Mr.sc.o. Dominik Magdalenić, OCD Duhovni centri Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa Karmelski studij duhovnosti Scripta za Sustavni studij duhovnosti OTAČKA DUHOVNOST Za osobnu upotrebu studenata 1 UVOD 1. Pojam patrologije Prvo razdoblje u povijesti kršćanske literature nazivamo patrologija, a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. Izlaže li se sistematski nauk sadržan u djelima crkvenih otaca, tada je riječ o patrologiji u širem smislu ili o patristici (Theologia patristica). Iz ove se razvila povijest dogmi, koja se u izlaganju crkvene nauke, osim crkvenim piscima služi i drugim izvorima crkvene predaje, kao što su liturgija, sabori, arheološki spomenici itd. Povijest teologije može se uzimati u najužem smislu tako da znači istraživanje teologije kao znanosti, te razvitka pojedinih traktata sustavne teologije kao zasebnih cjelina. U širem smislu povijest teologije znači znanstveno proučavanje života, književnog rada i naučavanja teoloških pisaca tijekom crkvene povijesti do danas. U tom smislu patrologija je dio povijesti teologije, no to se ime obično upotrebljava za povijesno razdoblje od otačkog vremena do danas, budući da se za ono vrijeme već uobičajio naziv patrologija. Ime «otac» uzeto je prema odnosu roditelja i djeteta, učitelja i učenika. Od drugog stoljeća to se ime pridijevalo biskupu, a od 5. st. Označavalo se njime crkvene pisce koji su bili u zajedništvu s Crkvom. Vicencije Lerinski u 5. st. Navodi četiri karakteristike koje se traže da bi netko mogao biti crkveni otac. To su: 1. svetost života 2. pravovjerna nauka 3. drevnost (starina) 4. crkveno odobrenje 1. Svetost života je moralna karakteristika. Možemo reći da su svi Oci sveti, iako možda, gledajući njihove živote, kod nekih to i nije previše očito. 2. Djela crkvenih otaca treba čitati u kontekstu hereza koje su oni pobijali. 3. Drevnost je kronološka karakteristika. Ona je važna jer, u konačnici, ona određuje tko će biti prozvan crkvenim ocem. Zbog toga je važno utvrditi dokle seže ta drevnost. U određivanju datuma dokle seže drevnost postoji razilaženje među patrolozima. Jedni kao godinu s kojom završava patrističko doba navode 749. g. (smrt Ivana Damašćanskog) na istoku i 636. g. (smrt Izidora Seviljskog) na zapadu. Ta opcija ima svoje slabe strane jer su se oba autora (Ivan i Izidor) u svojim djelima pozivali na starije pisce tako da na neki način oni već predstavljaju prijelaz iz patrističkog doba u srednji vijek. Najprihvatljivije stajalište bilo bi ono koje smatra da patrističko doba završava na istoku sa koncilom u Efez 431. g. i sa smrću sv. Augustina 430. na zapadu. 5. Crkveno odobrenje je karakteristika koja se dobiva s vremenom. Crkva citiranjem autora na nekom koncilu priznaje autoritet i pravovjernost dotičnog pisca. Grčki crkveni ocu su: sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti i sv. Atanazije. Latinski crkveni oci su: sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Augustin i sv. Grgur Veliki. 2 Naslov «crkvenog naučitelja», koji se kasnije pojavio, pridaje se onim crkvenim piscima kojima nedostaje drevnost, ali kojima uz spomenuta tri svojstva mora pridoći još «eminens eruditio» i «Expressa Ecclesiae declaratio». Na zapadu su naslov «crkvenog oca» dobila još četiri oca: Hilarije, Leon Veliki, Petar Krizolog i Izidir Seviljski. Oni se još nazivaju i «malim crkvenim ocima». Na istoku su taj naziv dobili još Efrem Sirijski, Ćiril Jeruzalemski, Ćiril Aleksandrijski i Ivan Damašćanski. To su istočni «mali crkveni oci». 1.2 Znanosti koje proučavaju crkvene oce Svijet crkvenih otaca proučavaju tri znanosti: - Patrologija Patristika Povijest starokršćanske literature Treba naglasiti da je materijalni objekt ovih triju znanosti jednak, to su Oci, ono što je različito je formalni objekt, tj. Različiti znanstveni pristup tim Ocima. a) Patrologija Patrologije je znanost koja kao objekt ima život i spise Otaca. Njezin pristup Ocima je informativni i povijesni i u tome ima veliku sličnost sa crkvenom povijesti. b) Patristika Patristika je znanost koja se bavi misli i teologijom Otaca. Ona ima doktrinalnoteološki karakter. c) Povijest starokršćanske literature Ona nije teološka nego literarna disciplina i kao takva se studira na civilnim učilištima. Ona u sebi ne uključuje teološku perspektivu nego literarnu. Oci se jednostavno nazivaju «autorima». 1.3 Otačka duhovnost Kada se govori o otačkoj duhovnosti treba imati na umu da se pojam duhovnosti koristi sa rezervom kod patrologa jer se on nijedanput ne spominje u djelima otaca. Unatoč tome njegovo korištenje je opravdano jer su oci imali cjelovit i jedinstven pogled na kršćanski život, ujedinjavajući življenu, iskustvenu i razumsku dimenziju vjere a to je upravo ono čemu duhovnost teži: naći sintezu između kršćanskog iskustva, promišljanja tog iskustva i duhovnog izričaja toga iskustva. U otačko doba nije bilo podjela u teologiji kao što danas postoje. U ono vrijeme nije bilo stručnjaka za Bibliju, dogmatiku, moral, pravo… Crkveni oci su pisali svoja djela ponukani pastoralnim potrebama Crkve. U doba kad se raspravljalo o božanstvu Isusa Krista nastaju djela o tome, kada se raspravljalo o Duhu Svetom, nastaju djela o njemu. Jedino se tumačenja Svetoga Pisma protežu kroz čitavi period otaca. Druga opet djela specifične tematike nastala su na traženje neke osobe ili grupe ljudi da im se objasni ili protumači ili riješi neki problem koji ih je mučio. Iz ovoga se vidi da su crkveni oci bili praktični ljudi koji su osjećali bilo naroda koji im je bio povjeren i koji su ih svojim spisima poučavali. 3 Doba otaca je doba nastanka teologije. Osobito prva dva stoljeća otaca (2. i 3.st.) su specifična jer još ne postoje dogme ili pravila prema kojima bi se oci ravnali. Oni su ti koji stvaraju teologiju, koji traže odgovore na pitanja, koji nude svoja razmišljanja. Neki puta su u tome traženju zastranili, i bivali osuđeni od Crkve, ali treba razumjeti da su to bili ljudi koji su tražili, koji su se bavili proučavanjem Svetoga Pisma samo što su došli, u svome umovanju, do krivih zaključaka. Budući da je otačko doba vrijeme nastanka teologije i danas svi koji ozbiljno žele studirati teologiju trebaju imati uvijek pred očima oce i njihov nauk jer su oni u temeljima teologije. Osim toga, doba otaca je doba koje se izravno nadovezuje na biblijsko vrijeme. Oni su prvi koji su primili i prenosili Radosnu vijest Isusa Krista, koji su je pokušavali prereći jednim novim jezikom, inkulturirati je u grčko-rimsku kulturu i svijet. Zbog svega toga je važno poznavati misao i djela otaca jer se oni nalaze na počecima naše vjere. Vraćajući se na duhovnost, iako se taj termin ne koristi kod otaca, koristi se termin Duh i to u biblijskom smislu: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog I u nosnice mu udahne dah života. Tako postane Čovjek živa duša.» (Post 2,7) – Duh životvorni «A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo Vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se Besprijekornim savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista.» (1Sol 5,23) – trilogija «Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me Zakona grijeha i smrti.» (Rm 8,2) – Duh i tijelo 1.4 Prostor istraživanja i provjere otačke duhovnosti 1. Duhovna literatura 2. Duhovni pokreti i heretičke struje koje nastaju unutar kršćanskih zajednica i koje predstavljaju razne vrste kršćanskog života 3. Neki od važnijih autora: Origen, Kapadočani… 4. Tipična duhovna tematika i tehnički izrazi 5. Svakidašnji život, koji se danas jako proučava Imajući na umu ovih pet polja istraživanja može se doći do kompletne slike otačke duhovnosti. Postoje četiri karakteristike otačke duhovnosti koje je dobro spomenuti prije nego što započnemo sam studij otaca. To su: - Biblijska – crkveni oci su uvijek ljudi Riječi i nikada duhovnost i egzegeza nisu bile tako povezane kao u njihovo doba Liturgijska – duhovnost otaca je jako vezana uz misterij Crkve Teološka – otačka duhovnost je u potpunoj suglasnosti s tradicijom Narodna – nauk crkvenih otaca se rađa iz pastoralnog života u koji su bili uključeni svi oci. 4 2. DUHOVNOST MUČENIŠTVA Kada se govori o duhovnosti mučeništva važno je imati na umu što je značilo biti mučenik u prvim stoljećima kršćanstva. Mučeništvo je promatrano kao: - najstariji kriterij kršćanske savršenosti (mučenik je prvi svetac Crkve) - mučeništvo je mjesto jakog duhovnog iskustva - mučeništvo je ideal svetosti - mučeništvo je pojava koja stvara posebnu granu literarnog stvaralaštva. 2.1 Rječnik Karakteristični rječnik vezan uz mučeništvo je grčkog podrijetla. Grčki jezik je bio jezik kojim je govorila prva Crkva. Ono što je zanimljivo je činjenica da su se druge riječi iz grčkog jezika vremenom prevodile na narodne jezike dok su neke važne riječi koje se tičku kršćanske vjere ostale nepromijenjene, u grčkome originalu. To se dogodilo i sa riječi mučenik. Na grčkome (martis) – svjedok; (martirein) – svjedočiti. Ova dva izraza, imenica i glagol, ostala su kroz stoljeća gotovo nepromijenjena. U Novome zavjetu susrećemo ova dva izraza sa različitim naglascima: - - svjedok nekih događaja koji se tiču Isusova života (1Pt 5,1 «Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok kristovih patnja…») kvalificirani svjedok Isusova života i poslanja (12 apostola) svjedok kojega Isus šalje da svjedoči u njegovo ime (Dj 1,8 «Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.») svjedok koji izlaže svoj život (Mk 13,9 «Vi pak pazite sami na sebe. Predavat će vas vijećima i tući vas u sinagogama, pred upraviteljima i kraljevima stajat ćete zbog mene, njima na svjedočanstvo.»; Lk 21, 12-13 «No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.») Ovo posljednje značenje je malo po malo postalo glavno i jedino značenje i postalo je tehnički izraz kada se govori o mučeništvu. Već u knjizi Otkrivenja nalazimo izraz u tome kontekstu (Otk 6,9 «Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstava što ga imahu.») Tako riječ svjedok ima slijedeće značenje: svjedočenje vlastitom krvlju za vjeru u Isusa Krista. U svojem Komentaru Ivanovog evanđelja Origen naglašava tu dimenziju riječi svjedok: «Naziv svjedok daje se onima koji su svjedočili prolijevanjem krvi za otajstvo prave vjere.» Postoje još drugi izrazi koji su u vezi s ovim prvim i glavnim značenjem riječi svjedok. Tako oni koji nisu podnijeli mučeništvo nego progonstvo zovu se confessores (ispovjednici); oni koji nisu htjeli podnijeti mučeništvo i koji su izdali svoju vjeru nazvani su apostati i oni se dijele na: - Lapsi (oni koji su «pali») - Thurificati – oni koji su prinosili kad ali nisu prinosili žrtve 5 - Traditores – (tradere – predavati) oni koji su predavali svete knjige Sacrificati – oni koji su prinosili žrtve 2.2 Izvori i literatura Budući da je mučeništvo bilo važno u životu kršćanske zajednice, nije čudno da je oko njega brzo nastala bogata literatura. Ta je literatura imala dvostruku ulogu. Jedna je služila za liturgijsku upotrebu – spomen mučenika, a druga je služila za utvrđivanje vjernika. 2.2.1 Neposredni izvori Sastoje se od tri djela: 1. Zapisnici sa sudova (Atti). Ti zapisnici su poganskog podrijetla a sastavili su ih djelatnici, pisari na sudovima koji su pratili suđenje kršćana. Ti zapisnici su kasnije skupljeni od kršćana koji su im dodali uvod i zaključak i zapisnici kruže među Crkvama. Ti zapisnici imaju veliku povijesnu vrijednost jer su istodobni sa mučeništvom i ne sadrže nikakve umetke od strane drugih osoba. Nije ostalo puno zapisnike a najpoznatiji su Zapisnik mučeništva Ciprijana i Justina. 2. Martirologiji. To su spisi kršćanina koji prisustvuje smrti mučenika. Opisi sadrže samo posljednje dane života mučenika. Najpoznatiji su Mučeništvo Perpetue i Felicite, Mučeništvo Polikarpa, Mučeništvo kršćana u Lyonu 177. 3. Legende. One su nastale kasnije zbog toga da se ispune praznine glede nekih mučenika za koje nisu postojali zapisnici ili martirologiji. Legende su izmišljene. U doba mira, počinje se javljati interes, ne samo za mučeništvo, nego i za život mučenika. Tu se javljaju prva čudesa i sam opis sliči više na roman u kojem je najvežnija stvar ono što je izvanredno nego povijesna stvarnost. 2.2.2 Literatura Literatura o mučeništvu je pastoralni odgovor Crkve na progonstvo i na mučeništvo i kao takva ima moralni i poticajni karakter. Ona se sastoji od: a) Rasprave o mučeništvu To su djela koja su nastala u vrijeme progonstva i napisana su u obliku nagovora (npr. Origen, Tertulijan, Ciprijan). Djela su napisana sa svrhom da utješe kršćane koji su bili proganjani i da zaustave ekstremiste koji su pod svaku cijenu željeli podnijeti mučeništvo. (Ne smrt već uzrok smrti čini mučenika.) b) Kršćanski spisi među kojima se posebno izdvajaju: o Tertulijanova Apologija i De corona o Epistolarij sv. Ciprijana (pisma 57, 58, 61, 71-81) o Euzebije Cezarejski u knjigama VII-IX Crkvene povijesti piše o Drevnim mučenicima o Poncije Đakon napisao je Život sv. Ciprijana (to je prva biografija jednog mučenika i sveca uopće) c) Tekstovi iz liturgijske upotrebe Riječ je o propovijedima i govorima koji nastaju od 3. st. Nadalje. Vrijedno je spomenuti slijedeće autore: Ambrozija i Milana koji u kontekstu antiarijanizma 6 govori o mučenicima, Augustin koji govori o štovanju mučenika u Crkvi u sjevernoj Africi, Ivan Zlatousti, Bazilije i Grgur iz Nise. 2.3 Duhovnost mučeništva U djelima koja govore o mučenicima jasno je naglašen način na koji se gleda na samo mučeništvo. Ono je viđeno kao duboko kristološko iskustvo. Taj kristološki aspekt je i najvažniji u duhovnosti mučeništva i ono možemo promatrati pod tri vida: a) imitacija Krista b) ponavljanje Kristove muke c) prisutnost Krista u mučeniku a) Imitacija Krista Mučeništvo nije viđeno samo kao spremnost za trpljenje i umiranje nego je prisutna i svijest da se trpi i umire kao što je i Isus Krist trpio i umro. U prvome planu se ne nalazi mučenik nego imitacija (mimesis) Krista, u kojemu je mučenik sjedinjen u nauku, životu i smrti kao savršeni učenik (Ignacije Antiohijski, Rm 5,3; Ef 3,1). Mučenik na taj način postaje drugi Krist, postaje kršćanin. b) Ponavljanje Kristove muke Ovdje autori, želeći naglasiti savršeno nasljedovanje Krista, u opisima mučeništva naglašavaju ponavljanje muke i smrti Isusa u mučeniku (Mučeništvo sv. Polikarpa) c) Prisutnost Krista u mučeniku Ovo je važan duhovni aspekt jer je u mučeniku Krist taj koji se bori, koji umire i koji pobjeđuje i mučenik na taj način postaje Cristofor (Kristonosac). Ovdje je jako naglašena blizina i poistovjećivanje s Kristom. 2.4 Liturgijska dimenzija mučeništva Liturgijska dimenzija je naglašena s više elemenata u literaturi: a) Euharistijski stav Mučeništvo se uvijek prihvaća kao Božji dar koji mučeniku omogućuje da participira, sudjeluje u Kristovoj muci. Zbog toga, nakon izricanja presude, mučenik je uvijek odgovarao sa «Deo gratias» Hvala Bogu. b) Molitva posredovanja Riječ je o molitvi koja se moli u trenutku podnošenja mučeništva. Mučenici su uvijek prikazani kako se mole i to predstavlja duhovnu klimu u kojoj oni žive. Ovdje je naglašena i eklezijalna dimenzija jer su mučenici najbolji zagovornici i posrednici kod Boga. c) Sveti poljubac Sveti poljubac je liturgijski čin koji mučenici čine prije smrti i on ih podsjeća na euhristijsku gozbu: on je čin zajedništva i bratskog života prije nego što će se sjediniti u Kristu nakon smrti. d) Sakramentalna dimenzija Mučeništvo se promatra kao drugo krštenje, bilo na teološkoj razini (krštenje krvlju), bilo kao stvarno krštenje (katekumeni koji su umrli mučeničkom smrću smatrani su kršćanima u punom smislu budući da su primili krštenje krvlju.) e) Žrtvena dimenzija Mučeništvo je sjedinjenje sa Kristovom žrtvom. 7 2.5 Mučeništvo – put svetosti Iz svega što je do sada rečeno lako je zaključiti kako je mučeništvo bilo smatrano najvećim idealom svetosti još od vremena samih mučenika. To dokazuje slijedeće: a) štovanje mučenika i kršćanski kult mučenika b) duhovna literatura koja nastaje o mučenicima, gdje je mučeni prikazan kao onaj koji slijedi Krista na najsavršeniji način i koji ostvaruje posebno zajedništvo i jedinstvo s Kristom. Mučenik na taj način ima iskustvo savršene ljubavi prema Bogu, prema Kristu, prema subraći i prema progoniteljima. Treba napomenuti da je ideal mučeništva, u nekim dijelovima Crkve, osobito u sjevernoj Africi, došao do svog ekstrema. U tom dijelu rimskoga carstva kult mučenika je doveo ove dvije situacije: a) smatranje fizičkog mučeništva ne samo kao privilegirani oblik postizanja savršenstva nego kao jedini obli da se postigne savršenstvo. To je dovelo do toga da su ekstremisti počinjali kolektivna samoubojstva. (Montanisti). b) Primjenjivanje na Crkvu kriterij svetosti i čistoće samo ako je povezana sa mučeništvom. To je dovelo do toga da se pravom Crkvom, čistom i duhovnom, smatrala samo ona mučenička. Takav stav dovodi do netolerancije prema grešnicima koji se nalaze u zajednici. (slučaj sv. Ciprijana) Ovakve stavove su osobito zastupali montanisti, kojima je pristupio i Tertulijan, ali su bili prisutni i u drugim skupinama tako da je Crkva trebala zauzeti čvrst stav prema njima. Stav Crkve prema takvim skupinama može se sažeti u pet točaka: 1. Mučeništvo kao dar U Crkvi postoji čvrsto uvjerenje da je mučeništvo carisma, da je to milost koju Bog daje samo nekima. Svaki drugi način podnošenja mučeništva se treba izbjegavati. Crkva priznaje mučenike samo one koji su mučeništvo podnijeli u točno određenim situacijama. 2. Mučeništvo kao kušnja Mučeništvo je trenutak kušnje i napasti (Pismo Rimljanima sv. Ignacija iz Antiohije). Đavao je prisutan u trenucima mučeništva, tako da savršeno nasljedovanje Krista nije lako nego je tjelesni ispit, ispit vjere i ispit ustrajnosti. 3. Mučeništvo kao najsavršenije mistično stanje Vjernik, kroz patnju, prianja uz Krita cijelim svojim bićem, i u smrti i u uskrsnuću. Ignacije Antiohijski u pismu upućenom Rimljanima pomoću simbola opisuje to sjedinjenje: biti žrtvovan Bogu na oltaru (2,2) Žrtva za Boga (4,2) Rođenje: zalazak/rođenje (2,2) Umrijeti da bi živio (6,2) Ponovno rađanje (6,1) Euharistija: čisti kruh za Krista (4,1) 4. Izvanredno stanje koje okružuje mučeništvo. Riječ je o objavama, viđenjima i čudesima koje okružuju mučeništvo. Autentičnost tih stvari se ne može dokazati ali ono što je važno i što proizlazi Kult: 8 iz svega toga jest priznanje autoriteta koji mučenik uživa u zajednici. Mučenik je vidioc, prorok budućih stvari, čovjek kojemu je Bog povjerio poruku za svoju Crkvu. 5. Vrijednost nekrvnog mučeništva Kad je riječ o mučeništvu ne može se govoriti o jedinstvenom iskustvu mučeništva nego o razvoju na doktirnarnom i duhovnom području. Malo po malo se tako javlja ideja o nekrvnom mučeništvu i to još u doba progonstva. O njemu govore već Ciprijan, Origen i Klement. Bit nekrvnog mučeništva je u herojskom življenju svakodnevnice. U Aleksandrijskome okružju se takvo mučeništvo interpretira kao svjedočenje u obranu autentičnog života. ZAKLJUČAK Što se tiče duhovnosti, mučeništvo je uvelike obogatilo kršćanski duhovni život, i to do te mjere da se smatralo jednom od bitnih temelja duhovnosti. Obogaćenje koje je mučeništvo dalo kršćanskoj duhovnosti može biti sažeto na slijedeći način: - najveći izraz kršćanske svetosti je tjelesno mučeništvo - pridavanje važnosti nekrvnom mučeništvu - svaka kršćanska savršenost ima u sebi nešto od mučeništva Gledano s literarnog stajališta predstavlja početak razvoja kršćanske literature, koja je, sve do tada, poznavala samo Evanđelja koja nisu govorila o pojedinim vjernicima nego o Kristu. Sa zanimanjem o životu i smrti mučenika nastaje kršćanska hagiografija koja će se vremenom razvijati tako da će se idealu svetosti koji se postiže mučeništvom pridodati i drugi (monastički i episkopalni). Može se ustvrditi da i sa gledišta duhovnosti i sa literarnog gledišta, mučeništvo predstavlja prvi ideal svetosti kojemu će se kasnije pridružiti biskupska, monaška, djevičanska i svetost svakidašnjeg života. 9 3 DJEVIČANSTVO Tema djevičanstva unutar govora o otačkoj duhovnosti zanimljiva je zbog tri razloga: 1. Ono je originalni način razumijevanja i življenja evanđelja u kršćanskoj zajednici 2. Ono je asketska struja koja promišlja ulogu vlastite osobe u odnosu sa Bogom i ljudima 3. Ono je pojava koja uzrokuje nastanak bogate literature koja govori o djevičanstvu. Prije nego što počnemo govoriti o duhovnosti djevičanstva treba naglasiti da se djevičanstvo ne tiče samo žena djevica nego i udovica, muškaraca (asketi), oženjenih osoba koje žive brak u trajnoj ili privremenoj uzdržljivosti i oženjenog klera (koji se uzdržavaju od odnosa zbog kultnih motiva). 3.1 Sociološki, povijesni i teološki vid djevičanstva 3.1.1 Utjecaj židovstva Teološki razlog kršćanskog djevičanstva je nasljedovanje Krista ali kao povijesni i sociološki fenomen ne može se ispravno tumačiti bez uzimanja u obzir socijalnog ambijenta u kojemu je nastao, a to je judaizam. Ovdje nije riječ o službenom judaizmu, nego o nekim njegovim sektama u kojima je djevičanstvo imalo veliku ulogu u životu zajednica kao što su Eseni i Terapeuci. U Kumranu, u zajednici esena bilo je djevica i žena i muškaraca a bilo je i oženjenih ljudi koji su živjeli u uzdržljivosti. Razlog takva njihova života bilo je negativno shvaćanje braka. Seksualna potreba bila je identificirana sa zlom. Ovaj primjer pokazuje da kršćansko djevičanstvo nije izolirano i jedinstveno u antičkome svijetu, nego da su već prije njega postojali slični načini života. 3.1.2 Djevičanstvo u judeokršćanstvu Izraz judeokršćanstvo je novijeg datuma i tim terminom se želi naglasiti da prvi oblici kršćanstva ovise o kulturološkim zajednicama židovstva gdje su nastale. U tim judeokršćanskim zajednicama djevičanstvo igra veliku ulogu kada je govor o asketizmu. Bil u pravovjernom kao i u nepravovjernom judeokršćanstvu postoji velika težnja prema enkratizmu – uzdržljivosti glede seksualnosti. Posljedica toga je preziranje braka. Pojam enkratizam dolazi od grčke riječi enkrateia (enkrateia) koja znači: uzdržavanje od korištenja materijalnih dobara. Crkva je uvijek osuđivala takve stavove, braneći brak i njegove vrijednosti. To je vidljivo već u 3. stoljeću gdje Klement Aleksandrijski posvećuje III knjigu Stromata u obranu braka protiv gnostičkih naučavanja. 3.1.3 Elementi djevičanstva u kršćanstvu Definicija: Po primjeru Krista koji je živio djevičanskim životom i po primjeru Pavla koji djevičanstvo smatra darom (usp. 1Kor 6-7), pojedini članovi zajednice izabiru djevičanstvo i žive ga unutar samih zajednica. Izbor djevičanstva ne nosi sa sobom odijeljenost od obitelji, od mjesne Crkve, niti znači odricanje od materijalnih dobara. 10 Karakteristike: a) Riječ je o jednom obliku eklezijalnog života, priznatom i vođenom od strane Crkve sa velikom brigom, kako to pokazuju brojni spisi o djevičanstvu napisani od pastira Crkve. b) Djevičanstvo je pojava prisutna već u apostolsko doba tako da već onda djevice čine jednu zasebnu grupu zajedno s udovicama. Njima je povjerena misija djela milosrđa i molitve. c) Spominjanje članova tih grupa nalazimo već u najranijim spisima otačkoga doba kao što su: Didache (p. 11) Ignacije Antiohijski (Sm 13,1) Klement Rimski (Kor 38,2) Ova spominjanja su prigodna ali unatoč tome svjedoče da postoji taj fenomen u prvoj Crkvi i da on već ima svoju težinu. d) Kršćansko djevičanstvo ne može se uspoređivati sa djevičanstvom u poganskome svijetu. U poganskom svijetu ono je uvijek vezano u kult (npr. Vestalinke u Rimu). Kršćansko djevičanstvo je uvijek trajni izbor i taj izbor je vezan uz želju nasljedovanja Krista, a ne zbog kultnih razloga. e) S vremenom djevičanstvo je postalo toliko utjecajno da su i pogani prihvaćali to stanje i cijenili ga, smatrajući ga filozofskim načinom života. Zbog toga su kršćanski apologeti u svojim spisima često koristili taj argument u obrani vjere. f) U liturgijskome životu u prvim stoljećima ne postoji neki zasebni ritual za djevice. Hipolit u Traditio apostolica (250) s tim u vezi u br. 12 kaže: «Neka se ne polažu ruke na djevicu: to je samo njezina odluka da postane djevica.» Vanjski znak djevičanskog života bio je veo, koji je u grčko-rimskom svijetu služio da označi već udane žene. g) U Traditio apostolica rečeno je koje je mjesto djevica unutar zajednice. One se nalaze ispred subđakona, a u nebeskoj hijerarhiji nalaze se odmah iza apostola, proroka, mučenika i pastira. U 4. st. Djevice dolaze na prvo mjesto, budući da više nema mučenika. h) Treba spomenuti i razlučivanje Crkve glede određenih problematičnih načina življenja djevičanstva, kao što je suživot jedne djevice i jednog askete. Treba reći da je to bio dosta česti slučaj. I sveti Pavao spominje takve slučajeve u 1Kor 7, 36-37. Značenje koje je davano takvom načinu suživota jest da je ono znak nebeskih zaruka Krista i Crkve, ali biskupi to nikada nisu prihvatili. 3.2 Duhovni razlozi djevičanstva O djevičanstvu se pisalo u otačko doba puna četiri stoljeća. Zlatno doba spisa je u 4. st. u kojemu se mogu u spisima o djevičanstvu pronaći biblijski, duhovni i teološki razlozi i opravdanja djevičanstva. Proučavajući te spise može se vidjeti kako su oci gledali na djevičanstvo. Svi ti spisi su pastoralne naravi, a razlog toga je taj što Crkva daje pravo značenje izbora djevičanstva unutar svoje zajednice. a) Kristološki razlozi Temeljni razlog koji motivira nekoga da se opredijeli za djevičanstvo je nasljedovanje Krista cijelim svojim bićem. Vrlo važan je bi i primjer i savjet svetoga 11 - Pavla, kao i evanđeoski odlomak iz Mt 19, 11,12. Djevičanstvo se, dakle, prihvaća zato da se bude u neprekidnoj vezi sa Kristom i to se opravdava dvostrukim motivom: Evanđeoski – nasljedovanje Krista u ulozi kraljevstva nebeskog (Mt 19,11-12) Apostolski – eshatološka dimenzija (usp. Lc 20, 29ss; Mt 22,23-33). U kraljevstvu Božjem neće postojati ženidba, koja je provizorna ustanova koja će nestati uskrsnućem. b) Djevičansko rođenje Isusa od Marije Krist je preko djevičanstva ušao u svijet. Zbog toga Oci smatraju djevičanstvo kao novost koja je došla na svijet utjelovljenjem Isusa Krista. To je jasno izraženo u Simposionu Metodija Olimpskog, u kojemu autor veliča djevičanstvo preko govora nekoliko djevica i gdje se naglašava: - spasenjsku ulogu - novost (iako to povijesno nije točno) - mogućnost ostvarenja djevičanstva samo uz pomoć Kristove milosti Ovaj nauk može se sažeti na slijedeći način: - Isus Krist otvara doba ili eru djevičanstva - On sam daje primjer kako živjeti djevičanstvo - On daje snagu da se ustraje u djevičanstvu - On će kao Kralj zatvoriti to doba ili eru djevičanstva. c) Biblijsko utemeljenje djevičanstva Djevičanstvo je uvijek ostalo blisko povezano s biblijskim parametrima i to zbog toga što upravo u Bibliji nalazi svoje uporište koje je smješta u povijest spasenja. Crkveni oci su to dobro razumjeli i zbog toga su biblijski citati u spisima o djevičanstvu brojni iako opet svako od otaca ima svoj izbor tekstova kojima se koristi. Grgur iz Nise u Spisu o djevičanstvu, kojega piše na zahtjev svoga brata Bazilija za sirske monastičke skupine, donosi mnogo biblijskih citata među kojima se osobitu ističu Lk 20, 34-35 4,8,11 Lk 20,36 14,4,15 1Kor 6,17 15,1,13 1Kor 7,32-33 9,2,17; 20,3,13 1Kor 7,35 Uvod 1,4 Ef 5,27 16,2,14 Za autore su jako važne i različite vrste djevičanstva, bilo one pozitivno gledane (Krist, apostoli, Pavao Mojsije, Aron Marije, Elizej) bilo negativno (Josip, David, Salomon). Među autorima postoji težnja da se djevičanstvo nekako smjesti u povijest spasenja, na način da se pomoću spisa o djevičanstvu daje značenje i važnost i mjesto samog djevičanstva. d) Teološko-duhovni vid djevičanstva Djevičanstvo se promatra kao zaruke s Kristom, to jest ne promatra se pod negativnim vidom kao ispražnjenje ili odricanje, nego kao ispunjenje, kao punina. To potvrđuju biblijski citati Ef 5,21-30 i Mt 25,1-13. U ovim citatima Krist nije prikazan samo kao zaručnik Crkve nego svake pojedine duše. Na djevičanstvo su primijenjeni i svi tekstovi Novog zavjeta koji govore o braku. Prvi autor koji je primijenio to prenošenje značenja bio je Tertulijan. On je to primijenio i na vanjske znakove tako 12 npr. korištenje vela bilo za djevice bilo za udane žene. I Origen je puno pridonio takvome razumijevanju djevičanstva kada je tumačenje Pjesme nad pjesmama sa tumačenja zaruka Krista i svojega naroda izdigao na višu, individualnu razinu, pa tumači Pjesmu nad pjesmama kao zaruke duše sa Kristom. U takvom tumačenju, na duhovnoj razini, grijeh djevica se smatra preljub. Duhovno majčinstvo: djevičanstvo kao plodno majčinstvo. Djevičanstvo je viđeno i kao izbor plodnog života, ukoliko rađa nove sinove. Naravno prvi plodovi djevičanstva su kreposti. e) Odnos djevičanstva i mučeništva Njihov odnos nije kronološki. Ova dva oblika su živjela zajedno dugo vremena. Štoviše, djevičanstvo se smatralo najboljim načinom pripreme za mučeništvo. Nakon prestanka progona kršćana i mučeništva, djevičanstvo se počelo smatrati najsavršenijim načinom nekrvnog mučeništva, budući da je njezina uloga u Crkvi da drži životom herojsku i eshatološku dimenziju. 3.3 Duhovna literatura o djevičanstvu Uvijek postoji uska povezanost između jedne stvarnosti u prvo vrijeme kršćanstva i potrebe da nastane nova književna vrsta vezana uz tu pojavu. Da bismo razumjeli korijene nastanka duhovne literature o djevičanstvu, treba imati na umu slijedeće: - Pastoralnu potrebu koja se javila pojavom djevičanstva - Pretjeranosti i devijacije koje su Crkvu prisilile da jasno zauzme svoj stav - Sama vrijednost djevičanstva koje je smatrano kao dar koji treba štititi i opravdati Ovo objašnjava zašto su tekstovi o djevičanstvu upućeni samim djevicama a ne i ostalima i zašto su oni koji pišu tekstove pastiri Crkva u kojima se djevice nalaze. Da bi se djela o djevičanstvu mogla ispravno razumjeti važno je imati na umu slijedeće: - literatura o djevičanstvu ima svoje zlatno doba u 4. i 5. stoljeću, a to se ujedno poklapa sa zlatnim dobom patristike uopće - bitne karakteristike literature su: o biblijsko utemeljenje koje je teološki temelj spisa o grčka filozofija koja ima veliki utjecaj, osobito na negativno gledanje na tjelesnost i brak, a od toga proizlazi pesimizam, dualizam i filozofski utilitarizam o literarni rod pohvale (encomio), koji se sastoji od ovih dijelova: laudatio, exempla, disciplina. Ne treba zaboraviti ni to da su mnogi od autora koji su pisali o djevičanstvu bili komprimitirani izborom (npr. sv. Ambrozije ili sv. Augustin) i to objašnjava zašto je njihov favorizirani stav prema djevičanstvu, nekad i na štetu braka. S druge strane, postoji veliki nesrazmjer između djela koja govore o djevičanstvu i onih koje govore o braku. Iako djela o braku ili ženidbi ima puno manje, nije riječ o preziru bračnoga života, nego je riječ o tome da je naglasak stavljen na stvarnost koja se smatra vrednijom i boljom, a to je nasljedovanje Krista i sv. Pavla u djevičanstvu. 13 4 ALEKSANDRIJSKA MISTIKA Kršćanska mistika aleksandrijskoga kruga bila je pod velikim utjecajem glavnog predstavnika tog kulturnog i teološkog kruga, Origena, i to u toj mjeri da se, u svojem razvoju može promatrati pod dva vida: prije i nakon Origena. 4.1 Kulturološka, sociološka i religiozna komponenta Aleksandrije Aleksandrija, grad smješten na delti Nila, bio je u staro doba najvažniji grad u tom dijelu Rimskoga carstva. Zemljopisni i kronološki element je jako bitan. Zahvaljujući svojemu položaju koji je bio povoljan za izmjenu i trgovinu robe, u Aleksandriji se rađa novi kulturni pokret koji se nije dogodio ni u jednom drugom gradu. Već su Židovi otkrili važnost toga grada i smatrali ga važnim centrom sjedinjenja njihove i grčke kulture. Dovoljno je spomenuti da je prijevod Septuaginte (LXX) nastao upravo u tome okružju. Jednako toko tamo je nastalo egzegetsko djelo Filona Aleksandrijskog, Petoknjižje u platonskoj verziji, koje je bilo cijenjeno i među kršćanima. Tamo je, zatim, prisutna velika tradicija hermeneutike, koja je snažna na razini tumačenja poganskih tekstova. Iznad svega u Aleksandriji je prisutna, u tumačenju Svetoga pisma, tehnika alegorije. Ako se želi studirati Origen, treba ga promatrati i vrednovati u svjetlu te kulture kojoj je on pripadao. Iz gore rečenoga razumljivo je da kršćanstvo, kad je ušlo u Aleksandriju, nije moglo biti narodnog karaktera nego je bilo učeno, zbog toga jer je jedino tako moglo opstati i širiti se u tom ambijentu. Zbog toga su i prvi navjestitelji evanđelja koristili kategorije koje su se tamo koristile i koje su bile bliske svima i na taj način su naviještali Radosnu vijest. Važno je naglasiti da kršćanstvo u Aleksandriju i njegovu okolicu prodire u formi gnoze, bila ona pravovjerna ili ne. U Aleksandriji je, dakle, misionarski posao trebao biti prisutan na visokoj kulturnoj razini, da bi predstavilo kršćanstvo na onoj razini na kojoj se u ono vrijeme tamo živjelo i razmišljalo. Ne može se govoriti o helenizaciji kršćanstva, nego o inkulturaciji. Treba reći da se na egzegetsko-teološko-duhovnoj razini nikad više nije ponovilo nešto slično u promišljanju i sistematizaciji vjere. 4.2 Origen i njegova duhovnost 4.2.1 Život i djelo Origena Origenov život poznajemo na temelju četiri izvora koji govore o njemu: - Euzebije Cezarejski, koji Origenu posvećuje 4. knjigu Crkvene povijesti - Jeronim, koji u De viris illustribus posvećuje veliki prostor Origenu (on je sam u prvome trenutku bio origenovac, ali je kasnije promijenio poziciju) - Gregorije Čudotvorac, Origenov učenik koji je napisao Zahvalno pismo svome učitelju - Pamfilije, od kojeg posjedujemo Apologiju u obranu Origena, napisanu zato da se suprotstavi napadima na Origenov nauk. Origen se rodio u Aleksandriji 185. godine u kršćanskoj obitelji u kojoj se mnogo držalo do vjere. Njegov otac Leonida bio je bijen 202./203. za vrijeme progona kršćana od strane Septimija Severa. Origen, najstarije dijete u obitelji, napisao je ocu pismo sokoleći ga da ustraje u vjeri i da se ne osvrće na obiteljske okolnosti i teškoće. Nakon očeve smrti, da bi pomogao obitelj kojoj je djelomično oteta imovina, brinuo se za nju radeći kao učitelj u školi. Kad mu je bilo svega 18 godina, mjesni ga biskup Demetrije poziva da vodi katekumene. Ova gesta očit je znak kako je visok ugled Origen uživao u kršćanskoj zajednici. 14 Aleksandrijska je škola u to vrijeme procvala. Budući da su je pohađali i pogani, Origen ju je podijelio u dva stupnja: elementarni, namijenjen katekumenima i viši koji je bio otvoren svima. Katekumene je vodio Herakla a višu školu, otvorenu svima vodio je sam Origen. Sve veće odgovornosti u poučavanju natjerale su Origena da produbljuje filozofsku kulturu pod vodstvom Amonija Saka koji je bio Plotinov učitelj. Tih se godina, navodno, dao uškopiti da izbjegne govorkanja, budući da su školu pohađali i muški i žene. Često je putovao, te su ga tako na jednome proputovanju kroz Palestinu, u Cezareji, njegovi prijatelji biskupi Teoktist i Aleksandar zaredili za svećenika, usprkos samoosakaćenju. Zbog toga, a i zbog njegova naučavanja, lišio ga je aleksandrijski biskup Demetrije svećeništva i zabranio njegovo učiteljsko djelovanje. Zbog toga 230. godine Origen seli u Cezareju gdje otvara novu školu. Među prvim učenicima imao je Gregorija Čudotvorca, od kojega imamo Zahvalno pismo koje mu je napisao kad je odlazio iz škole. Iz tog pisma je vidljiva metoda kojom je Origen naučavao prema ključu grčke paideie: logika, dialektika, prirodne znanosti, geometrija, astronomija i filozofija. Ove znanosti su bile uvod za produbljeni i sistematski studij Svetoga pisma. Za vrijeme Decijeva progonstva (250.) bio je uhićen i mučen. Podnio je kušnje i tom ga je prilikom Dionizije Aleksandrijski pomirio s aleksandrijskom Crkvom. Origen umire 253. od posljedica mučenja. Prozvan je Adamantios (čeličan) čime se želi označiti jakost njegova rasuđivanja, vječno trajanje njegovih spisa i željezna volja za radom. Iznad svega Origen je cijenio Sveto pismo. Ono je djelo Božje i u njemu se nalaze sve istine i zapovijedi kršćanskog života. Njih razumjeti, znači dovinuti se do spoznanja istine. U filozofiji nije bio samo predstavnik nekog smjera nego i samostalan mislilac. Štogod bi dobra našao u filozofiji, nastojao je upotrijebiti na korist kršćanstva. Što se tiče Origenovih djela, bilo ih je mnogo ali ih je jako malo došlo do nas. Epifanije veli da je napisao oko 6000 djela, a Jeronim 800. Djela koja su došla do nas mogu se podijeliti prema literarnim rodovima: - - - - - Apologetska: Contra Celsum (djelo važno i zato jer se u njemu nalazi i Celsov govor protiv kršćana) Dogmatska De principiis – Počela – to je prvi pokušaj dubinskog, svetopisamskog i racionalnog izlaganja objavljene kršćanske vjere u drevnom kršćanstvu. O Trojstvu O stvaranju O slobodnoj volji O Svetom pismu Duhovna: O molitvi – komentar Očenaša O mučeništvu Homiletska Origen je prvi kršćanski autor od kojeg su sačuvane propovijedi (gotovo su sve biblijske), a prevedene od Jeronima na latinski jezik Biblijska Obuhvaća gotovo sva Origenova djela. Da bi mogao studirati original, uči hebrejski, i kada spoznaje da se razne verzije Svetoga pisma ne poklapaju, piše veličanstveno djelo Hegzapla, gdje u šest usporednih kolona donosi hebrejski tekst Staroga zavjeta, prijevod toga teksta na grčkom jeziku i još četiri grčke verzije toga teksta. 15 4.2.2 Ključ za čitanje Origenovih djela Da bi se razumjela Origenova djela, važno je imati na umu da smo u 3. stoljeću, to jest u vremenu u kojemu su oni koji razmišljaju o vjeri pioniri, prvi koji to rade. Još ne postoje dogme, ne postoji tradicija koja bi usmjeravala razmišljanja. Nalazimo se u stanju privremenosti, nestalnosti, u vremenu u kojem još nisu jasno definirani razni pojmovi vjere kojima mi danas baratamo. Imajući to na umu moramo razumjeti da je, kad Origen piše ili govori, začetnik nečeg novog na svome području. I njegova djela treba gledati u tome kontekstu a ne u kontekstu hereza koje su nastale kasnije. Zbog toga je potreban trostruki ključ za čitanje njegovih djela: - filozofija platonizma – Origen razmišlja i piše u kategorijama platonizma. I kada je riječ o njegovoj duhovnosti isto je pod utjecajem te filozofije. On razlikuje: noetiku (spoznaja) = stvarnost fenomen = slovo (doslovni smisao) I kada je riječ o svetopisamskome tekstu postoji ova dvostruka podjela: treba nadići doslovni smisao teksta da bi se došlo do stvarne spoznaje, do prave stvarnosti. - Razlikovanje između početnika i savršenih Nikada se ne treba zadovoljiti sa dosad postignutim, nego uvijek treba produbljivati spoznaju (napraviti prijelaz od temeljnih stvarnosti prema savršenijima) - Smisao istraživanja Kada Origen tumači Sveto pismo nikada ne daje konačna tumačenja, konačne prijedloge tumačenja. Uvijek daje dva ili više tumačenja istoga teksta ostavljajući na taj način uvijek otvoreni tekst novim tumačenjima (taca). Ova postavka podrazumijeva slijedeće: a) Origenistički svijet je simboličan ili relativan. Platonski mentalitet sjedinjuje čitavo Origenovo promišljanje: sve je simbol nebeskih stvarnosti – kao utjelovljenje – gdje tijelo skriva božansku stvarnost. b) Njegov svijet je dinamičan – i vjernik i stvarnost su u pokretu da se uobliče nebeskim stvarnostima c) Na biblijsko-egzegetskom polju doslovno značenje teksta za Origena je simbol Božjeg misterija koji je u tekstu sakriven: treba nadići to doslovno tumačenje da bi se došlo do pravog značenja teksta. Origen ne samo da prihvaća interpretaciju sv. Pavla prema kojemu je Stari zavjet simbol Novog zavjeta, nego pravi još korak naprijed i tvrdi da su i Stari zavjet i Novi zavjet simboli nebeskih stvarnosti. d) Na duhovnome području - sistematska primjena zakona o duhovnome napretku koji se tiče svih stvarnosti. Zbog toga u njegovim djelima nalazimo dvije grupe: napredni i nenapredni; - razlikovanje između jednostavnih kršćana (to su oni koji se zaustavljaju na zemaljskim stvarnostima) i savršenih kršćana (to su oni koji traže duhovne stvarnosti). Time Origen ne želi stvoriti neku duhovnu aristokraciju nego želi naglasiti potrebu da se ide naprijed, da se napreduje; - spiritualizam koji se nalazi u svim njegovim djelima: sve ono što je zemaljski, materijalno, tjelesno treba biti nadvladano. 16 4.2.3 Biblija kao temelj i norma duhovnog života Za Origena Biblija nije samo knjiga koja opisuje povijest Izraelskog naroda, nego je iznad svega riječ Božja, ona je Krist, bilo u SZ bilo u NZ, koji je utjelovljen u Riječi. Krist je i subjekt i objekt objave. Riječ, slovo je tijelo, vanjština koja u sebi sakriva Kristovo božanstvo. Iz ovog je razumljivo zašto je insistirao na tome da je čitavo Sveto pismo nadahnuto (protiv gnostika). Novosti Origenove egzegetike - - Origen piše prvi traktat o bliblijskoj hermeneutici i to u IV knjizi De principiis. Sistematski komentira Sveto pismo, što do njega nije bio slučaj (osim nekih gnostika). S Origenom počinje primjena svakog odlomka teksta Svetog pisma na pojedinca, na pojedinu dušu. To znači da svaki pojedinac u Pismu može vidjeti refleksiju, odraz svojeg duhovnog napretka. Origen prvi daje važnost nekim biblijskim knjigama koje do njega nisu smatrane važnima, osobito se to odnosi na Pjesmu nad pjesmama, koja će imati veliki utjecaj na kasniju mistiku. U komentaru Pjesme nad pjesmama nalazimo najbolje izraženu Origenovu duhovnu misao (Jeronim je rekao da je to najuspjelije Origenovo djelo). Najvažnija Origenova djela koja govore o duhovnosti su: - Komentar Pjesme nad pjesmama Propovijedi o knjizi Izlaska Propovijed br. 27 o Knjizi brojeva O molitvi 4.2.4 «Duhovna» egzegeza Kad Origen počinje rad na egzegezi sigurno nije prvi koji to čini; postoje oni koji su to radili prije njega i to osobito na poganskom području, koji Origen smatra važnim osobito što se tiče tehnike, načina egzegeze. On se služi osobito slijedećim: 1. Poganska alegorija 2. Alegorija Filona Aleksandrijskog, autora kojeg Origen citira često, osobito u komentaru SZ 3. Gnostička alegorija 4. Pavlovska tipologija (od grč. tipos = figura: stvarnosti SZ su figure ili likovi NZ, bez da se time negira povijesnost SZ). Takvo tumačenje je uveo sv. Pavao za određene dijelove Svetoga pisma. Treba naglasiti da se alegorija razlikuje od ove tipologije, jer ona eliminira povijesni i literarni smisao teksta, a kod tipologije se to ne događa. 5. Gnostička egzegeza, barem u nekim svojim dijelovima budući da nije bila dosljedna (neke dijelove pisma je tumačila alegorijski a neke doslovno). Budući da Origen nije prvi koji se bavi egzegezom, u svome radu nailazi na poteškoće koje treba prevladati. To su: - gnostička egzegeza – koju on pobija jer nije znanstvena (dijelove Pisma koje gnostici tumače na alegorijski način, on tumači doslovno i obrnuto) - Simpliciores – to su oni koji su u Crkvi ali su ostali na doslovnom tumačenju Svetoga Pisma 17 - Židovsko tumačenje – koje Origen poistovjećuje sa zloupotrebom literarizma koji ne dopušta da se prepozna Krist Origenov stav prema Bibliji može se sažeti u tri temeljna principa: 1. Čitavo pismo je nadahnuto, ne samo NZ, nego i SZ sa svim detaljima koji nisu nevažni. Origen na taj način brani materijalno nadahnuće Svetoga pisma: čitavo Pismo je Riječ Božja. 2. Čitavo Pismo govori i treba govoriti o Kristu. To sa sobom nosi činjenicu da u svim knjigama Svetoga Pisma treba pronaći povezanost s Kristom, ukoliko je Pismo novo utjelovljenje Isusa, ono je Kristovo tijelo. Pismo u sebi prikriva Tijelo Kristovo: zadaća teologa je da po egzegezi dade Kristu da govori iz Pisma. 3. «S obzirom na cjelokupno božansko Pismo, držimo da u cjelini ima duhovni smisao a nema cijelo literarni (doslovni) smisao. Čak je iz mnogih mjesta očito da je doslovni smisao nemoguć. Mudri čitatelj mora veoma pažljivo pristupiti svetim tekstovima kao božanskim spisima. Nama se čini da je navedeno biljeg njihova shvaćanja.» (Počela IV 3.5) Ovaj princip je jako važan, osobito za tumačenje Pjesme nad pjesmama, koja od skoro profane pjesme postaje duhovni spjev. Posljedice ovakvog pristupa: a) U Pismu se uvijek moraju pronaći riječi dostojne Spasitelja. Slovo je kao štit koji štiti duhovni smisao Riječi, i to zato da se oni koji nisu dostojni spasenja zaustave na doslovnom smislu teksta i na taj način ne prime poruku spasenja. Svrha je štititi i sačuvati misterij samo za one koji su ga dostojni: zato je važno, u tumačenju i razumijevanju Svetoga pisma, izdići se iznad doslovnog tumačenja teksta. b) Treba uvijek pronaći korisnost Pisma, na temelju principa o korisnosti (ofeleia) prema kojemu ona mora govoriti riječi spasenja. Neki put je to vidljivo iz doslovnog smisla, a neki put to treba tražiti u alegoriji. c) Doslovno tumačenje se protivi duhovnome do kojeg se dolazi pomoću alegorije. Zbog toga je uvijek duhovni smisao teksta pravi smisao, iako je doslovno čitanje teksta potrebno kao početna točka (ne i cilj). d) Pismo se tumači pomoću Pisma, Biblija pomoću Biblije. Zbog toga treba usporediti dio teksta na kojem se radi sa ostalim svetim tekstom i vidjeti je li u skladu sa čitavom objavom. e) U IV knjizi «Počela» Origen nabraja razne smislove Pisma, polazeći od pretpostavke da ljudski napredak u duhovnome životu odgovara napretku u čitanju Pisma (zakon duhovnog napretka): PAVAO DUH DUŠA TIJELO BIBLIJA DUHOVNI MORALNI DOSLOVNI NAPREDAK DUŠE SAVRŠENI NAPREDUJUĆI POČETNICI VRIJEDNOST MISTIČNA PRAKTIČNA PRIPRAVNIČKA Unatoč ovakvoj podjeli treba ipak naglasiti da Origen obično koristi binarnu shemu DUHOVNO – DOSLOVNO. Prema ovoj shemi, onaj koji razumije Pisma jest Svet, jer uspijeva pronaći skriveni smisao Pisma. Origen je ipak svjestan ograničenosti ove sheme jer, u stvarnosti, postoji bezbroj 18 smisla Svetog pisma. Oni se povećavaju koliko se raste u Duhu. Shvaćanje Svetog pisma je uvijek otvoreno i dinamično. Origen temelji svoju duhovnu teologiju na Svetom pismu u kojem uvijek pronalazi tragove itinerara, puta duše. Važno je napomenuti i njegovu sistematičnost i prianjanje uz Crkvu. On priznaje da su prvi koji nisu dobro proučili Sveto pismo bili Židovi, jer su se zaustavili na doslovnome smislu; drugi su gnostici i simpliciores, koji smatraju da su u Crkvi ali, u stvari, sa njihovim ponašanjem i tumačenjem sami sebe stavljaju izvan Crkve. 4.2.5 Zakon duhovnog napretka Vidjeli smo da je platonski pogled na stvarnost ključ Origenove misli. To znači da pronalazak skrivenog misterija ovisi o sposobnostima svakog pojedinog čovjeka. Origen na taj dinamični proces gleda pod dvostrukim vidom: - od strane čovjeka on ovisi o spoznaji Pisma (početnici, napredujući i savršeni). Dužnost je svakog kršćanina da osjeti potrebu da napreduje da tako sve više i sve bolje prianja uz Krista. - Od strane Krista, taj je proces moguć zato što se On sam približava čovjeku prilagođavajući se njegovom duhovnom stanju, tako da i početnici mogu započeti taj put približavanja prema Njemu. Ovaj dvostruki vid je naglašen u Pismu preko različitih epinoia (naziva) koji su dani Kristu (učitelj, janje…) a oni označavaju različiti odnos koji Bog ima sa čovjekom, već prema tome na kojem je pojedini čovjek stupnju duhovnog napretka (to je i temeljni motiv njegove kristologije). U ovoj perspektivi se razumije kako oni koji prianjaju uz Krista, iako mogu polaziti sa različitih polazišta, ne mogu se zadržati na njima, nego su pozvani da stalno napreduju, da se ne bi zaustavili na samo jednom Kristovom aspektu. Veliki doprinos Origenove nauke na ovom području je upravo u toj stalnoj prisutnosti, u svim njegovim djelima, dinamike koja se tiče i zadnjeg stupnja duhovne savršenosti, jer ukoliko se ne napreduje može se nazadovati. Duša koja je potpuno savršena je ona koja dolazi do mističnih zaruka s Kristom. 4.2.6 Origenova duhovna tematika Origenova sustavnost koja je prisutna kod poučavanja Svetog pisma, vidljiva je i na duhovnom polju. Ona se ne iscrpljuje samo na povezanosti sa SP nego ima i neke svoje specifičnosti: a) Origenova duhovna literatura je nova Bouyer tvrdi da Origen stvara nove literarne vrste i utvrđuje one već postojeće. Npr: - De principiis – djelo u kojemu je prisutna tematika o Bogu (Trojstvo) o svijetu (stvaranje), o čovjeku (slobodna volja) i o Pismu; - Prvi sistematski spis o molitvi (O molitvi). Prethodni spisi bili su upućeni katekumenima, i zbog toga su bili jednostavni i sadržavali su samo neke bitne stvari, dok je ovaj spis na višem nivou, a napisan je zato da riješi neke od problema u molitvi; - Njegov je prvi spis o mučeništvu koji se temelji na Svetom pismu; - Duhovna pisma – duhovno vodstvo (ostao je samo jedan mali dio sačuvan) - Duhovno-biblijska propovijed 19 b) Duhovni usponi Tematika duhovnih uspona ima temelj u činjenici da u Svetome pismu svaki hod uzbrdo znači napredak. Tako penjanje Krista na brdo blaženstava i na brdo Tabor označava duhovni napredak. Uzlazak na brdo Tabor označava najviši stupanj kontemplacije: Kristovo božanstvo. c) Duhovna osjetljivost Ovaj vid duhovnosti je pod utjecajem platonističke antropologije. Biblijski temelj Origen nalazi u Rm 7 gdje se razlikuje tjelesni i duhovni čovjek. Origen dolazi do zaključka da se, kada se u SP spominju pet ljudskih osjetila, ona se uvijek odnose na unutarnjeg, duhovnog čovjeka. Tako, kada se govori o sluhu, to se odnosi na sposobnost duhovnog slušanja, kada se govori o vidu, tiče se gledanja duše itd. Ono što je ovdje najvažnije je činjenica da su, u Origenovoj viziji, ljudska osjetila kristološki orijentirana. Motiv takve postavke je vrlo dubok: čovjek treba povratiti sve svoje sposobnosti koje su postale materijalne nakon grijeha na njihovu prvotnu razinu. Zbog toga će svako osjetilo duhovnog čovjeka biti upravljeno prema Kristu. Sve ovo vodi k još jednoj važnoj pretpostavci: ako čovjek može primiti Krista, to je zato jer se Krist prilagođava osjetilima čovjeka. Tako postaje miris za njuh, jelo da se može blagovati itd. Krist se na takav način objavljuje čovjeku da nijedan osjet duše ne ostaje bez njegove milosti. d) Duhovna hrana Biblijsku pozadinu o duhovnoj hrani nalazimo u: «Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer ste još tjelesni.» (1Kor 3,2) «Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom da po njemu uzrastete za spasenje…» (1Pt 2,2) «A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana Čula za rasuđivanje dobra i zla.» (Heb 5,14) Na temelju ovih tekstova Origen zamišlja kako božanska susretljivost silazi u čovjeka na način da postaje prikladna hrana za svaku priliku. Origen razlikuje hranu za svaki stupanj duhovnog napretka: Trava – za one koji su još «životinje» Mlijeko – za «djecu» (katekumeni) Mahune – za «bolesne» (oni koji su još vjerni židovskim običajima) Meso – za «odrasle» (savršeni) Ovim terminima Origen izražava neprestanu glad za Božjom riječi koju imaju ljudi. Gospodin, sa svoje strane, utažuje tu glad već prema sposobnostima primatelja. Ova tematika raznih vrsta jela je bila tipična za katekumene koji su se pripravljali za krštenje. Origenova novost je u tome što je on uspio tu tematiku izvući iz tog konteksta koji je bio previše uzak, i proširiti je na čitavi život kršćanina. Nije rečeno da su samo novokrštenici djeca u vjeri: to mogu biti i drugi koji se ne trude rasti u Kristu. e) Duhovne zaruke Simbolična vjenčanja su postojala već u SZ (usp. Pjesma nad pjesmama), i u NZ i to je bila tema koja se često navodila u gnostičkom ambijentu. Origen primjenjuje to na odnos pojedine duše i Boga. To će i kasnije u duhovnosti imati veliki utjecaj. 20 Prema Origenu, Pjesma nad pjesmama, je bila namijenjena onima koji su savršeni, odrasli, duhovni, jer su oni sposobni čitati je na pravilan način. Samo su oni ti koji imaju zaručnički odnos s Kristom i samo oni mogu razumjeti pravo značenje slika u Pjesmi nad pjesmama. U Pj glavni simbol je upravo zaručništvo i u svojem komentaru Origen to jasno naglašava. U Crkvi to zaručništvo s Kristom živi samo onaj koji je postigao sjedinjenje s Kristom. Tako gledajući razumljivo je da duša koja nije vjerna, je kriva za preljub (ljubav prema stvarnostima koje nisu Krist). f) Ljubavna rana Ova tematika je imala veliki odjek u kasnijoj duhovnosti. Origen je prvi autor koji istaknuo zajedno slijedeća dva biblijska citata: «Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi.» (Pj 2,5) «Od usta mojih britak mač je načinio, Sakrio me u sjeni ruke svoje, Od mene je oštru načinio strijelu, Sakrio me u svom tobolcu.! (Iz 49,2) - Kad je duša zahvaćena ljubavlju i željom za Krista, ona prima ranu u duši. Origen u značenju te rane vidi: Strijelac je Bog Otac ili Sin Izabrana strijela je uvijek Sin Rana je isto tako Sin U duhovnome napretku ova rana je najvidljiviji znak duhovnih zaruka. Duša je privučena samo strijelama riječi, a ne onima od zloga. g) Binom akcija – kontemplacija Već u platonskome svijetu naglašeno je superiornost teorija nad praksom. To jeprisutno i kod Origena, ali ne u smislu kontrasta teorije i prakse nego nadopunjavanja: stvari koje se razmatraju trebaju se primijeniti u praksi (Usp. Origenov život). Biblijski simboli ovih dviju stvarnosti su: - dva novčića udovice - apostoli – kontemplativci i poslužitelji Riječi - jelo i piće - dva učenika koji prilaze Isusu (usp. Iv 1,39) - dva imena patrijarha Jakob (akcija) i Izrael (kontemplacija) - Marta i Marija ZAKLJUČAK U postavci Origenove teologije možemo naći pozitivan i negativan vid: Pozitivni vidovi: - Origen je bio doista duhovan čovjek, i to je vidljivo u svim njegovim djelima. Iako ne posjedujemo nijedan autobiografski tekst to je vidljivo iz njegovih djela. Osuda 21 - - - Origena koja je izrečena 553. nimalo se ne tiče tog vida njegove osobnosti, nego kako smo to rekli već prije to je osuda ekstremizma origenovaca. Najvažniji doprinos Origena je bez sumnje insistiranje na prisutnosti Svetog Pisma u duhovnosti; sve su njegove teme utemeljene na tome. Pismo pomaže u razlučivanju, opisivanju i pojašnjavanju bilo kojeg stanja duše, što je inače nemoguće kad bi se te dvije stvari odijelile. Korištenje neoplatonizma u obilnoj i sistematičnoj mjeri po prvi put u teološkome promišljanju. To je imalo i negativne posljedice ali je omogućilo Crkvi da uđe u dijalog s intelektualnim svijetom onoga vremena a to je znak inkulturacije kršćanstva. Simbolizam u čitanju čovjeka i stvarnosti koje su prikazane u Svetome Pismu, koje je neposredno vezano uz neoplatonizam, a koje će otvoriti put mističnom kršćanskom pokretu, u kojem je, može se reći, Origen prvi predstavnik. Može se reći da je neoplatonizam bila filozofija koja je najviše utjecala na razvoj kršćanske mistike. Negativni vidovi: - Preziranje tijela u korist duše - Podcjenjivanje zemaljskih stvarnosti s obzirom na nebeske U svakom slučaju, imajući u vidu i pozitivne i negativne vidove Origenovih djela, treba priznati veliki utjecaj Origena na kasniju teologiju, a osobito duhovnost. Dovoljno je prisjetiti se velikih istočnih otaca kao što su Gregorije iz Nise, Bazilije, Didim Aleksandrijski, Evagrije pontski, Pseudo Dionizije te zapadnih otaca – Ambrozije, Jeronim, Grgur Veliki koji su uvelike koristili njegova djela i na taj način pridonosili da se proširi njegova misao. 22 5. GREGORIJE NISENSKI «ŽIVOT MOJSIJEV» «Život Mojsijev» djelo je Gregorija Nisenskog, jednog od trojice tzv. Kapadočana (Gregorije Nisenski, Bazilije i Gregorije Nazijanski). Gregorije se rodio oko 335. Najprije je bio retor. Oženio se 365. godine, ali se poslije smrti svoje žene, po nagovoru Gregorija Nazijanskog, povukao u samoću k majci i bratu Baziliju. Postaje svećenik i 376. godine Bazilije ga je zaredio za biskupa u gradiću Nissi. Na Antiohijskom saboru (379.) izabran je za metropolitu u Sebasti u Pontu, gdje je boravio nekoliko mjeseci. Godine 381. sudjeluje na saboru u Carigradu, gdje je održao nadgrobno slovo Meleciju Antiohijskom, predsjedniku sabora, prigodom njegove smrti. Čini se da je umro oko 394. godine. Gregorije je bio oduševljeni origenovac i najdublji mislilac među Kapadočanima. Prozvali su ga «mistikom». Oduševljenje za Origena odvelo ga je u mnogočemu na stranputice (npr. učenju u apokatastazi). Djelo «Život Mojsijev» je egzegetsko-duhovnog karaktera i napisano je oko 390. godine. To je vrijeme Gregorijeve zrelosti. Egzegeza u ovome djelu ima svrhu predstaviti Mojsija kao model neumornog tražitelja savršenosti i zbog toga je prilično slobodna, u funkciji svoje svrhe. 5.1 Struktura djela «Život Mojsijev» sastoji se od dva dijela: 1. Prvi dio je literarni dio i sastoji se od dva dijela: - Prvi je kratki uvod u kojem Gregorije govori o motivu koji ga je potakao da napiše knjigu (molba jednog prijatelja da govori o kršćanskoj savršenosti) i najavljuje temu djela, koja je EPEKTASIS, tj. nauk o napretku duše k Bogu. Svrha ili vrlina duše, budući da želi biti s Bogom koji je beskonačan i neograničen, kao svoj cilj ima neprekidnu težnju za usavršavanjem. Budući da je Bog po svojoj naravi neograničen i beskonačan, želja duše za potpunim poznavanjem Boga ostaje uvijek neispunjena. Unatoč tome potrebno je provoditi život ispunjen krepostima, što je više to moguće, bivajući na taj način poslušni evanđeoskoj zapovijedi iz Mt 5,48: «budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski». Ovaj nauk o epektatis prožima čitavo djelo i čini osovinu, bit čitavoga djela. - Drugi dio je kratki sažetak Mojsijeve povijesti, koja se Gregoriju čini savršena da je uspoređuje sa putem savršenosti i rasta u vrlinama vjernika. Gregorije prikazuje Mojsijev život kronološki i progresivno, stavljajući zajedno materijal koji se nalazi u knjizi Izlaska i knjizi Brojeva. 2. Drugi dio knjige je alegorijski i sastoji se od duhovnog tumačenja Mojsijeve povijesti. Gregorije uzima dio po dio Mojsijeve povijesti i tumači je u alegorijsko-duhovnome smislu i usklađuje ih na način da opisuje put prema savršenosti koji vjernik treba gledati i pratiti da bi ga slijedio na tome putu. Zadnji dio knjige iako bez preciznog povezivanja sa biografskim podacima, govori, kao o vrhuncu ili kraju puta o Mojsiju, prijatelju i sluzi Božjemu sažimajući ukratko čitavi prijeđeni put. Iskustvo Izraelovog zakonodavca primijenjeno je izravno na kršćanina koji se uputio prema punom poznavanju Boga. 23 5.2 Važniji simbolizmi u knjizi U knjizi nalazimo tri važna simbolizma: - Mojsije – čovjek koji neumorno traži savršenost koju nikada potpuno ne postiže Brdo Sinaj – mjesto susreta s Bogom Binom svjetlo-tama (oblak, mrak, tama itd., teofanija gorućeg grma) – posredovanje spoznanja Boga koji je u isto vrijeme i tama i svjetlo. Gregorije razlikuje tri etape, tri trenutka u Mojsijevom duhovnom životu, koji odgovaraju duhovnome napretku koji uvijek započinje u svjetlu da bi završio u tami: 1. gorući grm (Iz 3) - svjetlo To je trenutak čišćenja (…skini sandale s nogu…) koji se događa po krštenju gdje se «skida» svijet osjećaja da bi se postigla sloboda: mir duha – to je etapa u kojoj se stavljaju pod kontrolu osjećaji 2. Sinaj (Iz 19) – Oblak (još uvijek se nešto vidi) To je prijelaz iz osjećajnog u razumski svijet. Oblak odjeljuje od izvanjskoga da ako omogući čovjeku da uđe u sebe, u svoj bitak (čišćenje razuma) 3. Vrh Sinaja (Iz 20-21) – tama (potpuni mrak) To je mistični trenutak u kojemu više nikakvu ulogu ne igraju ni osjećaji ni razum, nego samo vjera. Vjera je ovdje predstavljena kao poniranje u najtamniju tamu. Ta je tama u isto vrijeme svijetla, ukoliko duša otkrije božju transcedentnost, ali je i tamna jer je prisutnost svjetla tako velika da je čovjek ne može podnijeti i ne može gledati u nju. Ovaj zadnji trenutak je jako važan jer je on mjesto viđenja (objave), u kojemu se Bog promatra, ali i mjesto ne-viđenja u kojemu Bog ostaje nevidljiv. 5.3 Sadržaj djela Ovaj spis se predstavlja kao jedna vrsta itinerarium mentis in Deum koji se može sažeti oko tri ključna trenutka koje ujedno predstavljaju ključne etape na duhovnome napretku: Božja objava u gorućem grmu, uspon na goru Sinaj i primanje deset zapovijedi i viđenje, gledanje Božjih leđa. Uvod: Rođenje unutarnjeg čovjeka za vrline u prvoj fazi Mojsijeva života Rođenje Mojsija koje se dogodilo u vremenu kad je faraon naredio da se sva židovska novorođena muška djeca trebaju ubiti, kod Gregorija se to podudara sa rođenjem unutarnjeg čovjeka za vrline; to se događa slobodnim izborom i ono je uvijek u opasnosti zbog tiranina (đavla) koji brani slabosti i nedostatke i priječi rađanje vrlina u vjerničkoj duši. Novorođenče se, hranjeno majčinim mlijekom, spašava zahvaljujući korpi koja je stavljena u Nil, i koja je pronađena od faraonove kćeri. Ona to novorođenče prihvaća kao svojega sina te othranjuje i odgaja. U ovim figurama Gregorije vidi prve faze života vjere: duša je hranjena majčinskim mlijekom Crkve i zatim povjerena sigurnoj lađi nauka nestalnostima postojanja. Kao takva pristupa studiju poganske filozofije (faraonova kćer), od koje prima 24 značajne plodove iako se u isto vrijeme ne odvaja od prvotnoga učenja, to jest nauka i zapovjedi vjere. Ova dva nauka će se brzo naći jedan nasuprot drugoga kao neprijateljski. Mojsije koji ubija Egipćanina koji tuče Hebreja označava rješenje sukoba: ono što se protivi pravoj vjeri jest «mrtva duša». Ovaj sukob se tiče i vjerničke duše koja se treba staviti na stranu vrlina protiv poticatelja požuda i poroka i slijediti pravu vjeru protiv idolatrije. Ovaj sukob ipak postaje teži jer dva sunarodnjaka, Mojsije i Židov kojega je spasio, dolaze u sukob. Gregorije u tome vidi sukob nastao unutar Crkve zbog raznih hereza. U ovome kontekstu je mudro slijediti primjer naznačen u povijesti: pobjeći u pustinju da se dublje uđe u misterij Boga, koristeći i pogansku znanost (simboliziranu po Jitrovoj kćeri Sipori koju je Mojsije oženio), ali nakon što je rastjerao zločeste pastire (heretike) i nakon što je podložio višoj volji razuma sve težnje duše. Svi ovi događaji samo su predigra ili uvod u prvu objavu Boga, koji se, kako kaže Gregorije, prikazuje kao istina koja «svojim sjajem zasljepljuje oči duše». Prvi ključni trenutak: Božja objava u gorućem grmu Gorući grm je mjesto prve i temeljne Božje objave: u njemu Gregorije vidi Boga, svjetlo i istinu, koja se spušta, prilagođava ljudskoj naravi i iznutra je prosvjetljuje neodoljivim sjajem. Osim toga, grm koji gori a ne sagorijeva simbol je Djevice Marije, u kojoj se, Inkarnacijom Riječi, pojavila «božanska svjetlost» i koja je unatoč rođenju ostala netaknuta u svojem djevičanstvu. Da bi se približilo tome otajstvu, da bi se ušlo u poznavanje istine, treba izuti sandale koje, načinjene od mrtve kože i zemaljske, prašnjave, nisu drugo nego simbol stanja ljudske naravi nakon grijeha, tj. mrtve i vezane za ono što je zemaljsko. Ova teofanije, Božje objavljenje, pokazuje ono što uistinu jest i što je neprolazno, ono što stvarno postoji i nije podložno padu: sam Bog koji, za Gregorija, komentirajući riječi Božje Mojsiju iz gorućeg grma, je Onaj koji je «uvijek isti sam sebi, bez povećanja ili smanjivanja (nepromjenjiv)… vrhovni uzrok svemira…jedini poželjan i prisutan u svima ali ne umanjen od te prisutnosti.» Ova objava prosvjetljuje i ojačava Mojsija i, s njime, svakoga koji ulazi u zraku spoznaje Boga: autoritet i snaga koji iz toga proizlaze imaju snagu osloboditi onoga koji je još pod jarmom tirana. Svi su događaji od izlaska Izraelskog narod iz Egipta pa do dolaska do brda Sinaj usredotočeni na djelo oslobođenja onoga koji je preobražen od Božje objave. Vjernik, kao što je to Mojsije, javno će najaviti oslobođenje i spasenje, sa vlašću koja dolazi od Boga. - čudo štapa koji se pretvara u zmiju tumačen je u kristološkom smislu kao simbol djela otkupljenja na križu. - Faraon tiranin, koji se opire i prisiljava Židove na proizvodnju zemljane opeke je simbol napasti i robovanja požudama koje još uvijek muče onoga koji je čuo navještaj spasenja; Otvrdnuće faraonova srca Gregorije tumači indirektno: nije Bog uzrok toga nego je sam faraon koji se opire onome što mu je otvoreno navješteno. - Deset kazni koje je snašlo Egipat tumačene su od Gregorija kao veliko djelo čišćenja prije pravog i stvarnog izlaska. Egipćani koji su teško pogođeni ovim kaznama i Židovi koji su pošteđeni kazni simboli su suprotnih stvarnosti: prvi su oni koji borave u tami zablude i ne žele prihvatiti istinu, a drugi su oni koji su otvoreni toj istini. Deset kazni nisu drugo nego isto toliko teofanija upućenih svima: osuda onima koji im se protive, a spas onima koji su otvoreni prosvjetljenju vjere. 25 - - Deset kazna, smrt prvorođenaca, označava i vrhunac sukoba između želje za slobodom i robovanja porocima. Treba uništiti porok već u samom začetku, kod rođenja i dati se poškropiti krvlju pravog jaganjca. Jelo pečeno na vatri označava hranu za vjeru, darovanu od Duha vjerniku koji je uzima koliko može primiti Izlazak Izraela iz Egipta: Mojsije i s njime onaj koji želi slijediti put koji vodi u slobodu «sada» je vođen samo od oblaka, tj. od Duha, a njegova riječ umiruje narod od posljednjih iznenadnih napasti. Čudo prelaska preko Crvenog mora, za Gregorija, osim što znači božansku pomoć protiv napada tiranina, označava i typos, sliku krštenja. Štap i oblak, simboli vjere i Duha, vode preko vode, u kojoj je pobijeđena tiranija grijeha i poroka. Stanje slobode Izraelaca nakon izlaska iz mora označava obnovljenu, preporođenu dušu novokrštenika. Prva tri dana hoda u pustinji predstavljaju stanje onih koji čine prve korake u vjeri, koji prelaze iz stanja gorčine i žalosti u radost zbog novog života u vjeri, odmaraju se u oazi Pisama, piju iz stijene koja je Krist, i hrane se manom koja silazi s neba, a koju Gregorije tumači u euharistijskom smislu. Drugi ključni trenutak: uspon na Sinaj i predaja Tore Dolazak na Sinaj, brdo spoznaje, može se smatrati pravim središtem čitavoga djela. Ono je puno duhovnih značenja koji su vlastiti Gregorijevom iskustvu: - - - - - Brdu, koje simbolizira teologiju, a koja je kontemplacija Božje transcendentnosti, može se približiti samo onaj koji je očistio svoje srce i koji je napustio svaku povezanost sa osjetilnim svijetom, i koji je pripremio srce i razum da uđu u božanski oblak. Mojsije, koji ulazi u zamračenje, tamu na Sinaju, primjer je onih koji, zahvaljujući božanskoj milosti, žele upoznati nespoznatljivu božansku narav. Božja objava, ustvari, koja je na početku bila svjetlo, kao u grmu, postaje zatim, za one koji napreduju na putu, tama čišćenja, a zatim i tama zbog same neizrecivosti Božje, u kojoj je istinita spoznaja vidjeti da se ne vidi. Od sve glasnijih trublja Mojsije prelazi na slušanje glasa Božjega: to je simboličan prijelaz od navještaja proroka i apostola na viđenje. Sa sve većim poniranjem u iskustvo, objavljuju se Deset zapovijedi i ostali propisi Tore. Tumačenje ovog odlomka koje daje Gregorije označava vrhunac čitave egzegetske literature o ovome argumentu: Mojsije je vođen sve više i više prema sve većim stvarnostima, «leti, kako kaže autor, s vrha na vrh… postajući viši i od samoga sebe» i prodire u svetište spoznatljivosti Božje gdje se, uz pravi nauk o Bogu i život pročišćen krepostima (deset zapovijedi) pridodaje objava najdubljih misterija o Bogu, tj. viđenje nebeskog Hrama. Ovaj «nerukotvoreni» Šator koji obuhvaća čitavi svemir, za Gregorija, je sam Krist, Božja snaga i Božja mudrost. Sve pojedinosti svetišta i svećeničke odjeće figure su nevidljivih i neizrecivih stvarnosti koje se nalaze oko Svetišta nad Svetištem, svetišta gdje boravi sam Bog. Tko je tako duboko prodro u tamu misterija i tko je zatim očistio narod od svake vrste idolatrije i pobuna, kao što je to učinio Mojsije s Izraelcima, prima od Boga, po drugi put, ploče gdje je on sam utisnuo riječi Zakona. Prve ploče, tj. ljudska narav prije grijeha, imale su na sebi utisnute te riječi; budući da su razbijene, sam nam je Bog na neiskvarene ploče ispisao svoje želje i vratio čovjeku, po poslanju svoga Sina, koga 26 ove figure najavljuju, na prvotnu neiskvarenost. Kao kod Mojsija, lice onoga koji se popeo na ove vrhunce, svijetlit će tako jako da će biti nepodnošljivo pogledima drugih. Treći ključni trenutak: viđenje Božjih leđa Unatoč izvanrednosti onoga što doživljava, Mojsije se time ne zadovoljava i usuđuje se tražiti da gleda Boga licem u lice. Gregorije, pitajući se kako to da netko tko je primio tolike milosti nije zadovoljan, rješenje nalazi u tome da to traženje pripisuje prirodi koja traži onoga koji se uputio prema Bogu, tj. još jedanput, susrećemo nauk o espectasis: želja nikad ne jenjava kod onoga koji je uronio u beskonačno, naprotiv, ona je uvijek sve veća i dolazi do toga da želi vidjeti Onoga koji je po svojoj prirodi nevidljiv i želi poznavati ono što se ne može spoznati. - - - - Bog zadovoljava Mojsijevu molbu na jedinstven način, koji Gregorije tumači sve do najmanjih detalja: Mojsiju je naređeno da se smjesti u udubinu stijene i čeka prolaz Gospodnje slave: Bog, kada prolazi, pruža ruku prema Mojsiju da ga zakloni, i tako ovaj ne vidi nego Božja leđa, jer «nitko ne može Boga vidjeti i ostati na životu». Ovdje se radi o paradoksalnoj situaciji: nemoguće je poznavanje Boga, i onaj koji pomišlja da to može učiniti je kao «mrtav», ne može biti obasjan od lica koje daje život Stijena i ruka su još jedan paradoks: onome koji je «natjeran od žara ljubavi prema onome što je ljepota po prirodi» i ne zaustavlja se u svome traženju nego uvijek teži za višim, biva naređeno da se zaustavi kod stijene, tj. da ustraje u tome svome traženju, da ne posustaje, nego da nastavi svoju trku prema sve većoj nadi; ta stijena je sam Krist, mjesto gdje se nalazi svako dobro, u kojemu se može biti čvrst u nadi. Ruka koja zaklanja Mojsija je također figura Krista, desnica Očeva, u kojoj i po kojoj je sve stvoreno. Gledanje Božjih leđa, na kraju, koje je način na koji Bog udovoljava Mojsijevoj želji, za Gregorija ne znači drugo nego da onaj koji želi vidjeti Boga licem u lice, treba Ga slijediti tamo gdje nas On vodi i poduprti Njegovom rukom, prolaziti put koji nam On sam pokazuje. Završetak djela je, kako smo rekli na početku, završna pohvala Mojsiju, sluzi i prijatelju Božjem. Pohvaljeno je njegovo kreposno vladanje kao model koji se treba gledati da bi se napredovalo na putu kršćanskog savršenstva. To nas uči gledati prema samo jednom cilju u životu: biti prozvani slugama Božjim zahvaljujući našem načinu života. 27 6. ASKETSKO-MONAŠKA DUHOVNOST OTAČKOG RAZDOBLJA 6.1 Zašto je nastalo monaštvo? Postoje tri teorije nastanka monaštva: 1. Nakon mira što ga je car Konstantin dao Crkvi, kršćanstvo prelazi u pokret širokih masa. Asketi su se tako našli u nezahvalnom položaju. Nesklad koji ih je odvajao od većine kršćana postajao je svakim danom sve očitiji. Monaški pokret nastaje zato da bi zaživio antinomiju koja se u svoj snazi nazirala: nespojivost između kršćanina i svijeta, herojski i tihi protest protiv napuštanja kršćanskog modela života. 2. Monaški počeci duguju se kršćanima koji su se za vrijeme progonstva povukli u brdovite i pustinjske krajeve i tamo se navikli živjeti u samoći. Ovim tumačenjem monaštvo bi bilo nastalo zbog progonstva. 3. Sasvim suprotno mišljenje od ovog potonjeg zastupa da su se utemeljitelji monaštva opredijelili za nekrvno mučeništvo (askeza) nakon što je svjetovna vlast prekinula progonstva, pa mučeništvo više nije bio raspoznajni znak kršćanskog radikalizma. Sve su ove hipoteze moguće, no treba odmah na početku reći da je monaštvo od svojih početaka izuzetno složeni fenomen. Povijesno motreći, pojavi monaštva su pogodovale neke okolnosti. Treće stoljeće je burno razdoblje Rimskog Carstva, puno opačina i nevolja, nekažnjenih zločina i moralne korupcije. Prisutna je birokratska i politička tiranija i osiromašenje duha. Čovječanstvo je patilo od dekadencije. Širilo se uvjerenje da je blizu smak svijeta. Orijentalne religije sa svojim obredima zanose mase. Rađa se ponovno otkrivanje antičke mudrosti koja je plijenila izobražene slojeve. Javljaju se gnostičke skupine koje propovijedaju vrlo strogi moralni život i veoma zahtjevnu askezu. Sve to, i još mnogo drugoga, utjecalo je na početno monaštvo. Da bi odgovorilo na sve te izazove, starodrevno je kršćansko monaštvo gotovo opsjednuto primjerom i žarom jeruzalemske apostolske zajednice i nekom dubokom nostalgijom za ranom Crkvom i njezinim izvornim postulatima. 6.2 Terminološka problematika pojma monah Termin monah u kršćanskoj monaškoj književnosti po prvi put se javlja kao terminus technicus u Atanazijevu «Životu sv. Antuna» u drugoj polovici 4. stoljeća. Monah, prema Atanaziju, jest kršćanin koji se povukao iz svijeta da bi živio na samotnome mjestu (fuga mundi). U tom je značenju termin poglavito i ušao kasniju povijest. No to nije i prvobitno značenje pojma monah. Iz raznih izvora i prije sv. Atanazija možemo izdvojiti četiri osnovna značenja riječi monah: 1. 2. 3. 4. Monah je onaj koji živi sam (eremit ili anahoret) Monah je onaj koji se odrekao vlastite obitelji, braka i dobara Monah je onaj koji živi u jedinstvu s drugima (cenobit) Monah je onaj koji je unificiran («jednostavan») Ad 1) Glede prvog značenja ono je malo prisutno u najstarijoj monaškoj predaji, iako je u monaškoj povijesti upravo to značenje imalo najsretniju budućnost. 28 Ad 2) Drugo značenje je veoma često. Vjerojatno je riječ o samotnjacima koji žive sami ili u malim zajednicama. Pseudo-Makarije o njima kaže: «Tko je monah i na koji način zaslužuje to ime? Ponajprije on se zove ako zato što živi sam, zato što se odriče žene i jer se odrekao svijeta na izvanjski i unutarnji način; na izvanjski, to znači vanjskih i svjetovnih stvari; na unutarnji, to znači priviđenja tih stvari, tako da ne dopušta nikakve misli koje se tiču svijeta.» Ad 3) Monah je onaj koji živi u jedinstvu s drugima. Dva biblijska retka nadahnula su ovu koncepciju termina monah: Ps 132,1 («kao braća zajedno živjeti») i Dj 4,42 («jedno srce i jedna duša»). Sveti Augustin je ovako tumači: «zašto mi ne bismo svoje nazivali monachos, prema psalmu «Kako je dobro i kako je milo kad braća žive kao jedan. Monos označuje jedan, ali ne bilo kakav jedan; zapravo, u jednoj masi ljudi postoji i čovjek pojedinac, pa se može kazati da je on ujedinjen s mnogima, ali to ne znači da je on monos, tj. sam: monos ustvari znači samo jedan. One, dakle, koji žive kao jedan na način da čine sve kao jedan čovjek, kako bi se ostvarilo ono što veli Pismo: samo jedna duša i samo jedno srce…, može se s pravom nazvati monos, tj. samo jedan.» Ad 4) Monah je onaj koji je u samom sebi ujedinjen, ostvarujući tako svoje jedinstvo s Bogom. Apatheia (mirnoća, bestrašće) vraća čovjeku izgubljeno jedinstvo i čini ga sličnim Bogu Jednome. 6.3 Monaški arhetipi Spomenut ćemo neke od «jakih ideja» prvobitnih monaha: 1. Nasljedovanje Krista «Slijediti Krista» nije motiv koji se najčešće javlja, no nalazimo ga kao izrazit znak kršćanskog monaštva. Za sv. Antuna pustinjaka se veli da je jedne nedjelje išao na svetu misu i putem razmišljao o apostolima koji su sve ostavili i slijedili Krista. U času kad je ulazio u crkvu čitalo se evanđelje: «Hoćeš li biti savršen, idi prodaj što imaš i daj to siromasima… potom dođi i slijedi me.» Antun nakon toga dijeli svoje imanje siromasima i povlači se u samoću. Nasljedovanje Krista raspoznajna je značajka sirijskog asketizma: «Vidjeli smočovjeka koji nije imao gdje glavu nasloniti i poučeni smo ne držati ništa do svjetovnih stvari. Vidjeli smo čovjeka koji je hodao a da ništa nije kupovao ili posjedovao te smo poučeni da i mi napustimo ono što smo imali. Vidjeli smo čovjeka koji je postio i poučeni smo, ne toliko njegovim riječima koliko djelima, da postimo.» (Euzebije Emeški, Homilij 7,8) 2. Nostalgija za životom prvobitne jeruzalemske zajednice Zajedništvo života i dobara prve kršćanske zajednice je jako impresioniralo monaške utemeljitelje. Bazilije, Augustin i drugi se često pozivaju na Dj 2, 44-45; 4, 32-34 kao na ideal koji žele zaživjeti u svome vremenu. 3. Nadomjestak i priprava na mučeništvo Prema starokršćanskom shvaćanju, «mučenik», doživjevši sudbinu da nasljeduje Isusa u njegovoj muci, postaje savršen kršćanin. Monasi žele nasljedovati u tome prve mučenike: «Vidjevši borbe i strpljivost mučenika… monasi su mijenjali svoj život.» (Euzebije Emeški) Izreka koja se pripisuje svetom Atanaziju veli: «Budi mučenik u svijesti, umri grijehu, usmrćuj udove zemaljske i bit ćeš mučenik u nakani.» Monaška se askeza shvaća kao borba i priprema na smrt i mučeništvo. Atanazije pripisuje Antunu pustinjaku Pavlov «umirem dan za danom». 29 4. Borba protiv demona U starini se smatralo da demoni obitavaju u pustinji. Ako monah napušta grad i naseljena mjesta, to nije znak da se povlači u mir. Njegova je odluka da se s neprijateljem suoči na njegovu prostoru. Takvi demoni salijeću Antuna: «Odlazi iz našeg kraljevstva. Što radiš u ovoj pustinji?» 5. Asketsko seljenje i duhovni egzodus Tri lika nadahnjuju monaštvo pod ovim vidom: Abraham, kojemu je rečeno: «Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očeva» (Post 12,1). Abraham odlazi na put a da nije znao kamo ide. Njega su slijedili praoci u vjeri, stranci i tuđinci na zemlji. Mojsije, vođa izlaska židovskog naroda iz egipatskog ropstva prema Obećanoj zemlji. Tu je temu osobito razradio Grgur Nisenski u djelu Život Mojsijev. Mojsijeva molitva raširenih ruku za vrijeme bitke postaje model monaške molbenice. Ilija, koji se povlači na Horeb i Karmel, označuje bijeg u pustinju za susret s Bogom. 6. Nasljedovanje anđeoskog života Drevni autori rado su uspoređivali monaški život s anđeoskim životom. Anđeli su kontemplativci koji uvijek motre lice Božje, oni su bića oslobođena od zarobljenosti tijela; monasi ih nasljeduju askezom i celibatom, postajući jednaki anđelima i jer su sinovi uskrsnuća, sinovi su Božji. Živjeti godinama anđeoskim životom omogućuje monasima da se suobliče anđelima na neki način «fizički». Sv. Bazilije u jednom govoru veli da se onaj tko je odabrao anđeoski život uzdigao na neki način u netjelesni život, jer je nadvladao redovne mogućnosti ljudske naravi. Pseudo Dionizije Areopagit u jednom pismu za monahe veli slijedeće: «Monasi, makar živjeli posred ljudi, žive poput anđela u potpunoj duševnoj smirenosti, bogolikosti, dobroti i svim drugim dobrima.» (PG 3, 1117B). 7. Povratak u Adamovu nevinost Prije prvoga grijeha Adam je bio savršeni kontemplativac. «Posao monaha jest onaj kojim se bavio Adam u početku, prije nego je sagriješio, kada je, obučen slavom, s Bogom familijarno prijateljevao.» (Ivan Zlatousti, In Mattheum, hom. 68,3). Prijateljevanje samotnika sa zvijerima u pustinji česta je tema koja evocira izgubljeni raj. Ćiril Scitopolski piše da «Kada se Bog nastani u nekom čovjeku i tu zaželi boraviti, sva su mu bića podložna kao što s to bila Adamu prije nego što je prekršio Božju zapovijed. Ne samo zvijeri nego i sami materijalni predmeti.» 8. Budno iščekivanje paruzije Evanđeoski model koji se nudi monahu jest vjerni sluga (Mt 24,42; 25,13). Ta je budnost utjecala da su monasi dobili ime «neptici» (grč. Neptikos – budan). Ovdje nije riječ o pasivnom čekanju, već o žarkoj želji za Kristovim povratkom. Redak kojim završava Otkrivenje: «Dođi, Gospodine Isuse» bio je monaški vapaj. Monah, kada bdije, ne bdije za samoga sebe, nego za svu svoju braću. Njegova molbenica stvara između njega i ljudi istinsku solidarnost. «Monasi zahvaljuju za cijeli svijet kao da su očevi cijelog čovječanstva. Zahvaljuju Bogu u ime svih i tako se vježbaju u istinskom bratstvu» (Ivan Zlatousti, In Matth. Hom. 55,5). 9. Monaški život, istinska filozofija Pisci su židovsku religiju shvaćali kao «filozofiju». U monaškoj tradiciji monah je često predočen kao istinski filozof. «U pustinji se stvara prava filozofija i vodi se briga o dolasku Kristovu… Promotrite monasi svoje dostojanstvo.» (Jeronim, Hom. In Johannem). Sozomen 30 za Antuna veli da se u Egiptu, podalje od ljudi, posvetio strogoj filozofiji i uveo među Egipćane filozofiju istine i samoće. Ovi razni arhetipi svjedoče o bogatoj raznolikosti monaškog ideala, raznolikosti koja ni u kom slučaju ne poništava ono bitno jedinstvo: monah je onaj koji pod različitim oblicima traži kako da spozna, klanja se i služi Bogu. 6.4 Povijest monaštva na Istoku 6.4.1 Egipatsko monaštvo Egipat je u povijesti prvobitnog monaštva imao izuzetnu jedinstvenu ulogu. Tamo nalazimo najstarije, velike monaške likove koji su postali univerzalni modeli. U Egiptu su se relativno rano iskristalizirala dva glavna oblika monaškog života: ANAHORETIZAM CENOBITIZAM Krajem 4. stoljeća može se reći za Egipat da je bio monaški raj. Čvrsti u svom asketskom radikalizmu, egipatski su monasi postali izazov kršćanskoj duhovnosti. Koptski samotnici, koji su se odrekli svijeta, zadivili su svijet, kako kršćanski tako i poganski. K njima dolaze posjetitelji, neki i znatiželje a neki iz pobožnosti. Antun, otac i model monaha Eremitizam je bio u punom procvatu u Egiptu kad na scenu stupa veliki anahoret Antun koji je na neki način postao otac monaha na Istoku i na Zapadu. Velika je to zasluga i njegova životopisca sv. Atanazija. Atanazije sam nije bio monah, ali je bio veliki prijatelj i zaštitnik monaha. Velika je Atanazijeva zasluga da je znao cijeniti monaški ideal a istodobno iskoristiti taj ideal za pastoralne zadatke. Znao je odgovoriti monasima koji bi odbijali zarediti se: «poznajemo biskupe koji poste i monahe koji se pretrpavaju hranom; biskupe koji čine čudes i monahe koji ih ne čine. Na svakom je mjestu moguće voditi asketsku borbu: lovorika ne ovisi o mjestu, već o djelima.» Atanazijevo djelo «Život Antunov» više je zrcalo monaha nego pravi životopis. U uvodu u djelu Atanazije ukazuje na nedvosmisleno poticajni karakter koji ga vodi u pisanju: pružiti istinski primjer i ponuditi ga monasima da ga slijede. Riječ je dakle o traktatu duhovnosti. Antun se rodio u Kemanu oko 250. godine od imućnih roditelja. Ostao je siroče s nepunih 20 godina, i u to je vrijeme jednog dana u Crkvi čuo riječi: «Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj svoja dobra, podijeli siromasima i slijedi me» (Mt 19,28). On je te riječi shvatio toliko osobno da je napusti svoja dobra, podijelivši ih siromasima u selu. Svoju mlađu sestru povjerio je brizi djevica onoga kraja, a on sam je započeo živjeti intenzivnim duhovnim životom. Ubrzo je oko sebe skupio različite askete koji su kao eremiti živjeli blizu njegova sela. Antun se trudi da bude umiljat i postojan u molitvi. Tu nastupaju i prve đavolske zasjede. Đavao se pojavljuje pod vidom svijeta i tijela. Antun se kaje zbog dobara kojih se odrekao, ali se bori protiv napasti molitvom, mrtvenjem i postom. Spava na goloj zemlji. Nakon nekog vremena Antun se povlači dalje od ljudi zatvorivši se u jedan grob iskopan u pećini. Jedan mu je prijatelj tamo donosio hranu. I tamo ga spopadaju razne napasti, ali on izlazi kao pobjednik. Demoni salijeću Antuna i u obliku divljih zvijeri, ali on i ovdje izlazi 31 kao pobjednik. Ta druga etapa Antunova života završava viđenjem u kojemu mu se Gospodin javlja kao svjedok njegovih borbi i obećava mu da će ga uvijek pomagati. Kad mu je bilo 35 godina, Antun traži još veću samoću i odlazi uz Nil i nalazi jednu pećinu u kojoj se smjestio. Tamo je imao vode a svakih šest mjeseci bi mu netko donosio hrane. Živio je dvadeset godina u najvećoj samoći, bio napastovan i mrtvio se, ali je kroz to iskustvo postajao sve savršeniji asket. Na kraju te treće etape svojega života Antun sa 55 godina prima dar duhovnog očinstva. Postaje karizmatik sposoban liječiti bolesne, uspješno tješi ucviljene i privlači pozvane na duhovni život. Za vrijeme Maksimilijanova progonstva 311. Antun s nekoliko svojih drugova odlazi u Aleksandriju da pomogne i ohrabri mučenike vjere i da sam dobije krunu mučeništva. U prvom je uspio, ali ne i u drugom. Tako se vraća u samoću i udvostručuje strogost života na asketskome planu. Glas o njegovoj svetosti proširio se ne samo u Aleksandriji i Egiptu, nego posvuda, čak i do carskog dvora. Konstantin Veliki pismeno mu se preporučivao. Bio je veliki prijatelj sa sv. Atanazijem koji ga je 335. pozvao u Aleksandriju da mu pomogne protiv arijevaca. Ostao je kratko u gradu a nakon toga se vratio u svoju samoću. Petnaest godina prije svoje smrti dozvolio je dvojici svojih učenika da dođu stanovati blizu njega. Njima je točno prorekao vrijeme svoje smrti zapovjedivši im da nikome ne odaju mjesto njegova groba. Vrlo je vjerojatno da je umro 17. siječnja 356. Karakteristike njegova života možemo sažeti u nekoliko točaka: - - - - Antunova je veličina u njegovoj svetosti i čistoći njegove vjere. Nije poznavao grčki, ili ga je poznavao površno, kad je trebao tumača u slučaju da njegov sugovornik ne govori egipatski, tj. koptski. Ne zna se je li znao pisati, ali unatoč tome imao je silnu duhovnu prodornost punu psihologije. Iako je bio silno strog prema sebi – spavao je na goloj zemlji, nije pio vina, postio je po više dana uzastopno – izbjegavao je pretjeranosti. Svojim je učenicima usadio umjerenost u strogoći. Antun nije bio utemeljitelj nekog reda u našem smislu; bio je jednostavno živi primjer, ideal, na kojemu su se nadahnjivali svi redovnici poslije njega. Pravilo je ovdje živa osoba, a ne napisani nauk. Povijest njegove osobe bila je vrelo posebnog načina religioznog života. Taj oblik života bi se mogao nazvati poluzajednički. U tom načinu života nema pravila ni poglavara, već samo skupne prakse pobožnosti, jednak način života i posve duhovni autoritet, što ga pojedinci prihvaćaju i koji priznaju iskustvo i svetost staraca. Za velike blagdane su se okupljali zajedno, nedjeljama bi se sastajali po grupama da slave euharistiju. Monasi su obdržavali šutnju, ali bi se često skupljali u većem broju da slušaju duhovne konferencije ili biblijska tumačenja koja su im davali starci. Makar je ovaj način života cvao i drugdje, ipak je egipatska pustinja bila prava postojbina tog monaštva; tako je postala slavna u čitavom kršćanskom svijetu. Riječi staraca i Izreke otaca postat će slavni u povijesti kršćanske duhovnosti. 32 Pahomije i koptski cenobitizam Dok je još Antun bio na vrhuncu širenja anahoretskog asketizma, u srednjem Egiptu nastaje drugi oblik monaškog života, cenobitizam. Utemeljitelj je Pahomije. Njegovi roditelji su bili pogani. On se rodio oko 290-292. u Sjevernoj Tebaidi. Kad mu je bilo 20 godina upoznaje kršćane. To je bilo za vrijeme jednog vojnog zadatka koji je on imao izvršiti kao carski vojnik. Ti kršćani su se brinuli o moralnoj pomoći regrutima, te su se Pahomija duboko dojmili. Pahomije se dao krstiti i pridružuje se anahoretima u Tebaidi. Posebnu je pozornost posvećivao studiju i upijanju temeljnih usmjerenja Svetoga Pisma. Jednom, uronjen u molitvu, začu glas koji mu reče: «Pahomije, Pahomije, nastavi se boriti, smjesti se ovdje i sagradi obitavalište, jer mnoštvo će ljudi pohrliti k tebi. Postat će monasi i uz tebe postići spasenje svojih duša.» Pahomije je to ispripovjedio svojemu učitelju Palamonu koji je u poruci prepoznao glas Božji. Tako nakon sedam godina anahoretskog iskustva Pahomije odlazi od učitelja i nastanja se u nekom napuštenom naselju na desnoj strani Nila u Tabennisi. Ubrzo mu se pridružio veći broj učenika. Tako je nastao cenobitizam. Učenicima je Pahomije naložio pravilo ponašanja: svatko je morao brinuti o sebi i pomagati u zajedničkim potrebama. Kao bistar promatrač, Pahomije je imao priliku vidjeti sve manjkavosti anahoretizma, bez poglavara i detaljnih normi. Tako je i njegov prvi pokušaj zajedničkog života doživio neuspjeh, jer su se braća razišla. Primio je nove učenike od kojih je tražio odricanje od svih dobara i od svega što bi priskrbili ubuduće. Monah ne može ni dati, ni posuditi, ni primiti, ni uništiti, ni promijeniti. Ništa ne posjeduje, ne raspolaže ni sa čim, jer sve pripada svima, čak i slobodna volja. Zaduženje, rad, oblačenje, prehrana, sve je točno određeno. Pahomije je napisao «Pravilo» na temelju iskustva koje je stekao. Velika je novost kod Pahomija što je do u tančine razradio važan sektor drvnog monaštva, a to je ovisnost pojedinca. Zvanja su rasla, pa on gradi i drugi samostan. Malo po malo nastaje devet cenobija, svi su smješteni u ravnici rijeke Nila. Utemeljio je i dva samostana za žene. Pahomije umire za vrijeme epidemije 9. svibnja 346. u 56. godini života. Zanimljivo je Pahomijevo pravilo. Ono je summa propisa načinjenih na temelju duga iskustva. Pravilo je podijeljeno na četiri dijela: 1. Propisi 2. Propisi i ustanove 3. Propisi i odredbe 4. Propisi i zakoni Ključna ideja Pravila jest slika prvobitne jeruzalemske zajednice. Ta se osnovna ideja, prema Pahomiju, ostvaruje u služenju što ga braća pružaju jedan drugome. Rezultati koje je Pahomije postigao u komunitarnom ostvarenju Crkve, toliko su veći vodimo li računa da su u njegovu zajednicu vrlo često dolazili prosječni ili čak ispodprosječni ljudi. Teologija je tim ljudima bila starinska, simplicistička i materijalistička. Zato je Pahomije nastojao stvoriti organizaciju zajednice u kojoj će jači nositi slabe. Imajući pred očima «neobrađen materijal» koji se Pahomiju javljao u zajednicu, veoma je znakovito s kakvim se marom on trudi oko duhovne i intelektualne formacije svoje braće. Pahomije je želio da njegova subraća nauče napamet pojedine dijelove Svetoga pisma kako bi ih mogli recitirati i o njima razmatrati. Ako bi netko ušao u samostan nepismen, dobivao bi zadovoljavajuću pouku. Tri sata na dan bi imao pouku iz čitanja, a ako to i ne bi htio bio je na to prisiljen jer «apsolutno nitko ne smije 33 biti u samostanu a da ne zna čitati i da ne nauči štogod iz Svetog pisma; kao najmanje Novi zavjet i Psaltir» (Propisi 139-140). Što se tiče organizacije života u samostanima, situacija je bila slijedeća: na čelu samostana je otac, a pomaže mu zamjeniik. Samostan se dijeli na obitelji ili na kuće, po tri ili četiri skupa, tako da tvore jedno «pleme». U svakoj od tih kuća ili obitelji stanovalo je od dvadeset do četrdeset monaha, svatko u svojoj odijeljenoj sobici. U kućama nalazimo strukturu koja pogoduje zajedničkom životu: crkvu, dvoranu za skupove, blagovalište, kuhinju, kantinu, biblioteku i radionice. Svaka se obitelj bavila određenim poslom: jedni su bili zaduženi za prihvat gostiju, a drugi su bili pekari, kuhari, vrtlari, bolničari. Cijeli cenobij je bio okružen zidom, tako da je i s topografskog i s crkvenog gledišta pahomijevski samostan bio zapravo kršćansko selo, slično drugim koptskim selima u sjevernom Egiptu. Pahomijev sustav života omogućuje monahu osobni ritam u vlastitoj sobici i zajednički ritam dana u obitelji. Manualni rad je bio dobro organiziran, tako da je sprečavao pretjeranost u fizičkom naporu. Sa sve većim brojem monaha takva je organizacija ručnim radom postala stvarni izvor prihoda, koji je omogućavao zajednici da priskrbljuje sebi za život, a i da viškom proizvoda karitativno djeluje. Ritam dana u samostanu se sastojao od časova ili kanona, duhovnih nagovora, liturgijskog slavlja i rada. Prva službena molitva se slavila u ponoć; oko devet sati molile su se ostale molitve, a bila je i večernja molitva. Prije obroka se pjevao psalam. Jutarnju molitvu cijeli je cenobij slavio zajednički; ostali dio časoslova molio se po obiteljima. Subotom i nedjeljom slavila se svečana liturgija i primala sveta pričest. Manualni rad i studij je bio strogo propisan. Post se prakticirao srijedom i petkom. U korizmi se uzimao samo jedan obrok i to u sumrak dana. Bilo je moguće izaći iz cenobija iz zakonitih razloga, ali uvijek u pratnji brata. Svake su se godine svi cenobiti okupljali na dvije redovite skupštine kod generalnog predstojnika, i to za vazmene svečanosti i polovinom kolovoza. Za vrijeme tih vazmenih svečanosti podjeljivalo se krštenje monasima koji su još bili katekumeni. Iz ovoga što je rečeno čini se očitim da Pahomijeva institucija u sebi već u zametku sadrži onu monašku organizaciju koja će tek nakon nekoliko stoljeća postati općevažeća za redovnički život. Neki su izračunali da je u 5. stoljeću bilo do 500 000 egipatskih monaha. 6.4.2 Sirijski asketizam i monaštvo Asketizam i monaštvo u Siriji nastaje samostalno i neovisno i razvija se paralelno s egipatskim. Pod «Sirijom» se ovdje podrazumijevaju crkvene pokrajine koje potpadaju pod Antiohijski patrijarhat. U 3. stoljeću pod Siriju spadaju također Fenicija, Celestrija i Cilicija. Drevni sirijski dokumenti kao što su Tacijanov Diatessaron, Ode Salomonove, Djela Tomina i Evanđelje Tomino otkrivaju tragove žive asketske tradicije i rigorizma. To je najbolje vidljivo kada je riječ o ženidbi. Prema nekima bilo je odricanje od upotrebe bračnog života uvjet za krštenje. No tu valja kazati da je sirijska Crkva u ovom slučaju samo duže nego drugdje sačuvala tradiciju koja je bila veoma raširena u prvotnom kršćanstvu. 34 Afrata i «Sinovi i kćeri Saveza» Prve asketske tragove u sirijskoj Crkvi nalazimo u statusu «sinova i kćeri Saveza». Oni su tipična institucija sirijske Crkve. Pripadnici Sinova i kćeri Saveza živjeli su sa svojim ukućanima ili potpuno sami. Prakticirali su spolnu uzdržljivost, uzdržavali su se od mes i vina i nosili su posebnu odjeću. Potanke informacije o njima imamo u Homilijama Afrate iz polovice 4. stoljeća. On pripadnike Sinova i kćeri Saveza koje naziva ihidoje (na hebrejskom znači samotnik, monah) dijeli u dvije skupine. Jedne naziva betulo a druge kadišo. Pod betulama Afrata podrazumijeva djevice oba spola, dakle ljude koji izabiru samotnički asketski život ne ulazeći u brak. Pod kadišama (od hebrejskog kadoš što znači svet) Afrata označuje muževe i žene koji su živjeli bračnim životom, ali ponukani idealom djevičanstva, u uzajamnom dogovoru prekidaju živjeti bračnim životom, odabiru asketski rigorizam i pridružuju se asketskoj grupi. Sinovi i kćeri Saveza bili su aktivni u liturgijskim slavljima i apostolski su djelovali kao sakristani, poučavatelji, katehete, vratari itd. Karakteristike duhovnog ideala Sinova i kćeri Saveza jest: 1. Vjera predstavlja temelj cjelokupne duhovne građevine. 2. Prvenstvo u njihovu životu ima ljubav, koja izvire iz tri božanske osobe, a u čovjeku se očituje nastanjivanjem Duha Kristova u duši. 3. Za savršenu ljubav traži se post. Savršen post je odricanje od bračnog života. 4. Postojana i česta molitva nužna je za postignuće čistoće srca: «Čistoća srca najizvrsnija je molitva od svih molitava koje se glasno govore.» (Afrata) 5. Apsolutno je nužno njegovati ljubav prema bližnjemu. 6. Veliku pažnju posvećuju poniznosti; to je, uostalom, jedna od osnovnih kreposti sirijske duhovnosti. Simeon i stilitski anahoretizam Istodobno s razvojem «Sinova i kćeri Saveza» u gradovima i selima, u brdima i pustinjama Sirije i Mezopotamije, bilježimo pojavak anahoreta. Neki od njih stanuju u kolibama, drugi u špiljama i pećinama. Ne mali broj je onih koji sklonište nalaze među granama nekog stabla. To su tzv. Dendriti. Ovima možemo pribrojiti pastire (boskoi) koji žive u šumama odričući se svakog skloništa i hrane osim trave, korijenja i voća. Jednu drugu vrstu čine skitnice. Njihovo neprestano hodanje od mjesta do mjesta oduševilo je mnoge monahe. To je bio najbolji način slijeđenja Isusa. On je rekao: «Lisice imaju svoje jazbine i ptice nebeske svoja gnijezda, a sin čovječji nema gdje glavu položiti» (Mt 8,20). U Siriji također nalazimo sasvim suprotnu vrstu od spomenutog putujućeg anahoretizma. To su uznici (reclisi). Za njih je ćelija bila srce, jezgra i klica monaškog oblika života i svega duhovnog razvoja. Osobita karakteristična crta sirijskog anahoretizma su bili stiliti. Ime dolazi od grčkog stylos (stup). Već samo ime govori da je riječ o originalnoj asketskoj praksi. Jedan od najpoznatijih stilita bio je Simeon. Rodio se oko 389. godine u kršćanskoj obitelji. U mladosti je bio pastir. Želio je postati monah te je najprije živio dvije godine u društvu nekoliko asketa. Zatim ulazi u samostan Teleda ali ni tamo ne ostaje dugo, jer je težio prema sve strožem životu. S tom namjerom se povukao u jednu ćeliju nekoliko kilometara podalje od Antiohije. Narod je bio uvjeren u njegovu svetost, te su mnogi vjernici hrlili k njemu. U želji da se povuče od ljudi 35 Simeon je najprije dao postaviti stup od šest lakata, potom drugi od jedanaest i na koncu dvadeset i šest lakata. Na kraju je živio na stupu visokom trideset i šest lakata. Na vrhu stupa Simeon je živio uvijek na nogama, bez ikakve zaštite od klimatskih nepogoda, i ljeti i zimi. Simeon se s velikom ljubavlju zanimao za sve i za svakog pojedinog od svojih posjetitelja. Savjetovao ih je, vidao njihove unutarnje rane. Dnevno je posjetiteljima dvaput propovijedao. Njegov ugled je bio takav da je postao braniteljem Crkve. S vrha stupa stilit se borio protiv pogana i heretika. Slao je pisma caru i biskupima u želji da potiče vjerski žar. Umro je 1. ili 2. rujna 459. godine. Značajno je za sirijsko monaštvo to što su dobro poznavali Sveto pismo i imali su veliku sposobnost memoriranja cijelih dugačkih odlomaka. Crkva je otvarala škole za studij Biblije koje su bile otvorene i laicima i budućim svećenicima i monasima. Prihvaćanje monaškog života značilo je, na neki način, stvaranje ugovora, saveza između Boga i monaha: monah se obvezuje živjeti sam na slavu Božju, u čistoći, njegujući kreposti spojene s njegovim statusom. Taj savez se nije shvaćao u značenju današnjih zavjeta koje polažu redovnici. U sirijskom asketizmu veliko je mjesto prepušteno slobodi, individualizmu i mašti. Sirijski su monasi bili mnogo bliže puku nego što su to bili egipatski. Veliki su utjecaj izvršili kao putujući misionari i gorući propovjednici u misionarskom djelovanju osobito u Maloj Aziji. Sirijski je asket bio jednostavan i praktičan, živi s narodom i misli s narodom. Zbog toga su monasi i bili cijenjeni u sirijskoj Crkvi. Za razliku od egipatskog asketizma koji karakterizira bijeg od svijeta i duhovni intelektualizam, sirijski je asket prema sebi strog, ali je i sklon kretanju i slobodi. On je ponajprije putnik i putujući propovjednik koji želi druge oduševiti da sve ostave i posve slijede Isusa siromašna, koji propovijeda radosnu vijest. 6.4.3 Palestinsko monaštvo Palestina je područje na kojem prvih stoljeća postoje zajednice esena u Kumranu. U tim područjima, preciznije u Judejskoj pustinji, potkraj 3. stoljeća susreću se prve grupe kršćanskih eremita, koji će brojem naglo rasti i u drugim predjelima Palestine slijedećih desetljeća. Prema izvorima hodočasnice Egerije, koja potkraj 4. st. posjećuje sveta mjesta, u Palestini postoje tradicionalne asketske grupe. One provode strogi način života moleći i posteći, pomažu mjesnoj zajednici u liturgijskim činima te općenito provode uzoran život. Najoriginalnija značajka palestinskog monaštva su bile laure. Laura je grčki izraz koji originalno označuje uzak put, usjek. Tipična palestinska laura bila je smještena unutar uskih kamenitih usjeklina. Taj način gradnje i smještaja dao je i ime palestinskim samostanima, laurama. Život u laurama ne neka vrsta kombinacije eremitskog i cenobitskog načina života. Monasi bi ostajali u svojim pojedinačnim nastambama, koje su se prostirale okolo laure, cijelog tjedna. Središnji prostor laure imao je crkvu, prostoriju za sastanke, pekarnicu, ostavu i štalu. Samotnici koji su činili lauru okupljali su se subotom u središnjim prostorijama. Tu su se spremali za nedjeljno slavlje. Život u pojedinačnim ćelijama kroz tjedan je bio strogo određen. Svi su podložni autoritetu igumana. Čuvene su laure sv. Eutimija (+473.) i sv. Save (+532.) Sv. Sav ostao je slavan po tome što je utemeljio mnogo laura. Savi se pripisuje i Typikon koji sadrži 150 disciplinarnih članaka koji se odnose na život i različite odredbe običajnika palestinskog monaštva. Na brdu Sinaju bio je čuven samostan na mjestu gdje danas stoji samostan sv. Katarine. Taj je samostan poznat po dvojici velikih pisaca: Anastaziju Sinaitskom i Ivanu Klimaku koji je napisao čuveno djelo 36 Rajske ljestve u kojemu govori o krepostima i manama monaha, o eremitskom i cenobitskom životu i o monaškoj savršenosti. 6.4.4 Asketsko-monaški pokret u Maloj Aziji Poznato je iz povijesti Crkve da je Mala Azija tradicionalno bila poprište svih vrsta asketskih i mističnih pokreta kao i religioznog fanatizma. Na tom području djelovali su sljedbenici montanisti, novacijanci, mesalijanci koji su u kršćanskoj duhovnosti poznati kao rigoristi puni religioznog fanatizma. Izuzetna osoba koja se pojavila na tom terenu i znala sa svojim prijateljima i suradnicima preuzeti zadaću reformatora već postojećega asketizma bio je sveti Bazilije Cezarejski ili Veliki. Bazilije je rođen u Cezareji u Kapadociji 350. godine u plemićkoj, bogatoj, brojnoj i kršćanskoj obitelji. Njegova baka Makrina bila je sveta žena, dvojica od njegove braće Gregorije i Petar postaju biskupi u Nisi i Sebasti. Po naputku svoga oca Bazilije se posvećuje studiju retorije i to najprije u Carigradu a zatim u Ateni. U Ateni Bazilije doživljava «asketsko obraćenje» na nagovor svoje sestre Makrine. Bazilija sam opisuje ovako svoje obraćenje: «Nakon što sam mnogo vremena utrošio u ispraznosti i potratio gotovo svu svoju mladost u ništavnosti, dajući se na stjecanje one mudrosti koju je Bog prozvao ispraznom, jednoga dana kao probuđen iz duboka sna ugledah čudesno svjetlo istine Evanđelja, te tokrih promašaj mudrosti knezova ovoga svijeta koji propadaju. Oplakivao sam svoj bijedan život i molio da mi bude dana uputa sposobna uvesti me u osnove pobožnosti… Pošto sam, dakle, čitao Evanđelje, spoznah da se po njemu najizvrsnije ishodište za postignuće savršenosti sastoji u prodaji vlastite imovine i u stavljanju utrška u zajednicu siromašne braće.» (Bazilije, Pismo 223,2). Nakon povratka iz Atene Bazilije se pridružuje Eustatijevom asketskom pokretu. Ono što Bazilije primjećuje u tim asketima jest skromnost u odijevanju, koje se sastoji u grubom plaštu, pojasu i kožnim sandalama. Dobri odnosi između Eustatija i Bazilija trajali su više od petnaest godina. Prekinuti su zbog teoloških razilaženja, a ne zbog asketskih razloga. U krugu svoje obitelji, osobito uz brata Gregorija Nisenskog i prijatelja Gregorija Nazijanskog, Bazilije se, poučen iskustvom što ga je našao, daje na stvaranje asketskih spisa. U Drugom pismu kojeg je Bazilije napisao 358/59 godine vidimo kakav nje njegov početni asketizam: - sav se asketski ideal sastoji u nasljedovanju Krista, kao jedinom putu koji vodi u život; - utisnuti Krista u vlastito srce i čuvati duh u miru, čuvati osim toga budni spomen na Isusa, to je prvi korak askeze; - sredstva za postignuće toga cilja jesu odreknuće i vlastiti napor oko težnje za Bogom pomoću molitve; - redovite obveze kojima se te asketske grupe bave jesu: zajedničko moljenje časoslova; manualni rad praćen tihom molitvom i pjevanjem himana; čitanje i meditiranje Svetog pisma; osobna ili privatna molitva - asket ne smije biti zabrinut zbog vanjskog izgleda, zato što ima neurednu kosu, grubu i nedoličnu odjeću. Kratko nakon Drugog pisma Bazilije je sastavio Moralna pravila (Moralia) u kojima u 80 pravila unosi više od 1500 biblijskih navoda. To je djelo u kojemu se Bazilije obraća svim kršćanima a ne samo asketima pružajući siguran vodič onima koji čeznu za savršenošću. Zaključci do kojih dolazi na temelju obilnog suočavanja asketskog ideala s Riječju Božjom mogu se sažeti u slijedeće: najbolji način cjelovitoga kršćanskog življenja jest život u 37 zajedništvu, gdje se vježbanje u kreposti povezuje s djelima ljubavi unutar mjesne Crkve. To je poruka Moralnih pravila. Za dublje upoznavanje duhovnog nauka važan je njegov Asketikon, koji se dijeli na dva djel: Opširna pravila i Kraća pravila. To je kompilacija više ili manje prigodnih odredaba koje imaju ponajprije teološki značaj, a ne juridički ili disciplinarni. Model života što ga Bazilije usvaja, kao i Pahomije prije njega, jest jeruzalemska zajednica kako je opisuju Djela apostolska, a to je savršena kršćanska zajednica. Zajednica za Bazilija ne može dopustiti da u njoj svatko provodi život za sebe. U njoj svaki brat treba nastojati odricati se samog sebe i raditi za dobro cjeline. Bazilijeva je zajednica život tijelo, živi organ Crkve, koja je mistično tijelo Kristovo. U tom tijelu svaki ud mora imati svoje mjesto, izvršiti zadaću koja je njemu povjerena. Poslušnost kod Bazilija nije centralistički postavljena, kao kod Pahomija. Prema njemu predstojnik ne smije sama sebe nametnuti zajednici; zato ga biraju odgovorni iz ostalih zajednica. Poglavar nije predstavnik Boga pa mu zato ne pripada nikakva čast. Njegova je uloga da pronikne volju Božju, da osluškuje i prepozna što Bog govori po svakom bratu i da služi zajedničkom dobru. Bazilije daje prednost cenobitskom životu pred anahoretskim. Po njemu prvi način više pristaje ljudskoj naravi i bolje odgovara evanđeoskom pozivu i iskustvu prvobitne Crkve. Cenobitski život osim toga pruža mogućnost da se zajednica pojavi i izvan cenobija djelima milosrđa prema siromašnima, napuštenima i bolesnima. Dnevna liturgijska molitva odvijala se u tradicionalne sate, podrazumijevajući sedam časova: jutarnja, treći, šesti i deveti čas, večernja molitva u sumrak dana, kompletorij prije počinka i ponoćnica (tim časom Bazilije slijedi primjer Pavla i Sile u zatvoru). Na velikoj je cijeni bilo privatno podjeljivanje pokore, a što su činili svećenici u samostanu, bez ikakve vanjske svečanosti. Manualni rad, osobito obrađivanje zemlje, jako se cijeni kod Bazilija. Njegova je ideja da je prvotni cilj rada braće da pomognu u potrebi bližnjemu, dakle rad ima ponajprije karitativni karakter. Intelektualni rad, osobito studij svete znanosti, pod čime se misli poučavanje Biblije, nadasve Novog zavjeta, Bazilije veoma cijeni i naglašava. Glede Bazilijeva cenobitizma i njegova doprinosa asketsko-monaškom idealu u Crkvi nameću se dvije opaske: 1. Bazilije nije bio začetnik monaštva. Bio je reformator jedne žive, bogate i neumjerene asketske tradicije kojoj je na čelu bio Eustatije Sebastijski i njegovi učenici. 2. Bazilije nije želio da njegova bratstva budu privatna udruženja negdje na rubu ili pak u samoj crkvi. Svima je silama nastojao oko ostvarenja samo jedne Crkve, koja je savršeno dosljedna u vjeri i usmjerena prema ostvarenju ideala Novog zavjeta. Bazilijevo monaštvo proširilo se po čitavoj Maloj Aziji, Armeniji i sjevernoj Siriji. Sveti Benedikt je poznavao i veoma cijenio Bazilijevo zakonodavstvo, koje mu je služilo za sastavljanje njegova Pravila. Neki suvremeni istraživači zastupaju mišljenje da je upravo zapadno monaštvo potpuno ostvarilo Bazilijev monaški ideal. 38 6.5 Povijest monaštva na Zapadu do sv. Benedikta Povijesno nisu jasni počeci pojave monaštva na Zapadu. Neki misle da ono vuče korijene s istoka, posebno od egipatskog, dok drugi drže da su njegovi počeci autohtoni, odnosno da je ono rezultat logičkog slijeda asketskog života koji se prakticirao od najstarijih vremena. Zajedničko je uvjerenje da u Rimu i drugim predjelima Europe postoje zajednice djevica već zarana. Nedvojbeno je, međutim, da monasi s Istoka, a posebno Život sv. Antuna, zaslugom sv. Atanazija, koji je došao na Zapad u izgnanstvo, počinju znatno utjecati na razvoj monaštva. Veliki likovi zapadnog monaštva kao Jeronim, Kasijan, Rufin i zapadni biskupi prognani zbog svoje vjere na Istok kao Lucifer kaljarski, Euzebije Verčelijski i Hilarij iz Poitiersa sigurno su bili u izravnom dodiru s istočnim monaštvom. Imajući sve to na umu možda je najbolje reći da se dva monaška okruženja prisno povezuju poput dva dijela jedne te iste cjeline. 6.5.1 Monaštvo u Africi Afrička je Crkva od svojih početaka bila plodna u ženskom asketizmu. O njemu svjedoče Tertulijan (+220.) i Ciprijan (+258.) Tertulijan je bio sklon rigirizmu što ga je i odvelo u montanističku herezu. Ciprijan je isto bio strog ali njegova je duhovnost umjerena, s izražajnom sklonošću prema mistici. Obojica su veoma cijenila ideal savršenstva i mnogi su ih slijedili u njihovim duhovnim idealima. Nakon Tertulijana i Ciprijana pa sve do Augustina imamo oskudne informacije o asketizmu u Africi. Suvremena istraživanja drže da je prvi muški samostan u Africi osnovao baš sv. Augustin (338.). On je osnivač i ženskih samostana. U Ispovijestima Augustin nam govori o egipatskom anahoretizmu i o tome kako je upoznao monahe sv. Antuna. Oni su imali veliku ulogu i u njegovu obraćenju kao i u njegovu usmjerenju prema monaškom životu. Nakon obraćenja, kada iz Milana putuje u Afriku, Augustin na proputovanju, u Rimu, izbliza prati život muških i ženskih samostana koji ga impresionira (387-388). Tek što je stigao u Tagastu, siromasima je podijelio očevinu i s prijateljima se povukao u samotište koje pretvara u cenobij. Kad je 391. zaređen za svećenika u Hiponu, tu podiže samostan kojemu je on na čelu, povezujući klerički i monaški život. Takav način života provodi sve do svoje smrti 430. godine. Augustin i biskupski dvor pretvara u samostan te odlučuje kako neće dopustiti da svećeničku službu u Crkvi preuzme netko tko nije spreman provoditi monaški život. Sam Augustin poučavao je kršćanski puk o osnovnim crtama monaškog ideala; s još većim žarom širio ga je među monasima. Najvažnija njegova djela koja se tiču monaškog života su Pismo 211., posvećeno monahinjama Hipona i djelo De opere monachorum napisano 400-401. godine. Augustinovo se monaštvo nadahnjuje na zajedničkom životu prvobitne jeruzalemske zajednice iz Djela apostolskih; to je, dakle, «evanđeoska» zajednica. U tom smislu ima sličnosti s Bazilijem. Sličnost postoji i u naglašavanju unutarnjih mrtvenja, dakle u težnji za poniznošću i ljubavlju. Osim toga njegovo je monaštvo klerikalnije, za razliku od Bazilijeva, koje je «socijalno» usmjereno. Kod obojice je jak naglasak na manualnom radu, osobito poljoprivredi, kao i na radu u scriptoriumu. Utjecaj obojice na buduće generacije je bio golem. I jedan i drugi su bili veliki biskupi i njegovatelji asketskog života. Treba još spomenuti da se snažan zamah Augustinova monaškog duha pojavio počevši od 11. stoljeća, no u njegovoj domovini potpuno je utmu islamskom olujom (696-698.). 39 6.5.2 Monaštvo u Galiji Nedvojbeno je da se monaštvo u Europi razvijalo najviše u 4. i 5. stoljeću u Galiji. Vjerojatno je sv. Atanazije za svoga boravka u Trieru zasadio prve tragove asketizma. Jednako je tako izvjesno da je Hilarije iz Poitiersa sa svojim klerom živio asketskim životom. Pa ipak otac monaštva tog doba bio je sv. Martin, biskup Toursa. Sv. Martin Martinov životopisac i njegov suvremenik, učitelj i prijatelj Suplicije Sever u svome Vita martini stvorio je od Martina, Antuna zapadnog monaštva. Martin je rođen između 316. i 317. godine u rimskoj koloniji Sabariji u Panoniji (današnja Mađarska). Kad mu je bilo 12 godina privukla ga je želja za samoćom. No s petnaest godina regrutiran je u carsku vojsku. Kao vojni isticao se blagošću, ljubavlju i skromnošću. Čuvena zgoda sa siromahom s kojim je Martin podijelio svoj ogrtač, kruna je ove teze. Godine 339. kad su mu bile 22 godine, Martin napušta vojničku službu izjavljujući pred samim carem Julijanom: «Dosada sam se borio po tvojim naredbama, dopusti mi da se odsada borim za Boga… ja sam vojnik Kristov: boriti se oružjem nije dopušteno.» Primio je krštenje i otišao je u Poitiers gdje ga je Hilarije htio zarediti za đakona, ali Martin to nije prihvatio. U želji da obrati svoje roditelje na kršćanstvo, Martin se vraća u rodni kraj gdje pridobiva majku za kršćanstvo. Kad je doznao da su arijevci prognali Hilarija, povlači se u samoću blizu Milana. Odande se povlači na otočić Galinari na Ligurskom moru, gdje susreće mnoge anahorete. Kad je čuo da se iz izgnanstva vratio Hilarije, Martin odlazi u Poitiers te u blizini grada osniva prvi muški samostan u Galiji. Bilo je oko 361. godine. Taj je samostan nalikovao više Antunovu samotištu nego cenobiju. Monasi žive svaki za sebe odijeljeni, a okupljaju se samo za religiozne prakse. Martin je bio nadstojnik, ali je upravljao više primjerom nego naređivanjem. Godine 370. kršćani iz Toursa zovu ga da prihvati biskupsku stolicu nakon što je umro njihov biskup. Martin se opirao, ali na njihovu upornost pristaje. I kad je postao biskupom nastavio je živjeti strogim monaškim životom, noseći grubi habit, kostrijet i vršeći asketske prakse. U želji da u Toursu proširi monaški život, sagradio je oko 372. blizu biskupskog sjedišta «klerički» samostan kamo se povlačio u slobodno vrijeme. Tamo su dolazili učenici koji su željeli živjeti pod vodstvom biskupa-monaha. Nije lako govoriti o monaškoj organizaciji u Martinovu slučaju, jer sv. Martin nije bio osnivač samostana, nego tražitelj duša i duhovni animator. Mnogi su biskupi bili njegovi učenici, kao i velik dio misionara koji su pronijeli evanđelje u poganske predjele Galije. Prema svom životopiscu, Martin je na kraju svojih dana dostigao cilj kojemu su težili svi monasi starine: apatheiu, ovladavanje svojim strastima. «Nitko ga nikad nije vidio srdita, uznemirena, nije bio potišten, niti se odavao smijehu; bio je uvijek priseban: lice mu je ižarivalo gotovu nebesku radost, izgledao je izvan ljudske naravi» piše Suplicije Sever u njegovom životopisu. Martin umire 397. godine a općenitost štovanja sv. Martina po čitavom Zapadu dokazuje žar što ga je proširio monaškim životom. Sve do prodora Benediktova pravila izvan Italije, Galija je živjela pod utjecajem primjera života biskupa iz Toursa. Kasijan U južnoj Galiji, u Marseillu, zaslugom Ivana Kasijana, niknulo je još jedno duhovno žarište sv. Viktora. 40 Kasijan, poput Martina, nije bio iz Galije. Rođen u Dobruđi, u današnjoj Rumunjskoj, oko 360 godine. Kako svjedoče njegovi spisi, unatoč tome što je rođen u istočnome dijelu Carstva, Kasijan je Latin koji izvrsno poznaje grčki. Skupa sa svojim prijateljem Germanom uputi se na hodočašće u Palestinu. Obojica u mladim godinama uđoše oko 378. u jedan samostan u Betlehemu želeći postati monasi. Tamo su uspjeli ostati dvije godine a onda ih je glas o egipatskim monasima ponukao da iznova krenu na put. Oko 390. Kasijan stiže u Egipat, gdje ostaje nekoliko godina. Tu je upoznao čuvene monahe i od njih pokupio cvijet asketskog nauka koji je kasnije stavio na papir. Početkom 5. stoljeća aleksandrijski patrijarh Teofil zapodjenuo je proganjanje monaha koje je sumnjičio za origenizam. Kasijan tada odlazi iz Egipta i 415. ga nalazimo u Marseillu. Kasijan je postao slavan po svoja dva djela: O cenobitskim ustanovama i o osam glavnih mana i lijekova za njih, u 12 knjiga i po Nagovorima otaca, u 24 knjige. U prvome dijelu govori o običajima palestinskih i egipatskih monaha, o načinu kako pobijediti osam glavnih mana duhovnog života: proždrljivost, pohotu, škrtost, tromost (akedia), lijenost, taštinu, oholost i tugaljivost. Djelo je nastalo između 419. i 425. godine. U isto vrijeme Kasijan sastavlja Nagovore, neku vrstu duhovnih konferencija u kojima, u dijaloškom obliku, izlaže asketski nauk koji je primio od velikih egipatskih duhovnih učitelja. Cilj toga učenja je savršenstvo monaškog života, napose anahoretskog oblika, koji se smatra najsavršenijim oblikom asketizma. 6.5.3 Monaštvo u Britaniji Na temelju izvora koje posjedujemo možemo zaključiti da kršćanstvo prodire u Britaniju prije 200. godine. Iz Britanije se proširilo u Irsku tijekom 5. stoljeća nastojanjem sv. Patrika i njegovih drugova. Budući da pravi procvat monaštva u Engleskoj bilježimo tek u 6. i 7. stoljeću, što kronološki ne spada u našu temu, ovdje spominjemo samo početke. Čini se da počeci monaštva u Engleskoj duguju svoje korijene sv. Germanu iz Auxerra. Ovo monaštvo karakterizira žar egipatskih i palestinskih monaha, mrtvenje i apostolski žar sirijskog traga, društvenost i ljubav prema kulturi po primjeru Bazilijevih i Augustinovih monaha. Mmnogi od njih poznati su po misionarskom žaru i putujućem asketizmu. U Irskoj sv. Patrik od 432. počinje naviještati evanđelje i monašku askezu, ako ne baš monaštvo kao takvo. Pelagije i pelagijevstvo Ništa ne znamo o Pelagijevoj mladosti, osim toga da je rođen na Britanskom otočju oko 354. godine od roditelja koji su bili doseljenici iz Italije. Odlazi u Rim studirati pravo i tamo prima krštenje između 375. i 380. godine. U Rimu je živio kao monah i bio je jedan od najjačih glasonoša u gradu, posebno u krugovima rimskih otmjenijih obitelji. Pelagijevo se učenje odmah ispočetka nametnulo u osnovici kao veoma praktično. Engleski je asket propovijedao radikalnu, strogu i oduševljenu askezu. Kritizirao je bogataše i svako popuštanje svjetskom duhu. Svi kršćani trebaju se odreći svega i slijediti Krista neugodnim putem. Pelagije je našao mnoge sljedbenike u Provansi, Galiji i u monaškim krugovima. Ali u tom je učenju bilo nečega mnogo opasnijeg od pretjerane askeze. Svjestan napretka do kojega je i sam došao na svojem putu savršenstva, Pelagije je silovitom upornošću širio potrebu borbe i napora čovjeka na putu savršenstva, i to s negativnim 41 posljedicama za temeljnu ulogu što je milost ima u spasenjskom i posvetnom djelu čovjeka. Njegov moral temelji se isključivo na čovjekovim osobnim sklonostima. Čovjek je po svojoj naravi sposoban dosegnuti najviše vrhunce svetosti. Nema potrebe za posebnom Božjom pomoći. Volja je dovoljno jaka i izdržljiva da ga vodi do savršenstva. Milost u Pelagijevoj misli ima sasvim drugo značenje od autentično kršćanske teologije. Za njega prva i najvažnija milost nije drugo doli ljudska narav, slobodna volja. Prvi i najradikalniji napad protiv opasnih Pelagijevih zabluda podigao je u Africi sveti Augustin, koji je napisao petnaest djela u kojima pobija pelagijevske ideje. Protiv njega pisao je i sv. Jeronim. Pelagije umire negdje oko 427. vjerojatno u okolici Aleksandrije. 6.5.4 Monaštvo u Italiji Prema nekim Jeronimovim tvrdnjama nismo sigurni kada je nastalo monaštvo u Rimu. On kaže da se u ono vrijeme (oko 340) u Rimu pojavio Atanazije te da je Marcela, ugledna gospođa iz rimske gospodske obitelji, prva odlučila slijediti njegov asketski ideal. Istodobno Jeronim nam otkriva da su zapravo i u drugim, neuglednim rimskim četvrtima živjeli poznati monasi. Ono što je sigurno, jest da se praksa ženskog djevičanstva naglo širila tijekom 4. stoljeća, te da su postupno uvođene različite tipično monaške prakse. Biti Monah ili monahinja u ono vrijeme znači provoditi život u savršenoj čistoći, strogoći, gdje veliko mjesto imaju post, čitanje Svetog pisma i molitva. Jeronim i Paula Najjači zamah monaštvo je u Rimu zadobilo u godinama 381-384. kada je u Rimu botavio oduševljeni latinski monah Jeronim. Jeronim, nakon što je u Rimu završio više škole, nenadano se odlučio krstiti i prigrliti asketski život u Akvileji. Odande odlazi u eremite u Siriji. Tamo, u samoći, bori se sa sjećanjima, fantazijama, užasnim napastima, trapeći svoj žestoki karakter. Nije ostao dugo u pustinji, ali iskustvom koje je tamo stekao odlučuje se posvetiti proučavanju Svetog pisma. Počinje učiti hebrejski. Učio ga je tako dugo dok ga nije naučio, što nije uspjelo nijednom Latinu do njegova vremena. Od 381. do 384. Jeronim boravi u Rimu. Taj njegov boravak izazvao je snažnu reakciju protiv monaškog života u nekim krugovima opuštenih kršćana te se Jeronim udaljio iz Rima i otišao u Palestinu i definitivno se nastanio u Betlehemu. Paula, rimska dama, i njezine drugarice pođu za njim i svojim novcem pomažu izgradnju dvaju samostana u Betlehemu, jednoga za sebe i svoje pratilje a drugoga za Jeronima i njegove monahe. U Betlehemu se Jeronim potpuno posvećuje Bibliji. Tamo je napisao i mnoga pisma koja obrađuju monaški život. Jeronim nije ostao dugo na miru niti u Betlehemu. Upustio se u polemiku protiv monaha Jovinijana koji je zaoštrio teze protiv djevičanstva. Od 402. upleo se u origenističke rasprave, kojom su prilikom latinski samostani u Betlehemu (protuorigenistički) prekinuli sve veze s jeruzalemskim samostanima (origenističkim), koje su vodili Rufin i Melanija Starija. Rufin i Melanija Starija Melanija je bila otmjena rimska gospođa udana za uglednog Valerija Massima, bivšeg prefekta grada Rima. Izgubila je muža i dva sina kad su joj bile 22 godine. To ju je navelo na 42 razmišljanje da napusti sve i posveti se služenju Bogu na Istoku. U društvu brojnih uglednih gospođa otišla je u Nitriju u Egipat. U Aleksandriji je upoznala Rufina Akvilejskog, koji će postati njezin duhovni vođa. Rufin je rodom iz Konkordije blizu Akvleje, oko 345. studirao je u Rimu. Oko 370 nalazimo ga zajedno s Jeronimom u jednom samostanu u Akvileji, gdje ostaje tri godine. Malo nakon Jeronimova odlaska u Egipat i Rufin odlazi tamo s jasnom odlukom da postane monah pod vodstvom čuvenih pustinjskih otaca. Šest godina ostaje u Aleksandriji slušajući predavanja Didima Slijepca i izučavajući Origenova djela. U međuvremenu, Melanija je pošla u Palestinu i smjestila se u Jeruzalemu, gdje podiže na Maslinskom brdu jedan samostan za redovnice, a kasnije i konak za hodočasnike. Godine 380. za njom dolazi i Rufin, za kojega Melanija podiže muški samostan blizu onoga što ga je podigla za redovnice. Oba samostana uživala su podršku i naklonost jeruzalemskog biskupa Ivana. Zajedno sa svojim biskupom, Rufin i Melanija bili su uvučeni, kao uvjereni origenisti, u origenističke borbe koje su buknule oko 400. kada su se zaoštrili odnosi s Jeronimom i Paolom, koji su zauzeli protuorigenistički stav. Od ostalih predstavnika monaštva u Italiji spomenut ćemo još Euzebija Verčelijskog (+371.) koji je svojim primjerom bio začetnik eremitske tradicije na brdima Oropa. Njegova ja zasluga što je unio novost u monašku instituciju na Zapadu, tj. povezao je svećenički život s redovničkom profesijom, te je uveo zajednički život među klericima. Kao svećenici oni su bili na raspolaganju dijecezanskim biskupima, a kao monasi posvećivali su se asketskim praksama. Veliku ulogu imao je i sv. Ambrozije (+397.). Kad je imenovan za biskupa Milana 374. godine, odmah je prionuo reformi klera i širenju asketskog života. Uz gradske zidove utemeljio je samostan za kojeg sv. Augustin kaže da je pun dobre braće, a na čelu mu je učen i svet prezbiter. Sam Ambrozije odrekao se osobnih dobara u korist milanske Crkve, te je provodio itinerarski život prakticirajući asketski i molitveni život te stalno i posvemašnje služenje braći koja su mu bila povjerena. 43 7. MONAŠKA DUHOVNOST 7.1 Praksa duhovnog života Doći u neposredan dodir sa životom monaha različitih vrsta u prvom redu znači upoznati «praksu» njihova života. Monaštvo u stvari ne poznaje neku asketsku teologiju. Život monaha je praksa kojom su ostvarivali duhovnog čovjeka u sebi. Od mnoštva mogućnosti koje nam se nude, po kojima možemo upoznati njihov život, zaustavit ćemo se na svakidašnjem životu kako nam je pismeno zasvjedočen u Životima otaca u pustinji. Egipatska pustinja s bezbrojnim kolonijama monaha, pozornica je na kojoj se pojavljuju izuzetne ličnosti s mnoštvom pouka i iskustva. Prije nego što spomenemo nešto od tog bogatstva, spomenimo važnu opasku jednog suvremenog autora: «Monaški samotnici zapalili su neugasivu baklju unutar kršćanstva i pokazali da je za pronalaženje dragocjenog bisera čovjeku potrebno odreći se svega. Kršćanstvo pustinje u jasnom je kontrastu s namirisanim kršćanstvom naših salona. Kršćanstvo je uvijek glas koji zove iz pustinje, poziv na posvemašnje darivanje. Eremiti nisu poznavali lomove između ideje i djelovanja, na dosljedan su način živjeli kršćanski ideal. Znali su da je najveći neprijatelj kršćanstva mediokritet i udvorništvo, ne veliki grijesi. Neprijatelji kršćanstva su pohlepa za slavom i novcem i oni koji čekaju posljednje trenutke da se obrate. Znali su da je moguće taj mediokritet pobijediti ne u drugima, nego u samom sebi. U toj borbi mediokriteta kršćanstvo se iznova pojavilo kao od Krista upaljena vatra» (F. Cavalera DSp I, 770). 7.1.1 Odakle dolaze asketi Može se kazati da asketi dolaze iz svijeta. Bog ih je pozvao na savršeniji život. Danas se govori o pozivu, a stari su govorili o posebnoj asketskoj karizmi. Za prve monahe vrlo je teško govoriti o nekom unutarnjem milosnom pozivu. Činjenica je d u nekom određenom trenutku oni poduzimaju odvažan korak i napuštaju svijet. U pustinju se povlače ljudi iz raznih društvenih slojeva. Uz nekoga tko je u svijetu bio čobanin i čuvar svinja, nalazimo bogate ljude koji su ponukani od Boga da napuste svijet i nastane se u pustinji. Za čuvenog Arsenija se kaže da je bio barun u vrijeme cara Teodozija…; bio je toliko privržen caru da se pojavljivao uz njegova dva sina koji poslije postadoše carevi. Taj Arsenije, zapaljen željom za Boga, uvidjevši i upoznavši prljavštinu svijeta, napusti svu zamamnost ovog svijeta i pobježe u skitsko samotište provodeći miran život i tako se oslobodi svjetovnih zamki. Katkad bi želja za iskupljenjem grijeha ponukala ljude na monaški život ili pak ulaze u neki cenobij činiti pokoru. Tako susrećemo jednog biskupa koji kroz 49 godina okajavaše svoju slabost što je žrtvovao idolima za vrijeme progonstva. 7.1.2 Kamo idu? Postoje tri razloga koji su askete vodili da napuste svijet i povuku se u pustinju: - uvjerenje kako je nužno odijeliti se od svijeta da čovjek bude savršen - uvjerenje da je za borbu protiv demona neophodno zapodjenuti s njima borbu u samoći - želja za pronalaženjem izgubljenog raja Monasi nisu teoretičari duhovnosti. Govore samo što je nužno, i to na vrlo kratak način i samo kad to iziskuje potreba. Zašto odlaze u samoću? Da se više posvete Bogu i Božjim stvarima, 44 da im takav život bude više na korist duše. Dani i noći posvećeni su samo višim ciljevima. Sveto pismo, napose psalmi i evanđelja, hrana je njihovu duhu. Ne smijemo si, međutim, ove monarhe i anahorete predstavljati kao ljude nedodirljiva mira i spokoja. Taj je ideal često samo težnja, a rijetko trajno posjedovanje. Čak i molitva nije bez napora. Opat Agatom tako upozorava: «Meni se čini da monasima nijedan napor nije ravan molitvi, jer kad čovjek želi moliti i uzdizati duh k Bogu, đavao uvijek nastoji spriječiti ga. U svakoj drugoj stvari što čovjek radi u samostanu može naći spokoj, ali za molitvu se traži neprestana borba.» 7.1.3 Život asketa Nije nam detaljno poznat dnevni red monaha. Pa ipak možemo stvoriti neku sliku na temelju brojnih aforizama svetih otaca. 1. Molitva je bila njihov prvi zadatak Molitva je bila različita oblika i trajanja. Sadržaj molitve jest misao na Boga i čuvanje Božje prisutnosti u duhu. Ovakav stil života je bio jako cijenjen i imao je veliku vrijednost. Car Teodozije zanimao se kod jednog samotnika o životu svetih ljudi u Egiptu i u drugim pokrajinama i dobio je ovaj odgovor: «njihov se život sastoji u neprestanom moljenju za grešnike.» Od pobožnosti važno je spomenuti važnost koju pridaju znaku križa, čitanju Svetog pisma, ispitu savjesti. Veliku važnost pridavali su i skrušenosti i molitvi suza, za koju se držalo da je pravi Božji dar. 2. Karizmatski darovi i čudesna djela Često uz molitvu susrećemo i paramistične fenomene. Spominjani dar suza spada u tu kategoriju. Nisu rijetke ekstaze, ukazivanje anđela i demona te vizije nepoznatog svijeta. Važno je istaknuti gospodarenje nad zvijerima, a što je svjedočanstvo više anđeoskog nego ljudskog života. Lavovi, vukovi, zmije ljutice i zmajevi postaju blagi, čak i prijatelji svetaca. Gospodarenje nad prirodom i nad životinjama koje je Adam izgubio prvim grijehom, ovi stanovnici pustinje ponovno osvajaju. 3. Fizička i duhovna mrtvenja Fenomen koji suvremenog kršćanina u životu otaca u pustinji impresionira nisu toliko pripovijedanja čudesnih događaja koliko silna odricanja, i tjelesna i duhovna. To je silno zahtjevna askeza, puna žrtava i odricanja. Hrana im je bila vrlo jednostavna i umjerena. Skromnost i uzdržavanje od hrane poprima katkad izvanredne oblike. Zna se za kruh i vodu, čega su se također koji put odricali. Bilje i voće katkad su bili zadovoljavajuća hrana za mnoštvo samotnika. Meso je bilo gotovo nepoznato. Za jednog anahoretu se kaže da je postio sedamdeset tjedana. Makarije je bio veliki isposnik, pa ipak kada su došli gosti, pio je s njima vino. Čim su oni otišli, nije pio vode toliko dana koliko je čaša vina popio. Odijevanja ovih asketa nije bilo bogatije od prehrane. Općenito su bili jednostavno obučeni u grube haljine. Običavali su se oblačiti i u otkano palmino lišće i u kožu životinja. Od drugih oblika strogoće dobro je spomenuti ljubav prema šutljivosti, stroga bdjenja i mnoge druge pokorničke vježbe. Ne smijemo zaboraviti da su si asketi nametali ove nevolje iz sasvim nadnaravnih pobuda. Sami oci govore da je «post uzda monahu protiv grijeha». Ali isto tako kaže: «Bolje je jesti i piti vino nego poradi toga odricanja jesti meso bližnjega.» 45 4. Odnos prema radu Asketi su radili, kako za svoje uzdržavanje, tako i za pomaganje bližnjemu, kao i zato da izbjegnu besposlicu i lijenost. Bavili su se različitim radom: pleli su konopce, pravili košare, strunjače, sadili palme, sijali bilje kojim su se hranili. Radeći su molili. Skrupolozno su pazili da ne jedu hranu koju sami ne bi priskrbili svojim radom: «Ne znam jesam li jeo kruh ako ne onaj koji sam svojom mukom pripremio», kaže jedan asketa. 5. Odricanje i njegovanje kreposti Poučno je kako su asketi postizali stupanj duhovnog siromaštva i odcjepljenje od zemaljskih stvari. To odcjepljenje kod nekih je poprimilo herojske stupnjeve: ne samo što su zasvagda napustili obitelj, grad i rodbinu, već nisu primali od rodbine i drugih nikakvih darova. Odricali su se i najsvetijih stvari, kao knjige Evanđelja. Takva strogoća bila bi se pretvorila u egzibicionizam kad je ne bi bila pratila unutarnja krepost. Strpljivost i poniznost su njegovane do heroizma. Bježali su od časti i svjetske slave. Čuvene su u povijesti kršćanske asketske zgode o poslušnosti onih samotnika za koje se smatralo da je nadomjestak mučeništvu. 7.2 Teorija monaške duhovnosti U prijašnjem poglavlju naglasili smo najkarakterističnije prakse monaškog asketizma. U ovom poglavlju bit će govora o ciljevima asketskog života, sredstvima kako ih postići i plodovima koji iz toga slijede. 1. Napuštanje svijeta Prvi korak što ga kršćanin koji želi postići monašku savršenost treba poduzeti jest konačno napuštanje svijeta i povlačenje u pustinju, napuštajući slavu i stvarnost svijeta. Fizički bijeg od svijeta temeljna je karakteristika monaškog poziva. Postoje tri oblika takvog života. Ne zove se monahom asket, koji, iako živi u uzdržljivosti i napušta vremenita dobra, ne odluči napustiti svijet i obitelj. Monah jest eremit (samotnik) koji živi potpuno sam u nekoj ćeliji, špilji, grobu ili nekom skrovištu. Smatraju se eremitima i oni koji zbog asketskog duha odbijaju živjeti na nekom sigurnom mjestu ili pak ne žele nikakvo mjesto, kao girovaghi, subdivali, boskoi. Ime anahoret često se upotrebljava kao jednostavni sinomim za eremita. Ali na vlastito označuje koloniju eremita i samotnika u nekoj lauri. Pod imenom cenobit misli se na monaha koji živi zajedničkim životom pod autoritetom starješine i najčešće pod pravilom. 2. Borba protiv demona Napuštanje svijeta je prvi korak prema savršenstvu. Time je jedan neprijatelj pobijeđen. Preostaju još dva: đavao i «grešno tijelo», đavlov saveznik. U samoći monah će se trebati boriti s đavlom i sa svojim tijelom (monaški je život bitno borba!). Biblija u više navrata predstavlja đavla kao postojanog stanovnika pustinje. Monasi, tražeći samoću, znali su da će u njoj susresti svog neprijatelja. Djelovanje sotone javlja se pod različitim oblicima i zahvaća ili tijelo ili duh. Nerijetko susrećemo prava opsjednuća. Đavao napastuje monaha zlim priviđenjima ili opasnim uspomenama: riječ je o sugestijama koje pobuđuju strasti. Kad monah dostigne stupanj svete ravnodušnosti (apatheia), kad je zagospodario strastima, postaje neranjiv za đavla. Taktika borbe protiv demona je činiti upravo suprotno od onoga što đavli sugeriraju: protiv sugestija boriti se budnošću srca, protiv strasti askezom, protiv srdžbe strahom Božjim, protiv priviđenja poniznošću, protiv napasti 46 strpljivošću. Najizvrsnije sredstvo je ipak molitva. Djelovanje demona na ljudski duh je samo neizravno, i pobjeda se postiže čistoćom srca uz pomoć anđela, kontemplativnih duhova. 3. Borba protiv «grešnog tijela» Đavolov saveznik je «grešno tijelo». Jedan od prvih zadataka monaha jest upoznati mane i steći potrebno znanje kako ih se čuvati. Osam je glavnih mana koje su kasnije, djelomično, ušle i u naše katekizme: proždrljivost, bludnost, škrtost, lijenost, besposlica, taština, oholost i tugaljivost. Osam je zlih duhova koji će biti saveznici nebrojenim manama. Asket ih mora dobro upoznati da bi se znao protiv njih boriti na pametan i primjeren način. 4. Uloga «duhovnog oca» Važno je naučiti boriti se. Duhovna se borba ne improvizira. Tu je potreban trening i učitelj. Odatle potreba duhovnog vodstva. Duhovni otac nije nužno svećenik (postoje i «duhovne majke»). Duhovnog oca mora krasiti diskrecija i rasuđivanje, strogost života ali i strpljivost i blagost. Treba biti pun brige za dušu koja mu se povjeri, treba znati moliti i govoriti, treba znati sve u svoje vrijeme i na prikladan način. 5. Zadaća «duhovnog sina» Vidjeli smo kvalitete «oca», pogledajmo sada koje su zadaće «duhovnog sina». Ponajprije taj treba dobro i s pravom nakanom izabrati «oca». Zatim mu se treba vjerno predati pod bezuvjetnu poslušnost, u duhovnom ocu treba gledati Krista, ljubiti ga i poštivati kao što su apostoli ljubili, poštivali i slušali Isusa. Duhovnom ocu ne treba toliko očitovati grijehe koliko nadahnuća, porive, zla nagnuća, zle misli, i to ponizno i cjelovito. Uloga duhovnog oca bit će razlučivanje duhova, raznih misli, kako bi u pravo vrijeme otkrio prst Božji ili zamku Zloga. Ponašajući se na taj način, učenik se vježba u temeljnoj kreposti monaškog asketizma, a to je odricanje sebe, samozataja. Najbolji otac bit će onaj koji uspije preoblikovati roba vlastite ispraznosti u sina Božjega, koji traži samo volju Božju u svemu. 6. Rad Monasi svih vrsta držali su da se moraju hraniti od rada svojih ruku. Rad se posebno cijenio u Bazilijevu monaštvu, a kod Augustina uz manualni rad, posebno se cijenio intelektualni rad. Riječ je o studiju, osobito teološkom, asketskom i biblijskom. Pastoralni se rad ne cijeni jako u primitivnom monaštvu. U «klerikalnim» samostanima na Zapadu povezivao se pastoralni i monaški život. Neki ogranci sirijskog asketiza, međutim, izvršili su velik i širok misionarski apostolat. Zaključne misli Kada je postignuto savršenstvo «sadašnjeg života», monah ovladava sobom, zadobiva unutarnji mir (hesichia), bestrašće (apatheia). I kada dođu do tog stupnja duhovnog živoa, monasi su svjesni da se nikad ne mogu opustiti i reći: sad je gotovo. Sada monah oslobođen briga i svjetovnih misli, čista srca može živjeti u ravnoteži izvan strasti koje spopadaju ljude, te je sposoban kao anđeli potpuno predati se kontemplaciji. Što se kontemplacije tiče, kod velikih učitelja kontemplacije postoji stalan odnos između molitve i kontemplacije, gdje višem stupnju prve, dakle molitve, odgovara veće svjetlo u drugoj, dakle kontemplaciji. Najsavršenijoj kontemplaciji odgovara «čista molitva», koja provire iz duše koja je ražarena ljubavlju i uzdignuta darovima Duha Svetoga. U potpunom svlačenju od zemaljskih dobara i 47 ljudske pohlepe, monasi su već na ovom svijetu živjeli u predokusu neizrecivih radosti raja, prema kojem su usmjeravali, i primjerom i riječima, one koji su im se mogli približiti. Monaški život je anđeoski život jer živi nebeskim životom tražeći Boga, njega neprestano hvali, odričući se zemlje. To je proročki život jer poziva na pokoru i opraštanje, u očekivanju i budnosti. Podsjeća rastresene kršćane da smo na putu prema domovini. To je evanđeoski život jer se njime napušta sve kako bi se moglo uvijek biti uz Isusa i njega slijediti svugdje, odričući se svega u najvjernijoj ljubavi. To je život svjedočenja (ili mučeništva) jer se iz ljubavi prema Bogu navješćuje ljudima istinitost evanđelja i mogućnost njegove aktualizacije pomoću Svemogućega. 48
© Copyright 2024 Paperzz