnika i novinara i našeg komšije
iz susjednog ulaza. Vanja, balavac, ima sedamnaest godina,
obučen je u crnu majicu preko koje je navukao bijele uprtače
sa revolverom ispod pazuha. Stoji i prati naš razgovor. U jednom momentu, sav važan, obraća se Anici:
– Ja vas znam, vi ste komšinica.
– Znam i ja tebe. Ti si Šantić – izbeči se ona i prostrijeli
ga očima.
To privuče pažnju Riđeg koji ga ljutito upita šta on tu radi i uz grdnju ga istjera van.
Sve se završilo na taj način što mi je Riđi objasnio da sam
prekršila zakon time što sam sakrila naftu na balkonu i što sam
čuvala četničku propagandu. Za to me sljeduje zatvor i oduzimanje stana, ali pošto sam Hrvatica iz Hrvatske, to ne mogu da
učine. Zato će sve sumnjivo zaplijeniti i plus oduzeti mi kola.
71
72
Natjeraše me da im otključam auto (golf dizelaš, koji je
potpuno neoštećen bio parkiran ispod prozora), ubaciše naftu
i one komplete NIN-ova u njega, bateriju sa sve teta Ivankinom knjižicom i kraljem Petrom, i odvezoše ga. Za to vrijeme komšije Muslimani su se nabili na prozore i balkone i koješta dobacivali. Vidjeh opet, krajem oka, i malog Šantića kako seiri iz prikrajka i bi mi jasno zašto se on prije neko veče
motao oko kola, čak je pokušavao i da ih otvori ali nije uspio.
(Auto sam viđala još nekoliko dana, vozikali su ga po naselju, vrlo brzo su ga ulubili, a onda je nestao, zajedno s njima).
Vratih se u stan. Riđi je još ranije poslao tobože nekoga
da mi napiše potvrdu za kola, ali ispostavilo se da nemaju
formulara. Objasni mi da je njihov štab u prodavnici „Zaječar”, da dođem za dan-dva po potvrdu. Reče još da mu je žao
što sam ostala sama i da mu se slobodno obratim za bilo kakvu pomoć.
Hvala lijepa, nikada nisam otišla ni blizu „Zaječara”, tamo je u podrumu bio zatvor odakle su stanari tog nebodera
slušali jauke nesretnika koje su tamo zatvarali.
Kad su otišli, zahvalila sam Anici i poslala je kući, a ja
sam ušla u spavaću – radnu sobu. Sve je bilo razbacano i ispreturano, gomila knjiga je ležala raskupusana na podu. Na
vrhu, ležao je Korkutov Kuran, bibliofilsko izdanje sa ilustracijama Mersada Berbera, iskidanih korica i rasturenih listova.
Zatvorila sam vrata i danima nisam tamo ulazila.
Srećom, nisu me pretresli jer su mi sve pare bile u džepovima. Pokupila sam ih i odnijela Lali na čuvanje. Ispričala
sam joj sve šta sam doživjela i zaklela je da, ako mi se nešto
dogodi, kad sve prođe, nađe moju djecu i ispriča im šta se
stvarno dogodilo. Pare sam joj dala na raspolaganje, da ih čuva za mene ili djecu, ali ako joj zagusti da ih slobodno upotrebi. Sačuvala ih je. Ona se nije mnogo uzbudila, okrenula je
sve na šalu. Kaže mi da je to bila greška, došli su jer su mislili da sam Srpkinja. Trebala sam im za razmjenu, jer su Srbi
prethodnog dana provalili na Dobrinju i pohvatali mnogo viđenih Muslimana.
– Ne moraš da brineš, jer kako nisi Srpkinja, nisi upotrebljiva za zamjenu. Da su te i odveli, oslobodili bismo te kako
smo to uradili neki dan kad su odveli Tomu Mihaljevića i
njegovu porodicu (njihovog prijatelja, oficira u penziji, Hrvata, sa malo dužim jezikom). Prvi put za to čujem. Ostala sam
bez teksta.
Narednih desetak, petnaest noći kod mene, na sopstveni zahtjev, spavala je i čuvala me Milovanova žena Dada (Muradija).
Oba isljednika imali su sandžački akcenat i pripadali su
policiji nekog Lučarevića koji je kasnije, kako sam saznala,
uhapšen i otjeran sa Otoke prilikom obračuna sa drugim bandama. Malom, Opakom, čula sam, neko je podmetnuo bombu
pod auto i raznio ga, kao i prozore njegovog stana ispod koga
je auto bio parkiran. Opaki nije bio u njemu, nestao je i više
ga niko nije vidio. Kao ni Riđeg.
73
74
GRANATE
Prve granate smo čuli (i vidjeli) još u aprilu kad su odozgo s Trebevića gađali Televiziju i GSP. Tada smo naivno istrčavali na balkon da bolje vidimo, a granate su šištale preko
naših glava i vidjelo se kako udaraju u zgradu TV, i garažu
GSP preko puta, nedaleko od našeg stana. Eksplozije nam i
nisu izgledale tako jake, niti smo znali njihovo pravo dejstvo.
Kasnije u podrumu, kad su granate počele padati još bliže, više nije bilo tako interesantno niti toliko važno u šta udaraju i
gdje eksplodiraju. U slučajevima kada bi neka udarila u najneposrednijoj blizini, zgrada bi se prvo zatresla, imala sam
osjećaj kao da je neko čupa iz korijena, a onda se čuo neki
zvuk koji je ličio na urlik, pa potom, lomljava i cika stakla.
Kad sam poslije jednog izlaska iz podruma vidjela i njihov
„učinak”, raznesen gornji dio Hepokove tržnice i rupe na pojedinim zgradama, moj strah je postao još veći.
Uvijek su dolazile u serijama po tri, ili po pet. Kad bih
čula prvu, istrčavala bih iz stana, druga bi me obično sustigla
na stepenicama a treća već u podrumu. Srećom, nijedna nije
udarila u stubište dok sam trčala.
Eksploziju granate iz najveće blizine doživjela sam jednog dana kada sam veći dio noći i jutra provela u podrumu.
Granatiranje je trajalo dugo i eksplozije su uglavnom dolazile
iz pravca Kasarne. Neki ljudi naoružani do zuba i obučeni u
neku vrstu crnih uniformi popeli su se na vrh naše zgrade.
Šuškalo se u podrumu da oni gađaju Kasarnu, pa smo očekivali da i oni otud gađaju nas. Neki stariji Muslimani negodo75
vali zbog onih na krovu koji su na taj način i našu stambenu
zgradu pretvorili u ratni cilj.
Negdje oko podne došla je Dunja u podrum, donijela mi
čaj i rekla da su oni „crni” konačno otišli. Polako sam pokupila svoje stvari i krenula gore. Ljudi su se još zadržavali na
stubištu, među njima i Đokići koji su me pozvali u svoj stan.
Otišla sam u kupatilo a zatim me Đoko pozvao na čašicu konjaka. Za to vrijeme čula sam kako se nadgovara sa kćerkom
Vanjom koja je, kao i svi mladi, ne hajući za opasnost, uporno i tvrdoglavo htjela da ostane u svojoj sobi, da uči u sluša
muziku. Na kraju je popustila i izašla. Mimoišle smo se u
hodniku kod WC-a. Sjela sam za sto u trpezariji i taman kad
sam primakla čašicu ustima, neboder se zatresao, a onda je
odjeknula strašna eksplozija. Staklo je prštalo na sve strane,
činilo se da se cijeli ćošak zgrade (i to baš ona strana na kojoj
je bila Vanjina i Majina soba) uz tresak ruši i propada.
Za tren oka našli smo se u hodniku, a ja u tri skoka i u
podrumu. Tamo sam od pridošlica saznala da je granata pogodila zgradu preko puta i da nije bilo žrtava, samo su porazbijana stakla. Kasnije sam vidjela da je u dječiju sobu kod Đokića uletjela kiša gelera, porazbijana su sva stakla. Slično je bilo i
sa prozorima u mojoj spavaćoj sobi samo u manjem obimu.
Sljedeći „bliski susret” sa granatom zbio se poslije nekoliko dana. Srećom za mene, bila sam u podrumu. Eksplozija
je bila stravična i desila se usred dana. Neki ljudi koji su uletjeli u podrum vikali su da gore automobili na parkiralištu
pred zgradom i pozivali na gašenje. Niko se nije odazvao, jer
su se ljudi opametili i shvatili da se za vrijeme granatiranja ne
izlazi. (Prvih dana rata mnogi su stradali kad bi poslije prve
granate potrčali da pomognu ranjenicima ili da gase požar, ne
znajući da granate dolazile u serijama).
Zadržala sam se dugo u podrumu pitajući se šta je sa našim autom koji je takođe bio parkiran pored zgrade. Kad sam
htjela da uđem u stan, zaustavio me Dubravko. Kaže da se
76
pripremim za rusvaj. Pošto sam im bila ostavila rezervni
ključ, pitam ga da li se nešto zapalilo. Kaže da nije.
U prednjem dijelu stana sve je bilo nepromijenjeno, ali
kad sam otvorila vrata spavaće sobe imala sam šta da vidim:
prozor je bio razbijen, zidovi izranjavani parčićima gelera koji su ležali na sve strane. Pod je bio prekriven staklom i to ne
komadićima, već staklenim prahom – kao da ga je neko samljeo. Nekoliko gelera pogodilo je i pola centimetra debela
stakla na vitrinama za knjige. I ona su također bila samljevena. Jedan geler pogodio je drveni valjak roletne i to drvo je
također pretvoreno u najsitnije čestice, a platno od roletne u
krpice. Na podu je bio itison, na više mjesta progoren. Nikada nisam u potpunosti uspjela da pokupim i smetem to staklo,
ono je za vrijeme mog boravka tamo odnekle stalno izviralo
(ja i Staniša smo sedam godina kasnije pronašli jednu ogromnu rupu iza radijatora ispod prozora dok sam mu objašnjavala
kako je to bilo). Napolju su se još pušili izgoreni automobili,
među njima i Šagoljev novi ford u koga je izgleda granata direktno udarila. Naš auto ostao je neoštećen.
Na svaki zvuk eksplozije obavezno sam izlazila iz stana
ali, vremenom, ako je eksplozija bila udaljena, nisam više odmah silazila u podrum, već sam sa ostalim komšijama ostajala na stubištu čekajući šta će dalje biti. Na našem spratu bilo
je pet stanova, kao i na ostalih devetnaest, hodnik ispred njih
djelovao je kao kvadratno predsoblje, koje je sa tri strane bilo
zatvoreno, dok su na četvrtoj strani bile stepenice i lift. Najsigurniji dio tog prostora činio nam se ćošak pred vratima doktora Plehe, jer je bio uvučen i zaklonjen u odnosu na stepenište i lift. Tu bismo se nagurale mi žene sa sprata i napregnuto
osluškivale detonacije.
Doktor je ponekad izlazio iz stana i šalio se s nama umirujući nas da samo jedna pogađa ili da su borbe daleko od
nas. Ponekad bi iznio kafu ili piće ako je tu bio neki od muškaraca (on je krajem 93. poginuo od jedne granate na pijaci
kod kina „Kumrovec”). Jednog dana smo isto tako izletjele i
gotovo se nabile uz njegova vrata, kad je grunulo, strašno i
toliko blizu da nas je zaglušilo. Znali smo da je pogođena
zgrada. Sledile smo se i čak ni ja nisam odmah pojurila prema podrumu. Počele smo da lupamo na doktorova vrata, ali se
niko nije javljao pa smo zaključili da nije kod kuće. Vrata se na
kraju ipak otvaraju i pojavljuje se doktor blijed kao krpa i sav
prašnjav. Kaže: ova je pogodila moj stan, ja sam bio u ostavi.
Zapravo pogodila je dio zgrade između njegovog stana i
stana na četvrtom spratu. Kod njega su stradali prozori i neke
stvari, ali je stan iznad njega potpuno uništen. Iznad njega je
stanovao Selim, „povjerenik” naše zgrade, za koga nismo
znali kako je dobio tu „funkciju”. Saznadosmo da oni nisu bili unutra i da su živi i zdravi. Poslije u podrumu, naravno razni komentari, a najviše o tome ko je dojavio da se gađa baš
taj stan. Ne mogu reći da sam osjetila sažaljenje. Oni su govorili da ih je sadaka sačuvala jer su baš minut prije udara
izašli napolje, a ja sam se pitala šta bi bilo s nama da je granata udarila malo niže i uletjela direktno u doktorov stan dok
smo mi bile načičkane pred njegovim vratima. Nas je valjda
sačuvao Bog.
Dok sam ja bila u Sarajevu, našu zgradu pogodilo je četrnaest granata, što većih što manjih. Raznesen je još jedan
stan na petom spratu, ostale su udarile u zid ili kućicu lifta i
nanijele manja oštećenja, ali, srećom, niko nije ozlijeđen ili
poginuo.
Jednom sam se u podne, neposredno nakon ulaska u kuću, primakla prozoru trpezarije sa tranzistorom da bolje čujem vijesti. Dok sam slušala, ugledala sam kako se na suprotnoj obali Miljacke diže zemlja u vis a s njom lete i ljudi koji
su se tu zatekli. Zvuk eksplozije čula sam tek na vratima kada
sam potrčala u hodnik. To je bila pojedinačna granata u potpuno mirnom danu. Ranjen je naš komšija Fadil koga sam
srela neposredno prije toga na ulici.
77
78
Jedne večeri, već u kasnu jesen, snažne eksplozije su nas
istjerale iz stanova. Malo smo se vrtili po stubištu, a onda
sam ušla sa Šešumima u njihov stan. Sjela sam onako komplet obučena u fotelju naspram prozora. Napolju je bio mrkli
mrak i više smo naslućivali, nego vidjeli susjedni neboder,
udaljen manje od dvadeset metara. Razgovarali smo prilično
opušteno u mraku. Najednom se dogodi nešto nestvarno: bukvalno pred mojim očima pojavi se ogromna svjetlosna kugla
i rasprsnu se kao na vatrometu, a onda se razleže eksplozija.
Odmah smo se našli na podu u panici i strahu da je pogođen
naš balkon (nismo se stigli zapitati kako smo onda još živi).
Ispostavilo se da je granata udarila u stan na sedmom spratu u
neboderu preko puta. Sutradan smo vidjeli da su svi zidovi na
tom ćošku nestali, a nije se vidio ni bilo kakav namještaj u
sobama. Niko ni tu nije stradao.
Najgore je bilo kad te bombardovanje zatekne na otvorenom, na ulici. Ideš tako nekim poslom, čini ti se sve obično i
normalno, a onda negdje odjekne eksplozija i sve pokvari. Na
ulici je zvuk eksplozije uvijek jači jer odjekuje među brdima.
Tada jednostavno ne znaš šta ćeš sa sobom. Najradije bi se,
kao krtica zavukao pod zemlju. Trčiš da nađeš zaklon, a svaki ti djeluje nesigurno. Ja sam uvijek imala strašan nagon da
što prije stignem kući i ma gdje bila, uvijek bih požurila prema Otoci. Moram da priznam da sam imala sreće i nikad se
nisam našla u neposrednoj blizini nekog udara, niti sam naišla na ranjene i mrtve ljude.
Dešavalo se da se nađem u redu za paket, negdje u susjednim ulicama padne granata, svi se stresemo, red se malo
promeškolji ali niko ne izlazi, pa ni ja. U tim redovima smo
čekali satima, prosto obnevidjeli, i to mnoštvo ljudi nekako
mi je ulivalo hrabrost. Mada bi trebalo biti obratno, jer su u
redovima ljudi najčešće ginuli. Ne znam koji je razlog, ali nisam čula ni za jedan slučaj da je gađan red za pakete Adre ili
drugih organizacija. Gore je bilo ako sam bila na ulici sama,
tada sam bila u nedoumici da li da pođem naprijed ili nazad.
Ako sam krenula prema gradu, obavezno bih se vraćala, ako
sam već bila u gradu ili u školi, požurila bih kući. Jednom
sam vukla paket odnekle sa Baščaršije i usput navratila u SIZ
u Boriše Kovačevića ulici da podignem platu. Bilo je relativno mirno i tamo su ljudi opušteno ćaskali. Blagajnica je izašla i rekli su mi da će brzo, te da je sačekam. Bio je tu i prof.
Zvonko Petrović koji se raspitivao o Staniši i bez dramatičnosti opisivao šta se sve dešava u ovo ratno vrijeme. Naročito
mi je imponovao šaljivi ton tog mog bivšeg profesora iz srednje škole koji se rugao ovim novim trendovima lijepljenja
svakojakih etiketa.
Ipak u jednom momentu sam ustala da idem. Blagajnica
još nije bila stigla, svi su me zadržavali, ali ja sam bila uporna – pokupila sam svoje torbe i krenula. Trčkarajući, izašla
sam na Titovu, pa ispod kolonade pred starom zgradom Oslobođenja ušla u razrušenu kafanu Park, pa kroz nju u Veliki
park (predostrožnost od snajpera na uglu sa Radićevom), zatim ispod drveća parka uz pretrčavanje opasne raskrsnice kod
Higijenskog zavoda stigla Kranjčevićevom do razrušene stare
zgrade Vojne bolnice. Tu je tada bila stanica gradskih autobusa. Uletjela sam u prvi autobus, čak našla slobodno mjesto
za sjedenje i brzo stigla do Otoke. Dok sam prelazila naš
most, začula sam nekoliko detonacija iz pravca grada. Upalila sam radio i na vijestima saznala da je upravo pogođen gradski autobus kod Pofalića (kuda sam ja prošla prije pet minuta) i
da ima mrtvih i ranjenih. Poslije se ispostavilo da je tom prilikom ranjen naš komšija Šeremet koji je ostao bez noge.
Jedno od žešćih granatiranja doživjela sam na radnom
mjestu u našoj ratnoj školi. To je valjda bilo već proljeće, ljeto 93. Iz podruma smo se premjestili u prazne prostorije bivše
biblioteke. Držim čas i usput gledam kroz razbijene izloge
preko Miljacke. Pogled mi klizi iznad improvizovanih bašta
prema zgradi Televizije. Odjednom, kao na filmu, ugledam
79
80
KAKO SAM IZBJEGAVALA
SNAJPERISTU
kako se između Televizije i Opštine izdižu velike pečurke dima, a zatim nas zagluhnuše eksplozije. Brzo potjeram djecu u
podrum. Moram priznati da je to bilo prvi put da ja nisam prva poletjela u podrumski zaklon. Čak sam ostala na stubištu
da pazim da neko od djece ne ode gore dok su granate padale
sa svih strana. U neko doba primijetih da sam u učionici zaboravila tašnu. U njoj su mi bili dokumenti i novac. Lijepo je
vidim na stolu, ali ako odem do tamo biću totalno izložena
opasnosti. Ipak, strah da bih mogla ostati bez dokumenata i
para ako neko naiđe, nadvladao je strah od granata i ja, pognuta, otrčah, ščepah tašnu i vratih se. U podrumu smo tada
ostali nekoliko sati.
I pored mog velikog straha i opreza od granata, desilo se
da sam se ipak pomalo navikla na njih. Vremenom sam naučila da ocijenim udaljenost detonacija, kalibre, da razlikujem
minobacačke od tenkovskih, da prepoznam PAM i PAT, kao i
VBR, čak i da razlikujem „naše” od „njihovih”, mada mi to
sve skupa ne bi pomoglo da sam se našla u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu. Srećom, nisam.
Poslije svega zvuči nevjerovatno da sam neke čak i prespavala, ali to je bilo već druge ili treće godine rata. Jedne
noći je jedna ogromna granata pogodila naselje preko puta
nas. Sve su komšije izletjele iz svojih stanova, lupale mi na
vrata i zvale, ali ja se nisam probudila. Ujutro smo se tome
smijali. Slično je bilo i kada je jedno popodne jedna pala u
neposrednoj blizini, kod škole, a mi upravo ručali i mrzilo
nas je i na prozor da izlazimo. Ja poslije otišla na popodnevni
odmor i spavala do predveče. Tek onda dođe jedna moja učenica po vodu i kaže mi da su tamo mnogi ranjeni i izginuli,
među njima i sedmogodišnji sin naše kolegice.
Zvuk eksplozija nikad nisam zaboravila i dan danas ako
nešto naglo lupi, ukočim se na mjestu i gledam gdje bih pobjegla. To je naročito zabavljalo moje đake kad bi iznenada
slučajno srušili neku stolicu ili malo jače pogurali klupu.
Ima jedan ratni vic o snajperima: kao Mujo na balkonu stalno izviruje, sad gore – sad dolje, a gleda to Suljo, pa mu kaže:
– Šta ti je Mujo, što klanjaš na balkonu. To baš nije ni
mjesto ni vrijeme.
– Ne klanjam, bolan Suljo, već zajebavam snajperistu–
kaže Mujo.
Tako smo svi mi, izgleda, sve vrijeme zajebavali snajperiste. O njima smo svaki dan slušali i gledali na TV, kako su
ubili ovog i onog, pogodili ženu, dijete, i sl. Gdje su se nalazili i odakle su gađali, to niko nije znao. Zapravo, znalo se: sa
Trebevića, sa Grbavice, sa Poljina (srpski položaji), ali niko nije
mogao da objasni kako su onda ginuli ljudi na lokacijama gdje
ni teorijski ni praktično metak nije mogao doći sa tih mjesta.
Takva pitanja niko nije ni postavljao. Širile su se fantastične priče o srpskim snajperistima zaostalim u visokim zgradama, vršeni su svakodnevni pretresi, čak su neki tobože i pohvatani.
Radi zaštite građana povremeno je obustavljan saobraćaj,
uključujući i javni gradski prevoz, dok je radio, ograničeno je
kretanje pješaka Ulicom Vojvode Stepe do grada, itd. Određena je tzv. „staza snajpera” koja je od našeg naselja vodila pored kina „Kumrovec”, zatim išla iza škole „Slobodan Vuković”, ulazila u ulicu Blagoja Parovića iza Paromlina, a onda
iza Veterinarskog fakulteta i Pošte dolazila do bivše Veletržnice. Nakon toga je išla pored drvene ograde fabrike Vaso
Miskin Crni do raskrsnice za Pofaliće (tu je bilo naročito opasno), pa između kasarne „Maršal Tito” i Autobuske i Želje-
81
82
zničke stanice ulazila u Kranjčevićevu ulicu, odakle je pored
Vojne bolnice išla do raskrsnice kod Higijenskog zavoda (to
je bilo super opasno mjesto), a potom se lijevo kroz kino
„Sutjeska” trčeći ulazilo u ulicu Đure Đakovića ili, također
trkom, do Malog i Velikog parka.
Ovaj put sam prešla hiljadu puta pješke jer su autobusi
radili samo u početku i neredovno. Sjećam se svake ulice (to
su uglavnom zabačene ulice kojima prije rata nikada nisam
prolazila), svake raskrsnice, svakog prolaza. Vještina je bila u
tome da do te staze stigneš što kraćim putem i da se po njoj
krećeš što brže. Na raskrsnicama se obavezno trčalo. Ako si
to pravilo zaboravio, brzo bi te podsjetilo štektanje automatskog oružja ili fijuk metaka. Velike raskrsnice bile su zaštićene
ogromnim kontejnerima, naslaganim jedan na drugi, ali je uvijek bilo i malo slobodnog prostora preko koga si morao trčati iz
sve snage. Isto je bilo i na malim nezaštićenim raskrsnicama.
Najteže je bilo da se odlučiš da pretrčiš. Na primjer, nailaziš na raskrsnicu gdje se skupio veći broj ljudi (obično čuče
na ivici) i izdaleka čuješ štektanje oružja koje se javlja u određenim razmacima. Ljudi čekaju, začuju se dva tri pucnja,
meci profijuču i nastane pauza. Tada obično pretrči dvoje troje hrabrijih, poslije uhvatiš ritam i čekaš svoj red. Najvažnije
je procijeniti trenutak kad će nastati pauza, ali ne smiješ ni
zakasniti jer te može zateći početak nove serije.
Snajper mi nije ulivao takav strah kao granata, činilo se
da ga možeš izbjeći, a ako te i pogodi bićeš gotov, nema ranjavanja i otkidanja dijelova tijela. Postupala sam kao i svi
ostali, čučala kad je trebalo, trčala kad mi se činilo da treba.
Ne znam koliko je to pomagalo, ali preživjela sam. (Kad sam
poslije pet godina vodila Stanišu „stazom snajpera” da mu je
pokažem, instinktivno i nesvjesno sam pretrčavala svaku raskrsnicu iako su kontejneri i zakloni odavno bili uklonjeni).
Prvi ozbiljan susret sa snajperom, međutim, nisam doživjela na ulici. Bilo je to početkom prve ratne jeseni, bilo je
izvjesno da grijanja te zime neće biti i da se treba pobrinuti
za ogrijev. Čuli smo da se oko naše kotlovnice nalaze hrpe
sitnog uglja koji se godinama nakupio ispadajući iz kamiona.
Anica i ja smo se naoružale lopaticama i vrećama i krenule u
pohod. Iza kotlovnice, a ispod kasarne „Viktor Bubanj”, koja
je sad bila u rukama muslimanske vojske, na travnatoj padini,
bilo je dosta tih ugljenih ostataka. Prčkale smo kao kokoši,
sagnute po zemlji. Odjednom zviznu i metak tupo udari u betonski zid iznad naših glava! Potom odmah još jedan.
Shvatismo da neko gađa baš nas. Onako sagnute, četvoronoške se sjurismo niz tu malu padinu u grmlje pored puta.
Kad još jedan metak udari u zid, mi shvatismo da se puca iz
pravca kasarne. Nastade tišina i mi se nađosmo u pomalo
smiješnom položaju: sav pribor i sakupljeni ugalj su nam
ostali u podnožju zida, a mi smo čučale u grmlju dok su putem normalno prolazili ljudi. Anica u neko doba poče da moli
jednog prolaznika da nam doda naše stvari. On nas čudno
gleda, pa mu ona poče objašnjavati da nas je gađao snajper.
Kad to ču i on potrča i pobježe, a za njim i ostali koji su nailazili. Na kraju smo, gotovo puzeći, pokupile naše stvari (ugalj
nikako nije smio propasti) i spuzale niz rijetki bagremar iznad
zgrada koje su se zvale Nizovi i sretno se vratile kući.
Nekako u to vrijeme dobila sam i svoj prvi paket iz
Beograda. O njemu su me obavijestili Vučko i Mubera i još
pet-šest dobrih ljudi. Bila je to velika senzacija. Trebalo je
otići u staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji. Veoma složen i
opasan poduhvat. Krenula sam ujutro sa Slavojkom koja me
je prošvercovala u neki njihov službeni autobus (Vlade BiH).
Crkvena porta bila je puna ljudi, a paketi naslagani pod
nekom nadstrešnicom. Taman što sam preuzela paket i tu
nasred dvorišta počela da ga otvaram, počeše da fijuču meci
oko mene i da se zabadaju u šljunak u avliji. U tri skoka nađoh se iza crkve i kad sam se malo smirila provirih. Sav onaj
silan narod se razbježao a moj paket stoji nasred dvorišta.
83
84
Čučala sam tako i mjerkala ga petnaestak minuta, a kad i
ostali ljudi počeše da se izvlače iz svojih zaklona jer je pucnjava prestala, osmjelih se i dovukoh paket u zaklon. Pojavi
se i Slavojka koja se sakrila u crkvu i pomože mi da prepakujem sadržaj paketa u ruksak.
Još dramatičniju pucnjavu doživjela sam na raskrsnici u
Pofalićima. U tu raskrsnicu se ulijeva široka ulica Bratstva –
jedinstva koja je do mosta kod Ekonomske škole pripadala
muslimanskoj strani, a od mosta srpskom dijelu Sarajeva (Grbavica). Sada se ništa od toga nije vidjelo jer su postavljeni
visoko naslagani kontejneri i to mjesto je bilo izuzetno opasno. Kad smo tu pretrčavali, meci su skoro uvijek udarali u
lim kontejnera. Bio je, međutim, i jedan nepokriven dio niz
prugu, zaklonjen djelimično zgradom Energoinvesta. Tu se
moglo pretrčati idući zakratko prugom koja je bila puna rupa,
trulih pragova i blata, a moglo je i preko betonskog platoa
(parkirališta), što je bilo brže.
Jednom tako, idući iz grada, dugo oklijevam da pretrčim
tu raskrsnicu jer se skoro stalno puca. U jednom momentu
kao da je pucnjava prestala, pojurim i taman kad stigoh do
pružnog dijela, meci ponovo osuše, baš meni preko glave,
ukoso se zabadajući u betonski plato, nešto više od pola metra uzdignut iznad pruge. Sagnuh se do zemlje i potrčah još
brže, ali krajem oka vidjeh kako pade jedna žena, koja je gurajući žičanu korpu ispred sebe trčala preko toga platoa. Ne
zaustavljajući se, stigoh do jednog kioska, tobože u sigurnoj zoni i tek tada osmotrih ženu što je ležala. Bila je nepomična, ali
se nije vidjela krv. Kolebala sam se malo da li da joj priđem ili
ne, kad ona podiže glavu ispod one korpe, oslušnu malo i ustade. Bila je zapravo zalegla koristeći žičanu korpu kao „zaklon”.
Jednom sam se vraćala iz škole na Bjelavama, a bilo je
već drugo ratno ljeto i na snazi je bilo neko primirje. Vraćala
sam se nekim uličicama prema Nemanjinoj i Kralja Tomislava ulici, pa uličicom Danijela Ozme izbila na Đure Đakovića.
Bilo je mirno, ali kad sam kroz kino „Sutjeska” izašla na ćošak Kranjčevićeve vidjela sam da ljudi čuče na suprotnom
ćošku. Pretrčala sam i ja i pridružila im se. Niz Kranjčevićevu su šarali snajperski meci. Uskoro jedna grupa ljudi zaobiđe zgradu šumske uprave i izađe na Titovu. Krenuh za njima.
Pređosmo ulicu i pored Vrazove prođosmo normalno, meci
su letjeli visoko iznad nas. Ponovo pređosmo ulicu i uličicom
pored džamije Magribija izbismo kod Vojne bolnice. Snajper
je sad ostao za nama. Čučala sam jedno vrijeme u nekom razrušenom kiosku, a onda potrčah u pravcu stanice i prema Otoci.
Snajper nije mijenjao lokaciju, što znači da nas nije pratio.
Bilo je i tragikomičnih, da ne kažem smiješnih situacija.
Nosimo Radivoje i ja neki paket iz Adre (magacini bivše Veletržnice), „snajperskom stazom” stižemo do parkirališta iza
Veterinarskog fakulteta, tu su ogromni kontejneri, ali mirno
je i nas mrzi da zaobilazimo, pa presijekosmo pravo preko
praznog parkirališta prema ćošku kod Velepekare. Odjednom
začusmo iz blizine zvuk ispaljenja i istovremeno metak nam
prozuja pokraj glave. Potom još jedan. Vidim u magnovenju
da se neko dijete na kapiji Pekare previja, a neki vojnici trče
prema njemu. Ali ja sam već u prolazu ispod jedne zgrade i
čučim. Tek onda ugledam Radivoja koji se bori sa kolicima i
mojim paketom trčeći prema meni. Na njega sam potpuno zaboravila. Malo se postidjeh. Sad oboje čučimo. Ništa se više
ne čuje. Ljudi normalno prolaze i gledaju nas pomalo u čudu.
Mi ubijeđeni da je neko gađao baš nas (meci su nam došli iza
leđa, sa pošte ili crkvenog tornja, Trebević je više lijevo), dugo
čekamo u zaklonu i analiziramo situaciju. Konačno izlijećemo
iz prolaza i trčimo duž dugačke zgrade na Čengić-vili. Prolaznici nas prvo čudno zagledaju a onda počinju i sami da trče.
Eto, tako sam i ja, poput Sulje iz onog vica, izbjegavala
snajperistu, ali nije se tada džabe govorilo za Sarajlije: promašen čovjek, sretan čovjek.
85
86
KOMŠIJE
„Prije rata uopšte nisam poznavala svoje komšije, a onda
sam ih u prvim danima rata sve upoznala. I sad mi je žao. Bolje da nisam”.
To mi je rekla moja poznanica i kolegica Jadranka kad
smo se tih dana prvi put čule. Slično je bilo i sa mnom. U našem ogromnom neboderu od sto stanova poznavala sam tek
nekoliko ljudi i to više iz viđenja. Donekle sam se družila sa
Slavojkom i to su nas najviše zbližila djeca. Iako smo stanovali vrata do vrata skoro dvadeset godina, vrlo površno sam
poznavala Šešumove. Kad sam ostala sama poslije 2. maja
neminovno je bilo da se srećem sa komšijama na stubištu i u
podrumu. Slavojka i Anica Šešum su me najviše uputile u to
ko je ko i gdje stanuje.
O podrumskim komšijama sam već ispričala. Uglavnom,
tih prvih dana, prećutno, ali kao po nekoj naredbi, podijelili
smo se na Muslimane i one druge. Tako smo se i grupisali i
družili. To je nastalo nekako spontano, odjednom smo znali
pred kim treba šutiti, a sa kim se može razgovarati, koga pozdravljati, a pored koga prolaziti ćutke da nam pozdrav ne bi
ostao u vazduhu. Doživjela sam da su me potpuno nepoznati
ljudi vrijeđali u prolazu ili u podrumu, ali isto tako i da su mi,
također nepoznati, prijateljski i sa razumijevanjem prilazili. I
to nije bilo isključivo vezano za određenu naciju.
Od bivše komšinice Dine saznala sam da joj je jedan naš
komšija govorio sve najgore o meni govoreći da bi me rado
bacio preko stepenica. Sve zbog Staniše koji je tobože na Pa-
lama. O Sadžacima i o Dragani i Mirku Šimiću iz podruma je
već bilo riječi, ali je zato siromašna Muslimanka Sija uvijek
ostavljala mjesto za mene i prenosila mi, poluglasno, sve psine koje su neki govorili i radili, svađajući se glasno s njima.
Ona mi je i skrenula pažnju na teta Jelenine jastuke i ćilim na
kojima su se Sadžakovi šepurili i baškarili u podrumu. Kad
su bili u jeku rodoljubivog zanosa i uzvikivanja šta bi sve radili „četnicima” kad bi ih dohvatili, ona bi uzvikivala: „Čekajte vi samo kad vam Rusi dođu. Vidjećete onda!” Ne znam
zašto i otkud Rusi. Oni bi je osuli pogrdama, ona se samo podrugljivo smijala.
Najviše sam se, međutim, družila sa komšijama na našem
stubištu i sa Đokićima sa drugog sprata. S naše lijeve strane
bili su Šešumi, a u stanu naspram našeg stanovali su Dragiša
i Marica (doselili tek neku godinu pred rat). Dr Pleho, stari
stanar, živio je u stanu do njih, u legendarnom, od granata zaštićenom ćošku. Bila je tu još i jedna stara bolesna žena koju
je kćerka, kao izbjeglicu sa Grbavice, smjestila u praznu garsonjeru. Dragiša je bio penzionisani oficir, Srbijanac, a Marica – Hrvatica, rodom od Banja Luke. Imali su odraslu djecu
Zorana i Gogu. Goga je brzo izašla iz Sarajeva, a Zoran je
pristupio muslimanskoj vojsci gdje je već na početku bio ranjen pa se kasnije samo izvlačio. Uglavnom, on je za vrijeme
rata stanovao na nekom drugom mjestu. Marica je bila poznata po tome što je na eksplozije odgovarala glasnim kukanjem i proklinjanjem, ali je istovremeno šapatom izgovarala
najnovije tračeve protiv muslimanske vlasti i novosti sa srpske strane. Nismo baš bili sigurni u njenu iskrenost. Dragiša
je bio mutan tip, stalno je nekuda hodao i nešto dovlačio u
stan, kojekakve auto-dijelove i aparate. U džepovima je uvijek nosio šrafciger i kombinirke da nešto odvrne i ćopi. Prvi
se snašao za peć i za ogrev. Ipak, podijelili su s nama sadržaj
svog zamrzivača kada je nestalo struje, a Marica nas je često
zvala i na kafu, kada je bila sama. Dragiša je u neko doba
87
88
konvojem otišao u Srbiju (sve u konspiraciji), Marica se također spremala, prodajući stvari koje su bile natrpane u stanu, tobože, našle se tu od prije rata. Ne znam samo otkud nekoliko šoferšajbni od različitih vrsta auta, i sl.
Doktor Pleho, poznati pedijatar, stanovao je u velikom
stanu u ćošku, razlikovao se od nas po tome što je stan bio
njegovo privatno vlasništvo i što je bio fantastično uređen.
Imao je ženu, kćerku iz prvog braka i dva sina mladića. S njima sam se pozdravljala, a ponekad sam tražila i njegove usluge kad su mi djeca bila mala jer smo znali da se bavi i privatnom praksom. Kćerka mu se još ranije udala, a žena i sinovi
su početkom rata nekud otputovali. Pričalo se da su u Turskoj, a oni su u stvari bili u Zenici i poslije otvaranja „plavih
puteva” su se vratili. Kao komšija, on je bio dobar, nije htio
da naplati svoje ljekarske usluge, bio je srdačan u ophođenju
i takav je ostao i u ratu. Svi smo to cijenili. Poginuo je od
granate na ulici i ja sam zaista iskreno izjavila saučešće njegovoj ženi.
U garsonjeri se zatekla jedna starija Muslimanka, punica
doktora Jalovčića, došla za Bajram sa Grbavice i nije mogla
natrag. Bolovala je od Parkinsonove bolesti i teško se kretala.
Sa nama je bila ljubazna. Uvijek kad smo izlazili iz svojih
stanova, izvodili smo i nju, a o njoj su se najviše brinuli unučići, dva mala dječaka i nešto starija djevojčica. Njena kćerka
ponašala se nekako osorno i nije nas nikad pozdravljala. Najčešće je galamila na nju što je uopšte izlazila. Priroda njene
bolesti je bila takva da nije smjela vršiti nagle pokrete jer bi
pala, a onda nije uspijevala da se digne. Dešavalo se tako da
padne noću i satima doziva dok neko ne izađe u hodnik i ne
čuje je. Najčešće smo Anica i ja ulazile i vraćale je u krevet.
Anica joj je čak dala i kauč, jer je bio čvršći od njenog ležaja
i bilo joj je lakše da se na njega osloni. Ona nas je često pozivala jer je voljela da razgovara i puno je čitala, ali mi smo zazirali zbog njene kćerke. Njen zet, dr Meho Jalovčić bio je,
međutim, vrlo susretljiv i pristojan. Osjećali smo solidarnost
s njim, jer je u kući imao troje djece, staru senilnu majku i bolesnu punicu, a redovno je išao na svoj predratni posao u Dom
zdravlja. Od njega zaista nikad nisam čula ništa neprilično.
Posebno moram da pomenem nešto što nikako ne mogu
zaboraviti: jednog dana dr Meho je zakucao na Šešumova
vrata i bez riječi pružio jedan cijeli hljeb. Anica je pokušala
da odbije, ali on je rekao da je to dobio na radnom mjestu i da
ima i za svoju porodicu. Treba istaći da tada pekara nije radila, nije bilo struje, hljeb se nigdje nije mogao kupiti, a ponešto je dobivala samo vojska, i još poneko. Uglavnom, svi koji
su tada dolazili do parčeta hljeba, krili su to kao zmija noge.
Bilo je i smiješnih situacija kada smo po obliku torbe pogađali koliko ko hljebova nosi.
Moram pomenuti i mladog Kurilića sa petog sprata kod
koga sam se jednom, kad sam ostala bez cigara u podrumu,
raspitivala gdje mogu da ih nabavim. On tada nije znao i izvinjavao se što nema da mi posudi, ali ujutro rano je pokucao
na moja vrata i rekao da je dobio dvije cigare od kojih je jednu ustupio meni.
Zahvaljujući Anici, upoznala sam niz divnih ljudi koje
ranije nisam ni primjećivala. Tako sam upoznala penzionisane sudije Slavka i Veru (Slavko je čak bio i sudija Ustavnog
suda) i njihovog sina Dejana koji je pokušavao da izbjegne
vojsku pošto je ženu i dijete poslao iz Sarajeva. Oni su bili
beskrajno pošteni i jednostavno nisu bili u stanju da shvate i
prihvate sav ovaj nered. Dirljivo je bilo njihovo prepričavanje
uvredljivih riječi koje su im upućivale komšije, pri čemu su
stalno preispitivali svoje postupke i ponašanje, tražeći nešto
zbog čega su takve riječi možda zaslužili. Čudili su se svemu,
bezazleni kao djeca. Jednom sam razgovarala sa gospodinom
Slavkom na ulici, tema je opet bila ponašanje komšija. U jednom momentu on je počeo da stišava glas. U našoj blizini
šetkao je komšija iz susjednog nebodera za koga se govorilo
89
90
da on i njegova žena (Muslimanka) denunciraju Srbe. Čika
Slavko se nagnuo prema meni i počeo da šapuće: „Čuvajte
se, ovaj je špijun”, ali kakav je to šapat bio! Pošto je gosp.
Slavko bio gluv, njegov šapat se čuo kao normalan govor. Ja
sam mu tiho odgovarala da znam, ali on me nije čuo pa je
stalno ponavljao isto. Morala sam na brzinu da se pozdravim
i da odem.
Na četrnaestom spratu stanovali su Odžakovići, deda i
mladi bračni par sa malom Bojanom. To dijete nekako smo
svi čuvali i mazili. Njen deda Triša je bio poznat po tome što
je stalno, i ljeti i zimi, hodao u gumenim dubokim čizmama,
što se sad u ratu pokazalo jako praktično. On je neumorno
hodao po brdu Žuč i dovlačio drva u nemoguće velikim naramcima. Poznat je i po čuvenoj izreci da ne može da jede leću jer ga podsjeća na stjenice.
Moram da pomenem i Ćetojeviće sa nekog od gornjih
spratova, čija je snaha Branka mjesecima glumila trudnoću
da sačuva muža od regrutacije u muslimansku vojsku. I još
nešto: Branka nam je tog prvog ljeta donijela prvu glavicu luka koji nismo pojeli već nekoliko mjeseci.
U jednoj garsonjeri stanovala je Spasenija, vremešna starica. Nije imala nikakve rodbine, ponosno je prolazila stubištem oslanjajući se na svoj štap. Satima je stajala da primi siromašnu humanitarnu pomoć i nikad se ništa nije bunila niti
je kukala. Odnijela ju je upala pluća druge ratne zime.
Sjećam se i brbljive Rahele, Jevrejke, i njenog muža Srbina. Ona je u Drugom svjetskom ratu izgubila cijelu familiju, sačuvala ju je jedna muslimanska porodica sa Baščaršije,
a on je bio takođe ratno siroče sa Crepoljskog. Imali su mogućnost (zahvaljujući njenom porijeklu) da odu iz Sarajeva u
Izrael, ali ona nije vidjela svrhu da mijenjaju sredinu, jer nisu
imali djece, pa nisu imali o kome da brinu. Rahela je prelijetala „iz tabora u tabor”, podržavajući sad jedne, sad druge i
prenoseći šta je ko o kome kazao. Nije to činila iz zlobe već
iz dobroćudnosti i površnosti. Jevrejska opština im je pomagala u hrani, ali su ipak teško preživljavali. Njen muž Slavko
je sve to teško podnosio, naročito mu je kao strastvenom pušaču nedostajao duvan, pa je punio lulu nekom smjesom čajeva i trava. Uvijek smo znali kad je on prošao hodnikom, jer
se osjećao sladunjav miris njegove lule. Ponekad bih mu davala poneku cigaretu, ali on je uzimao samo jednu. Rat je od
njega, još dobro držećeg i pristalog muškarca, na kraju načinio bolesnog starca. Po našem povratku iz izbjeglištva, Rahela mi je ponudila posuđe i druge kućne potrepštine, a on je teatralno otvorio tabakeru nudeći me cigaretom.
91
92
ŠEŠUMI
Stanovali smo skoro dvadeset godina vrata do vrata, a nismo se poznavali, osim što smo se pozdravljali u prolazu. Prvo ih je bilo šestoro: Radivoje i Anica, njeni roditelji i dvoje
djece, Dubravko i Dunja. Stari gospodin i gospođa su umrli
prije rata. Mada su nam djeca bila približno istog uzrasta, prije rata se nisu družili. U njihovom stanu bila sam samo dvaput: jednom kad sam zaboravila ključ pa zamolila da od njih
nazovem Stanišu, i drugi put kad je umrla stara gospođa, da
izjavim saučešće. Znala sam da su stari gospodin i gospođa iz
Zagreba, a zagrebački naglasak bio je karakteristika i Aničinog govora.
Oni su djelovali kao jedna složna porodica, vikendom su
uvijek odlazili u vikendicu, a nekoliko godina pred rat Radivoje se razbolio pa su on i Anica veći dio vremena provodili
u Herceg Novom, gdje su imali mali stan. Kad je počeo rat u
Hrvatskoj, Anica i ja smo češće razgovarale prilikom slučajnih susreta raspitujući se o rodbini tamo. Ona me osvojila
jednom svojom izjavom tada. Neko se jednom umiješao u
naš razgovor govoreći nešto kao Hrvati su pametni. „Da su
pametni, ne bi izabrali Tuđmana za vođu”, odbrusila je Anica.
Kad su se u martu i aprilu pojavile barikade i neredi na
ulicama, pošto fakulteti nisu radili, naša djeca počela su intenzivnije da se druže. Najčešće su u našem stanu igrali karte
sa Đokićkama ili slušali muziku. Anica je dolazila po njih i
tako smo se i mi bliže upoznale. Poslije drugog maja, počeli
smo češće da se srećemo na stubištu prilikom granatiranja, a
93
nekako se uobičajilo da Dunja ide sa mnom u podrum, jer se
ona od svih njih najviše plašila. Provele smo sate i sate zagrljene na podu podruma, drhteći i hrabreći jedna drugu. U pauzama smo zdušno pušile cigaretu za cigaretom.
Vremenom je postalo normalno da u toku noći odemo u
njihov stan i izvalimo se obučene na ležaje. Čim bi ponovo
zapucalo, spremno bismo skakale i letjele dolje u podrum.
Pošto su granate nekako više padale s njihove strane zgrade i
porazbijale im sve prozore, izabrale smo kao bezbjedniji moj
stan, i Dunja je redovno noćivala kod mene. Tako smo se do
kraja zbližile, ona mi je postala kao kćerka. Veoma vaspitana, načitana, inteligentna, oštroumna i nadasve, duhovita djevojka bila je melem na ranu koja je nastala odlaskom moje
porodice. Razgovarale smo o svemu. Redovno nam je društvo pravio i njezin brat Dubravko, momak istih osobina, a
oboje su pokazali mnogo smisla za praktično: za čas su osmislili kandilo za osvjetljenje kad je nestalo struje, vješto su
motali cigarete i smislili sto sitnica koje su mogle pomoći u
ovim oskudnim vremenima. Oni su me stvarno razgaljivali
svojim duhovitim komentarima i nadimcima za pojedine ličnosti koje su se iznenada pojavile u našem životu. Posebno je
simpatičan bio Dubravko koji je sve to govorio mrtav ozbiljan.
Pošto sam ostala sama i isprepadana, prestala sam da jedem. Nisam mogla da kuvam samo za sebe i prvi put u životu
jelo mi nije bilo važno. To se odrazilo i na moj izgled, jednostavno sam se topila. U tom prvom mjesecu izgubila sam više
od deset kila. Odjednom sam mogla da obučem Tamarine
farmerke, a uskoro sam oblačila i Jelenine pantalone i majice.
Onda me je Anica uzela pod svoje. Prvo je slala sendviče i
uštipke za Dunju i mene u podrum, a onda me jednog dana
natjerala da s njima ručam. „To ne može više tako, vidite šta
ste napravili od sebe, ima da sjednete sa nama za stol”. Uskoro sam postala njihov, kako je to Dubravko nazvao, stalni
94
abonent. Prenijela sam svoje namirnice (kojih sam imala dosta) u njihov stan i sve vrijeme smo se zajedno hranili.
Anica je svoj radni vijek provela kao pravnica u SIZ-u za
puteve, oniska i oškoperna bila je autoritet za sve nas (djecu,
mene, komšije). Sve je rješavala kratko i jasno, a njen zagrebački naglasak koji se nije izgubio tolike godine, beskrajno
nas je zabavljao, a bogami i štitio. Djeca su je zvala Štef, a
njena psovka je bila: „Hajte vi lepo v rit”. Njoj moram da zahvalim što sam se u tim prvim danima beznađa i straha vratila u život. Jednom sam, poslije već valjda stotog izlijetanja
na hodnik zbog granata, počela da histerišem i da plačem.
Ona se odjednom izbečila. Počela je da viče: „Smirite se, pa
šta vi mislite, da je samo vama teško, vi bar nemate o kome
da brinete, vaša su djeca na sigurnom. Šta ja da kažem. Pogledajte oko sebe, svima je isto”. Mislila sam da će me išamarati, ali ona mi je samo pružila tabletu za smirenje i donijela vode. U prvom momentu sam se šokirala, ali sam se za
divno čudo odmah smirila, nisam osjetila ljutnju, već naprotiv, olakšanje. Sve što je rekla bilo je istina. Toga dana sam
prestala da plačem i suze mi se više nikad nisu vratile, ma šta
da sam kasnije preživljavala, a preživjela sam svašta.
Anica nas je jednostavno sve držala na okupu da se ne
raspadnemo. Preuzela je ishranu, stajanje u redovima za namirnice ili u kuhinji Crvenog krsta (kad je radila), uporno
špartala po obali Miljacke i okolnim livadama u potrazi za
maslačkom, koprivom i drugim travama za jelo. Muku je mučila sa improvizovanim ognjištem u starom loncu i kasnije sa
bubnjarom. Za sve je u kriznim časovima imala riječ utjehe
ili grdnje, kako je kad trebalo. Beskrajno je bila požrtvovana
kad je riječ o Dubravku. Gubila je glavu samo kada je on morao da ide na kopanje rovova i na druge dužnosti koje mu je
nova vlast naređivala. Tada je bila izgubljena i neprestano je
visila na prozoru očekujući da se on vrati.
A on je bio u zaista teškoj situaciji: zbog velike dioptrije
bio je oslobođen vojske, ali je ipak dobrovoljno služio u JNA.
Sad je morao ponovo da dokazuje da nije sposoban za vojsku. Zbog toga nije nikako mogao da se izvuče iz Sarajeva.
Na kraju su ga oslobodili, ali su ga i pored silnog skrivanja i
izbjegavanja mobilisali u Civilnu zaštitu i prvu ratnu zimu
proveo je na kopanju rovova na Stupu. To su bili najteži dani
za Anicu i sve nas. Vrijeme se dijelilo na Dubravkov odlazak
i povratak sa kopanja. Tada smo mu ostavljali najbolji dio
hrane i saosjećali sa Anicom i njenom brigom. Moja kuma
Lala je jednom pokušala da je tješi na zaista „originalan” način: kao, rat je, moraju se kopati rovovi, i to je odbrana od
agresora.
„Pa zašto onda ne kopaju vaš sin i muž”, odbrusila joj je
Anica.
Druga njena slabost bio je Radivoje, iako se stalno nešto
ljutila na njega i svađala se s njime. Kad bi počelo bombardovanje, a on joj nije bio na vidiku, ona je obično počela uplašeno da pita:
– Radivoje, gdje je Radivoje?
To se naročito dešavalo ako bi se on zatekao napolju (a
tvrdoglavo je svakodnevno izlazio u šetnju); tada bi svakog
zapitkivala da li ga je vidio. Jednom je tako trčkarajući stubištem gore-dolje, dok je napolju treštalo na sve strane, i tražeći Radivoja koji je otišao u banku, naletjela na onu ludu Draganu koja je upita:
– Šta sada mislite o Miloševiću?
– Jebo vas Milošević – viknula je Anica i gotovo je gurnula niz stepenice.
Provele smo sate, dane i mjesece u razgovoru, pretresle
smo sve važno i nevažno u našim životima i u životima naših
rođaka i poznanika, pa ipak nam nikad nije bilo dosta. Generacijski udaljene, različitih profesija i životnih interesovanja i
konačno, različitih karaktera, postale smo bliske kako to mo-
95
96
že da bude samo u teškim vremenima i za čitav život. Pa
ipak, uvijek smo se jedna drugoj obraćale sa „vi”; bio je to
poseban vid našeg međusobnog poštovanja, i tako je ostalo
do kraja.
Aničinom autoritetu jedino se opirao njen muž Radivoje.
On je bio arhitekta u penziji, ljubazan i duhovit u kontaktu sa
ljudima, ali u kući je želio da bude neprikosnoven. Nekako su
Anica i djeca bili jedan tabor a Radivoje drugi. Pušili su kradom od njega i uopšte uvijek se nešto domunđavali. On je nekako uvijek bio van događaja, ali se ozbiljno ljutio kada bi
saznao nešto što su oni znali, a on nije. Ta ljutnja bi se obično
manifestovala tako što nije govorio sa Anicom. To je trajalo
neko vrijeme, a onda bi jednostavno progovarao bez nekog
naročitog povoda. Porijeklom je bio iz okoline Donjeg Vakufa i pripadao je, koliko sam ja shvatila, partizanskoj porodici,
ali sam nije bio komunista ili nešto slično. Posmatrajući sve
šta se događalo, uglavnom je šutio ali kad bi progovorio, bile
su to uvijek ozbiljne analize i reagovanje jednog zdravorazumskog običnog čovjeka. Posebno je bio zanimljiv po svojim šaljivim upadicama i komentarima. U tome je bio neumoran dok je slušao vijesti na radiju i u prepucavanju sa Milovanom. Kad smo slušali one grozomorne ratne izvještaje na
muslimanskom radiju, on bi s vremena na vrijeme uzvikivao:
– Samo tako, Aljo.
Pošto je bio teški srčani bolesnik nije mogao ništa teško
da radi, ali ponekad se prihvatao nekih kućnih poslova i to je
onda radio sa neviđenom preciznošću. Poznato je, na primjer,
kako je čistio drveninu na prozoru – kistom. Kad smo počeli
da pilamo drva i namještaj, sa beskrajnim strpljenjem je pravio brikete od piljevine i novina. Hljeb je sjekao precizno na
tanke i jednake kriške. Anici je pio krv zbog nekakve nožice
na rezaču koju je pokvarila, ali kada je on jednom prosuo ulje
iz kandila rekao je samo: „prosulo se”. Ta izjava postala je
uzrečica kad god se govorilo o njemu.
Tvrdoglavo je nastojao da ne remeti svoje mirnodopske
navike. Izlazio je redovno u šetnju i dugo se opirao da se u
sobu unese bubnjara. Uporno je spavao u spavaćoj sobi iako
je ona bila najmanje bezbjedna, a zimi i najhladnija. Isto tako, odbijao je da oblači donji dio pidžame jer je tako navikao.
Jedini ustupak je bila skijaška kapa koju je nosio i noću i danju. Anica se jednom zacenila od smijeha kad ga je ujutro zatekla u spavaćoj sobi (a bila je zima crkavica) u kratkim gaćama, u gornjem dijelu pidžame, sa priglavcima na nogama i
skijaškom kapom na glavi kako drhti, sav pomodrio od hladnoće. Tek sljedeće zime je prenio još jedan kauč u dnevnu
sobu u kojoj se kako-tako ložilo.
Bez velikih riječi, prihvatio se nabavke drva. Prvo je sa
Milovanom i Trišom sjekao granje u okolini i dovlačio stare
daske, a zatim je krenuo i na Žuč. Silna je drva prevukao na
dječjim kolicima i kolicima za pijacu. Jednom su ga presreli
neki strani novinari i željeli da ga slikaju sa naramkom drva,
ali se on izgalamio na njih i umalo ih nije namlatio tim drvima. Mi smo to sve gledali s prozora. Novinari su uskočili u
džip i pobjegli. Kad ga je jedan komšija Musliman, dok je na
ulici cijepao moj kuhinjski elemenat upitao zar nije šteta namještaja, Radivoje mu se unio u lice i mirno rekao:
– Jeste, velika je šteta, komšija.
Ovaj se pokupio i otišao.
Kad je jednom u prolazu čuo kako jedna komšinica kaže:
„i ovaj Šešum se upisao u katolike”, aludirajući na paket koji
je nosio iz Karitasa, on se vratio i vrlo pristojno joj rekao:
– Gospođo, ja i jesam katolik, i to od četrdeset prve.
(Njegov je otac tada pod prisilom ustaške vlasti preveo cijelu
porodicu na katoličku vjeru).
Slobodno vrijeme provodio je sjedeći na trosjedu, slušajući vijesti ako je mogao i jedva je čekao da ja dođem da razmijenimo informacije i komentarišemo događaje. Uvijek je
obraćao pažnju na detalje i činjenice, pokušavajući da nepri-
97
98
strasno dođe do zaključaka. Bio je zgrožen situacijom u kojoj
smo se našli.
– Au, što su gadni – bio je njegov najčešći komentar postupaka muslimanskih vlasti.
Radivoje se ničega nije plašio, ni pucnjave, ni policije.
Nikada nije silazio u podrum, a na hodnik je izlazio samo ako
su granate padale u neposrednoj blizini. Sa komšijama na
hodniku i na ulici nikada nije razgovarao o političkoj i ratnoj
situaciji. Takve je razgovore jednostavno ignorisao. Imao je
nekoliko penzionera sa kojima se družio i s njima, kao i sa
nama ukućanima, rado je razglabao o nametnutim temama.
Čvrsto je čuvao integritet svoje ličnosti i sve ulizice i prišipetlje jednostavno je prezirao.
Pošto sam ja redovno dobijala pakete iz Beograda, on je
stalno išao sa mnom i vukao ih na kolicima. Tu smo imali raznih doživljaja.
99
KAKO SMO SE HRANILI I ŠTA SMO JELI
U početku je hrana bila pristojna, zaliha je još bilo, Anica
je odlično kuhala i naše okupljanje oko stola je bilo lijepo.
Naročito smo se gostili kada je prvi put na duže nestalo struje
pa smo na brzinu praznili zamrzivače. Cijela kuća je mirisala
na prženje. Potrošili smo sve zalihe plinskih boca u komšiluku (čak sam i ja kod nas pronašla jedan plinski rešo spreman za
kampovanje). Tada smo zvali jedni druge na ručkove i večere.
Vremenom, prešli smo na na kuvanje na balkonima, na
improvizovanim ognjištima i na skromnije objede, ali obroci
su bili redovno triput dnevno i uz ustaljen ritual: uvijek stolnjak, beštek, tanjiri, čaše. Anica je bila pravi majstor da od
ničega napravi nešto. Ujutro bi neko od njih dolazio po mene
da idem na doručak koji je već bio serviran na stoliću u dnevnoj sobi, i to samo za mene i za Radivoja (Anica i Dubravko
nisu doručkovali). U početku smo „posluživani” margarinom
i narescima, a kasnije su na „jelovniku” bili razni umaci (zaprška sa narendanom konzervom ili nekim zelenišom) – čuveni „safteci ili omaka”, kako ih je nazvao Duba. Za ručak je
bilo nešto kuvano. Dubravko bi došao i rekao:
– Izvol`te na obed!.
A „obed” je služen u trpezariji ljeti a na malom stoliću u
dnevnoj sobi, zimi. Uvijek sa stolnjakom i kompletnim priborom, makar da smo jeli uglavnom neke bućkuriše. Najčešće
je to bilo kuvano jelo od riže i zeleniša (ako ga je bilo) i, u
boljim prilikama, sa narendanim mesom iz konzervi. Od zeleniša koristili smo najtvrđe listove kupusa koji su se tog ljeta
100
prodavali na pijaci, ili listove repe (sve se plaćalo markama),
a kada je i toga nestalo na red je došla kopriva, neki korov
koji je Anica zvala loboda (odlična stvar, liči na špinat), i sl.
Krajem ljeta otkrili smo i travu koja raste na krompirištima, zvali smo je gujavice, jer se sastojala iz mesnatih puzavica i sitnih listića. Od tih puzavica sjekli smo štapiće i kuvali
kao salatu, a od listića i cvjetića nadjev za pitu. Odvratno.
Onda je neko pronašao podbjel, njegovi listovi su mogli da se
savijaju u sarmu. To je tek bila bljutava i neukusna travuljina.
U svakom slučaju, koprive i travki zasitila sam se za čitav život i očima ne mogu da ih vidim. Drugo jelo bilo je leća (dobijali smo je u pristojnim količinama u humanitarnoj pomoći
i paketima), skuvana na vodi sa malo ulja. Ni nju više očima
ne mogu da vidim. Ima Triša pravo, ličila je na stjenice. Treće jelo bili su makaroni sa sosom od narendanog mesa, sa zelenišom, sa lećom. Pristojno, ali su količine bile ograničene.
Moram pomenuti i ribu iz konzerve, neke odvratne haringe,
ali i one su bile specijalitet, jer smo ih rijetko dobijali i to u
privatnim paketima ili kod Karitasa.
Najveća poslastica bio je pasulj. Naravno, bez mesa. Stavljali bismo u njega sve raspoložive začine a jedan od najomiljenijih bio je tabasko sos koji smo ponekad dobijali u nekim američkim lanč paketima. Tog prvog ljeta uopšte nismo
vidjeli krompir niti smo ga jeli, a prvih nekoliko krompira
(bukvalno tri po osobi) dobili smo od Karitasa za Božić. Tek
sljedeće zime, kad je Dubravko počeo da radi kod jednog privatnika, uspio je da nabavi vreću krompira po pristojnoj cijeni. Luk je, međutim bio najveći problem. Prije rata sam gledala neku emisiju o putovanjima kapetana Kuka u kojoj je rečeno da je on izveo revoluciju u ishrani mornara kada je na
jedno svoje putovanje ponio ogromne količine luka i tako suzbio neku bolest zbog nedostatka vitamina. Mislila sam da je
to pretjerano, jer luk kao namirnicu do tada nisam ni primjećivala. U ratu smo se brzo uvjerili kako je luk nenadoknadiv.
Bez njega je sve bilo slabo i bljutavo. Tog ljeta nam je
komšinica Branka dala jednu lukovicu i po jednu papriku i paradajz (poslali joj njeni sa Ilidže preko Kiseljaka uz pomoć jednog
katoličkog popa). Toga dana smo se baš počastili. Pola luka je
Radivoje isjekao na sitne listiće koje smo poredali po kriškama
hljeba, a pola je Anica stavila u jelo. Na isti način (tanki listići
na hljebu) pojeli smo i papriku i paradajz. Tokom zime konačno
je stigao i Politikin paket od Staniše, u njemu je bilo dosta luka,
ali je bio smrznut i polutruo. Ipak to je bio pravi dar.
Tada su među domaćicama kolali ratni recepti, kao što su
pašteta, majoneza, sir za mazanje. Sve sam te recepte namjerno
zaboravila, ali se sjećam da su osnovni sastojci bili umućeno brašno, ulje, sirće i narendana konzerva (za paštetu). Poslastice su bile kuglice od sojinog brašna (veoma rijetko) i tzv. pljacke (Aničin
naziv i izum): prženi listići dizanog tijesta posuti šećerom.
Bilo je i nekih svjetlijih trenutaka kad smo dobijali Karitasove pakete, a naročito moje pakete iz Beograda u kojima
se našlo mlijeko u prahu, margarin a bogami, jednom i velike
konzerve đuveča. Ja sam imala nešto para (maraka) i tog prvog ljeta sam ponešto i kupovala na pijaci, npr. sušene vrganje, a jednom sam kupila i živu kokoš. Platila sam je 40 maraka i kad sam je preuzimala od prodavca iskočila mi je iz ruku.
Nastala je jurnjava, ali sam je ipak uspjela uhvatiti. Radivoje joj
je na balkonu odsjekao glavu, slatko smo je pojeli, iako je bila
matora i meso joj je bilo tvrdo kao vrag. U jesen sam preko Šagolja (opet kiseljačka veza) kupila frtalj malo većeg praseta.
Razvlačili smo to koliko smo mogli. Kada bismo pojeli
sve zalihe, pogađali bismo ko bi mogao dobiti paket i desilo
se da bi on uvijek stizao. Jednom su Šešumi dobili paket od
jedne poznanice (ni rod ni pomozbog) iz Osjeka (selo kraj Ilidže), a jednom od bivših kolega, izbjeglica iz Beograda. Kako je rat odmicao, potpuno je nestalo robe u gradu, pijace i
prodavnice bile su zatvorene (razvaljene), a ponešto se moglo
kupiti samo po ćoškovima od švercera i to za marke:
101
102
kafa – 50 maraka
konzerva – 20 maraka
brašno – 10 do 20 maraka
ulje – 20 do 30 maraka (u najvećoj krizi – 60 maraka)
šećer – 20 maraka.
Mesa, povrća i svega drugog jednostavno nije bilo.
Iznad svega, najveći problem bio je sa hljebom. Srećom
tada smo još imali brašna i struje i nije bilo problema da sami
pečemo hljeb. Kasnije je i toga nestalo i dovijali smo se na
razne načine. Jedan od načina te zime je bio da odemo u nečiju kuću gdje ima šporet i da ponesemo svoja drva za pečenje
hljeba, ali to se vrlo brzo pokazalo kao neracionalno, jer su ti
šporeti gutali silna drva, a ujedno smo grijali tuđu kuću dok
smo mi kod sebe cvokotali.
Anica je patentirala pečenje hljeba u ekspres loncu koga
bi zagrijala na bubnjari. Na taj način je dobijala male okrugle
pogače, obično bi ispekla četiri, za svakog po jednu, uz napomenu da možemo odmah da pojedemo ili da razgodimo za cijeli dan. Uštipci su u početku bili dobra zamjena, ali pošto su
gutali puno ulja, nismo često mogli da ih pravimo. Kolika je bila
teško bez hljeba najbolje govori primjer jedne Slavojkine kolegice koja je na prekor svog šefa što kasni na posao, odgovorila:
– Uštipak mi obezbjeđuje energiju od Aneksa (gdje je
stanovala) do Veletržnice, a dalje trošim vlastitu supstancu.
Jedno vrijeme me Đoko me vodio da pečemo hljeb kod
njegovog kolege Predraga na Čengić-vilu. Ispostavilo se da je
on moj zemljak iz Račinovaca. Predrag je imao puno predsoblje drva i njegov šporet je po cijeli dan gorio, a na njemu je
kuvao sav komšiluk. Trebalo je samo čekati na red. Nije uvijek bilo zgodno otići do njegove zgrade, a bilo mi je i neprijatno pa smo ovo koristili samo u krajnjoj nuždi. Država je
uvela racionalno snabdjevanje hljebom, po 23 dkg po osobi
(vekna se sjekla na tri ili četiri dijela), ali to je bilo samo na
103
papiru. Većinom nije bilo struje, a pekara je pomoću generatora radila samo za vojsku i povlaštene službenike. Kad bi se
hljeb pojavio u improvizovanim prodavnicama, stvorili bi se
redovi i mnogi izgladnjeli ljudi bi svoje parče odmah, na licu
mjesta pojeli i sljedećih dana su gladovali. Anica je kao penzioner i s obzirom na svoje godine imala pravo na hranu u narodnoj kuhinji. Dobijala je neki čorbuljak, ali i pola vekne hljeba.
Nažalost, ta kuhinja je više bila zatvorena nego što je radila.
Redovna humanitarna pomoć koju su slale Ujedinjene
nacije (UNHCR) odlazila je najviše za vojsku i policiju i u
druge svrhe, a najmanje je stizala do građana. Ona se dijelila
preko Mjesne zajednice i tu smo svi bili ravnopravni. Svaki
stanar, bez obzira na nacionalnu i drugu pripadnost dobijao bi
jednom u mjesec i po dana jednaku količinu namirnica. To je
po glavi izgledalo otprilike ovako:
½ kg brašna
2 dcl ulja
četvrtina konzerve mesnog nareska, zvanog krava (po slici na konzervi)
200 grama šećera
200 grama riže
200 grama pasulja ili leće.
Ponekad je bilo feta sira i to isto četvrtina konzerve (bukvalno su nožem sjekli konzervu na četvoro).
Nisu bili loši ni američki lanč paketi koji su povremeno
dijeljeni a predstavljali su jedan obrok po osobi. To bi obično
bilo neko konzervirano jelo sa mesom, slani kreker, parče čokolade ili slatkog keksa, kesica kafe i šećera i sićušna flašica
tabasko sosa. Uz to je bila salveta i plastični pribor za jelo.
Pošto su Muslimani odbijali jelo sa svinjskim mesom, mi smo
obično tražili četiri „porka” i lijepo se počastili kad to spojimo.
Kao „katolička” porodica imali smo sreću da povremeno primamo namirnice od Karitasa, i tada smo dobijali po kilogram od
104
CIGARE
svega, a između ostalog i mlijeko u prahu. Uz to su penzioneri
(Anica i Radivoje) povremeno dobijali neki američki tvrdi keks
koji niko nije mogao da zagrize, bio je netopiv u vodi, a mogao
je da se konzumira samo ako se samelje. U Karitasu su stajale
velike kutije tog keksa i svako je mogao da uzme koliko hoće.
Na kutiji je, pored oznake USA i američke zastave, pisala i godina 1957. Valjda im preteklo iz korejskog rata. Penzionerima
su dijelili i neki sitni crni pasulj koji se ni na koji način nije mogao skuvati i ostala je vječita tajna čemu je u stvari služio.
Najsigurniji i najznačajniji izvor ishrane, ipak, bili su paketi koje su mi slali Staniša i djeca iz Beograda, ali o tome će
još biti riječi.
Hrana je u tom ratnom vremenu bila glavna tema, alfa i
omega svega. Svako se dovijao kako je znao i krio svoje izvore. Bilo je prosto nepristojno da se hvališ koliko hrane
imaš, a pogotovo da se pred drugima gostiš. Dešavalo se da
neko naiđe u vrijeme kad smo jeli. Mi bismo onda mahinalno
sakrivali tanjire pod stolić. Nismo to radili zbog škrtosti i sebičnosti, već zbog toga što nismo mogli da ih ponudimo da
jedu, jer hrane nije bilo dovoljno, a činilo nam se nepristojnim da jedemo pred njima. Svi su se tako ponašali. Kaća mi
je pričala da je dobila paket iz Zagreba sa nekim kobasicama
dok joj je muž bio u bolnici.
– Neka mi Bog oprosti – rekla je – ali meni je prosto drago da ga nema pa mogu sama da jedem sve ovo.
Slično se desilo i meni kada me je posjetio Danijel (jedan
Amerikanac koga je poslao Milivoje) i donio neku kesu, koju
mi je kao poslao Milivoje. Spustio je tu kesu na sto, a iz nje
su izvirile kobasice. Pričala sam s njim i kuvala kafu, ali cijelo vrijeme sam virkala prema onoj kesi i kobasicama. Jedva
sam čekala da ode, i kad sam ga ispratila, odmah sam potrčala i
onako bez noža, počela rukama da kidam kobasicu, trpam je
usta i jedem bez hljeba. To je jednostavno bilo jače od mene.
Bilo kako bilo, ipak, ne mogu reći da sam umirala od gladi.
U jednom telefonskom razgovoru, Vaso me pitao šta mi
je najveći problem. Interesovao se da li u prodaji ima dosta
hljeba.
– Ma kakav hljeb, najveći problem mi je kako da nabavim cigarete.
Govorila sam istinu, to je zaista bio najveći problem u
ratu. Ne znam nikog da je u ratu prestao da puši, ali znam
mnoge kolebljivce koji su ranije ostavili duvan, a u ratu ponovo počeli. Međutim, svi su počeli da kriju svoje cigarete i
svoje linije nabavke. Uglavnom smo nosili kutiju sa jednom
cigaretom tako da nam niko nije mogao tražiti, a mi nikoga
nismo mogli ponuditi. Pazila sam i da ne ispuštam dimove
pred onima koji su bili u krizi. Rijetko je ko nekoga častio cigarama, iako smo kad su u pitanju prehrambene namirnice
ipak zadržali neki vid solidarnosti. Jednom umalo što nisam
ubila Đoku kad je od onih cigara koje sam mu ustupila, jednu
dao Selimu. Isti Đoko je jedne večeri sav ozaren uletio kod
Šešuma i ispričao nešto nevjerovatno: našao je na stepeništu
pravu pravcatu cigaru. Taman ju je zapalio i počeo teatralno da
ispušta dimove, kad na vrata banu Dada sva crvena i očajna:
– Da nije neko našao cigaretu na hodniku, izgleda da mi
je ispala iz kutije.
Slegnuli smo ramenima, ona je izletila da još malo potraži, mi smo se naduli od smijeha, a Đoko je i dalje ispuštao dimove. Dada je inače bila dobro snabdjevena, ali se dešavalo
105
106
da joj ponekad isporuka zakasni, ili ona loše procijeni zalihe.
Kad bi ujutro rano neko pokucao na vrata, znala sam da je
ona. Stajala je tamo u bade mantilu, raščupana i sa patničkim
izrazom na licu. Pružila bi ruku i samo rekla: daj. Pružila bih
joj cigare, a ona bi mi najčešće još u toku dana vratila.
Nekoliko mjeseci pred rat počela sam da kupujem cigarete na pijaci. Nestalo je u trafikama mog omiljenog upitnika,
LD niške fabrike duvana, pa sam prešla na sarajevsku drinu.
Istovremeno su se pojavili šverceri koji su prodavali šteke
drine jeftinije nego na trafici. Imala sam već određenu zalihu
kad su počela granatiranja, ali se ona vremenom istopila. Srećom, povezala sam se sa komšinicom iznad nas, čiji su sinovi
na neki volšeban način uspijevali da i u najvećoj krizi nabave
cigarete iz sarajevske duvanjare. Postala sam im stalna mušterija i pretplatnik. Kasnije su oni napustili tu djelatnost pa
sam se dovijala na drugi način. Kad je bilo mirnije znali su se
pojaviti preprodavači i na našoj pijaci. Pojavljivale su se cigarete raznih maraka, ali ja nisam birala. I nisam žalila devize. Nekako se ustalila i cijena – 10 maraka za kutiju, sto maraka šteka. Tako je ostalo cijelo vrijeme rata. Kasnije mi je
Goran redovno nabavljao cigarete od jednog svog komšije
koji ih je dobijao kao vojničko sljedovanje. Ponekad su se cigarete pojavljivale u slobodnoj prodaji posredstvom Mjesne
zajednice. Na prvu vijest svi su stajali u red, mnogi su dolazili još u rano jutro (po noći nisu mogli zbog policijskog časa).
Red je vijugao oko parka i zgrade. Čekalo se satima, najčešće
uzalud jer je kontigent cigareta bio mali, a često se uopšte nisu ni pojavljivale. Da bi se očuvao red, omeđili su ga nekim
konopcem, a jedan komšija je stalno vikao: „odmakni se od
špage“ da bi sprečio potencijalne „padobrance“. Kad bih ujutro čula to njegovo „odmakni se od špage“, znala sam da se
već formirao red. Ponekad su dječurlija vikala isto, vjerno
imitirajući njegov glas, a mi bismo bezglavo jurili da zauzmemo mjesto.
Povremeno se u prodaji pojavljivao i duvan, dobijala sam
ga ponekad i u školi. Bio je pakovan u kesice od dvadeset
grama. Pokušala sam da motam cigarete, ali nisam uspijevala. Dunja i Dubravko su odnekud izvukli neku spravu i vrlo
vješto ih motali u pelir, jer drugog papira nismo imali. U taj
pelir je i Vučko motao ogromne cigare za Muberu i ona je
sva ponosna dolazila kod mene i sa zadovoljstvom pušila bez
obzira što joj je duvan ispadao i papir ponekad planuo.
Fabrika duvana Sarajevo je tokom cijelog rata proizvodila cigarete za vojsku i druge i nije granatirana. To je bila još
jedna ratna misterija. Vremenom im je nestalo materijala za
ambalažu. Pojavila su se pakovanja sa štampanim papirom,
kao da su napravljena od stranica knjiga. Počela sam da čitam
tekst i shvatila da se radi o radu o bosanskoj pripovijeci iz
knjige prof. Zdenka Lešića koja je štampana pred rat kao projekat Stanišinog Instituta. Pošto sam imala neke knjige iz te
edicije, upoređivanjem papira i sloga, bila sam sigurna da se
neko dočepao tog tiraža koji nije bio distribuiran. Kasnije je
prof. Munib Maglajlić, ratni rukovodilac Instituta, javno protestvovao zbog toga, ali bez velikog uspjeha. Cigarete su se i
dalje pakovale u knjige. (Jednu takvu kutiju, praznu, uspjela
sam da prokrijumčarim Staniši u Beograd).
Kad je nestalo knjiga, cigarete su jednostavno zamotavane u sjajni srebrnkasti i drugi papir. To su bili valjkasti paketići na čijim su krajevima virile cigarete bez filtera kao neki
otvori. Zbog toga je ovo pakovanje nazvano VBR po istovremenom oružju – višecijevnom bacaču.
Meni je bilo olakšano i to što sam u drugoj godini dobijala pomalo cigareta u školi umjesto plate. Inače, cigarete su
značile isto što i novac, mogao si ih prodati, ali i trampiti za
namirnice. Ja sam, mada rijetko i to radila. Davala sam veliku
konzervu haringe za šteku, a to se moglo i sa bocom ulja ili
kilom brašna. Brašno i ulje sam čuvala, a konzerve nisam žalila. Moja najznačajnija trampa bila je kad sam uspjela da za
107
108
video kasete dobijem cigarete – po kutiju za svaku. Za filmove Ko to tamo peva i Sabirni centar dobila sam samo jednu
zato što su iz „agresorske države”. Kao da nisam mogla odguliti naljepnice.
Naravno da sam od početka strogo racionalisala „potrošnju” cigareta. Svakog jutra odvajala sam sledovanje za taj
dan, radilo se o deset cigareta, jedan dio sam ostavljala za
Dubravka i Anicu, a sve ostalo sklanjano je daleko od očiju.
Pušila sam uz kafu, poslije doručka i poslije ručka i večere.
Praktikovala sam da to bude uvijek u puni sat i tu naviku sam
zadržala i danas (što se tiče vremena, ali, nažalost, ne i što se
tiče broja). U školu sam uvijek nosila jednu cigaretu, a u Medicinsku, dvije – duže sam se zadržavala na putu.
Prava kašika u med mi je pala kad se pojavio Danijel,
Amerikanac koga je na mene uputio Milivoje. Prvi put kad je
došao, uz kafu koju sam skuvala pušio je neke tanke crne cigarete koje je usporenim pokretima vadio iz metalne kutije i
palio. Nije me ponudio. Pušila sam svoj VBR kroz muštiklu i
zamrzila ga iz dna duše. Sutradan je, međutim, došao i samo
mi kroz vrata ubacio dvije šteke marlbora i bocu viskija. Iskupio se. Nastavio je tako sve dok je boravio u Sarajevu, do
kraja ljeta 1994. Samo bi se povremeno pojavio s poklonima.
Jednom mi je poslije boravka u Londonu donio tri kutije dugačkog marlbora. Bio je to pravi kvalitet jer ono što mi je
inače donosio bilo je iz unproforskog vojničkog sljedovanja i
sumnjivog kvaliteta, ali poklonu se ne gleda u zube.
109
GRIJANJE – BUBNJARICA MOJA
PRIJATELJICA
– Nikad mi dnevna soba nije bila tako prljava i čađava –
žalim se ja.
– Pa nikad niste imali bubnjaru u dnevnoj sobi – tješi me
Anica
Kad je zahladilo i postalo izvjesno da od centralnog grijanja te zime nema ništa, počela sam da smišljam kako da to
pitanje riješim. Vječiti optimista, Radivoje nije dao ni pomenuti da se u njihovu sobu instalira bilo kakva peć. „Ne mogu,
valjda, ostaviti tolike ljude da se smrzavaju, osposobiće oni
nekako to grijanje”. Pola grada je bilo razvaljeno, sve zalihe
uglja i nafte iz kotlovnica je opljačkano, na prozorima smo
već imali plastične folije i ja nisam bila optimista. Imala sam
jednu okruglu konzervu od deset litara u kojoj sam u vrijeme
neke ranije nestašice kupila zalihu jestivog ulja. Čuvala sam
je ne znam ni ja zašto. Dubravko je već jednu takvu instalirao
na svom balkonu. Služila je u toku ljeta za kuvanje. Ovu moju je usavršio: unutra je stavio rešetku, izrezao mala vratanca
za ložište i vratanca za pepeo, a ja sam je oblijepila glinom.
Sulunar je napravio od tri litarske konzerve (takođe od ulja),
čak je u njega montirao parče lima za regulisanje plamena.
Na jednu staru stolicu bez naslona stavila sam prvo poklopac
od šporeta, zatim poređala cigle nađene na obali Miljacke,
stavili smo na njih pećicu i priključili je na kućni dimnjak, čiji mi je otvor do tada služio kao ventilator za odvođenje duvanskog dima. Zapalili smo papire i pećica je zabubnjala, biće mi to najljepši zvuk tokom dugih zimskih dana i večeri u
naredne dvije godine.
110
Bilo je vrijeme da se pobrinem za ogrijev. Na pijaci sam
naišla na neke mladiće koji su prodavali suve bukove cjepanice, 20 maraka po kolicima. Kupila sam svu njihovu robu,
troja kolica – 60 maraka. Momci su opljačkali nečiji podrum
i nisu znali na kakvo su blago naišli. Radivoje je svaku tu cjepanicu prerezao još na tri dijela da bi ih prilagodio dimenzijama moje pećice. Uz to sam sa Anicom nakupila i nešto uglja
ispod toplane, a pokupila tu i tamo poneku grančicu, iscijepala neke stare stvari sa balkona i ogrijev za tu godinu je bio tu.
Međutim, glavni izvor goriva bili su silni papiri u mojoj
kući. Imao je pravo onaj policajac: u kući sam imala previše
papira. Prvo su stradali preostali inkriminisani NIN–ovi, onda
razne brošure i na kraju knjige. I ja sam, kao i većina mislila
da je dovoljno ubaciti knjigu kao cjepanicu i da će ona planuti, ali nije bilo tako. Knjiga bi samo tinjala, peć se dimila i od
vatre ne bi bilo ništa. Zato sam razvila pravu tehnologiju grijanja na knjige i časopise. Dakle, bilo da se radi o časopisu ili
knjizi, prvo treba izderati stranicu po stranicu, zatim po dvije
tri takve stranice snažno uvrnuti i napraviti smotak, to smo
zvali briketi. Povoljno je bilo da se takvi smotuljci pokvase i
prosuše, ali kako to nije uvijek bilo moguće, mogli su da se
lože i takvi kakvi su. Korice su bile prava poslastica, pogotovo one tvrde u platnenom povezu.
Dakle, dobila sam novu stalnu zanimaciju. Primakla sam
fotelju do same peći na vrata koja vode u trpezariju i pravila
brikete kad god sam imala slobodnog vremena, a imala sam
ga napretek. S jedne strane fotelje imala sam kutiju punu časopisa ili knjiga, a na drugoj kutiju u koju sam slagala gotove
smotuljke. Prvo sam tako sredila obične časopise, onda sam
prešla na materijale koji su nam stizali za razne sastanke. Onda sam prešla na brošure, partijske i ostale. Primijetila sam da
najbolje gori običan grubi papir – kompost, pa sam se bacila
na gomilu takvog papira na kojem je Staniša ispisivao zabilješke za svoju doktorsku disertaciju. Disertacija je bila obja-
vljena, kao i bibliografija radova, nisam smatrala da je velika
šteta jer su ti papiri ionako godinama skupljali prašinu na podu pored kreveta, ali mi on to, čini mi se, nikada nije do kraja
oprostio. Još na početku sam spalila „opasne” knjige Radovana Karadžića, Nogine i sl. (previše papira), a onda prešla i na
ostale. U prvom redu sam birala knjige raznih pjesničića koji
su nam ih nesebično poklanjali. Kad sam to rekla Muberi,
ona mi je odobrila, ali me ipak zamolila da ne diram njene.
– Ako ikako možeš, nemoj mene da spaljuješ, molim te.
I nisam, naprotiv, njene knjige sam poređala na vidnom
mjestu na regalu, naročito jednu zbirku sa Sarajevskih dana
poezije koja je imala zelene korice. Svi su me sažaljevali kad
sam pričala o grijanju na knjige, a ja ih u stvari nisam žalila.
One su odštampane i raspršene po mnogim bibliotekama, neće propasti zauvijek, a meni je prijetila ta opasnost. Kad je
Danijel u Njujorku pričao nekom svom društvu o tome, oni
su ganuti sakupili trista dolara i napisali mi utješno pismo. U
svom odgovoru uz zahvalnost, napisala sam: „nikada nijedna
knjiga nije donijela toliko dobra čovjeku, koliko su ove moje
meni dok su me grijale u hladnim sarajevskim ratnim noćima“.
Pored papira i drva, za loženje su dobro došle i stare cipele, kao i razni plastični predmeti. U stvari, sve do čega smo
mogli da dođemo. Međutim, dolaskom hladnih dana na ulici
više nikakav otpad nije mogao da se pokupi. Svaki papir,
svaki dio drveta, makar se radilo i o najmanjoj treski, nikakva
stara cipela ili krpa nije mogla da se nađe. Ako bih nešto od
toga slučajno našla da je nekom ispalo, odmah bih trpala u
torbu ili džepove. (Ta navika mi je još dugo ostala. Kad sam
došla u Beograd i dok smo živjeli na Avali, stalno su mi tašna
i cekeri bili puni grančica. Kad bih na putu vidjela parče drveta, jednostavno ne bih mogla da odolim). Jedno vrijeme držala sam časove u jednoj prostoriji pored granapa koja je izgleda bila neka kancelarija. Tu sam u jednom razvaljenom
ormaru našla gomilu papira, ostaci nekadašnjih ratnih plano-
111
112
va trgovačkog preduzeća koji su se, kad je rat stvarno počeo,
pokazali potpuno beskorisni. A godinama smo ih pisali i dopunjavali, i sama sam u svojoj kancelariji na Jezeru ostavila
gomilu takvih papira u identičnom ormaru. Sada sam se bacila na ovo „blago” i kad god sam imala zadnje časove u toj
prostoriji, ostajala bih poslije izlaska đaka i natrpala punu
torbu tih papira i nosila kući. Dubravko je, međutim, pronašao razvaljeno skladište knjiga u blizini Kinoteke u čijoj je
zgradi radio kod nekog privatnika. Izgleda da je skladište pripadalo nekom beogradskom izdavaču i knjige su bile otud.
Dubravko je kad god bi to mogao, donosio po pun ruksak tih
knjiga, bilo je među njima i vrijednih za čitanje. Mi bismo ih
prvo pročitali, a onda bi Anica na njima kuvala ručak. Tako
sam pročitala dvije knjige Efemerisa D. Medakovića, Memoare kralja Petra II Karađorđevića i još nekoliko sličnih, što
je bilo pravo osvježenje u ratnim uslovima.
Te prve ratne godine, kad je zahladilo, čuli smo da ljudi
sijeku drveće po parkovima, ali drveće u našem parku i u drvoredu niko nije dirao. Malo sam se čudila tome, ali sam onda od moje kume čula priču: njihov komšija, inače jedan od
dežurnih pijanaca u Slavkovoj birtiji u mirnodopsko vrijeme,
posjekao je jedno drvo iz drvoreda pred njihovom kućom. Za
to je čuo Edo, dozvao ga i namlatio na mrtvo ime. Još je rekao da svima prenese da se drveće na Otoci ne smije dirati.
To je preneseno usmenom predajom i zaista, naš park i naš
drvored su ostali čitavi. Sam Edo (odnosno njegovi ljudi) cijelu jesen je dovlačio velike trupce u svoj štab smješten u lokalno obdanište.
Jedne noći, temperatura je bila dobrano ispod nule, slučajno sam pogledala kroz prozor i vidjela neko kretanje na
cesti preko Miljacke. Tamo je bio jedan već poodrastao drvored javora. Sad u noći oko svakog drveta su grupice ljudi nešto poslovali, djelovali su mi nekako odrpano zato što su svi
bili višeslojno obučeni i zabrađeni. Razaznala sam da ubrza-
no i spretno sijeku i obaraju drveće u tišini. Cijeli taj prizor:
tamne prilike u krpama koje vijore i koji nešto posluju po
smrznutom snijegu sa saonicama i kolicima podsjetio me na
prozore iz opsjednutog Lenjingrada u dokumentarnim filmovima koje smo često gledali. Ujutro nisam znala da li je noćni
prizor bio stvaran ili možda samo moj san, ali kad sam pogledala kroz prozor i vidjela da drvoreda više nema ni u najmanjem tragu, znala sam da nisam sanjala.
Sjećam se još jednog sličnog događaja. Dubravko i ja
idemo sa sankama da podignemo neki moj paket kod ADRE.
Prolazimo između kuća na Ćengić-vili i u jednom dvorištu
vidimo kako su stanari zgrade spopali jedno ogromno drvo.
Jedni se popeli pa pilaju grane, a drugi na smjenu podsijecaju
korijenje i stablo. Vratimo se istim putem poslije nešto više
od sat vremena, kad drvetu ni traga. Sve su pokupili do posljednje grančice, ima samo malo piljevine u smrznutoj travi.
Ostao je i panj, ali i na njemu su već radile vrijedne komšije i
njega do uveče sigurno više neće biti.
Nisu svi ložili papire i skupljali grančice, bilo je i onih
koji su to pitanje riješili tako što su dovaljali drva iz parkova
i obližnjih šuma kao Edo, ili su imali agregate za struju što su
imali viđeniji borci i aktivisti, a najviše kriminalci i njihove
porodice koji su se stavili na raspolaganje za odbranu grada.
Oni su imali dovoljno nafte i nisu oskudijevali ni u čemu.
Ironično su zvučale vijesti kako su od tek pristigle humanitarne pomoći u hrani i gorivu prvo snabdijevane bolnice, škole,
obdaništa i kolektivni centri kad smo znali da su sve škole i
obdaništa bili pretvoreni u štabove lokalnih vojnih jedinica, a
izbjeglički centri nisu ni postojali jer su se sve izbjeglice
smjestile u napuštenim stanovima. Ispod mojih prozora bile
su u prizemlju prostorije muslimanske humanitarne organizacije Merhamet. Tu je često bio red (nikad predug jer je postojao određeni raspored) za dodjelu pomoći u hrani. Vidjela
sam da su im paketi prilično veliki, a bilo je i kafe i mlijeka u
113
114
prahu i sl. Jedan dan čujem neku buku i galamu, pogledam i vidim da se dolje iz kamiona istovaruju drva. Divne bukove cjepanice dužine 1 metar. Uskoro su sve bile razdijeljene i moje
komšije Muslimani su ih uz smijeh i pošalice vukli uz stepenice.
Kad je palo (ili oslobođeno) brdo Žuč, valjda su borci dobili koncesiju da tamo sijeku šumu, otada je redovno bilo drva na pijaci ili oko zgrada. Drva si mogao kupiti ili trampiti.
Tako sam ja, na primjer, trampila vreću drva za kilu mlijeka
u prahu, ili kesicu grožđica od pola kile, ili za litar ulja. Ove
namirnice sam dobijala od mojih iz Beograda i pošto sam očekivala još paketa, lišila sam se tih nekih luksuza zarad grijanja.
Uz ratnike, na Žuč po drva su počeli da odlaze i ostali,
uglavnom stariji ljudi i žene. Tako se i naš Radivoje uortačio
sa svojim penzionerima i išao u drva. Nije bilo govora da oni
sijeku šumu, mogli su samo kradom, kad prave drvosječe
odu, da nakupe koju granu i ostatke. To bi sve sortirali u vreće i slagali na kolica. Za te potrebe, Radivoje je koristio dječija kolica sa kojih smo skinuli ležaj, a dolje na točkove montirali neke daske. Često su gore dangubili cijeli dan lutajući i
čekajući da nešto nađu, a dešavalo im se da im već nakupljena i sortirana drva neki obijesni ratnici jednostavno otmu.
Pravi šampion u izvlačenju drva sa Žuči bio je naš komšija
Triša koji je i bio rodom odozgo pa je dobro poznavao staze i
bogaze. Njegovi naramci su bili najobimniji i nikad mi neće
biti jasno kako je toliku količinu drva uopšte mogao da dovuče na leđima (nikakvog prevoznog sredstava nije imao) i još
da sve to popne na 14. sprat. Jednom je Triša izazvao pravu
uzbunu kad se do kasno nije vratio kući. Njegov sin se raspitivao kod ostalih drvosječa i saznao da je neko vidio nekog čovjeka sa drvima mrtvog na putu. Pojurio je tamo i konačno našao
oca koji je bio živ i zdrav, ali je povukao preveliki naramak koji
mu se razvezao i nikako nije mogao ponovo da ga spakuje.
Između ostalog, važan izvor materijala bio je i namještaj.
Prvo smo cijepali neke stare i odbačene stvari, a onda smo
prešli i na novije. Ja sam uz pomoć komšija prvo iscijepala
dasku za miješanje, ormarić za cipele sa balkona i kuhinjske
elemente, koji su nam preostali kad smo kupili nove. Pri kraju sam prešla i na dječiju sobu. Bilo bi mi žao da to neko koristi kad ja odem. Iako mi se srce cijepalo jer sam se sjećala
sa koliko smo ljubavi odabrali tu braon-bež kombinaciju, uništavala sam jedan po jedan komad i na kraju Tamarin krevet.
Nisam uništila sve jer nisam stigla prije odlaska.
Otprilike u februaru 1994. dobili smo plinsko grijanje.
Pripreme su trajale dugo i nismo baš vjerovali da će se to i
ostvariti. Platili smo 120 maraka za uvođenje i za to dobili
plin do vrata stana. Vanjske instalacije je obezbijedio UNPROFOR kao humanitarnu pomoć, a mi smo platili kućnu
mrežu do vrata stana. Bile su to prilično primitivne instalacije: kroz cijeli neboder vertikalno su postavljene debele cijevi
sa obje strane stubišta, iz njih su izvedene tanje cijevi za svaki stan koje su provedene u hodnik. Dalje smo morali sami.
Na taj izvod u stanu postavljao se glavni ventil na koji je nakačeno obično plastično crijevo za vodu koje je vodilo plin
do sobe. Na kraju ovog crijeva, opet je bio ventil, pa metalna
cijev, opet ventil pa nešto kao roštiljska rešetka sastavljena
od cijevi koje su bile probušene. Taj dio se stavljao u peć, a
rupe su služile za puštanje i gorenje plina. Crijevo i ventile
nabavili smo na crnoj berzi, a imala sam i neke nove vodovodne ventile, dok mi je montažu svega toga uradio Đokin
rođak Jovo, majstor za sve, inače izuzetno trezven i pouzdan
čovjek. Plina češće nije bilo nego što ga je bilo, a kad ga je
bilo, ova skalamerija je, istina, obezbjeđivala trenutnu toplinu, ali i užasnu čađ i smrad. Zbog neredovnog snabdijevanja
i nepažnje, mnogi ljudi su stradali od požara i eksplozija, u
ovom periodu, više nego od granata. Ipak, bila je to velika
pomoć, jer ja, sa svim drvetom i papirima, nikada nisam mogla da zagrijem sobu više od 14 stepeni, a ovo je omogućavalo prijatnu atmosferu. Da ne govorim o kuvanju.
115
116
DRUŠTVENI ŽIVOT
Nikada nisam izgubila toliko prijatelja i nikada nisam
stekla toliko prijatelja kao u to ratno vrijeme. Zapravo, ne
mogu reći da sam izgubila mnogo prijatelja, pravi prijatelji su
to i ostali. Prije bi se moglo reći da sam stekla začuđujući
broj neprijatelja, ljudi koji me uopšte nisu poznavali a mnogi
me ranije nikad nisu ni vidjeli. Isto tako, desilo se nešto što
sam mislila da postoji samo u literaturi i na filmu: u to ratno
vrijeme stekla sam mnogo novih prijatelja. Možda najviše otkako sam došla u Sarajevo. Ta prijateljstva su iskrena i duboka, i za cijeli život. Mnoga od tih prijateljstava rodila su se u
podrumu za vrijeme granatiranja. Bio je potreban samo pogled,
ili pomicanje da bi se našlo mjesto za mene – bilo je dovoljno.
Vremenom se ustalio moj svakodnevni život. Ujutro bih
ustajala rano (jer sam rano i lijegala), odmah bih naložila vatru i stavila veliki ibrik vode da se grije. Tom vodom bih
oprala zube, a ostatak je iskorišten za kafu. Jutarnju kafu smo
pili zajednički: Anica, Dubravko, Slavojka, ako nije ranije
morala na posao, i ja. Pozivala sam ih lupanjem u zid, odnosno u pod. Imala sam neke raznobojne šoljice, naslijeđene od
tetke, tako da je svako imao šoljicu posebne boje, ja plavu,
Anica crvenu itd. To je bilo dobro iz higijenskih razloga s obzirom na nedostatak vode. Ponekad bi nam se pridružila i
komšinica Marica od preko puta, Dada i ko bi već naišao.
Uvijek sam kuvala đezvu za četiri šoljice kafe, a ako bi se
broj gostiju povećao, jednostavno sam dolijevala vodu i prokuvavala „soc“. Slično je bilo i popodne u četiri sata. Oni ko117
ji su mi bili bliski, znali su da se u to doba kod mene pije kafa. Pošto ulazna vrata nisam zaključavala, pokucali bi i ušli.
Mnogi su dobili prokuvani soc, što je često zapadalo Miri iz
susjednog nebodera koja je baš u ovo doba često dolazila da
donese poruke Crvenog krsta ili da se raspita o nekom komšiji. „Kvalitet” kafe sam popravila kad smo došli do ječma, a
kasnije i do pšenice koju sam pržila i miješala sa kafom. Kafa
se pila uglavnom kod mene, ali bila sam i pozivana kada je
moj komšiluk bio u prilici da nabavi kafu. Odlazila sam ponekad i u druge kuće, kod Raze, Jelenine profesorice ili nekih
mojih kolegica i uvijek sam dobijala šoljicu kafe ili čašu razmućenog soka.
S obzirom na to da sam stanovala na trećem spratu, dešavalo se povremeno da se pojavi voda u cijevima. Zbog niskog
pritiska nije mogla da stigne do viših spratova, pa su komšije
odatle dolazile da napune svoje posude. Redovne mušterije
su mi bili Vučko i Mubera. Čak su stalno kod mene ostavljali
kanister ili dva, da im natočim kad voda dođe. Mubera je
obavezno dobijala kafu, i pravu i od soca, jer je njoj trebala
veća količina. Odužila mi se na kraju kad su konačno otišli,
ostavila mi je svoje zalihe kafe. Dolazile su i druge komšije
koje sam manje ili više poznavala. Jedne večeri, već kasno,
pojavio se neki mladić, čuo je, kaže da se kod mene toči.
– Da, toči se, ali voda – nasmijala sam se.
Izvinio se i objasnio da on stanuje u stanu Miroslava Homena i dok je sipao vodu ispričao mi je kako su mu oteli Homenov auto. I sama sam bila svjedok te scene, kada su neki
mudžahedini jednostavno obili auto pred kućom. Ovaj mladić
i njegova sestra su strčali dolje i pokazivali papire, valjda
ugovore sa Homenom, ali ništa nije pomoglo, odvezli su
auto. Moj gost je bio ogorčen. Njegova sestra bila je balerina,
a i on je nešto radio u pozorištu. Homen je svima nama najavio da njima ostavlja stan i on se sada pravdao, žaleći se na
razne prijetnje okoline.
118
PAKETI
Dolazili su i moji đaci, zatim, redovno, jedna Suada koja
je bezuspješno pokušavala da izađe iz Sarajeva i pridruži se
svom mužu Hrvatu negdje u Dalmaciji. U dane kada je bilo
vode (a što nije bilo tako često, nestašice su trajale mjesecima), prekrila bih tepih u trpezariji starim ćebetom, skinula
slavinu sa crijeva za tuširanje da bi se lakše točilo u kanistere
u mraku (jer obično kad bi bilo vode, nije bilo i struje) i sjela
u svoju fotelju uz peć. Ne bi ni ustajala kad ko zakuca, samo
bi viknula:
– Ulazi.
Čula sam od svojih posjetilaca da nisu sve komšije tako
ljubazne i da neki jednostavno ne daju da im se ulazi u stan
da se ne prljaju tepisi, i sl.
– Sve može da se očisti i opere, samo obraz ne može –
iskoristila sam priliku da kažem mojoj učenici na sličnu priču. Ona je bila pristojna i fina, ali njen otac je svojevremeno
govorio kako bi me najradije bacio preko stepenica.
Uglavnom, moja vrata su uvijek bila otvorena i, kako nije
bilo telefona, onaj ko bi htio da me vidi morao je da dođe i da
pokuca.
Tako je, na primjer, jednog dana došao Velin otac da mi
javi da imam paket u Staroj pravoslavnoj crkvi. Njegov sin je
radio u Institutu kod Staniše, a stanovali su u neboderu preko
puta. Čovjek je bio izbezumljen, rođen u Srbiji, radio je kao
muzičar na radiju i nije mogao da se snađe u svemu ovome.
Bio je željan razgovora, iako se do tada nismo uopšte poznavali.
Navraćao je još nekoliko puta i odlazio donekle rasterećen.
Na isti način me našla i moja kolegica Zlata koja je uz
huku granata došla čak sa Čengić-vile da bi me obavijestila o
istom paketu.
Dolazili su tako i oni poznati i oni koje sam tek u ratu
upoznala. Neki da mi donesu neko obavještenje, neki da me
vide, a najviše da bi sa nekim razmijenili misli. Nikada nije
bio toliki promet kroz našu kuću kao u to ratno vrijeme.
Paketi su mi u ratu spasili život. Posebno paketi iz Beograda. Staniša i djeca su mi, bukvalno otkidajući od usta, na
razne načine redovno slali pakete. U njima su uglavnom bile
namirnice koje su i oni dobijali kao humanitarnu pomoć: ulje,
brašno, šećer, riža i sl. U početku su slali i cigarete, dovijajući se na razne načine, jer to nije bilo dozvoljeno. Usput rečeno, svaki paket, a svi su na više mjesta i punktova otvarani,
ukoliko bi u njemu bile primijećene cigarete ili kafa, bio bi
opljačkan.
Jednom su mi poslali kutiju čaja i napisali da su čaj sami
brali i da ga odmah probam. Bilo mi je to malo čudno, jer čaj
nikad posebno nisam voljela i pila. Iskreno rečeno, bila sam
malo i razočarana. Ipak, ostavila sam kutiju u plakar. Nekoliko dana kasnije, Slavojka mi kaže kako nema nikakvog čaja,
a ja se sjetih one kutije. Otvorim je i rutinirano zahvatim pregršt čaja. Ruka mi, međutim, ostade gotovo prazna i dodirnu
neku tvrdu podlogu. Pogledam sa čuđenjem, kad tek samo na
vrhu nešto malo čaja, a ispod naslagane kutije cigareta (moj
stari niški „upitnik”).
Drugi put sam dobila dva fabrička pakovanja šećera i popratno pismo u kome Staniša piše o nekim mravima, na koje
moram da obratim pažnju kad otvorim pakovanje. Ništa nisam razumjela i prosto sam se čudila šta mu sve pada na pamet. Tek uveče opet pomislih na tu čudnu poruku i odjednom
se sjetim onog čaja. Ustanem, razderem kesu sa šećerom i is-
119
120
I
pod tankog sloja šećera zaista nađem uredno složene kutije
cigara. Kasnije sam im rekla da ne šalju cigare i kafu, prvo
zato što su to prije svega krali i uzimali, a znala sam da su za
to potrebne velike pare i tamo u Beogradu za vrijeme velike
inflacije.
Prvi paket sam dobila preko Srpske pravoslavne crkve.
Poslije je kompanija Politika organizovala veliku akciju slanja paketa. Moji su napunili jednu vreću sa krompirom i lukom, a drugi paket konzervama i drugim namirnicama i takođe, sa malo luka i krompira. Ali, avaj, ti paketi su zapeli na
srpskoj strani, vozali ih tamo-vamo i većina namirnica je propala. Mnogi ih nikad nisu ni dobili. Ja sam dobila onaj sa
konzervama, poslije četiri mjeseca. Krompir je posve propao,
a od luka smo nešto i iskoristili. Sjećam se da smo taj paket
digli u nekom magacinu smještenom u protivavionskom skloništu na Alipašinom Polju u kome je bio mrkli mrak. Orijentisali smo se po glasovima ljudi i držeći se zida. Kad smo
udarili u leđa neke osobe, znali smo da smo stigli na kraj reda. Negdje daleko naprijed nazirao se titraj svijeće pomoću
koje su radnici tražili i izdavali pakete. Čekali smo nekoliko
sati. Kad smo primili paket i napolju ga smjestili na sanke
(bio je snijeg), vidjeli smo da se kutija skoro raspala. Radivoje je vukao sanke, a ja sam pridržavala kutiju da se ne raspadne i da se namirnice ne pogube.
Ja sam se, u stvari, uzdala da će mi paketi stizati iz Hrvatske, jer sam znala da oni imaju više hrane, ali je ispalo da
to otud nije bilo moguće. Kad mi je konačno Dubravko rekao
da me vidio na nekom spisku paketa iz Zagreba, povezli smo
sanke i on je krenuo da mi pomogne. Međutim, čekalo nas je
veliko iznenađenje: paket je bio minijaturan, kutija teška dva
kilograma sa popratnim pismom u kome mi se Mirna izvinjavala jer je i težina i sadržina paketa bila strogo određena. Bilo
je svega pomalo, čak i svijeća i šibice, a zahvaljujući njihovom lukavstvu i malo kafe. Kafu su stavili u kutiju od cedevi-
te i opet zalijepili foliju. Raznježio me taj paket iako je bio
mali.
Sljedeći paketić iz Hrvatske dobila sam sljedećeg ljeta na
neobičan način. Jednog dana mi je naš povjerenik za Karitas
donio poruku da se javim u Nadbiskupiju u Ulici Radojke
Lakić. U poruci je pisalo da potražim časnu sestru Nevenku,
da ima pismo i paketić za mene. Otišla sam sutradan i pronašla pomenutu sestru. Ispostavilo se da je ona iz Bošnjaka (selo do našeg) i da je išla u Zagreb u pratnji nadbiskupa Puljića,
a usput otišla da vidi svoje i stigla za Ilino u Rajevo Selo kod
neke rodbine. Moji su čuli za nju. Bio je kirbaj i svi su bili na
okupu, brzo su se organizovali, skupili maraka koliko je ko
imao (oko 150) i napravili mali paketić: kafa, cigare, svijeća,
šibice, čokolada. Popričala sam sa sestrom, uputila me u neke
štosove da se domognem Hrvatske i obećala da će dostavljati
pisma za njih. Rekla mi je da je i tamo dosta teško, da dolijeću granate iz Bosne, da je jedna pala i kad je ona bila tamo.
– Ali to nije bila srpska granata, nije bila srpska, Muslimani provociraju Hrvate da napadnu Srbe u Brčkom – iznenadila me tom svojom izjavom i na neki način utješila.
Kad sam izašla napolje, otišla sam u tržnicu Markale,
gdje su se obnovile neke radnje u kojima se prodavalo meso i
za 50 maraka kupila teleće šnicle. Lijepo smo se počastili.
Paketi su stizali i ovako i onako, ali presudnu ulogu je
odigrala ADRA, humanitarna organizacija adventističke crkve, za koju nisam ni znala da postoji u Sarajevu (a postojala
je u blizini kina Sutjeska kao ogromna građevina). Ne znam
kakvim su oni načinima, s kojom politikom i sa kakvim namjerama radili to što su radili. Uspostavili su most sa Beogradom (povremeno i u manjoj mjeri i sa Zagrebom) i redovno
prevozili pakete, odande sa hranom, a od nas sa odjećom i
stvarima za naše izbjeglice. Adra je zakupila magacine i prostor bivše Veletržnice iza zgrade Socijalnog i tamo su objavljivali spiskove dobitnika paketa. Svi koji su onuda prolazili
121
122
buljili su u spiskove tražeći svoje ime. Meni je uvijek neko
javljao da imam paket.
Imala sam kolica koja je cijeli komšiluk pozajmljivao
kad su išli po svoje pakete. Ja sam im rado davala, ali su imali obavezu da vide da li sam ja na spisku. Povoljne vijesti najčešće su mi javljale sestre Tabaković (prve sarajevske trojke),
jer su me lako nalazile zbog istog početnog slova u prezimenu. (Tako sam i ja pratila ime žene Stanišinog rođaka, Nede
Tutnjević i po tome znala da je i ona u Sarajevu). Korisnici
kolica ponekad su nešto odvajali iz svog paketa kao ušur, koju kocku šećera ili keks. Uglavnom, vijest da sam se našla na
Adrinom spisku izazivala je talas uzbuđenja i kod mene i kod
mojih Šešuma. Radivoje i ja ustajali smo ranije i hitali „alejom snajpera” odmah poslije policijskog časa i tamo uvijek
zaticali red.
Čekalo se satima, Radivoje je nekad odlazio pa se vraćao, ali je uvijek on vozio kolica. Kad bismo stigli kući, on je
precizno razvezivao kanafu na paketu pažljivo ga otvarao i,
dok sam ja tragala za pismom i odmah ga čitala, on je vadio
jednu po jednu stvar iz paketa i pažljivo je stavljao na sto.
Kad sve poreda u pravilnom rasporedu, počinjemo glasno da
se divimo. Radivoje je stavljao naočari i čitao etikete sa ambalaže, sve što je pisalo, čak i ono na stranim jezicima, kreveljeći se i karikirajući, naročito ako je u pitanju engleski jezik.
Pomno je proučavao konzerve i paketiće sa svih strana. To su
zaista bili trenuci našeg najvećeg veselja u ratu. Kad bismo se
dovoljno izdivili i izdovoljili prizorom punog stola, Anica bi
potrpala svu robu u kutiju i rekla da je nosim da nasamo uživam, jer je paket ipak moj.
U svom stanu, ponovila bih cijeli ritual, odvajajući ono
što ću zadržati samo za sebe, većinom prašak za oranžadu,
kakao, dio mlijeka u prahu, suvo grožđe. Držala sam namirnice pred očima bar jedan dan, a onda ih odnosila u zajedničku kuhinju. Ponekad bih prodala neku konzervu za cigare, a
mlijeko u prahu i ulje za drva (kilogram mlijeka ili flaša ulja
za vreću cjepanica). Većinom smo, ipak, sadržaj paketa raspoređivali i jeli do sljedeće pošiljke.
Posebnu vrijednost su predstavljali Karitasovi paketi.
Karitasu (katoličkoj humanitarnoj organizaciji) javila sam se
prvog ljeta ne misleći uopšte na pakete, već mi se činilo da ću
preko njih uspostaviti vezu sa rodbinom u Hrvatskoj, pošto
telefoni nisu radili. Ali oni su usput uzeli sve moje podatke i
uputili me u crkvu na Stupu ako želim da šaljem pisma ili
ako imam neke druge potrebe. Stup je, međutim za mene tada
bio „tamo daleko”, trebalo je proći preko barikada i biti izložen snajperima pa nisam nikad ni otišla tamo. U jesen, međutim, neko nas obavijesti da odemo u Dom kulture u Švrakino
Selo da primimo Karitasove pakete. (Čula sam i ranije da oni
dijele pakete u crkvi na Malti i to svima koji dođu bez razlike
u vjeri, ali da je tamo veliki nered i da je čak izbijala i tuča).
Ovaj put, rekoše, dijele samo katolicima.
Krenemo Anica i ja putem nagore pored kotlovnice, kad
tamo gomila slupanih automobila prepriječila put. Uspentramo se preko gomile i kad se osvrnusmo, ugledasmo cijeli red
naroda kako ide za nama.
– Nisam znala da ima ovoliko katolika na Otoci – reče Anica.
Nisu, međutim, svi bili čisti katolici, bilo je dovoljno da
imaju bar neku babu ili djeda te vjere u porodici pa su mogli
da dođu u obzir. Primili smo tada kompletan paket od 18 kila: 3 litra ulja, po dvije kile brašna, šećera i pasulja, makarone, rižu, konzerve i sl. Kad smo se vraćale, vukući te pakete
stubištem, naišla je Selimova žena (Krava smo je zvali zbog
izbuljenih očiju) i počela da viče i negoduje:
– Vidi kako him njiovi daju.
– Pa, fala Bogu da i nama neko daje, dajemo mi i vašima,
kroz kuću moje sestre prošlo je desetine brčanskih Muslimana i sve ih je hranila i ugostila.
Izbečila je svoje očurde, kao: šta ova priča.
123
124
Kasnije nam nisu davali pakete, već pojedinačno namirnice u kesama. Išli smo u njihovo skladište na Alipašinom
Polju gdje je bila i improvizirana crkva (u koju, nezahvalnici,
nikad nismo ušli). Ta pomoć prestala je kad su se rasplamsali
muslimansko-hrvatski sukobi, a onda, poslije pomirenja, opet
se nastavila. Kod Karitasa je uvijek vladao savršen red, imali
smo svoje kartice i svoje povjerenike koji su nas precizno
obavještavali o mjestu i vremenu podjele hrane tako da nikad
nismo dugo čekali.
Za ovo je vezan i jedan neprijatan događaj. Jednog dana
pojaviše se na mojim vratima naš povjerenik i jedan komšija,
Primorac, Hrvat iz Hercegovine, opak i neprijatan čovjek.
Zatražiše mi ličnu kartu, mislim sređuju evidenciju pa krenem da im pokažem. Ne uspijem odmah da je nađem u tašni,
ali naiđem na zdravstvenu knjižicu u kojoj imam broj lične
karte. Andrija, povjerenik poče da se snebiva i gledajući u
pod procijedi kroz zube da oni zapravo provjeravaju da li
sam ja stvarno katolkinja. Ja pobjesnim, tog mi je Primorca
već svakako bilo preko glave, pa počnem da vičem:
– Zar ćete stvarno u ličnoj karti naći taj podatak. E baš vam
je ne dam. Ja jesam krštena katolkinja, a vi možete da mi vjerujete ili ne, izlazite i da mi više s tim niste izlazili na oči.
Andrija se izvinjavao, a onaj lopov je samo šmugnuo.
Znam ja da je on čuo o meni kao četnikuši pa me prijavio
zbog paketa. Kako je bio opak i provokator, nešto je loše jednom rekao i Anici na račun Radivoja, a ona mu se unijela u
lice i rekla:
– Komšija, Bog ne plaća svake subote.
Nekoliko dana kasnije, pogibe njegov jedinac sin od granate. Anica se živa pojela zbog tih svojih riječi, jer ona nije
bila zla, nego naprosto nije mogla da trpi ljudske gluposti i
bezobrazluke. Bili smo zgranuti tim događajem. Bilo nam je
žao momka, ali nismo iskreno mogli da žalimo oca koji se
otada sasvim utišao, smanjio i uklanjao s puta kad nas sretne.
Jednom smo u našoj područnoj školi svi dobili pakete koje su spakovali stanovnici nekog gradića u Francuskoj, bio je
mali, ali sladak: čokolada, bombone, keks, kafa, šećer, malo
makarona i riže.
Moram da priznam: dobila sam paket i od Merhameta
(muslimanske humanitarne organizacije). U to vrijeme sam
radila u školi pri Mjesnoj zajednici i nisam išla u školu na
Bjelave, iako su oni poručivali da se javljam svakih petnaest
dana (tobože neki propis), ali ja sam se bojala granata i nisam
se odazivala. Jednog dana, iznenada dođe mi na vrata naša čistačica iz škole Jozefina i prenese poruku od domara Hame
da dođem po Merhametov paket u školu.
– Ako ne dođeš, oni lopovi će ga uzeti, a ti na njega imaš
pravo kao i svi nastavnici.
Šta ću, kud ću, paket je u pitanju, krenem. Ponijela sam
ruksak i bez imalo nelagodnosti, poslije valjda godinu dana
uputila se na Bjelave. Pozdravih se sa Avdom (sekretarom –
tajnikom) i Džemilom (direktoricom), najnormalnije. Hamo
me diskretno pozva u podrum i tu primih ogroman paket, sličan onom Karitasovom. Dovukla sam ga do Pofalića i malo
dalje, gdje me čekao Radivoje (u grad nije išao jer je tada divljao Caco i hvatao sve Srbe, mlade i stare, bez reda). U slast
smo pojeli i namirnice iz tog paketa.
Od Muslimana sam dobila još jedan paket spletom slučajnih okolnosti. Neko mi se javio telefonom i zamolio me da
u određeno vrijeme dođem u prostorije Egipatske pomoći u
Ulici Radojke Lakić. Kaže – moći ću da razgovaram sa sestrom Marijom iz Zagreba. Po govoru vidjela sam da je stranac. Bilo je primirje i nije bio problem da odem, nešto su me
boljeli zubi pa sam se povezala maramom. Našla sam navedenu zgradu i određeni natpis na vratima, i ušla. Tamo me
dočekala posebna atmosfera. Neki Arapi i djevojke zamotane
od glave do pete. One su bile službenice i prevodioci. Primio
me jedan oniži mlađi Arap, bogzna kako ljubazno. Zazvonio
125
126
je telefon, kratko je razgovarao, a onda mi dao slušalicu.
Stvarno sam bila ubijeđena da ću nakon skoro dvije godine,
čuti svoju sestru, ali nije bila ona. Javila se Zlata, Maletova
sestra, na brzinu mi je rekla da se s njima upoznala na Carini
gdje je radila i da se dogovorila da mi redovno daju pakete sa
hranom. Razmijenile smo pozdrave, a onda mi je moj domaćin mimikom dao znak da pričekam i uskoro se pojavio sa
ogromnom zelenom kesom u kojoj su bile konzerve i druge
namirnice. Nosila sam tu zelenu kesu gradom sa osjećanjem i
stida i prkosa, eto i ja se malo ogrebala. Poslije su me Dubravko i Radivoje beskrajno zafrkavali zbog te kese i tzv. halal mesa, tako je pisalo na konzervi na engleskom jeziku. Kasnije su
me ovi iz Egipatske pomoći ojadili za neke ručne radove koje
sam preko njih poslala a koji nikada nisu stigli do Zagreba, ali
tu sam donekle sama kriva. Hranu mi više nikada nisu dali.
Tog proljeća mi je i mama nekako uspjela poslati paket, a
pred kraj mi je i Marija poslala dva-tri sa pravim slavonskim
specijalitetima. Međutim, jedan je paket ostao do dana današnjeg tajanstven i neobjašnjen. Javili su mi da sam na spisku
kod Adre. Otišla sam i kad sam se javila, rekli su da je paket
iz Splita, dali su mi ga, ali na njemu je bio samo pečat ADRE,
nikakve adrese nije bilo, ni primaoca, ni pošiljaoca. Mislila
sam da je unutra pismo. Međutim nije ga bilo, ali je zato paket bio pun talijanskih specijaliteta (čak su bile i naljepnice
sa cijenama u lirama): konzerve najfinije tunjevine, špageti
svih vrsta, ulje, šećer, slatkiši i slani kreker. To je najljepši i
najkvalitetniji paket koga sam dobila, ali nikad nisam saznala
ko mi ga je poslao. Mislila sam da je neko od rodbine iz Zagreba, saznala sam da nisu, dugo sam vjerovala da ga je poslala moja tetka Ivanka iz Ljubljane, ili neko od njene porodice, ali kad smo se poslije nekoliko godine našle u Beogradu,
ispostavilo se da nije. Ko je da je nepoznati i misteriozni pošiljalac, beskrajno sam mu zahvalna jer mi je priredio jednu
od najvećih radosti u tom ružnom vremenu. Hvala mu.
127
Tako, zahvaljujući prvenstveno mojoj djeci i Staniši kao i
ostaloj rodbini i svim dobrim ljudima koji su na tome radili,
nisam umrla od gladi u Sarajevu.
II
Već u proljeće druge ratne godine počelo se pričati da
Adra prima pakete za Beograd u kojima se mogu poslati
odjeća i knjige za našu izbjeglu djecu. Paketi treba da se spakuju u vreće čije dimenzije nisu određene. Plaćalo se 5 maraka po paketu. Narod je, naravno, navalio. Kasnije su određeni
razni punktovi, uključile su se i druge organizacije, uvedeni
su i neki kuponi, ali Adra je ostala najsigurnija. Ja sam zaista
u prve pakete spakovala neophodnu odjeću i obuću, a naročito mi je bilo stalo da ubacim što više knjiga. Kasnije sam trpala i posteljinu, to se nije smjelo, pa sam nešto prošvercovala, a nešto su i izbacili. Dubravko nam je sašio ogromne vreće od presavijenih šlifera i čaršafa, a kasnije sam upotrebljavala i velike jastučnice. To bismo uprtili na bicikl ili kolica i
ranom zorom gurali na određeni punkt. Tamo smo stizali nešto iza 6 sati (poslije policijskog časa) a do 9, 10 sati čekali
da počne prijem paketa. Sve skupa je trajalo satima, jer su
policajci pregledali vreće, neke samo pipanjem, a neke i vađenjem kompletnog sadržaja. Dok smo tamo stajali, prolazili
su ljudi na posao, većina nas je gledala podrugljivo, a mnogi
su i komentarisali:
– Vidi Srba ćetnika (kako kad), sve šalju za Beograd.
Treba im sve to pootimat. Ja bih to zabranio, neka idu ako
hoće, ali sve da ostave našim izbjeglicama. Sramota, kako
Alija to dozvoljava.
Poneki su i pljuvali u našem pravcu, a mlađi đilkoši u kojekakvim uniformama su nam se unosili u lice i sipali uvrede.
Mi u redu, šutili smo i u tišini se kretali naprijed pazeći da ne
izgubimo red. Ponekad se pojavljivala i TV ekipa koja je to
128
snimala, pokušavali su i da razgovaraju s ljudima, ali su se
ovi izmicali. Poneki starac ili starija žena objašnjavali bi da
šalju stvari djeci koja su se slučajno zatekla van Sarajeva.
Ja sam u početku slala neke opšte teorijske knjige za koje
sam mislila da mogu Jeleni poslužiti na studijama, a onda i
Stanišine i druge. Pretrnula sam kada je jednom policajac počeo da razgleda te moje knjige, kao provjerava da nema na
njima pečat biblioteke, jer kulturno blago države BiH ne smije da se iznosi (a popalili su i rasturili tolike biblioteke). Izdvojio je baš Stanišinu „najopasniju” knjigu Književne krivice i osvete, polemičku studiju na djelo vodećeg muslimanskog nacionalnog i književnog ideologa Muhsina Rizvića.
– Ovo je knjiga vašeg muža – reče.
Odgovorila sam pozitivno (šta sam mogla), spremna na
najveće neprijatnosti.
Međutim, policajac, srećom nije imao pojma ne samo ko
je Staniša Tutnjević, već ni ko je Muhsin Rizvić. Pogleda samo prazne strane da nema pečata i vrati je u vreću.
Neprijatnost je ipak došla, ali s druge strane. Jednom kad
smo dugo čekali, Radivoje je otišao do kuće da vrati bicikl, a
kad mi se ponovo pridružio, reče da me u stanu tražio neki
policajac. Nisam se posebno zabrinula, mislila sam da je neko od mojih učenika. Međutim, pri povratku kući, odoh odmah kod Šešuma u stan i tamo zatekoh nepoznatog mlađeg
muškarca u civilu. Bili su usred razgovora i Anica mi se odmah obrati:
– Vera, o vama je riječ.
Onaj se malo zbuni pa poče da objašnjava da je došao
zbog paketa. Prilično nabusito mu odgovorih da mi je dosta
tog nadgledanja i kontrole, da sam poslala paket legalno, kao
i stotine drugih ljudi, među kojima sam vidjela i neka uniformisana lica koja su ulazila preko reda, da je sadržaj pregledala policija, da imam potvrdu i da i on to može da provjeri.
– Nama je rečeno da vi želite da napustite Sarajevo – poče on.
Na to sam ja već ozbiljno povisila ton, a Anica se ispriječila:
– Ko vam je to rekao, zbilja je dosta maltretiranja ove žene.
Izvukosmo iz njega da me prijavio komšija čije ime počinje sa S. i da je on morao da dođe po službenoj dužnosti, ali
da je i on Srbin i da smo ga uvjerili da je prijava neosnovana,
pa će tako i napisati.
– Znate, ljudi se svačim služe, vremena su teška. Ovaj
vaš komšija, zaslužan za odbranu Sarajeva u prvim danima, prvoborac, prijavljuje sve i svašta, a mi moramo da provjerimo.
– Koji prvoborac – povikasmo mi u glas.
– Znate li da sam ja uvijek među prvima trčala u podrum
kad zapuca i nikad nisam sišla a da njega već nisam zatekla
tamo – velim ogorčeno.
Ovaj se policajac sad počeo izvinjavati i raspitivati kako
nam je inače sa komšijama. Otkrio nam je da je i Dubravko
prijavljen jer mi je, iako pripadnik Armije BiH (kopa rovove)
pomagao oko slanja stvari u Beograd.
Sve mi se zgadilo, otišla sam u svoj stan i počela da kupim svoju najbolju odjeću i preostale stvari tako da sam napunila dvije ogromne vreće i spremila se da sutradan pošaljem novu pošiljku.
Ujutro izlazi prvo Dubravko sa vrećama, pa ja sa biciklom (ič ne hajemo za prijavu). Dubravko je već sišao niz
stepenice, a ja balansiram s onim biciklom. Kad, kao poručen, iza leđa mi se stvori Sadžak. Pokušava da me zaobiđe ali
ja namjerno postavljam bicikl da ne može. Tako se gombamo
do izlaznih vrata. Tu spustim bicikl tako da ga ukrstim na
vratima i pogledah u komšiju.
– Baš dobro da ste naišli, evo ja i danas nosim pakete za
moju djecu u Beogradu. Rekla sam to juče i onom policajcu,
pa se ne morate truditi da me prijavljujete.
– Šta ja imam s tim, sa tim vašim paketima, šta je mene
briga, pokušava on da se provuče pored bicikla.
129
130
– Naravno da vas nije briga, ali vi ipak dosađujete policiji pa mislim da vas obavijestim kad ste već tu.
Izmaknuh se i on izjuri kao metak napolje. Poslije ga vidim kako našoj komšinici Leli nešto žustro objašnjava. Dok
smo čekale u redu, ona mi ispriča da se Selim (predratni prijatelj njenog muža) žalio da sam ga napala, a on ne zna zbog
čega. Usput joj je otkrio da me nije on prijavio, već Sejo –
jedna lopuža i govno kao i sam što je, koji sjedi u Civilnoj
zaštiti kao neki službenik i krade Bogu dane. Možda je Sejo i
okrenuo telefon, ali glavni obavještajac je svakako SS (Selim
Sadžak).
Tako sam poslala gotovo svu upotrebljivu odjeću, svoju,
Stanišinu i dječiju, osim Stanišinih novih patika koje sam u
naletu solidarnosti poklonila jednom Mirkovom prijatelju novinaru, Srbinu koji je pobjegao iz srpskih Neđarića, i jakne
koju sam dala smušenom Stanišinom kolegi Dejanu koji je
svoj zimski kaput poklonio nekim vukovarskim izbjeglicama
prethodne zime. Poslala bih još i više da me nije prešla jedna
nova organizacija (tobože srpska) na čijem čelu je bio Bogić
Bogićević („slavni” predstavnik BiH u predratnom Predsjedništvu SFRJ) koja je godinu dana držala moja četiri paketa za
Beograd, a onda mi ih vratila, bez mojih 20 maraka koje su
mi za tu neizvršenu uslugu naplatili.
131
ŠKOLA
Prvi prekid nastave imali smo kad su postavljene prve
barikade 1. marta povodom ubistva srpskog svata na Baščaršiji. Tog jutra nas je telefonom sa Radija probudio Milivoje i
uzbuđeno rekao:
– Sarajevo je zatvoreno izvana i iznutra, ne izlazite i ne
idite nigdje.
Ta kriza je trajala nekoliko dana, a onda smo se vratili u
školu i pokušali da nastavimo rad. Čak smo pripremali i neki
besmisleni štrajk. Napetost se osjećala na svakom koraku, naročito posljednjih dana marta kako se približavao Bajram.
Pričalo se da se za taj dan sprema nešto strašno. Imala sam u
razredu desetak učenika iz Sandžaka i oni su me počeli moliti
da ih pustim ranije da odu svojim kućama. Bajram je padao
4. aprila, u subotu, a ja sam ih, kao što sam naprijed već rekla, na svoj rizik pustila već u srijedu. Strahovala sam kako
će proći na putu s obzirom da su stizale vijesti da je saobraćaj
sa Srbijom otežan, da se autobusi zaustavljaju, kamenuju, a
oni iz Srbije čak i vraćaju. Upozoravala sam svoje đake na
sve to, a na drugoj strani bila sam svjesna da bi u slučaju da
se ovdje nešto dogodi, najbolje bilo da se nađu sa svojim porodicama. Tog petka javlja mi se i Ljilja i kaže da putuje sa
unukom Nemanjom u Srbiju. To joj je, kaže, prosto naredio
njen bivši muž, vojni ljekar u penziji, koji živi u Zaječaru. I
nju upozoravam na opasnosti o kojima sam slušala. Igrom
slučaja ili sudbine to je bio moj posljednji razgovor s njom.
Nikada više nismo se ni vidjele, ni čule. Umrla je (ubila se)
poslije mnogih godina u izbjeglištvu.
132
Tada je već počela pomama za nabavkama zaliha i stalno
smo nešto kupovali. Tako je bilo i na dan Bajrama: Staniša i
ja smo krenuli u grad da još ponešto kupimo, radnje su uglavnom bile zatvorene, naročito na Baščaršiji. Otišli smo i na pijacu na Ciglani, ali je bila zatvorena.
– Sad se vidi ko drži tu pijacu – rekla sam Staniši.
Završili smo u jednoj velikoj ali polupraznoj samoposluzi
na Grbavici, gdje smo jedino kupili neko piće. Te noći grad
je ponovo zatvoren i nakon toga su uslijedili poznati događaji, puškaranje oko Škole SUP-a na Vracama, velike demonstracije, zauzimanje Skupštine, miting i pucnjava oko Holidej
Ina, te kao vrhunac svega, priznanje nezavisnosti BiH.
Osam dana nije bilo nastave, a kad sam konačno ponovo
otišla u školu ništa više nije bilo isto. Prvo, kad sam ušla u
hodnik škole na Bjelavama na vratima su me dočekala dva
uniformisana lica sa puškama. Krenula sam prema vratima,
nastojeći da ih zaobiđem, ali su oni uperili oružje prema meni
i grubo me upitali kud sam krenula. Kad sam rekla da sam
profesor, tražili su da im kažem ime. Dok su gledali u neki
spisak i dalje su mi držali puške uperene u stomak. Zamolila
sam ih da to maknu, čak sam i rukom pokušala da maknem
cijevi. Poslušali su i kad su pronašli moje ime na spisku, propustili su me unutra. Bila sam izvan sebe, više od dvadeset
godina ulazim u tu zgradu, i vidi sad ovo.
U zbornici, svi nekako utišani, govore u pola glasa, a i ja
se ponašam slično. Vidim da nekih meni bliskih osoba nema,
nema Brankice, nema ni direktorice Danice. Sjednicu Nastavničkog vijeća vodi Ljilja Dujović, ne dajući objašnjenje zašto
je direktorica odsutna. Niko ništa ne pita. Obavještava nas da
su vlasti odlučile da se školska godina završi sa postojećim
ocjenama, da se narednih dana održe sjednice odjeljenskih vijeća i da se utvrde ocjene za svakog učenika, s tim da se sve
jedinice prevedu u dvojke i tako zaključi uspjeh za tu školsku
godinu. Daje još neka obavještenja i raspoređuje zaduženja.
Poslije, u razgovoru između Silve i Ljilje načujem da Danica neće da dođe u školu dok se ne ukloni ona straža.
Sljedećih dana održavamo sjednice odjeljenskih vijeća i
radimo na sređivanju razrednih knjiga. Na jednoj od sljedećih
sjednica pojavljuje se i Danica (straža je u međuvremeno nestala) i na početku održi govor koji nas je sve postidio. Rekla
je otvoreno da svi znaju da ona pripada srpskoj naciji i da joj
je muž pukovnik JNA (upravo su bili pokazali na TV jednu
njegovu intervenciju povodom lažnih optužbi da su pobijeni
neki Muslimani), ali da je i ljekar i humanista. Upitala je sve
prisutne da li je ona ikad isticala svoju naciju i postavljala se
iznad drugih, da li je to što joj je muž oficir značilo i neke
privilegije u njenom tridesetogodišnjem radu u školi, ko može da joj kaže bilo kakvu zamjerku u tom pogledu. Da li se o
bilo koga ogriješila. Za onaj televizijski snimak reče da je to
bila namještaljka i da ona u kući nema mira od uvredljivih telefonskih poziva, te da je ona straža postavljena radi nje. Bila
je ogorčena, ali razložna, govorila je razgovjetno i argumentovano. U sali je je vladao muk i većina glava je bilo spušteno.
Poslije je rad krenuo kao normalno. Trebalo je da nam
prije 1. maja isplate platu, ali je jedna grupa nešto zapela oko
obračuna, kao oštećeni su, pa je Danica naredila da se prekontroliše obračun i odgodila platu za poslije praznika. Tu
platu (zbog događaja 2. maja i dalje) nismo nikada primili.
Posljednjeg aprilskog radnog dana silazila sam sa Danicom niz Dalmatinsku. Povjerava mi da ne boravi u svom stanu, da joj je muž stalno u glavnoj komandi i da je i tamo opasno, puca se na stražu, na zgradu, nedavno su ubijena dva
mlada vojnika koji su se i pored zabrane iskrali da na Čaršiji
popiju kafu. Sin joj je otišao u Beograd, ali je navalio da se
vrati da nju tobože zaštiti. Kažem joj da sam i ja poslala djecu u Srbiju i da bi i za nju najbolje bilo da što prije ode. Rekla
sam joj još da će se vojska sigurno kad tad povući i da je bolje
da ode prije toga. Kasnije su me grizle te riječi, bojala sam se da
133
134
me pogrešno ne shvati, da ne pomisli da je tjeram s obzirom na
naciju kojoj ja pripadam. Srećom, kasnije se ispostavilo da nisam bila u pravu i da mi ona ništa od toga nije zamjerila.
Onda je došao 2. maj, sve se slomilo, počeo je pravi rat.
Prošla su skoro dva mjeseca prije nego što sam ponovo
otišla u školu. Šuškalo se da ćemo svi koji se ne javimo biti
otpušteni i tako sam krenula na Bjelave sa jednom našom
doktoricom iz susjedne zgrade. Bilo je neko primirje i autobusi su još uvijek radili. Sretno sam stigla u školu, ali nisam
mogla u zbornicu. Gore je, kažu, smještena neka oficirska
škola. Domar me usmjerio u mikrobiološki kabinet u prizemlju. Bilo je malo kolega, tu se pojavila neka povjerenica
gradske vlade koja je preuzela ulogu rukovodioca. Imenovala
je Upravni odbor i odredila sekretara škole kao odgovorno lice,
a nama naredila da završimo matične knjige i svjedočanstva.
Idućih dana smo radili u tim prostorijama, dozvolili su
nam jednom da odemo u zbornicu i uzmemo svoje stvari. Svi
naši ormarići bili su obijeni. Ipak sam pronašla svoje knjige i
među njima kesicu kafe. U ispunjavanju svjedočanstava imali
smo problema: npr. za državljanstvo trebalo je da pišemo Bosna i Hercegovina, a za one koji nisu rođeni ovdje da ostavimo prazno. Za srpskohrvatski jezik (sada se počelo govoriti
maternji) trebalo je pisati bosanski, osim ako neko izričito ne
zahtijeva da se piše srpski ili hrvatski. Nisam imala prilike da
pitam moje đake, a nije mi padalo na pamet da ih tako markiram, pa sam (neka mi Bog oprosti) svima pisala bosanski.
Na jednom od narednih sastanaka analizirani su spiskovi
zaposlenih. Oni koji se nisu javili na posao dobijali su otkaze,
usput su kolege Muslimani davali uvredljive primjedbe za
one koji su se našli na „četničkoj” strani. Gutala sam knedle i
ćutala. Kad su pomenuli Milisava koji je stanovao na Dobrinji, usprotivila sam se i rekla da mi se on javio telefonom, da
je u svom stanu, ali da im ne dozvoljavaju da dolaze u grad.
Na to se javila Vera Lasić (Srpkinja po ocu) i rekla da mi se
on mogao javiti i sa okupirane teritorije i da je ona teškom
mukom došla iz Hrasnog. Svi su me sumnjičavo pogledali i
tažili da odredim da li je on zvao sa naše Dobrinje ili sa „četničke”. Rekla sam da ne znam šta je naše, šta je njihovo i ponovila im šta je čovjek rekao. Prekrižili su ga. Nikada više nisam intervenisala u tom smislu.
Slično je bilo i kad sam u jednom užem krugu rekla da
sam čula kako je Bernarda Papo, koja je stanovala na Grbavici, dobro i da joj porodicu posjećuju iz Jevrejske opštine. Na
mene se prosto obrušila Biserka Cico tvrdeći da je njima, naravno, dobro, jer ih četnici maze i paze pošto im Jevreji daju
podršku. Bila sam zapanjena, pa tu Bernardu su svi voljeli, bila
je veoma kulturna i dobronamjerna, daleko od svake politike.
Glavna gužva u školi u to vrijeme bila je oko toga ko će
biti novi direktor. O Danici niko nije davao nikakve informacije, znala sam da joj je muž ubijen u Dobrovoljačkoj, strahovala sam da se to možda i s njom desilo, ali nisam smjela nikoga da pitam. Po nekoj novoj uredbi, direktora je imenovala
gradska vlast bez konkursa, ali su se u školi javili neki samozvani kandidati. U prvom redu Omer Selimović, moj kolega
po struci. Pojavio se u nekoj uniformi, sa zavojem na nozi, sa
štakom, ranjen u borbi. Počeo je da ureduje, kao on će sigurno biti imenovan za direktora. Borac. Počeli smo u šali da ga
tako i oslovljavamo, a on se kočoperi, čak je potpisivao i neka akta, kao što je ustupanje nafte iz kotlarnice nekoj područnoj jedinici TO, i sl. Uskoro, međutim, rekoše da je najozbiljniji kandidat Džemila Hukić, matematičarka, a onda se jednog dana sa prve linije (kako je rekao) pojavi Alija Sinanović
i diže frku, kao on je najzaslužniji. U trci je bila i ona povjerenica iz Gradske skupštine. Njihove rasprave oko toga ko je
zaslužniji i ko je više dao za novu državu bile bi smiješne da
nisu bile žalosne.
S nevjericom sam slušala kako se otimaju o to mjesto i
pitala se zašto im to treba sada u ovim teškim vremenima.
135
136
Naročito me čudila Džemila, udovica visokog komunističkog
funkcionera, Refika Hukića, koja je bila dobar profesor, mada je uvijek izbjegavala bilo kakva zaduženja i funkcije van
nastave. Sve vrijeme je posvećivala podizanju svoje dvije
kćeri koje su kao male ostale bez oca. Ona je na kraju i pobijedila, i postala prvi ratni direktor Medicinske škole.
I mene su pokušali počastvovati jednom „funkcijom”.
Naša službenica u računovodstvu, Fila, koja je prešla na rad u
SIZ obrazovanja, prenijela mi je poruku iz SIZ-a da sam imenovana u Upravni odbor neke škole i da treba da se javim u
Umjetničku školu, gdje se sastanci održavaju svake srijede.
– To je imenovanje koje se ne odbija – dodala je.
Rekla sam da mi valjda moraju dati neko rješenje, ali da
ja to ne mogu prihvatiti, pošto daleko stanujem i ne smijem
da se krećem po gradu. Ne znam da li im je to prenijela. Kasnije mi je i sekretarica te škole, a radilo se o Petoj gimnaziji,
koju sam slučajno srela u SIZ-u, sve isto ponovila, a i ja sam
njoj isto odgovorila. Odlučila sam da se po svaku cijenu oglušim o taj poziv, jer nisam nipošto htjela da sjedim u takvom odboru i odlučujem o otkazima svojih kolega, tim prije što sam čula da je njihov bivši direktor, Srbin, uhapšen i nije se znalo da li
je i živ.
Tako smo u tim uslovima u školi radili cijelo to ljeto. Završila sam i matičnu knjigu i svjedočanstva, sekretar Avdo je
to potpisao i u arhivu pohranio svjedočanstva koja niko nije
podigao. Išla sam u školu kad je u gradu bilo mirno i trčala
kući kad bih čula granate. Užasavala sam se od pomisli da
me zatekne jače granatiranje i uvijek žurila da što prije stignem do kuće. Autobusi su vozili neredovno ili nikako. Nismo
išli redovnim putem, već kroz ulicu Đure Đakovića, pa kroz
Sutjeska ulicu do Nemanjine, a onda nekim manjim uličicama se penjali skoro do Višnjika, odakle smo ulazili na ulicu
Bjelave i odmah potom u Nušićevu, gdje je bila naša škola.
Džidžikovac je bio zagrađen vrećama pijeska i zabarikadiran od strane neke paravojne jedinice koja se smjestila u
Dom milicije. Pri svemu ovome stalno nas je vrebala opasnost od snajpera i granata. Naročito mi je teško padalo to što
sam po završetku nastave izlazeći iz škole gledala kako moje
kolegice Muslimanke sjedaju u aute i džipove koje su vozila
neka uniformisana lica. Nikad me niko nije pozvao da me poveze i često sam sama, kao budala, ostajala pred zgradom.
Bilo mi je lakše ako su se tu našle Silva ili Jozefina, jer smo
išle zajedno, u istom pravcu, i na isti način.
Posljednji put tog ljeta krenula sam u školu krajem avgusta ili početkom septembra, ali do škole nisam ni stiga. Bilo
je mirno i vozila sam se autobusom do Vojne bolnice. Kad
sam izašla i zakoračila na trotoar oko mene su zazviždali meci. Tek tada sam primijetila da grupa ljudi čuči u ruševinama
stare bolnice. Skokom sam im se pridružila i tu i ja čučala nekoliko minuta. Pucnjava nije popuštala, meci su se odbijali o
zidić prema ulici. Autobus je bio parkiran pored samog zida
zgrade. U jednom momentu čujem kako se vozač i kondukter
domunđavaju: „Bježimo odavde”. Uđoše u autobus i upališe
motor. Uskočih i ja, a za mnom i još neki ljudi. Vozač dodade gas i mi se izvukosmo sa tog mjesta. Stigosmo nazad do
kina Kumrovec. Ja krenuh prema kući, a potom primijetih neke ljude kako čuče ispod mosta, upozoravajući da puca snajper. Ja skupih svu snagu, pretrčah most i dođoh do naše zgrade. I danas se čudim toj mojoj hrabrosti. Međutim, ta hrabrost
mi se isplatila jer je kasnije u toku dana počelo pravo bombardovanje u svim dijelovima grada, a naročito u centru.
U svakom slučaju, nisam više odlazila u školu, jer se granatiranje nastavilo.
Kasno u jesen napravljeni su spiskovi prosvjetnih radnika
u naselju Otoka. Početkom decembra pozvana sam na sastanak u našu osnovnu školu. U toj školi su učila naša djeca, Tamara i Jelena, i često sam tu dolazila, ali nikad nisam bila u
137
138
RATNA ŠKOLA OTOKA
zbornici. Zgrada je bila očuvana, kao i namještaj u njoj.
Zbornica je bila puna kolega od kojih nikog nisam poznavala,
osim iz viđenja. Neke kolegice su bile i iz moje zgrade. Sastanak je vodio kolega koji se predstavio kao direktor Pete
gimnazije. Znala sam ga od prije rata, bio je to Ganibegović,
profesor istorije i sindikalni aktivista. Znala sam ga kao gorljivog govornika i borca za prava nastavnika. Poslije višestranačkih izbora kao pripadnik SDA postavljen je na neku funkciju u gradu i proslavio se svojom ispravkom istorije: Gavrila
Principa proglasio je teroristom i predložio da se Principov
most – preimenuje u Most Franca Ferdinanda.
Sad nam je održao slovo o tome da ne smijemo dozvoliti
agresoru da naša djeca postanu neobrazovana i da moramo
obnoviti rad škola. Objasnio nam je da su osnovane ratne
škole organizovane po teritorijalnom principu. Njegova gimnazija pokriva naše područje. Ovdje će raditi područno odjeljenje te škole. Znači, svi nastavnici biće okupljeni u našoj
mjesnoj zajednici, obavljaće se nastava samo iz opšteobrazovnih predmeta za sve srednjoškolce, bez obzira koje su
škole do sada pohađali. Stručna nastava će se pokriti kasnije
u vidu seminara ili polaganjem ispita. Dobijamo i nove programe (nismo ih u stvari nikad dobili), ali ćemo raditi po starim do daljnjeg, kako se ko sjeća. Nastava će se odvijati,
zbog bezbjednosti, u podrumima Mjesne zajednice i prodavnicama u našem naselju. Svi ćemo dobiti potvrde da smo
angažovani u ovim školama koje moramo proslijediti u naše
matične škole, a platu ćemo dobijati direktno od SIZ-a, odnosno, po novom, od Fonda za srednje obrazovanje.
Moram priznati da mi je pao kamen sa srca, jer je to rješavalo moj problem javljanja u školu na Bjelavama, odakle
su stizali pozivi uz prijetnju otkazom. A rad, makar i u takvim uslovima, bio je bolji od dosađivanja u kući. Uskoro
smo dobili te potvrde o imenovanju i tako sam zvanično postala profesor bosanskog jezika u Ratnoj školi Otoka.
Za organizaciju rada ove škole zadužena je moja kolegica
po struci, Rada, sa muslimanskim prezimenom po mužu,
zbog koga je možda pokazivala najviše revnosti i entuzijazma u ovom poslu. Bila je dobronamjerna i odmjerena, vremenom smo sklopile svojevrsno prijateljstvo, iako na izvjesnom odstojanju zbog njene funkcije. U šali sam je oslovljavala kao ravnateljicu.
Prvi čas sam održala u podrumu naše Mjesne zajednice.
U nevelikoj prostoriji skupilo se dvadesetak đaka čije sam likove jedva nazirala u mraku uz jedno malo kandilo. Predstavila sam se i pitala ih za imena i iz kojih su škola. Mislim da
su bili u drugom razredu. Objasnila sam ih šta ćemo raditi i
zamolila ih da prikupe svoje stare udžbenike i sveske. Čas se
brzo završio, jer je trajao samo dvadeset minuta. Takav način
rada nastavio se i kasnije, s tim da se nastava najčešće odvijala u potpunom mraku, jer nam niko nije obezbjeđivao svijeće
niti ulje za kandila. Pored ovog podruma koristili smo i podrume prodavnica u okolnim zgradama. Za vrijeme odmora
pretrčavali smo preko našeg parkirališta i parka na časove.
Tog decembra zavladale su velike hladnoće, temperatura se
spuštala i do – 20. Podrumi su bili hladni pa sam se specijalno oblačila za nastavu: skijaško odijelo preko debele rolke,
preko toga moja hanter bunda, na nogama teške čizme za snijeg (crveno-plave), na glavi kašmirska ruska marama, a povrh svega šubara od polarne lisice. Mogu misliti kako sam izgledala u očima đaka koji su se junačili i pokušavali da se
139
140
oblače mladalački. Jednom sam opominjala jednu svoju učenicu da se toplije obuče, predlažući joj deblje šalove i kapu, a
ona reče ćudljivo:
– Pa na šta ću onda ličiti?
– Na mene – odgovorih ja, uz opšti smijeh razreda.
Niko nam nije davao nikakva uputstva za nastavu, kolege
nisam ni viđala osim u mimohodu na parkiralištu ili u parku.
Svi smo žurili da što prije otaljamo svoj posao i da bježimo
kući. Nismo imali ni dnevnika ni programa. Vodili smo svako svoju evidenciju. U drugom razredu po programu (predratnom) proučavala se književnost romantizma i realizma.
Počela sam seriju predavanja o svjetskoj književnosti tog perioda, a kad sam prešla na našu ograničila sam se na slovenačku i hrvatsku i ono malo muslimanske o kojoj sam ponešto znala i imala literaturu u našoj kućnoj biblioteci.
Konačno je jednog dana zakazana i prva sjednica Nastavničkog vijeća za devet sati ujutro. Nisam imala prvog časa pa
sam došla nekoliko minuta prije zakazanog termina. Na vratima Mjesne zajednice mimoiđoh se sa matematičarkom Borikom (znala sam je iz viđenja jer je stanovala preko puta našeg stana i imala tri kćerke uzrasta naše djece). Upitah je za
sjednicu, a ona reče da je već gotova. Krenuh prema kancelariji, kad me ona zadrža:
– Bilo je o vama riječi, direktor se raspitivao za vas.
Reče to prigušenim glasom i nestade. Kad sam ušla u
kancelariju ugledah Ganibegovića za stolom i Radu kako stoji pored njega. Ona malo pocrveni i reče direktoru moje ime.
On odmah poče povišenim glasom:
– A, vi ste Vera Tutnjević. Pa gdje ste vi, znate otkad vas
tražimo. Vi ste član Upravnog odbora naše škole, a nikad se
niste pojavili na sastanku.
Počeh da objašnjavam kako mi niko nije dao rješenje, da
nisam znala za to, a i da se strašno bojim granata i da uopšte
ne hodam po gradu. On se razjari:
– Hoćete da kažete da je vaš život vredniji od mog. Kako
ja mogu svaki dan da idem u grad sa Alipašinog polja i da
obilazim sve ove škole. To je naša dužnost, a vi ste se oglušili. Sigurno znam da ste obaviješteni, ali vi namjerno niste
htjeli da se uključite u rad.
Sad i ja podigoh glas:
– Gospodine, ja ne vrednujem ničiji život. Svako ima
svoj i može njime da upravlja kako hoće. Meni je, ipak, moj
život najvažniji.
On zatim promijeni temu i reče da ima nešto važnije. Naime dobio je pismo od nekih roditelja koji zahtijevaju da me
udalji iz nastave, jer ne žele da ja učim njihovu djecu. Pitam
ga gdje je to pismo i koji su to roditelji. Kaže da ga nema kod
sebe. Pitam onda šta su naveli kao razlog za taj zahtjev, a on
kaže da ne zna.
Onda ja, sad već potpuno iznervirana, planem:
– Znam ja i koji su to roditelji i zašto traže moje izuzeće.
Oni su po mom imenu i prezimenu zaključili da sam Srpkinja. A vidite kako je to pogrešno. Ja uopšte ne pripadam toj
naciji. Drugi je problem moj muž za koga govore da je na Palama, što nije tačno. Moj muž je doktor književnosti, doktorirao je upravo na bosanskoj književnosti i njome se cijelog života bavi. (Dodadoh da je čak i plakao kad je ovo sve počelo).
Ganibegović se zbuni, jer sam se u žaru svojih riječi sve
više naginjala prema njemu, a on se izmicao unatrag. Poče da
muca nešto o prilagođavanju situaciji i potrebi da se sačuva
živa glava. Složih se s njim:
– Pa mislite da ja to ne znam. Ja vas poznajem još od prije rata, a znate i vi mene i znate da sam bila i društveno-politički radnik i direktor škole i da znam da ocijenim politički
trenutak i kako da se ponašam. Uostalom, zahvaljujući mome
mužu ja odlično poznajem muslimansku književnost i spremnija sam da je predajem od mnogih Muslimana. Ako, među-
141
142
tim, mislite da će moje učešće u nastavi biti štetno, dajte mi
otkaz, preživjeću ja već nekako.
On poče opet da govori nepovezano, kao mi ćemo predavati muslimansku književnost i bosanski jezik, ali ćemo tobože ostaviti na papiru stare programe, radi svijeta, kako reče.
Upitah ga šta ću sada da radim, a on blagonaklono reče
da idem na nastavu i da radim kako smo se dogovorili. Držite
se vi Muslimana (mislio je na pisce).
I zaista sam ih se držala. Pominjala sam malo Kranjčevića i još neke Hrvate, a opširno pričala o muslimanskim piscima, zapravo (kad se vidjelo) davala sam đacima da čitaju pripovijetke pisaca kao što su Edhem Mulabdić i Šemsudin Sarajlić, pa čak i Hivzi Bjelavac koji bi se sa teškoćom mogao
naći u bilo kojem programu. Uobičajila sam da na nastavu
nosim ogromnu debelu zelenu knjižurinu Hazima Šabanovića
koju sam uvijek držala na katedri. Ganibegović je nekoliko
puta upadao u razred usred nastave, ja bih mu obično govorila da radim po dogovoru i pokazivala rukom na tu knjižurinu.
On je klimao glavom, govorio: tako, tako i srdačno se rukovao. Nisam imala utisak da ima pojma kakva je to knjiga.
Sa đacima sam, međutim, imala odlične odnose. Iako je
među njima bilo više učenika iz moje zgradi koji su bili i
svjedoci policijskih pretresa kod mene i dobacivanja koja su
mi upućivali njihovi roditelji u podrumu i hodnicima, nikada
ništa neprijatno nisam doživjela od njih. Bili su vrlo pristojni
i većina je slušala željna znanja. Trudila sam se da ne ulazim
ni u kakve razgovore mimo nastavnog gradiva, a ruku na srce, nisam ih mnogo ni gnjavila. Uglavnom sam diktirala kratke
lekcije, a onda ih propitivala tako da se sami jave i da predlože
tri pisca koje će odgovarati, pa ja odaberem jednog. Biflali su
ono što bih im izdiktirala. Pjesme smo čitali, a ponešto i analizirali. U gramatici sam u svim razredima radila isto: vrste riječi,
vrste rečenica i funkciju riječi u rečenici, kao i osnovne stvari iz
pravopisa što sam provjeravala putem pismenih vježbi. Primije-
tila sam da su neki čitali i više i da su se baš trudili, ali većina se
zadovoljavala izdiktiranim. Najčešće su se javljali da odgovaraju Kranjčevića, Silvija, kako su govorili. Ne zato što im je on
bio omiljen, već zato što su o njemu imali prilično kratak diktat.
Jedinice, naravno, nisam davala. Svako je mogao da nauči za dvojku.
U proljeće te prve školske godine, granatiranje kao da je
malo prestalo pa smo počeli da izlazimo na svjetlo dana, tj.
počeli smo da držimo nastavu u prizemnim trgovačkim i drugim lokalima u našim neboderima. Iz osnovne škole smo sa
đacima donijeli klupe i table i improvizovali učionice u bivšoj mesari, bivšem granapu, piljari, prodavnici kožne odjeće,
predstavništvu „Uniona“, frizeraju, i sl. Prostor smo dijelili sa
učenicima i nastavnicima osnovne škole koja se još uvijek
zvala „Živko Jošilo“. Najbliže školskom prostoru bile su četiri prostorije bivše mjesne biblioteke u krajnjem neboderu na
obodu našeg malog naselja. Biblioteka, koja je bila jedina
ustanova kulture na Otoci i koju smo moja djeca i ja toliko
voljeli, bila je poharana već prvih dana rata. Knjige su bile
razbacane, police i namještaj odneseni, čak su, pored radijatora i cijevi, počupani i svi šalteri i oguljene sve tapete.
Ogromni izlozi porazbijani. Knjige su, međutim, u većem
broju bile spašene. Rada koja je stanovala u istoj zgradi organizovala je bila komšije da ih snesu u podrum. Ukazala im je
na opasnost od požara ako granata uleti i zapali knjige. Tako
su one sada ležale u gomili na podu podruma, relativno bezbjedne. Sjećala sam se kako je ta biblioteka bila prijatan kutak u kome su radile dvije vrijedne bibliotekarke. Zidovi su
bili oslikani, cvijeće na svim prozorima, a u izlozima uvijek
male izložbe knjiga. Tu su se održavale književne večeri i mali
kulturno-umjetnički programi. Uvijek je bilo puno djece.
Sada više ništa od toga nije bilo. Zidovi su bili išarani raznim uvredljivim natpisima, a na jednom su lijepim krupnim
rukopisom bili ispisani stihovi:
143
144
Ne bi nikad tako jako
sjala ova naša avlija.
Ja bih sunce zvao mrakom
da te nije – Alija.
To je bio jedini ukras na tom tužnom mjestu.
Nastava je često prekidana zbog granatiranja. Đaci se nisu plašili, a ja sam se uvijek trzala i gledala gdje bih pobjegla. Oni su me umirivali da se ne plašim, da to ispaljuju „naši”. Tako su rekli i kada je jedna ogromna granata pogodila
sličnu školu na Mojmilu i ubila nekoliko đaka i učiteljicu.
Kolektiv škole je bio skrpljen zbrda-zdola. Većinom su
bili Muslimani i većinom stanovnici našeg naselja, ali je bilo
i nekih izbjeglica iz drugih dijelova grada, pa i pravih izbjeglica. Izbjegavala sam da bilo s kim razgovaram osim neophodnih razgovora u vezi sa rasporedom časova, i sl. Tu i tamo bi mi neko od „naših” nešto šapnuo, bile su to najčešće
informacije o humanitarnoj pomoći ili o mogućnoj plati. Kolegice Muslimanke su se držale zajedno, prepričavale su porodične i ulične dogodovštine, često se i smijale. Otvoreno su
pričale o onima sa brda, ali i o Srbima i Hrvatima uopšte, kao
neprijateljima. Često su hvalile podvige svojih boraca i iznosile tobože povjerljive informacije o skorom oslobođenju Sarajeva. Sve su imale muževe, braću, prijatelje na značajnim
mjestima. Njihov stav je bio da mi nastavu moramo držati što
ozbiljnije, da ne smijemo popuštati đacima, jer je za mladu
državu najvažnije znanje, a jedna moja kolegica je na to jednom u parku gdje nas niko nije čuo tiho rekla:
– A naš je zadatak da oni budu što gluplji. (To je bio komentar na žaljenje naše treće kolegice da je morala pola pisaca izbaciti iz programa jer roditelji ne žele da njihova djeca uče
neprijateljske pisce pa makar oni umrli prije dvjesta godina).
Među svima se isticala matematičarka Nura čiji je muž
bio komandir Civilne zaštite u naselju. On je bio vrlo važna
ličnost, bio je u prilici da odlučuje o životu i smrti. Naime,
vojni obveznici Srbi i Hrvati koji nisu htjeli u borbu, nastojali
su da se (ako već negdje moraju), sakriju u Civilnu zaštitu.
Tu bi uređivali naselje i bili u pripravnosti u zgradama za vrijeme granatiranja. Rijetko ko je od njih to i uspijevao, najčešće bi ih ovaj komandant prijavljivao vojnom odsjeku i završavali bi na frontu. Hrvati su još i imali šansu u HVO, ali Srbi
su mu bili prepušteni na milost i nemilost. Njegovi jarani,
međutim, izležavali su se po kancelarijama uz telefone, po
stubištima gdje bi pratili šta ko radi, naročito se angažovali
na rasporedu humanitarne pomoći. Za njih nije bilo zime.
Nura, onako zdepasta, stalno je mijenjala haljine, redovno dolazila sa sređenom frizurom, pričala neke štosove i smijala se. Meni je stalno dosađivala prenoseći poruke od moje
direktorice iz Medicinske škole da moram svakih petnaest
dana da odem u školu na Bjelave da se javim da bi me evidentirali da sam tu. Nisam htjela da idem, svojevremeno sam
im poslala rješenje o postavljenju u ratnu školu, bila sam na
spisku Fonda za platu koja se ponekad pojavljivala u vidu bonova, a koju su mi slali moji prijatelji iz bivšeg SIZ-a po kurirki Razi.
Jednom kad me opet gnjavila sa tom pridikom o javljanju
u matičnu školu, u razgovor se umiješao kolega geografičar
Fehim, izbjeglica iz Foče. Pitao je zašto treba da se javljam i
koliko je daleko ta škola, a kad sam rekla da do tamo ima bar
šest do osam kilometara, uzviknuo je u čudu:
– I da ideš toliko daleko da te udari granata ili pogodi
snajper samo da bi te oni vidjeli. Pa što im ti, Nuro, ne kažeš
da je tu. Ja im ne bih išao!
Mene je to iznenadilo i ohrabrilo, Nura se spetljala u neprilici i više mi nije prilazila, a ja i Fehim smo postali dobri
prijatelji. On je sa porodicom stanovao u našem neboderu u
stanu jedne komšinice Srpkinje koja je otišla početkom rata i
sa kojom je napravio ugovor o čuvanju stana. Poznavala sam
145
146
tu ženu i sticajem okolnosti sam vidjela taj dokument i bila
upoznata sa cijelim slučajem. Fehim se od vojne obaveze
sklonio u školu, ali je imao sina koji je ulazio u punoljetstvo i
koga je na sve načine čuvao da ne ide u vojsku. Sve je to nekome zasmetalo, a posebno stan pun skupocjenog namještaja
i drugih vrijednih predmeta, pa su počeli da ga istjeruju iz
njega. Na kraju se tu silom uselio jedan tobožnji borac (kao
ima viška stambenog prostora) koji je odmah počeo da tovari
stvari i nosi na prodaju. Fehim to nije mogao da trpi već je
otišao u podstanare kod jedne žene kojoj je plaćao stanarinu.
Bio je ogorčen, tješila sam ga koliko sam mogla, pomoći mu
nisam mogla osim obećanjem da ću to ispričati u mojim krugovima i da će on biti čist ako se naša komšinica ikad vrati.
Na kraju školske godine, organizovano je matursko veče
za učenike završnih razreda. Igranka je održana u podrumu
Mjesne zajednice, doveli su neki orkestar i igrali kao ludi.
Istovremeno, napolju su bjesnile granate, vodila se neka bitka. Profesori su pripremili neko posluženje, svi su nešto donijeli (oni koji su imali brašna i šećera i drva da ispeku kolače i
pite, ja nisam bila među njima). Sjedili smo gore i osluškivali
bitku, bilo je mnogo navijanja. Došao je i komandir sa važnom viješću: UNPROFOR se povlači iz Bosne. Na pitanje
svoje žene šta će onda biti, on sav ozaren odgovori:
– Onda će nam cijeli svijet poslati oružje i za čas ćemo
otjerati one s brda.
Nastade opšte oduševljenje. Odšunjah se tiho u podrum
među đake gdje sam ostala do jutra dok nije prestalo granatiranje.
Ta prva školska godina u ratnoj školi protekla je u mnogim prekidima zbog bombardovanja. Kad god bi zapucalo,
prekidali smo nastavu do daljnjeg, tako da te godine zapravo
i nije bilo raspusta, već smo stalno radili. Istina, u neko doba
smo završili sa predavanjima ali smo nastavili sa propitivanjem učenika, održavali smo neke popravne popravnih. Niko
nije trebalo da ponavlja. Imali smo i đake pripadnike oružanih snaga i policije koji nisu morali da pohađaju nastavu, ali
su morali da odgovaraju gradivo, a mi smo im uvijek morali
biti na raspolaganju. To su bili učenici četvrtih razreda. Sjećam se jednog ogromnog momka koji je odgovarao gradivo u
mom stanu, tako je bilo zgodnije a bilo je dozvoljeno. Nije
baš bio bogzna kakav đak, ali želio je da nekako zaradi ocjenu (većini sam davala samo na osnovu pismenog). Došao je u
uniformi i djelovao onako krupan, malo prijeteći, ali je zapravo bio pitom i dobroćudan. Pričao mi je da mu je otac sredio
da bude u policiji, jer se bojao da ga ne mobilišu za front.
Hvalio se da mu je služba lagana. Čuvao je Glavni štab kod
vječne vatre, a kad zapuca sakrivali su se unutar te solidne
građevine. Hrana i sledovanje su bili dobri. Pomagao je porodici da preživi.
– Ali, rekao mi je babo da je škola ipak najvažnija. Ovo
će biti i proći, ali poslije rata tražiće se školovani ljudi. Zato
sine, uči i polaži ispite na vrijeme.
Složila sam se sa njegovim babom i dala mu ocjenu koju
je sam predložio. Mislim da je predložio trojku. Zamolio me
je još da intervenišem kod profesorice engleskog jer tu loše
stoji. Nažalost, nisam mogla da mu pomognem jer je ta kolegica bila od onih koja je zastupala visok kriterij ocjenjivanja.
Otišao je zabrinut.
147
148
Prvo savjetovanje o nastavi našeg predmeta imali smo
negdje u zimu sljedeće školske godine. Bili su prisutni svi
profesori „bosanskog jezika“ sa područja opština Novo Sarajevo i Novi Grad. Savjetovanje je vodio predratni savjetnik,
prethodno dugogodišnji direktor osnovne škole, Avdić. Znala
sam ga od prije rata kao umjerenog i razložnog čovjeka.
Kad sam ušla u učionicu, prvo sam ugledala moju kolegicu i dobru poznanicu Milenu iz Tehničke škole. Iznenadila
sam se kad sam je vidjela jer je nosila jevrejsko prezime po
mužu i mislila sam da je davno napustila Sarajevo. Krenula
sam prema njoj, ali je ona samo klimnula glavom i nastavila
da priča sa osobom do sebe. Sjela sam u zadnji red. Avdić
nam je predstavio program vrlo uopšteno, kao ništa se ne mijenja, treba samo da se prilagodimo smanjenom broju časova
i kraćem trajanju časa. Ukazao na probleme zbog nedostatka
knjiga za čitanje i udžbenika, i sl. Nakon njegovog izlaganja,
javila se kolegica koja je sjedila do Milene. Usprotivila se što
se predmet zvanično zove bosanski, hrvatski, srpski jezik:
– Hrvati svoj jezik zovu hrvatski, Srbi srpski, zašto i mi
ne zovemo naš samo bosanski?
Nastalo je komešanje, čuli su se povici odobravanja. Pridružilo joj se još nekoliko istomišljenica. Predloženo je glasanje i ono je ekspresno održano. Većina je bila za, ja sam se
u zadnjem redu, suzdržala. Avdić je sve to mirno gledao i
slušao i na kraju rekao da mi nismo nadležni za to pitanje i da
glasanje nema nikakve važnosti, ali da će on te prijedloge
prenijeti nadležnima. Pokupio je svoje papire i otišao. Ja sam
dograbila Milenu i povela je kući na kafu. Kad smo ušli unutra, ona je, sve ogledajući se i osluškujući počela da mi se izvinjava. Kaže, nije smjela da se pozdravi i poljubi sa mnom.
Nasmijala sam se i rekla joj da je slobodno mogla jer ja zapravo ne pripadam onima koji se ljube tri puta. Nije to znala.
Ispričala mi je još da je svoju djecu poslala početkom rata
kod rodbine u Vojvodinu, da su sad u Beču. Njen muž nije
htio da napušta Sarajevo, ali su imali loše iskustvo poslije odlaska jevrejskog konvoja. U kuću su im upali neki naoružani
ljudi i počeli da preturaju stvari, nekako su ih se riješili, ali su
čuli kako im na izlasku psuju majku čifutsku. Mislili su da su
otišli pa su došli u pljačku.
Jednog dana u proljeće te druge godine kad sam došla na
nastavu, rečeno je da se neće raditi. Danas je praznik. Kakav?
Rekoše Hidžretska Nova godina 1500 i neka. Održan je i program, đaci su pjevali i recitovali, poslije su im podijeljene
bombone i keks. Nisam bila upoznata sa pripremama te proslave.
Profesori su poslije sjeli u jednu učionicu, Rada je čak
donijela kafu i to svoju kafu od kuće i tako smo kao i mi proslavljali. Vrebala sam trenutak da se neprimjetno izgubim. Iznenada, Nezaheta je započela govor. Kao moramo njegovati
našu tradiciju. Moramo i mi stvoriti naš kosovski mit. Naša
djeca moraju znati ko su im neprijatelji i krvnici. Počela je i
da kune. Komentari ostalih su išli u istom pravcu. Nas nekoliko, s druge strane barikade, neprimjetno smo se izvukli.
U Medicinsku školu otišla sam poslije skoro godinu dana. Navratila je kod mene naša Jozefina, čistačica, da mi prenese poruku od domara da dođem po paket koji je obezbijedio Merhamet za sve prosvjetne radnike. Ispričala mi je usput
da ni ona ne odlazi u školu jer su je tamo nazivali ustašom,
sjedi kod kuće i čeka penziju.
Krenula sam jednog lijepog proljetnog dana, relativno
mirnog što se tiče pucnjave. Poslije mnogih obilazaka i pretrčavanja, našla sam se na Bjelavama. Ulice oko škole bile su
netaknute kao i školska zgrada, prilično čudno pošto su smještene tačno naspram Vraca kao na dlanu. U direktorskoj kancelariji zatekla sam Džemilu i sekretara Avdu. Pozdravili
smo se, sa direktoricom sam se i poljubila, a njoj oči kao da
su se ovlažile. Opravdavala sam se što nisam dolazila, šaleći
se sa svojim kukavičlukom i strahom od granata. Džemila mi
se požali da je trpjela kritike i pritiske zbog mene. Traženo je
da mi da otkaz što ne dolazim. Na kraju iskamčim njeno priznanje da je tu najglasnija bila baš moja sunarodnica i to još
rodom iz Slavonije. Ona je protiv mene iz meni nikad objašnjenih razloga, harangirala još prije rata, a sada je kao ministarska žena prosto pobješnjela. Lako je bilo njoj da dolazi u
školu kad je stanovala blizu, a čini mi se i da sam čula da je
tamo dovoze kolima. Bilo kako bilo, nikada s njom više ni-
149
150
sam progovorila, ona je pri rijetkim susretima gledala mimo
mene, a ja sam okretala glavu da je ne gledam.
Elem, tog dana, malo popričam sa Džemilom o djeci i sl.
i krenem u potragu za Hamom. On me konspirativno povede
u podrum (ogroman samostanski podrum jer je ova zgrada bila nekad katolički samostan). Tamo se nađoh među raznim
paketima. On mi dade jedan ogroman od 18 kg i jednu „šteku“ drine pride. Sve vrijeme je nešto psovao i mrsio sebi u
bradu. Razumjeh da se to odnosi na one gore koji su željeli
da me zakinu za taj paket. On lično se izborio da ga dobijem.
Cigarete su posebna priča: škola je Fabrici duvana ustupila
neku naftu za grijanje još na početku rata pa im je sad Fabrika davala povremeno cigarete po spisku nastavnika. Hamo
mi reče da sam i ja cijelu tu godinu na tom spisku, ali da cigarete uzima neko drugi. Obeća da će mi uvijek sakriti moju
šteku ali treba češće da navraćam. Dadoh mu odmah jednu
kutiju, a i nešto iz paketa. Čudan je taj Hamo. Uvijek kažem
da su od toliko profesora, doktora i sl. koliko ih je bilo u školi
u kojoj sam bila dugogodišnji profesor i direktor, najveću solidarnost sa mnom pokazali naša kurirka, moja draga Raza i
Hamo. Prije rata sam ga slabo poznavala. Došao je u našu
školu poslije dugogodišnjeg rada u Njemačkoj. Ja sam tada
već bila u rukovodstvu Radne organizacije pa mu nisam bila
neposredan šef. Bio je uvijek, ono što se kaže, antiprotivan,
neprijatan u kontaktima. Proganjao je čistačice, tražio od sviju više rada, nije se ustručavao da u tom smislu kritikuje i
profesore. Stalno je ganjao neku pravdu. Jednom sam mu bez
neke lične namjere pomogla zalažući se da, u principu, njegovo radno mjesto bude više vrednovano. Nikada nismo razgovarali o tome. Sada sam razmišljala o tome jer mi je do kraja
mog boravka stalno tutkao neke pakete i naravno, cigare, čak
u nekoliko prilika i marlboro koje je fabrika dijelila odabranima. Mislim da je to radio iz duboko moralnih razloga u želji da ispravlja nepravde i da se inati sa jačima.
Inače, poslije ovog prvog odlaska, tog ljeta išla sam u
školu češće. Bila sam u komisiji za upis u prve razrede. Upisivala su se većinom djeca izbjeglica. Priznavali smo sve dokumente i sve pismene i usmene izjave roditelja. Ja sam vodila administraciju i kada bih ih upitala o statusu (jer je postojala rubrika – izbjeglice) žestoko su se opirali:
– Nismo mi izbjeglice, mi smo prognanici.
Bila sam uporna u svojim pitanjima, a oni su nastavljali
tirade o tome šta su im anamo oni sve radili.
Imenovali su me i u komisiju za popravne jer je nadobudna profesorica latinskog podijelila jedinice i nekoliko đaka
poslala na popravni. Vodili smo evidenciju u nekoj svesci,
kad se pojavio Repovac. Strašni predratni prosvjetni inspektor koji je zahtijevao da se evidencija vodi na za to propisanim obrascima. Za njega kao da rat nije postojao, gnjavio nas
je besmislenim zahtjevima. Natjerao je direktoricu na plač i
tu sam ja osvojila poene. Obećala sam mu da ćemo precrtati
predratne obrasce i tako obavljati ispite. On je pristao i čak
me pohvalio, a ja sam taj zadatak prenijela na mlađu kolegicu
koja se zaposlila u toku rata.
Nastavila sam sa povremenim odlascima na Bjelave i tokom jeseni i zime. Nabavili su termoakumulacionu peć i instalirali je u Avdinoj kancelariji tako da je tu bila kao zbornica. Oni su te godine organizovali kompletnu nastavu tamo
koliko su mogli, čak su djeca odlazila u bolnice i druge ustanove na praksu. Jedan dan sam sjedila u zbornici i nešto čekala, ne sjećam se šta. Nastavnici su se muvali okolo, ulazili i
izlazili, a neke žene su sjedile i pričale. Nisam obraćala pažnju. Glavnu riječ je vodila Kira, doktor i predavač stručne
nastave. Saznala sam da je tih dana izabrana u Glavni odbor
(ili tako nešto) SDA za grad Sarajevo. Sjedila je nasuprot meni za velikim pisaćim stolom i htjela ne htjela, morala sam da
gledam u nju ili bar preko njene glave. Ona se sva zažarila u
diskusiji i u jednom momentu baš uzviknu:
151
152
– Nema ovdje u Bosni ni Srba ni Hrvata, svi su Bosanci.
Ako hoće, hoće, ako neće, napolje (pokazala je rukom na vrata), ili još bolje – metak u čelo (pokazala je i to).
Osvrnula sam se i vidjela da osim mene nema nikog drugog na koga bi se ovo odnosilo. Ona je gledala prema meni
kao da traži podršku, a ja sam iz svog ćoška gledala nju pravo
u oči i ništa nisam rekla. Djelić sekunde trajala je mrtva tišina, a onda je ulaskom nekih ljudi nastao uobičajeni žamor.
Nekoliko mjeseci kasnije, zatekla sam je samu u istoj
kancelariji, svu uplakanu.
– Vera, draga, odveli su mi Aliju na front.
Njen muž, inače nastavnik naše škole koji se od prvog
dana predstavljao kao prvoborac, pričao je svojevremeno o
meni kao četnikuši, da sam vjerovatno zbrisala i da me treba
otpustiti iz škole. To se desilo na jednom mjestu gdje je jedan
mladić silom bio odveden na kopanje rovova i to slušao. Nesretnik se čak umiješao u razgovor objašnjavajući da sam ja u
Sarajevu i da me često viđa. Naravno da je doživio grdnju i
psovke. E, sad je ispalo da su tog zaslužnog Aliju hitno prebacili na jedan baš gadan front u Nišiće. Kira mi je jecajući
objašnjavala kako su ga samo strpali u kamion i kako nije stigla da interveniše. Ni ovog puta joj ništa nisam rekla, samo
sam je pogledala i otišla za svojim poslom.
U to vrijeme je u školu došla nova direktorica, Zehra,
moja dobra poznanica i bivša direktorica gimnazije, s kojom
sam se družila u vrijeme mog direktorovanja. Iako je ona u
školi poznavala samo mene i čak mi preko telefona tražila
neke informacije o kolektivu, nikada nije pokazala da smo se
uopšte poznavale, a kamoli da pokaže neku prisnost. Naprotiv. Sad su došla druga vremena. Nju je na direktorsko mjesto
postavio SDA i ona se ponašala u skladu s tim, a i ja. U drugom polugodištu imenovala me za razrednog starješinu jednog četvrtog razreda, tako da sam dolazila u školu jednom
nedjeljno da se vidim sa đacima i da sredim administraciju.
Tada je na snazi bilo veliko primirje poslije masakra na Markalama pa mi to nije bilo ni teško.
Pripalo mi je odjeljenje đaka koje sam poznavala jer sam
im predavala od prvog razreda i oni su me sa simpatijama
prihvatili. Bio je među njima jedan, zvao se Zoran, iako je
poticao iz muslimanske porodice. On je pored naše škole pohađao i muzičku školu u kojoj je imao bolji uspjeh. Elem,
tom Zoranu na kraju školske godine nastavnik mikrobiologije
zaključi jedinicu za popravni. Saznam da se radi o jednom
vanjskom saradniku po imenu Branko koji nikad i nije dolazio u školu već je predavanja i ocjenjivanja vršio na jednoj
klinici. Roditelji dođu uspaničeni, objasne mi da imaju već
spremnu stipendiju za nastavak Zoranovog muzičkog školovanja u Beču (to je bio jedan od načina da vojni obveznici
dobiju dozvolu da odu iz Sarajeva). Napišem dotičnom Branku pismo sa usrdnom molbom da preispita svoju odluku. On
me nazove telefonom. Govorio mi je o principima i važnosti
stručnog osposobljavanja, ali ga ja prekidoh:
– Slušajte, ja sam Vera, a vi ste Branko. Nemojte da vi i ja
presuđujemo jednom Zoranu čiji se roditelji zovu tako i tako.
Kad sam sljedeći put došla u školu, jedinica je bila popravljena.
Sjećam se i svog posljednjeg dana u školi. Počela je nova
školska godina u kojoj je trebalo da se svi vratimo u svoje
matične škole, ako su osposobljene za rad. Medicinska škola
je bila. (Školska zgrada kao i zgrade u okolnim uličicama bile
su gotovo netaknute što je prilično čudno s obzirom na položaj Bjelava naspram Trebevića. Zgrada je bivši konvikt časnih sestara i pripadala je praktično Katoličkoj crkvi). Ja sam
početkom septembra otišla na bolovanje i ubrzano se spremala za odlazak. Tokom dana sam otišla da sredim još nešto od
administracije u vezi sa ispitima. Naša blagajnica me odmah
diskretno pozvala i isplatila nadoknadu za rad u ispitnim komisijama, bila je to za moje uslove poprilična suma dojč ma-
153
154
raka, što mi je osvježilo dan. Otišla sam da se pozdravim sa
direktoricom, ona me pitala koliko ću ostati na putu, rekla
sam da će to trajati oko dva mjeseca. Odmah me povela u
zbornicu da me upozna sa mojom zamjenom, tobože da joj
dam uputstva o nastavnom programom, a usput mi je rekla da
je obezbijedila zamjenu za ovu školsku godinu jer ja ću vjerovatno po povratku „nastaviti bolovanje”.
Sve mi je rečeno. Nisam se mnogo zamlaćivala s tim.
Krenula sam kući niz Bjelave i sve mi je bilo nestvarno. Toliko godine sam se penjala i silazila istim putem, prvo kao student kad sam stanovala u studentskom domu na vrhu ulice, a
poslije kao profesor u školi. Dok sam silazila niz Džidžikovac, srela sam kolegicu sa studija koja se penjala gore. Bila
mi je u neku ruku sunarodnica, a i udata je bila za Hrvata.
Odmah je počela da se vajka kako je bila na seminaru za nastavnike bosanskog jezika i tamo se svašta naslušala.
– Za nas Hrvate još nekako, ali za Srbe nema više mjesta
za tu nastavu. Ne znam ni koliko će nas još držati, ili koliko
ćemo mi izdržati.
Rekoh joj da ja odlazim, na šta ona poče da se raspituje
kako i na koji način. Ima dva sina i obojica su ostala u Sarajevu. Prvo su se malo sklanjali u HVO, ali sada su regrutovani
u Armiju BiH. Krivi sebe što ih na vrijeme nije negdje poslala. Dajem joj neke savjete, upućujem u Hrvatsku ambasadu, i
sl. Žali se da nikog nema u Hrvatskoj. Očajna je.
Ostavljam je sa njenim brigama i gotovo trčeći žurim niz
Džidžikovac do tramvaja i dalje kući. Očekujem poziv za odlazak.
155
TUNEL
– Svojevremeno sam na velika vrata ušla u Sarajevo – rekla sam jednom Peri (Šimunoviću), misleći na moj upis na
fakultet i sve ostalo što je kasnije slijedilo.
– Zato ćeš sada izaći na mala, na najmanja koja postoje –
odgovorio je.
Tako je i bilo. Izašla sam 15. septembra 1994. godine
kroz tunel ispod aerodroma. Ali to je posebna priča.
Jednog dana, u drugoj polovini avgusta 1994. godine, u
telefonskom razgovoru, kao uzgred, Pero Ražnatović upita:
– Ti znaš za Zebu?
Ispostavilo se da je to neka putnička agencija koja organizuje putovanje na liniji Sarajevo – Zagreb i da ima sve dozvole da svoje putnike provede kroz tunel ispod Aerodroma.
Ja sam imala već sve dozvole za izlazak iz Sarajeva koje
sam prikupljala cijelo proljeće. Naime, slučajno sam od svoje
kolegice iz ratne škole saznala da su vlasti donijele odluku da
zaposleni koji su radili u toku rata mogu koristiti godišnji odmor i da mogu da izađu da bi obišli rodbinu van Sarajeva. Prva stepenica je bila dozvola radne organizacije u kojoj si zaposlen, a zatim potvrde civilnog i vojnog suda da nisi osuđivan ili da se ne vodi istraga protiv tebe, zatim dolazi dozvola
vojnog odsjeka opštine, izjava svjedoka da imaš rodbinu tamo gdje ideš i još poneka glupost. Odlučila sam da putujem u
Hrvatsku, jer sam imala hrvatski pasoš (poslala mi rodbina),
a postojala je i redovna linija „plavim putem” preko Aerodroma za Split i Zagreb. Sa velikom tremom sam predala molbu
156
sekretaru moje škole. (Medicinske škole u kojoj sam radila
preko dvadeset godina).
Direktorica je tada bila moja stara prijateljica iz predratnih dana, bivša direktorica Četvrte gimnazije, i predsjednica
Zajednice srednjih škola, sa kojom sam provela mnoge vesele
trenutke na seminarima i stručnim sastancima. Ali sada je
ona kod nas upućena od strane SDA i okolnosti su bile drukčije. Istina, ona se prema meni odnosila ljubazno, čak je od
mene tražila i neke informacije o kolektivu telefonom neposredno prije svog imenovanja. Ali ni traga one drugarske prisnosti od prije, nije bilo pominjanja starih dana i starih prijatelja, nijednom me nije pozvala da zajedno popijemo kafu.
Mjesec dana sam pokušavala da obavim razgovor s njom,
jer je sekretarica stalno odgovarala da je molba još uvijek
kod direktorice na razmatranju. Kad sam je konačno ulovila,
detaljno je ispitala gdje idem i zašto i obećala je pozitivan odgovor. Pošto se približavao kraj školske godine, odredila me
je u komisiju za maturu i komisiju za vanredne ispite i na taj
način me obavezala, a dozvolu je dala tek kad sam sve poslove završila. Šutke sam obavljala školske obaveze i u mojoj, i
u ratnoj školi na Otoci, prikupljajući usput i druge dokumente. Najviše je zapelo kod suda i tu su mi pomogli Indira i Sreten. Anica i Slavojka su u opštini dale izjavu da poznaju moju sestru u Hrvatskoj i da garantuju da idem kod nje.
Sve je išlo po nekom planu, čuvala sam se da se previše
ne uzbuđujem i ne radujem, jer sam se bojala razočarenja. Sa
Sretenom (sinom Stanišine rodice Milke) i njegovom djevojkom Indirom sklopila sam u sudu ugovor da im ostavljam
stan na čuvanje dok se ne vratim, prodala sam vrednije stvari
(tehniku) i povremeno odlazila na autobusnu stanicu da posmatram na koji način se ukrcavaju putnici za Hrvatsku.
Krajem juna obavila sam sve administrativne poslove u
školi i prikupila sve papire, raspitala se za kartu i odredila
dan (mislim četvrtak) da predam dokumente policijskoj slu-
žbi na autobuskoj stanici koja je formalno davala posljednju
dozvolu, naravno pod uslovom da su svi ostali dokumenti bili
kompletni. Dan-dva prije toga, Mira Merlo je natentala na našeg zajedničkog poznanika Peru R. bivšeg sekretara SIZ-a i
nagovorila ga da nam pomoću viska gleda sudbinu. Na moje
pitanje da li ću putovati, visak se vrtio u mjestu, znači neodređeno. Nisam baš vjerovala u to, ali me nešto zazeblo u duši.
Veče prije predaje dokumenata kao da sam čula na vijestima da je bio neki oružani incident između srpskih snaga i
UNPROFOR-a i da su tog dana „plavi putevi” zatvoreni. Bilo
je sličnih situacija i ranije, ali se obično to rješavalo za dan
dva. Krenula sam, dakle, ujutro na stanicu. Policajci me ljubazno prime, čak i pregledaju dokumenta i kažu da je sve u
redu, ali dobili su naređenje da dokumenta ne primaju i dozvole ne izdaju dok se putevi ne otvore. Utješiše me da će se
to brzo riješiti i da ću posao obaviti sigurno u ponedjeljak.
Autobus za Zagreb je išao u srijedu, stići ću.
Međutim, visak je bio u pravu. Prekid se produžio, situacija se zaoštravala, čak su se opet pojavili snajperi i sl. Moral
mi se poljuljao.
Počela sam da obilazim Hrvatsku ambasadu, tamo je radila jedna moja kolegica i dobra poznanica, Jadranka, koja mi
je obećala da će mi obezbijediti mjesto u njihovom diplomatskom autobusu, čim se „plavi putevi” otvore. To je značilo
udobnije putovanje i mogućnost da ponesem više stvari. Ali,
putevi se nisu otvarali.
Trebalo je da uskoro počne školska godina, moja dva
mjeseca za godišnji odmor su isticala, pomalo me obuzimao
očaj. Imala sam neke stare nalaze od psihijatra koje mi je
svojevremeno obezbijedila Indira, i sama psiholog. Otišla sam
s tim nalazima u Dom zdravlja i jednoj mladoj doktorici poturila
te papire. Zapravo nisam mnogo ni glumila kad sam joj opisivala moje zdravstveno stanje. Rekla sam joj da ne mogu da zamislim da počnem treću školsku godinu u ratnim uslovima, da sam
157
158
iscrpljena i fizički i psihički i da ću krenuti da tražim penziju.
Ona me ćuteći saslušala i samo napisala doznaku za 15 dana bolovanja. (Po pečatu sam vidjela da je Muslimanka).
Tada sam već uveliko obigravala oko Zebe. Zeba je bila
smještena u prostorijama neke firme u Ulici Omera Maslića.
Primili su me ljubazno, ali su im sljedeće vožnje već bile popunjene. U međuvremenu mi je i istekao jedan dokument iz
opštine, pa sam morala da ponovim zahtjev za njega. Dobila
sam ga brzo, zahvaljujući nekom štosu i laganju. Konačno
sam se našla na spisku putnika. Nije bio utvrđen red vožnje.
Autobusi su išli jednom nedjeljno, ali koji će to biti dan, zavisilo
je od vojske koja je upravljala tunelom. Jednom je putovanje bilo zakazano, pa otkazano, a onda je utanačen 15. septembar.
Prethodne dane sam provela u pripremama, prikupila sam
sve moguće informacije od onih koji su tim tunelom već prolazili. Znala sam da je dug oko kilometar, da je širok metar i
dvadeset, a visok dva metra. Nije se moglo pronijeti mnogo
stvari, nikako torbe i koferi, jer zapinju. Najbolji je ruksak.
Imala sam jedan veliki koji su nam Šagolji donijeli iz Rusije.
Počelo je pakovanje stvari. Šta ponijeti, šta ostaviti. Imala
sam dvije bunde, jednu pravu, od astragana, a drugu hanter.
Ponijela sam astragansku. Dubravko mi ju je čvrsto savio u
tubu. Umjetničke slike, dječje portrete i Abramovićeve Suncokrete sa jednim pastelom takođe sam savila. Ostalo je bila
odjeća i albumi sa slikama. I Jelenin medo – zeko, njena kultna plišana igračkica iz djetinjstva koja je bila medo, a od duge upotrebe uši su mu se toliko izvukle da je ličio na zeku.
Dio staklarije i uspomena, kao i neke rukopise, dječje i Stanišine, odnijela sam kod Milke. Kod nje sam ostavila i veliku
portabl šivaću mašinu. Ranije, tog ljeta, Danijel je odnio u
Zagreb malu Tamarinu mašinu i ušteđene pare.
Dana 5. septembra popodne je došao Sreten, preuzeo
ključeve, stvari odnio u kola, a Anica i ja smo pješke krenule
na Maltu kao u šetnju. Nisam se ni osvrnula na stan i kuću.
Pred Zebom je čekao luksuzni autobus na sprat. Prozivali
su nas. Pozdravila sam se sa Anicom, Kaćom i Novicom koji
su došla da me isprate. Krenuli smo u 17 sati. Brzo smo stigli
do Dobrinje pa onda i do aerodromskog naselja. Iskrcali su
nas pred jednom kućom, dvospratnicom u nizu. Tu smo stali
u red dok su se okolo muvali još neki ljudi i mnogo vojnika.
Stalno su ulazili i izlazili iz te kuća natovareni torbama i paketima. Shvatila sam da je tu ulaz u tunel.
Čekali smo više od sat vremena, a onda su nas konačno
poveli. Prvo smo ušli u haustor, pa dolje niz stepenice u kućni podrum, prošli kroz jedan otvor u zidu i našli se u slabo
osvijetljenom tunelu. (Sjetila sam se onih malih vrata kroz
koja ću izaći o kojima je svojevremeno govorio Pero). Pod je
bio mjestimično popločan i na njemu su bile postavljene uske
šine. Sa strane, ruke su nam zapinjale za blatne zemljane zidove. Problem je bio u tome što je strop bio poduprt nisko
postavljenim gvozdenim traverzama u koje su ljudi udarali i
razbijali glave. Ja sam to znala i stalno sam išla povijena, ali
sam jednom i sama udarila, na sreću bez većih posljedica.
Morala sam da pazim na ruksak da on ne zapinje, a u rukama
sam nosila ručnu tašnu i jednu torbu sa hranom i vodom za
put. Na nogama sam, srećom, imala čizme.
Nakon 200 metara, odjednom smo se našli napolju i krećući se po nekom zaraslom zemljištu uskoro ponovo ušli u
rov. Kretanje je bilo sporo, izgleda da su se na čelu našli neki
stari ljudi sa koferima koji su se stalno zaglavljivali. Ni o čemu nisam razmišljala, samo sam išla pognuta prateći cipele
onog ispred mene i zaustavljala se kad se zaustavljao i on. To
je trajalo cijelu vječnost. U tunelu je bilo mračno, osvjetljavale su ga sijalice u velikom razmaku, a bilo je i dijelova gdje
smo se kretali u potpunom mraku i nalijetali jedni na druge.
Išli smo u tišini i to je trajalo i trajalo.
Zastoji su postajali sve češći, da bismo na kraju potpuno
stali i samo ponekad napravili koji korak. Nešto se naprijed
159
160
dešavalo, konačno sam i ja stigla do tog mjesta. Neki vojnici,
iznervirani zbog našeg sporog prolaska, na suprotnom ulazu
u tunel, natovarili su na improvizovani teretni vagon rolnu
itisona, dugu valjda 20 metara i krenuli nam u susret. Nije bilo mogućnosti da se mimoiđemo, niti je iko od nas mogao da
se vrati. Morali smo da se penjemo na tu rolnu i bukvalno pužemo po njoj. Nisam to mogla sa ruksakom na leđima pa sam
ga skinula i vukla za sobom, a već sam imala i one torbe. Bauljala sam, gurali su me i požurivali oni iza mene, a vojnici
su se smijali i rugali se.
– Ova je izduvala – vikali su i na pamet im nije padalo da
mi makar pomognu da siđem s te skalamerije.
I zaista, bila sam na izmaku snage, sva u goloj vodi. Krenula sam naprijed i uskoro ugledala jako svjetlo. Opet sam se našla
u nečijem podrumu. Stepenice su bile pune ljudi koji su čekali
prolaz i dernjali se na nas. Prosto su me izbacili napolje u mrak.
Našla sam se ispred neke porodične kuće. Ispred je bila
velika poljana na kojoj je bilo mnoštvo ljudi. Naš vodič je rekao da čekamo autobus i negdje se izgubio. Mi iz autobusa
koji je ostao ispred tunela skupili smo se u gomilu, posjedali
na svoje jakne i navalili na hranu i na vodu. Vrijeme prolazi,
a autobusa nema. Došla je neka, kao vojnička patrola. Psujući, rekli su nam da tu ne dolaze autobusi, da nije bezbjedno,
da budemo tako na okupu i potjerali nas nekuda.
Ne znam kako, ali formirana je kolona i krenuli smo preko nekog polja izrovanog rovovima i tranšejama. U daljini se
čulo neko puškaranje. Izašao je mjesec i ja sam pomislila kako bismo bili lake mete. Stalno smo morali da se spuštamo u
rovove i da izlazimo iz njih. Moram priznati da mi je pomagao jedan vojnik i da je na kraju prihvatio i moj ruksak da nosi. Konačno smo stigli u neko naselje među razrušene kuće.
Počela je da pada kiša, a odnekud su se povremeno čuli pucnji. Ušli smo u jednu ruševinu i rasporedili po podu. Prošla je
već i ponoć.
Taman sam malo zakunjala kad povikaše da je stigao
autobus. Nastala je neopisiva gužva, svi su pohrlili na vrata
autobusa sa sve prtljagom. Autobus je bio neki stari, gradski i
izgledao otprilike kao onaj kompanije Krstić iz filma Ko to
tamo peva. Odgurali su me pa sam ušla među posljednjima.
Mjesta je bilo još samo na zadnjoj platformi, na podu među
torbama. Svalila sam se na moj ruksak, a oko mene i ostali,
uglavnom stariji ljudi i žene.
Autobus je krenuo, ali nisam znala gdje idemo. Kao da
smo prolazili kroz neko veće naselje za koje rekoše da je
Hrasnica. Počeli smo se uspinjati, nekako sam provirila kroz
vrata i vidjela da se radi o šumskom putu (jednom, još prije
Olimpijade išli smo njime sa djecom na Igman). Uspon je
uskoro postajao sve veći, što se osjetilo po naprezanju motora
našeg izdrndanog autobusa. Odjednom se propeo i stao. Začu
se jača paljba i nama se unutra učini da nas neko namjerno
gađa. Putnici na sjedištima počeše da se saginju i uvlače glave u kragne, a ja sam bila sretna što sam dole među torbama.
Uplašila sam se da nas ne pogodi granata, pa sam se krišom
krstila i molila i ovom i onom bogu, samo da nas poštedi. Rekoše da se neki šleper naprijed popriječio, pa autobus malo
skrenu s puta pod neko drveće.
Odjednom poče strašno nevrijeme, kiša pljusnu kao iz
kabla, a gromovi udaraju i munje sijevaju. Pucnjava se ne čuje, da li ju je priroda zaglušila ili su se pucači sklonili, ne
znam. Vidim da smo duboko u planini i plašim se da nas ne
natjeraju da pješke obilazimo onaj šleper, jer se i to dešavalo
ranije na ovim osmicama.
Ipak, kad se nevrijeme malo smirilo, vozač izvede nekoliko manevara i naš autobus savlada okuke, obiđe šleper i nađosmo se na ravnom putu. Vozimo po obodu Igmana, vozač
je ugasio farove, razvedrilo se i vidimo dolje svjetla Ilidže,
čega li. Kad smo ušli dublje u planinu, vozač upali svjetla i
svi malo živnusmo. Ustadoh da protegnem noge i pogledam
161
162
kroz prozor: samo drveće, četinari. Valjda je to već Bjelašnica.
Ugledasmo dolje jedno malo naselje, rekoše da su to Lokve.
Nestvaran prizor: pred svakom kućom upaljena sijalica!
A mi smo ostavili Sarajevo u mraku, već više od dvije godine
bez ulične rasvjete. Konačno siđosmo na asfaltni put i stigosmo u Tarčin. Na putu nas čeka parkiran „normalni” autobus.
Iskrcasmo se, popravismo odjeću i neka žena, koja se predstavi kao naš vodič, uvede nas u novi autobus na mjesta koja
smo imali upisana na kartama.
Pođosmo prema jugu. Tim putem sam prolazila sto puta
na more i s mora, na izlete i ekskurzije, ali nikad ovako. Sami
smo na putu, nikog ne srećemo, niko nas ne obilazi. Kao
ukleto vozilo. Vozimo se praznim putem po mjesečini, a postrance nas prati samo ogromna sjenka našeg autobusa. Prelazimo Ivan, pored puta strše ruševine zapaljene Bradine. Silazimo u Konjic. Kuće čitave, gradska rasvjeta radi, osvijetljeni
izlozi sa robom. Na izlazu iz Konjica sam zaspala. Budim se
kad je autobus stao u Jablanici ispred nekog mosta. Već je
zora, ljudi izlaze iz kuća i idu na posao. Mi šetkamo okolo i
pušimo. Naši vozači nas obavještavaju da je još na snazi policijski sat, da ne možemo dalje, a i oni moraju da se odmore.
Legoše na sjedišta i zaspaše.
Kad se potpuno razdanilo, prelazimo taj most na čijem
ulazu i izlazu stoje karaule sa vojnicima UNPROFOR-a. Prolazimo i pored Gojkove kafane koja je čitava i radi, a čini mi
se da vidim i neke ljude kako posluju oko ognjišta i ražnjeva.
Spuštamo se na Neretvu, tu je neki naštiklani most, opet pod
stražom stranih vojnika. Putujemo dalje poznatim putem tik
uz rijeku. Kod Hidroelektrane Salakovac izbacuju nas iz
autobusa, pred nama je pontonski most koji moramo preći
pješke. Drhturimo napolju i uočavamo ruševine na obje obale, izgleda da su to posljedice muslimansko-hrvatskog sukoba. Nikog, osim unproforaca, u blizini. Izlazimo iz kanjona i
krećemo se ravnicom. Pokušavam da se sjetim imena tih mje-
sta, sjećam se nešto kao Bijelo Polje, Potoci, Vrapčići, ali ništa ne prepoznajem. Sve je pretvoreno u gomilu ruševina,
Na desnoj strani primjećujem zidine katoličkog samostana (sjećam se da smo ranije sa puta gledali lijepo uređenu baštu i časne sestre kako šetaju) i crkve. Ostao je toranj i na njemu se vije zelena zastava, sva u fronclama. Nigdje žive duše.
Ni ljudi ni životinja. Na jednom mjestu, usred tih ruševina,
ulazi u autobus jedna spodoba obučena u rasparenu uniformu,
naoružana automatom i sa obaveznim ljiljanom na rukavu.
Vozač nas obavještava da je to policajac i da je on neka naša
pratnja do Mostara.
Mostar samo obilazimo. Gledam na lijevu stranu i tamo
se lijepo vide ruševine poznate prelijepe pravoslavne crkve
na uzvisini koja nas je uvijek pozdravljala na ulazu u ovaj
grad. Sada je to gomila kamenja u blokovima, vidi se da je
minirana; iza nje se naslućuje groblje obraslo u korov. Vozimo se iznad grada i ne vidimo bogzna šta, jedino se u daljini
bijeli Partizansko groblje i novogradnje oko njega, sve čitave.
To je sad hrvatski dio grada. Onaj policajac se izgubio.
Na južnoj raskrsnici autobus se zaustavlja. Ispred nas je
kolona vozila. Polako se približavamo nekom punktu, rampi,
šta li. U autobus ulaze dvojica vojnika sa šahovnicom na rukavu i oznakama HVO. Traže da pokažemo hrvatske putovnice ili vize.
Konačno mogu da odahnem, imam hrvatski pasoš i ne
moram ništa da brinem. I većina putnika ga ima. Svi ih odjednom odnekle izvukoše. Ne mogu da sakrijem svoje zadovoljstvo što vidim kako se nervozno vrpolje oni sa BH pasošima i nekim papirima sa hrvatskom vizom. Ovi vojnici–policajci naše „putovnice” pogledaše samo ovlaš u prolazu, a zadržaše se na pregledanju njihovih papira. Pri izlasku zaprijetiše da oni koji nemaju ispravne papire neće moći ući u Hrvatsku.
Nastavismo put. Prođosmo razoreni manastir Žitomislić i
spaljene kuće u njegovoj blizini. Sjećam se da se u tom nizu
163
164
nalazila i vikendica dr Šotre iz Vojne bolnice kod koga smo
jednom, na povratku sa seminara, pili divno vino. Sada se
svuda viju ogromne hrvatske zastave. U jednom, također razrušenom selu, posmatram preorano groblje: ogromne brazde
iz kojih vire krstače i ostaci spomenika. Namjerno pogledom
tražim Počitelj i uskoro ga i ugledam. Kule i zidine stoje, ali
je džamija razvaljena i minaret srušen. Loše su prošle i novije
zgrade pored puta.
Uskoro zatim opet stajemo. Na granici smo. Granični
prelaz postavljen je na jednoj okuci na ulazu u Metković.
Jednostavno je nacrtana debela linija na putu, okolo su postavljeni kontejneri oko kojih se vrzmaju razna uniformisana lica. Uočavam čak i neke stolove, kao kafana, šta li, na samom
prelazu. Opet je ista procedura, naše putovnice gledaju usput,
ostale papire zagledaju detaljnije. Prozvaše neke muškarce da
izađu, po imenima vidim da su vjerovatno Srbi. Odvode ih
pred jedan od kontejnera, nešto ih ispituju i uskoro vraćaju.
Još uvijek ne prelazimo „crtu” jer se vodi bučna rasprava između policajaca i jednog fino obučenog gospodina. Ispostavlja se da je on Musliman i da nema vizu. Uporno ih ubjeđuje
da ide poslovno u Zagreb i da je viza trebalo da ga čeka na granici. Uporno ponavlja da zovu Veleposlanstvo u Sarajevu, ali
ovi ga na kraju skidaju iz autobusa i upućuju da se sam snalazi.
Konačno ulazimo u drugu državu preko granice koje tu
nikada nije bilo.
Kilometar dva od granice odmaramo se u jednom kafiću.
Poslije sto godina sjedim u normalnoj kafani i naručujem kafu. Plaćamo njemačkim markama, ali možemo da ih zamijenimo i u kune. Svi su navalili na telefon i ja nikako da dođem
na red. Zovu nas u autobus, ne stižem da se javim mojima u Zagreb. Tješim se da ću to učiniti na sljedećem stajalištu.
Međutim, sljedeće stajalište biće tek kasno popodne, negdje iza Zadra. U međuvremenu su šoferi stajali sto puta u
nekim nedođijama, iznosili ili unosili neku robu u autobus,
obavljali neke svoje švercerske biznise. Uspijevam da se javim Ani u Zagreb da kasnimo i da ćemo tamo stići kasno noću, vjerovatno tek oko dva sata. Ova kafana je na morskoj
obali ali to mi more sad ništa ne znači, pokušavam da zamislim naša ljetovanja, ali ne uspijevam, plaža je pusta i more
djeluje nekako tuđe.
Nastavljamo put, udaljavamo se od obale i uskoro nailazimo na tragove razaranja i požara, posljedice rata u Hrvatskoj. U predvečerje se zaustavljamo pred improvizovanim
pontonskim mostom namjesto srušenog Masleničkog mosta.
Nema ni žive duše osim stražara UN na mostu. Vodiči nas
upozoravaju da su „četnici” tu blizu, gore. Gledamo gore na
visoke puste stijene i također ništa ne vidimo. Pješke prelazimo most, nedugo za tim, autobus se zaustavlja u jednom potpuno praznom selu sa razrušenim kućama iznad mora. Pušimo i sve izgleda nekako sablasno.
Prolazimo kroz još nekoliko sličnih mjesta u kojima, iako
je u međuvremenu pao mrak, nema osvjetljenja. Konačno se
duže odmaramo u Sinju, pada sitna kiša. Šetkam ispred hotela i pokušavam da sagledam grad, ali ne uspijevam mnogo da
vidim. Poslije nastavljamo put nekim sporednim cestama,
prolazimo kroz mnoštvo usnulih sela, dugo traje ta vožnja,
gubim pojam o vremenu.
Odjednom nas zabljesnuše svjetla nekog većeg grada. Karlovac. Izlazimo na autoput i čini mi se vrlo brzo, stižemo u Zagreb. Gradske ulice su puste, već je dva sata noću, treći je dan
našeg putovanja. Autobus staje negdje iza Autobusne stanice.
Vidim napolju šćućurene Anu i Marka. Izlazim i pozdravljam se s njima u magnovenju. Kažu mi da su čekali satima i
da ih je policija dva puta legitimisala. Odlazimo taksijem u
njihov stan, Ana je, znajući da to volim, spremila pileću supu
i pohovanu piletinu. Ali ja ne mogu da jedem. Tuširam se i liježem, još nisam svjesna da sam se izvukla iz Sarajeva. Ali
sutra je novi dan. Prvi dan mog novog života.
165
166
EPILOG
Putujem iz Zagreba u Gunju (jugoistočna Slavonija) preko UMPA zone. To je zona uspostavljena u središtu Hrvatske
koju kontrolišu Srbi, a njih kontrolišu i štite snage Ujedinjenih nacija. Autoputem se ne može. Između Zagreba i istočnog dijela Hrvatske saobraćajna veza postoji samo okolo,
preko Podravine. Marija je organizovala da me povezu kola
hitne pomoći koja su vozila jednog teškog bolesnika. Ta kola
mogu i bržim putem uz odobrenje UN. Prethodna tri-četiri dana hodala sam po Zagrebu kao u snu. Ništa nisam vidjela, ništa čula. Uručivala sam pozdrave i pošiljke nepoznatim ljudima od njihovih rođaka iz Sarajeva. Srela sam i svoju kolegicu
sa studija Irenu, prija Marija u moju čast skuvala je ručak i
pozvala svoje kćeri, ali sve to prolazi nekako mimo mene. Ne
mogu da jedem, ne mogu da govorim. Svi su ljubazni i uslužni, ali svi oni su kao sa drugog svijeta, ili sam to ja.
Dakle, opet sam na putu. Od Zagreba krećemo autoputom koji uskoro napuštamo i vozimo nekim sporednim putevima, penjući se sve više. Ja sjedim naprijed, a bolesnik i njegova žena su pozadi. Otud s vremena na vrijeme dopire bolno
ječanje. Na putu kroz neku ogromnu šumu, odjednom nailazimo na rampu i pored nje na stražara sa oznakama UN na
uniformi, poznata plava beretka. Mislim da je u pitanju pripadnik nekog azijskog naroda. Vozač mu pokazuje dokumente, koje ovaj i ne gleda, ima rešpekt prema znaku Crvenog krsta na vozilu. Diže rampu, prolazimo.
Vozač me pita da li se bojim jer su tu navodno četnici u
blizini. Ne plašim se, naravno. Vozimo se većim dijelom pu-
stim putem, ponekad ulazimo u neko selo, uglavnom pusto,
sa spaljenim kućama. U jednom malo većem selu, vozač zaustavlja i u jednoj kući kupuje nekoliko vreća paprike za zimnicu. Ne znam otkud tu paprike kad je kraj planinski. Poslije
jedno sat vremena vožnje po šumi i brežuljcima ponovo rampa, izlazimo. Pred nama put se spušta naniže. Nailazimo na
neko veće mjesto, Garešnica – piše na putokazu. Pokušavam
da se sjetim, čini mi se da je to mjesto gdje su pretežno živjeli Srbi. Ima dosta miniranih kuća, inače ne vide se neki veći
znakovi borbe. Neko je nekom minirao kuće iz čistog mira.
Vidjela sam to već u Hercegovini.
Poslije ulazimo u Podravsku Slatinu, čini mi se. Tu već
vrvi od života. Putujemo zatim na jug i konačno se zaustavljamo u jednom motelu nadomak Đakova. Cijelim putem
sam uglavnom ćutala, a šutio je i vozač Marko dok smo prolazili kroz UMPA zonu, ali se kasnije raspričao i pokušao da
me raspoloži svojim šalama. Sjedamo uz šank u motelu i ja
naručujem konjak „štok“ (prvo bojažljivo pitam da li imaju),
na što Marko uzvikuje jedno: bravo. Počinje da priča kelnerima kako sam ja pravi heroj, kako sam bila u ratnom Sarajevu
i kako sam prošla kroz UMPA zonu i nisam trepnula. Oni me
radoznalo pogledaju. Popili smo i kafu, i tjeramo dalje.
U kasno popodne sam već u sestrinoj kući. Dirljiv susret
poslije gotovo tri godine. Moj zet u moju čast ispekao prase,
stižu komšije i rodbina. Svi me nešto zapitkuju, ali ja da govorim ne mogu. Ne mogu ni da jedem. Na stolu pečeno prase
a jedva da sam ga okusila. Samo pogled na to obilje hrane
tjera mi suze na oči. Zovem komšije u Sarajevu, pričam im o
prasetu i osjetim prosto kako im slina teče na usta.
Stigla je i mama, a nakon nekoliko dana sestrina kćerka
Mirna rađa dječaka, njihovo prvo unuče. Dobar početak za
mene. Pripremam se za put u Beograd, sakupljam sve moguće informacije. Može se sa hrvatskim pasošem preko Mađarske u Srbiju. Neki su već bili.
167
168
Jedno jutro Stipo me sa svojim prijateljem vozi put Mađarske do Harkanja. Raspitujemo se za autobus, uskoro polazi jedan. Iz javne govornice javljam se mojima u Beograd.
Vozim se cijelo prijepodne preko mađarske ravnice, sela
i gradovi slični našima u Slavoniji. Autobus je pun i koliko
čujem iz razgovora većina su Srbi iz hrvatskih gradova koji
idu u posjetu rodbini ili da vide da li može sa nekim u Srbiji
da se zamijeni kuća. Jedna porodica je to već uradila, stvari
su poslali kamionom i sad putuju u svoje novo boravište. Žena uzbuđeno objašnjava šta su sve morali da urade da bi to
uspjelo.
Pred granicom stajemo, svi ulaze u jedan supermarket.
Ulazim i ja, kupujem četiri koluta sira, dvije velike salame i
još neke sitnice, sve za njemačke marke. Konačno smo na jugoslavenskoj granici, prelaz Bački Breg. Ulazi jedan fićfirić
u maskirnoj uniformi. Traži pasoše na pregled, vidim da većina ima hrvatske. Čujem da se policajac dosta grubo obraća
putnicima, jednog čovjeka sumnjajući ispituje da li je stvarno
Srbin i traži da to dokaže. Stiže i do mene. Gleda u moj pasoš, upitnim glasom čita moje ime, ime oca, prezime, mjesto
i datum rođenja. Sve potvrđujem. Onda i dalje gledajući u pasoš pita: Srpkinja.
– Nisam – kažem ja – Hrvatica.
Šta da kažem kad mislim da u pasošu piše i nacionalnost,
a i inače mi je tašna puna hrvatskih dokumenata. On na to samo kaže:
– Vi ne možete u Srbiju, izađite napolje.
Pokušavam da nešto objasnim, ali on nastavlja s pregledom a meni pokazuje vrata, još kaže vozaču da izbaci moje
stvari iz gepeka. Odlazim u policijsku stražaru i tražim komandira. Objašnjavam mu da mi je porodica u Srbiji i otvoreno ga pitam da li je u pitanju nacionalnost. On kaže da nije,
ma nikako, već da je Hrvatska počela svoje izbjeglice da šalje
u Srbiju, a Srbija više ne može da ih prima. Problem je, tobo-
že, što je na mom pasošu sarajevska adresa. Ništa, kaže, ne
može da učini, nego da pokupim svoje stvari i vratim se pješke u Mađarsku.
Autobus odlazi, a pored mene ostaje još dvoje ljudi. Jedan Šiptar sa crvenim pasošem i jedna naša Mađarica, starija
žena sa pasošem sa vukovarskom adresom. Ona je već odlazila u Jugoslaviju, ali sad su je skinuli. Pomaže mi oko stvari
i uskoro smo opet na mađarskoj strani na nekom autobusnom
stajalištu. Vozač beogradskog autobusa uspio je da mi kaže
da autobus istog preduzeća dolazi iz Beograda i da se njime
mogu vratiti u Harkanj.
Mađaricu uskoro primiše neki ljudi u automobil, primili
bi i mene, ali ja imam previše stvari. Još su se neki ljudi zaustavljali, ali ili nisu išli u mom pravcu ili su i sami bili prepuni.
Stojim tako u kasno jesenje popodne pored jedne klupe u
mađarskoj nedođiji i ne mislim ništa. Srećom, tu je i telefonska govornica, jedan čovjek za koga ne znam šta je tu radio
pozajmljuje mi telefonsku karticu da se javim svojima u Beograd. Staniša je već otišao na stanicu. Javljam se i mojima u
Županju, ali nisu kod kuće.
Konačno nailazi autobus „Severtrans” Sombor. Ulazim.
Vozač i kondukter vrlo ljubazni, kažu da ne brinem. Vozimo
se dugo i kad smo stigli u Harkanj, već je noć. Ljubazni vozači vode me u hotel gdje i sami odsjedaju. Usput mi daju
ime nekog čovjeka u SUP-u Beograd gdje se moj muž može
obratiti. Vlasnik hotela je Mađar iz Baranje, a hotel je pun
naših izbjeglica i muževa koji čekaju žene koje su otišle prijeko u Hrvatsku. Razgovaram sa Stanišom i djecom preko
hotelskog telefona. Oni su razočarani, a Staniša utučen. Dogovaramo se da ja u hotelu ostanem još sutra, a on će pokušati da dobije dozvolu za mene.
Sutrašnji dan šetam po Harkanju čekajući dogovoreno
vrijeme da se čujem sa svojima. To je zapravo vrlo lijepo
uređen gradić – banja. Puno drveća i zelenila. Čini mi se da
169
170
svi ljudi znaju naš jezik, srpskohrvatski se čuje na sve strane.
Odlazim na pijacu, kad tamo, buvljak. Prepoznajem brčanske
Cigane prodavače. Sjedim u parku, pijem kafu u kafani, dan
se vuče sporo. Poslije tri sata zovem Stanišu, ništa nije uspio.
Vraćam se. Javljam se mojima u Hrvatsku.
Do autobuske stanice prati me gazdin sin, vuče moj preteški ruksak. Sjedam u autobus za Slavonski Brod, a tamo ću
hvatati neki prevoz za Županju. Autobus pun žena švercerki,
koje pokušavaju da sakriju svoju robu. Brinu i mene oni sirevi u prtljagu. Ipak prelazimo bez problema. Samo je policajac
gledajući moj pasoš rekao podrugljivo:
– Šta je, nisu vas braća pustila.
Tek sad vidim da su mi oni revni policajci udarili granični pečat, a onda ga prekrižili. Baš solidarno.
vozača da li ćemo se negdje zaustavljati da telefoniram, on
obećava, ali ne staje nigdje do Novog Sada. Tamo nas prekrcavaju u drugi autobus, dolazi novi vozač i odmah krećemo.
Na domaku Beograda u daljini preko ravnice ugledam
svjetla reklama na Terazijama. Ne mogu da vjerujem! Mislila
sam da to neću nikada doživjeti. Svijetao i velik, Beograd se
sve više približava. Potom autobus prolazi osvijetljenim ulicama punim svijeta. Najzad, stanica. U masi svijeta vidim
Stanišu. Izlazim, ali on mene još ne primjećuje. Moram da ga
povučem za rukav. Grlimo se, on samo plače, suze mu teku
bez kontrole, ne može da progovori.
Sutradan, sa Tamarom i Jelenom pijem kafu pred „Ruskim carem“. Divan, sunčan jesenji dan, kakav samo u Beogradu može da bude.
U Županji popravljam zube i prikupljam dokumente da
izvadim novi pasoš sa hrvatskom adresom, kad jednog dana
stiže telegram od Staniše (telefonske veze između Srbije i Hrvatske ne rade) u kome piše: toga i toga dana budi na granici
u isto vrijeme i na istom mjestu, čeka te depeša sa dozvolom
ulaska u zemlju. Sumnjam u sve to, ali spremam se za put.
Opet Stipo sjeda u auto, opet stanica u Harkanju. Pitam
vozača da li je to uobičajeno da nekog čeka depeša na granici, kaže – dešava se. Savjetuje mi da ipak platim kartu samo
do granice i da sjednem na prvo sjedište. Dogovaram se sa
Stipom da on čeka u Mađarskoj dok se ne javim kad pređem
granicu. To je prilično komplikovana operacija, ali utvrđujemo ko će koga zvati, kada i odakle.
Evo me opet na granici. Ulazi policajac, kulturno nas pozdravlja i traži isprave. Vozač mu govori za mene, on odmah
kaže da je stigla neka depeša, uzima moj pasoš i odlazi. Ubrzo se vraća i kaže da ne brinem, da je sve u redu, i tek tada
nastavlja da pregleda dokumente ostalih putnika. Nikog nije
skinuo i ubrzo ja konačno ulazim u SR Jugoslaviju. Pitam
171
172
BILJEŠKA O AUTORU
Vera Tutnjević, djevojački Abramović, rođena je 1945. u
selu Posavski Podgajci kod Županje u Slavoniji.
Po završetku osnovne škole u Brčkom, pohađa Učiteljsku
školu u Osijeku, odakle je poslije druge godine prešla u Učiteljsku školu u Tuzli koju je završila 1964. godine. Nakon što je
jednu godinu radila kao učiteljica u slavonskom selu Gunja
(preko puta Brčkog), upisala je studij na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu (grupa Istorija jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik) gdje je diplomirala 1969. godine.
U mladosti pisala poeziju i književne oglede. Objavljivala
je u studentskom listu Naši dani (Sarajevo) i omladinskom glasilu Mladost (Beograd). Dva puta je dobila Kočićevu nagradu
Društva nastavnika srpskohrvatskog jezika BiH (kao srednjoškolac i kao student) za radove o književnom djelu Petra Kočića
koji su potom objavljeni u časopisu Putevi (Banja Luka).
Kao profesor predavala u Medicinskoj školi u Sarajevu i bila dugogodišnji pomoćnik direktora i direktor Školskog zdravstvenog centra u Sarajevu. Izolovana od porodice tokom rata,
sve do kraja 1994. godine, provela u ratnom Sarajevu i u dramatično izmijenjenim okolnostima radila kao profesor „bosanskog” jezika u „ratnoj” školi Otoka. Po izlasku iz Sarajeva i dolasku u Beograd, gdje se spojila sa porodicom, od 1995. do penzionisanja 2000. godine, radila u Osnovnoj školi „Cana Marjanović” Ralja kod Beograda.
Prebiva u Beogradu, a živi za svoje kćerke i unučiće rasute
po svijetu.
173
SADRŽAJ
Izaći iz Sarajeva ili kako je nastala ova knjiga ………...
Kako je počelo ................................................................
Sarajevo se prazni ili kako „izaći“ iz Sarajeva ...............
Naša djeca .......................................................................
Staniša ............................................................................
Đokićke ..........................................................................
Komšinica Rosa ………………………………………..
Dunja …………………………………………………..
Milivoje ..........................................................................
Milovan ..........................................................................
Predrag ............................................................................
Pero .................................................................................
Vučko i Mubera ..............................................................
Lela .................................................................................
Radivoje ..........................................................................
Nada ................................................................................
Podrum ...........................................................................
Pljačke ............................................................................
Teta Jelena ......................................................................
Smrt električara ..............................................................
Miskinova .......................................................................
Prvi pretres .....................................................................
Drugi pretres ...................................................................
Granate ...........................................................................
Kako sam izbjegavala snajperistu ..................................
Komšije ..........................................................................
174
5
9
12
15
18
20
22
24
26
29
31
34
36
39
40
41
42
51
54
59
61
62
66
75
82
87
Šešumi ............................................................................
Kako smo se hranili i šta smo jeli ...................................
Cigare .............................................................................
Grijanje – bubnjarica moja prijateljica ...........................
Društveni život ...............................................................
Paketi ..............................................................................
Škola ...............................................................................
Ratna škola Otoka ..........................................................
Tunel ..............................................................................
Epilog .............................................................................
93
100
106
110
117
120
132
140
156
167
Bilješka o autoru ............................................................
173
Vera Tutnjević
IZAĆI IZ SARAJEVA
Izdavač
SVET KNJIGE
Beograd
Urednik
Stevo Ćosović
Likovno rešenje korice
Mihailo Pisanjuk
Štampa
Donat-graf
Beograd
CIP – Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд
821.163.41-94
ТУТЊЕВИЋ, Вера, 1945 –
Izaći iz Sarajeva / Vera Tutnjević. – 1. izd. – Beograd:
Svet knjige, 2009 (Beograd: Donat-graf). – 176 str;
21 cm. – Edicija Dokumenti / [Svet knjige])
Tiraž 500. – Bilješka o autoru: str. 173.
ISBN 978 – 86 – 7396 – 228 – 3
COBISS.SR-ID 169797388
175
176

Članak u Sensa

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

null

tereza kesovija - voljela bih da te nisam srela

Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si

KONTAKT• 060300033 • fiksna linija 1,71 kn/min • mob. 2,92 kn/min

Ovdje - Radojka Šverko

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

File - DIOGEN plus

ovdje. - "Abakus" Zenica

P o l j o p r i v r e d a i t u r i z a m