Antun Kladarić
Priče
iz mog života
i
ii
Sadržaj
Sadržaj
iii
Predgovor prvom izdanju
ix
Predgovor drugom izdanju
xi
Zašto ovo pišem?
1
Moje selo
6
Moja obitelj
7
Pištolj
8
Predškolski dani
10
Moja škola
12
Reuma
17
Kirvaj
18
Čika Mato
20
Pod
21
Božić
23
Bolnica
24
Križari
28
Gimnazija u Brodu (1939.)
29
Rat (1941.)
34
Internat
36
Sjemenište u Daruvaru (1944.)
36
Sjemenište u Zagrebu
39
Put za Austriju (1945.)
40
Partizani
42
Logor
43
Kući!
44
Konačno doma
46
iii
Bratić Mija
47
Tatin povratak
48
Gimnazija u Vinkovcima (1945.)
48
Internat u Vinkovcima (1946.)
49
Ćato
52
Tehnička škola u Titovoj Korenici (1947.)
53
Dom i okolica
58
Lala
58
Vukovi
60
Zabava
61
Početak škole
62
Slobodni sastav
63
Eugen
64
Željko
65
Slobodni sastav
66
Krađa pet krumpira
67
Posjet Plitvičkim Jezerima
67
Nagradni odmor na moru
69
Drugi razred (1948.)
71
A vukovi?
72
Pionirski grad (1949.)
72
Nađeni kofer
75
Diplomski ispit (1950.)
76
Hura! Gotovo je!
76
Vojska
77
Nezadovoljstvo
79
Pouka
83
Moje prvo pravo zaposlenje (1951.)
86
Dizalice
89
iv
Prijem u Partiju
90
Vojna vježba
91
Društveni život
92
Ašikovanje
92
Vjenčanje (1953.)
94
Pola stana
96
Seminar u Mariboru (1954.)
98
Zahtjev za većim stanom
98
Novi Travnik (1956.)
99
Putovanje u Švedsku (1957.)
102
Brod plovi gradom
104
Rođenje djeteta (1957.)
105
Prijenos znanja
106
Fotograf
107
Traktor
108
Preseljenje u Brod (1959.)
110
Gradnja kuće i useljenje (1960.)
111
Divan osjećaj!
111
Došle su hladnoće i čekali smo proljeće
112
Idemo
113
Potres (1963.)
117
Rođenje drugog djeteta (1965.)
119
Radioamateri
120
Prelazak na rad u Rafineriju nafte
121
Saša i Predrag – mali i nestašni
121
Kuhani kukuruz
122
Institut „Đuro Đaković“
123
Vojna vježba u bolnici u Sarajevu
123
Wartburg
125
v
Divizijska bolnica u šumi (1968.)
125
Davanje krvi
126
Zavarivanje
127
Poziv u Zagreb (1970.)
131
Vikend u Mađarskoj
132
Odžarivanje cijevi u Elektrokontaktu
134
Prijelaz u „Končar“
134
Kako nas je wartburg služio
136
Emajlirnica
138
Zračna kutna brusilica
138
Pumpa za emajl
139
Pomoćni agregat za peć
139
Korištenje strojeva
140
Novi strojevi
140
Šef tehnologije za proizvodnju štednjaka
141
Studij zavarivanja
141
Savijanje plašta vanjske posude termos lonca
142
Zavarivanje plašta vanjske posude
142
Duboko izvlačenje unutarnje posude termos lonca
143
Proslava 40. godišnjice mature
145
Prihvat gostiju
146
Govor prof. Maje Kallay
146
Govor Mile Momčilovića
148
Promjene
155
Poluautomat za zavarivanje dna vanjske posude
156
Zavarivanje dna vanjske posude
156
Promjena energenta
159
Odžarivanje unutarnjih posuda
159
Zatvaranje odjela za unapređenje tehnoloških postupaka
160
vi
35. godišnjica Končara
160
Izložba zavarivanja na Velesajmu
161
Prelazak u održavanje
161
Prekid godišnjeg odmora, drugi put
162
Perilica za rublje
162
Okvir nosača posuda za kuhanje na štednjaku
163
Sumnjiv kao špijun
163
Preša „pada“
164
Zaštita od dupliciranja radnog hoda
165
Prijelaz u pripremu održavanja
166
Novi kompjutor u tvornici
167
Analiza utroška električne energije
168
Priprema za odlazak u mirovinu
168
Odlazak u mirovinu
169
Moja obitelj
170
Preseljenje u Zagreb (1972.)
171
Vojna vježba
173
Prehrana
175
A dim?!
176
Ormar, vitrina ili što već bude
176
Novi namještaj
179
Nebitne drage stvari
181
Moja obitelj danas
183
Susjedi – samograditelji kamene ograde
186
Šupica
192
Kamena ogradica
193
Kućica - kućar
196
Iskorištenje otpadnog materijala
199
Redukcije struje, kave, benzina...
201
vii
Pomoć u nesreći
202
Zdravlje
203
Stara kuća
204
Nova kuća
208
Stare vodoinstalacije
210
Dovod „vodovodne vode“
210
Nova soba
212
Kišnica mi zalijeva vrt
214
Pločice
217
Potkrovlje
219
Kupaonica
220
Stepenice
223
Terasa u prizemlju
225
Iznenada u bolnicu
225
Gosti
225
Njegovanje dobrosusjedskih odnosa
227
Požar pored Selca
232
Kata umrla
235
Ispraćaj
236
Polaganje urne
240
Počinje moj život bez Kate
242
Moj prozor u svijet
244
Fotografiranje
245
Obrada fotografija
247
Sudoku
248
Rođendani
250
Blokada
252
Bombonijera
255
Anketa? – ne, hvala...
257
viii
Predgovor prvom izdanju
Tekst ove knjige pripremio sam samostalno tokom 2005. godine (u svojoj 77.
godini) u Microsoft Wordu, uz minimalnu sinovu pomoć.
Stare fotografije s papira i svojih celuloidnih negativa i pozitiva sam također
samostalno skenirao i pripremio za umetanje u Word dokument.
Priprema za tisak i uvez te pretvaranje u tzv. PDF datoteke, u formatu A4, tražili
su nešto više pomoći, a publiciranje cijeloga sadržaja na Internet još i nešto više.
No, izreci „prestar sam da bih učio“ ovdje očito nema mjesta . Nadam se da će
to vrijediti i za ostale pripadnike ovih rodoslovnih stabala.
Motiv za ovu knjigu dolazi iz rečenice moga sina „Tata, ja volim sve te drage
ljude, ali zapravo ne znam tko je kome što“ iz 1988. i rečenice Vesne Mišine,
moje nećakinje, koju mi je rekla 2005 godine : „Dida Tunja, te prekrasne priče
biste trebali zapisati na papir, da se ne zaborave“. Nadam se da će prikazani
podaci i zapisane sličice iz moje mladosti pomoći generacijama koje dolaze da
uhvate tračak muke i čarolije tih vremena.
Ova knjiga predstavlja moju ovogodišnju božićnu čestitku svim pripadnicima
loze Kladarića i s njima povezanih familija.
Zagreb, 20. prosinca 2005.
ix
x
Predgovor drugom izdanju
Napisavši drugi dio svoje priče o svom životu, obogatio sam je brojnim
fotografijama, od kojih sam veliku većinu sam snimio, osjetio sam potrebu da
fotografijama popunim i prvi dio priče koja je na Internetu više godina pod
naslovom „Moj put u život“.
Izbor fotografija iz djetinjstva i rane mladosti mi je bio oskudan, pa sam u prvoj
polovini priče iskoristio prostor da prikažem sve fotografije svoje ondašnje
rodbine koje sam uspio napraviti u to doba, a i neke koje sam od same rodbine
dobio.
O kasnijem životu, poslije osamostaljenja, napravio sam puno fotografija od
kojih sam neke umetnuo gdje odgovaraju sadržaju. O tome „kasnije“ životu
nisam godinama puno pisao, jer zbog životnih aktivnosti nisam imao dovoljno
vremena. Tek sam posljednjih desetak godina mogao tome posvetiti više
vremena.
Sada kad starost zahtijeva manje aktivnosti, a posebno poslije smrti supruge
Kate, imam dovoljno vremena da ovo pisanje i završim.
Sa zadovoljstvom izražavam svoju duboku zahvalnost svojim sinovima
Predragu – Gjuri i Saši,koji su me hrabrili da ustrajem na pisanju i pomogli u
uobličavanju i pregledanju knjige i tako, a i na druge načine, omogućili da knjiga
dođe do vas.
Evo, pogledajte moje priče.
Internetska verzija ovoga materijala je dostupna na adresi
www.antun.kladaric.net
Na ovoj istoj adresi pogledajte prilog
1999. – 2011. NAŠIH PRVIH 13 S VAMA
o druženju susjeda Ožvaldovih s ostalima i pjesme koje su u tim prilikama
pjevane.
Kako je moja supruga Kata proživjela svoje djetinjstvo i mladost,
pogledajte na web stranicu
www.gavran.net
u knjizi koju je napisala njena sestra Vera Skert rođ. Gavran
Zagreb, svibnja 2013.
xi
xii
Zašto ovo pišem?
Rođen sam 1928. u Podcrkavlju, u Hrvatskoj. U kući smo živjeli moj djed
Antun, zvali smo ga „Đedanta“, majka Katica, otac Ilija i sestra Franjka.
Moj Đedanta
Uz njih sam živio puno godina i pamtim im ime, lik, lice, glas, navike i
sklonosti. Ali, svoju baku nisam poznavao. Čak tada nisam ni znao kako se zvala
1
imenom. Baku i djeda po maminoj liniji isto nisam poznavao, ni po imenu. Nisu
bili živi.
Moj tata Ilija
Nitko u kući o njima nije govorio i ja nisam ni znao da sve to ne znam. Nije mi
ni trebalo. Činilo mi se da život počinje od mene. Kasnije, pritisnut
svakodnevnim životnim problemima, nisam više ni razmišljao o tome, sve do
2
moje starosti, kad me sin Predrag o tome zapitao. Nisam mu o tim stvarima
mogao ništa reći.
Moja sestra Franjka
Osjetivši potrebu da o tome štogod saznam razmišljao sam što bi bilo najbolje
učiniti. Kao najvažnije shvatio sam da trebam popisati svu familiju, sve
3
prezimenjake po mojem i majčinom djevojačkom prezimenu. A to sam mogao
samo pregledom matičnih knjiga, što dalje u prošlost i to samo u rodnom mjestu,
Podcrkavlju. Ljubi, mojoj sestrični iz Grabarja, svidjela se moja nakana i htjela
je pomoći. U općinskom uredu u Podcrkavlju mi je dogovorila sastanak s
Moja majka Katica
4
matičarom. Dobio sam na uvid i pregledao sve dostupne knjige i našao puno
Kladarića koji mi jesu i koji mi nisu rod, sve tamo do 1860. godine. Ljuba mi je
u knjizi Ive Mažurana „Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine“
našla podatak o stanovništvu u Podcrkavlju, među kojima je bio i „Franyo
Kladarics“ koji je imao „jednu kćer, jednu kravu, pet svinja i još nešto peradi“,
sve na latinskom. S Ljubom sam obišao i neke starije ljude u selu i po njihovu
sjećanju popisao rodoslovlje koje su pamtili. Podatke sam skupljao po cijeloj
rodbini i među znancima. Sve sam to ispisao, a sin Predrag obradio. Na Internetu
je našao program, unio sve Kladariće i ostale rodove, prenio sav skupljeni
materijal na Internet, svima na uvid i korištenje. I dalje dopunjavam taj materijal
i očekujem da mi svi pošalju nove informacije, koje će odmah biti unesene.
Podcrkavlje – selo moje malo
Konačan poticaj zapisivanju svih priča iz moje mladosti dala mi je Vesna, kći
moje sestrične Marice, dok smo ju obilazili u bolnici, komentirajući moje
prepričavanje dogodovština iz naše mladosti s njenim ocem Mišom, rečenicom
„Dida Tunja, te prekrasne priče biste trebali zapisati na papir, da se ne
zaborave“.
Predragova pitanja i Vesnina želja su mi bili snažan motiv da ustrajem u pisanju
o svom putu u život, prvenstveno za svoju djecu i za njihovu djecu, da bi znali
otkud potječu i kamo pripadaju, da bi znali tko im je i kakav rod, kako sam živio
i kako se živjelo u vrijeme dok njih još nije bilo, da bi se sjetili mene i, možda,
mogli iskoristiti moje patnje i iskustva u svoju korist.
5
Moje selo
Moje selo malo, Podcrkavlje, smješteno je podno daljih obronaka Dilj-gore,
prema jugu, a iznad Slavonskog Broda za desetak kilometara. Iako je malo,
imalo je crkvu, općinu, školu, dvije trgovine mješovitom robom, svog cestara i
žandarmerijsku stanicu. Nije bilo više od pedesetak kuća. I svi su stanovnici bili
zemljoradnici, osim, naravno, velečasnog, učitelja, trgovaca, svih onih u općini,
počevši od načelnika i bilježnika te mog tate, koji je bio lugar. Kuće u selu bile
su s južne strane ceste poslagane uz cestu, a one na sjevernoj strani udaljene od
ceste desetak metara u gornjem dijelu sela, a više u donjem. Taj slobodni prostor
bio je i povišen od ceste, na donjem, širem kraju, nekoliko metara. U tom dijelu
je bila i naša kuća, do koje je od ceste vodio ukopan, zemljan put. Kad su bile
kiše, bio je opasan za natovarena kola, osobito vozove sijena ili slame, jer je
nabacani kamen lagano tonuo u mekanu zemlju, i natovarena se kola lako
prevrnu.
Moja rodna kuća potkraj II svjetskog rat
Njive su se prostirale iza kuća, na sjevernu stranu, prema Dilju, kao i vinogradi,
a na južnoj strani su se širile „čajere“, livade. Na oko pola kilometra od sela,
preko čajera, pružalo se lijepo, šumovito brdo Pribudovac. U dnu čajera, odmah
do šume tekao je potok Glogovica, istog imena kao i susjedno selo kroz koje je
protjecao. U kišno doba godine čajere su bile poplavljene. Bio je to raj za žabe,
koje su u tisućama svaku večer i noć kreketale u horu, uspavljujući izmorene
težake. A bili su to i dani obilja za rode, kojih je u selu bilo desetak.
6
Dvorište moje kuće
Moja obitelj
Moj djed je bio zemljoradnik, ili ratar, kako je volio reći. Imao je sedam jutara
zemlje i sve ih je stigao obrađivati, osim kad je trebala moba pa smo se okupili
svi iz kuće na okapanju kukuruza, repe, vinograda ili čega drugog. Kad su dida i
tata proširili vinograd, dobavili su i vincilira, koji je živio u kućici za njega i
ženu mu, sagrađenoj u samom vinogradu. Kad nije bilo poslova u polju djed je
bio i „kirijaš“. To je „kirijanje“ (prijevoz ogrjevnog izrezanog drveta iz šume do
Broda) bio težak i opasan posao.
U Dilj-gori se sjekla šuma, to su radili drvosječe Bosanci ručnim pilama –
„žagama“. Stabla su sjekli na mjeru od 1 metra, cijepali u cjepanice i slagali u
redove po 1,2 metra visine. Kad nije bilo poslova na njivama, djed je išao u
kirijanje. Jedan dan bi išao kolima u Dilj, natovario „fat“ drva, to mu dođe –
puna kola, i do noći dovezao kući. Sutradan upregne konje, Ćetka i Mirgeša, pa
put u Brod, na prodaju. Na povratku kući, djed se volio katkad u društvu i napiti,
pa su konji nepogrešivo dovezli kola i njega, napitog i zaspalog, i po najcrnjoj
noći, do kuće i pred kapijom su stali, te, ako se nitko ne bi javio, počeli su
frktati, dok se tata nije probudio i digao, te ih uveo u dvorište.
Djed je pušio svoj domaći duhan, koji je sam sadio, zvan „krdžak“ ili „krdžo“.
Bilo mi je čarobno vidjeti kako pali svoje „cigare“, a bile su debele i duge kao
prave cigare, sam ih je motao u novinski papir. Iz šume bi donosio „gubu“. To je
vrsta tvrde gljive koja raste na drvetu. On ju je skuhao i osušio, a onda razlomio
i izvukao sav sadržaj u obliku vate, mekan i podatan za prihvat iskre. Da bi
7
zapalio cigaru, stavio je ispod ruba kremen-kamena malo gube i čeličnim
„masatom“ kresnuo po rubu kremena. Tako se stvori iskra i ako padne na gubu
nastane sitna žar i proširi prijatan miris dima i cigara se lako upali. „Cindalice“
(šibice) nije htio kupovati, bile su skupe, a i bila je to „novotarija“, koja se „lako
sama zapali“.
Moj tata je kao lugar skoro svakodnevno bio po šumama i upravljao je sječom
šume. Prethodno je sa svojim pomoćnicima „gelerom“ obilježavao stabla. To je
poseban čekić s brojevima, kojim bi svakom drvetu ukucao redni broj u
„zadjelani“ korijen. Pritom je preko ramena uvijek nosio lovačku pušku. Katkad
sam išao s njim u šumu. Smio sam nositi „geler“. Za nošenje puške „sam bio
premali“, kako bi on rekao. To ću moći tek kad budem išao u školu. A početak
škole je trebalo dočekati.
Tata je vodio evidenciju o svakom izvezenom hvatu drva, izdavao dozvole za
odvoženje i izvještavao Šumariju.
Jutarnji pogled ispred moje kuće, u mojem djetinjstvu
Pištolj
Mislim da sam oduvijek bio znatiželjan. Obuzimalo me je to da saznam kako
stvari izgledaju iznutra, kako rade i od čega su sastavljene. To me u tom
vremenu moglo skoro stajati glave. Tata je kao lugar imao pušku. Nju sam imao
8
prilike pregledavati i dirati kad ju je tata čistio i podmazivao. Ali, tata je imao i
pištolj kojeg nisam vidio. To sam saznao jednog jutra kad sam se probudio u
svom krevetu. Vidio sam da su mama i tata ustali, čuli su se iz kuhinje i ja sam
se ušuljao u njihov krevet, jer sam se u njem osjećao većim, odraslijim. Na
ormariću su bile neke novine, pa sam ih prelistao. Onda sam osjetio nešto pod
jastukom i rukom sam izvukao – pištolj.
Danas, pogled s istog mjesta nakon 66 godina
(sve je novo)
Ajoj, što je velik! – pomislio sam. I počeo sam ga prevrtati u rukama, lijevo pa
desno, dok – nije gromko opalio! U trenu se iznad kreveta raspršilo perje, mene
je uhvatila panika i u tili čas sam izletio na dvorište i prvo mi je na pamet palo
da se sakrijem u – zahod, koji je bio smješten iza svinjca. Tresao sam se od
straha, ne od toga što je moglo biti, tog nisam bio svjestan, već od onog što će
biti. Po dvorištu sam čuo tatu kako me doziva da se javim, da me neće tući, ali
nisam imao hrabrosti javiti se. Na kraju su me pronašli i mučno sam očekivao
batine koje nisu uslijedile. Svim srcem sam obećao da takve stvari neću više
dirati. Roditelji su bili sretni što moja radoznalost nije dovela do tragedije.
9
Predškolski dani
Ja sam Antun. Ime sam dobio po djedu. A nazivali su me svakako, od dragosti,
naravno, i Tončo i Tunja i Tunjo, a i Dondo, s pridjevkom „mali“. Mali Dondo.
U školu još nisam išao, mogao sam spavati dok se ne probudim.
Evo moje prve fotografije
I tako jednog ljetnog jutra se izvučem iz kreveta, pogledam kroz prozor preko
puta, na livade i na Pribudovac, šumu u daljini, vani sunce, toplo. Zabavljao sam
se oblačeći se, i ne žureći se pogledah kroz staklo na vratima sobe odakle sam
10
vidio i dvorište i staju sa štagljem, a ponad toga bašču. U bašči ugledah djeda
„Đedantu“, tatu i našu kravicu. Kažem „kravicu“ iako je to bila pogolema, prava
krava, koja nam je davala mlijeko, a ja sam je volio čuvati po livadama na paši,
pa sam joj tepao. Nisam znao što rade s krpom koju su prebacili preko njene
glave. Djed je rukama držao kravicu za rog, a ona je mirno stajala i preživala.
Tata se vrzmao okolo. Onda je dohvatio sjekiru, dao djedu znak da pusti rog, a
meni je glavom prostrujala strašna misao od koje sam se ukočio.
– Neee! – vrisnuo sam.
Nakon potresa 1963. na mjestu moje rodne kuće
novi vlasnik je sagradio ovu lijepu kuću
Nisam znao što bih – plakao, vikao, otrčao gore u bašču ili što drugo, a tata je
već zamahnuo i snažno udario kravicu, ušicom sjekire, u čelo, između rogova i
kravica je posrnula na prednje noge i malo zatim legla. Tog dana se nisam
mogao smiriti, stalno sam ili plakao ili bio utučen, šutljiv, povlačio sam se dalje
od djeda i tate. Njima nije dugo trebalo da shvate uzrok mog ponašanja, pa su
me tješili i tepali:
– Dondo, kupit ćemo novu kravicu, ljepšu, davat će nam više mlijeka.
– Meni je i ova bila dobra, a i dosta mlijeka je imala, – jecao sam kroz plač.
11
No, oni su otišli svojim poslovima, a moju utjehu je preuzela majka, koja je bila
stalno kod kuće. Ona je znala obuzdati moje tugovanje sitnim poslovima. Svako
malo je trebalo nešto napraviti, otići u dućan kupiti kvasca, malo kasnije je
trebalo donijeti „petrijol“, da imamo što staviti u „lampu“ kad padne noć, pa po
dvorištu pokupiti triješće za odlaganje sutrašnje vatre, pa otići kod jedne tetke po
nešto, drugoj tetki odnijeti malo kolača, a tugu sam najslađe liječio kad sam
smio na večer „odletjeti“ djeci koja su se do mraka glasno igrala ispred crkve.
Na jesen sam pošao u prvi razred. Nova torba, kamena pločica, kamena pisaljka
i mala, prava spužvica koja je s pločice visjela na špagi, posve su mi zasjenili
tugu za kravicom. Otac me doveo prvog dana u školu. To je bilo nešto novo u
životu. Ulazio sam u nešto nepoznato i to mi je pobuđivalo radost (zbog puške),
radoznalost, a pomalo i strah.
Moj tata Ilija
(ovo je jedna od prvih mojih fotografija iz 1946.
koju sam uspio popraviti i tako spasiti od zaborava)
Moja škola
Škola je bila zgrada usred sela, pored trgovine i crkve, a tu je bila i općinska
zgrada, dućan i birtija. Poznavao sam svu djecu iz sela, novi su bili samo oni iz
drugih sela, udaljenih, iz nekih su dolazila čak kroz šumu. No, brzo smo se
upoznali. U širokom školskom dvorištu smo se igrali, dečki se nisu htjeli igrati s
curicama, već samo međusobno. Postojala su četiri razreda, sva četiri u jednoj
12
učionici. Klupe su bile drvene, stare i teške, izrezbarene nožićima. Nastavu smo
imali svi istovremeno. Učitelj jednom razredu dade prepisivanje, drugom pisanje
zadaće, trećem sastavljanje dok s četvrtim neposredno radi na propitivanju.
Učitelj je bio visok, krupan, grlat. Zvao se Toma. Svi u selu su ga zvali Crni
Toma, jer je bio crne kose i tamna lica. Na ormaru u razredu je imao više šiba
raznih debljina i veličina, koje je koristio prema potrebi. Bio je teške ruke i jao
svakom kog dohvati i prevali potrbuške preko prve klupe. No, to je bilo za teže
slučajeve zločestoće. Lakše slučajeve je rješavao na ispruženim dlanovima, a
ako je tko od nas nagonski trgnuo ruku i šiba dotakla samo pola dlana, e – to je
postalo teži slučaj. Jednom riječju, bio je naš strah i trepet.
Ovako je izgledala snimka sa filma kad sam film pronašao
50 godina kasnije
Svi smo ga se dečki bojali. Curice je rijetko kažnjavao. Pod nastavom je vladao
potpuni mir. Kad bi Crni Toma svima dao tihe zadatke, zadužio je bilo koju
curicu da pazi na red i tko je ne posluša, neka ga zapiše na svojoj kamenoj
tablici. Tada bi otišao u birtiju, zadržao neko vrijeme i kad bi se vratio pozvao je
sve zapisane da se poredaju pred prvu klupu pa ih je redom šibao po dlanovima.
Ponekom se omakne i postane teži slučaj, pa mora nategnuti hlače i leći
potrbuške na prvu klupu. Dežurna je, katkad, iz osvete, popisala sve dečke, bez
obzira na stvarani nered, pa smo mi dečki, neki ni krivi, izgarali po dlanovima i
turovima. Ja sam dodatno bio opčinjen strašnom pojavom učitelja, te sam, da ga
ne moram gledati dok mi se obraća, uvijek maramicom brisao i trljao nos, kao da
sam bolestan, prehlađen, ili ne znam što sam trebao biti, samo da me ne gleda.
13
Jesam li sam zbog tog straha i stalnog puhanja u maramicu uzrokovao nastanak
polipa u nosu, ili sam ga time potaknuo, ne znam, ali sam, stvarno, dobio u
ždrijelu jake polipe, pa me tata iste godine odveo u Osijek u bolnicu na
operaciju.
Slika iz doba kad sam se oslobodio Crnog Tome
14
O, to su bili divni dani u bolnici! Od sreće što sam slobodan od Crnog Tome
nisam strahovao od operacije. A ona i nije bila strašna.
Moj strah se vratio čim sam ponovo pošao u školu. Ocu o tome nisam mogao
ništa govoriti, jer me u to doba i od njega bilo strah – kažnjavao me je katkad
Mirosavljevići: tetak Mato, teta Luca, Ivica i Ljuba
remenom za počinjene nepodopštine. Spas sam potražio u bijegu. Kod Mirkine
kuće na sred sela s ceste skreće poljski put u čajere. Čim put pored vrtova stigne
do livada, račva se u putove i staze u raznim pravcima, sve prema šumi. Zbog
straha od Crnog Tome jednog sam jutra, idući u školu, skrenuo tim putem u
livade i kroz visoku travu krenuo put šume. Uz rub šume, odmah preko potoka
15
prostirala se gusta šikara. Namjeravao sam sve vrijeme škole provesti tu. Ali,
opušteno hodajući zapazio sam u daljini nekoga kako mi dolazi ususret.
Uspaničio sam se i brzo sakrio u jedan poveći, gusti grm pokraj staze. Po
livadama je bilo dosta tih samostojećih grmova. Bio je to jedan seljanin. Prošao
je pored grma i pratio sam njegov odlazak. Podaleko, njemu ususret je netko
nailazio. Nisam mogao van iz grma. Zaustavili su se i razgovarali, poprilično
vremena. Meni se u toj situaciji činilo jako dugo. Smirio sam se. Napokon su se
rastali i ovaj je krenuo stazom prema meni. Kad se približio, prepoznao sam ga,
s užasom. Bio je to moj tata. Nosio je pušku. Išao je u lov. A zečeva je bilo dosta
i po livadama. Skamenio sam se, jedva da sam disao. Nisam smio ni list
pomaknuti, da ne pomisli da je u grmu – zec. Prošao je i već je bio otišao stazom
daleko kad sam se usudio izaći. Jedva sam stajao, što od ukočenosti, što od
straha. Nisam znao kud bi. Vratio sam se u grm i sačekao da se djeca poslije
škole raziđu. Kad sam došao kući majka se zabrinula kad me vidjela onako
unezvijerenog. Pitala je što se desilo, a ja sam samo šutio.
Kirvaj u Podcrkavlju 1937. Sjede, s lijeva: tetak Mato, teta Luca s
Ljubom, Đedanta, teta Marica, mama i tata, gore lijevo, u crnom, teta
Sofija, dolje s lijeva djeca: bratić Ivica, sestrična Ljubica
Učitelj je obavijestio tatu da me nije bilo u školi. Tata je prema mojem jadnom
stanju i nemuštim odgovorima na njegova pitanja valjda shvatio da sam u komi
od straha. Ne znam kako je to raspravio s Crnim Tomom, ali se od sutradan, kad
me odveo u školu, učitelj drukčije odnosio prema meni, pa se moj strah
postepeno smanjio. Učio sam dobro, čak sam u drugom razredu dobio i nagradu:
„Tonček drugi, hrabri“, knjigu o dječaku kog je uvijek bilo strah, ali je to uspio
16
nadvladati. Bio sam Tončeku zavidio kako je to uspio dok je Crni Toma meni
još uvijek ulijevao strah.
Reuma
Jednom nisam mogao ići u školu, nisam mogao hodati od bolova. Mama i tata su
se zabrinuli, mama mi je stavljala obloge tople, pa kad nije pomoglo, onda
hladne, pa kad opet nije pomoglo, nije više znala što bi. Tata je u međuvremenu
otišao u šumu na cijeli dan, sječa drva u Dilju nije mogla bez njega, pa je mami
ostalo da me nekako njeguje i smiruje. Bolovi su malo popuštali, pa opet jačali.
Ljuba sa svojim prelijepim djevojčicama Darijom i Radom
Tako je prošao dan. Na večer se vratio tata, u ruksaku je donio zeca i debeli
korijen neke trave. U krevetu sam večerao i mama mi je zatim stavila oko
koljena topao oblog od onog korijena, izribanog i umotanog u maramu, To me je
tek boljelo. Plakao sam i skičao tijekom cijele noći. Mama je neprestano bila uz
mene, tješeći me i pričajući otklanjala moju pažnju od bolova. Tako je probdjela
cijelu noć. Ja sam, možda, na kratko i zaspao. Kad god sam otvorio oči, bila je
pored mene. Ujutro sam konačno zaspao i spavao cijeli dan. Koljeno me više
17
nije boljelo. Grlio sam mamu, sretan što je bila uz mene cijelu noć i što me
koljeno više ne boli.
Kirvaj
U mom selu se održava „kirvaj“ odmah poslije početka školske godine, na
„Malu Gojspu“. Svaka kuća pozove svu svoju rodbinu i poznanike da dođu u
goste. Tu se pripreme praseće pečenke, piće i kolači a nađu se tu i rođaci koji se
nisu vidjeli dugo vremena pa veselja i priče nikad dosta. Puno je selo svečanih
kočija, djevojaka i snaša u narodnim nošnjama, naročito oko crkve prije i dugo
poslije mise. Pred crkvom se vide licitari, ringišpil, nekad i streljana, igra se
kolo, a nekad se desi i – fotograf. Katkad nastane strka oko licitara – to neki
momak kupuje curi licitarsko srce u javni znak ljubavi, a svi ih žele vidjeti.
Katkad bogati momak kupi curi sve što jedan licitar ima izloženo na svojem
štandu. Tata je, jednom prilikom, unajmio fotografa, pozvao ga na ručak, a on je
poslikao goste i napravio zajedničku sliku skoro čitave naše familije.
Moja teta Luca sa sinom Ivicom i njegovom suprugom Adelom
(lijevo), te kćeri Ljubom sa suprugom Brankom Obradović em (desno)
Moj otac je bio je društven, volio se našaliti ili napraviti kakvu psinu. Jednu
takvu, strašnu s mog stanovišta, nisam zaboravio.
18
Jednog kirvaja, lunjajući ispred crkve među narodom, pokraj licitara i
„ringišpila“, moj bratić Ivica iz Grabarja, zvao sam ga „Baja“, i ja smo
ogladnjeli pa pošli našem uji i stricu Mati, te našem bratiću Ivici, odmah iza
općine, da se najedemo „pečenke s ražnja“. Prolazeći kraj općinske zgrade
vidimo – kapija otvorena. Zašli smo i tamo kraj zapuštene zatvorske zgrade našli
u jednoj kutiji gumene kuglice, kojima se u to doba obavljalo glasovanje.
Napunili smo džepove, jer smo u tili čas smislili da nam je to idealno teško i
veliko zrno za moju praćku, pa brže – bolje izašli i ušli u stričevo dvorište i našli
se s našim bratićem Ivicom. U dvorištu i kući puno gostiju, poznatih i
nepoznatih. Iz kuće izađe moj tata sa stricem. Upute se nama, vidjeli su nas kako
se zabavljamo mojom praćkom, pa nas počnu podbadati da ne možemo pogoditi
ni općinsku zgradu.
E, tu nas je uvrijedio.
– Mogu ja pogodit i prozor na zatvoru, ako 'oću, a ne samo zatvor! – protestirao
sam.
– Baš da vidim! – kaže moj tata.
– Dat ću svakom banku ako pogodite prozor!
Banka, 10 dinara, to je strašno puno, moglo se kupiti puno bombona! Bez
daljnjeg razmišljanja umetnuo sam kuglicu nategnuo praćku i dobro naciljao pa
pustio. Cilik razbijenog stakla me oduševio – pa ja to mogu! Baja odmah dohvati
praćku, ubaci kuglicu i nategne. Uspio je razbiti staklo na drugom prozoru. Bio
je ponosan.
– A? Daj sada pare! – ispružili smo dlanove i čekali.
– Pare? – tata će – Idem sad u općinu i reći ću žandarima da ste razbili prozore.
Kao da nas je grom opalio. On se stvarno okrenuo i pošao, a mi nismo imali
vremena gledati kamo, već smo se, uplašeni, povukli iza kuće, potrčali preko
ceste, niz potok preko čajera, sve se skrivajući od pogleda iz općine i bez daha
stigli do Pribudovca, šume na kilometar od sela na tom kraju sela.
Zavukavši se u šikaru podno šume, osjetili smo se na kraju snaga. Nismo puno
pričali i svako malo smo pogledavali ide li tko čajerama. Vrijeme je protjecalo,
malo smo leškarili, malo provirivali. Glad nas je podsjetila na pečenku. Oni se
tamo goste, a nama krče crijeva. Prošlo popodne i sprema se večer. Nije nam
bilo druge, odlučismo se poći. Da idemo svaki svojoj kući nismo mogli, ipak
nam se nije dalo odreći pečenke. Šuljajući, nekako smo došli do stričeve kuće i
uvukli se u dvorište. U kući među gostima nismo našli ni mog tatu ni strica ni
žandare. Laknulo nam je. Strina Jela nam je iznijela dobre komade pečenke i
dobro smo se najeli. Nitko nije ni primijetio da smo cijeli dan bili odsutni.
19
Čika Mato
I čika Mato, moj stric, je također bio šaljivčina. Jednom sam bio došao baća Ivici
da se malo poigramo, ali ga nisam zatekao kod kuće. Htio sam se poigrati sa
seka Maricom, ali je bila zaposlena. Za malo mi se pridruži čika Mato, stric, s
dva tanjura i nekom kanticom.
Bili smo sami i on, nasmiješen, povjerljivo me upita da li mi rastu dlake.
– Pa da, rastu mi – velim, misleći na kosu.
– Ma ne te dlake! One među nogama! Znaš kad one narastu, postaješ mladić.
Tu me posramio, ali me odmah utješio kazavši:
– Znaš, smijeh djeluje najbolje da dlake rastu. Oćeš da te začaram, da se ljudi
smiju kad prolaziš? Od njihovog smijeha dlake brže rastu! –
Uh, začas me uvjerio. Kako ne bih želio što prije postati mladić!
Moj stric, Čika Mato i strina Jelica
– Gledaj me ravno u oči, – veli, – evo ti tanjur i radi što i ja radim i ponavljaj
riječi koje ja kažem.
On je držao tanjur lijevom rukom, držao sam ga i ja. Govoreći neke čarobne
riječi, a ja sam ih ponavljao, prstima desne protrljao je dno tanjura odozdo,
protrljao sam i ja. Zatim je široko zamahnuo rukom u stranu i protrljao čelo, pa
jedan i drugi obraz, pa bradu. A onda smo oprali ruke u nekoj crnoj vodi u
kantici.
– I gotovo! – reče. – Sad idi kući i uživaj kako se ljudi smiju.
20
Jasno, smijali su se kako sam prolazio selom, a meni bilo drago. I ja sam se
smijao što oni ne znaju čemu se smiju. A među nogama me sve nešto svrbjelo.
Nisam došao daleko i jedna baka me zaustavila i primila za ruku.
– Joj, dite, ko te tako nagaravi? – priupita me sažalno gledajući mi čađave
obraze i čelo.
Pod
Naša kuća je bila obična stara kuća s nevelikim prozorima i zemljanim
podovima u svakoj prostoriji. A bilo je dvije sobe, jedna velika i jedna mala. U
veliku se ulazilo iz „ganjka“, kako smo mi zvali hodnik. Iz hodnika se ulazilo i u
kuhinju, a iz kuhinje u onu malu sobu. Na dnu ganjka, pored same kuhinje,
nalazio se špajz. A prije ulaza u ganjak bio je ulaz u podrum, preko kojeg smo i
ulazili u ganjak.
Stričeva obitelj: stric Mato, strina Jelica, Evica, Marica
i njen suprug Miša Sertić, te Ivica (čuči)
Jednog dana tata je odlučio u veliku sobu postaviti pod od drvenih, jelovih
dasaka, žuto obojanih. To je bio prvi daščani pod u selu, među seljanima.
Majstor je bio moj bratić Đuro Kovačević, kolar, ali i stolar. Prvo je sve stvari
prenio u šupu: krevete, ormare, stol, stolice, jedino je ostala velika i teška
željezna peć. U zemljanom podu je iskopao kanale, poravnao ih i položio
21
gredice, koje je učvrstio nabijanjem zemlje. Odozgo je postavio i čavlima
učvrstio daske. To je sve potrajalo nekoliko dana.
U te dane smo noći provodili na štaglju. To je bio neobičan doživljaj. Na meko
sijeno mama je postavila deke i jastuke i na tome smo spavali. Ispod nas su konji
Ćetko i Mirgeš iz jasala čupali sijeno te glasno frktali. Iza njih su ležali krava
Cifra i njeno tele. Njih se nije čulo. Ali čulo se bubnjanje kišnih kapi po crijepu,
neposredno iznad nas, kad je započela padati kiša. Glasnost bubnjanja se
mijenjala kako se mijenjala jačina kiše ili veličina kišnih kapi. Bio sam uzbuđen
od tog doživljaja i dugo u noć nisam mogao zaspati.
Sestrična Marica s mužem Mišom i djecom
22
Božić
U našoj kući se poštovala tradicija i crkvene svetkovine su dostojno
obilježavane. Božić je glavni blagdan i za taj dan se prave duge pripreme. Prvo,
treba namiriti ogrjev za sve dane, jer se tada ne cijepaju drva. Peć je bila od
„tuča“, lijevanog željeza, i ložila se iz ganjka. Tu je trebalo naslagati dosta
nacijepanih drva, što je bila moja dužnost. Mama je pripremila pečenje i kolače,
dida piće, moja sestra Seka Franjka i ja smo kitili „krizban“, kako smo zvali
božićno drvo, bor. Dida je pripremio slamu, koju je pred svečanu večeru unio i
prostro pored peći. Ni medenu rakiju se nije smjelo zaboraviti napraviti. Da ne
spominjem da je mama za Božić pravila posebni svježi kruh.
Za večeru je i stol posebno pripremljen. Djed je, kao glava obitelji, izabrao dvije
duge vlati slame i postavio ih ukršteno na sredinu stola, preko toga je mama
prostrla stolnjak koji služi samo za svečane svrhe. Svi smo bili oko stola i
pomagali oko postavljanja stola. Kad je sve bilo spremno – slama prostrta, stol
postavljen, jela na stolu, uslijedila je molitva i – večera je mogla početi. Djed je
prvi zaimačom grabio juhu, pa tata, mama i mi djeca. U takvim svečanim
trenucima sam se osjećao sretnim, jer sam oko sebe imao svoje najmilije u
toplom i mirisnom domu.
Ivica, ja i Miša, na livadi iza stričeve kuće
23
Bolnica
Škola je tekla svakodnevno, osim nedjelje. Svi smo išli u školu samo dopodne.
Poslije škole nas je čekao posao kod kuće, na njivi, u dvorištu ili u kući. Najviše
nas je radovao ljetni raspust, no uživali smo i u svibanjskim večernjama u crkvi.
Sestrična Ljubica i suprug Stevo Obradović
Tada sam smio svaki dan ići u crkvu, ali bi moje zanimanje bilo usmjereno na
igru u „sintoru“, kako smo zvali ograđeni prostor oko crkve. Prije večernje, kad
je crkva bila otvorena, bilo nas je puno djece i igrali smo se oko crkve. Naš
zvonar, Ferda se zvao, zvonio je crkvenim zvonima dvaput ili triput prije
24
večernje.
Stevo Obradović i supruga Ljubica, moja sestrična, s djecom Milicom i
Mirkom(gore),te bratić Ivica i sestrična Ljuba Mirosavljević (dolje)
Jedne večeri je on sjedio u sintoru na travi i jedan dječak se zatrči i preskoči ga s
leđa, a za njim još nekoliko. Ja sam bio manji i nisam se usudio, sve dok me nisu
izazvali da sam kukavica. Nikad nisam saznao da li se Ferda malo uspravio kad
sam ja skočio preko njega, ali nisam uspio, zapeo sam i pao preko njega
ramenom na travu. Kad sam se htio podići, nisam se mogao osloniti desnom
25
rukom, jer mi je bespomoćno visjela. Zvonar mi je pomogao ustati. Osjećao sam
bol u ramenu i pošao kući. Mama nije znala kako mi treba pomoći, pa mi je
stavljala vlažne obloge. Sutradan je tata bio kod kuće i, pošto je bila nedjelja,
odluči da me u ponedjeljak odvede u bolnicu.
U bolnici je doktor napravio snimku, posadio me u stolicu, došao iza mene,
uhvatio rukama za ramena, a koljenom upro u leđa, dobro potegnuo i polomio
ključnu kost, koja je nepravilno počela zarastati, uz moj pristojan vrisak. Kad je
namjestio kosti, u gipsaonici su mi stavili gips preko prsa i leđa, s desnom
Obitelj sestrične Marice i supruga Miše Sertića
(po uzrastu: Nada, Željka i Vesna)
te male Radmila i Darija Obradović
rukom na prsima. I tako sam ostao u bolnici u dječjem odjelu, na katu.
26
Ležanje u krevetu nije bilo baš zanimljivo, pa sam s još dvojicom sličnih
bolesnika istraživao gdje što ima i kako izgleda. Vršljali smo okolo pa nas je
časna sestra potjerala na balkon, valjda da ima od nas mira. Ruka me nije ništa
boljela, samo se nisam mogao njome služiti. No, to me nije spriječilo da se
popnem na betonsku ogradu balkona i potrčim njome. Ali, pošlo je po zlu,
izgubio sam ravnotežu i pao sam na kosi krov ispod balkona. Oko mene su se
počele okretati zgrade i drveće. Otkoturao sam se preko ruba i pao u meku
zemlju svježe okopanog cvjetnjaka. Tek kad sam se uspravio shvatio sam što se
dogodilo, no u panici nisam znao što bih napravio.
– Mali, zašto gaziš vrt! – iza ugla je naišao jedan bolničar, pa me izgrdio. Sjetim
se da moram otići gore, na odjel, potrčim do ulaznih vrata (gle, pa mogu i trčati!
– pomislim), ali vrata zaključana. Nisam mogao dokučiti zvono pa sam zalupao.
Kad je časna otvorila vrata i vidjela me okrvavljenog lica, zgranula se, jer sam
trebao biti na balkonu, a ne na ulazu u zgradu. Za kratko vrijeme je shvatila što
se dogodilo i odmah me je odvela na pregled. Osim par ogrebotina, liječnik nije
našao nikakvih posljedica. Do izlaska iz bolnice bio sam prisilno uzoran
bolesnik.
Moja teta Štefanija Andrić
27
Za kratko vrijeme poslije izlaska iz bolnice mogao sam lagano upotrebljavati
ruku, jedino sam morao paziti da ne pravim nagle pokrete, da ne dižem nikakav
teret i da općenito budem pažljiv s rukom. A za kratko vrijeme sam i to
zaboravio.
Križari
Imali smo mi djeca i svoju, dječju svečanost, zvali smo je „Križari“. Ne znam
kojeg dana u godini je bio taj svetac, kad su nas mame lijepo obukle u misna
odijela i čiste cipele, dale nam u ruke košarice i mi smo se našli, svečano
obučeni, pred crkvom. Velečasni bi nam dao pravi križ, s razapetim Isusom,
jedan od dječaka bi ga čvrsto uzeo i krenuo, mi ostali za njim, poredani dvoje po
dvoje. Tako smo, u jednom smjeru, obilazili kuće pjevajući svete pjesmice.
Domaćini bi nas dočekivali, saslušali naše pjevanje i darivali nas kolačima ili
jabukom.
Dosta nam je trebalo da obiđemo cijelo selo. Otežalih košarica smo završili
pohod tamo gdje smo i počeli – pred crkvom. Tu nas je dočekala Ćina Brajina,
zvali smo je tako od milja, i povela nas svojoj kući, odmah pored crkve. Tu smo
ostavili darove, koje smo kasnije podijelili. Posjedali smo oko stola za kojim nas
je čekao fini, mirisni ručak. Najljepša je bila sarma – Ćinina sarma, koje sam
okus zapamtio za cijeli život. Nikad poslije nisam jeo takvu sarmu.
Sestrična Ljubica Zvonarević
28
Gimnazija u Brodu (1939.)
Moj bratić Mija Andrić, Franjin brat
Godinu po godinu, četiri godine prođoše i ja završih školu. Bio sam odličan đak.
Tata je htio da na jesen nastavim školu u Slavonskom Brodu.
S jedanaest godina sam bio pošao u gimnaziju. Za malog seljačića sve je bilo
novo, iznenađujuće, čak i divno. Nastava s odmorima iza svakog sata, nova lica
profesora. Nisam osjećao onaj dobro poznati strah. Živio sam kod obitelji tatinog
prijatelja iz šumarije, gospodina Purića. Oni su imali starijeg sina Vladu koji je
isto išao u gimnaziju. Volio je kemiju i imao je svoj kućni kemijski laboratorij.
Tri police bile su popunjene najrazličitijim bočicama svih veličina. Rado je
pravio razne kemijske pokuse. Otvorenih usta sam sve to promatrao i čudio se
što sve Vlado zna napraviti. U toj velikoj prostoriji je bio i klozet. Kad sam se
trebao njime poslužiti, jako pažljivo sam hodao da negdje ne zapnem i
izazovem, možda, eksploziju. Nikad ništa nisam taknuo, jer mi je Vlado uvijek
sve pokazao što me je zanimalo. Bio sam očaran kad sam vidio kako stakleni čep
pliva na živi, kako se fosfor sam zapali na zraku. Vladin tata je bio i lovac, a
imao je i lovačkog psa. Lumpi, tako su ga zvali, rado se vozio u prikolici motora
Vladinog tate, kad god su išli u lov.
29
Tete Štefanije sin – Franjo Andrić, moj bratić
Volio sam te ljude jer su mi bili jako dobri. Kod njih sam se i hranio i učio, s
Vladom sam spavao u istoj sobi. Na sve sam se uskoro bio privikao pa je
vrijeme učenja brzo prolazilo. Prvi razred sam završio. Raspust sam proveo u
selu. Iako sam za vrijeme škole često odlazio na selo, rijetko sam imao prilike
otići među djecu da se igram s njima. Za vrijeme raspusta sam osjetio da su se
otuđili od mene pa sam izbjegavao igre s njima.
Dobar dio ferija sam učio – francuski. Podučavala me je kći općinskog
bilježnika, koja je također imala ferije. Sat vremena s njom brzo prođe, ali
30
popodne sam morao pisati zadaću, a to je duže trajalo. U slobodno vrijeme sam
bio zaposlen na sitnim poslovima, vrijeme je polako prolazilo i ljetni praznici su
prošli. Na jesen se i moj bratić Ivica upisao u gimnaziju, a smještaj su mu našli
kod poznatih, u Malom Parizu u Brodu.
Pošao sam u drugi razred. Sreo sam se s novim predmetima, od kojih sam
najviše volio crtanje, matematika mi je još nekako išla, ali povijest slabo. Teško
mi je bilo poslagati sve kraljeve i godine njihovih vladavina, te ratova koje su
vodili. Iako sam se trudio da to popamtim, nije mi išlo.
Ali mi je išlo istraživanje. Došavši u grad sreo sam se s električnom strujom. I
prije sam vidio električne žarulje i znao da ih pogoni struja, ali one su bile
visoko i daleko. A sada su mi bile na doticaj ruke. Zanimalo me kako ta struja
radi, kako rade motori na struju. I jednog dana došao sam do Baje Ivice u Mali
Pariz i našao ga kako nešto radi na susjedovom biciklu. Spazio sam lampu i
dinamo i bljesnula mi je ideja da napravimo električni motor od tog dinama.
Moji sestrična i bratić
Ljuba i Ivica Mirosavljević
Baja je od prve prihvatio ideju i skinuo dinamo. U njegovoj sobi je bilo viseće
svjetlo, a u grlu gdje se uvrne sijalica bio je „kradljivac struje“, u koji se uticao
utikač električne pegle, koje su se tada bile kod nas pojavile. Tada u siromašnim
kućicama nije bilo utičnica po zidu, jer je struja služila samo za svjetlo.
Komadom dvostruke žice smo spojili susjedov dinamo i u očekivanju da se
počne vrtjeti, pritisnuli prekidač. Tog časa je dinamo prasnuo i oblačić dima
31
Sestrična Julka Kacer sa
suprugom Josipom – Pepom
napunio sobu. Preplašeni neočekivanim događajem izletjesmo iz sobe na hodnik
i naslonismo se na drvenu prečku hodnika praveći se nevježama. Iz kuhinje
izađe baka gunđajući da „ta stvar“, mislila je na struju, još uvijek ne valja, pa u
kuhinji sada ništa ne vidi. Kad se baka povukla u kuhinju, brže – bolje smo u
sobi raspremili izgoreni dinamo i žice, provjetrili sobu i uspostavili red.
– Znam ja šta ću sad – veli Baja i otrča u šupu, gdje je jučer otkrio da je susjed
odnekud dovukao pun drveni sandučić osigurača. Donese jedan i kad je baka
otišla u kuhinju, popne se na stolicu u hodniku i skine kapicu osigurača, izvadi
pregoreni (bio je to jedini osigurač u kući!) i počne uvrtati „novi“. Nešto nije baš
lagano išlo i on je to silom rješavao, dok sve skupa nije opet prasnulo, oprljilo
mu prste i nastao mrak i u susjednim kućama.
32
Teta Sofija Kovačević
– Krep'o je osigurač na banderi! – tiho priopći.
– Čuj, sad je zdravo da nestanemo dok to ne uredi pravi majstor – reče i mi se
polako izgubismo na ulici.
Dani škole su prolazili i drugo je polugodište bilo na izmaku, a završetak škole
blizu. Shvatio sam da mi se loše piše zbog povijesti i da će mi propasti godina.
Onda nije bilo roditeljskih sastanaka i nitko od mojih nije znao u kakvom sam
stanju bio. A ja sam bio preplašen, nikom nisam smio kazati kako mi je teško i
nisam znao što bih napravio.
33
Rat (1941.)
Na proljeće je nastala pomutnja. Čuo sam na radiju (Purići su ga već tada imali)
da njemačka vojska upravo bombardira Beograd. Osjećao sam da su se ljudi oko
mene uskomešali. Svi su govorili o ratu, svatko na svoj način, onako kako ga je
shvaćao. Ja nisam imao nikakvu predstavu o tome i sve sam upijao sa strahom, a
sebe vidio u svim tim situacijama. Strah od povijesti je bio potisnut na
posljednje mjesto strahova. Sjećam se jednog nastavnika iz gimnastike, zvao se
Milošević, koji nam je, izvan školskog sata, na Korzu, gdje smo se okupili oko
njega, slikovito opisao moć njemačke vojske i da nam se loše piše, te da će nam
trebati puno mudrosti i sreće da ostanemo živi kad oni dođu. I prije toga sam
osjećao strah, a od tada sam samo virkao iza kojeg će ugla naići Nijemci.
Seka Franjka s Bracom i Karolinom,
djecom sestrične Julke Kacer
Proglašena je nova država – Nezavisna Država Hrvatska. Čuli smo o novoj
vojsci – ustašama i domobranima. Onda su došli i njemački vojnici. Bilo ih je
posvuda. No, nisu Nijemci bili ti koji su nam tjerali strah u kosti, bili su to
ustaše. Njih smo svakodnevno sretali. Direktor gimnazije pop Gunčević je bio
ustaša. Svakog tjedna po nekoliko puta je razredima kružila njegova knjiga s
naredbama o ponašanju u školi, koja je glasno čitana i nitko nije mogao reći –
34
nisam čuo. Čitana su imena onih koji su istjerani iz škole zbog raznih prekršaja,
imena uhapšenih učenika, jer su „komunistički agenti“, imena svih koji nisu bili
te i te nedjelje na misi. Svi smo morali nedjeljom u crkvu na misu. Oni koji nisu
bili, to su morali opravdati u direktorovu uredu. Ako nisu bili jako uvjerljivi, iz
ureda su izlazili crvenih lica i ušiju. Na sjećanje na proglašenu „NDH“ svi
učenici u gimnaziji su dobili smo spomen-svjedodžbe o završenom razredu. To
je bila nenadana sreća! Spasilo me od povijesti. Oslobodio sam se straha od
gubitka godine i sramote pred roditeljima. Počeo je rat. Na brzinu sam se
zahvalio domaćinima i otišao kući na selo. Preko ljeta sam bio uključen u sve
poljoprivredne radove i poslove oko kuće. Na selu se još nije osjećao rat, poslovi
na njivama su tekli uobičajeno. Kad su moje obaveze kod kuće na večer završile,
otišao bih do crkve u dječje društvo, gdje smo se igrali.
Ali, to nije bilo ono staro, poznato društvo. Tu su bili novi klinci, a moji parnjaci
su se prorijedili i gotovo nestali. Umjesto s njima u društvu, radije sam sjedio
pod orahom s knjigom u ruci i dugo čitao. Otkrio sam ljepotu knjige. Događaji
koji su u njima bili opisivani veoma su me se dojmili. Mogao sam ih zamisliti,
skoro kao žive, skoro u pokretu. U kasnu večer sam produžio čitanje na prozoru,
sve do jasne mjesečine.
Nekoliko susjeda iz našeg sela je otišlo u partizane, iz susjednih sela također.
Ustaše još nisu zalazili u selo. Nijemci jesu. Čak su organizirali streljanu na
livadama pod Pribudovcem. Dovozili su vojsku kamionima na livade i danima
su pucali. Kad bi otišli, odlazili smo, moji bratići i ja, a i druga djeca, na
streljanu i otkopavali rasprsnuta olovna zna. Kasnije smo iz toga topili olovo,
koje nam nije ni za šta trebalo.
Nekako u to vrijeme se u selu čula dosjetka o tome kako bi se na njemačkom
moglo izraziti našeg ime sela: Unterkrepirendorf. Umjesto značenja: Podcrkavlje
– selo pod crkvama, dat je smisao – potkrepano selo!
A bilo je i ozbiljne pucnjave. Jednog dana su u selo naišle iz suprotnih pravaca
dvije grupice uniformiranih ljudi, obučenih u razne uniforme i odijela, ne znajući
jedna za drugu. Kad su se primijetili, otvorili su vatru jedni na druge. Seljani,
koji su shvatili situaciju, uvjeravali su one koji su pucali iz sela da su oni drugi,
koji su pobjegli u „Zgona“, polja ponad sela, „njihovi“. Nisu se usudili reći
„partizani“, jer se u početku i nije znalo tko kome pripada, a svi koje su vidjeli.
bili su poznati i mogli su biti bilo tko i nositi bilo čiju uniformu. Ili ničiju. Kad
su konačno riješili problem, sastali su se u par kuća na čašicu rakije. Dušan je
bio iz Grabarja, pio je rakiju s Đedantom, pokazao nam je kako mu je kapa
prostrijeljena i kako mu je metak provrtio bluzu ispod pazuha.
Jednog dana pojavili su se partizani u našem selu, išli od kuće do kuće, a tata
nije znao što traže. Pomislio je da mobiliziraju mlade za vojsku. Sjećam se, kako
mi je zabrinuto naredio da se skrijem u štagalj, u sijeno. Brzo sam u štaglju
našao kanal u sijenu ispod poprečne grede i tu se zavukao. Prepun straha mučila
me je prašina od sijena, jer me je dražila na kašalj i kihanje, a to si ni u kom
35
slučaju nisam smio dozvoliti. Za neko vrijeme se prašina slegla i ja sam se
smirio. Svjetla dana nisam vidio, nikakav zvuk nisam čuo, nisam znao što se
vani dešava, ali sam strpljivo mirovao, činilo mi se satima. Umiren tišinom,
polako sam se primicao početku mog tunela i zaključio da se vani ništa ne
dešava, pa se izvukao iz štaglja i duže vrijeme pratio kretanje u dvorištu. Kad
sam vidio da se nitko ne pojavljuje, pošao sam u kuću. A oni, na moje čuđenje –
večeraju. Partizani su otišli. Neke su mobilizirali a neke nisu. Ja sam za njih bio
u Zagrebu pa mene nisu tražili.
Internat
Kad je pristigla jesen, trebalo se nastaviti školu. Tata je našao rješenje, pa sam
treći i četvrti razred pohađao u Zagrebu, u internatu kod popova Salezijanaca,
kamo me otpremio. Rat je nosio same opasnosti, a on me želio očuvati od njih.
Ta sredina je opet bila nešto novo. Bilo nas je četrdesetak djece raznih razreda.
Tu smo živjeli, učili, molili se, a u školu smo išli u razne gimnazije. Ja sam išao
u Medulićevoj.
Svako jutro smo se budili na glas zvona, u tišini umili, skupili se u red i išli u
crkvu pod istim krovom na jutarnju molitvu. Doručak: kava i četvrt malog
kruha, porcija za cijeli dan. Priprema za školu i odlazak na tramvaj. Poslije
povratka iz škole – ručak, kraći odmor, pa učenje i pisanje zadaća. Imali smo i
sportsko igralište pa se tu igrao i nogomet i rukomet i odbojka. Navečer večera,
skup na stepenicama, pod slikom Majke Božje, molitva, neka sveta pjesmica i
tihi odlazak na spavanje.
Prve godine u Zagrebu je to svakodnevno funkcioniralo, ali u drugoj su počele
teškoće. Sirene za zračnu uzbunu su se često oglašavale, pa se uskoro u školu
nije ni išlo. Da bi se nastava bilo kako održavala, putem Radio – Zagreba smo,
po školama i razredima, dobivali, zapravo diktirana su nam pitanja i zadaci, koje
smo u određenom vremenu morali riješiti i dostaviti u školu.
Taj život, iz dana u dan isti, sa čestim bezazlenim uzbunama, bez ikakvih
dojmljivih događaja, mi je ostavio značajnog traga u mojem sjećanju. Osim kad
je nastupilo ferije, kad sam se našao u svom domu s roditeljima i sestrom.
Tako sam završio slijedeća dva razreda.
Sjemenište u Daruvaru (1944.)
Pete godine je bilo još teže i opasnije. Tijekom boravka u internatu stvorila se u
meni i rasla želja da idem u školu gdje bih mogao postati – svećenik. Tražio sam
tatu dozvolu i on se složio da se iz Zagreba prebacim, u „Marijin Dvor“ na
36
Diošu, kraj Daruvara, gdje se obučavaju novaci za svećeničko zvanje. Vjerujem
da on to nije baš želio, no, mislim, ocijenio je da je to manje zlo i manja
opasnost za mene dok traje rat. Dom se nalazio u šumarku kojih je tamo bilo
više, na maloj uzvišici, a djelovao je kao lijepi dvorac. Imao je veliku kapelicu,
sobu za ručavanje, sobu za učenje,spavaonice, kupaonice, kulu i zvonik te dosta
drugih prostorija.
Nakon 66 godina Predrag me odveo vidjeti bivše sjemenište
Tu je bio i kućni vodovod. Negdje u kuli je bio rezervoar vode u koji se
svakodnevno upumpavala voda. Široki i duboki bunar podno brežuljka je u
svojoj pokrivenoj unutrašnjosti imao veliku pumpu, koju su pogonila dva konja
hodajući oko bunara uokrug.
Nas novaka je bilo petnaestak i svećenika desetak. Molitva, misa, pjevanje starih
gregorijanskih napjeva, uz nastavu i učenje bili su nam sadržaj života. Imali smo
veliki vrt i tu smo provodili dio dana u šetnji i razgovorima.
U široj okolici su se vidjela obrađena polja, drugi šumarci i poneka kuća na
imanju. Dalekim cestama bi katkada prolazili ljudi ili zaprežna kola.
Ovim krajem su često prolazili partizani. Nisu svraćali, nisu pravili probleme.
Kao da je postojao neki dogovor o suživotu. Sve je to teklo uhodanim ritmom,
do jednom.
37
S ove strane je bila velika blagovaonica
Upravo smo sjedili u blagovaonici za doručkom kad se začula neka vika, zatim
pucanj. Pa još jedan. Pa vika i rafal strojnice. Svi smo se našli na podu. Netko se
ohrabrio i s kuta prozora pogledao van, te se odmah povukao.
– Ustaše!
Bilo ih je „puno“, rekao je. Prestravili smo se. Što sad?! Nismo bili spremni na
ovu situaciju, iako smo je trebali očekivati. U toj pomutnji pod samim prozorima
je eksplodirala granata, vjerojatno iz bacača, zasigurno partizanskog. Sva stakla
s te strane zgrade su raspucana i, na našu sreću, isisana van. Bilo je još granata,
jedna je pala na krov, drugo preko kuće u dvorište. A s ove strane se dobro
pucalo i vikalo. Pitali smo se što će biti kad zađu u zgradu i zapucaju s krova, s
kule. No, nisu. Nenadano su nestali. Utihnulo je. Ali ne zadugo. Naišli su
partizani i nisu bili obzirni prema svetoj kući, i, dovikujući se, tražili su ustaše
po prostorijama, sve do krova. Kako na našu sreću nisu imali što naći, bili su
bijesni. Nismo ih mogli uvjeriti da ustaše nisu pucali iz zgrade.
Preživjevši ovo zapitali smo se što je slijedeće.
U naredno vrijeme se postepeno vratio mir u nas i život je tekao uobičajeno.
Jednog dana me upravitelj pozove i reče da me traže partizani. Protrnuo sam.
Idući u vrt gdje su me zaista čekala dvojica s puškama, preispitivao sam se što
38
sam to mogao njima zgriješiti. Došavši bliže prepoznao sam svog oca u
partizanskoj uniformi. Zebnja se začas pretvori u radost. Otkud on? – pitao sam
se. Kasnije sam saznao da u partizanima obavlja službu gospodarenja šumama,
baš kao u Podcrkavlju. Mobilizirali su ga prije godinu dana. I on me je pronašao
iako nismo bili u vezi. Zaista sam bio sretan. Poslije tog sastanka primio sam od
njega nekoliko pisama pristiglih partizanskom poštom. Od njega sam saznao
kako su mama i seka. Obje su odvedene u organizirani zbjeg u Madžarsku. Djed
je ostao sam u kući. On i pas. Za vrijeme cijelog rata s njima nisam mogao biti u
vezi ni znati kako su, jesu li živi. Kasnije, ni od tate više nisam imao vijesti.
Sjemenište u Zagrebu
Slijedeće vrijeme je bilo burno, jer su se dešavali okršaji između ustaša i
partizana, često u našoj blizini. Bili smo u strahu za život i molili se Bogu da nas
sačuva, ako je to Njegova volja. Molitva nam je bila jedina utjeha. Stanje je
svakim danom postajalo teže i upravitelj odluči da nas novake preseli u Zagreb
da sa sebe skine, pretpostavljam, odgovornost za nas. I jednog dana smo se
zaputili u grupi šumskim putovima, kroz sela, do glavne željezničke pruge, jer
ova lokalna više nije radila. Svaki je nosio po neki zavežljajčić, malo kruha,
možda rupčić, brevijar. Tu smo dočekali prepun vlak u koji smo se jedva ukrcali.
Bio je to putnički vlak, koji se zaustavljao i na svim stanicama i izvan njih.
Vidjevši to mnoštvo šutljivih i zabrinutih ljudi i nas je polako obuzimao strah,
jer smo osjećali neizvjesnost ovog putovanja.
Neko vrijeme je vlak jednoliko vozio, kad smo kroz kloparanje željezničkih
kotača po pruzi začuli smo jako brujanje aviona. Vlak je stao, ljudi i vojnici su iz
vlaka bježali u svim pravcima, prema šikari, s jedne strane, te prema šumi, s
druge. Naša grupa se razbila, bio sam sam, kad se začula jaka eksplozija, pa još
jedna, u neposrednoj mojoj blizini. Ova druga je pogodila vlak, jedan vagon je
bio raznesen, ljudi su se dozivali, neki su jaukali. Užasnut, nisam uspio pobjeći
dovoljno daleko, u kakvu-takvu sigurnost, uvalio sam se u neku jarugu pored
nasipa. Zvuk aviona je nestao, ali je ostala krvava slika: mrtvi, mirni i tihi, i oni
ranjeni, koji su se još micali. Poslije toga smo, utučeni, pronalazili članove naše
grupe. Pronašli smo jednog mrtvog, bez donje polovice tijela. Otupjeli smo od
straha. Ništa nismo mogli napraviti, pokupili smo se i otišli prije nego su se
avioni vratili.
Slijedilo je daljnje pješačenje do slijedeće željezničke stanice, čekanje drugog
vlaka do sutra u podne i napokon smo se dokopali Zagreba.
U Zagrebu smo smješteni u Vlaškoj ulici, u jednom drugom salezijanskom
konviktu. Poslije traumatskog putovanja lako smo se prilagodili na udoban,
miran život, bez strahova. Sirene koje su označavale zračnu uzbunu nisu nas
uznemirivale jer grad nije za našeg izbivanja bio bombardiran. Svakodnevno
39
smo posjećivali kapelu, molili se, pjevali pjesme i uz učenje za polaganje ispita u
gimnaziji, davalo nam je duševni mir. Dnevno smo u učionici učili po nekoliko
sati dopodne i popodne, pripremajući se za polaganje razrednog ispita. Ali,
razredni ispit nismo polagali.
Uskoro su se začule daleke tutnjave topova. Mir nismo dugo uživali. Pitali smo
se što nas čeka. S prozora sam na ulici vidio masu vojske, ustaša i domobrana, a
i dosta civila, i sve se gibalo prema zapadu. Ceste i ulice su bile zakrčene.
Upravitelj nas je obavijestio o događanjima – vojska se povlači u Austriju, da se
preda Englezima, da ih komunisti ne uhvate, jer ako se to desi, ne bi im ostala
glava na ramenu. Javno se pričalo, to nam je upravitelj stavio na znanje, kako će
se komunisti odnositi prema kleru, svećenicima, kamo bi i nas mogli svrstati.
Zato nam daje na volju da sami odlučimo, hoćemo li s vojskom prijeći u
Austriju, naći neki od salezijanskih domova i tamo se uključiti, ili ostati pa što
nam Bog da. Osjećao sam da se i ovaj upravitelj time htio osloboditi
odgovornosti za nas pa je pustio da sami preuzmemo tu odgovornost na sebe.
Put za Austriju (1945.)
To je bilo ogromno iskušenje. Nisam imao puno vremena za razmišljanje. Cijelu
noć nisam oka sklopio razmatrajući sumorno sve mogućnosti, koje sam, onako
duševno prebijen i osakaćen, mogao dokučiti. Otac mi je bio neprestano u
pameti, on bi mi pomogao da zna za moje patnje, zakrilio bi me i odveo kući, jer
eto, rat samo što nije gotov, vojska se povlači. A on me je i poslao Zagreb u
školu da bi me sklonio od opasnosti. Složio se i da odem u Daruvar, da bih se,
također, umaknuo opasnosti. On bi i sad učinio nešto da me zaštiti od opasnosti.
A, ustvari, što je opasnost za mene? Rat, svakako. Polako shvaćam oca da je on
uvijek birao manju opasnost kao manje zlo. A ako rat završava, što bi, po
njegovim mislima, bila slijedeća opasnost za mene? Kao svećenika? Polako
shvaćam – komunisti!
Ponesen tim zaključkom trebalo je da se odatle izvučem da bih mogao slijediti
očeve pretpostavljene misli. Kako? Ako ostanem u Zagrebu, dijelit ću sudbinu
ostalih i neću znati što me čeka. I ako se poželim isključiti iz svećeničkog reda,
to neću moći ostvariti, jer će pritisak na mene biti golem. Ako, pak, pođem u
Austriju, lako se mogu putem „izgubiti“ i otići kući i prije no i stignem u
Austriju.
Te noći sam shvatio da mogu izbjeći postati svećenik ako prihvatim tu
mogućnost da odem put Austrije. Javio sam se i dobio potvrdu da sam pohađao
školu u salezijanskom domu u Zagrebu i s tim, kao osobnom kartom, uputio sam
se četvrto jutro povlačenja vojske, s još nekoliko drugih, prema zapadu. Ceste
više nisu bile neprohodne, vojske je bilo malo, vidjeli su se najviše civili s
autima, zapregama, a i pješaci kao što sam bio i ja. Nosio sam samo jedan
40
zavežljaj i nešto kruha u njemu. Nisam imao za ponijeti sa sobom ništa osim
civilnog odijela na sebi.
S istočne strane grada više nije bilo jakih detonacija, tiho se čuo poneki rafal u
daljini. A kolona je odmicala prema Sloveniji.
Uspješno sam hodao cijeli dan. Kilometri nisu bili važni, samo treba hodati.
Prolazili smo sela i naselja. Nisu me zanimala imena mjesta, važno je bilo samo
hodati, biti u bezličju kolone, ona mi je davala nekakvu lažnu sigurnost. A u
koloni svakakvog naroda: vojska – ustaše, domobrani, iako u manjem broju,
prethodnih dana su bili glavnina, pa stari ljudi, žene i djeca. Među civilima bilo
je i gospode i finih dama s nježnim cipelama, mora da su netom napustili auto,
bilo je sirotinje, nedovoljno i kojekako odjevene. Oni fino obučeni su nosili
kofere i koferiće, a oni drugi samo veći ili manji zavežljaj.
Nastupila je večer i trebalo je naći mjesto za odmor. Da li će se moći i spavati,
nije bilo bitno. Noge traže odmor. U raštrkanim kućama je bilo prepunjeno,
sjenici i staje su također bili krcati umornim ljudima. Mjesto sam našao u jednoj
šupi, na otvorenom, ali ipak pod krovom, za slučaj kiše. Dok sam hodao, nisam
osjećao hladnoću. Čim se smirim, hladnoća se „uvlači u kosti“ iako i nije bilo
baš hladno. Našao sam malo slame i njom sam pokrio noge, pa mi je odmah bilo
toplije. I, za čudo, zaspao sam. Iako sam se, zbog hladnoće, često budio, uspio
sam opet zaspati. Pred zoru sam se probudio, ukočen, smrznut, gladan i – jadan.
Kruh koji sam ponio, pomazao sam u praznim limenim kutijama ribljih
konzervi, koje sam našao u šupi. Krenuo sam i uključio se u kolonu, koja je
prolazila cijelu noć.
Putem sam vidio svašta: polomljena i odbačena vojna zaprežna kola s otvorenim
i razbijenim sanducima, vjerojatno je unutra bila suha hrana, razne prazne torbe i
kofere s razbacanim odjevnim predmetima, koji su postali preteški za nošenje,
poneki osobni automobil, gurnut u jarak, čitav, nerazbijen, ali svejedno
bezvrijedan jer je nestalo benzina, jednu, na boku ležeću konjsku strvinu,
naduvenu, s dvije noge, ukočene, u zraku. Tu leži više dana, svi je obilaze. Taj
trag bespotrebnih stvari čovjekovih, koji se u početku vidio samo na cesti,
kasnije se širio pored ceste, po livadama, gdje su ljudi preko noći ležali, da bi do
jutra prikupili snagu za slijedeću očajničku etapu – bliže Austriji, i ostavljali
stvari, koje su im postale preteške, ili im više nisu značile ništa. Tog dana sam
vidio i jednog ustrijeljenog civila. Ljudi su ga obilazili, poneko tek zagledavši
mu se u lice. Na mene je ovo stanje djelovalo nestvarno, znao sam da to moram
proći i nimalo nisam bio siguran hoću li ostati živ. Ideja da se „izgubim“ i
okrenem te vratim kući bila je zamagljena strahom od svega što se putem moglo
čuti o djelovanju partizana prema civilima, koji su htjeli pobjeći, jer mora da su
– krivi, inače ne bi bježali. Možda je valjalo čekati priliku i zavući se negdje u
žbunje ili neki štagalj, ili u bilo kakvu rupu. Samo da nitko – ne vidi!
Uvečer je sve zastalo. Kolona se više ne kreće, nitko ne zna razlog, pa se šire
razne priče. Neki se smještaju u grupe i pripremaju da noć provedu skupljeni
41
kako bi se međusobno grijali tijelima. Na poljani, nisam mogao hodati bez
prekoračivanja tijela koja su se već opružila po zemlji. Bilo je par koliba i
upravo sam naišao pored jedne. Unutra krcato, mjesta ni za stajanje. Ipak sam se
jedva ugurao i odmah osjetio toplinu tijela stisnutih ljudi. Neprestano gibanje
tjelesa je pridošlice nastojalo izbaciti van. Nisam se dao i pomalo sam se,
centimetar po centimetar, uvlačio dalje od vrata. Novi iza mene su me
poguravali. I tako sam proveo noć, na nogama, lelajući se u njihajućoj masi
tjelesa, koja su bila topla i smrdljiva. Nitko nije mogao ležati, jer bi bio izgažen.
U svitanje se više nije moglo izdržati, izašao sam. Jutro i tako samo što nije.
Vani, u daljini, graja. Ljudi poustajali. Žene i djeca plaču i kukaju. Ne znam što
se zbiva. Krenem u tu masu, na cestu. Blokiran je most za Austriju. Tako struji
glas među ljudima. Zašto? Nitko ne zna. Noćas su se u daljini vodile borbe, bilo
je mnogo pucanja, čujem prepričavanja. Ta blokada mosta i to pucanje me zaista
ustrašilo.
Partizani
Do podneva se situacija malo razbistrila. S obiju strana njiva, iz šuma, nastupali
su partizani, s uperenim puškama i strojnicama, bilo ih je strašno puno. Izgleda
da je to na ono malo vojske što je bilo među nama djelovalo i polako su odlagali
puške. Civili su se natiskivali u hrpe na središtu njive, instinktivno osjećajući
veću sigurnost u brojnosti, poznatu u životinjskom svijetu. U tog gomili potiho
se pričalo da su mnogi ustaše pobili muške civile zbog odijela da bi tako
preobučeni imali veći izgled za spas.
Ručnim megafonima partizani su naređivali postrojavanje vojnika i odvajanje
civila. Vojnike su odvodili u jednom pravcu, prema šumi, a civile cestom,
natrag, otkud smo i došli. Nije dugo trajalo i iz pravca šume čuli smo rafale. To
su, vjerujem, pobijeni oni vojnici što su bili odvedeni. A naša hrpa naroda, bez
ikakva reda, sporo se kretala prema – nazad, svuda okolo okružena partizanima s
puškama u rukama.
I tako smo dva dana i jednu noć hodali cestom, bez odmora, kad smo se
zaustavili kod jedne samotne zgrade i popadali po travi oko nje. Bilo je dosta
slabih ljudi, žena i djece, koji nisu mogli više hodati. Sprovodnici partizani su
rekli da će ih kolima pokupiti putem i dovesti. No zaključili smo da su svi
postrijeljani, jer se iz pravca iz kog smo došli čuli rafali strojnica.
Tu, u toj zgradi, bilo je prvo utvrđivanje tko bi mogao biti ustaša ili domobran.
U prizemnoj prostoriji troja vrata, jedna su ulaz, a dvoja izlaz. Između tih dvaju
izlaznih vrata stol s tri sjedala, na kojima sjede tri partizanska oficira koji
pregledaju osobne dokumente, ako ih čovjek ima. Po kratkoj procjeni nakon još
kraćeg ispitivanja, većina pregledanih odlazi na desna vrata, u „trinaesti
bataljon“. Ona lijeva nismo znali kamo vode. Ovo sam čuo šaptom od ljudi koji
42
su bili ispred mene i koji su to pratili. A oni su znali i da „trinaesti bataljon“
znači strijeljanje, što sam i ja malo poslije shvatio.
Kad sam došao na red, pružio sam potvrdu da sam đak kod popova. Pogledala su
je sva trojica, nešto su posprdno dobacili, a srednji me pitao zašto sam bježao
pred njima. A ja, što god da im kažem, neće mi vjerovati, pa im odvalim što mi
je tog časa izgledalo dobro:
– Rekli su mi da ćete ubiti sve koji su bili s popovima, a vi popove ne volite!
Jedan oficir dade mig partizanu iza mene da me izvede. Ukočeno sam stajao pa
me ovaj povukao van na – lijeva vrata. Tamo me prihvati drugi i smjesti u
sjedeći red, gdje smo dugo čekali da se ta velika masa ljudi, žena i djece, na
ledini prebere, šta je za šta.
– Sad je lakše očekivati da ćemo se spasiti, – kaže jedan stariji čovjek.
– Oni s desne nisu te sreće, zasigurno.
Vode smo mogli dobiti, ali bili smo gladni jer nismo imali ništa za jesti niti smo
mogli čime (ni gdje) kupiti štogod za jelo. Tako smo prosjedili cijelu noć. Nismo
se smjeli micati. „Na stranu“ se išlo pod pratnjom naoružanog stražara.
Logor
S dolaskom jutra smo se, ukočeni i smrznuti, počeli kretati dalje, praćeni
naoružanim stražarima, s puškama u rukama. Popodne smo se zaustavili u
jednom parku. Sjeo sam pod jedno drvo i naslonio se leđima na stablo. Dočekali
su nas iskopanim rovovima za obavljanje nužde. Dovoljno je opkoračiti rov i
čučnuti. I nastojati da se ne oklizneš u njega. Tu smo dobili „cvibok“, kao kamen
tvrdo pecivo. Sutradan smo saznali da smo u Samoboru. Odmah su počela
ispitivanja, ali ova su trajala duže vremena od onih prvih. Mene su zadržali oko
pola sata. Bio je jedan oficir, ljubazan, valjda je to bila taktika, da se više sazna,
ispitivao me odakle sam, gdje sam sve bio u školi, da li sam bio u ustaškoj
mladeži (mogao sam biti, imao sam šesnaest godina), gdje mi žive roditelji, što
rade... Moj tata! Usudio sam se reći da je moj tata partizan! Srce mi je ubrzano
kucalo, disanje se pojačalo. Srećom sam zapamtio što mi je ispričao gdje i što
radi pa sam to i rekao. Oficir je sve zapisivao. Rekao je da će me još zvati, pa da
budem pažljiv kad proziva.
Laknulo mi je! Konačno mi se smanjio strah od neizvjesne budućnosti. Sad je
bilo lako biti zadovoljan cvibokom s malo vode.
Ali se iznenada u mene uvukao novi strah. U tom park – logoru prepoznao sam
jednog ustašu iz mog kraja i nadao sam se da on neće prepoznati mene. Ali, za
dva dana jeste.
43
– Ti si Ilijin sin, je li?
– Jesam.
– A, je l´ ti poznaš mene? – upita sjevši pored.
– Pa, poznam. – priznam tiho, već pomalo ustrašen. On je to primijetio
– Ne boj se, ništa ti se neće desiti, samo nikom nemoj reći da me poznaš! Inače...
Digao se i otišao u drugi kraj parka. Bio sam utučen ovim susretom, jer sam
osjećao opasnost. Što ako me onaj istražni oficir odnekuda vidio da razgovaram
s ovim, a ja to na novom ispitivanju ne priznam. Znači – poznam ga, što odmah
znači da krijem ustašu. A onda ni moja sudbina neće biti ništa bolja od njegove!
I tako nakon nenadanog olakšanja stiže ponovo mora. Noću, pod drvetom, više
nije bilo sna. Od svakog tko se kretao u mraku prema meni vidio sam – njega.
Spavao sam danju. Moj strah se povećao kad je par dana kasnije, na večer, došao
i kod mene naložio „svoju vatru“. Noći su bile svježe i vatra je ugodno
djelovala. Kad se tko približi da se malo ogrije, ovaj „moj“ ustaša se uspravi i, s
nožem u rukama, zareži:
– Bježi od moje vatre!
I kad se pridošlica odmakne, spremi nož i čučne pokraj, bez komentara. Kako
sam se privikao na te scene i na njega, i ta mora se polako smirivala, pa sam, na
kraju, ipak mogao zaspati pod drvetom, na zemlji.
Nakon nekoliko dana pozvan sam i na drugo ispitivanje. Ruke su mi se lagano
tresle, mislim više od straha nego od iznemoglosti. Nakon svakog pitanja i mog
odgovora očekivao sam da će me istražitelj pitati za „mog“ ustašu. Srećom, nije.
Na kraju kaže da su moji navodi o tatinom angažiranju u partizanima provjereni
i da mogu kući! Stegnulo me u grlu, nisam se mogao ni zahvaliti, samo sam
mucao. Dobio sam propusnicu da mogu putovati do Slavonskog Broda! Nisam
se imao s kim oprostiti, niti što ponijeti, te sam ravno iz štaba odveden na vrata
logora i otpušten. Ne mogu opisati kako sam se osjećao. Kad sam se udaljio od
logora, sjeo sam kraj puta u travu da smirim osjećaje i razmislim kako ću do
kuće. Ovako izgledam jadno, odrpan, izgreban, prljav, s raspadnutim cipelama,
ljudi će me se plašiti i potjerati od sebe i svojih kuća. Neću smjeti nikoga moliti
za pomoć! Zaplakao sam! Nagla i duboka promjena emocija me je slomila.
Nisam se mogao zaustaviti dok se nisam dobro isplakao. Nije me bilo sram
plakati, – imao sam samo šesnaest godina. Negdje u jarku kraj ceste naišao sam
na baru u travi. Nije bila za piće, ali za umivanje dobra. Oprao sam lice, ruke i
ranjave noge i sačekao da se osušim. Krenuo sam – kući.
Kući!
Kući – to je značilo petnaestak kilometara do Zagreba, desetak kroz Zagreb,
dvjesta kilometara do Broda i deset kilometara do Podcrkavlja. Kako? Novaca
44
nisam imao. Autobusa nije bilo – za to mi nisu trebali novci. Možda da platim
malo kruha kad mi ga ponude, no ni kruha nije bilo, ljudi su to čuvali za svoje
potrebe. Ostalo mi je osloniti se na svoje slabe snage – i pješačiti. Kako sam
svoje stanje vidio jasnije, laknulo mi je. Ohrabrio sam se i započeo svoj prvi
kilometar na povratku kući. Negdje iza Podsuseda se zaustavio jedan kamiončić
i stariji čovjek pomoli glavu kroz prozor i upita kuda ću. Pozove me da sjednem
i on krene. Vozili smo kroz Zagreb sve do Sesveta, gdje me istovario. Bio sam
sretan, jer me taj dio puta jako plašio. Rekao sam da mu ne mogu platiti, a on je
dodao da se to vidi, ali on to i ne želi. Dao mi je dobar komad kruha. Bio sam
mu zahvalan. Savjetovao mi je da se ni ne pokušavam švercati vlakom jer su
Nijemci polomili sve željezničke pragove na pruzi od Beograda do granice
prilikom povlačenja. Kaže da je i njegov sin negdje tako izgubljen, pa mu je
lakše kad može pomoći.
Dalje je bilo lakše. Prolazio sam kroz razna sela, neki ljudi su me radoznalo
gledali, drugi nisu ni zapažali, jer su, vjerujem, na takve prizore navikli. Nisam
se usuđivao moliti za hranu i vodu, a pio sam kad bih naišao na vanjski bunar.
Bojao sam se što ću kad naiđe noć, hoće li me napasti psi, hoće li me netko
potjerati ispod svog drveta, jer svako je drvo bilo nečije. U već mrkli mrak me
svratio jedan seljak i ponudio da mogu prespavati u staji, ima samo jednu
kravicu, ali kod nje je toplo, zgrijat ću se. Pri fenjeru mi je rasprostro slamu i
prvi put sam sretan spavao, u toplom, s kravicom. Ujutro sam dobio šalicu
mlijeka i zahvalio domaćinima, uz ispriku da im ne mogu tu dobrotu platiti, što
su oni, s razumijevanjem prihvatili. Nisu me ništa pitali, oni su imali svoju sliku
moje nevolje, možda su i oni imali kog svog, tako „izgubljenog“.
Katkad me kakav seljak sa zapregom u selu sustigne, zaustavi se i pozove da se
povezem dokle mi odgovara, ako imalo ide u mom pravcu. Neki i upitaju što mi
se desilo, ali neki samo pozovu u kola. No, većinu puta sam propješačio. Cipele
su mi se posve raspale. Uz put sam našao komad špage, pa sam ih uvezao i
ukrutio. Bilo mi je teško tako hodati, nažuljao sam stopala. Popustio sam špagu i
nastavio hodati dok se špaga nije na đonu istrošila i sve se opet raspalo. Noge
sam prao gdje god je bilo prilike za to. Svejedno su mi se zagnojile i jako su
boljele.
Danima sam pješačio. Svaku noć sam bio pod nekakvim krovom, često mi je
bilo i toplo, ljudi mi ponudili katkad i nešto za jelo i čašu mlijeka. Svakome sam
bio zahvalan, jer bez takve pomoći ne znam kad bih i da li bih ikada stigao kući.
Iako sam imao otpusnicu iz logora, nitko mi nije tražio nikakav dokument za
vrijeme puta, pa sam, s te strane, prošao bez problema.
Osvanuo je dan kad sam bio nadomak svojih sela. Izabrao sam cestu koja je, s
brodske strane, išla ispod brda. Popeo sam se na brdo i sjeo da se odmorim.
Vidjelo se preko Broda, daleko u Bosnu. Pogled za uživanje. No, meni je jedina
misao bila kako prijekim putem stići do kuće a da me nitko ovako jadna ne vidi.
Krenuo sam kući preko brda, kroz šumu, pa daleko, sve do podcrkavačkih
45
čajera. Kad sam ugledao selo stao sam, sjeo i odmorio umorne noge. Pogled mi
je lutao od kuće do kuće, poznao sam svaku, ljude nisam vidio, daleko je, ali
kuće jesam. I svoju. Nekakva mi mala, čudna, siva.
Konačno doma
Spustim se do livada, pa preko livada, do vrtova. Sve gledam ima li koga vani.
Uspio sam stići sve do ceste. Nisam nikog vidio blizu i pohitim preko ceste na
drugu stranu, pravo pred svoju kuću. Srce mi je ludo udaralo od uzbuđenja i
pojačanog napora kod prijelaza ceste. Uđem u dvorište, nikog ne vidim, priđem
vratima od kuće, s dvorišne strane, čujem unutra razgovor. To moj Đedanta s
nekim divani. Kad sam se pojavio na vratima nastade tišina. Djed sjedi u ganjku
s nekim i zašuti. Gledamo se, ništa ne možemo izreći, ne možemo se maknuti.
Sad kad sam na najsigurnijem mjestu osjećao sam se na izmaku snaga, skupio
sam se i sjeo na prag. Djed glasno zazove moju mamu: „Katice, Katice!“ –
takvim izobličenim i treperavim glasom da je majka izletjela iz kuhinje. Vidjela
je nekog na pragu, nije znala tko je, a djed je samo vikao, vukući se svojim
bolesnim nogama prema meni. Dotrča i mama. Samo što se nisam onesvijestio!
Podigli su me i uveli, posadili za sto i gledali, plačući i milujući me. Ni ja nisam
mogao reći ni riječi.
To je malo potrajalo i kad smo se primirili, iznijeli su vodu i kruh. Mama mi je
odmah isprala noge i stopala i umotala ih u čiste krpe. Tad sam se prvi put najeo,
poslije duga vremena. O, kako sam bio sretan što je moja odiseja završena, što je
moja patnja gotova, što sam svoje najmilije našao žive.
Tata i sestra su također bili živi, sestra je negdje izbivala, a tata je još bio u
partizanima.
Dan – dva sam se zadržavao u krevetu, a onda sam počeo izlaziti. Obilazio sam
kuću, gledao je sa svih strana, bila je razrovana i ispucana. Pričao mi je djed, u
selu su bili Nijemci, naišao je engleski avion u niskom letu i bombardirao selo.
On je bio u „ganjku kad je na kuću pala bomba. To su bile neke male bombe, jer
je raznijela samo crijep i razbacala po susjedstvu i bašči Đedantin „krdžak“,
kojeg je na tavanu sušio, što se kasnije zorno vidjelo, jer je svagdje okolo
proklijao i Đedanta je imao duvana za dugo vremena. Njemu, osim pretrpljenog
straha, nije ništa falilo, ali je pas, koji mu se tad smotao do nogu, dobio slom
živaca, pa je dugo tulio i skrivao se po svim raspoloživim rupama. No, djed i
mama su po povratku iz izbjeglištva nekako skrpali krov pa se nastavilo živjeti.
Tate još nije bilo, a djed je muku mučio s njivama, koje je trebalo obraditi,
zasijati, konje je uspio sačuvati u ratu, sjemena nije bilo, a ni novaca da bi ga se
negdje kupilo, ako je sjemena gdje i bilo. Starih zaliha pšenice i brašna se teško
u ikoga nalazilo, povrća se našlo samo za najnužnije vlastite potrebe.
46
Radio sam štogod je mami trebalo u polju ili bašči, o povrću, o kravama ili
kokošima. Mami je svejedno bilo teško sastaviti obroke svakog dana. Ali,
dovijala se i uvijek je nešto pronašla. Život u tom siromaštvu sam primio kao dar
Božji što sam u svem tome metežu ostao živ.
Od bombe nije stradao samo krov kuće – i zidovi bili razdrmani. Drveni
„ambar“, na četiri metra od kuće, nije stradao, kao ni šupa, svinjac i štagalj, koji
su bili na lijevoj strani dvorišta. Na desnoj strani su bili neoštećeni krušna peć,
bunar i „verkštet“, gdje je moj bratić Đuro pravio sobni namještaj za našu sobu.
Ta zgradica je imala dvije prostorije, u prvoj je tada u kutu na ograđenom ložištu
bila smještena „aranija“, veliki kotao za kuhanje „cokava“, bundeva, za svinje.
Odmah do aranije namještene su ljestve koje vode na tavan. Djed je volio sjesti
na prvu prečku ljestava i na panju sjeći cokve za kuhanje.
Evo, napokon, mog dragog sela. Eno mjesta gdje je
moja kuća, tamo lijevo,među onim drvećem...
(snimka je iz današnjih dana)
Bratić Mija
Jednog dana došao mi je bratić Mija i, skrivajući, pokazao metak od „flaka“,
protuavionskog malog topa. Kao od vojničke puške, ali triput veći. On je
turpijom prorezao čahuru kod „kapsle“, do baruta, i mi smo sada trebali to
47
isprobati. Prođemo kraj Đedante i Mija ga pozdravi. Djed je sjedio na prečki
ljestava i sjeckao cokve na panju. Kad smo došli u bašču, namotamo u spiralu
desetak šibica oko čahure, s početkom spirale na prorezanom mjestu i čvrsto
stegnemo koncem. Izaberemo najdeblje snopove kukuruzovine, a oni su bili
uspravno posloženi oko stabala voćaka, vjerojatno zbog bržeg sušenja od kiše.
Mija je zapalio posljednju šibicu i kratko smo promatrali kako se glavice pale
jedna o drugu. A onda sam ja, bio sam veći, „zaitio“ u zrak tu patronu i skočili
smo u iza onih snopova. To je snažno eksplodiralo.
U tom času je nastala u našem dvorištu velika galama. Đedanta je vikao i
psovao, a pas je tulio i bježao po dvorištu i dugo se nije stišao. Nismo znali što
se dogodilo, ali smo to odmah povezali s eksplozijom. Nismo se usudili sići u
dvorište. A kad smo se okuražili i sišli, vidjeli smo Đedantu kako sjedi na pragu
verkšteta, mokar od glave do pojasa. Nismo mu smjeli blizu, a on je imao
bolesne noge, pa nismo očekivali da će nas pokušati uhvatiti.
Pomirili smo se na kraju pa nam je ispričao sve. Sjedio je na prečki ljestava i kad
je puklo, pas – koji je do tada spavao na tavanu – je skočio s tavana,
izbezumljeno tuleći, njemu na leđa i zagnjurio ga u araniju punu napoja. Srećom,
napoj nije bio vreo. Pas nije imao vremena silaziti stepenicu po stepenicu, kako
je običavao, – strah od eksplozije bombe nije još nestao.
Tatin povratak
Dani su tako prolazili, ja sam se oporavio, i čekao vrijeme za nastavim nekakvu
školu. Od završetka rata nije prošlo puno dana i dočekali smo jedan kad nam se
vratio tata iz partizana. Došao je iznenada, civilno obučen, bez oružja, s nekim
svojim ruksakom. O njemu smo čuli više puta od ljudi koji su se vraćali, a on
nije mogao odmah doći jer je bio u službi. Našem veselju nije bilo kraja. Sada
smo svi na okupu. Tu večer smo sjedili dugo u noć i slušali razne tatine
dogodovštine u partizanima.
Tata je počeo službu šumara i lugara u Slavonskom Brodu pa je tamo,
neposredno uz Šumariju, stanovao u jednoj sobici, gdje smo ga često posjećivali.
Katkad je dolazio nama u selo na prolazu u šume, gdje je obavljao razne poslove
za Šumariju. Nakon kratkog vremena je premješten u Šumariju u Vinkovce.
Dobio je cijeli dvosobni stan na korištenje, odmah kraj Bosuta, rječice koja je
protjecala kraj grada.
Gimnazija u Vinkovcima (1945.)
Želio sam nastaviti gimnaziju, pa sam mu se priključio u Vinkovcima. Upisao
sam peti razred i nastavu svakodnevno pohađao. Neobično mi je bilo pohađati
48
školu nakon više godina. Sve mi je bilo zanimljivo i sve mi je dobro išlo.
Problem su mi bili kišni dani, jer nisam imao prave cipele. Mama mi je isplela
vunene cipele koje sam rado nosio i nisam se prehladio kad su mi noge u tom
bile mokre. No, kad sam u razredu, izlazeći na tablu, ostavljao mokre tragove po
podu, razrednica se, vidjevši to, zaprepastila te me poslala kući. Onda sam čekao
sunčane dane pa nastavio u školu. Kasnije sam dobio od tate i kožne cipele, pa
sam peti razred ipak završio uspješno.
Hranili smo se u jednoj menzi, a nekad sam i sam pripremio štogod za jelo.
Jednom je tata donio komad svježeg mesa i ja sam od polovice napravio večeru.
Uspio sam taj komadić nekako ispržiti na tavi i to smo u slast pojeli. Drugi
komadić sam htio sačuvati za nedjelju, koja je slijedila za dva dana. Meso sam
stavio u šalicu s vodom da ga muhe ne zagade, da se ne bi pokvarilo. Kad je
došla nedjelja htio sam ispržiti to meso za ručak, pa sam sa šalice skinuo tanjurić
i od smrada pokvarenog mesa trenutno povratio. Ovog puta sam nauk da se
meso ne kvari od muha platio svojim i tatinim ručkom. Za utjehu smo otišli na
objed u menzu.
Pred završetak školske godine tata je bio premješten na službu natrag u
Slavonski Brod. Uspio me upisati u srednjoškolski internat u Vinkovcima gdje
sam završio peti razred. Ljetne ferije sam proveo doma, na selu, i jedva čekao da
počne škola, da mogu početi pohađati šesti razred. To će biti moja najljepša
školska godina.
Internat u Vinkovcima (1946.)
U domu je bilo lijepo! Obroci redovni, topli, na žlicu, učionica svjetla, velika,
spavaonice u nizu: muška, ženska, muška, blagovaonica prostrana, dvorište
veliko, ispod dvorišta Biđ, rječica na čijoj obali smo znali sjediti i razgovarati.
Mjesto gdje su nastajale prve ljubavi.
Dom je bio u obliku slova U s tim, da su krakovi završavali duboko u dvorištu, a
čelo slova je bilo izloženo ulici. U tom čelu su bile sve tri spavaonice, dvije
muške i jedna ženska, učionica, ulaz u zgradu i blagovaonica. S nutarnje strane
slova U bio je dugi hodnik. Pored blagovaonice, u nastavku desnog kraka, bili su
kuhinja i skladište. Hrana se dodavala kroz otvor u pregradnom zidu.
Domaćičina soba bila je na kraju hodnika. Na drugom kraku, ispod posljednje
spavaonice, bili su kupaonica i zahodi. Bilo je lijepo u domu. Osjećali smo
ugodno, bili veseli, razigrani i nije bilo podvajanja. Poštovao se kućni red. Školu
smo pohađali redovno, a u domu se učilo u zajedničkoj učionici. Većinom smo
bili djeca partizana i ratna siročad. Naš društveni život je bio, mogu reći, bogat.
Priređivali smo predstave, glumili u njima, sami sastavljali komične skečeve,
izrađivali zidne novine i to ne bilo kakve, već lijepe, s crtežima koje smo sami
izrađivali, uz veliku pomoć našeg odgajatelja Tonija, čak smo na nekom
49
natjecanju u izdavanju zidnih novina dobili i prvu nagradu. A u slobodno
vrijeme, na velikom dvorištu, zaigrali bismo nogomet ili odbojku. Odlično smo
se slagali, gdje god smo bili – ravnopravni. Ali, gdje smo osjetili da smo u
nečem zakinuti, – e, tu je bilo drukčije.
A osjetili smo da nismo ravnopravni s – Radovanom.
Bio je naš drug, kolega, prijatelj, zajedno učili, išli u školu, no jedne večeri
napravio je nešto potajno. Kad se već pozaspalo, netko od naših dečki iz treće
spavaonice je opazio Radovana, samog, s jednom ljepšom djevojkom, Anđom,
koju smo svi pogledavali. Vrata učionice su bila vrlo malo otkučena, ali je on
dovoljno čuo da je Radovan navalio na curu da je, činilo mu se, poljubi. Odmah
se povukao i u spavaonici iznio ideju da mu zapaprimo, a mi je žurno
prihvatismo. Zadaci su podijeljeni i bespogovorno prihvaćeni: jedni vežu dugo
uže za sušenje rublja s dvorišta, s kvaka na prozorima hodnika na kuke vješalica
za kapute, na suprotnom zidu, drugi za njima unose cjepanice za ogrjev i
izukrštano ih slažu po hodniku, treći rastavljaju Radovanov krevet i sakrivaju ga
u kupaonicu, četvrti dekama zamračuju spavaonicu, peti namiču ormar na vrata
spavaonice s unutrašnje strane, stavljaju plastični lavor s vodom na njega, pod
lavor stavljaju dasku, s daske špagu i na kraju špage štapić, koji bi Radovan
trebao potegnuti, šesti ispremjeste krevete uzduž i poprijeko spavaonice, a ja
sam dobio zadatak, kao glavni za struju (tada već!), da povadim osigurače kad
sve bude gotovo. A kako je bilo oblačno i bez mjesečine, sve bi moralo ispasti
idealno. Svi polijegaše u krevete, onda ja povadih osigurače i uvučem se u svoj.
Začusmo – otvaraju se vrata, Radovan krenu i spotače se na cjepanicu i pade,
opsova i zakači glavom o uže, počne mumljati i stenjati. Ponavljajući padanje i
mumljanje nekako se provuče do vrata spavaonice, proli po sebi lavor vode,
spotičući se o krevete htjede doći do svog kreveta, ali pipajući utvrdi da su svi
kreveti puni, njegova nema. Onda se okrene i istim putem krene, vjerojatno kod
domaćice po pomoć. Kad je on zamaknuo u hodnik kod kuhinje i nije nas mogao
vidjeti, mi smo, obrnutim postupkom, sve doveli u red. Pomoglo nam je to što
domaćica imala pretvrd san i nije se dugo mogla probuditi od Radovanovog
lupanja. I kad smo mi već i vodu obrisali s poda, a pod je bio od pločica pa je za
čas bio suh, stigli su Radovan i domaćica.
– A gdje ti je štrik, Radovane?
– Pa, gdje su, Radovane, cjepanice?
Domaćica upali svjetlo u našoj spavaonici. Mi svi spavamo.
– Pa, eno tvog kreveta, Radovane! –
A Radovan zinuo i ne snalazi se, nema odgovora. Onda se domaćica okrene
prema njemu i odalami mu takvu šamarčinu da je i mene zaboljelo. Žalili smo
Radovana što smo bili tako okrutni prema njemu. S vremenom nam je oprostio.
Curu je obilazio, pa smo svi imali u što jednakopravno pogledavati.
Život u domu je tekao dalje po svom programu.
50
Tu sam školsku godinu, šesti razred, završio uspješno.
Ljeto smo proveli na izgradnji Omladinske pruge Brčko – Banovići. To je bio
lijep omladinski život, težak, jer je trebalo ustati u bilo koje doba noći i
istovarivati šljunak, kamen, a preko dana smo redovno radili pod pjesmom do
iznemoglosti. Punih mjesec dana se dalo teško izdržati, a mladost nam je dala
snage.
Slijedeća školska godina, sada sedmi razred, opet u istom domu. Izdavali smo
zidne novine. To su bili pravi umjetnički uradci. Imali smo odgajatelja vješte
ruke, koji nas je naučio kako ćemo se izraziti crtežom i bojom. Članke smo
pisali svi da se naučimo pisati, a odgajatelj je izabrao najbolje. Sami smo
održavali predavanja, ili barem pokušavali, pa ako nije išlo, tješili nas da će
drugi put biti bolje. Ja sam dobio zadatak održati predavanje o Sovjetskom
savezu. Osim naslova i dvije rečenice, koje sam uspio zapamtiti, ostalo sam
prošutio. Nisam bio jedini. Odgojitelj se odmah uključio i održao moje
predavanje.
A veselja i druženja u zajednici mladih nije nedostajalo. U dvorištu smo često
igrali Kozaračko kolo. Nije bilo muzike, sami smo pjevajući davali ritam.
Posljednjeg dana mjeseca ožujka poslije večere dogovorimo se Žarko, Domaćica
i ja i odemo u kino. Vraćajući se u dom, padne Žarku na pamet da napravimo
nešto za „Prvi april“. Riječ po riječ i dogovorimo se da ću ja iz kuhinje uzeti
metalnu lopatu za smeće, napuniti je žarom iz kuhinjskog štednjaka pa po tom
položiti masne krpe od mazanja poda nekom mašću, proći hodnicima, zaviriti u
spavaonice a Žarko će potom vikati: „Vatra, vatra!“
O ponoći smo to i napravili. Cijeli dom je spavao. Na Žarkovu viku svi su se
teško budili. Kad su shvatili da je sve puno smrdljiva dima, nastala je panika.
Jurilo se hodnicima, u oba pravca, preskakivali se kreveti, iskakivalo se kroz
prozore. Jedan stariji, koji uvijek spava posve gol, izletio je tako na dvorište,
među cure. Da bih smirio strah kod svih vikao sam da je to šala, da je danas
„Prvi april“, ali to je izazvalo bijes pa sam se morao skloniti u sobu kod
domaćice. Ludi Radovan, tako smo ga nazvali poslije njegove epopeje, skočio je
u gaćama kroz prozor i otrčao prema vatrogascima, koji su imali dom u istoj
ulici par stotina metara dalje. Žarko ga je uočio pa je i on iskočio kroz prozor i
vikao i zvao ga da stane, da je „Prvi april“. Trčao je za njim, nije ga mogao stići
jer je bio hrom. Od sve Žarkove vike Radovan je ipak stao. Nije mogao vjerovati
da je to šala.
I opet je to bila gruba šala.
51
Ćato
Školu ne spominjem, jer je to ukalupljena forma, bez puno odstupanja, pa ili
znaš ili ne znaš. Ja nisam znao matematiku. U početku to nisam shvaćao
ozbiljno, a poslije nisam mogao svladati nakupljenu građu. U domu se nije
vodila neka briga za takve probleme djece i nisam znao da mogu i gdje tražiti
pomoć. I napravio sam nešto što mi je uvijek bilo žao – napustio sam školu.
Odmah sam se mogao zaposliti u jednoj trgovačkoj firmi u knjigovodstvu.
Dobio sam neke kartice, koje sam listao, upisivao podatke i na kraju mjeseca
dobio plaću. Toliko novaca nikad nisam imao! To je kao onaj vic o povećanju
gradnje željezničkih pruga u Albaniji u to doba, kad su novine pisale da se
gradnja pruga u Albaniji povećala preko 1000 %, kad su gradila pruga Drač –
Elbasan, a do tada nije bilo ni metra pruge!
Bio je to lak posao za tolike pare. Tako sam radio dva mjeseca. Tati sam rekao
da sam se zaposlio (ne da sam napustio školu!). Tražio je da dođem kući i tu
radim. Poslušao sam. Ali – u selu se nije imalo gdje raditi. Treba raditi u tvornici
u Brodu. Poslušao sam. Dobio sam posao sličan onom u Vinkovcima – upisivao
sam podatke u kartice. Onda sam upisivao podatke u kartice u kotlarnici, gdje se
kotlovi za lokomotive zakivaju pneumatskim čekićima i gdje je nepodnošljiva
buka. Onda sam upisivao podatke u kartice u drugoj smjeni u kotlarnici gdje se
kotlovi... Onda sam poludio. Pa ja sam lako pristao upisivati podatke u kartice u
tvornici, iako sam morao na posao pješačiti dva sata, te dva sata kući nakon
posla. Radio sam mjesec dana kad sam to isto morao prihvatiti raditi u kotlarnici,
gdje je buka od zakivanja tako velika da ne čujem sebe kad vrištim. A onda sam
morao prihvatiti da to isto radim u drugoj smjeni, od 14 do 22 sata. Kući sam
jedva hodao. Po selima nikog živog u to doba, samo psi pušteni s lanca. Njih
sam se jako bojao.
U vrijeme kad sam radio u drugoj smjeni, mrtav umoran bih najčešće legao bez
večere, odspavao do jutra, ujutro istjerao krave na pašu, a u podne krenuo na
posao u Brod. Tako sam izdržao četiri mjeseca.
Novac od plaće sam davao ocu za potrebe kuće, ja sam dobivao pivsku bocu
mlijeka za užinu, svaki dan, a nedjeljom sam se mogao odmoriti.
Shvatio sam da mi je otac zahtjevom da radim u Brodu dao jasnu poruku da se
mogu odlučiti hoću li nastaviti takav besperspektivni posao i mučiti se u životu
ili ću ići dalje u školu i u životu postići nešto više boljom kvalifikacijom.
Na livadama sam se družio i s drugim „govedarima“, koji su čuvali svoje krave.
Iako sam većinom poznavao te dečke iz osnovne škole, otuđio sam se od njih i
nisam imao što puno s njima razgovarati. Ali, ako bi i pitali što o meni, gdje sam
sve ovo vrijeme bio, što sam radio, nisam im ni slovom naznačio da sam bio kod
popova u školi, da sam bježao pred partizanima u Austriju, da sam bio u logoru.
To je bila moja tajna.
52
Kod krava sam imao vremena za razmišljanje što ću dalje činiti. Tu sam se
sretao i s Ivicom, mojim bratićem iz Grabarja, te Lukom, njegovim susjedom. I
oni su išli u gimnaziju u Brodu i željeli su nastaviti školu. Na jesen mi se ukazao
spas – otići u školu!!!
Tehnička škola u Titovoj Korenici (1947.)
Novine je u to vrijeme, naročito na selu, bilo teško imati, i još teže pročitati.
Meni se desila ta prilika i zapazio sam poziv za upis u neku školu u Zagrebu.
Pokazao sam im i odlučismo da odemo tamo, iako nismo točno ni znali što to
znači „Industrijska škola“. Pisali smo im i dobili željezničke karte do Zagreba,
pa jednog dana odosmo. Bilo je mnogo mladih, sve muških. Spavaonica kao
poljana, krevet do kreveta. Došljake koji su imali dužu kosu se hvatalo i na silu
šišalo na nulu, za kaznu i opomenu drugima. Tko ne bi ukazao dužnu počast
Titovoj slici odmah je javno obilježen i kažnjen isključenjem iz društva, što mu
dođe kao zatvor. Kažnjavali su se oni koji bi se prekrižili. Hlače, koje su se
nekima činile uskim, da su po „američkoj“ modi, odmah bi se parale. Mi trojica
smo to osjećali kao teror. Pokupili smo se i s našim zavežljajima otišli. Bilo
kuda. Ovo nije za nas.
Još u Zagrebu smo nekako saznali da se otvara nekakva tehnička škola u Titovoj
Korenici. Kome sad da se obratimo? Bio s nama još i Nikola Mazalin,
Dalmatinac je bio, i kaže da idemo u Ministarstvo teške industrije. Zgledasmo
se, ali krenusmo. Pronašli smo i to ministarstvo i tražimo portira da idemo ravno
kod ministra. Najavio nas je i – pustio. Ispričasmo ministru što smo vidjeli i čuli,
te rekli da nam takva škola ne odgovara i da želimo „pravu“ školu. Kakva je to
prava škola, ne bismo znali reći, da nas je pitao. Pristali smo na prvo što nam je
ponudio, a kasnije nam reče da drugih prijedloga i nema. To je Tehnička škola u
Titovoj Korenici. Sve druge su popunjene, ova nije, jer je u osnivanju. Još nam
dade vozne karte za vlak do Broda, a kad nas pozove, poslat će i karte za vlak do
Vrhovina u Lici, odakle ćemo se morati snaći da bismo došli u Korenicu,
udaljenu četrdeset i pet kilometara.
I dočekasmo poziv. Došao je mjesec dana kasnije od početka drugih škola, jer je
naša škola „bila u osnivanju“, kako je rekao ministar teške industrije. Mi trojica
spremismo svoje koferiće i slijedećeg dana krenusmo put Titove Korenice. Bilo
je divno. Nema više rada u polju, nema više upisivanja podataka u kartice uz
nesnošljivu, zaglušnu buku, nema više krava, cijepanja drva, kopanja, i svačeg
drugog!
Dočekali smo vlak i teško se ugurali u vagon, koliko je vlak bio krcat. Cijelim
putem smo stajali, stalno držeći svoje koferiće u ruci. Kotači vlaka su jednolično
kloparali. Kasno listopadno sunce već je bilo na zalasku kad smo u Zagrebu
pronašli vlak koji ide kroz Vrhovine. Pošto je vlak odavde polazio, našli smo i
53
mjesta za sjedenje. Izmoreni stajanjem i držanjem kofera u ruci, ubrzo smo,
poslije polaska, zaspali.
Prof. Marinović iz onih dana
I eto nas opet „za kravama“ u livadama. Sastanemo se i maštamo što sve ta škola
može značiti, što ćemo naučiti i što će nam pružati. U neko doba noći sam se
probudio i prodrmao ostalu dvojicu. Bilo je tamno, vani mrkla noć, bez
mjesečine, u vlaku nigdje nije bilo svjetla. Ne znamo gdje smo. Ne znamo jesmo
li već prošli Vrhovine. Ljude oko sebe budimo, pitamo, ne odgovaraju, ili ne
znaju ili se ne daju probuditi. Lokomotiva dahće, mora da je uzbrdica, znači, u
brdima smo. Na prvoj stanici samo dva svjetlašca – jedno u prometnikovoj ruci,
drugo na stolu u njegovoj sobici. Kroz prozor ga pitamo za Vrhovine. Smirili
smo se kad smo čuli da se još imamo voziti. Zbog gužve u vagonu napustili smo
sjedala i izgurali se do vrata i čekali i čekali da „dođe“ naša stanica.
54
U Vrhovinama je izišlo nas pet putnika, dva su nestala, bili su, valjda, mještani,
a mi trojica ostadosmo sami. Otpravnik nam reče da prijevoza za Korenicu nema
do sutra po podne. Magla je i hladno. Što ćemo? Obilazimo oko stanične zgrade.
Netko u mraku nabacuje cigle, znamo po zvuku. Došavši bliže zvuku razabiremo
čovjeka kako ubacuje cigle u kamion, jednu po jednu. Pozdravimo ga i pitamo
kud idu cigle.
Današnja zgrada Škole u Korenici u kojoj je naša Tehnička škola imala
samo jednu prostoriju za predavaonicu i jednu za zbornicu. Sliku mi je
poslao naš kolega Vlado Janić 2007.
– U Korenicu, reče prestavši ubacivati.
– A da l´ bi i mi mogli u Korenicu? – upitam plaho.
– Ako vas šofer bude htio povesti, – reče čovjek.
– Pa, recite mu koju riječ, recite mu da nas poveze, usudismo se predložiti.
Da ga udobrovoljimo, Ivica izvadi bocu rakije i ponudi mu. Dobro potegne a
bocu ne vraća. Dobro potegne i dugi put.
– A odakle ste? I šta ćete vi u Korenici? Pa, tamo nema ničega!, razvezao mu se
jezik.
– Pa, ićemo tamo u školu, – ohrabri se Luka priznati.
– Ma, nema tamo škole! Ustvrdi i još jednom dobro potegne.
U tami se zgledasmo zbunjeni, ne snalazeći se. Čovjek nam dobaci:
55
– Onda, 'oćetel' u Korenicu ili ne? Skačite na cigle!
Uzverasmo se a čovjek uđe u kabinu, uključi motor i svjetlo i – krene.
– Pa, on je šofer! – zaključismo. Kamion je drndao na neravnoj cesti, cigle su se
micale i namještale, sjedenje je bilo nemoguće, pa smo pokušavali naći položaj
koji nas najmanje boli. Da izdržimo (bio nam to je dobar izgovor) i mi se latismo
boce. Koliko se moglo vidjeti šofer je potrošio pola boce.
Prof. Maja Kallay i prof. Ćiro Valentinčić, nakon 40 godina
Otpismo po gutljaj, više nije prijalo, – zabrinuli smo se kako će pijani vozač – a
mora poslije toliko rakije da je pijan – kako će moći upravljati kamionom. No,
vidjeli smo da mu to ide, pa nas je strah minuo. Pa smo potegnuli još jednom.
Vozili smo se cestom, koja je jako vijugala, prolazila kroz kamene predjele, pa
kroz šumu, čas uzbrdo, čas nizbrdo. Bilo je dobro hladno i smrzli smo se i
nažuljali na ciglama. Koferići su se izžuljali, pa i proderali, jer su bili od papira.
Kamion je odjednom stao. Pogledamo preko kabine, svjetlo reflektora ne
obasjava ništa, ispred je sve crno. Kamion krene natraške, zastane, pa malo
naprijed, pa nazad i tako nekoliko puta. Prestravili smo se ne znajući što se
događa. I onda otpočne normalna vožnja. Bacimo pogled unazad u tamu i
vidjesmo da je to bila jedna serpentina, a kraj ceste je crna provalija. To se
ponavljalo pet – šest puta. Zatim je nastala ravna cesta. Odahnuli smo. Naš
pijani vozač se nije na serpentinama survao ni u jednom zavoju!
56
Dom u kojem smo živjeli, donedavno je bio zapušten.
Kolega Vlado Janić (na slici) dao mi je ovu sliku 2007.
I tako smo nakon oko tri sata žuljanja na ciglama stali. Vozač ugasi svjetla i
izađe iz kabine. – Silazi! – reče i ode svojim putem u mrak. Gledamo okolo.
Ništa se ne vidi. Nigdje nema svjetla. Ne znamo koje je doba noći, nemamo sat.
Ne znamo kuda da idemo, komu da se javimo. Oko kamiona brda cigle. Preko
toga se ne može hodati. Svejedno, odavde moramo izići, bilo kuda! Noć je bila
mrkla, bez mjeseca i zvijezda, ali smo ipak našli stazu po kojoj smo iz brda cigli
izašli. Našli smo i cestu, ali nikog u blizini. Nailazili smo na porušene kuće,
osim jedne, koja nije imala ni vrata ni prozore i gdje smo se zavukli u jednu
prostoriju u prizemlju i tamo dočekali jutro.
Upravo je to bilo mjesto gdje smo se trebali javiti, dom učenika, učenici su bili
po spavaonicama na katu, isto tako bez prozora i vrata. Kad su nas ujutro otkrili
upraviteljica i ekonom, seljačkog izbrazdanog lica, prihvatili su nas, uveli u
spavaonicu gdje smo dobili mjesto u slami na podu, jer kreveta nije bilo.
Šuškanje slame je pokazalo da se dečki bude. Neki su se u slami nalaktili i
radoznalo nas promatrali. Brzo smo se upoznali.
Pomalo su svi poustajali i odlazili, s ručnikom u rukama, van. I nas trojica smo
izvadili svoje ručnike i pošli za njima.
57
Dom je bio od ceste povučen desetak metara, preko ceste česma s bogatim
izvorom vode, a okolo su kuće, većinom porušene, a onih nekoliko u kojima su
se kretali ljudi, vidjelo se da su složene od ruševne cigle i natkrivene koječim.
Na česmi smo se smjenjivali na umivanju, a poslije umivanja smo otresali
kapljice vode naprskane na hlače i cipele. Kad se s česme pogleda dom je
izgledao velik, a da je imao vrata i prozore, bio bi za nas pravi dvorac.
Doručak smo imali u drvenoj baraci pored doma. Čaj i komad kruha. O podne
ručak, treba ga dočekati na čaju. Bilo je hladno. Naši drugovi su se zadržavali u
sobi, gdje je u jutro ipak bilo toplije. Škole još nije bilo, nije bilo direktora ni
nastavnika. Mi smo bili slobodni da, dok ne zatopli, ležimo u slami i
razgovaramo. Tu smo našli i Željka Dimitrovića iz Vinkovaca, pa nekoliko
drugova iz Podravine. Enver je bio iz Bosne. Najviše je bilo Ličana i
Dalmatinaca. Tako smo se upoznavali i svi pomalo znali sve o svima.
Osim što nitko nije znao moju tajnu koja je bila u meni tako duboko zakopana da
o njoj nisam ni mislio. I nitko nije mogao znati za nju!
Dom i okolica
Kad je zatoplilo izađosmo pred naš dom. Obiđosmo ga sa svih strana. Iza doma
je bila stara drvena baraka, za drva. Dalje su livade, sve daleko do podnožja
planine Plješivice. Nedaleko od česme bila je mala zgradica, prazna, a nova. Tu
će biti električna centrala. Agregat još nije stigao. U mjestu nema struje, pa svaki
život utihne prvim mrakom. Imali smo vremena na pretek pa smo se uputili
prema planini. Nakon pola kilometra pronašli smo potok. Livadama smo gazili
visoku, bujnu travu, kad legneš, ne vidi te se. Naišli smo na puževe, žabe, a i
zmije. Planina je, gledano od potoka, izgledala strašno visoka i nisam poželio da
je ikad prijeđem. Potok nismo mogli preskočiti, nikakav mostić nismo našli pa
smo se vratili.
Za ručak smo dobili krumpirovu juhu s komadićem crnog kruha. Juhu smo
posrkali, a kruh spremili u džepove, da možemo kasnije zavaravati glad. Poslije
ručka smo pošli na Mrsinj. To je brdo koje se uzdiže odmah iza česme. Nije
šumovito, nije veliko, samo kamen, trava i pokoji grm. Nije ni strmo, pa smo se
mogli lagano uspinjati. Tu smo svakodnevno dolazili na pričanje, lunjanje,
izležavanje. Nismo bili svjesni koliko nam je taj čisti zrak koristio zdravlju.
Lala
Odmah iza česme neposredno prije početka brda, našli smo jednu špilju, koja se
vertikalno spuštala. Nije bila duboka, nekoliko metara, a izgleda ni opasna jer
nije bila ograđena. Svejedno smo pazili kad smo bili u blizini.
58
Malo ponad česme jednog dana na travi spavao je Lala. Cipele izuo i posložio
pored sebe. Napivši se na česmi, naiđe Željko do špilje i, vidjevši gdje Lala
spava, priđe i počne ga, skriven iza grma, gađati kamenčićima. Kad se ovaj
konačno probudio i spazio Željka, ljut, zgrabi prvo što mu se našlo pod rukom, –
cipele i zahiti jednu po jednu na njega. Ovaj izbjegne obje i otrči do česme. Lala,
onako bunovan, potraži cipele, ali nađe samo jednu. Druge – nema. Propala u
špilju.
Ivan Sopta – Lala
– E, kupit ćeš mi nove cipele, majmune jedan! – ljuti se Lala.
– Kupit ti mogu samo stare. Ove su ti bile posve iznošene! – još ga zeza Željko. I
priđe špilji, stalno se prepirući s Lalom koliko su to istrošene cipele bile. Onda
se Željko spusti u špilju i vidi cipelu, zastala pod kamenom, pa je sakrije pod
kaput. Sjeli su na travu neprestano se svađajući kakve cipele to treba Željko
kupiti. Kad im je bilo dosta pođu u dom, Lala naprijed, Željko iza, na udaljenosti
par metara.
– Ama, baš iste, kao ove što su bile! – Lali je već bilo dosta. A Željko izvadi
cipelu ispod kaputa i upita:
– Je l´ ovakve?
59
Kad se Lala okrenuo i vidio svoju drugu cipelu u Željkovim rukama, riknu
nekoliko psovki i pojuri na njega, a ovaj je bio spreman, ispusti cipelu i trk!
Jurili su po Mrsinju dok se obojica nisu umorila. Na kraju su sjeli zajedno i
smijali se uspjeloj šali.
Vukovi
Dan za danom je tako prolazio, bivalo sve hladnije, a prozora i vrata još nema.
Jedne svijetle mjesečeve noći nas probudi pseće zavijanje. Zapravo, više pasa se
javljalo, jedan za drugim ili zajedno. Bili su blizu. Nagrnemo se na prozor bez
prozora i vidimo ih nekoliko oko česme i kod špilje.
– Ma, nisu vam to psi, to su vukovi! – reče jedan Ličanin. – Poznam ih ja.
Vuka sam vidio u zoološkom vrtu, ali nikad ga nisam čuo kako zavija. Ličani su
odmah počeli priču:
– Sad će oni, sad ili noćas, kroz vrata bez vrata, pa u našu sobu. Ko je pri
vratima, nek se pomoli Bogu!
Na brdu s druge strane ceste – Mrsinj
60
Vjerovao sam, želio sam vjerovati, da se vukovi neće usuditi zaći u kuću, među
ljude, nije još takva glad među njima, snijeg je još daleko. No, ipak mi se steška
kad ih čujem. Često su se tako javljali i dolazili sve do česme.
I jednog dana smo dobili vrata i prozore. Tražili smo majstore da prvo montiraju
vrata. Kad smo im objasnili zašto, smijali su se. A koji dan kasnije smo dobili i
drvene krevete na kat. Nisam bio brz da izaberem krevet negdje u uglu, za svaki
slučaj, već me dopao kraj vrata, na sreću, na katu. Jedan od još sporijih, a možda
je bio i hrabar, dobio je smještaj u krevetu ispod mene. E, sad se moglo živjeti!
U sobi je preko noći postalo toplije. Prozori se nisu otvarali, pa smo čuli vukove
koji su bili na česmi, one dalje nismo.
Zabava
U domu su bili i učenici osnovne škole, dječaci i djevojčice, svaki u svojoj
spavaonici, a u učionici su bili izmiješani. U školu su išli do podne, popodne
učili, a navečer bili slobodni, dok ne postane mrklo da se više ništa ne vidi. Pred
spavaonicama je do stepenica bio veliki prostor, pa smo tu zajedno igrali
Kozaračko kolo. Nije nam smetalo što se baš ništa ne vidi, bili smo veseli. A to
da se baš ništa ne vidi iskoristili smo nas nekolicina da izvedemo jednu psinu.
Kako je kolo puno pjesme, a svi se drže za ruke, dvojica naših su prekinuli kolo
na jednom mjestu i uhvatili se u kolo jednom rukom, a drugom držeći žicu. Ja
sam okrenuo ručicu starog induktorskog telefona, kojeg smo imali od jedne
predstave u domu, pjesma se prekinu s jakim vriskom pa nastade graja. Ona
dvojica ispuste žice koje su držali u kolu, ja ih smotam i nitko nije shvatio
odakle grom, jer nije bilo munje!
Škole još nije bilo, a počeo je studeni. Hrane nam je odavno nedostajalo. Jedva
smo čekali da se naoblači i padne kiša, bolje što jača, pa da prestane izjutra. To
nam je bilo idealno. Tada bismo se uputili na livade, štapovima zavrtali travu i
kupili – puževe. Kako su bili dobri i veliki ti puževi. Iza kuhinje u šupi smo našli
i spremili za ovakvu priliku deset litarsku praznu konzervu od američkog
margarina, napunili je puževima, nasuli vodom iz potoka, naložili vatru i –
čekali da provrije. E, kad smo i to dočekali, vodu smo izlili i puževe vadili iz
kućica, stopu otrgali ili odsjekli, tko je imao nož, pa naticali na vrbovu šibu, koja
je bila ražanj. Kraj vatre smo poboli vrbove rašlje, poslagali ražnjeve na rašlje,
pa pekli, bez ulja, masti, brašna i soli. Kako mesa u menzi nismo viđali, ovo nam
je bila najslađa mesna gozba.
A desi se da netko dobije i paket od kuće. A tu je bilo svačega, još boljeg od
puževa. Samo, primalac je jedva stigao omastiti brke, jer je navalica bila
povelika. Onda je netko izmislio da paket odnese s pozvanim društvom u Mrsinj,
pa su se tamo gostili. A i tome se doskočilo, jer su ih promućurni znali na tim
mjestima sačekati, pa nisu mogli, iz drugarskih razloga, biti odbijeni. A onda se i
61
tome doskočilo, jer su neki još promućurniji u pošti uhvatili vezu s poštaricom i
ona ih je osobno, diskretno, obavijestila o pošiljci, pa je društvo otišlo u Mrsinj,
a primalac je s pošte diskretno odnio paket na dogovoreno mjesto.
Početak škole
Dočekali smo i početak škole. Pojavio se samo direktor. Sastali smo se o saznali
da dolaze čak tri profesora: za srpsko-hrvatski, matematiku, fiziku, mehaničku
tehnologiju, elemente strojeva i tehničko crtanje. Od ministarstva je dobio novce
i naručio nam raznu odjeću, cipele, mantile, drva za loženje u domu i razredu,
hranu. Obzirom na posvemašnje siromaštvo u svemu nismo ni mogli ni znali
očekivati puno od ove škole, ali smo željeli i htjeli nešto naučiti za zvanje i
život, jer nam nema druge želimo li preživjeti.
Struje još nije bilo, pa, iako smo u školu išli do podne, učenje nismo mogli
dovršiti za svjetla dana, već i na večer, za što smo dobili petrolejke. Vježbe,
sastavi, tehničko crtanje, – sve smo radili marljivo, iako nam je uz petrolejku
bilo naporno, i to nam je pomoglo da smo do kraja godine smanjili zaostatak.
Opet negdje na Mrsinju
Jednog dana je u centralu stigao agregat. Bio je velik, za uličnu rasvjetu i ono
malo zgrada u kojima se stanovalo bio je dovoljan, kako se kasnije čulo. Njime
je rukovao majstor Kusulja, koji je kasnije, kad smo dobili nekoliko manjih
strojeva, bio nastavnik praktične obuke. Ali je postojao veliki problem. Agregat
62
nije imao uza se pokretački akumulator, pa se startati moralo kurblom za četiri
čovjeka. A kurblari smo bili mi, jer se u cijelom mjestu na večer nije moglo na
ulici naći četiri čovjeka. I tako smo kurblali po rasporedu.
Pri svjetlu je bilo divota učiti i crtati. A da ne spominjem kako se uz svjetlo
lijepo igralo Kozaračko kolo. Kad se u deset na večer trebalo gasiti svjetlo,
majstor bi u centrali triput isključio svjetlo, pa smo na brzinu skakali u krevete.
Pet minuta iza toga nastaje mrak.
Jedne kasne večeri, centrala se davno ugasila, Ruda je, budan, ležao u svom
ležaju, na drugom katu kreveta, pod samim stropom. Uđe Enver i mljacka.
Ko je, što jedeš? Šapatom se javi Ruda.
– Jedem sira. – Enver nije rekao tko je.
– Daj malo, – tiho će Ruda.
– Evo! Samo zini! – Enver će njemu i između kreveta se popne do Rude pa mu,
u otvorena usta, ugura žabu, koju je, samo on zna gdje i kad, za tu priliku,
uhvatio. Dok je Ruda krkljao i čupao iz usta nešto živo, dotle je Enver već bio u
svojoj spavaonici u krevetu.
Slobodni sastav
Jednom nam je naša profesorica Maja zadala sastav na slobodnu temu. Dugo
nisam znao o čemu bih pisao. Sjetim se, ne znam kako, jednog svog doživljaja iz
ranog djetinjstva, kad sam doživio da je moj tata ubio sjekirom našu kravu, koju
sam volio, jer sam je čuvao na paši. Pisao sam žurno, u dahu, jer mi je ostalo
malo vremena, ali dovoljno da je završim. Odahnuo sam. Jedna obaveza manje.
Sastav sam naslovio s „Mali Dondo“, kako su me tada zvali.
Na slijedećem satu profesorica je donijela ispravljene sastave. Prozvala me i
čestitala na izvrsnom sastavu, kojeg je pročitala pred svima. Bio sam
zaprepašten i ponosan. Koji dan kasnije mi je preporučila da napišem još koji
sastav u ovom stilu, jer ima izgleda da me direktor pošalje s tim sastavima u
Zagreb na savjetovanje u klub mladih književnika Hrvatske. I koji tjedan iza
toga me direktor zaista poslao. Koja su to sad vrata koja se otvaraju preda
mnom! Prijavio sam se na adresi kluba književnika. U zgradi s puno soba
odvedu me u sobu kod Ervina Šinka. Drugi su bili s drugim književnicima. Bilo
nas je nekoliko u grupi. Svatko je čitao po neki svoj sastav. Onda su uslijedili
razgovori, savjeti i upute, preporuke što da čitamo zbog vlastitog usmjerenja i
slično. Pun emocija i zadovoljan doživljenim vratio sam se kući, u dom, gdje
sam o svemu govorio u razredu.
Kasnije ja jesam nastavio pisati, ali i prestao, opterećen bremenom
preživljavanja.
63
Eugen
Eugen je bio dečko od akcije i organizacije. Bio je Židov. Vodio je brigu da se
pravedno podijeli odjeća koju je direktor kupio, zagovarao je kod njega naše
potrebe, a zauzimao se kod ekonoma da dobijemo bolju hranu i uvjeravao ga da
je on kao ekonom to dužan napraviti. Ekonomu se to nije svidjelo pa ga je tužio
u komitet partije. Eugena su pozvali tada u komitet i naredili da se hitno s
roditeljima povuče u Izrael, inače će ga pojesti noć. On je to ozbiljno shvatio i
sutradan je otišao iz Korenice, a da nismo ni znali zašto. Osobno nam je to
ispričao prigodom proslave 40. godišnjice mature kako su ga u komitetu
saslušavali i prijetili njemu i roditeljima ako se s njima odmah ne iseli.
Eugen Ebenspanger, nakon 40 godina
Direktor je nabavio za nas odijela, rublje i hubertuse, a Eugen nam je to pravično
dijelio. Kako smo izgledali smiješno u tim hubertusima bez rukava, ali s
prorezima za ruke, kao četa popova. Svima su bili poveliki, naročito Malom,
Vladu Janića smo tako zvali, jer je zaista bio najmanji među nama. Kao najmanji
i najslabiji često je podnosio silu kog starijeg. Ali tu se našao jedan jaki, Milić
mu je bilo ime, koji nije trpio da se „Maći“ zlostavlja pa ga je uzeo u zaštitu.
Često su bili zajedno, pa je Mali bio zaštićen od nepodopština starijih.
64
Željko
Kad su vani pali snjegovi, dobro se smrzlo, a mi smo u sobi imali veliku kaljevu
peć, koja se tijekom zime nije gasila. Kako smo učili o visokim pećima za
taljenje čelika, koja se nikad ne gasi, prozvali smo je – visokom peći. Domaćin
visoke peći je bio Željko, jer je spavao do same peći, pa se najljepše grijao, ali je
imao zadaću peć stalno puniti drvima.
Željko Dimitrović – Pekara,
nakon 20 godina
U školi smo za vrijeme tehničkog crtanja crtali razna tijela, kocke, stošce,
piramide i složenije oblike i učili prostorno shvaćati tijelo i kako ga prikazati na
papiru. Meni se to činilo prejednostavno i profesor mi je dozvolio da u domu
crtam konjić, dio tokarskog stroja, složen po obliku i sastavu, na pravoj velikoj
crtaćoj tabli. Drugovi su poštovali moj rad, nitko nije iz zlobe zaparao papir. Taj
moj rad je profesor vrednovao tako da mi je povjerio izradu više od stotine
tehničkih crteža za svoju knjigu koju je spremao o elementima strojeva. Još sam
za pomoć dobio Željka Dimitrović, pa smo u školi crtali do kasne noći. To se
crtanje oteglo mjesecima.
65
Dok smo se bavili tim crtanjem, svaku noć na povratku u dom smo mislili na
vukove. Bilo je zimsko doba, snijega je bilo u izobilju, a ni jakih vjetrova nije
manjkalo. Tada smo bili dobili zimske kape s prorezima za oči koje su nas štitile
od snježnih iglica koje nam je vjetar zabadao u obraze i oči, pa smo cestom
hodali posve zatvorenih proreza. Jednom sam tako, hodajući naslijepo s
ispruženim rukama naprijed, čelom udario u banderu i uzviknuo „pardon“.
Željko mi se zbog toga dugo rugao. A kad je bilo gotovo, profesor nas je bogato
nagradio.
Subotom smo u dvorani za fiskulturu organizirali kulturnu zabavu s plesom.
Malo je djevojaka bilo, ali je bilo ugodno i vidjeti ih. Ivica Kaligaris je svirao
svoju harmoniku i to nam je bio jedini instrument. Kad bi on zaplesao, svirao je
naš kolega Jago.
Slobodni sastav
Osim kulture na plesanju bavili smo se kulturom na satu srpsko-hrvatskog jezika
– čitali smo odlomke klasika, pisali sastave na određenu temu ili, pak, na
slobodnu temu. A to, na slobodnu temu, to je bila strahota! Ne pada ti ništa na
pamet a vrijeme prolazi. Kad imaš određenu temu, imaš uzak izbor, pa se lakše
odlučiš.
Jednom nam je naša profesorica Maja zadala sastav na slobodnu temu. Dugo
nisam znao o čemu bih pisao. Sjetim se, ne znam kako, jednog svog doživljaja iz
ranog djetinjstva, kad sam doživio da je moj tata ubio sjekirom našu kravu, koju
sam volio, jer sam je čuvao na paši. Pisao sam žurno, u dahu, jer mi je ostalo
malo vremena, ali dovoljno da je završim. Odahnuo sam. Jedna obaveza manje.
Sastav sam naslovio s „Mali Dondo“, kako su me tada zvali.
Na slijedećem satu profesorica je donijela ispravljene sastave. Prozvala me i
čestitala na izvrsnom sastavu, kojeg je pročitala pred svima. Bio sam
zaprepašten i ponosan. Koji dan kasnije mi je preporučila da napišem još koji
sastav u ovom stilu, jer ima izgleda da me direktor pošalje s tim sastavima u
Zagreb na savjetovanje u klub mladih književnika Hrvatske. I koji tjedan iza
toga me direktor zaista poslao. Koja su to sad vrata koja se otvaraju preda
mnom! Prijavio sam se na adresi kluba književnika. U zgradi s puno soba
odvedu me u sobu kod Ervina Šinka. Drugi su bili s drugim književnicima. Bilo
nas je nekoliko u grupi. Svatko je čitao po neki svoj sastav. Onda su uslijedili
razgovori, savjeti i upute, preporuke što da čitamo zbog vlastitog usmjerenja i
slično. Pun emocija i zadovoljan doživljenim vratio sam se kući, u dom, gdje
sam o svemu govorio u razredu.
Kasnije ja jesam nastavio pisati, ali i prestao, opterećen bremenom
preživljavanja.
66
Krađa pet krumpira
Najradosniji smo bili kad su se snjegovi otopili i sunce ojačalo. Opet smo mogli
izlaziti u livade i Mrsinj. Planirali smo uskoro u puževe da popravimo jelovnik.
No, Željko je to htio učiniti drugim načinom. Kad je u kuhinji čistio krumpir, to
smo uvijek sami obavljali, sakrio je pet krumpira u džep s namjerom da ih
kasnije negdje na livadi ispeče i pojede. To bi bio dobar zalogaj da ga nije netko
iz grupe čistača krumpira otkucao predsjedniku omladine. I onda je počeo –
slučaj. Bilo je tu i optužba i saslušanje i osuda – da mora napustiti dom. To znači
napustiti i školu. Slučaj je poprimio dramatične razmjere – Željko je sutradan sa
spakiranom prtljagom čekao autobus za Vrhovine, kad stiže predsjednik
omladine i saopći mu da mu je kazna pretvorena u – uvjetnu.
Posjet Plitvičkim Jezerima
Naša „visoka peć“ gorjela je cijelu zimu, dan i noć. Kad je došlo toplije vrijeme,
svečano smo je ugasili. Iako nismo imali slobodne subote, odlučili smo nekoliko
nas da odemo nedjeljom vidjeti Plitvička jezera. Pošli smo vrlo rano i
propješačili dvadesetak kilometara do tamo. Neki su malo sporije hodali, pa su
zaostali, a mi „napredniji“ smo im putem na štapovima postavljali kojekakve
simbolične „hajdučke“ znake, da znaju da smo tuda prošli i da nas slijede.
Hodanje nam nije bio nekakav napor, kad se umorimo bilo nam je dosta sjesti,
pojesti što je kome ostalo od onog što smo dobili na put i krenusmo dalje. Na
samom jezeru su zgrade hotela i stambene zgrade bile ili porušene ili veoma
oštećene. Nismo skoro nikog sretali. Lunjali smo oko nekoliko jezera, naišli na
jednu špilju, radoznalo ulazili dokle se vidjelo. Stijenje iznutra je bilo crno.
Kasnije smo čuli da su Nijemci u špilji imali skladište goriva, koje je, očito, bilo
zapaljeno. Tu sam spazio jedan reflektor razbijenog stakla, ali sijalica je bila
velika i čitava. Ponio sam je u dubokom džepu hubertusa.
Umorni od cjelodnevnog landranja krenemo kući. Ubrzo nas stigne noć. Imali
smo sreću da nam je mjesec obasjavao put svojom blagom svjetlošću. Kad smo
stigli u dom, naši su već spavali.
Sutradan sam zamijenio sijalicu na „lusteru“ u našoj učionici jer je ona s Plitvica
bila je puno veća od one u lusteru. Luster je bio nekakav limeni obruč na koji
smo prigodom kakvog slavlja vješali kićanke oko sijalice. Kako su sve naše
sijalice bile uvijek uključene, čekali smo noć da centrala počne raditi da vidimo
efekt od tog. Naši radni stolovi nisu bili neposredno pod lusterom, jer nam je,
zbog crtanja, svjetlo moralo dolaziti iskosa. To je bila neplanirana sreća.
67
Na Plitvičkim jezerima
I dođe svjetlo. To su biblijske riječi, ali svjetlo je zaista bilo biblijsko – nismo od
jakosti mogli gledati, – kroz prozor je osvijetljena bila sva škola na priličnoj
udaljenosti. Radovali smo se i bili sretni da imamo pravo svjetlo za rad. Nakon
minutu, dvije, još jače bljesnu, pa se ugasi uz muklu eksploziju na podu. Prepali
smo se. Oči su nam bile zaslijepljene od jakog svjetla, i duže vrijeme nismo ništa
vidjeli. U susjednim spavaonicama se začula cika i graja. I u cijelom domu je
nestalo svjetla.
Kad smo se sabrali i zapalili petrolejku, vidjeli smo skršen limeni luster,
razbijenu sijalicu i rasuto staklo. Luster je bio obješen direktno za strujnu žicu u
stropu, žica se istopila od kratkog spoja u sijalici, jer drugog kratkog spoja nije
moglo biti. Pametni Ruda je odvio grlo sijalice i prinio svjetlu petrolejke, nešto
je našao zapisano na sijalici i nasmijao se:
– Budale, pa to je bila sijalica snage 500 vata, ali za napon 110 volti!
Pokunjili smo se, ja naročito, jer su me smatrali boljim znalcem struje.
68
Mile Momčilović, nakon 40 godina
Nagradni odmor na moru
Na kraju školske godine smo Radivoj Dobrović – Krnjo i ja bili nagrađeni za
odličan uspjeh ljetovanjem na moru, deset dana, i to u Korčuli. Direktor nam je
dao uputnicu i vozne karte za noćni vlak za Split, na koji ćemo ući u Gospiću.
Nosili smo svoje koferiće i autobusom se klimali do Gospića. Na željezničkoj
stanici, prije ulaza u vlak, primijetim da su Krnji pukle hlače posred tura. Bio je
prilično zbunjen, ali ništa nije mogao nego ušao sa mnom u vlak. U vlaku nije
bilo nikakva svjetla, pa je, što se hlača tiče, bio miran. Ujutro smo stigli u Split i
nađemo, prema uputi direktora, brod za Korčulu. Ukrcamo se, a na brodu puno
djevojaka, vidimo – poznaju se, razgovaraju i smiju. Krnjo drži leđa okrenuta
moru, a ni ja se nisam ugodno osjećao, bio sam loše obučen, s nikakvim
cipelama. Vrijeme je bilo lijepo i mirno pa je plovidba bila ugodna. U Korčuli se
djevojke iskrcaju, mi pričekamo da budemo posljednji. Putnici su se već razišli i
djevojaka više nije bilo, otišle su, pa smo se lakše osjećali. Pošli smo potražiti
dom gdje se moramo javiti. Našli smo ga i odvedu nas direktorici. Tu smo
doživjeli šok!
69
– Ministarstvo je odredilo da u ovaj dom idu djevojke! – kaže nam direktorica.
– Pa, mi imamo uputnicu za vaš dom, – branimo se.
– Ma, niste vi krivi, ministarstvo je to odlučilo prije par dana i obavijestilo sve
škole. Vi ste trebali ići u Zadar.
Zgledali smo se. Što sad?
– Ali mi nemamo novaca za karte do Zadra. – zakukamo.
– Dobro, skupit ćemo, nekako, nadam se. – kaže direktorica.
– Može li još danas da odemo što prije? – upita Krnjo iz svojih razloga.
– Ne možete danas, brod imate tek sutra o podne. – objasni direktorica.
– Ajoj! – otme se Krnji.
I odvede nas ravno među djevojke, u blagovaonicu. Velika prostorija, tri reda
stolova, djevojke zašute kad smo ušli. Krnjo je ulazio postrance. Direktorica im
se obrati:
– Ovi dečki su pogrešno upućeni, nemaju novaca i sutra moraju za Zadar.
Odgajatelji i ja ćemo skupiti nešto novca, ali to neće biti dovoljno, pa vas molim
da i vi pomognete.
Nastade žagor: dobro, hoćemo, nemamo ni mi. Sjeli smo za odvojeni stol i dobili
jelo. Djevojke su pogledavale na našu stranu, a mi, zabili noseve u tanjur, kao –
nije nas briga, a one ne znaju za našu muku. Poslije ručka one izađoše a jedna
odgajateljica dade nam na volju da odemo razgledati grad, koferiće neka
ostavimo u uglu hodnika, nitko ih neće dirati.
Krnjo je rukama na turu držao sastavljene hlače i tako smo izašli u grad, našli
jednu klupu, sjeli i nismo se micali do večeri. Onda smo došli na isti način, on s
rukama na turu, u dom, a kod koferića nas je čekala po jedna deka. Legli smo na
kameni pod, koji nije bio hladan, i zaspali.
Pošto nismo večerali, doručak nas je okrijepio, naročito toplo mlijeko.
Direktorica je skupila dovoljno novaca i kupila nam karte za brod. U svoj svojoj
nevolji bili smo sretni i zahvalni. Na doručku smo osjećali da nas cure sažalno
pogledavaju, ali smo to izdržali i izašli s našim koferićima te se uputili u luku.
Kao zavraga, Krnjo se sjeti da nije oprao zube. Vode nije bilo blizu, pa se
spustimo na obalu, uzmemo iz koferića četkicu i pastu, zahvatimo šakom more i
– peremo zube. Kad je trebalo isprati, vodom, nekim čudom, nije išlo. Ponovo
zahvatimo vodu, opet se pasta nije mogla isprati. U tom času, iznad nas,
djevojke iz doma, koje su tu naišle, nisu mogle zadržati smijeh pa nastade kikot.
Osjetili smo se osramoćeni. Zgrabili smo svoje koferiće i neispranih usta
požurismo da djevojkama nestanemo iz vidika, pljuckajući prokletu pastu.
Spas smo našli kad smo se popeli na brod. Vrijeme je bilo vlažno, jaka bura je
vijala valove. Neisprana pasta nas nije više smetala. Brod je propadao i dizao se,
a kad je izašao na pučini obuzela me mučnina i želudac mi se dizao u grlo svaki
put kad je brod ponirao. Krnjo se mučio sjedeći na nekom sanduku. Putnici su se
70
ispovraćali po palubi, ali valovi su to pomalo ispirali, kako su se prebacivali
preko palube.
Nevrijeme nas je pratilo cijelim putem. Do tada nisam plovio brodom po
nemirnom moru. Ovo mi je bilo najružnije iskustvo s mora. Kad smo stigli do
Zadra, nismo zbog valova odmah mogli pristupiti obali da brod pristane. A kad
je to uspjelo i kad smo izašli na čvrsto tlo, nisam više mogao stajati ni hodati pa
sam sjeo na tlo. Bilo je mokro sjediti i morali smo otići u potragu za domom.
Tamo smo se osušili jer se nismo imali u što presvući, pa nam je bilo ugodnije.
Poslije obroka, u sigurnom, toplom, odmah sam zaspao.
Drugi razred (1948.)
Slijedeće školske godine se formirao u Korenici još jedan razred. Kurblanje
centrale je sada prešlo u nadležnost mlađih. Bilo je više stručnih predmeta i
nekoliko novih nastavnika pa su nam učenje i rad bili složeniji. Prehrana se
popravila i nije više potrebe livadama skupljati puževe za pojačanje.
Ničeg posebnog nije u to vrijeme bilo, osim što smo jednom poželjeli otići kući
kad par dana zbog nekog praznika nije bilo škole i kad smo među sobom
prikupili dovoljno novca za sve vozne karte. Ali nismo stali u autobus. Bilo nas
je pet – šest. i odlučili smo se krenuli pješke do željeznice u Vrhovinama,
udaljenim četrdesetak i pet kilometara. Bilo je prohladno, obukli smo naše
hubertuse, izgledali smo jednoobrazno obučeni, kao neka vojska. Vjetar je
umjereno puhao, ali nas to nije smetalo. Netko je mislio i na vukove, pa je
Željko ponio svoju najvredniju stvar – karbitnjaču. Već na Pogledalu, to je ono
mjesto gdje se naš šofer, pijan, mogao s kamionom i s ciglom, a i s nama, survati
u ponor, uhvatila nas je noć, a tek hodamo dva sata vremena. Vrijeme smo
iskoristili za pričanje svojih dogodovština i svatko je našao ponešto veselo, što
nas je ohrabrivalo, pa smo se smijali. Nekom se učini da čuje nešto u šikarju.
Stanemo, osluškujemo, srce mi se pomiče u pete, a onda se netko ohrabri pa će
glasno:
– Ma, koji vuk! Vidiš koliko nas je! Samo nek dođe! – pa se neprimjetno uvuče
u sredinu grupe. Malo poslije jedan drugi, koji je bio malo naprijed, zastane, a
zastanemo i utišamo i mi, kao po nečijoj zapovijedi. Ne čujemo ništa. Onda će
Željko:
– Sad ću ja svoju karbitnjaču ukresati, pa nek onda vuk priviri!
I zaista – bilo je ljepše hodati kamenim putem s puno rupa i kamenja kad ti put
obasjava – karbitnjača. Prolazimo rijetka plitvička naselja, u pokojoj kući slaba
svjetlost, ima živih ljudi, dobro je znati, a na cesti nikoga. Vjetar je pojačao i bila
je opasnost da se karbitnjača, koja je imala otvoreni plamen, ugasi. I Željko je
71
spasio situaciju: upaljenu karbitnjaču je zakrilio svojim širokim hubertusom.
Kad je nestalo svjetla na cesti, netko glasno izrazi svoju bojazan:
A vukovi?
I Željko je zbog vukova držao karbitnjaču otkrivenu, na udaru vjetra, dok se ona
nije napokon, ugasila. Čvršće smo stisnuli svoje motke, koje smo nosili i
poštapali se njima, jer sad moraju biti spremne na obranu od vukova! I nismo
više hodali raspršeno, da budemo jači.
I za desetak sati stigosmo na sigurno – u Vrhovine. Jedini vlak po podne je
otišao a slijedeći treba dočekati do sutra po podne. Noć smo što prospavali, što
probdjeli u željezničkoj stanici, tko na jedinoj klupi, tko na podu, ili na nogama.
Konačno je netko u Ministarstvu uvidio da postojanje Tehničke škole u Korenici
nije bio dobar izbor, iako ga je osobno ostvario sam ministar, jer je podrijetlom
bio iz mjesta kraj Korenice. Ministarstvo nas je prebacilo u Zagreb dva mjeseca
prije kraja školske godine, smjestilo u dom u Klaićevoj i produžilo nam trajanje
škole mjesec dana. Čuli smo da je taj ministar smijenjen, i da je to ubrzalo
odluku o preseljenju škole.
Pionirski grad (1949.)
Kako je škola išla kraju, tako je omladinska organizacija spremala odlazak na
omladinsku radnu akciju. Išli bismo graditi Pionirski grad u Zagrebu. Vrijeme je
brzo prošlo i po završetku školske godine nađosmo se u zagrebačkoj Dubravi, na
Pionirskom gradu. Smješteni smo u jednu baraku koja je po sredini imala uski
prolaz po dužini barake, a na obje strane poslagane daske na kojima smo
neposredno spavali. Ništa pod tijelo, ništa pod glavu! Prvu noć nikako nismo
mogli spavati. Ujutro, ukočeni, takoreći hromi, u raznim iskrivljenim položajima
tijela – u zbor! Tu se slušala dnevna zapovijed, raspored dežurstava, raspored za
donošenje vode, raspored za čišćenje kruga, raspored za pomoć u kuhinji (to je
bio najtraženiji raspored) i, valjda je bilo još tih rasporeda. Na doručak se išlo u
stroju do blagovaonice. A blagovaonica je bila u šumi: četiri stola od nekoliko
neobrađenih dasaka, učvršćenih na kolcima ukopanim u zemlju. S obje strane
stola drvene klupe, od daske učvršćene kao i stol, na kolcima ukopanim u
zemlju. S porcijama smo, u redu, išli na kazan s hranom, tu smo dobili i komad
kruha, pa smo posjedali za stol. Hrana je bila dobra i ukusna, ali je bilo nas dosta
koji smo mogli još. Nekad je bilo i toga, pa nastane strka na kazan, jer repete
nije bilo puno.
Radilo se vrijedno, stvarno – udarnički. Bilo je proglašeno dosta udarnika, pa je i
cijela brigada, u kojoj smo mi bili jedan dio, proglašena udarnom.
72
Mene su zapazili da imam smisla za uređenje kruga, pa sam dobio zadatak da
dam plan što se može napraviti. Nekoliko nas bismo mogli, recimo, napraviti grb
Hrvatske od kamenčića raznih boja, koje smo mogli skupljati okolo, pa i po
obližnjem potoku. To im se svidjelo, ali smo morali prihvatiti i da napravimo
isto toliki grb Jugoslavije. Pa, dobro, pomislim. I to možemo.
Sutradan sam počeo. Sam. Nisam mogao dobiti nikoga, jer je bilo puno posla. I
kasnijih dana sam bio sam. Jedan grb je za tjedan dana bio gotov, pa sam počeo
drugi. Pritiskali su me, sporo im je, pa sam radio i dopodne i popodne, kasnije i
sve do uvečer.
Branko Kožul – Cink mi je došao, konačno, u pomoć. Bio je poseban dečko,
veseo, šaljiv i odlično je crtao. Imao je neobičnu sposobnost da crta i lijevom i
desnom rukom, često istovremeno. I pisao je s obje ruke. Razvio je te
sposobnosti zbog učiteljeve šibe u osnovnoj školi. Učitelj ga je udarao po
prstima uvijek kad ga je vidio da piše lijevom rukom. Bio je ljevak, ali to je u
ono doba bila zabranjena nastranost. Pošto smo se rano dizali i rano počinjali i
završavali rad, imali smo popodne dovoljno vremena i sunca za odmor u prirodi.
Cink je volio izaći na potok, sjesti na obalu i crtati pejzaže, koji se odatle mogu
vidjeti. Jednog popodneva prolazeći kroz visoke kukuruze nabasam na njega, on
spava, crtež i otvorene vodene bojice kraj njega. Odmah mi sijevne plan –
ukrasit ću ga! Privučem se iza njega na koljenima, namočim jagodice prstiju
raznim vodenim bojama i otisnem ih po čelu, obrazima i bradi. Pazio sam da nos
ostane čist od boje, jer bi to mogao opaziti. Ne čudim se što nije ništa osjetio, bio
je preumoran, a i boje su bile tople kao tijelo. Povučem se dalje u kukuruze i
čekam da se probudi. Bilo mi je dugo čekati i gađao sam ga nasumce busama
zemlje. Kad sam čuo da se pokrenuo, požurio sam u logor, sjeo i – neprimjetljiv
čekao.
Sporim korakom se približavao stražaru s puškom, na ulazu u logor. Gleda
stražar njega izbečenim očima, gleda on stražara, smrknut, još bunovan, i, vidim,
čudno mu je što stražar bulji u njega. Kad je ušao dublje u logor, sreo je podosta
brigadira, svi su se smijali i prolazili, a Cink je, ništa ne shvaćajući, nastavio do
svoje barake. Tu je nastao urnebes i netko mu se ipak smilovao i donio mu
ogledalce da se vidi u njemu. Bio je ljut i dugo se vremena prijetio „onom ko me
je namazo“. Kad ga je prošlo rekao sam mu i smijali smo se zajedno.
Usred tog mjesec dana rada dobijem brzojav da mi je tata umro i dobijem
dozvolu da odem na sprovod, s obavezom da se vratim. I vratio sam se. Ostao
sam kod kuće svega dva dana. Tata je bio bolestan i očekivalo se da će umrijeti,
pa smo to lakše podnijeli.
73
Ljetovanje u Puli
Poslije završetka rada na Pionirskom gradu mi „koreničani“, tako su nas zvali,
dobili smo od škole dva tjedna ljetovanja u Puli. U moj koferić smo Željko i ja
spremili što smo imali, ja četiri kuhana jaja, malo kruha, a Željko, opet, svoje,
onda sam u koferić stavio zaduženi šestar, nisam ga mogao nikome predati u
školi, te još neke sitnice, pa smo svi, s prtljagom u sredini, stajali na peronu
Zagrebačkog kolodvora i čavrljali veselo čekajući vlak. Prošetavali smo se i sve
razgledavali, sve nam je bilo zanimljivo vidjeti. Konačno dođe vlak i mi se
uguramo u jedan vagon. Kad je vlak krenuo navalismo na jelo. Dovikujem
Željku da otvori koferić, sad ću ja doći kod njega. On me gleda.
U Puli na moru
– Pa, zar nije koferić kod tebe?
Ja protrnem. Navaljujem:
– Ti si bio blizu, trebao si ga unijeti u vlak.
– A ja sam mislio da ćeš ti.
I tako smo ostavili koferić na peronu. Nije mi do jela, onih jaja, već me brine
kako ću pravdati i platiti šestar. S nama je bio jedan naš profesor i iznijeli smo
mu naš problem. Da nas utješi, reče da će iz Ljubljane zvati kolodvor u Zagrebu
i zamoliti da spreme kofer. Izašao je u Ljubljani i vratio se kad je vlak već
polazio. Nije uspio dobiti pravu osobu, ali će to pokušati iz Pule gdje neće biti
ograničen vremenom.
74
U domu u Puli je telefonom našao skladištara izgubljene robe na kolodvoru u
Zagrebu, ali to nije puno pomoglo, jer je skladištar kukao da zaboravljene robe
ima na stotine i da on ovako ništa ne može riješiti.
Pomirio sam se s tim da šestar više neću vidjeti, a za koferić mi nije stalo. I tako
je bio prošupljen od vožnje na biciklu od Podcrkavlja do Broda. Uživao sam u
moru i dva tjedna brzo prođoše. Vlakom smo se vraćali svaki u svoj kraj i ja sam
imao direktni vagon za Beograd. Sa mnom su bili i Ivica, Željko i Luka. Svi smo
išli do Broda, a Željko je produžavao do Vinkovaca. U Zagrebu smo se sjetili
kofera, ali pošto sam to prebolio, nisam želio sići da gubim vrijeme s onim
skladištarom.
Nađeni kofer
Kod kuće sam bi oko mjesec dana a onda smo se Ivica, Luka i ja pokupili i pošli
u Zagreb. Na željezničkoj stanici u Zagrebu, kad smo sišli s vlaka, ova dvojica
me počnu zezati za kofer, da, kao, sad imam priliku da to sad dovedem do kraja,
da pritisnem tog skladištara, da pregledamo te knjige od onog dana kad smo
odlazili u Pulu, i sve tako, kroz šalu me isprovociraju i ja se odlučim otići
potražiti kofer.
Skladištar otvori knjigu, nađe datum i imam što vidjeti: desetak kofera, puno
više kišobrana, taški, šešira, kaputa... Sve je to bilo izgubljeno u jednom danu.
Vidio sam da tako neću ništa naći. On se sjeti da kažem što je u koferu bilo, pa
će po sadržaju pokušati odrediti kofer, jer je u knjizi imao popis stvari. Sjetio
sam se samo šestara i još nekih sitnica, on je rekao da bi i to moglo biti dosta za
prepoznavanje, jer ne nose baš svi putnici šestar u koferu. I odvede me u
skladište. Ono, na pet katova, po svim zidovima, police prepune svakakvih
kofera. Tražio sam dugo i opazim ga, kofer s rupom od bicikla. Skladištar ga
ponese u kancelariju i uz dva svoja kolege, koje je uzeo kao svjedoke, otvori
kofer. U tom času iz kofera se oslobodi strašan smrad pokvarenih jaja. Ova
dvojica, svjedoci, zaglaviše na uskim vratima, skladištar prosto izleti kroz prozor
povraćajući, ja nisam stigao izaći, ispovraćao sam se „na licu mjesta“. Ovakvog
otrova od smrada nisam kasnije nikad doživio. Kofer sam zatvorio, iznio van,
jaja negdje vani bacio, opet zatvorio i došao Ivici i Luki, koji su se, zbog smrada,
udaljili. Zezanju nije bilo kraja, a i mojoj smrdljivoj sreći što sam pronašao
šestar. Taj smrad se mjesecima osjetio, usprkos pranju veša, a koferić i nisam
mogao prati ni baciti.
Ova školska godina bila je najteža i najzahtjevnija. Direktor i profesori, kojih je
sada bilo podosta, tražili su od nas da intenzivno učimo, ne bismo li nekako
nadoknadili ono što nismo mogli naučiti u Korenici. Sada smo imali dobre
uvjete, imali smo praktične vježbe višeput tjedno u velikoj radionici u podrumu
zgrade, s puno raznih strojeva. Ipak, našli smo vremena otići na ples u auli škole,
75
nismo više bili tako loše obučeni pa se nismo sramili djevojaka. Negdje prije
zime našao sam sobu u gradu, dobio nekakvu stipendiju koja mi je pokrivala
„sobarinu“ i na proljeće sreo u gradu svog odgajatelja iz Vinkovaca. Obojica
smo se iskreno obradovali susretu i on me pozvao da mogu stanovati u domu,
gdje je u službi, u dijelu njegova stana – u kraju hodnika u tom stanu. Ništa nije
htio naplatiti, još mi je napravio zastor od stare plahte i zagradio moj krevet.
Tako mi je ostala stipendija.
Diplomski ispit (1950.)
U velikom nam gradu se ništa posebno nije događalo, što bi se pamtilo. Tako je
iz dana u dan došlo vrijeme završetka. Na diplomskom ispitu je bila, iz srpskohrvatskog jezika, zadana tema „Rad je stvorio čovjeka“. Dva školska sata za
predaju uratka. Jeziva tema, nitko nije pisao, samo smo vrtjeli olovkama i očima,
pogledavali oko sebe, i tako skoro jedan sat. Sjetih se da sam nekad pročitao da
je životinja instinktivno znala da obrok treba stići, zubima zaklati da bi se mogla
hraniti. A čovjekoliki majmun koji se hranio mesom, a otkrio je da mu je lakše
uloviti plijen komadom drveta, morao je još i razmišljati kako upotrijebiti to
drvo, taj alat. A taj alat je postao i kamen, kojim je svoju ruku mogao produžiti i
na daljinu ubiti svoj ulov. I to neprestano razmišljanje o poboljšanju svog alata
mu je tokom evolucije razvilo mozak.
Takvo mudrovanje mi je donijelo odličnu ocjenu iz jezika. Ostao je stručni dio.
Dobio sam zadatak: proračunati i konstruirati ručnu dizalicu za dizanje tereta od
1000 kilograma, na ručni pogon. Moj susjed u klupi je imao drugu temu, pa
nisam trebao škiljiti na njegov postupak. Određeno nam je vrijeme od četiri
školska sata, u komadu. Prisjećao sam se svih vježbi koje smo radili i u tom
vremenu uspio riješiti zadatak. To je bilo sve.
Sutradan smo saznali rezultate. Obranio sam diplomski rad s odličnim uspjehom.
E, sad mi, zbilja, nije nitko ravan! Dobio sam diplomu i želio sam odmah kući.
Ispozdravljali smo se i isto popodne sam krenuo vlakom u Brod. Bio sam
zajedno s Ivicom i Lukom. I oni su dobili diplome.
Hura! Gotovo je!
Svijet je bio moj. Bio sam se osjećao slobodno, prestale su razne obaveze za
učenje, podučavanje slabijih kolega, pohađanja raznih seminara i tečaja koji su
nam trebali poboljšati i učvrstiti ono malo znanja koje smo stekli. Veselili smo
se, a o planovima i nismo razgovarali. Ta, kako se može o ozbiljnim stvarima u
toj radosti slobode.
76
Za razliku od forsiranog načina života u školi, život na selu će biti odmor, makar
se i tu radilo i na polju, i za kravama, i na livadama. Razmišljao sam što ću dalje.
Na primjer – početi raditi u gradu, u tvornici. Ali, ostaje mi još vojska, od onog
što se mora. Očekivao sam slijedećih tjedana poziv, ali nisam se time
opterećivao.
Vojska
Uključio sam se u domaće obaveze u vrtu, polju, vinogradu. I jednog dana stiže
poziv za vojsku! I na to sam bio spreman, pa to nisam teško primio. Jedino što
mi je teško palo bilo je što sam se morao javiti na zborno mjesto na igralištu u
Brodu baš na dan Svete Uršule, kad moja rodbina u Grabarju ima kirvaj.
I tako, potrpamo se nas više iz sela na upregnuta kola i krenemo put Broda. Kad
smo prolazili kroz Grabarje, a ono veselje, ljudi, cure, snaše, sve svečano
obučeno, nasred sela, ispod kapelice, igra se kolo, a mi – u vojsku. Prođosmo
tetkinu kuću, naiđosmo na Mišinu kuću, a Miša, s prozora glasno dovikuje.
– Tonča, doooođi mi na večeruuu!!
– Do'ću ja, pripremi pečeeeenje! – doviknem, znajući da je to nemoguće. Kola
klopoću na oštrom kamenju i mi im skrenusmo s vidika. Na igralištu u Brodu se
skupilo mnoštvo mladih. Miješao se žagor pripitih glasova i glasnog prozivanja
preko više zvučnika. Ustrojavali su se redovi po dva, pa po četiri i otpremali s
vodičima put željezničke stanice. I tako satima. Mnoštvo se smanjivalo sve dok
u smiraj dana nije na zborištu ostalo nas par. S nama nisu znali kud bi, pa nas
poslali kući, a pozvat će nas koji dan kasnije, rekoše.
– E, Miša, sad ćeš past na dupe! slatko sam pomislio i pohrlio u Grabarje.
Prijevoza nije bilo, pa sam pružio i ubrzao korak te se, s drvenim koferom na
ramenu, za dva sata našao kod Miše. Stao je na vrata, zaprepašten, bez riječi.
– Pa, Miša, pozvao si me u goste!
Posjedoše me za stol, donesoše tanjure, razna jela i vino. Od priče mi se večera
odužila. Kad, evo novog iznenađenja: na vratima se pojavila moja teta Luca.
Kad me ugledala razveselila se i ukorila me:
– Tunja, Miši si doš'o u goste, a meni nisi! – a znala je da sam otišao u vojsku.
– Teta, Miša me pozvao u goste, a ti nisi!
Te večeri nam veselju nije bilo kraja.
77
Četa, u Št. Vidu kod Ljubljane (ja označen strelicom)
I za dva dana dobih novi poziv i eto nas opet na igralištu, opet u mnoštvu. Miša
je bio također pozvan. Nakon puno vremena krenusmo i nađosmo se u
Vinkovcima. Tad smo svi već bili podnapiti, dozivali se, galamili, teško nas je
bilo postrojiti. Podoficiri su pregledavali naše vojničke sanduke, pokupili sav
preostali alkohol i sasuli ga u ogromni otvoreni kotao u kom se kuhao – čaj. Bio
sam, napokon, prozvan. Naš mali stroj, desetinu, jedan je desetar poveo prema
željezničkoj stanici. Odmah smo htjeli uspostaviti prisan odnos, ali desetar je bio
služben. Ne saznavši kamo nas vodi, ukrcasmo se na vlak prema Zagrebu.
Cijelim putem, kako naiđe koja poznata stanica, nagađamo ima li u blizini kakva
kasarna, te nećemo li, možda, tu izaći. Već smo pojeli ono malo kruha i slanine
ili što je tko imao ali naš desetar nam ne daje nikakav znak.
Kad smo stigli u Zagreb, sišli smo. Veselili smo se – Zagreb je divno mjesto. I
trapamo mi, umorni, po peronu, a naš desetar nas uvede u – drugi vlak!
Iznenađeno smo se došaptavali, nastojeći proniknuti misli našeg desetara. Kad je
vlak krenuo, zaključili smo da ide na zapad. To je moglo značiti više pravaca. A
pravi je bio – Ljubljana. Zapravo Šent Vid, kraj Ljubljane. Kako smo stigli u
kasnu noć, mrtvi umorni smo zaspali u tvrdim krevetima naše spavaonice.
78
Ja, vojnik
Nezadovoljstvo
Kasarna u Šent Vidu je stara zgrada, ogromna, s dvije tisuće i pet stotina metara
hodnika, kako su nas obavijestili kod upoznavanja. Tu je vojno učilište za oficire
liječnike i rezervne oficire, liječničke pomoćnike. A ja sam, sa srednjom školom,
trebao biti rezervni oficir, liječnički pomoćnik! LIJEČNIČKI POMOĆNIK!!!
Pa, tu je netko pogriješio! Ja sam završio tehničku školu STROJARSKOG
smjera! Kako ja mogu biti liječnički pomoćnik?
79
Odmah su formirani razredi i profesori, sve vojna lica s visokim činovima,
upoznali su nas sa svojim predmetima.
Nisam se mogao pomiriti da nakon što sam tri godine učio kako proračunati i
konstruirati nekakvu jednostavan stroj, napravu ili alat, sada moram u godinu
dana naučiti nešto posve novo, nešto što me čini odgovornim za zdravlje i život
podređenih vojnika, ako, nedajbože, dođe do rata ili neke druge nevolje. Jer,
shvatio sam, kroz ovo školovanje ja moram biti siguran kako ću postupati kod
otvorenih rana, prijeloma kostiju, davanja lijekova, bolesti i kod sto drugih
prilika ili neprilika.
Svoje se zebnje nisam usudio iskazati sve dok nisam upoznao drugove, koje su
mučili isti problemi. Skupilo nas se oko desetak. Bila su tu dva pravnika, jedan
svećenik, trojica inženjera i tehničara, i još nekoliko, ali svi sa srednjom ili
visokom školom. I odlučimo, nakon tridesetak dana, da se javimo na raport i
izrazimo svoje želje.
Dok smo čekali da budemo pozvani na raport, život u kasarni je tekao svojim
tokom. Nastava je tekla svakodnevno u učionicama i laboratorijima. Pješadijske
nastave smo imali malo. Kad kiša pada, nije bilo pješadijske obuke na
kasarnskom krugu. U grad još nismo smjeli izlaziti. U kasarni smo imali kino, pa
nam to nije teško padalo. Na život smo se već privikli, ali ne i na medicinsku
nastavu. Kad smo pozvani na raport tražili smo da učimo nešto što je bliže
našem školovanju. Nakon par dana pozvani smo, postrojeni, te otpremljeni s
novim desetarom.
Srce nam je bilo puno veselja. Nismo ga baš iskazivali pred desetarom ali bilo
nam je svejedno kamo ćemo, samo da ne slušamo medicinu, što nam je paralo
uši.
U Ljubljani smo sjeli na vlak, a kad je krenuo, vidjeli smo da ide na istok. Znači,
bliže našim krajevima. U Zagrebu smo, stvarno, sišli, ali i ušli u drugi vlak.
Desetar ozbiljan, tajanstven, ne razgovara, samo prati pogledom. Otkrili smo
ubrzo da se vozimo dalje na istok. Stanice prolaze, mi ne izlazimo. Pojeli smo
već sve što smo dobili na put, ali ne smijemo van po vodu, ne da desetar. Kad
smo bili u Brodu, napregnuto sam slušao hoće li pasti komanda za izlaz. Ali, ne!
Ni u Vinkovcima! Tek u Beogradu. Pa i Beograd je lijep grad, upoznat ćemo ga.
No, opet smo ušli u neki lokalni vlak! Kud sad? Već se smračilo, bilo je oblačno,
vani se nije ništa vidjelo. U neko doba noći napuštamo vlak. Uspijevamo
pročitati začađeni natpis s imenom stanice: Gornji Milanovac. Krenemo pješke.
Hodali smo blatnom cestom, preumorni, vukući svoje drvene sanduke, više od
sata, kad u svitanje ugledasmo na livadama žicom opasanu veliku površinu s
nekoliko velikih niskih baraka. Nigdje naselja.
Desetar nas provede kroz stražu na ulazu i tu smo stajali i stajali i nismo smjeli
sjesti na sanduke, koje nismo imali gdje staviti nego u blato. Pokušavali smo
shvatiti gdje smo to. Kud oko seže, unutar ograđenog prostora, trave više nema,
80
ugažena je, stvoreno je duboko blato, i u tom blatu na nekoliko ukriženih letava
položeno je oko dvadeset metara duga vodovodna cijev s puno rupa s donje
strane cijevi, kroz koje curi tanak mlaz vode. Na tom mjestu se svako jutro
umiva i cijelog dana pije vodu i pere porcije za jelo oko šest stotina vojnika,
koliko smo kasnije čuli da ih ima.
Misli mi odoše u daljinu...
Približavao nam se neki niski desetar i poveo nas do jedne od baraka. Oko
barake staza od prljave cigle, široka oko pola metra, iza toga odmah blato.
Postrojio nas je u blato, a on je stao na tu stazu. Nije dozvoljavao nikakva
pitanja, mi smo bili ti koji moraju samo slušati i izvršavati naređenja. Govorio je
lokalnim naglaskom, slina mu je bila u kutovima usana, a uspješno je uprskao
svojom slinom svakog pred kim se našao. Volio je približiti se na pola metra,
dovoljno blizu da te ispljuje po cijelom licu.
Zahtijevao je da cipele za jutarnju smotru budu posve čiste i namazane nekom
žutom mašću, i đon sa strane. Na uniformi se nije smjelo zapaziti blato.
Očišćene porcije nisu smjele biti masne poslije pranja – svojim je prstima sam to
provjeravao. Vojnici su svoje porcije prali blatom i ispirali vodom (tada još nije
bilo deterdženta). Vidjevši to, i mi smo. Na ručak su svi morali doći u čistim
cipelama i odori. I na zboru pred spavanje su svi morali biti čistih cipela i odore.
I kod svakog postrojavanja cipele su morale biti čiste. To, što to nije bilo
moguće postići, desetara se nije ticalo. Svi smo zbog toga bili puno puta
kažnjavani „čišćenjem“ kruga ili požarstvom.
81
Jovo, prijatelj iz Beograda, poučavao me u engleskom,
a govorio je i bugarski i engleski
i još učio ruski i kineski
Spavalo je po dva vojnika na krevetu. Kad se dva kreveta na kat spoje, gore
spavaju četiri i dolje četiri. Ja sam imao nesreću da sam, kao novi, morao spavati
gore kao peti, na sastavu kreveta. Spavalo se na boku, jer inače ne možemo stati.
Svako malo nažuljam rebra na okvir kreveta, pa moram razbuditi ostalu
četvoricu da se možemo okrenuti. Do jutra tako puno puta.
Odmah sam shvatio da je ovo kažnjenički vojni logor, podoficiri i oficiri ovdje
su po kazni. Sistematsko mučenje vojnika nemogućim zahtjevima je uzrokovalo
da su dvojica iz moje skupine zbog psihičkih problema otpušteni kućama. Čuli
smo da je bilo još takvih slučajeva. Među nama se provlačila tiha strava. U tri
tjedna boravka shvatili smo da ne možemo očekivati ništa dobro.
Jednom su postrojili našu grupu i priključili još neke vojnike, te nas iznenada s
našim sanducima i jednim desetarom otpremili iz logora. Nismo mogli vjerovati!
Nismo znali zašto. Nekako nam je desetar otkrio da zbog toga što smo svi
završili nekakve škole, tu ne spadamo. Tu je samo neuka mladež, sirotinja, oni
mogu svašta podnijeti, školovanima je to teško. Zaključili smo da nisu htjeli
odgovarati za nas. Izgleda da je ovaj desetar također bio sretan što se, bar na
kraće vrijeme, izvukao iz tog gliba.
82
Sad nam je zaista bilo svejedno kamo nas vodi. U Beogradu nismo ostali. Nije
važno! U Vinkovcima isto. Nije važno! Ni u Brodu. Ma, nije važno! Sitne
željezničke stanice više nismo ni pratili. U Zagrebu nas nije iznenadilo što nismo
odvedeni u neku kasarnu, nego smo odvedeni u neki drugi vlak. Ma, nigdje ne
može biti onako očajno kao u Gornjem Milanovcu!
Sišli smo u Ljubljani. Krasno! Bilo gdje! U gradu i okolo je bilo šest kasarni.
Sjeli smo na tramvaj. Čuj, to mi je veoma poznato! Neće valjda!? Ma, da,
hoće!!! Šent Vid!!! Nevjerojatno!
Čekaj, pa mi smo to kažnjeni zbog toga što smo tražili nešto mimo plana vojske!
Pa, da! Ne može vojska udovoljavati svakom po željama, jer kad bi svatko tražio
neku olakšicu, to ne bi bila vojska! Očarani velikom kasarnom u Šent Vidu,
lijepim vrtom okolo zgrade, stazama, velikim stablima, sitnim grmovima, –
svime što ranije nismo zamijetili, nismo mogli kriti oduševljenje. A tek kad sam
ušao u spavaonicu – moj krevet me je čekao prazan! Pa, što je ovo! Komandant
je, znači, znao da ću se, da ćemo se, vratiti. Znači, namjerno su nas poslali tamo
da nas opamete, a ne kazne, da shvatimo da je ovo ovdje za nas dobro,
podnošljivo i potrebno.
Pouka
Zaostatke u nastavi smo za mjesec dana stigli uz pomoć naprednijih učenika; ta,
bili smo zaista učenici. Više mi nije bilo teško pamtiti latinska imena dijelova
ljudskog tijela, tim prije, jer sam još u gimnaziji učio latinski. Sjedala mi je i
ratna kirurgija, prva pomoć, učenje o djelovanju i primjeni lijekova bilo mi je
čak simpatično, jer sam to učio i zbog osobne koristi. Teže su mi išle strategija
čete u napadu, procjena situacije prije bitke. No, uz više truda sam i to uspio.
Kasnije sam i uživao kad sam dobro svladao neku materiju pa dobio pohvalu.
Malo po malo sam se u razredu istakao po znanju. Dobio sam zaduženje da
pomognem trojici kojima je to učenje teško išlo. To mi je bio velik teret, jer ako
i jedan od njih ne položi sve predmete, meni neće biti dozvoljen završetak škole
i služit ću još šest mjeseci kao običan vojnik! A bili su zaista teški. Jedan je bio
učitelj, iz Bosne, s latinskim se nije u školi sreo, pa nikako nije mogao sročiti
latinsko ime nekog dijela tijela, naročito ako se sastojalo od dvije ili – nedajbože
– tri riječi.
A nisu ni imali volje. Očekivali su da će svakako morati služiti još šest mjeseci,
ako ne završe školu, pa zašto da lome jezik i pamet. Nastojao sam biti uvjerljiv
hrabreći ih da ustraju, jer da mogu sve postići ako to hoće. I tu su me izazvali.
– E, kad je to lako, daj nam ti to pokaži kako se to može! – kaže jedan, a ostala
dvojica ga, kao po dogovoru, podržaše.
83
Ja, potporučnik, ljekarski pomoćnik
– Kako to mislite? – zatečen zapitam.
– Pa, tako! Jel´ ti pušiš?
– Da! – potvrdim, i pomislim na zalihu od osam stotina cigareta „Sutjeska“koju
84
sam držao u sanduku, a trošio sam ih po četrdesetak dnevno.
– E, pa ti nama sad kaži da ne´š više pušit'! A?
Što sad! Radilo se o šest mjeseci produžetka služenja roka! A moglo je biti, ako
se odlučim na prekid i prekinem s pušenjem, da će oni nastaviti po svojem. Ništa
mi nije drugo preostalo, pristao sam!
Naš zajednički rad je ipak urodio plodom. Dečki su položili razred, bili su sretni
što sam im pomogao skratiti vojsku za šest mjeseci, a i ja sam bio sretan što sam
završio učilište s odličnim uspjehom, treći po rangu, među blizu tri stotine
učenika. Ah, da! I što sam prestao pušiti!!! Četiri mjeseca sam svake noći sanjao
da pušim, i bilo mi je u snu žao zbog toga, ali kad sam se probudio, bio sam
sretan da je to bio samo san! A oslobodio sam se i teškog jutarnjeg iskašljavanja
tijekom puna tri mjeseca.
I eto ti sad! Naučio sam da nije svako zlo za zlo i da se iz svake prilike može
izvući nešto korisno. To saznanje me kasnije uvijek pratilo i lakše sam podnosio
nedaće koje su me snalazile u životu. I sada sam zaista mogao biti samostalan,
ne ovisiti o uzdržavanju, stipendiji, džeparcu. Mogao sam naći posao u struci, i
pokazati koliko sam naučio. Želio sam doživjeti da nešto što stvaram nije samo
vježba, već nešto potrebno nekome. Bio sam poletan i radostan.
85
Moje prvo pravo zaposlenje (1951.)
Uvijek kad sam se kasnije sjetio lako zarađenih novaca nakon kukavičjeg bijega
iz škole i kad sam mislio kako sam pametan, da i bez škole mogu dobro živjeti,
posramio sam se u sebi i o tome nikome nisam želio išta govoriti. I taj osjećaj
me je motivirao da pod svaku cijenu nastavim školovanje. Taj neslavni dio mog
života, to moje zaposlenje u trgovačkoj tvrtki i u Tvornici vagona, čvrsto su
utemeljili moju nakanu da ustrajem.
Poslije uspješno završene vojne obuke moje prvo pravo zaposlenje bilo je u
Tvornici vagona u Slavonskom Brodu 1951.
Smještaj sam također dobio odmah, ako se tako može nazvati samo krevet u sobi
s još dvojicom kolega iz Tvornice. Soba, godinama neobojana, zapuštena
betonskog poda, bez grijanja. Puno takvih prostorija na katovima, s velikim
prostorijama u prizemlju i halom ispod terase koja je bila krov nad halom, bio je
nedovršeni i napušteni hotel „Benčević“ koji je poslije Drugog svjetskog rata
djelomice najnužnije opremljen za smještaj samaca, tvorničkih radnika. Tu
veliku betonsku zgradu pred rat je počeo graditi najbogatiji trgovac u Bodu,
Benčević, i namjeravao sagraditi hotel. Zbog ratnih prilika zgrada je ostala gola,
nedovršena.
Do Tvornice smo imali od „hotela“manje od kilometra, gradom do željezničke
stanice, pa mostom preko željezničke pruge pravo u Tvornicu. Moje radno
mjesto je bilo u velikoj, svijetloj sobi na drugom katu Upravne zgrade. Tu je naš
biro „T. O. Mašinsko“. To je kratica od Tehnički Odjel Mašinsko. U velikoj sobi
je stalo desetak pisaćih stolova i isto toliko velikih crtaćih tabli. Ne odmah, već
nizom godina, kako su izbacivani pregradni zidovi širio se radni prostor. Bilo
nas je, osim šefa, tri inženjera i nešto manje od dvadeset tehničara, crtača,
daktilografa, te ostalih potrebnih za funkcioniranje biroa. Tu su se stvarale velike
stvari s toliko malo ljudi, naročito inženjera. Ne mogu ni nabrojiti koji su sve
projekti i konstrukcije izišli iz ovog biroa. Svi smo bili mladi, mislim na tehnički
kadar, svi smo prvo učili od drugih, pa učili iz svojih pogrešaka, pa iz literature,
pa i od radnika i poslovođa (a oni su imali veliko praktično znanje).
U konstrukcionom birou sam bio novak, pokazivao sam veliku radoznalost i
brzo savladavao praktično znanje u konstrukcijama strojnih uređaja. Doživljavao
sam lijepe trenutke kad sam u radionicama pratio realizaciju svojih zamisli i
rješenja, objašnjavao i pomagao majstoru i radnicima kako treba čitati to što sam
zamislio i kako sve to treba raditi. I oni su mene naučili koječemu što ni u školi
ni u birou nisam mogao.
Zadaci od šefa su bili sve zahtjevniji, a ja sam uspijevao svaki riješiti. Time sam
stekao samopouzdanje i bez straha sam se upuštao u rješavanje složenih
konstrukcija.
86
Prvih mjeseci mojeg zaposlenja su bili ljeti. Naša glavna prehrana su bili masni
kruh i paradajz. U to vrijeme nismo mogli financijski podržati bolju prehranu.
No, kasnije se to popravilo. S kućom u Podcrkavlju nisam mogao računati ni za
boravak ni za prehranu, jer mama ni sama nije imala za sestru i sebe, a prelaziti
pješke oko dvadeset kilometara dnevno na posao i s posla nisam više mogao
prihvatiti. Poslije životnih iskustava bio sam zadovoljan početkom samostalnog
života u osnovnom siromaštvu – imao sam gdje spavati i što jesti i to sam mogao
sam plaćati.
U to vrijeme na selu nije bilo nimalo sjajno. Seljaci, osiromašeni ratom, ostali su
bez marve, konjskih zaprega jedva da je bilo, teško su se snalazili da prehrane
sebe i djecu, a silom su gurani u Seljačku radnu zadrugu. Otpor je bio golem,
trebali su svu zemlju prenijeti gruntovno na zadrugu a nitko to nije želio.
Komunisti su pravili velik pritisak na seljake iz svih pravaca, na njihovu djecu,
njihove žene. Prijetili su sudom, zatvorom i konfiskacijom, ako ne uđu u
zadrugu.
U početku mog „službovanja“ jednog dana me pozove komercijalni direktor u
kancelariju. Zaprepastio sam se, pa nema desetak dana da sam počeo raditi! Što
ja imam s njim?! Pomislim, sa zebnjom, da je moja tajna provaljena i da sam
sada gotov. Ako se saznalo da sam bježao pred partizanima, nema mi spasa, a
najblaže što mi se može desiti je izbacivanje s posla (otkaz je fina riječ!). Ali,
opet se hrabrim, što s tim ima komercijalni direktor! Prije bi zbog toga došao po
mene sekretar partije s milicijom, ili, pak, sama milicija. Bojažljivo uđem u
kancelariju s velikim stolom i puno kožnih fotelja, a direktor iza stola digne
glavu pa će ljutito:
– Što tvoja mater pravi probleme u selu?
Nisam znao da mama pravi probleme u selu, znao sam samo da joj hoće uzeti
zemlju, kao i drugima, ali sam šutio, nisam se usudio išta reći.
– Imaš zadatak od partije da je uvjeriš da uđe u zadrugu, jer ćemo joj uzeti i
kuću i zemlju, a izvan zadruge neće imati što jesti, krepat će! – izdirao se.
Komercijalni direktor.
Tako su komunisti vršili pritisak i na ostale, po svim mogućim linijama. Majka
je morala ući i kad se tijekom slijedećih godina zadruga raspala, kao i u cijeloj
zemlji, jer su komunisti uvidjeli da su prekardašili sa siromašenjem sela,
zadržala je kuću, a veći dio njiva je izgubila, jer su promućurni susjedi
pokupovali tu zemlju od zadruge dok se raspadala. To sam osobno provjerio u
gruntovnici u Brodu.
87
Oni su TO Mašinsko (moja malenkost označena strelicom)
Prva godina u birou počela je nesigurnim startom, sumnjom da će sve nacrtano
biti jasno čitljivo radnicima u radionici. A bilo je nejasnoća. No, to nije bio
problem. Problem je bila greška u mjerama na crtežu, na obliku, na kvaliteti
materijala, na broju komada. A i toga je bilo. I kad se tako što dogodilo,
poslovođe su, – a obično su to bili stariji i iskusniji majstori dok smo mi bili
mladi i bez iskustva, – spašavali i posao i nas koliko god su mogli, često i da naš
šef ne sazna za to. Zato smo ih poštovali i cijenili, te rado učili od njih.
Radio sam u grupi ing. Andersa. On je bio Nijemac, bivši njemački vojnik.
Poslije rata je bio slobodnjak, a kako je nedostajalo inženjera našao je zaposlenje
u birou T.O. Mašinskog. Tu je radila i Ljerka, tehničarka. Ona je bila moja veza
s ing. Andersom. Naime, on nije znao ni imao volje naučiti ni jedne naše riječi.
Ali zato nas je poučavao njemačkom jeziku. Kolege u birou su ga kao stručnjaka
poštivale i slušale njegove savjete.
Dakle, radio sam svašta, učio i naučio puno, od naših inženjera, od šefa i kolega,
koji su tu bili duže od mene. Svakom poslu sam pristupao, neću reći s voljom,
pristupao sam sa zanosom, u punom značenju riječi. U školi sam, prirodno
znatiželjan i sa željom da shvatim kako što radi i od čega je sastavljeno, razvio
dar imaginacije, snažnije nego moji kolege, da mogu u prostoru veoma reljefno
predstaviti predmet ma kako složenog oblika i to nacrtati, to jest prikazati u
pogledima s više strana i s presjecima na svim složenim mjestima, tako da svima
koji znaju to čitati iz crteža odmah može biti jasno što sam to i kako zamislio.
88
To mi je tijekom prve godine učvrstilo vjeru u sebe i svoje znanje i davalo
osjećaj sreće. Dobivao sam na obradu odgovornije konstrukcije na kojima je
trebalo dati složenija rješenja.
Sve one konstrukcije i rekonstrukcije koje sam prvih godina radio i ne brojim,
bilo ih je puno i nisu bile značajne, na njima sam učio zanat, upoznavao
proizvodnju i radnike.
Naišao je i jedan veliki zadatak: rekonstrukcija projekta pružne dizalice za
podizanje vagona i lokomotiva. Prema starim mađarskim crtežima je trebalo
napraviti dizalicu poboljšanih svojstava. Dobio sam zadatak proračunati krak
dizalice vrhom kojeg se preko kolotura podiže teret. To sam radio oko mjesec
dana. Stotinama učvrsnih kutnih profila sam trebao odrediti nove mjere, jer je
krak bio duži.
Kod montaže pogona za dizanje, u radionici je nastao problem kad se u
zupčaničkoj kutiji nisu mogli složiti konični zupčanici s unutarnjim ozubljenjem,
a nije se moglo vidjeti što smeta jer je sve pokriveno vanjskim zupčanicima u
obliku zdjela. Kad sam završio rad na kraku šef mi je dao zadatak riješiti taj
problem sa zupčanicima. Dugo vremena mi je trebalo, uporno sam razmatrao i
crtao moguća stanja. U mojoj školskoj literaturi su se obrađivali samo
jednostavni slučajevi. Nisam ništa slično pronašao ni u literaturi koju sam u
birou imao na raspolaganju. ing. Andersa više nije bilo, vratio se u domovinu.
I jednog dana mi se otvorio novi vidik, uspio sam sagledati i nacrtati ono što je
smetalo da se zupčanici slože u kutiju. Tehničkom direktoru, dipl. ing.
Oberšmitu, koji je došao vidjeti rješenje koje mu nitko nije znao dati, objasnio
sam svoj način. Nije ga mogao shvatiti ni svrstati ni u jednu teoriju koju je znao,
ali je vjerovao u ispravnost i dao da se izvede kako sam prepravak nacrtao. Kad
je dorada na zupčanicima napravljena zupčanici su uspješno složeni i pogon je
proradio. Bio sam ponosan i sretan.
Dizalice
Prošle su više od dvije godine rada na svemu i svačemu kada sam počeo raditi u
„odjelu za konstrukciju dizalica“. To je odjel, u okviru TO Mašinskog, sa
zadaćom da radi na standardizaciji dizalica i svih sklopova koji je sačinjavaju.
Od velikog broja tipova dizalica, koje su se ovdje godinama konstruirale, trebalo
je stvoriti manji broj, a da pokriju isto takvo ili još šire područje primjene. U tom
poslu mene se zapali „reduktori“, zupčanički uređaji za pogon dizalice ili dizanje
tereta.
Osnovno znanje o zupčanicima sam dobio u školi. U Tehničkoj školi u Zagrebu
(poslije preseljenja u Zagreb oznaka da je to korenička škola ostala je samo u
imenu razreda „III k“) profesor Mađarević je volio na predavanju čuti pitanja
89
koja su izlazila iz okvira knjige, koju je sam napisao, a takva pitanja je mogao
postaviti samo onaj, koji je dobro razumio gradivo. Katkad sam postavljao takva
pitanja uz prigovor kolega da time njih gnjavim. Ali sada u praksi ni to nije bilo
dovoljno, trebalo je znati više. Domaće literature je bilo malo, a na raspolaganju
je bila njemačka. Tako sam pojačao učenje njemačkog jezika.
Stručna ekipa grupe Dizalice.
Drugi s lijeva je šef dipl.ing. Zupka
(sa strelicom nad glavom – to sam ja)
Prijem u Partiju
U savladavanju stručnog znanja sam napredovao, to me činilo sretnim, pa nisam
osjetio da me neki kolege izvan odjela, u razgovoru sa mnom, „važu“. I, jednom,
kad je razgovor postao konkretniji, uslijedio je poziv da pristupim u Partiju. Kao
da me je grom ošinuo, tako sam se osjećao. Vidjeli su da sam tim pozivom
smeten, pa su me napustili uz savjet „da se do slijedećeg razgovora priberem“.
Stvarno me uhvatio strah. Pa ja ne znam glumiti sretna čovjeka koji je pozvan da
bude član partije, jer u meni snažno živi moja tajna – da sam bježao pred tom
partijom i njenim borcima. Istina, tim sam bježanjem želio samo pobjeći od
svećeničkog zvanja i vratiti se kući. Ali, pošlo je po zlu, od straha nisam znao
što da radim. Ako sada pristupim, a to se sve otkrije, pojest će me mrak!
90
Razdiran tom neizvjesnošću nekoliko dana je prošlo i pozvan sam na sastanak.
Nitko me nije pitao želim li ja to ili ne – neka dođem! Pomiren s tim da taj
sastanak ne mogu izbjeći, došao sam i sjeo s ostalima. Bilo nas je desetak,
većinom poznatih. Svi su se smješkali i to me je umirilo. Nekoliko kratkih
govora i nas nekoliko postadosmo „komunisti“! Stari članovi su nam čestitali,
ostali smo malo u razgovoru i razišli se.
Moja malenkost – crtam bubanj dizalice
Moj strah se smirivao svakim danom sve više. Zaključio sam da se trebam
iskazati svojom aktivnošću, radom, da vide da sam postao „svjestan“ omladinac,
kako bih svaku moguću sumnju što dalje i dulje otklonio.
Vojna vježba
Dobio sam poziv za vojnu vježbu. U Đakovu smo bili u pravoj školi, pohađali
smo predavanja, opće vojne prirode. Poslije predavanja bili smo civili. Spavali
smo u zajedničkoj prostoriji i dok ne bismo pozaspali pričali smo svoje
dogodovštine. Svi smo bili iz okolice Broda, iz raznih poduzeća i službi. Obroke
smo imali u oficirskoj menzi i kuharice su izvrsno pripremale hranu. Nakon
mjesec dana to je završilo i razišli smo se. U gradu smo se često sretali, a vrlo
91
često sam s mosta, kad sam išao na posao ili s posla, viđao i prijatelja iz te škole,
otpravnika vlakova, kako na željezničkoj stanici ispraća vlakove.
Društveni život
Radni tjedan je imao 48 sati. Za ikakvu zabavu ostajala je samo subotnja večer.
Cijeli tjedan naporno radeći, često i prekovremeno, nisam imao želje još nekamo
izlaziti. Osim pomanjkanja želje još više mi je manjkala odjeća – cipele, hlače,
kaput, u kojima se ne bih stidio izaći u društvo ili na zabavu. Ono što sam
svakodnevno nosio na posao, nije bilo dovoljno dobro za to. Sve to se još uvijek
od naše plaće nije moglo lako kupiti.
Ali, kad se takve zabave s plesom organiziraju unutar tvornice, u sindikalnom
domu, onda sam se još mogao odlučiti otići na ples.
Tako sam upoznao Kaju, djevojku iz Kadrovskog odjela. Srednje visine, crne
kose, lijepih očiju, okupirala je moju pažnju i počeli smo se družiti. Na posao je
dolazila vlakom, iz Bosne. Živjela je u Zborištu, između Bosanskog Broda i
Dervente. Naš je posao u Tvornici počinjao u 6 sati, a ona se morala dizati prije
4 sata da bi stigla na „lokal“, kako su tamo zvali uskotračni lokalni vlak. Vrlo
naporno, ali poslije rata to i nije bilo teško.
Ašikovanje
Taj stari bosanski izraz kazuje da se dvoje mladih gledaju i druže. I nas dvoje
smo bili zašli u tu fazu, pa smo se svakodnevno družili – ja sam je sačekivao na
željezničkoj stanici, a kad je lokal stigao i rijeka radnika izmigoljila iz njega,
ugledao sam je i bio sretan. Nije bilo poljupca ni zagrljaja, onda bi to bila
sablazan – samo smo uz koju riječ nastavili hodati uz stepenice na most preko
pruge, pa niz stepenice, još malo do glavne kapije, gdje je bila njena kancelarija,
a onda smo se rastali. Ja sam produžio do upravne zgrade na suprotnoj strani
Tvornice.
Tada nije bio običaj da se najprije ispija kava (kafića u tvornici nije ni bilo) već
smo odmah prionuli radu. A kad je sirena odsvirala pauzu pohrlili smo jedno
drugome. Na kraju radnog vremena ona me je sačekala i zajedno smo otišli do
njenog lokala kojim bi krenula kući. Katkad je ostajala u gradu i na večer bismo
otišli u kino, a poslije kina pravo kod tetke u Bosanskom Brodu ili znanaca u
Slavonskom Brodu, kod kojih bi prespavala. Ispred vrata bismo se zadržali neko
vrijeme u razgovoru i uz zagrljaj i poljubac rastali.
Kad smo ocijenili da je došlo vrijeme da upoznam njenu obitelj, otišao sam
lokalom jedne nedjelje u jutro u Zborište. Od „pristaništa“, kako su zvali mjesto
92
gdje se vlak zaustavlja, jer nije bilo nikakve stanice ni službenika, do njene kuće
Moja simpatija Kaja Gavran
93
nema više od par stotina metara. Kod kuće je imala majku Maru, brata Antu, koji
je isto bio zaposlen u Tvornici, te dvije mlađe sestre, Ružu i Veru. Otac Stjepan
se, kao vojnik, domobran, nije vratio iz rata. Svi su bili srdačni i odmah sam ih
zavolio. To je bila prilika da se u dugom razgovoru do kasnog popodneva bolje
upoznamo. I njena obitelj, kao i moja i mnoge druge obitelji živjela je s ranama
zadobivenih u ratu, ali i poslije rata.
Tako sam dosta puta nedjeljom zalazio na „Čardak“, kako se nazivao njihov dio
Zborišta. Vožnja lokalom, naročito u zimskom periodu, bila mi je često mučna
zbog oštrog vonja od neopranih i znojnih radničkih odijela, u kojima su radnici i
putovali i u kojima su radili.
Oko Čardaka su polja, a iza njega pašnjaci s vijugavom rijekom Ukrinom.
Naširoko oko rijeke je često gusto grmoliko raslinje. Okolo svugdje šljunak.
A onda sam jedne nedjelje, za Uskrs, odveo Kaju u svoje Podcrkavlje. Taj put od
10 kilometara smo, naravno, prešli pješke, jer tada nije bilo nikakva prijevoza.
Tu je upoznala moju majku Katicu i sestru Franjku. Nakon ručka prošetali smo
selom i obišli moju rodbinu. Napripovijedavši se do kasna u noć pošli smo na
spavanje. Svi četvero smo spavali u jednoj sobi, kako je to obično na selu,
svatko u svom krevetu.
Ujutro je osvanuo lijep uskršnji dan. Iznad kuće su njive pa smo Kaja i ja pošli
tražiti uskršnje pisanice. Bilo je svježe i u travi se ljeskala bogata rosa. Našli
smo nekoliko šarenih jaja koja sam večer ranije postavio u „zečja gnijezda“.
Kaja je bila razdragana, a ja sretan.
Vjenčanje (1953.)
Kad smo učvrstili našu želju da se uzmemo najavili smo zaruke koje smo obavili
na Čardaku, s najužom rodbinom, skromno, skoro da kažem – siromaški. Bilo je
to u vrijeme osiromašenja sela prisilnim stvaranjem i radom, te logičnim
raspadom Seljačkih radnih zadruga. Ono sa čime je seljak mogao računati, bilo
je samo oko njegove kuće, „okućnica“. Ali za ovakvu priliku se našla bogata
trpeza.
Sada smo smjeli „ići pod ruku“ na javnom mjestu. Nismo više smatrali
neumjesnim često biti zajedno za vrijeme pauze. Na poslu je bilo zadirkivanja,
ali je to ubrzo prošlo.
Sirena za pauzu me je uvijek iznenadila, jer mi je vrijeme u poslu brzo prolazilo.
U sindikalnom domu je sada već organizirana društvena prehrana pa smo se
Kaja i ja nalazili za stolom. Poslije obroka pauza je brzo završavala i s
nestrpljenjem smo čekali kraj rada.
94
Tako smo proveli ljeto. Dogovorili smo se da datum vjenčanja bude 23. 10.
1953. Nismo imali što pripremati, ja sam od dva izabrao bolje, kao najbolje
odijelo koje sam imao, Kaja je obukla svoju najljepšu haljinu, pozvali smo
kumove, bračni par Dimitrović, Ivanku i Željka i otišli u općinsku Vijećnicu,
gdje nas je vjenčao gradonačelnik Zvonarević, iz roda moje tetke Marice
Zvonarević, iz Podvinja. Onda smo nas četvero otišli proslaviti u restoran hotela.
Pošto sam jedva skucao novac za prstenje, zadovoljili smo se kavom.
Bratić Franjo (s harmonikom) i njegovi tamburaši
Zatim smo otišli u Podcrkavlje (10 kilometara). Pješke. Bili smo iznenađeni kad
su nas dočekali moj bratić Franjo sa svojim tamburašima, njih pet – šest. Nismo
željeli da se zna da smo se vjenčali, jer se – još nismo vjenčali! Crkveno!
Problem je bio što sam bio u partiji. Ali, nismo im željeli pokvariti radost zbog
našeg vjenčanja, pa smo se pravili kao da – jesmo vjenčani. Bili smo s njima
veseli, majka i sestra su pripremili ručak, pjevalo se, a kad je došla večer,
društvo se razilazilo. Kao mladenci dobili smo malu sobicu za spavanje. A kako
„nismo“ bili vjenčani, majka i rodbina su nam u jedini krevet, između Kaje i
mene, utrpali moju malu sestričnu Evicu, koja se samo smješkala jer nije ništa
shvaćala.
Svejedno smo bili sretni, da je to sve završeno. Sutradan smo otišli Kajinoj tetki
u Bosanski Brod. Da, pješke. Ona je imala zadatak da sa svojim župnikom
dogovori naše tajno crkveno vjenčanje, kako dolikuje članu partije kad se
vjenčava u crkvi. Tetka i tetak bili su kumovi, župnik je obred obavio ekspresno
95
i mi smo bili „vjenčani“! Pošto je sve to obavljeno kasno na večer, ostali smo
prenoćiti kod tetke i tetka, jer nismo imali novac za sobu u hotelu i nismo imali u
gradu nikakvu „svoju“ ili „našu“ sobu. Istina, ja jesam stanovao u „hotelu“
Benčević, ali u sobi s još dvojicom. A tetka i tetak su imali kućicu s dvije
prostorije, od kojih je jedna je bila soba za spavanje s dva spojena kreveta i nas
dvoje je dobilo, poslije večere, jedan krevet. Bili smo sretni, držali smo se za
ruke, a tetka je svako malo ulazila u sobu po „nešto“, dok oboje nisu pošli na
spavanje u svoj krevet.
Pola stana
Poslije tri dana, koliko sam dobio za vjenčanje, pismeno sam zatražio od
Stambene komisije da mi dodijele stan. Znao sam da neću dobiti stan, ali sam
time ušao u red čekalaca stana. Ipak, vjerovao sam da će riječ mog šefa odjela,
koji me je cijenio, pomoći da nešto postignem. Kaja je i dalje putovala lokalom
u Zborište. Svako jutro sam dočekivao njen lokal pa bismo zajedno krenuli u
Tvornicu.
Načekali smo se dok nismo dobili – pola stana u naselju Plavo Polje kod
željezničke stanice. U jednom dvoetažnom stanu dobili smo gornju etažu – dvije
sobice. U većoj su stala dva kreveta i ormar, njen miraz, a u manjoj, koja je nam
je služila kao kuhinja, smjestili smo mali kredenc, stol i „šporet“. Klozet i
kupaonica su bili u trećoj, još manjoj prostoriji, koju smo dijelili sa ženom s
dvoje djece. Ona je imala u prizemlju jednu prostoriju za kuhanje, boravak i
spavanje.
To smo prihvatili, tu smo živjeli i očekivali bolje dane. Dani su prolazili, posao
je tekao, ljeto se smjenjivalo s jeseni, jesen sa zimom, došao je i Božić, bio je
radni dan, svi smo bili na radnim mjestima, potiho se radilo, tek radi forme. Ali
nije bilo strogo, naš stari šef dipl. ing. Bek nije bio član Partije. Bili smo bolje
obučeni, s mesom i kolačima za užinu i s kojom prokrijumčarenom bocom vina.
Na „Staru godinu“, posljednji dan te godine počeli smo se, poslije dolaska s
posla, spremati za doček Nove godine u Domu JNA. Kaja je spremila nekakvog
pečenja, kupili smo litru vina i ja sam pošao u prodavaonicu kruha kupiti kruh,
koji ćemo ponijeti u Dom JNA. Pred prodavaonicom je već bio red za kruh, kao
i obično. Ali kruha nije bilo. Prolazili su sati, kruh nije stizao, a red se produljio.
Ljudi su tiho negodovali, cupkali nogama po snijegu, a kruha još nema. S tri sata
zakašnjenja pojavio se kruh i nastala je strka, reda je nestalo, svi su htjeli kruh u
ruke, odmah. U toj gužvi sam napokon uspio dobiti štrucu kruha. Iznerviran,
smrznut i izmoren od duga stajanja na snijegu donio sam kruh doma. Često je
bilo takvih slučajeva, i na to smo već navikli, ali iza ovoga sam još morao izaći u
Dom – na doček Nove godine! Da, otišli smo, nismo htjeli da nam to pokvari
doček. Plesalo se, vadilo jelo iz torbe ispod stola, jelo i pilo. Bili smo veseli,
96
unatoč svemu. I naplesali se. U ponoć smo se zagrlili i izljubili, poželjevši si sve
najbolje.
Upravo vjenčani
97
Seminar u Mariboru (1954.)
Rad u „dizalicama“ me je veoma zadovoljavao, jer sam uvijek otkrivao nešto
novo. Jednog dana moj šef, dipl. ing. Zupka, uručio mi je putni nalog i poziv da
prisustvujem seminaru, koji organizira TAM, Tovarna automobilov Maribor.
Seminar je bio s temom „Zupčanici – priprema, proizvodnja i održavanje“. U
tjedan dana održavanja seminara naučio sam puno toga. Nisam imao pojma da se
o zupčanicima toliko toga ima reći. U proizvodnji smo mogli provjeriti svoja
nova saznanja. Bili smo snabdjeveni s puno tabela i dijagrama kojima ćemo se
moći služiti u svojoj praksi.
Vrativši se natrag u biro pokazao sam sve te materijale šefu i kolegama i počeo
sam primjenjivati stečeno znanje. Tada nije bilo fotokopirnih aparata pa sam sve
donesene tabele, kad god sam imao malo vremena, prepisivao tušem na paus
papir i spremao za umnožavanje.
Stari nacrti reduktora i zupčanika su ostali kakvi jesu, bilo ih je previše, ali novi
su odmah proračunavani i obrađivani po novom. Šefu se svidjela sistematizacija,
jer se uklapala u njegovu sistematizaciju dizalica. Imao sam u tome veliku
podršku.
Najveće znanje o zupčanicima koje sam usvojio na seminaru u Mariboru će za
mene uvijek predstavljali veoma zanimljivo područje gdje se sva gibanja
dešavaju po strogo geometrijskim pravilima, koja se mogu predstaviti grafički i
matematički. Mogao sam to vidjeti na čistom papiru i nacrtati zahvate dvaju
zupčanika, korigirati po potrebi njihov profil i dovesti razmake tih zupčanika na
standardnu mjeru, što čini temelj standardnim jedinicama prijenosnika okretaja,
koje smo zvali reduktorima.
Zahtjev za većim stanom
Nekih dvije godine ili više smo živjeli u pola stana. Odavno smo se navikli na to,
ali smetao nas je sve više mali prostor i zajednička upotreba treće prostorije.
U tom vremenu je Kata zatrudnjela. Pred porođaj joj je puknuo vodenjak i u
bolnici je rodila mrtvu djevojčicu. Nazvali smo je Karmela. Kata se fizički brzo
oporavila, ali trauma je dugo ostala.
Sve češće sam urgirao u Stambenoj komisiji da mi daju cijeli stan. Predsjednika
komisije sam osobno poznavao, bio je on i sekretar partijske ćelije u kojoj sam
bio član. To mi, međutim, nije pomagalo, jer sam mu svojim zahtjevom već bio
dosadio.
Nekako sam doznao da jedan radnik iseljava iz jednog stana, kakav bi meni
odgovarao. Na predsjednika komisije sam navaljivao, a on svaki put kaže da će
98
vidjeti može li što riješiti. Moj šef se također angažirao kod njega. Njemu je
obećao da će mi dati taj stan. Bio sam uzbuđen što ću uskoro to riješiti.
Ali, taj stan je dobio netko drugi. Nisu mi u stambenoj ništa htjeli objasniti,
izvlačili su se na predsjednika, a njega nisam našao. Bio sam ojađen i nesretan.
Novi Travnik (1956.)
U to vrijeme se odnekud pojavio jedan čovjek koji je tražio tehničare za rad u
novoj vojnoj tvornici „Bratstvo“ u Novom Travniku. Vjerojatno se propitujući,
obratio se i meni. Razgovarali smo o mojem dosadašnjem iskustvu. Puno veća
plaća i dvosobni stan nije u pitanju. Kaja je pristala pa sam to saopćio šefu. Bio
je na muci, nije me htio izgubiti, a ne može me zadovoljiti. Razgovarao je s
predsjednikom komisije ponovo, a ovaj mu nije mogao nešto čvrsto obećati pa
mi je nudio što je mogao – veću plaću, ali sam već bio odlučan da odem, čim
utvrdim uvjete.
Stanko Angster sa suprugom,
danas, nakon 50 godina
Ovime mi se pružila jedinstvena prilika da se oslobodim članstva u Partiji. Ljudi
će shvatiti da sam ogorčen jer sam izigran za stan i neće tražiti drugi motiv. A taj
je u meni duboko zakopan. Više nisam odgovarao na pozive na sastanke, a oni
su, napokon, prestali dolaziti. Očekivao sam da ću se moći lagano opravdati
bude li itko tražio objašnjenje. A to objašnjenje više nije nitko tražio, pa ni
sekretar. S te strane sam bio zadovoljan. I taj je problem bio riješen.
99
Nekako u to vrijeme se Kajina sestra Vera udala. Njen muž Aco bio mi je
prijatelj iz Radiokluba „Đuro Đaković“. I on je bio zainteresiran za odlazak u
Novi Travnik.
I kad smo sve dogovorili otišao sam u Novi Travnik na jednomjesečni probni
rad. Nisam se plašio neizvjesnosti i bojazni da neću biti primljen. Čvrsto sam
vjerovao u svoje znanje i stečenu praksu. Počeo sam raditi u održavanju. U
upravnoj zgradi, ispred tvorničkog kruga, jedna soba, četiri tehničara, jedan je
bio Stanko Angster, i ja – novi. Na jednoj tabli jedan crtež, dio nekog stroja.
Stanko si je pripremio posao. Šef sad traži da ja to nastavim i rekonstruiram
prema zadanim zahtjevima, te nacrtam svu dokumentaciju za izradu. Našao sam
se u svom elementu i za tri tjedna završio rekonstrukciju, na zadovoljstvo svog
novog šefa i odmah bio primljen na neodređeno vrijeme.
Kaji sam se javljao pismom, telefoniranje nije bilo zamislivo. Pripremali smo se
za selidbu. Vozač kamiona, jedan radnik i ja krenuli smo kamionom u Brod.
Ono malo imovine u Brodu smo umotali u velike role valovitog kartona,
povezali špagom, i nekako učvrstili u kamionu. Put je bio vrlo loš i dugo smo
vozili. Kad smo kasno stigli u Novi Travnik, ostavili smo stvari u kamionu u
garaži a mi smo otišli u moju sobu u hotelu. Sutradan smo stvari istovarili u svoj
dvosobni stan koji smo dobili i, sretni, naše stvari slagali po velikim sobama,
velikoj kuhinji, velikoj kupaonici i velikoj ostavi. Sve nam je bilo veliko! Kaja
se odmah, po dogovoru, zaposlila u kadrovskoj službi. I tako je započeo naš novi
život.
Novi Travnik je posve novo mjesto, sagrađeno uz novi vojni objekt, tvornicu za
proizvodnju oružja i vojne opreme. Mjesto je smješteno, kao i tvornica, u kotlini,
okolo su niska brda, šumovita i zelena. S njih se stalno na grad obrušava svjež,
čist zrak, pa se i bez namjere diše punim plućima. Ima tri – četiri ulice, sve
zgrade su višekatnice. Ima vlastiti vodovod i kanalizaciju. Veliki dom kulture
ima sve društvene sadržaje, među njima i veliku kino dvoranu s najnovijim
projektorima. Otići u kino pogledati film bio je doživljaj.
Vera i Aco su također doselili i dobili stan u drugoj zgradi.
U tvornici sam prošao sve odjele konstrukcije, proizvodnje i kontrole, svagdje
po neko određeno vrijeme, potrebno za upoznavanje.
Ing. Zvonimir Deanović je bio tehnički direktor. Bio je Brođanin, majka mu je
živjela u Brodu. Kad su započele pripreme za proizvodnju jednog
protuavionskog četverocijevnog oružja sastavljao je ekipe za specijalizaciju kod
prodavača licence u Švedskoj. Mene je izabrao za specijalizaciju kontrole
ozubljenja, jer je u mojem dosjeu vidio da sam se već usmjerio na zupčanike.
Kad je Kaja je bila u drugom stanju oboje smo željeli da se dijete rodi u Brodu,
gdje ćemo uvijek lako doći do dokumenata o rođenju, a i obje majke su nam bile
blizu, pa sam je otpratio u bolnicu u Brod. Ovaj moj put u Švedsku nam je teško
100
pao baš u vrijeme poroda, ali ništa nismo mogli mijenjati i to smo prihvatili tako
kako jest.
Koji dan prije mog putovanja u Švedsku u moj biro je došla jedna vojna osoba i
odvela me u jednu sobu bez oznake službe i radnika. Dočekao me jedan major,
nisam ga do sada viđao, bio je vrlo prijazan, ponudio me čokoladom i počeo
pričati općenito o Novom Travniku, prešao je na moj posao, stan, zanimalo ga je
da li se slažem sa suprugom, da bismo, na kraju, razgovarali o mojem putu u
Švedsku. Čim je počeo govoriti da sve dobro naučim i da dobro otvorim oči, da
zavirim i u ono po što nisam došao, te da to ne zapisujem, već njemu osobno
ispričam kad se vratim, – shvatio sam da me želi nagovoriti da špijuniram. Nije
dozvoljavao da to ne bih mogao ili da se ne bih usudio, odmah je uz to
povezivao suprugu, i postalo mi je muka. Pokušao sam se praviti blesav, izvrtao
sam svoje odgovore u ono što on nije mogao prihvatiti. Mislim da smo se oko
sat vremena obojica mučili dok me nije otpustio.
Aco Skert sa suprugom Verom i kćeri Marinom
Pripremao sam se za boravak od dva mjeseca u nepoznatom svijetu, bez ikakvih
financijskih sredstava osim džeparca koji ću dobiti u banci, tamo, u krunama.
Nisam imao toliko košulja i rublja da samo oblačim čisto, morat ću rublje prati
101
sam ili u nekom servisu. Čuo sam da je njihova hrana za nas teško jestiva, pa
sam u kofer spremio trideset vrećica Argo juha. Spremio sam i jedan veliki,
topljeni sir od oko tri kilograma. Još sam kupio nove cipele, jer u onim radnim
nisam mogao na put. A bolje da nisam!
Putovanje u Švedsku (1957.)
Dipl. ing. Zvonimir Deanović, zvan od kolega Marko, to mu je bilo partizansko
ime, također je išao po poslu zbog te licencije, pa smo od početka bili zajedno.
Kad smo se bolje upoznali prihvatio me je kao kolegu i znali smo razgovarati i
tehnički i društveno, kao da se već dugo poznajemo. Ali, nisam mu spominjao
razgovor s majorom, jer sam naslutio da je to odjel kontraobavještajne službe,
KOS.
Krenuli smo autobusom do Travnika, „Ćirom“, uskotračnim vlakom do Lašve,
pa brzim do Zagreba.
Klimajući se u kupeu nisam spavao iako je bila noć a ja umoran. Vruće sam
želio da u Brodu u smjeni bude prometnik vlakova, moj prijatelj iz Đakova.
Rekao sam Marku da ću u Brodu na kratko izaći i on je nastavio kunjati, a ja
sam već iza Vrpolja bio na vratima. Bio sam sretan, vlak je dočekao upravo on.
Izletio sam iz vagona, zagrlio ga kao da smo bogzna kako velik rod, ali kad sam
mu rekao što želim, zajedno smo otišli u njegovu kancelariju i on je telefonom
nazvao bolnicu. Bio sam uzbuđen, srce mi je snažno udaralo. Kad je zamolio
podatke malo je sačekao i zahvalio se. Sa suprugom je bilo u redu, porođaj nije
još uslijedio, a sa rodiljama nije dozvoljen razgovor u tako kasno vrijeme.
Zagrlio sam ga i zahvalio. Rekao mi je da vlak zbog ovog imao koju minutu
zakašnjenja, ali – to će nadoknaditi.
U Zagrebu smo presjeli u međunarodni vlak koji nas je vozio kroz Evropu, do
Štokholma i dalje. Tri noći i dva dana je trajao naš put. Nismo imali spavaća
kola, već smo spavali u kupeu prvog razreda na cijeloj klupi jer smo cijelim
putem u kupeu bili samo nas dvojica. Ipak nas je to i umorilo i bili smo sretni
kad smo stigli u mjesto Trolhetan. Taksi nas je odvezao u tvornicu, javili smo se
u prijemni ured. Kad su papiri bili sređeni, odveli su nas u tvorničku vilu da taj
dan prespavamo i dobro odmorimo.
Tvornička vila bila je zgrada sa 16 soba, prostranom društvenom sobom,
kuhinjom i ostavom. Svaka soba je imala kupaonicu s toaletom, grijanje je bilo
odlično, pa smo se u zgradi ugodno osjećali. Nije bilo drugih gostiju.
Naša obuka je počinjala u devet sati, kao uostalom i sva proizvodnja. Našao sam
se u odjelu kontrole zupčanika. Ljudi su me srdačno primili i rado pokazivali sve
što je po planu bilo predviđeno. Sporazumijevali smo se na engleskom jeziku,
koji sam u Brodu učio u Narodnom sveučilištu. Položio sam tri semestra.
102
Paralelno s engleskim sam završio na istom mjestu i njemački, također tri
semestra. Mogao sam prakticirati i njemački s jednim radnikom, Nijemcem, koji
je poslije rata tu živio. Pozivali su me i u kuću, i prihvatio sam jedan poziv.
Zanimalo ih je kako se kod nas živi poslije rata, a nisu mogli vjerovati da se u
većini tvornica radi već od šest sati ujutro.
Ručak u trajanju jednog sata smo obavljali u tvorničkom restoranu. Hranu
većinom nismo Marko i ja mogli jesti, pa smo si na večer nešto kupili u trgovini.
Jaja su bila kao i naša, njihove kokoši nisu umjele nesti sladunjava jaja, kakva
im je bila, na primjer zašećerena sarma ili govedska juha s noklicama od
badema. Kruh smo našli, među puno vrsta, kakav smo mogli jesti.
Bio sam radioamater i imao ovlaštenje raditi na amaterskoj radiostanici, klupskoj
ili svojoj. Za koji dan sam potražio radioklub i povezao se. Odatle sam se preko
radio valova povezao s jednim Zagrepčaninom, opisao mu da sam daleko od
svoje zemlje, da mi je supruga u bolnici u Brodu, pred porodom, te da li može
organizirati radioamatere u Brodu da mi jave kako je. Obećao je i bio sam
radostan zbog toga.
Moja sestra Franjka i Kaja u šetnji s Predragom, u Novom Travniku
Jednog dana nismo u menzi okusiti ručak pa smo bili prilično gladni kad smo
došli „doma“. Predložio sam Marku da ispečem krumpir. Meso je bilo vrlo
skupo. Cijene suhomesnatih proizvoda su mi se činile prihvatljive, dok nisam
otkrio sitno pisano – za 10 dekagrama. Kupio sam i jedno vrhnje, vjerovao sam
da nije zaslađeno. U kuhinji smo imali na raspolaganju sve što u domaćinstvu
103
može trebati, po mojoj ocjeni i puno više toga. Ogulio sam 2 kilograma krumpira
i, prizivajući u sjećanje kako to moja mama čini, posolio, polio uljem i gurnuo u
pećnicu. Mjerač vremena sam namjestio na sat vremena ali to nije bilo potrebno,
jer sam svakih desetak minuta palio svjetlo u pećnici (cunjajući sam i to otkrio),
da krumpir, nedajbože, ne bi izgorio. A kad se zažario, prosuo sam po njemu
vrhnje. Ne, zaista nije bilo sladunjavo. Isključio sam pećnicu i čekao. Sjećao
sam se da je tako mama radila.
Pozvao sam Marka i sjeli smo u kuhinji za stol. Tanjur njemu, tanjur sebi, pribor
za jelo i – grabi. Taj krumpir mi je toliko prijao kao nikada u životu, ni prije, ni
poslije, sve do danas. Argo juhu sam nam često spravljao ali ovaj puta sam je
preskočio radi pečenog krumpira.
Brod plovi gradom
Kasno jesensko vrijeme je u Švedskoj bilo drukčije od našeg. Dok se kod nas u
to doba godine razdanjuje oko pola osam, ovdje je mrak još u devet sati, kad
počinjemo s poslom. A kad se vraćamo s posla, u pet po podne već je duboki
mrak. Tako, kad nismo radili, nedjeljom mogli smo s prozora razgledati grad u
svom vidokrugu. Jednom sam, sunce je obasjavalo zgrade koje sam iz tople sobe
kroz prozor promatrao, odjednom u vidnom polju zapazio vrlo blizu neki
ogroman brod, viši od svih zgrada, kako plovi između tih kuća, polako, kao u
snu. Nisam mogao vjerovati da brod plovi gradom. Brzo sam pozvao Marka da
vidi to čudo. Brzo smo se obukli i izletjeli da to vidimo. Dok smo stigli do ulice
kojom je brod plovio, njega više nije bilo. A nije bilo ni ulice kojom je plovio,
bio je to kanal, svega oko metar niži od ulice! Oba radoznali, brzo smo se složili
da idemo u istraživanje. Pošavši nizvodno i hodajući duže vrijeme uz kanal došli
smo do jedne ogromne komore kroz koju kanal prolazi. Komora ima vrata na
obje strane. Kad brod naiđe s gornje strane, gdje je kanal na višoj razini, komora
se napuni vodom, brod uplovi u komoru i vrata se zatvore. Tad počne ispuštanje
vode i kad se razina izjednači s donjim kanalom, otvaraju se vrata i brod isplovi
te krene dalje do druge zaustave. Razlika u visini je tu bila oko desetak metara.
Sutradan kako sam bio s lokalnim radioamaterima telefonom me nazvao iz
susjednog grada jedan amater, broj je dobio od onih kod kojih sam bio, i pozvao
me da ga posjetim, zajedno s Markom. Na večer smo otišli autobusom, po adresi
ga našli i bili smo srdačno primljeni u njegov dom. Počastili su nas večerom.
Velik, duguljasti tanjur pun rakova. Pogledavamo se Marko i ja, i vidim da ni on
ne zna kako se to jede. I dok je domaćin čekao da se prvi poslužimo, Marko je
počinjao sve neke nove priče. Na kraju je domaćih shvatio situaciju, zgrabio
jednog raka i pokazao „kako se to kod njih – jede!“
Slijedećeg jutra opet zvoni telefon. Vani sunce, hladno, bio je 17. studenoga
1957.
104
Rođenje djeteta (1957.)
Moj sinoćnji domaćin mi javlja da sam jutros dobio – sina – i neka odmah
dođem jer je cijelu vezu snimio na magnetofon. U kući smo bili sami, ja se
razvikao od radosti, saplitao se od žurbe, pa sam tako probudio Marka i najavio
mu svoj odlazak, a čestitati može i poslije. Sve mi je išlo sporo – i hodanje do
autobusa, i autobus. Kad sam stigao do kolege, napeto sam slušao magnetofon,
uvjeti održavanja veze bili su u jutro slabi, govorni signal tih a smetnje jake.
Ipak sam razumio da je beba 52 cm, 4,5 kg, zdrava i majka je dobro. Više mi
nije trebalo.
Taj zagrebački radioamater bio je Matija Klauzer, krojač, koji je, kad je bio u
vezi sa švedskim kolegom, neposredno telefonom nazvao bolnicu u Brodu i
dobio sve te podatke. Puno godina kasnije on je tu priču ispričao novinaru i
Radio Zagreb ju je emitirao, a ja sam je čuo i bio uzbuđen. Posjetio sam ga u
njegovu domu, ali već je bio jako bolestan i nisam ga mogao puno ispitivati.
Nije posjedovao snimku intervjua i uputio me na Radio Zagreb. Upornim
propitkivanjem sam saznao da novinari nakon nekog vremena koriste
upotrijebljene kasete, pa tako nisu ni oni sačuvali taj intervju.
Kad sam se vratio autobusom otišao sam ravno na poštu. Napisao sam
najsrdačniju čestitku koja mi je pala na pamet. Na formularu za telegram sam
napisao adresu bolnice u Brodu, a za samo mjesto sam napisao:
SLAVONSKIBROD. Službenica je, uzevši formular, otvorila neku debelu
knjigu i tražila nešto, pa, to našavši, rastavila SLAVONSKIBROD na dvije
riječi. Meni se smiješkom obratila rekavši cijenu. Porumenio sam zbog ove sitne
neuspjele prijevare. Ali, bio sam sretan. Kad sam se vratio saznao sam da je taj
telegram bio Kaji prva čestitka i da sam ja prvi saznao za rođenje našeg prvog
djeteta, sina Predraga.
Uvjeti za učenje u radionici bili su pogodni, sve sam nastojao shvatiti i
sistematizirati, te zapisati i skicirati u bilježnicu. U to su bili uključeni i praksa,
postupci, literatura, strojevi za kontrolu zupčanika, norme i zapažanja.
Vila je bila na samom raskršću dviju ulica, samostojeća i bez ograde. U prostoru
koji bi bio dvorište nalazila se natkrivena vješalica za odlaganje bicikala. Na njoj
su visjela dva bicikla, svaki dan na istom mjestu i u jednakom položaju. Čudili
smo se da netko ostavlja bicikle na tako otvorenom mjestu, a da već nisu
ukradeni. Pred polazak kući smo našem domaćinu to spomenuli, a on se ispričao
rekavši da su to bili bicikli za našu upotrebu, i da nam je to zaboravio reći.
Imao sam nove cipele koje su me žuljale od prvih dana u Švedskoj. Jedva
primjetno sam šepao. Na tetive iznad pete sam umetao vatu ili krpice da bih
smanjio bol i to bi služilo dok se ne vratim „kući“. Sutradan opet. K tome su mi
tetive na jakoj hladnoći prozeble, pa sam imao dodatnih nevolja, koje sam na
povratku kući morao liječiti. Zarekao sam se: na duži put samo u starim
cipelama!
105
Konačno je došao dugo željeni dan povratka. Marko je nekoliko dana prije
povratka otputovao u jednu tvornicu na sjeveru Švedske, oko 1000 kilometara
daleko, isto na osnovi ove licencije. Sam sam putovao u Štokholm, našao jeftinu
sobu i prespavao, a ujutro sam se na željezničkoj stanici našao s Markom, koji se
upravo vratio sa sjevera.
Put preko mora iz Švedske u Dansku (i obratno) se prijeđe trajektom, tako da se
cijeli vlak uveze na trajekt i putnici napuste vagone, a prtljagu ostave u vlaku. U
našem vagonu je bilo malo putnika pa se nismo brinuli za prtljagu. Došavši u
Hamburg imali smo više sati čekanja pa smo se uputili potrošiti našu ušteđevinu
od džeparca. Uz maksimalnu štednju u osobnom trošenju sam skupio lijepih 600
DM. Za to sam kupio jedan električni miništednjak s dvije ploče i pećnicom,
fotoaparat s ugrađenim svjetlomjerom, što je tada bila novost, te radioaparat,
vrhunski model firme Loewe Opta, sa šest zvučnika. (Marko je kupio jedan malo
manji model). Kupio sam još par sitnica, jedna je – steznik za suprugu, dobro će
joj doći poslije porođaja. Kako se nisam razumio u veličine a moj njemački je na
tom području bio jako šepav, ljubazna prodavačica je sazvala svoje kolegice,
postrojila ih i ponudila mi da izaberem jednu koja odgovara veličini moje
supruge. Bilo mi je neugodno, ali to je bio jedini način ako sam to želio kupiti.
Sve smo granice prelazili bez detaljnog pregledavanja prtljage. Velike kutije
štednjaka i radija su i tako bile u službenim kolima, pa nas to nije brinulo. Ali
fotoaparate (i Marko je kupio isti kao i ja) smo sakrili ispod naslona sjedala i
pravili se da drijemamo, a iznutra smo gorjeli. No, nismo sagorjeli. Na granici
smo prijavili neke druge stvari i platili carinu i nastavili put. U Zagrebu smo
skupili svoju prtljagu, predali je u službena kola vlaka za Sarajevo. Bila je gužva
i bilo nam je jako dugo čekati da dođe Lašva. Tu smo se istovarili, prekrcali naše
stvari u uskotračni G-vagon, u koji smo i sami uskočili, jer je polazio za Travnik.
Željezničar, koji je u vagonu pisao tovarni list za naše velike kutije, nije htio čuti
da radio ima 6 zvučnika (a u rubriku je morao upisati broj zvučnika) – toga
nema, rekao je, pa je dobre volje upisao 2. Stigavši u Travnik, uhvatismo
posljednji autobus i bili smo sretni jer smo se već osjećali da smo kod kuće.
Prijenos znanja
Kaja je bila poslije porođaja u Podcrkavlju kod moje mame. Bila je zima a ja
sam svaki dan u tvornici radio za stolom, u toplom, prenašajući stečeno znanje.
Zapravo sam potanko trebao napisati i opisati sve što sam
naučio, vidio i zapamtio. Sve sam to morao staviti na paus, da bi se lako kopiralo
i podijelilo. To je trajalo mjesecima i hrpa papira je rasla.
Konačno sam mogao otputovati u Podcrkavlje i vidjeti svoje dijete i suprugu, te
mamu i seku. Uvjeti za odgoj i zdravstvenu zaštitu djeteta u selu bez liječnika i
autobusnog prijevoza bili su teški, ali je to bilo najbolje što se moglo imati.
106
Sutradan smo se uputili u Brod. S nama je pošla i Seka da bude na pomoći kad
Kaja počne raditi. I tako pođosmo u Novi Travnik.
Prema planu za kontrolu ozubljenja nabavljen je specijalni kontrolni aparat koji
do tisućinke milimetra utvrđuje greške na geometriji profila zuba zupčanika.
Obuku ljudi koji će rukovati aparatom smo obavili u alatnici, gdje nam je
njemački stručnjak iz tvornice koja je izradila aparat pokazao sve što trebamo
znati. A onda je trebalo na kolicima prevesti aparat u proizvodnju, u drugu halu,
na neuobičajen način. Svako potresanje pri prijevozu moralo je biti maksimalno
smanjeno, kao da aparat prevozimo na jastucima. Za vrijeme naše obuke u
proizvodnji je prostor, gdje je imao biti smješten aparat, ograđen visokom
ogradom, da Nijemac ne bi, nedajbože, vidio što se tu radi.
Jasno da je i proizvodnja zupčanika morala biti veoma kvalitetna, a to se radilo
na novim strojevima.
I kad se i proizvodnja i kontrola uhodala, a ja svoje papire završio i podijelio
svima koji su radili na poslovima ozubljenja, bio sam slobodan od obaveze
prema tvornici.
Svaki dan sam očekivao da će me na razgovor zvati onaj major iz KOS-a. Valjda
je zaključio da ima posla s blesavim čovjekom od kog nema niš' koristi, pa me
pustio na miru.
Fotograf
U radio klubu, kojeg smo nas nekolicina osnovali, nismo imali nekog uspjeha u
radu na radiostanici koju smo nekako sastavili, jer je grad bio u kotlini pa je naša
antena bila zaklonjena okolnim brdima. No, imao sam moderan fotoaparat, pa
sam time stekao novi hobi. Snimljene filmove sam nosio u Travnik fotografu
koji ih je razvijao i ujedno izrađivao fotografije. Kad mi je vremenom odnošenje
filmova u Travnik dodijalo poželio sam sam raditi slike. Razvijanje filmova kod
fotografa tek sad ne bi bilo isplativo. Tako sam, njuškajući po novinskim
oglasima, našao jednu fotografsku radnju u Sarajevu, koja je bila voljna
dostavljati mi sav materijal za izradu fotografija te, posebno, kutiju za razvijanje
filmova malog formata. No, za izradu slika mi je potreban projektor. Zamislio
sam i bez dodatnog troška izradio konstrukciju uz korištenje dasaka i mojeg
fotoaparata. To je bila jedna daska, na njoj kutija, u kutiji otvoreni fotoaparat, u
njemu namotan film sa izabranom slikom, iza aparata jedna žarulja od 100 vata,
s prekidačem. Sve je bilo dobro zatvoreno i za svjetlo neprovidno. Nasuprot
kutiji, s druge strane daske, mali pomični stolić koji pod staklom nosi bijeli papir
radi podešavanja oštrine slike i, kad se oštrina namjesti, ubaci se fotopapir. Tako
izrađene fotografije nisu bile kao one izrađene kod fotografa, ali mi je bilo
veselje što sam to znao smisliti i izraditi. Svejedno sam dugo koristio taj svoj
projektor.
107
Ponesen željom da svoje dijete često slikam, i u stanu, pri lošem svjetlu,
nedostajao mi je nekakav izvor svjetla. Smislio sam kako bih mogao sam
napraviti blic. Na kartonu sam nacrtao krug i napravio lijevak, oblijepio ga
iznutra staniolom, a u središte postavio sijalicu 100 vata s grlom, koje sam
učvrstio u lijevak. Nisam postizao dobar rezultat sve dok nisam preko oglasnika
pronašao u Sarajevu trgovinu, koja mi je bila spremna poslati sijalicu 100 vata,
ali napona 110 volti. Sjetio sam se iskustva iz doma u Titovoj Korenici, kad sam
sijalicu za 110 V napon priključio na gradsku mrežu 220 V. Svjetlo je trajalo
dvije – tri minute, dok sijalica nije pregorjela i dovodne žice rastalile.
Još sam morao riješiti prenošenje okidanja fotoaparata na blic, ali, kao
radioamateru, to mi nije bilo teško. Time sam bio zadovoljan. Snaga svjetla je
bila izvanredno velika, a sijalica je izdržala mnogo osvjetljaja jer je bila
uključivana samo mali dio sekunde pa nije stigla pregorjeti.
Traktor
Slijedeće godine se posao u proizvodnji zupčanika uhodavao, ljudi se usavršili i
nije bilo teškoća oko kvaliteta.
Ja sam sada radio druge poslove, u jednom konstrukcionom birou dobili smo
zadatak da rasturimo jedan ruski traktor i napravimo svoju dokumentaciju
snimanjem svih tih dijelova, kako bismo ga mogli, u našoj verziji, proizvoditi.
Bilo nas je pet šest tehničara i svaki je dobio dio posla. Šef je meni dodijelio –
mjenjač brzina. To mi je bio veliki izazov – snimiti i konstruirati te proračunom
provjeriti zupčanike, kojih je bilo podosta, te snimiti kućište kutije mjenjača,
koje je geometrijski vrlo složeno. Poslije je to trebalo na tabli sve nacrtati i
provjeriti geometriju. Bio sam dobar u prostornom predočavanju složenih oblika,
pa mi to nije pravilo teškoća
I za godinu dana traktor je prohodao. Rješenje pogona mi je bilo simpatično:
mali benzinski motor je stavljao u pogon veliki dizel motor i odmah se ugasio.
U Novom Travniku se našao jedan čovjek iz Tvornice iz Broda, koji je tražio i
vrbovao stručnjake za Brod. Ovdje je bilo dosta Brođana i najizglednije je bilo
njih pridobiti. I sa mnom je razgovarao i ja sam se želio vratiti, ali stan mi je bio
uvjet. Neko vrijeme je proteklo dok je on uredovao u Brodu U Novi Travnik je
došao s dobrim vijestima. Moj uvjet da dobijem odmah stan i da zaposle suprugu
u kadrovskom je prihvaćen. Sretni da ćemo sada imati stan u Brodu spremali
smo se za preseljenje. Moj šogor Aco i supruga Vera, koji su dobili djevojčicu,
Marinu, i radili ovdje, također su bili spremni prijeći u Brod, ako dobiju stan. To
su i ostvarili nekako u istom vremenu kao i mi.
108
Oproštajni ručak s ekipom Traktori i radioamaterom Luletom
iz Zenice (Luka Makivić – označen strelicom)
Poslije ručka smo odšetali do izletišta na brdu iznad grada , kamo je
dovučen ovaj sportski avion
109
Preseljenje u Brod (1959.)
Napravili smo oproštajni ručak za sve moje kolege. Skupili smo se i proveselili,
izdarivali sitnicama i poželjeli jedni drugima – nove pobjede. Stvari koje smo
donijeli u Novi Travnik i one koje smo tu kupili da namjestimo stan, upakirali
smo zaštitnim kartonskim omotačima u kamion koje je došao iz Broda, te
krenuli na put. Ceste su bile loše i dugo smo vremena putovali, ali smo stigli u
Brod još za dana. Naš stan nas je čekao. Bio je to jednosobni stan u montažnoj
zgradi s velikom sobom, imao je svoju kupaonicu i svoj toalet. I kuhinju. Stvari
smo potrpali što u stan, što u zajedničku prostoriju.
Naš sin Predrag je bio kod babe Mare u Zborištu, dok smo mi kuburili s
uređivanjem i započinjanjem novog posla. Nedjeljom smo ga posjećivali i
vidjeli da lijepo napreduje.
Dobio sam posao tehnologa za ozubljenje. „Đuro Đaković“, tako se zvala naša
Tvornica, dobio je nove strojeve za ozubljenje, koje je za proizvodnju svakog
zupčanika trebalo pripremiti. Priprema se sastojala od određivanja više od
petnaest parametara za podešavanje stroja i mjerenje zupčanika te izbor alata
kojim treba izraditi zupčanik. Za posebne slučajeve je trebalo konstruirati
posebne alate za rezanje zubi, što sam također činio. Posao mi je činio
zadovoljstvo. Vjerovao sam u svoje znanje i nikad nisam ozbiljnije pogriješio.
U Pripremi tehnolozi su bili praktičari, većinom stariji majstori iz proizvodnje.
Stručnog kadra, školovanog za taj posao, nije bilo. A ozubljenje na novim
strojevima je to zahtijevalo.
Jednog dana sam se našao u čudu, jer sam dobio poziv od Suda, da, kao
stručnjak za zupčanike, utvrdim zašto se jedan par novih zupčanika slomio u
motornom čamcu jedne zadruge, koja je izradu zupčanika naručila od
Industrijske škole. Zadruga je tužila školu i presuda je ovisila o mojem
izvještaju. Slučaj je bio jednostavan, jer je zupčanik izrađen neodgovarajućim
alatima i krivim postupkom.
Te godine u jesen ponudila mi je Tehnička škola u Brodu, strojarski smjer, da tu
školsku godinu predajem predmet „Zupčanici“, jer su svi konzultirani inženjeri
to odbili. Tom materijom sam čvrsto vladao i prihvatio sam.
Tijekom kratkog vremena osjetio sam da nam je dodijeljeni stan premalen i
tražio sam veći, smatrajući da to svojom stručnošću zaslužujem. Nije dugo
prošlo i dobio sam dvosobni stan u neboderu u centru grada. Stan je bio svijetao,
lijep i svidio nam se. Sad smo mogli imati dijete kod sebe, i mogli smo smjestiti
djevojku koja će ga čuvati dok smo na poslu.
110
Gradnja kuće i useljenje (1960.)
Moj šogor Ante, koji je isto radio u Tvornici, poželio je da sagradimo kuću još
dok sam bio u Novom Travniku. U pismima sam mu slao svoje ideje i želje kako
zamišljam našu novu kuću. Poslije doseljenja smo dugo o tome raspravljali, što
bi i kako bi, ali sve se lomilo na tome da nemamo novaca. Ili, barem – dosta
novaca. On je našao „plac“, na njemu prizemnica, stara preko 100 godina, u
rasulu. U njoj dugo nije nitko živio. Okolo nje, po dvorištu, korov do pasa. S
ulice drvene, trule, tarabe. Skupili smo toliko novaca da smo to mogli platiti. Sad
je to bilo naše!
Ovdje će biti naša nova kuća
Gledali smo plan, gledali zemljište, pokušavali na njemu „vidjeti“ našu novu
kuću, ali si nismo mogli predočiti onu ljepotu naše nove kuće koju nam je
pokazala kad smo je završili.
Divan osjećaj!
Rušenje je bio divan osjećaj. Radimo nešto pravo, nešto veliko! Za nas! Za sebe,
svoju obitelj! Drugovi i prijatelji s posla su u jednom danu sve napravili. Moglo
se početi graditi. Projektni biro je napravio prema našim željama, a prema
111
propisima struke, projekt zgrade na dva kata, kakav se tražio na tom mjestu. Da,
da, ima nas trojica! Mislili smo na drugog Antinog šogora, Acu. Ali, on nije bio
zainteresiran, pa smo u gradnji, prešutno, taj kat ispustili. Zbog toga kasnije
nismo imali nikakvih prigovora. Pred kraj godine smo opet skupili novaca da
kupimo šljunak i cement. Iskopali smo rupu za temelj i podrum, pa salili temelj.
Staru kuću smo srušili za jedan dan
Došle su hladnoće i čekali smo proljeće
A kad je zatoplilo trebalo je nastaviti. Novci? Zatražili smo stambeni kredit.
Zalog? Pošto nismo imali što založiti slagali smo da ja imam kod strica u
Podcrkavlju toliko i toliko cigle, a šogor Ante da ima drvene građe, tamo negdje
u njegovu selu. Ma tko će od tih drugova iz te komisije još ići nekud daleko u
selo to provjeravati! No, jedan član komisije nam je predložio drugu taktiku.
Savjetovao nam je, ako nam se žuri, da spremimo štogod u kovertu i predamo
predsjedniku komisije.
Kad smo telefonom nazvali predsjednika da se dogovorimo, reče nam da mu
„dođemo doma na razgovor ako trebamo savjet.“ Nikad nismo to radili, pa nam
je bilo neugodno i mučno kako ćemo ga morati gledati u oči i nuditi mu mito. A
kad smo skupili hrabrosti i ušli u stan, njegova supruga veli da je otišao spavati
pa neka „pismo“ ostavimo. I tako smo dobili kredit. Sad nam nitko nije bio
ravan.
112
Idemo
Lijevamo temelje
Iz Tvornice smo posudili ogromnu betonsku miješalicu, manju nisu imali.
Električari su nam već ranije sa stupa na ulici prikopčali trofazni kabel, bez
mjernog sata, pa je miješalicu trebalo spojiti na kabel. Kako ni spojni kabel ni
miješalica nisu imali ni utikač ni utičnicu ni osigurače, prihvatio sam se
jedinstvenog posla u životu, kojeg nikad više nisam ponovio. Rasprostro sam
deku,uzeo kombinirke i izolirtraku i pod naponom sam spajao žicu po žicu s
kabla sa stupa na kabel miješalice, najstrože pazeći da se ne dotaknu jer je kabel
na stupu spojen bez osigurača, što bi izazvalo topljenje kabela. Neprestano sam
nastojao da ne dirnem žicu golom rukom, jer nisam imao ni rukavice! Kad sam
to povezao i izolirao onemoćao sam i sjedeći smirivao živce i skupljao snagu.
Priključak na odvodni kanal, potpornji i oplata za prvu „deku“ su postavljeni.
Miješalica je rigala tečni beton. Osjećali smo se svečano kad smo taj glavni
posao učinili. Zidanje ciglom i kamenom s prednje strane kuće je teklo i na redu
je bila stropna ploča. Uz još jedan kredit smo kuću uspjeli i završiti.
Majstori su postavljali vodoinstalacije, a električne i telefonske instalacije sam
izvodio sam. U svaki stan sam postavio po četiri telefonske utičnice i u svaku
prostoriju po više utikačkih kutija za struju, što je izazivalo prigovor šogora Ante
i nekih drugih da se razbacujem novcem. Kasnijih godina se pokazalo da je to
bio dobar izbor. Uz puno drugih krupnijih i sitnijih poslova moglo se useliti.
113
Evo, ide i prva ploča
Zidamo zidove
114
Vera i Ante Gavran
Kuća je na vrijeme stigla pod krov
115
Nakon još puno rada i truda ovako je ispala naša kuća
Ante je mogao birati stan jer je imao veće zasluge za kuću, pa je izabrao kat. Ja
sam s Kajom uselio jednog zimskog dana u prizemlje, vozeći komad po komad
našeg skromnog namještaja na dječjim saonicama, dok nisam u toku dana sve
prevezao. Prvu noć smo spavali u maloj sobi u prizemlju, u kojoj nije bilo
nikakve grijalice. Temperatura je u sobi bila kao i vani, na snijegu. Skupili smo
se jedno uz drugo pod mrzlom perinom i slatko zaspali prvi put u našoj kući.
Do posla u Tvornici nam je sada bilo još dalje, no bilo je sasvim prirodno pješke
prijeći oko dva kilometra na posao i toliko natrag, jer za bolje nismo znali.
Uopće nam nije trebalo da se tješimo time da ima i onih koji moraju na posao
pješačiti i po pet puta više.
U dvorištu smo imali stari bunar, napravljen, vjerojatno, kad i kuća. Stara ograda
bila je sva trula i opasna, pa smo bunar prekrili novim, čvrstim daskama. Bunar
nam je bio velika pomoć kod gradnje, zbog lijevanja betona i druge zidarije, a
kasnije smo vodu koristili i za piće. Nabavili smo hidrofor i imali kućni
vodovod. Kasnije smo s mehaničkim presostatom imali stalnih problema, pa sam
napravio, kao radioamater, pravi elektronički uređaj za upravljanje hidroforom,
koji nas je dugo služio.
116
Potres (1963.)
Negdje na proljeće se desio, u prijepodnevnim satima, vrlo jak potres s
epicentrom negdje u Dilj-gori, petnaestak kilometara sjeverno od grada. Bio sam
u birou kad je zdrmalo i za koju sekundu smo svi s katova izletjeli van i ja se
odmah nisam mogao sjetiti ni jednog detalja tog leta niz stepenice. Potresom je
dijelom srušen visoki tvornički dimnjak. Pohrlili smo odmah kući. Vera, Antina
supruga, bila je šokirana, ali štete nije bilo. Kredenc u kuhinji se pomaknuo do
sredine kuhinje. I neke druge stvari su promijenile mjesto.
Krenuo sam na selo da vidim kako su moji prošli. Putem mi jedan čovjek s
biciklom veli da je triput padao s bicikla na sredini slobodne ceste i nije znao što
mu se događa.
Prolazeći kroz Podvinje i Rastušje vidio sam razna oštećenja kuća i šokirane
ljude. Došavši u Grabarje svratim do Miše i Marice, moje sestrične. Sjede oni s
djecom na ćepenku pred srušenom kućom, na travi, i Miša, čim sam stigao,
veselo me pozva:
– Dođi, Tunja, da mi vidiš tavan!
Gledam prema kući, nema ni kuće ni tavana – sve ruševina. Na dvorištu on
nakrivi jednu kačicu, a pod njom šunke, slanina i kobasice. Bio je nasmijan,
sretan što su svi ostali živi i neozlijeđeni. Popili smo po koju rakiju i zagrizli
kobasicu pa sam nastavio put u Podcrkavlje.
U selu nitko nije stradao. Svi su bili vani, na dvorištu ili u polju
U Podcrkavlju su mnoge kuće bile manje – više porušene. Naša kuća je bila
djelomično urušena, i raspucanih zidova. Mama i seka sa sinom Draganom su
bili na dvorištu a sekina kći Suzana u krevetu u sobi, kad je nastao potres. Ona je
uletjela u sobu po Suzanu. Dijete u krevetu stoji, nije ozlijeđeno, iako je u krevet
popred nje palo više cigala od rušenja. Tlo se nije odmah smirilo i čulo se
škripanje zidova i drvene građe u krovu pri svakom potresanju.
Kad sam se malo pribrao pažljivo i sa strahom sam pregledao prostor. Mogao
sam očekivati da se uruši što još nije. Zapazio sam ogoljele žice električne
instalacije. Svjetlo se moglo upaliti prekidačem – struja nije isključena. Zbog
opasnosti od udara struje sa strahom sam se uspeo na tavan i izvadio jedini
osigurač. Pokušao sam skinuti bar jedan prekidač u hodniku blizu vrata na
dvorište, kad me struja ošine i sruši na pod na razbacane cigle. Kad sam se od
šoka smirio nisam si mogao objasniti kako me struja udarila kad sam izvadio
osigurač. Na koncu sam shvatio da su električari kod postavljanja struje krivo
spojili nulti vod na osigurač, a fazni je bio neosiguran, što me moglo koštati
života. Ponovo sam se popeo na tavan i presjekao vodove od osigurača.
117
Onda smo iznosili stvari iz kuće pažljivo osluškujući škripu drvene građe na
tavanu. Odlagali smo ih po dvorištu i u susjedstvu, kod ujna Roze. Slijedećih
dana su mama i seka prilagodile „ambar“ za stanovanje, unijeli stvari koje su
mogle stati unutra, ostale spremili u šupu. To su gospodarske zgrade drvene
konstrukcije, kojima potres nije nanio štetu. Mama i sekin muž Neko su u Brodu
u naselju Kolonija kupili malo gradilište i do jeseni napravili dvorišnu zgradu u
kojoj su mogli živjeti . Mama je nedugo iza toga umrla.
Neko je kasnije napravio veliku kuću. Davali su se i krediti pa se teret gradnje
lakše podnosio. Ljudi su, kasnije, godinama popravljali porušeno ili gradili
posve nove kuće.
Na našoj kući u Brodu, koja je bila nova i solidno građena nije bilo oštećenja.
Majka na temeljima srušene kuće
118
Potres u mojem dvorištu
Rođenje drugog djeteta (1965.)
Na našoj kući u Gundulićevoj ulici bilo je još dosta sitnijih poslova u kući i oko
nje, koje smo obavljali poslije rada u tvornici i vikendom. Navikli smo se na
život u njoj i ništa nam nije bilo teško uraditi da život uljepšamo.
Polako smo se pripremali za rođenje još jednog djeteta. Kaja je rodila drugo
dijete, drugog sina, 21. siječnja 1965. Bio je to nadasve radostan događaj. Kuća
je bila dobro grijana uljnim pećima. Mali Saša, tako smo ga nazvali, bio je dobra
beba, zdrava i ujutro gladna, pa je budio cijelo susjedstvo. Dobro je napredovao.
U Antinoj obitelji, kat više, uz starijeg Davora rodio se mali Krešo. Četiri mala
muškića na hrpi, Davor (1956), Predrag (1957), Krešo (1958) i Saša (1965), to je
bila rijetkost. Antina supruga Vera (njeno smo ime izgovarali s dugim „e“, za
razliku od Antine sestre Vere, čije ime smo izgovarali s kratkim „e“), bila je
stalno kod kuće i brinula za i za svoju i za našu djecu, za prvo vrijeme.
Tada sam kupio moped za naš prijevoz do posla. Bio je lijep osjećaj voziti se a
na pješačiti. Vožnju sam naučio na pravom motoru od oko 300 kubika jednog
prijatelja električara, a na njemu sam i položio vozački ispit. Ujedno sam položio
i vozački ispit za kola.
119
Radioamateri
Biti radioamater u to doba za mene mladog, poletnog i zainteresiranog za sve
novo je bio izazov kom nisam mogao odoljeti. U Brodu nas je bilo deset –
petnaest, osnovali smo radioklub, dobili svoju prostoriju gdje smo se sastajali,
organizirali tečajeve u kojima smo nove članove naučili osnove radiotehnike,
onda još nismo znali za pojam „elektronika“. Za one koji su željeli raditi na
radiostanici smo organizirali tečaj telegrafije te neumorno vježbali da
postignemo dovoljnu brzinu prijema Morzeovih znakova, dovoljnu za prolazak
na ispitu. Oni koji su više znali su sve to vodili. Uspjeli smo napraviti i
radiostanicu za kratki val, amatersko područje, nabavili specijalni prijemnik za
amaterska područja, jer se na običnom nije moglo raditi.
U radioklubu je bilo dosta nas iz „Đure Đakovića“, dovoljno za osnivanje kluba
u Tvornici, pa smo ga tamo i osnovali. U sindikalnom domu smo dobili
prostoriju i tu smo se sastajali i održavali tečajeve iz radiotehnike i telegrafije. A
sagradili smo i radiostanicu. Za predsjednika smo izabrali šefa računovodstva
koji nam je pomogao da na račun Tvornice dobijemo prijemnik za amaterska
područja. Svi koji smo položili ispit za rad na radiostanici dobili smo svoje
pozivne znakove, jedinstvene u svijetu, a moj je bio YU2QR dok je znak za
klupsku radiostanicu bio YU2FCD.
Radioamateri radiokluba Đuro Đaković:
s lijeva: Ivica Kah, Andro Mulc, Antun Kladarić, Zvonko Lukačević, Aco
Skert i Toni Krajnović (proučavamo modulator)
120
No, rad telegrafijom nam nije bio dovoljan. Htjeli smo se javiti i telefonijom. Za
to je trebalo imati dobar modulator, a za kvalitetnu modulaciju je trebao biti i
moćan. Za tu svrhu je naš predsjednik pronašao mogućnost i dobili smo
standardno tonsko pojačalo 50W. Za vezu između predajnika i modulatora nam
je trebao modulacijski transformator, kojeg smo sami napravili od dijelova
nađenih na otpadu. Tim smo uređajima napravili puno veza s amaterima u
svijetu i to nas je poticalo na učenje engleskog jezika.
Prelazak na rad u Rafineriju nafte
Rad u Tvornici je bio naporan jer je trebalo raditi i subotom i prekovremeno
puno sati. Nekako se to svodilo samo na rad, hodanje na posao i s posla, te
spavanje. Za ostalo nije bilo puno vremena. Kad mi je to bilo prenaporno
prihvatio sam poziv jednog prijatelja iz Rafinerije i prešao na rad tamo, u
Bosanski Brod, na mjesto šefa održavanja, za bitno veću plaću, a i subotom se
nije radilo. Bilo mi je lijepo, radnici su me uvažavali jer sam pogodio način da ih
pomno saslušam, a što sam i morao, jer mi je to bila nova djelatnost i jer sam
jedino tako mogao naučiti sve o svom poslu. Shvatio sam da to i nije bilo teško,
jer su svi znali svoj posao. a ja sam samo trebao to usklađivati.
Kako se posao svodio na jutarnji pregled plana rada, tijekom ostalog radnog
vremena nisam imao što raditi, te sam obilazio teren i gledao što sve moji radnici
rade. Pošto je radno vrijeme prolazilo sve sporije osjećao sam se neiskorišten i
bespotreban. Iako se subotom nije radilo, što još nije bio slučaj u Tvornici u
Brodu, tražio sam novo radno mjesto. Našao sam ga ubrzo u Institutu u Brodu.
Saša i Predrag – mali i nestašni
Saša je bio je glasno dijete. Ujutro nas je sve budio, pa i susjede, svojim snažnim
glasom i Kata je morala hitati da ga nahrani. Kako je rastao pripitomio se, nije
bio više tako glasan, a kad je prohodao nije ga bilo lako čuvati. Bio je
znatiželjno dijete, možda na mene, sve je htio vidjeti, okrenuti, zaviriti, a kad je
malo porastao – i ispitivati.
Sa svojim ujkom, mojim šogorom Antom, se dobro slagao, jer se ujko volio
igrati s njim. No Ante je jednom radio nešto oko jednog ključa i nije Saši
posvećivao pažnju. Saša je to promatrao i kad se Ante nekud udaljio, Saša je
zgrabio ključ i bacio ga, ravno u bunar. Poslije, kad smo već odselili u Zagreb,
Davor i Krešo, Antini sinovi, naprave neki nestašluk, i kad ih Ante pita koji je to
napravio – oni složno: Saša!
Sašu smo često ostavljali kod babe Mare, Katine majke, u Zborištu. Tu je bilo
uvijek živadi i životinja. Saša je sve to kritički promatrao i ispitivao. Imala je
121
baba Mara i jednog mačka čija se boja krzna nije Saši svidjela, pa je u babinom
špajzu ugurao mačka u vreću s brašnom da ga obijeli. Zanimalo ga je da li babini
pilići znaju plivati kao mali guščići pa ih je nekoliko bacio u bunar. A ni mačići
nisu bolje prošli. Zaključio je da ni pilići ni mačići – ne znaju plivati!
I kad je porastao, kad smo se već preselili u Zagreb, ostao je nestaško.
U stanuu Zagrebu imam jedan ormar za smještaj svih mojih stvari iz
radiotehnike. Vidio sam da je Saša i tu prisutan dok sam na poslu, pa sam kupio
bravu i ormar zaključavao da tu ne troši vrijeme na račun učenja. No on je našao
načina da to otvori i uživa u tome. To me podsjetilo i na Katinu kontrolu njih
dvojice, dok je ona bila na poslu u Tvornici a ja u Zagrebu. Često ih je zvala
telefonom i pitala što rade. – Učimo! – uvijek je bio odgovor. A oni bi, zapravo,
stavili telefon na prozor i na dvorištu se igrali loptom pa su se mogli brzo javiti.
Predrag je osim lopte volio i svoj bicikl, kojega je Kata držala zaključanim kad
je on bio „u kazni“. No to ga nije smetalo da bicikl „otključa“, navoza se i opet
ga „zaključa“. Naime, Kata je oko žbica jednog kotača stavila lokot, ali se nije
dosjetila tome da se, ako se lokot stavi u određenu poziciju, bicikl može voziti
jer centrifugalna sila drži lokot u poziciji koja ne ometa okretanje kotača.
No, koliko god bili kao mali nestašni i radoznali, nisam im to uzimao za zlo. Bili
su odlični učenici.
Kuhani kukuruz
U kutu dvorišta smo sagradili garažu iako još nismo imali kola. Uz put za garažu
su bile naslagane neke grede, na kojima su sjedila naša djeca Davor, Predrag i
Saša, grickajući kuhani kukuruz s klipa i pričajući. Kad su se u razgovoru svi
zasmijali, Saša se zagrcnuo. Zrno kukuruza mu je uletjelo u dušnik, pa je kašljao
i jedva disao. Davor i Predrag su se uspaničili i stali vriskati. Ante je bio to čuo i
dotrčao, zgrabio Sašu i okrenuo glavom dolje, dlanom udarajući po plećima.
Kako se zrno nije moglo osloboditi, hitro je s njime pojurio u bolnicu. Trčao je
petnaestak minuta do ulaza, gdje su ga preuzeli odmah na operaciju. Saša je već
bio sav plav i jedva živ. Liječnici su mu kroz usta, dugim hvataljkama uspjeli
izvaditi zrno. U bolnici je ostao još nekoliko dana na oporavku, jer mu je
operacijom bio povrijeđen dušnik. Kata i ja smo ga dolazili vidjeti. Bio je u
društvu jednog čovjeka, koji se brinuo za njega. Nismo se smjeli pokazati da ga
ne uznemirimo. Bili smo sretni što su ga ujko Ante i doktori spasili.
Ante je od tog predanog trčanja, zasigurno preko svojih granica mogućnosti,
počeo osjećati neke srčane smetnje, kojih se nikad nije oslobodio.
122
Institut „Đuro Đaković“
Ovaj institut, iako samostalan, bio je u okviru poduzeća Đuro Đaković, ili kako
volim kraće reći: Tvornice. Imao je petnaestak inženjera i tehničara i više odjela.
U vrijeme kad sam htio napustiti Rafineriju bilo je slobodno mjesto u
Nuklearnom odjelu. S tim, zaista, nisam imao nikakvih iskustava, ali sam bio
primljen kao koordinator mnogih djelatnosti unutar odjela. Rad u Institutu je bio
opsežan. Od suradnika je trebalo pokupiti njihove radove, složiti ih, pripremiti
šefu da to sve pregleda, zapisati i sprovesti sve njegove primjedbe. Tako su
protekli mjeseci dok posao nije bio gotov i elaborati predani Komisiji za
nuklearnu energiju u Beogradu.
Šef je bio Dr. Danilo Feretić iz odjela istog Instituta u Zagrebu, koji je tjedno po
par dana boravio u Institutu na radu u Nuklearnom odjelu. Rad sa Saveznom
komisijom za nuklearnu energiju je bio osnova djelatnosti. Šef je definirao
zadatke koje sam podijelio izabranim suradnicima, a ovi su, u predviđenom
roku, obradili i napisali temu. Nakon pregleda teme strojopisačice su radnju
prepisivale na paus. Slijedilo je kopiranje u više primjeraka, slaganje i
uvezivanje u knjigovežnici.
I sam sam učestvovao u izvršenju pokusa u radionicama. Osnova pokusa su bili
zavarivanje čeličnog lima 60 mm debljine posebnog kvaliteta, kao dijela
nuklearnog reaktora, njegova plastična obrada u vrućem stanju pod snažnim
hidrauličnim prešama, zavarivanje posebnim postupcima te odžarivanje u peći u
svrhu popuštanja unutarnjih napetosti. Sam sam napravio i mnogo fotografija i
slajdova. Opisao sam sve te postupke u svom radu i to priložio u ukupni
izvještaj.
Vojna vježba u bolnici u Sarajevu
Više od 10 godina je prošlo od moje prve vojne vježbe kad sam dobio poziv za
drugu vojnu vježbu. Bilo je proljetno toplo vrijeme. Bio sam poželio odvesti se
na vježbu mopedom. Supruga je bila protivna, ali sam želio iskusiti neko duže
putovanje mopedom, pa sam ostao čvrsto na tome. Nisam imao iskustva u dužim
putovanjima, ali sam vjerovao da će sve biti u redu. Pošao sam na Gradišku, pa
preko Banja Luke dalje. Vozeći se uz rijeku Vrbas polako mi se u svijesti
stvarala slika kako rijeka teče uzbrdo. Što sam duže vozio, slika je bila jača.
Nisam si mogao objasniti taj fenomen drukčije nego da – ludim! Počinjao me
obuzimati strah. A kad sam prešao jedan most i krenuo u brda, motor mi nije
htio vući iako sam vidio da vozim po ravnom, pa sam ga prebacio u drugu
brzinu. Nakon nekog vremena po ravnom je teško vozio i u prvoj brzini. Posve
sam bio prestrašen kad mi je motor u ovoj pustoši prestao raditi. Preda mnom
ravno, a on neće voziti! Zakočio sam, sišao, okrenuo se okolo i skoro se
123
onesvijestio – iza mene strmi ponor, i nikako nisam shvaćao kako sam se uz tako
strmo brdo uopće mogao dovesti, a vozio sam – ravno!
Sjedio sam duže vrijeme, nastalo je kasno popodne, skupio sam snagu, upalio
motor da se sam vuče uz brdo, a ja sam uz njega pješačio, dok se nisam izvukao
na najviši vrh ceste, odakle sam se mogao voziti. Vozeći nizbrdo, poremećeni
osjećaj vodoravnoga mi je stvorio sliku prestrmog spuštanja ceste, ulijevao mi je
strah da ću se prebaciti preko prednjeg kotača na glavu, pa sam vozio vrlo
polako, samo da ne idem pješke. Osim toga osjetio sam da su mi živci šake od
stalnog pritiska na upravljač postali neosjetljivi na dodir. Osjećaj utrnutih živaca
u šakama mi je potrajao nekoliko dana.
Tako sam došao preko planine Vlašić do Travnika, te do Novog Travnika, gdje
sam prespavao kod prijatelja. Sutradan sam stigao bez problema do Sarajeva,
našao bolnicu po adresi u pozivu i prijavio se.
Rad u bolnici je bio u kirurškom odjelu, a obuhvaća sve aktivnosti koje, kao
liječnički pomoćnik, moram proći. To su jutarnje vizite, rad s liječnicima kod
pregleda pacijenata, sastavljanje anamneze bolesti, prisustvovanje nekim
operacijama, kod nekih čak aktivno. Jednom sam držao rastezaljkama otvoreno
koljeno kroz cijelo vrijeme operacije. Taj dan nisam više bio ni za kakav posao,
jer su me ruke jako boljele od snažnog rastezanja. A bilo je dana kad je u
nedostatku pravih vježbi trebalo slagati tupfere od gaze za slijedeće operacije.
Nas pet – šest je sjelo za veliki stol, u sredini hrpa narezane gaze, koju je trebalo
slagati na određeni način, da konci ne vire izvan zamotka. Nakon par sati
slaganja kod mene je bila najveća hrpa, iako smo svi radili jednako brzo, ili,
bolje reći – jednako sporo. Kolegama, a ni meni, nije bilo jasno zašto je to tako.
Onda sam počeo analizirati njihove i svoje pokrete ruku kod slaganja. Našao
sam da oni ne ponavljaju iste pokrete, već često ubacuju drukčije. Moji pokreti
su bili standardizirani i jednaki. Puno godina kasnije sam se sjetio ovog
zapažanja kad sam organizirao rad na serijskoj proizvodnji u jednoj tvornici.
U slobodno vrijeme smo bili slobodni građani. Često sam bio u posjeti drugom
šogoru Vinku i šogorici Ruži, koji su tu živjeli.
Vraćao sam se u Brod vlakom. Moped sam stavio u službena kola. Kad sam ga u
Brodu preuzeo, rezervoar benzina je bio – prazan, a i cjevčice od rezervoara do
karburatora više – nije bilo. Popapala vlakopratnja. Slegnuo sam ramenima.
Ništa nisam mogao dokazati – u tovarnom listu nije pisalo da je rezervoar pun
benzina i da je cjevčica bila utaknuta u rezervoar! Mogao sam biti sretan – nije
pisalo ni da u mopedu postoje – kotači , a oni su ipak još bili tu. Mojeg
otpravnika vlakova nije bilo u službi.
124
Wartburg
I u tom međuvremenu uz neku nagradu i kredit, kupio sam – auto. Mnogi su
osporavali naziv „auto“ za Wartburga ali meni je bio dobar.Mislim da je to bilo
zato jer je imao dvotaktni motor i više je zagađivao zrak Ali meni je to sada
novo zadovoljstvo i pruža mi veće mogućnosti. Sad mi se činilo da sam se
mopedom vozio u dvodimenzionalnom prostoru, a kad sam upravljao autom,
makar to bio Wartburg, mučila me je treća dimenzija prostora dok se nisam
navikao na to.
Ubrzo smo odlazili na odmor u odmaralište na moru. Nisam se još usudio na
dugi put, supruga se složila, pa smo krenuli vlakom. Ajoj! Bila je takva gužva da
smo noću, do Zagreba, stajali u hodniku, a djeca, sklupčana pod našim nogama,
spavala na prljavom podu. Kad smo se vratili kući bili smo najsretniji. Wartburg
je čekao u sjeni visokog susjedovog zida, ogrebenih vrata. Što se desilo? Šogor
Aco je bio nepažljiv u rukovanju svojom Vespom, pa mi je zagrebao vrata. Pitao
sam se bi li auto manje stradao da sam obitelj njime odvezao na more!
Svladavanje te treće dimenzije kod vožnje je kratko trajalo, To prostrano i
jeftino vozilo dalo nam je novi poticaj u životu, sad nam udaljenosti i umor od
pješačenja više nije bila tema razgovora. Bilo nam je lako otići i na selo kod
majke. Sad je odlazak na posao i povratak bio užitak. Za sve smo imali više
vremena.
Divizijska bolnica u šumi (1968.)
Predrag, naš stariji sin, je sa djecom radnika iz „Đure Đakovića“ otišao u
Čehoslovačku, na ljetovanje, u planine. Desilo se da je u tim danima došlo do
previranja u toj zemlji i da je ruska vojska zauzela zemlju. Bili smo u panici jer
nismo znali što je s djecom. Da zlo bude veće, dobio sam vojni poziv da se hitno
javim. Supruga je Sašu otpremila majci na selo, u Zborište. Na zbornom mjestu
su nas potrpali i noću vozili sat – dva, dok nas nisu istovarili u – šumi. Istovar
opreme je trajao sve do jutra.
Nismo znali gdje smo, ali smo znali da trebamo formirati – divizijsku bolnicu.
Bilo je dosta vojnika, bolničara i vojnih ljekarskih pomoćnika (što sam i ja bio),
ali bilo je i pola liječnika, pokupljenih iz bolnice u Brodu. Vojnici i bolničari su
slagali šatore za prihvat ranjenika, za kirurške operacije, šatore za skladišta
namirnica i lijekova, za štab divizijske bolnice, te za smještaj sveg osoblja.
Straže oko logora dale su pečat ozbiljnosti ovoj situaciji.
Sutradan smo saznali da smo smješteni pokraj Đakova. Nismo imali informacija,
osim iz novina, ako bi kad stigle u logor. Ali su zato uskoro počele stizati druge
125
stvari: pečena prasetina i litrenke vina. Vozači kamiona su izlazili i ulazili u
logor i oni su bili dobavljači. Onda bismo u štabu priredili tihu feštu, izjeli prase
i ispili vino, pa, okrijepljeni, čekali neprijatelja ili pacijente.
Kako su dani prolazili, stega je popuštala, pa su i vojnici odlazili u sela omastiti
brkove. Dobivali smo poštu, a mogli smo čak dobivati i posjete. Tako sam dobio
pismo kojim me Kaja obavještava da su se sva djeca sretno vratila iz
Čehoslovačke. A onda su mi Aco, Vera i Kaja došli jednog dana u posjete. Bilo
mi je drago što ih vidim, a i njima je bilo, jer su me našli dobrog zdravlja i
raspoloženja. Čuo sam da su nam djeca i majke dobro. Šetali smo rubom šume,
cestom i poljima a kasno popodne smo se oprostili i rastali.
I vojnici i oficiri su bili smješteni u šatore, gdje se spavalo na – ranjeničkim
nosilima. Moglo se ležati samo na leđima, s tim da laktovi i podlaktica ispadu
preko ruba i leže na zemlji. To i nije problem dok ne padne kiša. Glavni
organizator bolnice zanemario je, kod određivanja lokacije za šatore za smještaj,
da baš naš, oficirski šator, leži na plitkoj udubini, taman dovoljnoj da se skupi
voda i potopi laktove i podlaktice.
Tu sam se upoznao s doktorom Jozom Čeovićem. Nikad se prije nismo vidjeli ni
čuli, ali kad je saznao moje prezime, odmah je uspostavljen srdačan kontakt.
Njegovo podrijetlo, kao i moje, potječe iz iste obitelji Lovrić, iz njegovog sela
Donji Andrijevci. Moj djed i njegov oženili su dvije sestre. To se znalo na obje
strane, ali se se nismo viđali kako to inače rodbina čini.
Tu u šumi smo održavali osnovne higijenske navike: pranje da, ali kupanja
nema. A dogovorili smo se i da ćemo, dok ne dođemo kući, pustiti brkove. Jedne
nedjelje sam čak mogao „skočiti“ do kuće, s brkovima, da vidim familiju.
Davanje krvi
I završila je ta vježba. Subota je bila, Kaja je priredila proslavu. Bilo je svega za
pojesti i popiti, a kad nas je veselje do kasna umorilo, društvo se razišlo i otišli
smo na spavanje.
Sutradan, u nedjelju, otišli smo na selo po Sašu i tamo proveli dan do večeri.
U ponedjeljak sam se pojavio u Institutu baš u tijeku akcije dobrovoljnog
davanja krvi. Do tada nisam davao krv, no, nisam razmišljao, jer su svi moji išli.
U ambulanti u krugu tvornice najprije su napravili probu, pa vadili krv. Meni su
uzeli probu, ali ne i krv jer su našli da nešto ne odgovara. Uputili su me sutra na
ispitivanje krvi. To me je uplašilo i stalno sam razmišljao što mi se to dešava.
Sutradan sam dao krv za ispitivanje a za nalaz sam trebao doći za dva dana. Još
dva dana neizvjesnosti!
126
Kad sam došao po nalaz, nije ga bilo. Poslali su me kod doktorice. U nizu
pitanja gdje sam bio, što sam radio i što sam jeo, jedva sam se – uplašen – sjetio
da sam se u subotu malo bio napio. Mislio sam da je to osnova toga što ne valja.
Tek kad me doktorica pitala što sam to slavio, a ja rekao da sam se vratio s vojne
vježbe a ona će – Gdje ste bili? Kod Đakova, rekoh. Koliko? Mjesec dana, u
šumi!
To je bilo dovoljno. Šumski zrak – bogat kisikom! Posjela me na stolicu i rekla:
– Čovječe, ni ne znate koliko ste sretni! Nisam vam mogla dati nalaz dok ne
otkrijem što je tajna ovako visokog udjela hemoglobina u vašoj krvi. Ovo još
nikad nisam vidjela! Naravno da su vam mogli uzeti krv kao dobrovoljnom
davaocu, ali je bilo očito da je krv drukčija!
Ovog sam se u životu često sjećao kad bih bio u prilici boraviti duže vrijeme na
čistom zraku.
Zavarivanje
U Institutu se jedan odjel snažno razvijao. Bio je to odjel zavarivanja. Vodio ga
je mladi inženjer, moj prijatelj Zvonko Lukačević. Radio sam i dalje na
nuklearnom projektu: zavarivanje reaktorskog suda. Bilo je tu i drugih poslova
vezanih za zavarivanje: zavarivanje cjevovoda, a taj postupak je zahtijevao i
odžarivanje zavara u svrhu smanjenja unutarnjih napetosti u materijalu. Pošto
smo radili dohodovno, rado smo prihvatili takve radove na novoj rafineriji nafte
u Bosanskom Brodu. Mene je zapao rad u ekipi za odžarivanje cijevi, držanja na
pravoj temperaturi i propisano postepeno snižavanje temperature smo obavljali
ručno. Posao se obavljao istovremeno na svim strojevima pa je trebalo regulaciju
temperature izvoditi veoma pažljivo. Postupak dizanja temperature, zadržavanja
i spuštanja se snimao na traku na svakom odžarnom mjestu, na pojedinačnim
instrumentima.
Kasnije se taj posao razvio, pa smo odžarivanje izvodili na više gradilišta. Ostao
mi je u sjećanju udarnički rad na odžarivanju cijevi u novoj toplani u Banja Luci,
gdje smo mala ekipa, nas trojica, odžarivali zavare šest dana i noći bez prekida,
dvojica su radila, treći je uz strojeve spavao ako je mogao od buke. Na godišnji
odmor Wartburgom
U vožnji svojim autom sam se već izvještio i nailazeći godišnji odmor smo
odlučili poći Wartburgom. Skertovi su pošli s nama. Na cestama nije bilo puno
automobila, turizma još nije bilo, pa su vožnja i upravljanje bili ugodni. Na
Vranskom jezeru smo se zadržali nekoliko dana. Svratili smo u Sarajevo i
posjetili Kajinu i Verinu sestru Ružu i njenu obitelj.
127
Saša vodi, mama slijedi...
Djeca uživaju
128
Zadržali smo se nekoliko dana na Vranskom jezeru
Putem smo se zaustavljali na odmorištima odakle smo promatrali lijepe
krajolike. Zaustavili smo se i u Mostaru i posjetili njihovo lijepo groblje i stari
most. U Dubrovniku smo šetali i gledali – obilazili visoke starinske zidine i
slikali djecu uz stare topove. No, naše odredište je bio – Cavtat, mjesto nedaleko
Dubrovnika. Tu smo došli na poziv mog bratića Franje, koji je bio konobar u
jednom hotelu. On nas je smjestio u svoju garsonijeru, a sebi je, da nas ne budi,
bliže vrata ostavio sklopivi krevet, jer je kasno dolazio na spavanje.
Uživali smo u moru i suncu, naročito djeca. Ja sam vrijeme više koristio u sjeni
rješavajući matematičke zadatke i probleme, jer sam spremao jedan ispit.
I, kao sve što je lijepo brzo prođe, tako se i naš odmor brzo završio i krenuli smo
put povratka. Franjo nas je ispratio dobrim željama. Putem nismo imali nikakvih
teškoća.
Kad smo već došli natrag u Brod, u predgrađu Broda zvanom Mali Pariz, puče u
vožnji vjetrobransko staklo na Wartburgu upravo nekoliko minuta nakon što se,
sretan, pohvalih Kaji da „tko može stradati nakon tisuću prijeđenih kilometara
ako pažljivo vozi“. Kamenom iz praćke jedan dečkić htio pogoditi nešto drugo.
Na nesreću, kamen je zalutao u naše staklo. Dječak je priznao da je razbio
staklo, a otac je obećao nadoknaditi štetu.
129
Vidjeli smo i prekrasan stari most u Mostaru
U prolazu smo posjetili groblje u Mostaru
U Brodu u servisu stakla nisu imali, auto je bio nov model, pa sam morao ići u
Beograd na ugradnju stakla. Na rupu sam zalijepio neprozirni najlon, drugog
130
U Cavtatu smo se zadržali desetak dana
kod bratića Franje
nisam imao, a ispred volana sam stavio mali komad providne plastike kroz koju
sam gledao. Vidokrug mi je bio uzak, ali me nije bilo strah. Nisam vozio brzo.
Milicija me nije zaustavljala. U naznačenom servisu nisu imali staklo, pa sam
tražio drugi. Tu sam bio bolje sreće. A onda, kad sam sjeo u auto, svanulo mi je,
imao sam najveću širinu pogleda iz auta koju sam mogao poželjeti.
Poziv u Zagreb (1970.)
Jednog me dana nazvao telefonom moj prijatelj iz školskih dana dipl.ing. Mile
Momčilović. Kad sam poslije Tehničke škole u Titovoj Korenici otišao u Brod,
on je ostao u Zagrebu i nastavio studirati na Strojarskom fakultetu, te studij i
završio. Radio u poduzeću „Končar“ na Žitnjaku. Dobio je od direktora mandat
da stvori jedan tim za unapređenje tehnoloških procesa. Također je zvao i mog
bratića dipl. ing. Ivicu Mirosavljevića, koji je isto završio studij na strojarstvu,
ali iz radnog odnosa, a radio je u „Slavonskom Partizanu“ u Brodu. Sa svojim
studijem prvog stupnja bih sada trebao prijeći u novu sredinu, imao sam još dva
ispita.
Iako nisam završio fakultet, nije htio zvati druge kolege, koji su s njim studirali,
jer je poznavao moj rad, stručnost i karakter, kako mi je u dugom telefonskom
131
razgovoru ispričao. A Ivicu je također vrlo dobro poznavao, čak i bolje nego
mene, jer su se družili za vrijeme studija. Ja sam imao zdravi istraživački
pristup, rekao je, a Ivica mnoštvo rješenja za jedan problem. Nisam znao da kod
njega uživam takav ugled, bio sam počašćen.
O Zagrebu sam sanjao još dok sam bio u Novom Travniku. Još onda sam
kupovao zagrebačke novine, slao ponude za posao, ali pošto mi se nitko nikad
nije javio s ponudom, napustio sam tu nadu. A sad me zovu! Kaji se svidjela ta
ideja pa sam Mili javio da prihvaćam.
Ta odluka je postavila novu nepoznanicu – kako s Antom riješiti zajedničko
vlasništvo nad našom zgradom. Ali, to smo sporazumno ostavili za kasnije.
Trebalo je proći još vremena dok Mile posloži svoje ideje, dok dobije obećanje
direktora da ću odmah dobiti dvosobni stan i dok ne ishodi kancelarijski prostor,
što je bilo i najlakše.
Vikend u Mađarskoj
Posljednjih dana kolovoza 1970. odvezli smo se nas četvero u Mađarsku, preko
Osijeka, kupali smo se cijeli dan u bazenu, kad smo bili gladni jeli smo njihove
vrlo ukusne kobasice i popodne vratili kući. Sutradan se Saša loše osjećao, nije
mogao ništa jesti i povraćao je. Liječnik je zaključio da se u bazenu zarazio.
Kako mu nije bilo slijedećih dana bolje, i dalje nije ništa jeo, a povraćao je i
vodu, odveli smo ga u bolnicu, gdje su ga morali intravenozno hraniti. Liječnik
je preporučio promjenu zraka. Bio sam na muci, jer mi je dolazio rok da odem u
Zagreb na dogovor za novi posao. Kaja i ja smo odlučili pokupiti djecu i otići na
more zbog promjene zraka. Krenuli smo kolima i za dva sata stigli u Zagreb.
Kaju i djecu sam ostavio kod gostionice blizu Končara na Žitnjaku, a kako je
padala kiša, ja sam požurio u Tvornicu. Razgovor je trebao biti kratak, ali
direktora je svašta zanimalo iz moje prakse pa se razgovor odužio. Dogovorili
smo posao odmah čim odvezem djecu na more, a stan čim se pronađe, gotov ili u
gradnji.
Požurio sam djeci, koja su jedva čekala da krenemo. U Karlovcu smo morali
prekinuti put zbog umora djece, pa smo našli smještaj. Tada smo od Saše čuli
„Mama, gladan sam!“ Nismo mogli vjerovati da je tako mala promjena zraka
toliko utjecajna.
Kad sam ih ostavio u Polju, nasuprot Crikvenice, u kući koju je kupio Antin
prijatelj Ante Fontana i prenio sve stvari potrebne za višednevni boravak, jer je
zgrada bila posve prazna, bez namještaja i ikakvog komfora, vratio sam se u
Zagreb.
132
U Pečuhu, u Mađarskoj na cjelodnevnom kupanju
Nećakinja Kruna, Saša i Predrag,
u Mađarskoj, izvan bazena
Dok su boravili u Polju Kaja se brinula o djeci i odlazila s njima u kasno jutro na
133
kupanje u nedaleko Šilo. Na moru su ostali tjedan dana. U tom siromašnom
smještaju bili su siti i zadovoljni. Saša se vidno oporavio. Iz Zagreba sam za
vikenda došao po njih, prevezao ih u Brod i vratio se u Zagreb.
Odžarivanje cijevi u Elektrokontaktu
U Elektrokontaktu su tih dana na cjevovodima radili neke preinake, pa je Mile,
još za mog prvog posjeta, direktoru Elektrokontakta preporučio mene kao
stručnjaka za odžarivanje zavarenih spojeva, da im zavarene spojeve na cijevima
odžarim. Prihvatio sam se tog posla jer sam do stupanja u Končar imao još cijeli
dan i noć. Kako je grijanje zavarenih spojeva ovaj put bilo izvođeno butan –
plinom iz boca od 30 kilograma, nastao je problem, jer su se boce smrzavale,
inje je prekrilo gornji dio boce, u kojem se plin nalazio u isparenom stanju, jer
tekući plin kod isparavanja troši velike količine topline iz zraka. To je proces
bitno produžilo.
Zbog stalnih izmjena boca postupak se otegao na cijeli dan i noć, a nije bio
dovršen ni ujutro, kad sam već morao nastupiti u Končaru. Moj budući direktor
je bio ljut i nije shvaćao zašto ja radim za drugog, kad sam se s njim dogovorio
da ću tog jutra nastupiti u njegovoj firmi. Kad mi je Mile to saopćio, zamolio
sam ga da direktoru prenese da ovaj posao ne mogu napustiti, jer je moj odnos
prema poslu veoma odgovoran, te da mi je žao što je, ne mojom krivicom, došlo
do kašnjenja. Time sam uspio zadobiti direktorovo povjerenje i to više nismo
spominjali.
Prijelaz u „Končar“
Tako sam 1. 9. 1970. prešao u novo poduzeće. Ivica i Mile su me radosno
dočekali u svojem novom odjelu. Odjel je bio smješten u dvije male prostorije,
jedna manja od druge, gdje je u manjoj bio Mile, s ormarom i radnim stolom, a u
drugoj Ivica, ja i dvoje tehničara, s tri crtaće table te ormarom za crteže. Mile,
Ivica i ja smo sate i sate provodili u Milinoj kancelariji i razgovarali o stručnim
problemima, zapaženim u proizvodnji. U prvo smo vrijeme to radili bez plana,
jer smo htjeli sabrati sve što uočimo, da bismo kasnije iz toga napravili program
naših akcija.
Mile je iznosio plan unapređenja za kojeg je imao direktorovu podršku. Odnosi
među stručnim kadrom nisu bili zdravi. Proizvodnju i tehnologiju vode
mediokriteti. Novijih stvari u tehnologiji, već poznatih u drugim firmama, nema.
Rade se jednostavni alati, a slijedni alati, koji rade više uzastopnih operacija,
nisu poznati. Strojevi u radionicama nisu dovoljno korišteni. Poluautomatskih
naprava za obavljanje brojnih jednostavnih radnih operacija nema, sve se obavlja
ručno.
134
Dipl. ing. Ivica Mirosavljević
Dipl. ing. Mile Momčilović
Ja, u društvu s Ivicom i Milom
.
135
Moj posao prvih dana, pa i tjedana bio je upoznavanje procesa proizvodnje,
tehnologije i ljudi. Većina radnika nas je prihvatila, jer su u razgovoru osjetili da
bismo im željeli pomoći u radu, da se manje muče i više naprave. Stručni ljudi u
tehnologiji i konstrukciji, a posebno njihovi šefovi, nerado su razgovarali s
nama, jer su uvidjeli da nosimo nešto novo, njima manje ili posve nepoznato, te
su se stoga osjećali ugroženima.
Kako nas je wartburg služio
Prije preseljenja u Zagreb čekao sam stan godinu dana pa mi je Wartburg bio
spas. Njime sam svaki tjedan putovao petkom u Brod i ponedjeljkom se vraćao u
Zagreb, pa sam tako mogao biti u stalnom kontaktu s obitelji, a to mi je bilo
veoma važno.
A kad smo svi prešli u Zagreb Wartburg je imao više odmora. Kata je za odlazak
na posao koristila tramvaj, a ja kola dok nije autobusni prijevoz bio bolje
organiziran, dok nije postavljena direktnu linija za Žitnjak, gdje mi je autobus
imao stajalište pred Tvornicom.
Tijekom tih nekoliko godina koliko me je služio nakupilo se kilometara i
dešavali su se kvarovi. One lakše, oko točkova, struje i svjetala su rješavali moji
dečki. Predrag je imao već dvadesetak godina, Saša sedam manje, i postali su
vješti u popravljanju.
Predrag je još u Brodu u školi naučio svirati tamburu. U Zagrebu smo mu željeli
omogućiti daljnje učenje sviranja, pa smo ga prijavili na natječaj KUD-a
Tamburica pri Zagrebačkoj pivovari. Odmah je primljen, bio je odličan. I preko
tjedna je više puta na večer išao na sviranje dok smo se mi bavili večernjim
poslovima i spremali na spavanje.
Jednog dana dobijem poziv od Policije da dođem po ključ od auta u Ilicu, pa da
odvezem kola koja me čekaju u Aleji Bologne, negdje kod Podsuseda. Ništa mi
nije bilo jasno – auto je pred kućom i koristim se njime. U Policiji dobijem ključ
i zapisnik gdje pročitam da je moj Predrag vozio Alejom Bolonje i Policija ga je
zaustavila, pa kako nije imao dokumenata, zaključala je vozilo. Nisam im
objašnjavao da je moj auto doma, pred kućom. Platio sam kaznu i otišao.
Da ne pričam o potankostima našeg razgovora, Predrag je više puta noću vozio
kola i obećao da to više neće raditi dok ne položi vozački ispit.
Objašnjenje kako su kola ujutro bila pred kućom bilo je jednostavno. On je
nekako, najviše pješke, s Bologne došao doma u neko doba noći, a to je desetak
kilometara, uzeo rezervni ključ i otpješačio sa Sopota natrag na Aleju Bolonje,
otključao i sjeo u auto i dovezao se doma.
136
Nedugo poslije dolaska u Zagreb sam s dvojicom kolega iz Tvornice otvorio
kućnu radinost za eloksiranje aluminijskih kuka za vješalice za odijela. Kako
nije bilo lako naći prostor i opremu, snalazili smo se i trenutačno smo bili našli
mjesto kod jednog obrtnika u Samoboru. Bio je na brdu i autom nije bio problem
doći. Ali jednom, imao sam problem s odlaskom kući. Vrlo teško sam
prebacivao brzine, u mjenjaču je nešto glasno mljelo, ali se stišavalo kako je
brzina vožnje rasla. Jedva sam se nekako dovezao kući. Ostavio sam kola
nekoliko dana dok ne odlučim što ću učiniti.
Tih dana jednom dođem kući i imam što vidjeti – moji dečki su skinuli, oprali,
donijeli na stol u kući i rastavili mjenjač od auta. Našli su da je ono što je mljelo
bio potisni aksijalni ležaj na izlazu osovine iz mjenjača. Bio sam zaprepašten
njihovom poduzetnošću. Zajedničkim snagama smo sve rastavili, a ja sam u
servisu kupio ležaj pa smo to nekako skrpali nazad. Bio sam očaran svojim
dečkima.
Jednom smo se vozili na odmor u Selce, kad, negdje putem, čuje se metalni
udarac iz motorskog prostora. Stvar je odmah bila jasna – ne radi spojka.
Nastavili smo voziti bez spojke, jer je moguće mijenjati brzine korištenjem
međugasa, kao na kamionima. Ali se ne smijem zaustaviti jer je upitno hoću li
moći krenuti startanjem sa pokvarenom spojkom. Na nizbrdici bi išlo, ali ne i na
uzbrdici. Nekako smo stigli u Selce. Tamo nisam mogao ništa napraviti, nema
servisa za ova vozila, a drugi serviseri ga nisu htjeli preuzeti na popravak.
Natrag smo krenuli puni brige. Puno smo riskirali jer nismo smjeli stati.
Imali smo sreću, do Karlovca smo vozili bez zaustavljanja. Na ulasku u centar
na semaforu smo trebali skrenuli lijevo, a bez zaustavljanja smo mogli samo
pravo, pa smo tim smjerom i prošli kroz semafor. Znao sam da moram izbiti
negdje na lijevo, no da li ću se moći ubaciti u saobraćaj, nisam znao. Ali, imao
sam sreću, uletio sam u rupu između vozila na glavnoj cesti i do našeg stana u
Zagrebu – nisam morao stati. To je bio veliki rizik i jedini način da dođem
doma.
I kako je moj stari, dobri auto naslagao godina, počeo je stenjati i kašljucati, pa
sam mu morao svako malo ispuštati paru iz rashladnog sistema na vijak ispred
propelera u saću. Dvadesetak minuta vozim, stanem jer se temperatura počela
dizati, ispustim paru i idemo dalje. Tako sam vozeći obitelj u Selce kasno noću
stao u Skradu da ispustim paru, kad mi iz prstiju ispadne izvijač ravno u
propeler, kojemu odmah skrši sve lopatice, a bile su plastične. Nisam poštivao
Murphyjev zakon koji kaže da sve što može krenuti krivo da će i poći krivo.
Usred sve muke koju sam osjećao vozio sam dalje bez hlađenja od propelera i
ispuštao paru svakih deset minuta i dolijevao vodu. Tako sam se i vratio kući iz
Selca i dao popraviti kvar. Popravak: ventilator i brtva na glavi motora su doveli
auto u red.
Usprkos svim pričama, to je bio dobar auto. Služio me je preko 300.000
kilometara.
137
Emajlirnica
Moj prvi konkretni zadatak bio je emajlirnica. Nikad nisam radio ni učio o
emajliranju i nisam znao kakav je to proces. Priznajem da me je bilo pomalo
strah upustiti se u to područje rada. Danima sam boravio u pogonu, gledao svaki
detalj rada: mljevenje emajla u velikim bubnjastim mlinovima, kemijsku
pripremu limenih elemenata štednjaka u velikim bazenima s toplom vodom,
uranjanje tih ploča u tekući temeljni emajl u bazenima, „ocjeđivanje“, sušenje,
čišćenje emajla na rubovima, vješanje na stalno putujuću beskonačnu traku koja
unosi i iznosi u kružnom toku sve povješane elemente kroz užarenu peć u kojoj
se emajl istopi na temperaturi oko 800 °C, da, kad ih traka iznese van peći,
izgleda sjajno tamno sive boje.
Pratio sam kako se dalje s ovim elementima postupa. Ovaj temeljni emajl obično
na rubovima nije svagdje jednake debljine pa zna ispucati i škartirati komad.
Deblji sloj se popravlja brušenjem malim zračnim kutnim brusilicama firme
Dotco. Radnice su se žalile, tu je sve ženska radna snaga, da s tim brusilicama
imaju teškoća. Tu sam informaciju primio za kasniju obradu. Dijelovi s
popravljenim temeljnim emajlom se sada prskaju automatskom prskalicom
bijelim, pokrivnim, emajlom, na drugoj pokretnoj na traci.
Kad se emajl iz suda pod pritiskom potroši, proces se zaustavlja dok se sud
ponovo napuni. Tako se svaki sat izgubi oko deset – petnaest minuta. I ovo sam
ostavio za kasniju obradu.
Svaki se oprskani dio vješa na kuke da se osuši. Posve suh komad ide na istim
kukama trakom kroz peć i kad izađe bude ispečen i dovoljno ohlađen pa se
pažljivo se pakira i čeka montažu.
Te godine je potražnja električnih i plinskih štednjaka na tržištu bila pojačana, pa
je i proizvodnju u emajlirnici trebalo povećati. Kad sam analizirao veličinu
proizvodnosti u emajlirnici prema postojećim evidencijama o količini
proizvedene robe, utrošku struje i nafte, kojom se grijala peć, utrošku emajla,
došao sam do zaključka da proizvodnost raste, što je direktor očekivao, jer se
takav zaključak uklapao u neke njegove planove. Ali s tim nalazom Mile nije bio
zadovoljan, jer sam propustio uzeti u obzir broj radnika uključenih u
proizvodnju. A to je dalo suprotan rezultat – proizvodnost je padala, jer se za
povećanje proizvodnje uposlila nova radna snaga, umjesto da se išlo na
poboljšanje proizvodnje. Kad smo izvijestili direktora o rezultatima, dao nam je
podršku da možemo dalje raditi na unapređenju proizvodnje.
Zračna kutna brusilica
Bilo ih je desetak, ili više. A toliko ih je bilo i uništenih. Lagano se držala u šaci.
Na rotirajuću ploču se nalijepi samoljepljiva okrugla brusna ploča na krutoj
138
tkanini. Sprega zračnog motora i rotirajuće ploče se ostvaruje parom koničnih
zupčanika. To su mali zupčanici, kao nokat palca, i bravari su ih imali na stotine,
morali su ih mijenjati svakih jedan do dva dana, jer se istroše. Nikome to nije
izgledalo nenormalno. Može se zamisliti koliko su zastoja i troška stvarale te
brusilice.
Kad sam uočio problem, uzeo sam jednu brusilicu, rastavio je i pregledao
dijelove na koji se zupčanici učvršćuju. Zaključio sam da su bravari veoma
nestručno montirali svaki taj zupčanik, da je to izgledalo, slikovito rečeno, kao
da vodu pod pritiskom pretaču iz velike cijevi u malu, ne mareći što se većina
vode prospe. Sam sam složio jedan zupčasti par u jednoj brusilici i dao je na
upotrebu. Tražio sam da bravari točno vode dnevnik izmjena zupčanika. Kad je
prošlo mjesec dana da je ta brusilica još uvijek radila, pozvao sam direktora u
pogon da mu to pokažem. Bio je veoma zadovoljan početkom rada odjela i
ovakvim rezultatom. Rekao sam mu da ću sam složiti zupčanike u svim
brusilicama, a njega bravari neka izvijeste kad prvi put trebaju mijenjati
zupčanike.
Da se više ne vraćam na ovu temu, reći ću da je prošlo punih trinaest mjeseci,
kad me direktor upitao zašto ga bravari ne izvještavaju o izmjeni zupčanika u
brusilicama. Nije mogao vjerovati da brusilice još rade bez izmjene. Nitko nije
shvaćao kako sam to ja složio zupčanike da umjesto dan – dva traju već trinaest
mjeseci. Ne moram reći koliko sam bio ponosan!
Pumpa za emajl
Mile je imao ideju koju je s Ivicom razradio, kako da konstruiraju pneumatsku
pumpu koja će upumpati pokrivni emajl u posude pod pritiskom za vrijeme rada
automatske prskalice, bez prekidanja rada. Ostvarenje ideje je zahtijevalo vrlo
čvrstu i veoma elastičnu gumenu membranu, za čije sam ostvarenje dobio
zadatak. Učestvovao sam u konstrukciji i razradi pumpe, pa sam imao zadane
dimenzije membrane. Ocijenili smo da je to moguće naći u firmi RIS. Nakon
tjedan dana su nam ponudili nekoliko kvaliteta tražene membrane. Za koji tjedan
izrada dijelova je bila gotova i mi smo sastavili pumpu. Kako nitko od nas nije s
takvim konstrukcijama imao iskustva, očekivali smo teškoće, koje su se i javile,
pa smo morali više puta intervenirati dok nismo doveli pumpu do pouzdanog
rada.
Pomoćni agregat za peć
Kad nestane struje u emajlirnici nastaje opća obamrlost. To se češće dešavalo.
Za strojeve nije problem kad se ponovo uključuju. Problem je kad svi hoće
139
uključiti strojeve odjednom. Tad nastane ne samo ponovno isključenje, nego i
prekoračenje dogovorenog (i plaćenog) limita struje. Ali šteta koja nastaje u
emajlirnici je velika. Peć se gasi, traka staje (i ostaje) na visokoj temperaturi i
oštećuje se. Roba koja se nađe na traci je potpuni škart. Kada struja dođe, treba
čekati da se postigne povoljna temperatura i tad se može početi. Šteta je veoma
velika.
Mile i Ivica su razradili ideju da se za peć nabavi pomoćni agregat za struju, koji
će održavati stanje peći normalnim, sve dok struja ne dođe, a onda odmah
nastaviti rad. Svi smo se zdušno bacili na izradu idejne dokumentacije, koju će
još dopuniti projektanti energetičari. Tu nabavku je direktor odobrio i agregat je
nabavljen i postavljen.
Korištenje strojeva
Prolazeći kroz pogone uočavali smo da mnogi strojevi ne rade, ili nemaju posla,
ili nešto čekaju, ili je radnik otišao zbog svojih potreba. Mile nam je dao
zadatak, da svi pri prolazu kroz pogon neprimjetno prebrojimo strojeve koji ne
rade, njih je ipak bilo manje. Znajući ukupan broj strojeva, lako smo dobili
postotak iskorištenja strojeva. Svaki od nas je po nekoliko puta na dan prebrojao
stanje. Nakon dva tjedna smo mogli imati sliku korištenja strojeva. To smo
utvrdili teorijom uzastopnih zapažanja, što nam je omogućilo i matematičku
analizu stanja.
Direktoru se to svidjelo. Te podatke je iskoristio na prvom sastanku sa šefovima
pogona, a to se ovima, pak, nije svidjelo. Tu smo već stekli „neprijatelje“.
Novi strojevi
Zbog povećanog zanimanja za naše štednjake na tržištu poduzeće je nabavilo pet
novih strojeva za točkasto zavarivanje švicarske firme SCHLATTER. Strojevi
su postavljeni i serviseri firme su došli da ih puste u rad. Od direktora su tražili
nekoga kog bi naučili sve o održavanju stroja, zapravo o održavanju elektronike
za upravljanje procesom zavarivanja. Iako je direktor mogao uzeti nekog
električara ili elektroinženjera za taj posao, uzeo je mene, strojarskog tehničara,
jer je vjerovao da ću najbolje obaviti taj posao, poznavajući moj hobi –
radiotehniku, a i to da se znam služiti njemačkim jezikom. Tada još nije bilo
integriranih kola ni procesora, pa su mi električne šeme s tranzistorima bile
domaće. U više dana boravka sa serviserima naučio sam puno toga. Nakon
odlaska servisera sam mogao samostalno obavljati podešavanja strojeva i
utvrđivati neispravnosti. Upravljački uređaji su imali utične kartice, koje se
jednostavno zamijene ako su neispravne. Brinuo sam se da imam na skladištu
dovoljan broj rezervnih utičnih kartica. Održavanje ovih uređaja mi je ostala
obaveza do kraja mog radnog vijeka, ma čim drugim se ja bio bavio.
140
Šef tehnologije za proizvodnju štednjaka
Direktor je želio da tehnolozi daju bolje postupke, bolje alate, pa me je, usprkos
mojem neiskustvu na takvim poslovima, postavio za šefa. Očekivao je da ću
ipak moći dati nešto korisno. Osjetio sam tihi otpor od tehničara, a naročito od
inženjera, koji nije volio da mu tehničar bude šef. Ali direktor je tako htio i tako
je ostalo. Bar neko vrijeme. Kod novih stvari smo zajedno radili na uvođenju
slijednih alata i naprava, koje bi zamjenjivale dosta ručnog rada.
U to vrijeme je Tvornica ugovorila s vojskom izradu više stotina tisuća komada
termos lonaca. Upravitelj proizvodnje je bio na odmoru kad je trebalo pripremiti
proizvodnju. Ti termos lonci su se već ranije proizvodili u ovoj tvornici i
postojali su uskladišteni alati, koji su nam bili nuđeni za rad. Predočio sam sve
to Mili i Ivici i o tome smo raspravljali puno sati. Dogovorili smo se da ja
sastavim zadatke za pojedine faze proizvodnje, oni će me savjetovati pa ćemo
tako, zajednički, dati poboljšani tehnološki postupak u odnosu na onaj prethodni
od prije nekoliko godina.
Izradio sam projekt proizvodnog postupka i definirao zadatke za konstrukciju
alata. Zadatke sam ručno ispisao, angažirao sve suradnike u tehnologiji, šefa
konstrukcije alata i još neke. Sebi sam ostavio konstruiranje najsloženije naprave
za zavarivanje dna vanjske posude termos lonca. U zadacima sam odredio koliko
vremena mogu potrošiti da završe posao, po tom su znali koliko će zaraditi, pa je
u kući bilo zadovoljstvo.
Kad je šef proizvodnje došao s odmora i vidio što se radi dok njega nema, hitno
je sazvao sastanak i izrazio svoje nezadovoljstvo našim angažiranjem bez njega.
Iza toga je pokupio sve moje zadatke, dao ih prepisati strojem i bez riječi
potpisao, te ponovo podijelio. Baška što su neki bili posve gotovi s
konstrukcijom.
Studij zavarivanja
Dok sam još radio u Institutu, na Brodskom fakultetu je osnovan studij
zavarivanja. Bilo nas je dosta tehničara, koji smo tada upisali prvi semestar.
Svaki je dobio mogućnost studirati iz radnog odnosa, s tim da prvu polovicu
radnog vremena odradi na svom radnom mjestu. Na predavanja smo išli u Dom
„Đuro Salaj“. Profesori su dolazili sa Strojarskog fakulteta u Zagrebu. Tema
studija je prvenstveno bila zavarivanje čelika za posudu nuklearnog reaktora i
nehrđajučeg čelika za nuklearni reaktor. Taj studij je trajao iz semestra u
semestar s prekidima za ljetnih godišnjih odmora.
Prijelazom u Zagreb imao sam bolju priliku pohađati predavanja na istom
fakultetu kod istih profesora. Sada mi više čelik nije bio prva tema, jer sam se u
141
proizvodnji sreo s velikim problemima kod zavarivanja aluminija. To su bila
poslijepodnevna predavanja i vježbe, pa mi nije smetalo radu u poduzeću.
Zavarivanje dna vanjske posude aluminijskog termos lonca koji se proizvodio u
ovoj tvornici prije par godina je bio velik problem jer je stvaralo puno škarta.
Zavar je bio porozan i propuštao je vodu, pa su se ta mjesta propuštanja dodatno
zavarivala. To je stvaralo kvrgav izgled, koji se glodalom na glodalici morao
poravnati. Ali je popravljeni zavar opet propuštao pa se to više puta ponavljalo,
za svaku posudu.
Na predavanjima dipl.ing. Beare sam naučio da je uzrok toj pojavi priroda kupke
rastaljenog aluminija, koja djelomično ispravlja izmjeničnu struju zavarivanja i
stvara komponentu istosmjerne struje. Tada nastaje predmagnetiziranje jezgra
trafoa za zavarivanje, pa trafo stvara neku pulsirajuću istosmjernu struju,
pogubnu za kvalitetu zavara. Rješenje je bilo spriječiti istosmjernu komponentu
da ulazi u trafo. I tada mi je postalo posve jasno kako mogu riješiti problem.
Savijanje plašta vanjske posude termos
lonca
U odjelu za unapređenje tehnoloških postupaka Ivica je rješavao poluautomatsku
pneumatsku napravu za savijanje plašta vanjske posude termos lonca. Bio je
sposoban zamisliti sva kretanja koja su proizvodili zračni cilindri, po određenom
redoslijedu, tako da se na kraju dobije savijen plašt. Poslije izrade i kratkog
podešavanja naprava je odmah u jednom radnom taktu savila četiri zaobljena
ugla posude. Zbog zaštite ostalih radnica i prolaznika cijela naprava je
postavljena na izdvojeno mjesto i ograđena zaštitnom mrežom, a radnica je
mogla kroz procjep samo umetnuti ravni lim i kroz otvor izvući savijeni plašt.
Ranije se plašt savijao ručno i to svaki ugao zasebno. Bilo je očito koliko je to
bila velika ušteda u vremenu i radu.
Zavarivanje plašta vanjske posude
Zavarivanje posude po dužini plašta, osim stezanja plašta na radni stol, obavljalo
se na napravi kojoj sam konstruirao složenu električnu šemu i sve to izveo s
dvadesetak releja, koji predviđenim redoslijedom uključuju pojedine faze
zavarivanja. Na napravi je sada radio nekvalificirani radnik i sve što je trebalo i
bilo je da zna umetnuti plašt, stisnuti dugme i izvaditi zavareni plašt. I ovdje je
ušteda bila velika. Tijekom izrade uređaja bilo je i namjernog kidanja žica za
upravljanje napravom, što se desilo „slučajno“ ali nije omelo dovršenje izrade.
142
Duboko izvlačenje unutarnje posude
termos lonca
Duboko izvlačenje je postupak kojim se iz ravnog lima pogodnim alatom, u
preši, protiskuje, „izvlači“ sredina lima, dok su rubovi lima čvrsto stisnuti u
alatu, pa se materijal isteže. To je osjetljiv postupak jer kad se prijeđe granica
dužine izvlačenja, ili brzina izvlačenja, mijenja se kristalna struktura pa materijal
postaje krt i puca. Radi toga je tadašnja garnitura stručnjaka odustala od
dubokog izvlačenja i daljnju proizvodnju predala tvornici koja se, inače, bavi
dubokim izvlačenjem u proizvodnji posuda za kućanstvo.
Poluautomat za savijanje vanjskog plašta termos posude
(konstruktor dipl. ing. Mirosavljević)
143
Poluautomat za podužno zavarivanje
vanjske posude termos lonca
(moja konstrukcija automatskog upravljanja zavarivanjem)
Naš odjel je sada inzistirao da se izvlačenje obavi u našoj tvornici. Zadatak
dubokog izvlačenja sam dao šefu konstrukcije alata, koji je ustvrdio da se to kod
nas ne može napraviti. Zadatak sam od njega povukao i predao ga u Odjel za
unapređenje tehnoloških postupaka, to jest naš odjel, gdje su ga Ivica i Mile
riješili i našli da se to može. Time smo stvorili moćne neprijatelje, koji su nam u
sljedećem razdoblju stvarali niz poteškoća u ostvarivanju zadataka u proizvodnji
termos posude. Kasnije, kad su alati bili napravljeni i izvlačenje počelo, digla se
uzbuna do direktora jer izvlačenje nije uspijevalo, radio se samo škart. No, kad
su Ivica ili Mile bili prisutni kod stroja i vodili proces, sve je dobro izlazilo.
Početku tih radova su prisustvovali uz direktora njegovi ljudi iz uprave,
upravitelj proizvodnje, šef konstrukcije alata i drugi i kako je dobro krenulo, oni
su se bez riječi udaljavali pa je direktor vidio odakle vjetar puše.
144
Proslava 40. godišnjice mature
U Milinom stanu smo jedne večeri, u polutami kasnog povečerja, Mile i ja
razgovarali, kako smo često običavali, najviše o problemima u Tvornici i
načinima za njihovo rješavanje.
Ali, jednom se sjetismo razgovarati o vremenu u kojem smo pohađali našu školu
u Titovoj Korenici, te koliko je godina već od tada prošlo. I nađosmo da će ih
dogodine biti četrdeset. Poželjeli smo to proslaviti sa svim kolegama koje
budemo mogli pronaći. Ta želja nas je obuzela i slijedeće dane i tjedne smo o
tome puno razgovarali. Mile je preuzeo da će potražiti sve kolege u Zagrebu, a ja
bih sve izvana.
Moj sin Predrag se tad već znalački bavio kompjutorima pa mi je napravio svu
dokumentaciju – popise, pisma i pjesme a ja sam, najprije po telefonskim
imenicima, pa poslije po kazivanju pronađenih kolega pronalazio nove. Svi koje
sam pronašao bili su voljni doći. Na početku nisam uspio pronaći sve, ali
tijekom vremena jesam, osim onih koji nisu bili više živi.
Predložili smo dan sastanka 24. 06. 1989. što je većini kolega odgovarao, jer je
bila subota. Za taj dan smo planirali sastanak na Sljemenu, a sutradan, u
nedjelju, u Korenici.
Kod raznih ugostitelja smo se propitivali da li bi se prihvatili ugostiti grupu od
tridesetak ljudi i po kojoj cijeni. Neki su odmah odbili jer nisu mogli svoje stalne
posjetioce tog dana zapostaviti. Imali mali prostor za nas i njih. No, više njih su
nam ponudili uslugu. Mile i ja smo se odlučili za Hunjku na Sljemenu. To je
lijepo izletište zagrebačkih obrtnika, gdje je bilo dovoljno mjesta i za nas i
njihove ostale goste, a po cijeni koja je bila prihvatljiva.
Napravili smo proračun troškova za prihvat naših gostiju, prijevoz na Sljeme,
ručak u obrtničkom domu, povratak u Zagreb, pa sutra prijevoz u Korenicu,
ručak i povratak u Zagreb. Iz toga nije bilo teško vidjeti koliki je pojedinačni
iznos učešća.
Iz starih papira koji su kao drage stvari bili sačuvani kod Mile i mene, sastavili
smo spisak svih učenika prvog razreda Tehničke škole. Napravili smo pozivnice,
učvrstili redoslijed događaja,odredili visinu učešća, otvorili u banci štednu
knjižicu, točno opisali vrijeme i mjesto prvog sastanka i sve razaslali na
prikupljene adrese.
Mjesto sastanka je odabrano na stepenicama glavne pošte u Branimirovoj ulici,
gdje nitko ne stoji i ne čeka, osim po dogovoru.
Poslije svih tih priprema došao je dan našeg sastanka.
145
Prihvat gostiju
Naši kolege su se već od jutra počeli okupljati na stepenicama pošte. Kako je
koji vlak stizao tako se povećavala grupa. Kad sam stigao, većinu kolega sam
prepoznao, a neke nikako nisam mogao, toliko mi se njihova slika izmijenila u
sjećanju, ili su se oni toliko promijenili. Kad više nikoga nismo očekivali, ušli
smo u autobus i krenuli na Sljeme u obrtnički dom.
Tamo nas je čekala lijepo uređena dvorana i namješteni stolovi. Kad smo se
smjestili ja sam, kao predsjedavajući, otvorio svečanost naše proslave. Moj
pozdravni govor, govor radosti zbog ponovnog susreta bio je kratak, jer su svi
imali ponešto za reći. Od svih govora koje zbog opsega ne mogu prenijeti,
izdvajam dva koja sam dobio u pisanom obliku, i to od prof. Maje i kolege Mile.
Govor prof. Maje Kallay
Draga naša T. Korenička generacijo! Dragi prijatelji!
Imam veliku čast da u ime tadašnjeg profesorskog zbora pozdravim dragog i
poštovanog prof. Ćiru Valentinčića, koji mi je ostao u sjećanju kao vrlo marljiv i
požrtvovan profesor matematike. Pozdravljam vas svakog pojedinog – dragi,
nekad đaci, a danas dobri prijatelji. Ništa nas ne može udaljiti, jer ste ostavili
svijetli trag u svojim profesorima, a nadam se i mi u vama. Želim vam srdačno
zahvaliti na pažnji što ste zaželjeli da se nađemo nakon toliko godina, a napose
hvala organizacionom odboru, koji je s toliko brižnosti i ljubavi organizirao ovaj
naš skup i omogućio da si srdačno stisnemo ruke, da nam srca sa srećom i
radošću zakucaju. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je ovaj dan jedan od
mojih najsretnijih, a kojeg sam u dnu duše priželjkivala, ali nisam mogla ipak
zamisliti da ću doživjeti ove sretne časove s vama. Astronomi nas izvješćuju da
se zvijezde rađaju i kad dođu u svoj maksimum, gasnu ili eksplodiraju – nestaju.
Svaka zvijezda ima svoju određenu putanju. Neke se u vremenu susreću u svom
hodu, a mnoge se nikad više neće susresti.
Zar to nije neumitan zakon prirode, ta i čovjek se rađa sam, i tokom života
susreće s raznoraznim ljudima, ali u danom času se udaljava. U njegovoj duši
ostao je trag, nekad svijetli, a nekad i potamnjeli.
Tako smo se i mi sreli. Došli smo iz raznih sredina, i našli se u razdoblju nakon
jednog teškog rata, u kojem su ljudi plaćali slobodu krvlju i životima. Našli smo
se na jednom teritoriju razrušenih ognjišta, gdje je vladalo siromaštvo i bijeda,
ali makar i pod pepelom kucalo je toplo srce čovjeka. Iako ste bili u proljeću
svog života, znali ste zajedno s nama dijeliti dobro i zlo. Danas vam mogu
iskreno priznati – bili ste divni, poznavali ste pravo i iskreno drugarstvo, bili ste
146
pošteni, imali ste veliko srce, bili ste mladost u koju smo imali povjerenja, i nije
nam bilo teško za vas raditi i žrtvovati sve.
Hvala vam, prijatelji, što smo imali čast diviti se vašoj plemenitoj mladosti.
I kad smo se lijepo zbližili, puni nade i lijepih planova, morali smo napustiti
lijepu Korenicu. Vi ste nastavili školovanje u Zagrebu a ja sam otišla u
Varaždin, u Srednju tehničku tekstilnu školu i kasnije u gimnaziju. Srela sam
nove učenike, ali često sam mislila na vas, gdje ste, kako ste, kuda ste krenuli,
hoću li vas ikada sresti, da li ste sretni. Stotinu pitanja rojilo se, ali odgovora nije
bilo, u meni je ostala vječno prisutna briga, ali i želja da budete u miru, radosti,
zadovoljstvu i sreći.
Ipak, jednog dana stiglo je pismo našeg Eugena. Javio se iz nove domovine. Bilo
mi je teško, pa sam osjećala da mu valja proći dug i težak put. Vjerovala sam da
će uspjeti, jer ima izvanrednih sposobnosti a kad sam vidjela kroz štampu da mu
je nova domovina nemirna, često sam rekla "Samo da ostane zdrav, da ga tko ne
rani..."
Nakon toga, više se nitko nije javljao, sve do nedavno, kad se javio naš Antun. U
telefonskom razgovoru bila sam gotovo zbunjena, nisam mogla vjerovati da su
se ostvarile moje težnje.
On me je ljubazno obavijestio o svima. Mojoj radosti nije bilo kraja, zar je
moguće da ćemo se ponovno sresti?
S radošću gledam vaša ozarena lica, najsretnija bih bila da ste mi svi tu na broju
kao nekad. Pjesnik bi rekao "Sunce žarko sjeda, i skoro će sjest, stalna na tom
svijetu samo mijena jest." Neka su mjesta ostala prazna, otišli su drugovi
vječnim stazama mira. Mislim da ste svjesni da se čovjek svakog dana od
nekoga ili nečega rastavlja. Evo, i nekih vaših profesora nema. Sva ta draga lica
ostavila su u nama svijetli trag uspomene.
Pozivam vas, ljubljeni, da se minutom šutnje poklonimo sjeni onih s kojima ste
se radovali proljeću svog života i onima koji su vas obogaćivali znanjem i
ukazivali na putove života, kojima dugujemo ljubav i poštovanje.
U ovom času želim da svaki od nas ostavi svijetli trag u svojoj obitelji, u radnoj
sredini, u svom narodu, jer vječno živi koji živi pošteno.
Htjela bih vam danas darovati jednu misao starog Sokrata, grčkog filozofa: "Dok
je čovjek čovjek, budi prema njemu čovjek, pa i kad nije čovjek, budi prema
njemu čovjek." Živimo u teškim vremenima, vi u proizvodnji to dobro znate, ali
ne zaboravite veliku misao starog Sokrata, ona je uvijek aktualna.
Želim da ovaj sastanak ne bude posljednji, sastanimo se makar samo na čas, da
podijelimo među sobom sve što nas raduje, i čemu se nadamo. Želim da ovih
nekoliko sati budemo zaogrnuti ljubavlju i dubokim povjerenjem, da budemo
jedno srce, jedan kolektiv, jedno tijelo, jedna Jugoslavija malome, da možemo
svakom pokazati da nas nije rastavilo ni vrijeme, ni borbe, ni životni putovi.
147
Želim svakome svaku sreću, mir i zadovoljstvo, a moja će vas malenkost u
mislima pratiti, i veseliti se vašim uspjesima, i vašoj sreći. Ne zaboravimo, samo
je onaj čovjek sretan, koji znade pružati sreću drugome, koji malo treba i s
malim je zadovoljan.
Još jednom velika hvala za ovaj dan. Živjeli! Vaša Maja
Govor Mile Momčilovića
Cijenjeni moji!
I prođe jedno ljeto ispunjeno sjećanjima na skoro zaboravljene dane. Malo –
malo pa opet iz podsvijesti izviru i zaokupljaju sekvence iz našeg susreta, bruji
autobus, tutnji ... "šano dušo, šano...".
Sve što je lijepo trebalo bi se što češće ponavljati, posebno našoj generaciji u
našoj staračkoj eri kojoj dobnik otkucava i ostavlja sve manje i manje vremena.
Shodno rečenom i onom doživljenom kod susreta, predlažem:
a) Sljedeći naš sastanak da utvrdimo za posljednju subotu lipnja – juna 1992.
godine, u 15 sati na istim stepenicama kod Pošte na Glavnom kolodvoru,
zatim polazak u Titovu Korenicu, večera i za većinu sudionika noćenje u
internatu. Sutradan predviđam posjet Mrsinju, ručak i popodnevna pjesma u
autobusu do Zagreba (vjerujem da ćemo tada već natpolovično biti
penzioneri).
To bi bio kostur priprema narednog sastanka za tri godine, i nadalje, da se
zna da već sada zakazujemo na istom mjestu sastanak svake tri godine, sve
do pada brojčanog sastava na pet. Ti posljednji sretnici m o r a j u tada preko
štampe objaviti kako je živjela i nestala naša generacija. Ako tada ne bude
Hovana, onda bar oglasom u najtiražnijem listu s popisom iz našeg imenika.
b) Organizacija sastanka, kontinuitet informacija, rezervacija, iznalaženje
komercijalno najprihvatljivijih rješenja, izmjene i dopune (da dalje ne
nabrajam) traže mnogo vremena. Rad odbora (to je samo okvirni naziv) kao i
obično, pada na leđa savjesnih pojedinaca. U pripremi prošlog sastanka sam
sam pet popodneva išao kolima izvan grada tražeći povoljnu lokaciju, a
vožnje po gradu da i ne brojim. Tunja se još više založio, posebice u
iznalaženju svih pojedinačnih adresa, i ovom prilikom je pokazao izuzetno
poštenje u upornom administriranju s našim sredstvima, počevši od banke pa
na dalje. Sve pojedinačne uplate po imenu i prezimenu provedene su kroz
štednu knjižicu, a svi rashodi obračunati i dokumentirani računima. Sve u
svemu, to je kontinuitet posla, kojim, iz drugarskih razloga, ne smijemo
iskorištavati ničiju savjest i ličnost .Stoga predlažem da kolegu Kladarića
honoriramo iz godišnjih priloga svih pojedinaca (u dvanaestom mjesecu
148
svake godine), za rad od 50 prekovremenih radnih sati godišnje, to čini manje
od jednog sata tjedno. Tako bismo dobili odgovornu osobu koja bi se za sve
brinula i provodila.
c) Na našem sastanku smo dogovorili da ćemo krajem godine doznačavati na
knjižicu članarinu u dinarskom iznosu od 5 USD. Ovaj iznos bi trebao pokriti
troškove posljednjeg pozdrava umrlima, održavanja međusobnih veza u
obliku tromjesečnih ili polugodišnjih ovakvih pisama s raznim obavijestima i
porukama. Pokloni su i nadalje dobro došli, koristili bi se za organizaciju
sljedećeg sastanka, kao i posljednjih ispraćaja.
Srdačno vas sve pozdravljam,
Mile
Imenik učenika I razreda
TEHNIČKA ŠKOLA TITOVA KORENICA, 1947 / 1948.
(znakom ♦ označeni su oni koji su prisustvovali ponovnom susretu)
Balaban Dragan ♦
Belić Bogdan
Belić Dušan
Beltram Karel
Bencek Antun ♦
Bošković Dragoslav
Čavić Jovo ♦
Čokić Enver
Čorta Dušan
Dimitrović Željko ♦
Dobrović Radivoj ♦
Drakulić Mica ♦
Ebenspanger Eugen ♦
Hajdek Milan
Ivančević Miloš ♦
Janić Vlado ♦
Jelovac Đorđe
Kaligaris Ivan
Kladarić Antun ♦
Klašnja Milan
Korica Rade
Koruga Stevo
Kosanović Milić
Kožul Branko
Livajušić Pavle
Malobabić Marko ♦
Manojlović Mirko ♦
Marinković Milan ♦
Matasić Martin ♦
Mazalin Nikola ♦
Milinković Petar ♦
Mirosavljević Ivan
Momčilović Dušan
Momčilović Mile ♦
Nikšić Rade
Orešković Željko
Planinc Rudolf
Ponudić Dragutin ♦
Prica Stojan ♦
Puškar Andrija
149
Rakinić Simo
Samardžija Luka ♦
Sedlar Mane
Sopta Ivan
Stanković Đorđe ♦
Šašić Božo
Šimunić Joso
Šolaja Marija
Šupica Đuro ♦
Vujičić Milena
Vujičić Žarko
Vukadinović Neđo
Zloušić Dragan ♦
Zorica Milojko ♦
Žakula Joco
Žilavec Ivan ♦
Živković Miloš
Žubrinić Rudolf
Sudionici proslave 40-godišnjice mature
1. razreda Tehničke škole u Titovoj Korenici 1947/1948.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
Zorica Milojko
Samardžija Luka
Marinković Milan
Bencek Antun
Rapaić Milena, Micina pratilja
Dimitrović Željko
Panić (Drakulić) Mica
Ponudić Drago
prof. Kallay Maja
Prica Stojan
Balaban Dragan
prof. Valentinčić Ćiro
Malobabić Marko
Stanković Đorđe
gospođa Ebenspanger
150
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
Ebenspanger Eugen
Ćović Jovo
Dobrović Radivoj
Momčilović Mile
Manojlović Mirko
Žilavec Ivan
Mazalin Nikola
Zloušić Dragan
Matasić Martin
Milinković Petar
Ivančević Miloš
Janić Vlado
Šupica Đuro
Kladarić Antun
U našem bivšem razredu,
sprijeda prof. Ćiro Valentinčić i prof. Maja Kallay
Za vrijeme pozdravnih govora konobari su napunili stolove jelima pa smo
prionuli da to potrošimo.
Poslije jela je svatko ispričao svoje utiske i sjećanja iz onog doba pa nam je
vrijeme brzo teklo. Mnogi smo imali darove jedni za druge. U ime svih ja sam
Eugenu darovao servis za oštro piće od brušenog kristala s njegovom
ugraviranom slikom, napravljen u samoborskom Kristalu, njegovoj supruzi dvije
knjige, o Zagrebu i o prirodnim ljepotama Hrvatske, u luksuznom izdanju.
Profesorica Maja je dijelila svoje darove, profesor Ćiro isto, i mi također,
međusobno.
Već se smračilo kad smo se odlučili otići. Svoje goste koji nisu imali smještaj
sami smo smjestili u svojim stanovima. Do sutradan, kad smo planirali otići u
Korenicu.
A sutradan je osvanuo lijep, i sunčan dan. U dogovoreno vrijeme smo se našli na
stepenicama pošte i sačekali autobus. Putem je bilo veoma veselo, pjevalo se
cijelo vrijeme, naš kroničar, Vlade Janića sin, marljivo je kamerom snimao sve
to, kao što je činio i na Sljemenu.
151
Ispred naše bivše škole u Korenici
Kad smo stigli u Korenicu dočekao nas je predstavnik općine i uveo u školu u
naš bivši razred. Tu smo se prisjetili lijepih trenutaka. Nismo zaboravili ni našeg
profesora Marinovića, koji nije bio s nama. Zatim nas je predstavnik primio u
općinskoj sali, tu smo odslušali njegov pozdravni govor i popili rakiju. Obišli
smo internat koji je bio u propadajućem stanju, posve napušten.
Kraj škole smo se zadržali u lokalu gdje nas je dočekao pečeni janjac. Tu je bilo
veselo, pričama nikad kraja.
Na povratku smo u autobusu opet pjevali i razgovarali, te se i opraštali, jer će
izlaskom iz autobusa svatko krenuti na svoju stranu, rastat ćemo se.
Na našu proslavu smo pozvali i novinara Jovana Hovana koji je napisao
reportažu u tjedniku VIKEND broj 1102 od 07. 07. 1989.
152
Jovan Hovan: Reportaža s proslave
153
Jovan Hovan: Reportaža s proslave – druga stranica
154
Na rastanku nas je pozdravio
predstavnik mjesne zajednice
Promjene
U odjelu tehnologije je došlo do promjena. Mjesto šefa je ukinuto, pa odjel
spojen drugom odjelu, a ja premješten u konstrukciju. Poslije kratkog vremena je
radno mjesto šefa tehnologije ponovo otvoreno, i postavljen je novi čovjek.
Shvatio sam da su stručnjaci koji su se osjetili pogođenim našim analizama i
projektima veoma jaki sve do vrha organizacije, pa smo to prihvatili i radili svoj
posao dalje. U konstrukciji sam dobio stol i tablu za crtanje, i rješavao sam sve
zadatke koje mi je šef dao. Poslije rada sam radio na konstrukciji
poluautomatskog aparata za zavarivanje dna vanjske posude. Radio sam
prekovremeno svaki dan punih osam sati, čitavu drugu smjenu, puna tri mjeseca,
dok konstrukcija nije bila gotova. To mi je bio najnaporniji dio rada u Končaru
tijekom mojih dvadeset godina tu provedenih. Ni od koga nisam imao niti tražio
podršku, no bio sam zadovoljan, da mi, osim nekoliko „upozoravajućih“ deranja
crteža, nisu pravljene veće poteškoće.
155
Poluautomat za zavarivanje dna vanjske
posude
Dakle, zamislite posudu četvrtastog oblika, s odnosom strana dna 1 : 2,
postavljenu naopačke, s otvorom na okretnom stolu, s dnom koje se odozgo
natisne u zavareni vanjski plašt posude i rubom poravna s rubom posude. Po
rubu se s vanjske strane ruba vodi pištolj za zavarivanje pod zaštitnim plinom.
Pištolj mora imati pravilan kosi nagib, jednak u svim točkama zavarivanja.
Brzina kretanja pištolja je ujedno i brzina zavarivanja, koja mora biti posve
jednolika tijekom okretanja stola. Da bi se to ostvarilo stol se okreće
nejednolikom brzinom. Električni luk u zaštićenoj atmosferi plina argona
pretapa rubove i stvara zaobljeni oblik dna, na kojem posuda stoji. Poravnati
rubovi plašta i dna, zavareni čistom izmjeničnom strujom, imaju gladak i
ujednačen izgled.
Oboružan znanjem naučenim na fakultetu uvjerio sam direktora da je za
proizvodnju potrebno iz inostranstva nabaviti stotinu specijalnih kondenzatora.
To je po hitnom postupku nabavljeno. Napravio sam nekoliko baterija tih
kondenzatora i pohranio ih u skladište.
Crteži naprave su lansirani u izradu. Sam sam učestvovao u nabavi zupčanika u
Tvornici zupčanika u našem susjedstvu, gdje sam u njihovom škartu izabrao one
koje sam mogao iskoristiti. Zupčanici su bili kaljeni i brušeni, no preširoki.
Alatničar majstor Krsto ih je razrezao, što inače nije standardno moguće, ali je
ljubomorno čuvao svoju vještinu i nisam to smio vidjeti. Tako sam složio
„njihajući reduktor“ kojim sam ostvario nejednoliku brzinu okretanja stola.
Bilo je još posla na napravi, a ja sam otišao s obitelji na godišnji odmor. U Selce.
Očekivao sam da će poluautomat biti gotov dok sam na odmoru, pa ću početi
praviti probe nakon povratka.
Sa šogorom Antom sam napravio dogovor o zamjeni imovine nakon mog
preseljenje u Zagreb i tako riješio teret koji nas je pritiskao. On je sa strahom
predložio da jednostavno mijenjamo moj stan u Brodu za njegovu vikendicu u
Selcu. Rado sam to prihvatio iako je on mislio da sam ja na šteti. Dakle, uživali
smo u „svojoj“ vikendici od 50 kvadrata. Imao sam mjesec dana odmora, ali ga
nisam mogao posve iskoristiti, jer sam dobio od Ivice telegram: „dođi odmah,
spašavaj uređaj, napravili su nakaradu od njega i krenuli u proizvodnju“.
Zavarivanje dna vanjske posude
Pokupio sam djecu i suprugu, sjeli smo u Wartburg i krenuli kući. U Tvornici
sam bio u dva sata, kad počinje druga smjena. Zavarivanje posude je bilo
izdvojeno u jednu veliku prostoriju, gdje su bila smještena tri stroja, naslagani
156
savijeni i podužno zavareni plaštevi i odložena danca posude. Zatekao sam
tehničku elitu ove firme, direktora, upravitelja proizvodnje strojne obrade kome
sam, ranije, više puta stao na žulj, bivšeg šefa tehnologije prethodne proizvodnje
termos lonaca, šefa konstrukcije alata i druge – uglavnom sve koji su tvrdili da
to neće ići ovako kako sam zamislio. U kutu i oko strojeva sam vidio razbacane
plašteve sa zavarenim dnom, ružno zavarene, s hrapavom i poroznom površinom
zavara, prepaljenim mjestima po rubu, jednom riječju – nepopravljiv škart. Bilo
je toga pedesetak komada. Pokuse je upravo upravitelj proizvodnje završavao, a
prisutni su bez riječi napuštali prostoriju. Posljednji su ostali upravitelj i direktor.
Odlazeći, direktor će:
– Sutra se u jutro ovdje nađimo svi u istom sastavu, da vidimo ima li izlaza.
Na samoj napravi bila su nabačena još dva sklopa za učvršćenje plašta, što je
trebalo pokazati da, osim postupka zavarivanja, ni način učvršćenja plašta na
stolu nije dobar, pa je to dogradnjom trebalo popraviti. Čvrsto uvjeren u dobro
djelovanje naprave i načina učvršćenja, dao sam skinuti svu dogradnju. Iz
skladišta sam donio kondenzatorske baterije, povezao ih u strujni krug, stegnuo
na stol novi plašt i novo dno, prislonio vodilice pištolja te uključio okretanje. Taj
dio funkcije je bio OK. Više vremena i proba je trebalo za izabiranje povoljnih
režima rada, kao što je brzina zavarivanja, jakost struje vezane za tu brzinu,
količina zaštitnog plina, smjer i nagib pištolja, razmak elektrode od ruba plašta –
dakle, mijenjajući i kombinirajući sve te elemente, konačno sam do noći
postigao idealan zavar, uspjeh i zadovoljstvo.
Kad sam radnicama objasnio stanje shvatile su da to nisu zdravi odnosi i da takvi
odnosi mogu nanijeti veliku štetu i poduzeću i njima osobno. Kod njih sam
uživao podršku. Počeli smo s usvojenim režimom zavarivati prvi plašt. Dobro.
Drugi bolje, slijedeći loše. Nevidljive masnoće su tu i tamo sprječavale
zalijevanje zavara. Pronašao sam alkohol, pa smo rubove prebrisavali i postigli
vrlo dobre zavare. Pomalo sam mijenjao poneki parametar, i postigao bolju
ujednačenost zavara. Krenulo je i zavarivali smo redom, nekih četrdesetak
plašteva. Zavari su izgledali krasni. Što li će sutra reći društvo kad to vidi?
Već je bilo devet sati kad se jedna radnica sjeti:
– Hajde da ove odlične komade metnemo u kut, a preko njih da nabacamo ove
škartove, da im vidimo lica kad pomisle da smo i mi radili škart.
Tako smo i napravili i razišli se, prethodno zaključavši pogon, zbog sigurnosti.
Sutradan su radnice bile redovno na poslu u šest sati, ali nisu započinjale posao,
dok ne dođe elita, oni počinju u sedam. Nakon kave (već smo imali kafić u
pogonu), počinju se skupljati u prostoriji. Kako koji dođe, baci pogled na hrpu,
mudro šuti i počinju priče između sebe. Na kraju stignu upravitelj proizvodnje i
direktor zajedno. Počnu pregledati hrpu bez riječi komentara.
157
Poluautomat za zavarivanje dna vanjske posude
(moja konstrukcija)
158
– Čuj, Ante, ne izgleda baš sjajno – reče direktor i prevrće plašteve.
– Ma, rekao sam ja da to neće ići, da ta naprava ne valja! – potvrdi upravitelj.
Osmjeh na ustima sam zapazio kod bivšeg šefa tehnologije, koji se smatrao
stručnjakom za zavarivanje aluminija. Šef konstrukcije alata, koji je odbio raditi
na alatu za duboko izvlačenje nutarnjih posuda, jer da je taj posao u nas
nemoguć, također se smješkao. Očito im je bilo drago što nisam „uspio“. A onda
su radnice počele same razgrtati škartirane plašteve i vadile su one dobre.
Direktor je redom pregledao barem dvadesetak, upravitelj dva – tri i tiho nestao,
a za njim ostali, svi bez riječi. Sad sam se i ja osmjehivao, a vidio sam i radnice
kako se smijulje.
– Što je sad ovo? – u čudu će direktor.
I njemu sam objasnio sve, kočenje ostvarenja mojih ideja, prepreke na koje
nailazim i tko mi ih čini, sve što mi je bilo na duši ispričao sam mu dok smo
odlazili u njegovu kancelariju. Bilo mi je lakše, jer me je saslušao. A i uživao
sam jer sam to društvo posramio u njihovu neznanju. No, time sam zaradio još
više neprijatelja!
No, sad barem više nije bilo problema kod zavarivanja.
S ovim i ostalim poluautomatima, uređajima, alatima i postupcima, koje smo
smislili i realizirali dipl. ing. Mile Momčilović, dipl. ing Ivica Mirosavljević i ja,
u ovoj tvornici je proizvedeno više stotina tisuća ovih termos lonaca za JNA i
izvoz.
Promjena energenta
Kad je naš odjel počeo djelovati za grijanje peći koristila se nafta. Bilo je dosta
problema oko rukovanja naftom počevši od mogućnosti neredovite dobave,
skladištenja u krugu firme, stanja cjevovoda i raznih slavina u firmi, pa do
nečistoća kod izgaranja i još nekih sitnijih problema. U našem odjelu je nastala
ideja da se nafta zamijeni zemnim plinom iz plinovoda, koji je tekao tu, pored
nas. Svi navedeni problemi s njim otpadaju. a po jedinici topline je jeftiniji.
Uprava je to prihvatila i uskoro se to ostvarilo.
Odžarivanje unutarnjih posuda
Tehnološki postupak dubokog izvlačenja dozvoljava izvlačenje do određene
granice, jer struktura materijala tijekom izvlačenja postepeno postaje zrnata i
sklona pucanju. Pošto izvlačenje ove posude stvarno treba biti duboko, trebalo je
strukturu djelomično izvučenog lima promijeniti žarenjem na određenoj
159
temperaturi da se vrati na prvobitno stanje. To smo obavljali u vanjskoj firmi.
Svaki dan je kamion napunjen posudama vozio tamo – ovamo.
U odjelu za unapređenje tehnoloških postupaka Mile i Ivica su smislili kako da
se ta operacija obavlja u „našoj kući“.
U peći za emajliranje ovješeni na traci prolaze dijelovi štednjaka, postepeno se
zagrijavaju i kad dođu u zonu od oko 800 °C zaokreću, vraćaju se van i polako
se hlade. Oni su zamislili postaviti pomoćnu traku koja bi išla samo do zone
temperature potrebne za odžarivanje posuda, tu su okretala i vraćala van.
Mjerenjem je utvrđena dubina peći na kojoj je postignuta potrebna temperatura.
Kad je direktor odobrio poduhvat, traka je napravljena. Izvršenim pokusima je
utvrđen režim rada. Probna serija je dala odlične rezultate.
A ušteda? Peć za emajliranje se koristi u prvoj i drugoj smjeni, u trećoj ne, ali se
grije skoro jednako kao i kad se emajlira, da se sutradan ujutro odmah može
početi s radom. Dakle, u trećoj smjeni smo besplatno odžarivali unutarnje
posude. Ušteda je u pogonskoj energiji, troškovima odžarivanja u vanjskoj firmi
i kamionskom prijevozu bila velika.
Zatvaranje odjela za unapređenje
tehnoloških postupaka
Stalnim dokazivanjem da se može bolje, jeftinije i kvalitetnije proizvoditi
navukli smo podosta nijemih protivnika, koji nam se nisu umjeli suprotstaviti
dokazima da ne radimo u interesu firme, već su radili tiho, na „višoj instanciji“,
gdje su, ne znam kako, nalazili podršku. Nije im se svidjelo da smo uspjeli
dokazati da znamo više. Mi smo „stršili“ iznad njihovih glava.
Sve je dovelo do toga da je naš odjel ukinut kao „nepotreban“. Vjerovali smo da
su pritisci na direktora došli iz Uprave Končara a on se, zbog svojih razloga, nije
mogao tome oduprijeti. Mile je stoga otišao u drugu firmu, a Ivica je premješten
u konstrukciju alata. Ni Ivica ni ja nismo mogli otići, bili smo vezani zbog stana.
35. godišnjica Končara
Za proslavu 35. godišnjice najavljen je natječaj o stvaralaštvu radnika poduzeća.
Osjećao sam da je poluautomatska naprava za zavarivanja dna vanjske posude
termos lonca prava stvar, jer sam prije konstrukcije prelistao svu dostupnu
literaturu, čak i na fakultetu, u odjelu zavarivanja, i nigdje nisam našao ono što
mi je, po mojoj zamisli, bilo potrebno. Po propozicijama sam napravio
dokumentaciju i, opet po propozicijama, predmet predao u upravu da ga ona
službeno dostavi komisiji za natječaj u glavnoj upravi. Tehnički direktor, koji je
160
o tome odlučivao, bio je onaj šef konstrukcije alata, kome sam oduzeo zadatak o
dubokom izvlačenju unutrašnje posude, jer je on tvrdio da je to nemoguće izvesti
kod nas. On je moj predmet zadržao i nije ga poslao, a ja sam to znao, ali si
nisam mogao pomoći. Tako uopće nisam došao do komisije.
U upravi Končara se ipak čulo o mojih više desetaka inovacija, o kojima sam
pojedinačno morao sastaviti izvještaj. Više godina kasnije sam temeljem tog
izvještaja i provjera koje su uslijedile dobio nagradu od Savezne vlade, Orden
rada, koji sam primio sa svečanoj sjednici Centralnog radničkog savjeta.
Izložba zavarivanja na Velesajmu
Nedugo iza toga se održavala redovita godišnja izložba zavarivanja na
zagrebačkom Velesajmu, na kojem sam, posredstvom drugih ljudi iz firme,
uspio izložiti svoju poluautomatsku napravu s izvorima struje, s učvršćenim
vanjskim plaštem i dnom, u stanju pripremljenom za početak zavarivanja.
Napravu sam puštao u pogon, bez zavarivanja, da bi posjetitelji, kad god bi
naišli, vidjeli dvije važne karakteristike izuma – promjenljivu kutnu brzinu i
pravilan položaj pištolja za zavarivanje prema zavaru. Bio sam uzbuđen da sam
bar to uspio organizirati. Sajam je trajao sedam dana i štand je posjetilo puno
znatiželjnih ljudi, koji su zavirivali, pregledavali detalje, mnogi su tražili potanje
informacije, a dosta je bilo i onih koji su napravu i fotografirali. Nekoliko
fotografija sam dobio na poklon, a u Upravi Velesajma su mi na poleđini
napisali potvrdu da je naprava bila izložena na Sajmu, s pečatom. Kasnijih dana
su mi te fotografije ukradene iz zaključanog stola u firmi. Netko je za nečiji
račun htio izbrisati trag da je naprava izložena u javnosti. A to javno izlaganje bi
mi dalo neku povlasticu prilikom postavljanja patentnog zahtjeva.
Prelazak u održavanje
Čini mi se da je moj premještaj u održavanje bio slijedeći korak da se otupi moj
utjecaj u ponudi novih ideja. Ivica je bio osoba koja je u sebi proživljavala sve
događaje, a to je smetalo njegovu zdravlju. Mislim da je zbog toga i doživio
infarkt, iz kojeg se, na sreću, izvukao ali i dugo oporavljao. Za vrijeme oporavka
nije sretao sve te ljude i to mu je činilo dobro.
U održavanju sam dobio širok djelokrug rada. Već više godina sam servisirao
onih pet novih strojeva za elektrootporno zavarivanje, čak sam s pozivom firme
SCHLATTER boravio kod njih deset dana, gdje sam upoznao sve strojeve za
razne vrste zavarivanja, sve do zavarivanja mlazom elektrona i naučio nove
stvari o održavanju naših pet strojeva.
161
Sad sam imao na brizi održavanje svih izvora struje za zavarivanje, a bilo ih je
dvadesetak. Bili su tu i drugi strojevi iz proizvodnje, koji nisu imali veze sa
zavarivanjem ali kod kojih električari, a bilo ih je nekoliko, nisu mogli ili znali
popravili kvar. Meni je to često uspijevalo, jer problemi nisu uvijek bili u struji.
Volio sam istraživati, upoznati funkciju i pratiti ponašanje stroja pa analitički
doći do uzroka, a onda je lako.
Gdje god je trebalo rješavati probleme sa strujom, naročito „slabom“ strujom,
tražili su me. Rado sam se odzivao, nisam se branio da to nije moje područje pa
su me radnici rado vidjeli u radionici. Tako se jednom desilo da jedan stroj za
rezanje lima iz „bale“, okruglog namotaja trake, mehaničari ni električari nisu
mogli podesiti, pa me je direktor uputio da to riješim. A stroj sam vidio samo
kad sam prolazio kraj njega. Prihvatio sam se zadatka. Najprije sam želio
shvatiti funkciju, zatim problem, pa sredstvo kojim se taj problem stvara. Taj
postupak uvijek „pali“. I ovaj put je. Stroj sam uspio podesiti.
Prekid godišnjeg odmora, drugi put
Te godine sam s obitelji otišao na jednomjesečni odmor u Selce. Lijepo, toplo
vrijeme nas je služilo sve dane do pred kraj mjeseca, kad mi direktor posla
telegram da se hitno vratim, jer ljudi ne mogu podesiti onaj stroj za sječenje
lima, pa je proizvodnja stala, a rokovi izrade i isporuke su kratki. Poslušao sam i
isti se dan s obitelji vratio. Do večeri sam uspio podesiti stroj i otada je radio u
tri smjene da se nadoknadi zastoj.
Ne znam da li je direktor rješavao nedostatak stručnih ljudi, ili barem da se
postojeći bolje obuče, ali mi je godilo da ima povjerenje u moje znanje i moj
pristup rješavanju problema. Gdje god se nešto zbog neznanja ne može riješiti,
direktor zadatak dade meni. Pa tako i za liniju za proizvodnju perilica za rublje.
Perilica za rublje
Jednom moj šef od direktora dobije zadatak da s nekolicinom radnika
otputujemo u Italiju i u Tvornici kućanskih aparata u Pordenoneu preuzmemo
proizvodnu liniju za proizvodnju perilica. Ta firma je otišla u stečaj, pa
rasprodaje pogone. Tamo ćemo dobiti ekipu za rastavljanje i razrezivanje linije u
dijelove, koji će se moći voziti u kamionima. Ja sam trebao voditi brigu da prije
rezanja snimim stanje s električnim vodovima, sve električne priključke, sve
karakteristične oznake na mjestima odakle se vodovi odspajaju ili režu. Iako me
nije bilo strah tog posla izvan struke i izvan hobija branio sam se od tog posla jer
Tvornica ima svog elektroinženjera i nekoliko elektrotehničara pa neka oni idu.
Odgovor je bio kratak – tako je naredio direktor.
162
Taj posao smo obavljali sedam – osam dana, a kad su dijelovi utovareni kolona
kamiona je krenula put Zagreba. U veliku bilježnicu sam iscrtao mnogo šema i
skica, nastojeći da budu jasne i čitljive, jer sam želio da ne moram prisustvovati i
montiranju.
Okvir nosača posuda za kuhanje na
štednjaku
U proizvodnji štednjaka plinske izvedbe potrebno je na štednjaku imati nosač
posude u kojoj se kuha hrana. Ti nosači su ili lijevani ili zavareni. Na našim
štednjacima je zavarena izvedba. Okvir od plosnatog profila sa zaobljenim
rubovima se savije i na stroju za „tupo zavarivanje“ zavari. To je postupak
zavarivanja kojim se dva tijela, u ovom slučaju dvije šipke okvira, blizu mjesta
zavara stisnu čeljustima i tiskaju jedna na drugu uz puštenu jaku struju i tad se
rubovi rastale i uz pritisak zavare, pa prestankom kratkotrajnog protoka struje
ostaju odmah čvrsto spojeni.
I to zavarivanje je bilo problematično, jer je bilo puno škarta, neki zavari su bili
dobri, neki loši, pa su pucali. Za ove probleme nisam ni znao dok se stroj nije
pojavio u radionici. U tvornici suđa, koja je dosta surađivala s našom tvornicom,
godinu dana su se mučili sa zavarivanjem nosača posude. Na kraju su odustali i
vratili nam stroj i sav neupotrijebljeni materijal, te škart.
Stroj je napravljen u jednoj zagrebačkoj tvornici upravo za ovakvu namjenu.
Direktor me je pozvao i bez puno priče dao zadatak da to riješim. Puno sam
razmišljao, pravio probe i uvjerio se da pravi puno škarta. Analizirajući putove
struje i otpore elektroda prema masi stroja shvatio sam da ću mjerenjem napona
između elektroda i mjerenjem pada napona na elektrodama biti bliže rješenju. I,
zaista, otkrio sam da s jedne elektrode struja kratkim putem povremeno „curi“ na
masu pa je nema dovoljno da dobro rastopi rubove i napravi dobar zavar.
Direktoru sam predložio rekonstrukciju stroja na detalju učvršćenja elektroda,
što je odmah prihvatio. Kad je stroj ponovno postavljen, više nije bilo škarta.
Bio sam zadovoljan i ponosan.
Sumnjiv kao špijun
Telefonska centrala bila je stara i njeno održavanje, zapravo brigu o održavanju,
sam vodio brižno jer sam bio svjestan da je uz proizvodnju to bio temelj
poslovanja. Čim se prijavi kvar linije, pozivao sam servisera „Tesle“ i kad
stigne, stalno sam bio s njim jer sam tako najlakše učio i to područje. Telefonske
aparate sam sam održavao. To sam lako naučio, jer su aparati iznutra svi bili
načelno jednaki. Pojavom elektroničkih aparata sam napustio to područje.
163
Iako sam mogao prisluškivati sve telefonske razgovore a da se to ne primijeti,
nisam to činio jer me nije zanimalo. Tim više me je zaprepastio „poziv na
saslušanje“ koje mi je ispostavila interna komisija „kontraobavještajne službe“,
rado bih je tako nazvao. Nisam imao pravo ništa izjavljivati, već samo
odgovarati na pitanja. Sjedio sam ispred njih petorice, sve poznatih ljudi iz
tvornice, pitanja je postavljao jedan inženjer, šef emajlirnice, valjda kao
predsjednik. A pitanja su bila tipa: kad sam sve posljednjih dana bio u centrali,
koliko sam se zadržavao, s kim sam bio, s kim razgovarao, što sam radio za
vrijeme boravka u centrali, da li sam što čudno primijetio i slično. To mi je sve
izgledalo veoma glupo. Tražio sam da mi objasne zašto me ispituju. Ušutkali su
me da samo oni smiju postavljati pitanja.
Svi su se držali nadmoćno, neki s jedva primjetnim smiješkom na usnama.
Valjda se i voditelju ispitivanja ipak to činilo glupo, pa je napokon rekao o čem
se radi. On je primijetio u slušalici svog telefona „sumnjiv“ zvuk, nekakav jedva
čujan ton kratkog trajanja i pravilnog ponavljanja. On je odmah aktivirao
„svoju“ komisiju, kojoj je bio predsjednik, i počeo seriju ispitivanja. Ja sam bio
prvi. Kasnije ih je bilo još: moj pomoćnik Silvio, raznosač interne pošte,
čistačice, telefonistice i još po koji, koji su u tim razgovorima spomenuti.
Ispitivanje je završeno i otišao sam u centralu. Jeste, čuo sam taj slabi signal, ali
pojma nisam imao odakle dolazi. Zvao sam servisera. Sutradan je došao, jer ga
je i komisija zvala da dođe na „saslušanje“. Ponovo su me ispitivali. Rekao sam
da ne znam što je po srijedi. Za to vrijeme je serviser bio u centrali i poslušao
sumnjivi zvuk. Kad su ga pozvali u sobu, ušao je i saslušao pitanja. Bio je tim
glupim pitanjima i sumnjama veoma iznerviran i svašta im je rekao, iako je imao
samo „da odgovara na pitanja“, da su svi totalno nestručni da o tom problemu
vode razgovor i, ako se hoće brinuti, neka radije kupe novu centralu, jer je ova
starudija odavno za smetlište. Nije im dao priliku ni da odgovore, pokupio se i
otišao.
Mene su dalje pustili na miru, možda su ipak shvatili pouku.
Preša „pada“
Na jednoj manjoj preši se desilo, kad je u mreži nestalo zraka pod pritiskom, da
je gornji stol preše s učvršćenim alatom jednostavno „pao“ na donji alat i
radniku zamalo zdrobio obje ruke pri umetanju lima u alat. Želeći riješiti
problem, morao sam se upoznati s funkcijom pneumatskog sistema na preši.
Crtajući šemu funkcioniranja pneumatike otkrio sam da s nekoliko elemenata
mogu izraditi sklop koji će u slučaju nestanka zraka zadržati gornji stol u svom
položaju. Prepravka je uspjela upotrebom samo pneumatskih elemenata. To sam
primijenio na nekoliko preša.
164
Zaštita od dupliciranja radnog hoda
Elektronika zaštite prese od dupliciranja
Postoje kod nas i velike preše za izvlačenje stranica štednjaka. Dvije radnice,
svaka s jedne strane preše, jedna vadi izvučenu stranicu iz alata, druga spremno
nakon vađenja, s druge strane, ubacuje u isti alat ravni lim, pa obje pritiskuju
dugmad za pokretanje preše, s obje ruke, svaka sa svoje strane stroja. Gornji stol
s alatom se brzo spusti i, formiravši stranicu, odmah vraća i zaustavlja u gornjem
mrtvom položaju, kako ga stručno nazivamo. Svaki dan stotine tih pokreta stvara
jednu rutinu, gdje nema razmišljanja.
Svakodnevno prolazeći pogonima našao sam se jednom kod jedne takve preše i
događaj koji sam vidio me je potresao. Gornji alat se nije zaustavio u gornjem
mrtvom položaju, već je jurnuo prema dolje, ponavljajući radni hod. Radnica
165
koja je izvadila svoj komad, odlagala ga je u košaru, a druga je počela umetati
svoj lim. Kako je rukama i glavom bila u radnom prostoru alata, padajući alat ju
je udario u glavu i, kako je bila povijena prema alatu, savio ju je u kuku i ona je
pala, sjedajući na pod. Da nije za pad imala prostora iza sebe razmrskao bi joj
glavu i ruke. Na njen vrisak strčali su se svi i isključili stroj. Dalje nisu mogli
raditi.
Tom slikom sam bio opterećen tjednima. Sate sam proveo studirajući
pneumatsku i električnu šemu, nastojeći uočiti pogodno mjesto za bilo kakvu
intervenciju. Pneumatska šema upravljanja strojem mi se učinila bližom
ostvarenju rješenja. Tijekom tih razmišljanja sazrijevala mi je ideja prema kojoj
pažnju treba usredotočiti na trenutak kad se preša zaustavlja u gornjem mrtvom
položaju. Pošto mi je elektronika bila hobi,a mom sinu Saši struka, zajedno smo
razradili ideju i zatim složili elektronički sklop s pet najjednostavnijih čipova. Sa
nekoliko postavljenih senzora praćen je redovni proces, hod alata gore, pa dolje
i, najvažnije, zaustavljanje u gornjem položaju. Ako se gornji stol s alatom ne bi
zaustavio u gornjem položaju nego bi produžio hod već samo za 1 do 2
centimetra elektronika bi trenutačno zaustavila stroj.
Taj sklop sam, poslije uhodavanja, napravio i postavio na tri preše i radili su
godinama bar do moje mirovine, dokle sam to uživo pratio.
Dva puta sam imao priliku i zadovoljstvo uživo vidjeti djelovanje te zaštite, kad
sam se zadesio u prolazu kraj preša koje bi „prokliznule“.
A onda sam, potaknut savjetima prijatelja, poradio na patentiranju pronalaska.
Angažirao sam jedan Zavod koji se bavio tim poslom i njima sam napravio svu
potrebnu dokumentaciju. Tu je složen patentni zahtjev, koji je Zavod poslao u
Patentni ured u Beograd, gdje je zaprimljen pod br. 14266-1055/85 dana 24. 7.
1985. Desetak godina kasnije, poslije domovinskog rata, dobio sam od
Patentnog ureda iz Beograda ponudu s popisom pedesetak beogradskih pravnika,
da nastavim ostvarivanje patentnog zahtjeva, što nisam mogao prihvatiti, pa sam
stvar napustio. A za to vrijeme je rješenje sklopa zastarjelo jer se sve to tada
moglo riješiti jednim jedinim jednostavnim procesorom.
Prijelaz u pripremu održavanja
Proširenjem proizvodnje su se povećale potrebe za održavanjem, pa je moj
djelokrug razdijeljen na dva, od kojih sam jedan zadržao sa svojim pomoćnikom
Silvijom Mučnjakom. Bio je školovani elektroničar, vrijedan i odan poslu.
Naučio sam ga da svaki problem, koji se javi, skicira na listu papira, opiše
grešku i postupak popravka. Tijekom vremena stupac tih opisa popravaka je
narastao. Vrlo često smo posezali za tim papirima, jer nam je to uštedjelo dosta
vremena.
166
Već su se godine nakupile i nisam više bio za aktivan rad na servisiranju po
radionicama. Osim toga osjećao sam teškoće u hodu, sagibanju, bržem
pokretanju, stepenicama sam mogao teško hodati, pa sam zamolio šefa Jožu
Kmošeka da me premjesti u kancelariju i dade poslove koje mogu obavljati za
stolom. Sve mi je udovoljio. Tu sam našao dobro društvo trojice drugova i s
njima sam se odlično slagao.
Novi kompjutor u tvornici
Nekih godinu dana pred moj odlazak u mirovinu u konstrukcijski biro
ugostiteljske opreme je stigao prvi kompjutor. Nekoliko ih je već bilo u tvornici,
u upravi. Ovaj je bio moćan i na njemu su se spremali izrađivati tehničke nacrte
za proizvodnju ugostiteljske opreme. Bio je jedan mladi inženjer koji je znao
rukovati, ostali su kompjutor u prolazu samo pogledavali. Šef konstrukcije je
organizirao tečaj za sve inženjere i tehničare, na koji sam se i ja uspio ugurati,
iako nisam bio iz njihove proizvodne jedinice. Moj šef mi je odobrio
prisustvovanje tečaju, koji se održavao za vrijeme rada. Desetak dana poslije
početka tečaja počelo je osipanje i za dva tjedna je ostalo samo nas nekoliko.
Kako sam ja počinjao raditi u 6 sati, a ostali u birou u 7, imao sam cijeli sat
vremena samo za sebe. Tijekom više tjedana sam naučio koristiti jedan program
za izradu štampanih ploča za elektroničke sklopove.
To mi je dalo ideju da jedan kritičan sistem upravljanja kuhanjem na
stolitarskom mobilnom sudu za kuhanje za vojsku zamijenim elektroničkim
sistemom. Imao sam sve potrebne parametre i s par čipova, koje sam kupio u
Trstu, složio sam šemu. Na kompjutoru sam složio pločicu, o svom trošku sam
je dao napraviti u Sloveniji, kod kuće sam sa Sašom tu pločicu složio od svog
materijala i dobio suglasnost od šefa konstrukcije ugostiteljske opreme da to
ugradim u jedan lonac. Naišao sam na problem velike okolne temperature, jer je
pločica bila ugrađena u isto kućište s loncem. Morao sam poraditi na nalaženju
elemenata koji podnose više temperature. Dalje sam imao problema sa zaštitom
pločice od vodene pare koja se povremeno znala naći u kućištu. Glavni problem
standardne instalacije bio je moment postizanja točke vrenja i snižavanja snage
grijanja u svrhu održavanja minimalnog vrenja. Predložena elektronika je to
puno bolje rješavala. Šteta što nisam dobio podršku od šefa konstrukcije i što
nije pristao da se u taj posao uključi Institut. O tome sam upoznao i direktora. U
vjeri da će ideja zainteresirati stručne ljude u Upravi Končara dočekao sam
mirovinu, a izrađeni prototip, sada sklopljen u drvenoj neobojanoj kutiji mi i
danas služi samo za mjerenje temperature zraka.
167
Analiza utroška električne energije
Bio sam očaran što se sve može učiniti kompjutorom. U tvornici smo imali i
elektroinženjera i više elektrotehničara ali analizu utroška električne energije
sam učinio ja, na kompjutoru. Kod nas u održavanju sam vidio veliku bilježnicu,
u koji su električari dnevno upisivali stanje brojila utrošene struje. Nisam uspio
saznati što se s tim podacima kasnije radilo. Računi su redovno plaćani i nije se
vidio ni jedan razlog za uzbunu.
Iz znatiželje sam sve te podatke ubacio u kompjutor, sve, za više godina unazad,
iako nisam imao jasnu sliku što ću s njima. Ali bilo ih je lijepo vidjeti poredane
u tabelama i dijagramima. A onda sam pokušao uspoređivati podatke po
godinama, pa po mjesecima, pa po danima i noćima, pa radnu struju i jalovu
struju. Onda sam vidio da ti podaci, grafički prikazani, daju neki smisao cijelom
uvidu u tu materiju. Otkrio sam da je jutarnja potrošnja, neposredno kod početka
radnog vremena, veoma velika, a upravo tako velika potrošnja u kratkom
vremenu (15 minuta) se vrlo skupo plaća svakog mjeseca. Također sam otkrio da
uređaji za kompenzaciju jalove struje ne rade dobro, pa je jalova struja
prevelika, što se također dobro plaća.
Sve sam to ispisao na pisaču i predstavio direktoru. U razgovoru s njim shvatio
sam da on nije obaviješten o stanju s energijom, posebno ne da je u kritičnom
stanju. Njegov tehnički direktor (onaj!), kojeg je pozvao na razgovor, također
nije o tome znao ništa suvislo reći, osim da će to sa stručnjacima pregledati. Bio
sam zadovoljan što sam mogao pred direktorom pokazati da njegov glavni
suradnik ne zna što se dešava s električnom energijom u tvornici. Osjetio sam
ponos što sam naučio raditi na kompjutoru.
Uskoro sam vidio odjek svoje analize. Nepoznati električari radili su na popravci
baterija za kompenzaciju jalove struje. Također sam zapazio da je tehnički
direktor izdao upute o postupnom stavljanju strojeva u pogon na početku smjene
ili poslije dnevnog odmora, kako bi se smanjio „vršak“ potrošnje. Još sam
zamijetio da su neki strojevi s velikom potrošnjom struje odsad radili u trećoj
smjeni, kad su ostali pogoni mirovali.
Priprema za odlazak u mirovinu
Želio sam otići u prijevremenu mirovinu dvije godine prije navršenih godina za
starosnu mirovinu jer mi je bilo teško raditi. Liječnica u tvornici me uputila na
pretrage. Utvrđeno je stanje kičme sa šest dijagnoza raznih oštećenja i propisano
liječenje raznim postupcima vježbi i lijekova. Sve te vježbe sam obavljao na
istom mjestu, u bazenu, a šef mi je dopustio da to obavljam za vrijeme rada.
Tako sam s posla odlazio na terapiju i vraćao se natrag na posao. O svakom
tretmanu sam dobivao dokument, i na kraju me liječnica poslala na komisiju za
168
invalidske mirovine. Činilo mi se da je to bolje rješenje jer bi mirovina bila viša.
Tamo su našli da nisam završio jedan tretman, pa neka se javim kad ga završim.
Liječnica iz tvornice je poslala mirovinskom zahtjev za mirovinu.
Kad sam po završetku posljednjeg tretmana ponovo došao na komisiju,
zaprepastio sam se jer je komisija sada tražila ponovo sve dokumente, što znači
da sam ponovo trebao proći sve tretmane i donijeti nove nalaze. U sebi sam ih
sve poslao u vražju mater i nastavio raditi u tvornici, kao da ničeg nije bilo.
Odlazak u mirovinu
Bilo je to 3. 3. 1990. godine kad me moja Kata ujutro nazvala telefonom.
Posavjetovala me neka sjednem, ako stojim. Prepao sam se da je netko od mojih
umro. Umirila me da nije, da je u zgradi mirovinskog osiguranja zbog svoje
mirovine, koja je nastupila tri dana ranije. I da je pitala koliko iznosi moja
mirovina. Ja sam, zaista, prije godinu i nešto predao svoj zahtjev za mirovinu i
kako sam iz poznatih razloga nastavio raditi, zahtjev nisam povukao. A prema
postojećem zakonu, visina moje mirovine je – rasla, kako je rekla i sada iznosi
puno više od moje sadašnje plaće. Nisam mogao vjerovati. Zatulio sam u
kancelariji, a moji kolege su se zgledali. Kad sam završio razgovor, nisam
odmah smogao prave riječi da im to kažem, a oni su me nijemo gledali i čekali.
Liječnicu u tvorničkoj ambulanti sam molio da odmah napiše zahtjev za
prijevremenu mirovinu s danom 1. 3. 1990. Ona je to učinila i sutradan poslala.
Osjećao sam se da sam već umirovljen. Ipak sam ostao raditi još dva tjedna
besplatno dok nisam završio sve započete poslove, izradu nacrta, pisanje
postupaka i još po koju sitnicu.
Ostalo je još napraviti oproštaj. Od uprave sam dobio na korištenje jednu manju
salu u upravnoj zgradi, nabavio sam pečenje, salate. kruh, vino, sokove, te
pozvao sve radnike i šefove iz održavanja na oproštajni ručak.
Međusobni odnosi u službi održavanja su bili dobri pa je i društvo na
oproštajnom ručku bilo ugodno i veselo. Održano je par lijepih govora i učinjeno
nekoliko zajedničkih fotografija. Poslije ručka sam obradovan lijepim
poklonom, velikim kineskim satom s njihalom, koji samostalno „hoda“ 31 dan,
što je na brojčaniku i upisano.I tako sam postao umirovljenik. Penzioner. Penzić.
169
Moja obitelj
Sve što sam dosad rekao, ili većinom sve, bila je riječ o dokazivanju da mogu
bolje, da znam više od sredine u kojoj sam se našao. No, ja nisam živio samo za
to. Imao sam ja i drugu stranu života. Imao sam obitelj. A o njoj, u ovom dijelu
priče o životu u Zagrebu nisam ništa rekao.
Sve ovo vrijeme boravka u Zagrebu sam stanovao s Milom u njegovu stanu, jer
je stanovao sam. Obitelj mu je bila u Brinju – supruga mu je bila liječnica i
imala je obavezu službe.
Kako je direktor Mili obećao za Ivicu i mene stan tijekom jedne godine, čekali
smo. Do stanova je bilo teško doći iako se puno gradilo jer bi se sve prodalo
unaprijed. Pošto je odjeljenje za unapređenje djelovalo uspješno, imao je obraza
direktoru dosađivati pitanjima dok mi jednom ne reče da pokušam i sam
potražiti neku novogradnju koja nije rasprodana. I tako me ponukao da
istražujem.
Wartburg me je dobro služio i lako sam obilazio gradilišta stanova po Zagrebu,
ponekad i urede građevinskih firmi, za vrijeme rada. Ali, stanovi su bili
unaprijed prodani ili namijenjeni poznatim kupcima. U tom traženju, prilikom
posjete Industrogradnji sreo sam Jozu Čuturića, čovjeka iz Katinog kraja koji je
bio zaposlen u prodaji i kad je čuo da sam prešao na rad u Zagreb i da tražim
stan, odveo me u svoj odjel i ponudio da biram stan u zgradi koja se još nije
počela graditi. U zgradi od 8 katova i pet ulaza izabrao sam na prvom ulazu treći
kat, „ni prenisko, ni previsoko“. Kao kupca sam naznačio svoje poduzeće i stan
je „bio rezerviran“. Za nekoliko tjedana je počela gradnja. Imao sam priliku
vidjeti postavljanje jednog od prvih protupotresnih temelja.
Kati sam, ujedno, našao posao upravo preko Joze, u kadrovskom odjelu u
Industrogradnji, na kojem poslu ima višegodišnje iskustvo u Tvornici u Brodu.
Gradnja zgrade je trajala godinu dana i ja sam „svoj“ stan dobio kad je moja
firma uplatila povelik iznos. Kata je „parila“ oči cijelu godinu dana čekanja
planom stana koji sam dobio od Joze u prodaji.
U Brod sam dolazio Wartburgom svakog petka pod večer i vraćao se
ponedjeljkom vrlo rano, i nikad nisam zakasnio na posao. Kata je nastavila raditi
u Tvornici, a djeca su redovno išla u školu. Nije joj bilo lako, trebala se sama
brinuti o kući i djeci, svakodnevno se brinuti za njihovu odjeću, obuću,
prehranu, pješke odlaziti na posao i tako isto se vraćati kući. Hranu je spremala
danas za sutra, veš prala vikendom. Zaista joj nije bilo lako!
170
Preseljenje u Zagreb (1972.)
Bilo je to jednog dana početkom ožujka 1972. kad sam došao kamionom u Brod
po Katu, djecu i stvari. Stvari smo lako uz Antinu pomoć zaštitili i utovarili u
kamion. Oprostili smo se polako i krenuli.
Nedeljko (Neko) Jukić i
njegova supruga Franjka, moja sestra
Bez poteškoća smo kamionom došli pred zgradu i u stan unijeli stvari. Kaja je
sad vidjela ono što nije mogla iz prospekta o stanu, prostor u naravnoj veličini,
stan pun svjetlosti, male preinake zidova u kuhinji, izbačena jedna vrata, lakirani
pod, i to ju je ushitilo. Znala je da u stanu ima plin, centralnu toplu vodu,
centralno grijanje, ali – to djeluje snažnije kad to vidi svojim očima. Stvari smo
porazmjestili po sobama, bilo ih je tri plus kuhinja i blagovaonica kao dnevni
boravak i prostorije.
Kad smo se već privikli na naš novi stan vidjeli smo da u kuhinji možemo
popuniti još dva prostora, jedan u udubini do hodnika a drugi u kutu do prozora.
Angažirao sam svog šogora Neku, stolara, i on je za kuhinju napravio ugradbeni
ormar i trokutasti ormar, oba u bijelom ultrapasu, oba s pomičnim vratima, čime
171
smo dobro popunili prostor, te viseći ormar iznad lavaboa s otvorenom policom
Kata i ja
s donje strane ormara. Ujedno nam je napravio i ormar u maloj sobi, „od poda do
stropa, od zida do zida“, kojem sam kasnije promijenio sva vrata. A u rupi u
malom hodniku je napravio ormar za mene, gdje sam smjestio sve svoje stvari i
materijale od svog hobija – radiotehnike. Kasnije sam i sam napravio jedan, za
moje sitnije stvari.
Kada sam stanovao s Milom u njegovu stanu naizmjence smo koristili moja pa
njegova kola za odlazak na posao. Sada mi je put do firme kraći, a koristim
autobus. Prvih par godina nije bilo direktne linije za Žitnjak, pa se moralo doći
do Kvatrića, presjesti na drugi bus, pa do firme. Putovanje na posao bilo je
jednostavno kad je uvedena direktna linija. Tada sam mogao ustati iz kreveta tek
u pola pet ujutro, da bih na poslu bio već u pola šest. Radno vrijeme je počinjalo
u šest. Kata je počinjala s poslom sat kasnije pa se ujutro nismo onako bunovni
po stanu sudarali. Poslije posla bi svratila na obližnji plac i kući donijela pune
ruke povrća za sutrašnje obroke. Djeca su već bila samostalna i sama išla u
172
osnovnu školu u susjednom naselju. Nakon nekoliko godina je i u Sopotu, baš
pored naše zgrade, izgrađena osnovna škola u kojoj je Saša završio osmi razred.
Kasnijih godina su škole u gradu pohađali javnim prijevoznim sredstvima.
Nakon nekog vremena život nam se ustalio i navikli smo se. Postepeno smo se
upoznali i sa susjedima. Svi su dobili stan preko svojih firmi, osim manjeg broja
onih koji su stan mogli kupiti. Povremeno su se čuli bliži ili dalji zvukovi
električne bušilice. Susjedi su učvršćivali na zid svoje slike ili vješalice. No,
jednog dana se čulo udaranje čekićem o zid. I to više dana. Propitivanjem smo
ustanovili da jedan susjed premješta drvenu zidnu stijenu, čime povećava
površinu velike dnevne sobe a smanjuje površinu balkona, što daje sobi pravilan
četverokutni oblik i bolju iskoristivost prostora.
Ideja mi se svidjela pa sam je izložio Kaji sa željom da i ja to napravim. Ona me
ohrabrila i danima sam na tom radio. Prvo sam morao čekićem i dlijetom ručno
poravnati dio balkonskog zida koji sad ulazi u sobu, izvaditi drvenu zidnu
stijenu, obiti betonski pod na balkonu, premjestiti zidnu ploču i učvrstiti je,
postaviti novi dio parketa, popraviti pod na balkonu, te obaviti sav ostali zidarski
i molerski posao dok se sve ne dovede u red. Mislim da je to trajalo više od dva
mjeseca. Sad smo mogli postaviti karnišu za zavjese preko cijele širine sobe.
Vojna vježba
Jednom mi je došao u posjetu moj seljanin Nikola, milicionar, stigao službenim
kolima po nekom poslu, pa sam ga zadržao da prespava. I baš tu večer, u vrijeme
razgovora, u kasno doba, na vratima se pojavi – kurir vojnog odsjeka. Uručuje
mi poziv za vojnu vježbu. Javljanje na određenom skupnom mjestu, na jednoj
poljani u Samoboru – odmah. Wartburgom nisam htio ići, ne mogu ga tek tako
ostaviti na poljani, zacijelo na više dana. Nikola nije razmišljao, ponudio se da
me odveze svojim službenim kolima. Toplo sam se obukao ispod uniforme koju
sam imao na čuvanju, nazuo vojničke cipele, poljubio sa svojima i otišao s njim.
Na poljani u Samoboru – kaos. Noć je bila hladna, bez mjesečine, pomalo
oblačna. Stotine ljudi u vojnim uniformama je hodalo u svim pravcima pri slaboj
svjetlosti ponekog fenjera. Seljaci su dovodili svoje konje koje su vojnici
preuzimali. Komandiri su izdavali glasne zapovijedi ali njihovo djelovanje se još
nije vidjelo. Konji su različito reagirali, neki strpljivo čekali, neki su bili
uplašeni pa su se propinjali i otimali. U rukovanju s konjima bilo je i ozlijeđenih.
Čim sam se javio komandantu izdao je hitnu naredbu da zbrinem konjovodce
koji su ozlijeđeni pri rukovanju konjima. Liječnik se još nije pojavio a ja kao
liječnički pomoćnik sada preuzimam svu brigu o zdravlju i životu svih ovih
ljudi. Kao da sam maljem dobio udarac u glavu! Bio sam šokiran. Iz štaba, koji
je bio – u zaprežnim kolima, dobio sam torbu s lijekovima i pošao tražiti
ozlijeđene.
173
Strka je još uvijek trajala ali se već nazirala kolona u formiranju. U toj
trenutačnoj neorganiziranosti našao sam nekoliko vojnika s ranama na rukama
koje su zadobili u natezanju s podivljalim konjima. Sretan sam bio kad sam u
torbi uz lijekove i zavoje našao i bateriju, pa sam mogao čitati nazive na
kutijama i vrećicama lijekova. Našao sam neki žuti prašak koji mi je ličio na
prašak za rane iz doba mog vojnog školovanja otprije oko dvadeset i pet godina,
pa sam time posuo rane i zavio ih zavojima.
Kad više nisam imao „pacijenata“ malo sam zavirio u torbu. Nazivi lijekova su
mi bili nepoznati. Uputa za uporabu nisam našao. Uhvatila me panika – kako ću
baratati s tim lijekovima kad ne znam ništa o njima?! Vremena za upoznavanje –
nema! Kolona će krenuti, što će se putem dogoditi u noći bez mjesečine, s
divljim konjima, nenaviklim na gužvu i puno ljudi?
Kolona se sporo kretala, s brojnim zastojima. Žagor je trajan, a čuju se i povici
na konje ili komande. Povremeno protrči konj i konjovodac za njim vičući, ili
bez njega. Mučno mi je bilo hodati, cipele su mi već nažuljale pete, ne vidim
kamo stajem, hladno je, napeto iščekujem poviku za liječničkom pomoći. S
lijeve strane brdske ceste se nazire strmina i tu se okliznu konj i konjovodac i
strovale u dubinu. Odmah sam reagirao i spustio se. Konja nisam vidio, a
konjovodac je ležao ošamućen i izudaran o kamenje pri padu. Baterijom sam ga
osvijetlio, provjerio ima li lomova, krvari li. Imao je sreću, bio je samo izudaran
od kotrljanja po kamenju i izgreben.
Taj događaj me još više uplašio. Da je vojnik slomio ruku ili nogu (o gorem ne
smijem ni pomišljati), osjećao bih još veću odgovornost. Za mene je ovo ratno
stanje, za sve ostale – vježba.
Satima smo hodali i umorni došli do nekog seoca. Kolona se zaustavila. Od
jednolikog hodanja zastoj se pretvorio u komešanje. Čuli su se komandiri s
glasnim komandama. Konji su bili uplašeni Njihovi su ih vodiči izveli na livadu
i povezali. Još je duboka noć. U toj gužvi smo polijegali u jarak pored ceste,
jedan drugom blizu iza leđa, da se ugrijemo. I ne znam kako sam mogao zaspati,
ali probudila me je komanda za postrojavanje. Promrzli i ukočeni,poslagali smo
se u nekakvom grbavom stroju. Kod prozivanja smo se javljali glasno, saslušali
plan rada, dežurstva i upute za liječnički pregled. Kad je smotra završila vidjeli
smo konjovodce kako dovode konje koje su uspjeli naći i privesti te ih povezati
na livadi.
Stopala su mi krvarila i nisam mogao nositi cipele, pa mi je komandant dodijelio
jedan štagalj, gdje ću imati „ordinaciju“. Stopala sam oprao, rane namazao onim
žutim praškom, obukao tople rezervne čarape i omotao rezervnom košuljom. Bio
sam spreman za preglede.
Kad su vojnici saznali gdje je ordinacija, javio se poveći broj njih za pomoć.
Smireno sam mogao obavljati svoj posao. Liječnika još nije bilo. Skoro sve
slučajeve sam riješio sa žutim praškom. Znao sam riješiti i jedan slučaj s
174
proljevom. Jedan nisam znao, a nisam se usudio eksperimentirati, pa sam
vojnika uputio u samoborsku ambulantu. Odmah.
Tu smo boravili nekoliko dana. Svaki dan sam imao pacijenata, ali manje.
Vojnici su imali vježbe, ja ih nisam pratio, nisam mogao hodati. Kad je vježba
završila, sva oprema i konji su tu ostali da ih seljaci tijekom dana preuzmu, a
„vojska“ se rasula. Po mene je došao jedan kolega, oficir, i odvezao me doma.
Kod kuće sam još tjedan dana mirovao da mi se stopala oporave da bih mogao
na posao.
Prehrana
U prvim godinama po našem dolasku Zagreb nije bilo puno trgovina, naročito ne
u novim gradskim naseljima kao što je bilo naše, gdje nije bilo ni jedne. Ta su
naselja prozvana spavaonicama. Povrće i meso se moralo nositi s daleka placa.
A meso nije bilo ni jeftino. U tvornici se onda uključio sindikat i počeo baviti
opskrbom svojih radnika. Po nižim cijenama nego u trgovini na tvorničkom
parkiralištu se nudio krumpir, zelje, pilići i svinjske polovice. Nudilo se na
vreće, kutije i polovice (svinjske). U kutijama jednake težine bilo je desetak
pilića. Za to smo morali kupiti i škrinju za smrzavanje.
Nakon nekog dužeg vremena to više nije funkcioniralo, pa sam se, okrenuo
drugom rješenju.
U našoj tvornici na Žitnjaku je radila i Ankica iz Ivanić Grada. Svaki dan je sa
suprugom putovala u Zagreb. Suprug Miljenko je radio u muzeju. Jednom su me
pozvali na stočni sajam u njihovu mjestu s namjerom da vidimo možemo li naći
i kupiti svinjče koje bismo kod njegove kuće zajedno zaklali, očistili i podijelili.
Na sajmu nije bilo teško naći svinjče koje nam odgovara po veličini i cijeni. Više
puta smo to ponovili. Jednom smo sa sajma čak pozvani u drugo selo da
pogledamo svinjče. Stara žena je gojila dvije krmače mlijekom svoje krave, koje
mlijeko nije mogla prodati. Ukusnijeg mesa poslije ovog nikad više nisam jeo.
Od toliko mesa sam poželio i da ga mogu dimiti i sušiti. Nisam poznavao nikoga
tko ima sušnicu. I sjetio sam se susjeda Jeke koji mi je rekao za ormar „ pa
možeš to i sam“. I počeo sam razmišljati. Jedino mjesto gdje to mogu činiti na
trećem katu je – balkon. Dobro, sušenje bi i išlo, ali kako dimljenje? Ne mogu
ložiti vatru, a dima mora biti. I nakon duga razmišljanja sam našao rješenje.
U šupi sam imao točak od bicikla, gol, bez guma, ničemu nije služio a bilo mi je
žao baciti ga. Objesio sam ga vodoravno nasred balkona na visinu oko metar od
poda. Na žbice, a bilo ih je puno, mogao sam vješati komade slanine i mesa o
kuke, koje sam za tu priliku izradio od debele pocinčane žice. S ruba točka do
poda sam omotao providnu plastičnu foliju, a sam točak odozgo pokrio istom
folijom.
175
A dim?!
To je išlo sporije i teže. Trebao sam dokazati svoju ideju da dim mogu napraviti
električki. Imao sam jedan transformator iz starog radioaparata (kojeg mi je bilo
žao baciti iako nije ničemu služio). Kroz uski procjep između jezgra i namotaja
uspio sam provući i namotati dvadesetak namotaja deblje izolirane bakrene žice.
Onda sam se morao potruditi i naći limenku od piva. To onda nije bilo lako.
Izrezao sam poklopac a pri dnu sam napravio malu plosnatu rupu. Desetak
centimetara žice od kekasa, prikladno oblikovane da se može uvući u limenku
kroz plosnatu rupu uz zaštitu od kratkog spoja – to je bilo ložište.
A za piljevinu sam obilazio grad tramvajem i pratio pilare. Kad kojeg vidim,
siđem i pogledam koju vrst drva pili. Kad sam našao bukovinu, napunio sam
veću platnenu vrećicu.
Morao sam utvrditi režim potreban za dimljenje na način da sam mijenjao
dužinu žice ili broja navoja na transformatoru. Kad sam to postigao išao sam
ponosno na prvu pravu probu dimljenja, s mesom i slaninom.
Dim se polako razvijao i ispunio prostor, pomalo se zgušćivao i na poneko
mjesto curio van. Jedva da se osjetio, strujanje zraka je tako malo dima lako
odnijelo. Prekidanjem i uključivanjem dimljenja, kada dim iscuri, regulirao sam
zadimljenost. Meso smo mogli trošiti mnogo kasnije, kad se na balkonu na
vjetru i osušilo, pokriveno samo papirom. Bio sam ponosan jer je bilo odličnog
okusa.
Ormar, vitrina ili što već bude
Prošlo je puno vremena i susjed Jeko jednom primijeti da mi je velika soba
premještanjem zidne ploče prema balkonu postala još veća i da tu treba jedan
veliki ormar, po cijeloj širini sobe. Ogledam se, stvarno – soba prevelika.
– Pa, napravi ormar, vitrinu, što već ispadne. – Supruga Kata ga je odmah
podržala.
Zaprepastio sam se.
– Kako da ja napravim ormar, pa nisam ni stolar, a još manje vješt. Pa, kad bih i
htio napraviti, takav ormar bi mogao biti širok tek polovinu širine sobe, jer u tom
zidu su i vrata u blagovaonicu. On se malo zamisli pa reče:
– Pa, napravi vrata – kroz ormar!
Opet sam bio zaprepašten.
– Pa, gdje si vidio vrata kroz ormar?! – ne dam se ja.
– Nigdje. – veli. – Ali zašto ti ne bi bio prvi koji to ima?!
– Ali, Vjeko, pa vidiš da sam iz blagovaonice napravio i prodor u sobu, od poda
do stropa, za smještaj televizora u blagovaonici, pa kako mi onda može ormar u
sobi ići od zida do zida...
176
– Pa, prodor u sobu će ti onda biti u – ormaru. Sa strane blagovaonice ćeš imati
udubljenje za televizor i ormariće za cipele i torbe, a s druge strane će, u velikoj
sobi, ormar na tom dijelu će biti plići, za neke sitnije stvari.
I tako mi je dao misliti.
Moji prvi susjedi bili su Blaženka i Adam. Bili su arhitekti u tvornici pokućstva.
U razgovoru su me hrabrili ali se ipak nisam usudio. No, kad mi je Vjeko
ponudio svoju pomoć, odlučio sam se. Blaženka i Adam su mi nacrtali nekoliko
izvedbi mojeg ormara, Kaja i ja smo izabrali jedan koji nam odgovara i tada sam
ozbiljno prionuo na konstrukciju, izbor tehnologije s postojećim alatima u
mojem radnom ormaru, izbor panel ploča, krojenje stranica od kojih ću sastaviti
ormar i planiranju nabave sveg ostalog sitnog materijala (furnir, vijci, ljepilo,
brusni papir, boja i drugo).
Kad sam utvrdio količine za sve materijale, najprije sam nabavio panel ploče,
jednakog uzorka, furnirane s obje strane. Sve sam ih prevezao svojim
Wartburgom, na krovu. Ostalo sam ostavio za kasnije. Panelke sam u velikoj
sobi stavio iza kauča, s malim razmakom radi eventualnog sušenja, sve do
slijedeće godine.
Slijedeće godine, kad sam se odlučio na taj veliki posao, veliku sobu sam
pretvorio u radnu sobu. Kuhinjski stol mi je poslužio kao stolarski, žrtvovao sam
ga jer sam ga već trebao zamijeniti. Od alata sam imao električnu bušilicu, ručnu
pilu i čekić i raznih izvijača. S tako malo alata se ne bi ni jedan majstor upustio u
ovakav posao.
A Vjeko i ja smo se odlučili i zbog svog neiskustva, u teškoćama – plivali. Prvo
smo precizno „vaservagom“ utvrdili da pod nije ravan, kao ni strop, onda smo
odredili najveću moguću visinu ormara pravilnog geometrijskog oblika te
napravili podnožje na neravnom podu. U taj temelj, to podnožje, postavili smo
praznu pivsku bocu, na čijoj se etiketi vidio datum, da bi neki daleki rušitelji
našeg djela mogli ustvrditi kad smo to mi takvo bezalatno čudo napravili.
Panelke smo rezali prema mojim izvedbenim nacrtima. Pošto smo već nabavili
ostali sitni materijal, odmah smo obradili i furnirali rezane površine.
Već sam se hrabro nosio s poslom, pa sam rekao susjedu Vjeki da mi više ne
mora pomagati – jer je on imao svoje obaveze – dalje ću sam, što je i prihvatio.
Dani su dalje tekli smireno, na ormaru sam radio svaki dan, a subota i nedjelja su
bili udarnički. Tako su prolazili tjedni i mjeseci.
Poseban problem imao sam s vratima ormara. Nisam imao svrdlo za bušenje
rupa za šarnire. U trgovinama nisam mogao to naći. Nakon promišljanja sam
uvidio da to mogu sam izraditi. Napravio sam nacrt po mjeri šarnira. Komad
trake strojne pile za čelik sam u tvornici savio, spoj zavario, nataknuo na
177
Ormar – vitrina, ili što je već ispalo...
prethodno istokareni čep i zavarivanjem sve učvrstio. Taj alat mi je bio
dragocjen. Samo sam u ormaru imao 32 rupe. A bit će mi koristan i poslije.
Učvršćenje drukčijih šarnira na staklena vrata na novoj vitrini ipak sam
prepustio stručnjacima za staklo.
Radovi su trajali više od jedanaest mjeseci. Poslije poliranja, bojenja i lakiranja
moj ormar, ili vitrina, je bio gotov.
Bio sam ponosan što sam uz neznanje i uz hrabrost, ohrabrenje supruge, te
pomoć susjeda, napravio nešto dobro, i naučio nešto novo. Nisam ni bio svjestan
da će mi iskustvo uskoro trebati.
A stol? Da, i stol sam obnovio – noge su ostale dobre, samo sam izmijenio
ploču.
Život je dalje tekao svojim uobičajenim tijekom, ali sam se osjećao neobično –
nisam imao posla. Uživao sam što sam popodne mogao biti slobodan.
178
Novi namještaj
Ovo je naša nova soba „od zida do zida, od poda do stropa“
Poslije nekoliko godina Kaja je osjetila da joj je malen ormar u spavaćoj sobi i
želi da se nešto napravi ili kupi. Počeli smo češće o tome raspravljati i utvrdili da
ormar sam nije rješenje, da bismo trebali izmijeniti cijelu sobu, jer nam je
namještaj od dvije selidbe već oštećen. Zagledali smo po trgovinama ali nismo
ništa našli po našoj želji da namještaj „ide“ po cijeloj širini zida i od poda do
stropa.
To povremeno traženje se provuklo godinu – dvije i na kraju smo počeli
razgovarati da pokušamo to sami napraviti. Kad smo se odlučili, počeo sam
konstruirati naš novi namještaj. Ormar po cijeloj širini zida, pod stropom za
krupnije stvari, ispod za manje, sa strana za viseću robu, a krevet – uvučen u
ormar, s rupom za posteljinu. Zamislio sam krevet s podizanjem, s velikim
prostorom ispod, za torbe, kofere i slično. Po napravljenom planu sam znao
kakvog i koliko materijala trebam, to sam nabavio, panel ploče opet stavio iza
kauča u velikoj sobi na daljnje sušenje.
179
I poslije povratka s godišnjeg odmora sam u spavaćoj sobi otvorio radionicu.
Susjed Vjeko mi sada nije morao pomagati, vjerovao sam da mogu sam. Ormar
sam počeo slagati kako sam planirao, od zida do zida, sa strana obaju kreveta za
viseću robu, iznad kreveta za krupniju pod stropom i sitniju, niže. Uz to sam u
ormar morao uklopiti i okomite i vodoravne cijevi centralnog grijanja. Za izradu
kreveta sam želio iskoristiti čela starog kreveta jer su to bili debeli komadi od
punog drveta, a dijelove starog ormara ugraditi u podnožja novih kreveta i novih
ormara. Od starog namještaja mi je ostalo još puno materijala, kojeg sam
sačuvao za kasnije.
Panel za upravljanje svjetlima, satom, budilicom, radiom, telefonom i
zvonom
Ništa ne žureći, radeći koliko su mi snaga i vrijeme dopuštali, vrijeme izrade se
proteglo na punu godinu dana. Posljednji radovi na bojanju, lakiranju,
otprašivanju i čišćenju otpada naznačivali su da je došao kraj.
I Kata i djeca su to jedva dočekali. A onda su djeca, Saša i Predrag, s
Predragovom budućom suprugom Željkom postavili na vrata vrpcu koju smo
Kata i ja morali zajednički presjeći. I spavaća soba je „puštena u pogon“,
otvorena na radost svih nas.
180
Nebitne drage stvari
Tijekom gradnje namještaja puno sam razmišljao o detaljima izvedbe koji će me
sačekati kad im dođe vrijeme. Ideja da se kreveti mogu podizati, na primjer,
zahtijeva odmah mehanizam koji će to omogućiti. Morat ću kopati po oglasima
da to negdje nađem. Ili, kako ću ostvariti zaštitu naših koljena od ćoškova
Autoradio od „tristaća“ (Fiat 1300), star skoro 45 g,
još odlično radi, ima priključak i za slušalice
kreveta kod ulaska u sobu, jer je krevet upravo toliko visok. Kasnije mogu
smisliti kako da iz kreveta mogu upravljati svjetlom za čitanje, zvonom s
pozivom ako sam bolestan, starim autoradiom iz „tristaća“ mog pokojnog šogora
Ace Skerta koji ću ugraditi iznad glave, satom na oba kreveta kojeg vidim i u
mraku, a koji će mi osim pokazivanja vremena biti i budilica, pa da mogu ugasiti
svjetlo na Katinoj strani, ako ona zaspe a ne ugasi ga, ili radio, i to ako mi se žuri
zaspati, jer bi sat ionako sve isključio nakon pedeset i devet minuta po
uključenju, kako se mogu poslužiti telefonom iz kreveta...
Da bih napravio ovo „što će mi možda biti lakše“ morao sam prije početka
montaže provesti snop žica od mojeg radnog ormara do iza budućeg namještaja.
A kad je namještaj „pušten u pogon“ mogao sam i to ostvariti. Napravio sam
jedan mali pano, izrezao dio tastature od dva napuštena džepna računala tako da
ima devet cifara (lijepo se slaže u kvadrat) i ugradio u mali pano. Unutar panoa
sam smjestio elektroniku (ne treba reći da sam je sam napravio) kao pogon za
181
digitalni sat i budilicu, a za zvučnik budilice sam koristio staru telefonsku
slušalicu. U panou sam još postavio utičnicu za struju i utičnicu za telefon s
preklopnikom da telefon mogu iskopčati. U to doba nisam imao više što dodati!
182
Moja obitelj danas
Moja supruga Kata
183
Luka, Željkin i Predragov sin i Iva, Irenina kći
Moja malenkost
184
Sin Saša i supruga Irena Rogan
Sin Predrag Gjuro i supruga Željka
185
Susjedi – samograditelji kamene ograde
Slave Čuljak i supruga Mirjana
Stipe Lovrić i kći Vesna
186
Ljeta su dolazila i prolazila, mi smo svako ljeto proveli u „našem“ Selcu u
„našoj“ vikendici. Dobro je šogorovu i moju obitelj usluživala i uvijek je na njoj
i oko nje bilo posla. Od bojanja fasade, višekratnog bojanja unutrašnjih zidova,
čišćenja korova svakog proljeća, jednom i zamjene zaštitnog sloja na ravnom
krovu novim. Na nagovor našeg dragog susjeda Slave, koji mi je poklonio
kamion plodne zemlje, napravio sam i mali vrt pa smo supruga i ja tu iskazivali
svoje nevještine u sijanju i sađenju koječega što nam je došlo pod prste. Prateći u
Večernjaku „Vrt“ četvrtkom, isprobavao sam svakojake ideje, od vođenja loze
krastavaca u visinu, sve do kalemljenog paradajza. No, za kratko vrijeme našeg
boravka preko ljeta malo nam je toga do dospijevalo na uživanje. To je uslijedilo
tek kasnije, kad smo prispjeli u mirovinu.
Imali smo najbolje susjede, Stipe Lovrić sa suprugom Anom, Slave Čuljak sa
suprugom Mirjanom, Drago Primorac sa suprugom Helenom, doktorica
Hercigonja – Saucha. Naša ulica novootvorena, široka, što nije svojstveno staroj
jezgri našeg mjesta, nije još bilo kuća do kraja, prema obali, ulica je bila s malo
ograda i mi smo poželjeli da napravimo svoju. Dogovorili smo da bude od
kamena, s metalnom rešetkom s gornje strane zida.
Helena i Drago Primorac
187
Mladi Primorci – Zvjezdana i Zdravko
Susjedi Ivan i Mandica Bešlić
Bešlić Ivan i supruga
Mandica
188
Ožvaldi: kći Tea, Davor i supruga Rosa
Nekoliko kamiona kamena dopremili smo u moje dvorište jer je bilo najšire. I
naumili slijedeće godine, za vrijeme godišnjeg odmora, naći majstora da nam
napravi ogradu.
Ja sam pobolijevao na kičmu, išao na preglede i terapiju i s teškoćama u kretanju
dočekao slijedeće ljeto. Susjedi su već bili pristigli. Tema svakodnevnih susreta
je bila ograda. Doktorica je već našla majstora za svoj dio ograde i ovaj je počeo
raditi. Kamen je bio zajednički i majstor je birao velike komade i slagao ih u zid.
Tako je bio brže gotov. Beton je sam pripremao. U slaganju ograde nije došao ni
do polovice, nama se svidjelo i bili smo spremni da ga angažiramo da i nama
ostalima radi ogradu.
Do sutradan sam promijenio želju da nam on gradi ogradu. Pomno promatrajući
njegov rad slagao sam njegove postupke, pokrete, brzinu, načine učvršćenja,
zaključio sam da bih i ja to znao i mogao raditi i napraviti cijelu ogradu iako u
životu nisam složio nijedan kamen na kamen. Susjedi najprije nisu htjeli čuti za
to pa sam im predložio da počnem na svom dijelu, pa ako im se ne svidi, ili ja
odustanem, imaju tamo pravog majstora. Ali Slave je želio da počnem raditi na
njegovom dijelu ograde. Kaže da počnem na njegovoj strani, pa ako odustanem,
neka njemu ostane gotova ograda, kakva bila.
189
I ograda je krenula – sa Slavine strane
I tako, kad smo nabavili cement počeli smo od njegove strane. Uz moje
neiskustvo velika teškoća je bila i u tome što je njegova parcela bila na uglu
190
križanja dviju ulica, pa je bila zaobljena. Slijedeća teškoća je bila moja kičma,
otežano sam se kretao pa sam mogao raditi na mjestu, po mogućnosti sjedeći.
Slave odmah riješio problem – našao je jednu staru fotelju, odbio joj noge i –
radni uvjeti su bili poboljšani. To je sve značilo da sam predodređen za slaganje
kamenja u ogradu. Zdravko Primorac primio se pripreme i donošenja betona,
Slave je klesanjem rubova kamenja pripremao oblike pogodne za slaganje i
donošenje kamenja na radno mjesto.
Milka, Slavina punica, s Katom, na kavi,
lijevo Slavina supruga Mirjana i kći Orijana
Kolovoz je. Gosti, opskrbljeni mnogim vodenim rekvizitima, kraj nas prolaze na
kupanje, poneki zastanu i promatraju, neki fotografiraju. Jednom su zastala dva
mladića, stranci, gledaju nas kako se častimo rakijom. Ponudimo i njih. Svidjelo
im se i ne odlaze. Ponudimo ih opet a oni sami krenu da nam pomognu. Donosili
su beton i kamen. Rakija im se svidjela, pa su opet popili čašicu. I sve tako dok
nisu snijeli malo brdo kamenja koje je Slave jedva stigao pripremiti. A onda su
legli u sjenu pod hrastom u dvorištu i zaspali.
I sve tako – ja pomičući svoju fotelju, oni donoseći kamen i beton – napravismo
luk ograde, do Slavine kapije. Pa onda dio od Slavine do Zdravkove kapije, pa,
dalje, veći dio ograde do moje kapije, pa još jedan do doktoričine. Od gomile u
mojem dvorištu ostala je samo rasuta hrpa sitnijeg kamenja.
191
Poslije nekog vremena je Zdravkov tetak Ante Martinac zvani Šiljo, majstor od
željeza, preuzeo je napraviti gornji dio ograde od čelični šipki. Pokazali smo mu
jedan uzorak koji smo vidjeli u jednoj ulici i on je u tom stilu napravio i ogradu i
kapiju i vrata na kapiji.
Zdravko nam je poklonio po kutiju posebne boje za metal kojom smo, svako
sebi, obojili ogradu. Tako smo završili priču o ogradi.
Šupica
Na našoj vikendici smo imali otvoreno stepenište. Ispod stepenica nismo mogli
pohraniti ništa osjetljivo na vlagu. Susjed Zdravko je pod svojim stepeništem,
koje je simetrično našem, napravio šupicu, iskoristio je prostor zatvorivši ga.
Bilo mi je žao što se sam toga nisam sjetio, pa sam to želio i nama napraviti.
Pribavio sam siporeks blokove pjenastog betona, ljepila, maltera, boje, i, pošto
ih Slave nije imao (sve alate posuđujemo jedan drugom), kupio sam potrebne
alate za takav rad. Uz Slavinu pomoć smo složili nekakvu nevisoku skelu.
Wartburgom sam iz Novog Vinodolskog dopremio armiranu gredicu kakvu
graditelji koriste za izradu stropnih ploča. Ne diravši stepenice isklesao sam
mjesto za uležištenje gredice, postavio drvenu fosnu kao oplatu i zalio betonom.
Ta gredica je nosila jedan zid šupice.
Sav taj posao sam radio na najsporiji i najnespretniji način. Svaku stvar, alat ili
materijal, s tla sam podigao na skelu po jedan komad, popeo se na skelu,
postavio komad na njegovo mjesto, sišao sa skele, s tla podigao drugi, isti,
komad, popeo se na skelu, postavio komad, sišao po treći... iako sam mogao
dignuti sva tri odjednom.
Slave to više nije mogao gledati, pa će mi gnjevno:
– Pa, jesi li ti lud! To se ne radi tako! Tu se vrtiš već tri tjedna! Ja bih bio gotov
za manje od tjedan dana.
Postupio je kao pravi susjed i prijatelj. Ponudio se da mi pomogne, vidjevši kako
se patim. A zaista mi je bilo teško to nepotrebno pojedinačno kretanje, kako je to
on gledao.
Samo, što on nije vidio drugu stranu mog rada. Vrijeme mi nije bilo važno,
važno mi je bilo – zdravlje! On to nije znao. Sve te bespotrebne radnje koje sam
obavljao i ponavljao imale su terapeutsku svrhu. Moja kičma je bila u pitanju.
Morao sam vježbati da ojačam mišiće oko kičme, da olabavim zglobove na
kičmi, što neće štetiti ni drugim zglobovima i mišićima. I to sam bez glasne
najave primjenjivao. Kad je čuo moje motive prestao je sažalijevati moju
nespretnost i sporost i nije više nudio pomoć.
192
A ja sam tim postupcima postigao zapanjujući rezultat! Kad sam se vratio u
Zagreb, pod jesen, osjećao sam se puno mlađim, snažnijim. Dok prije ljeta nisam
mogao koračati uz stepenice, sada sam mogao, – čak sam mogao ustrčati do
trećeg kata, gdje mi je stan, i to po dvije stepenice! I to cijelu zimu! Ni sam
nisam mogao vjerovati da je to bilo moguće.
Kamena ogradica
Kamena ogradica
U mojem dvorištu je, poslije izrade ograde, ostao kameni krš, sve sitniji komadi,
koje sam nabacao na hrpu. Preostali, još sitniji krš, razbacao sam po dvorištu i
time pokrio neravnine. Osjećao sam da sam se već nauživao biti poljoprivrednikamater pa sam Katu nagovorio da rasturim dio vrta s jedne strane i teren
priredim za parkiralište, koje će nam trebati, jer smo se već upustili u turističke
vode – dvije sobe na katu ćemo izdavati turistima. To je išlo uspješno već
nekoliko godina, dok nam dalji susjed Pero nije doveo svojih dvoje starijih
gostiju, Mariju i Waltera Weber, jer ih nije mogao smjestiti, iako su bili njegovi
dugogodišnji gosti. Rado smo ih primili i smjestili u svoju sobu u prizemlju, jer
je gospođi Mariji bilo teško uz stepenice. Nama je ostalo spavanje u kuhinjici,
gdje smo jedva mogli rasklopiti dva ležaja za plažu, s tim da je jedan ležaj
morao doći – pod stol.
193
Walter nije znao riječi hrvatski, a ja sam njemački „natucao“. On je bio toliko
pažljiv da je govorio polako i birao jednostavne riječi, naročito one koje je čuo
da znam. Sjajno su se osjećali. Dolazili su nam svake godine, uvijek u „svoju“
sobu. Kaja im je priređivala doručke. Dovodili su i svoju djecu.
Kamena ogradica zaobišla smokvicu
Od sitnog otpadnog kamena, preostalog u dvorištu od zidanja vanjske ograde
odlučio sam napraviti niski zidić pored ograde prema Davoru. Započeo sam kod
kapije i u želji da zadržim što više preostalog vrta, poželio sam napraviti
izlomljeni zid, koji će, opet, omogućiti lagan ulaz u dvorište. Dvorište sam
napravio s padom prema tom zidu a u zidu napravio otvore kroz koje kišnica
može ulaziti kroz zid, ravno u korijenje posađenog cvijeća i loze. I to sam radio
oko mjesec dana. Svakog ljeta bih za vrijeme mog godišnjeg odmora napravio
nešto od preostalog sitnog kamena od ograde.
Walter mi je rekao da je kod mene teško hodati zbog kamena i da bi bilo lijepo
da napravim betonsku stazu od kapije do praga ulaza u kuću. Odavno sam to
imao u planu. I do slijedeće godine sam stazicu napravio. Druge godine sam
betonirao dvorište, traku po traku.
194
Gospodin Weber je poželio dogodine stazicu do kapije
Stazica je bila za godinu izbetonirana,
a cijelo dvorište za dvije godine
195
Kućica - kućar
Neke slijedeće godine od hrpe krupnijeg kamenja sam počeo raditi šupu, ili što
.
Zidovi kućice rastu
196
već bude. Rješenje i dozvolu za gradnju sam dobio. Pošto mi susjed – koji nije
spadao u naš „dobrosusjedski“ krug – nije dozvolio da se izdignem mojom
šupom ili što će to već biti, iznad našeg postojećeg zajedničkog zida, da bih
postigao minimalnu visinu prostorija, preostalo mi je da – idem u dubinu.
Snažna sinovska pomoć – postavljanje toplinske izolacije
To što sam gradio „šupu ili što već bude“ – to je moje drugo remek-djelo, kako
sam si volio tepati kad god mi je zatrebalo ohrabrenja. Tu šupu radio sam sam
pune tri godine, u ljetnim i jesenjim mjesecima, sve do postavljanja krovne
ploče, kad su mi došli sinovi i susjed u pomoć.
A počelo je na Davorovoj strani. Susjedi Davor Ožvald i supruga Rosa su u to
vrijeme već bili u posjedu doktoričine vikendice i Davor je dozvolio da zid bude
posred međe između nas, kao što je doktorica dopustila i za zid sve do ulice.
Dakle, imao sam fosne, slagao oplatu za temelj, pravio sam beton malom
posuđenom miješalicom, ubacivao u oplatu beton i kamen i kad se beton stvrdne
skidao oplatu i premještao je na drugo mjesto. Nakon više mjeseci hrpa kamenja
što se nalazila usred novih zidova je nestala u betonskim temeljima i zidovima
nove zgrade.
A to, „ići u dubinu“, značilo je kopati, kopati, poravnavati, opet kopati, pa dublje
kopati kanale za kanalizaciju, za vodovod. To je, dalje, značilo utovariti
(Slavinom lopatom) zemlju u (Slavinu) kariolu, po naški – tačke, odvesti do
kapije na cesti, ciglom, kao pisaljkom, obilježiti na betonskom zidu crtu, što
znači da su jedne tačke zemlje odvezene, pa drugu crtu za druge tačke, pa tako
197
kroz puno dana dvije stotine šezdeset i pet crta za dvije stotine šezdeset i pet
tačaka iliti kariola izvezene zemlje.
Kad sam ocijenio da je gotovo, sretan da više ne moram kopati našao sam jedan
manji kamion u koji je trebalo utovariti tu zemlju. Nisam našao nikoga od
susjeda za pomoć pa sam se odlučio to učiniti sam. Hrabrio sam se – „mogu ja
to...“ I mogao sam. Tri puna kamiončića. Jedva.
Ponosan sam što sam sve instalacije u našoj šupi ili što već bude – električne,
telefonske, televizijske, vodovodne i kanalizacijske (ima li još kakvih?) – izveo
sam. Moji dečki su mi pomogli kod postavljanja izolacijske ploče od stiropora
unutar i izvan šupe, sastavljanja i lijevanja blago nakrivljene krovne ploče kao i
kod postavljanje izolacijske tekuće mase na taj nakrivljeni - ravni krov.
Kućica na dvadeset kvadrata ima sve potrebno za život
Krov je zaista bio nakrivljen prema ćošku kućice, koji je najbliže odrini kraj
zida. S krova kućice koji ima oko 30 kvadratnih metara se nakupi puno kišnice
koja se cijevima odvodi u odrinu (oko 3 metra kvadratna), pa se tako bogato
zalijeva.
198
Iskorištenje otpadnog materijala
Kako se smjenjuju godišnja doba tako se mijenjaju moje aktivnosti, malo u
Selcu, malo u Zagrebu. Pa, poslije povratka s mora, evo novih akcija.
U kupaonici i klozetu su postojala po dva otvora za prirodnu ventilaciju: jedan
pri podu, drugi pri stropu. Taj sistem nije bio dobar, jer se u kupaonici osjetila
para s mirisima iz nekih donjih kupaonica, a u klozetu i vonj cigaretnog dima.
Zatvorio sam oba donja otvora, a u gornje otvore sam ugradio ventilatore s po
dva prekidača, jednog za isključenje pune snage a drugog za posvemašnje
isključenje, s tim da se u kupaonici oba prekidača uključuju ručno, a u klozetu se
ručno uključuje samo prekidač za trajno isključenje, dok se ventilator s punom
snagom uključuje s paljenjem svjetla. Preklapanje puna snaga – mala snaga sam
postigao otpornicima i relejima.
Dva ormarića od otpadaka, furnirana, u kupaonici
(Bez oštećenja furnira traju više od 30 godina)
Poslije izrade ormara u velikoj sobi, a naročito poslije namještaja u spavaćoj
sobi, ostalo je puno sitnog materijala kojeg je šteta baciti (što mogu – takav
sam!). Da to iskoristim napravio sam dva viseća ormarića koje sam sklepao
199
lijepljenjem manjih otpadaka i furniranjem povezao u veće komade od čega sam
napravio vrata i pregradne stijene i to montirao u – kupaonicu, uz uljudno
odbijanje savjeta svoje supruge Kate da će to vlaga uništiti.
Stol od dijelova ormara, noćnih ormarića i kreveta
Odzračivanje direktno
iz klozet – šolje
A nije! Evo, već visi tridesetak godina i nikakva traga nema i od djelovanja
vlage.
200
Usput, da spomenem kako sam Saši ispričao ideju svog susjeda da planira u
svom klozetu napraviti ventilaciju tako što bi po rubu školjke postavio limene
kanale pomoću kojih će ventilator isisavati plinove iz školjke. Odmah je
komentirao da to nije praktično te da je bolje rješenje usisavati direktno iz
školjke kroz cijev za ispiranje. Time mi je dao ideju za rješenje. To sam i
napravio i prezadovoljan sam rezultatom. To rješenja sam primijenio i u
vikendici u Selcu na svim klozetima. Za potvrdu o izvanrednom rješenju imao
sam kad mi je jedan gost, diplomat, čiji je pasoš bio prepun žigova mnogih
zemalja, rekao da ovakvo rješenje ventilacije nije nigdje u svijetu vidio!
Na temu iskorištenja otpadnog materijala još imam reći da sam napravio viseću
policu za knjige i smjestio je u ulaznom hodniku pod stropom, ormarić za torbe,
kojim sam pokrio strujomjer s osiguračima i plinomjer, isto pod stropom, iznad
ulaznih vrata, jedan stol od stranice ormara i nogica od malog stola. Izradio sam
i drugi stol od druge stranice ormara, duplu nogu tog stola sam napravio od dva
noćna ormarića iz starog namještaja, postavivši jedan naopako na drugi,
učvrstivši ih i furniravši. Drugu duplu nogu sam napravio od čela jednog
kreveta. I još nisam potrošio otpadni materijal! Napravio sam i dvije kutije za
posteljinu, koje su još u funkciji.
A nešto je, stvarno, ostalo i za – baciti! I nije mi bilo žao.
Redukcije struje, kave, benzina...
U ono doba (ne biblijsko!) svašta se moglo desiti. Sjećam se, jedne godine
jednostavno nisi mogao u trgovini kupiti – kave. Danima smo čekali da se
pojavi, a nje nema. A onda – stigla. U našoj trgovini na Sopotu prije glasa da je
kava stigla trgovci zatvorili vrata, navukli rešetke i tu kroz rešetke primali novce
iz ispruženih ruku i izdavali kavu. To je stvorilo takvu gužvu i galamu, jer su se
kupci natiskivali da zgrabe „svoju“ kavu, koje nije bilo dovoljno. Tom prilikom,
a bilo ih je još, kavu nisam uspio dobiti. Ne znam kako je bilo u drugim
trgovinama s gužvom, ali s kavom mora da je bilo jednako. Na to nisam mogao
uticati.
Malo stariji od vas koji čitate ovu priču sjetit ćete se onog vremena kada nije
bilo dovoljno benzina, pa je uslijedila „par-nepar“ vožnja, kad se smiješ voziti
svaki drugi dan, ovisno o parnosti registarskog broja tvog automobila i datuma.
Ni na ovo nisam mogao uticati.
A mislim da ćete se sjetiti i onog doba kad je bila nestašica struje. Svakih
nekoliko dana nam je bila isključena struja dan i noć. Našoj obitelji to nije teško
padalo, nismo imali malu djecu ni bolesnika u kući. I ne znamo kako je bilo
onima koji jesu.
201
E, na to sam mogao utjecati. Prkosno sam pomislio „ne'š ti mene...“, otišao u
trgovinu i kupio veliki akumulator (za traktor). Nabavio sam i dovoljno žice i od
svog radnog ormara u nutarnjem hodniku proveo instalaciju niskog napona u
spavaću sobu iznad oba kreveta, u kuhinju, ispod visećeg ormara, na ulazna
vrata radi zvona, u kupaonicu i klozetu, te u malu sobu, djeci na stol i nad
krevete. Iskoristio sam svu količinu automobilskih sijalica, koju sam imao kao
zalihu u Wartburgu. I to je funkcioniralo. Uživao sam svjetlo kad ga drugi nisu
imali.
A da ne govorim o zadovoljstvu koje sam osjećao u te mračne dane bez svjetla,
kad sam mogao raditi na svojoj kratkovalnoj radiostanici slušajući i
odgovarajući na pozive radioamatera iz najudaljenijih zemalja svijeta, te na
ultrakratkovalnoj radiostanici s najbližim poznatim i nepoznatim amaterima u
našoj zemlji, koji su imali struju. Nitko od mojih poznatih se nije sjetio ovakve
pogodnosti.
Radioamateri posebno cijene vrijeme kad je struja isključena na širem području,
ako kao ja mogu raditi na svojoj radiostanici pomoću akumulatora, jer tad u
eteru prestaju postojati radio-smetnje od svih mogućih električkih potrošača i
uređaja, pa je čujnost vrlo udaljenih amaterskih radiostanica moguća.
Pomoć u nesreći
Jednom sam se vozio sa svojim prijakom Zdenkom, u mom kraju tako nazivamo
oca svoje snahe, u Selce. Negdje u brdima Gorskog kotara, u jednom oštrom
zavoju – zastoj. Nekoliko auta se već zaustavilo i ljudi se spustili niz oštru
škarpu, među visoke borove. Odozdo se povremeno čula – rika. Točno tako sam
čuo čovjeka kog su dvojica izvlačila uz škarpu. Sredovječni muškarac jedva
stojeći na nogama ispuštao je jezive krikove. Kad su se s njim uspeli na cestu
saznao sam da je taj čovjek, Nijemac, vozio kola i sletio dolje, među borove.
Njega su našli kako kleči pored mrtve žene, koja je ispala iz kola i poginula, a
dvoje djece od oko 7 do 8 godina, u kolima su sjedila bez riječi, u šoku.
Kad sam to čuo i vidio, a imao sam ručnu radiostanicu (onda nije bilo mobitela),
jedina mogućnost mi je bila alarmirati radioamatere na riječkom repetitoru.
Poziv je odmah prihvaćen (amaterski repetitor je radioposrednik za održavanje
radioveza između radioamatera). Radioamateri su alarmirali policiju i hitnu
pomoć u Rijeci. Puno vremena je prošlo (a kad se čeka pomoć, vrijeme kao da
stane). Policija je stigla kad su upravo izvlačili djecu, a malo zatim stigla je i
Hitna pomoć. Poslije su stigli i vatrogasci koji su izvlačili poginulu ženu i kola.
Djeca su bila u šoku, bez riječi su samo gledala dok su sjedila u vozilu Hitne
pomoći. Bilo je hladno i liječnik ih je ogrnuo dekom.
Teško smo se osjećali poslije kad smo krenuli dalje svojim putem. Nismo
razgovarali. Prijak Zdenko je vozio polakše i pažljivo.
202
Zdravlje
Kakvo zdravlje! Tko još misli na to kad si mlad, možeš sve do nepodnošljivosti,
i raditi i jesti i piti, pa, kad odspavaš, opet si "ko novi"!
Ali, neprimjetno, malo po malo, prepolako da bi se zamijetilo – to se mijenja.
Pomalo bivaš svjestan da više nisi kao nov za trčanje, fali ti zraka, a ni
uspinjanje stepenicama je malo teže, srce ti od napora jače udara. I tako
razmišljajući stigneš do pregleda kod liječnika. On te šalje na kojekakve pretrage
pa, kad se skupe svi nalazi, on veli „E, sinko, došao si na vrijeme, ali je trebalo
da si i ranije. Ove lijekove troši redovno.“
I postadosmo svjesni svog stanja. Svakog mjeseca smo redovno išli liječniku na
pregled i po recepte za lijekove. Bez dodatnih intervencija je to trajalo
godinama. Onda su počeli specijalistički pregledi: srce, pluća, kičma, vid, sluh.
Ah, da – i prostata.
Bilo nam je lijepo otići u Selce i tamo proboraviti šest do osam mjeseci, ali nam
je bio veliki problem svakog mjeseca od doktorice ishoditi recepte za sve
lijekove koje smo trebali, pa smo morali Kata i ja uključivati sinove da se o tome
brinu.
Danas, u doba svakovrsnih najnovijih tehnologija ovaj mi je problem riješen
posjetom svojoj doktorici u ambulanti u Sigetu, gdje dobijem elektroničke
recepte za sve potrebne lijekove za više mjeseci.
Moji urološki problemi su se s godinama povećavali dok u mojoj šezdeset i
devetoj godini nije potvrđeno, nakon druge biopsije, da imam rak prostate. U
svijesti mi je nastao mrak, ništa drugo nisam vidio, ni o čemu razmišljao, pred
očima mi je bio samo – rak. Sve mi je bilo nepoznato, izlaz totalno nevidljiv.
Gdje tražiti pomoć? Moj liječnik ne odobrava operaciju jer je riskantna. U
drugoj bolnici sam tražio drugo mišljenje o liječenju i liječnik specijalist mi je
rekao da bi mogli izvršiti operaciju, ali bez odgovornosti. U trećoj kod jednog od
najpoznatijih naših urologa, Dr. Krausa, sam dobio smirenje i uvjeravanje da je
to najmanje zlo koje me snašlo, jer se ta vrst raka najsporije razvija, te da mi
omogućava još najmanje deset godina života, do dvadeset. Statistički, više ljudi
umire s rakom prostate nego od raka prostate. Propisao mi je dvije vrsti kapsula,
koje redovno trošim.
Potrebnu redovnu PSA kontrolu mi je propisao svaka tri mjeseca. Kako se
vrijednost PSA vremenom smanjivala, učestalost kontrole sveo je na dvaput
godišnje, a kad je pala unutar dozvoljenog okvira (0 – 4), odredio je kontrolu
jednom godišnje. Vrijednost je svaki put padala i u tom dozvoljenom području,
makar za malo. Posljednja je bila 1,3. Sve ovo mi je učvrstilo vedrinu duha i
volje za život. Kad sam, odmah s praga laboratorija u bolnici, javio Kati rezultat
testa, ona je, sretna, odmah telefonom javljala djeci.
203
Sada, više ne razmišljam o tome. Kata je dobila od sestre Ruže recept za prostatu
od 6 trava, za koji ona vjeruje da čaj, uz lijekove, povoljno djeluje na prostatu. A
ja dodatno trošim sjemenke od bundeve i ulje od tih sjemenaka.
Stara kuća
U ovoj priči o našem životu na više sam mjesta govorio o našoj vikendici kao o
mjestu na koje smo uvijek rado dolazili kad smo skupili po nekoliko slobodnih
dana. To je bilo mjesto gdje smo bili slobodni od obaveza posla i škole. Nije nas
smetalo, barem ne Kaju i mene, što smo i tu imali obavezu koju takvom nismo
U našoj vikendici – na svojem
osjećali jer smo bili sretni što smo tu, na moru, na zraku, na svojem.
To nam je omogućio sporazum sa šogorom Antom o zamjeni mojeg stana u
našoj kući u Brodu s ovom vikendicom, kako sam ranije opisao.
A obaveza koju nismo takvom osjećali bila je daljnje uređenje kuće, iznutra i
izvana, uređenje dvorišta, vrta, ograde prema susjedima i ulici. Sa susjedom
Dragom smo imali zajednički dovod struje, ali odvojene strujomjere. S vodom
nije bilo tako. Mi smo druga zgrada u nizu od tri, koja je nadovezana na prvu
napajanjem vodom, a treća, koja se naknadno gradila, nadovezana je na naš
dovod.
204
Poteškoća zbog toga nismo imali, jer smo svi imali kontrolne vodomjere, „ure“,
kako smo ih nazivali, pa smo potrošnju znali podijeliti. U tom poslu dijeljenja
troškova imao sam zadatak očitati sve ure kad sam se ljeti našao u Selcu pa,
prema prošlogodišnjem očitanju, napraviti pregled potrošnje. To se obično
dešavalo jednom godišnje. Susjed Stipe Lovrić je bio taj koji je bio deklarirani
vlasnik glavnog vodomjera na ulici i koji je za sve nas cijele godine plaćao vodu,
a mi smo mu temeljem mog pregleda jednom godišnje platili vlastitu potrošnju.
Pošto smo mi češće dolazili i duže boravili u Selcu, a imali smo zajedničku uru
za vodu sa susjedom Dragom, odvojio sam se od njega i postavio svoju
kontrolnu uru. Tada smo napravili mali vrt i nije nam bilo na savjesti što smo
trošili vodu i na to.
Uživali smo boraviti u Selcu
U to što nismo osjećali obavezom ubrajam bojanje fasade, soba i hodnika,
prepravku elektroinstalacija, sadnju voćaka i ukrasnog drveća, okopavanje vrta,
sađenje, sijanje, uređivanje dvorišta – dakle sve što nam upotpunjuje dan i
navečer daje osjećaj zadovoljstva jer smo činili korisne stvari.
Na kupanje smo išli svakodnevno. Nismo na obali boravili cijeli dan, već ujutro
koji sat i popodne. Dečki su rado ostajali duže.
205
A kako je naša vikendica izgledala prije nego smo je „posvojili“?
Sve je ovo bila velika šikara, nigdje kuće, nigdje puta, tek narijetko po koje
drvo. I tu, blizu ceste za Novi, u šikari, Stipe Lovrić i njegov rod po supruzi, dr.
Martinac, grade vikendicu. U šikari. U komadu. Svaka po 50 metara kvadratnih.
Maksimum koji dozvoljava zakon. Kuhinja i tri sobe, u svaku stane krevet i
ormar.
Uskoro za njima do njih grade svoju vikendicu Stipini šogori Drago Primorac i
Ante Gavran, koji je ujedno i moj šogor. I danas čuvam građevinsku dozvolu
koju su oni dobili od službene osobe, pisanu pisaćom mašinom, u jednoj
gostionici. Najprije su sagradili drvenu baraku u kojoj su spremali i čuvali sva
materijal i alat, ali u kojoj su i spavali i žene spremale jelo. Ta je baraka još dugo
izdržala poslije završetka vikendice.
Šogor Ante je želio sa svojih prozora lakše vidjeti more pa je dogovorio s
Dragom da zakrenu kuću da bi to ostvario. Odlučili su se i na jedan riskantan
potez – povećali su mjere kuće za jedan metar u dužinu i širinu, da dobiju veći
prostor. U tu svrhu su i stepenice, koje je Stipe izgradio unutar kuće, izbacili van
pa su i time dobili povećan unutarnji prostor. Srećom, zbog toga nisu snosili
posljedice.
Kaja, Saša i Predrag
206
Baraka za materijal, alat i život za vrijeme gradnje (lijevo)
207
Nova kuća
Moj susjed Drago, zapravo njegov sin Zdravko, koji je preuzeo brigu o
vikendici, poželio je da svoju polovicu zgrade poveća, preuredi, prilagodi
potrebama. Ja baš nisam bio sklon, pa je sam angažirao projektanticu iz Novog
Vinodolskog i ona je izradila projekt. Kad sam vidio kako ružno izgleda moja
polovica kuće uz novi prikaz njegove, odmah sam odlučio da projektantica
napravi jednaku kuću, u zrcalnoj slici, za moju obitelj. Svi moji su bili složni. Za
to nam je bio potreban kredit. A baš u to vrijeme je Erste banka nudila kredite
privatnim osobama, za proširenje svojih objekata u kojima izdaju sobe i
apartmane, dakle, za proširenje uslužne turističke djelatnosti. Zdravko će isto
uzeti kredit u toj banci. Čak mi želi biti i jamac.
Lijevanje betonske podloge krova
I tako smo 2001. godine ishodili sve potrebne dokumente za pokretanje gradnje i
u početku jeseni počeli graditi. Zdravko je našao izvođača, jednu malu privatnu
firmu. Inženjer Ivo je bio vlasnik i dobar voditelj posla, a ekipa vrijedna. Radili
su svojim alatom i materijalom, što je nama bilo jednostavnije. Najprije je
dograđena terasa i ispred kuće, prema ulici. Temelji, ploča, stupovi – nicalo je
naočigled. Ivo je gradio obje polovice kuće istovremeno. Stara kuća je malo po
malo nestajala među zidovima nove.
208
Na mojoj strani neke stvari od stare kuće nisam dirao, strop i balkonski zid sam
u obje velike sobe ostavio da to sam napravim kasnije, štedio sam novac.
Na proljeće je gradnja nastavljena. Već su postavljeni zidovi na drugom katu.
Ivo je jednog petka slagao udarnički zid od ciglenih blokova, bez da je
istovremeno radio i armirane betonske stupove, kako bi radnici mogli za dana
otići svojim kamionom na vikend u Zagorje. Predvečer je zapuhala bura a preko
noći i ojačala. Do podne je tako snažno vijala da je srušila sve jučer sazidane
zidove. Bilo mi je žao Ive i radnika koji su sve te cigle u ponedjeljak odvezli i
počeli zidati novim blokovima. Poslije dovršetka zidova angažirali smo
električara da nam podžbukno postavi, za svaku polovicu kuće, po jednu
savitljivu cijev od oko pet centimetara sa umetnutim glavnim električnim
vodovima. Te cijevi će od novog ormarića s mjernim urama prolaziti kroz
betonski dio krova, sve do mjesta gdje će biti glavne sklopke s limitatorima i
osiguračima.
Naša nova kuća je progutala staru
Ostao je najveći poduhvat – betoniranje krovne konstrukcije. Projektantica je,
kao nadzorni organ (mi smo je izabrali), često je dolazila u kontrolu, imala je
dosta primjedbi koje Ivi nisu bile po volji ali ih je morao uvažiti. Pri izvedbi
krova je dolazila češće. Bilo je nesvakidašnje gledati kamion – pumpu koje je
209
pumpala beton na krov, pa veliku miješalicu kako pretovaruje beton u kamion –
pumpu.
Za nekoliko dana je krov bio gotov i sposoban za postavljanje drvene
konstrukcije za polaganje crijepa. Ekipa je bila vješta i krov je brzo bio
postavljen.
Time je zgrada završena u ovoj fazi. Slijedeća je polaganje instalacija za vodu,
struju, telefon, televiziju, u cijeloj zgradi. Tu sada nastupam – ja. Ivi je ostalo
žbukanje i izrada fasade u boji breskve. Tu boju smo Zdravko i ja izabrali i
kupili.
Dogradnja i nadogradnja, kako je zvanično nazvana rekonstrukcija kuće, stajala
nas je više nego što je kredit mogao podmiriti. Razliku smo podmirivali Kata i ja
iz svojih mjesečnih prihoda, mirovine, zarade od gostiju, a sinovi iz svoje plaće i
ušteđevine tijekom trajanja gradnje. Sreća je da su obojica bila zaposlena. Svoj
kredit sam otplatio za sedam godina. Poslije sam i zaboravio na njega, a kuća je
ostala trajno. I nikad nisam požalio.
Stare vodoinstalacije
Još prije, 1993. godine, odspojio sam vodu naše vikendice od susjedove, koja je
„išla“ preko zajedničkog vodomjera.
Moj šogor i šogor mog šogora, Ante i Drago, bili su vlasnici tih dviju polovica i
bili su sporazumni dijeliti troškove vode po pola, onako – bratski, ta bili su
šogori. Te godine sam se zamijenio sa šogorom Antom – on meni vikendicu, ja
njemu svoj dio kuće u Brodu. Poželio sam razdvojiti vodu, jer sam tu duže
boravio i vodu više trošio. Crteža vodoinstalacije nije bilo pa sam detektorom
metala našao ispod poda metalne cijevi, otvorio rupu u podu u uglu sobe i
produbio je duboko niz temelj da bih s vanjske strane ispod temelja provukao
plastičnu cijev s vlastitog vodomjera u dvorištu, za što mi je, opet, trebalo
iskopati kanal. Spoj tih dviju vrsta cijevi prepustio sam stručnjaku, koji mi je
električnom nareznicom pripremio staru cijev i dovršio spoj.
Kasnije, dvijetisućite godine, vertikalna cijev za dobavu vode na kat se začepila
smećem od radova na cijevima na ulici, pa sam u prizemlju morao presjeći
vodovodnu cijev i, hrabro, skoro znalački, ubacio odvod plastičnom cijevi na
kat. Bio sam zadovoljan zbog uspjeha i to mi je dalo krila za buduće radove.
Dovod „vodovodne vode“
Sve naše tri kuće sa šest vlasnika napajaju se vodom jednom jedinom cijevi iz
glavne ulice, iz cijevi od pola cola. Godinama smo tražili vodovod da postavi
210
cijevi kroz našu ulicu da bismo se mogli pojedinačno priključiti. I kad su u gradu
za to „namakli“ sredstva, a mi uplatili svaki po pogolemu svotu – počelo je
kopanje.
Rotacionim rovokopačem se reže kamen
i zatim produbljuje bagerom
Dvije godine prije tog događaja imao sam vremena i od svog šahta za vodu sam
do ulice postavio plastične cijevi kroz koje ću uvući plastičnu vodovodnu cijev
direktno na ulični vodomjer.
Posao na ulici nije bio težak za rovokopač i za nekoliko dana su cijevi položene
u duboki kanal. Odmah su postavljeni i šahtovi s vodomjerima pa nestašice vode
i nismo osjetili.
211
Pripremaju se izvodi iz glavne cijevi
Nova soba
Stare sobne zidove prema balkonu na katu i prizemlju, koji zidarima nisam dao
srušiti radi smanjenja troškova gradnje, sada sam rušio sam, uz pomoć sinova i
susjeda, pa ga ponovo sagradio pomaknuto na balkon, što je dalo sobi više
prostora na račun balkona,To je izjednačilo izgled pročelja sa susjedovim. Stare
prozore i vrata sa svojim okvirima, koji su bili u dobrom stanju jer sam ih dobro
održavao, jednostavno sam premjestio u novi zid.
I sad, kad sobe radim iznova, želim postaviti i novu instalaciju. Elektriku sam
mogao isplanirati sam a Predrag je isplanirao ostalo – televiziju, telefon, internet
– u svaku sobu. Morao sam sve to obuhvatiti i planirati postavljanje provodnih
savitljivih cijevi. Za to je trebalo napraviti kanale u betonu i ciglenim
blokovima. A to sam mogao jedino električnom „čekićarom“. Kad sam u zid
učvrstio savitljive cijevi mogao sam sve ožbukati čime sam, u nužnom opsegu,
ovladao ranije. Provlačenje vodova kroz cijevi je bila klasika. Postavljanje
212
utičnica i prekidača, također. Time sam ovladao još prije pedeset godina.
Bojanjem zidova bijelom bojom je taj posao završen.
Ali nije jedan drugi – montaža minikuhinje. Sama montaža ne bi bila problem da
nije dovoda hladne i tople vode iz kupaonice kroz pod. Za ovu priliku sam,
2003. godine, poučen tuđim iskustvom, odlučio postaviti novu vrst plastičnih
cijevi, NIBCO ½ cola, koje se s raznim vrstama armatura iste plastike spaja
lijepljenjem, u roku deset sekundi. Vidio sam kako to rade majstori iz
prodavaonice tih cijevi iz Crikvenice kod mog susjeda Ivana.
Rušenje zida u sobi na katu – ja izgubljen u prašini
I tako sam raskopao u kupaonici zid i pod, posebnom armaturom spojio plastične
cijevi s metalnim i cijevi doveo do veće rupe u podu pod umivaonikom da tu
riješim veliki problem svih susjeda koji ujesen ispuštaju vodu iz sistema cijevi
da im led ne razbije te cijevi.
Naime, cijevi za minikuhinju idu kroz pod i složene su stoga u obliku slova U i u
tom dijelu je nemoguće ujesen ispustiti vodu zbog zaštite cijevi od smrzavanja.
Da bih to ipak postigao, u dnu slova U sam u obje cijevi postavio po jednu malu
slavinu kroz koje ispuštam vodu u plastičnu posudicu u rupi u podu, odakle je
pokupim spužvom. Otpadne vode se ispuštaju direktno i nemaju tu slavinicu.
Otpadne vode se ispuštaju direktno i nemaju tu slavinicu.
213
Sad je slijedilo postavljanje pločica u kupaonici i na zidu iza minikuhinje, te
žbukanje svih novih i oštećenih površina.
Minikuhinja na katu
Kišnica mi zalijeva vrt
Tijekom gradnje kućice imao sam pripremljen materijal da u krov ugradim
odvod za kišnicu i njome zalijevam odrinu koja je rasla uz kućicu. I drugim
susjedima kišnica zalijeva vrt, pa ovo isticanje ne bi imalo smisla da moju
odrinu ne zalijeva oko deset puta više kišnice. S cijelog krova kućice (30
kvadratnih metara) sva voda natapa odrinu (oko 3 kvadratna metra). Kišnicu
vodim vodoravnom cijevi s rupicama s donje strane po cijeloj dužini odrine. Kad
kiše bude previše, višak istječe pod smokvu.
A kad je kuća bila završena tu sam ideju za zalijevanje primijenio i na
zalijevanje vrta duž zida na međi sa susjedom Davorom. Pa tako oko 50 – 60
214
metara kvadratnih krova skuplja kišnicu za zalijevanje cvjetnjaka na oko 6
metara kvadratnih.
Predvidio sam i mogućnost čišćenja vodoravnih cijevi s rupicama dugim
crijevom uz pomoć tlačnog perača.
Kišnica – s krova kućice po odrini
Kišnica s krova kuće ide...
215
... na kućicu ...
... pa kućicom...
216
... po cvjetnjaku i vinovoj lozi
Pločice
Pločice u podnožju zgrade i kod Zdravka i mene su ostale nepostavljene, za njih
uvijek ima vremena, nisu neophodne, dogodine, majstora ćemo lako naći... Bar
sam se ja tako opravdavao sam sebi. A kad su već počele smetati na balkonu u
potkrovlju, gdje sam ih pohranio poželio sam da to sam napravim.
Iako sam sam postavio sve pločice u kućici, podne i zidne, u sobama i kupaonici,
postaviti ove je ipak bilo drukčije. Ovo su bile kamene pločice s vanjskom
stranicom koja je strojno odlomljena pa djeluje prirodno. Lijepljenje je jednako
kao i kod keramičkih. Ohrabrio sam se i polijepio sve pločice na svojoj strani.
Kad je Zdravko vidio kako izgledaju, svidjelo mu se pa sam napravio i njemu. I
bile su bolje postavljene nego ostale pločice koje je postavio profesionalni
majstor.
Otkrio sam jednu tajnu koju majstor nije znao ili nije mario ako je znao. Sve
pločice su bile jedne nominalne širine, ali su odstupale čak do jedan i pol
milimetar.
217
Kamene pločice sam sam postavio oko cijele kuće i fugirao
(Važan alat za čišćenje ljepila s „krune“ pločice je – četkica za zube)
To je bilo loše, jer su fuge između pločica su bile vidljivo nejednake.
Izgled pločica (dijelom još nije fugirano – desno, dolje)
Ja sam sva pločice najprije precizno izmjerio i klasirao ih i sve su mi fuge bile
jednake.
218
Susjed Ivan je imao skelu i mogao postaviti čelne pločice na oba balkonića.
Sutradan je odmah sve fugirao. Prateći njegov rad, vidio sam da bih i ja to znao,
pa sam se ohrabrio da sam fugiram pločice koje sam ranije postavio oko kuće.
Ispalo je da je osim znanja koje ljepilo i kako koristiti važno znati očistiti
prednju stranu pločice od ljepila. A za to je potrebno spužva, puno vode – i
četkica za zube!
Potkrovlje
Kat je bio spreman za goste i posao se prebacio na potkrovlje. Dovod vode na
potkrovlje sam napravio još ranije jer su građevinari i razni majstori trebali vodu
za obavljanje svog dijela posla (žbukanje, bojanje, postavljanje pločica).
Dovod i odvod vode za kuhinju na potkrovlju
Godinu dana ranije sam smislio i nacrtao električnu šemu svih instalacija na
potkrovlju, u suradnji s Predragom. Svojom „čekićarom“ sam zatim izrovao
mnogo rupa i kanala u zidu za te instalacije. To je mirno čekalo daljnje poslove,
koji upravo sada nastupaju. Nekoliko stotina metara plastičnih cijevi sam
ugipsao u kanale, postavio preko šezdeset bergman kutija za strujne i
komunikacione vodove i tjednima kroz te cijevi provlačio vodove za struju.
219
.
Komunikacijske vodove (satelitska i zemaljska TV, telefon i Internet) sam
ostavio Predragu, da to izvede po svom planu.
Slijedeće godine je uslijedio još jedan veliki posao – žbukanje. Unajmili smo
jednu privatnu firmu koja nam je to obavila, a iza toga je druga ekipa cijeli
prostor obojila bijelom bojom. Osim kupaonice. Treća ekipa je postavljala podne
pločice koje je prethodno Predrag nabavio u Rijeci.
Kupaonica
Gradnju kupaonice na potkrovlju sam ostavio sebi za zabavu i znatnu uštedu.
Izvedbu unutrašnjosti kupaonice sam također ostavio da je sam izvedem. Zidove
je bilo lako postaviti a vodovodne instalacije već teže, ali sam i to svladao. U
kupaonici je to bilo složenije jer je bilo više objekata – umivaonik, klozet, bojler
i kada. Kao na katu koristio sam plastične NIBCO cijevi pola cola. S električnim
instalacijama nije bilo problema. Klozet šolja i vertikalna kanalizacija su bili
postavljeni već ranije. Sada mi je bilo prvo postaviti plastičnu kadu. Iako nisam
nikad vidio kako to majstor postavlja, ohrabrio sam se analizirajući korak po
Vodovodne i odvodne cijevi su u podu,
krećem u izgradnju zidova kupaonice u potkrovlju
korak i vidjevši da mi je svaki moguće izvesti, a još poučen iskustvom susjeda
Zdravka s njegovom kadom za tuširanje koju je morao promijeniti jer nije
podržana odozdo pa se izobličila. Pošto je kupaonica bila mala i dvojica
potrebnih pomoćnika za podizanje i spuštanje kade nisu mogla unutra stati,
složio sam koloturnik pomoću kojeg sam podizao kadu kad sam imao pod njom
220
radove. Puno puta sam podizao kadu, podešavao ležište za nju i spuštao je dok
nisam bio zadovoljan. Kad sam je spojio na odvodnu cijev zazidao sam je,
ostavivši široku rupu pri podu za stopala. Cijelo ljeto su trajali moji radovi.
Postavio sam pločice po zidovima, gdje sam morao pokazati mnogo vještine jer
je bilo potrebno bušiti puno rupa za prolaz cijevi za vodu i električne vodove.
Postavljam potporni ležaj za kadu
.
221
Kada je postavljena i obložena pločicama
Pločice na podu su bile od tri nijanse iste boje i složio sam ih bez teškoća.
Nakon svega smo pošli postavljati glavni ormarić s prekidačima, utičnice,
sklopke, spajati bojlere i svjetla. A onda ispitivanje svakog mjesta, ima li struje i
s kojeg osigurača ide.
Tada smo mogli smjestiti postojeće stvari, koje smo tijekom radova prebacivali
iz jedne u drugu prostoriju, na svoja mjesta, očistiti sve smeće i prašinu i početi
normalno živjeti.
222
Stepenice
Stepenice za potkrovlje su završene
Još nam je ostalo poslova na zgradi. Slijedeće jeseni smo planirali obraditi
stepenice od kata do potkrovlja. Stepenice su više godina korištene onakve
kakve su izlivene. Padali su razni savjeti kako da ih oplemenimo, od pločica sve
do mramora, a financije su nam rekle da to ostavimo za neke bolje dane.
Predložio sam da sve samo poravnamo i time zaštitimo površinu. Moj susjed
Ivan Križan, koji ima puno graditeljskog iskustva, taj je prijedlog savršeno
izveo. Za vodonepropusnu izolaciju, a ujedno najbolju vezu sa slijedećim slojem
je primijenio „impregnaciju“, građevinsku emulziju. Poslije sušenja emulzije
jednostavno je fleksi - ljepilom zalijepio plastičnu mrežu, te poslije sušenja ove
poravnao i još poslije zagletao površinu. Na rubove stepenica je postavio
223
aluminijske kutnike. Kad se sve posušilo, obojio sam sve izabranom bojom za
beton.
Susjed Ivan je postavio pločice i počeo ih fugirati
224
Terasa u prizemlju
To smo radili slijedeće proljeće. Bitno je bilo osigurati goste od klizanja po kiši
pa smo nabavili protuklizne, nesmrzavajuće pločice, a Ivan ih je besprijekorno
postavio preko starih. Na svim prohodnim rubovima je stavio aluminijske
kutnike, a na ostalim plastične, iste boje. Posao je trajao blizu mjesec i pol dana
jer je Ivan morao puno pločica krojiti i precizno rezati da sve bude savršeno. Za
neku slijedeću jesen ili proljeće smo ostavili popločati balkon u prizemlju.
Terasa na katu ostaje problem, jer se s popločavanjem moraju i ulazna vrata
posve promijeniti, pa ćemo to ostaviti za neku bližu budućnost.
Iznenada u bolnicu
Kata je imala blaži oblik astme i lijekovima je uspijevala to stanje držati pod
kontrolom. Uvijek je željela imati otvoren prozor, više zraka. Jedne ljetne večeri
nije se osjećala dobro, teško je disala, pa ju je susjeda Mira, medicinska sestra,
svojim kolima odvezla u Crikvenicu na Hitnu pomoć. Kada se vratila rekla nam
je da je Kata kolima Hitne pomoći odvezena u Rijeku i da će je tamo obraditi.
Zabrinuo sam se zbog pogoršanja stanja, ali do jutra nisam mogao ništa činiti.
Oko ponoći Kata se javlja mobitelom i traži da dođem po nju, da ne želi čekati
jutro kad treba biti pregledana. Nije mi obrazložila svoj stav, ali je bila
energična. U to vrijeme je u našoj kući bio, osim nas dvoje, i naš unuk Luka.
Kad sam mu javio, spremio se i pošli smo. Prvo je u svoj mobitel ukucao adresu
Hitne pomoći u Rijeci. Uz pomoć programa za navođenje pronašli smo mjesto
na Trsatu gdje se nalazila Hitna. Kata je morala potpisati da na svoju
odgovornost napušta Hitnu pa smo pošli nazad. Nije željela objašnjavati zbog
čega to čini. U kući je imala manji kofer napunjen njenim stvarima namijenjen
za tu svrhu, ali ovaj put nije znala da će stići do bolnice pa ga nije ni uzela. Da
nije to razlog? Nije htjela reći.
Do jutra se stanje smirilo, disala je lakše, ipak je u Rijeci dobila injekciju i neke
lijekove, pa se to pomalo zaboravljalo.
Gosti
Izdavanje soba gostima njegujemo preko dvadeset godina. Prvih godina su bile
samo dvije sobe na katu za goste. Kasnije, kad je napravljena „kućica“, a
Predrag to voli nazivati po slavonski „kućar“, što se Kati nije sviđalo. Mi dvoje
starih smo u njoj živjeli, a prostor u prizemlju smo uključili u izdavanje. A pošto
225
je prostor u prizemlju bio kompletno apartmanski, potrudili smo se da i prostor
na katu preuredimo da bude također apartmanski.
Imali smo stalne goste , ali većina je bila slučajna, sa ulice kad je niže moru sve
popunjeno. Stalnim gostima je bilo važno da dobiju poznati apartman, poznatog
domaćina, a dolaze najviše radi zdravlja, dok su oni drugi radoznalci, vole
ispitivati obalu, svako ljeto u drugom mjestu. Stalni gosti, a i dosta njih
slučajnih, Internetom dogovaraju termin.
Jedna od dvije sobe Studio apartmana na katu
Svih ranijih godina sam goste prijavljivao kod jedne agencije, oko kilometar
udaljene, i to je funkcioniralo nekoliko godina. Tad me nije smetalo što agenciji
moram platiti oko deset posto uplaćene svote. No, kad sam vidio da prijavu
susjedi obavljaju u Turističkoj agenciji, i sam sam tako postupio, te porez i
boravišnu pristojbu sam uplatio. Sretan sam bio kad je prijava gostiju bila
omogućena Internetom pa se više nisam morao po vrućini spuštati niz brijeg u
grad.
Gostima je važno što u našim apartmanima imaju besplatan pristup Internetu i
rado koriste tu mogućnost, naročito navečer i duboko u noć. A cijene i to što
svoja kola mogu parkirati u dvorištu, pod svojim prozorom.
226
Velike terase, za svaki apartman
Njegovanje dobrosusjedskih odnosa
Šezdesetih godina prošlog stoljeća grupa ljudi je gradila i u par godina je u
šikari, bez staza i cesta sagradila jednu za drugom tri vikendice, dvostruke, u
zrcalnoj slici, takav je bio uvjet. Tek godinama poslije su počele nicati i druge, i,
napokon, cesta između njih.
Ti su ljudi međusobno bili rođaci i prijatelji. Tijekom vremena pristizala su
njihova djeca i preuzimala uloge domaćima a stari pomalo nestajali. Ali i stari i
mladi su međusobno bili u slozi i pomagali se. Ako jedan ima alat kojeg drugi
nemaju, onda se svi služe tim alatom. Kad kod jednog treba ruka više, više ih se
javlja za pomoć.
Ti odnosi su posljednjih desetak godina podignuti „ na višu razinu“. Za praznik
početkom kolovoza, dogovorno za prvu subotu, svake godine po jedan domaćin
organizira svečani susret svih nas. Skupljanje i posjećivanje traje cijelog dana,
svatko se želi pohvaliti svojim specijalnim prilogom, što može biti Davorovo
kvalitetno vino Zagorski Čarobnjak – „Jebežlivec“, Zvjezdanini kolači,
Predragov specijalno napravljeni namaz, Rosine školjke ili Mirjanini majstorski
napravljeni pečeni uštipci.
227
U Slavinoj pekari se pekao janjac
dok smo se mi družili uz čašicu i razgovor
Glavno jelo dođe kasno popodne, vruće, bilo iz Slavine pekare ili od pravog,
rođenog, pekara – to je „Bleja“, kako Slave voli tepati pečenom janjetu. Vrućina
utihne, svjetla i svijeće na stolu i oko stola se pale, ali veseli glasovi oko stola ne
jenjavaju usprkos toga što se plate postepeno prazne. Vino, pivo, vode i sokovi
se neprestano obnavljaju, pa susjedi – gosti nisu ni žedni. Stariji, umorni od
napora, odlaze u krevet na smirenje, a mlađi se još duboko u noć vesele, pjevaju
i plešu.
Jedne godine kad je bila fešta kod Slave, a moji gosti s kata to vidjeli i
fotografirali, bili su primijećeni od Slave, pa mi je rekao da ih pozovem. I oni su
rado došli. Sjeli su za moj stol, bili ponuđeni šljivovicom, i zapitali koji je povod
slavlju. Koliko sam mogao svojim oskudnim znanjem njemačkog sam im
objasnio da slavimo naše dobrosusjedske odnose, jednom godišnje, kod
slijedećeg susjeda dogodine. Unuk Luka im je to tečnim engleskim, koji su i oni
znali, potanko objasnio. Bili su oduševljeni gostoljubivošću, a i janjetinom.
(Pogledajte što smo sve pjevali na našim zajedničkim feštama i kako se osjećali,
a kako je to doživio, skupio i napisao saš susjed Davor Ožvald):
http://www.antun.kladaric.net/NasihPrvih13.pdf
228
Fešta kod Čuljaka – Slave je pozvao i obitelj dr. Schlesingera,
(lijevo),estetskog kirurga iz Berlina, koji su bili moji gosti
Fešta kod Primoraca
229
Fešta kod Kladarića
Fešta kod Ožvaldovih
230
231
Požar pored Selca
Dobro se sjećam tog dana 23. 07. 2012. Kad nas je iz kuće u rano dopodne
istjerao jak vonj dima. Bura je bila orkanska, nebo se zacrnilo, tek mjestimice se
vidjelo plavetnilo, a sunce je bilo posve prekriveno, te se jedva naziralo kroz
dim. Nismo znali što se dešava. Vani se teško disalo, dim je bio gust a zrak pun
pepela. Bura je sve to valjala preko Selca. Predrag, Željka i njena mama su sišli s
potkrovlja i pozvali nas dvoje da se odvezemo negdje gdje nema dima, da se ne
ugušimo. Kata nije htjela poći nikamo, dok sam ja bio spreman. Svejedno nisam
otišao s djecom, nisam htio napustiti Katu. Dosta smo se zadržali vani, na dimu.
Kad se Predrag odvezao, uvukli smo se u kućicu, pozatvarali dobro prozore i
smirili se.
Dim, pepeo i žar su nošeni orkanskom burom i ispunjavali su kuću
Vani sam primijetio strku svojih susjeda, trčali su s kantama u ruci prema kući
susjede Mire. Usprkos teškom disanju otrčao sam tamo da vidim što se zbiva. A
ono, iza kuće – požar! Orkanska bura je raznosila ne samo pepeo već i žar,
ugljevlje, koje je ovdje zapalilo travu i grede, koje su tamo, iza kuće ležale.
Poletio sam kući po kantu, kod jednog susjeda, koji je točio „svoju“ vodu, stao u
red i natočio i odnio je i prosuo u vatru.
232
Kroz dim se jedva naziralo sunce
Bura je snažno puhala cijeli dan, stalno noseći dim i pepeo. Kata je teško disala,
ali je bila smirena. I ja sam osjećao teškoće, ali nisam tome davao neko
značenje. Predvečer se malo smirilo i Predrag se vratio.
Prema vijestima koje smo mogli dobiti preko TV i Interneta vidjeli smo da je
okolicu Selca zahvatio velik požar kojeg je jaka bura brzo raznosila dalje tako da
su i sjeverni dijelovi Crikvenicu bili već na domaku vatre.
Slijedećih dana se sve smirilo. Pepeo je bio posvuda i sve je trebalo pomesti i
pobrisati. Kata je malo teže disala, ali je to nije brinulo. „Proći će...“ – rekla bi.
Ali, nije... Nakon par dana, 27. 07. 2012., otežano je disala pa sam joj savjetovao
da pozovemo Hitnu da joj pomogne. Nije htjela, pa je Predrag pozvao Hitnu
protiv njene volje. Pregledali je, mjerili kisik, dali injekciju i neki lijek, i savjet
da zovemo ponovo, ako bude trebalo. Kata je bila vedra, zbijala šale sa sobom i
nije djelovala kritično.
233
Dim preko Selca
No, pet dana nakon toga se do podne loše osjećala, ali, opet nije htjela pomoć.
Predrag je protiv njene volje opet zvao Hitnu. Liječnik je ponovio tretman koji
joj je propisan prošli put. Kisik je bio nizak. Osjećala se bolje i to ju je smirilo.
Navečer, oko devet sati je osjetila da teže diše. Predrag je htio da je odveze u
bolnicu u Rijeku, ali nije htjela. Uvjeravanja su potrajala, ali je ona bila čvrsta da
ne želi ići sada, jer „ionako je do jutra nitko neće pogledati, a kamoli pregledati“
– rekla je.
– Ujutro ćeš me odvesti – ako preživim... našalila se.
Smjestili smo joj jastuke da može zaspati gotovo sjedeći, kako bi lakše disala.
Već je stigla ponoć, pozdravili smo se i ugasili svjetlo...
234
Kata umrla
Bilo je to 03. 08. 2012. Oko pet sati ujutro sam se probudio. Kao uvijek, kad se
noću probudim, pogledam da li diše. Ovaj put vidim – ne diše! Pipam puls –
nema ga! Dotaknem rame – hladno je. Jao, moja Kata je umrla!!! Tuga mi
stegne srce.
Osmrtnica
Odmah sam mobitelom probudio Predraga na potkrovlju i on je sišao. Vidio je
majku, otišli smo u kuhinju odakle je telefonom, staloženo, nazvao 112 i upitao
što da radi. Kad je službenici na pitanje koliko majka ima godina odgovorio da
joj je osamdeset i dvije, službenica je rekla da tada ne treba zvati policiju, već
samo mrtvozornika, a dala mu je i broj. I mrtvozornik je u pola šest već bio kod
nas. Poslije pregleda, uz predočenje dva zapisnika Hitne pomoći sastavio je svoj
izvještaj. Predrag je, preuzeo daljnju brigu o cijelom postupku, u Crikvenici s
matičnim uredom, zdravstvenim i mirovinskim, a za pomoć u organizaciji
prijevoza i kremiranja zamolio susjeda i prijatelja Davora koji je bio u Zagrebu.
Susjede smo obavijestili i odmah su došli izraziti saučešće, a snaha Željka te
susjede Mira i Mandica su se ponudile da Katu preobuku i pripreme za prijevoz.
235
I, netom su završile, stigao je kombi Posmrtne pripomoći, koje smo oboje
članovi. U pola jedanaest je tijelo već bilo odvezeno u mrtvačnicu Krematorija u
Zagrebu.
Ožalošćeni – Irena, Željka, sestra Vera, Luka,
Saša, Predrag, Katin brat Ante i ja
Iako sam bio svjestan svega, ipak mi je bilo mutno u glavi. „Kata je umrla...“ –
misao mi se ponavljala u glavi protiv moje volje. Nastojao sam pokazati da je sa
mnom, u meni, sve u redu, no, čini mi se da nisam uspijevao jer su me susjedi
stalno okruživali i nastojali mi razgovorom skrenuti misli.
Pošto je ispraćaj pokojnice na krematoriju bio 07. 08. 2012. Imali smo nekoliko
dana da se sredimo i pripremimo za obred.
Ispraćaj
Najtužniji događaj u životu je kad izgubiš nekog dragog i posljednji put se
opraštaš od njega. Svi ljudi oko tebe koji su došli izraziti suosjećaj boli s tobom
236
su tu, odajući ljubav i poštovanje umrlome i ohrabrenje tebi i tvojoj obitelji i
rodbini. To je tužan i svečan čin koji trajno ostaje u sjećanju.
Kata na odru
237
Hvala svima koji su ispratili našu dragu majku i moju suprugu Katu
Na odru leži moja Kata, pored odra se nalazimo sinovi i ja, snahe, unuk, šogor i
šogorice, nećaci i nećakinje, te ostala rodbina. Prilaze prijatelji, poznati i
nepoznati, izražavaju saučešće i poneku riječ utjehe i hrabrenja.
Pozivaju nas da pređemo u salu za oproštaj, gdje su se skupili svi ostali. Katin
lijes je bio prenesen na propadajući odar, prekriven cvijećem i buketima te s
vijencima u podnožju. Svećenik je očitao molitvu (Kata je bila vjernica), glazba
je zasvirala i lijes je počeo lagano tonuti u pod. Malo se zaustavio da ga možemo
posuti ružinim laticama, a onda je nestao u dubini.
Obhrvali su me teški osjećaji žalosti i tuge ali su malo popustili kad smo se
umiješali u masu i porazgovarali s ljudima koji su došli na ispraćaj. Pristupili su
mi neki koje godinama nisam vidio ni čuo. Začudo, smrt koja rastavlja, zna i
sastaviti ljude!
238
Groblje na Krematoriju
Katin grob na groblju na Krematoriju
239
Polaganje urne
Grob smo dobili na polju 4 gdje je upravo otvorena nova linija za grobove, koja
je najbliža središtu – vječnom plamenu. Polaganje je tih, privatan obred, kojem
smo prisustvovali djeca i ja, snahe Željka i Irena, unuk Luka i Nada, kći moje
sestrične Marice. Službenik groblja je nosio urnu koju je odmah položio u
„kasetu“, kako se ta vrsta groba naziva. U kaseti ima mjesta za šest urni. Bez
ikakvog vanjskog obilježja trenutka stajali smo okolo dok je drugi službenik
groblja očistio rub kasete od prašine, nanio sloj betonskog ljepila po rubu kasete,
s obje strane obrisao mramornu ploču s križem i natpisom Obitelj Kladarić,
Katica 1930. – 2012. te je polako spustio na kasetu i – lagano pritisnuo.
Time je službeno završen životni vijek naše drage majke i moje supruge
Kaje – Katice – Kate Kladarić rođene Gavran 1930. – 2012.
Kaseta OBITELJ KLADARIĆ
240
Posljednji pozdrav našoj dragoj majci i supruzi Kati
Na životnom rastanku pozdravljamo se od naše drage majke i supruge Kate koja
nas je u miru božjem, u snu, napustila u svojoj osamdeset i drugoj godini.
Hvala joj na svemu što je u životu pretrpjela i učinila za nas, našu djecu,
rodbinu, susjede i prijatelje. Hvala joj na strpljenju što je mene podnosila i bila
strpljiva i oprostila kad sam joj išta učinio nažao.
U sjećanju naše djece i mojem će ostati trajan spomen na njenu dobrotu i ljubav
koje je gojila prema nama.
Počivala u miru.
241
Karmine u Gastro – Globusu na Velesajmu
Počinje moj život bez Kate
Kad je sva javna fertutma prošla, kad su naišli dani i noći tišine i kad su mi se
glavom samo smjenjivale misli o Kati, nailazili su djeca, snahe, unuk, svi su
nastojali pomoći da u sebi uspostavim nekakav mir, da se zanimam dnevnim
poslovima.
U Selcu sam u apartmanima ostavio goste, Mandica se brinula o njima, a to su i
bili njeni stari gosti, koji su se kasno javili, pa ih nije mogla smjestiti kod sebe.
U Zagrebu sam ostao još neko vrijeme. Nastavio se pohod susjeda koji su željeli
da ne budem tužan. Posjedili bismo, malo popričali, kafenisali i dan mi je bio
puniji, osjetio sam njihovo nastojanje da mi olakšaju samoću. Zdenka donosi
kolače, poziva na ručak, Mira i Vlado nose pače i kolače, Blaženka sok i kolače,
Jasna nudi ručak i večeru – bakalar i kolače... Gordana kolače...
Otišli smo u Selce. Pritisak tuge je jenjavao, utjecaj samoće također. Gosti su
nailazili, Željka i Predrag su mi pomagali urediti apartmane za smještaj novih
gostiju. Posla je bilo povazdan pa sam se osjećao bolje. Željka me je obavezala
da moram svakodnevno hodati jer mi je potrebna fizička aktivnost. Tih dana su
242
išli u Rijeku i poveli i mene. Željka mi je našla i kupila prekrasne sandale, vrlo
mekane i lagane za hodanje, pa sam volio hodati uživajući u snahinoj pažnji.
Misa zadušnica u crkvi na Sopotu
Te godine sam najranije otišao u Zagreb u odnosu na prijašnje, kad smo Kata i ja
znali ostati u Selcu do duboko u listopadu. Pripremili smo zgradu za zimu –
ispustili vodu iz cijevi, posklanjali u kućicu boje koje nisu smjele smrznuti, jer je
kućica imala vrlo dobru toplinsku izolaciju.
A u Zagrebu u stanu već počelo centralno grijanje. Ljepota boravka u velikom,
lijepom, svjetlom i toplom stanu uticala je na mene da se osjećam smireno. Kad
odlazimo u Selce, Kata i ja ostavljamo stan u potpunom redu. Kad se vratimo,
sve je na mjestu, jedino prašinu moramo počistiti. Iako ništa nismo ostavili
otvoreno, zrak prolazi na spojevima vrata i prozora i nosi prašinu. To mi je bio
posao prvog dana povratka.
Mučila ih je moja prehrana. Mogao sam i sam sebi spremati obroke, ali bi to bilo
u skromnom izboru manje dobro, a na duže i nezdravo.
Saša mi je jednog dana donio informaciju od naše frizerke Emilije da u domu za
umirovljenike Sv. Ana, u našem kvartu, daju ručak za vanjske umirovljenike,
koji čekaju na mjesto u tom domu. Kako smo se Kata i ja prijavili za dom još
prije dvije godine, imao sam tu kvalifikaciju i u domu su mi odobrili ručak, vrlo
243
jeftino, s dopremom u stan, u 10:30 sati, svaki dan. Bio sam iznenađen i Emiliji
zahvalan jer sam riješio svakodnevni problem.
Sinovi i snahe su me u početku maltene svaki dan obilazili, pazili, izvodili u
trgovinu i šetnje, no, vidjeli su da sam stabilan i da nema takve potrebe, pa su,
još na moj zahtjev, posjete smanjili. A njihovi poslovi i zaposlenje im nisu baš
dozvoljavali više slobodnog vremena.
Moje radno mjesto – kad nemam što raditi
Moj prozor u svijet
Prije više od dvadeset godina sam se upoznao s kompjutorom, u tvornici gdje
sam radio. I kad sam iza toga otišao u mirovinu, Predrag mi je složio jedan
kompjutor na kojem sam vježbao svoje vještine. Uskoro mi je ostvario i pristup
Internetu pomoću modema. Bilo je čudesno kako uređaj sam uspostavlja vezu i –
prije nego prođe minuta – eto me „na Internetu“. Samo, morao sam biti brz u
onome što sam želio obaviti, jer se korištenje plaćalo po minuti.
U vrijeme početka mog bavljenja kompjutorom, dok još nisam bio otišao u
mirovinu, Zagrebačka banka je otvorila mogućnost plaćanja računa Internetom.
Bilo je divno zamisliti da račune mogu platiti od kuće, sjedeći, umjesto da odem
244
na poštu i čekam pola sata u redu. Ili banku. Čekanje je bilo jednako dugo.
Trebalo je sve uplatnice ispuniti, i s tako pripremljenim pristupiti na stranicu
banke, ukucavajući jednu od trideset lozinki, koliko ih je bilo na listu koji sam u
banci dobio. Sve je trebalo obaviti brzo, jer je račun za Internet znao premašiti
onaj za telefon.
Revoluciju u mojem Internet saobraćaju je izveo novi uređaj za širokopojasni
Internet – ruter, koji omogućava priključak na Internet onog časa kad uključiš
kompjutor. Trošak je puno manji, a osnovica za plaćanje nije potrošeno vrijeme
nego potrošeni promet podataka.
Tako se jedan hobi, radioamaterski, pretvarao u drugi – kompjutorski. I on mi je
začinio život. Sada sam povezan s prijateljima, a naročito s rodbinom, djecom,
mogu primati i dalje slati prekrasne fotografije iz svijeta, kakve nikad nisam
vidio i neću moći. Dalje, na razne nove tehnike i tehnologije i ne pomišljam, jer
mi i za ovo u što sam upućen, nedostaje vremena.
Fotografiranje
Ali imam ja još značajniji i stariji hobi. To je fotografija. Time se bavim od
1946. godine. Više se ne sjećam kako sam došao u posjed malog, teškog
fotoaparata s kućištem izlivenim od olova, s malom lećom, jednom ekspozicijom
i jednom blendom, te posebnim formatom filma, osjetljivim samo za snimanje
na suncu. Sačuvao sam nekoliko fotografija napravljenih tim aparatom. Poslije
ovoga sam imao jedan plastični, napredniji – imao je, za razliku od prvog, čak
dvije blende! Za snimanje po suncu i po oblačnom vremenu. I s formatom za
normalni široki film. Treći aparat mi je bio pravi, Zeissova optika, mali film,
kojeg sam kupio u Njemačkoj, na povratku iz Švedske. Njime sam napravio
tisuće fotografija. Volio sam naročito koristiti filmove za dijapozitive, čim sam
ih mogao nabaviti u trgovini. Sve do jednog dana kad sam otputovao u Zagreb
na neku radioamatersku izložbu i napravio desetak fotografija, te se isti dan
vraćao kući. Bio sam jako umoran i u vlaku sam imao sjedalo do prozora, pa
sam udobno naslonio glavu, a zavjesu od prozora podvio pod glavu. Fotoaparat
sam okačio o kuku kraj prozora, a ispod zavjese, da mi ga, dok drijemam, netko
– ne ukrade.
Galama me probudila, vlak stoji, saznajem da je to Zenica, moja posljednja
postaja. Zgrabim tašku i izletim iz vlaka koji je upravio polazio. Upravo kad je
nestajao iz vidika, shvatim da sam zaboravio fotoaparat pod zavjesom. Osjećao
sam se jadno, teško sam disao, moja najdraža stvar – ode...
245
Vinko Sušac i supruga Ruža, Katina sestra
Onda se sjetim svog šogora Vinka. On je prometnik u Lašvi i kad vlak sad stigne
u Lašvu, to mu je slijedeća postaja, Vinko će ga zadržati, pregledati vagon broj
osam i naći fotoaparat. Kao vjetar odjurim u prometni ured, jedva prometniku
uspijem objasniti svoj problem, dok on ispituje detalje vlak leti. Na iglama,
molim da požuri. Zove Lašvu. Čeka. Prekida. Zove ponovo. Vidim u mislima
Vinka, dohvaća telefon, izlazi iz ureda, dočekuje vlak, traži vagon broj osam.
Opet zvoni. Netko se javio i prometnik objašnjava kolegi u Lašvi slučaj
zaboravljenog fotoaparata u vlaku koji nailazi, u vagonu broj osam, kojeg je
ostavio putnik koji tvrdi da je šogor njihovog prometnika Vinka.
246
Shvaćam da Vinko nije u službi. Prometnik mi objašnjava da kolega u Lašvi ne
može otići na kat zgrade željezničke postaje, gdje Vinko živi, po njega, jer vlak
upravo ulazi u postaju. Noge mi otkazuju, jedva izlazim iz prometnog ureda,
shvaćam: mog fotoaparata više – nema.
Da bih lakše prebolio tu nesreću odmah mi se pružila prilika i od kolege sam
kupio jednostavniji, ali ipak odličan aparat koji me je dugo služio, sve dok nisam
za svoj sedamdeset i neki rođendan od sinova dobio na dar jedan novi, digitalni
fotoaparat koji me i danas služi. Njime sam napravio snimke svih događaja u
našem životu, svih društvenih događaja u susjedstvu. Njime sam snimio sve o
našoj kući i kućici, svaku fazu gradnje, uređenje dvorišta, izgradnju ograde na
ulici i u dvorištu. Svaki kanal za savitljivu cijev za struju, svaku rupu za
utičnicu, svaku vodovodnu cijev, odvodnu cijev – sve sam snimio. Za tako
veliku količinu vodova u kući bitno je znati kuda vodovi prolaze, makar se
radilo samo o zakucavanju čavla u zid za ovješenje slike.
Obrada fotografija
Prvi poticaj da poželim ovladati obradom digitalne fotografija bio je kupovina
skenera, kojega je Saša kupio za svoje potrebe, ali ga je malo koristio, pa je
skener završio uz moj kompjutor. A najviše me je potaknula mogućnost
skeniranja filmova. Moji su filmovi svi bili Leica formata, u kojem su fotografije
veličine 24 x 36 mm na celuloidnoj vrpci zarolanoj u valjkasto kućište. Danima
sam ih sve skenirao i pretvarao ih u fotografije i pohranjivao u svom
kompjutoru. Uvijek sam čuvao te stare filmove. Tu su bili i oni od mog prvog
fotoaparata s jednom blendom i jednim okidačem – samo po suncu! Ne znam
objasniti zašto i danas čuvam stotine kolor-dijapozitiva, pa i projektor za njih
iako ih sve imam skenirane u kompjutoru.
Neki stari filmovi su tijekom godina bili znatno oštećeni. Pošto su draga
uspomena, uložio sam dosta truda da pronađem način da ih popravim. Uočio
sam kompjutorski program PhotoShop. Zavirio sam u taj program, svladao mali
dio njegovih mogućnosti i poželio da još učim, no i to malo što sam naučio mi je
bilo dovoljno za popravke na fotografijama.
Skoro sve fotografije treba dotjerati u kvaliteti i za to ima načina, osim
Photoshopa. Mnogo mi pomažu Pixia te Microsoftovi Word i Excel, kojima se
redovito služim.
A posebno zadovoljstvo mi čini izrada fotografija na Ink Jet pisaču firme Canon
kojeg mi je poklonio unuk Luka. Sjećam se rado zadovoljstva susjeda, pa
majstora zidara koji su gradili kuću, pa majstora koji su kopali ulicu i postavljali
cijevi za vodovod, u Selcu, kad sam ih snimao i netom iza toga uručio gotove
fotografije.
247
Sudoku
Ako je porok sve ono što radim kad ništa ne radim, onda je rješavanje Sudoku
križaljki svakako moj najdraži porok.
Bio sam jednom davno u posjetu Saši i Ireni kad mi je Iva pokazala Sudoku, a ja
joj tu pažnju otklonio, jer – da me ne zanima, ne razumijem to. No, ona se
potrudila da mi to objasni i bilo joj je drago što je vidjela da je uspjela. Onda
sam pretraživao rijetke novine koje su donosile tu križaljku. Kasnije sam otkrio
da Sudoku križaljke mogu naći na Internetu. Predrag mi je našao jednu stranicu s
koje mi je skinuo velik broj križaljki. Ja sam iz toga printao stotine listova, s
obje strane i to potrošio za tjedan – dva. I tako puno puta.
A kad sam se spremao u Selce, naštampao sam prvi put više od pet stotina
listova i to sve potrošio tijekom ljetnih mjeseci. Onda sam dobio od Predraga
Sudoku knjigu, svjetsko izdanje, sa tisuću križaljki raznih težina rješivosti. Prve
su bile lagane za rješavanje i tu grupu sam uskoro napustio, prešao na težu. Tu
sam poveću količinu riješio, pa sam poželio da se ogledam u najtežoj kategoriji.
Začudo, i uspijevao sam, ponekad.
Ovako rješavam lake Sudoku križaljke
248
... a ovako rješavam teške...
Valja reći da za sve te križaljke u knjizi na kraju knjige postoje rješenja. Nije mi
čar rješavati gledajući rješenje. To moram samo kad zaglibim, a i onda samo
pregledam svoje upisane brojeve dok pronađem grešku. Ponuđene Sudoku
križaljke u časopisima izbjegavam jer su presitne i ne mogu se izraziti svojim
pomoćnim brojevima.
Rješavao sam dosad oko dvije tisuće „svojih“ križaljki koje nemaju ispisano
rješenje i kojih blizu trećine nisam uspio ispravno riješiti.
Čar igre je u tome što sam otkrio i naučio pravila i zakonitosti u uskim
mogućnostima postavljanja glavnih brojeva, Brojeve koje moram popuniti sam
podijelio na glavne, pomoćne, posebne i preostale. Svaka grupa ima drukčiju
moć utjecaja na druge vrste brojeva (ili je nema). Kombinacije tih brojeva se
mogu rješavati na karakteristične načine, čime se mogu uočiti principi za
rješavanje karakterističnih kombinacija.
Ovaj umni sport mi je preporučen s više strana kao jedan od najboljih za
održanje umnih sposobnosti u starijih ljudi, u čiji krug, na svoju sreću, još uvijek
pripadam.
249
... a ovako rješavam srednje teške - skeniranjem
Rođendani
Odrastali smo i stasali u poslijeratnoj neimaštini i to nam je formiralo navike
koje nas još uvijek prate. Štedi, krpaj, ne bacaj, popravljaj, troši samo kad moraš
i ne više nego što moraš – primjenjivali smo do zrele dobi. Poslije i kad smo
mogli ne držati se tih načela, nismo osjećali potrebu. U mnogo čemu smo
uočavali uticaj tih „načela“i držali ih se do praktičnih granica. Sve ovo imam na
umu i tako se ponašam. Pa tako kad nam na primjer, naiđe rođendan, Kata
napravi dobar ručak, odlična sarma je bila često u tim prilikama na stolu, pa uz
koji kolač i pivo i vino – rođendansko druženje s djecom nam je bilo
zadovoljstvo. I to je bilo sve.
No, kad se približio moj osamdeseti rođendan, sinovi i snahe su preuzeli da nas
ugoste u taj dan, s uvjeravanjem da nas to opterećuje i da će oni to lakše
napraviti nego mi. Pa, mislimo Kata i ja, zašto ne, stvarno nam je ugodnije doći
u njihovu kuću, prihvatiti pusu i zagrljaj, sjesti za stol učestvovati u razgovoru.
250
Moj osamdeseti rođendan – bilo je svečano i veoma dirljivo
Saša i Irena na dan rođendana dođoše po nas iza podneva, no, vozeći, ne
skrenuše svojoj kući, već – krenuše nadesno. Ne htjedoše reći kamo nas voze,
neka se strpimo, imaju iznenađenje. I stigosmo pravo u Zagrebačku pivovaru. U
velikoj sali svi stolovi prazni. Ponudih da sjednemo za jedan u uglu. Ali Saša i
Irena kroče dalje, na jedna neuočljiva vrata. Stupim za njima unutra. Stadoh –
zabezeknut. Pljesak. Puna sala gostiju. Svi plješću. Svi moji. Moja rodbina, moji
prijatelji. Bio sam veoma dirnut, iznenađen, nisam mogao reći ni riječ.
I onda nastade žamor čestitki, pozdrava, zagrljaja, poljubaca, svi smo se
uskomešali. Polako se žagor i moje srce smiriše pa smo nastavili sjedeći. Dobio
sam puno darova: knjiga, kolača, pića, foto papira raznih dimenzija, štap s
posvetom (govori se o budućnosti!).
Ovo divno druženje s mojim čestitarima je potrajalo do navečer.
Svima hvala za ove divne trenutke koje ste mi priuštili.
251
Svi moji gosti i čestitari
Blokada
Neki su događaji zavrijedili spomenuti ih, meni su zabavni, ne sramim se, dolaze
s mojim godinama, pa su i prirodni. I rado ću ih prepričati.
Dakle, vraćam se iz grada, misli o nekom tehničkom rješenju mi se kotrljaju
glavom i nastojim ih zapamtiti, jer sam upravo pred ulaznim vratima zgrade gdje
stanujem. Vadim ključeve, izaberem pravi i guram u bravu, ali ne mogu otvoriti
vrata. Probam ponovo, ne ide. Malo stanem, provjerim da li je ključ pravi, pa
opet. Prosto ne vjerujem. A za vrata i struju na ulazu se brinemo moj
„nadsusjed“ Vlado i ja. Pitam se tko je to radio na vratima a da ja to ne znam!
Pa, dobro, hoću pozvoniti supruzi da mi otvori vrata tasterom na portafonu, a
ono na mom tasteru za zvono – drugo ime. E, to je zbilja previše! Netko me
zeza, jer je spisak imena na portafonu također moj posao. Pa, tko se to
usuđuje...?
Za vrijeme tih minuta puno misli mi je prošlo glavom, no ni jedna prava, kao –
pogledaj je li to tvoj, pravi, ulaz!
252
Nekoliko tjedana kasnije sam to opet doživio, ali kao promatrač. Uzlazim
stepenicama na moj ulaz i vidim ženu kako bira ključeve iz svežnja i pokušava
otvoriti vrata. Zastanem i gledam, te vidjevši da ne uspijeva, ponudim se pomoći
svojim ključem. Naljutila se – ima ona svoj ključ, samo da ga nađe – veli. Pitam
je kako se zove, ne poznam je, kome ide, a ona sasu na me pogrde – što se to vas
tiče, ne idem vama, samo da ga nađem... Pa sačekam još malo. Postaje mi
smiješno, jer shvaćam da je pogriješila ulaz, kao ja onomad. Ohrabrim se i
ponudim je da pogleda je li taj ulaz pravi. Tek tad se razgoropadila pa sam
svašta čuo na svoj račun. A malo zatim se vratila dva koraka, pogledala lijevo i
desno i bez riječi odjurila na svoj pravi ulaz.
A sad, nedavno, dovršavajući ovu priču, zadrijemao sam s prstima na tastaturi.
To mi se češće desi, ali ovaj put, kad sam nastavio pisanjem, zapazio sam na
kraju reda niz točkica koje mi ne trebaju, pa sam ih htio obrisati. Ali se nisu dale.
Mogao sam nastaviti pisanjem i da ih ostavim sinovima ili unuku, oni imaju više
iskustva, pa da to urede. To bi bilo najbolje rješenje, da nije uskrsnuo ponos!
„Što će oni meni tu... točkice brisati! Moram sam!“ Opet probam – ne daju se.
Za probu napravim tri reda točkica bez rastavljanja i probam brisati. Kako držim
taster za brisanje, točkice se povlače sve dok sve nisu nestale. Znači stvar hoda.
Razmišljam kako se to sve može riješiti, probam, ništa ne ide. Kad mi je
dozlogrdilo, stisnem taj vražji taster i držim ga minutu, dvije, tri... deset...
dvanaest i, gle, – točkice nestale! Ajoj! Znači toliko vremena sam drijemao s
prstom pritisnutim na taster za točku!... I ovaj put mi je mozak bio blokiran, tog
časa jednostavno nisam znao da znam riješiti problem s tri tastera i u roku dvije
sekunde! Ne da se nisam mogao sjetiti rješenja, tog časa nisam to znao.
Ili, neki dan... Probudim se iz popodnevnog spavanja, otvorim prozor na kratko,
obučem i sjednem za kompjutor i nastavim pisanjem priče. Dva sata pisanja mi
brzo prođe i postanem svjestan da drhtim. Vani je svega 1 stupanj, radijator kraj
mene otvoren do pola, grije, a ja drhtim. Otvorim ga još malo i pišem, sad će on
zagrijati. U pisanju zaboravim da drhtim, pa prođe još vremena dok toga opet
postanem svjestan. „Ne'š ti mene...“ i otvorim ga do kraja. Pišem opet. Nakon
kratka vremena nije ništa toplije. Pa zašto taj radijator ne grije bolje, posve sam
ga otvorio!?
Onda sam morao na klozet, kad – gle! Vidim prozor spavaće sobe – još uvijek
otvoren! Moj mozak je bio blokiran – nisam se sjetio pomisliti – možda prozor...
Ne samo da je tu misao mozak blokirao, već i onu logičniju – obuci nešto! To bi
moglo nekad kasnije biti i opasno Zar ne?!
Prije oko godinu dana kupio sam novu prskalicu za tuširanje u kadi, na kojoj se
mijenja način protoka vode na tuširanje povlačenjem ventila prema gore na
miješalici vode. A prskalica je imala tri položaja – jedan za prskanje, drugi za
umjereni mlaz bez špricanja okolo i treći položaj kojim se prskalica zatvara.
Kupam se umjerenim mlazom, ali kad ispirem i čistim kadu, upotrebljavam
253
snažnu prskalicu. A kad sam gotov s pranjem, prebacim prskalicu na umjereni
mlaz.
Svaki put je kupanje teklo jednako i u redu, kako sam navikao. No jednom, kad
sam se kod kupanja nasapunao, prebacio sam vodu s kade na prskalicu, a ono –
nema vode! Učinilo mi se da sam iščupao povlakač na miješalici koji
preusmjerava vodu na prskalicu, jer sam, ga, istina, teško potegao na gore.
Zatvori – otvori, zatvori – otvori, vode na prskalici nema. Nekako se uspijem
isprati bez prskalice pomažući se polijevanjem čašom za pranje zubi, koja mi je,
mokrom i nasapunatom, jedino bila pristupačna!.
Sutradan sam rastavio miješalicu i vidim da nisam iščupao povlakač. Tek mi tad
nije bilo ništa jasno. Zavrnem crijevo s prskalicom, povučem povlakač za vodu
iz tuša ali – vode nema.
Ništa! Dočekao sam Sašu i pokazao mu problem. On odvrne crijevo, puhne kroz
njega – začepljeno. Shvatim da je problem ipak u crijevu. On spazi polugu na
prskalici, okrene je u drugom smjeru, puhne i šuti. Zavrne cijev na miješalicu,
otvori vodu i – evo, curi! Nisam mogao vjerovati da se nisam sam sjetio to
učiniti. Ja sam kod posljednjeg pranja kade nesvjesno okrenuo preklopnik na
prskalici na krivu stranu!
Pred moj 84. rođendan, koji spada u četvrtak, Predrag želi da se svi nađemo kod
mene u 13 sati, on će donijeti pice i ćevape, a ja neka pripremim piće, od sokova
do vina. Pripremio ja to a on sutradan javlja da to ipak odgodimo za nedjelju, jer
da će Luka tek u subotu doći iz Amerike (gdje je boravio mjesec dana), a i Iva će
u nedjelju doći iz Beča (gdje studira jer je tamo dobila stipendiju). Rado sam to
prihvatio jer ćemo se naći u kompletnom sastavu.
U nedjelju se ja o podne uredio i, radeći na ovoj svojoj priči, čekam 13 sati da
Predrag dođe po mene. Radim i primijetim da je već prošlo 14. Pa, dobro, kasni,
svakom se to dogodi, čekat ću. Radim – sjetim se pogledati na sat, već je blizu
15. Da ga pitam zašto kasni? Ma, ne! Kazao bi što bi već kazao, neću da vidi da
sam nestrpljiv. Ali jesam! I ljut! Stoga idem na popodnevni odmor, a on kad
dođe, neka me čeka do se opet uredim! Kao uvijek, pred popodnevno spavanje
ponesem bežični telefon i mobitel, „za svaki slučaj“. I kako sam na mobitelu
nespretno pritisnuo direktnu tipku za kalendar opazim da je – subota.
Cijelo to vrijeme čekanja mozak mi nije predložio ideju da pogledam u kalendar.
A meni su svi dani u tjednu jednaki.
254
Bombonijera
Imam ja jednu prijateljicu. Zapravo, jedinu. Novu. S njome me upoznao sin
Predrag. Dok je ranija moja jedina prijateljica, moja supruga Kata, bila živa
prijavili smo se za boravak u domu, u našem naselju. Kad još više ostarimo te se
ne budemo mogli skrbiti o sebi nismo željeli djeci biti na teret pa smo prihvatili
ovo rješenje. Ali moramo biti jako strpljivi, jer bismo na red došli za nekih deset
godina. U razgovoru s Predragom o tome predložio mi je da posjetimo Tetu
Anu. Ona živi u jednom drugom domu u Zagrebu. Neka vidim i taj dom iznutra,
te da dobijem više informacija o mogućnosti smještaja u njemu.
Teta Ana je prijateljica i dugogodišnja znanica Predragove obitelji. Ana je ime i
Predragove punice, majke njegove supruge Željke. Dakle, dvije Ane su
dugogodišnje prijateljice po svojim muževima, koji su bili građevinari i koji su
zajedno radili u jednoj firmi u zemlji i u svijetu.
S mojom prijateljicom Anom
I Predrag me predstavio kao svog Starog Oca, kako me inače rado zove. Otac
jesam, a i star sam poprilično. No, to nije smetalo da se napričam s Tetom
Anom. Bili smo vani, za stolom, počastila nas je kavom, a zatim smo otišli u
njenu garsonijeru, posjeli i nastavili razgovorom. Predrag ju je naputio i
255
nagovorio pa si je kupila laptop, te je poučio kako se njime može koristiti. Već je
imala izgrađene odnose s prijateljima i prijateljicama s kojima je komunicirala
mailom.
Jednog sam dana tako dobio mailom poziv za druženje s njom i njenim rođacima
i prijateljima u poznatom starom zagrebačkom restoranu Stari fijaker. Imala je
rođendan. Bio sam iznenađen, a i sretan što me uvrstila među svoje prijatelje.
Iako sam imao nekoliko dana za kupovinu prikladnog poklona, ostavljao sam to
„za sutra“, dok nije došlo dva dana do ručka i druženja. Onda shvatim da neću
moći ništa kupiti jer se desio Uskrs, a sutradan je Anin rođendan. Kao utjehu
pronađem na fejsu da u ponedjeljak ipak neke trgovine rade. E, pođem po toj
obavijesti u ponedjeljak u Aveny Mall, u Konzum, želeći kupiti onu...
onu...bombonijeru, ma ne bombonijeru, već onu... onu... i ne mogoh se sjetiti
imena onoga što želim kupiti. To mi se obično događa, sjetit ću se dok stignem
do trgovine. I naprežem mozak ne bih li se sjetio. Prevrćem: bombonijera... nije,
kao garsonijera, ali nije.Ma što se to mučim, sine mi glavom, pa jednostavno
uđem u trgovinu, uzmem što hoću, znam gdje je u trgovini to smješteno i nitko
me neće pitati da li znam kako se to zove! Odem na odjel cvjećarnice, oni mi to
lijepo upakiraju, stave lijepu mašnu...
I tu se moj problem uvišestruči. Konzum zatvoren. Radi preuređenja. Vremena
nema za daljnje traženje, primaklo se vrijeme odlaska na ručak. A ja nemam
poklon niti znam kako se zove!
Pa mora biti u velikom Aveny Mallu još takvih trgovina gdje mogu naći to što
ne znam kako se zove, ili već što drugo. Ali, kako ću tražiti od prodavca to što
ne znam kako se zove!? Obiđem prizemlje – nema. Obiđem kat – nema. Obiđem
drugi kat – nema. Svi prodaju odjeću, obuću i druge bezvezarije, koje mi ne
trebaju. Nitko nema to što ne znam kako se zove!!!
Dok se vraćam kući još me muči neznanje. Pa, negdje ću naći cvijeće. I to može
biti rješenje, A onda mi uleti misao da je možda otvorena trgovina kraj moje
zgrade. Dotle se još nisam mogao sjetiti - bombonijera, nije, garsonijera, ma ne!
Dođem do trgovine kad, ono,– radi. Zbilja sam pored svoje staračke
ograničenosti sretan. Uđem. Znam gdje to stoji. Uzmem – lupim se šakom po
čelu – pa to je BAJADERA! Olakša mi srce.
Usprkos svega nisam zakasnio. Predrag je došao po mene na vrijeme pa smo
zajedno sa Željkom i mamom otišli u Stari fijaker. I tu smo stigli na vrijeme – ni
prvi ni posljednji. Svojoj prijateljici sam čestitao rođendan. Uz predaju poklona
sam joj obećao i svoju priču. Ovu priču.
256
Anketa? – ne, hvala...
„Ja sam Ta iz Te firme“, (umiljat žensku glas), „izabrali smo vas za dobitnika
maše glavne nagrade pa vas molimo da nam taditad dođete na tuitu adresu da
nagradu preuzmete. Mi proizvodimo toito i nadam se...“ Sve je to izrecitrala
umiljato glasno dok ja još nisam shvatio tko što treba. Uspio sam je prekinuti i
zahvaliti na nagradi koju neću preuzeti jer neću doći tuitu, mogu ja preživjeti i
bez teite nagrade!
Koji dan kasnije opet zvoni telefon, opet sam dobio nekakvu nagradu, samo
neka dođem tuitu... Kasnije sam u takvim prilikama prekidao čim sam shvatio da
nije netko poznat.
Ovih anketara sam se sjetio kad sam početkom godine otišao u bolnicu Rebro na
operaciju mrene. Lagana operacija – danas dođeš, sutra ideš doma. Ujutro se
prijavim, presvučem u pidžamu, i pojavim na smotri s još desetak takvih. Do
ručka smo svi bili obrađeni. A zatim s jastučićem na oku u krevet, na mirovanje.
Zaspati mi nije nilo teško jer mi je to dnevni običaj. Ali... zvoni mobitel.
Nepoznat broj. Prvo čega sam se sjetio – anketari! I ne javim se. Opet zaspem.
Za neko duže vrijeme opet mobitel. Isti broj. Isto se ne javim. Ali, ovaj nešto
navalio. Nije mi bilo teško, bio sam ustrajan. Otvorim na mobitelu sudoku
križaljke i jednim okom slažem brojke .
Smrklo se, večer je. Meni odgovara – mobitel ima svoje osvjetljenje. Rješavam.
Zvoni. Pogledam, opet isti broj. Pa to je netko zaista uporan. Postadoh
znatiželjan tko ima što da kaže o kojoj to nagradi se radi.
Bila je to moja susjeda Zdenka. Zabrinutim glasom, nadušak, žali se da me triput
tražila, zvala sinove Predraga i Sašu, nije ih mogla dobiti, da je agent donio
ručak i ostavio mi ga pred vratima stana jer me nije našao doma, i da je zabrinuta
što ne zna što se s nama dešava, da li je netko stradao...
Konačno me direktno upitala gdje sam ja to kad me nigdje nema, a kad sam joj
rekao „u bolnici“ tek tada se šokirala. Na nesuvisla pitanja koja su uslijedila
uspio sam objasniti da je sve u redu. Rekao sam joj da broj njenog mobitela
imam ali ne i broj s kojeg me zvala pa sam se oglušio uvjeren da su to bili
anketari. Njenom mobitelu se ispraznila baterija, a javljala se s rezervnog!
Ručak, koji dobivam iz doma na Sopotu, sam za taj dan otkazao radi operacije,
ali je „pukla špaga“ i poruka nije prenesena izvršiocu. Kako bilo, Zdenka je
otkazani ručak spremila u hladnjak, a ja sam sutradan do podne već bio doma.
Na kavi smo ispričali detalje i smijali se brizi moje dobre susjede.
257
Za kraj
Drago mi je da sam doživio to vrijeme da s vama mogu podijeliti ova moja
sjećanja na moj prošli život. Netko će naći nešto zanimljivo, netko smiješno, a
netko će se, možda, zamisliti nad nekim mojim iskustvima i uzeti ih kao temelj
za gradnju svog stava u sličnim situacijama, znajući da je tuđe iskustvo –
besplatno. Zahvaljujem svima koji ste imali strpljenja ovo pročitati do kraja.
Završio bih ova sjećanja da ih mogu predstaviti svojoj djeci, svojoj brojnoj
rodbini s Katine i moje strane, svojim prijateljima, poznatim i nepoznatim, da
me bolje upoznaju i da vide kakav sam to život proveo.
258

Članak u Sensa

tereza kesovija - voljela bih da te nisam srela

Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si

KONTAKT• 060300033 • fiksna linija 1,71 kn/min • mob. 2,92 kn/min

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

File - DIOGEN plus

ovdje. - "Abakus" Zenica

Izjava o imovini, te o dopuštenju da se izvrši uvid u sve podatke o