EEKC “SFERA” Uz Zvuke Garamuta SR B I N DA TM downloaded from: www.SRBINDA.com Izdavač / Published by: Ekološko-etnološki kulturni centar “Sfera” / Center Of Ecology, Ethnology and Culture “Sphere” Novi Sad, SERBIA, 2012 Copyright © 2012 by Goran Poletan Photographs, IMAGES & ILLUSTRATIONS - COPYRIGHT © WILLIAM CHARLES DESIGN & LAYOUT : SRBINDA All rights reserved. No part of this publication may be reproduced, stored in a retrieval system, transmitted in any form or by any means, electronic, mechanical, photocopying, recording or otherwise, without the prior written permission of the author. ISBN : 978-86-85539-14-5 CIP – Каталогизација у публикацији Библиотека Матицe српске, Нови Сад 821.163.41-311.8 ПОЛЕТАН, Горан, Uz zvuke garamuta : …o životu Vilijama Čarlsa / Goran Poletan. - Novi Sad : Ekološko-etnološki kulturni centar ‘’Sfera’’, 2012. – 323 str. Način dostupa (URL) : http: //www.srbinda.com/. – str. 6-9 : Predgovor / Srboljub Živanović. – Beleška o autoru : str. [328] ISBN 978-86-85539-14-5 COBISS.SR-ID 274830599 P redgovor Uz Zvuke Garamuta ...o životu Vilijam Čarlsa Papua Nova Gvineja je, vjerovatno, zadnji nepoznati dio svijeta. To je zadnji naseljeni predio istražen od strane Evropljana i tek su japanska invazija u Drugom svjetskom ratu i prateće ofan zive australijskih i američkih trupa protiv Japanaca otkrile neke dijelove te zemlje Zapadnom svijetu. Domaće stanovništvo Papua Nove Gvineje je jako propatilo od stranih sila tokom pomenutog rata. Obe zaraćene strane su regrutovale mlade i jake domaće muškarce i tjerale ih da kopaju rovove i rade druge teške poslove u ekstremno teškim tropskim uslovima koji su vladali u džungli. Procjene govore da je više od 50 000 papuanskih muškaraca izgubilo život, radeći kao robovi za japanske i američke snage, mada niko nije ikada brojao njihove gubitke. Tu i leži pravi razlog zbog koga je domaće stanovništvo sumnjičavo i vrlo često nepri jateljski raspoloženo prema bijelcima. Oni vrlo dobro znaju da su Evropljani i Amerikanci došli u Papua Novu Gvineju samo da bi eksploatisali njihovu zemlju i da ostvare ličnu dobit. Misionari i ostali ‘’dobronamjerni’’ su isti. Australija i Novi Zeland su jedine dvije zemlje koje stvarno pokušavaju da pomognu narodu Papua Nove Gvineje i njihovoj mladoj, nezavisnoj zemlji. Veliko je zado voljstvo čitati jednu modernu knjigu o Papua Novoj Gvineji, koja v opisuje barem dio napora australijskih antropologa da sakupe i sačuvaju originalne umjetničke radove domaćeg stanovništva i izlože ih u lokalnim muzejima unutar same zemlje, kao i da ih vrate iz umjetničkih zbiraka bogatih Amerikanaca i drugih privat nih kolekcionara. “Uz zvuke Garamuta’’ je knjiga koja je nastala kao rezul tat dugotrajnih razgovora, vođenih kroz duži vremenski period, između autora knjige i njegovog prijatelja, istoričara umjetnosti i antropologa Dr. Barija (Bila) Krejga. Poslije 10 godina redovnih susreta i razgovora i velikog prijateljstva, koje se među njima raz vilo, autor knjige je odlučio da stavi na papir i tako sačuva od za borava autentična iskustva sa Papua Nove Gvineje, koja je Dr. Krejg podijelio sa njim. Autorov prijatelj Bil (Dr. Krejg) je prvi put otišao u Papua Novu Gvineju da predaje u jednoj maloj seoskoj školi, ‘’u sred ničega’’, u planinama Papua Nove Gvineje. Živjeći u šumi, naučio je puno o domaćem stanovništvu, zainteresovao se za njihove umjetničke predmete i počeo je da ih sakuplja i izučava. Poslije nekoga vremena postaje kustos Nacionalnog muzeja Pap ua Nove Gvineje u Port Morzbiju, glavnom gradu i najvažnijoj luci zemlje. Putovao je širom te zemlje, sretavši mnoge domaće ljude, kojom prilikom je stekao mnoge prijatelje, a u isto vrijeme je izučavao njihove umjetničke radove, stvorivši veliku i važnu zbirku, koja je trenutno izložena u Nacionalnom muzeju u Port Morzbiju. Ljudi u Evropi i Zapadnom svijetu, uopšte, ne mogu ni zamisliti kako je teško putovati Papua Novom Gvinejom, probijati se kroz zemlju gdje putevi nisu ikada postojali, penjati se uz planine vi mnogo više od Alpa, letjeti u malim avionima koji slijeću na livade, boriti se sa Malarijom i drugim opasnim bolestima, suočavati se sa brojnim preprekama i problemima i, na kraju, preživjeti. Veoma je uzbudljivo istraživati zemlju u kojoj su, i pored prisutne moderne poljoprivrede u nekim oblastima, kao i sjajnie pomorske vještine koja je prisutna duž obale, većina alatki i umjetničkih predmeta napravljene od drveta, kosti, gline ili kamena. Ne koristi se metal, niti radna snaga domaće stoke. Točak je nepoznat. Širom zemlje školjke se smatraju velikom dragocjenošću, isto kao i boje, so i sago. U papuanskom društvu muškarci i žene imaju različite uloge. Muškarci su lovci, baštovani i ratnici. Žene rade u poljima, brinu o djeci i životinjama i vode brigu o svome domaćinstvu. Ljudi Paua Nove Gvineje su naučili da budu nepovjerlji vi prema strancima, tako da pokušavaju da ostanu izolovani od njihove strane kulture. Pokušaji misionara i drugih posjetioca iz Evrope i Amerike da nauče lokalne jezike često su suočeni sa nepovjerenjem. Pauanci nikada ne ispravljaju greške koje prave stranci i dozvoljavaju im da nauče samo 300-400 osnovnih riječi koje su im poterbne da ostvare osnovnu komunikaciju. Misionari koji su proveli i po više od 40 godina u Papua Novoj Gvineji ne mogu razumjeti lokalni jezik. Pod uticajem svoje vjere, mision ari imaju negativan stav prema domaćim običajima i ritualima. Oni osuđuju njihove plesove i gozbe, njihove šarene ukrase na muškarcima i dr. Oni uništavaju njihove umjetničke radove. Sve je to iskusio Dr. Krejg tokom svoga boravka u Papua Novoj Gvineji i sve to, ali i puno više, opisuje autor knjige. Autor je dao sve od sebe vii da zabilježi i objasni sve što je čuo od svoga prijatelja Bila, ali on je, isto tako, proučavao odgovarajuću literaturu i iskustva drugih ljudi. Mislim da nije potrebno prepričati osnovnu priču ili ići u detaljan opis, pošto bi to lišilo čitaoca uživanja u čitanju, a, osim toga, prvo moramo pročitati knjigu i razmišljati o njoj, pa tek onda pričati o istoj. Ja samo mogu od svega srca preporučiti ovu knjigu svakome čitaocu koga interesuje ova daleka zemlja. Ako ne možete putovati tako daleko i upoznati se sa životom domorodaca Papua Nove Gvineje, gdje biste mogli da se na licu mjesta upoznate sa njihovim socijalnim i porodičnim životom, njihovim vjerovanjem i, iznad svega, njihovom umjetnošću i vještinama, tada možete naučiti puno kroz samo čitanje ove knjige. Radi se o vrlo intere santnoj i korisnoj knjizi, punoj podataka, vrlo dobro napisanoj, koju je vrlo lako razumjeti. Ona govori čitaocu o mnogim detalji ma koji se ne mogu naći u drugim knjigama, pošto je ona nastala na osnovu autentičnog iskustva učenog profesionalnog naučnika koji je posvetio svoj život Papua Novoj Gvineji, koji je proučavao umjetnost domaćeg stanovništva na terenu i koji je naučio da voli narod Papua Nove Gvineje. Ova knjiga će pomoći da se Zvuk Garamuta začuje širom svijeta. Prof. Dr. Srboljub Živanović Član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu viii GLEDAJUĆI IZ UGLA ANTROPOLOGA Autor knjige poetičnog naslova ''Uz zvuke garamuta'' napisao je vrijedno i korisno djelo, izuzetno podsticajno za buđenje uljuljkane svijesti čovjeka današnje civilizacije. Za razliku od mnogih pisaca sa fantastičnim novim idejama koje se često graniče sa običnim šarlatanstvom (tipa ''pa i Bog je Srbin bio kad je stvaro svijet'' ili tzv. bosanskom dolinom piramida kao kolijevkom najstarije civilizacije, ili o ''Udaru ruskih bogova'') G. Poletan se opredijelio za korektan ovozemaljski pristup. Njegova knjiga govori o sadašnjem životu Papuanaca u tehnološki najzaostalijim dijelovima svijeta kao što je Istočna Nova Gvineja, kako se to i kaže na početku (u vrsti kratkog apstrakta) gdje još ljudi žive dobrim dijelom u tradicijama kamenog doba, pa je njihovo proučavanje'' važno za razumijevanje naše davne istorije''. Na prvi pogled ova knjiga se doima kao zbirka novinarskih reportaža i serija intervjua sa jednim afirmisanim antropologom, dr Vilijamom Čarlsom, iz Nacionalnog muzeja u Port Morzbiju, glavnom gradu Papue Nove Gvineje. Međutim, čitalac vrlo brzo zapaža da autor svoje dugogodišnje druženje i prijateljstvo sa ovim istraživačem nadograđuje i ličnim interesovanjima za predmete plemenske umjetnosti, kao i svojim razmišljanjima o relativnosti socioloških, teoloških i opštecivilizacijskih normi kroz istoriju, ali i u sadašnjem trenutku. Tako u stvari, ova knjiga ima bar 3 nivoa kazivanja. Na prvom mjestu su autorova zapažanja o kontrastu između ix zapadne civilizacije i plemenske svijesti Papuanaca. Drugi nivo predstavlja njegovu strast za sakupljanjem kolekcije plemenske ''primitivne'' umjetnosti, a treći nivo su kazivanja stručnjaka Bila Čarlsa koja i čine najveći dio knjige. Kazivanja nisu naučnički su voparna nego su ispričana zanimljivo i ljudski da zadovolje interes, rekli bismo svakog prosječnog čitaoca, dakle i običnih srednjeobra zovanih dobronamjernih ljudi. Autor je uradio to po svojoj percepciji običnog dobronamjer nog mislećeg čovjeka intelektualca, ljubitelja plemenske umjetnosti, ali vrlo ozbiljno zainteresovanog za pitanja civilizacije. Narator želi domaćoj publici da predstavi daleke krajeve Istočne Nove Gvineje i daleki svijet, nama nepoznat. To čini na nepunih 100 stranica teksta što je neki optimum za držanje pažnje današnjeg čitaoca (oni što ne čitaju neće pročitati ni da je napisano na samo 10 stranica). Ako svemu ovome dodamo odgovarajuće ilustracijama u boji i karte, dobićemo solidno referentno djelo o ovoj rijetkoj temi na našem jeziku. Knjiga bi bila izuzetno korisna za studente etnologije i antropologije, ali i istoričarima, arheolozima, sociolozima i širem krugu čitalaca. Ovaj koristan, popularno pisan roman u stvari će biti sjajan priručnik i za naučne radnike iz ove oblasti, koji će testi rati svoja znanja iz ''nauke o ljudskoj vrsti'' sa obiljem informaci ja o etnologiji, te kulturnoj, socijalnoj i fizičkoj antropologiji (ali i lingvističkoj i psihološkoj antropologiji) a biće koristan i za arheo loge istraživače nestalih praistorijskih kultura. Knjiga otvara i niz socioloških tema, o religiji i tradiciji, te je neobično podsticajno štivo za sve misleće ljude zainteresovane za razne oblasti društvenih x nauka. Čini nam se da je autoru bilo lakše da je pročitao 4-5 stručnih radova na ovu temu i to literarno pretočio u novu knjigu o Papu ancima, ali čitalac bi bio uskraćen za orginalna svjedočanstva i re alnosti ove zemlje sa periferije današnje globalne svjetske civilizaci je. Autor, skoro poetski nadahnuto ''uz zvuke garamuta''(ritualni bubanj) izuzetno vjerno dočarava sliku o stanju zaštite kulturnoistorijskog nasleđa ovih dalekih prostora. On vjerno dočarava is trajavanje poslednjih ostataka iskonskih tradicionalnih religija i izvornih oblika života ''praistorijskog čovjeka'' na samom kraju 20. vijeka na ovom udaljenom ostrvu, na kraju svijeta. Vjerno svjedoči o nastojanjima muzeja da ispoštuje konvencije UNESKO-a o zaštiti materijalne i nematerijalne baštine (tek je 2003. godine, kada je dostignut taj nivo svijesti, ova konvencija postala obavezujuća za sve zemlje). Autor vjerno odslikava neravnopravnu borbu muzejskih radnika sa trgovcima umjetničkim predmetima plemenske um jetnosti (art dilerima) koje predstavlja lik Masta Mumut koji radi za moćne kolekcionare milionere i korumpirane političare. Na ovaj način je stvorena veličanstvena slika trenutnog stanja odumiranja jedne drevne civilizacije sa svojim alternativnim viđenjem svijeta iz jedne male zajednice, u sudaru sa savremenim shvatanjima. Autor priču gradi na upečatljivom glavnom liku istraživača Bila, ali tu susrećemo i upečatljive likove raznih kolekcionara, niza drugih naučnika i epizodnih likova, ali i takvih ličnosti kao što su Dejvid Rokfeler i sinovi, što romanu daje posebno upečatljiv ton i izuzetnu ozbiljnost. U svojoj knjizi Goran Poletan donosi niz priča, a xi čini se da je okosnica pripovijest o Pamenko figurama koje se od 1985. godine nalaze predstavljene i na poštanskim markama ove zemlje. Čudne priče o kanibalizmu i o glavosječama imaju svoje mjesto u sagledavanju karaktera ovih ljudi ''koji nisu imali milosti prema bilo kome koji nije član plemena'' ali tu je i neizbiježno poređenje sa gil jotinom, inkvizicijom i sličnim masovnim pogromima ljudi u istoriji zapadne civilizacije. Obožavanje duhova predaka objašnjava nas tanak mitologije o polubogovima i vjeri u zagrobni život, sa kultnim maskama kao zamjenom za duhove konkretnih bića ili sila prirode. Na ovim primjerima ''možemo porediti paganizam i zapadnu kul turu, i možemo testirati tvrdnju o moralnoj superiornosti naše civi lizacije''. Pisac nema namjeru da daje krajnje sudove, niti ima am biciju da ostavi sve potrebne podatke o plemenskim običajima, ali ovde nalazimo na neka jedinstvena kazivanja o iskonskim obredima inicijacije, spiritizma, 3 magijska obreda, obrednim ceremonijal nim kućama, ili o sociološkoj kategoriji odlučivanja konsenzusom. Tu su lijepa zapažanja o crkvenim fanaticima i posmatranju procesa ''pokrštavanja pacifičkih ostrva, pa nam je puno lakše shvatiti pro ces pokrštavanja Evrope''. Centralna ličnost romana je svakako istraživač Bil ''naj skromnija osoba'' koji je dao značajan naučni doprinos u proučavanju ovih specifičnih društvenih zajednica. Bil je do te mjere nepristrasan da se odrekao i svog religijskog uvjerenja u kome je proveo mladost, trudeći se da odgonetne suštinske tajne ljudske prirode i društvenih zajednica. Čini se da je tu na prvom mjestu čovjekova borba za hranu i za produžetak vrste '' u razmjeni žena sa xii drugim plemenima'' što čovjeka usmjerava na organizovanje pre ciznih normi društvenog života. Svojim zapažanjima o primarnim ljudskim potrebama u borbi za biološki i društveni opstanak, Bil je nesumljivo otkrio neke društvene zakonitosti koje važe za sve ljude cijelog svijeta i za sva vremena. On ima ''utisak da je moguće pronaći uzrok bilo kog događaja'' a da je ''postojanje velikog broja različitih ljudskih kultura dovelo i do stvaranja velikog broja različitih vje rovanja u duhove''. Fascinantna su poređenja suštinski istih reak cija primitivnog i civilizovanog čovjeka u brojnim situacijama koje život donosi, a naročito nastojanje prebogatih moćnika ovog svijeta da se domognu materijalnih vrijednosti plemenske kulture kako bi ovladali i njihovim duhovnim vrijednostima. Knjiga je, kao što rekoh, napisana tako da se može čitati i kao roman i kao zbirka novinarskih zapisa, ali i kao koristan priručnik koji otvara niz novih tema za razmišljanje. Samo su nagoviještena brojna pitanja koje istraživači treba da pojasne ili da se zainteresuje šira javnost za postojanje alternativnih viđenja svijeta. Pokazalo se da čak i Papuanci imaju neke univerzalne vrijednosti koje mogu da poljuljaju uvjerenja i vrhunskih predstavnika zapadne civilizacije i nadmoćno ukažu na svu relativnost civilizacijskih normi ponašanja bilo koje ljudske civilizacije. Nije čudo da autor knjige bira Bila Čarlsa za glavni lik, jer se i sam interesuje za Papuance, a nerado priznaje da i on potiče negdje sa prostora bivše Jugoslavije, a sam po sebi se nameće zaključak da se i oni po mnogo čemu, mogu smatrati ''evropskim papuanc ima''. Diskretno se nameće tema ponovnog preispitivanja odnosa xiii između pojedinačnog i plemenskog, nacionalnog i univerzalnog, kao da konačni sasvim siguran odgovor i nije dat u istoriji nacio nalnih država ili univerzalnih imperija. Na primjer, srpski susjedi Mađari su u srednjem vijeku stvorili moćnu multietničku miniim periju koja nije bila bazirana na nacionalnom principu, a kada su i oni postali dio Habzburške imperije onda su prešli na strategiju borbe za nacionalnu državu, sve do totalne isključivosti prema bilo kome ko nije Mađar. Obrnuto, Srbi su se sa Stefanom Nemanjom prvo opredijelili za nacionalnu državu, da bi sa carem Dušanom pri hvatili univerzalne multietničke imperijalne principe. Isto tako, sa Karađorđem i Milošem Velikim počelo se sa stvaranjem nacionalne države, da bi se za nepunih 100 godina napustila ta ideologija i pri hvatila multikonfesionalna Jugoslavija. Sjajan primjer za poređenje daje nam upravo, posle Grenlan da, najveće ostrvo na svijetu Papua i njeni stanovnici Papuanci kojih danas ima oko 5 miliona, ali govore čak 750 jezika u 60 jezičkih gru pacija. Ovaj daleki svijet Evropi je postao poznat tek u vrijeme velikih geografskih otkrića, a ovo ostrvo za Evropljane su otkrili Portugalci 1511. godine, da bi ga 1545. godine zaposjeli Španci a kasnije Britan ska kolonijalna imperija. Kao svoju koloniju ostrvo je 1828. prisvo jila Holandija, a 1884. godine jugoistočni dio ostrva je opet pripao Britaniji dok su sjeveroistočni dio uzeli Nijemci, koji su tu ostali do Prvog svjetskog rata, kada je ova teritorija pripala Australiji, dok je 1969. holandski dio pripao Indoneziji. Danas je ostrvo podijelje no na istočni i zapadni dio, a istočni se naziva Papua Nova Gvineja sa površinom od 462.840 km kvadratnih i 5.426.000 stanovnika i xiv glavnim gradom Port Morzbijem sa 300.000 stanovnika. Od ovog broja 84% čine razni Papuanci od kojih još uvijek 83% živi na selu a 22% pripada izvornoj staroj religiji. Slijedeći svoja vijekovna ple menska opredjeljenja, od nekadašnje istovijetne zajednice, do sada je nastalo pomenutih 750 plemenskih zajednica i jezika. Slični pro cesi su se još dešavali na ostalim ostrvima Okeanije i Mikronezije, dijelovima Afričkog kontinenta, na Kavkazu, a u današnje vrijeme i na prostorima zapadnog Balkana. Dakle, pitanje istrajavanja u kontinuitetu religijskih opre deljenja pokazalo se kao izuzetno važno, kako kod Papuanaca tako i kod drugih naroda. Kao poređenje navodimo slučajeve srpskih sus jeda Albanaca i Nijemaca koji su bili vijekovima vjerski podijeljeni, a danas su jedinstvene države. Dok su najbolji sinovi Srba i Hrvata isticali zajedništvo bez obzira na religijsku pripadnost (parola ''brat je mio koje vjere bio'') Nijemci i Albanci su tada živjeli u žestokim sukobima istokrvnih plemena i antagonizmima brojnih kneževina i državica. Kada su oni sa vremenom Bizmarka i Prve prizrenske lige stvorili svoje etničke države i prevazišli činjenicu međusobnih vjer skih razlika; onda su Srbi i Hrvati, pa Bošnjaci i Crnogorci opet otišli u drugu krajnost i prihvatili stanovište da je religijska pripadnost važnija od krvnog srodstva, itd, itd i tome sl. Zapadni Balkan je danas postao Evropska Papua, s tim što Papua Nova Gvineja ipak ide putem integracija, a mi danas idemo obrnutim smijerom (za sada 4 jezika, 4 države, ne računajući dvije albanske države, a kako je krenulo možda još Vojvodina, Šumadija, Hercegovima, Krajina, Semberija...). Sa druge strane, politička moć xv pojedine zapadnobalkanske zemlje je bila obrnuto proporcionalna njihovom demografskom razvoju. Dok je o državi brinuo sultan u Instambulu, Srbi su bili najbrojniji narod zapadnog Balkana. Sa druge strane, bosansko-hercegovački muslimani su tada bili u man jini u BiH, bez obzira na demografski priliv prognanih istovjernika iz Mađarske, Slavonije ili Srbije. Kada su nevoljno ušli u sastav Ju goslavije i kada su o državi počeli da brinu Srbi i Hrvati, musliman ska zajednica u BiH se naglo demografski stabilizovala i konsolido vala u Bošnjake koji su kasnije takođe stvorili nezavisnu državu. Međutim, knjiga ''Uz zvuke garamuta'' navodi nas na brojna intrigantna pitanja kao ono ''koliko mi znamo o svojoj porodičnoj istoriji'' (ko nam je navrhdjed, ili čukunbaba po očevoj ili majčinoj liniji) i kako su oni živjeli...). Jedini odgovor je formulisan pri kraju ove knjige ''jedina nada je da će se ljudi nekim čudom probuditi'' (i početi da grade neko pravednije društvo). Zašto ne, nakon pročitanih ovakvih knjiga, ponovo ne promišljati o Balkancima kao Papuancima. Možda će nam biti lakše da neko ima i gori od nas, ali da se i on bolje uklapa u današnji pore dak svjetske globalne naddržave; uz zvuke sambe, ojkače ili gara muta, svejedno. Mr Mirko Babić, direktor Muzeja Semberije xvi GLEDAJUĆI IZ UGLA PISCA Knjiga Gorana Poletana UZ ZVUKE GARAMUTA jeste usložena priča, priča koja kroz pozitivizam avanture ljudskog duha spoznaje Svet i evoluciju civilizacijskih kodova, u širem smislu reči, traga po lavirintu uzavrelih nerazuma za smislom življenja. Daje i od govore kako i na koji način osvestiti život, kako ga uravnotežiti s prirodom. Pred očima, u prvom licu jednine, ređaju se razgovorno slike o bogatstvu siromaštva, o siromaštu prevrelog straha, grubih previda. Plemensko zakonopravilo u svom rabošu je imalo sve do 1953. godine crtu koja je u Novoj Gvineji odobravala kanibalizam. E, sad otvoreno rečeno, zar dična Francuska nije imala u Bastilji, u XIX veku, giljotinu? Ni ini nasioni nisu bez đavolskih naprava na ovom Globusu. Antropologija premrežena etnološkim nitima nije baš tako efemerna kako bi se na prvi pogled dalo uočiti. Zahtevno je sagle davanje suštine uzroka da bi se razaznale posledične tačke na ma pama civilizacija sučelice. Da li je mapa davnog kamenog doba zauvek sklopljena? Mnogi toponimi su još uvek markirani nepisanim zakonopravili ma kamenog doba. Primitivizam i nasilje neumoljivo korziraju ru kom pod ruku kroz naša, ma koliko bila trenutna, životna šetališta. Svojim opisanijem Poletan u ritualnim maskama urođenika razaznaje i svoje poreklo. Mnogi zatočenici, mornari nasukanih brodova, na grebenima Nove Gvineje ili Solomonskih Ostrva xvii preživeli su đavolske dane, dane koji se graniče sa nemogućim proviđenjima. Svaka rečenica na ovim stranicama je na rubu fantastike, nemoguće se na čudesan način preobraća u stvarno i moguće. Ove stranice su Čudo u Čudima, opet, začudne divote. Recimo, istraživača Nikolaja Nikolajevića, urođenici prih vataju kao gospodara sudbina; videvši paljenje alkohola i baruta njegovom rukom, verom da poseduje nadprirodnu moć, klanjaju mu se kao božanstvu u strahu da im, u nekom gnevu, ne sagori reku. No, da ne razotkrivam tajnu čaranja Poletanovog rukopisa. Prastara tradicija se u ovoj knjizi apostrofira da bi se s dru ge strane sagledale i misionarske uloge ljudi smela duha, smelost da mudrošću svojom suzbiju među plemenima kanibalizam koji je hiljadama godina bio deo religije, tradicije i kulture plemena Nove Gvineje. Strava ritualnog žrtvovanja nije mimoiđena u ovoj knjizi. Kontinenti i države imaju zasigurno različite kofere i etikete na njima, ali prtljažne rekvizite su im jednako slične. Pisac se, u ovom slučaju, postavlja kao putopisni promatrač sa fotografski jasnim beleškama uz deskripciju koja ne ulepšava. U predmetnim rezbarijama kriju se duhovi, stanuju baš u tim predmetima da bi ispunjavali svoju funkciju zaštitnika zdrav lja i opšteg blagostanja zajednice i pomoćnika u lovu i ratu. Pazite, lov i rat, nisu ni malo bezazlene reči, dno su opšteg mesta egzi stencije, i ne mogu olako biti izbegnute. Ljudi Nove Gvineje i danas iznošenje iz svoje zemlje rez barene maske (figure i predmete uopšte) poistovećuju sa kid napovanjem bližnjih, sve što je odneto i izloženo u stranim muze xviii jima Novogvinejac smatra da su sa tim rezbarijama zatočeni i duhovi njihovih davnih predaka. Žestina sujeverja ravna je ponosu i prkosu, zanosu. Knjiga UZ ZVUKE GARAMUTA jeste dokumentarna, izuzetno valjanim prosedeom izvedena, pleni i kao roman blizak putopisnom štivu, ima tenziju od prve do zadnje strane, čita se sa radoznalošću, uzbudljiva je avantura koja oplemenjuje pamćenje. Milutin Ž. Pavlov, književnik xix GLEDANO IZ UGLA PJESNIKINJE Ovim izuzetnim romanom Goran Poletan nam prikazuje i apostrofira neobičan svet, koji ga je inspirisao da sačini priču egzotičnog života, što je za čitaoce posebno zanimljivo, a posebno zato što u našoj literaturi takvog romana do sada nije bilo. U stvari, u romanu “Uz zvuke Garamuta” vešto je ispričana priča poznatog australijskog antropologa dr Vilijama Čarlsa o narodu Nove Gvineje. Veoma interesantna tradicija tog naroda; prvi put će se saznati o kanibalizmu i drugim riutalnim žrtvova njima kao sastavnom delu njihovog života. Stare legende i tradicija umnogome će objasniti život nekadašnjeg i savremenog života, jer će se na taj način otkriti tradicija davne istorije jednog naroda. Tu spadaju i verovanja da bi žrtvovanje neprijatelja bilo neophodno da bi se duhovi predaka odobrovoljili da štite narod, obezbede dobre žetve i napredak naroda. Često bi se u kultnoj kući čuvale i izlagale glave žrtava da podsećaju duhove predaka da čuvaju uspomene na žrtve koje su im prinete. Nova Gvineja je prostor gde neka plemena žive još na nivou kamenog doba, pa možemo uporediti paganizam i zapadnu kulturu i tako možemo testirati tvrdnju o moralnoj su periornosti naše civilizacije. Uočljivo je da razni nacionalni pred meti slikovito govore o tom narodu i njihovim običajima. Naučnik Bil je prodro u sve elemente načina života i prošlosti toga naroda, zahvaljujući dugotrajnom proučavanju. Takva dugotrajna i efikas na istraživanja istorije jednog zanimljivog naroda i njihovih običaja u ovoj knjizi plemenito i analitično govore kako uvek treba proučiti xx prošlost jednog naroda da bi se saznalo ono što je karakteristično za takav narod. Od prve strane pa do poslednje uočiće se bogate impresije koje su sugestivno predstavljene čitaocu. Analitičar nije želeo da o toj zanimljivoj zemlji propusti nešto što nije primetio, i tako na najefikasniji način će nam naslikati neobičnost živeljenja jednog sveta, koji ima sasvim drugi ustaljeni način života. Po tome se vidi da je Goran Poletan pisac koji putuje ot vorenih očiju. Baš u tome i jeste posebna vrednost kazivanja u ovom romanu, jer on priča interesantno, inventivno i sugestivno o onome što je u ovom romanu implicitno i time će veoma slikovito i privlačno zaintigirati čitaoce. Zato je roman “Uz zvuke Garamuta” splet nepredvidivih i interesantnih dogadjaja, koji stvaraju neuboičajene i fleksibilne dogadjaje i koji čine veoma zanimljive doživljaje u stalnim sus retima s prošlim običajima koji u savremenom životu poprimaju i drugačije značenje. Pisac ovog zanimljivog i fantastičnog romana osvojiće čitaoce svojim maštovitim i originalnim pričanjem, kao i prilazu za nas nepoznatim temama. I ne zaboravimo, povezanost prirode, lju di i dogadjanja je trajna i zagonetna i ne bi je trebalo nepromišljeno zaobići. Čitalac dok čita ovaj roman ne može da bude indiferentan, naprotiv oduševljeno doživljava pričanje pisca i pamti sve ono što je pisac sugerirao svojim posmatranjem. Ovako zanimljiv roman uvek će imati svoje čitaoce, samim tim što je radoznalost čitalaca za onim što je nepoznato uvek prisutna, a posebno u ovom romanu xxi gde se o životu u Novoj Gvineji veoma malo zna u celom svetu i samim tim je interes za tim otkrićem uvek podsticaj kad se pojavi ovako dobar i veoma zanimljiv roman. Olivera Šijački, književnik xxii xxiii xxiv xxv xxvi xxvii Uz Zvuke Garamuta ...o životu Vilijama Čarlsa § Goran Poletan G lava I U povelikoj sobi prepunoj starih knjiga i ritualnih maski, bodeža, strijela i drugih svakojakih predmeta iz plemena Nove Gvineje, sve je odisalo starinom i mistikom i reklo bi se da u tu pros toriju niko nije kročio već godinama, dok se iza stola pretrpanog gomilama nemarno naslaganih visokih hrpa papira iznenada ne bi pomjerila prilika dugokosog Vilijama Čarlsa, na čijem je licu dugogodišnji boravak na suncu, vjetru i kiši ostavio neizbrisiv trag. Stari antropolog je već nekoliko godina, kada bi nalazio vremena između ostalih obaveza koje dužnost kustosa muzeja nalaže, na kompjuterske diskove prebacivao bilješke sa svojih istraživačkih pohoda, iz vremena dok je Nova Gvineja bila sav njegov svijet a tamošnji urođenici njegovo jedino društvo. Bilu, kako su ga bliski prijatelji zvali, bi se često oteo uzdah kada bi na starim fotografijama ugledao poznata lica, koja nemaju nikakve veze sa modernim svijetom i čiji bi izgled, posebno onih pod maskama, spremnih za učestvovanje u raznim ritualima, vjerovatno uplašio većinu neutralnih posmatrača. On na tim lici ma nije primjećivao ratničke boje, niti duge veprove kljove koje su im štrčale iz nozdrva, sa svrhom da ratniku daju što strašniji izgled. Ta lica su u njemu budila najljepše uspomene, kada mu se život sastojao samo od avantura, koje bi drugima ledile krv u 29 žilama a on je u njima vidio samo čari otkrivanja nečega potpuno nepoznatog - kultura i običaja za koje je malo njih i čulo, a i oni koji jesu, uglavnom smatraju da su sve te priče samo plod nečije mašte. Zanemariv je broj onih koji znaju da je kanibalizam u Novoj Gvineji bio normalna stvar do samo malo više od stotinjak godi na unazad, a da je do sedamdesetih godina devetnaestog vijeka mali broj onih, koji su imali tu nesreću da im se brodovi nasuču na grebene oko Nove Gvineje ili Solomonskih Ostrva, imao priliku da preživi i donese priču iz predjela gdje je, kako reče jedan misionar, čovjek išao ruku pod ruku sa đavolom. Pojam milosti prema bilo kome, ko nije bio član plemena, nije postojao, a pripadnici drugog plemena ili bilo koji stranac, uopšte, smatrani su pogodnim samo za hranu ili ritualnu žrtvu. Međutim, glavni razlozi tamošnjih rato va su bili političke prirode - borba za prevlast. Engleski antropo log, Pol Silito, koji je radio u brdskim predjelima Nove Gvineje, piše: Plemenski Velikaši osjećaju stalnu opasnost za zajednicu od susjednih plemena, a za sebe od jačanja snage njihovih velikaša i to ih navodi da koriste rat kao sredstvo za proširenje svoga prestiža nad susjedima i sprečavanje proširenja uticaja rivala na njihovu teritoriju. Pohodi glavosječa na druga sela su bili izuzetno važna aktivnost muških članova plemena jer je snaga i reputacija zajed nice zavisila od uspjeha ovakvih poduhvata. Pripreme za takve akci je su trajale danima, a ponekad i sedmicama. U regionu rijeke Sipik 30 oni bi u nekim slučajevima prinosili i ljudske žrtve, po završetku gradnje novog ratnog kanua, bubnja ili ritualne kuće muškaraca. Prije napada na neprijateljsko selo, dobro bi se naoružali, a kada bi čamci bili spremni, izvodio se ritual u kome se proricalo da li će pohod biti uspješan ili ne. Po povratku bi se, ako je pohod bio uspješan, glave neprijatelja prinosile kao žrtve duhovima predaka, koji su, po njihovom vjerovanju, obitavali u izrezbarenim figurama sa ljudskim ili nekim životinjskim likom. Znajući kakvo je nepri jateljstvo vladalo između tamošnjih plemena i uzimajući u obzir veličinu teritorije, nije teško shvatiti zbog čega u Novoj Gvineji, koja ima samo oko 5 miliona stanovnika postoji čak oko 750 jezika. Morala su proći desetljeća kolonijalne vlasti, za koje su vrijeme mnogi misionari i državni službenici izgubili živote, da bi kanibalizam i pohodi glavosječa, koji su hiljadama godina bili dio religije, tradicije i kulture, bili zabranjeni i, barem zvanično, iskorijenjeni. Naravno, kao i uvijek, kroz istoriju, bilo gdje u svije tu, ljudi su se teško odricali svoje tradicije i njihov moral ni poslije kolonizacije nije mogao biti brzo izmjenjen. Mnogi od plemenskih rituala i običaja su se zadržali i do današnjih dana, iako hrišćanska crkva pokušava da zatre sve tragove starog vjerovanja. Bil se, naprotiv, borio za očuvanje prastare tradicije, koja je izumirala, pri tome dobro vodeći računa o svojoj glavi. On je znao da oni nisu ubijali iz zabave nego iz prijeke nužde. Vjerovatno je najčešći razlog ubistava bio osveta za smrt člana plemena, za koje se vjerovalo da je uzrokovano magijom ili fizičkim napadom od strane neprijateljskog plemena i tada bi se postupalo po pravilu: ‘Oko za oko, zub za zub’. U nekim 31 slučajevima bi žrtva osvete morao biti ubica, lično, dok bi u nekim drugim mogao biti ubijen bilo koji član plemena odgovornog za ubistvo. Ako bi u osveti bilo ubijeno više članova plemena-kriv ca nego je bilo realno da se zadovolji pravo na osvetu, uzajamno poravnavanje bi se nastavljalo dok se ne bi uspostavila ravnoteža. Isto tako, skupo se plaćalo svako kindapovanje ili silovanje žena, krađa svinja, uništavanje ritualne kolibe ili krađa iz nje... Veliki broj ubistava je, takođe, bio motivisan religioznim vjerovanjem da je prinošenje žrtava neprijatelja bilo neophodno da se osigura blagostanje zajednice. Vjerovalo se da su žrtvovani životi neprijatelja bili neophodni da bi se duhovi predaka ili duhovi prirode, koji obitavaju u šumama, odobrovoljili da štite zajednicu, obezbjede dobru žetvu i osiguraju plodnost žena i napredak djece. Često bi se u kultnoj ‘muškoj kući’ čuvale i izlagale glave žrtava, da podsjećaju duhove predaka da čuvaju uspomenu na njih, kroz žrtve koje su im prinijeli (kao i da služe kao upozorenje susjednim plemenima). Bil nije imao namjeru da opravdava bilo kakvo ubijanje, ponajmanje kanibalizam, međutim, imajući u vidu da su Evropljani u svojim ratovima takođe sjekli glave i mučili svoje neprijatelje, on nije smatrao pohode glavosječa i ritualna žrtvovanja mnogo strašnijim ili više divljačkim od odvođenja hiljada ljudi na giljotinu, za vrijeme Francuske Buržoaske revolucije ili po zlu i stravičnosti neprevaziđenog mučenja i spaljivanja neistomišljenika na lomači, od strane Katoličke crkve, za vrijeme Inkvizicije. Kao dokaz da se ne možemo hvaliti superiornošću naše civi lizacije, dovoljno je samo navesti da najopasnija mjesta u Novoj 32 Gvineji, danas, nisu daleka i nepristupačna sela, nego baš gradovi, koji su nastali po uzoru na Zapad. Interesantno je napomenuti da je zadnji slučaj kanibalizma u Novoj Gvineji zabilježen 1953. godine, kada je nekoliko poli cajaca ubijeno ratnim sjekirama i neki djelovi tijela jednog od njih pojedeni, ali napad je bio izazvan upornim terorisanjem domoro daca od strane policajaca: seksualna exploatacija domaćih žena i ponižavanje muškaraca, inače ponosnih i hrabrih ratnika, kojima su policajci ispred njihovih žena govorili da se oni nikada neće moći porediti sa njima, policajcima, i da su oni, urođenici, obične žene, slabići… Ne vjerujem da bi sa takvim ponašanjem policajci prošli puno bolje u bilo kome evropskom selu, a ako vam je prva pomi sao bila da bar ne bi bili pojedeni, nemojte biti sasvim sigurni. Nedavni slučajevi kanibalizma u Njemačkoj i SAD pokazuju da se, na nesreću, možemo takmičiti i na tome polju. Jedina razlika je u tome što su Papuanci bili postali kanibali iz nužde, a ovi zadnje pomenuti, iz obijesti. 33 G lava II Vjerovatno je prva osoba, koja se usudila da se upusti u biološka i antropološka ispitivanja, direktno na terenu, živeći u plemenima Nove Gvineje, bio ruski naučnik i istraživač Nikolaj Nikolajević, koji je na engleskom ‘prekršten’ u Miklouho-Maclay. On je, u periodu 1871-1872, proveo 15 mjeseci na sjevero-istočnoj obali Nove Gvineje, gdje domaće stanovništvo nije bilo imalo nikakve prethodne kontakte sa Bijelcima. Zbog toga je u naučnim krugovima postao poznat pod nadimkom ‘Bijeli Papuan’. Od samog početka, njegov odnos sa stanovništvom oblas ti zaliva Astrolejb je bio vrlo mističan. Njegova flegmatičnost i očigledna neustrašivost, kao i njegove alatke, puška i medicina, dovele su ga u superioran položaj u odnosu na domoroce. Neke od njegovih demonstracija, kao što je paljenje alkohola ili baruta (oni su se bojali da ne zapali i rijeku i zemlju), navele su urođenike da povjeruju da on posjeduje nadprirodne moći i da je besmrtan, a to je bilo nešto što on nije ni negirao. Jednom riječju, smatrali su ga polu-bogom. Samo za tri dana po dolasku u zaliv, Nikolaj je odlučio da posjeti jedno od obližnjih sela. Prije nego što je pošao, razmišljao je neko vrijeme da li da ponese pištolj sa sobom ili ne. Postavljajući sebi pitanje, da li bi korištenje pištolja, u slučaju da mu život 34 bude ugrožen, pomoglo njegovim naporima da stekne povjerenje domaćeg stanovništva, došao je do zaključka da ne bi i da njegova snaga mora biti u miru i strpljenju. Osvrnuvši se na taj događaj, u svojim spisima je zabilježio da je tada ostavio pištolj, ali da svaka ko nije zaboravio bilježnicu i olovku. Išavši prema selu, izabrao je pogrešan put, koji ga je, poslije dužeg lutanja, doveo do sela u kome nisu znali o njegovom dolasku na obalu. U selu je nastala uzbuna i uskoro su se oko njega sjatili ratnici sa oružjem. I sami preplašeni, njegovim iznenadnim ulas kom u selo, potegli su oružje i jedan ratnik je, prijeteći mu, tako zamahnuo kopljem, da ga je zaustavio na samo par centimetar ispred njegovog lica. Kako se sve odvijalo dalje, Nikolaj opisuje u svojim bilješkama: - Pošto se nisam mogao sporazumjeti sa njima, bilo je bolje da odem, ali sam bio toliko premoren da sam samo želio da legnem i zaspim... i nisam se dugo mislio. Potražio sam mjesto u hladovini i kada sam ga našao, prostro sam asuru pod sebe i ispružio se na nju sa velikim zadovoljstvom. Bio sam svjestan opasnosti i na tren sam pomislio da je to bio samo početak i da me najgore tek čeka, međutim, odmah poslije toga sam pomislio da, ako mi je bilo suđeno da me ubiju, bilo bi svejedno da li bih pogi nuo stojeći, sjedeći, ležeći ili spavajući. Ni mogućnost da u smrt sa sobom povedem i dva, tri ili šest domorodaca, me ne bi napravila nešto srećnijim, tako da sam, i dalje, smatrao da je moja odluka da ne ponesem pištolj sa sobom bila ispravna. 35 Njegovo ignorisanje opasnosti je iznenadilo ratnike koji su ostavili oružje i posjedali okolo, gledajući ga kako spava. Nikolajević je proveo više od tri godine živeći u Novoj Gvineji, putujući i vršeći svoja etnografska ispitivanja. U svome radu, on se uglavnom fokusirao na proučavanje fizičkih karakteri stika ljudi i njihove kulture, dok je malo pažnje obraćao na njihove socijalne odnose i religijska pitanja. Kako je on sam napisao: više je volio da bude posmatrač, a ne aktivni učesnik u njihovom životu. * Za razliku od Nikolaja Nikolajevića, italijanski antropo log Luiđi D’Albertis je, putujući Papuanskim zalivom i rijekom Flaj, na južnoj strani Nove Gvineje, sredinom 1870-ih, imao puno manje herojski, ali zato puno bezbjedniji, nastup. On se odlučio za proučavanja zemlje i ljudi, sa palube broda, ili zabarikadiran iza ograde, koju je sagradio oko svoje kuće. Kada bi domaćini, zastrašujućeg izgleda, došli previše blizu, on je ispaljivao rakete napunjene dinamitom, da ih preplaši. D’Albertis je pisao: ‘Korištenje raketa, kombinovanih sa dinamitom, je moglo, naročito noću, držati na sigurnoj udaljenosti čitavu flotu ovih hrabrih divljaka, a danju bi služilo svrsi da unese pometnju u čitavom jednom selu’. Kada bi se urođenici razbježali, D’Albertis bi izišao na obalu, ispitao sve što je htio i uzimao sebi interesantnije vrijedne predmete, ostavljajući im zauzvrat noževe, staklene bobe i odjeću. D’Albertis je naročito bio zainteresovan za sakupljanje ljudskih 36 kostiju. Njegov brodski inženjer, Lorens Hargrejv, dao je puno pošteniji opis takvih događaja, rekavši, bez uljepšavanja: ‘Izišli bismo na obalu i opljačkali im sve što su imali’. 37 G lava Ne III dugo poslije dolaska, kolekcionarskim duhom naoružanih, Evropljana, majstori izrade tradicionalnih predmeta od drveta sa Nove Gvineje su postali poznati u svijetu i njihovi radovi su neizbježno privukli pažnju brojnih trgovaca umjetničkim predmetima iz svih dijelova svijeta. Te trgovce nije interesovala činjenica da ti predmeti ne mogu biti ni približno važni stranim kolekcionarima, koliko su važni domorocima. Dok ti predme ti za strance predstavljaju lijepu, ali mrtvu, masku ili figuru, za domoroce oni predstavljaju živa bića koja su izuzetno važna za funkcionisanje zajednice - religijski, socijalno i kulturno. Stranci su zanemarivali činjenicu da je umjetnik, rezbareći određeni predmet, u stvari gradio smještaj za živo stvorenje kome je davao određeni zadatak, obično važniji nego oni koje su imali ostali pripadnici plemena. Trgovci i posjetioci muzeja ili galerija, u kojima su takvi predmeti izloženi, ne razumiju da stanovnici Nove Gvineje smatraju svoje maske ili figure duhovima koji, ne slučajno, stanuju baš u tim predmetima, nego da bi ispunjavali svoju funkciju zaštitnika zdravlja i opšteg blagostanja zajednice i pomoćnika u lovu ili ratu. Gledajući iz njihove perspektive, ilegal no iznošenje takve figure iz plemena i zemlje bi se moglo poistov jetiti sa kindapovanjem važnog člana zajednice. 38 Trgovci umjetničkim stvarima (art dileri) i publika u muze jima širom svijeta ne shvataju da domoroci smatraju da ti duho vi njihovih predaka moraju biti vraćeni u Novu Gvineju. Na neki način, oni ih vide kao zatočene u stranim zemljama. U ignorantnosti, koja karakteriše današnji svijet, zanema ruje se činjenica da su prvi izrezbareni objekti, ne samo u Novoj Gvineji, nego uopšte, bili inspirisani vjerom u duhove i prolazili su rituale posvećivanja. Oni koji ne razumiju duhovnu dimen ziju istih, smatraju ih prostim estetskim predmetima, kakva su današnja umjetnička djela, koja uprkos naglašenoj estetici u suštini posjeduju samo prostu materijalnu vrijednost. Mi na sličan način skrnavimo sve što ne pripada našoj religiji i kulturi, uključujući grobove i kosti onih koji su ispraćeni na vječni počinak, pravdajući našu glad za zlatom i slavom željom za boljim upoznavanjem određene kulture, iako ne vjerujem da bi se mnogi složili sa takvim skrnavljenjem grobova ili lomljenjem i bušenjem kostiju u ime nauke, ako bi se radilo o njihovim preci ma… i ne sjećam se da sam čuo da je neko, poslije svih mogućih ispitivanja, vratio zlato u grobnicu u kojoj ga je našao. Ne vjeru jem da su svi oni bili tako naivni da bi mogli pomisliti da je svo to zlato bilo ostavljeno u grobnici samo u svrhu da nagradi srećnog nalazača, a ne da bi moglo imati odredjenu duhovnu namjenu. Ako bismo pravdali tako nešto, kako bi onda mogli optuživati Cigane, kada skrnave grobove, da bi pokupili svo zlato pokojnika. Ne vjerujem da bi mnogi Zapadnjaci opravdavali prekopavanje vatikanskih skrivenih riznica i igranje sa kostima pokojnih Papa, od strane onoga ko bi im pokorio državu i ne bi ga bilo briga za 39 njihovu religiju. Situacija je čak i gora kada govorimo o figurama sa Nove Gvineje, u kojima se, po vjerovanju domorodaca, još uvijek nalazi živi duh, pa bi se zbog toga trgovci umjetninama koji krijumčare takve predmete mogli smatrati za trgovce duhovima, naročito zbog same činjenice da takve predmete neki kolekcionari ne kupu ju zbog umjetničke vrijednosti nego zbog duha ili energije koje ta figura ili maska posjeduje. Poznati kolekcionar afričke plemenske umjetnosti, Ladislas Sedži, je napisao da je prilikom svoga prvoga susreta sa afričkim figurama osjetio neku čudnu uzbuđenost, pomješanu sa uznemirenošću, koje su u njemu stvorili jaku, čak neizdrživu potrebu da te figure ima samo za sebe, da bi mogao da ponovo doživi to isto osjećanje koje nije mogao opisati. To objašnjava razlog zbog koga predmeti novijeg datuma, iako su čak i ljepše izrezbareni, ali na takav način da ne posjeduju duh u sebi, imaju neuporedivo nižu cijenu od onih starijih, čija izlizanost govori o njihovom korištenju u ritualne svrhe. U regionu jezera Mjurik današnji skulptori rezbare predmete na takav način da ne posjeduju duh, jer bi ‘živa’ maska mogla biti opasna za novog vlasnika koji ne bi poštovao tabu u ishrani: na primjer, ako Brag maska ima na svom čelu izrezbarenog guštera ili morskog psa, vlasniku je zabranjeno da u svojoj ishrani koristi meso navedenih totemskih životinja. Paradoksalno je da većina predmeta koje nastanjuje duh završavaju u zemljama koje šalju najveći broj misionara, koji dolaze sa ciljem da unište staru kulturu i rašire svoju. Kao da im 40 se njihova pohlepa sveti: što oni više šire svoju religiju u drugim zemljama to više ona blijedi u njihovim vlastitim. Sve to izgleda kao neprekidna potreba za svježom krvi i u isto vrijeme za donoše njem nesreće drugima; pokazalo se već ko zna koliko puta da, kada pokrstimo jednu osobu, unosimo razdor u jednu porodicu, dok pokrštavanjem hiljada ljudi stvaramo trajni antagonizam i ratove u tom regionu, često između bliskih rođaka. Nova Gvineja je mjesto gdje neka plemena još žive na nivou kamenog doba i gdje pred svojim očima možemo porediti paganst vo i Zapadnu kulturu i gdje možemo testirati tvrdnju o moralnoj superiornosti naše civilizacije. Tu, na licu mjesta, možemo se uvjeriti kakav uticaj mi ‘zivilizovani’ ljudi ostavljamo na nekoga ko je bespomoćan pod našom vlasti. Kao i bilo gdje drugo u svijetu, poremetili smo red i mir onima kojima smo došli ‘da pomognemo i da ih civilizujemo’, često ih sprečavajući da ubijaju jedni druge, tako što smo ih ubijali ili kažnjavali paleći im kuće i uništavajući im čamce. Vjerovatno se najgora nesreća spustila na glave australij skih Aboridžina i američkih Indijanaca, koji su izgubili sve, jer su im bijeli doseljenici uzeli čak i njihovu zemlju. Urođenici Nove Gvineje su na sreću zadržali nasljedno pravo plemena na većinu svoje zemlje, iako Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond čine sve da se zemlja koja kolektivno pripada plemenima razdijeli i pretvori u privatnu svojinu, da bi se onda mogla kupiti od poje dinaca za beznačajne sume i legalno trajno preuzeti u svoje ruke, a sve u cilju tobožnje brige za brži ‘napredak’ zemlje. Ignorantni i prepotentni, kao i obično, došli smo kao nezvani gosti da im donesemo našu kulturu, pravdajući to prostom 41 tvrdnjom da je ona bolja od njihove, ne obraćajući pažnju na njihovo mišljenje. Misionari, ti iskusni stručnjaci za specijalni rat (‘Rat protiv Đavola’), dobro su znali svoj posao. Kao kakva kazn ena ekspedicija su palili i uništavali sve što im je bilo na putu, i što je bilo čak i gore, oni su dolazili da ostanu, kao stalna okupa ciona snaga, koja je ubijala ratnički duh urođenika i na taj način pripremala bezbjedan teren velikim multi-nacionalnim kompani jama koje su tada počinjale sa exploatacijom bogatih nacionalnih bogatstava zemlje. Njihova jedina opozicija su bili neki od antro pologa koji su, naoružani entuzijazmom, nastojali da spasu šta se spasiti može, od starih i svetih stvari, boreći se za svako plemensko svetilište i za svaku staru figuru, naročito za one koje imaju dugu istoriju, sačuvanu u starim pričama, produžavajući im na taj način nadu u očuvanje identiteta. * Priča o Panameko figurama sa pacifičkog ostrva Nova Irska, koju je Bil zapisao, na najbolji način ilustruje važnost tih figura za funkcionisanje određenog plemena i u isto vrijeme objašnjava njihovu tradiciju i kulturu: ...Jedan odrasli član plemena i jedan dječak su tjerali divljeg psa vrhom litice, dok ovaj nije odjedanput nestao. Čovjek se nageo preko ivice litice, pokušavajući da pronađe stazu kojom, mislio je, mora da se pas bio spustio. Činilo mu se da je primjetio put kojim se pas mogao spustiti niz strmu vododerinu koja je vodila do nove strmine 20-ak metara niže, međutim nije mogao vjerovati da je uspio stići do dna za tako kratko vrijeme. Razgledajući 42 pažljivije liticu ispod sebe, primjetio je rascjep u stijenama malo niže. - Možda je ulaz u manju pećinu – pomislio je. Visoko smokvino drvo je raslo blizu otvora a grane su mu dosezale do samog vrha stijena i bile kao stvorene za spuštanje do mjesta gdje je mislio da se pas mogao sakriti. Pošto je rekao svome drugu da ga čeka gore, dohvatio je najvišu granu, doskočio na slijedeću i počeo da se polako spušta dole. Kada je sišao do otvora, primjetio je da se radi o povećoj pećini. Oprezno je zakoračio unutra, mašući ispred sebe štapom koji je ponijeo. Čekajući da mu se oči priviknu na tamu, poslije ulaska sa jakog tropskog sunca koje je sijalo napolju, već se pripremao da se suoči sa divljim psom, međutim, sledio se od strašnog prizora i jedva se suzdržao da ne vrisne od straha. Ljudski oblici, iako ne potpuno ljudski, ležali su među gomilama kostiju… i drugi predmeti – glave! Ne. Maske! “Aha…! Tu su znači završili zadnji malangani kada su misio nari proglasili đavoljom rabotom sve što je pripadalo starom vjerovanju”. Bio je čuo o tome vremenu od svoga oca, ali niko nije ikada pomenuo ovo mjesto. On je bio mislio da je sve to odavno bilo spaljeno. “Četiri figure, četiri maske i dvije figure sove – ptice smrti… A ove kosti…?” Bio je zaboravio na psa, tog prokletog psa. Primjetio je da pas nije bio unutra i onda shvatio da je u tim stijenama moglo biti ko zna koliko šupljina ili pećina gdje bi se mali divlji pas mogao sakriti od svojih progonitelja. Odlučio je da iziđe natrag na sunčevo svjetlo, gdje smrt 43 izgleda puno udaljenija. Uzverao se uz smokvu i vješto doskočio na stijenu, gdje ga je dječak čekao, već zabrinut. Odbijajući da odgovori na pitanja radoznalog dječaka, krenuo je, gotovo trčeći, nazad u selo koje se nalazilo na plaži, u podnožju stijena. Stigli su tačno kada su se njihovi saplemenici skupljali za večeru. Dok im je govorio o svome otkriću, starci su samo klimali glavom, bez komentara. Ni traga od iznenađenja… Direktor lokalne škole Benson Tomelekau je bio zaljubljenik u tradicionalne figure. Kada je saznao za figure u pećini, odlučio je da organizuje njihovo dopremanje u selo kako bi bile izložene u školi. On se nadao da bi možda mogao nagovoriti neke od skulptora da počnu rezbariti figure u starom stilu, pa da ih onda prodaju u Kaviengu ili čak Port Morzbiju. Mislio je da bi to moglo dovesti turiste kojima bi se naplaćivao ulaz, ako bi htjeli da vide originalne figure, što bi školi obezbjeđivalo skromnu zaradu. Organizovao je grupu i uz pomoć konopaca su izvukli figure od ulaza u pećinu do vrha litice, a odatle ih odnijeli do sela. Čitave slijedeće noći stanovnicima sela se činilo da čuju krike iz pravca pećine... U svome izvještaju, Bil dalje nastavlja; - Melakon Ponaun, tada star 22 godine, je prepričavao te događaje dvojici radnika muzeja 1980. godine. Poslao sam Soroi Eoa i Fransisa Baftamuka, koji su bili moji asistenti u muzeju u Port Morzbiju, u Panameko, da razriješe probleme vezane za osmogodišnje pregovore, koji su odlučivali kakva će biti sudbina ovih figura. Na kraju je bila dogov orena cijena od 6000 PNG Kina i predmeti su transportovani u 44 Port Morzbi, gdje su u Nacionalnom muzeju izloženi kao dio post avke ‘Izložba Remek-djela’. Interesantno je da se muzej uključio u priču o figurama 1967. godine, ali ne u Panameku, nego u Kaviengu. Za vrijeme jedne kulturne manifestacije, koja se tu održavala, tadašnji kustos muzeja, Roj Mekej, kupio je od čovjeka zvanog Simeon Vanariu dvije figure, gotovo prirodne veličine čovjeka, kao i jednu figuru ptice. Figure su izgledale vrlo stare i bile su vješto izrezbarene na način da su sadržavale puno više detalja nego što figure rezbarene u stilu koji je uobičajen u Novoj Irskoj sadrže. Stil kojim su navedene figure bile rađene je pokazivao da je kod njih korištena prastara tehnologija rezbarenja pomoću školjki i kamenih sječiva, vatra se koristila za progaranje šupljina, zatim bi se figure strugale pomoću korala i na kraju glačale kožom morskog psa ili grubljim listovima biljaka. Kvalitet figura je bio takav da su odmah po donošenju bile izložene u Port Morzbijskom muzeju. 1973. godine, tadašnji kustos Dr Brajan Eglof obavješten je da je u jednoj pećini u Panameku pronađeno nekoliko starih figura te da su iste prenijete i smještene u lokalnu školu. Kasnije, te godine, Dr Eglof je posjetio Panameko i tamo našao dvije figure, veličine čovjeka, četiri maske i jednu figuru ptice. Pošto su stanovnici sela tražili da figure ostanu tu, u školi, odlučeno je da se figure proglase nacionalnom kulturnom baštinom i sve su tretirane sredstvima za zaštitu od insekata i gljivica kao i sredstvom za konzerviranje drve ta. Vlasnicima predmeta su se smatrali Esau Mambingit i Džudas Titilip, kao najstariji u plemenu Moromuna, koje se prvo naselilo u toj oblasti i smatralo se vlasnikom svog zemljišta u Panameku i 45 široj okolini. Vlada Nove Gvineje je proglasila svih sedam pred meta nacionalnom kulturnom baštinom 23. 12. 1973. godine. Još ranije je Benson Tomelekau došao do zaključka da bi prodaja pomenutih predmeta muzeju bila puno sigurniji način da se obezbjede sredstva za školu nego sama nada da će moći da privuče turiste. On je već bio pisao Dr Eglofu, ali nije bio imao podršku drugih pa je morao da odbaci tu ideju, iako je Asocijacija roditelja i građana već bila platila Esau Mambingitu i Džudasu Titilipu, dvije svinje i 10 dolara, za figure. Prepiska je počela ponovo, 1977. godine. Benson je tvrdio da je selo sada bilo spremno da proda figure za 2000 dolara. Drugi izvještaji su govorili da su figure propadale. Muzej je pokazao interes ali ništa nije bilo urađeno pošto vlasti provincije nisu bile spremne da odobre transakciju. Pošto je muzej slijedeću godinu dana bio bez kustosa, nije bilo nikoga ko bi nastavio pregovore. Kada sam ja postavljen za kustosa, u oktobru 1980. godine, i našao taj slučaj nezavršenim, odmah sam započeo pregovore sa vlastima provincije, uvjeravajući ih da će Nacionalni muzej uvijek biti voljan da preda predmete iz nacionalne kolekcije provincij skim kulturnim centrima ili muzejima, čim isti budu formirani i opremljeni adekvatnim kadrovima. Očekujući pozitivan ishod, poslao sam Soroia i Fransisa u Kavieng da osiguraju podršku vlasti provincije i da nastave pregovore sa vlasnicima figura. Soroi i Fransis su saznali da su figure bile prebačene u kuću direktora škole i da su pretrpjele znatna oštećenja, od višegodiš njeg kontakta sa školskom djecom. Jedna maska je bila potpuno uništena. 46 Slijedilo je kratko ubjeđivanje, uz pominjanje niske cijene koja je bila plaćena za tri slične figure, od strane Roja Mekeja, i ubrzo zatim plaćena je cijena od 4000 dolara. Konzervator Rovena Hil je pratila pregovore i nadgledala pakovanje i transport ovih osjetljivih predmeta. Transport se odvijao prvo kamionom do Kavienga, a onda avionom do Port Morzbija, tako da su se sve Panameko figure, najzad, našle zajedno, na jednom mjestu, u Nacionalnom muzeju Nove Gvineje. Muzejski krov je tih dana bio u popravci zbog štete izazvane zemljotresom, pa smo izmjestili većinu eksponata zbog intezivnog prokišnjavanja tokom monsunskih kiša. Ja sam iskoristio tu prili ku da pregledam i proširim izložbu - Remek djela sculpture, pa sam odlučio da izložim Panameko figure zajedno, u grupi. Posebno postolje je bilo kostruisano da bi četiri figure stajale u liniji; figura ptice je stajala na stalku na jednoj strani a tri maske na stalku na drugoj strani. Figure su prethodno bile restaurirane i konzervirane pa tek onda postavljene na postolja. One su bile predmet posebne pažnje na ponovnom otvaranju muzeja u septembru 1981. godine, a 13.11. 1985. godine je u njihovu čast odštampana kolekcija poštanskih maraka. Godinu dana poslije toga, čuo sam da je neka njemačka antropologkinja vršila istraživanja blizu Panameka pa sam odlučio da je posjetim na terenu. Sreli smo se u avgustu 1982. godine, kada sam joj dao fotografije figura i zamolio je da, ako je moguće, doku mentuje podatke o figurama za muzej. Poduhvat je urodio plodom i ona je uskoro objavila reportažu u magazinu koji izlazi u Papua Novoj Gvineji - USMENA ISTORIJA. Istraživanja Suzane Kušler 47 su dala veliki doprinos otkrivanju istorije i velikog značaja pome nutih figura: Pećina u kojoj su figure pronađene nosi ime Nombovai, što na jeziku domorodaca znači – mjesto gdje živi zmija (vai). Nekad je postojalo selo Lomadali, koje sa nalazilo na vrhu planine i pećina im je služila kao groblje gdje su tijela umrlih bila spaljivana ili odlagana kao osušeni leševi. Figure koje su bile tajno donešene u pećinu su imale zadatak da ih štite od hrišćanskih misionara. Figure su bile vezane za malangan, pogrebni ritual. Posebna vrsta muzičkog instrumenta, lounuet (3.1), koji je korišten u pećini Nombovai je, po priči domorodaca, bio glas malangana (3.2). Taj zvuk koji je ličio na glasanje noćnih ptica je pozivao na predstojeću pogrebnu ceremoniju. U formi malangan (3.3) figure je prikazana vizuelna pred stava smrti. Ljudska koža, predstavljena na figuri je netaknuta, kao koža leša osušenog na suncu; međutim, znakovi prisustva smrti na figuri su podudarni sa onim na stvarnom tijelu: usta su otvore na, usne otkrivaju iskežene zube koji asociraju na samrtni grč a rebra su vrlo izražena i predstavljaju najupadljiviji detalj na cijeloj figuri. U očuvanju tijela poslije smrti i predstavljanju zaustavljanja truljenja tijela u formi malangan figure, jasno je izražena želja za besmrtnošću onog dijela osobe koji se smatra društvenim: njego vog identiteta kao člana plemenske grupe. Izgled malangana govori o društvenoj strukturi, o seobama plemena, istoriji njihovog naseljavanja i pravima na zemlju. Plemenske zajednice u Novoj Irskoj su podijeljene u dvije grupe: prvu koja se identifikuje sa morskim orlom (manuengak), 48 koji predstavlja veliku pticu i muški rod i drugu koja se identifikuje sa jastrebom (regaum), koji predstavlja malu pticu i ženski rod. Matrijahalne zajednice suprotnih predznaka migriraju zajedno i žene se i udaju između sebe. Plemenska grupa (fabung) se dijeli na plemena (iaiaran) i svako pleme se identifikuje sa određenom seobom i vremenom doseljavanja. “Fabung je grupa umrlih, koja je stekla pravo zvan ja precima, na osnovu toga što su njihovi likovi izrezbareni kao malangani. Živi članovi zajednice su nosioci imena njihovih mrtvih predaka. Imena u Kara zajednici su vječna… Svaki umrli član zajednice mora biti identifikovan sa određenim malanganom, koji već nosi određeno ime, da bi stekao status pretka. Imena malangan figura se vezuju za mitske događaje tokom kojih su se određeni likovi javljali u snu odabranima, koji su ih zatim rezbari li za pogrebne ceremonije. Duhovi zajednice koji su se tokom tih mitskih događaja mogli identifikovati sa likom malangana činila je osnovu fabunga. Najjača plemenska zajednica je ona koja posjeduje najviše imena malangana tako da imena malangana određuju “energetski potencijal” fabunga. Grupa koja je koristila Nombovai se zvala Panarabut i živjela je u planinskom selu Lomadali. Iz Panarabuta je bio i prvi skulp tor iz te oblasti, Legis, iz plemena Morokomaf, koji je živio prije sedam generacija, izrezbarivši mnoge malangane. Priča o njego vim figurama je prenošena sa koljena na koljeno, do današnjih dana. Panameko figure su proizvod te tradicije. Preko Legisa je pleme Morokomaf (i njihova cijela plemen ska zajednica) postala glavni centar malangan figura za cijelu 49 oblast. Druga plemena, Morokomade i Moromuna, su morala da steknu pravo korištenja takvih malangana udavanjem njihovih žena u Moromaf ili žrtvovanjem jedne od svojih žena ili mlađeg člana plemena. Očigledno je da je cijena bila slabljenje ljudske moći svoga plemena i time jačanje plemena vlasnika malangana. Na taj način je pleme Moromaf iz sela Lomadali steklo znatnu političku nadmoć. Djeca žena koje bi bile udate u drugo pleme su pripada la plemenu njihove majke, a razmjenjivanjem školjaka i svinja između majčinog i očevog plemena osiguravalo se pravo djece da koriste zemlju svojih očeva. Po njihovom predanju, malangani iz Nombovaia su rađeni najmanje osamdeset godina ranije a i naša procjena njihove starosti je bila ista. Izrada figure je počinjala grubim tesanjem odabrane suve klade, dok se ne bi dobio grubi oblik figure, a zatim propaljivanjem zamišljenih šupljina užarenim granama korala. Poslije slijedeće faze finijeg rezbarenja kamenim sječivima i školj kama, na red je dolazilo glačanje kožom morskog psa i grubim listovima biljaka. Proces izrade se završavao pažljivim bojenjem i dodavanjem kose i očiju. Za kosu i frizuru su korišteni sjemenke, morska spužva, glina... dok su za oči korištene školjke vste Turbo pethalatus. Postoji očigledna povezanost između procesa rezbarenja malangan figura i sječe, sušenja i paljenja drveta i krčenja šume za nove vrtove. Ciklusi sjetvi i rezbarenja malangan figura čine jednu cjelinu i malangan se smatra rodom zemlje. Po njiho vom vjerovanju bez malangana osoba ne može jesti taro, ribu 50 ili svinjetinu. Prema tome, gradnja malangana znači donošenja plodnosti zemljištu. Skulptor koji rezbari figuru malangana, nekada nije i vlas nik te figure. Skulptori naslijeđuju vještinu rezbarenja od njihovih očeva i mogu postati vrlo bogati pošto naplaćuju jednu svinju i određenu vrijednost u školjkama za svaku od osamnaest faza rezbarenja kompletno urađene malangan figure. Čovjek ostvaruje pravo da naručuje figuru na osnovu pove zanosti njegovog imena sa imenom figure. Ime i pravo na figuru malangana se stiče naslijeđem ili kupovinom. Vlasnik figure govori skulptoru kakav će oblik figure biti, najvažnije simbole i na koje djelove figure će ih izrezbariti. Odabir i raspored simbola može označavati pravo na, na primjer, neki sporni komad zemlji šta, pozivajući se na seobe i naseljavanje određenog plemena pred stavljenog određenim simbolima. Vlasnik određenog oblika figure daje skulptoru tajni napitak specijalne vrste biljke, koji izaziva odgovarajući san u kome će on vidjeti figuru koju treba izrezba riti. Proces rezbarenja traje oko tri mjeseca, što odgovara vremenu potrebnom taro korijenu da bude spreman za branje. Poslije toga slijedi razmjena svinja i školjaka, koje se koriste kao novac, i gozba kojom se obilježava vrhunac procesa sjedinjavanja umrlog sa precima. Kušler na kraju zaključuje: “Malangan, dakle, predstavlja tekst, ali i objekat simbolične razmjene... U materijalnoj formi malangana iz Nombovaia, društveni sistem onih koji govore Kara jezik u Sjevernoj Novoj Irskoj bilježi, čuva, i podsjeća na njih, priče iz prošlosti – i stvarne i one stvorene iz mašte, o društvenim 51 okolnostima u prošlosti i njihovim promjenama kroz vrijeme. Kroz pamćenje prošlosti, forme malangana iz Nombovaia su forme koje informišu i omogućavaju novu projekciju u budućnost”. 52 G lava IV Kao odgovoran naučnik, Bil, koji je bio postavljen na mjesto Kustosa odjeljenja za antropologiju Novo Gvinejskog Nacionalnog muzeja u Port Morzbiju, je pokušavao da ispunjava svoje obaveze na najbolji mogući način, tako da je žalio svaki ilegalno izvezeni predmet, kao da je bio ukraden iz njegove sopstvene kuće. Kao što možete pretpostaviti, bilo je puno onih koji nisu željeli jednu takvu osobu na toj poziciji, gdje je mogao ometati uhodane poslove u ilegalnoj internacionalnoj trgovini. Jedan takav internacionalni trgovac umjetninama je bio poznati Australac, kod Novo Gvinejskih domorodaca poznat pod nadimkom Masta Mumut (Masta, za mister, a mumut je vrsta glodara, koja sakuplja razne stvari u svoje gnijezdo), koji je imao razvijenu mrežu kupovine i izvoza najstarijih i najvrednijih figura. Pošto je mnogo godina bio živio u Novoj Gvineji, znao je gdje se nalaze najvredniji predmeti. Kupovina se odvijala tako što bi slao novac posredniku, koji bi onda išao u sela i dogovarao cijenu za premete koje je on bilježio godinama ranije. Figure bi napuštale zemlju kao dio nečijeg pokućstva ili čak i kao suveniri. Poslije prolaska kroz nekoliko ruku, pri tome dobijajući svaki put višu cijenu, predmeti su završavali u privatnim ili zajedničkim kolek cijama širom svijeta. Kao jedan primjer, neki značajni predmeti 53 su stigli u ruke jednog američkog milionera, čija je opsesija bila da postane vlasnik najveće i najvažnije privatne zbirke Novo Gvinejske plemenske umjetnosti na svijetu. Dajući zbirku jednom državnom muzeju, on želi da stekne priznanje i besmrtnost. Odgojen kao poštena i lojalna osoba, Bil je nastupao, ne samo kao muzejski službenik, nego i kao neka vrsta detek tiva i predstavnika zemlje, koja mu je ukazala povjerenje da ga postavi na jednu od najodgovornijih pozicija. Da je imao manje skrupula mogao je postati bogat; ovako, postao je bogat samo u neprijateljima. Magija Nove Gvineje je promijenila pogled na svijet mnogih antropologa, tjerajući ih da vide njihovo vlastito društvo puno objektivnije i da shvate koliko je Zapadno društvo lišeno bilo kakve duhovnosti. Neki od njih su potpuno promijenili svoj pravac.Na primjer, jedan od njih je postao sljedbenik Sai Babe, Bil se iščlanio iz hrišćanske crkve, njegova bivša žena je nestala sa naučne scene, dok su drugi izabrali neke druge duhovne discipline ili napu stili antropologiju, da bi se posvetili gajenju povrća za tržište, ili tržišnom istraživačkom radu. Sa druge strane, izgleda da su ljutiti duhovi Nove Gvineje odveli neke od njih u prijevremenu smrt. Bilova dužnost kustosa nije značila samo vođenje brige o muzejskim kolekcijama. U taj posao su bila uključena mnogobroj na putovanja po selima, da bi se fotografisale i zabilježile značaj ne kulturne riznice. U toj borbi sa ilegalnim art dilerima život mu je bio stalno ugrožen, ali on nije imao vremena da misli na opas nost. Njegovo glavno prevozno sredstvo su bili motorni čamci, koji su krstarili rijekama, naseljenim krokodilima i morskim psima 54 (zbog izuzetno niske nadmorske visine, čak i stotinama kilometara uzvodno, riječna i morska voda su se miješale na mnogim mjestima, tako da su se u tamošnjim rijekama mogle često vidjeti i ajkule). Močvarne ravnice su bila izuzetno povoljna mjesta za staništa zmija, paukova i malaričnih komaraca, bez čijih su uboda prošli samo rijetki. Kada tome dodamo opasnost od, uvijek nepredvidi vih, urođenika i onih čiji ilegalni biznis je on ometao, očekivalo bi se da je on bio u stalnom strahu, međutim, on je više brinuo o sigurnosti tih starih, često polu-trulih, drvenih figura i ceremoni jalnih kuća, ili kostiju onih odavno pokojnih, nego o svojoj ličnoj. Nasuprot njemu, postojali su i oni koji su svoj boravak u Novoj gvineji dobro unovčili. Oni se nisu kompromitovali kao Masta Mumut, nego su u svojoj trgovini figurama uvijek ostajali zakonski čisti, mada su Bil i slični njemu pretpostavljali da malo koji trgovac može odbiti dobru ponudu, za neku staru i vrijednu figuru čije iznošenje iz zemlje nije dozvoljeno. Jedna zagonetna osoba, koja se bavila trgovinom tamo šnjim figurama je bio Franc Penzenbok, koji se prvo bavio gradn jom kuća, da bi zatim, zbog boljeg novca, postao lovac na krokodile, a na kraju, iz istog razloga, i trgovac tamošnjom plemenskom umjetnošću. Preko njegovih ruku su prešle mnoge figure koje krase više svjetski poznatih muzeja. Možda je čak i interesantniji od njega Sava Maksić, koji je dužem Sipika poznatiji pod nadimkom Masta Pukpuk (mister krokodil). On je, došavši iz tadašnje Jugoslavije, prvo postao profesionalni lovac na krokodile u divljini Australije. Poslije toga su ga unajmili da lovi krokodile na Sipiku, kupuje njihove kože od 55 domorodaca i vodi hotel u Angoramu. Pošto su ga zainteresovali tamošnji ljudi i njihova kultura, počeo je da sakuplja njihove priče i figure, da bi na kraju postao jedan od najvećih izvoznika rezbarija sa Sipika u Australiju, Evropu i SAD. Poslije nekoga vremena je otvorio umjetničku galeriju u Njujorku (Galerija južnih mora) gdje su izloženi predmeti ove oblasti. Uvijek praćen jednim grbavim domorocem zastrašujućeg izgleda, živio je dosta lagodno, a kada bi vidio Bila, on bi mu odmah predusretljivo ponudio svoju kuću za odmor, koristeći ujedno priliku da kritikuje Masta Mumuta, a naglašavajući pritom da on prodaje samo novije, manje vrijedne, predmete... 56 G lava V Bil je, duboko skoncentrisan, čitao neke od svojih bilješki, kada sam ušao, uzeo prvo koplje sa zida i počeo da mu se oprez no približavam. Kada sam došao dovoljno blizu, sačekao sam da počne da se okreće da bih jako zamahnuo i uplašio ga. On se samo malo trgnuo i veselo nasmijao, već naviknut na moje šale. - Jesi li vidio kako ti se veliki ratnik neprimjetno privukao? – izazivao sam ga u šali. - Upravo radim na knjizi o štitovima, tako da ću uskoro biti spremniji. - Kod ratnika koji se mogu privući ovako blizu, neopaženi, štit ne pomaže... - Onda ćemo se morati okrenuti magiji – rekao je Bil dohvativši jednu od izbledjelih ritualnih figura. - Radije sam za oružje koje ubija odmah, kao ovo koplje, a o magiji ćemo kasnije… Nego, reci mi šta radiš, osim što uživaš u čitanju spisa i igranju kompjuterom, kao kakav nezreli tinejdžer… Jesi li blizu kraja? - Čini mi se da sam blizu kraja. - I meni tako izgledaš. Šalim se, koliko ti je stvarno ostalo? - Ako me ništa ne omete, možda dvije tri sedmice. - Evo, ja koristim priliku da te malo ometam. 57 - Ta smetnja će mi dobro doći da se malo odmorim. Vidim imaš novu figuru iz regiona jezera Mjurik. – rekao je, dok sam mu dodavao figuru, da mi kaže šta zna o njoj - To je u stvari Brag, vodeni duh čiji se lik koristi pri inicijaciji dječaka, kada ulaze u svijet odraslih (5.1)(5.2). Tada tinejdžeri prolaze kroz niz testova i primanja tajni i učenja vještina, koje su im kao djeci bile nedo stupne. Mnogi od tih tekstova su vrlo bolni i za djecu zastrašujući. Djeca se, u stvari, do tada ne smatraju ljudima nego bićima koja se još uvijek nalaze između dva svijeta: ovoga svijeta i svijeta duhova. - Kroz njihovu filozofiju lako nam je shvatiti i naše tinejdžere koji se uglavnom ponašaju kao da su van ovoga svijeta, ili, drugim riječima, kao van pameti, a takve metode inicijacije bi im dobro došle, i to što bolnije i više zastrašujuće, to bolje. A što se tiče tajni, čini mi se, da ih za njih više nema, osim tajne zvane pamet, koju im, izgleda, niko ne može prenijeti. Da, kada smo već kod te vrste, koju mogu voljeti samo roditelji (ponekad), je li onaj tvoj svezn alica prošao period odrastanja? - Još odrasta. - Ako bude živio kao Metuzalem, možda će i doživjeti da odraste. - U svakom slučaju, još je izmedju dva svijeta. - Vjerovatno puno više u onom drugom. - Puno više. - Sad vidiš da je bilo puno bolje da ostaneš među onima koji znaju kako da disciplinuju djecu. Oni ne tolerišu dječiju drskost, a pubertet, kao opravdanje za bezobrazluk, ne postoji ni kao pomisao. 58 - Da, njihova mladost im ne pomaže, da izbjegnu odgovarajuću kaznu. - Djeca nisu jedina, od kojih se očekuje da se ponašaju kako treba. U takvom društvu svako zna svoje mjesto i pobu njenički duh nije visoko cijenjen, nego vuče kaznu na svoju glavu, u ime nesmetanog funkcionisanja šire zajednice. Oni znaju da je poštivanje tradicionalnih normi ponašanja odlučujuće za opstanak zajednice, te zato kažnjavaju individualnost, dajući tako primjer drugima, a sve u svrhu osiguravanja zdrave budućnosti za dolazeće generacije. - Tačno je da su, uz rijetke izuzetke, lični interesi značajno podređeni plemenskim, međutim, ravnoteža je uspostavljena činjenicom da je svaki pojedinac smatran izuzetno važnim i osjeća se zaštićenim, ako se ponaša u skladu sa plemenskim običajima. Kazne za kršenje istih su odgovarajuće i često vrlo oštre, ali svaka odluka, koja je od velike važnosti za pleme, se donosi konsenzu som, često poslije dugotraje rasprave. Prije nego se odluka usvo ji, sa njom se moraju složiti baš svi, da bi se izbjeglo eventualno međusobno optuživanje ako bi iz te odluke proizišle neke nega tivne konsekvence. Njihovo vjerovanje u duhove im pomaže da objasne sve svoje običaje i rituale kroz mitove, tako da djeca prihvataju sve običaje bez postavljanja previše pitanja. Kad već pričamo o inicijaciji, ispriča’ću ti jednu od njihovih legendi, kako su je meni ispričali u Sisilu, u dolini Simaiya, koja govori o nastanku ceremonijalne kuće muškaraca i inicijaciji dječaka: 59 Jednoga dana, pod gustim oblacima, na zemlji je bjesnila oluja. Zastrašujući vjetar, grmljavina i kiša nisu prestajali ni tokom noći. Došlo je i jutro, a nevrijeme se nije stišavalo. Jumon se pitao čime je ovakva provala oblaka mogla biti izazvana. Razmišljao je neko vrijeme a onda uzeo luk i strijele i krenuo da posjeti naselje svoga pokojnog brata Sovinaua. Kada je došao tamo primjetio je da su dvije svinje, koje su bile pripadale njego vom pokojnom bratu slomile njegovu kokosovu palmu. Pošto su svinje već bile otišle u šumu, Jumon je odlučio da prati njihov trag. Oblaci su se spuštali sve niže i niže, da bi na kraju Jumon potpuno izgubio orijentaciju; međutim, uprkos svemu, nastav ljao je da prati trag svinja. Nije ni primjetio kad su se pred njim stvorile dvije žene, koje su sjekle drva pored puta. Jumonovo lice je bilo crno od gara. U ruci je držao napet luk, spreman da odapne strijele, čim ugleda svinje. Žene su povikale da ne gađa svinje, da ne bi naljutio Sovinoua. Zatim su žene pozvale duh Sovinaua (5.3): - Sovinau! Dođi ovamo. Mnogi duhovi su se upravo bili okupili za ples u obližnjem naselju. Sovinau je poveo Jumona u svoju kuću i ponudio mu hranu. Jumon je oklijevao: - Ja nisam duh, ja i dalje imam materi- jalno tijelo i zbog toga ne mogu jesti tvoju hranu. - U redu je, možeš jesti ovu hranu – odgovorio mu je Sovinau. Jumon je jeo a onda mu je Sovinau dao bijelu vrstu bitl sjemenke, da je ponese nazad u selo, gdje ova i danas raste. 60 Sovinau je naučio Jumona ritualni ples i pjesme muške cere- monijalne kuće. Zatim je u koru drveta zamotao hranu koju je Jumon ponijeo sa sobom i uz to mu dao razne vrste ljutih sjemenki bitl, da ih žvaće. Jumon je pojeo nekoliko i izgubio svijest. Ujutro, kada se probudio, nije mogao naći zamotuljak sa hranom, ni selo, ni ljude... duh njegovog brata ga je nosio prema selu. Jumon je osjetio miris dima i počeo da povraća. Kada je došao sebi, zasadio je sjemenke koje mu je dao Sovinau. Zatim je dao instrukcije za gradnju ceremonijalne kuće, kako mu je bilo rečeno. Poslao je saplemenike da prikupe potrebni materijal i uskoro je na obližnjoj planini izgrađena velika kuća, koju su nazvali Tabali. Onda im je Jumon rekao da pripreme koru sago palme, da bi mogao da je oslika, a potom ih naučio ritualne pjesme i igre koje je vidio i čuo u zemlji duhova. Na kraju je donio zabranu za žene i malu djecu, da ulaze u novu ceremonijalnu kuću. Otprilike, oko godinu dana poslije završetka muške kuće, stariji dječaci su pozvani unutra, gdje su ostali oko deset mjeseci. Tu im je donošena i hrana pa su se za to vrijeme dobro ugojili. Kada je došlo vrijeme za inicijaciju, uz stabljike trske koje su visile sa krova kuće, visili su dječaci koje su u svrhu ceremonije inicijacije bili zavezani za gležnjeve i okačeni na kuke, ličeći na slijepe miševe. Jumon ih je šamarao rukama, utrljanim u đumbir, dok se nisu onesvjestili, a onda ih je razbudio, stavljajući im đumbir ispod nosa. Žene su u međuvremenu pripremile ukrase za tijelo: za ruke, noge i prsa, kao i ogrlice od školjki. Riba, jaja, meso i sago su 61 već bili spremni kao i kamenje koje je, kada se užari, služilo kao improvizovana pećnica. Sve je bilo spremno za veliku gozbu. Kada je jelo bilo gotovo, inicirani dječaci su jeli sago i stavi- li ukrase na sebe, a potom otišli na spavanje. Ujutro su ponovo stavili ukrase na sebe i igrali ritualni ples, poslije koga su, iscrpljeni, pospali, da bi na kraju dana ponovo sjeli za trpezu. Jumon je rekao da će oni, kada dođe vrijeme, platiti za tu ceremoniju... Ja mislim da ova priča objašnjava svrhu postojanja njihovih legendi i, u isto vrijeme, njihovo opšte poimanje svijeta. Oni imaju bezbroj ovakvih priča... - To govori o dužini postojanja naroda, pošto oni ne bi mogli stvoriti toliki broj legendi za kratko vrijeme, posebno kada se vidi koliko su one složene, sadržavajući više ideja odjedanput. Sreća im je da će većina ovih priča biti sačuvane, zahvaljujući entuzijastima kao što si ti. - Mi, antropolozi, se osjećamo odgovornima da sačuvamo što je više moguće, ali mi se čini da gubimo trku sa vremenom. - Na žalost, previše je onih koji čine upravo suprotno... - Da, pored crkvenih fanatika i art dilera, čak i neki državni službenici izazivaju veliku štetu: sa jedne strane pomažući krijumčarima, a sa druge ometajući antropologe koji žele da istražuju i zaštite njihovo kulturno naslijeđe. - Rekao si mi da si dobio informaciju, da je nekoliko vrijed nih predmeta, koji su bili proglašeni nacionalnim kulturnim naslijeđem, ilegalno napustilo Novu Gvineju i čak su bili u kata logu kolekcije, nedavno poklonjene jednom velikom američkom 62 muzeju. - Da. Upravo juče, javila su mi se dvojica novinara, koji su mi izrazili svoju sumnju da bi moglo biti da su neki od predmeta iz te kolekcije kupljeni i iznešeni iz zemlje ilegalno, tako da sam im poslao potrebne informacije i kopije koje potvrđuju da su ti predmeti bili dokumentovani i proglašeni nacionalnim kulturnim naslijeđem. Trenutno čekam njihov odgovor... ali, čekaj, moram ti reći nešto vrlo interesantno. Ova priča je počela godinama davno i sada se pokazuje da sam tada bio u pravu... Pročitaj ovaj članak, koji sam napisao 1983. godine, za BIKMAUS - žurnal za dešavanja, ideje i umjetnost u Novoj Gvineji, i vidjećeš o čemu pričam. – Bil mi je dodao kopiju članka, dok sam napuštao prostoriju. * Toga dana, kada sam došao kući, počeo sam da sređujem svoju kolekciju plemenske umjetnosti. Supruga mi je već godinama bila prijetila da, ako ne dovedem svoju radnu sobu u red, da će je ona srediti tako što će sve figure potrpati u kutije. Moje kolekcionarstvo je počelo kao hobi, ali se vremenom pretvorilo u opsesiju, jer što god više znamo o nekoj oblasti, to više postajemo zainteresovani za nju, a tako je bilo i u mome slučaju, pogotovo što sam kao prijatelja imao Bila, koji je bio fantastičan izvor informacija. Slučajno ili ne, ja sam nalazio sve više i više figura i nisam ni primjetio kada se stvorila takva zbirka, da bi gotovo mogla napuniti jedan manji muzej. Kao što sam jednom prilikom rekao Bilu, i ja sam zasluživao nadimak Mumut. Iako nisam razmišljao o tome ranije, toga dana mi je palo na um da 63 se Bil mogao smatrati kustosom moga privatnog muzeja. On bi dolazio svakoga utorka i pomagao mi da saznam što više o svakoj novoj figuri. Zauzvrat, on bi od mene dobio tretman, kada god bi imao nekih zdrastvenih problema. Poslije pola sata, za osobu kao ja, teškog posla, sjeo sam da se malo odmorim i pročitam članak koji mi je dao Bil, ranije toga dana. Uživao sam u priči, pisanoj u njegovom ironičnom stilu: ‘Tragači za izgubljenim blagom’ je vrlo gledan film ali i odlična šala. Arheolozi su se pridružili, kaubojima, avanturistima, buntovnicima i plaćenicima, na listi kultnih heroja. Uskoro možemo očekivati da će im se pridružiti antropolozi-kustosi muzeja. Da. Scenario: Miran dan. Vrelo ljetnje sunce. Komarci lijeno zuje, dok kokosovo lišće treperi na blagom povjetarcu. Ljudi leže i drijemaju, ili sjede na klupama, razgovarajući i, žvaćući bitl i lajm, pljuckaju crvenu pljuvačku na prašinom prekrivenu zemlju, ispred ceremonijalne kuće. Od uzvodno se čuje dosadni zvuk motornog kanua, koji, malo po malo, postaje sve glasniji, da bi se na kraju pojavio iza krivine i pristao uz obalu. Čim je kanu dotakao obalu, iz njega iziđe čovjek koji se zapu- ti pravo prema ceremonijalnoj kući. Data je ponuda, praćena dogovaranjem, a zatim došljaka vode u jednu porodičnu kuću, u šumici palmi kokosa i banana. Poslije pola sata, on se pojavljuje, praćen jednim od mještana, sa po paketom uvijenim u lišće, pod pazuhom svake ruke. Paketi su ubačeni u kanu i posjetilac ulazi unutra i odlazi. Brujanje motora postaje sve slabije i kanu uskoro 64 nestaje iza okuke, nizvodno. Pola sata kasnije, slijedeći motorni kanu stiže u selo. Čovjek iskače, brzo daje ponudu i za nekoliko minuta nestaje iza okuke nizvodno. Radnja teče i...; ostavljam čitaocima da je popune uzbudljivim mogućnostima i detaljima svake vrste. Šta se dešava? Terenski službenik Nacionalnog muzeja u Papua Novoj Gvineji pokušava da spriječi ilegalnu kupovinu i izvoz starih figura, rezbarenih kamenim oruđem, krajem XIX vijeka. Pomenute figure su bile pojedinačno identifikovane i zabilježene, a zatim zavedene u kartoteku u Nacionalnom muzeju, da bi ih proglasili nacionalnom kulturnom baštinom na osnovu objavljivanja u službenom glasniku. Te figure mogu biti kupljene, ilegalno, po cijeni koja se kreće od jedne do deset hiljada dolara, a prodate višestruko skuplje u Americi. Priča iz mašte? Ne, uopšte. Kada sam bio u terenskoj inspe- kciji nacionalne kulturne baštine u oktobru i novembru 1981. godine, u regionima Srednji i Donji Sipik, otkrio sam da se moj put (slučajno) ukrstio sa putem poznatog australijskog trgovca plemenskom umjetnošću, sa ispostavama u Njujorku i Sidneju, koji je bio u društvu jednog njujorškog milionera i njegove žene. Ova mala grupa je bila navraćala u nekoliko sela gdje su bili neki od objekata proglašenih NKB (nacionalna kulturna baština), nudeći velike sume novca, za njih i druge predmete, koji još nisu bili zavedeni u našu arhivu. Stanovnici tih sela su tvrdili da im nisu ništa prodali, jer nisu bili zainteresovani za prodaju. Međutim, vođa grupe je razglasio da će doći ponovo u februaru. Naročito je interesantno da je pomenuti milioner trebutno 65 predsjedavajući izabranog tijela povjerenika Muzeja Bruklin u Njujorku. Navešću samo kratki odlomak iz vijesti, koji mi je poslao jedan od mojih kolega iz Melburna. ‘Korupcija u muzeju je prisutnija nego što se misli’, govori antropolog Dr Edmund Karpenter, koji bi morao znati. Godine 1975. Karpenter, povjerenik Muzeja američkih Indijanaca u Njujork Sitiju, je objelodanio činjenicu da su direktor muzeja i nekoliko njegovih kolega povjerenika tajno prodali hiljade premeta iz visoko cijenjene muzejske zbirke indijanskih plemenskih predmeta, kolekcionarima i dilerima, koji su zahvaljujući tome napravili prava mala bogatstva, prodajući predmete drugim kolekcionarima. I državni tužilac države Njujork je izvršio istragu, koristeći izraze ‘pokradeno i opustošeno’. Iako svi detalji nisu bili objavljeni, državni tužilac je smjenio umješane službenike, optužujući ih za zloupotrebu službenog položaja i reorganizujući muzej. Ovu istragu je pratila još jedna, u Bruklin muzeju, koja je dovela do sudskog spora oko milion i po dolara u direktnoj i indirektnoj šteti prema državi, za koju je optužen bivši kustos za plemensku umjetnost toga muzeja i tadašnji direktor istog Majkl Kan (Kan je trenutno zamjenik direktora Instituta za umjetnost u Detroitu; to mjesto mu je bilo ponuđeno i on ga je prihvatio prije nego je pomenuti spor pokrenut). Kan i više dilera su optuženi za zavjeru, u kojoj su dogovarali da daju lažno nisku procjenu za desetine važnih predmeta iz bruklinske zbirke primitivne umjetnosti, tako da 66 ih je muzejski odbor smatrao višestruko manje vrijednim i razmjenjivao ih za prosječne predmete sa dilerima, za koje se tvrdilo da su bili Kanovi prijatelji. I u ovom slučaju, dileri bi kasnije prodavali te muzejske predmete kolekcionarima, ostvarujući, kako se tvdilo, zavidnu zaradu; i opet, radi se o sukobu interesa, pošto se tvrdilo da je Kan privatno trgovao sa dilerima u svom interesu. Dok ovo pišem, parnica je još u toku. Dok su raspetljavali zamršeno klupko odnosa dilerkustos-kolekcionar, njujorški isljednici su otkrili da je jedan član bruklinskog predjedničkog odbora tajno prodavao muzeju svoju zbirku primitivne umjetnosti, preko još jednog poznatog dilera. Samostalno djelovanje povjerenika dobro tvornih organizacija, koje su oslobođene plaćanja poreza, je zabranjeno i po državnom i po federalnom zakonu Amerike. Bruklinski povjerenik, koga smo pomenuli, i dalje sjedi u odboru, ali odbor se dogovorio da će se ubuduće pridržavati moralnog pravila, ustanovljenog od strane državnog tužioca. Čini se da zamjenik predsjedavajućeg ima nešto drugo na umu. Dok sam ja bio na terenu, on je uspio da uđe u skladište i izložbeni dio muzeja sa kamerom i, po riječima zaposlenih, ‘ispucao’ dvadeset filmskih traka za dan i po, ponekad obuhvatajući jednim snimkom i čitave police; nije pitao za porijeklo ili regi starski broj ijednog od tih predmeta. Poslao sam pismo Šerloku Holmsu da rasvijetli o čemu se radi. 67 Na istom terenskom putovanju sam provjerio informac- iju moga zamjenika da su dvije maske sa našeg spiska NKB, ‘Akimbaivoli’ i ‘Volintambvi’, bile kupljene od strane istog australijskog dilera 1974. godine za $ 1500, od vlasnika u Kanganamanu, jednom od Jatmul sela na Srednjem Sipiku. Na povratku sa Sipika, kada sam svratio da prenoćim kod moga kolege u Laeu, uzeo sam sa stola i počeo da listam izdanje iz 1979. kataloga izložbe u Vašingtonu ‘Umjetnost pacifičkih ostrva’ (P. Gaterkol, A Kepler i D Njutn). Kada sam došao do 319. strane, primjetio sam dvije poznate mi maske, nazvane Akimbaivoli i Volintambvi, sa naznakom da potiču iz Kanganamana. Uporedio sam fotografije iz kataloga sa našim iz kartoteke i shvatio da su to, bez sumnje, dvije maske ilegalno kupljene 1974. godine, a da su sada u vlasništvu Brusa Simena iz Tahitija. Gospodin Simen nije ni odgovorio na pismo, kojim je obavješten da su maske kupljene i iznesene iz zemlje, ilegalno. Šta se može uraditi u ovom slučaju? Papua Nova Gvineja je 1965. donijela zakon o nacionalnoj kulturnoj svojini, koji predviđa kazne za ilegalnu kupovinu i izvoz starih predmeta umjetničke vrijednosti, ali su te kazne danas, zahvaljujući inflaciji, postale smiješno male i uopšte ne djeluju prijeteći. Postoji zakonsko ograničenje od šest mjeseci za žalbu, kada se radi o sumnji da se radi o ilegalnom aktu, što bi značilo da bi muzej trebalo da pregleda sve predmete proglašene NKB svakih šest mjeseci, međutim, mi nemamo ni osoblja ni sredstava da to radimo iz Port Morzbija. Potrebne su tri vrste aktivnosti, koje bi bilo neophodno preduzeti. 68 Pošto se 70% od sve NKB nalazi u području sliva rijeke Sipik i tu se nalazi većina vrijednog materijala, uopšte, sagradićemo kuću na čamcu i tako obezbjediti pokretnu stanicu za jednog terenskog službenika na Sipiku i njegovim pritokama. Takođe smo počeli da prikupljamo informacije i fotografije za posebnu publikaciju koja bi pokrivala sve NKB predmete iz oblasti Sipika, tako da o svemu tome bude obavješteno i lokalno stanovništvo; poslije toga bi svaki sudski proces imao puno veće šanse za uspjeh. Nerazvijene zemlje obično ne mogu sebi priuštiti da otpočnu bilo kakav spor, prije nego su sigurne da će se ovaj završiti uspje šno po njih i da će troškove povratka predmeta u zemlju i ostale troškove platiti okrivljena strana. I, na kraju, tražimo poveća nje sredstava za kupovinu, tako da možemo kupiti predmete čim budu ponuđeni za prodaju, time izbjegavajući potrebu lokalnog stanovništva da traže potencijalne kupce, što obično znači dilere. U međuvremenu, ja vodim pregovore sa Klintom Istvudom i holivud razmatra scenario za film, sa imenim ‘Kulturni lešinari’ (znate, oni ne žive samo u velikim gradovima)... 69 G lava VI Bio je utorak, dan kada bi se ja i Bil sastajali da vodimo naše duge razgovore o svakom aspektu ljudskog postojanja, ili, kako bi se narod izrazio: ‘da mlatimo praznu slamu’. On je, kao i obično, kasnio 15-ak minuta; uvijek bi se našao neko, ko bi došao da ga vidi u zadnjim minutima radnog vremena, a Bil nije znao da kaže ne. Ja sam to vrijeme koristio da još jedanput prođem kroz njegov članak iz novina, kada se on pojavio na vratima. - Konačno si stigao! Da li ti misliš da ja nemam da radim ništa drugo, nego samo da čekam na tebe? – napao sam ga oštrim tonom, koji se koristi samo kad se razgovara sa izuzetno bliskim prijeteljima – kladim se da ne kasniš kada ideš kod doktora. - Kao što vidiš, kasnim čak i kod doktora – uzvratio je on u istom tonu – nisi li i ti neka vrsta doktora? - Ja nemam ono Dr ispred svoga imena, kao ti... – šalio sam se na taj način jer sam znao da on nikada ne koristi svoju titulu, osim kada predaje kakvu molbu za finansijsku pomoć iz državnog fonda, odgovornog za istraživački rad. On je dijelio moje mišljenje o formalnom obrazovanju kao ispiranju mozga, koje ograničava ljudsku misao i zatvara ljude u oblasti-kaveze. - Ti znaš ko traži potvrdu da je pametan i iz koje vrste 70 ustanove takvi dolaze... Ne mislim da sam ja tako ozbiljan slučaj. - Možda bismo mogli patentirati titulu Gr, za grozan, prije nego neko drugi ugrabi tu ideju. - Slažem se, ako neko već nije došao na tu ideju. Ako to uradimo, niko ne bi imao pravo da se ponaša grozno, sebe naziva groznim, ili ima titulu Gr ispred svoga imena, osim ako dobije našu akreditaciju; inače bi mogao da bude optužen da se neovlašteno ponašao grozno, jer nije imao diplomu našeg univerziteta, koji bi obezbjeđivao odgovarajuću obuku. Ma koliko grozan neko bio, on se ne bi mogao smatrati groznijim od onoga koji ima neophodnu diplomu i titulu. Uzalud bi mu bilo svo dokazivanje, jer mu bez papira niko ne bi vjerovao, pa makar bio grozniji i od samog Ivana Groznog. - U svakom slučaju, ti zaslužuješ titulu Gr Dr Čarls... Ako ti to nije dovoljno, imam jedan starinski mač, pa te mogu proglasiti i Serom. Samo klekni pred mene i ja ću ti položiti mač na rame... – Krenuo sam, tobože, rukom prema zidu, a onda nastavio ozbilj nijim tonom: - Pomenuo si različite ustanove koje izdaju uvjerenja kojim se potvrđuje da je neko pametan... Da li misliš da je bilo pametno napisati ovakav članak? – upitao sam, pokazujući na žurnal BIKMAUS. - Taj članak me je koštao puno više nego što možeš zamis liti. Zahvaljujući tima, koje sam pomenuo u članku, odbijena mi je jedna molba za finansijsku pomoć, a čak se i jedan od mojih kolega okrenuo protiv mene. Ispričaću ti svu priču jednom prilikom. - Taj problem sa art dilerima mora da traje dosta dugo. Da li je država ikada preduzela neku akciju da pohvata bar one 71 najpoznatije, kao Masta Mumut. - Nadmudrivanje sa njima ima dugu istoriju. Upravo mi je na umu jedna od najvećih akcija protiv krijumčara, zbog koje su sve morske i vazdušne luke bile zatvorene. Evo šta se desilo: Iako zakon o zaštiti nacionalne kulturne svojine postoji od 1965. godine, tek 1972. godine je došlo do otvorenog sukoba između dilera i muzejskih službenika. Direktor muzeja je bio dobio informaciju da je veliki kontin gent starih i vrijednih umjetničkih predmeta, na putu da napusti zemlju. Muzej je zatražio od šefa vlade da zatvori sve luke i aero drome u Novoj Gvineji za vrijeme produženog vikenda, kako bi se omogućila detaljna pretraga. Došlo je do dogovora da se pri bjegne ovim, neuobičajeno oštrim, mjerama i 10.6.1972. timovi muzejskih, carinskih i policijskih službenika su počeli sistematski pretres lučkih i aerodromskih magacina, a pretražene su i mnoge prodavnice i privatne kuće. Nisu pronašli ništa značajno, sve do jedanaestog sata traga nja, kada su inspektori u Medangu otvorili sedamnaest sanduka, koji su trebali da napuste zemlju, avionom, baš toga dana. Među otkrivenim predmetima je bila i maska iz oblasti jezera Mjurik (6.1), rodnog kraja šefa vlade Majkla Somarea, koja je bila smatrana takvom svetinjom da ni njemu nije bilo dozvoljeno da je vidi, prije nego što je prošao inicijaciju od strane vijeća stara ca. Ova maska je bila neobična, zato što je sa sobom imala i dvije male maske, koje su bile konopcem zavezane za njen vrh. Kada je maska oduzeta, male maske su nedostajale. O njima se nije znalo ništa, sve do 1981. godine, kada je jedna od njih otkrivena u SAD i 72 vraćena u Papua Novu Gvineju, a u muzeju su je ponovo sastavili sa ‘ roditeljskom’ maskom. Diler koji je kupio masku od njenih vlasnika, je bio toliko drzak, da se nije osvrtao na njemu poznatu činjenicu da je ona 1971. bila proglašena NKB. 1981. godine mi je pokazana fotografija maske sa dilerovim rukopisom, na zadnjoj strani maske: Nacionalna kulturna svojina. Iako je neslaganje već razjašnjeno. Već mi je bila obećana. Dao kaparu. Među predmetima oduzetim 1972. godine, koji se sada nalaze u Nacionalnom muzeju, je i figura, veličine čovjeka, po imenu JORE (6.2), koja je izrezbarena, zajedno sa svojom figu rom-bratom zvanom SENDAM (6.3), kojoj su se molili za pomoć u ratu, prinoseći joj, poslije uspješnih pohoda, glave neprijatelja kao žrtvu. Sendam je 1983. još uvijek bio u selu, ubrzano propadajući, na očigled Nacionalnog muzeja, koji nije imao sredstava da ga spasi. Koliko je meni poznato, on se još nalazi tamo, raspadajući se u prašinu. Veliki problem sa kolekcijom koja je oduzeta 1972. je bio taj da ona nije sadržavala dovoljno detalja o predmetima. Mada je jedan od dilera bio veliki poznavalac kulture oblasti Sipik i već je imao dosta zapisanih informacija o predmetima koje je on tamo sakupljao, on nije htio da pomogne u identifikaciji onih oduzetih 73 1972. pošto je već bio tvrdio da nije bio umješan i da ne zna ništa o tim figurama. Umjesto da je muzej kupio figure sa svim infor macijama, uz mogućnost da se zabilježe rezbarenje figure-njihove zamjene i rituali koji se izvode za prebacivanje duha iz kupljenog predmeta (stare figure) u njegovu zamjenu (novoizrezbarena kopi ja), sada smo morali da se sa fotografijama vratimo nazad na teren i tamo, na puno teži način, nađemo informacije o istoriji figura, nadajući se da su oni, koji nešto znaju o njima, još uvijek živi. ‘Oduzete kolekcije’ su zaplijenjene od strane carine, a onda date muzeju, 1974. godine. Neki dileri nisu ni platili vlasnicima za oduzete predmete, a čak i deset godina kasnije su mi prilazili neki mještani, koji su tražili da budu isplaćeni. Na njihovu nesreću, pošto su izgubili veliku sumu novca kroz čitav taj proces, neki dile ri su se povukli iz posla odmah poslije zaplijene. Međutim, ne svi... Masta Mumut, koji je bio dobro poznat muzeju, bi se nepri mjetno ušunjao u zemlju i, kako se pretpostavlja, ilegalno iznosio vrijedne predmete, odlazeći prije nego bi vlasti primjetile njegovo prisustvo. Kada je njegovo ime stavljeno na listu onih kojima je zabranjen ulazak u zemlju, on ne bi ulazio kroz Port Morzbi, nego preko Solomonskih Ostrva ili Irijan Džaje, kroz Vanimo. Kada je to postalo previše komplikovano, on se počeo snalaziti tako što je stvari nabavljao posredno, preko svojih bivših zaposlenih koji su živjeli na Sipiku. Ova igra mačke i miša je trajala sve do nedavno... Dileri često tvrde da kupuju predmete proglašene za kultur no naslijeđe da bi ih spasili od uništenja i nebrige, ali ti mogu naves ti primjer kada je miješanje dilera dovelo do ozbiljnog propadanja važnog predmeta: 74 Naime, kada sam ja 1980. stigao u Port Morzbi, da preuzmem funkciju kustosa muzeja, našao sam još jedan posao nezavršenim. Radilo se o garamutu (šuplja klada-bubanj) po imenu Kambrangauvi-dumba (6.4) iz sela Jenčanmangva, na rijeci Sipik. Nekoliko godina ranije, muzej je bio obaviješten o sprem nosti vlasnika garamuta da ga prodaju muzeju za 17 000 Kina. Dok se muzej mislio, jedan diler iz Medanga je 1977. tajno ponu dio 6000 Kina i vlasnici su pristali. Dao je depozit od 1000 Kina i tražio da se garamut iznese iz muške ceremonijalne kuće, kako bi ga mogao pokupiti kada bude dolazio slijedeći put. Garamut se može iznijeti iz ceremonijalne kuće samo poslije izvođenja odgo varajućeg rituala, kojim se duh prenosi iz njega u njegovu zamjenu. Ovaj garamut je 23. 12. 1971. proglašen za NKB i bilo je ilegalno za bilo koga, osim službenika Nacionalnog muzeja, da pregovara o njegovoj kupovini i pomjeranju. Ramin Saniginava je bio glava sedam porodica koje su bile u vlasništvu garamuta i on je vodio ritual prenosa duha. Ubijena je jedna svinja i kupljena su dva nova garamuta od sela Savos, u Jamoku, sjeverno od Jenčanmangve, a zatim je priređena gozba. Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije, Ramin je umro, iznenadno. U selu je vladalo opšto mišljenje da je Ramin umro zato što uznemiravao duhove koje je garamut posjedovao, a znao je vrlo malo o njima. To je bilo potvrđeno i od strane staroga Kami Dandimija, koji je za vrijeme prodaje i rituala prenosa bio u posje ti selu Lae i koji je izveo drugu ceremoniju i prebacio te sile na propisan način. 75 Čini se da se zatim diler predomislio jer se nije vratio da plati ostatak iznosa i da odnese garamut. Pošto garamut više nije posjedovao duh, iznešen je iz cere monijalne kuće i ostavljen na otvorenom. Tu je i ostao još skoro tri godine, gdje mu se, već započeto, propadanje još više ubrzalo. Kada je zamjenik kustosa Nacionalnog muzeja, Soroi Eoe, otišao da provjeri njegovo stanje (prva muzejska inspekcija NKB u regionu Sipika od 1974), pronašao ga je već protrulog dna i ocije nio da bi bubanj morao biti smješten u muzej i konzerviran, a da bi muzejski konzervator morao da nadgleda njegov prenos do Port Morzbija. Bilo je očigledno da će biti neophodna značajna restau racija. Srećom, izrezbareni ‘pramac’ – krokodilska glava, sa pticom na sebi – je bio noštećen, kao i izrezbareni dio ‘krme’. Soroi Eoe se složio da plati istu cijenu, koja je 1977. bila dogovorena sa dilerom. Pošto je K1000 već bilo isplaćeno, dogo voreno je da muzej postane vlasnik garamuta, kada plati dodatnih K5000. Članovi muzejskog odbora su se složili da se izdvo ji neophodni novac i u prvoj polovini 1981. garamut je stigao u muzej, putujući prvo kanuom, zatim drumom do Vivaka, a onda brodom do Port Morzbija... – nastavio je bar još kratko vrijeme, a onda smo se, već malo pospani, rastali, uz oubičajeni dogovor da se vidimo slijedećeg utorka. 76 G lava VII - Jesi li gledao TV sinoć? Na Solomonskim Ostrvima su nedavno odsjekli glave sedmorici adventističkih sveštenika. Da li misliš da je tu u pitanju vjerski rat ili borba za zemlju i prirodna bogtastva između domorodaca i crkve kao političke institucije – upitao sam ga tokom našeg novog susreta, pošto smo prethodno prošli kroz neke slike koje mi je donio, jer sam ja imao neke figure slične onim na slikama i mislio je da će mi dobro doći da imam što više podataka o njihovom porijeklu. Bil nije bio čuo za taj događaj, ali je imao dosta dobru sliku o tom procesu, koji se duže vrijeme odvijao širom Pacifika, pa je mogao da da iscrpan komentar: - Nisam najbolje inform isan o tamošnjoj trenutnoj političkoj situaciji ali pretpostavljam da su adventisti pripadali nekoj plemenskoj grupi, koja je nekada davno bila na ratnoj nozi sa plemenskom grupom njihovih ubica. Glavni grad ove male nacije se nalazi na Gvadalkanalu, ali tu žive i rade mnogi ljudi sa područja Malaite. Naravno, kada doseljenici zauzmu zemlju koja tradicionalno pripada drugom plemenu, stara neprijateljstva se ponovo probude, a svakako ne treba zanema riti ni borbu za radna mjesta u gradu. Sa druge strane, postoji dugo-prisutni otpor pokrštavanju, naročito od strane Malaićana, koji pružaju otpor strancima i njihovoj religiji još od otkrića 77 Solomonskih Ostrva 1568. od strane Don Alvara de Mendane. Mendana je bio taj, koji je dao glavnim Solomonskim ostrvima njihova današnja španska imena. Na nesreću, ovaj prvi kontakt sa Evropljanim im nije donio veliku sreću, pošto su tada mnogi Malaićani pobijeni, dok ih je mnogostruko više pomrlo od evrop skih bolesti. - Hrišćanstvo je humanistička religija, bar u teoriji, ali post oje oni koji ga koriste samo kao sredstvo za ostvarenje njihovih najmračnijih ciljeva. Što je više neko produhovljen, to više on osuđuje Crkvu kao političku i vojnu instituciju, što ona u svojoj suštini i jeste. Najgori grijeh od svih jeste koristiti ideologiju koja propovijeda pravdu i dobrotu, kao sredstvo da se uradi potpuno suprotno – da se ljudi ubijaju u ime Isusa Hrista ili Muhameda... - Većina religija govori o ljubavi i sreći ali se ne primjeti da su one glavna briga ‘zemaljskih predstavnika’ proroka... osim ako oni nisu shvatili da riječ ljubav znači tjelesnu ljubav. U Novoj Irskoj vidio sam neke katoličke sveštenike kako prisustvuju tradicionalnoj malagan pogrebnoj ceremoniji, u društvu svojih ljubavnica, iako, kako čujemo na Vijestima, u mnogim zemljama oni preferiraju dječake. Osim toga, pored uništavanja kulture i tradicije određene oblasti, kao i svetinja, neki fundamentalistimisionari Protestanti nisu prezali ni od nagovaranja stanovništva da uništavaju kosti predaka, koje su ovi čuvali generacijama. Naravno, nisu svi Hrišćanski misionari takvi, međutim, meni je i onoliko njihove arogantnosti, koliko sam vidio, bilo dovoljno da 1962. napustim crkvu u koju sam išao kao tinejdžer, izjašnjavajući se da se više ne mogu identifikovati sa Hrišćanstvom. 78 - Posmatrajući pokrštavanje Pacifičkih ostrva, puno je lakše shvatiti proces pokrštavanja Evrope. Religija nije bila jedina koja je bila mijenjana. Sa njom su mijenjani skoro svi stari običaji i vjerovanja – pa i jezici. Pravo je čudo da su zapisi takvog varvarstva od strane Crkve opstali do danas. Na ostrvu Rujno (danas poznato kao Rugen) u Baltičkom moru, na proslavi dana Svetovida, jednog od najvećih božanstava u drevnoj evropskoj religiji, Krstaši su napali svetilište i u ime Boga ga divljački razrušili, uništavajući i 10-ak metara visoki kip Svetovida, takođe. Kult Svetovida nisu njegovali samo Srbi, od Baltika do Srbije, nego i Skandinavci. Isto je bilo i sa kultom Vodena, koji je smatran božanstvom još i kod Germana i Saksonaca. Mislim da istraživači evropske istorije i etnologije danas moraju da koriste metode koje obično koriste arheolozi. Poslije toliko knjiga uništenih od strane Crkve i razno-raznih političkih režima, od paljenja Aleksandrijske biblioteke, uništavanja brojnih svetih tekstova u procesu stvaranja Novog Zavjeta, uništavanja zapisa o pomorskim uspjesima koje je u XV vijeku ostvario kineski admiral Ženg Hi, pa do nedostupnosti današnjih skrivenih arhiva, rijetki nezavisni istraživači moraju da ‘kopaju duboko’, da bi došli do skrivenih činjenica koje bi im mogle pomoći da shvate šta se stvarno dešavalo u određenom regionu ili određenom vremen skom periodu, pa da svoje otkriće mogu suprotstaviti zvaničnoj verziji istorije, a svima nam je poznato da istoriju pišu pobjednici. Primjetno je da postoji izuzetno mali broj knjiga koje istražuju alternativnu evropsku istoriju. Mora biti da su potencijal ni autori ‘savjetovani’ da zaborave takvu ideju, a ako nebi prihvatili 79 savjet, od bi im se ‘pomoglo’ da promijene mišljenje. Takvo zastrašivanje nebi bilo nešto novo na evropskoj sceni – Nikola Kopernik, Đordano Bruno i Galileo Galilej su bili samo trojica od mnogih, koji su iskusili kako opasna istina može biti, u mjestima gdje Crkva vlada. Nije mnogo onih koji se sjećaju riječi Đordana Bruna, koji je na lomači, gdje je bio postavljen zbog rečene istine, koja je bila protiv interesa Katoličke crkve: ‘Vi izričete vašu presu du sa puno većim strahom, od onoga sa kojim je ja primam’. - Da. Poznato mi je koliko je velikana stradalo od strane Crkve, ali ima veliki dio evropske istorije o kome ne znam baš puno. To što si rekao je nevjerovatno slično situaciji na Pacifičkim ostrvima. Pogledaj sve zemlje kroz istoriju, gdje je neka kolonijalna sila ili nova religija došla i uzela vlast! Originalni jezik područja često nestaje; u nekim slučajevima to je bilo izvedeno političkim sredstvima, dok se u drugim primjenjivala brutalna sila, siječe njem jezika, pa i glava, onima koji su se protivili uvođenju jezika novih vlasti. U slučaju pokrštavanja Centralne i Južne Amerike, Crkva nije djelovala sama – uvijek je bila potpomognuta ekonom skom i vojnom moći. Uvođenje nove religije je uvijek praćeno krv lju i suzama. - U nekim Istočno-evropskim zemljama, zahvaljujući starim sagama, sačuvan je bar dio znanja o drevnoj istoriji i kulturi, a u nekima od njih stari kalendar je bio predstavljen brojem stihova i brojem redaka u svakom stihu – kao neka vrsta šifrovane informaci je. Čitao sam da je jedna australijska istoričarka nedavno otkrila da su legende o kralju Arturu, zapisane na francuskom, predstavljale 80 šifrovana znanja arapskih matematičara, koje je Crkva smatrala za jeres. Ta istoričarka i dalje u svome tumačenju nailazi na značajan otpor od strane zvaničnih istoričara. U mnogim starim srpskim pjesmama, koje stare žene i danas pjevaju, možemo čuti o žalu za Indijom, Višnuom, Vodenom, Svetovidom, i mnogim drugim božanstvima, mjestima i događajima, zabilježenim, više od strane etnologa, nego istoričara. Osim toga drevne šare na ćilimima ne predstavljaju obične crteže, nego šifrovane poruke. Ako bismo se koristili ovim tehnikama, bilo bi puno lakše rekostruisati istoriju predhrišćanske Evrope. - Slična je situacija u oblasti Pacifika. Kada neko sa strane vidi tetovažu na licu Polinežana, on vjerovatno pomisli da je njena svrha da ukrasi osobu, ili da zastraši protivnika, dok je ona u stvari tekst koji govori o porodičnoj istoriji osobe i njenom društvenom statusu. Lokalni jezici su meta vladara, koji znaju da sa njihovim nestankom nestaju i stare sage, a tada narod gubi i svoju dušu, nepovratno. Čak će i neki domaći političari podržavati promjenu jezika, ako im to pomaže da zadrže vlast. - Upravo sada, pred našim očima, jedan takav proces se odvija i u Evropi. Da bi stvorili jezik koji bi bio drugačiji od Srpskog (Srpsko-Hrvatskog), ‘lingvisti’ u dvije novo formirane državice, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje su se pojavile na mapi svijeta poslije rasrada Jugoslavije, kopaju za nekim starim riječima koje su bile korištene u određenom istorijskom periodu, kada je politi ka okupacionih vlasti, bila najsličnija ideologiji trenutne vladajuće oligarhije, ili čak izmišljaju nove riječi kojima se izruguju čak i u njihovim vlastitim zemljama (pogotovo jer se te riječi tvore 81 najčešće tako što se spajaju dvije srpske riječi). Ljudi zbijaju šale sa tim novim riječima, ne shvatajući svu ozbiljnost situacije. To je baš onaj proces o kome je pisao Džordž Orvel, nazvan Newspeak (Novigovor), o kome je pisao, satirično, u svojoj knjizi ‘1984.’. Kultura i tradicija određene oblasti ne može opstati bez jezika, bez koga narod zaboravlja svoju istoriju, pošto se više ne može identi fikovati sa starim imenima ljudi i mjesta. To je nešto slično kao kada bi Australija ili SAD odlučile, iz političkih razloga, da stvore jezike koji bi bili drugačiji od Engle skog, ili ako bi Austrijanci svim silama pokušavali da stvore Austrijski jezik, koji bi na neki način bio različit od Njemačkog, čak iako bi morali da otvore konkurs za najinteresantnije nove riječi. Pretvaranje dijalekata u nove jezike, preko noći, je na sceni, pred našim vlastitim očima. Papua Nova Gvineja nije jedino mje sto gdje možemo prisustvovati korisnoj lekciji iz istorije. - To bi bio veoma interesantan projekat za sve istraživače iz oblasti lingvistike i etnologije, da pažljivo prate takav jedan proces, pošto se takva šansa pruža vrlo rijetko. Uprkos prisutnim komičnim elementima, mislim da je u pitanju prava tragedija, pošto to govori da svaka nova vlast može doći na ideju o mije njanju jezika i tako može da ide do u nedogled. Iako se kaže da je jezik živ i da se neprekidno mijenja, taj proces bi, ako nije politički isforsiran, morao biti spor i postepen... - Iako ideja o kreiranju takvih kvazi modo jezika izgleda smiješno, ona nam daje primjer kako su promijenjeni mnogi jezici u svijetu, pokazujući da, kao i u mnogim ranijim primjerima, mije njanje jezika ne mora biti jedan prirodan i postepen proces, nego 82 da je on često rezultat intervencije određenih političkih krugova. Ti krugovi, ili su kratkovidi i politički nezreli, ili su se infiltrirali u taj narod i mijenjaju mu njegov ‘genetski kod’. Većina evropskih jezika je prošla kroz takvu fazu, naročito oni zapadno-evropski, gdje je Katolička crkva zbrisala stare jezike, ili ih bar latinizovala do te mjere da se sada jedva mogu i prepoznati. Pogledaj samo modernu Njemačku... Velika većina njenog stanovništva čak i ne razumije jezik svojih predaka, a novi jezik je, kao i svuda, naturen na tako agresivan način da u centralnoj i istočnoj Njemačkoj samo nekoliko stotina hiljada ljudi u regionu Lužica govori originalni jezik, koji se tu govorio prije pokrštavanja. Kao i u mnogim drugim zemljama, veliki broj ljudi ne znaju ni značenje svoga prezimena, a kamo li starih imena njihovih božanstava i mjesta. - Kada već pominjemo rat u Jugoslaviji, baš me interesuje šta se to stvarno dešavalo u tom području zadnjih desetak godina... rat u sred Evrope, u XX vijeku. Odakle je sve to proizišlo...? - Ti znaš odakle dolazi većina zla. Oni koji najviše pominju Boga, najmanje su tainteresovani za pravdu i blagostanje. Trebaš čuti više o istoriji toga područja da bi mogao razumjeti. Tu ‘vjera’ stvara sukobe vijekovima, kao i u mnogim drugim područjima širom svijeta. U ovom slučaju to nije samo mjesto gdje se sukobljavaju Hrišćanstvo i Islam, nego i mjesto gdje Zapadno i Istočno Hrišćanstvo godinama biju bitku za svaku stopu zemlje. Bliski rođaci, koji često i dalje nose isto prezime, ubijaju iz rata u rat jedni druge, u ime novih vladara i njihovih ideologija. Da para doks bude još veći, mnogi od njih nisu svjesni da su se njihovi preci 83 borili, sa istom divljom mržnjom, na drugoj strani, pošto je oblast prepuna onih prekrštenih i islamiziranih. Čini se da su dobročinitelji u svojim crnim odorama, koje mora da simbolizuju nešto svijetlo, bili previše zaokupljeni donošenjem duhovnog mira u ta mjesta, da su zaboravili da bi narod mogao biti zainteresovan i za građanski mir. Međutim, ko bi se zamarao takvim sitnicama, naročito ako one ne donose ikakav novac, ili moć...? Poslije analiziranja ovog zadnjeg sukoba, bio bi u mogućnosti da shvatiš cijelu evropsku istoriju prilično lako, pošto je on sadržavao elemente svih ranijih evropskih ratova... čak su i glavni likovi uglavnom ostali isti. - Čini se da se neke stvari ne mijenjaju puno, kroz vrijeme i prostor. Na sreću, još uvijek možemo sačuvati kulturu u nekim mjestima gdje hrišćanska ili muslimanska imperija nije stigla da je uništi. - Neki će reći da su dio naslijeđa Nove Gvineje i kanibal izam i pohodi glavosječa, te da ih je Hrišćanstvo spasilo od njihove užasne tradicije... – pokušao sam da ga malo isprovociram, znajući koliko se on bori za opstanak Novo Gvinejskog kulturnog naslijeđa, a ujedno i da ubacim malo šale, jer sam mrzio duge razgovore koji ne bi bili začinjeni sa bar malo duhovitosti. - To što su oni jeli ubijene neprijatelje, bilo je, bar djeli mično, uzrokovano manjkom proteina u njihovoj ishrani i bez obzi ra kako okrutni njihovi rituali nama izgledali, oni su bili smatrani neophodnima za nesmetano funkcionisanje i opstanak zajednice. Takve aktivnosti su više bile rezultat potrebe nego mržnje. Nikada 84 nisam čuo da bi oni mučili svoje žrtve samo da bi uživali u njihovim patnjama; oni u stvari i ne gledaju smrt našim očima. Na primjer, kada nekog od njihovih ratnika pogodi strijela u zadnjicu, oni ne mogu suzdržati smjeh, čak i ako se povreda pokaže smrtonosnom. Jednom je jedan od mojih kolega antropologa pitao jednog od njihovih brđana, kako mogu da jedu ljude iz drugog plemena, našto mu je ovaj odgovorio, smijući se: - Oli bokis bilong mipela - ili, našim riječima rečeno: - Kao što vi uzimate hranu iz ‘bokis ais’ (frižidera), mi uzimamo svoju hranu iz našeg magacina, dole u šumi. Mi moramo naći neko meso, ljudsko ili svinjsko, svejedno. Slika je puno jasnija ako se zna da se tamo odlazak u lov na svinje ne smatra išta manje opasnim od odlaska u ratni pohod, jer su im strijele i koplja jedino oružje, a bijeg na neko drvo jedini spas od razbješnjele životinje. Ja sam lično gledao kako su iz lova na divlje svinje donošeni mrtvi i teško povrijeđeni lovci. Od trojice ranjenih ljudi, koje sam vidio dok su ih nosili, dvojica su podlegli ranama. Tek kada to znamo, možemo razmjeti zbog čega se lovac koji je okićen najvećim brojem veprovih kljova smatra ravan najvećem ratniku. - Većina ljudi voli da priča o njihovoj kanibalističkoj pro šlosti, pretpostavljajući da oni samo ratuju i jedu jedni druge, međutim, ti si mi pričao da su oni, između tih relativno rijetkih i ne velikih ratova, nježni roditelji i odgovorni članovi svojih zajednica koji obrađuju vrtove, love, žene se i udaju, igraju igre posvećene duhovima... Šta je ono najgore, što su bijelci donijeli sa sobom? - Osim opšteg udara nove kulture, njihove zajednice su bile desetkovane novim bolestima i regrutovanjem mladih ljudi, kao 85 radne snage na plantažama kokosa i na drugim mjestima gdje su trebali bijelom čovjeku, daleko od svojih domova. - Nedavno sam čitao o Uskršnjem Ostrvu i deportovanju tamošnjih domorodaca u čileanske rudnike, kao i o bolestima koje su preživjeli donijeli nazad kući, tako da danas ostrvo ima samo djelić nekadašnjeg stanovništva a o njihovoj staroj kulturi se zna vrlo malo. - Ako se govori o tradiciji i kulturi u oblasti Pacifika, Papua Nova Gvineja je uspjela da sačuva najviše. Vjerovatno je glavni razlog tome njena veličina i nepristupačan teren, jer su, za razliku od nje, ostala ostrva mnogo manja i pristupačnija. - Mislim da smo se danas dovoljno napričali – prekinuo sam ga, ustajući sa stolice, i dodao, u šali – moramo nešto ostaviti i za kasnije, jer nam razgovori već postaju dosadni. - Tačno, stalno se vrtimo oko istih stvari, ali moramo prizna ti da ti ipak pričaš malo više – iskoristio je priliku da njegov napad bude zadnji, dok sam izlazio... 86 G lava VIII Moje prijateljstvo sa Bilom je trajalo godinama, a upoznali smo se kada sam počeo sakupljati figure plemena pacifičkih ostrva i trebala mi je pomoć eksperta za tu oblast, da bi dobio više infor macija o figurama koje sam nabavljao. Njegova supruga, koja je bila moj dugogodišnji pacijent, me je upoznala sa njim. Trebalo je da prođe duže vrijeme da ga bolje upoznam, pošto je on bio vrlo skroman. Malo po malo, činjenice iz njegovog života su počele da izlaze na vidjelo i ja sam uskoro spoznao da se radi o čovjeku, sa tako zanimljivom prošlošću, kakvi se rijetko sreću. I samo djetinjstvo mu je bilo vrlo iteresantno. Prodavao je stare novine, jednom trgovcu u Sidneju, da bi sebi obezbjedio džeparac, išao sa ocem na pecanje na rijeku Houksburi i kampovao i vozio bicikl u planinskim dolinama, zapadno od Sidneja, zami šljajući da prolazi kroz nepoznate predjele neke daleke zemlje. Kada je dobio zvanje diplomiranog antropologa i nastavnika na Sidnejskom univerzitetu, prihvata posao učitelja u Novoj Gvineji, gdje koristi priliku da posjećuje sela njegovih učenika i istražuje tamošnje planine. Poslije toga je živio u Njujorku, gdje je studirao na Institutu za lijepu umjetnost, a onda je dobio priliku da vidi kako to izgleda žaivjeti u jednoj siromašnoj crnačkoj četvrti Los Anđelesa, dok je predavao na Univerzitetu Južna Kalifornija. 87 Poslije ga je, opet, privukla Papua Nova Gvineja, gdje je sakupljao i istraživao tamošnju plemensku umjetnost za muzeje i bio kustos Nacionalnog muzeja Papua Nove Gvineje, tri godine. Na kraju je doktorirao na univerzitetu u Adelaidu, gdje se i smirio za duže vrijeme, obavljajući funkciju kustosa antropologije tamošnjeg muzeja, dok je Novu Gvineju posjećivao samo periodično. Toliko je interesantnih priča vezanih za njegov život, koje bi drugi preuveličavali, dok ih je iz njega trebalo izvlačiti kliještima... Odakle je dolazio taj avanturistički duh i želja da se živi drugačije, uprkos opasnosti kojom je bio okružen, i kako je moguće da on, čini se, tu opasnost nije ni primjećivao? Može biti da je naslijedio gene njegove ruske navrnbabe koja je, sa svojih šesnaest godina, kada joj roditelji nisu bili dozvolili da se uda za momka koji je bio iz siromašnije porodice, napustila sigurnost i raskoš Petrovgrada i otplovila prema malo poznatim obalama Australije, koja u to doba Evropljanima nije izgledala puno sigurnija niti civi lizovanija od Nove Gvineje. Aleksandra Antoaneta Stefanov (8.1) je bila rodjena 1841. godine, u vrijeme kada je Rusija bila na vrhuncu svoje moći i kada je njena aristokratija zauzimala istaknuto mjesto u velikoj porod ici evropskih kraljevstava. Imajući u glavi sliku evropskog visokog plemstva toga vremena, koje se među sobom takmičilo po bogat stvu i raskoši, možemo zamisliti reakciju njene porodice, kada im je saopštila svoju želju da se uda za za nekoga iz niže klase, sa prezimenom Bedat. O njenom dolasku u Australiju, gdje je i umrla, u svojoj osamdeset devetoj godini, svjedočio je, uz par fotografija i jednog 88 ogromnog sata, još samo njen veliki portret na slici koju je donijela sa sobom iz Rusije i koji je govorio o njenom nekadašnjem bogatstvu. Vjerovatno je baš taj portret, koji je Bari vidio kao mali dječak i ta mistična priča u njemu i probudila ljubav prema Petrogradu i maštu i želju da jednoga dana ode tamo, posjeti Petrogradski muzej, o kome je toliko čuo, i potraži dio svojih korijena. * - Baš mi je pala na um ona tvoja navrnbaba iz Rusije... Izgleda da ni onda tinejdžeri nisu bili baš puno pametniji. Upropastila je sebi život samo da bi dokazala roditeljima da može raditi šta ona hoće... i ne samo da joj je presjela Australija, nego je ovdje ostavila i svoje buntovničke gene, tako da se i sada moramo boriti sa nekim od njenih naslednika – našalio sam se, kada sam vidio Bila sedmi cu kasnije. - Samo da danas vidi mene, rekla bi da je sav taj put imao smisla – Bil je prihvatio šalu. - Ti misliš da bi bila ponosna što ima nasljednika sa facom kao što je tvoja? - Kakav sam ja bio momak sa 20 godina… - Znam, znam… nego da prekinemo šalu i da te upitam kad si se ti zainteresovao za antroplogiju i jesi li kao dijete sanjao o dalekim tajanstvenim zemljama, kao neki likovi iz knjiga i filmo va... i kakvo ti je djetinjstvo bilo, generalno? Mogu te zamisliti kao tinejdžera… vjerovatno nisi mogao biti gori, u svakom smislu. - Da ti kažem pravo... nisam bio naročito loš, osim ako ne smatraš lošim bježanje u brda, kad god bih za to imao priliku, 89 kampujući i istražujući okolinu sa drugarima. Možda su se roditelji bili malo brinuli za našu sigurnost... mada u to vrijeme roditelji nisu voljeli da im se djeca motaju ispred nogu. ‘Bježite odavde! Idite, igrajte se napolju’ - govorili bi nam, a nama nije treba lo ponoviti dva puta. Možda ih je više brinula moja vezanost za jednu Evangelistističku crkvu, do koje je došlo iz moje želje da upoznam djecu iz komšiluka. Kao što je to radila sa novo-gvinej skim urođenicima, tako je Hrišćanska crkva pokrštavala i nove stanovnike vanjskih sidnejskih predgrađa, koja su se širila u paš njake i dolazila do samih rudarskih jama. Oni su se pokazali kao prilično pristojni ali su, kako sam kasnije shvatio, nekako skretali u njihovoj duhovnoj misiji opraštanja krivice, ili grijeha, kako su to zvali. Mi smo pripadali radničkoj klasi i većina mojih drugova su, kada bi dobili dozvole, kupovali stare Fordove ili Ostine i postajali odlični auto-mehaničari, pošto su im očevi pomagali u popravci tih antičkih primjeraka automobila. Malo je čudno da moj otac, kod koga su preovlađavali škotski geni, iako je rastao na farmi krava u Dolini kengura i radio u automobilskoj industriji, nije ikada vozio niti imao automobil, tako da sam bio uskraćen za taj dio muške kulture, ali me je bar učio da plivam i pecam. Žao mi je što uopšte nije išao na pecanje, a razlog je vjerovatno taj što mu je bilo dosta kampovanja u II svjetskom ratu, u pustinji u Tobruku i u džunglama Nove Gvineje, gdje su svo vrijeme okolo praštali meci i bombe. U našoj porodici se još priča kako sam ga ja, kada se rat završio, ponosno predstavljao gostima kao ‘a rat of the brook’ (potočni pacov) što nije bilo baš slično imenu kojim su se veterani 90 iz Tobruka, među kojima je bio i moj otac, sa ponosom, zvali: ‘The Rats of Tobruk’ (Tobručki pacovi). Kad sada razmislim, najvjerovatnije je činjenica da je moj otac, onaj dio rata koji sam ja pamtio i mogao sebi dočarati, proveo u Novoj Gvineji, probudila u meni interesovanje za tu zemlju. Kakva je to zemlja morali biti da on ode tamo i bori se (kao dijete sam zamišljao rat kao neki žestoki fudbalski meč), radije nego da ostane kod kuće sa svojim sinom? To je dovelo do toga da zamišljam tu zemlju veoma mističnom i zanimljivom. Počeo sam da čitam knjige o Novoj Gvineji; prvo sam čitao knjige Jona Idrisa, kao što je Zlatna prašina i pepeo, zapis o zlatnim poljima doline Vo-Bulolo u Novoj Gvineji, pripovjetka prepuna nevjero vatnih likova kao što su ‘Parker Ajkulino-oko’ i (otkrio sam to tek kasnije) Erol Flin. Knjiga istog autora, Merski Bubnjevi, sa rad njom smještenom u ostrvima Tores Strejta, dodala je romantično gorivo na vatru i ja sam se zakačio na udicu. Interesantno je da stanovnici Torens Strejt ostrva danas uzimaju pomenute romane ovog autora koji govore o toj oblasti, kao i Ostrvo očaja i Baduanski bijeli divljak, kao pouzdan izvor informacija, kada se radi o njihovoj tradicionalnoj kulturi. Idris i jeste putovao tim ostrvima i razgovarao sa tamošnjim starci ma, a i čitao je izvještaje profesora A.C. Hadona o Kembridžskoj Antropološkoj ekspediciji u Tores Strejtu, krajem XIX vijeka, tako da su njegove knjige bile potkrijepljene stvarnim činjenicama, a osim toga su bile i odlično napisane. Možeš zamisliti sa kakvim sam uzbuđenjem ja, kao dječak, čitao ove priče, mada nisam ni pomišljao da bih jednoga dana mogao i sam iskusiti divljinu Nove 91 Gvineje. Kasnije sam čitao knjigu Kolina Simpsona Adam sa strela- ma. Simpson je otišao u Novu Gvineju oko 1952. godine da da pravu sliku o upravljanju Novom Gvinejom od strane australij ske administracije. Poslije nekoliko godina objavljena je njegova knjiga koja je sadržavala mape i fotografije, a čak i jedno poglavlje o njegovom boravku u Telefominu, u gornjem toku rijeke Sipik. Tada nisam mogao ni zamisliti da ću prve tri godine svoga radnog vijeka provesti baš u Telefominu, radeći kao mladi učitelj. Čak i tako kasno kao 1952. postojale su ogromne oblasti Nove Gvineje koje australijska administracija jedva da je i kontro lisala, uključujući i teritorije koje su pripadale narodu Kukukuku, na istoku visoravni Nove Gvineje. Simpsonova knjiga se najvećim dijelom bavila ovim ratobornim ratnicima. Iako im je prosječna visina iznosila samo 150 cm, svi okolni narodi, koji su bili neupor edivo viši od njih, su bili u stalnom strahu od njih. Sipson je zabilježio iskustva državnog policajca J.K Mekartija, koji je bio poslan da uspostavi državnu policijsku stan icu u mjestu Menjamja, 1933. godine: - Ne bi se moglo reći da pojam ljudski život kod njih stvar- no ima to značenje - Mekarti je puckao prstima, dok je pripo vjedao – Drugoga dana sam kupovao kau-kau (slatki krompir)... Jedan od njih je bacio bilum (pletenu torbu) pred moje noge i pružio ruku, tražeći so zauzvrat. Drugi muškarac je proturio svoj kau-kau ispred njegovog i progurao svoju ruku ispred njegove, odgurujući njegovu na stranu. Prvi čovjek je samo izvukao sjekiru 92 sa kamenim sječivom, koja je u sekundi, uz tupi zvuk, završila u lobanji drugoga, koji se srušio mrtav. Ubica jedva i da je pogledao žrtvu, samo je pokazivao na svoj kau-kau, tvrdeći pazar i držeći i dalje ruku ispruženu za so. Teritorije Kukukuku naroda se protezala skroz preko Nove Gvineje, od regiona Vau-Bulolo pa gotovo do samih obala Papuanskog zaliva. Njihove obalske komšije u zalivu, Kerema narod, iako i sami hrabri ratnici, gledali su na Kukukuku ratnike sa strahom. U Godišnjem izvještaju o Papui za 1907-08, jedan državni službenik piše: - Teško je i zamisliti strah koji lokalno stanovništvo ima prema Kuku-kuku. O njima i njihovoj čudnoj naravi su ispredane brojne priče... jedan momak kaže: – Jedan član Kerema naroda odlazi da radi u bašti i ostavlja luk i strijele pored drveta i počinje da čisti korov. Čisteći dio po dio, udaljava se sve više i više od svoga luka i strijela, nesvjestan da Kuku-kuku ratnici vrebaju iz trave kao zmije. Kada se čovjek udaljio dovoljno daleko od svoga oružja, jedan od Kuku-kuku ratnika je otpuzao kao zmija i ukrao oružje, a onda su svi njegovi saplemenici poskakali iz trave. Kada je Kerema ratnik potrčao da uzme oružje, shvatio je da ono više nije bilo tu. Tada su Kuku-kuku ratnici prišli i uzeli ga za ruku, dok se njegov stomak smekšao kao voda, da bi ga ovi jednostavno odveli i ubili. Možeš zamisliti sa kakvim sam uzbuđenjem kao dječak. 93 čitao te priče, mada nisam nikada ni pomislio da ću se jednoga dana i ja naći u Novoj Gvineji. 94 3.1 (gore): Pegla (lounuet) iz Nove Irske, u Muzeju Južne Australije 3.2 (dole): Malangan lik stajske sove (raus), u PNG Nacionalnom muzeju 95 3.3 (desno): Malangan iz Nombovaija, Panameko, Nova Irska 5.1 (lijevo): Marara, muška figura (kandimbong) za inicijaciju dječaka, Murik Jezera 5.2 (desno): Akenabep, muška figura u svojoj korpi, u Koparu, ušće rijeke Sipik 96 5.3 (lijevo): Rezbarija koja predstavlja Sovinaua 6.1 (desno): Gweim, brag maska iz regiona Mjurik Jezera 97 6.2 (lijevo): Jore, selo Vatam, blizu ušća rijeke Sipik 6.3 (desno): Sendam, selo Vatam, blizu ušća rijeke Sipik 98 6.4 (gore): Garamut sa imenom Kambra’ngauvi’dumba iz sela Jenčan’mangva, srednji tok rijeke Sipik, u Nacionalnom Muzeju poslije restauracije 8.1 (lijevo): Aleksandra Antoneta Stefanov, dole desno, sa svoje tri kćerke 99 9.1 (desno): Predio krečnjačkih stijena na Star planinama, na 4000 m nadmorske visine 9.2 (lijevo): Dvojica stanovnika Kavolabipa, Star planine 100 9.3 (gore): Približavajući se procjepu kroz planine koji vodi do aerodromske piste u Olobipu 9.4 (lijevo): Poluraspala ceremonijalna koliba u Bolobipu 101 9.5 (desno): ceremonijalna koliba u Bultemu 1967. (pozadi se vidi Hajndenburški zid) 9.6 (dole): Ceremonijalna koliba u Bultemu 1981. 102 9.7 (lijevo): Izrezbarene daske ceremonijalne kolibe u Bultemu 9.8 (desno): Unutrašnjost ceremonijalne kolibe sa ofarbanim svinjskim vilicama, tri posvećene torbe sa orlovim krilima i tri kamene tesarske sjekire na podu 103 9.9 (gore): Pogled sa 2600 metara visokog vrha Hajndenburškog zida, zapadno, prema planini Fubilan, ‘Ćupu zlata’ (i bakra) rudnika OK TEDI 9.10 (dole): Pogled sa Virga, istočno, preko doline Ilam, na centar Telefomina koji se vidi u daljini 104 9.11 (lijevo): Sulukim 1964. 9.12 (dole): Ceremonijalna koliba u Bulolengabip 1964. 105 9.13 (gore): Nimisep stoji pored ukrašenog okvira vrata njegove nove kuće u Telefominu 9.14 (dole): S lijeva na desno: Stari prijatelji iz Telefolmina 1960-ih: Ferepnok, Sombanok, nepoznati i Domolokim 106 11.1 (gore): Pregrada iza groba Jagolijeve kćerke; kraj bambusovog štapa će biti odvezan i postavljen na kladu kada počne ritual. Bamblediam, Idam dolina 11.2 (dole): Garamut Javot iz Kambota, područje rijeke Keram 107 11.3 (gore): Priča, izrezbarena na dasci od strane Noaha Nemesonga iz Kambota, predstavlja izvlačenje garamuta Javot iz vode 11.4 (dole): ‘Mac’ Ruf i monolit Bojngenvan iz Angrimana 108 11.5 (lijevo): Mangisaun figura u PNG Nacionalnom muzeju 11.6 (dole): ‘Pramci’ garamuta Joang’amuk i Mian’gandu u Kandingaiju, srednji tok rijeke Sipik 109 11.7 (lijevo): Muška ceremonijalna koliba Volimbit, Kanganaman, srednji tok rijeke Sipik 11.8 (desno): Unutrašnjost muške ceremonijalne kolibe Volimbit, Kanganaman, srednji tok rijeke Sipik 110 11.9 (desno): Porodična kuća u Tambanumu, srednji dio toka rijeke Sipik 11.10 (lijevo): Ženska figura koja stoji na kuki, zvanoj Kjankunmaju, u selu Vombun, srednji dio toka rijeke Sipik, 1981. 111 11.11 (lijevo): Volikitnja, u selu Vombun, srednji dio toka rijeke Sipik, 1981. 11.12 (desno): Drvene trube: Valeko (lijevo) i Jambei (desno) u Kanduanamu br.1 112 11.14, 11.15 & 11.16: Garamut (beng) Tugundl, u Kanduanamu br.1, donji dio toka rijeke Sipik 113 11.17 (lijevo): Maska Pansimakan u selu Bivat 11.18 (dole): Majkl Maja iz sela Karau, Mjurik jezera 114 11.19 (gore): Holandski VOC top u Marienberg, na donjem toku rijeke Sepik 11.20 (dole): Aerodromska pista u Telefominu, državni i misionarski centar Ifitaman 115 11.21 (desno): Ikedi iz Sisila, Simaija dolina 12.1 (lijevo): Aujamas iz Seleliana, Idam dolina 116 12.2 (gore): Kuća seoske zajednice u Simaija dolini 12.3 (dole): Tatanua maskirani plesači u Langeniji, sjeverna Nova Irska 117 12.4 (lijevo): Balagamus maska koju je izrezbario Langiri 12.5 (dole): Svinje izložene na platformi, za prodaju, u Langeniji, sjeverna Nova Irska 118 13.1 (gore): Privremeni smještaj za ženski kućni duh u Kandingaiju, oblast srednjeg toka rijeke Sipik 13.2 (desno): Figura policajca Papua Nove Gvineje u osnovnoj školi u Korogu, oblast srednjeg toka Sipika 119 13.3 (gore): ‘Pramac’ garamuta Jamban’govi u selu Sawos, Tolembi 13.4 (desno): Izrezbarena glava Mun’golonbija i konopac sa čvorovima u Korogu, oblast srednjeg toka Sipika 120 13.5 (lijevo): Vispandž u Palimbeiju 13.6 (desno): Kasapandž u Nacionalnom muzeju PNG 121 13.7 (lijevo): Zatvarač frule Mambi, selo Aibom, jezero Chambri 13.8 (desno): Originalna maska Ang’gani, u Vivaku 122 13.9 (desno): Yipvon cultne figure u selu Sikaijum, oblast rijeke Vogupmeri 13.10 (lijevo): Jugozapadno od Danjiga, gledajući na rijeku Vogupmeri 123 13.11 (gore): Pramac garamuta, unakažen na inicijativu jednog od Hrišćanskih misionara 13.12 (desno): Vangumari, kultna figura iz sela Injai, rijeka Karavari 124 13.13 (gore): Ženska figura, Gin’guma iz sela Amon-gabi, područje rijeke Karavari. Trenutno u Nacionalnom muzeju PNG 125 13.14 (gore): Muški jipvon, Gilva-debi iz sela Amon-gabi, područje rijeke Karavari. Trenutno u Nacionalnom muzeju PNG 126 G lava IX Stvarno je zadivljujuće kako sudbina miješa gene, stvarajući osobe sa potpuno jedinstvenim osobinama, određujući im interesovanja i sposobnosti, koje će ih odvesti u tačno određenu oblast, a u stvari gradeći im duboke kanale, koji se stalno račvaju i koji im stvaraju iluziju da oni u stvari sami biraju sopstveni životni pravac. Pretpostavljajući da su i njegovi škotski preci bili čvrsti i žilavi, mora biti da je ta mješavina ruskih i škotskih gena vodila Bila u opasnosti od najranije mladosti. Kada mi je bilo devet godina, sa ostalom djecom iz komšiluka je pretvorio jednu staru garažu u bokserski klub. Jedan dan je, boksovao trinaest rundi sa dječakom starijim od njega nekoliko godina i već tada bi pažljiv posmatrač mogao u njemu prepoznati budućeg avanturistu. Naravno, takva ličnost ga je stalno vodila prema riskan tnim situacijama, pa je kao i većina njemu sličnih ljudi često hodao ivicim provalije. Iskusio je obe vrste malarije, Dengi groznicu, ubod škorpiona... ali se na kraju uvijek pokazivalo da sreća stvarno prati hrabre, jer je iz svih teških situacija uvijek izlazio kao pobjednik, mada ni sam ne bi znao kako. Jedanput, kada se na nekoj farmi suočio sa zapjenjenim 127 mladim bikom, koji je na samo par koraka ispred njega bio bijesno rovio kopitama, reagovao je bez oklijevanja. Pošto mu je odmah iza leđa bila ograda, jedinu mogućnost je vidio da krene biku među rogove, kao što su to radili oni koje je vidio u filmovima. Bacio se pravo na bika, u namjeri da mu okrene glavu gurajući mu jedan rog nadole a drugi nagore, i, začudo, bik je stvarno pao na zemlju. Vidjevši da je bik malo ošamućen, on je iskoristio priliku i uspio da preskoči ogradu. Ta situacija je pokazatelj da za takve ljude nema mjesta gdje oni neće naći neku opasnost, pa makar to bila i obična farma. * Iako smo se družili godinama, Bil mi je o svojim iskustvima u PNG ispričao vrlo malo, jer je uvijek izbjegavao da priča o sebi, osim ako bih ga ja direktno upitao. - Mora biti da je u 1960-im Papua Nova Gvineja izgleda la mnogo drugačije nego danas. Kako si reagovao kada ti je bilo ponuđeno da da radiš u jednoj PNG školi. Jesi li dobro razmislio o tome, ili si prihvatio, odmah, bez oklijevanja. – upitao sam ga tokom svečanog otvaranja nove Pacifičke galerije u Muzeju Južne Australije, dok smo stajali sa čašama Šardonea u rukama i šetali između ostalih zvanica. - Ja sam, u stvari, donio odluku još godinu dana ranije – spremno je otpočeo sa iscrpnim odgovorom Bil, nastavivši: Kada sam završio studije antropologije, 1960. godine, imao sam jaku želju da odem u PNG, a jedini način da odem tamo je bio da potpišem ugovor sa državom da ću studirati još jednu godinu, da bih mogao da dobijem učiteljsku diplomu. Studije su bile plaćene 128 od strane države, ali sam se zato morao obavezati da ću raditi kao učitelj najmanje dvije godine – nisam ni slutio da ću ostati tamo, da radim kao učitelj, skoro četiri godine. Postojala je određena mogućnost izbora, u smislu mjesta učiteljovanja. Ja sam izabrao da idem u Telefomin, koji je u to vrijeme smatran udaljenom ‘kaznenom stanicom’, skrivenom u oblacima prekrivenoj dolini u centralnim planinama, na samom izvorištu rijeke Sipik. Oni su bili sretni da se neko dobrovoljno javio da ide tamo, a ja sam napravio takav izbor zato što do tada još niko nije bio vršio antropološka istraživanja na tom području i gotovo da ništa nije bilo objavljeno o tamošnjim ljudima i njihovoj kulturi. Na kraju se ispostavilo da je to u stvari čudesno mjesto, u kome sam bio sretan da živim. Niti prevruće, niti prehladno, dvojica misionara, jedan lingvist i trojica australijskih administrativnih službenika, a jednom sedmično avionom je dopremana hrana i pošta – meni je to odgovaralo. Svi smo se međusobno dobro slagali a uživao sam i u izletima u obližnja sela, koji su mi omogućavali da tokom nerad nih dana pobjegnem iz telefominske gužve. - Mogu zamisliti kakvo je to interesantno vrijeme bilo. Koja je bila najveća opasnost sa, kojom si se suočavao – komar ci? Vjerovatno je malo ljudi koji bi i pomislili na komarce, kao nešto što bi izazivalo veliku brigu; većina bi ne prvo mjesto stavila urođenike, a zatim krokodile, zmije, paukove... - Oni bi bili u pravu, ako bi mislili da me nisu brinuli komar ci, ali ne zato što su oni bezopasna stvorenja. Na nižim nadmor skim visinama oni svakako predstavljaju veliku opasnost pošto prenose dvije vrste malarije i Dengi groznicu, tako da se tamo mora 129 prihvatiti određena strategija koja minimizuje rizik od infekcije. U planinskim dolinama, kao što je telefomin, iako se mogao vidjeti pokoji komarac, kako zuji okolo, nije bilo onih koji prenose malariju ili Dengi groznicu. Tu nije bilo ni krokodila, a opasnih zmija i paukova je bilo malo, da bi predstavljali veću opasnost. Što se tiče urođenika, ni njih se nije trebalo bojati. Istina, deset godina prije nego što sam ja došao, oni su organizovali napad na jednu policijsku patrolu i ubili dvojicu australijskih državnih inspektora i dvojicu PNG policajaca; jednog od poli cajaca su djelimično i pojeli. Događaj je izazvan dugom istorijom lošeg tretmana prema domorocima, od strane državnog adminis tratora i nekih od njegovih policajaca, tako da su domaći ratnici jedan dan odlučili: - Što je dosta, dosta je! Oni nisu imali neku posebnu mržnju prema ljudima koje su pobili – samo su htjeli da se oslobode administrativne vlasti i da budu ostavljeni na miru. U vrijeme kada sam ja došao tamo, ljudi su bili, prije bih rekao podozrivi, nego neprijateljski raspoloženi. Stav im je bio takav da bi čekali da vide o kakvoj se osobi radi, da bi se tek onda otvorili. Priznaćeš, vrlo razumno...? Međutim, jednom kada te prihvate kao prijatelja, oni će se brinuti za tebe kao za rođenog sina ili brata. Da se vratimo nazad do glavne tačke tvoga pitanja: najveća opasnost, tamo, je bilo padanje iz oblaka, zajedno sa avionom, pošto nije postojao drugi način u ili iz doline (osim pješke), a oblaci su pritiskali dolinu većinu dana. Nekoliko aviona se već bilo srušilo prethodnih godina, što od onih koji su pripadali manjim kompani jama a što od onih koji su pripadali misionarskom avijatičarskom 130 društvu. Tek krajem 60-ih sam počeo da upoznajem nizine rijeke Sipik, a tu su opasnosti bile puno veće – od komaraca i bolesti, do krokodila i raznih drugih neprilika. - Čuo sam da jedna od najčudnijih i najmanje očekivanih opasnosti prijeti od plimnih talasa, visokih i do jednog metra koji jurišaju niz rijeku i uz rijeku, kada se morska voda podigne i potjera rijeku unazad, pa je kasnije opet povuče prema sebi. Sjećam se da si jedanput pomenuo tragediju u kojoj je izgubio život Majkl Rokfeler, kada ga je jedan od takvih talasa odvukao u more na južnoj obali, tada Holandske, Nove Gvineje, gdje je sakupljao asmatske umjetničke predmete za Muzej primitivne umjetnosti u Njujorku. - Da, ali ja nisam nisam ikada imao priliku da se suočim sa takvom opasnošću na rijeci Sipik. Plimni talasi su fenomen vezan za velike riječne lagune na južnoj strani Nove Gvineje, ali ne i na sjevernoj. Na Sipiku moraš više da paziš na srušeno drveće, skrive no ispod same površine vode, ili na kamenje i brzake njegovih pritoka, ili iznenadne ogromne vrtloge koji prijete da te usisaju u svoju duboku utrobu, pa čak i na vjetar koji stvara talase, dovoljno visoke da potope pretrpane plitke kanue. - Pričao si mi da si jedanput plivao niz rijeku naseljenu krokodilima. Reci mi šta je prolazilo kroz tvoju glavu dok si plivao, znajući da te neki od njih može zgrabiti svakog trenutka. - Obično imamo u glavi shvatanje da smo bezbjedniji što je grupa veća – ili je to možda više čikanje: ‘Ako ideš ti, idem i ja!’ Bilo je to kada sam jednom bio sa dvojicom kolega u regionu 131 Gornjeg Sipika, na njegovoj pritoci, rijeci Idam. Kampovali smo u jednom selu gdje se dubina rijeke naizmjenično mijenjala, od tako plitke da se mogla pregaziti, do vrlo duboke. Bili smo otpješačili do susjednog sela uzvodno, a kada smo se vraćali, umjesto da pješačimo, pošto je bilo vrlo vruće, odlučili smo da plivamo nazad. Sva trojica smo se bacili u vodu i zaplivali, nošeni riječnom stru jom, međutim, moja dvojica saplivača su odustala i izišla iz rijeke prije mene, pravdajući se umorom. Ja sam nastavio sam, mada ne mogu koristiti izraz – neustrašivo, jer sam se kao sam osjećao puno ranjivijim. Iako sam znao da su tu krokodili bili uglavnom oni slatkovodni, koji su mnogo manji i manje agresivni od onih slanovodnih, prisutnih u glavnom toku Sipika, pomisao da bi me jedan od njih mogao ščepati za noge, dok plivam na površini, je izazivala jezu i ja sam počeo da plivam prsno tako da mi ruke i noge nisu išle duboko u vodu. Iako glupo razmišljanje, ipak mi je nekako umaljilo strah. Nisam sebi dozvoljavao da gledam dole, u vodu. Nastavio sam tako neko vrijeme, dok, iznenada, nisam udario u nešto tvrdo. Pokušao sam da se odgurnem od toga i osjetio zemlju ispod sebe. Ustao sam na brzinu i shvatio da sam plivao u vodi koja mi je bila do koljena. Nasmijao sam se sam sebi, osjećajući se glupim, ali sam ipak bio srećan da nisam pogodio o čemu se radilo, inače, možda ne bi bilo ikoga ko bi ti ovo mogao ispričati. - Opasnost u kojoj si se našao za vrijeme ekspedicije u Star planinama, kada si pao u provaliju, nije bila puno manja? - Da, to je jedna od opasnosti koje sa sobom nosi hod kroz teritoriju krečnjačkih stjena (9.1). Zbog čestih kiša, krečnjak se 132 otapa u vertilkalne jame koje formiraju sistem podzemnih pećina. 1965. godine sam planinario na visini od oko 3500m, u Star planinama, samo deset kilometara od granice sa indonezijskom provincijom Zapadna Papua. U jednom trenutku sam se odvojio od ostalih članova ekspedicije i naših nosača iz Telefolmin pleme na – neki su bili odmakli daleko naprijed, a drugi ostali daleko iza mene. Nosio sam prilično težak ruksak i u jednom trenutku nepažnje skliznuo dole, u jednu duboku pukotinu u stijenama. Dok sam padao, uspio sam da ščepam jedan mali grm, koji je rastao iz stijenja i koji je, na sreću, bio dovoljno jak da me drži. U isto vrijeme jedan veliki kamen se odvalio i pao pravo na moje koljeno, tačno na mjesto gdje se upravo gnojila rana koju sam zaradio nekoliko dana ranije. Bol je bio toliko jak, da sam se goto vo onesvjestio. Visio sam, jedva se držeći lijevom rukom, dok me je težina ruksaka prijeteći vukla dole, u duboku i mračnu raspuklinu. Skupio sam svu snagu i počeo da se dižem prema gore, sada već držeći grm sa obe ruke, moleći se da grm izdrži. Poslije nekog vremena, koje mi je izgledalo kao vječnost, ispuzao sam iz jame. Kada sam se povratio od šoka, shvatio sam da bi, da sam pao na dno jame, čak iako ne bih poginuo ili se onesvjestio, vjerovatnoća da bi neko od onih koji bi prolazili čuo moje dozivanje, bila veoma mala. Nemam pojma koliko je duboka ta jama bila, ali mislim da sam toga dana iskoristio jedan od mojih devet života. Kada se dobro smislim, do sada bi moralo biti da sam ih potrošio bar tri-četiri. - Kako je bilo tokom ekspedicije u centralnoj Novoj Gvineji 1965. godine? Da li su ljudi koje si sreo bili drugačiji i manje evropizovani od onih iz Telefomin grupe, koji žive oko državne 133 stanice? Jesu li misionari ostavili veliki uticaj na njihovu tradiciju i kulturu? Čuo sam da su mnoge plemenske grupe Nove Gvineje bile pod velikim pritiskom da zaborave svoje običaje i vjerovanja. Je li istina da nisu pošteđene čak ni kosti njihovih predaka? Možeš li mi ispričati malo više o toj ekspediciji. - Australijska ekspedicija u Star planinama je počela pismom, koje sam dobio 1964. godine, od jednog speleologa amatera iz Port Morzbija. On se raspitivao, ispred jedne grupe britanskih spele ologa, koji su htjeli da istražuju krečnjačku oblast Star planina, tragajući za neobičnim pećinama. Da skratim priču... Britanci nisu mogli naći sponzore, pa su odustali, ali se onda uključila grupa Australijanaca. Oni su uspjeli da organizuju tromjesečnu ekspedic iju i ja sam bio ponuđen da učestvujem, pošto sam poznavao tu oblast i mogao sam pomoći oko unajmljivanja nosača iz redova Telefolmin naroda. Pošto me dobro znaš, pretpostavljaš da me nisu trebali puno nagovarati... Uzeo sam slobodne dane od škole gdje sam predavao i zaputio se u planine sa ostatkom grupe, koju su činili po jedan: psiholog, geomorfolog i geolog, kao i jedan sidnejski učitelj-čudak – svi zainteresovani za istraživanje pećina, ali isto tako i za čistu avanturu odlaska u oblast koja još nije bila istražena od Zapadnjaka. Moje interesovanje je bilo vezano za upoznava nje ljudi koji su imali veoma malo kontakta sa vanjskim svijetom, te da utvrdim sličnosti i razlike u jeziku i kulturi, između njih i Telefolmin grupe. Pošto smo prethodno unajmili sedamnaest nosača, nas petorica smo krenuli na dalek put. Svi smo nosili po 25 kg težine, 134 da bismo platili minimalan broj nosača. Kada se kreće na takvom put, moraju se nositi hrana i druge namirnice i za nosače, tako da neke državne terenske patrole, koje čine samo dvojica admi nistrativnih službenika, imaju i po stotinu nosača, da bi se mogla nositi sva hrana i oprema, potrebne za pješačenje dugo nekoliko sedmica. Isto tako smo organizovali da nam avioni bace hranu u tri strateški važna odredišna kampa, da ne bi morali nositi hranu za cijela tri mjeseca. Ekspedicije se odvijala bez ikakvih većih nezgoda i, osim prikupljanja lingvističkih i antropoloških informacija, ja sam takođe sakupio neke biljke za PNG Herbarijum, kao i zmije, žabe i guštere za Muzej Južne Australije. Geomorfolog je imao priliku da istražuje davne glečerske aktivnosti u planinama, za magistarske teze na kojima je radio, dok je geolog provjeravao sadržaj korisnih minerala u stijenama. Na njegovu, a možda i našu, nesreću, promašili smo ogromne rezerve bakra i zlata, današnjeg rudnika Ok Tedi, pošto smo ga zaobišli krećući se sjeverno, uzvodno od njega, te zato nismo primjetili bilo kakve tragove bakra ili zlata u rijekama. Učitelj-čudak je prikupio neke insekte za Muzej Južne Australije. On je, slijedećih godina, preduzeo put oko cijele Australije, pješice, a kasnije i preveslao Tores Strejt (moreuz između Australije i Nove Gvineje) u malome čamcu – čudak, kao što sam rekao. Psiholog je kasnije dobio posao u Papua Novoj Gvineji, postavši glavni psiholog u Port Morzbiju, sa klijentelom koju su činili otkačeni Evropljani i Novo-Gvinejci. Međutim, da se vratimo nazad, na tvoje pitanje: ljudi koje smo tamo sreli, i na sjeveru i na jugu Star planina, blizu 135 indonezijske granice, su bili vidjeli bijelce samo jedan ili dva puta ranije, a neki od njih nisu bili vidjeli bijelog čovjeka, ikada u životu (9.2). U svakom slučaju, nije se osjećao ikakav misionarski uticaj, tako da se život odvijao na način kao i generacijama ranije. Do njih je, trgovinom, bilo dospjelo tek nekoliko metalnih alatki i komada evropske odjeće; inače, ostalo je sve bilo u skladu sa tradicijom iz vremena kamenog doba. Mogli smo se sporazumjevati sa njima samo zahvaljujući našim prevodiocima. Najneprijatniji događaj se zbio kada sam u prvom odredišnom kampu, na južnoj strani planinskog lanca, ostao sam sa nekolicinom nosača, koji su mi bili neophodni da se popnem u planine, kada ostali postave drugi odredišni kamp. Jedno jutro nosači su mi prišli i izjavili da je jedan od njihovih ljudi bio ubijen, od strane lokalnog plemena. Prvo sam bio pomislio da su htjeli da kažu da je ubijen jedan od naših nosača, a onda su mi objasnili da je jedan od njihovih mladića, iz jednog sela bilu Telefomina, bio nagovoren, da dođe da živi u selu koje se nalazilo u blizini našeg kampa, tako što mu je bilo obećano da će mu tu dati djevojku za brak. Te male udaljene zajednice nastoje da uvećaju svoju populaciju i na taj način odvrate napade od strane njima susjednih plemena. Na nesreću mladoženje, jedan od lokal nih mladića se požalio da on nema žene a da oni daju jednu od njihovih djevojaka došljaku. Obećana djevojka je uzeta od imigran ta i data za ženu lokalnom momku, ali uz obećanje da će prvo pomenutom biti pronađena druga mlada. Poslije nekog vremena, pronađena je odgovarajuća nevjesta, koja je bila data imigrantu. Međutim, ponovo se jedan lokalni momak bunio, jer on nije imao 136 ženu, ali pošto se bojao da došljak neće pristati da vrati i drugu ženu koja mu je data, nagovorio je jednog od svojih prijatelja da mu pomogne da ga ubiju. Moji nosači su nekako saznali za to, iako je lokalna zajed nica pokušala da prikrije ubistvo. Moj odgovor je bio: ‘Nema tijela, nema slučaja’, u nadi da će se na tome i završiti. Međutim, nije bilo tako! Slijedeći dan oni su došli, rekli da su pronašli tijelo i upitali me da li bih ponio kameru da snimim tijelo, kao dokaz. To nije bila baš prijatna dužnost, ali nisam imao kud. Oni su bili u pravu. Postojao je jasan dokaz da je čovjek ubijen, udarcem po vratu, kao žilet oštrom, sjekirom i odvučen u potok, konopcem koji je bio vezan oko njegovih gležnjeva. Obližnje zgarište šumske kolibe je ukazivalo na pokušaj da se unište dokazi da se u kolibi odigralo ubistvo. Moji nosači su znali čak i ko je skovao plan za ubistvo. Da spriječim mogućnost da taj incident dovede do osve tničkog napada mojih nosača na lokalno selo, rekao sam da ću uzeti stvar u svoje ruke i izvesti ‘sudski proces’. Naravno, ja nisam imao službenu moć da vršim sudsko saslušanje – ja sam, ipak, bio samo državni učitelj na odmoru. Međutim, bilo kako bilo, ja sam to uradio. Ispitao sam nekoliko ljudi, uključujući optužene i ženu koja je bila data ubijenom imigrantu. Pošto sam bio istraživao soci jalnu strukturu, rodbinske odnose i zemljišno vlasništvo lokalne zajednice, bio sam u stanju da otkrijem pokušaje nalaženja lažnog alibija, tako da su poslije određenog vremena optuženi priznali krivicu. Tada sam ih priključio ekspediciji, kao nosače, da idu sa 137 mnom do kampa koji se nalazio na većoj nadmorskoj visini i gdje se nalazila naša radio stanica, tako da sam mogao uspostaviti vezu sa Telefominom, da pitam državne službenike šta da radimo sa našim ‘drugarima’. Kao što možeš pretpostaviti, svo vrijeme puta, neko je držao oko na njima, naoružan mačetom i lukom i strijelama. Put u planine je prošao bez problema; dvojica ubica su radi la s voljom, očito prihvatajući svoju sudbinu, a kada smo stigli u kamp, uspostavio sam radio vezu i iz vlasti su mi rekli da ih poša ljem natrag u selo, a da će se državna patrola kasnije pozabaviti tim slučajem. Mnogo godina kasnije, raspitivao sam se da li su ti ljudi bili odvedeni na suđenje u Telefomin i rečeno mi je da niko ikada nije bio došao po njih, tako da su oni prošli nekažnjeni, jer neki lijeni državni policajac nije imao žarku želju da pješači sedmi cu dana, od Telefomina do toga udaljenog sela, pa je na kraju, sa smjenom zaposlenih, stvar i zaboravljena. - Mora biti da je problem uticaja misionara na lokalnu kult uru, bilo nešto što si pomenuo drugom prilikom. Kada je to bilo? – Nije bilo lako imati u glavi sve Bilove događaje i još im pamtiti redoslijed. Vjerovatno je do toga dovodilo to što sam mu ja, želeći da, analizirajući svaki aspekt njihovog života, zadovoljim svoju potrebu za shvatanjem suštine njihove kulture i tradicije, ali i da nađem neke odgovore vezane za pokrštavanje Evrope, postavljao nevezana pitanja iz različitih oblasti, tako da su njegovi odgovori zavisili od mojih razmišljanja i nisu bili u hronološkom redu. - Ah, mora da misliš na moj put u centralnu Novu Gvineju, 1981. godine, kada sam bio kustos Nacionalnog Muzeja PNG. Generalni direktor kompanije Ok Tedi Development mi je poslao 138 pismo, napisavši da su fanatički evropski misionari bili poslali delegaciju pokrštenih domorodaca starješini Vopkejmin naroda, koji su živjeli u svetom selu Bultem, sa ciljem da ih ubijede da bi njihovu ceremonijalnu kuću trebalo spaliti, da bi se zajednica oslo bodila od Đavola. Srećom, Bultem narod je reagovao burno, skoro nasiljem, i delegacija se morala vratiti nazad, u telefominsku misi ju, podvijena repa. Generalni direktor Ok Tedi rudnika se bojao da masovno uništavanje tradicionalnih relikvija i svetih ceremoni jalnih kuća, na samo da bi donijelo štetu narodu, nego bi moglo dovesti i do toga da ljudi za sve to potraže krivicu u rudniku. On je izrazio spremnost da pokrije troškove moga puta kroz tu oblast, gdje bih trebao da procijenim opasnost za tamošnja tradicionalna sveta mjesta i relikvije, kao i da ohrabrim tamošnje ljude da se odupru ubjeđivanju od strane pokrštenih. Ono što me je tamo najviše uznemirilo, bila je ekspanzija i pojačana aktivnost Evanđelista, koje je pratilo otvaranje velike Škole Biblije od strane baptističkih misionara. To je, između ostalog, dovelo do pokreta ‘Preporod’, čiji osnovni cilj je bio, ne samo masovno pokrštavanje domaćeg stanovništva i kompletno napuštanje rituala i praktikovanja njihove tradicionalne religije, nego i javni ispovijed ‘grijeha’, u koje su, između ostalog, spada la i muška kultna znanja. ‘Preporod’ se raširio velikom brzinom, dovodeći do uništenja i obezbožavanja ceremonijalnih kuća u desetak sela te oblasti. ‘Preporođivači’ su već bili, više od godine dana, zagovarali uništenje glavnih kuća duhova u selima Telefolip, blizu Telefomina, i Bultem na južnoj strani lanca. Vjeruje se da je ove kuće prvobitno izgradila Afek (Stara žena), koja je bila predak 139 naroda centralne Nove Gvineje, i rituali koji su izvođeni u ovim kućama su bili smatrani neophodnim za nastavak dobrog roda taro korijena i uspješnog lova i tova svinja. Bio sam planirao da provedemo 3-4 sedmice istražunjući glavne ceremonijalne kuće: da vidimo koje su od njih bile uništene, koje su ugrožene, a koje su bile bezbjedne od hrišćanskih fanatika i drugih opasnosti, kao što su nebriga i sl. Takođe sam planirao da objasnim tamošnjem stanovništvu Zakon o Nacionalnoj kulturn oj baštini, a i da utvrdim da li čuvari ceremonijalnih kuća žele da se one, kao i druge svetinje, proglase NKB i na taj način zakonski zaštite. Mislio sam započeti ispitivanje na jugo-istoku te oblasti, u Ankejakmin selu, o kojoj živi Bolobip narod. Tu je postojala avion ska pista, sagrađena od strane Katoličke misije i osnovna škola. Mogao sam da dođem tamo avionom, ili da pješačim od piste u državnoj stanici u Olsobipu, koja se nalazila na puno manjoj nadmorskoj visini, pa je trebao čitav jedan dan penjanja da se stigne do Bolobipa. Od Bolobipa bismo pješačili zapadno, prateći podnožje Hajndenburškog zida, kroz Fegolminska sela – sve do Vopkejmin sela, u Magalsimbipu, a onda dalje zapadno preko jednog planin skog grebena do Tabibila, glavnog kampa za Ok Tedi rudarske operacije. Tu bi se odmorili 1-2 dana, a onda bi nastavili sjeverno, pa istočno do Bultemabipa, ritualnog centra Vopkejmina. Penjući se uz Hindenburški zid, prešli bismo nekoliko kilometara nenas tanjene šume, prekrivene mahovinom, koja se nalazila na 2500m nadmorske visine, zatim se popeli do prevoja koji se nalazio na 3000m, pa se onda spustili 1500 metara u dolinu Ilam, gdje živi 140 Tifalmin narod. Dvanaest kilometara istočno od Tifalmina leže Ulapmin sela, a trinaest kilometara vraninog leta dalje istočno je državna stanica i avionska staza u Telefolminu. Odatle bih mogao istraživati Falamin sela na istoku i Telefolmin sela, u dolini Elip, na sjeveru. Jedan nacrtani kilometar na mapi, u ovoj zemlji predstavlja najmanje dva na terenu i pola sata do sat vremena hoda, zavisno od terena i kvaliteta puta. Najmanja nadmorska visina bi bila oko 600 metara, u Tabubilu, a najviša 3000m na lancu Virgo, odakle se pruža pogled na dolinu Ilam. Između su bili bezbrojni usponi i strmine, prelazi preko potoka i rijeka, rupe pune blata, napuštene bašte pune podivljalog grmlja, hladne i vlažne šume niskog rasti nja koje prekrivaju kamena udubljenja, kao namjerno napravljene zamke, a uz to, postojao je i rizik od sunčevih opekotina u travna tim predjelima dolina Ilam i Ifi. Hod kroz tu zemlju je zahtjevao dobru opremu: jake šorceve i košulje, lake ali komforne planinarske cipele (i japanke za kamp), presvlaku za veš i čarape (prvo lagane pamučne čarape, pa preko njih debele vunene čarape), prozračne dokoljenice koje će štititi cjevanice, šešir sa širokim obodom, džemper, kišnu kabanicu, toplu vreću za spavanje, mrežu za komarce, jake ruksake (po jedan za svako od nas i treći za hranu i posuđe - potrebna tri nosača, kojima treba obezbjediti kabanice, takođe), komplet lične opreme za svako od nas, koji bi sadržavao: kameru sa opremom, sveske, mape, kompas, visinomjer, nužne rezerve hrane, upaljače, peškir, potkošulju, kišnu kabanicu, itd. Nosači služe kao vodiči, prevodioci, informatori i pomoć u 141 kampu, a osim toga jedan ili dvojica od njih mogu biti poslani u pomoć u slučaju ozbiljne nesreće. Nebi bilo vrlo mudro putovati kroz unutrašnjost Nove Gvineje bez lokalnih vodiča... Sa tri nosača, naša grupa ne bi crpila rezerve hrane sela. Razlog za takav oprez je taj, što ćemo dolaziti u sela nenajavljeni a njihova navika je bila da se iz vrtova donosi kući samo onoliko hrane, koliko je dovoljno za dan-dva, a njihovi vrtovi se često nalaze vrlo daleko od sela. Mi bismo ponijeli konzerve mesa i ribe, suvo voće i povrće, šećer, so, čaj, kafu, mlijeko u prahu i zobene pahuljice, da bude dovoljno za boravak nas petoro, za male obroke tokom sedmice, nadajući se da ćemo moći kupovati lokalnu hranu, da dopunimo ove oskudne obroke. Uzelo bi otprilike jednu sedmicu hoda od Bolobipa do Tabubila, i još jednu od Tabubila do Telefomina; dokupili bismo hranu u prodavnicama u Tabubilu i Telefominu. U ponedjeljak sam poletio za Kijungu, koja se nalazila u gornjem toku rijeke Flaj. Istoga poslijepodneva sam bio u maloj Cesni, kojom je pilotirao sveštenik Bučar iz Katoličke misije, koja je jezdila prema planinskom selu Bolobipu. Dok se avion uzdizao iz sparne šume u dolini rijeke Flaj, usmjeravajući se sjeverno prema gomili tamnih oblaka, bio sam sve pesimističniji u vezi našeg sretnog slijetanja u Bolobip. Tamošnja pista se nalazi na oko 1500 m nadmorske visine, u podnožju Hajndenburškog zida, koji većinu dana zapljuskuje more oblaka koji daju sliku zapjenjenih talasa, koje je neko, nekim čudom, usporio. Pokazalo se da je stvarno bilo nemoguće pronaći pukotinu u 142 oblacima, koja bi nam pomogla da lociramo pistu, pa je sveštenik Bučar predložio da probamo sletjeti na pistu u Olsobipu, koja se nalazila dan hoda zapadno i 800 m nadmorske visine niže od Bolobipa. Složio sam se, pošto niko nije mogao znati da li će sutradan vrijeme biti imalo bolje, a, osim toga, još jedan let bi umanjio naš, ionako mali, budžet a i nisam baš bio gorio od želje da platim K40, da bih proveo noć u izluđujućoj vrućini i vlazi tijesne, zagušljive sobe u jedinoj sobi za goste u Kijunzi. Poslije nekog vremena. Provukli smo se kroz nagomilane oblake i primjetili Olsobip (9.3). Teška kiša je upravo bila prešla preko piste, koja je bila sva u malim baricama. Napravili smo krug, što je bila obavezna praksa u Papua Novoj Gvineji, kao upozorenje da se avion sprema za slijetanje i da se svi ljudi i životinje moraju skloniti sa piste. Kada smo se počeli spuštati, preletjeli smo olupinu jednog aviona, kome to očigledno nije uspjelo. Sveštenik Bučar je pilotirao smirenošću iskusnog pilota i uskoro smo, dotičući pistu, osjetili sudar sa vjetrom, avion se malo zanijeo i skliznuo kroz vodu i blato, da bi se na kraju zaustavio na samom kraju piste. Skinuli smo prtljag, uz kratak pozdrav i objašnjenje čuvaru i radoznalim posmatračima. Sveštenik je zatim ukrcao mješavinu tereta, koja se sastojala od bolesnika, poštanske vreće i taro korijena, za rođake u Kijunzi. Deset minuta od spušta nja, on je već bio u vazduhu, jezdeći prema rupi u oblacima koja se ubrzano zatvarala, odakle će onda južno prema Kijunzi. Ostalo je samo 45 minuta prije nego se, zbog mraka, svi avioni moraju prizemljiti. To veče je otac Bučar stigao sretno u Kijungu, ali neko liko godina kasnije ja sam sa tugom primio vijest da je jedan od 143 njegovih letova kroz nepogodu, kada je pokušao da prebaci jednu teško bolesnu ženu u bolnicu u Kijunzi, završio nesrećno. Otac Bučar nije više sa nama. Prespavali smo na tvrdom drvenom podu, stalno otresajući žohare koji su prelazili preko nas, i jedva smo dočekali zoru da malo protegnemo i razmrdamo ukočena i nažuljana tijela. Već u pola sedam već su bila spremna trojica ljudi koju sam unajmio prethodne večeri, da nose našu opremu do Bolobipa. Krenuli smo u sedam i petnaest i u devet ujutro prešli Ok Bajlak (rijeka Flaj), skačući sa jedne, mahovinom prekrivene, stijene na drugu, dok je 7-8 metara niže između njih tutnjala rije ka. Tu je 1967. postojao viseći most, zadivljujuće djelo šumskog inženjeringa, koji se sastojao od tri jaka ‘kabla’ od Ratan palme (palma sa izuzetno visokim, lozi sličnim, stablom) i tanjih kaiševa iste vrste palme, koji su povezivali kablove, čineći tako hodnik u obliku slova V. Na žalost most se više nije održavao, pošto sada čuvari mogu za Bolobip letjeti avionom. Tokom slijedećih sedmica ostatka puta su nas pratili slabo održavani putevi, mostovi i kućice za odmor, uz neke primjetne izuzetke. Izgradnja pisti puno olakšava funkcionisanje admini stracije i osoblja misije i prevoz bolesnika i povrća za prodaju, kao i dovoz određenih potrepština, međutim, za one koji moraju hodati od jednog mjesta do drugog ili između sela i vrtova, situacija je gora jer su staze u lošijem stanju nego ikada, pošto su ranih 60-ih redovne patrole vladinih službenika trebale mir, bolje puteve i dobro održavane kućice za odmor pored puteva, dok za to sada više nema potrebe. 144 Dugo, teško penjanje, uz oko jedan kilometar visoke stijene, dovelo nas je za dva i po sata na vrh planine Bakom; žeđ smo bili gasili samo na bistrim izvorima na dnu i na vrhu. Odatle se teren spuštao prema Dalejbiku, malom zaseoku koji su činili četiri unan gama (porodične kuće) i jedan kabelam (kuća muškaraca) u kojoj su se čuvale lobanje predaka, svinjske vilice i nedavno naprav ljeni štitovi. Pošto je zaseok bio prazan, nisam mogao ući u kuću muškaraca pa sam se morao zadovoljiti time da virim kroz puko tine u zidovima. Bio sam sretan jer je bilo jasno da Hrišćanski ‘preporod’ ovdje još uvijek nije bio prihvaćen. Poslije kratkog odmora smo ponovo počeli da se penjemo gore, do samog podnožja Hajndenburškog zida, koji smo pratili, praćeni lakom kišicom, idući istočno sve do Bolobipa u koji smo stigli u pet i deset poslije podne. Slijedeći dan sam proveo provjeravajući stanje ceremonijal nih kuća u ovom izuzetno velikom selu i njihov sadržaj. Preciznije, ono se sastoji od tri sela koja su razdvojena međusobno po par stotina metara, tako da sam trebao pregledati tri ceremonijalne kuće. Jedna od njih je nestala, ustupivši mjesto osnovnoj školi, u drugoj nije bilo ikakvih svetinja, dok je treća, koja je bila spojena sa svetom kućom - Jolam, u Katokabipu, bila u stanju propadan ja. Bilo je jasno da je stari čuvar umro, ne ostavivši nasljednika, a niko se nije ponudio da zauzme njegovo mjesto. Kuća se već bila gotovo srušila a unutra su relikvije padale sa zidova (9.4); posta jala je mogućnost da sve to ostane prepušteno kiši i vjetru. Ja sam im rekao da, ako misle da ne mogu renovirati objekat i voditi brigu o svetinjama unutar njega, Nacionalni muzej može razmotriti 145 mogućnost njegove kupovine i premještanja u Port Morzbi, gdje bi se u muzeju izvršila njegova konzervacija. Direktor osnovne škole me je pozvao da učenicima održim predavanje o radu muzeja, u toku koga sam odgovarao na pita nja, uglavnom postavljena od strane učitelja, o važnosti očuvanja znanja o tradicionalnoj kulturi. Direktor je planirao da otvori mali muzej na školskom zemljištu. U osam ujutro, slijedećeg dana, nastavili smo stazom zapadno, zaobilazeći jugozapadni kraj jednog isturenog dijela Hajndenburškog zida, stotinama metara visokog, niz koji se slijevao mali potočić. U jedan sat smo se odmorili dvadeset minuta na jednom hrbatu, okrepljujući se hladnim tarom i suvim voćem. Jasan pogled se pružao zapadno preko, sve do sela Imigabipa. Ovaj ogromni amfiteatar, formiran vodama rijeke Flaj, je terito rija Fegolmina, dok je iza nas ležala teritorija njihovih nekadaš njih ljutih neprijatelja, Ankejakmin plemena iz Bolobipa. Mnogo kasnije, 1983. godine, Kevin Agelep iz Bolobipa mi je ispričao ovu priču: - Mi smo porijeklom iz Telefomina. Kada je oblast postala prenasaljena, tako da nije bilo dovoljno zemlje i divljači za sve, neki ljudi su se preselili u Selbang, istočno od Bolobipa, dok su se drugi naselili u Golgulbip, Fegolmin oblast, zapadno odavde. Moji preci su stigli ovdje preko Selbanga, više od sedam generacija ranije. Prije nego su oni došli, ta oblast je već bila nastanjena ljudima koji su živjeli na rijeci Flaj, u Imigabipu, koji su se takođe doselili iz Telefomina, što znači da su poticali iz iste kulture. U 146 početku su odnosi između Fegolmin i Angkeiakmin plemena bili dobri; sukobi su se rasplamsali sedam generacija prije mene. Svađa je nastala zbog jednog para iz sela uzvodno, koji je zamutio potok, pošto se muškarac oprao... Dole nizvodno, neki ljudi iz Golgulbipa su pili vodu iz potoka. Kada su, kasnije, čuli šta je muškarac iz sela uzvodno uradio, gadno su se naljutili i zaprijetili ratom. Imigabip pleme je priteklo u pomoć svojim prijateljima iz Angkeiakmin plemena, iz Bolobipa, u nastalom sukobu protiv uvrijeđenih stanovnika Golgulbip plemena, međutim uprkos svemu, ovi zadnji su pobijedili, potiskujući neke od poraženih iz Imigabipa zapadno prema Ok Tedi, mada se većina od njih kasnije vratila. To je bio početak, još uvijek prisutne, netrpeljivosti između ove dvije grupe. Nastavili smo dalje, prolazeći kroz planinske šume i napu štene vrtove, zarasle u živicu, da bismo dva sta kasnije stigli u Golgulbip. Jolam (sveta kuća) je bio u dobrom stanju i ja sam porazgovarao sa mještanima, pitajući ih da li žele da ceremoni jalna kuća i njene relikvije budu proglašene NKB. Odgovorili su mi da se prethodno trebaju posavjetovati sa, tada odsutnim, čuvarima i da će mi javiti o svojoj odluci u dogledno vrijeme. Mještani su u blizini bili napravili pistu, koristeći metalne šipke i lopate, a za nošenje šljunka su koristili improvizovana nosila, koja su napravili tako što su, dužinom, kroz vreću od riže proboli dva duga, debela, štapa. Žene i muškarci su radili uporedo, pod nadzorom katoličke misije. Želja im je bila da gaje povrće i prodaju ga Ok Tedi rudarskom kampu u Tabubilu, pa su radili, puni 147 entuzijazma, da sebi obezbjede način transporta njihove robe do tržišta. Pista je, takođe, trebala da im obezbjedi otvaranje osnovne škole i vidjeli su je kao neophodnost, koja otvara mogućnost da se učestvuje u raspodjeli nacionalnog bogatstva. Teško je znati koliko su ova očekivanja realistična, a koliko dio magičnog ‘Kargo kulta’, kojim se može objasniti kao njihovo shvatanje da bijelci dolaze na njihovu teritoriju sa nevjerovatnim moćima i novcem, a ne izgledaju kao da rade (onako kako oni moraju da rade). Oni vide da bijelci čitaju, pišu i pričaju o Bogu i Bibliji, po čemu oni zaključuju da je umijeće čitanja i pisanja, način dobijanja pristupa tajnama Boga i Biblije bijelog čovjeka i ključ za sticanje mogućnosti da se sa njim dijele njegovi moć i bogatstvo. Njihova vlastita religija je mistična i zasnovana je na tajnim zna njima, tako da je shvatljivo da će iz njihovog razmišljanja proizići ovakva logika: ‘Ako je ta pista potrebna da se vlasti ubjede da otvore školu, oni će je napraviti, a ako to donese još i bliži kontakt sa misijom i bolju mogućnost za trgovinu, time bolje’. Slijedeći dan smo napustili Imigabip i prošli kroz Vogembip, gdje su svetinje u jolamu i kabelamu bile netaknute. Imigabip je udaljen samo oko sat vremena, tako da sam poslije podne mogao provjeriti stanje njihove seoske ceremonijalne kuće, kao i one u njima susjednom selu, Kavedubipu. Ceremonijalna kuća u Imigabipu je glavno svetilište Fegolmin naroda i, iako je izgledalo da mu nema spasa, rekli su mi da će se umjesto njega izgraditi novi. Na žalost, glavni čuvar je bio odsutan, tako da nisam mogao dobiti informacije o njenom sadržaju, niti dozvolu za proglašavanje kuće i relikvija NKB. 148 Nažalost, jolam u Kavedubipu je bio u opasnosti, pošto je starac koji je bio njegov čuvar umro, prije nego što je odredio svoga nasljednika, isto kao što se desilo u Bolobipu, tako da je njego va dalja sudbina bila neizvjesna. Pokušao sam svim silama da ih nagovorim da se potrude i da nađu novoga čuvara ili, ako ne uspiju u tome, da prodaju kuću i svetinje muzeju. Ponovo sam im potvr dio punu podršku države, preko muzeja, za nastavak održavanja njihovih tradicionalnih religijskih građevina i drugih svetinja. Naša tri nosača iz Bolobipa su nas ostavili, jer su se morali vratiti nazad u selo, pa smo unajmili trojicu ljudi iz Imigabipa koji su se ponudili da nas provedu pravo do Telefomina, komentarišući da bi se nazad vratili preko Hajndenburškog lanca, starom trgo vačkom stazom koja vodi od Telefomina prema Imigabipu. Slijedeća tri dana smo proveli spotičući se po lošim stazama, koje su vodile kroz slijedeća tri sela, od kojih je jedno prihvatilo zaštitu svojih svetinja zakonom o NKB, dok su u drugom smatrali da su oni sami sposobni da vode brigu o svome naslijeđu i da im nije potrebna zakonska zaštita. Treća grupa nije bila optimistična da će gomila svinjskih vilica i drugih trofeja, na protrulom podu trošne ceremonijalne kuće, ikada reinkarnirati, a četvrto selo, Tabubil, je bilo napušteno. Pošto smo se u rudarskom kampu Tabubil odmorili, oprali odjeću, pobrinuli se za naše ogrebotine i žuljeve, a onda otiši u Mes, gdje smo se istuširali i dobro najeli u kuhinji kampa, onda smo obnovili naše zalihe i odvezli se, putem za Fubilan, planinu bakra i zlata. Sišli smo s puta oko 11 sati, a onda se zaputili istočno, 149 pješačeći južnom obalom rijeke Kam. Oprezno smo birali put, kroz ispetljano grmlje starih vrtova, balansirajući uz nageta kliza va debla palog drveća, penjući se više i više, dok se nismo našli pred zidom, pritisnuti maglom i sitnom kišom. Cokule su nam bile dobro namočene ledeno-hladnom vodom iz bezbroj potoka, koji su se slijevali preko izglačanog kamenja. Ipak je bilo lakše ići kroz njih, pomažući se mahovinom obraslim granama, koje su doseza le do potoka, nego praviti put groz mokro grmlje. Oko pola šest, stigli smo, iscrpljeni, u sumorno selo Tunganabip, koje je bilo, po nadmorskoj visini, za kilometar više od Tabubila. Na sreću, selo je bilo naseljeno i mogli smo da dijelimo jednu malu kuću (od ukupno tri) sa smješom ljudi, pasa i svinja. Uzimajući u obzir broj prisutnih, Ja sam zauzeo preveliku površinu poda ali su to oni velikodušno prihvatili, izražavajući svoje zado voljstvo što nam mogu biti domaćini. Jedna od djevojčica je išla u školu u Tabubil i bila je sretna što je imala priliku da isproba svoj Engleski jezik. Njene komšije su pokazivale zavidno poštovanje zbog njene mogućnosti da im bude prevodilac. Ona se ponudila da nas vodi do Bultemabipa, slijedećeg dana. Bultemabip je ritualni centar Vopkejmin naroda. Rano, slijedećeg jutra, zaputili smo se prema Bultemabipu sa jednodnevnim zalihama i grupom djevojčica i jednim odraslim muškarcem, koji su nas vodili. Poslali smo naše nosače pravo u naš šumski kamp, ispod Hajndenburškog zida, da sve bude spremno za naš dolazak te večeri. Pošto je bilo za očekivati da će koliba, koja se tamo nalazila, prokišnjavati i da će je trebati popravljati, a i pamtio sam svoj boravak tamo, prije mnogo godina, kada je ta ista 150 koliba bila puna buva, rekao sam im da naprave klupu za spavanje, dobro podignutu od zemlje. Bultemabip je ritualni centar Vopkejmin plemena, za koji kažu da je započet od njihovog legendarnih pretka Afek (Stara Žena), koja je, takođe, osnivač vrhovne ceremonijalne kuće u Telefolipu. Glavna ceremonijalna kuća u Bultemabipu se zove Futmanam, a ime je dobila po izrezbarenim i obojenim drvenim pločama, kojim su obloženi njeni prednji i zadnji vanjski zidovi. Prvi put sam je vidio 1967. godine i tada mi je izgledala nekako oronula (9.5). Poslije su je renovirali ali je u međuvremenu ponovo došla u, čini mi se, čak i gore stanje (9.6), nego ono u kome je bila kad sam je vidio prvi put. Mnoge od izrezbarenih i obojenih ploča su spale (9.7), krov i pod su bili truli, a zidovi su imali velike puko tine. Samo su ljudske relikvije i životinjski trofeji unutar zadnjeg zida (9.8) ostali u prilično dobrom stanju. U selu nije bilo ikoga, osim od jednog ostavljenog psa koji je tužno zavijao u našem pravcu, sa kraja sela, kao da nam se žalio što su ga ostavili samog. Fotografisao sam građevine i, kroz pukotine u zidovima, unutrašnjost ceremonijalne kuće, a onda smo se vratili nazad na stazu i nastavili dalje, dok su naši vodiči iz Tunganabipa dovikivali poruke ljudima koji su radili u udaljenim vrtovima, čije su prisustvo odavale tanke trake plavičastog dima koji se jasno oslikavao na zelenoj pozadini šume. Zamolio sam vodiče da prenesu čuvarima ceremonijalne kuće brigu i podršku države u vezi popravka ceremonijalne kuće. Kasnije sam bio čuo da je kuća bila izgrađena iznova i da su, za tu priliku, izrezbarene i oslikane nove ploče za njene prednji i zadnji zid. Uspjelo mi je da to kasnije, 151 1983. godine, i fotografišem. Skrenuli smo sa pravca kojim smo išli tog jutra, skrećući na sjever, da bismo stigli u šumsku kolibu oko pola pet. Tamo je već bila prava gužva – otprilike, tri velike porodice i nas petoro, tako da je bilo prilično veselo tokom pranja, pripremanja jela i raz mjenjivanja priča, sve dok nismo ušli na spavanje. Nažalost, moje precizne instrukcije u vezi sa platformom za spavanje izgleda da ipak nisu bile dovoljno ilustrativne da se shvati da 50mm debelo pruće, postavljeno jedno od drugog na razdaljini od 75mm, nije najbolje za dobar san i ja gotovo da nisam ni oka sklopio. Jedva sam dočekao cik zore da nađem opravdanje za ustajanje i pripremanje doručka. Oko 7 sati smo se pozdravili sa našim Tunganabip vodičima i krenuli, penjući se stazom koja je postajala sve strmija, da bi se na kraju morali provlačiti kroz usku pukotinu u stijeni koja je vodi la prema vrhu. Sat i po kasnije, bili smo na vrhu sa kojeg se pružao fantastičan pogled, dole, zapadno, na dolinu Kam, preko Ok Tedi i prema Fubilanu (9.9). Sam malo kasnije oblaci su se nagomilali i ništa se više nije vidjelo. Vratili smo se nazad na planinsku stazu i započeli hod kroz izmaglicu i mokru, mahovinom prekrivenu, vegetaciju, birajući pravac, oprezno, između isprepletenog kori jenja, tišinom pritisnutog drveća. Nepokolebljivo smo napredovali sjeverno, prema strmoj ivici Virga. Prešli smo potok preko balvana koji ga je premošćivao, probijali se kroz zamke od puzavica i kroz raskvašene travnate ravnice, a onda se odlučili za kratko, ali gotovo vertikalno penjanje od 200m, do vrha Virga. 152 Virgo je visoka tačka na hrbatu koji dijeli basen od doline Ilam (9.10), naseljene narodom Tifalmin. Ovdje je vrijeme obi čno nestabilno – vrući, vlažni vazduh koji se diže od Ilamtamana, sudara se sa visokim hladnim zrakom iz basena i kondenzuje u oblake i rosu, čitavom dužinom hrbata. Jedan korak izvan hladne magle i slabe kišice, u puni sunčev sjaj i dole, preko 1km niže, leže Tifalmin sela u travi pored rijeke. Avionska pista leži preko puta nove osnovne škole, koja je tu izgrađena 1970. Prvu pistu je uništilo klizište, od kojeg su nastradali neki mještani i porodica Štajnkraus, koji su radili za Ljetni institut za lingvistiku i bili prevodioci Biblije. Daleko, na istoku, se može vidjeti Telefomin i tamošnja naselja, koja odaju trake dima i odsjaj sa limenih krovova. Krenuli smo ponovo, samo sada nadole, dok su nas noge izdavale u pokušaju da držimo korak sa našim izdržljivim nosačima. Staza je bila prilično dobra, uz rijetke prepreke, ali smo morali da pazimo na koprivu i mušice, koje su nam letjele u oči i lijepile za lice. Kasno popodne, stigli smo u Bulolengabip i ja sam odmah potražio Sulukima (9.11), starog poglavicu koji je bio od velike pomoći Vilsonu Vitkroftu, kada je on vršio antropološka istraživa nja ovdje, u periodu 1968-1970. Donio sam Sulukimu vijesti od Vilsona i njegove supruge Pegi, koji su sada u Americi. Koze, koje su im Vilson i Pegi ostavili, više nisu bile među živima. Bulolengabipljani su ih čuvali nekoliko godina, ali su na kraju odlučili da ih zakolju i pojedu. Ovo selo je nekada imalo ceremonijalnu kuću sa fasadom 153 od izrezbarenih i oslikanih ploča (9.12). 1964. godine, Brajan Krenston iz Britanskog muzeja je ostao u ovoj dolini nekoliko mjeseci, bilježeći i sakupljajući primjerke tifalminske materi jalne kulture. On je kupio četiri ploče sa fasade, od kojih su sve ponovo nadomještene. 1965. godine, sva je fasada kupljena od strane pariškog Musee de l’homme, ali u ovom slučaju nika da nisu bile nadomještene. Obavješten sam da su sve relikvije i životinjski trofeji uništeni u ‘Preporodu’ i da više nije ostalo išta u kućama muškaraca širom oblasti Atbalmin, Tifalmin, Ulapmin ili Telefolmin, osim svetinja iz ceremonijalnih kuća u Telefolipu i Bogalminavipu. Posjetio sam i pećinu gdje su bile držane kosti i lobanje predaka i našao neke od njih razvučene niz padinu; vjerovatno su to uradili psi. Predložio sam Tejloku, Vitkroftovom glavnom pomoćniku a sada i članu Skupštine provincije, da se postavi mala ograda na ulazu u pećinu, da bi se spriječilo novo skrnavljenje. Slijedeći dan sam posjetio osnovnu školu i razgovarao sa učiteljima o djelovanju muzeja. Oni podstiču djecu da rezbare i slikaju drvene ploče, u svrhu održanja tradicionalnih vještina. Istog dana smo nastavili naš put stazama prelijepe doline, iz koje se pružao fantastičan pogled na Ulapmin sela. U njihovom centru se nalazila novo-otvorena osnovna škola i ja nisam propu stio priliku da porazgovaram sa tamošnjim učiteljima. Poslije toga sam posjetio svako od sela uvjerivši se da ni u jednoj ceremoni jalnoj kući muškaraca nije više bilo ni traga od relikvija. Neki od ostataka predaka su bili sakriveni u jednom udubljenju u kamenu, dok su ostali bili pobacani u rijeku (Hladna voda uništi njihovu 154 ‘vatru’, ili, drugim riječima, energiju), a svinjske vilice su ležale rabacane niz strminu. Mještani su rekli da su pastori i đakoni baptističke misije nagovarali ljude da bacaju relikvije, govoreći da su one ‘samtin bilong Satan’ (nešto đavolsko). Slijedećeg jutra smo napustili Ulapminski lanac i krenuli istočno, prema Telefominu, duž travnatih terasa koje se prostiru iznad južne obale rijeke Sipik. Sunce je nemilosrdno peklo, dok smo hodali lakšim dijelom puta, kroz travnate ravnice; samo su rijetki kanali, obrasli drvećem, povremeno donosili olakšanje. Bio sam prelazio mali, ali vrlo brzi, potok preko improvizovanog mostića, koji se sastojao od dva drvena stupca, kada se on prolomio i voda me je zamalo odnijela. Hladna voda me je trgla iz, vrućinom izazvane, letargije. Počeli smo da se naglo spuštamo prema Sipiku, koji smo prešli preko tradicionalno građenog ‘boks-girder’ mosta. Ovo čudo od seoskog inženjeringa je bilo održavano od kada se pamti, kao veza između Telefolmin naroda i njihovih saveznika i trgovačkih partnera iz Ulapmina. Na kratko smo se zaustavili na Sipiku, da se operemo i osvježimo u njegovim bistrim brzacima, a onda je usli jedilo 300m dugo i sporo penjanje do prastarog jezera, oko koga su ležala Telefolmin sela. Kako smo ušli u prvo selo, Ankemavip, tako smo ugledali, nonšalantno naslonjenog na zid kuće, nikoga drugog, nego moga starog prijatelja i pomoćnika Nimisepa (9.13), sa kojim sam dijelio dobro i zlo tokom ekspedicije u Star planinama, 1965. godine. Poslije srdačnog pozdravljanja i kratkog razgovora, obećavajući da ću se slijedeći dan sresti sa starim drugarima iz 155 sela (9.14), produžili smo do policijske stanice - male kuće u blizini piste, da se prijavimo. Isplatili smo naše nosače i dali im zalihe hrane, dovoljne za put preko Hajndenburškog lanca, do Imigabipa. Oni su, prezadovoljni zaradom, požurili do prodavnica, da kupe razne stvari koje će ponijeti nazad u svoje selo. Zamolio sam ih da prenesu čuvarima ceremonijalnih kuća u njihovom selu, saznanje da su one u Bultemabipu i Telefolipu ostale sačuvane. Dopunili smo svoje zalihe i pozajmili jedan madrac i koher na kerozin. Slijedeće sedmice sam posjetio Telefolmin sela u dolini Ifi, ali ne i ona u dolini Elip, pošto mi je bilo rečeno da je tamo preostalo samo par relikvija koje su bile u rukama pojedinaca, dok su sve relikvije iz ceremonijalne kuće bile uništene. Međutim, zato sam posjetio Falamin pleme i našao neke relikvije netaknute u jednoj od njihovih ceremonijalnih kuća, a čuo sam da neki poje dinci čuvaju u svojim kućama više izuzetno značajnih relikvija. Centralna kultna kuća (telefolip) u Telefol(av)ipu je bila netaknuta; čak joj je nedavno bio i popravljen krov. Stanovništvo je bilo vrlo zainteresovano da se ista proglasi za NKB, zajedno sa svetim gajem, koji se nalazi na ulazu u selo; to smo i uspjeli pa je i uvrštena na listu 30.7.1982. Trošni jolam u Bogalminavipu, selu naslonjenom na Telefolip, je trebalo da bude obnovljen, odmah po završetku radova na novoj osnovnoj školi. Njegove relikvije i životinjski trofeji su takođe bili sačuvani. Neke porodične kuće su takođe imale neke od njih, a u jolamu u selu Oksivip su, isto tako, bile sačuvane, mada je sama građevina bila u oronulom stanju. Posjetio sam tamošnju Baptističku misiju, gdje sam prim ljen sa ljubaznošću. Objasnio sam njihovom menadžeru svoj 156 stav o očuvanju tradicionalnog znanja i odgovornosti misije za sprečavanje djela nerazumnog uništavanja od strane njihovih članova. Dodao sam da muzej neće oklijevati da takve ljude krivično goni, prema zakonu o Nacionalnoj Kulturnoj Baštini. U očitoj kontradikciji sa ciljevima ‘Preporoda’, misija je imala mali muzej tradicionalnih figura i primjeraka prirodne isto rije, koji sadrži otprilike 600 etnografskih primjeraka, od kojih neki, kao što su svete relikvije, nisu prisutne ni u jednoj muzejskoj kolekciji u svijetu. Procijenio sam vrijednost kolekcije na K10000 (mnogo više na stranom tržištu) i predložio im da razmisle o prod aji te kolekcije nacionalnom muzeju, a da ona ostane na istom mjestu, koje bi predstavljalo istureno muzejsko odjeljenje. Time bi Nacionalni muzej preuzeo odgovornost za kolekciju i preduzeo bi mjere registracije, katalogizacije, etiketiranja i konzervacije. Šteta od insekata je već bila vidljiva, eksponati nisu bili obilježeni brojevima a štura dokumentacija na nekim naljepnicama je bila vidno izblijedila. Time je bila završena naša kratka turneja i ja sam odletio avionom od Telefomina do Ambuntija, a odatle se rijekom Sipik spustio do sela Kandingai. Tu sam započeo pregovore o kupovini jednog vrijednog garamuta (bubanj napravljen od šuplje klade) za muzej, a onda smo otišli u Vivak pa u Goroku, gdje smo posjetili kustosa J.K. Mek Karti Muzeja, jednog od odjeljenja nacional nog muzeja, da napravim izvještaj o njegovom funkcionisanju i potrebama... - Mislim da će biti dosta za danas, jer se gosti već rasipaju, a ti bi se trebao smatrati jednim od domaćina - upozorio sam Bila, 157 pružajući mu ruku u žurbi, jer sam tek tada bio shvatio da je bilo skoro 10 naveče, a bio sam planirao da ostanem najkasnioje do 9. - U pravu si – odgovorio mi je dok smo se pozdravljali, dodajući: - Vidimo se u utorak. 158 G lava X - Pacifička ostrva su poznata po glavosječama. Reci mi jesu li urođenici sa Nove Gvineje bili i glavosječe i ljudožderi? – počeo sam naš novi susret pitanjem. - To se razlikovalo, od plemena do plemena – odgovorio je Bil. Otpivši dobar gutljaj piva, koje mu je, izgleda, baš prijalo, da bi nastavio, entuzijastičnim tonom: - Na primjer, neki su bili glavosječe ali ne ljudožderi, dok su drugi bili bili ljudožderi, a nisu bili lovci na glave. Govoreći o samom kanibalizmu, neka plemena su jela ljudsko meso samo tokom rituala, dok su drugi ubijali radi hrane. Interesantan slučaj ritualnog kanibalizma u istočnim visoravnima Nove Gvineje je izazvao veliku pažnju javnosti prije 50-ak godina. Veliki broj stanovnika tamošnjih plemena je patio od strašnih povreda zadobijenih gubljenjem ravnoteže i padanjem u vatru, koje su bile praćene simptomima kao što su: problemi sa ravnotežom, drhtanje ruku, poremećen govor i neobjašnjivi napadi smijeha. Većina žrtava su bile žene. Narod je zvao tu bolest – kuru. Poslije opsežnih medicinskih i antropoloških istraživanja, otkriveno je da je ta zajednica imala originalan način ukazivanja poštovanja njihovim umrlima. Kada bi neko umro, rođake bi mu isjekle leš na komade, poslije bi odvojile ruke i noge i isjekle mišiće, 159 izvadile bi unutrašnje organe iz grudne šupljine i mozak iz lobanje. Ove delikatese bi na kraju pojele žene i njihova djeca, a i stariji bi takođe dobili dio. U početku su naučnici mislili da se radilo o genetskoj boles ti, poslije su mislili da se možda radilo o nekom virusu sa sporim djelovanjem, da bi, na kraju, shvatili da je u pitanju prion bolest, slična ‘bolesti ludih krava’. Kuru je bila primjećena samo među ovom plemenskom grupom istočnih brđana Nove Gvineje i nestala je od kada je prekinut posmrtni kanibalizam. Naučnici su se pitali kako se ta bolest tu bila pojavila, pošto je tamošnje stanovništvo tvrdilo da ona nije bila postojala dok Bijelci nisu stigli u njihove doline. Može se samo pretpostaviti da je neko jeo životinje infici rane ovom određenom prion bolešću - vjerovatno meso, unutraš nje organe ili mozak ovaca ili krava koje su Evropljani uvezli u Novu Gvineju, a onda je prion prenešen na druge ljude zbog već postojećeg posmrtnog kanibalizma. Ne može se sa sigurnošću reći zašto je neko, u određenom slučaju bio ubijen i pojeden, tako da svaki slučaj moramo gleda ti odvojeno. Na primjer, 1901. godine, kada je misionar Džejms Čalmers sa svojom pratnjom bio ubijen i pojeden od strane Goaribari plemena, u zapadnom Papuanskom zalivu, urođenici su imali dvije različite priče. Jedna je bila ta, da ga je ubio neki mladić, na zahtjev drugog čovjeka, čiju kćerku je mladić htio da oženi, vjerovatno da dokaže da je on neustrašiv ubica, a time i zaslužan muž. Po drugima, misionare su ubili zbog toga što je kod njih vladao običaj, da ubijaju strance. - Jednom si mi pomenuo da je Telefomin mjesto, gdje su 160 1953. godine ubijena dvojica terenskih bijelih policajaca i dvoji ca domaćih policajaca, a da je dio tijela, nekih od njih, i pojeden. Koliko se sjećam, tvoje je mišljenje da je krivica bila više na strani bijelaca, državnih službenika. - Nedugo poslije moga dolaska u Telefomin, 1962. godine, desilo se da su neki od ljudi, koji su učestvovali u ubistvu pome nutih policajaca, bili baš izišli iz zatvora, tako da sam mogao čuti njihovu verziju događaja. Australijska administracija, koja je u to vrijeme upravljala Novom Gvinejom, je 1948. postavila policijsku stanicu u Telefominu, da upozna tamošnje stanovništvo sa vanjs kim sistemom reda i zakona, da bi zaustavili međuplemenske borbe i kanibalizam, obezbjedili alternativne načine rješavanja nesuglasica, kao i obrazovanje i medicinske usluge. Stanovništvo je gledalo skeptično na navedene pred nosti takvih ‘civilizovanih’ mjera, ali su uglavnom pokazali pragmatičnost, odlučivši da čekaju i vide šta će iz svega toga izići. Par prvih bijelih službenika su prihvaćeni kao fer i razumni ljudi, ali je poslije nekog vremena umjesto njih došao jedan čovjek koji je srušio svo povjerenje koje su njegovi prethodnici izgradili. On je seksualno iskorištavao jednu domaću djevojku, koja je bila obećana jednom od njenih saplemenika, a mladića, koji se ionako osjećao uvrijeđenim, je ismijavao, nazivajući ga slabićem. Taj službenik je dozvoljavao svojim policajcima da disciplinuju mnoge domaće muškarce fizičkim kažnjavanjem, a i naređivao da se spale seoske kuće koje nisu bile održavane na način kako je to on zah tjevao. Ako muškarci, zbog nekog razloga, ne bi donijeli u stanicu dovoljno povrća iz svojih bašta, bili bi kažnjeni radom na putevima 161 i avionskoj pisti. Do sukoba je došlo, kada su u jednom selu ubili i pojeli svinju koja im je bila data za rasplod. Policajci su odmah požurili, da nauče domoroce pameti, međutim, ovaj put oni nisu čekali bespomoćno, nego su se pripremili za borbu. Uradili su ono što su njihovi preci radili od najdavnijih vremena – ustali su u zaštitu dostojanstva svoga plemena i da pokažu svojim ženama da su pravi muškarci. - Interesantno je da su u Fidžiju, nedavno, potomci onih koji su prije stotinak godina ubili i pojeli jednog misionara, pozvali njegove rođake da bi im se izvinili. Razlog je bio taj, što je njihovo pleme bilo loše sreće više godina, pa su pomislili da je uzrok tome bilo pomenuto ubistvo. - Da. Telefominski Baptisti su uradili istu stvar; izvinili su se za ubistvo iz 1953. godine, koje smo pomenuli – mada se ne sjećam da je i jedan od onih, koji su za ubistvo odležali u zatvoru, osjećao neku potrebu za izvinjavanjem. Radilo se samo o Hrišćanima, kojima su misionari usadili u glavu osjećaj krivice, govoreći im, godinama, da su svi oni grešnici i da trebaju božiju milost da bi dobili oprost, tako da je to izvinjenje zbog ubistva vjerovatno bilo dio toga posla, pošto oni koji su se izvinili nisu imali bilo kakve veze sa pomenutim ubistvom. Čini mi se da to ukazuje na činjenicu da ti ljudi, uključujući i one koji su postali Hrišćani, nisu promijenili svoj stari način mišljenja, misleći da će preci kazniti pojedince, pa čak i cijelu zajednicu, bolešću i nesrećom, za kršenje tradicional nih zakona. 162 G lava XI - Kako si ti doživio njihov svijet – mjesto vladavine duha, gdje duhovi mogu uzeti bilo koji oblik i pojaviti se bilo gdje i bilo kada: bilo kao krokodil, ptica, pa čak i neki strašan čovjek, poput tebe? Mislim da bi se, kada bih se ja pojavio pred njima sa facom, kao što je moja, svi razbježali u panici – šalio sam se. - Iako sam znao ponešto o njihovoj kulturi i prije nego sam otišao tamo, trebalo mi je duže vrijeme da se prilagodim njihovoj realnosti, koja je bila toliko različita od realnosti Zapadne civili zacije, gdje postoji samo ono što možemo vidjeti i opipati. - Pričao si mi da je jedna grupa ljudi, među kojima si živio, smatrala tebe i tvoju porodicu duhovima njihovih predaka koji su im se vratili nazad iz svijeta duhova. Kako si reagovao na nešto tako nevjerovatno i da li je taj položaj donosio neke povlastice ili odgovornosti? - U stvari, mi do skoro samog kraja našeg desetomjesečnog boravka među njima nismo ni znali da su nas neki od njih smatrali duhovima. Međutim, kada smo to otkrili, tek tada su nam neke stvari postale jasne. Bilo je to u periodu između jula 1972. i aprila 1973. godine, u selu Bambaldiam, koje se nalazi na južnoj pritoci Sipika, rijeci Idam, 30km od granice sa Zapadnom Papuom. Ja i moja tadašnja 163 supruga smo dobili posao od australijske vlade, da formiramo i dokumentujemo kolekciju umjetničkih predmeta iz Centralne Nove Gvineje, Gornji Sipik region, koja bi kasnije ušla u sastav kolekcije Australijske Nacionalne Galerije. Na terenu su nam društvo pravila naša dva sina, a jedan dio vremena i naša kćerka, što je sa jedne strane bila velika prednost pošto smo i tu, na terenu, mogli imati cijelu porodicu na okupu, međutim, sa druge strane, naše porodične stvari su nam često oduzimale značajno vrijeme, pošto smo to vrijeme provodili izolovani u našoj porodičnoj kući, a nismo mogli razumjeti ono što bi čuli da se govori u susjednim kućama. Da smo došli među te ljude dvadeset godina ranije, našli bismo ih kako žive u ogromnoj, neko bi rekao i u rasklimanoj, zajedničkoj kući, sa dva reda ognjišta – jadnoga za muškarce, uzduž jednog zida, i drugog za žene i djecu, uzduž druge strane. Još 1973. godine je i dalje postojalo nekoliko ovakvih građevina, ali su državni policajci dugo vremena bili vršili pritisak na stanovni štvo da žive u selima koja bi činile pojedinačne porodične kuće, ‘zbog zdravstvenih razloga’. Vrijeme koje smo proveli tu nije bilo dovoljno dugo da bismo naučili jezik. Iako je izgledalo da ima prepoznatljivu struk turu za one koji govore Engleski, Abau nije bio lak za naučiti. Zato su moja istraživanja bila vršena pomoću novo-Melanezijskog (Pidgin English), koji koristi većina stanovnika Nove Gvineje, pošto se u toj zemlji govori više od 750 različitih jezika. Gdje god je to bilo moguće, ja sam snimio razgovore na njihovom domaćem jeziku, da bi ga kasnije dao da se prevede na novo-Melanezijski, 164 a onda bih ga ja, odmah, preveo na Engleski, rezjašnjavajući sve nejasnoće, kada bih nailazio na njih. Međutim, da se vratimo na na tvoje pitanje... Jedan dio sela je smatrao da smo bili došli da ispitamo kakva je zemlja, da bi, ako bi mjesto bilo dobro za život, ubijedili druge, od našega roda, da dođu i da uzmu zemlju za sebe. Ljudi iz ove grupe su vršili veliki pritisak na našeg glavnog pomoćnika da nam ne otkriva ništa, nebili smo se mi obeshrabrili i otišli. Druga grupa je vjerovala da smo mi duhovi mrtvih roditelja tadašnjeg poglavice plemena, koji su dobili djecu u zemlji mrtvih i vratili se sa njima u selo. Zato je naše ignorisanje njihovog jezi ka i naše stalno raspitivanje o mnogim (za njih, često nevažnim) detaljima vezanim za njihovu kulturu, bio smatran nespretnim pokušajem da prikrijemo naš pravi identitet. Oni su smatrali da bi im, da smo bili preci dostojni poštovanja, donijeli velike sume novca iz zemlje mrtvih, iz koje je, po njihovom mišljenju, sav novac, uopšte, i dolazio. To je bio razlog što smo za mnoge od njih mi bili smatrani za škrtice i prevarante pa smo, kao rezultat toga, teško dolazili do informacija. Naravno, postojali su i ljudi koji su nas prihvatali onakvim kakvi smo i bili, pa su bili gostoljubivi i prijateljski raspoloženi, interesujući se za naš način života, kao što smo se i mi interesovali za njihov. Najvećim dijelom našeg boravka među njima nismo bili svjesni tih različitih mišljenja, iako smo osjećali da su neki ljudi bili na velikoj distanci od nas, bez ikakvog, nama poznatog, razloga. Bilo je slučajeva kada bi za seoske događaje, koji bi se priprema li, saznali samo od naše djece, ili ako bismo slučajno nabasali na 165 neku od ceremonija. To se dešavalo najviše u slučajevima magij skog liječenja ili vračanja. - Da li si primjetio da se tamo vračanje koristi vrlo često i u koje svrhe se koristi najviše? - Na primjer, ako se neko razboli, traže se mogući uzroci bolesti, od kojih je jedan i magija. Jedna metoda bacanja čini, od koje svi strepe, kažu da je došla u njihovu oblast tek nedavno, a izvode je tako što se vrač sakrije u neki grm gdje čeka žrtvu, a onda pomoću praćke ili male duvaljke zabija eksere, iglice Sago palme i druge oštre predmete u tijelo žrtve. Za liječenje žrtve se mogu preduzeti kontra-mjere, koje uključuju vađenje ovih oštrih predmeta sisanjem tijela žrtve, praćeno glasnom vikom i skakanjem vrača, koji pada u trans puše njem duvana i žvakanjem neke aromatične kore (moguće cimeta) i sjemenki Bitla. Ova ceremonija se izvodi u kući, noću, samo uz vatru ognjišta, koja daje ono malo svjetlosti. To stanje transa označava prisustvo duha, bez čije pomoći mag nema ikakvu moć. U jednom slučaju, gdje sam ja bio prisutan, duh je bio identifikovan kao aifet (Abau), dugovrata crna vodena ptica, koja leti vrlo visoko, noću lovi ribu a do jutra se sakrije u planine. To je izgledalo kao prikrivena naznaka sredstva na koji je mag napao svoju žrtvu. Mag bi često tretirao više bolesnih osoba, ispitujući ih jedno po jedno i sišući im tijela. Za neke pacijente se ispita više mogućih uzroka bolesti, uključujući nedozvoljen seksualni odnos i zavođenje ili napad od strane masalaija (novo-Melanežanski – ‘Duhovi prirode’) koji žive na drveću, u močvarama i sl. Izgleda 166 da nedozvoljeni seksualni odnosi, ili želja za njima, stvaraju ljude lakšim žrtvama za ‘duhove prirode’, koji mogu uzeti oblik zavod ljivih ljudskih bića. Na kraju tretmana, kratka molitva tjera duha koji je pomagao vraču, da ne bi naškodio svinjama i psima ili otjerao lovinu daleko od dohvata seoskih lovaca. Druga magijska metoda se sastoji od nabavljanja ostata ka hrane, tjelesnih tečnosti, zemlje iz tragova stopala, ili drugih stvari koje su bile u kontaktu sa potencijalnom žrtvom, koji se onda zamotaju u listove, skupa sa drugim magijski pripremljenih supstanci, uz istovremeno bajanje, da bi se na kraju paketić sakrio u grmlje. Žrtva se ubrzo razboli i, ako ne potraži pomoć dovoljno brzo, umre. - Jesu li vračevi samo muškarci? - Da, u ovom dijelu Nove Gvineje se vjeruje da su samo muškarci vračevi. Za magijske čini se optužuju članovi seoske zajednice sela, ili članovi zajednica udaljenih kilometrima. Vračevi su uvijek osobe koje su poznate po imenu, sa kojima postoji neka vrsta društvene veze; oni nisu prosto neodređeni strani neprijatelji. Jedan način otkrivanja vračeva je njegova navika da se pere noću; sigurnija metoda je vračanje. Jednom, kada je mag otkriven, može se izvesti ritual kojim bi se isti ubio. Gornja polovina kažipr sta i malo kose žrtve na koju su bačene čini se odsijeku i zavežu za osušeno drvo, koje se zatim zapali. Oni vjeruju da je sve što treba, samo čekati i mag će umrijeti. Zabilježeni su i slučajevi kada su ratnici ožalošćene zajednice uzeli svoje oružje, otišli u selo vrača, zaprijetili oružjem ostalima, a njega ubili... 167 - Da li si ti prisustvovao nekom od magijskih obreda? - Tokom deset mjeseci provedenih u Bamblediamu, posma trao sam tri magijska obreda. Jedan od njih je bio izvođen nedugo poslije našeg dolaska, i ja sam pokušao da ritual snimim kaseto fonom ali aparat nije radio. Narednog jutra, napisao sam neke zabilješke, onoliko koliko sam se sjećao i koliko mi je rekao otac umrle djevojčice. Drugi obred je izveden povodom smrti jednog dječaka iz susjednog sela, Selelian. To je bilo kasnije, istog mjeseca, i ponovo je kasetofon zatajio, tako da mi je od svega ostalo nekoliko zabi lješki i imena vrača i njegovog pomoćnika. U oba slučaja magijski obred je izvodila ista osoba – mag iz Vaurua, između rijeka Idam i Avgust. Možda je važno napomenuti da je između naroda Idam i Vauru vladao antagonizam povodom obnavljanja neupotrebljive avionske piste u Idamu. Narod Idam je želio obnovu piste, da bi kasnije tražili od vlade da tu otvori školu. Jedna grupa Vauru naro da, međutim, nije htjela da podrži projekt, pošto su već bili plaćeni da pomognu u gradnji piste i policijske stanice u Japsiju, na gor njem toku rijeke Avgust, i imali su obaveze prema tome projektu, iako je to bilo puno dalje za njih, nego pista u Idamu. Vjerovatno je na njihovu odluku uticala činjenica da oni za obnavljanje piste u Idamu ne bi dobili nikakav novac. Treći ritual, kome sam prisustvovao, odvijao se u našem selu. Uspio sam da snimim prvih 90 minuta, ali je taj prokleti kase tofon ponovo izdao – stalno sam imao probleme sa tom mašinom. Na sreću, uspio sam da opišem ostatak obreda, zahvaljujući 168 ljudima koji su mi pomagali u prevodu prve kasete, tako da sam, konačno, imao zabilježen cijeli tok događaja i, vjerujem stekao uvid u svrhu izvođenja obreda. Mislim da je to bio način da se iznesu trenutne nepravilnosti, da se izlože javnoj osudi, a na kraju se ona za koju se smatra da je najvažnija proglasi za uzrok koji je doveo do smrti osobe u čije ime se magijski obred izvodi. Prije nego nave dem specifične optužbe, iznesene tokom ovog obreda, opisaću ti tri obreda, kojim sam prisustvovao. Pošto je tijelo bilo sahranjeno, veći broj zašiljenih komada bambusa je poboden u zemlju, okolo groba. Vjeruje se da će, kada zli duh vrača dođe do groba, da iskida i pojede tijelo žrtve, nagaziti na oštre komade i odstupiti. Isto tako, vlada mišljenje da se, ako se duh šulja okolo, na šiljcima pojavi krv. Ispred groba umrle osobe, koji se obično nalazi na rubu sela, podigne se nekakva pregrada iza koje se nalaze muškarci. Kroz tu pregradu provuče se bambusov štap, tako da se jedan kraj naslanja na kladu koja leži na zemlji, a drugi viri kroz pregradu, dopirući do blizu groba (11.1). Na dijelu štapa koji leži naslonjen na kladu, vise razni predmeti koji treba da zveckaju kada se štap zatrese. Nekada su se u te svrhe koristile veprove kljove, velike sjemenke i slično, dok se danas više koriste metalne šolje, tanjiri, noževi, kašike i sl. Magijski obred se uvijek odvija noću, počinje oko sat vremena pošto padne mrak i traje oko četiri sata. Ritual se odvija tokom dvije uzastopne noći – mora se biti potpuno siguran u rezul tat identifikacije krivca, pošto duhovi ponekad mogu biti pilično zagonetni. Velika skupina muškaraca i starijih dječaka čuče, 169 okrenuti prema pregradi, i jedan muškarac drži kraj štapa, naslo njen na kladu; žene i djeca ostaju u svojim kućama. Čovjek, koji drži bambusov štap, izgovara imena osoba koje su mogle imati motiv za bacanje čini na žrtvu, navodeći istovremeno moguće razloge. Nekada se imenuje veliki broj osoba, kako iz sopstvene zajednice, tako i iz okolnih, sa širokim spektrom optužbi. Kada se pomene ime pravog krivca, bambusov štap se zatrese i začuje se zveckanje. Svako iz grupe može iznositi imena krivca, ali ona moraju biti testirana na štapu, od čovjeka koji ga drži. Osobe, koje drže štap, se mogu mijenjati ali u tri slučaja gdje sam je bio prisutan, dva slučaja u jednom selu i jednom u njima susjednom selu, čovjek po imenu Moni se pokazao vještijim, u toj ulozi, od drugih. Veliki broj imena je testiran više puta, dok se štap nije tako zadrmao, da je iskočio iz pregrade. Tada je na njega skočilo više ljudi, koji su sa njim ritmično padali i ustajali sa zemlje. Izgledalo je da im se štap otima i podiže ih i trese, čitavom dužinom, o zemlju. Poslije nekog vremena, ožalošćeni rođak (obično otac) napada štap tomahavkom, presjecajući ga na dva dijela, a neko drugi pali bliži kraj štapa ugarkom, iz vatre koja već gori. Vjeruje se da se time uništi vračarev duh, koji je zarobljen u štapu. Kažu da se na dijelu štapa, gdje je presječen sjekirom, pojavi krv i da će, ako mu je otkriven identitet, mag umrijeti, osim ako ne napravi protiv-magiju da se zaštiti. Druga vrsta završetka je bila stvarno senzacionalna. Bilo je to tokom trećeg rituala kome sam prisustvovao, povodom smrti Ikedijeve ćerkice, koja je bila tek beba. Kada je, bar je tako 170 izgledalo, štap iskočio iz pregrade, ščepalo ga je osamnaest mladih ljudi, koji su se poredali sa obe strane štapa. Držeći štap, jurili su, skoro pola sata, napred-nazad između dva reda kuća. Trčali su po 50-ak metara, trideset-četrdeset puta. Dok su trčali sa štapom napred-nazad, u kućama sa obe strane su muškarci i žene pjevali posmrtne pjesme. Pjesme je vodio Ikedi, otac umrlog djeteta. Nakon nekog vremena, nekoliko iscrpljenih dječaka je palo na zemlju, neki su se trzali kao da su podivljali, dok su ostali gazili štap i hodali okolo kao pokvareni roboti – ukočenih ruku i nogu, ljumajući mehanički napred, nazad i na stranu, udarajući u posmatrače i kuće, dok ne bi pali u besvjesno stanje. Kada bi tokom rituala neki od mladića kolapsirali, njihovo mjesto bi zauzi mali drugi; na kraju sam dobio 27 imena mladića, koji su te noći nosili štap. Rečeno mi je da samo dječaci i mladići mogu, bez ugrožavanja svojih života, apsorbovati i rasuti ‘vatru’ stvorenu od strane vračevog duha, kada ga zbog toga gaze. - Pretpostavljam da, u nekim slučajevima, optužbe mogu dovesti do rata između dvije grupe... ili su oni vrlo oprezni, pri proglašavanju krivca, izbjegavajući opasne zaključke? - Majkl Stiven, u završnom dijelu svoje knjige Magija i Vradžbine u Melaneziji, naglašava da bi, u slučaju melanezijskih, za razliku od afričkih, studija magije, bilo pravilnije govoriti o iznošenju pritužbi, nego optužbi, a da je dio ‘odigran tokom magij skog obreda’ u procesu inošenja pritužbi bio ‘očito previđen u melanezijskoj literaturi’. Ja ću pokušati da dam svoj mali doprinos 171 ispravljanju ove manjkavosti. Počeću sa davanjem spiska raznih pritužbi, redom kojim su bile iznošene tokom obreda. Ovo će otkriti kružne šeme, gdje su pritužbe iznošene više puta dok ne bi dobile željenu pažnju. Mora se imati na umu da se u publici nalaze isključivo muškarci, tako da se pritužbe više tiču muškog nego ženskog nezadovoljstva, iako se nekada desi da se interesi muškaraca i žena podudare. Prvo ću opisati okolnosti koje su okruživale smrt žrtve. Ikedi, čovjek iz plemena Amto, koji je živio na istoku, u dolini Simaija, oženio je ženu iz Bambeldiama i otišao da živi u njenom selu, iako je vrlo često posjećivao svoju rodbinu. Toga dana, kada su on i njegova žena bili u jednom od svojih vrtova, udaljenom par sati od Bambeldiama (njihovo Idam domaćinstvo), njegova žena je ostavila njihovo malo dijete da se igra pored vode, dok su im se ostalo četvoro djece kupali u vodi, a ona je otišla da donese malo zeleniša iz susjedne bašte. Jedno od djece je primjetilo da se malo dijete iznenada razboljelo i pozvalo je majku. Dijete je plakalo te cijele noći a poslije podne se porodica vratila u selo, međutim, dijete je preminulo te večeri. Majka je plakala, više radi reda, dok otac uopšte nije plakao, objašnjavajući da ne misli plakati za odojčetom. Slijedeće veče je izveden magijski obred, za koji ja nisam bio znao, ali su mi, na sreću rekli, da to nije bio onaj završni, te da će biti opet ponovljen. To je bio ritual koji sam snimio i na kome su učestvovali, uglavnom, ljudi Idam plemena, ali je tu takođe bilo prisutno par rođaka oca djeteta, iz Amto plemena. Prva serija imena, koja su stavljena na probu, bila su iz 172 Bambeldiama i sela plemena Antibi (oko sat hoda uzvodno). Izjave kao: ‘Mislim da si vršila nuždu i Saseijal je došao i bacio vradžbine na tebe’, ili ‘Ja mislim da je to uradio Inani, kada je bio u potoku Tomte. On je to uradio na način da ona umre kada je on već bio daleko, tako da ne sumnjamo na njega’. Jedan čovjek iz publike, Balia, je povikao: ‘Ja mislim da je Inani ljut i zbog toga što je Ikedi (otac djeteta) lovio ptice u njegovom šiblju (Ikid je bio jedan od rijetkih ljudi u kraju koji je imao dozvolu za nošenje i korištenje sačmarice). On hoće da se Ikid vrati nazad u dolinu Simaija, odakle je i došao’. U tom se trenutku, Laleimu, čovjek koji je držao dršku bambusova štapa, obratio prisutnima, rekavši: ‘Možete govo riti! Dijete razumije i Amto i Idam jezik’ (pošto su u publici bili prisutni članovi obe jezičke grupe). Zatim je nastavio, obraćajući se duhu djeteta: ‘Ja mislim da je Inani naveo Koboija da vjeruje da je duh (odgovoran za tvoju smrt) bio poslan od čovjeka koga je Ikid optužio da je ubio ženu njegovog starijeg brata, a ta je ideja poslana Ikidu preko Koboija (u vidu ‘crvene haringe’); Inani je bio ljut zato što su određeni ljudi htjeli da Ikid oženi Jeinu (kćerka mlađeg brata poglavice Bambeldiama)’. Jasno je da je Ikid htio da oženi udovca sa svojom sestričnom, uz podrazumjevanje da bi onda udovac dogovorio da Jeinu ode za Ikida; međutim, jedna grupa se tome protivila, zato što je Ikid već bio oženjen starijom sestom udovice Jeinu. Poslije toga je štap uzeo Jadbe, čovjek iz Amto plemena. Ikid, otac umrle djevojčice, je iznijeo svoju teoriju: ‘Ja mislim da je tultul (novo-Melanežanski – pomoćnik poglavice) Amto plemena, 173 Fefekiu, bio ljut zbog smrti svoje udate kćerke i da me je smatrao odgovornim za njenu smrt, zato što sam poklonio svoju vjernost Idam plemenu. On je unajmio nekoga da ubije moje dijete – možda Inani ili nekoga iz Bisiaburua (selo koje se nalazi par sati hoda nizvodno)’. Ova mogućnost je tada bila testirana od strane čovjeka iz Amto plemena, koji je držao dršku štapa. Pošto štap nije davao nikakav znak, preuzeo ga je Moni. Za Monija su rekli da to može raditi zato što je bio u bliskoj vezi sa umrlim djetetom, pošto ju je često hranio. Ikid je nastavio da istražuje mogućnosti ljutnje među svojim Amto sunarodnicima: ‘Oni su govorili da nisam dono sio u Simaija dolinu ništa od svoga ulova i da su zbog toga bili ljuti’. Osim toga, kćerka Fefekiua, tultula Amto plemena, koja je bila udata za Ikidovog starijeg brata i bila majka dvoje djece, je bila umrla nedavno i Fefekiu se, tražeći žrtveno jagnje za svoju ljutnju zbog njene iznenadne smrti, navalio na Ikida, a i već ga je bio kritikovao zbog nedonošenja ulova svojim Amto rođacima, i odnošenja cijelog plijena u Idam. U bijesnom napadu na Ikida, Fefekiu je vikao: ‘Da nisam hrišćanin i da nisam bacio svoje stvari za vračanje u rijeku, ubio bih te!’ Oni su ispitivali mogućnost da je on, možda, ispunio svoju prijetnju tako što je usmrtio Ikidovo dijete. Iako on možda nije imao materijal za bacanje čini, možda je dao instrukcije nekome drugome da uradi taj posao. Možda je čak i molio Boga da kazni Ikida zato što je proveo previše vremena u Idamu; njegova vjernost više nije pripadala Amto narodu. Onda se Moni, čovjek koji je držao dršku štapa, ponovo obratio duhu mrtvog djeteta: ‘Ako je ovo bilo uzrok tvoje smrti, daj nam znak 174 (drmanjem bambusova štapa)’, međutim, štap se nije pomjerio. Ikid se sjetio da je, prije nego se dijete razboljelo, on otišao sa drugim djetetom da opere ruke i da je u tom trenutku između njih pao neki kamen i da su svi članovi njegove porodice negirali da su oni bili ti koji su bacili kamen. Svi prisutni su se složili da je to morao biti mag, koji je predskazivao dolazeću smrt. Ljudi su počeli da se pitaju: ‘Šta ako ti Amto vračevi odluče da nas sve pobi ju, ovdje u Idamu?’ Tu su na trenutak ponovo oživjeli tradicionalni strahovi i neprijateljstva – Amto i Idam narodi su nekada ratovali. Neko je povikao duhu djeteta: ‘Požuri, povuci bambusov štap, već smo se umorili! Ko te je otrovao?’ Moni je dodao: ‘Šta radiš? Jesi li ljuta na mene? Sada je držim bambusov štap. Moraš se javiti. Hajde! Požuri!’ Onda je Moni ponovio sve pretpostavke, sve do naglašava nja da je on preuzeo štap. Ljutnja Amto naroda zbog toga što je Ikid lovio u Simaija teritoriji i nosio ulov u Idam, je ponovo nave dena kao mogući uzrok. Okolnosti pod kojima je dijete umrlo su još jednom ponovljene. Tada je jedan od prisutnih povikao ‘Was bilong Mukvasi!’, što je značilo: ‘Čuvari (u ovom slučaju - vračevi) Mukvasija (selo na mjestu spajanja Sipika i Simaije)’; bambusov štap je počeo da zveči. Ikid je podsjetio sve kako su Mukvasi ljudi naplaćivali Simaija narodu po dolar za svako prebacivanje preko rijeke, kada bi trebali da odu na Grin River patrolnu stanicu. Prozvana su imena trojice Mukvasi magova i štap je ponovo zazvečao. Zaključili su da je zli duh, jednog od magova, prišao djetetu dok je ono sjedilo na rubu vode, odsjekao joj ‘mesa’ i odnio ga. 175 Tada je jedan drugi čovjek pomenuo kako su Mukvasi ljudi bili ljuti na mladu udovicu Fejolu, koja je zavela Naisoua, da bi je on zaprosio. To je zakomplikovalo stvar, jer se radilo o namjeri da se prekrši bračno pravilo ‘razmjena sestara’. Fejolu je bila data za ženu Fialuu, Bisiaburu čovjeku sa Mukvasi prošlošću, kao zamjena za udaju njegove sestre za jednog Bambeldiam čovjeka. Kada je Fialu umro, mlada udovica, Fejolu, je željela da se vrati nazad, u Bambeldiamski zaseok Isagu, da živi sa svojim roditeljima. Ona je tu srela Naisoua i, kako se navodi, zavela ga. Pošto su spavali zajedno, pet puta, objavili su da hoće da stupe u brak, međutim, Tumlio, poglavica Bisiaburua, koji je velokodušno hranio Fejolu mesom, koje bi ulovio dok je ona bila dijete-buduća nevjesta pod njegovim starateljstvom, je tražio od nje da se ponovo uda za nekog iz Bisiaburua, tako da bi njegova investicija rađala u njego vom vlastitom selu. Tumlio je takođe znao da će se u Mukvasiju pobuniti, kada čuju za to, pošto bi, ako bi se udovica udala natrag u svoje selo, njihovo rodovsko naslijeđe bilo oslabljeno. Zato se pretpostav ljalo da su Mukvasi magovi poslali zli duh uz rijeku da napadne narod Isagua, naseobinu gdje su živjeli njeni roditelji i ljubavnik. Međutim, desilo se da su u tom trenurku svi bili napustili Isagu i otišli u bašte, pa je zli duh nastavio uz rijeku, zatim pratio potok Musnau, na čijoj obali se Ikid ulogorio, da bi naišao na dijete koje je sjedilo pored vode i ubio ga. Neko je opet povikao: ‘Nemoj biti lijena sa štapom – zadrmaj ga, kada pozovemo pravo ime!’ Onda je Moni, i dalje držeći štap, imenovao dva Mukvasi maga, pogađajući da su njihovi duhovi 176 odletleli do potoka, gdje je dijete sjedilo. Bambusov štap je ponovo počeo da zveči. Iznošena su imena i drugih magova. Imenovani su razni poznati magovi iz okolnih sela, čak i poslije pomjeranja štapa na pominjanje Mukvasi imena. Moralo se biti sigurno da su identifikovali pravog krivca. Ako, poslije početnog pomjeranja, bambus ne reaguje na druga imena, onda se ponovo vrati na ime, ili imena, na koja je štap reagovao i ponovo se pokuša sa njim, ili njima, sve dok štap ne iskoči iz pregrade. Vjerovatno ne bi volio čuti najjezivije pretpostavke, šta se moglo desiti sa djetetom, pa ću njih preskočiti... ...Neko je naveo ime jednoga maga iz Grin River oblasti i štap se zatresao. Moni je navodio mogućnost da je duh pomenutog ‘došao u srijedu i, našavši porodicu kako idu stazom, uzeo dijete, dok ga je majka nosila na leđima, u pletenoj torbi’. Na to je jedan stariji čovječuljak, po imenu Kikifei, izazvao opšti smjeh, svojim komentarom. Obratio se duhu djeteta, govoreći da ga je već zabo ljela zadnjica i da je to vjerovatno zbog toga što ga zli duh napada otpozada. Izgledalo je da je to bio njegov način izražavanja sumnje u zadnju pretpostavku. Imenovan je otac pokojnog Fejluinog muža i bambus se malo zatresao. Moni je ponovo imenovao Mukvasi magove, ali je štap stao i svi su ponovo počeli izvikivati razna imena, idući okolo, geografski. Ponovo su izvikivana razna imena. Onda je Moni ‘testirao na štapu’ Vai’inana iz Antiba. Ikid je naglasio da je Vai’inan čuvao njegovu ženu, dok je bila mala, i zbog toga je tražio starateljstvo nad Ikidovom kćerkom i pravo da ugovori njen brak; međutim, 177 majka djeteta se nije slagala s tim. To je bio trenutak kada je završila prva kaseta. Ubacio sam drugu, ali ona zbog nekog razloga nije ništa snimila. Na sreću, bilo je ostalo još samo oko pola sata do vrhunca magijskog obreda. Nizala su se imena, ali štap i dalje nije davao pravi znak... sve dok ponovo nisu prozvali magove iz Mukvasija. Kikifei je rekao: ‘Sanjao sam šta se u stvari desilo, ali vi to prikrivate. Razlog što su te Mukvasi ljudi otrovali je ljutnja zbog ponašanja udovice Fejolu’. Štap je dao jak znak. Izvikivana su imena magova i štap je počeo da skače jače i jače, sve dok, kako je izgledalo, nije iskočio iz pregrade, a tada su ga mladići ščepali i trčali sa njim kroz selo, da bi ga na kraju izgazili. Mada se vjeruje da to može ubiti zlog duha, zarobljenog u štapu, a tako i vrača, poznato je da isti imaju protivmagiju, tako da mogu preživjeti. - Na kraju svega, šta ti misliš, koja je glavna svrha takvog jednog magijskog rituala? Da li je to čisto duhovna stvar ili način da se zadovolji zajednica, tako što će ljudi steći utisak da je moguće pronaći uzrok bilo koga događaja? - Moramo biti oprezni da ne bi donosili zaključak na osnovu jednog dobro dokumentovanog i dva nedovoljno dokumentovana događaja, a osim toga nekada je bolje ne generalizovati stvari. Na osnovu onoga što sam ja vidio, primjetno je da su, iako su tokom magijskih obreda prizivana imena iz lokalne i obližnjih zajedni ca, u sva tri slučaja, kojim sam ja prisustvovao, optuženi magovi iz zajednica koje su udaljenije i sa kojima je lokalna plemenska grupa, prije pacifikacije PNG, bila u stanju, ako ne ratnih sukoba, ond bar neprijateljstva. Osim toga, u obzir se uzimaju i trenutačni 178 socijalni odnosi između osoba koje su na neki način povezane sa zajednicama vrača i žrtve. Pretpostavljam, mada nemam dovoljno podataka da to dokažem i u kakvom smislu, da posmrtni magijski proces u Abau plemenu, ima svrhu sličnu obredu magijskog liječenja u Ndembu plemenu, u Africi, kako ju je opisao Tarner: Izgleda da Ndembu doktor vidi svoj zadatak, manje kao liječenje pacijenta kao pojedinca, a više kao davanje savjeta za rješavanje problema, prisutnih u široj zajednici... Pacijentu neće biti bolje, sve dok tenzije i neprijateljstva unutar grupe, ne budu javno iznešena i izložena ritualnom tretmanu... Zadatak doktora je da sagleda sve moguće štetne posljedice određenih međusobnih i širih socijalnih razmirica i da ih usmjeri u socijalno zdravom pravcu. Najozbiljnije stvari koje su činile ljude nezadovoljnim, a bile su prisutne tokom magijskog obreda izvedenog povodom smrti Ikidove kćerke, su bile: Prvo, Ikidovi prelazak iz Amtoa, mjesta njegovog rođenja, u Bambeldiam, mjesto gdje se oženio, i pitanje prema kome on ima veću odgovornost, posebno kada se radi o podjeli plijena ulov ljenog njegovom puškom. Drugo, želja Vai’inana iz Antibia da dobije pravo staratelj stva nad malom djevojčicom i pravo da dogovori njenu udaju u Antibi, smatrajući da je to zaradio čuvajući Ikidovu ženu, kada je bila dijete, a izgubio ju je kada se ona udala u Bambeldiam. 179 Treće, kršenje tabua na Antibsko gajenje bitl sjemenki od strane jednog člana Bambeldiama i kazna plaćena za to, slučajno završena smrću male djevojčice – istinu govoreći, bez bacanja vradžbina. Četvrto, želja mlade udovice Fejolu da se uda nazad u selo svoga porijekla, mada je već bila data u brak u Bisiaburu zajed nicu u zamjenu za ženu iz te zajednice, koja se udala u njeno selo; rodbina njenog pokojnog muža je tražila od nje da se uda za jednog od njih i da se ne vraća u svoje selo. Zadnje magijsko obraćanje na kome se stalo, bilo je ovo zadnje pomenuto jer je očito bilo najvažnije za širu zajednicu, mada je jasno da socijalni odnosi vezani za Fejolu nisu imali baš ništa sa Ikidom i njegovom porodicom, ponajmanje sa djetetom koje je bilo žrtva vradžbina. Neupućeni posmatrač bi prije očekivao da će krivica pasti na Amto maga, koji je mogao biti unajmljen od Amto tultula Fefekioua. Međutim, kao što sam pomenuo ranije, učesnike i publiku magijskog obreda čine samo muškarci i zato je očekivati da se kao mogući uzroci nesretnog događaja više navode kršenja morala i običaja koje muškarci smatraju najvažnijim. Da je u obraćanju krivica pala na Amto, Ikid bi vjerovatno morao da uskladi svoje ponašanje na način da nosi dio ulova i u svoje staro pleme, dok je proglašavanje bludnog ponašanja udovice Fejoli značilo da će ona biti ta koja će snositi najviše odgovornosti za otklanjanje nezadovoljstva. Zato je rezultat rituala vjerovatno povećao socijalni pritisak na Fejolu da se vrati u Bisiaburu, zajednicu njenog pokojnog muža, 180 i pristane na jednu od bračnih opcija, koju će joj tamo ponuditi. Rođaci njenog pokojnog muža Fialua su ponudili alternativu: da im se plati $100 odštete, pa da se slože da se ona uda za Naisoua. Međutim, u to vrijeme (1973. godina) vjerovatnoća da se obezbjedi tolika svota je bila gotovo nikakva. - Vidim da ti svoj posao uvijek shvataš ozbiljno i da ne žališ vremena i truda da bi saznao što više... U takvoj kulturi magija vjerovatno postaje dio svakodnevnice. Bio si u situaciji da svi oko tebe misle i ponašaju se na takav način; da li je to ostavilo kakvog uticaja na tebe... naročito ako si iskusio nešto neobjašnjivo? - Mora biti da jeste. Primjetio sam da sam u mojim teren skim bilješkama napisao da mora biti da postajem malo luđi, posebno poslije čudnog iskustva kada me je u drugom selu kleo jedan malo ‘čvaknuti’ starac, a ja sam mu kupio dobar poklon da ga ponovo odobrovoljim! - Reci mi, kako je to bilo? - Bilo je to ovako... Baš tada mi je, na nekoliko dana, bio došao u posjetu jedan kolega, koji je u to vrijeme bio kustos jednog australijskog muzeja. Pošto je završio posjetu, ja sam morao da ga odvezem niz rijeku, motornim kanuom, a onda da ga pješice odve dem do avionske piste u mjestu Zelena Rijeka. Kada smo stigli u selo Mukvasi, na rijeci Sipik, jedan umno poremećeni starac je zatražio da ga povezem sa nama preko rijeke, a onda do staze koja vodi do Zelene Rijeke. Međutim, ja sam ranije bio čuo da je to, taj stari druškan, često radio, a onda bi proveo čitavu noć u naselju Zelena Rijeka, lupajući u metalni bubanj – neki stari gasni cilin dar, izluđujući mještane, ne dajući im da s mirom spavaju. Imajući 181 to na umu, rekao sam mu da ga neću povesti. On se jako razljutio i počeo da galami, sipajući kletve na mene. Ja i pomenuti kolega smo ušli u kanu i upalili motor, međutim, kada smo stigli do sredine Sipika, motor se iznenada ugasio i rijeka nas je ponijela nizvodno, noseći nas daleko od mjesta gdje smo trebali izići. Ja sam ko zna koliko puta pokušao da pokre nem motor, ali bez ikakvog uspjeha, ...sve dok nismo zamakli iza okuke i daleko od pogleda ludog starca; a onda sam odmah upalio motor i nastavio put. Pošto sam doveo moga kolegu do avion ske piste, otišao sam do lokalne prodavnice i kupio paket ribljih konzervi i otvarač za konzerve. Po povratku u moje selo, svratio sam u Mukvasi i dao paket sa konzervama starcu, sa zahtjevom da me ubuduće čuva. On se nadmoćno osmjehnuo i pružio mi ruku; nikada više nisam imao sličan problem. - Poslije jednog takvog iskustva, sigurno ti je lakše da razumiješ zašto u svakoj zajednici, gdje se vjerovanje u magiju smatra normalnim, ljudi koriste rituale i magiju da dobiju ono što žele. - Tačno, a podrazumjeva se da i oni koji koriste magiju i ritual svakako i vjeruju u njih, čak i kada ih koriste da bi ostvarili svoje lične ciljeve. Ni u našoj vlastitoj zajednici nije puno drugačije. Ko zna koliko ljudi vjeruje ili polu-vjeruje u utvare i duhove – zašto bi se inače pravili toliki filmovi sa tom temom? Svi hrišćani vjeru ju u vrhovno duhovno biće, zvano Bog, a mnogi drugi smatraju njegovog najvećeg neprijatelja, Đavola, za realno i postojeće biće. Možda ta natprirodna bića i postoje, ali ako je to tako nema sum nje da smo ih mi, ljudi stvorili, na svoj lični način i za naše lične 182 ciljeve, a i našu djecu obrazujemo na isti način. Postojanje velikog broja različitih ljudskih kultura je, prirodno, dovelo i do stvaranja velikog broja različitih vjerovanja u duhove. - Mora biti da ta čvrsta vjerovanja u duhove i daju motivac iju, potrebnu za pamćenje i očuvanje tolikih znanja i tako velikog broja legendi? - Baš tako. Narod koji ne posjeduje pismo, mora da računa samo na svoju memoriju, tako da uče djecu kroz očaravajuće priče i dramatične rituale koji uključuju učešće duhova u njihovim festi valima rođenja, inicijacije, braka, roditeljstva i smrti. - Njihova mitologija i kolektivna memorija su stvarno nevje rovatni. Da bi znali istoriju svih svojih važnih kultnih predmeta, često starih i preko sto godina, opisujući sve likove i događaje u detalje, oni mora da prolaze kroz intezivno učenje... - Tačno. Ja sam bio zainteresovan za njihovu priče najviše zbog toga što sam htio da zabilježim informacije vezane za određene predmete, mada moram priznati da bi me one ponekad uvukle, puno dublje nego bih očekivao, u taj maštoviti svijet, čini mi se ni malo manje nego djecu koja su ih, zajedno sa mnom, slušala široko otvorenih očiju i usta. Ponekad bi sudaranje starih i novih vjerovanja meni djelovalo i komično. Sjećam se jedne večeri, kada sam se namjestio da slušam Damena Akoa, starog pripovjedača iz sela Bobten, na rijeci Keram, koje se nalazilo nedaleko od maloga gradića Angoram, smještenog na rijeci Sipik. On se ponudio da mi ispriča priču o bubnju po imenu Javot (11.2), vrlo staroj, vidno propadajućoj šupljoj kladi, naslonjenoj na zid seoske Katoličke crkve. 183 Zabavljao sam se, slušajući kako se neki elementi nove religije sjedinjuju sa jednom starom legendom, kada je u uvodu Damen rekao da je Javot nekada bio nastanjen duhom velike moći, a da je nedavno istjeran svetom vodicom Katoličkog popa. Zatim je napravio pauzu, gledajući okolo po ljudima koji su se sakupljali da čuju priču – dobra priča se ne propušta, a pogotovo ako se radi o toploj noći, poslije dobre večere. Damen je nekoliko puta pročistio grlo i okolni razgovor se stišao do ponekog šapata. Kada je vidio da je sva pažnja usmjerena na njega, počeo je, polako: - Garamut Javot je izrezbario jedan od predaka iz Lomua, jednog od sela gdje se govori Banaro jezik. Njegovo ime je bilo Dalumei i izrezbario je garamut u šumi, uzvodno, u podnožju brda. Živio je sam. Nije imao ženu jer mu se pleme vjerovatno raspalo zbog nekob sukoba ili... ko bi znao? Dalumei je rezbario garamut kamenim alatkama. Dok je rezbario figuru, posjekao je list noge kamenom sjekirom i noga mu je otekla. Iako ga je jako boljelo, nije prestajao da rezbari. Otok je rastao, rastao... dok mu na kraju nije narastao toliko da je noga izgledala kao stomak trudnice; u otoku je nastalo dijete – djevojčica! Kada je djevojčica bila spremna da bude rođena, Dalumei je osjetio bolove, koža na njegovoj nozi se razdvojila i djete je bilo rođeno. Dalumei nije mogao da vjeruje: očekivao je da iz rane iziđe krv, ali ne – to je bila djevojčica! Uzeo je dijete, presjekao pupčanu vrpcu i oprao ga, a zatim ga nahranio sokom od zelenog kokosa. Naravno, nije imao mlijeka u 184 prsima. Djevojčica je izrasla i sazrela čudesno brzo, međutim nije mogla da govori, pošto joj je jezik bio prekratak. Prohodala je ali nije ništa jela, samo je pila sok od kokosa. Mogla je razumjeti oca kada bi joj govorio, ali nije mogla odgovoriti – komunicirala je s njim mimikom. Zvala se Gonpen. Kada je izrasla u ženu, otac joj je, jednoga dana, rekao: - Sada si odrasla. Ostani ovdje i čuvaj kuću, dok ja lovim divlje svinje. Rekavši to, otac je otišao. Ona je sjedila ispred kuće, kada je jedan mladić iz plemena Membrankuru, koje je živjelo blizu sela sa imenom Tamu, smještenog u podnožju brda, došao kroz šumu, naoružan lukom i strijelama. Lovio je ptice. Više velikih ptica se bilo sjatilo na velikom stablu smokve. Lovac je stao ispod drveta, odapeo strijelu i ptica su se razletjele. Jedna, ranjena strijelom, poletjela je samo zakratko, a zatim pala ispred Dalumeieve kuće. Gonpen je sjedila na klupi, kada je ptica pala ispred njenih nogu. Udarila ju je štapom nekoliko puta i ostavila je da leži, zajedno sa strijelom. Lovac je pratio let ptice i došavši do kuće zatekao ženu koja je bila nijema. Uznemirila ga je mogućnost da ih njen muž vidi same jer je znao da se zbog takvih stvari gubi glava. Objasnio je djevojci da nije došao radi nje, nego je pratio let ptice koju je odstrijelio. Gonpen nije mogla odgovoriti, ali mu je dala gest da dođe i uzme njegovu pticu i strijelu. On joj je ponudio pticu i prišao samo da uzme strijelu, međutim, ona ga je uhvatila za ruku i rekla mu da joj je otac u lovu. I... on je i ostao. 185 U međuvremenu, njen otac je ulovio divlju svinju i nosio je kući. Kada je čuo Dalumeija da dolazi, lovac se uplašio i sakrio u grmlje; nije želio da izgubi glavu zbog toga što je bio sa djevojkom bez odobrenja njenog oca. Došavši, Dalumei je zbacio divlju svinju sa leđa i odmah primjetio pticu. - Odakle ovo? – upitao je. Gonpen je pokazala u pravcu grmlja, u kome je lovac bio skriven. - Gdje je on? – opet je upitao Dalumei. Gonpen je objasnila da je nesrećnik pobjegao u grmlje od straha. Dalumei joj je tada rekao da ide da ga nađe i dovede ga nazad, jer ona ionako nije imala muža a ni on nije znao gdje bi joj ga našao. Ona je odmah pošla i ubrzo ga dovela do kuće. - Zašto si pobjegao? – upitao je Dalumei mladića. - Uplašili ste me – odgovorio je ovaj. - Ne trebaš se bojati jer mi je čak i drago da si došao. Osta’ćeš sa nama, ne smiješ se vraćati kući, jer moraš oženiti moju kćerku. – završio je Dalumei. Mladić iz plemena Membrankuru je ostao da živi sa njima. Dalumei je napravio pojas od komada konopca, koji označava da je žena udata, i dao ga kćerci, ali joj je pri tome rekao: - Kada ideš u polje, da radiš sa njim, ne smijete spavati zajedno. Moraš se sva usredsrediti samo na posao, a poslije pet mjeseci možete spavati zajedno. Ona ga je poslušala i njen muž je poštovao tabu. Otišli bi zajedno, sakupljali sago, donosili ga kući i onda su svih troje jeli. 186 Jedan dan, Dalumei je napravio mrežu za ribe i razapeo je, zagradivši potok. Slijedeće jutro je otišao da provjeri jeli se šta upecalo, ali u mreži nije bilo ni jedne ribe. Primjetio je tragove i shvatio da mu je duh ukrao ribe. Slijedećeg jutra, prije zore, uzeo je koplje i sakrio se u blizini mreže. Šumski duh je došao da ponovo krade ribe, ali je Dalumei iskočio iz skrovišta i ubio ga kopljem, rekavši: - Ja nisam napravio ovu mrežu i postavio je za tvoju korist. Napravio sam je da ulovim ribe za sebe, a ti si ih ukrao. Tada je odsjekao jednu nogu duhu, zamotao je u crnu palminu koru i ponijeo je sa sobom kući. Ostavio je ostatak tijela tu, gdje je ležalo. Kada je donijeo zamotanu nogu kući, stavio ju je na udaralj ku garamut bubnja. Do tada se već bilo smrklo, ali mu se kćeka i zet još nisu bili vratili iz polja. Garamut je odavno bio završen, ali još nikada nije bio korišten. Kada su mu kćerka i zet stigli kući, Dalumei je rekao kćerci: - Još nikada nisam probao ovaj garamut. Da li misliš da će imati dobar zvuk? Idi, uzmi to drvo i počni udarati po garamutu, da čujemo da li je dobar. Kćerka je uzela zamotanu nogu duha, misleći da je to udaralj ka za garamut, i upitala: - Da počnem udarati? Počni! – naredio je otac. Kada je počela da udara, začuo se glasan zvuk bubnja i ona je ushićeno povikala: - Oče! Jesi li čuo!? Odličan garamut! - Desilo se čudo i mlada žena je progovorila. Njen otac je i očekivao da će poslije toga što se desilo ona dobiti dar govora. 187 Prolazilo je vrijeme i njih troje su i dalje živjeli zajedno, proizvodeći dosta hrane, međutim, muž je sve više i više insistirao da njih dvoje počnu da spavaju kao muž i žena, jer su se, kako je govorio, pridržavali tabua mjesecima. Poslije višednevne svađe, on se naljutio, izgubio je strplje nje i povikao: - Ti nisi rođena od žene! Ti si rođena kao poslje dica povrede noge tvoga oca... ti si kćerka krvi! Zato i jesi tako tvrdoglava. Čuvši to, ona je zaćutala. Pošto su radili još neko vrijeme, ponijeli su sago kući i sjeli da jedu. - Oče, je li istina da ja nemam majke? - upitala je poslije dužeg oklijevanja. - Da. Istina je. - odgovorio je otac. - Moj muž mi je rekao da sam ja rođena iz tvoga nesrećnog slučaja, rođena iz krvi, i da sam zato tvrdoglava. - Istina je. Vidiš, pokrio sam ožiljak na nozi. To je mjesto odakle si rođena. A sada... Da li imaš još posla u polju? - Da oče. - Onda idi da ga završiš. - završio je razgovor, jedva izdržavajući stid. Odmah poslije toga, Gonpen i njen muž su otišli u polje. Ostavši sam, Dalumei je uhvatio pijetla i kokošku: pjetla je stavio na pramac garamuta a kokošku na krmu. On je ušao u garamut i vozio se u njemu, kao današnji ljudi u automobilima. Vozio se oko kuće, obarajući sva stabla kokosa i banana... da bi na kraju pao u rijeku. Odvezao se na drugu stranu rijeke i čekao u vodi dok mu se kćerka i zet ne vrate kući. 188 Kada su ovi stigli, primjetili su povaljano drveće oko kuće. - Šta je ovo moj otac uradio – začuđeno se pitala Gonpen... a onda je primjetila da je garamut nestao sa panja drveta, koje je bilo posječeno u svrhu gradnje tog istog garamuta. Primjetila je tragove koje je garamut ostavljao i počela da ih prati, da bi poslije nekog vremena vidjela da se trag završava na kraju obale. Tada je shvatila da joj je otac pao u rijeku i počela da kuka, dozivajući oca u očaju. Otac ju je čuo i izišao iz vode. Javio se kroz glas kokoške, dajući joj na znanje da je njegov duh tu. - Ne mogu više ostati sa tobom, jer me je stid zbog načina na koji si rođena – rekao joj je i nastavio: - Idi sa svojim mužem u Lomu. Od sada će svi morati da poštuju tabu zabrane dolaska u ovo šumu i na ovu planinu, uopšte. Izjavivši to, otac je ponovo nestao u rijeci... a Gonpen i njen muž su, ne časeći ni časa, pokupili sve svoje stvari i preselili se u Lomu, mjesto koje se nalazilo na rijeci u koju je njihova rijeka uticala (rijeka po imenu Keram). Tu su se skućili i dobili četiri kćerke. Idući po starini, kćerke su se zvale: Neroma, Mang’onpema, Moropema i Moroginama. U međuvremenu, Dalumei je putovao u svome garamutu niz rijeku Keram, koja se ulijevala u Sipik, a ovaj u more. Putovao je Mjurik jezerima i jeo je djecu, gdje god ih je mogao uhvatiti. Poslije dužeg vremena, ponovo se našao na putu za Keram, da bi na kraju došao do Kambota i ušao u zaliv iza sela. Taj zaliv je nosio naziv Jan. ...Ne dugo poslije toga, stanovnici Kambot grupe su se svi 189 digli na noge, uznemireni zbog broja djece koje je pojeo Dalumei, pa su odlučili da pošalju poruku narodu Bobten grupe. - Neki zao duh ubija našu djecu a živi u zalivu iza našeg sela. On je vaša odgovornost – poručili su selu Lomu, a najveća odgo vornost je bila na Gonpen i njenoj porodici. - Da on je jedan od naših predaka – složili su se ovi – On se nalazi u garamut bubnju. Mi ćemo doći da vam pomognemo. Slijedeći dan oni su iz Lomua stigli u Bobten, za koju su priliku domaćini zaklali svinju, koja je pripadala Javotu, i koju su onda pojeli zajedno. Poslije toga su se Lomu i Bobten ratnici pridružili onima iz Korogopa i Kambot plemena. Poslije kratkog dogovora, odlučili su da pokušaju uhvatiti Dalumeija u kanalu koji spaja zaliv sa rijekom Keram. Ovaj kanal se može vidjeti i danas, kako protiče kroz sred sela Kambot. Da nastavim priču... Napravljene su pregrade sa jednoga na drugi kraj kanala i preostala djeca su dovedena da se igraju blizu kanala, da primame Dalumeija. Privučen dječijom grajom, on je krenuo iz zaliva kroz kanal. Provalio je kroz prvu ogradu, koju su napravili Lomuanci, srušio je i onu koju su postavili oni iz Bobtena, pa i onu koju su postavili oni iz Korogopa grupe... Tada je svom silinom krenuo na ogradu koju su postavili oni iz Bobtena, ali su oni napravili ogradu sa nagibom, kao kada se naslone ljestve, tako da kada je garamut naletjeo na ogradu, umjesto da provali kroz nju, skliznuo je uz nju, omogućavajući ratnicima da ga lako uhvate. Javot, koji je dao svoju svinju za gozbu, brzo je zavezao garamut konopcem od trske, pa su ga tako izvukli na obalu. 190 Dalumei je iskočio iz Garamuta i, držeći svoja koplja, skočio u rijeku. Tada su Bobten muškarci udaljili sve žene i djecu, pa odvukli garamut do ispred kuće muškaraca u Kambotu i onda dugo slavili uz uzvike: - Bobten je pobijedio! Poslije toga su izgradili platformu koju su držala dva čamca i postavili garamut na nju. Zatim su veslali uzvodno do Bobtena i odnijeli garamut do njihove kuće muškaraca. Sve je bilo urađeno noću, tako da ih ne vide ni jedna žena ili dijete. Garamutu su dali ime Javot, po onome koji je dao svinju koju su bili pojeli i koji se bio tako hrabro bacio na garamut i zavezao ga konopcem od trske. Garamut se sve od tada nalazi ovdje, na ovom mjestu, gdje su mu se molili za pomoć u bilo kakvom poslu ili u nevolji. Niko, ko nije prošao odgovarajuću ceremoniju, nije smio da ga vidi, jer je u protivnom izazivao bolest ili smrt. Međutim, jedan dan ga je neki katolički sveštenik poprskao svetom vodicom i oduzeo mu moć. Sada ga koriste umjesto crkvenog zvona. Njegova ‘vrelina’ (energija) je ugašena, sada je ‘hladan’ i bezopasan. Malo dalje, uzvodno, je Lomu. Ako odete gore i upitate ih, oni će vam potvrditi da je svo ovo što sam ispričao istina. Interesantno je da sam se i lično susreo sa tim garamutom (duga klada duboko izdubljena sa gornje strane, koja služi kao bubanj, za slanje poruka) iz priče. To se desilo ranije, te godine, kada sam posjetio Kulturni centar Madang, da bih uzeo nazad jednu zbirku koju im je Nacionalni muzej pozajmio za izložbu, koju su oni te godine organizovali. Usput sam iskoristio priliku i 191 da kupim neke drvene table, na kojim su zabilježene stare legen de, koje su izrezbarili ljudi grupe Rijeka Keram, a koji su živjeli u jednom privremenom naselju blizu Madanga. Jedna od tih ploča je predstavljala hvatanje Javot garamuta (11.3). Ploču je nedavno prije moga dolaska bio izrezbario Noa Nemesong iz Kambota. Bio sam presretan da imamo čitavu priču predstavljenu na ploči. Smjestio sam se, odlučivši da provedem noć u kući muškaraca, koja se nalazila pored rijeke. Bilo je lako zamisliti zvuk garamuta, koji plovi svojim pravcem prema Sipiku... – Bil je sanjao, otvorenih očiju, o svojim prošlim danima provedenim u PNG. - Hej! Probudi se! – zaustavio sam ga i vratio u stvarnost. – Ne zaboravljaj da je ovo dijalog. Ima’ćeš dovoljno vremena za unutrašnje monologe, kada se budeš vozio kući. - Moram priznati da su mi ti dani često na pameti. - Dok si tako zainteresovan za tamošnji svijet, možeš mi ispričati priču o onom ratniku koji se pretvorio u kamen. Pomenuo si mi je kada sam kupio one kamene figure iz Nove Kaledonije. - Mora da misliš na kamen u selu Angriman… Sjećam se, kao da je juče bilo. Kao da sada gledam kako se Mek naginje preko dva metra visokog kamena, sveskom otresajući sa njega ostatke srušenog drveta koje smo upravo bili sklonili, dok su uzbunjeni komarci ljutito jurišali na nas kroz polutamu napuštenog terena sela Angriman, već zaraslog u travu, žbunje i drveće. Stigli smo tamo poslije dugog probijanja kanuom kroz, vodenom travom prekriveni, zaliv, nakon čega sjekući kroz zaraslu šumsku stazu i rastinje koje je već prekrilo mjesto gdje se nekada 192 nalazilo selo. Dugi paralelni redovi humki iz kojih su počele nica ti kokosove palme i ostaci šarenih ukrasnih grmova, omiljenih kod Jatmul plemena iz Srednjeg Sipika, su bili nijemi svjedoci nekadašnjih uređenih bašta njihovih sela. Tužno je bilo pogledati protrule ostatke garamuta koji su bili ostavljeni, pošto je art diler odsjekao i odnio samo izrezbareni dio bubnja. Upereni prema monolitnoj stijeni koju je Mek crtao, udaljeni dva metra jedan od drugog, ležala su dva ogromna kamena. Jedan stariji dječak je mahao iznad Meka velikom peruškom ptice kaso vari, da tjera komarce sa njegovih ruku dok je on pažljivo odmje ravao lik izrezbaren na kamenu, koji je crtao. Ja sam uzdahnuo i prestao da se branim, pokušavajući da promjenim film, a da mi ni jedan od ovih razbješnjelih insekata ne uđe u kameru. Na žalost, nisam to bio uradio onako kako treba, tako da su slike ispale vrlo loše... Monolit, koji je pažljivo isklesan u obliku tesarske sjekire, je dobro poznat Bojngenvan narodu i ima značajno mjesto u njihovoj mitologiji i istoriji. Po starim pričama, nekada davno, na samom prapočetku, dvojica Jatmul ratnika, Totmeri i Mangisaun, su napala njihove Savos neprijatelje (sjeverni Sipik) kopljima. Čovjek po imenu Bojngenvan je bježao ispred Totmerija i Mangisauna. Tražeći spas, pobjegao je među korijenje sago palme, međutim, ratnici su ga pronašli – ali se on pretvorio u kamen (11.4). Oni su donijeli kamen u selo i pokušali da ga isprave, ali su onda shvatili da prvo moraju prinijeti žrtvu, tako da su uhva tili jednog oženjenog muškarca iz Mindimbita (Jatmul selo koje se nalazi malo uzvodno od Angrimana), ubili ga i ubacili u iskopanu 193 rupu, a onda na njegovom tijelu postavili uspravljen kamen. Jednu generaciju ranije, kamen je prebačen sa starog mjesta gdje se selo nalazilo, do novijeg mjesta, bliže Sipiku (sada napušteno), ali je previše ljudi umiralo, pa su vratili kamen na staro mjesto, gdje se i danas nalazi. Apsolutno je zabranjeno ženama i dječacima koji još nisu prošli inicijaciju da dotaknu taj kamen, a ovih dana ga svi ionako radije zaobilaze, zato što se smatra da je izazvao toliko smrti. Na sreću, Nacionalni muzej ima jednu staru figuru koja predstavlja Mangisauna (11.5), koja je trenutno izložena kao jedno od remek djela. Jedan diler je bio kupio figuru od njenih vlasnika iz sela Njaurengai, samo nekoliko dana prije nego što će ona biti uvrštena u listu NKB. Kada su muzejski službenici zatražili da vide figuru, diler je ustvrdio da je ista ukradena iz njegovog magacina u Ambuntiju. Kada je muzej odštampao poster i razaslao ga širom države i svijeta, ona se, nekim čudom, opet našla u dilerovom vlasništvu i on ju je predao muzeju. Figura-zamjena se i danas drži u Njaurengaiju. Vidiš...? Jedna priča vuče drugu. Ako hoćeš da nastavim... - Prije svega, reci mi je ko je bio Mek i s kojim ste ciljem bili došli u te krajeve. Profesor Valas ‘Mek’ Ruf, iz Odjeljenja za gradnju i arhitek turu na Tehnološkom fakultetu u Laeu, mi se pridružio na šestone djeljnom istraživanju kulturnog naslijeđa Donjeg i Srednjeg Sipika. Tokom oktobra i novembra 1981. godine, provjerio sam stanje 65 predmeta sa naše liste NKB i fotografisao još 230 drugih predmeta (2500 fotografija tokom šest sedmica). Mek je htio 194 da proširi svoja terenska istraživanja vezana za projekat Seoske studije, gdje je bilježio naseljavanje i uređenje sela, dizajn kuća i tehnike gradnje. Mak je bio blizu svojih sedamdesetih i njegova kao snijeg bijela kosa i brada su bili dovoljni da kod mještana izaz ovu trenutačno poštovanje, tako da nikada nije imao problema da navede tamošnje starce na razgovor. Njegov Pidžin Engleski je bio gotovo nikakav ali je zato njegov spor i isprekidan govor bio dovol jan, da bi ga oni ipak nekako razumjeli, strpljivo čekajući dok bi on zapisivao njihove informacije u svesku. Oni su bili zadivljeni njegovim crtačkim umijećem i gledali su sa velikim uživanjem kako iz običnog bijelog papira izranjaju njima poznata lica. Ono što je vrlo brinulo i mene i Meka, bilo je jadno sta nje kultne kuće, Volimbit, u Kanganamanu. Takođe smo planirali da provjerimo stanje kultne kuće, Bondžo, u Kambotu, na rijeci Keram i druge u Bosmanu, na donjem toku rijeke Ramu. Znao sam da me ne čeka lak put. Iako sam već bio veter an vožnje kanuom na Gornjem Sipiku, kultura naroda niz rijeku, dalje od Ambuntija, nije mi bila vrlo poznata. Na početku sam imao velikih problema da razumijem i zapamtim imena ljudi, mjesta i predmeta. Jatmul imena karakteriše dugi niz slogova, pa su moji pomoćnici morali da mi ponove imena više puta, polako, prije nego bi ih mogao izgovoriti. Osim toga postojale su velike razlike u izgovoru od sela do sela, pa čak i među različitim ljudima istoga sela, tako da nikada nisam mogao biti potpuno siguran da sam nešto razumio. Jatmul ratnici su ponosni i ljuti tako da ih nije bilo jedno stavno navesti na razgovor. To, kao i moje stalno raspitivanje za 195 mnogobrojne predmete, je bilo iscrpljujuće – sedam dana sedmi čno, tokom tih šest sedmica. Po nekoliko sati dugo, putovanje kanuom između sela mi je bilo jedina vrsta odmora. Vozili smo se putem od Maprika do Pagvija, koji se nalazi na desnoj obali Sipika, samo malo nizvodno od Ambuntija. Tu smo sreli Adama Kumbvija i njegovog sina Rejmonda, koji su bili sa velikim motornim kanuom. Odmah smo utovarili tri bureta goriva od po 200 litara, sanduke sa ličnim priborom, opremu i hranu. Kanu je bio dug preko 13 metara i sposoban da izdrži veliki tovar i nas četvoricu. Mek se ugnijezdio u jednom ćošku, malo podigavši svoj crni, istrošeni ogrtač, da se zaštiti od sunca, i bili smo spremni da krenemo. Prevezavši se do južne obale Sipika, ušli smo u kanal koji je vodio prema selima Njaurengai i Kandingai. Oba sela su smještena na obalama lagune, jedne stare krivine Sipika, koja je vremenom bila odsječena od glavnog toka. Mali kanal (na Pidžin Engleskom ‘barat’) teče oko pola kilome tra, od glavnog toka do lagune, obezbjeđujući pristup kanuima. Međutim, zadnjih godina, tok Sipika nizvodno od Ambuntija je bio zagušen plovećom biljkom, zvanom Salvinia Molesta. Ova biljka, koja potiče iz Južne Amerike, donešena je u Zapadni svijet kao akvarijumska biljka, a vjeruje se da da je bila ubačena u Sipik ili neku od njegovih pritoka, blizu Ambuntija 1971. godine, od strane nekog emigranta koji nije imao predstavu kako brzo se ona širi. U roku od šest godina problem je postao tako veliki da je za njenu kontrolu bilo potrebno utrošiti milion PNG Kina. Njaurengai laguna je bila gotovo sva prekrivena Salvinijom 196 i bilo je nemoguće doći do sela kanuom, tako da smo ga ostavili na sigurnom u malom naselju, koje se nalazilo na suprot kanala, a onda krenuli dalje pješice. Pješačenje nam nije teško padalo – naprotiv. Lagunu je oivičavalo ogromno drveće a njihove sjene je pratila suva staza, poprskana naradžastim cvjetovima palim sa velikih grana koje su je natkrivale. Idući tom stazom, ponekada bismo naišli na poneko seoce i u jednom od njih sam fotografisao, strašilu sličnu, figuru, grubo napravljenu od trske i štapova. To je bila figura zaštitnika, prebivalište za duh kuće, za vrijeme dok se zgrada sruši i iznova izgradi. Sve kuće imaju duh i veliko izrezbareno ili ispleteno lice na vrhu prednje strane kuće predstavlja lice duha. Poslije nekog vremena stigli smo u Njaurengai i provjerili više predmeta koji su bili na listi NKB. Moju pažnju je posebno privukao jedan predmet. Od dima pocrnjela vješalica, strašnog izgleda, izrezbarena u vidu žene, koju je ščepala leteća lisica raširenih krila. Tri obojene i obrađene lobanje su bile smještene na stoličici ispod figure, dok je jedna krokodilska lobanja bila postavljena ispred stoličice. Više kopalja je bilo naslonjeno na vješalicu, koja je bila ukrašena vijencima bisernih školjki (‘kina’), koje su imale oblik polumjeseca, i snopićima grančica drveta bitl sjemenki. Ta vješalica je nosila ime Koloimbange i koristila se da sprečava i liječi bolesti, tako što se prinose darovi i molitve duhu koji nastanjuje figuru. Smatra se da ista posjeduje veliku moć – toliko da je ‘kustos’ naglasio da je nemoguće napraviti dobru foto grafiju te figure. U svakom slučaju fotografija u kartoteci NKB nije naročito jasna. Pošto očito nije bila zadovoljna mojim nastojanjem 197 da napravim dobru fotografiju za muzej, nacrtao sam je umjesto toga. U Kandingaiju, koji se nalazi malo dalje, idući ivicom lagune od Njaurengaija, ponovo sam počeo pregovore vezane za garamut Nagongajava, da ga prodaju Nacionalnom muzeju. Ovaj prelijepi bubanj, sa kakadu papagajem na ‘pramcu’, je imao goto vo identičnog blizanca, zvanog Nambelei. Priča o tom paru gara muta počinje tri generacije prije njegovog današnjeg šezdeset petogodišnjeg vlasnika, zvanog Saun, sa ‘braćom’, precima Sumak klana, Namokumbvanom i Mindžanom. U to vrijeme, njihovo pleme je živjelo na mjestu zvanom Sambints. Ova dvojica ljudi su rezbarila dva garamuta. Na drveću, pored kojeg su sjedili, sakupljali su se kakadu papagaji, pa je Mindžan, koji je bio vještiji u rezbarenju, odlučio da izrezbari kakadue na ‘pramcima’ oba garamuta. Namokumbvan ja pomagao u oblikovanju i bušenju klada za bubnjeve. Tokom rada, njihove žene su im donosile hranu, ali su se obe žene divile Mindžanovoj vještini i davale mu najbolji dio hrane. Namokubvan je postao ljubomoran, toliko da je unajmio nekog vrača da ubije Mindžana. Ovaj se ’prihvatio posla’ i, poslije nekog vremena, magija je počela da djeluje, pa je, čim su garamuti bili završeni, Mindžan umro. Obe žene su žalile Mindžana. Namokumbvan je pokušavo da spriječi svoju ženu da ga žali, međutim, poslije nekog vremena, on se takođe razbolio, umrijevši istog dana, zbog toga što je bacio čini na svoga ‘brata’ iz istog klana. Mindžanov otac, Kvegvejabi, je, takođe, bio majstor u rezbarenju. Jedan dan, u Sambintsu, on je vidio dva šumska duha 198 koji su imali ljudska tijela a svinjske glave; odlučio je da ih oba izrezbari na ‘pramcu’ garamuta. Ti duhovi su se zvali Kubulgego i Bandžin’gego. Garamuti sa imenom prvog su se mogli naći u Kandingai plemenu i pet generacija (oko 150 godina) poslije tih događaja. Poslije toga sam provjerio stanje još dva garamuta, rađena kamenim alatkama – oba duga po, otprilike, četiri metra, sa krokodilskim glavama kao ‘pramcima’ i obojenim licima duho va na svakoj strani. Ta dva garamuta, koja su takođe bila na listi NKB, imali su imena Joang’amuk i Mian’gandu (11.6). Oba su bila u dobrom stanju, osim što su bili počeli da trunu na donjoj strani prednjeg dijela. Trebao sam da fotografišem i dokumentujem još pet gara muta, a onda smo se vratili do kanua. Vraćajući se nazad, kada sam izbio na čistinu u Njaurengaiju, sreo sam jednu Amerikanku, za koju sam mislio da je turist. Predstavio sam se, rekavši da radim u Nacionalnom muzeju, međutim ona je samo kratko rekla svoje ime i otišla prema kući u kojoj je držan Koloimbange. Ja sam nastavio dalje, dok nisam primjetio neki čamac privezan za obalu, pored našeg kanua. Vidio sam da je čamac pripadao turističkom brodu Melanezijski Istraživač, koji je imao bazu u Mandangu. Uskoro smo isplovili, da bismo za pola sata stigli u Korogo, selo na sjevernoj obali Sipika. Istovarili smo kanu i unijeli naš pribor u Kuću za odmor, samo par minuta prije iznenadnog pljuska. Kada smo stigli u Korogo, nekoliko staraca su me obavje stili da je Masta Mumut bio na brodu ‘Melanezijski istraživač’. 199 Oni su bili ljuti na njega, napominjući da on nije došao na obalu, u Korogo, sa ostalim turistima zato što je prije više godina, kako su oni tvrdili, sakupljao novac od tamošnjeg stanovništva za neki tobožnji zajednički poslovni poduhvat, da bi zatim napustio zem lju bez ikakvog objašnjenja o sudbini tog novca, ili vraćanja istog. On je bio taj, ko je kupio figuru Mangisauna, a onda ustvrdio da mu ju je neko ukrao. Pomoćnik kustosa, Soroi Eoe, je prijavio ranije, te godine, da su dvije mvai maske iz sela Kanganaman, koje su bile na listi predmeta koje je muzej predložio da budu proglašene NKB, bile prodane Masta Mumutu 1974. za 1500 dolara i vjerovatno izvezene bez dozvole Nacionalnog muzeja. Odlučio sam da provjerim ove tvrdnje, a onda da odem uzvodno i sretnem se direktno sa Masta Mumutom, tražeći od njega da garantuje da nije došao da pokuša da kupi ili izveze ikakve predmete od nacionalne kulturne važnosti. Slijedećeg dana sam se zaputio uzvodno do Ambuntija, ostavljajući Meka da počne sa bilježenjem stanja ruševne kultne kuće Volimbit, na papiru i filmu. Moje putovanje je trajalo oko šest sati, a kada sam stigao, rečeno mi je da je Masta Mumut prethod nog dana avionom odletio iz Ambuntija za Vivak, a odatle je vjero vatno produžio za Port Morzbi. Uspio sam da stupim u telefonsku vezu sa direktorom muzeja u Morzbiju, međutim, direktor je okli jevao da učini bilo šta, uprkos činjenici da je Masta Mumut već bio persona non grata, sa liste odjeljenja za imigraciju. Dan poslije, saznao sam da su dvojica antropologa, koje sam poznavao, bili na Melanezijskom istraživaču i da su željeli da razgovaraju sa mnom o aktivnostima Masta Mumuta i jednog 200 američkog para, koji je bio s njim. Žena je bila ista ona na koju sam naletjeo u Njaurengaiju a njen muž je milioner i zamjenik predsjednika Upravnog odbora jednog velikog američkog muzeja. Mišljenje koje su moje kolege imale o tom američkom milioneru je bilo da je on etnografski neuk i zainteresovan za ‘primitivnu umjet nost’ zbog podizanja ličnog statusnog nivoa. Ispričali su mi i da je otvoreno pričao kako je nudio ogromne sume novca za vrijedne stare predmete, od kojih su neki već bili proglašeni NKB. Tokom putovanja uz Sipik, Masta Mumut, milioner i njegova žena, su više puta iznajmljivali od Melanezijskog istraživača glisere, kojima bi se odvezli do sela, udaljenijih od onih koje su posjećivali ostali turisti. Ponovo sam nazvao direktora muzeja, dajući mu dodatne informacije i preporučujući mu da se njegovi akreditivi provjere u američkom muzeju sa kojim je on povezan i da se provjeri prtljag njihove cijele grupe. Nisam bio ni svjestan da se dotični gospo din, u trenutku moga razgovora sa direktorom, nalazio u njego voj kancelariji, predlažući stvaranje zajedničke kolekcije, koja bi uključivala muzej u kome je on bio jedan od povjerenika. Kada sam se, poslije nekoliko sedmica, vratio u Port Morzbi i saznao za to, izrazio sam potpuno neslaganje sa tom idejom. Tada je stigao i telegram koji je potvrđivao da je pomenuti milioner povjerenik američkog muzeja, ali i kopija novinskog članka, koja mi je bila poslana od jednog moga kolege iz Melburna, a koji si već vidio jer je bio pomenut u mome članku objavljenom u magazinu BIKMAUS. Nisam mogao da vjerujem da je milioner, koji je putovao 201 Sipikom sa Masta Mumutom, bio povjerenik jednog od američkih muzeja, pomenutih u tom članku. Zakon o zaštiti kulturnog naslijeđa je jasna i precizan, međutim, visine kazni koje su predviđene za prekršioce su smiješno male, pošto nisu bile mijenjane od donošenja zakona 1965. godine, tako da su na nivou džeparca za ljude kao pomenuti Amerikanac. Osim toga, čini mi se da sam se suočavao sa nespremnošću zvaničnika, da primjene zakon; počeo sam da shvatan da neke od mojih nadređenih nije bilo briga za očuvanje kulturnog naslijeđa njihove zemlje – bili su jaki na riječima, ali slabi na djelima. Međutim, trebalo mi je vremena da se u to uvjerim. Krenuo sam da provjerim šta se dešava sa poznatom Ambunti skupštin skom kućom. Ova kolosalna građevina (32 metra duga, 14 metara široka i 10 metara visoka) je bila izgrađena u stilu dradicionalnih Kvoma kultnih kuća, doprinosom više sela. Činili su je izrezbar eni stubovi, grede i štokovi, prostrane površine islikanih plafon skih ploča i dvije kolone izrezbarenih i obojenih figura, koje su ‘stražarile’ u ulaznom hodniku. Bio sam footografisao tu kuću 1972. godine, nedugo pošto je bila završena, a sada je u muzej stigla informacija da je kuća u stanju ubrzanog propadanja. Pošto smo ja i Mek proveli još pet dana u Kanganamanu, fotografišući i opisujući kultnu kuću Volimbit (11.7) i ono šta ona sadrži (11.8), kao i pregledajući i dokumentujući figure u ostatku ovog velikog sela i u susjednim selima Tegoi, Palimbei, Malingai, Jentsčan, Šotmeri i Indabu. Glavni razlog ovog našeg puta je bila naša briga za kultnu kuću Volimbit. Zemljotres je bio slomio tri od, njenih pet, glavnih 202 stubova nosača, baš iznad same zemlje, tako da su se oni nageli, kidajući krov na sredini i dozvoljavajući kiši da se uljeva na gornji sprat i uništava dio poda, napravljenog od palmine kore. Nosač sjeverne strane krova je bio pukao, tako da se vrh krova nageo prema zapadu, a mnogi manji nosači koji su držali krov i podne grede su bili oštećeni i trebali su biti zamjenjeni. Ova kuća je bila Stavljena na listu NKB 1967. Neki od njen ih stubova su rezbareni kamenim oruđem, vjerovatno prije više od stotinu godina, a ostali neposredno poslije drugog svjetskog rata, kada je građevina bila prepravljena. Duga je preko 33 metra, široka 8 metara a oba špica krova se uzdižu do visine od 17 metara. Antropolog Gregori Bateson je objavio njenu fotografiju iz 1930. godine, opisujući je na slijedeći način: Ovo je bila najljepša ceremonijalna kuća, računajući sva rije čna sela. Šindra krova od listova sago palme je, naizmjenično,žuta i smeđa, što joj daje ukrasnu šaru. Na prednjoj lastavici krova su vidljiva četiri mala prozorčića, sa neprijateljskom lobanjom, postavljenom u svakoj od njih. Iznad ovih prozora se nalazi groteskan lik, od kojeg se na fotografiji vide samo zubi i nos napravljen u vidu polu-mjeseca. Ispred građevine se nalazi vak, ili ceremonijalna humka, u koju su položeni poginuli i zarobljeni neprijatelji. Na dnu merdevina je malo drvo vrste zvane vani, totemskog pretka klana, kome pripada ova strana ceremonijalne kuće. Građevina je duga 130 stopa (oko 40 metara). Zid od listova sago palme i šindra krova više ne postoje, 203 nestali su i prozori sa lobanjama neprijatelja, kao i groteskni lik koji je Bateson negdje bio opisao kao ‘žensku personifikaciju kuće’. Od šest stubova, koji datiraju od vremena prije evropskog prisus tva u regionu Sipika, svi, osim jednoga, su oštećeni i trebaju se zamjeniti. Dalje nizvodno, u Maminimbitu, fotografisao sam figuru, sa imenom Mang’galan, koju je, kako kažu, rezbario Kapma, sa metalnim oruđem, negdje između dva rata. Ova figura se ne kori sti u bilo kakvim ritualima – ona služi samo za prenošenje legen de, koja počinje tako što je Kapma otišao u šumu da lovi svinje, krenuvši uzvodno uz rijeku Karavari, koja se uliva u Sipik malo niže od Kaminimbita. Idući tako, došao je sve do Amboina, na istočnoj obali, da bi poslije podne primjetio šumskog duha, kako nosi nečiju odsječenu glavu. Kapma je pobjegao u selo i od straha pao u postelju. Poslije nekog vremena se oporavio, da bi izrezbario pomenuti lik, a onda se opet teško razbolio i umro, nekoliko godi na prije drugog svjetskog rata. Raspitivanje za lijepo izrezbareni stari garamut, gotovo metar visok i četiri metra dug, je dovelo do otkrivanja priče o ritual nim ubistvima, ratu i intervencije od strane australijskog zakona. Ovaj stari klada-bubanj, izrezbario je Ambundimi. Koristio je kamenu sjekiru i tesarske sjekire, a dlijeta i strugače od veprovih kljova. Lik izrezbaren na ‘pramcu’ predstavlja savi, lice sa dva nosa, i jeimbu (valabi) na čelu. Kada je bubanj bio završen, ubili su dvojicu ljudi iz Kanganamana i ofarbali bubanj u crno. Postavili su tijela tako da su preko njih mogli vući garamut, da ga postave u kultnu kuću. 204 Trideset četiri znaka, zarezana duž bubnja, predstavljaju narod iz sela Panglembi, koje su oni potpuno uništili. Rekli su mi da su Australijanci kaznili ljude iz Kaminimbita, tako što su neke stavili u zatvor, dok su petoricu objesili; dvojica ljudi su umrla u zatvoru. Starješina Avien, koji je trenutni vlasnik garamuta, bio je jedan od onih koji su bili u zatvoru. Avienu je, kada sam razgovarao sa njim, bilo 60-65 godina, a u trenutku pomenutog događaja mu je bilo oko 10 godina, tako da to stavlja događaj u period 1925-1930, kada je oblašću upravljano iz patrolne stanice u Ambuntiju (osnovana 1924.). Da ne dužim... onda smo nastavili niz Sipik, zaustavljajući se u Mindimbitu, gde smo, na naše iznenađenje, zatekli grupu turista koji su bili upravo doletjeli helikopterom. Poznavali smo turističkog vodiča Helen Denet, koja je često putovala Sipikom i bilježila tradicionalne grafižke dizajne. Upoznala nas je sa članovima upravo prispjele grupe, koju su sačinjavali: američki bankar Dejvid Rokfeler, Bil Hjuit iz ‘Džon Dir Farm Mašineri’ i drugi članovi njihovih porodica. Brat Dejvida Rokfelera, Nelson, bio je 50-ak godina pokrovitelj plemenske umjetnosti, a njegov sin, Majkl, je izgubio život 1961. godine, dok je sakupljao materijal u Asmat grupi, zapadna Nova Gvineja, za očev Muzej Primitivne Umjetnosti (trenutno odjeljenje pri Metropolitan Museum of Art u Njujork Sitiju). Bilo je čudno sresti takve ljude u nekom udaljenom selu na Sipiku! Ostali smo da prespavamo u Angrimanu, a te iste noći zemljotres je razbudio cijelo selo i izazvao graju i smijeh, koji su trajali kratko vrijeme, a onda je cijelo selo ponovo utonulo u san. 205 Sutradan ujutro smo prošli kroz istočna sela Jatmul grupe. U muškoj kultnoj kući u Timbunkiju sam fotografisao prelije pe stare garamute, jedan kome je avionski metak tokom drugog svjetskog rata odbio pola ‘pramca’, a drugi koga je neki art diler ‘obezglavio’. Ogromne kuće u Tambanumu (11.9) predstavljaju vrhun sko dostignuće domaće arhitekture u regionu Sipika ali, što je žalo sno, ni jedna od njihovih veličanstvanih kultnih kuća niije zadržala tradicionali stil. U Vombunu, selu koje se nastavljalo na Tambanum, nalaze se dvije vrijedne i vrlo stare figure, koje su na listi NKB. Jedna od njih je Kiankunmaju (11.10), rezbarena u selu Šotmeri, central ni Jatmul, koja je prije mnogo godina donešena od naroda koji je migrirao preko Timbunkija i Tambanuma, do Vombuna. Kada umre neka važna osoba, tradicija je da se ubiju krokodil i svinja i da se sviraju frule. Figura, žena koja stoji na kuki sa kakadu papag ajima, pozadi i sa strana, je tada ukrašena da pretstavlja umrlu osobu. Žene oplaču i ožale pokojnika. Figura se ukrasi pletenom torbom, koja sadrži bitl sjemenke, kao žrtvu. Druga figura, koja je isto tako služila kao vješalica, je bila vrlo vješto napravljena u obliku muškarca i žene u zagrljaju. Njeno ime je Volikitnja (11.11) i bila je, isto tako, izrezbarena u Šotmeriju mnogo godina ranije, a kasnije je donešena tu, preko Timbunkija. Ona je bila posvećena ubistvu dvojice ljudi, Sing’geimerija i Panpana, iz Mogve, sela koje se nalazi sjeverno od Krindžambija, mjesta na Sipiku, malo dalje nizvodno. Ja nisam bio u stanju da ocjenim kolika je bila vrijednost ove figure. 206 Obe ove figure, koje su bile proglašene za kulturno naslijeđe, kasnije su bile prokrijumčarene iz zemlje i trenutno su u jednom muzeju u San Francisku. Kiankunmaju je ugljičnom metodom određivanja starosti procjenjena da je stara 1520-1810 godina, a Volikitnja 1450-1640 godina. To je puno više nego se prethodno očekivalo za takve figure, imajući u vidu opasnost od termita, crvotočine, vatre, poplave i truljenja. U prvom od sela Donjeg Sipika, Kanduanamu, primjetio sam izraženu razliku u ponašanju žena. Dok su Jatmul žene obično stidljive i ne dozvoljavaju da im neki muškarac uhvati pogled, žene Donjeg Sipika su puno agresivnije i pričljivije, a muškarci su im stidljiviji i povučeniji. Kada bih pitao muškarce za detalje vezane za garamut koji se nalazio u kući muškaraca, žene bi se odmah sjatile oko mene, utrkujući se koja će prva odgovoriti na moje pitanje. U Kanduanamu broj 1 su nam pokazali prelijepo izrezbar eni par truba (juvalang) sa imenima Valeko (11.12) Jambei (11.13). Trenutni vlasnici nisu pamtili ko ih je napravio, ali su znali da su bile rezbarene prije nego su Nijemci stigli na Sipik, u njihovo staro selo Maramba, koje se nalazilo malo južnije. Trube su označavale broj ubijenih neprijatelja, poslije uspješnog ratnog pohoda – na Jambeiju su bile urezane recke, koje su označavale broj ubijenih neprijatelja koji je ona oglašavala. Pokazali su nam i dva stara garamuta (beng), Tugundl (11.14) i Bianmali. Saznali smo da je Masta Mumut mnogo puta pokušavao da kupi te bubnjeve, nudeći im motore za čamce, novac, pa čak i automobile (iako tamo nema puteva). Mještani su mi rekli da im je jednom predložio da odsjeku sa njih izrezbarene ‘pramce’ i 207 prodaju mu ih, što nije nešto novo kada se radi o dilerima plemen skom umjetnošću. Tugundl je dobio ime po mjestu gdej je drvo, od koga je garamut bio istesan, raslo. Izrezbarili su ga Asam, Karavi i Gama, prije nego što je tu bila uspostavljena njemačka administracija, pomoću alatki od kamena i životinjskih zuba, kada je otac trenut nog, 65-70 godina starog, vlasnika bio mladić. Bio je korišten za slanje poruka o ishodima rata i za proslavu ratnih pobjeda. Motivi (11.15), izrezbareni na pramcu, su po jedan gušter (mamboang) na svakoj strani na predstavljenom licu duha (palango). Prednje lice predstavlja kakadu papagaja (kamioval); iza njega, okrenuto prema nazad, nalazi se lice čovjeka, a onda, iza njega, okrenuto prema naprijed, nalazi se lice duha (palango). Četiri lica, po dva na svakoj strani tijela garamuta, predstavljaju male leteće lisice ili slij epe miševe (plendum-plendum). Na krmi je ponovo predstavljen gušter (mamboang). Značenje ove skulpturalne kompozicije je to, da čovjek na pramcu, koji gleda nazad, udara bubanj, dok gušteri i slijepi miševi nose zvuk na veliku daljinu. Ako zvuk i dalje ne bi dosegao do ciljanog mjesta, bubnjar poziva duh palango da ga nosi dalje. Ovaj garamut se, kako kažu, može čuti sve do Bivata, Moima, Tambunuma i Mesendenaija, koji su svi udaljeni po dvadesetak kilometara od njihovog sela. Abeloko, djed trenutnog vlasnika Benija Kusipa, je izrez bario Bianmali, davno prije njemačke uprave, od garamut drveta, raslog u šumi, jugozapadno odatle, blizu Marambe. Lice na njego vom pramcu predstavlja duh palango, redovi malih lica duž ‘usta’ pramca predstavljaju kandimbang duhove, dok ispupčenja slična 208 rogovima oko ‘vrata’ pramca predstavljaju koštane izbočine koje karakterišu duh. Poslije toga su nam pokazali jedan drugi par predmeta, koji sa sobom nosi priču o ljubomori, pohlepi i ubistvu: dvije maske, obe potpuno ispucale, sa imenima Kaijan (veliki brat) i Mabul (mali brat). Izrezbario ih je Asingei, davni pradjed vlasnika Benija Kusipa, davno prije njemačkog dolaska u Novu Gvineju. Ovo je bila priča koju sam čuo: Bila jednom dva brata: Kaijan i Mabul. Obojica su bili odlični lovci i sve žene su ih voljele. Predak KANDUANAM je postao ljubomoran na njih, pa ih je ubio, obojicu. Njihovi saplemenici su im odsjekli glave a zatim su im glave ostavili u plemensku ceremonijalnu kuću. Te glave su komunicirale sa starješinama plemena kroz njihove snove, naloživši im da ih stave na jednu stolicu bez naslona, odredivši pravilo da koliko puta se glave okrenu, toliko svinja ili neprijatelja trebaju ubiti u lovu ili u ratnom pohodu. Poslije nekog vremena, glave su bile zamjenjene izrezbarenim drvenim maskama, iz razloga da se misionari, kada su stigli, ne bi bunili zbog korištenja ljudskih glava. Maskama se više ne mole, kao nekada; one samo donose bolest, u slučaju neke svađe. Tada prinošenje supe, kao žrtveni obred, vraća stvari u normalu. Ova oštećenja na maskama su nastala, kada se Asingeiov sin, Abeloko, naljutio na njegovog sina Kusipa, zato što je sam pojeo svinju, ne dijeleći je ni sa kim, pa je sekirom raspalio svom snagom po maskama. Umro je istog dana. 209 Te maske vjerovatno predstavljaju ljudske osobine koje su nepoželjne u njihovoj zajednici a preko priče o Kaijanu i Mabulu i Kusipovoj ‘gladi’ i ljutnji njegovog oca Abeloka se učvršćuje moral grupe. U Kanduanamu broj 2, između ostalih predmeta, poka zali su nam posudu za lajmom, napravljenu od osušene bundeve, i dvije male lopatice u polu-raspaloj pletenoj torbi – ne naročito lijepe, ali vrlo važne, predmete za njih, zato što je ovaj pribor napravio i koristio Samblang, osnivač sela; torbu je isplela njegova žena. Tokom ratnog perioda, duh iz tikve bi u snovima upozoravao Samblanga o blizini neprijatelja, a one koji bi prekršili seoske običaje bi kažnjavao smrću. Isto tako, ostala je sačuvana i jedna truba koju je prije tri generacije napravio Samblang. Ovi pred meti su od ogromnog značaja, pošto oni predstavljaju dokaze za pravo na zemlju na kojoj određeni narod živi. Ako dođe do bilo kakvog spora oko toga da li imaju pravo da budu tamo gdje su, oni se mogu pozvati na predmete i priče, koji dokazuju njihova prava na zemlju. Začuđujuće je da se to selo nalazi samo četiri dana od Maunt Hagena: dan vožnje kanuom do Elama, još jedan dan hoda do avionske piste u Jang’gisu, treći dan do Labalama i četvrti dan do Kompiama, odakle seoski autobusni saobraćaj vozi do Maunt Hagena. Tamošnji ljudi nisu bili nikada čuli za Nacionalni muzej, pa sam pokazao seoskom starješini ilustrovanu muzejsku brošuru i objasnio mu fotografije i funkciju muzeja. Tada mi je on pokazao veći broj predmeta, od kojih je najinteresantnija bila ribi-slična 210 izrezbarena drvena figura, nama predstavljena kao ‘marselai-pukpuk’ (duh-krokodil), zvana Koring’gi. Kako su mi rekli, izrezbario ju je Akuli, djed trenutnog vlasnika koji se zove Velipali i koji je bio star dvadeset godina. Figura je bila obrađivana kamenim alatkama i pacovskim zubima, a vrat joj je ukrašen perjem kasovari ptice. Na leđima stvorenja koje ima rep sličan ribljem, izrezbareno je lice sa dugim nosem. Objašnjeno mi je da je ta figura bila korištena tokom ritual nog plesa kojim se proslavljao uspješan napad na neprijateljsku grupu. Tada bi je nosili između nogu i ljuljali je naprijed-nazad. Ratnika, koji bi je nosio, bi pratio red ljudi koji su bili pogeti i kretali se u ritmu koji je određivao ‘kolovođa’. Odsječene glave pobjeđenih neprijatelja bi bile kotrljane između nogu ljudi u redu, od kraja prema početku reda, gdje bi ih svojim pletenim torbama hvatale žene. Figura bi ponekad, tokom plesa, bila nošena tako što bi je vođa ljuljao u svome naručju. Garamuti iz sela na rijeci Juat su karakteristični po pram cima koji su izrezbareni tako da sadrže čudne izbočine, slične rogovima. Kao i u Kanduanamu, ove izbočine su karakteristične za vodene duhove. Na žalost, izgleda da nije sačuvan ni jedan od starih garamuta; rekli su mi da su sve stare figure još davno poku povali dileri. Dalje nizvodno, u mjestu Bun, pokazali su nam mali bubanj, koji je, alatkama od kamena i zuba, izradio Tang’galimei’madžemi, davni predak njegovog trenutnog vlasnika Malama. Na bubnju je, njihovim izrezbarenim minijaturama, predstavljeno jedanaest glava – onih neprijateljskih, koje je posjekao Tang’galimei’madžemi. Na 211 dršci bubnja su predstavljene glave slijepih miševa, a crteži u vidu spirale na tijelu bubnja su tipični dizajn tamošnjih štitova. Pokazali su nam i dvije maske, koje su takođe izrađene alat kama od kamena i zuba. One su bile korištene u vezi sa inicijaci jom u kultnoj kući. U kultnoj kući je držana i ženska figura, Guang, stara otprilike kao i maske, kojoj su se morale prinositi hrana i druge žrtve; još joj se i danas mole i muškarci i žene, za pomoć u lovu i zemljoradnji. U Bivat selima, na rijeci Juat, postoji maska sa imenom Pansimakan (11.17), za koju kažu da je stara sedam generacija. Izradio ju je Monjam. Ovo je priča o toj masci: Jedan dan, šestorica ljudi su došli na ovo mjesto, a onda su im se pridružila još trojica sa zapada. Jedan od njih, Andama, prešao je, rano ujutro, na zapadnu obalu da nabere malo zeleniša. Dok je bio tu, vidio je duh drveta, Kavon, koji je odvajao sago štapom od crne palme, da nahrani Pansimakan. Andama se se popeo na drvo i uhvatio Kavona za nogu, zahtjevajući da mu ovaj kaže ime. - Ja sam Kavon – odgovorio mu je duh. - Dobro, idemo dole, pa ideš sa mnom – rekao je Andama. Ušli su u njegov kanu i prešli na istočnu obalu. Tada je Andama čuo frule ‘tumbuana’ (duha) iz Langama. - Kakav je to prelijepi zvuk? – upitao je Andama. - To je moj zvuk – rekao je Kavon – Ostavio sam ga kod kuće. Ako hoćeš, da’ću ti ga. 212 - Hoću – rekao je Andama. - Tada prvo moraš sagraditi ceremonijalnu kuću, pa ću ti onda donijeti tumbuan. … Tako je Andama sagradio ceremonijalnu kuću, sa klupom ispred, a onda rekao Kavonu da je sve spremno za ‘tumbuan’. Kavon je donio mnoge ‘tumbuane’ u jednoj korpi na zapad- nu obalu rijeke, a onda su preveslali na drugu stranu rijeke, do nove ceremonijalne kuće. Kavon je prvo stavio na klupu masku Krolomoa, pa onda masku Pansimakan, međutim, to je naljutilo masku Pansimakan, koji je prekorio Krolomoa, zato što je išao prvi, a onda ga bacio u vodu, zauzevši njegovo mjesto. Na taj način su ‘tumbuani’ donešeni u Akuran. Prvi je stigao Pansimakan, muška maska, pa onda još jedna muška maska, Krolomoa, zatim ženska maska Ilambana, pa još jedna ženska maska, Maminda, i onda, na kraju, Katari, muška maska. Rekli su mi da ovaj stil maske pripada samo Akuran i Kinakaten plemenima Bivat grupe i da im je krivo što u drugim plemenima prave maske ovakvog stila, kao i da misle da bi bilo dobro da mogu tužiti one koji kopiraju njihov stil. Vjeruju da ovi ‘tumbuani’ mogu, u snovima, pretskazati uspjeh ili neuspjeh predviđene lovačke ekspedicije kao i da mogu pomoći lovcima da brzo nađu plijen. Pansimakan je bio odnošen u Angoram, na muzički festival, gdje je osvojio prvo mjesto, jednom prilikom, a drugom prilikom drugo. Poslije toga smo sjeli u kanu, ukrcali neke ljude u Karauu, pa krenuli preko jezera. Već je bila noć. Nebo je bilo prepuno zvijezda 213 a u vazduhu se osjećao teški miris mangrova i slane vode. Kada smo stigli na drugu stranu, primljeni smo kao počasni gosti, dobro nahranjeni i pozvani da sjedimo na počasnom mjestu u centru kuće. Atmosfera je bila prepuna smjeha; bila je očita blis kost rođaka koji su se međusobno zadirkivali, gurkali i penjali se jedan drugome na leđa. Pokušali su da uključe u tu igru i mene ali se ja nisam snalazio najbolje u toj ulozi, za razliku od Dejvida, koji je imao više prakse. Nisam propustio priliku da snimim tu atmosferu punu radosti i uživanja u pjesmi i zvuku bubnjeva. Bila su korištena tri garamuta i više malih bubnjeva, a obično bi jedan od svirača garamuta vodio pjesmu. Primjetio sam da su se, početkom večeri, nekolicina mladih isprobavali kao svirači garamuta, uz instrukcije staraca koji bi ponekad uzimali udaraljke iz ruku učenika, da bi prisutnima dali predstavu kako treba da izgleda pravi ritam. Svirač garamuta stoji sa strane instrumenta, okrenut licem prema jednom kraju. Duga udaraljka se drži i udara tako što jedna ruka udara bubanj, a druga podiže udaraljku. Ova dvo-ručna tehnika omogućava da se postigne brz i kompleksan ritam. Oko ponoći, starci čuče na podu i udaraju po malim bub njevima, dok se u njihovoj pjesmi, usklađenoj sa ritmom bubn jeva, osjeća duboka emotivnost, ponekad praćena suzama, koje se slivaju niz preplanula, izborana lica. Pred samo svitanje, na scenu je stupio najbolji bubnjar. On, očito, uvijek čeka praskozorje da bi se pojavio na sceni. Imao je odličan glas, a ritmovi koje je garamutom proizvodio, su bili zadivljujući. Ime mu je bilo Majkl Maja (11.18) i bio je iz Karaua. 214 Bio sam užasnut kada sam, kasnije, primjetio da snimci nisu bili uspjeli zbog toga što su baterije bile slabe. Srećom, 1983. godine, uspio sam da pronađem Majkla Maju i tada sam uspio da napravim odlične snimke njegove pjesme i svirke. Tada sam saznao da je on u stvari bio etnomuzikolog koji išao selima te oblasti i pokušavao da nauči što veći broj starih pjesa ma, a onda bi to znanje prenosio na druge, kako bi se osiguralo očuvanje ovih raznolikih muzičkih tradicija. Završni korak u nasto janju da se one zauvijek sačuvaju je bio da se napravi tonski zapis svih pjesama, gdje bi se navele i sve sakupljene informacije. Srećom, postoji sekcija u Institutu za studije Papua Nove Gvineje u Port Morzbiju koja je posvećena etnomuzikologiji. Tu sekciju vodi Amerikanac koji se zove Don Najls. Gotovo sa jednom rukom, ali zahvaljujući saradnji sa istraživačima sa instituta iz inostranstva, on čuva tonske zapise muzičke tradicije Papua Nove Gvineje. Ljudi poput Majkla Maje čine ovaj zadatak manje nemogućim. Tokom našeg boravka na jezerima Mjurik, ja sam fotogra fisao i snimao informacije o garamutima i mnogim brag maskama koje su dobro čuvane u seoskim muškim kućama; neke od ovih maski su iz druge polovine XIX vijeka. Mek je mjerio i skicirao kuće i crtao planove cijelih sela. I on je, tako rekući, jednom rukom otimao od zaborava jedan aspekt novogvinejske kulturne tradicije – u njegovom slučaju, arhitekturu i planove sela. Vratili smo se zatim uzvodno do Angorama, preko Katoličke misije u Marienbergu, gdje su čuvali jedan bronzani top (11.19), koji je bio iskopan iz pijeska na plaži blizu Ajtapea, na sjevernoj 215 obali Nove Gvineje. Katolički sveštenici su bili primjetili da lokalno stanovni štvo izbjegava da se kreće oko jednog mjesta na plaži i upitali su ih zašto to čine. Ovi su im odgovorili da to čine zbog straha od ženskog masalai duha, koji je živio u pijesku ispod. Sveštenik je postao još znatiželjniji i rekao im da će on očitati molitvu nad tim mjestom, čime će neutralisati moć duha, tako da oni mogu tu kopati i vidjeti šta to ima u pijesku. Ljudi su oklijevali, ali su na kraju pristali i poslije održanog rituala su počeli da kopaju. Na oko metar dubine, udarili su o nešto tvrdo, uz zvuk metala, da bi ga poslije kratkog vremena razglimali i izvukli na obalu. Prva stvar koju su primjetili je bila – Vidite, kao što smo i govorili, to je žensko! – pokazujući na dvije poluokrugle izbočine na ploči, koja je omogućavala topu da se pomjera gore-dole. Poznati znak Holandske Istočno Indijske Kompanije, VOC, se i dalje isticao na vrhu topa. Sveštenik je kasnije objašnjavao da je a brod možda bila zahvatila oluja i da ga je izbacila na obalu, te da je on vjerovatno kroz mnoge godine istrunuo, a da je preživio samo top, međutim, vjerovatnije je da se brod bio nasukao na pješčani sprud, te da je posuda odlučila da ga olakša i tako malo podigne, bacajući iz broda najteže stvari, uključujući i ovaj top. Vjerovatno je da su, pošto je brod otplovio, domoroci izvukli brod na obalu, ali pošto ga nisu mogli ni za šta iskoristiti, ostavili su ga tu, da bi poslije nekoga vremena završio prekriven pijeskom. Iako su od tada prošle stotine godina, oni su i dalje znali gdje se nalazi i da je ženskog roda. U Angoramu smo sredili zbirku, koju sam sakupio, zapa kovali je i spremili za slanje u Nacionalni muzej u Port Morzbiju. 216 Tada smo Mek i ja dobili besplatan prevoz džipom, neravnim putem do Vivaka, glavnog grada te provincije i njihove glavne luke. Odatle smo odletjeli za Medang, pošto nije bilo puta preko rijeka Sipik i Ramu. U Medangu smo našli prevoz do Laea, gdje je Mek živio, blizu Tehnološkog univerziteta. Dok sam bio u Mekovoj kući u Laeu, listao sam kataloge 1979 Iložba pacifičke umjetnosti u američkoj državi Vašington i u njemu vidio, ništa manje, nego dvije mai maske iz Kanganamana - Volindambvi i Akimbaivoli, koje je kupio Masta Mumut, 1974. godine. Maske su bile ilegalno iznešene iz Nove Gvineje i u tome trenutku su bile u vlasništvu jednog kolekcionara stacioniranog u Tahitiju. Kada sam se vratio u Morzbi, napisao sam mu pismo, obavještavajući ga da su te maske bile na listi Nacionalnog muzeja kao predmeti velike nacionalne kulturne vrijednosti, koji su ilegal no iznešeni, međutim, on mi nikada nije odgovorio. - Čini mi se da je ‘tvoj prijatelj’ Masta Mumut, iako najpoznatiji od svih dilera plemenske umjetnosti Nove Gvineje, bio samo sitna riba koje je rizikovala puno, dok su krupnije ribe čekale svoj plijen na sigurnom mjestu. On je morao imati odličnu orga nizaciju, da bi mogao iznijeti toliko vrijednih predmeta iz zemlje, a da ga ne otkriju ni policija ni carina, a čini mi se da, dok ti nisi počeo da redovno posjećuješ oblast Sipika, ni muzejski službenici nisu imali pojma šta se dešava. - Da, najveći problem Nacionalnog muzeja je kako naći službenike koji su spremni da provode puno vremena na terenu, koji bi se raspitivali o potencijalnoj ilegalnoj trgovini i vodili istra gu. Međutim, puno je važnije izgraditi povjerenje među lokalnim 217 stanovništvom i obezbjediti fondove za kupovinu tih predme ta, tako da ako oni hoće da prodaju neku od figura prvo ponude Nacionalni muzej, a ne inostrane dilere. - Čuo sam da u tropskim zemljama, kao što je PNG, malarija predstavlja ozbiljan problem, kao i druge ozbiljne bolesti i stvore nja koja bodu i grizu. Jesi li ti sve to izbjegao, koristeći postojeća sredstva moderne medicine koja bi te mogla zaštititi? - Tokom mojih nekoliko prvih godina u Novoj Gvineji, živio sam u jednoj dolini među planinama, na oko 1500 metara nadmor ske visine. Na tim visinama je bilo malo malarije, zbog malo hladnije klime, ali sam ja uspio da dobijem upalu uha, praćenu strahovitim bolom. Medicinska sestra, koja je radila u misiji, mi je dala Penicilin, kao lijek, međutim, Penicilin je bio gori od infekcije koju je trebao izliječiti. Nisam bio svjestan da sam bio alergičan na Penicilin. Po cijelom tijelu mi se pojavio osip, praćen neizdrživim svrabom. Slijedeća tri-četiri dana gotovo da nisam bio sklopio oka, da bi poslije toga reakcija počela da slabi i ja sam polako počeo da se vraćam u normalu. Od tada se držim dalje od Penicilina. Nekoliko godina kasnije, otišao sam na svoje prvo putovanje nizijama rijeke Sipik, sve do granice sa indonezijskom provincijom Irijan Džaja, danas poznata pod zvaničnim imenom ‘Papua’; pošto to ime može izazvati zabunu, da se zamjeni sa bivšom australij skom teritorijom Papua, većina tu oblast danas zovu Zapadna Papua. Nizije rijeke Sipik se smaraju endemičnim područjem za malariju. Malarija nije jednostavna bolest, pa ni njeno liječenje nije jednostavno. Kao prvo, postoje dvije vrste malarije – Vivax i 218 Falciparum. Obe prenosi komarac Anopheles, koji inficira ljude ubrizgavanjem parazita u krvni sistem, da bi on napao jetru. U jetri, on prolazi kroz svoju drugu fazu razvoja i ponovo se vraća u krvni sistem, gdje paraziti uništavaju crvena krvna zrnca, što je praćeno povišenom temperaturom. Vivaks obično nije opasan kao Falciparum ali se često zna povratiti – parazit može ležati prita jen u jetri i desetinama godina, periodično izlazeći u krvni sistem, ponovo izazivajući visoku temperaturu. Iako sam bio preventivno uzeo lijekove, ipak sam uspio da zaradim Vivaks, ali sam se vratio kući i brzo se oporavio. Moj susret sa Falciparum vrstom nije prošao tako beza zleno. Mora da sam bio inficiran u mjestu Kiunga, na rijeci Flaj, neposredno prije odlaska na visoravni centralne Nove Gvineje, a da je uzelo nekoliko sedmica prije nego sam počeo osjećati sim ptome bolesti. U trenutku kada sam se razbolio, nalazio sam se na granici sa Zapadnom Papuom, dan hoda od najbliže avionske piste. Pošto sam se nekako dovukao dotle, uspio sam da nekako dobijem mali avion, kojim sam se prebacio do Telefomina, gdje se nalazila državna stanica i avionska pista (11.20). Nastavio sam da radim, ispitujući ljude o davnim događajima, ali sam se na kraju počeo osjećati tako bolesnim da više nisam bio sposoban za bilo šta, shvativši da će mi trebati medicinska pomoć i bolja hrana. Odmah sam se prebacio do Port Morzbija, gdje sam tada živio. Doktor je odmah uspostavio dijagnozu - malarija, tipa Falciparum! Odmah mi je dao jake lijekove, a uz njih sam svake noći jeo goveđe odreske, sa puno svježeg povrća, a sve to bih na kraju zalio čašom 219 piva. Imao sam sreće da ipak dobijem medicinsku pomoć, dobru hranu i uslove da se dobro odmorim, pa sam se oporavio za par sedmica. Mnogi nisu te sreće. Malarija je godišnje odgovorna za smrt oko milion i po ljudi širom svijeta. Jedno slično iskustvo me je natjeralo da ponovo u žurbi pobjegnem za Port Morzbi. To je bilo kada sam bio na terenu u regionu donjeg toka Sipika. Ovaj put se radilo o Dengi groznici. Dengi je vrsta virusa, ili, tačnije, postoji više vrsta Dengi virusa, koje na ljude prenosi Aedes komarac, Za razliku od malarije, Dengi groznica se ne liječi lijekovima. Preporučuje se odmor i unošenje što više tečnosti. Nekima ljudima uzme i po nekoliko mjeseci, da se oporave, ali ako bolest uzme maha, nekada može prouzrokovati unutrašnja krvarenja i dovesti do smrti. - A ostali ubodi, koje si pomenuo...? - Dok kod malarije i Dengi groznice opasnost vreba od komaraca, u rijekama i močvarama oblasti Sipik opasnost vreba i od krokodila, iako moram reći da sam tokom moga dugotrajnog boravka u toj oblasti krokodile vidio na svjetlu dana samo dva puta. Opasnost vreba i od otrovnih zmija, ali i u ovom slučaju ja sam imao sreće da ih ne sretnem baš nikada, iako sam čuo priče o ljudima koji su umrli od ujeda otrovnica. Najotrovniji ubod u Novoj Gvineji doživio sam od škorpiona. Pipao sam u mraku, da nađem nešto što sam ostavio na poklopac metalnog sanduka, kada sam osjetio da me je nešto ugrizlo ili ubolo za prst. Prema ramenu se širio tako strašan bol, da sam mislio da ću umrijeti. Na sreću bol nije išao dalje od ramena, a poslije 220 nekog vremena je i umanjio, da bi do jutra gotovo potpuno nestao. Nisam pronašao šta me je ubolo, ali su mi lokalni stanovnici, po opisu bola, rekli da je to morao biti škorpion. Ipak, sve u svemu, rekao bih da je Nova Gvineja prilično sigurno mjesto za boravak – postoje veće šanse da neko pogine u saobraćajnoj nesreći u nekom australijskom gradu. - Poslije provedenih godina u miru Nove Gvineje, je li bio veliki šok probuditi se u nekom od velikih gradova, kao što su: Sidnej, Njujork i Los Anđeles? Saobraćaj i buka metropola, svi ljudi u žurbi, niko ne primjećuje druge... Jesi li se osjećao usam ljenim, uprkos toliko ljudi oko tebe? Da li si osjećao nostalgiju za mjestom gdje si se, uprkos tome što si došao kao stranac, osjećao kao član zajednice koji nije zapostavljen? - Pošto sam bio odrastao u Sidneju i živio tamo do svoga odlaska u Novu Gvineju, nisam imao problema da se, poslije boravka u divljini, ponovo uklopim u svoju bivšu socijalnu grupu. U stvari, te promjene su mi baš prijale - jedan dan sam bio u nekom zabačenom mjestu u Novoj Gvineji, a već krajem slijedećeg dana sam mogao stajati na ćošku ulice u sidnejskom bučnom poslovnom distriktu. 1969. godine, kada sam odlučio da odem u Ameriku, da studiram na Institutu za lijepu umjetnost, na Univerzitetu Njujork, pretpostavio sam da se to neće puno razlikovati od moje normalne urbane sredine. Međutim, tamo su me čekala neka ne baš najprijatnija iznenađenja. Iako mi, naravno, taj stil života nije bio stran, primje tio sam da gledam na stvari iz potpuno drugačije perspektive, nego 221 sam ih gledao ranije. Počeo sam da primjećujem sve mane našeg društva i one su počele da mi smetaju više nego ikada ranije. To je postalo još gore, kada sam, poslije boravka od gotovo godinu dana u jednom udaljenom novo-gvinejskom selu, 1973, godine, otišao da slijedeće tri i po godine živim u Los Anđelesu. Imao sam vrlo malo novca i živio sam od male plate koju sam zarađivao držeći časove iz plemenske umjetnosti na Univerzitetu Južne Kalifornije. Većinu vremena sam dijelio stan na zadnjem spratu trošne trospratnice, u jednoj crnačkoj četvrti uz auto-put Santa Monika. U takvim okolnostima sam shvatio kako je teško naći svoje mjesto u Zapadnom društvu, ali sam ipak stvorio prijateljstvo sa mojim cimerima – uglavnom crnim studentima Univerziteta Južne Kalifornije. U stvari, u početku sam prvo bio živio u jednom ćošku Beverli Hilsa, u kojem su ljudi slični meni mogli priuštiti da žive. Pošto sam ja rođeni pješak i istraživač, odlučio sam da se upoznam sa svojom novom okolinom... i sve je bilo u redu, dok nisam ušao u dio moga novog predgrađa u kome su živjeli oni bogatiji. Ne najljubazniji policajac mi je prišao i upitao me šta radim tu... Svi u tom dijelu su se kretali samo kolima, a ja ih nisam imao, tako da sam samo zbog toga što sam šetao morao izgledati kao sumnjiva osoba. Interesantno je da sam dobio isto to pitanje kada sam se preselio u pomenutu crnačku četvrt, pored auto-puta Santa Monika, koja je bila naseljena uglavnom Afro-Amerikancima, Portorikancima i Meksikancima – Šta ja bijelac tražim, šetajući 222 kroz njihov komšiluk...? Naravno, poslije nekog vremena ljudi su shvatili da ja živim tu, da tu idem u prodavnicu, perem svoj veš u lokalnoj perionici, da tu imam prijatelje... tako da su me na kraju prihvatili. Poslije tih iskustava, počeo sam da se pitam da li igdje ima mjesto gdje ja stvarno pripadam. - Svi mi pripadamo samo tamo gdje od nas neko ima neke koristi – htio sam da obojim priču sa malo humora, jer sam pri mjetio da ga se priča stvarno dojmila, pa sam mu skrenuo misli sa bijede američkih siromašnih predgrađa: - U tom slučaju si svuda dobro došao, ali je malo mjesta gdje bi te neko rado vidio kao bekorisnog, osim, možda u nekim plemenima, gdje se još uvijek sve dijeli i gdje se glorifikuje nesebičnost. Ona priča sa zmijama i velikom poplavom je odličan primjer, kako treba odgajati djecu. - Kada živiš u nekom od njihovih sela oni te tretiraju kao jednog svojih, što znači da uživaš njihovu punu gostoljubivost i zaštitu. Ne postoji ni pomisao da neko od članova zajednice ostane gladan ili da mu se uskrati zaštita od nekoga izvan grupe. Oni od najranijeg djetinjstva uče djecu da nikada ne smiju biti sebični. Kada dječak ulovi svoje prve ptice, ni on ni njegovi roditelji ih ne mogu jesti; on ih mora dati drugima ili ‘nikada neće porasti’. Kada bude stariji i ulovi svoju prvu divlju svinju, važi isto pravilo. On ne može jesti ni prvu berbu kokosove palme koju je on zasadio, ili njegovih gajenih sago ili pandanus palmi. On, isto tako, ne smije žvakati ni prve sjemenke njegovih bitl (Areca) palmi, ‘zato što u njima ima njegove krvi’. Kao što si rekao, priča ‘Liboti i zmija’, koju mi je ispričana od strane Ikedija (11.21) iz Sisila (Amto zaseok), 223 u dolini Simaija, stvarno ilustruje na najbolji način kako oni uče svoju djecu kroz stare legende: Jednoga dana, neki ljudi su ulovili ogromnog pitona. Ubili su ga, isjekli i skuvali, međutim, nisu ponudili ništa od mesa Libotiju. On se zbog toga naljutio i rekao je: - Jesam li ja svinja, ili možda pas...!? Morate dijeliti hranu i sa mnom! Ponudili su mu malu porciju, ali ju je on odbio, sa prezirom, i rekao im da to zadrže za sebe. Rano, slijedećeg jutra, Liboti je krenuo da ulovi zmiju za sebe. Htio je da ulovi jednu stvarno veliku, debelu kao stablo drveta. Nalazio je mnoge manje primjerke, ali se nije zadovoljavao dok nije našao jednu izuzetno veliku. Napao ju je, ali je nije uspio ubiti. Dok se borio sa njom, druga ogromna zmijurina je pala sa drveta i omotala mu se prvo oko vrata, a onda oko ramena i grudnog koša. Druga zmija je počela prvo da mu se omotaje oko nogu, a zatim da mu se penje uz tijelo. Nije mogao ni da se pomjeri. Zmije su ga stezale sve dok nije izgubio svijest, a onda su se odmotale, vjerujući da su ga ubile, i odgmizale da se napiju vode. U međuvremenu je Liboti došao svijesti i, pošto je vidio da zmija nema, nekako ustao na noge. Na mjesto, gdje je ležao, je stavio neku kladu, da zavara zmije, a onda pohitao prema selu. Kada su se zmije vratile, pokušale su da progutaju kladu, misleći da je to bio Liboti, ali su uskoro shvatile da su bile prevarene. Malo kasnije, jedan mag je napao Libotija i pojeo mu tijelo. Preko Libotija je prorekao da će svi ljudi u selu biti pobijeni od 224 zmija, jegulja, vodenih duhova i duhova velikog kamenja. Ljudi su se zabrinuli i spremili se da odbranu. Pripremili su oružje i zabarikadirali vrata njihove ogromne seoske kuće. Uskoro je počela da bijesni strašna oluja, donoseći jak vjetar, kišu i poplavu. Kiša je padala neprekidno cijele noći, dok je vjetar tresao kuću. Kada je kiša stala, došla je poplava, koja se primicala sve bliže i bliže kući. Zmije, jegulje i duhovi kamenja su napali kuću. Ljudi su činili sve da se odbrane. Odvijala se žestoka borba sve dok ogromne zmije nisu prišle dovoljno blizu kuće, da omoguće crnim malim zmijama, koje su velike zmije nosile u svojim nosevima, kao ukras, da uđu u kuću i napadnu ljude. Onda su se velike zmije uspuzale na krov kuće i napale odozgo, a poslije njih su duhovi kamenja počeli da se, igrajući, približavaju jedni drugima, dok nisu zdrobili kuću, koja je bila između njih. Na kraju je poplava sve odnijela, ne ostavljajući nikoga živoga. Zbog toga je običaj da se meso dijeli sa drugima, da se ne bi dogodila slična nesreća. - Zvuči kao priča braće Grim. - Moram priznati da je svakako grim (mračna), a osim toga može se primjetiti da narator ne obraća puno pažnju na pravdu, kako je mi zamišljamo. Liboti je bio onaj koji je bio uvrijeđen sebičnošću drugih, a ipak je postao žrtva maga. - Već si mi bio dao dosta dobar uvid u tamošnju magiju i naveo primjer magijskih rituala koji primjenjuje narod koji živi u dolini Idam. Reci mi nešto o ličnosti samog maga. - Moram ti reći da sam lično sreo samo jednu osobu za koju 225 znam da je bila optužena za crnu magiju; naravno, možda sam sreo i neke druge a da toga nisam bio svjestan. Taj čovjek je živio u Telefominu, centralna Nova Gvineja, i bio je optužen za pokušaj ubistva jedne osobe, vrstom magije koja se u Novoj Gvineji zove sanguma. Tokom suđenja on ni u jednom trenutku nije negirao optužbu, a kada je osuđen na dvije godine zatvora, na licu mu nisam mogao primjetiti ni najmanji znak kajanja ili brige. Bio je mrtav-hladan. Bio sam viđao toga čovjeka i prije toga i uvijek mi je izgledao vrlo čudan: hodao je gotovo kao zombi a zjenice su mu se uvijek nalazile u gornjem dijelu očiju - kao da je bio u transu. Gotovo nikada se nije smijao... Ne čudi me da su ga se njegovi saplemenici čuvali. Ja ne vjerujem u magiju, ali čak i za nekoga ko vjeruje, ono što je on uradio bi se teško moglo smatrati magijom – mislim da bi bilo ispravnije nazvati to fizičkim napadom. On je odlučio da izve de sangumu tako što će onesvjestiti žrtvu, a onda u nju nazabadati igala ili oštrih komadića drveta. Ideja je da se žrtva kasnije osvije sti i postane osoba bez duha, a zatim se, nesvjesna napada, razboli i poslije nekog vremena i umre. Međutim, vradžbina očito nije djelovala, pošto je osoba zapamtila šta se desilo i prijavila napad vlastima. Širom Nove Gvineje magija i vradžbine su dio svako dnevnice, pa svaka neobjašnjiva smrt predstavlja veliki izazov za one koji bi trebali da imaju objašnjenje za sve. - Sačekaj malo... ta čudna figura sa dugom njuškom i veli kim ušima (u tom času sam na njegovom radnom stolu bio pri mjetio poznatu figuru)... Nije li to ta figura koju si pominjao, što 226 je slična onoj koju je Hari Brenan prodao već pominjanom njujor škom milioneru, a koji ju je proslijedio muzeju u San Francisku? - Tačno, izgledaju potpuno isto – možda ih je čak i izrez bario isti čovjek. Znači, zapamtio si...? - Sjećam se priče vezane za nju: da je bila smatrana vrlo moćnom magijskom figurom, koja je u mnogim slučajevima bila odgovorna za smrt, a da je zadnja žrtva bila stara vračara koja ju je posjedovala. Koliko se sjećam, ubili su je, zbog vračanja, njeni rođeni unuci. - Izgleda da se ne možeš požaliti na svoju memoriju... - Da je moja žena ovdje, rekla bi da bi mi bilo bolje da koris tim svoju memoriju za nešto korisnije, što donosi novac, a ne da pamtim tamo neke bapske priče. Magija nije nešto što bi ona smatrala vrijednim gubljenja vremena, osim ako si neki mag koji pravi veliki novac od toga. Kad vidiš toliko skupo plaćenih novin skih oglasa, možeš zamisliti koliki novac ti ljudi prave... i zar ne misliš da bi dovođenje jednog pravog eksperta sa Sipika bila odlična ideja? Napravio bi neuporedivo veći novac kao njegov menadžer, nego kao nenametljivi antropolog, čije je znanje i iskustvo ovdje malo cijenjeno. - Ne vjerujem da bih baš bio dobar menadžer, naročito ako imamo u glavi da vračanje često završava tragično. - Mogu te zamisliti u takvoj ulozi... Hej! Pa ja kasnim. Priči nikada kraja, naročito ako je interesantna, zato bježim prije nego započnemo neku novu. Nastavićemo u utorak... 227 G lava XII Došao je još jedan utorak i Bil je, kao i obično, došao na čašicu razgovora. Ovaj put mi je donio kopiju članka iz jednog žurnala, iz 1972. godine, gdje se nalazila fotografija jednog rezbara iz Suve, Fidži, kako prodaje potpuno iste figure, kao one iz moje kolekcije. Bilo mi je izuzetno drago da imam tu fotografiju, pa sam mu, u šali, rekao da zaslužuje pivo za njegov trud. Pošto smo kratko vrijeme analizirali moderno rezbarstvo Fidžija i zaključili da je plemenska umjetnost Havaja i Samoe ostavila veliki uticaj na njega, nekako smo nadošli na vječnu temu prastarih priča o velikom potopu. Ma kako to bilo čudno, o kakvoj god temi da se radilo, uvijek bi se našla neka priča iz Nove Gvineje koja govori o tome. - Postoji priča o Dinuknauu, stvoritelju, a ispričali su je Aujamas (12.1) i Oulus iz Seleliana, u dolini Idam – počeo je, mani rom iskusnog pripovjedača, Bil: Dinuknau se naljutio zato što su njegovu sestru dali nekome za ženu a sa druge strane nije zauzvrat data žena za njega. Zbog toga je odlučio da odsječe korijen velikog fikusa i sagradi veliki brod sa više odjeljenja i napuni ga mnogim biljnim i životinjskim vrstama, po jedan par od svake vrste. Proizveo je velike količine 228 brašna od sagoa i smjestio ga u posebno odjeljenje. Kada je sve bilo gotovo, izazvao je nezapamćenu poplavu tako da je voda podigla njegov brod koji je počeo da plovi. Poslije nekog vremena, ugrijao je veću količinu kamenja, do užarenosti, i ubacio ga u naraslu vodu. Voda je prvo počela da ključa a poslije nekog vremena je i isparila i brod je ostao na suvom na vrhu Kabvali, na planini između zemlje plemena Amto i Idam. Dinuknau je ispraznio brod od biljaka i životinja i brod se pretvorio u veliki kamen, koji se može vidjeti tamo i danas. Kako je vrijeme prolazilo, Dinuknau je stario sve više i posta- jao je sve usamljeniji, pa se pitao kako da sebi obezbjedi društvo. Odlučio je da se pretvori u životinju sličnu pacovu i onda umro. Uskoro se njegovo tijelo ucrvalo od mušica, da bi se kasnije larve razvile u ljudska bića – hiljade muškaraca i žena. Dinuknau je vaskrsnuo u liku mladića. Sva njegova djeca su govorila jedan jezik, Dinuknau jezik, koji postoji i danas, kao jezik Amto naroda. Dinuknauova djeca nisu imale ikakvu konkurenciju jer niko više nije bio preživio veliki potop. Dinuknau je gajio biljke i životinje na svome imanju, a kada je razgojio dovoljno biljaka i životinja, razdjelio ih je raznim grupama njegovih poko ljenja. Neke su biljke i životinje uginule, ali većina je preživjela. Dinuknau je zapovjedio i nastala je gusta džungla u kojoj su se mogle skrivati i množiti mnoge životinje, kao na primjer, div lje svinje i ptice, naročito Kasovari ptice koje su veoma krupne. Dinuknau je bio zadovoljan svojim djelom jer je džungla bila neophodna za opstanak divljih životinja. Odmicalo je vrijeme i počela su neslaganja, a ponekad i 229 prave svađe, među njegovom djecom. On im je preporučio da počnu da se žene i udaju iz različitih plemena, međusobno, ali su onda počele svađe zbog žena i imanja, tako da ih je Dinuknau razdvojio na različite grupe i mjesta, a jezike im je napravio blago različitim, ali je Amto ostao glavni jezik. Na primjer, narod iz Idam doline, koji imaju Amto pretke, mora učiti Amto jezik, zato što ne smije zaboraviti jezik predaka, tako da oni govore dva jezika. Pošto je podijelio djecu, Dinuknau je uzeo malo hrane, sago, i jednu svinju sa sobom i otišao. Dao je sago svinji i sjeo da se odmori, sa rukama koje su se naslanjale na zemlju iza njega i sa savijenim koljenima. Čak i danas možete vidjeti udubljenja u tlu, koja su ostala kao otisci njegovih ruku i koljena, a tu su i otisci svinjskih nogu. Sago, koji je ponijeo sa sobom, se pretvorio u kamen i stoji tu još i danas, na izvoru rijeke Simaija. Pošto se odmorio, Dinuknau je ostavio svinju i otišao do izvo- ra rijeke Mej i tu, na jednom brdu, sagradio sebi kuću u kojoj je uvijek bilo dosta mesa. Tu je dobio i sina, koga su ubili pripadnici Bo grupe. Kada je Dinuknau našao tijelo, iz njega je na sve strane liptala krv. Nekako je savladao srdžbu i sprijateljio se sa ubicama. Jedan dan je pripremio jutarnju gozbu: gomile sago dželija, sa mesom nagomilanim okolo i pokrivenim listovima palme. Međutim, sa hranom je pomiješao izmet svinja i pasa. Kada je sve bilo spremno, pozvao je na gozbu svoje nove prijatelje, koji su u prvi trenutak bili sumnjičavi jer su se bojali osvete. Djeca nisu ni okusila hranu ali odraslima je pohlepa bila 230 jača od straha. Kada su se najeli, postali su nevidljivi i njihovi glasovi su postali kao kreštanje ptica. Djeca su plakala neutješno za svojim roditeljima, ali ih nisu mogla naći. Dinuknau se starao o njima, a kada su djeca odrasla, ponovo su oživjela okolna brda. - Moram priznati da sam ponovo oduševljen njihovom sposobnošću da jednom kratkom pričom pokriju toliko životnih polja, kao i tvojom da odvedeš svaki razgovor u oblast gdje se osjećaš toliko komotnim, da uopšte ne moraš da razmišljaš. Očigledno je da su oni htjeli da im pokoljenja pamte kako su se tu doselili posli je nekog velikog potopa, međutim, da u istu priču uspiju strpati još i razlog zašto govore više jezika, pa i simbolični opis čitave okoline, opisujući često svaki kamen kroz legendu o njegovom nastanku... - To je vrlo prisutno u njihovim pričama. Njihova usmena istorija precizno opisuje njihovu prošlost i lokalnu geografiju, a prožeta je porukama koje djecu uče moralu zajednice, ne zaborav ljajući da pomenu strašne kazne za svako neprihvatljivo ponašanje. - U našoj zajednici djecu ne bi mogao natjerati da saslušaju do kraja, makar i najkraću moguću, priču. Samo počni da svojoj djeci pričaš opširno o svojim precima... - Vjerovatno zato što previše uče u školi. - U nekim nerazvijenim zemljama, smatra se sramotom, ako ne znaš svoje pretke bar sedam generacija unazad. Koliko je ovdje djece, šta ti misliš, koja znaju ime bar svoga pradjeda...? Te stvari se ne mogu naučiti u školi. Ako nekoga ne interesuje istorija njegove rođene porodice, kako će ga interesovati istorija, uopšte. - U Novoj Gvineji postoji velika razlika u tome koliko se zna 231 o njihovim precima. Tvrdi se da u nekim zajednicama stari ljudi mogu nabrojati svoje pretke čak do četrnaeste generacije unazad. Na drugoj strani, u drugim se ljudi sa teškoćom prisjećaju i imena svojih djedova. Ti ljudi su uglavnom članovi manjih zajednica, koje su u stalnom pokretu i generalno nisu dugovječni, pa tako mnoga djeca i ne pamte svoje djedove. Međutim, uprkos tome, oni i dalje pričaju priče o svojim precima, iako su oni odavno otišli u carstvo legendi. Te priče uče djecu moralu zajednice i objašnjavaju zašto je svijet takav kakav jeste i gdje je njihovo mjesto u tome svijetu. Jedan antropolog je jednom rekao da se ceremonije inici jacije izvode da bi omogućile iniciranima ‘da vide duhove’. U nekim drugim mjestima, oni kažu da odvode kandidate za inicijac iju u ceremonijalnu kuću muškaraca ‘tako da duhovi mogu vidjeti mladiće’. Pretpostavljam da se dešava to da se tako razvija odnos između ljudi i duhova – duhova šume, močvara, rijeka i planina, a i duhova predaka. U njihovom slučaju, koristi se oprobani metod učenja pomoću navođenja primjera vezanih za duhove njihovih predaka. Ispričaću ti priču, koju sam čuo od nekolicine Amto ljudi iz doline Simaija (12.2), a koja uči djecu dvije stvari odjedanput: jedna je da moraju poštovati tabue, a druga kako je nastala Tohito ceremoni ja. Svrha te ceremonije je da se odobrovolje duhovi da im pomažu i ne nanose ikakvo zlo. Jednoga dana, jedan čovjek je krenuo da posječe jednu sago palmu, koja se nije smjela sjeći, zbog smrti koja je zadesila jednog od njegovih saplemenika tri godine ranije. 232 Uprkos zabrani, posjekao je palmu i pokupio sago-larve koje je u njoj našao, a onda ih odnio kući, gdje ih je skuvao i pojeo. Čim ih je pojeo, razbolio se. Kada mu je stariji brat došao, da ga posjeti, objasnio mu je šta se desilo. - Čuvši šta se desilo, brat ga je prekorno upitao: - Zašto si posjekao to drvo? Znao si da je to zabranjeno. Duh pokojnika te je napravio bolesnim. Odmah zatim, brat je uzeo nekoliko mladih listova posječene sago palme i ispleo od njih konopac u vidu pletenice, u čiju je sredinu ugurao jedan nerazvijeni list. To je bio simbol otrovne strijele, koja je donijela bolest njegovom bratu. U međuvremenu je bolesnom bratu bilo sve gore i gore; više puta je gubio svijest. Kada se stariji brat, ispletavši konopac, vraćao kući, sreo je duh krokodila koji je upravo bio ubio i pojeo svinju. Duh ga je upitao šta radi i on mu je objasnio. Čuvši za razlog, duh se sažalio i rekao mu je: - Drži se za moj rep. Idemo dole, u ovaj dio rijeke, da porazgovaramo sa pokojnikom koji je razbolio tvoga brata. Kada su ušli u rijeku i našli duh pokojnika, on je, ukrašen pepelom i veprovim kljovama, sušio srce mlađeg brata nad vatrom, čineći ga na taj način bolesnim. Sve su mu ribe pomagale u tome. Pokojnik je priznao: - Da, ja pravim tvoga brata bolesnim, zato što je prekršio tabu zabrane sječenja te sago palme. On mora umrijeti. Vidiš, držim negovo srce i jetru nad vatrom. - Molim vas nemojte ga ubiti – molio je stariji brat. - Pokojnik ga je pogledao, dao mu snop nerazvijenih listova sagoa i rekao mu: - Odvajaj svakoga dana po jedan list. Ja ću doći 233 zadnjeg dana. Napravi tohito (kanvas) od dva nerazvijena lista i pripremi jelo za mene, a ja ću pripremiti za tebe. Ti me nećeš vidjeti, samo ćeš me čuti kako zujim, jer ću doći u liku mušice. Takođe mu je dao uputstva, kako da napravi ostale stvari: figure riba i druge figure, sa urezanim i obojenim simbolima, koji predstavljaju ribe koje su pomagale pokojniku da razbole mlađeg brata. Na tohitu su morali biti nacrtani: stabla fikusa i banana, jezera, pješčane plaže i druge stvari. Dobivši sva uputstva, stariji brat se sa krokodilom vratio na površinu vode. Odmah je otišao kući i rekao ženi da pripremi hranu. Napravio je tohito, kako mu je rečeno, i dizajnirao ga crtežima koji predstavljaju duhove vode. Sve je bilo spremno. Kada je brojao zadnji dan, duhovi mrtvih su došli u vidu mušica. Oni su otpjevali pjesmu o potoku Bejl i Kovai planini – pjesmu tohita, a potom je iznešena hrana: sago i meso. Duh pokojnika je rekao starijem bratu da mu ne daje suvu ribu, nego svinjetinu i sago-larve. Ukućani su hranili duhove rukama. Nisu ih vidjeli, samo su ih čuli kako zuje i gledali kako hrana nestaje. Zatim su duhovi prekrili bolesnog brata i on kao da je nestao. Samo je stariji brat vidio šta se dešava. Ljudi su okružili bolesnog čovjeka i pridružili se duhovima, igrajući i pjevajući. To je bila pjesma, teitei, što znači: Ustani sada! Bolesnik je došao sebi i duh pokojnika je rekao starijem bratu da, kada mu se brat potpuno oporavi, mora da oženi njegovu udovicu, pošto se on nikada neće moći vratiti iz zemlje duhova. Tada je bolesnik ustao i tražio da jede i pije. Kada se najeo, sišao je do potoka, okupao se i potpuno se oporavio. Poslije toga 234 mu je brat rekao da se ubuduće drži dalje od sago-palmi sa toga mjesta, jer već se bio razbolio zbog kršenja tabua. - Nije čudo što su svi narodi imali takve legende, u koji ma su duhovna bića korištena da se objasni ono što je gotovo neobjašnjivo. Izgleda da moć duhova nema granica... - U njihovim legendama ljudi ponekad imaju natprirodne moći, kao u priči Emaiju, čarobnjak, koju su mi ispričali Manaije i drugi iz Amto zaseoka Sisilo, u dolini Simaija. Emaiju, iz Siauvi plemena je želio da otputuje iz naselja Musan do istočno od doline Simaija. Pripremajući se za put, pozvao je svoga brata, ali je, pošto se brat nije odazvao, krenuo sam. Idući zapadno, prešao je vijenac planina i došao do doline Simaija. Tu je naišao na čovjeka, postavljenog na pogrebnoj platformi. Njegova žena je čuvala djecu i, vidjevši Emaijua, prestrašila se i sakrila jedno dijete iza neke kore, a ostalima rekla da se posakrivaju. Njemu je bilo žao djece. Stavio je malo đumbira na tijelo umrloga i oživio ga. Čovjek je ustao, a onda otišao do svoga nase lja, uzeo je malo sago-želea i svinjetine i dao Emaijuu, ponudivši mu da sjednu malo na verandi. Poslije nekog vremena su dvojica ljudi sakupili djecu na jednom mjestu, blizu šume, poravnali zem lju i sagradili ceremonijalnu kuću. Ukrasili su je, igrali i pjevali. Otišli su, pjevajući, niz jedan potok, a onda niz drugi potok... Kada se narod vratio u naselje i vidio da nema djece, počela je uzbuna. 235 - Gdje su nam djeca!? Reci nam šta se desilo s njima! – pitali su u panici. - Ja sam sakrila jedno, a ostalima rekla da se posakrivaju – odgovorila je žena koja ih je čuvala, pošto je prethodno objasnila šta se desilo. Počela je potraga za djecom i uskoro su pronašli jasan trag, koji su ostavili Emaiju, djeca i vaskrsnuli čovjek. Dugo su pratili trag, koji ih je na kraju doveo do rupe u zemlji, nastale padom kvila-drveta (željezno drvo). Međutim, Emaiju je već bio zapušio otvor istim drvetom, pošto je već bio uveo unutra svu djecu, osim vaskrsnulog čovjeka, koji se vratio svojoj pogrebnoj platformi, legao na nju i istog trena se dematerijalizovao. Pošto nisu dalje mogli pratiti svoju djecu, roditelji su se vratili u selo. Jedino što su mogli, bilo je da ih oplaču i ožale. Emaiju je, sa druge strane, nastavio da čini razna čuda. Prvo je izazvao klizište, kojim je zagradio potok Eija, a onda ulovio dvadeset ogromnih jegulja. Ukrasio je najveću i rekao joj: - Ljudi koji dolaze iza nas, neće ubiti tebe, nego samo tvoje potomstvo. – Rekavši to, odsjekao joj je rep i stavio ga u posudu od kore drveta. Poslije toga je jedan ogroman kamen odnio na vrh planine i pozivao sva stvorenja da mu se jave, međutim niko mu se nije odazvao, osim zmija i gušterova. Na kraju su se odazvali i neki od ljudi ali im je on rekao: - Odazvali ste se prekasno. Gušteri i zmije su odgovorili na moj poziv prvi i zato će oni moći da mije njaju svoju kožu i tako živjeti vječno, dok vi nećete moći i zato ćete umirati. 236 Rekavši to, bacio je kamen u zagrađeni potok Eija i pobio mnoge ribe i jegulje. Taj kamen se može još uvijek vidjeti tu, na istom mjestu. Zatim je Emaiju sišao do potoka, pokupio ribe i jegulje i odnio ih u potok Sagvei. Tu je sakupio crveno voće pandana, drvo za vatru i kamenje, i pripremio zemljanu pećnicu za kuvanje crvenog pandana voća, sa mladim izdancima crne palme. Pojeo je nešto pandana voća, a ostatak ostavio u posudi. Ispekao je nešto ribe i skuvao sagoa. Posjekao je sago palme i razbacao njihove mladice u razne potoke, da rastu kao spomen na njega. Na kraju je izvršio veliku nuždu i od njegovoga izmeta su nastale ribe, vrsta zabra njena da se jede, kao još jedan spomen na njega. Poslije svega toga, opet se vratio na planinu, sa velikim pake- tom hrane, koju je dao djeci koja su ga pratila. Dao im je i pola crvenog pandana sosa, takođe, dok je drugu polovinu iskoristio da u crveno oboji razne vrste ptica i životinja: crvene peruške crnog papagaja, rajskih ptica, crvene djelove tijela na zmijama... Rekao je tim životinjama da ih ljudi neće ubijati i da pominju njegovo ime u spomen na njega. Poslije toga je ponovo sišao sa planine i krenuo uz dolinu Simaija i poslije nekog vremena zakopao svoj bubanj na izvorištu rijeke, kao još jedan znak spomena na njega. Na kraju svega se vratio u naselje i rekao: - Morate pričati priču o meni svojoj djeci. Ja sada odlazim. Otišao je na jug, u planine, iza izvora rijeka Mej i Idam. Životinje koje je on posvetio nisu nikada uginule, a za djecu, koja su za njim otišla otvor u zemlji, se nije više nikada čulo. 237 - Čini mi se da oni imaju priču za svaku priliku i da se njiho va djeca moraju toliko bojati duhova, da slušaju bez pogovora. Sjećam se, kada sam je bio dijete, jedna stara muslimanka, naša komšinica, bi često dolazila kod nas i kada padne noć, pričala bi nam priče o duhovima umrlih koji bi pokušavali da nekog odne su u njihov svijet... Sjećam se da, poslije takvih priča, nekada ne bih zaspao cijelu noć. – Te priče su me baš podsjetile na moje djetinjstvo. - Kad si to već pomenuo... ispričaću ti još jednu priču i više neću pomenuti ni jednu... dok ne završim ovu. – Bil se nasmijao i nastavio: - priča se zove ‘Veipai odvodi svoju porodicu u svijet duhova’, a ispričao mi ju je Einou iz Amtoa, opet iz zaseoka Sisilo, u dolini Simaija: Nekada davno, narod Koboru, koji više ne postoji, je živio u dolini Simaija. Jedan dan, vođeni ratnikom po imenu Veipai, napali su i ubili Voliopoa iz plemena Amto i njegovu sestru Biatu. Kada je bila napadnuta, Biatu je počela da vrišti, tako da su je njeni saplemenici čuli i na brzinu se organizovali. Postavili su zasjedu za Koboru ratnike i čim se Veipai pojavio, na čelu svojih saboraca, odmah je bio pogođen vrhom strijele, koju oni zovu veipa. Veipai je iščupao strijelu iz svoga tijela i omotao svoj pojas preko rane. Odložio je svoju kamenu sjekiru ispod jednog kamia drveta i rekao: - Ako umrem, posjecite ovu mladicu i odnesite me kući na njoj. 238 Koboru i Amto plemena su se još dugo borila, a Veipai je u međuvremenu umro, podlegavši ranama. Njegovi saborci su, vidjevši da više nije živ, posjekli mladicu, zavezali Veipijevo tijelo za nju i odnijeli ga nazad u selo. Međutim, njegov duh je otišao prije njih. Kada su stanovnici Koboru sela vidjeli Veipaija kako dolazi, upitali su ga: - Vratio si se!, a gdje su ostali? - Ja sam stigao prije njih – odgovorio je Veipai. – Oni još nisu stigli. U tom trenutku se začulo tužno oplakivanje ljudi koji su se, noseći Veipaijev leš, približavali selu. Svi su se pitali, ko li je mogao poginuti. Bitka je bila dugo trajala, pri stalnom povlače nju onih iz Koborua, sve dok nije dogovoreno primirje kod potoka Unanei. U međuvremenu je Veipaijev duh sakupio svoju ženu i djecu i rekao im: - Idemo u šumu, da ulovimo divlju svinju. Oni su već bili zamakli u šumu, kad se začula kuknjava. Ušavši u selo, ratnici koji su se vratili iz bitke su zaridali: - Veipai je mrtav! Ubili su ga!... - Ne! To ne može biti istina. Nemoguće. On je bio ovdje prije samo par trenutaka. ...A onda su vidjeli njegovo tijelo i shvatili da mora biti da je ono što su oni vidjeli kao Veipai koji je otišao sa porodicom u šumu, morao biti samo njegov duh. Za to vrijeme je Veipai, već bio nosio svoje oružje i alatke, kao i druge potrepštine, kao što su sadnice biljaka: taro, banane, slatki krompir, i druge. Poslije nekog vremena je ostavio sve stvari sa 239 porodicom u šumi, dok je on sam nastavio prema zemlji duhova. Stigavši, rekao je duhovima: - Ja sam ostavio svoju ženu i djecu u šumi i moram da se vratim, da im sagradim kuću i da im iskrčim malo zemlje i zasadim baštu. - U redu je – odgovorili su mu duhovi – Možeš to uraditi. Ne bi bilo u redu da tvoja djeca ostanu bez krova nad glavom. Tada se Veipai vratio svojoj ženi i djeci, sagradio im je kuću, iskrčio komad zemlje i zasadio baštu i voćnjak. Za to vrijeme su ratnici u selu shvatili da je Veipaijev duh stigao u selo prije njih i da je odveo njegovu porodicu. Oplakali su njega i porodicu, a sutradan su pripremili platformu za njegovo tijelo. U međuvremenu je Veipaijeva porodica u šumi shvatila da im treba vatra. On im je rekao da spavaju, a da će on donijeti vatru. Otišao je u selo, gdje se nalazilo njegovo tijelo, i tamo igrao i pjevao, a onda uzeo malo vatre i odnio svojoj porodici. Međutim, odmah zatim, njegova supruga ga je upitala šta će da jedu. - Ništa ne brini – odgovorio je Veipai – Ja ću otići da done- sem malo sagoa. Zatim se vratio u selo, ukrao malo sagoa i odnio ga svojoj kući. Nedugo poslije toga je, rekavši ženi da su tamo vjerovatno već sakupili dosta sago larvi, otišao tamo i pokrao sve sago larve koje su u selu bili sakupili... Na kraju je otišao u lov. Prvi dan je ulovio dvije divlje svinje, drugi dan tri svinje, a onda četiri kasovari ptice. Ulovljene životinje su bile vrlo debele, dok su one koje bi ulovili njegovi saplemenici gotovo uvijek bile mršave. U međuvremenu je Veipaijeva žena, po svjetlucanju ispod njegovih pazuha, shvatila da je on u stvari duh. Veipai je ponovo krenuo prema selu i sreo svoga rođaka. 240 Dao mu je uputstva za pripremanje hrane za pogrebnu trpezu: - Morate pripremiti svježi sago a onda ulovite jednu jegu lju i ostavite rep za mene. Sago larve ne smiju biti prekuvane. Zakoljite jednu domaću svinju, pa ostavite masnije meso za mene a vi uzmite ostalo. Rođak je otišao u selo i rekao Veipaijevoj majci kakve je instrukcije njegov duh dao za sahranu. Neki ljudi su bili da se slijede Veipaijeva uputstva, dok su drugi bili skeptični. Na početku je njegova majka oklijevala da prihvati obavezu pripremanja svježeg sagoa, govoreći da se on ionako neće vratiti, ali pošto je rođak insistirao da se to uradi, ona se morala prihvatiti posla. Dok su jedni sumnjičavi pripremali mrežu za njegovu lobanju, drugi su pripremili jaja divlje kokoške, jednu jegulju, svježi sago dželi, ribu, svinjsko masnije meso i sago larve, skuvane ni meko ni tvrdo, baš kako je Veipai htio. Na drugoj strani, oni koji su vjerovali da će se Veipai vratiti su stavili svu tu hranu u korpu i čekali. Slijedećeg dana, Veipai je rekao svojoj ženi i djeci da se spreme za povratak u Koboru selo. Stavio je na sebe sve ukrase, uključujući dvije peruške rajske ptice. U to vrijeme, u selu nije prestajala rasprava, u kojoj su jedni tvrdili da će se on vratiti dok su drugi bili ubjeđeni da neće. Bilo kako bilo... tek, toga jutra, Veipai i njegova porodica su stigli u selo. Rođak, koji je prenijeo njegove želje, se trijumfalno obratio ostalima: - Gledajte! On je stigao! Mislili ste da vam lažem, ali sad i sami vidite da je došao. Veipai je ušao u veliku plemensku kuću i sjeo. Rekao je 241 porodici da počnu jesti, a sam je počeo da jede hranu koja je bila pripremljena za njega. I dok su se prisutni zgledali, u nevjerici, on je oprao ruke i izišao napolje. Ugledao je pogrebnu platformu i upitao: - Šta je to? - Ah…! To? To je napravljeno za sušenje sjemenki duvana – Lagali su njegovi rođaci, nesvjesni da je Veipai znao o čemu se radi. Onda je on ugledao mrežu sa svojom lobanjom unutra i upitao: - A šta je ovo? - Ah, samo obični komad drveta – lagali su ponovo ovi. - Veipai je, razočaran, počeo da ih krivi zbog nedostatka vjere: - Ne. Vi niste imali vjere u moj povratak i ostanak. Zato vas sada ostavljam, a ti rođače pođi sa mnom, samo prvo pokupi svoje stvari. I ti moja sestro! I vi ženo i djeco! Svi ćete poći sa mnom u moju kuću u šumi. Veipai je tada otišao prema svojoj lobanji i nestao, idući svojim putem prema svojoj kući u šumi. Kada je stigao, tamo je sačekao svoju rodbinu. Kada su svi stigli, zajedno su sjeli i jeli, a poslije toga ih je Veipai sve odveo u svijet duhova. Dao je svoju sestru nazad njenom umrlom mužu, dok su njegova djeca i rođak našli sebi muževe i žene među duhovima. Koboru narod nikada više nije vidio nikoga od njih i shvatili su da je bila njihova greška što su Veipai i njegovi zauvijek otišli u svijet duhova. - Moram priznati da je to bila jedna od najtužnijih priča, jer izražava žal za porodicom i želju umirućeg da ih sve povede sa sobom. Ta priča baš dobro izražava njihovu ljubav i brigu za 242 svoje članove porodice, uprkos njihovoj reputaciji kao hlad nokrvnih divljih ubica. Ugradili su, nevjerovatno vješto, u priču ideju o vječnosti duše i njeno prisustvo na pogrebu svoga tijela, upozoravajući u isto vrijeme članove plemena da moraju da poštuju zadnju želju pokojnika. - Ako bi me pitao kako bi ih okarakterisao kao roditelje, rekao bih ti da ih smatram vrlo emotivnim i brižnim, u svakom slučaju mnogo više nego što su to Zapadnjaci. Da ne vjeruju toliko u duhovni svijet, oni bi teško preboljeli gubitak djeteta, muža ili brata... a u njihovom okruženju smrt je veoma čest gost, jer opas nost vreba sa svih strana. - Ovdje nema puno ljudi koji vjeruju u spirit (duh), ali zato gotovo svi vjeruju u špirit. Kad smo već kod toga... viski ili konjak? – Koristio sam priliku da ga malo zbunim. - Zar ti nije dovoljno što držiš spirit u figurama, nego su ti flaše pune špirita...? Dobro, možeš sipnuti malo, ali samo zato da bih postao malo špiritualniji. – Bil se nije dao zbuniti. - Jedanput si kratko pomenuo da si osjetio otvoreno nepri jateljstvo od službenika administracije u Novoj Irskoj, kada si bio tamo u ime Nacionalnog muzeja Papua Nove Gvineje. Izgleda da ti nije bilo dovoljno imati protiv sebe bogate kolekcionare, dilere i Hrišćanske fanatike... Baš me interesuje što si započeo svađu ovaj put. Da nisi bio malo popio...? – Upitao sam ga, u šali, a zatim dodao – ja znam da imaš nezgodnu narav, ali ipak moraš da paziš na ponašanje, pogotovo kada nas predstavljaš u stranoj zemlji. - Nisi puno pogriješio. Kada sam stigao u Kavieng, glavni grad te provincije, sjeo sam u bar Hotela Kavieng da popijem par 243 pića sa grupom državnih službenika, koje je interesovalo kojim sam poslom došao. Objasnio sam im da sam iz Nacionalnog muzeja i da sam došao da sa premijerom Nove Irske razgovaram o razlogu oduzi manja, od strane njegove vlade, jedne kolekcije malangan figura. Tu zbirku je sakupio Majk Gan, kustosa Odjeljenja za etnologiju Okeanije, pri Muzeju Sjeverne teritorije, u Darvinu, Australija. On je bio gotovo završio svoj tromjesečni terenski boravak na Tabar ostrvima, koja se nalaze na sjevero-istočnoj obali Nove Irske, kada je dobio nalog od imigracionog odjeljenja, da odmah napusti teren i vrati se u Morzbi. Prilikom proputovanja kroz Kavieng, kolek cija koju je bio sakupio za oba muzeja, Nacionalni muzej i njegov muzej u Darvinu, je bila oduzeta po nalogu premijera. Objasnio sam svojim slušaocima da sam tri mjeseca pokušavao da riješim problem sa premijerom telefonom, kao i da kasniji sastanak tokom jednog ručka u Morzbiju, na kome smo bili prisutni ja, premijer, njegovi savjetnici i direktor Nacionalnog muzeja, nije donio ništa osim poziva da dođem u Kavieng, da porazgovaramo tamo. Toga jutra, rastavši se sa svojim novim drugarima, otišao sam, kao što je bilo dogovoreno, na razgovor sa premijerom, njegovim zamjenikom i sekretarom. Poslije sat vremena razgovora nisam postigao ništa osim malih uvreda i ne tako malih optužbi da ja, kao stranac iz bivše kolonijalne zemlje, nemam osnovu za razumjevanje njihove brige za njihovu nestajuću kulturnu baštinu. Naravno, nisam bio stretan zbog ovakvog završetka razgovora, a bio sam i ne malo uvrijeđen jer je jedna od mojih dužnosti, kao 244 kustosa Nacionalnog muzeja, bila da učinim sve je što je moguće da bih sačuvao njihovo kulturno naslijeđe. Priča je počela godinu dana ranije, kad mi je, 1981. godine, Majk Gan pisao, moleći da mu budemo sponzori za istraživačku vizu, da bi posjetio Tabar, u provinciji Nova Irska, gdje je trebalo da sakupi i dokumentuje kolekciju malangan figura. Ponudio je da sakuplja zbirku u ime Nacionalnog muzeja, zadovoljavajući sva pravila u smislu davanja kopija bilješki i izvještaja, kao i da bude na usluzi vladi provincije Nova Irska u toku pomenutog projekta. Ja sam prihvatio pomenutu ideju sa entuzijazmom, pošto smo u muzeju imali veoma malu kolekciju malangan predmeta iz Nove Irske i gotovo da nismo imali ikakvih podataka. Pošto ja i moj pomoćnik nismo, zbog brojnih obaveza, imali ni teoretsku mogućnost da posjetimo svaki dio zemlje, bilo je fantastično imati profesionalca iz drugog muzeja da pokrije bar mali dio naše odgo vornosti, a da nas to ništa ne košta. To nam je davalo mogućnost da potrošimo naše vrijeme i koristimo sredstva u drugim djelovi ma zemlje. Kako se to obično i radi kada je u pitanju molba za istraživačku vizu, kopija je poslana u vladu provincije Nova Irska. Zbog negativne preporuke vlade Nove Irske, Institut za NovoGvinejske studije nije mogao da izda vizu. Poslije više pokušaja, ja sam uspio da stupim u telefonski kontakt sa premijerom. On mi je rekao da nerado puštaju strane istraživače u provinciju, ali da će ponovo razmisliti ako mu dam dobar razlog zbog čega bi trebao dati svoje dopuštenje. Odmah sam mu poslao pismo sa obrazloženjem, ali nisam 245 dobio nikakav odgovor. Na kraju je viza ipak bila izdana, zbog nedostatka bilo kakvog specifičnog razloga za odbijanje. Majk Gan i njegova žena su se prijavili vlastima provincije kada su stigli, ali najviši državnik koji je u to vrijeme bio prisu tan je bio zamjenik vladinog sekretara. On se ponio profesionalno prema gospodinu Ganu, javivši državnom službeniku u Mapui, na ostrvu Tabar, da pruži gospodinu Ganu svaku vrstu pomoći. Tokom tog terenskog posla, premijer je posjetio Tabar i slučajno sreo Majka Gana i njegovu ženu. Zaboravljajući na svoje ranije primjedbe, poželio im je sve najbolje u njihovom istraživa nju. Kako onda objasniti kasniju promjenu u ponašanju i šta uraditi? Osim toga, morao sam da iskoristim dio moga skromnog budžeta, namjenjenog za terenski rad, da bi prisustvovao sastanku sa premijerom i njegovim savjetnicima, kako bi smo našli neko rješenje. U tom trenutku nije mi uopšte bilo jasno šta je izazvalo njihovu olduku da vrate Gana u Morzbi i da zaplijene kolekciju. Kada sam se u Kaviengu susreo sa premijerom i njegovim saradnicima, uprkos detaljnom objašnjenju važnosti Ganovog istraživanja i korisnosti njegovog rada i kolekcija za Nacionalni muzej, oni su ostali nepopustljivi u tvrdnjama da je gospodin Gan došao bez njihovog odobrenja, da su oni imali pravo da mu ne daju dozvolu, da neće dozvoliti njegovoj kolekciji da napusti provinciju i da Nacionalnom muzeju neće biti dozvoljeno da iznese figure iz provincije, osim ako dođe do dogovora da iste budu ponovo vraćene nazad sa objašnjenjem da su one sakupljene u ime vlade provin cije. Pored toga, rekli su da neće dozvoliti rezbarima da prodaju 246 svoje radove, izuzev preko vlade provincije, bez obzira kako nedav no i sa kojom svrhom figure bile izrezbarene. To su, kako su rekli, radili zbog zaštite rezbara koji nisu znali pravu trzišnu vrijednost njihovih radova. Nisam se složio sa njihovim zahtjevima, pošto, po mome razumijevanju ustava i zakona Papua Nove Gvineje, oni nisu imali pravo da ih prave. Ponovio sam da Nacionalni muzej ima, kao ustaljenu politiku, želju da sarađuje sa kulturnim centrima i muzejima provincija i da će vratiti neke predmete iz kolekcija, pod uslovom da zgrada u kojoj bi oni bili izloženi ispunjava osnovne muzejske standarde i da osoblje koje bi brinulo o figurama bude obučeno na odgovarajući način. Završavajući svoj razgovor sa premijerom, rekao sam mu da ću provesti oko jedne sedmice sa njemačkim antropologom Suzanom Kušler, u Panakaju, na jugo-zapadnoj obali sjeverne Nove Irske, te da ću, kada se vratim, tražiti od njega izvještaj o zaplijeni, kojim obavještava oba muzeja – Nacionalni i Darvinski, o činu zaplijene, razlozima i zakonskom pravu da to uradi. Naglasio sam mu da bez takvog pisma može biti optužen za krađu, pošto je kolekcija bila kupljena od strane ove dvije institucije, te da im zato zakonski pripada. Njegova reakcija na moje pominjanje gospođice Kušler je bila da oni nemaju informaciju o njenom boravku na terenu. Podsjetio sam ga da se sve istraživačke vize službeno šalju premije ru i da da možda postoji problem sa njihovim sistemom primanja i isporuke pošte. U svakom slučaju, ponovio sam da premijer nema pravo da stavlja veto na izdavanje istraživačke vize, nego se od 247 njega očekuje, ako je već stvarno zainteresovan za određeni slučaj, da provjeri kod svojih terenskih službenika da li se mještani slažu da ugoste istraživača. Međutim, on može tražiti od istraživača da prikupi određene podatke koji su od interesa za vladu provincije, kao i da traži da im se iskopiraju izvještaji i objavljeni materijal koji su vezani za rezultate istraživanja. Moja primjedba, da premijer nema pravo da stavi veto na izdavanje istraživačkih viza, je izazvala nevjerovatno burnu, nepri jateljsku, reakciju. Međutim, ni on ni njegovi saradnici nisu mogli da mi navedu ni jedan zakonski akt, koji daje premijeru ili njego vim predstavnicima takvo pravo. Rekao sam im da, ako žele da promjene državni zakon i poredak, tako da premijer dobije željeno pravo, treba da to učine zakonskim putem, ali da ne mogu sebi da daju ovlaštenja koja nemaju. Izvršni sekretar, mlađi čovjek koji je očito bio vrlo kivan na sve koji, po njegovom mišljenju, predstavljaju bivše kolonijalne sile, je na to ljutito rekao da su zakoni i ustavni poredak Papua Nove Gvineje zasnovani na Zapadnim, ili, tačnije, australijskim zakonima, te da se zbog toga oni ne osjećaju obaveznim da ih poštuju. Kako sam kasnije, tokom razgovora sa stanovništvom sela u Tabaru i Novoj Irskoj, otkrio, ovakav stav vlade provincije nije bio nešto novo niti je bio prihvaćen među običnim narodom. Poslije tog neuspjelog i neprijatnog razgovora opet sam otišao do hotela, gdje sam našao dovoljno zahvalnih sagovornika. Jedan od mojih sagovornika, koji je radio u Odjeljenju za snab djevanje i smještaj vlade provincije, me je obavjestio o zbirci figura 248 koje su ležale na gomili u jednoj od pomoćnih zgrada i pozvao me je da je pogledam ujutro. Iako sam bio razočaran zbog nemogućnosti da probu dim razumjevanje u premijeru, humor mojih novih ‘drugara iz bara’ i njihovo uvjeravanje da će sve biti u redu, popravili su mi raspoloženje i učvrstili moju riješenost da zahtjevam zvanično pismo o oduzimanju kolekcije. Slijedeći dan sam posjetio pomenuti državni magacin, gdje mi je pokazana kolekcija. Ja sam bio zamišljao da je bila smještena u zgradu, međutim, pokazalo se da su kolekciju ostavili napolju – na suncu i kiši. Većina predmeta je bila od kamena, te zato nije bila u opasnosti od vremenskih neprilika (mada joj je prijetila opasnost od krađe i lomljenja od strane nepažljivih radnika), ali su tu bile dvije izrezbarene ajkule – pogrebne figure, jedna protrula pogrebna figura i ratni oklop od pletene trske. Svi kameni pred meti, uključujući ogromne, detaljno obrađene, avane iz Novog Hanovera, oštrice tesarskih sjekira, ajkule i pogrebne figure, iskle sane od krečnjaka, imali su na sebi bojom ispisane brojeve, što je naznačavalo da je postojao i odgovarajući katalog. Fotografisao sam materijal, onako kako sam ga našao, da dokumentujem ‘brigu’ vlade provincije za kulturno naslijeđe Nove Irske, a onda sam odlučio da se raspitam malo više o toj kolek ciji. Sve je ukazivalo na to da je kolekcija bila sastavljena u sred njoj školi u Utuu, otprilike u periodu 1968-1969, te da je jedanput bila izložena u malom školskom muzeju. Odlučio sam da, kada se vratim iz posjete gospođici Kušler, potražim direktora škole i vidim da li je u školskim spisima moguće naći katalog. 249 Kao da se sreća sažalila na mene, u mome lutanju gradom da iznajmim vozilo kojim bih se odvezao na sjevero-istočnu obalu Nove Irske, do Panakaja, naišao sam na ljude iz toga sela koji su dovezli u Panakaj mali ‘Suzuki’ kamionet gospođice Kušler, zbog servisiranja i opskrbe, pa sam se dogovorio sa njima da me povezu. Nismo krenuli do deset do pet poslije podne. Malo vozilo je bilo pretrpano ljudima i robom, pa smo poslije sat vremena vožnje morali stati i sačekati 20 minuta, da se motor ohladi, a zatim nas je, kada smo prelazili preko centralnog planinskog lanca, prema jugo-zapadnoj obali, okupao veliki pljusak. Stigli smo u Panakaj u sedam i petnaest naveče, poslije zamornog ali interesantnog noćnog puta kroz šume, ukrašene zvuc ima ptica i insekata i mirisom egzotičnih cvjetova, dok su zvjezde izvirivale iza oblaka i visokog drveća. Vozač je izgledao prilično sposoban, ali, po mome mišljenju, nije morao voziti vratolomnom brzinom, neravnim i mokrim putem, u tako krhkom vozilu. Stigao sam u pravo vrijeme, da me Suzana ponudi večerom. Presvukao sam se u suvu odjeću i smjestio se u malu, urednu, kuću muškaraca koja je imala zemljani pod i koju je uspavljivao šum mora na grebenu. Bilo je to veliko poboljšanje u odnosu na zaguš ljivu hotelsku sobu i njen preglasni klima uređaj koji se nije mogao podešavati, nego samo upaliti i ugasiti. Vraćajući se, u mislima, unazad, zavidio sam učiteljima koji su 1962. godine, kada sam ja prvi put došao u Novu Gvineju, kao učitelj, izabrali da predaju u školima na ostrvima. Bez ikakve dileme, postoji izražena razlika u moralu između ljudi sa obale i iz unutrašnjosti, iako je tu razliku teško objasniti. 250 Poslije večere su me upoznali sa seoskim starješinom Lorensom. Objasnio sam mu da sam došao da vidim da li je moguće prikupiti više informacija o Panameko figurama iz Nacionalnog muzeja, koje sam ti pomenuo ranije, a onda sam legao i odmah, iscrpljen, zaspao. Slijedećeg jutra, poslije doručka, ja i Suzana smo otišli da nađemo Amosa Tomoloa, čovjeka za koga su mi rekli da ima više informacija o Panameko figurama. Tokom razgovora je postalo jasno da će rezultati Suzaninih istraživanja obezbjediti objašnje nje važnosti tih figura i da bi bilo primjerenije da ona napiše nešto o njima nego da to ja pokušavam. Ona je to kasnije i uradila. U toku našeg razgovora sjetio sam se da sam 1983. godine bio dobio informaciju da u jednoj pećini blizu sela Panaras, malo dalje niz obalu od Panakaja, drže neke stare figure. Pošto je posto jala mogućnost da se radilo o Panameko figurama, pomislio sam da bi vrijedilo otići i provjeriti. Slijedećeg dana smo iznajmili robusnije vozilo od Suzaninog malog kamioneta i krenuli putem prema pećini. U Panarasu smo pronašli starca Bukau Masu, koji je rekao da je malo zraknuo neke malangan pogrebne figure, u obližnjoj pećini kada je bio nestašni dječak. Zaključio sam da je to moralo biti oko 65 godina ranije, pošto je rekao da to nije bilo dugo posli je preuzimanja njemačke administracije, od strane Australije, 1914. godine. Bukau je većinu svoga života proveo živeći i radeći u drugim djelovima Nove Gvineje, a u svoje selo se vratio samo nekoliko godina prije našeg susreta, pa nije znao da li su figure bile odnešene. Objasnio nam je gdje se pećina nalazila, pa smo ja, 251 Suzana, vozač i nekoliko mlađih ljudi iz sela krenuli u šumu da je potražimo. Tragali smo za opisanim mjestom oko sat vremena, prije nego što je Suzana pokazala na nešto što je najviše odgovaralo opisu. Osjetili smo malo podrhtavanje tla i stari Bukau nam je, kada smo se vratili, rekao da je znao da smo u tom trenutku našli pećinu. Nažalost, u njoj nije bilo nikakvog znaka da se tu nalaze ikakve figure. Kada smo se vraćali nazad, prema selu, pokazali su nam prirodnim putem formiran krečnjački monolit, zvani Bilagei, koji je stajao uspravno, pri čemu mu je oko 750 mm virilo iz zemlje. On služi kao međaš i nalazi se nedaleko od sela. Priča se da je bio tu od davnina, sve do prije 70 godina, kada ga je čovjek po imenu Tomos odnio do jednog mjesta u planinama, zvanog Lobolima, na kome se staro selo nalazilo,. On ga je postavio u tamošnje groblje, ali je on preko noći nestao, da bi ga sutradan našli, ponovo na istom mjestu, gdje je i ostao sve do danas. U selu smatraju da se u njemu nalazi ljudski duh. Na putu za Panaras, stali smo da pomognemo malom kamionu da se provuče kroz močvarnu dionicu puta. Tu sam sreo odbornika iz Panarasa i kada sam mu objasnio razlog svoga borav ka u Novoj Irskoj rekao mi je da će se slijedeće sedmice u Tabaru održati sjednica lokalnih državnih odbornika. Predložio mi je da učestvujem na sastanku i pokrenem pitanje premijerovog antag onizma prema istraživačima i njegove zabrane prodaje figura, dodavši da bi to ujedno bila i dobra prilika da upoznam odbornike o ciljevima i funkciji Nacionalnog muzeja. 252 U međuvremenu smo ja i Suzana odlučili da učestvujemo u malangan (pogrebnoj) gozbi, koja je trebala da se održi u mjestu Langenia, na sjevero-istočnoj obali, a koja je trebala da počne oko podneva, slijedećeg dana. Ceremonija je bila organizovana u čast nedavno upokojenog starješine, zvanog Baubau, kao i u čast svih onih koji su umrli i bili sahranjeni u groblje njegovog klana, od zadnje posmrtne gozbe pa sve do tada. Filip Luis, iz Terenskog muzeja u Čikagu, je objavio svoja istraživanja pogrebnih običaja u sjevernoj Novoj Irskoj tokom 1953-1954 i ono što je on rekao o situaciji opisanoj 1970. godine, ne razlikuje se od onoga što smo mi doživjeli više od jedne decenije kasnije. On piše: ‘Malangan, u sjevernoj Novoj Irskoj, je predstavljao cere- monijal u kome bi se mrtvima odavala počast zadnjim kome morativnim obredom i čudesno izrezbarenim figurama, specijalno napravljenim za taj obred. Proizvodnja figura je 1970. godine gotovo izumrla, međutim, pomen mrtvima je i dalje opstajao, ali na novi način... Umrlima se mora odati počast malangan ceremonijom ili nečim sličnim tome, uprkos, ili u kombinaciji, sa Hrišćanskim shvatanjima smrti i nebeskog života i Hrišćanskim i evropskim pogrebnim običajima... Do 1954. i naravno 1970. godine, Hrišćanska sahrana i prateće obilježavanje kamenim krstovima su se u Novoj Irskoj, već smatrali poželjnim, kod većine stanovni štva. Prije nego što se počeo osjećati Zapadni uticaj i uplitanje, okruženje zaseoka je bilo mjesto u kome je bila smještena kuća 253 muškaraca klana ili pod-klana, u kome su se odvijale ceremonije obilježavanja zrelosti i smrti, a tu su se odvijale i sahrane ili kremiranja tijela pokojnika. Ako bi se osoba razboljela, najveće šanse za ozdravljenje bi imala ako bi se vratila na to mjesto u zaseoku, gdje bi osjećala zaštitničku auru i iscjeliteljsko djelovanje natprirodnog bića, čuvara klana. Umrlu osobu bi takođe vraćali na to mjesto, da bi bila sahranjena u rodnoj zemlji, pod zaštitom natprirodne moći klana i sa precima klana. Prisustvo nedavnih i ranijih predaka na groblju zaseoka je ohrabrivala žive; preci su prizivani u pomoć, kada se radilo o ratu, bolesti ili u drugim kriznim situacijama’. Do 1980-ih, mnoge zajednice su se vratile upotrebi izrez barenih drvenih figura i maski za malangan ceremonije, što je počelo da privlači gomilu istraživača i art dilera, koji po završenoj ceremoniji kupuju te figure. Edvard Sejl, sa Ostrva Tatau, je vjero vatno najpoznatiji rezbar i njegove radove kolekcionari najviše traže. Uzelo nam je oko dva i po sata, da Suzaninim malim auto mobilom pređemo na drugu stranu ostrva. Jureći uskim priobal nim putem, ukrašenim nagetim kokosovim palmama, stalno držeći ruke iznad glave, pitao sam se koliko li je povreda bilo izazvano kokosovim orasima, koji su često padali sa palmi. Stigli smo u selo Langenia, gdje se trebala održati ceremoni ja i odmah smo primjetili platformu za izložbu svinja, sa izrezbare nim gredama. Centralna greda je imala na sebi izrezbarenu glavu svinje Lunganga, divljeg duha koji je protjerao narod Nove Irske 254 sa glavnog ostrva na Tabar. Dvije druge grede, koje su se nalazile na krajevima platforme, bile su izrezbarene tako da predstavljaju koplja blizanaca koji su na kraju ubili Lungangu, omogućavajući tako ljudima da se vrate svojim kućama. Oko podneva se počelo sa ceremonijalnim plesovima, kada smo mogli da uživamo u posmatranju velikog broja interesantnih nošnji. U plesovima je provladavao lokalni stil, ali su bile prisutne i Tolai pjesme i igre iz Nove Britanije, pa su neki stariji ljudi izražavali nezadovoljstvo zbog prisustva, po njihovom mišljenju, preve likog broja stranih elemenata. Tolai pjesme se mogu prepoznati po ritmu, sličnom vojnom. Neki od plesova su uključivali prisus tvo štapova, koji se drže u rukama i kuckaju jedan o drugi, tako stvarajući odgovarajući ritam. Ti štapovi izgledaju slično onima koje koriste Tolai i Sulka plesači iz Istočne Nove Britanije. Samo jedan ples je uključivao korištenje maski – tatanua. Tatanua plesači (12.3) su se kretali potpuno simetrično. Šest plesača su bili podjeljeni u parove, pri čemu su partneri kružili jedan oko drugog, dok su se posmatrači neskriveno divili njihovoj vještini. Jedna starica se toliko zanijela veselom atmosferom, da je nabacila neku šarenu plastičnu kesu na glavu i, koristeći korpu od zelenog kokosovog lišća kao kostim, počeo da izigrava tatanua plesače, što je izazvalo salve smijeha i stvorilo atmosferu još življom. Stariji čovjek u sivoj pregači je bio voditelj priredbe; on je vodio računa o programu, povremeno požurivajući ostale. U prat nji mu je bio muškarac u zelenoj pregači, čija je funkcija bila da štiti igrače od napada magova, plaćenih od ljubomornih starješina 255 drugih grupa, mada je najveća briga organizatora bila da se spriječi velika kiša, koja bi pokvarila manifestaciju. Tokom plesova, posmatrači bi, da ispolje veliku bliskost, istrčavali da pljesnu, rukama utrljanim u lajm-prah, pepeo, pa i u zgnječenu bananu, po leđima svoje rođake koji su plesali. Plesači kasnije moraju platiti svojim rođacima koji su im to uradili. Isti tretman su dobijali i svirači i voditelji. To je, naravno, izazivalo veliki smijeh, iako su neki od rođaka pri pljeskanju po leđima bili prilično teške ruke, a jedan je doveo i do žučne svađe, kada je udar eni plesač pao onesvješten. Drugi način da se izrazi divljenje vještini plesača jeste taj da osoba dotrči i zgrabi plesača za ruku, aonda ga izvuče napolje. I za ovu vrstu pohvale plesač kasnije mora da plati. Divljenje ljepoti ritam-štapova se izražava tako što se štap ugura u jednu ruku plesača, pri čemu mu se uzima njegov štap, dok mu se u drugu ruku ubacuje novac (obično dvije Kine), kao nadoknada za učinjenu uslugu. Neki plesači odbacuju ponudu, pravdajući se da su već bili dobili ponudu prije početka plesa. Tokom tatanua plesa, ljudi pod maskama bi bacali posude lajma u prahu, napravljene od polovine kokosovog oraha, u publi ku, koja bi se rastrčala da izbjegne udarac posude; i meni su rekli da se dobro čuvam da ne dobijem po glavi. Pomenuti prah je prije sahrane bio postavljen na tijelo pokojnika, u čiju čast je gozba bila pripremljena, da bi upio dio njegovih moći. Prah je zatim bacan okolo, da bi se formiralo zaštitno polje protiv magije neprijatelja, koja bi bila bačena da pokvari gozbu jakom kišom, bolešću ili lošim plesom, što bi umanjilo moć i ugled pokojnika. 256 Kasnije sam primjetio da, ne samo da se Tatanua plesači pomjeraju simetrično, nego su i komadi svinjetine sječeni sa potpu nom simetrijom, a i na malangan figurama je primjetna potpuna simetrija. Završni ples, oko pet poslije podne, su izvela školska djeca uz komande Langirija, čovjeka na kome je polio ostavio vidne tragove, ali je uprkos tome bio poštovani starješina i postao vješt rezbar i učitelj tradicionalnih igara i pjesama. Poslije završetka plesa, on nas je poveo do kolibe, koja se nalazila u blizini lokalne škole, gdje nam je pokazao Balagamus (12.4) masku za ples, koju je bio izrezbario 1975. godine, kao i Malangatsak, koju je izrezbario 1961. godine, obe izrađene u Losu stilu. Od kada je njena izložbena kuća srušena, Malangatsak se koristi da se prate stope pokojnika. Kasnije, te večeri, skupili smo se u Langeniji i Suzana je razgovarala sa starješinom o porijeklu i važnosti malangana. Jedna priča je bila naročito interesantna i dala je važne informacije za neke od zagonetnih predmeta iz naše kolekcije: nekoliko malih, obojenih, korpastih, disku-sličnih oblika, zvanih Varvara. Neudate žene sa djecom su u sebi nosile žal što im djeca nikada neće moći dobiti malangan, pošto nisu imali očeve. Jedna od takvih žena je, jedan dan, otišla u baštu i, vidjev ši paukovu mrežu, pomislila da bi to mogao biti dobar model za malangan. Otišla je do močvare, nakupila vlakna od korijenja biljke pandanus, osušila ih i isplela u obliku diska, zatim ga oblijepila glinom, da bi ga na kraju ofarbala. Po završenom poslu počela je da lupa po garamutu, da privuče pažnju. 257 ‘Šta je ova rospija uradila?’ – povikao je starješina... A onda su, zaprepastivši se vidjeli šta je ona napravila u njenom sobičku. Onda im je ona pokazala svoja dva sina, koji su kasnije naslijedili malangan od njihove majke. Obično se prava na malagan stiču preko oca, a plaćaju se vrijednosnim školjkama i svinjama. Tu sam vidio i jednu interesantnu malangan figuru, koja predstavlja ribu koja guta čovjeka. Nevjerovatno me je podsjetila na Hindu figure Višnua, međutim, objašnjenje onih iz Nove Irske je bilo da je to jedan od vidova Lungange, divljeg svinje-duha, koji guta ljude koje ubije. Slijedećeg dana, održavala se izložba svinja. Bilo je prisutno ukupno 28 svinja, koje su bile ubijene gušenjem (tako što bi im se povezale njuške), a zatim opaljene. Zatim su im odsječene noge i odstranjeno im je salo. Langiri, sakati čovjek, sjedio je na platformi, održao govor, a onda otpjevao pjesmu o Lungangi, istovremeno pokazivajući rukom Lungangu, predstavljenog na glavnoj gredi, i koplja, pred stavljena na gredama na krajevima platforme. Zatim je sišao dole, a na platformu su iznešene svinje (12.5), pri čemu se vodilo računa da najveća bude postavljena iznad izrezbarenog Lungange. U njihove njuške je utrljan lajm i Langiri je najavio da kupci mogu početi davati ponude. Sve je bilo završeno bez puno buke, između ljudi koji su sjedili u grupi, u sjeni obližnjeg malog drveta. Velika svinja je bila prodana za 300 Kina a ostale po cijenama između 50 i 200 Kina. 258 Gozbu su organizovali sestrići preminuloga. Njegov sin je koristio priliku da mu se oduži za sve što je kao otac učinio za njega, a i drugi, kojima je pokojnik u prošlosti na bilo koji način pomagao, takođe su koristili priliku da mu se oduže. Pjesma i igra su počele oko pola dva poslije podne, nastav ljajući do 4 sata. Proglašenje novog starješine je počelo u toku zadnje pjesme i igre, a zatim su isječene svinje i meso i druga hrana (uglavnom taro) razdjeljeni prisutnima. To veče sam se pozdravio sa Suzanom i njenim pratiocima, koji su se vratili preko lanca u Panakaj. Ja sam ostao u Langaniji i odmarao se tog čitavog nedjeljnog dana, čekajući službeno vozilo da pokupi mene i seoskog odbornika Langirija i odveze nas dole do Konosa. Tu smo, sa ostalim odbornicima, trebali prespavati u odborničkim sobama, da bi nas sutradan brod odvezao u Tabar. Mislio sam kako je bilo dobro da Langiri pođe sa mnom, pošto je bio učitelj tradicionalnog rezbarenja, pjesama i igara i njego va vještina u rezbarenju mu je predstavljala osnovni izvor priho da. On je mogao da govori u ime rezbara koji su davali podršku istraživanju i prodaji figura. Kamion je došao kasno popodne, pa smo stigli u Konos kada se već smračilo. Iako su nas probudili u pola šest ujuto, brod nije stigao do osam sati, a sa utovarom se završilo tek poslije osam. Pošto nismo dobili ni večeru ni doručak, bili smo vrlo gladni. Plovidba do Tabara nam je uzela tri sata. Tokom plovidbe sam primjetio veliki broj letećih riba, koje su bile čest motiv na malangan figurama. U Vangu su nam priredili dobrodošlicu, sa prepunim 259 stolovima hrane. Poslije ručka sam sa organizatorom konfer encije dogovorio da se u četvrtak obratim odbornicima, a da u međuvremenu što je moguće više upoznam ostrva Tabar i Tatau. Dao sam Langiriju nešto novca, da mu može biti dok se ja ne vratim, rekavši mu da obrati pažnju na raspoloženje delegata, u vezi negativnog stava vlade provincije prema istraživačima i prod aji figura. Kada sam sve to regulisao, unajmio sam nosača da mi pomogne nositi stvari do slijedećeg sela, po imenu Banesa. Krenuli smo oko jedan poslije podne. Bilo je vrlo vruće, ali mi je prelijep pogled na more i na brdašca, sa druge strane, skre nuo pažnju na ljepšu stranu puta. U Banesi sam unajmio mladića koji se zvao Endi, da me odveze do Mapue... Išli smo od sela do sela, kroz plantaže i močvare, a onda dobrim putem, pored plaže, do Tiripatsa, gdje smo stigli oko pet poslije podne. Naišli smo na toplu dobrodošlicu; dodjeljeno nam je mjesto za spavanje u kući muškaracana i donesena riba i supa od povrća. Uspio sam da angažujem mještanina, po imenu Daniel, da nas slijedećeg dana aluminijskim motornim brodićem preveze do Pekineberiua, na ostrvu Tatau. Krenuli smo u šest ujutro, da bi iskoristili prednost jutarn jeg mirnog mora. Izgleda da je pojačan vjetar činio plovidbu brodićima, na istočnoj obali ostrva, vrlo opasnom, u to doba godine. Nakratko smo svratili do Mapue, samo da smjestimo Danielovu ženu i dijete. Uprkos našem ranom polasku, more je bilo vrlo nemirno, sa talasima koji su dosezali tri metra. Napuštajući Mapuu, probijali smo se istočno, kroz uzburkano more, a onda 260 skrenuli sjeverno, gotovo skliznuvši u velike talase koji su se prema nama kotrljali od jugo-istoka. Držali smo se na udaljenosti od pet-šest metara od grebena, gdje su se talasi pjenili od divljeg sudaranja sa stijenama. Pramac brodića je imao raspuklinu na sebi, pa bi, svaki put kada bismo se sudarili sa talasom, mlaz vode prsnuo kroz otvor. Kada sam izrazio svoju zabrinutost Danielu, on je, lakonski, samo rekao da mogu, ako hoću, staviti svoju nogu na otvor, da voda ne pršće po nama. On je još izvadio zatvarač na zadnjem kraju, da voda može isticati kada je brod naget unazad. Kada smo se približili Pekinberiuu, kroz uski prolaz u grebenu, vratio je zatvarač nazad, da spriječi vodu da ulazi unutra, kada stanemo. Meni je to već izgledalo zastrašujuće, a bilo je tek pola osam ujutro. Šta li će se sve desiti do deset sati...? Rečeno mi je da bi tu trebalo da se nalazi jedan ogromni malangan, na brdu, iza sela, gdje je nekada davno bilo smješteno staro selo. Mještani su pristali da me odvedu tamo, da ga vidim. Poslije pola sata hoda moji vodiči su mi rekli da se nalazimo na pomenutom mjestu, iako nije bilo ičega što bi to nagovjestilo. Na zemlji je samo ležala jedna trula klada, na kojoj se jedva moglo naslutiti da se radilo o umjetničkom predmetu; više nije bilo šanse da se uradi bilo šta. Malangan je nosio ime Čurvunavunga. Rečeno mi je da ga je bio izrezbario čovjek po imenu Kambali, kamenim alatkama, davno prije dolaska Evropljana na ostrvo. Jedan stariji čovjek, koji je bio pošao sa nama, rekao nam je da ga je vidio u dobrom stanju, kada je bio još dječak. Kada smo se vratili u Pekinberiu, neki ljudi su mi rekli da, samo par stotina metara dalje od mjesta koje sam posjetio, 261 postoji groblje sa puno kostiju razbacanih unaokolo i izrezbarenim malanganom, za koji su tvrdili da je i dalje bio u dobrom stanju. Šta drugo, nego pravo nazad...? Malangan je pripadao tipu Venem i bio je rezbaren kame nim alatkama. Objašnjavali su da je bio visok pet metara i da su na njemu bila predstavljena desetorica ljudi, koji stoje jedan na drugom, svaki gledajući na stranu, naizmjenično lijevo i desno, sa svinjskom glavom na dnu, koja gleda dole. Oči figura su bile pred stavljene školjkama, isječenim u obliku trougla a na vrhu stuba je bila predstavljena mala žuta ptica. Bio sam veoma uzbuđen pri pomisli da ću vidjeti takvu jednu figuru. Međutim, kada smo stigli tamo, našli smo brojne lobanje i kosti, razbacane okolo, ali malanganu nije bilo ni traga. Moji vodiči su zaključili da je morao biti ukraden i prodat nekom dileru. Meni je izgledalo vrlo čudno da je mogao nestati a da to niko ne primjeti tako dugo – kako je izgledalo, barem nekoliko godina. Obišao sam još nekoliko sela a onda se vratio do Mapue. Tu sam večerao sa Danielovom porodicom, uživajući u razgovoru, pod zvijezdama, sa Danielom Karietsom iz Mangavura, koji je prodao stari čurvunavunga Majku Ganu. On je došao da me vidi jer je mislio da zabrana prodaje rezbarija, od strane vlade provincije, može značiti da želimo novac nazad. Uvjerio sam ga da se to neće desiti i da mi namjeravamo prebaciti stare relikvije do Morzbija, zbog čišćenja i konzervacije. Majk Gan je pisao o tom starom malanganu 1985. godine. Dug je četiri metra i nađen je kako horizontalno leži naslonjen na dvije račvaste grede, u centru starog prebivališta sela, zvanog 262 Obun, dva kilometra istočno od Mangavura, na obali. Obun je napušten neposredno poslije drugog svjetskog rata. Kada ga je Majk pronašao, na njemu su vremenske prilike već bile ostavile vidljiv trag i bio je prekriven lozama. Njegovo ime, čurvunavunga, otprilike znači ‘polaganje mirovnog mosta’, što govori da su ga koristili za zaustavljanje rata između zavađenih klanova. Kao malagan koji se koristi za mirenje, smatrao se važnijim od svih ostalih malagana u to vrijeme (početak tamošnjeg njemačkog prisustva). Iako se o primjeni čurvunavunga malagana u prošlosti ne zna mnogo, poznato je da se manje vrste malagana i danas koriste za prekid razdora i nesuglasica unutar klana. Evo šta je zapisano o njima: ‘Čurvunavunga malagan cereminiju su izvodila dva zaraćena klana zajednički, poslije prethodnih dogovora i pripremljenih potrebnih vrtova i svinja. Tokom ceremonije, svaki klan bi razmijenio sa drugim klanom određenu dužinu niski diskova od školjki. zvanih re, s ciljem da protivničkom klanu plati za njihove ratne žrtve. Onda bi obe strane donijele sve glave ubijenih i postavili ih na čurvunavungu. Oni su zvali ovaj postupak – vavunga kiti pi a mu koa ni rivirua - što je značilo – ovo je da se završi gubljenje glava u ratu. Poslije toga su čurvunavunge ostajale u centrima sela dok ne istrunu (ili dok ih, poslije svog dolaska u PNG, ne bi kupili Evropljani). Kada bi bili prodani, grede koje su ga držale bi ostale, zabijene u zemlju. Jedno ogromno smokvino stablo u selu Datava, na ostrvu Veliki Tabar, još uvijek između svojih žila 263 drži dva takva stuba nosača, jako učvršćena u zemlji. Lokalno stanovništvo vjeruje da su ti stubovi nosači bili postavljeni u zem lju jakom magijom, a da su oni u stvari predstavljali dva izmirena klana a da je sam malagan predstavljao most, koji je podsjećao nove naraštaje na njihov savez’. Daniel Kariets mi je rekao da su nekada na okolnim ostrvi ma živjele dvije grupe naroda koje su govorile različitim dijalek tima – brđani i primorci, koji su bili neprijatelji. Oko svojih svetih mjesta, primorci su gradili ograde od komada korala, a brđani od bambusa. Poslije kolonizacije Evropljana, brđani su počeli da se naseljavaju na obali, da bi se do danas potpuno izmješali sa pomorcima. Nevjerovatno je da tu svako zna za prvog njemačkog kapetana (kiap, kako oni kažu) koji je došao na njihova ostrva. Oni ga zovu ‘Brumiski’, a njegovo pravo ime je bilo Franc Boluminski, koji je bio službenok distrikta u Kaviengu, u periodu 1910-1913. To daje koristan orijentacioni vremenski parametar za određivanje starosti ljudi, figura i naselja. Odlučio sam da pokupim ostatak sporne kolekcije Majka Gana i ponesem je sa sobom u Vang, gdje se održavala konferencija odbornika. Slijedeći dan sam pokupio figure i utovario ih u brodić (Daniel je već bio stigao). Zaplovili smo prema Vangu zapadnom obalom, da izbjegne mo visoke talase koji su se kotrljali sa jugo-istoka. Međutim, neko liko zadnjih kilometara smo morali da se držimo uz samu obalu pošto na južnom kraju nismo bili zaštićeni od talasa. Plovidba 264 nam je uzela preko dva sata, u toku kojih mi je u svakom trenutku izgledalo da ćemo potonuti. Srećom, stigli smo živi i zdravi. Predusretljivi ljudi su su nam pomogli da istovarimo kolekciju i moje stvari, a i stigli smo upra vo na vrijeme za odličan ručak. Poslije toga sam platio Danielu za njegovu uslugu i on je otišao nazad za Tiripats. Poslije podne sam dobio priliku da se, 20 minuta, obratim delegatima konferencije. Prije svega sam se zahvalio odbornicima za dozvolu da se obratim skupu, objasnivši im da mi je odbornik iz Panarasa predložio da dođem. Poslije toga sam im izložio problem sa istraživačkim vizama, posebno pomenuvši Majka Gana, naglasivši da premijeri provincija nemaju pravo da stavljaju veto na odobren je viza. Inostrani istraživači koriste Papua Novoj Gvineji, gdje se osjeća manjak novca i stručnjaka. Pomenuo sam nedoslijednost u ponašanju vlade provincije, jer dok je, s jedne strane pravila velike probleme Majku Ganu, sa druge strane je rado sarađivala sa jednim njemačkim putujućim kolekcionarom, koji je prolazio kroz oblast Tabara i Nove Irske u isto to vrijeme. Rekao sam im i da tvrdnja, da rezbari ne znaju vrijednost svojih radova, nije tačna i da je pitanje osnivanja kulturnog centra bilo nešto što je vlada provincije morala da uradi još davno. Poslije svoga izlaganja, dobio sam neke negativne komen tare od raznih državnih službenika i ministra u lokalnoj vladi, ali su mi neki odbornici pružili podršku. Kasnije su još dvojica odbornika ljutito napala vladu zbog njenog diktatorskog stava. Šta sam primjetio tokom te posjete Novoj Irskoj i Tabaru, 265 bilo je to da sam dobio generalnu podršku na seoskom nivou, međutim, lokalni vladini službenici nisu mogli razumjeti važnost svega toga. Odlučio sam da više ništa ne pominjem do sutradan, nadajući da će neki promijeniti mišljenje kad malo bolje razmis le o mojim argumentima, ali sam bio iste sreće i slijedećeg jutra. I dalje nije bilo volje da se ostatak kolekcije Majka Gana utovari na brod i prebaci do Kavienga, ali su odbornik Maris i neki drugi izvršili pritisak na odbornike, pa su oni, iako nespremni da usvoje ikakvu rezoluciju vezanu za moje predloge, odobrili da se kolekcija utovari na brod. Konačno, taj problem je bio riješen i krenuo sam, ploveći uz mirniju, zapadnu obalu, prema Mapui. Prenoćio sam u Mapui, a slijedećeg dana sam otplovio za Konos, na glavnom ostrvu Nove Irske. Tu sam napustio brod i odvezao se državnim vozilom do Kavienga. Vozilo je jurilo, vrto glavom brzinom, skoro dva sata – izišao sam iz njega prašnjav i dobro strešen. Rezervisao sam sobu u hotelu, taman pred sami ručak. Ručao sam, malo prilegao, a poslije večere sam otišao na kej i primjetio da je brod bio upravo stigao. Rekao sam kapetanu da ću doći da istovarim kolekciju ujutro; nedjelja je bio dan kada je bila mala vjerovatnoća da ću biti maltretiran od političara iz vlade provincije. U nedjelju ujutro, našao sam neke ljude sa Sipika, kako čavrljaju pokraj malog kamioneta i ponudio im par Kina za posao od pola sata. Odvezli smo se do keja i prebacili kolekciju u privat nu pomoćnu zgradu, koju mi je bio ponudio saosjećajni ‘kafanski 266 drugar’ u hotelu, kada sam bio tek stigao iz Morzbija. Tu sam mogao da nesmetano fotografišem kolekciju i umotam figure. Poslije toga sam našao direktora srednje škole Utu, pa smo zajedno pretražili stare podatke iz školske arhive o kolekciji koja je ležala iza magacina za smještaj i nabavku. Nismo našli išta! Kasnije, kada sam bio na odmoru u Adelaidu, u martu 1983. godine, pomenuo sam taj doživljaj jednom starom prijatelju, koji je u to vrijeme bio kustos odjeljenja za antropologiju u Muzeju Južne Australije. On se odmah sjetio da je vidio kolekciju iz sred nje škole Utu, mnogo godina ranije, rekavši da čak ima i kopiju kataloga. Kasnije sam dobio kopiju, pa smo sa srednjom školom mogli početi pregovore o prebacivanju kolekcije u Nacionalni muzej. Poslije nekog vremena to je i ostvareno, tako da su pred meti bili spašeni od daljnjeg propadanja. U ponedjeljak ujutro sam otišao u vladu provincije i zatražio od zamjenika premijera izvještaj o zaplijeni kolekcije. On mi je odgovorio da ga još nisu pripremili i da će me obavijestiti kada bude gotov. Pošto sam primjetio da oni samo odugovlače, rekao sam mu da to ne mogu prihvatiti, a onda se pojavio premijerov glavni sekretar, koji je počeo da me vrijeđa, zahtjevajući da iziđem iz kancelarije. Izlazeći, rekao sam im da ću porazgovarati sa policij skim komandirom provincije i usput im, pokazujući prstom, rekao da im je Nacionalna zastava visila okrenuta naopako. Prethodne noći, u hotelu, čuo sam da je policija podi gla optužbu protiv premijera, zbog posjedovanja neprijavljen og pištolja. Plaćajući kaznu, premijer je dao nevažeči ček, pa se policija vratila i oduzela mu i pušku. Ni jedno od pomenutih nije 267 premijera činilo dragim policijskom komandiru i kada sam mu ispričao o oduzimanju kolekcije, pokazao je razumjevanje i želju da pomogne. On je dobro poznavao zakon pa je razumio šta govorim. Predložio mi je da odem u sud, da uzmem sudski nalog i odobrenje za pretres kojim ga ovlaštavaju da uzme kolekciju od vlade provin cije, poslije čega bi mi on dao nekoliko policajaca, a onda bih sa njima, kamionom i radnicima pokupio kolekciju. Kao što možeš pretpostaviti, premijerov sekretar je bio još ljući i agresivniji, ali na kraju se oduzeta kolekcija pridružila kole kciji koju sam ja donio sa Tabara. Pet dana kasnije, dugačko pismo, potpisano od premijera koji je protestvovao zbog moga djelovanja, došlo je do direk tora i povjerenika muzeja. Oko dva mjeseca kasnije, pismo je proslijeđeno meni i rečeno mi je da odgovorim na njega. Mogu reći, sa zadovoljstvom, da čovjek koji je tada bio premijerov glavni sekretar, više nije na tom mjestu. Kako sam čuo, bio je pod istragom zbog neke mućke sa državnim parama. Poslije njegovog odlaska, premijerovo ponašanje se potpuno promijenilo; Majk Gan se vratio da završi svoja istraživanja bez ikakvih daljih problema. Na kraju se, poslije puno zavrzlama, sve završilo onako kako treba. - To je bio mačiji kašalj, za hrabrog, mladog antropologa, koji je bio vođen željom za avanturama i borbom za pravdu. Ne misliš li da si ponekad uzimao svoju profesiju i dužnost previše ozbiljno? Umjesto da stvaraš neprijatelje, zar nije bilo bolje da praviš prijatelje, tako što ćeš malo zažmuriti...? – izazivao sam ga. - Praviti neprijatelje je puno interesantnije – prihvatio je on 268 šalu. - Gledajući iz perspektive ljudi orijentisanih na novac, ti si bio hendikepiran dobrim odgojem i zato nisi mogao iskoristiti takvu sjajnu šansu. Zamisli nekoga bez skrupula na tvojoj pozici ji... On bi bio bogataš i vlasnik ogromne kolekcije. - Antropolozi obično nisu takva vrsta ljudi, jer je mali broj nas preokupiran novcem. Uspjeh na stručnom polju i život u skladu sa našim principima je za nas puno važniji. Zbog činjenice da posmatramo i analiziramo različite kulture i načine ljudskog ponašanja, prirodno je da antropolozi počinju da posmatraju svoju vlastitu kulturu na isti način i da tako postaju objektivni ji, pa i kritičniji prema njoj. Zbog toga su šanse da upadnemo u zamke koje postavlja naše društvo manje - ali samo malo manje. Mi smo svi djeca svojih roditelja, a nije puno nas čiji su roditelji bili antropolozi. Nisu samo antropolozi kritičari svoga društva – takvi kritičari se nalaze u svim sferama života, iako ih je relativno mali broj. Međutim, sada se moram ponašati kao normalan član svoga društva i poći kući, svojoj porodici... 269 G lava XIII Bio je četvrtak, poslije podne. Obavljajući neki posao u gradu, prolazio sam pored jedne staretinarnice. Iako sam žurio, nisam mogao odoljeti želji da pogledam jesu li imali išta od plemenske umjetnosti... Pošto sam pregledao sve okolo, za oko mi nije zapalo ništa što bi me zainteresovalo, pa sam ubrzo izišao. Međutim, samo što sam bio zatvorio vrata i odmakao par metara, primjetio sam kako jedan mladić vadi iz prtljažnika automobila veliku figuru iz Nove Gvineje, koja mi se činila vrlo poznatom. - Izvinite – obratio sam mu se – da li namjeravate da prodate tu figuru? - Da, moj pokojini otac ju je donio iz Nove Gvineje, gdje je bio misionar– odgovorio je mladić, a onda dodao: - prodao bih je... za dobru cijenu. - A to bi bilo...? – iskoristio sam priliku da dam ponu du, znajući da će se, jednom kada uđe u antikvarnicu, cijena umnogostručiti. - Ne znam... recimo par stotina dolara. - Znači dvije stotine... - Hmm... ne znam šta da kažem... – razmišljao je on kraće vrijeme, očito primjetivši moju zainteresovanost, na kojoj je vidio 270 da bi mogao profitirati. Bojao se da ne proda previše jeftino, ali i da zacijeni previše, čime bi me odbio. Najzad je odlučio da ne pretjera: - Tri stotine i figura je vaša! - Dobro, neka bude dvije stotine i pedeset – ponudio sam mu, primjetivši njegovu neodlučnost. Na moju sreću, momak se bojao da bi mogao propustiti priliku da dobije više nego što je očekivao, pa je pristao, bez puno oklijevanja. Dao sam novac, prebacio figuru iz njegovog automobila u moj i odmah otišao do muzeja da vidim Bila, jer nisam imao strpljenja da čekam utorak. Srećom, kada sam došao nije bio zauzet, pa sam mu odmah pokazao figuru. - Odlična figura, a još bolji pazar – rekao je Bil pregledajući figuru, a onda dodao: - mada nije puno stara, možda oko 1930. - Nažalost, momak mi mije mogao reći ništa o njoj, osim da ju je njegov otac kupio u Novoj Gvineji. Platio sam je toliko samo zato što mi je ličila na jednu figuru iz knjige koju si mi nedavno pokazivao. Koliko se sjećam, to je bila figura duha-ratnika koji se pret vorio iz drvene statue u ratnika od krvi i mesa, da bi pomogao svojoj zajednici u borbi protiv druga dva plemena. - Vjerovatno misliš na figuru Kundang’govi, koja se trenut no nalazi u muzeju u Bazelu, Švajcarska. Čuo sam tu priču 1982. godine, međutim, tada sam vidio samo fotografiju figure, pošto je ista već bila prodana 1959. godine, jednom muzeju u Švajcarskoj. To je bila puno starije figura, ali sada vidim... ova izgleda dosta slična njoj. Mada smo je već pominjali, ispričaću ti čitavu priču, ali moraš da je slušaš sa interesovanjem ljudi i djece koja su se bila 271 skupila da čuju priču kada je meni bila pričana: Kundangovi je bio izuzetno visok čovjek. Jedan dan, on je došao iz sela Kaminimbit, Sipik provincija, da posjeti selo Savos, u Jamoku, koje se nalazi nekoliko kilometara unutra, sjeverno, od rijeke Sipik. Narod Jamoka je bio tako impresioniran tim mladim čovjekom, da su izrezbarili figuru sa njegovim likom i postavili je u ceremonijalnu kuću, zvanu Kokombi. Godinama kasnije, čovjek po imenu Simai Kvongu je spavao u ceremonijalnoj kući, zvanoj Kokombu, kada se grupa ratnika iz plemena Kararau i Kaminimbit ušuljala u kuću. Simai se probudio i primjetio ih je, ali se pretvarao da spava. Neprijateljski ratnici su pokušavali da ga probude, kako bi ga mogli ubiti, ali je on nastavljao glumiti da spava, sve dok nije uvrebao priliku da skoči sa kreveta i istrči napolje. Odmah je zgrabio oružje i napao ih, utrčavši unutra. Protivnici su mislili da će ga lako ubiti ali se on žestoko borio, a na kraju ih čak i istjerao iz kuće. U istom tom trenutku, figura Kundangovija se pretvorila iz drveta u živo tijelo. Povikao je Simaiju da ga sačeka, samo za trenutak, dok zaveže hlače, pa će mu on doći u pomoć, međutim, Simai ga nije čuo i nastavljao je da se bori. Čim je stigao, Kundangovi mu je pritekao u pomoć, hvatajući neprijateljska koplja i bacajući ih nazad. Stanovnici sela su, u međuvremenu, stigli na poprište borbe i ugledali kako njih dvojica potiskuju neprijatelja, koji se žurno povlačio, vičući da priznaju da su ih Simai i njegov veliki saborac pobijedili. 272 Simai je, čudeći se zbog pominjanja drugog ratnika, tjerao neprijatelja još neko vrijeme, a kada se umorio, vratio se u selo, gdje su mu saplemenici rekli kako su vidjeli Kundangovija kako mu pomaže u borbi. Kundangovi se nije vratio te noći i Simai se počeo brinuti ga je možda neprijatelj zarobio. Međutim, Kundangovi je bio tjerao jednog neprijateljskog ratnika i kada ga je ubio kopljem, stao je na njega nogom i pao u trans. Dvije-tri noći kasnije, Simai je sanjao da je Kundangovi pričao sa njim, kazujući mu gdje se nalazi i žaleći se da mu je noga utrnula od stajanja na neprijatelju. Ujutro je krenuo sa ostalima, da ga potraži, i našli su ga ponovo transformisanog u drvenu figuru, pa su ga ponijeli nazad u selo i postavili ga da stoji naslonjen na stub nosač Kokombi ceremonijalne kuće. Za ovaj događaj kažu da se desio tri ili četiri generacije prije današnjih staraca. Interesantno je da je Kundangovi pomagao Simaiju iz Jamoka, da odbije neprijateljski napad u kome su uče stvovali ratnici iz sela njegovog porijekla, Kaminimbita. Figura Kundangovija je kupljena 1959. za šezdeset Funti, od strane Alfreda Buhlera, za Bazelski muzej, Švajcarska. Postoji još nekoliko sličnih figura. Da li te interesuje da čuješ o njima? - Svakako, ali možda bi bilo bolje da iziđemo negdje na kafu, da ne bi zaspao pričajući tako dosadne priče. - Hmm... Nisam siguran da će kafa u obližnjem kafeu biti dovoljno jaka za tako nešto, ali možemo probati. – Bil se malo šalio 273 na svoj račun. Uz priču smo odšetali do kafea, koji se nalazio samo par stotina metara odatle, i dok sam nam ja naručivao kafe, Bil je nastavljao sa demonstracijom svoga pripovjedačkog umijeća: Povod mome istraživanju je bilo pismo koje mi je poslala jedna studentkinja iz Amerike. Ona je bila proučavala jednu izrez barenu mušku figuru iz zbirke jednoga muzeja u Dalasu, Teksas, i trag ju je odveo do pet sličnih figura: dvije u Bazelu, dvije u Njujorku i jedna u Nacionalnom muzeju u Port Morzbiju. Pošto me je zamolila za informacije o tih šest figura, odlučio sam da odnesem njihove fotografije do sela Savos, jer je bilo zabilježeno da je to mjesto odakle su one poticale. Ja sam već bio planirao put niz Sipik za 1982, godinu, pa sam taj plan samo obogatio posjetom selu Savos, da vidim šta mogu saznati o tih šest figura muškaraca, u prirodnoj veličini. Sela Savos su smještena u unutrašnjosti, između pet i dvade set kilometara sjeverno od srednjeg toka rijeke Sipik i okružena su velikim oblastima šuma Sago palme, tako da su mogli proizve sti dovoljno Sago skroba da mogu uspješno trgovati sa narodom Jatmul koje živi na samom Sipiku, razmjenjujući sa njima Sago skrob za ribu. Za selo Savos u Gaikarobiju se vjeruje da je bilo mjesto iz koga su poticala sva Jatmul sela na glavnom toku Sipika. Uprkos potrebi za razmjenu ribe za Sago i znanja da su svi oni poti cali iz Savos sela, Jatmul narod je redovno vršio ratne pohode na Savos sela (a i oni na njih). Figura u Metropoliten muzeju u Njujork Sitiju, slična Kundangoviju, je takođe donešena iz sela Savos, iz Yamoka, kasnih 1950-ih. Kada sam pokazao fotografiju te figure starcima iz Yamoka, 274 odmah su mi rekli da ta figura, sa imenom Mindžemtimi, nije bila rezbarena u njihovom selu, nego je bila oteta prilikom jednog njihovog ratnog pohoda, kada su oni napali selo Kvalung’gei, mje sto blizu rijeke Sipik. Yamok narod zna ime figure, Mindžemtimi, zato što su oni nekada bili u prijateljskim odnosima sa narodom iz Kvalung’geija, međutim među njima je jednoga dana zavladalo neprijateljstvo. Priča kaže da je Kulumbovi, veliki ratnički vođa od prije devet-deset generacija, vodio je Jamok ratnike u napad na selo Kvalung’gei. Tokom napada, Mindžemtimi je oživio (isto kao i Kundangovi u priči koju sam ti ranije ispričao) i pomogao svome narodu. Međutim, Kulumbovi je kopljem slomio Mindžemtimijevu lijevu ruku; Mindžemtimi je pao na zemlju i ponovo se pretvorio u drvenu figuru. Pobjednici iz Jamoka su potpuno zbrisali sa lica zemlje selo Kvalung’gei, tako da ono više ne postoji. Vratili su se u svoje selo sa drvenom figurom Mindžemtimija i jednom ‘tumbuan’ maskom (šljem-maska, ispletena od Ratan – palme penjačice), koja je kasnije bila uništena u požaru koji je slučajno izbio. Od tada se Jamok narod molio figuri Mindžemtimija, prinoseći joj kao žrtvu bitl sjemenke i duvan, za pomoć u lovu i ratu, kao i za liječenje ili izazivanje bolesti. To se podudara sa korište njem svih takvih figura u regionu Sipika. Izgleda da se smatra da duh iz figure ne mora biti lojalan njegovom tvorcu, nego, ako je figura oteta i prinose joj se odgovarajuće žrtve, duh koji nastanjuje figuru radi u korist njegovih novih vlasnika. Kako su mi tamo rekli, Mindžemtimi je bio prodat krajem 275 1950-ih, za deset Funti. Ista cijena je bila plaćena i za svaku od još četiri figure iz Jamoka. Jedna od njih, koja je nosila ime Tulalamun se sada nalazi u Nacionalnom muzeju PNG. Ime figure koja se nalazi u muzeju u Dalasu, Teksas, je Malabi. Peta figura, koja se nalazi u muzeju u Bazelu, zajedno sa Kundangovijem, se zove Kurubu, a šesta, koja se nalazi u jednoj privatnoj zbirci u Njujorku, zove se Mian’gandu. Nažalost, niko mi nije mogao ispričati nikakvu priču o ostalim figurama iz Jamoka (čije sam fotografije imao sa sobom, zbog identifikacije), osim da su bile pravljene da prave močvarnu zemlju čvrstom, tako da tu mogu formirati selo, a da im se moć davala ubijanjem neprijateljskih ratnika. - To je bilo baš plodno istraživanje – prekinuo sam Bila na trenutak – ta studentkinja iz Dalasa mora da je bila prezadovoljna rezultatima koje si ostvario u njeno ime. Međutim, te, 1982. ti nisi otišao do Sipika samo da bi istraživao te figure iz Jamoka. Šta si još radio tamo? - Da. To je bilo još jedno dugo putovanje, skoro dva mjese ca... – upozorio me je Bil – Jesi li siguran da si spreman da slušaš? - U redu – udahnuo sam duboko, u šali – ali će biti bolje da prvo ponovo napunimo šoljice kafom, a možeš uzeti i moje olovku i salvetu za sve geografske mape koje će biti uključene, da se ne bih izgubio... - Te 1981. – počeo je Bil, prethodno se dobro namjestivši u stolici – nisam imao prilikum da posjetim jezera Čambri, na rijeci Karavari, te su ovaj put ona bila na mojoj listi, zajedno sa selima Savos grupe, koja se nalaze sjeverno od srednjeg toka Sipika. – Bil 276 je nakratko zastao da bi mi nacrtao mapu Sipika i pokazao mi gdje se ta mjesta nalaze, da bi odmah zatim nastavio – Glavni razlog ovih terenskih istraživanja je bio da identifikujem vrijedno i važno plemensko naslijeđe da bih ga dodao na muzejsku listu nacionalne kulturne baštine. Slijedila su intezivna istraživanja svakog pred meta, da bi se za njih obezbjedila što opsežnija dokumentacija. Ta istraživanja će biti povjerena antropologu koji će raditi na ugovor, a koji je bolje upoznat sa narodom i kulturom toga kraja nego ja i moj asistent. Istovremeno, važno je da se osujeti trgovina i krijumčarenje predmetima koje spadaju u kulturno naslijeđe. Nema sumnje da i dalje postoje dileri koji nude ogromne sume za predmete od velike kulturne važnosti, za koje je vrlo jasno da ih je ilegalno kupovati i izvoziti. Činjenica da sam godinu dana ranije posjetio oblast Sipika i objasnio zakonske propise na polju prodaje i izvoza, izgleda da je ostavila dubok utisak na mnoge, jer su mi tokom mog tamošnjeg boravka 1982. ubjedljivo tvrdili da su odbili ponude za stare pred mete, zbog, kako su rekli, muzejskih zakona. Naravno nisam ni pomišljao da se svi ponašaju u skladu sa Zakonom o nacionalnoj kulturnoj svojini, ali je izgledalo da moja odlučnost da zadržim prisustvo muzeja u oblasti Sipika počinje da daje rezultate, a prije nego sam inicirao ovu seriju terenskih istraživanja 1981. gotovo da niko nije uzimao muzej za nešto ozbi ljno i malo ko je znao bilo šta o Zakonu o nacionalnoj kulturnoj svojini. - Da li je već tada zapadni uticaj na njihovu kultur posta jao jasno vidljiv – pala mi je na um destruktivna priroda zapadne 277 kulture na duh naroda. - Dobro si me podsjetio – Bilu su zasijale oči – Na prim jer, kada sam se kanuom vraćao iz sela Kandingai, prošao sam pored jedne kuće koja je bila u fazi gradnje. Pored nje je bila figura koja je podsjećala na vranu, odjevenu kao žena (13.1). Ono što mi je rečeno o njoj se poklapalo sa onim što sam 1981. čuo o jednoj drugoj figuri, a to je da se radi o smještaju za ženski duh, dok je u toku renoviranje kuće. Kazna za za nepoštivanje obaveze da se obezbjedi privremeni ‘smještaj’ za kućni duh, je bolest. Oko 25 minuta hoda, sjeverno od Koroga, u dvorištu seoske škole, primjetio sam prelijepu moderno izrađenu drvenu figuru policajca u punoj uniformi (13.2), koja je stajala ispred jedne od učionica. Kod katoličkih misionara sam vidio ogroman garamut pod malom nadstrešnicom. Rečeno mi je da je služio kao gong koji poziva narod u crkvu. Interesantno je da je bio urađen na tradicio nalan način, osim što je ‘pramac’ predstavljao razapetog Isusa a na drugom kraju figura predstavlja ženu koja se moli – najvjerovat nije Djevicu Mariju, njegovu majku. Tu sam iskoristio priliku da sveštenika zamolim da mi pokaže govorničku stolicu, koja se nalazila na listi nacionalne kulturne svojine. Govornička stolica, nasuprot imenu koje naizgled ima jasno značenje, nije namijenjena da na njoj sjedi govornik. U stvari, ona se baš nikada ne koristi kao stolica. Obično je uz nju izrezbarena ljudska figura koja izgleda kao da polu-sjedi na njoj. Govornici, su povezani sa stolicom kroz njeno korištenje tokom debate koja 278 se vodi u muškoj kultnoj kući. Svaki govornik stoji blizu stolice i drži u ruci snop zelenog šiblja (tanget) i počinje da govori. Na kraju svake važne rečenice, govornik uzima jednu lisnatu šibu i jednom njome udara po stolici, na kojoj je i ostavlja. Kada su sve šibe iskorištene, sabire ih ponovo u snop, pa ponovo počinje da udara jednom po jednom po stolici... Kada završi svoj govor, ostavlja ih i odlazi, omogućavajući slijedećem govorniku da sabere šiblje i nastavi debatu. Zbog toga je sjedište takve stolice često jako izglačano sokom iz šiblja, koji nastaje zbog stalnog udaranja šiblja po stolici. Moraćemo oprostiti nekim od svjetskih kolekcionara, koji u neznanju pomisle da su stolice izglačale brojne zadnjice govornika – našalio se Bill, - a zatim je opet nastavio ozbiljnim tonom: - Našao sam Tolembi stolicu u dobrom stanju. Njeno ime je Togolopoi i bila je na muzejskoj listi Nacionalne kulturne svojine, međutim, nikada nije zvanično unesena u knjige. Iako je vrlo stara, radi se o sjajnom radu. Muška figura predstavlja pretka Ganma klana i nosi njegovo ime. Ptica na vrhu je orao Gavi – koji asoci ra na orla koji stoji na ramenima njegove ljudske majke, kako se može vidjeti u Jatmulu, na glavnom toku Sipika. U rezbariji je kao element prisutna zmija, kao i krokodil. Poslije toga mi je pokazan garamut srednje veličine, koji krasi ljudska figura sa glavom papagaja. Njegovo ime je Jamban’govi (13.3) i vlasnik mi je izjavio da bi bio sretan da ga proda muzeju. Star je više generacija i već mu je obezbjeđena nedavno izrađena zamjena, ali ljudska figura na njegovom nasljedniku ima glavu dugonoge crne ptice, zvane Samsam, umjesto glave papagaja. 279 Neki ljudi misle da garamuti služe za slanje poruka, dok drugi pretpostavljaju da se radi o muzičkim instrumentima. 1984. u Bazelu, Švajcarska, godine je održan Internacionalnim antropološki simpozijum, sa temom ‘Istraživanja na Sipiku, danas’. Jedan od radova je bio i onaj o signalima garamuta, zvanim tapets, iz Savosa. Tom Ajtkin je proučavao muzičke tradicije Savosa iz Tolembija, selo broj 3, dajući interesantne zaključke o prirodi signala bubnja. Ajtkins prvo navodi da signali ne sadrže jezik, nego imaju samo jednu svrhu, da prenesu poruku određenoj individui, ili da objave da je neko umro, da je ulovljena svinja, da je vrijeme da se plati miraz, i sl. On dalje govori da se prizivanoj osobi ne daje razlog prizivanja. Treba naglasiti da se ti pozivi ne daju lako, pošto se smatra da se osoba mora javiti odmah. U skladu sa ličnim prizivanjem, svaka odrasla osoba, i muška i ženska, ima individualni signal tapet. Blizanci imaju isti tapet, sa jedinim izuzetkom da se blizu početka davanja ritma pol razlikuje slanjem jednog dužeg zvuka bubnja za muškarce, a dva za žene. Međutim, najznačajnije otkriće je bilo da je osnovni cilj svakog tapeta da imitira zov, kreštanje ili zujanje određene vrste ptice, insekta, životinje... koji pripada porodici osobe o kojoj se radi, da bi zov bio toliko usporen zbog lakšeg izvođenja, do te mjere da postane neraspoznatljiva za neupućenog slušaoca. Kada je muzika izanalizirana uz pomoć elektroničkih uređaja, signali su usporeni da pruže tačniju kompoziciju. Ako je, umjesto toga, signal ubrzan 100%, 200%, 400 %, dolazi do uzbudljive transformacije, 280 koja nam omogućava da prepoznamo zvukove koji imitiraju one od totemskih stvorenja. Jedan drugi etnomuzikolog na koferenciji u Švajcarskoj, Gordon Spirit, proučavao je narod Jatmul, sa srednjeg toka Sipika. On kaže da se glavne kategorije ceremonijalne muzike sastoje od sagi, koje su objedi specifični za određeni klan kojima se obilježava smrt ili završetakgradnje kuće ili kanua; mbangu, koji su gozbe za slavu određenih duhova klana ili cijelog sela; predstave vezane za inicijaciju i tavik, širok repertoar signala bubnjevima, koji se koriste za komuniciranje. Tu četvrtu kategoriju je Tom Ajtken proučavao u Tolembiju, a riječi tavik i tapet su u očiglednoj vezi. Po Spiritu, sagi pjeva jedan pjevač, sa pratnjom muškog hora, ručnog bubnja, udaraljki od bambusa i ponekad parom frula. Mbangu može biti obogaćen parom garamuta, uz pomenuti sagi ansambl; predstava povodom inicijacije mijenja garamute vode nim bubnjevima i rogovima, dok komunikaciju garamutom obav lja samo jedan čovjek sa jednom udaraljkom. Dakle, zaključak je da se garamuti koriste i i za komunikaciju i kao muzički instrument. U Korogu su mi pokazali i jednu malu figuru, zvanu Mun’golonbi (13.4), koja predstavlja glavu krokodila sa mun’gul, skakavcem, na nosu, uz koju se nalazio dugi čvornati konopac, zvani kulugu, za koji su mi rekli da mu svaki čvor predstavlja jednu od smrti izazvanih ovim predmetom i njene ‘sestre’ Bana (prodata davno Masta Mumutu). Sve zajedno, 50 djece (predstav ljene čvorovima) i 36 odraslih osoba (predstavljenih ljuskama bitl sjemenki, zavezanim na konopcu) su umrli na prošlim mjestima gdje se selo nalazilo, uz još 13 djece i troje odraslih na mjestu gdje 281 se selo trenutno nalazi Ispričali su mi i kratku verziju porijekla Mun’golonbija: - Kada je Sipik bio mlada rijeka, nekada davno, predak Njaura naroda, Mun’golung’ban, je donio ovu figuru iz Jangora (u obalskim planinama, 60 km sjeverno). Prvo ju je odnio u Njaurengai. Onda je otišao na mjesto blizu današnjeg Japandenaija, zvanog Jogosambi, a zatim na staro sjedište Koroga, na južnoj obali rijeke, a onda na današnje mjesto, na sjevernoj obali. Važnost konopca sa čvorovima, koga pominju pod imenom kirugu, je bila detaljno izanalizirana od strane Švajcarskog etno grafa, Jurga Vasmana, u njegovoj knjizi Der Gesang an den Fliegenden Hund (Pjesma leteće lisice). Sažetak te knjige bi glasio otprilike ovako: Vidljivo izražavanje čitavog sistema znanja (Iatmul) je kiru- gu konopac sa čvorovima, 6-8 m dugi konopac sa čvorovima različite veličine, poredanih na određenoj udaljenosti. Zvučno izražavanje sistema je sagi ciklus pjesama, koji uključuje sve totemske pjesme, po tačno određenom redu, koje se izvode javno tokom svake važne prilike. Na prvi pogled i gledajući sa praktične tačke gledišta, kirugu čvornati konopac je sprava za memorisanje, opsežna vidljiva predstava sistema znanja. ...Kirugu čvornati konopac je ključni element sistema. On ‘je’ prvobitna migracija osnivača klanovske grupe i drugih prvobitnih bića koja su uspostavila današnji svjetski poredak. On nosi 282 ime migracijskog krokodila koji je napravio stazu za osnivača klanovske grupe. Imena prvih nekoliko malih čvorova sadrže tajna imena zemlje (ženskog) stvaranja; veći čvorovi ‘su’ stanice pradjedovskih migracija... ‘Prije stvaranja nije bilo ičega osim vode, koja se nalazila svuda. Zahvaljujući pomoći prvobitnog krokodila, prvi djelić zemlje se pojavio iznad prvobitnog mora i počeo da ubrzano raste. Jedan pas je trčao napred-nazad dok tlo nije iznenada puklo i pojavila se pukotina. Sve na svijetu je postalo iz te pukotine: biljke, životinje i, na kraju, ljudi. Tada se krokodil rascjepio, pri čemu je njegova donja vilica pala na zemlju, dok je od njegove gornje vilice nastalo nebo – i svanu prva zora. Ovo stvaranje je osnova za dalju podjelu ljudskih bića na dvije vrste stvorenja (zemaljska i nebeska) i distribuciju životinja i biljaka kao totema. Pukotina i prvobitno selo se zovu Mavimbit i danas se smatra da su se nalazili blizu šumskog sela Savos naroda koje se zove Gaikarobi, koje je najvjerovatnije bilo početno mjesto iz koga su počele istorijske migracije Njaura naroda. Prvobitni krokodil je prvi čovjek, a pukotina je prva žena. Njihovo sjedinjavanje je izrodilo dva drveta – u stvari prva dva brata, koja su stvorena zajedno i istovremeno. Oni su izgradili kasniju socijalnu podjelu na sambla partnere. Tada su od izvornih dvojice braće ‘generisana’ po par braće i sestara. Svaki od dva nova brata su osnivači po jednog od dva klana iz saveza klanova, a njihove sestre su prve žene pomenutih grupa. Parovi braće i sestara su pozivani u biće više puta tokom rane faze stvaranja, 283 različiti braća i sestre su se ženili, formirajući različite klanovske grupe... Osnivači klanovskih grupa su izgradili prvu mušku kuću Mindžimbit, u selu Mavimbit. Na početku su se sva prvobitna ljudska bića skupljala tu, a onda su osnivači klanovskih grupa i prvobitne žene napustili Mavimbit, stvarajući najvažniji prvobitni događaj još od samog stvaranja: odvajanje od njihovog mje sta porijekla i formiranje njihovih ličnih sela i seoskih područja. Tokom prvobitnih migracija (čvornati konopac), koje su tada počele, osnivači klanovskih grupa su pratili migracionog krokodila, koji je im je krčio put, prosjecajući vodene tokove i staze kroz šumu, u tome procesu... Kako je putovanje napredovalo, zauzimali su zemlju, dijelove šume, jezera, dijelove jezera i riječnih tokova, a formirana su i sela i seoska područja. Prvobitno naseljavanje zemlje i sela i danas određuje pravo vlasništva na zemlju. Vodeni duhovi su stvoreni od ostataka hrane, kao i iz izmeta koji je ostao na putu iza njih... U svakom naseljenom selu (svaki veliki čvor na konop- cu), osnivač klanovske grupe je ostavio iza sebe određen broj muškaraca i žena, pošto bi prethodno završio nadgledanje grad nje njihovih koliba i i jedne ili više muških kuća. On im je takođe ostavljao pravo na ‘totem’ (čije je tajno ime sadržano u manjim čvorovima) u koji se oni mogu pretvoriti ili se sakriti u njega. Za vrijeme migracija ljudi su imali veće sposobnosti nego ih imaju danas: mogli su se pretvarati u životinje (i drveće), na primjer, gradeći maske određenog oblika, uvlačečeći se u njih i tada se 284 ponašajući kao životinje (ili drveće). Sve u selu – muške kuće, kolibe, kanui, vatre, figure orlova na krovovima, stubovi i sjedeće platforme muških kuća – su dobili imena. I stanovnici sela su, takođe, dobili imena. Neka od tih imena su poznata javnosti, tj. koriste se u svakodnevnom životu i takođe se pominju u pjesmama, međutim, svako od tih imena ima i tajnog dvojnika, ‘ime iz sjenke’. Etimologija javnih imena označava karakteristike objekta o kome se govori ili totema povezanog sa stanovništvom sela, a etimologija tajnih imena govori o prvobitnom događaju, koji se odigrao u dotičnom selu... Činjenica da su prvobitna bića njihovi direktni preci daje današnjim članovima klana pravo da ih predstavljaju, na primjer rezbareći njihove likove na stubovima muških kuća, ili na garamutima, maskama i frulama, ili dozvoljavajući prvobitnim bićima da se lično pojave kroz maskirane izvođače. Događaji, u koje su ova prvobitna bića bila uključena, daju današnjim članovima klana pravo da prepričavaju te priče u njihovim legendama, ili da se pozivaju na njih u svojim pjesmama. Da ne dužim puno... Slijedećeg dana sam napustio Korogo i kanuom otišao nizvodno do lagune Palin’gauvi. Tu smo ostavi li kanue i pješke produžili do sela Savos, koje je bilo udaljeno od lagune manje od sat vremena hoda. Tu sam uspio da dobijem dodatne informacije o raznim figurama, ali što je najvažnije uspio sam da vidim i neke druge prelijepe predmete, uključujući i jednu ukrašenu lobanju i štap zvani Sumbuk. 285 Sumbukov vlasnik mi je rekao da je taj štap napravio Kundi’evi, čija je ukrašena lobanja u tome trenutku ležala ispred mene. Kako mi je rekao, taj štap od crne palme, sa licem na dršci ispletenim od trske, je bio korišten da magično putuje do dalekih mjesta, da bi napao neprijatelja, ili da prenese prijateljske poruke. Korišten je kao štap za šetnju, koji je na dnu imao dvije stope, sa obe strane lica. Lice je bilo okrenuto u smjeru kojim se išlo, tako da bi moglo vidjeti gdje ide. Štap je koristio samo njegov graditelj Kundi’evi, međutim, poslije njegove smrti štap se samo čuvao u svrhe prenošenja legendi. Tu sam vidio i Jamok veslo, za koje su mi rekli da je bilo ukradeno u toku napada na selo Mogora, koje se nalazi nedaleko od Jamoka. U Jamoku su mi pokazali i jedan od najčudnijih predme ta, sakriven u šupljini jednog garamuta. Zvali su ga Tubakovi i pokazivao je vidljive znake propadanja, što je govorilo o njegovoj starosti. Molili su mu se za pomoć u lovu i ratu, za izliječenje i sl. Poslije dolaska Katoličkih misionara, bili su ga odbacili, ali, jedan dan, kada je došlo do pomračenja sunca, ponovo su ga se sjetili. Ovaj predmet nikada ne iznose na sunčevu svjetlost, kako ne bi izazavao ponovno pomračenje, tako da sam morao koristiti blic. Pobojao sam se da bi čuvari figure mogli povezati svjetlost fotoaparata sa suncem i zabraniti mi da je fotografišem, međutim, oni nisu pravili nikakve probleme. Tokom tog putovanja, vidio sam i jednu kamenu glavu topuza, na kojoj je bilo pet kvrga, sličnu onima koje se često viđaju u Kaminimbitu, na Sipiku. Na moje naglašavanje da se radi o glavi 286 topuza, oni su mi rekli da četiri kvrge koje su virile iz kamena pred stavljaju četiri strane svijeta, dok rupa, gdje je nekada bila peta izbočina, predstavlja rupu iz koje se pojavili njihovi izvorni preci. U mjestu Jenčan postoje dvije trube – Vispandž (13.5) i Kasapandž (13.6), za čiji nastanak je vezana jedna od najintere santnijih priča, koja govori o nastanku svijeta i hiljadama godina prenošenoj priči, koja doseže do 5000-6000 godina unazad, kada je Sipik bio ogromna delta, moglo bi se reći i more, koje je polako osvajao mulj, dok nije dobilo trenutni oblik. Bilo je to ispred ceremonijalne kuće u Jenčanu, kada sam sa većom grupom ljudi slušao iskusnog domaćeg naratora: Ime drvodjelca, koji je napravio ove trube, nije poznato, zato što njihov nastanak ide daleko do postanka svijeta. Čitavo područje oblasti Srednji Sipik bio je samo močvarna uvala. Nije postojalo more i Sipik nije tekao. Uvala se zvala Mebenbit i bila je nenastanjena, izuzev sa dva plemena: Nauva (veliki brat) i Masam (mali brat). Te dvije grupe su formirale prva naselja: Šotmeri i Kararau. Putovali su širom uvale u duplim kanuima, na koje je bila pričvršćena platforma. Jedan od tih čamaca je nosio na sebi veliku kamenu ploču (danas se čuva kod najzapadnije ceremonijalne kuće u Palimbeiju), na kojoj je gorjela vječna, magična, vatra, koja je održavana ličnom moći čovjeka po imenu Nong’gania. Postojanje ove vatre je bila neophodno, pošto u to vrijeme sunce još nije bilo sijalo na nebu. Dva plemena su naselila Sipik region od Šotmerija do 287 Kararaua. Onda je Sipik provalio put u Kopar-u i stvorio more. Time je nestalo velike uvale, osim što sada, za vrijeme sezone kiša, ponovo poplavi. Dva plemena su onda otišla dalje i naselila provincije Madang i Morobe. Jedna priča, koja se čuva kao sveta tajna, kaže da je Nong’gania spavao sa ženom po imenu Papua i na taj način naselio, svojim potomcima, južne dijelove Papua Nove Gvineje, tako da je sva Papua Nova Gvineja naseljena iz oblasti Srednji Sipik. Očigledno je da su ove dvije trube veoma važne za narod Palimbeija, pošto ih one vezuju za vrijeme postanka, u dubo koj prošlosti, kao i sa ostatkom Nove Gvineje. Svijest o važnosti ovih figura je bila i glavni razlog da se iste upišu u listu nacio nalnog kulturnog naslijeđa. Uprkos tome, iako je Kasapandž sačuvan u Nacionalnom muzeju u Port Morzbiju, druga mora da je prokrijumčarena iz zemlje poslije 1982. godine, kada sam je ja vidio, jer se sada nalazi u već pominjanom muzeju u San Francisku, kao dio ogromne i nevjerovatno vrijedne zbirke novogvinejske tradicionalne umjetnosti, o kojoj sam ti pričao ranije. Da skratim priču... Poslije par dana sam podigao kamp u Yenčanu, a uskoro sam sa natovarenim kanuima plovio nizvodno. Nakratko sam zastao u Kanganamanu gdje su mi pokazali novo izrezbarene stubove nosače, koji su bili pripremljeni za renovaci ju ritulne kući u Volimbitu. Nastavivši dalje, posjetio sam zaseok Kararau i smjestio se u jednoj od soba kod Save Maksića blizu Kaminimbita. Sava je prvo bio emigrirao iz Jugoslavije, da bi stigavši u 288 Australiju tamo lovio krokodile u tamošnjim močvarama. Nakon toga, 1960. godine, dolazi u Novu Gvineju da lovi krokodile na Sipiku i vodi mali hotel u Angoramu. Zatim je razgranao posao u oblasti plemenske umjetnosti, otvarajući Galeriju južnih mora u centru Njujorka, da bi 1975. objavio knjigu Primitivna umjetnost Nove Gvineje: Oblast rijeke Sipik. Od nedavno je počeo sa ponudom turističkog smještaja uz rijeku Sipik i ponudio mi je da koristim sobu i kuhinju u njegovom stanu blizu Kaminimbita, tako da mogu pregledati jedan brodski tovar plemenske umjetnosti i dati mu izvoznu dozvolu. Sava, kod lokalnog stanovništva poznati ji kao Masta Pukpuk (mister krokodil), se trudio da se distancira od Masta Mumuta i njegovih ilegalnih aktivnosti. Međutim, desilo se to da Sava još nije bio stigao, tako da smo morali da se dogovo rimo za smještaj sa jednim od njegovih grbavaca sa izgledom koji je podsjećao na Igoovog Grbavca iz Nortre Dama. Slijedećeg dana sam posjetio sela jezera Čambri. Dvije frule iz sela Čambri su bile na mojoj listi NKB, ali još uvijek nisu bile zvanično dokumentovane. Na moj zahtjev, pokazali su mi dva prelijepo izrezbarena, bogato ukrašena predmeta. Frule, sa imeni ma Mambi (13.7) i Pandi, su starije za ti generacije od staraca koji tu danas žive, a zatvarači predstavljaju glavu ptice sang’gi na žen skom tijelu. Poznato je i ime rezbara, ali ga čuvaju kao tajnu. - Da li se uvijek treba namučiti da bi se saznala istorija nastanka određene figure? – Interesovalo me je kako je moguće da se te legende ne izgube kroz tolike godine. - Iako je većinom trebalo dosta truda da se dođe do priče vezane za nastanak određenog objekta, ponekad bi bilo sreće da se 289 istorija nekog od njih sazna odmah, na licu mjesta. Jedan od vlasnika maske Ang’gani (13.8) mi je ispričao njenu istoriju. On je izgledao veoma zainteresovan da je proda muzeju, pošto je zamjena za nju već bila napravljena. Činilo se da je moć duha, koji je nastanjivao original, stvarao probleme njego vim saplemenicima – vrijeme je postalo pretoplo, ili bi bilo previše kiše, ili nije bilo suvih drva za vatru, ili bi nastala suša... Meni nije bilo baš jasno, da li je to duh davao znake da je bio prebačen u svoje novo ‘stanište’, ili im je, pošto je bio preseljen, davao znake da se riješe njegovog bivšeg staništa – stare maske. U svakom slučaju, ovo je ta priča: Maska je prvo bila u vlasništvu čovjeka po imenu Mepio, koji ju je dobio od drugog čovjeka, po imenu Mandam’mari. Mepio je živio u jednom selu, u predjelu Čambri jezera. Nije imao djece - vjerovatno mu žena nije mogla ostati trudna. Njeno ime je bilo Jambusen. Jedan dan su Mepio i Jambusen veslali prema mjestu gdje se vršila razmjena robe, da zamijene ribu za sago, sa ljudima iz šume, sa juga. Dok su plovili tamo, Jambusen je vidjela mrtvu ribu u vodi. Ona ju je dohvatila i ubacila u kanu, prekrivši je zatim izdankom palme. Namjera im je bila da je ponesu i, kada se vrate u selo, pojedu, pripremljenu zajedno sa sagom, koje su trebali dobiti razmjenom. Kada su stigli na pijacu, prekrili su ribu još i listom hljebnog drveta, a onda su svu ostalu ribu razmjenili za sago. Po završenom poslu, utovarali su sago u čamac, uz pomoć 290 njihovog stalnog saradnika, po imenu Mandam’mari. U toku utovaranja kanua, on je primjetio ribu i zatražio je od Mepia. Mepio mu je rekao da mu je ne može dati jer je ta riba ostavljena za njega i Jambusen, da je pojedu sa upravo dobijenim sagom, kada se vrate kući. Mandam’mari je pokušao da ubijedi Mepia da mu da ribu, ali je ovaj bio nepopustljiv. Poslije dužeg ubjeđivanja, Mandam’mari je došao do ideje... - Moja žena je trudna – rekao je. – Ako mi daš ribu, kada moja žena rodi, da’ću ti dimni signal i ti ćeš doći da uzmeš dijete. Da li sada pristaješ? Mepio se složio, pošto nije bio imao djece, tako da je uskoro veslao nazad u selo. ...Vrijeme je prolazilo i, jedan dan, on je primjetio dimni signal i u društvu Jambusen odveslao do trgo višta. Kao što je bilo obećano, dobili su bebu, zajedno sa ovom maskom, koja se zove Ang’gani, dvije frule, zvane Kuluvanasi, i dva kamena, sa imenima Kambalaten i Kambarando. Dijete je bilo predano u mreži, u koju je bilo stavljeno i malo saga i jedna kost kasovari ptice. Kako je Mandam’mari došao do maske, nije poznato. Ovaj događaj se odigrao veoma davno. Pokoljenja djeteta dobijenog razmjenom pripadaju totemu sunca, poznatom kao Sinmeri. Sada je to veliko pleme. A sad ćeš čuti… - nastavljao je Bil neumorno. - Zar ima još neka priča koju mi nisi ispričao...? - Ima ih još koliko voliš, ali ovu moraš čuti: 291 ‘Priča počinje sa mjesecom i njenim sinom suncem, koji bježe od njenog oca. Oni bivaju spašeni od jednog zlog ženskog duha, zahvaljujući čovjeku zvanom Danimag, koji ih je poslao u svoje selo. Tu su se sreli sa mjesečevom starijom sestrom Jirkabom. Sunce je bio veoma bolestan, ali je Jirkaba izvela magijski ritual, pomoću koga je sunce ozdravio i odjedanput izrastao u jakog odraslog mladića. Njegova majka, mjesec, je bila presrećna. Sunce je tada izrazio mišljenje, da bi trebali napraviti garamut... Uskoro su odrezali jednu kladu i izbušili je, ali drvo nije ništa valjalo i bubanj nije ‘ječao’. Isto se dešavalo sa svim drvećem, koje su bili probali koristiti, tako da se sunce vrlo rastužio. To veče, Jirkaba je izišla napolje i stavila svoju glavu u zemlju, a noge u vazduh i evo šta se desilo: njene ruke su postale korijenje, tijelo se pretvorilo u stablo, a noge u grane. Tokom noći, zaduvao je jak vjetar, koji je oduvao jedan list do ispred vrata. Ujutro je sunce našao list. - Kakva je ovo vrsta lista? – upitao je majku. - Sada je izraslo pravo drvo za bubanj – odgovorila je ona. Sunce je pogledao u drvo, pa se vratio u kuću, upitavši: - Gdje je Jirkaba? - Ona je se pretvorila u drvo – dobio je odgovor od majke. Sunce je zajecao i majka mu je rekla, utješno: - Sutra ćeš odsjeći jednu kladu od drveta, ali budi siguran da napraviš dobar garamut. Rano sutradan, oni su su odsjekli kladu i ukrasili je mnogo- brojnim šarenim listovima. Zatim su je izbušili i istesali prelijep bubanj, koji su donijeli u seosku mušku kuću. Počeli su da udaraju 292 po bubnju i zvuk je bio stvarno odličan i mogao se čuti daleko odatle. Ljudi su bili zadivljeni. Bubanj je nazvan Kabribuk. Iverje, koje je letjelo okolo, dok su tesali bubanj, pretvorilo se u Jipvone, demonska stvorenja, koja zovu u lov i rat. Oni su bili djeca sunce-čovjeka, koja su živjela sa njim u kući muškaraca, iz koje nisu više nikada izašli. Marpumegar, jedan sunčev rođak, je čuo zvuk bubnja i krenuo je da posjeti sunce, da bi saznao da je on otišao u šumu da lovi. Marpumegar je ušao u kuću muškaraca, gdje su demoni bili prekrili bubanj listovima divljeg tara. - Dođi bliže i pogledaj bubanj – govorili su mu. Kada se on sageo, sklanjajući lišće, da malo bolje pogleda usku šupljinu, oni su, tiho, uzeli koplje i zarili mu ga u vrat. Iako smtno ranjen, uspio je da istrči iz muške kuće, ali je onda odmah pao ispred vrata. Jipvoni su ga pratili, igrajući oko tijela. Popili su mu krv i isjekli ga na komade. Mjesec se zadesila u blizini, na vrhu tulip drveta, gdje je saku- pljala lišće. Čula je vrisku i okrenula se. Demoni, kaka su shvatili da ih je ona gledala, su se ukočili od straha, a zatim su pobjegli nazad u kuću muškaraca, stali uza zid i narasli mnogo većima. Tako su postali Jipvon (13.9) figurama, kakvim ih danas znamo’. Da nastavim... – radi reda je upitao Bill, pa odmah nastavio ne čekajući moj odgovor: - U Danjigu (13.10), Starac Jagombi mi je rekao da je bio svjestan odgovornosti za čuvanje starog, fantastično izrezbarenog, garamuta Vomboli’biena, koga je bio izradio njegov čukundjed, i izrazio je želju da ga proda Nacionalnom muzeju. On je želio da i on osjeti malo koristi od novca dobijenog za garamut, 293 jer je znao da će ga inače njegovi nasljednici prodati i potrošiti novac. Ovaj čudesni primjerak plemenske umjetnosti je sadržavao dva izrezbarena ljudska lika, lik hornbila (ptica slična tukanu), leteću lisicu, kornjaču... Produžili smo nizvodno ka Jenitabaku, na južnoj obali Wogupmerija, gdje su mi pokazali monolit, visok preko metar i po, na kome je bio urezan ljudski lik. Zove se Uresmari, a o tome kako je pronađen, ispričana mi je slijedeća priča: ‘Toga dana, Pimbon i njegova žena Baskuka su bili u lovu, sa njihovim psom, koji sa zvao Meisalapda. Pas je istjerao iz bare i otjerao uz drvo, nešto slično gušteru. Krošnja drveta je počela da se trese, što je privuklo pažnju Pimbona i njegove žene. On je shvatio da je to u stvari tambaran, manifestovani duh, i, našavši jaku trsku u šipražju, zavezao ga je za drvo, da ne bi mogao pobjeći. U tom trenutku se duh pretvorio u veći kamen. Pimbon i Baskuka su se vratlili u kamp, gdje su se sretale rijeke Vogupmeri i Karavari. Kada su zaspali, sanjali su kamen, koji im je rekao svoje ime. Takođe im je rekao da će im pomoći u lovu, pod uslovom da dio ulova daju njemu, a da će se svako ko bude jeo meso koje bude namjenjeno da bude prinešeno njemu, kao žrtva, razboljeti i umrijeti. Sutradan, Pimbon i njegova žena su se vratili u svoje selo Utakmi (sada je napušteno). Ponijeli su nešto mesa i, zajedno sa svojim saplemenicima, pošli da obez bjede kamen. Kada su stigli, odvezali su kamen, koji je počeo da se valja okolo. Tada su ljudi izgradili platformu, koju su postavili 294 na dva kanua. Pimbonu je kamen dao moć da može roniti pored kanua, svo vrijeme, tokom plovidbe do sela. Kada su stigli u Utakmi, rastovarili su kanue i prenijeli kamen do kuće muškaraca. Kamen je igrao okolo i udarao u kokosove palme, označavajući time svoju žeđ za kokosovom vodom. Odlučili su da sagrade novu kuću muškaraca, a kada je ova bila sagrađena, zavezali su kamen za centralni stub, zajedno sa ženskom figurom izrezbarenom od debele kore (jang’get’tagat). Sada se kamen koristi u svrhu iscjeljenja, kada se prethodno okiti niskama vrijednosnih školjki. On i smiruje svađe, tako što ubija obe strane, a pomaže i u lovu, tako što budi lovce kada se životinja upeca u zamku. O kamenu se prvo starao Vutan Numbok, Pimbonov sin, pa onda Dabagang-Daru i Dunamoi, pa zatim Kuori i Kukapila, pa Jagenfot i Njuibaga, pa Dabi’nja’maga i Javi’uga, pa Musu i Teija-Tovo i na kraju njihovi sinovi, koji su i trenutni vlasnici, Kamarou i Jaroka - sve zajedno, sedam generacija’. - Sedam generacija!? – uvrebao sam priliku da se malo zabavim, tako što ću ga pokušati isprovocirati – a koliko generacija svojih predaka ti znaš, po imenima? Dvije generacije...? - Možda malo dalje. – Znao je da je to bilo u polu-šali, pa je odgovorio na isti način: - Stvarno je žalosno da ti i ja ne znamo više o svojoj porodičnoj istoriji. - Ne stavljaj mene u istu grupu sa sobom. Ja znam toliko imena svojih predaka, da bi ti prije zaspao, nego što bih ja završio – nastavljao sam istim tonom. 295 - To je zato što si ti mlađi. Kada sam ja bio tvojih godina, pamtio sam puno više, ali sada sam zaboravio, kao i svi stari ljudi. - Kladim se da ćeš se, kada nastaviš svoju priču, sjetiti svih imena, ne samo ljudi nego i figura. Možeš zamisliti razočarenje tvojih predaka, koji te gledaju sa nebesa. Nastavi!, ali pokušaj da zaboraviš bar neko ime - zbog njih. -Hoću... – obećao je on, smijući se, a onda je opet uto nuo u svoj svijet: - Dokle sam ono bio došao, kada si me ti onako pristojno prekinuo...? Ah, da, sjetio sam se – u selu Jenitabak, na rijeci Vogupmeri. Kakva je to rijeka bila... Šteta što su neki misionari upropastili to mjesto svojom ignorantnošću. Tu su mi pokazali jedan garamut, čiji su izrezbareni likovi, na pramcu i drugim dijelovima, bili unakaženi (13.11) 1973. dodine, po nalogu jednog misionara-fundamentaliste, koji je imao sjedište na rijeci Karavari. Pljačka i paljevine tradicionalnog naslijeđa i smatranje istog ‘đavoljim djelom’ još uvijek nisu prošli. Pokazali su mi i ostatak jednog vrlo starog garamuta, za koji kažu da je bio rezbaren šest generacija ranije i čiji je samo pramac opstao, iako vremenom istrošen i sa dubokim pukotinama, da svjedoči kroz generacije zajednice, o stilu izrade drvenih figura. Krenuvši dalje, morali smo zaobići selo Barapidgen, pošto bi nam za kretanje uskim, krivudavim potokom, koji je vodi do naselja, bio potreban manji kanu na vesla. Neki od tamošnjih predmeta, koji su bili na listi NKB su takođe, po informaciji koju sam kasnije dobio, bili prodati Masta Mumutu, naposredno prije stavljanja na listu. Međutim, rekli su mi da su neki od starih pred meta i dalje bili tu. 296 Ponovo smo se vratili u Čimbut, gdje nas je čekalo malo hladnije vrijeme i puno manje komaraca, ali zato nisam baš uživao u kukurikanju pijetlova u četiri sata ujutro. Kasnije smo posjetili i Injai, jer sam bio obavješten da tamo postoji nekoliko vrlo starih predmeta, mada sam bio skeptičan jer nisam mogao da vjerujem da je tamo ostalo išta od vrlo starih objekata, znajući za odnošenje stotina figura do kasnih 50-ih. Pošto je nivo vode bio vrlo nizak, nismo mogli stići do Injaija motornim čamcem, pa su dvojica momaka iz Čimbuta morali veslati uzvodno da bi mi donijeli dva najbolja predmeta. Poslije nekog vremena, donijeli su mi dvije figure – dvije sjajne rezbarije u odličnom stanju: jedna sa imenom Vangumari (13.12), čije smo porijeklo mogli pratiti najmanje tri generacije unazad, najmanje do 1900. Druga, manja, figura, sa imenom Vundjamari, bila je slične starosti. Vlasnici su ponudili da prodaju figure Nacionalnom muzeju po vrlo povoljnoj cijeni. U Injaiju su mi takođe pokazali veći broj figura, od kojih su neke bile rađene kamenim alatkama, prije možda nekih šezdesetak godina, dok su ostale bile rađene metalnim alatkama, oko Drugog svjetskog rata... Među njima je bio i ogroman kamen, sa urezanim ljudskim licem i koncentičnim krivim linijama, sa imenom Tung’gamagan. Tada mi je ispričana i ova legenda o njemu: ‘Čovjek, po imenu, Animak je imao dvoje djece – dječaka i djevojčicu. Njihovi roditelji su ih ostavili bez hrane i otišli da prerađuju sago. Poslije nekog vremena, djeca su se popela na 297 drvo da naberu voća. Jeli su voće, kada je grana pukla. Dječak je pao na drugu granu i pretvorio se u kamen – to je ovaj kamen, Tung’gamagan. Djevojčica je pala pravo na zemlju i onda se pretvorila u kamen – to je kamen Mataumit, kojeg čuva Džeri Golovi iz Amon’gabija, a koji liči na žabu. Kada su se roditelji vratili kući, našli su djecu pretvorenu u kamenje. Ožalili su njihov gubitak, a sutradan je otac odnio ta dva kamena u kuću muškaraca. To se desilo u Kimbelamanu, blizu Amon’gabija’. - Opet jedna priča sa predmetima koji opominju na dvije stvari odjedanput: roditelje na brigu o djeci, a djecu na poslušnost – prekinuo sam Bila na kratko, govoreći više za sebe, da bih odmah zatim dodao, dajući mu znak glavom: - Izvini, možeš nastaviti... Bilu nije trebala čaša vode. Izgledao je daleko od umornog od priče, kada je nastavio: - Te noći, oklijevajući, smo se spakovali, natovarili kanu i napustili Čimbut, otplovivši nizvodno. Bio sam pod jakim utiskom onoga što smo bili vidjeli. Vidjeli smo toliko fascinirajućih predmeta i čuli toliko interesantnih priča... Dalje nizvodno stigli smo u Amon’gabi, gdje su nam poka zali više jivpona – znaš, one velike kultne figure sa likom ljudi, a sa izrađenim kukama okrenutim nasuprot jedna drugoj, dva izrezbarena kamena i fantastičnu malu žensku figuru sa imenom Gin’guma (13.13) – pretka klana Gudioma (rajska ptica). Ovu neobičnu figuru izrezbario je Gilva-debi, pradjed tadašnjeg vlasni ka figure Bunde. Ta figura je bila čuvana u muškoj ceremonijalnoj kolibi da bi pomagala u lovu i zaštiti članova ceremonijalne kolibe 298 tokom rata. Tu mi je ponuđena još jedna mala muška ceremonijal na figura, nazvana po istom rezbaru, Gilva-debiju (13.14). 1983. godine sam uspio da kupim obe naprijed pomenute figure, za Antropološku kolekciju, i oba izrezbarena kamena, za Praistorijsku kolekciju, Nacionalnog muzeja. Ploveći dalje nizvodno, došli smo i do Amboina. Tu sam razgovarao sa terenskim policajcem, upitavši ga da li planira da posjeti selo Masandenai, do koga je bilo teško doći u vrijeme nis kog vodostaja. On mi je odgovorio da planira da ode tamo za neko liko sedmica, pa sam mu dao kopije podataka o dva predmeta sa liste NKB: maske sa imenom Jesindima i ženske figure sa imenom Kanbanma. Zamolio sam ga da provjeri stanje pomenutih figura i da me obavjesti o tome kratkim pismom. Kasnije sam dobio njegovo pismo, sa informacijom da je obe figure kupio Masta Mumut – figuru 1972. godine, za 500 Dolara, a masku 1979. godine, za 3000 Kina. Ove dvije figure su sada, takođe, u Muzeju mladih u San Francisku, gdje su završile preko kolekcije dobro nam poznatog kolekcionara. Istina je da ovi predmeti, iako su bili na listi muzeja kao NKB, nisu bili prošli kroz Službeni glasnik. Uprkos tome, po državnom zakonu ti predmeti su i dalje morali imati dozvolu za izvoz, a nigdje nije zabilježeno da je takvo odobrenje ikada bilo izdano, a teško je vjerovati da bi se iko iz muzeja, u slučaju da neko preda zahtjev za odobrenje izvoza, složio da se isti iznesu iz zemlje. Kasnijim ispitivanjem (ugljična metoda) utvrđeno je da je maska, sa imenom Jesindima, stara 1220-1350 godina – nevjerovatna 299 starost za jedan drveni predmet, u takvim klimatskim uslovima. Bez ikakve dileme, takav jedan predmet bi morao biti vraćen u Novu Gvineju i izložen kao glavni eksponat u Nacionalnom muzeju. I da se vratimo priči... Napustili smo Amboin i poslije nekog vremena uplovili u Mansamei, koji se nalazio dalje nizvodno. Pošto u selu nije bilo gotovo nikoga, fotografisao sam par predmeta i pokupio neke informacije, pa smo nastavili put, nizvodno. Obilazeći jednu krivinu, uznemirili smo jednog većeg kroko dila koji je bio spavao na muljevitoj obali. Iako su Adam i njegovi pomoćnici požurili kanuom prema njemu, sa spremnim kopljem, on je brzo skliznuo u rijeku i nestao u mutnoj vodi. Slijedeći dan smo se smjestili u Angoramu, malom gradiću na kraju gudurastog puta iz Vivaka. Platio sam Adamu za korištenje kanua i motornog čamca i dao mu još jedno bure nafte, za povratak uzvodno do Ambuntija. To mi je bio drugi put sa njim i njegovim kanuom i oba puta se pokazao apsolutno pouzdanim. - Kako si birao oblasti terenskog istraživanja, dok si bio kustos Nacionalnog muzeja? Pretpostavljam da je svaki dio Nove Gvineje imao da ponudi nešto interesantno. Da li je bilo fizički moguće posjetiti sve plemenske grupe? – prekinuo sam Bila da steknem bolju sliku o oblastima u kojima je boravio i da mi da više detalja: - sudeći po figurama do kojih sam ja uspio doći, pret postavljam da je region rijeke Sipik, uključujući jezera Mjurik i Čambri, predio iz koga dolazi najveći broj figura. Poslije njih, rekao bih da su Trobriand ostrva najvažnija, a zatim, možda Nova Irska. Za pretpostaviti je da Nacionalni muzej može spasiti samo neke od figura i ritualnih kuća i zabilježiti samo 300 neke od običaja i rituala, kao i da neće uspjeti da zaustavi agresiv no pozapadnjavanje. Kako da se Nacionalni muzej izbori sa takvim teškim zadatkom? - I ja sam odmah bio shvatio da muzej ne bi mogao da se izbori sa takvom zadaćom, kao što je sakupljanje i dokumentova nje primjeraka umjetnosti i materijalne kulture, svake od stotina kulturnih grupa u zemlji. – Bil nije trebao puno ubjeđivanja da odgovori vrlo detaljno: - u Novoj Gvineji postoji preko 750 jezičkih grupa i kako ja procjenjujem, sa oprezom, najmanje 200 različitih kultura, a sakupljene su stvarno dobre kolekcije iz dvadeset-tride set grupa, dok za veliku većinu ostalih više nije moguće sakupiti neku bogatiju zbirku tradicionalnog materijala. Ranih 1980-ih, još je postojao veći broj grupa iz kojih su se takve kolekcije mogle sakupiti. Većinom su to bile planinske kulture, pošto su one došle u kontakt sa Zapadom ne tako davno. Međutim, brzina kojom se one mijenjaju pokazuje da će u tim kulturama tradicionalna tehnologi ja i vjerovanja nestati za nekoliko decenija. Svakim danom, nestaju ljudi koji su jedini čuvari tradicionalnog znanja i vještina, odnoseći sa sobom i svoje znanje. Pošto Nacionalni muzej nije mogao da se nada da će stvo riti kolekcije materijalne kulture svih ovih grupa, još neispitanih od strane antropologa i drugih, a kamoli zabilježiti opšte kulturne informacije vezane za te grupe, morala se napraviti lista prior iteta. Pošto muzej ima zakonsku odgovornost da nadgleda i štiti sve što je proglašeno za NKB i pošto je većina tih objekata loci rana u selima na rijeci Sipik, tu sam oblast odredio za moj najveći prioritet, tako da smo ja ili moj asistent obilazili tu oblast svakih 301 šest mjeseci. Obilazio sam i druge oblasti, kao što su: centralna Nova Gvineja, Nova Irska i Nova Britanija – odgovarajući na hitne zahtjeve različitih vrsta. Pokušao sam, bezuspješno, da obezbjedim da muzej usvoji plan, koji bi pretpostavljao da se unajmi četiri ili pet službenikaterenskih istraživača, koji bi pomogli da se pokrije većina zemlje. Nedostatak novca u fondovima se pokazao nepremostivom preprekom. Ipak, kad god sam imao priliku, koristio sam i sprem nost inostranih istraživača da pomognu u prikupljanju i doku mentovanju materijalne kulture naroda, čiji su život oni došli da istražuju. Ponekad bih nekako izdejstvovao malo novca, da im pomognem u njihovom istraživačkom radu, dok bi muzej plaćao za figure koje bi oni pronašli, kao i za troškove transporta kolekcija do Port Morzbija. Zauzvrat, mi smo dobili odlične, valjano-doku mentovane kolekcije. Pokušao sam da ubijedim i misionare iz Ljetnjeg jezičkog instituta, da sakupljaju u ime muzeja, pošto oni nisu žalili truda da obezbjede prevode Biblije i drugih materijala na jezike tih naroda, a imali su stotinjak prevodilačkih timova koji su radili u Novoj Gvineji, ranih 1980-ih. Ja sam nastupao sa stavom da ljudi imaju optimalnu slobodu izbora tek kada mogu da biraju svoje djelovan je ili vjerovanje iz svoje prirodne situacije, u kojoj se osjećaju komotno. Tehnologija, ponašanje i shvatanje su karakteristični za određenu grupu ljudi kao što je to i njihov jezik, pošto se oni ugrađeni u taj narod kroz proces socijalizacije i učenje jezika. Rekao sam im da bismo se trebali držati prihvaćenog mišljenja, 302 da je za svaku zajednicu poželjno da ima pristup svojoj istoriji, tradiciji i korijenima. Drugo shvatanje koje sam mislio da bismo trebali dijeliti je bilo to da je ljepota u raznolikosti. Na toj premisi se zasniva i pokret za očuvanje živih vrsta a ne odnosi se ništa manje ni na ljudske kulture. Nažalost, ti misionari su, izgleda smatrali da oni nemaju vremena da se bave očuvanjem tradicionalnih kultura, tako da muzej nije dobio ni jednu kolekciju koja bi bila rezultat mojih razgovora sa njima. Naravno, najveći razlog za zaštitu biljnih i životinjskih vrsta je taj što se smatra da se može desiti da u nekoj od ugroženih vrsta otkrijemo nešto što bi moglo biti od velike važnosti za ljudski rod. Daleko je manje prisutna pomisao da bi smo u nekoj stra noj kulturi mogli otkriti nešto što bi jednoga dana moglo biti od sudbonosne važnosti za cijeli ljudski rod. Da nismo toliko igno rantni, mogli bismo učiti od australijskih Aboridžina koji pokazuju izuzetno poštovanje prema zemlji, kao nečemu svetom, govoreći da mi ne možemo imati zemlju, nego se trebamo smatrati samo njenim privremenim čuvarima, u ime naših budućih pokoljenja, koja se nalaze u toj istoj zemlji, čekajući da budu rođeni, a u koju se na kraju svi vraćamo. Kada bi se, što je uvijek moguće, desio nuklerni rat ili kakav drugi veći sukob velikih sila, to bi dovelo do poremećaja u među narodnoj trgovini i snabdjevanju siromašnih zemalja robom i uslugama. Moderna ekonomija Nove Gvineje bi potpuno zamrla; čak i sama nestašica goriva bi gotovo paralisala čitavu zemlju. U takvom slučaju, mnoge zajednice bi bile prisiljene da promjene 303 svoje strateške planove, vezane za sam opstanak. Tada bi mjesta, kao što je Nacionalni muzej, gdje postoje sačuvani primjeri tradi cionalne tehnologije i opreme, mogli uštedjeti dosta nepotrebnog teškog posla i nepotrebnog počinjanja iz početka. Takav jedan prost predmet, kao što je bilum (pletena torba), u mnogim oblas tima, niti pletu, niti znaju kako da to rade. Kroz oblast tradicionalne tehnologije nastaju velike raspu kline i narod sve više postaje ovisan o prodavnicama i robnim kućama. PNG ima veliku sreću i prednost jer ima dosta zemlje i razvijen biljni i životinjski svijet. Osim toga zemlja, osim u nekim planinskim područjima, nije prenaseljena. Tu ljudi nikada ne bi trebalo da strahuju od gladi, pod uslovom da ne izgube sposobnost da koriste svoju okolinu na tradicionalni način. Možda bi neko rekao da previše pričam o tehnologiji i opstanku, a šta bi onda rekao ako bih pomenuo religijske rituale, magiju i ‘duhovne’ aspekte razmišljanja i djelovanja? To je oblast gdje hrišćanski fundamentalisti nastupaju najtvrđe, idući tako daleko da vrše pritisak na narod da uništavaju sve što je vezano za tradicionalne kultove i zabranjuju im da vrše tradicionalne rituale. Istraživanja potvrđuju da prisutni magijsko-religijski aspe kti nisu samo prosto ‘hokus-pokus’ lukavih, zlih vračeva, nego su u stvari neophodni za tradicionalne strategije preživljavanja. Naša naučna objašnjenja možda nisu razumljiva tamošnjim ljudima, baš kao što ni nama nisu razumljiva njihova natprirodna objašnjenja, ali se ni naša ni njihova objašnjenja ne moraju dovoditi u vezu sa Satanom. Kontradiktorno je da mi s jedne strane nipodoštavamo 304 njihovo vjerovanje u natprirodno, dok sa druge strane pokušavamo da ih pokrstimo i na taj način da ih navedemo da vjeruju u drugu vrstu natprirodnog. Zbog svega toga, poželjno je da se magijskoreligijski podaci zabilježe, paralelno sa materijalno-tehnološkim podacima. Mnogi ne dijele moje mišljenje, niti su u mogućnosti da pomognu na ovaj način, ali će buduće generacije Novo Gvinejaca svakako imati razlog da budu zahvalni onim istraživačima koji im obezbjeđuju čvrstu osnovu za biranje najoptimalnijih riješenja u odsudnim vremenima... Kada je Bil je završio svoj iscrpan odgovor na moje zadnje pitanje, u žurbi sam se pozdravio s njim i odjurio kući, jer su mi uskoro trebali stići prvi pacijenti. 305 G lava XIV Nekoliko dana kasnije, pošto sam prethodno nazvao Bila i napomenuo mu da me interesuje njegovo mišljenje o svrsi post ojanja etnografskih zbiraka plemenskih zajednica u Zapadnim zemljama, sreli smo se u obližnjem kafeu. On je već bio naoružan odgovarajućim papirima. Odmah sam iskoristio priliku za napad: - Šta je to? Što će ti tolika gomila papira? Nije ti valjda od prošle sedmice memorija počela slabiti...? - Hoću da se pozovem na neka objavljena razmišljanja jednog poznatog Australijanca, a i da ti pokažem neke odlomke iz romana jednog afričkog pisca i hoću da budem siguran da imam njihove tačne riječi. Znam da je lako shvatiti korisnost etnograf skog muzeja u zemlji kao što je Papua Nova Gvineja, ali, stvarno, koju korist imaju Zapadne zemlje od zbiraka plemenske umjetnos ti drugih zemalja. Naravno, znam da si ti fasciniran tim figurama, ali se može postaviti pitanje zašto bi se državni novac trošio na sakupljanje i čuvanje takvih stvari. - Tačno. Ako bih se ja pitao, ja bih dao muzejima još više novca nego što ga trenutno dobijaju – ali političari nisu baš pozna ti po svojoj brizi za kulturu. Kako bi ti opravdao nabavku i čuvanje nečega takvog o državnom trošku? 306 - Evo, reći ću ti, - počeo je Bill sa odgovorom, - vjerovat no ću to najbolje objasniti ako se pozovem na jedan istraživački projekat, na kome sam radio prije par godina. Ovdje, u Muzeju Južne Australije, imamo izvanrednu zbirku od 140 afričkih figura, koju je 1932. godine donijela jedna Adelaiđanka. Figure potiču iz oblasti gornjeg Konga i žena je rekla da su bile izložene u Londonu 1909. godine, gdje su brojni ljudi vršili kampanju, kojom htjeli da privuku pažnju na zvjerstva koja su bila vršena od strane pred stavnika belgijskog kralja Leopolda II. Tamošnje stanovništvo je bilo tjerano da sakuplja sok određenih biljaka, potreban za proizvodnju gume, a ako ne bi ispunili normu, bili bi kažnjavani udarcima bičem od kože nilskog konja, a u nekim slučajevima bi im i odsjekli šaku ili stopalo. To je bila tamna strana, ili kako to danas nazivaju ‘kolateralna šteta’ proizišla iz otkrića gume na duvanje za bicikle i automobile. Konan Dojl, poznati pisac Šerlok Holms detektivskih priča, je bio toliko pogođen ovim zločinom, da je zasjeo i za šest dana napisao knjigu od sto strana Zločin u Kongu, da bi skrenu pažnju javnosti na tamošnju situaciju. Knjiga je bila objavljena za vrijeme Kongoanske izložbe u Londonu, koju je, naravno, Dojl podržavao. Određen broj predmeta, koji su tada bili izloženi, je stigao do Adelejda i u vlasništvo žene od koje je muzej iste i kupio. Neko bi pomislio da zbirka predmeta koja se ticala određenih događaja u Kongu, još početkom prošlog vijeka, nema ikakve važnosti za današnje Australijance, ali nije baš tako. 1999. godine, dok sam čitao Adelejd Rivju, bio sam zaprepašćen kada sam pročitao članak Džona Stouna: Neke kulture 307 su ravnopravnije. Stoun je prethodno bio Ministar za finansije Australije i, kako bi normalno trebalo očekivati, vrlo inteligent na i obrazovana osoba. Članak počinje sa pozitivnim osvrtom na knjigu Kita Ričburga iz 1997. godine: Izvan Amerike: Crnac se suprotstavlja Africi. U njegovoj knjizi, Ričburg izražava svoje očajavanje zbog crne Afike i svoju zahvalnost sudbini što su njego vi preci transportovani, kao robovi, u Sjevernu i Južnu Ameriku. Stoun se pita zašto se Zapad (uključujući Australiju) danas uopšte bavi Afrikom i pita se kada će se pojaviti neki Ričburg australijskih Aboridžina, koji će se zahvaljivati za invaziju na Australiju 1978. godine, zahvaljujući kojoj ima mogućnost da raste u kulturi toliko superiornijoj od one australijskih Aboridžina, toga doba. Čitao sam, sa rastućom nevjericom, Stounovu pristrasnu kritiku u kojoj tvrdi da je crna Afrika i dalje zaglibljena u svoje primitivne norme ponašanja, ne manje nego u vrijeme kada je postala dostupna evropskom istraživanju (iako mislim da se za sadašnje stanje može više optuživati baš evropski uticaj tokom prošlih 150 godina, nego onaj tamošnjeg lokalnog stanovništva). On daje mišljenje da je tokom trajućeg Hladnog rata između veli kih sila, Zapad i dalje bio opravdano uključen u tamošnja zbivanja, samo da ne bi dozvolio da teritorija i prirodni resursi crne Afrike pripadnu Sovjetskom Savezu, dok sada, kada te prijetnje više ne postoje, više ne postoje ni valjani razlozi koji bi tu i dalje držali SAD i druge zapadne zemlje. Ovaj argument otkriva čisto materijalističku i sebičnu osnovu međunarodnih odnosa – Realpolitiku, kako se češće zove. 308 On nastavlja, da bi Australija, ta sredstva koja i dalje dodjeljuje tim ‘varvarskim režimima’, mogla puno bolje ikoristiti u Aziji i na drugim mjestima (što bi trebalo da znači da je Australija obavez na da podržava ‘varvarske režime’ a da ignoriše potrebe ljudi koji su pod vlašću tih režima; to bi isto tako trebalo da znači da crna Afrika ima monopol na takve režime). Njegov završni stav odbacuje pojam, kako ga najčešće zove mo, ‘kulturne jednakosti’. On optužuje Afrikance za održavanje korupcije kao načina života i ‘ukorijenjenog divljaštva’ sa potpun im nedostatkom smatranja ljudskog života svetinjom. On se pita: ‘Da li se od nas stvarno očekuje da prihvatimo da su ovi i drugi duboko uvredljivi aspekti te kulture ravnopravni sa vrijednočću naše Judeo-Hrišćanske?’, a onda zaključuje da je ‘i sama ta pomi sao smiješna’. Odgovarajući na kritiku njegovog članka, u rubrici Pismo uredniku, u slijedećem broju časopisa Adelejd Rivju, Ston je odgovorio riječima: ‘Ne samo da su koplje i bumerang bez velike koristi, kada se nađu nasuprot puške, nego su, govoreći istinu, kulture koje nisu mogle proizvesti ništa bolje od koplja i bumer anga, na kraju krajeva, inferiorne kulture’. - To me podsjeća na jedan razgovor kada je neko pome nuo jednog poznatog i priznatog umjetnika i počeo da nabraja njegove zasluge, na šta je jedan pijani zidar, ne mogavši više da sluša pohvale, uzvratio: ‘Ma kakav njegov život... Gledam ga, nema čestitog automobila, a kuća mu manja od moje...’ - dodao sam ja, prisjećajući se toga događaja – a vjerovatno je slična situacija bila i tokom ujedinjenja Njemačke, kada su se, po obrazovanju 309 superiorni, Istočni Nijemci, susreli sa svojim materijalno bogati jim novim-starim zemljacima iz zapadnog dijela... - Odlična uporedba! Međutim, šta je užasno u Stounovoj izjavi, je to što njegova uvjerenja karakterišu ignorantnost i predrasude koje su dovele do zvjerstava koje je ‘superiorna JudeoHrišćanska kultura’ vršila na ‘jadnim, inferiornim divljacima’ crne Afrike, kao, na primjer, u slučaju eksploatacije Konga od strane belgijskog kralja Leopolda II. Niko ne negira negativnost određenog ponašanja, koje mi u našoj kulturi smatramo neprihvatljivim, bilo da se radilo o prije kolonijalnim ili kolonijalnim vremenima, ili od vremena njihove nezavisnosti. Najveći broj Afrikanaca mnoge od tih stvari takođe smatra neprihvatljim. Međutim, šta je to tako superiorno u ponašanju nas, kao ljudskih bića? Stounovi komen tari ignorišu raznolikost afričkih kultura i čini se da on sudi o superiornosti određene kulture na osnovu tehničkog dostignuća, sa jedne strane, i određenog sistema moralnih normi, sa druge. On daje svoje mišljenje da bi za Australiju bilo puno bolje da se fokusira na Aziju, kao puno isplativiju alternativu, što samo po sebi postavlja novo pitanje: Da li su to azijske zemlje po nečemu zaslužnije od afričkih?, naročito pod svjetlom kineske invazije Tibeta, krvavih sukoba u Kambodži, ili indonežanskog obračuna sa oslobodilačkim pokretima u svojim bivšim i sadašnjim provin cijama Istočni Timor, Irijan Džaja, Ambon i Aseh. Dok Džon Stoun, izgleda, nije baš upoznat sa detaljima iz istorije crne Afrike, za zadnjih par stotina godina, indonežanska vlada i armi ja se ponašaju kao oni koji su dobro proučili tu oblast. Može se povući vrlo jasna paralela između ponašanja administracije u 310 Kongu, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, i onog indonežanske vlade i armije u Istočnom Timoru i Irijan Džaji. Ne samo da je objema situacijama zajedničko korištenje vojne sile, nego i niske plate, koje podstiču korupciju, kao sredstvo dodatne zarade, neophodne za preživljavanje. Korišćenje oružanih pokreta, regrutovanih od strane Afrikanaca koji su obično pripada li tradicionalno međusobno neprijateljskim grupama, i njihovo naoružavanje od strane vojske, da bi terorisali stanovništvo sela, ima svoju paralelu u oružanim grupama Istočnog Timora. Eksploatacija glavnih prirodnih bogatstava je takođe zajednička tema – slonovača, pa onda kaučukovac u Kongu, a kafa i drvo u Istočnom Timoru. Neodlučnost velikih sila da reaguju na evidentno kršenje ljudskih prava je isto tako primjetno u obje situ acije. Čak i poslije ‘oslobađanja’ Istočnog Timora od indonežanske vlasti, opasnost da bi ta nova nezavisna zemlja mogla postati još jedna propala država, kao što se to ko zna koliko puta dešavalo u Africi, je jasno vidljiva. Može li se sva odgovornost za ta propada nja svaliti na leđa žrtava? Šta u stvari hoću da kažem, je to da se predmeti iz kongoan ske zbirke, koja se nalazi u Muzeju Južne Australije, mogu iskoris titi da ispričaju tu priču. Oni se mogu iskoristiti da skrenu pažnju na slične situacije, koje se dešavaju upravo sada, ovdje, puno bliže Australiji. Pitanje je, da li bi mi uprava muzeja dozvolila da postavim izložbu sa ciljem da se skrene pažnja na paralelu između ova dva slučaja? Pošto su naši muzeji državni muzeji, da li bi vlada inter venisala i zabranila tu izložbu, čak iako bi je uprava odobrila? Da je 311 izložba bila postavljena prije australijske intervencije u Istočnom Timoru, da li bi reakcija vlade bila drugačija i kakva bi ona izgledala danas, poslije intervencije? Ovo je oblast koju ovdašnji muzeji gotovo da nisu ni eksploatisali, naravno u velikoj mjeri zbog razumljivih prepreka. Ponekad se događaji dese iznenadno i izložbu bi trebalo organizovati istoga trenutka, a muzeji nisu organizovani tako da bi mogli organizovati tako nešto za kratko vrijeme - višemjesečni plan izložbi je neprijatelj brzog djelovanja u važnim trenucima. Šta bismo mi, kustosi muzeja, trebali da radimo, je to da, koristeći predmete, predstavimo istorijske činjenice i izazovemo saosjećanje, a ne procjenu superiornosti ili inferiornosti kulture, bilo to na tehničkoj, moralnoj, ekonomskoj, vojnoj, ili bilo kojoj drugoj osnovi. Kao ljudska bića, svi se mi nalazimo na istom čamcu, svi vođeni istim potrebama i nagonima, svima nam je data slična sposobnost razmišljanja i osjećanja i svi smo viđeni kao dobri ili loši, često pogrešno, od drugih i sebe samih. Ne vjerujem da bi to neko ilustrovao bolje od Bena Okrija, koji na početku svoga romana Izgladnjeli Put, izdate 1991, kaže: Na početku, bijaše rijeka. Rijeka je postala put, a put se onda razgranao po cijelom svijetu. Pošto je put jednom bio rijeka, bio je uvijek gladan. U tom svijetu postanja, duhovi su živjeli zajedno sa još nerođenim. Možemo zamisliti kakve su sve oblike mogli imati. Mnogi smo bili ptice i nismo znali za prepreke. Bilo je i puno gozbi, igre i tuge. Gozbe su bile brojne zbog slatkih briga naše vječnosti, 312 igre su bile toliko prisutne zbog toga što smo bili slobodni, a tuga zbog toga što je među nama uvijek bilo i onih koji bi se upravo vratili iz svijeta ‘živih’. Oni bi se vraćali neutješni zbog sve ljubavi koju su ostavili iza sebe, zbog sve patnje koje se tamo nisu mogli riješiti, zbog svega što nisu mogli razumjeti i zbog svega onoga što bi tek počinjali da uče prije nego bi, iznenada, bili vraćeni u svijet iz koga su poticali. Među nama nije bilo ikoga ko bi se nadao rođenju. Nisu nam se sviđali tegobe postojanja, neispunjene nade, ukorijenjena nepravda u ‘svijetu’, začarani lavirinti ljubavi, ignorantnost roditelja, izvjesnost smrti i začuđujuća indiferentnost ‘živih’ u sred proste ljepote univerzuma. Bojali smo se bezosjećajnosti ljudskih bića, među kojima je, od svih njih koji su rođeni slijepi, mali broj ikada naučio da vidi. Slušao sam, zamišljen. Ne znam kada sam zadnji put pročitao nešto što bi na tako sažet način predstavilo realnost ljud skog postojanja. I to je još bilo napisano od strane jednog afričkog ‘divljaka’... Taj odlomak iz knjige nije trebao nikakav komentar. Bil je pokupio papire i podsjetio me da je vrijeme za kasnu večeru... 313 G lava XV Došlo je još jedno veče utorkom i ponovo smo pospano raspredali, izgledajući kao dva stara papagaja. Naše beskonačne priče nisu pokazivale da im se bliži kraj... Kada bi neko ušao i još vidio poluprazne pivske flaše, pomislio bi da se radi o dva pijan ca, tokom noćne terevenke... sve dok, pod slabim svjetlom, ne bi primjetio brojne knjige, mape i stare figure zastrašujućeg izgleda. Tada bi se brzo trgao i učinilo bi mu se da u toj prostoriji počinje da osjeća prisustvo duhova, koji kao da su još bili prisutni u tim starim knjigama i figurama, a i nas dvojica nismo izgledali baš vrlo živi, tako da smo mogli biti polu-prihvaćeni u njihovo društvo, pogotovo što smo bili navikli na njihovo prisustvo pa nam nisu izgledali puno nestvarnijim od onih okom vidljivih (često puno strašnijih od samih duhova). U međuvremenu, uništivači duhova nastavljaju svoju akci ju pustošenja, ostavljajući iza sebe samo spaljene kosti i tijela bez duša. Oni vjeruju u revolucionarne metode: uništi sve, uključujući i pozitivne stvari, a onda počni od početka, ili, rečeno drugim riječima, vrati se u vrijeme bez bilo kakvih kulture i tradicije. Na drugoj strani, antropolozi i drugi odgovorni ljudi su za više umjeren pristup, gdje bi najgori, i danas neprihvatljivi, običaji, kao pohodi glavosječa, ljudska žrtvovanja i kanibalizam, 314 bili napušteni, dok bi onaj pozitivni dio tradicije bio očuvan. Najveći problem se javlja zbog činjenice da se radi o kon fliktu između dva dijametralno suprotna pogleda: jedni se pokreću i hrane zahvaljujući gladi za političkom i ekonomskom moći, dok je drugima u glavi, pravda i odgovornost. Ja i Bil smo, kao da sudbina svijeta zavisi od nas, i dalje eksploatisali temu duge priče o hiljadama godina staroj politi ci pokrštavanja i osvajanja. Dok je Bil kvasio isušeno grlo, već mlakim, pivom, ja sam sjedeći poluzavaljen u udobnoj stolici sa velikim naslonom, neumorno nastavljao: – Kao dokaz da Katolička crkva nije došla na ideju da pokrštava Evropu ili Pacifička Ostrva da bi ih zaštitila od njihovih paganskih običaja, je njen današ nji pohod na istok, gdje pokušavaju da pokrste u Katolike čak i hrišćanske Pravoslavce u Rusiji (kao što su to već uradili u Srbiji, stvarajući Hrvatsku, i u Ukrajini, dijeleći zemlju na dva međusobno antagonistična dijela) kao i Budiste i Taoiste u Kini, gdje su više od 40 miliona Katolika samo sjeme nekog budućeg rata. Nije puno drugačije ni u Indiji, Šri Lanci, Vijetnamu, Južnoj Koreji i mnogim drugim zemljama. – rekao sam, pošto smo počeli analizirati oprav danost pokrštavanja nehrišćanskih područja. - Tačno. I sve se to dešava sada, kada u Zapadnim zemljama vjernici masovno napuštaju Katoličku crkvu, odbijajući da prinose svoju djecu na oltar sekte, koja je još davno izbačena iz Hrišćanske crkve, zbog prakse korištenja Hrišćanstva samo kao političkog sredstva – složio se Bil, i dodao: - takva epidemija pedofilije u njoj, je nešto nezapamćeno. - Prevođenje u svoju religiju ljudi koji su već srećni u svojoj, 315 bilo kojom vrstom ubjeđivanja, jeste i uvijek je bilo najveći grijeh i uzrok najveće nesreće. Svaki pravi Hrišćanin bi radije pomogao nekome ko je, na primjer, Budist, da nađe sreću u svojoj vlastitoj vjeri, ne koristeći priliku da ga nagovori da promjeni vjeru svojih predaka i svoje braće, znajući da razdvajanje porodica ne može biti Božija želja. Religija u svome najdubljem filozofskom značenju predstavlja pogled koji je potpuno suprotan onome kojim se vode politički i finansijski orijentisane institucije. - Ako u tome kontekstu analiziramo Novu Gvineju ili Solomonska Ostrva, vidjećemo da njihovo vjerovanje u duhove nije donijelo ništa više nesreće nego naša religija, ako je uopšte i posto jala u tim visokim zamcima sa visokim tornjevima, gdje smo se sakupljali da čujemo šta treba da mislimo. Te zgrade su sada samo spomenici koji podsjećaju na uništavanje naše drevne kulture, čiji ostaci se mogu vidjeti još samo u rijetkim malim džepovima, koji su opstali samo zahvaljujući njihovoj nepristupačnosti ili zadivljujućoj nepokolebljivosti onih vjernih tradiciji svojih predaka. - Kada pričamo o moralu, prve osobine koje bi nam došle u glavu bi bile: dostojanstvo, hrabrost, poštovanje i stid. U Novoj Gvineji oni su prisutni na svakom koraku, dok su na zapadu goto vo zaboravljeni. Svi znamo da se ljudi više plaše sramote, nego bilo kakve zakonske kazne; kada nestane stida, sa njim prestaju da postoje poštovanje i dostojanstvo, takođe. - U našem društvu sveštenici su se uvijek smatrali prim jerom; ako se nastavi sa takvim pristupom to će dovesti do našeg samo-uništenja. - Jedina nada je da će se ljudi nekim čudom probuditi, kao 316 poslije velikih ratova, pa onda početi da grade pravednije društvo, mada još uvijek ništa ne sluti na to. - Pacifikacija ratničkih naroda pomoću religije je staro oružje, koje se pokazalo uspješnim u slučaju Evropljana i Mongola, a u slučaju Pacifičkih ostrva se to samo potvrdilo. Da su se, oni koji su pacifirali ta područja, ponašali u skladu sa filozofijom koju su oni prodavali, a domaće stanovništvo prihvatalo, živjeli bismo kao u raju. Međutim, sila samo mijenja strane, pa oni koji su paci fikovali druge, vladaju nasilnije od njih. - Interesantno je da je Istočno hrišćanstvo uzelo vrlo drugačiji kurs, zadržavajući originalne Hrišćanske vrijednosti i tradicionalni moral. Zahvaljujući činjenici da se smatra da grije si ne mogu biti oprošteni i da je pravda iznad svega, Pravoslavni Hrišćani su puno kritičniji prema sveštenicima, koji se smatraju samo službenicima crkve, od kojih se očekuje da propovjedaju u crkvi, dok ‘popovanje’ van crkve mnogi ne tolerišu. Vjerovatno je najveća prednost ove grane Hrišćanstva pravilo da sveštenik ne može dobiti parohiju dok se ne oženi, a kada formira porodicu, male su šanse da će takva osoba imati neke bolesne ideje. Osim toga, njegovi parohijani bi mu uvijek pomogli da dođe do pameti, često i batinama, ako počne da misli da ima puno veća prava od običnih ljudi. Ako govorimo o pedofiliji u crkvi, ne mogu staviti dovolj no jak naglasak na izraz nezamislivo, a sveštenik, koji bi teoret ski učinio nešto takvo, bi mogao očekivati smrtnu kaznu od strane roditelja djeteta, osim ako bi imao sreće da prije toga završi u zatvo ru (iako bi mu i tamo bila priređena odgovarajuća dobrodošlica od 317 strane ‘časnih’ kriminalaca). Uzimajući u obzir sve to, lako je razumjeti zašto tu crkva nije mogla dobiti veliku političku moć. Imala je dovoljno posla oko pokušaja da zadrži poziciju, dostignutu poslije puno muke, a čak i tada je morala da prihvati gorki kompromis, gdje je većina stare tradicije preživjela, samo su imena starih božanstava bila zamje njena Hrišćanskim. - Mora biti da je puno zdravije živjeti u takvoj sredini, pošto tamo sveštenici znaju svoje mjesto, a njihovo ponašanje se uvijek pažljivo posmatra. Nastojanja Vatikana za ujedinjenje sa njiho vom ‘istočnom braćom’ mora biti motivisana shvatanjem da se i oni moraju mijenjati i pretopiti u, i dalje zdravu, istočnu frakciju. - Taj proces je već uveliko počeo, iako ja mislim da je puno veća vjerovatnoća da će ta polovica trule jabuke uništiti i onu zdravu polovicu, nego obrnuto. Već se uveliko primjećuje da je moral novo-zapadnih zemalja ozbiljno narušen. Dostojanstvo, poštovanje, čast i saosjećanje se guraju u stranu, dok na glavnu scenu dolaze pohlepa, nemoralnost i strah. Onako usput... koliko svojih komšija ti znaš po imenu? - Hm… da budem iskren, ne puno njih. - Ja živim u ovoj ulici deset godina i ne znam ime niti jedne jedine osobe, a po faci bih prepoznao možda desetak ljudi. Ljudi su gotovo svo vrijeme u kućama, malo koga možeš vidjeti na ulici, ili čuti u njihovim dvorištima, iza visokih ograda… ni psa da zalaje. Da li misliš da bi bilo moguće ne poznavati svaku postojeću osobu, uključujući i djecu, ako bi živio u sličnoj ulici u bilo kojoj ne-evropi zovanoj zemlji, ili, kako mi volimo da ih zovemo, nerazvijenoj 318 zemlji? - Izgleda da se mi smatramo, ponosno, razvijenima – rekao je Bil sarkastično – ali ne vrlo bezbjednima i srećnima, naročito naša djeca. - Mora biti da osjećamo neku krivicu prema nekome, iz nekoga razloga; primjetno je da svako izgleda kao da je u nekom strahu, kao da se neki strah osjeća i u vazduhu... Papua Nova Gvineja se smatra jednim od najstrašnijih mjesta na planeti, ali ne vjerujem da se i tamo može primjetiti takav strah. - Ne, daleko od toga... Atmosfera koju ja tamo pamtim je bila puna veselja i optimizma. Možda oni nemaju prevelika očekivanja. - Ako govorimo o ovom gradu, ne mislim da bi tvoja poro dica imala prevelika očekivanja ako bi očekivala da si do sada već trebao da budeš kod kuće. – Podsjetio sam ga da je već dosta kasno, dodajući: - a i ja se slažem sa njihovim očekivanjima. - Hej! Što mi ne kažeš da je već prošlo devet, - uzviknuo je Bil, u šali, ustajući sa stolice. – Ti si me zadržao, kako bi ukrao što više moga znanja. - Ne mislim da bi takva stara lisica došla negdje gdje ne bi bila sigurna da će puno naučiti, ali ne mari, ja uživam da učim druge... Samo ću slijedeći put pripremiti neku neudobnu stolicu, posebno za takve goste koje koriste besplatno hlađenje u tuđim kućama – govorio sam mu, dok smo se pozdravljali. 319 G lava XVI Par dana kasnije, Bilova supruga Džil je sjedila duboko zavaljena u stolici za ljuljanje, veselo razgovarajući sa svojom sestrom koja joj je došla u posjetu iz Džerzija, kada je njihov prijatni razgovor prekinuo Bil, koji je ušao u prostoriju, promrmljavši: Ujela me je zmija, ali samo me je zakačila... - Ako te je ujela, možeš biti siguran da nije malo – rekla je Džil, zabrinuto, znajući da je on često lovio zmije na njihovoj farmi i odnosio ih do obližnjeg potoka. Znala je da svaki ujed Braon zmije, druge na svijetu po otovnosti, lako može biti fatalan. Od kada je spasio jednu zvečarku u SAD od ljudi koji su je gađali kamenjem, on je, činilo se, bio izgubio strah od zmija, pa je smatrao lov onih na svojoj farmi nečim potpuno normalnim. Sve je išlo kako treba do toga dana, kada je probao da ulovi tu zmiju, najmanju od svih koje je vidio... - Samo me je malo ogrebala, a i oprao sam ruku sapunom i alkoholom – samo je uspio da izgovori, prije nego što je pao sa stolice, široko otvorenih očiju. - Bile! Bile! – Vrištala je Džil, pritrčavši mu i tresući ga, da mu ne dozvoli da zaspi, znajući da je to jedna od najčešće preporučivanih stvari. U isto vrijeme je požurivala njihovog sina Saija da zove hitnu pomoć. 320 Kada se hitna pomoć javila i čula dreku, prebacila je vezu policiji, misleći da se radi o porodičnoj svađi. Dok je Sai objašnjavao policiji i hitnoj pomoći šta se dešava, Bil je ležao, nepomičan. Oči su mu i dalje bile otvorene i bio je svjestan šta se dešava, ali nije bio sposoban da progovori, a kamoli da se pomjeri. Ambulanti je trebalo petnaest minuta da stigne do farme, a još dvadest minuta da ga odvezu do bolnice, za koje je vrijeme Bilova koža već bila dobila sivu boju. Prije nego su mu mogli dati protiv-otrov, doktori su prvo morali da provjere o kojoj se vrsti zmije radi. Srećom po njega, uprkos svom pranju sapunom i alkoholom, na koži je i dalje bio prisutan otrov. Međutim, pošto je došao tako kasno, šanse da preživi su bile jako male. Prvi put u životu, Bil je bio potpuno bespomoćan. Poslije tolikih avantura kroz šume i močvare Nove Gvineje, gdje mu je skoro svakoga časa glava bila u torbi, da ga najveća nesreća snađe na njegovom ličnom imanju...? Osjećao se kao da je bio u nekoj vrsti polu-sna, u kome nije osjećao nikakav strah, a u kome su se, jedna za drugom, smjenjivale slike iz Nove Gvineje. Slučajno, ili ne, najčešće se pred njim pojavljivao jedan osmjehnuti vrač, i to ne bilo koji, nego onaj koji mu je izgledao najčudniji – onaj koji je otišao u zatvor, ne negirajući da je ubio čovjeka svojim vradžbinama. Iako nije nikada ni razgovarao sa tim čovjekom, sada je sa njim osjećao neku bliskost, kao da su bili dobri prijatelji, a svako pojavljivanje njegovog osmjehnutog lica mu je odnosilo svaki strah... Prolazili su sati... Dobijao je protiv-otrov, dozu za dozom... Međutim, njegovo stanje i boja kože su ostajali isti. Primio je 321 sedam doza, prije nego što su se pokazali neki znaci poboljšanja... a onda se pojavio novi problem – alergija na protiv-otrov... Bilo je izuzetno teško uživo gledati najtežu borbu starog pustolova... To je bio zadnji put, kada sam vidio svoga prijatelja - velikog istraživača i još većeg čovjeka, Vilija Čarlsa... pošto još nije stigao sa konferencije iz Kanbere, iako mu je avion trebao stići još prije 10 minuta. Ah, evo ga, dolazi... § 322 Uz Zvuke Garamuta bibliografija Aitken, T.C. 1990. ‘Tapets: Drum Signals of the Sawos’, in Sepik Heritage: Tradition and Change in Papua New Guinea. Edited by N. Lutkehaus, C. Kaufmann, W.E. Mitchell, D. Newton, L. Osmundsen and M. Schuster. Durham: Carolina Academic Press. Pp. 546-7. D’Albertis, L.M. 1880. New Guinea, What I Did and What I Saw. 2 Vols. London: Samson & Low. Goode, J. 1977. Rape of the Fly. Melbourne: Nelson/Robert Brown & Assocs. Haberland, E. 1968. The Caves of the Karawari. New York: D’Arcy Galleries. Haddon, A.C. (Ed.) 1902-35. Reports of the Cambridge Anthropological Expedition to Torres Strait. 6 Volumes. Cambridge: Cambridge University Press. Idriess, I.L. 1933. Drums of Mer. Sydney: Angus & Robertson. Idriess, I.L. 1933. Gold Dust and Ashes. Sydney: Angus & Robertson. Idriess, I.L. 1947. Isles of Despair. Sydney: Angus & Robertson. Idriess, I.L. 1950. The Wild White Man of Badu. Sydney: Angus & Robertson. Kaufmann, C. 2003. Korewori – Magic Art from the Rain Forest. Belair: Crawford House Publishing Australia. Kuechler, S. 1983. The Malangan of Nombowai. Oral History 11,2: 65-98. Lewis, P.H. 1969. The Social Context of Art in New Ireland. Fieldiana: Anthropology, 58. Chicago: Field Museum of Natural History. Maksic, S and P. Meskil. 1973. Primitive Art of New Guinea: Sepik River Basin. Worcester, Mass.: Davis Publications. Messner, G.F. 1983. The Friction Block Lounuat of New Ireland: Its use and socio-cultural embodiment. Bikmaus 4,3: 49-55. Mikloucho-Maclay, N.N. 1950. Sobranie Sochinenii. Vols I-IV Moscow Academy of Sciences. Mikloucho-Maclay, N.N. 1975. New Guinea Diaries 1871-1883. Translated by C.L. Sentinella. Madang: Kristen Press. Okri, Ben. 1991 The Famished Road. London: Jonathan Cape. Orwell, G. 1949. Nineteen Eighty Four. London : Secker & Warburg. Randell, N. 2003. The White Headhunter. New York: Carroll & Graf. Segy, L. 1975. African Sculpture Speaks. 4th Edition. New York: De Capo Press. Stone, J. 1999 ‘Some cultures are more equal.’ The Adelaide Review. March issue. Stone, J. 1999 Letter to the Editor. The Adelaide Review. April issue. Sillitoe, P. 1978. Big Men and War in New Guinea. Man 13,2: 252-71. Smidt, D. 1975. The Seized Collection of the Papua New Guinea museum. Boroko: Creative Arts Centre. Wassmann, J. 1982. Der Gesang an den Fliegenden Hund. Basler Beiträge zur Ethnologie Band 22. Basel: Ethnologisches Seminar der Universität und Museum für Völkerkunde. Wassmann, J. 1991. The Song to the Flying Fox. Translated by D.Q. Stephenson. Boroko, Papua New Guinea: National Research Institute. Webster, E.M. 1984. The Moon Man. A Biography of Nikolai MiklouhoMaclay. Melbourne: Melbourne University Press. RIJEČNIK NEPOZNATIH RIJEČI areka �������������������������������vidi bitl sjemenke bitl sjemenke�������������������sjemenke areca palme; žvakane sa lajmom (agrum sličan limunu), proizvode crvenu pljuvačku i djeluju kao stimulans bilum �������������������������������pletena ženska torba bokis ais �������������������������‘ajs boks’ (ledena kutija frižider) garamut �������������������������dugi bubanj od klade, šuplje dužinom jedne strane, često dug i po nekoliko metara i izrezbaren na oba kraja haus tambaran �������������muška ceremonijalna kuća kina ���������������������������������‘Papuansko-Engleski’ naziv za bisernu školjku u obliku polumjeseca, koja se nosi kao ukras za grudi ili vrat, a istovremeno i zamjena za novac u svrhu kupovine mlade i za kompenzacije. Postala je ime nacionalne valute, čija je vrijednost, na početku, bila jedan Australijski dolar. kvila ���������������������������������‘željezno drvo’, korišteno pri gradnji kuća za stubove nosače, zbog svoje trajnosti malagan/malangan �����u Novoj Irskoj, pogrebne ceremonije u čast pokojnika, kao i figure i drugi predmeti vezani za te ceremonije masalai ���������������������������duh prirode, koji živi u kamenju, drveću, rijekama, močvarama, stijenama itd. mumut �����������������������������vrsta glodara puk-puk ���������������������������krokodil salvinija �������������������������Salvinia molesta je vodeni korov koji se u Sipiku našao slučajno, a izvorno potiče iz jugo-istočnog Brazila. Potpuno je prekrio jezera i lagune na obe strane Sipika, onemogućavajući ribarenje stanovnika tamošnjih sela i otežavajući kretanje kanuima. Na kraju su je nekako smanjili i doveli pod kontrolu nastanjujući rijeku insektom Cyrtobagous salviniae, koji je kontroliše u njenoj prirodnoj sredini. sanguma �������������������������vradžbine, magijsko djelovanje koje ima svrhu da naškodi spathe �����������������������������tvrdi, široki, zaštitni dio palminog cvijeta tabu ���������������������������������zabranjen tanget �����������������������������biljka Kordilina, vrsta sa crvenim listovima se koristi da se njome obilježe granice teritorija i sveta mjesta tumbuan �������������������������maska koja predstavlja duh, sa kojom se igra prilikom rituala, a koja se obično čuva u kući muškaraca tumbuna �������������������������predak § Goran Poletan je rođen 1962. u Zenici, bivša Jugoslavija. Radovi su mu objavljivani na: engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom, japanskom, švedskom, srpskom, poljskom, italijanskom, španskom, rumunskom, bugarskom i slovenačkom jeziku. Dobitnik je književnih nagrada u Japanu, Australiji, SAD, Srbiji i Hrvatskoj. Autor je 4 sa mostalne knjige (u više drugih knjiga se pojavljuje kao ko-autor), uključujući i knjigu poezije, koja se bavi pred-hrišćanskom istorijom Evrope, sa nazivom STARE VATRE OPET PLAMTE. §
© Copyright 2024 Paperzz
