Pjesme koje će uz pobjedničke biti objavljenje u zborniku Po(e)zitive

Pjesme koje će uz pobjedničke biti
objavljenje u zborniku Po(e)zitive
SADA
Nakon kratkog vremena, imam dojam kao da je to nešto strano
Neki kipovi, neke sjene
Sve zajedno jezive naravi
Pretiho da čovjek ne bi takoreći
Strahom ispoštovao
Tek donedavno, to je bio moj Bog
I u nekoliko tjedana, više ne znam zašto dolazim
No oltara ima duži red
I svakim tupim korakom
Osjećam se ugodnije
Ovdje je toplije nego vani
Jaslice su bogato uređene
Svjetlo nije od svijeće
Treba mi
Gledam lica na povratku
Jedino što želim znati
Koliko crkava ima ovako otvorena vrata
I možda zašto onaj sat okamenjen od nekog vjerničkog straha
ukazuje na nekih 7 sati i 35 minuta
Ana Horvatin
Klasična gimnazija, Križanićeva 4a, Zagreb
Nastavnik: Anđela Vukasović Korunda
TRAŽENJE
jedan trzaj tvoga srca, tvoga tijela
tajna svega
i opet će biti u ovom mraku spoticanja o hladno
meni skriveno i
Da se rodim kao svjetlonoša
Da se rodim za neki novi skriven noći svijet
Nastanem ponovno, tražit ću te, a kao da te nema
(Briše se rana doticanja
Noći i dana)
Rodi se da ustaneš do oblaka lakše ćeš me naći
Dotakni dan u kojem si se izgubio i blagoslovi sjenke zime
tvoja tajna kako me nađeš kad ti odlutam
veliko žuto odsjajno blago
nad mojim svakim prstom
u jedno doba kad bude samo za mene
sjest ću gore na srebrne ljuljačke, talog svemira će me štiti
-gledati svoju smrt bez straha
Punu svjetla da obasja svaki trag čekanja,
Kao rijeka svih ruku koje traže
Žeđate..
Dotakni dan u kojem si se rodio i poljubi sjenku svoje majke
Traži.
Ana Smajo, 4.c
Opća gimnazija Sesvete, Sesvete
Nastavnik: Marija Križanac
Sunce, prijatelju
Sunce, prijatelju, sve sumnje otapaš
Zvjezdanu postelju nikad ne glumataš
Sunce, prijatelju, sva ljutnja izgara
U tvome okrilju nemamo izbora
Na svim tim licima osmijesi pravi
Nasuprot kricima i usprkos javi
Kad svjetlost proviri na livadu našu
Dok lete leptiri i konjiće jašu
Između svih jada dođe Sunce jače
Oko pjeva tada, a usnica plače
Pod Suncem te vidim dok mrakom te nema
Tek tada te primim kad nestaje trema
Sve trave, svi plodi pod Suncem provire
Kažu sjaji, vodi, podaj radost šire
Domagoj Bui
II. Gimnazija u Zagrebu
Nastavnik: Danijela Filipović Bojanić
Ljubav na vječnost
U dolini glasne tišine
Misao se mirno probudi,
Na travnatim poljima sreće
Bezdan se kao magla spusti,
I prekrije nebeski svod
Što sjao je zvjezdanim sjajem.
Samotno šapuće lišće,
Slušajući moj tužni hod:
“Tražiš li ljubav srcem?
Il’ pak lutaš u tami?
Kada će vrijeme doći?
Kad’ istinu ćeš spoznati?”
No tko to sad kroči
Kroz moj krasni tmurni drvored?
Donosi li sreću
I utjehu mojoj samoći?
Sniježnog lica blijedog,
Duge crne vlasi na vjetru vijore,
I kao vatra strasti
Miluju moje tužno lice.
Kojim riječima,
Kojim riječima bih opisao tu ljepotu?
Zar da daha trošim?
Kad dah mi oduzima.
Ruku moju hladnu prima
I pokazuje mi zvijezde.
Rame uz rame, srce uz srce,
Tiho mi šapuće dok snivam.
Kud me vodi ne znam,
Na putovanje mog života.
Zajedno lutamo
Kroz zvjezdani svemirski kraj.
Domagoj Bogdan, 4.b
Klasična gimnazija u Zagrebu
Nastavnik: Alen Orlić
Neobjašnjeni afinitet
Još čovjek te zakone shvatio nije,
Što dvije jedinke spaja.
Još nitko sudbinu im raskinuo nije;
Sreća - arkadijskog sjaja.
Na njen spomen il’ njene riječi,
On k’o riba se koprca.
No nizvodni tok koheziju priječi;
Tužna li i sretna srca.
U toku izmjeničnih struja,
Uzajamni osjećaj buja;
Tu najveći plod se rađa.
Kod nizvodnog toka jedinka jedna pati,
Pa i poneki albatros poleti;
Izdignut iz mora lađa.
Filip Martinović, 3.e
Gimnazija Sesvete, Sesvete
Nastavnik: Željka Župan Vuksan
Put
Prolazeći kraj procvalog drveta koje,
toliko predivnih boja, formi i mirisa,
ispreplelo je svoje vibracije
s rojem limenih vozila i nesrećom ljudi.
Sunce je sve uljepšalo
no ljudi ne podižu pogled od poda
poda prepunog boli jer ne može ispričati svoju priču.
Gledajući u to sivilo i sami su posivjeli
Sve počinje djelovati žalosno,
No doticaj sunčeve strune
Podsjetio me zašto nisam dopustila
ulici da me proguta.
Sve dok primjećujemo ljepotu u trenutcima
imamo razloga za nastavak puta.
Ivan Sladonja
Živi fosil
Svi te upozoravaju
da dobri ljudi umiru prvi,
Ti im ne vjeruješ
jer si siguran da svijet dobrotom vrvi,
Odlučio sam
kazati istinu o dobroti,
Čini se da tko ju prakticira
loše životu svom diktira,
U životu je danas
gadno ako si dobar,
Iskorištavaju te i stalno se
kući vraćaš modar,
Prepoznat si kao onaj slab
uvijek sam i očajan,
Žrtvuješ se za nekog tko ti nije frend
i izda te idući dan,
Bio si im utjeha i oslonac
kada su im vremena bila loša,
Izbacili su te kao otpad
kada su im bolja vremena došla,
Život je najveći pjesnik
koji piše stihove dok pije nektarov sok,
Kad je napisao da su ljudi sve gori što im ide bolje
tad je napisao svoj najbolji paradoks,
Danas je rijetko tko živi fosil
nepromijenjen od života otkad je bio nevino dijete,
Jer bi se takav sa životnim normama kosil
Takvome nestanci životnih luksuza bez prestanka prijete,
Takav ustupa mjesto starijima u tramvaju
dok ga svijet gleda s podsmijehom,
Izazivaju ga da postane poput njih
svojom etičnom promjenom,
On to odbija i provodi noći sam
u svojoj bijednoj mračnoj sobici,
Dok su ostali na zabavi
gdje nema mjesta dobrici,
Ljudi ispruže ruku
on zadnju kunu udijeli onome tko nema,
Kad vidi problem
on želi pomoći i na to je uvijek spreman,
Uvijek ga ismijava onaj visoki gad
jak, zao i tupav,
Zašto uvijek takvi umjesto
njega imaju ljubav?
Dobrica ima čistu dušu
i hrpu stresa,
U životu je sam i neuspješan
i samo čeka dan kada će sve prestat,
Dan kada će naći razlog za život
ljubav, sreću i poštovanje,
Bez stalnog izvlačenja debljeg kraja
i životne patnje,
Sada kada pogleda unazad
shvatio je da je sve prošlo brzo,
Ima ljubav, obitelj, sreću i pouzdanog frenda
a za gada se ni na tren nije trznuo,
Nitko ne zna gdje je taj čovjek sada
ali nikog nije ni briga,
Vjerojatno je negdje u nekom parkiću
od žalosti i alkohola riga,
Ipak se dobro dobrim plaća
samo dajte Bogu vremena,
Nikad dobar čovjek
Nije stradao od njegova remena.
Ivor Zvonimir Kruljac
Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, Zagreb
Nastavnik: Milkica Ursa
Što srce osjeća
Kao usamljeni kamen
Što leži na cesti
Moja je duša prazna, neispunjena.
Osjećaj da se raspadam
Svaki put kad udahnem
Neizbježan je
I boli kao ništa
Što je svijetu poznato.
Moje srce kuca
Usporeno i teško
Kao da ga svaki otkucaj boli,
A boli ga
Jer boli i mene.
Boli na svaku pomisao lošega
Što su mi u životu napravili ljudi
Za koje sam mislila da su mi prijatelji.
Boli zbog svake izdaje,
Boli zbog svake ružne riječi,
Boli zbog laži,
Boli zbog samoće.
Samoće i tuge
Koja je uvijek prisutna
U mom malom snu
O životu.
A suze neće da padnu,
Da pokažu bol.
Previše ih je palo
I svaka je značila
Lom.
Samo u očima mojim
Vidiš tugu i prkos
Kako hrabro gledaju
Dok zli ljudi
U svom zlu
…padaju.
Josipa Krajnović
Škola za cestovni promet, Zagreb
Nastavnik: Daliborka Kokić
Supatnik
Bio si malen.
Čekao si.
Sve si prepuštao starijima.
“Iskusnijima” – kažeš ti.
Rastao si.
Gledao si život sa strane,
iz onog kuta iz kojeg
vidiš tek ljude i
poneko ozareno lice.
Prepuštao si stvari starijima.
“Iskusnijima” – govorio si ti.
Gledao si život kroz ključanicu.
Nisi ga živio, promatrao si ga.
Sad si tu, spreman na život.
Ali njega nema.
Dok si ga prepuštao drugima,
pokraj tebe je prošao kao brzi vlak.
Gotovo je.
Ostaješ samo ti i tvoja
ključanica.
Život je prohujao.
Lucija Franić
XIII. gimnazija u Zagrebu
Nastavnik: Ana Đordić
Poljubac Života dolazi u zoru
Mladost u kosi zarobljena.
Zeleno oko u kojem vatra gori.
Glatka se staza ne vidi od dima,
ali odjekuje odrješit hod.
Ludost okupana u parfemu.
Smijeh i pjesma u mraku.
Ljepota zatočena u okvirima.
A poljubac Života dolazi u zoru.
Osjećamo kako dolazi.
Njegovo bilo bubnja u ritmu glazbe.
Plešemo dok svijet nestaje.
I dok osmijesi guše umor,
i dok votka ispire boli,
mi zaboravljamo. I vrištimo.
Glasno. Najglasnije što možemo.
A poljubac Života dolazi u zoru.
Magdalena Vračarić, 3. E
II. gimnazija u Zagrebu
SANJARSKI NAPUTAK
Čovječe, jesi li žalostan?
Čovječe, tražiš li mir
i spokoj bića tvog?
Kazat ću ti, čovječe,
zgodu srca svog.
Skladan ples zvijezda
s prozora promatrah tad.
Daleko od mržnje, laži, tame
Zaboravih za plač, bijes i strah.
Vrijeme, taj putnik bez konaka
Čak zastao je na čas.
Kao napeto jezero obasjano žudnjom,
Kao zvuk tajne vječnoga odlaska,
drevnih grobnica.
Spektar mističnog plavetnila
Proteže se niz vječni svod.
Okrugli prkos tami obasjava tlo.
Vjerne pratilje nastavljaju lagani ples,
Kao pir prodiranja kroz tamu.
I mir zavlada, spokoj
Ta divota što djeluje nestvarno,
Neograničena ljepota vječnosti.
I bio je mir,
I bio je spokoj bića mog.
Tako malen, tako slab
umišlja da jak je.
Tako proziran i siv
umišlja da nalik je na dugu.
Čovječe, odagnaj svoju tugu.
Čovječe, gledaj i vidi.
Čovječe, osluškuj i čut ćeš.
I bit će mir
I bit će spokoj bića tvog.
Maja Janković
Grafička škola u Zagrebu
Zanos
Dok noćni vjetar pjeva i pleše, poigrava se lišćem i skakuće od sreće, uz vesele krikove
razigrane djece što žive u trenutku blaženstva i sreće, pronalazim sebe ovo veče. Pa kad
na tren vijoriti stane i list po list ostavi me sama, sjetit ću se kako smo nekad znali
provoditi dane. Nazire se svjetlo dana. Probuđen od svježine zraka bez imalo nade i
samouvjerenja, ipak ću te čekati, stisnutih ruku i drhtavih ramena, zato ne govori da ljubavi
više nema. Izvadit ću iz svoje trošne torbe riječi koje prije nisam znao: sreća, ljubav,
sloboda... Ah, s ljubavlju zaista ne znam.
Mateo Mehaković
Veterinarska škola, Zagreb
Nastavnik: Danijela Lucić
Mrav
Crvena glava
mrava
nestala je pod kožom
kad me ujeo.
Titravo je zaplesao
prije no što sam
ga iznervirano
zgnječio.
Život je ironičan −
sad mi je žao.
Mavro Matasović,
Klasična gimnazija, Križanićeva 4a, Zagreb
Nastavnik: Anđela Vukasović Korunda
Moj lampaš nije crveni...
Moj lampaš nije crveni, jer je crvena boja krvi, nepotrebno prolivene.
Moj lampaš nije crveni, jer je crvena boja bijesa, loše kontroliranog.
Moj lampaš nije crveni.
Crvena je udarac u glavu tik prije nego što udariš tlo.
Crvene su oči i obrazi nakon suza.
Crvena je rana, nezacijeljena.
Moj lampaš nije crni, jer je crna boja tuge.
Moj lampaš nije crni, jer crnoga su previše vidjeli, gledajući nas sa svojih oblaka, kako
plačemo za njima.
Crni im je pokrivač zemlje, crni je pepeo.
Moj lampaš nije bijeli, jer bijeloga je dosta tamo gore.
Bijeli je raj i bijeli su oblaci.
I moje duše imaju dosta bijeloga.
Moj je lampaš žute boje sunca, boje sreće i igre.
Moj je lampaš plave boje mira i spokoja, zelene trave zaborava na sve, osim tišine i ugode.
Moj je lampaš, naposljetku, ljubičasti, jer to je boja jednakosti.
A svi su anđeli jednaki u mojim očima.
Marija Feldi
Grafička škola u Zagrebu
Nastavnik: Bojana Pralica
Usamljenost i ljepota
ujutro, kad otvoriš oči,
tiho tvojom sobom kroči
usamljena zraka svjetlosti.
i miluje ti ruke, meke i glatke,
grije ti kožu i prstiće kratke.
i više nisi sama.
čak i ptice, male ptičice,
sletjet će na tvoje ručice,
ako to zaželiš.
jer oni znaju, bog zna, kako i ja znam,
a ljudi ne vide, ne čuju, ne osjete.
glasićem milim kao svila
gladiš leptiru krila
i vineš se u zrak.
a kada nađeš se sama
gore, u visinama,
ti plačeš.
i ti boliš. i oblaci bole.
oni, i zvijezde i sve ptice te mole
da obrišeš suze.
jer oni znaju, bog zna, kako i ja znam,
a ljudi ne vide, ne čuju, ne osjete.
navečer, kad umor putuje po tvom licu,
s neba mjesec šalje svoju dječicu
da pjevaju ti uspavanke
tiho kroz noć.
Vigor Popić
XI. gimnazija, Zagreb
Nastavnik: Staša Šoh

Download Report