Z A DA R S K A S M OT R A GODIŠTE LXI I I, BROJ 1-2, 2014. ČASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST I UMJETNOST ZADAR , 2014. Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Za nakladnika: Božidar Šimunić – Glavni i odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo: Josip Lisac (Zadar), Ante Uglešić (Zadar), Adnan Čirgić (Podgorica), Zvjezdan Strika (Augsburg) – Tajnik uredništva: Anica Serdarević – Lektor: Vedran Žužak – Grafičko oblikovanje: Ljubica Marčetić Marinović – Slog: Meri Lozić – Tisak: "Denona" Zagreb – Tiskano u 600 primjeraka. Zadarska smotra izlazi tromjesečno – Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Glavni i odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo i uprava: Don Ive Prodana 1, 23000 Zadar, telefon: 023 211 891, e-mail: matica.hrvatska. [email protected] – Cijena pojedinom primjerku: 50 kn, dvobroju: 70 kn, godišnja pretplata: 150 kn, za inozemstvo godišnja pretplata: 50 eura – Pretplatu i narudžbe upućivati u korist žiro računa Ogranka Matice hrvatske u Zadru broj: 2407000-1100044634 (s naznakom: za Zadarsku smotru). Z A DA R S K A SADRŽAJ 85 GODINA JOJE RICOVA Tonko Maroević Od usklika do urlika 9 Cvjetko Milanja Joja Ricov– od tradicije do eksperimenta 12 Tihomil Maštrović Joja Ricov u svom zavičaju 16 Ive Livljanić Sjećanja na zajedničke uzničke dane 23 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Josip Bratulić Trogirski (Jagićev) Život svetog Jeronima 27 Ivona Zebić Komparatističke varijacije o vezi Mavra Orbinija, Williama Shakespearea i Junija Palmotića 42 Miroslav Granić Podjela plemstva u Zadru za druge austrijske uprave (1814.-1918.) 67 Sanjin Sorel Opaske, lapsusi i jedan stršljen 84 Borben Vladović Slikarica Zoe Borelli 102 Ivan Stagličić Dvadeset godina Društva zadarskih Arbanasa 109 Romana Galović NATO i Sovjetski Savez u hladnom ratu 113 Josip Lisac Dalibor Brozović (1927.-2009.) 133 Danijela Radojević Repeticija kao stilistička kategorija i njena stilogenost u jeziku Nikole Lopičića 136 DRAMA Igor Mrduljaš O Šešeljevoj Otmjenosti jedne usamljenosti 145 Antun Branko Šimić / Stjepan Šešelj Otmjenost jedne usamljenosti 146 PRIJEVOD Suđenje Ganelonu Ulomak iz spjeva Pjesma o Rolandu. Prepjevao Mate Maras 157 169 POEZIJA Luko Paljetak Godišnja doba dana 181 Goran Filipi U Zadru opet kiši 184 Damir Duplančić Pjesme 187 Božica Zoko Jedno nježno sunce 196 PROZA Željko Bajza Kronika osebujna 223 Ante Murn Sjećanje i zahvala – zaborav nikad. Prof. dr. Janez Rotar (Brezovica, 4. svibnja 1931. - Ljubljana, 16. listopada 2013.). In memoriam 227 Josip Lisac In memoriam Anti Bačiću Fratriću 230 OSVRTI I PRIKAZI PUTOPIS Siniša Vuković Slovačka prijestolnica u slovima i notama Cvijeta Pavlović Nevenka Košutić-Brozović. In memoriam 207 IN MEMORIAM Josip Lisac Poštovani profesore Ivanišin, dragi Nino 217 Nedjeljko Mihanović In memoriam Jozo Vrkić 218 Slobodan Martin Šikić U slavu Joze! 222 Petar Šimunović Vraćanje duga zavičaju. Božidar Šimunić, Rječnik bibinjskoga govora 233 Sanja Vulić I Bibinje sada imaju svoj rječnik. Božidar Šimunić, Rječnik bibinjskoga govora 235 Ladislav Radulić Vrijedan cakavski rječnik. Ante Smoljan, Rječnik govora otoka Ista 240 Aleksandar Stipčević Sjećanja na Krunu Krstića i njegov Rječnik govora zadarskih Arbanasa. U povodu prijevoda toga rječnika na albanski jezik 242 Željka Lovrenčić Profesionalno i sistematično. Ruben Cvjetković Katušić, Hrvatskošpanjolski rječnik 245 Slavomir Sambunjak Početci značajnoga pothvata. Hrvatska srednjovjekovna proza I-II. 246 Branko Jozić Vraćanje duga velikom kršćanskom humanistu. Mladen Parlov, Propagator fidei: s Marulom na putu 251 Šimun Musa Zbornik radova. Zadarski filološki dani 4. 255 Petar Karavlah Pronicanje u filozofiju distopijskog žanra. Rafaela Božić, Distopija i jezik 257 Ivica Vigato Monografija Anđelka Badurine. Anđelko Badurina, Inventar samostana sv. Marije u Portu na otoku Krku (1734.-1878.) 260 Teodora Vigato Hrvatski dopreporodni kazališni život. Lucija Ljubić – Martina Petranović, Repertoar hrvatskih kazališta 262 Gordana Čupković Libretistička tragikomedija. Paskoje Primović, Euridiče 266 Tonko Maroević Karike kritike, lanac pozlate Književna kritika o Luku Paljetku 268 Mirna Sindičić Sabljo Sustavno o klasicizmu. Cvijeta Pavlović, Uvod u klasicizam 271 Anica Serdarević Raznoliko, zanimljivo, bogato. Zadarski književni krug, zbornik 274 Katica Čorkalo Jemrić Vrijedan antologijski iskorak. Antologija Jadranskih književnih susreta 276 Ivanka Zdrilić Glazba i slikarstvo u Vladovićevim pričama Nevini stolnjak. Borben Vladović, Nevini stolnjak 280 Tin Lemac Negdje u fenomenološkim svemirima. Danijel Dragojević, Negdje 282 Tin Lemac Promišljena naivnost Paljetkove pjesme. Luko Paljetak, Nagazni soneti 284 Tin Lemac Zauvijek Šoljan. Antun Šoljan, Svojeručno 286 Tin Lemac Matoš i Matoši. Dubravka Oraić-Tolić, Čitanja Matoša 287 Tin Lemac Još jedan kamen za Mediteran. Sanja Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva 290 Dubravka Oraić-Tolić Sigurna plovidba u pravome smjeru. Sanja Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva 292 Igor Šipić Stihovi kao jezični mahovi svetih pisama. Tomislav Marijan Bilosnić, Odisej, pjesme 295 Tatjana Stupin-Lukašević Svi su joj stihovi stijeg – i bijeg... Lidija Bajuk, Papirnati brod 304 Sanja Vulić Značajan doprinos poznavanju čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla i njihova djela. Željka Lovrenčić, Od pustinje do ledenjaka 306 Tihana Luetić Izuzetno vrijedno izdanje. U potrazi za mirom i blagostanjem 310 Ozren Kosanović Zanimljivi podatci iz brojnih znanosti. Zbornik u čast Petru Strčiću 312 Mithad Kozličić – Ante Bralić Vojništvo u Dalmaciji 19. stoljeća u novoj knjizi Tade Oršolića. 316 Tado Oršolić, Vojna Dalmacija u 19. stoljeću Josip Celić Marljivo sačinjeno djelo. Vodič Arhiva Zadarske nadbiskupije Emil Hilje Monografija o episkopalnom kompleksu u Zadru. Pavuša Vežić, Episkopalni kompleks u Zadru Zdenka Bilušić O slikarskim mijenama Grge Marjanovića iz pera Branke Arh. Branka Arh, Grga Marjanović Pavao Roca Impozantni izdavački pothvat. Milan Bešlić, Kuzma Kovačić Božidar Šimunić Politička, vjerska i kulturna povijest Hrvata. Mate Kovačević, Pet stoljeća borbe za Hrvatsku Željka Lovrenčić Svjedočanstvo jednoga razdoblja. Dubravka Vidak – Stjepan Šešelj, Na izvoru Duhovne Hrvatske 319 320 323 326 328 332 Vlatko Jadrešić Enciklopedija zadarskoga sporta. Drago Marić – Romano Meštrović, Baština zadarskog sporta 334 Miro Grubić Stogodišnjica obilježena novom knjigom. Jozo Udženija, Stogodišnjica 337 Fabijan Lovrić Luko Paljetak - U kritici od Macana do Česka. Književna kritika o Luku Paljetku 338 Rade Šimičević Božo Došen, 40 godina Srednje škole Biograd na Moru 359 KRONIKA KULTURNIH DOGAĐAJA Božo Došen Predstavljanje Glagoljskoga kvaterana Župe sv. Ante u Radošinovcima 361 Joja Ricov Tonko Maroević zadarska smotra 1-2, 2014. Od usklika do urlika Zapis za Joju Ricova 85 godina Joje Ricova Malo je koji hrvatski pjesnik morao svladati tolike prepreke da bi se javno oglasio, kao što je to zapalo Joju Ricova. Čak ni ne moramo evocirati sve postaje njegova križnog puta – od izbacivanja iz zadarskoga sjemeništa za talijanske strahovlade, preko zatvaranja u njemačkom logoru Musapstan kraj Zadra, pa do učestalih šikaniranja u poratnom razdoblju za komunističke vlasti – nego je dovoljno zaustaviti se na uhićenju i zasužnjenju u srpnju 1959. godine, koje je definitivno obilježilo teškoće njegove afirmacije i za više od jednoga desetljeća usporilo put do javnosti i objavljivanja vlastite prve zbirke. Žrtva triju totalitarizama, Joja Ricov nije mogao proći svijetom bez posljedica i bez odgovarajućih reakcija. S jedne se strane nudila jobovska pomirenost i kršćansko prihvaćanje sudbine, no isto tako neizbježna je bila i pobuna protiv nepravde, strastveno zalaganje za slobodu i duboko emotivno utočište u rodoljublju (pa i najčvršća moguća ukorijenjenost u zavičajnosti). Kad danas gledamo cjelinu njegova opusa, vidimo kako su sve te komponente u velikoj mjeri odredile njegov izraz, te kako se u pojedinim razdobljima naglasak prebacuje s prihvaćanja na otpor ili s ljubavi prema ženi i domovini na društveni plan i čak kozmopolitsku projekciju. Kreativno formiran i u trajnom dijalogu s romanskim pjesništvom (a posebno s talijanskim, u rasponima od futurizma, preko hermetizma, pa do neoavangarde) jedno od uporišta, od samoga početka, našao je i u sredozemnom krajoliku, odnosno u doživljaju sklada čovjeka i prirode. Igrajući se riječima s imenom rodnoga mu mjesta i s epohom njegova sazrijevanja (odnosno, s naslovom popularne knjige jakoga ideološkog predznaka), možemo se s pravom zapitati: Kako se kalio Joja Ricov? A u odgovoru na to nabrojit ćemo muke i teškoće, napade i zatvore, oduzimanja i zabrane, kroz koje je višekratno prolazio i što su neizbježno utjecali na intonaciju njegova pjevanja i vidove njegova angažiranja. Započevši objavljivati ranih pedesetih godina, Ricov je uspio uhvatiti prve proplamsaje kulturnog odleđivanja, oslobađanja od socrealističkog diktata. Kao dvadesetpetogodišnjak startao je 1954. u zajedničkoj knjizi pjesama jednog intimnog i vanvremenog lirskog kruga (Jesenas i danas, na čelu s Ujevićem i Alfirevićem), a 1955. uvršten je u kumulativni zbornik 9 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. mlađega naraštaja Četrdesetorica. Prvi objavljeni stihovi bili su sjetni i elegični, vezani uz doživljaj mora i prirode, bilja i životinja, a bitno osjenčeni prizorima smrti i nestanka. Slobodni i lijepo ritmizirani, slikoviti i eliptični, obećavali su razvoj u duhu čiste lirike, ulančavanje u južno krilo krugovaške generacije. Afirmaciji je pogodovala i činjenica da se Ricov vrlo brzo potvrdio kao poznavatelj, prevoditelj i prosuditelj moderne i suvremene talijanske poezije, tiskajući 1957. Antologiju talijanske poezije XX. stoljeća. Međutim, ta je putanja i ta nostalgično-melankolična autorova poetika nasilno prekinuta 1959. spomenutim privođenjem u zatvor i potom dvogodišnjim zatočenjem na otoku Grgur (čemu je pak slijedilo i desetljetno “držanje na ledu”, tako da je kao pisac sasvim onemogućen). Ricovljevi “rani radovi” mogli su ostati u sjećanju rijetkih zainteresiranih suvremenika – po časopisnim i zborničkim objavama – ali svoj pravi pjesnički prvijenac, zbirku Nijema narikača (1950.-1955.) uspio je objelodaniti tek 2001., kada je istom izdanju pridodao i potonje radove, odnosno zbirke Govor pred zoru (1959.-1960.) i Mjesec hini sunce (1960.-1961.), u kojima su, logično, interpolirana i na svoj način interpretirana već i stanovita zatvorenička iskustva. Kad mu je 1968. ipak dopušteno da izađe u javnost vlastitom zbirkom, Joja Ricov se oglašava žestokim tonovima, vidljivima već od naslova Marabunta. Umjesto zaziva bližnjih i prizivanja rodnog kraja, zanosnog usklika prepoznavanja, što je karakteriziralo njegove početke, aktualna ekspresivna opcija preferira urlike i krikove, nesuzdržano afektivno obraćanje moćnicima, te toplo i solidarno evociranje žrtava, a sve s izravnošću i jetkošću kakve nismo poznavali gotovo od Kamovljeve Psovke. Evidentno je da Ricovu nije bilo omogućeno da razvije sve svoje darove, jer je uz književnu njegovao i izvedbeno-glumišnu, glazbenu i likovnu (posebno kiparsku) nadarenost. Tomu se dijelom odužio učestalim recitiranjem stihova i kritičkim pisanjem o slikarima i kiparima, ali je do svojevrsne simbioze disciplina i sinestezije medija došao i u vlastitoj poeziji. Već u Marabunti prevladava simbolika jakoga egzistencijalnog naboja, te slike negativne, antitetične, odbijajuće zbilje (lomače, vješala, crvi, hijene, heloti, idioti, žuč, jetra, mržnja, bjesnilo, pauci, gusjenice, žilogriz, pijavice, jame, giljotine, kostur, leš, sveepidemija, ljudožderstvo itd.). Korak dalje je razbijanje samog poretka izlaganja, postfuturističko korištenje “riječi u slobodi”, grafičko i foničko akcentiranje neravnodušnosti, jada i hule. Premda Ricov ima itekako sluha, u jednom se trenutku odaje šumovima i grubim zvučnim nakupinama, ne bi li iznudio veću jačinu odjeka. Premda također voli sklad i pitomost svojega ishodišta, povremeno svjesno i namjerno prelazi granice dobroga ukusa kako bi provocirao što pristraniju recepciju. Ne krijući svoje eksplicitno rodoljublje, svoje stekliško hrvatstvo (i plaćajući za to punu cijenu), himniku i patetiku tog odnosa vrlo rado prenosi na univerzalnu razinu. Posebno u stihovima pisanima u zatvoru, svoje zalaganje za slobodu i ravnopravnost naroda iskazuje učestalim antiimperijalističkim plakatnim stihovima. Kao što se i sam odupirao fašizmima svih boja, tako je posebno solidaran sa žrtvama represije u Africi, odnosno s borcima protiv kolonijalizma. Netraženi paralelizam s vanjskom politikom države u kojoj je živio ipak mu je dobro došao kao korektiv i korelativ vlastita zalaganja za pravo na nacionalni identitet i autonomiju. Njegovi dramski tekstovi vođeni su jednakom zauzetošću za slobodu i usmjereni protiv ugnjetavanja, denunciranja, sputavanja, mučenja i svakovrsne diktature. A auto10 85 godina Joje Ricova biografija i knjige polemika jaka su svjedočanstva vremena-nevremena u kojemu je morao provesti svoj kreativni vijek i zlosretno življenje. Kao posebna epizoda i značajan vrijednosni dodatak Ricovljeva stvaralaštva stoji njegova pjesnička dionica ispisana na rodnom dijalektu, čakavskoj ikavici mjesta Kali na otoku Ugljanu kraj Zadra. Na tom arhaičnom govoru velike amblematičnosti, enigmatičnosti i ekspresivnosti naš je pjesnik ispisao bogat lirski dnevnik. Rijetkom mješavinom nježnosti i podrugljivosti, dječje vizure i mladićke huncutarije, socijalne osjetljivosti i dijakrone inkanta cije, ponudio nam je živi spomenar zavičajnoga ambijenta. Opušten i dosjetljiv, humoran i erotičan kao nigdje drugdje, zbirkom Ča se is namin morbinuaš Joja je Ricov obogatio hrvatsku vernakularnu liriku neočekivano svježim tonovima, a svojemu opusu dao zaglavni kamen zaokruživanja u mjestu rođenja, na mjestu prvoga čina. 11 Cvjetko Milanja zadarska smotra 1-2, 2014. Joja Ricov – od tradicije do eksperimenta 85 godina Joje Ricova Književno djelo Joje Ricova viševrsno je, što znači da se ogledao u gotovo svim formama i žanrovima, iako će, prema našem mišljenju, ostati trajno upisan u povijest hrvatske književnosti 20. stoljeća jamačno svojom pjesničkom proizvodnjom, točnije raznovrsnošću ostvarene poetike. On, međutim, nije ništa manje zanimljiv kao gotovo romaneskno zahvalna građa za biografiju. Naime, njegova je životna storija toliko zanimljiva, s toliko događaja, s obzirom na društveni i politički kontekst u kojemu je djelovao, da bi predstavljala nesumnjivo zahvalnu i primjerenu građu za romaneskno ili memoarističko oblikovanje. Mi se u ovom kratkom portretu dakako nećemo baviti tom dimenzijom, dakle građanskom biografijom Joje Ricova, iako je u nekim književnim uradcima prepoznati jasne referencije (autobiografizam), nego ćemo ukratko skicirati njegov književni lik, opet s naglaskom na pjesništvo, jer držimo da je ono estetički najuspjelije. Naglasili smo da je Ricov, glede spektra zanimanja i svoje umjetničke djelatnosti, gotovo renesansna osobnost širinom umjetničko-kulturne aktivnosti, pa tako njegove likovne kritike ili likoslovi, kako ih Ricov imenuje (a Ricov je i slikao), više su kulturološki zapisi nego pak likovna kritika u užem smislu riječi. To su nesumnjivo vrijedni zapisi jer posjeduju i faktografski sloj, dakle dokumentaristički, koji signira prostor i vrijeme, a Ricov mu analizom otkriva i značaj koji se ne iscrpljuje u pukom dokumentarizmu. U tom bi smislu takvi tekstovi imali pretenziju oslikati “duh vremena”. S druge strane, kada se Ricov upušta u likovnu kritiku u užem smislu riječi, tada je on na tragu onakva pisanja likovne kritike kakvo se može susresti u Krležinim ili Kaštelanovim likovnim kritikama. To znači da se ne manipulira kritičkom analizom likovnog strukturiranja nego se više “poetizira” sam “predmet” likovnoga rada, što znači da je naglasak na “sadržaju”, posebice kad on ima društvenu relevantnost. Takav tip likovne kritike nudi više jednu univerzalnu sliku likovnosti, jer se usredotočuje više na semantičku razinu djela, nego pak što se usredotočuje na stilskoparadigmatsku realizaciju dotičnoga likovnog uratka, prema čemu bi jedan likovni uradak bio karakteriziran svojom strukturom (odnos linije, boje i površine) i svojim stilom (unutar određene epohe, pravca, stila). Slikarstvo, prema našemu mišljenju, u užem smislu riječi “nosi” forma, a ne sadržaj, naime, forma mu je u biti sadržaj. 12 85 godina Joje Ricova Slično Ricov postupa kad je riječ o književnoj kritici pa bismo takav tip književne kritike, cum grano salis, također mogli podvesti pod tip semantičke književne kritike, kojoj je više stalo da opiše sadržajnu stranu uratka, uz neke naznake o jeziku, nego što joj je stalo do stilske markacije određenoga djela, u posebnosti strukture, kao i u književnopovijesnom kontekstu. I takav tip kritike, kojemu je više stalo da ukaže na “ljudski sadržaj” i značaj, u hrvatskoj književnokritičkoj praksi ima Cvjetko Milanja dugu tradiciju počam od devetnaestoga stoljeća. Kada smo spomenuli dokumentarnost, nismo imali na umu samo tekstove tipa “in memoriam”, koji se ne mogu ni pretočiti u puko imaginacijsko, jer se moraju pridržavati činjenica, nego navlastito njegove spjevove (“glagoljanja”, kako ih sam imenuje), kao i dramske uratke. Naime, Ricovu je u tim slučajevima važan faktografski sloj, ono što bi Bahtin nazvao kronotopom, bilo da je riječ o već pomalo mitiziranim povijesnim osobnostima, bilo pak da je riječ o “realističnijim” i vremenski bližim portretima. Međutim, u tim primjerima Ricova “spašava” to što je on prvenstveno pjesnik, majstor jezika, pa se u spjevovima i dramama, upravo “naputkom” pjesničke imaginacije i inercije, ostvaruje i plan umjetničkoga sloja koji te uratke podiže na razinu estetičke uvjerljivosti. Stoga ne čudi da je Ricov za neke radove, posebice antologijske (Kanarinac), dobio i nagrade koje svjedoče upravo o tome. Rečeno je da Ricov zacijelo ostaje trajno upisan u hrvatsku književnu scenu svojim pjes ničkim radom. Sam je to kod sebe okarakterizirao kao polisemantizam, a tome bi trebalo pridodati i grafijski element, jer se dio pjesama ne realizira samo zvukovnim inercijama nego i grafijskom upisanošću, a sve to skupa ima za posljedicu dvije sfere realizacije pjesme. Jedna je verbo-vokalna koja se razvija zvukovnom asocijacijom, kakvu će rabiti i Sever primjerice, a ranije ju je koristio Quien, a druga se razvija inicirana grafijskim, dakle čisto vizualnim (“slikovnim”) nizom. To je onaj tip “poezije” koji sam nazvao semiotičkim signalizmom, a koji je naglo probujao šezdesetih godina 20. stoljeća i imao različitu provenijenciju (od južnoameričke do njemačke, i tadašnje jugoslavenske). To je neka vrsta “grafičke” poezije, gdje više nije jezik nego crtež primaran. Nego, ponajprije, motreno analitički, reći nam je da Ricov svoje pjesme ostvaruje u sferi motivsko-tematskog rastera koji se odlikuje općošću i pojedinačnošću. Dakle, kad je riječ o semantičkom sloju pjesama, one crpe svoj predmet iz područja zbilje, društvene, političke i povijesne (hrvatske, ali i kozmopolitske), iz privatnosti i njezine događajnosti, osjećajnosti i memorabilnosti (rečeni dokumentarizam), pa dakle, tom logikom, iz doživljajnih i prisjećajnih akata. Pritom je lirski subjekt relacioniran prilično buntovno, opravdanje čega je najčešće u sferi privatnih događaja, ili empatijske geste, kad je riječ o kozmopolitskoj temi, bez 13 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. obzira što je to mogla biti i onodobna moda, uvjetovana nesumnjivo ideologijskom sferom (protestno-angažirana pjesma) ili mladenačkim buntom. Ovo je prigoda da se vratimo njegovoj značajnoj zbirci Marabunta (1968.). Ta zbirka – iako sadrži jednostišne pjesme po uzoru na talijanske hermetiste, koje je već tada prevodio (što je razvidno u dodatku zbirke) – još ne otkriva kasnije bogate poetičke eksperimente, nego je više na tragu tradicije hrvatskoga pjesništva, uvažavajući i neke njemu suvremene značajke, te izrazito pojačava dva stanja lirskog subjekta. Jedno je stanje urlik lirskog subjekta u pozi patosno-prosvjednoj i pobuni protiv “ontološkoga” zla, realizirano u različitim medijacijama, pri čemu su pjesme opskrbljene onodobnim tipom (genitivne) metaforike i slikovnosti (“urnebes lubanja”, Nagovještaj brodoloma), a drugo je, pak, stanje lirskog subjekta uronjena u zavičajni krajolik kao oaze u kojoj se pronalazi smirenje i povezanost s okolišem kao antropološkim određenjem i ishodištem (Srpanjske lamentacije, 16) rastera sadašnje doživljajnosti. I takav se tip lirike može susresti u onodobnoj hrvatskoj poeziji (Kaštelan, Pupačić). Dakle, već tom zbirkom Ricov zacijelo naznačuje plan svoje poetike. Ona se, s jedne strane, hrani općim stanjem društveno-političko-povijesne scene, te ukazuje na malformacije u odnosu na čovjeka kao društveno biće, a s druge strane na stanje (lirskog) subjekta, njegov intimni prostor, njegovo zavičajno(-jezično) određenje, stanja melankolije i nostalgije kao stanja trajne subjektove prirode koja ga u stvari konstituira, pa ga, dakle, i “uvjetuje” i relacionira spram čitavoga i raznovrsnoga izvanjskoga. Sav kasniji razvitak pjesnikove poetike nalazi svoje generativne korijene u naznačenom spektru. Pa će tako lirski patiens biti uznemiren sadržajnim supstratom različitih osjetljivih ljudskih situacija, ugroženih idelološkim, političkim, društvenim preskripcijama, do te, naime, mjere da će taj subjekt eksplicitno i deklarativno gromoglasiti, psalmično-lamentacijski bugariti, podižući do mitskih razmjera ugroženu veličinu ljudskosti, koju ujedno kuša usidriti u mediteranski kulturni krajolik kao prepoznatljivo ishodište, civilizacijski i kulturno određeno, i to određeno po zajedništvu (kolektivu) više nego po puko pojedinačnome, što samo svjedoči o tezi Ricova da je ljudsko biće određeno etosom zajedništva, pripadnosti većoj cjelini (ponajprije hrvatskoj). Međutim, karakteristično je da je upravo poemično-”razbarušena” forma tih pjesama (zbirke T(r)ajna paučina m(r)aka, 1986., Nečastivome ubrk, 1997.), osim te buntovno-dekla rativne značajke, polučila i element “fonetskog polisemantizma” (Ricov), odnosno etimo loške semantizacije, i to ponekad do mjere fonetskoga zaumnog rasula koje dospijeva do konkretističkog i vizualnog uratka (Hrvat-ti-jade, Ekologija sapiensa). Ta je značajka povezana i s ranije naznačenim grafijskim, “slikovnim” aranžmanom, koji – poput grafičke mape, kao i u ostalih hrvatskih konkretista – podaruje dodatno značenje koje pridolazi iz “druge strane”, ne u uskom smislu jezične. Dakle, etimološka semantizacija realizira se dvostruko: jednom svojom zvukovnom asocijacijom, te se ona govorno i realizira (Ricov je i vrstan recitator svojih pjesama), te drugi put grafičkom slikom koja “govori” slikarskim jezikom, dakle sasvim drugačijim znakovnim aranžmanom. Čakavsku zbirku (Ča se is namin morbinuaš, 1989.), neponovljivu i jedinstvenu, Ricov piše u svojemu kaljskom čakavskom koineu. I ta zbirka odlikuje se visokom umjetničkom uvjerljivošću, kao i čakavska lirika drugih hrvatskih pjesnika (primjerice Nazora, Gervaisa, 14 85 godina Joje Ricova Balote, Rogić Nehajeva, i drugih). Motivski i tematski je vezana za uži zavičajni areal (mjesto rođenja – podrijetlo), pa katalogizira osebujnost toga miljea. Ironijski je i humorno prožeta, i s obzirom na pojedine lokalne “likove”, i s obzirom na situacije i radnje (dnevne, dobne). I formativno je Ricov u skladu sa svojom poezijiom na standardnoj štokavici. Naime, susrećemo kraće lirske ispovijesti s temom životne zebnje (Čin san se izlega), te kraće poeme koje razvijaju određenu priču domaćega, obiteljskog, djetinjskoga života, a obojene su nostalgično, ali i s dosta trpkosti i gorčine. Naime, uz te teme ima znatan broj ironijskih pjesama čije su teme seoske bedevije i namiguše, bodulske huncutarije i klevete. S druge strane, pak, susrećemo i socijalnu temu, posebice iseljeničku, teme ekološke utopije, potom različite procese bogaćenja, otuđenja i odnarođivanja. Dakle, moglo bi se reći da je riječ o kritici promjene kulturne i društvene paradigme, što jamačno ima za posljedicu i promjenu antropoloških figura patrijarhalnoga života. Ni u ovoj zbirci Ricov ne može mimoići temeljne egzistencijalne teme kao univerzalne sindrome, u rasponu od relativizma do apstrakcije (Kako vik čovika), što upućuje na misaonu impostaciju njegova pjesništva, odnosno njegovu gnoseološku funkciju. A i time se pjesnik uklapa u kontekst vremena kada je stvarao. Na taj nam se način Ricov nadaje kao pjesnik širokoga raspona koji je reagirao na aktualna pitanja vremena, izražavajući to na pjesnički način raznovrsnih poetika, kako bi, u aristotelovskom smislu, mimetizirao “duh vremena” u njegovoj složenosti, društvenoj, političkoj, povijesnoj i kulturnoj. Kali 15 Tihomil Maštrović zadarska smotra 1-2, 2014. Joja Ricov u svom zavičaju Život i djelo Kaljanina Joje Ricova* 85 godina Joje Ricova Književni rad pjesnika, dramatičara, književnog i likovnog kritičara, esejista, publicista i prevoditelja Joje Ricova poznajem i cijenim još tamo od svojih studentskih dana, kada sam i sâm odlučio krenuti putem što ga određuje knjiga i književnost. S godinama sve sam više postajao uvjeren da Joji Ricovu pripadaju najviše zasluge za ostvarene rezultate na polju hrvatske književnosti, kulture i umjetnosti. S punom odgovornošću već tamo od dalekih 7 0-ih godina, ali i danas, više nego ikada prije, nalazim da je riječ o književniku iznimne umjetničke nadarenosti i auktoru vrijednih pjesničkih ostvarenja nezaobilaznih u svakoj ozbiljnijoj antologiji hrvatskoga pjesništva. U svom plodnom stvaralačkom vijeku Joja Ricov napisao je brojne književne zbirke poezije, proze, drama, eseja i drugih književnih djela, okupljene u impozantnih tridesetak autorskih knjiga. Ne manje značajno jest i to što cjelinu njegova bogatog stvaralačkog opusa krase i osobiti rezultati ostvareni u prevođenju, budući da je u toj važnoj posredničkoj, umjetničkoj i kulturnoj djelatnosti stekao izniman ugled među hrvatskim prevoditeljima, napose ostvaren sjajnim književnim prijevodima s talijanskoga jezika. Kada su me vrijedni članovi Ogranka Matica hrvatske u Zadru pozvali da sudjelujem na književnoj svečanosti u čast Joje Ricova, s radošću sam prihvatio poziv budući da je: Prvo, riječ o hrvatskom piscu koji je u životu mnogo pretrpio, bio progonjen i zlostavljan, jednako od strane talijanskih okupatorskih vlasti, talijanskih fašista, od strane njemačkih nacista, kao i od strane totalitarnih jugoslavenskih komunističkih vlasti, uvijek zbog svoga domoljublja i svoje želje da govori glasno, da govori istinito, da svjedoči srcem i umom o mjestu i sudbini svoga hrvatskog naroda, cijelim svojim stvaralačkim bićem razapet između ideologije i estetike; Drugo, riječ je o piscu iz zadarskoga kraja, rođenom u Kalima 1929. i zadarskom gimnazijalcu, zaljubljeniku u svoj zavičaj, uvijek o njem misleći, osjećajući i pišući, nastojeći uvijek u njem biti prisutan, možda ponajviše onda kada tu nije bio tjelesno nazočan; u Ricovljevoj bogatoj bibliografiji osobito su stoga vrijedne knjige i književni radovi što ih je ugledni * Izlaganje izrečeno na književnoj večeri Poetika Joje Ricova, održanoj u rujnu 2013. na Sveučilištu u Zadru. 16 85 godina Joje Ricova književnik napisao inspiriran zadarskim krajem, napose poviješću grada Zadra i zadarskog kraja, kao i čakavske pjesme na rodnom mu kaljskom idiomu; Treće, riječ je o uglednom književnom prevoditelju i antologičaru, važnom posredovatelju povezivanja kultura s dviju jadranskih obala; piscu europskih književnih vidika; Četvrto, danas sam ovdje jer želim svojim sudjelovanjem na književnoj svečanosti Joji Ricovu u čast bar malo pridonijeti izmjeni nepravednog i neopravdanog prešućivanja i marginaliziranja uglednog pjesnika; I napokon, last but not the least, peto – ne mogu a ne svjedočiti o vrijednosti pisca što se oduvijek dičio svojim hrvatstvom, ali i o piscu koji je, kako lijepo reče Drago Ivanišević, kao Hrvat cijeli svoj život bio brat svih ljudi, no isto tako i o piscu koji je zbog činjenice da je uvijek bio svjestan domoljub, nedopustive u nekom ne tako davnom, mračnom dobu, a usuđujem se reći: mračnom dobu koje u nekim glavama, nažalost, traje do danas, patio, bivao uhićen i zatvaran, bivao progonjen i proskribiran, a samo zato jer je bio i ostao svoj. Eto, zbog svega toga sa zadovoljstvom sudjelujem na ovoj književnoj svečanosti posve ćenoj hrvatskom književniku Joji Ricovu i njegovim iznimnim i osobito vrijednim zaslugama i uspjesima na području književnog i kulturnog stvaralaštva. Njegovu bogatu aktivnost, kako onu uglednog književnika impozantnog književnog opusa na nacionalnom planu te marljivog prevoditelja i antologičara, tako i onu vrijednog kulturnog djelatnika, teško je sažeto navesti. Ipak, kao trajnu Ricovljevu stvaralačku preokupaciju moguće je u gotovo svakoj njegovoj aktivnosti prepoznati, kao pjesnički krik, ali i kao zapaženo nastojanje, njegovo odlučno djelovanje na svekolikom promicanju bogate hrvatske kulturne baštine te općeljudskih etičkih, estetskih i uopće kulturnih vrijednosti. *** Joso Ricov (Joja) rodio se u Kalima (o. Ugljan) 25. ožujka 1929. kao prvorođenac u otočnoj obitelji ribara Ive i Jakice Rakvin (izvorno Raquin, francuskog podrijetla), kućanice i težakinje. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), započeo soboličilački zanat, pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja (pa čak i vlastitog prezimena Ricov u Rizzo!) te jasno izražena rodoljubnog, slobodoumnog i antitotalitarističkoga stava, isključen pod optužbom “ateist i komunist” početkom srpnja 1943. Sudionik hrvatskoga otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan kod Zadra (1944.), po završetku rata nastavlja školovanje i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), a potom i studij književnosti 1959. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. To je doba i njegova intezivnog bavljenja književnošću. Objavio je četrdesetak knjiga i više stotina različitih tekstova. Bio je utemeljitelj i urednik Hrvatskog književnog lista, zajednice samostalnih pisaca TIN. Godine 2007. dobio je nagradu Grada Zadra za životno djelo. Dobitnik je i jedne od najvećih međunarodnih nagrada, Zlatne Partenope, kao vitez umjetnosti godine 1997. U bogatoj niski književnih radova Joje Ricova posebno izdvajam knjigu Nijema narikača, objavljenu u Zagrebu 2002., u kojoj Joja Ricov objavljuje svoje pjesme iz ciklusa pjesama istog naziva kao i zbirka: Nijema narikača, nastale u razdoblju 1950.-1955., te pjesme u ciklu17 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. sima Govor pred zoru (1959.-1960.) i Mjesec hini sunce (1960.-1961.); dakle poetske radove napisane u petom desetljeću prošlog stoljeća.1 Ono što se odmah zamjećuje jest to da je desetljeće u kojem nastaju pjesme uvrštene u Nijemu narikaču, desetljeće koje neobično snažno određuje pjesnikov životopis. Te, sada već daleke godine 1950., kada Ricov maturira na realnoj gimnaziji u Zadru, otvara se za nj jedno neobično burno i teško razdoblje njegova života. Zasigurno radostan, pedesetih upisuje studij književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje i diplomira godine 1959., odredivši time predilekcije svoga umjetničkog i znanstvenog interesa. Nadalje, među svjetlije trenutke njegove kronologije, što je za ovu priču osobito važno, Joja Ricov u to doba postaje afirmirani pjesnik, a plodovi njegova književnog stvaralaštva izlaze u njegovoj prvoj objavljenoj zbirci Jesenas i danas – zajedničkoj zbirci osmorice, među kojima su i neki klasici hrvatskoga pjesništva. Zbirka je objavljena u Slavonskom Brodu 1954., a u njoj svoje pjesme tiska zanimljiva družba koju čine osmorica pjesnika: Tin Ujević, Frano Alfirević, Salih Alić, Dragutin Vunak, Vladimir Rem, Boro Pavlović, Joja Ricov i Kazimir Urem.2 Zaista pjesnikov let započinje u lijepu pjesničkom društvu! Nekoliko godina kasnije, točnije godine 1958., u Zagrebu izlazi i prvi Ricovljev antologijski izbor iz poezije Salvatorea Quasimoda A veče je već tu, pa s pravom možemo reći da pjesnik započinje u tom razdoblju svoga života i još jedan uspješan vid svog književnog stvaranja, a to je prevoditeljski rad. Kao osobito uspješni izdvajaju se njegovi prijevodi iz talijanske i španjolske poezije.3 Brojni su Ricovljevi prijevodi znanstvenih, poglavito audioloških i fonetičkih ogleda, likovnih i kazališnih ogleda, potom filmova, video-kazeta itd. Izdvojimo iz te skupine dva: Postimpresionizam (1979.) i Plemenita drevna Ravlić iz Kozice, Gorska župa Vrgorac (2002.).4 Joja Ricov također prevodi hrvatska djela na talijanski.5 Ono što je ponajviše oblikovalo, ili bolje reći izgradilo pjesnikov Weltanschauung nedvojbeno je tragični događaj s kraja pedesetih, kada Joja Ricov postaje komunističkim uznikom. Naime, godine 1959., neposredno po povratku s Festivala jugoslavenske poezije održanoga na autoputu “Bratstvo i jedinstvo” (relacija Beograd – Ohrid), Ricov je uhićen i zasužnjen u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, odakle je u studenome 1959., bez procesa i presude, izgnan u zatočeništvo na otok Sv. Grgur, na kojem je proveo pune dvije godine. Tek na peti1 Nijema narikača – pjesme (1950.-1960.), “Jutro poezije”, Zagreb, 2002. 2 Jesenas i danas – zajednička pjesnička zbirka osmorice (Tin Ujević, Frano Alfirević, Salih Alić, Dragutin Vunak, Vladimir Rem, Boro Pavlović, Joja Ricov, Kazimir Urem), Slavonski Brod, 1954. 3 Svojim prepjevima iz talijanske i španjolske poezije zastupljen je u Antologiji svjetske lirike (izd. Naprijed, Zagreb, 1956.), u Antologiji svjetske ljubavne poezije (izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1968.), u Salvatore Quasimodo – Život nije san (izd. Otokar Keršovani, Rijeka, 1969.), u Košutić-Brozovićevoj Čitanci iz stranih književnosti, 2 (izd. Školska knjiga, Zagreb, 1970.), u Kokšinoj antologiji Zapadna duhovna lirika (izd. Alma Roma, Rim, 1970.), u Šoljanovoj Antologiji moderne lirike zapadnoga kruga (izd. Školska knjiga, Zagreb, 1974.), u čitanci Vlade Pandžića i Josipa Kekeza Književnost IV, Udžbenik (za IV razred gimnazije), izd. Profil, Zagreb, 1996.; u antologiji Krugovi koji se šire – izboru iz svjetske lirike 19. i 20. stoljeća Luke Paljetka, izd. ABC Naklada, Zagreb, 1997., čitanci Vlade Pandžića i Božidara Petrača – Hrvatska čitanka za osmi razred osnovne škole, izd. “Alfa”, Zagreb, 1999. 4 Postimpresionizam (Il Postimpressionismo Franca Russolija) – likovna monografija u zajednici s Jelenom Desnicom-Ivičević, Mladost, Zagreb, 1979.; Nobil antica Raulüch da Coziza, Gorsca xupa Vargoraz (Plemenita drevna Ravlić iz Kozice, Gorska župa Vrgorac) – rodoslovna Bartulovićeva monografija, Venecija, 1796., izd. Centre for Croatian Studies, Macquarie University, Sydney, 2002. 5 Guida Adriatica – Raosov vodič kroz Jadran, izd. Spektar, Zagreb, 1969.; Zadar – Valčićev vodič, izd. Turistkomerc, Zagreb, 1970.; Ivan Meštrović – Kečkemetova monografija, izd. Spektar, Zagreb – ČGP Delo, Ljubljana, 1970.; L’Arte Sacra in Croazia – Ivandijina monografija, izd. Spektar, Zagreb, 1970.; Zagreb – Raosova monografija, izd. Spektar, Zagreb, 1968., 1973. 18 85 godina Joje Ricova cijsku intervenciju svoga prijatelja talijanskog nobelovca Salvatorea Quasimoda kod Josipa Broza Tita, tadašnjeg predsjednika komunističke Jugoslavije, koji je svojim osobnim nalogom naredio puštanje pjesnika iz zatvora, on je 19. travnja 1961. napustio zatvor. U njegovoj prtljazi nije bilo materijalnih stvari, bilo je mnogo gorčine, ponešto gnjeva, samilosti prema svojim uzničarima, ali svakako i ponosa, ljudskog dostojanstva koje nije dao uništiti, te nekoliko rukoveti stihova od kojih su nam tako neke, eto, predočene u zbirci Nijema narikača. Kao Hrvat i antitotalitarist zlostavljan već za školovanja u talijanskoj klasičnoj gimnaziji Nadbiskupskoga sjemeništa u Zadru, iz kojega je 1943. izbačen pod optužbom “bezbožac i komunist”, sudionik otpora okupatoru od srpnja 1943., zatočenik u nacističkom konclogoru Musapstan kraj Zadra godine 1944., Joja je Ricov, taj tada četrnaestogodišnjak, dakle dječak, već onda pokazao da zna biti oporbenjak, istinoljubac, slobodoumnik i domoljub, ali odmah je osjetio kaznu okrutne zbilje u kojoj nisu vrijedile istine o kojima je čitao u tolikim djelima lijepe književnosti. I napokon, da patnje mogu uvijek biti i veće, ma koliko se one prve činile velikima, pjesnik se ponovno osvjedočio, kako već rekosmo, 17. srpnja 1959., kada je uhićen i zasužnjen u Zagrebu, zajedno s hrvatskim domoljubom iz Preka Ivom Mašinom, neposredno po povratku s Festivala jugoslavenske poezije na autoputu znakovito nazvanom “Bratstvo i jedinstvo”. Žrtva kafkijanskog komunističkog ozračja, monstruozno, bez sudskog procesa i presude, izgnan u dvogodišnje zatvorsko zatočeništvo. Progonjen, dakle, od sva tri velika totalitarizma XX. st., fašizma, nacizma i komunizma, on posiže za perom kao posljednjim utočištem slobode, ponosa, dostojanstva, ljudskosti kao takve i podaruje nam pjesničku zbirku zlosutna naziva Nijema narikača.6 Slično kao i njegova zbirka Verige,7 i ova zbirka najvećim dijelom sadrži pjesnikove književne sastavke nastale u komunističkim uzama, gluhoći, sljepilu, verigama uprkos, i kako u proslovu Verigama kazuje sam pjesnik, ti su književni ostvaraji bili “najbrižnije čuvani od ubojičkog oka UDBE, ubodima igle po leksičkim jedinicama rječnika i čavlenim utezima u glatku površinu gruba omotna papira, najčešće ‘škanicla’, skrivani u staklenke zakopane po bunkernim karaulama ‘Grgura’, krijumčareni na različite načine, ovi tekstovi iz 1960. i 1961. provreli u konclogoru sred kvarnerske pučine pod Velebitom, mnogo godina nakon svoga nastanka probili su mrklinu i iz više no troipodesetljetna limba najdublje skrovitosti i šutnje izlašli su na sunce ... izdržavši, uvijek moguću, provalu policemana ili njihove mreže potkazivača i uhoda...” I dalje svjedoči pjesnik turobnu priču o svojim književnim djelima nastalima u tamnici, ističući kako on u njima gleda “prvenstveno umjetnički čin, akt savjesti i moralnog stava spram tiranije i nasilja, književno svjedočenje makar i posljednjeg od protagonistâ novije nam nacionalne jadije. (...) Ako ovim argumentima treba pretpostaviti politički utilitaran i aktualno konzumibilan razlog, garniran još i neizbježnom ouvertirnom ambalažom, pred teatrolozima svim, povjesnicima književnosti i kriticima ja sam sržno ojađen što u vidokrugu svojih profesijskih dioptrija predviđaju, preskaču i – potporanj prohujalih establishmenta! – gaze i dalje davno već ustrijeljena i isparena (nadaju se!) hrvatskoga pisca. Njihova je obveza i dužnost (a koliko ih tako radi?) uvijek nanovo ispitivati, što hoće reći i revidirati i mijenjati 6 V. bilješku br. 2. 7 Verige – drame (Crnačka rapsodija, Nećeš imati drugoga Boga izvan mene, Kanarinac – Il Canarino), Alfa, Zagreb, 2000. 19 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. leksikone i antologije, priručnike i povijesti nadasve nacionalne literature. Vrijeme ionako izravnava i taloži i oseke i plime, brišući nanose aktualijâ i politike, servile i udvarače sve. Ostavlja neutrnutu, plamteću od sjaja nad obzorjem jedino Istinu i Ljepotu – blizanku Duha, ustoličujući Riječ.” Tako Ricov opravdano proziva one koji bi se imali književnoznanstveno i književnopovijesno baviti književnošću, a štreberski izostavljaju sa svog profesorskog nebosklona imena i djela neuklopljena u njihova kompromiserska licemjerstva, otvarajući tako stare rane progonjenim piscima, čineći time i dalje nepravdu onima koji zaslužuju nagradu, onima kojima je najveća nagrada naprosto – neprešućivanje. Upravo Riječi radi, koja je kao takva istina sama, sam bitak, pjesnik progovara, iznosi iz tame u svjetlo naših spoznaja svoj književni porod rođen u tami i ostavljen da čeka spasonosno ozračje kada riječ, istina, govor više neće i ne smiju biti razlog za tamnicu, progon, kaznu. Ne imati pravo na svoje lice i kretati se putovima strave i užasa, doživljavati zlostavljanja, šikaniranja, ispitivanja, progonstvo, robiju, a preživjeti i ostati svoj, ostvariti pri tom golem književni opus,8 u Ricovljevu slučaju bilo je moguće zbog toga što je utočište našao u Riječi, zanesen poezijom on je bio i ostao opsjednut umijećem govora, pri čemu je njegova lirika jedinstvena i osebujna već i po tome što Ricov nerijetko sam tvori nove riječi, osebujne ricovizme, ekspresivne sintagme, kuje ih na vatri svoga pjesničkog zanosa, osjećajući da su neke od postojećih riječi preslabe da njima iskaže sve ono što osjeća, pa stvara svoj osebujan i bogat 8 O tome rječito govore brojne Ricovljeve objavljene knjige: Jesenas i danas – zajednička pjesnička zbirka osmorice (Tin Ujević, Frano Alfirević, Salih Alić, Dragutin Vunak, Vladimir Rem, Boro Pavlović, Joja Ricov, Kazimir Urem), Slavonski Brod, 1954.; Antologija talijanske poezije XX stoljeća – izdanje Lykos, Zagreb, 1957.; A veče je već tu – antologijski izbor iz poezije Salvatorea Quasimoda, izdanje Zora, Zagreb, 1958.; Marabunta – pjesme (1955.-1959.), izdanje Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1968.; Kanarinac – radiodrama, izdanje Zajednice samostalnih pisaca TIN, Zagreb, 1969.; Život nije san – izbor iz djela Salvatorea Quasimoda (preveli Olinko Delorko, Jure Kaštelan, Mladen Machiedo, Nikola Milićević i Joja Ricov), izdanje Otokar Keršovani, Rijeka, 1968.; Talijanska poezija XX stoljeća – prošireno antologijsko izdanje Mogućnosti br. 11-12, Split, 1972.; Vocaboli e frasi di lingua italiana nella graduatoria delle frequenze – verbotonalan lingvistički rad u ciklotisku, izdanje Centra SUVAG za rehabilitaciju slušanja i govora, Zagreb, 1974.; T(r)ajna paučina m(r) aka – pjesme (1975.-1986.), vlastito izdanje, Zagreb, 1986.; Ušutkani – besjede (1960.-1988.), vlastita naklada, Zagreb, 1989.; Svjetlosti ususret – ogledi s prepjevima (San Juan de la Cruz, Fray Luis de Léon, Miguel de Unamuno, Sergio Corazzini, Giuseppe Ungaretti, Salvatore Quasimodo), Sveta baština, Duvno, 1989.; Branimir – glagoljanja (Sveta Marija – Monte Cassino Hrvata, “In eorum sclavica lingua”, Karinskoj listini sučelice, Sin Pietra Bernardonea, Sokolova Požega – požarima stoljećâ u prkos, Branimir), vlastita naklada, Zagreb, 1989.; Lingua Croatorum: hrvatski jezik – govor (separat iz knjige besjeda “Ušutkani”), vlastita naklada, Zagreb, 1989.; Ča se is namin morbinuaš – pisme i dramolozi (1987.-1989.), vlastita naklada, Zagreb, 1989.; Čovječe moga doba – usporedno dvojezično izdanje Quasimodova poetskoga djela, Logos, Split, 1991.; Rapporto a Colombo – Raport Kolumbu – usporedna dvojezična poema, “Kualjski lumin”, Kali, 1993.; Ivo Mašina – pitate me – tko je? – ogledi, memoari, dnevnik, Lumin, Zagreb, 1994.; Karine, rano nam u zjeni – glagoljanja, Ravnokotorska knjižnica “Šubić”, Benkovac, 1996.; Nečastivome ubrk – obračuni, polemika u stihu i u prozi, Nakladništvo Lumin, Zagreb, 1997.; Job s drugima – pjesme (1950.-1994.), Meditor, Zagreb, 1998.; Verige – drame (Crnačka rapsodija, Nećeš imati drugoga Boga izvan mene, Kanarinac – Il Canarino), Alfa, Zagreb, 2000.; Europo – tko si? – slovuboji (1954.-1994.), Hrvatska paneuropska unija, Karlovac 2000.; Slovoslovi – (o-gledanja, 1954.-1999.), HKD sv. Jeronima, Zagreb 2000.; Nijema narikača – pjesme (1950.-1960.), Jutro poezije, Zagreb, 2002.; Salvatore Quasimodo: Poesie scelte – Izabrane pjesme (aut. izbor), Ceres, Zagreb, 2003.; Talijanski futurizam s predcima i potomstvom – antologija, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2004.; Likoslovlja (ogledi i oko, 1952.-1996.) – višejezični likovni ogledi, zapisi i kritike, Nakladništvo Lumin, MH Kali, Kali, 2001.; Marabunta – pjesme (1955.-1959.), drugo izdanje HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2005.; Stekliš u jetrima – pjesme domopoji (1953.-1983.), Meditor, Zagreb, 2005.; Moj antifašizam – autobiografija: ogledi, putoslov, besjede, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2006.; Zadre moj domajo – knjiga glagoljanja, pjesama, ogleda, književnih portreta, književnih i likovnih kritika, te groboslovnih besjeda, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2007.; Eros – orfej Novecenta (antologija talijanskog ljubavnog pjesništva XX. st.), MH, Zagreb, 2007.; Dall’altra sponda: Poesia italiana nel Novecento – S obale sučelice: Talijansko pjesništvo XX. stoljeća – dvojezična antologija usporednih tekstova s ogledima, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2007.; Jarboli Novecenta: antologija – obzor, prepjevi i bibliografske bilješke s oglednim obrisima pjesnika, Zagreb, 2008. 20 85 godina Joje Ricova leksik, posve nov govor u koji pohranjuje svoju Slobodu što mu nitko nije mogao oduzeti. Osebujnost Ricovljeva fonetskog polisemantizma, odnosno govornog višeznačja, jedinstvena je u hrvatskoj književnosti. Za nj se može reći da je pisac izvan uobičajenih obrazaca, škola i književnih struja, koji je stvorio brojna književna djela u službi pobune protiv političke i ideološke represije, a kao iskaz pjesnikova egzistencijalnog krika koji je, kako reče Jure Kaštelan, “pisao riječima, brodom, blatom, krikom, kamenom i svjetlošću”. *** Pjesničkim svojim radovima Joja Ricov uvršten je u tridesetak antologija u zemlji i inozem stvu. Književnim će znalcima zanimljiva biti Ricovljeva “glagoljanja”, kojima priziva duh drevnih vremena hrvatskoga jezika, vjere, i povijesti.9 Pridruži li se obimnoj Ricovljevoj bibliografiji i bogat prinos što ga je ostvario književnim prevođenjem, zaokružit će se slika tog vrsnog i marljivog književnika i humanista. Premda se najveći dio književne djelatnosti Joje Ricova odnosi na književna pitanja i probleme, uvid u brojne podatke njegove bibliografije otkriva da se njegov interes proteže i na mnoge druge tematske cjeline i kulturne probleme, ali i na druge umjetnosti (tako npr. Ricov 2001., u nakladi Matice hrvatske Kali, objavljuje zasebnu knjigu svojih likovnih ogleda, zapisa i kritika), te kulturnu baštinu općenito, o čemu često izvještava na način pristupačan široj publici. Ricov je također autor brojnih portreta ličnosti koje su obilježile hrvatsku povijest XX. stoljeća, progovarajući o mnogim poznatim imenima, ali i onim osobnostima, vrlo često politički progonjenim ljudima, koji su tek u Ricovljevim tekstovima dobili prvo moralno i ljudsko priznanje za svoj, u pravilu nesebičan i samoprijegoran rad za domovinu, kao što je npr. slučaj s hrvatskim domoljubom iz Preka na otoku Ugljanu Ivom Mašinom, tragično stradalom u komunističkim kazamatima Stare Gradiške. Bogatstvo književnog djela Joje Ricova fascinira, kao i njegove ostvarene umjetničke vri jednosti, potvrđene ocjenama mnogih relevantnih hrvatskih književnih kritičara. Sve je tim značajnije ako se zna što je taj pisac u životu, u hrvatstvu nesklonim bivšim totalitarnim političkim državama, pretrpio zbog svog osvjedočenog domoljublja. O književnom stvara laštvu Joje Ricova objavljeni su, osobito u novije doba, brojni članci i književne kritike. Među onima koji su procjenjivali vrijednost Ricovljevih književnih uradaka neka su i od prvih imena hrvatske književnosti (akademici: Nedjeljko Fabrio, Dubravko Jelčić, Jure Kaštelan, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić; sveučilišni profesori: Cvjetko Milanja, Predrag Matvejević, Miroslav Vaupotić; ugledni hrvatski književni kritičari: Sead Begović, Neven Jurica, Igor Mandić, Miljenko Mandžo, Božidar Petrač, Giacomo Scotti, Zlatko Tomičić, Veseljko Vidović i mnogi drugi), ali i oni inozemni, mahom talijanski književnici i kritičari (Mario Pacor, Vittoria Palazzo i dr.), među kojima je i nobelovac Salvatore Quasimodo. Ipak, unatoč obilnoj recepciji, Ricovljevo književno djelo još uvijek čeka da mu se odredi pravo mjesto u 9 Izvedena Ricovljeva “glagoljanja”: Sveta Marija – Montecassino Hrvata (Zadar, 1970.); In eorum sclavica lingua (Zadar, 1977.); Karinskoj listini sučelice (Karin, 1979.); Sin Pietra Bernardonea (Zadar, 1982.); Sokolova Požega – požarima stoljećâ u prkos (Požega, 1985.); Za tobom, oče Antiću! (Zagreb, 1990.); Gospe Lurdska, hvala! (Zagreb, 1992.). 21 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. hrvatskoj književnosti, napose u književnopovijesnim pregledima hrvatske književnosti XX. stoljeća. *** Sumirajući kulturološku djelatnost Joje Ricova, vidljivo je da se ona jednim važnim dijelom odnosi na književnu i kulturnu baštinu Zadra i zadarskog kraja, koja je u mnogim aspektima značajno kulturološki rasvijetljena zahvaljujući upravo prilozima Joje Ricova. Ne jednom pjesnik ističe da je Zadar za nj sveto mjesto gdje je počeo rasti, kako duhovno tako i umjetnički. S druge strane svojom kulturnom i književnom djelatnošću Ricov je posebno doprinio promicanju kulturne baštine Zadra i zadarskog kraja. Ne čudi stoga da su uz zadarsku duhovnu i kulturnu baštinu vezana mnoga Ricovljeva “glagoljanja” (Sveta Marija – Montecassino Hrvata, 1970.; In eorum sclavica lingua, 1977.; Karinskoj listini sučelice, 1979.; Sin Pietra Bernardonea, 1982.) te da je 2007., u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, objavljena pjesnikova knjiga na tristotinjak stranica Zadre moj domajo – zbirka pjesama, ogleda, književnih portreta, književnih i likovnih kritika te groboslovnih besjeda, vezanih uz Zadar i Zadrane.10 Djela što ih je ugledni književnik Joja Ricov napisao inspiriran svojim užim zavičajem, dokazuju da je Zadar u njegovim knjigama i književnim radovima našao svog pjesnika, stoga, upravo ovdje u Zadru, zaželimo književniku Joji Ricovu, zahvalni zbog njegova izuzetnog i osobito vrijednog prinosa hrvatskom književnom i kulturnom stvaralaštvu, puno zdravlja, te da nam podari još vrijednih književnih bisera iz svog nepre sušnog pera. Salvatore Quasimodo i Joja Ricov 10 Zadre moj domajo – knjiga glagoljanja, pjesama, ogleda, književnih portreta, književnih i likovnih kritika, te groboslovnih besjeda, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2007. 22 Ive Livljanić zadarska smotra 1-2, 2014. Sjećanja na zajedničke uzničke dane 85 godina Joje Ricova Bilo je to davne, kako bi Joja rekao, Belzebubove godine 1959., dana 26. studenoga. U Savskoj 60 u Zagrebu, u hodniku zloglasnog zatvora, nakon 3 mjeseca (a netko i više) provedena u pod rumskoj vlažnoj, pljesnivoj i smrdljivoj ćeliji samici, gdje je i podrumski prozorčić brižno daskom bio zatvoren, valjda da nas zaštite od sunca, upoznajem Josipa Joju Ricova, profesora, književnika, pjesnika, prevoditelja, kipara, glumca. Da, dobro ste čuli! Nismo se uspjeli ni rukovati i predstaviti, jer su nas brzo “ulisičili” (Jojin neologizam!). Sjećam se da sam, u skladu s godinama – 21, vrlo burno reagirao, govoreći da ja nisam kriminalac pa ne dopuštam da me vezuju. Joja pak, njemu je bilo već 30 godina, vrlo je smireno pružio ruku i rekao: “Izvolite, dečki, bili ste sjajni!” I lisičine su nas čvrsto povezale. I sprijateljile za cijeli život... Bili smo pod istragom zbog teških krivičnih djela: kontrarevolucionarni napad na vlast radnoga naroda, za djelo špijunaže i zbog neprijateljske propagande. Ne bih o pojedinostima. Bili smo uhićeni i istraživani kao članovi subverzivne neprijateljske organizacije HOP, na čelu koje su navodno bili p. R. Jerak i I. Mašina. Tada smo i doznali što uopće znači ta kratica HOP – Hrvatski oslobodilački pokret. Nakon provedene istrage smo oslobođeni, jer nije bilo elemenata za daljnje krivično gonjenje. No, tu priča ne završava. Samo sat vremena nakon rješenja o završetku istrage u ćeliji nam, svakome dakako zasebno, daju novo rješenje, sada suca za prekršaje kojega ni vidjeli ni čuli nismo. Ni suda, ni suca, ni odvjetnika, ni tužitelja, već samo udbaše istražitelje! Oni su na kraju bili i tužitelji i sud! To su upravo oni koje se, ali nadasve njihove nalogodavce, pošto-poto želi zaštititi od mogućeg krivičnog gonjenja. Ustvari, žele se time prikriti brojni zločini jednog krvavog, represivnog, totalitarnog režima za koji i danas neki u ovoj našoj dragoj Hrvatskoj kažu da je to ipak bio komunizam s ljudskim likom. A takvoga ni u tragovima nije bilo. Čak tvrde kako je u tom jugoslavenskom socijalizmu čovjek bio središte svega, najveća vrijednost. U tom je rješenju stajalo da smo “širili neistine o društvenom i političkom uređenju u FNRJ” – pa smo tako između ostaloga tvrdili da nema političke slobode u jednopartijskom sustavu i da će doći vrijeme nestanka Jugoslavije, čime smo ozbiljno “remetili mir 23 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. i spokojstvo građana”, pa smo kažnjeni s jednim mjesecom zatvora. Velikodušno nam ona 3‑4 mjeseca provedena u istražnom zatvoru priznaju za taj jedan mjesec. No, ni tu nije kraj. Pod točkom 2 stajalo je: “Budući da postoji opasnost ponavljanja takvog prekršajnog djela”, upućuje nas se u Posebnu ustanovu u trajanju od 2 godine. Ni slutili nismo da se iza tog dosta benignog naziva “Posebna ustanova” krije komunistički konc-logor, otočić Sv. Grgur, u neposrednoj blizini puno poznatijeg i još zloglasnijeg Golog otoka. Vratimo se temi – sjećanjima na zajedničke uzničke dane. Nakon što su nas vezali lisičinama, strpali su nas u “crnu maricu”. Sami smo pa je to prava prigoda za konačno upoznavanje. I počeo je Joja, kako je uz posao lektora hrvatskoga jezika u Milanu imao i svoju stalnu rubriku (Lettera dalla Jugoslavia) u vrlo uglednom časopisu, u kojem je predstavio Italiji, i ne samo Italiji, naše brojne umjetnike. U svezi s time je dodao: “Vidite, ja sam radio na kulturnom planu zbližavanja Jugoslavije i Italije i kao nagrada – narukvica.” I pokazao je pritom očima na lisičine! Recimo za one koji to ne znaju da je Joja svojim studentima u Milanu rekao kako će on njima predavati hrvatski jezik, a ne srpsko-hrvatski. Na primjedbu nekog studenta da je to isti jezik, Joja je odgovorio: “Je li Vama isti jezik – Fabrika veštačkih đubriva i Tvornica umjetnih gnojiva?!” Stižemo do željezničkog kolodvora i tu Joja zastane kada je ugledao svoga istražitelja. I dobaci mu, pun gorčine: “Druže Marko, krvava je moja osuda, krvava je moja Domovina.” Kada već spominjem istražitelje, želim svakako kazati i ono što mi je u jednom trenutku rekao moj istražitelj, a povezano je s Jojom. Naime, reče u jednom trenutku kako je s nama u grupi i nekakav pjesnik koji je napisao neku čudnu... žalbu protiv produženja istrage, pjesničku... Vrhovnom sudu Hrvatske. Kasnije sam imao prigode na Sv. Grguru to i čuti osobno od Joje, koji je između ostaloga u spomenutoj žalbi napisao: “Obraćam se vrhovnoj instituciji svoje Domovine da me oslobodi ovog nužnika plača i gorčine!” A kroz Jojinu je samicu baš prolazila glavna kanalizacijska cijev... U za nas posebno rezerviranom kupeu u pratnji je drug Marko, Jojin istražitelj. Red je spomenuti i naša imena: Ive Gregov Vuk, Šime Dujmović, Ante Benzija – sva trojica pokojni (pokoj im dušama!) – te Joja Ricov i Ive Livljanić. Za par mjeseci toj se “zadarskoj grupi” pridružio na Sv. Grguru i tada 19-godišnji student medicine Šime Mihatov. Svi smo salijetali našega pratitelja brojnim pitanjima, ispunjeni srdžbom zbog nepravde koja nam je učinjena, zbog drastične kazne koja je izrečena, zbog nemogućnosti da se branimo, zbog toga što se nismo pojavili ni pred sudom ni pred sucem za prekršaje te što naši roditelji ni o čemu nisu bili izviješteni, a mi nismo mogli ni s kim ni na koji način komunicirati. Pritisnut takvim napadima zaprijetio je da će nas vezati ako tako nastavimo. Budući da smo svi bili osuđeni zbog istog hrvatskoga domoljublja, sjećam se da je Joja u jednom trenutku kazao: “Druže Marko, da sam Turčin, ja bih silno ljubio svoju Tursku, ali jer sam Hrvat ja ljubim svoju Hrvatsku. I zar je to zločin, zar to treba kažnjavati?!” Na brodu smo koji je prevozio vodu za Goli otok i Sv. Grgur. Kamo idemo, što nas čeka? Neizvjesnost i crne misli opet prekida naš supatnik i suputnik Joja i čita nam neke svoje pjesme. Ne mogu se sjetiti je li nam tada i zapjevao, ali je moguće jer mu je Bog, uz brojne druge darove, dao i lijep glas i izvrstan sluh... 24 85 godina Joje Ricova I stižemo u večernjim satima u logor, čeka nas sam upravitelj (u službenoj je uporabi bio srpski naziv – upravnik!), drug Branko Eremić. I održao nam moralnu prodiku. Kako se ne stidimo, kakvi smo mi to intelektualci koji smo htjeli rušiti Jugoslaviju! Nema još tada karantene i prvu noć provodimo u ambulanti. Tamo leže neki bolesnici, jedan među njima bivši informbiroovac (Nenad Vasić, poslije rata visoki funkcionar BiH Udbe), koji je prošao pakao Golog otoka. Prečujemo njegovo pitanje – zbog čega smo zatvoreni. Da bi nas ohrabrio, reče kako je on tamo jer je komunist. Baš ništa nam nije bilo jasno. Nas su komunisti tamo doveli! Sutradan, 27. studenoga 1959., već smo smješteni po različitim velikim paviljonima u kojima je boravilo 50-ak robijaša. Joja i ja u istom, krevet do kreveta. Uvjeti življenja krajnje neljudski. Ishrana na granici preživljavanja. U blagovaonici se uglavnom gladovalo, a manje blagovalo. Na nas su motrili kao na zvijeri, jer mi smo bili “nepopravljivi neprijatelji naroda”. Oni su, naime, poistovjećivali narod s diktatorskim režimom! Svaki i najmanji “prekršaj”, a on se lako pronalazio, kažnjavao se izolacijom ili odlaskom u samicu, a one su bile dimenzija groba. I Joja je okusio sve to. Činilo im se da on negativno utječe na nas mlađe, a povod se lako izmislio pa je tako, koliko se prisjećam, jednom razlog za kaznu samicom bio taj što je Joja dvorištem šetao u potkošulji. Koje li drskosti i nepoštivanja zatvorske stege! A ja sam, zamislite pak tu moju provokaciju, na Božić stavio grančicu jelke na gredu, a imala je oblik slova “U”!!! Čista patologija... Eto komunizma s ljudskim likom! Kako se ne bih sjetio i onoga dana kada nam je Joja, s pravom veoma ljutit, pokazivao intervju s talijanskim nobelovcem Salvatoreom Quasimodom, inače njegovim osobnim prijateljem, koji je bio objavljen u tjedniku Globus (?) kao “razgovor redakcije” s Quasimodom. Radilo se, međutim, o jednom ranijem intervjuu koji je Joja obavio s njime. I koji do tada nije bio objavljen. Kada već spominjem toga velikana talijanske i svjetske poezije, red je kazati da je, upravo zahvaljujući njegovoj osobnoj intervenciji kod diktatora Josipa Broza, Joja nekoliko mjeseci ranije od nas ostalih izišao na slobodu, ako se ono što ga je, što nas je čekalo, moglo uopće zvati slobodom. I u ovoj prigodi, a time i završavam, želim kazati da smo i Joja i svi mi kršćanski i ljudski oprostili svim tim našim progoniteljima i denuncijantima, ali ih molimo neka ne traže od nas da sve to zaboravimo. Ni oni sigurno nisu zaboravili svoja nedjela i uvjeren sam da bi sigurno veoma olakšali svoju dušu kada bi javno priznali zlo koje su radili i kada bi tražili oproštenje, bez onoga: pa..., eto..., bilo je to takvo vrijeme... To do sada nisu učinili, ako ne isključimo neke vrlo uopćene, gotovo pa apstraktne sramežljive deklaracije. Hvala vama, svim dragim Jojinim prijateljima i poštovateljima njegove osobe i njegova djela, koji ste večeras ovdje s nama, a tebi, dragi Joja, uz iskrene čestitke na tvom bogatom književnom opusu kojim si nas sve zadužio, želim još puno ovakvih susreta koji su s tobom uvijek ispunjeni radošću, pa i onda kada se prisjećamo i onih ružnih i tužnih Belzebubovih godina. 25 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. William Shakespeare Vatroslav Jagić Junije Palmotić 26 Josip Bratulić zadarska smotra 1-2, 2014. Trogirski (Jagićev) Život svetog Jeronima U spomen na Vatroslava Jagića u povodu 90. obljetnice smrti studije, rasprave, eseji Prva knjiga Starina Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1869.), kao i prije toga objavljena prva knjiga Rada, trebala je pokazati punu zrelost i ozbiljnost prve znanstvene ustanove hrvatskoga naroda, utemeljene u XIX. stoljeću. Uz izabranoga Akademijina tajnika Đuru Daničića (3 rada), predsjednika Akademije Franju Račkoga, pravih članova Petra Matkovića i Sime Ljubića, u toj se knjizi nalazi i prilog tada najmlađega akademika, Vatroslava Jagića. Njegov prilog Ogled stare hrvatske proze sastoji se od tri priloga, ali u Sadržaju navode se samo dva: I. Život sv. Katarine, II. Zakon primanja u bratovštinu. Tako je u tiskanomu Sadržaju na početku knjige, ali u dotiskanoj knjizi još i treći prilog: III. Život svetoga Jeronima (str. 226-236). Sva je prilika da je urednik dobio prva dva priloga na vrijeme, a kad je Jagić donio i treći prilog, on je i uvršten u knjigu, ali je Sadržaj već bio tiskan te nije moglo biti i označeno da je u knjizi tiskan i taj, treći prilog. Uvodna napomena uz tekst Život svetoga Jeronima vrlo je kratka, i za razliku od napomene o Životu sv. Katarine, ona ne govori o podrijetlu rukopisa, osim da je iz 16. stoljeća i da se nalazi u Akademijinoj knjižnici pod brojem 341. I još jedna važna napomena oko koje su se sporili i razilazili proučavaoci Marulićevih hrvatskih djela – Jagić je napisao: “Za ovaj se život misli da ga je pisao Marko Marulić (sr. izd. Marul. str. LXXVI), ali koliko ovčas znamo, ne može se o tom ništa pravo reći; sudeći po osobinah jezika, rekao bih prije, da to nije, nego li da jest, djelo Marulićevo. Oni stihovi (koje Jagić u svom pilogu nije naveo) što su u rukopisu pred samim tekstom života Jerolimova, ne dokazuju ništa, buduć da se ne protežu na ovaj životopis, nego su preostali kao fragmenat nečesa što je pred tim u rukopisu bilo pak je poslije odkinuto i propalo.” I još jedna važna napomena: “Rukopis, odakle je ovo štampano, bit će sudeći po pismu, iz 16. vieka.”1 U Marulićevim djelima (Pjesme Marka Marulića), u ediciji Stari pisci hrvatski 1, mjesto na koje se Jagić poziva, glasi: “3. Život svetoga Jerolima. Ovaj rukopis iz XVI. vieka dobio sam također u trogirskom samostanu duvnah. Pisan je uprav za duvne, jer pisac govori k njim u 1 Starine, knjiga I, na sviet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1869., str. 226. 27 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. zaslovju, a da ga je pisao doista Marulić, sviedoče versi koji stoje na čelu rukopisa, te počimlju sasvim onako, kako i njegova pjesan o Suzani. Glase pako ovako: Stvoritelj ki si svih, u tebi postavljam Ufanje riči sih, ke peti pripravljam. Dalje pjeva drugačije: I ti, ka s’ rodila svega svita svitlost, A nis’ oskvrnila čista divstva milost, Dojdi sinkom tvojim na pomoć sad moju, Da jazikom mojim hvalim starost ovu.”2 Podrijetlo i ovoga malog sveščića, kao i cjelovitoga zbornika Petra Lucića Vartla, u kojem je veći broj do tada nepoznatih Marulićevih stihova i sastavaka, prema Kukuljevićevu svjedočanstvu, potječe iz samostana benediktinki sv. Nikole u Trogiru, u kojem su se čuvale i druge hrvatske knjige. Tekst je napisan, i izrečen, sestrama toga samostana, kojima se govornik obraća: “Tako i vi, drage sestre, ako budete poslušati najprija Boga, pak vaših starijih, anjeli po smarti vašu dušu na nebesa hoće uzdvignuti” (12b) i na koncu govora: “A zato, drage sestre, kako li manje razumi on na ovom svitu onu veliku slavu, koju veće imamo želiti; želećin dobra i sveta dila činiti, a to neka onu slavu budemo uživati” (7b). Samostan sv. Nikole najstariji je samostan benediktinki u Trogiru: osnovan je 1064. zalaganjem biskupa sv. Ivana, nazivan najprije samostanom sv. Dujma i Nikole, a zatim, jer su ga posjećivali i malim darovima obasipali pomorci i ribari, prevladalo je ime sv. Nikole, zaštitnika pomoraca i putnika.3 U propovijedi se na više mjesta ističe prijateljstvo sv. Augustina i sv. Jeronima. S razlogom, jer je sv. Augustin napisao prvo pravilo redovničkoga života za redovnike, koje je postalo temelj Regule sv. Benedikta, a naputak o redovničkom životu, kako ga je napisao sv. Augustin u pismu... postao je temelj regule i za druge redovničke zajednice. Kukuljevićeva i Jagićeva tvrdnja da rukopis sa Životopisom sv. Jeronima potječe iz XVI. stoljeća, a to Jagić tvrdi sudeći po pismu (vjerojatnije da je mislio na slovopis rukopisa nego na paleografske osobine pisma), te tu tvrdnju potvrđuje i vodeni znak (“filigran”) papira: anđeo u krugu, vrlo sličan onomu u Briquetu – B 661 koji se koristio nakon 1586., a kontramarka je slična znaku sidra u krugu B 563. Takav papir s tom kontramarkom koristio se oko godine 1583. Znači – rukopis Života sv. Jeronima prepisan je pod kraj XVI. stoljeća, svakako nakon 1586. godine. Rukopis Života sv. Jeronima prepisan je u papirnati sveščić, koji broji 12 ispisanih listova, dok je 13. list ostao neispisan; na njegovu je licu pisar ispisao četiri puta vitičasti ukras. To znači da rukopis u svemu broji 24 stranice. To je dio većeg rukopisnoga zbornika, iz kojega je ovaj cjeloviti sastavak istrgnut, a lakše se sačuvao jer je bio potpun arak papira, opšiven 2 Stari pisci hrvatski, Pjesme Marka Marulića, skupi Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je i autor priloga u knjizi Marko Marulić i njegovo doba (I-LXXVII) dok je Predgovor napisao Vatroslav Jagić (1-12). 3 O benedikticima u Hrvatskoj vidjeti: Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj I-III, Split, 1963.-1965., o samostanu sv. Nikole, u II. svesku, str. 282-286. 28 studije, rasprave, eseji koncem. Naknadno su olovkom paginirani listovi, u gornjem desnom uglu. Širina je stranice oko 155 mm, visina od 215 do 217 mm. Tekst na listu teče u prosjeku u dužini od 135 do 145 mm. Na stranici je različit broj ispisanih redaka: od 20 do 30 redaka. Gdje je prisutan latinski tekst, koji je pisan manjim slovima, na stranici je više redaka. Duktus latinskih tekstova drugačiji je nego osnovni tekst, kao da ga je pisala druga ruka. Jagić nije bio siguran odrediti je li tekst zaista Marulićev, kako je to tvrdio Kukuljević, ali bio je bliži tvrdnji da ga ne pripisuje Maruliću, i to zbog jezičnih osobina teksta. On i nije izdao cjelovit tekst kakav je u rukopisu, iako bi, da je izdao cjelovit tekst, čitatelju njegova sumnjičavost bila uvjerljivija. Ispustio je sve latinske citate iz teksta, smatrajući ih nepotrebnima, ali to nije napisao, niti je označio mjesta gdje su ispuštene latinske rečenice. Isto tako nije ništa napisao o grafijskim (slovopisnim, “pravopisnim”) osobinama teksta, koje odudaraju od prakse kako su zapisani Marulićevi tekstovi. Životopis svetoga Jerolima sastavljen je u obliku propovijedi, koju je neki redovnik – vjerojatno augustinac – na dan svetoga Jeronima govorio sestrama. Lako je to zaključiti po tome što na više mjesta, posebice na kraju propovijedi, govori o velikom prijateljstvu sv. Jeronima i svetoga Augustina. Samostani augustinaca opustjeli su u našim krajevima nakon provala Turaka u Slavoniju i Dalmaciju, i posebice nakon utvrđivanja reformacije u Njemačkoj. Njihovi su brojni samostani zasvjedočeni u cijeloj Hrvatskoj: u Dalmaciji su bili u Hvaru, Splitu, Pučišćima, Visovcu, Korčuli, Sinju, Makarskoj. U Slavoniji: u Iloku, Vinkovcima, Vukovaru, Gariću. Njihovi samostani bili su u Puli, Rijeci i Zadru.4 Martin Luther pripadao je tom redu prije nego je izvjesio svojih 95 teza i započeo rascjep u kršćanskoj zapadnoj crkvi. U opustjele augustinske samostane došli su franjevci i dominikanci. Priređivač propovijedi o sv. Jeronimu koristio se nekom službom, oficijem, kojim su bratovštine slavile svoga zaštitnika, i zaštitnika svoje domovine, Dalmacije. Takvih se službâ sačuvalo nekoliko. Jednu sam rukopisnu objavio iz istoga vremena, tj. iz XVI. stoljeća,5 drugu sam pronašao u zborniku hrvatskim jezikom sastavljenih službâ svetcima u Pučišćima na otoku Braču, koja je priređena za objavljivanje. Ovaj trogirski Životopis sv. Jerolima nije služba, dakle, a ni obična hagiografija, nego propovijed redovnicama. Da je prepisivač slijedio u glavnini službu – oficij, pokazuju dva ucrtana križa u tekstu, na 4b i na 99. Tu je, vjerojatno, bio označen završetak prethodnoga i početak sljedećeg čitanja. Možda uz to i responzoriji i versikuli, koji su obično pratili čitanje oficija. Prepisivač pred sestrama nije mogao izvesti oficij; mogao je samo izreći propovijed, na način kako se ona održavala u kršćanskom svijetu stoljećima, a nakon Tridentskoga koncila posebno, u službi obnove “in capite et in membris”, među službenicima Crkve i u pastvi. Naši su propovjednici tada rado u svoj hrvatski govor unosili citate iz Svetoga pisma: jedno zbog toga da bi naglasili povezanost svoje propovijedi s izvorima našega vjerovanja, Svetim pismom, napose s Evanđeljem, a drugo i zboga svoga učiteljskog autoriteta, tj. da pokažu svoje znanje temeljnih tekstova, na latinskom jeziku. Govoreći sestrama, čini se, propovjed- 4 O augustincima vidjeti: Juraj Batelja, Baština svetoga Augustina u Istri, Zagreb, 2007. Pobrojeni su svi sigurni samostani u Hrvatskoj. 5 Josip Bratulić, Služba svetom Jeronimu, Colloquia Maruliana 9, Split, 2000., str. 293-304. 29 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. nik se nije previše razmetao latinskim citatima te su oni kraći nego što su bili u starijem predlošku, a takvi su i u Firentinskom zborniku. Oni su u trogirskom prijepisu ispisani manjim slovima, i jedva da korespondiraju s tekstom koji je propovjednik govorio o svetcu o kojemu drži propovijed, koja nije homilija, slična je hagiografiji, a zapravo je pobudnica sestrama. Takvi su se tekstovi rado prepisivali i širili u rukopisima, godinama su ih propovjednici ponavljali, ili pred istim slušateljima, na misi, ili u posebnoj pobožnosti u čast svetcu zaštitniku. Kad je Vatroslav Jagić izdao Životopis sv. Jerolima, napisao je u popratnoj bilješci da sudeći po osobinama jezika to nije Marulićevo djelo, ali se na toj tvrdnji nije posebno zaustavio i nije objasnio razloge zbog kojih je to tvrdio i ustvrdio. Vjerojatno su ga požurivali da preda tekst za već pripremljene i složene Starine da one mogu što prije izaći iz tiska. Kasnije nije bilo prilike da se tom tekstu vrati. Jedino tako možemo razumjeti da ovaj tekst nije ušao ni u sadržaj Starina. Tekstu se vratio talijanski slavist Carlo Verdiani istražujući i objavljujući tekstove iz hrvatskoga čakavskog zbornika središnje firentinske knjižnice (Biblioteca MediceoLaurenziana). Zbornik sadrži hrvatske tekstove, prozne i u stihovima, koji Verdiani meće u posljednja desetljeća XV. ili u prva desetljeća XVI. stoljeća te ih pripisuje, posebice tekst o sv. Jeronimu, Marku Maruliću. O zborniku je pisao više puta jer je to otkriće bilo veliko otkriće za hrvatsku srednjovjekovnu književnost, posebice zbog latiničkih tekstova u prozi i u stihovima.6 Naši filolozi atribuciju zbornika Marku Maruliću uglavnom nisu prihvatili. Verdiani je kritički priredio cijeli zbornik koji je tiskan među izdanjima tadašnjega Čakavskog sabora – Katedre za književnost i kulturu, Split (1973.). Verdiani je donio opširniji tekst iz Života svetoga Hijeronima našega pravoga Dalmatina iz Firentinskoga zbornika te ga usporedno tiskao s trogirskim (Jagićevim) tekstom, s kojim se uglavnom slaže u “sadržaju”, iako je trogirski tekst nešto kraći. Firentinski tekst Života sv. Jeronima ima opsežnije citate na latinskom jeziku od teksta u Trogirskom zborniku, koje je u svojem izdanju teksta Jagić izostavio. Firentinski tekst ima i dodatak u stihovima, kakav je tiskan u glagoljskom senjskom Transitu sv. Jeronima (1508.), a koji su Stjepan Ivšić, a zatim u svojim istraživanjima i Franjo Švelec i Anica Nazor potvrđivali i dokazivali da je taj pjesmotvor Marulićevo djelo, što je Verdianija još jače uvjeravalo da je i cijeli zbornik Marulićevo djelo.7 I u firentinskom i u trogirskom tekstu, kao i u Transitu, nalazi se zgoda sv. Jeronima s lavom. Trogirski Život svetoga Jeronima prijepis je s nekoga starijeg teksta. Jedino tako možemo razumjeti neke teže pogreške prijepisa; najveća je ona da je Jeronim s hrvatskoga na latinski prevodio Bibliju (“od jutra do noći posteći, trudi se pedeset lit i šest miseci tumačeći Stari testament iz kaldejskoga i židovskoga u latinski, a novi testament iz harvaskoga u latinski: to je sva Biblija”). U Firentinskom zborniku taj odlomak glasi: “Trudi se pedeset lit i šest miseci 6 Carlo Verdiani, Il Codice Dalmatico-Laurenziano, ms. Croato dei primi decenni del XVI secolo, u Ricerche Slavistiche IV, i zatim još: Prose e versi inediti di Marco Marulo nel Codice Dalmatico Laurenziano, također u Ricerche Slavistiche V (Roma) – Rim, 1957., isto u Comunicazioni al IV Congresso Intetrnazionale degli Slavisti, Edizioni di Ricerche Slavistiche, (Roma) – Rim, 1958. Na te se rasprave osvrnuo Vj. Štefanić u Slovu, 18-19, Zagreb, 1969., str. 425-426., ne vjerujući da je sve ono što Verdiani pripisuje Maruliću doista i njegovo. 7 Carlo Verdiani, O Marulićevu autorstvu Firentinskoga hrvatskog zbornika iz XV stoljeća, Split, 1973. O djelu je opsežnu kritiku napisala Dragica Malić, O Verdianijevu pristupu Firentinskom zborniku, u knjizi Na izvorima hrvatskoga jezika, Zagreb, 2002. Na problem autorstva tekstova u Firentinskom zborniku, pa tako i o Životu sv. Jeronima vratio se Zvonko Pandžić u knjizi Nepoznata proza Marka Marulića, Zagreb, 2009. 30 studije, rasprave, eseji tumačeći Stari testament is hlaldejskoga (!) i is židofskoga jazika u latinski a Novi testament is garčkoga li u latinski. To je vsa Biblija” (159). Neke je ispuštene riječi naknadno dopisao. Nekad je zbog istih riječi u rečenicama došlo do pogrešaka iz kojih se teško izvlačio (“tako se bojiš ako se bojiš...”, “nesreći” – za “ne mogu izreći”), ponekad je nepotrebno ponovio neke riječi a nije ih precrtao. Poseban je i njegov slovopis: u rukopisu se neujednačeno pišu svi palatali; tako npr. za glas č: ç (zaç – zač, reçe – reče) ch i c (ca – ča, pocase – počaše, rici – riči); za glas ć ch, ali i ç (obnoch – ob noć,), za glas c c i ç (Carigrada, diteçu, diçiçu – dičicu); čudna kombinacija, npr. poça ruti ter sfuda obtiçati – poča ruti ter svuda obticati); za ž – zivot, xivot, suha – žuka; za glas k – ch i c: chacho – kako, chonac, conac – konac. Ni u pisanju palatala lj i nj nije dosljedan: priategl – prijatelj, veselgie – vesel’je, progognengie – progonjen’je, ul’ja, ali i veseglahu – veseljahu, glubglahu ga – ljubljahu ga, magne – manje, ali pocharangie – pokaran’je. Refleks staroga glasa “jata” je ikavski: dilo, viditi, lito, gdi, miseci, svidok, grih, ali i celivati, vere, u mestu, najmanji delak. Ovi ekavizmi nazvani su već davno stalnim ekavizmima. Stari “poluglas” (ь) prelazi u a u jakoj poziciji, ali ima i varijanta: zali, pravadan. Glas l ne prelazi u o u imenicama misal, pakal, ali u participima radnim ponekad izostaje njegova realizacija: jure sam na starost priša; vazda sam te poštova; ako san ča pišući sagrišija; di se biše nabo; a ponekad i ostaje: to je Jerolim umil i razumil, u ruke moje vazel. Uz čestu upotrebu aorista, čest je i imperfekt: moljaše, prolijah, i neobično: ne pristanih... dokle ne pridiše, futur: budu progoniti, futur drugi: ako budete poslušati. Za glas j, osim slova j (Jerolim, redovito) i g (Gierolim, gnogse – njoj se, gini – jini, gia – ja; gie – je, giasiku – jaziku, ali i haruaschoga iasicha – harvaskoga jazika; a čak i u latinskoj riječi “egius” – ejus). Nije neobično što mu je slovo g zamjena za glas j, ali i za i: gde – ide, agme – a ime. Kao da je prepisivač bio glagoljaš, te je za naše glasove i i j uzeo latiničko slovo g, kao zamjenu za glagoljsko “đerv” (đ), kako se u to vrijeme pisalo glagoljicom u poslovnim teks tovima, posebice kurzivnim pismom. To je, ipak, samo domišljanje, jer neposrednih dokaza nemamo!8 Slogotvorno r s piše redovito s popratnim vokalom a, barzo – brzo, a samo jedanput er: naperćenimi kameli (ta se riječ javlja u dva lika: kamila i kamela). Kakva sloboda korištenja svih mogućnosti realizacije (što je lijepo čuti, ali to nije lijepo vidjeti, a još manje čitati!)! Kako se to moglo dogoditi? Da je prepisivač prepisivao ili slušao glagoljski tekst, te ga prenosio na latinicu, svaki bi glas ili slovo iz izvornika bez većih poteškoća (ili pogrešaka) prenio u novi tekst. Ovdje to nije tako. To znači da je izvornik bio pisan latiničkim slovima. Teško je i zamisliti neki slovopisno (“pravopisno”, grafijski) uređeni tekst koji je tako slobodno (tj. neuređeno) koristio latinička slova (kako je bilo na početku slavenske pismenosti, o čemu Črnorizac Hrabar piše da su Slaveni grčka i latinska slova pisali “bez ustrojenija”!). Zbog toga pomišljam da je pisar (“prepisivač”) tekst slušao, i ono što je čuo 8 O glagoljičkom podrijetlu čeških dijakritičkih znakova u češkom slovopisu i o “đervu” vidjeti u raspravi: F. W. Mareš, Kirillo-Methodianische Wurzeln der tschchischen diakritischen Orthographie, p.o. iz Anzeiger der phil.-hist. Klasse der Őster richischen Akademie der Wissenschaften, 110. Jahrgang, 1973, So. 3., str. 81-99. 31 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. zapisao je, ne starajući se previše da isti glas bude zapisan istim slovom, ili skupom slova. K tome pisar je i “skoropisac”, tj. brzo zapisuje ono što čuje, jer čuveno treba čim prije pismom fiksirati. Kad bi taj rukopis trebalo tiskati, sigurno bi se više pozornosti posvetilo tome da budu isti glasovi sustavno zabilježeni istim slovom – ili slovima. Rukopis Života sv. Jerolima, i hrvatski, i još više latinski tekst, pokazuje da je pisar bio vješt i izvježban u pisanju, te se jedino tako – da je tekst slušao i pisao ono što je čuo, može tumačiti toliko nesustavnosti u pisanju hrvatskoga teksta latiničkim slovima. U našem prijepisu latinski citati prepisani su kurzivom (“italic”). O fonetskim i morfološkim osobinama Marulićeva jezika, na tiskanoj Juditi i rukopisnoj Suzani opsežnu je radnju objavio Aleksandar Mladenović (1930.-2010.) u Godišnjaku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu ,9 a zatim je u VIII. Godišnjaku napisao temeljnu radnju o jeziku Života svetoga Jeronima, u kojoj autor, koji je istraživao grafiju i jezik i drugih latiničkih rukopisa pisaca koji su potekli iz Dalmacije, zaključuje: “posmatran sa čakavske tačke gledišta Ž(ivot sv.) J(eronima) se odlikuje većom jezičnom čistoćom negoli npr. Lekcionar Bernardina Splićanina (1495), Judita Marka Marulića (1501), Planine Petra Zoranića (1536), tj. spomenika koji su pisani splitskim, odnosno zadarskim govorom pomenutog vremena... Ovaj spomenik je mogao biti pisan u prvoj polovini XVI veka i to u vreme nastanka Zoranićevih Planina, ali ne mnogo pre stvaranja ovoga dela...”, a zbog oblika tipa sagrišija Mladenović misli da je tekst nastao “na terenu Split-Zadar, uzimajući u obzir i susedno splitsko ostrvlje gde danas nalazimo -a m. -l”.10 Još jasnije: “na osnovu jezičkih crta Ž(ivot sv.) J(eronima) nije moguće zaključivati o Marulićevom autorstvu izvornika ovoga dela, jer su razlike u jeziku između Marulića i pisca-pisara Ž(ivota sv.) J(eronima) toliko velike da svako operisanje sa njima... ne bi predstavljalo ni solidnu hipotezu a nekmoli dokaz, bez obzira na to što neki, vanjezični faktori mogu navoditi na zaključak da je autor Ž(ivota sv.) J(eronima), osnovnog teksta ovog dela, ipak Splićanin Marko Marulić”.11 Prijepis trogirskoga teksta Života svetoga Jerolima [Život svetoga Jerolima] 1 Stvoritelj ki si svih / u tebi postavljam ufanje riči s kih / ke peti pripravljam. I ti ka s’ rodila / sfega svita svitlost a ni s’ oskvrnila / čista divstva milost dojdi [s] sinkom tvojim / na pomoć sad moju da jazikom mojim / hvalim starost ovu. 9 Aleksandar Mladenović, Fonološke i morfološke osobine Marulićeva jezika, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knjiga II (1957). 10 Aleksandar Mladenović, Jezik “Života svetoga Jeronima”, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knjiga VIII (19641965), str. 156 (separat 28). Pogledati i veliku i važnu njegovu radnju Grafija i jezik dalmatinskih čakavskih rukopisa u Arhivu Jugoslavenske akademije, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knjiga IV (1959). 11 Isto, str. 157 (29). 32 studije, rasprave, eseji Život sv. Jerolima od Marka Marulića* Rodi se blaženi Jerolim u gradu Zdrinju, ki biše na mejaših Dalmatije i Ugarske zemlje. Budući još ditićem pride u Rim [sa] svojim otcem Euzebijem i s materju. Tote ga karstiše, daše ga da uči knjigu. Dunata ima meštra u gramatici, Autoriana+ u retorici. Toliko mu Bog pamet prosvitli da se svaršeno nauči knjigu garšku, latinsku i židovsku. U sfoju mladost na svitu se s dobre volje učaše a drago mu biše štiti knjige poganske: ob dan šćaše knjige Ciceruna poganina, a ob noć Platuna Garka, jere bihu narešene lipim i gizdavim govorenjem, a Sveto pismo marsko mu biše, zač ne biše slatkim govorenjem narešeno. A zato Gospodin Bog j kaštiga, jere na po korizme pride velik febar nanj ter ga poča žgati kako živi oganj; poča se k smarti približevati, omarznu12 sve tilo, samo u parsih biše teplina. Počaše pripravljati riči za pogreb. Usnu Jerolim. Činjaše mu se u sni d a j e njegova duša pripeljana prid suca gdi biše velika svitlost. Upita ga sudac: Ča si? Odgovori Jerolim: Karšćanim sam. Reče mu sudac: Lažeš! Ciceronijan si, poganin, zač s dobre volje njegove knjige štiš. Gdi je blago tvoje, ondi je i sarce tvoje. Ništar na to ne umi odgovoriti Jerolim od sra[mote]. Učini ga sudac kruto izfruštati, a Jerolim poča vapiti, /1b moleći: Gospodine, smiluj se na mene. An’jeli ki stahu okolo, počaše za njega moliti da se smiluje nanj, a Jerolim priseže sudcu da nigdar veće ne će poganske knjige štiti, nego Sveto pismo. Pusti ga sudac, oživi Jerolim, a njegov obraz vas suzami biše polit, a ramena ga boljahu, ka bihu puna modric od udorac, ki biše prid sucen prija’ . Pozna Jerolim da ne biše bil san, nego prava kaštiga. Za tim toliko mu bi drago Sveto pismo štiti da nigdar knjige poganske ne biše mu toliko drage. Pokle se okusi slatkosti Svetoga pisma, poče govoriti: Pravo Duh sveti po usta Davidova reče: Quia dulcia faucibus meis eloquia tua super mel ori meo, O Gospodine, koliko su slatke riči tvoje ustom mojim, slaje nere med. Toliko mu omarznuše poganske knjige, da govori: super ep(isto)la ad Galatas: Jure je veće od pet na deste lit, da nis’ poganske knjige u ruke moje vazel. Ča jimaju činiti verni karstjane s nevernimi pogani? More li svitlost stati zajedno s tamnostju? Kako ne more Isukarst s djavlom stati zajedno, tako poganske knjige ne mogu stati [s] svetimi psalmi, s van’jel’jem i s pištulami svetoga Pavla. Nimaju karšćane piti čašu djavlovu, zač nimaju poganska pisma štiti, da imaju piti čašu Isukarstovu, Sveta pisma šteći, u kih je svaka slatkost, kako vas naučih u početak govoren’ja. Stojeći blaženi Jerolim u Rimu sfet život činjaše i mnozim Sveto pismo štijaše; a za to Pavla udovica, vladika rimska, obljubi Jerolima, ka ubozim blago diljaše i svetomu Jerolimu služaše. Jimaše dvi hćere, Eustokiju, čistu divicu, i Blezilu. Jerolim Eustokiju Sveto pismo učaše, a Blezila od svo[jega] /2 ditinstva biše se učila i umijaše knjigu garšku, latinsku i židovsku: toliko lipo židovski govoraše, da gdo ju slišaše reka’ bi, da ne umi13 jinim jazikom govoriti. Za volju ke mudrosti i kriposti toliko ju ljubi Jerolim da reče: Dum spiritus hos regit artus illam, mea lingua resonabit, illi mei dedicabuntur labores, illi sua dabit ingienium(!) nulla erit pagina, quia non flexillam resonaret hinc meam mentra deficiam legient, virgines, viduae, monachi, sacerdotes et grex vite spatium. Dokle koli mi je duša u tilu, moj jazik od Blezile hoće govoriti; * Dopisano u XIX. stoljeću. 12Piše: omarznu a sve tilo. 13Piše: gumi, to jest: jumi, umi. 33 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. knjige ke trudom moje pameti budu pisati, hoću jih Blezili darivati; moja pamet njoj se hoće truditi; svako pismo ko učinim, u njem Blezilu ote štiti, da je Blezila u mo(m) sarcu i u pameti, od nje kratka života vikavičnje spomenutje, mojim pismom hoću učiniti. Budući Jerolim od trideset lit, papa Liberi za volju dobroga života i mudrosti učini ga gardinala. U to vrime mnozi poluvirnici svojimi krivimi nauci trovahu viru Isukarstovu, kih Jerolim mudrostju danom od Boga proganjaše, jistinu učeći i pišući, a njim laže raščinjajući; a zato ga nenavidjahu: da sfi dobri i pravi mudarci vere Isukarstove ljubljahu ga, a najveće Agustin, ki mu tako pisa: Deum benedicimus qui nobis et omnibus qui tua scripta legunt, talem dedisti. Jerolime, i ja i sfi ki tvoja pisma štimo, Boga blagoslivljamo, da nam je dal takoga naučitelja; zač tvoja mudrost kako sunce po svem svitu ide.14 Jimate znati da Jerolim /2b i Agustin ljubili su se i bili su velici priatelji; zač priatelj kad svoga priatelja vidi, veliko vesel’je ima, a kada ga ne vidi, muku tarpi, a ime15 kada je u nevoljah. Tako i Agustin veliku muku jimaše, zač Jerolima svojima očima ne vijaše, jere Jerolim na daleko od njega staše. A zato Agustin boleći se Jerolimu govoraše: U svih mojih nevoljah ke tarpim, ovo je najvećja, da te mojima očima16, Jerolime, ne mogu viditi. Prijatelj se od svoga prijatelja često spominja i od njega često govori: tako i blaženi Jerolim Agustinu pisa govoreći: Vazda sam te, Agustine, poštova, zač je pravo i dostojno, i ljubi sam te, jere u tebi Gospodin spasitelj pribiva i svaku uru spominja[m] se od tebe, i [o] tebi govorim. Pravi prijatelj čuva se da ne rasardi svoga prijatelja. Tako sveti Jerolim pisa Agustin[u] govoreći: Mnogo lit trudil san se, Agustine, tumačeći Sveta pisma, i jure sa(m) /3 na starost priša, a zato pravo je da trudan počine[m]. A ti ki si sada mlad, tumači, ter se dobro čuvaj da ne rasardiš staroga Jerolima. Pravi prijatelj želi da ga prijatelj pokara, tako i Agustin reče svetomu Jerolimu: Ako san ča pišući sagrišija, Jerolime, pokaraj me, zač mi drago i slatko hoće biti tvoje pokaran’je. Prijatelji ako se rasarde, barzo se umire, tako i sveti Jerolim biše se rasardil na svetoga Augustina, da barzo se umirise, zač Agustin pisa Jerolimu govoreći: Kada te vidim sardita, hoću prošćen’je u tebe pitati. Cum te iratu(m) sensero, nihil aliud que venia(m) deprecabor. Ne samo Agustin ljubi Jerolima, da još svi pravi učitelji vire karšćanske ljubili su ga i čudili se njegovoj velikoj umi, to ni (j)edan človik na svitu ni umi’, da poluvernici, neprijatelji su mu bili, kim govori Jerolim In Prologo Tobi(ae): Oh, zali poluvernici, da bih17 konistrice od žuka ali palme plel, ter se mojimi žulji hranil i u potulića18 moga kruh blagova, nigdor zlo od mene ne bi rekal; da zač bolje dilo činim, ko ne će nigdar pomanjkati, Sveta pisma pravo tumačeći, zato me nenavidite; da znan da se u kraljestvo nebesko ne more priti inako, /3b nego nevolje tarpeći i dobro čineći. Per infamiam et bona(m) tamen. Hvale uzdaju momu Isukarstu da sam dostojan da me zali progone. Blažen hoću biti, ako me nevernici budu za pravdu i za ljubav moga Gospodina progoniti, zač je korisno ono progonjen’je, zato Bog dobru plaću daje. Apostoli se veseljahu, kada jih za ljubav Isusovu proganjahu: tako mu i ja zahvaljivan da me poluvernici za veru njegovu progone. 14Piše: gde, tj. ide. 15Piše: agme, tj. a ime. 16 Ponavlja se još jednom: mojima (mogima). 17 Ponavlja se: da bih. 18Piše: potulica, Jagić razriješio kao potulića – značenje riječi nejasno. 34 studije, rasprave, eseji Umri papa Liberi. Tada sfim glasom počaše govoriti d a j e Jerolim dostojan biti papa; da nici tamni redovnici, kih blaženi Jerolim biše kara od njih tamnosti, zla mu hotihu. Kakonoti i farizeji nenavijahu Isusa, zač karaše njih zlobu19, tako i tamni redovnici, kih tamnosti Jerolim karaše, nenavijahu ga i išćahu20, kako bi mu ku koli sramotu učinili. Da slišajte ča mu učiniše: postaviše mu ob noć žensku svitu u čelu na postelju, neka se reče, da mu je žena u čeli. Usta se Jerolim u ponoća da pojde u crikvu na oficij, obuče se u skuro /4 u žensku svitu mneći da se je obukal u sfoju i pojde u crikvu. Ku zlobu videći blaženi Jerolim, učini kakono t’ čovik ki gori od velike tepline tere se isfuče iz svit i varže jih doli aliti tja od sebe: tako i Jerolim povarže od [sebe]21 gardinalad i blago ostavi tere se isvuče od svake riči sega svita i dili se iz Rima. Da zač govori Sveto pismo: Gospodin Bog pravadnoga človika vodi pravimi puti, Justu(m) deduxit D(omi)n(u)s per vias rehtas; vazda dobrimi puti hodi ov blaženi muž. Najparvo pojde u Carigrad svetomu Garguru Nazansenu, biskupu od Carigrada, s kim stojeći nikoliko vrimena svaršeno se nauči Sveto pismo od njega. Za tim dili se iz Carigrada, i pojde u Aleksandriju g Didu, s kim nikoliko miseci sta, slišajući Sveto pismo od njega. Potomtoga poča misliti kako veliki prorok Ilija sta u pustinji, u koj ga gravrani hraniše; tolikoje Eliseja u gori od Karmela; i Jivan Karstitelj; odluči u pustinju pojti ter sam sebi tako govoraše22: Ako se bojiš u pustinju uboštva, spomeni se da Isus reče: blaženi ubozi. Beati pauperes23. /4b Ako se bojiš na goli zemlji spati, spomeni se da Isus s tobom leži. Ako te je strah od pustinje, spomeni se od raja: vazda kada budeš misliti k raju, nećeš biti u pustinju. Ako se bojiš truda, spomeni se da se brez truda ne more kruna dobiti: sfe muke, sfi trudi sega svita nisu ništar. Ako pomislimo na veliku plaću i slavu, ku na(m) hoće Gospodin Bog dati za trudi ki budemo tarpiti za njegovu ljubav. ╬ Non sunt digne passiones huius temporis ad super venturam gloriam qu(am) Deus dabitur24 in nobis. Pojde u Siriju i ulize u pustinju, u koj koliko je žestoku pokoru čini, slišajte riči Jerolimove ki piše Eustokiji divici: “Stojeću u pustinji ka goraše od velike tepline od sunca, u koj koludri pribivahu, u mojstiru ubogu, činjaše mi se da sam u rimskih razbludah: sam sid’jah, zač bih pun gorkosti; moja koža biše carna kakono u Saracina od velike tepline od sunca, sfaki dan uzdisanje, svaki dan suze i plač; gdi me san moraše i dobudiše, onde padih i ležih na golu zemlju; od velike pokore jedva se moji /5 udi25 tila daržahu, tepla se ne okušah. Koludri ne samo ki bihu zdravi, da još i nemoćni marzlu vodu pijahu, grih biše tepla se okusiti. A mi se blaženi činimo ako dan ali dva na nedilju postimo. Tu veliku pokoru činjah za volju straha muk pakljenih. Ob metu gehene. Nimah jinoga tovarištva, nego ljuti škarpijuni, zmije i ostale ljute zviri. Od velikoga posta obraz mi biše obledi’ a tilo marzlo i na po martvo; nišće ne manje, u pohotinju putenoga griha gorah. Sola libidinu(m) incendia buliebant. Nimah pomoći od nikudare, ležah poli nog Isukarsta propetoga, suzami jih umivah, vlasi jih otirah, tilo 19Piše: zlobo. 20Piše: ischahu – može se čitati: iskahu (Jagić), ali i išćahu. 21 Dodano prema smislu (Jagić). 22 Pogreškom upisano: tako se bojiš ako se bojiš... 23 Nakon tih riječi na dnu stranice napisano: Ako se bojiš, pa precrtano. 24Piše: labitur. 25Riječ udi dopisana u ispravku. 35 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. gladom morah posteći, a to neka ne čini zlo ko hotiše, nere da čini dobro, ko duša željaše. Ne [mogu i]zreći26 moju nevolju i nesriću, pače plaču sam sebe da nisam tako dobar, kako prija bih; spominjan se da po vas dan, od jutra do noći ne pristanih bijući se u parsi dokle koli ne pridiše pomoć od moga Gosp(odi)na Isusa, bijah se i moje čele kako da bi znale moje misli, za naše, rasardih se, sam gredih u pustinju, ako gdi najdih ali varh oštre gore, onde Boga moljah, onde moga nevoljnoga tila biše paržun. I Bog mi (j)e svidok, pokle mnoge suze prolijah27 i pokle me oči zaboljahu, gledajući u nebesa, činjaše mi se da sam meu an’jeli ter vesel i radosta[n] počnih /5b kantati govoreći: za lipim duhom tvojom pomasti i kripostju Isukarste hoćemo teći. Da more biti da želite znati je li Jerolim bi’ divac? Ali na to se ne odgovara, da dvi riči čini divca: najparvo da ni pamet ni volja ne pristane na puteni grih; drugo da svoju put ne skvarni putenim grihom. I govori Jerolim: ništar ne valja jimati čistu put od putenoga griha, ako pamet, volja i sarce pristane na toj dilo. To je ča govori Isukarst na petoj glavi Van’jel’ja svetoga Matija govoreći: Ko vidi ženu ter ju poželi u sarcu svomu i volja njegova pristane da sagriši s njom, tako i človik jure je sagriši’ s njom u svom sarcu. In voluntate. A za to i di Jerolim: Contra Jovinaru(m): illla virginitas hostia Christi est cugius (sic!) nec mente cogitatio ne carnem libido maculavit. Ono divstvo jest prijato prid Isukarstom koje ni nečista misal ni nečisto dilo ni oskvarnilo; a sa, dim, ako je prečisto tilo jima od putenoga griha, da ni misal28. A zato i pisa patriarki: Virginitatem in celu(m) efferantur quia torto ad magis miror quod no(n) habeo. Divstvo do nebes uzdvignufsi hvalim, ne zač ga jimam, nego za- /6 č se veće čudim onoj riči ku nimam. I jošće piše Kromaciju i koludru tako: Sitis ipsi lubricu(m). Adolescentie iter in quo et ego lapsus sum; znate vi sami, koliko je slaba put od mladosti, o ko[j] sam se i ja upal. Pokle Jerolim čini čudnu pokoru četire lita u pustinji, dili se iz pustinje i pojde u grad Betlem, učini mojstir ondi gdi se Isus porodi. Tuj mnogi učenici pojdoše k njemu, s kimi svet život čineći, od jutra do noći posteći, trudi se pedeset lit i šest miseci tumačeći Stari testament iz kaldejskoga i židovskoga u latinski, a Novi testament iz harvaskoga29 u latinski: to je sva Biblija. Hieronimus Dalmata est. Jerolim je naš Dalmatin; on je dika, pošten’je i slava i svitla kruna harvaskoga jazika; nigdar u veri karšćanskoj ne najde se človik, ki bi lipše, gizdavije i slaje govoril od Jerolima; velika [i] slaja od meda izajde [rič]30 iz ust ovoga svetoga starca. Oh čestita mati ka ga rodi, da vele čestitiji jazik, iz koga tolika slatkost i svitlost u veru karstijansku pride. Jerolim je doktur i učitelj od istine; a zato sveta mati crikva potvardi sve ča on pisa, zač pravo i sveto pisa, da još ča je veće, crikva učini Jerolima sudca da sudi ča su jini pisali i kako li on reče, da je dobro i pravo pisano, sveta mati crikva /6b povarže ti i pogardi. D XIIIŸ C. Santa Romana. A za to i pisa sveti Sever govoreći: Hieronimus pater fidei meritu(m) dotemque virtutu(m), no(n) solum latinis atque grecis sed et hebraicis literis ita instructus es(se) t ut se illi in omni scientia nemo audeat aparere. Jerolim bi narešen virom Isukarstovom ter 26Piše: nesreći – po smislu treba: Ne mogu izreći (Jagić). 27Piše: proglah. 28 Značenje: za ovoga tvrdim, ako je imao prečisto tijelo oslobođeno tjelesnog grijeha, pa tako i samu misao. 29 Pogreška koju pisar nije ispravio: trebalo bi: iz garschoga, iz garčkoga, grčkoga. 30 Dodano prema smislu. 36 studije, rasprave, eseji ne samo mudrost latinsku i garšku jest umil, da jošće i židovsku po ta put, da mu se nigdor ne more, ni smi učiniti priličan. Zato i reče blaženi Agustin: Ča Jerolim ni umi, to nigdar ni jedan človik umi; zač ča koli človik umiti more, to je Jerolim umil i razumil. Zato Agustin pisa Jerolimu govoreći: Deum benedicimus qui nobis et omnibus quibus tua scripta legunt, talem dedit. Jerolime i ja i sfi ki tvoja pisma štimo, Boga blagoslivljamo, da na[m] takova doktura i naučitelja da i na svit posla. Do vrimena svetoga Jerolima ne biše oficij narejen, a zato sfak govoraše oficij u crikvu kako mu biše drago. Ku rič videći cesar Teodozi, moli svetoga oca papu, da mu sada zapovidi komu koli31 mudru človiku, da naredi oficij u crikvi Božjoj. Videći papa i znajući d a j e Jerolim mudar u jeziku garškom, latinskom i židovskom, moli ga da naredi oficij. A blaženi Jerolim razdili Saltir na nokturni ter svakoj feriji da svoj nokturan, i naredi da i na ko- /7 nac svakoga psalma jima se govoriti: Slava Otcu i Sinu i Duhu Svetu, kako bi u početak i sada i vazda i u vike i vikon. Amen. Pak naredi da se po sve lito kanta Pištula i Van’jel’je i ostale riči od oficija. Pokle vas oficij naredi, posla ga iz Betlema u Rim svetomu otcu papi, a papa ga sa sfimi gardinali potvardi i zapovidi da se ima govoriti oficij po svoj veri karšćanskoj onako kako blaženi Jerolim naredi; i od onoga vrimena do sada govori se oficij kako blaženi Jerolim naredi. Šteći svojoj braći blaženi Jerolim Sveto pismo i jure se g večeru približavše, eto laf najjača živina ka po zemlji hodi, Leo fortissimus animalium, pride hramljući k mojstiru. Kada fratri vidiše strašnu zvir lava, svi se pristrašiše i pobigoše, a Jerolim pojde k lavu kako gostu. Uzdvignu lav32 nogu, kom hramaše, poča kazati: zazva Jerolim fratre i čini lavu nogu oprati, na ku hramaše, pak razgleda dobro i najde, di se biše nabo na draču; liči Jerolim lava i ozdravi ga. Ostavi laf su svoju ljutost tere se pripitomi i staše [s] fratri. Videći Jerolim da mu je Bog lava poslal, ne samo da ga ozdravi, da još i za korist fratarsku, učini ga pastirom od jednoga poslenika, na kom fratri gonjahu darva za mojstir. Laf učini ča mu sveti Jerolim zapovida; zač s posleniko(m) u pašu grediše: kada se napasiše doma ga doreniše; a laf kakono vol sino jidiše. /7b Gdo se ne bi začudil toj živini, koliko bi saznan svomu dobročincu! A zalomu človiku hoćeš dobro učiniti tere se kada godi zgodi da ti neće saznan biti, pače čudakrat hoće ti zlim vratiti. Gdo se ne bi čudi obedientiji i posluhu te živine! Melior est obedientia quam victima. Draži je Bogu posluh nego dar, zač u daru tuja se rič prikazuje a u posluhu vlastita volja; kakono ti je posluh drag Bogu, tako neposluh marzak mu je ter ga kaštiga. Za neposluh Adam se u pakal upade, za neposluh Marija sestra ogubavi; za neposluh Datana i Abirona zemlja požri, za neposluh kralj Saul kraljestvo pogubi; za neposluh Jonu proroka riba požri. A za sveti posluh Isus na nebesa tako uzide. Tako i vi, drage sestre, ako budete poslušati najprija Boga, pak vaših starijih, an’jeli po smarti vašu dušu na nebesa hoće uzdvignuti. Da vratimo se k lavu: jeda(n) dan pasući tovarac, njegov pastir, lav, kruto zaspa. Prigodi se da targovci s kamili onude minovahu, ki videći samoga tovarca, vazeše ga i [s] svojimi kameli pognaše33 ga. Probudi se lav, videći da ni tovarca, poča ruti ter sfuda obticati, je da bi ga gdi 31Napisano: koludru, ali zatim precrtano. 32 Nakon riječ lav napisano: mu, pa precrtano. 33Napisano: pornaše ga. 37 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. našal. Pokle sve obiska, nigdir ga ne najde; /8 vrati se dresel k mojstiru i od sram[a] ne ulize u mojstir, kako biše njegov običaj, nego staše prid vrati od mojstira. Kada ga fratri vidiše, d a j e lav kasno prišal, da ni tovarca pri nj[em], rekoše: zaklal g a j e i izil. Za to mu ne daše jisti kako užahu i govorahu mu: pojdi i izij ostanak, ki ti je osta tere se nažeri. Ništar ne manje su(m) ljahu g a , j e li to zlo učinil, ali ne. Pojdoše onamo gdi ga biše pasal, jeda ko zlamenje od smarti te živine najdu. Kada dobro razgledaše, ne najdoše ni jednoga zlamen’ja: vratiše se doma i rekoše sfe blaženomu Jerolimu. Reče Jerolim bratći: hodite s lavon u darva ter ga partite neka nosi brime na sebi, kako ga je tovarac nosil. Učiniše sfe fratri ča jim sveti otac zapovida; a lav z dobre volje nošaše brime s velikim ustarpljen’jem. Tote lipi i spaseni nauk imamo da teško brime, to su nevolje, trudi i pečali sega sveta, s dobre volje jimamo podnesti. Jedan dan budući lav donesa brime darf u mojstir, pojde onamo gdi biše tovarca izgubi: poča opticati sfuda, želeći jeda bi gdi tovarca vidil. Eto, vidi na daleko targovce ki gredihu s kamili naparćenimi a poslednik prid /8b njima grediše, naparćen, s konopcen na garlu, kin kamilije bihu vezane neka uprav gredu za poslenikom. Pozna lav tovarca, on hip poča strašno ruti: targofci se pristrašiše i sfi pobignuše prid strašnim lavom; a lav prigna naperćenimi kameli tovarca k mojstiru. Reče sfeti otac: draga bratćo, pripravite našim gostom blagovan’je, noge jim operite i volju Gospodinovu čekajte. Tada lav vesel poča po mojstiru teći ter se sfakomu fratru radovaše čudom i na kolina padaše, klanjajući se kakono da bi prošćen’je pita od griha koga ne biše učinil. A mi učinimo grih i nećemo prošćen’ja pitati. Sveti Jerolim znaše ča imaše biti. Reče: pojdite, bratćo, ter pripravite gostom ki gredu riči ke su potribne. Jošće on govoreći, eto pride fratar k njemu ki reče: niki su gosti prid vrati, ki žele otca opata viditi i s njim govoriti. Pride k njim blaženi Jerolim, a oni on hip padoše na kolina prid njim, proseći prošćen’je za grih, ki bihu učinili. A sfeti Jerolim uzdvižući [jih] gori svojima rukama, učeći jih ljubeznivo, da se tujega nigdar ne tiču a sfoje da vazmu, počaše /9 moliti blaženoga otca, da bi34 prijal polovicu ul’ja; a on ne htiše. Da toliko ga moliše, da jim se jedva umoli i prija polovicu ul’ja, a targovci mu se obećaše da će mu vazda za svoga života onoliko davati ul’ja, i po smarti svojoj na stanu kom narediše, da mojstiru ul’ja daju: i tako su učinili. ╬ Kada se dili blaženi Jerolim iz Rima, osta Paula, udovica rimska, mnogo razcviljena, zač se drag priatelj od nje dili: odluči i ona se diliti iz Rima; da prija nere to učini, čuda svoga blaga ubozim razdili. Pokle to milostivo dilo učini, pride k portu da u naf ulize: velik puk rimski biše š njom i vas nje rod, brat, sinak i kći, ki se svi čud’jahu. A gdo se ne bi čudil da parva vladika rimska ostavljaše svu patriju i svoj rod, blago i ča je veći, brata, sinka Joakina i kćercu Rufinu, ka jur biše na odaju, ka cvileći majku moljaše, govoreći: O majko, draga majko, ne diljuj se od mene, dokle me ne odaš; a mali sinak Joakin biše k nebu ruke uzdviga /9a ter cvileći govoraše: Oh majko, mila majko, komu me ostavljaš. A Pavla biše u navi zagarlila drugu ćercu Eustokiu, ka nigdar majku do smarti ne ostavi. Veće Isukarstova ljubaf more, ka sarce Pavli biše izranila po ta put, da sfaka sega svita ostavi tere pojde u Svetu zemlju, u koj se sin Dive Marije, naš Spasitelj rodi, živi, pripovida, čudesa čini, umri, uskarsnu i na nebesa pojde. Sarce Pavlu boljaše, sarce joj pucaše, zač biše mati ka se od svoje puti diljevaše; da Isukarst veće 34Napisano: bri. 38 studije, rasprave, eseji mogaše, koga biše obljubila, cić koga se biše raba učinila. Naf jidraše a ljudi ki bihu u navi, na kraj gledahu, a Pavla biše odvratila svoje oči od kraja, zač ga ne mogaše viditi prez velike muke svoje. Pride u Svetu zemlju tere s velikom devotionju adoravaše mesta35 u kih biše bil sin Dive Marije Židovkinje, naš Spasitelj. Kada pride prid križ na ki biše visil Isus, pade na kolina, počaše dvi rike iz očiju teći, gledaše križ na kom Spasitelj človičaski biše /10 visil s tolikom devotionju, kako da bi prem Gosp(odi)na na njem gledala viseći. Pride grobu, poča celivati kami, ki an’jel biše odvrati iz greba. Jeste li vidili človika mrući od velike žaje? Kada mu prinesu vode, oh Bože, slatko ti (j)u bude piti. Tako prem Pavla kada pritisnu svoja usta kamiku gdi biše ležalo martvo tilo Isukarstovo, kakono t’ človik slatku rič jazikom liže, tako Paula lizaše lambebat jazikom onde gdi Isukarst martav biše leža, a suze vele goruće joj tecihu iz očiju ter močahu sveti kami. To Jerolim očima vidi i mnogi iz Jerozolima, i to Bog zna koga goruće moljaše i adoravaše. Dili se iz Jerozolima i pojde u Betlem i ulize u prist[an] gdi čista Divica od četarnadeste lit slatkoga sinka porodi i povi u pelene uboge, i položi u jasle, a nad jasli svitla zvizda, ka tri kralja z dari g ditecu pripelja. Činjaše joj se da su ob noć pastiri prišli, neka vide rič, ku jim an’jel nebeski biše rekal; činjaše joj se da krudeli Irud kolje svu dičicu od dva lita i manje, i da blažena Divica biži prid Irudom u Egipt s ditićem i s Osibom; govoraše veseleći se i suze roneći: Zdrav Betleme, kuća od kruha u koj se rodi /10b kruh ki pride iz nebes od ovoga pristanišća36 David prorokova govoreći: Introibimus in tebernaculu(m) eius adorabimus in loco ubi eterna quies egius; ulizosmo u pribivališće njegovo, poklonismo se u mestu gdi stahu noge njegove, i ja nedostojna grišnica celivala sam jasla, u kih se plaka Gosp(odi)n, maljahnin ditićem budući. Hec requies mea, hic abitabo. Ovo misto jest pripočinutje moje, zač je Gosp(odin)a moga ovo pribivališće37; ofde ću pribivati, jere moj spasitelj ovo misto obra. Toti blaženi Jerolim učini joj mojstir, skupiše se k njoj iz velike provincije vladike i puške38 i uboge; sfim Paula služaše i svakoj umiljena raba biše; blago ubogim redovnicam i redovnikom diljaše i sirotam, sfet život čineći, bdeći, moleći, posteći. Umri u toliku uboštvu, d a j u u tujoj sfiti zakopaše u greb poli jaslov Isusovih: pojde duša veseliti se Gosp(odin)u, komu biše služila. Eustokija pokle oplaka dragu i milu majku Paulu, osta toliko razcviljena, da van ne umin izreći; ka svet život čineći svetoćom učini. Da vrime je jure da se vratimo svetomu otcu, staromu Jerolimu, ki u Betlemu stojeći u mojstiru, nigdar ne prista pokoru čineći, jednokrat na dan po večernji blagovaše ali koren’je od zelja ali listje od stupja: u pedeset lit nigdar se varene riči ne okusi, nego samo dvakrat u najpokonjoj nemoći; nigdar jine postelje ne pozna /11 nere golu zemlju; oštar cilici na tilu nošaše, fruštaše se, gladom tilo moraše posteći, zač kakono t’ voda oganj ugasuje, tako post ugasuje telesni oganj; vina se ne okušaše, nere marzlu vodu pijaše, uzdihaše, gorko se plakaše, kamikom se u parsi bijaše, oči ga boljahu u nebesa gledajući, pomoći od Isukarsta čekajući. Od tolike pokore veće biše martaf nere živ, od strašne pokore ku činjaše, malim se duša u tilo daržaše. Oh čudo veliko, čudo očito, vidimo da sfak sfoju put ljubi. Nemo suam 35 Pogreškom napisano: meštra. 36Napisano: pristrišća. 37Napisano: pria s crtom nad tom kraticom; Jagić pročitao kao: pribivalište. 38 Jagić pročitao: proste, piše: vladiche i pusche i uboge. 39 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. carnem unquam odio habuit. Da ča jima reći, Jerolime, da si sa(m) sebi skončan? zač toliko moriš, nevoljiš, pečališ i mučiš tvoje tilo? Odgovora: Ako se Isukarst, ki bi od svakoga griha čist, tisućkrat veću muku za grihe moje jest tarpil i za ljubaf človičasku: zač ja neću za ljubav njegovu i za spasen’je duše moje, ki me hoće velikom i dobrom plaćom platiti. Non sunt digne. Od velike pokore i od velike starosti toliko biše slab da se ne mogaše iz postelje podvignuti. Svarhu postelje biše sveza konopca gredi tere se rukami uhićaše za nj i uzdvigaše se ter narejaše ono ča biše potribno za mojstir. Vazda ali štijaše ali pisaše, učaše ali moljaše: svako vrime u ko koli dobro dilo traćaše. Približavajući se konac /11b njegov života, čini na golu zemlju postaviti, u cilicij obući: toti bihu sva braća, i kih na svitu lipo i slatko nauči, pak dragoga učenika Euzebija opata učini: kleknu na kolena a suze mu vas obraz poliše, udri se u parsi, prija tilo našega Isukarsta i pridragu karv njegovu, paka pade obrazom ničice na zemlju, rastegnu ruke i reče: sada pusti slugu tvoga, Gosp(odi)ne, u miru, zač vidiše oči moji Spasitelja moga. To rekši, eto ga velika svitlost obastri, a to biše Isukarst s kriposti an’jelskimi, ki mu reče: Hodi, Jerolime, sa mnom u vesel’je vikuvičnje. Z dobre volje, Gospodine; velika mi ti hvala budi, da si se dostojal priti. Uzdvignu se svitlost gori k nebu i duša Jerolimova s njom. Tada jim[i]še devedeset i devet lit i šest miseci. Tilo ko biše kako gubavo od velike pokore, poča lipi duh i lipo mirisan’je od sebe pušćati. Zaviše tilo u cilicij, ki za života biše nosil. Zakopaše ga u zemlju, kako biše on naredil, u greb prid kućom i prid strihom, u koj se Isus biše rodil i u jasle bi položen. Tada se otvoriše človiku oči, ki se biše slip rodi, gluh sliša, nim progovori, a jednoga poluvirnika trisk iz nebes ubi, i tilo njegovo /12 u lug se obrati. Sveti Agustin pisa svetomu Cirilu, biskupu39 od Jerozolima, govoreći: Cirile, mnogo me moli Sever, učenik svetoga Martina, da bih mu pisa knjige od velike slave i vesel’ja i radosti, ku blažene duše žele i jimaju u kraljevstvu nebeskom. Odgovori[m] mu: Hoću40 z dobre volje. Odlučih te knjige pisati budući u gradu, i pojdoh jedan dan u mojoj čeli, vazeh kartu, pera i innjoštar, da pišu list svetomu Jerolimu, ča mu se vidi od te teške i visoke riči, da me nauči, ka koli budi, ki mu upisa pozdravljen’je. Eto me obastri u vrime kumplite velika svitlost, ka napuni čelu lipoga duha i mirisan’ja. Videći novu svitlost i slišajući lip duh nigdar prija ne slišah, pristraših se i počah misliti: od kude bi ti veliki glas? Iz te velike svitlosti poča govoriti: Agustine, Agustine, ča jišćeš? Jeda li mniš sve more u mal sud postaviti, ali vas sfit u garsti stisnuti, ali nebo uzdaržati, da se ne vrati i ne čini svoga puta? Rič (k)a41 nima konca, kako joj na konac hoćeš priti? Kom će[š] mirom izimiriti jednu rič ka se ne more izmiriti? Prija ćeš more u mal sud postaviti, u garsti vas sfit stisnuti i nebesa uzdaržati da se ne giblju i ne putuju, nego izreći najmanji delak one neizrečene /12b slave i radosti, ku blažene duše jimaju u kaljevstvu nebeskom; da onda ćeš znati kada iskusiš. A za to malo vrimena, ko živeš na ovom svitu, dobro ga strati, čineći sveta dila, neka uživaš u vike ono dobro neizrečeno, ko toliko želiš razumiti i znati na ovo(m) svitu. Kada to slišah, počeh pitati, gdi si ti ki te čudne riči danas govoriš, nigdar od mene neslišane. Odgovori ljubeznivo: Ovo je duša Jerolimova, komu si list poča pisati, kad se u Betlemu 39Piše: biskopo. 40 Ispred te riječi napisano: chogu, zatim precrtano. 41Napisano: richa nima – rič ka nima. 40 studije, rasprave, eseji dilih od tila, pren sada u ovu uru, ka vesela i radosna grede u kraljevstvo nebesko. A zato, drage sestre, kako li manje razumimo na ovom svitu onu veliku slavu, koju42 veće imamo želiti; želeći (ji)n dobra i sveta dila činiti, a to neka onu slavu budemo uživati, ka je toliko velika, da je toliko ni oko človičasko vidilo, ni uho slišalo, ni pamet človičaska razumila, ku nam milostivi Isukrst dopusti, ofde po milosti a onamo po slavi u ku nas pripeljaj Otac i Sin i Duh Sfeti. Amen. Trogir 42Napisano: tkoju. 41 Ivona Zebić zadarska smotra 1-2, 2014. Komparatističke varijacije o vezi Mavra Orbinija, Williama Shakespearea i Junija Palmotića studije, rasprave, eseji Autorica analizira ulogu Hrvatske u sklopu razvoja zapadnoeuropske književnosti, pri čemu u ovom radu posebnu pažnju posvećuje Palmotićevu Pavlimiru i Shakespeareovoj Oluji, koji pokazuju sličnosti motiva za koje se pretpostavlja da su preuzeti iz Ljetopisa popa Dukljanina, posredno iz monografije Kraljevstvo Slavena Mavra Orbinija. Rad uključuje primjere hrvatsko-engleskih društvenih odnosa, engleskih putopisa u kojima se spominju Hrvatska i Dubrovnik, te analizira pojavu šekspirijanskih motiva kod hrvatskih književnika. Autorica naglašava postojanje različitih metodoloških pristupa Shakespeareovim književnim djelima, te analizira neke od njih, a posebno one koji pronalaze sličnosti između engleske i hrvatske književne tradicije. Ključne riječi: renesansa, Dubrovnik, William Shakespeare, Mavro Orbini, Junije Palmotić, putopis Početkom 17. stoljeća, dvadeset godina prije nego je Palmotićev Pavlimir prikazan prid Dvorom od družine isprazne 22. fevrara 1632., u Londonu je prvi put prikazana i Shakespeareova Oluja. Iako se kao izvor Shakespeareove drame najčešće navodi piščevo poznavanje opisa brodoloma koji se dogodio na obalama Bermudskog otočja u srpnju 1609., filološka kritika drži da je to bio sporedan izvor na osnovu kojega Shakespeare nije mogao doći na ideju o svrgnutom milanskom vojvodi, uz to čarobnjaku, Prosperu, koji sa svojom kćerkom Miran dom živi u progonstvu na pustom otoku, kamo nakon deset godina stiže sin napuljskog kralja Ferdinand, čiji susret s Mirandom označava početak romantičnoga zapleta. Shakespeareova Oluja, njegovo posljednje ostvarenje, ostavilo je veliki trag u svjetskoj književnoj kritici, koja ga tumači iz različitih metodoloških pristupa, uključujući postkolonijalnu, psihoanalitičku, ali i fragmente drugih metodologija koje su se često preklapale. Iako ni jedan od pristupa ne poriče nužno drugi te si međusobno često pomažu dok pokušavaju makar približno shvatiti neke od Shakespeareovih ključeva, još uvijek su otvorena pitanja o temeljnom povodu i inspiraciji za stvaranje ove drame, u čiju se “knjigu postanka” začudno provukla i renesansna i barokna Hrvatska, točnije fantastična vizija ali i narodna baština koja se akumulirala na tlu tadašnje Dubrovačke Republike. Na putu prema povezivanju Shakespeareove Oluje i Pavlimira našega Junija Palmotića, mi ćemo ponuditi uvide u neka od temeljnih tumačenja Oluje, a onda i u povezanost Dubrovnika i Engleske putem trgovačkog posredova 42 studije, rasprave, eseji nja, ali i brojnih engleskih putopisa o našim prostorima. Nadalje, istraživat ćemo i jednu od središnjih figura hrvatskog 17. stoljeća – Mavra Orbinija i njegovu kroniku Kraljevstvo Slavena, koja čuva brojne narodne “istine” i legende, a nadasve Orbinijevu viziju katoličkog i baroknog panslavenstva. Mavro Orbini ključan je pri povezivanju Oluje i Pavlimira, budući da engleska i dubrovačka drama dijele elemente koje možemo pronaći upravo u njegovu Kraljevstvu Slavena. Čitajući Shakespearea Rođen gotovo pet stoljeća prije moderne i metodološki osviještene kritike, William Shake speare u središte takvog interesa ulazi onoga časa kada je upravo njegov opus prepoznat kao utjelovljenje težnji Thomasa Stearnsa Eliota za književnošću koja ne napreduje, za književnošću čija se raznolikost temelji na neprestanoj potrazi za novim pjesničkim mehanizmima. To naravno ne znači da je Eliot ocijenio Shakespearea pozitivno, ali znači da je u njemu i u njegovoj epohi prepoznao osobine koje su mu omogućile dubinske kritičke izvide. Takve nove književne metode uključivale su poznavanje prošlosti, svijest o sadašnjosti, pa i samo predviđanje budućnosti, koji zajedno tvore svojevrsnu utopijsku književnost. Pritom ne mislimo da su ideali te književnosti najrazvidniji u utopijskoj viziji sir Thomasa Morea, već mislimo na određeni aspekt renesansne književnosti koja može biti shvaćena kao izvanvremenska fikcija koja ne pripada ni jednom određenom prostoru, odnosno fikcija koja relativizira sve što nam je poznato1. Takva utopijska književnost ne djeluje izravno, nije aktivna kao kakva ideologija, već reagira na stvarnost na sebi svojstven način, prilikom čega neprestano biva podvrgnuta promjenama od strane endogenih čimbenika. Kada govorimo o sir Thomasu Moreu, mi govorimo o razdoblju ranog 16. stoljeća koje je revno preispitivalo odnos države i pojedinca, govorimo o razdoblju u kojem je taj isti pojedinac postao cilj reformacije, govorimo o trenutku u kojem se čovjek našao u poziciji onoga koji bira između nadnacionalnog katoličkog vođe i vlastitoga nacionalnog kralja. Bio je to povijesni trenutak koji je označio početak “ponovnoga rođenja”, renesanse koja je srednjovjekovno skolastičko i feudalističko viteštvo pretvorila u moderan svijet, nadahnut naprednom komunalnom Italijom, čije je političke ideale fiksirao najveći politolog epohe NiccolÒ Machiavelli. Pri pokušajima utvrđivanja paralela između engleskih i hrvatskih stihotvoraca Italija igra krucijalnu ulogu. Italija je, tako, bila zajedničko nadahnuće i hrvatskim i engleskim književnicima, pri čemu je u našim krajevima talijanski jezik bio i jezik svakodnevnog sporazumijevanja, što su Englezi kompenzirali prijevodima talijanskih tekstova. Dakle, ono što su iz talijanske baštine preuzimali naši versifikatori, čitao je i William Shakespeare još kao mladić iz Warwickshirea, koji se s antičkom knjigom upoznavao preko latinskih zapisa, a s modernom preko talijanskih izvornika i prijevoda na engleski jezik. Svevremenski bard s Avona ljubiteljima teatra ponudio je obilje smijeha i katarze, a ponudio im je još više dubokih uvida 1 Solar, Milivoj, Kritika relativizma ukusa: Predavanja o ukusu, moralu i poetici, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., str. 108. 43 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. u ljudsku dušu i pogleda u povijest oslikavajući scenu ljudskih karaktera u njihovoj neizbrojivoj raznolikosti. Usavršavao je svoje likove tankim kistom pod kojim su nastale mreže dvosmislenih karaktera i situacijâ ukomponiranih u blurirane freske. Tumačenja njegove literarne ostavštine gotovo su nepregledna i, koliko god bila raznovrsna, ona su sasvim logična budući da je Shakespeare unutar svojih dramatiziranih priča ponudio utopijsku književnost u kojoj čitatelj, nekoć kao i danas, može ugledati slojeviti pogled na prošlost i budućnost. Još uvijek nisu ponuđeni odgovori na pitanja koja postavlja Milan Kundera u svojim Iznevjerenim oporukama kada retorički propituje čovjekovo poznavanje vlastite nutrine2, i kada sudbinu književnika oslikava citatom Thomasa Manna, koji smatra da “čovjekov ‘ja’ [nije] strogo određen i hermetički zatvoren u svoje tjelesne i prolazne granice”.3 Mann nastavlja: “Stojimo pred pojavom koju smo skloni označiti kao oponašanje ili nastavljanje, poimanje života prema kojem se svačija uloga sastoji u oživljavanju određenjih mitskih shema koje su utvrdili predci i koje im omogućavaju da se reinkarniraju”.4 Kundera zaključuje Mannovu misao koristeći se izrazom “zdenac prošlosti”, dodajući da dok mi mislimo da mislimo i djelujemo, netko drugi zapravo djeluje kroz nas, nekakve “pradavne navike, arhetipovi koji, postavši mitovi i prelazeći s generacije na generaciju, posjeduju golemu snagu privlačnosti i [...] nastavljaju upravljati nama”.5 Različite interpretacijske metode Shakespeareovih djela nisu nelogične, već upravo potrebne jer taj je genij, bilo svjesno ili nesvjesno, u sklopu svojega opusa ponudio gnijezda dvosmislenih sintaktičkih i semantičkih cjelina. O tumačenju Oluje kao refleksivne drame u kojoj je William Shakespeare metalingvistički prikazao vlastiti odraz i umjetnost, govorili su mnogi, a među njima i Peter Greenaway6 u svojoj ekranizaciji Oluje iz 1991. Ekranizaciju drame simbolično je naslovio Prospero’s Books, upućujući na važnost knjige koju i sam Shakespeare u Oluji navodi kao Prosperovu najveću vrijednost i moć. Greenawayev Prospero odjeven u raskošnu čarobnjačku odoru radi na svojoj knjizi, dok oko njega lelujaju pergamenti, dijelovi njegovih čuvenih priča. Shakespeareov visoko modusni arhetip potopa u filmu je prikazan na više različitih načina. Brod se tako pojavljuje i u ulozi Mirandine igračke koju ona povlači za sobom dok promatra rad svoga oca Prospera, koji je prikazan kao stvaratelj svega poznatog te samim time kontrolira razvoj priče. Svi ti signali upućuju na stanovitu interpretaciju mnogih književnih kritičara da je Prospero sam Shakespeare koji progovara o vlastitom pjesničkom umijeću. Psihoanalitički pristup analizira Barry Beck 1993.7 u svojoj jungovskoj interpretaciji Oluje, napominjući važnost Prosperove maturacije i prelaska iz unutrašnjeg svijeta prepunog zavisti i osvete u svijet okrenut prema oprostu i staloženosti. Beck upućuje na ulogu Calibana 2 3 4 5 6 Kundera, Milan, Iznevjerene oporuke, Meandar, Zagreb, 2006., str. 17. Ibid. Ibid. Ibid., str. 18. Peter Greenaway engleski je filmski redatelj i slikar koji je u svojim djelima posebno inspiriran renesansnim i baroknim slikarstvom te odnosima kostimografije, arhitekture i bolne smrti spram golotinje, prirode i seksualnog užitka. Stoga nije čudno što je za temelj jednog od svojih uradaka odabrao upravo Oluju, koja je, kroz naoko interesantnu, no ipak već više puta pročitanu priču, čuvarica takvih znamenitih odnosa. Takvi odnosi uključuju one između sna, magije i knjige, prirode i ambicije, te čudovišnog razgolićenog Calibana i civilizacije. 7 Beck, Barry, Shakespeare’s “The Tempest”: A Jungian Interpretation, 1993., dostupno na: http//www.pandc.ca. 44 studije, rasprave, eseji kao Prosperovog ida, preko kojega je Shakespeare suprotstavio čovjekove visoke, racionalne instinkte njegovim animalističkim, prirodnim porivima. Beck navodi i sličnost između Prospera i Calibana te biblijskog Boga i Sotone. I Prospero, poput Boga, posjeduje mudrost i moć, no ostavlja Calibana, odnosno Sotonu, na životu i dozvoljava mu izravno djelovanje. Prospero, prema Becku, nema namjeru uništiti Calibana jer je on njegova preslika, njegova sjena koju veliki čarobnjak na samom kraju konačno i prihvaća (“this thing of darkness I acknowledge mine”). Beck sve ostale likove u drami predstavlja kao arhetipove, među ostalima one hrabrosti i nevinosti u likovima Mirande i Ferdinanda, dok je čitava Oluja zapravo Prosperov akvarel, njegov san i unutarnja borba. Michael Cosser u svom eseju8 temeljenom na knjizi Colina Stilla Shakespeare’s Mystery Play: A study of the Tempest iz 1921. nastavlja raspravu o padu i preobraćenju Prospera u Oluji, koju shvaća kao svojevrsni nastavak tradicije započete još na grčkom plodnom tlu a koje je publici dalo važnu ulogu sudionika u samoj izvedbi, te njezine članove uputilo na preispitivanje vlastitih ideala. Cosser spominje tradiciju mita u Europi u kojoj je čovjek doživljen kao svojevrsno utjelovljenje božanstva, kao duhovno biće kojemu je otkriće i razvoj vlastitog istinskog potencijala osnovna zadaća za vrijeme tjelesnoga postojanja. Tako bi čovjekov razvoj trebao započeti odbacivanjem sebičnih tjelesnih poriva kako bi postao svjesno utjelovljenje svoga božanskog stanja. Cosser uklapa Stillovu interpretaciju u metodologiju neoplatonizma koji je bio na snazi već od prve polovicie 15. stoljeća. Gonzalov spomen Didone i Eneje povlači niz zaključaka koji proizlaze iz činjenice da je Vergilijev Eneja, potaknut Didoninim djelovanjem, pobjegao iz Kartage u Kumu. Scenski prostori Shakespeareove Oluje su Tunis i Napulj, odnosno Kartaga i Kuma, kako ih se ranije nazivalo. Cosser time nudi mogućnost shvaćanja drame kao nastavka antičkog pročišćenja u kombinaciji s neoplatonističkom fascinacijom duhovnog utopijskog svijeta ideja, čija je materijalna verzija našeg svijeta samo slaba kopija. Novija istraživanja Oluju tumače kao mirakul, liturgijsku dramu, no ne onu u pravom smislu riječi. Prema Rogeru Stritmatteru i Lynne Kositsky, pri tumačenju Oluje moramo promatrati običaje onoga vremena u predkorizmenom razdoblju, u kojem je, uz bordele, upravo kazalište odigralo veliku ikonoklastičnu ulogu.9 Kršćanska liturgijska godina igrala je važnu ulogu u kreiranju renesansnoga kazališta i njegove publike i mnoge su drame toga vremena, kao i njihove srednjovjekovne prethodnice, svojom formom i uporabom simbola obilovale određenim liturgijskim asocijacijama.10 Kao i na kontinentu, to je razdoblje, u Engleskoj poznato kao “Shrovetide”,11 postalo nadahnuće za veliki broj drama, među kojima su Hamlet, Love’s Labour’s Lost, Merchant of Venice, As You Like It, satira Bena Johnsona The 8 Cosser, Michael, Shakespeare’s Mystery Drama: The Tempest, dostupno na http//www.theosophy-nw.org, izvorno u: Sunrise magazine, December 1999/January 2000, Theosophical University Press. 9Ibid. 10 Stritmatter, Roger i Kositsky, Lynne, “A Movable Feast: The Liturgical Symbolism and Design of The Tempest”, u Shakespeare Yearbook, Vol. XVII., Texas A&M University, College Station, 2010., str. 337. (Prijevod je moj). 11 “Shrovetide”, koji je pod drugim nazivima bio poznat i u ostatku Europe, obuhvaća vremenski period od tri dana pred Čistu srijedu. 45 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Staple of News, Sapho i Phao Johna Lylyja te brojne druge.12 Londonski su mladići u vrijeme “Shrovetidea”, obično pijani i maskirani, izazivali nerede, a nekada i čitave pobune na ulicama.13 Takve običaje, koji su se odrazili na englesku dramu, možemo lako pronaći i u renesansnoj književnosti Hrvatske, u kojoj često maskirani šaljivci flertuju s vilama, izruguju priprostog doseljenika ili starca, te u cjelokupnu igru uključuju simbole životinja. Za vrijeme festivala zvijer postaje simbol čovječje grešne duše, pa nije čudno da upravo Oluja obiluje simbolima životinja s liturgijskim implikacijama. Pijetla su, koji se nekoliko puta javlja u drami, Shakespeareovi suvremenici prepoznali kao referencu na Petrovo nijekanje Isusa Krista pred pasiju.14 Caliban je u drami nazivan “half fish, half man”, “mooncalf” i “monster of the isle with four legs”,15 te upotpunjuje slagalicu služeći kao simbolička medijacija između čovjeka i zvijeri, između Krista i zloduha.16 Stephen Greenblatt je u novije vrijeme prikazao Calibana kao personifikaciju europskoga divljaka poznatog kao “Green man”, figuru usko povezanu sa “Shrovetide festivalom”.17 Greenblatt tvrdi da svaki oblik kreativnosti proizlazi iz nečega što je zapisano u povijesti ili što je dio nekakvoga zeitgeista. Prema njemu, čak je i Shakespeare morao biti pod nekakvim vanjskim utjecajem18 jer je i on sam bio dio vremena koje je djelovalo kroz mreže institucija − kroz politička i vjerska djelovanja koja su renesansu i njezine potomke i formirala. Naravno, nije Oluja liturgijska drama u srednjovjekovnom smislu. Oluja nije stvorena na poticaj crkvene doktrine ili kao nadahnuće širokom pučanstvu u uskrsno vrijeme. Grace Hall19 naglašava da drama predstavlja burlesknu parodiju tradicionalne religije u kojoj pijani Caliban ismijava kršćanski ritual. Hall okuplja simbole krštenja, oltara – odnosno kršćanske zajednice – i ženidbe: “All of the occupants of the ‘ship of souls’ are immersed (baptized). A banquet, symbolizing communion, appears, but is not available to the ‘three men of sin.’ A wedding is performed. Caliban is taught a supreme lesson in mastership and becomes a candidate for ‘grace’ – confirmation. A ‘holy’ man and the king enter the magic circle to receive orders of a kind... Alonso undergoes a seachange, a spiritual form of extreme unction. As penance, Caliban, Trinculo, and Stephano trim Prospero’s cell handsomely.”20 Stritmatter i Kositsky tvrde da je u srednjovjekovnoj ikonografiji brod bio uobičajena metafora i za crkvu i za državu. Obje te institucije bile su ugrožene za vrijeme festivala jer kao što je “Shrovetide” ubrzavao simbolički konflikt autoriteta nad zemljom, nedvojbeno, poticao se i konflikt autoriteta na brodu. Nadalje, citat “Let your indulgence set me free”21 nosi dvojako značenje, 12 Stritmatter, Roger i Kositsky, Lynne, “A Movable Feast: The Liturgical Symbolism and Design of The Tempest”, u Shakespeare Yearbook Vol. XVII., Texas A&M University, College Station, 2010., str. 337. 13 Ibid. str. 338. 14 Ibid. str. 344. 15 Shakespeare, William, The Tempest, II.II.26. 16 Stritmatter i Kositsky, str. 345. 17Ibid. 18 Greenblatt, Stephen, Hamlet in Purgatory, Princeton: Princeton University Press, 2002., str. 4. 19 Stritmatter i Kositsky nastavljaju raspravu Grace Hall o povezanosti Oluje i srednjovjekovnog mirakula, međutim, razilaze se u mišljenju oko blagdana. 20 Hall, Grace, The Tempest as Mystery Play: Uncovering Religious Sources of Shakespeare’s Most Spiritual Work, Jefferson, N.C.: McFarland & Co, 1999., str. 28. 21 Shakespeare, William, The Tempest, u: William Shakespeare: Complete Plays, Fall River Press, New York, 2012., Ep. 20. 46 studije, rasprave, eseji no oba su usko vezana uz englesku crkvenu tradiciju 16. stoljeća. U smislu festivalskog aktanta, riječ “indulgence” označava stvar po svemu negativnu, označava i izbjegavanje rada, kao i zadovoljavanje niskih apetita.Tako u slučaju Calibana njegov entuzijazam prema pijanom slavlju prenosi duh, pa i ikonografiju, “Shrovetidea”. S druge strane, “indulgence” označava način otkupa grijeha često korišten prije Lutherove kritike iz 1517. godine. Oluja tumačena kao maskerata predstavlja rat karnevala i korizme u duhu mitološkog registra (Iris i Ceres, himen i brak u vrijeme poklada). Njezin mitološki registar i uporaba liturgijskih simbola vodi nas čvrstom Heideggerovom konstatacijom da su bogovi, koji su nas u krizi povijesti napustili, za sobom ostavili prazninu koju je “napučilo [...] povijesno i psihološko proučavanje mitova”. Već spomenuti Kundera naslanja se na Heideggera opisujući moderni svijet dedivinizacije u kojem lako prepoznajemo temeljna stajališta renesanse, bila ona ponavljana svjesno ili podsvjesno. “Dedivinizacija ne znači ateizam, ona označava položaj u kojem pojedinac, misleće ja, zamjenjuje Boga kao temelj svega; čovjek može i dalje imati vjeru, klečati u crkvi, moliti se u postelji, njegova pobožnost ubuduće pripada njegovu subjektivnom svijetu.”22 Ono što je za nas još i važnije, a o čemu Kundera nastavlja, jest profanacija svetih tekstova. “Povijesno i psihološki istraživati mitove, svete tekstove, znači: učiniti ih profanim, profanirati ih. Riječ ‘profano’ dolazi od latinske riječi profanum: to je mjesto pred hramom, izvan hrama. Profanacija je, dakle, premještanje svetog izvan hrama, izvan religijske sfere. A kako se smijeh neopaženo provlači ozračjem romana, romaneskna profanacija je gora od svih: jer religija i humor međusobno su nespojivi.”23 Izuzev elemenata koji sjedinjuju i uspoređuju simbole seksualnog čina i digestivnog sustava, životinjskih simbola, te ostalih pojedinih figura koje nose vjerske konotacije, najupečatljivija je poruka predstavljena kroz Arielov “banket koji nestaje” ili, kako ga drugi nazivaju, “movable feast”.24 Bogata gozba koja se organizira predstavlja prijelaz iz tjelesne izokrenutosti i karnevalske neumjerenosti u jelu i piću prema razdoblju posta, odnosno korizme. Ariel postaje osvetnička harpija koja ne dozvoljava kušanje hrane dok se ne okaju svi grijesi. Izuzev prelaska iz karnevala u korizmu, sliku možemo tumačiti i kao euharistijsko slavlje kojem grešni ne mogu prisustvovati. Poveznicu s euharistijskim slavljem možemo pronaći i u trećoj sceni trećega čina, gdje Alonso odbija kušati priređenu gozbu s “oltara”: Sebastian: Will’t please you taste of what is here? Alonso: Not I. Gonzalo: Faith sir, you need not fear. When we were boys, Who would believe that there were mountaineers Dew-lapp’d like bulls, whose throats had hanging At ‘em [...] 22 Kundera, Milan, Iznevjerene oporuke, Meandar, Zagreb, 2006., str. 15. 23 Ibid. 24 Stritmatter, R. i Kositsky, L., “A Movable Feast: The Liturgical Symbolism and Design of The Tempest”, u: Shakespeare Yearbook, Vol. XVII, str. 353. 47 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Englesko-hrvatske književne veze O genezi Shakespeareova opusa govorili su književni kritičari različitih nacionalnosti ujedinjeni pod zastavom Vrlog novog svijeta, svi mahom uključeni u potragu za korijenima bardove inspiracije. Povezivali su njegove motive s nekima koji se mogu pronaći na različitim predjelima zemaljske kugle, te sa zapisima koji su nastajali na isto tako raznolikim teritorijima. Među spomenutim područjima tako se našla i Hrvatska. Brojne su rasprave povjesničara i kritičara književnosti o hrvatsko-engleskim vezama, o pismenoj korespondenciji naših intelektualaca toga doba s onima engleskima, izvještaji o putovanjima hrvatskih trgovaca po vodama zapadne Europe. Postojanje pojma Illyria dovodi u pitanje uvjerenje Rudyarda Kiplinga da je Shakespeareovo nadahnuće pri stvaranju Oluje bio isključivo u svoje doba (ne)slavni brodolom na području Bermudskog otočja iz 1609.25 Kipling izjednačava Shakespeareov začarani otok s tipičnim prikazom egzotičnog otoka na kojem je mogao zalutati kakav pripiti mornar i pritom se naći na močvarnom predjelu baš kao što se to dogodilo Trin culu. Kipling navodi poredbe Prosperova otoka i nepoznatih predjela kakve su mogli vidjeti samo tadašnji moreplovci, a koje, odan kopnu, Shakespeare nije mogao osobno upoznati. Usudimo li se pretpostaviti da Shakespeare, koji, koliko je poznato, nije mnogo putovao, na umu nije imao samo brodolom i nedaće u kojima su se našli u brodolomu nastradali moreplovci, moramo se zapitati odakle je engleski bard preslikavao motive svojih djela. Rudolf Filipović naziva Shakespearea punim i pravim odrazom elizabetanskog vremena, kojem je “more nepomirljiv neprijatelj”,26 te je opasnost uzburkanih života pomoraca pronašla mjesto i u njegovoj literaturi. No, Filipović ga obilježava i kao vrsnog tragača motiva u sferi ne samo engleske literarne baštine već i one europskog podrijetla općenito. Na taj način Shakespeare je postizao informiranost o historijskim i suvremenim događajima koje je “uklapao u svoja djela i prilagođivao ih svojoj obradbi motiva, svejedno da li ih je nalazio u tekstovima ili u stvarnosti o kojoj su ga svjedoci izvještavali”.27 More je bilo nepomirljiv neprijatelj, ali i prijatelj i dubrovačkim pomorcima, upravo iz razloga što im je to isto more bilo blisko i što su od njega živjeli. “Trgovina i pomorstvo oduvijek su bila osnovna zanimanja Dubrovčana. To su bila vrela blagostanja, a time i sigurnosti Republike.”28 Štoviše, moć je Republike sinkronijski rasla i opadala s napredovanjem i stagnacijom funkcija brodova i karavana. “Toga su bili svjesni svi Dubrovčani, pa i Palmotić, a odraz takve svijesti naći ćemo i u njegovim dramama.”29 Našu Dubrovačku Republiku, rodni grad i Junija Palmotića i velikoga Marina Držića “Shakespeare je izabrao kao mjesto radnje za najljupkiju od svih svojih komedija; jer [...] ‘Grad u Iliriji’ u kojem se odigrava Dvanaesta noć sigurno je Dubrovnik, o kojem je, čini se, Shakespeare znao mnogo više nego 25 26 27 28 Project Gutenberg Ebook: How Shakespeare Came to Write The Tempest, by Rudyard Kipling and Ashley H. Thorndike. Filipović, Rudolf, Englesko-hrvatske književne veze, Liber, Zagreb, 1972., str. 302. Ibid. Bogišić, Rafo, predgovor Pavlimiru, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 9), Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 240. 29 Ibid. 48 studije, rasprave, eseji se obično pretpostavlja.”30 O njemu nepoznatim krajevima, kao i o pomorskim navikama i terminologiji, mogao je Shakespeare saznati preko svojih suvremenika moreplovaca, ali i tadašnjih zapisa i putopisa koje je bard, sudeći po brojnim podudarnostima s njegovim djelima, podrobno iščitavao. Čitao je Shakespeare tako i zbirke putopisa svoga suvremenika Richarda Hakluyta, koji je u svojoj poznatoj zbirci The Principal Navigations, Voyages, and Discoveries of the English Nation iz 1589. posvetio pažnju i našim krajevima. Zbirka uključuje prilog naslovljen The Voyage of Robert Ketenensis under King Stephen to Dalmatia, Greece and Asia, Anno 1143.31, koji kao pratnju Roberta Ketenensisa spominje Hermana Dalmatinca (Hermannus a Dalmatian). Taj prvi Hakluytov spomen Dalmacije i njezinih etnika uslijedio je izvještajem o putovanju Richarda Prvog i njegova posjeta Istri (Histria), te onim Johna Mandevillea, koji, dajući upute za odlazak u Jeruzalem, spominje Panoniju. Mandeville prvi put spominje i Slavoniju, Beograd, rijeku Moravu i Iliriju32. Hakluyt nadalje u zbirci navodi The Voyage of M(aster) John Lock to Jerusalem, Anno 1553., u kojem Lock na putovanju iz Venecije prema Jeruzalemu ističe Istru, Rovinj, planine Dalmacije i “Sklavonije”, dalmatinsku obalu i otoke. Spominje i cjelodnevnu plovidbu duž dubrovačke obale tijekom koje su mogli vidjeti zidine.33 Spominje se i dubrovačko-turski odnos, te obilje vina na dalmatinskim otocima. Obilje onomastika koje Lock nudi u svom zapisu moglo je govornicima engleskog područja pružiti detaljan uvid u nepoznato područje, kao i u razliku između istočne i zapadne obale, odnosno Italije i “Dalmatie/Sclauonie”. Dubrovnik je za putopisce glavni grad34 i uz to slobodan, koji je u zapisu prisutan i svojim imenom, kao i preciznim opisima.35 Dubrovnik je na taj način otkriven Engleskoj i njezinim žiteljima, a tome nije odmogao ni njihov izravan kontakt s Dubrovčanima. Trgovački ugovori iz razdoblja između 1511. i 1534. svjedoče o korištenju stranih brodova od strane engleskih trgovaca, među kojima su bili i oni dubrovački.36 Pritom su dubrovački pomorski trgovci odlazili u Englesku, gdje su i boravili neko vrijeme.37 Nadalje, u knjizi Johna Stowa A Survey of London iz 1598. prisutni su latinski natpisi s grobova Dubrovčana preminulih u Londonu,38 a čija su imena Matthaeo Babalio (Bobali/ Bobaljević) i Nicholai de Nale Ragusini (Nalješković). Ostala imena čiji su se nositelji našli u Londonu potkraj 16. i početkom 17. stoljeća uključuju Ivana Franju Biundovića Hvaranina, Dubrovčanina Marina Getaldića, te splitskog nadbiskupa, velikog Markantuna de Dominisa. Samim time, bivajući upoznati s činjenicom da je William Shakespeare čitao putopise u kojima je bilo spomena tla, lišeni smo dvojbe da je Shakespeareovo znanje o Iliriji i njezinu geografskom položaju bilo površno, te da je Iliriju iz svojih spomena mogao smatrati kakvim predgrađem Italije. Engleski putopisi o istočnoj obali, njemu tako privlačnoj Iliriji, daju obo30 31 32 33 34 35 36 37 Torbarina, Josip, Kroatističke rasprave (priredio Slobodan Prosperov Novak), Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 69. Filipović, Rudolf, Englesko-hrvatske književne veze, Liber, Zagreb, 1972., str. 310. Ibid., str. 311. Ibid. Ibid., str. 318. Ibid., str. 317. Ibid., str. 320. Spominju se tako imena Ivana Marija Restija i Nikole Nalješkovića, Pavla i Ivana Gundulića, te Nikole Gučetića, a po svemu sudeći London je bio mjesto gdje su Pavao Gundulić i braća osnovali i tvrtku “Paolo Gondola e fratelli in Londra” (v. Englesko-hrvatske književne veze, str. 320. i 321.). 38 Ibid., str. 321. 49 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. jenost i karakter koji je mogao poslužiti kao živa smjernica pri oslikavanju njemu nepoznatih krajeva. Josip Torbarina u svom članku iz 1933. Argosy, ili što engleski rečnik duguje Dubrovniku pišući o argosyma navodi dubrovačke izvore iz kojih je vidljivo da je dubrovački senat pisao Ivanu Restiju, Nikoli Nalješkoviću i Gabrijelu Galvaniju, svojim trgovcima u Londonu, u vezi s uvozom engleske robe u Dubrovnik.39 Frano Baras nedavno je ponovno postavio pitanja svojih prethodnika: “Je li Pavo Gun dulić pio sa Shakespearom?” s pretpostavkama o načinima na koje je jedan od najutjecajnijih pojedinaca svih vremena došao u kontakt s pojmom Ilirija, pa tako i s hrvatskim prostorima. Mogao je, kako navodi Baras, doznati za Iliriju iz engleskih putopisa, no postoji mogućnost da su mu o našem egzotičnom podneblju, odakle na put kreću veliki argosy, pričali i neki od dubrovačkih i dalmatinskih suvremenika koji već u prvoj polovici 16. stoljeća naseljavaju londonsku četvrt s pogledom na Tower, Lombardijsku ulicu i Ulicu Temze. Baras se naslanja na tezu Vinka Kriškovića o mogućnosti izravnog kontakta između Pavla Gundulića i Shake spearea. Mladi Pavo Gundulić za svog je boravka u Londonu očigledno obilazio krčmu “K slonu”, koju Shakespeare u komediji Na Tri kralja spominje nekoliko puta. Tu je Pavo Gundulić sigurno imao priliku upoznati i barda, svjedočiti njegovim glumačkim izvedbama, ali i otvoriti temu o svom rodnom kraju koja je Shakespearea mogla navesti da pojam Ilirije navede u nekim svojim dramskim ostvarenjima. “Taj bi moment po Kriškoviću trebao biti i razlog zašto je Shakespeare u Mjeru za mjeru uveo Ragozina.”40 Šekspirijanski motivi kod Hrvata Česti pokušaji dokazivanja Shakespeareovog poznavanja naših krajeva, koji se kreću od podataka o suvremenom pomračenju sunca u Karlovcu kojima se koristi u Kralju Learu, zatim ilirskog gusara Bargulusa u Henriku VI., te gusara imenom Ragozine u Mjeri za mjeru, preko činjenice da se čitava radnja drame Na Tri kralja zbiva na području Ilirije, pa do Držića i Gučetića, koji u Noveli od Stanca, Grižuli i Dalidi koriste šekspirijanske motive i prije njega samoga,41 dovode nas do važnih zaključaka. Marin Držić anticipirao je teme i motive koje nalazimo i u Shakespeareovim djelima, zbog čega možemo tvrditi da je bio, u neku ruku, preteča Williama Shakespearea s obzirom na to da su obojica ideje crpili iz istog izvora – iz europske pastoralne tradicije i iz tradicije eruditne plautovske komedije.42 “Držićeve pastoralne igre imaju analogija sa Snom ivanjske noći, karakteri Skupa i dunda Maroja odgovaraju Shylocku u Mletačkom trgovcu, Pjerin kao i Shakespeareova Komedija zabuna osniva se djelomično na Plautovim Menaechimima, a u jednoj od svojih pastirskih igara Držić obrađuje 39 Filipović, Rudolf, Englesko-hrvatske književne veze, Liber, Zagreb, 1972., str. 322. (Nadalje citira prijepis molbe Nikole Marinova Gučetića državnom blagajniku Engleske.) 40 Ibid. 41 Novak, Slobodan Prosperov, “Zadarski Falstaff iz 1575.”, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, str. 192. 42 Torbarina, Josip, “Palmotićev Pavlimir i Shakespeareova Oluja”, Dani hvarskog kazališta: XVII. stoljeće, Čakavski sabor, Split, 1977., str. 24. 50 studije, rasprave, eseji povijest Venere i Adona kao što će kasnije učiniti Shakespeare u svom narativnom spjevu.”43 Niz je podudarnosti između hvaljenog Engleza i Marina Držića, poput upotrebe magarca kao simbola u Tireni i Snu ivanjske noći, motiva škrtca u Skupu i Mletačkom trgovcu te Timonu Atenjaninu, karaktera Židova u Dundu Maroju i Mletačkom trgovcu,44 te niz podudarnosti u Snu ivanjske noći i Držićevoj Grižuli, koja je rođena gotovo pola stoljeća prije engleske priče “ivanjske” atmosfere. Ta je luđačka atmosfera prisutna u svim Držićevim pastirskim igrama, a osobito u Tireni i Noveli od Stanca, navodi Torbarina.45 Budući da je dum Marin umro još za Shakespeareova rana djetinjstva, svjesni smo da veliki engleski bard nije mogao utjecati na ponajbolje primjere dubrovačke književnosti. S druge pak strane, Shakespeare, koji nije poznavao materinji jezik Držićev, nije mogao ideje crpiti izravno iz hrvatskoga pisma. Štoviše, dok su Italija, koja je često svojatala staru književnost Dubrovnika, i Njemačka, sa smislom za temeljitu filologiju i izučavanje književnosti, donekle poznavale Marina Držića, “nepoznavanje Držića bilo je sigurno najpotpunije u zemljama gdje se govori engleski”.46 Prema tome, sve podudarnosti, kako navodi Torbarina, mogu biti ili puke slučajnosti ili preslika duha vremena kojem su pripadali i Držić i Shakespeare.47 Josip Torbarina u svom eseju o povezanosti Palmotićeva Pavlimira i Shakespeareove Oluje iz 1977. godine, a objavljenom u Danima hvarskog kazališta navodi da u kolikoj je mjeri apsurdna pretpostavka da je Shakespeare znao hrvatski, u tolikoj je logična hipoteza da se koristio dramom Adriana Luigija Grota, koja je kao predložak služila i Sabi Gučetiću Bende viševiću, koji je svoju Dalidu napisao i prije Lope de Vegine i Shakespearove verzije mladih ljubavnika. Premda je tragična sudbina veronskih ljubavnika zapisana negdje u povijesti Ita lije 14. stoljeća, taj je motiv prisutan kroz stoljeća svjetske književnosti. Sam Dante, navodi Torbarina, u 6. pjevanju Čistilišta govori o sporu između obitelji Montecca i Capuleta, navodeći ih kao primjer svađa između plemićkih porodica koje su Italiji podarili ponešto od svojih negativnih osobina, te ju učinili neobuzdanom i divljom.48 O veronskim ljubavnicima pisao je i Masuccio Salernitano krajem 15. stoljeća u svojoj zbirci Il Novellino, no 33. novela njegove poznate zbirke na mnogim se mjestima razilazi s ustaljenom verzijom najpoznatije ljubavne priče. Radnja se odvija u Sieni, a imena ljubavnika su Mariotto i Ganozza.49 “Postoji i verzija kojoj je autor Gasparo Visconti, milanski plemić čija se novela zove Di Paulo e Daria amanti iz 1495., u kojoj buduća šekspirovska tema još traži imena glavnih likova.”50 Luigi da Porto je početkom 16. stoljeća napisao svoju verziju priče, koja sadrži sve elemente zapleta i u Shakespeareovoj verziji, no novela Mattea Bandella u zbirci Le Novelle jest ona u kojoj je priča o Romeu i Giulietti konačno oblikovana. Romeo i Giulietta u dramskom su se obliku ljubili u Engleskoj, Španjolskoj, Italiji i Hrvatskoj prije negoli im je sam Shakespeare udahnuo 43 44 45 46 47 48 49 50 Torbarina, Josip, Kroatističke rasprave (priredio Slobodan Prosperov Novak), Matica hrvatska, Zagreb, 1997. Ibid., str. 67. Ibid., str. 81. Ibid., str. 62. Ibid., str. 68. Ibid., str. 238. Ibid. Tomić, Viktoria F., “Romeo i Julija u Iliriji”, Vijenac, br. 468, Matica hrvatska, Zagreb, 9. veljače 2012. 51 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. život.51 Drami Castelvines y Monteses Lopea de Vege prethodi Adriana Luigija Grota, tragedija prema kojoj je nastala i Dalida našega Saba Gučetića negdje između 1572. i 1578.52 “Dalida, tradžedija Ludovika Grota, koji se zvaše Slijepac od Adrije, prinesena iz talijanskog jezika u pjesni slovinske po gosp. Savinu De Gozze vlast. Dubrovačk. koji se zvaše Savko Bendevišević i priminu godišta Gospodinova 1603.”53 nije samo prijevod Grotove Adriane54 budući da krije brojne nedosljednosti spram originalnog Grotova teksta. I dok Dalida nikada nije postigla status velikog književnog djela, ona je od iznimnog kulturno-povijesnog značenja55. Podudarnosti su motiva, ali i cjelovitih zapleta Gučetićeve i Shakespeareove verzije sveprisutne, a za nas su još i važnije budući da ih je Gučetićevo pero zapisalo dvadesetak godina ranije. Slobodan Prosperov Novak u novijoj raspravi Zadarski Falstaff iz 1575. još jednom pronalazi korijene bardove inspiracije na Jadranu, povezujući njegov lik iz Veselih žena windsorskih s onim Alvisea Pasqualigoa, koji je scensku nazočnost svoga lika, koji je prototip Falstaffa, razradio za jednu predstavu koja je premijeru imala upravo u Zadru. Mavro Orbini: Pjesnička glorifikacija povijesti i vizija slavne budućnosti Dakle, nema sumnje da je William Shakespeare posredno ili neposredno došao do Hrvatske, pa makar samo preko papira. Taj “papir” je, čini se, bio ni manje ni više nego sam Ljetopis popa Dukljanina ili barem oni njegovi dijelovi koji se mogu pronaći u Kraljevstvu Slavena, izvorno naslovljenom Il Regno degli Slavi, djelu objavljenom u Pesaru 1601. a napisanom rukom Dubrovčanina Mavra Orbinija. “U uvodnoj napomeni (r. 204) Orbini objašnjava da se anonimni pisac ove ‘Istorije’ zove Dukljanin (Docleate), da potječe iz Bara (Antivari), a ne iz Duklje (Dioclea), kako mnogi misle. ‘Istorija’ je prvobitno bila sastavljena na slovenskom pa je docnije prevedena na latinski. Italijanski prevod Dukljaninove ‘Istorije’ Orbini završava spiskom vladara koji se u ‘Istoriji’ pominju.”56 Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić pretpostavlja da bi anonimni autor, ili redaktor, Ljetopisa mogao biti Grgur, nadbiskup barski i dukljanski koji sâm sebe naziva “popom Dukljaninom” (“presbyter Diocleae”). Nakon što se odrekao nadiskupske vlasti, Dukljanin se vratio u rodni Zadar, gdje je i umro, u samostanu sv. Krševana, godine 1195. U osnovi nastanka Dukljaninova Ljetopisa leži crkvenojurisdiktivno suparništvo Bara i Dubrovnika, što objašnjava autorovo nastojanje da se upozori na drevnost dukljansko-barske metropolije, čije se osnivanje stavlja u isto vrijeme sa salonitansko-splitskom, te da se 51 Shakespeareova tragedija nastala je 1595. ili 1596. prema engleskom spjevu The Tragicall Historye of Romeus and Juliet Arthura Brooka iz 1562. (v. Kroatističke rasprave, str. 239.), dok je Brookeov spjev nastao prema francuskom prijevodu Bandellove priče. Prije negoli je nastala tragedija o Romeu i Giulietti, Shakespeare je priču o Piramu i Tizbi komično obradio u predstavi zanatlija na kraju Sna ivanjske noći. 52 Torbarina Josip, Kroatističke rasprave, priredio Slobodan Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 239. 53 Ibid., str. 242. 54 Ibid., str. 241. 55 Ibid., str. 245. 56 Barišić, Franjo, “Poreklo Slovena i razvoj njihova carstva (Kratak sadržaj I. i II. poglavlja Orbinova dela)”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968., str. 71. 52 studije, rasprave, eseji tako opravda zahtjev papi za ponovnu uspostavu barske nadbiskupije, koja je godine 1142. ukinuta i podređena Dubrovniku.57 U prijepisu Ivana Lucića iz 17. stoljeća, zajedno s Marulićevim latinskim prijevodom hrvatske redakcije, sačuvan je Dukljaninov prijevod izvornika na latinski, dok slavenski izvornik Ljetopisa nije sačuvan. “Hrvatska redakcija”, nastala u 14. stoljeću, a pisana izvornom hrvatskom ćirilicom, sadrži samo prva 23 poglavlja Ljetopisa uz neke dodatke, među kojima je i legendarni tekst o tragičnoj Zvonimirovoj pogibiji kod “Petih crikvah u Kosovi”. Početkom 16. stoljeća splitski patricij Dmine Papalić našao je taj tekst u Makarskom primorju u kući kneza Jurja Markovića iz plemena Kačića, koji je prepisao pomno “rič po rič” (negdje između 1509. i 1510.). Na Papalićevu molbu, Marko Marulić je 1510. godine preveo njegov prijepis hrvatske redakcije Ljetopisa na latinski “za one koji ne znaju hrvatski” u slobodnoj obradi, uz vlastite jezičnoizražajne, a i povjesničke intervencije. Mavro Orbini je godine 1601. objavio talijanski prijevod Ljetopisa, slojevitog teksta sa narodnotradicionalnim i književnopovijesnim podatcima, što dovodi do kasnijih zaključaka da Ljetopis popa Dukljanina ima “važnije mjesto u historiji književnosti... kao literarni spomenik nego li kao dokumenat historijski. [...] U njoj nam se sačuvalo najstarije izravno svjedočanstvo o davnašnjem pjevanju i pričanju našega naroda. […] Posljednji izvor te kompilacije bijahu bez sumnje većim dielom narodne pjesme i narodne pripoviedke.”58 Iako o Mavru Orbiniju (1550.-1610.) nema dovoljno arhivskih podataka, pomno promatranje njegova rada u sprezi sa saznanjima o političkoj situaciji na južnoslavenskim prostorima toga vremena vodi do zaključaka o “dum Mavrovim” stajalištima, ali i o položaju Dubrovnika u vrijeme protuosmanske politike, te staleških i političkih prilika toga doba.59 Miroslav Pantić započinje priču o životu Mavra Orbinija uvidom u vrijeme u kojem je “dubrovačkom poezijom vladao [...] izveštačeni i najčešće epigonski manirizam, čiji su mnogobrojni predstavnici gdekad imali i srećnih zamisli, i lepih inicijativa, ali mahom nisu bili pravi pesnici; najbolji među njima, Ranjina i Zlatarić, bili su uz sve to još i godinama pesnički zamukli, i ako baš i nisu sasvim okrenuli leđa Muzama, štampali su stihove iz mladosti.”60 Međutim, taj isti svijet, koji je, čini se, nadahnuo europsku književnu tradiciju, našao se usred krupnih povijesnih zbivanja. Raslo je uvjerenje, sistematski poticano – tvrdi Pantić – od strane propagandista i misionara iz Rima, da je kraj turske vladavine nad kršćanskim pukom neminovan i da je “sloboda već sasvim blizu na vidiku”.61 Dani slobode, kako navodi Pantić, nisu se mogli dočekati uz zastarjele humanističke nauke koje su potekle iz nekog drugog shvaćanja i osjećanja prošlosti, već “su bile potrebne nove vizije slavne prošlosti, načinjene ne samo nje radi, već isto toliko, i više, i radi slavne budućnosti”.62 Trenutak u kojem se Dubrovnik našao u središtu kriza i opasnosti obilježio je Mavro Orbini svojim prvim i najznačajnijim djelom, po kome je 57 Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1994., str. 133. 58 Jagić, Vatroslav, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga: Staro doba, Opseg 1, Štamparija D. Albrechta, Zagreb, 1867., izvornik iz: Michigansko sveučilište, digitalizirano 22. lipnja 2010., str. 113. 59 Ćosić, Stjepan, “Mavro Orbini i raskol dubrovačkog patricijata”, Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, vol. 43, Zagreb, 2011. 60 Pantić, Miroslav, predgovor “Mavro Orbin – život i rad”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968., str. 4. 61 Ibid. 62 Ibid. 53 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. postao poznat i koje mu je donijelo svjetsku slavu.63 Njegovo Kraljevstvo Slavena, poduprto bogatim mecenom koji je omogućio raskošno izdanje same kronike, tiskano je u Pesaru 1601. godine. “Njegov autor odredio mu je najšire okvire i namenio najzamamnije ciljeve: da bude i povesnica čitavog slovenskog plemena, tako reći od legendarnih biblijskih trenutaka pa sve do propasti balkanskih srednjovekovnih država, i pesnička glorifikacija njihove minule slave, i polemički vatrena, prkosna, pa i pristrasna apologija njihovog istorijskog postupanja, i filozofski pogled u vekove koji dolaze.” Mavro Orbini pisao je talijanskim jezikom, koji nije dovoljno poznavao, no jezikom koji je bio alat međunarodnog sporazumijevanja. Mane njegova talijanskog izazivale su kritike među učenim čitateljima, no bez obzira na sve lingvističke i stilističke nedostatke koje su zamjerali Orbinijevoj kronici, ona se sve više čitala. Za njom su posezali i filozofi i povjesničari i pjesnici, kao i sasvim prosječni čitatelji. Kronika je postala “ne samo izvor informacije već i knjiga nadahnuća”.64 Posijala je, tvrdi Pantić, sjeme “slovinstva” koje je nedugo za tim preraslo u bujnu ideju, te samim time pronašlo svoj put u svjetsku historiografiju, u kojoj je ostalo prisutno sve do danas. Orbini je prikupio najveći dio svoje građe i napisao Kraljevstvo Slavena koncem stoljeća, u vrijeme kada je iz Dubrovnika stigao u Italiju. U predgovoru kronike (D. Mauro Orbini a lettori) Orbini tvrdi da je više puta putovao u talijanske gradove kako bi knjigu “doveo do većeg savršenstva”. U potrazi za povijesnim spisima naišao je na bogatstva knjižnice urbinskog vojvode Francesca Marije II Della Rovere u Pesaru, koju opisuje kao “najbogatiju i najljepše opremljenu između svih drugih”.65 Orbini, navodi Pantić, možda nikada ne bi upoznao teške sveske knjiga o kojima je vojvoda tako revno skrbio da nije iza sebe imao utjecajnog i bogatog dubrovačkog moćnika koji je i sam godinama živio u Pesaru i prijateljski se rukovao s članovima tamošnjeg visokog društva. Veliki mecena koji je pomogao tiskanje Orbinijeve lijepo ukoričene kronike bio je upravo dubrovački vlastelin i prognanik Marin Andrijin Bobaljević.66 Marin Bobaljević (1556.-1605.)67 proveo je više godina izvan rodnog kraja. Po povratku u Dubrovnik za protivnika je imao jednog od najutjecajnijih Dubrovčana 16. stoljeća, diplomata i istaknutog pravnika Frana Franovog Gundulića (1539.-1589.).68 Nakon izravnog okršaja, Bobaljević je usmrtio Gundulića za vrijeme mise i “iz tih stopa, on je barkom sa osam vesala, otpre spremljenom i dobro naoružanom, krenuo put Napulja, a za njim je ostao strah u gradu, kod obeju strana”.69 “Političku podlogu suradnje Orbini-Bobali [navodi Stjepan Ćosić] vjerojatno valja tražiti u činjenici da je Bobali drugi put pobjegao iz Dubrovnika 1589., i to zbog ubojstva najuspješnijeg dubrovačkog diplomata toga doba, Frana Franova Gondole.” U sklopu činjenice da je Gondola bio predstavnik dominantne političke struje koja je slijedila uhodanu dubrovačku diplomatsku formulu balansiranja između Lava i Drakuna, dok je Bobali pripadao skupini koja je zagovarala protuosmanski politički smjer, naslućuje 63 64 65 66 67 Ibid., str. 5. Ibid. Ibid., str. 16. Ibid. Marin Bobaljević umro je u 49. godini života, nedugo prije čega je susreo Mavra Orbinija i utjecao na njegovo Kraljevstvo Slavena (v: Pantić, M., “Mavro Orbin – život i rad”, str. 20). 68 Ibid., str. 18. 69 Ibid., str. 19. 54 studije, rasprave, eseji se Orbinijeva pripadnost “revolucionarskom pokretu”, te prihvaćanje zamisli kakve je, među ostalima, nudio i njemu blizak Marin Andrijin Bobali. Cjelokupni sukob dosegao je svoj vrhunac 1610.-1612. događajem poznatim pod nazivom “Velika zavjera”70 s ciljem osvajanja europskih dijelova Osmanskog Carstva. Međutim, zbog slabog saveza između zainteresiranih država i vladara,71 promjene vlasti i stava vladajućih dubrovačkih moćnika došlo je do poražavajućih rezultata za “urotnike”, te zatvaranja i progonstva nekih od njih. Što se tiče Orbinija, “Orbinija je zadesila tipična sudbina intelektualca/ideologa koji je kao siva eminencija bezuspješno pokušavao utjecati na glavne aktere i sam tijek političkih događaja”, tvrdi Stjepan Ćosić.72 Obimniji uvodni tekst u kojem Orbini posvećuje Kraljevstvo Slavena Marinu Bobaljeviću datira, kako bilježi sam Orbini, iz prvog travnja 1601. godine, što je dokaz da je njegovo djelo tada bilo dovedeno do kraja.73 Kronika govori o napretku slavenskoga kraljevstva, drevnim vjerovanjima i preobraćenju na kršćanstvo. Orbinijevo je to viđenje nastanka gotovo svih naroda koji su govorili slavenskim jezikom, uz prikaze mnogih njihovih ratovanja na područjima Europe, Azije i Afrike.74 Temelji Kraljevstva Slavena (Pribojević, pop Dukljanin) nisu utjecali na rast popularnosti tog djela, koje je nadmašilo sve dotadašnje srodne zapise. “Iako je Kraljevstvo Slovena okrenuto ka vremenu prošlom, i odavno prošlom, njegov je pisac koristio razne povode da govori i o događajima sasvim bliskim, dajući nam na taj način, i nehotice, sigurne kriterijume za postavljanje njegovog rada u strogo određene hronološke okvire.”75 Neke stranice ove knjige čuvaju i ponešto ilustracija koje je u bakru urezao nepoznati majstor, a na kojima su “otisnuti crteži dvojice ratnika, u starinskoj opremi, s kopljima i štitovima u rukama, kraj kojih su grbovi njihovih pokrajina, a iznad kojih su napisi s objašnjenjima da oni predstavljaju Slovena s Germanskog mora (Slavo del Mar germanico) i Slovena iz Ilirika (Slavo dell’ Illirico); u samom tekstu dolaze snimci glagoljskog, ćirilskog i ‘markomanskog’ pisma na mestima gde se o njima govori (str. 46, 47 i 142); zatim ima i deset grbova na počecima Orbinovog raspravljanja o pojedinim odsecima njegove istorije”.76 Pantić navodi da je na suštinu, smisao i zadatak povijesti Orbini gledao očima humanističke historiografije, “kroz čiju je školu prošao i iz koje je proistekao”. Njegovo Kraljevstvo Slavena rezultat je shvaćanja povijesti kao vještine i kao umjetnosti, odnosno onoga što se nazivalo ars historica. Orbinijeva verzija povijesti, proizišla iz takvoga shvaćanja, jest “stoga podložna zakonima i celom jednom dugom nizu propisa što ih je iznašla poetika: i retorski efekti u izrazu i stilu, u rasporedu i skladu delova prema celini, za nju su onako bitni i onoliko nužni kako su bitni i koliko su nužni i za poeziju samu”.77 70 Vidi: Vekarić, Nenad i Ćosić, Stjepan, Dubrovačka vlastela između roda i države: Salamankezi i Sorbonezi, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 2005. 71 (Začetnici u različitim fazama – španjolski i austrijski Habsburgovci i španjolski namjesnici u Napulju uz potporu pape Klementa VIII. i isusovačkog reda.) 72 Ćosić, Stjepan, “Mavro Orbini i raskol dubrovačkog patricijata”, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 43, Zagreb, 2011. 73 Pantić, Miroslav, “Mavro Orbin – život i rad”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968., str. 21. 74 Ibid., str. 28. 75 Ibid., str. 21. 76 Ibid., str. 27-28. 77 Ibid., str. 29. 55 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Jasno je iz Orbinijeva stila da ovaj tajanstveni zagovaratelj južnoslavenske uzajamnosti takozvanog baroknog slavizma nije samo kroničar jednog povijesnog momenta. Pantić njegove “spektakularne prikaze žestokih bitaka, opise pojedinih mesta, razvijene portrete ličnosti, pitoreskne detalje, scene bljeska, pokreta i pompe” koristi kao analizu Orbinijeve pjesničke osobe, koja naprosto uživa u razradi opširnih i patetičnih govora svojih protagonista, govora koje su oni “tobože izrekli u svečanim i dramatičnim trenucima svoga života, a koje je, u stvari, on izmislio ili odnekud, gde su izmišljeni isto tako, samo preuzeo”.78 U novije vrijeme pažnja je usmjerena na mogući utjecaj Kraljevstva Slavena na svjetsku historiografiju. Pantić navodi rasprave o mogućnostima da je Orbinijeva kronika lako mogla biti jedan od izvora znamenite i voluminozne knjige o povijesti Turaka, The General Historie of the Turkes, engleskog povjesničara i književnika Richarda Knollesa (1550.-1610.). Knolleso vo djelo, koje je izdano dvije godine nakon Orbinijeva, iščitavali su kasnije i Ben Johnson i lord Byron, te je na taj način Kraljevstvo Slavena, neizravno i u fragmentima, moglo pronaći svoj put i u kasniju englesku književnost.79 Postoji mogućnost da je Orbini preko Knollesova djela, “ako se tragovi Kraljevstva Slovena u njemu jedanput budu i dokumentarno utvrdili i izdvojili”,80 utjecao na još jedno poglavlje engleske kulture 17. stoljeća. Riječ je o periodu elizabetanske drame. Pantić navodi tragediju u pet činova “više nego skromne literarne vrednosti”81 koju je 1610. godine pod naslovom Srčani Turčin ili Murat I napisao engleski filozof i marginalni pjesnik Thomas Goffe (1591.-1629.). Za čitavu građu te tragedije, koju su prikazali studenti Christ Church koledža u Oxfordu 1616., Goffe je kao predložak koristio Knollesovu povijest.82 Goffeova tragedija nije jedina u kojoj možemo pronaći tragove nama bliskih područja i likova, već je u razdoblju elizabetanskog kazališta takvih drama bilo više. Pri oslikavanju takvih likova i događaja, engleski dramatičar toga vremena obično je posezao za Knollesovim djelom ili kakvom sličnom ukoričenom poviješću turskoga naroda, koje su u ono vrijeme bile nerijetke. Stoga, Miroslav Pantić navodi još jednu krupnu zagonetku vezanu za eventualnu Orbinijevu prisutnost u dramskoj poeziji engleske renesanse. “Ako bi, kojim slučajem, ona bila rešena u smislu u kome se pretpostavilo, bila bi to najviša slava i sam vrhunac svetskog značenja Kraljevstva Slovena: Orbinovo delo ona bi dovela u neposrednu blizinu Šekspirovog genija.”83 Dakle, Orbinijev zanos lakoćom se reflektirao na čitaoce njegove pompozne kronike, naročito na one čijim je žilama kolala proslavljena slavenska krv. Među sljedbenicima Orbinijeva slavenstva je i najveći pjesnik seičentizma Ivan Gundulić. “Istoriju svoga plemena”, navodi Pantić, “on je učio iz Kraljevstva Slovena; sa njom, on je primao i usvajao i Orbinov plameni patos i njegov neizmerni ponos što pripada naciji tako moćnoj i toliko herojskoj.” 78 79 80 81 82 83 Ibid., str. 35. Ibid., str. 40. Ibid. Ibid. Ibid. Ibid. Ovdje Pantić započinje raspravu o vezi Pavlimira i Oluje koju je inače obradio i Josip Torbarina, a o kojoj će biti govora kasnije. 56 studije, rasprave, eseji Njegov povijesno-romantični ep Osman, najveće djelo naše barokne književnosti, u Kraljevstvu Slavena pronalazi kako vrelo povijesnih istina i fantazija tako i srčanu strunu Orbinijeve ideologije koju pjeva u svome djelu. Junije Palmotić Lik dominikanca “dum Mavra” Orbinija, prožet željom za naglašavanjem veličine i veličanstva rascjepkanog slavenskog naroda, utjecao je tako i na hrvatskog književnika Junija Džona Palmotića (1607.-1657.). Palmotić je rođen u plemićkoj obitelji u Dubrovniku, školovao se kod isusovaca, a u svijet knjige uveo ga je ujak Miho Gradić, koji je i sam bio književnik. Palmotić je obavljao neke državne službe, no kontinuirano se bavio književnim radom,84 te je zapamćen kao najuspješniji dramski pisac svojega doba. Štoviše, kao vrsni versifikator koji je “neposredni primjer i poticaj za književni rad dobio [...] u obiteljskoj i rodbinskoj sredini (Gradići, Bunići, Gundulići) [te] u toku decenija snabdijevao potrebnim repertoarom omladinske kazališne družine (Isprazni, Smeteni, Orlovi), [Junije Palmotić] vršio je u rodnom gradu istu onu ulogu koju je stotinu godina prije u renesansnom Dubrovniku imao Marin Držić.”85 Izuzev velikog broja dramskih tekstova, s građom iz mitologije i viteškog svijeta po uzoru na talijansku melodramu, Palmotić je tvorac lirskih sastava, jedne upečatljive satirične poeme o izmetu, Govnaide, u kojoj je izrečena jedna od najizravnijih tada izrečenih osuda bahatosti i pokvarenosti moćnih (“Vas si govnen kneže usrani”), pobožnih stihova, ne potpuno originalnog epa Kristijada, te poeme o svetoj Katarini Sienskoj. Palmotićevog Pavlimira Slobodan Prosperov Novak naziva piščevom najambicioznijom tragikomedijom, a samog Palmotića tvorcem prvog repertoarnog kazališta, ocem modernog nacionalnog glumišta86 koji je svoju sadašnjost oslikavao terminima prošlosti, te individualca koji je utjecao na mnoge i nadvisio brojne svoje suvremenike. Palmotić je, navodi Rafo Bogišić, u svojim dramama odrazio prilike i odnose suvremenog Dubrovnika, kao i ideje i nazore svojega vremena.87 U Palmotićevo vrijeme nastojalo se obuzdati zaigranost i dubinu renesansnoga vremena, te je u tom dobu “feudalne i katoličke obnove sloboda čovjekove fantazije bila ograničena, pa je književnost zapala u razdoblje krize”.88 Povijest je dubrovačka pred Palmotićem, a i u njegovo vrijeme ispjevala brojne pjesme o svojoj borbi za slobodu i bilježila iznimno domoljublje. Palmotić je u “svom vremenu prednjačio. [...] u povezivanje Dubrovnika a s Epidaurom u samom Pavlimiru udahnuo je ponos postojanosti i snagu odhrvavanja neprijatelju...”89 “Dubrovačka dramska Eneida”, tvrdi Novak, prikazuje scenskog viteza katoličke obnove Pa84 Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 249. 85 Bogišić, Rafo, predgovor Pavlimiru, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 9), Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1965., str. 231. 86 Novak, Slobodan P., Povijest hrvatske književnosti: Od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 97. 87 Bogišić Rafo, predgovor Pavlimiru, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 9), Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1965., str. 233. 88 Ibid. 89 Ibid., str. 235. 57 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. vlimira, koji kao da je sastavljen od tadašnjih vatikanskih zamisli.90 Iako je na površini prepletena slikama paklenih nakaza, morskim prizorima, ceremonijama i ljubavnim zapletom, priča je to, u suštini, o političkoj viziji usmjerenoj prema poboljšanju položaja Palmotićeva rodnog grada. Sudbinu dubrovačkog puka onoga vremena vodilo je plemstvo male Republike. Budući da je i sam bio član vlastelinske obitelji, Palmotić je iskazivao načela o važnosti takva društ venog poretka, te su glavna lica njegovih drama sve od reda članovi plemićkih i kraljevskih obitelji. To je tako i u Pavlimiru, gdje naslovni lik, unuk prognanog kralja Radoslava, koji se pred buntovnicima morao povući u Rim, stiže iz talijanske prijestolnice u Gruž kako bi zauzeo prijestolje svojih djedova koje mu pripada. Uz pratnju pobožnog pustinjaka Srđa uspješno nadilazi prepreke izazvane od strane zlih duhova Tmora i Sniježnice koje šalje kralj Strmogor, te se, zaručivši se sa Srđevom nećakinjom Margaritom, sprema na osnutak grada Dubrovnika. Pavlimir “svoju građu izravno crpi iz historijskih izvora, a ne iz fabulativnog svijeta viteške i romantičke epike”.91 Palmotić se okreće Ljetopisu popa Dukljanina, odnosno njegovoj građi koja se može pronaći u poglavljima od 12. do 15. Poglavlja govore o kraljeviću Pavlimiru, bijegu njegova djeda Radoslava u Rim, te o zlom Radoslavljevu bratu Časlavu. Kronika uključuje i priču o Pavlimirovu ocu Petrislavu i njegovoj ljubavi s jednom Rimljankom, te o Pavlimirovu rođenju. Nakon Časlavljeve smrti prijestolje bez krune čeka onoga kojega je i Džono Palmotić uputio na plovidbu praćenu čudesnom olujom. Prijestolje konačno zauzima Pavlimir, istinski nasljednik trona, koji se iskrcava u Gružu, prima slavenske poklisare i sudjeluje u osnivanju grada Ragusiuma.92 Kroatističke rasprave Josipa Torbarine i njegovo povezivanju Palmotića i Shakespearea uz pomoć Orbinija Iz sadržaja drame očituje se Palmotićevo poznavanje Ljetopisa popa Dukljanina, vjerojatno posredno preko Orbinija.93 Pavlimir čuva i legendu o svetom Ilaru, a upečatljiva je, već na samom početku, sličnost sa Shakespeareovom Olujom. Na temelju podudarnosti slika i motiva pisao je već 1885. kritičar, publicist i prevoditelj Ivan Souvan o vezi Pavlimira i Oluje. Prvi prizor Shakespeareove drame odigrava se na palubi broda koji plovi po uzburkanom moru, praćen gromovima i munjama. Nevrijeme je čarobnjačkim umijećem izazvao čarobnjak Prospero, kojega je njegov zli brat Antonio svrgnuo s vlasti, s namjerom da potopi brod na kojemu se, osim Antonija, nalaze još i napuljski kralj Alonso, njegov sin Ferdinand, njegov brat Sebastian i savjetnik Gonzalo. I na samom početku Pavlimira (skazanje prvo, čitanje 90 91 92 93 Novak, Slobodan P., Povijest hrvatske književnosti: Od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 95. Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 254. Ibid. Torbarina, Josip, “Palmotićev Pavlimir i Shakespeareova Oluja”, Dani hvarskog kazališta: XVII. stoljeće, Čakavski sabor, Split, 1977., str. 27. 58 studije, rasprave, eseji prvo) opisuje se oluja koju su izazvali vilenici “kralja od vilenika” Strmogora da bi se potopilo brodovlje na kojemu Pavlimir putuje prema Dubrovniku. Henri Gregoire, koji je potakao istraživanja ovih komparatističkih podudarnosti, primjećuje da je, osim povijesti o kralju Pavlimiru, Shakespeare u Kraljevstvu Slavena mogao naići na još jednu legendu iz Ljetopisa popa Dukljanina koja govori o slovinskom kralju Vladimiru, kojega je car balkanskih Slavena Samuilo potkraj 10. st odveo u ropstvo u Makedoniju, gdje se Vladimir upoznao i oženio carevom kćerkom Kosarom i s njom se vratio na svoje prijestolje. Taj središnji zaplet Samuilo-Kosara-Vladimir odgovara odnosu Prospero-MirandaFerdinand, što ukazuje na činjenicu da u Shakespeareovoj drami čak dva motiva podsjećaju na dvije epizode iz Ljetopisa, preko talijanskog prijevoda u Orbinijevu Kraljevstvu Slavena.94 Pri povezivanju hrvatske i engleske drame Josip Torbarina opisuje tragove koji odgovaraju na pitanje odakle uopće Shakespeareu sama priča i na koji se način stvara spona između engleskog velikana, koji je ujedno otvorio i nova poglavlja svjetske književnosti, s kulturom i književnosti drugih naroda. Tako 1747. William Warburton, engleski kritičar i gloucesterski biskup, navodi da fabula vuče korijene “od nekog talijanskog pisca” (“from some Italian writer”), a tu njegovu pretpostavku prati Thomas Warton, te 1781. u Povijesti engleske poezije napominje da je talijanska novela Antonio e Isabella, objavljena 1586., upravo taj zagonetni Shakespeareov uzor. Teza o utjecaju te stanovite novele pobijena je po njezinu pronalasku, a greška objelodanjena činjenicom da je William Collins, veliki engleski pjesnik 18. stoljeća čiji se utjecaj na romantizam često naglašava, a kojega Thomas Warton spominje kao izvor informacija o vezi Oluje i novele Antonio e Isabella, potkraj života gubio pamćenje, što ga je dovelo do zabune i krivog navoda. Warton kasnije dodaje da taj netočni podatak ipak vodi do saznanja “da Shakespeareovu fabulu treba tražiti u nekoj talijanskoj noveli”. Usprkos nedostatku opipljivih dokaza o vezi, znanstvenici su tražili izvore u toj talijanskoj noveli uz pomoć posredništva jedne njemačke drame i neke španjolske pripovijetke iz kojih bi se dao naslutiti “duh” onog izvornika koji je inspirirao njemačkog dramatičara Jakoba Ayrera i tvorca španjolske pripovijetke Antonia de Eslave, te na kraju Williama Shakespearea, jer sve tri teksture pokazuju “napadnu sličnost fabula”.95 Tako i Eslava u četvrtom poglavlju zbirke Zimske noći (Noches de Invierno) priča o nasilnom kralju Nikiforu, spaljivanju njegovih lađa i čarobnjačkim sposobnostima kralja Dardana. S obzirom na to da je utvrđeno da su sva tri književnika radila bez ikakvih međusobnih dodira i utjecaja, logičan je zaključak da su sva trojica koristila isti, još stariji praizvor. To nas dovodi do afirmacije starijih zaključaka Henrija Gregoirea (1881.-1964.), inače belgijskog profesora i osnivača Bizantskih studija u Belgiji. On je 1935. u sofijskom Bulletin de l’Institut archeolologique bulgare objavljuje studiju “L’origine bulgare de la Tempete de Shakespeare”, a pet godina kasnije, pod naslovom “The Bulgarian Origins of The Tempest” u časopisu Studies in Philology koji izdaje University of North Carolina u SAD-u. Članak, iako bez velikog publiciteta u prošlosti, danas nudi objašnjenje, koje se ili ozbiljno uzima u obzir ili u potpunosti prihvaća, da je Ljetopis popa Dukljanina bio dugo traženi izvor same fabule Oluje, odnosno 94 Ibid., str. 28. 95 Ibid., str. 25. 59 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. da su i Ayrer i de Eslava i Shakespeare izvor pronašli posredno u dijelovima povijesti Bizantije i Južnih Slavena. Te se epizode, dakako, mogu naći u Orbinijevu Kraljevstvu Slavena, sakupljene iz ranijih kronika, pa i Ljetopisa popa Dukljanina, našeg najranijeg kroničarskog spisa kojim se obuhvaća razdoblje do polovice 12. stoljeća. Dakle, teza Henrija Gregoirea glasila je da se izgubljena talijanska novela temelji na historijama iz Orbinija, i da je ta novela bila zajednički izvor i Ayrerove drame Die Schöne Sidea i četvrte pripovijetke Eslavinih Noches de Invierno i Shakespeareove The Tempest. Tragom Oluje Josip Torbarina u svojoj raspravi o Palmotićevu Pavlimiru i Oluji navodi i sličnost između likova Pavlimira i njegove Margarite, te s druge strane Shakespeareovih ljubavnika Ferdinanda i Mirande. Margarita je, kao i Miranda, kći produhovljena pustinjaka koja pronalazi čistu i neiskvarenu ljubav upoznavši čestitoga viteza hrabrosti i pravednosti. Miranda upoznaje kraljeva sina, a naša Margarita nasljednika trona i osnivača velikoga Dubrovnika. Srodnost opisa upoznavanja, početne zaljubljenosti i žudnje kod Palmotića i Shakespearea nisu zanemarive; one predstavljaju arhetipna poimanja mlade ljubavi, hrabrosti i nevinosti, lišene sve programiranosti i proračunatosti svijeta u kojemu se odvija borba za bolju budućnost. I Pavlimir i Ferdinand nalaze se u situaciji u kojoj je njihova družina izgubljena na pučini usred oluje; Pavlimir je pritom zatočen u mislima o povratku na prijestolje, dok je Ferdinand izgubljen na Prosperovu otoku i ubrzo postaje njegov zatočenik. Međutim, i jedan i drugi pronalaze utjehu u ljubavi: Kada cijenjah veseo vele Na pristolje moje sjesti ti radosti me vesele gorkijem jadom dođe smesti, čijem pogubi, čijem pokopa hudu u gnjevu prem srditu valovita sred potopa družbu moju plemenitu... (Pavlimir, činjenje prvo, skazanje treće) Ali koja jača želja moje srce veže i mami, koja me ovo ljubav strijelja, koji me ovo žegu plami? Lijepa vilo Margarita! Tva me ljepos rajska veže, tva me krepos glasovita mami, strijelja, ranja, žeže. (Pavlimir, činjenje drugo, skazanje prvo) 60 studije, rasprave, eseji So they are: My spirits, as in a dream, are all bound up My father’s loss, the weakness which I feel, The wreck of all my friends96, nor this man’s threats To whom I am subdued, are but light to me, Might I but through my prison once a day Behold this maid: all corners else o’ the earth Let liberty make use of; space enough Have I in such a prison. (Ferdinand, I. II. 485-493) Pavlimir i Oluja dijele apokaliptičke slike vode – “vode smrti” koja predstavlja prolivenu krv, kao i one biljnoga svijeta koji, za neke od likova, znači začaranu šumu punu opasnosti. Prisutan je i romantični modus koji uključuje mudru starost te nevinu i naglu mladost. Kao i kod Shakespearea, tako i kod Palmotića uživamo u “pomorskim prizorima, pojavljivanju natprirodnih lica u kolima s krilatim zmajevima, čarobnim prizorima itd. Ima tipičnih lica i situacija: žena ratnica, kraljeva, zaljubljenih kraljica i kraljevni u pratnji dadilja i dvorkinja te zaljubljenih kraljevića i vitezova u pratnji “svjetnika”,97 i dok su prividno u središtu radnje najljepši ljubavni prizori, “matrimonijalizacijska priča je uvedena u predstavu tek u funkciji kumulacije junakove sreće”.98 Pri usporedbi Prospera i Pavlimira, kao prognanih kraljeva, Prospero je ponovno dominantniji lik, čija sreća nije jednostavna kao Pavlimirova. Prosperovo duhovno stanje ne može zadovoljiti nikakav matrimonijalizacijski efekt. Torbarina dodaje da bi se na neki način mogla razmatrati i mogućnost povezanosti Prospera i Srđa “namjesnik[a] slavnu Ilaru”.99 Međutim, ta analiza, prema njemu, spada u kategoriju elemenata od kojih “ne smijemo tražiti ni očekivati velike dosljednosti”. Prospero je, tvrdi Torbarina, “suviše krupan i složen karakter da bi ga se moglo usporediti s Palmotićevim pobožnim pustinjakom Srđem”. Na isti način i Stephen Greenblatt opisuje Prospera: “Prospero’s character is too complex, his relations with Ariel, Caliban, and the others too fraught, to be mapped comfortably onto a stable distinction between moral and nonmoral motivations. […] For Shakespeare there was no such thing as a characterless self. His doubts were rooted in his practice; that is, they were inseparable from his power as a playwright. […] Shakespeare’s characters have a rich moral life, but that moral life is not autonomous. Instead it is in each case intimately bound up with the particular and distinct community in which the character participates.”100 Stoga, Srđa i Prospera ne možemo lako uspoređivati, a svakako ne iz razloga što u slučaju Oluje ipak uzimamo u obzir veličinu i književnu snagu Williama Shakespearea, ali i zato što ova dva tako slična dramska djela nose vlastite konotacije uvjetovane različitim nepisanim porukama koje njihovi autori stvaraju. U obzir pritom treba uzeti i različite kulturne sredine 96 Naglasak je moj. 97 Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda. Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 252. 98 Ibid., str. 255. 99 Palmotić, Junije, Pavlimir, činjenje drugo, skazanje treće. 100 Greenblatt, Stephen, Shakespeare and the Uses of Power, The New York Review of Books (1.2.302-304), 2007. 61 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. i političke situacije, te položaje samih autora u teatarskom životu tih zasebnih svjetova, što posve jasno dovodi do razlikovanja ovih književnih djela ukoliko govorimo o osnovnim namjerama njihovih pisaca. Prosperov lik čitamo koristeći se različitim metodologijama. Možda je najpoznatije do danas ono tumačenje koje na Prospera gleda kao na Shakespeareovu najzreliju viziju svijeta, preko kojega je predstavio i sama sebe i preko kojega je iskazao svoj testament. Prosperovo odbacivanje čarobnog štapića na samom kraju veliki broj kritičara tumači kao Shakespeareov pozdrav od literarnog stvaralaštva. Možda bismo željeli Palmotićeva Srđa promatrati kao raznobojan simbol jedne fantastičarsko-političke priče, međutim te bi usporedbe zaživjele isključivo kao teza, ali bi ostale bez ikakva važećeg temelja. Stoga, na taj način i ne možemo uspoređivati ova dva djela, jer koliko je Prospero krupan lik, Palmotićevi likovi se kreću “melodramatičnom lakoćom. [...] Likovi u njegovu teatru nemaju psihologije, njihove scenske duše su transparentne i nepromjenjive, pa se čini kao da se u tim dramama jedni te isti likovi sele iz drame u dramu”.101 “Dramski žanr je u baroku prepoznatljiv isključivo kao didaktički, nabožni, narativni i slično, a nije definiran svojim odnosom prema idealnome sustavu književnih vrijednosti, kao u renesansi.”102 Palmotić je “nudeći eliti imaginarni svijet nacionalne homogenosti” pjevao svoje priče osmercima, “stihom vrlo nedramskim i sve su bile iskaz društvenoga kompromisa”.103 Usprkos tome, različite interpretacijske metode u slučaju Shakespeareova opusa ne sukobljavaju se nužno s našim pretpostavkama o mogućnosti utjecaja Dubrovnika na renesansni London. Shakespeare, koji je nedostatak fizičkih putovanja rado nadomještao čitanjem, sigurno je posegnuo i za prethodno navedenim primjerima – ako ne za Kraljevstvom Slavena, onda barem za onim primjerima svjetske književnosti koji su njime bili nadahnuti. Mogao je Shakespeare, čitajući putopise o našim krajevima, upoznati hrvatske otoke koji obiluju rujnim vinom, koje će kasnije iskoristiti kao element konfuzije, i možda jedan od načina putem kojeg predstavlja “tragic flow” gotovo svih likova drame, jer hamartema je njegovih likova upravo u znaku nedostatka karaktera pa im je dalmatinstvo i ilirstvo više mana, drugost nego punina. Na koncu Shakespeareova iščitavanja Vergilija podudaraju se s onim Palmotićevima, kojemu “dobra polovina [...] scenskih djela [...] spada u dramatizacije mitskih priča i epizoda iz starih pjesnika, u prvom redu Ovidija i Vergila”.104 Tako se pri stvaranju svoje pastirske igre Atalante služio pričom iz Ovidijevih Metamorfoza, za Elenu ugrabljenu Ovidijevim Heroidama, dok je Eneida poslužila kao uzor za njegovu Laviniju i Došastje od Eneje k Ankizu.105 Postkolonijalna i psihoanalitička kritika Shakespeareove Oluje, kao i njezina poveznica s europskom srednjovjekovnom dramskom tradicijom, ne štete našim pokušajima da ju protumačimo kao daleku rođakinju hrvatskog Pavlimira. U slučaju usporedbe ovih dvaju djela mi prije svega tražimo uporište u tematici, a poznato je da je Shakespeare kosture svojih 101 Novak, Slobodan P., Povijest hrvatske književnosti: Od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 97. 102 Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda. Školska knjiga, Zagreb, 1996. 103 Novak, Slobodan P., Povijest hrvatske književnosti: Od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 97. Više o stihu, u: Pavličić, Pavao, Barokni stih u Dubrovniku, 1995. 104 Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 250. 105 Ibid. 62 studije, rasprave, eseji drama preuzimao iz svjetske književne baštine i da u tomu i nije bio izbirljiv. Bio je pisac koji je gotovo od svakog sižea znao napraviti scensku uspješnicu. Konačno, ono što pronalazimo u Shakespearea, a što bi ga moglo povezati s tradicijom liturgijske drame, lako pronalazimo i u hrvatskoj književnosti, gdje također ima mnogo tragova nekom usporenom razvoju i okretu prema tradiciji. Rani novi vijek polagano se već u Shakespeareovo i Palmotićevo vrijeme odmakao od srednjovjekovne drame. Polagano, jer je Crkva, pa samim time i njezin utjecaj na društveni život srednjovjekovnoga puka, pronašla svoj put i u književnost renesanse. Međutim, renesansa ju je u svojim djelima oslikala na ponešto drugačiji način. Jer, mirakuli srednjega vijeka naglašavaju prvenstveno ulogu Kristova otkupljenja grijeha – putem Staroga zavjeta, koji taj događaj navješćuje, te preko Novoga, koji ga prepričava.106 William Shakespeare, koji je nastupio u “razdoblju čovjeka”, upravo je u Oluji predstavio (ukoliko uzmemo u obzir tumačenja da drama sadrži elemente one srednjovjekovne) razdoblje od općeg potopa (odnosno Staroga zavjeta) do sudnjega dana (odnosno Novoga zavjeta). Shakespeare je u Oluji predstavio poplavu, Kristov život (život prognanika i mučenika koji je snažnji od sila zla), uspon i pad pakla, te posljednji sud i otkup grijeha. Vođeni činjenicom da je Pavlimir napisan u razdoblju katoličke obnove, ponovno možemo povući paralelu među alegorijom ovih paralelnih priča. Na koncu, Mavro Orbini, koji se “obukao kaluđerom”, kako se u Dubrovniku govorilo za zaređivanje benediktinaca, u manastiru sv. Marije na Mljetu, i tom prilikom uzeo ime glasovitog benediktinskog misionara i svetca iz 6. stoljeća, učenika sv. Benedikta,107 uobličio je viziju jedinstvenog južnoslavenskoga naroda doživljenog iz okulara baroknog slavizma, čime je bitno utjecao na Dubrovnik u vrijeme protuosmanske politike. No nije utjecao samo na Dubrovnik, njegove žitelje i versifikatore već i na one krajeve do kojih se dolazilo argosyma. Pored slavenstva i katolicizma, njegovi su čitatelji mogli u Kraljevstvu Slavena prepoznati i baroknu filozofiju općeg protjecanja i prolaznosti svega ljudskog i zemaljskog, pri čemu taj osjećaj ukazuje da ništa ne može odoljeti sverazornoj sili vremena niti se suprotstaviti igri nestalne sreće koja moćne i silne u jedan tren baca u prašinu i preobražava u robove, a one s dna i iz blata uznosi do kraljevske veličine i neviđenog sjaja, da i njih, kao i prve, zadrži tamo jedino dok se to njoj prohtije.108 Fortuna, koju opsesivno spominje Prospero, provlači se kroz hrvatski seičentizam poglavito u razdoblju snažne recepcije libretistike i javlja u mnogim dramskim tekstovima kao motiv o kojem lica rado govore. “Operna su libreta u Hrvatskoj asimilirana vrlo promptno sve do konca 18. stoljeća, a centar toj recepciji jest tragikomedija Petra Kanavelića Vučistrah iz 1682. godine, u kojoj se španjolskim posredovanjem izgovara glasovita barokna fraza o tome da ovaj život naš nije drugo negoli jedan san koji u čas dođe i u čas prođe.”109 Posredovanjem dramskog stvaralaštva barokne Španjolske, u ovom slučaju Pedra Calderóna de 106 The Norton Anthology of English Literature: The Middle Ages, Seventh edition, vol. 1A, W.W. Norton & Company, New York – London, 1999-12., str. 380. 107 Pantić, Miroslav, “Mavro Orbin – život i rad”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968., str. 10. 108 Ibid., str. 34. 109 Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 250. 63 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. la Barce, i hrvatska književnost toga doba bilježi vrlo izravno prolaznost zemaljskoga sjaja i stalnu promjenjivost nepredvidljive fortune, međutim Orbini, koji izdaje svoje Kraljevstvo Slavena 1601. godine, dok je Calderón de la Barca imao tek godinu dana, razmišlja o čovjeku na isti način, kao o jedinki koji za života ostaje stabljika kojom upravljaju kaotične oluje. Orbinijevo Kraljevstvo Slavena, koje je okrenuto prema jednom dijelu balkanske prošlosti o kojoj i pripovijeda, prepuno je primjera koji o surovoj istini svjedoče i koji je potvrđuju; pa je tako vrlo uvjerljiva ona fabula o caru Urošu, sinu Dušanovu.110 Život ovoga vladara – razmišlja Orbini – može zaista poslužiti kao primjer fortune koja ga je varljivom dobrotom još kao mladića zdravog i veoma poštovanog mazila tako da se sam nije oznojio, pa ga je uzdignula tako visoko da se po bogatstvu, moći i veličanstvu mogao mjeriti s najvećim vladarima, da bi ga onda, skinuvši lažnu obrazinu, ta ista sreća dotukla, i to bez nasilja od strane neprijatelja i dovela do takve bijede da je bio prisiljen prositi i moliti u ime Božje koricu kruha i komad odijela.111 Zaključak Potreba stvaranja i čitanja književnih djela složen je i teško objašnjiv fenomen. Književno djelo napisano od strane zagovornika larpurlartizma često zadovoljava estetske kriterije, no rijetko uspijeva zaobići stvarnost, a još manje autorovo osobno iskustvo, ma kako ga on žarko pokušavao barem deklarativno izbjeći. S druge strane, promatramo li književnost kao mimezu stvarnosti, pa makar i one izmišljene, ona nikako ne može nositi isključivo denotativno značenje. Mogućnost različitih načina interpretacije književnih djela omogućena je našom sviješću o stvarnosti i sposobnošću da neko književno djelo usporedimo s određenim životnim iskustvom, bilo emocionalnim ili fizičkim. Književnost je zato u prvom redu intertekstualna i obilježena metanarativnim diskursom. Govoreći o intertektualnosti drame Oluja, o određenoj razini njezina simbolizma, političkoj i društvenoj interferenciji, te samoj filozofiji književnosti, mi smo posve uronjeni u središnji govor o Williamu Shakespeareu. Možda Palmotićev Pavlimir “ne poznaje pratećih fabulativnih nizova i sporednih radnji”,112 možda je nedostojan za ovakvu usporedbu, ali on ostaje jedno od temeljnih literarnih ostvarenja hrvatske barokne književnosti. Njegov tvorac Junije Palmotić darivao je svojim dramama sretan svršetak do kojega su junaci fabulom putovali uz glazbu, pjesmu i ples, upravo onako kao što je to običaj melodrame nalagao. Palmotić je bio nadahnut Orbinijevim zanosom i virtuoznošću svoga rođaka Gundulića kroz igru, kroz tragična, komična i junačka lica, te je kroz magiju, prirodu i ljubav prikazao u dramskim fabulama surovost društveno-političkog platna, te kroz metaforičke slike izrazio vlastitu misao i opredjeljenje. Palmotićev je imaginarium ponešto drugačiji od Shakespeareova, no ne u potpunosti. Jer, kako navodi Rafo Bogišić, “sve norme i ograničenja [hrvatskoga baroka] nisu mogle uništiti porive probuđene u 110 Pantić, Miroslav, “Mavro Orbin – život i rad”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968., str. 10. 111 Ibid. 112 Kombol, Mihovil i Novak, Slobodan P., Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 255. 64 studije, rasprave, eseji renesansi”,113 a time zadržati razine po kojima je hrvatska književnost iznimna u europskom duhovnom prostoru. Možda su ovdje opisana preklapanja Shakespeareovih i hrvatskih književnih djela, u prvom redu Orbinijeva Kraljevstva Slavena i Palmotićeva Pavlimira, zaista samo odraz jednog zajedničkog vremena, srodnih pučkih vjerovanja i pastoralne tradicije. Međutim, nameće se zaključak da je Ilirija Shakespeareu bila konkretan i određen geografski pojam: Ilirija koja je bila današnja Hrvatska na istočnoj obali Jadranskoga mora.114 Vođeni našim izvodima možemo tvrditi da je doprinos Orbinijev a onda i Palmotićev u sklopu razvoja zapadnoeuropske književnosti neupitan budući da su i naši književnici realizirali svjetove o kojima se najfinijim stilom izrazio Shakespeare. Teme su bile zajedničke, duh vremena srodan, no za nas je još važnija činjenica da je neke od njih hrvatska književnost zabilježila znatno ranije nego sam William Shakespeare. Za nacionalni ponos to je mjeriva spoznaja. Literatura Baras, Frano, “Je li Pavo Gundulić pio sa Shakespeareom?”, Vijenac, br. 442., 10. veljače 2011. Barišić, Franjo, “Poreklo Slovena i razvoj njihova carstva (Kratak sadržaj I. i II. poglavlja Orbinova dela)”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968. Beck, Barry, Shakespeare’s “The Tempest”: A Jungian Interpretation, 1993., www.pandc.ca (veljača 2013.) Bogišić, Rafo, predgovor Pavlimiru, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti , knjiga 9, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965. Cosser, Michael, “Shakespeare’s Mystery Drama: The Tempest”, Sunrise magazine, December 1999/January 2000, Theosophical University Press., www.theosophy-nw.org (veljača 2013.) Ćosić, Stjepan, “Mavro Orbini i raskol dubrovačkog patricijata”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, knjiga 43, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, FF-press, Zagreb, 2011., str. 37-56. Filipović, Rudolf, Englesko-hrvatske književne veze, Liber, Zagreb, 1972. Greenaway, Peter, “Prospero’s Books” (ekranizacija), 1991. Greenblatt, Stephen, Shakespeare and the Uses of Power, The New York Review of Books, 2007., www.nybooks.com (srpanj 2013.) Greenblatt, Stephen, Hamlet in Purgatory, Princeton: Princeton University Press, 2002. Hall, Grace, The Tempest as Mystery Play: Uncovering Religious Sources of Shakespeares Most Spiritual Work, Jefferson, NC: McFarland & Co, 1999. Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1994. Jagić, Vatroslav, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga: Staro doba, Opseg 1, Štamparija D. Albrechta, Zagreb, 1867., Izvornik iz: Michigansko sveučilište, digitalizirano 22. lipnja 2010. 113 Bogišić, Rafo, predgovor Pavlimiru, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 9, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965. 114 Filipović, Rudolf, Englesko-hrvatske književne veze, Liber, Mladost, 1972., str. 323. 65 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Kipling, Rudyard – Thorndike, Ashley H., How Shakespeare Came to Write The Tempest, Project Gutenberg Ebook, www.gutenberg.org (veljača 2013.) Kombol, Mihovil – Novak, Slobodan Prosperov, Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996. Kundera, Milan, Iznevjerene oporuke (prevela Ana Prpić), Meandar, Zagreb, 2006. The Norton Anthology of English Literature: The Middle Ages, Seventh edition, Vol. 1A, W.W. Norton & Company, New York – London, 199912. Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske književnosti: Od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003. Novak, Slobodan Prosperov, “Zadarski Falstaff iz 1575.”, Croatica et Slavica Iadertina, Vol 3, No 3, Zadar, 2008., str. 191-198. Palmotić, Junije, Pavlimir, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 9, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965. Pantić, Miroslav, “Mavro Orbin – život i rad”, u: Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968. Shakespeare, William, The Tempest, u: William Shakespeare: Complete Works, Fall River Press, New York, 2012. Solar, Milivoj, Kritika relativizma ukusa: Predavanja o ukusu, moralu i poetici, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. Stritmatter, Roger i Kositsky, Lynne, “A Movable Feast: The Liturgical Symbolism and Design of The Tempest”, Shakespeare Yearbook, Vol. XVII., Texas A&M University, College Station, 2010., str. 365-405. Tomić, Viktoria Franić, “Romeo i Julija u Iliriji”, Vijenac, br. 468, 9. veljače 2012. Torbarina, Josip, Kroatističke rasprave (priredio Slobodan Prosperov Novak), Matica hrvatska, Zagreb, 1997. Torbarina, Josip, “Palmotićev Pavlimir i Shakespeareova Oluja”, Dani hvarskog kazališta: XVII. stoljeće, Čakavski sabor, Split, 1977., str. 23-29. Summary In this paper the author analyses the portrayal of Croatia within the development of Western European literature. The paper primarily focuses on mutual motifs of Palmotić’s drama Pavlimir and Shakespeare’s The Tempest since both are considered to be influenced by Ljetopis popa Dukljanina through Mavro Orbini’s chronicle Kraljevstvo Slavena. In the paper, the longtime researches about the social relationships of Dubrovnik and England are enlisted, as well as the English travelogues which include Croatia. The author also discusses the usage of famous Shakespearean motifs by Croatian authors. Furthermore, the necessity of various methodological approaches towards Shakespeare’s work is emphasized and, while analyzing The Tempest, the author accentuates the similarities be tween English and Croatian literary tradition. Key words: Renaissance, Dubrovnik, William Shakespeare, Mavro Orbini, Junije Palmotić, travelogue 66 zadarska smotra 1-2, 2014. Miroslav Granić studije, rasprave, eseji Podjele plemstva u Zadru za druge austrijske uprave (1814.-1918.) 1. Plemstvo već odavna pripada prošlosti. O plemstvu u Zadru za vrijeme druge austrijske uprave nije mnogo pisano. Prvi je tek uzgredno nešto podataka donio Angelo de Benvenuti1, koristeći se Heyerovim dalmatinskim grbovnikom. Godine 1979. J. Kolumbić objavila je opsežan rad obradivši zadarske plemićke obitelji kojima je za druge austrijske uprave bilo priznato staro plemstvo.2 Inače, sve do danas jedino djelo iz kojega se crpe podatci za dalmatinsko i zadarsko plemstvo, Heyerov je dalmatinski grbovnik objavljen u Nürnbergu davne 1873. godine.3 To je djelo zastarjelo, a objavljeno je kao netočno, nepregledno, površno u pogledu sadržaja i grbova. Do 1918. godine, što se tiče dalmatinskog plemstva, nije napisano novo djelo te vrste u kojemu bi kritički bile obrađene podjele plemićkih naslova u razdoblju od punih 45 godina. Iako se zbog dostupnosti arhivskog gradiva, što se naših, i posebno stranih arhiva tiče, to moglo učiniti, interes za heraldiku opada već nakon 1918., dok u “komunističkom” razdoblju nakon 1945. proučavanje plemstva nije bilo podobno i taj dio naše povijesti bio je zanemaren. Godine 1938. objavljena je prva knjiga Zbornika plemstva, a 1939. objavljen je tek prvi sveščić druge knjige u izdanju diletanta heraldičara, poznatog krivotvoritelja i obmanjivača Viktora Antona Duišina.4 Jedino je točno da je Duišin bio samo izdavač i urednik Zbornika. Uvodni pregled razvitka plemstva u zemljama koje su obuhvaćene dosta širokim naslovom samog zbornika, a to su Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna-Hercegovina, Dubrovnik, Kotor i Vojvodina, nije njegov, već su ga napisali Milan Praunsperger i Bartol Zmajić, stručnjaci 1 Angelo de BENVENUTI, Storia di Zara dal 1797 al 1918, Milano-Rim, 1953., str. 211, 213-216, 221. 2 Jelena KOLUMBIĆ, Grbovi zadarskih plemićkih obitelji početkom druge austrijske vladavine Dalmacije, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 26, Zadar, 1979., str. 69-119. 3 Carl Georg Friedrich HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, J. Siebmachers großes Wappenbuch, Bd. IV, Abt. 3, Nürnberg, 1873. 4 Viktor Anton DUIŠIN, Zbornik plemstva u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni-Hercegovini, Dubrovniku, Kotoru i Vojvodini, I, Zagreb, 1938.; Isto, Prvi dio, drugi sveščić, II/1, Zagreb, 1939. 67 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. par excellence, osobe velikog znanja i široke kulture, i njima treba pripisati brojne natuknice plemićkih porodica iz svih navedenih krajeva.5 U Zborniku plemstva obuhvaćene su samo neke zadarske porodice.6 Duišin je pokrenuo i glasilo7 u kojemu je bestidno obmanjivao “naivce” tvrdeći svemu i svakomu da je “von und zu”, a sebi je prišio ni više ni manje nego naslov mletačkih conta, kupivši u nekakvoj mletačkoj antikvarnici originalnu dukalu, ostrugao je tuđe izvorno ime i dakako, nevješto upisao ime svoje porodice, i gle čuda, odjednom postao conte! I to nije sve! Nabavio je monsieur le comte Duissin nekakav stari kameni grb, nespretno ga dao preklesati, pretvorivši ga u “armu” tobožnih plemića Dujšinića, koji to nikada nisu bili. Nakon 1990. pojavilo se kod nas nekoliko izdanja u kojima su obrađeni heraldički spomenici i povijest plemstva pojedinih gradova, pokoje nekadašnje plemenite općine, pa i čitave regije, ipak izgleda da smo još daleko od sveobuhvatne publikacije u kojoj bi na jednom mjestu objektivno i sa znanstvenom akribijom bilo obrađeno dalmatinsko plemstvo, što znači da bi u takvoj publikaciji trebao biti obuhvaćen i Zadar. U ovom smo prilogu na temelju arhivskih izvora i dostupne literature donijeli podatke o zadarskim porodicama koje su za druge austrijske uprave stekle plemićki naslov, bilo da su nobilitirani bili Zadrani rođenjem, porodičnim porijeklom, ili su to postali zavičajnošću, vlastitim odabirom prebivališta, službom ili nekim drugim povodom. Uopće nije važno kojem su narodu pripadali, gdje su rođeni, odakle su došli, nego samo jesu li pripadali Gradu. 2. Odlukom cara i kralja Frana I. od 23. srpnja 1814. proglašeno je sjedinjenje tzv. Ilirskih pokrajina s Austrijskim Carstvom, nakon što su carske čete zaposjele čitavu Dalmaciju, koju su već 1813. počeli preosvajati od Francuza, čime je prestala Napoleonova vlast uspostavljena 1806. godine. Novi i nekadašnji ne tako davni vladar obznanio je da stanovništvo Ilirije treba izvršiti poklonstvo i položiti mu podaničku prisegu vjernosti.8 Potom je počelo razdoblje sređivanja i novoga ustrojstva vlasti u Dalmaciji. Kako nova austrijska vlast nije zatekla plemićka vijeća, kao što je to bilo 1797. godine, jer su bila ukinuta i raspuštena za napoleonske vladavine 1806. godine odlukom providura Vincenza Dandola,9 nametalo se pitanje statusa dalmatinskog plemstva. Činjenica je da u Dalmaciji 1814. nisu zatečene “plemićke općine” s vijećima nobila, koje su po naravi ustrojstva i propisima (statuti i razne povlastice) bile staleške ustanove, davale pravnu osnovu plemićkom staležu, a samim tim i svojim članovi- 5 Treba napomenuti da za Kraljevine Jugoslavije plemstvo nije imalo nikakva značenja niti su državni organi bili dužni pripadnike nekadašnjeg plemićkog staleža bilježiti u javnim dokumentima plemićkim naslovima. Naime, Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine (Vidovdanski ustav), odjeljak II, član 4 izričito određuje: “Ne priznaje se plemstvo ni titule, niti ikakva preimućstva po rođenju.” Vidi: Službene novine, Beograd, br. 142, 28. juna 1921. 6 U prvoj knjizi: Begna, Bersa, Borelli Vranski, Borzatti, Berčić, Cernica, Cvitković, Curinaldi, Damjanić Vrgadski, Danilo, Fanfogna, Felicinović. U drugoj: Ivačić, Jurišević. 7 Glasnik heraldike grboslovlja, rodoslovlja, životopisa i pečatoslovlja. Vlasnik i izdavač: Konsorcij “Heraldičkog zavoda”, Zagreb, 1937.-1938. 8 Vjekoslav MAŠTROVIĆ, Zadarska oznanjenja (Jadertina croatica), Zagreb, 1979., str. 119, 123. 9 Državni arhiv u Zadru (dalje: DAZd), Stampe, kut. 11, god. 1806., br. 20/11. 68 studije, rasprave, eseji ma pravni subjekt plemića. Dvor nije ni pomišljao na obnovu ukinutih vijeća u Dalmaciji. Konačno je pitanje dalmatinskog plemstva riješeno uspostavom Heraldičke komisije u Mlet cima i u Zadru, koja je dvoru dostavljala mišljenje u svim pitanjima priznavanja plemićkih naslova ukinutih staleških korporacija i pojedinaca.10 Načelno je nakon dugog i pomnog ispitivanja priznato plemstvo nekadašnjih plemićkih vijeća gradova Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora.11 Nekadašnjim članovima njihovih vijeća, ukoliko su bili na životu, ili njihovim zakonitim potomcima, priznavao se plemićki status u okviru austrijskih zemalja, čime su oni postali tek neznatan dio plemićkog korpusa Austrijskog Carstva, u kojemu je Kraljevina Dalmacija imala status zasebne krunovine, odnosno zasebne državne tvorevine koja s Hrvatskom i Slavonijom ni u ranijim stoljećima, a sada pogotovo, nije imala bilo kakvih državno-pravnih veza. Svim članovima nekadašnjeg zadarskog plemićkog vijeća, ili njihovim potomcima, bilo je priznato plemstvo ukoliko su to zatražili. Porodicama Begna, Bianchini, Borelli, Fanfogna i Sanfermo potvrđen je naslov conta stečen za mletačke vlasti. Naslov mletačkih conta potvrđen je porodicama Cernica, Dede Mitrović i Medici, premda nisu pripadali zadarskom plemstvu. U vremenu od 1814. do 1918. bilo je u Dalmaciji pojedinaca koji su se istakli radom na političkom, društvenom, gospodarskom, karitativnom i kulturnom polju, te stekli određene zasluge koje je državna vlast uvažavala. Dvor je zaslužnima iskazivao niz priznanja od podjele plemićkih naslova, viteških redova do visokih počasnih naziva. Za postignuće plemstva primjenjivali su se propisi o stjecanju plemstva austrijskih zemalja, ili od 1804. novouspostavljenog Austrijskog Carstva.12 Plemstvo, odnosno određeni plemićki naslovi, mogli su biti podijeljeni izravno grbovnicom ili plemićkim listom i posredno određenim viteškim redovima koji su ispso facto nosili plemićki naslov, što je odlikovanik morao posebnom zamolbom zatražiti od vladara.13 Na taj načim omogućeno je bilo stjecanje plemićkih naslova redovima: 1. Redom Marije Terezije Ovaj vojnički red ustanovljen je 1757. godine na spomen bitke kod Kolina i već u doba Marije Terezije počelo se je plemstvo podjeljivati i ovim redom.14 Nositelji malog križa reda stjecali su ipso facto plemićko viteštvo promaknućem i upisom u Maticu vitezova bez izdavanja zasebne diplome, dok su nositelji velikog križa i komturi reda mogli zatražiti od vladara nasljedno barunstvo. Ova je povlastica vrijedila do pada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Za Dalmaciju to nije imalo nikakve važnosti do 1797. jer se do tada nalazila 10 DAZd, Stampe, kut. 28, god. 1816., br. 83/28. 11 Peter FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon des Österreichischen Kaisertums 1804-1918, Herder & Co., Wien, 1989., str. 637, 639-641. 12 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 605-608. Usp. Berthold WALDSTEIN-WARTENBERG, Österreichisches Adelsrecht 1804-1918, Mitteilungen des Österreichischen Staatsarchives, herausgeg. v. d. Generaldirektion, Bd. 17/18, 1964/65., Wien, str. 109-146. Podatke o austrijskom plemstvu donose poznati leksikoni: Johann Georg MEGERLE von MÜHLFELD, Öster reichisches Adels-Lexikon des 18. und 19. Jahrhunderts, Wien, 1822.; Isti, Ergänzungsband zu dem österreichischen AdelsLexikon des 18. und 19. Jahrhunderts bis 1820, Wien, 1824.; Karl Friedrich von FRANK, Standeserhebungen und Gnadenakte für das Deutsche Reich und die Österreichischen Erblände bis 1806 sowie kaiserlich österreichische bis 1823 mit einigen Nachträgen zum “Alt-Österreichischen Adelslexikon” 1823-1918, Bd. 1-5, Schloss Senftenegg, Selbstverlag, 1967.-1974. 13 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 608, 610. 14 Jaromir HIRTENFELD, Der Militär-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, Wien, 1857., str. 1-2, 5-14. 69 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. pod vlašću Mletačke Republike. U Dalmaciji je carska uredba o pravima i povlasticama reda objavljena 1819. godine.15 2. Redom sv. Stjepana Red je ustanovljen 1764. od Marije Terezije kao ugarske kraljice.16 Kraljevskim ugarskim redom sv. Stjepana moglo se do 18. VII. 1884. steći nasljedno viteštvo i barunstvo. Barunstvo se stjecalo komanderskim križem reda. Stjepanov se red podjeljivao u zemljama Krune sv. Stjepana. 3. Leopoldovim redom Car i kralj Frano I. ustanovio je Leopoldov red 1808. godine.17 Moglo se do 18. VII. 1884. tim redom steći nasljedno viteštvo i barunstvo. Za podjeljenje viteštva po tome redu potreban je bio viteški križ reda, a za podjeljenje barunstva veliki križ reda. 4. Redom Željezne krune Red je ustanovio car i kralj Frano I. u Milanu 1816. godine.18 Ovim redom moglo se do 18. VII. 1884. steći nasljedno viteštvo i barunstvo. Krunom trećega stupnja dobivalo se viteštvo, a krunom prvog i drugog stupnja barunstvo. Viteški red Frana Josipa, ustanovljen 1849., nije nosio nikakve plemićke povlastice.19 Plemstvo se moglo steći i dugogodišnjom vojničkom službom. Časnici koji su trideset godina aktivno služili i bili sudionici bar jednog rata, zatim časnici koji su četrdeset godina aktivno služili i nisu sudjelovali u ratu, mogli su na izmaku svoje službe zatražiti plemstvo. Po onodbnim propisima to je usustavljenjem (sistematizacijom) stečeno plemstvo. Kategorije plemićkih naslova Austrijskog Carstva20 bile su ove: plemstvo (sa ili bez plemićkog pridjevka) viteštvo (“Ritter von” sa ili bez pridjevka) barunstvo (sa ili bez pridjevka) grofovstvo (sa ili bez pridjevka) kneštvo (Fürst). U Dalmaciji su podjeljivani svi naslovi osim kneštva. Naslov kneza (njem. Fürst, rang princa) u Dalmaciji pa ni u Zadru nikome nije bio podijeljen.21 Isto tako u razmatranom razdo15 DAZd, Heraldički spisi Vlade (dalje: HSV), svež. 10, god. 1819.,VIII/7, br. 15475. 16 Ferdinand von BIEDENFELD, Geschichte und Verfassung aller geistlichen und weltlichen erloschenen und blühenden Ritterorden, Zweiter Band, Weimar, 1841., str. 282-286. 17 Friedrich GOTTSCHALK, Almanach der Ritter-Orden, Dritte-Abtheilung, Leipzig, 1819., str. 50-54; Kurt von der AUE, Ritterthum und die Ritter-Orden, oder historisch-kritische Darstellung der Entstehung des Ritterthums, Merseburg, 1825., str. 125-126. 18 F. GOTTSCHALK, Almanach der Ritter-Orden, str. 65-68. Red istog imena ustanovio je Napoleon I. kao kralj Italskog Kraljevstva 1805. godine, a prestao je postojati padom Kraljevstva 6. IV. 1814. Mnogi su Dalmatinci, pa i Zadrani, bili odlikovani Napoleonovim redom Željezne krune. Vidi: Giacomo C. BASCAPÈ – Marcello DEL PIAZZO, Insegne e simboli. Araldica pubblica e privata medievale e moderna, ed. Ministero per i beni culturali e ambientali, Rim, 1983., str. 883-886, 927-961. 19 Ime cara i kralja Franza Josepha u nizu dalmatinskih službenih glasila, proglasa i oznanjenja donosi se u našoj dalmatinskoj inačici Frano Josip i Frane Josip, nikako Franjo Josip. 20 Austrijsko Carstvo se u službenim glasilima nazivalo Oesterreichisches Kaiserstaates, isto i u plemićkim diplomama do pada Monarhije. 21 U “nagodbenom” razdoblju stekao je kneštvo Ugarskog Kraljevstva (a magyar hercegi méltóság) pomađareni grof Tasilo Festetić od Tolne (1850.-1933.), porijeklom od hrvatskih Festetića. Njemu je taj velikaški naslov podjeljen 21. VI. 1912. godine. Usp. Jozsef GERŐ, A Királyi Könyvek. Az I. Ferenc József és IV. Károly király által 1867-tol 1918-ig adomanyozott nemességek, főnemességek, előnevek és cimerek jegyzéke, Budapest, 1940., str. 57. U 18. je stoljeću bački Hrvat Bunjevac Antun 70 studije, rasprave, eseji blju nije nikome u Zadru bilo podijeljeno grofovstvo Austrijskog Carstva.22 U Dalmaciji kao krunovini Carstva za druge austrijske uprave podjeljivalo se isključivo austrijsko plemstvo.23 Plemićke povelje redovito izdane od bečke dvorske kancelarije pisane su njemačkim jezikom. Podijeljeni plemićki pridjevci su stvarni ili fiktivni. Prvi ukazuju na mjesto rođenja, podrijetla, ili toponim, najčešće zavičajni, vezan uz dotičnu osobu, dok su drugi potpuno domišljeni u dvorskoj kancelariji ili predloženi od samih ponekad vrlo maštovitih nobilitanata. Da su predloženi pridjevci katkada bili ridikulozni, govori slučaj zadarskog okružnog poglavara i namjesništvenog savjetnika Frane Zanchija, koji je 1877. uz viteštvo zatražio pridjevak “von Simongrad” smjerajući na Zadar i svetca Šimuna. Naravno, viteštvo je dobio, ali ne i predloženi pridjevak.24 Novo se plemstvo podjeljivalo na temelju položaja i za određene zasluge: dvorskim komornicima ili savjetnicima, državnim službenicima za besprijekornu službu, dužnosnicima za časno obnašanje javnih dužnosti, gospodarstvenicima za uspješnost u promicanju gospodarskih probitaka pokrajine ili svog zavičaja, časnicima za služenje u vojsci, dok je državno plemstvo podijeljeno crkvenim prelatima rijedak slučaj.25 Naime katolički crkveni velikodostojnici, ukoliko nisu bili plemići po rodu, dobivali su plemićke naslove od Svete Stolice.26 Dalmatinski episkop grčko-istočnog vjerozakona Stefan Knežević dobio je plemićki naslov viteza od cara jer njegov crkveni poglavar patrijarh nije mogao podijeliti plemićki naslov. Pripadnost plemstvu u Dalmaciji kao zasebnoj krunovini Austrijskog Carstva tijekom 19. st. do propasti Austro-Ugarske Monarhije nije davalo pojedincima nikakvih posebnih prava niti su s naslovom bile vezane izvjesne povlastice osim plemićkog naslova i pridjevka, ukoliko je s plemstvom bio podijeljen. Stoga je opravdana prosudba Ivana Bojničića27 kada je napisao: “Ima plemstvo kod nas od god. 1848. počam samo družtveno značenje i to samo kao visoko plemstvo, pošto se niže plemstvo od neplemstva u ničem ne razlikuje. S toga je sasvim nepojmljivo, za što se ljudi još i danas otimaju za plemstvo, kad ovo ne ima baš nikakove vriednosti”, i tu je Bojničić bio u pravu, iako nije bio nikakav vidovnjak da bi mogao projicirati stoljeće unaprijed hrvatsku društvenu zbilju kada je nakon 1990. Hrvatskom Grašalković stekao kneštvo (Fürstenstand) Sv. Rimskog Carstva 6. V. 1784., i to samo u primogenituri. Usp. J. G. MEGERLE von MÜHLFELD, Österreichisches Adels-Lexikon, str. 5-6; Johann Christian HELLBACH, Adels-Lexikon, 1. Bd., Ilmenau, 1825., str. 454; Gothaischer genealogischen Hof-Kalender auf das Jahr 1825., Justus Perthes, Gotha, str. 83-84; Iván NAGY, Magyarország családai czimerekkel és nemzedékrendi táblákkal, IV-V, Pest, 1858., str. 446-449; Béla KEMPELEN, Magyar nemes családok, 4. kötet, Budapest, 1912., str. 365; K. F. von FRANK, Standeserhebungen und Gnadenakte, 2. Bd., str. 118. 22Austrijski grofovski naslov podijeljen je tek nekolicini Dubrovčana: Bonda, Caboga, Giorgi. 23 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 639-641. U Hrvatskoj i Slavoniji podjeljivano je do 1918. jedino ugarsko plemstvo. O tome: J. GERŐ, A Királyi Könyvek, str. 3-4, i d.; Béla KEMPELEN, Magyar nemesi almanach 1867-1909. Magyar nemességre, bárói, grófi és herzegi méltóságra emelt családok, Budapest, 1910., str. 3-4, 7 i d. 24 Parte ufficiale (Službeni dio), Avvisatore Dalmato (Objavitelj Dalmatinski), Zadar, 11, 1877., br. 57, 18. VII., str. 1. 25 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 603-614. 26 Zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas, po ocu Parižanin a po majci Splićanin, dobio je od Sv. Stolice plemićki naslov nobile patrizio romano, zatim naslov conte romano. Njegov nasljednik nadbiskup Grgur Rajčević, rodom iz Dubrovnika, rimsko plemstvo i naslov conte romano; kotorski i zatim dubrovački biskup dr. Josip Marčelić, iz Preka, naslov conte romano. Splitsko-makarski biskup Filip Frane Nakić, iz Silbe, naslov conte romano. U sjevernoj Hrvatskoj naslov conte romano dobili su biskup Josip Juraj Strossmayer i zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. Papinske plemićke naslove mogle su dobiti i svjetovne osobe. Primjerice splitski pretor dr. Ivan Buratti, po majci zadarskih korijena od Felicinovića, dobio je naslov conte romano s pridjevkom di Portaurea (od Zlatnih vrata), dok je Zadranin Karlo Fontanella Battisti dobio naslov conte romano. 27 Ivan BOJNIČIĆ, Historijski razvoj plemstva, Prosvjeta, Zagreb, 8, 1900., br. 9, str. 278, 279. 71 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. zavladala nova hrvatska društvena teško prolazna bolest psihopatološke prirode, kada je na tisuće pojedinaca odreda seljačkog podrijetla, koji do 1990. ni cipela nisu imali, odjednom mahalo grbovima. Pomama za tuđim grbovima uzela je maha među novom hrvatskom paraelitom koju mahom čine tašti skorojevići, tajkuni, milijunaši prljava novca, i kojekakve lopuže koje se razmahuju grbovima i kinđure nebuloznim naslovima. Naručuje ta “nova elita” od kojekakvih šarlatana kvazipovijesne obiteljske knjige, i još štošta, da tu nacionalnu sramotu dalje ne razotkrivamo jer to nije svrha ovog priloga. Pošten i častan čovjek ne srami se svojih predaka, ali je krajnje bestidno pripisivati sebi tuđu prošlost. Širenju ove hrvatske “grbomanije” uvelike pridonosi nečasna i prljava rabota kojekakvih heraldičkih “dizajnera” ili “heraldičkih art agencija”, obične bezočne družine kriminalaca, prevaranata i varalica koji tek pukom koincidencijom prezimena tvrde svemu i svakome da je grof, princ, vojvoda, izdanak kraljevske loze – jedino još nikome nisu rekli da je car – nude i prodaju za nemale novce tuđe grbove, naslove, što je vrhunsko nepoštenje i, naposljetku, obmana “kupca”, što je u KZ-u Republike Hrvatske okvalificirano kao kazneno djelo. Nasreću naši su arhivi dovoljno bogati gradivom iz kojega bjelodano izviru činjenice tko je ovdje nekada bio plemeniti gospodin, te je lako pokazati, naravno i bjelodano dokazati, tko se danas lažno predstavlja u ovoj društveno oboljeloj Hrvatskoj. 3. U Državnom arhivu u Zadru u spisima iz razdoblja druge austrijske uprave u Dalmaciji i korištenjem heraldičke literature utvrdili smo podjele plemstva Zadranima bilo u gradu ili izvan grada Zadra. Najveći dio nobilitacija upisan je u Matičnu knjigu plemića Kraljevine Dalmacije.28 Abecednim redom donosimo katalog nobilitiranih pojedinaca i porodica uz osnovne podatke o njihovu plemstvu. A b e l i ć. Viteštvo (austr.) s pridjevkom von Melada (Molatski) podijeljeno 29. VI. 1880. Petru Abeliću, vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, predsjedniku Zadarske trgovačke i obrtničke komore.29 A l e s a n i. Barunstvo (austr.) podijeljeno je 8. II. 1878. Jerolimu Alesaniju kao vitezu reda Željezne krune drugog stupnja.30 Alesani, rođen 1830. u Zadru, u državnu je službu stupio u rodnom gradu, zatim službuje u Trentu, a od 1874. u Bukovini na dužnosti predsjednika Zemaljskog gubernija i predstavnika Bukovine u Carevinskom vijeću. Uz barunat i naslov dvorskog savjetnika, odlikovan je viteškim križem Leopoldova reda, redom Željezne krune drugog stupnja, ruskim carskim redom sv. Stanislava prvog stupnja, perzijskim redom Lava i Sunca, časničkim križem talijanskog rraljevskog reda rv. Mauricija i Lazara.31 28 29 30 31 DAZd, Ind. 27 (81), Matrice delle famiglie nobili della Dalmazia per ordine alfabetico (dalje: Matrice), str. 1-226. Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1880., br. 195, 24. VIII., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 220. Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1878., br. 54, 6. III., str.1. Hieronymus Frhr. Alesani, Bukowinaer Rundschau, Czernowitz, 7, 1887., br. 323, 10. II., str. 1.; Hof-und Staats-Handbuch der Osterreichisch-Ungarische Monarchie für 1878., Wien 1878., str. 71, 86, 265, 661. 72 studije, rasprave, eseji B e d e n. Rikardu Dujmu Bedenu, rođenom 1836. u Splitu, dvorskom savjetniku i predstojniku financijalnog odjela Dalmatinskog namjesništva u Zadru, odlikovanom 1884. viteškim križem Leopoldova reda, podijeljeno je viteštvo (austr.) 21. II. 1886. godine.32 B e r č i ć. Plemstvo (austr.) s pridjevkom Edler von Gornje Selo podijeljeno je 10. IV. (2. XI.) 1896. Antunu Berčiću, rođenom 1825. u Zadru, predsjedniku Višeg zemaljskog suda, odlikovanom 1890. viteškim redom Željezne krune drugog stupnja.33 B e r s a. Plemstvo (austr.) s pridjevkom Edler von Leidenthal podijeljeno je 20. V. 1839. (29. VIII. 1840.) Josipu Bersi, predsjedniku Pokrajinskog zborišnog suda u Zadru.34 Porijeklom su iz Reiffenberga, danas Branik kod Nove Gorice, a moguće je da su iz naselja koje se i danas naziva Birsi. U Zadru i Dalmaciji isticali su se Berse u narodnjačkom pokretu.35 C e r n i c a. Marku Cernici, zadarskom općinskom upravitelju, podijeljeno je plemstvo (austr.) s pridjevkom von Krunevir (Krunevirski) 22. IV. 1854. (16. III. 1855.).36 Naslov conte iskazan uz ime Marka Jerolima Cernice u dukali od 16. XII. 1669., kada je bio odlikovan naslovom viteza sv. Marka,37 potvrđen je 13. I. 1863. godine potomcima spomenutog Marka Cernice od Krunevira.38 C e r r o n e. Viteštvo (austr.) podijeljeno je 26. III. 1876. višem financijalnom savjetniku dr. iur. Karlu Cerroneu, rođenom Zadraninu.39 C o l t e l l i. Plemstvo (austr.) s pridjevkom von Roccamare podijeljeno je 26. V. 1873. Jakovu Coltelliu, rođenom 1823. u Zadru, bojniku 47. pješačke pukovnije.40 C o u a r d e. Gvidu Couardeu, viceadmiralu, sinu Ivana Pavla, geometra i ravnatelja Arhiva mapa za Dalmaciju u Zadru, i Marije Neuman, rođenomu 1853. u Drohobyczu (Galicija), podijeljeno je viteštvo (austr.) 4. XI. 1911. (7. XI. 1912.) s pridjevkom von Grignon.41 Obitelj je francuskog podrijetla, a za francuske je uprave došao u Dalmaciju, prvo u Makarsku a zatim u Zadar, Joseph Couarde iz Antibesa, kapetan galeote. C r e s p i. Kajetanu Crespiju, rođenom u Milanu 1803. godine, namjesništvenom savjetniku u Zadru, vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, podijeljeno je viteštvo (austr.) 30. XI. 1854. s pridjevkom von Fahnenburg.42 32 DAZd, Matrice, str. 34; Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1886., br. 110, 14. V., str.1. 33 DAZd, Matrice, str. 33/a. Zadarski Brčići/Berčići nisu nikakva stara plemićka porodica kako to tvrdi Duišin (Zbornik plemstva, I, str. 98-99) i nemaju baš nikakve veze s kapetanom Ivanom Berčićem iz Ivanića kojemu je 1. VIII. 1569. bilo podijeljeno ug.-hrv. plemstvo. Rodoslovlje ove porodice izrađeno na podatcima iz matičnih knjiga pokazuje da su zadarski Berčići sasvim drugog, skromnog seljačkog porijekla s otoka Iža. Vidi: Vladislav CVITANOVIĆ, Otoci Iž i Premuda, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1, Zagreb, 1954., str. 77, 97. 34 DAZd, Matrice, str. 34; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 4; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 241. 35 Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), 1, Zagreb, 1983., str. 707-708. 36 DAZd, Matrice, str. 60; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 8; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 262. 37 DAZd, HSV, svež 30, god. 1839.,VIII/7, br. 2252 (4470/2499; 8382/2975). 38 DAZd, Presidijalni spisi Namjesništva (dalje: PSN), svež. 470, god. 1863., I/2-1, br. 343/ I; DAZd, Matrice, str. 60. 39 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1876., br. 118, 23. V., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 262. 40 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1873., br. 179, 2. VIII., str. 405; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 139; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon,, str. 266. 41 DAZd, Matrice, str. 60; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 267; Enciclopedia storico-nobiliare italiana, vol. I, ur. Vittorio Spreti, Milano, 1928., str. 566. 42 DAZd, Matrice, str. 59; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 268. 73 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Cu r i n a l d i. Šimunu Petru Antunu Curinaldiju, rođenom u Zadru 1825., poštanskom ravnatelju, podijeljeno je plemstvo (austr.) 27. V. 1875. godine.43 Viteškim križem reda Frana Josipa odlikovan je 1878. godine.44 Plemićka povelja naknadno je predana njegovim sinovima dr. Brunu, državnom liječniku, i Alojziju, sudskom savjetniku i državnom odvjetniku, 10. II. 1893. godine.45 Napustivši službu, Alojzije je stupio u isusovački red i 1919. bio zaređen za svećenika; slovio je kao poznati stručnjak u ženidbenom pravu i bio upravitelj ženidbenog crkvenog suda u Sarajevu.46 C v i t k o v i ć. Viteštvo (austr.) podijeljeno 15. V. 1879. Jurju Cvitkoviću, vojnom nadintendantu u Zadru i vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja.47 Rodom je Cvitković bio iz Mutilića kod Udbine. D a n i l o. Viteštvo (austr.) podijeljeno je 1. II. 1876. dr. med. Frani Danilu, vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, višegodišnjem članu i predsjedniku Pokrajinskog zdravstvenog vijeća i namjesništvenom savjetniku u Zadru.48 Frane Danilo rodom je iz Kaštel Staroga, medicinu je studirao u Padovi i Beču, gdje je postigao doktorat 1837. godine, službovao je u Opuzenu, Budvi, Kninu i Zadru.49 Imao je Frane Danilo, uz brata svećenika Ivana, istaknutu ulogu u krugu zadarskih narodnjaka.50 Dr. Frane Danilo umro je u Zadru 1895., nije ostavio muških potomaka, i s njim rod izumire u muškoj lozi. F e l i c i n o v i ć. Ivanu Felicinoviću, sinu mletačkog kapetana Josipa Nikole Felicinovića i Paule Gosetti, rođenom u Zadru 1774., pokrajinskom knjigovođi za Dalmaciju, za besprijekornu četrdesetgodišnju službu podijeljeno je plemstvo (austr.) 29. V. 1838. (22. VII. 1839.) s pridjevkom von Treustern (od vjerne zvjezde).51 Upisan je prvostečnik plemićkog naslova u Matičnu knjigu plemića Kraljevine Dalmacije.52 Josipu Felicinoviću podijeljen je 1868. papinski viteški red sv. Grgura Velikog.53 Ovoj obitelji pripadao je svećenik monsignor don Joso Felicinović (1889.-1984.), katolički pisac i dobrotvor.54 43 DAZd, Matrice, str. 61. 44 Parte ufficiale (Službeni dio), Avvisatore Dalmato (Objavitelj Dalmatinski), Zadar, 12, 1878., br. 93, 20. XI., str. 1; Hof-und Staats-Handbuch der Osterreichische-Ungarisch Monarchie für das Jahr 1888., Wien 1888., str. 167. 45 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 269. 46 Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, izradio Krunoslav Draganović, Izd. Akademije “Regina Apostolorum”, Sarajevo, 1939., str. 140, 449. 47 DAZd, HSV, svež. 69, god. 1879., VIII/4, A, br. 558/A, Ausweis III. Quartale 1879, 27; Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1879., br. 200, 29. VIII., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 269. 48 DAZd, HSV, svež. 66, god. 1879., VIII/4-A, br. 292/A, Ausweis III. Quartale 1876, 6; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 273. 49 DAZd, PSN, svež. 396, god. 1854., II/1-1, br. 148 (433). Vidi: Mirko Dražen GRMEK, Inauguralne disertacije hrvatskih, srpskih i slovenačkih liječnika, Starine JAZU, knj. 43, Zagreb, 1951., str.145; Roman JELIĆ, Zdravstvo u Zadru i njegovu području, Zadar, 1978., str. 46, 65. 50 Grga NOVAK, Narodni preporod u Dalmaciji, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, MH, Zagreb, 1969., str. 80, 83, 88.; HBL, 3, Zagreb, 1993., str. 219. 51 DAZd, HSV, svež. 29, god. 1838.,VIII/7, br. 1149/3438 (13654/2089); C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 9, 107. 52 DAZd, Matrice, str. 82. 53 DAZd, PSN, svež. 511, god. 1869, I/2-2, br. 717/M. I. 54Vidi: Život i djelo don Jose pl. Felicinovića. Zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa, ur. Miroslav Granić, Pag-Zadar, 2002. 74 studije, rasprave, eseji H ö b e r t h. Plemstvo (austr.) s pridjevkom von Schwarzthal podijeljeno 26. VII. (16. XI.) 1854. Josipu Höberthu, višem okružnom povjereniku u Bratislavi, a tom je podjelom nobilitiran i njegov sin Josip Höberth u Zadru.55 I v a č i ć. Gabrijelu Ivačiću, sinu Jurja i Anđele Domjakušić, rođenom 1794. u Splitu, okružnom kapetanu u Zadru, odlikovanom 1847. viteškim redom Željezne krune trećeg stupnja, vitezu-komturu papinskog reda sv. Grgura Velikog i dvorskom savjetniku, podijeljeno je viteštvo (austr.) 12. II. 1848. godine.56 J u r i š e v i ć. Nadsavjetniku Višeg zemaljskog suda u Zadru Antunu Juriševiću, rođenom 1792. u Golcu (Istra), vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, podijeljeno je viteštvo (austr.) 17. VI. 1861. (29. I. 1862.). godine.57 K n e ž e v i ć. Dalmatinskom episkopu Stefanu Kneževiću, vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, podijeljeno je viteštvo (austr.) 5. VII. 1867. s pridjevkom von Vukobrat (od Vukobrata).58 Nakon što je 1849. dobio red Željezne krune trećeg stupnja, što mu je donijelo plemićko viteštvo, odlikovan je 1854. komanderskim križem reda Frana Josipa, 1883. redom Željezne krune drugog stupnja, te je uz spomenute austrijske redove bio velekrsnik kraljevskog srpskog reda sv. Save prvog stupnja i vitez crnogorskog Danilova reda prvog stupnja.59 Stefan Knežević rođen je 1806. u Očestovu kod Knina u porodici koja je potekla od roda Vukobrat. Bio je kaluđer manastira Krke, rukopoložen za svećenika 1835., izabran za arhimandrita 1844., a 1853. imenovan je dijecezanskim episkopom dalmatinskim i posvećen u Srijemskim Karlovcima od patrijarha Josifa Rajačića. Godine 1879. teološki fakultet u Černovicama (Bukovina) dodjelio mu je počasni doktorat iz bogoslovlja.60 K r e k i ć. Ivanu Krstitelju Krekiću, sinu Šimuna i Vicencije Scandalli, rođenom 1808. u Zadru,61 umirovljenom namjesništvenom savjetniku, podijeljeno je plemstvo (austr.) 17. IV. (20. VII.) 1873. s pridjevkom von Treuland.62 Podjela plemstva upisana je u Matičnu knjigu plemića Kraljevine Dalmacije.63 55 C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 50; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 338; Enciclopedia storico-nobiliare italiana, vol. III, Milano, 1930., str. 667-668. 56 DAZd, PSN, svež. 328, god. 1848., I/2-1, br. 6232, 315; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 114. 57 DAZd, Matrice, str. 136; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 12, 113; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 356. 58 DAZd, PSN, svež. 499, god. 1867., I/4-1, br. 275/A; Isto, Matrice, str. 149; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 13; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 367. 59 Dalmatinske vijesti. Preosv. Episkop Knežević, Smotra Dalmatinska (La Rassegna Dalmata), Zadar, 3, 1890., br.13, 12. II., str. 3. 60 Šematizam pravoslavne eparhije dalmatinske za godinu 1890., tip. Woditzka, Zadar, 1890., str. 4-6.; Il vescovo cav. Stefano Knezevich, La Domenica, Zadar, 3, 1890., br. 7, 16. II., str. 45-46; Nikola ŠKRBIĆ, Vladika Stefan Knežević (1806.-1890.), Srpska zora, Knin, 2, 1991., br. 3-4, str.143-145; Korespondencija Rački-Strossmayer o stogodišnjici rođenja Frana Račkoga, 2, uredio Ferdo Šišić, Posebna djela JAZU, Zagreb, 1929., str. 400, 418. 61 AZDN, Matične knjige (dalje: MK), Zadar (Sv. Stošija), Knjiga krštenih XXII (1809.-1822.), fol. 4v. 62 C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 139; Genealogische Taschenbuch der adeligen Häuser Österreichs, 1905, Erster Jahrgang, Otto Mars`Söhne, Wien, 1905., str. 375-376; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 376. 63 DAZd, Matrice, str. 150. 75 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Ku t s c h i g. Namjesništvenom savjetniku u Zadru Karlu Kutschigu, rođenom 1796. u Kraljičinom Gradecu (Češka), podijeljeno je plemstvo (austr.) 2. II. (28. VIII.) 1863. s pridjevkom von Cejkovac.64 L a l i ć. Nikoli Laliću, rođenom 1798. u Dubrovniku, predsjedniku Građansko-kaznenog suda u Zadru, vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, podijeljeno je viteštvo (austr.) 27. XII. 1854. s pridjevkom von der Tulpe.65 Odlikovan je Lalić 1866. viteškim redom Željezne krune drugog stupnja te mu je po statutima reda podijeljeno barunstvo (austr.) 1. V. 1878. (26. II. 1879.) s istim pridjevkom.66 Podjela viteštva i barunstva Nikoli Laliću upisana je u Maticu plemstva.67 L a p e n n a. Barunstvo (austr.) je podijeljeno 2. IX. 1880. dr. iur. Alojzu Lapenni, počasnom građaninu grada Zadra, vitezu reda Željezne krune drugog stupnja i dvorskom savjetniku.68 Njegovoj kćeri Tereziji podijeljen je 13. XI. 1915. pridjevak von Wensern.69 L e t t i s. Barunstvo (austr.) podijeljeno je 8. XI. 1883. Frani Vicenciju Lettisu, vitezu reda Željezne krune drugog stupnja, predsjedniku Višeg zemaljskog suda u Zadru.70 L u l i ć. Josipu Luliću, c. k. pukovniku i zapovjedniku 23. pješačke pukovnije u Zadru, podijeljeno je plemstvo (austr.) 5. X. 1899. godine.71 L u x a r d o. Urbanu Luxardu, rođenom 1825. u Zadru, umirovljenom c. k. pukovniku, plemstvo (austr.) je podijeljeno 18. VII. (16. VIII.) 1884. godine.72 Godine 1866. odlikovan je Urban Luxardo Vojničkim križem za zasluge s ratnim znakovljem.73 L j u b i š a. Stefanu Mitrovu Ljubiši, rođenom u Budvi, predsjedniku Zemaljskog sabora Kraljevine Dalmacije u Zadru, podijeljeno je 1870. odličje reda Željezne krune trećeg stupnja.74 Plemićko viteštvo (austr.) bilo mu je podijeljeno 12. II. 1875. godine.75 M a r c o c c h i a. Dominiku Marcocchiji, rođenom 1808. u Splitu, dr. med., profesoru Primaljske škole u Zadru i zdravstvenom savjetniku, podijeljeno je plemstvo (austr.) 27. V. 1875. 64 DAZd, Matrice, str. 148.; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 14, 115; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 383. 65 DAZd, PSN, svež. 404, god. 1855., I/2-1, br. 26738/1938; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 14. 66 DAZd, HSV, svež. 69, god. 1879.,VIII/4, A, br. 428, Ausweis, II. Quartale 1879, 3; Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1879., br. 86, 13. IV., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 384. 67 DAZd, Matrice, str. 155. 68 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1880., br. 261, 11. XI., str.1; Gothaisches Taschenbuch der freiherrlichen Häuser, 1899., Justus Perthes, Gotha, str. 529. 69 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 386. 70 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1883., br. 287, 15. XII., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 391. 71 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1900., br. 28, 6. II., str. 1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 400. 72 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 401; Renzo de`VIDOVICH, Albo d`oro delle famiglie nobili patrizie e illustri nel Regno di Dalmazia, ed. Fondazione Rustia Traine, Trst, 2004., str. 121, 196. Urban Feliks Karlo, rođen u Zadru 12. I. 1825., sin je Girolama Luxarda pok. Bartolomea i markize Marije Canevari iz Genove. Vidi: DAZd, Zadar, Mat. knjige, Župa sv. Stošije, knjiga rođenih/krštenih, Inv. br. 1501, (1825.-1828.), str. 3-4. Girolamo, rodom iz Santa Margarita Ligure, došao je u Zadar 1817. službom vicekonzula Sardinijskog Kraljevstva i rodonačelnik je zadarske porodice Luxardo, poznate po proizvodnji Maraschina. Luxardi su pripadali genoveškom plemstvu. O tome u rukopisu: Ms. 944, Enrico Perazzo, Memorie storiche della famiglia Luxardo, str. 1-3, 37-39, 45, 48-49. (Znanstvena knjižnica u Zadru). 73 Kaiser Königliche militär Schematismus für 1884., Wien, 1883., str. 66. 74 DAZd, PSN, svež. 518, god. 1870., I/2-2, br. 1988 (1390; 474/A). 75 C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 117; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 396. 76 studije, rasprave, eseji (25. I. 1876.) s pridjevkom von Marcaini.76 Njegovoj kćeri Perini, udatoj za kneza Gustava Friedricha zu Sachsen Weimar-Eisenach, podijeljen je 23. V. 1872. naslov barunice od Neupurga.77 M a r d e g a n i. Josipu Kajetanu Mariji Mardeganiju, odjelnom predstojniku i tajniku dvorske kancelarije u Beču, podijeljeno je barunstvo (austr.) 29. IX. (28. X.) 1910. godine.78 Podjela barunskog naslova Mardeganiju ubilježena je u Maticu dalmatinskog plemstva.79 Obitelj Mardegani, podrijetlom iz Rijeke, živjela je u Zadru. M e n i s. Viteštvo (austr.) s pridjevkom von Salvanera podijeljeno je 27. IX. 1853. dr. Vilimu Menisu, vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, dalmatinskom protomediku i namjesništvenom savjetniku u Zadru.80 M i t r o v i ć. Viteštvo (austr.) podijeljeno je 25. VII. 1880. domobranskom general-bojniku u Zadru Spiridionu Mitroviću rodom iz Paštrovića, odlikovanom viteškim redom Željezne krune trećeg stupnja s ratnim znakovljem.81 Mitrović je u tipkopisu ostavio zanimljivu autobiografiju.82 N a k i ć. Zadarskom načelniku i dvorskom savjetniku Antunu Nakiću, rođenom 1808. u Zadru,83 podijeljeno je plemstvo (austr.) s pridjevkom von Ošljak (Ošljački) 16. V. 1877., dok je plemićka povelja naknadno izdana njegovim potomcima 30. VII. 1879. godine.84 N a r d e l l i. Dalmatinskom namjesniku u Zadru Nikoli Nardelliju, rođenom Dubrovčaninu, vitezu reda Frana Josipa, vitezu Leopoldova reda, dvorskom i tajnom savjetniku, podijeljeno je barunstvo (austr.) 24. V. 1911. prilikom njegova odlaska s dužnosti.85 Nikola Nardelli bio je od 1906. do 1911. dalmatinski namjesnik i jedini dalmatinski Hrvat na toj dužnosti.86 Umro je 1925. godine u Dubrovniku bez potomstva.87 U maticu plemstva upisan je sa zadarskim domicilom iako je nakon odlaska iz Zadra stalno živio u Dubrovniku ili u Trstenu. 76 DAZd, PSN, svež. 554, god. 1875., I/4-1, br. 1031 (2412); Isto, Matrice, str. 172; Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1876., br. 226, 3. X., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 407. 77 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 407, 433. 78 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 407; Gothaisches genealogisches Taschenbuch der freiherrlichen Häuser 1919., Neunundsechzigster Jahrgang, Justus Perthes, Gotha, str. 610. U Prvom svjetskom ratu na bojišnici je poginuo Josipov sin poručnik Josip Marija Ulderik Mardegani 1916. godine; barunstvo Josipa Mardeganija carskom odlukom od 13. IV. 1916. prenijeto je na njegova zeta Ćirila Kirigina, dvorskog tajnika, što je zabilježeno u dalmatinskoj matici plemstva. (DAZd, Matrice, str. 148). 79 DAZd, Matrice, str. 171. 80 C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 121; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 415; Constant von WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 17. Theil, Wien, 1867., str. 357-358. 81 DAZd, HSV, svež. 70, god. 1880.,VIII/4, A, br. 465, Ausweis, III. Quartale 1880, 31; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 420. 82 Mitrović, Spiridion: Notizien Generalmajoren Ritter von Mitrović. (Rkp. 67, Knjižnica DAZd). Vidi: Mirisa KATIĆ PILJUŠIĆ, Rukopisi u knjižnici Državnog arhiva u Zadru, Radovi Zavoda za povijesne znanosti, 53, Zagreb-Zadar, 2011., str. 405. 83 AZDN, MK, Zadar (Sv. Stošija), Knjiga krštenih, XXI (1791.-1809.), fol. 171v. 84 DAZd, Matrice, str. 180; Parte ufficiale (Službeni dio), Objavitelj Dalmatinski (Avvisatore Dalmato), Zadar, 13, 1879., br. 91, 12. XI., str. 1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 429. 85 DAZd, Matrice, str. 181; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 430. 86 Netočna je tvrdnja da je on bio jedini Hrvat koji je obnašao dužnost dalmatinskog namjesnika (Hrvatska enciklopedija, 7, izd. LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 586) jer su prije njega namjesnici Hrvati bili Franjo Filipović (HBL, 2, Zagreb, 1989., str. 26-27, 28) i Dragutin (Karlo) Blažeković (HBL, 4, Zagreb, 1998., str. 227-228). 87 Ivo PERIĆ, Dubrovčanin Niko Nardelli kao austrijski namjesnik u Dalmaciji, Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, 24-25, Dubrovnik, 1987., str. 235, 237, 258-259. 77 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. P a i t o n i. Fridriku Paitoniu, rođenom 1814. u Trogiru, predsjedniku Višeg zemaljskog suda u Zadru, odlikovanomu 1875. viteškim križem Leopoldova reda, podijeljeno je plemićko viteštvo (austr.) 14. IX. 1879. godine.88 Paitoni su od 1773. pripadali plemstvu grada Trogira, koje im je bilo priznato za druge austrijske uprave u Dalmaciji.89 Isticali su pridjevak von Labaduša, ali pismena o podjeli pridjevka nisu poznata. P a v i ć. Alfonsu Paviću pl. Pfauenthalskom, umirovljenom namjesništvenom podpredsjedniku u Zadru, i njegovim nećacima Gustavu i Karlu, podijeljeno je barunstvo (austr.) 26. II. 1918. godine.90 Odlikovan je Alfons Pavić 1893. komturskim križem pontifikalnog Pijova reda.91 Pavići su poljičkog podrijetla. Iselivši se iz Poljičke Knežije, stupili su Pavići u austrijsku vojničku službu. Plemstvo (austrijskih nasljednih zemalja) podijeljeno je 6. I. 1799. satniku Antonu Paviću, zemunskom načelniku, s pridjevkom von Pfauenthal.92 Pe j i ć. Plemstvo (austr.) s pridjevkom von Pejindvor (Pejindvorski) podijeljeno 23. XI. 1899. c. k. pukovniku Stefanu Pejiću.93 Pe t r i s. Frani Petrisu, rođenom u Cresu 1796. godine, sinu Antonija Nikole i Marije Lion, dr. med., protomediku i zdravstvenom savjetniku Pokrajinske vlade u Zadru, podijeljeno je plemstvo (austr.) 6. VI. (1. X.) 1857. s pridjevkom von Herrenstein.94 Petrisi su pripadali creskom plemstvu, a njihovo se rodoslovlje može pratiti od 1405. godine.95 R o s s i S a b a t i n i. Frani Rossi Sabatiniju, rođenom 1810. u Rijeci, tajnom savjetniku, predsjedniku Višeg zemaljskog suda u Zadru, odlikovanom 1875. viteškim redom Željezne krune drugog stupnja, podijeljeno je barunstvo (austr.) 11. VII. 1882. godine.96 Godine 1879. Frane Rossi Sabatini dobio je dostojanstvo tajnog savjetnika.97 Kobler donosi da su u Rijeku došli iz Genove, a pripadahu riječkom gradskom patricijatu.98 R u b e l l i. Plemstvo (austr.) s pridjevkom von Sturmfest podijeljeno je 10. VII. 1858. Ludoviku Rubelliju, lučkom upravitelju u Senju, a tom je nobilitacijom stečnik plemstva bio i njegov sin Vincenc Rubelli u Zadru.99 88 DAZd, Matrice, str. 200; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 442; Pravo. Pravničko-upravni list, Split, 7, 1879., br. 81, str. 288. 89 Mladen ANDREIS, Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805.), Muzej Grada Trogira, Trogir, 2006., str. 60, 62, 246. 90 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 446. 91 Službeni dio (Parte ufficiale), Objavitelj Dalmatinski (Avvisatore Dalmato), Zadar, 27, 1893., br. 81, 11. X., str. 1. 92 J. G. MEGERLE von MÜHLFELD, Ergänzungsband zu dem österreichischen Adels-Lexikon, str. 398; J. C. HELLBACH, AdelsLexikon, Zweiter Band, Ilmenau, 1826., str. 212; Ernst Heinrich KNESCHKE, Neues allgemeines Deutches Adels-Lexikon, Siebenter Band, Leipzig, 1867., str. 74; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 123; K. F. von FRANK, Standeserhebungen und Gnadenakte, 4. Bd., str. 43. 93 Amtlicher Teil, Wiener Zeitung, Wien, 1900., br. 20, 26. I., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 446. 94 DAZd, Matrice, str. 211; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 18, 71; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 449. 95 Podatci u: Stefano PETRIS, Spoglio dai libri consigli della città di Cherso, I, Cobol-Priora, Kopar, 1892. 96 DAZd, Matrice, str. 220; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 481; Pravo. Pravničko-upravni list, Split, 10, 1882., br. 115, str. 224. 97 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1879., br. 148, 28. VI., str. 1. 98 Ivan KOBLER, Memorie per la storia dela liburnica città di Fiume, vol. terzo, Rijeka, 1896., str. 179. 99 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1858., br. 244, 23. X., str. 4047; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 483; Ivan BOJNIČIĆ, Der Adel von Kroatien und Slavonien, J. Siebmachers großes Wappenbuch, Bd. IV, Abt. 13, Nürnberg, 1899., str. 233. 78 studije, rasprave, eseji S a b a l i ć. Josipu Sabaliću, rođenom u Zadru 1814. godine, namjesništvenom savjetniku, podijeljen je 1877. red Željezne krune trećeg stupnja, a po statutima reda nasljedno plemićko viteštvo (austr.) 14. V. 1879. godine.100 Smrću Josipa Sabalića ml., poznatog zadarskog publicista, izumire ova obitelj u muškoj lozi.101 Sabalići su sredinom 18. stoljeća doselili u Zadar iz Paga, a pripadali su lozi s nadimkom Tananin.102 Početci su im u Pagu i Zadru kao pučanima bili vrlo skromni. Tek je Vicko Sabalić, sin Antuna i Angele Gotardo, bio u državnoj službi kao dnevničar zadarskog suda. S e i f e r t. Frani Seifertu, rođenom u Grosskrosseu (Šlezija), dr. iur. i namjesništvenom savjetniku u Zadru, odlikovanom 1866. redom Željezne krune trećeg stupnja, podijeljeno je plemićko viteštvo (austr.) 23. X. 1869. (20. I. 1870). godine.103 S i m o n e l l i. Zadraninu Antunu Simonelliju, odjelnom predstojniku Ministarstva unutarnjih poslova u Beču, odlikovanom austrijskim viteškim redovima: Frana Josipa, Leopoldovim redom i redom Željezne krune drugog stupnja, podijeljeno je plemićko viteštvo (austr.) 14. VII. 1912. godine.104 S t e r m i ć. Antunu Stermiću, rođenom 1798. u Zadru, vladinu tajniku i velikom dobrotvo ru,105 podijeljeno je plemstvo (austr.) 21. I. (28. X.) 1843. s pridjevkom Edler von Valcrociata (Križevdolski).106 Godine 1863. dobio je Stermić red Željezne krune trećeg stupnja te mu je po statutima reda podijeljeno viteštvo (austr.) 20. XII. 1865. godine.107 To m š i ć. Petru Tomšiću, rođenom 1814. u Rijeci, riječkom i bakarskom patriciju, lučkom upravitelju u Zadru, zadarskom općinskom prisjedniku, odlikovanom 1868. viteškim križem reda Frana Josipa, komturu pontifikalnog reda sv. Grgura Velikog, vitezu reda Talijanske krune i nositelju odličja Medjidie Osmanskog Carstva, podijeljeno je plemstvo (austr.) 27. V. 1875. (25. VIII. 1892.) godine s pridjevkom von Felsthal.108 To m m a s e o. Plemstvo (austr.) podijeljeno je 28. III. (2. VII.) 1893. Antunu Tommaseu, umirovljenom pokrajinskom sudskom savjetniku.109 Tommaseo, starinom Tomašić, odvjetak stare bračke plemićke porodice, rođen je 1823. u Skradinu, a u braku s Katarinom Dudan imao je tri sina: dr. iur. Jerolima u Zadru, dr. iur. Leonarda, odvjetnika, i dr. med. Nikolu, oba u Splitu, koji se isticahu u redovima stranaka hrvatskog usmjerenja. Jerolim je Tommaseo u Zadru bio zastupnik u Zemaljskom dalmatinskom saboru, član Zemaljskog odbora, dvorski savjetnik na vrhovnom i kasacionom dvoru. Obnašao je razne javne ča100 DAZd, Matrice, str. 253; Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1879., br. 192, 20. VIII., str.1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 486. 101 Nekrolog u: La Rivista dalmatica, 10, 1928., 1-2, Zadar, str. 5-6. 102 AZNB, MK, Zadar (Sv. Stošija), Knjiga umrlih, X (1754.-1771.), fol. 90. 103 DAZd, Matrice, str. 253; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 129; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 506. 104 DAZd, Matrice, str. 252; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 509. 105 Stermić je devet uzastopnih godišnjih visokih plaća vladina tajnika izravno uplaćivao zadarskoj Javnoj dobrotvornosti. 106 DAZd, HSV, svež. 34, god. 1843., VIII/7, br. 2832/658 (2519/202; 21680/5017); Idem, svež. 35, god. 1844., VIII/7, br. 1063/240. 107 DAZd, Matrice, str. 254; C. G. F. HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, str. 22, 81, 130; P. FRANKDÖFERING, Adels Lexikon, str. 520. 108 DAZd, Matrice, str. 258; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 535. 109 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1893., br. 192, 23. VIII., str. 1; Službeni dio (Parte ufficiale), Objavitelj Dalmatinski (Avvisatore Dalmato), Zadar, 27, 1893., br. 69, 30. VIII., str. 1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 535. U leksikonu je tiskarskom omaškom krivo otisnuto prezime Tommasco (!). 79 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. sti, velike su njegove zasluge u nastojanjima zadarskih Hrvata glede Hrvatskog doma u Zadru.110 Godine 1907. odlikovan je viteškim križem Leopoldova reda.111 To n č i ć. Josipu Tončiću, rođenom 1847. u Rabu, dvorskom savjetniku i namjesništvenom potpredsjedniku u Zadru, odlikovanom 1898. viteškim redom Željezne krune trećeg stupnja, podijeljeno je plemstvo (austr.) 30. IV. 1911. s pridjevkom von Sorinj (Sorinjski).112 Tr i g a r i. Viteštvo (austr.) podijeljeno je 14. I. 1877. zaslužnom zadarskom načelniku Nikoli Trigariju po statutima reda Željezne krune kao vitezu trećeg stupnja.113 Biran je Trigari za zadarskog načelnika uzastopno punih 25 godina i tu dužnost časno obnašao od 1874. do 1899. godine, i po tome otišao u legendu.114 Trigari, osim što je bio nositelj reda Željezne krune, što mu je donijelo nasljedno viteštvo, odlikovan je komturskim križem reda Frana Josipa i papinskim komturskim odličjem reda sv. Silvestra. U l m. Predsjedniku Višeg zemaljskog suda u Zadru dr. iur. Franzu Ulmu, vitezu reda Željezne krune drugog stupnja, podijeljeno je barunstvo (austr.) 27. IX. 1854. godine.115 V l a c h. Ivanu Nepomuku Vlachu, rođenom 1763. u Kastvu, podijeljeno je viteštvo (austr.) 20. XII. 1825. godine.116 Njemu je kao predsjedniku Pokrajinskog suda u Zadru 18. III. 1840. bilo podijeljeno austrijsko barunstvo s pridjevkom von Montelli.117 Sudac Vlach umro je u Zadru 1845., a opširan nekrolog objavljen je u onodobnom zadarskom tisku.118 Z a n c h i. Frani Zanchiju, okružnom poglavaru u Zadru, namjesništvenom savjetniku i vitezu reda Željezne krune trećeg stupnja, po statutima Reda podijeljeno je viteštvo (austr.) 28. V. 1877. godine.119 Z o h a r. Viteštvo (austr.) podijeljeno je 27. III. 1917. Zadraninu Frani Zoharu, a pridjevak von Karstenegg 29. V. 1917. godine.120 *** U ovom prilogu obrađene su zadarske porodice bile nobilitirane za vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji. U Zadru je broj nobilitiranih iznosio 51 obitelj s 53 osobe. Po tome je Zadar grad s najviše podijeljenog plemstva u čitavoj Dalmaciji, što je razumljivo zbog nje110 Dr. Jerolim plem. Tommaseo, Hrvatska kruna, Zadar, 23, 1915., br. 68, 21. VIII., str. 1; Dalmatinske vijesti. Jerolim pl. Tommaseo, Smotra Dalmatinska (La Rasegna Dalmata), Zadar, 27, 1915., br. 57, 21. VIII., str. 3. 111 Hof-und Staats-Handbuch der Osterreichische-Ungarisch Monarchie für das Jahr 1912., Wien 1912., str. 58. 112 DAZd, Matrice, str. 259; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 535, 594, 595. 113 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1877., br. 66, 22. III., str. 1; Parte ufficiale (Službeni dio), Avvisatore Dalmato (Objavitelj Dalmatinski), Zadar, 11, 1877., br. 25, 28. III., str. 1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 539; Enciclopedia storiconobiliare italiana, VI, 1932., str. 710. 114 Il giubileo del podestà di Zara, Il Dalmata, Zadar, 34, 1899., br. 16, 25. II., str. 1-3. 115 Amtlicher Theil, Wiener Zeitung, Wien, 1854., br. 286, 30. XI., str. 3289; Taschenbuch der freiherrlichen Häuser auf das Jahr 1863., Justus Perthes, Gotha, str. 990-991; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 542. 116P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 548.; Adolf BÄUERLE, Was verdankt Oesterreich der beglückenden Regierung Sr. Majestät Kaiser Franz der Erste, Wien, 1834., str. 358.; Otto TITAN von HEFNER, Stammbuch des bluchenden und abgestorbenen Adels in Deutschland, Bd., 4, Regensburg, 1866., str. 130. 117 Wien. Se. k. k. Apostolische Majestät, Wiener Zeitung, Wien, 1840., br. 125, 5. V., str. 843.; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 548. 118 Appendice. Necrologia, Gazzetta di Zara, Zadar, 13, 1845., br. 31, 18. IV., str. 169-171. (Potpisano: Giuseppe Fontana). 119 DAZd, Matrice, str. 275; Parte ufficiale (Službeni dio), Avvisatore Dalmato (Objavitelj Dalmatinski), Zadar, 11, 1877., br. 57, 18. VII., str. 1; P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 574. 120 P. FRANK-DÖFERING, Adels Lexikon, str. 579; Enciclopedia storico-nobiliare italiana, vol. VI, Milano, 1932., str. 1022-1023. 80 studije, rasprave, eseji gova značaja kao glavnog grada Kraljevine Dalmacije. Ako ovom broju pribrojimo obitelji kojima je bilo priznato staro plemstvo, Zadar je grad s apsolutno najvećim brojem plemićke gospode na čitavoj istočnojadranskoj obali. U usporedbi sa Zadrom u to doba Split je bio provincija, ali il mirabile podestà Bajamonti ipak nije “prilipija pršutinu” na vlaško čelo! Zadar je doista slovio za gospodski grad, što su zamjećivali onodobni mnogi putopisci u Dalmaciji. Danas, domalo stoljeće od pada Habsburške Monarhije, Zadar to više nije, niti će to ikada postati. Titova je komunistička vlast Zadar doista pripojila matici zemlji, što nije učinila karađorđevićevska kraljevina, koja ga je olako prepustila Italiji u Rapallu, niti poglavnikova NDH, ali je pri tom poubijala mnogo nedužnih ljudi, mnoge protjerala, jarosnom zločestoćom i mržnjom zgazila staru društvenu elitu, uništila kulturu ovog prelijepog mediteranskog grada, stvaranu i prenošenu naraštajima gotovo u tisućljetnom postojanju jednog drugačijeg Zadra nego što ga danas poznajemo. Za taj zločin nitko od gospode drugova nikada nije odgovarao. Sudeći po kategorijama novostečenih naslova, mali broj porodica ili pojedinaca možemo pribrojiti visokom plemstvu. Tom najvišem sloju pripadahu jedino conti Borelli, jer su uz potvrđeni naslov mletačkih conta bili članovi gospodske kuće u Beču: Frane Borelli Vranski i sin mu Manfred. Nositelji naslova mletačkih conta nisu pripadali visokom plemstvu jer nisu bili izjednačeni u pravima i povlasticama s austrijskim grofovima niti su svoj naslov smjeli prevesti njemačkim jezikom u graf i prema tome ni njegovom našom izvedenicom. Isto tako ni nositelji barunskog naslova nisu spadali u visoko plemstvo, u pravilu nisu bili članovi austrijske gospodske kuće. Namjesnik Nardelli bio je član gospodske kuće u Beču, ali ne kao barun Austrijskog Carstva, već radi svog položaja. Za razliku od austrijskih baruna, ugarski su baruni u najvećem broju već grbovnim listom imenovani članovima ugarske velikaške kuće, ali ugarski se barunat nije podjeljivao u Dalmaciji, već samo u Hrvatskoj i Slavoniji kao zemljama Krune sv. Stjepana. Najveći broj običnih plemića pripada skupini nižeg plemstva s naslovima plemića ili viteza Austrijskog Carstva. Plemstvo je dobilo dvadeset porodica, od toga šesnaest s plemićkim pridjevkom. Viteški je pak naslov stekla dvadeset i jedna porodica, a od toga osam s pridjevkom. Šesnaest je viteških naslova podijeljeno posredno preko odličja reda Željezne krune trećeg stupnja, dva odličjem Leopoldova reda, a tri izravno grbovnicom. Naslovom baruna odlikovano je deset osoba. Sedam je barunskih naslova vezano s podjelom odličja reda Željezne krune drugog stupnja, a tri su podjele bile izravne. Kod jedne je podjele zadržan stari pridjevak (Lalić, von der Tulpe), drugi je pridjevak podijeljen sudcu Vlachu (von Montelli), dok treći pridjevak nije podijeljen stečniku barunskog naslova Alojzu Lapenni, već je bio podjeljen njegovoj kćeri trideset i pet godina nakon podjele barunata. Grofovstvo Austrijskog Carstva, kako smo istaknuli, u Zadru nikome nije bilo podijeljeno. Novo je plemstvo podjeljivano visokim dužnosnicima i državnim činovnicima, časnicima, uglednim gospodarstvenicima, i tek jednoj osobi duhovnog staleža. Plemstvo je u ovom razdoblju samo staleška značajka nobilitiranih ljudi državnog aparata. Plemići ovog razdoblja nisu feudalni vitezovi, niti su zemljišno plemstvo feudalnog društva. 81 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. U Dalmaciji, i prema tome u Zadru, nema mnogo nobilitiranih vojnih časnika, što govori da Dalmatinci za druge austrijske uprave ne stupaju rado u vojnu službu, iako je za mletačke uprave bilo rodova kojima je ratništvo bilo unosno zanimanje u nizu naraštaja. Pregled zadarskih porodica nobilitiranih u razdoblju druge austrijske uprave prikazali smo tablično u prilogu. Na pitanje njihova etničkog porijekla odgovor je da su to uglavnom porodice talijanskog etničkog korpusa, jakog i dosta utjecajnog u Zadru, a manjina je domaćeg hrvatskog ili dalmatinskog porijekla. Međutim, pripadnici i tih porodica do 60-ih godina 19. stoljeća većinom su deklarirani Slavo-Dalmati, da bi krajem stoljeća prihvatili talijansko nacionalno ime. Manje su zastupljeni pripadnici drugih naroda šireg područja Habsburške Monarhije. Ovakav etnički sastav pokazatelj je zadarskog kozmopolitskog ozračja, što danas nije slučaj. Slom crno-žute monarhije, talijanska okupacija i zatim talijanska vlast nad Zadrom uspostavljena nakon Rapalla doveli su do toga da su mnogi od njih bestragom nestali iz ovoga grada i nekadašnje austrijske krunovine, zaboravivši potpuno grad Zadar i Dalmaciju. Plemićki je stalež nakon 1918. bio tek povijesna uspomena, s vremenom sve više maglovita, a nakon tzv. “oslobođenja” i jedno i drugo je likvidirano, i to je bio neizbježan posljedak proleterske i seljačke vlasti. PRILOZI Tablica 1. Prikaz podjele austrijskog plemstva u Zadru u razdoblju 1838.-1911. Red. Plemićka obitelj broj 1. BERČIĆ, Ivan 2. BERSA, Josip 3. CERNICA, Marko 4. COLTELLI, Jakov 5. CURINALDI, Šimun 6. FELICINOVIĆ, Ivan 7. HÖBERTH, Josip 8. KREKIĆ, Ivan Krstitelj 9. KUTSCHIG, Karl 10. LULIĆ, Josip 11. LUXARDO, Urban 12. MARCOCCHIA, Dominik 13. NAKIĆ, Antun 14. PEJIĆ, Stefan 15. PETRIS, Frane 16. RUBELLI, Ludvig 17. STERMIĆ, Antun 18. TOMŠIĆ, Petar 19. TOMMASEO, Antun 20. TONČIĆ, Josip Nadnevak podjele Pridjevak 10. IV. (2. XI.) 1896. 20. V. 1839. (29. VIII.1840.) 22. IV. 1854. (16. III. 1855) 26. V. 1873. 27. V. 1875. (10. II. 1893.) 29. V. 1838. (22. VII. 1839.) 26. VII. (16. XI.) 1854. 17. IV. (20. VII.) 1873. 2. II. (28. VIII.) 1863. 5. X. 1899. 18. VII. (16. VIII.) 1884. 27. V. 1875. (25. I. 1876.) 16. V. 1877. (30. VII. 1879.) 23. XI. 1899. 6. VI. (1. X.) 1857. 10. VII. 1858. 21. I. (28. X.) 1843. 27. V. 1875. (25. VIII.1892.) 28. III. (2. VII.) 1893. 30. IV. 1911. von Gornje Selo von Leidenthal von Krunevir von Roccamare bez pridjevka von Treustern von Schwarzthal von Treuland von Cejkovac bez pridjevka bez pridjevka von Marcaini von Ošljak von Pejindvor von Herrenstein von Sturmfest von Valcrociata von Felsthal bez pridjevka von Sorinj 82 studije, rasprave, eseji Tablica 2. Prikaz podjele austrijskog viteštva u Zadru u razdoblju 1848.-1917. Red. broj 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. Plemićka obitelj Nadnevak podjele Pridjevak ABELIĆ, Petar BEDEN, Rikard CERRONE, Karlo COUARDE, Gvido CRESPI, Kajetan CVITKOVIĆ, Juraj DANILO, Frane IVAČIĆ, Gabrijel JURIŠEVIĆ, Antun KNEŽEVIĆ, Stefan LALIĆ, Nikola LJUBIŠA, Stefan MENIS, Vilim PAITONI, Fridrik SABALIĆ, Josip SEIFERT, Frane SIMONELLI, Antun STERMIĆ, Antun TRIGARI, Nikola ZANCHI, Frane ZOHAR, Frane 29. VI. 1880. 21. II. 1886. 26. III. 1876. 4. XI. 1911. (7. XI. 1912.) 30. XI. 1854. 15. V. 1879. 1. II. 1876. 24. II. (26. V.) 1848. 17. VI. 1861. (29. I. 1862.) 5. VII. 1867. 27. XII. 1854. 12. II. 1875. 27. IX. 1853. 14. IX. 1879. 14. V. 1879. 23. X. 1869. (20. I. 1870.) 14. VII. 1912. 20. XII. 1865. 14. I. 1877. 28. V. 1877. 24. III. (29. V.) 1917. von Melada bez pridjevka bez pridjevka von Grignon von Fahnenburg bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka von Vukobrat von der Tulpe bez pridjevka von Salvanera bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka von Valcrociata bez pridjevka bez pridjevka von Karstenegg Tablica 3. Prikaz podjele austrijskog barunstva u Zadru u razdoblju 1840.-1918. Red. broj 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Plemićka obitelj Nadnevak podjele Pridjevak ALESANI, Jerolim LALIĆ, Nikola LAPENNA, Alojz LETTIS, Frane Vicencije MARDEGANI, Josip NARDELLI, Nikola PAVIĆ, Alfons, Gustav, Karlo ROSSI SABATINI, Frane ULM, Franz VLACH, Ivan Nepomuk 8. II. 1878. 1. V. 1878. (26. II. 1879.) 2. IX. 1880. 8. XI. 1883. 29. IX. (28. X.) 1910. 24. V. 1911. 26. II. 1918. 11. VII. 1882. 21. IX. 1854. 18. III. 1840. bez pridjevka von der Tulpe (von Wensern) bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka bez pridjevka von Montelli 83 Sanjin Sorel zadarska smotra 1-2, 2014. Opaske, lapsusi i jedan stršljen studije, rasprave, eseji Viškovi Što je bolje od Q-tena? – pita nevidljiva spikerica na reklami i, nakon dramatske pauze, odgovara – Duplo više Q-tena! Negdje početkom stoljeća, u okružju društvene revolucije, rus ki avangardisti su konzekventno tvrdili – poeziju će svi jednoga dana pisati! Šezdesete su donijele, zapravo razgrnule površinski sloj koji je skrivao jedan novi višak – užitak. Pa prva sapunica na našoj televiziji – Dinastija. Pa će Lipovetsky sve sažeti u pojmu hiperpotrošača. Poeziju svi pišu, zapravo je pisanje doživjelo najradikalniju promjenu – od negdašnje skriptarnice, gotovo kripte, groba, mogile za odabrane pa do javnog bloga, foruma, knjiga o svemu i svačemu, hiperteksta, grafita. Kultura nerada je rješenje tiranije viška i trenutka. Jer manje rada znači manjak vrijednosti prodavaču, prodaje on parfem ili piše knjigu. Lijepo je govorio izvjesni Bernard – Lijenčina je onaj koji ne pokazuje da radi. Tek toliko o tome. Ne vidimo vidljivo Što vidimo? Jasno je, premda ne vjerujem, sveta Hildegarda vidi Boga. Bruno Schulz velika stopala. More vidi dubinu i obalu. Pound jezični kavez. Ali, što vidi noć? Nelagodu u ljudima i priljubljena tijela. Noć vidi dan u nastajanju i tišinu o kojoj pjeva Paul Celan. Posljednji pogled muhe je kljun ptice, sve što vidi oblak prije rasplinuća je vjetar. Noga? Ona netremice gleda u pod, oko bježi u stranu, ruke ne vide ništa, uvijek griješe, bježe u stranu, postiđene. Što vidimo? Ništa! I uvijek pogrešno. Lijepa žena nestaje u vlastitoj privatnosti, ljeto u hladnoću, Bela Lugosi u ludilo. Što više karti imaš u jednoj boji, to bolje. Onda možeš manipulirati. Ne vidimo nevidljivo. 84 studije, rasprave, eseji Vatra i pjesništvo Vatra i pjesništvo! Poeta vates prikazan u alegoriji Vatrogasca. Bachelard u plamenu vidi poeziju uspravnosti. Borut Šeparović u naletnom vatrogasnom vozilu juriša kao admiral Nelson na brodove, na bukteće jezike. Možda bi ispravnije bilo paliti korov nego zbirke pjesama, budući da se poezija može shvatiti kao instrumenta Pasionis. Ljestve se manifestiraju u obliku biblijske metafore penjanja, odnosno uzleta, prihvatimo li uvjerenje vidovnjaka Gioacchina da Fiorea da gornjim svijetom upravlja dobro. Odobravam strah od nje noćne, može izgle dati inspirativno. Ta vrst argumentacije u sebi sadrži jednu kontradikciju: ljestve, kao i svaka batina, imaju dva kraja i posve je svejedno koji kraj udara. Pritom se često previđa jedna naoko bezazlena sitnica: smjer kojim se “uspinje” ne mora nužno biti prema krilatim putti ma, već, vrlo vjerojatno, heroičko spuštanje u krilo Helel ben šaharu, koji je htio u Nebo da bi igrom sudbine, koja prezire oholost, tresnuo u kal Pakla. Kome sve nisu krila bila spržena! Tko se sve nije tiho pržio na creskim kamenjarima, taj ne poznaje niti njezin zvuk koji nose cvrčci. Uostalom, instrumenti muke opominju da jednostrana tumačenja vremenom gube na uvjerljivosti. Umiranje Christopher Bollas mi, dok u udobnosti vlastite sobe pišem o nesvjesnom u pjesništvu Petra Gudelja, šapće kako je psihoanaliza zapravo priprema za smrt. Sjetiti se djetinjstva, trauma, urediti svoje nelagode, preuzeti krivnju za to što ste otac, a svoje želje vidjeti kako rastu u sjenci smrti, načelno – u načelu ugode, što bi rekao časna starina Freud. On, koji još uvijek ima zavodljivost u jeziku, može nam reći da je praznu ceremoniju ukopa zamijenila priprema za dobro umiranje. Zašto bismo mislili drugačije? Makar je riječ o psihomistici. Leptir i gusjenica Što bi bio leptir – leptir ili gusjenica? Crna gusjenica s neuredno raspoređenim bodljama, crvenih nogu i istobojne leđne pjege, koja valjkasto beskonačna simulira rasplet unutrašnje tjelesne napetosti? Kao u grčkoj tragediji preokret sudbine dlakave gusjenice vezan je uz prepoznavanje činjenice da je njeno tijelo raspolučeno dvjema različitim vizijama svijeta – onim ružnim, neuglednim i transmutiranim, prekrasnim. Gusjenica je tako panoptikum, mixum compositum sadašnjeg, vidljivog stanja i skrivenog, budućeg. Kako je svijest o tom skrivenom, pa makar bila riječ i o Bogu, prijelomna točka nakon koje, iz njene vizure, počinje sunovrat u Ono što nije ona, tako tragedija i počinje radnjom s točno definiranim ciljem koji treba doseći. Ta mogućnost mimikrije savršeno je kazalište. Leptir, u ovome slučaju Nymphalis antiopa ili Mrtvački plašt iz porodice šarenaca, konačni je ishod katarze, očišćenja kroz užas koji je stajao pred gusjenicom. Androginost je u temelju Poetike – riječ je o Sfingi koja nije ništa drugo doli Deus ex machina. Da nije bilo nje, ne bi došlo do incestuoznog odnosa 85 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Edipa i Jokaste, time ni do tragične krivnje. Sve što bi mu moglo ići na dušu bilo bi Lajevo ubojstvo, za koga nikada ionako ne bi saznao da mu je otac, budući da bi tek inkognito prošetao Tebom kao svaki drugi putnik-namjernik. Leptir je, kao i Edip, ubojica vlastita roditelja, budući da je on bio gusjenica. Smrt smrti Gotovo cijeloga života Andree Meisser živi u okrilju smrti. I u trenutku kada sjena postaje njegov lik, on nije kadar prepoznati je i osloviti imenom. Po tko zna koji put potvrdila se stara latinska poslovica Mors certa, hora incerta. Kao čovjek koji je proučavao njenu arhetipsku dimenziju i ulogu u oblikovanju rituala kod nekih južnoameričkih plemena, koji je tražio analogije između suvremenog i tradicionalnog načina umiranja te simbolički karakter funebralnog obreda, nevjerojatno zvuči činjenica (iznesena u njegovoj doktorskoj disertaciji Struktura smrti, Kijev, 1963.), doduše – podvučena ispod objektivizma utemeljenog na “znanstvenim osnovama”, kako će smrt jednom umrijeti. Ako je on i bio mislilac “apsurda”, vrlo često i populističan, on je u jednome imao pravo: smrt kao oblik meditacije iz biofilnog fundusa, iz Živog, jednom će, zahvaljujući genetskim istraživanjima, dosegnuti vječnost, omeđenu sudbinom svemira. Promjena genetske slike svijeta promijenit će i sliku smrti – u umjetnosti zapadnog kruga, jednom prognana beskonačnošću, vratit će se u obliku nostalgije. Meisser stoga ima pravo da prȁvo umrijeti znaju samo umjetnici, budući da, kako vjeruje, taštine rade za vječnost. Sjećanje “Bio je to najljepši čovjek na svijetu. Stajao je tamo u crnom odijelu, crnim kožnim hlačama i crnim čizmama. Oko njegovog vrata visila je temeljito sjebana gitara. Koža mu je bila pripijena na kosti, a lubanja krajnji užas – krastava i izlizana, dok su mu oči stršale iz duplji poput sljepačkih. Pa ipak te oči su buljile u nas kao da navješćuju nešto božansko. Ispred nas je stajala istinska veličina; Napoleon među svojim plijenom, Cezar paradirajći svoje trupe, Krist podbočen na Kalvariji. Blixa Bargeld. Šezdeset sekundi ovaj čovjek je stajao kao paraliziran, potpuno začaran svojim ludilom. Tada je otvorio usta i ispustio vrisak koji je zvučao kao da mu netko izvlači čičak iz duše”, rekao je Nick Cave u Quorumu. Podarili su glasove svojim dušama. Stajali smo opčinjeni zaglušujućom bukom, prije dvadeset godina, nadajući se spasu pred užasom u nama i onime što nas je nekoliko mjeseci kasnije čekalo. Mittels druck und koerperwaerme wird aus unserer konfusion eine kernfusion und unge heuer ungeheuer viel viel energie wird frei mag sein, dass es nichts nutzt aber es beschleunigt und wenn es nur beschleunigt was ohnehin vergeht ist das kein vergehen und durchaus zu verstehen eun grund mehr fuer feurio! marinus, marinus, hoerst du mich? marinus, du warst es nicht es war koenig feurio! 86 studije, rasprave, eseji Osjećao sam muziku u zadnjem nervu, opčinjen tutnjanjem, urušavajućim hrupom mladosti na umoru od koje ostaje samo divlja strast, nekontrolirani bijes i raspadnutost u svakom pogledu. Tijelo se svijalo ritmički odrješito naprijed-nazad, tlo se rastvorilo pod tisućama nogu pripuštajući nas u bezvremenost, glazba nas je jedinila. hirnlegolegolehirnlegolegolegohirnlegolegolehirnlegolegolegohirnlegolegolehirnlegolegolegohirnlegolegolehirnlegolegolego. Haus der Lüge bio je posljednje utočište urbanosti pred ruralnim polusvijetom koji je skupa s barbarima kucao na vrata. Spavanje na ulici sličilo je na spavanje u postelji. Kolaps je zvučao tužnije nego ikada. Iz sirove snage hrapavog Blixova glasa prostor je odgovorio razuzdanim kolapsom. Jednolično perpetuiranje jednostavnoga gitarskog rifa, reducirani bubanj i elementarni bas u zastrašujuće iskrenoj ispovijesti naviještao je povijesna štiva. Kasnije, naknadno se shvatilo izgubljeno vrijeme koje nikada nije postojalo. I da nismo znali, na tom smo stadionu, u Puli, bili mrtvi, jer nismo imali povijesti niti smo postojali. Stotine su nas stajale. Stajalo nas glave. Neke više nikada nisam vidio među živima. wo bist du gewesen? SAG ES MIR ich bin bei der schwester der mutter gewesen OH WEH MIR was hast du denn dort getan? SAG ES MIR ich hab gegessen und auch getrunken OH WEH MIR was hast du gegessen dort? SAG DAS MIR eine bruehe mit pfeffer gab es OH WEH MIR OH WEH MIR Nostalgija ili kako je počeo rat u mome svijetu Atmosfera polako raste. Približava se rat. Sa stagea hipnotički grmi adrenalin šiba po žilama / besnilo i ludilo hara masama / na linč na linč / čuju se voždovi / oštre se noževi / kaos i bezumlje / zub za zub / oko za oko / flagelanti s parolama u rukama / željni klanja / lutaju iz grada u grad / kao besni psi laju / iz ustiju cedi im se pena / oči je pokrila teška mrena / zub za zub / oko za oko. Tijelo mi se počelo divljački kretati u ritmu muzike. U ustima sam osjećao nadolazeće sranje. Kao da sam u tom trenutku kovao budućnost država skrbi za dvig in iskoriščanje gozdov, država skrbi za fizično ustrojo ljudstva, posebno mladine, u svrh podviganja narodnega zdravja, delovne in obrambene sposobnosti, ravnat če dalje bolj popustljivo, dopušča se vsa sloboda, oblast je pri nas ljudska. Srdžba me obuzela. Tisuće tijela oko mene, 8. kolovoz 1990., noć. Svi smo jedno tijelo. Bog govori / domovina govori / partija govori / mati 87 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. govori / ljubezen govori / mi se fukamo. Stajali smo mirno. Oko nas magla. Galama nestane. Stane na trenutak. Borghesia. A zatim frenetično, zatim divlje i agresivno, zatim porugljivo, kao u stroju, zatim mesijanski, kao da nismo na koncertu već na putu u neko monumentalno sranje, zatim lagano, brže, brže, još brže, zatim u transu, s bijesom, ogorčenošću, Englezi, Nijemci, Talijani i mi u međunarodnom ritmu, ujednačeno, mi se fukamo, mi se fukamo, mi se fukamo, mi se fukamo, mi se fukamo. Riječi Riječi žive unutar jednoga svijeta čija je semantika još uvijek nedokučiva. Oblik riječi, zvučnost, slova sa svojom ekspresivnom funkcijom dio su fraktalnog svijeta analogan s kozmičkim zračenjem, s čovjekovim primordijalnim osjećajem za funkciju, estetiku, igru. Kao i muzika, iskonska apstrakcija koja je dio, kako neki vjeruju, Božjeg plana i ljudske slobode. Tisuće mogućnosti slaganja, tisuće puteva koji se čovjeku čine vlastitim izborom, neslučajna slučajnost. O njima najbolje govore one same, najupečatljivije kada se zbog stida, obzira, nezainteresiranosti, moguće i čega drugoga, odluče ne pojaviti, nastavljajući održavati život značenja u zametku. Valja Hljebnikovu vjerovati koji je leptir što se ušetao u sobu ljudskoga života. Realizam Problemi su s realizmom nerješivi. Obmanjujući ljude realistični pisci im govore da je umjetnost sama zbilja, izvan koje nema drugih mogućnosti. Sveti Ivan od Zeline otklanja takve prikaze jer su one heretičke. Hrane se misticizmom, umjesto da se dodiruju i mirišu i jedu kremšnite, one nam podvaljuju slike kremšnita što mirišu na ulje, terpentin, boju. To bolje zna Rene Magrite. Realizam je fantazija, pomislio bi, recimo, Vid Došen u Aždaji sa sedam glava jer njemu je zbilja vražje veledjelo u kojoj sve počinje i završava sa sedam smrtnih grijeha. Pa kada fantazija, fantastika, phantastikon postanu narav sa svojim stvarnim učincima, onda je pitanje viđenja i razumijevanja sporedno. Uostalom, kao i sve lijepe stvari s kojima hiperrealisti ne znaju postupati nego ih samo bilježiti, slagati i kopirati, nadajući se da će pritom, usput, slučajno, u prikazivanje ući neka nepredviđena sitnica koja će poremetiti koncept. Stoga ne vjerujem realizmu jer očekuje čudo i slučajnost, a ne proizvodi čuda i slučajnosti. No, to mu ne umanjuje zavodničko umijeće da će biti točno onako kako opisuje, prepredeno, detaljno, uvjerljivo. Vjerodostojnost je, kada u zbilji je ne nalazimo, priznanje koja svaka realistična umjetnost želi doživjeti. Politika Vodi li Bog politiku? Što je Bogu pritom najbliže, neposredno iskustvo s kojim nastupa pred gornjim domom Parlamenta? U jednom nebu svatko može doći u dodir s bilo kim, kaže Svedenborg, ali u sferi visoke politike, globalnih izazova, lokalna glad, siromaštvo, besperspek88 studije, rasprave, eseji tivnost nešto je iz domene drugoga neba. I tu nema Božje pomoći, jer ne postoje veze, komunikacije, rizomi, intermedijalnosti. Kao i u svakoj, tako i u Božjoj demokraciji valja razviti, generacijama, procedure kojima će se razlike povezati u skladnu cjelinu. Isti Svedenborg veli kako su nebrojeni nebeski poslovi, službe, različiti tipovi uprava koje također treba uskladiti, a temeljni im je poticaj činiti dobro, jer u protivnom nisu funkcionalni. Više o tome ne mogu znati. Ipak, kada se Političar, ujutro, pogleda u ogledalu, kako se on odnosi prema toj slici koja nije on? I, još jedno pitanje. Kada se Bog, uvečer, pogleda u speculumu, kako se odnosi prema slici koja, također, nije on? O majstorijama, nebeskim Bog je poput pjesnika kada kaže “bacite sada pogled na me uboga”, zna da nema speculuma u kojemu bi se ogledao, pa traži potvrdu u riječima, pismu, pjesmama i traktatima. U pogledu. Pjesništvo oduvijek zna da mora ostati nejasno jer ono poput ogledala priča o nemogućem i nepostojanom, jer time postavlja zagonetku koja potkopava svijet života baš kao što i Bog, koji je sam po sebi zagonetka do koje se treba penjati ljudima predugačkim ljestvama, traži ogledalo u kojemu bi imao barem nešto čvrsto kao što je nevjerodostojna slika. Svugdje čitam i čujem kako su pjesnici tašti, pa ukoliko je to aksiom, utoliko mogu u navedenoj analogiji vidjeti Boga kojemu je također potrebna potvrda vrijednosti. Jer on, kao prvi pjesnik, jer što je stvaranje svijeta ni iz čega negoli pjesnička igra, na kraju krajeva, kao i svaki pjesnik želi znati do koje se razine pjesničkoga Panteona uspeo. Na kraju krajeva, znamo da je riječ o mjestu posvećenome svim bogovima. Da li priznaje time i druge bogove ili samo ljudski shvaća da ne vjeruje te je stoga, veli Nietzsche, Krist prvi i jedini kršćanin? Razvilo li se pjesništvo iz kulta, a između njega i igre jedva da postoje razlike, naprosto vjerujem Huizinginom stilu, istančanom, nije čudno da u trenutcima Božjega nadahnuća nestalnost i promjenjivost sreće u igranju dovodi do nezadovoljstva. I pjesnik i Bog, što bi rekao Lorca, daleki su i sami. Staro i novo Platon nije volio dramske pjesnike jer oni simuliraju, stoga Noël Carroll vjeruje kako bi antički filozof, da je kojim slučajem živ, današnjoj televiziji, reklamama, političkim oglasima nametnuo cenzuru jer apeliraju na emocije gledatelja, izuzimajući umove. Čitanje i ljubav Peter Greenaway u prekrasno hladnome filmu Tijelo kao knjiga prezentira sagu o znakovima, roman o fantaziji XX. stoljeća – tijelu kao križnoj točki otjelovljenja onostranosti kakvu nalazimo u spisu Nikodema Hagiorita, monaha iz manastira Athosa, priručnik dobrih savjeta 89 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. o čuvanju pet osjetila i imaginacije duha (riječ je o putovanju duha, njegovom udaljavanju od tijela i nalaženju utočišta u srcu, o kontemplaciji i svjesnom uvidu u vlastiti bunar, u svoje zlo – ti trenutci posebno su svečani, namijenjeni istinskim asketima – i, na posljetku, o razdvajanju i protjerivanju strasti u pakao tjelesne noći). Tijelo kao sabirno mjesto iskustva – križ svijeta – odatle parabola o Isusu Kristu i njegovome raspeću kao skladištu znakova iz kojega se značenja izvlače kao iz vreće bez dna i pridjevaju svijetu – postaje metafora vremena, budući da je ljudsko iskustvo jedino zamislivo unutar konkretnih prostorno-vremenskih odnosa. I kao da s tim vremenom, s tim savršenim križem ili raspećem povijest ne stvara savršene slike analogne kretanju kazaljki sata. Priroda u ritmu solarno-lunarnih izmjena, materijalni svijet podložan prirodnoj slici i tijelo podvrgnuto ravnomjernom propadanju – nisu li to kretanja obrnuta od slike kakvom doživljavamo Boga? Horae fragmentiraju najmanju česticu ljudskoga doživljaja tijela (svi vremenski intervali manji od dana tijelu su nalik prolaznom nevremenu) u osam dijelova, osam sati koji bi po imaginarnom ključu simbola trebali biti u savršenoj ravnoteži. Tijelo kao palimpsest stoga kao da se ni po čemu ne razlikuje od usporedbe svijeta i sata koji je Bog navio i s vremena na vrijeme mijenja mu bateriju, kako je tu smatrao biskup Nicolas Oresme iz Lisieuxa koncem 1382. godine, jer su na njemu nevidljivo istetovirani svi pokreti, doživljaji, iskustva, u rasponu od neopisive patnje do bezgranične sreće, preko kojega će, kada dođe vrijeme, Bog ispisati novo ime, novi znak, sadržaj, preko starog tijela nekim drugim rukopisom nadopisat će novi život. Greenawayev film samo je osuvremenjeni remake filma koji je snimljen poodavno. Pariz u Benjaminu Mjesto gdje je umjetnost dovedena do savršenstva po Benjaminu je Pariz u ogledalu. Ogledalo čuva Pariz kao varku ili obmanu. Dvostruku iluziju koju vidi samo dokoličar. Riječ je o istom čarobnom ogledalu kakvo opisuje bajka o Ljepotici i zvijeri. Kako je moguće da u savršeno uglačanom čeliku, plavičastom poput leda, izvija se grad u svojim fantastičnim oblicima, kada je samo privid to što ga čini sublimnim? Bilo da je konkavno ili konveksno, sferično, ono se sažima u značenju – Speculum est Christus – ali ne bez znanja da se ne može bezopasno gledati u sebe. Zato i Pariz, zagledan u vode Seine, između mostova Pont de Sully i Pont d’Iéna, s gotikom iz koje nebo crpi uzore, te Haussmannovi široki trgovi i bulevari na kojima zemlja guši pobune. U tom gradu ništa nije slično sebi niti je to svojstvo analogno ičem što bi se, kao obris ili stvar, moglo pomisliti, dok i Panthéon okružuju bogovi kojima je u opisu posla podvala ljepote. Iluzionizam, magija, imaginarno? Zlatni lonac u kojemu Hoffmann ne spominje Pariz, ali spominje neizravno utjecaje Francuza koji je u gradu promatrao jesenje lišće na kaldrmama, što ga je nagnalo na pisanje prizora iz “Vještičje kuhinje”. Ako i nije baš točno to što nedvosmisleno tvrdim, Anselmo iz navedene priče ceri se iz zrcala kao da se nalazi utopljen u najskrivenijim jezerskim dubinama. Bez obzira na otrcanost poredbe. Pariz s time nema nikakve veze, uostalom ni sa čime drugime. 90 studije, rasprave, eseji Na putu iz Dajle Franci Zagoričnik davno je posjetio Dajlu, o čemu je, na putu za Dajlu, napisao i pjesmu. Ali nije na nju gledao kao na prijepor. U njemu se koškaju sveto pravo i nebeska moneta. U prijeporu, ne Zagoričniku. S druge pak strane, rukovođena željom otpuštanja vremenite kazne, indulgencije naime, prije negoli je u novigradskom sudu osnovana firma Benedikt d.o.o., njezin glavni menadžer obratio se direktno pokojnome Svecu, koji mu je prenio Božje Mišljenje da su mu svi propusti unaprijed uračunati jer sve što radi za svetu Majku, radi in bona fide. Temeljni kapital, materijalni je zemaljske prirode, no značenja su njegova dio širega, nebeskoga poretka. S obzirom na to da je sveti Jakov i sam član nadzornog odbora tvrtke Benedikt, zamolio bih ga da objasni poslovne, očito turističko-ugostiteljske planove te crkvene tvrtke, ali i neobičan odnos s austrijskom župom St. Severin, koja se, osim kao suvlasnik, pojavljuje i kao kreditor tvrtke, jer je Benediktu d.o.o. pozajmila 3,9 milijuna kuna, no nije odgovarao na moje pozive. Bog ne odgovara nevjernicima. More Ne treba zanemariti užas koji je na sam spomen more izazivalo u srednjovjekovnoga čovjeka. Živeći pokraj njega imao je vremena upoznati ga u dušu. Poznata latinska poslovica – drži se kraja Fifa terra, a hvali more infidum mare – ponajbolje je opisivala njegovu dekoncentriranu ćud, za koju su znali i Holanđani, ljudi s pomorskom tradicijom, i stanovnici koji su se osjetili pozvanim reći i ovo: bolje je na suhom sa starim kolicima nego na moru u novom brodu. No, s morem bilo je i zgoda: primjerice, u 16. stoljeću ljudima u umobolnicama, koje su skolastički učitelji osposobljavali logički razmišljati, govorilo se kako u more ne treba sipati soli. Jesu li se držali uputa – u dokumentima nije zabilježeno. Ali je zabilježeno 1254. iskustvo Luja IX., koga je na putu između Sirije i Francuske dočekalo uskomešano more, i ono bi ga progutalo kao kakav mlađ girice kod Cipra da se sv. Nikoli nije zaviještalo malo više vremena posvetiti crkvenim problemima i crkavici s kojom se duhovnost i vjera susretala te da će se, uspješno spasi li se, ažurnije baciti na rješavanje neprosvijećenosti naroda i njegova nesnalaženja s Božjim problemima i vjerskim naukom uopće, kako se more ne bi dodatno napučilo. Bez nevolje nema bogomolje – mrmljao je Bog sebi u bradu, dajući motiv Giuliju Carpioniju za njegov Deukalionov potop, koji je gurnut u neki deponij Pomorskoga muzeja. Restauratori, da su pažljivije renovirali grudi žene koja ispružena leži na leđima s lijevom rukom iza glave, a desne samrtnički opružene, vidjeli bi Rabelaisov opis slične situacije: Odozgora nebesa grme, sijevaju munje, trešte gromovi, kiša pljušti, grȁd bije; zrak izgubio prozračnost, sav se zgusnuo, smračio, potamnio. Drugo vidjelo nemamo, osim kada se munje i gromovi raspomame i kad se raspaljeni oblaci cijepaju. Je li takav stereotipan opis oluje na moru, doduše – svake oluje, vezan uz priču o Joninu izletu Jonskim morem gdje su ga mornari bacili u more, a kit ga progutavši nakon tri dana ispljunuo zbog trpka okusa što se ni Bogu nije sviđao, nije u potpunosti sigurno, ali je indikativan podatak da jedna od apokaliptičnih 91 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. životinja, o kojoj postoje svjedočanstva, ima sedam glava, deset rogova i kožu leoparda i da izlazi iz mora. Nešto je o tome svojedobno imao reći i Dürer. Tko od ribara ili ljudi koji su se makar jednom u životu otisnuli na more ne zna za opomenu anonimnog putnika iz Rouena da između svih opasnosti nema takvih koje se događaju ljudima što plove morima, tako da se za njih ni u jednom trenutku ne može tvrditi da su među živima? A Shakespeare, otočan i zadrti pobornik čvrsta tla i dobroga vina, kroz Goncala je progovorio da bi dao četiri stotine hiljada ari mora za četrdeset ari pustare, vrijesišta, polja žutilovke, štipalice ili ma čega drugoga. Postoje neka tumačenja toga odlomka Oluje koja Shakespeareovu skromnost (u kojoj mijenja puno za malo) dovode u vezu s njegovim potajnim udivljenjem franjevačkoj filozofiji nerazmetljivosti i siromaštva, a ima i izreka God helps the poor, for the rich can help themeselves. Ima još puno toga, i neka. Male neumjerenosti Što voli čovjek malih neumjerenosti kojima su neodoljivi rječnici bez pojmova, sumrak bez imalo udjela noći, hladna ljeta, pašnjaci na mediteranskim otocima ili kompot bez šljiva? Fluidne suprotnosti prijelaz su prema mjestu koje poezija nastoji doseći, usprkos nedostatku sustava gramatike. One nisu opozicija, nipošto, nego sustav u formiranju, međujezik između logocentričnoga svijeta i one neizgovorene pjesme o kojoj još ništa ne znamo. Iregularni su jezici na putu k jeziku. Rekao bi još samo ovo, uz ono da “počiva bit čovjeka u jeziku”: Poeti bizzarri, Luigi Groto i Ludovico Leporeo spavaju u urarskome zatvoru čiji su intervali podmornice nad morem. Krpelji Pišući o drugim, pjesničkim, knjigama namjerno gubim iz vida sav raspon kontradiktornosti koje imaginacija raskošno rasprostire. “Kakva glasna vreva dopire iza onih vrata!” uzvikuje u Pjesmi o starom mornaru Coleridge, kao što Sonja Manojlović pita se: “Što znam o njoj? Osim slika.” Čini se da tumačenju i nije ništa drugo raditi nego nastaviti pripovijedati tamo gdje poezija prestaje pjevati. Iako rad, uzaludan i trpak, naizmjenično biva nužan i suvišan, što mu preostaje zar nije pokušaj, jalov, šupalj, hladan, da sluti, pretpostavlja, imaginira kakva se to buka, u kakvom prostoru, od koga ili čega, čuje s ove strane vrata. U toj točki imaginacija je već kritika jer jedino što osjetilima i razumu preostaju slike su. “Sve čudno, / zamisao, građevina i oblik” u Samoći nije detekcija nemoći pjesništva, ne, nikako, nego prije vid koji iregularnost prepoznaje čuvarem jasnoće. Kritici je moć dana u prividu da suvereno barata nečime što ne može znati, o pjesništvu koje privid koristi kao da je riječ o vjerodostojnim činjenicama. Što i jesu. Ukoliko je poezija skandal u govoru, kritika je čudovišno tijelo. Krpelj. 92 studije, rasprave, eseji Kako? Kako bi se realiziralo nemoguće, nužno je posegnuti za almanahom stvarnih fantazija, jer pisanju je, kao i mišljenju, svojstveno trčanje u circulusu vitiosusu, u jednom uvjerenju kako ne postoje suštinske razlike između psa koji hvata vlastiti rep i ljudske svijesti uronjene u kontradikcije jednoga neograničenog prostora uobrazilje, mašte, sna i fantazije. U “Naopakom svijetu” Petera Handkea čin spavanja omogućava buđenje i, slijedom oksimoronske logike, svijet kao alegorija putovanja u onostrano postupno se i dosljedno razgrađuje. Odbaci prljave čarape, psa, čekaonice, razgovore o vremenu, tvrdoj stolici, odbaci ljutnju na vjetar i na preljubnika, odbaci usamljene noći. Dio po dio razumske cjeline biva dekomponiran kao u Stockhausenovu Transu iz 1976. g., kojim se doseže samo dno dubine Drugoga, ako ono može svjedočiti količinu materijala prenesenog iz jednog oblika u drugi. Apologetski, iz udobne fotelje proroka, Handke simulira “nestvarnost”, mijenja teze, lice prikazuje kao naličje poput W. Shakespearea u “Discordiji concors”; ipak, za razliku od elizabetinskog pjesnika, Austrijanac ne želi ostaviti pitanja otvorenim i bez odgovora, ne želi svijet pokušati izgraditi kaotičnim, u dijalektalnim suprotnostima, bez mogućnosti sistema, osim ako pod sistemom ne pojmimo samu kontradikciju, već stihovima “kad sam se probudio, zaspao sam” nagoviješta sistemski, logični završetak fatamorgane riječima suprotnim od uvodnih. Dok unutar stihova oksimoron kružno signira beskraj apostrofirajući laganu formu neuhvatljivosti, dotle na kompozicijskoj ravni Handke bježi iz nepodnošljive iluzije postojanja, iako, po njegovim riječima, bježi iz budnosti, koja je san. Čini se da početak i kraj trasiraju put svjesnosti, usprkos svim drugim prevladavajućim apsurdnostima, koje nisu ništa drugo doli fingirane, kao i pjesnički jezik, uostalom. Eseji Još je Michel de Montaigne na muzikalnom starofrancuskom u svojim Esejima – O knjigama, 1580. godine, kudikamo prije de Saussurea i Jakobsona, primijetio razliku između sadržaja i forme. “Ne treba obraćati pažnju na građu, nego na oblik koji dajem”, riječi su koje Mon taigne bez obzira na znanje intuitivno osjeća. Znanje može biti pohranjeno u čovjeku, ali ga ne mora biti svjestan. S koliko pedantnosti pije se čaj i umaču keksi u njega, s toliko se intuicije sklanja od ljetne žege u hlad. U istom tekstu, nesvjesno svjestan srednjovjekovne citatne kulture, kreće, korak po korak, na put bez kraja. S koliko ljubavi uspavljujemo malene ljude, s toliko zebnje gledamo kako vrijeme nam otkida blato u koje još moramo ugaziti, naranču koju moramo oguliti, poljubac koji još moramo dati. Što je moje, a što tuđe, pročitano? Sigurno je da Montaigne nije bio čovjek postmodernog doba manijakalno obuzet muzealizacijom, gradnjom kozmosa znakova iz područaja kolektivnoga mišljenja, ali je morao biti renesansno radoznao i zapitati postoji li netko tko bi s njega skinuo “tuđe perje”, aludirajući na “Kreju ukrašenu paunovim perjem”, poznatu Ezopovu basnu. Postoji li pogled koji još nismo uputili? Pritom je, svjesno ili nesvjesno, što na kraju krajeva nije ni bitno, uočio da 93 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. književnost, a s njom i jezik, budući su nerazdvojni, živi i sinkronijski i dijakronijski. Budući da je uočio formu i sadržaj teksta koji je pisao, uočio je i opozicije među njima te je, Montaigne, imajući sve navedeno u vidu, strukturalist prije strukturalizma. Ali to, zapravo, o književnosti malo, akoli uopće, govori. Dvojnici Dostojevski u svome Dvojniku, kao i Poe u Williamu Wilsonu, sugeriraju jednu gnostičku sliku svijeta: svaki čovjek izgrađen je po manihejskom načelu dobra i zla. Psihološka slika ima najmanje još jednu analogiju – onu vezanu uz stvarnu mogućnost postojanja dupliciranoga, rascijepanoga, dijeljenoga. Ljudi su tako blizanci, kao u nekom prostornom ogledalu oni i ne znaju za svoje postojanje. Fizički prostor među njima svojevrsna je crna rupa, konkavna, u ogledalu, koja svijet križa na najrazličitije načine izobličavajući ga. Nekada dvojnik može biti ulicu dalje, nekada na drugom kontinentu. Znanost je mistični pojam dvojnika desakralizirala, igrajući se s prirodom, počela ju je mimo njene kontrole umnažati kloniranjem. Nipošto originalno i sasvim postmodernistički, jer klonirane stanice i tijela palimpsest su prastanice i pratijela baš kao što knjige proizlaze iz knjiga. Suvremeni je svijet neautentičan, uvijek drugi. O tome je nešto govorio i jedan doktor, na mjestu koje se u Poljskoj zove Oswiecim. Trgovi i melankolija De Chirico je gledao na svoju majku kao i na druge žene, s nepritajenom erotskom žudnjom. Nedvosmisleno to i priznaje u autobiografiji Memorie della mia vita (Roma, 1945.), ali i lektirom Otta Weiningera, austrijskog homoseksualca koji je umro u svojoj 24. godini, baš kao Lautreamont i Kamov. Žudnja za rodoskrvnućem preobrazila se u kontemplativnu, uvjerljivo asketsku duhovnost nagonskog slikanja zidova među njima. Trenutak odricanja od vlastite želje nagovještava duboki ponor prikrivanja, čemu, kao i uvijek u povijesti Zapada, dobro može poslužiti mistika. Sve je sadržano u pogledu, u majčinu strogom pogledu prema slikaru i njegovom prema portretiranoj osobi. U trenutcima dok majku, iz prikrajka druge sobe, u maštarijama dijete ne počinje zamišljati kao ljubav, ženu na dohvat ruke čija će ga žudnja cjeloživotno obilježiti. Stoga je i razumljiva ona nadrealistička poslovica koja veli da majke treba tući dok su još mlade. A možda je bilo i kako drukčije. Ah Što ima na umu, predstavljajući ili igrajući se, ono glasovito književno ah? Riječ je o književnom pokućstvu, dramatičnome namještaju čija retorika uzvika zahtijeva posebnu klasifikaciju emocija. Riječima treba pojačavanje, napadačko pojačanje koje će dramatično ukazati 94 studije, rasprave, eseji na strasti čiji su ulozi ni manje ni više nego život i smrt. Makar ono bilo patetično, retorično, napad snažnim impresijama i ekspresijama odvlači pažnju s predmeta i ostavlja ga nebranjena. Pred silinom afekta nema obrane. Ah je uzvik prirode, jednako prirodan koliko i jedan drugi uzvik, prijedlog o, zapravo. Od razočaranja do ode. I “Ah, sretne, sretne grane” i “O, antički liku! O, krasni položaju!” zazivaju kultiviranu prirodu koja se, iz dekorativnih razloga, prisvaja i osobljuje. Romantizam zahtijeva parataksu. Jednom će tako ah biti prisjećanje događaja koji će poput smrti, recimo, doći: “Ah, a samo će zemlja bit moja !”, kao kod Karela Hyneka Máche, dok drugi put, manje dramatično, ah je uzdah Tennysonu: “Ah, tužne i čudne, ko u ljetnoj zori / cvrkuti prvi još sanjivih ptica”, u kojemu nema zamjene za izgubljene, prošle dane. Melankolija je zadovoljstvo koja, takoreći, čeka u malim stvarima svakodnevice. Nije joj na pameti, kitnjastoj kakva je, organizirati društveno zadovoljstvo i pritom disciplinirati smrt, gnijezdi se u svakoj čulnosti ponaosob. Vjerujem da je Gundulić pažljivo čitao Keatsovu pjesmu “La Belle Dame sans Merci”, koja svoj luksuz duguje romantičnome, sjetnome “Ah, što te boli, viteže, / da lutaš blijed niz put?” No, od čega se ograđuje pjesnik Osmana? Mislim da odgovor, lapidaran, duhovit, končetozan, umjesto mene dao je Josip Stošić – HA – AH. Problem mi, pak, predstavlja, nepremostiv, Kublaj–Kan, koji izričito veli – “Ali oh!” Jazz standardi Jedina razlika između crkve i kulta je u nekretninama, odgovorio bi Frank Zappa, Bog među glazbenicima koji pod brojem 3834 luta svemirom. Dakle, što o apsolutu misli mrav? Mrvice na zemlji. Cvrčak je predrenesansna lijenčina, nakon toga postaje demon. Ljepota je ružna, jer dolazi iznutra, jer ne može biti ružno ono prema čemu smo ravnodušni. Poezija je uvijek bila naivna jer je vjerovala u regenerirajuću moć jezika. Stoga mi je drag Coleridge, ne stoga što pjesništvo i filozofiju objedinjava kao emociju i razum, već stoga što non-stop topi laudanum u brendiju. Rock glazba je bezvezna, jer kako ćeš u pjesmi od 3-5 minuta izreći emociju? Jedino kao Coleridge, susprežući nevjericu. Zraka, daha! Elizabeth Schneider piše Opium and Kubla Khan. Veliko pjesništvo živi od prisutnosti duha u mislima. Misao o overdoseu čista je mistika. Ovako je to bilo: 1800. godine Coleridge dolazi u Keswick. Vuče ga Wordsworth, brda i jezera. Jezerska škola, to znamo iz povijesti lijepih umjetnosti, dok njih poznajemo iz Lirskih balada. Po duhu svetome rodiše mu se djeca u Greta Hallu, duh mu uniđe u tijelo na poznatom krevetu u sredini kučerine gdje se uvijek nalazilo opijuma te ih on stvori kao djecu Božju. Dobar je to krevet, hrastov, koji štošta priča o noćnim navikama, osobito o iskašljavanju duše. Stoga se na ovom mjestu mogu složiti s Nikolajem Ogarjovim, koji veli da umjetnost mora služiti društvu. Coleridgea cijeli život nadahnjuje takovrstan realizam, sve dok šećući po travnatoj obali ne osjeti nedostatak zraka. 95 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Opaske o subjektima Tko se sve ne raspada – od atoma do lirskoga subjekta. Cioran, taj stari fašist, osjeća oronulost života, i negdje između subatomskih čestica i umjetnosti stvara se i razgrađuje slika svijeta. Ono je privredno čudo, raspadanje, kompost koji gnoji i obnavlja. Ono dovodi do blagostanja socijalnog života, zato i je skladište energije psihe. Rekao bih da njezinim pokretačkim silama rukovodi okretanje prema sebi i da je raspadanje vrlo pasivan proces. Evo, recimo, D. Hume je puk’o tridesetih godina 18. st. jer je napustio zadovoljstva i preko svake se mjere posvetio radu, pompoznosti i svjetskoj slavi. Raspadanje njegovo dovelo je do toga da kartezijanskoga Boga, a i Descarstes se malo nervno rastrojio, što je čudno samo filozofima, zamijeni Prirodom. Eto, i sada imamo turizam. Hiperpriroda u sladoledu s okusom šumskog voća. Mislim da je jezik koji konstruira prirodu afektivan jer ne vjeruje očitim istinama kako je ljeti vruće. Veliko plavetnilo O, da! O, da, Derrida je dekonstruktivist, minuciozan, skeptičan, u svemu vidi nešto što nije to nego nešto drugo. Ne vidi dobro niti fašiste u svojim redovima. Naravno, Foucault je maoistički genij koji završava u riječima, stvarima, seksu, zatvoru i ludnici. Barthes sve što kaže kaže božanski, pa i to da Francuz ne može klasificirati francuska lica. Eto, Žižek pali vatru herojskog otpora, baš kao i Butler, kojoj rod nije dovoljan. Ne zaboravimo niti Saida, bez kojega ne bi bilo kolonijalnih studija niti našega razumijevanja nas u njima i njih pod nama. Bez Hoggarta ne bismo imali dvojbu da li se prvo dobro napušiti, a potom posvetiti Shakesepeareu ili obrnuto. Budrillard je neizbježan u bježanju od po život pogubnih oluja. Kao i svi oni čije znanje svršava nad tekstom, u njemu. Rado se prisjetim i hrvatske citatne kulture koje nema bez Bogova, jer pobogu, toliki idu ispred nas, čak i patuljci na leđima divova. No marka ima svoju cijenu, dolar, euro, juan već ne. Tako, recimo, Kristina Burja s brendom Krie Design u kolekciji Deep inspiraciju pronalazi u dubini: dubini oceana, prijateljstva, mora, duše... Mirisi cvijeća Kada stavljam na sebe, u visokim notama, kao u registrima pjesme, đurđevak, crnu ribizlu, bergamot, ne skupljam biljke na padinama Velebita. Kako i bih kada se križanjem Pear lemona i seviljske naranče ili grejpfruta u Calabriji u Bergamu prodaje kao podsjetnik jug, toplina, esencija. Svježi voćno-slatki s blagom začinskom nijansom miris je jutarnjeg buđenja jer i u čaju Earl Grey ono nas smiruje i otvara oči prema ljepoti dana. Za to vrijeme Velebit ravnodušan prema hirovima ljudskim pušta snijeg na svoje runoliste. U njegovom srcu je miris, u srcu mirisa je pak ruža i gardenija, s mora vjetar donosi i cvijet naranče. Puštajući da nas preplavljuje dah planine, plaćamo premije na gradsku zavodljivost. Zato su gradovi i nastajali u podnožjima planina kako bi bili skromni. U njima, u podnožjima, negdje između 96 studije, rasprave, eseji uskih lučkih uličica i brodova more donosi, odnekuda, sandalovinu, heliotrop, iris i vaniliju. Prozračni su i meki zapusi koji poput svile obavijaju ženske vratove, miješajući se s mirisima poriluka, sira i srdela. Koji su, onako, casual. Glancanje slike Svjetlost: dana, sunca, mjeseca, zvijezda, vatre, žarulje; svjetlost: duha, uvida, razumijevanja, napretka; svjetlost: mraka, smrti, groba. Bez svjetla nema u ogledalu se što reflektirati. Kažu da sudbina se s njime proriče, najpouzdanije. No, jedna se došljakinja uvijek nazire u njemu – smrt. Razbijeno zrcalo ne odagnava neželjeno, strah niti nelagodu. Ali niti smrt ne dolazi nužno, nego vjenčanje, kada se u sredini sobe ono okruži četirima svijećama. Aromatično bilje, toplina, sve vrijeme svijeta. Svjetlost zasljepljuje, laička je primjedba, kao i ona sakralna da svjetlo božićne noći razdvaja se od tmine. Kada se mjesec zaledi u hladnoj vodi bunara, djevojka koja ga pogleda vidjet će svoju sreću i bol koja ju u vremenu čeka. Svjetlo je sredstvo, ogledalo instrument, duše u njima nema. Samo slika koja ništa ne govori o načinima dolaženja i odlaženja, nego tek o ostancima. Pogledaš li nepomično oko kako netremice, bez emocije, stoji pokušavajući te vratiti sebi, uhvatiti u svoj okvir onoga što željelo je da budeš, jasno ti je da prisustvuješ ljepoti i ljubavi. Bez ostatka i sa svim kontradikcijama. O tome se može puno misliti, osjećati tek mrlje na površini, koje treba obrisati, polirati, uglačati. Da bi svjetlost imala što obasjavati. Kao Versailles te davne 1688. preko dvadeset tisuća voštanica. Pizza Svi vole njezin okus star 250 godina. Biblijski kruh o kojemu sve se zna i sunčana peruanska, odnosno napuljska zlatna jabuka, pomodoro, što je Španjolci doniješe. Bilo je potrebno punih dvjesto godina da se te dvije namirnice slože, na siromašnim ulicama Nea Polisa podno Vezuva. Jelo siromaha, ribara koji nisu imali vremena za lovačke priče, od kruha, origana, češnjaka, ekstra-djevičanskog maslinova ulja i bosiljka. Hodajući po živopisnoj Via Portalba, čim se prođe tunel podno zgrade, gotovo neugledno, podno balkona, tek s nekoliko uličnih stolaca nalazi se mjesto gdje je 1738. godine otvorena prva pizzerija. I, kako to obično biva, pa tako i u tom skromnom mjestu sa šarmom, vode se žučne rasprave oko prvenstva jaja ili kokoši – pizza marinara ili pizza margarita, što ime dobi po Margareti Savojskoj, a ponudio joj je Raffaele Esposito 11 godina prije negoli smo ušli u krvavo dvadeseto stoljeće. Nema što, kraljevsko jelo! Jestvina od sira, bosiljka, pomidora. Puno je topline potrebno da bi se napravilo nešto dobro. Mediteranci su je odmah priglili jer svaka okućnica ima vrt i žarke rajčice, svaka nonica koja imalo drži do sebe peče svoj kruh. Pizza je i danas ostala, za razliku od volkswagenove bube, narodno jelo, komadić, pizza cut, prisjećanja na vrijeme oskudice i zebnje. 97 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Ljekovito ljubavno bilje Na izmaku ljeta ljubio je Adiantum capillus veneris1, vjerujući da ona poput mahovine voli vlažna i sjenovita mjesta za dodirivanje, da joj odgovara Sredozemlje, jer pri hladnijoj klimi vrhovi se rascvjetavaju i pucaju. Nije se micala, kao ni blagi obronci Bilogore. Navodila mu je ruke neznatno naginjući glavu ne bi li ga ohrabrila. Potom je ohrabren prešutnim pristajanjem na nježno milovanje razgrnuo Alchemilla vulgaris Scop2, da bi potom rekla ah3! Herbarij koji je Paracelsus skupljao po livadama u okolici Ferrare. Mati-Syra-Zemlya bokova kao u Here sa Samosa i grudi Agnese Sorel u liku Jean Fouquetove Bogorodice s djetetom, a cvijet – Stachys officinalis4! ili cvijet moje tajne, kako bi rekao Almodóvar. Pravo biljno sredstvo koje jača i umiruje, pogotovo kod slabih živaca. Euphrasia officinalis5 bile su bistro gorsko jezero, ptičji pjev, povjetarac što mreška vodu, a Physalis alkekengi6 velika poput višnje maraskine svojom je upadljivošću mamila na poljubac. Nakon male smrti, namiguša, uzjogunila se i tada je, puštajući Dianthus armeriu7, pokazala da kao i svaka svjetovna žena ima i Silybum marianum8 i da će te ubosti u najnezgodnije mjesto kada se najmanje nadaš. Ratko Petrović Ratka Petrovića nikada nisam upoznao premda u njemu živim. Jesmo li u kakvom dosluhu ne znam, no vjerujem da mjesto nalazi čovjeka, nipošto obrnuto. Kada već obitavamo razli čite nastambe, od ljudi i od betona, poprimamo li štogod od njih, od jednih ono nestalo, u zemlju propalo s što bi se Rastku nadrealistu svidjelo u otkrovenju, a od drugog vodu koja kola kapilarama tijela kuće? Prijatelj bi mi rekao da kamo god išli nepotrebno se umaramo, s čime se slažem, no u kući Ratka Petrovića nigdje ne idem, stoga nisam niti umoran. Postaje toplije, jer se u njemu godišnja doba smjenjuju bez reda, jer se mačke u njemu, podno pro zora, igraju zmijama i štakorima. Jer se njegovo disanje ne čuje glasnije od Nebeske ulice Death in Junea. Put je popločan frazama tipa – zajeb je majka svih mudrosti – ali krvotoci u kući, Ratkovoj, cirkuliraju kao da je riječ o najprizemnijoj zemljinoj aktivnosti, osjetiti se živim. Možda u drugima žrtvujemo komociju pa me Ratko Petrović podsjeća svakog mjeseca na račune koje mu moram platiti, no i to mi se čini dogovorom o načinu raz/govora među nama. Dok mu plaćam stanarinu, daje mi nužno – snove, strast, ljubavi. Čak i svira ono što volim – kada se zemlja trese, skupa s njom i zidovi škripi mu John Zorn, free jazz, u protiv nome, za južine Dark Sanctuary, u buri pak Jarboe, lijepa labudica. Ne treba mi više znati o Ratku Petroviću. 1 2 3 4 5 6 7 8 Gospina kosa. Gospin plašt. Isti onaj ah! koji toliki pjesnici osobito uvažavaju. Majke Božje cvijet. Oči Djevice Marije. Gospina jagodica. Majke Božje suzice. Marijin trnak. 98 studije, rasprave, eseji Mesijanizam i nekrofilija Pitanja pred nama su velika, kao i ona u našim snovima. Da li misliti Europu znači, kako želi Morin, napuštanje mesijanske uloge središta ili kristijanizirati kršćane? Skićući se svijetom svugdje takozvani veliki narodi zabadaju patuljcima svoju faličku grandioznost. Na kraju ona završava u idolatriji neke monete. Tako smo zajedno prosvijećeni, a kao lučonoše u mraku vidimo obrise Čarobnog drva – nastanka psihoanalize godine 1785. Za taj komadić zemlje, u mašti ili novome svijetu, duhovne ili natopljene krvlju, krv je uvijek bankovna kamata. Bio autoritet Bog, Priroda, Otac, Banka, svejedno. Misliti Europu znači vratiti se taoističkom korijenju, povratku unazad kojim se priziva sjećanje u sjećanje radi karmičkog prosijavanja žita od kukolja zapamćenog. Rođenje je, smatra Otto Rank, nemoguće podnošljiva trauma. Treba ga što prije zaboraviti kao i loš seks da nas kasnije nasljednici naši ne bi svojatali. Mrtve duše nemaju u fileu pamćenje.doc baš ništa. Psihoterapeutski govoreći, Europa je čista nekrofilija. Fejs Kada Anonymousi sruše fejs, znači li to da ni nas više nema? Sva sreća da postoji mogućnost da nas pronađe u prostoru, da u potragu pozove prijatelje naše i ljubavi naše, obitelj svakako i da nas ponovno prizove nama samima. Kako sadimo salatu, doručkujemo tatarski zajutark ili čitamo Smijeh. Uz Google maps, naravno. Da tada lajkamo u svemiru neslućenih moguć- Sanjin Sorel 99 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. nosti, da lajemo kao psi na mjesec da nam se sviđa naša novootkrivena digitalna sloboda. Pišemo, i uploadamo. Downloadamo. A o slobodi je časna starina Stéphane Hessel jezgrovito uzviknuo kako ju treba prigrabiti kroz pobunu. Kada se prošlost više ne može doživjeti, vratiti, ponoviti, te kada je budućnost samo potencija mogućnosti, sloboda se čini jezičnom, povijesnom igrom: eleutheria, libertas, die Freiheit, freedom. Umjetnost je ono što se jedino sada može dogoditi, baš kao i digitalno bivanje u kući bitka od nula i jedinica, u Linuxu ili Windows NT-u. Ni u jeziku, uzgred, nismo slobodni kada smo već rođeni u njemu. Anonim nima nam se svijet događa mimo nas, na ulici nas ne vide jer nemamo digitalni profil, moj otac nije moj jer nije čuo za društvene mreže, jer nije društven dok kuha kavu. Napitak o kojemu ovisi sva ostala komunikacija. Ima li je. Buka Kontrolirajmo buku, parafraziram li Jacquesa Attalija, jer ona je stupanj društvenih odnosa i kapitalizma samog. Između osjećaja i robe, muzike koja nas emocijom preuzima i novca koji dajemo, stoji mašta. Onaj koji proizvodi buku i onaj koji ju sluša i krpelji na njima. Satovi, keramičke vaze, lišće, zastave, kašalj, dada – šizofoni beat. Brutalnost proizvodnje i potrošnje, proizvodne i upotrebne vrijednosti u radu Nurse With Wounda padaju u vodu kao kamen i stvaraju krugove u krugovima. Zvukovi sa svih strana, brušenje prašine, listanje knjige, violina, drugim riječima – I Can’t Speak Norwegian. Disanje, paranje bića, kidanje iluzija, lupanje srca, rastrojstvo svih čula, rasap ličnosti – sve sami zvukovi, životni. O tome ne znam ništa, stoga me glazba uči kako živjeti. Lupanje prozora i kiša na njemu za škure bure, pucketanje parketa, zujanje frižidera, kapanje vode u sudoperu, zujanje muhe. Čitavo jedno postojanje u nađenim zvukovima s kojima ulazimo i izlazimo. Niti jezik, riječ, niti slika – zvuk. To zna pokoji hrvatski pjesnik, onaj z-vukova. Uzori i pisanje Ezra Pound se gnušao laži u i o poeziji. U Ortusu veli “preklinjem vas da uđete u život svoj”, i tolikim glasovima koji žele biti prisutni daje autentičnost. Pred velikim sam književnicima bezglasan jer ne trebaju prevoditelja. U siromašnim vremenima samo bogati gladuju. Gurmani. U tradiciji prepoznaju suvremenost, a i ne spominju je. Jer pjesma je oduvijek bila ritam, melodija, emocija, misao, slika. Skupljati slike i slikati, gledati, slušati, čitati, pisati. Cantose sam prvi put čitao u Ladanovu prijevodu nešto prije osamnaeste godine i odonda znam da je sigurnost u umjetnosti misaona imenica, a aktualnost ili stvar zapanjenosti, opčinjenosti, zavodljivosti ili samo zabave. Ali i strah me je, znajući da gotovo da i nemam što reći, pa ipak govorim. Logoreja mi se još jedino čini vrijednom govora. Umnažanje preko granica, preko granice ponor, u ponoru tišina. I neki užas pred kulturom, ideologijom i emocijom. Kako ponovno napisati pjesmu “Jedna djevojka”? 100 studije, rasprave, eseji Drvo mi u ruke uđe, Sok mi se do prstiju penje, Drvo mi u prsima izraste, Nadolje, Grane, poput ruku, izbiše iz mene. Ti si drvo, Ti si mahovina, Ti si ljubičice na vjetru. Dijete, tako si visoka, A svijetu je to ludorija puka9. Lutke Andrej Košakov, ruski već pomalo zaboravljeni etnolog, u svojoj je ostavštini gradiću Людиново ostavio svoju kolekciju lutaka koje je tokario Vasilij Zvezdočkin. Paradoksalno, ali lutke što više rastu, to im je smisao nedohvatniji. One su proces, rast iz malenoga, obli oblici opravdavaju njihovu moć nestajanja, gubljenja kontura čak i u smrti koju bi pomoću njih htjeli nadživjeti. Mračni vilajet smiješi se sa živopisnih žarkih marama. U pregačama pregršt jabuka. Lutka nema svoju suprotnost, stoga je ona magična, magija. Odbija se od izduženoga jezera, u jezeru neka druga hladna voda, u Ljudinovu. Košakov zna da će njegova snaga, razdragana, biti u njima, pohranjena. I sahranjen na mjesnom groblju, pod drvenim raspelom, na kojemu jedna druga priča, jedna druga lutka promatra ga sažaljivo. Ništa čudno da vjesnik ne vjeruje vijestima koje donosi. 9 Ezra Pound, “Jedna djevojka” u Personae – rane pjesme, prev. Marko Grčić. 101 Borben Vladović zadarska smotra 1-2, 2014. Slikarica Zoe Borelli studije, rasprave, eseji Pjesnik Tin Ujević boravio je u Parizu od 1913. do 1919. godine. U svojim putopisima, točnije rečeno, sjećanjima iz Pariza, Ujević je, između ostalog, navodio i opisivao umjetnike i umjetnice, osobito iz austrougarskih zemalja, koji su se najčešće okupljali i družili u pariškim četvrtima Montmartre i Montparnasse. Najpopularnija je bila kavana “Rotonda”, u kojoj su se pak svakodnevno sastajali. U svom putopisu Montparnasse s podnaslovom “Lica i naličja artisterije” Ujević piše: “Navala na Pariz biva danomice sve veća. Razmjer poslijeratnih i predratnih posjetnika iz svih pokrajina ne može se usporediti. Prešlo je u modu da se govori o Montparnasseu i Montmartreu; za neke je to nada, a za druge diploma. (Tako boema stvara svoje filistarstvo). I jedne i druge sam bezbrojno puta upozorio da je krivo mišljenje da veliki duhovi ne mogu da živu u pokrajini.” Na drugome mjestu u istom tekstu piše: “Ako je prije rata bilo kretanje na velikim bulevarima, tako da se popodne nije moglo dobiti mjesta na terasi nijedne kafane, Pariz je za vrijeme rata prilično opustio. Već u početku mnogi su stranci otputovali, a vlada se preselila u Bordeaux. Do rata su bili Branko Dešković, slikar Foretić, grofica Zoe i Lydia Borelli, a malo prije je doputovao i dr. Franjo Pervan, kasnije ubit u Južnoj Americi. Oko Montparnassea se kretao Ljubo Babić ml., koji se sada sve više daje na historiju umjetnosti...” (citirano iz knjige Tin Ujević, Putopisi, nakladnik Dom i svijet, Zagreb, 2001. – priredio Nedjeljko Mihanović). U ovom odlomku Ujević izdvaja umjetnike koje cijeni ili voli, poput kipara Deškovića, slikara Vinka Foretića, kojega poslije rata (Prvi svj.) posjećuje u njegovoj rodnoj Komiži na Visu, Babića, u čiji razvoj kao slikara sumnja (Babiću ćemo se još vratiti). U tom trenutku, u Parizu, Babić ima 24, a Ujević 23 godine života. Među biranima je, dakle, i slikarica Zoe Borelli, kojoj je 26 godina. Čitatelju ovoga Ujevićeva putopisa, a koji ima osnovno znanje iz hrvatske povijesti likovne umjetnosti, bit će poznata imena i opusi jednoga Deškovića, Babića, pa i Foretića (rođenog iste godine kad i Zoe – 1888.), ali tko je grofica Zoe Borelli, možda neće znati. U 102 studije, rasprave, eseji ovome tekstu nastojat ćemo navesti što više podataka koje smo uspjeli prikupiti za njezinu biografiju. Zoe Borelli rođena je 15. travnja 1888. godine u Zadru. Potječe iz znamenite plemenitaške obitelji Borelli. Obitelj Borelli porijeklo vuče iz Bologne, odakle su prije više od 300 godina Borellijevi stigli u Dalmaciju. Priča počinje s Bartolomeom (1674.-1738.), koji je sa 16 godina s bratom napustio Bolognu, gdje je živio u raskoši u uglednoj plemićkoj obitelji. Iz herojskih poriva otišli su u rat protiv Turaka. Bartolomeo je bio odvažan i hrabar mladi čovjek. Borio se na strani Venecije u mnogim bitkama uzduž Mediterana. Na Peloponezu je upoznao svoju buduću suprugu Grkinju, Mariju pl. Turrecrematu, s kojom je imao šestero djece, od kojih je preživio tek Francesco (1704.-1762.). Na kraju vojne karijere Bartolomeo ostaje u Kninu kao zapovjednik kninske tvrđave. Bavio se i alkemijom i medicinom. U zbirci obitelji Borelli nalazi se prepiska o lijekovima koje je preporučivao, kao i njegov medicinski priručnik, od njega stariji 200 godina. Zaljubio se u Dalmaciju, prekinuo sve veze s Bolognom i naučio morlački jezik. Kako je bio poznat po poštenju, uspio je dogovorima spriječiti morlačku pobunu. Bartulov grob (Bartolomea su u Dalmaciji zvali Bartul) nalazi se u kninskoj tvrđavi. Bartulov sin Francesco također je gradio vojnu karijeru, a osnovao je čak i špijunsku službu, kojoj je svrha bila potajice pregovarati s Turcima. Od Venecije je dobio plemićku titulu “conte”. I Francesco je bio zaljubljen u Dalmaciju pa je napisao studiju Memorijal, u kojoj razmatra kako poboljšati gospodarske prilike i razviti infrastrukturu u Dalmaciji, te je započeo isušivanje vranske bare. Od Venecije je dobio koncesiju za to područje i obavezao se da će za deset godina prokopati kanal između Vranskog jezera i mora. Kanalom se voda koja se slijevala s Velebita trebala odvesti do mora, a močvarna i malarična vranska bara pretvoriti u područje pogodno za poljoprivredu. Francesco je bio jedan od invenstitora projekta. Ras prodao je svu imovinu koju je imao u Bologni i potom sve uložio u prokopavanje kanala. Imao je niz poteškoća pa je projekt “Prosika” kasnio. Francesco je umro prije nego što ga je dovršio. Nastavila ga je njegova supruga, koja je od dužda zatražila produženje ugovora. Nije joj bilo lako – ostala je sama s trogodišnjim sinom Andreom. Nakon dvije godine, 1770. g., uspjela je konačno dovršiti projekt. U idućih dvije stotine godina obitelj Borelli nastavila je graditi društveno-politički život Dalmacije. Vranski feud, nakon neretvanskog, bio je najbogatiji feud na širem području. Andrea Borelli bio je izuzetno obrazovan – znao je latinski, grčki, talijanski, francuski i slavenske jezike. Volio je filozofiju i poeziju, pisao je pjesme i prevodio Horacijeve ode. Mirom u Požunu 1805. g. Dalmacija ponovno dolazi pod okrilje Napoleonove Francuske. Andrea je postao desna ruka generalnog providura Dalmacije Vincenza Vicka Dandola i zatim od 1811. do 1814. gradonačelnik Zadra. Andrein sin Francesko Frane (1818.-1884.) nakon očeve smrti pokreće parnicu protiv Austrije za povrat obiteljskog feuda, koja je trajala 32 godine. Imao je jedanaestero djece i obitelj je živjela u teškim uvjetima. U tu su parnicu uložili sve što su imali. Dobili su je kad je Francesko Frane navršio 72 godine. Franini sinovi Manfred, Hugo i Andrea bili su buntovni na oca, pa su već kao dječaci izazvali politički skandal jer su odbili pjevati himnu za cara na talijanskom jeziku. “Pred školom 103 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. je, u čast cara, učitelj pjevanja tri puta započinjao carsku himnu na talijanskom jeziku. Nitko od učenika nije odgovorio. Tada je učenik Gajo Paladino započeo himnu na hrvatskom jeziku i svi smo odmah prihvatili”, zapisao je Hugo Borelli. Braća Borelli poklonili su palaču u Zadru za prvu hrvatsku knjižnicu i zalagali se za hrvatski, odnosno slavenski jezik. Grof Manfred osnovao je prvu pučku školu na hrvatskom jeziku. Drugu palaču u vlasništvu obitelji poklonio je ubogim đacima hrvatske škole koju je utemeljio. Osnovali su i Prvo turističko društvo Dalmacije 1905. godine te podigli u Zadru Hotel “Zagreb”. Hugo Borelli (1858.-1937.) otac je slikarice Zoe Borelli. Mati joj je Eveline Alačević iz Hvara. Zoin se otac potpisivao kao “conte Hugo Borelli Vranski”, pa se u literaturi često Zoe predstavlja kao Borelli Vranska-Alačević. Zoe se udala za Ermenegilda Marchija, ali nikada svom umjetničkom imenu nije dodavala vjenčano prezime. Udala se 1919. godine, nakon sudjelovanja na velikoj izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu. Imala je dva sina. Grofica Zoe Borelli Vranska-Alačević slikarstvo je učila kod M. Ettingera, u privatnoj školi Bele Čikoša-Sesije i Mencija Klementa Crnčića u Zagrebu, zatim na Kunstschule für Frauen u Beču, kod Tine Blau, Ludwiga Michaleka i Hansa Tichyja te na Accademia di Belle Arti u Rimu. Nakon bečke izložbe 1909. godine objavljene su joj karikature u engleskom časopisu The Studio, a crteži u Savremeniku 1917. g. Samostalno je izlagala u galeriji Miethke u Beču 1909., u Parizu 1913. i u Zagrebu 1919. godine. Sudjelovala je na izložbama “Medulića” u Zagrebu i Ljubljani, na izložbi u Rimu 1911., izložbi “Lade” 1912., izložbama “Proljetnog salona” u Zagrebu 1916., 1917., 1920. i na spomenutoj izložbi u Parizu 1919. godine, te na nizu drugih skupnih izložbi. Osobito je značajna u izučavanju i likovnoj interpretaciji folklorističkih motiva i narodnog ornamenta s područja Dalmacije. Za Etnografski muzej u Splitu crtala je folklorne motive i narodne nošnje. Likovni kritičari u analizi i vrednovanju Zoinog slikarstva najviše su isticali upravo njezine slike stvarane na bazi folklornih motiva. Valja navesti vrlo uspjelu i značajnu ilustraciju knjige Ivane Brlić Mažuranić Šuma Striborova. Veliko i važno priznanje bilo je za slikaricu Zoe Borelli izlaganje njezinih radova na “Proljetnom salonu”. U osnivanju i formiranju “Proljetnog salona” imale su važnu ulogu dvije grupacije koje su moćno utjecale općenito na hrvatsku umjetnost početkom 20. stoljeća, kao i na formiranje umjetnika – grupa “Medulić” i “Münchenski krug”, iako su stajale na suprotnim stranama, kako idejama tako i stilski. Grupa “Medulić” isticala je literarnu vrijednost, dok je grupa slikara “Münchenskog kruga” na prvo mjesto stavljala likovne vrijednosti. Ideolog grupe “Medulić” postaje kipar Ivan Meštrović, čije je djelo nosilo u sebi simboličke i secesijske karakteristike. Pripadnici medulićevaca koji su izlagali na prvim izložbama “Proljetnog salona” su: Tomislav Krizman, Ljubo Babić, Ivo Kerdić, Emanuel Vidović, Dušan Kokotović, Zoe Borelli i Anka Krizmanić. Pripadnici “Münchenskog kruga” (Josip Račić, Vladimir Becić, Miroslav Kraljević i Oskar Herman) donose oslonac na uzore modernog francuskog slikarstva. 104 studije, rasprave, eseji Prvim razdobljem “Salona” smatra se ono do 1919. godine i odnosi se na prvih šest izložbi (Zoe Borelli je izlagala na dvije). Obilježeno je secesijskim karakteristikama i nagovještajem ekspresionizma te predstavlja svojevrsni tradicionalizam njegujući konvencionalna stilska rješenja, od akademsko-realističnih do impresionističkih i simbolističkih očitovanja. Kod organiziranja koncepcije prve izložbe “Proljetnog salona” u “Salonu Ulrich” došlo je do konflikta između starije i mlađe generacije umjetnika. Mlađi umjetnici, predvođeni Tomislavom Krizmanom, Ljubom Babićem i Zlatkom Šulentićem, smatrali su da u likovnom i umjetničkom pogledu mogu ponuditi nešto novo i drugačije. Oni jačaju komponentu ekspresionizma. Uporabom pojma “secesionistički ekspresionizam” definiraju se djela nastala u ovom prvom razdoblju, ponajprije djela Ljube Babića, JeAutoportret Zoe Borelli rolima Mišea i Zlatka Šulentića. Tu valja spomenuti i slikara i karikaturista Branimira Petrovića, slikaricu i grafičarku Zoe Borelli, slikaricu Zdenku Pexidr-Sriću, grafičare Dušana Kokotovića i Anku Krizmanić te najutjecajnijeg grafičara Tomislava Krizmana. Jak pečat izložbama “Salona” drugoga razdoblja od 1919. godine pa nadalje dali su mladi umjetnici Milivoj Uzelac, Vilko Gecan, Marijan Trepše i Vladimir Varlaj. S njima je 1920. g. izlagala i Zoe Borelli. Ljubo Babić imao je najvažniju ulogu na prvim “Salonima” – bio je pokretač i organizator manifestacije te znatno slikarski obilježio ovo razdoblje. Jedan od vrlo važnih portretista prvog razdoblja je Jerolim Miše, koji svojom jakom psihologizacijom likova simbolizira neku vrstu prijelaza iz secesije u ekspresionizam. Treći veliki umjetnik prvog razdoblja “Salona” je Zlatko Šulentić. Njegovo djelo “Čovjek sa crvenom bradom” nastaje sažimanjem münchenskog, pariškog te bečkog utjecaja. Zoe Borelli među rijetkima je slikala i aktove – ženske i muške. Likovni kritičari uvijek su reagirali na izloške Zoe Borelli. U Obzoru 1919. godine Vladimir Lunaček pod naslovom “Uz izložbu u Salonu ‘Ulrich’” piše: Umjetnici, na čelu Ivan Meštrović, dadoše sami jaki udar, kojim je pošla moderna nacijonalistička umjetnost. I što se vidjelo? Mladi i najmlađi epigoni naše prve umjetničke generacije, pristadoše malo, ne listom uz tu nacijonalističku struju. Među njima i Zoe Borelli. Zoe Borelli je učenica naše umjetničke škole. Doskora je pošla u izvanji svijet u Beč i u Pariz. Odavle je poslala svoje prve radove medju nas, a izložila je sa uspjehom i sa priznanjem i u tudjini. U engleskom prvom umjetničkom časopisu “The Studio” bili su reproducirani njezini radovi. Sa “Proljetnim salonom” izložila je nekoliko omanjih stvari nakon duge 105 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. stanke što je nismo vidjeli. Sada je istupila pred nas kolektivnom svojom izložbom. Tu imade risarija, peropisa, ošarenih kompozicija, uljenih slika i nekoliko komada ručnoga rada u narodnom stilu i prema motivima narodnog veziva, a u moderne svrhe. Zoe Borelli je bez svake sumnje veliki talent i gotovo posve gotova umjetnica. Opaža se to po tome što može nesmetano i pravom lakoćom podati izražaja svojem temperamentu i što umije ono, što hoće da prikaže i da veli, stilizovati, a ipak jasno izraziti. Ako za sada ne uzmemo u obzir sitne gonache – sličice, te risarije i portretne studije, činimo to poradi toga, da uputimo općinstvo u sadržinu, u način slika sa narodnim motivima, te da na njima istaknemo i shvaćanje umjetnice. Mora se odmah u početku naglasiti, da to nisu ilustracije. Za takove ilustracije je psiha i raspoloženje umjetničino odviše nervozno, u shvaćanje preduboko, osjećaj do primitivnosti subjektivan. Ona gleda na pojedine momente iz narodne pjesme na svoje oči – to je područje na kojem radi njezina fantazija sa najraznolikijim i najšarenijim predodžbama. S druge strane vidi i gleda narod, a to je realno tlo, na koje presadjuje upravo nekom brzinom na čvrste i jasne temelje svoj zamišljaj. I u tom prikazivanju vidi se, da se umjetnica samo vrlo slabo veže uz sam sujet, uz abruptne vezove i poslovice, kojima ona okrštava svoje radnje. Sve to joj je samo poticajem, da ono što je vidjela u narodu, ovakovim “tumačem” iznese. Ona osjeća narodno i sa narodom, ona poznaje njegove forme i geste, a što je glavno i njegovo srce i dušu. I tu je onaj momenat, gdje je Zoe Borelli posve raznolika od svih onih, koji su se dosele bilo na kojem mu drago području poslužili narodnim našim blagom. Svi su dosele iznosili neku upravo maratičku tugu, neku duboku sjetu kao glavni karakteristikon narodne duše. Mnogi se poslužiše sentimentalitetom, a to su bili oni, koji nisu ni ono osjećali, što je u njima, a još manje, što je u narodu i njegovim tvorevinama. Veliku vedrinu, koja baš u svakidašnjem životu našega naroda, u drevnim njegovim običajima, postaje, tu su svi odnemarili. Svi su se bacili na prikazivanje naroda, a priori nekim teškim vlastitim svojim raspoloženjem. Zoe Borelli je prva, koja nam razotkriva tu vedru sliku, koja nam ne veli, da je naš narod vičan tek šuteći pogibati, već da umije i živjeti, da voli živjeti. Hvala bogu, jedanput jedan dašak proljeća, mladosti, ne one puke robustne snage uništavanja, već dah vedrog, veselog života, ona nota, koja našu narodnu pjesmu i naš narod čini tako srodnim starim Grcima, a ne samo sila i pogibanje za grudu. Imade naravno i mnogo satire, fino uzgojene hrvatske aristokratkinje. Ona nam ne vabi na usta smijeh, što ga izazivlje bučna i surova šala, već nas sili samo da nabiremo usta, a moguće još i manje, da se nasmiješimo u sebi. Možda je to i u samoj ženskoj ruci njenoj, da je u iznašanju smiješnih, ali istinskih momenata iz života ljudskoga, diskretnija od muškarca. Pa i tamo, gdje su slike pikantnije sadržine, gdje su kretnje na slici i sami stihovi dosta krcati vrlo razumljivih aluzija, Zoe Borelli uklanja se tom publicitetu nekom finesom karikature, koju razmješta tako, kao da hoće da zametne trag samoj pikanteriji. Njezina najveća uljena slika “Mladenci” takav su sujet. Vrlo je lako označiti raznolike osjećaje i misli kod svadbe, ali ona ih je upravo grupirala u jednu notu – u notu veselja i radosti, ne raspuštene, već vedre, jasne, tek tu i tamo sa malo primjese satire. To su kao duhovite primjedbe kistom izbačene na platno. Tehnički je čitava slika u modernoj maniri naših nacijonalnih slikara. Unatoč toga što umjetnica hoće da poluči otmjeni ton ćilima, unatoč toga imade slika i zraka i perspektive. Grupacija je nadasve sretna i neusiljena. Vidi se, da 106 studije, rasprave, eseji umjetnica poznaje po svoj prilici takove zgode. Nu još je više zavrijedila ta slika, da se ne makne od nas, što nam je i jedan vrlo krasni i uistinu umjetnički uhvaćeni komad našeg narodnog života. Kolike li šarolikosti u tim bojama! Pa da taj narod padne pod tudje igo!? Valja malo i srcem pogledati na sve te slike, pa ćemo moguće onda bolje razumjeti, zašto je baš u toj slici tolika snaga. U Hrvatskom kolu 1928. godine Slavko Batušić u tekstu “Izložba Kluba likovnih umjetnica” piše: U listopadu ove godine priredio je u Umjetničkom Paviljonu prvu svoju izložbu novoosnovani “Klub likovnih umjetnica”, u kojem je uz neke iznimke sakupljena većina zagrebačkih slikarica, dok je kiparstvo zastupala Mila Wod. Svakako su ove dame taj svoj Klub shvatile samo poslovno ili eventualno feministički, jer se u heterogenosti njihovih radova nikako ne može naći neka ideološka ili bar približno umjetnička suglasnost. Prosječni niveau ove kvantitativno velike izložbe – ima na njoj preko dvije stotine slika – veoma je osrednji. Neko izvjesno znanje i vještina u baratanju materijalom ne pomaže, da one beskrajne mrtve prirode, vaze sa cvijećem i slađani portreti budu umjetnički interesantni. (...) Zoe Borelli izložila je veoma malo, ali njene “Narodne nošnje” zauzimaju odlično mjesto. Sigurni, gotovo muški snažni crtež i zdravi osjećaj za narodni ornament daju njenim folklorističkim studijima naročiti i simpatični ton. Ističe se njeno individualno, a opet vjerno interpretiranje dalmatinskih ornamenata, koji doduše u koloritu za nijansu odudaraju od originala, ali baš to slobodno obrađivanje ima mnogo čara. Sjećamo se prijašnjih njenih radova, i zato držimo, da je šteta, što ovaj puta nije bila jače zastupana. U Obzoru 1928. godine Ljubo Babić u tekstu “Žena u likovnoj umjetnosti” piše: Ma da je žena sposobnija nego muškarac za umjetni obrt, ma da je i često u umjetnom obrtu žena vodeća, to je ipak i u čistom slikarstvu dala žena značajnih i zanimljivih stvari. Historija likovne umjetnosti nas uči, da je bilo žena umjetnica, osobito slikarica, koje su se izdigle iznad prosjeka i čiji su radovi isto toliko vrijedni kao i oni od muške ruke. ………………………………………………………………………………… izuzetnih slučajeva nema ova izložba Kluba umjetnica, ali ima nekoliko značajnih imena, koja se moraju iz cijeloga skupa izlučiti i koja imena su kadra nositi i ime umjetnica i čiji radovi stoje na takvoj razini, da se o njima može izreći ozbiljna, iskrena, naravno i objektivna kritika. Bolesna i prkosna ambicija i fanatična strpljiva volja ne pomaže, da netko tko nema mogućnosti, samo sa tim krijepostima oboružan provali težak i mučan put u likovnoj umjetnosti. Izuzimljem od nehomogenog Kluba u prvom redu gdju Pexidr, taj rodjeni i zanemareni talent, zatim gdje Rojc i Burmester a moram k njima pribrojiti vještu gdju Borelli. ..... Kod gdje Borelli taj motiv materinstva opet je čista, spretna i vješta ilustracija. Dekorativno razmještenje i izrazito šarenilo prema folkloru nemaju ničesa psihološkog, njezine 107 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. su slike anegdote, gospodja priča ali sama ne doživljuje. Izvrsna dekoraterka nacrtala je dva zanimljiva folklorna crteža dalmatinskih narodnih nošnja, koji bi vrlo dobro poslužili kao ilustracije za jedan revijski magazin. Folklor je dobro stilizovan, zanijekat se ne može tipičan romanski utjecaj. Tako su o Zoe Borelli svojedobno pisali značajni likovni stručnjaci: Vladimir Lunaček, li kovni kritičar i književnik, Slavko Batušić, povjesničar umjetnosti i književnik, Ljubo Babić, povjesničar umjetnosti i slikar, i mnogi drugi u engleskom, francuskom i talijanskom tisku. Zoe Borelli Vranska-Alačević umrla je 9. svibnja 1980. godine u Firenci u 92. godini. Obiteljska kuća posljednjih zadarskih plemića Borelli u centru Zadra, u prolazu Rivni ce, u kojoj je živjela i Zoe, trebala bi postati spomen na doprinos obitelji Borelli zadarskoj i hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Obiteljska fotografija Borelli iz 1903. godine na kojoj je Zoe kao petogodišnjakinja 108 Ivan Stagličić zadarska smotra 1-2, 2014. Dvadeset godina Društva zadarskih Arbanasa studije, rasprave, eseji Ove se godine (2013.) navršilo dvadeset godina od osnutka Društva zadarskih Arbanasa, čime je nastavljena tradicija društvenog organiziranja koja je u Arbanasima živa i duže od jednog stoljeća, od 1726., to jest od dolaska Arbanasa u Zadar. Društvo zadarskih Arbanasa otada je mnogim svojim djelatnostima steklo prepoznatljiv ugled te obogaćuje društveni i kulturni život grada Zadra i Hrvatske. Sam osnutak i održavanje osnivačke skupštine događao se tijekom teških ratnih dana, 1993. godine, kad je Zadar bio izložen topničkim napadima srbočetničkog agresora, bez struje i vode. Inicijativni odbor pripremao je osnivačku skupštinu pet mjeseci, a održana je 9. svibnja u prostorijama tadašnje Mjesne zajednice, današnjeg Mjesnog odbora Arbanasi. Ovaj datum nije određen slučajno, nego je bio povezan s proslavom blagdana Gospe Loretske, zaštitnice mjesta Arbanasi, koju se tradicionalno slavi desetoga svibnja. Inicijativa je tad bila privukla veliki broj zainteresiranih i dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Okupljeni su tom prigodom dali svečani zavjet i obećanje kako će ovo društvo voditi na najbolji način, a sve u čast Gospe Loretske. Osnutkom Društva zadarskih Arbanasa oživljena je tradicija društvenog organiziranja, koje u Arbanasima ima dugu tradiciju. Još od doba Hrvatskog sokola, prvih narodnih čitao nica, političkog organiziranja prvih pravaških stranaka ili kulturnih te športskih društava. No ratni i politički vihori koji su pustošili Zadrom kroz dvadeseto stoljeće, ostavili su velikog traga i u Arbanasima te je ovo osnivanje bilo svojevrsni preporod društvenog organiziranja, koje je u svemu tome bilo zamrlo. Tijekom ovih proteklih dvadeset godina, Društvo zadarskih Arbanasa organiziralo je više različitih događanja, često i u suradnji s drugim institucijama: sa školama, Crkvom, Sveuči lištem, medijima, Gradom Zadrom, Zadarskom županijom, udrugama proizišlim iz Domo vinskog rata, glazbenim udrugama i klapama. Aktivnosti Društva bile su uvijek povezane s knjigom, pisanom riječi, onime što će ostaviti trajan trag u vremenu. 109 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Od svega toga svakako vrijedi spomenuti list Društva zadarskih Arbanasa Feja/Vjera, od kojeg je dosada tiskan jedan broj,1 a ostali su u pripremi; zatim reprint izdanja Rječnika govora zadarskih Arbanasa dr. Kruna Krstića, a povodom petstote obljetnice rođenja književnika Petra Zoranića Društvo je posebno izdalo trinaestu glavu romana Planine – ZAČ SE ZADAR ZOVE, koja ima posebno značenje za zadarske Arbanase. Naime, tu se prvi put spominje izvor vode na Kolovarama, današnja Fontana. Upravo se tu svojedobno bila iskrcala skupina Arbanasa koji su se, preko Zemunika, uputili na područje današnjih Arbanasa. Objavljen je i Višejezični priručnik govora zadarskih Arbanasa (hrvatski/arbanaški/alban ski) autora Josipa-Bepija Vladovića Relje2, kao i pretisak djela don Mije Ćurkovića Povijest Arbanasa kod Zadra iz 1922. godine. Posebna pozornost koju Društvo posvećuje govoru zadarskih Arbanasa, njegovu oču vanju i zaštiti, mogla se najbolje vidjeti kad su se, od 2010. godine naovamo, počeli održavati tečajevi govora zadarskih Arbanasa, koji su okupili pedeset polaznika različitih generacija. Vrijedi napomenuti da je posljednji put tečaj takve vrste bio organiziran još 1910. godine. Te čaj je progresivan i svake godine polaznici savladavaju zahtjevnije gradivo govora zadarskih Arbanasa. Predavači na tečaju dosad su bili: Dorian Perović, Antonela Štefulić, Ines Kotlar i Klaudio Stipčević, kao i Mario Petani sa Zborom mladih te klapa “Arbanaške”, oktet “Pieta” i prof. dr. sc. Maksimilijana Barančić. U Društvu su bili svjesni da je među ne samo mlađom nego i srednjom generacijom sve više onih koji ne znaju ovaj govor ili ga poznaju tek površno. Stoga je kao poseban poticaj, ali i obveza primljeno Rješenje Ministarstva kulture RH kojim se 1. kolovoza 2010. govor zadar skih Arbanasa proglasio nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Na nastavnim satovima govora zadarskih Arbanasa rabili su se pisani materijali s tridesetak lekcija za učenje toga govora. Oni su prikupljeni i spremni za tisak. Osim navedenog govora, u Društvu zadarskih Arbanasa posebno njeguju i glagoljicu, koja predstavlja također jedno od njihovih tradicionalnih nasljeđa, jer župa Gospe Loretske je glagoljaška župa, a glagoljaške su se mise držale u vrijeme dolaska Arbanasa u Zadar, i to u Sv. Donatu i u Sv. Ivanu na Relji. Upravo tamo, u Glagoljaškoj ulici, Društvo je dalo izraditi 44 slova glagoljske azbuke i brojku 800 povodom osamstote obljetnice franjevačkog reda. Naziv glagoljske sekcije koja danas djeluje pri Društvu jest “Čehuljica”, a vodi je Dario Tikulin. Djelatnosti Društva zadarskih Arbanasa dosežu vrhunac svake godine tijekom manife stacije “Dani Gospe Loretske”, kojih je trajanje variralo iz godine u godinu, od jednog dana do dva tjedna. Središnja je svečanost uvijek 10. svibnja, na sam dan Gospe Loretske, koji se u Zadru pučki zove i “Arbanaško čudo”. Tradicionalno se na taj dan ništa ne događa i zadarski ga Arbanasi provode isključivo u crkvi i u obiteljskom krugu. Stoga je i samo Društvo osnovano dan prije, 9. svibnja. Tijekom manifestacija kojima se obilježavaju “Dani Gospe Loretske”, Društvo redovito organizira različita događanja, a ove je godine prvi put održana 1 Prigodno izdanje – prigodnik br. 1 od 10. prosinca 2005. 2 Nećak književnika Josipa Vladovića Relje, autora romana Nita o dolasku Arbanasa iz Barske nadbiskupije u Zadar. 110 studije, rasprave, eseji Smotra dalmatinskih klapa. Sva ova zbivanja svake su godine bila oglašavana nizom različitih tiskanih plakata. Društvo zadarskih Arbanasa broji tridesetak formalnih članova, no onih neformalnih koji su isto bili uključeni u različite vidove aktivnosti ove udruge jest preko tisuću, kazao nam je predsjednik Društva Enio Grdović, koji nam je otkrio i još neke podatke: Arbanasi su prije doseljenja živjeli unutar tih nekoliko sela, desetak sela je bilo koja se i danas zovu Arbanasi ili najjužnija hrvatska mjesta, to je regija Šestani i selo Šestani, Gornji i Donji. Zatim Livari, Brisku, Karanikići, Dobreci i još neka sela. To su sela iz kojih su potekli zadarski Arbanasi, a mi i danas imamo kontakte s Hrvatima u Baru, koji tamo imaju svoje kulturne udruge, čak i političke, i dosta su vezani uz sadašnjeg barskog nadbiskupa. Oni su bili u posjetu ovdje u Zadru i mi smo bili tamo u Baru i oni su zainteresirani, prate ono što se događa u Hrvatskoj, žele ostati Hrvati i žele gledati Hrvatsku televiziju, primati hrvatske novine, a i sveta misa se drži na hrvatskom jeziku u gradu Baru. Sadašnji nadbiskup Bara je monsinjor Zef Gashi, on je inače Albanac, ali ima obvezu držati svetu misu na hrvatskom jeziku. On je i salezijanac i kad je bio mladi svećenik – đakon, igrom slučaja je služio 6 mjeseci baš u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima.3 U ovim riječima, kao i u obnovi i njegovanju odnosa s krajem svojega podrijetla, zrcali se želja zadarskih Arbanasa za štovanjem barskog i zadarskog nadbiskupa mons. Vicka Zmaje vića, svoga dobrotvora, kojeg oni ne će nikada zaboraviti. Kada je u 31. godini života postao nadbiskup barski, primas srpski i apostolski izaslanik za Albaniju, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku, donekle je poznavao prilike iz iskustva njegova strica Andrije Zmajevića i znao je da ga čeka težak posao s obzirom na političke okolnosti u kojima se Boka nalazila. Tu se posebnim žarom posvetio borbi za očuvanje katoličanstva uz želju da očisti heretičke i shizmatičke običaje koji su se svakim danom množili u predjelima u kojima je živio pretežito katolički puk, posebice u dijelovima koji su bili pod turskom op sadom. Nakon svojih putovanja po sjevernoalbanskim dijecezama, u siječnju 1703. godine, saziva albanski Koncil, koji je utvrdio teško stanje i uredio vjerska i crkvena pitanja u uvje tima turskog ropstva.4 Nakon što je 1713. imenovan zadarskim nadbiskupom, mons. Vicko Zmajević u svom daljnjem cjeloživotnom djelovanju ima tri osnovne smjernice, koje su se, uz borbu protiv shizmatika i heretika te trud oko osnivanja hrvatskog sjemeništa i brigu oko hrvatske knjige i umjetnosti uopće, sastojale i od brige oko Arbanasa i rada na njihovu doseljenju u zadarska predgrađa.5 Njemu, konačno, pripadaju i zasluge što je došlo do spomenutog preseljenja Ar banasa iz Barske nadbiskupije u zadarsku okolicu i predgrađe, a župnu crkvu u čast Blažene 3 Osim područja Bara, Društvo zadarskih Arbanasa ostvaruje međunarodnu suradnju i s Albanijom, Kosovom i Makedonijom. 4 V. BABIĆ, Razgovor duhovni Vicka Zmajevića, Zadar, 2005., str. 63. 5 Isto. 111 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Djevice Marije od Loreta podigao je vlastitim sredstvima, kao i župni dom.6 Sam proces doselidbe Arba nasa započeo je 1726., a konačno je završen 1754. godine.7 Smatra se da je crkva podignuta 1739. godine u Borgo Erizzo, kako se tada nazivao da na šnji gradski predio Arbanasi.8 Od te je crkve danas potpuno sačuvan samo zvonik, jer je objekt početkom dvadesetog stoljeća kompletno renoviran i proširen, pri čemu je stara crkvena Crkva Gospe Loretske u Arbanasima zgrada po rušena ili su djelomice sačuvani tek neki zidovi. Naris za novu crkvu izradio je arhitekt Ćiril Metod Iveković, a radove je izvodio Girolamo Mazzoni.9 Župljani, zadarski Arbanasi, posebno su molbom tražili da se nad glavnim pročeljem postavi stari kip Gospe od Loreta i toj njihovoj molbi je udovoljeno. Obnova i izgradnja nove crkve konačno je završena u svibnju 1907.10 Dvadeset godina djelatnosti Društva zadarskih Arbanasa ostavilo je svog traga u različi tim segmentima života grada Zadra, a osobito je utjecalo na zaustavljanje procesa zaborava, koji je prijetio materijalnim i nematerjalnim nasljeđima zadarskih Arbanasa. Kad je riječ o ovim prvima, tu treba svakako spomenuti i svečanu žensku nošnju, koja se danas i službeno smatra zadarskom nošnjom, a obnovila ju je Olga Oštrić, kako je prikazano u monografiji Lijepa Naša iz 1972. U Društvu isto tako žele obnoviti i arbanaški tanc, poznat i kao vale, koji se nekad plesao ispred crkve nedjeljom, a još ga se sjećaju starije žene. U budućnosti će vodstvo i članstvo Društva zadarskih Arbanasa nastaviti rad na održa vanju tečajeva govora zadarskih Arbanasa, razvijat će dalje i svoju izdavačku djelatnost, održavati kontakte i izmjenjivati posjete s krajem svog podrijetla, kao i drugim zemljama regije, obnavljati i čuvati svoje stare običaje i tradicije, ističući uvijek, kako glasi i njihovo geslo, da su “zadarski Arbanasi Hrvati koji znaju svoje podrijetlo, a to je Barska nadbiskupija”.11 Kako nam je kazao predsjednik Društva Enio Grdović, najveća im je, pak, želja otvoriti svoj “Hrvatski dom kulture zadarskih Arbanasa” – pod upravom Društva zadarskih Arbanasa u zgradi koju su Grad Zadar i gradonačelnik Božidar Kalmeta prije više od deset godina dodijelili na korištenje Društvu zadarskih Arbanasa. 6 Nav. dj., str. 65. 7 M. BARANČIĆ, Arbanasi i etnojezični identitet, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2008., str. 551. 8 M. STAGLIČIĆ, Urbanistički razvoj grada i likovne umjetnosti u Zadru (1800.-1914.), u: Zadar za austrijske uprave, skupina autora, Zadar, 2011., str. 360. Prvi župnik bio je don Mijo Tokši, koji je tu službu obavljao 1734.-1757., kad je preminuo (M. ĆURKOVIĆ, Povijest Arbanasa kod Zadra, Zadar, 1998. Pretisak izdanja: Šibenik, 1922., 6). 9 M. STAGLIČIĆ, nav. dj., str. 361. 10 Isto, str. 361-362. 11 Feja/Vjera, Zadar, 2005., str. 12. 112 Romana Galović zadarska smotra 1-2, 2014. NATO i Sovjetski Savez u hladnom ratu studije, rasprave, eseji Razumijevanje hladnoga rata kroz odnose SSSR-a i NATO-a, prvenstveno na europskom tlu, gdje je hladni rat započeo, a prema većini povjesničara i završio, neosporno je važno za razumijevanje povijesnoga, politološkoga, sigurnosnoga i ekonomskoga konteksta druge polovice 20. st., a osobito za razumijevanje posthladnoratovskih odnosa između sljednice SSSR-a, Ruske Federacije, i današnjega transformiranoga NATO-a. Hladni je rat nastao kao proizvod velikih sila u podjeli interesnih sfera nakon Drugoga svjetskog rata, a do njega su prvenstveno dovele vanjska politika SAD-a i SSSR-a. Međunarodnim odnosima dominirao je oko četrdeset i pet godina, a obilježila ga je stalna blokovska napetost, obostrana špijunaža, skupa i opasna utrka u naoružavanju, pa su oba bloka sigurnost tražila kroz ravnotežu snaga. U NATO-u su se ključne odluke donosile konsenzusom, dok je SSSR imao bilateralne odnose sa članicama Varšavskoga ugovora, a odluke u kojima nije bilo konsenzusa, rješavala je ruska vojska. Tako je i do raspada Istočnoga bloka došlo u trenutku kada je sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov, u želji da se suprotstavi konzervativcima u zemlji, lansirao “Sinatrinu doktrinu” nemiješanja u unutarnje poslove zemalja članica Bloka, što je dovelo do raspada Varšavskog ugovora i okrenulo novu stranicu povijesti. Posljedice hladnog rata još uvijek su aktualne, npr. proliferacija nuklearnog naoružanja, lokalni etnički sukobi, globalna ekološka degradacija, gospodarski i socijalni problemi u tranzicijskim zemljama članicama bivšega Istočnog bloka, a osobito u posthladnoratovskim odnosima Ruske Federacije i NATO-a. Ključne riječi: hladni rat, SSSR, NATO, Varšavski ugovor, ravnoteža snaga, Sinatrina doktrina 1. Uvod Politička karta svijeta nakon Drugoga svjetskog rata izmijenila se, a nekadašnje svjetske velesile Velika Britanija i Francuska morale su svoje mjesto u svjetskoj politici prepustiti SAD‑u i SSSR-u. Zbog različite percepcije poslijeratne podjele svijeta, osobito Europe, ratnim saveznicima putovi se brzo razilaze. Na Potsdamskoj konferenciji (17. srpnja do 2. kolovoza 1945.) rješavalo se pitanje budućnosti Njemačke i istočne Europe. Sovjetski Savez u iznošenju poslijeratnih planova o Njemačkoj bio je suzdržan, dok su zapadni saveznici smatrali da njemački teritorij treba podijeliti. Staljin je po završetku rata kazao da SSSR ne teži podjeli 113 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. njemačkog teritorija i uništenju Njemačke.1 Pokušaj zapadnih saveznika da razgovaraju o stanju u istočnoeuropskim zemljama Sovjetski Savez nije prihvatio, tvrdeći da je riječ o suverenim državama o kojima se nema što raspravljati. Na istoj konferenciji američki predsjednik Truman obavijestio je Staljina da SAD posjeduje nuklearno oružje, koje su tjedan dana po završetku konferencije i upotrijebili. Bombardiranje Hirošime i Nagasakija atomskim bom bama uzrokovalo je jednu od najvećih tragedija u ljudskoj povijesti te dovelo do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. Profesor Denna Frenk Fleming smatra da je “američka odluka o uporabi atomskog oružja označila odlučan kraj ratnom savezništvu sa Sovjetskim Save zom i početak poslijeratnog suparništva”.2 2. Početci hladnoga rata Prema većini američkih povjesničara obrisi hladnoga rata počeli su se nazirati u veljači 1946., kada je “Dugim brzojavom” George F. Kennan, američki ratni dopisnik iz Moskve, a kasnije diplomat i povjesničar, kojega neki smatraju ocem hladnog rata, doveo do povećanja an tipatije Amerikanaca prema Sovjetima. U tom telegramu Kennan je SSSR i komunizam pro glasio neprijateljima te objavio da SSSR ne odustaje od svoje ekspanzionističke politike s ciljem uništenja kapitalizma. Oslanjajući se na njegovu analizu, američki su vođe počeli na Sovjetski Savez gledati kao na nepomirljivog neprijatelja te su svoju vanjsku politiku razvijali u smjeru ograničavanja širenja sovjetskog i komunističkog utjecaja.3 Nekoliko tjedana nakon objavljivanja “Dugog brzojava” Winston Churchill održao je govor u Fultonu, Missouri, naslovljen “Željezna zavjesa”, koji se pak smatra prvom najavom hladnog rata. Ocjenjujući stanje poslijeratnih odnosa, nije se zadovoljio samo utvrđivanjem postojećih činjenica, već je želio smanjiti sovjetski utjecaj u Europi, pa je pozvao na stvaranje “zajednice koja govori engleskim jezikom”,4 imajući na umu tradicionalno savezništvo Velike Britanije i SAD-a. U istom govoru osvrnuo se i na stanje u Njemačkoj, naglašavajući da Sovjeti žele iskoristiti njemački teritorij za stvaranje komunističke države, ali i da zapadni saveznici imaju oružje zastrašivanja, mislio je pritom na nuklearno naoružanje, kojim će moći zadržati postojeću prednost u međunarodnoj politici. Staljin je Churchillov govor ocijenio kao “...opasan akt usmjeren na sijanje nepovjerenja, neslaganja i razbijanja suradnje savezničkih zemalja. Gospodin Churchill zauzeo je poziciju potpaljivača rata”. Na kraju je “Churchilla i njegove prijatelje” usporedio s “Hitlerom i njegovim prijateljima”.5 U američkoj kampanji konačnog razbijanja savezništva svoju ulogu odigrao je i američki državnik James F. Byrnes. On je 6. rujna 1946. godine održao u Stuttgartu govor poznatiji kao “Govor nade”, u kojem je upozorio 1 R. VUKADINOVIĆ, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001., str. 28-29. 2 D. F. FLEMING, The Cold War and Its Originis 1917-1960, Vol. I, Doubleday&Company, Inc., New York, 1961., str. 308. 3 D. S. PAINTER, Hladni rat: povijest međunarodnih odnosa, Srednja Europa, Zagreb, 2001., str. 32. 4 R. VUKADINOVIĆ, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001., str. 39. 5 R. VUKADINOVIĆ, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001., str. 39. 114 studije, rasprave, eseji SSSR da će SAD zadržati vojnu prisutnost u Europi i tako porekao Postdamski sporazum te doveo u pitanje granicu na Odri i Nisi.6 Dakle, iako ih je u ratu povezala borba protiv Trojnog pakta, različiti interesi i sve naglašenije proturječnosti u društveno-političkom uređenju, kao i razlike u vizijama poslijeratnog razvoja, osobito SAD-a i SSSR-a, dovele su do raspada savezništva. Prisutnost utjecaja ovih dviju sila podijelile su Europu na zapadni kapitalistički i istočni socijalistički blok, a nakon toga događaji su se odvijali vrlo brzo i svaki od njih utkao se u pripremu stanja nazvanog “hladni rat”. Zapadna Europa nakon rata bila je suočena s ekonomskom krizom, koja je kritičnu točku dosegla u Grčkoj zbog građanskog rata, i to u vrijeme dok je Turska vodila teške pregovore sa SSSR-om oko kontrole tjesnacâ Bospora i Dardanela. Uz geostrateške pritiske na Grčku i Tursku, sovjetska je politika bila usmjerena prema razvoju diplomatskih odnosa s Iranom i nekim arapskim državama, čime je bila pojačana zabrinutost Zapada, jer je Moskva zašla duboko u prostore strateškog interesa Velike Britanije i kasnije SAD-a. Zato je predsjednik SAD-a Truman u svojoj poslanici od 12. ožujka 1947. zatražio da Kongres odobri 400 milijuna dolara ekonomske i vojne pomoći Grčkoj i Turskoj. Opravdavajući svoj zahtjev, istaknuo je kako će se SAD zalagati za slobodu i demokratski razvoj svijeta, tamo gdje ove tekovine budu ugrožene od strane komunizma. Time je predsjednik Truman zatražio potporu za novu američku vanjskopolitičku strategiju, kasnije nazvanu “Trumanovom doktrinom”. Pozivajući se na podržavanje slobode i demokratskog razvoja društva, ideale koji su, prema Trumanovu mišljenju, neostvarivi u siromaštvu, SAD je stvorio pretpostavke za svoju angažiraniju vanjskopolitičku ulogu. Iznošenje ove doktrine neki povjesničari smatraju početkom hladnog rata. “Marshallov plan” program je SAD-a za obnovu poslijeratne Europe i suzbijanje utjecaja komunizma. Plan je trebao revitalizirati gospodarstvo i oživjeti vjeru u SAD kao europskog saveznika. Marshallov plan ustvari je svojevrsna dopuna Trumanove doktrine.7 Pomoć je bila ponuđena Sovjetskom Savezu i istočnim saveznicima, ali samo ako bi oni proveli korjenite političke reforme. SSSR je to odbio, a jedina zemlja na prostoru istočne Europe koja je pokazala interes, bila je Čehoslovačka. To je stvorilo zategnute odnose između SSSR-a i Čehoslovačke. Kriza je završila nakon što je državnim udarom u Čehoslovačkoj, u veljači 1948., formirana nova vlast predvođena Komunističkom partijom, pod dominacijom Moskve. U razdoblju od travnja 1948. pa iduće četiri godine 13,5 milijardi američkih dolara ekonomske i tehničke pomoći poslano je zapadnoeuropskim zemljama. Marshallov plan dugo se smatrao jednim od prvih procesa europske integracije. Njegova je posljedica znatna amerikanizacija ekonomije i tehnike u Europi, kao i trajno vezivanje SAD-a za europski prostor. 6 http://www.daz.org/enByrnes-Rede.html. Vidi: James F. Byrnes: Govor nade (Dokumenti o Njemačkoj, Department of State, 91) (Documents on Germany, Department of State, p. 91). 7 R. VUKADINOVIĆ, V. MILETA, Europa iza ugla, A. Cesarec, Zagreb, 1990., str. 335. 115 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. 3. Stvaranje Sjevernoatlantskog saveza (NATO) U promišljanju oko potrebe europskog ujedinjavanja stajališta zapadnoeuropskih saveznika u načelu nisu se bitno razlikovala od američkih.8 Velika Britanija polazila je od realne situacije po kojoj je ujedinjenje Europe dobro ako ne remeti bipolarnu strukturu i odnose s Amerikom, dok su za ujedinjenu Europu ključne bile jaka i stabilna Francuska i Njemačka. Francuska je strahovala od Njemačke pa joj se ideja europskog ujedinjena činila privlačnom za vlastito jačanje. Njemačka u integriranoj Europi vidi najbolji put za oporavak i eventualno ujedinjenje. Italija razmišlja slično kao i Njemačka, a zemlje Beneluksa, kao i Francuska, u integraciji vide rješenje od opasnosti ojačane Njemačke. Prva okupljanja zapadnoeuropskih saveznika potaknule su Velika Britanija i Francuska, potpisavši u ožujku 1947. Ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Godinu dana potom potpisan je Bruxelleski ugo vor, koji su 17. ožujka 1948. potpisale Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija, a koji će postati osnova na kojoj će zapadna Europa u jeku hladnog rata realizirati svoju suradnju sa SAD-om. U travnju 1948. osnovana je Organizacija za europsku eko nomsku suradnju (OEEC), u čiji je sastav ušlo 16 zapadnoeuropskih zemalja koje su primale Marshallovu pomoć, dok su SAD i Kanada postali pridruženi članovi. Dakle, sastav orga nizacije pokazivao je jasnu ideološko-političku obojenost. Cilj je bio razvijanje zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza da bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Idejni osnivači NATO-a bile su europske države, ali njihovi vojni i gospodarski kapaciteti nisu bili dovoljni da ih obrane od “socijalističke opasnosti s Istoka”.9 Države potpisnice Bruxelleskog ugovora pozvale su Island, Dansku, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. travnja 1949. godine u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor i osnovale Savez. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. NATO-u se 1952. godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije, 1955., Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španjolska. Razlozi organiziranja NATO-a mogu se tražiti u sigurnosnoj, ekonomskoj i političko-ideologijskoj sferi. Lord Ismay, prvi glavni tajnik NATO-a, rekao je da je glavni razlog postojanja tog saveza “zadržati Amerikance u Europi, Ruse izvan nje, a Nijemce strogo nadzirati”. Smatrao je kako je to ključna formula za stabilnost Europe, jer su se glavni geostrateški sukobi događali zato što su Nijemci i Rusi pretendirali na isti teritorij u istočnoj Europi. Kako su zapadnoeuropske sile bile preslabe za kontrolu tog prostora, trebalo je u Europi pod svaku cijenu zadržati vojnu i političku prisutnost SAD-a. Upravo je u spomenutim riječima lorda Ismaya ključ geostrateške osno ve nastanka i postojanja N ATO-a.10 Dakle, glavni razlozi osnivanja NATO-a su povećavanje napetosti između SAD-a i SSSR-a na početku hladnoga rata i želja zemalja pobjednica da se zaštitite od eventualno ojačane Njemačke. Raspadom antihitlerovske koalicije počelo je novo okupljanje snaga u Europi. U Washingtonu su prvotne reakcije o daljnjem vojnom 8A. GROSSER, The Western Alliance: European American Relations since 1945, Macmillan, London, 1980., str. 41-58. 9L. ČEHULIĆ, Euroatlantizam, Politička kultura, Zagreb, 2003., str. 65. 10 V. CVRTILA, Hrvatska i NATO, CPI, Zagreb, 2004., str. 17. 116 studije, rasprave, eseji angažiranju SAD-a u Europi bile negativne. Neriješena pitanja koja je Washington uvažavao kada se raspravljalo o budućnosti transatlantskih veza, kao što je potreba ublažavanja prvog udara u slučaju napada socijalističkih snaga, jer su tada vojni planeri vjerovali, ako do njega dođe, da će se to dogoditi sasvim sigurno u Europi,11 neriješeno pitanje Njemačke, koju su SAD vidjele u zapadnom vojnom savezu, a nikako u suprotnom taboru,12 kao i mogućnost da se zastraši suprotna strana, ovu su situaciju okrenula u korist europskih kapitalističkih zemalja, koje su SAD i dalje željele za svog saveznika. Računajući sovjetske vojne snage i snage iz zemalja “narodne demokracije”, u Europi se nalazila vojna sila kojoj se Zapad nije mogao suprotstaviti konvencionalnim sredstvima. Američki atomski monopol još uvijek je postojao, ali bilo je očito da 200 sovjetskih dobro naoružanih divizija predstavlja opasnost i da sovjetska vojna industrija nastavlja proizvodnju oružja, iako je rat davno završio.13 Iza rata gospodarske prilike nekad najrazvijenijih zemalja radikalno su se izmijenile. Ekonomija i infrastruktura su uništene, mnoge zapadnoeuropske zemlje ostale su bez kolonija i njihovih sirovina, kao i jeftine radne snage, koja je odande dolazila. SAD su vjerovale da će svojim utjecajem i Marshallovim planom uspjeti pomoći europskim kapitalističkim zemljama. Zapadna Europa u gospodarskom razvoju trebala je prestići socijalistički blok. Ekonomski oporavljena Europa i transatlantska vojna suradnja, pretpostavljalo se, donijet će ekonomsku korist i privredi SAD-a. Zbog vlastite vojne slabosti i konstantnog straha od socijalističke opasnosti s istoka, zapadni saveznici bili su spremni sve svoje vojne snage i planove obrane podrediti američkima. Pod krinkom poslijeratne ekonomske pomoći stvarao se vojni monopol SAD-a u Europi i ostvarenje ciljeva američke vojne industrije, ali i dijelova američke privrede koji su u neposrednoj vezi s njom. Zbog svoje politike zadržavanja i slabljenja komunizma diljem svijeta, formiranje vojno-političkog saveza kojim bi se okružio SSSR i njemu prijateljske zemlje, bila je jedna od važnijih mjera američkog angažmana u NATO-u. SAD se nakon Drugoga svjetskog rata nametnuo kao predvodnik demokratskog i kapitalističkog svijeta. NATO je okupio pretežno kršćanske zemlje, zajedničkih kulturno-socijalnih obilježja, a taj psihološki osjećaj zajedničke pripadnosti sličnom civilizacijskom krugu u kriznim situacijama doprinosi pojačanoj kohezivnosti i integraciji članica Saveza14. 3.1. Diplomatske aktivnosti oko uspostave NATO-a U listopadu 1943. u govoru na Harvardu britanski premijer Winston Churchill istaknuo je da bi bilo nerazumno od strane britanske ili američke vlade nakon rata prekinuti vojnu su radnju, koja se pokazala vrlo učinkovitom. Izrazio je nadu da će se ta suradnja nastaviti i u mirnodopskom razdoblju.15 Također, na sastanku velikih sila u Potsdamu, Britanci su pred- 11 J. M. GALVIN, War and Peace in Space Age, HarperCollins, New York, 1958., str. 140-145. 12 W. MONTGOMERY, The Memoirs, HarperCollins, London, 1958., str. 506-510. 13 R. VUKADINOVIĆ, L. ČEHULIĆ-VUKADINOVIĆ, D. BOŽINOVIĆ, NATO-euroatlanstka integracija, Topical, Zagreb, 2007., str. 51. 14 L. ČEHULIĆ-VUKADINOVIĆ, Euroatlantizam i suvremeni međunarodni odnosi, Politička kultura i CID, Zagreb, Podgorica, 2010., str. 48. 15 R. A. BEST Jr., Cooperation with Like-Minded Peoples, u: British Influences on American Security Policy, New York, 1986., str. 28. 117 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ložili da u “svrhu razmjene informacija Velika Britanija i SAD nastave s vojnom suradnjom”.16 Prema Georgeu Kennanu, jačanjem sovjetskog utjecaja ugrožene su “interna harmonija i tradicionalne vrijednosti američkog društva te međunarodni dominantni položaj SAD”.17 Na sovjetsku opasnost i moguću uspostavu tzv. “željezne zavjese”, između istočne, kojom će dominirati SSSR, i zapadne Europe, upozoravao je i britanski premijer Churchill. Za Veliku Britaniju je bilo vrlo važno da u novi sigurnosni savez bude uključen i SAD, stoga su sve britanske akcije vodile u tom smjeru. Usvojen je Rio ugovor u prosincu 1947. godine. Njime se predviđa zajednička obrana američkih zemalja u slučaju izvanjske agresije. Svi nesporazumi moraju se riješiti mirnim putem unutar zemalja potpisnica Ugovora, prije nego se daju na razmatranje i zatraži pomoć od UN-a. Time je SAD onemogućio da SSSR stavi veto na eventualne odluke koje se odnose na interesnu zonu SAD-a. Rio ugovor također zabranjuje rat kao rješenje sukoba među američkim zemljama, a u Europi je već bio potpisan Bruxelleski ugovor 1948. Zagovornicima brže transatlantske integracije išla je u prilog i međunarodna situacija. Godine 1949. Sovjeti su proizveli svoju prvu nuklearnu bombu, dok su komunističke snage u Kini znatno ojačale. Time je, barem psihološki, bila ugrožena američka dominacija u međunarodnim odnosima. To je pomoglo da ideja sudjelovanja SAD-a u NATO-u dobije većinsku podršku u Kongresu. Vanderbergova deklaracija naglašavala je da američko sudje lovanje u Zapadnoj uniji treba prvenstveno biti usmjereno “na pružanje pomoći u samoobrani zemalja koje su napadnute”.18 Sjevernoatlantski ugovor potpisan je 4. travnja 1949., ima ukupno 14 točka, a u preambuli države potpisnice potvrđuju svoju vjeru u svrhe i načela Povelje Ujedinjenih naroda te izražavaju želju da žive u miru sa svim ljudima i vladama. Već u preambuli navedena su tri razloga udruživanja u takvu zajednicu, a to su: čuvanje slobode, zajedničkog nasljeđa i civilizacija svojih naroda, zasnovanih na načelima demokracije, slobode pojedinca i vladavine prava, poticanje stabilnosti i boljitka na sjevernoatlantskom području i ujedinjavanje napora za zajedničku obranu i očuvanje mira i sigurnosti.19 4. Varšavski ugovor kao odgovor na NATO Sporazum o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći vojni je savez država Istočnog bloka, nastao kao odgovor na stvaranje NATO-a. Kao izgovor za stvaranje Varšavskog pakta poslužilo je ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke i njezino primanje u NATO, preko ratifikacije Pariških sporazuma. Sporazum je sastavio Nikita Hruščov, a potpisalo ga je osam istočnoeuropskih država u Varšavi 14. svibnja 1955., odakle mu i naziv Varšavski ugovor. Članice pakta su se obvezale da će jedna drugu pomagati ukoliko budu napadnute. Sporazum je navodio da se odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutarnje 16 J. SMITH, The Origins of NATO, University of Exeter Press, Exeter, 1990., str. 18. 17 L. ČEHULIĆ-VUKADINOVIĆ, Euroatlantizam i suvremeni međunarodni odnosi, Politička kultura i CID, Zagreb, Podgorica, 2010., str. 49. 18 Tekst Vanderbergove rezolucije vidjeti u: NATO Handbook-Documentation, NATO Office for Information and Press, Bruxelles, 1999., str. 31-32. 19 Tekst Sjevernoatlantskog ugovora vidjeti na: http://www.nato.int/cps/en/natolive/official_texts_17120.htm. 118 studije, rasprave, eseji poslove, poštovanju suvereniteta i nezavisnosti članica, što se kroz povijest ovoga bloka po kazalo netočnim. Ugovor su u Varšavi potpisale vlade SSSR-a, Albanije, Bugarske, Poljske, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke i Njemačke Demokratske Republike. Kao razlog pot pisivanja Varšavskog ugovora od strane istočnoeuropskih država u literaturi nekadašnjih socijalističkih zemalja navodilo se da je ova vojnopolitička organizacija socijalističkih država nastala prvenstveno kao odgovor tih zemalja na prijetnju europskom miru, izazvanu uklju čivanjem SR Njemačke u vojnu strukturu NATO-a. To su dokazivali vremenskim odmakom nastanka Varšavskog ugovora u odnosu na osnivanje NATO-a. Pariški sporazumi uzimali su se kao posljednji povod da se postigne širi međueuropski sporazum i kao prijetnja miru, dok se Varšavski ugovor tretirao kao sredstvo za osiguranje vlastite sigurnosti država članica, ali isto tako i kao osnova sustava opće europske sigurnosti. Usprkos onome što se deklarativno navodilo kao razlog osnivanja Varšavskog bloka, stvarni razlozi, kao i u slučaju osnivanja NATO‑a, mogu se tražiti u tri sfere: sigurnosnoj, ekonomskoj i politički-ideologijskoj. Sigurnosni aspekt osnivanja Varšavskog ugovora, usprkos njegovu nazivu Sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći, deklarativno je istaknut, i možemo reći, naglašen u člancima ovoga ugovora u kojima se ističe povezivanje radi očuvanja europske sigurnosti, očuvanja socijalističkog sustava i međusobne vojne pomoći u slučaju napada neke od potpisnica od strane “vanjskog neprijatelja”. U članku 5. zemlje potpisnice sporazumjele su se da imaju i zajedničku Ujedinjenu komandu oružanih snaga, koja će djelovati na temelju zajednički ustanovljenih načela.20 Kao što je NATO bio temelj vojno-političke integracije zapadne Europe, tako je Varšavski ugovor postao to isto za istočnu Europu. Na prvom zasjedanju Političko-savjetodavnog komiteta Varšavskog ugovora u Pragu 1956. prvi konkretni zadatci bili su potpisivanje bilateralnih sporazuma o nenapadanju kao preduvjet za stvaranje europskog sustava opće sigurnosti, stvaranje zone ograničenja i kontrole naoružanja u središnjoj Europi i zabrana stacioniranja nuklearnog oružja na područjima DR Njemačke i SR Njemačke.21 Usporedo s razvojem sovjetskog naoružanja, osobito nuklearnog, i s promjenom vojne strategije, istočna Europa počela je dobivati sve veću važnost kao tampon zona u slučaju napada zapadnih saveznika na SSSR. Varšavski je pakt postojao da bi parirao NATO-u, ali unatoč tome što je to bila međunarodna organizacija sa zajedničkom vojnom komandom, u praksi gotovo da i nije djelovala, njezin jedini autoritet bio je SSSR. Rusija se bojala da bi trgovina socijalističkih zemalja sa Zapadom uključivala rizik otvaranja i utjecaja Zapada, što bi smanjilo snagu sovjetskog totalitarnog režima. Zato je osnivanje Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) 1949. ujedno i prvo formalno okupljanje zemalja sa socijalističkim uređenjem: SSSR-a, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Poljske i bivše Čehoslovačke. U tom savjetu bile su pretežno nerazvijene agrarne zemlje, koje su kao cilj svojega razvoja postavile stvaranje snažne industrije. To prvo formalno udruživanje utrlo je put i ka povezivanju socijalističkih zemalja u Varšavski blok. Kao što se SAD u zapadnom bloku nametnuo kao pred- 20 Tekst Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći vidi u knjizi R. Vukadinovića, Odnosi među europskim socijalističkim državama, Školska knjiga, Zagreb, 1970., str. 317. 21 Tekst Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći vidi u knjizi R. Vukadinovića, Odnosi među europskim socijalističkim državama, Školska knjiga, Zagreb, 1970., str. 317. 119 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. vodnik demokratskog i kapitalističkog svijeta, tako se Sovjetski Savez nametnuo kao predvodnik zemljama socijalističkog sustava i komunističke ideologije. U temeljima ugovora bilo je istaknuto da je Varšavski ugovor stvoren radi zaštite socijalističkih europskih država, ali tijekom njegova postojanja pokazalo se da je Varšavski ugovor postao snažno sredstvo sile u rukama SSSR-a, koji je i u drugim socijalističkim zemljama pokušavao održati i nametnuti svoj koncept socijalističkog društva. Kako se mijenjala ideologija SSSR-a, tako se mijenjao i koncept Varšavskog ugovora, što je na koncu dovelo i do njegova raspada. 4.1. Sovjetizacija zemalja tzv. “narodne demokracije” Staljin je tvrdio da je karakter Drugoga svjetskog rata specifičan te da se razlikuje od svih dosadašnjih, jer “tko okupira zemlju taj uspostavlja vlastiti društveni sustav. Svatko uspostavlja svoj sustav tamo gdje dođe njegova vojska. Drukčije ne može biti...”22 Vođen takvim stavom, krenuo je u proces inkorporiranja i sovjetizacije zemalja istočne Europe. Snage Crvene armije ostale su stacionirane u Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, istočnom dijelu Njemačke i dijelu Austrije, koju su pokušale sovjetizirati, ali u tome nisu uspjele. Komunistički vođe različito su gledali na stupanj suradnje i bliskosti sa SSSR-om. U Poljskoj, Mađarskoj i Jugoslaviji smatrali su da treba stvoriti veće državne cjeline na osnovi povijesnih sličnosti. Spominjala se ideja stvaranja poljsko-čehoslovačke federacije, dunavske federacije i balkanske federacije. Svaka od tih federacija trebala je zadržati čvrste odnose sa Sovjetskim Savezom, a po mišljenju autorâ tih projekata, među kojima je vrlo aktivan bio i jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, to je trebalo ojačati socijalističku ideju u Europi, a neslužbeno i njegovo regionalno liderstvo.23 Staljin se usprotivio ovoj ideji, jer je strahovao da bi proces federalizacije nekoliko država mogao stvoriti jača politička središta, koja bi mogla pokazati veće znakove samostalnosti. Nije mu se svidjela ni ideja dijela čelnika Istočne Njemačke, Bugarske i Čehoslovačke, koji su se zalagali da ove zemlje postanu sovjetske republike. Staljin je smatrao da su one još uvijek na nižem stupnju ekonomskog i društveno-socijalističkog razvoja od onog koje karakterizira sovjetske republike pa ih je nazvao zemljama “narodne demokracije”.24 Logika Staljinova konceptualnog stajališta i političke orijentacije prema istočnoj i središnjoj Europi mogla bi se, prema J. Rothschildu, definirati kroz sedam točaka, bez obzira na podjelu njemačkog teritorija. Staljin je smatrao da se zemlje istočne i srednje Europe u eventualnim sukobima u budućnosti neće moći same obraniti bez pomoći Sovjetskog Saveza. Režimi zemalja u istočnoj i srednjoj Europi moraju podržavati Sovjetski Savez i ne mogu biti neopredijeljeni, a kamoli neprijateljski nastrojeni. Pozitivan odnos sa Sovjetskim Savezom mogao bi se pouzdano osigurati samo kroz strukturne transformacije u društvima na tom području. Institucionalni oblik tih strukturnih transformacija bila bi “narodna demokracija”, kao prijelazni oblik između buržoaske demokracije (Zapad) i zrelog socijalizma (Sovjetski Savez). “Narodne demokracije” u zemljama istočne i srednje Europe tako su već po definiciji bile 22 M. ĐILAS, Conversations with Stalin, Harcourt, Brace & World, New York, 1969., str. 90. 23 Vidi: T. JAKOVINA, Treća strana hladnog rata, Predgovor: Hidajet Bišćević, Fraktura, Zagreb, 2011., str. 13. 24 R. VUKADINOVIĆ, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001., str. 99. 120 studije, rasprave, eseji uvrštene u manje napredne, odnosno povijesno nerazvijenije zemlje od Sovjetskog Saveza, pa se njihova podređenost Sovjetskom Savezu mogla opravdati i ideološkim principima. S obzirom na to da one zajedno sa Sovjetskim Savezom trebaju postati “demokracije” naprednije od Zapada, svako njihovo potencijalno približavanje Zapadu i udaljavanje od Sovjetskog Saveza moglo bi se okarakterizirati kao neprijateljsko djelovanje, na koje na temelju ideoloških principa Sovjetski Savez treba i može reagirati. Zemlje “narodne demokracije” a priori su definirane kao slabije razvijene zemlje od Sovjetskog Saveza, no to Sovjetima nije smetalo da im služe kao dobavljači kapitala kako bi se olakšao oporavak ratom opustošenog sovjetskog gospodarstva.25 Poljska je nakon II. svj. rata izgubila istočna područja, koja su pripala SSSR-u, i premjestila se za 100.000 kilometara kvadratnih na nekadašnji njemački teritorij. Nakon završetka poslijeratnog preseljenja Poljska je bila 30% slabije naseljena nego prije rata. Njezin teritorij bio je uništen ratom. Nekoliko milijuna invalida, širenje zaraznih bolesti i izuzetno visok mortalitet dodatno su slabili ljudski potencijal. Zbog svega toga, kao i izmjena granica i preseljavanja kako organiziranih tako i onih spontanih, poljski povjesničar Andrzej Paczkowski govori o posve novoj, drugoj zemlji.26 Nova vlada sastavljena je od komunista i pripadnika nekadašnje vlade. Poljska partija rada, što je drugo ime za komuniste i stranke povezane s njima, bila je čvrsto organizirana stranka s velikim brojem mladih, koji su vjerovali u revolucionarnost vlastite političke pozicije. Stranku je vodio Władysław Gomułka, a komunisti su još kontrolirali Socijalističku, Seljačku i Demokratsku stranku. Pred izbore komunisti su se zakulisnim igrama riješili Stranke rada i Seljačke stranke bivšeg premijera Stanisława Mikołajczyka, koja je preobrazbom u Poljsku seljačku stranku (PSL) postala gotovo najmasovnija stranka u zemlji. Povod za pokretanje masovnih napada na tu stranku dao je američki državni tajnik James Byrnes u već spomenutom “Govoru nade” od 6. rujna 1946. u Stuttgartu, u kojem se dotaknuo pitanja zapadne granice Poljske, rekavši da će ona biti predmet “konačnog ugovora”. Antiamerička nota u vladinoj propagandi tada se naglo pojačala, a Mikołajczyk i njegova stranka prozvani su imperijalističkim slugama. Antiameričke demonstracije organizirane su u Varšavi 8. rujna i usmjerene na PSL i Mikołajczyka osobno. Uskoro su komunisti započeli s uhićenjima i ubojstvima predstavnika Poljske seljačke stranke. Manje stranke same su se povlačile vidjevši što se događa značajnijim strankama. Izbori su održani 19. siječnja 1947. i uza sav teror PSL je osvojila 69% glasova, ali su komunisti pri brojanju ovaj rezultat krivotvorili. Izbore su dobili oni sa 80,1%, dok je PSL dobila samo 10,3% glasova.27 U veljači 1947. Ustavotvorna skupština izglasala je tzv. Mali ustav. Staljinizacijom su uklonjeni nacionalnoliberalni elementi i umjereni komunisti kao Władisław Gomułka, protiv kojega je pokrenut postupak, pa je već u ljeto 1948. postao samo figura u izvršnoj vlasti. Njega je na formalnim izborima za sekretara partije 1951. pobijedio Bolesław Bierut. Nakon toga dominaciju u Poljskoj ujedinjenoj radničkoj partiji definitivno preuzimaju staljinisti. Iznenadna smrt Bieruta u 25 J. ROTHSCHILD, N. M. WINGFIELD, Return to Diversity: A Political History of East Central Europe Since World War II, Oxford University Press, Oxford, New York, 2000., str. 77. 26 A. PACZKOWSKI, Pola stoljeća povijesti Poljske 1939.-1989., Profil: Srednja Europa, Zagreb, 2001., str. 121. 27 A. PACZKOWSKI, Pola stoljeća povijesti Poljske 1939.-1989., Profil: Srednja Europa, Zagreb, 2001., str. 232. 121 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Moskvi 1956. probudila je duh otpora sovjetizaciji Poljske, koji je obuhvatio i vrh Poljske ujedinjene radničke partije, pa je na njezino čelo opet izabran Władisław Gomułka, usprkos sovjetskim prijetnjama. No, Gomułka je, kao i njegovi prethodnici, učinio sve da politički život stavi pod nadzor partije. U Češkoj i Slovačkoj Rusija je bila percipirana kao povijesno prijateljska zemlja. Čehoslovačka vlada u egzilu, za razliku od Poljske, vratila se iz Londona uz pomoć Moskve. Između dva svjetska rata čehoslovačka komunistička partija bila je legalna, tako da je poslijeratna komunistička prevlast u vladi smatrana legitimnom. Čehoslovačka je bila organizirana kao federalna država uz određeni stupanj autonomije za Slovačku. I u Čehoslovačkoj komunistička propaganda nastojala je prikazati Sovjetski Savez kao jedinog velikog saveznika protiv eventualnog njemačkog revanšizma. Vlada s kojom se predsjednik Edvard Beneš vratio u Prag u svibnju 1945. oblikovana je u Moskvi dva mjeseca ranije. Nova Vlada narodne fronte bila je koalicijska vlada triju stranaka: Komunističke partije Čehoslovačke, Socijaldemokratske stranke i Čehoslovačke nacionalsocijalističke partije, dok je Slovačka klerikalna stranka proglašena kolaboracionističkom i zabranjena. Beneš je, usprkos svojoj prosovjetskoj politici, nastojao održati dobre veze sa Zapadom, no većina Čeha i Slovaka bila je razočarana Zapadom, koji ih je bez velikog odupiranja predao nacistima na Münchenskoj konferenciji 1938., što je ujedno bio i glavni razlog popularnosti čeških komunista. Komunistička partija Čehoslovačke uspjela je na izborima 1946. bez prisutnosti sovjetskih snaga i izravne sovjetske pomoći osvojiti 114 mjesta u parlamentu od mogućih 300. Predsjednik Beneš mandat za sastav nove vlade povjerio je Klementu Gottwaldu, koji je tako kao prvi komunist postao premijer nove koalicijske vlade. U srpnju 1947. Čehoslovačka je vlada uz pristanak komunista počela razgovore sa Zapadom o primjeni Marshallova plana, na što je SSSR oštro reagirao. Nakon toga komunisti radikaliziraju politički život, što je izazvalo reakcije kod drugih stranaka i dovelo do političke krize. Beneš je odbijao raspisati nove izbore i prihvatiti ostavke vladinih ministara, ali je pod pritiskom Moskve na koncu popustio, pa je tako bila sastavljena nova komunistička vlada. U vrijeme političke krize u veljači 1948. slovački komunisti na čelu s Gustavom Husakom vezuju se uz jedinstvenu partijsku politiku ekonomskog i političkog oslonca na SSSR. Donesen je novi ustav 1948. kojim je Čehoslovačka postala država narodne demokracije, Komunistička partija politički vođa, a vladavina proletarijata proklamirana politika. Beneš nije htio potpisati novi ustav pa je morao podnijeti ostavku. Zamijenio ga je Klement Gottwald, koji je, kao i njegovi nasljednici, nastavio prosovjetsku politiku. Tek je gospodarska stagnacija šezdesetih dovela do reformatorskog pokreta za “socijalizam s ljudskim licem”, koji je predvodio komunist Aleksander Dub ček. Osnivanje Njemačke Demokratske Republike bilo je uvjetovano međunarodnom situacijom. Suprotnosti dviju svjetskih sila svoju su fizičku granicu povukle upravo na teritoriju poražene Njemačke. Komunisti u dijelu Njemačke koji je ostao pod sovjetskom upravom među prvima su se politički organizirali. U prvim proglasima naglašavali su da se njihova stranka bori za demokraciju i “iskorjenjivanje nacizma”. No to je bio samo njihov deklarativni nastup. Samo u ožujku 1953. u Saveznu Republiku Njemačku iselilo se približno 122 studije, rasprave, eseji 58.000 ljudi.28 Horthyjeva Mađarska kapitulirala je 1944., a dolazak Crvene armije označio je kraj fašističkog režima. Nakon izbora 1945. Mađarskom je upravljala koalicijska vlast na čelu s Ferencom Nagyjem. Uz sovjetsku pomoć mađarski komunisti stvorili su novu nacionalnu vlast pobjedom na izborima 1947., a nakon ujedinjenja komunista i socijaldemokrata u Mađarsku radničku partiju 1948. započela je era socijalizma. Nakon sudskih procesa liberalnijim mađarskim komunistima i sukoba Sovjeta s jugoslavenskim komunističkim vodstvom napetost je sve više rasla te kulminirala dolaskom na vlast Mátyása Rákosija. Zaoštravanje odnosa između komunista i stanovništva dovelo je do nezadovoljstva, pa je Rákosi smijenjen u srpnju 1956., a mađarski narod potaknut takvim ponašanjem komunista otvoreno se pobunio protiv Sovjetskog Saveza. Vojska koja je poslana na pobunjenike stala je na njihovu stranu, stoga je vlada pozvala sovjetsku vojsku stacioniranu u Mađarskoj. Iako pristaše staljinizma nisu htjeli dopustiti povratak Imre Nagyja, pod snažnim pritiskom masa on je ipak postao premijer. Nagy je tražio da se sovjetska vojska povuče iz Mađarske i da Mađarska istupi iz Varšavskog pakta. Sovjeti su zato nagovorili Jánosa Kádára da izađe iz vlade i osnuje paralelnu vladu u Szolnoku, koja je pozvala Sovjete na intervenciju. 4. studenoga 1956. Sovjeti su ugušili pobunu, čelnicima tajno sudili, a neke i pogubili, među njima i Imru Nagyja. Prosovjetski režim na čelu s Jánosom Kádárom trajao je do 1988. i u tom je razdoblju zemlju napustilo nekoliko stotina tisuća Mađara. Dolaskom Crvene armije na teritorij Rumunjske i prema dogovoru na Jalti, Rumunjska je postala još jedan sovjetski satelit. U listopadu 1944. komunisti i socijaldemokrati organizirali su Nacionalnu demokratsku frontu i započeli s kampanjom protiv vlade generala Constantina Sănătescua. Pod konstantnim pritiskom i zbog sve veće krize u zemlji Sănătescu je odstupio s mjesta premijera, a nakon njega dolazi vlada Nicolaea Rădescua, u kojoj je mjesto ministra unutarnjih poslova dobio komunist Teo hari Georgescu. On u policiju dovodi sve više komunista obučenih u Moskvi, što je bio uobičajen postupak za preuzimanje vlasti u sferi sovjetskog političkog interesa. Komunisti su isprovocirali nemire u veljači 1945. godine i zatražili od kralja Mihajla I. da smijeni Rădescua te da na njegovo mjesto postavi njihova čovjeka Petrua Grozu. U pomoć komunistima pristigli su Sovjeti, a kralj, nemoćan bez pomoći Zapada, pritvoren je. Nakon državnog udara Groza postaje premijer, pa predsjednik republike do 1958. Zbog pritiska Zapada izbori su ipak formalno održani 1946., a komunisti su pobijedili sa čak 90%. Povjesničari još uvijek nisu jedinstveni je li se radilo o krađi izbora ili je to bila zasluga jake komunističke propagande. Analizirajući situaciju u prosovjetskim zemljama iza Drugoga svjetskog rata može se zaključiti da je taj obrazac bio općeprihvaćen, pa je najvjerojatnije bilo i jednoga i drugoga. Groza je bio uspješan transilvanijski zemljoposjednik, odvjetnik, obrazovan u Budimpešti, a zbog svojih političkih stavova još u početku karijere bio je prozvan “crvenim građaninom”. Za vrijeme njegova premijerskog mandata Transilvanija je Mirovnim sporazumom iz 1947. pripala Rumunjskoj, što mu je podiglo popularnost. S pravima koja su dana manjinama, smanjene su tenzije i s mađarskom manjinom u Transilvaniji. Za njegova mandata kralj je potkraj 1947. prisiljen na abdikaciju, a Rumunjska proglašena republikom. Groza je dao pravo glasa 28 D. DUKOVSKI, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. st., II. dio (1914. do 1999.), Alinea, Zagreb, 2005., str. 223. 123 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. na izborima i ženama. Sve su to potezi kojima se želio predstaviti kao reformator, oslanjajući se na Sovjetski Savez, ali djelujući po principu konsolidiranja vlastitih snaga, kako bi Rumunjska imala svoju autonomiju. Rumunjska politička figura kojoj je to uspjelo bio je Gheorghe Gheorghiu-Dej. On je 1952. nakon Groze postao premijer, a kasnije i predsjednik republike od 1961. do 1965. Gheorghiu-Dej stvorio je politički aparat koji je provodio njegovu politiku. Zbog sličnih razmišljanja o tome kako treba izgledati socijalistička država, Rumunjska se sve više približavala Kini, a od 1963. počela je njezina intenzivnija suradnja i s Jugoslavijom. Šezdesetih godina Rumunjska se udaljavala od SSSR-a, pa je 1964. donesena Travanjska deklaracija, u kojoj se odlučno odbacuje sovjetska hegemonija i proglašava rumunjska samostal nost, te se u idućim godinama provodi desovjetizacija i rumunjizacija. Tradicionalno savezništvo Rusije i Bugarske nastavilo se i u poslijeratnim godinama. 1946. ukinuta je monarhija, a Bugarska je proglašena republikom. Premijer je postao čovjek Kominterne i jedan od lidera europskog komunističkog pokreta Georgij Dimitrov. Bugarska je doslovno slijedila unutarnju i vanjsku politiku SSSR-a, pa je tako u potpunosti stala na Staljinovu stranu u sukobu s Jugoslavijom 1948. Po Staljinovu nalogu nakon smrti Dimitrova naslijedio ga je Vilko Červenkov. Politika bugarskih komunista bila je više nacionalistička nego komunistička. Samo u razdoblju najvećih deportacija od 1951. do 1952. iz Bugarske je istjerano više od 160.000 Turaka, dok su Makedonci i Grci uglavnom bili nasilno asimilirani.29 Komunistička partija bila je vodeća snaga albanskog otpora fašizmu. Po završetku rata dobila je veliku većinu glasova na izborima u prosincu 1945. pa je etapa socijalističkog preobražaja prošla vrlo mirno. Skupština je u siječnju 1946. ukinula monarhiju i proglasila republiku. Enver Hoxha, ratni vođa albanskih komunista, imenovan je premijerom, ministrom vanjskih poslova, ministrom vojske i njezinim vrhovnim zapovjednikom. Uz teror policije i vojske provedena je kolektivizacija. Sve do sukoba s Kominformom (Komunistički informacijski biro) Albanija je bila politički satelit Jugoslavije, a Tito ju je čak jedno vrijeme namjeravao uključiti u jugoslavensku federaciju. Nakon isključenja Jugoslavije iz Kominforma 1948., Albanija se okrenula Sovjetima, s kojima je njegovala dobre odnose do 1961., kada se okrenula Kini, jer albanski politički vrh nije prihvaćao destaljinizaciju. 4.2. Hruščovljev proces destaljinizacije SSSR-a i istočne Europe Osnivanjem Komunističkog informacijskog biroa 1947. započelo je povezivanje komu nističkih partija u istočnoj Europi, ali i komunističkih stranaka u Italiji i Francuskoj. To su bile uglavnom dvostrane veze i uvijek je na jednoj strani bio SSSR. Iznenadna Staljinova smrt 5. ožujka 1953. kratkotrajno je dovela u rasulo središnju vlast u SSSR-u. U borbi za vlast Georgij Maljenkov je uspio dobiti podršku Lavrentija Berije, čelnika NKVD-a (Narodni komesarijat za unutarnje poslove), i uz njegovu pomoć postaje predsjednik SSSR-a, a time i generalni sekretar Centralnog komiteta. Samo deset dana kasnije na novome glasovanju Maljenkov je izbačen iz CK, ali do prave smjene vlasti dolazi šest mjeseci kasnije. U iščekivanju toga događaja Hruščov se rješava Berije, Maljenkove političke podrške i uspijeva se izboriti da 29 D. DUKOVSKI, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. st., II. dio (1914. do 1999.), Alinea, Zagreb., str. 248. 124 studije, rasprave, eseji bude izabran za generalnog sekretara CK 7. rujna 1953. godine. Hruščov je kontrolirao par tijski aparat i na važne funkcije imenovao sebi odane ljude, pa je 1955. godine Maljenkov bio prisiljen podnijeti ostavku. Dolaskom Hruščova na vlast, u Sovjetskom Savezu i u većini zemalja istočne Europe počeo je proces destaljinizacije. Godine 1956. na XX. kongresu stran ke Hruščov je optužio Staljina za masovna ubojstva i deportacije, njemačku invaziju u Drugom svjetskom ratu i sovjetski raskid s Jugoslavijom. U skladu s tom politikom predvodio je sovjetsku delegaciju na pregovorima u Beogradu, kada je javno priznao pogrešku zbog Staljinova napada na KPJ (Komunističku partiju Jugoslavije) i Jugoslaviju. Prema J. Rothschildu, djelomično pomirenje SSSR-a i Jugoslavije podiglo je Jugoslaviji ugled na međunarodnoj razini, ali i Titov ugled u zemlji među komunističkim kadrovima. Hruščov se nadao da će mu pomirenje s Titom omogućiti obnovu “jedinstvenog socijalističkog lagera” usprkos raznolikostima te da će tako povećati ugled u zemlji, kao i u zemljama “narodne demokracije”, osobito u Kini, u vrijeme dok je njegov status bio nesiguran, a staljinisti i tvrdolinijaši imali su primat u zemlji.30 Hruščov nikada nije povukao pitanje odgovornosti za pogubljenja i utamničenja milijuna ljudi. U vanjskoj politici nastavio je s politikom čvrste ruke u Istočnom bloku, a odnosi sa SAD-om bili su napeti jer je preferirao nuklearno oružje. Ove su tenzije kulminirale u vrijeme tzv. Kubanske krize 1962. godine, kada je SAD tražio da SSSR ukloni nuklearne projektile na Kubi. Nakon nekoliko dana SSSR je povukao nuklearno naoružanje, ali zbog povlačenja i popuštanja Amerikancima Hruščov je izgubio podršku KGB-a i konzervativnih članova Partije. U listopada 1964. u zavjeri organiziranoj od strane sive eminencije Mihaila Suslova smijenjen je s dužnosti predsjednika i stranačkog vođe te optužen za političke greške, uključujući tzv. Kubansku krizu, uspostavu kulta ličnosti i dezorganizaciju ekonomije. Do kraja godine nije bio član nijednog vladina tijela, a 1966. je izbačen iz partijskog Centralnog komiteta. 5. NATO-ova politika detanta Glavnina promjena koje će pridonijeti postupnom prevladavanju hladnoga rata odvijala se u dva smjera. Na sigurnosnom planu putem pregovora oko kontrole i smanjenja naoružanja, uključujući i nuklearno, između Istoka i Zapada te rješavanje druge faze njemačkog pitanja, a na političkom planu nastojanjima da se uspostavi i ojača politički dijalog između Istoka i Zapada kojim bi se premostila podjela Europe (KESS – Konferencija za europsku sigurnost i suradnju,31 danas OESS – Organizacija europske sigurnosti i suradnje). Na međunarodnoj sceni početkom šezdesetih postupno je jačala svijest da blokovska politika izrazitog neprijateljstva nije prihvatljiva. Oružana intervencija Sovjetskog Saveza u Čehoslovačkoj 1968. šokirala je zapadnoeuropske saveznike. Tim više što su Sovjeti upotrijebili silu, i to u vrijeme 30 Vidi: J. ROTHSCHILD, N. M. WINGFIELD, Return to Diversity: A Political History of East Central Europe Since World War II, str. 147-149. 31 L. ČEHULIĆ-VUKADINOVIĆ, Euroatlantizam i suvremeni međunarodni odnosi, Politička kultura i CID, Zagreb, Podgorica, 2010., str. 81. 125 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. kada su već počeli pregovarati o smanjenu naoružanja s Washingtonom. Stoga su oni počeli pronalaziti mogućnosti da u odnosu na SAD djeluju samostalnije, kako bi smanjili postojeće tenzije i olakšali svoj položaj u novonastalom europskom okruženju. Pokazalo se da je nužno ostvariti postupni dijalog sa suprotnim blokom. Europa je ponovno postala dominantni prostor na kojem će se postavljati temelji nove faze međunarodnih odnosa. Dakle, europski saveznici počeli su uvažavati činjenicu da su dio šireg europskog kontinenta, da će istočnoeuropske zemlje bez obzira na stupanj podređenosti i povezanosti s Moskvom i u budućnosti ostati njihovi susjedi te da odbacivanje svih veza s tim dijelom Europe zbog različitih društ veno-političkih sustava i ekonomskog uređenja i nije solucija za zapadnoeuropske zemlje. Tako je Savez sve više poprimao osim vojne i političku komponentu djelovanja. Postupnim popuštanjem napetosti šezdesetih godina između Istoka i Zapada, procesima pregovaranja dviju supersila o smanjenju nuklearnog naoružanja te proklamiranim političko-ekonomskim reformama unutar SSSR-a, ali i u njegovim odnosima s istočnoeuropskim zemljama, zapadnoeuropski američki saveznici uvidjeli su svoju priliku za postizanje konkretnijih rezultata u smislu poboljšanja veza unutar europskog političkog poretka. Ekspertna skupina za prilagodbu NATO-a novim uvjetima, na čelu s belgijskim ministrom vanjskih poslova Pierreom Harmelom, izradila je 1967. završni dokument, nazvan Harmelovo izvješće, koje se sastoji od 17 točaka. Po njemu, dvije glavne zadaće Saveza bile su održavanje odgovarajuće vojne snage i političke solidarnosti, kako bi se odvratilo agresiju i druge oblike pritiska te branio teritorij država članica ako dođe do agresije, kao i nastavak potrage prema stabilnom odnosu u kojem se temeljni problemi mogu riješiti mirnim putem.32 Dakle, Harmelovo izvješće potvrđuje spremnost NATO-a na politiku detanta. Na summitu u Rejkjaviku 1968. godine čelnici NATO saveza pozvat će zemlje Varšavskog ugovora na intenzivniji dijalog i politiku popuštanja te veću suradnju na europskom prostoru. Nakon takve nove doktrine u politici NATO-a angažman njegovih članica u radu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) bio je logičan slijed na putu raspada blokovske podijeljenosti svijeta. U duhu detanta europski saveznici počinju razgovore o uspostavi tzv. nove slike Europe. U Helsinkiju je 1973. održan sastanak kojim je započeo dug proces pregovaranja, a na tom sastanku sudjelovali su predstavnici 35 europskih zemalja (sve osim Albanije) te predstavnici Kanade i SAD-a.33 Nakon dugotrajnih pregovora 1. kolovoza 1975. usvojen je Helsinški akt, deklaracija koju su usvojili svi sudionici. Deklaracija je pokrila tzv. “tri košare” suradnje: ekonomsku, sigurnosnu i političku. Iako su na KESS-u nastupile kao članice NATO-a, bilo je vidljivo da su upravo europske članice saveza bile mnogo zadovoljnije postignutim nego Washington. Europljani su smatrali da će KESS pridonijeti bržoj uspostavi detanta u Europi. Iako Moskva nije bila spremna ni voljna odmah širom otvoriti svoje istočnoeuropske granice, ipak su zaključci Helsinškog akta s vremenom počeli dobivati konkretne oblike. Različita tumačenja odredbi KESS-a od SSSR-a i SAD-a, ali i unutar Transatlantskog saveza, najviše su došla do izražaja na sastanku Forda i Brežnjeva, nakon završetka KESS-a u Helsinkiju 1976. Brežnjev je inzistirao na činjenici da je KESS potvrda postojećih europskih granica, svojevrsna “super Jalta” 32 http://www.nato.int/cps/en/natolive/topics_67927.htm, Harmel report. 33 R. VUKADINOVIĆ, Europska sigurnost i suradnja, Globus, Zagreb, 1977., str. 221. 126 studije, rasprave, eseji kojom je Zapad međunarodno priznao legitimitet postojećeg sustava odnosa u Europi. Moskva je smatrala da je time potvrđeno njezino pravo da istočnoeuropske zemlje budu pod sovjetskom sferom utjecaja. Predsjednik Ford odbio je takvo tumačenje. SAD se protivio uključenju baltičkih zemalja pod sovjetsku sferu utjecaja, a glavni europski saveznici, Fran cuska i Velika Britanija naglašavali su da pitanje Njemačke svakako još nije do kraja riješeno.34 Pripadnici struje nezadovoljne zbog većeg otvaranja i mogućnosti suradnje istočnoeuropskih sa zapadnoeuropskim zemljama, upozoravali su Washington i njegove saveznike da će suradnja na ekonomskom planu te mogući transfer tehnologija, znanstvenih i drugih informacija pomoći socijalističkim zemljama da razviju svoje privrede. Oni pesimističniji su čak predviđali da će sada SSSR ojačati svoju vojnu industriju te će NATO trebati uspostavljati novu ravnotežu snaga u Europi.35 Usprkos kritikama koje su dolazile s obje strane, KESS36 je bio prekretnica u odnosima Istoka i Zapada. 6. Istočni blok od popuštanja do raspada Vrlo brzo nakon osnivanja Varšavskog ugovora njegove članice počele su pokazivati drukčije stavove od SSSR-a u međunarodnim sporovima. Prva koja je pokazala neposluh po pitanju vanjske politike bila je Albanija, koja je u kinesko-sovjetskom sporu stala na stranu Kine, što je 1961. dovelo do prekida odnosa Albanije i SSSR-a te drugih socijalističkih zemalja. Također, kao što je spomenuto, 1968. obilježava kriznu godinu u bivšoj Čehoslovačkoj i sovjetsku vojnu intervenciju u toj zemlji, na koju su i pojedini narodi zemalja članica Varšavskoga pakta gledali s neodobravanjem. Dolaskom Aleksandra Dubčeka na mjesto generalnog sekretara CK KPČ na scenu stupaju nove snage, koje su svojim Travanjskim programom donesenim 6. travnja 1968. unijele niz reformi, inaugurirajući drukčiji model socijalizma. Kako Dubček nije htio odustati od reformi, Sovjeti su bili svjesni da ga njima lojalni komunisti u zemlji neće moći smijeniti bez njihove pomoći, pa su u noći s 20. na 21. kolovoz 1968. izvršili invaziju na Čehoslovačku. Vojnom silom ugušeno je, kako su ga zapadni mediji nazvali, “Praško proljeće”, a na scenu je stupila nova sovjetska politika tzv. ograničenog suvereniteta. Inspirirani događajima u Čehoslovačkoj poljski se intelektualni svijet pobunio, a vrhunac krize bile su demonstracije kojima je povod bilo naglo povećanje cijena hrane 1970. Već osamdesetih godina Poljska se opet našla u središtu pozornosti. Val štrajkova u rudnicima i brodogradilištu Gdanjsk označio je u kolovozu 1988. početak nezaustavljivih demokratskih procesa. Čehoslovačkoj je u njezinom otporu Sovjetskom Savezu podršku pružio i rumunjski čelnik Nicolae Ceauşescu, pod čijim su vodstvom Rumunjska i njezina komunistička partija napravile oštar zaokret; udaljivši se od službene politike SSSR-a, vodila je već od početka šezdesetih 34 D. S. YOST, NATO Transformed Alliance´s new role in international security, United States Institute of Peace Press, Washington, 1998., str. 38-39. 35Isto. 36 KESS 1. siječnja 1995. mijenja ime u Organizacija europske sigurnosti i suradnje (OESS) i danas je najveća regionalna sigurnosna organizacija. 127 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. na vanjskopolitičkoj sceni samostalnu politiku. Predstavljajući se kao reformator i narodni heroj koji se odupro sovjetizaciji, Ceauşescu je gradio vlastiti kult ličnosti. Nakon smrti Leonida Brežnjeva 1982. SSSR je u teškoj situaciji. Na njegovo mjesto dolazi Andropov, koji nakon dvije godine na vlasti umire. Na vlasti se kratko zadržao i stari i bolesni Černjenko, pa nakon njegove smrti počinje borba za novog sovjetskog lidera. Grupa mlađih članova Centralnog komiteta KP SSSR, svjesna situacije u zemlji i svijetu, odlučuje za novog lidera dovesti nekog mlađeg, pa je tako za generalnog sekretara Centralnog komiteta 1985. izabran Mihail Sergejevič Gorbačov. Značajna politička figura čija će politika doživjeti krah u SSSR-u i rezultirati raspadom jedne od dotadašnjih svjetskih velesila, ali će zato pokrenuti lavinu događanja koji će promijeniti međunarodne političke i ekonomske odnose, kao i političku kartu svijeta. Već kad je dolazio bilo je jasno da Sovjetski Savez i svijet nakon Gorbačova više neće biti isti. Gorbačov je najprije krenuo s promjenama u vojsci, a nakon toga su lansirane ideje perestrojke i glasnosti. Perestrojka je trebala modernizirati zemlju, a glasnost je trebala pomoći da se stvori novo ozračje otvorenosti u društvu, od kulturnog otvaranja pa do slobode iznošenja vlastitih misli. Kada je Gorbačov došao na vlast, stanje u Sovjetskom Savezu sličilo je onome što je prije mnogo godina Lenjin označio kao “revolucionarno”, jer mase više nisu željele živjeti po starom, a vladari po starom više nisu mogli vladati. Gorbačovljevu “revoluciju odozgo”, međutim, nije pratila “revolucija odozdo”.37 Gorbačovljeva politika bila je rezultat odnosa snaga, zagovornika i protivnika perestrojke. Gorbačovljeve reforme na planu gospodarstva premijer Nikolaj Ivanovič Ryzhov podržavao je samo dok su se one odnosile na decentralizaciju i uvođenje novih tehnologija. No, čim je Gorbačov s reformama otišao dalje, najavljujući tržišnu ekonomiju, konzervativni premijer, kao i konzervativne snage u zemlji, nisu to mogle prihvatiti, što je dovelo do stalnih sukoba sovjetskih čelnika oko pogleda na pravac kojim je SSSR trebao ići. U takvim okolnostima i s takvim tenzijama bilo je očito da perestrojka nije mogla zaživjeti, osim toga takve reforme u jednopartijskom sustavu jednostavno su potkopavale sam sustav, a na kraju i same sebe.38 Inače, to razdoblje u sovjetskom društvu bilo je puno kontradiktornosti. Promjene su bile na vratima, atmosfera u SSSR-u i zemljama istočne Europe u kojima su počeli masovni protesti s porukama za demokracijom i rušenjem jednopartijskog sustava bila je uvod u nova povijesna zbivanja. Puč u Moskvi u ljeto 1991. godine pretvorio je trajni sukob između ruskih konzervativnih i reformističkih snaga u otvorenu konfrontaciju. Neuspjeli puč radikalizirao je sve procese transformacije sovjetskog društva i uklonio prepreke koje su sprječavale da se promjene mogu probiti preko granica sistema. U tom sklopu najvažnije su svakako dvije po sljedice: raspuštanje KPSS-a i raspad Sovjetskog Saveza.39 Akademik Jevgenij Primakov, koji je karijeru počeo kao novinar, devedesetih je upravljao vanjskoobavještajnom službom, zatim je bio ruski ministar vanjskih poslova i premijer, na pitanje koje si je postavio u svojoj knjizi Minsko polje politike: Zašto je prestao postojati Sovjetski Savez?, odgovorio je: “Nemoguće je jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Dio razloga raspada SSSR-a skriva se u nepotpunosti 37 Ž. MEDVEDEV, Gorbačov, Pogovor: B. Caratan, Globus, Zagreb, 1988., str. 268. 38 Vidi: R. SAKWA, Russian politics and society, Routledge, London and New York, 2002., str. 12. 39 B. CARATAN, Kraj Sovjetskog Saveza – Perestrojka bez Gorbačova, Politička misao, br. 3, FPZ, Zagreb, 1992., str. 48-66. 128 studije, rasprave, eseji njegovih federalnih struktura, u subjektivnim promašajima, pogreškama sovjetskih vođa. Druga skupina razloga su pogreške koje su se dogodile tijekom procesa perestrojke. Napokon, najnepovoljniji način u razvoju situacije pokazalo se suparništvo Gorbačova i Jeljcina. Određenu, ali ne glavnu ulogu, odigrao je SAD i njegovi saveznici u NATO-u.”40 Primakovljev kratki odgovor na suštinsko pitanje razloga raspada SSSR-a obuhvatio je sve ključne razloge koji su doveli do kraja blokovskog lidera Varšavskog pakta. “Sinatrina doktrina” omogućila je novo poglavlje povijesti u istočnoj Europi. Ta je politika dozvoljavala narodima istočne Europe da slobodno odlučuju o unutarnjim pitanjima. Ime aludira na pjesmu “My way” Franka Sinatre. Frazu je prvi izrekao izaslanik ministarstva vanjskih poslova SSSR-a Genadij Gerasimov, koji je na američkom televizijskom programu “Good Morning America”, objašnjavajući stav sovjetskog ministra vanjskih poslova Eduarda Ševarnadzea, po kojem Sovjeti priznaju slobodu izbora svim zemljama, kao i članicama Varšavskog pakta, rekao novinaru: “Mi sada imamo Frank Sinatrinu doktrinu. Sinatra je napisao ‘I Did It My Way’, tako i svaka zemlja sama odlučuje kojim će putem ići.” Krajem osamdesetih val štrajkova u rudnicima i brodogradilištu Gdanjsk označio je u kolovozu 1988. u Poljskoj početak nezaustavljivih procesa, kako ekonomskih tako i političkih, a na čelu promjena stajali su sindikalisti iz Solidarnosti. Parlamentarni izbori u Poljskoj 1989. definitivno su označili ulazak u razdoblje transformacije toga sustava. Promjene u Istočnoj Njemačkoj bile su mnogo brže nego u drugim istočnoeuropskim zemljama. Izbori u DR Njemačkoj održani su u svibnju 1989., a falsificirani rezultati izazvali su ogorčenje građana, koje je vrhunac doseglo zbog podrške istočnonjemačkog komunističkog državnog vrha masakru nad studenatima na trgu Tien An Men u Pekingu. Veliki prosvjedi koji su uslijedili izmaknuli su kontroli, a Služba državne sigurnosti STASI (Staatssicherheitsdienst) upravo zbog nemogućnosti kontroliranja situacije više nije mogla zatvarati ljude. Kada je Istočna Njemačka kao odgovor na apel za pomoć iz Moskve dobila Ševarnadzeov govor i Gerasimovljev opis nove sovjetske politike, predsjedniku Istočne Njemačke Erichu Honeckeru to je bio jasan znak da više ne može računati na pomoć SSSR-a. Vlada je zbog kaosa u zemlji podnijela ostavku 8. studenoga 1989., a već sutradan mnoštvo građana navalilo je na Berlinski zid. Pad zida označio je početak rušenja socijalističkih režima na istoku Europe, ali i ujedinjenje Njemačke, koje je službeno provedeno 31. kolovoza 1990. Nakon raspada SSSR-a, druga federacija istočne Europe koja se raspala bila je Čehoslovačka. Parlamentarni izbori u ljeto 1992. godine još su više zaoštrili situaciju. Slovačko je Narodno vijeće u srpnju 1992. donijelo jednostranu Deklaraciju o neovisnosti Slovačke. U federalnom parlamentu Slovačka je predstavnička skupština bila predvođena Vladimirom Meciarom, koji je jasno isticao želju za izlaskom Slovačke iz Federacije. Nakon dugih pregovora u čehoslovačkom parlamentu predsjednik Federacije Vaclav Havel podnio je ostavku, a češka vlada na čelu s Vaclavom Klausom započela je korake za razdruživanje. Federalni je parlament 25. listopada 1992. prihvatio zakon o nestanku čehoslovačke države s 31. prosincem 1992. Uvjeren u svoju omiljenost kod većine stanovništva, rumunjski diktator Ceauşescu nije po dolasku u zemlju iz državnog posjeta Iranu na mitingu 16. pro- 40 J. PRIMAKOV, Minsko polje politike, CEMA, Zagreb, 2011., str. 92. 129 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. sinca 1989., koji je organizirao u čast svog povratka, očekivao demonstracije. U krvavom sukobu rumunjske tajne policije Securitate i naroda zbačen je Ceauşescuov režim, a bračni par Ceauşescu uhvaćen u bijegu i likvidiran, zabranjena je bila KP i raspisani novi izbori. S manje krvi pod nezadovoljstvom naroda pali su socijalistički režimi u Albaniji i Bugarskoj. Proces razdruživanja i raspada socijalističkih država započet izlaskom baltičkih republika iz SSSR-a, dobio je svoj produžetak i na jugoistoku Europe ratom u bivšoj Jugoslaviji. Da bi se lakše razumjela dezintegracija tih zemalja, potrebno je istaknuti da su se nakon raspada komunističkih društava nastavili procesi koji su silom bili prekinuti dolaskom na vlast ko munističkih stranaka i njihovih programa radikalnih promjena, kojima se nastojalo izbrisati sve socijalne odnose koje je građansko društvo do tada razvilo. Zemlje istočne Europe nisu mogle preskočiti faze koje nisu ranije prošle, pa je dezintegracija u SSSR-u, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji bila neodvojivi dio raspada starog političkog poretka.41 Varšavski ugovor, koji je do tada bilo središnji vanjskopolitički instrument većine socijalističkih zemalja Europe, u fazi raspada socijalističkih sustava praktički je prestao funkcionirati. 7. Zaključak Hladni rat nastao je kao proizvod velikih sila u podjeli interesnih sfera nakon Drugoga svjetskog rata, a do njega su dovele vanjska politika SAD-a i SSSR-a u interakciji s kaotičnim poslijeratnim međunarodnim odnosima. SAD i SSSR, supersile na čelu blokova, diktirali su odnose u njima, ali i između njih, a europsko tlo bilo je glavno poprište u odmjeravanju snaga. Te dvije velesile, od kojih je SSSR ostao “nepotpuna super sila”,42 ukoliko bi se proširila usporedba sa SAD-om izvan dometa vojne i tehničke velesile, uspostavile su određenu ravnotežu i kontrolu nad državama članicama svojih blokova. Svijest da su u nuklearnom ratu svi gubitnici, razvila se ubrzo nakon što je postalo jasno da obje strane posjeduju nuklearno oružje, što potvrđuje i činjenica da se već šezdesetih godina 20. st. počelo razmišljati o potrebi detanta u odnosima blokova. Hladni rat izazvao je i održavao podijeljenost zemalja u Europi, jer su zemlje zapadne Europe bile članice NATO-a, a istočne Varšavskog ugovora, dok je Njemačka bila fizički podijeljena na dvije države i na dva vojna bloka. Kroz usporedbu društvenih i političkih zbivanja u zemljama Istočnoga bloka postaje jasno da se pad komunizma kao ideologije odvijao usporedno s opadanjem sovjetskog strateškog značenja. Gorbačov je odustao od kontrole nad istočnom Europom da bi oslabio konzervativne snage unutar Rusije (“Sinatrina doktrina”), a upravo je ona dovela do dramatičnih posljedica i raspada Varšavskog bloka, što je okrenulo novu stranicu u povijesti međunarodnih odnosa. Hladni rat obilježila je stalna blokovska napetost, obostrana špijunaža, skupa i opasna utrka u naoružavanju, pa su oba bloka sigurnost tražila kroz ravnotežu snaga. Nestankom blokovske podijeljenosti svijeta taj je strah nestao, ali su se stvorili novi zbog lokalnih sukoba, koji su nastali dezintegracijom članica Istočnoga bloka, međunarodnoga terorizma i učestalih 41 B. CARATAN, Raspad komunističkih federacija, Politička misao, br. 1, FPZ, Zagreb, 1993., str. 119. 42 D. S. PAINTER, Hladni rat: povijest međunarodnih odnosa, Srednja Europa, Zagreb, 2001., str. 15. 130 studije, rasprave, eseji lokalnih sukoba na Bliskom istoku, tako da je doktrinu ravnoteže snaga zamijenila doktrina održavanja sigurnosti. Ukratko, možemo zaključiti da je hladni rat ostavio dugoročne posljedice na američko i sovjetsko društvo (misli se na zemlje bivšeg SSSR-a), ali i na druga društva i države koje su djelovale po blokovskom principu. Posljedice hladnog rata osjećaju se i u danas aktualnim problemima, kao što su proliferacija nuklearnog naoružanja, izbijanje lokalnih etničkih sukoba, u globalnoj ekološkoj degradaciji, te aktualnim gospodarskim i socijalnim problemima u tranzicijskim zemljama članicama bivšeg Istočnoga bloka, a osobito u posthladnoratovskim odnosima Ruske Federacije i NATO-a. Literatura Knjige i časopisi Best, R. A. Jr., Cooperation with Like-Minded Peoples, u: British Influences on American Security Policy, New York, 1986. Caratan, B., Raspad komunističkih federacija, Politička misao, 1/93, Zagreb, 1993., str. 119-132. Caratan, B., Kraj Sovjetskog Saveza – Perestrojka bez Gorbačova, Politička misao, br. 3, FPZ, Zagreb, 1992., str. 48-66. Cvrtila, V., Hrvatska i NATO, CPI, Zagreb, 2004. Čehulić, L., Euroatlantizam, Politička kultura, Zagreb, 2003. Čehulić-Vukadinović, L., Euroatlantizam i suvremeni međunarodni odnosi, Politička kultura, CID, Zagreb, Podgorica, 2010. Dukovski, D., Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. st., II. dio (1914. do 1999.), Alinea, Zagreb, 2005. Đilas, M., Conversations with Stalin, Harcourt, Brace&World, New York, 1969. Fleming, D. F., The Cold War and Its Origins, Vol. I, Doubleday&Company, Inc., New York, 1961. Galvin, J. M., War and Peace in Space Age, Harper, New York, 1958. Grosser, A., The Western Alliance: EuropeanAmerican Relations Since 1945., Macmillan, London, 1980. Lewin, M., The Gorbachev Phenomenon: A Historical Interpretation, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, 1988. Jakovina, T., Treća strana Hladnog rata, Predgovor: Hidajet Biščević, Fraktura, Zagreb, 2011. Medvedev, Ž., Gorbačov, Pogovor: B. Caratan, Globus, Zagreb, 1988. Montgomery, W., The Memoirs, Collins, London, 1958. Paczkowski, A., Pola stoljeća povijesti Poljske 1939.-1989., Profil: Srednja Europa, Zagreb, 2001. Primakov, J., Minsko polje politike, Centar za međunarodne analize, Zagreb, 2011. Painter, D. S., Hladni rat: povijest međunarodnih odnosa, Srednja Europa, Zagreb, 2001. Rothschild, J., Wingfioeld, N. M., Return to diversity: A Political History of East Central Europe Since World War II, Oxford University Press, Oxford, New York, 2000. Sakwa, R., Russian Politics and Society, Third Edition, Routledge, London, 2002. Smith, J., The Fall of Soviet Communism, 19861991, Palgrave Macmillan, 2005. Vukadinović, R., Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o., Zagreb, 2001. Vukadinović, R., Nuklearne strategije supersila, Školska knjiga, Zagreb, 1986. Vukadinović, R., Sila i interesi: Vanjska politika SAD, Centar za kulturnu djelatnost omladine Zagreb, 1972. 131 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Vukadinović, R., Europska sigurnost i suradnja, Globus, Zagreb, 1977. Vukadinović, R., Američko-sovjetski odnosi od 1917. do 1976., Školska knjiga, Zagreb, 1977. Vukadinović, R., SEV i Varšavski ugovor, Školska knjiga, Zagreb, 1970. Vukadinović, R., Odnosi među europskim socijalističkim državama, Školska knjiga, Zagreb, 1970. Vukadinović, R., Čehulić, L., Lovrić, D., NATO u međunarodnim odnosima, FPZ, Zagreb, 2006. Vukadinović, R., Hladni rat i Europa, August Cesarec, Zagreb, 1983. Vukadinović, R., Mileta, V., Europa iza ugla, August Cesarec, Zagreb, 1990. Vukadinović, R., Čehulić Vukadinović, L. Božinović, D., NATO – EuroatlantSka integracija, Topical, Zagreb, 2007. Vukadinović, R., Vanjska politika SAD u doba hladnog rata, Politička kultura, Zagreb, 2008. Yost, D., NATO Transformed. Alliance´s new role in international security, United States Institute of Peace Press, Washington, 1998. Internetski izvori http://www.daz.org/enByrnes-Rede.html Govor nade, JF Byrnes, 6. rujna 1946. u Stuttgartu http://www.nato.int/cps/en/natolive/ official_texts_17120.htm Sjevernoatlanstki ugovor http://www.nato.int/cps/en/natolive/ topics_67927.htm Harmel report Washington Moskva 132 Josip Lisac zadarska smotra 1-2, 2014. Dalibor Brozović (1927.-2009.)* studije, rasprave, eseji Poštovani, okupili smo se danas u ovoj svečanoj dvorani da komemoriramo smrt dvoje profesora iz našega kolektiva, pri čemu bismo najviše voljeli ono što nije moguće: da oni budu doista s nama – kao što u našoj dubini jesu – pa da još jednom budemo počašćeni nazočnošću onih što su bili osobite vrijednosti, onih koji su nas učili živjeti, misliti i raditi. Bili su oni među temeljcima Filozofskog fakulteta u Zadru, ustanove koja je domovini dala neizbrisivo mnogo u svakom smislu. Okupila je ona odmah u početku takve znalce da bi se gotovo moglo pomisliti kako su oni dospjeli u Zadar da ne bi svojom veličinom remetili ustaljeni sustav djelovanja u sredini gdje su se odluke donosile. Nevenka Košutić-Brozović i Dalibor Brozović, kao još neki zadarski profesori, zauvijek su obilježili Zadar, Filozofski fakultet u njemu, znanstveni život naše domovine, hrvatski sveučilišni život. Obilježili su također nas koji smo s njima djelovali oplođujući se njihovim ličnostima i njihovim ljudskostima. Usmjerujući se na pojavu Dalibora Brozovića, ponovit ću staro geslo “Mir i dobro”, pomišljajući na franjevački red i osnovnu polugu duhovnog života kojom je on bio za veći dio hrvatskoga naroda u tijeku nekoliko stoljeća. Došao je Dalibor Brozović iz Bosne, koja je bila središte Provincije Bosne Srebrene i žarište iz kojega su zračile duhovne struje u sve hrvatske krajeve, u Slavoniju i u Dalmaciju poglavito. Iz Bosne preko Zagreba i Ljubljane dospio je on u Zadar, gdje je sa suradnicima obnovio ovdašnji sveučilišni život. Miroslav Kravar, Franjo Švelec, Žarko Muljačić, Mate Suić, Dalibor Brozović i drugi, to su bili utemeljitelji koji su u život nevelika južnohrvatskoga grada unijeli notu akademskoga života i isijavanja što je desetljećima okupljalo mlade ljude s raznih strana, od Dubrovnika do Istre, od Gorskoga kotara do Hercegovine i Slavonije, pa i iz drugih krajeva. Sigurno početak nije bio lagan, ali su teškoće inicijacije i perifernosti bile ne samo slabost nego i neočekivana prednost. Nedostatak znanstvene literature uputio je naše velike jezikoslovne učitelje na najnovije publikacije, pa je Zadar s Muljačićem i Brozovićem, skupa s mladim snagama Hrvatskoga filološkog društva u * Ovaj je tekst pročitan na komemoraciji Daliboru Brozoviću i Nevenki Košutić-Brozović održanoj na Sveučilištu u Zadru 14. siječnja 2014. Komemoraciju je vodila Kornelija Kuvač-Levačić, a još su govorili Ante Uglešić, Rafaela Božić i Helena Peričić. 133 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Zagrebu na čelu s Radoslavom Katičićem i Bulcsúom Lászlóm, inspirirao ono što je hrvatskoj lingvistici bilo osobito potrebno, pobudio je obnovu i modernizaciju. Obilježio je Dalibor Brozović temeljna područja hrvatske filologije, nadovezujući se na djelatnost najvećega svoga prethodnika, Stjepana Ivšića, i obogaćujući svoje poglede tada najboljom svjetskom lingvističkom misli iz djelokruga Romana Jakobsona. Zanimao se je za književnost Dalibor Brozović pod dojmom Kombolova i Barčeva učenja, dao se je rano na dijalektološka proučavanja pa su njegovi uvidi u bosanske govore u trokutu između Kreševa, Fojnice i Kraljeve Sutjeske pokazali mnogo upravo o tom što je to hrvatski jezik. Oni što su 18. ožujka 1958., prije, dakle, pedesetak godina, slušali njegovo nastupno predavanje “Naša dijalektologija u svjetlu suvremene lingvistike”, mogli su čuti na visokoj teoretskoj razini sve najpotrebnije o značajkama dijalektologije kao znanosti, o razvojnom putu naše dijalektologije i njezinim dostignućima te o zadatcima. Već dotad novim je osvjetljenjima ocrtao značajke hrvatske dijalektalne književnosti, a i fenomen standardnoga jezika rano je ušao u njegov krugozor, pa je desetljećima bio ne samo najprodorniji hrvatski dijalektolog nego i najsnažniji hrvatski standardolog, ujedno i lingvist osobito udubljen u povijest hrvatskoga književnog jezika, reprezentativni sintetičar duga puta od Bašćanske ploče do naših dana. Bio je profesor Brozović prvenstveno slavist, poznavatelj svih slavenskih jezika, ali i proučavatelj niza drugih jezika cijeloga svijeta. Svoj je toj materiji pristupao svestrano, sa stajališta različitih lingvistika, genetske, tipološke i sociološke. Međutim, na srcu mu je osobito bio materinski jezik, ustrajno i uvijek. Najviše ga je zanimala fonologija, mnogo i pravopis. Puno je energije uložio u tumačenja izvanredno zapletene južnoslavenske problematike, također u bitke oko hrvatskoga jezika i za nj. Tako je bio i jedan od sastavljača glasovite Deklaracije. Naime, već prije Deklaracije iz 1967. dano je teorijsko obrazloženje za hrvatsku jezičnu individualnost i što se tiče književnog jezika i što se tiče jezika uopće, ali je to rješenje trebalo biti prihvaćeno u hrvatskom društvu i u međunarodnoj znanosti. To nije išlo lako, jer je velikosrpski i unitaristički pritisak bio vrlo snažan i prijetila je opasnost da vlast u uvjetima pune kontrole izolira hrvatske intelektualce i od masa i od svijeta, pa da se u tišini izvrši jezična asimilacija hrvatskoga naroda s pomoću škola i medija. Kad bi to jednom bio svršen čin, bilo bi strahovito otežano hrvatsko jezično osamostaljenje čak i u slučaju političkog oslobođenja. Sve što se događalo nakon takozvanoga novosadskog “dogovora” i po izlasku novosadskoga pravopisa davalo je nade jugounitarizmu. Deklaracija je onemogućila takav razvoj i to je njezina bitna jezična zasluga, pa ostaje u hrvatskoj povijesti zapisana zlatnim slovima, kao Bašćanska ploča, kao Gajeva Kratka osnova. Bavio se profesor Brozović trima -ikama: lingvistikom, numizmatikom i politikom. Kao političar bio je i jedan od potpredsjednika Republike Hrvatske 1990. Dakako da se još ne 134 studije, rasprave, eseji može dati točna povijesna ocjena o razdoblju u kojem je profesor Brozović djelovao, ali se svakako može pouzdano reći da je to bilo teško doba. Teškoće nisu prestajale ni nakon 1995. i svršetka rata, pa se je akademik Brozović suprotstavljao i rodoljubnim neznalicama koji su mislili da bi baš oni trebali oblikovati hrvatski jezik po svojim zamislima. Kao numizmatičar napisao je više radova iz te problematike, a autor je i knjižice Kune i lipe. Novac Republike Hrvatske, 1994. Profesor Brozović bio je redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i članom nekoliko drugih akademija, na kraju života i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Stvorio je velik opus, svojim radom puno zadužio mnoge jezikoslovce u domo vini i u svijetu. Znanost je osobito zadužio na području tipologije standardnih jezika, gdje je puno obogatio pojmovni fond svjetske znanosti. Posljednjih petnaestak godina života bio je slaba zdravlja, da ne spominjemo druge tragičnosti, pa nije ostavio iza sebe sve što je inače mogao dati. Predavao je i sudjelovao na znanstvenim skupovima u mnogim državama, objavljivao na desetak jezika diljem svijeta. Primio je više priznanja i odličja, pa i Nagradu grada Zadra, Nagradu za životno djelo Republike Hrvatske i Nagradu “Stjepan Ivšić”. Godine 2004. postao je professor emeritus Sveučilišta u Zadru. Profesora Brozovića prvi sam put vidio kad sam došao na studij, a dobro smo se upoznali tek kad sam se u Zadru zaposlio 1978. Moram reći da je u mojoj teškoj odluci da se vratim u Zadar glavna bila upravo činjenica da me je za svoga asistenta zvao baš taj glasoviti profesor. Komunicirali smo bez prekida sve do njegove smrti i mnogo radili zajedno, pa smo više radova i zajednički potpisali. Razgovarali smo slobodno o svemu. Imao je munjevit intelekt i redovito je dobro znao s kime ima posla. Bilo mu je drago stasanje mladih ljudi u svakom, pa i u znanstvenom smislu. Za kolege s kojima je radio, često je imao puno razumijevanja i osjećaja. U olovnim vremenima u kojima smo djelovali, bilo je vrlo važno živjeti u kolektivu u kojem je od ljudi dolazila dobrota. Nije samo neprežaljeni Dalja bio takav, takvi su u pravilu bili i Nevenka Košutić-Brozović, Franjo Švelec, Nikola Ivanišin, Zlatan Jakšić. Svi su oni otišli u dobra spominjanja. Nikad ne ću zaboraviti 18. lipnja 2009. kad sam uvečer stigao u Zagreb zbog sutrašnjeg predavanja na doktorskom studiju. Cijele večeri borio sam se s mišlju hoću li profesora Brozovića nazvati iz hotela. Potkraj života vrlo je teško govorio i nisam ga nazvao, ali sam sve vrijeme do spavanja proveo u mislima s njim. Ujutro me je na ulici bivši zadarski student obavijestio o Daljinoj smrti. Učas se je svijet promijenio, znao sam dobro tko je umro. Popodne sam studente obavijestio o smrti akademika Brozovića, dobro su razumjeli moju bol. Nedavno sam za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti predao knjigu Profesorovih radova što sam ju pripremio, pa se veselim njenu izlasku. Jednim pogledom obuhvaćeno, može se reći da je u tridesetak zadarskih godina dao svom gradu i sveučilišnom životu u njemu mnogo, kao malo tko drugi. Spomen na njegovo neprolazno životno djelo, ugrađeno u zgradu hrvatske znanosti i kulture, živ je i danas i bit će i ubuduće. Spomen na njegovu osobu živi u našim sjećanjima, u našim zahvalnostima, pa ćemo i danas jasno i glasno reći: slava akademiku Daliboru Brozoviću. 135 zadarska smotra 1-2, 2014. Danijela Radojević studije, rasprave, eseji Repeticija kao stilistička kategorija i njena stilogenost u jeziku Nikole Lopičića U radu se analizira postupak repeticije (ponavljanja) sa lingvostilističkog aspekta u jeziku Nikole Lopičića, istaknutog predstavnika moderne struje crnogorske socijalne književnosti. Apostrofirana je osobita stilska markiranost repeticije na proučavanom jezičkom korpusu. Sprovedena analiza je pokazala da sve reduplikacije jezičkih jedinica, bilo da je u pitanju prozni tekst, bilo poetski, pored naročitog naglašavanja, služe i kao kohezioni elementi, što je posebno značajno sa aspekta tekstualne stilistike i lingvistike. Osim toga, osobito frekventna ponavljanja u piščevim proznim ostvarenjima poetizuju prozno kazivanje, ukidajući na taj način strogu polarizaciju poetskog i proznog diskursa i ističući estetsku funkciju jezika u književnim tekstovima. Ključne riječi: repeticija, Nikola Lopičić, stilogenost, figure ponavljanja, reduplikacija, lingvistika teksta, tekstualna stilistika, prozni diskurs, poetski diskurs. 1. Pripovjedačka proza između dva svjetska rata u Crnoj Gori nastajala je krajem treće i u četvrtoj deceniji XX vijeka. Među značajnim imenima mlade generacije crnogorskih intelektualaca poslije Prvog svjetskog rata koji su se intenzivno uključivali u društveni, kulturni i književni život, svoje mjesto ima i ime crnogorskog pisca Nikole Lopičića (1909-1945), koji se književno formirao u okrilju pokreta i poetike socijalne literature. Lopičić je prevashodno poznat po svojoj pripovjedačkoj prozi, međutim njegov književni opus, pored pripovjedaka, čine i drame i poezija, a ima i jedno romaneskno ostvarenje. Na takvom poligrafski koncipiranom opusu u ovom radu nastojali smo da razotkrijemo karakteristike stilističkog postupka repeticije (ponavljanja), koja se zbog široke zastupljenosti, i u proznom i poetskom diskursu Nikole Lopičića, može smatrati jednom od piščevih stilskih dominanti. Radi ���������������� sveobuhvatnosti u analizi, za korpus smo koristili šest knjiga Lopičićevih Sabranih dela (Lopičić, 2002)1. 1 Prva knjiga Sabranih dela “Seljaci” obuhvata 15 pripovijedaka. Druga knjiga “Na kamenu” sadrži 20 pripovijedaka, dok treća knjiga “Domaće ognjište” donosi 28 do tada neobjavljenih pripovijedaka. U četvrtoj knjizi je roman “Ne diraj palmu”. Petu knjigu Sabranih dela čine dvije drame – “Serdar” i “Na katedri” te 26 pjesama. Šestu knjigu “Pripovijetke i drugi spisi” čini pet dijelova. Prvi dio čini trinaest pripovijedaka, drugi obuhvata članke, prikaze, rasprave i osvrte Nikole Lopičića. U trećem dijelu su njegova pisma književnicima; u četvrtom dokumentu u vezi sa književnom djelatnošću ovog pisca, a u petom 36 tekstova drugih autora o Lopičićevom književnom radu (Lopičić, 2002). U radu smo, umjesto punog naziva, koristili skraćenice: I, II, III, IV, V, VI, za odgovarajuću knjigu Sabranih dela iz koje su ekscerpirani primjeri. 136 studije, rasprave, eseji 2. Stilistički postupak intenziviranja ostvaren kroz repeticiju (ponavljanje) jezičkih jedinica ima posebnu umjetničku funkciju u oblikovanju književnih tekstova. Najprije ćemo ga sagledati u Lopičićevim proznim ostvarenjima, u kojima ima izraženiju stilsku markiranost u odnosu na poeziju. 2.1. Kako je dijalog dominantna forma izražavanja u Lopičićevim pripovijetkama, a posebno u dramama, to su i primjeri repeticije prisutni u dijaloškim oblicima, a kao frekventno očituje se ponavljanje na početku i na kraju rečenice jedne te iste riječi i sintagme. Tako ponovljena, nekada i udvojena (dvije iste riječi jedna do druge), riječ dobija na težini, postaje osobito istaknuta, naglašena, kao da je izgovorena sa intencijom da se nametne kao srž nečega što se mora urezati u pamćenje. 2.2. Čestim ponavljanjem leksičkih jedinica intonacijska linija biva zatalasana, ima duboke cezure, visok uspon tona i intenzitet glasa (zbog uzlazne gradacije) (Muratagić-Tuna, 1998: 164). U kratkim i jezgrovitim rečenicama dijaloške forme, koje su odlika Lopičićevog pripovjedačkog postupka, te ponavljane riječi djeluju snažno jer su pune emotivnog naboja. Najčešće su prisutni primjeri reduplikacije – kada je jedna riječ udvojena, ali ima i primjera višestrukog ponavljanja. Odnosno, ponavljanja mogu biti u okvirima jednog iskaza, ili pak u okviru jednog paragrafa, ili čak i šire. Može se ponavljati jedna leksema, sintagma, ili rečenica. 3. Sa aspekta tekstualne stilistike ističu se figure ponavljanja u tzv. konektorskoj ulozi,2 budući da “ponavljanja elemenata predstavljaju najvažnije jezičko sredstvo za povezivanje dijelova teksta” (Katnić-Bakaršić, 1999: 100). Ipak, pri tome ne gubeći svoju stilogenu pri rodu u realizaciji estetske funkcije jezika. 4. U jezičkom izrazu Nikole Lopičića često nailazimo na ponavljanje iste riječi, iste sintagme ili rečenice na početku i na kraju misli, tj. ponavljanje u okvirima jednog iskaza, što potvrđuju sljedeći primjeri: Muška riječ se u kuću sluša, muška... (I, 266); Marko, šta ti je, Marko (I, 120); Žali žena što je donijela manastiru, žali (I, 70); Otkad to da čujem? Otkad? (I, 151); Sluti, kućna ugaso! Sluti! (I, 153); Pala su imanja, Vukče, pala... (I, 160); Prodaje se, na svakoj strani se prodaje (I, 235); Okrilatio je noćas, okrilatio! (I, 275); Ja ti nijesam čojak, ja! (I, 267); Stanite, stanite, povika Jakov, zvoni... zvoni?! (VI, 18); Okrilatio je noćas, okrilatio! (VI, 129); Nema je, nigdje je nema (I, 279); Osvojili, bogami, junački osvojili! (I, 287); Junak je bio Luka, junak! (I, 289); Sve ste vi, djeco, krivi, sve... (II, 45); Da se odmorimo, – vikao je, – da se odmorimo (II, 45); Krv je to, Jošo, krv (II, 129); Potrči, sine, potrči (II, 129); Lagali su te, lagali (II, 134); Udavi, vještice, udavi (II, 135); Lijepo li te nagradila, moj Đuro, lijepo! (II, 317); Ne zborim, svega mi ne zborim (II, 195); Krv je to, Jošo, krv (V, 21); Čudo naroda, čudo! (V, 42); Znam, umiri se, znam (II, 198); Što da zboriš, Đuro, što da zboriš (II, 219); O, gdje je to ljudsko biće, koje mu je za sve krivo, gdje je! (II, 119). 5. Na ispitivanom jezičkom korpusu bilježimo veliki broj primjera u kojima imamo ponovljene riječi ili (rjeđe) sintagme jednu do druge, dakle takođe u okvirima jednog iskaza. Te 2 “Konektori su signali kontekstualne uključenosti rečenice i signali povezanosti rečenica u tekstu” (Katnić-Bakaršić, 1999: 100). 137 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. riječi/sintagme najčešće izgovaraju Lopičićevi junaci u dijalozima ili pak monolozima, i kao takve odražavaju psihološko stanje govornika, njegovu uzbuđenost, emocionalnu napetost, dramatizujući kazivanje. Pri tome, ponovljene riječi bivaju posebno istaknute. U lingvostilistici ovakva ponavljanja u kojima se uzastopice ponavlja homoformna sintaksička jedinica − sintaksema ili sintagma – nazivaju se epizeuksička ponavljanja (Kovačević, 1995: 169). Primjeri iz Lopičićevog jezičkog korpusa: ne da mu se sveti, nego da mu govori... govori... (I, 95); uzmi – uzmi motiku (I, 100); Umire... Umire... (I, 101); imanje propada, propada (I, 112); Ona je umrla... umrla (I, 116); Život je ništa, ništa (I, 117); Da izludim! – da izludim! – govorila je majka (I, 146); Jes’ pošla, pošla (I, 138); Brašno neću dati manje četiri... četiri! (I, 232); kupuju, prodaju i samo broje, broje... (I, 235); Pa gdje je, gdje je to prošlo? (I, 240); Čuvaj ga, čuvaj ga!... (I, 255); on je skube, skube (I, 266); A, doveo si je, doveo... (I, 268); Traži nešto mrsno, mrsno (I, 226); Đe ti je brat, brat!... (II, 41); A je li mala pošla po vodu, vodu? (II, 41); A Fric je naš, naš... (II, 44); Evo brašna za kolač, za kolač... (II, 69); Tako će se zaboraviti i ovaj grob, grob Joša Ivova (II, 93); Ma si čojski, čojski učinio (II, 111); Bilo mu je da ga tuče, tuče nemilice (II, 118); A što ćeš, što ćeš? (II, 137); Ali što ti je, što ti je! (II, 195); Pa to je nečuveno, nečuveno (V, 157); Voli je voli (V, 151); Junački je, junački učinio! (I, 283); A ti drhtiš li, drhtiš? (II, 317)... 6. Frekventni su i primjeri u kojima imamo reduplicirane pojmove u istom iskazu, koje razdvaja tek neka pojedinačna riječ ili sintagma. Sa identičnom su funkcijom kao i prethodna grupa primjera: Da se pričestiš, Ivana, pričestiš? (I, 101); Marko, ovo je prije vremena, prije (I, 120); Muči se on, muči ka’ crv (I, 151); Vreva, neprestana vreva (I, 232); Nužda mi je, nužda... (I, 270); Koza, đavolji sine, koza gđe je? (I, 279); Tako, pope, tako (I, 285); Kad valjate, ustavite mi Turke od Nikšića, ustavite! (I, 285); Bijemo se, bijemo (I, 286); Idi i ti s nama, idi... (II, 43); visila je paučina, velika paučina kao kakva prodrta krpa (II, 67); Doktor je bog, Jovane, bog! (II, 108); Tako je, ali valja čojski učiniti, valja! (II, 109); vidio se vo, njihov vo (II, 236); Pijemo šampanjac, zamisli šampanjac (V, 115). Kao što vidimo iz navedenih primjera, između ponovljenih dijelova nerijetko postoji pauza obilježena zarezom ili trima tačkama, ili pak nekim drugim interpunkcijskim znakom. Pojam koji se ponavlja na taj način biva dodatno istaknut. Pri tome je vrijedno naglasiti da “što je umetnuti dio kraći i manje značajan, to je sintaksičko ponavljanje sve manje u funkciji poboljšavanja smisaone koherencije u rečenici, a sve više preuzima stilske funkcije, naročito isticanje i modifikovanje komunikativnog efekta rečenice” (Radulović, 1994: 204). 7. U dosadašnjim primjerima imali smo reduplikaciju pojmova, ali na izučavanoj jezičkoj građi bilježimo i repeticije u kojima imamo višestruko ponavljanje u istom iskazu, kao u sljedećim slučajevima: Neću... neću... neću... vrelo je iz moje duše (II, 73); Gdje su njene riječi, riječi kojima će umiriti kuću, riječi da urazumi muža (II, 233); Zaustavlja ga grm, zaustavlja ga oboreni hrast, 138 studije, rasprave, eseji zaustavlja ga potok što klokoće (III, 30); Oni su zajedno u polju, zajedno na njivi, zajedno u pojati, sad zajedno i u grad da traže sreće... (I, 227); što si ti, mrcu, što si ti, ništarobo, što si, kaži što si! (I, 267); Njegov do, njegova zemlja, radost njegova! (III, 114); Šta je to što ona ne osjeća ruke svojima, šta je to te ne može usta da sklopi, šta je to te joj guta dah, šta je to ledeno unutra (III, 130); Čovjek kao i ti, čovjek sa istim pravom na život, čovjek (VI, 132); Voli, voli, mnogo je voli (V, 151). 8. Ponavljanje istih leksičkih jedinica u jeziku našeg pisca zabilježeno je ne samo unutar rečenice već i na međurečeničnom planu. Tako ponovljene jedinice, posmatrane u širem kontekstu, poetizuju prozno kazivanje i sobom nose melodičnost i ritamsku uobličenost, formirajući jednu cjelovitu poetsku sliku. Klasična retorika ovakvu stilsku figuru ponavljanja naziva poliptoton – određuje se kao ponavljanje jedne riječi u različitim oblicima ili kao nabrajanje gramatički sličnih riječi (Kovačević, 1995: 157). Imaju naglašenu stilsku vrijednost i pošto prelaze rečenične okvire, zalaze u oblast tekstostilistike i podrazumijevaju lančani tip veze. Izdvajamo takve primjere iz Lopičićevog jezičkog korpusa: Jeđi, nikad ne izijo! Jeđi, đavoli ti ga izjeli! Jeđi, nikad ne uzora! (I, 145); I potmulo osjeća se kao da se voda izlijeva! Izlijeva, tiho izlijeva i roni (I, 235); Ah, jadni naši ljudi, kako ginete. Koliko ih je proždrla ta prokleta Amerika, ah, jadni naši ljudi! (I, 238); Tajna – govorio je on – u tome, što se bijeli onaj visoki gorski vrh, tajna u tome, što sunce budi život u bilju, tajna – zar sve to znači tajnu? Tajna u tome, što je onaj bijeli oblak zagrlio planinski vrh, tajna u tome, što sada drhti planinski hum, opasan zelenilom, tajna u zgrčenim seoskim putovima, tajna, što će tuda proći debeli seljački volovi, tajna, što će s večeri obaviti planinu gusta sjena, tajna, što će neko otvoriti staju? (III, 100); Gledaj jedan cvijet, gledaj ga kad procvate i kad mu se zarumene prašnici, gledaj ga, pa čitaj Božje ime s njega i divi se daru njegovu. Gledaj, kako će na njega da sleti pčela (III, 104); Onaj Fric što luduje za kotorskom obalom i malom djevojkom u kafanici. Onaj Fric što se prvi put zaljubljuje (III, 133); Zašto se ono plaši? Zašto za njega ne postoji milovanje? Zašto ne postoje očeve reči? (III, 185); Kad Deša pođe, ja odahnuh. Odahnuh, jer je sve bilo gotovo, odahnuh, jer je tajna u mojim rukama, odahnuh jer je sve svršeno (III, 189); Stojane! Ona ga zovnu, ali on se odmiče. Stojane! Sve tavni. Nema više sjaja. Stojane! Postaje sve tvrdo. Stojane! Kao da se naoblači (III, 260). 9. Identično kao i u govornom jeziku, Lopičić za pojačavanje komunikativne vrijednosti često ponavlja zamjenicu i imenicu sa istom vrijednošću u datom iskazu. Navodimo neke od primjera iz proučavanog korpusa: i da na prag stupi on, Mijat, snažan kao hrast (I, 83); Bio je to on, Mašut (I, 84); Od nje, Milice, čemu ima da se nada? (I, 123); dok on, otac Jovan nije ni izlazio iz kuće (I, 257); a među njima i ja, pop Luka Jovović! (I, 285); On, Mijat, treba da ga razumije (II, 98); Ko u selu umije ljepše usiriti sir i mladog poviti u tanki zeleni list raštanja, nego ona, baba Ive? (I, 244). Deiktička riječ je u antepoziciji, a denotacijska jedinica koja obilježava aktualizovani motivski isječak je u postpoziciji, te se na taj način postiže “uzlazna graduiranost: postponirani elemenat, potpomognut deiksom koji najavljuje ali ne specificira sadržaj, čime pojačava ra139 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. doznalost, dobija vrlo istaknuto mjesto” (Muratagić-Tuna, 1998: 170). Na taj način se intenzivira naracija. 9.1. Mi smo do sada u proznom diskursu Nikole Lopičića nastojali da izdvojimo isključivo one primjere raznovrsnih ponavljanja jezičkih jedinica koji su nosioci stilogenosti, odnosno stilske markiranosti u tekstu. Međutim, uopšteno govoreći o repeticiji, treba naglasiti da nijesu sva ponavljanja sa jednakom stilogenošću. Zapravo, neka nijesu uopšte ni stilogena, već usporavaju kazivanje, djeluju monotono i isforsirano. Upravo zbog toga moraju biti upotrebljavana obazrivo, sa mjerom i osjećajem za raznovrsna stilska nijansiranja. Dakle, kada govorimo o repeticiji i njenoj stilogenosti u jeziku pisca, mora se imati u vidu odnos stilski markiranih jezičkih jedinica i stilski neutralnih sredstava. 10. Ponavljanja su isto tako učestala i u poeziji, ali tu više, rekli bismo, sa funkcijom ritmizacije, a prisutno je i refrensko ponavljanje, koje kao kohezioni element ostvaruje jedinstvo na nivou cijele pjesme. Ona zauzimaju istaknuto mjesto u strukturi poetskog stila. Veća eks presija kao posljedica ponavljanja u prvom redu je vezana za poeziju, te su u teorijama književnosti stilske figure ponavljanja “po pravilu vezane za lokalizaciju ponovljenog elementa u stihovima, čime se uz ekspresivni ističe i metrički značaj ponavljanja” (Kovačević, 1995: 151). 11. U poeziji jezik, kako je to inače slučaj sa pjesničkim jezikom uopšte, ima svoju vlastitu fizionomiju. “Poetski jezik ukida zabrane i ograničenja u odabiru, ali i u kombinaciji jezičnih jedinica koje djeluju u prirodnom jeziku” (Katnić-Bakaršić, 1999: 50). Ponavljanja u poetskom tekstu daju čvršću, formaliziranu strukturu stihu, sa jedne strane, a sa druge strane tu strukturu razotkrivaju, čine vidljivom (Katnić-Bakaršić, 1999: 54). Ponavljani elementi ne znače da imaju uvijek istu semantiku i funkciju, naprotiv, kako se daju na različitim mjestima, u različitim mikrokontekstima, to znači da im je i funkcionalna vrijednost različita. 12. Ponavljanja u poeziji mogu biti na nivou glasova. Takav je slučaj sa ponavljanjem istog suglasnika u više uzastopnih riječi u stihu ili strofi koje je poznato kao aliteracija. Tako je osobena zvučna vrijednost pjesme, sa aliteracijskim ponavljanjem strujnog suglasnika š, došla do izražaja u refrenu Lopičićeve pjesme “Trenutak”: Čuješ li Ljube, srce moje, Kako lišće u vrtu zašumi, Zašumi i vetar nešto reče (V, 205). Odnosno, ponavljanjem suglasnika s na početku pjesme u prozi “U noći” postiže se takođe posebna melodijska vrijednost: Noćas u vrtu, naš visoki vodoskok sipao je čitavu bujicu kristalnih zvezda po basenu (V, 201). Glasovni simbolizam je u funkciji stvaranja eufonije, koja uz ritmo-melodijsku liniju stihova predstavlja jedan od važnih elemenata ukupne estetske funkcije poezije (Katnić-Bakaršić, 1999: 82). 140 studije, rasprave, eseji 13. Ipak, najčešća su ponavljanja na nivou leksema, tj. pojedinačnih riječi ili sintagmi. Prema kriterijumu lokalizacije u stihu ili rečenici, retorika je diferencirala nekolike vrste figura ponavljanja. 13.1. Anafora predstavlja ponavljanje iste riječi ili skupa riječi na početku nekoliko stihova, što egzimplifikuju sljedeći stihovi iz proučavane jezičke građe: Znam, kako šumi zrela raž u veče, znam, kako diše zemlja moje livade, znam, kakav miris imaju naši dudovi, kakve su u proljeća naše ograde (V, 241); oni su disanja širokih ulica grada, oni su jauci crnih trotuara, oni su nosioci izumrloga tijela,znam, oni su grčevi crnih udova (V, 248); Kako te volim i domom blagosiljam Kako sam zavolio i glad i siromaštinu tvoju Kako si mi poskitan moj kamenu Kako prost i kako si pošten (V, 277); Ko zna, mili Bože, možda u tiha, mirna predvečerja, možda ću joj opet biti drag! Možda, oh, gledajuć proleće (V, 199). 13.2. Epifora predstavlja ponavljanje riječi ili skupa riječi na kraju nekoliko stihova, međutim, ona nije frekventna kao obilježje na proučavanom jezičkom materijalu, tako da za nju imamo potvrdu tek u jednom primjeru iz Lopičićevog jezika: I zašto usne šute, zašto ne zbore što je to mene, šta boli mene (V, 225). 13.3. Mezofora predstavlja ponavljanje iste riječi ili skupa riječi u sredini stiha, naglašavajući, dakle, jedinicu u središnjem dijelu. I za ovu vrstu ponavljanja imamo potvrda u jeziku proučavanog pisca: Pa gledaju sa visine, zemlje njine domovine. O nad njine plave vale, i nad njine bele žale (V, 218); da pogledaš, kada te pogledam da s’ osmehneš, kada se osmehnem, da uzdahneš, kada ja uzdahnem... (V, 198). 13.4. Simploha je ponavljanje iste riječi ili skupa riječi na početku i na kraju stiha, takođe primjerima potvrđena u Lopičićevom jezičkom korpusu: Proleće drago proleće visine pune ptica (V, 199); Ja bih hteo, dobri Bože, hteo Žalno lišće jedne vrbe setne (V, 210); Kikoću vode, kikoću zlatna su žita dozrela (V, 220); Ljubav je ovo ljubav od čega da se stidim (V, 312); Radosti, draga radosti iz dubokog okvira sreće (V, 226); Staču se zlata kišina − O zriš li zemljo, zriš (V, 243). 141 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. 13.5. Anadiploza (epianafora) predstavlja ponavljanje iste riječi ili skupa riječi s kraja jednog stiha na početku drugog stiha. Ona je jedna od figura koja se smatra za lingvistiku teksta najznačajnijom jer iskazi uslovljavaju jedan drugog, odnosno sljedeći izlazi iz prethodnog, što znači da su povezani lančanom vezom (v. niže). Izdvajamo neke od primjera iz proučavane jezičke građe: ja volim ove ruke, ruke na ralu i čelu (V, 294); al’ osetim da tiho zadrhtim i oči sklopim sklopim ko dva uvela lista (V, 205). i malo zvono što tužno lupa, lupa nad morem (V, 221); 13.6. U sljedećem primjeru, pak, imamo kombinaciju nekih od navedenih ponavljanja, gdje se u istoj strofi kombinuju anafora i anadiploza: I osećam, da me sve boli, da je smrt svakog lista, smrt jednog nita u meni, smrt svake ruže, svakog cveta, svake sene... (V, 236). 13.7. Retorika za sve navedene figure ponavljanja u poeziji, koje još naziva lirskim paralelizmima, razlog upotrebe pronalazi u naglašavanju, naročitom isticanju ponovljenih riječi, iz čega proističe i veća ekspresivnost takvog izraza. S druge strane, lingvistika teksta navedene figure posmatra dinamički – kao jedan od načina vezivanja, ujedinjavanja rečenica u nadrečenično jedinstvo. Pri tome anadiploza se diferencira od ostalih figura jer isključuje paralelni tip veze rečenica teksta i jedino se retorički princip anadiploze može indirektno prevesti u princip prave tekstualne veze, i to princip lančane ili linearne veze rečenica u tekstu (Kovačević, 1995: 152-156). 14. Sve navedene figure ponavljanja temelje se na reduplikaciji jezičkih jedinica. “Raznovrsna ponavljanja čine veoma složenim smisaono tkivo koje se nameće opštejezičkome tkivu i time stvara osobenu, samo sihovima svojstvenu konstrukciju misli” (Lotman, 1970: 125). Pored toga, kao i sva ponavljanja jezičkih jedinica, bilo da je u pitanju prozni tekst, bilo poetski, repeticije, pored naročitog naglašavanja, služe i kao kohezioni elementi. Međutim, kao i za većinu stilističkih postupaka važi da moraju biti upotrijebljena sa mjerom, jer u protivnom mogu usporavati naraciju ili dijalog, biti monotona ili prenaglašena, i samim tim gubiti na stilogenosti. Posebno su stilski efektna ponavljanja u gradacijskom nizu, tj. kada idu uzlaznom linijom, gdje je svaka ponovljena jezička jedinica po intenzitetu za nijansu jača od prethodne. Najzad, za sve vrste ponavljanja u književnoumjetničkom tekstu može se primijeniti zaključak J. M. Lotmana o ponavljanju u poeziji: “Ponavljanje reči u tekstu, po pravilu, ne znači mehaničko ponavljanje pojma. Ono češće svedoči o složenijem, mada istovremeno i jedinstvenom smisaonom sadržaju” (Lotman, 1976: 180). 142 studije, rasprave, eseji 15. Raznovrsna i mnogobrojna ponavljanja jezičkih jedinica – unutar rečenice i na nad rečeničnom planu, i u proznom i u poetskom diskursu – u jeziku Nikole Lopičića, koja smo nastojali u ovom radu da analiziramo, osobito su stilski markirana. Njihova stilogenost leži u posebnom naglašavanju, intenziviranju, isticanju u prvi plan jezičkih jedinica, a potom i u osobenoj ritmizaciji teksta. Ostvarujući na širem fonu i svoju kohezionu ulogu, važan su činilac i u lingvistici teksta. Za stilistiku je bitan kriterijum pri izdvajanju stilema stepen predvidljivosti, odnosno nepredvidljivosti neke jezičke jedinice u određenom kontekstu: “Što je efekat iznevjerenog očekivanja veći, to je veći stepen oneobičavanja, a samim tim stilogenost neke jedinice veća.”3 Analogno tome, možemo zaključiti da su u našem radu sa većim stepenom stilogenosti ponavljanja u proznim tekstovima negoli u poetskim, budući da su u ovim posljednjim više očekivana, odnosno da, imajući u vidu prirodu poetskih diskursa, imaju veći stepen prediktabilnosti. Stoga smo u ovom radu opravdano više pažnje posvetili repeticiji u Lopičićevim proznim ostvarenjima, shvatajući je kao jedan vid mogućnosti lirizacije proze i ukidanja oštrih granica između proznog i poetskog diskursa. Literatura Katnić-Bakaršić, Marina (1999), Lingvistička stilistika, Prag Kovačević, Miloš (1995), Stilistika i gramatika stilskih figura, Unireks, Nikšić Lopičić, Nikola (2002), Sabrana dela I-VI, Stručna knjiga, Beograd Lotman, M. Jurij (1970), Predavanja iz strukturalne poetike, Svjetlost, Sarajevo Lotman, M. Jurij (1976), Struktura umetničkog teksta, Nolit, Beograd Muratagić-Tuna, Hasnija (1998), Jezik i stil Ćamila Sijarića, ITP “Damad”, Novi Pazar Popović, Ljubomir (1969), Ponavljanje reči radi stilskog pojačavanja značenja, Naš jezik, XVII, sv. 3, Beograd Pranjić, Krunoslav (1962-1963), Lingvostilistička analiza suvremenih književnih tekstova, Jezik, I, Zagreb Radulović, Zorica (1994), Jezik i stil Čeda Vukovića, Unireks, Nikšić Radulović, Zorica (2003), Figure ponavljanja u poeziji Žarka Đurovića, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, knj. 21, Podgorica Silić, Josip (1984), Od rečenice do teksta (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadreče ničnog jedinstva), Zagreb Simeon, Rikard (1969), Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva I, Matica hrvatska, Zagreb Vinogradov, V. Viktor (1971), Stilistika i poetika, Sarajevo Vujačić, Slobodan (1978), Crnogorska socijalna literatura, NIO “Pobjeda”, Titograd 3 Termin “oneobičavanje” uveli su ruski formalisti, označavajući njime postupak otežale forme koji povećava teškoću i duži nu percepcije (Katnić-Bakaršić, 1999: 12). 143 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Summary Danijela Radojević: Repetition as a stylistic category and its stylogenesis in the language of Nikola Lopičić This paper analyzes the process of repetition with lingua-stylistic point in the language of Nikola Lopičić, the leading representative of modern stream of Montenegrin social literature. The distinctive stylistic mark of repetition has been emphasized within studied language corpus. The analysis has shown that all reduplication of linguistic units, in terms of either prose or poetry, in addition to particular emphasizing, serve as cohesive elements, which is especially important in terms of textual stylistics and linguistics. In addition, especially frequent repetition in the writer’s prose works poetizes prose narration, eliminating strong polarization of poetry and prose discourse and emphasizing the aesthetic function of language in literary texts. Key words: repetition, Nikola Lopičić, stylogenesis, figures of repetition, reduplication, text linguistics, textual stylistics, prose discourse, poetic discourse. 144 Igor Mrduljaš zadarska smotra 1-2, 2014. O Šešeljevoj Otmjenosti jedne usamljenosti drama Pjesnici su čuđenje u svijetu, a jedno od najljepših jest naš Antun Branko Šimić, čovjek, pjesnik iz Širokog Brijega, koji se je uzdigao do zvijezda, koji je očito došao na ovaj svijet s misijom i koji je na ovom svijetu i u hrvatskom pjesništvu ostavio trag. I bez želje za dociranjem o mijenjanju svijeta on upravo to čini, mijenja ga! ...Na svom koncu, umjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde... Stjepan Šešelj ponovno skuplja djeliće svoje drame iz 1985., koja se izgubila na putovanju kroz vrijeme pa je od nje ostao tek fragment koji, kao i stanice u našem organizmu, sadrži u sebi cjelinu. Autor Šešelj zatomljujući sebe baca svjetlo na svoga voljenog poetu i mi susrećemo po sve drugačiji aspekt Šešelja pisca. To je drama posebne vrste, oslonjena na ključna pitanja hrvatskog pjesništva. Ona je traktat o životu, smrti, boli, razočaranju. I kad pomisliš da je pretežak teret na duši i pitaš zašto se vraćaš tim zapisima i čitaš kao da će te utješiti tako otežali, mračni i zgusnuti, shvatiš da se iz tog tamnog oblaka stuštila kiša i isprala svu tvoju bol. Filozofski pak spada to pismo u takozvano “spoznajno”. Naime, svi veliki mislioci, filozofi, mistici, teolozi, psiholozi, govore da se treba spoznati, posvijestiti svijet u sebi i sebe u svijetu. Istina će nas osloboditi – evanđeoska je poruka. Obično se pitaš, pa što ću s tom spoznajom, hoće li me satrti? Ali ne, donijet će oslobođenje i mir, kao kad punim plućima udahneš zrak, i nekako si čist i osnažen te možeš krenuti u novi dan. U ovom Šešeljevu pismu opet ima višeslojnosti. Tu je veliko poštovanje, divljenje i pomalo poistovjećivanje s mladim eruptivnim A. B. Šimićem, koji kao da se rodio da bi nam otkrio svoju dušu i predao nam je kao lijek za vlastite rane. A Šešelj ne može da ne stavi i sebe i A. B. Š. u tragični kontekst naše povijesti, u kojoj ima toliko odbacivanja vlastitih vrednota. Možda je tragika “malih naroda i malog jezika”, koji se bore za sunce i kišu pod gordim hrastovima, da baš zato uzdignu glavu i pogled. ...Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda... Nije lako uprizoriti ovakvu dramu. Ispunjena je unutarnjim doživljajima i mislima, la mentacijama. Nema akcije pa se akteri predstave moraju potruditi oko zamjenske, i to gusto štivo progurati kroz ritam svoga krvotoka i govora te ga prenijeti gledaocima, koji će ga usvojiti i preraditi ili odbaciti, ili ga možda samo pohraniti za kasnije razumijevanje. 145 Antun Branko Šimić Stjepan Šešelj zadarska smotra 1-2, 2014. Otmjenost jedne usamljenosti Zagreb, 1985./2012. drama Ovdje donosim ono što je meni ostalo dostupno od predstave Otmjenost jedne usamljenosti. Predstava ili recitala, kako su to naše djelo netočno nazvali u nekim novinskim uredništvima, najavljena je i održana u ponedjeljak 23. prosinca 1985. u Dramskom kazalištu Gavella u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. I predstava i prigodna izložba, Šimićev radni stol, originalni rukopisi, časopisi... nazvani su Otmjenost jedne usamljenosti. Predstavu uz mene potpisuju redatelj Slobodan Praljak, glumci Božidar Boban i Zlatko Vitez, te izbiračica glazbe Vesna Šir. Oprema scene i kostimi bili su iz fundusa Dramskog kazališta Gavella. Izložbu o A. B. Šimiću omogućili su obitelj odvjetnika Jerka Šimića, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, IKRO Mladost (producentica Maja Šovagović), DK Gavella i Grad Zagreb. Održane su u povodu šezdesete obljetnice smrti Antuna Branka Šimića (1925.-1985.). Kazališna kritičarka Sanja Nikčević, u pitanju redatelju Slobodanu Praljku, zapravo sažima svoj sud o predstavi: “Prilikom uprizorenja Šimića, izmjenjivali ste ‘blokove’ poezije i polemičkih tekstova stvarajući predstavu u kojoj je tišina, jedan miran ritam, bitan komunikacijski element.” On će joj na to: “Poezija je stvar tišine, sobnog mira. Osobito ova Šimićeva, specijalnog ritma koji traži proživljavanje u svakoj riječi. Tako je zapravo nemoguće tražiti od publike da u jednu večer doživi, prihvati na jednoj dubljoj razini od puke informativnosti, više od desetak pjesama. Odatle taj dio polemika. Da malo opusti koncentracija neophodna za Šimićevu poeziju, ujedno da tim polemikama pokažemo problem toga vremena, stil. One nam, uz to, tako jasno pokazuju da se neki problemi, jezični, nacionalni, kulturni, nisu baš mnogo promijenili od onog vremena.” (Večernji list, 24. prosinca 1985.) U katalogu predstave Otmjenost jedne usamljenosti zapisao sam: “Ove godine, 2. svibnja, navršilo se šezdeset godina od smrti Antuna Branka Šimića. Obljetnica je to za hrvatsku kulturu od iznimna značenja, a za književnost posebice. Ta smrt jedna je u nizu velikih mladenačkih smrti hrvatske književnosti i umjetnosti uopće. Prisjetimo se Slave Raškaj, Josipa Račića, Vladimira Vidrića, Janka Polića Kamova, Ivana Kozarca, Miroslava Kraljevića, Antuna Gustava Matoša, Frana Galovića, Milana Steinera, Ulderika Donadinija... Sa smrću kao s posve prirodnom suputnicom započinjalo se ovo naše stoljeće. 146 drama Po mnogome opet pojava Antuna Branka Šimića posebna je, a uz Matoša i Ujevića, za cijelo i prijelomna. Teško je u nas, vjerujem i dalje, naći slična primjera gdje tako sjedinjeno žive i djelo i njegov autor, poštujući bez odstupaka, iz dana u dan, sve strože zakone vlastite umjetnosti, života. Onaj Šimićev mladenački, zapravo dječački bijeg iz širokobriješkog sje meništa bio je po svemu bijeg isključivo u interesu njegova pjesništva. I čitav mu život nakon toga ostaje tom jedinom smislu podređen. Za čitava života zidat će Antun Branko Šimić vlastiti “samostan od vlastitog tijela”, utkivajući ga bez ostatka u vlastito djelo – u ono malo pjesama i proza, što poput zvonika stoje na obzoru suvremene hrvatske književnosti. Otmjenost jedne usamljenosti nije namišljena kao uprizorenje života i djela Antuna Branka Šimića. Vidjesmo uzaludnost takva napora, unaprijed. Odčitasmo sa zvjezdana toga neba: to je jedan od onih rijetkih koji samo jedanput pohode ovu pustinju, bljesnu i nestanu. Djeci je sve jasno: Antun Branko Šimić jest Mali Princ hrvatske književnosti. Pohodio nas je, sam, same, u pustinji, na tisuće milja daleko od ljudskih naselja, i jedne zvjezdane noći nečujno nestao. U tragu te zvijezde vidimo, između ostaloga, i priču o dostojanstvu samosti i njezi noj otmjenosti. (Na kraju umjesto točna nadnevka otisnuto je: “U Zagrebu, prosinca 1985.”) Još nešto, važno. Dostupan mi je, s našom predstavom u svezi ili samo u svezi s A. B. Šimićem, jedan listić, istrgnut iz tjednika Danas, od 24. prosinca 1985., na kojemu gotovo po lovicu stranice zauzima fotografija s potpisom: “Posljednji susret: Josip Broz Tito, u posjetu Miroslavu Krleži”. Na fotografiji, u Krležinu salonu, uz Miroslava Krležu još su i Ivan Krajačić i Josip Broz Tito. Birano društvo! Tu Krleža, pod nadnevkom 5. XI. 1981., progovara o Antunu Branku Šimiću: “Antun Branko Šimić našao je svoj krov nad glavom kod popova na Kaptolu, došavši iz Širokoga Brijega, u ono vrijeme najklerikalnijega kraja u ovoj zemlji, kao nepokolebljivi klerikalac. Živio je ovdje prvih godina na kaptolskom kazanu i radio i pisao po njihovoj volji i ukusu. S tih klerikalnih pozicija, on se u to vrijeme na moju mladenačku poeziju nemilosrdno okomio, a onda sam ja jedanput njega sreo i porazgovarao o svemu tome. Vidio sam da nema pojma o vremenu ni o prostoru gdje živi, ni gdje je nastao, ni kome pripada. Pojma nije imao o naciji, o politici, o socijalizmu, o komunizmu, o lijevim pokretima uopće, i ja sam bio njegov spiritus movens, kao što sam Vam već ranije pričao, i izvukao ga s Kaptola i otvorio mu neke nove poglede i otkrio neke druge svjetove. Uostalom, mogli biste sve te stvari istražiti pa ćete onda naći i tekstove kojima se Antun Branko Šimić korigira i brani od ljudi koji su svim silama u ono vrijeme željeli da nas zavade. Eto, to je samo dio istine o Antunu Branku Šimiću, koji je u bezbroj navrata i u kasnijem našem druženju ručavao i večeravao za mojim stolom kao prijatelj kojeg sam zaista cijenio i volio.” (Priredila Silvana Čengić-Voljevica, Danas, str. 71, 24. XII. 1985.) Imao sam prije toga vremena u rukama preslik rukopisa slikara i pisca Josipa Vanište, gdje sam čitao zapis Krležina sjećanja o A. B. Šimiću, od 19. II. 1972.: “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac, precijenjen. Ja sam ubio Boga u njemu. Ja sam ga štampao. Dolazio je k meni na ručak, ostajao do kasno u noć. Imao sam stan, svi ostali bili su beskućnici. Napao je ‘Pana’. Prekinuo sam sve veze, nisam ga više vidio. Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (Na stranici 6.) Na tim stranicama još će Krleža reći o Šimiću: “A. B. Šimić bio je u prvom redu bez škole. Nije ni maturu položio. Nije vidio ni jedan veći grad, nije znao ni jedan jezik. Živio je kao prosjak, u 26. je umro i bio je dvije tri godine prije toga 147 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. teško bolestan. Bio je racionalan tip, bistar. Vjerovao je u Boga, još u Zagrebu on je živio kao praktični katolik. Ja sam bio đavo koji je u njemu ubio Boga. Sličio je svome bratu Stanislavu Šimiću. Bila je to glava gorštaka, primitivca. Načinite jednu primitivnu glavu, to će biti A. B. Šimić.” (Stranica 64.) Vaništa kasnije ponešto skraćuje i ublažuje te Krležine izjave o Šimiću, pa u knjizi Skizzen buch 1932.-2010. Iza zatvorenih vrata., str. 141, Zagreb, 2010., čitamo: “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. II. 1972.) Eto, i zbog takva bahata govora velikog Miroslava Krleže, književnika i enciklopedista, partijskoga fetiša (akad. A. Stamać), o “jednom malom primitivcu sa Širokog Brijega”, sic!, pjesniku Antunu Branku Šimiću, morali smo složiti tekst za predstavu Otmjenost jedne usamljenosti. Na žalost, ostalo nam je tek nekoliko stranica, usprkos traženju cjelovitoga teksta, i u redatelja Slobodana Praljka i u glumca Zlatka Viteza, ali nismo ga uspjeli naći. Tako, ovaj koji donosimo na sljedećim stranicama, tekst je koji nas može podsjećati na šezdesetu obljetnicu smrti A. B. Šimića, koju smo obilježili na doista dostojanstven način. Svim okolnostima, godine 1985., usprkos. Otmjenost jedne usamljenosti (ostatci, dijelovi) *** ŠIMIĆ: Upravo je čudno kako mi beskrajno malo znademo o svijetu oko nas. Ja ne mislim ovaj put o tajnama svemira ili možda o posljednjem uzroku do kojega ne možemo doći, o supstanciji, o Bogu. Ja mislim na naš najsvagdanjiji život. Mi ne samo da ne znamo gotovo ništa o ljudima koje sretamo svaki dan i koje možda poznajemo, nego – ako se dublje zamislim – mi znamo beskrajno malo o našoj rodbini, o našim roditeljima, braći, sestrama. Što vide sada u meni u me zagledane oči moje vjerenice, šta zna o mojoj duši duša ovog bića koje se najdublje zagledalo u mene od svih meni shvatljivih bića, koje je najdublje zakoracalo u moju noć? Ti gledaš sada u lice svoje mlade žene, najbližega ti stvorenja na zemlji, u lice bića s kojim se smatraš da si jedno – i reci mi da li pogađaš njene misli? Ako ti to u ovom trenu i u ovoj prilici nije moguće, šta da velim o času poslije kada ti ode s oka, a da uopće ne govorim koliko ti je zapravo poznata ona u prošlosti i koliko će ti biti u budućnosti. 148 drama U (nas) gledaju zagonetke, i svaka stvar je sfinga. Znaš li ti tko je sjedio za tim stolom prije tebe, tko ga je gradio i odakle je odsječeno drvo za njega? Jednako ti je tamna povijest držala koje držiš u ruci i papira na kojemu pišeš. Pa sam ti, koliko ti znadeš o samomu sebi? Ja ne velim da prorokuješ o sebi u budućnosti, nego sjećaš li se još svega što si bio, živio, nisi li već mnoge stvari pozaboravio zauvijek? I u samom ovom momentu znadeš li ti šta se događa u tebi? Krv teče, život struji bez tebe, možda neka bolest, o kojoj ti nemaš nikakve slutnje, ruje u tebi potmulo, možda se i samomu tvome mozgu bliži katastrofa, da ugasi i taj mali žižak svijesti koji još može dok je takav obasjati tek jedan beskrajno sićušni dio na bezmjernom oceanu noći. Ne samo o drugima nego i o sebi samima mi znamo strahovito malo. ABŠ: Ja poznam bol mladića koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca u jutro pjeva sa željom da sva srca s njegovim zatrepte i da se osluškujući glave prignu u ćutanje i slatki zaborav Al pjev mladića nečuven od ljudi padne natrag u njegovu ćutljivu samoću Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku i sa strahom ispred crnog bezdana u duši Ja poznam ponos mrk i tvrd sa smjelim uspravnim pogledom što gazi i s uhom koje iznutra glas svoga Boga sluša (Mladić) ŠIMIĆ: Da sam ja u djetinjstvu bio romantik, to ne bi trebalo ni spominjati – jer tko, molim lijepo, nije kao dijete bio romantik? – kad ja ne bih bio u toj dobi takav romantik, kakav, uvjeren sam, nije bio nitko ili, to smijem pouzdano reći, kakvog romantika ja nikad nisam sreo… Dakako, i mene je, kao i sve romantike, na mojem putu pratila ona poznata sjenka koja je vječna pratilica sviju romantika: razočaranje. Na mjestu moje plamene vizije našao bih uvijek tek pepeo. Putujući dalje tim garištem svojih vizija – drugi to garište nazivali su svijetom – nisam se ubio… 149 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ABŠ: Bože koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja Ne ostavi me umorna i sama nasred puta Obrazi su moji blijedi I moje misli nemoćno ko moje ruke vise Bože Daj da novo plavo jutro iz umora digne moje misli da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi Budi nad mojom glavom pratilica zvijezda (Molitva na putu) ŠIMIĆ: Makar koliko se stvarač u tebi otkinuo od tvoga tijela, pa i od same tvoje duše, do življaja, prošlosti, ti si svezan s njima. Sve što je jedanput unišlo u tvoj život, to više ne izlazi; sve ide s tobom i prati te do u posljednji čas. I kad pomisliš da je neke stvari zauvijek nestalo, ona iziđe iz ništavila i stane pred tebe. ABŠ: Dijete je bilo mala životinja što se boji. Božje su zapovijedi glasile: Ljubi! poštuj! – Ja sam se samo bojao. ŠIMIĆ: Boga sam se, može biti, u svom ranom djetinjstvu, najmanje bojao: na njega nisam mislio. Svaki dan, prije jela i osobito uvečer, mi smo se svi dugo molili. Ali moj je jezik samo izgovarao nerazumljive riječi i ja sam mislio uvijek na nešto drugo, a ne na onoga kojemu su bile upravljene. Katkad bih se zaboravio i sklopljenih ruku zurio nijem u kakav premet, nagli zamumljaj oca bi me prenuo, ja bih protrnuo i nastavio moliti dršćućim glasom i tijelom. I u te čase ja se nisam bojao Boga, nego oca pokraj sebe. ABŠ: Oca smo se svi bojali… ŠIMIĆ: …ja i mati najviše. Ništa nije bilo tjeskobnije nego kad bismo mi sami: otac, mati i djeca (od koje sam ja bio najstariji) bili sami u kući. Svi smo šutjeli. Jedino se čuo šapat oca koji je tako čitao novine. Na svaki glasniji pokret nas djece mati bi zaprepaštena pogledala prema nama, dugo mahala glavom sablažnjujući se nad nama. ABŠ: Mi bismo poodilazili na prstima u krevete. Samo, ako bi se najmlađe nećkalo da pođe spavati i počelo plakati, otac bi planuo, udario nogom o pod i izišao napolje. Mi smo sa zebnjom slušali njegove teške korake u noći ispred kuće tamo-amo. ŠIMIĆ: U vrlo ranim godinama imao sam (predodžbu) o državi koja se malone poklapa potpuno s mojom današnjom (predodžbom) o državi. Pred mojim duhovnim po150 drama gledom stajala je neka tamna slika, po svojoj tamnoći blizu slici Boga. (No slika Boga mi je poslije bila mnogo manje tamna kad sam je vidio u školskom izdanju Biblije… ŠIMIĆ: …poznata slika kako Bogu iza oblaka viri velika glava s dugom bradom.) ABŠ: Obje ove slike imale su u sebi nadzemaljske, više osobine: silu, zapovijed, o kojima se nije uopće razmišljalo, i koje su bile neizbježive, oštri prijeteći mačevi povrh glave, dajući takt našem zemaljskom plesu. ŠIMIĆ: Saznajući malo-pomalo da sam se prevario, zapravo da sam bio prevaren u svemu onome što su me učili do moje petnaeste i htjeli me varati i dalje – da nije bilo moga otpora – ja sam mladićki mrzio jednom riječi sve starije ljude, a vrsnicima koji su se još dali varati, opsjenjivati, podsmijevao se, rugao se koliko bih god mogao, gotovo do tučnjave. ABŠ: Koji mladi čovjek nije barem jedno vrijeme bio isključiv, nego od početka “socijalan”? ŠIMIĆ: Taj i nije ništa višega! ABŠ: (Taj se nikada neće razočarati) u apsolutnost svojih ideala. ŠIMIĆ: Oslobođenje od drugih ide zajedno s uvjerenjem u samoga sebe… ABŠ: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah pređi sav u zvijezde! (Opomena) *** X: Dobra večer, mladi gospodine Šimiću! Kako ste? Opet ste nam nešto zamišljeni. ŠIMIĆ: (nakon šutnje) Ovaj čas, prolazeći pokraj franjevačke crkve, vidio sam jednu ženu koja je klečala vani, oslonivši glavu na crkvena vrata. X:Vani? ŠIMIĆ: Nisam joj mogao, dakako, dobro vidjeti lica, ali, koliko sam ga vidio, nije sličilo ni pošto na lica koja se mole ili kaju na slikama; u tom naročitom času ovo je lice bilo svagdanje, pučko, mršavo, žuto. To što se ne smatra dostojnom da uniđe u crkvu (u kojoj se inače služila “večernja”), moglo bi značiti da je došla k Bogu zbog kakva grije 151 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ha. Ali taj potpuni nemar, što će misliti ljudi koji kraj nje prolaze, taj možda zaborav na sve oko sebe i koncentriranje prema Bogu svjedoči da i ti mali, svagdanji ljudi imaju neobične osjećaje… X: …kojima je izvor religija. ŠIMIĆ: U užasnoj svagdašnjosti tih ljudi živi Bog premda oni vrlo rijetko osjete njegovu bli zinu ili egzistenciju uopće. Kad bi čovjek opisivao njihov život, ne bi smio zaboraviti nikako Boga, kao lice koje njihovim životom mnogo ravna, kao atmosferu u kojoj oni žive. X: Uistinu, to ste dobro zamijetili. ŠIMIĆ: Kako je tek mali broj ljudi izašao iz te atmosfere… X:(ne slijedeći ga) Pa, da… može biti… ŠIMIĆ: (sam) Kad bih mogao opisati očaje od svoje 17. do 20., 21. godine, to bi bio jedan rijetki prikaz, vrlo karakterističan ne samo za mene nego uopće za jednog mladića koji misli, koji ostavlja stara vjerovanja a novih još nije primio. O, ona praznina, kaos, besmislica svega! To bi bilo možda vrlo karakteristično za cijelo naše doba. ŠIMIĆ: Nemoć, nemoć, mlada gospodo, nemoć! XY: Šimiću, to je od vas prepotentno i zlobno! U najmanju ruku… ŠIMIĆ: Nemoć… nas mladih… cijele ove naše literarne generacije… koja se rodila (otprilike) zajedno s novim stoljećem… Nemoć ta, pokazuje se i u našim kritikama, u našim teorijama. Hoću reći: i u tom što zapravo nemamo kritike, nemamo teorija. XY: Kako? Zar baš najnovija literatura ne obiluje kritikama, teorijama, proglasima, mani festima? Zar je nije pô i više baš to? ŠIMIĆ: To je istina ako se gleda samo na ispisani papir… Da je naša generacija ono što nije (ili da se iz nje izdvojilo nekoliko jačih mozgova), ona bi (uz svoja vlastita djela) rekla što misli o djelima onih prije nas. Barem onih koji su kod nas smatrani velikim pjes nicima, kao Vojnović, Domjanić, Nazor… XY: Smatrani, velikim, pjesnicima?! ŠIMIĆ: Da samo spomenem nekoje na hrvatskoj strani! XY: Ništa čudno od vas. ŠIMIĆ: To je, mislite, samo moja zavist, zloba. Znam. Naši profesori i oni koji im vjeruju, drže da je svaki pisac iz prošlosti vrijedan. Međutim, ja držim da od svih hrvatskih pisaca do sad Matoš možda ima najviše historijske vrijednosti. XY: Normalno, pa što bi drugo mogao reći jedan matoševac! ŠIMIĆ: Hoćete li istinu glede toga vašega “matoševca”? Ja vam je jedini mogu dati, nije vam je potrebno, dapače zaludno vam je tražiti na nekoj drugoj strani. XY:Molim. ŠIMIĆ: Kada sam, 1915., došao u Zagreb, u svojoj 16. godini, bio sam još uvijek matoševac; i još godinu dana otprilike. Možda je potreba da velim što je značilo biti matoševac, i što to znači još i danas. Znamo da je prije desetak godina mladost koja se u nas zanimala za literaturu najradije čitala Matoša i, ako je što sama kušala napisati, većinom se u njega ugledala. Matoš je imao više nego ijedan ondašnji hrvatski pisac utjecaja na mlade pisce (i ne samo pisce…). I dok drugi naši pisci iz onog doba imaju jedva 152 DRAMA kakva imitatora, Matoš je imao svoje prave učenike, cijelu jednu skupinu oko sebe, od koje su mu neki ostali vjerni i do dandanas. XY: No! Svakako! ŠIMIĆ: Da, i mi smo nekoji, još dječaci u nižim razredima provincijalnih gimnazija, zanosili se njegovim feljtonima, napadajima, polemikama, putopisima, pjesmama. I kad sam, 1915., navršivši šesnaestu godinu, došao u Zagreb, bio sam još uvijek matoševac. Matoša tada već dvije godine nije bilo među živima… Ta simpatija ondašnje mladosti za Matoša nije ništa čudnovato. Matoš je pisao najboljim, najjasnijim stilom onda. Matoš je bio duhovit, goleme erudicije, pročitao je mnoštvo knjiga, putovao mnogo, proživio mnogo… napadač, polemik, uvijek pobjednik… bio je za sve slobode koje su drage mladosti… uvijek mlad, uvijek protiv roditelja, učitelja, filistara… mrzio je ono što smo mi mrzili. I biti matoševac u ono vrijeme u literaturi značilo je upraviti pogled u Europu, ne osvrćući se na takozvanu domaću literaturu. Dakako, ja tako govorim samo kako mi se Matoš prikazivao nekad, a ne kako ga danas gledam. No vidite, priznao sam vam: od trinaeste do šesnaeste, sedamnaeste svoje godine bio sam matoševac. Ja (danas) Matoša uzimljem kao exemplum i ne mislim reći da mi se čini dobra svaka riječ koju je napisao. Ja vidim Europljanina među provincijalcima, vidim pisca koji je u borbi s gladom, s bolestima, vidim ruku bolesnog, na krevet shrvanog bezglasnog čovjeka, koji se muči oko jedne riječi… XY: Ograđujete se? ŠIMIĆ: O, kad bih mogao, kad bih se mogao ograditi, izbjeći!… Ovo ćete svakako razumjeti: ima ljudi koji su kao ogledala što umanjuju. Oni čine da zatrepte naše najlošije strune. Zato ona tjeskoba dok smo s njima, ono začuđenje pred samim sobom nad svojom vlastitom niskoćom. Tek kasnije nam bude jasno da je toj tjeskobi uzrok što ono naše prâvo nije došlo do izraza, nego tek ono što je jedino moguće u odnosu prema tim ljudima; naše začuđenje nad vlastitom niskoćom, nad maljušnošću, zapravo je začuđenje nad njihovom maljušnošću. Kako sitan mora da je cio svijet u očima ovih ljudi! Ali… kako bi se oni inače mogli da održe, kako bi se usudili da koraknu u taj svijet? *** ŠIMIĆ: Ja nisam prvi koji se buni protiv jedne vrste ljudi što se zovu kritici. Ali to ništa ne veli protiv moje originalnosti i nikako ne veli da se i ja ne smijem protiv njih buniti: svijet se još uvijek dijeli na ljude s duhom i one druge. Dok god postoje ovi drugi, dotle imam pravo na riječi koje ovdje pišem (govorim). Štoviše, ovaj moj dosta-je-već-jednom svaki dan postaje potrebniji. Svaki dan se novine sve više čitaju i svaki dan duh današnjeg čovjeka sve više živi od novina u koje siplje svoju mudrost dosljedno sve više tih sirotih kritika i kritikastera. Tko je i što je kritik kod nas? Najprije profesor literature u srednjoj školi ili na univerzitetu. Čovjek koji u najboljem slučaju živi od davno mrtvih misli prošlosti. Čovjek kojemu je najveći užitak da se zavlači u pjesme Krste Frankopana ili u one dubrovačkih pjesnika, svršujući s 153 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ilircima ili – to je već vrlo rijetko – pomiruje se na koncu s Nazorom ili Domjanićem. Čovjek koji, dakle, ne živi uopće u ovom remenu; mada je to najmanje što se može tražiti od nekoga tko duhovno radi. Čovjek koji, dakle, nije čovjek, jer nije današnji čovjek, nego mrtvac, nego grob u kojem su sahranjeni ostatci od preživjelih misli i djela… Prohaska, Drechsler, Ivakić, Benešić i ostali. Drugo je novinar; jedan koji ne treba mnogo karakteristika… onaj koji svakodnevno ulazi u “duševni bordel koji se zove novinarska redakcija”… Lunaček, Milčinović, Kovačić, i ostali mnogi. Krešimiru Kovačiću je ipak evo uspjelo da govorim o njemu. Njegovo golo ime označuje ga dovoljno, epiteti su suvišni. Ovi nametnici, kritici, škodljivi su i opasniji no što se misli. Ne toliko za pisce, za um jetnike, nego za ljude koji doživljuju umjetnost. Oni nisu oni kritici, oni tako rijetki u cijeloj Europi, koji su motori u pokretanju vremena za budućnost, nego zaustavljači toka vremena. Oni ne pomažu umjetniku da čim prije dođe njegovo vrijeme i ne omogućuju ljudima doživljaj umjetnikova svijeta, oni su ruka koja nastoji da što dulje zadrži vrijeme i oni su duh koji, sam tup i zatvoren, zatupljuje i zatvara duh tako mnogih ljudi. Zato ih treba demaskirati, onemogućavati, ubijati. Za mene su oni škodljivi insekti koje ću ja nabadati na nešto deformiranu iglu nazvanu perom. Hoću da imam cijelu jednu kolekciju tih insekata. Neka ih je što više. Da bude više bagaže koja će biti za mnom kao uveličavanje moje pobjede. *** RAVNATELJ:(buljeći u rastvorenu knjigu pred sobom) Ante Šimić? ŠIMIĆ:Ja sam, gospodine ravnatelju. RAVNATELJ:Ante Šimić, rođen dne 18. studenoga 1898. godine? ŠIMIĆ: Da, gospodine. RAVNATELJ:Otac Martin, majka Vida, rođena Tomas. ŠIMIĆ: Da. RAVNATELJ:U Drinovcima. Hercegovina. Hrvat. Državljanin austrijanski. Rimokatolik. ŠIMIĆ: (šuti) RAVNATELJ:Pučka škola u Drinovcima… gimnazija na Širokom Brigu… Brijegu ili Brigu? ŠIMIĆ:Narod odvazda kaže – Brigu, gospodine. RAVNATELJ:Onda Mostar, Vinkovci, pa vas napokon puti vode u ovaj časni zavod zagre bački – Donjogradsku gimnaziju – šesti, pa sada sedmi razred, ako se ne varam, gospodine Šimiću? ŠIMIĆ: (htjede potvrditi) RAVNATELJ:(naglo izvuče ispod rastvorene knjige jednu, u prvom trenu se učini, školsku bilježnicu crvenih korica) A ovo? VIJAVICA, list za umetnost i kulturu! Uređuje A. B. Šimić?! 154 drama ŠIMIĆ:To sam također ja, gospodine, ista osoba koja maločas prvi put stupi pred vas u vaš ured, i koju ste vi na prilično neuljudan način stali secirati. RAVNATELJ:Uzmimo da nisam čuo – vaš način! (okreće stranicu, čita) VIJAVICA se pojav ljuje jedanput ili dvaput na mesec… redakcija Vijavice, Zagreb, Palmotićeva ulica 37, I. kat desno. Molim?! ŠIMIĆ:Gospodine, taj časopis što vam je u ruci, izdajem ja; izdavač sam mu, urednik i isključivi suradnik, autor. Zasada. RAVNATELJ:Vi ste, mladi gospodine, ukoliko se ne varam, učenik gimnazijskog sedmog razreda ovoga zavoda, kojemu sam ja ravnateljem? ŠIMIĆ:Upravo tako, gospodine ravnatelju. RAVNATELJ:A znadete li vi da dok ste učenik ne smijete izdavati nikakvih javnih listova, ukoliko ne želite biti isključeni iz našega zavoda, naravno? ŠIMIĆ:Čuo sam nešto takva. RAVNATELJ:Upozoravam vas na disciplinske mjere!… *** ŠIMIĆ: Otac se ljuti? JERKO: Ni majka ga nije mogla umiriti. Molila ga je i kumila, ali on ostaje pri svojoj, neumo ljiv, k’o kamen. ŠIMIĆ: I ja. JERKO: A od čega ćeš živjeti? ŠIMIĆ: Od uspravnosti, brate! JERKO:Hm! ŠIMIĆ: Otac mi, uz zadnju novčanu pošiljku, poručuje: ukoliko se ti, moj Ante, ne okaniš, ukoliko se čim prije ne odrekneš te tvoje književnosti, toga tvoga pjesništva, ja ću ti obustaviti svaku potporu, te će ti ova pošiljka biti posljednja. JERKO: I tako i bi. ŠIMIĆ: Tako je valjda moralo biti, mimo moje volje je to, i tu se ništa ne može. To i on sigur no zna, kao što i ja znadem i razumijem njegovu kamenost, njegove račune. JERKO: Majka ga je preklinjala, neka ti šalje, da te ona najbolje zna, da ćeš ti sigurno završit’ škole… ŠIMIĆ: E, naša majka ima najblaže ruke i nitko ne umije bolje od nje ispeći prisnu pogaču… JERKO: Majka moli da dođeš doma, da te vidi. ŠIMIĆ: Čuj, brate, jedno ću te moliti… Dobro je to da si se upisao u Muzičku školu u Sara jevu, ja ću pronaći novce, ja ću ti slati za školarinu, ne brini… Samo, jedno te molim, nemoj poći mojim stopama. Čujem da se i naš brat Stanko zanima književnošću, nemoj i ti, ja te molim, nemoj… JERKO: Ne ću, ne ću, ja ću radije biti glazbenik, svirač, negoli pjesnik… ne brini! 155 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Antun Branko Šimić Stjepan Šešelj 156 Suđenje Ganelonu zadarska smotra 1-2, 2014. Ulomak iz spjeva Pjesma o Rolandu prijevod (Najstarije i najznačajnije remek-djelo starofrancuske književnosti, La Chanson de Roland, posvećeno je bitci u pirenejskom klancu Roncevalu koja se odigrala godine 778., za vrijeme vladavine Karla Velikoga. U spjevu se kazuje kako kršćanska vojska vojuje protiv Saracena u Španjolskoj. Posljednji neosvojeni grad jest Zaragoza, gdje se utvrdio muslimanski kralj Marsil, koji šalje Karlu glasnike, obećavajući da će se pokrstiti i bogato ga nadariti ako ga poštedi. Karlo prihvaća mirovnu ponudu i po nagovoru svojega nećaka Rolanda šalje Ganelona da to javi kralju Marsilu. Ganelon je Rolandov očuh, odavno ga mrzi i želi mu smrt; nakon njegove izdaje Roland pogiba od saracenske ruke. Karlo osvećuje izginule Franke, osvaja grad Zara gozu i odvodi zasužnjena izdajicu Ganelona u svoju prijestolnicu Aix-la-Chapelle da mu se sudi.) 266. Dan prolazi, noćca nadolazi; Zvijezde sjaju, mjesec odskočio. Zaragozu car je osvojio. Tisuću Francuza gradom naže, Sinagoge i džamije traže; Maljeve i sjekirice nose Da idole i kipove kose; Ne će ostat’ čina ni vradžbina. Kralj je vjernik, Bogu služit’ hoće; Ter biskupi blagoslove vode, Pogane do krstilišta vode; Tko se Karlu odupre i žali, On ga vješa, smakne ili spali. Sto tisuća kršteno i više, 157 3660 3665 3670 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Kraljicu im tek izostaviše; U Francusku sužnjicu će slati, Hoće kralj da ljubav nju obrati. 267. Noć prolazi, svijetli danak rudi. Zaragoške kule Karlo tvrdi; Tisuću junaka tu ostavlja Da čuvaju grad za svoga kralja. Car uzjaha i njegovi ljudi; I sužnjicu Bramimondu vodi, Ali čini sve da joj ugodi. Vraćaju se radosni i bodri. Sa silom i snagom Narbonne prođu; U grad Bordeaux glasoviti dođu. Oltar dare svetog Severina, Pun Olifant zlata i cekina; Još ga vidi romar što dohodi.1 S mnogo lađa Girondu prebrodi; Sve do Blayea nećaka prevozi, Oliviera, plemenita druga, Te mudra i hrabra nadbiskupa. U bijele ih sarkofage liježe, U Saint-Romain, gdje baruni leže.2 Povjere ih Božjim imenima.3 Karlo mine doli i planine, Sve do Aixa4 nigdje ne počine; Jaha dokle na kamen ne sjaha. U palaču visoku čim stupi, Šalje glase, svoje sudce kupi: Bavarce i Frizijce i Nijemce, Zove Sase, Lorence, Burgundce, Poitevine, Normane, Bretonce, I Francuze najumnije hoće. Tad suđenje Ganelonu poče. 3675 3680 3685 3690 3695 3700 1 Hodočasnički vodič (Guide des pèlerins) iz 12. stoljeća potvrđuje postojanje toga bjelokosnog roga u crkvi Saint-Seurin; relikvija je odavno nestala. 2 To su bili anonimni sarkofazi iz 6. stoljeća; pjesnici su često koristili postojeće kultove da bi im pribrojili nove predmete štovanja. 3 U iznimnim prigodama, posebice u doba opasnosti, govorile su se molitve u kojima su se nabrajala mnoga Božja imena na latinskom, grčkom i hebrejskom. Držalo se da ta imena imaju osobite moći. 4 Anakronizam. Aix-la-Chapelle postaje prijestolnicom Karla Velikoga poslije godine 795. 158 prijevod 268. Car se vrati u Aix iz Španjolske, U Francusku, do najboljeg sijela; U palaču, u dvoranu dođe. Gle, dolazi Alda, lijepa djeva. Reče kralju: “Kamo Roland krenu, Što se zakle uzet’ me za ženu?” Karlo ćuti bol i muku velu, Gorko plače, čupa bradu bijelu: “Sestrice, za mrtva pitaš mene. Eno tebi najbolje zamjene: To je Louis, boljeg ne znam reći; Sin je moj, nad granicom će bdjeti.” Alda vrnu: “Čudne su ti riječi. Bog ne dao ni anđeli sveti Za Rolandom da živa ostanem!” Blijeda Karlu ispred nogu padne, Namah mrije, Bog joj dušu uze. Franci za njom tuguju i suze. 269. Lijepa Alda svomu kraju leti; Kralj pomisli da se onesvijesti. Gane se u plaču car i prigne, Za ruku je uzme da je digne; A njoj glava na ramena pala. Kada Karlo da je mrtva vidje, Smjesta četiri grofice dozove, U samostan ženski da je nose; Kraj nje bdiju cijelu noć do zore. Sahrane je lijepo uz oltare; Velike im kralj podari dare.5 Aoj! 270. Vratio se car, u Aixu sjedi. Izdajnik Ganelon u lancima Pred palačom u tvrđavi biva. Za stup su ga privezali sebri, Jelenjom mu kožom ruke stegli; 3705 3710 3715 3720 3725 3730 3735 5 Bio je običaj da se samostanima daruje zemlja kao naknada za obrede i molitve za dušu i neprolaznu slavu pokojnika. 159 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Njega žila i batina bije,6 Drugog dobra zaslužio nije. Muka teška, ondje sud svoj čeka. 3740 271. Car, u drevnim Djelima to piše, Zove ljude iz zemalja više; Skuplja ih u Aixu, u kapeli. Dan je svečan, veliki je blagdan, Silvestrovo bješe, mnogi veli. Sad počinje suđenje i parba Ganelonu, za izdaju mučku. Reče car da preda nj ga dovuku. Aoj! 3745 272. “Gospodo baruni”, Karlo reče, “Ganelonu sudite po pravdi! S mojom vojskom do Španjolske teče, Dvadeset ih tisuća ugrabi, I nećaka, ne vidjeh ga veće, Oliviera s njim, divna viteza; Izdade za novac dvanaest kneza.” A Ganelon: “Ne skrivam sramote! Roland zlato i blago mi ote, Stoga njemu smrt i propast iskah; Al izdaje nikakve ne priznah.” Franci vele: “Držat ćemo vijeće.” 273. Tu Ganelon ispred kralja stupi, Kršna stasa, plemenite puti; Da je odan, kakav barun zgodan! Vidi sudce i Francuze s njima, Od rođaka trideset ih ima; Pa se snažno, iza glasa buni: “Zarad Boga, čujte me baruni! Ja se caru u vojsci pridružih, U ljubavi i vjeri ga služih. Njegov nećak Roland me zamrzi, 3750 3755 3760 3765 3770 6 Prizor mučenja uobičajen je u to doba; mučenje je bilo sastavnim dijelom sudske istrage. 160 prijevod Odredi me da umrem u tuzi. Marsilu sam kralju bio glasnik; Tek se svojom lukavošću spasih. Ja Rolandu ratniku zaprijetih, Olivieru i druzima njinim; Pred Karlom i barunima inim. Ne izdadoh, samo se osvetih.” Franci vele: “Vijećat nam je vrijeme.” 3775 274. Kad Ganelon vidje da ga sude, 3780 I trideset rođaka zajedno, A svi drugi pozorni spram jednog, Pinabela od Sorence tvrde. Dobro zbori, pravo misli tvori, Junačan je kad brani oružje.7 Aoj! 3785 Ganelon mu reče: “Prijatelju, Otmi mene smrti i potvori!” A Pinabel: “Spasit ću te, velju. Nijedan te Francuz vješat’ ne će, Ako car nas sučelice meće,83790 Da to njemu mač moj ne porekne.” Grof Ganelon pred noge mu klekne. 275. Pošli vijećat’ Sasi i Bavarci, Poitevini, Normani i Franci, Mnogi Nijemci, mnogi Teutonci. Najblaži su oni iz Auvergne; Mirno, glede Pinabela, vele Jedan drugom: “Na tom ostanimo! Sud pustimo, kralja zamolimo Ganelonu ovaj put da prosti, Nek u vjeri služi i krjeposti. Mrtav Roland, već ga ne vidimo, Ne vrate ga ni blaga ni zlata; Lud bi bio tko bi se borio.” 3795 3800 7 “Braniti oružje” značilo je ne priznati poraz, ne dati protivniku prilike da opljačka žrtvu. 8 Pinabel govori o sudskom dvoboju ili Božjem sudu gdje svaka strana u sporu predlaže svoga zatočnika. Pobjednik tako (uz pomoć Božju, otuda ime običaju) dokazuje da je njegov štićenik u pravu. 161 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Svi odobre i pristanu na to, Van Thierryja, Geoffroyeva brata. Aoj! 276. Baruni se vrate caru Karlu, Pa mu zbore: “Molimo te, kralju, Da oprostiš grofu Ganelonu; Nek te vjerno u ljubavi služi, Plemenit je, živjet’ mu dopusti. I da umre, onog9 ne vidjesmo, Sve ga blago povratiti ne će.” “Izdajice vi ste!” kralj im reče. Aoj! 277. Kad vidje da nevjerni su oni, Karlo glavu i lice obori; Nesretnikom nazva se od boli. Uto vitez Thierry preda nj dojde, Brat Geoffroya, anžujskog vojvode. Vitka stasa, mršav i tanahan, Crne kose i obraz mu taman; Nit’ je velik niti je malahan. Na udvoran način caru veli: “Kralju krasni, što se sneveseli? Ti već znadeš da te dugo dvorim; Rad’ predaka moram da se sporim. Što god Roland Ganelonu tvori, Vjernom službom on iskupi sebe! Jer ga izda, Ganelon je zlica; Krivokletnik i zlotvor spram tebe. Nek umre na vješalima, sudim, I neka mu tijelo se razudi, To zasluži svaki izdajica. Ako rod mu poreknuće traži, Ovim mačem, što ga ovdje pašem, Smjesta svoj ću pravorijek osnažit’.” Odgovore Franci: “Dobro kažeš.” 9 Baruni misle na Rolanda. 162 3805 3810 3815 3820 3825 3830 3835 prijevod 278. Pinabel pred kralja tada hodi, Hrabar je i jak i vješt i jedar; Skonča dane onaj koga zgodi. 3840 Reče: “Kralju, ti parnicu vodi; Da ne bude buke, zapovijedaj! Tu je Thierry što svoj sud izreče; Borit ću se s njim, jer mu ga niječem.” Ter mu s desne rukavicu preda.103845 A car reče: “Dobre jamce trebam.” Trideset se rođaka odvaži. Reče kralj: “Otpustit ću vam njega.” Pa do kušnje predaje ih straži.11 Aoj! 279. Vidi Thierry da će borbe biti, Rukavicu desnu Karlu hiti; Car pristane da mu jamcem bude. Na trg nose do četiri klupe, Tu će sjesti oni što se bore. Prizvani su dobro, svi prosude, Ogier Danac vodi pregovore; Zatim ištu konje i oružje. 280. Za boj vrijedni, priđu k ispovijedi. Aoj! Odriješeni i blagoslovljeni, Poslušaju misu, pričešćeni; Samostane bogato nadare. Pred Karlom se obadva pojave: Na pete su ostruge zapeli, Nose tvrd i lagan pancir bijeli, Kacige na glavu sjajne djeli, Mačeve sa zlatnim drškom pašu, Štit četvoren o vratu im visi, Desnicama britka koplja stisli; Zatim hitre konjice pojašu. Sto tisuća protuži junaka, 3850 3855 3860 3865 3870 10 Davanje rukavice nije samo izazovna gesta nego je također znak poštovanja i pokornosti. 11 Sudbine talaca, kao i sudbina optuženika, ovise o ishodu dvoboja. 163 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Rad’ Rolanda, Thierryja oplaka. Bog zna sveti što će kraj donijeti. 281. Ispod Aixa livade prostrane; Dva baruna borbu počet’ kane. Srčani su, po junaštvu slavni, A konji im brzi i živahni. Uzde puste, dobro mamuzaju, Jedan drugog snažno udaraju; Štit se njihov prolomi, raspade, Pancir skrhan, kolan na komade, Lučac puče, sedlo na tlo pade. Sto tisuća gleda ih i plače. 282. Oba borca na zemlju su pala. Aoj! Vrlo brzo na noge ustala. Pinabel je jak i lak i hitar. Jedan drugog ište, bez konjica. Mačevima s drškom zlata čista, Po čeličnim kacigama biju; Udarcima kacige probiju. Vitezovi francuski zamniju. A car: “Bože, neka pravda blista!” 283. Pinabel će: “Predaj mi se, Thierry! Vazal ću ti bit’ odan u vjeri, Na volju ću tebi dat’ imanje, Al’ pomiri Ganelona s kraljem!” Thierry veli: “Ni čuti ne želim. Proklet bio kad to prihvatio! Bog nek danas pravdu kaže za nas.” Aoj! 284. “Pinabele, veoma si hrabren”, Reče Thierry, “velik, jak i stamen, Po junaštvu poznaju te druzi; Iz ove se borbe ti povuci! S Karlom ću te Velikim pomirit’; 164 3875 3880 3885 3890 3895 3900 prijevod Ganelonu strašna pravda prijeti, Vazda će se glas o tomu širit’.” A Pinabel: “Bog ne dao sveti! Svu rodbinu svoju poduprijet ću, Čovjeku se smrtnom predat’ ne ću; Volim mrijeti nego sram podnijeti.” Mačevima udarati stanu Optočene kacige u zlatu; Iskre svijetle u nebesa lete. Tu ih više drugi ne rastave; Ne vidi se kraj bez mrtve glave. Aoj! 285. Pinabel od Sorence je hrabar, Po kacigi Thierryja udara; Oganj plane, trava gorjet’ stane. Pa mu vrhom čelične oštrice Preko čela skliznu strjelimice, Prijeđe dolje i zahvati lice: Cijeli desni obraz mu krvari, Sprijed i straga krvca pancir zali. Bog ga čuva, mrtva ga ne svali. Aoj! 286. Vidi Thierry, lice mu ozlijedi; Rujna krvca na travu se cijedi. Pinabela po kacigi tuče, Do nosnika kaljen čelik puče, Iz lubanje mozak mu proliven; Mač zavrnu, mrtva ga prevrnu. Tim udarcem dvoboj je dobiven. “Bog učini čudo!” kliču Franci. “Pravedno je da Ganelon visi, I rođaci, svi njegovi jamci.” Aoj! 287. Kada Thierry u borbi pobijedi, Care Karlo k njemu odmah hrli. Četrdeset baruna ga slijedi, Ogier Danac i vojvoda Naimes, Geoffroy Anjou i Guillaume od Blayea. 165 3905 3910 3915 3920 3925 3930 3935 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Kralj Thierryja objeručke grli, Kunovinom lice njemu briše; Baci jednu, drugom ga pokriše. Vrlo blago oružje mu skinu, Na mazgu ga arapsku uzvinu; Veselo se uz klicanje vrati. U Aix stigli, na trgu sjahali. Tada poče smicanje ostalih. 288. Car grofove i vojvode pita: “Svjetujte me što ću sa sužnjima? Pred sud radi Ganelona stali, Pinabelu taoci postali.” Franci vrnu: “Nek ne žive dalje!” Kralj Basbruna namjesnika šalje: “Sve ih vješaj o stablu prokletih! Tako meni sjedina u bradi, Umakne li jedan, ti ćeš mrijeti.” Taj odvrati: “Što da drugo radim?” Sto stražara odvodi ih silom; Trideset ih obješeno bilo. Tko izdade, sam s drugima pade. Aoj! 166 3940 3945 3950 3955 prijevod 289. Tad se vrate Nijemci i Bavarci, Poitevini, Normani, Bretonci; Vrhu svih se drugih slože Franci Da Ganelon umre trpeć’ muke. Četiri bojna tu dovedu konja; Pa mu svežu i noge i ruke. Ti su konji vatreni, za trke; Četiri momka potiču ih sprijeda, Prema vodi što polje presijeca. Ganelon je pogibiji predan; Svaka mu se tetiva napela, Otkida se svaki ud od tijela; Po zelenoj travi krvca lije. Ganelon k’o izdajica mrije. Tko god izda, nek se tim ne gizda. 290. Kad se tako osvetio care, On biskupe iz Francuske klica, Iz Njemačke k tomu i Bavarske: “U kući mi plemkinja sužnjica. Propovijed i prispodobe sluša, Hoće vjeru kršćansku da kuša; Krstite je, Bogu njena duša.” Odgovore oni: “Kume dajte; Plemenite vjernice birajte.” U kupkama kod Aixa su mnoštva; Tu se krsti kraljica španjolska. Našli su joj ime Juliana; Kršćanka je, istinu spoznala. 291. Kad je pravdu care izvršio, I veliku srdžbu utažio, Bramimondu on je pokrstio. Dan prolazi, crna noć dolazi. U ložnici svedenoj kralj lijega. Gabriel od Boga k njemu slazi: “Karlo, diži vojske carstva svega! Silom ćeš u zemlju Bire poći, 167 3960 3965 3970 3975 3980 3985 3990 3995 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Moraš kralju Vivienu pomoći, Grad mu Imphe opsjeli pogani; Vapiju i zovu te kršćani.” Car onamo krenuti ne kani. “Bože”, veli, “kakav život mučan!” Suze roni, bijelu bradu čupa. 4000 Svrši priča koju Turold pisa.12 (Prepjevao Mate Maras) Mate Maras 12 U posljednjem stihu spominje se ime Turold (Ci falt la geste que Turoldus declinet), ali ne pruža nikakvu pouzdanu obavijest o tvorcu spjeva. Glagol decliner ima višestruko značenje, pa bi prozni prijevod toga stiha mogao glasiti: Ovdje svršava junačka pjesma koju je Turold prepisao (kazivao, sastavio); ili pak: Ovdje svršava junačka pjesma jer se Turold bliži svojem kraju; ili još slobodnije: Ovdje se prekida pisani ljetopis koji je Turold pretvorio u pjesmu. 168 Siniša Vuković zadarska smotra 1-2, 2014. Slovačka prijestolnica u slovima i notama putopis Putopisno-dnevničke crtice uz glazbene prosudbe opernih predstava u Bratislavi Na onom mjestu gdje sam sinoć ostavio sunce, sad je – kao u dimu cigarete – plavičastosafirska kulisa praskozorja. Preko tjemena Marjana, jer o splitskoj Golgoti je riječ, sinoć se previjala lenta zatona u boji starog zlata, a jutros nešto sličan kolorit, samo s dijametralno suprotne strane, dopiraše otamo negdje preko sljemena i kose Mosora. Okupljamo se pokraj autobusa, a onda pravac Bratislava. Doručak u Splitu, ručak negdje u Austriji, večera u Bratislavi. Danas tri države, a prije ne tako puno vremena, svi ovi toposi i etnici bijahu unutar konfina jedne te iste matere zemlje, dakako Austro-Ugarske. Ne znam jesam li ikad imao jačeg i snažnijeg, pa i dražega kolektivnog prijatelja, negoli što je to – Gradski zbor Brodosplit. U zadnjih deset godina prošao sam s tim prijateljima pjevačima pola Europe, potegnuvši autobusom do Berlina i Kölna, pa Beča, pa sad evo i do Bratislave. Bitno da je sve na – B! Drago mi je da su oni tako dobri pjevači i kako bih mogao biti nepristran u pohvalama pri kritičkim prosudbama, jerbo oni jednostavno: ne mogu zatajiti! Autocesta Dalmatina brzo nas je dovela do Zagreba, druga nas je još brže preko Krapine prebacila do Slovenije, a onda nas je mirno prepustila Austriji. Nedugo nakon što Austrija i teritorijalno ustupi mjesto Slovačkoj – nakon što se, dakle, za leđima ostavi sva ona šuma vjetrenjača u širokim pustopoljinama istočno od Beča i njegova aerodroma – reljef postaje manje skladan i manje uredan: šok bude jednako onako intenzivan, poput podmukle zubobolje, kao kad se iz ulickane Austrije uđe u neobrijanu Sloveniju, pa onda preko zelengaja Zagorja zađe u ličku zapuštenost, odnosno pepeljastosivu kršku jalovost Dalmatinske zagore s dahom poskoka za vratom… Stigosmo, zajedno s večeri, u Bratislavu. Na večeru. I onda pravac – hrvatsko veleposlanstvo. Zgrada našeg predstavništva u Slovačkoj svisoka gleda na negdašnji Požun. Smještena je u elitnoj četvrti na uzvisini, gdjeno zelenilo crnogorice jamči hladovinu i kad je najvruće. Još s vrata čusmo, i namirisasmo, opojni vonj gulaša, 169 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. čiji buquet u šugu dominantno šaraju panceta i paprika. Tridesetak Dalmatinaca umah je smazalo pripravljeno jelo, natopilo ga vinom ili pivom, te začinilo najposlije lokalnim brendom, rakijom Becherowkom. (Mislim se u sebi: desetak sati u autobusu, na suhoj spizi ponesenoj od doma ili kupljenoj usput, pa naravno da ćeš navalit’ na gulaš k’o logoraš, čak i da nije bio onako ukusan i zamaman…!) Zatim slijedi san, u hotelu na istočnoj periferiji slovačke metropole. Ujutro, po doručku, partismo na Devin, zapadno predgrađe Bratislave. Tromeđa to je što čuva, i nadgleda, točku u kojoj se dodiruju i presijecaju Slovačka, Austrija i Mađarska. Tu se Morava ilitiga Mura ulijeva u Dunav, čineći prirodnu granicu među rečenim nacijama, koje na uskom području determinira ugarski, germanski i slavenski jezični supstrat. Tri posve različita svijeta, utopljena i emulgirana u zajednički dunavski elektrolit susjedstva… Nismo se penjali gore na krestu brijega, gdjeno nekim je čudom – na toj strmini i visini – podignuta tvrdica, sva u kamenu, poput kakve prizemne fortifikacije ilitiga palanke. Umjesto puta uzbrdo vrludali smo uokolo riječnoga korita, zatim pokraj jednog neobičnog spomenika (izrešetanog metcima) podignutog žrtvama ove strane u Drugom svjetskom ratu, a meni se posrećilo ugledati i jednu zmiju, ne znam koje vrste, ali pamtim neobične prstenaste šare, crvenkaste, duž cijelog tijela. Vidio sam je tek na trenutak, dok se – uplašena mojim korakom kroz travu – panično udaljavala i nestajala u zaronu među šipražjem i vegetacijom što se svojim granama spušta ravno u vodu. Vidio ju je i moj prijatelj zborist Ivan Žitko, pa je – preneražen i prestrašen njezinom pojavom – smjesta zbrisao u suprotnom pravcu, kao Eustahije Brzić iz popularnog i, žalibože, zaboravljenog crtića. Tog dana bio je predviđen nastup zbora Brodosplit u devinskoj župnoj crkvi. Maestro Vlado Sunko upjevava zbor postrance, u čimatoriju s mnoštvom starinskih grobišta, a iz obližnje kade, ispunjene vodom, razletavaju se jata komaraca po nama. Doskora, ipak, zbor predvodi misno pjevanje (zajedno s vokalno-instrumentalnim ansamblom iz obližnjega gnijezda Hrvata u austrijskom Gradišću), a pošto se dogotovilo liturgijsko bogoslužje, “Škverani” su prigodnim kraćim programom počastili svekoliki živalj. Još bi trebalo spomenuti kako je Brodosplit imao priliku posjetiti i Hrvatski muzej, koji je otvorio premijer Ivo Sanader, i u kojem se čuva, i znatiželjnicima nudi, dio blaga što ga naša nacija protežira i izvan granica Lijepe naše. Ovdje u Slovačkoj, kad se krene dalje od Bratislave prema sjeveru (jerbo, Bratislava je uz samu granicu s Austrijom, a tjemena austrijskih oronima vide se i iz centra slovačke prijestolnice, kao što se vide obrisi apeninskih vršina s bračke Vidove gore za bure i kjarog vremena), krajobraz izgubi onaj vizibilni kontakt s podnebljem na koje se čovjek svikne putujući kroz manekensku Austriju. U Austriji proplanci su svjetlo-zelenkaste boje, boje podšišane trave, iza koje naglo se pojavljuje gusta šuma, to jest šumarak jela, smreka ili omorika, što se niskošću položenih grana sasvim spuštaju i priginju do tla. U zapadnom dijelu Slovačke, koju sam autobusom išarao, toga nema: ovdje livadna šminka prepušta mjesta neurednom “šarmu”, a za razliku od austrijske arkadije, tu se uz rijeke Moravu i Dunav ljepotom kočopere predivna stoljetna stabla što izranjaju iz riječnog plićaka, ili su svojim deblima našla vlastita ukopišta u nedalekoj zemnoj raki. 170 putopis U takvim okolnostima, rekli bi rutinski i klišejno naši meteorolozi, zaputismo se i u posjet središtu i sjedištu zanata koji Slovačku izvija, poput zastave na vjetru, iz kulturološkoga konteksta Mitteleurope: otiđosmo na vrelo majstorstva oblikovanja predmeta u njihovoj – majolici. Jedna od poznatijih radionica u kojoj se od porculana čine nebrojeni predmeti, nalazi se nedaleko od Bratislave, na jednom obiteljskom gospodarstvu, nedugo nakon što se prijeđe oko 45 kilometara obrađenih vinograda, koji započinju gotovo u samom centru slovačke metropole. Imali smo priliku vidjeti kako se glina – od praha preko gliba – pretvara u terakotu. Vrsni meštar demonstrirao nam je kako se to golim rukama prave vaze, zdjele, lonci, tanjuri… a kolegice njegove pokazaše nam kako se ta crvenkasto-narančasta majolika boji u porculansko bijelu nijansu, te kako se – kad se materijal osuši – na nj nanose crteži i ini uresi. Tu su i specijalne peći o kojima ovisi hoće li se predmet pravo ispeći, ili će tijekom tog postupka napuknuti i slomiti se, poništivši pritom cjelokupan prethodni trud. Narednoga dana zaputismo se našim autobusom u Trnavu. Tražeći puta prema Trnavi (gradiću koji zbog velikog broja crkava još zovu i Mali Rim), zmijuljimo uskom i lošom cestom imbazdanom sa sviju strana pšenicom i ječmom, a povremeno, poput kakve balustrade, tik u jarku lijevo i desno uz obrub puta, uzdižu se drvoredi trešanja s rusim plodovima po sebi, kao da su božićna jelka. Doskora zađosmo u gustu crnogoričnu šumu i klizimo po cesti koja se nekako skutreno povija pod krošnjama vjekovječnih, visokih i debelih stabala. Jedemo mi tako kilometre sve dok naš vodič Mario nije dao znak šoferu da skrene na jedan odvojak, koji se zabija u zelenilo šumsko, poput koplja u njedra Kristova. Nije trebalo puno vremena da se prevali put do impresivnoga dvorca imenom – Črveni kamen. A to je predivna – u šumi kanda izgubljena ili iz helikoptera izbačena – kamena građevina, kojoj su se često uticali i hollywoodski producenti, smještajući u njoj, ili uokolo nje, svoje filmske setove. Pa, premda se nalazi na uzvisini gusto obrasloj i uvjetno pristupačnoj, ona ima mjesta i za vlastiti eksterijer; za predivne drvorede, zapravo park, što se nalazi tik pred glavnim prilazom. Perivoj ima i svoju estetsku dimenziju, a i brižno je njegovan. Klaustar dvorca aludira na šupljikavost kakvog redovničkog samostana. Suvišno bi bilo i navoditi što se sve tu nalazi – posebice taksativno izvoditi i nizati historiografske fakte – ali za potrebe putopisno-reporterskog stratuma ovog napisa valja spomenuti brojne trofejne lovačke eksponate što rese zidove hodnika i atrija samog zdanja, zanimljivu knjižnicu i neobičnu apoteku, te impozantni podrumski labirint, čiju je akustiku iskušavao i zbor Brodosplit otpjevavši u njegovu glineno-zemljanom želudcu nekoliko prigodnih pjesama. Koračajući iz jedne prostorije u drugu, pored namještaja rezbarena u drvu (baš tu ubranu!), čovjek se mora osjećati kao da se baš tog časa šeće kroz povijest. U tome mu, u stvaranju takvog dojma, nesumnjivo pomažu vitezovi postavljeni postrance, oružje što je izloženo na desetcima kvadrata u nekoliko prostorija: i hladno oružje za klanje neprijatelja ili odrubljivanje glava istih, ali i ono kojemu trebaju barut i tane. A ne nedostaje ni predmeta za kojekakva, sve odreda domišljata, mučenja… Kad se sve sabere, izlazeći odatle, čovjek nije načistu: je li izašao iz riznice moguće katedrale, ili je nekim čudom preživio kakvu medijevalnu robiju? 171 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. S takvom ćutilnošću napustismo ovo posebno mjesto i zaputismo se dalje prema Trnavi. Na putu dotamo okrznusmo mjesto – zapravo, prođosmo kroza nj – u kojem je grob čovjeka što je otac slovačkoga jezika. Gradiću je ime Modra, a lingvist bijaše Ľudovit Štúr. Trnava izgleda kao da ju je svaki žitelj napustio! Prebiva li itko ovdje, zapitah se, kad sam se iskrcao i osvrnuo oko sebe posvuda pogledom!? Ipak, kasnije je slika bila drugačija: jedna crkva, pa druga, pa židovska sinagoga, pa kazalište (u kojem baš pripremaju jedan komad našeg dramatičara i pisca Mira Gavrana!), pa… pizzerija! Nekolicina nas odabra metu: naruči pizzu, točenu pivu iz barila i – uslast i uzdravlje! A onda je uslijedio koncert, središnji nastup u Slovačkoj svih ovih dana, u Jezuitskoj crkvi u Trnavi, gdje su se, s iznimkom dvije-tri numere, izvodila sve odreda djela hrvatskih kompozitora. Publika je imala jedinstvenu priliku uživati u koncertu na kojem je predstavljena široka paleta svjetovnih i sakralnih skladbi nacionalne nam baštine. Naglasak je bio na kompozicijama Jakova Gotovca, te kolažu tradicionalnih dalmatinskih napjeva koje je obradio i za muški zbor priredio Josip Hatze. Baština sjevernog dijela Hrvatske prikazana je posredstvom pjesama Josipa Slavenskog. Kako izgleda pučki crkveni napjev zaodjenut u svečano ruho s elementima polifonije, demonstriralo se u briljantnom komadu “Završni zbor” iz oratorija Borisa Papandopula Muka Gospodina našega Isukrsta po Ivanu. Službeni dio koncerta zaključen je dvama stavcima iz kantate Zlato Gospine milosti Vlade Sunka. Koliko je publika bila oduševljena izvedbom, vidi se u činjenici da su morali izvesti čak četiri bisa. Premda nije nastupio u kompletnom sastavu, Brodosplit se domaćinima u Slovačkoj predstavio kao pjevački kolektiv koji posjeduje vrlo homogeniziranu zvučnu boju. Njegov je forte gromoglasan i potentan, a piano umilan i mekan. Svakom detalju važnom za smjernu interpretaciju “brodosplitovci”, pod vodstvom maestra Sunka, posvećuju osobitu pomnju, pa ne treba čuditi što se sa svakog natjecanja vraćaju kući s najsjajnijim odličjima. A sad, hajdemo u kazališta u Bratislavi. Tek se navršilo mjesec i pol dana otkako bijah na nekoliko dana u Berlinu, gdjeno u sve tri operne kuće odgledah opernu predstavu, kad, evo, providenca Božja omogućila mi je da se zateknem i u Bratislavi, te da u ovdašnje obje zgrade njihove opere odgledam ukupno tri glazbeno-scenske predstave. A raznolikost programa bje mi najdraži doživljaj štono vezuje me u Slovačkoj s opernom umjetnošću; jerbo, u prvom terminu nazočih talijanskom belkantu posredstvom opere I Puritani Vincenza Bellinija u staroj zgradi (historická budova), gdjeno stoluje Slovenské národné divadlo, zatim vidjeh Mozartovu operu Die Zauberflöte u novoj zgradi (nová budova), te najposlije čuh remek-djelo slavenske literature, Evgenij Onjegin Čajkovskog, iznova u Staroj operi. Potonje dvije predstave odgledah u istom danu: u jutarnjoj matineji (11.00 h) bijaše Mozart, u večernjoj soareji bješe Čajkovski. Počnimo s Bellinijem. Nigdje u dubokoj povijesti i još daljoj prošlosti glazbe nije zabilježen takav slučaj da su sasvim blizu važni nadnevci u dvjema značajnim sudbinama: usudima dvojice skladatelja i fatumima njihovih najboljih djela. Skladatelji su Vincenzo Bellini i Georges Bizet, a opere su I Puritani i Carmen. Život i smrt, kod njih, sastadoše se u jedno! 172 putopis Dajmo prednost Sicilijancu Belliniju jer, ovdje, ipak o njemu je riječ, a i bijaše stariji. Stariji u životu, stariji i u smrti! U krštenici njegove opere upisan je dan dvadeset i peti siječnja 1835. (Théâtre Italien), s mjestom radnje u Parizu, a u smrtovnici kompozitora piše dan dvadeset i treći rujna anni currentis, ovaj put lokus je Puteaux nedaleko od Pariza. Jedno bez drugog ostali su u razmaku od okruglih devet mjeseci; onoliko koliko je potrebno čovjeku da od nevidljive zigote preko graholikog fetusa preobrazi se u ružno plačno dijete…! Nastavimo s Francuzom Bizetom. U njega život i smrt bili su još više nadohvat jedno drugom. Rođendan opere Carmen bio je trećeg dneva ožujka godine Gospodnje 1875., a preminuće Bizetovo istog dana po redu u mjesecu, iste godine, samo u lipnju. Jedno bez drugog ostali su u razmaku od u dlaku točno tri mjeseca; onoliko koliko je potrebno da jedno godišnje doba proboravi na straži i probavi tri lista u kalendaru mijenjajući svojeg prethodnika i čekajući vlastitog nasljednika. Da stvar bude posvećenija, sve ovo dogodilo se u Parizu (s iznimkom smrti Bizetove, koja se zgodi u gradu imenom Bougival, ali je njegov locus narrationis, ipak, Pariz). S jedne strane I Puritani, a Carmen s druge, istinski labuđi pjevovi svakoga od njih! Dobro, kazat će tkogod kako je ipak zaštitni znak Bellinija Norma, a ne I Puritani, dok će se u slučaju Bizeta i njegove Carmen umah oformiti konsenzus mišljenja i afiniteta. No, sklon sam uvjerenju kako je opera I Puritani u svakom slučaju bolja od opere Norma. Popularna uvertira operi Norma i arija “Casta diva” svakako su opće mjesto svekolike bjelosvjetske operistike; međutim, zadnje djelo u Bellinijevoj niski, I Puritani, cjelovitiji je i kompaktniji ostvaraj, ispunjeniji akribijom i bogatiji lijepim i efektnim mjestima. Samo što se za njih, kao i za operu u cjelini, slabije ili malo što zna. Složenije je ovo djelo, koje iziskuje vrhunske pjevače (premda ni Norma nije zgodna za debitante, tenore i soprane, dakako), u čijoj složenosti – a ne možebitnoj, podrazumljivoj zbog neznanja: neatraktivnosti – i nalazim uzroka što se još uvijek, nikad, ona nije zatekla na kojoj od hrvatskih pozornica! Hrvatska još uvijek čeka vlastitu produkciju opere I Puritani. Ovdje, u Bratislavi, neko je vrijeme bio glavnim dirigentom i Franz von Suppé, tobože austrijski skladatelj, poznat po svojim operetama, a rođeni Splićanin, koji je na svjetlost dalmatinskog dana skliznuo na tromeđi Bačvice-Pazar-Radunica. Studirao je u Padovi, družio se s Donizettijem (i učio od njega), a po naprasnom prekidu univerzitetskog obrazovanja u Venetu nastanjuje se u Beču, otkuda povremeno pohodi i svoj rodni grad, Split. Ja sam, pak, sad pohodio grad u kojem je taj nerečeni Splićanin djelovao i dirigirao, počevši se družiti s njegovim teatrom, to jest divadlom, u prilici Bellinijeve opere I Puritani. Šetao sam uz mutan Dunav, kao on, rukovao se s možda najpoznatijom skulpturom u Bratislavi, onim brončanim rudarom što izviruje iz šahte, fotografirao se s mjedenim paparazzom, koji iza kantuna jednog foto-studija snima prolaznike… Šetao sam kaletama staroga grada, koje padaju prema Dunavu, kao što se Veli Varoš lijeno slijeva niz koljena Marjana u Splitu… I puno toga podsjeća me na uske uličice Geta mojega grada, Radunice ili Lučca… Daj Bože, dobri Bože, da se skoro ovdje opet zateknem! Budući da ovaj osvrt pišem s dvotjednim odmakom od same predstave – skidajući natuknice s papirića i izvlačeći misli iz još uvijek svježeg sjećanja – mogu ovdje utkati i dragocjena saznanja do kojih sam došao u interregnumu, u više no instruktivnom razgovoru sa 173 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. sveznajućim maestrom Nikšom Barezom, koji je boravio u Splitu zbog priprema Verdijeva Otella na otvorenju Splitskog ljeta. Od svih tema koje smo ošinuli u ugodnom razgovoru u Plavom salonu splitskoga HNK, ovdje mi je najvrednija ona u kojoj je maestro Bareza govorio o Belliniju. Spominjući Cataniju, rodni grad slavnog Vincenza, Bareza se prisjetio koncerta koji je tamo jednoć dirigirao – gostujući s ansamblom Teatra Massimo iz Palerma – a kojem koncertu nazočio je i jedan stari muzikolog, Bellinijev sugrađanin Sicilijanac, koji je našem dirigentu dao korisne informacije o slabo znanoj Bellinijevoj Misi u A-duru. Tada mi je dirigent Bareza pričao o orkestraciji u Bellinijevim operama, otvoreno mi kazavši kako je on, Bellini, do dneva današnjega ostao – neotkrivenim skladateljem! Zamisli, molim te: jedan Bellini, pa još, ktome, neotkriven! Ali kad to kaže Bareza, čovjek i maestro koji ništa ne propušta i ne prepušta slučaju – kao da ne vjeruje ni sebi ni drugima! – onda takva konstatacija svakako mora imati u sebi duboko ukorijenjenog smisla. Priča mi, naime, Bareza kako su i Bellini i Donizetti – orkestrirajući svoje operne partiture – koristili po tri trube i tri trombona plus tuba, ali su u ono vrijeme tromboni bili s ventilima (a ne cug-tromboni), pa je njihov ton bio unekoliko tiši, mekaniji, što je podrazumijevalo i plemenitiji, blaži zvuk. Kad se te partiture danas izvode s postojećim instrumentarijem, tada je zvuk umnogome voluminozniji od onoga štono onomad ga zamisliše Bellini i Donizetti (pa i nešto stariji Rossini). Upravo o tome pričao mi je Bareza s velikim uživljavanjem, temeljeći svoje stavove na praksi što ju je koji tjedan prije našeg razgovora demonstrirao u kazalištu u Rijeci, gdjeno postavio je Donizettijev trade mark, operu Lucia di Lammermoor. Pleh puhači, jednostavno, moraju se ukrotiti pri izvođenju djela ovih dvaju kompozitora, ako se želi postići ravnovjesje zvuka u onakvoj mjeri kako su to oni prije kojih nešto više od vijeka i pol bili zamislili. Evo me u divadlu na predstavi. Ako mi je kazati koju o kazališnom zdanju, trebam prvenstveno spomenuti kako je posrijedi klasična građevina, nalik onoj zagrebačkoj, što i ne treba čuditi, budući da im je zajednički graditelj: austrijski biro Fellner-Helmer. Unutrašnjost je vrlo nalik onoj zagrebačkoj, ali je vanjština ipak obilato, i nedvojbeno, na strani nacionalne kazališne kuće u našoj metropoli. Štoviše, sklon sam ustvrditi kako je agramerska kazališna zgrada ujedno i najljepša od sviju što su ih napravili suradnici Austrijanci (vidio sam ih puno uživo, a manje-više sve sam pronašao i pogledao na internetu). Ciljajući na ocjenu predstave Bellinijeve opere I Puritani u Bratislavi, moram ipak ustanoviti kako je ona protekla u jednoj relativno korektnoj egzekuciji, ali bez ikakvih naročito pamtljivih trenutaka. Ukupnost prosječnosti nije se izdizala nikakvim osobitim detaljem. Zato bih krenuo od režije, koja je bila – ukratko rečeno – jedna obična kostimirana koncertna operna izvedba! Bijaše to bezidejna, statična režija lišena svake inspiracije i smislenog scenskoga govora! Nema tu kemije (a ni biologije) među izvođačima. Prava operna pinakoteka likova, reklo bi se! Ne može se reći da se scenograf Marek Hollý baš bio ubio od posla: njegova su se rješenja vrtjela oko kockastih interijera unutar kojih se sve odvijalo. Ni svjetla koja je naštimao Lukáš Peciar nisu se razbacivala pretjeranom umješnošću, jer su naglo mijenjala svoje boje, što nikako nije dobro za nešto što diskretno ima orisati konturne linije scenografije, kostimografije, pa i režije. Koreografkinja Elena Zahoráková, ipak, pridonijela je ukupnosti dojma ove predstave. 174 putopis U zvuku orkestra kojim je upravljao Pavol Selecký mogla su se čuti određena iščašenja. Prvenstveno u smislu ravnovjesja među pojedinim instrumentalnim grupama, a zatim i u učincima određenih solista zasebice. U najkraćemu, moglo bi se reći kako ovi svirači čitaju note, a ne pružaju muziku. I ne razumiju belkanto u svojoj dubinskoj naravi, ni mekoću Bellinija, kao ni njegovu hipersenzibilnost. Zbor koji je uvježbao Pavol Procházka ponudio je rezultate koje bi trebalo selektivno vrednovati. Spočetka su, samo muški, pjevali bez ikakvog špirita (kad je to trebalo), eda bi zajedno s orkestrom bili veoma klimavi u ritmu. Nadalje, kasnije se kompletan korpus zborskih pjevača pojavio u rasporedu: 28 muških, pet soprana i četiri alta (ako sam dobro brojio, a čini mi se da jesam). To je omjer koji je apsolutno i neupitno neekvilibričan, pa se postavlja pitanje kompetentnosti onih koji su o tome odlučivali. Ipak, prema kraju predstave zbor je zašao u svoje normalne konture, pa je i njegov pjev bio kudikamo ljepši. Od svih pjevača najbolji je bio bas Jozef Benci (Giorgio Valton). Pravi bas, fizionomijom kakvom proroku nalik. Vrlo kultiviranim pjevom dominirao je nad svim ovovečernjim protagonistima. To je glas pun kao gvozdo. I bariton Vladimir Chmelo (Riccardo Forth) predstavio se dojmljivim izdanjem, punim glasom poput tradicionalne slovačke majolike. Njegove glasovne predispozicije naginju bas-baritonskom dijapazonu. Martina Masaryková (Elvira) tanki je i krhki glasić, ali je njezina interpretacija vrlo slatka i muzikalna. Sav onaj vatromet koloratura poprilično je dobro lansirala; no treba primijetiti kako joj fali force i jakosti u Bratislava 175 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. visinskim vokalnim kliktajima. Tenor Ivan Magri (Arturo Talbo) ima degutantnu manu da, dok se obraća partnerici, hipnotski bulji u dirigenta! Strašno! On se poprilično nategao da bi izveo sve ono što mu je ulogom nametnuto, ali je umješno sve one ekstremno visoke tonove, ipak, pokupio s relativno dobrim uspjehom, makar je jednom proklizao pri impostaciji tih nebeskih tonova. Kolega mu tenor, Jozef Kundlák (Bruno Roberton), ima boju glasa u kojoj prevladava mješavina loma šperploče i trzaja s kartom-devero na drvenoj ili metalnoj površini. Denisa Šlepkovská (Enrichetta) bila je u okvirima normalnosti, baš kao i kolega joj bas Martin Mikuš (Gualtiero Valton). Na koncu, in summa, ne može se zaobići stanovište kako je u ovoj izvedbi izostalo onih Belliniju naročitih belkantističkih fraza, u kojima je melodija vazda pod naponom, poput dugouzlaznog akcenta, poput čakavskog akuta. Luk belkanta ovdje nije bio zadovoljen, ali predstava u konačnosti ipak zavrjeđuje prolaznu ocjenu. Trećeg dana boravka u Bratislavi odgledao sam svoju drugu opernu predstavu, drugu predstavu u drugoj kazališnoj zgradi. To je nova operna zgrada, sva u staklu i kamenu, i dominira prostorom kad ju se gleda iz pravca Dunava. Dobro, dominira prostorom i kad se na nju motri, ne znam, iz pravca planinskog masiva Tatra, ali svakako valja iznijeti stav: Nová budova slovačkoga narodnoga kazališta uistinu je remek-djelo ovovjeke arhitekture, i svojom se bjelinom ističe u prostoru i – poput vuka vođe čopora – vlada mikrolokalitetom u kojem je ponikla. Iznutra, sve je u kamenu i staklu, a ti: osjećaš se kao da si gmaz što je nekim planom završio u kakvom terariju i ukazuješ se gostima, namjernicima, promatračima… Sve je velebno, sve je impozantno, sve je kolosalno… i unutra i vanka. Ne obožavam takve prostore i ne osjećam se u njima odviše udobno kad moram odgledati operu. Razgledati kakvu izložbu da, ali pogledati operu, to svakako – ne! Pogotovo onda ako je posrijedi kakvo klasično djelo operističke literature. Klasična je, primjerice, i Mozartova Die Zauberflöte (pa makar sama nastala u debelom rokokou), ali ona u sebi ima preveć bajkovitosti, zafrkantnosti i komičnosti, pa se moderniji pristup redateljskim postavkama i kostimografskim rješenjima skladnije može uliti u kalup ovako modernističkog zdanja suvremene arhitekture. A baš se to i dogodilo na matineji koju sam gledao (s početkom već u 11 sati ujutro). Jednog dana morat ću to objasniti ili pojasniti u nekom eseju ili studiji: Mozartova operna glazba – kao kôd, kao stil, kao glazbeni jezični dijasistem – od svih ostalih, rossinijanskih i massenetovskih, verdijanskih i pučinijanskih, wagnerovskih ili straussovskih… privlači me ponajmanje! Njegova instrumentalna glazba ispunja me cijelog, kao i većinu Zemljana, ali, brate, njegove su mi opere pomalo naporne. Možda je to stoga što predugo traju, tko bi ga znao? Ali instrumentalni dijelovi su mi fantastični. Hej, je li se itko sjetio – zbog sjajnog majstorova tretmana orkestra – da se neka Mozartova opera izvede instrumentalno: samo orkestarske dionice, bez pjevača? Dobro, namjerno pretjerujem, ali vjerujem da bi konačni ishod izvedbe opere čudesnog skladatelja iz Salzburga samo s orkestrom bio opće iznenađenje. Mozartova operna melodija je čista matematika, ali nema onaj naboj što ga imaju njegova apriorno instrumentalno zamišljena i realizirana djela. Gioacchino Rossini dobio je prišvarak “Il Tedeschino” (u prijevodu: Mali Nijemac, Nijemčić), jer je svoje glazbene zamisli 176 putopis kovao vatrom i gvožđem prekaljenim na modusu kojim je vitlao baš Mozart. Međutim, onaj varijetet mozartijanstva što je izašao iz meštrije “blagog labuda pesarskog” (kako je naš A. G. Matoš imenovao Rossinija), uvelike mi je prihvatljiviji – a znam da u takvu stanovištu nisam usamljen – jer sam mišljenja kako je Rossini mogućem i možebitnom muzičkom arhetipu podao novu vrijednost, novi značaj, novi okvir, novo korito… Kako god bilo, Rossini mi je – u operi! – neusporedivo draži od Mozarta. Kažem, jednom ću to, valjda, morati minucioznije elaborirati. Unutrašnjost kazališne školjke popločana je ljubičastim sjedalicama, penje se kaskadno kao u kakvu modernom kinu ili koncertnoj dvorani. Sve je ispunjeno većinom djecom (umjesto na školskoj nastavi, jutros su u teatru). Žamor nestašnih učenika odjekuje prostorom. Disciplina ipak raste padom svjetla, pa se ostvaruju uvjeti za miran početak predstave. Orkestarska rupa je široka, pa u njoj smanjeni sastav svirača djeluje poput djeteta kad obuje očeve cipele. Dirigent Martin Leginus ima lijepu manualnu tehniku i odlično daje svaki upad solistima ili grupama instrumenata. Orkestar zvuči vrlo mekano: ipak je Beč tu blizu, pa oni već u startu svojeg obrazovanja posebnu pomnju polažu na stilsko brušenje odlika mozartovske glazbe. Za razliku od orkestra, pjevački zbor (Pavol Procházka) bio je u granicama prosječnosti. Solistička regimenta bila je iznimno uspješna, a najbolji među njima bio je Jozef Benci (Sarasro). Njegov je bas premazan s puno kalafonija, kao gudalo kontrabasa. Pavol Remenár (Papageno) puno je bolji glumac nego pjevač. Sjajno igra ovu vrckavu ulogu. Točan tenor Tomáš Juhás bio je famozan Tamino, dok je Andrea Čajová s lakoćom glisirala po koloraturama Kraljice noći, s tek ponešto slabijom čujnošću u visinama. Helena Becse Szabó (Pamina) pjeva s puno ukusa, lijep je to glas, a Lenka Máčiková (Papagena) bila je na visini svojega zadatka. Iskazao se kao uvjerljiv interpret i Marián Pavlovič (Monostatos). Nitko od satnije ostalih solista nije na se, po nečemu lošemu, svratio pozornost: Eva Hornyáková (Prva dama), Katarína Polakovičová (Druga dama), Denisa Šlepkovská (Treća dama), Gustáv Herényi (Prvi svećenik), Ján Keder (Drugi svećenik), Michal Želonka (Prvi oklopnik), Daniel Hlásny (Drugi oklopnik), Tomáš Farský (Prvi dječak), Samuel Horváth (Drugi dječak), Adam Svoboda (Treći dječak) i František Ďuriač (Orator). Redatelj Svetozár Sprušanský sve je lijepo zaigrao i uzburkao. Medvjedi preko pozornice prolaze na biciklima, anđeli dolaze na romobilima… a opća igrivost na bini fantastično je oplemenjena vrhunskim gimnastičko-akrobatskim prilozima. Bile su upravo fascinantne sve one figure što su ih oni izveli na tlu i u zraku. Predstava se pjevala na izvorniku, na njemačkom, dok su svi govoreni dijelovi bili – razumije se: da se bolje razumije! – na slovačkom. Scenografkinja i kostimografkinja Alexandra Grusková postavila je stepeničastu strukturu u čijoj je sredini bio kružni otvor. Iza je čak bilo mjesta i za trampulin, pa je svako malo netko iskakao tamo dolje u postsceniju. Kostimi koje je ušila ista umjetnica bili su dominantno koloristički, gotovo fluorescentni, i savršeno su se uklopili u kontekst ove radnje i ove priče u cjelini. Da bi sveopća slika pred promatračevim okom bila što uvjerljivija, pobrinuo se majstor svjetla Martin Račko. Značajan prilog svemu podala je i koreografkinja Silvia Beláková. 177 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Ukratko, zgodna predstava za svakoga, a juvenilna publika plješće u ritmu kao da je i sama u izvođačkom sastavu cijele produkcije. I, malo po malo, stigosmo na zadnju operu. Od svih triju predstava što ih ovih dana odgledah u Bratislavi, ova posljednja bila je nekako najzrelija. Cijenim to i sudim prema opuštenosti umjetnika, čiji su prinosi izvedbi bili nekako najzorniji i najosjetljiviji. Bit će ipak da je u prvom redu važnosti ovdje slavenski kôd Pjotra Iljiča Čajkovskog, pa nije trebalo tražiti tobože inojezične ključeve kojima se otkračunati imaju, primjerice, italofona djela Bellinija (I Puritani) ili germanofona Mozarta (Die Zauberflöte). Jutros odgledah Mozarta, večeras Čajkovskog. Da, Čajkovski je ovdje tema, Čajkovski je i polazišna i dolazišna točka. Kad tobože “običan” čovjek razmišlja o ovom neporecivom skladateljskom ruskom geniju, u prvi plan, možda, dopru mu maestrova baletna zdanja, tancatne partiture dakle, u kojim partiturama on je, Čajkovski, imobilizirao i fiksirao nešto najljepše što je skladatelj ikada imao notno sazdati. U tim njegovim inspiracijama, nadahnućima odozgo, dopriješe nam nenadmašne glazbenobaletne u kajdama impostirane imaginacije, čije sporadične motive i melodije zna manje-više svatko na svijetu. Tko to ne zna za balet Labuđe jezero, i onu njegovu fulminantnu glavnu temu što je nije lako ni odzviždati; tko to ne pamti sjajne melodije iz Trnoružice pa – pomalo me sram, i strah, u pripamet dozivati – one općepoznate hitovski prepoznatljive sljedove nota i ritmova, smještene u možda najpopularnijem baletu, imenom Ščelkunčik, iz kojeg baleta izdvajaju se mnogi motivi i melodije, ali povrh svih dominira onaj sudbinski “Valcer cvijeća”? Sve je to glazbeno-scenski Čajkovski. U redu, ovdje o operi ima biti riječ. Nema da se ugasilo nekoliko mjeseci, otkako se u Zagrebu ohladila premijera (s nekoliko repriza) opere Mazepa naznačenog Čajkovskog, kad evo ti u Bratislavi maestrova perjanica iz rukava iste nam i zajedničke slavenske subraće. Razumijem, opera je Evgenij Onjegin, ali ja bih radije da se dogodila Pikova dama; međutim, kao što reče mudar pradjed neki tamo nepoznat: “Poklonjenom konju ne gleda se u zube!”, pa ni ja nisam odveć ni ishitren ni čangrizav. Veselim se slavenskoj operi u slavenskom svijetu, a spoznaja da se ta povlastica realizira u prilici baš ove opere, dodatno me puni veseljem i radošću. Predstava opere Evgenij Onjegin u staroj zgradi Slovenskog narodnog divadla u Bratislavi počela je i prije same predstave, prije glazbenih zvuka partiture. Pjevači se šeću po pozornici, pletilje sjede i pletu. Publika lagano čavrlja, o onda odjednom začuje se krik jednog od protagonista na bini, pijanca nekog bradatog ko boljar, koji se s bocom (valjda votke) naglo strovali na pod. Auditorij od prepasti zanijemi, većina među gledateljima su mlađi svijet, dok orkestar tu novonastalu tišinu iznenađenja iskoristi za početak uštimavanja. Svjetla se ne gase, a uvertira već pruža svoje tonske prste prema gledalištu. Negdje u polovici tog instrumentalnog preludija svjetla otpočeše svoje lagano poniranje, sve dok najzad i posve ne utrnu pred najezdom mraka. Prije samoga konca predstave svjetla se iznovice pale. Izvođači se vraćaju, šeću se, a jedan od njih – kao što se to dogodilo i na početku – sjeda zdesna i otpočne listati novine. 178 putopis Redatelj Peter Konwitschny ostvario je dobru scensku realizaciju opere Čajkovskog, s puno srčanosti i žara. Sasvim je originalna ideja da “zaljubljena” Tatjana razvuče trećinu kazališnog zastora te tako ogradi svoj prostor (već prethodno ispunjen knjigama), i u njemu se odvija poznati prizor pisanja pisma Onjeginu i uvodni deškorš s dadiljom Filipjevnom. Lijepa je i ideja da Tatjana konkretno pismo piše na karti u koju je prethodno bila zamotana boca što joj ju je Onjegin donio. Zgodno je i što je redatelj dao iščupati prvi red partera, pa je tu razvukao dio rampe i produžio pozornicu. Na tom “aneksu” pozornice Tatjana pjeva svoju ariju. Knez Gremin, pak, svoju jedinu ariju potkraj opere pjevao je iz lože iznad orkestarske rupe s lijeve strane. I dio zbora bio je s njim. To mi se učinilo nepotrebnim. U svakom slučaju, pored ocrtanih manjkavosti redatelj Konwitschny lijepo je posložio radnju i međusobne odnose likova u njoj. Scenografiju i kostimografiju signirao je Johannes Leiacher, koji nije nikakvim ekscesnim rješenjem odudarao od koncepcije koju je podcrtao redatelj. Nije čak mnogo ni mijenjao kostime kod pjevača (!?), pa tako, za razliku od Tatjane, Onjegin čitavu predstavu pjeva u istoj munturi. Oblikovatelj svjetla Martin Račko smjerno je, i s mjerom, bojama risao scenu, s tim da je naglasak bio na sfumatozno-pastelnim premazima akromatskih boja, kako bi što uvjerljivije signirao brojne dramatične trenutke ove predstave. Riječ je o glazbi. Dirigent Jaroslav Kyzlink cijelo je vrijeme ugodno vodio orkestar, ne izlazeći iz uobičajenih tempa, kao gondolijer kad se provija venecijanskim kanalima. U pjevačkoj podjeli imao je više nego solidne suradnike, spremne reagirati na svaku njegovu intenciju, na svaki njegov mig. U prvom redu to je Adriana Kohútková (Tatjana), čvrst sopran, oštar kao žilet. Svakom fragmentu uloge posvetila je zavidnu pomnju i na tome joj valja čestitati, možda i zahvaliti. Lijep alt ima Jitka Sapara-Fischerová (Filipjevna), koju je bilo milina slušati, a još je više osjećaja iz mene izmamila Monika Fabianová (Olga), koja je bila sva živahna i vrckava, puna šarma i nesvakidašnje scenske privlačnosti. S odlično ukrašenom frazom i lijepim vokalnim koloritom predstavio nam se tenor Ivan Ožvát (Triquet), a Lilia Larinová (Larina) i Mikuláš Doboš (Kapetan i Zarecki) sa svojim znatno manjim povjerenim im notnim opsegom skladno su korespondirali s učincima obligacija svojih angažiranijih kolega. Bas Ján Galla (Gremin) u svojem je kratkom obraćanju pokazao zavidnu dozu pjevačke empirije, a L’udovit Ludha (Lenski) jako je dobar tenor štono glasom reže poput jatagana. Na koncu, in ultima linea, valja reći kako je naslovni lik opere krajnje profesionalno izveo bariton Ján Ďurčo (Evgenij Onjegin). Njegov je glas vrlo dobar, težak, i nekako je bas-baritonski predestiniran. Glumački također suveren. Zaključujući, mogu konstatirati kako je ova operna predstava u svim svojim elementima polučila izuzetne rezultate, bez osvrtanja na pojedine izvedbene anomalije. Po koncu predstave kompletni je orkestar ostao u sebi namijenjenoj rupi – skoro nepomično na svojim mjestima, samo stojećke, gledajući protagoniste na pozornici kako se klanjaju publici i umivaju u njezinu pljesku – sve do trenutka kad se maestro Kyzlink nije najzad poklonio svekolikom okupljenom mnoštvu. Koju minutu nakon toga sve je bilo svršeno: izišao sam iz teatra, pardon – divadla, ne bih li potražio svoje svratište da konzumiram noć. Noć je u Bratislavi blaga i mirna, barem 179 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ova moja, a onda sutra valja autobusom pronaći najbliži i najbrži put do Splita. U društvu mojeg najboljega kolektivnog prijatelja: Gradskog zbora Brodosplit. Pjesme je s njima ionako napretek, pa se vrijeme u autobusu krati zafrkancijom i drijemanjem. Po graničnim šavovima četiriju zemalja – koje još ne tako davno bijahu dijelom jedinstvene monarhije – desetosatnom vožnjom sretno dokasasmo do glavnoga grada svih Dalmatinaca, grada pod Marjanom, Splita. Siniša Vuković 180 Luko Paljetak zadarska smotra 1-2, 2014. Godišnja doba dana poezija Prvi dan Jutro 1. Napokon napravio krasan se dan, a nije izgledalo da hoće, sunce je prešlo svaku granicu, mnogi ljudi također, neki nisu nasmiješili se cijelu godinu, a sad bijelim zubima grizu nebo, jesmo li dosad bili mladi, upitao bih nekoga da mi nije neugodno i zato pitat ću nešto drugo, pitat ću: koliko je dva puta dva u vašim očima? leptiri su dovukli vlak na treći kolosijek, tko će doći i krenuti, to reći ne zna još nitko, čekam i hranim vrapca, jednog, njega, a oni drugi kradu mu svaki drugi zalogaj, napravio krasan se dan, sve drugo napravit ćemo samo, izgleda barem tako. 2. Sasvim razumljivo je da ponekad te volim, a ponekad bih više volio da ti voliš mene stotinjak puta u jednom danu, tako kao kad kaplje voda, kao kad netko lupka 181 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. prstom po stolu mîsli čekajući da dođu prâve, usuglašene s prazninom, kao kada donosi državni se proračun, znam da cjelov ne stigne nikad do svog konačnog odredišta, stoga razumljivo je da ponekad te volim poljubiti izvana i iznutra odjednom, a ponekad bih više volio da o tome ništa se ne zna, kao kad radi se na crno, a primaš socijalnu pomoć od svoje mile države, ili čekaš da padne vlada, svaka. 3. Priroda je zelèna onako kao mladost nekada, moja mladost, znao sam tvoje ime, ali ga nisam smio izreći, sad ga mogu, ali sad više ne znam kako se zoveš, možda obala, svila, oblak prašine što se diže i zatim sporo pada na namještaj u sobi u kojoj miris bijelog jasmina stvara blagu glavòbolju, zar nisi i to tî, i zar jesi; htjedoh se dati tebi, a dobio sam sebe na poklon, znam da nema domovine što ne bi stala u samo jednu peruniku, znam dobro da moram nešto reći u ime toga svega i zato se crvènim, sada, a nekad zelen bio sam kao sunce, zagledan prema tebi. 4. Prolaze pokraj mene stabla u dugom nizu i nose košarice neba na glavi, pune današnjeg jutra, komu predati ovu radost između djece golih trbuščića što žure u neki rat, u neku kutiju igračaka? prolaze pokraj mene i kuće, moja nije nijedna, a u svakoj ponešto imam: jastuk, vazu na podu, noćnu posudu, mokru mrlju na zidu, čak i ženu ponekad, kada kiša padne baš na tu kuću i nigdje drugo; komu predati ovu radost svibanjsku, ovaj lahor u srcu i u vlažnim jamicama pod mladim 182 poezija koljenima gdje zvijezde i roje se i znoje i sjaje kao džepne svjetiljke slijepog boga. 5. Kad ne znaš kamo poći, pođi po tragu suza, svaka će te na pravo dovesti mjesto, plaču i brončani junaci i loza prije nego u vino svoju vodu pretvori, nemoj ništa ponijeti što nećeš moći i ostaviti, ondje gdje stigneš nemoj vjerovat’ svakoj ptici jer joj ni šuma posve ne vjeruje, a šuma otvara se na pola puta pa dalje treba pitati sve i svakog; mora li more znati odakle brod je, koga čekaju oni ljudi i čekaju li ili stoje i ništa drugo; svaka je suza dobar putokaz, svaka cesta tužna je kao papir na koji treba pjesmu ispisat’, ili samo običnu priznanicu. 6. Luko Paljetak Ne ide mi jer ima previše ptica, nebo pojedu začas, rječnik također, jutro nestane kao pregršt slatkiša, nađem mjesto za tebe, ali ti si već tu i nema smisla stavljat’ te nigdje, nećeš ostati, želiš biti na svakom mjestu, ipak postoji dobro mjesto na koje, jao, nikad ne dolaziš, ja-mjesto, zato ja idem k tebi, a ne ide mi, ima previše cesta, ptica previše, nebo začas nestane kao pregršt slatkiša kad u posjet susjedi dođu s djecom, ti si i slatkiš, ptica, razlomak, zarez, točka u onom oku koje upravo vidim; učim na svako mjesto doći istovremeno, pitam: gdje si? i čujem: gdje si? 183 Goran Filipi zadarska smotra 1-2, 2014. U Zadru opet kiši poezija Blago Arsenu Blago Arsenu koji se u pjesmama može vraćati moru. Ja ne mogu jer od mora nikada nisam ni otišao. I dok je on za obale djetinjstva bio vezan kao čamac ja sam s vječnim sidrenim lancem oko vrata privezan za obalu svoga djetinjstva nezaustavljivo stario zajedno s njom jer more puno zahtijeva i puno traži! A kako bih se volio u pjesmama vraćati moru iz godine u godinu iz dana u dan! Na brodu bez jedra Na brodu bez jedra, usred bure sam na palubi gledam kroz mrak. U mrazu stojim i promatram bezvoljno nebo bez zvijezda. A mjeseca već neko vrijeme nema. 184 poezija Izgubljen po tuđim sjećanjima Izgubljen po tuđim sjećanjima lutam bespućem uspomena i ne okrećem se, samo trčim zastajkujući povremeno uz ceste bjelkaste i sive osunčane i puste. A u daljini nedostižni mrak teško dokučiv umornim očima koje ipak još uvijek sjaje prejakim odbljescima i odrazima. Kiša i sunce Kiša i sunce istodobno rijede zrak. Ustati iz postelje i ukoračiti u stan sada i nije toliko važno. Mnogi su valjda već vani i nekamo hitaju a neki samo stoje u zaklonu dok sunce i kiša istodobno po gradu utiskuju trag. Popit ćemo u tišini sok Popit ćemo u tišini sok i pritvoriti prozor zamračiti izgubljene prostore i propustiti sjećanja u sobu. Popit ćemo u tišini sok. Proljetne tišine Proljetne tišine u blistavim odsjajima pučine prekrivaju osjećaje i tope se u ništa mutna i zamagljena sjećanja. 185 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Galebovi bez smisla plutaju ne znajući o tom ništa. A Sunce ionako već zalazi u mrak. Tragovi po cestama I u svjetlosti i u mraku uvijek ostanu nekakvi tragovi po cestama. Pa i po bespućima. Zapravo, naročito po bespućima. A opet zašto bi to zapravo i bilo bitno? Život su zapravo romani I evo me opet na kraju romana i na početku novog pa opet na kraju tog novog i onda opet na početku nekog drugog novog i nižu se ti romani u nedogled i u svakom ostavim dio svog života i velike dijelove tuđih preuzimam i prisvajam bezočno listajući u biti besmislene stranice. U Zadru opet kiši U Zadru opet kiši. A tako me dugo nije bilo. Zadar i ja hrabro kisnemo u mraku ulične rasvjete. 186 Damir Duplančić zadarska smotra 1-2, 2014. Pjesme poezija Od bonace do bonace Ne vidin još porat, ali znan da sve je bliže i bliže, valove već vitar diže, udaraju u dane pa mi biže. Vitar pojačava, život prema portu ubrzava, samo sidro sićanja, pizom vijađ usporava i vuče nazad tamo sve do bonace, di bezbrižne su bile brodice. Tamo di su male bile i morem tek zaplovile. Onda ih je sol polako počela žuljat, valovi im prove ljuljat. Gazeći more, more njih je gazilo i u brodice ulazilo. Jidra im posli vitar raspara, jer vitar uvik brodice umara. I na kraju, tamo u portu, tamo na drugu stranu, kad konačno zastanu, tamo na kraju di i mene more sada baca, doće opet bonaca. 187 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Od špigeta sazrija Život je meni krenija kad san se rodija, na četiri noge po zemlji san odija. Pa kako san starija, na dvi san se uspravija. Počeja san i mozak naprezat, počeja san učit špigete vezat. Poala, kako mi je to komplicirano bilo, koliko mi se puta ditinjstvo zamrsilo. Veliki posal me dopa, nisan zna di ću od pustih konopa. Di ću sa rukama… Di ću sa prstima… Svaku malo, sve bi se zagropalo. Stalno san mozga kako napravit u životu taj veliki skok, zavezat špigete, napravit fjok. Onda mi se lampica odjedanput upalila, i nekako špigetu zavezala. Poasti, radosti. To mi je bija takav intelektualni skok, to kad san naučija vezat fjok, da san vam ustvari zato reć i tija, da san od špigeta sazrija. Toliko san posli ima mota, za nastavak života. Probleme odgropava, puknute špigete spašava. Pa kupova nove, s lakoćom ih minja, još lakše do njih se saginja. Ma divota, kako san za špigete ima mota. I ta vam je moja sa špigetama sreća, trajala cilih nekoliko desetljeća. Ali nažalost, u zadnje vrijeme, špigeta mi je opet počela zadavat probleme. 188 poezija Stari fjoki zagropali leđa, i saginjanja su sve napornija i rjeđa. Pa se već i u ovim, nazovi ih još recimo godinama dobrim, katkada moran itekako naprezat, da bi moga jednu običnu špigetu zavezat. I polako kako idemo prema kraju, svima nama, dolaze opet problemi sa špigetama. I zato čuvajte prijatelje, oca, mater, sestru, brata, muža, ženu ili dijete… Da vam ima ko posli bar zavezat špigete. A vi dok možete, i sebi i drugima ih zavežite. Nažalost, šta ćete? Sve se vrti oko špigete. Zato san vam ja reć tija, da san od špigeta sazrija. Pranje love Danas pišen stihove, o mom pranju love. Danas u izgubljenu generaciju, zoven financijsku policiju. Ovo je dakle moja konačna, iskrena i točna, financijska ispovjedaonica o pranju novčanica. I zato se prid svima unaprid pokrivan ušima. Jer opra san lovu puno puta, i to nekoliko valuta. Nemarno, neodgovorno, u mašini, sa sjetom, omekšivačem, deterdžentom. 189 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. U žepima jaketa, rebatinki i tuta, na tisuće puta. I nikad me niko nije uvatija, zasluženo kaznija. Da san bar dobija dvi triske, od policije financijske. To bi itekako vridilo, jer puno je novčanica izblidilo. Triba san dobit puste kazne, prekršajne prijave razne. Ali niko me nikad nije uvatija, niko zasluženo kaznija. A bilo je elemenata i puno više, evo u mom iskazu lipo piše, da bi posli tu istu lovu na teraci sušija, da bi se od radosti skoro ugušija. Iznenadija, razvedrija, od radosti razveselija. Da bi se smih orija do kraja ulice, dok bi na lovu stavlja štipalice. Financijska policijo, žaj mi je i puno mi oprosti, no evo ti i moje olakotne okolnosti. Pa policijo, to znaš i sama, koji je to gušt, otkrit lovu u rebama. Ili zimi u žepu od jakete stare, kad pretumbaješ ormare. I paradoks je da su nama sve ovo ukrali, oni šta nikad nisu lovu oprali. A ako i jesu slučajno, osjećali bi se očajno. Još bi ljuti bili, gadljivo u škovace je bacili. Oni ne razume ove stihove, oni ne znaju šta je pranje love, oni su obični jadnici, uzeli bi i ono tuđe na štipalici. 190 poezija Financijska policijo, udri lažne miljardere, i čuvaj narod, narod koji lovu pere. Splitanik Porinut u more jednog lipog dana, tamo daleko u brodogradilištu Dioklecijana. Pusti svit u sebe je primija i morem života zaplovija. Kasnije ga preuređivali, širili, bojali, nove palube gradili, cabla i cviće sadili. Redilo ga se svaku malo, da bi šta više svita za vijađ stalo. I dugo stoljeća sve je bilo u redu, vodilo se računa o izgledu. Brod je izgleda lipo i moćno sa svih strana i bija je ponos cilog Mediterana, svih mora i svih oceana. A onda su krenila puno teška vrimena i rješenja besmislena, neutemeljena. Split je u početku to nekako i trpija, nekako sam sebe renovira i krpija, strpljivo je da gluposti stanu čeka, sve dok nije puka, procidija i reka…. “Jebate led, ovoliko gluposti nijedan brod u sebe ne more popit, jebate led, dosta mi vas je, dosta, sad ću se potopit!” I zaleti se Split sam u sebe, od ljutnje nije vidija Bože tebe. Prvo u hotel Marjan svom snagom, sa Marjanom. Onda Banovinu pomete, kroz prašinu papiri lete. 191 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Pa opiči po općini, razbižalo se gradsko vijeće, ispadaju za njima od novaca vreće. Nastavi Split dalje… Udre Plinarom po Poljudu, Jugoplastikom po Jokeru, škverskim dizalicama krene, brema birou za nezaposlene. Zaleti se junački i na zavod urbanistički. Sve ilegalno sruši, bjeguncima izvuče uši. Riva u panici biži od Matejuške, ova joj lipi ka malom ditetu zableuške. A Dioklecijanova palača, koja godinama od štekata povraća, udre po stolovima i stolicama, da može hodat svojim ulicama. Splitanik! ...to još svit nije vidija, kako je grad sam sebe potopija. More je na sve strane ulazilo, u povijesti se to nije dogodilo. Neki su panično sa palube na brda skakali, Splitaniku oprost tražili i plakali. A Splitanik ni čut, koliko je bija ljut. Tvrd i odlučan ka od Volva branik, taj Splitanik. Nikad ja to vidija nisan, da je neko tako bija bisan. Nije se moga ponašat okrutnije i gore, dok je tonija u more. More je u njega namjerno prodiralo, sve loše se podavilo, čamaca za spašavanje bilo je ništa i malo, samo još par maski i disalica je ostalo. 192 poezija Za spasit one koji za grad oće i plivat i ronit, Split je odlučija sa sobom ih ponit. I za stare, dicu i nemoćne jednu barku, Noinu Istranku. Za sav normalni svit da na suvom sačeka, da stane more, da dođe opet oseka. Da Splitanik mogu osušit i ponovo grad napravit, od Splitanika opet Split. Start Kad bi me pitali da o “Start” časopisu nešto ispričan, barem jednu rečenicu čega se prvo sićan, rečenica bi bila vrlo jednostavna: “Sredina Starta mi je bila glavna.” Inače, znan ja dobro da je “Start” cili bija vrlo kvalitetan, ali ja vam tada nisan bija niti punoljetan. Pa san zato bija i poprilično tanak, za neki ozbiljan članak. Stariji su “Start” i gledali i čitali, a mi dica bi ga posli od starijih ukrali. I u dvor spustili. Pa bi se u logore sakrili. I tamo oči parili. Cila muška ekipa iz mog kvarta, odrasla je na sredini “Starta”. Jer sredinu je bilo najlakše otvorit, sredinu je bilo najlakše razumit. Koja dobra vrimena, taman količinski umjerena. Taman za malo povirit, u sredini tetu poćirit. A danas? Danas je sredina, na svim stranicama novina. 193 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Danas teta po svim stranicama šeta. Od politike do nogometa. U moru nepotrebnih novinarskih teta, pokoji pametni članak čak i smeta. Šteta papira, šteta kvarta, šteta sredine, šteta “Starta”. Sve će Te proć ne boj se stari... oće, Oče, oće, sve proće. proće Te, Oče... samo Ti meni oči zatvori, malo odmori, proletit će noć i ja ću Ti brzo doć, vidit ćeš, sve će to u sekund proć. ne boj se, stari... nema ajme, čekaj me. zatvori oči, mater mi pozdravi, vidit ćeš, sve će Te proć… Damir Duplančić oće, Oče, oće, moj Oče. Žvaka na kantunalu Tamo u vrimenima, di nisi baš puno toga ima, tamo kad san bija puno mal, lipija san žvaku na kantunal. 194 poezija Jer zna bi ponekad za cili tjedan imat žvaka, komada jedan. Dakle, nije ih bilo baš za bacanje pa bi ja prid spavanje, još onako mal, zalipija žvaku na kantunal. A ujutro kad bi se probudija, žvaku bi nazad u usta vratija. I nije me bilo briga šta je okus već odavno pobiga, šta je žvaka već došla u kraj kraja, ja se i dalje od nje ne bi odvaja. Slika starog kantunala mi se često vraća, na njemu skoro ničega, ni mobitela ni punjača. Samo jedna žvaka i jedna lampa stara, i jedna za sriću kovanica od pet para, i dva-tri romana, naravno pročitana. Ma prožvakana im je bila stranica svaka, isto ka i ova s kantunala žvaka. Ustvari... Tija san samo reć da se ništa nije bacalo, i da se dugo, dugo čuvalo, zato je valjda tako i trajalo, zato mi je valjda u sjećanjima i ostalo. Jer teško možeš nešto olako bacat, a posli se toga sićat. Teško možeš nečega u izobilju imat, i o tome posli snivat. Zato mi je valjda to šta san onda ima malo, danas tako veliko postalo, tako čvrsto u glavi ostalo. I teško danas mogu razumit moja dica, sa ustima punim žvakalica, da im je tata kad je bija mal, da je lipija žvaku na kantunal. 195 Božica Zoko zadarska smotra 1-2, 2014. Jedno nježno sunce poezija Izloži se, ogoli se kratki dah i sve što stane u njega poezija kratkoga daha to je sve što se može reći o ovim redcima kaže demon govori još demone slušat ću te i primijeniti u svojoj poeziji čitateljstvo će biti zadovoljno nije lako nagovoriti demona da progovori draškam mu uho ovim svojim riječima ali on i dalje spava i meni kaže – snivaj i ti ni briga te nije za kratki dah za sputane ruke za izmaknut razlog – izloži se ogoli se na postelji 196 poezija papirnatoj – naći će se oni koji će izvagati koliko tu ima mesa Slovo ubija zapravo su ovo prvi normalni stihovi dosad nisi bila normalna hodala si po ludnicama tražila veselje sad si normalna nisi naročito vesela ali šta to mari znaš granice od-do i ne prelaziš ih ne ideš više među mrtve da ti šanu koji stih a živi što je sa živima s njima želiš započeti razgovor možda ti se tkogod javi uđe i izađe živ iz tvojih riječi to je najviše što možeš učiniti jer kao što je poznato slovo ubija Mala okrugla vatrena lopta izdržati kad se sve pokazuje 197 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. kao laž Isusova muka izgleda kratkotrajna radost je jedina istina nad svojom strahotom zbunjen do zadnjeg živca pretvaraš se u malu okruglu vatrenu loptu pisati pismo svima ne nekom Teofilu ne nekoj braći nego svima nevjernicima kao i vjernicima prijateljima i neprijateljima u isti mah to ovako onda izgleda Gdje prebivaš božanstvo toliko puta glavnjom planula toliko put izgorila toliko put spepeljena na kraju puta željna slave zavoljeti i prihvatiti sebe da bi dospio do božanstva koje prebiva na dnu ili u visini gdje prebivaš božanstvo nekako si bliže mnim samo te ja ne osjetim 198 poezija A sve to postoji javlja se unutra neka poslušnost poslušnost kućnim poslovima poslušnost smrtnoj budućnosti časovi u kojima se vrši agon nastavljaju se kako teško dubinska ljubav prodire na površinu utonuti u more ocean samoće popravljati već naslikane slike ne ostavljati nedovršeno u nedovršenom svijetu svjetlo kršćanstva da obasja cijeli svijet ne samo kurije živjeti u slavi kraljevstva nebeskog ovdje i sada odbaciti nametnute muke tvrdokorno inzistiranje na obrascima budistički se susresti s ništavilom mudracima s istoka uzeti mudrost zavoljeti bližnjega a sve to postoji samo valja podijeliti s drugima Božica Zoko 199 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Bili smo ovdje jest, postojeći već stvoreni svijet suobličiti riječima da se svijet sačuva sve što smo postigli prolazeći kroz riječ koliko smo mraka prosvijetlili koliko smo svjetla pomračili postoji neko iskustvo nešto smo učinili bili smo ovdje ove riječi nedvojbeni su dokazi Nije jednako ne izmicati se nikud raspinjati se u ornamentu križa otići sasvim u riječ da ne opstane izvan nje nikakav suvišak nemoguć zadatak možda i nepotreban ali izažeti sve u riječ od toga se onda dobro živi kad te nosi riječ ili kad ti nju nosiš nije jednako 200 poezija Disati svijetom izići u svijet nastaniti se u njemu useliti se u što više duša obveseliti se u što više duša u što više uzduha zaći i disati disati disati svijet ne samo svoja pluća disati svijetom širom svijeta nijedan kutak da ne ostane neprodahnut to su neki ciljevi ove rabote Ponašaš se normalno Bog se pokazuje izvan hrama pokazuje se u svojoj ravnodušnosti spram molitava koje ne izlaze iz srca možda ga ima više u ovim mojim riječima nego u cijeloj sinoćnjoj misi – u ovom njegovom odmaku od molitve od pokornosti nikome jest Bog nekad iziđe iz crkve i ostane sa mnom doma 201 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Bog je blizak traži više krepkosti više hrabrosti ostat ću pri tebi Bože koji ne zalaziš ni u jedan poseban red ne stavljaš svećenike kao svećenike ponad puka ponašaš se normalno razgovaraš s prijateljima trpiš samoću Ne znam opet sam sanjala izlazak iz pakla to jest zvjezdano nebo je li ono uvijek dovoljno da bi se izišlo iz pakla ne znam znam da nekad nemaš pogled za zvjezdano nebo iako je ono tu jest ti nemaš pogleda za nj pakao je u nama zato valja izići van zato ja i pišem da iziđem iz pakla da iziđem iz sebe i da se nikada više ne vratim ili da se vratim ne znam 202 poezija Svoje rasklopljeno čudo nek nek ostane ovdje nek ne traži na drugim stranama svijeta svoj svijet svoje rasklopljeno čudo nek živi danas nek se divi tom nagonu za ispisivanjem iz svijeta otpisivanjem pogrješaka Umij se drobne umrljane rečenice s lagašnom poantom doći će do tebe ne znam kako ću živjeti tada kad one dođu važno je da su krenule ipak odgovori hoćeš li mi pomoći da postanem jasno ti je da sam ovim putem krenula po pomoć pomozi mi dakle da postanem pjesnikinja ako ne možeš upamtiti nijedan moj stih znači da je sve umrljano zaboravom umij se i pomogao si mi 203 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Oskudni podatci kako ćeš me prepoznati na temelju ovih oskudnih podataka a što je drugo poezija nego oskudni podatci koji čeznu za obiljem nasmiješi se ovoj sirotinji moraš znati da smo bili bogati i da smo zbog ove sirotinje sve ostavili to moraš znati Gradište (kod Županje) 204 poezija Kist u mojim rukama osloni se na mene pouzdaj se u mene uspostavi sa mnom neki ljudski odnos gledaj me ujutro dok pijem kavu i ništa ne prigovaraj zavoli me to mi je naročito potrebno okruži me nekom neprobojnom višebojnom aurom naslikaj kist u mojim rukama Jedno nježno sunce odmori se sa mnom odmaraj se kao nakon burne noći kao kad kiše krenu pa se zaustave u oblaku i lješkare a sve postane difuzno propušta svjetlost sa svih strana jednako i zapamti jedno nježno sunce stoji iza svega 205 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. 206 Željko Bajza zadarska smotra 1-2, 2014. Kronika osebujna proza Na ove slike zastor je otprt, klaun vu kareranemu odelu z kerempuhovsku šiljastu kapicu naklanja se pak mi veli: – Pod povišen ali pokazališče igrih na tebe čaka, ali pak morti same gledališče od kud se igra gledi. Cele živlenje ti prav zaprav prehaja, glede igre delajuči il pak glede igre gledajuči. Ili su te se same naši vusponi i padi. Tak je človek i črez žitek jenkrat sluga, jenkrat špan, negda navučitel, negda vučenik, Kandit, Kreont al pak Kupido. Ponegda me zasrbi sečanje; pu gudurah prošlih vremenah vozim cargo svojega sečanja, podsečam se na sebe samuga. Vugrizima svesti pokušavljem zezvati rezonanciju razuma. Putpisujem nalog za vlastitu vivisekciju. Tajni izvor još navek mi pošilja signale same mene poznate. Vuspomene nas delaju drugačešemi, pamčenje obvezuje, sečanje obogačuje. Mi nosime vu sebe sav čar legend, revolucij i evolucij, konstitucij i koalicij. Mi sme nezgodni svedoki vusred poetske epopeje. Gda tren, grč, pjev hočeš pretvoriti vu večnost treb je artikulerati sebe vu svoje prolaznosti. A dok nosiš breme živlenja miljami, predi al kesneše volens nolens, došel buš du bine, a onda sledi javne izvođenje. Vu živlenju glumiju izopčeni, al glumiju i oni teri izopčuju, glumiju zavedeni, ali i oni teri zavajaju, oni teri tancaju, kaki oni teri kole vode. A ove kaj ja Vam pripovedam je pripovest ob premišlavanju živlenja, popevka slave i muke, kronika osebujna, navlastita, znamenita, kaj se škole glubokega navuka dostoji. Pu milošče Božje vu navuk stareh mojeh jesam bogat dosta. Ja se z njimi razmem, z njimi se spominjam. Ja sem njihov vremenik. Iak je ov svet tenja i nestalnost, a verba volans multus, senek jenput zgovorena za navek ostaje reč i se bu ostale zabilježene vu Vesmiru. Vu knjige, na trake, al na slike, ostal bu del prirode, simbol zastanavljen na plohe teru vreme troši. Na granice zmed oka i papera, zkoncentrerane je vse zbivanje. Na teh su stareh papere zapisani gliboki glasi našega ishodišča. Mene se dostoji biti več star, navuk pretkov prijeti. A baščinu prijeti, kak Belostenec tolnači, znači baščinu vuzdržavati, v srce ju zeti, a bogatstve je imeti i imeti vu pameti. Vu mojemu sečanju jesu slike mojega živlenja, mojega detinjstva, moje mladosti i mojeh hotenja, z njimi ja potvrjujem svrhu svojega pustujanja. Ud kud tulike beline, čistoče i mira 207 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. vu jedne sobe. Je li te moja baka ili moja mati, ublečena vu čistoču beline? Bela je oprava, bela je bluza, bela je pusteljina. Bela svetlost upada črez okne vu sobu. Bele je povesme i bele su niti tere izhajaju spud spretneh prstev. Te bele končaste tvorevine poticaj su ovumu stvaranju. Zlaten je same topli opahnuti kruh na belemu stolnjaku na stolu. Brestovec je del mojega živlenja pretvoril vu folklor, pustavivši mene za kneza mira, dajuči mi rang počasti.Tu sem zaledil na odrejene vreme svoj svet minijaturi, teri predpostavlja drugačeši senzibilitet. Scenarij raneh letah oblikuje teoriju živlenja. Pitaš se jesu li zbiljske oči tere te glediju vu vuloge zaštitnika? Vsakoga jutra posle bujenja pozdravljala me rosna zelena trava i žutozelene listje mojuga jorgovana pud oknem. Vreme nas ni mogle prevariti. Vsi scenariji zdavna su več poznati. Borba dveh svetov, roblja i oneh teri vladaju prividne se primirila. Žmirkave svetle ljeskale se na mirne površine jezerah. Zvezde su se zavlekle spod vodene koprene. Bila mi je bliska njihova zaigrana lehkoča. Radi teh slikah još sam navek na pesničke strani. Ja znam elegantne formule učtivosti, žrtvujem se i verujem. Debele se služim poetskemi frazami i z leti svojemi putujem. Ja čutim duh reči starinske kak pesnički špigel narodne intime. One su svedok kontinuiteta i trajanja. Odjek Europe, tu na zadnjeh naboreh Alpi. Tradicija uvetuje moje razumevanje i živi vu mojem shvačanju. Kak je moči znati nekaj ob sebe ak pred sobu nemaš povesnu sliku tera osvetlava vlastite postupke. Najvekši navuk je navlastite on z terim oci i matere decu svoju navučaju, imejuč hasen njihovu pred očmi, hoteči povoljnega cilja zadubiti. Od skerbljivega oca navučitela vekšeg ni. Tak mene otec moj navuča, kak ti svojega sina, da za navek bu ostale one kaj traje od davnina. Z naroda ja sem vučil ob ženidbe, krstitka, meštrije i trštvu. I naši otci ki su stulovali pud staremi krovi, trajuč svoje varmeđijske dane su pripovedali da tak su i stari naši delali pak su sega dosti imali. A ja v obličju k otcu spodoben, vu sebe nosim dihanje vseh epohah. Vse kaj je bile du zdaj pokrite, črez male bu vsem očite i dela tera vučinjena jesu, na očih vnogeh prikazana budeju. Vusledele je otpiranje, prolog, pučetek pukaže vse, jer človek kaže v mladosti kaj če biti vu starosti. Vredi i ona da ki spravlja vu mladosti, on vživa vu starosti. Tegda sme još živeli vu jezgre. Igrali sme igre nekakve škatuljaste, ublikuvali svoj svet. Bili sme minimalisti, siromašni, a plemeniti, slobodni i plodonosni. Bile je te naše male, ali ponosne carstve, zmučene ali vuljuđene. A unda, bežeči ud zamki, sam sam sebe vlovil. Ja dozavam i zval sem, glasne kričim, vsega glasa vičem, guste zovem i brenčim kak čmela. Stojim na križoputju, halabuku činim, vu trumpetu pušem. Ar mene zaiste jake je vpiknule, gda videl sem kak svet se vu vufanju žalosne fkanjuje. Pak spoznal jesem da živlenje trijeb je polehke trpeti. Same zla trava nagle raste. Prave i koristne zemljorastne biljke pu male rasteju, a z vremenem velike drevje postaneju. Tegda sem spoznal da ima i drugeh inštrumentof i da ni dobre tulke halabučiti. I poniznost more pružiti radost. Pak zdaj i ja stiha popevam, žvrguljim kak lastavica. Izmed nas i ftičov razlika je same vu fantazije. Z kulturu i z poštenjem se ud zlobe brani i dušne zveličenje i kralevstve nebeske se zadobi. Tak i ja z vumetnošču se borim, iak veli Galović da jen Hrvat vumetnik je slaba atrakcija. Z naslovne stranice albuma staruga gledi me slika konja mojega. On je tu ud gda znam za se. Stoji nepomičen, niti z okem trepne, niti z vuhem migne. Glaka mu je glatka, svetlosmeđa, boje viskija. Griva mu upada izmed vuh na razdeljek. On, naoke nezaintereseran, ipak me z punem samopouzdanjem budne čuva i ima beskrajnuga razumevanja za me. Zov je te bio208 proza loške solidarizacije. Još dok sem bil mali, več početni nastup mojega konja bil je zrel i siguren. Nigdar se ni zanosil bezveznemi dečjemi igrami. Male komu on poveruje “na prvu loptu.” On nikomu ne bi napravil zlo. Vu vsake situacije mam zna kak se trijeb je pustaviti. Ima vugrajenu skromnu odlučnost i iskrenu samozatajnost. Zlate stare sreče blešči z njegveh oči. Njega veseli gda su drugi veseli. Moju bol on deli z sobu. Svoju radost on preživlava vu sebe. Ogenj ni blesikanje ga vuznemirile ne bi. Njegva tobožnja, da oprostite, blentavost, je vu stvari simbol njegve superiornosti. Moj konj dobre zna da z vremenem se dojde na njegve. On pozna povremenost i trošnost slave. On vidi više neg je vidljive i čuje više neg je moči čujti. Njega neju pomeknuli lehki vudarci, a teški se buju ud njega udbili. On je stena moja zaverenička. Moj konj ponegda koru kruha senja za teru napreže sa svoja hotenja. Moj konj zbiljam ima konjske živce. On pati i popeva turobni psalem velikuga tjedna. Ja mu ne želim kvariti melodiju. Adesso son felice – baš sem srečen kaj te imam, ti si mene moja cela menažerija – zdehnem ja. On mi pošlje pogled z visoka ze svojeh sarmasteh oči, pak odpovrne: oni teri ti laskaju navek ti nekaj i zatajiju. Kerempuh zopet staje pred me, pak mi veli naj pripravim vuha jer bum zdaj skladnoglasje slušal i šalnoigru ili komediju gledeti bum kušal: – Imaš srce plemenite, govorenje poglavite, svevdilj same tak ostani, nigdar drugač ne postani. A ja na sagdašnje vuživanje pripravljen, jesam na vesele igre skazanje spremen. Trebale je udstraniti vsaku primisel zloče i nastaviti mužiku i tanec. Zabava se morala duguditi, vse je peljale k igre. Tancaju ajngel, Pierot, sunčica, gondolijer, Indijanec, žuta kolombina i ja stranec vu vlastitomu domu. Binu sem navek smatral mestem izvajanja ceremonijala. Kazališče je za me predi vsega bila svečanost. Za publiku sem navek imel osečaja i puštuvanja. Naša “self help” grupa pustavljala je vnoga pitanja, a čežnje su bile velike. Hoteči rezveseliti gledajuče, igrogledavce, izhajam pred publikum. Pukušavlem nekaj reči na svetle dati, pukazati se puku, skrovna otpreti, otajne očituvati. Tu je prostor, tu je vreme, događaj i boje vseh dugineh nijansi, postoji volumen i obliki vu tri dimenzije. Čujeju se glasi, a predstava živi vu mraku. Publikum išče iluzije ob svetu i ob sebe. Vu zablude je gdo misli da se vu osrednjem komadu vuloge moreju dati osrednjem glumcem. Vrata istine su vu moje duše, zmišljati se moreju same neistine. Tijek predstave sugerera dinamiku kretanja. Autor je sadist, on ne štedi sebe niti publikum, a razum je teške na lancu držati. Kerempuh pak z paničnem tonem govori ob nasilju, ob mržnje, ob početku stoletja i pripoveda ob absurdu ljudske egzistencije. Svet je velik i vu njegvem besu ima bojazni. Ponegda ipak zajde vu me mešavina lehkoče i radosti glume. Moja je snaga vu izravnosti, vu anegdotalnosti, dramatičnosti i vu odsustvu vsake pretencioznosti. I zate bez straha stajem pred publiku i darujem ju z svoju blizinu očekujuč njejnu tihu suradnju. Prepušten igre prirodneh zakonov, glumec se ne poništava dajuči sebe vu predstave. Lažni izlazek na scenu odmah bu prepoznat. Vsaka hinjenost se kažnjava. Publikum lovi vsaku živu reč, a svoju zahvalnost zplača na licu mesta. Človek tek vustukne unda gda se vu njem pobuni talent teri ne bi štel biti putrošen vulude. Ljudi su guvurili da je rojena zvezda, a ja sem vu sebe mislil kak sem opet dobre prešel. Gda su me počeli oponašati, igra je bledela. Videl sem tak scenu mnogu kak je žaba digla nogu. Post festum kaj se vredi žaliti! Ake predstava prejde dobre ostaje vera vu besmrtnost 209 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. teatra. Ki je jakši, te je mešter. A ja teške role igral sem lehke. Natura je ud mene napravila slavodobitnika, podarujuč mi mala znanja. Inšpiracija se itak nemre navčiti, a bezbroj je putev zmed emocija i razuma. Vu mene klije bugatstve izražajnosti i romantika rosinijevskega temperamenta ili je te same moj način ublikuvanja prizora. Ar ak ne paziš na te bine živlenja, ak te oholost i samodopadnost tekne, za čas ti negdo tepih spod nog zmekne, zvrne te na deske, a tupi vudarec odjekne. Ja mislim da povest nikumu ne ostaje dužna. Blaženstve je zadovoljenje duše, a vu nade su sadržane i sumnje. Mi sme del prirode, njezina je moč nepregledna. Kakova je onda misija Don Quijotea vu ovomu svetu? Kričati, kričati vu pustinje, ak ljudi ne čujeju, pustinja čuje, pak bu taj vusamljeni glas z pustinje zapopeval večni hosana živlenju i smrti. Gda se neprirodnost povekšava, vojsku svoju ja prizavam, ein Regiment zu Fusz, ein Regiment zu Pferd. Fortecu svoju ja se spravljam braniti. Vu vsake bitke glavna mudrost treba biti pred neprijatelem snagu svoju skriti. I nadalje črez oluje vužganu lučerdu nosim. Kaj znači javna pozornost tera korača za menu kak sena, propitavajuč se za moj identitet teri zdavnja vu me vuraščen je. Vojnik sem ud glave du pete, a človek je sam zrcale svoje. Navek se pitam zakaj bi se ja trebal braniti ud gorših ud mene. Gda čakaš buduči, dojduči, prihodni dan, nikakve ne bi dvojbe da ne bi bil on dan zadnji. Ar i posle Sudnjeg dana zopet dojde novi dan. I zopet se truditi treb je da napraviš nekaj dobrega. Lucke nevole dobre je vu srce vzeti, jer gda susedu zlo se zgaja tebi dobre ne dohaja. Brodolom savesti lomi i vernike i nevernike, ateiste, savitljivce i one čvrste. Vu meni se bori odnos zmenlivosti i kontinuiteta, nagon strasti i nagon živlenja. Zablude i obmane delaju nesuglasje. Vrlina mi sugerera da sličim na božanstve. Ja znam da teri me nisu razmeli nigdar neju me razmeli ni zdaj. Ud mene išču da se vrnem na pute pu terima sem zdavnja prešel. Temel mojega vrednosnoga sustava je: bire navek najbolšu ponudu jer visinah se bojiju oni teri jedva pu zemlje plaziju. Smešen more biti La Fontaine na bine zdaj gda su i Penelope krenule vu svoju Odiseju. Prešle je vreme galženjačkeh lamentacij i tužaljkah vu slepečkem stilu. Nema več nit šekspirovskeh kraljevskeh tragedij vu terima ima drame prošlih leta: “Nek četiri poneseju kapetana na oder kak vojnika Hamleta.” Apsurdnost je oblik besmisla, a glupost posledica straha nutrešnjega mrtvila. Vsaki ima prav na svoje živlenje. Sizifi su bili hrabri zebrati vlastiti put, pak i poraz. Kafkijanska je maksima da vsaki človek treba moči opravdati svoj žitek ili smrt, kaj je jedne te iste. Ak si spremen na žrtvu, ak se služiš razgovetnim govorem, protiv savesti i razuma nema šanse nišče. Zloče se nagrabiti je lehke, al je teške stiči du dobra. Takaj vredi zakon da nijeden se ni rodil koji vsakom bi vugodil, a spoznati sebe znači razumne svoje živlenje ravnati. A vreme prehaja, svet stvarni je zamršen. Složene i jedostavne vumnažaju se i supostoje. I Giordano Bruno ni naišel na razumevanje, a denes mu kip stoji vu Campo de’ Fiori, spred Vatikana, i na njem piše: “Podiže mu stoletje tere je on proslavil” – “Il secolo da lui divinato.” I traje tak velika borba na male scene, horor vu terem junak bije bitku ze sudbinu, a dostojna ovca bele vune dala bu harcujučemu. Človek več krat bludi črez veke, iščuč istinitost svoje iluzije. Ja nem dopustil da dojde vu pitanje moja nadležnost, poslanje, odgovornost i delovanje. Človek vleče snagu ze svoje glubline. Treb je same eliminerati zablude. A ja zdaj iščem da med dobremi meste si zadobim. Ni da nej več imel hotenja, ar treb se je znati priložiti k navadam novega vremena. 210 proza Mladost naj ljubi čednost svoju, a starost bu vre dočakala mudrost tvoju. Kolke godin toke novin. Biologija i shvačanja se večkrat ne podudaraju. Kaj mladost ima rada, te se starim ne dopada. Koji starost ne poštuje, on vu tuge ostaruje. Ki starost z ljubavjum pudpira, slatke živi, slajše vmira. Pitanje je kakove nam se vreme kaže? Ja velim naj bi bile kak god hoče, vendar bi bile morale cele ostati. Dobre vreme čini plodnu zemlju, sunce vedri, oblake rezganja, nebe rezgaljuje. Kakve ti lete teče, takva se pogača peče, a gda najbolje igra teče, obrnut je moraš pleče, jer nigdar ne znaš kaj večer sobum donese, gda naginje dan na mrak. Jer dojde druge vreme v kom žalosti padne breme, gda turobna pustane duša tvoja, a sreča se spremeni ali je zmenjka. Dojde tak hman vreme, zburkanje, zmutnja i vihor. Znati je treba da na oštrine britve stoji i sreča i nesreča. Živlenje človečanske se obrče kak igra z kockami. A gda nit zelenog lista, niti sunce gda ne blista, gda ud zime je treb drhtati, unda treb je drugu popevku zapopevati. I za zimu i za noč se treb je pripraviti. Zimu treb je z krmu preskrbeti, a proti hladnoče se z bundu brani. Nagle je voda zemlju poplavala, a ja na pol živ na pol mertev, ar slukav, zvinjen nigdar nis bil. Ni jedna me još ni potrla noč. Kaj pak v sebe je dosta dobre ne trebuje hvale mnoge. Vsaki svoje nevolje pozna najbolje. I ja najbolje znam kaj imam vu sebe. Ja sam sebe dobre poznam. Duge se več sam z sobum zanimam, naoružan z iskustvem, znam da si je z poštenim delom trijeb hranu zadobiti. Da sam štel vuspeh na brzinu, trebal bi zavaravati publikum i lakrdije pripovedati. Mudrost moja zapovedi zvršava, jer nikaj preštimanešega narav nam ni dala ud pameti, kak veli Suada, božica dobroga tolnača: Darum das ist, was den Menschen ziert und das ist der Verstand. Mi nigdar nisme zneverili poverenje, same su nam ga retke dali. Al nit prasicam biser meči, nit zločincem lepe davaj reči. Pesimizem je dete taštine i stvar mode, snobizma. Optimizem je kak veli Petrarka, sporazum razuma, vere i nade. Jer razum govori, a osečaji grizeju. Mudrost je cilj, a neosetljivost je posledica borbe, tak i človek spoznati more kak dojti du svoje oporbe. Pitanje je more li on na tragu žalosneh činjenic suditi ob sebe. Pred menum je slika nadrealistička, čista stranica buduče drame. Bili sme vu repu za taksi, dalke gore na severu vu Elblonske vulice. Te je oneh pol vure gda ti se vrneju iluzije ob svemogučstvu razumevanja bez inkarnacije krivnje. Fotografija pokazuje več ud estetskoga iskanja. Ponegda prevlada poetske značenje. Slike su komotne i gda se zavaravam da sem nevidljiv kamera mi cinične z modernem šenžibilitetem vlovi najtenješe misli. Fotograf i snimana osoba su dva smera lukavosti. Bestidnost me izjeda, počel sem več gubiti veru, se gušče senjam onu fatalnu žensku na Severu, lepu, kralevski lepu, vitku kak čempres, vu duge bele oprave, a oke je se kresi, velike i močne kak črne sunce. Venera nam lepotu i vužitek dava, ali tek Neptun daje čuvstva prava, mečuč lepotu znad samuga nagona. Štogod morem ne b’ miloval tvojem telu bih aldoval. Čudodelo tvorca , pohota plebsa lepotu ti gasi. Vuživanje je navek ograničene, a odricanje bezkrajne. Vu vrteh semiramidah opadala bu rajska ljubav. Cvetne morje na nas čaka, mi sme njegvi tajni stanari. Morske vile vu tirkizneh haljinah z čipkastemi ovratniki zoveju nas na tanec živlenja, njihovi sme ovisniki. Prazniki su trajali tri dane, Laissez faire leži vu zraku. Fotograf je spominjal plave nebe pošteđen ud povesti. Nebe je odlučile pridonesti vugođaju. Magija se udvijala pred našemi 211 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. očmi. Vesele srce tuge i nevolje puzabi. Prez veselja kaj su bugatstva, kaj časti? Mladi pak navek misliju pu pariški: sejajme pu stezicam živlenja rožice vužitka, preštimavajuč madrigale, kancone i epigrame. Popevke bečarske, šaljive, ljubavi čar prosiju, spajajuč kult lepote z kultem vužitka nosiju. Bela prsa puskakuju vsake srce začaruju. Graciozne pikanterije na rubu Europe tenjaju, gde žene i device ub ljubavneh vojnah senjaju, a sam Cupido svedoči vernost srca mojega. Ona ima mlada one kaj ja ni star nemam. Lepe lasi vpletene, zvite rugane, duge noge, duge ruke, dugi vrat, a ja nemam čak ni cajta za duge spominke. O, gda bi mogel vesel biti, tebe dušo obgrliti, oh, kak je srečna duša tera tvoju milost kuša. Osmeha vredna virgo devica vrsna, zrela, još navek spi vu hiži za same jednu postelju. Ar rade stobom ide ona, ake imaš novca doma. Divojku je trijeb odpelati pu zapadu sunčanemu da ti bude zakonska žena vu postelje dar, da je budeš sluga dober, a ne guspudar. Vu Heidelberg sem išel srce ja zgubiti. Vu heidelberškeh maleh vrtov drobne rožice rasteju. Strasni leptiri vu zanosu ne mariju za ponos cvetja. Oni najmirišljaveši najmileši su njim. Sedime na terase ona i ja. Mirnoča lica njenjoga spunjavala je nebe kak bonaca ponad livadah. Vu njenjem pogledu magična krila se moč. Vu bež bluze z tamnesmeđem ovratnikem, odavala je gracioznost teru bum pamtil za navek. Nije bila prestara za ljubav. Pamet se pitala, a srce je znale odgovor, one, višestruki svedok mojeh patnjah, mojeh senjah. Oh, kako su srečne oči tere vide tvoje moči. Srce mene ne da mira dok za tobom sveđ pomira. Šarm zrači z samouverenošču. Tu sem zaigral svoju najvupitnešu igru. Kakva vse značenja ima jeden osmeh? Kulko vu mučanju more biti lepote? Drama je te teroj se napetost širi. On je nje spremen verne služit, desnu ruku smerne ljubit, vrat joj grlit v nedra sigat, čini krvcu vred vužigat. Bog je ljubav, a ljubavi nema brez boli. – Gdoj mi bu brisal suze ake tebe nebu bile tu gdoj mi bu donesel vutehu i snagu? Preživeti treb je pritisek, osečanje i samoobmane. – Ne znam zakaj nemaš poverenja vu me? Moja ljubav nema dvojbe. Skrcam li se, i na otprtemu morju bil bum vuz tebe. Gda sem z tobum vsaki dan mi je spašen. Nič ni odgovorila. V senjah ču srce valovati, milo lišce celovati. Nigdo ne misli ob smrti dok mu kiklja ober glave mač vrti. Izneverivši sudbinu sam sem sebe izopčil, ne dozvolivši da se skrši moja iluzija. Da sem duže ostal, vugrožene bi bile njenje i moje časti, postal bi napasnik vu kušnjah vrele strasti. Zmislil sem se kak je nesrečen bil i Byron, jer je vatrene ljubil i popeval ob ostvarenju svojeh senjah. Prezboril sem na kraju same, ostajte zbogem, draga Margarita – Vami bu oproščene jer ste mnoge voleli i ljubili. – A mene zdaj same šutnja ostaje – rekel bi Hamlet. Stigli su popevači, glumci i artisti. Komični tipi z jet seta z vizualizaciju hoteju zamaskerati svoju ispraznost. Oni preveč gledatelji, lažni vladari vu površnem kraljevstvu slik, tvrdeč da je larma mužika. Ake je tišina zvuk, i miruvanje je pokret, ali nije tanec. Tanec je, kak veli Isidora Duncan, najvekša ozbiljna vumetnost. Geste i pokreti izlaziju z onoga kaj predstava treba prenesti. Ar gda dojde veselje z veselim se veselim, nazdravljam z kupicu, pehar se žari, diši rožni opolo. Kupa napitna se vdiže, bilik kruži okole. Dosta sem žaluval, od zdej bum raduval. I ja živlenja cvetje hočum brati, z mužiku i z pesmu hočum se cifrati. – Gospoda najpresvetleši, če človek ne pije, lehke smrtne zgreši! – On teri nazdravlja i on teri pije, ljudi su te z teremi se sreča igra. Vu Grand hotelu jedna dama sedi na visokemu stolcu. Jedna glumica dopušča da ju zdržava dosti stareši prijatel. Ispred nas tanca jeden par. Ona oštri pogled na krasnorečivomu 212 proza oficeru. Trenutek je bremenit z tišinu. Ona, zagonetne se smešeč, zavređuje one za čem on žudi. Vu drugem činu ona recitera: – Pijte oči one kaj trepavice zastaviju. Vu mračneh nočih svetle njenjeg erosa još navek mi sveti. Vu te mreže sem se davne vlovil. Ona je zlečila vse moje strahe. Njenja popevka još struji vu mojih venah. Navčila me da se strašiti treba same lošega vremena. Žeja za lepotu teške se more vugasiti. Cena za lošu vumetnost je napast, a nostalgija je bolest – medica de nostalgici, teru sem davne odstranil ud sebe vu jedne masakrerajuče operacije. Que belle époque – Adies ad Gentlemen. Jedna bela ptica, jeden birani bar, jeden otprti oblok. Kraj romantike realizem je potisnul. Ar blage ud večera du svita vu grehe človek navek z novice hita. Ar ga čeka vnoge plača, vnoge straha, gda se grešnik zdigne z praha. Otpri, reko, oči i pugleč, pristoji li se žitek tvoj v tulike ničmurnosti trošiti. Sam sobum premisli tve tele pregrešne, kom blaga, kom trone ti budeš ustavil. Kam su poglavnici, krali i cesari, ki su z dikum lepe precvitali. Nijednuga ta smert ne hotela vun zneti. Recognitio spoznanje grehov sem kušal, izučivši veštine i tajne, ne bi stanovite ja privolil k tomu, da bi grešna dela pridal k telu svomu. Ki sada v greh stovariše, ki gusto karte, skupa i kocke hitiše, negda navuk k drugom k grehu podiliše. Koji lucke grehe kara, naj samuga greh ne mara. Loše se za zločestemi puvuditi, ar je zlo i ne puvuditi se za dobremi. Naj ceniti više zle nek pravedne. I zopet noč odhaja, den prihaja, jutre biva, svita se. Z protuletjem i ja rastem, zelenim se, nazaj plavam, nazaj brodim se. Zopet rastem, na žice tancam, bolši sem ud najbolšeh akrobatov. Zdraveši bivam, k jakosti duhajam, dobre se držim, ladam, napredujem. Zrasla su mi obrambena klešča, kak parklji na nogah ftičjeh. Nazopet vgrizujem onuga ki je mene vgrizel. Vu mene je druge sorte dvojba, da nej pupevku dal vu službu agitovke. Gde su dva gospodari vu jedni hiži, tam mora krov na jedni strani rezkrit biti. Dva nesložni dudaši nesu prikladni ni v krčme pajdaši. Tak i dok se pastiri med sobum jale, plačaju pred vuki ovčje glave. Ak gospoda čine krive, kmet platiti mora žive. Ake posel pred druguga mečeš, moraš mu i zdelu pustaviti. Gdo kmete otira, opustiju mu polja. Njiva zapuščena, zemlja nedelana, nemre roda dati, na nje ne raste ni divja cekorija, kurjeg oka trava. Ki vu vodu seme seje, slabe bude žel. Nit se seje sol, nit se orje kamen. Ak šenicu sadim, a pelin pobiram, vsi ljudi guvore pelin žuhke zelje, a mene je pelin vse moje veselje. Da pijeme loše pitvine te je sudba naša, ud jestvine dostupna nam je same žuhka kaša. Ar plodne žetve, krupne ovce, tuste svinje i polja veseleša pamtime. Kokot je štel pupevati, ar ni više imel vode, pekar je štel kruha peči, ar ni više imel mele. A kaj bedaste je včinjene naj bedaste i trpi, kaj hmajni včini te dobri gušče trpi. Jen hmajni človek more vsu opčinu natepsti, a ak polag šentavuga stujiš, šentati se hočeš navčiti. I teške je več krat pešce v konjanike prenesti, a oplemeniti siromaka nemre niti sto junakov. Ki tak šetuju na visinu, friške padnu na nizinu, a došla bu britva na brus gda gosoponom pustane muž. Duhovne i povesne ishodišče, nalaže traganje za kulturnen identitetem. A ja još se navek duge respinjem, iščem, skušavam, spuznuvati hotem, pokušavlem ublikuvati svoj svet. Ar zabadav moje reči du njihuvuga serca nit su došle, nit došle neju. Humanuš on ne bil ki vsakojačke spačke je delal zmutnje, karke, ništarije i norije. Ki se mnoge z rečmi bori, srce njegve male plodi, male koga on pomore ki obeča zlatne gore. A on iz kojega vust slajše ud meda govorenje zhaja, dok prosi, zlata vusta nosi, kad vrača herbet 213 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. obrača. A ud rečenja du činjenja kak ud lista du korenja. Glad i žeja gde vladaju prazne reči oči ne site. Zlo su oni terima su vekši čini nek dela. A vi im rečete naj k poslu idu ki med vami nemira išču. Oni šteli bi krič med pukem zvoljuvati kaj mogli bi nad varušem kraljuvati, kajti njim je hasen vleči z duguvanja ne svojuga. I mi bi znali na visoki tronuš sesti, dohotke bogate imeti, gospodske jestvine jesti. Ud davna je tak poznate da dok jedni v polju boja biju, drugi doma v miru piju. Lepe je v polju boja biti, ar je lepše doma v miru piti. Filištejce protivniki Ižraela hvaliju, a ljute čemerna kača kaže da male vredni ljudi, male dobra včiniti moreju. Ar norc se norcu dupada i svinja svinje gda se v blatu vkalja. Panonija bogata, z mlekem i medem tekuča, z vsakim dobrim žitkom i z plodi cvetuča, vsakomu se ona kakti takva mili, istina, lakše bi ju branili, gda bi složni bili. Ne smeme dati svoje plode onem ki nit grade, nit varaše, niti hiže nemaju. Gda je ftič v krletke, on z nje hoče ziti vun. Onem ki šteli bi naš trud, na silu zadobiti treb je reči ne. Jer nisme mi baš tak velki slepci, nit su naši lošeši tepci. K tomu su naši dečki vučili kolegij bečki. Fiolica diši, a gnjus još ni dopital žuhku juhu. Privilegija je mojega naroda – kak bi rekel Juses de Gaultier – rietre pas dupe, oliti ne biti prevaren. Krenuli su mušketeri oboružani z mušketu. Put je pust, ali mene poznat. Vsaka utopija v začetku zgledi kak fantazija. Kaj ni najvekša škola bila gda David ze slabim oružjem vuspel je pubediti Golijata. I Gerion je tri tela imel i šest kreluti, ar ga je senak vubil Heraklo. V ratu vsaki zeme svoj del, a najvekši konstanbel. Moreš lehke zapopevat ponajlepšu strofu če si imel sreču ne videti Magdeburšku katastrofu. Gda su se stvari očekivane dugodile, te je veselje. Ak si zbegel nesreču, te je jednake sreči. Gda sme z konji Neckar preplavali, mam sem znal da nam ne odolel ni Maunheim, ni Frankental. Same Bog je gospon zvrhu vse gospode. Ar du Boga dojde on teri je delal i pubeđival. Ar mene jesu moje moči, ne trebam tuje još pomoči. Karijera mi je stalne pud reflektore, mukotrpna, trnovita, goleh nog pu golemu kamenju. A ja sem mislil kak bum zauzvrat promenil svet. Mrtučljivost bol dunaša, a mene imponera borbenost svetoga Mihajla, on mi je bližeši pu temperamentu, on je bil ratnik. Nigdo se nej trebal zanositi z svoju konačnicu, jer ne znaš jel ti bu žitek završil vu slave ili vu glibu. Ecce homo – veli Pilat – zemite ga vi i respnite ga, ja na njem ne nahajam krivnje. Tragediju treb je preživeti, a ne glumiti. Dete gda si prst opeče, ruke v ogenj več ne meče, tak i človek iz nesreče spametneji biva veče. A gdo se na vruče opeče, na mrzle rad puše. Gdoj disciplinu je preživel taj zna da nejde osel več na most z teruga je vlomil kost i lesica tera jemput je v mreže bila dojti v mrežu več ni štela. A temel vsake dobre filozofije je da kaj zvršiti treba te zvrši. Zate ja, zdaj, pri koncu naj objavim lastoviti zakon: da prez truda nigdo nema hasne nit najema. Ja sem platil svoje neiskustve na životne bine, al sem na te bine i vučil živlenje. Takaj znam da neizmeren trud neje potrošen vu lude. Trebale je cajta da se pripravim na povratek. Paše mi ove, z noge na nogu pu stareh mirneh stezah, nakon kaj sem se prebijal pu zakrčeneh prašneh cestah. Zdaj sem tu, spremen vujuvati protiv obeščaščenja svojeh nastojanj. A zapoved je ultra, iti dalje, prek, črez, zvrhu. Kakove ti vreme služi, takvomu se i pridruži i ne nasleduj čineče nepravičnosti. Z vremenem svojim hodi, vumret mora ki se rodi. Moja znanost moja theoretika mi govori da mali pomaki vutemeljuju dramu. Popperova etika zasnivlje se na ideje da ni treb činiti maksimum dobra, kaj je navek arbitrarne, neg je treb izbegavati maksimum zla, kaj je čist moguče. 214 proza A gda se knjiga zapre, gda zastor opadne, onda buju rekli da bil je stalen vu obečanju. Živel je tak duge kak je mogel, bil je človek osebujni, duhovni darmi ud Boga nadarjen. Ima zlamenje plemenitosti, imagines majorum. Imel je talentum, dar Božji ali naravni, z kojem je laglje vupravljal nek drugi. Imel je dela i truda pune živlenje, ki je skrbi mnoge pudnesel i občuval svoje držanje ud zlata vredneše. A ja tebe, pesma moja, prosim same da mi poštene ime ud sramote braniš. Povest je kronika človekovih neverstev. Svet ide vsakim danem nazaj, ali i takev nam je potreben, a ja na raspolaganju imam same ove jene živlenje. Novi svet morti začinje, ali ščem ga vidiš na horizontu, odmah ga ščepaj jer bu drugač zanavek putonul vu vesmirske glubine, a tebe bu ustale da plačeš nad još jednu žalošču vu tvojem privatnem ministarstvu tuge. Človek se mora pitati kaj je mudrost ljudska prema tišine šumah i mudrosti drevlja. Cugi udhajaju, a mi nesme same glumci i gledateli, mi sme sudioniki pravi harcmeštri, vu drame povesti i budučnosti. Respeti zmed opstanka i tradicije zišli sme z sveta rodnuga kaj bi zeznali kak te život dojde du svoje biti. Pitanje je more li gdoj kaj navčiti z naše povesti bude li prepoznal sebe vu nami? Vu svojemu poslanju ja guvorim ob delovanju, ob stavaranju osnove z elementi mogučega. Vuspinjanje na životne crte navek je mukotrpne. K jarmu slišajuči vsaki svoju trpi nesreču. Ar ja hoču zdaj v poštenju svoj posel obavljati, svoju čast obnašati, pak zate idem bolše navade iskati, ar senak neg brez stroška mojega pleča moja denes budu. Ovak, kak bi rekel Unamuno, završavaju – barem za zdaj – ovi ogledi ob tragičnemu osečanju živlenja i ljudi i vu narodu ili barem vu duše mojega naroda. A ti, ak budeš kak sem ja, ali na mestu mojemu, drugač budeš vse te čutil. Kratka biografska bilješka Prof. dr. Željko Bajza rođen je 1946. godine u Poznanovcu u Hrvatskom zagorju. Hrvatski je znanstvenik, publicist i kulturni aktivist. Znanstvenom i stručnom radu posvetio se kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemij skog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je u zemlji i inozemstvu niz znanstvenih i stručnih radova, te sudjelovao na više međunarodnih kongresa. Autor je 10 knjiga različitih tematika. Objavio je 1500 novinskih članaka te napravio ne koliko stotina radijskih emisija. Osim znanstvenim i stručnim radom, publicistikom i slikanjem, bavi se i pisanjem poet skih i proznih radova koje uspješno objavljuje u prigodnim zbornicima, tjednicima, kulturnim glasilima te na radiju. 215 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Nikola Ivanišin 216 Josip Lisac zadarska smotra 1-2, 2014. Poštovani profesore Ivanišin, dragi Nino in memoriam Bolna mi je dužnost da se u ime središnjice Matice hrvatske oprostim od Tebe danas kada posljednji put odlaziš u Zagreb, kamo si mnogo puta putovao, gdje si studirao, gdje si otpočeo sveučilišnu karijeru i gdje si doktorirao, upravo kada zapravo krećeš put Dubrovnika, nakon mnogih putovanja od grada u kojem si svojim studentima i hrvatskoj knjizi posvetio svoj nesebični rad do grada u kojem si odrastao i iz kojeg si davno otišao stasajući kao sveučilišni profesor, kao povjesničar hrvatske književnosti, kao čovjek. Pritom je susret s Maticom hrvatskom bio prirodan, pa si surađivao u Matičinim časopisima Dubrovnik, Kolo, Mogućnosti, Riječka revija, Zadarska revija / Zadarska smotra, uređivao neke od njih i uopće bio u Matici aktivan. Nimalo ne iznenađuje da Ti je Matica hrvatska Dubrovnik objavila dvije knjige, prvu, Dubrovačke književne studije, i posljednju, Post scriptum, a zastupljen si i u jednoj od knjiga dragocjene edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti. Došavši 1959. u Zadar, skladno si se uklopio u ustrojstvo grada i u pletivo sveučilišnog života u kojem si bio dekanom i postao professor emeritus. Posao si shvaćao ozbiljno, studentima posvećivao pozornost i držao ih važnima, silno se vezao za Fakultet. Mnogi su Ti pisci bili dragi, poglavito oni iz dubrovačke književne baštine, hrvatski ekspresionisti i Tvoj učitelj Antun Barac. Prilazio si im otvorena srca, intuicijom ljubitelja ljepote i asocijativnošću čovjeka slobodna uma. Energija Ti je bila velika, pa si i ostvario znatan opus od 10 knjiga. Povezan sa svijetom, dušu si posvetio domaćoj knjizi i o njoj mnogo pisao, osobito u Radovima Filozofskog fakulteta u Zadru. Iz Tvoga djela progovara Tvoje znanje o hrvatskoj književnosti i Tvoj osebujan stav o životu ispunjenu tmurnim i sunčanim bojama, ispunjenu kutijom olovnih slova. Sada odlaziš, a smrt, sasma nešto ljudsko – kraljuje dalje sama, kako reče glasoviti pjesnik. Hvala Ti na svemu dobrom što si dao Matici hrvatskoj, zadarskom sveučilišnom životu, studentima, mlađim kolegama, domovini. Počivao u miru!1 1 Ovaj je tekst govor održan na Gradskom groblju u Zadru 10. lipnja 2013. godine. Nikola Ivanišin (18. rujna 1923. – 5. lipnja 2013.) kremiran je u Zagrebu, sahranjen u obiteljskom krugu u Dubrovniku. 217 Nedjeljko Mihanović zadarska smotra 1-2, 2014. In memoriam Jozo Vrkić in memoriam Pripovjedač, putopisac i folklorist Jozo Vrkić rođen je 10. listopada 1941. u mjestu Naklice-Tugare, na području stare poljičke kneževine, nedaleko od Omiša. Gimnaziju je završio u Splitu (1956.-1960.), a komparativnu književnost i psihologiju diplomirao je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neko je vrijeme radio kao lektor i novinar, a potom kao samostalni književnik. Objavljivao je romane, pripovijetke, putopise, radiodrame i popularno-znanstvene priloge o našoj usmenoj književnosti. Više je puta od “Večernjeg lista” bio nagrađivan za kratku priču. S kolegom Jozom posljednji sam se put sreo na uglu Gundulićeve ulice i Ilice, pred devas tiranom zagrebačkom kavanom “Corso”. Primijetio sam da je omršavio, ali ga nisam pitao za uzrok. Izgledao mi je svjež, pun nade i književnih planova. Kad sam se krajem rujna vratio s ljetovanja na moru u Zagreb, osupnula me vijest da je preminuo. Nisam mogao povjerovati u to. Umro je 26. rujna 2013. Pokopan je na mjesnom groblju u Naklicama. U našem životu smrt se neprestano dodiruje s našim planovima. S obzirom na tematsku tvorbu, Vrkićevo pripovjedno djelo možemo podijeliti na crtičarsko-verističko modeliranje stvarnosnih tema i inovativno oslikavanje putopisnih zapažanja. Djelo mu je žanrovski raznoliko: pisao je romane, pripovijetke, crtice, putopise, televizijske scenarije, radiodrame i popularno-znanstvene tekstove vezane uz narodnu usmenu predaju i tradiciju. Vrkićeva pripovjedna tematika uglavnom je vezana za ruralnu sredinu dalmatinsko-primorskog područja i njegova zaleđa. Motivi, događaji i osebujne situacije pokreću akciju i vitalistički način izražaja. U svojim osebujnim i neobičnim zapažanjima Vrkić je čvrsto stajao na terenu stvarnosti. Volio je stvarnost, verističku svakodnevicu, vjerno reproducirane detalje i uzgredne stvari. Verističke i ambijentalne impresije izražene su u futuri “naturalne škole”, koja ističe vitalističku snagu prirode i određuje duhovni život čovjeka. Vrkić je baštinik karakterističnih aspekata i tehničko-stilističkih postupaka naše crtičarske proze, koja se očitovala u stvaralačkoj metodologiji Frana Mažuranića, Josipa Draženovića i Jure Turića. Nazočni su pripovjedni po- 218 in memoriam stupci – si licet parva componere magnis1 – i talijanskih neorealista (Domenico Rea) i objektivista (Italo Calvino). Takvo formiranje izraza s neorealističkim pretenzijama i na tradiciji realizma i objektivizma stvorilo je u Vrkića izvoran pristup temama, doživljajnim iskustvima i izvornoj mozaičkoj strukturi izražajne stilizacije. Prema izboru građe i očitovanju izražajnih sredstava Vrkić je instinktivan talent i nagonski pisac. Na podlozi objektivnog promatranja uspio je ostvariti stvaralačku metodologiju, iz koje proizlazi naturalistička slika prirode i čovjeka. To je svijet u kojemu dominiraju elementarni nagoni, borba za održavanje, patološke pojave, atavistički porivi puni gorkog realizma i ljudskih strasti. Počesto njegovi likovi imaju animalni i divlji karakter. Vrkić ne bira za opisivanje neke glamurozne prizore i senzacionalne slavne događaje. Njegov predmet opisivanja putem subjektivne intervencije u odražavanju vanjskog života postaje surov, pomalo divlji, narogušen, uvijek s potajnim ambicijama auktora da bude autentičan i osebujan. Vrkić ne želi biti serijski pisac, već pod svaku cijenu neobičan motritelj života, koji otvara vrata novom načinu promatranja svijeta i ljudskih likova. On posjeduje osjećanje realnosti, bilo u percepciji koju doživljava ili ju izmišlja. Poput antičkog heroja Anteja pazi da ne izgubi tlo pod nogama. Svaka pojava koju prikazuje kreće se u sasvim određenom okviru i ambijentu, čiji su detalji precizno viđeni i ocrtani. Posebice u svojim putopisnim zapisima Vrkić je svojim strogim naturizmom ostvario neorealističku i objektivističku strukturu opisivanja. Jednostavna dalmatinska sredina našla je svoj izražajni oblik, prikladan naturalističkoj viziji svijeta. Njegovi putopisi (Ljuti puti, 1982.; I u Sibiru žive ljudi, 2003.; Divlja naša, 2008.; Modre oči Lijepe naše, 2010.) pružaju najočevidnije značajke “lirskog dokumenta”, u kojem je s regionalnim koloritom i ambijentalnim osebujnostima ostvario vlastiti doživljaj svijeta, determinirana smislom za objektivnost. U njima je najočiglednije izražena piščeva čežnja za povratkom iskonskom načinu života. Putopisi nas najizravnije uvode u piščev unutarnji svijet, u zavičajni krajolik i u sličice dalmatinskog podneblja. Mnogi autobiografski elementi transponirani su u putopise. U “isječcima” iz života javljaju se opisi duševnih stanja, mitski predjeli zavičaja i sjećanja iz djetinjstva. Osobito u sjećanjima na zavičaj, za koji nikada nije prestala lutati njegova misao i življe kucati njegovo srce, nadahnuto se opisuju slikoviti lirski krajolici, sa živim, nježnim i dirljivim dojmovima u čistoj arhaičnoj prirodi. U takvim duševnim stanjima izraženo je piščevo nježno osjećanje za obiteljsku sreću, za skromne i male stvari što su ga vezivale s uspomenama i mladošću. Putopisi sačinjavaju Vrkićev najčistiji književni izraz. U njima je njegov talent najviše dolazio do izražaja. Kao i kod velikog ljubitelja prirode Jean-Jacquesa Rousseaua, i u Vrkića je u sabiranju putopisnih opažanja prisutna Musa pedestris: putovanje pješice, pri čemu su njegovi dojmovi i doživljaji neposredni i živi. Literarne motive traži i opaža u stvarnom životu i osobnom iskustvu. U otkrivanju otajnih prizora prirode izlazi na brisani prostor, osluškuje govor čistih slika, lokalni kolorit, život običnih stvari u ukupnosti postojanja. Njegovi opisi mirišu na krajobraz, na grmlje, na žbunje, na šumarke, na kamenje, na predjele sa širokim vidicima i 1 Ako je dopušteno male stvari uspoređivati s velikima. 219 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. prostorima. Oduševljava se prirodom, pa je njegovo divljenje otvoreno za sve dojmove, živo i iskreno kao kod djeteta. Vrkić poput alpinista traži rijedak, još neviđen i opasan planinski predio, takve strme stijene na koje – kazao bi Homer – “još nitko nije kročio osim sunca”. Čari prirode ga zaokupljaju, nadahnjuju i raznježuju. Danas, kada literatura oskudijeva opisima krajolika i prirode, oduševimo se tim dubokim i živim osjećajem mirnih, svježih i nježnih odjeka krajobraza u pjesnikovoj duši i u njegovu osobnom nadahnuću. Vrkić nam ponovno ubrizgava u sliku prirode onaj moćni životni sok naturističkog opažanja, koji je u konvencionalnoj intelektualnoj percepciji presahnuo. U trajnom otkrivanju nepoznatih pojedinosti zapažamo kako Vrkićev krajobraz nije izvještačen, niti je mediteranski odveć blještav. Njegovo je sredozemno nebo bez jarke svjetlosti i doživljavate ga kao da vas svojim niskim svodom pritišće. Opisi arhaičnog svijeta su jednostavni, nikada emfatični. Tek tu i tamo naiđemo na pomalo patetično registriranje folklorizama i egzotike pastoralnog ugođaja. A i neki prizori arhaičnoga seoskog života postaju fantazmagorično stilizirani kada ulazi u kabalističku maštu puka. U svome pripovjedačkom postupku Vrkić svoje jednostavne dojmove ne osmišljava ni psihoanalitičkim, ni egzistencijalističkim diskursom. Ostaje vjeran svome stilu objektivističke strogosti. Njegova filozofična dimenzija podosta je tanka, jer mu slikovita predodžba djeluje više na oči nego na razum. U opisu prevladava točnost opažanja, plastičnost reljefa i mozaičnost slikarskog postupka. Njegov stvaralački subjekt ne ide u neko psihologiziranje i u složene spoznajne radnje. To su parcijalne analize, koje ne dostižu integralnu egzistencijalističku vizuru. Tonovi lirskog senzibiliteta dolaze iz srca, iz neke elegične nježnosti koja ga približava izrazu romantičara, ali oslobođenu svega što je preosjetljivo i sentimentalno. Njegova misaono intonirana rečenica teče kao bistri vrutak, kao mali potočić, koji je proziran jer nije dubok. Vrkićev izvorni stil izraz je stvarateljskog nagona, pa je bio najbolji kad je ostajao vjeran vlastitoj neorealističkoj poetici. U takvoj objektivističkoj metodi opisivanja uspješno je ostvarivao spontane slike o malim ljudima, o njihovim vrlinama i manama u okviru teške socijalističke stvarnosti i suvremene neokapitalističke zbilje. Nije uobičajeno da se u prigodnom nekrologu iznose i stanovite kritičke primjedbe. Ali držim da ćemo upravo u objektivnom i nepristranom prikazu piščevih književnih svojstava pružiti najveći izraz poštovanja njegovoj umjetničkoj pojavi i njegovu talentu. Uz izvorni pripovjedački rad Vrkić se bavio i usmenom narodnom tradicijom i njezinim motivskim kompleksima. U svojoj je prozi mnogo dugovao sadržaju tih naših bajoslovno-pustolovnih narodnih priča, basna, bajka, balada, epova, poslovica, izreka, epigrama, i uopće našoj pučkoj usmenoj predaji i tradiciji (Vražja družba, 1991.; Hrvatske bajke, 1993.; Mačkova družina, 2005.; Hrvatske smješice, 2005.; Vuk i janje, 2005.; Kraljevna se nasmijala, 2008.). Okružen tradicijom i legendom drevne poljičke kneževine, njega je ta mitska predaja zaokupljala, u njoj je nalazio poticaje i nadahnuće. U slojevitim značenjima narodne usmene tradicije pronalazio je pogodan okvir za svoje misli, za regionalni kolorit, za ambijentalnost, za dijalektalne jezične osebujnosti, za dovitljivo i neposredno pričanje. On se tom tematskom raznovrsnošću tradicijske kulture u inovativnom pristupu obilno koristio. Vješto je u svoj tekst unosio dovitljive dosjetke i frazeološke citate koji odišu elementarnom snagom 220 in memoriam pučkog iskustva i mitom zemlje. A i smjele metafore pučkog obilježja i žive pjesničke slike auktor je sijao na svakom koraku. Osobitost Vrkićeve proze je u njezinoj individualnosti, koja ponegdje prelazi i u naglašeno nategnutu samosvojnost. On teži da mu izražavanje bude prepoznatljivo, neobično, netipizirano i da po svaku cijenu izađe iz poznatoga stereotipa. Piše jezikom bliskim besjedovnom izrazu, s fabulatornom strukturom gole predmetnosti, a ipak poetski sugestivnom. Premda su mu već prva djela bila dobro primljena, Vrkić se nije u stilskoizražajnom pogledu prepustio monotoniji ponavljanja. Nikada se nije prestao baviti izražajnom stranom svoga umijeća, unoseći u strukturu svoje fabularno-mozaične proze više sintetičnosti i oštrine zapažanja. Ali i pored svih tehničko-stilskih inovacija, ostao je vjeran svome prvobitnom načinu oblikovanja autonomne književne strukture. U atmosferi tadanje dominantne post modernističke poetike “uličnog žargona”, Vrkić je ostao više-manje vjeran tradicionalnim vrijednostima književnog jezika. Sav taj jezik naših hrvatskih realista, naturalista i crtičara on je svladao, usvojio i prekalio, dajući mu vlastitu individualnu objektivističku crtu, koja postaje njegovo obilježje. Njegov je stil bio podudaran s njegovom naravi i s njegovim talentom. On nerijetko artikulira sa stvaralačkim naporom, ali je tomu teškom stilu i fabularnoj strukturi davao svojstvo neposredna zapisa. Upravo u tome strogo funkcionalnom neorealističkom jeziku Vrkić je uspijevao izraziti svoje iznenađujuće dojmove, svoje životne tajne i svoje izražajne finese. Jozo Vrkić 221 Slȍbodan Martin Šikić zadarska smotra 1-2, 2014. U slavu Joze! in memoriam Mom dragom učitelju i prijatelju Jozi Vrkiću Nisi umro: Preselio si Nas u svoja djela. Liječiš nas Ljutim putima. Hrvatska ti bila odmorište. Zaslužio si njeno počivalište. Hvala ti na svemu! Slobodan Martin Šikić 222 Cvijeta Pavlović zadarska smotra 1-2, 2014. Nevenka Košutić-Brozović. In memoriam in memoriam Rijetko se koji hrvatski znanstvenik bavio toliko širokim opsegom građe u području znanosti o književnosti, a istodobno toliko “filigranskim” provjerama teza, kao što je to činila prof. Nevenka Košutić-Brozović, autoritativna hrvatska povjesničarka i komparatistica književnosti. Njezini se radovi drže mjerodavnim, sastavnim i neizostavnim dijelom dugoročne izobrazbe hrvatskih filologa, a njezino ime trajno je upisano u akademskoj memoriji autoriteta hrvatske humanistike. Stavljajući u središte svojega zanimanja hrvatsku književnost često gledanu “izvana”, a pritom neprekidno tragajući za granicama pojma svjetske književnosti, prof. Košutić-Brozović ostvarila je jedan od najobuhvatnijih projekata hrvatske komparatistike i dokazala se u svojoj generaciji znanstvenika kao ustrajan promicatelj zapadnoga kulturnog kruga kao nužnoga konteksta povijesti hrvatske književnosti. Njezino djelo značajno je obilježilo smjerove proučavanja hrvatske književnosti u kontekstu europske i svjetske književnosti mnogih naraštaja znanstvenika i stručnjaka, i to u svim razvojnim stupnjevima životnoga obrazovanja, od srednjoškolske razine preko akademske izobrazbe do najvišega sveučilišnog usavršavanja u specifičnim granama znanosti o književnosti, od opće povijesti književnosti i pojma svjetske književnosti do traduktologije. Prof. dr. Nevenka Košutić-Brozović (Zagreb, 13. siječnja 1929. – Zagreb, 2. listopada 2013.), odrasla je u obitelji intelektualaca, koja joj je omogućila kvalitetno školovanje – stric joj je bio političar August Košutić, a teta književnica Sida Košutić. Zagrebačku Klasičnu gimnaziju maturirala je 1947. g., a diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1952. g., i to širok krug ondašnjih studijskih smjerova, “historiju jugoslavenske književnosti i francuski jezik i književnost” uz “hrvatski jezik sa staroslavenskim, narodnu povijest i ruski jezik” kao pomoćne predmete te apsolvirala usporednu diplomsku grupu, engleski jezik i književnost. Najprije je bila zaposlena kao knjižničarka u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na Odjelu za rukopise i stare knjige (1953.-1956.), gdje je pohađala i paleografski tečaj JAZU te položila stručni bibliotekarski ispit (1956.). Nakon takve znanstvene specijalizacije, prof. Košutić-Brozović posvetila je najveći dio radnoga vijeka znanstveno-nastavnom radu na Filozofskome fakultetu u Zadru, gdje je od 223 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. 1956. bila zaposlena najprije kao asistent za francuski jezik i književnost (1956.-1957.), a potom kao predavač opće književnosti kao pomoćnoga predmeta na tadašnjoj jugoslavistici. Godine 1956. boravila je na usavršavanju u Lausannei i Parizu, godine 1959. završila je seminar za strane slaviste u Varšavi i Krakovu, a 1963. g. usavršavala se na ljetnoj školi slavenskih studija u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Na taj se način postupno i sustavno usavršavala u područjima slavistike, od polonistike, bohemistike, slovacistike do bulgaristike i makedonistike. Potporu za takav znanstveni profil pronašla je i u privatnom životu, prateći suvremene slavističke spoznaje sa suprugom, uglednim hrvatskim jezikoslovcem Daliborom Brozovićem. Od 1964. g. dodijeljena su joj predavanja iz teorije književnosti te je postala asistentom za opću književnost i teoriju književnosti. Doktorirala je 1965. g. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Francuske književne pobude u časopisima hrvatske moderne. Od 1966. g. bila je docenticom, od 1974. do 1979. izvanrednom profesoricom, a od 1979. do umirovljenja 1995. g. redovitom profesoricom. Uz progresivnu znanstvenu radoznalost i urođeni dar za prenošenje znanja u obliku sveučilišne nastave, imala je brojne ideje o pospješivanju organizacije i obogaćenju sveučilišnoga programa i sveučilišnoga života, koje je vrlo uspješno ostvarila. Organizirala je fakultetsku knjižnicu i predavala bibliotekarstvo na Pedagoškoj akademiji. K tome, s obzirom na iskustvo u vlastitom znanstvenom usavršavanju i najnovije znanstvene spoznaje u svijetu, prof. Košutić-Brozović pokrenula je veliku inovativnu ideju na Filozofskome fakultetu u Zadru 1976. g. založivši se za osnivanje Odsjeka za komparativnu književnost, kojemu je nekoliko godina bila predstojnicom, na tragu utemeljitelja komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ive Hergešića. Rad prof. Košutić-Brozović bio je iznimno plodonosan ne samo u znanstvenom nego i u nastavnom i mentorskom području, jer su uz njezino ime vezani naraštaji vrlo uspješnih studenata od diplomskoga do poslijediplomskoga doktorskoga studija te učenika u širem smislu, a među najistaknutijima – sveučilišna profesorica i književnica Helena Peričić te akademici i književnici Luko Paljetak i Ivan Aralica, a oni svojim radom, svako u svojemu području, ali i zajedno u istome krugu, ilustriraju i područja svoje profesorice: znanosti o književnosti, traduktologiju i književnost samu. Za osobite zasluge u odgoju, školstvu i pedagogiji prof. Košutić-Brozović dobila je Nagradu “Ivan Filipović” 1990. g. Uz mnogobrojne stručne članke, objavila je šezdesetak znanstvenih radova s područja kroatistike, slavistike, komparatistike i književnoga prevođenja, od prvih radova u Krugovima 1954. g. tijekom više od 50 godina neumorne znanstvene znatiželje, istraživanja i provjere. Među radovima često se navode njezina istraživanja pojedinih pisaca i njihovih usporedbi, primjerice Balzaca, Baudelairea, Matoša, Begovića, Maeterlincka, Becketta, Faulknera, Marguerite Yourcenar, Marguerite Duras i dr., no način na koji je prof. Košutić-Brozović znala prenijeti svoje znanje pa i prilagoditi se različitim potrebama, razotkriva veličinu njezina rada u punoj širini. Ta je širina došla do izražaja osobito u njoj posvećenomu 5. broju časopisa Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru Croatica et Slavica Iadertina 2009., kad je prvi usustavljeniji prikaz njezina opusa pokazao istraživačke domete kojima svaki znanstvenik treba težiti. U znanstvenim se radovima opredijelila za više okosnica, od proučavanja hrvatske moderne u europskome kontekstu (Stanisław Przybyszewski i hrvatska moderna, 1962.; Francu224 in memoriam ske književne pobude u časopisima hrvatske moderne, 1964.; Časopis hrvatske moderne “Mladost” i strane književnosti, 1966.; Značenje “Glasnika Matice dalmatinske” u književnom životu hrvatske moderne, 1995.; Ženski udio u književnom životu hrvatske moderne, 2001.; Uloga Zadra u književnom životu hrvatske moderne, 1976.), preko istraživanja posvećenih dometima pojedinih hrvatskih povjesničara književnosti (Mihovil Kombol, 1997.; Tomo Matić, 1998.; Albert Haler, 2000.; Vatroslav Jagić, 2007.), pojedinih hrvatskih književnika u komparativnom aspektu (Ivo Andrić, 1979., Ivan Goran Kovačić, 1989.; Milan Begović, 1998.; Pasko Antun Kazali, 2005.), mezologije (Odnosi Hrvata i Bugara od X. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke Republike, 2003.; Hrvatsko-bugarski odnosi u 19. i 20. stoljeću, 2005.), bibliotekarstva (Vjesnik bibliotekara Hrvatske), teorije književnosti (Uz problem periodizacije novije hrvatske književnosti, 1968.) i traduktologije (Dijalekt kao medij hrvatskoga književnog prevođenja standardno-jezičnih tekstova, 1992.; O prepjevima Dobriše Cesarića, 1992.; O književnim prijevodima i prevoditeljima u “Zori dalmatinskoj”, 1996.; O Ujevićevu prevođenju Shakespeareovih soneta, 1997.) i dr. Priredila je niz lektirnih izdanja te bila koautorica čitanki za gimnazije. Cijenjena je njezina Čitanka iz stranih književnosti (I-II, 1970.), koja do danas ima tridesetak izdanja. Čitanka prikazuje razvoj nacionalnih književnosti i redoslijed uključivanja pojedinih književnosti u tijek svjetskoga književnoga razvoja i referentna je literatura mnogih sveučilišnih programa. Naraštaji studenata koji su se pripremali za klasifikacijski ispit studija komparativne književnosti u doba kad je on bio specijalistički usmjeren, u doba prije ispita općega znanja na tragu obrazaca ispita zrelosti kakvi su danas na snazi, svladavali su literaturu potrebnu za uvod u studij, literaturu koja im je pravodobno davala uvid ne samo u to što studij komparativne književnosti podrazumijeva, nego i to što sve podrazumijeva pojam svjetske književnosti. Tako su se prvi put studenti upoznavali s pojedinim nacionalnim književnostima koje kroz obvezno školovanje nisu susretali, prvi put su se upoznavali čak i s autorima pa i djelima nekih velikih i dobro poznatih nacionalnih književnosti, koje je za potencijalan studij trebalo produbiti većim brojem predstavnika određene stilske formacije, i s pojedinim stilskopovijesnim razdobljima, koji su u gimnazijskome gradivu bili preskočeni radi nužnoga pojednostavljivanja. U tom prvom susretu s pojmom i granicama goetheovskoga pojma svjetske književnosti veliku je ulogu odigrala upravo Čitanka svjetske književnosti I i II. Ime profesorice Košutić-Brozović urezivalo se u pamćenje beziznimno svih studenata komparativne ili svjetske književnosti, ali i svih povjesničara hrvatske književnosti, i ono će ostati upamćeno po tom kapitalnom djelu hrvatske kulture, koje je imalo svoje nasljednike u oblicima sličnih izdanja nužnih za srednjoškolsko i akademsko humanističko obrazovanje. O značenju pothvata profesorice Košutić-Brozović dovoljno govore srodna izdanja Svjetska književnost zapadnoga kruga Ivana Slamniga (1973.; 1999.), Od Odiseja do Uliksa Miroslava Bekera (1997.), Lektira na dlanu 1 i 2 skupine autora (D. Duda, S. Jurić, D. Šporer, A. Zlatar, 2000.) i Povijest svjetske književnosti Milivoja Solara (2003.), koja se svako na svoj način odnosi prema koncepciji Čitanke svjetske književnosti. Bez obzira jesu li se prema njezinoj ideji i provedbi postupnoga prikaza svjetske književnosti prema kronološkom i nacionalnokanonskome kriteriju odnosili polemički ili afirmativno, autori kasnijih pregleda povijesti književnosti uvijek su uzimali u obzir postojanje Čitanke. U njoj je prof. Košutić-Brozović okupila 225 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. podatke o razdobljima povijesti književnosti i njihovim najznačajnijim predstavnicima koji vrijede i danas, a koji osim osnovnih informacija donose primjere, odabrane odlomke koji ilustriraju i iznesene kratke teze i same kriterije zbog kojih se pojedini pisac ili djelo drži kanonskim. Za tu su svrhu na hrvatski jezik prvi put prevedeni odlomci mnogih klasičnih djela, a neki od njih do danas su ostali i jedini prijevodi i jedini prostor provjere i tumačenja teksta. Velik je posao bio okupiti vrijedne suradnike, od Bulcsúa Lászlóa do Radovana Ivšića, a kako je prof. Košutić-Brozović sama navela u uvodnoj napomeni, u osnovnoj namjeri da doprinese općoj naobrazbi i književnoj kulturi, da učenicima i studentima ponudi dopunsko štivo, upravo je prijevodima posvetila iznimnu pozornost. I sâma se latila prevoditeljskoga posla pa su njezini stavovi o prevođenju opredmećeni za potrebe Čitanke stranih književnosti u prijenosu odlomaka djela trojice kanonskih autora, i to autora različitih poetičkih opredjeljenja, različitih žanrova i različitih nacionalnih književnosti (James Macpherson Ossianova pjesma suncu, Ernst Theodor Amadeus Hoffmann Zlatni lonac, Maurice Maeterlinck Pelléas i Mélisande). S istim ciljem uočila je važnost prevođenja kao redovite prakse te je prevodila s francuskoga, engleskoga, španjolskoga i njemačkoga jezika. Tako je prof. Košutić-Brozović neumorno isticala važnost nacionalne književnosti i istodobno potrebu njezina neizostavnoga proučavanja poglavito u europskome kontekstu, a pritom je – kao uzor svima koji su željnji nadogradnje vlastite naobrazbe – vlastitim djelom ilustrirala humanističku širinu znanja, humanističku svestranost, univerzalnost, ali onu koja je iznad svega puna inicijative i nadasve konstruktivna. Mi, i naraštaji koji slijede, imamo puno za naučiti. Hvala joj na tome. Nevenka Košutić-Brozović 226 Ante Murn zadarska smotra 1-2, 2014. Sjećanja i zahvala – zaborav nikad. Prof. dr. Janez Rotar (Brezovica, 4. svibnja 1931. Ljubljana, 16. listopada 2013.). In memoriam in memoriam Kada je 16. listopada 1956. otvoren Filozofski fakultet u Zadru, brojio je 146 upisanih studenata, koji su studirali na pet grupa. Naša II. grupa za hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti (u indeksu piše: I. glavni predmet Hrvatski, smjer književnosti!) bila je najbrojnija, pa smo većinu predavanja imali na IV. katu u tada najvećoj predavaonici u zgradi (Svečana dvorana tek će se obnavljati). Akademske godine 1956./1957. predavali su nam većinu predmeta doc. dr. Švelec i asistent Dalibor Brozović. Onda smo u III. zimskom semestru dobili predmet Slovenski jezik. Za lektora je imenovan (8. srpnja 1957.) Janez Rotar, koji je diplomirao godinu dana ranije na Univerzitetu u Ljubljani, a u Zadar je došao na nagovor Dalibora Brozovića, lektora za hrvatski jezik u Ljubljani. Prvi susret sa slovenskim jezikom bio je i naš prvi izazov: nepoznat jezik (a zapravo zemljopisno tako blizak), čudnih naglasaka, sličnih izraza, istodobno i vrlo neobičnih značenja, koji su katkad izazivali i smijeh, nesnalaženje, iznenađenje, npr. slov. zahod = zapad; zalazak sunca; kmet = seljak; kosilo = objed; suknja = kaput itd. Na Cankarovim tekstovima, posebice na njegovim kratkim prozama, crticama koje odišu ljubavlju prema majci, iz kojih curi neki čarolijski fluid najčišće ljudske duše, učili bismo ne samo čitati nego bi nam profesor Rotar tumačio svojim smirenim glasom, isprva samo na hrvatskom jeziku, riječ po riječ, osnovne pojmove slovenske gramatike, ispravljao naše hrvatske naglaske, a pri prijevodima pomagao da upamtimo, ili ponovimo, nekada pročitane starije hrvatske riječi (romar, metulj), uz to znao bi pripomenuti da je Cankarov stil u tim crticama biblijski, što je za nas, poratnu mladost odgajanu na podobnim čitankama, ipak bilo svojevrsno iznenađenje, ako ne i hrabrost! U V. zimskom semestru akademske godine 1958./1959. u indeks smo upisali novi predmet – Slovenska književnost. Prof. Rotar predavao je kolegij Novija slovenska književnost I, a istodobno smo slušali i kolegij Slovenski romantizam (sa seminarom), koji je držao gostujući profesor s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dr. Fran Petre. 227 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. U međuvremenu, prof. Rotar je obogatio knjižnicu Filozofskog fakulteta slovenskim knjigama i časopisima, zahvaljujući razumijevanju i vezama sa slovenskim kolegama i ustanovama, onoliko koliko se tada moglo i koliko je bilo najpotrebnije. Predavanja i seminari iz predmeta Slovenska književnost bili su zanimljivi ne samo zato što smo prvi put opširnije doznali o bogatim temama te male književnosti, nego i zato što su nam sva djela bila pristupačna za čitanje (neka i prevedena na hrvatski jezik), a neka su prikazivala i negativnosti poratnih događaja, osobito one u vezi sa seljacima, prisilnim ubiranjima poreza, osnivanjima zadruga, zločinima nad ljudima. To je bilo otkriće, istina, na kome se nije posebno inzistiralo, ali pisci su to zabilježili, svjedočili, unijeli u svoja djela i u povijest (Ivan Potrč, Miško Kranjec, Ignac Koprivec). Plodne i radne zadarske godine prof. Rotara – a radio je i u pododboru Matice hrvatske – svakako su okrunjene s prvim diplomantima (diplomski ispit sastojao se od pismenog i usmenog dijela, a polagale su se sve književnosti odjednom, tj. starija i novija hrvatska književnost, slovenska književnost, srpska književnost!), prvim naraštajem profesora hrvatskog jezika i književnosti sa zadarskog Filozofskog fakulteta, koji će poći u život i raditi na raznim područjima prosvjete i kulture. Profesor Rotar o tim je godinama zapisao u knjizi Pričevanja II (Svjedočenja), Ljubljana, 1984.: “Zahvalan sam sudbini da sam imao mogućnost raditi na zadarskom fakultetu, izvan Slovenije, punih sedam godina.” A na drugom mjestu reče da je radio u fakultetskoj zgradi koja ima najljepši položaj “na kugli zemaljskoj”. U Zadru je dovršio svoju disertaciju Socialna in politična misel Podlimbarskega, koju će objaviti kao monografiju 1969. U Zadru je još objavio: “Slika” kao oblik realistične novele u slovenskoj književnosti, RFFZd, 3, 1964., 177-201. Kratak pregled bosanske književnosti Mihaela Napotnika iz godine 1884., RFFZd, 14-15, 513-521. Još o “Zori dalmatinskoj”, ZR, 9, 1960., 4, 313-315. Objašnjenje “Jednog proizvoljnog tumačenja”, ZR, 9, 1960., 6, 480-481. Barakovićeva bugaršćica “Majka Margarita” i oko nje, ZR, 32, 1983., 4-5, 479-486. Nakon Zadra radio je na Pedagoškoj akademiji u Mariboru kao profesor hrvatske i srpske književnosti, kratko vrijeme u Udinama (Videm) te na Pedagoškoj akademiji u Ljubljani i njezinim područnim jedinicama u Novoj Gorici i Novom Mestu, a od godine 1978. do mirovine predavao je hrvatsku i srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. U središtu njegova interesa bile su jugoslavenske književnosti 20. st., posebice Krleža, Andrić, Crnjanski, Desnica, Selimović, A. B. Šimić. Zanimao ga je problem recepcije djela 20. st., kao i komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti (o tome govori knjiga Književnost in spoznanje, 1985.), zatim pitanje stila i oblika dječje književnosti, s naglaskom na odnos čitatelja prema umjetničkom djelu, što je bila novina u tadašnjem poimanju te književnosti, koja se nije predavala za profesorova studija. Proučavao je i pitanja književnih vrsta (balade, bajke, basne – s interpretacijama) itd. Prof. Rotar otkrio je Slovencima hrvatskog književnika Aralicu (nekadašnjeg svog studenta sa zadarskog fakulteta), oduševljen njegovim prvim značajnim romanom Psi u trgovištu 228 in memoriam (objavio je veći prikaz o romanu). U romanu je našao odjeke povijesnih zbivanja koja su izravno utjecala na junake romana, zanimao ga je čovjek koji je branio svoje i opstao unatoč zlim vremenima i zlim sustavima, politikama i ratovima, jer je i u razaranjima i u ratovima gradio, nikada nije sam sebi dopustio da klone, vjerujući da “čovjek s čovjekom može preplivati svaku rijeku”, baš kao što je držao da je “ljubav prema rodnom ognjištu prirodna potreba, kao što je potreba da se pije voda i jede kruh”. Naime, prepletanje povijesti i njezini odjeci u našim danima – to zanima i Aralicu i prof. Rotara. Skoro pola stoljeća nakon profesorova odlaska s Filozofskog fakulteta u Zadru ostaje sjećanje na skromna, samozatajna i radišna čovjeka, koji je odgojio nekoliko naraštaja studenata, utemeljio slovenistiku i predao je u ruke svojim kolegama da nastave započeto djelo. Mi, nekadašnji njegovi studenti, beskrajno smo mu zahvalni na svim darovima: na njegovoj blagosti, izuzetnu trudu u proučavanju slovenske književnosti, otkrivanju njezine ljepote, značaja i mjesta u svom vremenu, na savjetima, uputama, posebice na odnosima prema svakome od nas, a to znači uvažavanje i poštivanje svake osobnosti, baš kao što smo i mi njega poštivali i cijenili. Ostajete, poštovani profesore, u nama i s nama, s najljepšim sjećanjima – nikada u zaboravu. Janez Rotar 229 zadarska smotra 1-2, 2014. Josip Lisac in memoriam In memoriam Anti Bačiću Fratriću (2. IX. 1931. - 5. XI. 2013.) Pred kraj 2013. godine došla je do nas u zadarskom ogranku Matice hrvatske tužna vijest. Umro je naš dugogodišnji suradnik Ante Bačić Fratrić, čakavski leksikograf, pisac i numizmatičar. Višekratno je dolazio u Zadar na priredbe Domaća rič, surađivao je u Zadarskoj smotri. Mislim da se je u Zadru osjećao veselo i sretno. Rođen je u Blatu na Korčuli gdje se je školovao i školovanje nastavio u Splitu, gdje je 1952. završio tehničku građevinsku školu. Rano je otišao u Sloveniju, gdje je kao građevinski stručnjak radio u Ajdovščini i u Izoli. U Ajdovščini je sklopio brak, tamo su supruga Vilma i on dobili sinove Domagoja i Vladimira. U Ajdovščini je i umro i pokopan. Počeo je objavljivati 1950. u Srednjoškolcu, a riječ je o noveli “Profesor matematike”. Poslije su zaredale pripovijetke, pjesme, humoreske, povijesne reportaže itd. Uglavnom opisuju zavičajni otočki ambijent. Osim u Zadarskoj smotri tiskao je u časopisima Marija (Split), Marulić (Zagreb), Fontes (Koper), u Primorskim srečanjima (Nova Gorica), u Zborniku otoka Korčule itd. Pisao je i numizmatičke članke istaknuvši se također skupljanjem i kompletiranjem numizmatičkih zbirki. Objavio je članak i o kaštelanskom piscu Tomislavu Antunoviću. Ipak se posebno istaknuo kao leksikograf, kao autor Rječnika blatskog govora hrvatskog jezika na književni jezik rastumačenog. Tu je knjižicu u vlastitoj nakladi objavio u rodnom mjestu 1988. i 1991. Drugo izdanje ima i dodatak od tridesetak stranica, pa je svakako cjelovitije od prvoga. Pišući u listopadu 1991. predgovor drugom izdanju, vatrenim se domoljubnim riječima obratio čitateljima. Još u 19. stoljeću jedan se autor (S. Gastrapelli) pozabavio blatskim leksikom i objavljivao male rječnike u dubrovačkom časopisu Slovinac, a u novije doba korčulanske su leksikografske prinose dali Božo Baničević (Smokvica), Roko Cebalo (Lumbarda), Damir Kalogjera, Mirjana Fattorini i Višnja Josipović Smojver (Korčula). U svojim raščlambama na Bačićeve se zapise pozivaju Sanja Vulić, Srećko Lorger i drugi. Korčulu je zadužio i drugim proučavanjima, npr. raščlambama humora u Blatu ili obrad bom dopisivanja don Franka Franulovića, plebana Blata, s francuskim okupacijskim vlastima na početku 19. stoljeća. Blatske anegdote je i objavio, u vlastitoj nakladi. U antologiju hrvatskoga pjesništva na Korčuli Goran Kalogjera uvrstio je i stihove Bačića Fratrića. 230 in memoriam Sa zadarskim krajem bio je pokojnik i posebno vezan, pa je i autor pogovora u knjizi Karla Bačića Didova rič, što je publicirana u Kukljici 2001. Svakako ćemo se trajno sjećati njegova rječnika, njegovih dolazaka u Zadar i sudjelovanja na Domaćoj riči, sjećat ćemo se i njegove pjesme “Croatia rediviva” spjevane neposredno nakon Oluje. Počivao u miru. Blato na Korčuli 231 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Božidar Šimunić 232 Božidar Šimunić Rječnik bibinjskoga govora Ogranak Matice hrvatske u Zadru Zadar, 2013. osvrti i prikazi Vraćanje duga zavičaju Bibinje do ovog rječnika nisu imale svoju napisanu povijest. Božidar Šimunić vraća svojim Rječnikom dug zavičaju. Ovaj je rječnik sazdan od srha života, utkan u bibinjsko življenje koje je rano počelo na ovom malom poluotoku, pa se onda preko Jaza (kao u Zadru) prejazilo na kopno u novo naselje. U mnoštvu rječnika u zadarskom kraju, zahvaljujući poticatelju i mentoru prof. dr. Josipu Liscu, ovaj je najopsežniji i najbolji. Mnoge rječnike ispisali su amateri da sačuvaju leksičko blago. Ovaj rječnik piše školovani dijalektolog, Bibinjac, izvorni govornik. Takvi su rječnici u nas najpouzdaniji i najbolji. Ovaj samo potvrđuje pravilo. Šimunićev je leksik usisan s prvim mlije kom na materinoj sisi, leksik je to vječnih razgovora na Siđi na Badraka kantunu, na kojoj se u plain-airu odvijao stoljećima život, od rana jutra do kasno u noć. Bili su to razgovori kojima se otkrivala povijest mjesta i ponašanja ljudi. Svakodnevna svetkovina riječi na autentičnu bibinjskom govoru: prilagođenoj štokavštini koja je dolazila iz unutrašnjosti i urastala u primorski čakavski supstrat. Bibinje se nalaze u rimsko doba u zadarskoj astareji, pripadale su zadarskom ageru. One su rimski predijalni toponim izveden po imenu rimskoga vlasnika (Vivius > Vivianum) s oblikom iz lokativa: Vivianī (kao Skupī > Skopje, Caeliī > Celje) i s betacizmom kao u Arva > Rab, Virgatu > Barbat itd. Zanimljiva su imena zadarskoga agera – od predantičkih: Nona, Ura, Jader, Duculum, Naedinum, Scarbona..., do predijalnih topo nima: Bošana, Povljana, Lukoran, Ugljan, Pašman..., do rimskih: Mutulla, Caballaria, Polača, Maun, Pastura, Turanj, Lopimna..., do ranokršćanskih: Sukošan, Stivan, Stomorin otok, Sićandrija..., do vlaških: Vlašići, Mutvoran. Također prezimena: Fusul, Blažul, Negulić, Dicula, Frleta, Šuta, Sekula..., do albanskih: Šimija (Svetko), Mazija, Nikpalj..., do mletačkih/talijanskih, turskih, srpskih, do hrvatskih augmentativa (Vučina, Torbarina....). Sve je to ovaj govor usisao i prilagodio hrvatskom izričaju! Taj konglomerat ovdje u bibinjskom ok rugu, u kraju koji se u 16. i 17. stoljeću naziva Hrvati, još nitko nije pokušao razriješiti. Bibinje su tako u opasnosti pred Turcima bile prazne i selile su na otoke. A bilo je velikih stručnjaka: B. Jurišić, Ž. Muljačić, D. Brozović, J. Lisac, pa i Božidar Šimunić. U doba dolaska Hrvata bile su na prostoru Bibinja rodovske zadruge. Naselili su se na poluotočiću, koji su prozvali Staro selo. A novi doseljenici u 17. stoljeću gradili su torove preko Jaza u Torine (Torali, Stanarci): Bugarina tor, Šimunića tori. Podijelili su Bibinje, a središnji dio na međi tih naselja nazvali su Srisela. Na davne zidine podsjeća toponim Selavrata (najveći mjesni trg). Bibinje su za anektiranja Zadra od Italije (1923.) bile na toj tzv. “talijanskoj granici”, koju su čuvali srbijanski graničari koji nisu Bibinjcima ostali u lijepoj uspomeni. Živje- 233 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. lo se teško, u primitivnim nastambama, jelo iz iste zdjele, spavalo u istoj prostoriji. No, uza sve nedaće Bibinjce, unatoč došljacima, nije napuštao rodoljubni zanos. Bilo je mnogo pravaša, radićevaca, mačekovaca. U Drugom svjetskom ratu neki su se opredijelili za NDH, drugi su pristupili partizanima. Tako je primjerice Drago Lisica 1943. otišao partizanima i biva zarobljen od četnika, pa je obukao četničku uniformu. Kad je kraj Zemunika bio razmijenjen, pristupa hrvatskoj vojsci i oblači ustašku odoru. Onda opet prelazi partizanima “ne okrvavivši ruke”. Pa ipak poslije rata, tek što se vratio kući, mjesna ga je vlast odvela na trg Selavrata i tamo kamenovala... To je jedna od mnogih sudbina Bibinjaca za koje se može reći da su do danas ostali nacionalno osviješteni. Leksik, prezimena, toponimi svjedoče da je bibinjski kraj isprepleten mediteranskim obilježjima (vinogradarstvo, masline, uređenje kuće), ali i dinarskim obilježjima (stočarstvo i stočarski proizvodi, nošnja, pjevanje, ples itd.). Ostali su dugo nevični pomorskoj i ribarskoj privredi (premda upravo tamo već 950. godine Hrvati spominju svoja ribogojilišta: “Fuerunt vendite piskationes, una in insula Maklata, altera in Tilago”. Lov na čifle, lov dinamitom, što se u starim, izrazito ribarskim naseljima ne događa. Sva ta povijest odrazila se u rječniku. Ovo je najopsežniji rječnik zadarskoga kraja. Na čast autoru i Bibinjcima. Ovaj rječnik, za razliku od svih drugih, ima izvrsnu gramatiku toga mjesnoga govora na 120 stranica. Svaka riječ ima svoj razlog zašto je uvrštena. Sve je među ovim koricama boje mora po buri i sa zlatotiskom u naslovu. Sav rječnik zapravo je po svojoj vrijednosti zlatopis negdje između mora i zvijezda: običaji, hrana, poslovice, izričaji, riječi materijalne, duhovne kulture, vjerskog živo- ta. Sve od beštime do molitve. Jedino je autor, ugledom na starije dijalektologe, izbjegavao skaredne, opscene riječi, a one su glasovnim oblicima i tabu značenjima važne jezične informacije. Mnogim se govornim osobinama u leksičkom fondu nalazimo u djetinjstvu hrvatskoga jezika, a po svim drugim riječima u govoru vlastita djetinjstva današnjih Bibinjaca. Ovom se rječniku može sve vjerovati, kao onom Jurišićevu rječniku susjedne Vrgade. To je kompliment Šimunićevu rječniku. Skupio je golemu građu. Spasio od zaborava jedan svijet kamo se neumitno bio zaputio. U odjeljku “Glasovi” iscrpno je obrađeno zatvaranje izgovora nekih samoglasnika, njihove zamjene, pojave afereze i proteze, sudbina nazala, jata, slogotvornoga /r/ itd. U suglasničkom dijelu spominje se neutralizacija bezvučnih (ali i zvučnih) afrikata, sudbina /h/, brojne suglasničke alternacije itd. Posebna je pozornost posvećena naglasku, tzv. čakavskom akutu. Sjećam se da sam recenzirao Šimunićevu raspravu “Čakavski akut u govoru sela Bibinja” davne 2003. godine (prije deset godina). Zrenje tih promi šljanja trajalo je dugo, a dovelo je do solid nih rješenja kakva se iskazuju u grama tici ovoga rječnika i u njegovim rječničkim natuknicama. Posebno su obrađeni oblici imenica, aug ́ na, das mentativne tvorbe: travurına, tičurı ketına, metlusına itd., što je dijalekatna ka rakteristika dinarskoga areala. Vrijedno je to uočiti u sukobu dinarske i mediteranske komponente, kako sam već rekao: u srazu jastreba i galeba! Poglavlje “Iz sintakse” upravo je dragocjeno. Tako su uočene kao rijetko gdje u dijalekatnim sintaksama neke autohtone osobitosti, koje su nažalost dane u naznakama, 234 a koje bi bilo vrijedno podrobnije obraditi, pogotovo kad se za tu tematiku našao izvorni govornik i dobar dijalektolog. Podrobnije prikazati Rječnik zahtijevalo bi mnogo vremena. Ali valja reći: u ovom stvaranju bio je to doista mukotrpan posao rudara i precizan rad vrsnoga urara. Bilo mi je gotovo baudelaireovsko uživanje u ovoj Šimunićevoj lektiri, gdje su mnogi predmeti materijalne kulture nestali. Nema više ni žrvna, ni gumla, a ostale su riječi kao svjedoci. Vestigia nulla, nomen aeternum! Ovaj rječnik Bibinjaca nadojen je bogoljubljem i domoljubljem. I ta je prožetost posebna vrijednost ovoga rječnika. Bibinjci znaju da ma koliko dobro svladali hrvatski standardni jezik, ostaje u dubini duše neko prisno mjesto za materinsku riječ, ostaju neka čuvstva koja se mogu u potpunosti izraziti jedino materinskom riječi. Zato je dobro što je bibinjski rječnik uhvaćen i uvezan među tvrde korice. Otet za boravu. Da bude trajno zov vlastitim korijenima. Ovaj govor ne umire, on se samo mijenja... Nazor, koji je prije više od 100 godina ispjevao “Galiotovu pesan”, kaže da je dalek put do izumiranja čakavštine. I ja ne bih htio biti njen mrtvozornik, jer, kaže Nazor, znam da prave smrti zapravo nema ni za koga, ni za što, pa ni za narječja. Šimunićev Rječnik bibinjskoga govora nije ni u kojem slučaju nadgrobni spomenik tom govoru. Jer taj govor živi. Živjet će trajno i po ovom rječniku. Petar Šimunović Božidar Šimunić Rječnik bibinjskoga govora Ogranak Matice hrvatske u Zadru Zadar, 2013. osvrti i prikazi I Bibinje sada imaju svoj rječnik Suvremena čakavska leksikografija zadarskoga područja već je nanizala zavidan broj knjiga – rječnika izvornih čakavskih govora. Do sada su dominirali rječnici govora sa zadarskih otoka, kao što su Rječnik govora mjesta Sali na Dugom otoku Ankice Piasevoli (1993.), Rječnik govora mjesta Kukljica na otoku Ugljanu Tomislava Maričića Kukljičanina (2000.), Rječnik rivanjskoga govora Ladislava Radulića (2002.), Cakavski govor grada Paga s rječnikom Nikole Kustića (2002.), Rječnik govora mjesta Povljane na otoku Pagu Ante Tičića (2004.), Rječnik kolanjskoga govora ili Ričnik mista Kolana na otoku Pagu Ive Oštarića (2005.), Rječnik govora otoka Iža Žarka Martinovića (2005.), Rječnik govora otoka Ošljaka Ante Tonija Valčića (2012.), Rječnik govora otoka Ista Ante Smoljana (2013.). Za razliku od navedenih, mjesto Bibinje, kojega je govor leksikografski obradio i 2013. objavio Božidar Šimunić, nalazi se na obali, južno od grada Zadra. Dosadašnji su rječnici izvornih čakavskih govora zadarskoga kraja uglavnom objavljivani samo kao rječnici, bez opisa govora koji je leksiko- 235 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. grafski obrađen. Iznimkom je najstariji saljski rječnik Ankice Piasevoli, kojemu su anteponirane kratke autoričine napomene o saljskom govoru. Oštarićevu kolanjskomu rječniku prethode osnovne fonološke napomene o kolanjskom govoru, ali ne iz pera autora rječnika, nego recenzentice toga rječnika Silvane Vranić. Još je većom iznimkom Kustićev rječnik govora grada Paga, kojemu je autor anteponirao i kratke zemljopisno-povijesne napomene o otoku Pagu i gradu Pagu, opis govora grada Paga (u usporedbi s ostalim paškim govorima), oglede govora, kratak izbor iz poezije na paškom govoru, različite izreke i sl. Rječnik pak bibinjskoga govora Božidara Šimunića od navedenih se razlikuje i opsegom, jer obuhvaća oko deset tisuća natuk nica, među njima i brojne lekseme koji nisu zabilježeni u čakavskim rječnicima sa zadarskoga područja koji mu prethode. Nakon kratkoga, ali vrlo sadržajnoga pregleda bi binjske povijesti od doba hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. do Domovinskoga rata, slijedi detaljan opis fonološkoga, te osobito morfološkoga sustava bibinjskoga govora, a zatim napomene iz rječotvorja i sintakse. Tek nakon toga opisa govora slijedi rječnik, pa bi se ova knjiga, umjesto Rječnik bibinjskoga govora, mogla zvati i Bibinjski govor (s rječnikom). Leksička građa koja je uvrštena u rječnik, kao i rečenice uvrštene u rječnik, nedvojbeno će biti trajnim izvorom za jezikoslovna istraživanja različitoga tipa, od dijalektoloških i sociolingvističkih, do onomas tičkih, etnolingvističkih te specijaliziranih leksikoloških, uključujući terminološka, fra zeološka i paremiološka istraživanja, itd., itd. I natuknice, a osobito egzemplifikacije, tj. primjeri rečenica u okviru kojih se rabe pojedine natuknice, dobra su građa za različite etnološke, antropološke i u najširem smislu sociološke analize, uključujući i analizu suvremene hrvatske povijesti i mikropovijesti. Za ilustraciju, ovom prigodom izdvajamo nekoliko leksičkih zanimljivosti. Različite imenice koje pripadaju općemu leksiku pripadaju hrvatskoj jezičnoj starini. Takva je npr. bibinjska prefiksalno-sufiksalna izvedenica podvõrnica s tvorbenim značenjem ‘zemljište, zemlja pod kućnim dvorom, tj. dvorištem’, odnosno leksičkim značenjem ‘zemljište uz kuću, u neposrednoj blizini kuće’. Ta je imenica izvedena sufiksom -nica i alomorfom po- prefiksa pod-, pred osnovom s inicijalnim fonemom d. Predci današnjih Hrvata u austrijskom Gradišću, zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj prenosili su tu riječ svojim potomcima više od pola tisućljeća, pa su npr. Hrvati u slovačkom Podunavlju rabili fonološku inačicu podvuôrnica, a u Židanu u zapadnoj Mađarskoj govore podvôrnica. Danas se u austrijskom Gradišću najčeš će rabi realizacija u množinskom obliku kao mikrotoponim, a često je tako i u zapadnoj Mađarskoj. U polutisućljetnoj dijaspori očuvana je i stara hrvatska riječ obrov, odnosno fonološka inačica ubrov u značenju ‘obala’. Predci tih Hrvata u staroj su je domovini najvjerojatnije rabili samo u značenju ‘obala potoka, rijeke, kanala i sl.’ jer nisu došli s mora. To je nekadašnja izvedenica glagola obrovati jer je voda obrovala zemlju, a taj je opet bio izveden prefiksom ob- od glagola rovati. Različite su tvorenice prefiksom ob- obično imale i fonološke inačice s prefiksom ub-, pa se tako usporedno rabio i glagol ubrovati, odnosno glagolska izvedenica nultim sufiksom ubrov. Zbog toga su vrlo zanimljive bibinjske potvrde fonoloških inačica obrov i ubrov u značenju ‘kanal na njivi za protok oborinskih voda’. Sukladno tomu i nedaleki gradić na Zrmanji, kojega su ime stari Hrvati izve- 236 osvrti i prikazi li od osnova spomenutih prefigiranih glagola sufiksom -(a)c, u bibinjskom govoru glasi Ubrovac i Obrovac. Temeljno značenje zbirne imenice pratež u hrvatskom je jeziku bilo ‘odjeća’, tj. ‘ono što se može prati’. Upravo je u tom značenju zabilježena riječ prātež i u bibinjskom rječniku. U starom dubrovačkom govoru značenje se te riječi proširilo na ‘različita roba općenito, među inim i hrana’, a ne samo odjeća, npr. u 16. stoljeću u Marina Držića i Nikole Dimitrovića. Vrlo je zanimljiv naziv babamāre za vrs tu insekta ‘božja ovčica’ (Coccinela septempunctata). Vjerojatno je ta sraslica nastala prilagodbom naziva bubamara, koji su Bibinjci čuli od drugih. Budući da se u bibinjskom govoru najvjerojatnije nije rabila riječ buba u značenju ‘insekt’ ni ime u obliku Mara nego Mare, u bibinjskom je bubamara postala babamāre. Može se usporediti s realizacijom baba srićica iz Kolana na Pagu. Također je vrlo zanimljiva imenica lûtor u značenju ‘psovač’ i od nje mocijskom tvorbom izvedena hibridna tvorenica lûtorica ‘psovačica’. Nazivi potječu još iz doba početaka protestantizma, ali su tijekom vremena mijenjali značenje. Početno značenje ‘Lutherov vjerski sljedbenik’, što je u to doba bilo sinonim za ‘krivovjerac’, postupno je dobilo značenje ‘bogohulnik’, odnosno ‘psovač’. Vrlo je zanimljiv bibinjski nesvršeni glagol IV. vrste tēžıti, kojemu je jedno od značenja ‘obrađivati zemlju’. U tom ga značenju rabe i stari hrvatski pisci, npr. u 17. stoljeću Dubrovčanin Vladislav Menčetić u inačici težit. Taj je glagol u prošlosti izveden od postverbala têg. U bibinjskom se govoru usporedno rabi i taj postverbal, tj. imenica teg u temeljnom značenju ‘svježe prekopana zemlja’. U polutisućljetnoj hrvatskoj dijaspori dogodio se pomak značenja, pa têg, odno- sno tiêg znači ‘žito’. Inače, u starijim hrvatskim pisanim spomenicima glagol se susreće i u realizaciji težati, tj. kao glagol 5. vrste, npr. u Modruškom urbaru s kraja 15. stoljeća te u 17. stoljeću u Bartola Kašića. Usporedno s têg i tēžıti, u bibinjskom se govoru rabi i odglagolska izvedenica težãk u značenju ‘poljodjelac’. Među leksičkim zanimljivostima koje ni su posuđenice nedvojbeno valja izdvojiti i bibinjski složeni vremenski prilog prıdan u značenju ‘u praskozorje, neposredno prije danjega svjetla’. U rječnik bibinjskoga govora uvrštena je bogata onomastička građa. Ovom prigodom izdvajamo etnik Sarajēvac u značenju ‘stanovnik Sarajeva, ili pak onaj koji je iz Sarajeva’. Taj etnik pokazuje da Bibinjci nisu prihvatili izvedenicu sufiksom -lija koji je turskoga podrijetla, nego tvore etnik domaćim sufiksom -(a)c. Pučka blagdanska imena u svakom mjesnom govoru barem djelomice otkrivaju različite dijalekatne utjecaje i tragove davnih migracija. Tako je i u bibinjskom govoru. Za ilustraciju možemo npr. izdvojiti pučka imena za prvi dan u kalendarskoj godini, odnosno 1. siječnja. Osim novijega općeprihvaćenoga Nȍva gȍdina i starijega, u čakavštini vrlo čestoga Nȍvo lıto, u bibinjskom je govoru zabilježeno i blagdansko ime Mãli Božıč,́ s rečeničnim primjerom: U na prva vrimenȁ za blȁgdan kojı je pȁdaja na õsmi dan od Božıčá vȁjk se kazālȍ Mãli Božıč,́ u sadȁšnje vrıme vıše se govōrı Nȍva gȍdina. Pučko blagdansko ime Mali Božić za osminu Božića, tj. za Novu godinu, ponajprije je karakteristično za novoštokavske ikavske govore u Dalmatinskoj zagori (npr. u Kijevu kraj Knina te u selima Glavaš i Maovice pod Dinarom) i u zapadnoj Hercegovini, te sukladno tomu u starijih bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Poje- 237 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. dini čakavski ili temeljno čakavski govori na obalnom području oko Zadra, koji su pod većim ili manjim utjecajem novoštokavskih ikavskih govora, također imaju to blagdansko ime, pa se npr. u Novigradu kraj Zadra govori Mãli Božıč,́ kao u Bibinjama. U temeljno čakavskom govoru Cerovca kraj Slunja, koji je pod novoštokavskim utjecajem, rabi se ime Mâli Bȍžić. U kontekstu hrvatskih pučkih blagdanskih imena općenito, iz bibinjskoga rječnika valja spomenuti i ime Mãli Krīžı za blagdan u čast euharistije, odnosno Tijela Kristova ili Tijelova. To je bibinjsko pučko blagdansko ime antonim bibinjskomu pučkom blagdan skom imenu Vȅliki Krīžı za blagdan Kristova Uzašašća na nebo. Premda su oba blagdana pomična jer ovise o datumu slavljenja Uskrsa pojedine liturgijske i kalendarske godine, međusobno su datumski povezana jer se blagdan Tijelova uvijek slavi točno tri tjedna poslije blagdana Uzašašća. Upravo u tom kontekstu valja razmatrati i bibinjsko ime Mãli Krīžı za blagdan Tijelova. Naime, pridjevi veliki i mali u ovih blagdana ne označuju veću ili manju važnost samoga blagdana, nego njihov redoslijed, jer kod antonimnih naziva toga tipa u hrvatskom pučkom blagdanskom imenoslovlju blagdan koji je označen kao mali uvijek je po datumu iza blag- Sanja Vulić dana s kojim je čvrsto datumski povezan. Premda je kod Hrvata čakavaca, kajkavaca i arhaičnih štokavaca razmjerno često pučko ime Križi ili Križeva, odnosno Križevo za blagdan Uzašašća, pa tako i na zadarskom području, navedeni antonimni odnos pučkih imena Uzašašća i Tijelova nije čest, i koliko mi je poznato, uglavnom je ograničen na područje južno od Zadra prema Biogradu, pa se npr. u Tkonu na Pašmanu za ta dva blagdana rabe imena Vȅliki Krīžı i Mâli Krīžı. Na zadarskom se pak otočju za blagdan Tijelova najčešće rabi ime Božji dan, koje je i inače često u čakavaca, osobito u Dalmaciji, npr. Bȍžji dan u Povljani na Pagu i Salima na Dugom otoku, Bōžjı dân (sa zatvorenim a) u Kukljici na Ugljanu, Bôžji dân u Kolanu na Pagu i na otoku Sestrunju. Sjevernije i sjeverozapadnije u čakavštini mogu se susresti za blagdan Uzašašća pučka imena kao npr. u središnjoj Hrvatskoj Vȅlikā Krîževa u Oštarijama, Vȅlka Krîževa u Zagorju Ogulinskom, Vȅlē Krīžȅ u Omišlju na Krku, ali izostaje antonim kakav je u bibinjskom i tkonskom govoru, pa se blagdan koji je tri tjedna poslije u Oštarijama naziva Tiêlova, a u Zagorju Ogulinskom i Omišlju Têlova. Blagdan Gospe od Krunice (koji se slavi 7. listopada) u bibinjskom se govoru naziva Luzarıca, a izvedeno je od imenice luzârij u značenju ‘krunica’. Potonja je posuđenica (prema lat. rosarium, odnosno tal. rosario). U hrvatskim se govorima, osobito na mediteranskom području, ali i u štokavaca u zaleđu Jadrana te u čakavaca u središnjoj Hrvatskoj, često u značenju ‘krunica’ susreću realizacije ružarij, ruzarij, rožarij i rozarij kao adaptirane posuđenice, pa sukladno tomu i blagdanska imena tipa Rozãlija u Zagorju Ogulinskom, Guōspȁ od Ruzôrija u Starom Gradu na Hvaru, Góspa od Ròzārija u Dubrovniku itd., a sa sufiksom -ica izvedena blagdanska ime- 238 osvrti i prikazi na tipa Ružarıca (npr. u Dračevici i Selcima na Braču), Ruzàrica (npr. u Vinišima kraj Trogira i na otoku Drveniku Velom), Rožàrica (npr. u Kijevu kraj Knina), Góspa Rožàr(i)ca u Trilju, itd. U hrvatskim govorima često je u tom blagdanskom imenu razjednačivanje na udaljenost r – r > l – r, npr. Lužârova u Orbanićima kraj Žminja, Lužarȅva u Svetom Petru u Šumi u središnjoj Istri, Lozãrija (te s premetanjem na udaljenost Rozãlija) u Zagorju Ogulinskom. Na zadarskom se području obično rabe izvedenice sa sufiksom -ica s navedenim razjednačivanjem na udaljenost, pa je tako i u bibinjskom govoru Luzarıca, a isto tako npr. u Kukljici i Preku na Ugljanu te na otočiću Ošljaku i u Salima na Dugom otoku, Luzarica u Novigradu kraj Zadra i dr. Sukladno je tomu i ime Gōspȅ Luzarıca iz Tkona na Pašmanu. Spomenuto razjednačivanje na udaljenost karakterizira i blagdansko ime Gospe od Luzara koje je zabilježeno u Novalji na Pagu. Spomendan mučeničke smrti sv. Ivana Krstitelja (29. kolovoza) u bibinjskom je govoru motiviran novozavjetnim zapisom o odsijecanju glave toga svetca, pa se rabi puč ko ime Usikovãnje. Sukladno se ime susreće u pojedinim govorima južno od Bibinja prema Šibeniku, npr. u naglasnoj inačici Usıkovanje na otoku Vrgadi te u Tkonu na Pašmanu, a također u hrvatskoj arhaičnoj štokavštini, npr. u Sikirevcima u Slavoniji. Posebice još valja izdvojiti bibinjski naziv martĨnsko lıto za lijepo vrijeme oko blagdana sv. Martina (11. studenoga), uz koji je u rječniku naveden rečenični primjer: Kȁd je u deséton mısecu mȁlo ledenıje, õnda ıza Sisvet zna biti MartĨnsko lıto, ima sunca i nĨ još zĨma. Taj se naziv i inače može susresti u Dalmaciji uz more, npr. na zadarskom području u Povljani na Pagu martînsko lıto za razdoblje lijepoga vremena između blagdana Svih svetih i blagdana sv. Martina, na otoku Vrgadi kraj Šibenika martĩnskō lıto, a u Selcima na Braču martınovo lıto. U selačkom se govoru taj naziv postupno onimizirao te počeo rabiti kao ime blagdana sv. Martina. U Smokvici na Korčuli toplo vrijeme oko blagdana sv. Martina naziva se mratınja lito. Već ovih nekoliko izabranih primjera ne dvojbeno pokazuje koliko je Rječnik bibinjskoga govora obogatio hrvatsku leksikologiju, posebice dijalekatnu, ne samo izborom natuknica nego i izvrsnim i bogatim rečeničnim primjerima. No te bogate egzempifikacije s jedne strane nedvojbeno pridonose kvaliteti rječnika, ali s druge su strane rezultirale i jednim nedostatkom s aspekta suvremene dijalekatne leksikografije. Naime, suvremena leksikografska teorija propisuje da svaka riječ iz pojedinoga rečeničnoga primjera treba biti unesena u rječnik kao zasebna natuknica. Budući da je bibinjski rječnik vrlo opsežan po broju natuknica, slijeđenje navedenoga pravila još bi više povećalo broj natuknica. Zato u rječnik nisu kao zasebne natuknice unesene mnoge riječi koje se od standardnojezičnih uopće ne razlikuju, ili se razlikuju samo naglaskom. Tako npr. izostaju različite riječi iz rečeničnoga primjera uz drugo značenje natuknice trojıca. Ili npr. iz rečeničnoga primjera uz natuknicu martĨnsko lıto u rječniku je kao zasebna natuknica izostao prilog õnda. Iz npr. rečeničnoga primjera uz natuknicu Mãli Božıč:́ U na prva vrimenȁ za blȁgdan kojı je pȁdaja na õsmi dan od Božıčá vȁjk se kazālȍ Mãli Božıč,́ u sadȁšnje vrıme vıše se govōrı Nȍva gȍdina – izostalo je ime Nȍva gȍdina kao zasebna natuknica (a također i kao podnatuknica natuknice gȍdina), zatim pridjevna zamjenica kojı, redni broj õsmi, pridjev sadȁšnji. Te riječi u ovom dijalekatnom rječniku zaista nisu nužne kao zasebne natuknice. Šteta je, me- 239 đutim, što različite leksičke inačice nisu međusobno povezane uputnicama. Tako bi npr. uputnicama trebale biti povezane natuknice Mãli Božıč,́ Nȍvo lıto te s njima Nȍva gȍdina kao zasebna natuknica. Isto bi tako npr. uputnicama trebale biti povezane natuknice beštimȁti i covȁti, zatim Đȅrman i Tudȅško i sl. Također bi npr. bilo dobro da je u leksikografskom članku natuknice gȍdina uz značenje ‘kiša’ naznačeno da se u tom značenju rabi samo u usporedbenom frazemu plȁčé kaj gȍdina. Ali, svima koji se u knjige razumiju, a pogotovu onima koji knjige pišu, dobro je poznato da je svaku knjigu, a osobito opsežnu knjigu koja je postupno nastajala godinama, pa i desetljećima, vrlo mukotrpno napisati, a vrlo joj je lako naći pokoji nedostatak, jer ih nedvojbeno svaka knjiga ima. Kad je riječ o ovoj knjizi, najvažnije je da je bibinjski leksik očuvan od zaborava. Koliko je to bilo važno učiniti, vrlo jasno pokazuje početak autorova Proslova ovomu rječniku: “Sustavno bilježenje riječi za Rječnik bibinjskoga govora obavljeno je uglavnom u drugoj polovini minuloga stoljeća. Učinjeno je to, gledano s današnjega motrišta, u pogodnim okolnostima (...) Naime, bilo je to, još uvijek, doba života pravih, istinskih, istina posljednjih naraštaja bibinjskih težaka koji su baštinili izvorni mjesni govor.” Budući da je autor u svoj rječnik uvrstio i pojedine riječi iz dijalekatne književnosti na bibinjskom idiomu, ova knjiga završava izborom iz poezije temeljene na bibinjskom govoru, ogledima govora i bibinjskom pučkom prozom. Na kraju je najvažnije naglasiti da je autor Rječnika bibinjskoga govora Božidar Šimunić sretno završio utrku s vremenom koje nemilosrdno gasi posebnosti naših mjesnih govora. Sanja Vulić Ante Smoljan Rječnik govora otoka Ista Matica hrvatska – Ogranak u Zadru Zadar, 2013. osvrti i prikazi Vrijedan cakavski rječnik Prvi cakavski rječnik srednjočakavskoga rubnog poddijalekta, krajem protekle 2013. godine, izdao je zadarski ogranak Matice hrvatske, iz pera autora Ante Smoljana, rođena Išćanina. Upravo je poželjno da autohtoni žitelj nekoga mjesta bude skupljač riječi i svakako sastavljač egzemplifikacija kao bitnoga dijela svakoga rječnika. Zašto autohtoni žitelj? Zato što je on najpozvaniji da bilježi riječi kojima je i sam počeo govoriti i te riječi kao glavne natuknice stavlja u razgovorni i životni kontekst svakodnevne uporabe. U svakom slučaju, ako skupljač nije školovani lingvist, potrebna je suradnja sa stručnjakom, što je u Smoljanovu slučaju i bilo tako – suradnja s profesionalnim lingvistom, uz to i dijalektologom, Vedranom Žužakom. Smoljan je, kako i sam kaže, prije desetak godina počeo zapisivati “starinske rici”, a potom se susreo s našim vodećim dijalektologom dr. Josipom Liscem, sveučilišnom profesorom, koji mu je dao poticaj da nastavi s radom u bilježenju išćunskih riječi, i tako je Ante Smoljan na kraju toga puta izdao Riječnik govora otoka Ista. U prvom redu sa Smoljanom je radio drugi profesionalni dija- 240 osvrti i prikazi lektolog Vedran Žužak, koji je davao stručne naputke i akcentuirao rječničke natuknice. Smoljan, kao Išćanin, izgovarao je riječi, a Žužak, kao stručnjak, na te je natuknice stavljao akcente. Rječnik ukupno sadrži 405 stranica, a počinje s Predgovorom autora, zatim se nastavlja izvatkom iz recenzije prof. dr. sc. Josipa Lisca, onda tekstom suradnika i glavnog konzultanta prof. Vedrana Žužaka o govoru otoka Ista, potom su navedene kratice pa slijedi glavni sadržaj knjige – rječnik od abaka do zvuniti – i na kraju Bilješka o autoru i popis onih koji su omogućili izdavanje Rječnika. Išćunski govor ne poznaje glasove s i š, kao ni z i ž, nego mjesto njih ima srednje glasove ś i ź, koji se artikuliraju u gornjem dijelu alveola. Kao cakavci svakako nemaju glasa č, a u konsonantizmu imaju glavnu čakavsku osobinu – izostanak afrikate dž. Išćanski se na Istu kaže išćunski, što je posljedica starodalmatinskoga prijelaza naglašenoga a u u ispred nazala, kao i u slučaju toponima Stopanja u Stopunj, isto kao na susjednom Molatu, usput rečeno cakavskim govorima u sva tri sela na otoku Molatu. Najveći broj riječi počinje slovom P, a najmanje slovom Đ, E i NJ, potom A, O itd. Uz samoglasno r redovito dolazi popratni vokal a i realizira se kao glasovni skup ar – barzo, parst, Barbinj, Bargulje… Išćunski govor ima određeni broj etnonima Nurviđin (Norvežanin), egzonima Tepla Merika (Južna Amerika), Ingleska (Engleska), Bunizari (Buenos Aires), teonima Mikulina (Sveti Nikola), Ivanja (Sveti Ivan). Rječnik sadrži i manji broj toponima, npr. Trisćen (uzvisina, brdo na kojemu ništa ne raste), zatim Banuastar (poluotok Banastar) itd. U išćunskom je govoru zastupljena i najstarija konstrukcija množine za stanovnike drugih otoka, država, mjesta i naroda: Isćane, Krapljane, Talijane, Cigane... Ante Smoljan djelomično je uveo vulgarizme, odnosno opscene riječi pomoću kojih se konstruiraju psovke, naveo je bitne riječi za otočni život, kao npr. bura i jugo, ali nažalost nije i riječi sa starim slavenskim i svakako čakavskim akcentom koji je ostao na istom mjestu, kao npr. noga, ruka, sestra... Prozodijska situacija je kao i na drugim otocima srednjočakavskoga rubnog poddijalekta – izgubljen je čakavski akut, a ostali su samo kratkosilazni i dugosilazni akcent. U svakom slučaju pojavom Rječnika govora otoka Ista Ante Smoljana zadarski je ogranak Matice hrvatske, kao nakladnik, doprinio obogaćivanju rječničke građe na svom području, a autoru treba odati priznanje za daljnji prinos čakavskoj leksikografiji i poticaj drugim zaljubljenicima u svoje rodno mjesto da se uhvate skupljanja građe, a u suradnji sa stručnjacima i ta njihova skupljena građa bit će ukoričena u rječnike. Ladislav Radulić Predstavljanje Rječnika govora otoka Ista 241 Sjećanja na Krunu Krstića i njegov Rječnik govora zadarskih Arbanasa (U povodu prijevoda toga rječnika na albanski jezik) osvrti i prikazi Upoznao sam dr. Krstića u davnim gimnazijskim danima, kada je on boravio “po kazni” u Arbanasima. U to vrijeme sam, kao gimnazijalac, došao na pomisao da skupljam arbanaške riječi bez namjere da ikada objelodanim skupljenu građu. No, tada sam saznao da to isto radi i dr. Krstić, pa sam se odmah prestao baviti tim poslom. Prijateljstvo sklopljeno u tim danima nastavilo se u Zagrebu, kada sam studirao na Filozofskom fakultetu i kada sam imao mnogo prigoda sastajati se s njim u njegovu stanu. Svake nedjelje tu su se sastajali njegovi prijatelji, među kojima su redoviti bili njegov brat Stanko, njegov rođak Bruno, filozofi Danilo Pejović, Vladimir Filipović, psiholog Zoran Bujas i dr. Jednom prigodom osamdesetih godina pokazao mi je rukopis Rječnika govora zadarskih Arbanasa. Bilo je to vrijeme kada je Mjesna zajednica Arbanasi pokrenula izdavačku djelatnost, pa sam ga zamolio da rukopis priredi za tisak. Nije to odmah prihvatio, jer je u živu sjećanju imao jedan drugi rječnik, koji mu je donio velike neugodnosti u životu. Bila je to znamenita knjiga Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, koju je napisao u suradnji s Petrom Guberinom, a koja je tiska- na u poznatom nizu “Mala knjižnica Matice hrvatske”. Proglasili su je komunisti ustaškom, premda je knjiga tiskana prije nego što su ustaše došle na vlast u Hrvatskoj. Slutio je dr. Krstić da će imati neugodnosti i kada izađe njegov Rječnik govora zadarskih Arbanasa, jer su se upravo u vrijeme priprema za izdavanje te njegove knjige zaoštrili odnosi između Albanaca i Srba na Kosovu. Ipak, radio je na dovršenju te knjige i ona je 1987. god. objelodanjena u “Izdanjima Mjesne zajednice Arbanasi” kao 2. knjiga u tom nizu. Nije trebalo dugo čekati da se oglase neprijatelji albanskoga i hrvatskoga naroda. Čim je knjiga predstavljena u Arbanasima, stiglo je na adresu Mjesne zajednice Arbanasi ali i na adrese raznih partijskih komiteta, pismo Božidara Feldbauera, tada već bivšeg, ali još uvijek budnog sekretara partijske organizacije u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Mržnja koja izbija iz tog pisma na najbolji način ilustrira teško stanje u kojem se tada nalazila Hrvatska, ali i Jugoslavija u cjelini, a u kojem je konstatirano da je spomenuta knjiga Razlike... tiskana 1941. godine, a to znači tijekom ustaške vladavine, što nije točno, jer se ona pojavila godinu dana ranije, kada u Hrvatskoj velika većina ljudi nije ni čula da postoji ustaštvo kao ideologija i kao državotvorna zamisao. Feldbauerovo pismo izazvalo je reakciju i u samom Leksikografskom zavodu. Partijska organizacija tog Zavoda ogradila se od tog pisma i osudila autora Feldbauera zato što je na svoju ruku, a bez konzultacije s partijskom organizacijom napisao i poslao u Zadar svoje pismo. Zbog toga se i ravnatelj Zavoda pismeno ispričao dr. Krstiću, tada već umirovljeniku, i uvjeravao ga da Uprava Zavoda ne stoji iza tog pisma. Slično je pismo poslao dr. Krstiću i sekretar partijske organi- 242 osvrti i prikazi zacije Zavoda Saša Vereš. Sam dr. Krstić poslao je ravnatelju Zavoda dokumentaciju iz koje je vidljivo da ga je sud oslobodio svake krivnje za događaje tijekom II. svjetskog rata. Partijska organizacija je, osim toga, zatražila od Feldbauera da se pismeno ispriča dr. Krs tiću za objede koje mu je uputio, no nikada nikakva isprika s njegove strane nije došla dr. Krstiću. Zanimljivo je da me je u svezi s pojavom Krstićeve knjige Rječnik govora zadarskih Arbanasa Feldbauer pred svjedocima napao kao urednika Krstićeve knjige, ali i kao glavnog urednika Hrvatskoga biografskog leksi kona, tada vrlo napadane edicije, jer po njegovu mišljenju nije bila nimalo slučajna pojava Krstićeve knjige nedugo nakon što je, po službenom tumačenju vojnih vlasti, jedan Albanac u vojarni u Paraćinu ubio pet vojnika. Taj tragični incident ustvari je bila vrlo prozirna provokacija koja je trebala potaknuti neprijateljstvo Srba, ali i drugih naroda Jugoslavije, prema Albancima kao ubojicama i kao remetilačkom elementu u Jugo slaviji. Bilo je to vrijeme kada smo itekako morali paziti na svaku riječ koju izgovaramo, ali sam ipak odgovorio Feldbaueru da bi zaista bilo čudno da je Krstić pedesetak godina pripremao taj Rječnik i da ga je dao u tisak, valjda u dosluhu sa spomenutim Albancem u Paraćinu, upravo u vrijeme kada je došlo do spomenutog događaja. U vrijeme kada se taj razgovor vodio svima je bilo jasno da se u slučaju u paraćinskoj vojarni radi o provokaciji srpskih četnika i da je to bila neka vrsta uvoda u kasnije krvave dogođaje na Kosovu. “Drug” Feldbauer cijelu je tu akciju poduzeo zato što je htio dobiti neki visoki položaj u partijskoj hijerarhiji u Zagrebu, no u krivo vrijeme. U to vrijeme, naime, svi koji su pratili što se u svijetu, ali i u Jugoslaviji doga- đa, slutili su da se približava kraj komunističke ere, ali je Feldbauer vjerovao da je upravo to pogodno vrijeme za napredovanje na partijskoj ljestvici. Ono što Feldbauer nije razumio, razu mjeli su drugovi iz partijskog komiteta koje mu se obratio za pomoć, no ti su drugovi znali da nije vrijeme više za borbu protiv iz mišljenih klasnih neprijatelja, pa ga nisu podržali u njegovoj namjeri da me smijeni s dužnosti glavnog urednika, već je on izgubio mjesto urednika struke, koje je obnašao kao nedovoljno stručna osoba. I dok smo mi vodili borbu s Faldbauerom i njegovim istomišljenicima, propao je ko munizam. Doživio je da ga izbace, kao neradnika i neznalicu, iz Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (koji je u međuvremenu promijenio naziv u “Leksikografski zavod Miroslav Krleža”). Vratimo se nakratko na Krstićev Rječnik govora zadarskih Arbanasa. Čim se taj rječnik pojavio, izazvao je veliku pozornost stručne javnosti, posebice albanologa. Nažalost, to nije pomoglo Krstiću da se sredi i da 243 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Kruno Krstić zaboravi ono što je pod stare dane doživio. Svi mi koji smo s njim bili tih dana u društvu bojali smo se kako će završiti ovaj nemili događaj. I zaista, svega tri dana nakon što je dobio pismenu ispriku sekretara partijske organizacije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, iznenada je preminuo. Mjesna zajednica Arbanasi, na čelu koje je u to vrijeme bio Šime Mazija, nije se dala zastrašiti od boljševika, zagrebačkih i onih zadarskih, pa je samo godinu dana nakon Krstićeve smrti tiskala u istom nizu njegovu knjigu Doseljenje Arbanasa u Zadar. Tim dvjema knjigama Kruno Krstić je zauzeo počasno mjesto u hrvatskoj albanologiji. U svezi s knjigom koju danas predstavljamo treba reći da je Krstićev Rječnik, osim izdanja iz 1987., doživio još jedno izdanje. Bio je to pretisak, koji je izašao 2010. godine u izdanju Društva zadarskih Arbanasa, zauzimanjem predsjednika tog društva Enija Gr- dovića, a sada imamo pred sobom još jedno izdanje tog rječnika, koji se ipak od originala razlikuje po jednoj važnoj pojedinosti. Ovdje se radi o prijevodu tog rječnika na književni albanski jezik. Preveo ga je novinar Mehmet Latifi, jedan od zaljubljenika u zadarske Arbanase, koji je dugi niz godina živio i radio u Zadru te ih je dobro upoznao. Kao novinar koji sada s obitelji živi i radi u Strugi (Makedonija) napisao je niz članaka o zadarskim Arbanasima, a onda je došao na zamisao da Krstićev Rječnik prevede na albanski jezik. Točnije rečeno: preveo je hrvatska objašnjenja uz arbanaške riječi i tako taj Rječnik učinio dostupnim i onim Albancima koji ne poznaju hrvatski jezik. Tek sada će se ovim Rječnikom moći poslužiti svi Albanci koji žive u samoj Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u drugim zemljama, a koji nisu imali prigodu naučiti hrvatski jezik. Utoliko je ovaj Latifijev prijevod od velike pomoći stručnjacimaalbanolozima, posebice onima koji nisu imali mogućnost naučiti hrvatski jezik u vrijeme pokojne Jugoslavije. I ovo najnovije izdanje Krstićeva Rječnika potvrda je da je taj rječnik itekako zanimljiv i potreban albanolozima, koji će u rječničkom blagu što su ga sačuvali zadarski Arbanasi pronaći zanimljivu građu za proučavanje ne samo povijesti albanskoga jezika već i za istraživanja etimologije pojedinih albanskih riječi. Stoga od srca zahvaljujemo našem prijatelju Mehmetu Latifiju za trud što ga je uložio u prijevod ovoga značajnog djela Krune Krstića. Zahvala ide i svim onim marljivim suradnicima koji su pridonijeli ovom lijepom izdanju, kao i onima koji su financijski poduprli tiskanje ove knjige. Aleksandar Stipčević 244 Rubén Cvjetković Katušić Hrvatsko-španjolski rječnik/ Diccionario croata-español Tomo I, II. Editorial Pino Oregón Punta Arenas, 2012., 3478 str. osvrti i prikazi Profesionalno i sistematično Izuzetno me je obradovala vijest da je nedavno u Punta Arenasu objavljen i predstavljen hrvatsko-španjolski rječnik u dva sveska Rubéna Cvjetkovića Katušića. Objavila ga je nakladnička kuća Pino Oregón, a autor je na njemu, kako kaže, radio više od osam sati dnevno punih četrnaest godina. Ovakav je rječnik pravo bogatstvo za našu zajednicu u Magallanesu, ali i za sve nas jer je upravo takvo djelo nedostajalo studentima španjolskoga jezika i književnosti, profesorima hrvatskoga jezika koji predaju po našim školama u Južnoj Americi, te prevoditeljima s hrvatskoga na španjolski i hispanistima. Uz knjigu Andrésa Rajevića Curso básico de idioma croata para hispanohablantes, koja je 2002. objavljena također u Punta Arenasu, i ovaj rječnik, svi oni koji u bilo kojoj zemlji španjolskoga govornoga područja žele učiti hrvatski jezik, imaju izvrsne uvjete za to. Rubén je bio jedan od mojih 85 učenika koji je počeo učiti hrvatski jezik i kulturu 1995. godine kad sam kao profesorica došla u Punta Arenas i izuzetno sam ponosna na njegov podvig – velebni rječnik ima 3478 stranica, objavljen je u dva sveska, sadrži 56.000 uglavnom suvremenih riječi; uvršteni su deminutivi i augmentativi, riječi iz žargona i iz stranih jezika, riječi u genitivu, dativu i množini, a kod glagola se naglašava svršeno i nesvršeno vrijeme... Uključeno je i devetnaest tabela sa sprezanjem glagola i sklonidbom imenica, pridjeva, zamjenica i ostalih riječi. U dodatku se objašnjavaju glavna obilježja hrvatskoga jezika i njegov izgovor. Uz solidan uvod u hrvatsku gramatiku, ovaj je rječnik uvelike nadmašio onaj Cvjetanke Božanić kojim se redovito služimo – on je zapravo jedini koji trenutno imamo. Pisanjem ovoga rječnika ovaj je vrijedni čovjek želio dati svoj doprinos učenju hrvatskoga jezika i kulture na području španjolskoga govornog izričaja i možemo zaključiti da je u tome u potpunosti uspio. Tko je Rubén Cvjetković Katušić? Rođen je u Porveniru, glavnome gradu pokrajine Ognjena Zemlja u obitelji hrvatskih iseljenika. Sin je Pedra Cvjetkovića Gašića i Cataline Katušić Stanić, djece hrvatskih iseljenika Miće Cvjetkovića Katića s otoka Šipana i Lucije Gašić Lopizić iz Orašca te Marka Katušića Stanića i Ivke Stanić Božić, obadvoje iz Zvečanja. Od rane je mladosti bio u kontaktu s hrvatskim jezikom koji je počeo učiti devedesetih godina. U predgovoru 245 rječniku navodi da ga je “formalno učio pet godina s hrvatskim profesoricama”. Dobro poznajem Rubénovu upornost i posvećenost radu, kao i ljubav prema domovini njegovih baka i djedova. U tome su ga osobito poticale dvije osobe: jedna je bila njegova majka, koja je imala 89 godina kad je Rubén počeo svoj rad na rječniku i koja je umrla u sto trećoj godini života vidjevši da je taj rječnik ugledao svjetlo dana. Njoj je i posvećen. Druga je njegova vjerna prijateljica Griselda Mihovilovic Yutronic, koja ga je bodrila u njegovome cilju i promicala njegovu ideju. Velika zasluga pripada i Hrvoju Ostojiću iz Iquiquea, koji je omogućio njegovo objavljivanje, kao i profesorici Irini Pucarić, koja je s Rubénom “radila od slova A do slova Ć i dala mu prve leksikografske smjernice”. U ovome vrlo ozbiljnom poslu, autor je konzultirao čitav niz suradnika, među koji ma ima odvjetnika, veterinara, svećenika i izvornih govornika poput Rudija Mijača, počasnoga konzula RH u Punta Arenasu ili Petra Ivelića Goića, koji je i revizor, te profesora španjolskoga jezika. Naslovnicu krase zemljovidi Čilea i Hrvatske, dvije bliske zemlje čija je povezanost sada okrunjena ovim zaista značajnim djelom. Osim što je vrlo profesionalno i sistematično, razvidno je da je ovo djelo napisano s puno ljubavi prema rodnoj grudi svojih predaka. Zbog bogatstva riječi i svoje opširnosti zaista djeluje dojmljivo – takvim se radom malo tko može pohvaliti! Čestitam Rubénu i jako me raduje što će sada učenici i studenti hrvatskoga jezika u Čileu imati vrlo kvalitetan priručnik, a mi prevoditelji i oni koji ustraju u misiji spajanja dva svijeta – Hrvatske i zemalja španjolskoga govornog izričaja – veliku pomoć u našem djelovanju. Željka Lovrenčić Hrvatska srednjovjekovna proza I. Legende i romani Priredila i transkribirala Vesna Badurina Stipčević MH, Zagreb, MMXIII, 418 str., 19 crno-bijelih slika, prilozi. (Stoljeća hrvatske književnosti, knjiga br. 115.) Hrvatska srednjovjekovna proza II. Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli Priredila i transkribirala Marija-Ana Dürrigl MH, Zagreb, MMXIII, 357 str., 12 crno-bijelih slika, prilozi. (Stoljeća hrvatske književnosti, knjiga br. 116.) osvrti i prikazi Početci značajnoga pothvata U dvama svescima Matičina niza Stoljeća hrvatske književnosti (115. i 116.) predstavljen je dio hrvatske srednjovjekovne proze, i to, kao što je vidljivo već u podnaslovima, onaj strogo beletrističkoga, “književno-umjetničkoga” karaktera. Svakoj od knjiga prethodi opsežan predgovor priređivačica, bibliografija koja sadrži informacije o izvorima i izdanjima tekstova te izabrana stručna literatura. Druga knjiga (116.) uz to sadrži i uvodne tekstove u svaki od četiriju žanrova, ali su takvi uvodni tekstovi u svesku s legendama i romanima (115.) izostali. U prilozima iza samih tekstova srednjovjekovne proze, u objema knjigama sadržana su načela transkripcije, tumač imena/naziva te rječnik. Obje je knjige uredio akademik Stjepan Damjanović. U prvoj knjizi, gdje su sakupljene legende i romani, legende shvaćene u širem smi- 246 osvrti i prikazi slu, etimologijskome, kao proza namijenjena čitanju naglas, obuhvaćene su i legende u užem smislu: tu se, osim što su imenovane kao žitje i život, pasija/mučenje i translacija/ prijenos, nazivaju i legendama. Niz započinje onima najstarijima, češko-moravskoga pori jekla: Žitjem Ćirilovim, predstavljenim 14. poglavljem, gdje je riječ o stvaranju glagolji ce, i Legendom o svetome Većeslavu, kojega patnja i smrt neodoljivo podsjećaju na Isusove u evanđeljima. Nastavlja se Legendom o svetome Nikoli, istočnoga postanja, koja je tako silno utjecala na hrvatsko jadransko usmeno stvaralaštvo: čuvena je čakavska balada o Mikulinoj pobjedi nad djavlom u plovidbi; Legendom o Antunu Opatu, zapadnoga porijekla, o mukama pustinjskoga života; Životom Marije Magdalene, prema Zlatnoj legendi Jacopa da Voragine, o čudima i pokori u Provansi, itd., a završava se Životom svete Marije Egipatske, koja se često zamjenjuje s Marijom Magdalenom, obje su prije obraćenja bile bludnice a potom pokajnice, itd. Nizu valja pribrojiti i lokalne svetce, kakav je sv. Mavar, čije su relikvije poslije mučenja čudom dospjele u Istru, pa i sv. Jerolim Dalmatinac, pustinjak – intelektualac što je živio s lavom a poslije smrti činio razna čudesa. Sveukupno, čitatelju je prezentirano šes naest legendi iz glagoljskih, ćiriličnih i latiničkih izvornika. Za legendama u užem smislu riječi dan je izbor iz Žića svetih otaca, latiničkoga teksta iz 15. stoljeća, zbirke anegdotâ i izrekâ Makarija, Antuna Opata, Arsenija i drugih egipatskih pustinjaka: o ljubavi, molitvi, djevičanstvu, grijehu, ispovijesti i posluhu. Iz 15. stoljeća je i Cvitje od gospodina svetoga Frančiska. Reprezentirano je poglavljem Kako sveti Frančisko učini treti red i kako pripovida pticam od polja, te Kako sveti Frančisko ozdravi jednoga gubavca. Izbor, pak, iz Dijaloga Gr- gura Velikoga, sastavnoga dijela “proze Marulićeva vremena” (J. Hamm), predstavljaju: Život svetoga Benedikta, Od Pavlina počinje kapitul prvi libra tretoga, Od dvih bratov, Od jednoga sveta človika iz Gore arjentanske te Od poštovanoga popa Santula. Time završava manji dio prvoga sveska, a slijedi opsežniji, onaj posvećen srednjovjekovnim romanima. No, ti su romani ustvari ipak prije antički i (daleko)istočni, negoli su europski i srednjovjekovni. Poznato je da su istočnoga porijekla Roman o Barlaamu i Jozafatu te Priča o premudrom Akiru, a Rumanac trojski i Aleksandrida da su antičkoga postanja, kad današnji pojam Europa još nije postojao, no svi su kristijanizirani i prilagođeni duhu srednjega vijeka. Roman o kraljeviću Jozafatu i pustinjaku Barlaamu u osnovi je pripovijedanje Budhina života, Priča o premudrome Akiru više je zbirka savjeta i uputa o mudru životu, dakle mudroslovno djelo, negoli epsko djelo s istaknutom fabulom koja slijedi dvorske spletke. Rumanac trojski je ukratko ispripovijedana Homerova Ilijada, i dijelom ženomrzački traktat, a Aleksandrida je obradba života i djela velikoga vojskovođe i mudroga Aristotelova učenika, makedonskoga cara što je osvojio poznati svijet i došao do samih njegovih granica: do Oceana i zida Raja. U drugoj knjizi, među apokrifima su starozavjetni: Život Adama i Eve te O krsnome drvetu, gdje je riječ o, naravno, padu ljudskoga roda, o kondiciji života poslije istočnoga grijeha, ali naročito o težnji za besmrtnošću i potrazi za njom. Tu je zatim Čtenije prekrasnoga muža i sveta člověka Osipa, apokrif o Josipu kojega su braća prodala u ropstvo a on se proslavio svojim umom i proročkim darom na faraonovu dvoru. Među novoza vjetnim apokrifima našlo se najprije Protoe vanđelje Jakovljevo, predstavljeno u, 1. brevijarskoj i, 2. zborničkoj verziji, u kojem se pri- 247 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. povijeda o Mariji, Josipu i rođenju Isusovu. U apokrifu o Veronikinu rupcu i smrti Isusovih sudaca, Kako bi preneseno lice Isuhrstovo v Rim i kako pogibe Ana i Kajapa i Pilat, riječ je o otisku Isusova lica na rupcu i njegovoj moći, a niz apokrifa nastavlja se djelima apostolskim, smrću Marijinom i dogodovštinama apostola Andrije. Najprije, tu je Čtenije svetuju apustolu Jandrěja i Matěja ku muku prijasta, a zatim Čtenije svetago Andreja apustola, gdje se pripovijeda kako su on i Petar trpjeli i pobijedili pogane pošto su prethodno devu provukli kroz iglene uši. Među djelima Pavla i Tekle ističu se čudesne avanture i Božja zaštita svetaca, s vrhuncem kada je lav odbio usmrtiti sveticu Teklu koja mu je bačena. Apokrif o smrti Blažene Djevice Marije imao je velikog utjecaja i na likovne umjetnosti, tako da postoje brojne freske s prikazom Marije na odru, apostola zaplakanih oko nje, Isusa koji prihvaća čistu majčinu dušu i, naročito, lupeža koji je pokušao ukrasti vrijednost s odra ali mu anđeo odsiječe ruku. Poslije ju je Petar čudom molitve vratio na mjesto, što je bio razlog da su se mnogi židovi pokrstili. Za apokrifima slijede eshatološke vizije. Premda se ne zovu tim nazivom, kao ni “viđenjem”, već čtenijem ili govoren’jem, ipak su u njima prikazana događanja u zagrobnome svijetu, po smrti, u raju, čistilištu i paklu. Te su prostore posjećivali likovi iz Staroga zavjeta, primjerice Abraham, pa imamo Čtenije od blaženoga Avrama, odnosno Čtenije od Avraama kako bi vzet na nebo, ili Baruh, pa imamo viziju pod naslovom Čti od Varoha. No poznatije su, i kršćanima bliže, vizije koje su imali kršćanski likovi, poput Pavla: Čtenije svetago Pavla apustola, ili Čtenije svete Marije o mukah, o Bogorodičinu posjetu paklu. Priliku da se upoznaju sa zagrobnim životom imale su i ličnosti iz doba nakon biblijskoga: Tundul, čije se zgode pričaju u viziji Ovo je govoren'je pravo i čisto od dobroga viteza Dundula, sveti Patricij te sveti Agapit mučenik. On je posjetio raj. U skupini pod naslovom Prenja svoje su mjesto našli sljedeći tekstovi: Kako se je prel' d'javal s Gospodinom Isuhrstom, o trodnevnom iskušavanju u pustinji i borbi dvojice mitskih neprijatelja poslije, sve do đavlove osude na život u podzemlju; Videnije svetago 248 osvrti i prikazi Brnarda kako vidi karanije duše (s tělom), o događanjima poslije smrti, dramatičnoj viziji jednoga važnoga eshatološkoga momenta; Slovo meštra Polikarpa, kako se razgovarao sa smrću; Milost i Istina sretosta se, Pravda i Mir obcelivasta se, inspirirani jednim od psalama i široko zastupljeni u različitim kršćanskim tekstovima poslije, čak i u ofitskoj Pistis Sophia, gdje je Marija Magdalena umnija od svih apostola, a personificirane su vrline po svojoj naravi suprotstavljene sve dok ih Kristova žrtva ne pomiri. Niz prenja završava se tekstom Kako se je Duša s Misal'ju na kup měnila i govorila, gdje se, valja napomenuti, duša i misao ipak premalo razlikuju i suprotstavljaju da bi se mogla ispuniti bit prenja kao svađe, spora, prepirke i rata/polemike. Iza 12. stoljeća nastupile su promjene u osjećajnosti Europe, a te su najbolje vidljive i zastupljene Marijinim mirakulima (čudesima). U kratkim pričama, kojih je u antologiji koju predstavljamo sveukupno trinaest, a stvorene su mnoge, da ne kažemo bezbrojne, riječ je o djevojci bez očiju, u priči naslovljenoj Čti lip i ljubven mirakul děvi Marije; o djevojci bez ruku: Kako blažena deva Marija izbavi ot mnogih nevolj niku kćer jednoga cěsara koj bihu ruke usičene; o mirakulu s vitezom: Od žene nikoga viteza ku deva Marija oslobodi od d'javla; o grešnoj redovnici, koja je trebala roditi; o sakristanki; o mirakulu s Teofilom, koji je prodao dušu đavlu; o mirakulu s razbojnikom; o mirakulu s dječakom koji je Isusu poklanjao kruh i vino, u kasnijoj obradbi o Marcellinu, da bi bio pozvan na gozbu s Marijom i Isusom, tj. umro; o bratu Ave Maria; o svećeniku koji je služio jednu jedinu misu – Mariji; o mirakulu s pravednikom; o mirakulu s čovjekom koji je pao u jamu. Sve je njih štitila Marija jer su joj bili odani. Na trinaestome je mjestu jedan mirakul u formi egzempla. Time završavamo pri- kaz izvornih tekstova, a slijedi osvrt na njihovo stručno predstavljanje. Dva opsežna izbora iz hrvatske beletristi čke proze popraćena su stručnim, znanstve nim tekstovima uvodnoga karaktera dviju autorica. Jedan od uvodnih tekstova, nenaslovljen, obuhvaća otprilike jedan arak (V. Badurina-Stipčević) a informira o legendama i romanima, smještajući ih u cjelinu hrvatske i svjetske srednjovjekovne književnosti, dok drugi obuhvaća otprilike arak i pol i naslovljen je “Stilske i kompozicijske značajke srednjovjekovnih apokrifa, vizija, prenja i Marijinih mirakula”. Tu je, kao i u uvodu u prvu knjigu, najprije riječ o izvorima i kontekstu, ali se potom prelazi na kompozicijske značajke: fabulu, motivaciju i likove; tematiku i motiviku: prostor i vrijeme, idejni sadržaj; stil: toposi početka i završetka, figure, forme, itd., da bi se završilo jezičnim informacijama, što je uvodnu studiju druge knjige učinilo informativnijom i složenijom. No, zato je u uvodima u svaki od pojedinih žanrova to na početku složeno umnogome pojašnjeno i pojednostavljeno. Pošto smo opisali oba sveska, dužnost nam je i objasniti ih, vrednovati. Ukratko, dobro je što su objavljene dvije knjige hrvatske srednjovjekovne proze. No, te dvije knjige srednjovjekovne proze formatom su malene, a crno-bijele, sive fotografije ne dadu se ljepotom usporediti s, primjerice, vinjetama koje su krasile izdanje Štefanićeve antologije, one su vrhunski grafički rad iz radionice Krste Hegedušića. Ipak, s nestrpljenjem očekujemo daljnje, zasebne sveske, koji su svi zajedno zamišljeni kao antologija. Nadamo se dakle da će hrvatskoj književnosti i pismenosti srednjega vijeka, pored dosad objelodanjena dva, do kraja niza biti posvećeno još desetak svezaka. Primjerice: po jedan svezak epigrafici, pa prav- 249 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. nim spomenicima, pa biblijskim, liturgijskim (uključujući apokrifne molitve i zakletve), pa poučnoj ili prirodoznanstvenoj produkciji (magiji i astrologiji/astronomiji), teološkim, proročkim i mudroslovnim tekstovima, itd., što je znanosti na današnjem spoznajnome stupnju uglavnom poznato, ali bi možda trebalo izvršiti još neka istraživanja da bi objavljivanje bilo na znanstvenoj visini dvaju upravo objavljenih svezaka – budući da je znanost dosad pažnju posvećivala uglavnom beletristici. Sve je to nabrojeno nužno uključiti u srednjovjekovnu književnost, kad je pojam književnosti bio integralistički, a ne redukcionistički, odnosno, nije bilo oštrih granica između najrazličitijih intelektualnih djelatnosti, jednako kao ni među književnim žanrovima, pa čak ni između likovnoga i jezičnoga stvaralaštva, čega je, ponavljamo, svjesna i moderna medievistika. Kao što nije bilo, pa je ni danas nema, oštre granice između srednjega i novoga vijeka, pa čitave nacionalne znanosti svršetak srednjega vijeka vide na kraju feudalnih društvenih odnosa, u 17.-18. stoljeću. Toga su svjesne i priređivačice dvaju svezaka proze, jer s razlogom u srednjovjekovnu prozu uključuju i tekstove napisane u 16., pa i u 17. stoljeću, sluteći da su srednjovjekovni i onda kada su nastali iza Kolumbovih otkrića, ili pada Carigrada, i iza Krbavske bitke: srednji bi vijek za proučavatelje hrvatske književnosti mogao trajati sve dok je glagoljica u Hrvatskoj bila prevladavajućim pismom, makar on supostojao s novim vijekom. Konačno, sve je nabrojeno, pa i više od toga, nužno uključiti u korpus hrvatske književnosti srednjega vijeka. Dodajmo da bi svu tu srednjovjekovnu građu ubuduće valjalo objavljivati s fotografijama originala na stranici susjednoj transkripciji. Da se tako postupilo, ne bi nas toliko smetalo što su glagoljički tekstovi transkribi- rani na način da se “jat” zamjenjivao latiničkim skupom je i ja, uz to još i grafijski istak nutim italicom, jer bismo tekst mogli pratiti u glagoljičkoj formi. Čak ni tamo gdje je refleks u ijekavštini trebao biti ije, ni tamo ga nema nego se uočava nakrivljeno je mjesto očekivanoga latiničkoga grafema za “jat”: ě. A da ne govorimo o tome kakve su posljedice toga postupka u tekstovima za koje vidimo da su pretežito ikavski, ili ekavski, ili ikavsko-ekavski, a znamo da istodobno nikako ne mogu biti ijekavski, odnosno jekavski. Doduše, u Hrvatskoj, ali ne i u ekavskim, odnosno ikavskim slavenskim jezicima, zaista je uobičajeno u školskoj praksi “jat” realizirati kao je. Ali tu je riječ o izgovoru, ne o pismu, to izgovoreno ostaje nezapisano, propada u času kad je realizirano u govoru i više se ne vraća. A u dvjema knjigama hrvatske srednjovjekovne proze to se je navraća i nameće gotovo sa svakim novim retkom transkribiranih glagoljskih tekstova. Rekosmo, čak ponekad i onda kada “jat” treba razriješiti kao sekvencu ja, pa imamo sljedeću neželjenu situaciju (citiramo iz knjige br. 116., str. 80): “Sit v istinu, sin Adamov, vsadi kiticu driva rajskoga. I ta kitica zreste drivo velikoje nad glavoju groba jego. Po mnogu vrimeni našasto bi od lovac cesara Salomuna. I bi njemu to drivo divnim zakonom napravleno i proplotom ograjeno. I to va vrime cesarice Juške bi posičeno, kada pride od konac zemlje poslušati i učiniti i vidjeti premudrosti Solomune. I toj cesarici cesar Salamun pokaza sva skrovišća i to drivo divnim zakonom napravlano bi v svojem sjeni. I kada vidi ta kralica, tudije progovara rekući: ‘Cića toga driva sva kralevstva židovska i sva mazanija popovska, čast i vas zakon njih razorit se.’” A u vezi s tim, i zanemarujući ono “vidjeti”, pitamo: što znači “sjeni”? 250 Zaključujući ovaj prikaz, i pored sitnijih primjedbi koje smo iznijeli, te pored nekoliko dvojbi, želimo odati priznanje Matici hrvatskoj, njezinim urednicima i, pogotovo, dvjema priređivačicama dvaju svezaka hrvatske srednjovjekovne beletrističke proze što su nam omogućili nov susret s tim neprocjenjivim blagom iz daleka srednjega vijeka, unoseći u svoj posao dovoljno znanja, pažnje i strpljenja da se može kazati kako je njihov poduhvat u konačnici vrlo koristan. Uz to, s velikim interesom očekujemo sljedeće sveske serije Stoljeća hrvatske književnosti posvećene srednjovjekovnoj književnosti, naročito drami i prozi, jer je poezija u novije doba dobro zastupljena u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pod vodstvom Dragice Malić. A kad svi tekstovi serije Stoljeća hrvatske (srednjovjekovne) književnosti konačno budu objavljeni, očekujemo da će znanstveni aparat koji ih prati, znanstvene i stručne spoznaje o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, biti ujednačene i neproturječne, moderne i otvorene, sasvim u skladu s književnošću na koju se odnose. Posebno pak zahvaljujemo priređivačima što su tekstove donijeli u transkripciji (očekivati transliteraciju možda bi zaista bilo nepravedno, previše je zahtjevno), pokazujući time da ne podcjenjuju čitatelje, već ih, naprotiv, potiču na dodatne intelektualne napore stavljajući ih pred lako savladive probleme, takve da od njih profitiraju spoznajno, razvijajući intelekt slobodno se i kreativno odnoseći prema originalnome hrvatskom nasljeđu što je pripadalo čitavome tadanjem poznatome svijetu. Slavomir Sambunjak Mladen Parlov Propagator fidei: s Marulom na putu Crkva u svijetu Split, 2012., 315 str. osvrti i prikazi Vraćanje duga velikom kršćanskom humanistu Mladen Parlov, pastoralni djelatnik, odgojitelj i izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, ujedno je angažirani znanstvenik i autor stotinjak znanstvenih, znanstveno-popularnih i stručnih priloga u časopisima (Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Diacovensia, Mogućnosti, Obnovljeni život, Služba Božja, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije) i zbornicima (Religijske teme u književnosti, 2001.; Duhovni lik svete Klare i njezina poruka našem vremenu, 2005.; Na granicama Riječi, 2005.; O čovjeku i Bogu: zbornik, 2005.; Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup, teolog i fizičar, 2006.; Kršćanstvo i zdravlje, 2006.; Kačić, 2004.2006.; Poslanje filologa, 2008.; Zavičajna baština. Komparativna prednost i temeljnica održivog razvoja Zabiokovlja, 2009.; Majka Klara Žižić i njezina družba, 1706.-2006., 2009.; Multorum fratrum vehementissima postulatione et maxime tua iussione compulsus, 2010.; Te ologijom svjedočiti i naviještati, 2010.; IV. međunarodna znanstveno stručna konferencija o Zabiokovlju: Cjelovitost Zabiokovlja. Pluri- 251 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. disciplinarni pristup, 2011.; Kulturno nasljeđe Ujević, 2011.). Pored toga, preveo je 14, a priredio ili napisao 15 knjiga tako da je od 2000. godine iz njegove radionice svake godine izašla barem jedna, od kojih bilježim samo ove: Život i djelo don Ilije Ujevića (2001.), Čovjek Božji: razmišljanja o svećeništvu (2002.), Budni budite: teološke meditacije za došašće i Božić (2005. i 2008.2), U snazi Duha (2007.), Izabrane teme iz teologije duhovnosti (2009.), Žena u Crkvi, Crkva o ženi (2011.). U ovoj prigodi valja istaknuti da je Mladen Parlov dobar dio svoga znanstvenog angažmana posvetio proučavanju i promicanju djela Marka Marulića, a objavljivanje knjige Propagator fidei povod je za nešto obuhvatniji osvrt na njegov doprinos marulologiji. Na marulološkoj sceni Parlov se pojavio kad se marulologija tek rasplamsavala. Podsjetimo, 1984. u izdanju Književnoga kruga Split izlazi prvo iz edicije Sabranih djela Marka Marulića, a ratne 1991. godine, također u Splitu, počeli su se održavati “Marulićevi dani” i u okviru te manifestacije znanstveni kolokviji gdje se iznose otkrića i nove spoznaje o životu i djelu splitskog humanista. U to vrijeme, tj. početkom 90-ih, na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu Mladen Parlov radi na magisteriju, a potom na doktoratu s marulićevskom temom Il mistero di Cristo – modello di vita cristiana secondo Marco Marulić (1450-1524). Razumljivo, time je u Vječnom gradu pobudio zanimanje za Marulića, a to je kulminiralo dvjema značajnim zgodama u kojima se Marulića predstavilo Urbi et orbi: 15. studenoga 1994. u Aula Magna Papinskog sveučilišta Gregoriana održana je Celebrazione accademica in onore di Marco Marulo laico teologo e scrittore croato trilingue (1450-1524) – Akademska svečanost u čast Marka Marulića, laičkog teo- loga i trojezičnog pisca. Predsjedao je rettore magnifico Gregoriane Giuseppe Pittau, a pod vodstvom Ivana Fučeka izlaganja su održali Charles Béné, Mirko Tomasović, Jesús LópezGay, Branimir Glavičić i Anton Benvin. Domaćinu Gregoriani predsjednik Književnoga kruga Split Nenad Cambi svečano je uručio sabrana djela Marka Marulića i već tada je zamišljen i dogovaran veći skup na istom mjestu, na prijelazu stoljeća/tisućljeća. I doista, u suorganizaciji Papinskog vijeća za kulturu, Hrvatskoga svetojeronimskog zavoda i Književnoga kruga Split – Marulianum skup je (uz popratnu izložbu) održan pod znakovitim, prestižnim naslovom: Marko Marulić, poeta croato e umanista cattolico: una proposta per l’Europa del terzo millennio – Marko Marulić, hrvatski pjesnik i katolički humanist: prijedlog za Europu trećeg tisućljeća (prva sesija 26-29. studenoga 1998. na Gregoriani, a druga 19-20. travnja 1999. u Splitu). Autori 16 od ukupno 39 izlaganja dolazili su iz ustanova izvan Hrvatske pa se smije reći da su splitski humanist i njegov opus ponovno bili u žiži zanimanja europskih znanstvenih krugova. Parlov je 1996. obranio doktorsku disertaciju koja je ugledala svjetlo dana i na hrvatskom jeziku (Otajstvo Krista – uzor krš ćanskog života prema Marku Maruliću, Književni krug Split – Marulianum, 2001.) i od tada redovito sudjeluje na “Marulićevim danima” sa svojim prinosima koje objavljuje u Colloquia Maruliana (kao prepoznati znalac zamoljen je da o Maruliću napiše natuknica za Dizionario dei teologi, Casale Monferrato 1998.). Marulološke je radove objedinio u još dvije knjige: Speculum virtutis: Marko Marulić i njegova teološko-duhovna misao (Književni krug Split – Marulianum, 2003.) i Propagator fidei. S Marulom na putu (Crkva u 252 osvrti i prikazi svijetu, Split, 2012.) pa se taj opus tripartitum predstavlja kao zaokružena marulologija. Naime, u ovom tropletu Parlov je prilično zorno predstavio Marulića i povijesnokulturno okruženje u kojem je stvarao, kako ono šire – europsko, tako i užeg mu zavičaja; zatim stanje u Crkvi, stalnu težnju za reformom, utjecaj pokreta devotio moderna i, dakako, Marulićevo poimanje Crkve. Između ostalog, skrenuo je pozornost i na nepoznati Marulićev životopis što ga je napisao bilježnik iz Udina Francesco Amulio, († oko 1603.). Sama činjenica da ga je napisao netko tko je od velikog Splićanina prostorno i vremenski daleko, značajna je i otvara važna pitanja. No, kako rukopis, za koji Giuseppe Lirutti veli da ga je imao u rukama, još uvijek nije pronađen, taj životopis ostaje istraživački izazov. Parlov je svoj prinos dao i pitanjima atribucije u studijama “O Marulićevu au tor stvu djela Život sv. Ivana Krstitelja” i “Je li Naslidovan’je Isukarsta Marulićeva pjesma”, iznijevši dotad neuočene argumente. U knji žnici Nadbiskupijskog sjemeništa pronašao je i predstavio još jednu knjigu iz Marulićeve biblioteke, a i inače jedan od tematskih krugova mu je Marulićeva lektira: analizirao je i identificirao razne Marulićeve izvore i ovisnost o njima, posebnu pozornost posvetivši ulozi Sv. pisma i Opuscula theologica sv. Tome Akvinskog u njegovoj misli i duhovnosti. Razumljivo da je i po formaciji i po vokaciji Parlov zainteresiran za specifično teo loške i duhovne aspekte Marulićeva opusa. Teološkom tematskom krugu pripadaju radovi o otajstvu Krista (Kristova kenoza; lik Krista patnika; otajstvo proslavljenog Krista), o Maruliću kao mariologu i marijan skom pjesniku te o njegovu poimanje sa kramenta pokore i pomirenja. Analizirajući Marulićev opus, predstavlja njegovu duhovnost u kojoj je bit kršćanskog života nasljedovanje Krista u perspektivi vječnog života. Pri tom se posebno pozabavio Marulićevim viđenjem nekih kreposti (siromaštvo, poniznost, strpljivost, mudrost, ljubav) te patnje, smrti i posljednjih stvari. Marulološki mozaik dopunjuje slič no koncipirana knjiga Propagator fidei, zaokru žen monografski pothvat koji inače složeni Marulićev opus dodatno osvjetljava u osam studija. Naš autor sa znanstvenom pomnjom temeljito argumentira svoje izvode, a opet piše čitljivo i jasno. Osobita odlika njegova postupka jest smisao za dokumentarnost. Navođenjem katkad i ovećih ulomaka Marulićevih tekstova ne samo da izlaganje osnažuje, nego također omogućuje izravan kontakt čitatelja s Marulićem. U pristupu određenoj temi Parlov joj uvijek prikazuje razvoj i Marulićevu misao promatra u njezinu povijesnom kontekstu. U tom smislu kao uvod su u ovu cjelinu prva dva poglavlja (Filozofska strujanja u Marulićevo vrijeme i njihov utjecaj na Marulića; Marulićeva Philosophia Christi) s uvidima o onodobnim misaonim sustavima i o renesansi. Tu on dovodi u pitanje uvriježeni stereotip prema kojem bi renesansa bila protusrednjovjekovna i protucrkvena ponovna afirmacija antičkih (poganskih) vrijednosti. Ukazuje i na struju kršćanskog humanizma, na autore među kojima je i naš Marulić, koji promiču philosophia Christi i nasljedovanje Krista kao put do autentične obnove čovjekove naravi i afirmacije njegova dostojanstva. U obradi pojedinih “konkretnijih” tema (Marulićev govor o Duhu Svetom u kontekstu kasnosrednjovjekovne pneumatologije; Križ u misli Marka Marulića; Lik žene u misli Marka Marulića; Marulićev govor o svetosti i svecima; Marulić molitelj i učitelj molitve) pred- 253 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. stavljeni su teološki i duhovno-odgojni vidovi učenja koje je naraštajima europske inteligencije, redovnika i pobožnih duša služilo za duhovnu izgradnju i vodstvo. Razmotrio je i osobitost Marulićeva djela te njegov utjecaj na suvremene i kasnije autore. Iz tog recepcijskog konteksta odabran je i naslov ove knjige (Propagator fidei), jednako znakovit kao i one prethodne (Speculum virtutis). Naime, u svom Katalogu svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, 1565.) Wilhelm Eisengrein kratko, ali biranim riječima predstavlja našeg pisca: “Marko Marulić Splićanin, muž učen u Svetom pismu i iznad svega obrazovan, sjajnog uma i vrsne rječitosti, vrlo revan širitelj vjere, prvak među filozofima svojega vremena, ozbiljan i domišljat pjesnik, prvorazredan znalac svete književnosti...” Dakako, nameće se pitanje koliko je taj naslov Maruliću u prilog; nije li upravo zbog takve percepcije on doživio svojevrsnu dam natio memoriae? No, Parlov ga nije izabrao nepromišljeno. I sam kao vjernik i učitelj vjere vidi da su u današnjem svijetu posvemašnje relativizacije, globalne babilonizacije potrebne zasade vjere kao vrijednosni sustav, kao čvrsta uporišta i orijentiri ... i svraća pogled na Marulića: speculum virtutis i propagator fidei. Nije se, dakle, zadržao samo na proučavanju pojedinih vidova Maruli će va učenja u okviru kulturne i vjerske povi jesti nego ukazuje i njegovu aktualnost danas. Knjiga se zaključuje s dva tako intonirana priloga. U prvom (Jedinstvo Europe i Marko Marulić) tematizira odnos prema Europi i ističe njegovo zalaganje za mir te kako je ostvario skladnu ravnotežu između nacionalnog i europskog; kako je inkulturacijom evanđelja obogatio europsku kulturu i, na- pokon, u evangelizaciji kulture vidi rješenje kompleksne krize koja zahvaća umornu Europu. U drugom (Marko Marulić – čovjek za treće tisućljeće) iznosi kako je i u Rimu (Caput mundi) prepoznata Marulićeva veliči na, što ilustrira riječima kardinala Pouparda, predsjednika Papinskog vijeća za kulturu, suorganizatora gore spomenutog skupa na Gregoriani: Marko Marulić se “nama danas predstavlja kao uzor cjelovita čovjeka, tvorca onoga kršćanskog humanizma koji je najaktualniji i najzahtjevniji prijedlog što ga Crkva može dati čovjeku trećeg tisućljeća za novu i djelotvornu inkulturaciju evanđelja i evangelizaciju kulture”. Značenje tog izbora dočarava činje ni com da kao primjer sretne integracije kultu re i evanđelja, a time i kao današnji uzor ni je ponuđen primjerice veliki Erazmo, “prvak humanista”, za čije su se prijateljstvo otimali kraljevi i biskupi, nego čovjek koji je živio i djelovao na margini ondašnjeg kršćanskog svijeta – na margini životom, a opet u sre di štu djelima, djelima kojima stvara stube da čitatelji imaju pristup božanskom (D. Agricola). Marulić, čovjek koji je djelovao na razmeđu svjetova i vjekova, koji sretno integrira staro i novo, objavu i humanističku osviještenost, za Parlova je ispred i iznad vremena u kojem je živio, i danas poželjan “suputnik”. Njegovo djelo ima univerzalnu vrijednost jer čovjeka gleda cjelovito, njegovu egzistenciju i dostojanstvo vrednuje u nadzemaljskoj i nadvremenskoj perspektivi. Svojim marulološkim tropletom don Mladen Parlov, jedan od rijetkih današnjih duhovnika, vraća dug velikom kršćanskom humanistu. Branko Jozić 254 Zadarski filološki dani 4. Ur. Rafaela Božić i Slavomir Sambunjak Sveučilište u Zadru Zadar, 2013. osvrti i prikazi Zbornik radova Zbornik objedinjuje radove s međunarodnog znanstvenog skupa pod istim imenom, održana u Zadru 30. rujna i 1. listopada 2011. godine u nakladi Sveučilišta u Zadru, a u organizaciji Odjela za kroatistiku i slavistiku, kojem su urednici Rafaela Božić i Slavomir Sambunjak, recenzenti Josip Užarević i Šimun Musa, uz ostala 24 recenzenta pojedinih članaka. Zbornik obaseže ukupno 668 stranica. Uz Predgovor spomenuta uredničkog dvojca, sukladno organiziranom simpoziju u tri sekcije, Zbornik donosi članke okupljene u tri cjeline: Prvi odjeljak o Ivi Andriću u povodu pedesete obljetnice dodjele Nobelove nagrade sadrži devet članaka koji s različitih motrišta i s različitim istraživačkim pristupima, kao stručni i znanstveni radovi, usustavljena metodološkog prosedea, u različitim dometima, ali vidnim prinosima daju vrijedne rezultate. Počevši od prvog članka Lirika u stihu i prozi ranoga Andrića Šimuna Muse, zatim Prikaza žene u Andrićevoj pripovijesti Put Alije Đerzeleza Mirele Šušić, Durićeva rada o neprijepornoj umjetničkoj magiji i upit- noj objektivnosti nekih Andrićevih proza, Pobrićeva članka o Andriću i suvremenom bosanskohercegovačkom interpretativnom raskrižju, članka Amele Ljevo Glasovi u Andrićevim pričama, Obilježja antroponima u Andrićevoj Prokletoj avliji Maje Cerić, Jezika Ive Andrića u pripovijesti U musarfihani Ilije Protuđera, Književnog teksta Ive Andrića u srednjoškolskoj nastavi Vesne Bjedov do Nastavne primjene književnih teorija na prozu Ive Andrića Jakova Sabljića, na relevantan metodološki način govori se o Andrićevu djelu s više književnoznanstvenih i jezikoslovnih motrišta koja će svojim prinosima rasvijetliti, na izvjestan način dopuniti, ukazati, na koncu i potaknuti filološka istraživanja o tom nobelovcu. Drugi je odjeljak posvećen zadarskom području u srednjem vijeku sa šest radova, u kojemu su okupljeni članci Tanje Kuštović Nepromjenjive riječi u Ivančićevu zborniku, zatim Slavomira Sambunjaka i Ante Topčića Apokalipsa Tkonskog zbornika prema Prenju Isusa s đavlom, Marinke Šimić Glagoljski rukopisi Pašmana i Ugljana, Milice Mikecin Hrvatsko-staroslavenski prijevod starozavjetnog apokrifa Testamentum Abrahae u Tkonskom zborniku, pa opet članak Slavomira Sambunjaka i Ivane Petešić Glagoljski egzempli u tekstu Govorenje od posluha iz Sali na Dugom otoku te Ірине Воробьевe “Вос приятие гуманистической поэзии Далмa ции в Роcсии”, koji se odnose na jezičnu i duhovnu baštinu uopće i koji svojim istraživačkim rezultatima dopunjuju neke praznine, rasvjetljuju obzore donoseći nove spoznaje o tom važnom kulturnom i lingvističkom arealu. Treći dio zbornika sa 24 članka odnosi se na suvremenu slavensku književnu produkciju. Radovi Jasmine Vojvodić Recepcija suvremene ruske književnosti u Hrvatskoj, Maje 255 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Pandžić SSSR: kritika i nostalgija, Boška Knežića O Borisu Akuninu u okviru novijeg ruskog kriminalističkog romana, Željke Čelić Homorussicus u detektivskim romanima Mihalkove i Poljakove, Eugenije Ćuto “Студенческая эпиграфика и литературная традиция Ис куство подделываться под слог извест ных писателей”, Dolores Kreme i Zdenke Matek Šmit Andrej Bjeli, Petrograd: tri kosti ma, zatim Kristine Černigoj i Rafaele Božić Kako prevoditi chick-lit?, Mirne Sindičić Sabljo Slika Francuske u tekstovima Andeja Makina, Katarzyne Kubiszowske Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman, Dariye Pavlešen Suvremena ženska proza u Ukrajini, Jasne Poljak Rehlicki i Tine Varga Oswald Odnos mita i književnosti u Hašekovom romanu Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata, Dijane Hadžizukić Najmlađa generacija mostarskih pjesnika, Nine Alihodžić Paradoks svjedočanstva i moć fikcije, Nebojše Lujanovića Obračun s prostorom i tragika poraza u prozi Mirka Kovača, Emilije Kovač Lik branitelja u ratnopisamskoj hrvatskoj prozi, Sanjina Sorela i Kristine Posilović Društvena funkcija majke / majčinstva u pjesništvu I. polovice 20. stoljeća, Saše Stanić Estetika campa u kontekstu suvremene hrvatske proze, Josipe Korljan i Ane Penjak Detabuizacija stereotipa starosti u suvremenoj hrvatskoj “ženskoj” književnosti, Sanje Franković Obitelj i povijest u su vremenom hrvatskom romanu Šalom na rub pameti (mogući Krležin utjecaj na Kunderu), Sanje Knežević Filozofski diskurs Gastona Bachelarda u pjesničkoj zbirci Kuća T. M. Bilosnića, Anere Stopfer Flanerizam – prije nos iz francuske kulture življenja u hrvatsku književnost, Grge Miškovića Religijski (i biblijski) tropi u Krležinim dramama i Korne lije Kuvač-Levačić Sitivrat i simbolika kruga u bajci Ivane Brlić-Mažuranić predstavljaju suvremene poglede i studiozna istraživanja o književnom stvaralaštvu i jezičnostilskom razvitku te književnoznanstvenim postignućima ne samo na području hrvatskog jezika i književnosti nego i drugih slavenskih naroda (ruskom, poljskom, češkom, ukrajinskom, srpskom, crnogorskom, bošnjačkom), a što se često zbiva u dodirima i prožimanju s neslavenskim kulturama, dakako na opću korist ne samo filologije i humanističkih disciplina nego i na korist kulturnog boljitka uopće. Članci u Zborniku potvrda su profesionalnog odnosa, zauzetosti i ustrajnosti kao i znanstveničke predanosti radu u afirmaciji hrvatske i slavenske filologije i humanističkih znanosti u cijelosti koji, unatoč pomami nesmiljene globalizacije i asimilacije po mjeri jačega, afirmiraju i posebne nacionalne vrijednosti bez obzira na veličinu i materijalnotehničku i profitnu moć naroda. Te studije i rasprave utemeljeno, dosljedno, znalački domišljato istražuju i vrednuju, mjerodavno i akribično prosuđujući o stvaralaštvu slavenskih naroda obilježenom vrhunskim literarnim i uopće umjetničkim djelima, jezikoslovnim i književnoznanstvenim rezultatima najviše razine, visokim humanističkim i kulturnim postignućima kao bitnim prinosima europskoj i svjetskoj kulturi. Šimun Musa 256 Rafaela Božić Distopija i jezik: distopijski roman kroz oko lingvostilistike Sveučilište u Zadru Zadar, 2013., str. 115 osvrti i prikazi Pronicanje u filozofiju distopijskog žanra Početkom svibnja ove godine u sklopu projekta Ruski dani, koji je u svom šestom izdanju bio posvećen distopijskim svjetovima budućnosti, predstavljena je knjiga Distopija i jezik doc. dr. sc. Rafaele Božić s Odsjeka za ruski jezik i književnost. Knjiga je plod višegodišnjeg znanstvenog bavljenja aspektom jezika u ovom teorijski pomalo zapostavljenom žanru, kao i iskustva prevođenja romana dvojice najcjenjenijih ruskih distopijskih autora – Evgenija Zamjatina i Andreja Platonova. Podnaslov knjige, distopijski roman kroz oko lingvostilistike, govori nam da je pažnja posvećena prvenstveno načinu na koji se pisci koriste jezikom u izgradnji distopijskih svjetova, odnosno poetici distopijskih romana. Autorica nam u sedam poglavlja otkriva kojim se stilskim postupcima u distopijama imenuju i karakteriziraju likovi, leksik kojih semantičkih polja prevladava u njima, koja je uloga opetovanog motiva knjige u distopijama, itd. U predgovoru ona ističe kako je umjetnički postupak u distopijskim romanima do danas ostao gotovo neopisan u znanstvenoj literaturi, kao da se radi o umjetnički inferiornom žanru, što ne može biti dalje od istine. Jedan od rijetkih radova koji se dotiče izražajnih sredstava u distopijskim romanima disertacija je Eike Kühl. Ona je ipak tek “načela” ovaj problem u posljednjem poglavlju svoga rada, čime je odškrinula vrata koja Božić širom otvara nudeći nam svjež pogled na jezik u engleskoj i ruskoj distopijskoj tradiciji, poglavito romanima Orwella, Huxleya, Burgessa te Zamjatina, Platonova, Sorokina i Tatjane Tolstoj. Prvo poglavlje, “Status i uloga jezika u društvima distopija”, nudi nam uvid u tradicionalni pogled na pitanje jezika u distopijama. Naime, najviše se pažnje nije posvećivalo jeziku kao materijalu u izgradnji umjetničkog teksta, već načinu na koji totalitarna država putem jezika manipulira sviješću svojih građana, što je naročito aktualno u Orwellovoj distopiji 1984. Orwellov novogovor te- 257 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Rafaela Božić melji se na pretpostavci da uklanjanje riječi iz jezika rezultira nestankom toga koncepta u ljudskoj svijesti, koja je potaknuta nekada iznimno utjecajnom teorijom “lingvističke relativnosti” Sapira i Whorfa. Međutim, referirajući se na postojeću literaturu, autorica dovodi u pitanje apsolutnu kontrolu mišljenja putem jezika tvrdnjom da “mi ne postajemo zatvorenici ‘tamnice diskursa’, budući da se granice jezika mogu vidjeti, i da se može pobjeći izvan zagrljaja nametnute ideologije” (12). Distopijska društva jezikom ne moraju nužno manipulirati sužavajući njegov leksik, vlast može i širiti leksik pojedinog semantičkog polja ako to doprinosi njezinim ciljevima. Ova je problematika političke uloge jezika u društvu te odnosa jezika i mišljenja odvratila pozornost znanstvenika sa stila distopijskog romana kojemu se posvećuje Božić. U drugom dijelu prvog poglavlja ona predstavlja alternatvni pogled na jezik u distopijama. Suprotstavljajući se klasifikaciji Waltera S. Meyersa, koji distopijske romane određuje kao one u kojima postoji kontrola države, dok je u utopiji ta kontrola nepostojeća, autorica tvrdi da element kontrole društva putem jezika nije neizostavan u distopijama. Dokaz tome su Paklena naranča Anthonyja Burgessa i romani Andreja Platonova, čiji osebujni stil nikako ne govori u prilog prijašnjem plošnom pogledu na jezik u distopijama. Konkretna analiza počinje s Orwellovom 1984. i Zamjatinovim Mi, koje često spominju zajedno kao pionire distopijskog žanra. No po pitanju stila, osjećaja njihovih autora za jezik, ova dva teksta ne mogu biti dalje jedan od drugoga. Dok kod Engleza uslijed naglaska na prenošenju informacija prevladava stil realističkog romana ili “minimalizam poetike”, koji odlikuje i roman Vrli novi svijet njegova sunarodnjaka Huxleya, Zamjatinova “poetika minimalizma” daleko je kompleksnije prirode te od čitatelja traži aktivan angažman. Ona se, između ostalog, manifestira u idiosinkratičnoj i obilnoj upotrebi crte kao stilema, koju je autorica opazila prevodeći roman na hrvatski. Činjenica je da je uporaba crte znatno češća u ruskom jeziku nego što je to slučaj u hrvatskom, a u Zamjatinovom je tekstu ona još naglašenija budući da služi dočaravanju emocionalnog stanja glavnog lika. Ako uzmemo u obzir stilsku, a ne gramatičku ili pravopisnu motiviranost uporabe crte, opravdana je i njezina naizgled prekomjerna pojavnost u hr vat skom prijevodu. Zamjatin je dosljedan u svome minimalizmu i kod imenovanja likova, kojim se bavi treće poglavlje. Imena u Mi ne sadrže niti jedan suvišan znak, ali su izuzetno semantički ispunjena i govore nam toliko toga – D-503, I-330, O-90, S-4711, R-13, IO. Temeljne sastavnice imena su broj – oznaka hijerarhijskog položaja u društvu, i grafem ili fonem koji sa sobom donosi puno složenije konotacije. U latiničnim ili ćiriličnim grafemima i njihovim zvukovnim slikama sadržana je 258 osvrti i prikazi bit lika, njegove fizičke i karakterne osobine, što autorica prikazuje i kroz analizu stila dnevnika glavnog lika u poglavlju “Jezik lika i jezik o liku”. Ovom semantizacijom najmanjih jedinica jezika Zamjatin je izuzetno blizak poetskom jeziku. Premda u njima ne provodi tako profinjenu strategiju imenovanja likova, Platonovljevi romani nisu ništa manji izazov za prevođenje. U Čevenguru i Iskopu suhoparni se sovjetski birokratski jezik podliježe subverziji, očuđuje se putem rekontekstualizacije. Jedan od najzanimljivijih dijelova knjige svakako je peto poglavlje – “Leksik semantičkog polja Hrana u ruskoj utopiji i distopi ji”. U oba žanra, utopiji i distopiji, odnos prema hrani i njezin značaj u društvu ključni su za razumijevanje teksta. Na materijalu od deset ruskih utopija i distopija autorica je istražila tri podskupine semantičkog polja hrane: imenovanje (nominaciju) i atribuciju (pobliže označavanje hrane), hranu u funkciji karakterizacije likova te hranu i apstraktne pojmove. Nad svim analiziranim tekstovima izdvaja se Čevengur s nevjerojatnim bogatstvom leksika iz ovog semantičkog polja, pomoću kojeg Platonov karakteriza likove i cjelokupno društvo. S druge strane, Zamja tin i u ovom pogledu ostaje vjeran svome minimalizmu, on oskudni leksik semantičkog polja hrana rabi “za svojevrsnu eliptičnu karakterizaciju društva Jedine Države i likova u romanu” (80). Utopije, prema Božić, donose tri pristupa hrani: u jednima se podrazumijeva njezino izobilje te se stoga o hrani ne priča, u drugima je način hranjenja dostigao izuzetno sofisticiranu razinu pa je čovjeku dovoljna tableta koja će zadovoljiti njegove energetske potrebe, što je prizor na koji smo navikli u znanstveno-fantastičnim filmovima, dok se u trećem tipu pros- peritet države demonstrira kroz konzumaciju najfinije hrane. Kada govorimo o motivu knjige u distopijskim romanima, mnogima je prva asocijacija Fahrenheit 451, distopija Raya Bradburyja čiji se naslov odnosi na temperaturu na kojoj se papir samozapaljuje. Knjiga se kao lajtmotiv provlači i kroz druge distopije, ne uvijek sistematski uništavana kao što je to slučaj u Bradburyjevom romanu: u Mi knjige nisu uništene već izložene u muzeju kao artefakti iz drevnih vremena, a jedini aktivan tekst je dnevnik koji piše glavni lik, u Paklenoj naranči knjige nisu cenzurirane, ali više nitko ne čita, u romanu Kis Tatjane Tolstoj neki čitaju, ali pročitano ne razumiju, a Sorokinovo je propitivanje odnosa prema ruskoj književnoj tradiciji kroz groteskne stilizacije klasika u romanu Plavo salo dovelo do stvarnog spaljivanja knjige od strane ruskih “boraca” za ćudoređe. U posljednjem poglavlju, “Jezik je literatura je kultura je čovjek”, propituju se jezik i književnost kao temeljna odrednica čovjeka i ljudskosti u romanima Plavo salo i Kis. Ova dva suvremena romana svojom stilskom virtuoznošću nastavljaju tradiciju ruskih distopija koje su se, za razliku od većine anglofonih, od početka izdvajale svojom slojevitošću na razini izraza. Upravo nam je na ovo razlikovno obilježje ruskih distopija (i nekih engleskih) kroz čitavu svoju knjigu nastojala ukazati Rafaela Božić svojom analizom različitih aspekta jezika u njima. Distopija i jezik svojim nas nadahnutim pronicanjem u filozofiju distopijskog žanra, kojoj jezik služi kao “asocijativni okidač”, pobuđuje na drugačije, aktivnije iščitavanje koje pored tematske uključuje i jezičnu komponentu djela. Petar Karavlah 259 Anđelko Badurina Inventar samostana sv. Marije Magdalene u Portu na otoku Krku (1734.-1878.) Glosa – Provincijalat franjevaca trećoredaca Rijeka – Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Monografija Anđelka Badurine Ove godine u nakladi Glosa iz Rijeke i u su nakladi Provincijalata franjevaca trećoredaca iz Zagreba tiskana je knjiga Anđelka Badurine: Inventar samostana sv. Marije Magdalene u Portu na otoku Krku (1734.-1878.). Možemo kazati da se monografija sastoji od dva dijela. Najveći dio prvog dijela zauzima latinička transliteracija glagoljskoga kodeksa: Inuentarij di mobili / Inventarii od mobili / 1734-1878. Transliteraciji prethode: Prigodna riječ Antona Spicijarića, načelnika Općine Malinska-Dubašnica; Predgovor Ivana Botice, Tomislava Galovića, Kristijana Kuhara i Sandre Sudec te Uvod, O samostanu, O rukopisu, O preslovljavanju, Korišteni redaktorski znakovi, koje je napisao Autor knjige Anđelko Badurina. Nakon transliteriranog teksta nalazi se poglavlje: Sumarni pregled sadržaja inventara i popis gvardijana (pisara); Manje poznate riječi; Sažetak na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku i Izvori i literatura. Drugi dio knjige zapravo je prilog monografiji i govori o znanstvenoj djelatnosti i redovničkoj službi Anđelka Badurine, a napisali su ga Perica Dujmović i Tomislav Galović. Prilog je naslovljen: O. dr. sc. Anđelko Badurina, franjevac i povjesnik umjetnosti / pola stoljeća znanstvenoga rada i sadrži sljedeća poglavlja: Život i školovanje, redovnička služba i znanstveno-stručni opus te Bi bliografija fra Anđelka Badurine. Da ova monografija sadrži samo latiničku transliteraciju glagoljskoga rukopisa iz 17. i 18. stoljeća, već bi bila vrijedna naše pozornosti. Međutim, kada tomu dodamo da je ovo bilježnica (kvateran) u kojem su se popisivale stvari u crkvi i samostanu koje su gvardijani predavali jedan drugome pri likom smjene na dužnosti, otprilike svake tri ili četiri godine i da je to jedini inventarij u Hrvatskoj i u svijetu koji kontinuirano prati evidenciju i promjene u inventaru punih 250 godina, onda shvaćamo kako imamo prvorazrednu monografiju koja će biti od velike koristi svima koji istražuju hrvatsku povijesno-kulturnu baštinu. Rukopis se čuva u Arhivu samostana sv. Marije Magdalene u Portu, u Dubašnici na otoku Krku. Doznajemo da je kodeks restauriran 2003. godine u središnjem laboratoriju za konzervaciju i restauraciju Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu (možda nije na odmet spomenuti da je u istom laboratoriju nastojanjem mons. dr. sc. Pavla Kere restauriran lijepi broj glagoljskih kodeksa sa zadarskoga područja). Autor ove monografije sasvim kratko iz nosi osnovne podatke o samostanu franjevaca trećoredaca u Dubašnici. Čitamo da je osnovan 1480., a sadašnja crkva i samostan sagrađeni su početkom 16. st. U prvoj polovici 18. st. samostan doživljava društveni i gospodarski procvat zbog čega će uslijediti proširenje samostana. Samostan je čak imao i svoje brodove (gajete). Kao zanimljivost autor navodi rast komfora u samostanu, primjerice redovnici po- 260 osvrti i prikazi stupno dobivaju sve bolje ležajeve te kavalete zamjenjuju koćete. Također kao zanimljivost inventara Badurina spominje i oružje neophodno u onim nemirnim vremenima kada gusarenja nisu bila rijetkost. Budući da je riječ o popisu inventara, tekst je izrazito nominalan, a prevladavaju imenice, pridjevi, brojevi i prijedlozi koji pokazuju onodobne jezične osobitosti našega priobalja. Mali funkcionalni rječnik dragocjen nam je pokazatelj tadašnjega leksika kojim su se služili franjevci, ali i šire pučanstvo ne samo na Krku već i na drugim otocima i na kopnu te ga možemo smatrati općim, tj. čakavskom stilizacijom hrvatskoga književnog jezika. Leksik kvaterana sačinjavaju izrazi za alat, domaće životinje, mjere, namirnice, namještaj, odjeću za bogoslužje, opremu broda, opremu za domaće životinje, oružje, pokućstvo, posteljinu, predmete koji se koriste u bogoslužju, pribor za jelo, ribarski pribor, tkanine… Samostan sv. Marije Magdalene u Portu Mnogi će leksemi čitatelju sa zadarskoga područja biti razumljivi: barilo, biž, borša, bukaleta, bunbak, capun, duperan, facol, fit, guštati, intimela, intrada, kacol, kadin, kamara, kandela, kašeta, kavical, kogoma, koltra, komoštra, kušin, lancun, lemozina, lušija, maštel, merli, mufa, pijat, pirun, poltrona, pošada, sić, šorta, štramac, šugaman, tavajol, tavulin, terina, unjuli, žmul. Međutim, naći će se i riječi koje su možda našem čitatelju nepoznate, npr.: kanaveta “prijenosni stalak za boce, buteljka, flaša”; kavadun “stalak ‘konjic’ nosač za ražanj i za cjepanice”; koredur “strune, niti trave za madrace i jastuke za klečanje”; rans, rens “vrsta tkanine (od vune), za pokrivače i albe”; svaži “okviri”; šćava (alla šćava) “(konjsko) ‘hrvatsko’ sedlo”; škandalet “termofor s toplom vodom ili pepelom za zagrijavanje nogu”. Zanimljiv je izraz hrasnica “motika ravnog sječiva”. Proučavajući glagoljske spise sa otoka Silbe naišao sam u oporuci iz 1659. godine na izraz hrisnica (ostavlam motiku i hrisnicu). I najstariji Silbenjani i Silbenke, pa i oni koji su se u to vrijeme približili stotoj godini života, nisu znali za taj izraz. To dokazuje da su i takvi, danas možda nepoznati izrazi nekada bili u općoj uporabi na čitavom našem priobalju te da su jezično ujedinjavali Istru, Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Zato su nam ovakve publikacije dragocjene. U drugom dijelu kao prilog monografiji nailazimo na biografske i bibliografske podatke dr. sc. Anđelka Badurine, koji govore o velikom prinosu ovoga znanstvenika koji je istraživao gotovo u svim hrvatskim i mnogim svjetskim arhivima te radi istraživanja putovao u mnoge zemlje. Rezultat toga su knjige i znanstveni radovi poglavito iz povijesti crkvene umjetnosti, uređenja sakralnih zbirki, sudjelovanja u oblikovanju ilustracija za pojedine monografije, izrađeni elaborati za restauraciju i revitalizaciju ošteće- 261 nih, napuštenih ili ostarje lih sa mostana, mno gobrojni enciklo pedijski članci i još mnogo to ga. Na 20 stranica popisane su knjige, elaborati, Ivica Vigato vodiči, rasprave, građe, članci u zbornicima časopisima i enciklopedijama, ocjene, prikazi, nekrolozi. Izrada takvih bibliografija vrhunskih znanstvenika kao što je Anđelko Badurina zahtjevan je posao, ali isto tako je veoma koristan i uvelike olakšava istraživački rad u pojedinim područjima znanosti. Ono što bismo očekivali u ovakvim monografijama, a što bismo mogli istaknuti i kao jedinu zamjerku priređivačima, jest to što knjizi nisu pridruženi faksimili glagoljskoga originala. Tako smo uskraćeni za još jednu dimenziju knjige. Ne samo što nam je onemogućeno uočavanje i proučavanje grafolingvističkih osobitosti, već bi se tiskanjem faksimila glagoljskoga rukopisa jednom zauvijek odagnala strepnja da će nam i taj glagoljski spomenik propasti, tj. da će doživjeti sudbinu mnogih otuđenih ili izgubljenih glagoljskih spomenika. I sam pisac Anđelko Badurina govori da je veliki dio rukopisa iz samostana u Dubašnici dislociran u Zagreb, Ljubljanu ili se za njih ne zna. Pa ako već ne možemo uživati u glagoljskom rukopisu koji bi nam faksimil omogućio, možemo u pozadini svake stranice transliteriranoga teksta pa i na omotu, kao efektno grafičko rješenje Jasminke Maržić, prepoznati i pročitati poneka slova lijepo napisane kurzivne glagoljice. Ivica Vigato Lucija Ljubić Martina Petranović Repertoar hrvatskih kazališta Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i A.G.M. Zagreb 2012. osvrti i prikazi Hrvatski dopreporodni kazališni život Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i nakladnička kuća A.G.M. objavili su knjigu Repertoar hrvatskih kazališta, knjiga peta, koju su potpisale dvije autorice: Lucija Ljubić i Martina Petranović. U podnaslovu piše: Deskriptivna obrada važnijih predstava na hrvatskom jeziku i izvedbi na stranim jezi ci ma hrvatskih izvođača do 1840. godine. Knjiga zaokružuje repertoarnu sliku hrvatske glumišne povijesti i može poslužiti kao temeljno polazište u proučavanju nacionalne kazališne povijesti. Peta knjiga Repertoar hrvatskih kazališta nastala je u sklopu istoimenog višegodišnjeg znanstvenog projekta pod vodstvom Branka Hećimovića, kojem je bio cilj utvrditi, popisati i obraditi repertoar hrvatskih kazališnih izvedbi od samih začetaka do njegove suvremenosti. Do sada su objavljene tri knjige pod naslovom Repertoar hrvatskih kazališta, u kojima su obuhvaćene izvedbe od 1840. do 1990. godine, a u pripremi je i četvrta, u kojoj će biti obuhvaćeno razdoblje od 1991. do 2000. godine. U prve dvije knji- 262 osvrti i prikazi ge Repertoara hrvatskih kazališta 1840-18601980 objavljeni su repertoari kazališta, kazališnih družina i grupa, partizanskih kazališta, festivala, smotri i susreta od Domorodnog teatarskog društva i začetaka profesionalizacije hrvatskog kazališta do 1980., a treća knjiga predstavlja samo nastavak kazališnog života u hrvatskoj i obrađuje na isti način razdoblje od 1980. do 1990. te predstavlja neku vrstu dopune prijašnjih knjiga. Treća knjiga još obuhvaća Repertoar Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1950.1990. i Repertoar hrvatskih kazališta izvan Hrvatske te uvodi repertoarne obrade neprofesionalnih kazališta: studenska i alternativna kazališta te kazališne družine. Knjiga na 170 stranica donosi, pored Deskriptivne obrade važnih predstava, Abecedni popis literature, Kronološki popis literature, Abecedni popis autora, Kazalo naslova, Topografsko kazalo i na kraju Kazalo imena. Pozamašan broj navedenih naslo va dramskih djela neprijeporno pokazuje da je kazališni život tijekom nekoliko ranono vovjekovnih stoljeća u hrvatskim zemljama bio plodan, bogat i kontinuiran te nije bio lociran samo u Dubrovniku i većim gradovima mletačke Dalmacije. Postojao je bogat kazališni život i u brojnim gradovima kontinentalne Hrvatske kao što su Zagreb, Požega i Varaždin. Hrvatska dramska književnost u dopreporodno doba bila je žanrovski vrlo raznolika i bogata, za čiju je živost prije svega bio zaslužan isusovački red, koji je diljem Hrvatske izvodio dramska djela uglavnom na latinskom, hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Dramska djela koja su izvodili isusovci su bila zaokupljena grčkom i rimskom mitologijom, biblijskim temama, ali isto tako i suvremenim ratovanjima s Turcima, različitim sudbinama vladara te su se ponekad obrađivale teme hrvatskih boraca protiv Turaka. Nisu izostale ni teme vezane uz isusovačku misionarsku djelatnost u najudaljenijim krajevima svijeta. Dopreporodni popis glumišne povijesti u ovoj knjizi sastavljen je na osnovi znanstvene literature, a ne uvidom u izvornu arhivsku dokumentaciju. U samom uvodu autorice su napisale kako se njihov rad sastojao od dvije faze: prva faza deskriptivne metode temeljila se na utvrđivanju znanstvenih vrela i navođenju glavnih podataka o pojedinim predstavama, a druga faza sastojala se od objedinjavanja dobivenih podataka u zasebne repertoarne jedinice. Svaka repertoarna jedinica sastavljena je od tri dijela: ako su podatci poznati u prvom dijelu jedinice, navedeno je prezime i ime autora izvedenog djela, naslov te izvorni ili prevedeni naslov. Ime autora i izvođača donijele se u enciklopedijski uvriježenom obliku. Predstave kojima naslov nije poznat navedene su u repertoaru uz godinu izvedbe. U drugom dijelu repertoarne jedinice navodile su osnovne podatke 263 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. o izvedbi kao što su vrijeme i mjesto izvedbe, imena izvođača i ostali podatci. Navode i podatke o troškovima nabave scenske opreme, dozvole za izvođenje, podatke o publici. Treći dio jedinice obuhvaća literaturu iz koje su crpljeni podatci o predstavi i na kraju donose cjelovit popis literature. Predstave se navode kronološki gdje se to moglo utvrditi, a po abecednom redu u onim slučajevima kada nije bilo dovoljno podataka o izvođenju. Ono što je važno napomenuti jest da neka od najznačajnijih hrvatskih dopreporodnih dramskih djela nisu uvrštena u repertoarni popis jer ne postoje podatci o njihovom izvođenju. O nekim je predstavama dostupno vrlo malo podataka, a o nekima su sačuvane samo nejasne naznake o predstavljačkoj aktivnosti. Premda je prva predstava zabilježena u Zagrebu krajem 11. stoljeća, veća kazališna aktivnost pojavljuje se u 16. stoljeću i vezuje za rad velikana dubrovačke scene koji su predstavljeni na početku Repertoara hrvatskih kazališta: Mikša Pelegrinović, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković služe kao uvod u najznačajnija djela najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića. Postoje podatci o izvođenju predstava Marina Držića: Pomet, Tirena, Novela od Stanca, Venera i Adon, Pjerin, Džuho Krpeta. Zabilježene su kuće gdje su izvedene i imena mladenaca na čijim se pirovima predstava izvodila. Zanimljivo je kako za predstave koje su izvedene javno pred Kneževim dvorom nemaju puno podataka kao za one koje su zabilježene kao “pirne” ili polujavne. U ovoj knjizi možemo iščitati kako su se u 16. stoljeću predstave igrale u Korčuli (3, 28, 29 repertoarne jedinice) i jedna je održana na Cresu (30), a ne samo u Dubrovniku. Najviše repertoarnih jedinica odnosi se na isusovačka kazališta koja su djelovala od samog dolaska na hrvatsko područje do ukinuća isusovačkog reda. Prva predstava koju su izvodili učenici isusovačke gimnazije zabilježena je 1607. (Poetica laudatio variarum sclavonie partium (32)) i odigrana je na latinskom jeziku za blagdan Tijelova na Trgu sv. Marka u Zagrebu, a 1972. godine učenici isusovačke gimnazije izveli su posljednju predstavu u isusovačkom kazalištu u Zagrebu (Sluga koji služi dva gospodara (732)). Osim u Zagrebu, isusovci su u istoj maniri igrali u Rijeci, Varaždinu i Požegi. Međutim, isusovačke predstave izvodile su se u Osijeku, ali na njemačkom jeziku. Zabilježena je i predstava koju su izvodili isusovački učenici na hrvatskom jeziku, a bio je to kajkavski prozni prijevod nastao prema latinskom izvorniku stihovane tragedije Lusimamachus (692). Isusovci su igrali predstave i u Petrovaradinu (682, 701) i u Dubrovniku (239). Naime, isusovačka Akademija u Dubrovniku izvela je svečanu akademiju i predstavu koja po naslovu ne odgovara predstavama u ostalim isusovačkim centrima (239). Iz knjige saznajemo podatke o pozornicama na kojima su isusovci izvodili predstave, pa se spominje nova pozornica na Trgu sv. Katarine u Zagrebu (159), potom blagovaonica isusovačkog kolegija (160), a za predstavu koja se izvela u Požegi (234) prvi se put spominje kako je pozornica izrađena u daščari u dvorištu isusovačkog kolegija. Mnogo podataka o izvođenju predstava može se zahvaliti Miroslavu Vaninu, koji je istraživao djelovanje isusovačkog kazališnog života, a autorice ove knjige su to obilno koristile. U okviru dominacije isusovačkih kazališta zabilježeno je izvođenje njemačke komedije na privatnoj zabavi (480, 498) i šest živih slika koje su se davale na zabavi u palači Antuna Jankovića (552). Inače iz povijesti hrvatskog kazališta saznajemo kako se nakon 264 osvrti i prikazi ukinuća isusovačkog reda kazališnom djelatnošću počinju baviti franjevci. Autorice bilježe poznatu Juditu (718) koju su izveli franjevački đaci u Slavonskom Brodu, potom bilježe izvođenje predstava Sv. Genoveva u Pavlinskoj gimnaziji u Senju (355), a na Veliki petak učenici franjevačke škole izveli su u Požegi Muku (388) pa nas autorice navode na zaključak kako su pored isusovačkog djelovala i franjevačka kazališta. Kazališni život u Dubrovniku u 16. stoljeću događao se na pirnim predstavama i ispred Kneževog dvora, međutim, listajući repertoar saznajemo kada su se u 17. stoljeću počele izvoditi predstave u Orsanu, prvom javnom dubrovačkom kazalištu, a povodom otvaranja družina Nepobitni izvela je predstavu Vučistrah Petra Kanavelića (146). Međutim, u Dubrovniku su se događale različite kazališne aktivnosti, naime, u korizmeno doba u Dubrovniku u židovskom je getu (521) izvedena predstava u kojoj su sudjelovali i neki kršćani, što je izazvalo sablazan, a podatak je zabilježio isusovac Ivan Marija Matijašević u svom dnevniku. Upravo su takvi podatci jako važni u povijesti kazališta jer se može pročitati ono što kroničari nisu zapisali. Peračke poklade (233) također su dobile svoju repertoarnu jedinicu isto kao i svečanosti u Hvaru (225) te predstava Prikazivanje života svetog Lovrinca mučenika u Starom Gradu na otoku Hvaru, koja se davala nekoliko puta 1714., 1814., 1937. (231, 789, 816), kao i predstavu koji su izvodili bratimi sv. Prospera u gradu Hvaru (273), gdje postoje zapisi o načinu izrade scenografije. Od 1791. autorice prate kazališna događanja koja se vezuju za “kajkavsko kazalište” ili sjemenišne predstave kada su se izvodile u kaptolskom sjemeništu i Plemićkom konviktu ili Kraljevskom konviktu Zagreb. Prva predstava u maniri sjemenišnih kazališta je Imenoslavnik iliti rečnopesmen igrokaz za dužne zahvalnosti zadavek i istinski luk radovanja Tomaša Mikloušića. Predstavu su izveli učenici kaptolskog sjemeništa u Zagrebu (745). U spomenuto doba sjemeništarci izvode drame prema tekstovima koje su njihovi profesori prilagođavali za sjemenišne svrhe tako da su izbacivali ženske likove, a uglavnom su prevodili i prerađivali njemačke autore. Izvođeni su autori Karl Eckarts hausen, August Kotzebue, Wilhelm August Iffland, Fridrich Adolf Brühl, Georg Giesecke, Gottlieb Stephanie. Međutim, osim djela njemačkih autora na sjemenišnoj se sceni pojavila i komedija čiji autor nije poznat, a izvodila se više puta, što je rijetkost u cjelokupnom dopreporodnom kazališnom djelovanju, a riječ je o drami Čini barona Tamburlana (761, 777, 802, 805, 812). Paralelno s kaptolskim kazalištem u Zagrebu izvodilo se djelo Grgura Čevapovića Josip, sin Jakova Petrijarke (790, 791) i to dva puta u samostanskom dvorištu u Vukovaru, a igrali su vukovarski studenti bogoslovije u samostanskoj dvorani, odnosno drugi put na dvorištu. U Korčuli i Zadru igrao se Metastasio (795, 796, 798), a u Dubrovniku Luko Stulli (799, 800). Nakon nabrojenih repertoarnih jedinica slijedi abecedni popis autora koji sadrži vrlo mali broj autora jer za većinu isusovačkih drama ne znamo tko su autori, a od autora najviše su puta navedeni Marin Držić i Junije Palmotić, koji su obilježili dubrovačku povijest hrvatskog kazališta. Od njemačkih autora koji su se prilagođavali za sjemenišne potrebe najviše je zastupljen August Kotzebue. Kazalo naslova objektivno donosi kompletan popis svih izvedbi, a u topografskom kazalu saznajemo kako se najviše predstava izvodilo u Zagrebu, potom u Varaždinu, a 265 onda u Rijeci i Dubrovniku. U popisu imena saznajemo koji su znanstvenici najviše doprinijeli u stvaranju ove knjige pa pored već spomenutog Miroslava Vanina potrebno je spomenuti Tomu Matića, Nikolu Batušića, Franju Fanceva, Alojza Jembriha, Josipa Lisca i Slobodana Prosperova Novaka. Autorice su nam predstavile 817 repertoarnih jedinca (11.-81. stranica), i dok prva bilježi izvođenje Traktus stellae krajem 11. stoljeća, posljednja Juran i Sofija Ivana Kukulje vića Sakcinskog izvedena je 1879. godine. Repertoarne jedinice nisu puko nizanje statističkih podataka, već zrcalo nacionalne kazališne povijesti. Zahvaljujući ovoj knjizi ali i čitavom Hećimovićevom projektu ostat će upamćeno ono što bi inače zasigurno bilo zaboravljeno. Taj veliki projekt, koji još nije dovršen, ulazi u fundamentalnu literaturu bez koje se povijest hrvatskog kazališta ubuduće neće moći meritorno istraživati. Teodora Vigato Paskoje Primović Euridiče Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik Dubrovnik, 2013. osvrti i prikazi Libretistička tragikomedija Široj je javnosti manje poznato da je u hrvatskoj književnosti 17. st. posredovana talijanska libretistika, i to uz osobiti glazbeni redukcionizam. Ujedno pojedine melodrame i tragikomedije starih kazališnih pisaca (primjerice Palmotićeva Atalanta iz 1629.) imaju dodirnih točaka s libretima, što je poslužilo kao uporište raspravama o postojanju ‘’prve hrvatske opere’’, no riječ je prije svega o književnim djelima za koje ne postoje egzaktni dokazi o izvedbama. Od libreta Ottavia Rinuccinija Gundulić je prepjevao Arijadnu (1615., objavljenu u Anconi 1633.), a Paskoje Primović Euridiče, koja je tiskana u Veneciji 1617. pa joj time pripada titula prvog tiskanog hrvatskog prijevoda nekog talijanskog opernog libreta (Stipčević: 71). Zalaganjem Matičina ogranka Dubrovnik Primovićev je tekst objavljen u transkripciji Ivane Vrtič (što je druga tran skripcija toga djela; prvu je objavio njemački slavist Wilfried Potthoff). Transkripcija Ivane Vrtič izrađena je po primjerku koji se čuva u Knjižnici Male braće u Dubrovniku, a djelo prate studije Slobodana Prosperova Nova- 266 osvrti i prikazi ka (o Primovićevu mjestu u hrvatskoj književnoj povijesti), Ennija Stipčevića (‘’Kako je pjevala hrvatska Euridice?’’) i Ivane Vrtič (analiza jezika djela). Transkribirani tekst dopunjen je tumačem imena i rječnikom. Osim izdanja Euridiče u franjevačkoj knji žnici u Dubrovniku čuvaju se i tri rukopisna Primovićeva djela (prema opisu Vrtič: 79): Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga (prijevod Sannazarova epa De partu virginis), Pjesni razlike duhovne (prijevod pet psalama i pedesetak crkvenih pjesama) te Špotne pjesni (pet satira). Primović je posebno poznat po svojim ‘’posprdnicama’’ – fiokama pisanim mješavinom talijanskog i hrvatskog, kojih se sačuvalo tek desetak a koje su u ono doba, zbog svoje tematike, bile i čitane i uništavane. Primovićeva Euridiče, koju autor naziva tragikomedijom, djelo je u pet činova pisano maniristički raznoliko: osmeračkim katrenima i dvostruko rimovanim dvanaestercima u različitim strofama. Muzikološka, tekstološka i teatro loška proučavanja Euridiče pokazala su da se Pri mović, koji je očito bio glazbeno obrazovan, uz Rinuccinijev libreto pri prepjevavanju služio i tiskanim partiturama članova firentinske Camerate, Giulia Caccinija i Jacopa Perija. U Primovićevu su djelu vidljiva odstupanja od firentinskih predložaka, posebno u segmentu uklapanja prepjeva u književnu tradiciju domaće pastorale. Na liniji te tradicije poznato je da Nalješkovićeve didaskalije sadrže niz uputa o pjevanju, sviranju i plesanju kao što je i finale Sasinove Flore prožeto raznovrsnim glazbenim brojevima. Vetranovićeva Istorija od Dijane posjeduje nekoliko kraćih glazbenih odlomaka a Vetranovićev Orfeo (temeljen na istoj antičkoj priči kao i Euridiče) počinje i završava glazbom. Uklapanje u tradiciju hrvatskih kazališnih teks tova Primović je izveo reduciranjem glazbe koju je učinio ‘’jednim od sastavnih dijelova, a ne dominantnom i nezaobilaznom značajkom cjelokupnog kazališnog izraza’’ (Stipčević: 76) pa njegov tekst, kao i Gundulićeva Arijadna, pripada ‘’matici domaće renesansne pastorale’’ (ibid.). Primović tako stoji na početcima specifične hrvatske kazališne redukcije, kojoj je kasnije prinos dala većina starijih hrvatskih dramatičara. Novak daje kratak osvrt na rane teorije glazbenog teatra, kojemu je afirmativan prinos dao i Franjo Petrić naglašujući da su već Grci pjevali svoje tragedije i dijelove komedija. Ujedno ističe kako antička priča o Orfeju, kojega su rani humanisti smatrali praocem glazbe i poezije, u kasnoj renesansi zadobiva novu popularnost: priča o mitskom pjevaču koji je zbog vlastite pogreške izgubio voljenu ženu postala je metafora novog književno-glazbenog žanra (koji je kasnije dobio naziv opera) i ‘’posebno se sviđala uzrujanim i preosjetljivim duhovima europskog manirizma, duhovima koje je više od svega zanimao gubitak, kratkotrajnost i nepovratnost zemaljskih dobara’’ (63). Primovićevu Euridi- 267 če Novak ipak čita u neoplatonističkom ključu kao dramu harmonije; dvije usklađene note, Oraia-phonos i Eur-dike, glazbenim savršenstvom izviru iz ‘’kozmičke harmonije’’ i ‘’božanske geometrije ljubavi’’ (68). Time se Primovićev tekst znatno udaljuje od Vetranovićeva mizoginog te je za ono doba posve moderan. Novak dalje naglašuje kako Primovićev trodijelni opus (prepjev libreta, kristijaniziranje Sanazzara te podrugljive fioke) najavljuje tipične barokne žanrove (tragikomedija, pobožni ep i burleskna poema), čime je taj pisar Dubrovačke Republike i pisac označen kao bitna karika kontinuiteta književne povijesti. I jezične osobitosti uklapaju Primovićevo djelo u kontinuitet hrvatskoga književnoga jezika od 15. st., ono se otkriva kao ‘’antiteza jezične prošlosti (tipičan petrarkistički jezik) i jezične sadašnjosti (lokalne dubrovačke govorne osobitosti)’’ (Vrtič 91). Vrtič tako ističe kako je jezik djela ‘’štokavski jekavski s mnogo ikavskih i nekoliko uobičajenih ekavskih oblika’’ te kako ikavizmi ‘’pretežu u proznom dijelu, odnosno u posveti, dok se u stihovima udio jekavskih oblika povećava’’ (84). Od stilskih osobina izdvaja baroknu bujnost (iskazanu nizanjem bliskoznačnih izraza), uporabu ustaljenih epiteta (koji se koriste i u njemu starijoj usmenoj i umjetničkoj poeziji), slogovno skraćivanje ili produljivanje riječi radi metričke sheme (što je prije njega koristio i Menčetić). Primovićeva spivan’ja u jeziku dubrovač kom kao malahan cvijet na poklon Kristu Džil’jatoviću nemali su prinos hrvatskoj kulturi i znatna potvrda autohtonosti izrasle nad prožimanjem stranih utjecaja i domaće tradicije. Gordana Čupković Književna kritika o Luku Paljetku (dvije knjige) Priredila Anamarija Paljetak Matica Hrvatska – Ogranak Dubrovnik Dubrovnik, 2013. osvrti i prikazi Karike kritike, lanac pozlate Pojava Luka Paljetka značajan je događaj u hrvatskoj književnosti, a objavljivanje njegova pjesničkog prvijenca 1968. godine važan je datum u kronologiji i tipološkoj klasifikaciji domaćih nam literarnih tokova. Kao što je svojim stihovima odmah obilježio jednu specifičnu dionicu i novu orijentaciju našega pjesništva, tako je – uskoro potom – prevodilaštvom i pripovjedaštvom, esejistikom i feljtonistikom, dramskim i radiodramskim tekstovima, tumačenjima i praćenjima inih, pretežno klasičnih, autora, pridodao književnoj matici čitave serije raznih nemimoilaznih radova i rezultata. Paljetkov bitan udio u nacionalnom Parnasu i literarnom životu uglavnom je već i povijesno verificiran, opravdano – makar i preopćenito, aproksimativno – povezan s idejom postmodernog obrata, odnosno s nadmašivanjem polarizacije između tradicije i avangarde. U svakom slučaju, gotovo pola stoljeća njegova javnog djelovanja zaslužilo je i – dobrim dijelom – dobilo relevantan kritički odjek. Sedamdeseta godišnjica njegova života bila je prigoda da mu se i zavičajna sredi 268 osvrti i prikazi na oduži nekim reprezentativnim izdanjem. Dubrovački ogranak Matice Hrvatske, u kojemu Paljetak godinama djeluje kao urednik časopisa i mnogih knjiga, posebnim nastojanjem urednice Ivane Burđelez, potrudio se okupiti zbornik kritičkih priloga o iznimno plodnom i vrijednom piscu, svakako epohalnom autoru i nositelju genius loci toga kulturno najslojevitijega ambijenta. Posla priređivanja goleme, s vremenom nataložene građe poduhvatila se Anamarija Paljetak, inače Lukova supruga i vjerna suradnica, pratiteljica i kompetentna sugovornica u nizu literarnih poslova. Svjesna svih teškoća i mogućih obzira, učinila je najširu selekciju, odnosno savjesno i skrupulozno, pozitivistički i faktografski dala je ukoričiti gotovo sve do čega je mogla doći, uključujući i poneke, istina rijetke, negativne ili ironično intonirane osvrte. U maloj napomeni na kraju knjige ona nije mogla odoljeti a da se ne oglasi i afektivno obilježenim kratkim saopćenjem: “Učinila sam to s ljubavlju i radošću, pažljivo i požrtvovno. Živjeti s piscem nije jednostavno, ali se taj život ne da usporediti sa življenjem s bilo kojim čovjekom nekoga drugog zanimanja.” A nezanemariva je i informacija: “Tekstovi u ovim knjigama iz naše su kuć- ne arhive. Prikupljani su iz godine u godinu. One ranije uspjeli smo sačuvati unatoč svim selidbama i drugim teškoćama.” Doista, prikupljena količina od gotovo četiri stotine prikaza, bilješki, eseja, studija i pravih znanstvenih priloga-interpretacija impresivno svjedoči o rasponima piščeva odjeka, ali i o pedantnosti i obzirnosti priređivačice. Ako cjelina i nije sasvim iscrpna, svakako je više nego dovoljna za analizu recepcije, za uvid u putanju afirmacije, za upućivanje u stupnjeve žanrovske razuđenosti pisca i praćenje njegove književnopovijesne kanonizacije. Iznimno opsežna građa zauzima preko tisuću stranica (velikoga formata, s punjenjem “od kartice i pol”), pa je logično podijeljena u dva sveska. Prvi svezak pokriva raspon od tridesetak godina (1965.-1995.), ali je znatno manje obuhvatan od drugoga, premda se taj odnosi na gotovo dvostruko kraće razdoblje (1996.-2012.), što znači da je u međuvremenu Paljetkova kritička “fortuna” znatno uvećana i proširena, kako s obzirom na njegovu sve veću i sve raznovrsniju književnu produkciju, tako – možda još više – s obzirom na jačanje svijesti o njegovoj zanimljivosti, vrijednosti, težini ili epohalnoj primjerenosti. U svakom slučaju, takoreći od prvih koraka u jav- 269 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. nosti pa do današnjih dana, Luko Paljetak je praćen, komentiran i apostrofiran kao rijetko koji naš književni suvremenik, a opseg i dometi njegova opusa to svakako zaslužuju. Naime, čak i manje skloni kritici nisu mogli ne zamijetiti njegovu plodnost i neposrednost izražavanja, udružene s fascinantnom erudicijom i tehničkom virtuoznošću, nisu mogli preskočiti njegovu dijakronu ukorijenjenost u dubrovačku baštinu i jednako jaku kozmo politsku crtu, nisu mogli zanemariti njegovu naglašenu afektivnost i čistu slikovitost, što autora pak nije priječilo da bude humoran, opušten i čak (auto)ironičan. Sve te gotovo paradoksalne vrline, u raznim dimenzijama i dozama, morale su stimulirati i diferencirane pristupe i bogate hermeneutičke odjeke. Ako je potrebno izdvojiti poneki prilog, onda uvodno mjesto zaslužuje predgovor Branimira Donata Paljetkovu prvijencu kao vid odlučnog prepoznavanja, kao sud tada aktualnim tendencijama uprkos. Vrijednošću ranoga autoritetnog zagovora izdvajaju se prikazi Cvitana i Sabljaka, Slavičeka i Ladana, Fabria i Fiamenga, Marovića i Babića, kojima moramo pridodati i brzu kritičku podršku Mandića i Zuppe, Žiga i Zime. Prvo objavljivanje zbirke pjesama za djecu (Miševi i mačke naglavačke) rezultiralo je gotovo poplavom hvalospjeva, pa se u tom žanrovskom ključu odazivlju također mnogi pisci (Buinac, Skok, Milarić, Zalar). Nakon početne afirmacije uslijedile su neke od najnadahnutijih i najpertinentnijih recenzija i interpretacija, među kojima se, također brojnošću, ističe Hrvoje Pejaković i, posebnim afinitetom, Željka Čorak. Kolege po peru i stihu također nisu zamukli, na čelu s Mihalićem i Mrkonjićem, Božicom Jelušić i Ljerkom Car, Grafenauerom i Borisom Novakom, Zagoričnikom i Deklevom, pa su se i oni odužili opusu u rastu i bujanju. Recepcija je vrlo brzo dodirnula Zadar (Vasilj, Pavić, Bilosnić, Popadić), u kojemu je Paljetak na svojem književnom startu živio a znatno se razgranala u Dubrovniku, gdje je Paljetak formiran i kamo se ubrzo po afirmaciji preselio, ali ni zagrebačka i splitska kritika (Vereš, Pavičić, Tenžera, Bošković, Ladan) nisu prestale zdušno pratiti zanimljivu parabolu. I akademska kritika je uskoro promptno reagirala (Vidan, Gjurgjan, Bauman, Pavličić, Senker, Tudor, Novak, Frangeš, Muhoberac, Čale-Feldman), nalazeći u Paljetkovom korpusu niz problemskih, motivskih i oblikovnih žarišta, tematskih jezgri i grozdova, uvažavajući podjednako njegovu živu izazovnost i gotovo klasičnu odmjerenost, njegovu referencijalnost i citatnost koliko i opuštenu imaginativnost. Učestali su i diplomski radovi i magisteriji i doktorati na temu Paljetak. Već i prije objavljivanja romansiranoga (dakako, fiktivnoga) dnevnika Cvijete Zuzorić Luko Paljetak je bio posebno zanimljiv spisateljicama i kritičarkama. Iz ženskog su pera potekla mnoga originalna viđenja njegova djela (uz one što smo ih naveli uz muške autore, tu su Sonja Manojlović, Aida Vidan, Jovana Vukanović, Jasna Č. Vuković, Tea Benčić-Rimay, Marina Kovačević, Ranka Javor, Ana Schmidtbauer), a po izlasku iz tiska Skrovitog vrta još su se oglasile Ljiljana Avirović, Željka Turčinović, Nataša Govedić, Jadranka Vuković, Helena Peričić, Lada Žigo, Jagna Pogačnik, Julijana Matanović, Grozdana Cvitan, Iva Grgić, Alida Bremer, Dunja Fališevac, Irma Planjšek-Sagadin, Božica Zoko, Fani Tomašić, Vanesa Begić, Jadranka Pintarić, Viktoria Franić Tomić, Mani Gotovac, Andrijana Kos-Lajtman i Helena Sablić Tomić. Spomenuli smo već i specifično emotivnu, no stoga ništa manje razložnu i motiviranu reakciju autora prikaza i studija što po- 270 tječu iz Grada, što se naročito nadovezuju na neke regionalne i lokalne aspekte Paljetkova opusa. I tu je ženska kritička i prikazivačka participacija iznimno gusta (Sonja Seferović, Dragica Lambeta, Marina Zec-Miović, Katja Bakija, Slavica Stojan, Ivana Burđelez, Eta Rehak), no ne znači da su muški prikazivači – iz zavisti – posustali i izostali (u rasponima od Stijepa Mijovića Kočana i Mara Jerinića, preko Jovice Popovića i Antuna Nodila, Nevena Jurice i Antuna Švaga, pa sve do Antuna Česka i Davora Mojaša, koji su s posebnom empatijom i razumijevanjem pristupili svojevrsnom uzoru i učitelju). Pisac ovih redaka u mnogo se navrata okušao pišući o Paljetku i nema dojam da je iscrpio povode i razloge niti da je adekvatno odgovorio mogućim raznim zadatcima i vidovima. Ni ovim kratkim prikazom niti javnim prezentiranjem ovih svezaka (u Splitu) ne misli da se iskupio za relativno kasni start u prikazivanju Paljetkova opusa, premda je već i u prvom kontaktu s njegovim pjesništvom dobio ozbiljan dojam o najvišoj estetskoj razini i izrazitoj stilskoj novini više nego poletnih stihova. U zaključku još moramo kazati kako je na kraju oba sveska donesena cjelovita piščeva bibliografija i biografija, te kazalo djela s pregledom recenzenata i recenzija. Time je zbornik postao i znanstveno upotrebljivi ji, upravo neophodan u daljnjem proučava nju i hermeneutičkom čitanju već teško sagledivoga korpusa paljetkiane. Pristranim lis tanjem, povremenim zastajkivanjem na poticajnim mjestima, aleatoričkim biranjem od govarajućih citata, sustavnijim uvođenjem u reakcije najmjerodavnijih tumača, možemo navedeni zbornik koristiti kao do bro došli priručnik, pravu prolegomenu u paljetkologiju. Tonko Maroević Cvijeta Pavlović Uvod u klasicizam Leykam international d.o.o. Zagreb, 2012. osvrti i prikazi Sustavno o klasicizmu Knjiga Cvijete Pavlović naslovljena Uvod u klasicizam objavljena je 2012. godine u biblioteci “Uvodi” izdavača Leykam international, u kojoj je tijekom proteklih godina objavljen niz značajnih naslova, poput Uvoda u suvremenu teatrologiju I. Borisa Senkera, Uvoda u feminističku književnu kritiku Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović, Uvoda u hrvatsku kratku priču Helene Sablić Tomić, Uvoda u povijest hrvatskog igranog filma Nikice Gilića, Uvoda u studij povijesti Zrinke Nikolić Kraus te Uvoda u romantizam Marijana Bobinca, koji građu iz humanističkih znanosti predstavljaju kako stručnom tako i širem, slabije upućenom, krugu čitatelja. Kao što i sama autorica u predgovoru knjige napominje, dosad na hrvatskom jeziku nije objavljena nijedna književnopovijesna monografija posvećena fenomenu klasicizma pa je stoga početna zamisao bila da ova knjiga posluži kao cjelovita i povezana studija koja bi preplela mnoštvo pojmova, autora i djela u složen prikaz književnosti koja se proteže kroz dva, pa čak i tri stoljeća. No zbog ograničenja u broju stranica autori- 271 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ca se, u dogovoru s urednikom i izdavačima, odlučila u knjizi težište staviti na popularizaciju uporabe pojma klasicizam u promišljanjima povijesti svjetske književnosti te opsežnu građu, koja obuhvaća niz nacionalnih povijesti književnosti, izložiti na jednostavan način i time ju učiniti dostupnom širem krugu čitatelja. U prvom poglavlju knjige (Nazivlje) autorica definira pojmove klasika, klasicizam i neoklasicizam te raspravlja o njihovu podrijetlu, uporabi i značenju koje imaju u različitim europskim nacionalnim kulturama. Takav je pristup opravdan, čak i nužan, uzmu li se u obzir činjenice da pojam klasicizam ne posjeduje jasnoću koju posjeduju pojmovi poput renesanse, baroka i romantizma, da je klasicizam u povijesti književnosti moguće odrediti kao književni stil i književno razdoblje te da je uporaba pojma u tradicijama europskih kultura raznolika. U idućem poglavlju (Klasicizam i racionalizam) autori- ca predstavlja filozofske okvire te pojašnjava odnos koji se uspostavlja između klasicizma te racionalizma, materijalizma i empirizma u filozofiji. Slijede poglavlja Poetika klasicizma, u kojem su na koncizan način opisana klasicistička pravila (doličnost, vjerojatnost, pravila o jedinstvima) i odnos među žanrovima, te Novovjeke prethodnice klasicizma, koje tematizira utjecaj prethodnih epoha renesanse i baroka, i posebice fenomena precioznosti u francuskoj kulturi 17. stoljeća, na oformljivanje klasicizma. Središnji, i najopsežniji, dio knjige posvećen je pojavnosti klasicizma u različitim nacionalnim književnostima, od francuske, engleske, talijanske i njemačke do ruske, poljske, mađarske, ukrajinske, češke, slovačke, srpske, nizozemske, danske, španjolske, por tugalske i hrvatske, s naglaskom na analizi temeljnih odlika književnih tekstova kanonskih autora klasicizma od 17. do početka 19. stoljeća. Pregled pojavnosti klasicizma u književnostima europskog kulturnog kruga započinje s francuskom književnošću, u kojoj se klasicizam i oformio, ostavio najdublji trag te poslužio kao uzor sljedbenicima u ostalim europskim književnostima. U najznačajnijim crtama predstavljeni su opusi ključnih predstavnika, od Françoisa Malherbea i Guez de Balzaca, preko Blaisea Pascala, vojvode de La Rochefoucaulda, Jeana de La Fon tainea, Molièrea i Nicolasa Boileaua do grofice de Lafayette, gospođe de Sévigné te J.B. Bossueta i Jeana de La Bruyerea. Detaljnije su analizirani dramski tekstovi klasika klasicizma: Pierrea Corneillea, Molièrea i Jeana Racinea. U ostalim se nacionalnim književnostima klasicizam pojavljuje kasnije u odnosu na francuski, u razdoblju od kraja 17. do prve polovice 19. stoljeća, i često supostoji s dru- 272 osvrti i prikazi gim formacijama, posebice rokokoom, sentimentalizmom i predromantizmom. Nakon francuske, detaljnije je predstavljen klasicizam u engleskoj, talijanskoj i njemačkoj književnosti, dok su u kraćem pregledu iznesena osnovna obilježja i predstavnici pojedinih manjih nacionalnih književnosti, poglavito slavenskih (češka, slovačka, ukrajinska, ruska, hrvatska, poljska, srpska) i romanskih (španjolska i portugalska). Autorica analizira klasicistička obilježja u djelima pisaca poput J. i E. Phillipsa, J. Drydena, T. Otwaya, J. Addisona, A. Popea, S. Johnsona, J. Swifta, H. Fieldinga iz engleske književnosti, G. B. Vica, G. Parinija, V. Alfierija, V. Montija, U. Foscola iz talijanske književnosti te J. C. Gottscheda, F. G. Klopstocka, G. E. Lessinga, J. W. Goethea i F. Schillera iz njemačke književnosti. Posebice je značajno poglavlje o klasiciz mu u hrvatskoj književnosti, o kojem se, kako i sama autorica u knjizi navodi, pisalo malo i rijetko, a prisutan je i može se usporediti s europskim inačicama. Hrvatska je književnost dolazila u dodir s klasicističkim stilom u izravnoj i neizravnoj kulturno-književnoj razmjeni sa susjednim zemljama i književnostima: s njemačkom i mađarskom na sjeveru te talijanskom na jugu, ali i u izravnom dodiru s ishodištima, dakle s francus kom i engleskom književnošću. U hrvatskoj se književnosti klasicizam izražava poglavito u pjesničkim oblicima, a može se prepoznati u književnim tekstovima Ivana Dražića, Ruđera Boškovića, Pavla Rittera Vitezovića, Matije Antuna Reljkovića, Matije Petra Katančića, Julija Bajamontija, dubrovačkih latinista (Benedikt Stay, Rajmund Kunić, Bernard Zamanja, Đuro Ferić, Đuro Hidža, Džono Rastić, Luko Stulli) te u dubrovačkim preradbama Molièreovih tekstova, tzv. frančezarijama. U zaključku knjige autorica opisuje oblike, vrste i žanrove te tipične sadržaje u klasicističkim tekstovima te raspravlja o klasicizmu nakon klasicizma. Uvod u klasicizam jasno je strukturirana cjelina koja na sustavan način predstavlja obilježja klasicizma, važnog razdoblja povijesti književnosti europskog kulturnog kruga koje je obilježilo razdoblje od 17. do 19. stoljeća. Autorica na pregledan i iznimno jasan način opisuje filozofske okvire, poetička i žanrovska obilježja razdoblja, odnos prema prethodnim razdobljima te opuse najznačajnijih predstavnika unutar čak šesnaest nacionalnih književnosti. Autorici treba čestitati na poznavanju iznimno obimne književne građe koja obuhvaća gotovo tri stoljeća povijesti književnosti te niz nacionalnih književnosti, ali i na umijeću sistematiziranja i sposobnosti da na jednostavan način predstavi kompleksnu građu. Ova književnopovijesna i komparativna studija iznimno je vrijedan doprinos komparativnom proučavanju europskih književnosti visoke akademske razine, a ujedno je i vrlo vrijedan priručnik koji opsežnu i zahtjevnu građu na jasan i sustavan način predstavlja širokom krugu potencijalnih čitatelja, od znanstvenika raznih humanističkih profila, posebice filologa, preko studenata i učenika srednjih škola do svekolike zainteresirane čitateljske publike. Objavom ovog naslova ispunjena je praznina koja je unutar hrvatske filološke literature o ovoj temi postojala te su postavljeni visoki standardi za autore budućih preglednih studija o pojedinim razdobljima književne povijesti. Mirna Sindičić Sabljo 273 Zadarski književni krug, zbornik Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Zadar, Udruga 3000 godina za dar Znanstvena knjižnica Zadar Zadar, 2013. osvrti i prikazi Raznoliko, zanimljivo, bogato Zadarski ogranak Društva hrvatskih književnika, u suradnji sa središnjicom Društva hrvatskih književnika i Znanstvenom knjižnicom u Zadru, a u sklopu Županijskih dana 2012., pokrenuo je književno-znanstveni kolokvij pod nazivom “Zadarski književni krug”. Cilj kolokvija bio je okupiti što više zadarskih i hrvatskih znanstvenika, filologa, publicista i književnika koji će izučavati bogatu zadarsku književnu i jezičnu baštinu. Rezultat tog skupa je zbornik pod nazivom Zadarski književni krug. Zbornik je objavljen 2013. godine a uredio ga je Tomislav Marijan Bilosnić. Potreba da se pokrene projekt u kojem će se sustavnije izučavati bogata književna i jezična baština jednog književnog središta, na čijem je tlu 1177. papa Aleksandar III. dočekan pjesmama na hrvatskom jeziku, koji je književnoj povijesti dao brojne značajne književnike i prvi hrvatski roman, središta na čijem području i danas nastaju vrijedna književna djela, nameće se sama po sebi, jer, kako kaže u predgovoru urednik zbornika, “pred nama je razdoblje u kojem želimo razmišljati globalno, a djelovati lokalno. Dakle, istodobno biti ravnopravni sudionici svjetske kulturne scene čuvajući i njegujući vlastitu kulturnu baštinu” jer, kako nastavlja u predgovoru urednik zbornika Tomislav Marijan Bilosnić, “Zadar je kao mediteranski grad odvajkada umjetnošću komunicirao sa civiliziranim svijetom, premda stoljećima omeđen bedemima”. Zbornik započinje radom prof. dr. Divne Mrdeže-Antonine “Zadarski književni krug – problematika proučavanja”. U radu je navedeno nekoliko mogućih pristupa u proučavanju – zadarskoga književnoga kruga. Svakako je tu dominantna prostorna odrednica autora koji su na neki od više mogućih načina vezani za zadarsku sredinu. Uz prostornu odrednicu može se uzeti i vremenska – npr. govori se o zadarskom književnom krugu prve pol. 16. st. (Š. Kožičić Benja, P. Zoranić, B. Karnarutić). U tom istraživanju zadarskoga kruga mogu se proučavati specifičnosti u recepciji određenih književnih vrsta, struja, moda (npr. prihvaćanje akcenatskog stiha, tragovi trubadurske i petrarkističke lirike, primanje modernih pjesničkih formi itd.). Jedan od mogućih pristupa jest obrada tematike (npr. rata, domoljublja itd.) u zadarskih pisaca u usporedbi s piscima drugih sredina. No, kako naglašava autorica rada, bez obzira za koji se pristup u proučavanju odluči treba izbjegavati podudarnosti s drugim sličnim manifestacijama, npr. Zadarskim filološkim danima. Svakako, kako navodi autorica uvodnog referata, zadarski književni krug trebao bi se shvatiti kao okvir za specijalističke teme, a ne kao jedna široka tema. Za pristup tematici zadarskoga književ nog kruga u smjeru obrade dijalektalne knji ževnosti zadarskoga područja u sklopu hrvatske literature odlučio se u svom radu prof. dr. Josip Lisac. U početcima hrvatske dijalektalne literature (A. G. Matoš, Hrastovački nokturno, 1900.) zadarskih autora nije bilo, iako se može naći zadarska čakavica – Ujevićev sonet “Petar Zoranić” posvećen A. G. Ma- 274 osvrti i prikazi tošu, prvi put objavljen u Savremeniku 1910. Zadrani ne sudjeluju ni u bogatoj zadarskoj dijalektalnoj književnosti koja se razvija od kraja Prvoga svjetskog rata do kraja Drugoga svjetskog rata, što je i razumljivo zbog razdoblja talijanske vladavine na ovim prostorima. S dijalektalnim pjesmama na govoru mjesta Banja (otok Pašman) u 2. i 3. broju Zadarske revije iz 1954. javlja se Jeronim Kraljev. Hijacint Segarić piše govorom otoka Ista. Zadarski sveučilišni profesori Nikica Kolumbić i Zlatan Jakšić pišu svojim mjesnim idiomima – Kolumbić hvarskom, a Jakšić bračkom čakavicom. Poznati lingvist i pisac Božidar Finka pisao je na saljskom govoru. Nastavlja se bogata dijalektalna književnost: Sonja Krstanović (Novalja), Boris Palčić – Caskin (Novalja), Milena Rakvin-Mišlov (Kali), Šime Kulišić (Iž), Stjepan Vladimir Letinić (Savar), Joja Ricov (Kali), Robert Bacalja (Preko), Zoran Perin – Džo (Kali), Slavko Ivoš (Kali), Tomislav Maričić Kukljičanin (Kukljica), Tomislav Meštrić (Kukljica), Ante Karlić – Rava (Kukljica), Ante Toni Valčić (Ošljak), Slavko Perović (Preko), Veljko Maštruko (Ugljan), Ankica Piasevoli (Sali), Vinko-Aldo Gladić (Žman), Mirko Vidulić (Žman), Zlatko Vidulić (Žman), Robert Špralja (Zaglav), Slav- ko Govorčin (Mali Iž), Zvonimir Sutlović (Veli iž), Atilio Orović (Veli Iž), Žarko Martinović (Veli Iž), Ante Tičić (Povljana), Antun Badurina (Lun), Ante Badurina Rumešić (Lun), Davor Božin (Rava), Ante Marko Šarunić (Brgulje), Vjekoslav Šimin (Brgulje), Ante Sikirić (Bibinje), Ivan Eškinja (Sveti Filip i Jakov), Petar Bodulić (Posedarje), Mile Klarić (Stankovci) i drugi. Otok Ist dao je dijalektalne pjesnike Vojnu Smoljan Levačić, Branka i Antu Smoljana. Idiomom urbanog tipa piše Marina Anđelković iz Zadra. Iz svega navedenoga vidljivo je kako zadarski dijalektalni pjesnici, koji su se javili u drugoj polovici 20. stoljeća, obogaćuju hrvatsku dijalektalnu književnost. I posljednji rad u zborniku vezan je za dijalektalno stvaralaštvo zadarskoga književnoga kruga – prof. dr. Sanja Vulić piše o pjesničkom stvaralaštvu i vrijednom leksikografskom radu ošljačkog književnika Ante Tonija Valčića. O lirici zadarskog studenta, političkog zatvorenika zatvora Sveti Grgur, Stojana Vučiće vića, piše prof. dr. Šimun Musa u referatu pod naslovom “Što oluja može potonuloj barci”. Obrađuju se karakteristike lirike Stojana Vučićevića (1941.-1989.) – u kontekstu razlogov skog naraštaja, što se javio šezdesetih godi- Sudionici prvog kolokvija “Zadarski književni krug” 275 na 20. stoljeća u okviru druge moderne. Zbog nacionalnih ideja, kako je rečeno, završio je u zatvoru na Svetom Grguru. U pjesmi “Potpuna pomrčina sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961.” kaže: “i moje oči bjehu zvijezde u noći / Kojoj nema kraja/ Jer u nama sva je / Dobro Sunce zato u smrti prenoći / DOK POSTOJI GRGUR POMRČINA TRAJE” (Zbornik donosi pjesmu u cijelosti). Rad Tomislava Marijana Bilosnića pod nazivom “Moralna autobiografija” donosi karakteristike pjesničkog rada poznatoga zadarskoga književnika Miljenka Mandže (1936.- 2003.). Dr. sc. Sanja Knežević piše o odnosu Zoranića i Bilosnića u članku “Bilosnić i Zoranić u inertekstualnom dijalogu perivoja od slave”. Ističući rekonstrukciju zavičajnog, zadarskog identiteta u opusu T. M. Bilosnića, autorica naglašava stalno zoranićevsko u književnosti T. M. Bilosnića, pri čemu osobito izdvaja poemu “Vila Velebita”, objavljenu 1993. u istoimenoj knjizi. “Maricentrizam kod Dobre i Bilosnića – reprodukcija i atavizam” naziv je referata dr. sc. Igora Šipića, u kojem se bavi morem kao temeljnim motivom i glavnim pokretačem pisca u djelima zadarskih književnika Roka Dobre i Tomislava Marijana Bilosnića. Književni rad Tomislava Marijana Bilosnića obrađuju tri sljedeća rada u Zborniku – Đuro Vidmarović: “Bilosnić kao poeta vates” – o ratnoj tematici u zbirci poema Vila velebita, Dragan Gligora: “Jezični tigrizam Tomislava Marijana Bilosnića – o zbirci ‘Tigar’”, Fabijan Lovrić: “Vitez zlatnoga runa” – obrađuje elemente pikarskoga u zbirkama Tigar, Molitve, Kuća i Afrika. Svojim raznolikim, zanimljivim i bogatim prilozima zbornik Zadarski književni krug potvrđuje nastojanja organizatora i izdavača za sustavnijim izučavanjem bogate zadarske jezične i književne baštine. Anica Serdarević Antologija Jadranskih književnih susreta, Crikvenica, 2002.-2011. Urednica Ljerka Car Matutinović Gradska knjižnica Crikvenica, 2012., 184 str. osvrti i prikazi Vrijedan antologijski iskorak Naumi li načiniti antologiju, antologičar je svjestan da je sloboda izbora velika, a mogućnosti izazovne, no isto tako zna da selekcija iz ponuđena obilja književne građe nije lak ni jednostavan posao, i to ne samo zato što će neke autore u svoju antologiju uključiti a zamjeriti se izostavljenima, nego i zato što zna da će njegovi antološki plodovi dulje trajati bude li nepristrano i objektivno vagao i odlučivao koga će, kako i čime uvrstiti. Najzad, odlučio ovako ili onako, izbornik se u svakom slučaju izlaže neželjenim posljedicama negodovanja jednih ili drugih, i ne preostaje mu drugo nego računati na razumijevanje i potporu meritorne struke. Poštujući načela na kojima su stoljećima nastajale najrazličitije antologije, i Antologija Jadranskih književnih susreta oslanja se na estetska mjerila, no za razliku od antologija koje sadrže pjesničke ili druge žanrovske i stilske izbore u određenu razdoblju, ova je crikvenička antologija usredotočena na sudionike desetogodišnjih Jadranskih književnih susreta, dakle joj je polje interesa jasno zadan i prepoznatljiv okvir već tradicionalne književne manifestacije. 276 osvrti i prikazi Bile su to olakšavajuće okolnosti za urednicu Ljerku Car Matutinović kad je odlučivala o tomu kako načiniti Antologiju i što u nju uvrstiti. Nemali dio zahtjevnoga posla prethodno je odradila pozivajući na svakogodišnje Susrete ugledna književna imena. Manifestaciji je time osigurala umjetnički dignitet, a što se uvrštenika tiče, selekciju je jednim dijelom već obavila, dok je odluku o izboru književnih tekstova prepustila estetskom ukusu sudionika Susreta, pozvavši ih da sami izaberu pjesme i prozu te zajedno s njom sukreiraju Antologiju. Time je izbjegla nezahvalnu ulogu arbitriranja i muku samoodlučivanja, a svojim književnim kolegicama i kolegama na znanje dala kako su cijenjeni i osobno joj vrijedni. Neobičan, ali razložan pristup uvodno je obrazložila kao “pravedan i čist”, svjesna kako će izbornici iskoristiti priliku i dati najbolje od sebe pri predstavljanju u obljetničkoj panorami zajedničkih književnih postignuća. I doista, izabirući iz zaklade vlastitih ostvarenja, opredijelili su se za izbor koji gdjekad i ne predstavlja stvaralačke vrhunce, ali je vjerodostojan i prepoznatljiv. Tako zamišljena Antologija dokumentacijski je arhiv i posveta Susretima, s jasnom porukom da književne priredbe tek tada imaju pravu težinu kad za njima ostane pisani trag. Nudeći na uvid sadržaj i smisao njihova održavanja, povjerava ih se stalnoj provjeri javnosti i nacionalnom pamćenju. Uvrštenim prilozima u središnjemu dijelu Antologije prethode uvodni tekstovi predsjednika Društva hrvatskih književnika Hrvoja Petrača i urednice Ljerke Car Matutinović Cvijet odabranih riječi, a na kraju su biobibliografske bilješke O sudionicima Susreta (str. 161-169), pregledna Kronologija Jadranskih književnih susreta iz pera organizatorice manifestacije Ksenije Car Ilić (169-171), koja evocira i za pamćenje bilježi kako je ide- ja Susreta rođena, te kojega su prvotjednoga lipanjskoga nadnevka održani i tko su im bili sudionici. Na kraju su toga obavijesnoga dijela sadržaj Antologije (173-175) i foto-ilustracije s nužnim tumačenjima U slici i riječi (177-184). Petračev je uvodnik pledoaje za Susrete koji promiču i na dostojno mjesto stavljaju danas zapostavljenu poetsku riječ i književno stvaralaštvo uopće, a s istoga je izvora i njegov pozdrav Antologiji kao sumarnom presjeku recentnoga hrvatskog pjesništva, gdje je obuhvaćeno više naraštaja različitih poetika. Pojasnivši zašto je svojim kolegicama i kolegama prepustila izbor antologijskih priloga, urednica govori o izražajnoj snazi i obuhvatnosti, o ulozi i poslanstvu nenadmašne pjesničke riječi, o značenju pjesnika i pjesama u našim otužnim svagdašnjim životima i prilikama, sve u duhu misli o poeziji kao “očajničkom planu spašavanja stvarnosti” (Antonio Skármeta). Pedesetak (51!) suvremenih autora doneseni su u Antologiji abecednim redom, a razborita je i senzibilna urednica delikatnost prema kolegama po peru pokazala ravnomjernim opsegom izabrana štiva (zaslužna je i za uvrštene prijevode pjesama Alessandra Jovinellija i Laure Marchig s talijanskoga na hrvatski jezik). Pjesnicima su pripale po tri kraće ili jedna dulja pjesma ili ciklus pjesama, a prozaistima jedna proza – pripovijest ili ulomak romana ili pak pismo (epistola!). Antologijom dominira poezija u omjeru pet naprama jedan u odnosu na prozu, pa se čak i slavni suvremeni prozaici predstavljaju pjesmama (npr. Bauer). Sto i dvadesetak pjesama nadahnuta govora sadržano je u oglednoj crikveničkoj Antologiji, reprezentirajući raskošno slojevitu i raznovrsnu darovitost naših ljudi. Možda se to najbolje ocrtava i vidi zato što je skuplje- 277 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. no na jednomu mjestu – uobličeno u samo jednu knjigu velikoga broja darovitih stvaralačkih individualnosti. Snaga i izvornost osobnih, samosvojnih poetika, uvjerljivo govori o sebi i za sebe – promotivno i proročki. Nižu se i smjenjuju pjesme ljubavi i domoljublja, intimni doživljaji i krize, stanja i raspoloženja, kristološki, evađeoski i starozavjetni motivi, dok pjesnik neumorno sklada “vrle pjesme” (Mađer) preobrazbene misije i ljekovita učinka, lucidno propitujući putovanje krhka gosta “na rahloj zemlji” (Stamać) prema univerzalnom Vječnom. Iz ravničarskih i gorskih, pitomih i vrletnih domovinskih krajolika, iz onih u koje neumoljivo prodire novo i stare kuće “provjetrava internetom” (Cindori), oglašava se stvaralačka energija domaće zavičajne riječi s neiscrpnom zakladom slika, mirisa i zvukova, odašiljući identitetske poruke nacionalnih pjesnika pjesništvu vjernim suvremenicima. K tomu je mjesto i prostor održavanja Jadranskih književnih susreta nametnuo i realizirao poveći broj maritimnih, pa i inzular- nih motiva, a načelom abecedarija znakovito ih kao prva otvara pjesma “Na nebu soba s pogledom na more” (Andrijić). More je dobri, inspirativni duh Susreta; tajnovito je i pustolovno – piše pjesme, govori pjesniku i sluša ga, proizvodi buru što mahnito puše “kroz poneštre” (Kljaić), ima svoje bilje i ras linje, galebe, barke i peljare, mriže i parangale, pa zbog čudesnih pjesanci o moru, kao i sugestivne grafičke opreme, Antologija odiše mediteranskim ugođajem, upisujući opjevanu Crikvenicu i Susrete u trajno mjesto pamćenja suvremena hrvatskoga pjesništva. Skladaju antološki pjesnici svoje postmodernističke referencije i asocijacije na antiku, srednjovjekovlje i renesansu, epohalne svjetske događaje i geografiju putovanja, povijesne i književne velikane, pjevaju istini i pravdi, slobodi i jednakosti među ljudima – svemu što dotaknu i obuhvate okom i umom, osluškujući “u ostarjelu svijetu” (kako) “zvoni jezik srca” (Bošnjak), i kako ljudi “u zlu ustraju u opačinama plove” (Car Matutinović). U intimu prognani, slažu oni “zviježđe riječi” (Begović) u osjećaje i misli, refleksije i meditaciju, trajno začarani maštovitom igrom čarobnice – štokavske, čakavske i kajkavske hrvatske riječi. Uzalud je nabrajati, uzalud se truditi – treba osjetiti, doživjeti, promišljati i približiti se nedohvatnom – prepustiti se stihovnoj magiji pjesnika ričonoše (Vučemil). Ne zaboravimo najzad ni skromnije zastupljene prozaike, koji zahtjevnoj pjesničkoj majstoriji dodaju svoj narativ – ljepotu i intrigantnost priče. Ona je mučno gorka i životno trpka (Fabrio), zaokupljena slučajem hrvatskoga disidenta (Gavran), intelektualnom gestom sjećanja na pokojne prijatelje umjetnike (Jelačić Bužimski), dobrodušnim ismijavanjem obiteljske tradicije i predaka (Klarić), slučajnim zgodama iz pripovjeda- 278 osvrti i prikazi čeve svagdašnjice (Kovačević, Kušec), nacionalnim opsesijama i manama (Machiedo), položajem književnice u suvremenu društvu (Pilić). Napokon, tu je ulomak romana o junaku kojemu je idol Sizif, zbog toga što se zna nositi s teretom kamena (života!), a uživati kad s planine silazi slobodan od njega (Bitenc). To samosvojno i stereotipa lišeno stajalište zajednički je nazivnik i metafora onih koji ustrajavaju, a umjetnici tu nisu među zadnjima, dapače. Užitak je u ruke uzeti ovu lijepu i sadržajnu Antologiju individualnih poetskih svjetova naših književnih prvaka, koja od korica do korica, likovno i riječima, sugerira svoje podrijetlo i izvorište – Jadranske književne susrete. Doličan grafijski izgled u znaku je morskoga konjica, hrvatske zaštićene vrste zanimljiva oblika šahovske figure. Njegovo latinsko ime (Hippocampus) istovjetno je s dijelom ljudskoga mozga povezana s pamćenjem (hipokampus). U nekim kulturama znači morski konjic milost i povjerenje, u drugima hrabrost i toleranciju, u trećima sreću za pomorce, no u našoj antologiji očito je znak kreativnosti, te lebdeći u morskom prostranstvu aludira na nesputani stvaralački duh. Replicirajući morskoga konjica s korica knjige i na njezine stranice, grafička je urednica Emilli Ilić sjajno opremila Antologiju, poslavši u svijet i izvanjskim licem njezine aluzivne poruke. Ukupnomu dojmu pridonosi i grafijsko isticanje uvrštenih imena i punoga naziva Susreta na koricama knjige. Crikveničanima je na čelu s Ljerkom Car Matutinović uspjelo osmisliti Jadranske književne susrete i poslije deset godina obznaniti im vrijednu Antologiju. U njezin jedinstveni nacionalni diskurs slijevaju se slikoviti lokalni izričaji, ugrađujući tradicijsko i po- Katica Čorkalo Jemrić vijesno naslijeđe pjesnikovih ljudi i krajeva u kolektivno pamćenje. Cjelovitiji uvid u izabrano štivo ove osebujne Antologije zaslužuje opsežniju raščlambu od ovoga sumarnoga prikaza, gdje se govori o načinu antologijskoga izbora i postignutoj svrsi. Manifestacijska zadanost i uokvirenost nisu Antologiju ni u čemu ograničavale. Naprotiv, pregledno strukturirana i informativna, ponos je nakladnika i suradnika, a užitak za čitatelja koji joj posveti svoje vrijeme i otvori srce. Posao su sinergijski obavili književni i kulturni pregaoci svjesni značenja književnoga života na svakom našem nacionalnom prostoru. Iskazavši poštovanje prema pjesnicima koji afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti i brane ugroženi čovjekov boljitak i opstanak u vremenu kad nije lako biti pjesnikom, načinili su Antologiju koja već danas nije samo ogledalo hrvatske književne sadašnjice i paradig matski presjek njezina života, nego trajna spomen-knjiga naše umjetničke i kulturne baštine. Katica Čorkalo Jemrić 279 Borben Vladović Nevini stolnjak Đuretić Zagreb, 2012. osvrti i prikazi Glazba i slikarstvo u Vladovićevim pričama Nevini stolnjak U nakladi Đuretić 2012. godine objavljena je knjiga priča Nevini stolnjak suvremenog hrvatskog književnika Borbena Vladovića (1943., Split). To je njegova druga knjiga priča poslije knjige Prenoćište (2000.). Bogato stvaralaštvo potvrđuje ga kao pjesnika, romansijera, pripovjedača, urednika-dramaturga. Zbirka Nevini stolnjak sadrži 14 priča, podijeljena je na dva dijela, svaki po sedam priča. Donosi priče s različitom tematikom stvarnog života koji teče kroz ljudske sudbi ne, ljubav, prevare, ovisnosti, strahove. Pokretačka strast, esencija pisanja svakako je za Borbena Vladovića glazba. Veći broj priča je u intermedijalnom odnosu, najčešće s glazbenom umjetnošću, zatim likovnom umjetnošću i komunikacija s medijem reklame. Radnja priča odvija se u urbanim sredinama (Zagreb, Rijeka, Split, Zadar). U priči Otrgnuto puce glavnog junaka detektira trgovkinja kao čovjeka s dvostrukom ličnošću. Od svih prolaznika jesenske zagrebačke večeri akteru progovaraju vrijeme, glazba i re- klame. “Vjetar je doprinosio osjetu hladnoće, natpisi i reklame lagano su se tresli proizvodeći neku vrst glazbe u zadnjem redu avangardnog orkestra. ...razapete reklame..., vjetar je napuhivao i odnosio u samo drugu reprizu.” Trgovkinja prije modnog savjeta u prodaji kaputa pronicljivo ističe “ponekad izgledaš miran izvana, a unutra kiptiš”, kao i osjećaj (ne)pripadnosti određenom gradu. Junak, utrčavši u tramvaj, u posljednji trenutak prije zatvaranja vrata, osjetio je kako se otkida puce s novog kaputa. Odahnuo je “dok se kaput boje devine dlake spojio sa slikom, na vanjskom plaštu tramvaja, blagih dina i reklamom koja nudi putovanja po vječnoj pustinji”. (Ne)dorečenost priče vodi u nova putovanja, nove slike, melodije, traženja. Priča Brodski zatočenik vodi na prvo prekooceansko putovanje mladog pomorca Tihomira, koji se više od ogromnih valova plaši kako će se snaći s posadom broda. Na brodu su svi upućeni jedni na druge i kada se junak opustio u dobrim kontaktima s kolegama, slijedi novo uzbuđenje. U New Yorku dobivaju specijalnog putnika, momka okrivljenog za ubojstvo kojeg kao uhićenika moraju predati u Hrvatskoj. U luci Genovi okrivljenik uspjeva pobjeći i brod bez njega uplovljuje u svoju matičnu luku Rijeku. Radnja sljedeće priče Lažni kirurg događa se upravo u ovom primorskom gradu. Akteri su trojica prijatelja koji se još u životu nisu ostvarili. U gradu im ništa novo nije moglo promaknuti, “Nikši na vidiku, Stanku u mirisu, a Emilu u zvuku”. Oni upoznaju svjetskog glazbenika uživajući u virtuoznosti koncerta. “Nisu mogli zaključiti svira li bolje Vivaldija, Ravela, ili Gershwina.” Priča Maline i kupine s podnaslovom (Crveno i crno) također je tematski vezana uz glazbu i kao što podnaslov simbolički su- 280 osvrti i prikazi gerira, donosi motive ljubavi, nevjernosti, preljuba. Priča Parovi otkriva prve student ske ljubavi i najljepše filozofske misli o tišini koje momak Mario otkriva djevojci Mirandi. “Tišine ima u gradu koliko mi želimo, koliko svaki pojedinac želi. Ako ne želiš tišinu, nećeš je naći ni na dnu mora a nekmoli na 158,65 m nadmorske visine. Ako ti tražiš tišinu i ona će naći tebe. Sve je uzajamno, tišina i ljubav, galama i mržnja. Tišina ne znači vata u ušima nego vatra u grudima. ... Možemo plakati zbog tišine, možemo se smijati zbog tišine. ... može se i razgovarati u tišini. A može se s tišinom i nagoditi. ... Tišina je davanje i primanje ... Tišine mogu biti na vrhu jablana koji se lagano njiše i u dubravi bez granica.” Da najmanje ima takve poetske tišine u bračnom životu sredovječnog para, Borben Vladović otkriva pričom Duge haljine su opet u modi. Njihova bračna stvarnost prepuna je nervoze, predbacivanja, egoizma, ljubomore, taštine... koju autor dočarava iro ničnim i duhovitim dijalogom. Suprug, če kajući suprugu dok se priprema za odlazak na ples: “Za ovo vrijeme dok se spremaš, dok te čekam, izumitelj u Finskoj je konstruirao novi fen koji suši kosu bez buke i zraka, u NASA-i je pronađen sjajniji metal od zlata pa ćeš morati zamijeniti svoje naušnice, u Kini je srušen rekord spavanja na biciklu. Sve sam te senzacije propustio čekajući tebe i tvoju toaletu.” Akter Romano u Zatočeniku nota ostarjeli je skladatelj avangardne glazbe koji formalno živi u bračnoj zajednici s 25 godina mlađom suprugom Vlastom. On za sebe kaže: “Bio sam tiha, fina, uljuđena sadistička krvopija.” Na žalost, on je takav ostao i u svojoj starijoj dobi. Drzak karijerist bojao se samo talentiranih ljudi koje je u svakoj prilici bezdušno podcjenjivao. Bez kreativnosti i senzibilnosti, samo s darom pamćenja, ostajao je na svom tronu taštine. Samo u rijetkim trenutcima dok je slušao Schumanna osjećao bi malu kap iskrenosti i probuđene savjesti. U drugom dijelu knjige glavni lik je sredovječni R. On se ističe svojom netipičnom kolekcionarskom strašću u skupljanju predmeta koji imaju simboličke važnosti. Akter je snažno povezan s predmetima, nije tako povezan s prirodom, krajolikom, kućnim ljubimcima... Kao tip suvremenog čovjeka, on predmete prilagođava sebi, “teško mu je bilo priznati da u onom svom ormaru, onoj svojoj komodi, nema dobar pregled svih svojih potkošulja”. Iz druge ladice Vladovićeve knjige izviru naslovi priča: Potkošulja, Puceta, Nevini stolnjak, Hotelski mali sapuni, Kutija šibica, Gumica za brisanje, Brisači riječi. To su predmeti koji imaju svoju energiju, posebnu dušu kao da su ljudska bića. “Potkošulja ima svoje godišnje doba kada može izići iz anonimnosti, iz intime...” Puce “kada ga zavrtim na dnu kutije, čestice lete u krug pa kao da se centrifugalnom silom odvoje te lete u moje zaspale oči”. Sakupljač u svom životnom krugu ima slobodu izbora pomno odabirati boje stolnjaka. “Na slici Eduarda Maneta ‘Doručak na tratini’ 1863. u prvom je planu stolnjak. (...) Na tom nebesko plavom stolnjaku, žena u boji puti, doima se nesramežljivo u nevinosti svoje golotinje čemu je pridonio plavi nevini stolnjak.” Pedeset gumica za brisanje imaju svoju namjenu. “Ovisi s čim čovjek piše ali uvijek mora imati mogućnost brisanja. Ako piše nožem onda je mogućnost brisanja nikakva. ... Najtrajnije briše gumica u obliku srca.” Kolekcijom mirisnih sapuna priziva sjećanje na gradove i hotelske kupaonice (Hotelski mali sapuni). Mirisom prustovskoga kolačića retrospektivno osvaja već viđene gradove i mjesta. Sapunski miris juga u mjestu 281 Orebić, po sapunu iz Hotela Marjan opijen je mirisom rodnog Splita sa zvonikom Svetog Duje, zgradom Lučke kapetanije, kupališta Bačvice. Jednim mirisom vratio se rodnom gradu svoga oca Zadru, koji pamti po uplovljavanju prekrasnog bijelog broda. Sapunom evocira sjećanje na morsku oluju kod Makarske, kada se kao dječak rasplakao i dobio sapun za dar od talijanskog turista. Taj sapun Venezia u obliku maske, R. je sačuvao više od šezdeset godina. U preostaloj kolekciji sapuna našli su se sapuni iz Pariza (poput mirisa parfema), Češke (asocijacija na omiljene češke filmove), Njemačke (recitiranje poezije), Španjolske (miris Hemingwayevih priča). Sapuni su poput ljudskih bića, “naprave li kakvu nepodopštinu, podvalu, pakost ili zlo djelo, smatraju kako će ih opravdati njihova verbalna mirisavost”. Privlačnost sapuna iz talijanskog hotela Grifone miriše na 131. stranici Vladovićeve knjige: “Svoje doživljaje Firenze, nikome se R. nije usudio iznositi. Sve viđene ljepote nataložio je i ostavljao u sebi. A kad bi ga neki ispitivali, kratko bi rekao – uzmite i pročitajte tekstove Antuna Gustava Matoša ‘Pod firentinskim šeširom’ ili Milana Begovića ‘Put u Italiju’ ili Slavka Batušića ‘Pejzaži i vedute’, tamo ćete naći moje doživljaje.” Kakvi se još mirisi boja, melodija, slika, motiva šire ovom knjigom priča Borbena Vladovića otkrijmo, naslonjeni na stol, čitajući Nevini stolnjak. Ivanka Zdrilić Danijel Dragojević Negdje Fraktura Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Negdje u fenomenološkim svemirima Najveći živući hrvatski pjesnik kojeg s pravom možemo nazivati jednim od klasika i paradigmi suvremenog hrvatskog pjesništva Danijel Dragojević pojavio se s novom zbirkom Negdje. Uvršten među Milanjine posebne poetike, po vokaciji fenomenolog s poetskom rezonancom, nesputan i nedohvaćen kod niza sljedbenika, uobličio je svoja pro mišljanja svijeta na jednoj zrelijoj, distancira nijoj i starosnijoj poziciji. Sa svim saznanjima o njegovoj poetici, ovu zbirku možemo pridružiti njegovim posljednjim zbirkama (pri mjerice Žamor) poetički i senzibilitetski i uokviriti svoja zapažanja fenomenološkom ma tricom baštinjenom iz razlogaškog poetič kog horizonta. Sam naslov zbirke indicira fe nomenološki kontekst. Negdje. Gdje? Na osi linearnog ili alinearnog poimanja prostor vremena? U sjedinjenju spacijalne i temporalne komponente koju taj veznik sadrži na denotativnoj i metaforičkoj osi smjestila se kolijevka poetizacije stanovitih elemenata sadržanim u ovoj zbirci. U načelnim semantičkim osima možemo govoriti o egzi- 282 osvrti i prikazi stencijalijama, misaonom, predmisaonom i izamisaonom, fenomenologizaciji stvarnosnih si tu acija, problematizaciji lirskog subjekta, ali i subjekta općenito, mitskoj potrazi za protagorinskom mjerom svih stvari, sjećanju na reizam kao nosivi dio poetike, te potrazi za demijurgom kao stalnom i čvrstom točkom diskurza. Egzistencijalije su kategorije koje asocijativno vežemo za Slavka Mihalića kao barda poetskog egzistencijalizma, a one su prisutne u tematizacijama pjesama Otok i Strop. Misaono, predmisaono i izamisaono možemo pojmiti na kulturološkoj osi, pri čemu misaono sjedinjuje stvarno i opipljivo sadašnje stanje subjekta usmjerenog prema svijetu kao Drugom, predmisaono vezujemo za arhetipske, kaosne i preddiskurzivne učinke te posvemašnju potragu za izvorištem riječi i stvari, a izamisaono možemo povezati s onostranim, tj. potragom iza svijeta opipljivog i dokazivog logičko-racionalnom metodom. Ovi su neologizmi brzinski osmišljeni zbog pokušaja linearnog poimanja tih pojmova i subjektovih stanja. Taj se složeni misaoni kompleks nalazi u pjesmama Duboko i Izgubljeno. Fenomenologizacije stvarnosnih situacija prisutne su u brojnim pjesmama i one se pojavljuju kao zaštitni znak Dragojevićeve po- Danijel Dragojević etike. Najuspješnija je prisutna u pjesmi Brijeg. Navedeni je poetički aspekt važan kod nasljedovatelja u poetici suvremenog stvarnosnog pjesništva. Problematizacija lirskog subjekta pojavljuje se u pjesmi Lice i zbiva na osi umnožavanja subjektove pozicije (subjekt pisanja, subjekt koji piše, subjekt općenito) i time se potiče dubinsko razlaganje tih književnoteorijskih fenomena na misaono-filozofskoj razini. Zanimljiva je i obrada u pjesmi Razlomak, gdje se subjekt i razlomak izjednačavaju i pritom se tendira govoru o nedovršenosti i nedovršivosti subjekta i gubljenje u prostorima konačne beskonačnosti u matematički operacionaliziranim prostorima. U pjesmi Litra nalazimo protagorinsku potragu za mjerom svih stvari; svijeta i subjekta i svih entiteta. U reističkoj pjesmi Kamen prisutan je jaz između izgovora i zapisivanja entiteta (lakanovski predznak) i njegove materijalne pojavnosti u stvarnosti shvaćenoj kao zbroju svih semantičkih značenja entiteta i prividno uključenim značenjskim viškom. Potraga za demijurgom i njegovom stalnom pozicijom u diskurzu naznačena je u pjesmi Žuto. Tehnički pojam čvrste točke 283 diskurza uveo sam u teoriji o poetici i stilistici pjesništva Anke Žagar, jedino je kod Dragojevića taj demijurg prisutan u trojnoj poziciji; panteističkoj, starozavjetnoj hebrejskoj i novozavjetnoj kršćanskoj te se time njegova priroda bitno usložnjava (kod Anke Žagar čvrste točke diskurza su isključivo panteistički demijurg i mitski signal stvaranja svijeta diskurzom i diskurza svijetom). Glede stilskih stremljenja, kod Dragojevića nailazimo na infantilnu začuđenost (ona je implicirana fenomenologizacijom kao filozofskom manirom, pa se time dekontekstualizira i postaje filozofski modus per se) i ekspanziju govorne fraze koja ne podrazumijeva značenje razgovornog koda u objedinjenju leksičkih i sintaktičkih jedinica, već se bliži mihalićevskom besjedovnom stihu olakšavajući re cepciju neprohodnog filozofskog diskurza. Ona se na konotativnoj osi bogati pjesničkim figurama i slikama (tradicionalno shvaćenim ekspresemima) i filozofskim refleksi jama koje čine njezinu stilistiku. Kako je o stilistici nemoguće govoriti bez poetike, jedan cjelovitiji uvid u Dragojevićevu fenomenologiju jednom će, nadajmo se, osvijetliti i taj put. Moja je vrlo štura, sumarna i odviše linearna kritika poslužila samo kao orijentir među osnovnim odrednicama ove zbirke. Njezino čitanje treba ponavljati dugo i dugo kako bi se osvijestila cjelovitost. I onda kada su nam znanja o fenomenologiji, uvodniku u čitanje, vrlo skromna. Tin Lemac Luko Paljetak Nagazni soneti Društvo hrvatskih književnika Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Promišljena naivnost Paljetkove pjesme Književnička osobnost Luka Paljetka poklonila nam je još jednu novu pjesničku zbirku začudna naslova Nagazni soneti. U samom naslovu nalazimo hiperbolu sadržanu u pridjevu nagazni i naziv pjesničkog oblika sonet kojim se Paljetak, kao vrsni dekonstrukcionist, obilato poigravao. U nadahnutom predgovoru ovoj zbirci Antun Pavešković govori kako je paradoks konstitutivni diskurzivni mehanizam teksta i kako Paljetkovi stihovi čudesnom lakoćom izlijeću iz osebujne imaginacije teorijski imenovane značenjskim strojem teksta. Između tih dvaju pojmova, od kojih jedan obilježavaju strogo kritičkim, nevalidnim, fluidnim i neegzaktnim, a drugi znanstvenim, visokim, egzaktnim i preciz nim, stoji veliki entropijski ponor u premoš ćivanju. Uzusi kritičkog teksta ne plediraju njegovu rješavanju, no svojevrsnom interpretativnom gestom možemo uočiti da je u samom naslovu zbirke data upravo ta tematizacija. Sonet eksplodira kad se čita ili piše, kad se o njemu meditira ili ga se tumači. Ostatke nakon eksplozije (baudrillardovsko vrijeme poslije orgija) sakupljaju subjekti 284 osvrti i prikazi upregnuti u kola vlastitih paradigmi. Zamjetan Paljetkov pomak u dekonstrukciji soneta u ovoj je zbirci učinjen rimovanjem koje se hektično prostire plohom pjesničkog teksta, no i korištenjem semantičkog i stilskog potencijala kumulacije kao razvidnog mehanizma uporabe hiperbole kao tropa i figure. Osim tih stilskih karakteristika, zbirka obiluje humorom kao dominantom. Njezina je glavna tema ljubav, no njoj se pridružuju i čišćenje entiteta od nametnutih kulturalnih slojeva (pjesma Ljudi), odnos prošlosti i povijesti (pjesma Jutro), mladosti i starosti (pjesma Vježba), metaantropološke sekvence (pjesme Volja i Zvjerinjak), dekonstrukcija prirodnog stratuma i ekoloških motiva (pjesme Travka i Bjeloglavi sup) i metapoetička tematizacija (pjesme Kosti, Smeće sna i Odgovori). Temi ljubavi Paljetak pristupa humorno, i to u kodu autopoetičkog iskaza (pjesme Vi, Ja i Krizanteme), intimističkih tematizacija (pjesma Slika), metatematizacije ljubavi kao osjećaja (pjesme Strah i Rođendan), silne emotivne upućenosti na Drugog (pjesma Kamen), transkodiranja određenog diskursnog polja i semantizacije ljubavnim sadržajima (pjesma Najava), te međuovis nosti ljubavnog i seksualnog (pjesma Znoj). Zanimljiva su rješenja prisutna u pjesmama gdje su dominantne stilske odlike kolažiranje i fragmentarizacija, što stvara kaotičnost kao modus operandi i tradicijski utvrđenu sliku obrnutog svijeta (pjesma Anđeli), dekonstrukcija motiva jorgovana kao floralističkog toposa ljubavne lirike smještena u polje arhetipa lijepog (pjesma Blato), metafizikalizacija pojmova knjige i kocke u isto imenim pjesmama kao i njihovo utvrđeno filozofsko značenje, te pejzažno-filozofska tematika u razvijenom interdiskurzivnu polju (pjesme Puževi, Harfa-konj, Slavonski konj). Posljednja navedena tematika senzibilitet- ski podsjeća na rane pejzažne pjesme Srečka Kosovela. U segmentima se pojavljuje lorcinski intertekst i spominjanje motiva Córdobe te dragojevićevska fenomenološka nadahnuća u pjesmi Muha. U svim je pjesmama postignuta ravnoteža izraza i sadržaja, te dekonstrukcijskih silnica soneta kao uzusa suvremenosti i eufoničnosti i metaforičnosti građenoj na tradicionalni način. Zanemarivši navedene teorijske odrednice i uputivši se impresionističkom stazom na put u “oksimoronsko” osjećajno tumačenje ove knjige, možemo govoriti da se subjekt, zauzevši iskustveno zreliju i starosniju poziciju, počeo kretati putanjama promišljene naivnosti u građenju vlastita teksta, ali i svijeta tekstom u neizbježnom borhesizmu. Promišljena je naivnost središte mudrosti ovih stihova, ali i nesputana humora koji trese njihove tektonske ploče shvaćajući život i tekst kao usputno-trajnu relativizaciju nametnutih vrijednosti i vječnu poziciju djeteta koje više ne gleda začuđeno kako bi spoznalo svijet, već spoznavši ga, i dalje začuđeno gleda. Tin Lemac 285 Svojeručno – Šoljan (izabrane pjesme Antuna Šoljana) Ur. Tomislav Brlek Društvo hrvatskih književnika Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Zauvijek Šoljan Priređivanje antologije pjesama predstavlja vrijedan, ali nezahvalan urednički ili književnički posao. Vrijedan je dio posla predstavljanje jednog pjesnika i njegova značenja za određenu nacionalnu književnost, a nezahvalan je taj dio u kojem nečiji prijašnji odabiri, kao i autorovi, vođeni subjektivnim parametrima, mogu predstaviti pjesnika onim pjesmama koje i nisu umjetnički najkvalitetnije, te tim značajno suziti okvir njegove književne, umjetničke i estetske recepcije. Tako to biva s antologijama i panoramama pjesništva, napose hrvatskog, za koje mogu reći da ga dostatno poznajem. U ovoj je antologiji taj problem riješen jer ona nije doprinijela kanonizaciji samog autora, već na nezamjetan, fin i učtiv način predstavila manje poznati dio stvaralaštva velikog hrvatskog književnika Antuna Šoljana. U standardnoj recepciji hrvatske književne povijesti, kao i recepciji onih kojima književnost nije uža struka, ali osluškuju je s vrsnim darom impresionističkog uvida, Šoljan je prepoznatljiv kao autor romana Izdajice, Kratki izlet, Luka i Drugi ljudi na mjesecu, od kojih je prvi na- vedeni idejno inaugurirao poetičke premise razdoblja druge moderne. Osim romana, Šoljan je autor i sjajnih drama i eseja, a najmanje je poznat kao pjesnik, na što se ovom antologijom ukazalo, no i popravilo za buduća čitanja. U pjesništvu Šoljana možemo uvrstiti u egzistencijalističku književnu matricu čiji je bard veliki hrvatski pjesnik Slavko Mihalić. Cvjetko Milanja dijeli njegovo stvaralaštvo u dvije faze; prva je egzistencijalistička nastala u krugovaškom poetičkom horizontu, koja ne sadrži izravne mihalićevske uplive nigdinske ontologije i adheziranog subjekta, već nudi iskustvo egzistencije kao pobune (formativna sličnost s Mihalićevom i Camusovom prvom fazom) i iskustvo književnosti koje topički puni njegovo lirsko tkivo, a druga faza predstavlja okretanje stvarnosnizaciji poetske građe i iskustvu zbilje s jakim ironijskim i sarkastičkim odmacima. Ta relativno koherentna poetika prikazana je i u ovoj antologiji. Predgovor za nju napisao je književni znanstvenik Tomislav Brlek. Predgovori antologijama često su puni apoteoza bilo privatne ili službene naravi ili puko faktografsko iznošenje osnovnih podataka iz autorove građanske i književne biografije. Tomu nije tako u ovom slučaju, već je riječ o nenametljivoj gesti odavanja priznanja za književni rad Antuna Šoljana. Njegov se književni i književno-prevoditeljski rad besprijekorno pozitivistički opisuje s navođenjem obilja referenci, kritike i očitovanja drugih autora o njemu nabrojani su i sumarno prikazani, pitanje njegove poezije dovodi se na razinu propitivanja prirode poezije per se, a na kraju se kritički sagledava problem autorskih i antologičarskih redigiranja pjesama, te problem suda i evaluacije koje bi pjesme mogle ući u antologiju. Osvješćivanje tog posljednjeg problema naročito je važno za samo antologiziranje jer književnokritičke 286 carinske kontrole i rampe često znaju biti nepravedne i nesmiljene (slučajevi kad iz jedne do druge panorame pjesništva neke nacionalne književnosti ili određene epohe autor svede na nekoliko pjesama (pet je optimalan broj)). Kronološki poredane Šoljanove zbirke daju reprezentativni pregled njegova stvaralaštva, a svaka je zbirka predstavljena njegovim najpoznatijim, ali i najkvalitetnijim pjesmama (nalazimo i već prepoznate antologijske; Djetinjstvo, Od mutnog sna do vatre stvaranja, Bacač kamena, Sjevernjaci, Kralj), no i manje poznate, ali estetski vrlo uspješne (Uspavanka, Mornar, Testament). Osim autorskih zbirki, Brlek je načinio i izbor iz Šoljanovih prevoditeljskih antologija kao što su Zlatna knjiga američke poezije i Antologija moderne poezije. Time je proširio horizont očekivanja čitatelja, pa i moj kritičarski i zanovijetalački. Prikazao je Šoljana kako pod utjecajem zlatne svjetlosti prebiva u zaštićenom prostoru hrvatskog pjesništva. Zaštićenom od znanstvenika i kritičara – svakako. Zaštićenom od čitatelja – donekle. Zaštićenom od antologijske opasnosti – doista i upravo sad. Tin Lemac Dubravka Oraić Tolić Čitanja Matoša Naklada Ljevak Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Matoš i Matoši Lik i djelo Antuna Gustava Matoša predstavlja jedno od najvažnijih mjesta hrvatske književnosti. Proučava se već desetljećima i o njemu postoje brojne refleksije, eseji, književnokritičke i književnoznanstvene studije. Jednu od recentnih studija o Matošu piše i slavna hrvatska rusistica i književna teoretičarka Dubravka Oraić Tolić. Studija je podijeljena u dva logički povezana dijela koji čine koherentnost samog rukopisa. U prvom su dijelu, nazvanom Stara čitanja, smještene studije o Matošu koje su kronološki starijeg datuma, a predstavljaju promatranje njegova djela iz perspektive književne stilistike i strukturalne semiotike. U drugom su, nazvanom Nova čitanja, prikupljene novije studije u kojima se isti Matoš promatra iz aspekta poststrukturalističkih književnih teorija (feminističke kritike i postkolonijalne teorije), te aspekta oniričkog. Iz navedenog možemo zaključiti da se ovdje radi o kronološkoj povezanosti tih poglavlja, ali i njihovoj teorijskoj međuovisnosti i nadopunjavanju, jer prva svjedoče (potaknuta duhom vremena i tadašnjim stremljenjima u književnoj znanosti (Zagrebačka stilistička škola)) o primatu 287 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. teksta i tekstualnoj analizi i interpretaciji, a druga (opet je riječ o recepciji novijih teorijskih paradigmi i moda) o prevlasti konteks ta, a interakcijom teksta i konteksta možemo dobiti mogući složeniji uvid u kompleks nost Matoševe poetike. Osim poza ma šne znanstvene ambicioznosti, cjelovitosti i kompleksnosti pristupa i vrhunskih analiza, knjiga se odlikuje još jednom, ne manje bitnom, karakteristikom, a to je njezin grafički izgled. Velike i guste nasade teksta razlamaju slike iz Matoševe građanske biografije, a na rubnicama pojavljuju se s dostupnim teorijskim tekstom povezani ulomci iz Matoševih djela, što uveliko usložnjava proces čitanja, ali i olakšava recepciju teorijskih analiza. U dijelu Stara čitanja nailazimo na teks tove Matoš i avangarda, Matoševa proza, Camao i Oko Lobora. U prvom navedenom tekstu promatra se odnos Matoša prema avangardi kao pronalaženje poetičkih i stilskih silnica kojima bi se on upravio prema toj, tada, budućnosnoj stilskoj formaciji. Govori se o perspektivi Matoševa esteticizma, kao i antiestetičkih elemenata iz kojih je crpio ideje za avangardu. Kao protoavangardni tekstovi izdvajuju se članci Lirika lizanja i poezija pljuckanja (kritičarski i ideološki sukob sa suvremenikom Jankom Polićem Kamovom) i Futurizam (recepcije prve avangardne struje u Europi), novele Moć savjesti i Miš (građene po načelima avangardne poetike), te poema Mora (u hrvatskoj književnoj povijesti poznati protoavangardni (protoekspresionistički) tekst). U drugom navede nom tekstu Matoševa se proza dijeli po načelu fikcionalnosti i nefikcionalnosti kako bi se usustavio žanrovski raznolik korpus, naglašava se važnost artizma i biografije, a potom se fikcionalna proza (podijeljena na impresionističke i simbolističke novele, što je ideja nasljedovana od Ive Frangeša) kvalifi- cira u svojim poetičkim i stilskim karakteris tikama. Impresionističke novele obilježava mimetizam s reportažnim višenjem zbilje i anegdotskim poentiranjem s velikim udjelom lirizacije, humora i karikaturalnosti, a simbolističke novele obilježava sudar stvarnosti i fantastike, suodnos zbiljskog i fantastičkog i gradnja transcendentalnog svijeta u filozofskoj maniri ontološkog ludizma, a ne monističkog jedinstva. Tematski je podijeljena na novele o životu i o smrti, a poetičke su kvalifikacije bizarnost fabule, defabularizacija, neobični likovi, autobiografičnost, realizacija i lirizacija simbola. Nefikcionalna proza (koja se uže obilježava kao putopisnofeljtonistička proza) sadržava načelo krajolika, simbiozu impresionizma i simbolizma, dijakronijski paradoks i secesijske elemente. U tekstu o noveli Camao razlažu se tematske karakteristike idealne ljubavi i fantastične papige, iznjedruju tri kompozicijska sloja, simboli, dekadentni dekor koji je u funkciji oblikovanja oniričkog svijeta te arhaizmi i stilemi koji se vrlo pomno obrađuju. Također je važno isticanje dvaju stilskih mehanizama modernizma, a to su sinestezija i oksimoron kao načela gradnje ove novele. Tekst Oko Lobora nudi analizu odvjetka putopisno-feljtonističke proze i definira matoševski krajolik kao simbol osobnog i narodnog identiteta i nesretne hrvatske povijesti umećući aktualnost suvremene društvene i političke zbilje, te naglašava narušavanje tog identiteta tom aktualnošću. U kompozicijskoj analizi govori se o pet dijelova tog putopisa, a to su lirski uvod (stilska obrada pomoću tematskih riječi (oblaci, zemlja, pjesma)), kontrast između Hrvata i Srba (kulturni plan), stilizacija dvaju dvoraca (dva različita kulturna znaka), razgovor autorskog lika sa svojom sjenom i epilog. 288 osvrti i prikazi Nova su čitanja sastavljena od četiriju poglavlja, a to su Matoševe metropole, Matoš i žene, Matoševa poetika sna i Matoš i nacija. Prvo i posljednje navedeno poglavlje sadrže interpretacije iz postkolonijalne paradigme, drugo iz feminističke kritike, a treće iz aspekta oniričkog. U prvom se poglavlju naglašava iskustvo flanerističkog subjekta i stilskog pluralizma epohe, a od metropola govori se o Beogradu, Ženevi, Rimu i Zagrebu, što su bila Matoševa duhovna i fizička utočišta. U gradnji urbane poetike uočava se figura hijazam i njezine semantičke implikacije na tijelo teksta. U poglavlju Matoš i žene pristupa se iz esencijalističke rodne perspektive imajući na umu značajke teksta bez ulaženja u nadinterpretaciju. Ekspandira se ideja o ontološkom statusu rodnih razlika i oštroj opreci među njima, što podrazumijeva antifeminizam, no i kategoriji flerta i posvemašnjoj emancipaciji žene, čime Matoš izriče svoj duboko ambivalentni svjetonazor. U tekstualnoj gradnji tog svjetonazora pojavljuju se stilske reprezentacije rodnog ludizma (pomoću kategorija humora i karnevalizacije), te protorealističkom i realističkom tradicijom usvojenih slika žene kao femme fatale i femme fragile te stalnom meandriranju među njima. U poglavlju Matoševa poetika sna promatra se kategorija oniričkog preko Freudovih teorijskih shema. Iznjedruje se nekoliko analitičkih tipova vezanih za Matoševo stvaralaštvo, a to su san kao tekst (dijeli se na san kao mini tekst i san kao cjelovit tekst te se razlažu strukturalne razlike), san kao lirski motiv (tip utopijskog i metafizičkog sna) i tekst kao san (u tom aspektu postoji freudovsko zgušnjavanje realnih i fantastičkih poetičkih prostora). Iznjedruje se kategorija matoševskih emocionalnih apsoluta (ljubav, smrt, ljepota, krajolik i nacija) koji postaju freudovski manifestni sadržaji, tj. onirički svjetovi u simbolističkoj i putopisno-feljtonističkoj prozi, a kao posebni prozni tipovi s oniričkim manifestacijama izdvajaju se oniričke idile i groteske. Svaka je navedena kategorija oprimjerena interpretacijom nekog djela koje najjasnije oslikava navedeni analitički tip. U završnom tekstu Matoš i nacija definira se Matošev odnos prema naciji preko teza Anthonyja Smitha o kulturnom modelu nacije. Matoševa se tvorba karakterizira kulturološkim modelom naglašavanja nacionalnog imena, prošlosti, kulture te krajolika kao etnolika, opozicijom prema Srbima, primordijalnim elementima ideje nacije (pojam prirodnog etnolika), te njezinim estetskim reprezentacijama; humorom, ironijom i groteskom, intertekstualnošću i citatnošću, slikom žene-domovine i esteticis tičkim stilovima umjetničke moderne. Ova studija pruža dvostruki užitak čitanja; kao pogled na Matoša za one kojima književnost nije uža struka i lucidno književnoznanstveno seciranje njegove poznate, ali nedočitane poetike, kao gust, kompleksan i visoko sofisticiran znanstveni tekst, ali i kao pregled šarenila slika, citata i esejističkih ulomaka koji razigravaju plohe znanstvene oštrine i lucidnosti. U kojem god smjeru krenuli, knjiga potiče na ponovno i ponovno čitanje. Tako je to s vrhunskim studijama, ali i obrađenim vrhunskim poetikama. Mogao bih mak nuti sada kritičko pero koje se nesmotreno kune na objektivnost i prijeći u polje subjektivnosti te naglasiti kako volim pregledne, uredne i čiste studije, znanstvenu sustavnost, no i emocionalnu angažiranost jer bez suodnosa tih komponenti tekst nije tekst, Matoš nije Matoš, a kamoli da od ovih dvaju Matoša dobijemo i još nekog trećeg u budućnosti. Zasigurno bi izmakao u svoju samosvojnost, a ruke znanstvenika ostale bi prazne. Tin Lemac 289 Sanja Knežević Mediteranski tekst hrvatskog pjesništva (postmodernističke poetike) Naklada Ljevak Zagreb, 2012. osvrti i prikazi Još jedan kamen za Mediteran Mediteranizam u hrvatskoj knji žev nosti predstavlja jednu od vodećih tema u kritič kim i književnoznanstvenim usustavljivanjima hrvatskog pjesništva, predvođen tezama o geografskoj pripadnosti pjesnika Mediteranu glede predmetnotematskog sloja nji hova pjesništva ili preuzimanje kodova kulture i baštine sredozemnog kulturnog i književnog areala. Značajan doprinos u uvidu u navedeno teorijsko polje, kao i modelski opisi paradigmatskih mediteranskih postmo dernističkih poetika dala je mlada zadarska književna znanstvenica Sanja Knežević u studiji Mediteranski tekst hrvatskog pjesni štva (postmodernističke poetike). U opsežnom uvodu s visokom teorijskom spremom govori o mediteranizmu kombinacijom sinkronijskog i dijakronijskog načela sagledavajući poetičke mijene 70-ih, 80-ih i 90-ih i iznjedrujući tri tipološka poetička modusa (popularno-kulturni, intertekstualno-ludički i mitsko-simbolički). Mediteranizam opisuje sumarnim i pomnim davanjem književnopovijesnih i književnoteorijskih odrednica, preuzima definiciju poetskog meditera- nizma iz studije Sanjina Sorela Mediteranizam tijela i utvrđuje dijakronijsku os njegova razvoja iznjedrujući trolist Nazor – Ujević – Parun. U daljnjem definiranju modusa mediteranskih postmodernističkih poetika diferencira moderno i postmoderno (poticaj za to nalazi u studijama Dubravke Oraić Tolić Muška moderna i ženska postmoderna i Književnost i sudbina), svaki od navedenih modusa pomno poetički opisuje pripajajući ga ideji mediteranizma i čineći aksiološku međuzavisnost teksta i teorijske paradigme. Kao postmodernističke poetike izdvaja Luka Paljetka, Jakšu Fiamenga, Arsena Dedića, Tomislava Marijana Bilosnića i Borisa Domagoja Biletića. Svaku navedenu poetiku dijeli na razvojne linije ovisno o mediteranskim poetičkim silnicama i kulturnim promjenama kraja 20. stoljeća, te detaljistički analizira tekstove zbirki uočavajući dominante i najsitnije elemente poetske strukture učvršćujući njihovu posvemašnju dijalektičku povezanost. U analizi, Luko Paljetak dobiva mjesto središnje figure hrvatskog mediteranskog postmodernizma i naglašava se njegova pripadnost intertekstualno-ludičkom modusu. Ludički se aspekt definira preko ontološkog ludizma iz teorija Dubravke Oraić Tolić. Prvi razvojni tok njegove postmoderne, renesansno-trubadurski, definira se preko mediteransko-vitalističke komponente, a drugi bijegom u transcendentalne bjeline pjesničke osamljenosti. Kao versifikacijski i ludistički vrhunac njegove poetike izdvaja se dekonstrukcija soneta kao pjesničke forme. U poetici Jakše Fiamenga prvi je razvojni tok vezan za primordijalna traganja za osobnim identitetom do popularne dalmatinske šansone, a drugi za baštinski identitet. U prvom se toku izdvaja ideologem mora kao stvarnog simbola Apsoluta, a dalmatinska šansona predstavlja kao koncipiranje popularne jadran- 290 osvrti i prikazi ske kulture. U drugom je toku naglašen sonetni izričaj i biblijska tematika kao nostalgija za duhovnim talozima mediteranske kulture. U analizi biblijske tematike prisutna je ne samo književna već i vrsna kulturološka razrada. U poetici Arsena Dedića, kod kojeg je, kao i kod Fiamenga, naglašeniji popularno-kulturni modus, postoji dijalog s mediteranskom tradicijom i pjesnička doživljajnost (prvi tok; prepričavanje mora i zavičajna motivika u postmodernističkom problematiziranju te autentičnost pjesničkog glasa), te otvorena problematizacija umjetnika u suvremenom društvu (drugi tok ironično je nazvan hladni rat s kičerima). Tomislav Marijan Bilosnić predstavnik je mitsko-simboličkog modusa čiji se poetičko-evolucijski slijed kreće od dijaloga s glazbenom tradi cijom bitnika, rokera i bluzera preko bijega u pastoralne špilje mediteranskih zanosa do osebujne metaforike i simbolike. Nakon unosa navedenih popkulturnih toposa u pr- vom toku, drugi je tok otvoren mitološkosimboličkoj i transcendentalnoj osjećajnosti kao poetici sredozemnog vitalizma (bitna je kontekstualizacija u svjetski korpus mediteranizma (Montale, Ungaretti, Borges, Paz) te inspirirajuće izvorište u poeziji primitivnih naroda). U drugom toku prisutno je augustinovsko traganje i povratak, simboli vode i mora kao obnavljanja kozmičkih ciklusa, te mitsko i simboličko propitivanje povijesti i identiteta u hrvatsko-jadranskoj povjesnici Vila Velebita (jake intertekstualne veze s Eliotom, mediteranskom mitologijom, sred njovjekovnom baštinom i filozofijom, te hrvatskim renesansnim autorima Zadranima – Petrom Zoranićem i Jurjem Barakovićem). U analizi poetike Borisa Domagoja Biletića po javljuje se mediteranski hermetizam u prvoj, te relativnost zbilje i palimpsestnog ispisivanja identiteta u drugoj fazi s naglašavanjem i elaboracijom koncepta funerarnosti. Uz ove osnovne odrednice, ova se studija odlikuje besprijekornom sustavnošću, velikom analitičkom lucidnošću, široko postavljenim teorijskim aparatom (od književne teorije, stilistike, semiotike do kulturologije i simbologije) i metodološkom konzistentnošću u uglavljivanju određenih poetičkih premisa i zaključaka. Osim navedenih teorijskih kvaliteta, postoje brojni dijelovi koji diskretno esejiziraju znanstveno štivo ponekad ulazeći u patetičnost i artificijelnost, ali često u posvemašnje olakšavanje recepcije i nesputani plov po moru teksta. Britka analitička moć i lucidno usustavljenje donijeli su još jedan kamen za Mediteran i mediteranske poetike, a hrvatska književna znanost dobila je jedan od značajnijih doprinosa u posljednje vrijeme. Tin Lemac 291 Sanja Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva: Postmodernističke poetike Ljevak Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Sigurna plovidba u pravome smjeru Nastajanje knjige Sanje Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva: Postmodernis tičke poetike pratila sam kao mentorica nje zine doktorske disertacije, pa me za knjigu vežu neke uspomene koje možda vrijedi za bilježiti. Kada me je Sanja nakon jednoga predavanja na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu u Zagrebu zamolila da joj budem mentorica, predložila mi je kao temu disertacije monografiju o zadarskome pjesniku Tomislavu Marijanu Bilosniću. Odgovorila sam joj da su monografije legitiman oblik doktorske disertacije, ali da bih ja više voljela biti mentoricom teorijskoj disertaciji u kojoj se neke teze ovjeravaju na više primjera. To je teži put, ali uvijek daje bolje rezultate. I tako je sve počelo. Sanja je predložila problem mediteranizma u suvremenome hrvatskom pjesništvu, pa smo ubrzo definirale temu uvodeći termin “mediteranskoga teksta” i “modusa” postmodernističke poetike. Prva ideja o jednome pjesniku vezanome uz jedan dalmatinski grad lako se proširila idejom o pet me- diteranskih pjesnika vezanih uz pet jadranskih gradova-bisera. Na moje pitanje zašto među njezinim odabranicima nema mediteranskih pjesnika poput Tonka Maroevića, Andrijane Škunce, Ante Stamaća ili Drage Štambuka doktorandica je uvjerljivo odgovorila da je riječ o pjesnicima koji su djelom i životom vezani uz mediteranske gradove, a ne uz otočki (inzularni) ili opći, univerzalni mediteranizam. Tako se kao ujedinjujući lik, superjunak disertacije, pojavio mediteranski grad. Sve je bilo spremno, i plovidba je mogla početi. I upravo od toga početka odmah mi je bilo jasno: Sanja ne piše uobičajenu disertaciju kojom se postiže titula doktora ili doktorice znanosti, koja se ukoričuje i pohranjuje u knjižice kao neobjavljeni znanstveni rad. Sanja je od početka pisala – knjigu. Knjiga Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva: Postmodernističke poetike sastoji se od dva dijela. U prvome, uvodnom dijelu autorica obrazlaže pojam mediteranizma i svoju metodologiju. Drugi, veći dio knjige či ne interpretacije pet pjesničkih opusa vezanih uz pet jadranskih gradova u smjeru od juga prema sjeveru: Luko Paljetak (Dubrovnik), Jakša Fiamengo (Split), Arsen Dedić (Šibenik), Tomislav Marijan Bilosnić (Zadar) i Boris Biletić (Pula). Izdvojit ću četiri razloga zbog kojih ovu knjigu smatram vrijednom znanstvene i šire čitateljske pozornosti. To su originalnost, metodološka utemeljenost, analitička kompetencija i privlačnost osobnoga stila. Prvi je razlog vrijednosti Sanjine knjige originalnost ishodišne ideje i teze. Riječ je o izboru ključnoga pojma “mediteranskoga teksta” i njegovoj primjeni na suvremeno hrvatsko pjesništvo. Univerzalni mediteranizam (kultura plovidbe, poliligvalnost, otvorenost prema drugima, metafizička usidrenost, vezanost uz prostor i baštinu, ideja po- 292 osvrti i prikazi vratka, bujna slikovnost) autorica vidi kao kulturnu i civilizacijsku konstantu hrvatske književnosti i kulture od prvoga zapisa riječi u kamenu na Baščanskoj ploči preko kulturno-književnih razdoblja humanizma, renesanse i baroka pa do modernih pjesnika mediteranske osjećajnosti i slikovnosti Vladimira Nazora, Tina Ujevića i Vesne Parun. Polazeći od pojma univerzalnoga mediteranizma i “mediteranskoga” teksta hrvatske književnosti i kulture, autorica otkriva dvije aporije u pristupima suvremenomu hrvatskom pjesništvu. Prva aporija potječe iz generacijske periodizacije po časopisima Krugovi, Razlog, Pitanja, Quorum (“krugovaši”, “razlogovci”, “pitanjaši”, “kvorumaši”), a druga iz primjene samo dviju paradigma u interpretacijama suvremenoga pjesništva: “pjesništvo jezičnoga iskustva” (posljednja trećina 20. stoljeća) i tzv. “stvarnosna poezija” (početak 21. stoljeća). Takva časopisna periodizacija i dvije isključive paradigme u proučavanju suvremenoga pjesništva doveli su do toga da su neki vrijedni pjesnički opusi ostali izvan kritičarske pozornosti, a neki su svedeni na vizure iz kojih se ne mogu sagledati svi aspekti njihove poetike. Stoga autorica čini dva iskoraka u proučavanju suvremenoga hrvatskog pjesništva: umjesto časopisne periodizacije uzima kao periodizacijsku jedinicu postmodernu kulturu, a kao dopunu postojećim dvjema paradigmama jezičnoga iskustva i stvarnosnosti uvodi novu, tradicijom posvećenu i kulturološkim pristupom osvježenu paradig mu mediteranizma. Drugi je razlog vrijednosti knjige S anje Knežević čvrsta utemeljenost u dvama me todološkim uporištima: dijakronijskome ok viru postmoderne kulture i sinkro nijskim poetičkim modusima. Kao dijakronijski ok vir autorica je odabrala unutarnju periodizaciju postmoderne kulture u dvije faze po- znatu iz literature: “prvu”, “laku”, “zaigranu” (od početka 1970-ih do kraja 1980-ih) i “drugu”, “tešku”, “simulakralnu” postmodernu (od početka 1990-ih). Istodobno, autorica je sama kao svoj vlastiti istraživački doprinos konstruirala tri povijesno neponovljiva poetička modusa karakteristična za hrvatske postmodernističke Mediterance: popularno-kulturni, intertekstualno-ludistički i mitsko-simbolični poetički modus. Popularnokulturni modus posljedica je otvaranja pjesništva popularnoj kulturi. Za taj je modus karakterističan postupak intermedijalnosti, pa se u skladu s time pjesnički tekst otvara popularnoj pjesmi, šansoni, bluesu. U tome je modusu prepoznatljiv i tematsko-motivski repertoar iz svakodnevnoga života, koji je često obilježen emocionalnošću ili pak ironijom i cinizmom. Intertekstualno-ludistički modus definiran je kao pomanjkanje zbilje u postmodernističkim književnim tekstovima, odnosno kao igra koja zamjenjuje zbilju. Autorica razlikuje intertekstualni ludizam prve i druge postmoderne; u prvoj je postmoderni intertekstualnost bila zaigrana i neobvezna, dok je u drugoj postala sredstvo za očuvanje vlastitoga identiteta. Treći, mitsko-simbolički modus u cijelosti je karakterističan za mediteranski tekst hrvatske postmoderne. On je obilježen mitskom sviješću i lišen upletanja zbilje. Bijeg od zbilje, kao jedna od bitnih karakteristika postmoderne umjetnosti, u tome je modusu ovladao cjelinom pjesničkih opusa Mediteranaca koji su prihvatili vlastiti pjesnički put kao sliku mitske plovidbe. Autorica dosljedno promatra dominaciju ili susrete triju navedenih modusa u opusima odabranih pjesnika unutar dviju stvaralačkih faza sukladno dvjema fazama postmoderne kulture. Svoju tezu o mediteranskome tekstu hrvatske postmoderne kao autohtone pojave i svoju metodologiju triju 293 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. poetičkih modusa u dvije faze postmoderne kulture autorica poentira slikom hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća kao završenoga ciklusa koji je počeo utopijskim modernizmom Kranjčevića, Nazora i Ujevića a zatvoren je nostalgičnim povratkom tradiciji u postmodernističkome mediteranskom tekstu. Treći je razlog vrijednosti knjige Sanje Knežević svestrano i dokumentirano čitanje teksta u cjelini svakoga od odabranih pjes ničkih opusa. Analitičkom provjerom kroz tri poetička modusa i dvije faze postmoderne kulture autorica je došla do izvornih uvida u pjesničke opuse hrvatskih Mediteranaca, a time i u mediteranski postmodernistički tekst kao kulturološki fenomen. Po ana li tičkim rezultatima Sanje Knežević Luko Paljetak reprezentativni je pjesnik interteks tualno-ludističkoga modusa, pri čemu je u prvoj postmoderni jače izražena mediteransko-vitalistička svijest, a u drugoj povlačenje pjesničkoga subjekta u sebe i transcendentalne bjeline. Zajedno s Arsenom Dedićem Jakša Fiamengo pripada popularno-kulturnome modusu koji se u prvoj postmoderni ostvaruje u traganju za iskonom i bogatome manirizmu, a u drugoj u promišljanji- Dubravka Oraić Tolić ma osobnoga i kulturno-baštinskog identiteta; također kod njega je u drugoj fazi prepoznatljiv intertekstualni i mitsko-simbolički modus. Arsen Dedić, glavni protagonist popularno-kulturnoga modusa, u prvoj fazi vodi intertekstualni dijalog s tradicijom i otvara se emocionalnosti, a u drugoj se veže uz svakodnevne teme i teme umjetnika u suvremenome društvu, često s ironijom i ciniz mom, dok pjesnička zbirka Padova svjedoči i pjesnikovo povlačenje u nutrine vlastito ga bića. Tomislav Marijan Bilosnić paradig matski je pjesnik mitsko-simboličkoga modusa, što se u prvoj postmoderni očituje u otvaranju prema vanjskomu svijetu i dijalo gu s beat ničkom generacijom, bluesom i rockom, s jedne strane, a s druge bijegom od zbilje u arkadijske prostore mediteranskoga vitalizma i anakreontike. Njegova druga faza odlikuje se bujnom metaforikom i transcendentnom simbolikom. Posljednji u nizu odabranih pjesnika, Boris Domagoj Biletić njeguje u prvoj postmoderni mediteranski hermetizam, a u drugoj postavlja pitanja o relativnosti zbilje i palimpsestnoga ispisivanja identiteta. U jedinstvu kulturnološkoga pojma mediteranizma i odabranih autorskih poetika, svoje dosljedne metodologije i iznimne analitičke kompetencije Sanja Knežević argumentirano je provjerila i time dokazala tezu o postojanju povijesno specifičnoga postmodernističkog mediteranizma u suvremenome hrvatskom pjesništvu. I napokon, vrijednost je knjige Sanje Knežević u uvjerljivosti i privlačnosti njezina osobnoga stila na granici tvrde znanosti i meke esejistike. Sanjine su analize uvjerljive zato što su uvijek vezane uz pjesničku građu i što nas oduševljavaju svojim primjerima. Čitajući knjigu Sanje Knežević, mi čitamo odabrane pjesnike i uživamo ne samo u točnosti analiza nego i u čarima pjesnič- 294 kih svjetova. Istodobno, analize Sanje Knežević nisu samo uvjerljive, one su i privlačne. Autorica piše jednostavnim i lakim perom u kojemu se znanstvena utemeljenost spaja s esejizmom i očarava svojim kristalnim jezikom – bistrim i jasnim poput njezine teme: Mediterana. U predgovoru knjizi autorica predočuje svoje pisanje o postmodernističkim Mediterancima kao plovidbu nemirnim morem pjesničke riječi. Na kraju kaže: sidro je bačeno i želi čitateljima dobro more. Ja bih raz vila njezinu pjesničku sliku i dodala: Sanja Knežević ovom je knjigom sretno doplovila u luku suvremenoga hrvatskog pjesništva i čvrsto se usidrila u samome vrhu znanosti o književnosti. I još nešto: vratila nam je vjeru u pjesničku riječ, jednako živu danas kao i u doba Marulića, Gundulića i Ujevića. Sanjo, dobro Ti more hrvatskoga pjesništva i književnosti! Dubravka Oraić Tolić Tomislav Marijan Bilosnić Odisej, pjesme Udruga 3000 godina Za dar Zadar, 2013. osvrti i prikazi Stihovi kao jezični mahovi svetih pisama Odisej, autora T. M. Bilosnića, spjev je u sedam pjevanja: Trojanski konj, Molitva Ateni, Helena i junaci, Muze nimfe i ostala bića, Odiseja, ili svakodnevno vraćanje zavičaju i Itaka. Referiramo se sintezom na vrednote djela koje bi pri svakoj budućoj analitičkoj prosudbi mogle biti temelj znanstvene rasprave i put u vrelo teatarsko-dramaturške postave. Kad vas nakon čitanja nekog rukopisa obuzme osjećaj nemoći, mrtvog mora koje vam ne dopušta ustati, onda tek shvatite: pristupiti knjizi, ne daj Bože, površno, kao da ste prešli preko “ljepotice tjedna” za dvije i po minute, značilo bi ono najbolje ostaviti drugome. Čitajući, doznajemo tako, najljepše se vraćati. To je jedna strana medalje. Drugu, pak, otvaraju biocentristi, koji kažu kako su vrijeme i prostor samo sredstva pomoću kojih ujedinjujemo sve informacije proizvedene u našem mozgu unutar istog okvira, dakle, živimo u bezvremenskom i bezprostornom svijetu, a u takvom svijetu ni smrt ne postoji, nije konačna. Doduše, istina jest 295 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. uvijek negdje u sredini, u sadašnjosti, koju Ž. Senečić, vidi kao prosječnost, virus osrednjosti, moralnu i duhovnu pokvarenost, birokrate koji vladaju sredstvima, sudbinama, ljudima, kulturama i ekonomijama, mediokritete koji sjede i donose zakone bez razumijevanja i shvaćanja što uopće čine i čime se trebaju baviti pod izlikom općeg dobra. Uvažavamo njegovo stajalište kako ništa nije nekada bilo ni bolje, ni lošije nego danas, jedino nisu vladali mediokriteti kao danas, ali ono istom upućuje na velikog umjetnika krvavo dnevnih tema, proze i pjesama, u kojima je natprosječnost pobijedila prosječnost. Mi smo odabrali / riku / koja ne prestaje krvariti, pjeva Bilosnić. Što je potrebito da se po tko zna koji put reciklira Homer i tema Odiseja, a da izađe nova i još bolja knjiga? Znači li to da Mediteran uistinu opstaje kao živi helenikon podzemnog svijeta, biće-vrelina kojoj je dobrodošao svaki vjetar. To more u čovjeku, kolijevka i prijenosnik, nataloženost ontofilogenetska, i sama piše knjigu, integrira i produbljuje, kako smo već poučeni uz velikane mediteranstva, poput Braudela, Valéryja, Frangeša i mnogih drugih. Mi, njegova djeca, nosimo u sebi specifičan kulturni kôd koji je za toliko i drugačiji od većine kontinentalnog entiteta. Stoga, trebamo priznati: premda je daleko teže biti svjestan njenog sadržaja, nema popuštanja iskrenosti kritike, jer ona ponajviše pripomaže življenju književnog djela. Raduju, naravno, i svi oni koji još nisu prihvatili ocjenu o originalnosti Bilosnićeva metodološkog pristupa književnoj vrsti i temi, jer ga upravo šutnjom počinju i sami produbljivati izostavljanjem onih čimbenika povijesnog mentaliteta koje do čitanja njegovih djela nisu ni primjećivali ili su ih, zbog specifičnosti intimističkog podražaja, redovito preskakali. Dakako, svaka knjiga koja u svom sadržaju ima ponešto od onog što se, na tren, doimlje skliskim, u pravilu nas upućuje na višestruko čitanje i promišljanje rukopisa. Stoga i ne čudi da, primjerice, u kontekstu Bilosnićeve inkulturacije grčkom mitologijom, s njegove strane, ovdje i drugdje, ponuđena reinterpretacija mitova i mitoloških likova, i, u svezi s time, drugačiji pogled na Ilirik, danas već zvuče za toliko logičnije koliko su više zapuštene ravnokotarske arheološke ruine. Iz dana u dan, iz djela u djelo, pjesnički raste podastirući nam inovativnost kao snagu književne teorije koja će zacijelo utjecati na dugovječnost i afirmaciju njegova djela. Jer, možda to mnogi neće primijetiti, a ne mogu ni znati, Odiseja je napisao inatno, dispetno, kako bi se autoreferentnost i dalje samostalno nosila s dugotrajnim zanemarivanjem njegova opusa, s težinom osobnog života i pričinjenih mu nepravdi. Napisao ga je da bi najavio promjene, u vrijeme uveo događaje, kad će se razotkriti grad koji započinje i završava vrijeme / nadživljujući priču / preuzetu iz geometrijskih oblika. Tema grada učestala je u Bilosnićevoj prozi i lirici. Kao izvrstan poznavatelj biblijskih tema, zna za epizodu o Lotu koji je živio u gradu Sodomi. Već tada se začinju ti vražji gradovi, koji će Lotovu ženu, na putu za Sodomu, natjerati da uzvrati Abrahamu: Grad je budućnost! No, osvrnuće na grad u plamenu, koji je sam Bog nakanio uništiti, pretvorit će ju u stup soli. A sve je, zapravo, započelo svađom oko pašnjaka, nikad zastarjelog antiteorema. Čovjek je napustio zemlju, napučio gradove, umnožio razvrat, zato znamo odakle to, njegovo, Odisejevo, itačko, u dosluhu s Ahilejom s virova Vrtoloma, Trećom dimenzijom Apolona, to neponovljivo, nespojivo ni s čim – on sam od krvi i mesa, Zadar krvavih tabana (roman, Listopad), izra- 296 osvrti i prikazi njavani vukovarski spremnik (poema, Vukovar), uvijek iznutra, s obrnute strane, kako i Troja. Troja je jedini grad kojega nema Troja je priča o drevnom mraku Troja je sva od heksametra od neviđenoga Troja je okrugli topli kruh bačva vina u kojoj si jednom sa mnom živjela davno prije nego li smo znali za sebe Gradovi su pusti / toliko da im ni traga ne naziremo – u blatu kipti krv diljem cijeloga planeta. I doista, psi su uznemireni, trgaju se sa uzica, bogati se povukoše na svoje puste otoke, novca više nema, banke čerupaju ostatke čovjeka, zlato je naglo otkupljeno... Nije li sve to već viđeno? Netko je rekao da ne zna kako će izgledati treći svjetski rat, ali će četvrti zacijelo biti s toljagama. Pisati proročanski ne znači ništa drugo nego govoriti istinu! Kako se obnavlja ratnički čovjek, s njim je i svaka civilizacija osuđena na povratak. Nažalost, nisu sve zavjere. Od onog što bogati žele da budu valja oduzeti (izuzeti) trampu, budućnost koja još jedino može spasiti i povezati rastroj prirode kapitala i čovjeka prirode. To leži u samoj srži Odisejeve praizvedbe plovidbe i inih mu pustolovina. Stoga nam i pruža iznimno introvertirano viđenje grada (Itački grad nije kao svaki drugi grad [...] Njime vlada plahost nježna [...] gdje se s vječnošću raspravlja / o gozbi / i metaforama [...] itački je grad / ograđen od svijeta) i Trojanskog rata iznutra, rata-iznutrice, koji ima svoje zakone, oni, pak, organske funkcije, da bi živio kao tijelo, kao drvo, kojim će svi biti pobijeđeni, jer u njemu su divovi, u njemu je vatra, u konju su more i brodovi, jer drvodjelje ne pile drvo, već sve što je u granama blagoslovljeno, sijeku snagu / i ugrađuju je u most... Sjajno! Veliko! Sinon podiže klapnu iz koje će iskočiti ratnici, za Bilosnića to su vrata utrobe rasporene Troje, s očima u posudi zvjezdanog neba, rastvorenim poput začuđenih usta. A zapravo njegova je to Ljuba, Ljubljana (Ljubačka kosa), gdje sunčani sat ne baca sjenu ni ljeti ni zimi, gdje se podne podudara s položajem ponoćne zvijezde, gdje je tijelo okružena grada elipsa / s tunelom k dubini zemlje, grad u kojem živi mit i kada se povuče / u kutove, u vječnu bol, žeđ / za snagom, svjetlošću i znanjem, gradkamen s kojega gavrani polijeću / kljujući trbuh mora. Grad, koji se zidovima odvojio od tame, za neke ljude i civilizacijsku uljuđenost trebao bi biti astronomska poruka: Svakoga časa trebalo bi granuti / sunce istrgnuto iz očiju / jedini trag života. Što to hoće reći? Te razlike, koje introvertiranost kontinuirano atribuira kao novostvorenu vrijednost između podignutih bedema i grada u pepelu, temelj su i filozofija njegova stvaralaštva, filozofija kao ispovijest filozofa, na neki način autobiografija, knjiga kao ispovjedna tajna, pjesma s ključem, poput pjesme Prelje ili Srušiti sjenu Troje, ...grad kojega nema u sjećanju / ni u poeziji. Nastavljajući Mumfordovu viziju grada-žene ili žene-grada elipsastog oblika, poput Afroditinih prsiju, do dana današnjeg / ne zna se točno / je li čovjek [...] Odisej koji traži ženu... Odisej je priča koju ne može obnoviti ni život koji isteče u izmišljenu Troju, jezik njegove noći / udara krvlju / sunčeva zalaza / kao pjesništvo... Trojanski konj, stoga, nije mudrost kako se prevarom može osvojiti opsjedani grad, to svi mogu i znaju, ali valja ponuditi konja kao duhovni labirint koji do prevare vodi (Na kraju puta labirint / U labirintu zmije). Odisejevo “drvo” razlika je između dosezanja vesala i unutarnjeg posezanja riječi za smislom veslanja (Pjevaj vesli- 297 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ma mojih brodova), što je čista spiritualistička poezija, nakon tri tisuće godina, ponovno uspostavljena interakcija između homerskog grada koji još postoji, premda duboko ukopan, i onog koji je to tek onda kad prijeđe tu čudesnu granicu starog 7. stoljeća i dospije u ruke prvih grčkih logografa. Mitologija se u antičkoj književnosti ne veže samo uz pjesništvo, što će svatko i očekivati, nego i s historiografijom, a ta se u starini ne da odvojiti od geografije i etnografije. To je ključna Katičićeva rečenica koja utječe da Bilosnić u Odiseju, premda pjesnički smjelo i pomalo larpurlartistički neobuzdano, prihvati tezu o epovima kao simboličkim zemljovidima, što su vrlo rano prepoznali Apolonije, Vergilije i drugi, sastavljajući dijelove sredozemne logografije u toponomastičku sliku koja se zadržala sve do danas. Jer, Mediteran je put na kojem ne smiješ stati, ...more je / kamen / koji više nitko neće prepoznati / sjedeći na njemu / kao na sudbini... Zato Odisej i nema svoje zemlje. Briljantna entitetska opservacija! Strahotama unatoč, uz takvo pjesništvo osjećamo se sigurnima na moru koje, svjetlonosno-ekspozicijski, ne bi ni mrava zgazilo, ali je u stanju smrviti svaku pa i najmanju drveno-željeznu nadu mornara, konstrukciju, mostara, čovjeka koji naplaćuje prijelaz s jedne na drugu obalu, što je povijesno često značilo prijelaz iz jedne u drugu državu, civilizaciju, ili, pak, potpuno novi svijet. Pjesnik čini to isto, ali neinteresno, iz duše, poput Harona, splavara na rijeci Aheront, sinegdohe Hada, prevodeći nas iz frivolnosti stvarnog u duhovni, unutarnji svijet nevidljivo-besmrtnih duša. Njegovo je djelo antistatično, što znači da u sebi podržava procese koji odbijaju prašinu. Jednom će knjižnice, škole i druge kulturne institucije Bilosnićeva kraja nositi njegovo ime, ali to neće biti zbog aktualnog oskvrnuća umjetnika, nego njego- ve životne korespodencije s tijekom kozmičkih događanja koji ga nagoni na strast – ljubav, vječiti plamen antimonogamnosti, koji se sa svakim novim stihom rasplamsava univerzalnošću svoje prirode. Nešto najljepše što je antička arhitektura proizvela stupovi su, korintskog ili jonskog stila, međutim, čak i oni neusporedivi su s karijatidama, u umjetnosti ženskim kipovima plesačica na Artemidinim svečanostima, dekorativnim i funkcionalnim elementima koji zamjenjuju stup i nose arhitrav, da bi se još snažnije istaknula nosivost žene u korpusu antičkog helenikona. Upravo tako trebamo gledati na ulogu žene u Bilosnićevim djelima, što zaslužuje posebnu kritičku pozornost, možda čak i poseban tematski skup na kojem bi se rasvijetlila ta otvorenost puta u ružin pupoljak iz koje progovara jezikom kojim mnogo ne govori, i nikad suvišno, a hrani se svijetom hermeneutičke svegladi. Žena koju će reinvestirati u nova briljantna rješenja Kirke, Nausikaje i Kalipse (Helenin rubac / nad čitavom zemljom), žena uz bok Odisejevih pjesama (Troji sam dao konje [..]. Penelopi ostavio godišnja doba), žena što mu je oduzela dar govora i stavila pero u ruke kojim će spasiti i promijeniti svijet mrači – sva tri rata započeta nesretno, Helena, koja će se vratit na drvenom konju (Neka ga jaše Helena), koliko god mrak bio velik. Njegov literarni odnos prema ženi pravno je obrana šutnjom, mehanički, unutarnje sagorijevanje, što sinergijski trajno rezultira uvijek začudnim rješenjima Nike pobjede. Čak ni biografski to ne zvuči imalo drugačije (Znao sam da će me usud uplesti / u kosu harpije). U umjetnosti to uvijek svjedoče velika imena, pa se i ovdje pozivamo na kvalifikaciju predočivosti, jer su prelje, koje bdiju i sudbinu predu, tri žene / tri niti / sudbina moja / jedna me nit vodi pod Troju / druga na mora 298 osvrti i prikazi mediteranska / treća na Itaku... Pjesma Prelje čini se ključem autorova života, koji se dalje umnožava u stilsko-dinamičku različitost kompakcije ljubavničkog trolista Kirke, Nausikaje i Kalipse, sve do pjesme I vidjeh posljednji dan svijeta. Betoniranje je to, armiranje najčvršćim željezom, puta za koji svi misle da se izvrzao / da je od luke ostao tek zagrljaj / Ali put je stvoren iz ljubavi / sve što se događa na ovome svijetu / na njemu je. Tri žene, tri borbe, tri rastrganosti tigrovih žrtava koje jedu same sebe, koje će ili spojiti svijet u jednu jedinstvenu maternicu ili sve pretvorit u kaos dima, pepela i vatre (...I vidjeh tlo bez čarolije / nebo od dima i pepela...). Jedino na Mediteranu moguće je uvijek i ponovno oživjeti prošli, mrtvi Mediteran: Nisam znao zašto i dokle putujem / i što je s mojim junaštvom / nisam se nadao kraju puta. Bilosnić vlada erotikom poput aromatičnih nedosega koji govorom tijela čine kozmos malenim za spoj trenutka i ukupne ljudske povijesti, spoj trenutka i čovječanstva izrečen Zeusovim glasom koji poput magle prekriva / izlaz spilje vlažne i šutljive poput ljubavnoga plača. Širina njegove raspjevanosti nema vrata, širina koja se neprekidno vraća u sebe, poput vode u slapovima i kaskada u vodama, vraća svomu polazištu, vrelu ljubavi koje nam je dano da bismo se uopće mogli suprotstaviti tolikim zvijezdama. Na račun njegova stihotvorenja držimo da se ne može pretjerati u nezasitnosti kritike riječi što vapi za postankom koliko i za nastavkom života, jednostavno, njegov je jezik seksualna moć, naprosto traži, zahtijeva objašnjenje mjesta dodira i časa sredine. Makar to bilo i kompozicijski po načelu naslova ili velikog slova – pjesme nad pjesmama, na primjer u pjesmi Kiklop: Vina mi daj, zvijer vina ... Neka Kiklopu srce od mjedi izgori ... S ranom od kolca na čelu ... Vina daj težega od svijeta ... Vina u sablji koja zasijeca vid ... Ili, pak, u pjesmi Nausikaja: Gol sam do nje doplivao ... Gol pred njom kao sudbina ... Gol između vode i kopna ... Gol kao lutanje .... Gola me pred oca dovela ... (ne bih li iz svoga srca iščupao Itaku) Itaka je očito njegovo posljednje utočište, mlado kakvo janje, Artemidin pupak, u koje će kao tigar u samoći Azije skriti sve svoje strahove i zazubice. Tenzije tu rastu u geometriju naših očiju, iz kaleža ruže vjetrova / pije se voda Mediterana, a on, Mediteran, svira na povijesnoj fruli / trudan! Bilosnićeve su metafore paradoksalna abeceda sudbine putovanja (plovidbe) – dokaz da je Odisej transcendirano biće u obliku vremena. Sjajno! Naprosto, sjajno! Hoću li stići / onoj kojoj sam utisnut u misli. Ako to shvatimo kao pitanje, a ne kao stav, sudbina je ipak ono što sami izaberemo: Evo me na Itaki! Tako moderno izrečen ilijadno-odisejni zaključak, dostojan svojega prauzora, uvlači nas u bit istine tolike opstojnosti, toliko dugo nas vuče 299 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. za nos zanos nečeg što je obično poput gola ljudska tijela, a neobično sa ženom u njemu, isklesanom po Lisipu, podrijetlu ili izvoru života po Courbetu, formi putenosti koju opjevava Bilosnić: Evo me, među proscima [...] Primiče mi se stari list murve / žut poput jantara / i ja ga privinu na svoju ranu. Briljantno! A to ćemo naći u svakoj sljedećoj pjesmi kojoj odgovara karika prethodnog uzdizanja, prosjedanja, provlačenja, nestajanja i ponovnog degenijskog rađanja gorskog lanca, a nitko, pa ni svinjar, ne vjeruje njegovim riječima. Zašto bi drugačije upleo, uveo u priču svinje! ...nije li posljednji onaj koji bijaše prvi. Odvojio sam se od svega vidljivog, kaže Bilosnić. Trgovina solju najstarija je na Mediteranu da bi se njome obilježilo i prepoznavanje znaka odluke (...znajući kako će nam sol prvoga znoja / zauvijek ostati znak prepoznavanja). Zato i slijedi pjesma Penelopa sluša pjevače, vrelo pjesnikove katarze, izboj ter- malnih toplih ljekovitih voda Hierapolisa, u kojima će uskoro okupati svoju dragu – svoj izbor, s kojim će leći u svileno-rumene plahte rana praskozorja. Na prosce neće trošiti riječi, ali će se zato Telemah poistovjetiti sa sudbinom sinova (Na Itaku doplovi Telemah / i druga moja neimenovana djeca). Velika je to obitelj, pa ga i ne prepoznaše od bljeska njegovih metafora, ni svinja ministarskih novčanih potpora, ni tvrđa književna, okoštala, oguglala družba utaborena pred Trojom, kipovi u pješčanoj oluji, koji ne otvaraju oči nad otvorenom ranom. Nisam li sam sebe dočekao / ogorčen! Borba Erosa i Thanatosa u čovjeku nikad ne sustaje, ni rušenje Troje ne pripomaže, ni internetskim mrežama unatoč. Zato valja nešto napisati o tomu zašto je samo drvo starije od pisca: nitko se ne može toliko grmoliko raširiti iz svog korijena kako je to distihom učinio Bilosnić u pjesmi Brazgotina na nozi, nitko toliko some ne može uzeti zemlji da iz dvije zlatne kapi pokrene i iscijedi čitavi jedan svijet intrauterinog s naglašenim tonovima autosugestivne retrospekcije (Kroz brazgotinu prosjeka na nozi / Penelopa krenu putom na kome sam je ljubio). Vrhunski pjesnik ne oprašta se u Zeusovoj pijanosti (opijenosti). Ima li u tomu svijesti o čovjeku današnjice, ili samo prošlosti? Gledajući u mirno more, mi nismo ni svjesni koliko uljana individualnost u sebi nosi gorljivosti uljanice koju kod Bilosnića prepoznajemo po neraskidivom korijenju prstiju [...] dok sam je dodirivao po rubovima čežnje. Takvo što, na kulturološki nepocijepan, umjetnički kolosalno feminiziran način, može ispisati samo osjećaj gravure fertilnosti. Nakon Odiseja, Odisejeve pjesme okrenut će suncu svoje drugo, Janusovo lice. Divljenje se može izraziti na mnogo načina, čak i izravnim osobnim priznanjem. 300 osvrti i prikazi Bilosnićeva ljubavna pjesma je melodramsko distribuiranje krvi tamo gdje obične vode ne dopiru i ne mogu ništa proživljaju ljudske seksualnosti, posebice ženske – Freudovog tamnog kontinenta. Ono što je nekoć radio Homer (ako jest Homer), danas čine vrhunski znanstvenici poput biopsihologa J. P. J. Pinela. Bilosnić integrira jednog i drugog, pridružujući vremenu prolaska prijenos emocija. Pred njegovim djelom ostajemo razočarani za još jedno osobno neiskustvo. Očito je da će se ubuduće ovakvim pjesnicima i njihovim djelima sve manje baviti klasični književni kritičari, a sve značajnije, interdisciplinarno, uspješnici novih znanstvenih disciplina. Jer, ne može ostati psihoanalitički netaknutim onaj komu je grad zapravo njegova Itaka, otok, draga, metafora u igri žene i soli, obračun poznatog i nepoznatog, obrati iz kobi u bezvremenost (nije moguće vremenom / prognati / onoga kojega se čeka), žena koja može razoriti nerazorivo, Ehidna, apokaliptična razvratnica, vatra podzemnog svijeta, razdražena želja koja će zauvijek ostati nezadovoljena. Otud intimno i kentauri, harpije, nimfe, muze, vjetrovi... sve što razdražuje, raspiruje mržnju prema sudbini vidjevši je prije začetka. Kada sin (Telemah, koji bdije zaštićen ovčjim runom, op.a.) upita za oca, neka siđe u podrum i vidi temelje / koliko su duboki, to može samo značiti, kako već naglasismo, samopriznanje u središtu / samoga sebe. Otud će i ova hekatonhirska, poput Briareja, čudovišna razgranatost samoispovjedna biti jedan od stupova kritičke prosudbe u budućim biografskim razmatranjima Bilosnića. O stilu se, međutim, može na stotine načina. On je jednako oštar i poreziv kako je lirska noživa kornatska stijena. Obje strane, naime, povezuje nago tijelo ležeće žene. Taj trenutak svojom crno-bijelom kamerom uhva- tio je zadarski umjetnik Joso Špralja, u bes konačnost ga je razvukao Bilosnić. Opsesija spojem putenosti i kamena prešla je u posesivnost nad objektom njegova umjetničkog izričaja, ovdje konstrukta stiha. U njemu je slikovno, međutim, podosta ploha kubizma nalik na isječke velikog razbijenog prozorskog stakla, koji, kad se ponovno spoje, na sebe preuzimaju odgovornost pikasovske kontuzije (portret Dore Maar). Dok god je u meni sumnje / ja ću od straha stvarati slavu / ljubeći ženu koja me odbila, ženu koja će mi oči istrošiti / prije nego li se zraka sunca / odbije o sjajni mramor, koja otvara svoj cvijet / na laticama njegovim sjeme oluje, koja daleka od svega, napuštena / jedina zna kako nema spasenja / u tajni otvorenih vrata, u rasponima pjeva Bilosnić. Time tek djelomice otvaramo put u maternalizaciju njegova odnosa prema najtemeljnijoj, paleolitski staroj, venusnoj kulturi ženskog akta, koje materijalizira prozorsko staklo. Ovaj pjesnik, jednostavno, vidi što se događa unutra. Fascinantna je ta njegova visoka moć transcendencije svega što prelazi granice iskustva, što je izvan dohvata prirodnog svijeta. Pokatkad su i grudnjaci planine, e da bismo ispeli najviše vrhove. Čovjek kojemu je planeta Zemlja mjesto stalnog boravka, koji hoda svijetom bez adrese, koji je osviješten pravnom državom toliko da doručkuje izravno za bancima tržnice jedući žive mrkve, sad bismo se mogli upitati ima li takav čovjek veze s Bilosnićem? Ima, itekako ima, jer nazvali bismo to pravim užasom slobode kojim vas modelira parlamentarna demokracija instituta institucija koje rade svoj posao u ime nekog (a kojeg to?) bjelosvjetskog liberalizma. Na sreću, visoka umjetnost ne prepoznaje se izvana nego iznutra. Ne znamo da je itko ikada u lik Odiseja, pa i u pjevanje uopće, unio tako 301 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. snažnu osobnost da se obračuna sa svima i svime što stoji iza njegovih životom nadahnutih metafora čini poput znanja graditelja još uvijek nepoznate tehnologije Gizinih piramida. To, kako je simultano-supstrukcijski kreirao likove u Trećem pjevanju (Helena i junaci), kako je povijesno vratio milo za drago Grcima (grčka vedrina koja se poslije toliko vremena mrači), kako se profinjenoarhitektontski uvukao u svaku njihovu aspiraciju, impresivne su vizure umjetnosti osvrtanja, moderne su megalitne samostojeće skulpture Nemruta zarobljene strastima, poput Ahileja koji se zapleće o niti oca svojega / vječan kao i ljudska borba za besmrtnošću. Gotovo bismo mogli kazati da Bilosnić pjeva u arhitravu, idejno nepresušan, dinamički nezaustavljiv, originalan nadasve: Ne prevodi, brate, ni jedne pjesme [...] pjevaj je pjevaj, sokole [...] pjevaj i usta ne otvaraj, i, kada si preslab za borbu / zagrli neprijatelja! Eto zašto je netočno da u Hrvatskoj nema velikih umjetnika: nepošteno je u mediteranskim gradovima podilaziti trivijalnosti i lokalnim cowboyima, a biti slijep pred vrijednostima djela što ih vlastitom narodu i svijetu, poput ogledala istine, nudi narasli pesimizam provincije. No što nam to kazuje? Velike promjene u književnosti događaju se unošenjem geološke paradigme ili načela redizajnirajućeg događaja. To je nešto iznad proste reprodukcije materijalnog, što zacijelo rezultira novostvorenom vrijednošću, dobiti kojom impulsiraju novi početci, razvojni ciklusi, nove teorije, epohe. Tako je, čini se, poslije Bilosnićevih legendarnih Odisejevih pjesama, sad i s aktualnim mu rukopisom Odisej, koji se može držati i jedinstveno-kompleksnim i sedmoknjižjem. Zašto je to tako, a on veliki umjetnik upravo i dolazi iz pitanja, i s pitanjem, zašto u Hrvatskoj ili Europi danas više nema velikih umjetnika. Jednom smo već kazali kako gradovi više nikog ne afirmiraju (Bilosnićeva vizija života koja zrači duhovnom slobodom, u: Život na sudbini vulkana). Pariz, London ili Rim danas više ne mogu biti duhovna središta slikarskoj impresiji ili pisanoj riječi u kojoj paralelno prebivaju i problem i ideja i rješenje, pa i sama molba da se problem riješi (Ž. Senečić), pa upravo zato Bilosnić i može pjevati, gotovo ironizirajući bruxellesku svagdašnjicu simbolikom elitne epike: Odisej smišlja konja / dušu mu zadržavajući za sebe. On je pjesnik uzimanja, samohranosti, monologiziranja dubina svjesnosti kojima mijenja poglede na temeljni odnos urbi et orbi, kakvog smo na Mediteranu naviknuti gledati u strogo povijesnim uvjetima. Već i sami naslovi pjesama sugeriraju ekstemporalnost putova traženja novih rješenja izvan skupinske umjetnosti. Svoju osobnu eksterno-nutrističku sinergiju ostvaruje meditacijom, molitvom, unutarnjim viđenjem očiglednog, opuštanjem i otvaranjem energiji, zazivanjem i praćenjem poruka, vježbanjem intuicije i njihova primanja, jednostavno, poput anđela je, koji nema kud s materijaliziranim tijelom, dolazi s valovima blještave zlatne svjetlosti (...griva koja lijeva zlato klasja u usta...), uokviren silnom energijom i toplinom. Ako smo negdje zatajili prošlost, ono što, manje-više, svi činimo kad svodimo životne račune, doista, priznajemo očinstvo, a kad se to događa u pjesniku, kad se lomi kamen, u kamenolomu je tišina – u jednom času, javi se kao odustajanje od života, udaljenost, dan u kojemu se prema svodu / podižu skale. No, kako to radi Bilosnić ozbiljan je rad na besmrtnosti upravo onako kako je vide biocentristi. Njegovi stihovi, kao jezični mahovi svetih pisama, uistinu su lirska besmrtnost (pjesma Deset godina čekam), nova vrijed- 302 osvrti i prikazi nost, endemska divlja planinska trešnja, koju će vjetar rasploditi i s njom učiniti bolji i pravedniji svijet, nadživljujući i samog pjesnika – korijen koji je sisao majčino mlijeko, uvlačeći nebo u zemlju mijenjajući joj boju. Ali, koliko će trajati prelazak sna u tišinu? Sljedeći stihovi nevjerojatan su refleks na njegov podzemni svijet (otud i učestalo spominjanje zmije), simbolički mastodont smrti čiji je izravni počinitelj ljubavna lirska pjesma: Sanjao sam da ću u snu k tebi stići dok su mi usne izbijale posvuda po licu dok si ih redom ljubila kao što se trešnje jedu zaboravljajući prethodnu zbog one među zubima Bilosnić očito trenutno prolazi katarzu, kao da iz trešnjina cvata u plod odlazi ono od čega se iz njega obnavljamo, a tada, čovjek je najjači u iskazu. U pjesmi Zamisli to čudo, slijede stihovi za pamćenje: Ženo, tvoji su svatovi samotne suze dok slušaš priču o plovidbi morem Svjetlost to snažnije bliješti što u veći mrak toneš U pjesmi, pak Svakodnevno vraćanje u zavičaj: u spiljama koje slijede mahovinu patnja kamena pritišće moje tijelo ... Prag se kotrlja prema žalu postajući oblutak olupine ... Bez kajanja među razvaline silazim među litice ispunjene sočnim šipcima ... Igor Šipić skrivam se od svijeta / u svome strahu, pjesma Moje zadnje putovanje), nema ni velike misli, to nam je bilo jasno od prvog časa: mi gledamo u zemljin omotač, poput kaputa, okrenut s podstavne strane. Nevjerojatno što sve čovjek može, i što sve nismo znali, što dolazi s kataklizmom. Ovo je psihološka drama koju je obnovio čovjek što ne zamišlja cilja / izvan vrta svoga / klijališta svih tajni / i nema mu kraja. Ta nadsvođenost o kojoj kazujemo kao o poeziji novo-stvorenog, koje uranja u ponor i iz njega izlazi još snažnije, vezica je između svakog završetka i svakog novog početka, pa i ovog, našeg, u kojem je ratnik sidro bačeno u staru vodu / daleko u postelju / u koju ću leći s ljubavlju. Jer, zapravo, sve se ponavlja, i u paklu / i u raju, a život je u zemlji i ženi. Ali, priča tako ne završava, jer u pitanju je osobni život umjetnika, rodoslovno stablo koje funkcionira po načelu prve riječi kojoj kazujem ovu priču: Ne okrećite mu leđa i ne dirajte ga ne spominjite ga ni po jednom glasniku Neka ostane kako je zamišljen kraljević o kojemu nam je malo znano Bez velikog nemira, velike nestalnosti (život je postao onaj trenutak srca / kada se pokušavamo domoći sebe [...] Već godinama Stoga je uvjerljivost rukopisa ujedno i stanovito priznanje, ne možda toliko bitno samoispovjedno koliko autoreferentno vrijedno. Ako sad, kao suvremenici Bilosnića, 303 Lidija Bajuk na razini književnog jezika vidimo tek rudimente bakra, bronce ili željeza, treba proći naraštajno vrijeme da bismo prepoznali kovinu kao novi arheološki sloj, poeziju kao novostvorenu vrijednost, ubojitije od prethodnog oružja umjetnosti pjevanja. Još od Homera, naime, a to znači i ranije, problem je uvijek isti, humani, reinterpretiraju se samo likovi kao kvalitativne razlike dvaju perioda. Dramaturški, vezani su za svoje izvore i vrela, eksploatacijski, pak, osuvremenjeni, oslobođeni su okova obveze prenošenja antičkih poruka. Od kada znam za sebe nisam rekao ni jednu riječ u koju bi stao prijevod istine o mome stradanju Papirnati brod Društvo hrvatskih književnika Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Svi su joj stihovi stijeg – i bijeg... Psihodramski moderni tekstovi, u kojima su imenom nepoznati, ali sudbinama predvidljivi likovi lako ranjivi, istodobno i visoko rangirani pjesnici, ne nadaju se kao poetski dronjci, već prava koja razmatraju najtemeljnija egzistencijalno-reprodukcijska pitanja ljudskog roda od čijeg profita i danas na Akropoli stoji savršeno geometrijski sagrađen Partenon. Stoga ćemo završiti kako je i sam dovršio svoje epohalno djelo: Bilosnić ne presađuje cvijeće, njegove pjesme rastu iz onoga što vjetar donese. U gaju Zemunika, u vinogradu, uljiku ili pod murvom, upravo je vrijeme cvata uvijek zagonetnih ljubica. Iz dana u dan, one rastu, ne samo u očima kritičara nego i u površini sunčeva diska. Kakav bi to Odisej bio kad bi ostao dužan Ahileju slave! On, lice koje nije izvješeno poput rublja: Ime i lice Itake zemunički lugovi u kojima svjetluca prostor između mene i mora gdje su gostima radi i gdje se bogova boje Igor Šipić Intertekstualnost, intermedijalnost, interdis ciplinarnost poetskoga stvaralaštva cijenjene hrvatske etnokantautorice, vokalne interpretatorice, gitaristice, književnice, etnologinje, antropologinje, doktorandice na studiju hrvatske kulture – Lidije Bajuk, moćno, meteorski, panteistički zrcale se i u njezinoj novoj zbirci stihova Papirnati brod (2013.), objavljenoj u izdanju Male knjižnice Društva hrvatskih književnika. Hrvatska poetesa Lidija Bajuk (1965.) zadivljuje renesansno opsežnim spektrom umjetničkog, spisateljskog, stvaralačkog, kreativnog inte resa – stoga i ne čudi što je knjiga Papirnati brod njezina sedma zbirka pjesama, a znakovito je da je ta osebujna Međimurka zanesena praslavenskom mistikom milozvučnoga kaj, napisala i tri zbirke proznih ostvaraja te pritom objavila i šest samostalnih glazbenih albuma. Još od pjesničkog prvijenca naslovljenog Osmijeh je moja najbolja obrana, tiskarski objelodanjenog u Čakovcu 1991. godine, Lidija Bajuk otisnula se uzburkanim oceanskim modrinama poezije na krhkom papir- 304 osvrti i prikazi natom brodu, otkrivajući potom svoj Razgovor s tišinom (1995.) ili pak predstavljajući se kao Vučica (1999.). Njezina književna prozna bajkovitost postala je gotovo brlićevski udomljena već prvom knjigom Z mojga srca ružica (1995.), e da bi u tajanstvenoj Kneji vilinskoj šumi (2002.) tragala za gralovskim istinama dobrote i onovremenog, možda samo djeci naviještenog. Uz esencijalne etno-napjeve Lidija Bajuk znana nam je kao Zora djevojka (1997.) zagledana u Lunu (2005.), zanesena Zipčicom (2010.), odnosno fascinantnom vizijom Matapura (2012.), ditirampski opjevavajući hrvatsku prirodnu i kulturnu baštinu Međimurja. Papirnati brod, opsegom nevelika, no pjesničkim prinosom dragocjena zbirka stihova, predstavlja autoricu Lidiju Bajuk kao introspektivnu, ali i prkosnu poetesu koja je na početku 21. stoljeća itekako svjesna sumorne, egzistencijske zbilje koju razotkriva u pjesmi “Na suncu, u sjeni”, pribojavajući se mračnog, nadolazećeg doba, razarajućeg za istinske umjetnike riječi: Drugo je vrijeme – izmijenjen kod. (Bajuk, L., Papirnati brod, str. 36). Baš tom alijenirajućem, novomilenijskom kodu usprkos, Bajuk je minuciozno satkala vrijednu knjigu pjesama koju je podijelila na dvije nesimetrične cjeline naslovivši ih: “Četiri godišnja doba” i “Gustekove strahe”. Svojevrstan ispovjedni proslov Papirnatog broda izdvojena je pjesma bez naslova, no grafički uočljivog oksimoronskog dvostiha s odzvukom pritajene kletve: Žive duše, mrtva tila, laka ti zemlja bila! (Bajuk, L., str. 7). Knjiga posjeduje i vrijedan Pojmovnik u kojemu je podrobno ekspliciran svaki manje poznati leksem, odnosno sintagma, koji se odnose na pojedinu pjesmu, a naslovnicu i nutrinu ovog pozornosti vrijednog izdanja DHK upotpunjuju osobiti likovni prilozi Ene Bajuk Hampamer (1992.). Iščitavajući stihove pohranjene u Papirnatom brodu Lidije Bajuk, s neslućenom la koćom uranjamo u literarna pros tran stva postavangardne metaforike hrvatskoga standardnog jezika, ali i unikatnoga kajkav skoga idioma, diveći se istodobno škrlaku na pitomoj Muri te uživajući u Buri i na trenutak parunovskoj snazi pjesničkog diskursa zanesenog morem, kamenim sprudom, uljem pučinom, odnosno, sanjareći o antonimiji Crnog vala i bijelog konja. Svaka je pjesma Lidije Bajuk filigranski izrezbarena, nudeći autohtono vlastiti mikro-poetski svijet, reseći se nijansiranim srokom, zavidnom stilsko-izražajnom metaforikom, vremeplovskom alegorijom, arhetipskim toposom, s ehom antičkih invokacija i vriskom tajanstvenih, obrednih ljelja, 305 ali i snagom kršćanskog izbora te neizbježne simbolike Maslinske gore. Pjesnikinja traga za Scientiom sacrom, divi se Odiseju, Ma gellanu i Kolumbu, Kalimahu, ali i Nataraji, zagledana u suze sv. Lovre, hipnotizirana vilinskim kolom snatri za vučedolskom slikom sretnoga mitskog doba. Bajuk je gotovo jednako poetski provokativna u pjesmi “Treće oko”, kao i u “Očevu vinogradu”, odnosno “Ragusi”, no znakovitom pjesničkom vrijednošću izdvajaju se tri posljednje pjesme u ovoj knjizi objedinjene pod egidom “Gustekove strahe”. Istoimena pjesma napisana na kajkavskom narječju kao da u paralelnom poetskom suzvučju posjeduje i djelić kerempuhovskoga, krležinskog diskursa, a u njezinu je podtekstu aluzija i na antologijsku pjesmu “1909” Antuna Gustava Matoša, ali i pjesnički razornu baladu “Khevenhiller” Miroslava Krleže. Kaj ti imaš za reči kaj se s temi Gustekovim strahami nahitovleš?! Bogu zafali da je kak je, da bo kak bo. (Bajuk, L., str. 59). Ironijski diskurs, metonimijska rezigniranost s prikrivenim buntom značajne su stilističke i tematske odrednice pjesme “Gustekove strahe” Lidije Bajuk, koja je zbirkom pjesama Papirnati brod ukazala na vlastitu književničku zrelost i umjetničku samosvojnost u kontekstu hrvatskoga pjesništva početkom 21. stoljeća. Istodobno, baš kao što je navijestila u pjesmi “Svi su mi stihovi stijeg”, autorica ne traga za tržišnim realizmom i pseudopatriotizmom. Ako je u pjesnikinjinu oku evolucija stala, ona sama kao književnica nije i neće. Papirnati brod Lidije Bajuk i Društva hrvatskih književnika jamačno potvrđuje da je tomu tako. Tatjana Stupin Lukašević Željka Lovrenčić Od pustinje do ledenjaka. Književnost čileanskih Hrvata Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula, 2013. osvrti i prikazi Značajan doprinos poznavanju čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla i njihovih djela Do osamostaljenja Republike Hrvatske o književnosti čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla u Hrvatskoj se općenito znalo vrlo malo, a mnogi nimalo. U slobodnoj, neovisnoj Hrvatskoj sve više autora objavljuje svoje knjige o do tada velikim dijelom zapostavljenom hrvatskom iseljeništvu. Potkraj prošloga i početkom ovoga tisućljeća hrvatska je javnost mogla više doznati o književnim djelima čileanskih autora hrvatskoga podrijetla zahvaljujući prijevodima, knjigama i radovima Jerka Ljubetića, a vrlo su zanimljiva zapažanja o južnoameričkim Hrvatima i iz pera nekih drugih autora, ponajprije Ljubomira Antića. Posljednjih se godina kao najbolja poznavateljica čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla i njihovih djela is taknula hispanistkinja Željka Lovrenčić. Svoje novije spoznaje, ali i sintezu svojih višegodišnjih istraživanja, objavila je 2013. u monografiji naslovljenoj Od pustinje do ledenjaka, s podnaslovom Književnost čileanskih Hrvata. Naslov monografije izvrsno je izabran jer se najveći broj Hrvata u Čileu nastanio u gradu Antofagasti u vrelom pustinjskom kraju 306 osvrti i prikazi sjevernoga Čilea, te na krajnjem, ledenom jugu zemlje u gradu Punta Arenasu, a zatim i u središnjem dijelu s glavnim gradom Santiagom. Unatoč teškim životnim uvjetima prvoga naraštaja čileanskih Hrvata, velik broj njihovih potomaka postigao je zavidne rezultate u čileanskoj kulturi i znanosti, a osobito u književnosti. U uvodnom poglavlju svoje monografije autorica razmatra fenomen iseljavanja Hrvata općenito. U okviru toga širega konteksta hrvatskoga iseljavanja, izabrala je i izdvojila nekoliko pojedinačnih iseljeničkih sudbina koje simboliziraju sudbinu hrvatskih iseljenika u cjelini. Brojke koje navodi porazne su. Riječ je o milijun i 365 tisuća Hrvata koji su iz svoje domovine iselili od sredine 19. do kraja 20. stoljeća, što je za hrvatski narod strahovit demografski udarac, a iseljavanje se u današnjem vremenu opet intenzivira. Budući da je velik broj Hrvata iselio u Čile, danas je u toj zemlji približno 1% stanovnika hrvatskoga podrijetla. Među njima je i velik broj živućih pisaca. Obuhvati li se pak razdoblje od posljednjih 150 godina, može se govoriti o dvjestotinjak autora hrvatskoga podrijetla, od kojih mnogi potječu s otoka Brača. Upravo te goleme brojke potaknule su autoricu da u drugom poglavlju svoje knjige razmotri uzroke iseljavanja. Podsjeća čitatelje na Vinsku klauzulu iz 1891. kada AustroUgarska snižava carinu za uvoz talijanskoga vina, što je izravno utjecalo na propast mnogih vinogradara u Dalmaciji. Nažalost, i današnje liberalno tržište i stihijski uvoz svega i svačega pogoduje propasti hrvatske privrede i novim iseljavanjima. Zbog toga su vrlo aktualna i dva poznata citata, koja i Željka Lovrenčić navodi u svojoj knjizi. Oba su iz doba prije Prvoga svjetskog rata, a zamijenimo li riječ Amerika riječima Kanada ili zapadna Europa – kao da su danas napisana. Prvi je Tadije Smičiklasa: “Hrvatska je u gospodarstvu tako zapuštena, da se je najbolji dio našega puka iselio najviše u Ameriku. Ako budemo na ovaj način naprijed kročili, mora Hrvatska propasti. Radne sile odlaze preko mora.” Drugi je navod Antuna Gustava Matoša, koji nije bio samo velik književnik nego i izvrstan društveni analitičar koji je i osobno iskusio gorčinu pečalbe: “Emigracija u Ameriku”, piše Matoš, “danas je najaktualniji narodni naš problem – socijalni, politički, pa i moralni. Naš svijet, domaći element, hrli slijepo u Ameriku, a pusta ognjišta polako i sigurno zauzima stranac; to je užasna činjenica, danas najsuvremenija i najtragičnija pred kojom nemoćno stoji naš sociolog, političar i moralist.” U trećem se poglavlju autorica usredotočuje na glavnu temu svoje knjige, a to su Hrvati u Čileu. Kao tri glavna središta useljavanja izdvaja Antofagastu na sjeveru, Punta Arenas na jugu i glavni grad Santiago u sre- 307 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. dišnjem dijelu Čilea. Budući da je prvi iseljenički naraštaj teško radio i uz velike žrtve školovao svoju djecu, potomci Hrvata zauzeli su mnoga značajna mjesta u čileanskom društvu. Hrvatski su jezik znali malo ili nimalo. Prihvaćanje španjolskoga kao materinskoga jezika smatrali su preduvjetom za bolji život. Ipak prate događaje u Hrvatskoj, pa su 1903. dali potporu protumađarskomu pokretu u Banskoj Hrvatskoj te šalju sunarodnjacima novčanu pomoć i pismo svesrdne potpore. Tom prigodom tiskaju i proglas naslovljen Revolucija u Hrvatskoj. Dalje se autorica posebno posvećuje Hrvatima u Antofagasti, Santiagu i Punta Arenasu. Ističe pismo jednoga iseljenika iz Antofagaste Narodnomu listu u Zadru, u kojem javlja da u tom gradu živi 25 Hrvata. Zaključuje: “Svi Hrvati ovdje uživamo liepo zdravlje i skladni mir.” Danas u tom gradu djeluju Hrvatsko društvo, Hrvatski sokol, Hrvatska žena i Hrvatsko pripomoćno društvo. Kad je pak riječ o glavnom gradu Santiagu, autorica napominje da danas u tom gradu živi 60 tisuća ljudi hrvatskoga podrijetla, te da čak 36 ulica i trgova u tom gradu ima hrvatska imena. U Punta Arenasu je pak već 1899. osnovana Hrvatska čitaonica, a danas su u tom gradu Hrvatski klub, Hrvatska žena i Hrvatski sokol. U nastavku knjige autorica se usredoto čuje na hrvatske književnike čileanskoga podrijetla. Prvi se među njima javljaju već u 19. stoljeću, kao npr. Arturo Givovich. Dalje predstavlja niz književnika koji u Čileu djeluju u 20. stoljeću. Među njima su npr. Lucas Bonacic Doric i Antonio Rendic Ivanovic (rođeni na Braču), Vicente Boric Crnosija, Josefa (Pepita) Turina, čiji je otac bio jedan od utemeljitelja Hrvatskoga dobrotvornoga društva u Punta Arenasu, Francisco Berzovic, Roque Esteban Skarpa Straboni, Domingo Mihovilovic Rajcevic, Fernando Josseau Eterovic, Zlatko Brncic, Yerko Moretic Castillo, Sergio Vodanovic Pistelli, Amalia Rendic, Cedomil Goic Goic, Desenka Vukasovic de Draksler, Agata Gligo i Nicolo Gligo Viel, Boris Tocigl Sega, Dinko Pavlov Miranda, Eliana Yanez Eterovic, Astrid Fugellie Gezan, Mario Banic Illane, Patricia Stambuk Mayorga, Emilia Toro Leontic, Hernan Andradte Martinic, Antonio Carkovic Eterovic, Simon Eterovic, Mirna Huentelican Hraste, Catarina Iglesia Kalcina, Esteban Jaksic Rakela, Julio Pedrol Kusanovic, Jose Perich Slater, Maria Cristina Ursic, Angelo Mladinic Nelson, Oscar Andres Barrientos Bradasic, Luka Fertilio Nikolic, Nikola Fistonic Jerkovic, Andres Grafulic Yankovic, Zlatko Keglevic Ivancic, Milagros Mimica Soto, Jaime Bristilo Canon, Christian Formoso Bavic, Niki Kuscevic Ramirez. Među piscima koji pripadaju trećemu naraštaju hrvatskih iseljenika, autorica posebice ističe Eugenija Mimicu Barrasija (podrijetlom iz Mimica južno od Omiša), koji je rođen 1949. i odrastao na krajnjem jugu Čilea, pa se i tematika njegovih književnih djela uglavnom odnosi na to područje, uključujući i domorodačko stanovništvo. Željka Lovrenčić svrstava njegova djela u tzv. kreolsku prozu. Ističe snažnu emocionalnu povezanost toga književnika s Hrvatskom. Idući izabrani autor trećega naraštaja hrvatskih iseljenika jest Juan Mihovilovich Hernandez, koji je 1951. rođen u Punta Arenasu i odrastao u hrvatskoj četvrti toga grada, o čemu piše i u svojim romanima. Treći odabrani autor Ramon Diaz Eterovic rođen je u Punta Arenasu 1956., a podrijetlom je s Brača. I ovaj je književnik odrastao u hrvatskoj četvrti rodnoga grada. Glavni lik njegova kriminalističkoga romana Trčanje za vjetrom Hrvat je Yako Rendic. Mihovilovich Hernandez i Diaz Eterovic također rado dolaze u Hrvatsku i ponosni su na svoje podrijetlo. 308 osvrti i prikazi Željka Lovrenčić razmatra i čileansku književnost općenito jer je samo u tom kontekstu moguće odrediti važnost književnika hrvatskoga podrijetla. Na konkretnoj pak analizi djela, kojih su autori hrvatskoga podrijetla, pokazuje da su ti pisci emocionalno vezani za Hrvatsku, da – premda ne govore hrvatski – rabe u svojim djelima pojedine hrvatske izraze koje su upamtili od svojih roditelja ili djedova i baka, te da su likovi u njihovim djelima nerijetko Hrvati, s hrvatskim imenima. Neki su od tih autora uzeli i hrvatsko državljanstvo. Zanimljivo je što autorica hrvatske teme nalazi i u hrvatskih pisaca koji nisu hrvatskoga podrijetla, npr. u pripovijesti Povratak iz luke Eden autora Osvalda Wegemana. Osobito je hrvatskim temama sklon čileanski pisac Francisco Coloane. Najveći dio ove zanimljive monografije, tj. opsežno četvrto poglavlje, posvećeno je trojici književnika koje Željka Lovrenčić smatra najznačajnijima, a ujedno i simbolima triju gradova u kojima su se Hrvati naselili u najvećem broju. To su Nicolas Mihovilovic Rajcevic (1916.-1986.) iz Punta Arenasa, Antonio Skarmeta Vranicic (rođ. 1940.) iz Antofagaste i Andres Morales Milohnic (rođ. 1962.) iz Santiaga. Svaki je od navedena tri autora ujedno i predstavnik jednoga naraštaja čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla. Autorica je izabrala Nicolasa Mihovilovica Rajcevica (podrijetlom s Brača) jer je jedan od najznačajnijih čileanskih književnika koji je u tu književnost uveo regionalnu tematiku. U svom romanu Iz daleka zauvijek iz 1966. piše o nastanku grada Punta Arenasa te kako su se siromašni doseljenici s otoka Brača prilagođavali toj novoj sredini. Upravo u Mihovilovićevim djelima autorica nalazi najviše hrvatskih elemenata. Analizira i ostala djela toga autora – romane i zbirke pripovijedaka. Smatra ga začetnikom regionalne književnosti u okviru čileanske književnosti. U trećem Mihovilovićevu romanu Po moru na kraju svijeta iz 1978. također ima hrvatskih tema, pa se među inim spominje i hrvatska zastava crven-bijeli-plavi. Drugi izabrani književnik, Antonio Skarmeta Vranicic, vrlo je plodan autor ljevičarske orijentacije. Njegova oba djeda i obje bake bili su doseljenici s otoka Brača. Najpoznatiji je kao prozaik i esejist. Željka Lovrenčić Skarmetu ponajprije analizira kao pripovjedača. Osobitu pozornost posvećuje njegovim romanima s hrvatskom tematikom, a to su romani Pjesnikova svadba i Djevojčica s trombonom. Također ističe Skarmetinu ljubav prema Hrvatskoj. Ipak, najviše prostora u svojoj knjizi daruje Andresu Moralesu Milohniću. Opisuje sudbinu njegove obitelji i utjecaj obitelji na njegovo stvaralaštvo. Našoj je autorici Morales najzanimljiviji kao pjesnik. Zato jednu po jednu analizira sve njegove pjesničke zbirke, i to vrlo studiozno, budući da, kao prevoditeljica Moralesovih djela na hrvatski, izvrsno poznaje njegov opus. Budući da je taj pjesnik veliki promicatelj hrvatske kulture u Čileu i čovjek koji silno voli Hrvatsku, autorica mu pristupa i s toga aspekta. Tu svoju privrženost Morales je pokazao i pjesmama koje je posvetio Hrvatskoj – zemlji u kojoj je rođena njegova majka. Zanimljivo je da je i njegova baka Ljubica Roje Milohnić (po ocu iz Splita, po majci iz Dubrovnika) također bila spisateljica. Moralesov djed dr. Mihovil Milohnić bio je s otoka Krka. Zato nije začudno što Andres Morales Milohnić jako voli Hrvatsku te pokazuje veliko zanimanje za hrvatsku književnost, pa i sâm piše o hrvatskim književnicima. Na kraju svoje analize, Željka Lovrenčić zaključuje kako Andres Morales Milohnic, Antonio Skarmeta, Juan Mihovilovich Hernandez i Ramon Diaz Eterovic pripadaju 309 maloj skupini najboljih živućih čileanskih književnika. Zato sa žaljenjem zaključuje da se o njihovim djelima u Hrvatskoj premalo zna. Predlaže uvođenje termina hispanistička Croatica koji se odnosi na sve autore hrvatskoga podrijetla koji pišu na španjolskom jeziku, a osim u Čileu, ima ih u Argentini, Venezueli, Peruu, Boliviji i dr. Riječ je o kvalitetnim književnicima koji žele biti i hrvatski književnici, premda pišu na španjolskom. Na kraju valja istaknuti da je autorica za svoju analizu konzultirala brojnu literaturu, ponajprije na španjolskom jeziku, ali i na hrvatskom, te iščitala na stotine književnih djela, mnoga od njih i vrlo minuciozno jer ih je prevodila na hrvatski. Zato kvaliteti ove luksuzno opremljene knjige nedvojbeno pridonosi i iscrpna bibliografija te temeljito izrađeno kazalo osoba i mjesta. Sanja Vulić U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18. stoljeću Ur. Lovorka Čoralić Matica hrvatska Zagreb 2013. osvrt i prikazi Izuzetno vrijedno izdanje U svibnju ove godine iz tiska je izašla prva knjiga višesveščane edicije Povijest Hrvata u izdanju Matice hrvatske. Riječ je o petomu svesku, od ukupno planiranih sedam knjiga, pod nazivom U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18. stoljeću. Glavna urednica ovog izdanja je Lovorka Čoralić, glavna urednica niza Romana Horvat, a urednik biblioteke Zoran Ladić. Na svoje 553 stranice teksta, knjiga je u cijelosti posvećena hrvatskim zemljama u galantnom stoljeću, kako se često naziva 18. stoljeće. Podijeljena je u 25 detaljno razrađenih poglavlja, u tri tematske cjeline. Razdoblje je to, prema riječima urednice, razuma i galantnosti, zamaha baroka i intelektualizma. U knjizi možemo pročitati u kolikoj su mjeri te europske tekovine zahvatile i hrvatske zemlje 18. stoljeća. To je doba prosvjetiteljstva, reformi habsburških vladara Marije Terezije (1740.-1780.) i Josipa II. (1780.1790.), promjena vanjskopolitičkih granica, ali i unutrašnjeg upravnog sustava hrvatskih zemalja, te crkvenih reformi. Istovremeno, još uvijek se vode protuturski ratovi, hrvatski krajevi su razjedinjeni, dio teritorija se oslo- 310 osvrt i prikazi bađa, događaju se snažni migracijski procesi, zemlja se demografski oporavlja, što je rezultat prirodnog prirasta ali i useljavanja. Autori priloga u ovoj knjizi redom su pripadnici pretežno mlađeg i srednjeg naraštaja hrvatske historiografije: Maja Katušić, Ivana Horbec, Robert Skenderović, Irena Benyovsky Latin, Darko Vitek, Nataša Štefanec, Lovorka Čoralić, Milan Vrbanus, Aleksander Buczynski, Zrinka Novak, Teodora Shek Brnardić, Nella Lonza, Ivana Jukić, Željko Holjevac, Miroslav Bertoša, Slaven Bertoša, Vjeran Kursar, Slavko Slišković, Zdravka Zlodi, Vesna Miović. Riječ je o tekstovima znanstvenog karaktera, rađenim na suvremenim historiografskim predlošcima, te u metodološkom smislu knjiga pruža novinu u odnosu na ranije sinteze hrvatske povijesti. Uz znanstveni aparat koji posjeduju, valja istak nuti i hvalevrijedan potez uredništva što je iza svakog teksta otisnut i popis korištenih neobjavljenih i objavljenih izvora i literature. Osim što time dobiva znanstveni pečat, knjiga pruža znanstvenoj čitalačkoj publici uporišnu točku za daljnja istraživanja. Knjiga je sintetskog karaktera i zajedno sa ostalih šest predviđenih knjiga predstavljat će veliku sintezu hrvatske povijesti, od vremena doseljavanja Hrvata na ove prostore do Domovinskog rata. U njoj se obrađuju svi aspekti društvene, političke, gospodarske, crkvene, vojne povijesti 18. stoljeća. No, ono što je bitno razlikuje od sinteza starije historiografije jesu novi metodološki obrasci na kojima je rađena. Uz detaljan prikaz političke, vojne, crkvene, gospodarske povijesti, interes autora usmjeren je na dosad manje poznate i slabije istražene teme iz demografije, povijesti svakodnevnice, materijalne kulture, ukratko teme tzv. sitne povijesti. U knjizi se može pročitati obilje novih informacija o demografskim kretanjima, strukturi obite- lji, urbanom razvoju, životu plemića i seljaka, materijalnoj kulturi na selu i gradu, pobožnostima, umjetničkim obrascima, modnim trendovima, jelovnicima, zabavama, obitelj skom životu, kulturi stanovanja, odgoju i ob razovanju – ukratko o svim onim temama koje su u velikim prikazima hrvatske povijesti često zaobilažene ili tek uzgredno spomenute. Na taj način čitatelj može pronaći i podatke o Hrvatskoj pragmatičkoj sankciji, ali i o odgoju djece u zaleđu dalmatinskih komuna, o osnutku Hrvatskog kraljevskog vijeća ali i o poslasticama zagrebačkog građanstva i o modnoj osviještenosti hrvatskih plemkinja. Jednaka je važnost dana i popisu školskih knjiga za pučke škole kraljevina Hrvatske i Slavonije, otvaranju javnih knjižnica i čitaonica, kao i pandurskom korpusu baruna Franje Trenka, broju vojnika austrijske vojske i preustroju Vojne krajine. Detaljno su prikazane i različite grane gospodarstva, poljoprivrede, obrta, pomorstva i trgovine, kao i primjerice zdravstvene prilike, pojave gladi i epidemija koje su zahvaćale gradove kroz cijelo 18. stoljeće, posebice izložena tran zitna središta. Druženju, igrama i natjecanjima, sajmovima i sajmišnim danima dana je jednaka važnost kao i reformama Josipa II. Novina ove sinteze jesu i tri razine proučavanja povijesti određenog razdoblja. Tako se u ovoj knjizi hrvatska povijest 18. stoljeća obrađuje na razini opće povijesti hrvatskih zemalja u svim temeljnim aspektima, počevši od pregleda političkih zbivanja, političkih ustanova, preko demografskih gibanja, razvoja gradova, plemstva, sela i seljaštva, gospodarstva, vojske, crkve i vjerskih prilika, pa do intelektualnog razvoja, prava i svako dnevlja. Druga razina, koja opet obuhvaća sve spomenute sastavnice povijesti, rađena je na regionalnoj bazi. Regije koje su obuhvaćene u ovoj cjelini su: Sjeverna i Središnja Hr- 311 vatska, Istočna Hrvatska, Zapadna Hrvatska – Gorski kotar, Lika, Krbava i Primorje, Zapadna Hrvatska – Istra, Rijeka i Kvarner, Hrvatski jug – Dalmacija, Hrvatski jug – Dubrovačka Republika i Boka kotorska, te Bosna i Hercegovina. Naposljetku, treća razina – odnosi se na Hrvatsku u međunarodnom kontekstu – obrađuje relacije hrvatskih zemalja sa centrima moći. U ovoj knjizi to su položaj i odnos Hrvatske u/prema Habsburškoj Monarhiji, Mletačkoj Republici, Svetoj Stolici, zapadnoj Europi (Francuskoj, Engleskoj, Italiji), slavenskim zemljama, Osmanskom Carstvu. U tehničkom smislu knjiga je izuzetno lijepo opremljena, tvrdog uveza, obogaćena ilustracijama u boji (zemljovidima, mapama, slikama, fotografijama, tabelarnim prikazima, grafikonima…). Riječ je većinom o novom, dosad neobjavljenom arhivskom materijalu, prvi put prezentiranim ilustracijama i zemljovidima. Knjiga sadrži i kazalo osobnih imena, kao i kazalo zemljopisnih pojmova. Matica hrvatska ovim je izdanjem ponudila izuzetno vrijedno izdanje, upućeno znanstvenoj publici ali i najširim čitalačkim krugovima. Način na koji je u ovoj knjizi prezentirana hrvatska povijest 18. stoljeća, s izborom tema koje pokrivaju sve segmente društvenog, političkog, kulturnog, vjerskog, gospodarskog, znanstvenog života ali i razne aspekte svakodnevice i materijalne kulture, može zaintrigirati čitatelje različitih pro fila i obrazovanja, od studenata i znanstvenika, povjesničara ali i specijalista drugih struka društveno-humanističkog usmjerenja, do najšire čitalačke publike. Tihana Luetić Zbornik u čast Petru Strčiću Ur.: Maja Polić, Elvis Orbanić Povijesno društvo Rijeka Rijeka, 2012., XIV + 732 str. osvrti i prikazi Zanimljivi podatci iz brojnih znanosti Pod uredništvom Maje Polić i Elvisa Orbanića objavljen je Zbornik u čast Petru Strčiću u Rijeci 2012. godine. Akademik Petar Strčić je u godini tiskanja knjige proslavio 75. rođendan pa je riječ o svečarskom zborniku. Po profesiji povjesničar, akademik Strčić specijalizirao se za hrvatsku povijest 19. stoljeća, ali je svoje zanimanje proširio i na povijest 20. stoljeća. Bavi se starijim razdobljima, ponajviše tematski vezanim uz rodni otok Krk, ali i šire područje Kvarnera i Istre od srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Iz zbornika se može saznati kako je autorom ili koautorom 67 knjiga i preko 2000 članaka. Vršio je niz čelnih i odgovornih funkcija u hrvatskim institucijama (npr. Državni arhiv u Zagrebu, Filozofski fakultet u Rijeci, Zavod HAZU u Rijeci i Puli) i brojnim udruženjima (strukovna društva povjesničara i arhivista). U knjizi se kroz pet cjelina i trideset i pet priloga brojni istaknuti stručnjaci, svaki u svom području, radovima pridružuju obilježavanju profesorova rođendana. Prvu cjelinu čini jedan prilog naslova “Akademik Petar Strčić. Leksikonska biobi 312 osvrti i prikazi bliografija u povodu 75. obljetnice života i 50 godina znanstveno-stručnog rada”, str. 3-23, iz pera dva povjesničara, Franje Ema nuela Hoška i Maje Polić, u kojem se donose biografski i bibliografski podatci o profesoru Strčiću. Kako je već ranije naznačeno, riječ je o impozantnom opusu koji svjedoči o potpunoj posvećenosti istraživanju povijesti i djelovanju na kulturnom unapređivanju njegova zavičaja (Kvarnera), ali i općenito Hrvatske. Drugu cjelinu otvara istaknuti bibličar Bonaventura Duda s prilogom naslova “Selo Kras na otoku Krku – rodno mjesto akademika Petra Strčića”, str. 27-37. Autor u članku donosi neke podatke o selu te se prisjeća svoga života ondje. U članku “Djelo akademika Petra Strčića o kvarnerskim otocima i njegovu Krku”, str. 39-50, Anton Bozanić daje historio grafski pregled kroz profesorove radove posvećene povijesti kvarnerskih otoka. Književnik Nedjeljko Fabrio u prilogu “Aperçu za Petra Strčića, slavljenika”, str. 51-55, donosi sjećanje na početak svoga prijateljstva s profesorom Strčićem. Ružica Kolarević-Kovačić u prilogu “Petar Strčić kao direktor Arhiva Hrvatske u Zagrebu (1980-1990)”, str. 57-67, prisjeća se godina profesorova upravljanja sre- dišnjom arhivskom institucijom u Hrvata. Članak obiluje sjećanjima na njegov način ra da, ali se djelomično daje i slika socijalističkog društva posljednjeg desetljeća Jugoslavije. U prilogu “Akademik Petar Strčić kao upravitelj Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu”, str. 69-77, Damir Zagota opisuje profesorovo djelovanje nakon što je prešao iz Arhiva Hrvatske (1990.) u Arhiv HAZU i ondje ostao na čelnom mjestu do 2005. godine. U radu se govori o profesorovu poticanju djelatnika Arhiva kako bi se znanstveno usavršavali, ali i djelovanju Arhiva kako bi se zaštitila raznovrsna građa. Drugu cjelinu zatvara prilog upraviteljice Zavoda HAZU u Rijeci Sanje Holjevac “Akademik Petar Strčić – voditelj Akademijina Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci s područnom jedinicom u Puli (2001.-2011.)”, str. 79-90, gdje se opisuje profesorov organizacijski rad i vođenje najstarijeg Akademijina zavoda te kroz njega djelovanje na širem kulturnom polju organizacijom raznih znan stvenih skupova i manifestacija u suradnji s lokalnim institucijama, udruženjima građana (npr. čakavski sabori) i sl. Treća cjelina započinje prilogom riječkog nadbiskupa Ivana Devčića “Filozofija povije- Predstavljanje Zbornika u čast Petru Strčiću 313 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. sti Nikolaja A. Berdjajeva”, str. 93-124, gdje se daje presjek kroz misao ovog ruskog emigrantskog filozofa prve polovine 20. st. s naglaskom na njegovu filozofiju povijesti. Bio je kritičan naspram zapadnjačkih filozofskopovijesnih tema, a misao mu je bila prožeta kršćanskim pogledima na svijet i povijest. Istaknuti hrvatski medievist i stručnjak za sred njo vjekovne dualističke hereze Franjo Šanjek u članku “Bosansko-humski krstjani i europski religiozno-socijalni pokreti (12.15. st.)”, str. 125-144, raspravlja o položaju i vrijednostima spomenute crkve u Bosni i Humu u kontekstu zbivanja u Europi razvije nog i kasnog srednjeg vijeka. Istaknuta prou čavateljica hrvatske filozofske baštine Ljerka Schiffler u prilogu “Iz starije hrvatske filozofije: filozofsko-teološka misao Mattea Ferchia/Matthaeusa Ferchiusa Veglensisa/ Matije Frkića Krčanina”, str. 145-160, razma tra opus ovog filozofa koji je prožet mišlju Dunsa Scota, ali i nekih drugih srednjovjekovnih filozofa. Istraživač povijesti i teorije znanosti Ante Simonić u prilogu “Znanstvenik (i) intelektualac kao žrtva ili kreator društvenih događanja”, str. 161-203, upozorava na izazove i zadatke znanstvenika u vremenima koja dolaze, a u kontekstu suvremenih društvenih zbivanja. Cjelinu zatvara Miroslav Tuđman prilogom “Dezinformacija”, str. 205-219, kojim razmatra pitanje značenja dezinformacije u kontekstu informacijskih znanosti. Četvrtu cjelinu otvara Klara Buršić-Matijašić radom “Gradinska naselja od Plomina do Opatije (‘Liburnijska Istra’)”, str. 223241, gdje se daje pregled gradinskih naselja na spomenutom području u starom vijeku. Analizi su priložene karte na kojima su ova naselja popisana. Darko Darovec u prilogu “Vzpon i padec koprskega komuna v XIII. stoletju”, str. 243-255, opisuje okolnosti po- vijesnog razvoja komune Kopar u 13. stoljeću. Gospićko-senjski biskup Mile Bogović u prilogu “Jezik hrvatskih liturgijskih knjiga od prvotiska do Parčića”, str. 257-267, daje pregled razvoja liturgijskog jezika koji se može pronaći u tiskanim knjigama hrvatskih glagoljaša, od 1483. do 19. stoljeća. Marta Jašo u prilogu “Oporuka glagoljaša Ivana Kraljića (XVIII. st.)”, str. 269-302, donosi analizu, transliteraciju i rječnik manje poznatih riječi oporuke glagoljaša Kraljića. Istaknuti crkveni povjesničar Franjo Emanuel Hoško u prilogu “Filozofsko i teološko školovanje primorskih i istarskih pavlina na generalnom učilištu u Lepoglavi”, str. 303-320, daje povijesni pregled ove crkvene školske institucije od njezinih početaka u 17. st. do kraja 18. stoljeća. Povjesničar Slaven Bertoša, istraživač povijesti Istre u ranom novom vijeku u prilogu “Neka obilježja popisa krizmanika u Puli 1626.-1803. godine”, str. 321343, upozorava na važnost matičnih knjiga u povijesnom istraživanju na primjeru Pule uz pomoć kojih rekonstruira društvena i demografska kretanja u gradu. Orijentalistica i turkologinja Tajana Paić-Vukić u prilogu “Osobne bilježnice (medžmue) iz osmanske Bosne kao povijesni izvori: metodološka pitanja”, str. 345-352, razmatra vrijednost osobnih bilježnica kao povijesnog izvora za istraživanje privatnog života u Bosni tijekom ranog novog vijeka. Zaslužni povjesničar Istre za period ranog novog vijeka Miro slav Bertoša u radu “Svi služe povijesti, a povijest – politici i partiji. Skica za portret To ma sa Lucijanija (1818.-1894.), političa ra, proučavatelja starina, arhivista, javnoga i tajnoga djelatnika”, str. 353-369, piše o is taknutom istarskom Talijanu iz 19. st. i nje govoj važnosti za razumijevanje toga vremena. Azem Kožar u radu “Socijalna struktura stanovništva Bosne i Hercegovine u vrijeme 314 osvrti i prikazi Austro-Ugarske uprave”, str. 371-385, donosi statističke podatke o stanovništvu BiH pred kraj 19. stoljeća. Branko Marušić u prilogu “O stockholmski spomenici Jugoslavenske socialdemokratske stranke in Istri”, str. 387401, raspravlja o djelovanju goričkog odvjetnika dr. Henrika Tume kao predstavnika spomenute stranke pred kraj Prvog svjetskog rata. Stjepan Matković u prilogu “O povijesti udruga u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji od 1848. do 1918.”, str. 403-432, daje pregled djelovanja Društva hrvatskih književnika, Književnog društva sv. Jeronima, Zagrebačkog društva za potporu ubogih pravnika itd. Tihomir Domazet u prilogu “Svjetske ekonomske krize XIX. i XX. stoljeća”, str. 433-471, popisuje i ocrtava tijek ekonomskih kriza u spomenutom razdoblju. Jože Pirjavec u prilogu “Razmišljanje o Sloveniji v 20. stoletju”, str. 473-488, ukratko opisuje razvoj državnopolitičke i nacionalne svijesti Slovenaca. Dragutin Pavličević u članku “Velikosrpska promidžba u doba vladavine hrvatsko-srpske koalicije (1905.-1909.)”, str. 489-506, analizira političko djelovanje srpskih političara u dijelovima Austro-Ugarske, odnosno u tadašnjoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji te Bosni i Hercegovini. Ivan Fumić u prilogu “Stvarnost i mit o stradanju dijela katoličkoga hrvatskoga svećenstva u II. svjetskom ratu”, str. 507546, opovrgava dijelove knjige Ante Bakovića kojom se nastoji popisati ubijene katoličke svećenike. Stipan Trogrlić u prilogu “Katolički vjeronauk u istarskim školama – od potiskivanja do izbacivanja (1945.-1952.)”, str. 547-566, analizira postupanje komunističkih vlasti prema djelovanju Katoličke crkve kroz vjeronauk u školama. Darko Dukovski u prilogu “‘Model’ političkih mijena: izgradnja sustava Istre 1945.-1954.”, str. 567-605, analizira izgradnju struktura vlasti u Istri nakon Drugog svjetskog rata i stavove stanov- ništva prema njima. Tihomira Mršić u “Prilogu primjeni teorije determinističkog kaosa na lingvistiku”, str. 607-620, primjenjuje teoretske postavke iz jedne grane fizike na teoriju lingvistike. Tanja Perić-Polonijo u prilogu “Dva uporišta hrvatske folkloristike”, str. 621-637, upozorava na važnost dvije periodičke publikacije, Zbornika za narodni život i običaje te Hrvatske narodne pjesme. Petrica Novosel-Žic člankom “Neka obilježja stanovništva Punta na otoku Krku u 20. stoljeću”, str. 639-663, zatvara četvrtu cjelinu. U prilogu se bavi demografskom analizom za to otočno mjesto. Petu cjelinu otvara prilog Daniela Rukavine “Vizija razvoja Sveučilišta i sveučilišnog kampusa u Rijeci”, str. 667-688, prilaže svoje viđenje razvoja Sveučilišta u Rijeci početkom 21. stoljeća i u vrijeme početka njegova mandata kao rektora. Vidoje Vujić u prilogu “Povijesne i strukturne promjene u globalnom poduzetništvu”, str. 689-717, daje svoje viđenje suvremenih kretanja u gospodarstvu s naglaskom na poduzetništvo. Cjelinu zatvara Tanja Gržetić-Romčević prilogom naslova “Obilježavanje svjetskoga dana KOPB‑a u bolnici Sežana, Republika Slovenija”, str. 719-732, gdje govori o kroničnoj opstruktivnoj plućnoj bolesti i njezinu obilježavanju u spomenutoj ustanovi. Zbornik posvećen akademiku Petru Strčiću okupio je svojim sadržajem djelatnike raznih zanimanja. Autori nisu isključivo povjesničari, već i arhivisti, lingvisti, književnici, ekonomisti, liječnici itd. Svi se oni, svaki iz svoga djelokruga rada, pridružuju obilježavanju profesorova rođendana. U ovoj će knjizi mnogi naći zanimljive podatke iz brojnih znanosti. Iako nije prvi zbornik posvećen profesorovoj obljetnici, svakako je najraznovrsniji. Ozren Kosanović 315 Tado Oršolić Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.) Sveučilište u Zadru Zadar, 2013. osvrti i prikazi Vojništvo u Dalmaciji 19. stoljeća u novoj knjizi Tade Oršolića Monografija Tade Oršolića, Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.), Sveučilište u Zadru, Zadar, 2013.,1 ima 322 stranice s ukupno 917 podnožnih bilježaka. Nastala je nakon višegodišnjih istraživanja u domaćim i stranim arhivima te predstavlja izvorno monografsko znanstveno djelo. Sastoji se od sljedećih cjelina: Predgovora, Uvoda, Razdoblja francuske uprave (1806.-1813.), zatim slijede Dalmacija do uvođenja žandarmerije (1850.) i opće vojne obveze (1867.), Dalmatinske teritorijalne snage (1814.-1850.), Žandarmerija i redarstvo, Pokrajinske snage i ratna zbivanja 1848./1849., 1859. i 1866. godine, Stal- 1 Monografija je promovirana u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru 28. listopada 2013. godine. Autor doc. dr. sc. Tado Oršolić, viši znanstveni suradnik, znanstveni je istraživač stalno zaposlen u Zavodu za povijesne znanosti HAZU U Zadru. Predaje na poslijediplomskom doktorskom studiju “Jadran – poveznica među kontinentima” Sveučilišta u Zadru. Znanstveno istražuje vojne aspekte Dalmacije u 19. stoljeću, iz kojeg je područja objavio više znanstvenih studija i članaka, pretežno u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. na vojska i domobranstvo (1867.-1914.), Zaključak te Prilozi, Izvori i literatura. U uvodnom dijelu, T. Oršolić nakon kratke analize političkog razvoja događaja uzrokovanih napoleonskim ratovima, donosi detaljnu raščlambu organizacije vojnih postrojbi za razdoblja mletačke i prve austrijske uprave. Osobitu pozornost posvetio je organizaciji Teritorijalnih snaga (Forza teritoriale), koje su, koristeći domaće stanovništvo na području Nove i Najnovije stečevine, osiguravale mir i društveni poredak na dalmatinskom tlu. To je osobito važno jer je Dalmacija kao jedna od rijetkih austrijskih krunovina imala i zadržala kasnije ovakav oblik vojne organizacije, barem u prvoj polovici 19. stoljeća. Prva državna organizacija koja je pokušala temeljito reformirati dalmatinsko društvo bila je francuska uprava (1806.-1813.). Taj ogromni pokušaj modernizacije autor prati u poglavlju Razdoblje francuske uprave (1806.-1813.). Prva novina bila je uvođenje novačenja u vojsku. Autor nije pratio samo zakonske mjere pri uvođenju novačenja nego je, analizirajući arhivske dokumente, dao sliku ogromnih poteškoća s kojima se susretala francuska vlast. Prema njemu, nakon dvije godine vlasti, tj. 1808., stabilizirao se sustav novačenja. Dolazi do formiranja novih postrojbi (pukovnija) i slijedi njihovo uključivanje u ratno djelovanje ogromnog Napoleonova imperija. Autor je minuciozno pratio ratni put postrojbi, kao i njihove ogromne ljudske gubitke, osobito za invazije na Rusiju. Velika novina bila je uvođenje plaće za sve pripadnike Pandurskog korpusa (Teritorijalnih snaga) te je na taj način francuska vlast doprinijela profesionalizaciji rada organa reda u Dalmaciji. Rezultati su se brzo pokazali u padu općeg kriminaliteta u pokrajini. 316 osvrti i prikazi Krajem 1813. i početkom 1814. austrijske postrojbe zauzele su Dalmaciju te započinje dugotrajna druga austrijska uprava (1813./1815.-1918.) o čemu govore poglavlja Dalmacija do uvođenja opće vojne obveze (1868.) i Teritorijalne snage (1814.-1850.). Dalmacija kao periferna oblast višenacionalne imperije bila je na rubu interesa državnih vlasti iz Beča i tek će austrijsko izbacivanje iz Italije i Njemačkog saveza preorijentirati vanjskopolitičku orijentaciju prema jugoistoku Europe, nakon čega će Dalmacija dobiti na geostrateškoj važnosti unutar bečke politike. Perifernost se očitovala u iznimno ograničenim financijskim resursima koji su ulagani u Dalmaciju. To je bio slučaj i s vojnim snagama. Austrija je zbog toga zadržala Teritorijalne snage i ponovno uvela praksu da obični panduri ne dobivaju fiksnu plaću za svoju službu. Čak i takav ograničen trošak smatrao se pretjeranim jer je sustav Teritorijalnih snaga opstao zahvaljujući tek osobnom angažmanu guvernera Lilienberga. U djelu je na iznimno pregledan način objašnjena podjela Teritorijalnih snaga i njihova brojnost. Također su istaknuti problemi u funkcioniranju Teritorijalnih snaga, a T. Oršolić je izvrsno primijetio stvaranje nasljednog sloja unutar časničkog kadra Teritorijalnih snaga. Modernizacija snaga reda izvršena je u razdoblju neoapsolutizma, pa je tako na red došla i Dalmacija 1850. godine, kada je došlo do formalnog ukidanja Teritorijalnih snaga i uvođenja žandarmerije. Uvođenje žandarmerije nije išlo niti lako niti brzo. Prvo je zadarsko područje dobilo žandarmeriju 1850. godine uz istovremeno djelovanje Teritorijalnih snaga u ostatku Dalmacije. Bivši panduri nisu mogli jednostavno postati žandari, budući da većina njih nije znala pisati ni čitati, što je inače pravilnik zahtije- vao od žandara. Ipak uvođenje žandarmerije uvelo je u Dalmaciju višu razinu sigurnosti. O ratnim zbivanjima prije uvođenja opće vojne obveze govori se u poglavlju Pokrajinske snage i ratna zbivanja 1848./1849., 1859. i 1866. godine. Revolucionarna promjena glede militarizacije dalmatinskog društva bilo je uvođenje opće vojne obveze 1867. i preus troja stalne vojske i domobranstva, o čemu autor piše na str. 185-263. Prema novom ustroju austrougarske vojne snage dijele se na dva osnovna dijela: stalnu vojsku kojom upravlja Državno ratno ministarstvo u Beču i domobranstvo kojim upravljaju ministarstva za zemaljsku obranu u Beču i Budimpešti. Također je došlo do preustroja vojnih zapovjedništava. Treba napomenuti da je do 1902. Zadar bio sjedište vojnog zapovjedništva, što je te godine prestao biti uslijed odluke bečkih vlasti da dalmatinski namjesnik više ne bude ujedno i vojna osoba generalskog ranga. Autor iznosi razmještaj stalne vojske u Dalmaciji, domobranskih postrojbi te aktivnost dalmatinskih postrojbi prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine 1878. godine. U novom vojnom ustroju udio dalmatinskih časnika bio je malen, što je bila posljedica slabog interesa dalmatinskih obitelji za školovanje za časnike. Biti austrijski časnik zahtijevalo je mnoga odricanja, kao što su premještaji po ogromnom carstvu, visoka ženidbena kaucija, što je bitno otežavalo ženidbu časnika, pa je tek 30% časnika bilo u braku ili su bili udovci, a čak trećina od navedenih nije imala djecu. Autor je prilično uspješno pokušao rekonstruirati položaj austrijskog časnika, njegovu plaću i socijalni status. Na kraju tekstualnog dijela u Prilogu dana je Podjela Teritorijalnih snaga na pukovnije i serdarije s imenima mjesta i brojem stanovništva za 1814. godinu. 317 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Najbolje o ovoj temi govori završni dio zaključka: “Tražeći posebnost pokrajine Dalmacije u odnosu na austrijski vojni sustav, uočavamo neke elemente koje treba istaknuti. Prije svega to je postojanje teritorijalnih snaga koje su imale važnu ulogu u vojnoj povijesti Dalmacije i koje su djelovale sve do sredine 19. stoljeća zbog čega u konačnosti austrijske vrhovne vojne i civilne vlasti nisu provodile novačenje u kopnenu vojsku kako je bilo u drugim pokrajinama. I nakon uvođenja žandarmerije, dio domaćih redarstvenih snaga i dalje djeluje u ruralnoj Dalmaciji sve do početka Prvoga svjetskog rata i po tome se ovaj oblik redarstva može nazvati svojevrsnim naslijeđem teritorijalnih snaga. To su posebnosti koje je za razliku od ostalih austrijskih pokrajina imala jedino Dalmacija. O karakteru Dalmatinaca kao vojnika ukratko nam ponajbolje predočuje i opisuje F. Cararra koji kaže: Kada je Dalmatinac izvan domovine, a u službi vojske, onda je on discipliniran kao najbolji vojnik… Dalmatincu su hrabrost i vjernost isti. Takvi su u svakom vremenu.” U djelu Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.) prvi je put na sustavan način obrađen vojni aspekt dalmatinske povijesti u 19. stoljeću. Pri tome se autor nije zadržao samo na prikazu vojne organizacije i bojnih djelovanja nego je nastojao dati prikaz vojne prošlosti u totalitetu i obradio je razne aspekte koje možemo okarakterizirati kao vojne komponente unutar dalmatinskog društva: stalna vojska, domobranstvo, teritorijalne snage, žandarmerija sve do poljskih straža. Ovaj rad predstavlja nezaobilaznu točku u proučavanju vojne povijesti ne samo Dalmacije nego i šire. Knjiga Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.1914.) izvorno je znanstveno djelo i prema predočenim rezultatima znanstvenih istra živanja nesumnjiv doprinos hrvatskoj his to riografiji. Tiskanjem ove knjige hrvat ska znanstvena, ali i šira javnost dobila je zao kruženo djelo koje osvjetljava jednu od prevažnih sastavnica iz povijesti južne Hrvatske. Mithad Kozličić Ante Bralić Predstavljanje knjige Vojna Dalmacija u 19. stoljeću 318 Vodič Arhiva Zadarske nadbiskupije Prir. Josip Kolanović i Oliver Modrić Državni arhiv u Zadru i Zadarska nadbiskupija Zadar, 2013. osvrti i prikazi Marljivo sačinjeno djelo Tijekom listopada 2013. godine izašao je iz tiska, te je javnosti 20. listopada 2013. godine prikazan Vodič Arhiva Zadarske nadbiskupije. Vodič su priredili prof. dr. sc. Josip Kolanović i Oliver Modrić, prof., arhivist. Nakladnici su Državni arhiv u Zadru i Zadarska nadbiskupija. Recenzenti su ovog vrijednog izdanja prof. dr. sc. Miroslav Granić i dr. sc. Melina Lučić. Knjiga je izdana potporom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Zadarske županije. Predgovor je napisao zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. Zalaganjem pokojnog zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđe sklopljen je ugovor s Državnim arhivom u Zadru o potrebi čuvanja, sređivanja i javne dostupnosti gradiva istraživačima i svim građanima. Ugovorom su se strane obvezale tako da Nadbiskupija osigura nove prostore i opremu za čuvanje gradiva, a Državni arhiv osigura jednog stručnog arhivista koji će se brinuti o arhivu, sređivati gradivo i davati ga na korištenje strankama. Gradivo je prebačeno 2005. godine u nove preuređene i moderno oprem ljene prostore, gdje se i danas nalazi u zgradi nasuprot Sjemeništu (s ulazom na br. 2 u ulici Jurja Bijankinija). U lipnju 2006. godine otvorena je čitaonica, gdje je gradivo Arhiva Nadbiskupije dostupno široj javnosti. Vodič sadrži 206 stranica. Zapo činje predgovorom (7-11), potom poglavljem “Iz vod iz Klasifikacije arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske” (11-13). Slijedi poglavlje “Arhivski fondovi i zbirke Arhiva Zadarske nadbiskupije” (13-16), “Kratice” (16-17), potom “Arhiv Zadarske nadbiskupije” (17-25), te na kraju sam “Vodič kroz arhivske fondove i zbirke”. Tradicija arhiva seže još od samog postojanja Zadarske nad/biskupije. Sama činjenica da su do danas sačuvani stari arhivski zapisi, govori o čuvanju arhivskih zapisa (isprava) i brizi za njih, pa time i o postojanju nad/ biskupijskih arhiva od najstarijih vremena. Arhiv Zadarske nadbiskupije čuva gradivo nastalo djelovanjem središnjih tijela crkvene uprave, prvenstveno spise Nadbiskupskog ordinarijata i osobne spise nadbiskupa. Zatim, čuva spise nastale djelovanjem Stolnog kaptola u Zadru i spise Ninske biskupije, koja je ukinuta 1828. godine. U arhivu se također čuva i gradivo raznih školskih ustanova, crkvenih zaklada, nadarbina, bratovština i drugih ustanova, te osobni arhivski fondovi preminulih svećenika. Danas Arhiv Zadarske nadbiskupije preuzima gradivo dekanata, župa i kapelanija s područja koje teritorijalno obuhvaća Zadarska nadbiskupija. Prvo je poglavlje “Arhivski fondovi Arhiva Zadarske nadbiskupije”, gdje se povijesno periodizacijski donosi prikaz fondova od druge austrijske uprave u Dalmaciji (1813.-1918.). Potom slijede odgoj i obrazovanje, zdravstvene i socijalne ustanove, društva, udruge, udruženja, vjerske ustanove, osobni arhivski fondovi i zbirke izvornog arhivskog gradiva. Donosi se povijest stvaratelja gradiva, nadležnost i funkcije, administrativni ustroj, po- 319 vijest fonda, sadržaj fonda, popis gradiva, kazala, jezik/pismo, obavijesno pomagalo, dopunski izvori te bibliografija za svaki fond. U Vodiču su navedeni svi fondovi koji su pohranjeni u nadbiskupijskom arhivu te su označeni prema arhivističkim pravilima: sa signaturom, klasifikacijom, nazivom fonda, vremenom nastanka gradiva, količinom i stvarateljem. Svaki fond započinje poglavljem “Povi jest stvaratelja gradiva”, potom “Nadležnosti i koje su mu funkcije”, te “Administrativni ustroj”. Slijede “Povijest i sadržaj fonda”, “Popis gradiva”, “Kazala”, “Jezik/pismo”, “Obavijesno pomagalo”, “Dopunski izvori”, “Bibliografija” i ponegdje “Slikovni prilog”. Na kraju možemo zaključiti i reći o vrijednosti ovog vodiča. Do danas ovakvo marljivo sačinjeno djelo nismo imali. Ono znanstvenicima koji istražuju crkvenu povijest, ali i drugim zainteresiranim osobama, pruža bolji uvid u ogromnu i vrlo vrijednu dokumentaciju Katoličke crkve, pa se na taj način njeguje sjećanje na život Crkve, i, kako zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić kaže, “pokazuje obrise Kristova djelovanja u Crkvi kao sveopćem sakramentu spasenja”. Josip Celić Pavuša Vežić Episkopalni kompleks u Zadru Sveučilište u Zadru Zadar, 2013. osvrti i prikazi Monografija o episkopalnom kompleksu u Zadru U lipnju 2013. godine objavljena je u izdanju Sveučilišta u Zadru knjiga prof. dr. sc. Pavuše Vežića Episkopalni kompleks u Zadru. To je u osnovi autorova doktorska disertacija, obranjena na Filozofskom fakultetu u Zadru 1993. godine. U skladu s takvom namjenom, tekst je rezultat autorovih dugogodišnjih istraživanja, kako samog spomeničkog kompleksa čiju je obnovu vodio kao konzervator, tako i svih relevantnih dotadašnjih spoznaja. Iz prvobitne namjene teksta proizlazi i vrlo uredna i pregledna struktura, u kojoj su istraživački postupak i znanstvena valorizacija temeljeni na kronološkom principu i prate razvoj prostorne cjeline od antičkog doba do modernih vremena. Knjiga se sastoji od sedam glavnih poglavlja podijeljenih na dvadeset i šest potpoglavlja, te četiri poglavlja koja funkcioniraju kao prilog temeljnom tekstu. Opremljena je bogatim fondom preciznih nacrta i kvalitetnih fotografija, čime ovo djelo uvelike popunjava prazninu u dosad dostupnoj literaturi vezanoj uz katedralni kompleks u Zadru. 320 osvrti i prikazi Za fotografije su, pored samog autora, zaslužni Zoran Alajbeg, Živko Bačić i Nino Vranić. Nacrti najvećim dijelom potječu iz planoteke Konzervatorskog ureda u Zadru, dok je dio nacrta i fotografija koji imaju povijesni karakter preuzet iz različitih starijih izvora. Navedeni likovni prilozi ne samo da prate i ilustriraju tekst, nego u velikom dijelu predstavljaju dragocjen informativni materijal iz kojeg je moguće iščitati sve bitne elemente arhitektonskih struktura episkopalnog kompleksa i njegova razvoja tijekom tisućljeća i pol postojanja. Obiman znanstveni aparat (249 bilješki, 111 bibliografskih jedinica) omogućava zainteresiranim čitateljima i dublje zalaženje u pojedine probleme vezane uz izučavanje same spomeničke cjeline, ali i društvenih odnosa unutar kojih je trajala i bila predmetom brige, nadogradnji, pregradnji, održavanja, pa i izučavanja. Katedralni kompleks u Zadru jedna je od najreprezentativnijih spomeničkih cjeli na takvoga tipa u Hrvatskoj, pa se utoliko vi še osjećao nedostatak ozbiljne monografije kojom bi bio predstavljen javnosti. Zapravo, osim vrlo kvalitetnog, ali opsegom i opremom skromnog vodiča prof. Ive Petriciolija Katedrala sv. Stošije iz 1985. godine, danas već teško dostupnog, ni Zadrani ni sve brojniji turisti nisu do sada imali priliku konzultirati ili nabaviti neku ozbiljniju knjigu o zadarskoj katedrali i cjelini kojoj pripada. Budući da je posvećena jednom od najznačajnijih povijesnih arhitektonskih kompleksa na području Hrvatske, knjiga u prvi plan stavlja arhitektonske strukture i njihove funkcionalne odnose. Pritom je autor dosljedno poštivao prihvaćenu znanstvenu metodologiju povijesti umjetnosti i u temeljnom znanstvenom pristupu temi i u načinu korištenja znanstvenog aparata. U tom cilju koristio je praktički svu relevantnu lite- Pavuša Vežić raturu, na koju na odgovarajućim mjestima upućuje brojnim bilješkama. Rezultat takva pristupa izvorno je znanstveno djelo, jedino takve vrste posvećeno ovoj spomeničkoj cjelini. Osobitu je pažnju autor posvetio dosljednom korištenju stručne terminologije, neophodnom za razumijevanje svih elemenata arhitektonskih i dekorativnih struktura, ali i stilskih elemenata artikulacije samog spomenika. U uvodnom poglavlju autor je objasnio sadržaj rada, naveo povijesne izvore i relevantnu literaturu, te dao pregled konzervatorskih radova i rezultata istraživanja. Drugo poglavlje predstavlja najvažniji dio spoznaja proizišlih iz proučavanja kompleksa. Nakon definiranja prostornog i povijesnog okvira slijedi analiza arhitektonskih slojeva kronološkim redom, tako da je moguće pratiti etape razvoja od antičke podloge na kojoj je kompleks nastao, preko njegovih začetaka i uobličavanja u kasnoantičko (ranokršćansko) doba, do ranosrednjovjekovne faze, u kojoj je kompleks obogaćen novim dodatcima i pregradnjama, ali i gradnjom crkve sv. Trojstva (sv. Donata), koja je čitavom sklopu dala dodatni naglasak. U vrijeme romanike došlo je do temeljite pregradnje katedrale, koja je u prvoj fazi zadržala tlocrtnu osnovu ranokršćanske crkve, ali je najveći dio ar- 321 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. hitektonske artikulacije izveden u karakteris tičnim oblicima toga doba, da bi u drugoj fazi crkva bila produžena za 14 metara i dobila novo pročelje, čime je u osnovi formirana građevina kakvu danas poznajemo. Razdoblje gotike donijelo je tek manje pregradnje, prvenstveno u prostoru sakristije, a u vrijeme renesanse u potpunosti je pregrađen sklop nadbiskupske palače, koja je tada artikulirana kao najreprezentativnija stambena zgrada u čitavom gradu. U to je doba započeta i gradnja zvonika. Najvažniji zahvat u doba baroka predstavljala je gradnja Ilirskog sjemeništa (Sjemeništa Zmajević), a unutarnji prostori katedrale i crkve sv. Donata temeljito su preuređeni. U vrijeme klasicizma još jednom je temeljito pregrađena nadbiskupska palača, a vrijeme historicizma obilježava dovršavanje zvonika u neoromaničkim oblicima. Treće poglavlje sadrži prezentaciju i analizu detalja arhitekture, ponovno po temeljnom kronološkom načelu, prateći sačuvane izrazite arhitektonske elemente od kasne antike do klasicizma. Četvrto po- glavlje odnosi se na znanstvenu valorizaciju prethodno iznesenih spoznaja, još jednom kronološkim slijedom, te otkriva kako je katedralni kompleks praktički u svakoj od velikih povijesnoumjetničkih epoha predstavljao jedan od ključnih spomenika u Zadru i svojevrsno ishodište novih načina oblikovanja. U petom poglavlju autor smješta navedene spoznaje u šire okvire, te definira značaj i ulogu pojedinih faza i elemenata građevinskih sklopova unutar zadarskog episkopalnog kompleksa, koji se tako pokazuje kao jedan od važnih spomenika ranokršćanskog, ranosrednjovjekovnog i romaničkog graditeljstva uopće. Šesto je poglavlje sažetak, a sedmo donosi iscrpan popis literature, koji zainteresiranom čitatelju omogućava i dublji uvid u pojedine probleme. Slijede pogovor, popisi crteža i fotografija, a kao posljednje, jedanaesto poglavlje, knjigu zaključuju slikovni prilozi (25 tabli s 50 fotografija). Kao posebnu vrijednost ovoga djela treba istaknuti da je u cijelosti napisano dvojezično, tako da u dva paralelna stupca uporedo teku tekstovi na hrvatskom i na engleskom jeziku (u prijevodu dr. sc. Larisa Borića). Takva je praksa u posljednje vrijeme dosta prisutna u europskim izdanjima (vrijedi spomenuti poznatu talijansku ediciju Mirabilia Italiae, koja upravo na takav način prezentira najznačajnije komplekse i spomenike talijanske baštine), a nema sumnje da će, u vremenima kada hrvatsku umjetničku baštinu treba čvršće i potpunije integrirati u korpus europskih kulturnih stečevina, ovakav način tiskanja znanstvenih knjiga biti sve učestaliji. Knjiga Episkopalni kompleks u Zadru djelo je koje je doista nedostajalo stručnoj javnosti, a posebno studentima povijesti umjetnosti, koji su se godinama služili rukopisom autorove disertacije, što je, s obzirom 322 na malen broj dostupnih primjeraka, izazivalo teškoće u pripremanju ispita, ali i u svakom daljnjem ozbiljnijem bavljenju problemima zadarskoga povijesnog graditeljstva i sličnih arhitektonskih cjelina na području Hrvatske. Također, osim krugu upućenih stručnjaka, ovaj je tekst bio praktički nepo znat široj javnosti. Nema sumnje da zadarska katedrala i biskupski kompleks zaslužuju sveobuhvatnu monografiju, koja bi pored arhitekture obuhvatila i sve ostale segmente umjetničke djelatnosti, a zacijelo će publiciranje ovog rukopisa, koji definira temeljni okvir cjelokup nog povijesnog i kulturnog razvoja glavnog izvorišta i stjecišta zadarske srednjovjekovne umjetničke produkcije, potaknuti daljnje korake i u tom pravcu. Premda je u prvom redu namijenjena stručnjacima, a posebice, kako i sam autor ističe u predgovoru, studentima povijesti umjetnosti, knjiga može biti itekako korisna i svima ostalima koji imaju potrebu znati nešto više o povijesti, razvoju arhitektonskih struktura, ali i umjetničkom značenju katedralnog komplesa Sv. Stošije u Zadru. Knjiga prof. Vežića nedvojbeno predsta vlja značajan doprinos hrvatskoj povijesti umjetnosti i jedno je od temeljnih djela za svako daljnje bavljenje kasnoantičkim, rano srednjovjekovnim i romaničkim graditeljstvom na području Hrvatske, a može se očekivati da će naći odjeka i u širim europskim stručnim krugovima, u kojima upravo nepostojanje ovakvih detaljnih i kvalitetnih monografija o hrvatskim spomeničkim cjelinama (posebice onih na engleskom jeziku) usporava proces recepcije spoznaja o hrvatskoj umjetničkoj baštini, a samim tim i njezinu integraciju u cjelovitu sliku europskih kulturnih stečevina. Emil Hilje Branka Arh Grga Marjanović Zavičajna biblioteka Vrata, 2012. osvrti i prikazi O slikarskim mijenama Grge Marjanovića iz pera Branke Arh Zacijelo bi opus, većim dijelom svoga života goranskog slikara Grge Marjanovića ostao nepoznat hrvatskoj javnosti da o njegovu radu nije objavljena monografija iz pera Branke Arh, riječke povjesničarke umjetno sti i književnice. Izdao ju je Zdenko Mance u ediciji Zavičajna biblioteka. U nekoliko poglavlja na 160 stranica ispričan je život i predočen stvaralački rad toga hrvatskog umjetnika, malo poznatog široj publici. Autorica monografije nastojala je sumirati dosege, iznijeti riječju i cjelinom teksta i slike ono što određuje Marjanovićev rad. Ovim likovnim čitanjem njegova djela umjetnik nam je predstavljen prije svega kao vrstan crtač, koji je, između ostalog, nezaobilazna figura našeg animalizma. Rođen je u Zlarinu 1933., gdje je njegov otac Vladimir Marjanović, Livnjak po rođenju, istaknuti fresco slikar, pejzažist i portre tist, oslikavao crkvu Uznesenja Marijina. Majka Anka, rođena Kessler (iz Zadra), profesorica likovne kulture i slikarica, čiji je portret zastupljen u ovoj monografiji, izlagala je 323 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Grga Marjanović i sa sinom. Dakle, u njegovim žilama doista je tekla umjetnička krv te je on kao umjetnik podjednako određen podrijetlom i vlastitim izborom. Poslovi roditelja vodili su ga u različite krajeve: djetinjstvo provodi u Gračanima nedaleko od Zagreba, zatim seli u Pulu, Rijeku, Opatiju, Travnik. Godine 1957. maturirao je na Srednjoj školi primijenjene umjetnosti, na Odjelu dekorativnog slikarstva, u Splitu, nakon čega honorarno radi kao scenograf u splitskom Narodnom kazalištu. U Splitu je imao i prvu samostalnu iz ložbu 1958. godine. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Zbog iznenadne očeve smrti prekida školovanje i 1959. godine prihvaća radno mjesto nastavnika u Makarskoj, potom u Travniku i Vitezu, da bi se 1961. trajno naselio u Delnicama, gdje je stvarao i radio kao likovni pedagog sve do umirovljenja. Godine 1965. bio je u Rimu na usavršavanju fresco slikarstva i mozaika, 1967. u Parizu na proučavanju francuskog impresionizma. Na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu 1973. godine diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Mladena Veže. Prvu samostalnu izložbu u inozemstvu imao je 1977. godine. Uz slikanje tu je i uporan i mukotrpan rad na pokretanju likovnog života goranskog kraja, sredine koja, kako autorica monografije kaže, “nije niti tražila niti prepoznavala niti priznavala umjetničko djelo vanje”. Izbor Delnica za mjesto gdje će se skrasiti, osnovati obitelj i ostati do kraja života uvjetovan je iznimnom ljubavlju prema prirodi i jednostavnosti života. S druge strane cijena za to bila je neshvaćenost, sumnje i dvojbe koje su obilježile čitav njegov opus. Autorica teksta na zanimljiv način prati Marjanovićev opus u kontekstu i ozračju vremena i okolnosti. S mnogo senzibiliteta akcentuira ona sve dionice umjetnikova djela, ističući pritom likovne posebnosti, ali i ugođaje slojevite sadržajnosti koju konkretna motivika nosi. Branka Arh znalački je osjetila umjetnika. Radi dodatne objektivnosti citira fragmente tekstova drugih likovnih kritičara (najčešće Vande Ekl) i novinskih tekstova. U Uvodu monografije osvjetljava ona sva mjesta kroz koja je Marjanović prolazio i vijugave putove koji su ga doveli do Gorskog kotara pa završava riječima samoga slikara: “Ne bih ja jednu našu jelu dao za sve nebodere riječke i zagrebačke.” Slijedi poglavlje pod nazivom Prilagodba, u kojemu autorica monografije govori o životu umjetnika u sredini koja ga je prihvatila i bila ponosna na njega, no, s druge strane, nije mu omogućila niti najnužnije uvjete za rad. Zašto se Marjanović, usprkos pozivima u Zagreb i u likovna središta izvan Hrvatske, nije uključio u umjetničke krugove, pita se autorica i nudi nekoliko odgovora: osobno iskustvo brojnih selidaba, skromna i samozatajna priroda, bolest, odanost nastavničkom pozivu. Usprkos tome ostvario je če trdesetak samostalnih izložaba i dvadesetak skupnih. Njegove izložbe završavale su če- 324 osvrti i prikazi sto bez stručnih osvrta, a o prvoj, splitskoj iz 1958. nema niti pisanog traga. Ta je činjenica, naravno, dodatno otežala autoričin is traživački rad na upoznavanju djela ovoga umjetnika. Nakon prve samostalne izložbe u inozemstvu (Krefeld, Njemačka, 1977.) uslijedile su nagrade i međunarodna priznanja, uglavnom za animalističke crteže. Na Prvom europskom susretu slikara animalista i florealista iz petnaest europskih zemalja u Mulhoseu kraj Pariza 1996. nagrađen je njegov crtež medvjeda. Ponudu organizatora za otkup nagrađenog rada odbija i rad s ponosom vraća u Delnice, a za Novi list izjavljuje: “Vidjevši pored imena naznaku Croatia, u duši sam osjetio radost.” Analizirajući tematski Marjanoviće vo stvaralaštvo, autorica ga promatra kroz tri poglavlja: Jedan je put vodio goranskom krajoliku i čovjeku u njemu, drugi je put vodio u irealne vizije i treći je put vodio animalizmu. Njegove su mijene protejskog tipa, navođene mediteranskom strašću, koju je, ka ko autorica kaže, naslijedio od majke, i nemirnim stvaralačkim duhom kojeg je baštinio od oca. Svako razdoblje donosilo je nove teme i potrebu za drugačijim načinom izražavanja. Konačno, na svim je radovima moguće iščitati vrlo specifičan i jedinstven autorski rukopis, o kojem autorica govori u poglavlju pod nazivom: Marjanovićeva narav je crtačka, njegov primarni izričaj je linija. Njegov crtež nastaje s lakoćom, sažet je, pun emocionalnog naboja i, kako autorica piše: “Umjetnička struktura Grge Marjanovića bila je sva u liniji.” Crtež se provlači kao bitan element kroza sve njegove motive, koji su uvijek izvirali iz stvarnosti: goranske gostionice, lovačke situacije, šume i životinje, portreti često s notom tuge ili tragičnosti, autoportreti kroz koje su vidljiva osobna i “nemilosrdna propitivanja i samopropiti- vanja”, karikature kao element koji je temelj njegova cjelokupnog vizualnog mehanizma u formalnom i psihološkom smislu. Obradila je autorica i kratke predahe u kojima se je bavio kiparstvom, umjetničkim obrtom, drvorezbarstvom i sitnom plastikom te sakralno slikarstvo kao zasebnu cjelinu. Devedesetih se u Marjanovićevim slikama pojavljuju nadrealne teme obilježene humorom, ironijom i melankolijom. Monografija doista sabire najbolje Marjanovićeve stvaralačke trenutke i daje pravu sliku umjetnika koji je za sobom ostavio stotine slika i crteža, skulptura i predmeta primijenjene umjetnosti, a koji je nepravedno gurnut na marginu interesa likovne kritike. Marjanović je svjesno odabrao provinciju, uvjeren da je za razumijevanje njegova djela dovoljna njegova likovna uvjerljivost i iskrenost. Život mu je bio plemenit, tih i sadržajan, bez potrebe za samoisticanjem, no, kako zaključuje autorica, “ne možemo se oteti dojmu da se njegov stvaralački put, u nekom sretnijem vremenu i prostoru, mogao i drukčije ostvariti”. Zdenka Bilušić 325 Milan Bešlić Kuzma Kovačić Zagrebački holding, Podružnica AGM Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Impozantni izdavački pothvat Ovog proljeća u Zagrebu je predstavljena monografija o poznatom hrvatskom kiparu Kuzmi Kovačiću iz pera likovnog kritičara Milana Bešlića. Knjigu je objavio u biblioteci Monografije Zagrebački holding, Podružnica AGM, a tiskana je uz potporu Grada Hvara, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba te Splitsko-dalmatinske županije. Na 335 stranica ove opsežne knjige Milan Bešlić uspio je temeljito i cjelovito prikupiti i objediniti sve relevantne podatke o životu i djelima Kuzme Kovačića. Tekst, paralelno preveden na engleski i ilustriran s više od dvjesto fotografija, arti kuliran je razumljivo i pitko te će sigurno biti prihvatljiv i širem čitateljstvu. Da bi vjerodostojno i pregledno predstavio Kovačića i njegov impozantni umjetnički opus, Bešlić je knjigu podijelio u pet dije lova. U prvom dijelu piše o nastanku prvih Kovačićevih umjetničkih djela, ukazuje na teme koje on problematizira u kontekstu vremena u kojemu stvara, te analizira i razlaže tvoriva i tvorbeni postupak kojim se služi. Bešlić ukazuje i na snažnu tematsku oko- snicu u motivima kipareva zavičajnog prostora, kojega se kronološka linija djelovanja može slijediti od samoga početka. Svijest o sudbonosnoj pripadnosti tom prostoru, o njegovim tradicijskim vrijednostima, pogotovo duhovnoj baštini, njegovo je trajno i neiscrpno uporište i nadahnuće. Te su činjenice osobito utjecale na njegov razvoj i formiranje tijekom školovanja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti sudbonosnih 70-ih prošloga stoljeća. Kuzma Kovačić tada se, usprkos bremenitom političkom okruženju, kao i radikalnim promjenama u postojećoj likovnoj praksi, formirao kao autor koji je, iako čvrsto oslonjen na bogatu hrvatsku kiparsku, kulturnu i duhovnu baštinu, otvoren i svim izazovima vremena. U svojim kiparskim djelima intrigantne događaje i emocionalne doživljaje uspješno tematizira samosvojnim likovnim jezikom, koji je nemoguće jednostavno identificirati, ali koji je čitljiv i duboko sugestivan. Njegova djela sublimiraju i emaniraju sav autorov senzibilitet prema prošlosti, krajoliku zavičaja, kršćanskoj tradiciji, umjetničkoj i literarnoj baštini, ne gubeći, već jačajući vezu s realnosti svakidašnjice. Milan Bešlić posebno naglašuje čestu kiparevu opredijeljenost za religiozne teme, u kojima, kako sam kaže, nalazi transcendentnu vezu s umjetnošću. Tu svoju vjerničku pripadnost iskazivao je i iskazuje u svakom svom djelu. Ne čudi stoga što je stvorio velik broj djela u slavu kršćanstva i hrvatske krš ćanske baštine. Bešlić ističe kako je Kovačić u takvim prilikama prožimanja vjere i djela slijedio širok raspon kršćanskih motiva i kiparskih postupaka, kao i fascinantan repertoar tvoriva i stilskih inačica sublimiranih u stvaralačkom procesu. S jednakom majstorskom suverenošću Kovačić ostvaruje svoje ideje služeći se tradi 326 osvrti i prikazi cionalnim materijalima (glinom, kamenom, drvom, broncom, staklom), kao i onima suvremenim (željeznim limom, čavlima, žicom, aluminijem, poliesterom). Hrabro i bez pred rasuda u svoje skulpture uvodi i boju kao element forme. Važan dio Kovačićeva umjetničkog opusa za Bešlića su njegova spomenička djela, koja, nadahnuta autorovom iskrenom duhovnom proživljenošću a ostvarena in ventivnom stvaralačkom slobodom, opstoje danas u Hrvatskoj oplemenjujući prostore u kojima su postavljena. Kod realizacije tih spomenika, često monumetalnih dimenzija, Kuzma Kovačić duboko se i razložno služi poticajem koji mu daju raznovrsni i, kojiput, sasvim nekonvencionalni materijali. Posebnost kiparskih djela Kuzme Kovačića također je i u originalnoj obradi površine tretiranog volumena, njegovih inače najčešće čvrstih, zatvorenih i sublimnih formi. Dajući osobitu važnost teksturama korpusa, tretira ih uvažavajući prirodne osobine tvari. Obrađuje ih grebanjem, urezivanjem, bušenjem, zakucava ih čavlima, klinovima i metalnim pločama, pa i ispisom znakovitog teksta, najčešće poetskog karaktera. Na kraju Bešlić rezimira svoje sudove o stvaralaštvu Kuzme Kovačića, naglasivši ponovno afirmaciju kršćanskih vrijednosti u njegovim djelima. Istaknuo je pritom da je Kovačić širio prostore kiparskog medija novim izražajnim mogućnostima i da je tradicionalni kiparski postupak, osim nedvojbenim umijećem, nadogradio inventivnim autorskim obilježjima. U drugom dijelu monografije Bešlić prikazuje, uz kipove i javna djela, i ostale Kovačićeve radove: plakete, medalje, kovani novac, te mnogobrojne skice i crteže. To poglavlje završava inventarom svih kiparevih djela, uz bilješku o njegovu stvaralaštvu i na području grafike, primijenjene grafike, scenografije, glume i spisateljstva. Kuzma Kovačić Treće poglavlje sadrži Kovačićevu biografiju, sa svim važnim činjenicama koje govore o njegovu formiranju kao čovjeka i umjetnika. Taj dio teksta potkrijepljen je mnoštvom fotografija, koje ga pregledno ilustriraju. U četvrtom dijelu nalazi se popis svih samostalnih i skupnih izložaba Kuzme Kovačića, kao i brojnih nagrada, priznanja i odličja koje je dobio za svoje umjetničko djelovanje. Peti dio sadrži cjelovitu Kovačićevu bibliografiju, te podatke o filmovima i televizijskim, radijskim i drugim audiovizualnim zapisima. Milan Bešlić suvereno potpisuje ovo opsežno i vrijedno djelo, uz odabir vrsnih suradnika: Janet Tuskan (prijevod), Ive Udiković (lektura i korektura), Ivana Savičevića Podgajskog (grafičko oblikovanje), Gorana Vranića i drugih (fotografije), Kuzme Kovačića i Maje Klarić-Sorić (dokumentacija), Dragog Savičevića iz Skaner studija (skeniranje i obrada kolora) i ustanove Uriho (tisak). Ovaj impozantni izdavački pothvat nesumnjivo će znatno obogatiti naše nakladništvo na području likovne umjetnosti. O interesu koji je knjiga već polučila kod naše kulturne javnosti, svjedoči i brojna publika na nizu njezinih predstavljanja u nekoliko hrvatskih gradova. Pavao Roca 327 Mate Kovačević Pet stoljeća borbe za Hrvatsku Hrvatska kulturna zaklada, HKZ-Hrvatsko slovo Zagreb, 2013. osvrti i prikazi Politička, vjerska i kulturna povijest Hrvata Knjiga Pet stoljeća borbe za Hrvatsku hrvatskoga novinara, publicista, književnoga kritičara, političkoga komentatora Mate Kovačevića sadrži oko 140 kolumni, članaka, od ređenije književnih i historiografskih osvrta, kritika, političkih komentara, najviše prikaza knjiga s područja književnosti, historiografije, politike, publicistike, jezikoslovlja, poslaganih u deset poglavlja. Glavni dio ovih napisa objavljen je u Hrvatskom slovu, a njihov manji broj u Zadarskoj smotri i Našim ognjištima, i to od lipnja 2010. do svibnja 2013. Budući da nazivi poglavlja na jedan iznimno smislen, inventivan, sintetičan način daju početnu, obuhvatnu informaciju navje šćujući bit tekstova koji slijede, navest ćemo njihove nazive: Raskošna povjesnica hrvatskoga srednjovjekovlja, potom U obrani državnosti, Stoljeće nacionalnih preporoda, Suprotiva Finisu Croatie, Croatia rediviva, Rat protiv Hrvatske, Oslobođena Hrvatska, Knji ževnost kockastih motiva, Jezikoslovlje. Na svršetku je nekoliko In memoriam hrvatskim značajnim ljudima. Vremenski, kro- nološki obuhvat, kako stoji u naslovu knjige, pet je posljednjih stoljeća u kojima su hrvatska država, odnosno Hrvati, ma gdje bili, vodili boj za svoje održanje. To je vrijeme od početka osmanskih prodiranja sve do osamostaljenja države Hrvatske, razdoblje u kojem su Hrvati svim mogućim vrstama otpora i obrane, a unutar svekolikih međunarodnih datosti, uspjeli osigurati svoj opstanak uvijek s nadom konačnoga cilja – stvaranja samostalne, suverene hrvatske države. Dakako da ta borba nije bila bez loših posljedica, sakaćenja posebice prostora gdje Hrvati žive, a time i njihova potiskivanja. Najveća je cijena plaćena u ljudskim žrtvama. Ova je knjiga i politička povijest, i ona vjerska i kulturna. Ona nosi naglašeni pečat domoljublja, ali nikako nije bez realnoga sagledavanja povijesnih činjenica i istina, dokumentarna sa raščlambama i interpretacijama kojima se ne može osporiti jedan stručni i znanstveni pristup. U osvrtima i prikazima brojnih knjiga, pisanih studija, članaka, književnih djela, čiji su autori hrvatski značajnici, autor nam je podario informaciju iz prve ruke, temeljitu, sveobuhvatnu, meritornu, slobodnu, prihvatljivu obavijest i činjenice koje ne mogu biti bez odjeka u nama s produžetkom inicijativnog i poticajnog karaktera. Tih oko 140 Kovačevićevih napisa vješto je i zanimljivo razmješteno, osmišljeno u strukturiranju knjige, što ima za posljedi cu dobivanja logičnih, sadržajno-tematskih cjelina. Unutar te kompozicije ovoga djela lako je onda uočiti i konkretne tematske sastavnice, motive, pitanja ili probleme koji se obrađuju , raščlanjuju. Svaka tematska sastavnica, ma o kojoj god se radilo, bilo da se razmatra u djelu nastalom i prije više stoljeća ili nastalom u novije doba, ima svoju automatsku protežnost, aktualnost u današ- 328 osvrti i prikazi njem trenutku, bilo da djeluje poticajno, bi lo da sama od sebe, bez posebne raščlambe, izaziva jednu normalnu, produktivnu prispodobu s određenim pristupima, događanjima sada i ovdje. Potom, autor podjednako tretira djela nastala u emigraciji, u dijaspori, posebice u BiH, Boki kotorskoj, Bačkoj, Vojvodini. Prva i glavna tematska sastavnica knjige, lako je uočiti, pitanje je hrvatske državnosti, stvaranje hrvatske samostalne države kao sigurnoga i samostalnoga okvira postojanja i razvijanja hrvatske nacije. Gotovo da i nema pisanih djela o kojima govori Kovačević u ovoj svojoj analizi petstoljetne hrvatske kalvarije u kojima se ne spominje, barem usputno, želja i potreba, nužnost, jedini cilj borbe – utemeljenje samostalne Hrvatske. To je ono zbog čega su Hrvati najviše stradavali. To je ono što se čak kao početna pomisao kod Hrvata nastojalo uništiti od brojnih nam nesklonih povijesnih strujanja. Takve silnice sijevale su protiv hrvatske slobodne misli poglavito u posljednja dva stoljeća, i to prvenstveno od istočnih susjeda, nažalost i ne manje iz tzv. međunarodne zajednice. I nezamislivo normalnom stvoru, da je takve protimbe bilo, i još ima, i u domaćem vidokrugu. I nisu u pitanju samo neki pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. A samo je država brana od jugoslavenstva kao ideologije protiv posebnosti Hrvata. Treba li i opet naglasiti da se narod osmišljava, ostvaruje samo kroz svoju kulturu, državu i gospodarstvo. Pa kad se u tom pogledu aktualiziraju na primjer djela legendarnoga predsjednika Matice hrvatske, onda je on za neke nacist. I tako, stječe se dojam da se Hrvatima sve može oprostiti, ali najvećim grijehom ostaje stvaranje samostalne Hrvatske, što im se nikako i nikada ne može oprostiti. U tom protivljenju stvaranja suverene hrvatske dr- žave izmišljaju se neistine, laži, krivotvori povijest, upreže se Haag, građanske udruge, nacionalne manjine. Prežitci komunističkih jugonostalgičara, neokomunisti, usustavili su čak jedan čitav pokret, doktrinu takozvanu detuđmanizaciju, ne bi li prvom hrvatskom predsjedniku zanijekali svaku državotvornost. Izmišlja se dogovoreni rat, podjela Bosne i još štošta. U tijesnoj uzročno-posljedičnoj vezi, naglasimo, s pitanjem hrvatske državnosti problematika je vjere te ona veoma značajna sastavnica knjige – borba, pritisak na Hrvate u cilju osvajanja hrvatskoga životnoga prostora, poglavito u cilju utemeljenja Velike Srbije. Povjesnik Mirko Valentić, kako nalazimo u knjizi, posebno je raščlanio te velikosrpske projekte iz 19. i 20. stoljeća (knjiga Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Velikosrpski projekti od ideje do realizacije). Počelo je s Vukom Karadžićem 1836. i s njegovim djelom Srbi svi i svuda, slijedilo je Načertanije Ilije Garašanina 1844., antihrvatstvo u Srbobranu i Srpskom glasu. Početkom 20. stoljeća slijedio je memorandum Ljubomira Stanojevića i Aleksandra Belića Savremeno srpsko nacionalno pitanje, upućeno carskoj Rusiji 1915., projekt Srpska krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama, Zagreb, 1939., u vrijeme stvaranja Banovine Hrvatske. Navedimo i Stevana Moljevića i njegov projekt Homogena Srbija 1941. U provedbi ovoga projekta četnici su ubili 32 tisuće Hrvata, 33 tisuće muslimana, ubijena su na zvjerski način 52 katolička i 67 muslimanskih svećenika. Tu je i Memorandum SANU. Prisvajanje i osvajanje hrvatskoga životnoga prostora usko je vezano s denacionalizacijom Hrvata (Mato Marčinko, Mučenička Hrvatska – Ulomci iz hrvatske povijesti, Zagreb, 2007.), i to putem promicanja povije- 329 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. snoga zaborava, potiskivanja i prisvajanja hr vatskih povijesnih i kulturnih vrijedno sti, koje Hrvate čine onim što jesu, sve to i u najnovije doba, te snažan otpor boljševizma i većine srpskoga pučanstva prema ideji hrvatske države. Poznata je, na primjer, nesporna povijesna činjenica da je hrvatstvo u Bosni i Hercegovini izvorno, ali to ne priznaju ideolozi bošnjaštva, protežući što dalje u povijest ideju postojanja muslimanstva na tom prostoru. Uz to neprekidna propaganda kako su u Bosni i Hercegovini Hrvati krivi za sve nevolje, poglavito kad je riječ o ratu devedese tih godina. Izvrsno je zapažanje autorovo da je izvorni hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući muslimanskoj (bošnjačkoj), dakako i srpskoj te politici tzv. međuna- rodne zajednice, zapravo pretvoren u obes pravljenu manjinu dvaju daytonskih entiteta. Treba li uopće spominjati i odgovornost hrvatskih vlasti, kako sadašnjih tako i prošlih (Željko Raguž, Već viđeno, Mostar, 2008., Božo Goluža, Hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji, Mostar, 2008.). Vjera je jedan od najvažnijih elemenata kod formiranja narodne zajednice, nacije. Unutar nje ostvaruje se zajedništvo, razvija kultura, riječju – sve pojavnosti koje vode do države. Zbog toga pitanje vjere, njezino nijekanje, jedan je od glavnih ciljeva napadaja protivnika. Autorova raščlamba glasovite historiografske trilogije Bosne i Hercegovine fra Dominika Mandića, hrvatskoga povjesničara u egzilu: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Bogumilska crkva bosanskih krstjana te Etnička povijest Bosne i Hercegovine, daje prave odgovore u tom pogledu. Do osmanske invazije, ističe Kovačević, dvije trećine pučanstva Bosne bili su katolici, a tek jedna trećina pripadala je heterodoksnoj crkvi (25.068 kršćani, a tek 4.485 muslimani). To što su katolici, odnosno Hrvati prelazili na islam i pravoslavlje treba sagledavati u povijesnoj činjenici da su tako katolici bili zaštićeni od osmanskih zuluma. (Lako se dade dokazati da su i pravoslavci bolje prolazili kod Turaka nego katolici-Hrvati.) Islamizirani dio pučanstva postupno se integrirao u osmansko-islamski sustav i, naravno, zaboravljao srednjovjekovne bosanske i krš ćanske političke i kulturne tradicije. Pravoslavlje i njegov kulturni obrazac u Bosni i Hercegovini došao je posredstvom Srpske pravoslavne crkve. Inače Srpska pravoslavna crkva na širem balkanskom prostoru iznimno je bila djelatna u širenju toga svog kulturnog obrasca. Autor to ilustrira tipičnim primjerom posrbljivanja Vlaha (Zef 330 osvrti i prikazi Mirdita, Vlasi starobalkanski narod, od povijesne pojave do danas, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009.). Vlasi su u srednjem vijeku bili etnička zajednica. Germani su imenom Walhos najprije zvali Kelte, a poslije i Romane. Ti Kelti bili su narod sastavljen od više različitih plemena, nastanili su se u Podunavlju pod imenom Skordisci. Bili su zapravo polatinjeno staro, paleobalkansko stanovništvo i vjerski su pripadali latinskom obredu, a onda su ih Bugari nasilno popravoslavili. Vlasi su u Bosni i Hercegovini pripadali hrvatskoj etničkoj zajednici. I budući da su pravoslavci imali povlašteni položaj, lakše su se od katolika-Hrvata uklapali u osmanski feudalni i islamski sustav. Postupno, Vlasi su postali društveno-gospodarska, a ne etnička zajednica. Kako je Srpska pravoslavna crkva sve pravoslavce pretvarala u Srbe, dogodilo se to dijelom i s Vlasima, a teritorij na kojem su obitavali odmah je svojatan kao srpska zemlja. (Inače Vijeće Europe je pozvalo Vlahe da načine program zaštite svoga etničkoga i kulturnog identiteta. Naravno, Srpska pravoslavna crkva se tome protivi, kao što se žestoko protivi i postojanju Hrvatske pravoslavne crkve.) I tako preko popravoslavljenja do Velike Srbije, svekolike srpske dominacije u politici, gospodarstvu, do kulturne i jezične unitarizacije i vladanja nad svima ostalim narodima u obje Jugoslavije. A to je put i do osvajačkih ratova i ratnih zločina, što Hrvati jako dobro znaju. I zapravo obje Jugoslavije bile su u funkciji velikosrpskog terora, ostatak kojega je danas jugonostalgičarstvo i tzv. antifašizam. Mate je Kovačević u knjizi Pet stoljeća borbe za Hrvatsku iskazao vrsno poznavanje građe o kojoj piše, a ta je građa iznimno bitna za proučavanje etničkih, demografskih, jezikoslovnih, etnoloških i političkih pi ta nja. U knjizi je predstavljen veliki broj ljudi od pera različitih struka i prikazano mnoštvo njihovih većih i manjih pismenih radova, studija i knjiga. U knjizi su donesene vrsne raščlambe i interpretacije kako publicističkih povijesnih tako i književnih, znanstvenih i jezikoslovnih ostvaraja. Građa i mnoštvo dotaknutih, načetih pitanja, podataka i činjenica mogu nedvojbeno djelovati široko poticajno za buduća istraživanja hrvatske povijesti i kulture. Posebna je vrijednost knjige što je ona jasno, dokumentarno upoznavanje javnosti s istinom o borbi Hrvata za svoje održanje, odnosno svoju samostalnu Hrvatsku. Svaka kolumna, svaka kronološka i tematska cjelina u knjizi svoju nosivu zamisao, svoje polazište ima u suvremenim, današnjim gledanjima na hrvatsku prošlost i povijest bez ikakva opterećenja bilo kakvim ideološkim pogledima bilo kakve historiografije. Srbokomunističke laži i svake druge objede o Hrvatima pomalo se ispravljaju. Sve iz ove knjige upućuje na ovu trenutnu hrvatsku zbilju u kojoj se ipak u prošlosti počinje sve više sagledavati i naša budućnost. Tamo gdje to ozbiljnije zapinje, ponajviše je plod naše krivice, naših zabluda, tlapnji i velike, veoma velike naiv nosti, popuštanja, sluganstva i podaništva. Božidar Šimunić 331 Dubravka Vidak Stjepan Šešelj Na izvoru Duhovne Hrvatske HKZ – Hrvatsko slovo d.o.o. Zagreb, 2013., 431 str. osvrti i prikazi Svjedočanstvo jednoga razdoblja O bogatstvu hrvatske pisane riječi izvan granica Republike Hrvatske danas se dosta zna zahvaljujući stručnjacima koji se bave proučavanjem hrvatskoga iseljeništva, bilo njihovom poviješću bilo književnošću. Među njima se ističe i Stjepan Šešelj, jedan od prvih hrvatskih književnika koji je Hrvatima izvan Hrvatske i njihovoj djelatnosti posvećivao pozornost i prije demokratskih promjena u našoj zemlji i njezina oslobađanja iz kandži bivše države. Još u vrijeme kad to nije bilo osobito razborito, posjećivao je našu mnogobrojnu dijasporu rasutu širom svijeta od Europe preko Afrike, Sjeverne i Južne Amerike do Australije i pisao o svojim dirljivim susretima s njezinim pripadnicima. Kao jedan od najgorljivijih pokretača zbližavanja domovinske i iseljene Hrvatske postao je i voditelj Sekcije za proučavanje hrvatske književnosti u iseljeništvu pri Društvu hrvatskih književnika, koja je djelovala zajedno s hrvatskim centrom PEN-a. Sekcija je, među ostalima, objavila četiri izuzetno značajne knjige koje oni koji se bave iseljeničkom problematikom nikako ne mogu zaobići: to su knjige Šimuna Šite Ćorića 45 emigrantskih pisaca i 60 emigrantskih pisaca, objavljene 1991. i 1995., u kojima je obuhvaćeno 105 hrvatskih emigrantskih pisaca, knjiga Ante Sekulića Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918., objavljena 1994., i Književnost gradišćanskih Hrvata Nikole Benčića, objavljena 1998.-2000. Da nije bilo te Sekcije i vrijednih pojedinaca koji su se bavili istraživanjem bogate hrvatske kulture, nazočne gotovo na svim kontinentima, ostali bismo prikraćeni za niz zanim ljivih i značajnih podataka o našim uspješnim zemljacima pripadnicima prvoga, drugoga ili čak trećega naraštaja Hrvata koji su proslavili ne samo svoje rodne zemlje nego i Hrvatsku, odakle potječu. Óscar Barrientos Bradasic i Ramón Díaz Eterovic iz Čilea, Luka Budak iz Australije, Jurica Čenar iz Gradišća, Malkica Dugeč iz Njemačke, Vinko Grubišić iz Kanade, Jure Prpić iz SAD-a neki su iz niza uspješnih književnika, sveučilišnih profesora, umjetnika, znanstvenika, poslovnih ljudi ili političara naših korijena. Godine 1992. u radu u Sekciji Šešelju se pridružila Dubravka Vidak, koja je objavila nekoliko prijevoda s engleskoga jezika i koja je danas nakladnica i urednica u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo te vrsna organizatorica književnih i drugih susreta. Njih su dvoje autori zanimljive knjige naslovljene Na izvoru Duhovne Hrvatske, koja govori o kulturnim događajima što su se odvijali u vrijeme kad se Hrvatska borila za svoju nezavisnost. Možda je baš sada, kad naša zemlja postiže još jedan uspjeh – dugo očekivani ulazak u Europsku uniju – pravi trenutak da se uz ovo prigodno štivo prisjetimo zanosa i svekolikoga hrvatskoga jedinstva iz nekoga drugoga razdoblja kad nam je zemlja konačno postala slobodnom državom, za što su se mnogi Hrvati koji su bili osuđe- 332 osvrti i prikazi ni živjeti izvan nje, zdušno zalagali i na svoj način borili. Knjiga od 431 stranice sastoji se od tri poglavlja, pogovora Vinka Grubišića, koji je i urednik, te bilježaka i kazala imena koje je sačinila Dubravka Vidak. U prvome, uvodnome dijelu Stjepan Šešelj govori o nastanku Sekcije i o njezinoj tadašnjoj ulozi, o važnosti (ponovnoga) us postavljanja veza između Društva hrvatskih književnika, o obnovi članstva nekim članovima (V. Nikolić, A. Nizeteo) te primanju značajnih hrvatskih književnika koji su djelovali u inozemstvu (V. Grubišić, A. Kadić, B. Maruna, J. Prpić i dr.) u DHK. Razvidno je da su Društvo hrvatskih književnika i spomenuta Sekcija u to vrijeme imali povijesnu ulogu u (ponovnome) uspostavljanju veza između iseljenih književnika i njihove rodne zemlje, te da je to bilo mjesto na kojemu su se svojim zemljacima obraćali s punim povjerenjem i s nadom da će ih se uključiti u tada aktualne događaje u rodnoj zemlji ili u djedovini. Sekcija je imala zadaću biti čvrsti most između domovinske i iseljene Hrvatske i brinuti se za određene programske ciljeve, kao što su, primjerice, “temeljito i kontinui rano obavještavanje domovinske kulturne javnosti o brojnim pojedincima te medijima i institucijama bez kojih uvid u hrvatsku iseljeničku književnost nikako nije moguć...” ili “stalno organiziranje zajedničkih susreta i znanstvenih skupova o povijesnim i aktualnim pitanjima o problemima koji posebno brinu hrvatske književnike/hrvatsku književnost izvan domovine” itd. O svemu tome iz mnoštva podataka saznajemo u ovoj knjizi koja, osim o uspješnoj organizaciji okruglih stolova i rasprava čija je osnovna zamisao bila približavanje domovinske i iseljene Hrvatske, bilježi i ne baš uvijek lijepe stvari poput protivljenja radu Sekcije i njezinome povezivanju s emigrantskom Hrvatskom (koja uglavnom nije ono na što se misli pod ovim izričajem) te izostanku njezina spomena i rada u Spomenici DHK-a 1900.-2000.-2010., zbog čega se njezin urednik, aktualni predsjednik Društva mr. sc. Božidar Petrač, javno ispričao. U drugome dijelu knjige, koji potpisuje Dubravka Vidak, otkrivaju se, kako kaže, “iseljenički svjetovi i iseljeničke književnosti”, odnosno još uvijek prilično neistraženo područje naše povijesti i kulture. Spominju se dugo zanemarivane knjige i autori – primjerice Hrvatska književnost u egzilu prof. dr. sc. Vinka Grubišića, tadašnjega profesora na Sveučilištu u Waterloou. Taj svojevrsni vodič hrvatske književnosti stvarane izvan domovine objavljen je u Knjižnici Hrvatske revije 1991. Autorica ovoga dijela knjige bavi se fenomenima iseljavanja; analizira termine iseljenik i iseljenička književnost, spominje starije iseljeničke naraštaje Hrvata i neke značajne hrvatske izgnanike poput Marina Držića, Jurja Križanića ili A. G. Matoša. U njemu se ističe i značajna uloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, mjesta na kojemu bi trebala biti pohranjena cjelokupna hrvatska baština, pa tako i mnogobrojna iseljenička građa koju su pojedinci i udruge sa zanosom i ljubavlju slali u tu instituciju, nadajući se da će njihova građa biti pohranjena i dostupna korisnicima. To je omogućeno od 2011. godine, kad je Zbirka inozemne Croatice otvorena javnosti. Treći dio ove zanimljive studije sadrži dokumentaciju i korespondenciju vezanu uz osnivanje Sekcije 1989. godine, pisma mnogobrojnih pojedinaca i izvješća o susretima hrvatskih književnika s našim iseljenicima iz Njemačke, Švicarske, Kanade, SAD-a, Aus tralije... Donose se i izlaganja prigodom susreta, odgovori pojedinih književnika iz di- 333 Drago Marić Romano Meštrović jaspore na prijedloge da postanu članovi DHK-a, popise s prijedlozima koje bi knjige trebalo nabaviti... Iz svega ovoga možemo zaključiti da se radilo o vrlo živoj djelatnosti i intenzivnoj iz gradnji mostova između dvije Hrvatske i nji hovome približavanju, što je i najznačajniji dio ove panorame koja govori o turbulent nome, ne tako davnom, vremenu. Ona je is tinsko svjedočanstvo jednoga razdoblja i svojevrsno odavanje počasti onima koji nas, premda izdaleka, nesebično vole. Željka Lovrenčić Baština zadarskog sporta Športska zajednica Grada Zadra Zadar, 2013. osvrti i prikazi Enciklopedija zadarskoga sporta Zadar i Hrvatska dobili su jedinstvenu enciklopedijsku publikaciju iznimno visoke vrijednosti. Grad Zadar u mnogočemu je u povijesti bio prvi, a sad evo i s ovom enci klopedijom Baština zadarskog sporta autora prof. Drage Marića, novinara, publicista i povjesničara sporta (koji je i urednik knjige) te prof. povijesti i filozofije Romana Meš trovića, povjesničara grada, koja je, u izdanju Športske zajednice Grada Zadra, 3. prosinca 2013. godine predstavljena u Kazalištu lutaka. Jer to je prva takva enciklopedija u Lijepoj Našoj, dakle Zadar je u tome ispred Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka – ispred svih. Pisana je paralelno na hrvatskom i engleskom jeziku, ima 614 stranica s 520 faksimila i fotografija, od kojih su neke prvi put objavljene. Baština zadarskog sporta knjiga je u kojoj se na najbolji način očitava iznimna i bogata kulturna baština zadarskoga sporta i rekreacije kroz povijest predstavljena na sustavan i enciklopedijski način, kako autori vole kazati, “od rimskih kupki gdje je sve počelo pa do danas”. Ona, naime, prikazuje što je sve grad Zadar učinio na području sporta i sportske rekreacije u različitim povijesnim i vremen334 osvrti i prikazi skim razdobljima od početaka sportskog organiziranja u različitim političkim tvorbama, i naročito u miljeu hrvatske državnosti, kada zadarski sportski vremeplov dobiva nove odnose, ciljeve i poticaje. Nema sumnje da je ovaj uradak veliki prinos i enciklopedistici Hrvatske, tim više što se iz sustavnog analiziranja 77 sportova i 30-ak oblika sportske rekreacije grada Zadra njih čak 26 ključnih mogu svesti na zadarsko izvorište. Autori su ustvari u jednoj knjizi objedinili dvije knjige – svaki svoju, a učinili su to na razložan i skladan način, podijelivši svoja područja na dva organska i povezana dijela. Prvi dio enciklopedije je povijesni, koji stručno i suvereno piše prof. Meštrović, priznati istraživač zadarske burne i počesto tjeskobne povijesti, kojemu je, kad je u pitanju Zadar, sve drugo manje važno. On obrađuje one djelatnosti u zajednici ljudi Zadra koje nazivamo društvenim igrama s brojnim elementima sportskih natjecanja ili kao zabavu građana za dokolice u prošlosti. Vrijednost je njegova dijela knjige u činjenici da na stručan način piše o povijesnoj građi objavljenoj u publikacijama ranijih istraživača. Na taj način uz društvene igre i dokolicu prati i opće kulturne, političke, socijalne, vjerske, političke i demografske događaje kroz vremena koja obrađuje. On nas upoznaje s počet cima mnogih društvenih igara, među kojima su i sportske igre, piše o prvim takvim poku šajima, o utemeljivanju prvih sportskih društava i s ponosom ističe u čemu je to sve naš grad kolijevka sportske kulture na tlu Hr vatske, pri čemu mu je posebice snažna dimenzija praćenje snaženja nacionalne svijesti u Zadru, ali i u Dalmaciji. Pri tome zazire od svake ideologije i o rečenim događanjima u Zadru i uspjesima piše kao o zajedničkoj baštini svih Zadrana bez obzira na njihove mnoge moguće različite opredijelje- nosti i stavove. Ista takva misao vodilja nastavlja se, dakako, i u dijelu knjige koji obrađuje prof. Marić. Još je jedna osobita vrijednost štiva koji u Baštini zadarskog sporta obrađuje prof. Meštrović – činjenica da je to jedinstven stručni tekst iz toga područja okupljen cjelokupan na jednome mjestu, jer je prvi put takav predstavljen javnosti, dakle prof. Meštrović je prvi autor koji je takav tekst napisao. Koautoru ove enciklopedije prof. Dragi Mariću priložena knjiga jubilarna je 20. publikacija iz područja sportske povijesti Zadra i njegova okružja. Već sama ta činjenica uka zuje na povećanu vrijednost enciklopedije. Marić na preko 400 stranica obrađuje suvremeni sport Zadra i sve njegove vrste i obli ke. Zato taj dio enciklopedije ima višestruko značenje ne samo kao arhivska i statistička činjenica, kao dobra sistematizacija 77 pojedinačnih sportova u širokoj zadarskoj sportskoj obitelji, već i stoga što je to u novinarstvu prvorazredna vijest i autorski pothvat (Marić je s povećim prilozima još sudjelovao kod devet tuđih publikacija i o zadarskome sportu napisao još 23 feljtona). A u svemu to mu najvažnije je za buduću povijest i istraživanje što će iz toga vrela budući istraživači moći nastaviti svoja specifična i separativna istraživanja od koristi za sveukupnu riznicu zadarskog i hrvatskog sporta. Kod Marića je posebice pohvalan njegov pristup građi, koju kronološki i seriozno obrađuje vodeći računa da obuhvati sve što je u toj građi posebice vrijedno, pri čemu iskazuje ljubav i privrženost prema svome gradu, dostignućima u njegovu sportu i posebice prema njegovim ljudima. Njegov uradak nije samo sportska povijest nego i vrlo vrijedni, dokumentarni, socio loški i kulturološki doprinos našemu gradu. Tehnički uradak ove izuzetne knjige djelo je još jednog poznatog i priznatog Zadrani- 335 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. na inž. Bernarda Kotlara, također velikog zaljubljenika u svoj grad i njegove ljude, a posljednjih desetak godina stalnoga suradnika Drage Marića. On je sjajno i harmonički rea lizirao tehničko-dizajnerski dio enciklopedi je. Učinio je to s puno osjećaja i vrhunske profesionalnosti, “obukavši” njigu u prekrasno ruho, udahnuvši joj ozbiljnost i dosto janstvo, akademsku patinu, kakvu ovakvo djelo i mora imati. Time je knjiga dodatno dobila na vrijednosti. Treba također istak nuti nakladnika ovoga vrijednog projekta Športsku zajednicu Grada Zadra i zahvaliti joj na poticaju i financiranju ove jedinstvene enciklopedije u nas. Kao i svaka knjiga, tako i ova, bez obzira što je krasi vrlo pozitivna ocjena, ima poneku manjkavost, poneki lektorski propust ili ispuštenu činjenicu, no sve to nije takve prirode i intenziteta da bi se u ocjeni trebalo navoditi. Na kraju bio bi profesionalni propust ne osvrnuti se posebice na prof. Dragu Marića kao inicijatora ove enciklopedije, njezina urednika i nositelja projekta. Jer riječ je o neumornome uspješniku i intelektualcu širo kih obzora i velike zadarske autentičnosti, o zaljubljenku u Zadar i sve što je zadarsko. Kako pratim sva Marićeva djela, mogu kazati da je ova knjiga njegovo životno djelo, kruna njegova dosadašnjeg publicističkog i književnog rada. Taj je gospodin, metaforički kazano, hodajuća memorija i svojevrsna enciklopedija našega grada. Uvažavajući njegovu ljudsku skromnost, jednostavnost i etičnost, zamolio bih ga da ubuduće ne odbija nominacije za nagrade koje mu je ovaj naš grad namjeravao podariti. On poslije ovoga uratka, kao svojevrsna gradska legenda, jednostavno nema više pravo na to. Iz ove knjige može se lako utvrditi da je sportski Zadar najranija i ponajbolja perjanica hrvatskoga sporta i rekreacije. Ona je motiv i polazište za druge hrvatske sredine da krenu istim ili sličnim istraživanjima. Zato ona ima OPĆEHRVATSKI karakter i svekoliku vrijednost. Pisana je čitkim stilom, dostupna je akademskom građaninu i tzv. običnom puku. Jedinstvena je na području Lijepe Naše. Knjigu su recenzirali prof. dr. Vlatko Jadrešić i prof. dr. Pavuša Vežić. Vlatko Jadrešić Romano Meštrović i Drago Marić 336 Jozo Udženija Stogodišnjica Vlastita naklada, Danijel Udženija Zadar, 2012. osvrti i prikazi Stogodišnjica obilježena novom knjigom Ljudski je život kao svijeća, Tijelo kao vosak, um kao stijenj, plamen život. Ako jedno otkaže veliko je zlo, Kad sve troje otkaže nije zlo nego smrt, A smrt nije zlo. Predstavljati knjigu Joze Udženije u Bosni i Hercegovini i nije neka ekskluziva (budući da se radi o desetoj knjizi ovoga poznatoga kroničara svitavskoga kraja). Ali je zato prigoda ovoga velikoga čovjeka i književnog autora napokon predstaviti i hrvatskoj javnosti. Nije nelogično budući da mu je deseta knjiga objavljena 2012. u Zadru u nakladi obitelji Udženija. Naime, djeca Joze i Stane Udženija prikupila su, uredila i objavila očeve neobjavljene rukopise za stoti mu rođendan i tako pod očevim imenom objavili i desetu mu knjigu naslovljenu Stogodišnjica. Ocu na čast, a djeci za pohvalu. Knjiga je svoju bosanskohercegovačku promociju doživjela 19. svibnja 2012. u Svitavi koja se smjestila u brdu iznad Parka priro- de Hutova blata. Pod stoljetnu murvu uguralo se preko stotinu ljudi u bijegu od snage sunca, a gotovo ih još toliko ostade van hlada po dvorištu Udženijā. Nekima toga dana i šipak (višestoljetni) bijaše dobar. Sinovi Mato i Danijel organizacijski su brinuli o svakom djeliću promocije koja se ni u čemu nije klanjala tobože velikim gradskim, institucijskim promocijama. Promocija je imala i svoje predstavljače i svoje čitače, mahom poznate ljude u tom kraju, a i šire. Raznovrs niju i zdraviju publiku u životu vidio nisam. Ne naružiše je ni čapljinski pjesnici: Jozo Jakiša, Mario Knežević, Lj. Krmek. Škljocanje fotoaparata i zujanje kamere posvjedočiše o medijskom praćenju promocije. (Javiše mi da je na Radio Čapljini reprizirana nekoliko dana zaredom.) Trpeza, u ovakvim prigodama zvana domjenak, odmakla se od recesijskog trenutka ukazujući na gostoprimstvo i dobrodošlicu svima pristiglima iz sela, okolice, Splita, Zadra, Zagreba, Beograda, Beča. Nakon književnog sijela pod murvom nemali broj ostade na konaku u obnovljenom domu Mate i Mare Udženija (Jozinih roditelja) da se na put krene odmoreno i da sve završi sretno i veselo. (Od tolike ljepote čovjek gotovo zaboravi što mu primarno u naumu bijaše?! Knjigu Jozinu predstaviti…) Jozo Udženija rođen je 1912. Za života je prije ove objavio devet knjiga: Svitava, Svjetlosti ognjišta, Svitava (II. dopunjeno i izmijenjeno izdanje), Životna staza, Priče i običaji, Bez reda vožnje, Misli o kojima treba razmišljati (knjiga I.), Misli o kojima treba razmišljati (knjiga II. ), Kronika Svitave. Knjiga Stogodišnjica Jozin je dnevnik, obiteljski dnevnik, dnevnik Svitave, spomenar, zbornik od Hutova do Svitave i šire. U knjizi autor obrađuje period s kraja 18. stoljeća do danas (Jozo je umro 1994.). Knjiga je podijeljena u šest dijelova. U prvom dijelu au- 337 tor nas upoznaje sa sadržajem koji slijedi, o čemu će pisati, i time nam olakšava nastavak čitanja. U drugom dijelu uglavnom piše o životu u Svitavi. U prvom planu su njegova uža obitelj (majka, otac, braća, sestre) i šira porodica (ostala mnogobrojna rodbina). U trećem dijelu Jozo najviše piše o sebi, zgodama i nezgodama iz svoga života. Četvrti je dio prepun čudnovatih činjenica iz kojih saznajemo kakav je Jozo Udženija čovjek i s kojim je sve talentima opterećen – od Boga nagrađen. U ovome dijelu ima puno motiva koji otkrivaju najdublju intimu, kao što su strah, stid… Nije li i ovo potvrda njegove hrabrosti?! Iz petog dijela naslovljenog “Vjerski život” mogli bi mnogi deklarirani vjernici čitajući ga preispitivati svoju vjeru i postavljati si pitanja – Razumijem li što je vjera i u što vjerujem? U ovome dijelu valja posebno izdvojiti filozofska promišljanja koja nisu utemeljena na visokoj znanosti, nego prije svega na velikom životnom iskustvu jednog zdravog, pametnog i čestitog čovjeka. U zadnjem dijelu autor nam se otkriva i nudi u ulozi pjesnika. Istina, više je epik negoli lirik, ali kroz pjesmu progovara osjećaj za istinu, pravdu, ljubav, domovinu, obitelj, tradiciju. Knjigu između svega navedenog resi i arhaični vokabular prepun turcizama toga doba. Kolika je književna vrijednost ove knjige manje je važno od njezina povoda – da se ne zaborave ljudi, događaji, običaji u Jozinom kraju. A Jozo je u periodu između 1946. i 1995. bio utkan u sva zbivanja i sve je registrirao i stavljao na papir. Jozo ništa nije izmišljao, junaci iz njegovih priča, kao i same priče, svjedoče o povijesti svoga kraja. I zato bi ova knjiga mogla poslužiti kao obrazac kako se čuva obraz, najprije svoj, svoje obitelji, svoga kraja i cijele domovine. Miro Grubić Književna kritika o Luku Paljetku Urednica: Ivana Burđelez Priredila: Anamarija Paljetak Biblioteka Posebna izdanja; knjiga 65-66 (I. knjiga 1965.-1995./496 str. – II. knjiga 1996.-2012./664 str.) Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik Dubrovnik, 2013. osvrti i prikazi Luko Paljetak – U kritici od Macana do Česka Bez sumnje, Paljetak je najpopularniji pjesnik današnjice u Hrvatskoj, čija je popu lar nost odavno prešla granice rodnog mu Dubrovni ka, rodne mu domovine Hrvatske, a mnogo brojni prijevodi njegovih djela govore i o popularnosti u fenomenologiji lijepe književnosti, daleko izvan Hrvatske. Jasno to pokazuje i interes kritike, što je u dvije knjige objavljeno (ne sve) 538 skraćenih tekstova koji govore o stvaralaštvu ovoga autora od 1968. godine do danas. Nije u pitanju samo produkcija nego visoke umjetničko-estetske vrijednosti i jezične bravure, kojima autor iznenađujućom snagom dosjetki, poruka, neponovljivih tematskih interesa, bez prisile veže uz svoje pjesme, sjajne prijevode, dramske tekstove, koncentriran i popularan znanstveno-književni rad. U svemu rečenom, Paljetak je jedinstven, neponovljiv, jednako svjež i zanimljiv, kako običnoj publici tako i vrhunskim intelektualcima koji suvereno vladaju književnom kritikom. U ovom okviru (dvije knjige), prvi autorski tekst ispisu- 338 osvrti i prikazi je Trpimir Macan1, a zadnji Antun Česko2. Između ove dvije odrednice vidljiva je vertikala pjesničke osobnosti: “U pjesmama progovara njegov zavičaj, njegova krv.”3 To potvrđuje i Antun Česko: “Tu je i autoritativno postavljena razdjelnica između onoga, instinktivnim osobnim nadahnućem istinskoga umjetnika, spontano iracionalno sagrađenoga univerzuma pjesnikova svetoga ‘grada’ i onoga istoga, objektivno postojećega, za sve i svakoga vidljiva Dubrovnika, Grada.”4 Sublimirajući sve Paljetkove vrijednosti koje naglašavaju mnogi autori, najizravniji je Slobodan Prosperov Novak,5 koji ustvrđuje kako se radi o najtalentiranijem pjesniku današnjice u Hrvata.6 Kako god bila kritička mišljenja objektivna, izrečena dobronamjerno i stručno, što bi u prvom redu trebalo, sam umjetnik ih ne treba prihvatiti kao takve u cijelosti, ali ne niti kao definitivnu prosudbenu točnost u odnosu na proces stvaralaštva umjetničkog čina. Rečeno se nastavlja na razmišljanje Vjerana Zuppe,7 koji s tankoćutnošću i potpunim razumijevanjem umjetničkog procesa novog, piše: 1 Hrvoje Kačić: Matica hrvatska; Kolo 2. 2006. – Trpimir Macan, Dubrovnik, 20. kolovoza 1935., potomak je roda čije ishodište pokoljenjima svoje korijene održava i razvija na Dubcu, tj. prilazu staroj gradskoj jezgri koja je bila glavna spona Dubrovnika s istočnom okolicom (dubrovačkog područja). Odgoj i svjetonazor stječe u obitelji u kojoj je otac plodni i talentirani kroničar te spontani pisac, a time i čuvar povijesnih vrijednosti vlastitog zavičaja, čime je dao vrijedan doprinos za upoznavanje i štovanje naše prošlosti. 2 Antun Česko: rođen u Dubrovniku 7. svibnja 1938. – književnik, urednik, fotograf… 3 Luko Paljetak (I. knjiga) – Trpimir Macan, str. 8. 4 Luko Paljetak (II. knjiga) – Antun Česko, str. 627. 5 Slobodan Prosperov Novak (1951.) hrvatski je povjesničar književnosti, komparatist i teatrolog. 6 Luko Paljetak (II. knjiga) – Slobodan Prosperov Novak, str. 311. 7 Vjeran Zuppa: Rođen je 1940. u Splitu. Škole i Filozofski fakultet završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao s temom “Pojam dramaturgije u dvadesetom stoljeću”. Od 1966. do 1977. bio upravitelj i dramaturg Teatra Itd. Od 1961. do 1967. urednik časopisa Razlog; urednik dnevnika Telegram od 1969. do 1971.; urednik revije Teka od 1972. do 1975.; od 1979. do 1984. radio na mjestu glavnog urednika Grafičkog zavoda Hrvatske; od 1984. stalno zaposlen na Akademiji dramske umjetnosti. Na ADU – Odsjek za drama- “Sudovi što ih kritičar nudi pjesniku, valorizirajući ili revalorizirajući, u različitim prilikama, njegovo djelo, nikada neće, a niti mogu u potpunosti zadovoljiti pjesnika, kao što uostalom ne mogu zadovoljiti ni samoga kritičara.”8 Ovdje se radi o jedinstvu usvajanja prosudbe kako je u pitanju izuzetan književnik između nas, bilo po opusu, bilo po kvaliteti onoga što je već urađeno, ukoričeno, dostupno. Ostvarujući tako jedinstvenu komunikaciju, vrijednu za spoznaju o književniku kao pripadniku jednoga naroda, u širem smislu je to književna valorizacija jednoga i jedinstvenoga bitka humanističkog odnosa spram svijeta zaljub ljenoga u lijepu književnost. Tako u Vjesniku (Zagreb, 24. rujna 1968.) Igor Mandić9 piše: “Naprotiv, Paljetak se izvanredno sretno obreo na brisanim, nezaposjednutim prostorima današnje hrvatske lirike: glasom spontana, izvorna pjesnika, ne srameći se obezvrijeđene osjećajnosti, ali i lucidan na svoj način, on stihove vezuje čvrsto, sasvim svjestan onoga što hoće. Po tome je Paljetak i poseban: rijetko je danas, s iznimkom nekih starijih pjesnika, uopće naći pjesnika u čijoj se pjesmi od početka do kraja može pratiti barem jedna suvisla ideja. Za razliku od tehnike kolaža, tako omiljene među našim pjesnicima mladih generacija, on se obraća čak i anegdotalnom stihotvorenju igrajući se riječima, a ipak svjestan njihove težine.”10 Sasvim je očito kako Paljetak, pa i samim naslovom određenoga bunta, kazuje novo i drukčije u pjesništvu, što je njegova prva zbir- turgiju predaje na prvoj studijskoj godini kolegij Analitika drame, a na četvrtoj studijskoj godini kolegij Prizori i ideje. 8 Vjeran Zuppa (I. knjiga – Za doček pjesniku), str. 11. 9 Igor Mandić (Šibenik, 20. studenoga 1939.), književni kritičar, esejist, kolumnist, polemičar. Objavljuje književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike. Dugogodišnji suradnik mnogih radijskih i televizijskih postaja. 10 I. knjiga – str. 16. 339 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ka pjesama Nečastivi iz ruže.11 Njegova razigranost, opijenost suncem i prirođenim mu rit mom, traje i danas. Dobro je da se pojavljuju kritike sakupljene u knjigama o autorima koji su svoja i nacionalna vrijednost književne kulture, i koji ne samo prvom knjigom pobuđuju interes, nego traju i potvrđuju ljepotu umijeća kroz službu jezika. U toj igri je presudan ritam i talent koji uspijeva prepoznati najbolje i podastrijeti ga čitateljima. Otkriva to Dali bor Cvitan:12 “Nekoliko Paljetkovih pjesama, kao što su ‘Rasap mene’, ‘Odgovor čuvaru božura’, pa duhovite, aforističke anegdote ‘Romansa o staroj dami’, ‘Balada o vjernoj gospi’, ‘Muzička kutija’ itd. svjedoče da ovaj pjesnik, i onda kad je seriozan, kad zaista nešto traži i onda kad se samo igra, uvijek stvara poeziju, koja je njegova vlastita, pa se već ovom svojom prvom zbirkom predstavlja kao samosvojan, poseban glas u suvremenoj hrvatskoj poeziji.” (Kritika, 1, Zagreb, 1968, str. 109-110.)13 U drugoj zbirci pjesama, Najbliži konac svijeta, neki kritičari (recimo Vjeran Zuppa u Telegramu, Zagreb, 16. svibnja 1969., str. 5.) naglašavaju skromnije domete, ali istančani znalac pjesničkoga umijeća Jakša Fiamengo14 pronalazi mjesta koja oduševljavaju: 11 Luko Paljetak: Nečastivi iz ruže. Naprijed i Narodno sveučilište grada Zagreba, Zagreb, 1968. 12 Dalibor Cvitan (1934.-1993.) rođen je u Vodicama kod Šibenika, a umro je u Zagrebu. U književnosti se javio još 1957. zrelom zbirkom pjesama Posljednji kupač. U svom književnom radu težio je za slobodom i neovisnošću te pravom na autentičnost. Kraće vrijeme bio je urednikom časopisa Telegram, Kritika, Žena, Umjetnost i dijete te Republika. 13 I. knjiga – str. 31. 14 Jakša Fiamengo: rođen je u Komiži na otoku Visu 1946. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, gdje je uređivao časopis Vidik. Autor je tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa, među kojima su najpopularnije: Piva klapa ispo’ volta, Nadalina, U prolazu, Infiša san u te, Promenade, Ja sam pjesma, Karoca gre, Sutra će te ponit i Sidro u čoviku. “Zaista, uvodeći nas u intimu svojih starih ‘gospi’, meka srca i nedočekane ljubavi, čitajući nam njihova namirisana pisma, pronalazeći u najnedužnijim stvarima čitava mala čudesa, tražeći u nama svoje svestrane sugovornike, lirski nas zgušnjavajući i dovodeći do pravih malih ekstaza, često nam se učini kako nas Paljetak filigranskom istančanošću uvodi u tajne perivoje svijeta, čiji je zakašnjeli poslanik, ali i kao takav ne manje istinski; čini nam se da iz svijeta, s one strane naših sjećanja, i sada možemo čuti glas koji se još samo u pjesnikovu srcu može naći.”15 (Luko Paljetak: Gdje, list mladih, 1, Split, lipanj 1969.). Upravo zbog čudesa jezičnih bravura kroz slike, koje su najizrazitija predstava jednog osobitog pjesništva, Paljetak ostaje prepoznatljiv u svakoj svojoj knjizi, a kritika ne mora uvijek naći potpuni užitak za sebe, za prosudbe koje i ne moraju biti ključne za ocjenu i procjenu umjetničko-estetskih dosega, međutim, činjenica je kako u svakoj knjizi (pjesmama, prozi, prijevodima) Paljetak ostaje prepoznatljiv u segmentima gdje jezik pokazuje puninu pjes ničke slikovnosti, ako ne u cjelovitosti rukopisa, onda sigurno u pojedinim pjesmama kojima moramo priznati najvišu razinu pjesničke lucidnosti, pjesničkoga umijeća, pa i kada je inovativan, reklo bi se, nama drukčiji. Potvrđuje to i Nedjeljko Fabrio (Meštar stiha, Riječki Novi list, Rijeka, lipanj 1969.): “Na terenu analitičke prosudbe svijeta koja je ukinula pjevanje kao sluškinju retorike i zavela diktaturu neophodno bitnog, posijavši sve sama pitanja i razloge, pojava čudnog, čudesnog i sočnog stiha Paljetkovog značila je ozonsku zonu u kojoj je nakon dugo, dugo vremena moglo ponovo disati punim plućima.”16 15 I. knjiga – str. 41. 16 I. knjiga – str. 42. 340 osvrti i prikazi I o trećoj knjizi Luka Paljetka Ljubičaste kiše, biblioteka “Razlog”, Zagreb (u: Vjesnik, Zagreb, 29. IX. 1973., str. 9.), Veselko Tenžera17 piše: vih iznenadnih spojeva (sudara) previše, pjesnik se izlaže pogibelji da i ovdje suvišnost prijeđe u svoju suprotnost, te se pjesme doimaju poprilično jednolično… Kako se neprestance mijenja i kut promatranja i mjesto govorenja i samo govorno lice, nije uvijek lako odrediti od koga potječe radnja ili komu se upućuje. Uz to, dok glagoli počesto – zbog pretjeranog prenesenog značenja gube svoju težinu, gusto naslagane imeničke riječi zagušuju izravan izričaj… … Sreća je što Luko Paljetak umije pjesmovati i duhovitije, pristupačnije, čitkije.”20 “Luko Paljetak, sa slapovima svojih sesti na, najizrazitiji je romantik suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Čuvstvenošću s tiha i osjetilnošću riječi, okrenutošću es te ti ziranome pejzažu i ekstatici deklamacije ovaj pjesnik, vremenu eliotovske pu sti nje usprkos, rasprostire svoje pjesmovne tapiserije.”18 Čuvstvenost stiha je očiglednost kod ovog autora, kojoj se suptilna liričnost događa kao saten na čvrstom mesu ljepotice, čineći ugodi doživljaja kroz bravure meta-jezika u kojemu se slike gomilaju i smjenjuju kao na celuloidnoj vrpci, bogateći naš doživljajni svijet, svijet čitatelja koji zapanjen stoji pred mogućnošću kako jezik može izreći stanje, izreći psihološki ugođaj koji oplemenjuje. Takav, raskošan i mnogojezičan slijed slika pogibeljan je za nespremnog čitatelja, tako što ga zatrpava slikama koje nije u mogućnosti slijediti, vizualizirati i usustaviti u svom bogatstvu psiholoških praćenja, nego mu pojedine slike izmiču, zatrpavaju ga i čine se nepotrebnima, ali i o toj opasnosti Tomislav Ladan19 piše (Lirika i aleatorika: Luko Paljetak, Ljubičaste kiše, Razlog, Zagreb, 1973. u: Oko, Zagreb, 14. XI. 1973., str. 14.): Ovu zadnju rečenicu treba naglasiti, što kritici pozitivizma svakako ne bi smjela promaknuti, jer otkriće ljepote, kao sama ljepota u svakom smislu i grani umjetnosti, mora tražiti plamen ljepote koja matematički doprinosi ugođaju, te počesto pamtimo vatre riječi u jednom stihu iz grandioznog opusa jednog autora. Za takve vatre umjetnici žive. U zahtjevnom pjesništvu za djecu još uvijek je svježa zbirka pjesama Miševi i mačke naglavačke (Mladost, Zagreb, 1973.), o kojoj je pisao Joža Skok:21 “Kao dječji pjesnik Luko Paljetak originalno se i sigurno nastavlja na otvorenu i već dobro učvršćenu koncepciju moderne dje čje pjesme čiji su značajni prethodnici Drago Ivanišević, Boro Pavlović, Grigor Vitez, no kojoj je najšire prostore i vidike otvorio Zvonimir Balog. U Balogovu krugu, s izrazitim osobnim obilježjima izdvaja se veći broj mlađih, suvremenih dječjih pjesnika (Dubravko Horvatić, Pajo Kanižaj, Dubravka Ugrešić, Goran Babić), kojima slobodno možemo pribrojiti i Luku Paljetka.”22 “Tako se, istina, zadovoljava zahtjev za iz nenađenjem i izvornošću, ali kako je tak 17 Veselko Tenžera rodio se u Prozoru 1942. godine. Studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao književni i likovni kritičar, esejist i feljtonist, surađivao u mnogim listovima i časopisima (Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Start, Studio, Danas). Autor je likovnih monografija o Ivanu Lovrenčiću, Ivi Šebalju i Dimitriju Popoviću. 18 I. knjiga – str. 56. 19 Tomislav Ladan, esejist, kritičar, polihistor, prozaik i pre voditelj, rođen je 25. lipnja 1932. u Ivanjici. Godine dje tinjstva i školovanja proveo u Travniku, Bugojnu, Ba nja lu ci i Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu 1958. Pod utjecajem poliglota Rikarda Kuzmića i Henrika Barića, za vrijeme filoloških studija podjednako se posvetio proučavanju klasičnih jezika uz slavistiku i germanistiku. 20 I. knjiga – str. 59. 21 Joža Skok (Petrijanec, 14. veljače 1931.) hrvatski je povjesničar književnosti, kritičar, antologičar, književni esejist. Posebno se istaknuo proučavanjem kajkavske književnosti. Jednim je od najvećih poznavatelja hrvatske književnosti za djecu i mladež. 22 I. knjiga – str. 61. 341 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Sigurno je kako za Paljetka možemo ustvrditi kako jest lucidar dječje osjetilnosti, slikovnog svijeta koji ih uzbuđuje i stvara jasne slike svijeta o kojemu riječ jest. Dakle, kao što je pisala Milica Buinac,23 “nije nas razočarao”.24 Naravno, od prvog pokliča Miljenka Foretića25 “imamo pjesnika”, pa sve do danas, radujemo se svakom novom književnom uratku Luka Paljetka. Vrckave i šaljive pjesme za djecu osvježenje su i začudnosti jezičnih mogućnosti koje ovaj znalac koristi. Prateći, ćuteći reakcije svog unutarnjeg stvaralačkog nagona, po određenom ritmu i određenim riječima koje nahrupljuju, reklo bi se, niotkuda, Paljetak gradi začudni svijet pjesničke forme, nadvisujući poznate nam pjesnike gradnjom od koje očekujemo velebno djelo, jer se nikada ne čine grandiozni temelji za potleušice, a Paljetak ima takav temelj sagrađen prvom knjigom. Slično piše i Željka Čorak26 (Luko Paljetak, Kockice za staru damu, Prosveta, Beograd, 1975.) misleći na gradnju pjesme: “Ono prvo može vidjeti erudit kakav Paljetak jest, onaj koji se bavio dimenzijom dubine, znalac starih književnosti i starih i novih jezika; on ima pravo na izlučivanje klišea, na sistematizaciju prošlih pjesničkih činjenica u razrede i odjele općih mjesta. On se snalazi u stoljetnoj šumi konotacija, u onom zajedničkom krajoliku književnosti i života.”27 Paljetak uspijeva vidjeti, prepoznati filozofiju i psihologiju stvari, ljudi i pojava, dati im konačan životni ciklus kroz poruku u pjesmama. Oblikujući svijet pjesme, Paljetak oblikuje i svijest čitatelja, njegov slikovni život koji postaje bogatiji za spoznaje o bitku onoga što prepoznaje i usvaja. O “kockicama za staru damu” U jednoj staroj kući na zidu kita cvijeća, U boji cigle, modroj, zelenoj, smeđoj, bijeloj, I kad se oko žmireć negdašnjeg sebe sjeća, Kreće se šarom cvijeću; rasprostiruć iz cvijeća Krajolik savršeni po staroj kući cijeloj. Tuđa kuća danas, a tihe cvjetne šare Prevapnilo je vrijeme, utonula im slika, Za negdašnje stanare u nevidu da l’ mare Te sjemenke vidika, te uzorite šare, Ti uzvišeno opći uzorci krajolika? U jednoj maloj knjizi, u rasporedu istom, Sjemenka pušta niti, krilate vriježe riječi. Pa šaleći se lako na svakoj strani čistoj Iz uzoraka vabi krajolik cvijetom, listom, Uzdahom… u bilinar dok ga ne odaleči.28 Predrag Protić29 o istoj knjizi Kockice za staru damu piše (u: Izraz, 3, Sarajevo, 1976., str. 533-536): “Moguće su različite kvalifikacije poezije Luke Paljetka. Jedna od njih bi bila da je Lu ko Paljetak u prvom redu pesnik intelektualac i da je bez obzira na to što su povod za njegova razmišljanja periferne pojave svakidašnjeg života minulih vremena, njegova poezija predstavlja intelektualnu poeziju. I to ne bi bilo netočno. Istovremeno uprkos ironiji kojom se Luko Paljetak brani od prošlosti i od sveta, moglo bi da se kaže da je Paljetak u osnovi jedan sentimentalan Spoj života i stvaralačkog čina ostvaruju izuzetni pjesnici u svom kreativnom radu, a 23 Milica Buinac, profesorica na Pedagoškoj akademiji u Petrinji. 24 I. knjiga – str. 63. 25 Miljenko Foretić, povjesničar i teatrolog, rodio se u Dubrovniku 5. svibnja 1939. – umro 24. prosinca 2003. u Dubrovniku. U rodnom gradu završio je gimnaziju, a u Zagrebu diplomirao povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Od 1963. radio u Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku. 26 Željka Čorak, rođena je 1943. u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju te diplomirala povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967. 27 I. knjiga – str. 71. 28 I. knjiga – str. 73. 29 Predrag Protić, rođen 1943. godine u Beogradu. Studirao na Filološkom fakultetu. Književne kritike, eseje, prikaze i ocjene, kao i članke i studije iz književne povijesti objavljuje u gotovo svim književnim listovima i časopisima srpskog i hrvatskog jezičnog područja. 342 osvrti i prikazi pesnik čija je osnovna preokupacija tuga i besmislenost svakidašnjeg života i da je ironija kojom on operiše samo naličje one poznate biblijske reči iz knjige propovednika da je sve ‘taština nad taštinama’. Ni to ne bi bilo netočno. Moglo bi isto tako da se tvrdi na osnovu nekih formalnih osobina većine pesama u ovoj knjizi da je njihov pisac jedan eksperimentator koji isto tako kao što prošlost okreće na glavu operiše i dovodi u sumnju i izvesne pesničke forme. U prvom redu balade. I to ne bi bilo pogrešno. I nabrajanja bi tako kao što se vidi mogla da idu do u beskraj i da sve što kažemo bude na izvestan način i tačno i netačno, pošto bi dve tačne konstatacije suprotstavljene jedna drugoj ozbiljno dovodile u sumnju bar jednu od te dve.”30 mnogo hvaljenoj i ne baš sveusvemu zadovoljavajućij gospi”, Čakavski sabor, Split, 1977.): “Uz blag oblik ironije, uz lagano i elegantno suprotstavljanje odnosno prožimanje ide alnoga i trivijalnoga, Paljetak gradi jedan začuđujuće prisan, intiman, iznutra osvijetljen svijet sastavljen od metafore, duše, ljubavi, dobrote i podsmijeha.”32 U svakoj Paljetkovoj zbirci pjesama možemo pronaći prepoznatljiv glazbeni sklad, jer se nije mogao obuzdati, oteti se urođenom ritmu koji nagonski slijedi. Ritam postiže igrom riječi, a ta igra je krajnje suvisla, misaono zaokružena, čvrsto prislonjena uz vertikalu teme, tako da kritičari nisu mogli ne primijetiti taj sklad, tu ljepotu protočnosti: “Paljetak je zbiljski umjetnik riječi u najboljem značenju tog određenja. Dok je Tinu Ujeviću jezik bio tek sredstvo, a konačni cilj ideja, ovom pjesniku jezik kao da je cilj. Točnije – njemu je cilj slikovitost izraza, uz zamjetljivu težnju k perfekciji ozvučja i efektu što je polučuje sama riječ. Pjesnik postiže doista blistav ugođaj, koji nas iznosi iz stvarnosti, prenosi u neki posve nov prostor i zaustavlja u ljepoti intenziteta društ venog uživanja i razbacanih asocijacija zagonetnog porijekla.”33 (Sanjin Ivandić34). Kako god bilo, i za i protiv jedne teorije, što je veoma teško kada se sublimira raskoš ovog autora, ostaje nam priznati kako imamo virtuoza jezika i različitosti pjesničkih alata kako bi ideju doveo do konačnog djela, djela koje ima sve elemente pjesničkoga umijeća, tananog lirskog odnosa spram pjesme koja je život i života koji je pjesma, koji se tijesno prožimaju u jedinstvu smisla ritmičnog izraza i jasnih poruka. Za Paljetka se može reći i da je pjesnik rime, opkoračenja, ritma koji podsjeća na glazbu Dubrovnika, folklora (linđa), ali ne po definitivno strogoj formi opkoračenja; on lomi stihove i kao što piše pjesme na svim mogućim mjestima i o svim mogućim tematskim uzbuđenjima, tako i njegova rima dolazi prema urođenoj melodijskoj osjetilnosti, u sredini stiha, ili na nekom drugom prigodnom mjestu gdje se osjeti sklad i jasan glazbeni učinak. Pišući o opkoračenju kao starom koraku u pjesništvu, a što je Paljetak usustavio u svoj suvremen pjev, Bože V. Žigo31 piše (Luko Paljetak: “Pjesme 30 I. knjiga – str. 80-81. 31 Bože V. Žigo, rođen 1946. godine, ugledni splitski novinar i publicist, objavio četiri knjige: Čovjek iz Babilona (1972.), Janus u predgrađu (1989.), Notes kroničnog aut- Kritičari kao da se trude tko će ljepše, tko izdašnijim jezikom napisati pohvale ovom autoru; s pravom ih zavređuje i dostojanstveno se nosi s veličinom koju mu je podarilo knjisajdera (2011.) i zbirku stihova Dalmatinska skitanka (2012.). 32 I. knjiga – str. 84. 33 I. knjiga – str. 97. Sanjin Ivandić: Luko Paljetak: Ludo pjevanje u planinama, Znanje, Zagreb, 1978. 34 Sanjin Ivandić (r. 1962.), književni kritičar, pjesnik i prozni pisac. Osnovno i srednje školovanje završio u Rijeci, a studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio povremeno, pisao stalno, a u književnosti je od 1977. Bio urednikom časopisa Rival i Most/The bridge. “Kao kritičar školovan na najboljim zasadama europske i američke književne teorije, a kao prozaik na iskustvima tzv. tvrdokuhane, strane i domaće proze (Slamnig, Šoljan). Nedosegnuti uzor Ernest Miller Hemingway.” 343 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. ževno umijeće, njegov znalački interpret usađen iz najsuptilnijih pora genija, radoznalca koji otkriva ozbiljnošću igre, suvisle igre koja je urođeni izraz prirodno spojiv s pjesnikom koji se izdigao iznad svih zamki u koje je pjesništvo ulovljeno kroz razvojne zamke potkraj dvadesetoga stoljeća i na početku dvadeset prvoga. Sve komparativnosti navode na čvrst status pjesnika, spram mnogih drugih, po nečem sličnih pjesnika, ali slabo koji ima takvu gracioznost, tananu liričnost i sićanu tugu ironije u svojim pjesmama, u svojoj rimi koja se prirodnim slapovima riječi prelijeva ne gubeći iz vida tematski okvir: “Rime tu dođu kao ovlašne zakovke na paketima sestina, tek da se poveže to blago kojeg ima previše da bi bilo blago. Metaforički rečeno, planinske staze su strme i uske, po njima se nose mali, ali dragocjeni tovari, a govori se malo, jer visina oduzima dah.”35 (Veselko Tenžera). Animalistička poezija je oduvijek bila nazočna i oduvijek zaokupljala pjesničku znatiželju, pa na tom putu Ivo Zalar36 piše37 o sveprisutnosti toga motiva i kod Paljetka, pišući o knjizi Miševi i mačke naglavačke, označivši, osnaživši mišljenje kako tu ima antologijskih pjesama. Začudnu igru koju osmisli um crtanih filmova (zgode i nezgode mačka i miša), dva aktera sasvim prijemčive ljudske priče, s 35 I. knjiga – str. 101. Veselko Tenžera: Nizinska plodnost u planini. Luko Paljetak: Ludo pjevanje u planinama, naklada “Znanje”, Zagreb. 36 Ivo Zalar: 24. veljače 1927. – 1. listopada 2010. Nakon pučke škole koju je pohađao u rodnom mjestu, gimnaziju i Filozofski fakultet završava u Zagrebu. Gotovo dva desetljeća Zalar je neumorno radio kao nastavnik hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama. U akademskoj godini 1967./68. boravio je na Sveučilištu u Varšavi u Poljskoj kao lektor hrvatskoga jezika. Godine 1970. odlazi na Učiteljsku akademiju u Zagrebu gdje djeluje do 90-ih godina prošloga stoljeća. U novoj državi obnašao je dužnost pomoćnika ministra prosvjete, kulture i športa do 1993. godine kada odlazi u mirovinu. Tijekom svog dvodesetljetnog rada na Učiteljskoj akademiji Zalar je objavio cio niz značajnih djela iz područja proučavanja dječje književnosti. 37 I. knjiga – str. 114-115. ironijom i odnosima koje ljudi čine jedan drugome, bez smisla i potrebe, jer im život nudi sasvim drukčiji tijek društvenih odnosa, nakon svih trvenja ipak ne mogu jedan bez drugoga. Pod paskom crtanih filmova, Paljetkova lucidnost ispjeva jedinstvene pjesme za djecu, što je ponajbolje u hrvatskoj književnosti, pa i u književnosti uopće. Da je animalističko pjesništvo zanimljivo, traženo od čitalačke publike, svjedoči i Antologija animalističke poezije koju je priredila Ana Horvat,38 te iste godine objavila i prigodan kalendar s pjesmama iz istoimene antologije. Kod Paljetka, igra je misaona i samosvjesna radnja koja otkriva i poučava o važnosti učenja kroz segment igre u ljudskom životu, u životu uopće, te tako koristi alate bliske ljudima (govor), a što je opet odlika basne u kojima i životinje govore jezikom ljudi i oponašaju njihove karaktere, životnu psihologiju i filozofiju. Taj spoj realnog i irealnog daje notu ironije na neka činjenja ljudi, a što je u ovoj knjizi, na pjesnički način pokazao Paljetak. Kulturni habitus Paljetkov je tajna svekolikih znanja, na što nas upozorava Franci Zago ričnik39 (Luko Paljetak: Noćni lov, Naprijed, Zagreb, 1981.): “Ne bi bilo protivno duhu Paljetkova pjesništva govoriti o kulturnom okružju njegova pjesničkoga interesa. To okružje stvara temporalni integritet, proteže se od mitoloških, povijesnih i umjetničkih autoriteta povezanih direktnim doživljajnim i tekstualnim iskustvom pjesnikova intimna življenja u tom noćnom – možda ipak – danonoćnom lovu. Tu su Carpaccio, mrtvi Egipat (Carpacciov bijeli psić), Uccello, Ashmoleon Museum (Uccellov noćni lov), Schumann (Ruke), Shakespeare, balkon u 38 Ana Horvat (Zagreb, 24. travnja 1943.) hrvatska je književnica i diplomirana pravnica. Bavi se i zaštitom životinja te promicanjem poezije na internetu. 39 Franci Zagoričnik (Duga Resa, Hrvatska, 16 studenog 1933. – Golnik, 14. lipnja 1997.), slovenski pjesnik, esejist i prevoditelj. 344 osvrti i prikazi dvorištu Capuleta u Veroni (Balkon), Yorik (Grad), ponovo William (Lađe i zlatne škrinje), Dobriša Cesarić (Nacrt za pjesmu ćuka), T. S. Eliot (Odjeća proljeća), Europa bijela (Pjesma za jednu dolinu); to su samo primjerice i u nešto dužem nabrajanju, da bi se naznačio obim ‘kulturne’ građe oko koje se oblikuju pjesnički doživljaji i forme. Ništa manji ne bi bio izbor mitoloških i povijesnih termina, dapače!”40 Teško je postaviti odrednicu, granicu: mitološkog, religijskog, povijesnog, kulturnog, pa i bilo kojeg drugog motivskog slijeda i praćenja kod autora koji ima osebujno bogatstvo tema o kojima je pjevao i zato bilo kakva podjela ne bi bila potpuna. Pa ako bismo uzeli govoriti o granama lijepe književnosti, onda je i tu sasuto sve bogatstvo poznatih nam formi, tako da ne postoji, u književnom smislu, onaj književni oblik u kojem se ovaj autor nije ogledao, i to s uspjehom: kritičari, izvrsni znalci teoretsko-književnoga rakursa znanosti. Komparirajući, pokušavajući tražiti suvis lo sti između Paljetka i nečega poznatog, trag je koji se gubi i izvire iz ponajboljega, pa ako i poneki stih podsjeća na Ovidijeve43 Metamorfoze,44 to je samo stoga što je njegova erudicija nadletjela krajeve razasute književnosti u kojoj je on, kroz strast putnika, u hipu nakupio značajke koje mnogi nisu primijetili, nisu imali snagu i ljubav kako bi upili sve značajke, sva sunca književne ljepote kroz povijest. Iz svih tih nakupina on je uzeo svježinu i smisao pretvorio u suvremeno pjevanje, svoj, i samo svoj pjev prepoznatljivog, razigranog govora, ostajući vječni leptir u cvijeću književnosti. On voli tradiciju, ali se i rješava tradicije kroz igru riječi i nedovršenu ironiju koja razvija putove snovitog svijeta dajući porukama strastven, zdrav humor: “Prividno nam se može učiniti da Paljetkov humor izvire iz anegdotske strukture njegovih pjesama, međutim anegdota, dosjetka, paradoksalni preokreti u radnji, nonsensna zbivanja i nelogičnosti određenih situacija predstavljaju onaj izvanjski, na neki način poticajni sloj iz kojega izviru temeljne značajke Paljetkova pjesništva za djecu – njegova vedrina, dinamičnost i kreativne metamorfoze.”45 “Paljetak stavlja znak jednakosti između života, teatra i igre. Tema i sadržina sve tri Paljetkove farse je uvijek podvrgnuta aktu teatralizacije, pa je princip teatarske igre nameće kao osnovni scenski izraz i princip Paljetkove dramske poetike.”41 I u dramskoj poetici Paljetak ima urođeni ritam, određeni potencijal ironije, prizvuk Shakespeareova42 plamena lucidnosti koji budi najtananija osjetila, izvlačeći iz tragedije smisao i istinu o čovjeku onakvu kakav on jest. Otuda se s osobitom pozornošću od strane kritičara promatra i analizira i Paljetkov dramski opus, o čijoj iznimnoj poetici ustvrđuju i 40 I. knjiga – str. 122. 41 I. knjiga – str. 125. U: Davor Korić: Smisao teatarske igre. (Luko Paljetak: Tri farse, Logos, Split, 1982.). 42 William Shakespeare (Stratford na Avonu, Engleska, 26. travnja 1564. (kršten) – Stratford na Avonu, 23. travnja 1616.), engleski književnik, kazališni glumac i redatelj, općenito smatran za najvećeg pisca engleskog jezika i najslavnijeg i najizvođenijeg svjetskog dramatičara. Njegova su djela prevedena na sve jezike svijeta. O takvim preobrazbama, arhetipskom zo vu daljine vidljivom u stihovima, koji tek podsjećaju na patinu davnih, dobrih stihova jednostavnosti iz kojih izniče Paljetak metamorfozirajući ljepotom pred začudnim očima svi- 43 Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso), kraće Ovidije ili Ovid (Sulmona, stotinjak kilometara od Rima, 20. ožujka 43. pr. Kr. – Constanţa, Rumunjska, 17. po. Kr.). 44Metamorfoza je biološki proces u kojem se životinja fizički razvija nakon rođenja, odnosno valjenja, uključujući promjene u obliku i strukturi životinje kroz ćelijski rast i diferencijaciju. 45 I. knjiga – str. 137. U Joža Skok: Prepoznatljiva osobnost (Luko Paljetak, Slastičar orangutan, Svjetlost, Sarajevo, 1982.). 345 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. jeta. Iz takvih začudnosti izniču cvjetovi tema i ideja, strasti za pjesmom u kojoj njezin autor postaje sladokuscem samoga sebe zadovoljno se igrajući riječima kako bi slike što uvjerljivije predstavio novom konzumentu, pokazao mu pravila igre koja je usvojio on sam, koja su njegova i koja po svakoj ponovljenoj igri ne daju isti rezultat, ali ljepotu i doživljaj, to im je svojstveno i to ostaje isto: “Deseta zbirka pjesama suvremenog hrvatskog pjesnika, prevodioca, pisca za djecu i kritičara Luke Paljetka nastavak je njegovog originalnog i prepoznatljivog pjevanja u rimama s tim što je ovaj put više nego i u jednoj Paljetkovoj zbirci primjetno majstorsko vladanje vezanom formom. Radi se o zbirci pjevanja na ‘zadatu temu’ i tako što tematski okvir za Paljetkove stihove predstavljaju tekstovi i objašnjenja o životinjama preuzeta iz Brehmovog djela ‘Život životinja’. Zapravo, ta objašnjenja samo su formalni povod da Paljetak progovori o čovjeku koristeći se nekim osobinama životinja.”46 (Goran Simić47). “Svakako, riječ je o izuzetnoj pjesničkoj zbirci stroge forme, a jednostavnog izričaja, muzikalnog stiha, a čiste ideje. Pjesništvo je to koje je po formi sve rjeđe i možda s te strane i ne pripada ovome svijetu, ali mu zato duboko pripada po sadržaju što se tiče svjetovnih i duhovnih njegovih naznačnica. Uživanje u ljepoti svijeta, sa strepnjom i brigom, doista bi moglo biti osnovna ideja cjelokupnog Paljetkova opusa.”49 Niti kritičari iz susjednih nam zemalja, kao što je primijećeno, nisu bili manje naklonjeni, odnosno, biranim riječima su govorili o pjesniku i njegovu djelu, bilo da govore o ideji, estetici, etici, jeziku ili formi. Između inih i Tone Potokar50 iz Slovenije piše: “Ob priložnosti sem že omenil, da ima Paljetak navodo podaljševati klasične pesničke oblike, na primer sonete kot tuđi druge ustaljene pesničke vzorce. Zato sem ga označil kot pisca pesmi z repom. Večina pesmi v sedanji zbirki se preprosto konča brez ločila. Iztek pesmi predstavlja dodatek še enega, dveh ali več verzov, ki ob vseh drugih rimanih verzih v pesmi redno niso rimani.”51 O istoj zbirci Tomislav Marijan Bilosnić48 piše: 46 I. knjiga – str. 157. Goran Simić: Životinje iz Brehma (u: Luko Paljetak, Životinje iz Brehma i druge pjesme, Izdavački centar Rijeka, 1984.). 47 Goran Simić rođen je 20. listopada 1952. u Bosni i Hercegovini, bosanski pjesnik, emigrirao je u Kanadu 1996. godine. Njegova poezija, eseji, i kritike izlazili su u značajnim bh. književnim časopisima, kao i u inozemstvu. Piše i kratke priče, radiodrame, i radio je kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je izlazila u svjetskim i kanadskim antologijama. Osnivač je izdavačke kuće Luna Publications. Od nedavno je u Sarajevu, gdje je u travnju promovirao svoju zbirku izabranih pjesama Moji sretni dani u ludnici. Njegove su pjesme prevedene na desetak svjetskih jezika. 48 Tomislav Marijan Bilosnić rođen je 18. siječnja 1947. godine. Hrvatski je književnik i slikar. Za svoju zbirku pjesama Molitve ovjenčan je 2009. godine prestižnom hrvatskom pjesničkom nagradom Tin Ujević, koja ga svrstava u hrvatske pjesničke velikane. Na 1. susretu hrvatskog duhovnoga književnoga stvaralaštva u Križevcima 2009. godine nagrađen je prvom nagradom za poeziju Stjepan Kranjčić. Bilosnić je 2010. godine dobio i nagradu Pasionske baštine za svoje djelo Križni put. Promatrajući mnoge autore, njihove napise, bilo da su ovlaš zahvatili iz zdenca Paljetkovoga stvaralaštva, bilo da su znanstveno pristupili poput Gorana Rema,52 koji nudi zaključak svoje analize, nailazimo na potvrdu i valjanost ovakvog stvaralaštva: “Znači, u smislu izravnog referencijalnog označavanja teme, vidimo da je ono uvijek već dokidano, a ono što se kao posljedica tog dokidanja čini recidivom nadrealizma i što bi se u nešto složenijim jezičnim pomacima i lomovima moglo ostvariti konkreti- 49 I. knjiga – str. 158. 50 Tone Potokar, pisac i prevoditelj, rođen 13. rujna 1908. u Predolahu, općina Račna na Dolenjskem. 51 I. knjiga – str. 183. 52 Goran Rem, rođen 12. studenog 1958. u Slavonskom Brodu. 346 osvrti i prikazi stičnim, zaista se očitava kao originalna govorljiva lirizacija. Ta govorljivost kanda zatamnjuje značenja, zgušnjava, no čini se da u takvom postupku zapravo možemo govoriti o ‘obeznačenim’ iskazima. Dakle se sve više radi o užiću u ispisivanju o nečem ‘egzistencijalno bitnom’. Takova mnogo rječna lirizacija, nastoji ironičnošću i parodiranjem odmaknuti svoje ispisivanje od izravnog, ‘ozbiljnog’, propitivanja ‘opstojanja’. Time je Paljetak izbjegao pisati već napisano.53 Jasno je kako Paljetak piše po svojoj partituri glazbene osjetilnosti, te naprosto i ne može biti sličan nekom drugom, ne zato što to on želi ili ne želi, on je svoj ritam usvojio prije sebe, prije nego je postao poznati pjesnik, a postao je odmah nakon objave prve zbirke pjesama. Kasnije, sve je bilo nadogradnja. Zato ćemo kod mnogih kritičara pronaći iste misli, iste ocjene i procjene, bilo da se radi o stilistici, morfologiji ili semantici, bilo o temi, ideji koja obično dođe proizvedena jednostavnim prizorom koji uzbuđuje, a zatim se oko nje gradi tijelo pjesme… Uočava to i Marina Zec Miović54: “Paljetak je u svoju zbirku Opaske o cvrkutanju ukomponirao četrdesetak pjesama različitog estetskog dometa i poetskog naboja, ali svaki pjesmotvor odiše jakim nanosom poetskog, a time i estetskog, te može izdržati različite, a time i strože, analize i kriterije.”57 Ono što su svi kritičari ocijenili pozitivnim, vrijednim, intelektualnim, jest jezik i njegova razigranost, mogućnost da se preobrazi u značenjsko biće drukčijeg, što je semiotički salto mortale u ironiziranom pjevanju: “U svemu tome osobita je vrednota Paljet kova pjesništva njegov jezik, moderan književni jezik koji ne zazire od narječja, koji se ne zatvara, nego stalno otvara prema svije tu, is todobno raskošan i odmjeren, promišljen.”58 Moglo bi se reći kako je to definitivan sud o pjesničkom umijeću Luka Paljetka da nas on ponovno ne iznenađuje i ne uzbuđuje: “On je apsolutni tvorac, on stvara i razara: stvaranje je mašta i prema tome sve može biti stvoreno, sve se preobražava i oživljava pod pogledom pjesnika. Pjesnikov je pogled užaren i vidovit. On se pali kao reflektor i osvjetljava ono što je pjesnik pogledao unutarnjom svjetlošću koja ga čini prozirnim. Paljetak je pjesnik očitosti. On iz onoga što svi vide pravi poeziju izvlačeći nevidljivo. Minijatura pod pogledom pjesnika izrasta u ljudsku veličinu.”59 “Zbirka pjesama za djecu Ledomat tata opjevani je niz svakodnevice, predmeta s kojima se svakodnevno susrećemo a da ih zapravo više i ne zamjećujemo.”55 Iako su neki nakon prve Paljetkove knjige nagovještavali pad koji se, po mom sudu, nije dogodio, neki upozoravali na produkciju koja će iscrpiti ideje, što se također nije dogodilo, nakon dugogodišnjeg odmaka u stvaralaštvu i izlaska iz tiska knjige Opaska o cvrkutanju, Vladimir Pavić56 konstatira kako su i nove pjesme dobre: 53 I. knjiga – str. 194-195. 54 Marina Zec Miović: novinarka Dubrovačkog vjesnika, knjižničarka… 55 I. knjiga – str. 199. 56 Vladimir Pavić, rođen 1938. godine u Smokoviću, umro u Zadru 2005. Neki autori, poput Nike Grafenauera,60 analiziraju samo jednu pjesmu, koja semiotički 57 I. knjiga – str. 217. 58 I. knjiga – str. 221. Slavko Mihalić: u Luko Paljetak: Na rubu tijela, Izabrane pjesme, Zagreb, 1987. 59 I. knjiga – str. 234. Leona Bauman: u Čipka riječi Luke Paljetka. 60 Niko Grafenauer, rođen 5. 12. 1940., slovenski je pjesnik, esejist, književni povjesničar, urednik i prevoditelj. Posebno je poznat kao autor popularne dječje književnosti, kao i po aktivnom sudjelovanju u slovenskom javnom životu. 347 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. treba pokazati put jednog kompleksnog pjesništva. Ovdje se radi o pjesmi Put u kojoj se ostvaruje nesvakidašnji dijalog između konja i čovjeka; ustvari, radi se o unutarnjem svijetu, ironiziranom odnosu vrijednosti i napora koje čovjek čini kako bi stigao do cilja. Pa i tako promatrajući, analizirajući djelo (pjesmu), ostva ruje se temeljni Paljetkov odnos spram ideje koja ga suvislo vodi do ostvarenja cilja, baš kao i u pjesmi u kojoj se potiče na napor do cilja, a kada se dođe, moći će na zasluženi odmor. Dijalog je kod Paljetka izravan, živ, prihvatljiv kao stvaran, moguć način komunikacije životinje i čovjeka, a ta komunikacija izvire iz ljubavi i razumijevanja dva bića. Naprosto, on uspijeva ispjevati antologijske pjesme jednostavno i lako, vođen rukom vječnog genija koji ga nadahnjuje i vodi ritmom sklada kroz sve zam ke pjesničkoga umijeća. Pero Zubac61, pjesnik, piše kako je Paljetak prve pjesme za djecu počeo pisati u Novom Sadu i kako od svega može napisati pjesmu, i to ne bilo kakvu, nego “antologijsku pjesmu”.62 Naravno, pri tome misli na zbirku pjesama za djecu Miševi i mačke naglavačke. O pjesničkoj razigranosti i načinu na koji koristi i odakle crpi sve bogatstvo riječi, Krešimir Bagić63 bilježi: “Luko je Paljetak usamljeni pustolov suvre me noga hrvatskog pjesništva, zatočen u mrežama starih napjeva (posebice dubro vačkih), u udobnosti arhaične slatkorječivo sti koju svojom književnom umješnošću ku ša učiniti vjerodostojnim uzusom pjevanja i življenja i za današnje doba.”64 61 Pero Zubac, rođen u Nevesinju, Hercegovina, 30. svibnja 1945. Živi u Novom Sadu, bio zaposlen na Televiziji Srbije u Novom Sadu kao urednik programa za djecu. 62 I. knjiga – str. 273. 63 Krešimir Bagić rođen je 1962. u Gradištu. Osnovnu je školu završio u Gradištu, srednju u Županji. Diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. obra nio magisterij Lingvistika i pjesnički tekst, a 1995. dok torat Stilistički i genološki aspekti polemičkoga teksta. 64 I. knjiga – str. 277. Tražeći drukčije poglede, drukčiju valorizaciju pjesništva ovoga autora, Jolanda Tudor65 piše o osjećajima koji izazivaju poticaj na određeni stvaralački čin, ovdje pjesništvo, ali, mogu li samo osjećaji, ili emocionalna inteligencija biti razlogom stvaralaštva? Da osjećaji jesu bitni, sigurno je, jer kroz prvi osjetilni dio čovjekov, oko, dolazi određeni nadražaj i reakcija na viđeno, poslije je slijed uzbuđenja koje dovodi do stvaralačkoga čina ili ne, što opet ovisi o intenzitetu podražaja, glazbi koja upotpunjava stvaralački čin nagomilanih slika čiju valjanost pjesnik bira u trenutku stvaranja, pisanja. Zaokružiti sve, zadovoljiti mnoge faktore koji su uključeni u stvaranje pjesme doprinose određenom pražnjenju onoga koji stvara. Stvaralačko uzbuđenje je intenzivno, mobilno stanje organizma i zato svaki onaj koji stvara, osjeća olakšanje nakon dovršenog: “Doživljajno je sve moguće. Osjetilno ništa ne obavezuje. U ovom poetskom dijelu Paljetak nas potpuno uvjerava u to pružajući veće mogućnosti razigravanja, nudeći više svježine u njegovoj prirodnoj mudrosti čuđenja stvarima i pojavama.”66 Paljetak je u svojoj stvaralačkoj razigranosti veoma ozbiljan graditelj stiha i jezika kojim se služi kao onaj koji zna kako će kod čitatelja izazvati oduševljenje, a rječničko bogatstvo mu daje privilegij pjesnika čije bogatstvo ujedinjeno sa svim poznatim nam i nepoznatim stvaralačkim alatima daje lični pjesnički govor, lično pjesničko stvaralaštvo kojemu se ne može pripisati određena avantura, izlet pustolova u pjesnički svijet, ili svijet književnosti; u njemu glazba potvrđuje način na koji dolazi do realizacije djela. Na tragu takvoga razmišljanja je i Vladimir Pavić: “Već na samom početku ‘ozbiljnog’ javljanja poetskim tekstovima Luko Paljetak je 65 Jolanda Tudor (Split, 1966.) hrvatska je filmska, televizijska i kazališna glumica. 66 I. knjiga – str. 326. 348 osvrti i prikazi značio kao formiran pjesnik sa svim pratećim sadržajima koje tvore taj objekt.”67 Potvrdu ličnom razmišljanju pronađoh i kod Milete Aćimovića Ivkova,68 a kritički osvrt se odnosi na knjigu Perunika u boci:69 reno tvrde i svi se slažu u jednome – Paljetak je veliki pjesnik, veliki književni znalac, osjetljivi intelektualac glazbenih vibracija koje mu pomažu kako bi svoje pjesništvo kroz vitraž igrivih riječi doveo do cilja. Tonko Maroević73 piše: “Pokatkad vam se učini da je Paljetkova pjesma jednostavno narasla na nekom svom grmu, da je prirodno otpala s grane na kojoj su listovi i inače papirnati, odnosno da je usputno izgovorena na nekoj širokoj osunčanoj ulici – najbolje baš na samom dubrovačkom Stradunu.”74 “Takve su pesme, mestimično, i više od onoga što je od nas doprlo iz klasičnog da lekoistočnog književnog i filosofskog nasleđa, jer i naš pesnik nije samo i isključivo pesnik, on je i više: virtuoz, filosof, čudak sa cvetom perunike u ruci.”70 Da, sve smo to već čuli od raznih autora i na različite načine, različite pristupe kojih se rado sjećamo (ako su slijedom i naše misli bile), a ako nisu onda je to neka vrst preporuke, otrježnjenja da naš put ne slijedi onu početnu, nego tražimo mogućnosti, kao boksač u klinču, udarac ispod pojasa kako bi izbjegao nokaut. No, na razigranost ovakvog pjesništva ne nalazimo odgovor, ili, nalazimo ga u oduševljenju koje je sasvim opravdano u ovakvom pjesništvu. Ali, na samom dubrovačkom Stradu nu dogodio se i rat, istinski, rušilački, gorak; Do movinski rat u kojemu je Dubrovnik teško ranjen, u kojemu je učinjen nesvakidašnji urbicid, i u kojemu se Paljetak vrati svom dramskom opusu Poslije Hamleta, u kojemu je također uspješan: “Što hamletizira Paljetkova najnovija drama Poslije Hamleta, nastala u ratnom dubrovačkom i hrvatskom zastoru (u naslovnom pročelju ispisana je godina 1992.), napisana na partituri Paljetkovih Pet stavaka o Hamletu, ratom ispunjujući tišinu kruženja oko fusnota Hamleta kao pitanja, Hamleta kao klopke, Hamleta kao palimpsesta, Hamleta kao čovjeka duha i čovjeka tijela, Hamleta kao hamletišta, u kompoziciji u kojoj odjekuju glasovi Genetteovih Mimologija, iscrtava se muška vrijednost i zemaljski element, profil brežuljaka, oblina i morskih valova ali i smrt, isto kao i ženska vrijednost i vodeni element te nebo, krov, tamnica, odnosno slika ‘Jastva za zaprekom’?”75 I kada nije pjesništvo u pitanju, Paljetak je opet prepoznatljiv, opet vezan za svoj Dubrovnik kojemu je određeni sinonim, ali i u suprotnom smjeru: “Mnoge se umjetnike poistovjećuje s njihovim gradovima. Wolfganga Amadeusa Mozarta sa Salzburgom, Augusta Šenou sa Zagrebom, Miljenka Stančića s Varaždinom. No, jednom je, danas sredovječnom pjesniku, ime rodnoga grada postalo drugo prezime. Luki Paljetku. Dubrovčaninu.”71 S konstatacijom Denisa Derka72 svi ćemo se složiti. Mnogi autori to nagovještavaju ili otvo67 I. knjiga – str. 337. 68 Mileta Aćimović Ivkov (Bogatić, 1966.) diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. 69 Luko Paljetak, Perunika u boci, Izdavačka biblioteka “Macuo Bašo”, Odžaci, 1988. 70 I. knjiga – str. 344. 71 I. knjiga – str. 376. Denis Derk: U Gospar među pjesnicima (Večernji list, Zagreb, 30. X. 1991., str. 25). 72 Denis Derk, publicist i Večernjakov novinar. 73 Tonko Maroević (Split, 1941.), hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj (najviše s talijanskog), istraživač suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i književni kritičar. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Redoviti je član HAZU-a. 74 I. knjiga – str. 387. 75 I. knjiga – str. 395. Mira Muhoberac: u Svijet u Yorickovu zrcalu (Na marginama Paljetkove drame Poslije Hamleta). 349 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Ivo Frangeš,76 govoreći o knjizi Singerica pod snijegom, govori o strahu i prolaznosti koje pjesnik osjeća i prostor bjeline doživljava kao gubitak u vječnosti, dok je prihvatljivo i mišljenje u kojem Stijepo Miović Kočan77 govori o određenoj stvaralačkoj igri u pjesništvu Luka Paljetka, pišući o istoj knjizi: 1980., kojima autor sjajno nastavlja tradiciju Matoševih i Ujevićevih podlistaka, lako, obaviješteno, elegantno, o temama tako različitim kao što su npr. lutke u kazalištu, kartaške igre, rock, kozmetički proizvodi, bjelosvjetski pustolovi renesanse, dubrovački tramvaj, obredi ivanjske noći. Prepuni podataka, takvi eseji ipak nikada ne zamaraju. Čudimo se što se autoru htjelo kopati po izvorima da bi ih izvukao i sredio, pa citati s engleskoga ili na engleskom, usputne idiomatske fraze, tehnička imena komercijalnih proizvoda, ezoterična i magijska upotreba simbola oko kojih je T. S. Eliot stvarao svoju Pustu zemlju, referencije na Byrona i Lowryja, Shakespearea i Brautigana npr., sve to daje kozmopolitski okus ćaskanju i opisivanju čvrsto usidrenim u domaćim običajima, i piscima, vinu, ljetu, ulicama i životnoj kulturi Zagreba i Dubrovnika, ponajviše Dubrovnika.”82 “Dekodirajući tako naslov, kao žudnju za ljubavlju koja nas jedina spašava od prolaznosti, svakako valja dodati – kako je to na pravljeno igrom, maštom, na topično pa ljetkovski način, u dvije spominjane sikstine u četrnaestercima uz dopisan jedan stih (što je zaštitni znak ovoga pjesnika!). Ima u drugih pjesama u kojima se naslućuje strah od starenja i odlaska, snijega famozne ‘zime života’.”78 Tekst Ive Vidana,79 Anglističke aluzije Luka Paljetka, od 442. do 466. stranice najduži je tekst u ovoj I. knjizi kritika o ovom velikom pjesniku dubrovačkog srca, srca Dubrovnika, a Vidan piše o knjizi Ljubičaste kiše,80 i drugima ističući njegovu erudiciju kod uporabe i poznavanja stranih jezika, posebice engleskoga: “Uvjerljivo o tomu svjedoči Jantarna koc ka,81 zbirka skupljenih feljtona iz 1979. i 76 Ivo Frangeš (Trst, 15. travnja 1920. – Zagreb, 29. prosinca 2003.), kroatist, slavist, italijanist, jedan od predstavnika zagrebačke stilističke škole, hrvatski književni povjesničar, akademik. 77 Stijepo Mijović Kočan (Đurinići u Konavlima, 14. travnja 1940.), hrvatski književnik, pjesnik, putopisac, scenarist i redatelj. 78 I. knjiga – str. 437. 79 Ivo Vidan (Zagreb, 24. siječnja 1927. – Zagreb, 26. ožujka 2003.) bio je hrvatski književni kritičar i teoretičar, prevoditelj, esejist te vodeći stručnjak za anglistiku. Bio je dugogodišnji pročelnik Katedre za anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 80 Luko Paljetak, Ljubičaste kiše: zbirka poezije izašla iz tiska 1973. 81 Luko Paljetak, Jantarna kocka (2012.), reprezentativni je izbor feljtona Luka Paljetka koji su objavljivani u raznim novinama i časopisima u razdoblju od 1975. do 1980. godine. Uz to što je Paljetak jedan od naših najboljih pjesnika i prevoditelja, ova nas knjiga uvjerava da je on istovremeno i izvrstan feljtonist. Osim o, naravno, Dubrovniku, Paljetak u Jantarnoj kocki govori o pjesništvu, pjesmama i pjesnicima, lutkama, ljubavi, kozmetici, vinu, kocki, kar- Paljetak u prvom redu zapaža, onda ga uzbuđuje niz asocijativnih slika pojavnošću i glazbenom pratnjom određene metrike koji mu daju duhovnu stabilnost kako bi pratio isti ritam prepoznate koračnice, i on nije sam, on je već u kolu, drži se za ruke stihova, igra s riječima i prepoznaje im lica, osmjehuje se prepoznatima obraćajući se izravno, jer riječi su prijatelji koje zna od najranijih dana, zna njihov smisao i potojanje, zna mjesta gdje su nastale pod zidinama drevnog Dubrovnika koji djeluje svježe, neovisno o trajnosti i blistavoj povijesti, jer je umiven rosom i suncem, najdjelotvornijim eliksirima za zatezanje kože, eteričnim i egzotičnim uljima, melemima i pripravcima drevne medicine. Njegova emocionalna inteligencija povezana je s naučenim, životnim mudrostima, prelazeći iz fikcije u stvarnost i obrnuto. Kod njega nema nedodirljivog, a ima tama, igrama, sportu, pustolovima, starim fotografijama, Zagrebu... Teme njegovih feljtona su raznolike i vode nas posvuda uz nezaobilazne stihove samog Paljetka kao i mnogih drugih autora. 82 I. knjiga – str. 444. 350 osvrti i prikazi svetog, spreman je učiniti uslugu apokrifu, poslužiti se lukavo igrom kao kulisom i ironizirati odnose majstorskim obratima. Takvo što dopušta mu kulturni integritet, erudicija i urođeni osjećaj za sve pjesničke alate koje je upoznao još u mladosti, prvo nesvjesno, a onda je, odrastajući, shvatio čemu taj alat služi i kako se njime najuspješnije koristiti. Zato on i do danas uspješno obrađuje riječi, pobire polja riječi u kojima cvjetaju ponajbolje pjesme književnosti, ali ne samo pjesme, on je strastveni uzgajivač lijepe književnosti. U I. knjizi književnih kritika, većinski zah vat kritičara odnosi se na pjesnički opus auto ra, dok u drugom, sam početak, počinje, rekao bih, Lukinim hamletištem, njegovim Williamom Shakespeareom,83 najdražim autorom koji je u stvaralaštvo Luka Paljetka utkao svu ljepotu misli, stila, umijeća i alata kojima se Paljetak suvereno služi u umjetničkim kreacija ma ličnog stvaralaštva, dajući sasvim novi ob lik jezičnih prpošnosti, intelektualnog zanosa, ostvarivši jedinstven i nadasve bogat književni opus: razigran u stihovima, mudar u mislima, začudan u jezičnoj igri riječi, što u gotovo jednorečeničnoj igri teme, slika i poruke, čini cjelinu očaravajuće ljepote. Jedan od ponajboljih poznavatelja stvaralaštva Luka Paljetka, Tonko Maroević,84 u knjizi Bijela tama,85 piše: “Dakle, pred vama je pjesnik neoromantičnoga nadahnuća i obnovitelj najzahtjevnijih tradicionalnih oblika, slavitelj ljubavne slobode i tvorac neočekivanih formalnih kombinacija, trubadur i homo ludens, nježni, ponizni ljubitelj naravi i ironični, podrugljivi tumač ljudskih odnosa, nastavljač starih balada i romanci i dostojni nasljednik dubrovačke renesansne tradicije.”86 83 Vidi bilješku 42. 84 Vidi bilješku 73. 85 Luko Paljetak: Bijela tama (Izabrane pjesme). Izabrao i priredio Tonko Maroević. Matica hrvatska, Zagreb, MM. 86 Tonko Maroević: Bijela tama ishodišta. U Pogovoru knjizi Luka Paljetka Bijela tama, str. 393. Matica hrvatska Za- Vjerujem kako bi i sam Paljetak volio početi pjesmom, te za ovaj početak odlučih uprizoriti pjesmu koja svojom snagom veliča vjeru u život, u novi početak, u igru koja je oduvijek izvor nadahnuća i životnoga iskustva svega na Svijetu: Upute kako se gradi kula od karata87 (za početnike i one koji znaju) Uzmite iz sredine kartu pa tada drugu položite odozgo pa uzmite tad treću nekoliko ih zatim poredajte u krugu a nekoliko samo izvucite na sreću i složite ih pomno pa kada sve se zbroji pred vama čitav eto čudesan dvorac stoji. Sve dvorane su prazne i zavite u tamu i ne čuje se korak kroz hodnike mu blijede vi stoga usred dvora tad postavite damu uz kolovrat da sjedi i preslicu da prede pa postavite mjesec zaljubljen u po neba i krvnika u podrum sužnja i sve što treba: pokretni most i jarak i slugu koji bdije pred vratima gdje spava voštana blijeda djeva viteza koji negdje u slavu nje se bije i pjesnika što čežnjiv pod oknom skriven pjeva pa kad sve završite tad s punim pravom tvorca nepažnjom laktom naglo srušite čudo dvorca. Gledate, karte leže sve rasute po stolu vitez u boju pade savladao san je damu pjesnik je novu pjesmu spjevao u svom bolu krvnik je iščezao u neprozirnu tamu; prije negoli karte u kutiju se slože ako vas volja opet – opet se počet može. U početku, koji me zanio Paljetkovim lu dizmom (a koga nije), bio sam spreman govo riti o dramskom opusu i njegovom slikovnom jeziku koji je slijedom scenskog prikaza slika i u pjesničkom opusu, a što je vidljivo i iz navedene pjesme. Ipak, na početku je drama, dramski, dijaloški tekst u stihu! Tekst Poslije greb, Zagreb, MM. 87 Luko Paljetak: Bijela tama, str. 9. 351 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Hamleta88, napisan je 1992. godine, a Ljiljana Ina Gjurgjan89 piše u tekstu Intertekstualnost Paljetkove drame Poslije Hamleta, što je prvi tekst u II. knjizi, i ovo: “U tom smislu Paljetkov tekst Poslije Hamleta idealan je materijal za izučavanje intertekstualnoga. Naime, ono što taj Paljetkov tekst čini upravo je transpozicija jednoga sustava znakova u drugi znakovni i vrijednosni sustav. Ta transpozicija odvija se u duhu postmodernizma, onako kako uporabu intertekstualnosti u postmodernizmu vidi Linda Hutcheon. Ona naime smatra da intertekstualnost nije jednostavno znak nijekanja ili ironiziranja prošlosti, ali niti njezinoga nostalgičnoga prizivanja. Umjesto toga, postmoderna uporaba ironije i paradoksa signalizira kritičku distancu spram sustava reprezentacije, ne propitujući njezinu istinitost, već propitujući čija je to istina, dovodeći tako u pitanje ideološku i narativnu konstrukciju prošlosti.”90 Ideologija i suvremene potrebe, počesto su posezale, kod nekih autora, dopunu ili preradu tekstova o Hamletu, pa je opravdano mišljenje Lade Čale Feldman, koja u tekstu Hrvatski Hamleti upozorava na povijesne činjenice razvoja takvih odnosa spram ovog kazališnog djela: “Posebnu podvrstu ideološki ‘podjarmljenih’ klasičnih tekstova čine hrvatske parafraze i intertekstualne igre sa Shakespea- 88 Ur.: Aleksandar Bečanović, Lada Čale Feldman, Ljubomir Đurković, Tonko Maroević, Andrej Nikolaidis i Luko Paljetak / Izbor iz novije hrvatske drame, sedam autora: Luko Paljetak: Poslije Hamleta, str. 197-319. Sunakladnici: Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik; JU Kulturni centar “Nikola Đurković” Gradska biblioteka i čitaonica Kotor; Dubrovačke knjižnice; NVO PROSTORY; Zagreb, 2011. 89 Ljiljana Ina Gjurgjan (1950.-2012.) rođena je u Zagrebu, gdje i i diplomirala (1976.), magistrirala (1981.) i stekla doktorat iz filologije (s posebnim osvrtom na britansku i hrvatsku književnost 1988.). Specijalizirala je uz potporu Fulbrighta na Školi teorije i književne kritike (Evanston, 1882., Dartmouth, 1987. u klasi P. de Manna, E. Saida i B. Johnson) i u Institutu za semiotiku, Victoria University, Canada (1982.). 90 Isto, str. 5. rovim Hamletom, književnim mitom i, slobodno se može reći, zasigurno najčešće eksplicitno korištenim citatnim blagom europske književnosti. Naročitoj privlačnosti ove tragedije (koja je i sama plod posudbe i intertekstualnih odnosa)91 za spomenutu vrst književne igre nedvojbenom je sastavnicom i u njoj sadržani postupak autocitata, teatra u teatru, naime umetnuti Hamlet u malom, predstava ‘Gonzagova umorstva’. Uza ine svoje značenjske i smisaone vrijednosti, Hamlet je upravo zbog toga bio i ostao ogledna drama o odnosu teatra, kao jedinog dostojnog oružja prosvijećenog pojedinca, i svijeta, kao prostora i sustava ljudskih odnosa u koji teatar mora pokušati intervenirati, kojemu mora podastrijeti ‘njegovu vlastitu sliku’.”92 O istom djelu, ali već uprizorenom na Lov rjencu, Tonko Maroević piše: “Praizvedba Paljetkova teksta, koji čini čast aktualnoj hrvatskoj književnosti i svjedoči dosegnutu civilizacijsku razinu, zbila se na opjevanom i obvezujućem dubrovačkom Lovrjencu. U (sasvim objektivnoj) ne- 91 Sažeto je odnose ovoga komada s drugim tekstovima iznio Miroslav Beker: “Obično među izvorima te tragedije navodimo povijest na latinskome jeziku, Historia Danica, Saxa Gramaticusa iz 12. stoljeća, koja sadrži priču o Hamletu, zatim Belleforestovu knjigu Histoire tragique (1576.), s francuskom verzijom Hamleta, te dramu o Hamletu izvedenu u Londonu 1594. godine, vjerojatno od Thomasa Kyda. To su izvori, znana djela na osnovi kojih je Shakespeare napisao svoju glasovitu tragediju, no unatoč tome u drami ćemo naići na brojna mjesta gdje podrijetlo nije tako jasno i gdje je ono višestruko prerađeno i posredovano. Pokušajmo navesti neke takve primjere. Primjerice Polonije daje savjete Laertu prije njegova odlaska u Pariz, a John D. Wilson u svojim nas bilješkama upozorava da na slične misli nailazimo u 16. stoljeću u Engleskoj u djelima Burleigha, sir Henryja Sidneya i Johna Lylyja… (…) Na mnogim drugim mjestima imamo aluzije na dnevne događaje (npr. na osudu popularnog grofa Essexa), na zakone o siromašnima, na popularne pjesme njegova vremena, što je sve popraćeno karakterističnim Shakespeareovim igrama riječima (često anagramima), i tu bi traženje jednog određenog porijekla bilo iluzorno.” (Beker, 1991., 346-347). 92 Isto, str. 27. 352 osvrti i prikazi mogućnosti da predoči sve slojeve vrlo opsežnoga i razvedenoga predloška, redatelj i dramaturginja su se odlučili za tematološki prečac – svojevrsnu parabolu o vlasti i nasilju. Kao da je Laktancije, s ostalim aktantima što se laktovima održavahu na dvoru, zadao iz pozadine ritam i takt, te u svoje ljepljive mreže uhvatio sve ostale. Stvorena je tako atmosfera oniričke fantazmogorije, noćne more, u kojoj su stražari supstituirali nedolazak glumačke družine i svojom epiloškom (a ne tek prološkom) pojavom zaokružili suspense prijetnje koja djeluje i prema vani i prema unutra – ‘zlo vrh zla za gledat’.”93 vice pjesmotvorstva velikoga nastavljača dubrovačkih renesansnih poeta.”94 Najodređenije je mišljenje Tonka Maroevića, koji u svom tekstu Serenada vrhu grada,95 a glede Paljetkove ljubavi spram grada, glede domoljublja u kojemu je opjevana gotovo svaka pojedinost dragoga mu grada, navodi pjesmu “Gjivo Frana Gundulića” koja je heraldički najrječitija: Gjivo Frana Gundulića96 Njegov menùet čipkast vrti se iznad crkve visoko povrh zelja, pomàdora i mrkve u recitativ krcat balànčana i strasne patetike on slaže svoje osmerce jasne Jasno je kako Paljetak opravdano dijeli nepodijeljene simpatije i o dramskom opusu, a o čemu govore dobri poznavatelji njegova djela, njegova života, njega samoga u svim antropološkim segmentima umjetničkoga života, a i sami su znanstveno uronjeni u kompleksnu materiju dramskoga opusa. vedrine kao oštre paoke što se vrte ù roti, sipa ozgo na sèpete, na sprte i tȍrbe svoju zvonku rječitost poput utke u tkivo prostih ljuskih poslova; svečan šutke on mjeri stávnos svijeta prateći glasni žamor poljane, iznad lȕka i patata, u mramor Raznovrsna književna produkcija ne dopušta kritici mira; tek što je izašla jedna knjiga, očekuje se od Paljetka druga. Međutim, on ne stvara po nalogu kritike, on stvara po nalogu unutarnjeg nemira čiju volju znalački usredotočuje k određenome cilju, koristeći se njemu poznatim alatima u stvaralaštvu lijepe književnosti: “Stara se latinska izreka kako svaka knjiga nosi svoju sudbinu posebice obistinila na knjizi Luka Paljetka Pjesni na dubrovačku: njezino je drugo izdanje zapaljeno na agresorskoj lomači koju su velikosrpski zločinci g. 1991. podmetnuli u kamenom srcu Dubrovnika. Evo nam trećega, dopunjenoga izdanja Paljetkove knjige koja je zaokruženom poetskom iskaznicom vedrije poslo- oslonjen ù po riječi zastao vas od čipke u golubove gleda i broji zrele šipke i stara zvona, gleda oblake làke, rûse, visòko iznad zelja i grožđa stoji živo u pozi zbunjenoga trgovca Fránov Gjivo – bijeli ga golubovi u čistom létu gnûse. Kada su poredane karte, kada se opisno pjevalo o Rendićevom spomeniku Gunduliću, govorilo o jeziku, igri, lucidnosti u raznim preobrazbama, u drugom licu misleći na prvo, na ja, jesam, onda se treba dotaknuti i istine u razmišljanju Tee Benčić Rimay:97 94 95 96 97 93 Isto, str. 39-40. Tonko Maroević: u San hamletne noći (Poslije Hamleta u Paljetkovu i Shakespeareovu kontekstu). 353 Isto, str. 41. Mladen Vuković: u Od Vlaha do Luka Paljetka. Isto, str. 58. Luko Paljetak: Bijela tama, str. 289. Tea Benčić Rimay (Sisak, 6. prosinca 1956. − Sisak, 9. prosinca 2009.), hrvatska je pjesnikinja, esejistica i književna teoretičarka, jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za suvremeno hrvatsko pjesništvo. Tea Benčić Rimay rođena je 1956. u Sisku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. “Čitava bi se teoretska studija mogla napra viti od drugoga lica koje pjesnik koristi u svakoj pjesmi, u naslovu. Tvoje, tebi, ti – kreira tako ne samo pjesmu, dapače, nudi mogućnost sagledavanja njene sižejne građe, građe zbirke u cjelini. Na taj način Paljetak uspostavlja sasvim dojmljiv vid poe zije obraćanja i upućuje na niz mogućih rasprava: od razine lirskoga jastva (na što odmah moram dodati Rimbaudovo – što netko je drugi), vremenskog i prostornog premještanja u sve morfološke pojavnosti vlastitosti, sve do recepcije, do primaoca koji nije više jednostavno ili jednostruko odrediv, posebno kada je o poeziji riječ. Spomenut ću ovdje poznati prozni tekst, roman Michela Butora: Izmijenjena odluka, pisan u drugom licu, direktno i svjesno suprotstavljen formi ‘ja-romana’ ili pak ich‑formi. Teorijski odnosi poezije i proze različiti su poput neba i zemlje (pri čemu je nebo uvijek bliže poeziji, naravno), ali jedan smjer usporedbe je moguć: ako se veliki francuski prozaist u svom izvanrednom romanu obraća sebi, da li je i Paljetkova knjiga pjesama u suštini Njegovo poglavlje? Kada ‘ja’ postane ‘ti’, logično je vjerovati da riječ je o jednostavnom postupku zamjene ili pak ‘propadanju’ u drugo lice koje sada sebi govori, obraća se dualizmu bića unutar sebe.”98 Primijećeno je kako Paljetak može pjevati o bilo čemu, ali je primijećeno i kako ne gubi smisao, ljepotu, prepoznatljivost ritma, jezika i rime, ironije i poruke. Sve je kod njega u tijesnoj vezi ljepote, o čemu Krešimir Bagić99 piše, pišući o knjizi Tvoje poglavlje:100 diplomirala je 1980. jugoslavenske jezike i književnosti te komparativnu književnost, a na istom je fakultetu magistrirala 1987. i doktorirala 1998. s disertacijom o pjesmi u prozi. Od 1999. predavala je hrvatski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, gdje je bila izabrana u zvanje docenta. 98 Isto, str. 85-86. U: Tea Benčić Rimay, Tebi pišem. 99 Vidi bilješku 63. 100 Luko Paljetak, Tvoje poglavlje, MH, Zagreb, 1998. “U zaključnoj pjesmi ‘Najveći događaj’ ironično se konstatira kako je nepostojanje događaja ono što najviše karakterizira egzistenciju, ponašanje i jezik lirskih sugovornika ove zbirke. Krajnja konzekvenca je opjevavanje ni po čemu iznimnog iskustva svakodnevice, kreiranje poetskih slika i metafora te prepoznavanje simbola tamo gdje ih drugi ne vide. Paljetak tako s lakoćom u temu pjesme pretvara zubobolju, odijevanje čarapa ili pranje zubi. I pritom ničega ne manjka: ni rime, ni ritma, ni raskošnih asocijativnih nizova, ni inovativnih metafora…”101 Najveći događaj Mislio si da ti se ne može ništa više dogoditi, a gledaj, događaji ti nude i uloge i neke dijelove teksta, drugo izostaviti moraš ti sam, ti sam to dugo uspješno radio si, u svakoj kapi kiše znao si vidjet planet na kojem bi za ljude bilo daleko bolje nego je tu gdje jesi, gdje događaj je čak i jutarnja kava, stari iskreni bol u desnom stopalu, pjesma kosa u dvorištu; i ne znaš baš posve točno gdje si, određuje te novi raspored istih stvari, premda te muči staro pitanje, je li rosa travama teret ili ukras je, jer to i sam pitaš u svakoj novoj prilici, premda misliš da ti dogoditi se ne može više ništa, a to je, jasno ti je, najveći događaj102 Pišući, analizirajući pjesmu Osinji med, Pavao Pavličić103 zaključuje kako se Paljetak vraća starim pjesmama: 101 Isto, str. 138. U: Krešimir Bagić, Novi raspored istih stvari. 102 Luko Paljetak, Bijela tama, str. 378. 103 Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1969. na Filozofskom fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Od 1970. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književ- 354 osvrti i prikazi “Stara je pjesma postala općom svojinom, postala je dio zbilje, pa se tako pretvorila i u legitiman predmet opjevavanja baš kao i more, ili Paljetku toliko draga ruža, ili, uostalom, vrt, koji se javlja i u tekstu kojim se ovdje bavimo. Kao što se mora govoriti o zbilji, mora se govoriti i o vlastitoj lirici koja je postala dio zbilje.”104 nomen književnoznanstvenim tezama, ali, Paljetak kao da svemu izmiče, kao da je njegova igra u domeni nepoznatih pravila i neodgonetnute raskoši zvukova, grafemskih simbola iz kojih izniču dobro osmišljene poruke. Katja Bakija107 daje svoje viđenje, svoju formulu Paljetkovog govora, govora oslonjenoga na sintagmu i semiotiku: Na kraju, ostaje činjenica kako je Paljetak veliki pjesnik, virtuoz riječi, rime, ironije i metafore koja djeluje svježe, zavodljivo, snažno, što njegovom nesvakidašnjem talentu daje ozbiljnost i potvrdu onoga koji kroz igru dolazi do trajnih rješenja. Tomislav Sabljak105 u Darovima velikog pjesnika piše: “Specifičnost Paljetkova govora potražit ćemo na sintaksi susjednim opisnim razinama – sintagmatskoj i semantičkoj. Individualnim strukturiranjem poetskog iskustva dinamizira se jezična organizacija od ređenog teksta. Sa sintaktičkog gledišta načelno je irelevantno nalazi li se prijedložni izraz ispred ili iza imenske riječi, ali mjes tom uvjetovani intonacijski pomaci na sin tag matskoj razini korespondiraju sa semantičkim pomacima. Konstrukcijama u kojima je pridjev iza imenice uvjetuje se ritmički, intonacijski i semantički pomak u organizaciji poetskog iskaza.”108 “Paljetkovu poeziju obilježava biranje događaja i situacija iz običnog života: on piše o ljubičastim kišama, doušniku, vinu, staroj grofici, kuhinjskom satu, starom bračnom paru, šalici crne kave, viljušci, kornjači, komarcima, mravima, stonogama, vrani, stolu, Čehovljevim naočalima, jelovnicima, žaruljama, itd. Međutim, Paljetka iznimnim čini to što predmete svoje poezije prikazuje u nekom svom neobičnom obliku. Budi nas iz letargije poznatog i svakodnevnog, iz svakodnevnih navika i običaja, i usmjerava naše emocije na ljepotu i čudo prirode i života. To je ono poznato Coleridgovo romantičarsko prikazivanje svakodnevnih stvari kao čarolija i čuda.”106 Nitko nije ravnodušan raskošnoj igrivosti Paljetkovih riječi, pokušavajući objasniti taj fe- nost. Član suradnik Razreda za književnost HAZU bio je od 3. prosinca 1992. do 30. siječnja 1997. godine, a redoviti je član Razreda za književnost HAZU od 30. siječnja 1997. godine. 104 Isto, str. 157. U: Pavao Pavličić, Luko Paljetak: Osinji med. 105 Tomislav Sabljak rođen je 1934. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu. Prevođen je na strane jezike, a njegove radiodrame izvođene su u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Francuskoj. Uredio je nekoliko antologija i zbornika i prevodio engleske pjesnike. Objavljuje pjesme, eseje i pripovijetke, a napisao je i nekoliko filmskih scenarija i televizijskih drama. 106 Isto, str. 175. 107 Katja Bakija rođena je 1960. u Splitu. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Dubrovniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske jezike i književnosti. Nakon završenoga studija više je godina radila kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u srednjim školama u Dubrovniku. U isto je vrijeme bila suradnik u projektima Kazališta “Marin Držić” u Dubrov niku i na Dubrovačkim ljetnim igrama, i to kao lektor i kao savjetnik za jezik. Bila je stalni suradnik Hrvatsko ga radija, i urednica u omladinskom časopisu Laus i glavna urednica biblioteke “Laus”. Na Zagrebačkom je sveučilištu završila poslijediplomski studij iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti te stekla akademski stupanj magistra zna nosti. Njezina magistarska radnja bila je iz područja književne i jezične baštine – Časopis ‘Dubrovnik’ cviet narodnoga književstva (1849.-1852.). Nakon rada u Ministarstvu prosvjete, kulture i športa i u Ministarstvu znanosti i tehnologije stekla je potrebno iskustvo kao sveučilišni lektor hrvatskoga jezika na inozemnim sveučilištima, poimence na Sveučilištu “Janus Pannonius” u Pečuhu, na Institutu za prevoditelje u Grazu i na Karlovu sveučilištu u Pragu. Radila je i kao lektor hrvatskoga jezika na Zagrebačkoj slavističkoj školi u Dubrovniku. 108 Isto, str. 192. U: Katja Bakija, O jeziku Paljetkova pjesništva. 355 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. O Paljetku u ovoj knjizi nisu pisali samo is tak nuti kritičari, književni teoretičari, znanstvenici, ljudi koje je ponio zanos nesvakidašnjeg pisanja pjesama u domeni lijepe književnosti, nego su pisala i djeca. Za ilustraciju pokazivosti tu je tekst koji je pisala učenica V. razreda OŠ Lapad, Dubrovnik, 2001., Eva Žile,109 iz svog djetinjeg ugla, nevino lirski zabilježenim govorom o impresijama s velikim pjesnikom, pod naslovom Dijete s bradom: “Luko Paljetak piše pjesme u kojima djeca pronalaze sebe, pjesme koje djeca vole. Mi djeca svakodnevno susrećemo odrasle koji nas ne razumiju i koji se ne sjećaju da su jednom bili djeca. Kad čuješ mišljenje odraslog čovjeka koji razumije i poštuje naš svijet – svijet djece, poželiš i sam jednom postat on. Divno je ne zaboraviti dječje osjećaje i mišljenja. Nadam se da ja, jednom kad odrastem, neću izgubiti dijete u sebi. Željela bih da mi se jednom kao odrasloj osobi dive i povjeravaju kao što to danas ja činim u razgovoru s Lukom Paljetkom. Luko Paljetak je dijete s perom, koje svoje osjećaje prenosi radosno na druge. Hvala ti, gosparu Luko, što si u meni probudio ovakva lijepa razmišljanja, plemenita mišljenja. Ne zamjeri mi što Ti kažem Ti. Ja to govorim svima koji su mi bliski, koje volim.”110 Toplo, djetinje doživljeno pisanje djevojčice Eve samo potvrđuje, na svoj intimističko‑djetinji način, impresije koje su izazvale divljenje, nježnost, opravdanost pjesničkoga umijeća koje upečatljivo prenosi ovaj autor. U žanru radiodrame Paljetak se pojavio 1980. godine s Dva nemirna dana u gradu na jezeru. Niti u radiodramama ne napušta igru kao viši i plemeniti način stvaralaštva, što im daje razigranu svježinu, od kojih treba istak nuti Posljednji ljetni cvijet, dramski tekst oba- 109 Eva Žile, učenica V. razreda OŠ Lapad, Dubrovnik. 110 Isto, str. 200. vit tajnom inicijala N. N. u kojima bi željeli prepoznati, razotkriti lik u stvarnosti. Ipak, autor nam ostavlja fikciju u kojoj se trebamo snaći, prepustiti se mašti, emocionalnoj inteligenciji i samostalno stvoriti lik prema priči. On nije rob ustaljenim stilovima, on u svemu pronalazi put igre, u svemu je jedinstven, oplođen ludizmom, posut zvjezdanom prašinom riječi od kojih ispreda čvrste niti svile i zlatnog konca koji suvislo ima svoje mjesto u njegovom književnom tkanju. Tako on sam postaje dramskim elementarijem, aktivnim sudionikom i izvan teksta, prenoseći strast i energiju riječi glumcima koji govore njegove tekstove ogrnute pjesničkim ruhom: “Vokacijom pjesnik, i to pjesnik radosti življenja (što je danas još jedna rijetkost koja ga veže s renesansom), Paljetak u ishodištu svake svoje drame (implicitno ili eksplicitno) stavlja, naravno, pjesmu – svejedno, svoju ili tuđu (D. Ranjine, S. T. Coleridgea, itd.). Zato su njegove drame, ma koliko inklinirale postmodernoj rekapitulaciji teatra apsurda, ipak temeljno poetične: zasigurno, nije slučajno što su muško-ženski, ljubavni i erotski, odnosi njihova omiljena, i najbolje razvedena tema. Eter, u kojem paradoksalno, odzvanjaju i riječ i tišina (šutnja), odličan je, gotovo egzemplaran, medij za iskazivanje i doživljavanje tužnosmiješne miksture ljudskoga egzistencijalnog apsurda – te, dapače, kao što je to već primijećeno, što se više približava realnosti (realizmu), utoliko je snažniji.”111 O dramskom, o radiodramskom opusu Lu ka Paljetka pisali su još mnogi autori: Davor Mojaš, Krešimir Bagić, Marina Kovačević, Ivan J. Bošković, Jadranka Vuković… itd., ali cilj mi je upozoriti na sveobuhvatnost stvaralaštva, a ne navoditi kompleksnost svega rečenoga što je u sadržaju ove knjige. No, što god da rekli kri- 111 Boris B. Hrovat (Zagreb, 1956.), hrvatski književnik, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg i dramatičar. Isto, str. 221. U: Boris. B. Hrovat, Pjesnik radosti življenja. 356 osvrti i prikazi tičari, o bilo kojoj književnoj vrsti, ostaje jedan jedinstveni zaključak, kako je Paljetak pjesnik u prvom redu, a sve ostalo čega se prihvatio u književnom žaru, uradio je to s lakoćom, djetinjom znatiželjom i ozbiljnošću pravila koje u sebi sadržava igra. Cvjetko Milanja112 pronalazi odrednice Paljetkovoga pjevanja, izvan pitanjaša, kojima je najbliži, ali opet u nekoj svojoj matrici glazbene igre riječi: “U složenu Paljetkovu poetsku zgradu, dakle, osim pannaturističkih, kozmogonijskih, franciskansko-infantilizirajućih, europeističkih, transkulturnih segmenata – i s obzirom na ideju prirode čovjeka, i s obzirom na ideju kulture (univerzalističku), i s obzirom na ideju književnosti (integralnosinteznu) – valja dakle uzeti i horizontalnu, a posebice vertikalnu hrvatsku književnu tradiciju. Upravo ti elementi čine genotipske značajke Paljetkova pjesništva, koje je u biti zbroj suprotnosti. U početku to je pjesništvo bilo visoko estetizirano i verifikacijom, i emocionalnošću, i patosom, pa je predstavljalo implicitnu opoziciju tadaš njoj razlogaškoj poetici. No, Paljetak je konzistentnošću i komunikativnom prijemljivošću postigao poetičku i književnopovijesnu vrijednost, posebice nakon ‘susreta’ s postmodernističkom paradigmom i njenim ‘zahtjevima’. Međutim, crpeći i modernističke i postmodernističke ‘norma tive’, Paljetak – ‘po shvaćanju modernite ta najbliži generaciji pitanjaša’ (Bošnjak, 2000:551.) – nije radikalan ni u jednom od tih modaliteta, nego vješto miješa i ‘pač vorkira’ mogućnosti i tipove, od trubadurstva do ironizacije, od klasične jednostavnosti do lokalizma, od stilizirana govora do posudaba, s temama koje zahvaćaju goto- 112Cvjetko Milanja (Zaglav na Dugom otoku, 1943.), poznati hrvatski književni znanstvenik objavio je, između ostaloga i knjigu Hrvatsko pjesništvo 1900.-1950., u kojoj prvi put progovara i o prešućenom katoličkom pokretu itd. vo sve. Riječju, ludički ‘svaštar’, čija ‘slabost se sastoji u pisanju stihova’, kao što veli u uvodnoj pjesmi zbirke Ludo pjevanje u planinama. Trubadur i homo ludens, pravo dijete svojih dubrovačkih renesansnih prethodnika, kako konsenzualno kritika zaključuje, u čijem je fundamentalnom postamentu ipak infantilizacijska radoznalost i začaranost.”113 Koliko god se trudili odrediti Paljetkovo pjesništvo, pripadnost određenoj književnoj pojavnosti kod nas, Paljetak izmiče i ostaje prislonjen uz Shakespearea, nehajno naslonjen kao bezvremeni trubadur kojemu vrijeme i životna prolaznost ne znače ništa, jer živi jednostavnost onoga koji ljubi život i koji zna za njegovu neminovnu prolaznost. Otuda i dolazi njegova igrivost, lucidnost i određena nonšalantnost. U svemu tome on je, ipak, krajnje ozbiljan, zaljubljen u život, vjeran ljubavi kao najvišoj ljudskoj postojanosti, kao neprolaznom smislu svega što pokreće i stvarnost i snove. O tome piše i Slobodan Prosperov Novak114 ističući već u naslovu kako je “Luko Paljetak, najtalentiraniji hrvatski pjesnik”.115 Naravno da nije usamljen u ovakvoj konstataciji. Pišući o Cvijeti Zuzorić,116 toplo, iz pers pektive same znamenite Dubrovčanke Cvijete, o pjesniku koji je sadašnjost, stvarnost trenutka, Julijana Matanović117 spaja, premošću- 113 Isto, str. 273. 114 Vidi bilješku 5. 115 Isto, str. 311. 116 Cvijeta Zuzorić (u izvorima na talijanskom Flora Zuzori, Floria Zuzzeri) (Dubrovačka Republika, 1552. –Ancona, 1648.), crvenokosa Dubrovkinja koja kao djevojčica odlazi s ocem trgovcem u Anconu gdje je stekla visoku nao brazbu i družila se s mnogim umjetnicima. Udala se za bogatog plemića Bartolomea Pescionia koji je imenovan firentinskim veleposlanikom u Dubrovačkoj Republici. Po povratku u rodni grad okuplja umjetnike na svom ladanjskom zdanju u Čibači gdje vode znanstvene rasprave i razgovore o umjetnosti. 117Julijana Matanović (Gradačac, BiH, 6. travnja 1959.), hrvatska književnica i sveučilišna profesorica. Od 1962. živi u Hrvatskoj, odrastajući u Slavoniji (Našice i Osijek). U Đurđenovcu je pohađala osnovnu školu, a gimnaziju 357 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. je dva svijeta, dvije epohe spojene ljubavlju i ljepotom književnog pregnuća i vlastitog viđenja, vlastitog životnog trenutka stvarajući slojevit zapis: “Cijele sam noći čitala naš dnevnik. Ono što se dosad dogodilo izgledalo je baš kao da sam ja napisala. Ono što će se dogoditi čitala sam kao potvrdu svega o čemu sam maštala i što sam predosjećala. Svake godine od 1567. – a bilo mi je petnaest godina – do danas tijelo mi zadrhti toga 19. lipnja. Pamti datum rođenja odluke o postojanju ženom. A o vremenu se brine duša. Luko je i to zabilježio. I koga da sad uvjerim kako mu nisam dala bilješke? Gledajući ga, ovo jutro, kako nestaje iza Vrata, žalim što me nije pozvao sa sobom na put.”118 Imajući imaginarnu sugovornicu, Paljetak stvara izravan, dijaloški odnos, premos tivši sve nesuglasice, a o čemu iscrpno piše Fani Tomašić:119 “Kada govorimo o parovima u književnosti, točnije o načinima na koji se iz onoga što piše jedan od partnera iščitava sudbina njegova para, Skroviti vrt primjer je kako prozno mjesto ženskog teksta može postati poticajem i muškom autoru koji se trans vestitski zavlači u ulogu inače rezerviranu za ženski dio para – ulogu priređivača i prevoditelja teksta.”120 Uvjeravamo se, čitajući Paljetkove pjesme, kako ljubav izvire iz njegovih stihova i kako je završila u obližnjim Našicama. Studirala je jugoslavenske jezike i književnosti te diplomirala 1982. godine na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đorđićevim Uzdasima Mandaljene pokornice, a doktorirala 1998. g. na temi Povijesni roman u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Predaje na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Proza joj je prevođena na slovenski, njemački, slovački, češki, ukrajinski, makedonski i bugarski jezik. 118 Isto, str. 357. 119 Fani Tomašić, književnica i novinarka. 120 Isto, str. 420. ona pokretačka snaga koja otvara vrata riječi što nezaustavljivo, poput vode koja probije nasip, krenu u stihove. Vidljivo je to i u jednorečeničnim pjesmama koje vješto vodi kroz naraciju priče od početka do kraja, smjenjujući slike kao na filmskoj vrpci. Gradeći na temeljima tradicije, Lukove pjesme nose u sebi sjaj raskoši i renesansu vjere u ljubav, u dobrotu koja postoji u svakom čovjeku, samo ju treba probuditi, stvoriti ozračje u kojem će se pokazati. Izrastao iz Dubrovnika, Dubrovnik je ljubavlju urastao u njega, te su tako, čudnom simbiozom postali jedno isto biće, jedna začudna ljepota koja traje u pjesmama, u književnosti, jer čega god se dohvati ovaj nesvakidašnji virtuoz riječi, unese u njih ljubav, ljepotu, vjeru, svjetlo koje pokazuje put kojim suvereno korača sve ove godine, iz naslova u naslov, iz ljepote u ljepotu. Stvarajući jedinstvenu književnu raskoš, možemo biti ponosni što u hrvatskoj književnosti imamo i Luka Paljetka. Koliko god tražili lošije stranice, uvijek je više onih koje oplemenjene zaokupljaju našu pozornost. Moramo se složiti s činjenicom da svi epiteti izrečeni o stvaralaštvu ovoga pjesnika, književnoga znalca, nisu laskanje, nego plod naše nemoći kako bi pronašli riječi koje određuju ljepotu. Sigurno je i kako ima još rasutih tekstova o ovom autoru, i da nije sve što je o njemu napisano pod krilima ove dvije knjige u kojima su kritičari opservirali književno stvaralaštvo, a u umjetničkom izrazu ovog autora su i slikarske uspješnice koje nikako ne treba, ne možemo zanemariti. Stoga i ovaj pokušaj približavanja onoga što su kritičari rekli o stvaralaštvu Luka Paljetka, informativan je prilog jednom značajnom književnom velikanu. Fabijan Lovrić 358 osvrti i prikazi Božo Došen 40 godina Srednje škole Biograd na Moru Srednja škola Biograd na Moru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru Biograd na Moru, 2013. osvrti i prikazi Srednja škola Biograd na Moru dobila je knjigom prof. Bože Došena pod naslovom 40 godina Srednje škole Biograd na Moru – od samog početka 1971., kada je počela djelovati kao Područni odjel zadarske gimnazije Vladimira Nazora, pa do 2011. godine – vrijedan pisani materijal, koji bi mogao potaknuti mnoge prosvjetne djelatnike da prikupe i obrade građu o školi u kojoj su proveli veći dio svoga radnog vijeka. Nakladnici te monografije na 211 stranica su Srednja škola Biograd na Moru i Ogranak Matice hrvatske u Zadru, a urednik je sveučilišni profesor u mirovini prof. dr. Vjekoslav Ćosić. Lekturu, odnosno korekturu, obavila je profesorica hrvatskoga jezika iz škole Božena Bašić-Mikulić, a uredništvo su činile tri profesorice škole: Božena Bašić-Mikulić, Anita Dominis-Šestan i Nives Pedisić, te učenica škole Mihaela Čudina. Fotografije je pripremila i obradila prof. informatike Anita Dominis-Šestan u suradnji s brojnim učenicima škole. Grafičku je pripremu obavila Branka Lukić, a knjiga je uz pomoć brojnih sponzora tiskana u 1.500 primjeraka u zadarskoj tiskari Grafotehna d.o.o. Slike na naslovnici i posljednjoj stranici pripremila je učenica ove škole Karla Troskot. Listajući uradak prof. Došena, u kojem je navedeno 2718 učenika koji su okončali završni ispit, odnosno maturirali i 344 djelatnika koji su u školi radili, može se zaključiti kako svih devet poglavlja može predstavljati cjelinu za sebe. Građa u ovim poglavljima bogato je opisana i analizirana od vrtićkih uzrasta, osnovnog i srednjeg odgoja i obrazovanja, do imena polaznika škole, djelatnika, kao i upravljačke strukture, što je opisano na opširan i zanimljiv način. Na poseban način se približava čitatelju u prva tri poglavlja, gdje će na svoje doći oni koji nisu dolazili u dodir sa sadržajima važnim za nastavak i razvoj kraljevskoga grada Biograda. Poglavlje o radu škole tijekom Domovinskog rata i takozvanim “metodama prilagodbe” oslikava stanje duha hrvatskoga čovjeka koji je, unatoč neviđenim opasnostima za vlastiti život, želio nastaviti učiti i raditi. Samo dislociranje škole na otok Pašman, u vrijeme najžešćih napada jugovojske i domaćih izdajnika na Biograd 1993. godine, pokazuje koliko su djelatnici ove škole dali doprinos u stvaranju novije povijesti našega školstva. Analizirajući razvoj škole nakon Domovinskog rata, ravnatelj Došen traži putokaz za rješenje davno utemeljene odluke o pohađanju nastave u jednoj smjeni. Nakon izvjesnog traganja, to mu i uspijeva godine Gospodnje 1998., 28. listopada, kada je predsjednik Hrvatske bio dr. Franjo Tuđman, zadarski župan Šime Prtenjača, gradonačelnik Grada Biograda Slavko Adžić-Kapitanović, u vrijeme kada je ravnatelj škole bio profesor Božo Došen, a u nazočnosti županijskih i gradskih dužnosnika, na prigodan način, radove na dogradnji Srednje škole Biograd otvorio je zadarski župan Šime Prtenjača. Početak radova na radilištu blagoslo- 359 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. vio je generalni vikar Zadarske nadbiskupije don Milivoj Bolobanić. Radišni duh kolege Došena nije mirovao, pa je uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Zadarske županije i Grada Biograda izgrađena športska dvorana. Nakon toga je potaknut odlukom resornog ministarstva o radu škola u jednoj smjeni, uz pomoć Zadarske županije i Grada Biograda, ishodio uvjete za gradnju četiri učionice za definitivan rad u jednoj smjeni. Odlaskom u mirovinu otpočeli su radovi na dogradnji četiri učionice, a u međuvremenu je ishodio i lokacijsku dozvolu za gradnju vanjskog otvorenog igrališta. Kruna njegova rada je ovaj dragocjeni pisani materijal, uobličen u knjigu, koja bi mogla potaknuti brojne djelatnike naše županije da daju svoj doprinos proučavanju i sređivanju školstva ovoga kraja. U sljedećim poglavljima čitatelj dobiva odgovore na pitanja koji su učenici pohađali Srednju školu Biograd, koja zanimanja su bila dostupna ili još uvijek jesu dio odgojno-obrazovnog sustava, o zaposlenicima i ravnateljima koji su suradničkim odnosima stvarali povijest ove škole. Dakle, radi se o tisućama ljudi koji će, srećom, većina svjedočiti ovoj monografiji, a koji su primjenjujući stečena znanja gradili i razvijali ne samo Biograd, već i svoju Domovinu u svim gospodarskim, društvenim, kulturnim i športskim sastavnicama. Zanimljiv dio ove knjige pod naslovom “Zakonska uredba školstva u Hrvatskoj i ulo- ga ravnatelja” uvodi čitatelja u minulih šezdeset i pet godina. U tom razdoblju ostvario se ogroman napredak u razvoju hrvatskog školstva, a na poseban način autor u kratkom i poučnom uratku osvjetljava upravljačku strukturu. U moru beskonačnih normi i pravila, autor u potpunosti dešifrira vođenje i upravljanje školom. U ovome dijelu su i odobrenja za rad pojedinih usmjerenja Srednjoj školi Biograd od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Na poseban način je vrijedan ovaj dio, jer je u njemu prof. Došen iznio ulogu ravnatelja i pojedine faze u nazivima profesije ravnatelja. Tako je od 1945. do 1964., odnosno 1965. godine rukovoditelj škole bio upravitelj. Desetak godina kasnije svi su upravitelji postali direktori, do godine 1982. Od tada direktori postaju predsjednici kolegijalnih odbora, odnosno inokosno-poslovodni organ do 1990., odnosno 1992. godine. Od te godine u školstvu rukovoditelj postaje ravnatelj (usklađuje, balansira, ravna i pegla neravnine.). Ova monografija obiluje fotografijama koje su u njoj prvi put objavljene, a popratni tekstovi su u suglasju s njima. Vjerujem da je monografija pomno napisana i da je ispunila očekivanja i onih koji nisu profesionalno usmjereni prema biogradskom školstvu i kako je profesor Došen, akter promjena, jasno i jezgrovito potkrijepio najbitnije značajke života i rada biogradske Srednje škole od njezinih početaka do 2011. godine. Rade Šimičević 360 zadarska smotra 1-2, 2014. Božo Došen kronika kulturnih događaja Predstavljanje Glagoljskoga kvaterana Župe sv. Ante u Radošinovcima Glagoljski kvateran Župe sv. Ante u Radošinovcima 1784.-1795. Priredio dr. sc. msgr. Pavao Kero Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar, 2013. U slikovitom ravnokotarskom naselju Radošinovci, krajnjoj župi na jugoistočnom dijelu Zadarske nadbiskupije, koja se spominje u kronikama tijekom XII. stoljeća, predstavljen je 12. rujna 2013. godine Glagoljski kvateran Župe sv. Ante u Radošinovcima 1784.-1795. godine. Kada već spominjemo ovo naselje s oko 240 stanovnika, potrebno je istaknuti da je život trajao u njemu i prije, a tome je dokazom novootkriveno ranohrvatsko groblje na lokaciji Vinogradine iz druge polovice IX. stoljeća, smješteno uz rimsku prometnicu, koju su trasirale ruke vrijednih Ilira, a kojom je početkom XIX. stoljeća prošla Napoleonova vojska na putu za hrvatsku Atenu – naš Dubrovnik. Prema pisanju Marija Šlausa u knjizi Bioarheologija ovo groblje predstavlja najnoviji horizont ranosrednjovjekovne hrvatske populacije, a analizom ovih 120 otkrivenih grobova može se utvrditi objektivno stanje o uvjetima i kvaliteti života prvih Hrvata, koji su se naselili na Istočnu jadransku obalu, došavši iz Bijele Hrvatske početkom VII. stoljeća na ove svete prostore od Nina do Knina, gdje je stvorena prva hrvatska država. Predstavljanje Kvaterana, odnosno bilježnice računa, obavljeno je narečenog datuma u Područnoj školi Radošinovci u organizaciji Stalne izložbe crkvene umjetnosti iz Zadra, koja je i nakladnik ovoga kvaterana otiskanog na 152 stranice, te Župnog ureda Radošinovci, a uz potporu Grada Benkovca i brojnih mještana toga naselja. Ovom prvorazrednom kulturnom događaju bili su nazočni brojni mještani toga ratarsko-stočarsko-poljodjelskog naselja, te ljubitelji glagoljice, tog najstarijega hrvatskog pisma. Ovaj Kvateran djelo je mjesnog župnika don Bože Končića, rođenog Saljanina, koji je u vrijeme nastanka Kvaterana bio župnik u Radošinovcima, a koji je umro 1796. godine u rodnim Salima i sa sobom je ponio u rodnu župu spomenutu bilježnicu računa na glagoljici. 361 ZADARSKA SMOTRA 1-2 2014. Uz mještane, ovom unikatnom kulturnom događaju bili su nazočni mjesni župnik mr. don Šimun Šindija, generalni vikar za kulturu Zadarske nadbiskupije dr. sc. don Pavao Kero, prorektor zadarskog Sveučilišta prof. dr. Josip Faričić, te prof. dr. Ivica Vigato i dr. sc. Grozdana Franov-Živković, koja je objelodanila ovaj Glagoljski kvateran. Uz spomenute predstavljače toga glagoljskog dokumenta skupu su nazočili: pročelnik Grada Benkovca Željko Katuša, ravnatelj biogradskog Zavičajnog muzeja Draženko Samardžić, ravnatelj Zadarskog arhiva dr. sc. Ante Gverić i tajnik zadarskog nadbiskupa msgr. Želimira Puljića don Damir Šehić, mladomisnik koji po majci vuče korijene iz ove župe. Župnik ove župe mr. don Šimun Šindija, inače pročelnik medija i izdavaštva Zadarske nadbiskupije, koji je već 11 godina svećenik u ovome mjestu i u susjednoj Vrani, a čijim je zalaganjem poznato svetište Mlade Nediljice poprimilo obrise pravog hodočasničkog okupljanja vjernika Ravnih kotara, Bukovice, priobalja i naših otoka, podijelio je zajedničku radost mještana što je za njegova župnikovanja svjetlo dana ugledao Glagoljski kvateran Župe sv. Ante Radošinovci. On je u ime Župnog ureda pozdravio sve nazočne župljane i goste, te predstavljače Kvaterana. Prof. dr. Ivica Vigato na predstavljanju je govorio o jeziku i leksiku ovog vrijednog i, do sada, jedinog pisanog dokumenta o ovoj, slobodno se može kazati, starohrvatskoj župi u kojoj je na vratima sakristije župne crkve sv. Ante kurzivnom glagoljicom napisano – “Glagoljska crkva”. Donedavni predstojnik kulturne udruge Braće hrvatskog zmaja iz Zadra, prof. dr. Josip Faričić, kao predstavljač brojnih edicija kako u sjemeništu Zmajević tako i na zadarskom Sveučilištu, pozdravio je nazočne sudionike, te potakao mještane da bilježe sve podatke koji bi bili od koristi za pisanje sustavne monografije o ovome mjestu. Uz to što je sveučilišni profesor, stekao je vremena da dođe u ovo ravnokotarsko naselje, te pozdravi i ohrabri mještane da budu ponosni što pripadaju narodu koji je došao na ove prostore iz domovine Svetog oca Ivana Pavla II., iz Bijele Hrvatske. Pavao Kero, alfa i omega obnove glagoljice u Zadarskoj crkvi, sveučilišni profesor, te prepozit Stolnoga kaptola Zadarske nadbiskupije, a ujedno i ravnatelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti, uz brojna priznanja zaslužan i kao priređivač ovoga našeg Glagoljskoga kvaterana, na ovome skupu podržao je naša nastojanja o pisanju rodoslovlja i povijesti ove župe. Tijekom održavanja skupa govorio je o svećenicima koji se spominju u ovome Kvateranu. Zaposlenica Instituta za povijesne znanosti HAZU dr. sc. Grozdana Franov-Živković, kao zaljubljenica u prvo hrvatsko pismo – glagoljicu, radi sustavno na objelodanjivanju glagoljskih isprava. Uz detaljno predstavljanje ovoga Glagoljskoga kvaterana, ova po vokaciji prava glagoljašica do sada je objavila: Bratovština sv. Kuzme i Damjana u Polači, te Bratovština župe sv. Ivana Krstitelja u Tinju i župe sv. Petra i Pavla u Bubnjanima. Predstavljajući javnosti ovaj radošinovački Glagoljski kvateran, poslala je u javnost istinu da je župa Radošinovci bila sjedištem glagoljice. Govoreći o Kvateranu, koji je djelo radošinovačkog župnika Saljanina don Bože Končića, autorica ovog vrijednog djela otela je od anonimnosti ovo ravnokotarsko mjesto, koje ima i svoje mjesto na karti glagoljskih spomenika, koja je djelo istaknutog ljubitelja glagoljice gospodina Nede Grbina. 362 kronika kulturnih događaja U Glagoljskom kvateranu, koji je čuvan dva stoljeća u Salima, a koji je uredno dospio u Arhiv Zadarske nadbiskupije posredovanjem gospodina Vedrana Petešića, objavljen je i jedan očuvani list Matične knjige krštenih radošinovačke župe, koji je potvrdom da su se i u ovoj župi matične knjige pisale glagoljicom. Ovaj Glagoljski kvateran, odnosno knjiga računa, koji je pisan kurzivnom glagoljicom, djelo je Grozdane Franov-Živković, a za tisak ga je priredio dr. sc. don Pavao Kero, ravnatelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru. Nadati se je da će predstavljanje ove vrijedne knjige Glagoljskoga kvaterana potaknuti mlađu generaciju da se uključi u pisanje povijesti mjesta, koje je do sada bilo na periferiji zbivanja. To je sveti zadatak, složili su se kako mještani tako i predstavljači Kvaterana. U ime mještana, zahvalu svima onima koji su djelatno sudjelovali u programu predstavljanja, uputio je domorodac ovoga mjesta prof. Božo Došen, koji je nazočne upoznao i s poviješću Radošinovaca od najstarijih dana do danas. Sadržaj kvaterana – osim predgovora, koji je na jednoj stranici napisao dr. Pavao Galić, o Glagoljskom kvateranu s podrobnim bilješkama na šest stranica govori autorica Grozdana Franov-Živković. Na dvije stranice na glagoljici su Matice krštenih radošinovačke župe od 1739 do 1741. godine u Matici umrlih župe Dračevac-Crno 1664.-1739. godine. Iza toga je transliteracija teksta na jednoj stranici. Don Pavao Kero je na šest stranica napisao tekst o svećenicima glagoljašima koji se spominju u Kvateranu. Zatim slijedi faksimil Kvaterana na 64 stranice, te transliterirani tekst na 62 stranice i sadržaj na jednoj stranici. Po završetku predstavljanja uz pjesmu KUD-a Popovići, mještani su uz potporu Grada Benkovca pripremili prigodan domjenak. Sudionici, a osobito gosti i predstavljači, kazali su da je bilo ugodno i lijepo družiti se s mještanima ovog pitoresknoga ravnokotarskog naselja smještenog na obroncima Crnogorke, koja se svojim južnim padinama kupa u Vranskom jezeru, tom najvećem jezeru u Hrvatskoj. Crkva sv. Ante u Radošinovcima 363 crtež na korici: Ljubica Marčetić Marinović Grafička interpretacija pletera s pluteja oltarne pregrade iz katedrale u Zadru, IX. st. Ranosrednjovjekovna zbirka Arheološkog muzeja u Zadru Predstavljanje knjige 40 godina Srednje škole Biograd na Moru
© Copyright 2024 Paperzz
