PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI
Godište XXI. broj 4 (124), Zagreb, listopad – studeni 2014 / 5775
Uvod
U ratu vođenom prije 100 godina židovski mladići iz
k.u.k. zemalja sjeverno i južno od Save i zapadno od
Drine bili su poslani na bojišta u Srbiju, u Galiciju i
na Soču. Osječki Židovi 1914. upućeni su na frontove
ponajviše na Drinu kod Zvornika i na Savu kod Kleka.
Ime uklesano na spomeniku na židovskom groblju u
Đakovu podsjeća da je Iso Schwarz, 24 godine star,
poginuo 1916. kod Crnog Vrha u Srbiji. Kosti negdje
u Srbiji ostavio je i Osječanin Hermann Spingarn, nakon što je obolio od pjegavog tifusa. Osim drukčijih
uniformi Židovi iz Hrvatske i iz Srbije imali su i drukčiji odnos prema ratu – „Srbi Mojsijeve vjere“ ratovali
su u zemlji koju su doživljavali kao svoju, u Srbiji i za
Srbiju, a hrvatski Židovi u austrougarskim uniformama ratovali su u tuđini za cara i monarhiju.
Četvrt stoljeća kasnije židovski sinovi i kćeri neprijateljskih vojnika iz Prvog svjetskog rata borili su se
rame uz rame, na istoj partizanskoj strani. Iz rapskog
logora partizanima u Hrvatskoj, kao borac rapskog
židovskog bataljuna, priključio se beogradski student Aleksandar Lebl čiji su djed i otac bili nosioci
Albanske spomenice, a u Drvaru za vrijeme desanta
partizanski liječnik bio je dr. Lavoslav Kraus, bivši
austrougarski vojnik iz Galicije. Danas u Izraelu i u
Americi, ali i u Zagrebu i Beogradu, postoje unuci i
praunuci u čijoj se obiteljskoj memoriji i u istom obiteljskom albumu čuva uspomena na djedove koji su
se prije sto godina gledali preko nišana.
U povodu stogodišnjice Prvog svjetskog rata pokušali
smo u ovom broju Omanuta složiti sliku o tome kako
su taj rat doživjeli i kako su u ratu, ali i u poraću,
prošli pripadnici židovskih zajednica na „ovim prostorima“. Zahvaljujemo na pomoći Jevrejskom istorijskom muzeju iz Beograda koji je organizirao izložbu
i poslao nam izložbeni katalog/ monografiju „Jevreji
Srbije u Prvom svetskom ratu“. Nismo uspjeli pribaviti prilog iz Sarajeva, iako bi bilo zanimljivo znati
kako su se prema ratu i ratnim zbivanjima odnosili
tamošnji Aškenazi i Sefardi, prvi od njih došljaci u
Bosnu nakon austrijske okupacije, a drugi starosjedioci iz turskih vremena. No, zato je o Sarajevskom
atentatu prilog stigao iz Londona iz pera bivšeg Sarajlije, profesora filozofije i estetike Predraga Fincija
koji je kao mladić u istoimenom filmu Fadila Hadžića
glumio Gavrila Principa.
Hrvatska historiografija do 2000. godine nije pokazivala
interes prema istraživanju povijesti Židova u Hrvatskoj za
vrijeme Prvog svjetskog rata, a razlozi su od nepostojanja
povijesti manjih židovskih zajednica, nedostatka opsežnijih
istraživanja Prvog svjetskog rata, do još uvijek nepreciznih
podataka o gubicima... Iako, postoje radovi o židovskim
općinama (Našice, Varaždin, Koprivnica, Vinkovci, Nova
Gradiška…) vrlo je malo u njima obrađeno razdoblje Prvog svjetskog rata. U novije vrijeme pojavile su se dvije
knjige koje se u svojim poglavljima dotiču povijesti Židova za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ivo Goldstein se tako
u knjizi Židovi u Zagrebu 1918.-1941. osvrće na položaj
zagrebačkih Židova u ratna vremenaiii kao i Alen Budaj koji
daje kratki prikaz položaja i stradanja požeških Židova u
Prvom svjetskom ratu u pregledu povijesti požeške židovske zajednice.iv Uz ove dvije knjige, valjalo bi spomenuti
i radove koji se ne bave direktno Prvim svjetskim ratom
već njegovim posljedicama pred kraj, odnosno koji govore o Zelenom kaderu. U tim radovima Židovi se spominju
usputno kao žrtve nasilja i pljačkanja.
Malo znamo i o ratnim gubicima, budući da su se hrvatska
historiografija, a s njom i ostale više bavile istraživanjem
propasti Austrougarske nego li gubicima i stradanjima na
bojištima. Razlog je i činjenica da se novostvorena Država
Slovenaca, Hrvata i Srba, borila na strani Centralnih sila protiv Antante, a kasnijim spajanjem s Kraljevinom Srbijom i
ulaskom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, prikrivala
„Fragmenti iz povijesti Židova u Hrvatskoj za
Prvog svjetskog rata (1914.-1918.)“
Piše: Ljiljana Dobrovšak
je i zatajivala svoje gubitke za vrijeme Prvog svjetskog rata,
a sjećanja na poginule prepuštena su njihovim obiteljima.
Većina poginulih u Prvom svjetskom ratu na području Hrvatske i Slavonije, uglavnom nije dobila svoje spomenike, a
liste poginulih rađene su manjkavo. Identično je i s gubicima
židovskog stanovništva, kao i sjećanjima na njih.
Izbijanje rata i židovske zajednice u Monarhiji
Već ranijom emancipacijom Židovima je u Austrougarskoj
omogućen ulazak u vojsku, a bili su im dostupni u vojsci i
svi časnički činovi. U zemljama Austrougarske Monarhije bilo je mobilizirano između 300.000-350.000 židovskih
vojnika, od kojih je 25.000 bilo časnika. Nekih 25 Židova ili
Židova po podrijetlu (neki od njih su konvertirali) dospjelo
je do čina generala. Posebnu ulogu unutar Austrougarske
Monarhije, Židovi su imali u financiranju rata. Njihov udio
u ratnom zajmu, preko poduzeća ili individualno iznosi
10% ukupnog iznosa. Vrlo je važna njihova uloga i u proizvodnji ratnih potrepština i oružja. Doduše, pojedinci su se
na tome vrlo obogatili i stekli tijekom rata od vladara plemićke naslove ili odlikovanja. Istodobno, dok je dio bogatijih Židova zajmovima financirao rat, drugi su diljem ratišta
ginuli, a oni koji su preživjeli strahote rata i zarobljeništva
po Italiji i Rusiji bili su ranjeni, invalidi ili teško bolesni,
nerijetko skloni samoubojstvu. Prema mađarskoj državnoj
statistici od ukupno 378.000 vojnika koji su bili uključeni u
rat u Ugarskoj, smrtno je stradalo njih 155.799 (41,1%), uključujući i one umrle od posljedica slabog zdravlja zbog ranjavanja. Od ukupnog broja od 155.799, vojnika židovske
vjeroispovijesti bilo je 5.116. Od sveukupno 352.292 ranjenih vojnika, 15.339 bilo je Židova, a od sveukupno 74.860
ratnih invalida njih 3770 su Židovi. To su brojke koje se odnose na ugarske Židove, međutim dio mađarskih povjesničara smatra da se te brojke odnose samo na neke gradove
(Szeged, Miskolc, Pècs i Budimpešta), dok ostali gradovi i
mjesta u Ugarskoj i Hrvatskoj nisu uključeni, pa broj ubijenih, ranjenih i invalida mora biti puno veći. Koliko je bilo
osoba iz Hrvatske na bojištima Prvog svjetskog rata još uvijek je nepoznanica. Smatra se da je od stotinu stanovnika
devet bilo u vojsci, pa bi prema tome iz Hrvatske i Slavonije
u vojsci bilo 756.000 osoba (uključeni i Židovi). Uzme li se
statistika iz 1910., smatra se da je na tisuću stanovnika bilo
dvadeset poginulih ili umrlih. No to su samo procjene.
Život u židovskim općinama u Kraljevini
Hrvatskoj i Slavoniji po izbijanju rata sve do
1918. godine
Iako na tlu Kraljevine Hrvatske i Slavonije nije vođena niti
jedna ratna operacija, ipak su njezini stanovnici morali kao
državljani zaraćene zemlje sudjelovati u ratu. Židovska zajednica u Hrvatskoj sudjelovala je u austrougarskoj vojsci i
u Prvom svjetskom ratu podnosila sve napore kao i drugi
građani, te su neki od njih zauzeli istaknute položaje u ugarskom domobranstvu i austrougarskoj vojsci. Židovske općine diljem AustroUgarske Monarhije, pa tako i Kraljevine
Hrvatske i Slavonije, ponajprije dvije najveće, zagrebačka i
osječka, obilježile su žalobnim skupštinama ubojstvo Franje
Ferdinanada i njegove supruge Sofije. Poslani su brzojavi sućuti banu Ivanu Skerlezu i u sinagogama je odslužena svečana žalobna služba tijekom koje su dirljive govore u spomen
pokojnom prestolonasljedniku održali predsjednici općina.
Na misama zadušnicama sudjelovali su ne samo Židovi članovi Općine već i oblasni čelnici kao i ugledni pojedinci iz
zagrebačke i osječke zajednice. Tijekom narednih 30 dana
paljeno je po sinagogama svjetlo za spas njihovih duša.
Nema židovske zajednice u Hrvatskoj koju Prvi svjetski rat
u konačnici nije pogodio. Po izbijanju rata židovski mladići, kao i svi ostali, mobilizirani su u hrvatske jedinice i
1914. upućeni na ratišta ponajviše na Drinu kod Zvornika
1
Osječki odvjetnik Julije Kaiser u uniformi austrougarske vojske
u Irigu (Srijem) 1915.
ili na Savu kod Kleka, a slijedeće godine 1915. u Galiciju i
Bukovinu. Ulaskom Italije u rat, dio jedinica prebačen je
na talijansko ratište. Oni koji su u prvim danima rata poginuli pokapani su uz najviše počasti na mjesnim grobljima,
a u sinagogama su se za njih održavale žalobne službe, a
kasnije sahranjivani su na mjestu pogibije, tako da njihovi
roditelji nisu ni znali gdje im je grobno mjesto. Iako je u
početku Prvi svjetski rat zamišljen kao brzi rat, uskoro se
pretvorio u dugotrajan i iscrpljujući sukob, pa se pokazala
potreba za hrvatskim rabinom te je početkom 1915. požeški rabin dr. Mojsije Margel mobiliziran kako bi vodio
božju službu za židovske vojnike. Brojni Židovi iz Hrvatske istaknuli su se u ratnim operacijama te su za pokazanu
izuzetnu hrabrost i odanost Domovini i Kralju odlikovani
i više nego jedanput. Tako je već spomenuti vojni rabin dr.
Mojsije Margel, koji se nalazio na sočanskoj fronti, 1917.
odlikovan zlatnim križem za zasluge i hrabrost, a zastavnik
Franjo Schlesinger dobio je u kolovozu 1915. zlatnu medalju za hrabrost. Takvih primjera ima mnogo.
Kao i u cijeloj Monarhiji, imućniji hrvatski Židovi (poduzetnici, trgovci i veleposjednici) su financijski morali
potpomagati rat od studenog 1914. kada je započelo upisivanje prvog ratnog zajma (Kriegsanleihe) uz 6% kamata.
Svi bogatiji ljudi, davali su velike sume za zajmove, kojih je
ukupno do 1918. godine bilo osam i kojima se financirao
rat. Kao primjer možemo uzeti molvarskog trgovca Josipa
Gottlieba koji je morao već za prvi zajam dati tisuću kruna, a vjerojatno i slične svote u toku slijedećih upisa, te zagrebačkog industrijalca Šandora Alexandera koji je nakon
izbijanja rata dao nepovratno u ratni zajam milijun zlatnih
austrijskih kruna.
Društveno-politički život unutar židovskih zajednica od
početka rata 1914. pa sve do 1917. u potpunosti je zamro.
NOVI
OMANUT 124
Prestao je izlaziti cionistički časopis „Židovska smotra“, čiji
je zadnji broj od 14. kolovoza 1914. na naslovnoj stranici
donio veliki naslov Rat!. Uređivao ga je Aleksandar Licht
(1884.-1948.) koji je ubrzo mobiliziran i koji se kući vratio
tek krajem Prvog svjetskog rata. Brojna židovska sportska,
cionistička ali i kulturna društva prestala su djelovati. Tako
su u Zagrebu obustavili djelovanje Izraelitsko hrvatsko literarno društvo, ŽAPD - Židovsko akademsko potporno
društvo, Židovsko akademski kulturni klub Judeja (od 18
članova, 16 članova toga društva otišlo je na frontu, jedan
je smatran nestalim, trojica su bila zarobljena, a četvorica
odlikovana). U Vinkovcima je s radom prestalo Cionističko društvo „Zion“, u Bjelovaru Židovsko cionističko građansko društvo, u Brodu na Savi Cionističko društvo Jehuda Halevi, u Karlovcu Karlovačka židovska omladina, u
Križevcima Cionističko društvo „B’ ne Jisroel“, u Osijeku
Cijonističko društvo „Theodor Herzl“ i dr.
To je bila posljedica banske odluke (4.232/Pr. od 27. srpnja 1914.) kojom je u potpunosti prestao rad svih društava
izuzev Crvenog križa, iako su postojale iznimke. Rad su
morala zamrznuti cionistička i uglavnom kulturna židovska društva, dok su s radom mogla nastaviti gospojinska
i dobrotvorna društava, ali su se morala prilagoditi. Članovi i članice onih židovskih društava koja su prestala s
radom su se na druge načine uključivali u društveni rad i
to putem dobrotvornih organizacija, pa su se tako židovske žene angažirale u raznim dobrovoljnim društvima ili
podružnicama Crvenog križa gdje su prikupljale hranu,
odjeću, razne potrepštine, ali i novčana sredstva za Ratnu
pripomoć, pa i slale pakete na bojišta. Nerijetko su supruge
židovskih uglednika odlazile u bolnice i radile kao njegovateljice i bolničarke te pružale utjehu ranjenicima i umirućima. Osobito su se u tim akcijama istaknuli prvaci židovskih
općina koji nisu bili mobilizirani i njihove supruge i kćeri.
Iako je sva društvena i politička aktivnost u židovskim općinama uglavnom zamrla kao što je već rečeno, nastavila se
humanitarna, pa su predsjednici židovskih općina nastojali
na razne načine pomoći ranjenicima ili onima koji su izgubili nekog svojeg ili naglo osiromašili. Tako je u Zagrebu
osnovan „Odbor za potpomaganje nezaposlenih i invalidnih namještenika trgovačko-industrijalnih struka i novčanih zavoda“ koji je kasnije prozvan „Prehrana“. Za njegovu
djelatnost ponajviše je zaslužan istaknuti član zagrebačke
židovske općine Šandor Alexander, koji je zbog zasluga na
polju ratne dobrotvornosti 13. kolovoza 1918. od kralja
Karla IV. (1916.-1918.) dobio nasljedno ugarsko plemstvo i
postao „Sesvetski“. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Zagrebu otvoren je i Vojnički dom i Grijaona za vojnike sa fronti
Drveni Beč
Oberson: A tek onaj nebih Frajndlih. “Sapuna, puceta,
pantlike.” Kad su doktor Maks Grossman, kasnije direktor sanatorija Merkur u Zagrebu, i drugi doktori i oficiri
dolazili iz Drvenog Beča u Vukovar da lumpaju, a dovozili bi se fijakerom, Frajndlih im je dovikivao: «Das
farcah, das lebcah, warum nix im Schutzengraben». To
se vozika, to uživa, ali u rovu nisu. Hodao je okolo sa
velikom pletenom košarom i vikao «Sapuna, puceta,
pantlike», kad bi nešto zaradio sjeo bi pred Grand hotel
i pio rakijicu.
Pal: Za vrijeme Austrougarske Bršadin su zvali Drveni
Beč. Tamo je za cijelu austrougarsku vojsku bila bolnica
za triper i sifilis. Bio je to čitav jedan grad od drvenih
baraka s ulicama, apotekom, crkvom... Bršadin je u Prvom svjetskom ratu bio pojam, značio je spas. Svi koji su
imali spolne bolesti tu su se liječili. Bilo je mjesta za preko 20.000 vojnika. To je bio golemi pogon. Ako si dobio
triper išao si na liječenje, nisi išao na front. A u Bršadinu
je za tu cijelu vojsku bila izgradjena bolnica. Kada je Austrougarska propala u roku od 48 sati bolnica je nestala.
Sve su raznijeli, opljačkali do temelja.
Oberson: Vreće kinina su bacili jer su mislili da je to
brašno, a onda kad su vidjeli da je to gorko, sve su bacili.
Pal: Seljaci su kolima čak od Zemuna dolazili. Odnijeli
su sve. Samo su ostali kameni temelji od baraka koji su
opstali do tridesetih godina i ja sam ih još vidio.
Oberson: Sjećam se kako je nebo bilo crveno kad je to
gorilo. Sve su zapalili.
A i on je izgorio, onaj Frajndlih, imao je siromah sreću
pa je otišao prije nego što su ga stigli odvesti. Pušio je u
krevetu cigaretu i zaspao.
(Odlomak naslovljen “Lica iz štetla” iz teksta Vlaste Kovač “ Židovi Vukovara”, zbornik “Dva stoljeća povijesti
i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb 1998. O
bolnici u Bršadinu razgovaraju rođeni Vukovarci, liječnik dr. Đuro Oberson i slikar Alfred Pal.)
i izbjeglice, a dijelio se i besplatni topli obrok. Prostorije
Doma za stare i nemoćne pripadnike židovske zajednice
u Zagrebu (danas Dom Lavoslav Schwarz, izgrađen 1911.
godine) najvećim dijelom su korištene za vojnu bolnicu
koja je mogla primiti 50-60 kreveta. Od početka rata u Zagrebu djelovala je „Središnjica za ubogarstvo pri Židovskoj
bogoštovnoj općini“, u kojoj je radio odjel za prikupljanje
darova i prinosa za Ratnu pripomoć. Darove u novčanim
sredstvima davali su Židovi iz raznih dijelova Hrvatske, a
ne samo iz Zagreba. U skupljanje pomoći uz pojedince i
obitelji uključila su se i židovska poduzeća i banke koje su
uplaćivale poveća novčana sredstva (Brodska eskomptna i
mjenjačka banka, Tvornica kandita Union i druge). Od prikupljenih sredstava središnjica je siromašne obitelji mobiliziranih vojnika svakog tjedna opskrbljivala namirnicama, i
to kruhom, brašnom, masti, rižom, krupicom, krumpirom
i povrćem, a djecu mlijekom. Pokrivali su se troškovi liječenja ranjenih vojnika, nabava zavoja, lijekova, rasvjete i
ogrjeva za bolnice. Također, Središnjica je od prikupljenih
sredstava organizirala opskrbu židovskih vojnika hranom
pripremljenom na ritualan način za blagdane. U pomoći
svojim članovima, isticala se zagrebačka židovska općina.
Tako su čelnici zagrebačke židovske općine uspjeli urediti
da mobilizirani zagrebački Židovi ali i oni iz ostalih općina
koji su bili stacionirani u Zagrebu budu prisutni na proslavi
velikih židovskih blagdana. Ujedno je zagrebačka Židovska
općina osnovala i Zakladu za skrb o židovskoj ratnoj siročadi (osnovana je 1917. te je dobila ime po kralju Karlu).
Potkraj 1916. godine u Zagrebu je pri općini bilo popisano 18 zaklada, koje su većinom osnivali istaknuti članovi
Općine. Od samog početka rata, predsjednik zagrebačke
židovske općine dr. Robert Siebenschein sudjelovao je u
„Središnjem zemaljskom odboru za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevina Hrvatske
i Slavonije“. Odbor je ustrojen 1. rujna 1914. s ciljem da
pomogne u zbrinjavanju obitelji mobiliziranih vojnika koje
su odlaskom hranitelja ostale bez financijskih sredstva. Da
bi se uskladile aktivnosti zaklada i raznih inicijativa, pri
zagrebačkoj Općini osnovani su „kuratorij za ubogarstvo“
i „ratna pripomoćna stanica“. Pri osnovnoj školi Židovske
općine u Zagrebu, šivale su se 1915. godine vreće za pijesak
koje su se kasnije otpremale na bojište. Isto tako pri zagrebačkoj Židovskoj općini skupljala se pomoć za Židove iz
Galicije i Bukovine koji su zbog ratnih operacija na istočnom frontu ostali bez sredstava za egzistenciju. Slično je
bilo i kod osječkih židovskih općina čiji su članovi sudjelovali u radu Crvenog križa, Društva za opskrbu ratnih nemoćnika, Društva za potporu ratnih invalida grada Osijeka
i županije virovitičke.
Dio židovskih gospojinskih društva zamrznuo je svoj rad,
no neka su nastavila djelovati prilagodivši se ratnim uvjetima... Zagrebačko Izraelsko Gospojinsko društvo Jelene
Pristerove nastavilo je djelovati kao društvo za potporu
„sramežljivih ubogih“ uopće, a posebice „bijednih udovica i
siročadi izraelitske vjere“ nastanjenih u Hrvatskoj. Društvo
je podupiralo i „izraelitsku omladinu“, koja se namjeravala
posvetiti obrtu, zatim darivalo mirazom uboge zaručnice,
osnivalo i uzdržavalo humanitarne zavode i bolnica ili ubogarnice. Za vrijeme rata osnovalo je središnje sabiralište razne robe (odjeće, odijela, rublja, vunenih tkanina, čarapa)
koja je bila dostavljana židovskim vojnicima na frontama
i u bolnicama, a posebno je bila zapažena pomoć protjeranim židovskim obiteljima u čitavoj Monarhiji. Društvo
se uključivalo u zajedničke akcije s ostalim zagrebačkim
društvima te je prikupljalo novčane doprinose i razne potrepštine (zavoje, posteljinu, cigarete i hranu) za ranjenike
bez obzira na vjeroispovijest...
U dobrotvornoj djelatnosti posebno su se isticala pogrebna
društva Hevre Kadiše, sveta društva kojima je svrha posjećivanje i njega bolesnika, obavljanje pobožnih obreda uobičajenih kraj umirućih ili umrlih Židova, sahranjivanje,
uprava i održavanje židovskog groblja. Tako je zagrebačka
Hevra Kadiša tijekom Prvog svjetskog rata pomogla da se
u prostorijama staračkom doma Židovske općine u Maksimirskoj organizira njega ranjenika te je plaćala liječnika
koji je bio dužan liječiti svakog siromašnog Židova. Ujedno
je do ljeta 1915. uredila i posebno polje na groblju Mirogoj
za poginule Židove u ratu. Do tada su vojnici pokapani u
pojedinačne grobove na kojima je bila pločica s njihovim
imenom, a 1930. je uspjela podignuti spomenik poginulim vojnicima židovske vjeroispovijesti u Prvom svjetskom
ratu, i to članovima Zagrebačke općine kao i onima koji
su u Zagrebu preminuli i sahranjeni. Od 1914. Zagrebačka općina je 40 siromašnih obitelji, čiji su hranitelji bili u
ratu, opskrbljivala živežnim namirnicama. Sljedeće godine
taj se broj popeo na pedeset, i kontinuirano je rastao do
kraja rata...
Građani židovske vjeroispovijesti uključili su se u akciju
zbrinjavanja gladne djece s raznih područja Hrvatske, Istre,
2
Oproštajna fotografija prije odlaska u rat. Tridesetogodišnji
Julije Kaiser (s crnim florom na rukavu uniforme, u spomen
na Franju Ferdinanada, što je bilo obavezno nositi), njegova
mlada supruga Henrietta i novorođeni sin Zdenko u Osijeku,
kolovoz 1914. Na poleđini piše: "Budi hrabar i misli na svoju
ženu i sina koji na Tebe željno čekaju“. Julije Kaiser bio je
poslan u Galiciju, a kasnije na talijanski front na Soči. Godine
1941. i on i sin Zdenko ubijeni su u Jasenovcu. (Fotografija je
obiteljska uspomena Mare Kajzer)
Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Koliko je točno židovskih
obitelji zbrinulo djecu i primilo ih na prehranu ne može se
ustvrditi jer u popisu koji postoji, a napravljen je vjerojatno 1920., nema imena veleposjednika, plemićkih obitelji i
državnih činovnika, pa tako nema ni imena židovskih trgovaca iako su mnogih udomili djecu.
Dok su društvene aktivnosti uglavnom zamrle, vjerski obredi i blagdani su se nastavljali obilježavati, osobito Roš
Hašana, Hanuka i Jom Kipur. Među vjernicima Zagrebačke
židovske općine, kao posljedica ratnih zbivanja, bilo je stranaca, izbjeglica i bjegunaca iz Bosne, Rijeke, Trsta i drugih
ratnih područja. Propovijedima za vrijeme blagdana osim
izbjeglica, prisustvovali bi i ratni zarobljenici uglavnom
Židovi iz Rusije (Galicije), uz budno oko dvaju narednika.
Politički, društveni i kulturni život u židovskim općinama
bio je u stanju mirovanja skoro sve do 1917., a kod nekih
i do 1918. kada se ponovno počinje buditi. U rujnu 1917.
pokreće se židovsko glasilo Židov: Hajehudi, glasilo za pitanja židovstva (16. rujna 1917. na samu židovsku Novu
godinu-Roš Hašanu) i rad obnavlja jedan dio židovskih
organizacija, u prvom redu ona društva koja su zamrznula svoje aktivnosti (Literarni sastanci izraelske omladine,
osječka Židovska omladina, Židovsko akademsko potporno društvo (ŽAPD), mjesne cionističke organizacije). Po
židovskim općinama u Hrvatskoj, organiziraju se općinski
izbori. Život židovskih općina se početkom 1918. polako
počeo vraćati u normalu.
Broj stradalih Židova
Još uvijek ne postoje detaljni popisi iz kojih bi se saznalo
koliko je Židova u Hrvatskoj tijekom Prvog svjetskog rata
stradalo, niti koliko ih je ostalo trajnim invalidom, zarobljeno ili odlikovano, međutim, za neke zajednice poznata
su imena. Ovdje navodimo imena ljudi za koje su pronađeni dokumenti ili podaci koji potvrđuju da su sudjelovali u
ratu, no i oni su nepotpuni. Tako se zna da su iz požeške židovske općine poginuli Otto Goldstein, Adolf i Milan Juhn.
Zubar Samuel Steiner proveo je dvije godine u ruskom
zatočeništvu iz kojeg se vratio sredinom listopada 1918.
godine, a Rafael Spivak ranjen je na ratištu i stekao status
ratnog vojnog invalida. O stradalima iz križevačke židovske općine govori spomenik podignut 1935. na mjesnom
križevačkom groblju. Na spomeniku su imena: Wilhelm
/ Vilim Hirschl, Miroslav Marić, Vilim Mayer, Salamun
Goldberg, Božidar Hiršl i Zvonko Rehnicer/Rechnitzer.
NOVI
OMANUT 124
Prema podacima od 18 članova zagrebačkog Židovskog
akademskog kulturnog društva Judeja na bojištima živote su
izgubili članovi: Marko Beck, Josip Tischler i Leo Woititz,
a od posljedica ranjavanja preminuo je Josip Klein. Na talijanskom bojištu 1918. poginuo je Đuro Herman. Poginula
su braća Milan i Rikard Neumann. Iz Bjelovara stradao je
Erich Rehberger. Iz Zagreba i okolice poginula su dvadeset i
trojica. Na spomeniku koji je podignut 1930. godine nalaze
se 23 imena „u Zagrebu preminulih i pokopanih“ Židova.
Osim već spomenutog Ive Betelheima i braće Milana i Rikarda Neumann, na spomeniku navode se sljedeća imena
zagrebačkih Židova: Miroslav Fischer, Oskar Gardoš, Filip
Hauser, Gejza Herzog, Vlatko i Žiga Hirsch, Viktor Hirschler, Stjepan Hönigsberg, Stjepan Kanižai, Emanuel Lang,
Hinko Lederer, Julio Müller, Kurt Neuberg, Žiga Neumann,
Isidor Pressburger, Ljudevit Singer, Vilko Spitzer, Bernard
Steiner, Maksimilijan Šik /Schick. Na stražnjoj strani spomenika nalazi se još 26 imena poginulih Židova ali iz drugih općina koji su umrli u zagrebačkim bolnicama. Kao
stradali navode se još Josef Steiner, Franz Jackerle, Georg
Vesselý, Ludwig Rechberger, Adolf Flohr, Julius Kandl,
Izrael Daskal, Adolf Kellner, Ludwig Weiss, Isak Braunik,
Aladar Waldmann, dr. Marko Beck (član ŽAPD-a), Robert
Pick, dr. Josef Benedek, Seinwel Vogel, Farkas Kohn i Leo
Glaser. Prema spomeniku koji je podignut stradalim Židovima 1934. na mjesnom groblju u Koprivnici kao stradali
navode se: poručnik Viktor Hirschler, natporučnik Vlatko
Štern, poručnik Jakob Reich, zastavnik Emil Schwarz, računski podčasnik Milan Steiner, vodnik Rudolf Weiss, domobran Arnold Hirschl i Emanuel Lang. Među stradalima
spominje se i Emil Steiner, ali ga nema na spomeniku. Iz
Županje je smrtno stradao Makso Pollak. Iz Našica je poginulo 37 Našičana i njihova imena upisana su na spomen
ploči u našičkoj župnoj crkvi, a među njima je jedan Židov,
Martin Leinweber. O stradalim Židovima iz đakovačke židovske općine svjedoči jedan kenotaf sa židovskog groblja.
Na grobnici obitelji Schwarz upisan je Iso (Isidor) Schwarz,
rođen 1891. poginuo 10. rujna 1916. kod Crnog vrha u
Srbiji u 24. godini te tamo i sahranjen. Popis stradalih iz
Đakova postoji, međutim uz popis se ne navodi vjeroispovijest, pa je vrlo teško na osnovi samo prezimena ili imena
zaključiti tko je od njih bio po porijeklu Židov. Iz Vinkovaca prema dostupnim podacima evidentirana je pogibija
1916. Abrahama Sterna i Alberta Bresslauera. Što se tiče
stradalih i ranjenih Židova Osijeka i ta je lista nepotpuna.
U ljeto 1915. na Dnjestru smrtno su stradali Oton Pichler
i Albert Zwieback. Na talijanskom ratištu te je godine poginuo Karlo Heinrich (Harry) Pfeiffer, mlađi sin osječkog
tiskara Julija Pfeiffera. U Srbiji je 1916. život izgubio nakon
što je obolio od pjegavog tifusa inženjer, Armin /Herman
Spingarn, a te je godine stradao i poručnik Rikard Fürth /
Fürst. Sljedeće godine je na ruskom ratištu poginuo poručnik Aleksandar Frank. Od španjolske groznice zadobivene
na ratištu u osječkoj bolnici 1918. preminuo je pravnik i cionistički prvak Ervin Kraus. Ovo su zasada jedina poznata
imena stradalih Židova, no zahvaljujući daljnjim istraživanjima ove tematike, nadajmo se da ćemo u bliskoj budućnosti imati barem procjene stradalih Židova u Hrvatskoj za
vrijeme Prvog svjetskog rata.
Odnos prema Židovima i Zeleni kader
Iako su Židovi za vrijeme Prvog svjetskog rata bili u istom
položaju kao i svi građani Monarhije i Hrvatske, u toku rata
ali i pred kraj, razvijalo se drugačije mnijenje dijela javnosti (uglavnom kod seljaka i dezertera). Na njih se počelo
gledati kao na ratne profitere i izrabljivače, te ih se doživljavalo kao strance, i to Nijemce ili Mađare jer je manji dio
Svjesni dužnosti pod
carskim barjakom
U zadnjem broju Židovske smotre (14. Kolovoza 1914)
u uvodnom članku najbolje je opisan stav habsburških
Židova, u našem slučaju Židova iz Hrvatske, prema izbijanju rata: „I mi Židovi svjesni naše dužnosti stupamo
pod carski barjak. Lojalnost svoju ne trebamo isticati, a
dužnosti u to doba predobro shvaćamo. Svatko mora da
učini što mu je u moći... Židovi nisu nikada zaboravili
svoje dužnosti i oni osjećaju u tim teškim danima, da im
je skupiti svu svoju snagu za svoj dom!“
Emancipacijom je Židovima u Austrougarskoj omogućen ulazak u vojsku, a i bili su im dostupni u vojsci i svi
visoki činovi. U Austrougarskoj Monarhiji bilo je mobilizirano 350.000 židovskih vojnika, od kojih je 25.000
imalo čin časnika. 25 Židova ili Židova po porijeklu (dio
njih je bio konvertiran) postiglo je čin generala. Brojni
su od njih od vladara odlikovani medaljama za hrabrost.
židovske populacije još uvijek govorio njemačkim (najviše
u Osijeku) ili mađarskim jezikom. Tijekom ratnih godina Židovi su bili pod stalnim napadima dijela nežidovske
javnosti koja je smatrala da su Židovi u ratnim naporima
„protežirani“, da su se obogatili, da su u izvjesnim privrednim granama u velikom postotku bogataši, također da su
mnogi hrvatski Židovi protekcijom zauzeli istaknute položaje u domobranstvu i austrougarskoj vojsci, ali i da je veliki
dio Židova uz pomoć mita i zahvaljujući naobrazbi otišao
u vojne službe podalje od fronte ili da se, opet uz pomoć
mita, proglasio nesposobnima. Uredništvo Židova, opire se
tvrdnji (izrečenoj u saborskoj raspravi) da su samo Židovi
ratni profiteri i ističe da profitera i onih koji su izbjegavali
vojnu službu iz židovskih redova nije bilo ništa više nego li
iz redova Hrvata, Mađara i Nijemaca, te da su baš kao i svi
ostali iz rata izlazili i kao dobitnici i kao gubitnici. Obogatio
se npr. Šandor A. Alexander (1866.-1929.) koji je stekao bogatstvo trgujući čajem, zeljem i grahom, namirnicama koje
nisu bile pod državnom kontrolom, ali su itekako bile važne
za prehranu civila. Iako su ga smatrali ratnim profiterom,
on je isto tako bio poznat i po svojoj dobrotvornosti. Za
vrijeme Prvog svjetskog rata organizirao je i većim dijelom
snosio je troškove „Odbora za potpomaganje nezaposlenih
i invalidnih namještenika trgovačko-industrijalnih struka i
novčanih zavoda“. Jedna od najvećih njegovih zasluga je ta
što je u okviru svog dobrotvornog društva koje će kasnije biti poznato kao „Prehrana“ ujesen 1914. osnovao javnu
kuhinju za siromašne građane i za obitelji čiji su muškarci
bili pozvani na bojište u suterenu Umjetničkog paviljona.
Općenito, članovi obitelji Alexander su se na razne načine
istaknuli za vrijeme Prvog svjetskog rata.Na sličan se način
obogatio i ljekarnik iz Koprivnice Vjekoslav (Alojz) Fischl,
koji je stekao bogatstvo bojeći tkanine. Budući da je tijekom
rata ponestalo tkanina i sukna za odjeću, stanovništvo je
prekrajalo stara odijela i odjeću koju je trebalo iznova bojati. Njegov posao s pripravom boje zamro je 1923. kada je
Fischl iznenadna umro.Prema sjećanjima mještana Ludvig
Lausch iz Ludbrega postao je bogat nakon završetka rata
jer je do tada bio blagajnik u nekoj postrojbi austrougarske
vojske, a kada se vratio kući, došao je s većom količinom
gotovog novca koju je dobro uložio. Kao i Lausch, na sličan
se način prema sjećanjima mještana u Ludbregu obogatio i
Šimun Löwenstein.
Kako su ratne godine prolazile, hrane je bilo sve manje, a
spekulacija sve više. Stanovništvo je bilo sve siromašnije i
prijetila je glad. Bijes stanovništva se zbog naglog osiromašenja okrenuo dijelom i protiv Židova. I među članovima
Hrvatskog sabora iskazivalo se nezadovoljstvo prema Židovima jer se već 1916., nakon rasprave izglasava Zakon o
lihvarstvu (od 27. travnja 1916.) kojim se željela spriječiti
ratna lihva, ali su njegovim opće restriktivnim mjerama posebno bili pogođeni Židovi...
Do sredine 1918. antisemitizam se izražavao uglavnom
kroz pisanu ili izgovorenu formu, ali sve veće siromaštvo
i sve teža situacija u državi dovela je i do fizičkih nasrtaja na Židove pred kraj rata. Tako su se u kolovozu 1918.
godine dogodile protužidovske demonstracije u sali daruvarske pivovare jer je zagrebački operni pjevač židovskog
porijekla Armidi, pjevao uz hrvatske i njemačke pjesme.
Vrhunac nezadovoljstva prema općem stanju u državi
u kojem su nerijetko žrtve bili Židovi dogodio se krajem
1918., kada je zemlju zahvatila serija do tada neviđenih civilnih i vojnih nemira. Neke od njih potaknuli su hrvatski
seljaci, a neke pripadnici Zelenog kadera koji su usmjerili
svoje nezadovoljstvo protiv državnih i općinskih činovnika
i žandarmerije, svećenstva, seoskih i ratnih bogataša, vlasnika lokalnih dućana i gostionica, poduzeća i velikaških
posjeda. Osiromašeni seljaci predvođeni skupinama vojnih
dezertera, opustošili su brojna hrvatska manja mjesta ali i
gradove i njihove trgovine i dućane. Od seljaka, sugrađana,
ali i Zelenog kadera stradali su mnogi trgovci, ponajviše seoski Židovi koje su napadale organizirane mase gledajući u
njima Mađare, Nijemce ili jednostavno izrabljivače.
Učestale su pljačke i uništavanje židovskih dućana i imovine praktično po čitavoj Hrvatskoj. Gotovo da nema grada
ni sela u kojem nije došlo do uništavanja židovskih trgovina
i imovine. Navode se iz Slavonije: Našice, Orahovica, Požega, Osijek, Donji Miholjac, Virovitica, Vinkovci, Petrijevci,
Pakrac, Daruvar, Virje, Đurđevac, Slatina, Ilok, Dubrava,
Dalj, Županja, Draganić, Đakovo, Cernik i Nova Gradiška,
Garešnica, Dugo Selo, Kloštar, Novigrad, Pitomača, Kutina i Ludbreg. Nereda je bilo i u Hrvatskom Zagorju, Lici i
Međimurju.
Stvaranje Kraljevine SHS
Nakon konstituiranja Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca sastali su se predstavnici Zemaljske organizacije cionista iz jugoslavenskih zemalja i objavili svoj proglas u kojem
su istaknuli da se ne žele miješati u politička pitanja no-
3
„Naši“ i stranci u novoj
državi
Kako su protjecali prvi mjeseci i godine u novoj državi, postajalo je očigledno da nova monarhistička vlast
nema isti odnos prema pojedinim skupinama unutar
židovske zajednice: lojalnost srbijanskih Židova, od kojih su se mnogi hrabro borili u srpskoj vojsci u Prvome
svjetskom ratu, nije se smatrala upitnom. I bosanski su
se Sefardi, pogotovo sarajevski, smatrali čvrsto ukorijenjenim, domaćim elementom koji je, zahvaljujući gotovo četverostoljetnom životu na tim prostorima, stekao
posebna prava. Sve to nije važilo za aškenaske Židove,
pogotovo one koji su bili rođeni izvan novostvorene Jugoslavije (u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj itd.). Srpski
su Židovi bili “naši”, govorili su srpskim jezikom (ladino
je uglavnom bio potisnut, pa se polako i zaboravljao),
dočim je nekim “stranim” Židovima, dakle, pretežno
Aškenazima, materinski jezik bio njemački ili mađarski
(posebice u Vojvodini). Situacija je u mnogim aspektima bila paradoksalna: u Beogradu i Srbiji, a pogotovo
u Bosni, Sefardi su se smatrali autohtonim žiteljstvom.
Atmosferi nepovjerenja u Židove umnogome je pridonosio ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribićević,
koji je “u okviru priprema državljanskog statuta nove
države više vidio lik Jevrejina-stranca nego lik Jevrejinagraditelja nove države”.
Već se u prvim mjesecima postojanja Kraljevine SHS
pojavio problem izgona Židova. Državne službe su smatrale da su deportacije nužne, jer se radilo o Židovima
koji su na područje nove države stigli odskora, pa po
njihovu mišljenju nisu stekli pravo na državljanstvo. Do
deportacija je došlo, iako su se SJVOJ, SCJ, pa i Komitet
židovskih delegacija na Mirovnoj konferenciji u Parizu
angažirali da se one spriječe. One su, čini se, provođene
krajnje brutalno: prvo su nastradali bosanski Židovi-Aškenazi, od kojih su neki, iako manjina, nepovratno prognani (u Italiju, Austriju ili Mađarsku) - “gone ih i zatvaraju kao zločince”. Drugi su se, nakon višemjesečnih
lutanja po sjevernoj Hrvatskoj, mogli vratiti kućama,
ali materijalno teško oštećeni. Dok se pitanje izbjeglih
iz Bosne još rješavalo, već se ono pojavilo u Zagrebu,
gdje je postojao plan da se u roku od 24 sata protjera
600 obitelji, pa u Vojvodini. Uslijedile su intervencije
židovskih organizacija, što je pripomoglo da se izgoni
obustave, ali neki se ipak nisu mogli vratiti kućama. Doduše, taj se problem nije u javnosti tretirao kao da se
tiče Židova, već se govorilo o “izgonu stranaca”: naime,
pitanje je uključivalo i one koji su “utekli od straha pred
boljševizmom” (misli se na izbjeglice pred revolucionarnim gibanjima u Njemačkoj, Rusiji, Mađarskoj) te bi “u
ovo nesigurno doba bilo moguće neko opravdanje za
izvjesne mjere sigurnosti protiv protudržavne agitacije”.
Tako razmišljajući, zagrebački liberalno orijentirani Obzor ipak kritizira takvu praksu, tvrdeći da je “naredba
ministra unutarnjih djela, kojom se određuje izgon, tako
elastična, da je podređene oblasti mogu tumačiti u pojedinim slučajevima kako hoće, mogu ju zlorabiti tako, da
pusti kojeg stranca na miru, koji bi imao otići, a istjeraju
nekog, koji nam je potreban...
Izgleda da se stanje vremenom stabiliziralo, pa da su
izgoni iz Zagreba i okolice jenjavali i napokon prestali,
ali je u zimi 1919/20. bilo i dalje izgona iz Bosne, pa su
“ljudi po cičoj zimi morali ostaviti svoje ognjište... a već
više decenija žive u našoj sredini”, govorili su židovski
predstavnici ministru unutarnjih poslova Svetozaru Pribićeviću.
Lavoslav Šik u Židovu 1931. na anegdotalan način piše o
tim izgonima: tvrdi da je početkom 1919. izdana “neka
tajna odredba da se otstrane strani elementi iz Bosne,
Vojvodine i Hrvatske - prije dovršenja mirovnih pregovora nije se uopće moglo reći koja se lica zapravo smatraju ‘stranim elementima’. Pod tim se nazivom nije ni
pomišljalo na koloniste tuđeg materinjeg jezika... Obavijestili smo o tome našeg vrhovnog rabina Isaka Alkalaja
koji je otišao samom ministru predsjedniku g. Stojanu
Protiću koji je izjavio da on zapravo ne zna za te dekrete,
no vrhovni rabin mu predoči konkretne dokaze: Pa što
se ti ešofiraš (uzrujavaš - op. I. G.) za Mađare i Nemce, ta
niko ne dira u srpske Jevreje. Šta se ovi tebe tiču!
(Ivo Goldstein "Židovi u Zagrebu", poglavlje
"Kraljevstvo SHS, Od lijepih proklamacija do izgona.")
vostvorene zemlje; kao cionistička organizacija podupiru
njihova načela, radosno pozdravljaju i prihvaćaju rješenje
„južnoslavenskog problema koje najbolje odgovara ideali-
NOVI
OMANUT 124
ma jugoslavenskog naroda i za koje će se odlučiti njihovi
pozvani zastupnici“ a isto tako nadaju se da će Jugoslavija
u budućnosti osigurati i svim „inoradnim manjinama“ slobodan razvoj i jednakopravnost pred zakonom, oblastima
i u životu, kao i posvemašnju slobodu ispovijedanja, te da
će buduća „jugoslavenska štampa“ pripomoći da nestane
nesklonost prema židovskom narodu. U skladu s time „nacijonalni Židovi“ će „živo raditi oko boljitka i procvata naroda, sred kojeg živu i dosljedno tome podupirati, moralno
i materijalno svaki patrijotički rad“.
Ipak, vrlo brzo entuzijazam novom državom je splasnuo,
a Židovi su ponovno bili na udaru. Počelo je s izgredima
Zelenog kadera pod čijim je pritiskom došlo do iseljavanja sa sela u gradove ili čak preko granice u susjedne
novostvorene države ili Ameriku. Nakon završetka rata
dijelu Židova prijetio je izgon i to zbog toga što nisu imali
državljanstvo /zavičajnosti jer su bili rođeni izvan Države
SHS, sada u mjestima koja su se nalazila u Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj. Spočitavao im se i
nedostatak patriotizma, zamjeralo im se da nisu dovoljno hrvatski orijentirani i da ne govore čistim hrvatskim
jezikom, niti im se odobravalo izdavanje jugoslavenske
zavičajnosti iako su neke obitelji desetljećima živjele u
Hrvatskoj. Raspad Austrougarske Monarhije, austrijsko i
ugarsko židovstvo podijelio je između novostvorenih država, što je dovelo do još većih migracija, jer Židovi nisu
mogli dobiti jugoslavensko državljanstvo, pa su se morali
vratiti u zemlje i mjesta iz kojih su se doselili, ili su se
iseljavali još dalje, u Ameriku ili neku drugu europsku zemlju.
(Dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, viši je znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2007. temom „Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini
Hrvatskoj i Slavoniji 1783-1873“, (mentor dr. Mirjana Gros).
Objavila knjigu „Židovi u Osijeku od doseljavanja do prvog
svjetskog rata“ (2013).
Ovo je skraćena verzija teksta izvorno objavljenog u Zborniku „1918. u hrvatskoj povijesti“, Matica hrvatska, 2012.
ii Ivo Goldstein, Židovi u Zagrebu 1918.-1941., Zagreb, 2004., 25.-56.
Poglavlje „Doba patnji i novih nada (1914.-1918.)“
iii Alen Budaj, Vallis Judaea-Povijest požeške židovske zajednice, Zagreb, 2007., 139.-142. Poglavlje „Židovi u javnom životu grada-U vrtlogu Prvog svjetskog rata“.
iv Bogumil Hrabak, Dezerterstvo, zeleni kadar i prevratna anarhija u
jugoslavenskim zemljama 1914.-1918., Novi Sad, 1990., Ivo Banac, „I
Karlo je o'šo i komite“-Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj u jesen 1918.,
ČSP, 24 (3), Zagreb, 1992.,28.-29.; Josip I. Vidmar, Prilozi građi za
povijest 1917.-1918. s osobitim osvrtom na razvoj radničkog pokreta
i odjeke Oktobarske revolucije kod nas, Arhivski vjesnik, I., Zagreb,
1958.
Izginuše div-junaci
Spomenici iz Prvog svjetskog rata poginulim Židovima iz Zagreba,
Koprivnice i Križevaca
U Hrvatskoj je do danas ostalo tek nekoliko sačuvanih
spomen obilježja ili spomenika podignutih stradalim
vojnicima iz Prvog svjetskog rata. Neki od njih podignuti su u toku ili pred kraj rata, većina po završetku u
mirnodopsko vrijeme. Budući da su vojnici iz Hrvatske
stradavali daleko od svojeg rodnog kraja u Galiciji, Italiji…, sahranjivani su na licu mjesta i rijetki su slučajevi
da su se posmrtni ostaci vojnika poginulih, odnosno od
ratnih posljedica ili bolesti preminulih prenijeli u zavičaj
i dostojno pokopali u krugu najbližih. Kako, ipak stradali vojnici ne bi ostali zaboravljeni, u nekim mjestima ili
gradovima podignuti su simbolični spomenici - kenotafi
(prazan grob) kao uspomena na pokojnika čiji su ostaci
počivali na ratištima na kojima su pali.
Na taj način, njihove obitelji dobile su tek simbolično
mjesto na kojem mogu oplakivati svoje najmilije. Na kenotafima su upisivana imena, stavljana je fotografija, ako
su je imali, te su se navodili podaci o vremenu i okolnostima smrti. Podizani su i skupni kenotafi – spomen obilježja posvećena svim stradalim vojnicima bez obzira na
njihovu vjeroispovijest ili narodnost kao što su na primjer
spomenici u Čakovcu i Pakracu. Takve spomenike podizala je općina, poglavarstvo ili neko društvo ili pojedinac
kao uspomenu na svoje stradale suborce. U nekim mjestima podignuti su kenotafi ili spomen obilježja posvećena
stradalim pripadnicima jedne vjeroispovijesti (Židovima)
ili narodnosti (Nijemcima…). Tako je nastao i spomenik
u Križevcima.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata u Monarhiji, ponajbolji
muževi, mladići kao i svi ostali stanovnici, mobilizirani su i poslani su na razna bojišta, među njima bilo je i
pripadnika židovske vjeroispovijesti. Koliko je Židova iz
Hrvatske tijekom Prvog svjetskog rata stradalo na raznim
bojišnicama još uvijek je velika nepoznanica, kao što je i
nepoznat broj koliko je iz Kraljevine Hrvatske, Slavonije
i Dalmacije ukupno osoba izgubilo život, te se može govoriti samo o procjenama koje se kreću od 100.000 do
370.000.
Do drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Slavoniji (bez dijela
Srijema, Istre i Dalmacije) postojalo je 28 židovskih zajednica (Bjelovar, Slavonski Brod, Dalj, Daruvar, Đakovo, Ilok,
Karlovac, Koprivnica, Križevci, Kutina, Ludbreg, Donji
Miholjac, Našice, Nova Gradiška, Orahovica, Donji Osijek,
Gornji Osijek, Pakrac, Požega, Sisak, Slatina, Valpovo, Varaždin, Vinkovci, Virovitica, Vukovar te Zagreb u kojem
su bile dvije općine, ortodoksna i reformirana). Od tih 28
židovskih zajednica koliko je za sada poznato, skupna spomen – obilježja stradalim Židovima podignuta su u Križevcima, Koprivnici i Zagrebu. Podizale su ih Hevre Kadiše, sveta društva kojima je svrha bila posjećivanje i njega
bolesnika, obavljanje pobožnih obreda uobičajenih kraj
umirućih ili umrlih Židova, sahranjivanje, uprava i održavanje židovskog groblja. Svi su podignuti u međuratnom
razdoblju tj. nakon 1929. godine. Prvi je podignut u Zagrebu na gradskom groblju Mirogoj u studenom 1930. godine,
drugi u Koprivnici isto u studenom 1934. godine, a treći u
Križevcima.
Već je u ljeto 1915. godine zagrebačka židovska Općina
nastojala pomoći u sahrani svojih stradalih članova te je
zajedno s Hevrom Kadišom uredila posebno polje na groblju Mirogoj „za hrabre naše ratnike pale u borbi za kralja
i dom“. Tih su mjeseci vojnici pokapani u pojedinačne grobove na kojima je bila pločica s njihovim imenom. Potom
je 28. studenog 1930. zagrebačka Hevra Kadiša na židovskom dijelu Mirogoja podigla i posvetila zajednički spo-
Spomenik u Križevcima
Spomenik palim Židovima 1914-1918 na Mirogoju
menik uspomeni „u svjetskom ratu palih vojnika židovske
vjere“. Hevra Kadiša je ovim spomenikom ovjekovječila
imena zagrebačkih općinara, koji su poginuli u ratu, ali isto
tako i svih drugih židovskih žrtava, koje su pokopane u Zagrebu. Na prednjoj strani su imena stradalih zagrebačkih
općinara (njih 23), a zatim hebrejski tekst koji u prijevodu
glasi: „Koli tvori mir u svojim visinama, stvoriti će mir za
nas i za čitav Izrael“. Na stražnjoj strani su imena židovskih
ratnih žrtava iz drugih općina (njih 26).
Povodom proslave 100-godišnjice postojanja Hevre Kadiše u Koprivnici općina i koprivnička Hevra Kadiša odlučile su podignuti usred gradskog groblja u Koprivnici
skupni kenotaf „palim junacima Jevrejima - Koprivčancima iz prošlog svjetskog rata“. Podignut je 11. studenog
1934. godine na mjesnom groblju u Koprivnici. U novinama je kao razlog navedeno „kako bi se još jednom iskazala zahvalnost stradalim Židovima“. Spomenik je radio
arhitekt Slavko Löwy (1904.-1996.). Na spomeniku se
navode imena osmorice Židova iz Koprivnice i okolnih
sela. Godine 1975. taj je spomenik nešto preinačen, jer
mu je dodano i spomen obilježje za sve Židove stradale u
vrijeme fašizma, odnosno godine „1914.“ i „1918“, zamijenjene su godinama „1941.“ i „1945.“. Na spomeniku se
ništa drugo nije mijenjalo. Imena stradalih koprivničkih
Židova su ostala.
Znamo da je spomenik u Križevcima podignut na inicijativu nekolicine članova židovske općine iz Križevaca i zahvaljujući dobrotvornom društvu Hevra Kadiša.
Sama akcija podizanja spomenika „palim ratnicima u
ratu 1914.-1918.“ kako je u tadašnjim novinama Židovu
pisalo, provedena je u 1935. godini. Spomenik je podignut na židovskom dijelu gradskog groblja. Spomenik
4
je svečano posvećen 15. rujna 1935. godine. Izrađen iz
domaćeg jablanačkog granita i bračkog mramora, a po
nacrtima arhitekta Hinka Pšerhofa /Pscherhofa, rodom
iz Križevaca (Križevci, 1908. – Rotterdam, 1975.). Na
vertikalnoj stijeni koja se sastoji od devet ploča stoji
velikim hebrejskim slovima citat "Hacevi Jisrael al bamoteh halal, ejh naflu giborim" Oh, kako ti slava pade,
Izraele, izginuše div-junaci na tvom visu!“. Ispod toga
su imena stradalih vojnika a u sredini velikim brojkama godine rata 1914.-1918. Horizontalna ploča je veliki
Magen David u kojem se nalazi menora i natpis „Svojim
palim sinovima - Jevrejska vjeroispovjedna općina.“ Na
spomeniku su uklesana imena šestorice Židova iz Križevaca i okolice, njihov čin, datum, mjesec i godina smrti,
te mjesto pogibije.
Uklesana su imena ing. Wilhelm / Vilim Hirschl, potporučnik stradao 10. V. 1915. kod Balamatovke na ruskoj fronti (Besarabija), poručnik Miroslav Marić 26. V.
1915. u Grebovu (Galicija), redov Vilim Mayer, poginuo
1915., mjesto nepoznato, narednik Salamun Goldberg
stradao 21. IV. 1916 u Wolczeku u Rusiji, kaplar Božidar
Hiršl, stradao 5. VI. 1916. u Dobronovcu u Bukovini i
narednik Zvonko Rehnicer, stradao 8. XI. 1916. Monte
Frunte (Italija).
Tko su bili vojnici iz Križevca, koliko su imali godina, što
su voljeli, kojeg su bili obrazovanja, kakve su im bile obitelji
danas ćemo teško saznati, jer je većina križevačkih Židova
stradala u Holokaustu, a i sama sjećanja na Prvi svjetski rat
su već izblijedila.
Uz zagrebački spomenik ovaj spomenik u Križevcima sačuvan je još i danas u izvornom obliku.
Ljiljana Dobrovšak
NOVI
OMANUT 124
"Srbi Mojsijeve vjere" u ratovima za otadžbinu
Lica iz spomenice
U povodu stogodišnjice od početka
Prvog svjetskog rata Jevrejski istorij- .Spomenik jevrejskim
ski muzej (JIM) u Beogradu priredio ratnicima palim za slobodu
je izložbu pod nazivom “Jevreji Srbije Srbije, 1912-1918. Svečano
u Prvom svetskom ratu”, posvetivši je otkriven 1927. Sefardsko
“svim srpskim Jevrejima, muškarcima i groblje u Beogradu.
ženama, koji su kao ratnici ili medicinsko osoblje učestvovali u svim ratovima
za slavu i slobodu Srbije 1912.-1918”.
To uključuje i dva balkanska rata vođena u razdoblju 1912.-1913. koji su bili
uvod godinu dana kasnije u Prvi svjetski rat. Uz izložbu i prateću monografiju s katalogom JIM je objavio i reprint
“Spomenice poginulih i umrlih Jevreja
u Balkanskom i Prvom svetskom ratu
1912.-1918.”, izašle 1927. godine u Beogradu, kao izdanje Odbora za podizanje
spomenika palim jevrejskim ratnicima.
Riječ je o raritetnoj knjizi objavljenoj u
Beogradu 1927. i od koje su do danas
ostala samo dva fotokopirana primjerka, jedan u Jevrejskom muzeju, a drugi u Narodnoj biblioteci Srbije.
Spomenica donosi imena, fotografije i kraće ili duže biografske podatke o oko 150 poginulih srpskih Jevreja u dva
balkanska i u Velikom ratu (Prvom svjetskom ratu) . Prenosimo dio uvodnog teksta te, kao ilustraciju sadržaja, dvije zanimljive ratne biografije koje uvjerljivo svjedoče o raspoloženju srpskih Jevreja u odnosu na srpske ratne napore.
“Još ima među nama živih Jevreja iz srpsko turskih ratova 1876-1878 godine. Ali je ljubav Jevreja za srpsku
zemlju došla do svog punog i svestranog izražaja u ratovima 1912-1918. kada su Jevreji, građani i vojnici, stari
i mladi primili svoju sinovlju dužnost iskreno, srdačno
Rafailo A. Anaf
Redov I. čete, I.bataljona, VII. pešadijskog puka
Rođen u Beogradu 6.marta 1888.god. Učestvovao je u
oba Balkanska Rata. Kao retko hrabar vojnik bude u
borbi kod Konašice ranjen i zarobljen.Umro je deset
dana docnije u Temišvaru gde je i sahranjen.
U Svetskome Ratu kad je naša vojska bila prešla u Srem,
kod Bežanije, Anaf je primio na sebe dužnost da ide do
neprijateljskoga rova i da tu izvidi stanje neprijatelja o
čemu da obavesti svoga komandanta. Primičući se svome cilju Rafailo naiđe na neprijateljskog telefonistu koji
je od svoga štaba tražio pojačanja. Ali ga Rafailo u magnovenju ubije i uzme mu telefon; pa pošto je znao da
govori mađarski, on je potpuno razumeo sve što mu iz
mađarskog štaba javljaju, i to: da se drže još malo vremena, jer velika snaga nadire okolo, tako da će srpska
vojska koja se u Sremu nalazi biti sva zarobljena.
Anaf ostavi telefon, odjuri svome komandantu i izvesti
ga o svemu što je na telefonu čuo.
Dobiveni izveštaj bio je od presudnog značaja za veliki deo naših trupa koje su se tada nalazile s one strane
Save, te su se mogle blagovremeno izvući iz zamke koju
im je neprijatelj spremao.
Komandant oduševljen ovim podvigom svoga vojnika,
predao je Anafu jedno od svojih sopstvenih odličja, koje
ovaj nije bio srećan da dugo nosi, jer u borbi kod Konašice bude ranjen i zarobljen, te od zadobivene rane umre
deset dana docnije, u Temišvaru gdje je i sahranjen.
Natalija Neti Munk, prva dobrovoljna ratna bolničarka u Srbiji,
rođena 1864 u Beogradu, umrla 1924. u Beogradu. Nosilac niza
odlikovanja. Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat 1912-1918.
i sa samopregorevanjem. Časovi tuge i bola, nemaštine
i izgnanstva, kao god i časovi radosti i slave, pobede i
trijumfa pri povratku u oslobođenu, proširenu, slavom
ovenčanu i ujedinjenu Otadžbinu bili su zajednički svima bez razlike. Oko šest stotina jevrejskih ratnika od
7-8 hiljada jevrejskih žitelja u predratnoj Srbiji; nekoliko
stotina jevrejskih ranjenika, dovoljan broj junaka odlikovanih za hrabrost na bojnome polju; blizu 150 grobova jevrejskih palih neimara na ostvarenju srpske zavetne
misli; stotine jevrejske ratne siročadi; veliki broj jevrej-
David A. Koen
Bio je prvi advokat među beogradskim Jevrejima, a treći
od Jevreja koji je svršio Pravni fakultet na Velikoj Školi
u Beogradu.
Pokojni Koen bio je vrlo inteligentan, a po prirodi svojoj
bio je prožet idealima i vrlo inpulzivan u oduševljenju
srpskog rodoljuba i velikog patriote. Dokaza o tome
imamo u njegovim besedama, koje je održao u Jevrejskom hramu u Beogradu, Šapcu i Požarevcu, u svečanim prilikama. Te svoje besede pok. je Koen štampao i
objavio u Beogradu 1897.g. u zasebnoj brošuri...
U Balkanskom ratu u kome je Srpski Narod osvetio
Kosovo, pok.Koen nije mogao ostati ravnodušan; on je
svom oduševljenju i ushićenju morao dati izraza. I tako
je on Februara 1913.g. sastavio jednu knjigu pod naslovom:
Bog čuva Srbiju
Apoteoza Srpskom Geniju u svetlosti Religije.
Knjiga je izašla početkom 1915. u Beogradu.
U ovoj knjizi, koja je pisana još za vreme postojanja
Balkanskog Saveza pok. Koen veliča Srbiju, hvali Srpski
Narod i glorifikuje njegov genije.
A ta mu je knjiga došla glave.
Kada su Bugari 1915.g.okupirali Niš pozvali su Koena i
upitali ga, da li je on pisac te knjige; ako jeste, da li hoće
da oporekne ono, što je u toj knjizi pisao. Pok. Koen se
tada nalazio u istome položaju, u kome su bili naši pretci za vreme inkvizicije. I tada je inkvizitor Torkvemada
stavljao Jevrejima pitanje, da li žele da se odreknu svoje
vere, te da spasu svoj život od lomače, koja im je bila
spremljena. Kao što su se naši pradedovi herojski odricali svoga života pre nego li svoje vere, tako je i pok.
Koen odgovorio bugarskom inkvizitoru: Ja sam pisac te
knjige, ja se nje ne mogu odreći, jer sve što sam pisao u
njoj, to je moje čvrsto ubeđenje i to je izraz mojih osećanja. Koen je tako odgovorio i ako je znao da će ga taj
odgovor stati života. Posle toga saslušanja Koen bude
pušten ali nekoliko dana docnije jednog petka posle
podne, Koen bude, sa mnogim drugim Srbima zajedno,
ponovo uhapšen i odveden u grad.
Istoga dana dojurio je jevrejski sveštenik iz Niša, zajedno sa sada pokojnim Samuilom Melamedom trg. iz Beograda, u grad, da mole, da se Koen pusti u slobodu, jer
je on čovjek pošten i u godinama. Rekli su im da dođu
sutra, jer će tada biti glavni komandant u gradu, te da se
obrate njemu, i da će sigurno pustiti Koena u slobodu.
Sutradan, rano, dođu ova dvojica u grad, i na njihovu
ponovljenu molbu, da puste Koena, odgovoreno im je
da se Koen ne nalazi više u gradu, jer je otputovao za
Sofiju. Od tada niko više nije video pok. Koena, niti se
on ma kome više javio. Izvesno je da su Bugari pogubili
Koena. Poznavajući čvrst karakter i veliko srpsko rodoljublje pok. Koena možemo sa sigurnošću tvrditi, da je
on svoju plemenitu dušu ispustio s poslednjim rečima
svojim: “Jeste, Bog čuva Srbiju, i ona će postati Velika
Srbija.“
I ako pok.Koen nije učestvovao u ratu, zbog svojih godina, on je ipak poginuo kao heroj i žrtva je rata.
Zato David A. Koen zaslužuje da potomstvo sačuva trajnu uspomenu na njega kao na junaka i mučenika.
skih ratnih invalida; ceo jedan kraj, cela Jevrejska Mahala na beogradskoj Jaliji sa poginulim starcima, ženama i
nejači pod ruševinama svojih domova prouzrokovanim
neprijateljevim bombardovanjem – sve su to rečiti dokaz
njihove ljubavi prema Srpskome Narodu i odanosti prema svojoj Otadžbini – kaže se u uvodu Spomenice.”
Blago iz arhivske kutije – sto godina čuvano
Na izložbi u Jevrejskom istorijskom muzeju – autorica
izložbe je Vojislava Radovanović, koja je i upraviteljica Muzeja - uz fotografije izloženo je i nekoliko iznimno zanimljivih predmeta, kao npr. bilježnica konjičkog oficira Moše
Mevoraha naslovljena „Dnevnik evakuacije“ iz 1916. (o
povlačenju srpske vojske zajedno s izbjeglicama preko Kosova, Crne Gore i sjeverne Albanije do Jadranskog mora
i dalje na grčki otok Krf i u Bizertu u tadašnjoj francuskoj koloniji Tunis). Kako navodi autorica izložbe u uvodu
izložbenom katalogu, Moše Mevorah, osim što je ratovao,
izvanredno je i crtao. Tu je i nekoliko novinskih članaka
iz „Politike“ iz razdoblja poslije Rata, a o Ratu, kao i dosad
nepoznata (originalna) fotografija srpske-jevrejske heroine
Neti Munk koja na leđima nosi bolesnog čovjeka iz razdoblja užasne epidemije tifusa za vrijeme Prvog svjetskog
rata. Natalija Neti Munk bila je prva dobrovoljna ratna
bolničarka u Srbiji, rođena 1864. u Beogradu, umrla 1924,
također u Beogradu. Bila je nosilac niza odlikovanja, uključujući i Karađorđevu zvezdu s mačevima. Tu je i fotografija
Jevreja – Srba Mojsijeve vere – dobrovoljaca dok polažu
zakletvu i pristupaju srpskoj vojsci, a blagosilja ih vrhovni
rabin Srbije dr. Isak Alkalaj, te putna isprava sa slikom dr.
Davida Albale, rezervnog sanitetskog pukovnika i trupnog
lekara, rođenog 1886. u Beogradu koji je po nalogu Nikole Pašića otputovao krajem 1917. u SAD sa zadatkom da
propagira ratne ciljeve Srbije među američkim Jevrejima.
Ti premeti i 35 fotografija pronađeni su u Muzeju u jednoj
arhivskoj kutiji a također se pronašlo i jedno originalno
vojničko ćebe iz Prvog svjetskog rata koje je pripadalo srpskom vojniku, Jevrejinu iz Prištine, Gavrielu Navonoviću,
5
za koje je on tvrdio da mu je spasilo život prilikom prelaska
preko Albanije. Kada je počeo Drugi svjetski rat i kada su
počeli pretresi kuća na Kosovu Gabriel Navonović je ćebe
obojio u narančastu boju da bi prikrio svoju vojničku prošlost. Takvo narančasto ćebe poklonio je Jevrejskom istorijskom muzeju njegov sin Nisim Navonović koji se po završetku Drugog svjetskog rata nastanio u Beogradu i postao
uvaženi član Jevrejske opštine Beograd.
U predratnoj Srbiji koja je 1914. bila seljačka zemlja i imala četiri i pol milijuna stanovnika živjelo je između šest i
sedam tisuća Jevreja, od kojih je oko 600 sudjelovalo u ratu.
U izložbenom katalogu objavljen je i poduži tekst dr Milana Koljanina (znanstveni suradnik Instituta za savremenu
istoriju Srbije, doktorirao je 2006. na Filozofskom fakultetu
u Beogradu na temi Jevreji i antisemitizam u kraljevini Ju-
NOVI
OMANUT 124
goslaviji 1918-1941) u kojemu se ističe kako su za ispoljenu hrabrost u borbama brojni Jevreji dobili odlikovanja, a
„jevrejska hrabrost i stradanja u borbi za oslobođenje učvrstili su njihovu integrisanost i ugled u srpskoj sredini, o
čemu svedoči impresivan spomenik na ulazu u Jevrejsko
(sefardsko) groblje u Beogradu“.
Srbijanski Jevreji su bili malobrojni i nisu imali tako istaknutu ulogu u društvenoj, a prije svega privrednoj strukturi kao
u srednjoj i istočnoj Europi. Odredbama Berlinskog kongresa stekli su punu građansku ravnopravnost koja je potvrđena
ustavom iz 1888, što je donijelo relativno brzu integraciju
Jevreja u srpsko društvo kao „Srba Mojsijeve vere“. Više od
četiri petine srpskih Jevreja živjelo je u Beogradu (manje zajednice su postojale u Nišu, Smederevu i Šapcu ), uglavnom
na Dorćolu gdje su sačinjavali jednu četvrtinu stanovništva.
Od 89.876 stanovnika Boegrada njih 4.193 bili su Jevreji. Poslije Balkanskih ratova 1912.-1913. udvostručen je srpski državni teritorij, a u njegovim granicama našle su se relativno
velike jevrejske zajednice sefardskih Jevreja, među kojima su
najveće bile u Bitolju i Skoplju.
Rat u Srbiji je započeo 28. srpnja 1914. – tri dana ranije austrougarska je vlada prekinula diplomatske odnose sa Srbijom
i povukla poslanika iz Beograda. Samo dan kasnije, 29. srpnja 1914. Beograd je prvi put bombardiran iz austrougarskih
ratnih brodova, a uslijedili su napadi austrougarske vojske sa
zapada, preko Drine. Do početka listopada 1914. Beograd je
bombardiran 36 dana i noći. U bombardiranju je teško stradao i Dorćol. Ovo nije mjesto za opisivanje ratnih operacija na
tlu Srbije, no valja istaći da je za razliku od Hrvatske, na čijem
se teritoriju u Prvom svjetskom ratu nisu vodile nikave ratne
operacije, Srbija sve četiri godine bila ratno poprište, te od
1916. okupirana i podijeljena od strane Austrougarske i Bugarske. Prema službenim podacima iznesenim na mirovnoj
konferenciji u Parizu 1919. Srbija je u ratu izgubila oko mili-
jun ljudi, od čega 369.518 vojnika
i 630.000 civilnih žrtava. Osim
običnih jevrejskih vojnika koji su
ratovali za Srbiju Milan Koljanin
ističe ulogu nekolicine istaknutih
pojedinaca, Jevreja koji su tih ratnih godina uložili sav svoj utjecaj
u međunarodnim krugovima nastojeći pridobiti međunarodnu
javnost na srpsku stranu.
Istaknuto mjesto među njima
ima liječnik dr David Albala,
sin limara, kasnije usvojen u trgovačku familiju, rođen u Beogradu 1886. Diplomiravši 1910.
medicinu u Beču dvije je godine,
od 1910.-1912. bio liječnik na
brodu na liniji Trst-Južna Amerika, pa zatim sudjelovao u Balkanskim ratovima, a po njihovu
Srbi Mojsijeve vere, dobrovoljci polažu zakletvu i pristupaju srpskoj vojsci, a blagosilja
završetku radio kao liječnik u
ih vrhovni rabin Srbije, dr. Isak Alkalaj, Beograd, Kalemegdan – Donji grad. Prvi
Bitolju. Nakon objave rata Srbiji
svjetski rat 1914-1918. Snimak je u vlasništvu Arhiva Jugoslovenske kinoteke, Beograd)
mobiliziran je i služio je u sanitetu u jedinicama koje su vodile bitke na Drini i Ceru. Zajed- Dr. Albala u međuratnom razdoblju bio je jedan od najistano sa srpskom vojskom stiže preko Albanije na Krf. Prema knutijih članova jevrejske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji.
navodu u biografskom leksikonu „Znameniti Jevreji Srbije“, Umro je Washingtonu 1942.
„tokom boravka na Krfu izložio je Nikoli Pašiću mogućnost Početkom 1918. u SAD je stigao i glavni rabin Srbije dr.Isak
da ga pošalju u misiju u SAD kako bi informisao američ- Alkalaj sa istim zadatkom kao i Albala. I on je koristio svoj
ku javnst o ciljevima Srbije. Stoga je od septembra 1917. do utjecaj za političko djelovanje, a također je za vrijeme Prnovembra 1918, bio član srpske vojne misije u SAD, čiji su vog svjetskog rata išao u Italiju, Švicarsku, Francusku i Enciljevi bili pridobijanje jevrejske javnosti za borbu Srbije i glesku i prikupljao pomoć za srpsku vojsku.
dobijanje financijskih sredstava. Uspeo je da obezbedi ratni
zajam od milion dolara, a uticao je i da srpska vlada odmah Najzad, spomenimo i fotografa, kriminologa, profesora
posle Velike Britanije, prihvati Balfurovu deklaraciju. Uče- svuučilišta u Lausanni, sudskog vještaka i ratnog dopistvovao je u agitaciji za upisivanje snika, prof. Archibalda Rudolfa Reissa kojega je srpska
ratnog zajma među stanovnicima vlada kao nezavisnog stručnjaka u nekoliko navrata poSAD proputovavši celu državu. Bio zvala da dođe u Srbiju i osobno se uvjeri o razmjerima
je jedan od organizatora pripreme ratnih razaranja i povredama međunarodnog ratnog
prve jevrejske brigade koja je 1918. prava. U izdanju srpskog Ministarstva vojnog u Solunu
otišla da ratuje u Palestinu. Pred- objavljena je 1917. Reissova brošura „Stradanje grada
vodio je kolonu u svečanom maršu Bitolja“, kada je bugarsko-njemačka artiljerja grad gađakroz Petu Aveniju. Po nalogu srp- la projektilima s otrovnim plinovima. Svojim napisima
ske vlade bio je prisutan na Versaj- u utjecajnim evropskim novinama snažno je utjecao na
skoj konferenciji kao stručnjak za informiranje svjetske javnosti o događanjima u Srbiji.
jevrejska pitanje u Kraljevini“. U Sudjelovao je i u povlačenju kroz Albaniju i bio prisusvakom slučaju velika je zasluga dr. tan na Solunskom frontu. Poslije rata ostao je do smrti
Albale što je Srbija u vrijeme kada živjeti u Srbiji. O njemu je dr. Zdenko Levental napisao
su se ostali oko toga još uvelike knjigu pod naslovom “Švajcarac na Kajmakčalanu“ (Bekolebali, svakako i zbog vlastitog ograd 1984.).
interesa, službenom izjavom od Dr. Archibald Reiss bio je Nijemac, ali porijeklom Židov.
27. XII. 1917. podržala Balfourovu I on je dobio zasluženo mjesto u biografskom leksikonu
deklaraciju te tako postala prva dr- među znamenitim Jevrejima Srbije.
žava nakon Velike Britanije koja je
Prema tekstovima iz Monografije i Spomenice
Jevrejske bolničarke – dobrovljci, Novi Sad, Prvi svjetski rat 1914 – 1918
to učinila.
prilog priredila: Vlasta Kovač
Književni ogledi
Zašto sam ubio sam Franju Ferdinanda
Piše: Predrag Finci Kao dječak se zaljubih u jednu
djevojku, za mene tada ”tetu“,
koja me učila plivati. A imala je
momka, glumca Berta Sotlara.
Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja
ga iza ugla sačekah kao Gavrilo
Princip.
Davno je bilo, malo bih o tome mogao.
A ona me pita što o tome mislim.
Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne
mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada.
”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je
bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko
vas nije tjerao…“.
Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj
grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/
Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca,
platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo
jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao
i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.Cijelu tu
godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli
pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da
će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao,
nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati,
oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima
i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo
sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije
bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati
u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu
da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam
na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što
jesam. Baš tako je bilo.
Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o Sarajevskom
atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio
povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.
Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome
pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za
sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni
presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj
”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj
grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogo-
6
tovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po
ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao
o tom događaju?
Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika
tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u
atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što
bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju,
nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni
kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.
Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako
u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja
djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka
odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve
svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer
se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju
zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo
upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv
opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često
NOVI
OMANUT 124
mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom
ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom
uređenju.
Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim
pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u
doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao
nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije
sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan
način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat
protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani
čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju
zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo
upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa (…) Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani
”terorističkom“ organizacijom
Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog
koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom,
”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom
”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u
slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog
poretka.
Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali
kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda
vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi
i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neke vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime
čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan,
posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“,
nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa
među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost
takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.
Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima
samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim
terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna
da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka.
Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.
Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje
uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.
Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju
Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.
Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj
Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je
atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati
uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku
vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“,
što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo
da na početku rata u Bosni uklone u Sarajevu i ”stope Gavrila
Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao,
kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.
Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini
za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od
strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera,
nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog
svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u
ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi
nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu Sklon
sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem
Predrag Finci kao mladi glumac u ulozi Gavrila Principa
u filmu „Sarajevski atentat“ Fadila Hadžića 1968. godina
Filozof, esejist i pisac dr Predrag Finci danas
O Predragu Finciju u "Antibarbarusu"
Naslijedila“ sam Predraga Fincija kao autora u našoj izdavačkoj kući, a poznavala sam ga samo preko dvije knjige, i ničega više, priznajem. Moj otac, izdavač, umro je ne
ispričavši mi tu vezu autor-izdavač, i nekako sam je smatrala prirodno naslijeđenom, s dva krasna naslova.. nisam
se previše zamarala kako su se oni našli, jer bilo je puno
toga za naučiti u svijetu knjiga, s one strane, nakladničke,
i bila sam posve duboko u tome. Međutim, jedan dan čovjek se javi i kaže da ima novi rukopis. Zove se Imaginacija. Poprilično uzbuđena nakon što sam pročitala rukopis
shvatila sam da moram objaviti tu knjigu, ako postoji mogućnosti da se objavi, jer je zaista činila prekrasan nastavak na Prirodu umjetnosti i Umjetnost uništenoga. Nekim
čudom uspjela sam je objaviti, i smatrala to velikim uspjehom, jer mi je Finci rekao da mu je to, naime, zadnja knjiga. Posebno sam sretna bila kad je knjiga dobila priznanje
tj. nagradu za naučno djelo Sajma knjiga u Sarajevu. To je
bila i prilika za konačno upoznavanje uživo, tekst je dobio
i lice, pogled, žive oči, strastveni govor, baš kako se to iz
zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije
vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom
iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i
nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene,
a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je
ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne
mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna,
koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.
Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg
režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili
u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako
tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću
slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i
relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde
i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje
protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje
smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.
Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije
dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju
obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene
vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog
nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda,
što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Fer-
7
svih tekstova i čita. Oprostili smo se nadajući se da ćemo
se ipak uskoro vidjeti.
Međutim, nije dugo prošlo, kad eto Fincija opet. Ima novi
rukopis, malen, tanak, ovaj put, i zaista zadnji kaže, jer više
nema što za reći. Osobno kao tekst. Pročitam, i opet nešto
sjajno – i to se mora objaviti. Kud puklo da puklo. I opet krenemo u poduhvat, i knjiga izađe. Ja malkice tužna jer čovjek
kaže da se s ovom oprostio zauvijek od pisanja, ali razumijem, svatko ima svoj kreativni put, pa tako i pisci, filozofi. No kako to već biva, sudbina se s nekima baš lijepo igra, a i
neki se ljudi, autori i izdavači, „prate“ u životu. Nakon što je
napisao još nekoliko zadnjih knjiga, Finci je odlučio napraviti nešto što još nije nitko s ovih prostora – napisati Estestku terminologiju, obraditi temeljito preko 200 pojmova. I
što mislite, kod koga je rukopis i gdje knjiga izlazi....
Simona Goldstein
(Simona Goldstein na čelu je zagrebačke izdavačke kuće
Izdanja Antibarbarus)
dinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je
atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.
Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim
slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba
koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati
da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim
putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.
Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada
čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio,
da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga
osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju
nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u
takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?
Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet
bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet
ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti
moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego
u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.
Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke
svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije
upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena
želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga
nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao
NOVI
OMANUT 124
dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo
ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.
A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da
ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje
sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se
pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da
demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega
ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici
bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali
ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica
kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije
imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih
Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali
žrtve vlastite vjere).
Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne
ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora,
koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i
započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u
Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod.
I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se
dogodio.
Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.)
Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će
Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta
mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam,
nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio
samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.
Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sred-
R E D I V I VA
stvima, sa najviše dva ”dubla“ po
kadru, s četiri teške, masovne
scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine
i na sceni u predstaviVeleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji
Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u
sarajevskom Kamernom teatru.
Tekst je zapravo bio zapisnik sa
suđenja Principu i drugovima,
pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni
i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao
u lik“, ipak nisam, rekoh, puno
osjećao za Principa, ali mi moje
Ferdinand i Sofija izlaze iz Vijećnice u Sarajevu pet minuta prije atentata
starije kolege, iskusni glumci
koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što
kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato
noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom ni- što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načisam više htio baviti.
ne osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što
Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.
pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih ps.
snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“,
kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlajedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mno- ra. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdigo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš nanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.
o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jed(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz
na osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba
Ferdinand and Other Essays
proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da
(with a Forevord by Cathi Unsworth)
znači.
Lavoslav Kraus
"Susreti i sudbine, sjećanja iz jednog aktivnog života" (odlomak)
BRZI SUSRET S GENERALOM
BRUSILOVIM
U proljeću 1916. godine već sam se našao u Galiciji na odsječku fronte koju je držala naša K. u K. 36. divizija kao i 42.
kraljevsko ugarsko-hrvatska domobranska divizija, nazvana »vražja«. U sklopu »vražje« divizije nalazila se i osječka
28. domobranska pukovnija. Tek što smo postali svjesni
toga da smo na fronti kod Buczacza u istočnoj Galiciji kod
grada Stanislavova, blizu pravog neprijatelja - čula se grozna i jaka tutnjava topova. Rusi pod komandom Alekseja
Aleksijeviča Brusilova obasuli su - u znak dobrodošlice naše kolone i moj vod gustom šrapnelskom vatrom. Od tog
momenta bio sam par godina u vatrenom kontaktu s Aleksejem Aleksijevičem, koji je vodio i svu obranu Galicije kao
i mnoge ofenzive. Ostao je ruski patriota i poslije oktobarske revolucije i nastavio svoju odgovornu službu i u građanskom ratu u službi sovjeta. Vijest o njegovoj smrti čitao
sam kao liječnik u Našicama 1926. godine u »Obzoru«.
Kod prilaženja prvoj liniji - ja sam bio zamjenik komandira voda, marširali smo ubrzanim korakom, a na mahove
smo i trčali. Moj prijatelj Mifek, sin fotografa iz Petrinje,
bio je tako posustao da se više nije mogao micati. Skinuo
sam njegovu pušku i naprtio je uz svoju da bi mu pomogao
da ipak održi tempo s vodom. Da li sam tu svoju otpornost
ipak stekao zahvaljujući sadističkoj metodi Fabijanca?
Bio sam nekoliko dana u rovu gdje smo smijenili jednu pukovniju i tada vidio jaki sistem poljskih utvrđenja, ali su
nas odanle Rusi ipak brzo istjerali. Čini mi se da je zbog
toga bio najviše žalostan medicinar Julča Batory, jer je baš
bio započeo dirljivu ljubav s jednom učiteljicom - Ukrajinkom u obližnjem selu, gdje se nalazila i njegova ambulanta.
Za ono nekoliko prvih dana u rovu već sam bio upoznao
natporučnika dr-a Marka Leitnera iz Osijeka, kojega su
vrlo respektirali zbog njegove odvažnosti. Vidio sam i kapetana Josipa Metzgera, o kojemu sam još u Osijeku svašta
čuo i njega se čuvao od prvog momenta. Upoznao sam tada
i poručnika Andru Morića iz Đakova.
Mora da nam je Aleksej Aleksijevič tamo gadno potprašio
jer smo se tako brzo povlačili da su vojnici izmoreni, unatoč
prijetnji najstrožom kaznom - strijeljanjem, bacali u žito
šaržere municije i bombe. Kad je to vidio komandir čete
poručnik Tomica Sever, sin ekonoma iz Petrinje - u Petrinji
je jedan bataljon 78. pukovnije imao svoj stalni garnizon zadužio je mene da sam odgovoran za to da vod stigne na
novi položaj s nekoliko sanduka municije. Držeći u desnoj
ruci pištolj, koji mi je Tomica dao da zastrašim vojnike, lijevom sam rukom nosio s vojnicima teške sanduke. Mislim
da je tada moja lijeva ruka vojnicima više imponirala nego
desna, jer smo stigli s dosta municije do ruba šume.
U Metzgerovoj četi bio je na licu mjesta od Metzgera ubijen jedan vojnik koji je pobacao dio svoje municije - kao
i istoga dana jedan ciganski mladić koji je kroz »komis«
- vojnički kruh, pucao u svoju nogu kako bi se izvukao iz
linije i otišao u bolnicu.
Spomenut ću ovdje i teror koji je vršen prema ukrajinskom
stanovništvu, koje je nastanjivalo svu istočnu Galiciju. Pod
optužbom da ih je »Feldpolizei« otkrila gdje su s tornja crkve davali Rusima neke znakove svjetiljkama, obješeno je
na trgu sela pet seljaka, koji su se pred popom zaklinjali
da to nisu činili. Cijela istraga i suđenje trajalo je svega 2-3
minute. Interesirao sam se kod Tomice Severa za ovakav
postupak, pa mi je rečeno da je svakako manja šteta ako se
ubije pet nedužnih ljudi i ostali zaplaše nego da se eventualno čitave jedinice dovedu u opasnost.
Sutradan rano u zoru naredio mi je Sever da se s nekih
deset vojnika i dva mitraljeza odvučem u skoro posve
razoreno selo pola kilometra ispred našega rova, i da tamo
držim pod vatrom raskršće sela. Ukopao sam se sa svojom
mrtvom stražom u selu na raskrsnici, ali ni neprijatelj nije
spavao, već nas je s udaljenosti od nekih 80 do 100 metara
obasipavao puščanom, mitraljeskom i minobacačkom vatrom. Mine su padale na nas i s tornja crkve, koja je stajala
na raskrsnici. Naši »susjedi« pokušali su da nas i opkole i
da izvrše juriš, ali nisu uspjeli, jer smo sva opasna mjesta
držali pod unakrsnom vatrom. U noći smo dobili tri mala
rovovska topića s kojima smo ušutkali Ruse i oni su ispraznili onaj punkt. Tada sam i prvi put lično ubio JEDNOGA
ČOVJEKA - pitam se: ZAŠTO?
Izvršenje mojega opisanog zadatka bilo je ocijenjeno kao
»osobito junačko djelo«, i u roku od par dana predao mi je
Tomica Sever veliku srebrnu kolajnu - moj prvi ratni orden
- i postao sam narednik - Zugsfuehrer i komandir voda.
»MI GLUPI SLAVONCI«
Neko vrijeme smo imali donekle mira, ležali smo u rovovima i »Fuchslochima« (lisičje rupe). Kod izgrađivanja ovih
rovova i bunkera sam prvi put vidio kapetana Krešimira
Košaka, koji je već tada imao visoki orden.
Par nedjelja kasnije krenula je naša četa u neki protunapad. Vojnici su - i ja kao podoficir nosili teški Rucksack,
na njemu ovijenu kabanicu, zatim ćebe - malu lopatu,
nekoliko bombi -»kukuruzare«, i - jasno - pušku i municiju. Ovako opterećeni morali smo jurišati s bajonetom
na pušci preko jedne čistine. Trčali smo urličući »Hura,
8
Rođeni Osječanin dr Lavoslav Kraus imao je 17 i
pol godina kada je izbio Prvi svjetski rat. Kako piše
u svojim sjećanjima „Susreti i sudbine“ u kolovozu
1915. u kazematama uz cestu prema dravskom mostu obukao je uniformu „Einjaehreig Freiwilligera
k.u.k. Infanterie Regimenta“, to jest jednogodišnjeg
dobrovoljca pješadijske pukovnije, te za početak
bio poslan u školu za rezervne oficire u Ogulin, a
na proljeće 1916. na galicijski front. Objavljujemo
dvadesetak stranica iz njegove knjige (objavljene u
Osijeku 1973.) u kojoj opisuje to razdoblje. Dobivši
zlatnu kolajnu za hrabrost početkom 1918. poslan je
u Peštu gdje je dva tromjesečna semestra slušao predavanja iz medicine, ali u kolovozu opet se našao na
frontu, ovaj put na Soči, odakle je u studenom 1918.
pobjegao kako ne bi pao u talijansko zarobljeništvo.
Ponovno kao student medicine u Pešti 1919, oduševljava se Belom Kunom i „Mađarskom sovjetskom
republikom“, sluša predavanja o marksizmu i lenjinizmu i tamo dobiva svoju prvu „crvenu legitimaciju“. Kao što sam piše „od toga dana ja sam cijelom
svojom društvenom aktivnošću svjesno i odlučno
vezan uz Komunističku partiju Jugoslavije“. Kasnije
kao student medicine u Beču – gdje je diplomirao
1922 - bio je jedan od organizatora Kluba studenata
socijalista iz Jugoslavije. Do početka Drugog svjetskog rata radio je kao liječnik stomatolog u Osijeku,
ali nakon što je 1941. nekoliko puta bio hapšen, bio
i u zatvoru Gestapoa u Grazu, pobjegao je s obitelji
– suprugom i dvije kćeri – u Split, a nakon kapitulacije Italije pa do kraja rata partizanski je liječnik.
Doživio je i desant na Drvar i stekao čin pukovnika.
Poslije rata živio je i radio kao stomatolog u Beogradu gdje je i umro 1984, te sahranjen uz vojne počasti. Bio je oženjen Julijom rođ. Ungar (Szekszard,
Mađarska, 1901), kćeri osječkog rabina dr. Simona
Ungara, s kojom je imao kćeri Juditu i Evu.
V.K.
hura!« - ja ispred svojega voda - iako nismo nikakvog
neprijatelja vidjeli, koji vjerojatno nije bio daleko. Najednoč me nešto silno udari u desnu natkoljenicu da sam
se srušio. Nije me noga baš jako boljela, ali se nisam mogao podići i mislio sam da je noga prebijena. Ali, kada je
kraj mene popadalo još nekoliko vojnika od jake mitraljeske vatre u našem desnom boku, bilo mi je jasno od
čega sam ranjen.
NOVI
OMANUT 124
R E D I V I VA
Puzao sam s ostalim ranjenicima natrag u zaklon od jake vatre. Trebalo je skoro četvrt sata dok smo stigli do neke udubine gdje su nas šrapnele, granate i mine obasipavale zemljom i
granjem. Pomagali smo jedan drugom koliko smo znali, čekajući da će ipak naići bolničar. Moje rane nisu bile velike, samo
je ulazna strana dosta krvarila, a natkoljenica sve više oticala i
na dodir dosta boljela.
Kao najstariji po činu odlučio sam da ćemo čekati dok
nas netko ne pronađe, odnosno da se nećemo maknuti iz
te rupe dok jaka vatra ne prestane. Ležeći stisnut uz kosi
zid jame, zapitao me jedan teži ranjenik: »Šta da se radi?«
Ja sam mu cinički odgovorio: »Moli se bogu!« I zaista se
začulo poluglasno mrmljanje: »Oče naš ... « i »Oče naš
iže jesi...«, što me podsjetilo na mnoge diskusije koje sam
imao s jednom maturanticom osječke preparandije o pitanju »boga«. Izvadio sam iz džepa »Feldpostkartu« i napisao
u kakvoj situaciji se nalazim, kao i to da se ljudi oko mene
mole bogu. Kartu sam završio sa: »Draga Bebo, ako ikada
dobiješ ovu moju kartu, znaj da sam ipak uvjeren da bog
ne postoji ni u kakvoj formi.« Adresa je bila: Osijek III, Crkvena ulica 19. Da li je »Feldpostkartu« Beba ikad dobila?
Kada je napokon vatra ipak popustila, vukli smo se šumskim putem koji bi prema karti morao da nas odvede do
previjališta ili ambulante. Ostala su dva teže ranjena kojima
sam bio obećao da ću poslati bolničare po njih. Poslije sat i
pol hramljanja vidio sam na cesti iz mladih debala srebrne
breze sagrađenu kućicu na kojoj se vijao barjak s crvenim
križem. Na vratima je stajao neki sanitetski Faehnrich u
vrlo bohemskoj uniformi i kožnatim gamašama na nogama. Odmah je organizirao što je potrebno, poslao po onu
dvojicu težih ranjenika, a mene zapitao: »Zašto si dopustio
da ranjenici, a i ti, sa sobom vuku svoje puške?« Kada sam
mu odgovorio da je to opće i strogo vojno naređenje, on se
nasmijao i rekao: »Svi smo mi Slavonci jednako glupi, inače
se ne bismo tukli po toj tuđoj zemlji!« Tada sam i saznao
ime tog našeg Slavonca: bio je to student medicine Stjepan
Politzer (Policer) - »Pišta«, koji je od toga časa postao i do
svoje tragične smrti ostao moj najmiliji drug i prijatelj.
Kada je »gospodin doktor« s jedva položenim prvim rigorozom - saznao je da sam ja onaj mladi »Freiwilliger« koji
je »izvan reda« dobio unapređenje i veliku srebrnu kolajnu
za hrabrost, on me zapitao: »Pa za koga se ti toliko junački
boriš?«, na što sam mu ja odgovorio: »Pa, - protiv carizma!« Tada sam - u ljetu 1916. godine - slušao u Galiciji prvi
put jednu veliku istinu: »Svi se mi u ovoj monarhiji - isto
kao i Rusi u svojoj carevini ili Francuzi u svojoj republici borimo samo za pobjedu njihovih kapitalista!«
Doktor Stjepan Politzer-Pišta rođen je 10. IV 1894. godine u
Bogojevu. Osnovnu školu je polazio u Lipovljanima, a Medicinski fakultet u Budimpešti, Grazu i Beču a završio ga u
Zagrebu. U Budimpešti je već 1912. godine bio član društva
»Galilej«, gdje je usvojio prve pojmove o marksizmu i socijalizmu. Na fakultetima je svugdje bio u socijalističkim, odnosno komunističkim studentskim organizacijama vrlo aktivan.
Godine 1925. bio je uhapšen kao član Gradskog komiteta KPJ,
i iz onog vremena ga se dobro sjeća drug Josip Broz Tito.
Poslije završetka studija radi u osječkoj bolnici i 1928-29.
godine je član, a neko vrijeme, i sekretar Gradskog komiteta. Otpušten iz bolnice, radi neko vrijeme u Zmajevcu u
Baranji, a odagnan odanle nalazi zaposlenje u Stublinama u
Mačvi. Ovdje se osobito istakao kao organizator zemljoradničkih zdravstvenih zadruga. Godine 1940-41. je upravnik
Doma narodnog zdravlja u Derventi, gdje ga ustaše hapse
i odvode u logore Gospić, Đakovo i Jasenovac. U Jasenovcu je bio teško ranjen od jednog ustaše. 1. listopada 1942.
godine preplivao je pod ustaškom vatrom Savu i pridružio
se partizanima Kozare. Do konca rata bio je na različnim
dužnostima u Bosanskoj Krajini.
Poslije rata bio je na radu u Komitetu narodnog zdravlja i
kasnije načelnik sanitetske službe Narodne milicije. Godine 1951. u depresiji poslije ženine smrti i zbog jedne nepravedne lične objede u vezi s nekim političkim diskusijama
izvršio je samoubistvo. Slijedećeg dana je drug Tito na proslavi Gardijske divizije spomenuo da se u - tada - aktuelnim
diskusijama »ne smije grubo postupati s ljudima, kako ne
bi došlo do tragičnih posljedica«. Upitao sam lično sutradan Maršalat: Da li je drug Tito u svojoj opomeni mislio
na Pištu? Dobio sam na to pitanje jasnu pozitivnu potvrdu. Tito je i lično pomogao oko zbrinjavanja Pištine kćerke
Blanke, koja je danas specijalista za bakteriologiju.
Na novom groblju u Beogradu - parcela 68, grob 71 - stoji
skromna mramorna ploča koju su postavili Pištini drugovi
i prijatelji iz Osijeka, Zagreba i Beograda ...
»KRALJ JE MRTAV - ŽIVIO KRALJ«
Sa svojim »Tausendguldenschussom« - hicem koji vrijedi tisuću forinti, nisam se mnogo mučio. Kost je bila samo malo
okrznuta, a do infekcije nije došlo. Bio sam zadržavan u bol-
nicama u Miškolcu i Lošoncu na južnom podnožju Karpata,
a onda uskoro poslan u kadar u Osijek. U listopadu 1916.
godine bio sam opet u jedinici u dvorištu onih »simpatičnih
kazamata« u Tvrđi, ali sada kao zapovjednik voda. Doživio
sam ponovno izvanredno unapređenje u zastavnika, čime
sam preskočio rang »Kadett-Aspiranta«.
Kao čin moje instalacije u višu »kastu«, služio je prvi ulaz u
oficirsku menažu u Tvrđi. Faehnrich Pavelka, Čeh iz okolice Daruvara, podučio me da se kod ulaza u veliku dvoranu,
gdje su dugački stolovi stajali u formi ćirilskog slova »P«,
prvo moram pokloniti u pravcu čela stola, gdje je stolica komandanta garnizona, pukovnika Mihajlovića, čak i onda ako
njega tamo nema.
Pavelka me upozorio i na to da pukovnik Mihajlović budno
pazi kako se oficiri kod stola ponašaju. On je već par puta
imao »sreću« da je uhvatio nekog mladog Faehnricha koji
je komadiće torte nožem prinosio ustima. Uhvativši nekoga tako, Mihajlović bi uzviknuo glasnim, komandantskim
tonom: »Faehnrich! Halt! Nemojte ovdje progutati nož, zabranjeno je svako samoubistvo!« U takvoj situaciji bi se Mihajlović osjetio u nebesima, a sto oficira bi udarilo u gromki
službeni smijeh, dok bi zatečeni na djelu. Faehnrich vjerojatno »propao u zemlju«. Kad sam ja ušao u dvoranu - osjetio
sam na sebi lovačke oči Mihajlovića, ali mu nisam pružio
očekivanu šansu.
Pišta Politzer me zapitao: »Pa za koga
se ti toliko junački boriš?«, na što sam
mu ja odgovorio: »Pa, - protiv carizma!«
Tada sam - u ljetu 1916. godine - slušao
u Galiciji prvi put jednu veliku istinu:
»Svi se mi u ovoj monarhiji - isto kao i
Rusi u svojoj carevini ili Francuzi u svojoj republici - borimo samo za pobjedu
njihovih kapitalista!«
Sjećam se zanimljivog događaja u »Marschbataillonu« - s kojim sam se opet spremao na frontu. Ja sam stajao iza svojega
voda dok se čitala »dnevna zapovijest«. Poslije čitanja zapovijesti objavljeno je svima da je »jučer, tj. 21. listopada 1916.
godine« u Beču socijalista dr filozofije Friedrich Adler ubio
iz pištolja predsjednika austrijske vlade grofa Stuergkha (Štirgka). Uz ovo je dato i neko upozorenje o anarhistima i špijunima. U taj čas su se dvojica vojnika ispred mene laktom
gurnuli, ali sjetivši se da otraga stoji komandir voda, hitno
su se okrenuli. Ja sam se vladao kao da ništa nisam opazio. Ubrzo poslije toga opet sam putovao preko Karpata, ali ovaj
put u vagonu druge klase i uz oficirsku hranu.
Pukovniju smo našli u selu Kerepec blizu Munkacsa - danas Mukačevo u Ukrajini - na odmoru i reorganizaciji. Ja
sam u toj reorganizaciji bio imenovan ađutantom bataljona i
tada sam počeo skupljati bolje poznavanje i onih viših oficira
puka i divizije. O tim »stupovima« monarhije bih mogao napisati cijelu debelu humorističnu knjigu. U našem bataljonu
je tada bio šef previjališta Osječanin student Pavle Zentner
(Centner), s kojim sam prijateljevao još iz osječke cionističke
»Bar Giore«.
U Kerepecu nas je i zatekla 21. listopada 1916. godine obavijest o smrti »Njegovog Apostolskog Veličanstva Kralja i
Cara Franje Josipa I«. Držeći pred vojnicima u tajnosti smrt
Glavnog Komandata, morali smo cijeli puk hitno prebaciti
na teren sjeverno od Munkača. Na ogromnoj ledini bilo je
sakupljeno nekoliko divizija - koje su uz asistenciju svećenika svih vjera - polagali zakletvu novom caru i kralju Karlu I,
odnosno kralju Karlu IV, koji je bio i »hrvatski kralj«.
Na povratku bili su komandanti bataljona, pa tako i ja kao
ađutant, pozvani na kavu nekoj komandi u Munkaču. Kada
su se gospoda oficiri malo nakresali, čuo sam nekoliko šala
na račun obaju »Apostolskih Veličanstava«. Tako za »u boga
usnulog« da je možda umro od straha poslije atentata na njegovog ministra predsjednika, kao i drugu: da je car umro od
prevelikog naprezanja (bio je 86 godina star) kod udvaranja
svojoj prijateljici glumici Katherine Schratt (Šrat) - vojnička
terminologija je drukčije glasila! Za novo veličanstvo sam
odmah saznao da nije baš pametan čovjek, da voli da pije, da
je vrlo nekulturan ljubavnik i sl. Čini se da ono što je kasnije
Zilahi pisao u svojem »Araratu« o ljubavnoj tehnici tadašnjeg nadvojvode Karla, zaista nije izmišljeno.
KAKO SAM DOŽIVIO MARTOVSKU
REVOLUCIJU 1917. GODINE
Godinu 1916-17. smo prezimili u rovovima ispred odnosno zapadno od Stanislavova: Bio sam »Stellvertreter« - v.
d. komandira čete i imao sam lijepu malu zemunicu. Imao
sam i posilnog koji se zvao Đuro Larma. Bio je zgodan momak s malim kicoškim brčićima, dosta lukav i snalažljiv,
negdje iz okolice Pleternice. Njemu ja nešto i danas dugu-
9
jem i zahvaljujem, jer me je odviknuo onog stila u odnosu
prema vojnicima koji sam naslijedio od mojih pretšasnika.
Zima je bila bez borbenih aktivnosti i živjeli smo u zatišju.
Ja bih ujutro - čim sam se probudio - glasno zafićuknuo.
Tada bi mi Đuro donio do kreveta porciju vruće ječmene
kave s komadom kruha i marmeladom, sirom ili komadom
slanine. Dok bih pio kavu, on bi mi navukao polako čarape
i hlače i zakopčao cipele, na što bih se ja - po frontovskom
naslijeđenom ceremonijalu - spustio na zemlju da bi mi on
mogao navući hlače preko tura. Naglašavam: taj ceremonijal nisam ja izmislio već ga sa svojih 19-20. godina baštinio.
Jednog dana rekne mi Đuro: »Gospodine Faehnrich, zašto
vi meni zviždite? Kod nas u selu zviždi se samo psima, a
ljude dozivljemo po imenu!« Gledao sam ga, a Đuro je bio
donekle nesiguran na moju reakciju na to. Ja sam znao da
se on ne bi usudio nekom drugom da takva šta kaže, ali sam
odmah shvatio da on ima potpuno pravo. Od te sekunde ja
sam prekinuo s »aristokratskim« običajem zviždanja pa i
oblačenja, zahvaljujući to seljaku Đuri Larma.
... Jedno me jutro u snježnom proljeću probudila jaka pucnjava. Začudio sam se jer je inače uglavnom vladala zimska
tišina; jedva ako bi zadnjih dana katkad artiljerija i snajperi ispalili po koji hitac da bi kontrolirali elemente gađanja.
Brzo obučen istrčao sam iz zemunice; čujem pucnjavu, ali
ništa ne fijuče ili eksplodira iznad rova. Vojnici su se skupili oko mene i pitaju me: »što je to?« Gledam kroz dalekozor i pričam što vidim: da kod Rusa stoji ispred rovova u
blizini njihovih žičanih zaprijeka velika masa vojnika, koji
pjevaju i pucaju u zrak. Nazovem svoju »Feldwachu« i dobijem odgovor da Rusi pjevaju i viču nama »Bratja Slavjane
- nje streljajte«. Nisam mnogo razmišljao niti kombinirao.
Skočio sam s komandirom mojega I. voda Franjom Desselbrunnerom iz rova i nekoliko vojnika - ne krijući se već
uspravno - potrčali smo kao vjetar prema »neprijatelju«.
Zastali smo kod Feldwache i gledamo. Stoje Rusi kod žica,
pjevaju, neki plešu neke igre, bacaju šapke u zrak i viču:
»Daloj vajna!« »Da zdravstvujet revoljucija!«. Tada sam i
slušao prvi put pjesmu mužika:
»Car ispugalsja, vidal manjifest:
Mjortvim svabodu, a živim arest!«
Tu pjesmu smo poslije pjevali po našim rovovima i zemunicama, ne misleći pri tom na ruskog već na »našeg« cara.3
Približili smo se ruskim žicama, našli put kroz zamaskirane prolaze, da se rukujemo i ljubimo i zajedno pjevamo,
kada me pozovu na telefon Feldwache. I danas mi zvoni u
ušima prijeteći glas ađutanta komandanta puka: »Ti si lud,
ako se odmah ne vratiš s vojnicima, pucat ćemo topovima
po tebi i po Rusima.« Sutradan sam bio pozvan na raport
u komandu bataljona. Komandant je bio valjda odsutan i
zamjenjivao ga je jedan kapetan - Poljak. Bili su prisutni
svi komandiri četa kada se on na mene okomio strogim i
oštrim riječima i uvredljivim izrazima. Zaplašio me da ću
svakako doći pred ratni sud. Kad je raport bio završen, kapetan me zadržao i kad smo bili u četiri oka, ponudio mi
je kavu i rekao da će me otpratiti do moje čete. Na putu
se on posve preokrenuo u drugog čovjeka. Ispričao se za
»službenu oštrinu«, ispitivao me do detalja o svemu: kako
je prošla posjeta Rusima, i izjavio svoju simpatiju prema
Rusima, koji, eto, hoće da okončaju krvavi rat. Istakao je da
je on poljski nacionalista, ali nikakav austro ili germanofil.
Meni je odahnulo, i zaista do suda nije došlo.
Poslije ovoga sam još imao neke komplikacije, ali me spasila »velika srebrna«, a tajne sastanke s Rusima nismo prekinuli.
...No, Kerenski je ipak tjerao Ruse i dalje u napade. Bio sam
ađutant bataljona - čiji je komandant bio ambiciozni austroficirani Poljak kapetan Adasiewicz, kada sam preživio
možda najveći strah u svojemu životu.
Obilazio sam neke položaje kada su najednoč pred nama
iskrsnule iz šume kozačke jedinice. Bila je to velebna - ali i
grozna slika - vidjeti te »đavole«, kako sagnuti uz vrat konja
s isturenim kopljima jure galopom na nas. Vatra artiljerije
ih nije mogla zaustaviti i približili su nam se na nekih dvije
stotine metara kada su upali u unakrsnu gustu mitraljesku
vatru, pa su se uz velike gubitke morali povući. Za taj svoj
strah dobio sam malu srebrnu kolajnu za hrabrost, a u zapovijesti komande puka je pisalo da sam »u odsudnom času
sačuvao hladnokrvnost i uspješno koordinirao obranom«.
Vjerujem da je iza ove moje tobožnje hladnokrvnosti stajala još jedna komponenta. Dan-dva prije ovog filmskog
susreta s kozacima došao mi je u komandu bataljona, koja
je bila na ledini ispod velike bukve, jedan kapetan njemačke divizije, koja je bila kao navodna rezerva iza naših leđa.
Pročitao mi je, uz moj potpis da sam to primio na znanje,
naređenje njegovog divizijskog štaba »da će oni nemilosrdno i svim oruđima udariti po nama ako otkriju i najmanji
znak nenaređenog povlačenja ili bijega ... «
NOVI
OMANUT 124
R E D I V I VA
ZLATNA KOLAJNA ZA HRABROST
U jesen 1917. godine bili smo u pokretima i borbama blizu
Czernowicza, glavnog grada austrijske provincije Bukovina.
Prošli smo kroz Sadagoru, gradić gdje je živjela i navodno čudesa stvarala dinastija čuvenih »Wunderrabbija« - čudotvornih
rabina. Nismo ni zastali u gradiću, ali sam ja ipak iskoristio
zgodu i galopom odjahao pred najznamenitiju kuću toga mjesta, koja je - na žalost - bila zaključana.
Sjećam se da sam baš u tom kraju vidio neke odrede konjice čiji
su pripadnici imali neku nepoznatu uniformu. Bile su to jedinice dobrovoljačkih poljskih legija koje su stojale pod komandom, mislim tada pukovnika Pilsudskog, i borili se s »centralnim silama« protiv Rusa. Ali da je Njemačka pobijedila, pitam
se i danas: Kakvu bi slobodu imala Poljska?
...Bili smo zauzeli jedan vrh u onom karpatskom gorju koji se
zvao Dolžok. Komanda bataljona je ostala na obronku par sto
metara iza prve linije na vrhu. Umorni od mnogog i jahanja i
pješačenja i hodanja po brdskom terenu, zamotali smo se komandant i ja u ćebad i zaspali. Probudila nas u rano praskozorje huka i buka mitraljeza i mina. Čujemo kratku obavijest:
»Rusi su probili liniju desno od nas.« Sanen gledam s tada već
majorom Adasiewiczem karte: nema druge mogućnosti osim
povlačenja. Naredio mi je: on će s komandom brže natrag do
sela, a ja ću polako odstupati koordinirajući povlačenje po naređenjima koje ću od njega primati. Povlačili smo se uz otpor i
nakon nekih 2000 metara naišao sam u dolini na korito isušenog potoka, koji je tamo pravio pravougaoni zavoj, čiji je šiljak
bio uperen baš prema brdu. Od mosta koji je nekoć ovdje bio,
ostala su samo dva poprečna balvana.
Čini mi se da ni kod onog korita još nisam bio potpuno budan
ili me obuzelo neko posebno apatično psihičko stanje kada sam
izdao zapovijed - bez znanja komandanta: da se nećemo dalje
povući. Oko mene je bilo otprilike tridesetak vojnika: kurira i
telefonista. Počeli smo uspostavljati vezu s komandom. Osim
ovih bilo je i deset vojnika koji su izgubili svoje jedinice, a desno se nalazio u koritu potoka jedan vod mitraljeza koji se spremao na daljnje povlačenje. Doletio mi je komandir toga voda
Faehnrich Mijo Seletković zbog razjašnjenja jer je prije dobio
drukčiju zapovijed. Kad je čuo moje kratko ali odsječno: »Hier
befehle ich!« - »Ovdje ja zapovijedam!« - on se odmah povukao
i disciplinirano izvršavao svoj zadatak.
U svojem psihičkom »transu« stao sam na jedan od balvana i
stojećki kao u lovu - potpuno izložen - pucao na Ruse koji su
bili tada udaljeni otprilike šeststo metara. Istodobno sam naredio najjaču vatru svih na njihovu liniju. Doletio je kurir komandanta bataljona s usmenim naređenjem da se odmah povučem u smislu njegovih naređenja, na što sam mu odgovorio
da se neću povući. Pola sata kasnije bila je telefonska linija ipak
uspostavljena i slušao sam vrisak Adasiewicza: »Ja ću te staviti
pred ratni sud ako se odmah ne pokoriš!« U svojem nerazjašnjenom psihičkom stanju, ja sam mu mirno odgovorio: »Rusi
su se zaustavili i ja se neću povući, molim samo artiljerijsku
podršku!«
Poslijepodne došlo je prvo pojačanje pod komandom Leutnanta Franje Lukca, koji je bio komandir svih mitraljeskih jedinica
bataljona. On mi je hitno ispričao kako je major bio bijesan i da
se spremao doći da me sam ubije, ali da je brzo promijenio svoje mišljenje, jer je komanda puka pohvalila njegovu komandu
zbog hrabrosti njegova bataljona, koji je »zadržao daljnje napredovanje Rusa«. - Da ne duljim: Rusi su se zaista povukli, ali
sam uvjeren da to nije bilo samo zbog mojega otpora ili moje
lične kuraže, već da su to oni uradili po vlastitoj procjeni situacije. Kada sam se naveče prijavio majoru Adasiewiczu, on me
zagrlio i odmah se snašao govoreći: »Tebi ne gine zlatna kolajna za hrabrost kao najviše odlikovanje što ga jedan Faehnrich
uopće može dobiti, a vjerujem da ću i ja možda dobiti »Leopoldsorden«. Glad za tim ordenom bila je Adasiewiczeva stalna
opsesija, o kojoj je uvijek govorio. Ali stvar se nije razvijala onako kako je moj komandant sanjao. Svi su u bataljonu i u puku
znali da nije istina što je on u izvještaju naveo, tj. da je on meni
naredio da ostanem na liniji onoga potoka.
ŽIDOVI U PARIZU
Gefilte fiš s kuskusom
U jednom od novijih brojeva londonski časopis „Jewish Renaisance“ bavi se Židovima u Francuskoj, napose onima u Parizu.
Prenosimo nekoliko članaka
Godina 1950-ih i 60-ih, kad se Francuska povukla iz kolonija, u tu se zemlju uselilo 300.000 Židova iz Maroka, Alžira
i Tunisa, dramatično promijenivši profil francuske židovske
zajednice treće po veličini u svijetu, poslije Izraela i SAD-a.
Ta je zajednica stoljećima bila dominantno aškenaska. Danas židovsko stanovništvo Francuske broji oko pola milijuna duša, od čega 60 posto Sefarda. Pariz i njegova predgrađa
dom su, prema procjeni 350.000 Židova, od kojih je 40 posto
pripojeno sinagogi ili nekoj drugoj židovskoj organizaciji.
Consistoire Israélite de France glavno je tijelo koje se bavi vjerskim pitanjima. Više od 85 posto Židova koji su članovi sinagoga ptpadaju pod to vijeće koje priznaje samo ortodoksni i
moderni ortodoksni judaizam. Ortodoksni pokret pretrpio je
prošle godine ozbiljan udarac kad je glavni rabin, Gilles Bernheim, bio prisiljen dati ostavku na svoj položaj nakon što se
otkrilo da je lagao o svojim akademskim kvalifikacijama i da je
jedna od njegovih knjiga sadržavala plagirane dijelove.
Usprkos skandalu, religiozni pejsaž u Francuskoj ostaje dominantno tradicionalan. Oko 7 posto Židova jest ultraortodoksno. Masorti, konzervativna grana judaizma, utemeljena
u Francuskoj 1980-ih godina, ima sada u Parizu tri sinagoge.
Grad ima četiri liberalne zajednice (sve pridružene Svjetskoj
uniji za progresivni judaizam), od kojih je jedna, Kehilat Gesher, dvojezična francusko-engleska zajednica čiji je rabin,
Tom Cohen, rođen u Americi, a oženjen Paulinom Bebe,
prvom ženom rabinom u Francuskoj. U Parizu ima više od
dvadeset ortodoksnih židovskih škola. Prva neortodoksna
osnovna škola u zemlji, koja opskrbljuje hranom i liberalne
i zajednice Masorti u rijetkom primjeru suradnje različitih
zajednica, otvorena je 2007. godine, prvi neortodoksni »koledž«, za učenike od 11 do 15 godina, otvara se u rujnu.
Nereligiozni Conseil Représentatif de Institutions Juives de
France (Reprezentativni savjet židovskih institucija Francuske) (CRIF) jest tijelo koje djeluje poput kišobrana za više
židovskih skupina. U listopadu 2013. Roger Cukierman,
predsjednik CRIF-a i potpredsjednik Svjetskog židovskog
kongresa, održao je govor ispred Odbora potpredsjednika
u Londonu. Govorio je o porastu antisemitizma, usporedo s
rastom potpore za Front National, zajedno s nasiljem mladih
muslimana prema zajednici, pa je za Židove postalo opasno
ići u neke dijelove grada. »Porast alije mogao bi nas još više
getoizirati«, rekao je, dodavši da »Židovi moraju ostati i suočiti se s protivnicima ma gdje bili.«
Jedna od najuočljivijih crta francuskog židovstva jest brojna i
vidljiva sefardska populacija: sastav je bliži izraelskom stanovništvu nego onom drugih dijelova dijaspore. Većina židovskih
obitelji podijeljena je između Francuske i Izraela i pripada
aškenskom i sefardskom naslijeđu: francuski Židovi plesat će
na svadbi i na orijentalne i na klezmer-melodije, a poslužiti se
mogu i gefilte fiš i kuskus (kuskus će sigurno biti bolji!)
Devedesetih godina dva francuska Židova dobila su Nobelovu nagradu za fiziku: 1992. dobio ju je Georges Cherpak,
rođen u Varšavi i 1997. Claude Cohen-Tennoudji, rođen u
Constantineu, Alžir –riječ je o elegantnoj simbolici integracije u francusko društvo dva različita useljenička vala.
Istočni Europljani stigli su prije Drugoga svjetskog rata i
imali teške odnose s naturaliziranim aškenaskim Židovima, iz Alsacea i Lorraine, jer su njihova socijalna i kulturna
nasljeđa bila različita. Stoga, kad su sjeveroafrički Židovi
stigli poslije Drugog svjetskog rata, židovske su se institucije potrudile da pridošlice dočekaju dobrodošlicom. Godine
1955. jedan je Alžirac postao glavni rabin Pariza, tri su Sefarda otad bila na mjestu glavnog rabina Francuske, zadnji,
Haim Korsia, rođen u Parizu od roditelja Alžiraca, bio je
postavljen u lipnju.
Među različitim skupinama iz Sjeverne Afrike postoje izvjesne razlike. Židovi iz Alžira postali su francuski građani 1870, znatno prije njihovih tuniskih ili marokanskih
sudrugova koji su postali francuski građani nakon što su
bili naturalizirani u francuskoj, a brzina kojom su svi Židovi, ili njihova djeca, dosegnuli najvišu razinu akademskog,
poslovnog i kulturnog uspjeha bila je golema. Pripadnici
sefardske zajednice s Balkana, koji su došli u Francusku ranije, također su se dobro integrirali, nakon što su pohađali škole Alliance Israélite Universelle (koje su podučavale
francusku kulturu i jezike) na Balkanu. Egipatski Židovi,
također francuski govornici, koji su pristigli nakon što ih je
1956. istjerao Naser, također su prosperirali.
Premda su neki Sefardi zabrinuti za svoju budućnost u
Francuskoj, znaju da im nema povratka u stari zavičaj.
Natasha Lehrer i Philippe Boukara (Jewish Renaissance)
Prevela: Mira Altarac Hadji-Ristić
VREMEPLOV
582. Prvi pisani zapis o prisutnosti Židova a Parizu. Prvi naseljenici u Francusku stižu s grčkim osnivačima Marseillea.
Do 12. stoljeća većina Židova živi u Vicus Judaeorum, na Ile de la
Cité, a manji broj na lijevoj i desnoj obaIi.
1182. Židovi izgnani iz Francuske, njihovu konfisciranu imovinu kralj Filip August iskorištava u svrhu razvoja Pariza.
1198. Židovima je dopušten povratak u Pariz. Smješteni su na
obje obale, ali nikada više na otoku.
13. st. Kako je Marais vraćen, Židovi se tamo naseljavaju. Sve veći
progoni pojačani epidemijom kuge.
1240. Prve rasprave i osude Talmuda, vođene poput sudskog slučaja s porotom.
1242. 24 voza svezaka Talmuda spaljeni u Greveu, javnom gubiliištu.
1269. Židovi počinju nositi žuti znak.
1306. Porast progona, pogoršan stalnim nestašicama novca.
1337-1368. Vladavina Karla V. Židovima dopušten povratak i trgovina s dvorom.
1394. Konačni progon u nemirnoj vladavini slaboumnoga
kralja Karla VI. Službeno u Francuskoj nema Židova do
1790.
1786. Lui XVI. dopušta svojem židovskom prevoditelju, Jacobu
Rodriguesu Pereireu da kupi zemljište kod La Villette kako bi
tamo bilo groblje zajednice.
1790. Emancipacija u osvit Francuske revolucije.
1807/8, Napoleon nameće centraliziranu unutarnju ovlast
nad židovskom zajednicom. U Parizu živi 2.600 Židova.
19. st. Židovsko stanovništvo raste do 20.000 ljudi. Židovi se ističu na svakom polju, iako ih petina živi u siromaštvu.
1874. Inauguracija nove, veće sinagoge u rue de la Victoire velik
je društveni događaj.
1894. Kapetan Alfred Dreyfus nepravedno je optužen za izdaju i
osuđen na progonstvo na Đavolji otok.
1894. Emile Zola izdaje J’Accuse (Optužujem) u prilog Dreyfusu.
Francuska je podijeljena na „drajfusovce“ i „antidrajfusovce“ te je
na rubu građanskog rata.
1901. Otvaranje prve židovske škole, Lucien Hirsch, u 19. arondismenu
1903. Počinje imigracija istočnoeuropskih umjetnika.
1936. Pobjeda Front Populairea. Leon Blum, Židov, na čelu je
nove vlade.
1940. Protužidovska politika Višijevske vlade, dobrovoljnog suradnika nacističke Njemačke.
10
16/17 srpnja 1942. „La Grande Rafle”, velika racija na Židove za
vrijeme okupacije. Uhićeno je 13.152 Židova, te većina internirana na biciklističkom stadionu Vel d’Hiv, odakle su deportirani u
Auschwitz.
1945. U Pariz se slijevaju rijeke poslijeratnih izbjeglica
1951. Židovska populacija Pariza dostiže brojku od 250.000
1954. Pierre Mendes France, Židov, postavljen je za francuskog
premijera.
1956-1967. 235.000 Židova emigrira iz Sjeverne Afrike u Francusku. Oko polovica naseljavaju se u Parizu i okolici.
1968. Propalestinski prosvjedi na ulicama i sukobi između Židova i Arapa. Raste broj Židova koji se odlučuju za aliju u Izrael.
1995. Novoizabrani predsjednik Jacques Chirac službeno priznaje francusku odgovornost za progon Židova.
2005. Otvoren Muzej Holokausta, (službeno nazvan Memorial de
la Shoah) u Drancyju, također i arhiv i istraživački centar.
2006. Banda kriminalaca muslimanske vjere koji su sebe zvali
“Barbari” kidnapirala je i 24 dana brutalno do smrti mučila židovskog mladića Hana Halimija koji je umro na putu za bolnicu.
2013. Komičar i politički aktivist Dieudonne M’bala izaziva skandal preinačenim, ali prepoznatljivim nacističkim pozdravom “quenelle” koji je protumačen kao antisemtiski.
NOVI
OMANUT 124
Židovi u Parizu
Marais je izgubio dušu
Na bijelo-crvenoj tendi koja leprša iznad vrata restorana u
ulici des Rosiers piše „Galdenberg“, ali danas legendarni židovski prozori restorana nisu ispunjeni bagetima ili komadićima haringe - nego košuljama. Nekadašnji amblem Le
Maraisa, najstarije pariške židovske četvrti, zatvorene 2007.
Danas je trgovina muškom odjećom.
“Nije to promjena - ovo što se dogodilo - to je revolucija,“
kaže Jacob Murciano, upravitelj Murciana, košer pekare u
Rue des Rosiers.
Unutra u dućanu žena u crnom sheitelu (periki) i hulahupkama kupuje vreće hale i štrudle od jabuka. Oko nje
turisti struje van i unutra kako bi gledali peciva puna
oraha i meda te fotografirali zlatni dekor pekare, koji potječe iz 1909.
‘Ulica des Rosiers izgubila je svoju dušu. Ovdje je postojala
seoska atmosfera. Svatko je znao svakoga. Sada je to područje za turiste’, žali se Jacob, čiji je otac preuzeo pekaru
prije četrdeset godina.
Njegov refren uobičajen je ovih dana u Pletzlu (kako mjesni stanovnici zovu ovu zonu). Tijekom prošlih četrdeset
godina vijugave ulice te četvrti pogospodile su se brzinom
munje.
Izvorno građena na močvarnom tlu (marais na francuskom znači močvara, glib), mala židovska zajednica živjela je ovdje od srednjeg vijeka, ali tek se pristizanjem imigranata iz Istočne Europe u 19. stoljeću mjesto je postalo
uspješna židovska sredina. Jedva spašena od buldožera
1960-ih godina (mnogi Parižani smatrali su njegove neugledne ulice sirotinjskima) počeo je proces regeneracije
ove četvrti, koje je urodilo stvaranjem jednog od najskupljih dijelova Pariza.
Posljednjih pet godina nestale su mnoge židovske pekare,
delikatesne radnje, knjižare i košer mesnice, a nadomjestili
su ih elegantni dizajnerski dućani odjeće i galanterije. Pojavio se lanac osrednjih dućana, kao Adidas ili dućan odjeće COS. To je i srce pariške gay zajednice. Uz barove tu su
zalogajnice s falafelima te preostale sinagoge i prostorije za
molitvu.
Kako su cijene rasle, mnogi Židovi, bivši vlasnici trgovina,
povukli su se ili prihvtili lukrativne ponude.
Ali kulturno nasljeđe Le Maraisa nije potpuno iščezlo.
„Želimo ovdje opet razviti židovsku kulturu i oživjeti ovo
područje“, kaže Michael Rapaport, upravitelj Café des
Psaumes u ulici des Rosiers. Za sunčanoga svibanjskog
poslijepodneva kafić je prepun. Za stolom pred kafićem
mlada žena ljuljuška djetešce na koljenima. Unutra se
skupina starijih mušterija smije i šali na mješavini jidiša
i francuskog.
„Naš je cilj stvoriti mjesto gdje bi se sastajali stariji Židovi. Postoji čitava generacija različitih vjerskih podrijetla
koje ovamo zalaze, ljudi se lako vežu. Imamo neke mušterije koje zajedno idu na ljetovanje. Drugi su se našli
nakon šezdeset godina od deportacije u Poljsku“ kaže
Michael.
Kavana je godinama bila zatvorena nakon što ju je 2010.
ponovno otvorila Židovska humanitarna organizacija Oeuvre de Secours aux Enfants (Organizacija za pomoć djeci).
Na katu je soba za koncerte i rasprave, tečajeve jezika od
hebrejskog i jidiša do računalnih vještina.
„Jako volim ovamo dolaziti, ali budućnost ovog kraja nije
židovska“, kaže Jacob Gomplwicz, 86.-godišnjak koji za
stolom s prijateljima razgovara na jidišu. Rođen u Lodzu,
u Poljskoj, Gomplwicz je 1954. stigao u Pariz. Ali ne želi
pričati o svom životu prije dolaska u taj grad. Njegova prijateljica, živahna i brbljava Madeleine Guempik, 83-godišnjakinja, kaže da je bio u koncentracijskom logoru Dachau,
a uputio se u Francusku nakon što je logor bio oslobođen.
Počeo je oslikavati i dekorirati trgovinu u ulici des Rosiers.
‘Stvorio sam u Parizu novi život’, kaže Jacob. Još živi u apartmanu pokraj te ulice i u kavanu dolazi svaki dan. ’Sviđa mi
se ovdje. Ovdje s ljudima mogu razgovarati o Izraelu, Americi, Francuskoj... Lodzu’ kaže s blagim osmijehom.
„Prije rata moja je baka imala trgovinu ribama u Le Maraisu”, kaže Madeleine, koja nosi šik ružičastu šminku i
usklađenu odjeću. “Običavala sam joj pomagati u dućanu. Bilo je puno židovskih dućana koji su prodavali hranu, željezariju, sve. Čak i naša kućna pomoćnica, koja
nije bila Židovka, razgovarala je s nama na jidišu. Bili
smo siromašni, ali živahni. Svatko je svakomu pomagao.
Ali svoju sam obitelj izgubila u Auschwitzu. Poslije rata
ovaj kraj nije bio isti. Obitelji su bile razdvojene. Sada živim u predgrađu, ali još dolazim ovamo da sretnem pri-
jatelje iz cijelog svijeta”,
kaže ona.
Njezina
prijateljica
Rachel Soussau, 63 godine, slaže se. “Još se u
Le Maraisu osjeća židovski duh, a osobito u
ovoj kavani”, kaže Soussau, koja je u Pariz stigla
s roditejima iz Tunisa
1953.
Ustvari, židovski život u
Le Maraisu nikako nije
nestao. Postoji ješiva i
pet sinagoga, a mnogi
ovamo dolaze na vjerski odmor ili u kupnju u
preostale trgovine.
11., 16., 17.
Arondisman
U Nininu sushi-baru na
Voltaieovu bulevaru u
11. Arondismanu, francuski videoklipovi vrte
Rue des Rosiers početkom 20 stoljeća
se na širokom televizijskom ekranu u krcatoj
blagovaonici. Tu mjesni
činovnici, neki noseći kipa na glavi, neki gologlavi, naru- u dva pravca. Pričam Mami o ramazanu i našim praznicičuju sashimi od košer tunjevine, ili midi-rolice od lososa. ma, a ona mi objašnjava svoju tradiciju. Ponekad me zamoVeliki znak na blagajni obavještava mušterije da je sva hra- li da joj pomognem očistiti stan za Pesah. Na Jom Kipur
na pod nadzorom pariškoga Bet Dina. Tuceti košer restora- brinemo se samo da ona popije čašu vode s limunom, pa
na, kavana i trgovina s hranom nalaze se duž ulica procvale joj - kako bismo s njome posjedili - naizmjenično nosimo
moderne ortodoksne četvrti. Gotovo svaka svjetska kuhinja taj napitak.”
ima tu svoju košer verziju.
Ali Sarcelles su dobili svoj dio etničkih napetosti. Tijekom
Slična je priča u bogatom sjeverozapadnom Parizu, gdje posljednjih godina bio je niz napadaja na židovsku zajed16. i 17. Arondisman postaju središte košer francuske, nicu, uključivši granatu koja je 2012. razbila prozore košer
japanske i kineske hrane, kao i elegantne pekare i deli- dućana. U lipnju su dva mladića iz četvrti s kipama na glavi
katese.
bila poprskana plinom suzavcem. Sumnja se da su iza ovih
napada stajali muslimanski ekstremisti.
Sarcelles
“U cjelini, živimo ovdje u skladu s našim različitim tradiU kišno proljetno jutro, kad prometni čepovi ceste s dva cijama”, kaže Khadija. Ali priznaje da banlieues imaju lošu
kolnika vode u Sarcelles, sjeverni distrikt koji je dio po- reputaciju. “Živjeti ovdje znači nositi križ. Ako podneseslijeratnoga stambenog projekta ili banlieues (predgrađa) te molbu za posao i izjavite da živite u Sarcellesu, odgovor
Pariza, skupina djece vise na autobusnim postajama izvan obično nije povoljan“, kaže Khadija, koja se obrazuje za inIslamskog centra kulture Bangladeša, golemi komadi sivih dustrijsku dizajnericu.
betonskih tornjeva izvijaju se u daljinu, besmrtno ocrtani u
Mami pripovijeda, kad se ona ovamo doselila, pola Sarfilmu Mathieua Kazzowitza La Haine iz 1995., koji je prikacellesa. bili su voćnjaci pa je do dućana išla preko livada.
zao život u siromašnim predgrađima, banlieues su postali
sinonim za nasilnu obespravljenu (većinom) muslimansku Zajednica je bila energična i živahna. “Egipćani su običavali
omladinu – predodžba potencirana valom nemira koji je sjediti u parku u svojoj šarenoj odjeći. Bile su ovdje tri ili četiri uvijek pune sinagoge. U jednoj je pjevao tuniski pjevač,
zahvatio taj kraj 2005. i 2007.
u drugoj Marokanac.”
Ali iza impozantnih blokova betona otuđenje i bijes nisu
jedine priče. “Moja je susjeda Saliha dragulj od žene. Kha- Danas je zajednica manja, ali još uvijek prisutna. Ima nekodija i njezina obitelj vrlo su brižne, sve poštuju”, kaže Odette liko židovskih škola i sinagoga. Niz cestu od Mami prostire
Berrebi, 97 godina, jedina iz zajednice židovskih sjeveroa- se "zlatna milja", ulica prošarana košer mesnicama, židovfričkih naseljenika koji nestaju, a stigli su 1950-ih i 60-ih skim pekarama i restoranima.
u Francusku iz Alžira, Maroka i Tunisa. Berrebi, ili Mami, Kod Paparazzija („najbolji restoran na Milji“), kaže
kako je svi zovu, Tunižanka je, i živjela je od 1977. u svom Mami) izvješena je obavijest koja upozorava da se sva
stanu na drugom katu u Gargesu, na rubu Sarcellesa. Duž hrana služi pod nadzorom Rabinata Loubavitch (jedno
hodnika živi 78-godišnja alžirska susjeda Saliha Benhamou, od nekoliko francuskih tijela koje nadzire košer restoradolje je Khadija Ifkime, 17-godišnjakinja i njezina obitelj iz ne). Dok židovska zajednica tradicionalno nije bila jako
religiozna, danas njome dominiraju moderni ortodoksni
Maroka, oba su susjeda muslimani.
Prije dvadeset godina taj je dio grada, poznat kao Mali Je- članovi.
ruzalem, bio 20% židovski. Danas je od te zajednice ostalo „Vjernica sam u svemu osim onoga što se tiče moje odjeće“,
pet posto, živeći rame uz rame s imigrantima iz Magreba, kaže 22-godišnja Ilana Sebag, živahna i brbljava konobarica
Karipskih otoka i Šri Lanke.
kod Paparazzija, u blještavoj majici i vrećastim hlačama.
“Dobro je ovdje živjeti, svaki dan nešto naučim. Ako osta- Za jednim stolom Samuel Cohen, 25 godina, Miriam Conem samo unutar svoje zajednice, ostajem zatvorena prema hen 20 godina i Joanna Adda, 26 godina, s prijateljima slave
svijetu, ne otkrivam stvari”, kaže Khadija. Danas ona brblja Samuelov rođendan. “Sarcelles je jako dobro mjesto za žisa Salihom u Maminu stanu, držeći s ljubavlju Maminu vot. Ima dobru atmosferu i dobro je tamo biti Židov”, kaže
ruku, dok se žene zajedno smiju.
ona. “Svi smo ovdje išli u židovsku školu, idemo u sinagogu
“Ovdje smo kao u malim Ujedinjenim narodima. Kad se i družimo se. Rijetko iskusimo neprilike jer smo Židovi”,
penješ zgradom, na svakom katu miriši kuhinja druge ze- kaže Miriam.
mlje”, šali se. Khadijina obitelj često je gost u tom stanu, Židovski centri cvatu u Parizu bogatije nego što bi mnogi
skoče k Mami, gdje se pošteno najedu i napiju, brbljaju i mediji htjeli da vjerujete. U vrlo različitim pariškim zajedslažu kocke sa slovima. Khadijina 19-godišnja sestra Fati- nicama osjeća se da je odnos tih zajednica s gradom i njegoma čak ima sobu u Miminu stanu, gdje svake noći spava vim stanovnicima složen i u stalnoj promjeni. A u moder- aranžman koji funkcionira i za prenapučen stan Ifkine nom, kozmopolitskom gradu to je sigurno zdrava pojava.
obitelji i za Mami.
Rebecca Taylor
“U mnogim sjeveroafričkim državama Židovi i muslimani
Jewish Renaissance
živjeli su jedni kraj drugih“, kaže Khadija. “To je razmjena
Prevela s engleskog Mira Altarac Hadji-Ristić
11
NOVI
OMANUT 124
Židovi u Parizu
Dvanaest Napoleonovih pitanja
Prije više od dva stoljeća Francuska je postala prva zemlja u Europi koja je Židovima rođenima na njezinu tlu
ponudila državljanstvo. Napoleon je otvorio vrata geta i
dao Židovima sva prava u svim dijelovima Europe koje
je osvojio.
Nije se to dogodilo preko noći. Kasno 1805. Car je porazio
zajedničke armije Austrije i Rusije u bitci kod Austerlitza,
trijumfalno se vratio u Francusku i prošao Alsaceom. Kad
je stao u Strasbourgu, čuo je beskrajne pritužbe na Židove
na staru temu: bili su lihvari i držali su se vlastitih običaja
i zakona.
Unutar zajednice, lozinka “nacija unutar nacije“ još je zadržala valjanost. Rabini su bili zakon.
Napoleon je odlučio stavili židovsku religiju pod nadzor
francuske vlade – jednako kao i katoličku i protestantsku
religiju.
U ljeto 1806. sakupio je „sabor odličnika“ zajednice i postavio dvanaest pitanja. Pitanja pokazuju kako su francuski
vladari malo znali. Prvo pitanje glasilo je: je li Židovima
dopušteno imati nekoliko žena? Bilo je kritičkih pitanja u
vezi s vjenčanjem i rastavom, zatim mogu li se Židovi oženiti kršćankama i obratno.
Onda su uslijedila pitanja o patriotizmu. U očima Židova,
jesu li Francuzi njihova braća ili stranci? Smatraju li Židovi
rođeni u Francuskoj, s kojima zakon postupa kao sa svojim
građanima, Francusku svojom zemljom? Osjećaju li se obaveznima braniti je? Jesu li obvezni slijediti njezine zakone i
građanski zakon?
Onda je bilo pitanja o ulozi rabina i provođenju zakona
unutar zajednice, i konačno, zabranjuje li židovski zakon
lihvarenje sa svojom braćom te zabranjuje li ili dopušta lihvarenje sa strancima.
Navedena su pitanja uvredljiva za moderni senzibilitet, ali
židovskom vodstvu 1807. odgovarati na njih značilo je mogućnost da ne odbace pogrešna uvjerenja. Oni su svoj posao shvaćali vrlo ozbiljno. Napoleon je preimenovao grupu
U VelikI Sanhedrin. Njegovu je egu odgovaralo tvrditi da je
ponovno sazvano tijelo koje nije postojalo otkako je rimski
imperator Titus razorio Drugi hram.
U veljači 1807. Sanhedrin se ponovno sastao u dvorani St.
Jean u gradskoj vijećnici. Pitanja su možda bila ponižavajuća, ali okolina je bila veličanstvena s izuzetno visokim
stropom poduprtim redom klasičnih stupova.
Njihovi su odgovori bili jasni: poligamija je bila biblijski, a
ne suvremeni običaj. Zakon o rastavi morao bi biti usklađen
NOVE KNJIGE
Veliki Sanhedrin francuskih Židova 1887.
s francuskim građanskim zakonom. Brak između Židova i
kršćana bio bi legalan na temelju građanskog zakona, čak
ako ga židovski vjerski autoriteti ne priznaju.
Na pitanja o patriotizmu svi su odgovori bili nedvosmisleni. Što se tiče posudbe novaca, država bi, Sanhedrin je
predložio, morala odrediti kamatne stope.
Napoleon je prihvatio te odgovore i 17. ožujka 1808. izdao tri propisa koji reguliraju život Židova. Prvo, židovska
vjera, kao protestantska, bit će organizirana u seriji konzistorija (crkvenih tribunala). Oni bi podučavali i postavljali
rabine.
Po sljedećem zakonu mnoge vrste dugova Židovima proglašene su ništavnima. Napoleonova namjera bila je prisiliti Židove da se prestanu baviti posudbom novca, već da se
bave drugim oblicima zaposlenja.
Na kraju, Židovima nije bilo dopušteno unajmiti zamjenike
nakon što su pozvani u vojnu službu, što je bila uobičajena
praksa među Francuzima koji su si to mogli priuštiti.
U srpnju je objavljen novi zakon koji se odnosi na imena.
Po cijelom francuskom carstvu Židovi su dobili rok od tri
mjeseca da se odreknu tradicionalnih hebrejskih imena i
uzmu novo prezime i osobno ime, i prijave ga kod nadležnih službi, npr. Mordechai ben Avraham postat će Michael
Goldfarb.
Zajednica je bila šokirana i razočarana. Jedina svijetla
točka bila je odredba o mogućoj reviziji zakona za deset
godina. Dotad, nadala se vlast, zajednica će biti potpuno
asimilirana i ti „neslavni zakoni“, kako su ih zvali, više neće
trebati. Naravno, za deset godina Napoleon je bio zatvoren
na otoku Sv. Helene a zakoni su zaboravljeni.
A uspomena na Veliki Sanhedrin? Godine 2007. bavio sam
se istraživanjem za svoju knjigu Emancipacija i prisustvovao
proslavi dvjestote obljetnice Sanhedrin. Održavala se u Gradskoj vijećnici, baš u sobi u kojoj je Sanhedrin bio osnovan.
Prisustvovala je krema francuskih Židova i pažljivo slušala
nezaobilazno predavanje Bernarda Henri-Levyja. Židovski lideri su obnovili prisegu vjernosti zemlji koja je prva u Europi
dala svojoj židovskoj braći i sestrama pravo na građansku ravnopravnost.Poslije toga točio se šampanjac i nudilo mnoštvo
kanape-sendviča (nisu bili košer, ako me služi pamćenje).
Danas francuska zajednica gleda na Sanhedrina kao na položeni test i židovski primjer autsajdera/imigranta koji se
integrira i kojeg bi i druge skupine morale slijediti.
Michael Goldfarb, Jewish Reneissance
(Michael Goldfarb autor je knjige „Emancipacija: kako je
oslobođenje europskih Židova iz geta dovelo do revolucije
i renesanse.“)
Prevela: Mira Altarac Hadji-Ristić
Knjižar i bibliofil
"Kuća dvadeseti tisuća knjiga" Sasha Abramsky, Halban Publishers,
2014.
Chimen Abramsky umro je 2010, u dobi od devedeset i tri
godine. Bio je veliki znanstvenik, ali je možda bio poznatiji kao knjižar i bibliofil. Poznato je bilo da je Abramsky
sakupio golemu zbirku knjiga, ali malo ih je znalo pun
opseg njegove kolekcije dok nije umro. Iza sebe je ostavio
15-20.000 knjiga. “Da konzervativno pogađan”, piše njegov
unuk, kuća je sadržavala deset tona knjiga, težine barem
pet velikih kola. To nije bilo sve. Uz to, bilo je još nekoliko tona rukopisa, pisama, novina složenih po cijeloj kući."
Osim kuhinje i kupaonice, svaka soba njegove skromne
kuće u sjevernom Londonu bila je pokrivena policama
knjiga, često u dva reda.
Ono što je doista izvanredno nije samo količina zbirke,
nego i njezina kvaliteta. Postojale su dvije glavne zbirke,
koje su odražavale veliku prekretnicu u njegovu životu.
Prvi dio sastojao se od socijalističkih i marksističkih knjiga, uključujući stotine najrjeđih knjiga i rukopisa o socijalizmu u svijetu. Izdanja Komunističkog manifesta s rukom
pisanim bilješkama Marxa i Engelsa, knjige popraćene Lenjinovim bilješkama, rasprave Trockog i Rose Luxemburg
(uključujući i tipkani rukopis njezine doktorske teze), čak i
Marxova članska iskaznica Prve internacionale. I tako dalje
i dalje.
Postojala je i druga golema zbirka, njegova Judaika: prva
izdanja Spinoze, bomberška hebrejska Biblija tiskana u Veneciji 1524., rijetke srednjovjekovne i renesansne hebrejske
knjige, svitak Tore, fragmenti rukopisa, pisma, dnevnici,
Chimen Abramsky
poeme i pjesme. Njegov unuk lijepo piše o izgubljenom
svijetu književnog blaga: “Hebrejske Biblije iz Soncina,
Brescie, Napulja, Pesara, Lisabona i drugih gradova; knjige
iz dalekog Krakova i Soluna, Tübingena i Mantove sve poredano po starim policama u gornjoj sobi Hillwaya."
Unuk Abramskoga vodi nas od sobe do sobe, od zbirke do
zbirke kako bi nam ispričao priču o jednom životu i evocirao izgubljeni svijet židovskog komunizma sredine 20.
stoljeća.
12
NOVI
OMANUT 124
Chimen Abramsky vodio je neobičan život. Rođen tijekom
Prvoga svjetskog rata u Minsku (sada Bjelorusija) bio je sin,
unuk i praunuk slavnih rabina. Možda nezaobilazno, njegov
je život bio izgrađen oko dvije različite reakcije na pozadinu,
prvo odbijanje, onda privlačnost, na granici s opsesijom.
Obitelj Abramsky preselila se u Moskvu 1929, a njegov je
otac poslan u Sibir zbog vjerskih aktivnosti i izdaje. Kazna
mu je smanjena na dvije godine, a po njegovu povratku obitelj se preselila u London. (osim dva sina kojima nije bilo
dopušteno iseliti se do kasnih 30-ih godina). Sredinom 30ih Abramsky je otišao u Jeruzalem studirati na Hebrejskom
sveučilištu, vratio se u London na godišnji odmor u ljeto
1939. i zbog rata ostao tako nasukan, bez državljanstva.
Onda su se dogodile dvije stvari koje su mu promijenile
život. Prvo, dobio je posao u najstarijoj židovskoj knjižari
na East Endu i slijedećih trideset godina proveo prodajući i kupujući knjige, stvorivši jednu od najvećih privatnih
biblioteka u Europi. Drugo, 1941. pridružio se britanskoj
Komunističkoj partiji.
Jasno je da je Sasha Abramsky obožavao svog djeda, a njegova je knjiga dug izvanrednom čovjeku. No on ne okoliša
NOVE KNJIGE
s kritikom u vezi komunizma syoga djeda. Citira Chimenovo pismo Jewish Chronicleu iz 1939. u kojem napada antisovjetsku politiku novina, osobito u vezi s antisemitizmom.
Abramsky je optužio novine za “namjerno varanje čitatelja
pridavanjem antisemitskih motiva sovjetskoj vladi”. Godine 1953, pod pseudonimom C. Allen, napisao je hvalospjev
Staljinu, naslovljen Dug Židova Josipu Staljinu. "Svijet je"
pisao je, izgubio jednog od velikih genija svekolike povijesti./.../ Staljin je mrtav, ali njegove će ideje i njegov rad
živjeti zauvijek. Njegov unuk je užasnut.
"Ostajem od toga bez daha, želim odjuriti pod tuš i izribati
se do čista."
Čak i 1956, kad su njegova žena, šogorice i nećaci te poznati marksistički povjesničar Raphael Samuel napustili
Partiju nakon sovjetske invazije na Mađarsku, Abramsky je
ostao vjeran. Prijelomna točka bila je u vezi sa sovjetskim
Židovima. Godine 1958. izišao je iz Komunističke partije,
nakon što je britanski matematičar Hyman Levy bio izbačen zbog osuđivanja sovjetskog antisemitizma.
Raskid s Partijom promijenio mu je život. Napustio je komunizam u korist cionizma u inozemstvu i stanovitoga so-
cijaldemokratskog liberalizma kod kuče. Umjesto članova
Partije njegovi bliski prijatelji bili su sada liberalni filozof
Isaiah Berlin, izraelski povjesničar (prijatelji sa Hebrejskog
sveučilišta 30-ih godina) J. B. Talmon i čitava mreža židovskih znanstvenika i povjesničara. Otad je prestao skupljati
svoju masivnu zbirku socijalističkih i marksističkih knjiga
te počeo skupljati jednako izvrsnu zbirku Judaike.
Istodobno potpomognut prijateljima poput Berlina i E. J.,
Hobsbawma, sa zakašnjenjem je počeo vlastitu akademsku karijeru, predavajući na Oxfordu, a onda na University
Collegeu u Londonu, gdje je, zamalo šezdesetogodišnjak
postao profesor hebrejskog i židovskih studija.
Njegova mu je biblioteka postala središte života, koja priča
priču o životu Abramskoga, idealima i strastima njegove
generacije. Zahvaljujući istraživanju, ali iznad svega unukovoj brizi i odanesti, oživljen taj svijet. To je kao da nekog
arheologa slijedite na njegovu traganju za odavno izgubljenim faraonovim grobom. Malo će ove godine biti tiskano
boljih knjiga.
David Herman: Jewish Renaissance
Prevela: Mira Altarac Hadji-Ristić
Skriveni na očigled
Caroline Moorehead, "Selo tajni: prkoseći nacistima u višijevskoj Francuskoj", izd. Chatto
Od Prvoga svjetskog rata u Franduskoj traju intenzivne
debate o naravi memorije i povijesti, kako se shvaća,
pamti i prenosi. Uloga koju je igrala višijevska vlada
u deportaciji više od 75.000 Židova u koncentracijske
logore uništenja u Trećem Reichu ostaje predmet mučne rasprave, raspon do kojeg je antisemitizam administracije Philippa Petainea bio istinski predstavnik šireg
nacionalnog raspoloženja još je nejasan. Ono što jest
sigurno je to da je Vichy rutinski ponudio identificirajući, pogađajući i internirajući svoje židovske građane
više nego što je Njemačka zahtijevala. Nijedna druga
europska država nije prigrlila takav definitivno antisemitski stav. Danska je uspjela spasiti 93% svoga židovskog stanovništva na putu za Švedsku, fašistička Italija
angažirala se u konstruktivnom odgađanju, Mađarska
je zadržala svoju deportaciju do kraja rata. Jedan SSoficir rekao je tijekom svoga suđenja 1947. "Nismo
imali nikakvih teškoća s višijevskom vladom u provođenju židovske politike".
Istodobno bilo je jasno, čak i kad su Saveznici primili
pouzdane informacije o Hitlerovu konačnom rješenju
da nitko od zapadnih savezničkih snaga nije namjeravao spašavanje Židova postaviti kao svoj primarni
cilj. Njihovo je oslobođenje konačno postignuto samo
kao rezultat vojne pobjede. Da je oko tri četvrtine od
330.000 Židova koliko se smatralo da ih 1940. ima u
Francuskoj izbjeglo nacističko istrebljenje, uglavnom
se moglo zahvaliti ponašanju brojnih običnih Francuza
koji su u opasnost doveli vlastite živote štiteći ih. "Selo
tajni" napeti je prikaz o jednoj takvoj pustolovini u maštu i suradnju”, koji se razlikuje od drugih svoje vrste
po stupnju drskosti tog poduhvata. Smještena u selu Le
Chambon-sur-Lignon i njegovim susjednim župama,
visoko u planinama istočnog Massif Central, Caroline
Moorehead donosi temeljito istraženu i uravnoteženu
priču o tome kako je izolirana poljoprivredna zajednica
ne samo uspjela skrivati 800 židovskih izbjeglica, većinom djece, nego i pomogla još 3.000 da prijeđu francusku granicu prema sigurnosti Švicarske – razmjerno
više nego što ih je bilo igdje drugdje spašeno.
Zašto i kako su stanovnici Chambona poduzeli taj
pothvat čita se napeto. Geografija igra ulogu: udaljeni
plato – opisuje ga Albert Camus, koji je tamo proveo
dvije sumorne zime – bio je tjednima nepristupačan
kad je teren bio pokriven snijegom, a gotovo isto tako –
zbog gustih neprohodnih šuma - nepristupačan i ljeti.
Jednako važna bila je duga tradicija vjerskih nesuglasica. Stanovnici Chambona većinom su bili protestanti
potomci Hugenota, koji su u 17. stoljeću tijekom vjerskih ratova tu osnovali uporište.
Njihova je kultura bila kultura tišine, nametnute prisilne diskrecije, kad je svakomu tko nije bio katolik bilo
opasno progovoriti. Držaći se zajedno, ti duboko neovisni seljaci smjestili su se, kao to piše Mooreheadova,
“u paralelne živote tihe pobožnosti potpuno nepromijenjene dolaskom rata”. Stoljeća progonstva učinila su
ih opreznima, ponosnima i moralno duboko svjesnima
i iznad svega pas bavards – nepričljivima. “Svi su čitali Stari zavjet, s mnogim referencijama na spašava-
nje potlačenih, dijeljenje kruha
gladnima, primanja onih bez
doma pod svoj krov. Imali su
vlastitu povijest, pa nitko nije
imao vremena ni za Vichy, ni za
Nijemce.
Plan da se zaštite židovska djeca
skovan je u svibnju 1940, a važnu ulogu odigrao je pastor André Trocmé, pacifist francuskog
i njemačkog podrijetla kojega je
gradonačelnik rano upozorio da
bude spreman prihvatiti izbjeglice. Oba čovjeka predosjećala
su događaje. U toj fazi De Gaulle
još nije pozivao na otpor režimu
Vichyju. Potpomognut mrežom
suosjećajnoga svećenstva, dječjih domova, pansiona i konventa, djelujući kao veza za organizacije pomoći poput Cimadea
i L’Oueuvre de Secours aux Enfants (Organizacija za pomoć
Stanovnici Schambona
djeci), dinamični Trocmé pozvao
je svoje stado da pruža otpor
"gdje god naši protivnici od nas
zahtijevaju poslušnost suprotnu nauku evanđelja".
Kako je rat trajao, grupe djece čiji su roditelji bili deportirani u Auschwitz stizale su u Le Chambon, a prihvatili su ih farmeri s konjima i kolima i sakrili ih u
svojim kućama.
Dugo ih se viđalo među djecom iz mjesta, a pohađali
su i seosku školu, začudo, činilo se da grupa njemačkih vojnika koja se oporavljala u hotelu ne shvaća da
su okruženi Židovima. Tihi osjećaj morala mjesnih stanovnika osigurao je da se ništa ne spominje niti ponavlja.
Da se osigura dolazak pridošlicama, upotrebljavala se
šifra i spominjala se "papirnata roba" ili knjige koje se
dostavljaju na posebne dane. Mooreheadova priča kako
je jedan novi čovjek za vezu, koji još nije poznavao šifru, bio zbunjen kad mu je rečeno da mu je poslana
livre (knjiga), uporno ponavljao "kakva knjiga"? Stari
zavjet, idiote! bio je ozlojeđen odgovor.
Takvi trenuci olakšanja iznimka su u inače mučnoj
priči. Ono što izranja slika je životâ poremećenih zbrkom, patnjom i gubitkom, čak i kad su bili na sigurnom. Mnoga djeca, otrgnuta od obitelji, borila su se da
se prilagode strogosti domaćina, koja se ponekad izražavala kao grubost. Farmerova žena, koja je preuzela
dvogodišnjega Jacquesa Liweranta i njegovoga starijeg
brata Simona, razljutila bi se jer je mlađi dječak uporno mokrio u krevet. U strahu da će njegov brat biti
istjeran Simon ga je tukao dok ovaj nije s time prestao.
Jacques više s bratom je govorio, a njihovo je otuđenje
nadživjelo rat.
Ona djeca koja su, nakon što je sukob bio završen, bila
sjedinjena s roditeljima bila su također traumatizirana.
13
Govorila su sada samo francuski, zaboravila jezik svoga
djetinjstva, živeći godinama pod usvojenim imenima.
Nekoliko ih je zaboravilo i svoje pravo ime. Našli su
svoje "smršavjele, iscrpljene, prerano ostarjele, žalosne
majke, koje su živjele u prošlosti, nesposobne biti pravi
roditelji". Neki su poslije rekli da su željeli da im djeca
nikad nisu bila vraćena.
Gotovo su jednako strašne priče o onima koji su riskirali vlastiti život kako bi dopremili djecu u sigurnost. Trocmé je preživio rat, ali drugi nisu bili te sreće. Neki su bili
uhvaćeni tijekom napada Gestapa i internirani, druge, kao
Marianne Cohn, koja je pomagala Liwerantima, mučili su
i batinali do smrti, ili - kao Le Forestier, politički neopredjeljen doktor u Le Cnambonu, čije je bezobzirno pokazivanje prezira prema Nijemcima – koje je išlo do glasnog
trubljenja iz auta kad bi oni svirali na Gradskom trgu
– bili streljani.Važno je da, unatoč prijetnji odmazdom,
nije bilo doušnika ni denuncijanata. Povremeno je briga
koju su pokazivali ženski spasioci bila tako nesebična, da
se može nazivati samo majčinskom. Možda je najmučniji
primjer onaj Nicole Weil, koja je, nakon njemačke okupacije Nice, evakuirala skupine od petnaest do dvadeset djece, a sama je bila malo više od djeteta, bila uhapšena i poslana u Drancy. Tamo je k sebi uzela troje male siročadi. U
roku od mjesec dana svi su bili deportirani u Auschwitz.
Iako nije bila izabrana za eksterminaciju, već za rad, Weilowa je odbila biti odvojena od djece te je otišla s njima u
plinsku komoru. Sjajno suzdržana, a ipak razorna knjiga
puna je takvih trenutaka. Kako je rekla jedna od zahvalne
preživjele djece Le Chambona – sada odrasla osoba - to
znači demonstrirati pravo ljudsko dostojanstvo.
Elisabeth Lowry, The Guardian
Prevela: Mira Altarac Hadji-Ristić
NOVI
OMANUT 124
NOVE KNJIGE
Dvadeset godina u društvu s Kafkom
Reiner Stach: Kafka. Rane godine. S.Fischer, Frankfurt/M.
Reiner Stach je dulje istraživao Kafku no što je Kafka pisao.
Sada završava svoju monumentalnu biografiju o Kafki. Zadnji svezak
govori o mladosti u antisemitskom Pragu.
“Život židovskog praškog službenika osiguravajućeg
društva i pisca dr. Franza Kafke trajao je 40 godina i
11 mjeseci. Od toga na školovanje i studij otpada 16
godina i 6 i pol mjeseci, na profesionalne aktivnosti
14 godina i 8 i pol mjeseci. Franz Kafka je umirovljen
s 39 godina; umro je od tuberkuloze grla u sanatoriju
nedaleko Beča.”
Tako suhoparnim brojkama Reiner Stach opisuje
Kafkin život u prvom svesku svoje biografije. Prvi
svezak, “Godine odluka”, tiskan je 2002. i s bilješkama ima 671 stranicu, drugi svezak, “Godine spoznaje”, tiskan je 2008. i ima 728 stranica. Sada je objavljen treći svezak tog golemog djela, “Rane godine”, na
594 stranice.
Prvi, drugi, treći svezak biografije? No priča ima jednu
manu. Život je ispričan “naopačke”, kronologija nije
točna. Kao da je Stach svoj materijal ulio naglavačke
u lijevak a životni sat se okreće u suprotnom smjeru.
Prvi tiskani svezak iz 2002. obrađuje godine od 1910.
do 1915., to je vrijeme velike životne katastrofe.
Kafka raskida zaruke s Felicitas Bauer, na što obitelj
i prijateljica zaručnice u jednom berlinskom hotelu
strašno osuđuju Kafku, koji se tada uništen vraća u
Prag. Svezak objavljen šest godina kasnije govori o
skončanju.
Kafka je godine 1917. obolio od užasne epidemije
španjolske gripe, bolest je kod njega prešla u tuberkulozu grla i smrt je bila mučna. A sada stiže veliki lijevak, od Kafkinog rođenja do 1910. godine, djetinjstvo, prethodnica prošlosti u velikom gradu, Pragu.
Svezak završava s prvim tekstom (i jedinim objavljenim za života), “Opisom jedne borbe”. To je putovanje u snu kroz prašku noć, puno skrivenih utisaka.
Tekst opisuje noći u salonima i krčmama te pokušaj bijega
u daljinu, u planine. Tu nalazimo i divnu rečenicu: “Grla se
oslobađaju u planini, čudo je, da ne pjevamo.”
Rečenica ima danas dvije konotacije, kao prvo, Kafka se
ugušio a ne pjevao, a kao drugo, pronašao je metaforu za
svoju umjetnost kod pjevača i pjevačica, recitatora i gladnih umjetnika. U “Opisu jedne borbe” stalno se vraća za
glasovir, tjera klaviristu i želi sam nešto ponuditi, iako to
nije u stanju.
Uz tri velika romana u fragmentima, pronađenima tek u
ostavštini, “Proces”, “Izgubljenik” i “Dvorac” (kod kojih
pri posthumnom objavljivanju nisu odgovarali ni naslov,
ni redoslijed ni razvoj), gornji je tekst s pravom najmanje
poznat i izgubljen u germanističkim seminarima.
No vratimo se životu u našem lijevku. Čas rođenja 3. srpnja 1883. prelazi kod Stacha u grandioznu povijesnu panoramu i zakučastu biografiju grada Praga i češke samorazumljivosti. Prag je u vrijeme Kafkinog rođenja imao oko
220.000 stanovnika. Po vjeri je 88 posto bilo katolika, dva
posto protestanata i devet posto Židova.
To je vrijeme radikalnih promjena. Dok je grad unutar starih zidina dobrim dijelom nastanjen Nijemcima i Židovima koji govore njemački, mijenja se to skoro neprimjetno
ali sigurno: češki proletarijat osvaja predgrađa pa raste njihova samosvijest. Pokušaj vladinog upravitelja uvesti nakon izborne pobjede češki kao prvi službeni jezik, propada
radi otpora austrijskih Nijemaca.
Iz Beča se širi taj nacionalističko-mladočeški pokret antisemitizma rasista njemačkog govora, poput onog Georga
Heinricha von Schönerera i bečkog gradonačelnika Karla
Luegera. To je močvara u kojoj raste mladi Hitler.
Češki se narod ubrzano razvija zahvaljujući industrijalizaciji i tehnifikaciji zemlje, pri čemu Česi vode. Stach i ovdje
nalazi presudan datum.”Opća zemaljska izložba” 1891. signalizira snažni napredak. I tu dolazi do podjele praških
stanovnika. Dok su Česi njemačkog govornog područja
priželjkivali državni, znači velikoaustrijski prodajnu sajam,
češki su se nacionalisti željeli nadovezati na spektakularnu
parišku svjetsku izložbu iz 1889. Umjesto k. u. k. folklora
moderni napredak. Nijemci su (a s njima i židovski trgovci
i poslovni ljudi njemačkog izričaja) ovdje grdno pogriješili:
bojkotirali su ovu izložbu, koja je bila velika predstava uz
sudjelovanje samog cara; umjesto pod reflektorom napretka, našli su se na margini.
I sam Kafka je bio oduševljeni prijatelj tehnike. Nije se
zanosio samo filmom kao novim medijem, već je 1909.
otišao i na izlet na aeromiting u Bresciju. Oduševljavale
su ga kako nova tehnika tako i novo životno zadovoljstvo.
Plivanje i letenje bile su preferirane aktivnosti, obje tako
srodne sanjama. “Gledano s aspekta literature, moja je
sudbina veoma jednostavna. Svijest o prikazu mojeg čarobnog nutarnjeg života potisnula je sve ostalo u sporednost i to se na neki grozan način smanjuje i ne prestaje se
smanjivati.”
Antisemitizam, kojemu češki nacionalizam kobno parira,
prerasta u kriminalni slučaj, koji djeluje poput sudbonosne
najave, usporediv s francuskom aferom Dreyfus. 4. travnja
1899. nađen je u malom mjestu Polni leš 19-godišnje Agnes
Hruza. Uskoro je uhapšen navodni ubojica, 22-godišnji Leopold Hilsner, povremeni radnik i niškoristi, koji je živio
kod svoje isto tako nezaposlene majke, poznat po dokoličarenju, no prije svega – bio je Židov.
Umorstvo je – a ispostavila se kasnije Hilsnerova nevinost
– postalo ritualno ubojstvo, bazirano na antisemitskom
praznovjerju, da Židovi za proslavu blagdana Pesaha kolju kršćanske žrtve i njihovu krv koriste za svoje macese.
Prastara legenda o ritualnim pogubljenjima kršćana bila
je u seoskim regijama srednje i istočne Europe sveprisutna
sablast baka i služavki.
Novine su sljedećih tjedana emfatičnim negodovanjem pisale o tom zločinu. Hilsner je osuđen na smrt vješanjem,
dok je indicijama teško opterećen djevojčin brat iskoristio
priliku i pobjegao u Ameriku.
Tomáša Masaryka, kasnije prvog predsjednika Čehoslovačke republike, izviždali su i napali njegovi studenti, kad
je proces nazvao sramotom za Čehe. Kako je već prije u
Pragu bilo demonstracija čeških studenata, koje su rezultirale napadima i pljačkama njemačkih građana, bio je ovaj
proces nova voda na te mlinove. U biti je, mogli bismo reći,
preostao antisemitizam.
Kafka je slutio što se događalo. Kasnije, 1921. pisao je Maxu
Brodu o “užasnom unutarnjem položaju naše generacije.
Stražnjim nogama još visi na židovstvu svojih očeva, a
prednjim nogama ne nalazi novo tlo.” Ovdje po prvi puta
vidimo sliku kukca iz “Preobražaja”. Jedna od brojnih Kafkinih životinjskih metafora.
Tek sam od Stacha naučio, da su njemačke škole u Pragu
- Kafka je pohađao osnovnu školu i njemačku školu sve
do sveučilišta – već bile na umoru, to se prije svega ticalo
državne financijske potpore i unapređivanja. U školi nije
14
bilo antisemitizma. Kafka je doživio tek strašne početke tog
vremena. Njegova užasna smrt spriječila je da doživi sudbinu sestre Ottle.
Ona se, udana za kršćanina, nakon nacističke okupacije
rastala od njega, kako ne bi stajala na putu njegove
službene karijere, svojevoljno je otišla kao pomoćnica u Theresienstadt i ispratila transport djece u
Auschwitz. Milenu Jasensku, Kafkinu veliku ljubav
i prevoditeljicu na češki, Gestapo je kao članicu
pokreta otpora mučio do smrti. Te užase Kafkina
djela još ne poznaju, iako ga se kasnije, nakon kraja
drugog svjetskog rata, htjelo smatrati odlučujućim
prorokom “ere straha”.
Stachova knjiga o Kafkinoj mladosti i djetinjstvu
prikazuje veliki i mali svijet u žarištu kulturnog
Praga, koji je bio Prag njemačkog jezika i literature. Učimo: povijest onih godina je ćudoredno
licemjeran i muški svijet. U Kafkinoj rodnoj kući
dogodilo se sljedeće: jedna od kućnih pomoćnica
ostala je u drugom stanju s namještenikom iz galanterijskog dućana Kafkinog oca. Kućna pomoćnica je otpuštena osramoćena i kasnije je bijedno
skončala. Trgovačkom se pomoćniku oprašta uz
namigivanje.
Prosvjećivanje adolescentnih dječaka imalo je tada
samo dva cilja: mladi moraju naučiti kako izbjegavati
spolne bolesti i neželjenu trudnoću. Kafkini roditelji,
koji su u borbi za trgovački boljitak postali bezobzirni, malo su marili za momka u razvoju. A uz to ga je
otac svojom životnom snagom silno pritiskao. Otac
je uostalom bio potomak mesarske obitelji, a morao
je doživjeti kako se Kafka priključio promjeni načina
življenja i vegetarijanstvu.
Doživljavamo dječaka mučenog strahovima, kako
ga češka služinčad vodi u školi i uvijek mu nanovo
ilustrira sve grozne kazne koje ga očekuju u školi.
I seksualne poduke dvojice suučenika na putu do
škole bile su tortura za nježnoga Kafku. Hvalisavi dripci
su mu pritom razmetljivo objašnjavali, kako ovladati seksualnim životom. Stach je pratio živote obojice tih prosvjetitelja, jedan se oženio no ipak je umro deformiran
od sifilisa, drugi je postao liječnik za spolne bolesti, a da
prvome nije mogao pomoći.
Kafka tada upoznaje žene jedino kao konobarice ili prostitutke. Na putovanjima s prijateljem Maxom Brodom
posjećuje bordele u Parizu i Italiji, pri čemu je Max Brod
u Milanu drhtao od straha da će se u javnoj kući zaraziti
kolerom, koja je tada harala Italijom.
U prvom svesku Stach zaključuje rezimirajući Kafkin život:
“Franz Kafka je ostao neoženjen. Bio je tri puta zaručen:
dva puta s berlinskom namještenicom Felice Bauer, jedanput s praškom sekretaricom Julie Wohryzek. Vjerojatno je
imao ljubavne odnose s daljnje četiri žene, osim seksualnih
kontakata s prostitutkama. Nepunih šest mjeseci svojeg života proveo je s jednom ženom u zajedničkom stanu. Nije
imao potomaka.”
Kafka se dakle bojao konflikata u ljubavi, braku i obitelji,
jer je njegov istinski život bilo pisanje. Obje žene, koje je
uz svoju sestru Ottlu najviše volio i trebao, kad se radilo
samo o njegovom životu, bile su berlinska činovnica Felice
Bauer, koja je avansirala do prokuristice, te Milena, koja je
bila moderna, samostalna intelektualka vlastitih političkih
stavova.
Stach je s Kafkom proveo preko dvadeset godina, proučavao životna svjedočanstva, provjeravao veze u vremenu
od 3. srpnja 1883. pa sve do godine smrti. On se, dakle,
dulje bavio Kafkom, no što je Kafka profesionalno radio, i
skoro jednako dugo, koliko se Kafka opsesivno trudio sve
formulirati, napisati, opet odbaciti, promijeniti – pri čemu
se odrekao vlastitog života.
Stach je Kafku opisao na ukupno 1993 stranice kao “autora
tisućljeća”. Čitajući Kafku i Stacha o Kafki, ne čini nam se
to nimalo pretjerano. U svakom su slučaju prva i posljednja
rečenica iz “Procesa” milenijske rečenice. Prva glasi: “Bit će
da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili,
iako nije učinio nikakvo zlo.” A posljednja nakon njegova
smaknuća: “Ko pseto!”, reče on, kao da će ga sramota nadživjeti.*
(*Proces, ABC Naklada Zagreb 1997. prijevod Zlatko Crnković)
Hellmuth Karasek, Die Welt
Prevela s njemačkog: Jasna Križaj
NOVI
OMANUT 124
Nobelovac u potrazi za (židovskim?)identitetom
Francuski književnik Patrick Modiano, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u svojim djelima
najčešće se bavi sudbinom Židova u Vichyjevskoj Francuskoj u Drugom svjetskom ratu kao i sudjelovanjem
mnogih običnih Francuza u deportacijama Židova u logore. Rođen u Parizu u srpnju 1945, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, imao je židovskog oca, porijeklom iz Soluna i flamansku majku koja je bila glumica,
ali kao dijete bio je ostavljen kod svojih flamanskih bake
i djeda, te odrastao bez bliskosti s roditeljima. Naslov
njegova prvog romana “La Place de l’Etoile,” objavljenog
1968. igra je riječima i odnosi se istodobno i na zvijezdu
koju su Židovi morali nositi za vladavine nacizma kao i
na poznati pariški trg. („U lipnju 1942, njemački časnik
pristupio je mladiću na ulici i upitao: ’Oprostite gospodine, gdje je Place de l’Etoile?’ Mladić mu je pokazao na
svoju lijevu stranu prsa.“) Navodno je Modianov otac,
sitni ratni švercer, a možda i doušnik Gestapoa, bio bijesan zbog sadržaja romana koji govori o Židovu kolaboracionistu koji se bavi prljavim poslovima.
Modiano je napisao 26 romana i više dječjih knjiga, a
bio je i koscenarist u poznatom filmu Louisa Mallea
„Lacombe,Lucien“(1974) o mladiću koji postaje nacistički suradnik ali se zaljubljuje u židovsku djevojku.
U svim Modianovim romanima ponavlja se ista tema :
problem identiteta. „Uvijek mi se činilo da svih ovih 45
godina pišem stalno istu knjigu rekao je na konferenciji
za novinare nakon što je objavljena vijest o Nobelovoj
nagradi. „Napokon, svi smo mi određeni mjestom i vremenom u kojem smo rođeni.“ To mjesto za njega je
Pariz.
Njegov najnoviji, dvadesetišesti roman „L’Horizon“ (Gallimard, 171 stranica) već je prodan u 80.000 primjeraka.
Zapravo nikad i nisam razmišljao hoću li raditi išta drugo osim što sam želio pisati“, izjavio je o svojoj književnoj
karijeri. “Nemam nikakvu diplomu niti sam ikad težio k
nekom određenm cilju. Pisati sam počeo vrlo rano ali danas radije ne bih čitao svoje rane radove. To ne znači da
mi nisu dragi, no u njima sam sebe više ne prepoznajem,
poput starog glumca koji se gleda na filmu u kojemu je
glumio kao mladić“.
Kao najuspjelije kritičari ističu tri Modianova romana
: „Rue de Boutiques Obscures“ (u hrvatskom prijevodu Ane Kolesarić „Ulica mračnih dućana“, Znanje 1980,
urednik Zlatko Crnković), za koji je 1978.godine dobio
je Goncourtovu nagradu, zatim „Du plus loin que l ’oubli“ (objavljen 1996), te „Dora Bruder“ (1997). U ovom
posljednjem na engleski prevedenom kao „Search
Warrant“ (Nalog za premetačinu) riječ je o gotovo kriminalističkoj potrazi. U prosincu 1988. dok je pretraživao stare novine u potrazi za dokumentima iz vremena
okupacije Francuske Modianu je za oko zapeo oglas
objavljen na samu Staru godinu u Paris Soiru 1941., a
javili su se roditelji židovske djevojke koja je pobjegla iz
samostana u kojemu se skrivala. Opsjednut mogućom
sudbinom te djevojke, koja je iz svog relativno sigurnog
zaklona pobjegla usred zime u vrijeme najgorih racija,
Modiano se dao u potragu da pronađe o njoj što god
više može podataka. No, osim njezina imena i prezimena koje je našao na popisu Židova deportiranih u
Auschwitz, sve ostalo o njoj i njezinu životu ostalo mu
je nepoznanica. On malo što je pronašao u službenim
dokumentima i doznao od preživjelih članova obitelji
Dora Bruder
(odlomak)
Prije osam godina, jedan oglas u starom primjerku Paris Soira od 31. prosinca 1941. privukao
je moju pažnju:
PARIZ
Traži se mlada djevojka Dora Bruder, 15 godina, visoka 1,55 m, ovalnog lica, sivo smeđih očiju,
odjevena u sivi sportski kaputić, pulover smeđe crvene boje, mornarsko plavu suknju i šešir,
smeđe sportske cipele. Sve obavijesti na adresu gospodin i gospođa Bruder, Boulevard Ornano
41, Pariz.
Poznavao sam kraj oko Boulevarda Ornano. Kao dijete odlazio sam s majkom na buvljak SaintOuen. Izlazili smo iz autobusa ili na Porte de Clignancourt ili, ponekad, kod Gradske vijećnice
18-tog arondissementa. To bi uvijek bivalo subotom ili nedjeljom poslijepodne.
.........................
Pišem ove stranice u studenom 1996. Neprekidno pada kiša. Ubrzo će prosinac i bit će 55 godina otkako je Dora pobjegla. Rano se mrači i noć smjenjuje sivilo i monotoniju ovih kišnih dana
kada se pitaš je li zaista dan ili prolazimo kroz neki međustadij, neku vrst turobne pomrčine
koja traje do mraka. Tada se pale ulične svjetiljke i svjetla u izlozima i kavanama, obrisi postaju
oštriji, zrak je svježiji, na križanjima nastaju zastoji, a ulicama žuri mnoštvo ljudi. Usred tih
svjetala, usred te graje i galame teško mi je povjerovati da je to grad u kojem je Dora živjela sa
svojim roditeljima i gdje je moj otac živio kad je bio dvadeset godina mlađi od mene danas.
Osjećam se osamljenim u pokušaju da spojim ondašnji i današnji Pariz, sam u nastojanju da iz
zaborava izvučem sve pojedinosti. Postoje trenuci kada se spona nateže do prijelomne točke
i druge večeri kada mi se jučerašnji grad pričinja u bljeskovima i treptajima u pozadini ovog
sadašnjeg.
......................................
Poput mnogih pisaca prije mene vjerujem u slučajnosti, te ponekad i u piščevu nadarenost
za vidovnjaštvo - iako riječ „nadarenost“ možda nije ona prava, jer podrazumijeva i neku
vrst superiornosti. Vidovnjaštvo je jednostavno dio profesije: skokovi mašte bitni za priču
kao takvu, potreba da se misao usredotoči na detalj – do granice opsesije zapravo – kako
Patrick Modiano
poslužilo mu je kao podloga za razmišljanja o ljudima
izgubljenima u vrtlogu povijesti. Dora Bruder i njezin
otac, rođen u Austriji, bili su nekoliko mjeseci, zatočeni
u vojarni Turrets Boulevard Mortier, pa zatim internirani u logor Drancy, te odande 18.rujna 1942. deportirani u Auschwitz. U svom romanu Modiano podnosi
izvještaj o svojoj deset godina dugoj potrazi za nestalom
djevojkom i njezinom sudbinom što ga je vratilo u paranoični Pariz u doba okupacije i Petainova režima.
Osim već spomenute Ulice mračnih dućana, na hrvatski jezik dosad je preveden još samo kratki roman “Mali
dragulj” La Petite Bijou, koji je 2005. objavila zaprešićka
Fraktura u prijevodu Latice Bilopavlović.
Iz britanskog lista The Telegraph prenosimo odlomak iz
romana „Dora Bruder“.
V. K.
se ne bi izgubila nit vodilja i prepustilo prirođenoj lijenosti. Sva ta napetost, ta
mozgovna vježba, na dugi rok može voditi „bljeskovima intuicije u vezi s događanjima iz prošlosti i onima u budućnosti“, kako to piše u Larousseu pod pojmom
„vidovnjaštvo“.
Nakon što sam u krajem 1988. pročitao oglas u Paris Soiru o potrazi za Dorom u
prosincu 1941. mjesecima sam o tome intenzivno razmišljao. Progonila me preciznost pojedinih navoda: Bulevar Ornano 41, 1,55 m, ovalno lice, sivo-smeđe oči, sivi
sportski kaputić, crveno-smeđi pulover, suknja i šešir mornarski plave boje, smeđe
sportske cipele.“ I sve se to izgubilo u noći, zaboravu, ignoranciji...Činilo mi se nemogućim da bih ikada pronašao i najbljeđi trag Dore Bruder. U to vrijeme praznina
koju sam osjećao ponukala me je da napišem roman Medeni mjesec doživljavajući to
kao dobar način da nastavim tragati za Dorom Bruder, pa možda čak, govorio sam
sam sebi, otkrijem poput rašljara nešto o njoj, mjesto na kojem je boravila, neki detalj iz njezina života. Ništa nisam znao o njezinim roditeljima, o okolnostima njezina
bijega. Jedino za što sam se mogao uhvatiti bilo je njezno ime – Dora Bruder – ništa
više, niti datuma niti mjesta rođenja – osim toga još samo ime njezina oca – Bruder
Ernest, 21.V.1899, Beč, bez državljanstva – na popisu onih koji su u transportu od
18.rujna 1942. otpremljeni u Auschwitz.
Pišući Medeni mjesec na umu su mi bile neke žene koje sam poznavao iz 1960-tih:
Anne B, Bella D – iste dobi kao i Dora, u jednom slučaju rođene čak u istom mjesecu –
koje su mogle podijeliti s njom njezinu sudbinu, budući da su za vrijeme okupacije bile
u sličnoj situaciji i kojima je ona možda sličila. Danas mi se čini kao da sam morao napisati cijelih 200 stranica prije nego što sam nesvjesno razabrao nejasne obrise istine.
Radilo se o nekoliko redaka: “Vlak se zaustavio na stanici Nation. Na toj liniji dalje nije
vozio. Rigaud i Ingris prošli su mimo Bastille gdje su trebali presjesti za Porte Doree.
Izašli su iz metroa u veliko zasniježeno polje... Sa saonicama su se probili kroz mnoštvo malih uličica da bi se vratili natrag u Boulevard Soult.“
Ove stražnje ulice nalaze se iza Rue de Picus i Svetog srca Marijina, samostana iz kojega je Dora Bruder pobjegla jedne prosinačke večeri kad je u Parizu vjerojatno sniježilo.
To je bio jedini trenutak u knjizi kada sam joj se, ne znajući to, približio u vremenu i
prostoru.
Na 4. zagrebačkom salonu (1969.) Vera
Fischer je izlagala kolaž Crveno (1969.).
U fotografiju uljepljuje slike majmuna, koji
se drže kao mudri vladari u crvenoj zemlji
(komunizma?) (slika lijevo)
Vera Fischer kao studentica na zagrebačkoj
Likovnoj akademiji (slika desno)
15
NOVI
OMANUT 124
NOVE KNJIGE
Ostaviti trag
Branka Hlevnjak: “Vera Fischer - Od pop arta do
misionarstva”, monografija, izdanje Desing Arta,
Zagreb 2014.
„Široki raspon zanimanja ostvarila je
Vera Fischer u kiparstvu, slikarstvu,
fotografiji, poeziji, ambijentalnoj umjetnosti postava (instalacijama) i novotendencijskim praksama uvijek iz pozicije žene - umjetnice. Naš posljednji
zajednički projekt JA (naslov izložbe)
zbio se u Galeriji Milan i Ivo Steiner
u Zagrebu 2007. u kojem, dakako, ja
samo pratim, osluškujem, pozorno
hvatam objašnjenja, živu riječ Vere Fischer, prepričavam anegdote i pokušavam prevesti u jezik povijesti umjetnosti ono što mi ona govori sa smiješkom,
polako, uvijek na način kojim se brani
od pretjerivanja, mazno nakrivljujući glavu, objašnjavajući nam, zapravo,
svima da je umjetnost plod osjećajnosti, intuicije, znatiželje...Vera Fischer
nije se kao umjetnica željela svrstati
u skupine, pravce ili bilo što što bi joj
nametalo način rada. Pripadala je onoj
(konceptualnoj) generaciji umjetnika,
izvan struja i politika, ne po dobi, nego
po stavu, koje nije toliko zanimao sam
medij i istraživanje oblika, koliko živa
prisutnost, čin stvaranja, djelovanje i
sudjelovanje; zanimalo ju je biti u životu i ostaviti trag.“
Tim riječima započinje tekst monografije koju je o Veri Fischer napisala
Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti koja se poduži niz godina bavila
ne samo djelom nego i likom (lično-
šću i svjetonazorom) ove osebujne i
samosvojne, inovativne i originalne
umjetnice. „Portretirala je žene, slikala ženske aktove, njezina je cvjetna
erotika bogato ženstvo, i svi su njezini postupci od kolaža do instalacija
(Smrt stare dame), preko fotografije,
kao i izložbenih ready made dnevnika, ugođaja ili autobiografija izrazito
žensko pismo u kojem se projicira od
djevojčice (s medvjedićem) do žene
koja se raduje svome tijelu, čipki, kičastim bojama sreće, dekorativnim
predmetima, gadgetima (napravama),
starini...
U vrijeme kada Robert Rauschenberg, Jasper Johns, Claes Oldenburg,
Jim Dine, Allan Kaprow, John Cage,
itd. eksperimentiraju s novim oblicima Vera Fischer već svojom prvom
izložbom (u Galeriji ULUH u Praškoj ulici u Zagrebu 1961.) izaziva
pažnju kritke svojim popartističkim
kolažima i egzistencijalnim formama, „figurama katkad samo od žice,
ili u kombinacijama s bitumenom,
glinom, od cementa, ili s gotovim
dodatcima (kantica na žičani skelet),
kiparskom rukom oblikovanim idejama ogoljavanja, oznakovljenja, pojednostavljenja i stvaranja svjesnog
surogatstva...“
Na 4. zagrebačkom salonu (1969.)
izlagala je kolaž Crveno (1969.).
„Komponiran na kolorističkim suprotnostima crvene i crne, bojama koje
simboliziraju borbenost i mrtvilo, rat
i mir, ljubav i smrt, strast i opuštenost
itd. U fotografiju vrlo suvremenog interijera umjetnica uljepljuje fotografije
majmuna, koji se drže kao mudri vladari u crvenoj zemlji (komunizma).“
Holokaust je bio dio njezina identiteta,
ali nije o tome voljela govoriti, no posvetila mu je dio svog opusa. Rođena i
odrasla u zagrebačkoj židovskoj obitelji imala je 16 godina kada je s majkom
pobjegla iz Zagreba u talijansku zonu,
pa bila internirana najprije u Kuparima, zatim na Lopudu i u Kamporu na
Rabu, a nakon kapitulacije Italije ostatak rata preživjela na partiz anskom
području, uglavnom u Glini.
Sjećajući se tog razdoblja naslikala je
Pogled s glinskog groblja - travanj 1945.,
sliku rata, požara koji nemilice guta sve
pred sobom, sliku pakla na zemlji. Po-
SADRŽAJ
ŽIDOVI I PRVI SVJETSKI RAT NA PROSTORIMA BIVŠIH JUGOSLAVIJA
Fragmenti iz povijesti Židova u Hrvatskoj za
Prvog svjetskog rata 1914.-1918. (Ljiljana Dobrovšak)................................................. 1
Izginuše div-junaci – Spomenici iz Prvog svjetskog rata poginulim Židovima
iz Zagreba, Koprivnice i Križevaca (Ljiljana Dobrovšak).............................................. 4
Srbi Mojsijeve vjere u ratovima za otadžbinu, Lica iz spomenice.................................. 5
Blago iz arhivske kutije................................................................................................... 5
Predrag Finci: Zašto sam ubio Franju Ferdinanda......................................................... 6
Dr. Lavoslav Kraus: Susreti i sudbine (Rediviva)........................................................... 8
ŽIDOVI U PARIZU
Gefilte fiš s kuskusom.................................................................................................... 10
Vremeplov...................................................................................................................... 10
Marais je izgubio dušu.................................................................................................. 11
Dvanaest Napoleonovih pitanje.................................................................................... 12
EX LIBRIS NOVIS........................................................................................................ 13
Nobelovac u potrazi za identitetom.............................................................................. 15
slije rata diplomirala je kiparstvo na
zagrebačkoj likovnoj akademiji u klasi
Vanje Radauša.
Posljednih dvadeset godina njezina života (umrla je 2009) obilježilo je misionarstvo. Izradila je križ s Davidovom
zvijezdom na mjestu Isusova srca i nazvala ga „križem pomirenja“. Veliki broj
takvih križića podijeljen je svima onima
koji su ga htjeli primiti. Godine 1990.
uključila se u rad Svjetske konferencije
Religije za mir (WCRFP) te je tim povodom bila na audijenciji kod pape; pri
rukovanju mu je pokazala križić te rekla da mu ga je poslala poštom već prije
tri mjeseca. Godine 1997. Vera Fischer,
napokon, dobiva odgovor iz Vatikana na
poslani križić pomirenja, pisanu i službenu potporu Vatikana, koju je objavila
i distribuirala na razglednicama.
V. K.
NOVI OMANUT
Prilog židovskoj povijesti i kulturi
Broj 4 (124) Zagreb, listopad – studeni 2014 / 5775 – ISSN 1331-8438
Časopis izlazi tromjesečno
Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”
Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694
Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364
Savjet časopisa: Zlatko Glik, Teodor Grüner, August Kovačec, Viktor Žmegač
Glavni urednik: Branko Polić
Izvršna urednica: Vlasta Kovač
Uredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Vlasta Kovač, Aleksander Laslo,
Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Mira Vlatković
Inozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet
(Jihlava), Cvi Loker (Jeruzalem), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)
Tehnički urednik: Branka Maretić, Lektor: Aleksandra Wagner
Grafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.
16
Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn
pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EUR
IBAN: HR4023600001500332212
SWIFT: ZABAHR2X
Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994.,
ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno
društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja
poreza na promet.
NOVI OMANUT se izdaje prvenstveno zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine
RH, te Grada Zagreba, Ureda za kulturu.
Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodnih devet počevši od broja 112 iz 2012. godine, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici
www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

Alexandru C. Cuza - Antisemitizam kao nauka.pdf

ZGmg 33.indd - Židovska općina Zagreb

Ovdje

Ruah Hadaša br. 28, prosinac 2014.

Zdrastveni odgoj

O ulozi Židova u gospodarskoj povijesti Hrvatske Paul

הקול - Židovska općina Zagreb

ovdje - Zajednica udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a

הקול - Židovska općina Zagreb

HaKol_br122_studeni-prosinac 2011.pdf

Mladen Lojkić: Arhitekti opsjena i srpski genocid | HRsvijet.net

POLIĆ - Židovska općina Zagreb