1
2
IVAN RAOS / PROSJACI & SINOVI
3
4
MATICA HRVATSKA
GLAVNI UREDNIK
VLATKO PAVLETIĆ
SUVREMENI HRVATSKI PISCI
UREDNIK
BRANIMIR DONAT
TISAK GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE, ZAGREB
5
6
IVAN RAOS
PROSJACI & SINOVI
7
8
I. DIO
9
10
S RAMENA SVOJEGA KRUH ĆEŠ SVOJ JESTI
Svake prve tople proljetne nedjelje kad bi primijetio ono
nesvjesno vrpoljenje pastve, nalik komešanju pčela pri
otvaranju prvih cvjetova, don Pavao bi namjerice i
proračunano — bez obzira koji se ulomak iz Evanđelja po
misnom redu čitao — uvlačio u propovijed priču o Gavanu i
Lazaru. I to se ponavljalo svakoga proljeća otkad je došao u
ovu župu, a došao je poodavno, čim se zaredio; tomu će o
Maloj Gospi ove 1878. godine biti ravno pedeset i pet
godina.
Premda mu je tijelo bilo sasušeno i slabašno, ipak se
držao uspravno kao i svi ljudi niska rasta. U glasu i očima
sačuvao je svježi i zvonki sjaj, onaj čudesni sjaj što ga
napržice i brđani znaju tako često donijeti do starosti, do
sama ruba života. Taj sjaj očiju kao da je obasjavao cijelu
unutrašnjost male i mračne župne crkve, koja je imala
sežanj debele zidove, a umjesto prozora puškarnice, taj
zvonki glas kao da je izvirao iz svih kutova, iz svakog
pedlja memljivih zidova, odbijao se od kamena poda i
lagano, poput sitne, sitne kiše rominjao sa stropa ukrašena
dvama polugolim anđelima — »rosite, nebesa,
Pravednoga!«.
11
»Življaše, braćo i sestre, življaše nekoć, daklem, čovjek
bogat, naprasan i tako silovit, da je i tustu ovnovinu lojem
začinjao. A do njega, daklem, do stopala njegovih življaše i
jedan drugi čovjek, prosjak jedan, po imenu Lazar. A taj
Lazar, daklem, bijaše gladan kô loza u kupini i sedam krava
misirskih. Da kukavelj, daklem, bude još i gora, bijaše
jadnik skovrljen i vitičast, te si ga već tako smotana mogao
na prst nataknuti; usto osut krastama, bubuljicama,
čirevima, svakovrsnom gadalinom i rastokom, koju, daklem,
ni psi nisu lizati mogli. I ležaše, daklem, tako Lazar pred
dverima bogataša Gavana i moljaše da mu se dobace bar
mrvice koje padahu s preobilna stola. Ali ni to mu ne
dadoše, đava' im u pretile guzice pregršt papra sabio!«
— I varićak, akobogda!... Pa nek trče... — zagrija se
nekoliko najvatrenijih.
— Miiir, marvo jedna, propovijed je svêta! — zareža
Kikaš, ostariji čovjek, oštar čovjek, okosjek.
»I sabit će im — nastavi don Pavao — kako će se
domalo i vidjeti. Jerbo, daklem, kad umrije Gavan, a
zapravo i ne umrije kao čovjek: ispovjeđen, pričešćen, s
Bogom naređen, uljem svetim pomazan, svetom
popudbinom proviđen, već crče kô živina i propade,
daklem, u zemlju koja se pod njim prosjela i u bezdano se
jezero prometnula. I tako Bog s mješinom u vodu, a s
dušom u vatru. Zacvrčaše na gradelama grijanim paklinom,
zacvrčaše, zacvrljiše, daklem, i zapucketaše pretile guzice
Gavanove, a kako i ne bi kod tolika loja prožderana!«
— Neka cvrlje, pas im mater! — dobaci neki mladac s
lijeve strane oltara. Don Pavao ga ošinu pogledom, nakašlja
se pa nastavi:
»I tek sada, u mukama paklenim, sjeti se Gavan Boga i
uzdiže pogled svoj nebesima koja, daklem, u tu svrhu bijahu
12
otvorena. Kad tamo, ima što vidjeti! Abrahama! Daklem,
Abraham sjedi na oblaku od same svjetlosti i u naručju
drži... Koga, daklem, drži?«
— Lazara! Da koga će!... — uzviknuše mnogi.
»Jest, daklem, Lazara, Lazarčića, u naručju kô dijete
prisisno, dojno. A Lazaru godi, pa sve poskakiva, čupka
bradu ocu Abrahamu... vidi se, daklem, uživa rajsko
uživanje sviju svetih. I smješka se milo, kô budalasta kći na
ludu mater. Koža mu, daklem, mlada, glatka bijela i sjajna,
bez i najmanje bubuljice i čibuljice. I zavapi Gavan što od
ognja što od zavisti paklene, zavapi kô što prokleta duša
zavapiti može: »Oče Abrahame, o oče Abrahame... Daklem,
oče Abrahame, čuj me i smiluj se, pogiboh! Reci der
Lazaru, Lazarčiću, reci der mu da umoči prst svoj, prstić
malahni u búku vode i da mi na papar od jezika samo jednu
kap škrone i kapljucne!« A Abraham reče: »Jok!« I »Jok!«
mu ostade sve do dana današnjega i vijeka vječnoga.«
— I pravo je... Ja bih još žešće... — promrmljaše mnogi.
— I bilo bi »dostojno i pravedno jest!« — potvrdi i
Andrija crkovnjak ne da ih nadopuni, već da pokaže kako je
on u »svetom znanjstvu« iznad njih.
— Miiir, marvo jedna! — prosikta Kikaš dignuvši se
iznad crkovnjaka.
Don Pavao se pričini kao da ništa nije čuo, malo se
nakašlja, pa nastavi povišenim glasom:
»Predragi lazari moji, vidite, daklem, kako je Bog u
velikoj premudrosti svojoj odavna na vas mislio i ovu priču
za vas ishitrio i iskitio. Za vas, velju, jer ako bi netko,
daklem, bio tako tvrda srca da vam ne udijeli šaku vune i
kašiku ulja ni poradi sirotinje vaše, ni poradi Boga, nebesa
mi, udijelit će poradi sebe sama... Antuka, jezik ti se
skovrljio, slušaš li ti mene?!
13
— Ovo je prosjačka propovijed. Naša će nadničarska
biti treće nedjelje! — odgovori Antuka i samodopadno isturi
bradu.
Don Pavao iskrenu oči k nebu i zavapi: »Oprosti im, jer
ne znaju što čine — pa nastavi — Nikomu se, daklem, ne da
cijelu vječnost peći stražnjicu za čuperak vune i kap ulja.
Stoga će vam dati. Dat će vam kad ih podsjetite cvrljenja na
gradelama ne samo biblijskog Gavana, već i ovog našeg,
kojega Bog — ni dva pedlja od nas — sa svim dvorima
njegovim surva u Crljeno jezero. A naš imotski Lazar, iako
ne sjedi u krilu Abrahamovu, već u krilu Jakovljevu,
svejedno prst ne umače za svog imotskog Gavana, a,
bogme, nećete ni vi za njih! I još ću vam nešto reći. Kad
ono otac Abraham, gonjen glađu, stiže u zemlju misirsku i
nagovori ženu svoju Saru, koja bijaše lijepa u licu, da
postane ljubeznica Faraonova, znate li, daklem, što joj reče?
Reče joj: »Bit će tebi dobro, a i meni uza te!« To ću,
daklem, reći i ja vama: »Idite, daklem, idite, gladni lazari
moji, idite na put Božji po svoj zemlji kršćanskoj i turskoj,
ponesite prazne torbe i vratite se s punima! Vratite se,
daklem, s torbama kruha, s vrećama vune i mješčićima ulja,
pa će biti dobro vama, a i meni uz vas. Amen, daklem!«
Ni u jednoj propovijedi nisu toliko sudjelovali, ni za
jedne toliko uzdisali i suzili i s toliko se prijateljske sućuti
pogledavali. Čovjek sa strane čudom bi se čudio zašto —
tako dobro obučene i snažne ljude da ne mogu biti Lazari, a
opet ne tako dobro obučene i ugojene da bi mogli biti
Gavani — zašto te ljude lazarima naziva i zašto i njih same
tako duboko potresa priča o bogatstvu i uboštvu, i zašto im
taj sasušeni čudnovati starac pop kao neku prosjačku
poruku predaje kad se odmah razaznaje da prosjaci nisu niti
mogu biti.
14
A još bi se više začudio, da je te večeri svrnuo u kuću
Ike Špalatrina, rečenog Kikaša, i vidio Kikaševu nevjestu
Maruku kako nove novcate hlače od modre čohe opšiva
svakovrsnim prljavim, izlizanim i poderanim zakrpama.
Tome se začudio i mali Mate, rečeni Potrka —
četrnaestogodišnji Kikašev unuk i Marukin sin — koji je
baš u taj čas dognao ovce iz Orljače, uletio u veliku kuću i
bacio pogled na majčino šílo. Odmah se dosjetio o čijim se
hlačama radi i pomamno nasrnuo na majku.
— Što to činiš, jad te ne ubio, što učini! — i istrgnu joj
hlače iz ruku.
Maruka pogleda sina, i nježno i podrugljivo, znajući
unaprijed što će se dogoditi, te mu onako, kao usput,
dobaci:
— Djed Kikaš reče: »Iskrpi mu to gaćetina!« Mališa se
namah ohladi, pogleda majku s nevjericom, a onda đisne do
tavana i dobaci joj hlače:
— To je onda druga stvar... sasvim druga stvar. Prišivaj,
prišivaj i tri zakrpe sve jednu po drugoj!
Maruki ipak nije bila po volji Kikaševa odluka, pa stane
iz daleka, bojažljivo, kao da se opravdava, a ustvari da
mališu odvrne od nevolje u koju ga djed prerano uvlači:
— Ja sam mu govorila, da si još nejačak, da voliš ovce...
da toliki put nije za tvoje tabane, ni torba za ramena... i da
ćeš se majci ni živ ni mrtav vratiti, i da bi bolje bilo malkac
pričekati...
— Muč', maja, djed zna što radi. Zna on da moji tabani
mogu bez natučka pola svijeta obigrati. Ne zovu me uzalud
Potrka. Uh, što će svi popucati od nenavidnosti, svi, svi, sva
djeca iz sva dvadeset i četiri sela, sva, sva... — i sretan,
15
presretan potrči prema vratima da cijelom komšiluku objavi
svoju odraslost, svoj odlazak u prosjake, u ljude.
Ali prije nego istrča oko mu zape za brdo uprtnjača i
jasenovih štapova, svih oblika i svih debljina, nemarno
naslaganih ispod srga. Srg. Taj srg — ta debela i dugačka
jasenova motka vodoravno položena u visini dohvata ruke,
krajevima oslonjena na dva teljiga zakovana u tavansku
gredu — taj srg bio je izvor nepresušnih radosti. Biljci i
sukanci, vreće i mutapi, torbe i zobnice, hlače i kamparani,
zobuni i mődrine, kabanice i ječerme protkane crvenom
pređom, i toliko toga... i sve to visi na srgu i svojim
blistavim sjajem i još blistavijim mirisom slanine i dunja
ispunja cijelu sobu, sav taj golemi prostor dugačak
sedamnaest, a širok pet aršina. Bila je to najveća i
najbogatija kuća u svim južnim i zapadnim selima Krajine,
bila je to tako bogata kuća da je i u kasno proljeće imala
čime puru začiniti: hoćeš salom, hoćeš maslom, hoćeš
uljem, hoćeš slaninom. Kuća je bila bogata zato što se —
kako kaza djed — od pamtivijeka pripila uza sveti broj
devet. Od pamtivijeka je u njoj bilo devet čavlenih batina,
devet noževa i devet pušaka hajdučkih. A kad hajduke što
posijekoše, što postrijeljaše, što pobacaše s litice u Modro
jezero, devet pušaka zamijeni devet jasenovih štapova,
devet šarenih torba, devet prugastih vreća za žito i vunu, te
devet kozjih mješčića za ulje. A devet prosjačkih »šćapa«
može hraniti kao i devet hajdučkih pušaka. Ali i onda i ovda
u kući uvijek bijaše po devet umnih ljudi koji su znali bilo
puškom, bilo štapom namaknuti i s namaknutim upraviti.
Eto, sada i on, mali četrnaestak Potrka, spada među tu
veliku devetoricu. Od dvadeset i šestoro čeljadi, od toga
osamnaest sasvim odraslih, djed je izabrao baš njega da
bude onaj deveti, onaj mudri koji umije namaknuti i s
16
namaknutim upraviti. Bože, koliko sreće, koliko puste
sreće...
Onda u toj gomili torba primijeti jednu omanju, čisto
novu, i odmah spozna da je to njegova blagoslovljena torba
koja mu otvara put u veliki svijet, u veliki život. I srce mu
se stegnu. Žestoko, bolno, slatkobolno, zadivljujuće. Pomisli
da će umrijeti od tolike nenadane počasti. I grlo mu se
stisnu, a neki okus i slan i gorak i slatkast ispuni mu usta i
utrobu, a onda same od sebe provališe suze i jecaji, tako
silovito da ih nitko ne bi mogao zaustaviti. Umjesto da
ustrči i svoj djeci iz komšiluka objavi čudesnu vijest, Potrka
raširi ruke i prsimice se baci na gomilu štapova i torba,
stade ih grliti, grepsti i gristi... sve dok ga san ne obvlada.
Završivši krpanje Maruka ne prenese usnulog Potrku na
slamaricu, već ga pomilova okom i smiješkom, trpkim
smiješkom kakav već imaju majke na ovom tvrdom
kamenju, i pokri ga sukancem. Zatim siđe dolje, u kuhinju,
koja se tresimice prislonila uz veliku kuću.
Već svi bijahu povečerali dobra divljaka i koromača, i
kruha dobra, pa se sad razdivanili oko ognjišta i bukare.
Maruka uđe upravo kad je njen muž Jokaš predlagao ocu da
odgode put za dva tri dana dok ne okopaju ono malo
krumpira i kukuruza.
Na sve Jokaševe razumne razloge, Kikaš — kojemu
usprkos sedamdeset i dvije godine nije ispao nijedan zub iz
desni, nijedna vlas iz bujne kike na tjemenu — samo
odreza:
— U prve! — što hoće reći: »kreće se kad zapjevaju
prvi pijevci, i tome nema prigovora«.
A kad se Jokaš — bodren mrmljanjem, razumije se, onih
koji su ostajali kod kuće i prema tome morali sami okopati
krumpir i kukuruz — kad se, velju, Jokaš stade ponovo
17
suprotstavljati, Kikaš samo podiže glavu i pogledom
oštrijim od britve presiječe Jokašev piskutljivi glas i sve to
buntovno gunđanje u grlo mu sabi. A onda upita:
— Gdje je moj mali Potrka, gdje suza djedova?
— Spava, ćako — ispod glasa će Maruka, kao da dječak
spava među njima pa se boji da ga probudi.
— Probudi ga!
— Ma, ćako...
— Velju, probudi ga! — činilo se da to ne izriče Kikaš,
već strašne ubojito skupljene obrve.
I pred tim skupljenim, ubojitim obrvama nastade grobna
šutnja koja potraja sve dotle dok Maruka ne dovede
bunovna Potrku, koji još i na nogama spavaše.
— Priđi der djedu — obrve se razmakoše, razvedri se
staro čelo, a usukani vršci brkova zaigraše — Priđi der
djedu, junače!
Ovo »junače« namah razdrami dječaka. Samo trznu
glavom unatrag, i svjež kao da je čitavu noć spavao isprsi se
i priđe Kikašu.
— Vidim — reče Kikaš — da si se rasanio. Ma opet
hoću da budem siguran.
— Budi siguran, kô zec sam ti.
— Onda dobro otvori sve uši koje imaš i reci djedu
Kikašu, tko je osim nas dobrostojeć i na glasu daleko?
— Čini mi se, Škiljo iz Zagvozda.
— Dobro ti se čini, junače! Tvom se ćaći ne čini — ne
može a da ne ubode Jokaša.
— Ja ništa ne rekoh — stade se braniti Jokaš.
— To ti je isto. Ima ljudi kojima — govorili ili ne
govorili — pamet ne smeta. — Onda se opet obrati unuku.
18
— A što bi ti, junače, uradio da si jutros na misi sreo Škilju,
kô što sam ga ja sreo, pa da ti kaza, kô što meni kaza, da će
svoje »šćape« tek u četvrtak na Ljubuški nahuckati?
— Ja bih, djede, krenuo večeras — odreza Potrka i
vidjevši kako smiješak zaigra oko djedova brka, usrknu
zraka više nego mu u grudi mogaše stati.
— A zašto bi krenuo večeras?
— Zato što će Škiljo zasigurno krenuti sutra, pa neka on
paljikuje za nama, a ne mi za njim.
Kikaš jednim pogledom obuhvati sve ukućane pa zareža:
— Budale i arcibudale, jedino je dijete mudri među
vama! — Onda mu glas omekša kao vosak — A što ti
misliš, suzo djedova, hoće li Škiljo na Ljubuški udariti?
— Svi te danas varakaju, diko moja. Škiljo veli da će na
Ljubuški zato kako bi ti pomislio da će na Mostar. A on će
zasigurno na Ljubuški. Ma ako on misli da se ti ovoj
smicalici domišljaš, može biti da ne ode na Ljubuški, već
uprav na Mostar. A to će zasigurno i učiniti, jer Škiljo
dobro zna da te žedna ne može preko vode.
— Pa kud bi ti, junače?
— Na Mostar. I još večeraske. U zoru smo već u Gorici.
Pa obrsti Goricu. Devetoro nas je, jabuko moja, pa kad se
onako raštrkamo, svaki od nas do podne može ispred devet
kuća po devet krunica samljeti. A devet puta devet, ne
ostade ništa. Pa dok Škiljo u Goricu, mi u Soviće. Pa obrsti
Soviće. Dok Škiljo u Soviće, mi u Grude i Broćanac. Pa
obrsti Grude i Broćanac. Pa fratre u Širokom Brijegu. Pa
brsti sve do Čitluka i Mustaj-age čitluškoga. A Škiljo za
nama. I kud god dođe, sve obršćeno: ne može se isti dan
dva prosjaka nahraniti, a kamoli nadarivati. Iz Čitluka preko
19
Čapljine, pa zavij uz Neretvu prema Ljubuškome i Vitini, i
eto ti nas opet kod kuće, vesela nam majka.
— Otkud znaš — čudi se Kikaš — sva ta pusta sela i
gradove i Mustaj-agu čitluškoga?
— Slušao sam, djede, što divane ljudi.
— Mudar si, mali.
— Od mudra djeda i unučad mudra.
A Kikašu zaigraše i brkovi i uši, zadovoljno se protegne,
pa podiže bukaru s komina i namigne unuku:
— U zdravlje djedova i unuka, a drugo nek se...
Otpi dva tri gutljaja, pa bukaru pruži Potrki:
— Čmrkni, junače! Znam da, tobože, nisi vješt piti iz
bukare, pa ako u njoj njušku i malo duže zadržiš, ne smeta.
Potrka ne bi baš veliki ljubitelj vina. Istina, ponekad bi s
čobanima još toplo, tek izmuzeno mlijeko pomiješao s
vinom i slatko popio. Ali to je bilo nešto sasvim drugo, to je
bila bïkla, sveta i kreposna, pomalo pijano kiselkasta.
— Neka je po starini — povika Potrka kao što i odrasli
viču, i kako dolikuje pruži bukaru drugome djedu, Kikaševu
bratu Divcu, koji će kao dijevac i umrijeti. Potrki je Divac
bio osobito drag, zapravo ne sam on, nego ono sve oko
njega, ona mlađarija, napose oženjena, koja bi Divca na
dugim zimskim sijelima zadirkivala pričama o ženama i o
onome što se sve s njima radi, a što on ne može da radi. I
pjevušili bi svakovrsno slađane pjesmice:
Divac, Divac, Divac,
utučeni pivac,
svakom žensku krivac:
nema čepa za slavinu,
ni za gumno brv, stožinu,
ni ojicu za ralicu,
20
niti konac za iglicu,
niti čunak za krosnicu,
ni držalo za metlicu,
ni teljig za jaram,
ni ražanj za bajram!
Tko to nema klin?
Divac Špalatrin!
To bi potcikivali, a kad bi se zamorili od potcikivanja,
zapjevali bi gange:
ili:
Dobar momak, valja suha zlata,
samo nema noćnoga alata!
Mila mati, nemoj meni dati
s našim Divcem ni u svili spati!
Divac bi se samo nedužno smješkao i zapjevušio svojim
tankim djetinjim glasićem: »A što će ti pogrdno žensko u
postelji kad i samu sebi smrdiš!«
O, znao je i djed Divac odgovoriti kako valja. Uze od
Potrke bukaru, pa nazdravi Jokašu.
Nije se moglo reći da Potrka ne voli ćaću kako Bog
zapovijeda, ali se moglo reći da ga ne voli mnogo više nego
Bog zapovijeda. Jokaš je bio dugačak i nekako tromo
mlatarast. Ručetine i nožurine vazda su mu nekud istrčavale
i mlatarale kako ni u koga ne mlataraju. Osim toga imao je
uvučenu bradu i sjekutiće isturene tako, da ih nikako nije
mogao sastaviti niti njima što tanko ili žilavo pregristi.
Kako đavao taštine ograničenima nikad ne da mira, nije ga
dao ni Jokašu, koji se svaki čas, gdje treba i gdje ne treba,
kačio s Kikašem. Gdje će on, kukavac i mrtva oplošina, na
djedovu pamet! Kukavelj jedna, samo bi djeda ozlojedio, a
kod ukućana prezir izazvao.
21
Tako i sada dok su svi ukućani dodavali bukaru
nazdravljeniku uz ljudski »Na zdravlje!«, Jokaš moraše
zabrljati. Dodajući bukaru mlađem bratu Anti, rečenom
Copcu zbog toga što imađaše ukočenu nogu u koljenu,
iskrevelji se: »Zdrav da si mi, brate, koji si po srcu i onom
ocu gore i ovom ovdje!« Ukućani protrnuše i stadoše sa
strahom očekivati što će Kikaš. A Kikaš se pričini kao da
nije ništa čuo i u misli promrmlja s gađenjem: »Kakav
iscjedak od kakve ljudine!«
Copac primi bukaru mirno, on je sve primao mirno
podvrgavajući se volji Božjoj, bez koje ne pada nijedna vlas
i ne budalače nijedan jezik. O, Copac bijaše šutljiv i
bogobojazan vele, toliko bogobojazan, da bi pobožno i
misleći što govori izgovarao i one puste meckave prosjačke
molitve, koje nitko i nije smatrao molitvama, nego više
nekim oruđem, motikom i mašklinom, da se izbije kora
kruha svagdašnjega.
No uza svu svoju pobožnost i poštivanje Božjih zakona,
prema Stipici Goriću bijaše jednako nepravedan kao i svi
ostali, u kući, u selu, u Krajini. I Copac ne nazdravi Stipici
Goricu, kao najstarijoj muškoj glavi, već sestri svojoj,
Stipičinoj ženi Livoguzoj, prozvanoj tako zato što joj lijeva
guzica od desne bijaše podosta veća i pristalija. Makar je
Livoguza imala četrdeset i četiri godine, a tetak Stipica
četrdeset — razmišljaše Potrka — ipak je bio red da se
muškoj glavi najprije nazdravi, jer je muško uvijek nad
ženskim, a i Bog ga prvog stvori. Ali, eto, ni pobožni Copac
nije mogao otrpjeti Stipicu zato što se priženio i ženi pod
rep zavukao, pa ga nitko — osim tetke Livoguze — nije
zvao po imenu. Zvahu ga Podlivoguz, i on se na to bez
ljutnje odzivaše. Zašto bi se i ljutio! Sam je odabrao i znao
što odabire. Osim toga podrepi su po prirodi svojoj mahom
dobričine, nesnalažljivi i nesposobni da se u koštac uhvate i
22
s kruhom, kamoli s čovjekom; to je soj bespomoćne djece,
vječnih hranjenika. I baš ta njihova od prirode hladna krv
pomaže im da se održe, da sačuvaju tjelesnu i duševnu
ravnotežu, da sve ono što je upereno protiv njih gledaju a
ne vide, slušaju a ne čuju, da od poruge njima namijenjene
uzmu samo zvuk, i to kao šum, obični, svakidašnji, a riječi
prepuste vjetru. I što onda znači Podlivoguz? Nadimak kao i
svaki drugi, kao Kikaš, kao Copac, kao Potrka. Ako mu se
ne opireš, ubrzo mu izbrišeš značenje, pa se povlači kao i
svaki drugi nadimak, kao i svako drugo ime. Ostaje
smiješno samo djeci, još točnije svakom novom valu djece,
i to samo na velikoj predstavi. Pusti ih, neka se
ispredstavljaju, izbjesne, izmore! Izmore se brzo i
prepuštaju mjesto mlađima. A mlađi kao i prethodnici: ne
izmišljaju ništa novo. Zbiju se na vrhu brijega ponad
Kikaševe kuće, udaraju u razbijene kotle i lonce, oponašaju
prdeže kroz volunjske rogove i kroz one od spiralno
savijene jasenove kore, napol pjevaju, napol potcikuju
uvijek istu pjesmicu koju mu seoski lakrdijaš Šunjaga za pir
ishitri:
To je čovik pravi
što se lipo savi
ispod prkna žene,
da nam ne uvene.
Rep, rep, rep!
Živijo podrep!
Podrep bijo, podrep osta,
ispod repa podguz posta.
Guz, guz,guz!
23
Živijo Podguz!
Dobru momku da ne bude posta,
i jedna je guza sasvim dosta.
Livoguza jednu ima
kano druge tri.
Stipica se pod njom klima.
Sad kliknimo svi:
Triput: guz! Guz, guz, guz!
Nek nam živi Podlivoguz!
Potrki se ta pjesmica osobito sviđala, i on bi se najradije
prikučio djeci i s njima potcikivao kad ne bi bilo sramotno
vlastitoga tetka javno sramotiti. Stoga bi, čim bi djeca
počela potcikivati, odletio u pojatu, bacio se u slamu i u
slami potcikivao ove čudesne stihove.
Podlivoguz, uvijek skroman i umjeren, otpi samo dva
gutljaja iz bukare, pa nazdravi Potrkinoj sestri Mariji
Poprdi, usidjelici koja već bijaše zašla u dvadeset i šestu
godinu. Poprda nazdravi sedamnaestogodišnjoj Zlatki
Vrtirepki, Copčevoj kćeri, koja, bogme, otpi dobrih četiri,
pet gutljaja, jer joj ništa što uveseljavaše tijelo ne bijaše
tuđe.
Vrtirepka predade bukaru Kikašu, što hoće reći da se
sveti broj devet zatvorio, da su svi poslenici primili kao
neku otajstvenu okrepu za sutrašnje poslovanje.
Sada Kikaš nazdravi Jokaševoj ženi Maruki, da se
zagrije i ona i svi ostali, manjevrijedni, koji ostaju kod
kuće.
Dok je bukara ponovo kružila, malo pomalo razvezaše
se jezici i kuhinju ispuni onaj bezbrižni, veseli, svakidašnji
24
žamor, u kojem se ništa ne odvija osim starenja. Začahureni
u taj mrtvi žamor djed i unuk stajahu jedan naprama
drugom i gledajući se netremice u oči, jedan drugome
bezobrazno otvorenim, gotovo raskalašenim pogledima
iskazivahu naklonost i udivljenje.
Kikaš ispruži svoje čvrste, košćate ruke, i željezne prste
stade ukapati u ramena, pleća i mišice unuka, pa opet u
ramena koja pritiskaše svom snagom. Dječak stajaše poput
kamena ćulka, i nijednim pokretom ne odade da ga boli, a
boljelo ga je.
Na kraju djed ga prestade gnjesti, lupi ga nježno
pljeskom po plećima, pa zadovoljan njim i sobom zavali se
u repaš i reče:
— Junačina si. Ramena su ti kô u bika. To je ono što
nama treba. Ramena! I neka ti se nikada ne skovrlje i ne
ponate. Ramena su naša hrana.
— Kako hrana?
— Hrana — reče Kikaš, lica ozbiljna i smrknuta, a on je
počesto nosio onu smrknutu ozbiljnost, koju drugi ljudi
spontano ili namjerno navlače kad odlučuju o životu i smrti.
— Ne razumijem te, djede — ušeprtlji se Potrka ne
toliko od želje da sazna što djed misli, koliko zbog toga što
nije znao kako bi svoje lice djedovu prilagodio.
— Razumjet ćeš — reče Kikaš nakon dulje stanke, a
onda širokim pogledom odjednom obuhvati sve ukućane —
Poslušajte i vi, neće vam naškoditi.
Žamor utihnu kao odsječen, a Kikaš otpoče onom
posebnom visinom i bojom glasa, kojom propovijedaju
visoki crkveni dostojanstvenici kad dođu na selo, da se i tim
uzvise nad siromašne seoske župnike:
25
— Slušajte me pomnjivo, jerbo ću vam velike stvari
otkriti. Kad ono Gospodin Bog — milostiva ga budi hvala i
slava — kad ono Gospodin Bog stvaraše ovaj vražji svijet i
ovo govno od insana, ne stvori samo jednoga čovjeka, kako
popovi naučavaju, već stvori petoricu, jerbo je pet prstiju na
ruci, pet ćutila u tijelu, pet rana Isukrstovih i pet zapovijedi
Svete matere crkve. A kad ih stvori, skupi ih oko sebe,
osine ih pogledom kô koprivom i reče: »Nisam vas sačinio
da plandujete i ašikujete, već da teglite, marvo jedna, ako
ćete živjeti. A teglit ćete svaki na svoj način!« Tada dozva
prvoga i reče mu: »Ti ćeš žuljevima dlanova svojih
namicati kruh svagdašnji.« Drugome kaza: »Ti ćeš se
hraniti natučcima tabana svojih.« Trećemu položi ruku na
glavu: »A ti tjemenom glave svoje lude!« Četvrtome opet
reče: »A tebi ću dati jezik okretan i nezaustavljiv, kojim ćeš
kruh zarađivati i mljeti, i ništa ti drugo neće biti potrebno
da nabiješ đomparu!« Onda se obrati svima, blagoslovi ih i
reče: »Eto tako, a sad kud koji, mili moji!« Tada istupi onaj
peti, stade pred Boga i reče: »Lijepo, bogami, svima dade
ponešto, a meni rog, kao da sam nekakvo kopile!« Vidjevši
petoga, Bog se i sâm — milostiva ga budi hvala i slava —
Bog se, velju, i sâm zbuni i začudi, te promrmlja više za se:
»Što ću ovome dati kad sam već sve drugima razdao!« I
Bog stade razmišljati, i razmišljaše dugo, nu ništa pametna
ne mogaše smisliti. Tada uskoči onaj peti i reče: »Ne budi ti
pod uvredu, ja sam nešto smislio.« »A što?« upita Bog. Peti
odgovori i reče: »Ostala su još ramena. Daj ih meni.« Bog
se začudi i u čudu podvikne: »Što će ti ramena, svih ti
Isukrsta?!« Peti opet odgovori i reče: »Samo mi daj, ja ću
već s njima upraviti.« Bog mu dade, a potom svu petoricu
otpusti, i oni se rasuše po svoj zemlji; i oni, i sinovi njihovi,
i sinovi sinova njihovih kruh svoj zarađivahu kako im
zapovijedi Gospodin. I kako bijaše onda, tako je i sada, i
26
vazda, i u sve vijeke vjekova, Amen. I vidjeste orače i
kopače, kovače i opančare, radnike svakovrsne i svakojake
kako žuljevima dlanova svojih mijese kruh svoj žuljeviti. I
vidjeste Cigane i Žudije, pandure, rondare, vojnike i čobane
kako natučcima tabana svojih pribavljaju svoj kruh
natučeni. I vidjeste ženske oko Splita i u primorju i po
drugim krajevima kud ste prohodili kako na tjemenu nose
košare i krtole, maštela i vučije, i stvari svakovrsne i
svakojake, za življene potrebite. I vidjeste popove i fratre,
suce i odvjetnike, učitelje i zastupnike narodne kako
jezikom vrte brže od vrtićoke i ne znaš je li to kruh
zarađuju ili ga već žvaču.
Kikaš jedan časak zastane i pomisli da bi i on mogao
biti sasvim pristao pop ili odvjetnik, jer se i njemu jezik
tako slatko i glatko prevrće i obrće, a riječi teku kao lojem
obložene. No brzo se prisjeti da se Božje ne mijenja, pa
ponizno nastavi:
— Od petoga smo mi, mi koje ramena hrane. Od iskona.
Jerbo gdje je naš kruh? U torbi. U prosjačkoj torbi. A gdje
je torba? O ramenu. Visi. I vučije vode, i bremena drva vise
o ramenu naših žena. I sveto drvo badnjaka nosimo na
ramenu. I šilježe kad slomi nogu. Igramo se i nadmećemo:
kamena s ramena. I kad mrtvaca nosimo, na ramenima ga
nosimo. I kad djecu pravimo, noge na ramena dižemo. I kad
kolo igramo, ruke su nam na ramenima. I Gospodin naš
Isukrst nije naš — Bog nek mi oprosti — velju, nije naš dok
šećka i propovijeda, već dok nosi križ svoj preteški na
ramenu svojem slabašnom.
— Bolan ćaća — opet se istrči Jokaš s onom svojom
podvijenom bradicom i sjekutićima koji se nikada neće
sastaviti — bolan ćaća, ti baš kô da su naši oduvijek
prosjaci bili.
27
— Kikaš ga ošinu pogledom i promrmlja:
— Kakav iscjedak od kakve ljudine — a onda podviknu
— A tko ti kaza, macimudane, da su naši oduvijek prosjaci
bili?! Ja samo velju da nas je od iskona rame hranilo, a to je
tako, jer Bog tako odredi. Ili ćeš ti, smrdečino, protiv Boga
kô što si protiv oca?! Prije nego šukundjedi naši postaše
prosjaci, ne bjehu li hajduci? Bijahu, i te kakve hajdučine
bijahu! Ili može biti hoćeš reći, da hajducima puška o nekoj
stvari visi?
— A prije hajduka? — Jokaš se ne da ni uvrijediti, ni
smesti.
— Tko zna što je prije bilo! A ti se, jado, u Božje ne
pleti.
Zatim ustade i reče: »U prve!«, i svi ustaše za njim i
polijegaše na slamarice svoje ili u slamu na lisi, već prema
tome gdje je tko spavao.
Potrka se svu noć prevrtao i okretao mučen nekim
čudnovatim snovima koji mu nikada prije u san nisu
dolazili. Bivao je čas malen, kakav i jest, čas odrastao i
obrkovio; čas se vrtio oko kuće, čas pretrčavao čitavu
Hercegovinu, čas bi se našao u nekim čudesnim selima i
gradovima u kojima ništa nije bilo osim cesta i kućerina, ni
lista kostele, ni vlati trave, ni mirisna cvijeta, makar onog
od metvice i škrabutine. I govor neki stran, kao turski, kao
popovski, kao carskih vojnika koji su nedavno ovuda
prolazili, a opet nije bio ni turski, ni popovski, ni carskih
vojnika. Bit će da je američki. I onda bi u snu sanjao da i on
odlazi u Ameriku za Ikom Škerušinim, Antićem
Marjančićevim, Lukom Matanovim, za Škuljom i
Kukljašem... Potrka je jurio za njima, za selima i
gradovima, trčao i trčao, valjda zato što je Potrka, i u trku
se preoblačio u neka kićena odijela, i uvijek na ramenima
28
neki drugi teret nosio. Zapravo to i nije bio teret, nego kao
okićenost neka, same samohrane boje... boje bez težine.
Bilo je i nekih vrpca, šarenih, i marama zelenih i crvenih, i
cica, i beza, i dimita, i peča platna koje se neprestance
odmataju i nikada se do kraja odmotati ne mogu. I sve je to
bilo i crveno, i bijelo, i plavo, zeleno i ružičasto, šareno. Pa
onda neki kovčezi koji vise o ramenu, puni prepuni svega
blaga božjega, a sve se to prelijeva i blješti kao tepsija
nasuta mrđelicama... Ali svugdje i uvijek: rame i štap,
debeli, kvrgavi, prosjački štap s napol savijenom ručicom.
Probudiše ga prvi pijevci. Trebalo je krenuti u susret
Vlašićima... devet umnih ljudi u susret zvijezdama koje
blijede, devet umnih ljudi s istim ciljem, ali svaki sa svojim
snom i svojom malom nasladom u pritajenoj krvi.
29
I PADOŠE KAO SKAKAVCI
Idući hrptom brda jedan za drugim — oprezna hajdučka
krv još je tekla u njima — devet se umnih ljudi ocrtavalo na
jutarnjem sivilu neba kao dio na kratko izasijecane glistine.
Najednom poput glistine stadoše uvirati u zemlju i začas
nestaše s obzorja.
Ustvari, siđoše u dočić što se nalazio oko trista aršina
pod najvišim vrhom, Vilinjakom, koji i ne bijaše pravi vrh
— šiljak ili ćulak, glavica kupusara ili lukovica — već
prostrana, i koliko je mogla biti travnata, zaravan na kojoj
se vile sastaju, kolo igraju, bijesne konje vijaju i svakojaka i
svakovrsna čudesa izvode. Bijaše to mjesto začarano i
neprilično po čovjeka, pustopašina nekakva, obrubljena
prstenkom crnograbovih i jasenovih grmičaka.
Potrka se s noge na nogu primače djedu Kikašu, povuče
ga udvorno za košćate prste i upita:
— Nije li ovo Prpin dočić?
— Jašta, mudrosti moja i suzo djedova, jašta nego Prpin,
jašta nego moga sedmodjeda a tvog devendjeda Prpe,
junaka, ih, i poštenjaka, uh!
— A kako se ono zbi, djede Kikašu?
30
— Čuo si, lupežino jedna, čuo si to bar devet puta.
Potrka se počeša za uhom i stade mijesiti skupljenim
usnama:
— Jesam, dobro moje, djede moj, jesam i devedeset i
devet, ma i stoti mi je drago čuti.
Kikaš stade usukivati brk da sakrije smiješak dragosti,
volio je on berekina i od krvi i onako.
— Daklem, rekao bi naš pop, daklem, kad ono vile Prpu
umakoše i na Vilinjak odvedoše...
— Mora da je bio čudo lijep i moćan, jer vile
bubuljičave ne odvode — uzdahne Potrka i otužno vršcima
prstiju pomiluje svoje bubuljičavo lice.
— Najljepši u Krajini, najljepši što se zamisliti može, a
moćan... jer ga drukčije vile ne bi onako nemilo grabile i
raznosile kod toliko čilih momaka. A, borami, i jesu ga
grabile, raznosile i rastezale čim na Vilinjak pade u noći
mladoga mjeseca kad se vile ponajvećma uzblane i kad im
se sva mahnita krv u podanak sabije. Sve skočiše na nj. Što
starije to žešće skaču, uspaljenice nijedne. Te vuci jedna,
vuci druga, i moj ti se Prpa u toj pomami izgubi i onemoća
kô što čovjek uvijek onemoća dočim se žensko na nj
pomami. Gdje nećeš kad ih je stotina! Vidi Prpa, vrag
odnese šalu, i ako ovako potraje do zore, iscijedit će ga tako
da će ostati samo prazna mješina, u kojoj će koja košćica
ovamo-onamo. »E nećete, majku mu — zareče se Prpa u
sebi — e nećete! Vi jeste vile, ma i ja sam Prpa, a u Prpe i
za mladog mjeseca veća glava manjom gospodari!« Sve
misli što će i kako će, sve promatra neku malu, majušnu
vilu, nedoraslu Koviljanu, koja se negdje postrance skutrila
i sve na nj iz tihana i sramežljivo gvirka; netom je pogleda,
ona oči k zemlji. »Pripit ću se uza nju, pa štomudrago« reče
Prpa u sebi i začas majstoriju smisli, te podviknu vilama:
31
»Nemojte me natren grabiti i raznositi, već da malo sâm za
se poskočim ne bih li se stare snage domogao, pa će svakoj
biti na lakte i na aršine!« Prevariše se vile i guja ih ujede.
Netom ruke od njega, a on ti, hop-cup, Koviljanu oko pasa,
pa se zaleti i skoči ravnih trista aršina i dva palca k tomu,
što i izmjeriti možeš. Od tog silnog skoka prosjede se
kamenje pod njima, zemlja se sruni u sredinu i poravna, a
okolni se grabići, jasenčići i hrastići sviše i od vilinskih
pogleda sakriše cijeli dočić. I tako Prpa, pitajboga, koliko
dana uza svoju Koviljanu proboravi, i, pitajvraga, koliko joj
novih vilica ugradi, jer vile se ne kano žene, već kano
mačke blizne.
— A kako li se ono izvuče? — Potrki draga priča, draža
od pogače.
— Nijedno ti voće, sine, ne može tako oslačati da se
njim prije ili poslije ne zajaziš. Tako ti je i sa ženama i s
vilama. Samo kad te se žene zasite, šalju te k vragu ili pak
šutke s tobom deveraju, jer kud će i što će, dok ti vile
pošteno zahvale i s tobom pobratimstvo skuju. Ti popiješ
malo njihove krvi, one malo tvoje, pa te još i mlijekom
zadoje da se velike snage domogneš. K tomu te svim i
svačim bogato nadare, i dok god živiš u svakoj ti prigodi i
nevolji u pomoć priskaču. Ili možda misliš da bi Prpa od
svoje poklao i poubijao tisuću trista i sedam stotina što
velike što male Turadi, i ono nešto poganih kršćana, da mu
nije pomagala Koviljana i male vile što ih s njom izrodi!
Hajde, borati, sjedni!
— Jesu li one, može bit, umjesto njega i Turke sjekle?
— upita Potrka.
— Ni Bog ni vile ne maste krvlju ruke. Oni samo pamet
smute, a drugo je naš posao. Ili u piće kanu kapi od sna,
kapi od zaborava, kapi od glavinjanja, ili se dušmaninu na
32
dva tri skoka ukažu, pa se pred njim do gola svlače i gole
kolo vode. A Turci kô Turci: gole se ljepote nagledati ne
mogu. I tako: oni gledaj i u prazno sabljom mlataraj, a ti
sijeci dok se ne umoriš.
»Da je i meni tako!« pomisli Potrka i triput se oblizne. I
dok je obilazio dočić, tu ljubavnu postelju devendjeda Prpe
— veliku kao oveće gumno opasano rođenim komadima
kamena, baš tako kao da ga je netko obzidavao — deset mu
se puta ukazala Koviljana pokrivena samo trepavicama.
Potrka ju je gledao i gutao očima, nu čim bi ona podigla
trepavice, on bi svoje namah spustio. Oboje bijahu mladi i
sramežljivi, pa im se mora oprostiti. Ipak joj Potrka, makar
u misli, govoraše: »Pričekaj, mala, dok porastem, dok mi
budu trepavice same od sebe uzgorice stajale, bit će na
tisuće udaraca i na stotine tisuća Turaka...« Tada ga nešto
kljucnu po mozgu i kao da reče: »Stani, bolan, kud si
navalio! Ako posiječeš Turke, od koga ćeš prositi?!« I
Potrka spozna da su zauvijek nestale vile i konji umršene
grive, puške male i puške velike, kremenjače i kapsulače,
junački megdani i bojna slava... ostade samo prosjačka
torba o ramenu, obijanje pragova turskih i kršćanskih,
zazivanje Boga i Allaha za šaku vune, za bukaricu žita, za
kašiku masla i krišku kruha, jednako slasna bio turski ili
kršćanski.
Tako prva zora prvog prosjačkog dana pade na Potrkinu
dušu, teška i duga kao smrznuti prosinački put. I tko zna
koliko bi utonuo u to žalosno i bezizlazno da ga u stvarnost
ne privede oštar djedov glas, kojemu se ništa nije moglo
suprotstaviti:
— Ovamote svi! I u okol mi se poredajte.
33
Svi posjedaše po zidiću uz rub ledine, a sâm Kikaš —
kako i dolikuje — sjede na najveći kamen nalik stolcu
repašu.
— Izlazi, Jokašu! — zagrmi.
Jokaš, za čudo, bez riječi ustade s kamena sučelice,
otrombolji se i pođe preko dočića, nekako čudno,
isprebijano, šantavo, uznjihano, dok su mu se obješene ruke
beživotno klatile. Kad dođe pred Kikaša, izdrelji oči, dva tri
puta zakoluta njima, a onda ih šibne u nebo. Zatim isturi i
razvrati sjekutiće, koji se ionako sastaviti ne mogahu, te
zavapi glasom strašnim, samrtničkim: »Gospodaruuu... pola
mi djece pomri od gladi gospodaruuu... a i druga će
polovica ako ne spasiš! A Bog gleda i mene i tebe,
gospodaruuu... gleda i zlo smišlja više po te nego po me.
Dok ti budeš razmišljao što ćeš i koliko ćeš mi dati, ja ću,
evo, dotle pokušati da ga umilostivim. Izmoliti ću dio
ružaaarja... žalosni, jer radosni, gospodaruuu... ne mogu
moliti. Ujmoca i Sina i Duha svetoga. Amen. U prvom
otajstvu žalosnom razmišljat ćemo...« i više sjede nego
kleče.
Kikaš zadovoljno kimnu glavom:
— Dobro je. Dobro si obučen, dobro se izvijaš i dobro
žalostivo ričeš. Samo kad dođeš na ono: »... jer, gospodaru,
radosni ne mogu moliti«, malo spusti glas, nekako ga slomi,
i nek ti se koja suza oćuti u grlu kad je već nije na obrazu.
A kad kažeš »Ujmoca...« opet zaviči, potom sve ostalo
utišaj i smelji kroz zube, jer ćeš se drukčije brzo zamoriti i
glas će ti promuknuti, a s promuklim glasom ne možeš ni
krave goniti... Livoguza!
Jokaš se povuče na svoje mjesto, a Livoguza pođe
prema Kikašu, teško vukući za sobom onu svoju strašnu
stražnjicu, i sruši se ocu pred noge poput vrećetine: »Kono
34
moja, susjedice, ne gledaj me očinjeg ti vida! Ne gledaj me
jadnu i nevoljnu, ne gledaj me tužnu i žalosnu! Ne gledaj
što muž-razbojnik od mene učini, kono moja, kruno moja...
Kuk mi satr, a divlje se meso prihvati, pa sad vidi kud
izraste!« — te još više isprči onu golemu, pregolemu
guzičetinu, a suze joj potokom niz obraze — »Nu nije mi
do mene, kono moja, kruno moja... već, kako je lupež koje
dijete gradio, tako se svako rađalo s ovakvom guzičetinom i
divljim mesom. Neka i to, da je kruha! A imali smo ga!
Kakve loze, kakvo polje, kakvi voli... rogovi dva sežnja
dugački, običan im teljig na vrat ne može, a jaram kô
vjenčanica... I sve to razbojnik zapi! I ono bi kućice zapio,
da Bogu ne dojadi, pa ga gromom iz vedra neba, kono
moja, kruno moja...«
»Iz vedra neba?!« začudi se, tobože, Kikaš igrajući
ulogu Hercegovke.
»Iz vedra, kono moja, kruno moja, iz sunca sama!
Taman diže šaku da ošine malu Mariju, a dan vedar kô
njezino oko, kad guja iz sunca sinu, nebo propara i u
moždane mu uleti. I kako pade...«
— Dobro je — presiječe je Kikaš — samo mi se nemoj
tolikim suzama oblijevati, jerbo ćeš cijeli dan vodu lokati i
pišati, pa kako ćeš onda na njivi Gospodnjoj poslovati...
Brate Divče!
Divac doskakuće poput vrapčića i stade ženskasto
cijukati:
»Bog neka ti muda čuva, svijetli beže, gospodaru... meni
ih ljudi otkinuše. Hajduci me utukoše, uškopiše, mila
majko, grdna rano... Onaj prokleti Sukrvica, za grob mu se
ne znalo, kô što se i ne zna! A i vama, pogan pogana,
nazada se mnogih jada. Zatekoh ga taman kad jedno tursko
momče, a i sam sam momče bio, htjede tuc-tuc, pa utući.
35
Meni srce u grlo... gdje će momka, gdje jabuku, gdje bičića
tuc-tuc, pa skočih i povikah: »Ne tuc-tuc, protiv Boga je,
pustahijo!« A on, pogan nijedna, u brk mi se nasmija: »Nek
onda i tebi Bog pomogne!« I pas jedan obojicu nas tuc-tuc,
utuče svijetli beže, gospodaru...«
Kikaš ga obdari dugim bratskim i povlađujućim
smiješkom:
— Znam da znaš i nije bilo potrebe da te ispitujem, već
mi te drago slušati... Copac! O ne! Ostani gdje jesi,
prepobožni sine moj, ti ćeš i umrijeti a da osim molitve
nećeš nijedne riječi izustiti...
I zaista je bilo tako. Copac bi samo vukao svoje
ukočeno koljeno, pao pred kuću kršćansku ili tursku, pa bilo
u njoj muško ili žensko, dijete ili mačka, kleknuo bi pred
vrata, prekrstio se: »Evo izmolit ću dio ružarja...« i dok ga
ne bi izmolio, ne bi ustao — bilo koga u kući ili ne bilo. A
kad bi molitvu dovršio progovorio bi samo pet svjetovnih
riječi: »Bog će vam stostruko vratiti!« — dali mu ili ne dali.
— Stipica! — podviknu već unaprijed narogušen Kikaš.
A Stipica, Podlivoguz, poleti stružući nogama kao da ga
tresu sve groznice i padavice, zabaci donju kosiricu na
lijevu stranu, a desnu ruku iskrivi, kao da ju je triput
slomio, i prste ukljakavi:
»O ljudi, o braćo svjetovna i oci duhovni...«
Kikaš gnjevno potrese glavom i prodera se na zeta:
— Ost na se! Budalo i arcibudalo! Kćeri Livoguza, kad
ćeš ovu podrtinu čovjekom učiniti!
Godinama skupljani jad poradi bezočna prezira i
ponižavanja, razbukti se u podrepu poput suhe slame i
provali paklenom silinom, od koje se svi naježiše:
36
— A kad će tebe, mučitelju naš i đavle pakleni, kad će
tebe i živinom... i živinom milostivom! Jesi li ti ovdje bog
ili cesar, ili kukavelj kô što sam i sâm?! Ti, stara okrpino i
opuzdrino, komu bi ovu guzaru utrapio da ne bi mene!
Umjesto da mene i sve ostale kô kap vode na dlanu nosiš, ti
nam u usta galebinu bacaš! — I svi s čuđenjem i divljenjem
promatrahu kako ponekad i podrep umije u čovjeka izrasti.
Kikaš začudo ne uzvrati vikom, već naprotiv snizi glas
do šapta, a usput izvuče zakrivljenu britvu za brijanje ovčje
i kozje kože:
— Taj kravlji rep od jezičine uvuci u to prokleto
podrepsko prkno ili ću ti ga sam uvući! Koja ti je dosad
ruka bila kljakava?
— Lijeva kô i sada! — obrecnu se Podlivoguz i pogleda
ruku. A kad vidje da je desnu umjesto lijeve iskrivio, namah
se pogruši i poput prebijena psa vrati se i sjede na zidić.
Kao što bijaše naglo izrastao u čovjeka, tako se sada još
naglije u crva skovrlji, a to skovrljenje bijaše tako mučno,
da se nitko i ne osmijehnu, već svi oboriše oči stideći se za
njega.
Potom Kikaš pozove unuku Mariju Poprdu,
dvadesetšestogodišnju djevicu i mučenicu, koja na brzinu
sažvaka svoju priču o jadnoj djevojci što joj silu učiniše psi
turski ili kršćanski — već prema tome pred čijim se vratima
nalazila. A kad bi joj rekli: »Poštena djevojka poslije toga u
jezero skače!«, odgovarala bi: »Bih ja jadna i u najdublje,
da nije duše izgubiti. Jurve mi tijelo u pakao srondaše, još
zar i dušu da srondam... Smilujte se!« I ljudi bi se
smilovali: žene što su i same bile nevoljne i davale na put
Božji da se i njihovim kćerima slično ne dogodi, a muškarci
što su se u potaji nadali da bi i oni mogli, negdje pod
međom i bez sile.
37
— Vrtirepko! — pozva Kikaš i posljednju od družine.
Vrtirepka stade prilaziti polagano, uvijajući se, vrteći
stražnjicama i treskajući sisama:
— Dobre žene, sirota sam udavača...
— ... kurvetina! — zagrmi Kikaš — Stani, sotono
prokleta, vraže jedan! Ti zar misliš da tako izgledaju sirote
udavače? Kô splitske kurvetine iz kažina! I kakvu si to
módru obukla? Sirote ne nose nove módre, već one
iskrpljene, ali čiste i uredne. Ded! — Kikaš uzvi obrve, a
Ivka Livoguza i Marija Poprda, dok bi okom, stvoriše se
kod Vrtirepke, proparaše joj suknju na nekoliko mjesta,
potom je stadoše užurbano krpati. Dok su šivale, Kikašev
sin, Copac Pobožni, ispod oka promatraše kćerkicu svoju
Zlatku Vrtirepku i usrdno se Bogu moljaše da mu dijete ne
skrene na put na koji je one proklete uzvrćene guzičice
zanose.
Na kraju Kikaš ustade i reče:
— Upamtite jednom zauvijek da nismo ni Škeruša, ni
Antinica, ni pitajboga kakva kukavelj i komudrago, što se
povlači po našem selu i naše jadne ogrizine griska! Mi
nismo prosjaci od nevolje, nego prosjaci od zanata! Za
nevolju i ja znam opanke načiniti. Ali kakvi bi to bili
opanci? Dobri. Dobri za onoga koji dobra nikad nije vidio!
Ma kad bi Stipanica takve opanke načinio, nitko mu više ne
bi došao da mu druge načini. Može li u vaše šuplje glave
stati bar to, da je ovaj naš posao zanat, kao što hajdučija
bijaše zanat naših djedova?! I kao što su hajduci imali
harambašu, i vi ga morate imati. Vi ste vojska. Istinabog,
vojska u dronjcima, ali ne i dronjci! A sad, ala... brže
zemljom i ugljenom po obrazu i po rukama, jer čistoća je
ures sitih. A tko će situ koru kruha dobaciti! Samo ti,
Vrtirepko, kao udavača, moraš biti čista. Na te i neće
38
gledati kao na prosjakinju već kao na siroticu, kao na sebi
ravnu. Ala! Skokni do kamenice i dobro se umij, i vrat i uši,
jer ako ti koja za uho zaviri...
Sedamnaestogodišnja Vrtirepka bijaše i po sebi lijepa, a
kad se umi još više zasja među ovim zamrčenim jadom,
prekrivenim prljavim dronjcima kroz koje je počesto
izvirivala gola, hrapava i kruta koža. Vrtirepka se uputi
djedu s očitim naporom zadržavajući mlado, životinjsko
tijelo da, prežednjelo, ne zavrišti. I počne skromno,
oborenih očiju: »Sirotica sam uboga, bez oca i majke...«
— To ne valja! — presiječe je otac Copac, premda s
jedne strane bijaše obradovan njenom čednošću, što hoće
reći da je Bog primio njegovu molitvu i na neki joj način
vrckave guzičice umirio.
— A što to ne valja, sine? — istiha će Kikaš, ali s onim
prokletim »iz tiha« s kojim se surov kapetan poručničkom
pameću zabavlja.
Copac to ne primijeti, već poče razborito razlagati:
— Sirotica...« to je dobro, jer svi smo Božji sirotani. Ali
ono »bez oca i majke« pokraj mene živa i moje Mile! Jer s
Gospodinom se nije igrati. Milostiva ga bila hvala i slava,
može on to i zaozbiljno uzeti.
— A tako! Bojiš se, sine, za svoje prkno, a?
— Samo velju: nije se dobro nosati s Bogom.
— Ma nije ni sa mnom, sine — odreže Kikaš — I dok
sam ja živ, u ovoj je družini dobro samo ono za što ja
kažem da je dobro. Hajde, mala, gubi se i moli... Stani! Ipak
izostavi poganog ćaću i mater, nek ih vrag nosi. A sad, uz
pomoć Božju, udarimo!
— Na me si zaboravio — žalosno će Potrka prihvativši
čvrsto djedovu ruku.
39
— Nisam, junače moj.
— A što ću ja raditi?
— Vodat ćeš slijepoga djeda! Evo ti čista krpica, pa
svako malo očisti djedu krmelje, bilo ih ili ne bilo; neka
ljudi vide tvoje dobrostivo srce, pa će se i njihovo lakše
umilostiviti.
— A mogu li, djede — stade se Potrka meškoljiti —
mogu li, može biti, udariti onu o Gavanu i Lazaru kad nitko
ne udari? Znao bih je, daklem, kô i don Pavao!
— Don Pavao je — blagostivo će Kikaš — dobar misnik
i dobro se razumije u svoj posao, ma u naš baš nikako.
Lijepo bi mi bilo kad bi svi prosjaci na svakim vratima
bulaznili o Gavanu i Lazaru!
— Pa što onda don Pavlu govorite, da tu priču posvud
raznosite?
— Gdje ćeš uvrijediti dobra čovjeka, gdje ga ožalostiti!
Sokole moj, po nekakvoj priči i milosrdnu srcu ljudskom,
možeš odmah ovdje leći i krepati.
— Što nam je onda činiti?
— Počešati moždane i sve džepove napuniti
smicalicama, i uvijek novim i novim... Kali se, sinko, i
zanat mi kuj!
Kad se ispeše ponad dočića, nebo bijaše već rumeno.
Pod njima se prostrlo Imotsko polje, tu i tamo dobrano
poplavljeno, a iza njega — u slabu vidjelu — podrhtavahu
sivi bregovi hercegovački.
Kikaš zadovoljno pogledom obuhvati sve do obzorja i s
neprikrivenom nasladom reče:
— Eto Turske carevine, eto naše zemlje misirske! A evo
i nas skakavaca njezinih. Padajte po njoj, skakavčići moji,
40
brstite je i obrstite, do kosti je oglođite... ako se bude dala
oglodati!
A kad padoše pod Goricu, Kikaš ih ponovo zaustavi:
— Ti ćeš, Copče, sine prepobožni, ti ćeš s krunicom u
ruci udariti odmah na prve kuće.
— Hoću, mom Bogu hvala, hoću ja s mojom krunicom...
— Ti sine Jokašu, onako otromboljeno proševeljaj kroz
cijelo selo, nu ne udaraj do posljednjih kuća.
— Ako ovako ludo proševeljam — pobuniše se
nesastavljivi sjekutići — ljudi će pomisliti da sam poludio.
— A ti kô i ne znaš kud bi s pustom pameću! Gusta ti je
kô u mačka brkovi, e da je i to... Livoguza i Divac opkolit
će južni, a Poprda i Podlivoguz sjeverni komšiluk. A ti,
Zlatko-Vrtirepko... Vidiš li one kuće pri brdu? E, one!
Tamo su ti većinom ženske, a žensko je udavači meka
srca... U kuću mi Kordića ne krećite. Meni je s njom
megdan dijeliti. A sad: poletite, skakavci moji, poletite i
pustošite...
I poletješe kao skakavci i stadoše po nedavno popaljenoj
Gorici brstiti kuće turske i kršćanske, po ratnom planu već
unaprijed svakom podijeljene. Gladne i neizbirljive
prosjačke torbe gutale su sve što je u njih padalo. Pa ipak se
u njima dijelilo i razdjeljivalo, lučilo i razlučivalo, jer u
torbi bijaše još nekoliko zobnica i platnenih vrećica, da se
sitniš ne pomiješa, te se u jednu sipalo bar i proso, u drugu
kukuruz, u treću pšenicu i ozimicu, pa ječam i napolicu,
maslo u kotlu, a sve krupnije — od kruha i krumpira do
vune, suha mesa i stara ruha — tutnulo bi se bilo gdje. Pred
mrak bi se svi okupili i sve istovrsno u jednu vreću
pretresali.
41
Dok je sedmoro Špalatrina molitveni harač po Gorici
skupljalo, dotle je, na samom ulazu u selo, pod velikim
krošnjatim hrastom sjedio Kikaš i zabavljao se čavrljajući s
unukom.
— Eto, to ti je Hercegovina, zemlja turska, a opet zemlja
naška; turski begluci i spahiluci, a opet naš pašaluk.
Razumiješ li, sokole, što djed trabunja?
— Razumijem, diko moja, kako ne bih razumio! Ti
hoćeš reći, da begovi samo na svojim čitlucima žanju i
klasje pabirče... a mi i od njih i od raje, od svih begova i
sve raje harač ubiremo...
— Premudar si, sokole, pa se bojim i strah me je ljuto
da mi zlo ne završiš.
Potrki zaigra srce od dragosti, ali ne oda se, već
razgovor svrnu:
— Nego, diko moja, htjedoh te upitati, bi li ti, može biti,
znao koliko će otprilike biti prosjaka u Krajini?
— Vojska, sokole, vojska! Ovako od oka računam da ih
nema manje od sedam stotina.
— Pa zašto se onda, kod toliko prosjaka, pribojavaš
samo Škilje iz Zagvozda?
— Tko ti kaza da se pribojavam? — i obrve mu za dva
prsta poskočiše.
— Tko o čemu ti o njemu — reče Potrka.
— Ne pribojavam ga se, već od njega živim — uzdahnu
Kikaš.
— Ti od njega...?
Ja od njega i on od mene. Pamet brusimo i njom se
uzajamno prožimljemo. Jedini on iskri, jedini on ima
najveću družinu, jedini on i na surutku trči da se prvi
mlijeka maši... i na kraju jedini je on u svemu dorastao da
42
se sa mnom nosa. Jer što će mi ona kukavelj s Biorina, iz
Ciste, s Lovreća, Opanaka, Mrnjavaca i Studenaca, koja mi
čak ni putove ne križa, već mlatara po Duvnu, Livnu i
Glamoču kud mi samo ponekad, a i to više od znatiželje
nego od potrebe. A ne mrse mi konce ni ovi iz Lokvičića,
Dobrinača, Grabovca, Zagvozda, Rašćana i Krstatica, jerbo
im je svima Jokaševa mudrost u glavi, te nikad ne kreću
dok ono jadna kukuruza ne okopaju, pa kad krenu: meni i
Škilji maslo, a njima mlaćenica. I dok oni u Hercegovinu,
mi smo već primorje i školje opeljušili. E, Škiljo, Škiljo iz
Zagvozda...
— A tako... — tobože se iščuđava Potrka — Još mi
zerkicu reci: zašto ove teške jasenove štapine moramo
nosati i mi kojima su, ako ćemo pravo, više na muku nego
na pomoć?
— Biskupima su još na veću muku, nu što će kad je Bog
tako odredio!
Protiv Božje ni Potrka ne može, te onako, oprt leđima o
kamen, stade s užitkom promatrati pusto polje, koje se
protezalo sve do njegovih brda, prekriveno mladim
zelenilom, po kojem su tamo na zapadu i ovdje, nedaleko
od njih, polegla oveća plitka jezera, blata, nastala od
naplavima otopljena snijega i gustih proljetnih kiša, od
nabujalih voda što su kao po dogovoru sa svih strana hitale
dubokoj sutjesci bujičarske Suvaje i valjale se uz huku i
grmljavinu sve do samih vrata bujičnjaka, sabijajući stravu i
u samo kamenje. No spoznavši da uspavano polje ne mogu
ni probuditi, a kamoli ustrašiti, mirno bi se po njemu razlile.
Ej, koliko je na tom mirnom polju vranih konja igralo,
koliko li sablji vitlalo, kolika se krv prolijevala...
— Je li i ovdje devendjed Prpa dosta jada posijao?
43
— A gdje nije!? Kud okom svaku je stopu zemlje
turskom krvlju natopio. Samo se ovdje, u Gorici, najljućega
jada dokopao. Bijaše tu kula Kasim-age Čelebića...
— Je 1' to ona što se onako pogano crni kao da je
ognjem izgorjela?
— Muč' mali — obrecnu se Kikaš — ne uvrći vraga
gdje ne treba. Sve gledaj, i kô da ništa nisi vidio. I kad
stotine pušaka zapraši, kô da nijedne nisi čuo.
— Zašto, djede, kad vidim i čujem!
— Tiše, sinko, i kamen uši ima — ušapta se Kikaš —
djed će ti sve po istini kazati, a ti zaboravi i prije nego ti
kažem. Vidiš li ovaj garež pred nama? To su turske kule što
ih prije dvije godine sprži Mićan harambaša i don Ivan
Musić, hajdučina. Tad pobiše toliko Turadije da na Ikišino
gumno ne bi stalo.
— Neka, valaj!
— Muč', sinko, muč'! Mićana na Vinjanima zaskočiše
rondari, a don Ivan umače, pa sa svojim hajducima još i
dandanas žeženim olovom balijama pod rebrima srce traži. I
jad ti je po svoj Hercegovini, po svoj turskoj zemlji. Nu mi
prosjaci, sine, nit što vidimo, nit što znamo, nit što čujemo.
Nit komu što govorimo niti nas tko o čemu pita; a da te i
upita, muči! Ako ćemo ljudski, nije ni pošteno gledati jad
onoga od koga koru kruha išteš. Naše je da torbe napunimo,
sve je drugo u Božjoj ruci. Jesi li me razumio? A sad
zaboravi sve što ti rekoh.
— Zar mi nešto reče, djede?! — Potrka se sasvim
iskreno začudi, a Kikašu brk zaigra.
— Gdje ono stadoh, suzo djedova?
— Bijaše tu kula Kasim-age Čelebića...«
44
— Aha! O devendjedu Prpi. Vidiš, o njemu se može
govoriti. To su junaci iz davnih zemana, pa ni balijama ne
smetaju, pogotovu ako i o kakvom njihovom deliji
zapjevaš... A u kuli Razija djevojka, kći agina, prčali-kobila.
Oči pasi, napast ih ne možeš.
— Ih, radosti moja! — klikne Potrka.
— Muč', pogrdo — kroz smijeh se obrecnu Kikaš, pa
nastavi. — Kô ljepotica, kano kučka jedna, bedevija! Dva
oka kô dva crna ognja, povelika kô jaja u junca. A Prpa bi
za žensko iz vode u vatru. Netom doču za Raziju, zakle se
da neće okusiti ni kruha ni vode dok se s njom u pletenicu
ne splete. I kakve je već pläve krvi bio, baci se na đogina i
začas pade pod Kasim-aginu kulu. Pa zavitla crnim
buzdovanom, a kapija na sve četri strane. Dok se pope kuli
u odaje — što sabljom što topuzinom a što puškom malom
— požnje dvadeset i sedmero turčadije. I tko zna kakva bi
još čuda i pokore učinio, da iz odaje ne izleti Razija i
povika: »Stander, junačino! Čemu na krv kad znam da na
me dođe... pa kad dođe i udari! Odavno me za srce ujede!«
Da je malo mućnuo glavom odmah bi razabrao gdje mu
stupicu sprema; ni kurve se, brate, tako bezočno ne nude.
Nu kad mala glava zavurseti nad velikom, i Bog ruke diže.
Moj ti Prpa u odaju i odmah se hitnu na Raziju kô pas na
mrsnu kost. Ona, kučka jedna, uvi se i reče: »Nećemo
valjda sevdisati s pripašajem!« Nu čim Prpa pripašaj skide i
odloži, ona triput ćukne, a Kasim-aga sa šest sinova, sa šest
jablana i vukova u odaju uleti, te Prpu, dok se još ni
razaznanio nije, povali, sputa i okova.
— Zar se ne mogaše sablje dokopati? — žalosno će
Potrka.
— Mogaše. Nu jadna ti korist od nje. Ne bijaše moć u
sablji već u pripašaju.
45
— Što će ti pripašaj ako u njemu nema noža i handžara,
puške male i drugih stvari boju potrebitih!
— U mom i tvom, sine! Ali Prpin pripašaj bijaše jedan
od onih što se svakih stotinu godina pripasuju. I stoga se na
cijelom svijetu svakih stotinu godina samo jedna junačina
rađa. Bijaše to, sine, vilinski pripašaj, koji je u ono vrijeme
od svih vila samo Koviljana imala i dala ga Prpi utkavši u
njoj polovicu svoje kose. A dok te i u običnom pripašaju,
kamoli u ovomu, vilinska kosa opasuje, nikakva te zla kob
skobiti ne može.
— To Prpa nije znao?
— Kako ne bi znao! Ali rekoh ti: kad donje zagospodari
gornjim, i Bog ruke diže.
— Pa što pripašaj, na brzinu, opet ne pripasa?
— Zaludu. Čim ga jednom otpašeš, gotovo je. Vila
odmah izvuče svoje vlasi, a krpa postane što je i bila... Tako
Prpu svezaše i kolac mu namakoše.
— Nisu ga valjda i nabili? — izazovno će Potrka, jer
već bijaše sto puta čuo kako je devendjed Prpa duboko
ostario, kako je jedne noći s devenbabom Anđelijom na
gumno legao, kako se devenbaba Anđelija iščinjala da
spava, a samo je žmirkala i sve gledala, gledala kako ga vile
umivaju i čarobnom pomašću mažu, kako se pred njenim
očima iz smežurana starca u pahuljičasta mlađarca promeće,
gledala je i to kako je s vilama na vilinskog konja uzjahao i
prema Vilinjaku odjezdio. Poslije ga nitko nikada više nije
ni čuo ni vidio. To je bila jedina sveta i živa istina, a sve je
drugo: luk ti vadim kapulu ti sadim.
— Nisu — odgovori Kikaš — Koviljana im ga iz ruku
otela, pa s njim u oblake, iz oblaka na Glavicu povrh kuće. I
svakog vilenjaka, koji vilinski pripašaj izgubi, vila tri puta
od smrtne pogibelji izbavlja, a četvrti bogu ili vragu!
46
— To hoće reći da poslije toga devendjed Prpa nije
onako plahovit junak bio?
— Nije nikakav, sine. Bijaše stara, slinava kukavelj.
Samo to ne smijemo nikom drugom reći.
— Onda ti meni — reče Potrka žalosno i gotovo
uvrijeđeno — onda ti meni drugi put pripovijedaj o
njegovim junaštvima, a ne o sramoti.
— Neka, sine, neka, ma dobro je i ovo drugo znati. A
sada pruži ruku slijepom djedu i odvedi ga do one velike
kuće, Kordićeve, od kršćana najbogatije stoga što nisu raja
već trgovci, s Turcima dobri, a imaju i zemlje, malo u
Turskoj, malo i u naškoj.
— Hoću, djede, a ti zatvori oči, pa ćeš bolje ševeljati.
— Ne uči ćaću kako se prave djeca — obrecne se,
tobože, srdito Kikaš i pruži mu ruku.
Potrka je ne prihvati, već mučen nečim što mu iznenada
na um pade, opet sjede na kamen i povuče Kikaša.
— Ne ljuti se, diko moja, nu meni ne ide u glavu kako
to da ti znaš tolike kuće, starješine kuća, pa i ukućane, a oni
tebe nit znaju nit prepoznaju?
Kikaš se, koliko je mogao, udobno zavali na kamen,
otkine oštru vlat trave i stade je grickati.
— Sve to, sine, zanatu pripada. Mi smo prosjaci, oko
moje, a ne paše i banovi da bi nas se pamtilo! Svi vojnici
znaju u glavu svoga generala, a general može biti zapamti
dva tri dižiglavca.
— A kako mi onda znamo i Škerušu, i Antinicu, i
Kusturaču šantavu, i slijepog Kilešu, Marketinu i Šamiju što
naše pragove obijaju?
— Valja ti još mnogo učiti dok za valjana prosjaka ne
izučiš. Svi, koje si spomenuo, prosjaci su od nevolje,
47
kukavelj koja ni na poklade pod cerenjem nema obješenu ni
puzdru, kamoli visme ili peču slanine. Taj jad što od naših
štapa životari, jedva se iz svog sela u susjedno miče; pa
kako ih ne bi znao i prepoznao kad ti svakog mjeseca
dvaput prag ostružu. A gdje su, sine, naši pragovi! Država!
Pola Bosne i Hercegovine, primorje i otoci, na stotine sela,
na tisuće pragova... sve da hoćeš u godinu se dvaput na
istom ne možeš šćućuriti. Pa tko bi te upamtio!
— Zašto si se onda onako grdno okomio na
Podlivoguza, što je desnu umjesto lijeve iskljakavio?
— Da ti pravo kažem, nije to poradi posla, već ga ne
mogu ni na nos, ni na oko... A sad ne skrećimo. Kad smo
već tu dobro bi bilo da i još nešto naučiš. Svakog kršćanina
od kojeg prosimo moraš nazivati »gospodarom«, a Turčina
»svijetlim begom«, makar ni aga ne bio. I kad si im takav
oltarić podigao, gdje će oni okom zemlji, dronjak pamtiti i s
dronjkom divan voditi! Gdjekad se i to dogodi, ma mogao
bi na prste... Nemaju oni vele riječi za nas. Gdjekad će te
upitati: »Odakle si?« Ti im reci: »Od Imacke, gospodaru,
svijetli beže!« To će biti sav tvoj razgovor s njima. I to je
dobro. Jer nije sluzi s gospodarom divan voditi. Bijaše
budala koji su se i u takav posao upuštali. Eno ti Luke
Kurtovića iz Zagvozda, eno ti Matuke Birčića iz Mutlaka,
mogao bih ti i još kojeg pribrojiti. Udarili oni po primorju i
Hercegovini u razgovore, pa u drugovanja i prijateljstva,
sjedali s domaćinom za sinije i stolove s njim iz iste zdjele
jedi, iz iste bukare pij... A kad kući: drob pun, torba prazna
— jer gdje ćeš prijatelju u prosjačku torbu dar metnuti! I
pogledaj ti danas kuće tih dižiglavaca i naduvanaca.
Krovom pokrite, a na uzglavlje im kaplje. I još nešto složi u
svoju bistru glavicu: ne dopuštaj nikomu da u tebi prepozna
prosjaka od zanata. Jer ovi su ovdje svašta čuli o nama,
kako imamo kuće i stoku, odjeću i obuću kakve ni oni sami
48
nemaju, pa jedva čekaju da nas nogom u guzicu. Kad te
jedan dune, dunut će te svaki od Glamoča do Mostara, jer
da vučje noge imaš, opet zao glas o sebi ne možeš ni
dostići, kamoli prestići! Stoga se uvijek iščinjaj prosjakom
od nevolje; nikad nikog od svoje družine ne prepoznavaj, i
rođenog oca kao da prvi put vidiš. A sad, na put Božji!
Kikaš se začas promijeni u licu, u hodu, u držanju, u
svemu. Obrazi mu se odužiše, a ugasle oči počeše suziti, pa
čak i krmelje izbacivati, hod mu se mačji usitni, a opanci
stadoše strugati po kamenju, zapinjati, kriviti se kliziti i
posrtati. Došavši pred Kordića kuću, podiže glavu visoko,
kao što slijepci i čine, te visokim glasom upita unuka:
— Kaži djedu, sine, čiji li su ovo dvori? Jali turski, jal'
kršćanski?
— Ne znam ti ja — otrese se Potrka — Kućerina kô
kućerina.
— Kršćanska kuća, starino, kršćanska — iziđe na vrata
dubok muški glas, a odmah za njim okrupna sredovječna
ljudina, sudeći po svemu, baš starješina Marko Kordić.
— Vidi se odmah — povika Kikaš naglašavajući svaku
riječ — časna kuća, častan gospodar, časna čeljad
ukućanska... Bogu i slijepoj sirotinji sklona.
— Slijep si ti kao i ja — nasmije se ljudina.
A Kikaš, zagledan negdje u nebo i kroz nebo, dobaci:
— Dabogda i ti ne vidio kao što ja vidim!
U to Potrka primijeti neku oveću rupu u dvorištu, pa
prije nego što je ljudina mogla odgonetnuti djedovu i suviše
jasnu dvosmislicu, povede Kikaša i navede ga na jamu.
Iznenađeni Kikaš, uz psovku, upade u glib do koljena, a
Potrka prasne u obijesni i zluradi smijeh, te stade dražiti
djeda poskakujući i plješćući rukama:
49
— Eto ti, neka ti, stari jarče repati! U lokvi ćeš krepati!
Nećeš mene tući, ni za uši vući! Drli-lili, tulu-lulu, drli-lili,
tulu-lulu... Potrki je draže krasti, neg pred tuđa vrata pasti.
Stari jarce, psuj i laj, žderi tuđi zalogaj! Potrka će jesti svoj,
tulu-lulu, djede moj... — i veselo poskakujući otrča niz selo.
— Proklet bio, proklet bio, prokleti berekine! Proklet!
Proklet! Proklet! — Kikaš uzdiže obje ruke iznad glave, ali
da prokletstvo baš zasigurno ne padne, ne raširi palce.
Opako Potrkino srce uzbudi i zgranu sve Kordića
ukućane, te svi na dvor istrčaše i strčaše se oko slijepa
starca s punim pregrštima kršćanskoga milosrđa, s punim
ustima pogrda na Potrku i s punim srcem divljenja vlastitoj
dobroti. Začas Kikaša izvukoše, pregledaše nije li nogu
uganuo, opraše ga i osušiše uz vatru. On im se od srca
prepusti, bespomoćan kao dijete, neprestano kukajući: »Ne
grdite ga, dobri ljudi, ne psujte ga. Neka je zao i opak, ma
opet mi je od srca otpao. Samo da Bog, milostiva ga budi
hvala i slava, moju ludu kletvu k srcu ne uzme, inčije ću se
proklinjati i na ovom i na onom svijetu!« Na to svi na nj
skočiše, kako ne valja biti meka srca, nego guji glavu u
zametku, muhi krila, bijesnu ždrijepcu kopita do krvi i
stotine drugih kazna pravednih. A starac neprestano
ponavljaše: »Od srca mi je otpao!« To još više gane i
potrese razmekoćena srca žena, a potom i ljudi, te stadoše
jedni drugima kroz suze govoriti: »Dobar li je! Divan li je!
Svetac li je! Sveti Franjo s kukuljicom! Sveti Martin s
kabanicom...« Dok bi dlanom o dlan Kikaševa se torba
napuni i prepuni žitom i vunom, maslom i sirom, i svim
blagom božjim, a o nju se prisloniše i dvije plećke suhe
bravetine te dobar pedalj vismena.
— Kako ćeš to nositi, tugo moja? — upita jedno
ostarjelo i milosrdno žensko čeljade.
50
— Bog koji sve ovo providi, domislit će se i kako ću
nositi — pobožno će Kikaš.
— Pokrast će te. Danas vjere ni u rođena brata — opet
će ono milosrdno čeljade.
— Nu stoga je u Boga ima — ustraja Kikaš — i on će se
dosjetiti kako će sačuvati slijepa.
Tada se uplete starješina Marko Kordić i reče:
— Znaš li što, stari? Ovako na brzinu sračunah, da u
tom što ti dadosmo ima dobrih sedam kruna. Da te i ne
okradu, kako ćeš to nositi kad jedva sebe nosaš! Stoga to
ostavi ovdje, a tebi evo pare, pa ih lijepo zašij u kamparan, i
nikom ništa.
— Vidiš li, dobri čovječe, kako se Bog brzo domislio!
— klikne Kikaš i već htjede nadovezati da ono što mu
dadoše vrijedi i devet kruna, ali se u posljednji čas postidi.
Negdje oko podne, kao slučajno, naiđe Livoguza — koju
je Potrka već obavijestio u kojem grmu leži zec — te se
ponudi da će jadnog slijepca odvesti kući, makar će s njim
dangubiti i svoj posao zanemariti, već nek i njoj koju
mrvicu otvorena srca...
Podveče padoše u Soviće, i svih devetoro zanoćiše u
istoj pojati, a to ne bijaše ni sumnjivo ni zazorno, jer su
prosjaci oduvijek — ma otkud dolazili i međusobno sasvim
nepoznati bili — radije u društvu zanoćivali nego sami još i
u snu čamili... jer i prosjaci su razgovorljiva Božja
stvorenja.
Kao dobar i poslovan gospodar Kikaš bi svake večeri
savjesno pregledavao što je koji toga dana isprosio, te ovog
pohvali, tog pokudi, onog svjetuj. Večeras se okomi na
Vrtirepku, koja bijaše isprosila jedva šaku vune i bukaricu
žita, jer — veli — više joj ne dadoše...
51
— Ne dadoše, a?! — grmnu Kikaš — U mene i u Boga
nema: ne dadoše! Moraju dati! Nego... ti ćeš meni,
Vrtirepko, silo nečista, kô i Ruta: od jutra do sutra pabirčiti
po njivi Božjeg milosrđa ili će te stotinu lijepih vragova
odnijeti! Gledao sam te, pogrdo, da bi pogrdo uspaljena,
kako s momcima uz oko i niz oko, i kako tim prokletim
guzičicama vrckaš, da bi i svetom Anti čelo oznojila! Ako
si se uspalila, silo nečista, izdrpaj se i progonjaj kod kuće, a
ovdje mi se u lokvi hladi i pabirči po njivi Gospodnjoj!
— Pregrizao jezik, dabogda! — prosikta Vrtirepka
bijesno, ali tako tiho da ni samu sebe nije mogla čuti.
Pošto je zapovjedio da se sve isprošeno sredi i pretrese u
dvije vreće — obje se napuniše do vrha — Kikaš sjede do
radosti starosti svoje, do Potrke, obgrli ga oko ramena i
uzdahnu:
— Evo sedamdeset i dvije godine uhvatih, ali onakvu
prokletu smišljotinu ne smislih!
— Meni se, djede, u onaj čas učinilo da će ljudi više dati
pred zlim činom, nego pred nevoljom i molitvom.
— Dobro ti se učinilo, sine. A nisi li se malkac pobojao
da će te djed krivo razumjeti?
— Gdje bi me krivo razumio, diko moja, kad se i ovo
malo pameti što je u meni iz tebe stočilo! — Znao je laskati
lupež mali, prepredeni. — Samo sam se malčice pobojao
kad si me, tobože, proklinjao da ti se, kao slučajno, palci ne
rašire, i tako se kletva ne primi. Ali ja se i opet pouzdah u
tvoju pamet.
— Aj, aj, obojicu vas pamet poplavila kô maslokaša...
aj, aj... pa se uzmjaukali kô mačke veljači... mijau, mijau...
— podrugnu se Jokaš, pakost mu zasja na sjekutićima, koji
bi tako od srca zaškripjeli i zaškrgutali kad bi se mogli
sastaviti. Nu Bog zna što čini, pa šűki rogove ne daje.
52
Nitko se i ne osvrnu na Jokašev izazov, jer su znali: ako
im samo znatiželjan pogled izmami, da njegovu siktanju
neće biti konca ni kraja. Jokaša to jednodušno prešutno
ponižavanje još više razdraži, te se stade iskaljivati u svakoj
riječi rastežući je od jednog do tri aršina:
— Obrstit će... mijau, mijau... Premudri ćako moj i moj
sin premudri. Obrstit će kravlju! — potom zače oponašati
njihov nekovečernji razgovor: »Mijau... pa kud bi ti,
junače?« »Mijau... prema Mostaru. Pa obrsti Goricu. Dok
Škiljo u Goricu, mi u Soviće. Pa obrsti Soviće. Dok Škiljo u
Soviće, mi u Grude i Broćanac. Pa obrsti Grude i
Broćanac...« Mijau... Obrstit će kravlju!
Dok je Jokaš s đavolskom nasladom kroz razmaknute
sjekutiće prskao pogrde i kišicu pljuvačke, dotle se Kikaš
nadigao na lakte, skupio obrve, ukrižao trepavice, te ga
žmireći netremice promatrao. A kad se Jokaš zamori, Kikaš
prousti hladno s malom primjesom vječno nazočnog
čuđenja:
— Prvi, pa iscjedak! E, Jokašu, šantalašu, ćaće svoga
budalašu! Kokoši ti ono malo kokošje pameti ispiše. Jado
jadni, ti bi bio najsretniji kad na ovom Božjem putu ne
bismo skupili ni toliko da se prehranimo.
— Tako će i biti — slatko se naceri Jokaš, i tu slatkost
svi vidješe, jer mu u polumraku, gdje su se naslućivala usta,
ugledaše bjelkasti kolobar sline.
— Tako bi moglo i biti — ispravi ga Kikaš — da si
držao jezik za zubima. Jer nitko od nas nikoga od Škiljine
družine nije vidio. Tako bismo za Škiljom danima
paljikovali, misleći da ispred nas vršlja kakav prosjačić. Što
se izdade, puzdro magareća!? Sad lezi i razmišljaj o svojoj
kokošjoj pameti i o tom kako tvoj zmijski jezik osim tvojih
53
nijedna druga usta ne može oblizati, ni tvoj dah nikoga
zapahnuti, mijau... i mrnjauuu...
Potom Kikaš prijeđe okom redomice po svima dok se ne
zaustavi na kćeri Livoguzoj i Potrkinoj najstarijoj sestri
dvadesetšestogodišnjoj usidjelici Mariji Poprdi:
— A ti, Poprdo i Livoguza, ujutro ćete se uprtiti i
odnijeti kući ovo što naprosismo. Danas petnaest dana
srondat ćete se s troje magaradi u Vitinu, i to preko
Krstatica i Slivna, put je kraći. Ne bojte se, Škilji ćemo
zamrsiti konce. Potrka, sine, što bi ti učinio?
Koliko je god Potrki bila draga djedova laska, toliko ga i
diralo ponižavanje oca, kojega, istina, nije volio, ali ćaća je
ćaća — drag i mio ma kakve pameti bio — i ne smije se
nada nj baš bezrazložno istrčavati. Stoga stade razmišljati
kako bi se izvukao:
— Kaži ti, djede, diko moja... ti si harambaša!
— Neka, neka... ma draže mi je od tebe čuti — ohrabri
ga Kikaš.
— E, onda ćemo po vojnički! Ustaj, vojsko prosjačka!
Torbu na rame, štap u ruke i put poda se!
— Jesi li poludio!... Bez sna i bez počinka... Baš
mahnito... — pobuniše se i ostali.
— Miiir, marvo jedna! — zagrmi Kikaš.
— Vojska je vojska — nastavi Potrka — i nema tu: jesi
li poludio!
— Zašto odmah?! — iskesi se Podlivoguz.
— Zato što sada Škiljina uhodina spava i o nama brigu
ne vodi, jer misli da i mi spavamo. Kad se ujutro probudi,
bit će mu kasno.
— Tako je, pametno djedovo. A kud misliš da udarimo?
— upita Kikaš od dragosti čupkajući brk.
54
— Soviće ćemo preskočiti, jer ih je Škiljo već obrstio i
u Grudama zanoćio. Preskočit ćemo i Grude, jer će ih Škiljo
već na uranku obrstiti. Broćanac ćemo mu dati dobre ruke,
pa i fratre na Širokom Brijegu, jer su fratri i od nas nemiliji
prosjaci... pa ćemo, dušo si ga moja mila i draga, ravno na
Čitluk udariti!
— Ako se Škiljo i tomu domisli što ćeš onda? — sad za
promjenu upita Livoguza.
— Ne može se domisliti dok mu uhodina ne javi. A kad
mu uhodina javi, bit će kasno, jerbo ni tada neće znati: gdje
li smo, što li smo, kud li smo... Pa će mu cijeli dan proći u
iščuđavanju. Je li tako, djede Kikašu? Kikaš mu ne
odgovori, već ustane i pomalo se ukoči:
— Torbe na rame, štapove u ruke i put pod noge!
Naprijed, marvo prosjačka! Naprijed!
— Što? Zar zbilja nećemo ni oka sklopiti?! — bljesnuše
Jokaševi sjekutići.
— Naprijed!
— Ne možete ovako kô marva i s prebijenom nogom —
potuži se i Livoguza gledajući umorna brata, Copca
pobožnoga.
— Naprijed! — grmnu Kikaš.
Jokaš već ponovo htjede nešto ružna zaustiti kad li ga
Copac povuče za ruku i prošapta:
— Muči, brate, ne ljuti ga! Pametno radi. A ti moli
Boga, kô što ga i ja molim, pa će ti noć u tren proći. I nema
ništa ljepše već noću pomalo putovati i moliti očenaše pod
nebom punim zvijezda i tihog, tihanog pjevušenja anđela
koje možeš čuti samo dok se u noći moliš.
Ne smijevši na Kikaša, Podlivoguz se obrecnu na
Copca:
55
— Lijepi te đava' mahnita odnio, da je Bogu toliko do
molitve, onda bi učinio da ništa drugo i ne radimo!
I tako pođoše svi — osim Poprde i Livoguze, koje će
pošto se dobro ispavaju ono sirotinje kući odnijeti —
pođoše, kao i uvijek, jedno za drugim, oprezni kao hajduci,
ne govoreći ništa i nemajući potrebe da bilo što kažu, jer im
se čitav dan jezik okretaše čas na molitvu, čas na prošnju i
zaklinjanje, čas na kletvu i prijetnju Bogom i Allahom.
Ne bijahu učinili ni stotinjak koraka kad Kikaš osloni
desnicu Potrki na rame i šaptom upita:
— Što li to uza te šuška, sine? Potrka nemajući kud ni
kamo prizna:
— Pet pačica, duhana, djede.
— Otkud li ti duhan?!
— Pronađoh ga u pojati gdje smo zanoćili. Vidim ja,
lijep duhan, šteta ga je, a puno ga je. I mislim ja na don
Pavla, ti znaš da on voli lijep duhan, a upelio mi...
— ... da ukradeš? — još će uvijek mačkasto Kikaš.
— Nije baš da ukradem, već onako da donesem.
— A tako! — šaptom povlađuje Kikaš i šaptom
nastavlja — A nije li te sramota krasti čovjeku koji nas je
svih dobrostivo ukonačio?
— Neće on ni opaziti, toliko ga ostade!
— I neće, jer ćeš sine, iz ovih stopa ukradeno vratiti i
metnuti tamo gdje si našao! Ja ću te pričekati, a ujutro ću ti
dati dvije krune, pa don Pavlu kupi ljepšeg duhana. Svaki
koji kupiš, bit će ljepši od najljepšeg ukradenog. I da mi to
nikad više nisi učinio!
Postiđen Potrka potrča prema pojati, na svakom se
koraku za kose hvataše i čupaše ih što od poniženja, što od
56
bijesa na sebe, kako li je mogao takvu nesmotrenost učiniti i
djedu se zamjeriti!
Nemir ga ne napuštaše ni pošto je ukradeno vratio, te je
— pogrušen i ljutit na sebe — čitavu noć koračao uz djeda
neprestano stišćući zube.
Ni stotinu priča o neprispodobivim djelima devendjeda
Prpe — što ih ovaj počinjaše u svakoj proložini, u svakom
šumarku i na svakoj goleti kojom su prolazili, tako da ne
bijaše ni kamenčića na kojemu se turska krv nije zgrušala
— ne vrati radost Potrki, koji tako grdno, premda iz dobra
srca, sagriješi.
57
U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAŠI
Nadomak kule Mustaj-age čitluškoga Potrki sine
spasonosna misao koja će ih jednom zauvijek osloboditi
najljuće nevolje što im neprestance pred stope ili u stope
uskače.
— Dobro bi bilo, djede, da aga dočuka kako je Škiljo u
prosjaka preobučena uhodina popa Musića, pa da o njem
više brigu ne vodimo?
Kikaš ustuknu kao od iznenadna udarca i zagleda se u
unuče, u čudovište:
— Ti bi zar kô Garci Šimića, koljeno da mi se zamete
kô što će se i njima zamesti?!
— Ih! Šimić je, bolan, uistinu bio hajdučina, a Škiljo je
kukavelj a ne hajdučka uhodina! I tu ti nema izdaje, već
samo, hoćemo reći, nekakva malešna potvora.
— Poradi koje ode glava!
— Kô da mu puno i valja!
Na to ga Kikaš zgrabi za ramena, okrenu ga k sebi i
probode očima britkijim od noža, a košćati starački prsti
stadoše nemilice drobiti nejake Potrkine kosti:
— Ovim ću ti rukama glavu u guzicu...
58
Uza svu bol Potrka se uspi nasmiješiti, nevinašce:
— Djede moj, zlato moje, kô da za šalu ne znaš! Kikaš
odahnu, stisak popusti, a Potrka s olakšanjem pomisli: »Da
ne bi moje prijetvorne pameti, ode glava!«
— Lopužino — nasmiješi se Kikaš — ni šala nije dobra
ako je neljudska. A sad, uz pomoć Božju, na agu!
Stigavši pred kulu Mustaj-age čitluškoga, odlučiše i opet
primijeniti Potrkino iznašašće, koje im u Gorici toliko dobra
donese, te Kikaš podiže glavu visoko, kao što slijepci čine, i
visokim glasom upita:
— Kaži slijepom djedu, sine, čiji li je ovo čardak! Jal'
turski, jal' kaurski?
— Ne znam ti ga ja! Čardak kô čardak, zidina kô zidina
— reče nehajno Potrka pomnjivo se ogledavajući za
kakvom rupom u dvorištu na koju bi naveo slijepa djeda da
posrne. Ali svud okolo kaldrma dobra, ravna kano gumno
novo, utoptano — u kojeg ćeš ga vraga uvaliti!
Avlija pusta, groblje u ponoć, tek pred kulom turski
momčuljak, sredan i uredan, na zid se naslonio, fesić
nakrivio, pa će nekako svisoka, otržito — gospodar je:
— Nije to, kaurine, zidina kô zidina, već kula kakve
nećeš naći da svu kaursku zemlju uzduž i poprijeko.
— Allah, ilallah — zavapi Kikaš — to je kula Mustajbega silnog!
— Age, starče, Mustaj-age, babe moga!
— Bega, sinko, bega, što po srcu i junaštvu ne begluk
već pašaluk i vezirluk zasluži!
Uto u avliju i sâm Mustaj-aga s još dva Turčina; a i
dvije bule — što na demirli-pendžer virnuše — siđoše u
avliju, jer pred prosjakom kao i pred ajvanom ne bijaše
potrebe da se žensko skriva. Začas se sjatiše svi ukućani:
59
site Turke dosada ubija, pa naišao prosjak ili kuso pašče —
promjena je.
Slijepi prosjak vidje da je turadiji milo što reče — kako
im i ne bi bilo milo! — te se uputi prema njima. No čim
zakorači, Potrka mu podape nogu i još ga gurnu u leđa da
posigurnije padne.
— Eto ti, neka ti, stari jarče repati, u lokvi ćeš krepati...
— upravo se moglo vidjeti kako mu zubi u nasladu
zagrizaju. Još dva tri puta veselo poskoči plješćući rukama,
pa magla.
Ali dogodi se što ni djed ni unuk ne predvidješe: ono
mlado tursko momče porumeni od gnjeva pravedne
mladosti i sigurnosti gospodara, zabaci fes i otisnu se za
Potrkom.
— Proklet bio! Proklet bio! — stenjaše Kikaš dok mu
Turci pomažu da ustane i sjedne na prag.
— Što ti dođe ono pašče? — upita ga Mustaj-aga.
— Sinov mi je sin, nevolja moja, svijetli beže
gospodaru! Koliko mi se duša žalosti poradi zla srca
njegova, toliko se i raduje što čuje, ako se ne varam, dični
glas unuka svijetloga bega Salih-bega Bašagića?
— Ne vara te, starino — reče Mustaj-aga, vidljivo
razdragan.
— Neka ti Allah mirisnim ljubicama i jasminom pute
pospe, a slijepi ti prosjak ne traži ništa već da mu gusle
dodaš, pa da srce iskali pjevajući o uzoritom gospodaru
Salih-begu, junaku srca milostiva, što me toliko puta
vezirski nadari. Eh, rahmetli Salih-beg! Mogao je muhi u
letu odbiti jal' lijevo, jal' desno krilo, po želji i po volji.
To se svidje Turcima, te začas Kikašu gusle a sebi
dušeke. Kad Turci dušeke po kaldrmi i na podvinute noge
60
posjedaše, a Kikaš htjede zagusliti, u avliju upade ono
mlado uznosito Ture vukući Potrku za izvinutu ruku, i
bacivši ga pred Mustaj-agu ponosito podviknu:
— Ja ga dovedoh, a ti sudi, babo!
— Nemoj, svijetli beže gospodaru, nemoj nevoljnika,
krv je moje krvi — povika Kikaš, te odmah zagusli i
zapjeva, ne bi li tako agu ohladio i nevoljnog unuka od jada
izbavio:
Viknu vila s Motokit planine:
»Na noge se, serdaru Ivane,
pa pokupi svoje Vrgorčane.
Eto na te bega čitluškoga,
baš delije bega Bašagića,
a s njime je dvanaest momaka,
sve momaka poizbor junaka.
Ti pokupi triest Vrgorčana
ako misliš sili odoliti,
jerbo s manje ne ima megdana!«
Na to Ivan vili odgovara:
»Ne budali, posestrimo stara!
Nji' je dvanest, nek je i nas dvanest,
pa što komu Bog i srića dade!«
Ma je Ivo lukavstvo smislijo:
iz busije vatru otvorijo,
svi' dvanaest delija pobijo.
Osta samac beže Salih-beže.
Pa podviknu samac Salih-beže:
»O Ivane, sinja kukavice,
što se kriješ kô miš po kamenju?
Iziđi mi na megdan junački
sa svom svojom jadnom mišadijom!«
Privari se Ivane serdare,
61
privari se, ujide ga guja,
s družinom se baci u sedlašce,
po Ljubuškom razigra se polju.
A da vidiš jada nevoljnoga:
trinaest ih pade na jednoga.
A da vidiš bega Salih-bega,
on potegnu dvi kubure male,
obe male bez kremena pale,
pa od trinest jedanest načini.
Sve u trku kubure nabija,
sve u trku druge ispaljiva:
svako zrno nalazi čelenku.
A kada ga živa sustigoše,
konjica je na nji' okrenijo,
pa je britku ćordu povadijo:
siče, koli mlade Vrgorčane
kano noćca kratke zimske dane.
Osta samo serdare Ivane.
Pa povika serdare Ivane:
»Aman, aman, beže gospodare,
budi jednom srca milostiva,
pa me živa pusti dvoru momu!«
Odgovara beže Salih-beže:
»Deliji je da koli delije,
ne da gnječi uši, čimavice,
biži, jado, sinja kukavice!«
Pa odjaši biloj kuli svojoj do
Čitluka mista ubavoga.
Biše beže srca milostiva.
Mustaj-agi suze na oči od junaštva, od uznositosti i
dobrostiva srca djedovskoga. A kako junaku suza ne priliči,
Mustaj-aga stisnu zube i proguta je, pa podviknu:
62
— Dvanaest drenovača po goloj guzici... nek je na
djedovu uspomenu!
— O puno je, beže gospodaru — zacvili Kikaš — Budi i
ti srca milostiva.
— Milost je milost, a pravda je pravda — reče aga i kao
da za glavu izraste — i nije dobro kad njom srce ovlada.
— Da bar jauk ne čujem, svijetli beže gospodaru, još ću
ti dvanaest pjesama ispjevati.
Potrka zahvalno pogleda djeda, pa premda spasenja
nema, ipak je nekako pri duši lakše kad znaš da bi ti ga
netko pružio kad bi mogao. Pogledi im se u letu
pomilovaše, a Kikaš bespomoćno kimnu glavom i reče:
— Otrpi, sinko, kališ se. U našem je zanatu svakog jada.
Mladi agin sin već bijaše pripremio žitku drenovaču i
počeo vući nesretnog Potrku kad se aga uplete:
— Sine Meho, ostaj kraj babe. To što bi ti učinio, u
srdžbi bi učinio, a pravda srdžbe ne poznaje. — Potom se
obrati momku što je mirno do njega sjedio — Alija, odvedi
ga u šljivik za kućom, i kako rekoh, ma ne prežestoko.
Vrtirepka, koja je pred kapijom stajala i sve to gledala i
slušala, brže-bolje otrči za kulu, da ih u vrtu zaskoči.
Došavši u bašču za kulom, Alija zafijuka drenovačom
kroza zrak, kao da je iskušava, a potom će sasvim poslovno:
— Momče, skidaj čakšire!
— Udari preko njih, dina ti — stade moljakati Potrka.
— Beg reče: po goloj! A za me begova kô sultanova!
— Je za te, ma meni je sramota... Ne nastoj, majci živio!
— Beg reče: »Ne žestoko!« Ma ako ti ih ja skinem, bit
će i žešće!
63
— Sramota je, sunce sjajno, da golu prosjačku gleda
svijetli beg i gospodar...
— Još mi se i rugaš, štene kaursko! — razljuti se Alija.
U taj čas preko oniska zidića skoči u bašču Vrtirepka,
smješkajući se zavodnički i vrckajući malim, uigranim
stražnjicama:
— Ne ruga ti se, već ne zna. Sudeći po obličju i ljepoti,
i jelenju stasu, nitko ne bi pomislio da si agin sluga, već
pravi beg i gospodar!
— Ma što to ti mljackaš? I tko si? — upita pomalo mrk
Alija.
Vrtirepka se uzmiješa i dojkama i kukovima i svim čim
je mogla miješati i mijesiti:
— Vila Ravijojla! Imaš oči: gledaj, pa se nagledaj!
— Bojim se da mi ne iskape od hurijina ognja! —
uzvrati Alija strižući ušima i sjekući očima.
— A ti zažmiri, kô u sunce, i ne vitlaj obrvama!
— Vrtirepko moja... — zavapi Potrka, ali u zao čas, jer
to osvijesti Aliju koji podviknu:
— Još nisi skinuo! — i zafijuknu drenovačom.
— Kad je Bog tako odredio... kô i biskupu štap...
— Što to meljuckaš?
— Ništa... ja onako... svom se Allahu molim...—
prošapta Potrka i stade polagano spuštati hlače.
Tada se umiješa Vrtirepka, priđe dva tri koraka Aliji,
izazovno mu namigne i triput vrškom jezika obliza
nabubrjele usne:
— Hajde, lijepo momče, da se pogodimo.
— Za što da se pogodimo?! — začudi se Alija.
— Za šibe.
64
— Kako za šibe?!
— Evo ovako: koliko ih njemu manje dadeš, toliko puta
možeš pomilovati... — i ne dorekavši zagali se, a male
isprčene gole i bijele guzičice zasjaše na suncu, te Aliji što
njihov sjaj a što njegova pogana krv mrak na oči baciše.
— Kriči, mali, što te grlo nosi — prosikta Alija, i već
mu ruka uz bijelo i golo puziti zače.
Potrki nije trebalo dvaput reći, te se stade neprisebno
derati, ali i sasvim prisebno brojiti koliko će puta Alijina
ruka uz i niz Vrtirepkinu — bojao se da se Ture prerano ne
zasladi. No bojazni ne bijaše mjesta, jer ljepotu milovati a
pamet ne izgubiti ne može ni kršćanin, pa gdje bi Turčin.
Samo što Turčinu milovanje nije dosta, te nasrnu kako
valja. Vrtirepka mu se izmače, a onda se izvrnu i utonu u
gusto busenje rabarbare, pa i sama u vatri kroz vatru reče:
— Miluj kud hoćeš... i ja ću tebe... pa će ti biti isto...
samo ga ne meći, jer grehota je siroti kopile ugraditi. Ako
ćeš silu... ti Potrka stoj na straži, pa čim ciknem, trk po
agu...
Potrka stajaše kao ukopan, onakav kakav se zateče —
spuštenih hlača, sagnut, rukama oprt o koljena — i gledaše
to čudno milovanje po mjestima po kojima se on nikada
pomilovao ne bi. A ono dvoje, kao pomahnitalo, sve se brže
miluje, sve zadahtanije hropcu, sve bjelije očima prevrću.
Najednom se Vrtirepka sva strese, a Turčin zgrči, pa se
smiriše jedno kraj drugoga. Potrka zna da nisu radili što
ćaća i mater rade, već međusobno što čobani sami sa
sobom, tek što se čobani ne grče i ne tresu, niti ovako
miruju kao živi mrtvaci, već odmah ljudski razgovaraju kao
da ništa nije ni bilo. »Možda su i zamantali« pomisli Potrka,
te drenovačom Turčina badnu, na što ovaj skoči i prosikta:
»Nek te šejtan nosi!« To i Vrtirepku dozove k sebi, te i ona
65
noge kao opruge, otrese i poravna módru, pograbi Potrku za
rukav, skoči s njim preko plota i još mu u skoku kršćanski
zaprijeti: »Ako ikom zucneš, varićak ću ti žeravice u prkno
sasuti!«
— Vratite se — podviknu Alija —... bar ti djevojko.
Sama si me zvala... Prokleti kauri, neće ni kad hoće!
Kad uveče na noćištu djed upita je li žarilo, Potrka
pogleda Vrtirepku pa djeda i reče: »Žarilo, žarilo... taman
tako kano da netko Vrtirepku po guzici miluje«.
Na to svi osim Vrtirepke udariše u smijeh, a djed Kikaš
zastriže obrvama, ponosan na junačku krv koja ni pred čim
ne preda, a potom ispripovjedi kako ga aga dukatom obdari
za pjesme koje mu je tu pred nosom izmislio.
— Hoćeš li, može biti reći, da si te pjesme sam sklonio i
iskitio? — podrugnu se Jokaš.
— Nisam, već sam došao k tebi da mi ih skloniš i
iskitiš!
Potrka se prikuči djedu i snažno mu stisnu ruku:
— Djed može sve što hoće! Je li tako, djede, sunce
moje?
— Koliko je u ljudskoj moći — skromno će Kikaš, koji
nikad a osobito pod stare dane na lasku ne bijaše neranjiv.
— A je li taj Salih-aga baš takav junak bio? — upita s
hinjenom nevjericom Potrka.
— Stari Salih?! Kukavelj, sinko, da je treba tražiti. Ruku
bih dao u vatru da ni na jedan megdan izišao nije, kao ni
unuk mu Mustaj-aga.
Jokaševi sjekutići, koji se ne mogahu sastaviti, obliše se
slinom i nenadano se za oca zabrinuše:
— Ako to znaš ti, zna i Mustaj-aga. Nije li mogao
pomisliti da mu se podruguješ, pa te i za glavu skratiti?
66
Netom bi Jokaš progovorio, ma što govorio, Kikaševo bi
se lice u grumen gađenja skrutnulo.
— Prvi pa iscjedak — naviralo je samo od sebe čim bi
na prvijenca i pomislio, te se odmah stade surovo beljiti i
kreveljiti — mogao bi i pomisliti... pa za glavu, pa za
glavu... prvi pa iscjedak...
Zatim se uozbilji i obrati Potrki:
— Kaži djedu, suzo djedova, kad bi ti netko rekao da je
tvoj budalasti ćako najumniji od svih ljudi pod kapom
nebeskom, bi li tog ovna božjeg za glavu skratio?
— Ne bih, djede, zlato moje, kako bih! Još bi mi to bilo
draže nego prascu mekinje — podviknu Potrka s potajnom
nadom da će to još netko nekada i reći.
— Eto vidite — Kikaš se malo uspravi što je uvijek bio
znak da će riječ odužiti — svima bi nam bilo drago da i o
ovoj kukviži netko nešto dobra kaže. A sad kukviže i jejine,
pogledajte jedan na drugoga kano bena na ćurlin-pticu,
pogledajte sebe i oko sebe, pogledajte tugu do nevolje. Ne
kažem samo nas, u ovim krpetinama i dronjcima, na tuđim
vratima, nas koje osim nas samih i onih gorih od nas nitko
ljudima i ne smatra, premda smo počesto mudriji od
najmudrijih... nego pogledajte Mustaj-agu silnog, i don
Pavla, i poglavara u Imotskom. Pa što vidite, osmrdine? Sve
sam jad i kukavelj. Bilo da vuče prosjačku torbu ili se iz nje
hrani, bilo da carske fiorine za pršute arči ili dukatima
prosjaka dariva. Ma kakva divota niz grlo prošla, u smrad
se promeće. Smeće smo svi zajedno, i u ovo naše doba osim
smeća i krštene duše jedva što i ima. Eto, i danas smo čuli
puškaranje popa Musića i njegovih hajduka. Gdje su to
hajduci! Gdje junaci! Gdje zmajevi! Zapuškaraj iz busije, pa
noktom u ledinu! Opuzdrine nijedne! Ove sadašnje zmije i
nisu zmije, ni vukovi vukovi, ni snjegovi snjegovi! Ništa
67
sadašnje nije ono jučerašnje! U ovo se naše smrdljivo doba
ne događa ni ono što se događa, i svi bismo pocrkali od
sramote da se ne ogledavamo u ogledalu slavnih djedova
naših. I ako što vrijedi u ovoj vreći govana pod ovom
smrdljivom kožom, to je razvodnjena njihova krv, krv
predaka i junaka što su na junačke megdane izlazili, s
vilama se bratimili i zmajevima glave odsijecali. Je li,
sroljani moji, je li kadikad noću oćutite kako vam se sva
koža usvrbila? Ni od buha ni od ušiju, već onako sama od
sebe? To djedovska krv vapi da učini nešto što je nekoć
danomice činila, nešto što bi se upamtilo i u pjesmu složilo,
krv junačka pod gubom i smetljikom!
— A može biti — šišnu Jokaš — da su i ti naši pokojni
bili kukavelj kô i Salih-aga, da su čuvali svoje guzice kô i
mi naše. Pusto ti je naći šantalaša da i o njima pjesmu iskiti
za pol bukare vina!
Kikaš se, začudo, ne ražesti, već gledajuć nekud ustranu
u pol glasa reče:
— Može biti. Ali mi ih samo sa gusala znamo, i oni su
ono što rep konjski o njima govori... A sad na spavanje,
sutra nam je Ljubuški perušati!
Potrki bijaše na vrh jezika nekakva zaskočica kojom
htjede djeda zaskočiti, no kako mu se i samu učini da nije
osobito ni pronicljiva ni zaskočljiva, pomisli da je pametnije
u glupoj šutnji usnuti nego se glupošću pametnjakom
iskazati. Počeša se za uhom i u polumraku potraži mekaniju
hrpicu slame, jer u mekotu i san bolje upada. I dok je tako u
nedoumici birao, nečija ga ruka stegnu oko zglavka i
povuče nadolje.
— Lezi uza me, bit će ti toplije.
68
Još se nije pravo ni snašao, a već se nađe u slami,
pripijen u Vrtirepkino tijelo, koje se nadimalo i dahtalo kao
žedan pas.
— Ma kud Bog i nama prosjacima povrh svih vragova
još i ovog ostavi!
— Kojeg? Da mi nisi oboljela, sunce moje? — zabrinu
se Portka.
— Grdno, brajo mili, grđe nego i zamisliti možeš.
Uhvati me prokleta proljetnica.
— Što ti je to, seko moja?
Vrtirepka stade zadahtano i isprekidano šaputati: — Kô
što u vama, kako kaza djed Kikaš, vrište svi vaši
šukundjedi, tako i u nama sve naše šukunbabe vrište i jauču.
Čuo si, sunce moje, kakva je bila deven-baba Anđelija,
kako ju je svakog pramaljeća proljetnica hvatala i uspaljenu
krv pod mahnitu kožu sabijala, izgori. I jao si ga svakoj ako
tu krv brže-bolje ne prekali!
— A kako se to krv kali? Nikad nisam čuo... — sad i
Potrka stade šaputati.
— Kô s Alijom, sunce moje. Milovanjem. Ono još više
uzvari krv, a kad ona dobro provre, onda nešto pukne, kao
čir, kao micina, i tako se prekali.
— Kakvo je to smiješno kaljenje bez vatre i vode!
Budalasto.
— Nikad ne ču da krv nije voda?! — zaskoči ga
Vrtirepka.
Kako Potrka na ovo ne umjede odgovoriti, ušuti. A ušuti
i Vrtirepka, nape uši i stade pažljivo osluškivati. Kad se
uvjerila da su svi umorni prosjaci pozaspali, šane Potrki:
— Zavuci ruku i miluj me... umrijet ću ti.
69
— Neću, sramota je. I rodica si mi, i... — i Potrka
prebaci ruku za leđa, kao da se boji da mu je Vrtirepka ne
zgrabi i ne odvuče tamo kamo ni za živu glavu doći ne
smije.
— Sramota bi bila kad bi ti svoju rodicu badnuo —
uvjerljivo će Vrtirepka — ali tebi tek poče četrnaesta, i tvoj
se crvuljak ne može ni opružiti a kamoli zlo učiniti. Nego
ovako, vidjet ćeš... ništa se neće dogoditi ni tebi ni meni.. a
ako me ne prekališ, mogla bi me proljetnica i prekinuti...
nećeš valjda... ako ti nezgodno bude, samo reci... ako ne
bude, muči i zavuci ruku gdje i meni treba...
Dok Potrka razmišljaše bi li to bio grijeh smrtni ili djelo
milosrđa, oćuti kako ga i sama neka čudno uznemirena i
znatiželjna krv u taj sramotno-milosrdni ponor gura, kako
ga topli Vrtirepkin dah škakljuca po vratu i za uhom i neku
čudnu vatru raspiriva, kako se njeni sićušni prsti u hlače
vješto zavlače i još vještije prebiru tamo dolje izazivajući
neke nepoznate i vraški ugodne mravce i trnce nalik.. nitko
živ ne zna nalik čemu.
— Je li ti milo, milo moje, sunce moje ogrijano...
crvčiću moj rascrvčani... crvuljče moj crvuljavi... — šapće
Vrtirepka, i mnoge druge besmislice šapće.
On samo šuti i obuzet željom, što sama od sebe odnekud
nadolazi, lupeški zavlači ruku među njena topla stegna, koja
se sama od sebe rastvaraju kao žedna zemlja, kao cvijet
suncokret, kakoli-štoli. A onda nešto puče, baš kao što
Vrtirepka i kaza, samo ne puče kao čir i micina, već nekako
drukčije, kao saće, kao mješćić meda, kakoli-štoli. I Potrka
spozna da to nije djelo milosrđa, već djelo sramote, grijeha
smrtnoga i srdžbe Božje, te se u samrtnom strahu i kajanju
odvalja u slamu, daleko od nevoljnice i nevaljanice,
nadajući se da će tako i od grijeha pobjeći. Ali pobjeći se ne
70
može, jer je pakao i ruka Božja, i prsti dugački već ga
udariše... ono tuge nabreklo i boli, umrijet će. Nikada više
ni taknuti ni pogledati to pogano stvorenje, tu silu nečistu,
što uz vražju pomoć uvodi u napast i Turke i kršćane, i
nevoljnog stričevića svojega. O, sve je ovo čudno i ludo,
vražje; i Vrtirepka, i sav taj »na put Božji« po otajstvenoj
zemlji hercegovačkoj, po toj golemoj njivi Gospodnjoj, koju
nisu ni orali ni kopali, a sad po njoj obilno pabirče, a
ponegdje i žanju. Ali jadne ti žetve kad se na svakom
koraku moraš iščinjati da ne vidiš što gledaš, da ne čuješ što
slušaš, i svakoga baliju — kojemu bi najradije vratom
zakrenuo — svijetlim begom nazivati. Putovati, putovati,
putovati.. i nikad kraja tom Božjem putu po toj opčinjenoj
zemlji. Stoga je i sve to naišlo, i krv, i grijeh, i prokletstvo...
jer ništa ovdje nije kao kod kuće, gdje ti je sve na dohvatu
ruke: krave i ovce, Bog i ljudi, gdje svakom u brk možeš
skresati što hoćeš i sasvim pouzdano znati gdje te kakva
nevolja ili radost čeka: gdje vuk, gdje golub, gdje strašilo,
gdje milosnica vila. Ovdje ništa ne znaš ni o živini ni o
ljudima, ni o Bogu; tko će zasigurno utvrditi gdje to prestaje
Bog i počinje Allah, da se o pustim iznakaženim strašilima
turskim i kršćanskim i ne govori. I tko će pouzdano
potvrditi da ova pojata nije stjecište vragova i šejtana, da
ova slama nije prepuna onih kao prst malih strašila, što
osim vodene glave i dviju oštrih nerastovih kljova jedva što
i imaju? Otkud kljovari kad mu o njima nitko nikada ni
riječ nije proustio? Ali što treba da netko i prousti kad on
sasvim pouzdano zna da u ovoj kljovastoj zemlji moraju baš
takva strašila postojati, baš takvi kljovasti kljovari s dva
zuba veća od sveg tijela, i samo čekaju da ga san obrve, pa
da se tim strašnim kljovama ukopaju u njegovo mlado
grešno meso. Na sve to djed bi samo promrmljao: »Ništa,
kališ se, sinko!« I Vrtirepka se kali, i sve se kali. K vragu i
71
kaljenje! U njegovu se kamenju ne bi dogodilo ništa od
svega što se dogodilo, pa ni ovo s Vrtirepkom, ovo
sramotno, protubožje, grešno. Kali se, sinko! Nema tu
kaljenja! To su samo neke proklete čari i čini u toj
prokletoj, začaranoj i opčinjenoj zemlji. Baciše ih i na nj i
na Vrtirepku. On ju je pažljivo promatrao a da ne bi vidio
kako to nije djevojka, već opčinjena ptica: glavom ovamo i
onamo, a oči — makar na sve strane skakutale — žarke,
zamagljene i sotonski lude, opet se istom mjestu vraćaju i
ne vide ništa do krvave magle u koju je zle sile baciše.
»Spasi me, Bože!« prošapta Potrka i prvi put u svom
mladom životu osjeti se nepovratno krivim i nepovratno
izgubljenim. I zna da je uzaludan svaki pokušaj bijega,
svako otimanje, svaka lukavost, baš kao u stravičnom snu
kad se progonitelji uz lavež u velikim skokovima primiču, a
on ni plaziti ne može, pa ipak napinje sve mišiće iako zna
da ih, malaksale i oduzete, nikad napeti neće. A to znaju i
ove pogane nakaze kljovarske, te već žigave kljove — od
proždrljive i nasmijane sline — iz slame izvlače. Vidi ih on,
vidi kako jedne za drugima izviruju, kako se bjelasaju na
žutim zrakama mjesečine što kroz pukotine krova tu i tamo
probija. I najednom sa svih strana stade slama pucketati i
šuštjeti: to čete prokletih kljovara u bestidnoj sigurnosti
izranjaju, izranjaju na tim kljovama, baš kao kad bob niče i
za sobom vuče svoju isisanu trulu sjemenku. »Spasi me,
Bože!« jer samo Bog može spasiti. A možda i djed Kikaš,
koji je jedini otvrdnuo u tom ludom turskom svijetu.
Skupivši posljednju snagu zavalja se po slami i sudari se s
djedom tako žestoko, da se ovaj kao zec prenuo i nalaktio:
»Što ti je?« »Ništa — jedva istisnu Potrka — kljovari, i
tako...« Kikaš prebaci preko unuka tvrdu i tešku ruku,
gotovo ga prilijepi o svoja svela košćata prsa i promrmlja:
»Ništa, kališ se, sinko. A sad spavaj, suzo djedova.«
72
Ali uza svu sigurnost, koju mu je pružala djedova tvrda
ruka i još tvrđa i pomalo hladna prsa, Potrka ne mogaše sve
do jutra usnuti.
— Bolestan si — reče ujutro Kikaš čim ga pogleda —
Sjedni negdje u prančiok i grij se dok boljetica ne umine.
Nije o glavu raditi, u Boga je više dana nego u biljcu dlaka.
— Ni meni nije dobro — prostenja Divac, udahne
duboko i zamijesi ramenima, a stari zglobovi zaškripješe
kao čegrtaljke na Veliki petak.
Kikaš ošinu brata onim svojim mladenačkim i
svepronicljivim okom, iz kojega se odmah moglo sve
pročitati, a onda nakon oduže šutnje klimnu glavom i reče:
— Ionako ima harača za pet šest dana. Pričuvaj maloga.
I tako, dok je okljaštrena prosjačka četa po Ljubuškom
harač Božji skupljala, dotle su se Potrka i Divac — zavijeni
u grube suknene kamparane, s praznom torbom pod
stražnjicom i starom ruševnom zidinom za leđima — grijali
svojom malom toplinom i mladim proljetnim suncem.
Čim se malkac ugrijao Potrki se snaga vrati kao
malaksalu listu kad porosi. Noćašnji strahovi utonuše s
mrakom u nedragu uspomenu. Opet je bio svoj, premda
malo oprljen: prokleti su se kljovari javljali netom bi oko
sklopio. Na mladu se rane brzo suše, a kraste još brže
opadaju. Ali i mlad se češe gdje ga svrbi:
— Reci mi, diko moja, kako bi se čovjek otresao tog
vražjeg straha?
Divac ga u čudu pogleda pa prošapta onim svojim
šuštavim ženskim glasićem:
— A kakav bi to bez straha život bio, vrag ti u prkno
vreću vruća luga nasuo! Sve što živi, živi u strahu, uuuu...
od Boga i vraga, od vuka i hajduka, od uroka i vukodlaka...
73
— I od kljovara? — upita Potrka u nadi da će ga Divac
razumjeti. Ali starac ga preču i nastavi:
— ... i cvokoće zubima. A to nam je, brajo, kruh
svagdašnji, te ti njega a on tebe griz-griz dok se ne
sagrizete. Samo budale ne poznaju straha, već dum-bum
glavom o zid kô mušica o plamen. Nego, djed ti htjede
drugu reći. Oko me zaboli gledajući kako te onaj šantalaš
stranputicom voda.
— Ne govori tako o djedu Kikašu — naroguši se Potrka.
Divac otkinu grančicu tek zazelenjene tilovine i stade je
griskati s ona dva tri preostala zuba:
— Slušaj, mali, vrag te od sise odbio, slušaj i muči kad
stariji i prdi! Kad nešto kažem, onda kažem, a ti, krk, i dušu
u se! I kad ti kažem da onaj šantalaš baljezga, onda
baljezga! Kad govori i ja mu priznajem da govori, a kad
baljezga onda baljezga. Kaže, da ti je devendjed Prpa bio
junačina kakva Krajina nije rodila. Bio je. Što jest, jest. I da
je sjekao Turke na buljuke, kvrc-krc, fiu-fij! Sjekao je. Što
jest, jest. S vilama se bratio, i one mu sveđer na ruku išle i
pri ruci bile. Jesu. Što jest, jest. Ma, sroljo jedan nije vilu ni
za sisu uhvatio, a kamoli s njom štrc-Marica, i toliko joj
vilica ugradio! Što nije nije, pa bog i maslokaša!
— A otkud ti znaš da nije kad si tim vražjim rođenim
očima Prpin dočić vidio u koji je s Koviljanom uskočio!
— Brus, miško! Skočio je na kravu a ne na Koviljanu!
Ne skače se od šale na vilu! Hop-cup i štrc-Marica! A kad
se jednom skoči, onda je zanavijek gotovo, moj brcko,
mrcko, štrcko!
— Što gotovo?
— Sve gotovo! Kvrc! Kô da si ga britvom odrezao.
Bolan ne bio, i sam znaš da vile nemaju muškoga poroda i
74
da s vilenjacima nove vile grade. Vilenjaci su naši momci,
viloviti, siloviti, prčeviti. A vile još prčevitije, pa šćap'
momče i s njim na sušanj, u travu ili u postelju, pa kič-vole,
kič-krava, kič-vole, kič-krava... udari, nabij i muzi, muzi
dok mu i posljednju ne izmuzu. A onda s njim zzzzz... u jad
i nevolju iz koje je i došao. Ma opet nije ništa izgubio, jer
više valja noć s vilom nego život s babom Anđukom ili s
tetkom Livoguzom. Jer, sokole moj, sokoliću, vila ti je vila:
gdje pipneš — tvrdo, gdje pomiluješ — glatko, gdje
zagrizeš — sočno, gdje okom — žari, gdje jezikom — sladi,
eto ti je, vraže! Vilenjaci se tog slada toliko nauživaju, da
čitav život ne mogu sebi doći, i nema te vražje ženske ni
tog poganog vrckanja stražnjica koje bi ih ma i načas
opčinilo. A tvoj devendjed Prpa nakon kace meda, hop-cup,
pa od prve na babu Anđeliju, na vreću govana!
— A tko ti kaza da se vilenjaci ne smiju ženiti ni od srca
poroda imati?
Divac ispljunu sažvakanu grančicu tilovine i strignu
ušima:
— Jedno momče komu mogu vjerovati kano samu sebi.
A sad počuj. Bilo, velju, jedno momče. Momče li je,
ždrijebe li je, što li li je? Plahovito, silovito, burovito,
vjetrovito, pa kud okom tuda skokom, što ti trkom, on će
srkom. Nema zida niti jame da ih neće preskočiti, niti
momka da ga neće ramenjakom nadbaciti. Momče li je,
ždrijebe li je, što li li je... I jednoga dana, hu-hu, 'rano moja,
strah za se, pričke poda se, put preda se, pa vrc u planinu;
ne u ova naša jadna brda, u kojima vila kô na grabu oraha,
već u pravu vilinsku jazbinu, u Zavelim-planinu. I tako s
noge na nogu, gaz-gaz, gaz-gaz, dok ne nagazi na jedno
dijete, ciju-miju, što se zaigralo nad jamom, nad jametinom.
Vidi momče: nevolja je, i sve misli kako će djetetu lib-lib,
75
da ga ne ustraši, da od zla gore ne načini. A dijete sve neki
korjenčić iz jametine čup-čup i sve se više nada nju
nadvlači. I baš kad momče htjede: šćap za nožicu, korijen
se istrže, dijete za korjenom, a momče za oboma. Ispočetka
dobro: s kamena na kamen, s klina na klin, a onda naleti
glatko i vlažno, a moje ti momče fiuuu... dok mu se ne
smrači pred očima. Kad dođe k sebi, nad njim hrastova
krošnja kô nebo, na svakoj grančici fić-fić, fuć-fuć, po jedna
ptičica šarenica i zlatorepka vražju pjesmu izvodi — milinje
božje — a ono mu djetešce čup-čup malje po prsima,
škakljucavo. Kad podiže oči, nad njim ljepota djevojka,
auuu... kakvu oko nije vidjelo ni nos onjušio, u anteriji od
same svile i kadife, protkane zlatom žeženim. Vidi momče:
vila je. Vidi: podmetnula čedo da ga iskuša. Sve vidi, ma
odati se ne smije. Pa sve misli: što bi, kako bi, dok mu se
ne učini da je najpriličnije po starovičku, te upita: »Tko si?
što si? I kako si?« Ona okom kô zvrkom, pa odgovori: »A,
eto, dobro sam. Ako hoćeš, sestrica sam od ove za kojom u
jamu skoči. Zovi me Zlatkom i dođi sa mnom da te se
nadarivam«. Uze ga za ruku, pa cap-cap u neku pećinu.
Naoko pećina kô pećina, zjalo kô zjalo, obraslo grabovinom
i kupinom, i sve nekom opasnom tminom zja. A kad u
tminu, jadna ti majka, zasja kô sto slijepih sunaca, zažubori
kô sto umilnih izvorčića. To sa svoda nizovi bisera i dragog
kamenja zvec-zvec, kô puno polje srebrnih praporaca na
konjima razigranim, ubojitim. Pusta svila pada odasvuda, na
stolu đakonija da ih u tri mjeseca prebrojio ne bi, niti bi ih
svi prosjaci u Krajini mljacnuli od nedjelje do nedjelje.
Postelja poširoka kô kuća, a strunjača nabijena perjem sa
samih podvoljaka vrabaca poletaraca, nad uzglavljem alemkamen kô tikva misirača. Gleda momče curu pa postelju, pa
opet curu, obliznu se i reče: »Ja bih tebi štogod djetešca
ugradio!« A ona prihvati: »Najedi se, pa ćemo onda.«
76
Momče opet pogleda postelju, draža postelja od tri stola
đakonija; a djevojci opet milo što je tako, pa će: »Kad baš
nemaš hitnijeg posla...« I da ti ne dužim: gdje pipneš —
tvrdo, gdje pomiluješ — glatko, gdje zagrizeš — sočno,
gdje okom — žari, gdje jezikom — sladi, eto ti je vraže!
Momku se učini kao noć i dan, a bijaše tek propupalo kad
je od kuće odlazio i posljednje lišće opalo kad se vrati. I tri
puta bijaše propupalo, i triput lišće opalo dok prvu riječ
preko zubi prebaci. Samo tumara i glavinja, i bum-bup o
drvlje i kamenje; bijaše lud sebi i drugima, ali nije se moglo
drukčije. Budan ili u snu, vila sveudilj bijaše pred njim, na
dohvatu ruke, i ma koliko za njom trč' i zaskoči, uvijek bi
mu za dohvat ruke izmicala. A on je znao da ono što mu
izmiče i nije vila, već njena prilika utisnuta u njegovo oko i
njegovu ožalošćenu dušu. Trideset je puta hit-hit u Zavelimplaninu, i uuu... kô ranjen vuk zavijao, tražio onu jametinu
bez dna, onaj hrast kô nebo, i ne mogaše ih naći. A kad na
izmaku treće godine ponovo zađe u Zavelim-planinu, usnu
na ledini na proplanku i čio se probudi, nad njim hrast kô
nebo, na svakoj grančici fić-fić, fuć-fuć, po jedna rajska
ptičica šarenica i zlatorepka vražju pjesmu izvodi — milinje
božje — a neko mu drugo djetešce prstićima malje na
prsima čup-čup i puć-puć malim ustašcima: »Probudio se
ćaćica!« Tada se u onoj istoj anteriji, zlatom protkanoj,
spusti do njega na ledinu njegova vila Zlatka, a stade
dragati i milovati i šap-šap: »Vrijeme je da se pobratimo i
da te životnom snagom zadahnem.« Potom izvadi sisu —
kakvu sisu! — a momče se prihvati kô dojenče, pa sis-sis
do kapi, i namah oćuti kako se po svem životu neka
čudesna snaga razlijeva. Tada vila reče: »Iščupaj der onaj
hrastić!« Momče priđe hrastu kô nebo, prodrma ga, al' ga ne
iščupa. Tada vila reče: »Posisaj i drugu!« On opet sis-sis, pa
i drugu do kapi. I onda ti, sroljo moj, izvali hrast kô klimav
77
zub, a taj se hrast još i dan danas može vidjeti. Tada će
Zlatka: »Ostaj zbogom i ne razmeći se bez velike nevolje,
jer kad zlo naiđe dobro je svu snagu imati.« I nestade. A
momče otada kô uškopljen parip trus-trus po tom čemernom
vražjem svijetu nosajući u mrtvo oko i u mrtvu dušu
utisnutu priliku svoje vile ljubeznice i posestrime... pa tko
će onda na ta ženska govna i pomisliti!
S Divčevom pričom konačno nestade noćašnjeg grijeha i
straha i opet oživi onaj stari, veseli i zajedljivi Potrka:
— Sve ti je to, moj djede, luk i voda, šuć-muć pa prolij
dok mi to momče ne imentuješ i bod-bod prstom u srce!
Na to Divac, netremice gledajući Potrku modrim i
usprkos starosti ubojitim okom, zabode kažiprst u visini
srca.
Potrki se sledi smijeh na usnama i najednom mu se sve
objasni:
— Budale mene! Kako se prije nisam domislio zašto te
uistinu Divcem nazivaju! Nije se htio ženiti! He, a zašto se
nije htio oženiti?!
No njegova urođena nepovjerljivost ubrzo ohladi prvo
zanosno oduševljenje:
— Ako si zaista onaj za kojega se izdaješ, iščupaj tamo
onaj hrastić što ni stoti dio neba ne pokriva!
Ali Divac sasvim spokojno reče:
— Ne dade mi vila snagu da se pred usranim junčićem
razmećem.
I Potrka se postidi, vele postidi.
78
GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U ĆAĆE
Dok su jedna drugoj nešto šaputale bestidno hihoćući,
Potrka se gol golcat sklupčao na sofi i dozlaboga ustrašen
cvokotao zubima, pa ne znajući kud će ni što će, usrdno se
utjecaše Bogu, jedinom prijatelju u nevolji: »Izbavi me,
Isuse moj, sve uzdanje moje!« A usput je proklinjao sebe i
nezajaznu gramzljivost prosjačku. Triput su se vraćali i
triput iz Ljubuškoga pune vreće u Vitinu donosili, i ono
troje magaradi — što će ih sutra dognati Poprda i Livoguza
— neće moći isprošeno odjednom kući ni odnijeti. A djed
Kikaš upeo, pa upeo: još, još i još, jer se na njivi
Gospodnjoj ne smije besposličiti, već kao Ruta Moapka od
zore do večeri...
Onda djed Kikaš, kao da mu je sam vrag došapnuo, reče
Potrki:
»Vrijeme je da i ti iz gnijezda prhneš i vlastitim kljunom
kakvu mušicu ćopneš. Idi, puti su ti Božji otvoreni. Kali se,
sinko!«
I posla ga u ovu začaranu kuću u kojoj ne bijaše nikoga
osim dviju ni mladih ni starih bula, a — koliko je iz njihova
razgovora mogao razabrati — do podneva neće nikoga ni
biti... pa sad se kali, nevoljo moja!
79
Ih, kad su mu ono tursko odijelce davali, što ga ne šćapi,
pa petama vjetra! Ali gdje će pusta pamet već u hvalu i
razmetanje, kako on nije nikakav sroljo-goljo, i kako su
zakrpe samo varakanje i lug u oči ludim Turcima, a pod
zakrpama se novo novcato ruho skriva. Onda bule zär
digoše, jedna drugoj namignuše, zaključaše vrata od avlije,
zgrabiše ga za ruke, pa s njim u u ovu memljivu odaju, i do
gola! Sada paraju zakrpe s njegova novog ruha, cerekaju se
i došaptavaju, i tko će znati kakvu psinu smišljaju. A on ne
smije ni vrisnuti, ni ciknuti, ni zinuti, jer koga će dozvati
osim Turaka! A kad ga Turci ovakva gola s bulama
zateknu: ili kolac, ili uže ili glavu na kretinu! Prokleta da si
lakoma lakomosti Kikaševa i kaljenje prekaljeno!
Osim tiha proklinjanja i prokletog cvokotanja zubi u
njemu nema ništa. Sve je odrvenjelo, tek ga uši žare i rastu,
rastu sve do stropa i hvataju svaki šum koji izvana dolazi, i
na svaki novi šum predaju, a noževi kroz cijelo skvrčeno
tijelo.
One dvije prokletnice samo oparavaju zakrpe, nikad
kraja tom paranju. Onda opet ne paraju, već jedna drugoj
nešto šuć-šuć, pa obje u isti čas na nj bace brz i zelen
zmijski pogled, saviju se u križima i hihoću, Bože, i sve se
rukama grabe za trbuh, da im od smijeha ne popuca.
Kad su napokon s paranjem bile gotove i on se ponadao
da će se domoći svoga ruha i u skoku preko Vitine, one
opet jedna drugoj namignuše onim prokletim zelenim
zmijskim okom, zgrabiše ga za ruke i odvukoše u nekakvu
drugu odaju, te s njim u korito puno mlake vode. Stadoše ga
veselo sapunati i prati, natezati za ono skovrljena jada i
hihotati kô svi vrazi zajedno.
Najednom se pred njim u svoj golotinji ukaza strašna i
jedinomoguća istina: on nije ušao u tursku kuću, već pravo
80
u vještičji osinjak, i sada ga vještice-radilice peru da ga
mogu čista skuhati i njegovim tužnim mesom nahraniti svu
tu vještičju gamad što se skriva negdje po rupama i
tavanima proklete kuće. Krajnji je čas da se otme, da u
pomoć zazove, makar i Turčina. Ali više ne bi ni kapi snage
u njegovom tijelu, ni daška zraka u grlu, i posljednje što je
spoznao bijaše da je omamljen i otrovan tim slatkastotrpkim parama. Svijet se zaljulja i pretvori u same
samohrane boje, koje se u širokim rijekama veselo
prelijevahu, kao da se ovdje živ čovjek i ne kuha.
— Dolazi k sebi — odnekud promukle riječi koje kao da
su otupjele i izobličile se u mučnom probijanju kroz gustu i
oštru pješčanu maglu, a malo zatim kroz tu sveuništavajuću
maglu razabra neka rasplinuta i zabrinuta lica kako se nada
nj nadvijaju.
— Kažem ti, od gladi je. Čim malo popije doći će k sebi
— reče jedna i prinese Potrkinim usnama kotlić pun
varenike.
»Ako me hrane — pomisli Potrka — ne misle me
odmah ubiti, a dotle ću nekako...« i pohlepno ispi mlijeko
do kapi.
Bule olakšano odahnuše.
— Što ti bi? — upita jedna gledajući ga ne više
zmijskim nego nekako prijateljski veselim očima.
Potrka se nadiže i vidjevši da je obučen u svoje novo
ruho, i sam olakšano odahne, i kao da se izgubljeno veselje
vratilo s izgubljenom odjećom, gotovo veselo upita:
— Zašto mi to učiniste, bule moje?
— Zato! — reče ona brižnija i postavi preda nj ogledalo
— Ogledaj se, i nećeš se prepoznati. Baš kao kakav begov
sin.
81
Potrki se napokon sva nebesa razgališe: nije nevolja, već
ludo žensko, te reče što je mogao umilnije:
— A tko će, dobre moje bule, tko će begovu sinu koru
kruha turnuti?!
— To je naša briga — rekoše obje u jedan glas, obje
nekoj izrezbarenoj škrinjici potekoše, u rukama obiju nešto
zazvecka — zlato li je, srebro li je, bakar li je — i presu se
u njegove džepove.
— Sad ćemo do Razije.
I tako do podne s njim pola Vitine obigraše, a njemu je
svugdje ponešto u džep zvecnulo.
Na kraju ga te čudne bule od milja za kose povukoše i
rekoše:
— Nikad ne išći od ljudi. Žene su djeci milostivije. I
svaka u tebi gleda svoga sina, a nijedna ga ne voli vidjeti u
zakrpama.
Potrka sav radostan stade tražiti svoje i predočavati kako
će se svi zgranuti kad ga vide ovakva: umivena, okupana,
počešljana, u ruhu novom, svetačnom, i kako će se djed
Kikaš na nj izderati, a on će se samo smješkati, dugo i
mudro, da na kraju slavodobitno zazvecka punim
džepovima: »Kalim se, djede!« A djed će, lukavac stari,
odmah u igru uskočiti i činiti se baš kao da ga je on na to
uputio. No Potrka mu neće dati ni da zausti, već odmah
laktom pod rebra: »I svetačno je ruho gdjekad od koristi!«
Ali lukavi će djed i to prihvatiti, pa će onako, kako već zna,
smireno i mudro: »Pametno zboriš, pametno moje. čovjeku
nije zakoraknuti ni u crkvu a da od koristi ne bude.«
Međutim, kad je na nekom napuštenom gumnu, gotovo
izvan mjesta, našao svoje, nitko ga i ne primijeti, jer svi
bijahu zaokupljeni nečim očito nevaljalim. Vrtirepka se
82
šćućurila do istrule stožine, i sva se u se uvukla, dok se
nada nju nadvio djed kao orao grabežljivac, kao gladan
jastreb, i samo kroz izobane zube cijedi:
— Misliš li zar da kruh ramenima zarađuješ ako noge na
ramena dižeš?!
— Kažem ti, silu mi učini... hajduk popa Musića... pod
trnovačom... i zvao se Ivan... silu mi učini... — zamuckiva
ustrašena Vrtirepka i sve ruke pred licem izvrće da se od
udarca zaštiti.
— Silu ti, veliš, učini? A ti si samo pod njim vrckala tim
vrckavim guzičicama, đavle uspaljeni! I što ćeš sada, silo
nečista?! Mule i kopile u časnu kuću Kikaševu?!
Nevoljni otac Vrtirepkin, Copac Pobožni, skrutio se uz
rub gumna, odmah do Potrkinih nogu, svom se snagom
šakama u prsa busa, iskreće oči k nebu i vapi šaptom
očajnika: »Strašno si me i pravedno kaznio, moj
prepravedni Bože. Jerbo se pobojah za svoje pogano prkno,
ožeže me bičem ljućim od otrovnice...«
Svi ostali stajahu kao uzeti ne skidajući oči s Vrtirepke i
Kikaša, koji glas već bijaše do neba podigao:
— Ali u časnoj kući Kikaševoj nit je bilo niti će biti
stoca za mule i kopile! Vrištica je izvor-voda, i na dva ti je
koraka!
Osjetivši da je došao njegov čas, Jokaš skoči i nadmeno
se postavi između oca i sklupčane Vrtirepke:
— E, nije, boge mi i boga! E nije ni na sto godina hoda,
pašo i vezire...
— Prvi pa iscjedak — procijedi gadljivo Kikaš, kao što
bi uvijek cijedio netom bi njegov prvenac proustio.
Jokaš se na to i ne osvrnu, već kad je ćaći počeo
sasipati, tri će mu arara nasuti:
83
— Skači ti, pašo i vezire, jer to nije hajdučko već tvoje
zlodjelo! Ne hajdučina, već Kikašina ovom djetetu ugradi
mule i kopile! Ti ga ugradi... šta mi sijevaš tim vrapčjim
strašilima! Ti ga ugradi, pašo i vezire!
Na ovu se potvoru stadoše svi odreda ustrašeno krstiti,
zazivajući Boga, Gospu i sve svece, imenite i bezimene. No
Jokaš to i ne primijeti, već nastavi prskajući otrovnu slinu,
kao iz štrcaljke:
— Da tko već ti, pašo i vezire, i care Sulejmane, aman
Sulejman! Pusta mi te pamet zaosjenila, pa s dva krnjatka
pravo na Boga!
Kikaš samo škrgutnu zubima koji svi bijahu na broju i
svi kao od čelika:
— Umukni, svinjo pijana i... mahnita!
— Neću umuknuti!... Poprdo! Poprdo, kćeri grebena,
diži se, đava' ti lijenu guzicu o stanac kamen prilijepio!
— Što hoćeš od mene?! — smrknu se Marija Poprda i
nevoljko priđe ocu.
— Hajde, kaži ovdje ćaći i svima, kako ono prosiš po
Hercegovini! Što me gledaš?! Prosi, blentuljo!
Poprda odmah uljeze u svoju ulogu, nakrivi glavu,
opusti lice i ruke prekriži na istrčenu trbuhu:
— Kono moja, susjedice, psi mi silu učiniše, pa sad ja i
plod tuđe sile tuđe prage obijamo, tuđe grijehe bolujemo...
Jokaš iskrivi usta i glas oponašajući Kikaševo
oponašanje Hercegovke:
— Poštena bi cura poslije sile u jezero skočila!
— I ja bih, kono moja, kruno moja... i ja bih u tri crna i
studena, da nije duše izgubiti i sirotno čedo...
— A tko te nauči da tako prosiš? — upita Jokaš.
84
— Djed Kikaš, tko bi drugi!
— Hahaha... — stade se Jokaš usiljeno smijati, a onda se
isto tako usiljeno prekinu i ušilji oči na oca Kikaša — Čuješ
li, pašo i vezire, čuješ li, stara opuzdrino, tko Vrtirepki silu
učini?!
— To je drugo! — i samim tim Kikaš se gotovo otužno
povuče u obranu.
— Što drugo?! — pobjednički će Jokaš — Boga si
izazivao, pa ga i izazva! Vraga si mrčio, pa ga i domrči!
Silu silio, pa je i dosilio! A sad skači, pašo i vezire, care
Sulejmane, aman, Sulejman...
Potrki se učini da i samo kamenje sa svih strana viče:
»A sad skači, pašo i vezire!«, te mu dvostrukom radošću
srce zaigra: zbog Vrtirepkina spasenja, a i zbog junačkoga
iskoka njegova oca, s kojim su se svi poradi nepameti
izrugivali, a sad, eto, ta ista nepamet pameću tri koplja nad
djedovu iskoči, te bi i slijepac mogao napipati Jokaša kao
dub, a Kikaša kao grabov panjčić.
»Kališ se, sinko!« šapće Potrka djedove riječi, pa im
zajedljivo odšaptava: »A ti mi se, djede, diko moja, još ne
prekali, a već ti obje noge u grobu!«
Kao da se dio očeve snage i u nj pretočio, odlučno priđe
Vrtirepki i pokroviteljski joj položi ruku na ramena, koja se
trgoše, pa opet skupiše kao krilašca pokisla vrapčića.
Odjednom svi osjetiše da je najbolje tako: pustiti djecu
djeci, te se povukoše šutke, kao sa sprovoda.
A kad i posljednji nestade, Potrka nježno zagrli
sestričnu:
— Tko li te izdade?
Djevojka s mukom ustade, objesi se rukama o trulu
jabuku stožine i prošapta kao da samoj sebi šapće:
85
— Stric Podlivoguz... svi mu Turci guzičetinu očerupali!
Bit će vidio kad sam prekjučer u Ljubuškom šaputala s
jednim preobučenim hajdukom popa Musića. Zvao se Ivan,
kukavica moja. Tada sam s tim Ivanom — zgodan momak,
zgodni ga vrazi majci iz srca iščupali — tada sam se s njim,
na svoju nevolju, dogovorila, da ću na putu prema Vitini
malčice zaostati, znaš, kod one osamljene kruške trnovače.
Tako je i bilo. Ja kroz tilovinu, a on već tamo. Mislim ja:
bit će onako kô s Alijom, ili onako — da mi oprostiš — kô
s tobom... sve u dogovoru i poštenju ljudskom. Hajduk je
hajduk, gori od Turčina, navikao na nož i badanje... i sad
drži tvrdo!
— A onda? — upita Potrka.
— Što: onda?! Kažem ti: tko će sili odoljeti! E da je bila
sila! Mogla bih vikati i noktom oko iskopati. Ali kad se
čovjek zaigra, pa sve u poštenju boducka okolo, pa u tom
igravu boduckanju i ne znaš da te je bodnuo dok te ne
ubode. Onda se opankom opro o kamen i pritisnu... jadna ti
majka... hajdučina.
— Je li te puno boljelo, milinje moje? — ražali se
Potrka.
— Lako za bol. Ovaj uspaljeni vrag, što ga Bog i u nas
sirote usadi, i ne ćuti bol dok igru igra.. a poslije skači u
Vrišticu.
— Nećeš ti meni ni u kakvu Vrišticu! Ako bude potrebe
i gužva vratu dođe, u Tursku ćemo uskočiti; reći ćeš da sam
ti muž... i tu sramote nema.
Vrtirepka mu privuče glavu na grudi i poljubi ga u kose:
— Potrka moj, dušo moja i sve uzdanje moje... I dok
sam još bila onakva, ranjena i svakakva, naleti Podlivoguz.
Bit će da je već odavna nešto sumnjao i na oku me držao, ili
bog će ga znati. A, eto, najednom iskrsnu iz tilovine,
86
iskrsnu i stade. Hajduk odmah spozna da je to jedan od
mojih, pa noktom u ledinu i šuma ti mati! Ja na noge da
utečem, a krmak Podlivoguz stade brk usukivati, slina mu
na usta i niz usta, baš kô Radi Drobonji kad ga padavica
obori. »Lezi — veli — kučko, na meni je red!« A ja, sve u
onoj muci, trk... svi me psi ni za oputu uhvatili ne bi! Ja
pred njim, on za mnom. Trči ja, trči, on, trči ja, trči on... Ma
ja u svom jadu brža. Kad vidje da mu umakoh, povika za
mnom: »Kurvetino i arcikurvetino, sve ću ti Kikašu reći!« I
reče.
— Pa što i ti djedu o krmku ne kaza?! — ražesti se
Potrka.
— Tko će uzvjerovati da bi rođeni tetak... I što bi
koristilo, da i uzvjeruju! Neće me on uzeti. Ali kunem ti se:
naći ću onog hajduka, pa: ili pred oltar ili... nož među rebra!
— E, ta ti valja! — klikne Potrka i olakšano pomisli da
neće biti ni Vrištice, ni uža, ni sramote, ni bijega u Tursku...
— E ta ti valja! A sad glavu gore! Malo ćemo šalabazati po
brdima, jer brda su ti kô i cerot, svaki jad izvlače.
Tek se pred mrak vratiše i prikučiše svojima, koji su
šutke sjedili ispred neke kršćanske pojate i preko volje
žvakali kukuružnjak s češnjakom i gnjidicom slanine. Nitko
ih i ne pogleda osim Podlivoguza, u kojega oči kô u kurve:
gledaju i ne trepću. »O, da ga je pljunuti!« Potrka nikada
ništa nije tako željno poželio, i tko zna bi li i pljunuo, da ga
iz tog slatkog sna o junaštvu ne prenu glas djeda Kikaša,
koji se bijaše osamio na zidiću ispod mlada oraščića:
— Potrko, suzo djedova, dođi der ovamo! — kako je
slatkast i sladunjav taj prijetvorni glas.
Potrka stisnu zube, priđe oborene glave i smrknuta čela
vičući svim bićem da dobrovoljno ne prilazi.
— Evo sam ti došao!
87
— Digni der glavu!
— Evo sam ti je digao! — i s mukom ispravi vrat.
— Pogledaj me u oči!
— Evo te gledam! — ali pogled mu prodiraše kroz
Kikaša i zamućen se gubljaše u zamućenu kamenjaru.
— Ti se na me kô ljutiš?
— Na djeda se ne smije ljutiti.
— I misliš da je od zla srca u vodu nagonim?
— Zar nisi?!
— I u onom iscjetku od ćaće sad gledaš Tomić Mijovila,
a ne vidiš busiju iz koje se junaci! E... suzo djedova, ja bih
na njegovu mjestu Kikašu oči iskopao! — i Kikaševe oči
ubilački sijevnuše.
— Pa iskopaj! — ledeno će Potrka, i u srcu osjeti da bi
se uvelike nasladio.
— Ne mogu — odvrati smireno Kikaš — ne mogu, zato
što nisam ni na njegovu, ni na tvom mjestu, već na svom. Ja
sam starješina, a u starješini ne kuca srce, već zakon. Gdje
je zakon milosti nema. A zakon kaže: svaka se uspaljenica
mora u vodi ohladiti. Ako neće, gurni je, jer ti si glava, a u
glavi srcu mjesto nije...
— Nije ni pameti! — dometnu zajedljivo Potrka.
— Može biti, nu... to svijet drži. Kali se, sinko, da te
vrijeme nespremna ne zaskoči.
— Ja se neću tako kaliti!
— Kalit ćeš se...
— Neću!
— Kalit ćeš se, ili te neće biti... A sad moli Boga, da joj
trbuh ne nabubri, jer ako joj nabubri skočit će... mule ne
smije okaljati časnu i čestitu Kikaševu kuću... zakon je
88
zakon, i ma kako nerazuman i okrutan bio, od njega ništa
bolje nema... Stoga će skočit, makar mi triput srce puklo!
U slabašnom svjetlu kasnoga sumraka Potrka razabra
kako se tamno djedovo oko orosi. Što mu bi da naglo zgrabi
tvrdu, košćatu, pocrnjelu i smežuranu djedovu ruku i sa
suzom je poljubi!
89
AKO NAM ODUZMEŠ MAŠTU ČIM ĆEŠ NAS
ZAODJENUTI
Netom bi na popovu oboru procvao divlji kesten,
kojemu po obličju i ljepoti na tom božjem svijetu ne bijaše
ravna, don Pavao bi održao i drugu propovijed, koju je
također od pamtivijeka ponavljao:
»Daklem, braćo, dođe vrijeme da u selu ostanu samo
djeca i ženskadija, puškar Zele Matkov i još dvojica trojica
kojima nije od nevolje, i vaš stari pop na koncu. Jedni već
odoše na put Božji, a sad odlazite i vi, da na tuđim njivama
svojim znojem i žuljevima kruh svagdašnji zaslužite. Stoga
se i opet prisjetimo priče iz svetoga Evanđelja. Iziđe,
daklem, vinogradar prije zore rane, najmi težake da mu
okopaju vinograd i pogodi se s njima dinar po nadnici. Oko
treće ure uputi se, daklem, na trg i vidjevši besposličare
reče: »Prehladit će vam se guzice na kamenu. Hajdete u moj
vinograd pa ih ogrijte, a ja ću vam dati što je, daklem,
pravo.« I tako opet iziđe oko šeste, devete i jedanaeste ure i
reče: »Što se smucate tuda i uši trijebite gdje ih ima i nema!
Iziđite u moj vinograd.« A uveče, kad povečeraše i u
eglendu udariše, vinogradar poče dijeliti plaću od
posljednjih, daklem, prema prvima. I onima što dođoše oko
90
jedanaeste ure dade dinar. Oni pak koji dođoše prvi
obradovaše se u lakomu srcu svojemu i pomisliše da će bar
trostruko dobiti. Nu, kad samo dinar primiše, stadoše
mrmljati na gospodara. A on se nakostriješi, uhvati prvog
bundžiju za uho i dobro ga, daklem, nategne: »Nisi li se sa
mnom po dinar pogodio, marvo jedna ušljiva?! Uzmi ga i
putuj! Ili zar misliš da ja sa svojim ne mogu činiti što me
volja, daklem, i gloginje mlatiti?!« Don Pavao se malo
usiljeno nakašlja pa nastavi: »Daklem, braćo, to je sveti
vinogradar iz svetoga Evanđelja. Ali vi ne idete k njemu,
već prokletim primorcima i školjarima koji su od svetosti,
daklem, kô i Brstilačina guda od carske krune. Oni bi i
prvima pola dinara turnuli kad se sjekire ne bi sjetili. Stoga,
braćo, ne spominjite grdnim gospodarima svojim priču iz
Evanđelja. Ja je samo tako natuknuh da vidite kako bijahu
dobri i čestiti biblijski gospodari, a kako su sadašnji,
daklem, lupeži, gulikože i svakakva pogan. Za tu pogan
imam bolju priču, priču Martina Zakrpe, a ta bi vam mogla
i valjati. Rečeni, daklem, Martin Zakrpa okopavaše
vinograd nekoga barba Mike, gavana velikog, iz Supetra,
daklem, vražjeg Petra. Tog Martina poslaše u vinograd
tutnuvši mu u torbu podlanicu pogače i tikvicu bevande —
jada i za dojenče. Došavši, daklem, u vinograd Martin
ponajprije smulja pogaču, potom okopa pet šest loza i sjede
pod među da kô čovjek marendu pričeka, čekaj on, čekaj,
ono podne a marende kô vraga na misi. Nu, kad je već sjeo
da čeka, bar će ručak dočekati. Čekaj on, čekaj, a ono more
u zatiljak sunce poljubilo, daklem, ni ručka ni marende. Kad
pred zdravomariju eto ti rečenog barba Mike. Gleda on
uskop, pa Martina, pa opet uskop, pa se uzvika talijanski,
sve mu pjena na usta. A Martin talijanski, daklem, kô i ovca
naški, ma po vici razumije da se škrtac ljuti što mu ništa ne
uradi. Onda Martina Bog prosvijetli, te i on ožeži talijanski:
91
»Poko vin, poko pan, poko Martin uskopan!« Kad sutradan,
daklem, i ribe i vina, i mesa i manistre, a Martin ošini —
pola vinograda. Podveče eto ti barba Mike, pa sve kima
glavom i talijanski se iščuđava. Martin odmah vidi da ga
hvali, pa mu rastumači: »Tropo vin, tropo pan, tropo Martin
uskopan!« Tako i vi, ovčice moje, ne dajte vukovima da
vam naživo kožu deru. I još ću vam, daklem, nešto reći.
Kad ova druga vaša braća dođu u primorje ili na školje da
za ulje ili za banovce tržnu ono malo vune i suhe bravetine
što je na putu Božjem po Hercegovini skupiše, hvalite im
robu. A kad poslije toga stanu obilaziti pragove, štapovima i
molitvom kucati na škrta vrata tih vražjih školjara, ne recite
gospodarima da su prosjaci od zanata, već sirotinja koja,
daklem, u nebo vapi, i da im svake godine po troje dječice
glad u rajne anđele promeće. A da to bude još kršćanskije,
mašite se i vi u džep, pa im obilatu jaspru suknite, da one
proklete gavane na bogougodno djelo ponukate, jer kad
sluge daju, gospodari ne mogu stisnuti oči i za njima,
daklem, zaostati. Ne bojte se za svoje talire, prosjaci će vam
ih ili u mraku ili kod kuće pošteno vratiti kao što su vam i
dosad vraćali. Ako pak vidite da vas gospodari zakidaju i
tako počinjaju grijeh koji, daklem, vapi osvetu pred licem
Božjim — uzdržanje plaće težačke i najamničke — spasite
duše njihove bilo kao Martin Zakrpa, bilo da im potajice
štogod mrknete i tako trude svoje namirite. Vaš grijeh,
daklem, na moju dušu. Amen.«
Nikada nitko nije s toliko svete nestrpljivosti iščekivao
konac mise kao mladi kapelan, koji je prije desetak dana
stigao tamo negdje iz Omiša, da ostarjelu don Pavlu pri ruci
bude. Čim ostadoše sami iza oltara, kô razuzdana hajdučina
navali na starca, da nauk vražji a ne Božji propovijeda, da
pastvu svoju na neposlušnosti, laži, lupeštine, utaje,
92
otimačine, opačine, svakovrsna i svakojaka bezakonja i
razbojstva nagoni...
Don Pavao se najprije iznenadi, pa iskreno začudi. A
kad dođe k sebi reče blago ali odrješito:
— Mladi moj don Petre, istoga nam je dana imendan,
ma tebi je dopodne, a meni popodne. Daklem, upamti to i
po tom se ravnaj — i ne obzirući se na mladu revnost izleti
iz crkve na onim sitnim nožicama koje su tolike godine
odbijane kamenjem kao oprugom i same oprugom postale,
očvrsnule i ozrnatile, te poigravahu baš kao zrnca prosa kad
na uzvrćen žrvanj padnu pa poskoče. Bijaše upravo
smiješno gledati kako mladi okrupni kapelan dašće i
potrčkiva da sa starcem korak održi, a još smješnije što je
pri svemu tome mlatarao rukama i brzao jezikom kao
zaobadana krava klepkom. A kad don Pavlu sve to dojadi,
naglo zastade i prodera se ispod glasa:
— Pusti me s mirom! Zar ne vidiš, daklem, da me čeka
putnik pred župnim dvorima!
— Župni dvori! Kakvi dvori! Otužna kućerinica, četiri
aršina široka, devet dugačka i šest visoka, sklepana od
grubo obijena kamena, povezana šakom kreča na varićak
crvenice. Dolje: niska konoba s dvije rupe za golube i s
hrastovim vratima na kojima bi i najljuća sjekira ubrzo
ozubatila. Gore: u brdo produžena soba, u koju se s nasuta
obora ulazilo. I na njoj bijahu vrata od tesane hrastovine s
tri kao palac debela željezna zasuna iznutra. Uz to je imala i
dva prozorčića-puškarnice i jedan poširoki, kroz koji bi se
don Pavao provukao za nevolju, a kapelan ni za živu glavu.
Prozor bijaše mudro probijen na somiću, pet aršina iznad
zemlje, da pustahijama baš naporuči ne bude. U sobi dvije
rasklimane postelje, dugački crvotočni stol — na kom su s
jedne strane bile naslagane matične i obredne knjige, a s
93
druge se blagovalo — dvije klupe i polica s kojekakvim
drangulijama upotpunjavahu unutrašnju raskoš župnih
dvora.
A pred tim pustim župnim dvorima šetka dobro obučen
Turčin, gospodski. Kad dođe don Pavao Turčin mu se do
zemlje pokloni i Boga mu nazva.
— Ako me staračko oko ne vara — don Pavao uzvrati
naklon — preda mnom je najmlađi brat čestitoga Rizvanbega glamočkoga. Kakva je, daklem, nevolja?
— Pomaži, oče, begov Rasim požutio kô voštanica. Sve
smo hodže obišli, sve papaze i fratre do Visokog, i svih pet
daira iskušali. On žúti i žúti, neven u pramaljeće. Beg te
bratski pozdravlja i do crne ti se zemlje klanja, ter te moli i
zaklinje da mu štogod zapisa dadneš, kô što ga i Fati na
sreću dade.
Vidjevši da se na riječ »zapis« mladom kapelanu kose
učavliše, don Pavao se uzboja nevaljalih upadica, zgrabi
Turčina za ruku, pa s njim u dvor i s tri zasuna vrata zasuni.
Što su divanili i što don Pavao u zapis zapisa nikad se neće
saznati. Na kraju mu Turčin turnu u šaku dva dukata i
pozdravi se. A kad već bijahu na vratima don Pavao se
počeša po čelu, kao da je, tobože, nešto zaboravio:
— E! I upeli begu, da momče zapis sa srca ne skida i da
mu, daklem, godinu dana ne dadu ni omirisati jaje ili štogod
mrsna mesa, već nek mu u kljunčić ubacuju kolikomudrago
zeleni na zejtinu i drugog laka jića... A ti se, daklem,
prikuči, k nama, ima dobre bravetine i raštike.
— Hvala ti kô da i jesam — reče Turčin — ma obećah
se Zeli Matkovu, znaš i sam da smo u prijateljstvu i da
odvavijek za bega puške iskiva i okiva.
Čim Turčin s obora a s njim i znatiželjni ljudi, skoči
kapelan:
94
— Ne samo da pastvu svoju na opačine navodiš, već i
zapise suprotiva Božje sastavljaš! Znaš li...
— Znam — odreza don Pavao — znam da je vrijeme
objedu i da bih htio s mirom blagovati, a poslije i oko
malčice ubiti. Ako mi, daklem, to ushtjedneš uskratiti, ja ću
se lijepo zakračunati, a ti kako znaš.
Tek u duboko poslijepodne kad se don Pavao dobro
ispavao i čmrknuo suzu kave, što je od Turaka poprimio,
uze don Petra pod ruku da malo prošetaju po oboru, po tom
jedinom jezercu božje trave u ovom vražjem kamenju.
— Sad ćemo, moj don Petre, hladne krvi. Daklem,
ovako: sve što je, od Boga je, pa tako i zapisi. Kad tomu ne
bi bilo tako, onda Bog nijedan moj zapis uslišao ne bi.
Međutim, On se na mnoge umilostivio, o čem će ti
posvjedočiti i kršćani i Turci, daklem, odavde do Fojnice.
Eno sam ti Ivana Džajušina od kukurijekavca iscijelio. Eno
sam ti iz Ane Katićušine crnu sotonu izgnao. Eno sam ti
Martina Bilića od môre izbavio. Eno sam ti Mustafu Ćelića
iz Gornjeg Vakufa od nagaza oslobodio. Eno sam ti, čuo si i
sam, s Rizvan-begove kćeri Fate čine i uroke skinuo, a bilo
ih je, daklem, da bi ovaj obor mogao posalidžati. A k tomu
sam mu i drečavce oko kuće umirio. Eno sam ti... do sutra
bih mogao nabrajati.
— Da nisi i kakva vukodlaka glogovim štapom bocnuo?
— podrugnu se don Petar s očitom namjerom da žigne
starca.
— Tri, a ne jednoga! I o tom ti može posvjedočiti
dvadesetak čestitih osoba koje su sve to rođenim očima
gledale, daklem, i vidjele. Prva ti je mješina bila pokojnog
šimuna Prodana iz Zagvozda, druga ti je pokojnog Štipana
Gudelja iz Poljica, a treća, ponajžešća, one puste pijanice,
daklem, Antiše Milasa iz Zmijevaca. E, ta nam dosta jada
95
zadade. Valjala se, daklem, gdje je trebalo i gdje nije
trebalo: niz brda i planine, niz kuće i pojate, niz rovanje i
brloge, niz balege i brabonjke, baš kao da je i na onom
svijetu naslijedila ovozemne navike svog pogrdnog
gospodara.
I don Pavao nasitno razveza kako su on i dva fratra
puste zore zorili dok tu pijanu mješinu na koncu ne
zaskočiše i glogovim kolcem, uz Božju pomoć, o zemlju ne
prikovaše.
— Ne spominji Boga, ti koji si zagazio u praznovjerje
dublje no što je i samoj bogosloviji poznato. Ne samo da
štuješ Stvoritelja kako ne valja — modo non debito —
načinom krivim i ispraznim — cultus falsus et cultus
superfluus — već povrh toga...
— Stani, daklem, sinko! Nisam vičan latinskim
doskočicama. Ja sam ti se prije šezdesetak godina
šilježetom zametnuo, pa pred biskupa. On me posla da
naučim glagoljati i svete knjige štiti, pa kaza: »Idi, sinko, i
lučju Evanđelja osvjetljuj narodu put Gospodnji!«
— Gospodnji, don Pavle, Gospodnji, a ti vražji
osvjetljuješ! Umjesto Bogom ti si ovu dolinu suza napučio
zapisima i vukodlacima...
— Nisam ja, brate. Bog je napuči da čovjeka iskuša, da
ga zastraši, a i da mu pomogne kô što je i meni pomogao u
slici i prilici neke dobre vile... Slušaj, daklem, i ne prekidaj
me. Ne bajam ti, već svetu i živu istinu kazujem. Vidiš li
onaj prozorčić tamo na somiću? Na tu bi rupicu zasigurno
ušla moja smrt da ne bi Boga i vile. Bijah mlad župnik, a
tada, daklem, bijaše pustahija i hajduka kô na kravljoj
krpelja. I jedne noći san me obrva, ma baš žestoko. Kad u
neka: »Don Pavle! Don Pavle! Probudi se, jerbo se inčije
nikad probuditi nećeš!« Ja kô zec. A preda mnom, daklem,
96
u onoj pustoj mjesečini što kroz prozor naviraše, djevojka,
ljepota, s licem od mlijeka, s kosom od svile. »Ustaj — veli
— i kubure se prihvati!« Ne kaza više ništa, već kroz
prozorčić. I ja, daklem, na prozorčić. I što viđu? Tri turske
pustahije, eno tamo na groblju, baš za ona dva prva križa
konje privezali, pa se stadoše dvorima libiti. Ja korak na se i
čekaj. Nisam, daklem, ni Očenaš kad začuh: ljestve uz
prozor prislanjaju. Čim Ture na prozor, ja krst na se, oganj
na kuburu, a moje ti se Ture prekobicnu i tras o ledinu. Ni
danas ne znam jesam li ga na mrtvo ili nisam, jerbo ga ona
dvojica pokupiše i odoše otkud su i došli. A da ne bi vile...
— A tko ti kaza da to uistinu bijaše vila, a ne anđeo
Gospodnji? — ponada se kapelan.
— E, moj don Petre, koji bi vrag anđelu dao takve kose
i takve sise! A i s vješticama sam se petljao, ali, daklem,
manje.
Čim se počelo govoriti o vilama i vješticama u mladom
se kapelanu bogoslovski žar malo splasnu; bijaše, naime,
očito da se starac pričicama zabavlja, a usput i njega na
tanak led navlači, ne bi li ga izazvao i podžegao, jer nema
toga bogoslova koji bi te luckaste bajke za gotovo uzeo.
Stoga mu se učini da je pametnije prihvatiti nametnutu igru:
— Znači vrazi su te i s vješticama nosali? Jesu li bar
brkate?
— Ti se podruguješ, a ja zaozbilj. Učili su te, da su
vještice izmišljotina, a? E, da nam je onoliko varićaka žita
koliko ih je Crkva ognjem sažgala!
Ne, ovo mladi bogoslov ni u šali nije mogao za šalu
uzeti, te se opet oblije svetom nesnošljivošću:
— Nedolično je tako govoriti kad dobro znaš da to
bijaše ljudska zabluda u božanskom tijelu Crkve!
97
Sad i don Pavao ispruži vratić kô kokotić:
— A tko ti, daklem, kaza da ovo sadašnje nije ljudska
zabluda, a ono jučerašnje božanska istina?! Nu, i to će,
daklem, na red doći. A sad najprije počuj što se meni
dogodilo, a to se i tebi može dogoditi ako grijeh veliki
počiniš, kô što sam ga i ja počinio. Daklem, jednoga jutra
dođe k meni Antinica Bilina — još je živa pa je upitaj! — i
reče: Pomaži, pope, vještica mi kravu muze preko
komoštara!« »Kako to?« velju ja. »Dođi i vidi!« veli ona. Ja
k njoj, ona dižvicu mlijeka u kotlu, pa je navjesi. Nu, čim se
mlijeko poče grijati, poče se u tanku mlaziću uz komoštre
uspinjati, pa preko kotlanica i cerenja i tko zna kuda u
vještičinu kotlu. Ja rekoh Antinici: »Pouzdaj se u me, i Bog
će ti pomoći!« I tada, daklem, počinih grijeh veliki: prve
nedjelje za podizanja, umjesto da gledam kako Bog silazi u
presvetu česticu, ja se okrenuh i vidjeh kako sve žene dižu
ruke nad glavu, samo jedna ni do uha. To je, daklem, ta! Još
je živa i neću ti je imentovati — grijeh otkrij, grešnika
pokrij — nu ja sam ti i Antinica Bilina dovoljni svjedoci.
Sutradan dođoh, daklem, rečenoj Antinici i velju: »Hajde
uzmi dižvicu i pođi u staju. Kad krava počne pišati uhvati
još pišaku u dižvicu, a potom iz svake sise izmuzi po pet
mužnjeva mlijeka u čast pet rana Isukrstovih. Potom izmoli
dio ružarja, pa svu onu gadalinu, daklem, prespi u kotlu i
navjesi nad vatru.« Mislim, dok ona to obavi i ja ću do
vještičine kuće. Kad ja tamo, vještica se uzvrckala oko
ognjišta, a nad ognjem prazna kotla visi i čeka. U neke
vidim: komoštre se ovlažile, a niza nje mlazić ravno u
kotlu. A kako je, daklem, kotla bila ugrijana, prve se kapi
odmah u paru pretvoriše i strašan smrad cijelu kuću
usmradi. Vještica stade skakati, vriskati, zavijati i povraćati.
Onda prekri lice rukama, pa naglavce iz kuće. Ja joj
podapeh nogu i rekoh: »Kud si nasrnula, daklem, kô fratar u
98
pojatu!« »Onoj kuji, Antinici Bilinoj, pogiboh od gadaline!«
Na to ja rekoh: »Ne odlazi, jerbo će cijelo selo saznati tko
si i kakva si. Prepusti to meni, ali mi i obećaj da više
iskrnjemu zla činiti nećeš.« A ona reče: »Kako mogu zlo ne
činiti kad sam za to stvorena!« Ja rekoh: »Turaka je i
odviše, okreni se, daklem, k njima!« Ona se pljesnu po
guzici i obradovana reče: »Toga se nisam ni sjetila!« I otada
nikakva zla po selu ne činjaše. Kako se, daklem, nosila s
Turcima, to oni znaju, a ja nit sam je pitao, nit me je za srce
ujedalo.
— I ti vjeruješ u takve budalaštine?!
— U ime Oca i Sina... — stade se križati don Pavao a u
što ću, daklem, vjerovati ako ne u ono što rođenim očima
vidim!
Na to vjerni kapelan uznese oči i kažiprst k nebu i
odslovka:
— Ako te oko tvoje sablazni, iskopaj ga!
— Lako je tuđe kopati — otrese se don Pavao — A ti
dobro upamti što ću ti sada reći. Ako opstaneš ovdje,
daklem, među ovim ljudima, kao Krist razapetim, kao sveti
Sebastijan strelicama izbodenim, kao sveti Lovre na
gradelama pečenim s jedne strane, jer nema samaritanske
ruke da ih na drugu obrne, ako, velju, daklem, opstaneš
među ovom čeljadi, kojoj od svih zemaljskih naslada i za
ovozemnog života samo nebeske preostadoše, ubrzo ćeš i
sam spoznati da mjesečina nije tako nedužna i da se
kamenje samo od sebe ne nadimlje, ubrzo ćeš se i ti
saživjeti s onim boljim, ljepšim i čistijim otajstvenim
svijetom, jer od ovoga, daklem, ništa nećeš imati.
— Ali...
— Ne prekidaj me, daklem! I razmatraj: što si dalji od
svjetla, bliži si sljepoći; što si dalji od studenca, bliži si žeđi
99
i što si dalji od počela, bliži si, daklem, đavlu paklenomu. I
tako od koljena na koljeno čovjek se sve to više udaljuje od
Boga, od izvora, od onog divnog, cjelovitog, jedinstvenog,
skrovitog i otajstvenog Božjega svijeta, u kojemu življaše
otac Abraham, Mojsije, daklem, i Ezekijel. Upita li se,
daklem, s kim to danas Bog razgovara i komu se očituje?
Gdje li je Sinaj i vrutak u pećini, gdje li ljestve Jakovljeve,
gdje proroci silni, koji su sa silama nebeskim kao ja s
tobom? Gdje li vidovnjaci što gledahu događaje stotinama
godina unaprijed, a mi ne vidimo, daklem, ni ove pred
živim očima? Nema ih. Ni u Rimu, ni u tvom Omišu!
— Nema ih nigdje, jer...
— Ima! Ima ih, daklem, ovdje gdje ih još jedino i može
biti. Na ovom gladnom i sveudilj krvavom kamenju. Ovdje
gdje smo svi oslobođeni zemaljskih naslada i gdje se
stoljećima nitko živ do grla najeo nije, ni čovjek ni živina.
Znaš li ti čemu priliči ovaj Božji puk? Valu, velikom valu
nevoljnog ljudskog mesa, golemom valu koji stotinama
godina čas turski vjetri o mletačke grebene, čas mletački o
turske planine razbijaju. On ustrašen bježi, pobjeći ne može,
daklem, pada i pasti ne može. I tako vjekovima između zla i
gorega, između Nabukodonozora i Faraona... proganjani i
hajkani, mlaćeni i mrcvareni, na kolac nabijani, na galije
okivani i na križ pribijani, žeženi svim ognjevima, bodeni
svim noževima, strašeni, daklem, svim strahovima... i opet
nađoše rupicu kroz koju umakoše i održaše se. Jedini! Popni
se na planinu i pogledaj. Jedini! Nigdje ni Turčića ni
Mlečića, ni Nabukodonozora, ni Faraona. Siti se raspukoše
kao usmrđena mješina. Kako to da se baš Gladni održaše?
— Božja volja!
— Tako je! Umjeli su sačuvati Božju volju, daklem, ono
čudesno jedinstvo svega vidljivog i nevidljivog Božjeg
100
svijeta, pa i sebe sačuvaše. A siti i, tobože, pametni
pregrizoše pupkovinu koja ih je povezivala s tim
otajstvenim svijetom i pogiboše kao što pogiba luda biljka,
koja vidjevši kako se na proljetnom suncu razlistava,
cijuknu i kliknu: »Dosta je da me sunce grije i rosa
osiplje!«, pa iščupa korijenje i uputi se u široki, veseli
svijet. Ali ova moja čeljad zna da se korijenjem ne može
koračati, već se ukopati što dublje u zemlju od koje nam,
daklem, svi sokovi. Lišće sahne i na suncu i na rosi, a iz
starog panja mladica izbija. Ja i moja čeljad, daklem, i
suviše dobro znamo da nismo ono što vidiš, šaka dronjava
jada, nego sve ovo ispod nas, iznad nas i oko nas: kosti
pradjedova i smijeh nerođenih unuka, zemlja i kamen sa
svim cvijećem i dračem, nebo sa svim suncima i zvijezdama
i beskrajni prostori nebeski napučeni milijardama otkrivenih
i skrovitih duhova; mi smo, daklem, čitavi u tom
otajstvenom Božjem svijetu, i taj svijet čitav u nama.
Odakle nam inače ona čudesna snaga koja nas održa protiv
svih zlih sila zemaljskih i nebeskih?! Jest, mladi moj
poluimenjače, mi još uvijek živimo životom Mojsija i
proroka, pa premda više i nismo njemuštom govoru vični,
vični smo drhtanju konjske kože i boli u oku steone krave. I
tako se još uvijek onim otajnim, daklem, možda malo i
otvrdlim čulima sporazumijevamo sa svim stvarima, bićima
i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom Božjem
svijetu. Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina, vidjet
ćeš kako se tihano nadimlje i diše. U svakom kamenu po
jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strašilo, na
svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru
čarolija. I tamo sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i
nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim
plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš, čim ćeš nas
zaodjeti?
101
— Bogom! — slavodobitno uskliknu mladi kapelan.
— Budi razuman, don Petre, ta još smo jedino mi s njim
srasli i urasli u taj njegov, daklem, divni, jedinstveni i
cjeloviti vidljivi i nevidljivi svijet.
Strpljenje mladog kapelana bijaše iscrpljeno:
— Don Pavle, dosta je besmislica koje se lako u
bogohulu mogu prometnuti. To što govoriš nije praznovjerje
već krivovjerje. I ako još jednom počneš tako razglabati,
ako još jednom kakav zapis načiniš ili pastvu svoju na put
sotone pokušaš odvesti, biskupu ću takav izvještaj iskititi,
da će te istoga časa izopćiti!
Don Pavao duboko i bolno uzdahnu:
— O nevoljo moja, daklem, ja se ponadao da si bar
nešto razumio! Prijetiš mi biskupom, a ja se s Bogom
sjedinjujem! Budi strpljiv i još me malo počuj. Pogledaj,
daklem, ovaj divlji kesten, ovo rascvjetalo drvo nebesko. A
sad pogledaj kostelu, pa hrast, pa klen, pa jasen i tako sve
naniže, naniže, do stručka mahovine što ga oko jedva i
primijetiti može. Pogledaj, daklem, dobro i reci što
zaključi?
— Sve je to divotno djelo Promisli Božje.
— Daklem, jest i to. Nu ja sam mislio na onaj divotni
red što ga složi Gospodin: od stručka mahovine do kestena
nanizat ćeš tisuće vrsta biljaka od kojih, daklem, jedna
drugu jedva za dlaku nadvisuje. Tako ti je i sa svim ostalim:
od zrnca prašine do pole, od izvorčića do rijeke, od humka
do planine, od buhe, daklem, do slona... stotine vrsta i
oblika, i jedno drugo samo za dlaku nadvisuje. A sad mi
reci: zašto bi Bog ovaj prolazni, ništavni i vražji svijet tako
pomnjivo satkao i tolikim ga neizbrojivim darovima
načičkao, a onaj, daklem, pravi, istinski i vječni onako
tužnim i pustošnim ostavio?! Nekoliko vojska anđela,
102
nekoliko četa đavola, i gotovo! A, moj don Petre, kad je u
ovoj dolini suza toliko prekrasnih čudesa, toliko mnoštvo
svakovrsnih vrsta, koliko ih, daklem, u onom beskrajnom i
vječnom mora biti!
— Kad bi ih bilo, On bi nam to i objavio!
— A tko si ti, nevoljo moja i uši zemaljska, tko si ti,
daklem, da ti objavi! A i ovo što ti objavljuje ne prihvaćaš,
niti očima gledaš, niti ušima slušaš. Progledaj i pročuj, pa
će ti se, daklem, mnoga skrovita otkriti, kao što se i meni
otkriše. A otkrilo mi se, osim onih što od pamtivijeka s
narodom žive, još sedam vrsta duhovnih bića. Prvo, ne veće
od zrna prosa, stoga ga i prozvah Proskom, otkrilo mi se, ne
bez razloga, licem na svetoga Ferdinanda priznavaoca...
U taj čas uz strminu — konj li je, avet li je, vjetar li je
— dograbi na popov obor i pred samim se ustrašenim
popovima na mjestu ukopa stražnjim nogama dok je prednje
digao kao na prosjačku molitvu. To Vijor, to konj prosjački,
konj vilinski. To ga svakog dana Potrka češagijom, a svake
mu noći vile vještim bijelim prstićima grivu raspliću i
spliću. Naoko za svakog — osim za Potrku — bijaše to
otužno, olinjalo, prljavo, osamareno seosko kljuse. Čudan li
je ovaj vražji svijet!
— Hvaljen Isus, sveti ljudi — podviknu, s uznojenih
sapi skliznu i ne čekajući otpozdrava pruži don Pavlu torbu
— Kako obećah.
Don Pavao uze torbu, te iz nje stade vaditi pačicu po
pačicu duhana i slagati ga po kamenoj ogradi čatrnje
gledajući s posebnim užitkom velike žute listove prošarane
nabreklim i kao ljudskim žilama. A kad se nagleda reče:
— U mojih sedamdeset i osam godina nitko me ovako
ne obdari.
— Dobra godina — kao iz puške odbi Potrka hvalu.
103
— Dobro srce, moj momčiću, sklono Bogu i njegovu
sirotnom sluzi. Pogledaj, don Petre, i mrtav bi uskrsnuo.
— Ne pušim — reče ravnodušno mladi kapelan, uže
ramenima i nevoljko baci pogled na nanizane pačice
duhana, koji je poput zlata treperio u kristalnom brdskom
zraku i rumenilu predvečernjeg sunca.
— Nego, don Pavle — reče Potrka meškoljeći se — htio
bih te nešto zaozbiljno upitati.
— Na tebi je da pitaš, na meni da kažem ako znam.
— Pod ispovjednu — reče Potrka — jer obrekoh djedu
Divcu da ću radije jezik pregristi.
U Potrke pamćenje mlado, pa od riječi do riječi
ispripovjedi sve što mu je Divac pripovijedao pod zidićem u
prančioku na mladom suncu hercegovačkom.
— To je, daklem, sinko, strašno praznovjerje — reče
smrknuto don Pavao, a mladi se kapelan obradova i stade u
srcu zahvaljivati Bogu što je staračku pamet naoposum
okrenuo. Ali radost mladog svećenika, kao i svaka ljudska
radost, bijaše kratka vijeka, jer don Pavao nastavi —
Praznovjerje, daklem, grdno i nečuveno, a toliko u ove
vražje i tvrde tikve brđanske uvrćeno. Upamti dobro: niti je
Prpa, niti Divac, niti ijedan živ čovjek s vilom prespavao
niti prespavati mogao, budući da su vile duhovna bića, kao i
anđeli i svi ostali čisti duhovi, a ne kojekakve smuculje i
kurvetine. I kao što nijedno duhovno biće ne pozna, daklem,
ni bluda ni rađanja, tako ga ni vile ne poznaju: koliko ih je
Gospodin stvorio u počelu, toliko ih je i sada, i vazda, i u
sve vijeke vjekova. Amen.
— Ma Divac se kune nebom i zemljom da je on vilu
Zlatku ne jednom, nego šest mjeseci uzastopce prevrtao i da
stoga više nijednu ženu ne može pogledati.
104
— Laže! Prva i prva mu je laž da se vila zove Zlatka.
Počeši malo moždane i sjeti se komu nadijevamo ime
Zlatka?
— Eto — uzdahnu Potrka — i čemernoj Zlatki
Vrtirepki.
— Pustimo sad Vrtirepku! — obrecnu se srdito don
Pavao — Komu inčije?
— Pa kravi... — odgovori poraženo Portka.
— I vila će uzeti kravlje ime! A drugo i drugo, Divca je
Bog još u materinoj utrobi uškopio. Ako mi, daklem, ne
vjeruješ, ti se sakrij kad on gdjekad gaće odriješi, pa ćeš
vidjeti kakva mu nevolja u njima visi.
— Don Pavle! — iskreno zaprepašten gotovo zajauka
kapelan.
— Smiri se, moj dopodnevni imenjače. Ako ovdje
poživiš, čut ćeš i gorih.
Bojeći se da voda ne svrne s njegova mlina i tako ne
ostane i bez vrapca u ruci, Potrka iskoristi časak predaha i
uskoči:
— Onda, don Pavle, ako je Divac uškopljenik,
devendjed Prpa zasigurno nije. Zašto onda on ne bi i s
vilom, a naočit je bio! Osim toga njegova se zvala
Koviljana, a to nipošto nije kravlje ime!
Napokon i starac izgubi tako brižno čuvani mir, te plane
i gnjevno se izdera na Potrku:
— Glavo od kupusa sotonskoga! Zar ti, daklem, glasno
ne rekoh da se vile ni s kim ne smucaju, već junacima i
pobožnoj čeljadi u jadu i muci u pomoć priskaču?! A taj mi
se vaš Prpa na sjedine popeo! Upamti: njemu se nijedna vila
niti ijedno duhovno biće nikada ni prikazalo nije, kamoli da
bi s njim leglo! Po istini, nije ni on sam za duhovima hitao,
105
već, obnevidio od krvi, kao zaobadan junac u krv nanovo
srtao. A to ćete, daklem, još danas obojica čuti. A ti, Potrka,
poruči djedu Kikašu da na Boga zube ne kesi
propovijedajući vražju doskočicu kako Bog nije stvorio
Adama i Evu, nego pet protuha, a usput nije znao kako bi
onog petog prehranio. Bog nije Kikaš da ne zna što čini. A
to kako je došlo do kruha s ramena sad ćete čuti, vi
bogohulnici! Hajdete sa mnom!
— Kamo? — upita mladi kapelan.
Don Pavao ga omjeri preko oka i podrugljiv mu
smiješak zaigra oko pomlađenih usana:
— Nije daleko. Čuvam ja nježne noge omiških
gospodičića — i žurno pođe prema župnom dvoru.
Kad sva trojica uđoše u onu jedinu i jadnu sobu u
župnim dvorima, don Pavao zakračuna teška hrastova vrata,
jer nikad se ne zna. Potom stade prebirati prašnjave matične
knjige dok ne nađe što je tražio: dvije požutjele bilježnice,
od kojih jedna bijaše mnogo žuća i od miševa pomalo
načeta. Premda još sunce ne bijaše ni dodirnulo obzorje,
don Pavao upali dvije voštanice, jer se u ovoj mračnoj i
memljivoj tamnici, u kojoj je sve zaudaralo po mišjem
izmetu i gnijezdima, ni u sunčano podne slovo nije moglo
razaznati.
Netom posjedaše za stol, don Pavao otvori onu žuću, od
miševa nagrizenu bilježnicu, i stade polagano i razgovjetno
čitati:
106
SVJEDOČANSTVO ĐAČETA-NEDOUČETA O
ČUDNOVATOJ HISTORIJI ODBJEGLA
GALIJOTA JURASA GARIĆA, REČENOG
PRPA, KOJI POLOVICU ŽIVOTA PROŽIVI U
VLASTITIM A DRUGU U TUĐIM MUKAMA
Caput I
U KOJEMU SE BESJEDI O KOMADIĆU ZEMLJE HRVATSKE NALIK
KURVI IZ MAASTRICHTA
Ovo napisah da posvjedočim — a moje je svjedočanstvo
istinito — o sudbinskoj povezanosti ljudi i komadića zemlje
Hrvatske, koji do jučer bijaše u vlasnosti carevine Turske a
od jučer u vlasnosti Prevedre republike, komadića zemlje
puste, besputne i bezvodne, bogu i vragu za leđima,
komadića zemlje nalik kurvi iz Maastrichta.
A ta kurva iz Maastrichta — i sam nagazih na nju u
svom prokletom lutalaštvu — a ta kurva iz Maastrichta
bijaše također pusta, besputna i bezvodna, bijaše svačija i
nikada svoja, te nikome u spomenu ne bi ostala, da se jedne
pijane večeri dva pripita plemića poradi nje ne zakavžiše.
107
Premda bi u druge dane obojica od nje pogled okrenuli, te
je pijane večeri obojica svojom damom nazvaše. Prečesto
taština izaziva srdžbu, a srdžba mačeve. Kako mačevi u
obojice bijahu podjednako britki i tjelesa podjednako
ubodljiva, to obojica u isti čas parnuše, u isti ih dan i na
istom groblju pokopaše. Umjesto da zla kob urazumi ljude,
ona ih uzbjesni i obezumi. Svi momci, naduvanci,
paprenjaci, napržice i naježice, naprasnici i prkošljivci,
ljutice i sijevalice, lakomašači i brzobodci, vratolomci
svakojaki i svakovrsni, nagrnuše ne samo iz grada, već iz
čitave Flandrije, Francije i njemačkih zemalja, nagrnuše da
se bodu o kurvu, pustu, besputnu i bezvodnu, kao o kakvu
kraljevnu iz priča. Tu pogibe pedeset i sedam što plemića
što građana, i tko zna koliko bi ih još poginulo, da se
sasvim slučajno ne nađe neka razumna osoba pa potajice, u
noći svečanosti vjetrova, kurvi nož u leđa zabi.
Ali zabij ti nož u leđa ovom kurvanjskom kamenju,
stvorenu samo za siktanje zmija i zavijanje vukova!
Pametar ljudski ne upamti ni ime ni kob one prve
dvojice, u čijoj se ludoj oholosti ovaj čemer odrazi kao
zemlja obećana, ali upamti čitavo čislo naroda koji su
pristizali sa svih strana svijeta, da se — obnevidjeli od
silovitosti i taštine — isprazno ubijaju za ovu otužnu kurvu
iz Maastrichta. I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti:
Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mlečani, i
stotine drugih imenih i bezimenih. I svatko, ma otkud
dolazio, ne napušta ovu prokletinju dok ga ne prikolješ, a i
kad ga prikolješ ne napušta je, već zdrobljene kosti
pomiješa s kamenjem, te se ponovo s njim srađa i postaje
jedno, tako čvrsto jedno, da živ stvor ne može razlučiti
njega od kamena ni kamen od njega.
108
I mnogi se tako srodiše s kamenjem, izginuše i nestaše.
Samo se jedno tvrdoglavo pleme — koje Mlečani
Schiavima, a ono samo sebe Hrvatima naziva — više od
tisuću godina tvrdoglavo održa. Ukopalo se u kamen, i ma
koliko ga sjekao, ono iz kamena nanovo niče. U muci, u
jadu, u čemeru i jauku... niče i napučiva ovu prokletu
Krajinu imotsku.
Caput II
U KOJEMU SE BESJEDI O DVJEMA VRSTAMA SJEMENA I DRUGIM
NEVOLJAMA
Ne kanim besjediti o onom dijelu Imotske Krajine oko
poljca, na kojemu prije Maloga rata bijahu begluci begova
turskih, a po ratu imanja gospode mletačke, već o ovoj
golemoj kamenoj pustoši na jugu i zapadu tog nevoljnog
poljca, o ovom nedosezljivom džepu svijeta što je samo po
imenu pripadao turskoj carevini — jer u njemu Turci ne
prebivahu, već povremeno slahu obijesnike i haračlije da
pokupe danak blaga i danak krvi, da se izobijeste u žarenju i
palenju, silovanju i nabijanju na kolac. Kanim besjediti o
kraju nad kojim se nikada ne razgali nebo, već stravični
vjetrovi tmaste oblake tuge i nevolje neprestano sabijaju u
teški olovni grumen što čitavu Krajinu pritisnu, te uza
stravu postade jedina stvarnost. Strah... Ovdje ni prisisno
dijete nije moglo usnuti bez straha u očima, u krvi, u
čitavom mlađahnom mesu. Strah od Turaka, strah od
Mlečana, strah od pustahija i hajduka, od kuge, glada i rata,
od munje, gräda i groma, od Boga, Čovjeka i Vuka.
Začinjahu se u strahu, rađahu se u strahu, življahu u
strahu... a umirahu bez straha, jer smrt često stizaše kao
izbavljenje za ovo prvo sjeme ljudsko, koje je u ludosti i
priprostosti duše svoje vjerovalo da se može preživjeti od
109
žuljeva ruku. Ali ono malo pšenice, ječma, prosa i bara,
raštike i divljega zelja, krta mesa i škrta mlijeka ni njih
same ne mogaše održati, a kamoli gospodare njihove i ono
drugo sjeme neljudsko koje ću niže navesti, sve kad bi bilo
mira i Božjega blagoslova.
Ali mira ne bijaše. Ovdje ne bijaše kao na sjeveru, gdje
se granica između Turaka i kršćana stotinama milja
pomicala, a iza granice uvijek se našao kakav takav jezik s
gospodarima i nastavilo se živjeti u miru, makar i u nekom
okrutnom miru.
Ovdje se granica nije pomicala, već je obilatih dvjesta
godina drhtala od neprestano prolijevane krvi, od suza i
jauka, od gladi, kuge, srdobolje, od prokletstva mržnje i
srdžbe Božje. Dvije stotine godina svakovrsna užasa na
granici-drhtulji, kobnoj po Turčina i dvakrat kobnijoj po
kršćanina. Jer Turcima je prijetila pogibelj samo od kršćana,
dok kršćanskoj raji kršćani bijahu često pogubniji od
Turaka.
Ti pogubni kršćani bijahu iz onog drugog sjemena, koje
je jasno vidjelo da je lakše živjeti od krvi nego od žuljeva, a
za svoju nečasnu rabotu iznalazilo je stotine junačkih
smicalica:
Orah, kopah, tanke gusle moje,
orah, kopah, ne dadoše Turci;
ovce čuvah, poklaše ih vuci,
bukvu sijekoh, zabolješe ruke:
jamih pušku, odoh u hajduke.
I tako se to drugo sjeme odmetnu u hajduke da siječe
Turke. I sjekli su ih po krčmama i putovima, iščikali u
zasjedama, palili im kule i čardake i plijenili karavane što se
spuštahu na skelu splitsku i makarsku. Ali i Turci ubrzo
njihovu vještinu uvještiše, te ih i same stadoše sasijecati po
110
mehanama i drumovima i dočikati u busijama, dok bi svoje
i svoju imovinu zatvarali u čvrste kule okopoljske. I tako iz
dana u dan bijaše sve teže doći do Turčina, koji je nosio
četiri oka otvorena i četiri kokota napeta na kuburama.
Kako se nije ni lasno ni lako moglo živjeti od Turčina,
počelo se živjeti od kršćanina. Dok se radilo samo o
imutku, ni po muke: živa glava dugovanje plaća. Ali kad se
počelo, kuku i pomagaj...
Naime, za rata Kandijskoga i Velikog, Prevedroj bijaše
golema potreba od galijota. A galijota nigdje. Stoga se
poveza s hajducima, te za svaku živu glavu plaćaše i po
dvadeset dukata. Kako se Turčin šale uhvatiti ne da, to se
hajduci baciše na goloruke podanike turske i mlade čobane
raštrkane po slobodnim brdima. U pola stoljeća četovanja
pohvataše preko petnaest stotina ljudi, najvećim dijelom
kršćana. I tako svaki peti iole odrastao muškarac bi prodan
u roblje Mlečanima.
Uzalud su fratri i popovi jadikovali, molili, kumili,
zaklinjali, i hajduke, i providure, i samoga svijetloga dužda
da prestanu s tom bogumrskom trgovinom, uzalud...
Prevedroj bijaše velika potreba od galijota, a kršćani su se
još bolje nego Turci umjeli na vesla nažimati.
I da ne bi toga, nikad Juras Garić, nazvan Prpa, ne bi
učinio što učini, niti bih ja zapisao što zapisah.
Caput III
U KOJEMU SE BESJEDI O POHARI KUĆE JURASOVE, NJEGOVOJ
TRPNJI I IZBAVLJENJU
A s Jurasom Garićem, rečenim Prpom, zbi se ovako.
Djedovi Jurasovi pripadahu onom sjemenu što je vjerovalo
u žuljeve ruku svojih, sijalo žito po pasikama i barovištima,
čuvalo ovce i koze po vrletima, i živjelo tako skromno i
111
skrovito, neprimijećeno. I tko zna dokle bi se živjelo tako,
da jedne Male Gospe ne nahrupi Marko Knez — kojemu
tada ne bi ni trideset i dvije godine, a već hajdučki
harambaša bijaše — velju, naleti taj Marko Knez sa svojom
družinom i u letu sve ote, poubija i popali. Babu Jurasovu
Anušu Čelanušu, djeda mu Kuzmana i majku Mandaru s
dvoje djece blizne i prisisne žive u oganj pobaca, a Jurasova
oca Mijovila Ćoravca, sama Jurasa, brata mu Treskala i
strica Glavinjala u užad sape i prodade Mlečanima za
šezdeset i dva dukata.
Jurasu tada bijaše šesnaest godina. Dvadeset i dvije
godine robovaše po galijama, lukama, kamenolomima i
arsenalima Prevedre kršćanske republike slažući danomice
bičeve na poniženja. Stric Glavinjalo, naviknut na beskrajna
tumaranja, netom bi zatvoren na galiju, klonu kao ptica u
krletci — ni puna tri mjeseca pošto ga okovaše. Galiju s
bratom Treskalom potopiše turski gusari druge godine
zatočenja i tako ga, mlada, muka oslobodiše. Otac Mijovijo
Ćoravac izdrža punih dvanaest godina, a onda i on pade
preko vesla — očaj njegov bijaše tako velik, da su mu u
samrtnome grču ruke za okove prionule, te su mu prste
morali odrezati i mrtva ga sakaćenjem oskvrnuti.
Samo je Juras izdržao. Srce mu bijaše mlado i
neprestano zadajano najmoćnijim i najsvetijim napitkom:
osvetom. Poslije dvadeset i dvije godine, jedne lude noći,
pune sjevatanje i grmljavine, ubi stražara i pobježe preko
Istrije i Hrvatske čak u tursku Bosnu. A to učini zato da
ponovo ne pane u šake Mlečanima ili dodvoricama
njihovim. Tu u Bosni, u Prologu, namjeri se na dobra
čovjeka i još boljeg kršćanina, koji ga odjenu u bosansko
ruho i svjetova mu da se izdaje za turskoga odbjeglicu, da
se imenuje Prpom od Glamoča, jer će tako, nepoznat, svoj
sveti zavjet sigurnije ispuniti, dok bi mu poznatu brzo
112
doskočili jal Mlečići jal Knezovi hajduci. I još mu dobar
čovjek iz Prologa svjetova da u plemenu Knezovu pokolje
sve iz čega teče krv, da se ne smiri dok se i posljednja
kaplja zla sjemena ne iscijedi, i da ništa živo ne ostavlja, ni
kučku ni mačku. I još mu dobar čovjek iz Prologa svjetova
da prije svakog svetog čina opere ruke u turskoj krvi, i to u
krvi dvojice nevjernika, a tek onda da zakolje jednoga od
Knezovih. Tako će ovaj zavjet i Bogu omiliti, i Bog će
njegovu osvetu blagosloviti i podržati. Neka ubija naporedo
dva Turčina pa jednog od zla sjemena Knezova. Ako tako
uspije pobiti sve do mačeta i kučeta, spoznat će da je Bog
zasigurno na njegovoj strani, da mu je čin posvećen, te da
će čist i svijetao biti po rukama anđela uznesen u
kraljevstvo nebesko.
Prpi se ovaj savjet učini dobrim, i on se zavjetova da će
učiniti tako.
I još mu reče dobar čovjek iz Prologa, da ne srće odmah
u Krajinu, nego da je zaobiđe, jerbo je rat već planuo, a
fratri pobjegli s narodom pod okrilje dužda mletačkoga.
Osim toga fratri će mu najbolje reći kud se sada kreće koja
hajdučka družina, jer u svakom ratu protiv Turčina i sami
fratri hajdukuju. Budući da su se fratri sklonili u Dobrč,
najbolje bi bilo da se uputi tamo.
I on se uputi. Ali kako se čovjek često i odviše uzda u
Boga i precjenjuje vlastite snage, to se često nađe u nebranu
grožđu. Umjesto da se najede i odmori u kakvom selu uz
Cetinu, Prpa odluči da se, onako gladan i umoran od duga i
brza hoda, prebaci preko rijeke i preko brda i da se u
predvečerje Svijećnice nađe za fratarskim stolom. A te
nesretne godine 1715. bijaše Svijećnica neupamćeno
studena i bura bijesna kao da je sami vrazi naganjaju.
Taman kad se prebacio preko povora brda i, tako reći,
113
osjetio topli miris fratarske vatre uz more, klonu kao da mu
je netko podsjekao koljena. Jedva doplazi do nekakva
procjepa i prevrnu se na leđa. Usnu tako, svladan umorom i
glađu, i ne čujući fijukanje bure koja je počinjala polagano
po njemu prostirati mrtvački pokrivač satkan od nježnih
bijelih pahuljica.
Caput IV
U KOJEMU SE BESJEDI O DVA JADA A NE ZNA SE KOJI JE GORI
Na samu Novu godinu iliti na dan Obrezanja
Gospodinova nesretne 1715. po zamrznutu Blatu stiže na
fratarski otočić iz Imotskoga uhoda i priopći fratrima da se
Turci spremaju udariti na otok, samostan sažgati i sve živo
poubijati. Ne časeći časa fratri pokupiše što im bijaše
najnužnije: svete knjige, ruho i posuđe, desetak pušaka,
dvije bačvice baruta i nešto olova, natovariše dvanaest
konja i pripasaše sablje, pa uz pomoć Božju i zubato oružje
krenuše prema zemljama Prevedre republike, a za njima sva
stoka i sav narod, sve što je moglo hodati, pusti ili plaziti.
Krajina ostade gotovo prazna.
Tako bijaše na početku svakoga rata. Jer Turci
krajišnici, koji u miru bijahu donekle snošljivi, na početku
svakoga rata postajahu krvoločni, računajući da će
okrutnošću stjerati strah u kosti svojim kršćanskim
podanicima i tako im izbiti svaku misao na pobunu.
Međutim, ovo naoko proračunano i razumno nasilje
gospodara ubrzo bi se nerazumnim pokazalo, a sudeći
trijezno nije bilo niti je moglo biti ijednoga razumna načina
kojim bi — bar u početcima ratovanja — raju mogli
obuzdati. Dvjesta godina robovanja, dvjesta godina kolca i
konopca, četverenja na konjskim repovima... a samo ih
nekoliko sati hoda dijeli od velikog i svetog kršćanskog
114
svijeta, koji ni o što glavu ne tare, već neprestano misli o
njihovu jadu i o tom kako ih mora po cijenu vlastite krvi iz
pakla izbaviti. I na početku svakoga rata bijahu sigurni da
ističe rok kušnje, kojom ih Gospodin i odviše dugo
iskušava, i da nastaje čas posvudašnjeg kraljevstva Božjega
na zemlji. I kao svi prije njih, i kao svi poslije njih stanovito
su vjerovali da ratuju posljednji rat.
Nošeni tom nepokolebljivom snagom vjere, podsticani
do bezumlja smionim junaštvom svojih popova i fratara —
koji su jednako vješto prebirali krunicu i sabljom turske
glave odsijecali — ustajali bi, mahnitali, ubijali i bivali
ubijani, da — potisnuti nadmoći — zajedno s popovima i
fratrima pobjegnu preko sivog Biokova u primorje, pod
okrilje tog velikog i svetog kršćanskog svijeta.
No ubrzo bi uvidjeli da taj veliki i sveti kršćanski svijet
nije onaj iz njihova sna. Taj veliki i sveti kršćanski svijet
gledao je u njima krdo divljih prebjega koje treba upregnuti
u korisnu spregu, te ih bacaše na galije, u kamenolome, u
šume i arsenale, ili ih — loše oboružane —
slaše na
Turke, da po njima otet plijen i turska imanja među se
podijeli. Ono malo hrane, što bi im dobacivali, dobacivali bi
šutke kao psima, i gore nego psima, jer i psu se zatepa:
»Nâ, ćuko, nâ!« Tada bi se ovi tužni prebjezi sjetili braće
svoje, koju taj isti kršćanski svijet za dukate kupovaše i za
galije zakivaše. A njih zakova i bez banovca, pa sada i oni i
očevi njihovi i braća njihova zovu smrt, a smrt ih neće.
S druge strane i Turci krajišnici ubrzo bi spoznali sve
zle posljedice svoje naglosti: polja ukorovljena, stoka
poklana, zalihe potrošene, sve se moralo uvoziti iz
unutrašnjosti carevine. Tada se događalo da bi Turci još u
toku rata, stali moliti prebjege da se vrate. A oni bi se
115
vraćali, jer su radije jeli svoju prosenu kašu u nevjernika,
nego tuđu pogaču kao psu dobačenu.
Ta opća narodna nevolja bijaše samo zbir pojedinačnih
nevolja, koje ni najvještiji zbrajač ne bi mogao zbrojiti.
Spomenut ću samo jade djevojke Anđelije Pezo, a zašto ih
spominjem, vidjet će se unaprijed. Iste večeri kad fratri
napustiše zaleđeni otočić, turske pustahije — na dva sata
hoda — pokušaše rečenoj Anđeliji silu učiniti. No otac njen
i braća njena skočiše na Turke i borahu se s njima dok ne
izginuše. Kad fratri stigoše na razbojište nađoše četiri Peze i
šest Turaka rumene u rumenu snijegu. Preostala četiri
zulumćara fratri začas na sabljama razniješe. I kad sve bi
gotovo, iz tora, između ovaca izniče rečena djevojka
Anđelija, s golim sisetinama do pupka zagaljena, s
mahnitim pogledom i pomamnim pjesmama na nateklim
usnama, te se onakva, užgana i zblanjena, baci na mladog
fra Šimuna i stade ga grliti, ljubiti i ujedati. Jedva je
otrgoše. Neki rekoše da je poludjela, a činilo se tako.
Međutim, stari fra Mijo Kutlar — koji je još kao momčić u
Kandijskom ratu četovao uz bok fra Petra Kumbata,
zatornika Turaka, a u Velikom sedam Turskih glava
odsjekao i četiri posred čela prosvrdlao — reče da ona nije
po Bogu, već po vragu sumanuta i da je vrag sasvim obuzeo
dušu njezinu. A kako fra Mijo nadaleko bijaše poznat kao
vrstan protjerivač — dosad je uz pomoć Božju trideset i
sedam što velikih što malih vragova iz tijela čovječanskoga
izagnao — to se svi njegovu mnijenju podvrgoše i povjeriše
mu djevojku da i iz nje vraga izagna. Ali ovo bijaše neki
tvrdokorni vrag, koji kao da se svim čamprima i čaporcima
o samu džigericu zakvačio. Da izagna vraga fra Mijo se
nikada nije mučio više od pet dana, a ovoga on i
petnaestorica hrabre braće već mjesec dana protjeruju i
protjerati ne mogu.
116
Caput V
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BI MLADOM FRA BONI BOLJE BILO
DA JE GOVNO IZJEO NEGO JURASA OD SMRZNUĆA SPASIO
I dogodi se da je mladom fratru — što se vraćao iz
dalekih kršćanskih zemalja — konjić posrnuo i samim tim
razbio razulareni ples bure koja je već slavila slavlje nad
ukočenim Jurasovim tijelom. I dogodi se da u tom posrtaju
mladi fratar ispade sa samara i pade licem na noge, koje će
kasnije satrti sve u čemu teče krv njegova roditelja.
No kako mladi fratar nije znao kakva se guja skriva pod
snijegom, priteče smrznutome i stade ga odmrzavati onako
kako je vidio da se čini po zemljama »dušmanluka, aliti
erežije Ivana Kalvina i Martina Lutorana«, po Helveciji i
Germaniji. No čim se dotakao smrznutoga, ovaj šibne poput
opruge, a dvije se goleme šake poput kliješta ovise oko
fratrovih zapešća.
— Ko s' t'? — izbaci kao jednu riječ, glasom hrapavim i
napuklim, a valjda drukčiji glas i nije mogao izići iz ovih
badnjastih grudiju, iz čekinjama obrasle glavurde iz koje su
sjala dva golema oka kao dva straha i dvije prijetnje.
— Ja sam siromašni mali brat kojemu Bog ukaza milost
da te spasi od nenadane smrti. Po tome što si na sam dodir
moje ruke skočio spoznajem: na ovoj krvavoj turskoj
granici sve što diše, hajkano je. Ali...
Spašenome se očito nije svidjela fratrova pjesnička
brbljavost, te ga presiječe saževši čitavu rečenicu u jednu
riječ, nemilosrdno brsteći sve samoglasnike koji su se dali
pobrstiti:
— Ka' t' ime?
117
— Fra Bone Knez. Još kao dječak otišao sam u Italiju
gdje sam izučio svetu bogosloviju, mudroslovlje i mnoge
druge nauke. Obišao sam mnoge zemlje i gradove...
— Št' s' doš' amo? Ko t' zva'? — upita spašeni smrknuto.
— Domovina! Porobljena domovina da je spasim. Bog
je htio da i tebe spasim.
— Bolj' d' s' govn' izjo!... št' m' gledaš?! Velju, bolj' d' s'
govn' izjo, jer t' s' mal' Martin Potpalin!
— Kad me znaš onda si i ti iz Vrdola. Tko si, dakle?
— Ja s' Prpa 'z Glamoč'.
— Ne bi ti znao moje ime da si iz Glamoča. Reci, dakle,
tko si?
Prpa iz Glamoča zaškrguće zubima, ošine fratra
pogledom, a onda se naglo baci na koljena:
— Ispov'd m', pa 'š čut'! Ja s' Juras Garić.
Fra Boni nije trebala Jurasova ispovijed da se prisjeti
zločina oca svojega Marka Kneza, nazvana Potpalom, da se
prisjeti otimanja, paleža i ubijanja, da se prisjeti krvarine
koju utrošiše da njega učine svećenikom pravednoga Boga!
Sada još užasnije nego ikada iskrsnu pred fra Bonom pitanje
koje ga je čitavu mladost mučilo: »Može li biti svećenik
Pravednoga čovjek ljudskom krvlju othranjen? I može li
takav čovjek učiniti ijedno dobro da se u zlo ne prometne?«
I ovo dobro koje je upravo učinio, u strašno će se zlo
prometnuti: čovjek, kojega je oteo smrti, zavjetovao se da
će pobiti sve njegovo, do kučeta i mačeta. A fra Bone to ne
može spriječiti, jer mu je jezik okovan ispovijednom
tajnom. Ne može ga ni izdati ni prokazati, ne može ga ni
ubiti, a da ne oskvrne tu svetu tajnu. Ne može se čak ni
Bogu moliti da ga Turci sasijeku, jer i to bi bilo oskvrnuće.
On mora strpljivo i bez suza gledati kako jedan za drugim
118
nestaju svi od plemena Knezova. »Bože moj, neka ubije oca
mojega i braću moju, jer su im ruke krvlju omašćene! Ali
zar ćeš dopustiti da i nedužnu dječicu pokolje? Dopustit ćeš,
kao što si i Herodu dopustio da pokolje djecu betlehemsku,
dopustit ćeš jer se pravednost tvoja drugim mjerilima
mjeri...«
— Ja s' ispov'd, a ti dri' ak' 'oš!
— Sinko moj — tiho će fra Bone s usiljenom blagošću
— ja te mogu odriješiti od počinjenih grijeha, ali od zlih
djela na koja se tek spremaš...
— Ti driš' od čeg' mo'š! I muč'!
— Ne boj se, sinko moj, ni samome sebi ne smijem
povjeriti ispovjednu tajnu. Ja znam što mi je činiti, a dobro
bi bilo da i ti razmisliš...
No Prpa ga oštro presiječe:
— Sva'k' čin' št' mora! I pratar, i čov'k, i ž'vina!
Caput VI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA VRAGA U SLAMI IZGONI
Upravo na zornicu, licem na svetoga Blaža Grličara, fra
Bone i Prpa padoše na Dobrč. Brat ih laik odmah odvede u
kapelicu, u kojoj se petnaest hrabrih fratara, na čelu s fra
Mijom Kutlarom, po pedeset i drugi put suočavalo s
đavlom. Sa zubljama, križevima, lojanicama i voštanicama,
sa škropilima i kadionicima bijahu opkolili djevojku, koja
među njima stajaše s razdrljenim haljinama na prsima, s
varnicama u očima i svom krvlju u licu, stajaše i pjevaše
neki čudni napjev i neke čudne riječi, koje kao da su same
od sebe i same za sebe nastajale:
»Svake noći o ponoći
moj će dragi k meni doći;
119
grlit će me, grčit će me,
svu će snagu slit u mene.
Od svih vas je jači on:
sotona je jahač moj!«
A onda se njen tugaljiv napjev prometnu u bijesno
potcikivanje:
»Na ovoj, na onoj,
na toj noći dugačkoj,
na toj zimi studenoj
prčit će me dragi moj!
Od svih vas je jači on:
sotona je jahač moj!«
I žalosni fratri još jednom žalosno digoše ruke, ponovno
zatvoriše Anđeliju u štalu i spremiše dobar ručak da dolično
počaste novoga brata. Ali mladi fratar bijaše odavno
zaboravio tugu suhe ovčetine, te je jedva gutaše začinjajući
je dozivanjem dalekih mirisa rumenih pilića i pačića
rasijanih po mnogobrojnim pečenjarnicama velikog i svetog
kršćanskog svijeta, dok fratri domorodci ovaj bravlji i
kupusni jad još i gozbom nazivaju!
— A sada — reče debeli fra Lovre — kad smo se sastali
za gozbenim stolom, možda bi nam naš učeni brat mogao
reći najprikladniji način da iz ove nevoljnice sotonu
izagnamo.
Fra Bone se uvošti očito se trudeći da razborom ohladi
uspaljenu revnost koja ga bijaše svega prožela:
— Braćo moja, ako sve molitve i zaklinjanja, riječi
velike i strašne, zazivanje svih Božjih imena, koja jesu:
Sabaot, Šadaj, Efereheje, Homousion, Emanuel, Paraklitus,
Tetragramaton, El, Elohim, Heloa, Hagios, Atanatos,
Iskirios i sva ostala njegova imena ne izgnaše satana iz
nevoljnice i nevaljanice, onda je potrebito učiniti ono što se
120
po prosvijećenim kršćanskim zemljama čini: neka se
ognjem spali!
Fratri se trgoše, a starom fra Miji obrve navrh čela
skočiše i ostadoše tamo:
— Što reče, učeni naš brate! Neka se spali! Na području
Prevedre niti je tko spalio niti smije spaliti ni heretika, ni
vješticu, ni opsjednutu. A kad bi i bilo dopušteno, ja bih se
u ime Boga prvi suprotstavio. Jerbo koliko je meni neuku,
više čobaninu i hajduku nego bogoslovu, poznato ponekad
se i zmija zavuče u čovjeka, pa hoćemo li spaliti čovjeka da
bismo i zmiju spalili?! Ako je sotona ušla u djevojku,
hoćemo li razrušiti hram Božji, ne da bismo ubili sotonu,
već je oslobodili i pripomogli da i drugi hram Božji
opogani? Ne upita li se, učeni brate, otkud tolika množija
opsjednutih u tim vašim prosvijećenim zemljama? Ja ću ti
reći: čim spalite jednu nevoljnicu, oslobađate đavla, koji
odmah u drugu uskače i još poziva nove čete đavaoske, i
tako samo đavaosku žetvu ustostručavate. Eto, što vi činite
u zemljama vašeg kršćanskoga poganluka!
Ali Potpalin sin bijaše za ovu vjeru i gluh i slijep, te
stade zanosno rasipati svoje bogato bogoslovsko znanje,
koje se u posprdnim zjenama ovih fratara-hajduka
odražavalo kao nijemo pitanje: »Nije li to sin Potpalin?« A
kad je u svojoj govorljivosti otišao tako daleko da je fra
Miju, gledajući ga pravo u oči, nazvao krivovjercem i
otpadnikom, četrnaest gnjevnih fratara skočiše kao jedan.
Videći da je vrag odnio šalu Prpa, koji se fratrima od
početka svidio i gutanjem samoglasnika do suza ih
nasmijavao, ustade i zabrza:
— Mor' bit', svet'oci, mor' bit' d' u d'vojci nij' đav' već
šejtan!
121
Na to fratri prsnuše u smijeh, a debeli fra Lovre udari
Prpu šačetinom po ramenu:
— Šejtan i vrag to ti je isto, moj Prpa, samo Turci vraga
šejtanom imenuju.
— A jok! Pust' men' pa 'š vi't!
I ne čekajući odobrenje od fratra zgrabi sa stola drvenu
zdjelu u kojoj bijaše još podosta suhe bravetine, otrča u
pojatu k Anđeliji, koja se bijaše skutrila u jaslama, tutne joj
zdjelu među koljena i reče što mogaše mekše sileći se da ne
guta samoglasnike:
— Jid', dušo! Iz prazne guz'ce ne biži ni govn' a di b'
šejtan!
Anđelija se osmijehne i bez riječi se pomamno baci na
bravetinu. Dok su njeni bijeli i oštri zubi vučji kidali
komade mesa, Prpa je promatraše sa životinjskom radošću.
Gledajući čvrsta bedra i bokove, što bi ponekad zaigrali
ispod haljine od gruba sukna, i omašne grudi, što bi
ponekad tresnule i izvirile iz raskopčane prsnice i naočigled
bubrile, jedna jedina misao u obliku ružičasta kolobara
pojavila bi se pred Prpinim očima: »Dobre li bedevije!
Izagnam li vraga iz nje, plahovitu će mi ždrebad ždrijebiti!«
I poput marvinskog trgovca stade joj znalački opipavati
gležnjeve, listove i butine. I dok to činjaše osjećaše kako
negdje iz najmračnijih dubina gogolja krv i pod same mu se
nokte sabija. Njena se koljena načas rastvoriše, pa sklopiše
da poput kliješta stisnu njegovu ruku što bijaše među njih
kliznula. Prpa slobodnom rukom strgne djevojci zdjelu i
zavitla je među stoku, a onda surovim trzajem prebaci
djevojčinu nogu preko jasala, razdera joj haljine i pruži se
po njoj dašćući i sopćući, dršćući i šapćući joj u vrat, u uho,
u usta:
122
— Ne boj s'! Moram t' jednog vraga zab't da drugog
izb'jem!
Fratri podžigani znatiželjom primakoše se štali da vide
kako to bosanski prebjeg šejtana izgoni, ali ne mogaše
vidjeti ništa, jer vrata bijahu zabravljena, a kroz ono malo
šupljih vržina opet se ne mogaše ništa vidjeti, jer unutra
bijaše tama duboka, iz koje je dopiralo samo sumanuto
vrištanje djevojke: »Tako, tako, vraže moj... Grči, prči,
nadiri, razdiri, navuci, razvući, slupi, zalupi, kamen o
kamen otupi...« i Prpino muklo groktanje: »Muč', mala,
muč', još je s' nis' okusjo!«.
A onda nastade tišina, i to najviše zbuni fratre koji
bijahu navikli da vrag uz strašan smrad, vatru i urlike
napušta opsjednutoga, i tako gori i urliče sve dok ne tresne
o planinu.
Još se više začudiše časni oci kad se vrata otvoriše, a na
njima se ukaza Anđelija tiha, oborenih očiju i lica bijela kao
u svetice. I takva, tiha, smirena i sveta, priđe fra Miji, kleče,
poljubi mu ruku, pasac i križ na krunici i reče zvonkim
anđeoskim glasom:
— Ja bih se ispovjedila, oče.
A fratri zinuše svim čim se zinuti moglo i stadoše se
diviti Gospodinu za kojega se nikada ne zna kad će uzeti
mudra i sveta čovjeka a kad nekog tepavca i dotepenca iz
Bosne, s kraja svijeta, da Njegovu Svevišnju volju izvrši. I
hvaljaše Gospodina čitav dan onaj, i mnogo dana uzastopce.
A i sam fra Bone ne gledaše u Prpi više zlokobnog ljudskog
osvetnika, već oruđe koje Bog izabra da kazni oca njegova
što okrvavi ruke pred Gospodinom. I bi mu lakše čuvati
svetu ispovjednu tajnu.
123
Caput VII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SVATKO, UZ POMOĆ BOŽJU, ČINI
ONO ŠTO MORA
Kako vrijeme otupljuje sve što je ljudsko, i radost i bol,
tako u ova dva mjeseca otupi i ono strahopoštovanje što
bijaše obuzelo fratre pred Prpom kao protjerivačem đavola.
To se strahopoštovanje gotovo izgubi poslije Prpine ženidbe
s Anđelijom opsjednutom, koja i nakon udaje ostade pomalo
zvrkasta i luckasta. Prpa opet postade neuki prebjeg, dobar
sluga što ih i svojim graktanjem uveseljava.
I fra Bone u njemu više ne gledaše oruđe u ruci Bogaosvetnika, te ga opet spopadoše muke poradi čuvanja
ispovjedne tajne. I te muke postajahu sve ljuće i žešće, a
kad je osjetio da ih više neće moći izdržati, okolišno upita
fra Miju što bi on učinio kad bi mu neki razbojnik pod
ispovjednu povjerio, da će poklati toliko i toliko ljudi i
nevine djece. Pošto mu hajdučina u fratru bez razmišljanja
odgovori: »Ispovjednu bih tajnu sačuvao, a pustahiji u
pupak kuburu sprašio«, fra Bone skoči: »Zar tako ne bi
Boga oskvrnuo?!« Potom stade vikati: »Heretici! Heretici!
Sve bi vas trebalo na lomači sažgati! Vaš bog nije moj
Bog!« — i pobježe među kamenje, gdje ostade u molitvi
čitav dan i čitavu noć, sve do zore. A u zoru mu se učini da
čuje slatki glas Božji, koji izviraše iz kamenja, iz žbunja, iz
njega sama: »Dao si mi ljubav, i ja ću ti je uzvratiti: evo
gle, od sada ćeš spokojno gledati kako pada glava oca
tvojega i braće tvoje, jer ćeš znati da tako hoću. A sada pođi
kamo si nasmjerio i služi puku mojemu.«
Fra Bone više dolebdi nego siđe na Dobrč, osamari
konja i reče fratrima da ide za tursku granicu.
124
Uzalud su ga fratri odgovarali i govorili mu da u tom
času prijeći tursku granicu ne znači nositi glavu u torbi, već
je na panj položiti, da... On je na sve spokojno odgovarao
jednim te istim:
— Moram. Moram vratiti Boga i sakramente kršćanima
koji tamo ostaše, moram donijeti Boga nevjernicima koji ga
izgubiše ili ne spoznaše. Moram!
Ali fratri opet navaljivahu, a kad to navaljivanje prevrši
mjeru uplete se i Prpa:
— Pust' čov'ka k'd mora! Jerbo svak', uz pom'ć Božju
čin' št' mora! I pratar, i čov'k, i ž'vina!
I opet se u Prpinoj mašti pojavi toliko puta dočarani
prizor koji bi ga uvijek ispunjao nekom slatkom, gotovo
čulnom slašću: tamo na Glavici, ponad njegove kuće, sjedi
on — Marko Knez, rečeni Potpala — sjedi i čeka njega,
Prpu. Preko pleća svečana kabanica, pod njom ječerma
srmom prožežena i posuta srebrnim tokama, za pripašajem
noži i kubure, ispod njih modre hlače od najbolje čohe, a
sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen
odložio, a čelo uzdignuo prčevito, kao da kaže: »Usred
njega!« Junačan. Prpa se nikako nije mogao odvojiti od
ovoga sna, nikako zamisliti da bi i drukčije mogao ubiti
zatornika svoje kuće. Tu, na Glavici, u svečanoj odori.
Sjedi. I čeka. U čelo! Usred čela!
Onda se trgne kao iza sna i kao iza sna dobaci žurno
fratrima:
— Moram i ja! Čeka m' čov'k... moj čov'k... na Glav'ci...
Na brzinu skupi ženu i njenu imovinu, koju fratri bijahu
pohranili, pojaše bedeviju koju mu fratri bijahu poklonili i
pođe s fra Bonom preko burovna Biokova.
125
Za njima koracaše Anđelija vrckajući stražnjicom i
pjevušeći neke čudne pjesmice, koje su joj same od sebe na
usta navirale i, jednom ispjevane, zauvijek nestajale. A
bijahu to zvrkaste i luckaste pjesmice, kao i ona sama,
pjesmice u kojima se pjevalo o smrdljivim pupavcima i
dražesnim grlicama, o zlatnim gundevaljima i
govnovaljima, a svaka je završavala beskrajnim djetinjim
udivljenjem Stvoritelju:
Sve, to čudno složi, Bože,
usrid ove ljute kože:
svakom dade svoju rupu,
da s' na dubu i na stupu,
na jasenu, na kamenu,
na oboru i u toru,
na smetištu i ognjištu,
i u sinu i u slami,
na mutapu i dolami,
i po suncu i po tami
preko ove ljute kože
dozlaboga prčit može.
— Ušutkaj je da ne sablažnjuje — reče fra Bone jedva
svladavajući gnjev pravedni.
Ali Prpa, usmjeren jednom cilju, vjerovaše da je sve
nečemu sudbinski usmjereno, te reče ledeno, kako je samo
on znao:
— Pust' je! Svak' čin' št' mora. I pratar, i čov'k, i ž'vina.
I lud' ž'nsko.
126
Caput VIII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO JE PRPA, UZ POMOĆ BOŽJU, UBIO
TURSKO MOMČE
I tako jašući — Anđelija sveudilj repeljaše za njima i u
njedra šaptaše svoje luckaste i zvrkaste pjesmice —
prijeđoše planinski prijevoj, kamenu dolinu prosječenu
suhom dubokom sutjeskom, te se preko oniska brdašca
prebaciše u proložinu, koju bez valjana razloga ne prozvaše
Ljut. Na čitavom tom putu, osim graničarske straže na
prevlaci, ne sretoše ni Turčina ni kršćanina, kao da se sve
živo klonilo tog prokletog okrajka podvučena pod sjevernu
stranu prijeteće planine.
Kad bijahu negdje posred Ljuti, Prpa naglo zaustavi
konja, skrene s uske kamenite staze — obrubljene trnjem i
oštrom grabovinom — i skloni se za polu. Na njegov mig
fratar učini isto, a malo zatim pridruži im se i Anđelija, koja
onim svojim suludasto blagim očicama neprestano zvjerkaše
po kamenju nečujno pjevušeći svoje slađane besmislice.
Još uvijek daleki, ali sve jasniji zvukovi neke druge
tugaljive pjesmice dopirahu do njih:
Ima l' jada kô kad akšam pada,
kad mahale fenjere popale,
a def bije u sitne jacije
i tanani šapću šedrvani...
To tursko momče, rumeno, punokrvno... na punokrvnu
alatu... to tursko momče s toliko žarke krvi da bi čitavu
dolinu ozariti moglo... to tursko momče, to vrisak djedova u
njemu, to život kipti, to čežnja do neba, to mlado,
golobrado, nadojeno...
— Misusovo! (U ime Isusovo) — zazove Prpa,
bogobojazno se prekrsti i prebaci kuburu preko pole.
127
Puška puče, pjesma zamuče, a mlado Ture kako pade
tako i ostade: na leđima, bezbrižno zabačenih ruku, kao da
se odmara u busenju vrijesa i dupčaca. Bijaše momče lijepo,
i još se živim činjaše s rumenim cvijetom na čelu i dragim
smiješkom na ružičastim usnama. Hladno ožujsko sunce
veselo se odbijaše od rumena cvijeta i blistava oružja. Samo
je alat žalovito njištao za utihnulom pjesmom gospodaraprijatelja.
— Što učini! — zavapi mladi fratar, a užasnute mu oči
prekriše čitavo lice.
— Št' Bog zapov'di. Ja š njim zav't učini' — odgovori
smireno Prpa, te fratru nastavi razlagati, da Bog ovo nije
htio, mogao mu je barut ovlažiti, pušku zanijeti, učiniti da
kremen ne zaiskri i stotinu drugih vragolija. Ali Bog nije
mačji kašalj, te se drži zavjeta koji s njim učini. On će mu
podastrijeti i drugoga Turčina kako bi mogao smaknuti
prvoga od roda Knezova, pa će mu podastrijeti i trećega
Turčina i još mnogo, mnogo Turaka, nebrojeno...
Premda ga fra Bone nije slušao i premda su njegove
misli tekle sasvim drugim koritom, ipak se sliše u isto tiho
jezero potpune predanosti u Božje ruke: »Neka se vrši
Tvoja sveta volja!«
Prpa priđe momku kao što se jabuci prilazi, i kao što se
obiru jabuke, tako i on pobra noževe i kubure, pola kese
zlatnika i srebrnjaka promrsivši »Nek se u kući nađe!«, a
svilenu maramu dobaci Anđeliji. Ona je prihvati, a potom
kleče do momka i umjesto njegove nježno mu ovi svoju
maramu oko vrata i još nježnije prošapta: »Neka mu bude.
Lijep je.«
— Misusovo! — uzdahne Prpa, podvuče ruke pod
momka, naže se, odiže ga i odnese do prve dublje škrape. I
128
dok procjep zatrpavaše kamenjem, mrmljaše molitve za
upokoj duše nevjerničke, ako za nju pokoja ima.
— Mol' i t', pratre!
Ali fratar ne mogaše ni moliti.
Anđelija s tihom tugom promatraše kako kamenje sve
više i više prekriva mladića, a onda se u njoj rodi opet neka
nova luckasta i zvrkasta pjesmica, i ona je stade pjevušiti:
Prođe momče ispod Blokova,
na njemu je maramica nova.
Momče piva kano bulbul-'tica.
Kad zamuče, osta maramica,
da ga grije pod 'ladnim kamenjem,
crne smrti bijelim znamenjem...
— Muč' — okosi se Prpa — Pojaš' konja, d' od njeg bar
nešt' imaš!
I tako sve troje neko vrijeme jahahu u šutnji, a onda im
se putovi razdvojiše: fratar ode prema istoku, u župu
vrdolsku, a oni prema sjeveru u siva, pustošna brda, svaki
noseći svoju zlu kob.
Caput IX
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPA SRETE S MARKOM
KNEZOM I NJEGOVOM DRUŽINOM
Prvo što je Prpa htio vidjeti bijaše roditeljsko zgarište,
na koje, tobože, slučajno u glavinjanju bijaše naišao. Kad
tamo osim navaljenih stjenetina ne nađe ništa, čak i pepeo
duge kiše raznesoše. Samo siva kamena Glavica bijaše ista
kao i nekada, siva i kamena. Prpa se skanjivaše da uzdigne
pogled bojeći se da ga tamo već ne čeka uzročnik svega zla,
Marko Knez, rečeni Potpala. Tamo na Glavici, na ćulku, u
svečanoj odori, sjedi i čeka visoko uzdignuta čela: usred
129
njega! Usred njega! A on ne može: usred njega, jer još
Božji računi nisu uređeni — ta ubio je samo jedno tursko
momče, što zapravo i nije više od pola Turčina. Na sreću,
na Glavici ne bi Potpale, ne bi nikoga. Prpa sjede na ćulak i
dugo promatraše opustjelu dolinu, u kojoj se ni jedan
dimnjak nije dimio — sve bijaše iselilo, a oni koji ne iseliše
povukoše se u brdske komšiluke ili se nastaniše u stajama
pod samim hrptom brda. Gotovo čitav dan prosjedi na
Glavici, te se tek u kasno popodne vrati Pezinim kućama,
koje bijahu udaljene dobra dva sata hoda.
Bijaše tek zakoračio u komšiluk kad netko povika
»Hajduci!«. U taj čas iza susjednog brežuljka pojavi se
tridesetak do zubi naoružanih konjanika, koji uletješe u
komšiluk vičući i alačući kao pravi kršćanski Turci. Začas
poskakaše s konja, povadiše kubure i stadoše pucati u
razgaljeno modro nebo, te rumeni od rumene dolame, od
rumene krvi i rumena vina zapjevaše svoju rumenu pjesmu:
Žari, jari, turske kule pali,
ruši dvore, pustoši obore,
a od blaga što se vuć' ne more,
neka gori od mraka do zore,
da pečemo ovna devetaka:
malo za se, malo za jataka.
Vadi kame, vadi puške male,
šare štono usrid čela pale.
Krvlju turskom omasti dolame,
strvinama napuni sve jame,
deri bule dok se ne ogule,
staro sici a mlado zatuci.
Da nam žive Knezovi 'ajduci!
Viču i potcikuju, skaču i alaču, iz bisaga vade komadine
pečene ovnovine pa je u zrak bacaju, a gladni je ljudi
130
hvataju i proždiru prije nego je uhvate. Toči se rakija iz
mješina, kao da je Božić i svatovi, a onda pomamni hajduci
grabe djevojke i pomamno kolo vode. Kako i ne bi
pomamni bili kad su prošle noći pali na Livanjsko polje,
sažgali kulu Husein-bega Dizdarevića, poubijali sve što se
krstom prekrstiti nije znalo i odnijeli sve što se odnijeti
dalo.
Dok hajduci u kolu ijujuču i gonjaju djevojke, koje se
odavno ne bijahu progonjale, harambaša Marko Knez,
rečeni Potpala, zavalio se u kamen izlokan poput stolice,
zavalio se svečan u svečanoj odori — baš onakav kakva ga
Prpa zamišlja — i s užitkom, koji ne pokazuje, sluša guslara
Matuku što upravo o njem novu pjesmu sklanja:
Besidi mu Dizdarević-beže:
»Kučko, kurvo, Marko arambaša,
gub' se, jado, sa demir-kapije,
danas mi se ne da mastit ruke!«
Odgovara Marko arambaša:
»Pobratime, Dizdarević-beže,
reče pravo, odnijo te đavo,
da ti ruke omastiti nećeš:
ja sam za to svoje pripravijo.
Uvik sam ti, dronjo, besidijo:
ne meći me na niže od sebe,
nek ti šejtan mrtvu majku grebe.
Poštenje sam uvik ti nosijo
i častin te kô što sam častijo:
ti si junak, ja sam arcijunak,
ti si kurva, a ja arcikurva!...
— I jes' — promrsi Prpa koji, naslonjen na suprotni
zidić, netremice smrknuto promatraše svečanog Potpalu i
131
njegov zadovoljni smiješak od koga mu brk podrhtavaše —
I jes'! Al' ne'š z'dugo!
Caput X
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRA BONE BI OSUĐEN NA KOLAC
Misao koja se bijaše bila začela u tuđini i nagnala fra
Bonu da se vrati u domovinu, sada bi dozrela da se
oživotvori. Naoružan milošću Božjom i plamenim jezicima
Duha svetoga, šesti dan po dolasku u župu vrdolsku, fra
Bone stade pred Ali-agu, dizdara vrdolskog, siguran da će
žarom svoje vjere i Ali-agu i sve Turke u Krajini privesti
istinskome Bogu. Duh Božji bijaše se nastanio u njemu, i
dok propovijedaše i ispovijedaše Gospoda, činjaše se da
lebdi — žarke ga riječi uznesoše i zapališe, i on goraše u
sebi za Gospodina. A Turci videći zanos njegov divljahu
mu se i s udivljenjem jedan drugom došaptavaše: »Gle,
mahnita li insana!«
Ni sam Ali-aga ne skidaše očiju s fratra, već ponesen
njegovim žarom sjećaše se svoga, one puste pomamne
mladosti što je bijesno bijesne konje duž granica nagonila,
po Krajini i Cetini i Mletačkoj do Ravnih Kotara glave
odsijecala, bacala se kamena s ramena, lov lovila i zoru
zorila s bulama i kaurkama, i na svakom od tih pustih brda
bar jednoga tusta ovna... i duša mu se ražali, i u sijedu
bradu stade pjevušiti:
Janjci masni, a jarići slasni,
somun sladak od čeg ga ispekô:
od 'šenice, jal od ozimice,
od ječima, jal od napolice,
jal od bara, jal od prosa rana.
A sad šerbet od pelina gorči,
urmašice pritišću žličice:
132
skovrlji se aga Ali-aga!
I još dugo slušaše fratra, a kad se umori, presiječe ga i
reče:
— Lijepo divaniš, plahovito momče, i lijepo te je slušati.
Ali utaman besjediš, jer ni sablje ni dina promijeniti ne
mogu. Nego, reci mi po istini: zašto ti dođe kad svi tvoji
fratri kô miševi pobjegoše?
— Da zapalim luč evanđelja i da vas privedem jedinom
istinskom Bogu.
— Od tog đenjkovanja hasne nije. Nego đerzuj, momče,
dok si za djerzovanje i kloni se kijameta dok se ukloniti
možeš. Ne rekoše li ti papazi tvoji da se u ćorav posao
upuštaš? Ti ćeš protiv državnoga dina? Ne vidiš li, bolan ne
bio, da se krst već trista godina na buljuke suneti, a tko je
jednom osunećen, ne može natrag, jer odrezano ne izrasta.
Učini da izraste, i ja ću se prvi krstom prekrstiti. To tvoji
papazi znaju, pa nikada nisu ni pokušavali da nam svoj
dženet za naš podmetnu, već su nastojali da Pejgambera,
koga ludo Bogom proglasiše, zadrže među rajom i fukarom,
a mi smo im to više manje milostivo dopuštali dok su
sultanovim fermanima fazilet nosili. Stoga velju: ako ti se
utaman divani, a ti divani, nećeš nikom dokundisati. Ali ako
si se u Mlečiće pouzdao i došao da mi hajdukuješ, u busije
uskačeš i raju na oružje dižeš, reci, pa ću te kô čestita
insana sabljom dokusuriti; ako utajiš, cijelu ćeš heftu na
kolcu skapavati. A ne bih htio da ti hatar učinim, jer si mi
drag insan i u volji nekako. Budi halis, pa će i tebi biti
dobro i raji tvojoj, a ne kao tvoji fratri i papazi što svojim
hašarilukom neuku raju iz jednog u drugi hašer bacaju.
Nauči svoje da se svoga dina drže, i nikome vlas s glave
pasti neće. A vaš din uči da je svaka vlast od Boga. Ako je
od Boga, onda je poštujte, jer ćete samo tako Bogu ugoditi.
133
A Bog u ovoj zemlji nama vlast dade i ne dade je brzopleto,
jer je već dvije stotine godina ne diže od nas. Ali vi fratri i
papazi častite Boga dok vam perom uz đomparu, ili još
bolje: kad nemate ni kud ni kamo. Onda poštujete i Boga, i
sultana, i pašu i bega, orete našu zemlju, čuvate našu stoku;
ako hoćete u askere, slobodno vam je. A mi opet čuvamo
carevinu, vaš i svoj mir. I tako živimo skladno i dobro, i
sudimo kako je pravo. Koliko puta imotski kadija u hasnu
raje i fukare presudi! Ako netko od vaših pravu vjeru
prigrli, može od čobana za pašu da izađe...
— Onaj koji se svoga Boga odreče... — plane svetim
žarom fra Bone.
— E pa slušaj, momče! Ako se svoga Boga odreče,
znači da mu taj Bog manje valja i od agaluka, a kamoli od
pašaluka, jer ja ti velju: kad bi svaki poturica agaluk
dobivao, ni jednoga krsta više bilo ne bi! A ako vam je vaš
Bog draži, eto vam ga, i ne jadikujte. A ja ti mogu reći da
su ti tvoji kršćani jad i kukavica: sretni su kad ih Turčin
smiješkom obdari, s njima se u kolo uhvati ili im kćerku
prevali. U Imotskom i Prološcu, pa i u Vrdolu svaki je
deseti naša uhodina, a trgovci govore turski kô i hrvatski i
gore pljuju po raji i fukari od nas samih... Na nama je da
vladamo, na vama da slušate. I dok je tako eto mira i vama i
nama...
U taj čas uleti u odaju neko sapeto, zgrčeno, skvrčeno i
skovrljeno stvorenjce, više nalik ježu nego čeljadetu, baci se
pred agu i stade mu ljubiti skute i rukave, vriskati, piskati i
jaukati dok su se oko sasušena vrata treskala tri đerdana od
zubi štenadi, jarića, vučića i lisičića, od miša puha i miša
poljskoga, od lasice, vjeverice, nerasta petaka, sveg ostalog
zvjerinja i nekrštene djece.
134
— Ubij ga, ago, ubij! Na kolac, dobri ago, na kolac... —
kriještalo je stvorenjce, koje ne bijaše nitko drugi nego
Marača-Obarača, prozvana tako što obaraše svaku bolest i
svakog dušmanina na koga bi uroke bacila. Ta vidarica,
vještica i gatara bijaše podjednako čašćena od Turčina i od
kaurina.
— S kim na kolac? — upita aga kad se bijes mahnite
žene bijaše malo utišao.
— S njim! Sa šejtanovim čovjekom! — i ona upre svoje
crne čaporke u fra Bonu.
Ovdje treba pripomenuti da se već prvoga dana dolaska
fra Bone bijaše svim gnjevom bacio na Maraču-Obaraču, da
ju je proglasio službenicom i suložnicom đavaoskom,
prokleo i izopćio iz crkve i zaprijetio prokletstvom svakome
koji bude od nje vračbinske i urokljive čine tražio ili je
samo pod svoj krov primio. Ali ni Marača-Obarača fratru
nije dužna ostala, već mu se istodobno pred čitavim selom
zaklela da će ga na kolac ispeti; on će je s kolca moliti i
zaklinjati da prebaci preko njega koprenu crne smrti, a ona
je neće baciti, već će ga svaki dan tri puta zasipati prašinom
života da što duže crkava.
— Da ga na vit kolac nabijem — smireno će razboriti
Ali-aga — veliki je gadar morao učiniti. Što učini, kaži!
Marača-Obarača stade u desetercu naricati:
— Gdje li ti je Omer, momče mlado? Upitaj ga za
Omera svoga! Tko mu prikla pjesmu u grocu, u grocu i u
bijelu vratu? Tko ga hitnu...
Fra Bone užasnut ustuknu korak unatrag, jer se odmah
bješe domislio o kojem se Omeru radi i tko će njegovu smrt
svojom platiti. Ali taj užas trajaše samo trenutak, a onda mu
se lice ozari: »Bog učini kako je najbolje umio. Sačuvat ću
ispovjednu tajnu i osloboditi se paklenih muka koje bih
135
podnosio gledajući kako teče krv nevina od ruku Jurasa
Garića, rečenoga Prpe iz Glamoča. Neka si blagoslovljen,
Gospodine, u mudrosti svojoj, neka si hvaljen u jutra i
večeri...«
Caput XI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA FRA BONU IZBAVI I DVA
TURČINA POGUBI
U tri dana — dok rahmetli Omera ne prekopaše — Aliaga trideset godina ostari. Nit što jede nit što pije, već kroz
demir-pendžer unaprijed fratrove muke u avliji gleda da
čemer mrvičak zasladi. Oduvijek bijaše tako: tuđi jad
melem našemu. Sjedi tako aga kao kamen u kamen
zagledan i tek ponekad za se prošapuće: »Je 1' već stigo
Fehim-ustabaša?«
A taj Fehim, dželat mostarski, bijaše zaista majstor
svoga esnafa, i dobar glas ga bio da mu ljudi po pet dana na
kocu umiru a umrijeti ne mogu. Ali-aga bijaše odmah
poslao po nj i po imotskoga kadiju, premda je i sam mogao
fratru kolac darovati. Ali kako se pod stare dane pravdi
priklonio, učini mu se prikladnijim da kadija istu pravdu
podari.
Glas o fratrovoj nevolji ubrzo se prostro po svim
brdima, a to nije slutilo na dobro. Jer ako Fehim-ustabaša
uskoro ne dođe i posao ne obavi, moglo bi se dogoditi da se
raja podigne, da uskoče hajduci, da Mlečići kakav žešći
odred pošalju, i eto, vraže, kijameta! Stoga je i Ali-aga, u
prividnoj uzetosti, burovan bio i s toliko burovna
nestrpljenja Fehima iščekivao, te je od srca odahnuo kad se
ovaj u predvečerje trećega dana pojavio.
136
I dok su još u divanu bili, u odaju uđe agin seiz i dojavi
mu da neki sumanut đaur — napol smrknut, napol nasmijan
— hoće agi na silu, jer, veli, radi se o životu ili smrti.
— Uvedi ga — reče aga sluteći da đaur po dobru ne
dolazi.
A kad ga uvedoše, aga ga odmjeri od glave do pete i
upita tko je i po što dolazi.
— Dođ' po pratra — odreza došljak — i ti 'š mi g' dat!
Ja s' t' ubjo Om'ra.
Rekavši to izvadi iz pripašaja Omerovu kesu i maramu,
a kubure su mu, reče, askeri pred kulom uzeli:
Nek' t' ji donesu, pa 'š poznat!
I još nadoveza, neka ide do đavola grebena turska
pravda, koja na riječ Marače-Obarače prava zdrava na kolac
nabija.
Ali-aga, koji — kako rekoh — pod stare dane bijaše
pravdu obljubio, progovori smireno:
— Ponekad je ljudska pravednost ćorava, no stoga
Allahova ima četvere oči. I tebe, neznani delijo, Allah posla
da ovu ljudsku krivdu ispravi i fratra izbavi iz nevolje. Ali
Allah i kolac pripravi. I budi siguran da ga ne pripravi
utaman.
— Ov' put utaman, Al'-ago! — obrecnu se Prpa, a
potom stade agi razlagati kako je mahnito i pomisliti da bi
njega, Prpu, na kolac nabio kad on ima svoj zavjet sa
svojim Bogom, a dok se taj zavjet ispuni, mogu i godine
proći. Stoga nek se lude misli okani i Bogu vrijeme ne
oduzima, već nek mu fratra preda, pa mirna Bosna. Ako agi
ovaj zavjet s Bogom nije dovoljan razlog, ima Prpa i drugi:
jutros mu je oteo i posljednjeg sina, petnaestogodišnjega
137
Mehu, i odveo u planinu. Ne vrati li se s fratrom do zore,
ima tamo već netko tko će Mehu pod grocem poškakljati.
— Svak' čin' št' mora, a ti kak' 'oš — dovrši Prpa.
A što je skršen aga i mogao htjeti!
Da ne bude prevare, dogovoriše se: Prpa će dovesti
Mehu a Turci fratra do dolca u Ljuti, gotovo do same
granice. Čim u dolac puste fratra, i on će Mehu pustiti.
Pogine li fratar, i Meho će poginuti. A kad obojica pregaze
dolac i zađu u kamenje, neka svatko radi što hoće i što
može: ima Turaka, ali i kršćana ima!
A kad fra Bone — u kojemu je ponovo život živnuo —
prijeđe dolac i s onu stranu ne nađe nikoga osim Prpe i
Anđelije opsjednute, zadivi se Prpi što bijaše u toliku
pogibelj srnuo, te upita:
— Zašto poradi mene bezumno izloži glavu svoju i
glavu žene svoje?
— Zašt' ti — uzvrati Prpa — svoj' izlož' i ne kaz' Al'-agi
kô m' ub' Om'ra! Nij' b'la ispov'dna!
Kako svatko čini što mora — uporno ponavljaše Prpa —
tako i oni uzajamno učiniše i dugove poravnaše. Zatim reče
kako se nada da je fra Bone svoju budalaštinu o obraćenju
Turaka uvidio i ćorava se posla kloniti odredio. U tu mu je
svrhu i konja nabavio, pa na put Božji u Dobrč, u sigurnost,
jer ova zemlja nije za onoga čiji se zubi u stanac kamen
ukopati ne mogu. A Prpine su i desni u kamenu, pa se opet
ne usuđuje naseliti u selu ili kakvoj brdskoj staji, već je
pokupio ono sirotinje, pušaka i džebane, pa bjež pod sam
povor planine. Tu je sitno blago sklonio u skrovitu vrtaču, a
sam se sa ženom zavukao u dobro prikrivenu špilju s dva
izlaza, gdje ih ni sam đavo ne može zaskočiti. Tako se to
radi, jer ovaj život nije: ovo hoću, ovo neću, nego... A kako
ne umjede dovršiti, otrese se na ženu neka pohita u planinu,
138
a sam se baci na konja i nestade u kamenju u kojemu i
Turci nestadoše.
Ostavši sama s fra Bonom, Anđelija ga dugo i trepetavo
zagledaše i na kraju upita:
— Je li istina, oče, da vi fratri umirete a da ne okusite
žensko?
Fra Bone niti ustuknu, nit se zgrozi — u njenu glasu i
oku bijaše toliko djetinje nevinosti i čistoće — već smireno
odgovori:
— Istina je.
— A kad bi koji od vas — nastavi Anđelija sveudilj
trepćući očima — okusio žensko pa se ispovjedio, bi li mu
Bog oprostio?
— Bi — odgovori fra Bone i obori pogled.
— Dobrč nije daleko, lako ćeš se ispovjediti, oče —
umiljato će Anđelija liježući između dva kamena kao sita
mačka i mačji zače jelek raskapčati.
Tek sada fra Bone shvati igru koja ne bijaše djetinjasta.
Obliven stidom i gnjevom stade se sumanuto krstiti i vikati:
»Odstupi, sotono! Odstupite, paklene napasti...«, baci se na
konja i odgrabi prema moru.
— A ja sam mu samo htjela pomoći — iskreno se
ražalosti Anđelija, ustade, otrese haljine i zakopča prsluk.
Negdje u daljini, prema istoku, planuše dvije puške.
Anđelija prepozna njihov glas: »Obje male ljutim ognjem
pale...« I sigurna da se Prpi ne može zlo dogoditi, uzjaha na
gola konja i potjera ga prema planini. A onda je neka silna i
neslućena toplina čitavu proze: »To ludo... ta topla konjska
koža... to ludo, to ludo, o, Bože...«
139
Caput XII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA RAZLOŽNO UBI PRVOGA OD
RODA KNEZOVA
Pošto je darežljivo smaknuo tri umjesto dva Turčina,
kako Bogu bijaše obrekao, krenu da utamani i jednoga od
roda Potpalina. Krenu tako od sela do sela, od komšiluka do
komšiluka raspitujući se za glavinjanje hajdučkih družina,
jer preupadno bijaše samo za Knezovu pitati.
Da je netko drugi Prpinim tabanima gazio ili da Prpa
nije u duši nosio što nosaše, srce bi mi pucalo od radosti.
Jerbo pod koji god je slamnati krov zašao, uz koji god
komin sjeo, s gusala se dizala pjesma njemu u slavu:
Kur-beg sjaši, Al'-aga uzjaši,
glave skida, rujnu krv ispija,
čemer-roblje na kolac nabija,
dicu kida u stotine krpa
dok ne dođe od Glamoča Prpa...
I tako stih za stihom, stotine stihova, stotine pjesama, od
kojih bi za svaku vrijedilo triput poginuti. A junaci su i
poradi jednog stiha ginuli, jer život koji na guslama neće
titrati, i ne vrijedi živjeti.
Ali Prpa bijaše tvrd i na ljubav, i na mržnju, i na
pjesmu, tvrd na sve što ne bijaše na plitici njegova zavjeta s
Bogom. Opsjednut potragom za prvim od roda Potpalina, on
je te pjesme slušao, ali ni jedne nije čuo.
Samo tragaše i tragaše dok ga trag ne nanese na
Studence, na hajdučko veselje u slavu još jednog uspjela
okršaja pod Zavelim-planinom, gdje poklaše tursku
karavanu i oplijeniše trideset i dva ćemera blaga.
140
S toga pijanog veselja Prpa bijaše neopazice odvukao
starijega Potpalina sina Stipanicu, kojega nazivahu Zele,
pod izlikom da ga ima nešto životno upitati.
Odvukavši ga u kamenje podalje od kuća — a bijaše
budalasta mjesečina — zapita ga što bi on uradio da mu
netko kuću zapali, sve njegove mile i drage poubija, što bi
uradio tom čovjeku i rodu njegovu?
— I to ti je to »životno« što me htjede upitati! — prasne
u smijeh Zele, i kad se prestao smijati još uvijek su se
smijale njegove zelene oči i zelena mjesečina u njima.
— Jes' — potvrdi Prpa gnjevno, gnjevan poradi tog
budalastog smijeha i budalaste mjesečine u njemu.
— Ne zamjeri — uozbilji se Zele, jer nije gnjevna
gnjeviti — Ali sve mi se čini da ti nisi ni iz Bosne, već pitaj
boga iz kojeg jada svijeta... jer i u Bosni svako dijete zna
što mu je činiti.
— Št'? — otržito će Prpa.
A Zele stade slagati riječ po riječ kao da teške kamene
pragove slaže:
— Pobiti sve do kučeta i mačeta.
— I ti b' tako? — skupi Prpa obrve.
— Jakako! Inčije bi mi se kosti u grobu prevrtale. Tada
se Prpa uspravi i zabaci ramena:
— Ja s' Juras Garić — na mjesečini se činjaše da
uspravan neprestano raste.
Više od iznenađenja nego od strave Zeli oči prekriše
lice, a pun se mjesec ogleda u njima. I kad bi sasvim kasno
Zelina ruka pade na dršku noža i ostade ondje.
A Prpa drugu kuburu opali u kamenje, koje sablasno
drhtaše na sablasnoj mjesečini. Potom stade vikati i
zapomagati:
141
— Turci... Turci... Ubiše Turci...
Caput XIII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO MUSTAJ-PAŠA ČELIC POROBI
CETINU
Odmah u početku Maloga rata poturčić Mustaj-paša
Ćelić, Mostarac, sa šezdeset tisuća vojnika udari na Cetinu.
Silna vojska pritisnu duždevu državu, koja, kao ptica pred
zmijom, obamre spuštenih krila. Ni lelek se ne ču kô ni
lelek kamena kamenom pritisnuta. Začas nesta četovanja i
dobrosusjedskih megdana, u kojima se i Turci i kršćani
imenom dozivahu — bijaše velika utjeha: znati od čije ćeš
ruke poginuti. A to se vjekovima znalo, svatko je poznavao
svakoga: svi kršćanski junaci sve turske delije i sve turske
delije sve kršćanske junake, »ljute guje s obadvije strane«: i
Vejiće, i Lekiće, i Lelasa i Sovićanina, Radića, Tomića,
Kneza, Markotića, Hercega, Ćorića, Bekavca, Petkovića,
Ćurkovića, Bitunjca i Bilića, popa Ivana Grčića, fra Petra
Kumbata, fra Matu Juranovića, fra Štipana Ugričića, fra
Nikolu Brčića, fra Pavla Vučkovića, kao i one druge: Muju
Tokmanovića, Zuku Mesiovića, Mehmeda Zidonju, Muju
Overušića, Asu Dizdarevića, Ibru Agićevića, Mehmed-agu i
Tursulovića, Ahmeda Čolaka, Musu Zekijića pa sve do
Šaraj Bašić Ale. I baš poradi tog poznavanja, dozivanja i
izazova — uza svu krv prolivenu — bijaše nešto lijepo i
drago, junačko i delijsko, ljudsko... i kad se ginulo, nikom
ne bijaše poginuti žao.
Ali kad pritisnu vojska od šezdeset tisuća vojnika, od
kojih ni jednoga ne poznaješ, a Mustaj-pašu samo po
čuvenju — kad nemaš koga, imenita, na megdan pozvati,
kome, imenitu, majku opsovati... što ćeš? Kud ćeš? II u
142
tvrđu, il u brdo, il se prući po ledini i puštaj da te bezimena
bezimeni konjskim kopitima sataru.
Tako otprilike mišljaše i Prpa dok okolnim brdima
oblijetaše i s vrhova gledaše kako tursko more Sinjsko polje
prekriva i sam Sinj zapljuskuje. I gledaše kako neki,
bezumno hrabri, u to more uranjaju da više nikad ne izrone,
kako se Turci preko Otoka preliše i čitav zbijeg pod nož
okrenuše — puna tri dana Cetina bijaše svijetlorumena i
rakovi siti od same dječje krvi. I gledaše kako jedna vojska
na Vrliku udari i na lažna je obećanja zadobi, a potom žene
i djecu u roblje, a sve ostalo: što na nož, što na sablju. Ali
Prpa ne gledaše ni da se zgrozi, ni da zagazi — njegovo
srce bijaše na sve tvrdo — već vrebaše neće li se tko od
toga mora odvojiti i u brdo zaći. Nu Turci bijahu srašteni,
kao spletena kupina i škrabutina, i spokojno pokrivahu
čitavo polje. A kad bi se odvajali, odvajali bi se u vojskama,
koje poharaše svu Cetinu do Klisa i Drniša. Sve izgori u
jauku i plamenu.
I tako nevoljni Prpa kod tolikog obilja Turaka ne
mogaše do Turčina. I baš kad bijaše odlučio da se okani
ćorava oblijetanja i krene za granicu, Bog mu posla ususret
dva mlada Tureta. Jahali su bezbrižno, a na sapima iza
svakoga od njih jahala je po jedna mlada kaurknja,
privezana o jahača trostrukim pašom.
— Misusovo! — zazove pobožno Prpa, izviri iz zaklona,
a prvi momak, pogođen usred čela, prevrnu se s vriskom
djevojke.
— Misusovo! — zazove ponovo Prpa, kremen kresnu,
ali barut ne prihvati.
Drugi Turčin obode konja, koji odmah uskoči u galop.
Videći da će mu umaknuti, Prpa se u skoku nađe na
143
kamenu, a u drugom na konjiku. Ni zmija ne bi brže
palucnula jezikom nego on handžarom.
I dok je tim istim handžarom sjekao kajase i oslobađao
djevojke, u odbljesku krvi sretan gledaše Potpalinu družinu,
gledaše ih kao prave i žive i premišljaše koga će: Potpalina
sina Antišu, ili unuke Ivišu ili Petra, rečenoga Mlatimudana,
ili brata Šivala ili kakvu kćer ili nevjestu, ili kojeg prisisnog
vučića prokletog...
»U Božje ruke« predade Prpa odluku Providnosti i uputi
se prema Čačvini, oko koje se sada vrtjela Potpalina
družina.
I tu u nekoj pojati, neviđen ni od koga, namjeri se na
Potpalina brata Šivala, koji se upravo klupčao s lijepom
Husrefbegovicom, što je prošlog utorka iz poharane kule
Husref-bega Uzunovića odvedoše.
Kao i Zeli, tako i Sivalu oči prekriše lice — i on umrije
tako, prekriven očima.
Caput XIV
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POGUBI TREĆEGA OD RODA
KNEZOVA
Tko će istraživati pute Gospodnje i pronicati njegovu
svetu volju koja šalje anđela da te ponajprije od smrti
izbavi, a potom u nju sunovrati? A to se dogodi Antiši,
osim fra Bone, još jedinom preostalom Potpalinu sinu.
Taj Antiša imađaše na Tijarici ljubeznicu, Anušu
Poleđušu, udovicu krčmara, uspaljenicu i raspusnicu koju
zajazivahu i Turci i kršćani i zajaziti je ne mogahu. I kao
što čovjeku svako zlo, ponajčešće izdaja, dolazi od žene,
tako dođe i Antiši. Poleđuša ga izdade za deset dukata, i
Turci ga zaskočiše na logu dok je još po prokletinji mirisao.
144
I baš kad su ga uz ciku i viku zaskakali, naiđe Prpa, te iz
sigurna zaklona kuršumom obori dva Turčina, a trećega —
koji mu se nekako pri ruci našao — prikla. Antiša iskoristi
metež i zabunu, iskoči kroz prozor, pa u noć. Kako Turaka
bijaše podosta i odviše, to i Prpa zaključi da je najbolje
noktom u ledinu, i za bjeguncem. Dozva ga i sustiže, pa
nastaviše zajedno bježati. A kad se bjehu brda dobrano
uhvatili, zaustaviše se da odahnu.
Tada mu Antiša zahvali i reče svoje ime, a Prpa pomisli:
»Bolje da si govno izio!« I još pomisli Prpa: čemu ga je
maločas spašavao da ga sada kao uš prignječi. I dođe mu
nažao, te se stade skanjivati i pomišljati na to da mu osudu
odgodi i prione uz nekog drugog od roda Potpalina. A onda
zače razmišljati ovako: »da Bog nije htio njegovu smrt od
moje ruke, prepustio bi ga Turcima, kad već njihov bijaše.
Ali Bog ga preko mene ote Turcima, i ja znam zašto ga
ote...«
Pa ipak ga nešto u duši zazebe, prvi put zazebe, i prvi
put u to skamenjeno srce odnekud kane kaplja milosrđa: ubi
ga krišom, ne rekavši mu zašto ga ubija i ne gledajući ga u
oči.
Caput XV
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA MOLJAŠE GOSPU A GOSPA
ISUSA DA POTAMANI TURKE
Klečeći pred vratima Gospine kapelice na vrhu brda,
Prpa se svu noć usrdno moljaše:
»Molim ti se, Gospe moja, smiluj se svom Prpi, pogibe.
Smiluj se jadnom Prpi koji nikada nije imao ni počinka, a
počinuti bi htio. Daj mu da što prije ispuni zavjet svoj sveti
i krv pravednu iskupi krvlju poganom, pa da se koji dan
uspokoji i spokojan bude. Evo ima već pun mjesec dana da
145
do nevjernika doći ne mogu. Pošalji mi Turčina, pošalji mi
Turke, ali ne u buljucima, već onako po dvojicu, po
trojicu... Samo ih ti pošalji, a drugo je moja briga; samo ih
ti odvoji od buljuka, a ja ću znati gdje ću ih iščekati. Samo
ih ti malo rasturi, očinjeg ti vida, jer ne mogu sam na
vojsku kidisati. Onako po dvojicu, po trojicu... očinjeg ti
vida'...« i rasplaka se junak, i plakaše sve do zore.
Kako s Prpom plakaše i jaukaše čitav puk kršćanski, a
Gospino srce od srca milostivo, to se i ona rasplaka i
krvavim se znojem oznoji. Potom se baci na koljena i stade
mlijekom materinim zaklinjati sina jedinorođenoga, da se
smiluje nevoljnom puku svome. A Isus će otržito: »Neću!
Dodija mi zlo njihovo i opačina svakovrsna i svakojaka.
Nek ih Turci što sasijeku, što u sužnje odvedu, jerbo su gori
od Turčina!« A Gospa, milostiva i dobrostiva, ne može
slušati gdje narod jauče, pa se opet krvavim znojem oznoji i
stade sina još umilnije moliti: »Nemoj tako, mili sine, duše
ne griješi. Oni su poradi tebe dvjesta godina krvcu
prolijevali...« A Isus reče: »Ali grijesi su njihovi tu krv
dvjesta puta posušili!« Tada se Gospa i po treći put krvavim
znojem oznoji, razdrije haljine svoje i zavapi: »Smiluj se!
Ako nećeš poradi njih, smiluj se poradi mene, jer ja sam
poradi tebe toliko jada i čemera podnijela, muka tvoja bijaše
i moja muka, krv tvoja bijaše i moja krv. Ili i ja zar tu krv
grijesima osuših?!« A Isus videći da više nema kud ni
kamo, umilostivi se i reče: »Dobro. Nek ih đavo nosi!«
I odnese ih, kako dvojica fratara zapisaše:
Na Turčina pade srdobolja,
zla godina i svaka nevolja.
Po trista ih na dan umiraše,
po toliko iz vojske bižaše...
146
Kad na Turke udariše zla nebeska, da vidiš zemaljskih!
Sve se podiže kô na bezuba vuka. Sva vojska mletačka
izleti iz tvrđava; svi alfieri i koloneli, svi serdari i rondari,
svi hajduci i sva raja što je oružje nositi mogla; popovi i
fratri umjesto očenaša tanad prebiru, umjesto križem i
škropilom sabljom blagosivlju. A ponajljući među svima
bijaše miroljubivi i učeni fra Bone. Sam se među Turke
baca i jednim mahom po dvije glave odsijeca. Je li to u
njemu bila zapištala krv roditeljska, hajdučka, ili su mu
tajne muke dodijale, pa se bacaše u najljuće kreševo u
nakani da pogine, nikada nećemo doznati. Ali ako bijaše
ono drugo, Bogu se je vele zamjerio, jer kad Turci uoči
Gospojine polje napustiše, on iziđe živ i zdrav, bez i
najmanje rane i ogrebotine.
Dok Cetinom haraše Bog i čovjek, dotle Prpa smireno i
razborito svoj posao obavljaše. Kako ne bijaše Bogu
obrekao da će ubijati samo delije, ubijaše srdoboljaše, jerbo
mu do njih bijaše lakše doći i tako u neku ruku posao
unaprijediti. Šećkao bi se rubom polja, skrivao se po žbunju
i šumarcima, vrebao i vrebao dok Gospa ne bi poslala kakva
askera da spusti čakšire... a kad bi ih jednom spustio, nikad
ih više ne bi uspio podići.
Kako sada Turaka bijaše u izobilju, bilo bi nerazumno
gubiti vrijeme tragajući za Potpalinim unucima, koji s
djedom tko zna gdje četovahu. Bijaše mnogo zgodnije i
nekako prikladnije zaletjeti se u Kreševo i Katune, gdje se
bijahu sklonili svi ostali Potpalini, oružju nedorasli ili mu
nenavikli.
Za ove pohare Turaka Prpa ubi dvije Potpaline nevjeste,
Maruku i Šimicu, kćer mu Anticu kuljavu, Sivalovu ženu
Lucu i sina joj Kljaju, prozvana tako što u hajdučiji bijaše
okljakavio. Poubija ih uredno kako bijaše Bogu obrekao:
147
između svakoga položi najmanje po dva Turčina. Zatim ubi
kćer pokojne Potpaline sestre Spiše, Matiju eravu i brata joj
Matišu, nazvana Tamjan zato što fratarski sluga bijaše i
kadionikom mlataraše. Na tog je Tamjana slučajno nabasao
dok se u crkvi Gospi molio i na milostima joj zahvaljivao...
pa joj usput i na toj zahvali.
Caput XVI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPI RODI SIN MIJOVIJO
Pošto Turci opustošiše Cetinu a Gospa Turke, umorna
granica odahnu da previje rane, a umoran Prpa pomisli da je
i njemu odahnuti, te se uputi u planinu u kojoj je sve ove
puste mjesece Anđelija, prepuštena samoj sebi, deverala
kako je najbolje znala i umjela.
Kao što pas oćuti gospodara, jegulja vodu, tako i
Anđelija oćuti muškoga svoga. I kad se ovaj pojavio, ona
već bijaše raskopčana, na leđima, u sijenu ispred špilje, s
titravim smiješkom u njedrima i na usnama, žednim,
prežednim, jer joj Bog dosudi — što ne dosudi nijednoj u
čitavoj Krajini osim spomenute Anuše Poleđuše — da joj
žedna krv uvijek bude žedna, pa i u sedmom mjesecu
trudnoće.
A kad se navrši deveti mjesec, nemajući kud ni kamo,
Prpa je sam obabi, pregrize i podveza pupkovinu i primi na
ruke djetića, muškića, zdrava, od četiri oke. Cijelo ga jutro
nosaše na rukama i mrmljaše: »Rek' ja, dobre 1' bedev'je,
pla'ov'tu ć' mi ždribad ždribit!«
— Trebalo bi ga krstiti — reče Anđelija — trebalo bi ga
krstiti da nam u tminu ne ode. A kako nema fratra, krsti ga
ti, Bogu je svejedno.
A Prpa reče:
148
— Moj' s' ruk' krvave! Krst' ga ti!
— Hajde, neka i žensko Boga slavi — pomiri se
Anđelija — Samo reci kako ćemo ga imenovati?
— Mijov'jo — reče Prpa, ali ne usudi se spomenuti da je
to u djedovo ime, u ime onog bezimenog djeda iz Glamoča,
jer bi se Anđelija mogla domisliti da on i nije iz Glamoča,
već sin nevoljnog Mijovila Ćoravca.
Potom Prpa siđe u primorje i s novcima pobijenih
Turaka nakupuje ulja i brašna, u planini zakla nekoliko
brava, nasuši bravetine i nasiječe bukava, te tako u toplu i
sitosti u planini zimu prezimiše.
Caput XVII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POBI DVA POTPALINA UNUKA
Silan pomor što pade na Potpalinu kuću, Potpala
pripisivaše Turcima a Krajina Bogu. Samo su dvojica znala
otkud munje paraju: Prpa koji u duši neprestance
zahvaljivaše dobrom čovjeku iz Prologa što ga bješe
svjetovao da svoje ime tuđim pokrije, te fra Bone pred
kojim Bog savi turske sablje i ne dade mu da pogine, nego
da pati. A i napatio se jadnik, ne samo unutrašnjih muka,
već i vanjskih kojima sama sebe kažnjavaše u ludoj nadi da
će umilostiviti Boga. To posti, to se bičuje, to kostrijet ne
skida sa sebe, to na studenu salidžu svoj san provodi. Ali
niti Boga umilostivi, nit ga Bog uze, nit na nj posla kakvu
bolešćinu od koje bi okopnio.
S prvim lastavicama i Prpa siđe u Krajinu. Ali i opet
nastade nestašica Turaka: iz Mletačke se bijahu povukli, a u
Imotskoj se u tvrde kule zatvarahu. Prpi ne osta drugo već
da krišom u Bosnu uplazi i po busijama iščika. Nije lako
samu junaku hajdukovati: valja piti i blagovati, počinuti
149
valja — na logu je šale priklati junaka. Pa kad ti i posreći
da osamljen Turčin na pušku naiđe, nikad ne znaš hoće li ih
iz tog đavlijeg kamenja još deset iskočiti. A dvojicu treba
ubiti prije nego se otisneš za Potpalinom družinom koja
pitajboga kuda kruži. Pa kad je nađeš, iščupaj iz nje zub
koji treba iščupati, a da to nikom u oči ne padne.
Kako već davno bijaše obrekao da će ponajprije
upokojiti dva Potpalina unuka — oružju dorasla i s djedom
ga u družini nosila — to već i kasna jesen pade kad posao
dovrši. Tako ubi Ivišu i Petra, rečenoga Mlatimudana, koji
pogiboše a da pravo i ne shvatiše zašto pogibaju.
I tako u Potpalinoj družini od njegove krvi ne bijaše
nikoga do njega sama. Siguran da mu Turci po krvi harače,
Potpala umjesto da klone, razjari se vele i obreče Bogu da
će poklati sve Turke odavde do Stambula. I stade harati kao
mahnit i mahnitim junaštvom zadivljavati narod i gospodu
mletačku sve do zauzeća Imotskoga.
Prpa, po Božjoj volji, opet uzađe na planinu da prezimi
sa ženom svojom Anđelijom opsjednutom, da se u miru
nazahvaljuje Bogu na svim milostima kojima ga do tada
bijaše obdario, moleći ga da ga i novim do kraja obdari.
Anđelija sveudilj pjevuckaše svoje luckaste i zvrkaste
pjesmice, i ljuljaše jedno čedo u bešici a drugo u plodnoj
utrobi gledajući s tugom na kopnjenje snijega s kojim će i
njen Prpa okopniti.
Caput XVIII
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRATRI UVIDJEŠE DA KRŠĆANI
ZAMIJENIŠE TURKE
Dodijala Prevedroj dokolica — kad je rat nema
plandovanja — te providur Mocenigo naloži generalu Emu i
serzent-majoru Rizzu da otpočnu bitku za Imotski. Da bi
150
spriječio pomoć imotskim Turcima, zapovjedi Vrgorčanima
da zagrade pute Ljubušacima, Semitecolu posla prema
Neretvi, a Nonkovića prema Trebinju i Stonu. Tada podiže
svu vojsku i seoske ronde, a raju redomice upregnu da —
više na sebi nego na konjima i mazgama — hranu, streljivo,
pa i same topove prenosi stazama i bogazama neprovoznim
i neprohodnim. Na samu milostivu i veleglasovitu Gospu od
Anđela udariše na imotsku tvrđavu i u krvi je zauzeše, a
Turke što pobiše što zarobiše i pokrstiše. Na krunište
tvrđave — koja bijaše podignuta nad samim jezerom
uvrćenim u okomito stijenje duboko na stotine aršina —
zabodoše zastavu sv. Marka, sigurni da je — dok je svijeta i
vijeka — nitko skinuti neće. Begluke i agaluke turske
porazdijeliše gospodi mletačkoj, ponekom serdaru i
harambaši, preostali dio polja napučiše crnogorskim
izbjeglicama, a raji...
— A raji suha smokva! — prosikta hajdučina u starom
fra Miji Kutlaru, i on se, oronuo, u gnjevu pomladi.
— Časni brate — blago se suprostavi fra Bone — zar
nije dosta što kršćansko oružje pobjedu izvojeva? Moramo
biti zahvalni Bogu...
— Mi smo mu zahvalni i kad nas s deset egipatskih zala
udara, ali onda znamo da nas udara Bog, a ne Mlečići. I ne
udaraju nas, jer evo nam i novac dadoše da usred grada
samostan podignemo; raju udaraju, raju koja je sve ovo
svojom krvlju zadobila i njom svaki kamen omastila. I što
joj ostaviše? Mržnju. Mržnju kojom je do jučer mrzila
Turčina, a od danas kršćanina.
— Ali razum nas upućuje... — počne propovijedati fra
Bone.
— Raji nije potreban razum, ni tvoja joj učenost nije
potrebita. Potrebito joj je samo ono što ima: čisto, junačko
151
srce i malo kruha. Prokleti Mlečani umjesto da između sebe
i raje kruh postave, postaviše nedogledno jezero mržnje.
Fra Bone pomisli na se i na Prpu, te prošapta više kao
molitvu:
— Gospodin govori: ljubi i neprijatelja svojega!
— Dok je daleko — uskoči debeli fra Lovre — a ovaj je
vraški blizu. Bit će tu jada, učeni naš brate, golema jada.
Još za raju kako tako, tavorit će kako je i dosad tavorila: iz
zemlje će iščeprkati zrno žita i janje s lista jasenovine. Ali
kud ćeš s hajducima? Do jučer su im plaćali dvadeset
dukata po glavi »jal po turskoj jali po kaurskoj«, a danas im
ne daju ni u Turskoj turskog trgovca oplijeniti. Od čega će
živjeti, živoga ti Boga? Ni zrna prosa iz dlana zemlje, ni
gusjenice s jasenova lista!
— Ne čini li ti se, časni brate — smireno će fra Bone —
da se, zalažući se za hajduke, i za zlodjelo zalažeš?
— Ne zalažem se ja ni za što, već te pitam kô čovjek
čovjeka: reci mi od čega će živjeti? Živoga ti Boga, od čega
će živjeti onaj koga je do jučer puška hranila?
— Svi odgovori bijahu dah u vjetru: onaj koji od puške
življaše, od puške će živjeti sve dok mu je ne otmu.
A hajducima je stadoše otimati i Turci i Mlečani. I ne
samo pušku, već i glavu, i ne zna se koji okrutnije. Pa ipak
se čini da okrutnost mletačka neljudskija bijaše. Jer Turci
što činjahu, činjahu iz mržnje, a Mlečići iz obijesti i
đavaoske naslade. Jer kad bi uhvatili hajduka, ispeli bi ga na
krunište tvrđave — koja, kako rekoh, bijaše na okomitoj
litici nad jezerom — pokazali bi mu ispupčenja na stijeni i
rekli: »Skoči, i život ćemo ti pokloniti!« A kad bi koji
nevoljnik skočio, u ludoj nadi da će se spasiti, gospoda
časnici mletački nečasno bi grohotali, i taj grohot ne bi
prestajao ni onda kad bi se tijelo ljudsko — slika i prilika
152
Božja i hram Duha svetoga — raspršio i krvlju, komadićima
živoga mesa i kostiju omastilo kamenje. Od te bi se grozote
i sama zemlja potresala dok bi opako srce ljudsko
svejednako grohotalo.
I baš poradi toga grohota i te đavaoske naslade fra Bone
ubrzo spozna da kršćanska pobjeda — uza sve slavlje,
mužare, kola i gusle — ne bijaše izbavljenje već novi jad i
nevolja, te zavapi Bogu: »Dvjesta godina narod ovaj poradi
tebe krv prolijevaše, zašto ga u srdžbi svojoj još uvijek
udaraš?!« A Bog mu u dušu progovori i reče: »Zar i otac
tvoj poradi mene krv prolijevaše? A narod je ovaj
prenapučen očima tvojim.«
Pade mrak i nastade tmina, i nijedna se zraka ne probi, a
neka ljepiva gorčina poteče žilama, i od tog pustog Božjeg
naroda fra Boni osta samo čemerna tuga njegova i Bog, koji
se u milosti svojoj ni jednom ne dade umilostiviti.
Caput XIX
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA OBUČE POTPALU U SVEČANU
ODORU
U to vrijeme rodi se Prpi i drugi sin, kojemu u ženinu
počast — a to bijaše i jedina počast koja se ikada vlastitoj
ženi u ovom kraju iskazala — nadjenu ime Anđelko,
nadajući se potajno da će mu s majčinim imenom ubrizgati i
ponešto od majčine krvi nesagorive.
Po zauzeću Imotskoga Prpa pokupi ženu i djecu, ono
konja i sitnoga blaga što se namnožilo u planini, te siđe u
naselja u koja se već bijahu vratili svi oni što ne pogiboše a
vratiti se naumiše. Kako ne htjede na ženinstvo — gdje bi
čovjeku da podrep i podguz bude! — stade se raspitivati za
kakvu napuštenu kuću ili gradinu. A raspitivaše se obazrivo
i okolišno, premda je sasvim pouzdano znao što će i gdje
153
će. Napućivahu ga na mnoga zgarišta koja opustješe, dok ga
ne naputiše na gradinu Mijovila Garića. E, to mu se, tobože,
svidjelo poradi osame, lijepa pogleda i drugih drangulija, te
ostade ondje. Čim kuću popravi i hranu pripravi, opet
noktom u ledinu i kao dim s vjetrom.
Negdje na rubu Buškoga blata namjera ga namjeri na
dvojicu turskih trgovaca, koji se namah prostriješe po putu i
nikad ne saznadoše da se prostriješe. Kod njih nađe dva
čemera blaga, a to bijaše dovoljno da, uz pomoć Božju,
djecu do oružja pridigne. Potom se vrnu u Krajinu da
prebere još jedno zrno trećeg otajstva žalosnog.
Premda se u početku bijaše zarekao da će Potpalu satrti
na kraju, sada se poče kolebati iz bojazni da bi Potpala —
gledajući kako pedepsa Božja pada na krv njegovu —
mogao od jada poludjeti — a gdje ćeš luđaka! — ili bi ga
Bog mogao uzeti i vragu predati, pa što ćeš onda! Da
preduhitri i jedno i drugo, najbolje je odmah.
Stoga se uputi u Imotski, gdje Potpala, poradi junaštva,
plemstvo i službu kod Mlečića zadobi. Prpa ravno k njemu,
pa laži i maži kako se po svim selima s gusala, izuzev
Knezova, ničije ime i ne čuje, kako svaka duša želi da ga
vidi, da mu se svidi i pokloni.
A kako čovjeka i bez laske nije teško na rođenu ledinu
dovabiti, Potpala odluči da odmah ujutro krene na put.
— Ne'š valjd' taki — prekori ga Prpa.
— Kakav? — začudi se Potpala.
— Go! — odreza Prpa i stade mu obrazlagati kako je
čovjek, što obukao da obukao, pred narodom i gol i tuđ sve
dotle dok se ne ogrne hajdučkom kabanicom. Narod pozna
samo onoga s gusala, a svaki je drugi nekakav buljubaša i
juzbaša — svejedno jal turski jal mletački — jabandžija.
154
Bijaše sunčano podne kad ih put nanese na Glavicu
ponad Garića zgarišta. Čitavo vrijeme Prpa premišljaše pod
kakvom će ga izlikom tu zaustaviti i na ćulak posjesti kad
sam Potpala predloži da sjednu, da predahnu. Na to Prpa
zastade, tobože, da odriješi gaće. Skriven iza kamenja
promatraše kako se Potpala polagano uspinje i kako raste
dok se uspinje. A onda ga gledaše kako se uspe, kako raširi
noge, zabaci ramena i ogleda se po dolini. Bijaše velik i
svečan, baš onakav kakvim ga je neprestance u mašti
predočavao. Kad se Potpala okom napasao doline, sjede na
ćulak, i sjeđaše baš onako: preko pleća svečana kabanica,
pod njom ječerma srmom prožežena i posuta srebrnim
tokama, za pripašajem noži i kubure, ispod njih modre hlače
od najbolje čohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha.
Kapu na kamen odložio, a čelo uzdigao prčevito kao da
kaže: »Usred njega!« Junačan. Baš onakav. I Prpa oćuti
kako neka silna naslada odasvud u nj navire, neka čudesna
naslada nalik onoj kad se pruži uz Anđeliju, samo mnogo
jača, mnogo luđa, blistava da bi mogao oslijepiti. I pijan od
nje jedva se dokopa vrha i sjedne malo niže od Potpale,
zapravo u visini njegovih stopala, da mu ova svečanost —
gledana odozdo — još svečanija bude.
— Vidim — reče Potpala — da se Garića kuća dimi. Da
mi je znati tko li se u tom šišmišjem gnijezdu ugnijezdio?
— Ja!
— A koliko dade za tu gradinetinu? — upita Potpala. —
Ništ'. Dad'še m' je.
— E, moj Bošnjo, veliš dadoše ti je, a i ne znaš tko ti je
zapravo dade. Ja ti je dadoh.
— Znam — reče tvrdo Prpa i osjeti kako se odjednom
sva ona pijana naslada rasplinu i kako ponovo postaje ono
155
što je od početka bio: hladno oružje Božje osvete. — Ja s'
Juras Garić!
— Ti... — ustukne Potpala — ti si, dakle, a ne Bog ni
Turci, ti si moju krv...
O, kako bi ga Prpa sada mučio pripovijedajući mu
natenane kako je svakog pojedinog ubio i ubijao i kako će
svakoga ubiti i ubijati dok ne zatre prokleto sjeme Marka
Kneza, Potpale, dok ga ne zatre do kučeta i mačeta. Ali
poboja se da bi Potpala mogao skočiti, pomahnitati, početi
psovati i proklinjati ili se oružja mašiti, i tako nerazumno
uništiti ovaj trenutak čarobne svečanosti za kojim je toliko
žudio i s toliko ga strpljivosti pripremao. I kad je taj
trenutak naišao, treba ga pošto poto sačuvati: sjedi i čeka
zabačene glave i uzdignuta čela: usred njega!
I kad ga pogodi, Potpala nit pade nit se zaljulja, već
ostade onakav... svečan, na ćulku, na Glavici, kao da i dalje
sjedi i čeka.
Caput XX
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BOG ČUVA NEVINU DJECU
Od Knezova roda bijahu ostale još tri žene i
jedanaestero djece, što oružju nedorasle, što posmrtne i
prisisne. Pomisao na tu djecu sve češće Prpino srce obvijaše
zebnjom koja bi ga iz najtvrđeg sna probuditi znala. Ali
zavjet je zavjet, a zavjet učinjen s Bogom više nije njegova
nego Božja stvar; pa ako je Božje srce otvrdlo zar njegovo
da omekša?!
I Prpa se vesela srca uputi prema Ljubuškome, u lov na
Turke. Negdje blizu Vitine posreći mu, zateče na
plandovanju dva turska momka i na plandovanju ih ostavi.
156
Vrativši se kući nađe dva sina blizanca, koja se upravo
bijahu rodila. Kako su u taj čas zvonila i slavila zvona u
čast Velike Gospe — izbaviteljice naše — blizancima
nadjenu imena Zvoniša i Slaviša. Tek kasnije, u razgovoru s
Anđelijom, u tim nenošenim imenima prepozna neko veliko
znamenje i u prdekterima već vidje junake kakve ne rodi
Krajina.
Zatim pođe poslovati na Božjoj njivi premišljajući koji
će prvi klas otrgnuti. I misao mu pade na Markicu,
Potpalina unuka, Antišina sina. Taj Markica imađaše zlu krv
i grdno uživaše u strašenju i zlostavljanju golubova u jami
Dvovrati, prozvanoj tako što imađaše dva zjala, jedno iznad
drugoga. Bijaše to jama bezdanka, poširoka, obzidana
izlokanim kamenjem, u čijim je lokvama uvijek bilo vode. I
baš poradi tog obilja vode u jamu se sklanjalo na tisuće
golubova. Markica bi s još ponekim krvožednim dječacima
čekao da golubovi polegnu, a onda prišao jami i stao u nju
bacati kamenice ili glavnje goruće i uživao u na smrt
prestrašenoj ciki golubova, koji bi bezumno udarali o
stijenje jametine, ranjavali se i krvarili ili bi izlijetali u noć i
parali se na trnju i oštroj grabovini, ili pak, obezglavljeni,
sjekli mrak sa smrću za vratom i nisu se usuđivali okrenuti.
Prpa je znao za ovu Markičinu zlu krv, te se svakog
predvečerja prikradao, zavlačio se u procjep obrastao
kupinom strpljivo očekujući trenutak u kojem će se Markica
sam samcat Dvovrati dolibiti.
Taj trenutak naiđe tek sedme večeri, čobani se bijahu
dolje na dolcu raspjevali i razigrali, a to im se više dopadalo
od mučenja golubova. Samo Markica, jer imađaše zla žednu
krv... I tu ga Prpa zaskoči, prebi mu vrat i sunovrati ga u
bezdanku.
157
Čim se prebacio preko hrpta brda i pod njim pukla
njegova kotlina, dopre mu do ušiju daleki čemerni lelek,
koji kao da je izvirao iz svih ovih brda, kao da cijela kotlina
tiho i čemerno jauče. Što se više kući primicao, to lelek
postajaše sve jači, sve teži, dok se na kraju i riječi ne počeše
razabirati:
Još mi niste pravo ni zenuli,
a već ste se s majkom rastanuli.
Pucaju mi dojke na prsima:
'ko će piti mliko materino...
To Anđelija, to njegova luckasta i zvrkasta Anđelija
naricanjem srce para. Eno je pred kućom. I nije na
koljenima, niti prostrta po zemlji. Već onako poskakiva i
rukama pridržava grudi i utrobu.
Dva djetića, dva blizanca sa znamenjem u znamenitim
imenima, dva jastreba, dva sokola, ležahu na vreći obasjani
mjesecem koji je upravo iza Glavice izlazio... dva
znamenja, dva imena znamenita...
— Ne plač' — otrese se Prpa — Bog dad', Bog uz'!
A sutradan stiže glas da su hajduci u Vitini dva turska
momka na plandovanju zaskočili: jednoga ubiše, a drugoga
teško raniše, ali mu je dobar vidar rane već izviđao.
Prpa se skameni. Čitav su mu dan u ušima brujile riječi
dobrog čovjeka iz Prologa: »Ako uspiješ tako naporedo
ubijajući dva Turčina pa jednoga od zla sjemena Knezova,
spoznat ćeš da je Bog zasigurno na tvojoj strani i da je svet
tvoj zavjet s njim učinjen.« A on je taj zavjet prekršio, jer
ubi samo jednoga Turčina. Stoga se Bog tako požurio da ga
ošine uzevši mu dva sina, dva imenita. Ili se možda i Božje
srce ražalilo nad ono desetero djece nejake i prisisne, te
Prpi dade znak da je zavjet ispunjen i osveta dovršena? Bit
će zasigurno tako. Ni Markicu nije smio pogubiti, jer ono
158
ganuće nad dječicom koje bijaše u srcu oćutio, ne bijaše
njegovo ganuće već otajni šapat Gospodnji, samo ga on ne
umjede razumjeti, već zločin počini.
Caput XXI
U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA PROVEDE OSTATAK ŽIVOTA
SVOJEGA
U ovih pet godina dok je trajao zavjet s Bogom, Prpa se
nijednom ne ispovjedi, jer ne imađaše što ispovijedati. A,
eto, sada kad se njegova duša, navikla na čistoću pred
Bogom, grijehom okaljala, on je mora još prije sna oprati, te
se — i ne pokopavši sinove blizance — uputi u Imotski, u
treće pijevce probudi fra Bonu i kleče preda nj:
— Ispov'd' m', oče!
I ispovjedi grijeh svoj teški i strašni, što ubi djetića
Markicu, i grijeh još teži i strasniji, što ga u jametinu baci i
sveti mu kršćanski sprovod uskrati. Drugih grijeha nema,
jer sve ono što učini, učini po Božjoj volji. Da je prije toga
zlo pred Gospodinom činio, Gospodin bi našao stotine puta
i načina da mu znamenje pošalje: kao što je spasio ono
vitinsko Ture, mogao je tolike spasiti; kao što mu uze
sinove blizance, mogao je uzeti Mijovila i Anđelka i ženu
Anđeliju opsjednutu. No Gospodin htjede kazniti one koji
zlo učiniše, i kazni ih; htjede sačuvati nevinu dječicu, i
sačuva je. A za Markicu neka mu fra Bone pokoru i ne daje,
on će je sam sebi odrediti. Jer, evo gle, na golo će tijelo
kostrijet navući, i neće je za života skinuti, i neka ga u njoj i
u studen grob polože.
Fra Bone pomisli kako su čudesni putovi Gospodnji, jer
i on one čudne noći smrznuća bijaše Bogu obrekao da će
ispod habita kostrijet nositi sve dok Gospodin ne digne
srdžbu svoju od doma oca njegova.
159
I dogodi se da on kostrijet svuče, a Prpa obuče, i nosaše
je kako je rekao, dvadeset i osam godina, sve do smrti
svoje. Gospodin ga bijaše obdario sa pet kćeri i šest sinova,
koji čim do oružja dorastoše, u hajduke se odmetnuše, da
hajdučijom prehrane sebe, žene svoje i djecu svoju
ubijajući, na slavu Božju, Turke do Trebinja i Nevesinja, do
Mostara i Konjica, do Glamoča i Kupresa, i za Prpina
života nijedan život ne izgubi.
A kad osjeti da mu konac dolazi, Prpa posla u Imotski
po fra Bonu da ga s Bogom naredi. I umrije tako na fra
Boninim rukama. Potom fra Bone uzjaha konja, odgrabi u
Imotski i stade nagovarati fratre da ujutro svi pojašu pod
Glavicu i sprovode Prpu.
— Nije biskup — nasmije se neki mladi fratar — da mu
tolika svita treba. Ima svoga popa, i to mu je dosta, kao što
je i svima dosta.
— Svatko čini ono što mora — tiho će fra Bone — i ono
što mu Gospodin šapće.
Ne znam što je Gospodin fratrima šapnuo, ali na
sprovodu ih bijaše dvanaest i pop trinaesti. To svjedočim ja,
a moje je svjedočanstvo istinito, kao što je istinita i ova
žalosna historija, koju mi osam dana prije smrti sam Prpa
na svoja usta kaza. Ja je odmah zabilježih, jer ne znam
kamo će me nemir moj odnijeti i što će zaborav moj
prekriti.
Sutra ću otputovati. Sutra ću otputovati. Svakim danom
govorim sebi: sutra ću otputovati. I svakim danom moje
noge postaju sve teže i olovnije, i sve više prijanjaju za ovo
prokleto kamenje. I opet mislim na kurvu iz Maastrichta i
žarko se molim Bogu da odlijepi tabane moje od ovog
kurvanjskog kamenja, ali oni kao da za nj sve više
prijanjaju.
160
Preslaba je molitva moja, i nemir moj premlak. Sve mi
se čini da se neću moći otrgnuti ni tom kurvanjskom
kamenju, ni Prpinoj šesnaestogodišnjoj Anici, luckastoj i
zvrkastoj, kakva joj je i majka bila. I bit ću podrep. Pa što?
Nisam iz ovoga kraja, niti sam obdaren njihovom
besmislenom osjetljivošću, te njihove rugalice mogu
draškati samo moju znatiželju. Osim toga ovdje me poneko
dijete i voli, jer znam veliku tajnu koju nitko od njihovih
stotina predaka znao nije, znam tajnu slova. Možda tu tajnu
povjerim jednom ili najviše dvojici od njih — jer ako bih je
povjerio svima, više ne bi bila tajna ni ja njen ključar. A i
što će im slova, što učenost — mogu samo srce otrovati!
*
Dočitavši do kraja don Pavao sklopi i odloži bilježnicu,
ukriža prste i reče:
— To su, daklem, zapisi malo zakašnjela očevidca koji
vidje razbojište ali boj ne vidje, mrtvozorca koji stiže na
smrt ali ne i na umiranje, svjedoka što o tuđem
svjedočanstvu posvjedoči.
— Posvjedoči o svinjarijama — upade mladi kapelan —
ali ni u tim se svinjarijama ne nađe nijedno mjesto koje bi,
makar i lažno posvjedočilo o vilama i vješticama,
vukodlacima i zapisima i svim onim praznovjericama koje ti
ispovijedaš i propovijedaš.
Don Pavao uzdiže na nj živahne i sigurne staračke oči:
— U tomu i jest manjkavost zapisa. Jer što čovjeku
prudi sva učenost o ovom oku dostupnom Božjem svijetu
ako, daklem, nosi samo otupjela čula lutoranska?! Da vas ne
umaram, pročitat ću vam svjedočanstvo složeno od pabiraka
popabirčenih iz mnogobrojnih knjiga i zapisa starovičkih i
potkrijepljeno iskustvom sjedina. Možda ti onda, moj don
161
Petre, Bog pamet prosvijetli i uputi te, daklem, na put prave
i jedine istine.
I ne pružajući mladom kapelanu mogućnost da
odgovori, otvori drugu bilježnicu:
162
SVJEDOČANSTVO POPA PAVLA ČIKEŠA O
PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIĆA,
REČENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I
DOPUNILO SVJEDOČANSTVO ÐAČETANEDOUČETA
Glava I
U KOJOJ SE BESJEDI O PROŽIMANJU PUKA NAŠEGA I
OTAJSTVENOG BOŽJEG SVIJETA
Da bi se, daklem, spoznalo, ispravilo i nadopunilo što
Ðače-Nedouče brzopleto zapisa, moradoh se i sâm — ma da
peru nisam vičan — pera latiti.
Već u samu počelu Ðače-Nedouče zabilježi nešto preko
čega će površan čitalac letom preletjeti, a pažljiviji se
zaustaviti i začuditi ali objašnjenja neće naći: »I svi bijahu
jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i
Mongoli, Turci i Mlečani, i stotine drugih imenih i
bezimenih. I svatko, ma otkud dolazio, ne napušta ovu
prokletinju dok ga ne prikolješ, a i kad ga prikolješ ne
napušta je, već zdrobljene kosti pomiješa s kamenjem, te se
163
ponovo s njim srađa i postaje jedno, tako čvrsto jedno da
živ stvor ne može razlučiti njega od kamena ni kamen od
njega.« Iz toga, daklem, proizlazi da bi u samu kamenju bila
neka — kako se to kaže — magnetska sila koja bi svaki
potplat o se prikivala. A to, daklem, istina nije niti može
biti. Jer potplati su dolazili i odlazili, rimski i bizantski,
avarski i tatarski, turski i mletački, pa i potplati tog
lutoranskog dotepenca dođoše i odoše. Odoše. Odoše, jer ih
ništa nije vezalo o ovo kamenje, ništa do zemaljskih
probitaka, ništa do pljačke i otimačine, bašenja i pašenja,
pečenih ovnova i prevrnutih nevoljnica ili nevaljanica.
Ostajali bi dotle dok bi zemaljski probitci probitačni bili;
nu, čim bi ih stali plaćati i s odviše glava, nestajali bi kao i
razbojnici koji dođoše po žare, a naiđoše na mužare. I nikad
nikomu — ako igdje drugdje mogaše glavu skrasiti — ne
pade na um da se u ovaj osinjak vrati ili da ga se bar s
tugom sjeti.
Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljećima ginuo i
svaki kamen krvlju omastio, bio stoljećima pljačkan i
mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajača bacan ovamo i
onamo, treskan o mletačke hridine i turske planine, na kolac
nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan... Nu,
kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke
udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti,
jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i
kamen života u toj suzi utopljen. I ma gdje umirao, činilo
mu se da nigdje ne umire, već se samo pretapa u tu svoju
suzu, u kamen u njoj utopljen, a s tim kamenom u golemo
more kamenja koje i ne bijaše kamenje, već ono sveživo što
je u njem i pod njim, a to je sav otajstveni Božji svijet,
vidljivi i nevidljivi, živi i mrtvi, rođeni i nerođeni: sve sjene
preminulih djedova, sav plač nerođenih unuka, svi znani i
neznani dobri i opaki duhovi, svi drečavci i vukodlaci, sve
164
vještice i vile pomoćnice, sav taj beskrajni čudesni svijet što
se ukazuje u svakom žbunu i svakoj stijeni kad se razlije
ludo omamljivo i opojno svjetlo udžbe sa sredine zimskog
smrznuta neba ili sa sanjiva obzorja tople ljetne noći, dok
čobanske vatre tajnovito svjetlucaju po povoru brda i
njedrima planine, a gluho doba kroz buru svrdla jezovito
zavijanje gladna vuka ili zagrobno i u ujednačenim
razmacima ponavljano zlokobno ćukanje ćuka, od kojeg se
diže kosa na glavi i zamire duša u prsima. Ovdje se,
daklem, održao i jedino mogao održati ovaj obilježeni narod
koji nikada nije presjekao pupkovinu sa svim razgoljenim i
skrovitim Božjim svijetom, sa svim njegovim nasladama i
strahovima, stapajući se sa svim živim i neživim u jedno,
jedinstveno, nedjeljivo i vječno.
Netko će brzoplet reći: mogao se odseliti i na plodniju
zemlju i pri tom sačuvati — ako mu je baš do toga — to
ludovito i maštovito otajstvo jedinstva svijeta. Nije mogao.
Jerbo u počelu svi narodi bijahu upravo tako povezani sa
svim razgoljenim i skrovitim, ali malo ih je sačuvalo što im
Bog u iskonu tako milostivo i obilato podari, već darove
Božje upravo rasipnički razbacaše, te ostadoše sramotno
goli i nepovratno podrezani, jerbo kad tijelo jednom osali,
uljulja se u sitost i sigurnost, onda mu otupi i ovih pet
jadnih vidljivih ćutila, pa gdje neće ona skrovita i istančana,
kojima lastavica iz Afrike nepogrešivo pronalazi lanjsko
gnijezdo pod strehom mojih dvora, mačka ljekovitu travu u
mom vrtu, a kvočka na mom oboru naslućuje jastreba dok
još iza brda kruži. Podreži korijenje nevenu, i on će uvenuti.
Ali nije samo korijenje i skrovita čula što ovaj narod
veže s ovom naoko otužnom krpicom kamenja. Ima nešto
drugo, neumitnije i sudbinskije, nešto nepromjenjivo i
neotuđivo, a to je prokletstvo Božje, koje ćemo iz istih
stopa spoznati.
165
Glava II
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO GOSPODIN BOG SABAOT SVAKIH
TISUĆU GODINA PO JEDAN NAROD PROKLINJE
Kad već naumih ispraviti neke krivine o pretcima Jurasa
Garića, rečenog Prpa, krivine koje Đače-Nedouče bilo iz
neznanja, bilo iz nemarnosti učini, neće biti zgorega da
zapišem i nešto po čemu bi se vidjelo, spoznalo i izračunalo
vrijeme i čas dana sudnjega, dana strašnoga, dana velikoga,
kad se budu potresala nebesa i zemlja, kad se bude dolazilo
suditi svijet ognjem. A doći će se, daklem, suditi i presuditi,
razložiti i rasturiti tisuću godina poslije onoga dana u koji
će Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdžbi svojoj, prokleti
i posljednji narod što gamiže ovom dolinom suza, gamiže a
da ni sam ne zna zašto gamiže, jer zaboravi na Gospodina.
Daklem, prvi narod kojeg prokle bijaše onaj što ga do
toga dana u dnu srca svoga nosijaše, sve njegove
nepodopštine kroz prste gledaše, opatrnu i oparnu svakoga
koji narodu ovomu uz nos hotijaše. Nu narod osili, i sila mu
nad Sion obrve uzdiže. A kad se potrese Golgota, što hoće
reći Kosturnica, Gospodin pozva oca Abrahama, Jakova
Israela, Davida kralja i sina mu Salomona, i sabravši ih
reče: »Vidjeste i sami što učini narod moj i narod vaš!
Popljuva, pogrdi, izbičeva, trnovom krunom okruni i na križ
pribi Jedinorođenoga sina mojega koji je po mojoj volji.
Stoga ću prokleti narod svoj i narod vaš od sada do vijeka.
Kako ga ne mogu zbrisati s lica zemlje, jerbo učinih zavjet s
tobom, Abrahame: »Umnožit ću sjeme tvoje da se neće
moći prebrojiti od množine«, to ću ga prokleti baš u
razmnažanju njegovu. Evo, rasut ću ga po svem svijetu: bit
će svugdje i neće biti nigdje; bit će okružen korovima ljudi i
nijednim prijateljem; bit će u svim zemljama i ni u jednoj
166
neće biti, jer svoje imati neće. Neće imati ni proroka svojih,
ni kraljeva ni pomazanika svojih. Tuđi kraljevi bit će mu
gospodari i krvnici. Živjet će do vijeka i do vijeka će
zlostavljan biti. I hram ću tvoj razoriti, Salomone, ali ću mu
zidine sačuvati da ih narod može suzama oblijevati sjećajući
se zemlje koja mu bijaše darovana, i u sljepilu svomu
nikada neće ni spoznati zašto mu se oduže. I neka bude
tako!«
I bi tako. Trideset i sedme godine po raspeću našega
Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisuća žudija, a
ono što preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascijelom
svijetu. I tako do dana današnjega i vijeka vječnoga žudije
su osuđeni da žive, trpe i umiru tlačeni, proganjani,
zlostavljani i usmrćivani mačem i toljagom po svim tuđim
zemljama i krajevima vapijući za grudom otaca, za grudom
koju nikada neće uzmoći dovapiti, dozivajući milosrđe
Božje, koje neće uzmoći dozvati i tek će na Sudnjem danu
saznati zašto ne uzmogoše.
Tisuću godina poslije ovoga prokletstva stiže i drugo i
sruči se na narod ovaj naš hrvatski. A zbi se, daklem,
ovako. Gospodin naš Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira
i govoreći mu reče: »Zvonimire kralju, sine moj! Ustani,
pripaši mač, podigni junački narod svoj i otmi grob moj iz
ruku nevjerničkih.« Kad kralj to priopći narodu, narod
ustade i reče: »Hoćeš li zar da svi izginemo za grob iz
kojega je Gospodin naš odavna izišao i na nebo uzašao?! Da
su bar kosti u njemu, pa da svete moći tu i tamo za žito ili
za bojnu opremu tržnemo... Hoćeš li zar da napustimo
zemlju koju smo s toliko krvi stekli i namakli, pa da drugi s
noge na nogu i hoću-neću uljezu u nju, u ognjište naše, u
ložište naše, uza žene naše dok nas ne bude? Ti si kralj.
Jesi. I ako misliš da nam glave ne stoje dobro, skidaj ih
ovdje, na ovoj zemlji, neka zagnoje nju na kojoj su izrasle!«
167
A kako kralj ustraja na zapovijedi Božjoj, narod reče: »Kad
si baš upeo da se gine, neka se gine! Buduć je narodu
zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini!«
I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja
samo dotle dok su mu od koristi.
Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i
grmljavina, a glas strašni sve to prekri i govoreći reče: »Evo
od sada će umjesto rose prokletstvo padati na glave vaše, na
glave sinova i unuka vaših. Pretpostaviste mi zemlju, neka
vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari
njeni nikada više nećete biti. I nikada je tuđin neće osvojiti,
a ipak će vladati njom i vama, i djecom vašom, i stokom
vašom, i ložnicu dijeliti sa ženama vašim. Kako će to
vladati a zemlje neće zadobiti? Sami ćete ga dovoditi, sami
obilaziti sve četiri strane svijeta i sa prosjačkim suzama
gospodare namicati. Bit će dana kad ćete odjednom i po
nekoliko gospodara dovlačiti i glavama braće svoje njihov
put utirati. Bit će dana kad će dva grada — na dobačaj
kamena udaljeni — svaki svoga tuđeg kralja priznavati. I ti
tuđinci bit će krunjene glave vaše, krvnici vaši, suložnici
žena vaših i očevi djece vaše. A vi ćete im veselo mahati
repom za svaku mrvicu dobačenu s preobilna stola, koji ste
im žuljevima svojim prepunili. Evo gle, i srca će vaša
sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u
jaram ropski hitati. I sveudilj ćete sa sebe zbacati gospodare
koji su po volji vašoj na vaš vrat uzjašili, da novima vrat
umjesto sedla podmetnete. I dok će me svi narodi svojim
jezikom zazivati i na svom jeziku moju molitvu moliti,
dotle ćete vi vapiti: Pater noster, Padre nostro, Vaterunser,
Mi Atyank, a ponekad i Oče naš. Htjeli ste zemlju? Eto vam
je! Prokletstvo vaše bit će u njoj, u brdima njezinim, u
dolinama njezinim, u morima njezinim, u rijekama i
jezerima njezinim! I neka bude tako!«
168
I bi tako. Žudije se raštrkaše po svem svijetu, i tako u
tuđim zemljama robuju tuđim gospodarima, a svoju zemlju
nikad ne zadobiše. Hrvati opet nikad svoju zemlju ne
izgubiše, ali u nju neprestance tuđe gospodare dovađahu i
služahu im. Kraljevi njihovi bijahu i tlačitelji njihovi, te im
počesto nijekahu ne samo zemlju, već i ime i jezik i
narodnost samu. Nu, oni svejedno za te svoje krvnike
umirahu s nerazumnim poklikom »Živjela Hrvatska!« —
gdje je to, a gdje milozvučno »Arriba Espana!« kad
Španjolac umire!
I bi tako u počelu, sada i vazda i u sve vijeke vjekova.
Amen.
Ali nije na meni da povjesnicu svog prokletog naroda
pišem, već da ukažem na to kako ljudski razum tu
nerazumnu prošlost ne može shvatiti ni prihvatiti, dokučiti
ni protumačiti ako mu nije poznato strahotno prokletstvo,
koje je mogla izmisliti samo nedokučiva mudrost
svesrditelja Boga, mudrost i volja, postojana u zlu i dobru, u
prokletstvu i blagoslovu.
Glava III
U KOJOJ SE BESJEDI O KRALJEVU TOBOLČARU I PRETCIMA
JURASA GARIĆA, REČENOG PRPA
Stoga, daklem, moram upozoriti lakovjerne na
lakoumnost đačeta-Nedoučeta, koji brzopleto posvjedoči da
Juras Garić proističe iz plemena težačkoga i čobanskoga, pa
se u hajduke odvrgnu. To se, daklem, s voljom Božjom
složiti ne može, jerbo bi određeno — kako će se
unaprijedak vidjeti — da se svi pretci i potomci Prpini od
sveg puka i naroda razlikovati moraju po tomu što će s
ramena svojega kruh svoj jesti. I tako listajući knjige i
zapise starovičke ustanovih stanovito, da Garići ne bijahu ni
169
čobani ni težaci, već — kao i sva prosjačka plemena u
Krajini — od davnina kruh svoj jeđahu s ramena svojega,
jerbo — kao i sva prosjačka plemena u Krajini — pročediše
od čovjeka, imenom Godislava ili Godežava, koji u dan
prokletstva kraljev tobolčar bijaše.
Kad ono, daklem, Gospodin prokletstvo izli na narod i
kad ga srdžba minu — a bijaše noć bliža danu nego sebi —
svrnu pogled na zemlju i vidje rečenog Godislava ili
Godežava, kako kleči na grobu kralja Zvonimira, sa srcem
punim Boga i suza. I ražali se Svedobrostivi što cijeli narod
prokle, ali prokletstvo više dići ne mogaše. Stoga uspava
Godislava, u san mu siđe, u snu mu se ukaza i reče:
»Godislave, Godežave, govori ti Gospodin! Prokleh narod
tvoj i prokletstvo ne mogu dignuti. Dijelit ćeš sudbinu
njegovu, i nikada nećeš ni ti, ni potomci tvoji biti gospodari
zemlje svoje. Ali, evo, činim zavjet s tobom: premda nikada
ni ti ni potomci tvoji nećete biti gospodari, nećete ni sluge
biti, niti ćete služiti tuđim gospodarima, niti im davati išta
od onoga što steknete i namaknete. Naprotiv, i ti i potomci
tvoji uzimat ćete od gospodara i kraljeva ma gdje se s njima
sreli i susreli. Hodat ćete svojom zemljom i mnogim tuđim
zemljama, i uvijek i svugdje bit će kako obrekoh. A da se
ovo ispuni, i ti, i potomci tvoji razlikovat ćete se od sviju
puka i naroda po tome što ćete kruh svoj ramenom svojim
zarađivati, kao što si ga i sam u vjernoj službi kraljevoj
zarađivao.« I još reče Gospodin: »Uzmi tobolac svoj i kreni
prema istoku i naseli se u zemlji pustoj, besplodnoj i
bezvodnoj, u kojoj nećeš omekotiti i doći u napast da ne
iskupiš zavjet svoj sa mnom učinjen. I, evo, izoštrit ću oko
tvoje da vidi konjanika iza brda i uho tvoje da čuje psikanje
zmije dok još spava, i nepce tvoje da razlučuje travu
ljekovitu od trave otrovne, i jezik ću tvoj utančati da mu se
i pčele pokoravaju. Evo, i tvoje ću kamenje — kao nijedno
170
drugo — napučiti množinom svakovrsnih otajnih sila
nebeskih, zlih i dobrih, da te iz dobra u bolje potisnu ili da
te opaka većom opačinom pritisnu.«
I duh Gospodnji nestade, a rečeni Godislav, daklem,
krenu i nastani se u zemlji pustoj, besplodnoj i bezvodnoj,
nastani se u kamenju koje — kao nijedno drugo — bijaše
napučeno množinom svakovrsnih otajnih sila nebeskih, zlih
i dobrih, nastani se u Krajini. I Gospodin ga obdari s
dvanaest sinova i dvanaest kćeri. Od sinova pročediše svi
oni u puku što s ramena svojega kruh svoj jedu, od kćeri što
kojoj Bog dade, jer je žensko samo zemlja a čovjek sjeme.
Tada, daklem, Krajina bijaše velešumna i veleopasna, ali
rečeni Godislav i sinovi njegovi razumijevahu sva otajstva
oko sebe i prijateljevahu sa stotina dobrih duhova posijanih
po šumama i kamenju. I sjekoše hrastiće, bukviće, klenčiće
i grabiće i ina svakovrsna i svakojaka stabla, te ih na
ramenima nosahu popovima i samostanima, knezovima i
gospodi primorskoj, a vreće uglja — jer i ugljenari bijahu
— davahu kovačima za klepanje sjekira i inog ratila ili pak
za gotovu paru prodavahu. Ono pak što dobiše, u cijelosti
za sebe zadržaše, kako obreče Gospodin. Tako i unuci i
praunuci rečenog Godislava vreće uglja i trupce drvlja
nosahu na ramenima sve do Jakira koji zbaci mutvić sa sebe
i zamijeni ga puškom, te se godine 1495. — druge po
dolasku Turaka — u hajduke odvrže. Po njemu se još i dan
današnji jedna pustolina Jakirušom naziva. Jakir i potomci
njegovi također ne plaćahu nikome nikakve dažbine, već i
od samih vladalaca za turske a i za poneke kršćanske glave
dukate dobivahu. Jakir, daklem, po prvenstvu bijaše
najizravniji potomak rečenog Godislava, tobolčara kraljeva.
Od Jakira pročedi Ilijaš, kojega poradi mrkomasti puti
njegove prozvaše Gare. Od tog, daklem, Gare nastadoše
171
Garići, koji hajdukovahu sve do Martina Srbi-guzice što za
rata Kandijskoga Turcima mnogo jada zadade. Na koncu
kraja stadoše Turci preozbiljne stupice postavljati dok ti se
mog Srbiguzice ne dokopaše, pa s njim na kolac. Kažu, da
je šest dana na kolcu umirao, a umrijeti nije mogao — neki
vele da nije htio — već se onakav nabijen i rasušen Turcima
u brk smijao i iz rasušenih usta na njih suhom slinom
pljuvao.
Sin mu Kuzman bijaše sam po sebi kukavica, a tom
kukavičluku i strašna očeva smrt dometnu svoju. On odbaci
i pušku i handžar i nadžak, pa s očevim dukatima —
upljačkanim od Turaka a i od pokojeg kršćanina —
nakupuje zemlje i ovaca, prometnu se u težaka i čobanina,
te plaćaše Turcima harač i danak. Tako prekrši volju Božju
i zavjet koji Bog učini s rečenim Godislavom i potomstvom
njegovim. To Boga vele rasrdi, ipak kroz prste progleda. A
kad se ni Kuzmanova djeca — Glavinjalo i Mijovijo
Ćoravac, otac Jurasa Garića, rečenog Prpa — ne vratiše,
daklem, zavjetu učinjenu s Bogom, Gospodin više ne
mogaše suzdržati srdžbe svoje, već posla Marka Kneza,
rečenog Potpalu, da zatre pogano sjeme koje zavjet Božji
pogazi. I tako nije istinito svjedočanstvo Đačeta-Nedoučeta,
da Marko Knez na pravdi Boga pobi, porobi i zarobi
Mijovila Ćoravca i njegove, već je istinito ovo što rekoh:
Marko Knez bijaše bič u Božjoj ruci, bič koji osinu
bezakonike što sveti zavjet pogaziše i pušku motikom
zamijeniše. Nu, čim se Juras Garić — kako vidjesmo — na
pravi put bijaše vratio i počeo tamaniti Turke i hajduke,
makar ovi bijahu samo oruđe Božje osvete, milost se Božja
preli preko njega i potomstva njegova, koje otada sve do
dana današnjega jede kruh svoj s ramenja svojih, i nikome
ništa ne daje od onoga što pri bavi, ni kralju ni glavaru, već
172
ponešto kakvom prosjaku od nevolje i meni, siromašnom
pastiru duša njihovih, a i to, daklem, po Svevišnjoj volji.
Glava IV
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO ILI BLAGOSLOV
BOŽJI POSTOJANO NASTAVLJA
O Jurasu Gariću, Prpi, više nećemo govoriti, jerbo sve
ostalo što Đače-Nedouče zapisa prilično je pouzdano i s
istinom složivo. I kako znamo, pošto Prpa obuče kostrijet i
u pokoru udari, Gospodin ga obdari s ukupno šest sinova i
pet kćeri, i za njegova života ne smače mu nijedno.
Ali muke i nevolje nadođoše netom Prpa oči zaklopi.
Nu, za života Prpina svih šest sinova njegovih držahu se
Boga, pa kako do puške dorastahu, tako je i o rame vješahu.
I vojevahu s mirom, premda sada život hajdučki bijaše
mnogo pogibeljniji od pređašnjeg, budući ga zaskakahu i
Turci i Mlečići. Zašto Mlečići kad bijahu kršćani i kad do
tada hajduke na hajdučiju naganjahu i po dvadeset im
dukata plaćahu za glavu tursku ili podaničku? Zašto Mlečići
kad se zna da bez raje i hajduka posigurno nikada Krajinu
od Turčina iskamčili ne bi? To će, daklem, upitati onaj koji
prokletstvo Božje na umu nema. A onaj koji ga ima, znat će
da je u Boga sve postojano i da drukčije ne može biti:
netom narod jednog tuđinca snimi s vrata, drugoga mora na
nj posaditi; a čim ovaj zajaši, već gledaju kako će s njim
pod kopita i s trećim očijukaju.
Samo oni koji bi uzjašili, mišljahu da nikada neće
sjahati, pa se uljuljani u tu sigurnost na živinu nisu ni
osvrtali, niti pomišljali da bi se, trvena, ipak mogla jednom
zblaniti i kopitnuti, te su je šibali kad je trebalo i kad nije
trebalo i u jasle za mišja gnijezda bacali. Nu, kako sami
nisu u zlu bili ni zla mirisali nije bilo ni potrebe da se sa
173
živinom drukčije postupa. Jerbo dok konjanik s drugim
konjikom u miru divani i rzanje mu na zub ide, pa konja po
njušci obrzdava. Ali kad se sablje isuču, konjski vrat naglo
postaje baš kao stvoren za tapšanje, a uho za tisuće riječi
medenih, te: »O konjiću, dobro moje, iznesi me, izbavi me,
i u čelo kopitni ga...« A poslije Maloga rata nevolje ne
bijaše: Turci i Mlečići skladno marvu podijeliše, u iste diple
zapuhaše i u prijateljski divan udariše. Bijahu gospodari. A
gospodari radije među se na gladno čavrljaju, nego i s
najvjernijim slugom tusta ovna čerupaju. Gospodari su
gospodari, pijani od samih slatkih riječi gospodarskih —
njemušti jezik slugu počinju razumijevati tek kad padaju ili
misle da će pasti. Stoga, velju, Mlečići i Turci ubrzo
zajedničku latinicu i arapčicu naučiše, glagoljicu zaboraviše
i u tren oka spoznaše da ih zemaljski probitci više
priključuju nego nebeski razlučuju. I dogodi se da su
Mlečići žešće nego Turci stali tamaniti hajduke, pa i one
koji su po Turskoj četovali, a u Mletačku prebijegali u ludoj
nadi da će u kršćanskoj zemlji utočište naći.
Hajduci, daklem, postadoše ravni sinu čovječanskomu:
ne imađahu ni kamena na koji bi glavu mogli nasloniti.
Hajkani od Turaka, hajkani od Mlečana i pripuza njihovih,
hajkani od gladi i bolešćina svakovrsnih, hajkani od svega
živa i neživa ipak volju Božju ne pogaziše, već i dalje kruh
svoj jeđahu s ramena svojega zarađujući ga puškom i
bodežom. Netko će reći: a što im je drugo i preostalo kad
Mlečići turske agaluke svojim podguzima razdijeliše, na
puk namet udariše, zabraniše saditi lozu i uzgajati duhan; i
da ne bi Francuza krumpir ni do dana današnjega procvjetao
ne bi! Mogli su stoku uzgajati, mogli su u Hrvatsku
prebjeći, mogli su... A opet nisu ništa mogli, jer oni su —
kako reče Đače-Nedouče — u ovaj kamen do koljena
ukopani, prokleti ropstvom i blagoslovljeni slobodom.
174
Putovi su Gospodnji nedokučivi i neistraživi, ma ni
ljudski nisu mnogo manje zamršeni. Dugo sam živio, dugo
gledao, dugo slušao, okružen više gadalinom nego sjajem
ljudske duše, jer preda mnom se svaka i najognojenija
unutrašnja gadež bez stida otvara. Mnogo sam puka
ispovjedio, i hajduka mnogo, jer hajduci još ni danas nisu
baš sasvim uveli — još uvijek poneko šalabaza s puškom na
ramenu i glavom u torbi. Ovo, daklem, hoću reći: nikad
neću zaboraviti dan kad sam prvog hajduka ispovjedio, dan
u koji se moja zanosna mladenačka duša ponajprije ganula,
a potom zgrozila. Taj hajduk bijaše nekakva golema
oplošina, te me je i klečeći nadvisivao. Na prsa si mu
mogao žrvanj položiti i ne bi ih prekrio, na njima žrvanj
izrazbijati i ne bi ih okrznuo. I taj se kremen od čovjeka
skovrljio preda mnom poput slabunjava i osjetljiva djeteta.
Rasplakao se i razjecao, i sve se šakama o prsa busa da
čitava crkva odjekuje, roni suze kô iz kamenice samo zato
što je neku udovicu nabusito s puta gurnuo i što nekom
slijepcu milostinju nije udijelio. Meni se duša razblaži i
rastopi, te ga htjedoh upitati: jesi li ti arhanđeo Božji koji
me iskušava ili mi put svetosti pokazuje? Ali ne upitah ga,
već mi se iz običaja omače: »Jesi li koga ubio?« A on,
nekako stidljivo prikloni glavu k ramenu i na moj užas
odgovori: »Stid me je, oče, priznati, da ne bi pomislio kako
se hvalim i razmećem, a na svetoj smo ispovijedi... eto,
jesam ponešto... Tako, tridesetak što Turaka, što rondara i
kojekakve smrdljive živine.« A kad mu rekoh da su to
grijesi, teški grijesi, samo što me ne usrka svojim golemim
iskreno začuđenim očurdama: »Što ti je, oče? I o kakvim to
grijesima divaniš? Turci su nam, bolan, din-dušmani, a
rondari krvni! Hoću li, može biti, dušmanina perjem po
guzici?!« Ja rekoh: »Mirni turski trgovci nisu zulumćari, a
rondari su vlast, a svaka je vlast od Boga!« »Meni je, oče,
175
od đavla. A đavao je neprijatelj Boga i čovjeka, pa glavu
mu kô zmiji!« Na to ću ja: »Gospodin reče: Ljubi
neprijatelja svojega kao samoga sebe!« On upita: »Ima li
Bog neprijatelja?« »Ima. Lucifera i svitu njegovu!« A on
uskoči: »Pa što učini s njim?« »Strovali ih u pakao!« Na to
se on isprsi i nadme: »Tako ću i ja, oče! U pakao! U pakao
sa svim Turčićima i Mlečićima, sa svim rondarima i
serdarima...« Ne umjedoh mu se suprotstaviti, ali svejedno
mu odriješenje ne dadoh. A on će: »Ništa zato, oče, odoh ja
k fratrima; oni su duže s nama i bolje znaju što je ovdje
grijeh a što nije.« Poslije sam mnogo hajduka ispovjedio i
odriješio, jer, eto, — nek mi se Bog smiluje — ubrzo naučih
što je ovdje grijeh a što zavjet učinjen s Bogom.
Vratimo se, daklem, gdje smo stali. Iako su se Mlečići
slizali s Turcima i za volju dobre trgovine tamanili hajduke
— čak i one koji su po Turskoj četovali a u Mletačku
prebijegali da na časak odahnu — potamaniti ih ne mogahu.
I čuđahu se vele, jer ne znadijahu za njihov zavjet s Bogom.
Po svoj Krajini bijaše hajduka znanih i neznanih, glasovitih
i bezimenih, razvikanih i pritajenih, samohranih i u povelike
družine združenih. Bijaše tu Ivan Bušić što poradi crvene
kose bi prozvan Roša, pa Marko Caljkušić, rečeni Mutvica,
jerbo mutvicom tri Turčina prikla, pa Antiša škorić, rečeni
Beg, pa Vekić, Ninčević, Velić... — do sutra bih mogao
nabrajati — i sve momci s dobrom družinom, mladom,
neženjenom, od kojih nijednom ne bijaše stalo poginuti.
Nu, neka drugi o njima govore. Ja sam htio samo
zabilježiti riječ dvije o potomcima Jurasa Garića, rečenog
Prpa. Ženskinje neću ni spominjati osim Anice, koja se —
kako je rečeno — bijaše udala za Đače-Nedouče. Življaše s
njim u skladu i ljubavi pune dvije godine, a onda umrije pri
porodu zajedno s djetetom svojim nerođenim. Netom je
pokopaše, Đače-Nedouče put pod noge: njegovo korijenje
176
ne bijaše u kamen uraslo, već se cestom povlačilo kao
prokleti gamižavi pružavac neki. Baba Anđelija življaše još
dvadeset i jednu godinu, da se ispuni triput sedam dvadeset
i jedan. Bijaše svu mušku djecu pokopala i sva popucala kô
hrastova kora, ali sve do smrti pjevušila je svoje pjesmice,
koje više ne bijahu putene već nekako nabožno-krivovjerne,
ali sveđer luckaste i zvrkaste:
Cin, cin, cili-cin,
u raju je ružmarin,
u njem sidi Gospodin,
naše Gospe slatki sin.
U ruci mu bilac krin,
a u krinu žutac klin.
Što tu radi žutac klin
ne zna ni sam Gospodin,
nego jedan bumbar fin
i još mali Cilicin.
A sada, daklem, skoknimo na muške erede, e da bi se
vidjelo kako Gospodin u Svevišnjoj mudrosti svojoj — za
svakoga čovjeka — sukobljive, suprotstavijive i proturječive
stvari složi i sluči na udivljenje. Jerbo koji bi čovjek mogao
iznaći način da uvijek ima gospodara i da tomu gospodaru
nikada ne služi, niti mu išta daje, već još od njega i
oduzima?! Koji bi stvor mogao istodobno biti proklet i
blagoslovljen, sužanj i slobodan, da se u blagoslovu hrani
puškom a u prokletstvu od nje pogiba? A Gospodin sve to
tako uredi i složi.
Još za života Prpina svih šest sinova njegovih složno i
sretno hajdukovahu. Najstariji bje harambaša Mijovijo,
kojemu na dan očeve smrti bijaše bilo ravno trideset godina,
a najmlađi Šimun, koji taman bijaše navršio šesnaestu.
Braća bi se često i duboko zalijetala u tursku zemlju, robila
177
i palila, a da im se nikad ništa nije dogodilo, pa ni onda kad
je bila sva prilika da im se zlo dogodi. Nu, milost Božja i
zaštitnice vile neprestance bdijahu nad dobrom njihovim.
Spomenut ću samo jednu zgodu.
Bijaše to, daklem, na 1752. Te se godine bijahu toliko
osilili i obezobrazili, da su turske karavane iščikali odmah
do Aržana — gdje bijaše mletačka carinarnica — ma s onu
stranu međe, na turskoj zemlji. Turci se zaozbiljno
razgnjeviše i stadoše optuživati Mlečiće da to nije bez
njihove. E da bi se oprali i ponovo umilili Turcima Mlečići
uhvate prava zdrava čovjeka, nekog Andriju Sekeleza,
objesiše ga ondje pred samom osamicom u Aržanu. A da se
još više umile Turcima, njihovim askerima pridružiše
nekoliko svojih rondara i dadoše se u potjeru za Garića
hajducima, koji Turcima ponajljuće za zub zapeše. Što sreća
a što izdaja nekog čobanina pomogoše im da nađu hajdučko
zaklonište u Vir-planini. Bijaše to neka vrtačica sneruke i
od svih očiju zaklonjena, tako da se mogla zapaziti tek kad
se došlo na sam rub kamena kruništa. Noć mračna i
oblačna, vjetar pao, na kišu se spremalo kad se Turci i
Mlečići preko kruništa nagnuše. Pogledaše dolje i imaše što
vidjeti: oko žeravice, koja se već stala pokrivati pepelom,
poleglo šestoro braće, poleglo i pospalo kao zaklano. Kako
je neusporedivo veća naslada pljuvati po živu neprijatelju
nego ga u snu priklati — pa eto mu tut — a da i ne zna tko
ga prikla, to se askeri i rondari dolibiše do pospalih,
pokupiše im oružje, pa po četvorica sjedoše uz jednoga s
isukanim noževima — za svaku slučajnost. Potom
probudiše usnule, koji vidjevši u što su upali, ostadoše kô
janjci. Što poradi hladnoće, što poradi većeg uživanja u
gledanju jada zaskočenih, Turci i rondari razgorješe vatru.
Hajduci samo skupljaju obrve, stišću zube i premišljaju: je
li bolje trgnuti se pa da te na mjestu prikolju, ili čekati da te
178
osude, pa si na istom. Nu nitko se bez harambaše na svoju
ne usudi. Mijovijo pak šuti i šuti, sve nekud u daljinu gleda
i pogrde sluša baš kao da mu pjesmu pjevaju. Onda otvori
usta — bijahu voštana — baš kao da mu ih netko drugi
otvara i reče: »Udruži se krst s nekrstom, i to bez srdžbe
Božje neće proći. Sad razumijem znamenje što mi noćas
triput uzastopce u san dođe.« Na to se jedan od rondara
iskrevelji i reče: »Nije li to znamenje malo sličilo omašćenu
konopcu?« Mijovijo i ne trepnu, već će opet na ona voštana
usta koja se nisu micala, već samo onako zjala: »Bio je
sveti križ. U početku malen, jedva ga razabireš, a potom sve
sjajniji i veći dok ne prekri mjesec i polumjesec, dok ne
zastre čitavo nebo.« Potom uzdiže glavu i zagleda se prema
istoku: »Eno ga opet!« Tada svi kršćani i svi Turci podigoše
glave i stadoše tražiti znamenje. Mijovijo skoči, prebaci
mutap preko vatre i dovikne: »Noktom u ledinu!« U mraku,
koji si mogao rezati, ču se samo kako pet opruga odskoči,
kako zapucketaše grabove grančice i stade se runiti
kamenje. Kad vatra probi kroz mutap, vidje samo
izbezumljena i sama na se pomamna lica askera i rondara.
Kad se, daklem, braća dokopaše sigurnosti i stadoše
Mijovilu na lukavstvu čestitati, on se zablenu: »Što vam je?
Kakvo lukavstvo?! Ja se ovaj čas rasanih, a što je prije toga
bilo niti znam niti mogu znati.« Kad mu oni sve po redu
ispripovijedaše, on samo promrmlja: »Bit će posestrima
vila«. Tada se i braća prisjetiše, da Mijovijo i ne bijaše
Mijovijo, da mu se usta nisu ni micala već samo zjala, a
glas koji iz njih izviraše nipošto ne bijaše njegov, opor i
hrapav, već nekako utanjen, više ženski.
Od tada su vile braći često na pomoći bile, ma ni vile
nisu svemoguće.
179
Glava V
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UDARIŠE NEVOLJE OD BOGA I
ČOVJEKA
Nedostojno je i nepravedno istraživati putove Božje, pa
bili to putovi milosti ili putovi srdžbe. Treba ih samo
primati, kao kišu, kao sušu. Rekosmo, kršćani oslobodiše
Krajinu i na nju sručiše više nevolja nego nekad Turci. Kao
da se i Bog priklonio kršćanskim tlačiteljima, te i on ožeži i
ošini gore nego po Misiru. Jerbo Misir ponajprije obdari sa
sedam debelih krava — sedam rodnih godina — a potom sa
sedam mršavih. Ovdje svaka deseta bijaše božepomozi.
Glad pritisnu puk, koji stade mljeti ljulj i čupati ljaljke i od
njih mantati, od sirka i dubove kore kruh mijesiti, opancima
i oputom gorko zelje i svakovrsnu travu začinjati. Jugo s
Levanta donese bolešćine trule i svakojake, a kuga iz Bosne
dojezdi na buri. Puk zajauka, ali jauci se odbiše od kamenja,
i nitko ih ne ču osim onoga komu se vratiše. Kosa smrti
stade redomice krst i nekrst, hodžu i fratra. I tko se nije pod
vrh brda sklonio ili duboko u Tursku i Hrvatsku prebjegao,
silazio bi na groblje, ploču dizao i lijegao — utješen da će
bar tako biti kršćanski pokopan. Samo se poneko prisisno
dijete održalo. Majke, kojima dojke bijahu sasušene kao
prazan mješčić nad ognjištem, u jutra bi na dječjim
ustašcima zatjecale kapljice mlijeka i u praznovjerju mislile
da to vile od svoga daju. Nisu znale da vile svoga nemaju
niti mogu imati, da su ustvari krišom po Bosni ovce muzle i
dojenčadi krišom ovčje, a ne svoje mlijeko donosile. Bijaše
godina Vukojarca.
Sinovi su, daklem, Prpini i u tim tužnim vremenima
sveudilj pušku nosali, kružili i šestarili oko Duvna, Livna i
Glamoča, otimali hranu Turcima i nosili je ženama i djeci,
180
kao i udovicama i siročadi u svom selu. I dugo su tako
švrljali umičući i gladi i kugi i pušci. A onda se odjednom
zgrmi. Negdje na rubu Buškoga blata užga se nešto u
utrobici uzmlađega Nikolice i svega ga sprlji. Braća ga
umjesto u grob u dubok škrijep gurnuše željeznom kukom
— kako su vidjeli da rade serežani u Imotskom — i tako se
sami ne okužiše. Još ne bijahu pravo na brata ni kamenje
navalili kad naleti buljuk askera i otvori vatru, koja na
mjestu sprži Juricu, dok ostala četvorica kud koji. Trojica
malo kasnije naiđoše na Rošinu družinu, pa se od
progonjenih u progonitelje prometnuše i još u dan isti
čestito brata osvetiše.
Međutim, harambašu Mijovila, koji se još na početku
bijaše odvojio, zla kob skobi: upade u stupicu što je Mlečići
harambaši Stanku Sočivici podmetnuše. Tako tjerajući lisicu
vuka istjeraše, i u splitski ga pržun odvukoše. Vuk se u
pržunu u lisicu prometnu i nevinašcem se iščinjaše,
dušimaglom i stišajburom, kukavički drhtaše od svakog
pogleda stražara, tako da su tamničari stotine podrugljivih
šala i smijurina upućivali ne njemu, već onima koji su ih do
jučer njim strašili. A on iza toga janjećeg mačji vrebaše i
pažljivo mjerkaše svakoga dok mu oko ne zape za nekog
Trtelju, koji mu se najprostodušnijim učini. I kad ovaj jedne
večeri bijaše na straži, Mijovijo se stade previjati od
zubobolje i reče rečenom Trtelji: »Pogiboh do zore. Već za
ljubav Božju, donesi mi malo rakije ne bi li bol uminula.
Imam ušivena dva dukata, jedan je tvoj.« A rečeni Trtelja
reče: »A kad Trtelja donese rakiju, onda će Mijovijo
napojiti Trtelju. A kad se Trtelja naljoska, onda će Mijovijo
Trtelju po ćiverici, i šuma ti mati. A kad profuz nađe Trtelju
pijana, onda se zna što će biti s Trteljom.« Mijovijo ne kaza
ništa već pomisli: »Činilo se da ni mater za sisu ne zna
uhvatiti!« Uto rečeni Trtelja nastavi i reče: »Prpi bi se kosti
181
u grobu prevrnule kad bi vidio što bi Mijovijo od Trtelje
učinio. Jerbo Prpa je bio čovjek i na oko i na dušu, bio je...
ima li nešto što je veliko, najveće... eto, to je bio Prpa.
Jednom je Trtelji, dok je Trtelja drenčić bio, pet dukata
podario. Zašto? Za babino brašno! I to mu Trtelja, da ima
pet života, zaboraviti ne može. A savjet mu je valjao pet
puta po pet dukata. Velju, reče on: »Trt'lja moj, dr'nčiću
moj, uv'k čin' št' moraš, j'rbo sv'k čin' št' mora: i pratar, i
čov'k i ž'vina!« I tako Trtelja čini što mora; čuva Mijovila.«
Mijovijo nemoćno opusti ruke: »Kao da ti nisam ništa ni
rekao!« Na to Trtelja reče: »Ne može to tako. Mijovijo čini
što mora. I Trtelja čini što mora. A Trtelja se mora odužiti
Prpi. Kako Prpe nema, mora se odužiti Mijovilu. Nu Trtelja
mora i čuvati Mijovila. Stoga će se Trtelja okrenuti, a
Mijovijo će Trtelju oblicom po ćiverici; s Trtelje svući, na
se obući, i široko mu polje. A kad profuz dođe, neće naći
Trtelju pijana, već na dužnosti ranjena. Udari, što čekaš!«
I tako Mijovijo umače iz splitske tamnice. Poradi toga
prozvaše ga Špalatrinom, i svi današnji Špalatrini od njega
pročediše. Stoga nije točno da se Prpići po Prpi prezivaju,
jerbo od Prpe ne postade nijedan Prpić, već neki ostadoše
Garići, drugi Špalatrini, treći Tunjkići, prozvani tako po
trećem sinu Prpinu Tomi, koga nazivahu Tunjko, jerbo više
kroz nos riječi izgovaraše — a četvrti Šitumi, po najmlađem
Šimunu, kojega bogzna zašto Šitumom prozvaše; može biti
da je bio ljutit, napržica i opak, što po zvuku same riječi
razabirem.
182
Glava VI
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO NA VJERI B0ŽJOJ POGIBE ANTINA,
REČENI ČAKIJA
Zbi se, daklem, ovako. Gonjeni od Turčina i Mlečića
hajduci stalna loga ne imađahu, već čas ovdje čas ondje, a
kod kuće ponajmanje. Dogodi se da se baš kod kuće
uzstariji brat Antina, rečeni Čakija, žestoko razboli. Neka
pogana ognjica na nj pade, pa ga stade tresti i bacakati, kô
kad vrag svetom vodom škropljen s krštenom dušom kolo
zaigra. Kasnije se govorkalo da ga je neka Matija Daleruša
opčinila što se ne htjede oženiti njenom kćeri Katušom
cotavom. Nu, kako to opčinjenje nije stanovito potvrđeno,
to kao da za nj nismo ni čuli. Razboli se, a i to je mnogo i
odviše. Kako zbog seoskih ronda ne mogaše u kući
bolovati, to ga braća odnesoše u brdo i skloniše u pećinu, pa
za svojim poslom. A žena njegova Marača donašaše mu
kruha, mlijeka i štomudrago. I sve bijaše dobro: nit je tko za
nj znao, nit se propitkivao. Kad jedne zdravomarije, kano
bez duše, uleti u Carića kuću, punu samih ženskinja, neki
Jakiša Brnjac iz Potpoletnice i zavapi: »Za ime Božje,
škapulajte me, ljudi! Rondari mi u pete uskaču.« A
Mijovilova žena Anuka reče: »Ovo je hajdučka kuća, i
ovdje će te najprije tražiti.« A rečeni Jakiša Brnjac opet
zavapi: »Kud ću, jadan i nevoljan, ako ne na ruke
pobratimu svomu Mijovilu!« Uto se niz Glavicu začu
orljava kao od stotinu zaobadanih goveda. A u Marače duša
kô skorup, pa reče: »To su rondari. Bjež' za mnom!« Noć
bijaše mrkla, oputine uske, a kamenje i grabovina još ih
više suziše i od zla pogleda zakloniše. I odvede ga bez
pogibelji u brdo, u pećinu u kojoj se njen muž skrivaše.
Čim pri svjetlu voštanice Jakiša razabra Čakiju, koji se
malo u ognjici prenuo, namah se maši ovčje britve i prikla
183
ga ondje. Ali prije nego priklan bi, Čakija uspi razabrati
Maraču i prokrkljati: »Zašto me izdade?!« A Marači to
leden mosur u srce i — Bog nek joj se duši smiluje — učini
jedino što mogaše učiniti: utopi se u rovanju.
Tri preostala brata, prije nego na sud Božji iziđoše,
pošteno dugove izravnaše: zaklaše Jakišu Brnjca i četvoricu
braće njegove i tako upokojiše nemirnu dušu brata svojega
Čakije i milu dušicu, u dobroti lakovjerne nevjestice svoje.
A puk okrenu glavu od kuće Jakišine i od kuća sviju
Brnjaca: nit se tko ženio kćerima njihovim, nit se koja
udavala za sinove njihove, te se tako ubrzo zatro rod
zmijski, izdajnički. Nu prije no što se do kraja zatre još će
jednom zlim progovoriti, kako će se unaprijedak vidjeti.
Glava VII
U KOJOJ SE BESJEDI KAKVA VESELA KOB SKOBI NAJMLAĐEGA I
NAJSTARIJEGA PRPINA SINA
Videći, daklem, harambaša Mijovijo Špalatrin da
Mlečići i Turci poradi ovozemnih probitaka u isti kutlić
pušu i u istu sviralu sviraju, poravna ih na mušici puške.
Tomu pridonese i okrutnost Mlečića koji bi svakog hajduka
— makar na mletačkoj zemlji od svetoga Franje svetiji bio
— na muke udarali, a pridonese i to što Mijovilovu glavu
velikom cijenom ucijeniše, premda na mletačkoj zemlji još
ne ubi ni jednog ni Mlečića ni Turčića. »Pa kad je tako i
kad se mora mrijeti — pomisli — neka se veselo mre. A
veselo se može umrijeti samo ako kaparu unaprijed primiš i
svoju glavu s deset drugih zadužiš. Pa kad dođeš pred
ključara Petra i on te upita: »Mijovile, kakav je tvoj život
bio?«, možeš mu mirne duše odgovoriti: »Od koristi, sveti
Petre... od koristi, kao drugih trideset.«
184
I tako s preostala dva brata stade u busije uskakati,
iščikati Turke i Mlečiće, trgovce i serežane. U malo zemana
opljačkaše i pobiše trinaest turskih trgovaca, hadži Osmana
Dizdarevića, Safet-agu Čelebića, pet rondara, šest serežana,
serzenta Alfijerija i tenenta Bassana. I Mijovijo i braća
njegova govarahu svakom živu u Krajini: »Poručite
kolonelu Kambiju i providuru Corneru da sad možemo
veselo umrijeti.«
I umriješe tako. Zaskočiše ih, daklem, rondari — ližiprkna mletačka — zaskočiše ih na logu u kući Jurčevića na
Studencima. Toma, rečeni Tunjko, ne bi pri žestoku piću, pa
na vrijeme ču glas vile posestrime te uspije pobjeći
zaklonjen naćvama od debele bukovine. Najstarijeg
Mijovila i najmlađeg Šimuna, još bunovne i nerasanjene,
užadi sputaše, u imotsku tvrđavu odvedoše i začas na smrt
osudiše.
Vezanu vuku i nedonoščad iz repa dlake čupa. Sva ta
kukavelj vojnička — kojoj su se do jučer gaće punile na
sam spomen Mijovilova imena — stade ga danas, svezana i
isprebijana, prebijati, dlake mu iz brka čupati, smijati se,
podrugivati i pljuvati po njemu. Na dan izvršenja osude
dođe i kolonel Kambij i providur Rocco Corner, da se
naslade jaucima omrznutih hajduka. I baš providur Corner
dade mig da osuđene privedu kruništu tvrđave.
Osamdesetak aršina ispod okomite litice i tvrđavnih zidova
na litici bjelasaše se isturena stijena, kao neka odskočnica
za jezero koje se modrilo na dvjesta aršina ispod nje.
Providur se dugo naslađivaše gledajući stijenu, pa sve od
naslade usne oblizava, usukiva brk i smiješak ispod njega.
Onda pogleda Mijovila i Šimuna, te, tobože, prijateljski
reče: »Laka ste skoka, junačine. Skočiderte na onu
stjenčicu, pa kud znate!« I Corner, i kolonel, i svi serežani
odreda ponadaše se u opakom srcu da će braća uistinu
185
skočiti i pružiti im živinsku nasladu, koju su tako dugo i,
kako bih rekao, ustreptalo priželjkivali. Jerbo već više
godina nijedan hajduk skočio nije, nijedno se čovječansko
tijelo nije razmrskalo, niti se rumena krv prolila po kamenu,
koji je od krvi — pošto bi je kiše isprale — postajao sve
bjeliji i sjajniji. Sigurnost providurova zahvati i ostale, te su
svi za gotovo držali da će ovi dižiglavci hajdučki, ludo se
pouzdavajući u noge lagane, zaista skočiti i veliku im
nasladu pružiti. Nu, Mijovijo reče: »Kad bi ti, smrdo, na
mom mjestu bio, zaista bi skočio. I ništa ti se, moj
providurčiću, dogodilo ne bi, jerbo se lešinarima ništa
dogoditi ne može ma odakle se spustili i ma kakvu mrlinu
progucali.« I udari u smijeh i on i brat Šimun za njim, a
providur škrgući zubima i prevrći očima. Tada mali Šimun
povika: »Gledajte, ljudi, kako vam providurčić pozeleni. To
je od žabe krastače koju živu proguta, a strvinaru je živo
otrov kô i vuku lešina!« Providur se ne umjede svladati, već
udri pesnicama čas jednog čas drugog, a njima gospodska
pesnica milovanje. I Mijovijo reče: »Ne udaraj, jado, dlan
ćeš nažuljati, a opet nećeš zaboraviti kako si ono u
Crljenom klancu gaće napunio misleći od čobana da smo
mi, a dvanaest ti je serežana diliđencu pratilo!« I Mijovijo s
dva prsta začepi nos. A što je najgore, Corner je dobro znao
da to bijaše istina, pa mu se i samu pričini da čuje smrad od
nekad punih gaća, te i on dva prsta nosu prinese. Onda se
trgnu i prosikta: »Strijeljajte ih!« Mijovijo pogleda brata i
dobaci mu: »Samo veselo, brajo, samo veselo! I neka te ne
smeta što smrdo i sad smrdi. Začepi nos i smij se!« I
obojica nos začepiše, u smijeh udariše, i smijahu se,
smijahu zaista od srca veselo, i njihov smijeh bijaše tako
čist i zvonak, da se pucnjava nije ni čula. I kad im se tjelesa
prostriješe po kamenju, taj je zvonki smijeh još uvijek
zvonio odbijajući se od golema grotla okomitih litica što
186
opasuju jezero. Kažu, da svake prestupne godine licem na
svetoga Filipa i Jakova — u dan njihove smrti — poput
srebra čist smijeh dugo i jednoliko kruži ljevkom jezera,
kao da uspavane stijene na junačka djela budi.
Glava VIII
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO POGIBE TOMA, REČENI TUNJKO
POSLJEDNJI OD SINOVA PRPINIH
Ostavši, daklem, sam, Toma — rečeni Tunjko — požali
i cijelog života žaljaše što posluša posestrimu vilu i zaštićen
naćvama umače rondarima. Morao je ostati s braćom s
kojom je vojevao, morao je veselo poginuti. Sada ostade,
eto tako, kao osušena grana, a biti eto tako, isto je što i ne
biti. Prikučiti se Rošinoj, Sočivičinoj, Stipanovoj ili bilo
kojoj družini, isto je kô da se pače pilićima prikuči. S
braćom se tako lijepo vojevalo, smijalo i pjevalo, krv je krv,
a sve drugo — luk i voda. Gdje su oni naleti i zaleti, oni
okršaji i skršaji, kreševa i plandovanja, puste pjesme uz
pečene janjce i tuste ovnove, puste... I što više uranjaše u
divote prošlosti, sadašnjost se sve više smrkavaše
smračujući i samu želju za životom. Potucaše se tako tamo i
ovamo, od nemila do nedraga, a ponekad i kući svraćaše ne
skrivajući se, te je pravo čudo što ga odmah ne zaskočiše.
Njegovo hajdukovanje više ne bješe ono. Sve nekako
mlitavo i opušteno, bezvoljno, i kad ubijaše i sam se čuđaše
kako mu to za rukom polazi, a često zapravo i nije znao da
ubija, već onako, kô zamišljen mesar i ne misleći kolje li
janje ili kozle. Ubijene ne bi čak ni opljačkao. Svijet mu je
pred očima blijedio i vidljivo se smanjivao, a i sam se
smanjivao s tim izvinutim svijetom. Kopnio je. Kopnio od
tuge i samoće što ga sve jače i mučnije pritiskivahu.
187
Čovjek bi i tako mogao protumačiti: ubi ga čemer za
braćom. Nu, to bi bilo djetinjasto tumačenje, lišeno one
čudesne osnove kroz koju se provlači sva potka svijeta. Ima
li išta mahnitije od čovjeka koji tumara kao obezglavljen
pijetao, tumara a da ne zna kud tumara, ubija a da ne zna
koga ubija, i to u kraju gdje je krvna osveta vrhovni zakon?
Ovdje bi ga tek smrt braće morala zadojiti mlijekom života
i uliti mu snagu koju ne bi mogao potrošiti sve dok ne bi
došao glave kolonelu i Corneru, rondarima i serežanima, ili
pak svoju izgubio.
Bijaše, daklem, nešto drugo. A to drugo bijaše jedino
istinito, jerbo je nevaljanica u smrtnom času pred mnogim
ušima posvjedočila. Naime, Marija Bendinica — žena
spomenutoga Jakiše Brnjca, onog što bolesna Čakiju prikla
— da bi osvetila muža i braću njegovu, koje poslije osveta
stiže, stade po stazama i bogazama kud su prolazili Prpini
sinovi bacati čine od ludila u nadi da će netko od njih na
njih nagaziti. Bile su to crvene krpice i uzice, komadi uža
od kukuruzovine, krnjave drvene kašike, sušeni praseći
mjehuri, puzdre i raznovrsne koještarije. Svi nagazi bijahu
na ludilo nakanjeni. Ali nitko ne nagazi. Možda ni Toma ne
bi nagazio, da se u onoj trci nije pod naćvama opotio i
mašio se za čistom crvenom krpicom što mu se na putu
nađe, da njom znoj obriše. I kako pot obrisa, onako ga jad
za srce ujede, a svijet se polagano stade prevrtati dok se
sasvim ne prevrnu.
I tumarao je, kako rekosmo, ne znajući kud tumara,
ubijao ne znajući koga ubija, i kopnio, kopnio, kopnio... A
onda jedne zdravomarije dođe kući, večera žlicu zelja,
izljubi svoju djecu i djecu braće svoje — što muškarci nikad
ne činjahu — i reče da ide malo pošvrljati po Bosni. Ali,
kako će se vidjeti, u Bosnu ne ode.
188
Budući da je bila rana jesen — slama, kapucina i
jasenov grm spremljeni, a marva se još po brdu napasala —
ne bijaše potrebe da se na tavan pojate ulazi. I da nisu djeca
igrajući se ušla, tko zna koliko bi još potrajalo dok bi ga
otkrili. Ležao je na slami s pripašajem pod glavom. Od
gladi bijaše sasvim okopnio, bijaše lakši od ručka koji je
nekada mogao pojesti, bijaše tako lagan, lagacan da ga je
ostarjela majka Anđelija uzela u krilo kao nekad i kao
nekad pjevušila mu luckastu uspavanku:
Spavaj, spavaj, malo moje,
ispod sise majke svoje:
sisa će te od'raniti,
majka će te obraniti,
s dva će pera zlatne koke
odgnat čari i uroke,
a s veprove dvije kuke
odagnat će svake muke.
Anđeli će s našeg praga
otirati crnog vraga,
glogov kolac sa dva kraka
probušit će vukodlaka,
a vile će na panjčiću plesti
grivu tvom vrančiću.
Vik ćeš imat sablju britku,
vik ćeš piti vodu pitku,
vik ćeš imat barut suv,
vik ćeš jisti u kvas kruv,
vik ćeš sići dušmanina,
vik ćeš biti junačina.
Spavaj, spavaj, malo moje,
bit će dugo žiće tvoje...
Jadna li sam i kukavna!
189
Glava IX
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UNUCI PRPINI MUDROŠĆU BABE
ANĐELIJE NOVIM BOŽJIM PUTEM KRENUŠE
Za izginulim Prpinim sinovima ostade, daklem, tušta i
tma i sijaset ružičastih kljunčića i šapica bez čaporaka: što
muškinja što ženskinja dvadeset i osam ukupno na broju —
od toga tek troje sedamnaestu uhvatilo. Tko će bezdana
ždrijelca napuniti kad muške ruke nije i kad puške nema!
Ono malo blaga što barut donese, može barut i odnijeti. A
da i ne odnese, dukati jaja ne nesu niti se iz njih legu; a sve
što se ne leže i ne klija brzo kraju dođe. Velju, dječica
bijahu još nejačka da bi se očevom puškom zametnula, a
usto pospana i nevješta hoda da na djedovskim putovima
posrnula ne bi.
Stoga, e da bi sačuvao zavjet učinjen s kraljevim
tobolčarem, Bogu ne osta ino već da sam nešto izmisli i
progovori kroz luckastu pamet babe Anđelije. Daklem, baba
Anđelija za prvog proljetnog mlađaka sazva pred kuću na
stopicu sve svoje nevjeste, upre prstom u mjesečev srpić i
reče: »Gledajte, neve, nevjestice, kako je tanahan kô vlas i
kako će ubrzo kô sir nabubriti. Djeca vaša a unučad moja
ista su kao on današnji, i neka budu kao on sutrašnji: neka
bubre, neka nabubre, a ne da potamnu prije nego i prvu
četvrt dosegnu, kao što očevi njihovi potamnješe. Puške im
ne dajte, puške im ne dajte, jer ni on puške nema!« Tada
Anuka, udova Mijovilova, upita: »Što ćemo im dati kad
osim pušaka ništa i nemamo?!« Jetrva njena, Kata, udova
Šimunova, odgovori umjesto babe Anđelije: »Imamo žaru
dukata. Nabavimo im ovce i koze, pa neka ih čuvaju.« Na
to baba Anđelija zapjevuši: »Pola za vukove, pola za
ubojice otaca svojih.« Janja, udova Tomina, izmisli nešto
190
novo, pa reče: »Nabavimo im mašklin i motiku, neka krče
kamenje, neka siju bar i proso, pšenicu i ozimicu, lozu i
krumpir i bilje svakovrsno.« Anđelija i opet zapjevuši kroz
uvele krezube usne: »Pola za ptice, pola za ubojice otaca
svojih.« Tada se nevjeste narogušiše i prosiktaše: »što nas
mučiš! Kaži ti, o najmudrija!« A baba Anđelija umjesto da
što kaže, zapjevuši svojim istanjenim i oturpijanim
glasićem:
0 neviste, nevistice,
podignite k nebu lice.
Ko to nebom kruži,
nikad se ne tuži,
niti ore niti kopa
a deblja se kô tri popa?
On na svaka kuca vrata,
od svakoga nešto mata:
ovde mlika iz kablića,
onde masla iz štapića,
ovde kȁše iz kotlića,
onde sira iz miščića,
ovde komad kruva suva,
onde krpu stara ruva,
divenice, kobasice
i zalogaj pečenice,
kášu ulja, šáku vune
i za gusle konjske strune,
oputine kozje tanke,
oglavine za opanke
I poneku višnu dinju
za prežednu sirotinju...
Anuka, udova Mijovilova, redomice pogleda jetrve i
reče: »Pravo govori!« I povika najstarijega sina Jurasa,
kasnije nazvana Potucalo, te mu reče: »Pođi u brdo i
191
nasijeci devet štapa jasenovih!« Potom se obrati jetrvi
Anici, udovi djevera svojega Nikolice, što od kuge pokošen
bi: »Ti si tkanju najvičnija. Devet torba uprtnjača otkaj!«
I tako nastadoše prvi prosjaci od zanata, za razliku od
onih koje nevolja potjera i kojih od iskona svud po svijetu
ima.
Glava X
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO BOŽJE POSTOJANO
NASTAVLJA MA KAKVO DOBA NAILAZILO
Premda ne mogu pouzdano ustanoviti bijaše li ikoji
Hrvat nazočan tajnom dogovoru u Ljubnu — mjeseca
travnja 1797. — da dovede nove gospodare u Dalmaciju,
mogu sasvim stanovito potvrditi da Hrvati punih pet
mjeseci bijahu najjadovitiji narod pod nebom, jerbo im
punih pet mjeseci nitko na vrat ne uzjaha. I stadoše se
svijati i zavijati, cesaru Franji molbe jaukati, da im vojsku
šalje, jer ovako ne znaju ni što će ni kud će s nevoljnim
sobom. A kad cesar vojsku u Krajinu posla i zajaši, odmah
se stadoše kopitati, te mnogi — među inim i moj stric — u
turskoj Bosni utočište potražiše.
Bijaše mi ravno šest godina kad na 1806. Austrijanci
sjašiše a Francuzi uzjašiše. Istini za volju, potonji su u puku
malo privrženika imali, ali imali su ih. I da nisu fratre
progonili, crkve i samostane u štale pretvarali, svete stvari
poganili i svakovrsne svetogrdnosti činili, imali bi ih još i
više. Ovako narod gore nego Turčina zamrzi bezbožnog
Francuza uza sve to što mu ovaj stade zemlju gospodara
dijeliti, škole otvarati, ceste probijati, krumpirovo sjeme i
druga ovozemna darivati dobra. Nu, što čovjeku prudi da
čitav svijet zadobije a duši svojoj nahudi! Narod se podiže
na Francuza, te nastadoše ustanci i bune, bitke i bojevi,
192
krvoprolića vele velika po svoj Dalmaciji, a ponaosob po
poljičkoj, neretljanskoj i imotskoj krajini. Bijaše na stotine i
tisuće junaka bez premca, od fratra Dorotića do Zubana i
imotskog hajduka Martina Pavlovića Žažapca, kojega
naimenovaše gospodarom sve zemlje od Cetine do Neretve.
I narod opet — po prokletstvu Božjem — udaraše na jedne
da odmah potom druge gospodare dovede. I tako krv
prolijevaše za Austriju i ne znajući da se ova u Schönbrunu
ničice prostrla pred kljakava koljena malog korzičkog
hajduka. I tako ono što u boju glavu ne izgubi, izgubi je na
strelištu ili u tamnici, ili se pak po Turskoj i Hrvatskoj
razbježa prekriveno očima od straha i pupka o kičmu
prilijepljena od gladi.
Bijaše mi trinaest godina kad Francuze protjeraše i
dovedoše Austrijance da ponovo uzjaše — pa kako tada
zajašiše tako do dana današnjega jaše. I ništa se ne
promijeni. Kao i Mlečići stadoše šurovati s Turcima i štap
lomiti na nevoljnom puku hrvatskome. Ono malo hajduka u
Krajini i ono malo što iz Turske preskače tražeći okrilje i
utočište, Austrijanci što pred pušku, što pod ključ, pa dobro
njima i Turcima dobro.
I da Gospodin u svemudrosti svojoj ovo kamenje raji ne
udijeli, na svakom bi drugom mjestu pocrkali kô od
crkavice. Nu, Gospodin udijeli kamenje i izoštri oko da vidi
konjanika iza brda i uho da čuje psikanje zmije dok još
spava, i nepce da razluči travu ljekovitu od trave otrovne, a
kamenje — kao nijedno drugo — napuči množinom sila
nebeskih, dobrih i zlih. Pa što koristi da im kruh oduzmeš
kad su im željud i dubova kora jednako slasni! A tebi je i
piletina teža od gline, jastuk tvrđi od kamena, jer ništa
nemaš što se prstom opipati ne da, a što pipneš, žeže. A oni
imaju sav Božji svijet s kojim se u jedno stopiše. I kako su
dio tog sveobuhvatnog i sveživog, ne možeš ih ni sasjeći ni
193
dotući ako čitav Božji svijet ne dotučeš. I tako žive od
cvijeta metvice i mirisa zemlje poslije kiše, od iznenadna
susreta sa zlatokosom vilom i grdnim Zubanom, od vječne
strave i vječne nade, te se gladni podrigivaju, žalosni smiju,
betežni kolo igraju, zlostavljani pjevaju; i nitko im ništa ne
može dok su začahureni u svom čudesnom svijetu,
neosvojivom i neoskvrnjivom.
Glava XI
U KOJOJ SE BESTEDI KAKO SE LIJEPO ŽIVJELO I UMIRALO U
STIDU LJUDSKOM I STRAHU B0ŽJEM
Dok je kamenje vrvjelo Turcima i hajducima, dolina
suza bijaše kraljevstvo posvemašnje strave, smrt vrebaše iza
svakog busa; s njom se izuvalo i obuvalo, lijegalo i ustajalo,
smrt bijaše u svakom zalogaju i u svakom disaju smrt, te
usprkos molitava svetom Anti da nas izbavi oa nenadane
smrti, smrt svejednako iznenada zaskakaše. Ljudima se
činilo da život i nije drugo već vječna igra sa smrću i da
izvan te divne i strašne igre na tom božjem svijetu nikakve
druge radosti i nema. Po svim putovima i oputinama,
ogradama i barovištima, dragama i pasikama, svuda same
samohrane smrtonosne zamke: teške plovke jedva
prislonjene na preosjetljiv splet praljaka, zubata gvožđa
napeta tankom daščicom, bezdanke prekrivene nedužnim
sušnjem, a nagazi, uroci, čini, svakovrsna otajna zla i
preobijesna strašila bijahu posijani gušće od prosa. U zoru
bi se i psu i djetetu oči širile u lopare strave, da u sumrak
srce zadršće čudesno slatkom nasladom što se i ovaj dan
preturilo i svim smrtonosnim stupicama umaklo, i ne
slučajno već istančanom umiješnošću, protučinima i
protučarima, pouzdanjem u Boga, anđela stražanina i
pomoćnicu vilu. I tako, dok se živjelo, živjelo se u
194
neprestanom divnom uznesenju, u čudesno zanosnom snu
na javi, u slatkostrašnoj napregnutosti i raspinjanju između
sila nebeskih i sila zemaljskih, između sinova svjetla i
sinova tmine, između dobra i zla, i svaki dan života bijaše
jedan život više.
A kad nestadoše Turci i prorijediše se hajduci, brzoplet
bi mislio da će i taj potresni doživljaj života, satkana od
vječno ustreptalih uzbuđenja, nestati. Nu, ne bje tako. I
Turci i hajduci živjeli su i nadalje, u dugim zimskim
noćima, živjeli na guslama, u komešanju sjena oko
trepetave vatre u zadimljenim potleušicama, živjeli po
žbunju i kamenju u sablasno gustoj mjesečini, strasniji i
junačniji nego za života. Uza sjene davnašnjih junaka
skupljala bi se i sva otajstvena besmrtna bića, skupljala se i
provjeravala jesu li gusle pravo upamtile baš sve ono što se
nekoć tako slavno i uz njihovo učešće u ljutim kreševima
događalo. A od same pomisli da su ta skrovita bića u tako
silnom broju u komšiluku okupljena ljudima bi se dizala
kosa na glavi, ledeni mravci i trnci puzli uz kičmu, i bijahu
sasvim rijetki oni koji bi se sami usudili kroz pomrčinu iz
kuće u kuću pretrčati.
I tako su i hajduci i prosjaci podjednako uzbudljivo
živjeli, nu prvi su nenadano umirali u pijanoj vatri kreševa i
ne znajući da umiru, a drugi i nisu umirali već se tiho i
smireno iz smrtna života u besmrtan preseljavali.
Spomenut ću samo kako umiraše starješinsko koljeno
koje pročedi od Jurasa Garića, Prpe, i najstarijeg mu sina,
Mijovila Špalatrina, onoga što veselo pogibe. Mijovijo
Špalatrin, daklem, rodi Jurasa kojega nazvaše Potucalo
poradi toga što ne življaše kao svi ostali prosjaci, čak i ne
zimovaše kod kuće, već se neprestance po Turskoj potucaše,
te ga u tuđoj zemlji i čas smrtni zateče. Nađoše ga, daklem,
195
smrznuta u jednoj pojati na Kupreškom polju, gdje su zime
ljute, najljuće, te živ čovjek jedva opstati može. I ne bi,
daklem, začudno što ga nađoše smrznuta, već bi začudno
što ga nađoše sa smrznutim smiješkom. Kažu, ljudi su se od
Šujice i od Bugojna danima na Kupres uspinjali da vide taj
živozamrznuti smiješak, koji očito govoraše da je smrt samo
sastavni dio života. I taj smiješak ne bijaše toliko začudan
po poruci ni po samu sebi, koliko po tome što bijaše tako
mlad na tako staru čovjeku.
Potucalov pak sin Markiša umrije u pramaljeće. Eto tu,
pod međom, u Matkovim vinogradima. Ja taman odmisio
kad dotrča mala Bendina i reče: »Pope, jedan bi te čovjek
htio vidjeti. Eno ga dolje pod međom.« Najprije pomislih:
»Stupica je!« jer tada bijaše još podosta pustahija koji se ne
skanjivahu ni na misnika ruku dići, a onda opet pomislih:
»Što ako si čovjeku uistinu potreban!« I pođoh. Bijaše
mlado jutro, rosa pala, tilovina procvjetala, trava zamirisala,
puževi išetali. Kad pod među, ono Markiša. U bus sjeo, na
zid se naslonio; navrtak gleda, a navrtak soči. Čim me,
daklem, po koraku oćuti i prepozna, podiže oči na me i
reče: »Zvao sam te, pope, jer mi je otići, pa se htjedoh s
Bogom narediti i ove svoje grješetine istresti. Nu, kad se
osvrnem na svu ovu divotu božju, nemam srca da je svojim
smrdljivim grijesima opoganim. Pogledaj, kako je sve
umiveno i okupano, kako diše i miriše, kako soči... i
navrtak, i metvica, i mlječika, i ljubica pod kamenom, i žuta
tilovina po svem brdu. Iz toga smo soka i mi prosočili. Pa
ako ove svoje smrdljive grijehe na nj ne istresem i ne
okaljam ga, nego tijano parnem, čini mi se da ću se moći
krišom ponovo u nj zavući, krišom se u njem rastopiti i
razliti se dubinama zemaljskim iz kojih sam i ponikao, a
Bog će razumjeti i bez ispovijedi oprostiti.« Još je malo
196
gledao krupnu i gustu kaplju na navrtku, a onda sklopi
oteščale kapke, baš kao da ga san obrva.
Markišina sina Šimuna naredio sam prije trideset
godina. Bijaše, daklem, ljeto. Šimun plȁv na poslu, pa u
skoku od kuće do kuće, promumljaj Očenaš, ono bilošto što
mu dadu i ne pogledaj, već suk u torbu, pa na druga vrata.
Tako ti on do ručenih doba Broćanac obigraj, pa na Posušje
udari. Nu, ni pas preko svoje ne može; nadomak Posušju
koljena zadrhtaše i noge ga izdadoše, te se pruži ispod klena
ukraj puta. Njegovi ga svjetovali da se u sunce premjesti, ali
tko će umor riječju podignuti. I tako on na travi, a trava
mokra. Kad ustati, ni makac. I mog ti Šimuna kući donesoše
i na slamaricu uz vatru polegoše. Sedam je dana ognjem
gorio i svašta buncao, a osmi dođe k sebi, jer Bog htjede da
se pri svijesti s njim naredi. Poslaše po me. Ja ga
ispovjedih, pričestih i svetom popudbinom pomazah. Kad
sve bi gotovo on se nadiže i reče: »Pope, čas je smrtni. S
Bogom sam se ljudski i kršćanski naredio, nu ima još netko.
Evo ti ovdje kesica srebrenjaka: pola za mise, a pola za med
od kadulje. Svakih desetak dana kupi tarčić meda od
kadulje i odnesi ga u onu pećinu pod kukom.« Meni to
začudno, pa upitah: »Zašto?« On uzdahnu pa reče: »Imam
posestrimu vilu koja mi stotine dobrih učini. A kaže da joj
med od kadulje životu godi i glas pročišćava. Za snage sam
joj ga počesto donosio. A sad kad nesta snage i kad mi je
seliti, red je da učinim što mogu i koliko mogu. Ne bih htio,
sad kad se za koji tren s njom na onom svijetu nađem, da
me onako ispotiha žicne: »E, pobratime, pobratime, samo
na kašiki!« I preminu. A ja sam, dok je novac trajao, svakog
petka med u pećinu nosio i svakog drugog prazan kutlić
nalazio. A kad ponesta Šimunova novca, kupih od svoga. Ja
u petak po tarčić, ono pun kakav sam i donio. I drugi put
197
pun, i treći tako. Pomislih da ju je stid od mene uzimati kad
me ničim nije zadužila, te joj prestadoh nositi.
Tako se, eto, živjelo i umiralo u stidu ljudskom i strahu
Božjem, i smrt bijaše samo jedno divotno i svijetlo
preseljenje u onaj čudesni svijet koji su za ovozemnog
života tek mjestimično dodirivali, ali s njim uvijek, svijesno
ili nesvijesno, duboko životno povezani.
Spomenuti Šimun rodi Iku, rečenog Kikaša; Kikaš rodi
Jokaša, a Jokaš rodi Matu djetića, rečenog Potrku. Svi su
ovi još živi i zdravi, a kako će umrijeti neka drugi zapisuju.
Glava XII
U KOJOJ SE BESJEDI KAKO BOG, E DA BI ZAVJET ISPUNIO, UMIJE
SMESTI I TURČINA I KRŠĆANINA
Sva je zgoda da će Gospodin uskoro i konačno Turke
grdno kazniti, jer im i ono malo pameti oduze. U posljednje
doba po svoj Bosni i Hercegovini stadoše takav zulum činiti
kakav ni u najljućoj silenosti činili nisu. A kadije, koji su
nekoć mrvicu makar i turske pravde i raji dobaciti znali,
danas tuže i sude samo da osude. Raji i opet ne preosta
ništa do Boga, britka noža i puške šarke, te se toga i
prihvati, pa tursku pravdu stade hajdučkim aršinom mjeriti i
poravnavati.
Kamen se ponovo zarumeni i nitko živ ne može
razlikovati krv kaursku od krvi turske. Među inim
hajducima bijaše najimenitiji Andrija Šimić, koji s Jovom
Kadijevićem, Ivanom Lončarom, Antom i Marijanom
Jovićem iz Vinjana, Ivanom Meštrovićem sa Studenaca i
ostalom kićenom družinom Turcima silne jade zadavaše,
iščikaše ih i ubijaše, a srebro i zlato: pola raji, a pola
družini. Šimić ubi bega Lakišića i Derviš-bega Kopčića, a
aga, trgovaca i ostale Turadije ni broja se ne zna. I tko
198
raspisa ucjenu na njegovu glavu? Turska carevina i paša
mostarski? Daklem, Austrija! Pade li u boju il ga u stupici
zaskočiše? Daklem, na logu. I ne izdade ga Turkinja
djevojka niti kakva raspusna krčmarica, već Ante Garac,
dobar čovjek, Hrvat i katolik, koji mu tvrdu vjeru zadade da
ga izdati neće. A to se zbi licem na sv. Arkadija, na 12.
siječnja 1871. I dok ga kao sputanu živinu austrijski jad iz
kuće izdajničke vodaše, Šimić dobaci Garcima: »Moje noge
nad vašim glavama bile!« I bit će akobogda, jer Šimić je u
srcu svačijem i mnoga će se kletva njegovoj priključiti.
Četiri godine poslije toga svijetli cesar Franjo Josip I.
prošeta Krajinom, tu i tamo komu štogod lanu a štogod
ćuknu, a to ludu raju s onu stranu granice ojunači, te listom
prionu za oružje nadajući se svijetloj pomoći cesarovoj. I
tako sijevnu luda munja u Gabeli, u Nikšiću i Nevesinju,
gromovi protutnjiše zemljom Hercegovom. Popovi i fratri,
vojevode i glavari, puk što se cijelom rukom ili s tri prsta
krsti... sve se diže da turski zulum hajdučkim uzvrati. Kad
se gine, nek se u opancima gine; kad te kolju, za života se
osveti da potomstvu dug ne ostavljaš kad mu ništa bolje
ostaviti ne možeš.
Još i danas bukti zemlja Hercegova, još i danas luda raja
za cesara krumpir iz žeravice vadi i u cesara se ufa, a cesar
se s Turcima pašanči. Jerbo, daklem, kad se činilo da će
polumjesec zaći, a sveto drvo križa nebo prekriti — na sam
dan sv. Ivana od Boga, na 8. ožujka 1876. vođe ustaničke,
pop don Ivan Musić i vojevoda Mićo Ljubibratić, tursku
zemlju hametom poharaše, padoše na Goricu i u njoj sve
turske kule popališe — ne Turci, već apostolski cesar
zaustavi Boga u zemlji Hercegovoj. A dogodi se ovako.
Poslije spaljivanja Gorice don Ivan udari na Drinovce, a
Ljubibratić na Posušje. I bilo bi velikoga vraga, da austrijski
a ne turski vojnici ne uhvatiše vojevodu Mićuna sa šest
199
drugova i ženskinjom nekom dobre duše, Johanom Markus,
koja je iz daleke Nizozemske pohitala da nevoljnom puku
melem na rane previje. A s njom bijaše i talijanski knez
Faella i Cesari, dobri ljudi, srca pravdoljubiva. Nu, svijetli
cesar sa svima njima, sa svim hajducima i ustanicima u
lance i tamnice, a goloruke prebjege što u Krajini za rusu
glavu utočište potražuju, još i danas odmah goloruke
Turčinu na milost i nemilost izručuje, dok se Turci
Hercegovci po samome gradu Imotskome, do zubi oružani,
šetkaju i baše i kupuju ovohoću-ovo-neću, baš kao u svojoj
kući.
Videći da im se apostolski cesar milostivo smješka,
Turci još više osiliše, te stadoše sirotinju raju na svakovrsne
muke udarati, dok se napokon joguni i sileni — licem na
dan sv. Celestina pape, na 19. svibnja 1876. — i na
cesarsku zemlju ne prebaciše paleći, žareći i harajući žešće
nego kod kuće. A svijetli cesar prede kô sit mačak, baš kao
da sibirski vuci kineske ovce deru.
Ustanici i dan današnji kruže i šestare zemljom
Hercegovom, vođeni od don Ivana Musića i Alekse Jakšića,
koji će — Bog im zdravlja podario — sva je zgoda, Turčinu
i do glave doći.
E pa kad je tako, kad Turčin nemilice kršćanske glave
kupi — reći će netko — zašto onda šuknuti ili razbojnički
pop Pavao Čikeš pastvu svoju u vučje ralje šalje?!
A ja ću reći: »Ne šalje!«
U tomu i jest domišljatost svemudrosti Božje. Mora se
priznati da se Bog — milostiva ga budi slava — nikad u
tako gadnom škripcu nije našao. On svoje ne može poreći
dok smrtnik svoju ne poreče. A smrtnik se zametnuo
torbom, pa pravo u krešovo među Turke i među hajduke. I
Bogu ne preosta drugo već da u svojoj svedomišljatosti
200
pamet smuti i Turcima i prosjacima. I tako moji lazari u
Turčinu ne vide zatornika već izvor ovozemnog života, a
Turčin opet u njima ne vidi din-dušmanina već bogodanu
sirotinju, kojoj se sila učiniti ne može, jerbo Allah svaku
njihovu kletvu za gotov groš uzima, i protiv te kletve ne
pomažu ni zapisi hodže zvorničkoga koji je na veliku glasu.
Stoga nikad ni jednom od mojih lazara, makar i u pravo
kreševo zapao, ne pade ni vlas s glave ni čvokac na glavu.
Star sam i nije mi zamjeriti ako li gdje zabrazdih ili
štogod nedolična rekoh, ili pak brzopleto zaključih. Ima još
mnoštvo živih i razumnih ljudi koji zapisuju ono što vide ili
što u starinskim zapisima iznalaze, pa neka svatko prihvati
istinu koja mu se zgodnijom pričini, kako je već običaj
među ljudima kad razmišljaju o prošlosti, koju ionako svaki
svojim aršinom mjeri i po svom stasu kroji.
Pisano licem na sv. Josipa, na 19. ožujka 1878.
Pop Pavao Čikeš, župnik
201
VINO JE NEDUŽNO, A KRV OVACA U NEBO
VAPI
Dok je don Pavao čitao a Potrka se svojski upinjao da
od svega bar nešto shvati i popamti, komadić staračke
mudrosti u život ponese, dotle je mladi kapelan sve brže
slinu gutao i sve nestrpljivije čekao kad će se taj bezbožni
zapis dočitati, pa da ga smrvi rojem blistavih strijela Božjih,
koje su mu odnekud s nebesa u mozak dolijetale i tamo se
kao u tobolac slagale da ponovo polete, izrešetaju, u prah i
pepeo samelju tu vražju mješavinu svega i svačega, to
bezbožno naučavanje kakvo još nijedan krivovjernik
naučavao nije, taj nauk đavaoski zakukuljen u lažno ljudsko
milosrđe izdignuto nad Božje zakone. I već htjede zaustiti
kad se stari župnik trgnu i riječ mu raširenim prstima na vrh
jezika začara.
— Pst! — prošišta šaptom don Pavao i suspregnuta daha
stade pažljivo osluškivati.
Kroz puškarnice i prozorčić na somiću dopiraše
neumorno jednoliko glasanje popaca i zrikavaca, kao i onaj
jedinstveni skladno prigušeni, otajni i milozvučni šumor
tople proljetne noći, sazdan od milijuna malih šumova, koji
kao da izviru odasvud, iz čitava kamenjara, a nijedan
202
izvorčić ne možeš odrediti. Don Pavlovo uvježbano i
preosjetljivo uho odmah primijeti da je nešto poremetilo to,
tako dobro poznato, tihano i jednoliko. Sada i Potrka i
mladi kapelan jasno razabraše ljudske korake na travnatom
dvorištu.
— Netko dolazi — reče mladi kapelan i revno skoči da
otkračuna vrata.
Don Pavao ga hitro uhvati za ruku i ponovo prikova za
klupu:
— Dolaze mnogi.
— Ja čujem samo jedne korake.
— A ja sedmore, kao goleme šapetine što se šuljaju
tako, da ni vlati trave ne daju da zašušti — prošapta don
Pavao i zagleda se u izobanu gredu pod popločanim
krovom, gdje živi njegov duh-prijatelj, sićušan kao zrno
prosa — Nije li, daklem, tako, Prosko?
Bješe li crv u crvotočnoj gredi ili uznemirena
promjenom vremena neka daska zaškripi, no jasno se ču
tanahni glasić koji negdje ispod krova zacijuka nešto slično
ljudskome: »Je«. Mladog kapelana i Potrku srsi prođoše,
dok se don Pavao sasvim ozbiljno i s neskrivenim
poštovanjem nakloni gredi i, trudeći se da bude što
ponizniji, ljupko reče:
— Hvala ti, Prosko.
U tom se času začu snažno kucanje na hrastovim
vratima i odmah zatim glas piskutljiv i nekako na žensko
izvrnut, glas zagvoškog poštara, koji se od ovih zatucanih
seljaka nastojao razlikovati po svemu pa i po tome što je
govorio talijanski, ali ta njegova talijanština bijaše zaista
njegova, osobita i otmjena, pjevušava:
203
— Šinjor parokijere, ovde poštijere. Knjiga, letera
donosijere. La rakija točijere u pikolo bikijere za povero
poštijere. Apri, otvori, pod petom mi gori.
Don Pavlu očice mladenački zaigraše, namigne don
Petru i Potrki veselo se keseći, mačji se došulja do vrata,
zabaci ruke na stražnjicu i prinese usta ovećoj rupi na
ključanici:
— Oh, bona sera, signor postiere, ho per lei un bel
bicchiere. Voltate »kante«, signor brigante: olovo, piombo,
do' će im dobro, un bel bullo per tuo culo e una bella
balla...»1
Glas se pred vratima naglo promijeni i kao iz badnja
zaurla:
— Bogu mu popovskoga, prepozna me! Razvaljujte
konobu, pa ćemo odozdo!
— He, heee, brutti farabutti, nel sotto bit će vam otto,
sopra o su, drž'te ga tu! — smijao se don Pavao, kojega je
sve ovo očito zabavljalo.
Snažan udarac sjekire fijuknu kroz noć i mrvičak se zabi
u čvrsta hrastova vrata konobe. Od tog udarca potrese se
cijeli pod i cijeli stari rasklimani župni dvor.
— Ta to su zaista razbojnici — procvokota mladi
kapelan, te se stade sumanuto krstiti i Bogu moliti usrdnije
nego se ikada molio, a roj blistavih Božjih strijela,
pripravnih da od don Pavla naprave rešeto, zastre tamna
oblačina strave.
— Ta zaista, ta zaista, razbojnici... dođoše ti zapjevati
podoknicu, moj mladi brate... nek, daklem, znaš u što si
1
O, dobro veče, gospodine listonošo, imam za vas lijepu čašu.
Okrenite stražnjice, gospodine lupežu: olovo će im dobro doći, jedna
lijepa marka na tvoje prkno i lijepo tane...
204
zagavljao, zaista, ta zaista... — dobaci mu kroz smijeh don
Pavao, pa još uvijek veselo se keseći priđe postelji, bez
žurbe odmače jastuk, uze dvije kubure ispod njega, usu
praha u žljebicu, napne kokote kremenjake i primače se
prozoru na somiću.
— Šteta — uzdahnu iskreno — što nad vratima konobe
nema otvora, da ih malo po stražnjici žignem.
Kad već ne može u stražnjicu, može u zrak, te obje
cijevi isturi kroz prozor i opali. Udarci sjekire načas
prestadoše, a onda se opet začu siguran, zapovjednički glas
iz badnja, u kojem Potrka prepozna glas razbojnika Matana
Caljkušića:
— Što ste se u gaće, dronjavci, kad do vas ni dim ne
može! Dok seljani stignu triput ćemo posao obaviti.
1 O, dobro veče' gospodine listonošo, imam za vas
lijepu čašu. Okrenite stražnjice, gospodine lupežu: olovo će
im dobro doći, jedna lijepa marka na tvoje prkno i lijepo
tane...
Sjekira ponovo poče udarati dok vrata ne popustiše. I
baš kad popustiše iz dvaju susjednih komšiluka puške
zapucaše, kao odgovor da su popa razumjeli i kao poruka da
se još samo malčice održi dok pomoć ne stigne.
Sedmorica razbojnika, uz psovke i bogohulne kletve, u
konobu nahrupiše. Odijeljen od njih samo nesigurnim
podom, mladi kapelan već vidje u njemu rupetinu i kako iz
te rupetine iskaču kosmate glave razbojnika s razjapljenim
ustima, iskešenim prorijeđenim zubima, kako strižu ušima,
sijevaju očima i uzdižu sjekiru, te se više i ne moljaše za
spasenje tijela, već samo za laku i kršćansku smrt. U
trenutku se sjeti svih grijeha i greščića, a kako mu ruke
bijahu odrvenjene, stade se u mislima raskajnički šakama u
prsa busati nastojeći da se savršeno pokaje, jer bez
205
savršenog pokajanja spasenja nema. No nikako ne mogaše
dokučiti kakvo je to njegovo pokajanje, nikako razlučiti onu
— koliko ju je puta razumom jasno predočio — onu
predivnu i prečistu tugu ljubavi, tugu samo zbog toga što je
grijehom uvrijedio svedobrog ljubljenog Boga od kajanja iz
straha da svoju jadnu dušu izbavi od onog strašnog mjesta,
gdje ništa nema osim plača i škrguta zubi, te pomisli na
ispovijed, na jedino pouzdano spasenje, i don Pavao mu se
— kakav je takav je — ponovo ukaza kao zamjenik Božji, i
što on odriješi na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima.
— Don Pavle! Don Pavle — glas mu bijaše bliži jauku
nego zovu — s Bogom me naredi i svetim uljem pomaži
grešne udove moje, da čist uziđem pred lice Svevišnjega.
— Kud si navalio kô fratar u pojatu! — uzvrati don
Pavao nabijajući kremenjače — Strpi se, bolan, malo dok
ovo ne prođe.
»Ne bih te ni zvao kad bih znao da će ovo proći«
pomisli mladi kapelan i u don Pavlovu odbijanju, u tom
uskraćivanju najnužnijeg svetog sakramenta, koji nikada
jedan svećenik uskratiti ne smije, vidje đavaosku osvetu.
Ledena ga zebnja podiđe, užas i očaj ispuniše ga do dna: uz
tijelo će i dušu izgubiti. Ali ne! Ne da on duše, ne da! Bog
vidi njegovu želju i čistu nakanu, a to što mu se sakrament
pokore uskraćuje, ne uskraćuje ga svećenik nego vrag u
svećeniku nastanjen. O, Bog će njegovo pokajanje, makar i
ne bilo savršeno, savršenim primiti. »Bože, koji sve vidiš i
sve znaš, znaš i to da sam se ispovjediti htio, a to je isto kao
da sam se i ispovjedio...« Ali i opet ne bijaše siguran da je
baš isto.
— Majku mu pokvarenu lupešku, ovdje nema ništa osim
bačava — ču se razgovijetan glas jednog od razbojnika.
206
— Gdje li je jaspre sakrio! — ispljunu drugi kao
psovku.
— Gdje je da je, do njih ćemo, majku mu popovsku
preko kupine — ču se već poznati harambašin glas.—
Razbijte strop!
Ali nije šala debelu hrastovinu nad glavom sjeći, te
jedan spočitnu harambaši da bi bilo bolje i sigurnije gornja
vrata razvaliti.
— Pa da ti kô zecu u prsa, budalašu — obrecnu se
harambaša.
— Ovako će u glavu, pametašu — zacereka se ovaj.
Harambaša ne odgovori, jer je kao i don Pavao veoma
dobro znao da rupa na stropu jednu pušku odozgo čini
pogibeljnijom od sedam pušaka odozdo.
U škripu čepa na bačvi umiješa se neki novi glas:
— Braćo! Prije boja napojmo se, braćo!
— Otčepite sve bačve — zacijuka opet neki novi glasić,
pomalo uškopljenički — odvrnite sve slavine! Kad se arči,
nek se arči...
Kad začu da iz sve tri bačve mlaz šiklja i o tvrdu zemlju
kao kolac udara, don Pavlu se smrznu smijeh na usnama i
povika:
— Bitange! Protuhe i bitange, što vam je nevino vino
skrivilo, nevino vino...
Odgovori mu glasan, odvratan smijeh iz široko
razjapljenih ždrijela obrubljenih izobanim zubima. Sva ta
usmrđena krezuba ždrijela stopiše se u jedno, golemo i
đavaosko, i don Pavao vidje kako debeli rumeni mlazevi u
taj smrdljivi ponor šikljaju i nestaju zauvijek.
Ruke mu se opustiše, napol nabijena kremenjača skliznu
niz koljena i muklo udari o pod od debele tesane hrastovine,
207
o pod koji se — čvrsto pričavlan — još uvijek opirao
slabašnim udarcima sjekire, slabašnim jer ne bijaše mjesta
zamahu. I kad seljani uz pucnjavu stigoše i razbojnike
rasturiše, nađoše ga opuštena kako na izmaku snage
jedvačujno u mrmoru plače: »Nedužno vino, nedužna krv
Isukrstova...«
Dok su se oboružani seljani, predvođeni puškarom
Zelom Matkovim, u neredu gurkali po stiješnjenoj sobi i u
jedan glas pitali tko je bio i što se dogodilo, don Pavao se
bez riječi kroz svu tu gungulu probi do vrata. Njegova
sićušna prilika iščeznu u noći, za njom ostade samo mrtvi
sjaj nekad tako živahnih očiju.
— Toliko nedužna vina, toliko nedužna vina... — već i
nesvjesno ponavljaše silazeći prema razvaljenim vratima,
koja mu se pričinjahu kao višnja opustošena jugom i grdna
rana.
Kako konoba bijaše mala, pod dobar pedalj ispod praga
i čvrsto nabijen nepropusnom glinom, onako se proliveno
vino zadržalo kao u bunaru, a već smirena površina ljeskala
se u slabašnom svjetlu što je prodiralo iz sobe kroz uske
pukotine na sastavcima dasaka.
Don Pavao zagazi u to mirno mirisno jezero, i čim
zagazi, ozari se, tugu usrka zemlja i stara se radost vrati. O,
dobro je, dobro je jednom i tako: gavljati po vinu kao po
rovanju, gavljati, gavljati... Zanesen tim novim i dotad
nepoznatim čuvstvom raskošne rasipnosti i ne ču kad seljani
napustiše sobu, ne ču ni sve glasnije i uzastopnije dozivanje
don Petra koji se od straha već bijaše povratio i na ispovijed
zaboravio. On je samo šetkao i gackao po tom čudnom
božjem jezeru, koje se u ovoj tmini beskrajnim činilo,
bucao nogama mirisnu tekućinu, prskao i rasipao, tako
obilno, tako ludo, tako bećarski, dok mu se na kraju ne
208
pričini da je on sâm i samo za svoj ćef sve te bačve otvorio
i svu tu rumeniku isprolijevao.
Tek kad mladi kapelan i sam siđe u konobu, zagazi u
jezero vina i svojom snažnom rukom prodrma slabašna
staračka ramena, don Pavao dođe k sebi i sjeti se zašto je
zapravo došao.
— Odmah ću ja — reče ozbiljno, kao da se ni trenutak
od strogo određene nakane odvojio nije, te se onako sićušan
zavuče između dvije bačve, sagne se i stade rukom pipati
pod vinom, a onda našavši što je tražio veselo kliknu —
Ipak im je Bog pamet smutio!
Zatim iziđe na dvor, do koljena natopljen vinom, i uputi
se u sobu veselo mašući teškim, između dviju bačava
skrivenim, dvolitrom, punim puncatim fiorina, kruna,
patakuna i banovaca, koje je već desetu godinu skupljao kao
milodare za gradnju zaručnika zvonika uz malu mladenku
crkvu.
Tamo negdje na brdskoj kosi, premda noć bijaše bez
mjesečine, Potrkine su mačje oči u hladnom sjaju zvijezda,
kao u pol dana, razabirale svaki kamen, a lake noge svaku
škrapu preskakale.
— Polako, mali, mogao bi ravno na pušku —
opominjaše ga s podnožja brda brižni glas puškara Zele
Markova, koji bi sve što je radio, radio polagano, oprezno i
sa svih strana osigurano.
Ali tko će mladu krv urazumjeti i repicu što se — tko
sam, ja sam — prčevito uzdigla, natrag pod guzicu
skovrljiti! Da ne bi njega, Potrke, ti bi premudri seljani još i
sad trčkarali po popovoj sobi kô pijana kuja za vlastitim
repom. Nu netom je zaprašilo i hajduci vjetru pete okrenuli,
Potrka nije vlastiti rep grickao, kao njegovi premudri
seljani, niti zubima cvokotao kao onaj prehrabri pop iz
209
Omiša, već je otkračunao vrata i u svjetlosti, što je iz njih
kao iz puške izletjela i na zelen kamparan pala, prepoznao
Matana Čaljkušića i po stasu, i po širokoj četvrtastoj
glavetini crvenim peškirom omotanoj, i tako se posigurno
uvjerio da mu se u glasu nije prevario. I dok su se svi
muvali po popovoj sobi, on je otrčao do divljega kestena,
napeo oči i uši i jasno čuo brze, gotovo trčeće korake kroz
grabovinu u Grabarju, a malo zatim po kamenju na Gradini.
Tada je doviknuo: »Ljudi, veselo za mnom!« i odmah se
htio staviti potjeri na čelo, kao pravi vođa, odrastao i
neustrašiv. Ali oni su se mudro dogovarali i natenane
raspravljali, baš kao da vrijeme nema drugog posla već da
njihovo nadmudrivanje sluša. I kad su napokon krenuli,
krenuše kao da im se ne ide. I što se sad smucaju kad je kô
na dlanu jasno da Caljkušići bježe podvinuta repa i uvučena
vrata, da bježe brže od vjetra i da neće stati dok ih puškama
ne zaustave! O, da mu je bar štogod stare šare pirlitane, sâm
bi na kraj s tom prokletom nadrihajdučkom mišadijom!
Gore s Grede, s Matkova ljetnog tora začu se nekako
ustrašeno, očajničko i krkljavo blejanje ovce, blejanje Potrki
tako dobro poznato iz doba velikog predbožićnog klanja.
Sluteći da bi grdna zla moglo biti, stade usrdno zazivati sve
vile i dobre duhove, pa i onog majušnog don Pavlova
Proska, da razbojnicima pamet smute i krv s očiju maknu.
Ali čini se, da su noćas vile negdje drugdje bile ili tvrdo
pozaspale, jer kad se Potrka do tora došuljao — sluteći zlo
junačka se krv sama od sebe u se i u opreznost uvukla — u
slabašnom svjetlu noći ukaza se prizor jezovit, stravičan, i
Potrku ledena zebnja o studen kamen prikova. U jasenovim
plotom ograđenu toru, prislonjene jedna na drugu kao u
šaputavu milovanju, ležalo je nepomično pedesetak ovaca
prerezana grkljana. Krv se još uvijek tihano i bešumno
cijedila i kapala, pušila se i mirisala, a nad tim mirisom
210
krvi, ukopan papcima u umršena i slijepljena runa stajaše —
kao kakav sablasni ćulak — crn, nedoklan ovan predvodnik
i jaukaše posmrtnu naricaljku nad zaklanim stadom i nad
zaklanim sobom. Njegova se visoko uzdignuta glava
ocrtavala u Kumovoj slami, baš tamo gdje bljedokrvna
maglica bijaše najgušća, tako da je Potrka mogao jasno
vidjeti razjapljena usta i vrat razjapljen. I činjaše se da ni na
nebu ni na zemlji nema ništa do tih dvojnih usta, koja su
krkljala prokletstvo i vapila pravdu, onu jedinovaljanu
pravdu potpunog poravnanja.
— Brže, brže, vrag vam materi lug u prkno sasuo —
obezumljeno dovikivaše Potrka tim prokletim balavim
puževima koji su milili za hajducima kao za mrtvačkim
nosilima. Da su odmah potrčali kad ih je on po zvao, zlo se
ne bi dogodilo. Ali oni su se, predvođeni premudrim
puškarom, čitavu vječnost savjetovali, dogovarali,
raspredali, i stoput Potrku priupitali nije li se možda
prevario, nisu li hajduci ipak kroz Proložinu udarili kad im
je to bilo i zgodnije i priručnije. I kad su napokon pošli za
njim, pođoše s noge na nogu, kao na derneku.
— Tabani vam o prkno prirasli, a prkno o stopicu! —
više jaukaše nego proklinjaše.
Kad napokon stigoše, nađoše Potrku kako kleči i u
nemoćnom jadu šakama o kamen udara:
— Prokleti bili! Prokleti bili... Pošto bijes ne mogoste
iskaliti na don Pavlu, iskaliste ga na vinu i jadnim, jadnim
ovcama. Prokleti bili... i svi vam vrazi po duše dolazili...
— Gdje mi je brat Antuka? — povika puškar, te poput
strijele proleti pokraj tora i iščeznu u okrugloj bunji,
sazdanoj i zasvođenoj u suhozidu. Za njim ostade tamni
oblak jeze, koja se svima odjednom zavuče pod kožu.
211
— Zaklan, zaklan uz vatru kao ovca... zaklan s
krunicom Božjom u ruci, s krunicom Božjom u ruci... — i
svi vidješe kako puškar naočigled raste i kako se njegove
zgrčene pesti do neba uzdižu.
— ... s krunicom Božjom u ruci...
To da je stari Antuka zaklan dok se Bogu molio tako
silno razjari dotad mlitave ljude, da na poklik nekoga
»Sigurno su se u svoju pojatu zabili« svi jurnuše kao da se
zemlja za njima prosijeda. I Potrka, koji je dotad poput
razigrana ždrebeta trčkarao pred njima, sad već u prvom
letu zaostade i sve više zaostajaše. Sustiže ih — sklonjene
za kamenje i u okrug poredane oko Matanove pojate — tek
kad je pucnjava jenjala i slamnati se krov rasplamtio poput
ivanjskog krijesa.
I baš kad netko podviknu: »Svi su pobijeni!« iz plamena
iskoči najmlađi Matanov brat — dječačić od petnaestak
godina, ni dvije od Potrke stariji — i ostade uspravan na
ledini pred pojatom s rukama visoko uzdignutim. Golobradi
obraščići, koji su posigurno žuti i zeleni bili — što se iz
bezumno raširenih očiju lako razabrati moglo — u
rumenom odsjaju vatre činjahu se dozrelim jabukama.
— Izlazi, ako još koga ima! — podviknu Stipe
Brstilačin.
Ali više nitko ne iziđe: što kuršumi ne probiše, oganj
sprži.
Tada Potrka na užas vidje kako puškar, koji je i banovac
u letu bez ciljanja pogađao, polagano, pažljivo i
proračunano kuburu oku prinosi.
— Ne! — kriknu Potrka, ali glas mu ni do jezika ne
dopre, već se u grlu smrznu.
212
Na čelu, što se tek nebu otvorilo, rumen se cvijet
zarumeni.
— I tako je, uz pomoć Božju, i to gotovo — odahnu
puškar zatičući kuburu za pripašaj, kao umoran vršač vìle u
slamu poslije vršaja.
Potrka pokri oči rukama i stade trčati natrag kući,
nasumce, prepuštajući tabanima da nađu oputinu povratka
kao što je i konjska kopita nalaze. Ali ma koliko oči stiskao
i dlanovima ih pritiskao do dna boli, one su svejednako
gledale od straha izbezumljeno golobrado momče, od straha
uspravljeno i sleđeno u žarkom odsjaju vatre, s rukama u
nadu uzdignutim i s rumenim cvijetom nasred čela. Stoji
tako uspravan, kao mladi jasen, kao nedoklan ovan s
glavom u zvijezdama, stoji uspravan i nikako da padne,
nikako da padne... o, Bože, nikako da padne! A dva krupna
oka, ko dva crna jezera, ne gledaju puškara Zelu, već njega
optužuju, njega, pogrdnog lovačkog psa, koji im ni za stopu
s traga ne siđe.
I kad tako slijep od mučnine i od one proklete
hladnokrvnosti ubojice iz zaklona, ubojice zaštićena
stijenom i zakonom, i kad tako slijep na crnograb naleti,
umjesto da nova bol staru potisne, još je više pojača, te kao
sumanut stade iz svega glasa jaukati i mahnito udarati
glavom o metalnosivu crnograbovu koru što je upravo
živnula u prvom praskozorju pobjednika dana. Dugo, dugo
udaraše čelom o tvrdo stablo, udaraše i udaraše dok ga krv
svega ne obli i koljena ne izdadoše, a onda se složi na
kvrgave crnograbove žile i glavom uroni u bus zvonike,
koja je tu tko zna kako izrasla, jer je nigdje u blizini ne
bijaše.
Negdje oko podne, a da ni sam nije znao kako, dobaulja
do kuće i ni od koga opažen uđe u kuhinju i skutri se ispod
213
žrvnja. Kao iz magle polagano izroni ognjište i dvije
šćućurene prilike uza nj. Podlivoguz niz dugački drenov
ražanj gura tri četiri preostala nedopečena i usčvrčala puža,
primiče ih žeravi dok opankom cijelu hrpu ispražnjenih
puževih kućica u vatru smeće. I sve to radi s nekom
mirnom, gotovo svečanom sporošću, puštajući site oči da
mrtvo puzu ognjištem ostavljajući im na volju da gledaju ili
da ne gledaju nedužne živinice, žive na ražanj nabijane, žive
na laganoj vatri pečene i gotovo žive proždirane. Užasni li
smo, Bože!
Tetka Livoguza sjedi na stočiću sučelice, i sve se na
onoj pogolemoj lijevoj guzičetini vrti, kao na kakvu
neviđenu klupku vune, sve se brže i dublje za vlažne usne
ugriza, sve prekomjernije šiba muža onim svojim otrovnozelenim i vječno gnjevnim očima, dok na kraju ne izgubi
strpljenje, zajapuri se i uzvrti na stolcu, te ga zovnu kratko i
oštro:
— Stipica!
On na nju uzdiže spokojan pogled sita čovjeka i odazove
se naglašavajući svaki slog:
— Što je, Ivka?
— Ma šta: što je?
— E, što je?
— Bolan, sam pojede pun ražanj spuža!
— Poje-doh, pa što on-da?!
— A meni đava' jednoga!
— Po-jeo ja, po-jela ti, ista stvar! Muž smo i že-na, pred
Bogom je-dno!
Umjesto da to razvedri Potrku još ga više dotuče, te mu
se u jednom času pričini da mu je teški žrvanj na prsa
skliznuo i o zemlju ga prikovao. »O Bože, kako se sve to
214
zove, sve to što se sruči na tvog malog Potrku otkad ga
među ljude gurnuše? Kako se to zove, kako se to zove... Je
li to Život?«
Htjede još nešto Boga upitati, ali glad, bol, krv
izgubljena i noć zaklana sklopiše mu oči, pod kojima se
ukaza golobrado momče s rumenim cvijetom usred čela.
Onda se to momče prometnu u crna ovna predvodnika, koji
s prerezanim grlom i s visoko uzdignutom glavom očajnički
krkljaše nad nedoglednim poljem zaklanih ovaca. I opet
momče s krvavim cvijetom na čelu, i opet ovan s dvojnim
ustima krvavim, i živi puževi na ražanj naticani, i živi
puževi u živoj vatri pečeni...
»O Bože, je li to Život? Na krošnama krvavim tkan,
krvavim zubima zdan, na krvavom jastuku krvavi sanja
san... o, Bože...«
215
I S TIM SE VRAŽJIM PRIMORCIMA NAKRAJ
IZIĐE
U onoj pomutnji i metežu koji nastade po pokolju
nedužnih ovaca, Kikaševi dobrih osam dana zakasniše da
siđu u primorje, u Bašku Vodu, te da uprošeno po
Hercegovini primorcima za zdravu paru ili za dobro ulje
prvi tržnu, a zatim — na put Božji — štogod i izmataju.
Nije da se roba baš nikako nije mogla prodati, ali kako su
se prosjaci iz zapadnih i podbiokovskih sela odjednom
srondali i jedni drugima cijenu obarali, tako su se pogani
primorci dobar mjesec potrebnim opskrbili, a višak nastojali
u bescijenje dobiti. I ništa nije moglo pomoći da pošten
čovjek do svoga dođe. Ni proklinjanje da bi tko srcu uzeo,
jer sad nisi prosjak već trgovac — trgovina je trgovina — a
za trgovčevu kletvu i zakletvu ni noktom o zub. Uzaludne
su bile i sve Kikaševe doskočice i smicalice: »E, ovo je
vuna od ovaca paše mostarskoga, koji ovce iz Misira
nabavi... e, ovo je kaštradina od ovna svevidara, što samo
bajnu gajtan-travu pase i elverum-vodu pije, pa mu meso od
cukra slađe, od kadulje zdravije, i svaku drobobolju kô
rukom... e, ovo je vosak iz ulišta travničkih fratara,
posvećen vosak od kojeg se valjaju voštanice grličarke, da
216
nas Bog, po zagovoru svetoga Blaža grličara, oslobodi
svake bolesti grla... e, ovo je kozle ispod sise i pšenica sa
vrh lise, ozimica sa novine, s krčevine, a krumpir za pir sa
Zavelim-planine, vilinske jazbine... e, ovo je...«
Primorke bi samo slušale, u šaku se smješkale i nudile
cijenu bescijenja. Jedna se toliko obezobrazila da se Kikašu
i u brk nasmijala:
— Ja sam, bolan, zakjučer sedam oka vune za krunu
kupila.
Kikaš se najprije trgnu kao na bogohulu, a onda
polagano uzdiže glavu i zabrinuto upita:
— Veliš, za krunu? Brat to bratu ni za pet ne bi dao.
— Brat bratu ne bi, ma on meni dade — smijucnu se
žena.
— A što mu ti uz krunu pridometnu za uzdarje? —
namignu joj Kikaš.
— A što bi mu pridometnula!
— Što žena ima, a nama je od potrebe — nakesi se
Kikaš.
— Pii, pogrdo stara! — ljutnu se žena, ma ne suviše
žestoko.
— Ne ljuti se, ženska glavo i silo nečista! Tko ne zna za
šalu, ne zna ni za molitvu. Nego... onda si ti to zasigurno
kupila od čovjeka što jednim okom gleda u Brač a drugim u
Biokovo?
— Otkud znaš!? Kikaš žalostivo obori glavu i
promrmlja, tobože, za se, ali opet tako da ga i ona može
čuti:
— Nevoljnica!
217
A to podžeže žensku znatiželju, te ga stade moliti i
zaklinjati da joj kaže što je time htio reći.
— Sve kad bih imao srce od meda, ovdje ne mogu —
odgovori sumorno Kikaš — jer bi i mene veliko zlo
sustiglo.
— Kaži, dobri djede, kaži svojoj Milki, gdje to možeš?
— stade se umiljavati dok joj se očice žagre, pa žagre.
— Valja pola dana izgubiti, ženska glavo, a ja sam
čovjek star i siromašan, vremenom oskudan, i nije mi
dangubiti.
— Platit će tebi tvoja Milka, platit će ti pošteno što
zaišteš... — upela, pa upela.
— Kad je baš tako i kad druge nije... Potrka, sine, dođi
sa mnom. — A onda objasni ženi zašto i unuka vodi: —
Nedužna su usta i Bogu slađa. Pođimo u crkvu, nadam se da
je otvorena.
Kad u crkvu i svetom se vodom prekrstiše, Kikaš ženi i
unuku pobožno šapnu:
— Kleknite ondje i u sebi izmolite tri puta po tri dijela
svetog ružarja, sva otajstva radosna, žalosna i slavna. A ja
ću što znam. Potom se uzšeta po crkvi i u trzajima uzlamata
rukama:
— Iš, đavle, iš! Ako te je igdje u hramu Božjem, iš u
pakao: Iš, iš! Uj ora', iš...
Kad izmoliše, Kikaš uze ženu za ruku — runjava joj se
koža već u gargaše prometnula — i kao da po jajima gazi
privede je velikom oltaru:
— Sad se ovdje pred licem predobrostivoga svesrditelja
Boga i pred licem, tobože, nedostojnog sluge njegova Ike
Špalatrina, rečenoga Kikaša, zakuni i zakletvom potvrdi,
utvrdi, utisni, upečati i obećaj da nikomu nećeš reći ni riječi
218
i da ćeš mi na sve upite svesrdno, sredno, bogoljubno i po
duši odgovoriti, jerbo su ti ovo pitanja velika i veledostojna.
A kad se žena zakle, Kikaš tajanstveno prinese usta
njenom uhu i šaptom je upita ne zaboravivši da je rezne
okom sa strane:
— U koju si svrhovitost i računljivu potrebu rečenu
vunu kupila i namijeniti hotjela?
— Udajem kćer, pa za štramac, hoćemo reći za
strunjaču — bojažljivo odšapta žena.
— Jesi li već rečenu vunu iz vreće činiti izvaditi dostojiš
se?
— Nisam još.
— To dolično bijaše činjeno i jest. A jesi li, možebitno,
stražnjicu svoju na rečenu vunu spustila ili spustiti hotjela,
ti ili tko drugi, u namjeravanoj nakani da na nju sjedneš i
posjedneš?
— Nitko nije sjeo. Odmah sam je odnijela na tavan i uza
zid uspravila.
— I to dobro, dostojno i dolično bijaše činjeno i jest. A
je li tko tabanom svojim, pa bio u opancima, postolima ili
bos, je li, daklem, činjaše se dostojati rečenu vreću dodirom
dodirnuo u namjeravanoj nakani da na nju stane i
popostane?
— Nije imao kada — uzvrati žena kratko uznemirena
njegovim dugim i sve od nekih otajnih riječi složenim
pitanjima.
— I to najbolje i najdoličnije učinjeno bijaše i jest, jerbo
duh Gospodnji lebdi nad vodama i nad ognjem vjere tvoje
ognjevite.
— Vjerujem ja u svog Boga, tvrdo i stanovito, kô stanac
kamen.
219
— Stoga je sva zgoda i potporna prilika da veće nevolje
neće biti. A sad ti mogu po istini reći, jadnice moja
okolišna, ženska glavo i silo nečista: vunu si kupila od onog
nevoljnika, u kom su se dva grdna vraga udomila, to si i
sama mogla razabrati po tome, što jedan gleda u Brač a
drugi u Biokovo. To ti je Škiljo iz Zagvozda, vražji jatak i
domodavac. Nikad više nemoj od njeg ništa uzimati, pa ti i
badava davao! Jer sve što taj opsjednuti u ruku primi,
opsjednuto je i jest! I da je netko, kakvom slučajnošću, na
tu vunu legao ili nogom stao, upao bi u veliku nevolju i
izdahnuo u najstrašnijim mukama, a mogao bi i pamet
izgubiti. A tko će od lude matere kćer uzeti!
— Što mi je činiti, jadnoj kukavici... — zajauka žena
kojoj se od svetoga i strašnoga čina čitava koža naježurila
kao goloruku u najljućoj zimi.
Kikaš joj priđe, palcem joj ureza znak križa na čelu, na
ustima i na prsima, zatim poklekne pred oltarom i reče
utješljivo:
— U Božjoj si ruci, ne boj se. Idi kući, uzmi tu
vrećetinu vune i ognjem je sažeži. I dok je budeš sažigala
izmoli sva tri dijela ružarja — radosno, žalosno i slavno — i
ne misli ni na što drugo izim na ono što moliš. Ako, ma i
dok bi okom trepnuo, na što drugo pomisliš, neće ispasti
dobro. Isto tako moraš sažeći svu vunu, do posljednje
dlačice. Jer ako samo jedna jedina dlačica ne izgori i netko
slučajno na nju stane i popostane, isto ti je kao da je na
punu vreću legao.
Žena ga bojažljivo upita je li on ikad takav jad spaljivao.
Kad Kikaš odgovori da mu je to nuž posao kod imotskih
fratara i da su ga baš ti časni oci odredili da Škilju uhodi i
narod od nevolje izbavlja, žena ga stade moliti i kumiti da
taj sveti poslić umjesto nje obavi, a ona je dobra stanja i
220
imanja, pa će ga bogato nadariti. Kikaš se dugo skanjivaše
dok na kraju ne popusti. Pa dobro, on će tu opčinjenu vreću
odnijeti i spaliti u jami Kukljači, gdje ni ćuha vjetra nije,
tako da nijedna pogana dlaka ne može ni odmiliti ni
odrepeljati i o kršćanski se taban zalijepiti. No on misli da
Bogu ne bi bilo pravo kad bi za tu svetu kršćansku dužnost
išta uzeo, već ako ona baš po duši sudi da mu štogod za
trud duguje, neka, eto, od njega kupi vunu za kćerinu
opremu, ako joj je baš od volje može kupiti i još koju drugu
stvarčicu kući potrebnu, a on se neće ni cjenkati ni
pogađati, već će sve prepustiti njoj i duši njezinoj, pa nek
plati što misli da je pravedno. Ganuta tolikom kršćanskom
dobrotom i povjerenjem u njeno poštenje, žena skupi svu
svoju rodbinu, pokupova svu Kikaševu robu i plati je više
nego što se i sam nadao. Potom Kikaš pođe u njenu kuću,
zametnu se opčinjenom Škiljinom vrećom vune, stjera na
obalu svoj prosjački čopor i veselo doviknu:
— Čim brod dođe, ukrcajte se... imam još neki poslić
obaviti.
I već htjede krenuti kad mu oko zape za nekakvu šarenu
bluzu, koja je među crnom ili tamnomodrom prosjačkom
nošnjom upadala u oči kao krvavi kukurijek u zelenoj
pšenici, te se prodera:
— Vrtirepko silo nečista, crna voda na te zja, a ti
kurvanjsku bluzu oblačiš?!
— Što sam mogla kad mi je dade jedna dobra gospođa!
— Dade ti, a? A vidiš li koliko ti more Bog dade! Skači
u nj, kurvetino! — razgnjevi se Kikaš.
— Skači ti, pašo i vezire, i care Sulejmane, aman
Sulejman! — propištaše Jokaševi sjekutići.
Kikaš se na »iscjedak« i ne osvrnu, već će Vrtirepki, ali
nekako smireno i zamišljeno:
221
— Možda je i bolje tako, priličnije i doličnije... utopiti
se u kurvanjskoj bluzi s kurvanjskim cvjetićima... kurva
mora i umrijeti kao kurva! — naglo se okrenu i pođe prema
crkvi.
I uđe u crkvu, skrušen kao carinik, kleče sa strane
glavnog žrtvenika i stade se raskajnički busati u prsa crnim
i tvrdim šačetinama:
— Oprosti ti meni, svedobrostivi milosrdni Bože moj,
oprosti nevoljnom Kikašu, što sveti hram tvoj opogani! Ne
učinih od zle duše i opaka srca, već od ljute nevolje, u koju
me sunovrati prokleti Škiljo iz Zagvozda, sluga đavaoski i
sljedbenik svih sila nečistih. Nisam mogao ono isprosjačena
jada u bescijenje dati. A morao bih da ne postupih kako
postupih. Razumiješ li ti mene, Bože moj? Dašto, već
razumiješ! Ti ćeš me još bolje razumjeti, Isuse moj raspeti,
jerbo si i sam bio čovjek, te znaš kakav je to jad biti čovjek.
Pa kad razumiješ, lijepo oprosti svom Kikašu, a on će ti
zapaliti svijeću... — zapalivši svijeću ponovo kleče —
Istina, ovu ti nisam kupio, ma ti ćeš razumjeti, da ovo i nije
naša crkva, već onih prokletih primorskih gavana što i
gradele uljem začinjaju, te ne bi bilo ni dostojno ni
pravedno jest, da im imotski lazari još i svijeće kupuju.
Kupit će tebi tvoj Kikaš svijeću deblju od noge; nu nek ti u
našoj crkvi gori! Znam, znam da si posvudašnji i svugdje
jedan te isti; ma ovdje si opet malo više njihov, a gore malo
više naš!
Sredivši tako račune s Bogom, vrati se u luku i u
posljednji čas skoči na brod, na kojem već bijahu svi
njegovi prosjaci. Potrka onu prokletu vreću vune bijaše
prislonio na brodsku ogradu, pa je sad malo izdaleka
promatraše s dostojnim strahopoštivanjem.
222
— Kad ćemo, diko moja, ovu prokletinju spaliti? —
Potrka šaptom upita Kikaša — I gdje li ti je ta jama
Kukljača?
Ni opepeliti!... Ja se pouzdah da ti znaš... što ćemo sad?
— smješka se Kikaš; drago mu što Potrka baš sve ne zna, a
malo mu i krivo što očitu budalaštinu nije prokljuvio, pa ga
pokroviteljski ogrli:
— Sokole moj i suzo djedova, već je vrijeme da
zaboraviš Vrtirepku i hajduke i prihvatiš se života, jer bi ti
se pamet mogla zauzlati, pa je ni vrag više ne razuzla!
Ali kako ćeš se života prihvatiti u tuđem svijetu, koji
moraš varakati da preživiš, u svijetu koji ne možeš
razumjeti niti se s njim sporazumjeti, jer ne govori ni naški
ni turski, ni božji, ni vražji. Riječi kao da i jesu naške, ali
sve nekako na »o« i na »u« vuku i na kraju zacijuknu kao
bosa noga po pepelu. I kad ih ti nesretni školjari izgovaraju
ustima skupljenim u kokošju... — Bože oprosti — glas u
nebo izvijaju kao za pjevane mise. A opet i nije tako, jer i
za pjevane mise — ako uši ušiljiš — riječ ćeš od riječi
razabrati i razaznati, dok se ovdje sve u jednu slijeva,
dugačku kô ivanjdan u zla gospodara. Kopači kažu da se i
te vražje Bračane može razumjeti ako uho dobro nategneš...
on svoje obim rukama do suza navlači, za vraga!
Najpoštenije ga upućivaše Nikoletina Kusić: »Ma što oni
meni divanili, gragorili, pućpurićkali i kvocali, ma što pitali,
ja njima, onako po bosansku razvučem: »Jȁ, brajo, jȁ!... Jȁ,
sele, jȁ!«
K tomu i »Zaboravi Vrtirepku!«! Kako se može
zaboraviti, dok još nad njom visi neodređeno i neodredivo...
Jer ako ne bude imala svoga vremena... zakon je zakon, i
šutljive crne vode... I opet će pasti noć pokolja i mučnine,
strave i gađenja, noć ovna s u nebo razjapljenim vratom,
223
noć momčića u rumenom sjaju vatre s rumenim cvijetom
posred čela... O, Bože, sve je potonulo u izgubljenost i
ludost... i Vrtirepka se gizda bluzom, a možda će već sutra
morati u vodu... Ne, on nema snage da išta učini, da
podigne kapak otežao od trepavica...
U Povljima ne bi mogao ni s broda, da se o djeda ne
objesi:
— Ne mogu ti više, diko moja, ne mogu... Zimica me
podilazi, a zemljica noge vuče. Ne mogu ti pragove obijati,
već onako: s tobom, pa u rupu...
— Nije potrebe, suzo djedova. Ovdje ti nisam slijep, već
drukčiji.
— Kako drukčiji? — upita Potrka bacivši kamenčić u
more. Oduvijek je volio bacati piljke u vodu i promatrati s
čuđenjem i divljenjem kako pusti kolobari jedan iz drugoga
niču, sve veći i sve mesnatiji, kako preko cijelog bunara
zanjihani odlaze, od zida se odbijaju i ponovo vraćaju...
Bože, od jednog malog, majušnog, ovolicnog piljčića!
Trebalo bi neprestance bacati piljčiće, da se na sve
zaboravi...
I Kikaš se zagleda u te čudne krugove koji su se
ravnomjerno, kao disanje čiste savjesti, širili ustajalom
površinom.
— Vidiš li, sinko, ovdje se i valovi više šire i duže
putuju nego u našim lokvama i rovanjima. Pa kad su valovi
drukčiji, gdje ljudi neće biti! A nama je sve u ljudima.
Stoga najprije moraš saznati kakvi su i koliki su. Naćuli uši
i što čuješ? Čuješ kako ovdje i muškarci svaki čas jauču:
»O, boj meni!«, što hoće reći »Ajme!« A gdje ćeš koga
našinca ili Turčina čuti da ajmeče! U brdima su, sokole,
orlovi ili im je bar drago čuti da to jesu. A ovi prokleti
školjari, otkad je Boga i svijeta, nikad šakom za nož, nikad
224
palcem na kokot, nikad prsima o prsa, već bezdane
guzičetine nabijaju i nabijaju dok ne postanu teže od njih
samih.
— I nisu baš tako debeli — primijeti Potrka.
— Jesu u duši. Pa gdje ćeš onda tu nabigušku kukavelj
junačkom pjesmom kititi i okititi! Bilo bi isto kô da se
Turčinu tužiš kako te nevjesta svakog jutra jasenovačom
budi! On bi te, sinko, nogom dunuo, jer kakav si ti to ajvan
kad te žensko, odvojeno od junaka žarom kô goveče
plotom, išibati može!
— Baš tako — uzdiže ramenca Potrka — gdje će žensko
na čovjeka!
Ovdje hoće, sokole! Kad vidi same dronjavce oko sebe,
u njoj se vrag probudi, pa kučka zavurseti i radi što je volja.
Pogotovu nevjeste. U svakoj je stotinu đavola, pa bjesne od
zore do mraka. A na komu će bijes iskaliti ako ne na
svekrima, na onim jadnim »barbama«, »šjorima« i
»paronima«. I kad je tako, što je razboritu prosjaku činiti?
— On će, djede, po tim nevjestama kuku i motiku —
užesti se Potrka i odmah se ugrize za usnu, jer je na
djedovu licu razabrao da je i opet promašio, te se do
nemoćna plača stade u sebi izjedati i očajavati, siguran da
ga je hitra pamet ostavila i da se više nikada vratiti neće.
Kao da čita unukovu misao, Kikaš će utješno:
— Ne gnjevi se na se, već uči, sine, nitko se znan nije
rodio. A ono što naučiš ne meći na veliko zvono, jer čim
drugi sazna, tebi više nije od koristi. I što izmisliš, drži
tvrdo, tako i djed radi. I eto, znajući kakvi su i kakve su, ja
već dvadeset godina na dobru korist istu priču predem, kako
me nevjestice vole i poštuju, kako se među se nadmeću koja
će mi bolje ugoditi. Pa velju ovako: »E, dobri ljudi i žene
moje, jedna mi triput na dan tura kore kruha, kakvih nigdje
225
ni na oko ni na zub, kore slasnije i sasušnije od pršuta
trogodišnjaka, pa umiljato kakoće: »Ćako, dušo, zubi
nemaš; ovo će ti desni nazubiti«. Druga opet gače: »Ćako
moj, milinje moje, buhe te izjedoše; ovo će ih malo
rastjerati«, pa jasenovačom kud stigne. Treća opet
pućpuriče: »Ćako, radosti moja, noge te izdadoše; treba da
te tuđe nose. Unajmila sam četu vragova, pa nek mi te od
kuće što dalje odnesu!«
— Mudar li si, diko moja — oduševljeno će Potrka, a
onda oduševljenje splasnu — Ne izazivaš li tako te bijesne
školjarke koje će pomisliti da im namjerice njihov grijeh
pod tuđi spominješ?
— Izazivao bih, lane moje, da nije priče o trunu i brvnu.
Ni đavlu tuđi grijeh nije tako mio kô grešniku, a nad tuđim
zločinom više će se zgranuti opako čeljade nego nebo
svetaca. Pošto saslušaju moje jade, ove se školjarske svetice
— što bi svim nevjestama arci-učiteljice mogle biti — na
tuđu opačinu žešće okome nego Isus na trgovce u hramu, pa
umjesto mene s đavaoskom nasladom moje nevjeste
proklinju. Potom, kô mesar janje, preda mnom srce
rastvaraju, neka vidim kako im je meko i toplo, dobrostivo i
milostivo, pa svaki čas svekre zapitkivaju čime bi im
najbolje mogle ugoditi i sve oko njih kô anđelčići. A u sebi
pogrde misle: pogani nas svekri po selu gadno razniješe, pa
će sada ovaj ćaknuti prosjak sve to urediti i po duši kazati
što je čuo i vidio, i nitko više neće vjerovati starim
pakosnicima, zavidnim na tuđoj mladosti i tuđoj postelji. Da
me posigurno uvjere kako bez tih prokletih staraca ne mogu
ni koru kruha udijeliti, po triput ih pitaju čim će me
nadariti. A otužni svekri, bar preda mnom čašćeni, naduju
se kao pravi »paroni« pa vele: »O, boj meni... Dojte
bidnemu Kikošu... dojte mu to i to, to i to... podojte mu ča
višje možete.«
226
— A zna li Škiljo za tu lukavost? — upita Potrka
kojemu se Škiljo od početka u dušu uvrtio kao jedina
istinska opasnost.
— Ne zna ti ni ćaća. Ne rekoh li ti, sine, da dobar
majstor alata nikom ne daje! Hajdemo, suzo djedova! Samo
ne znam je li bolje da sa mnom uđeš ili da me ispred kuće
pričekaš.
Došavši pred barba Stipinu palaču u Kikaševoj vječno
nemirnoj pameti sinu nešto drugo, i on to drugo htjede
iskušati:
— Ipak uđi. Nu, odmah sad izvadi očenaše i uhvati ih
negdje po sredini. Netom u dvor, trk u prvi kutić, klekni na
oba koljena i samo zrnca prebiri: od volje ti moliti ili ne
moliti, ali zrnca prebiri. I ma što te upitali, jezik pregrizi, ali
ne odgovaraj. Peci zanat, sokole, i kali se...
Kad u dvor, nije to njihov obor — samo s niže strane
podzidan — ni turska avlija, već pogolemo dvorište sa svih
strana ograđeno s tri aršina visokim zidom kao tvrđava i
popločano kao crkva. Neka starija žena cvijeće zalijeva, a
malo mlađa bob čisti. Starac jedan, stariji od svijeta, sjedi
za kamenim stolom, vrti crni štap sa srebrenom jabukom i
ovčje mlijeko pijucka.
Netom uđoše, starčić uzdiže obrve, sitne mu očice
zaigraše i smijeh se rasu oko vlažnih usana, nekako veseo i
podrugljiv:
— O, boj meni... evo non Kikoš ki nigdar ne gre svojin
nogami, nego ga tuje noge nose. Kako to? Pitoj mu neviste
gdi je, pa će ti reć: »Eno ga vrozi odnose! Eno ga vrozi
donose!« Hehe, he!
— Još i gore, moj dobri barba Stipe, još i gore... —
triput uzdahne Kikaš sjedajući na kamenu klupu, malo
podalje od »parona«.
227
— A ča je sad, moj Kikoš!?
— Pogledajte ono čemerna dječačića, da vam se duša
rasplače. Tri godine mora po svijetu nijem hodati, tri godine
očenaše prebirati i dok hoda i dok jede. To mu je toliko u
krv ušlo, da mu i dok spava zrnca sama od sebe između
umornih prstića promiču.
Potom uz uzdahe i iskretanje očiju u nebo Kikaš nasitno
razveze zlu kob što skobi ovo nedužno dijete, ovog jaganjca
Božjeg koji svojih grijeha nema, već tuđe iskupljuje. Kad je
zimus u selo naišao neki putujući fratar, koji nije htio reći
ni kako se zove, ni odakle dolazi ni kamo odlazi — a po
tom je lako prepoznati da se kakav svetac ili sam Isukrst u
sirotna »ujaka« prometnuo — kad je, dakle, taj sveti čovjek
naišao i vidio opačine Kikaševih triju nevjesta, reče da im
duše od muka paklenih može izbaviti samo pokora
nedužnog djetešca Božjeg. Da spasi dušu svoje opake
matere i još gorih strina — drlja-vrlja, jedna glava sto
jezika, toliko će im i đavola po dušu doći — to suzno dijete
na svoja nejačka pleća tako strašan teret uze.
Kikaš popostane, još jednom duboko uzdahnu i dovrši:
— Tako on, siromah, po uputama svetoga fratra, pokoru
čini, a ja ga pratim — pri tom ispod oka pogleda žene i
znajući što se u njima događa smiješak u sebi zadrža — I
još vam nešto po duši moram reći. Ni mali ni ja ne smijemo
ni jedan Očenaš izmoliti ni za vas, ni za ovce vaše, ni za
vinograde vaše. Sve što izmolimo narečeno je za spas duša
opakih nevjestica mojih. Stoga, dobri moj barba Stipe i
čestite žene, ako ćete nam udijeliti koru kruha, udijelite; ako
nećete, čist vam obraz; Bog vam u zlo ne upisa, jer za vas
ništa ne učinismo.
A stari se barba Stipe s pakosnom nasladom prisjeti svih
grijeha nevjestica svojih na njemu počinjenih, te kad mu
228
načas vratiše ulogu »parona«, on će je paronski i odigrati.
Malo se nakašlja, pa tucnu po ploči štapićem od ebanovine
sa srebrenom jabukom umjesto ručice:
— Luce! Doj molemu patakún... i mon Kikošu...
patakún!
— Ti si paron! — Luce se pokloni kao pred pravim
paronom i ode u kuću po patakune.
— I jesón! — veselo će starac i živahnim očicama
namignu na Kikaša — To su neviste, moj Kikošu...
neviste...
— Jesu, moj paron Stipe, jesu! Komu Bog konja, tom i
sedlo! A meni nevjeste skrojiše samar, ma baš po mjeri... po
magarećoj, moj barba Stipe...
— A bi li von tribalo čakod stare robe? — upita Kikaša
druga nevjesta.
— Nu, šta pitaš, moja dobra parona! Žena se slatkasto
nasmiješi na barba Stipu:
— Da' ću bidnemu Kikošu i oni tvoj paletún.
— Doj, bidnemu Kikošu, doj... — a onda se naglo trgnu
spoznavši nevjestinu podvalu, uzmaha se štapićem i uzvika
— Moj paletún, moj paletún... dola bi mu ga, vrozi te za
marendu izili... dola bi mu moj... Doj mu, doj mu svoga
Mikota!
Ni to ne razvedri Potrku, već ga još više pritisnu, još mu
crnije misli u uzdahe umetnu: Bože, kako je djed velik,
kako najveći prosjak koji je ikada torbu nosio, kako — dok
bi dlanom o dlan — svako čudo smisli, sa svakom se
nevoljom i sa svakom pameću ponese... da je njemu tako! A
dobro je počeo, veselo i uzgorito, sve je bilo blizu kao
poslije kiše, sve njegovo, a pamet zubata i zaskočljiva dok
mu iznenada mrke oblačine podne u ponoć ne prometnuše.
229
Sve je počelo s bulbul-pticom. S bulbul-pticom
čarobnicom! Bože, kakva je bila ta čudesna bulbul-ptica!
Nije bilo boje da joj se po perju nije prelijevala, ni slađana
zvuka da joj iz ružičasta kljunčića nije izvirao, a mirisala je,
mirisala mirisima sviju trava, lahorima sviju proljeća, svim
zapasima ustajala ljeta i opuzima opuzlih jeseni. Bulbulptica... I kad bi bio žalostan da žalosniji nije mogao biti,
samo bi prošaptao čarobnu riječ »bulbul-ptica«, i već bi se
pod sklopljenim kapcima rasplesale sve boje, izbršljanili svi
napjevi i popijevke, a nosnice bi se širile i nadajale kao na
smrt gladnu uz pečeno kozle što se za druge na ražnju
okreće. Bulbul-ptica... I kad mu poslije godina slatka
sanjarenja rekoše da je ta čarobna bulbul-ptica običan
slavuj, kao da mu pola života oduzeše. I sve pođe nizbrdo.
Od vitinskih bula do ovna razjapljena vrata, dječaka s
rumenim cvijetom posred čela, dječaka koji nikako da
padne, do ubojičkog mira one živine od tetka Podlivoguza
koji s puževima isto kô i s jadnom Vrtirepkom. Nevolja je
rogata, i olujetina se zmija nad Kikaševu kuću zlokobno
nadvila. A toliko je šćirka, nerodnica, što iz noći u noć pa
ništa, toliko žena rodilja što svake pete godine začinju.
Vrtirepka jednom, pa uhvati. Ovaj mu se čas povjerila: već
peti dan prolazi, a njeno vrijeme ne dolazi, neće ni doći. I
možda bi bilo bolje da je u Vrišticu, jer što će ti život
gubavca koji rađa novi gubavi život iz koljena u koljeno, i
nema oproštenja, nema zaborava. O, sve je nestalo s
varljivom bulbul-pticom, a i ti se popisani slavuji pomalo u
vrapce promeću. Ali ne! Čovjek se ne smije prepustiti vodi
da ga nosi, ni crvima da ga živa glođu, već zasukati rukave
i pamet uz rukave, spasiti sebe i Vrtirepku, postati ono što
je već prve prosjačke večeri bio: uzdanica i pamet djedova.
Cijele noći neće oka sklopiti, već smišljati i smišljati dok ne
smisli nešto čim će djedovo pouzdanje ponovo zadobiti.
230
Prolazeći uz povljanske vinograde zaustavi se kod
kopača iz svog sela i uspje nagovoriti Matuku Kikina da mu
uvečer pred gospodarom udijeli fiorin, a on će mu ga
pošteno vratiti. Cijelu se večer smucao ispred kuće
Matukina gospodara, slušao razgovore, pošalice i smijeh iza
zida, oznojene prste izlomio i stotinu puta pragu prišao, ali
na nj nije zakoračio — stidio se što don Pavlovu pamet sebi
pripisa i njom se kao svojom htjede okititi.
Prolazili su dani i pragovi sela bračkih, devet se
prosjačkih štapa tupilo na kamenim putovima, izlizavalo na
tvrdim vratnicama, tamnjelo od sunca i nečistih ruku,
demejane se punile kašikama ulja, torbe ulomcima kruha,
slanim srdelama, sirom i suhim smokvama, džepovi
banicama a Potrka nemirom. Istina, to njegovo nijemo
prebiranje krunice i Kikaševa priča o jaganjcu Božjem koji
tuđe grijehe uzima požnješe triput više dobra nego svih
preostalih sedam štapa prosjačkih. Ali što će ti sve blago
svijeta kad je to tuđa duša, tuđa smicalica!
I dok je nijem hodao i zrnca na krunici prebirao uzalud
je pamet tro i cijedio, nokte u tjeme ukapao ne bi li štogod
iščeprkao, uzalud se svake večeri nadao da će mu u san
kakva zgodna smicalica doći. Ali smicalice su kô i pečene
ptice: s neba ne padaju.
Tek kad su cijeli Brač obigrali i skotrljali se u Milnu, da
se odande brodom na Hvar prebace, jednog podneva i
sasvim slučajno...
— A co ti je to, o boj meni, moj lipi covik, da zub sa
zubom ne mozes sastáviti? — kroz odškrinuta dvorišna
vrata ču Potrka glas neke žene, te virnu u dvorište.
Videći rubom oka da ga je žena primijetila, on kao
opčinjena ptica gledaše oca nastojeći da lice što
zaprepaštenijim učini. Onda, tobože, ustuknu htjede se
231
vratiti, ali tobože, guran u križa nekom đavolskom silinom,
sav uzdrhtao priđe Jokašu, izvuče iz džepa šaku banovaca i
strusi ih u očevu kapu. Kako je leđima bio okrenut ženi,
namigne ocu da ode, a sam ostade skamenjen.
— Mòli, hodi sim — ču iza sebe ženin glas, uznemiren i
sumnjičav, ali ne pođe nit se okrenu.
Ženi to bješe začudno, te ona priđe k njemu i stade ga
ispitivati tko je i što je i kako to da on, i sam prosjak,
šakom dijeli jednom medvjedu koji bi za trojicu mogao
kopati i s volom orati i tako kruh na pošten način zaraditi?
— Dobra ženo, jesi li mu zube vidjela? — upita šaptom
Potrka i zacvokota zubima.
— Jesón — odgovori žena i sama nekako uznemirena —
jesón ga, bome, i pitala co mu je to.
— Nisi dobro uradila. Jesi li još igdje ikoga vidjela da
prednje zube ne može sastaviti?
— Bome, nisón.
— I nećeš! Jer se svakih šezdeset i devet godina rađa po
jedan takav, komu vrazi daju veliku moć nad ljudima. I ako
mu tko što odbije, bacit će na nj uroke od bolesti ili od
nerodnosti, od zle udaje ili od nerasta. A ja sam još mali, pa
ako na me baci uroke od nerasta, ovolišni ću sveđer ostati i
koja će me cura pogledati!
— O, boj meni... — teško žensku vraga namrčiti, te se
stade s Potrkom savjetovati što da učini i kako da svoju
nesmotrenost ispravi, jer tom urokljivcu ništa ne dade, ali
ne iz zla srca, nego, eto, on odleti.
Potrka joj reče, kad mu je on — i sam sirotni prosjak
bez oca i bez majke — u sitnišu više od krune dao, ona ga
svakako mora prepišati, a kako i koliko neka odredi prema
svojim mogućnostima. Potrka će joj, za ljubav Božju,
232
uslugu učiniti, odnijeti jaspre urokljivcu i uvjeriti ga kako je
to njemu već unaprijed namijenila, ali, eto, on pobježe. Kad
ga žena upita hoće li pet kruna biti dosta, Potrka se počeša
za uhom:
— Mora biti! Nu, nije zgorega koji banovac poviše, jer
se onda vrag nađe u procjepu između onoga što predviđa da
si odredila i onoga što si dala, pa ni sâm ne zna kud bi ni
što bi.
— Pameton si, mòli — pohvali ga školjarka, pa i njemu
vrati krunu, što je onom urokljivcu pomalo i poradi nje
dade.
O Bože... Opet je pamet potekla, opet je život živnuo
kao promrzao vrapčić u njedrima djevojke. A kad pamet
poteče, ne teče jednom vododerinom! Bulbul-ptica...
Žedan hvale kô magare lijepe riječi, ustrča se po selu da
pronađe djeda i veselu mu vijest donese. Ali djeda nigdje,
kao da je u zemlju.
— Čini mi se da ga vrazi odnesoše tamo niz uvalu —
napokon ga obavijesti tetka Livoguza, ali u to baš ne bijaše
sigurna.
Potrka ipak pođe, te već izdaleka ugleda i prepozna
Kikaša i Vrtirepku, kako sjede na ovišoj siki uza samu
obalu, pripijeni jedno o drugo kao dub i bršljan, momak i
djevojka.
»Bit će vraga i pol — pomisli Potrka — prepredenjak
stari ne miluje žensko bez zadnje primisli... Ej, Kikašu, lišče
i lukavče, što li smjeraš, u što se zadijevaš?!«
Bosonogu i pokrivenu šumorom mora i maistrala, ne bi
mu se teško neprimjetno došuljati iza njihovih leđa i
šćućuriti se u pukotini među slanim stijenjem.
233
— Milo moje, slatko moje, najslađe, drago najdraže —
mljackaše Kikaš slatkasto, najslatkije — ... nikad nikoga
nisam tako žarko ljubio, nek ti duša kaže, i ako želiš krvi
ispod vrata, evo, pa i ovo vražje srce iščupaj, u dnu ćeš
njega sebe naći, naći ćeš moju Zlatku Vrtirepku, djedovu
mezimicu.
— Znam, djede moj, i ja tebe volim, može biti više nego
i Potrka...
— Pa kad se tako volimo, nemoj onda, slađana, djedu
lug u oči i nož u leđa, i bezočno lagati da si imala svoje
vrijeme kad djed zna da ga nisi imala, jer djed broji dane i
sate...
— Dobro! Nisam imala, djede... — napokon se slomi
Vrtirepka.
— Eto vidiš. Nu osim mene i tebe nitko ne zna da ti ne
dođe vrijeme, ni zašto ne dođe... ma kad za dva tri mjeseca
to nevolje uskisne i nabubri, svi će znati... i što ćeš onda?!
— Ništa! Skočit ću... kad sam tako nevoljna da me se od
prve prihvati!
Bit će kasno, slađana moja, medena, bit će kasno kad
sramota pukne na sve četiri strane i zauvijek se oblati časna
kuća Kikaševa! A tebi je isto: danas ili sutra... Stoga
poslušaj djeda, pa ovdje, baš je zgoda i prigoda... A ja ću
svima: »I Bogu su milije djevice nego kurvetine, pa je uze
sebi da ga razveseli...« I prenijet ću te kući, položiti na
pragove u grob novi, što ga djed podiže svijetu na diku, a
sebi i potomstvu svojemu na vjekovječnu slavu... I ruže ću
ti posaditi, toliko pustih ruža, da ćeš svakog anđela bar
jednom zakititi... Sad lijepo poljubi djeda, zapitaj u Boga
oproštenje, to za svaku slučajnost, jer smo ti i on i ja već
davno oprostili, pa lijepo skoči!
234
— Strah me je, djede... — i Potrka vidje kako joj se
pleća uzdrmaše.
— Onda nemoj, milo moje, onda nemoj skakati, već
samo onako malkac poklizni, kô kamenčić, kô ptice iz
gnijezda, kô ribica, ribičice moja... samo sklizni, a djed će ti
izljubiti i lice i kose, i čelo i oči, ako ti je s voljom i ruku će
ti poljubiti, kô pravoj djevici i mučenici, svetici Božjoj,
kreposnici, sjaju nebeskom i sestrici anđeoskoj... Jer ako
ćemo pravo i pošteno, što ovakva ljepota i traži u ovoj
dolini suza i opakom svijetu kad te tamo čekaju putovi
posuti ružama, zrak zagušen mirisima i zaglušen pjesmom
milijuna rajskih bulbul-ptica... Pa kad preobražena uziđeš na
oblaku svjetlosti, obučena u haljine svjetlosti, ovjenčana
kolobarom svjetlosti, sjatit će se oko tebe svi vražji sveci i
svi korovi anđeoski... — govoraše Kikaš glasom tako
tečnim i slađanim kakav ne mogaše smoći ni najpretvornija
žena.
I baš kad je pomislio da ju je skršio i u čarobnoj
kolijevci riječi uljuljao u slatki san o vječnom... »Sad će
skliznuti... kao ptice iz gnijezda... kao ribica... kao bijeli
oblutak...«, ona uzdahnu:
— E kad bi me to čekalo... Ma za me je pakao otvoren,
samoubojstvo povoljno vapije osvetu pred licem Božjim.
— Nije to samoubojstvo povoljno, milo moje, medeno,
nije to! Ti si još mlada i nerazumna, kô neki pipun Božji, pa
gdje će Bog sa svojim nedozrelim pipunom u pakao! Gdje ti
je pamet, i gdje njegova milostivost... Osim toga zar nije i
sam govorio: »Bolje ti je mlinski kamen oko vrata, nego
sablazniti...« A ti bi sablaznila cijelu Krajinu, cijelu državu,
vascijeli božji svijet... i sve nas osramotila... Ovako ćeš biti
djevica i mučenica, koja je mučeništvo odabrala da vjerne
ne sablazni i roditelje ne sramoti...
235
To napokon slomi Vrtirepku, te prošapta:
— Dobro, djede, skočit ću...
Potrka se već htjede uplesti i spriječiti tu užasnu
ludoriju, kad Vrtirepka nastavi:
— ... samo neću ovdje... u tuđem svijetu... da nam se ovi
prokleti školjari ne naslađuju. Skočit ću u naš bunar; gdje
sam zenula nek i uvenem!
— To je i pravo — umilostivi se Kikaš videći da druge
nije — Ma, za riječ te držim! Netom dođemo kući, obuci
najljepše haljine, da mi i u smrti budeš najljepša, pa pravo u
bunar; nu ne u ovaj iz kog ljudi piju, da ga ne zagadiš, već
u onaj na brdu, u onaj marvinski...
— Hoću, ne brini... kako ti kažeš... I sjeti me se
gdjekad!
— Svaki dan, slatko moje, najslađe, svaki dan... i svaki
ću ti dan za milu dušu svijeću zapaliti...
»E nećeš, jarče stari, dok je mene živa! — promrsi
Potrka šćućuren u zaklonu; i tek kad se dobrano udaljiše
polagano pođe za njima. — E nećeš! I u mene je mrvicu
tvoje pameti, pa ćemo se malčice ponijeti!«
236
TI KOJI SI DAVAO ŽIVOT MRTVIMA,
DOPUSTI DA GA ŽIVIMA DADEM
Pred ulazom u plitku pećinu, zapravo poluspilju, obraslu
čičcima, kupinama, mirisnim vijencima škrabutine i
grabovim grmljem, šćućurila se Vrtirepka kao šaka u
praskozorje ostavljena jada.
— Potrka moj — cvili iz tiha kršeći oznojene prste ne bi
li iz njih kakvu prikladniju riječ iščupala — Potrka moj, sve
ufanje moje, čuvaj se, bolji si, vojske prolaze.
— Ne boj se, radosti moja, prosjak je svima pravedan kô
i živina — utješi je Potrka i u skoku se baci na poslušna
Vijora — Do mraka smo ovdje. Dotle se prekrij sudarom i
brnjicom da te zlo oko ne očeše. Ja ću Vijoru uzde
popustiti, a ti ih cvokotu pritegni.
— Gdje je nevolja smrtna straha nije, sunce moje
ogrijano — odgovori Vrtirepka što je spokojnije mogla i
opusti ruke niz brnjicu koja joj je i opanke prekrivala.
»Bože, kako je požutjela i uvela, i kako će živnuti ako
sve po dobru pođe« uzdahnu u sebi Potrka, ošinu Vijora i
začas nestane u grmlju i kamenjaru.
237
Put dug, vrijeme nadoveza, samo ih pjesma može
skratiti. I dok je premišljao koje bi se latio: o junacim' —
gdje li su junaci! — o ženidbam' — gdje su vjenčanice! —
o šalama — gdje li pošalice! — sami od sebe navriješe
odnekud stihovi, nadojeni mirisom okađena groba:
Dan od gnjeva, vajnemilom,
Svit će sudit ognjasilom,
Veli David sasibilom.
Ti strašni i u nerazumljivosti (jer što mu je to
»vajnemilom«, »ognjasilom«, »sasibilom«?!) još strašniji
stihovi odraziše se u njemu kao izgubljena »Bulbul-ptica«,
samo ne s onim čudesnim bojama i slađanim zvucima, već
sa svim užasima zgusnute strave smrknutih Božjih obrva i
nesmiljene osvete njegove, neumoljive trešnje neba i
zemlje, ognjem opustošena svijeta, kukljave pakline i
sumpora što sa dna pakla do zvijezda suklja i nikad sukljati
ne prestaje, strave škrguta zubi i uzaludna vapaja
prokletnika na vječne muke osuđenih. Ledena zebnja, što se
negdje na tabanima i vršcima palaca rađa, u hladnim se
zapusima uz cijelu kožu uspinje, stišće i suzuje ionako
stisnuto i suženo ustreptalo tjelešce, a udružene vojske
mravaca, trnaca i žmaraca ježure i najskrovitiji dijelak kože,
uspravljaju i najskvrčeniju dlačicu, da ponovo u gogolju
progogolje i grgolju progrgolje tamo negdje na tabanima, na
samim vršcima palaca, i u tom se neprestanom i
nepogrešivom kružnom uspinjanju promeću u neku jezovito
slatku nasladu, u onu nasladu koja je — kako kaže don
Pavao — oblijevala Neronove »žive baklje« dok su gorjele
za Gospodina. Ne, Potrki strah nije nepoznanica. Poznaje ga
otkad i sama sebe: noći napučene velikim i malim
strašilima, kotrljanjem vukodlačkih mješina, plačem
nerođene djece i nepokopanih vojnika, zapasima šarulja i
poskoka iz gospine kose, kupine, paprati i zimolezine, ptičje
238
paše, strah od zaobadanih goveda, zavijanja gladnih vukova,
suludasta pogleda i zgusnute pjene na labrnjama
pobješnjelih pasa, strah od tisuća nepokorenih malih
strahova što razuzdano skakuću i protrkuju Krajinom. Ali
svi ti strahovi bijahu strahovi od poznatoga, ili bar po
čuvenju poznatoga. Mogao si se obraniti, zazvati ime
Isusovo, poškropiti se svetom vodom, mogao si umaći
skokom pod majčinu modrinu ili pod djedov kamparan, pod
bilo čiji kamparan. Ovome se ne može umaći, jer ne dolazi
ni od koga, već od sama sebe, sveizvirućeg, sveobuhvatnog
i vječnog, od užasne spoznaje smrti. Stoga mu se treba
prepustiti, sroditi se s njim i zavarati ga pretvarajući se da
dragovoljno nestaješ u njemu, u njegovoj jezovitoj strasti, u
jaukanju njegove užasne pjesme užasu:
Dan od gnjeva, vajnemilom,
Svit će sudit ognjasilom,
Veli David sasibilom...
I tek pošto je ujahao u župnikovo dvorište prestade
jaukati, a s jaucima odjednom nestade i te svudizviruće i
sveobuhvatne strave smrti, koja nas — čini se — zaskače
samo kad smo sami i u tuđem, pustošnom i nepoznatom.
Među svojima smo opet svoji. I Potrka opet Potrka. Vješto
skliznu s konja, uputi se prema štali i muški doviknu don
Pavlu:
— Osedlat ću ti putalja, nevolja je.
Don Pavao, koji je s don Petrom na bucalu čatrnje
živahno raspredao o upadu austrijske vojske u Bosnu i
Hercegovinu, i ne ču Potrku, već nastavi gnjevno dokazivati
kako je general Stjepan Jovanović jad i kukavelj, a ne
podmaršal i vojskovođa.
239
— Junak, daklem, traži najtvrđu kost da zub iskuša, a
ovaj ušljivi barun dušmaninu u oči lug baca, da se kô miš
pokraj slijepe mačke kroz loj probije.
— Bože moj — uzdiše mladi kapelan na rubu strpljenja
— nije svrha rata ubijati već zemlju zadobiti.
— Hajde, bolan, sjedni i ne budalači, već rasuđuj!
Daklem, ovako. Kô što svetu misu valja slušati cjelovito i
bogoljubno, tako treba i junački megdan dijeliti: cjelovito i
pošteno! Hoćeš li ti zar nebo zadobiti varakajući Boga:
klečati pred oltarom i mljackati ustima, a misliti na piliće
ispod crijepnje i pečenicu ispod čerenja? E, nećeš! A nećeš
se, daklem, ni perjanicom zakititi ako Turčinu kažeš da ćeš
uz Neretvu, i on te tamo na junačkom megdanu čeka, a ti
preko Vrgorca u Ljubuški koji već pedeset godina ni jednog
delije ne ispisa, već kô što kurva noge, on, daklem, ruke
podiže pred prvim koji naiđe, jad privlastički!
— Oprosti mi, don Pavle — ozari se mladi kapelan —
zar nisu i naši stari, kad su Imotski osvajali, svu noć oko
vatara i topova od rašeljke kružili i tako prevarili Turke da
velika vojska nailazi?
— To su, daklem, druge stvari, sokole moj! I ne škljocaj
mi makazama naprazno, već šišaj! Gdje će jedan na stotinu!
I na tvrđavu k tomu! Morali su, daklem, Turcima nekako do
znanja dati da ih je podjednako.
— I pokoji više — naceri se kapelan. — A što se
Jovanovića tiče, to je jedan suvremen vojskovođa, i njegovo
će ime povijest u zlato uklesati. Tobožnjim utvrđivanjem
ušća Neretve sve je turske snage oko rijeke sabio, tako da je
zapadna Hercegovina bez obrane ostala, a u istočnoj
ustanici popa Musića dobrano odterećeni. I sad će austrijske
vojske sa zapada preko Čitluka, a s istoka preko Stolca i
240
Nevesinja na Mostar udariti i zadobiti ga bez velika
prolijevanja krvi.
— Kakav mi je to rat — otrese se ljutito don Pavao — u
kom se krv ne prolijeva! Ali kad je, daklem, već tako, onda,
moj Jovanoviću, ne pripasuj sablju već za pojas zatakni
kudjelju i vreteno! A ti, žutokljunče, dobro u pamet utuvi:
nema junaštva bez gusala! A Jovanović može stotinu
Hercegovina zadobiti, stotinu konja promijeniti, na strune
im nikad zajašiti neće!
U taj čas Potrka izvede na dvorište osedlana don
Pavlova putalja. Stari župnik tek sad primijeti dječaka i
začuđeno uzdiže glavu:
— Ej, ti nogoglavče! Kud si s mojim konjem nasmjerio?
— U Čerin ćemo — odgovori bezbrižno Potrka, baš kao
da kaže »na pojilo«.
— Što ćemo u Čerinu, lijepi ti ga đavao odnio!?
— Rekoh ti: nevolja je. I što prije uzjašiš, prije ćeš
sjašiti.
Don Pavao se s tugom sjeti pustih davnih jahanja i
žalosno odmahne glavom:
— To je dan jahanja, sinko, i biskupija druga. Ako je za
spasenje duše, može, daklem, i tamošnji fratar.
— Ne može — gotovo zareža Potrka sijekući ga ispod
oka — Dođi ovamo, šapnut ću ti.
A kad don Pavao priđe, dječak mu se unese u uho:
— Kod Čitluka krvi do koljena...
— Zar?! — živnu don Pavao i oči mu se mladenački
zakrijesiše.
— I u toj muljagi krvi nađosmo onog Vrtirepkina
pustahiju. Sad uzjaši, vjenčat ćeš ih.
241
— Sinko moj, najprije se, daklem, moraju zapisati i
napovjediti...
— Ne mogu — odreza Potrka — smrtno je ranjen!
— Kad je slučaj, daklem, takav, izuzetan, onda se obrati
tamošnjem fratru, ili... ili povedi don Petra, pa će ih on
vjenčati.
— Neće — gotovo povika Potrka, a onda urotnički
prošapta — Neće. Kad dođeš i sam ćeš vidjeti.
I don Pavao je vidio netom se u pećinu zavukao:
— Djeco moja, pa ovaj je čovjek već odavna mrtav,
daklem, i zaudara.
Jadna se Vrtirepka htjede zakleti nebom i zemljom da je
još ovaj čas s njom razgovarao i ženidbu joj obećavao, kad
Potrka dobaci don Pavlu:
— Sad i sam vidiš da neće ni ovdašnji fratar, ni ona
uzgorica omiška!
— Neću ni ja, djeco moja. Ne da neću, nego ne mogu!
Kako, daklem, mrtva sa živim vjenčati?!
— A kako pustiti živa da svijetom mrtav hoda! — i
Potrka prezrivo objesi usne.
Vrtirepki se odjednom srce stisnu i u grlo poskoči, a pod
širokim željeznim obručem stade rska rebara. Sve bijaše
uzalud! S koliko se lude nade objesila o savjet Potrkin, s
njim zajedno krišom pojahala Vijora i u zoru 30. srpnja
krenula za 18. pješačkom divizijom sigurna da će naći onog
prokletog hajduka što je pod trnovačom osramoti, pa: Il'me
uzmi, ili umri! No ta sigurnost bijaše pokolebana već u
samom Ljubuškome, gdje je dočula da su hajduci popa
Musića daleko, predaleko, tamo negdje na istok od Neretve,
oko Stoca i Nevesinja, do kojih ne dopiru ni najsmioniji
prosjaci — tuđa zemlja razgovora nema. Potrka na to samo
242
uže ramenima: »Gdje je ljudi, tu je i razgovora. Ni Stolac
nije na kraju svijeta.« I opet krenuše za vojskom. Sutradan
padoše pod Čitluk, u kojem se proljetos zlo i rodilo, ono s
Alijom, pod šljivom, u travi. »Ovdje je počelo — reče
Potrka — ovdje će i završiti ako i Čitluk ne bude kurva!« A
Čitluk ne bje kurva, ne podiže ni noge ni ruke, već kao što
je prosjake opsipao žitom i sočivom, tako i austrijsku
vojsku stade olovnim zrnjem opsipati. No tko će sili
odoljeti, tko zadržati sunce da ne padne! A sa suncem i
Čitluk pade. Tada Potrka reče: »Na kraju smo puta. Pođi sa
mnom!« I povede nju i konja jasenovu grmu s kojeg oka ne
skidaše otkad poodavno neka prilika do njeg ne zatetura i
ne pade. »To je naš čovo — reče Potrka — pomozi mi
natovariti!« I natovariše tog mrtvaca, kradom zaobiđoše
mjesto, koje vojska već bijaše prekrila, i skloniše se u ovoj
poluspilji kod Čerina. Tada će Potrka: »Sve je po Božjoj
volji, samo časak dok skoknem po don Pavla.« »Što će ti
don Pavao pokraj mrtva čovjeka! A da je i živ, nije to moj
Ivan, tuga moja...« »Sad kakav je, takav je, tvoj je! Glavno
je da se udaš, da te don Pavao u knjige unese, pa ćeš pred
ljudima biti čista, a pred Bogom se peri kako znaš! I kad
dovedem don Pavla ne reci da ti je ovaj čovjek nepoznat,
nego da je baš on tvoj Ivan, Ivan Kurtović iz sela Koviljana,
od oca Mate i majke Ruže Grmolez... popamti to. A kad te
vjenča, ti ćeš s njim kući, ja u Mostar i poslije neke donijet
ću glas da je umro. Glavu gore i ne dršći!« Jadno ti glavu
gore... Eto ti sad! Luda dječja pameti! Ne, ne... mrtav živa
ne uzima... mrtav među živima čak i ne hoda... njegovo je
pod pločom... s crvima, glistama i krticama... tamo je sve
njegovo... puti i staze, prtine i oputine, stolci i postelje,
prela i komušanja, djeveruše i nevjestice... Trebalo je
umrijeti, odmah je trebalo umrijeti... tamo na Vrištici, na
izvor-vodi, na studenoj...
243
Iz daljine, iz daleke, kao mukli odjek nekog davnog
života dopire namrgođen Potrkin glas:
— Ja mislio da ti svaku našu nevolju razumiješ i suzu
utireš. A ti... Pogledaj je! U njoj je krvi koliko i u tvojim
voštanicama na oltaru. Pogledaj tu šaku jada... pogledaj ako
imaš srca!
— Ne udaraj mi, daklem, na srce, vraže jedan napasni i
pakleni! — otrese se don Pavao.
— A na što ću drugo! — kliknu Potrka uživajući što ga
u živac pogodi.
— Ne udaraj mi na srce kad znaš da je meko, ne udaraj
bar dok ne promislim i sa svojim se Bogom ne dogovorim.
— Dogovori se, ma brzo i pošteno — promrsi više za se
Potrka.
Don Pavao se povuče u grabovo grmlje, onda se naglo
okrene i priprijeti im prstom:
— Ne slijedite me! I ne virkajte, ne zirkajte, već krunicu
molite!
Netom se don Pavao udalji, Potrka sretno potresen
stisnu grčevito Vrtirepkinu ruku:
— Jesam li ti rekao...
— Misliš li da će mi se jadnoj smilovati? — upita
Vrtirepka dok joj se suze nade kotrljaju niz obraze.
— Muči, grličice, prepelice... Potrka zna gdje treba
udariti: u srce, zoro moga dana, usred prokletog srca!
— O srce moje...
Našavši krpicu ledine okružene stijenjem, grmljem i
dračom, stari se župnik spusti na oba koljena, zatvori oči,
izmoli tri Očenaša, tri Zdravomarije i kratku usrdnu
molitvicu, pa tek onda prijeđe na glavnu stvar:
244
»Svemogući, Svedobri i Svesrdni Bože, došao sam,
daklem... što kaza? Ti, daklem, znaš zašto sam došao? E pa
dobro! Pošten ti, pošten ja, pa ti, eto, priznajem da i sam
znam da znaš. Pa kad obojica znamo, učini, daklem, što je
učiniti potrebito. Ti ćeš meni na to: »Ne mogu sve da hoću.
Ne mogu suprotiva zakona svojega, a zakon je da se
sakramenat ženidbe mrtvome udijeliti ne može!« Ja ću tebi
na to i upitat ću te: »Nije li zakon da čovjek rođen od žene
mora umrijeti i tek na Sudnjem danu uskrsnuti?« Ti ćeš
meni na to: »Zaista, zaista, i to je zakon!« Ja ću tebi na to i
upitat ću te: »Nisi li taj zakon i sâm prekršio i kršio
uskrsnuvši Lazara, sina udovice iz Naima i kćer Jairovu?«
Ti ćeš meni na to: »Jesam. Učinio sam tako, jerbo mi bijaše
žao Marte i Marije, udovice iz Naima i Jaira koji djetinji
vjerovaše u mene.« Ja ću tebi na to i upitat ću te: »A nije li
ti žao ovdje nazočne Vrtirepke čemerne? Ne sliči li tek
ojanjenom janjetu, još vlažnu od utrobe matere svoje, a
ostavljenu psiki zmija i raljama vučjim?« Ti ćeš meni na to:
»Kako je sijala, neka tako i žanje! Potčinila me je nasladi,
neka se u njoj i uduši, neka bude vječno izložena srdžbi
mojoj i preziru ljudskom, neka stišću nos kad bude mimo
njih prolazila, jerbo je okužena!« Ja ću tebi na to i upitat ću
te: »Jurve je ona tebi zgriješila i zlo pred tobom učinila, nu
zašto ono čedo u njoj, zašto da ono, još vlažno od utrobe
matere svoje, okuženo bude i zašto da i pred njim nos
stišću?« Ti ćeš meni na to: »Oci jedoše kiselo grožđe, a
sinovima utrnuše zubi!« Ja ću tebi na to: »Utrnuše i očima.
Eno ti ga tamo u pećini, usmrđena i s turskom kuglom u
srcu. Nije li, daklem, on svoj grijeh ipak nekom cijenom
platio? Zašto onda da mu i sin kamate plaća kad je glavnica
vraćena?!« Ti ćeš meni na to: »Nije glavnica vraćena, niti
može biti vraćena, jerbo je mijenica pod trnovačom grijeha
veća od Biokova. I tek kad se kao dvije planine potomaka
245
naslaže, bit će vraćena.« Ja ću tebi na to: »Ufao sam se da
tvoj kamatnjak nije lihvarski, dapače u prostodušnoj duši
svojoj vjerovah da tvoje srce samo dobro stostrukim
dobrom vraća.« Ti ćeš meni na to: »Don Pavle, don Pavle,
ne igraj se sa mnom tako i ne lovi me za srce, đavle repati!«
Ja ću tebi na to: »Na što ću te loviti ako ne na srce kad si ti
sama Ljubav?! A ljubav je iznad svih zakona osim iznad
zakona Ljubavi!« Ti ćeš meni na to: »Zašto mi, moj don
Pavle, moj zlomisliću, ne očituješ i tu poganu misao koja
ovaj čas u tebi govori: »Pogledaj jadnicu ovu, i Lucifer bi
se na nju smilio, pa kad bi trebalo i u crkvu bi je tvoju
doveo?« Ja ću tebi na to: »A što ću ti baljezgati kad i sâm
čitaš sve ono što se u mom smrdljivom srcu događa! Pa kad
sve znaš, i kad si zakon kršio da mrtvima život dadeš,
dopusti i meni da ga prekršim dajući život živima! Evo
ovako ćemo, da ostaneš čist ti, čist ja, i zakon čist. Ova je
smrdljiva protuha, što Vrtirepki silu učini i kopile joj pod
trnovačom ugradi, ova je, daklem, protuha sad dušom i
pameću pred licem tvojim a ne pred mojim. Stoga ga ti
umjesto mene upitaj: hoće li, daklem, ovdje nazočnu
Vrtirepku čemernu uzeti za vijernu družicu i supružnicu
svoju po zapovijedi Svete Matere Crkve? Ako hoće, dobro;
ako neće, ti s njim u pakao — tri je zaslužio — a ovoj se
jadnici i opet smiluj, jerbo jad toliki nije zavrijedila, vjeruj
mi, ja je znam — u duši je duša. Ti odluči, a ja ću vrat
prignuti. Evo, daklem, zatvorit ću oči svoje, a kad ih
otvorim, ako moji obrazi budu istoku okrenuti, značit će da
si se u srcu sa mnom složio.«
I gle čuda! Zalazeće sunce udaraše ga u potiljak.
246
MOJ IVANE, GOLUBANE...
Vijest o Vrtirepkinoj udaji pronese se selom i okolišem,
kô uskršnja zvonjava. Muškarci su se naklono smješkali i
kimali glavom: »Gadna hajdučica kad je i hajduka u planini
motala!«, dok su se žene oko nje jatile, milovale, slizavale i
o svemu pomalo izdaleka raspitkivale: što je i kakav je, ima
li na zub štogod i zapinje li među zubima. Vrtirepka bi
istiha i oborenih očiju, kako mladoj i dolikuje,
promuckivala o dvoru i stajama, o četrdeset goveda, trista
koza i pet stotina ovaca, o mješinama sira i hambarima žita,
o potočiću na livadi i izvor-vodi ponad kuće. Presretna
majka Mila za njom bi samo ponavljala: »Dvori, dušo
materina... petsto ovaca, sunce materino...« Selo se nije
čudilo ni kozama ni ovcama, ni hambarima žita, ni pečama
slanine što grede svijaju — ima toga po Bosni i
Hercegovini! — već izvor-vodi ponad kuće. To je kao
Vrljika i Cetina, kao Misir i Obećana zemlja! Jer iz ovog
prokletog kamenjarskog rešeta ni kap vode da probije, osim
suza iz oka. Bunari, rovanji i brlozi — te dublje ili pliće
jame, uvrćene u oskudne šačice gline — te vražje rupe u
koje zajedno s kišnicom splivaju brabonjci i galebine,
pišalina i smeće svakovrsno, bijahu jedini izvor vode i za
247
stoku i za ljude. Čatrnju — nadsvođeni bunar u koji je s
kuće splivalo — imađaše samo poneki pop i fratar. A kad bi
za velike suše ove zvijezdama i izmetu otvorene rupe
presušile, spečenim se ustima zjalo na suho nebo ili na
ispucalim tabanima puzlo do Vrljike i Cetine s vučijama,
mješinama i zapaljenom utrobom. Izvor-voda! I dok je
Vrtirepka bajala o žarama dukata i srgovima prepunim svile
i kadife — a Mila neprestance ponavljala: »... svile i kadife,
srce materino...« — majke su se u sebi zavjetovale Gospi
sinjskoj ili onoj od Veprica ili samom svetom Ivanu
Krstitelju kod Jajca, da će što na tabanima, što na golim
koljenima k njima doći i veliku svijeću zapaliti ako nekako
urede da se i njihova kći udomi u kući na izvor-vodi. Žene
pak nesklone Kikaševoj kući i Vrtirepki međusobno bi
namigivale, tuckale se laktima, smijuckale i došaptavale:
»Hajde, bona, sjedi, bolja si! Kod tolikih Turaka baš bi
hajduka izvor-voda dopala! I baš bi takav ćaći doveo kučku,
koja od prve nasred puta i bez Hvaljen Isus...« — već
bijahu nanjušile, da su se i prije posvećene postelje noge
dizale. Ali kako se međusobnim došaptavanjem srce iskaliti
ne može, stadoše to i mnoge druge pogrde Vrtirepki u oči
dobacivati. Na to bi se Vrtirepka — sa sigurnošću predobro
udate žene — do pasa zagalila, istrčila im pod nos svoje
male, oble i izazovne stražnjice, zavrijela njima kako samo
ona umije: »Kad vaše spišulje ovakve budu imale, imat će i
izvor-vodu!«
Ali nevolja je to sa stražnjicama: kad se jednom uzvrte
ni bog ih više smiriti ne može. Vrtirepka je sve češće samu
sebe zatjecala kako vrcka i mijesi tim prokletim vražjim
obrazima i gledala kako se sa zapretane žerave lug počinje
osipati. I kad se jednom, naslonjena na krosne, obazrjela i
vidjela ih ustreptale i razigrane, otrese se na njih kao na
raskvocanu kokoš: »Iš, lijepi vas vrag odnio, dosta ste mi
248
jada nazadale!« Hitro izleti iz kuće, zgrabi sić vode i strusi
ga na glavu.
— Hladi se, kćerce — obodri je majka Mila škorinica,
koja je sjedila pod solarom i Copcu bječve plela — i ja sam
se uz onog nevoljnog nabožnjaka počešće morala hladiti.
Kikaš, koji bi joj nekad zbog ovakve besramne riječi
držalo od motike o križa prebio, sad sjedeći pod orahom,
smrknut i mučaljiv, samo zerkice uzdiže trepavice i
uzdahnu:
— Na mom se suncu već i mraz uhvatio!
— Stoput sam ti rekla, djede — gotovo se izdera
Vrtirepka — da je pošao za mojim Ivanom.
— Pošao i ne došao, put savio i zaglavio... Ovo je
sedamnaesti dan, dan sedamnaesti...
Jokaš dolazeći na obor ču dio razgovora, i kakav je već
brzoplet bio, uskoči kao breculja u oko:
— A što tu cmoljiš i ronzaš! Ja sam mu ćaća a ne ti! I
kad ja guzicu ne češem, što tebe svrbi!
Ako je išta moglo Kikaša iz vode u vatru bijahu to
sjekutići koji se ne mogahu sastaviti. I kao što bolesno
pašče na gospodarev zov jedva uhom strigne, a na izdrečene
i bezobrazne mačje oči i mrtvo skače, tako i on skoči:
— Ti si pas a ne ćaća! Prvog sam te iscijedio, prvom ću
ti i vratom zakrenuti — đisne kao kakav mladac, a prsti mu
se u pandže prometnuše.
— Što ti je, bolan, sad si pri zdravoj bio — podrugnu se
Jokaš i podboči se što je izazovnije mogao.
— Ja sam te ucijedio, ja ću te i iscijediti!
— Ne primiči mi se, šantalašu stari, zaboravit ću tko si i
što si!
249
— Zaboravit ćeš i da si! — činilo se da ne izgovara
čovjek već Sudbina.
S jedne strane godinama gomilano gađenje, a s druge
godinama gomilano ponižavanje sjediniše se — bez osobita
povoda — u golemi krijes mržnje, koju samo krv utažiti
može. Kikaš zgrabi prvi kolac koji mu se naporuči nađe, a
Jokaš odskoči i maši se sjekire, što se slučajno uz vrata
konobe prislonila. I da u tom času ne skoči Vrtirepka i
majka joj Mila škorinica, te da se ukućani ne strkaše i bez
razmišljanja ne baciše među razjarene kokote, krv bi
zasigurno pala.
Pošto prva oluja minu — a već se bijaše slegao cijeli
komšiluk — Kikaš se spusti na stolac repaš, zagleda se u
kljunove opanaka i s mukom svladavajući zadahtalost,
drhtanje ruku i mahnito udaranje srca, reče svečano
povišenim glasom:
— Neka skupi svoje krpe i zakrpe, dronjke i obojke,
kučku svoju i štenad svoju i nek izdire iz časnog doma, u
kojem se na oca nikada ni trepavica uzdigla nije!
— I baš sad kad postade muško! — dobaci Ikiša, koji se
u općoj strci i sâm doštapao do Kikaševa obora.
Kikaš naglo uzdiže glavu i zagleda se u starca, što
devedesetu već odavno bijaše preturio:
— Je 1' to ti meni, kume Ikiša?
— Ja tebi, kume Kikašu! Tebi, ime moje i kumče moje
uzgorito! Dugo sam gledao, dugo slušao i dugo mučao, pa
dođe vrijeme i da progovorim. Bio sam vrsnik s pokojnim ti
ćaćom Šimunom, bio mu brat. Obojica smo pokojnog ti
djeda Markišu kô boga poštovali, jerbo je i on nas poštovao
i molio nas da uzmemo od njega komadić znanja što mu ga
godine ostaviše, da shvatimo i prihvatimo bar to da kroz
vascijeli svijet isti Božji sokovi teku: kroz mlječiku i
250
navrtak loze, kroz dvornjak i muhar, kroz carevak i drvo
smrdeljevo, kroz žile rovke i lasice, vuka i hajduka. Onda
su mi se ti sokovi budalastim činili, jer sam još pomalo i u
nevrijeme hajdukovao i pokoji turski sočić prolio, toliko da
po njem preživiš i vučiće pridigneš. A ti i svoj vlastiti sok
odbacuješ i baš onda kad je postao najviše tvoj!
— Eno ti ga i popij ga u zdravlju — nasmija se Kikaš,
ma ne od srca.
— Velju, tada sam još pomalo hajdukovao, dok su tvoji
već odavna unosniji put utirali.
— I spavali u krovinjari — dometnu zajedljivo Kikaš —
kao što još i dandanas i ti i cijelo selo spava... s ovcama,
kozama i govedima.
— Doći ćemo i na to. Velju, tada se još ni prosjački
zanat ne bijaše izučio kako valja, već ono od nevolje, pa
dosta. Nije se do grla punilo, ma ni od gladi umiralo.
Tavorilo se, kao što i danas tavorimo svi osim tebe. Jest, što
veliš, spavalo se, i još se spava u krovinjarama, zbijeni s
marvom oko ognjišta; ma oganj grije marvu a marva nas, pa
je svima dobro, u toplu i suhu. A ti podiže ove puste dvore,
ne bilo ih! Podiže, uzgoritosti moja, pa što?! A što su oni
prema kȁpi nebeskoj koja nas sve pokriva i koja je pravi
dom naš? Ili možda misliš da su ti prostraniji nego
golubovima jama Dvovrata? Možda su ti hambari puniji od
ovih u mravinjaku? Ili kace meda od ulišta u dubu? Možda
si toplije obučen od ovna u toru ili šarenije nakinđuren od
paun-ptice na oboru Marka Ivandića? Čim se to razmećeš,
nevoljo moja, čim osim silenošću?!
— Odreni me se, kume, i pođi kući, bolji si — pokuša
Kikaš s visine dobrostojećeg gospodara, kojemu ni u misli
uz nos — Jer pametnije ti je svašta jesti nego svašta
govoriti.
251
— Možeš li ti bez silenosti? Ne možeš! Ali nikakvom
me silom ni silenošću otjerati nećeš, sve da tvojim zubima
kruh jedem. Eto, kume moj, digni štap na me i o se ćeš ga
slomiti; začepi mi usta šakom i prsti će ti se u jezik
prometnuti. Stoga stisni zube, nisam dugačak. Otkad
pokojni Šimun parnu i ti starješinstvo preuze, dvori ti
počeše bubriti, a čeljad u se ulaziti: trbusi su vam pokladni,
a duše od »kljenove nedjelje«; stražnjice vam postadoše
preglasne, a usta onijemiše. Nikad se ne upita: vole li, nego:
boje li se? Boje se, kumče moje i ime moje, boje te se!
Pogledaj brata Divca! Pogledaj sina Copca! Pogledaj zeta
Podlivoguza, i sve redom pogledaj! Kud ti okom, oni
skokom. Ukrotio si ih i uvježbao kao mladu štenad. I koji ti
bolje zna papke oblizati, taj ti se dublje u srce usvrdlao, kô
onaj laskavi posranac Potrka. Jedini što bi ponekad na
silnika zube iskesio bijaše ti prvorođenac Jokaš. Ali Jokaš
bijaše jad jadoviti, jerbo ne mogaše pamet kô ni zube
sastaviti; a kako ćeš ujesti ako zube ne sastaviš! I tek se
danas domislio: valja ruku uzdići da te ugrize! Umjesto da
ti srce zaigra što se našlo muško i u tvom porodu, ti ga
odbaci i prokle... Eto, rekoh ti što mi bijaše na duši, a sad
odoh u svoj kućerak.
I odštapa ne osvrćući se. Ded mu sad odgovori kad ti je
stražnjicu okrenuo; isto je kao da stražnjici govoriš! Stoga
mu Kikaš ništa i ne doviknu, već svojim, kao iglica oštrim
očicama, opšeta ukućane i upita:
— Mislite li i vi tako?
A kad mu svi redomice i sa zgražanjem zanijekaše,
Kikaš opusti ruke i promumlja u razdrljenu košulju:
— Imao si pravo, kume. Sve je to ukroćena i uvježbana
paščad: mašu ti repom i onda kad bi htio da iskese zube —
kraljevski ustade sa stolca repaša, pa se preko solara pope
252
na boj i zaključa u sobici, koju je još u početku za se i za
ženu od zajedničke sobetine odvojio i prigradio. Opruži se
na slamaricu da u miru i natenane o svemu porazmisli.
I što je duže razmišljao sve mu se više činilo da je stari
ishlapjeli kum, uza svu slatkorječivost, barila vjetra na
očenaše nizao. Jest da mu je pokojni djed Markiša vascijeli
Božji svijet volio i sa svakom travkom umio riječ izmijeniti,
a otac mu, pokojni šimun, nekog vraga s vilama petljao, ali
kakva ti korist od toga kad ti kućerak prokapljava a hambar
zjapi, pa gladnoj djeci umjesto kruha u kljun slatke riječi
bacaj! Kao da i sad čuje pokojnog oca koji je kao pošalicu
strašnu priču stotinama puta pripovijedao: »Dođe i kljenova
nedilja, a u kući ni zrna sirka ni željud željuda, ni u kući, ni
u Krajini. Kad u neke vitar nanese glas i ču se da u Abdulage jajačkoga prosa ima. Ja i pokojni ćaća pokupismo ono
dukata, šta ji' godinama za ljutu nevolju i opasnost smrtnu
šćedismo, pa s tri tovarna konja ravno u Jajce. Kad mi agi:
»Ima li prosa, svitli Abdul-ago?« »Ima, jabandžije.« »Moreš
nan dat'?« »Kako ne mogu!« »Po što?« »Dva dukata tovar.«
Kad mi k prosu, užgano. Pokojni će ćaća: »Snizi malo,
svitli ago, čuje se!« »Čuje se, čuje, i dobro se čuje! Da se
nije čulo, ne bi vi od Imocke po nj doodili!« Ljudi su se
smijali, dok je Kikaša podilazila jeza sjećajući se tih
»kljenovih nedilja« — svake su godine dolazile, a još i
danas velikoj većini dolaze — tog užasnog umiranja od
gladi, i svaki se put zaricao: čim prihvati uzde, zbogom
»kljenove nedilje«, u naćvama će — i bez čuda sv. Ilije —
uvijek biti brašna i u kamenici ulja. I bi tako. Njegova je
čeljad vazda u toplu i suhu, obuvena i obučena, i dok
»kljenove nedilje« kruže i šestare po svim komšilucima i
selima, u njega tusti pokladi piruju. A svega toga ne bi bilo
da nije umio ular zaulariti i trn iz malena naoštriti, da ih kô
štenad — neka i kô štenad, samo da su siti — da ih kô
253
štenad nije naučio svakoj prepredenosti i lukavštini, pa sad
kano hrčci hambare nabijaju, veselo zimu zimuju i ne love
puže da pramaljeće preplivaju. Silnik, a? Silnik koji ih
kljuka kô što gospoda božićnu gusku kljukaju! Boje ga se,
a? I Boga se bojimo, pa zar ga ne volimo?! Čovječanski je
da se život proživi u strahu Božjem i stidu ljudskom! Samo
sotona ne pozna straha. Isukrsta mi, pozna ga i sotona, jer
kad ga krštenom vodom poškropiš ni mišlju ga sustigao ne
bi! Strah... Strah je sve ovo podigao, a kad nestane straha i
Kikaša, sve će lijepi vrag odnijeti. Komu ćeš uzde dati?!
Divcu? Jokašu? Podlivoguzu? Copcu? Sve će ovo lijepi
vrag odnijeti...
U tim razmišljanjima prođe noć i dan, pa opet noć i
osvanu dan drugi. Ispred zasunjenih vrata čulo se samo
mačje šuljanje i žensko šaputanje, ali nitko se ne usudi ni da
zvekne a kamoli da vrata izvali. Možda bi se prije i usudili,
ali poslije Ikišine propovijedi konačno spoznaše tko su i što
su. Osim toga i neka se paklena želja rađala: »Kad baš hoće
da umre, neka umre!« Zatim bi se nad tom željom zgrozili,
ali samo zato što Bog hoće da se zgroze — u srcu zgražanja
nije bilo.
Kikaš što od gladi, što od žeđi, što od mučna
razmišljanja bivaše sve slabiji i prozirniji. Ležaše tako na
leđima — dok su mu misli plutale kao mrlje i štapići boja
pod kapcima kad na trenutak pogledamo sunce — i
netremice promatraše gustu paukovu mrežu u kutu pod
okrečenim stropom i pauka koji je satima šćućuren i
pritajen vrebao.
I tko zna dokle bi ostao tako — kao bezubi vuk u
gvožđima i ubogi đavao u procjepu između tamjana i
krštene vode — da u osvit trećega dana ne dođe Potrka i ne
254
izvali vrata. Vidjevši ga onakva, upalih obraza i ugaslih
očiju, Potrka zacvili:
— Što to s tobom učiniše, djede moj, diko moja... Tko
mi te tako ljuto za srce ujede?
Nikad brže rosa sparenu vrijež vodenjače ne osvježi,
nikad se opruga brže ne opruži. Kad siđoše na obor, na koji
se uz ukućane i pola komšiluka sleglo, dočeka ih tišina i
brade na prsa naslonjene, kao da dolaze oružnici i robači, ili
sâm poglavar iz Imotskoga. Ne primjećujući nikoga Kikaš
sjede na svoj stolac repaš, na svoj kraljevski tron, obrvama
pokaza Potrki stolac do podnožja i promrmlja:
— Sjedni i pripovijedaj kud su te vjetri vijali.
A Potrka razveza na dugo i široko, kako ne mogaše
odoljeti ni srcu ni zetu Ivanu, da za carskom vojskom ne
krene. Tako udari na Mostar i vidje kako Mostar pade, a
turska sila glavu među koljena. Onda general Jovanović
posla Ivana vojevodi don Ivanu Musiću, da mu sa svojim
hajducima pri ruci i napomoć bude. Tako se on i zet mu
Ivan licem na Veliku Gospu zatekoše na Popovu polju, u
okolu Musićevu. Kad ču da dolaze don Ivan đipnu na
vranca — ne znaš tko je ljepši i naočitiji: vranac ili
vojevoda; planina jedan, planina drugi, a oba srebrom i
zlatom posuta! Sedlo srmom prožežemo, srebrom okovano,
na sedlu jabuka od zlata; vrancu oko vrata pozlaćeni
praporci, na čeocu paunova perjanica, stremen od zlata, a
uzde što od srebra što od turske kože. Vojevodina odora sva
žeženom srmom prožgana i tokama od pola oke posuta, o
boku sablja demeškinja, na balčaku tri pregršti dragoga
kamenja. Kad okom sijevne i obrvama strigne kalpak šest
puta poskače. Čim ugleda Ivana, samo se sagnu i podignu
ga kao perce sebi u sedlašce, poljubi ga u oba obraza i
upita: »Nerođeni kô rođeni sine, od Neretve kakav aber
255
nosiš? Jal' je sokol, jali su gavrani, jal' je dobro, jal' mu se
nadati?«
Kad selo začu da vojevoda u junačkoj pjesmi
Vrtirepkina muža sinom naziva, i u posljednjoj se
nenavidnoj duši sklonost rodi, svima se oči orosiše, pa i
samoj Vrtirepki, jer napast bijaše toliko privlačna da je ni
istina nije mogla potisnuti.
Vidjevši da ga slušaju otvorenih usta Potrka se raspjeva
o svim čudesima u vojvodinu okolu, načička ga pustim
drangulijama — i turskim i kršćanskim — svim što mu iz
pjesama na pamet pade. Cijelu noć od Velike Gospe na sv.
Roka jelo se i pilo; jedan je delija, primjerice, ovna
devetaka za večeru slistio, a jarića za povečerak. Kad... na
svetog Roka stiže glas da su Turci carsku vojsku u Stolac
sprtili i da će od nje Kurban-bajram učiniti ako joj se u
pomoć ne priskoči. Tada se vojevoda uspravi i reče: »Ivane
moj, sve ufanje moje, ako se Stolca ne dokopaš propade
narod naš hrvatski, katolički. Na tursku se obuci, straže
izvarakaj kako znaš i umiješ i poruči našima da se drže dok
ne stignu moji sokolovi. Sutra sam ti kod Donjih Poplata i
Bačnika, a prekosutra ću vražji obruč golim zubima kô
turpijom.« Skoči Ivan, a ja uz Ivana. Kad vojevoda vidje što
sam naumio, poljubi me u oba obraza, pa veli: »Potrka
dijete, žalost je velika što se osnova ovog rata kraju
primiče, dobra bi joj potka bio. A tko zna hoće li ikad više
novi rat nadoći, da se junačinom iskažeš, junačinom boljom
i od mene! Zdrav da si mi!« A meni srce u grlo, nu, gdje
neće!
I tako on s Ivanom, obučen na tursku, od straže do
straže sve do pod Stolac.
»Kad pod Stolac, turska straža iz busa siknu: »Susin
silamet ilamet« — vrag će ga znati što li — a Ivan od vraga
256
smrsi: »Kijamet«. Turčin za pušku, ja zeta za ruku: »Bježi,
jado, pogibosmo!« Brzi mi kô misao, ma olovo i od misli
brže. Sustiže, brate, i pogodi Ivana u zlo mjesto, među
lopatice. »Potrka moj, ja k Bogu, a ti kud znaš!« »Nećemo
tako!« velju ja, pa uprti i nosaj. Nosaj, nosaj... Više noć
nego brze noge učini da pogibelji umakosmo i sklonismo se
u neku pećinu punu sušnja. Ja s njim u sušanj i muči. Kad
odahnusmo, on me uze za ruku i glasom zdravim kô u
djeteta reče: »Potrka moj, šura moj pramaljetni, pramaljetno
sunce moje, poruči vojevodi da nože naljuti i na turskim
kostima križ za svog pobratima izdube. A nevjesticu moju,
čemernu Vrtirepku moju, poljubi u oba obraza i u rosno
čelo, neka zna da mi je bila draga kao konju trava, kano lug
slavuju i insanu duša...«
Svi se okrenuše Vrtirepki, u kojoj kapi krvi ne bijaše,
kao da se zaista dogodilo ono što Potrka tako uvjerljivo i
tako bezočno niže.
»Ivane zete, kô rođeni brate — rekoh ja — ne budalači i
ne mrči vraga gdje ne treba. Stisni zube i pregori, ovdje te
ni Zeličin pas neće otkriti, a ja ću skoknuti djedu Divcu,
koji se s vilama kô sa sestrama nosa, pa će ti on od njih
dobar melem nabaviti i ljute rane izvidati.« Na to se on
meni nagne i šane: »Potrka moj, kasno je da sad vila pred
pećinu sjaši! Nebo se otva...« reče i ne doreče, dahnu pa
izdahnu, a pećina zasja kô sunce, i kroz sjaj iz usta mu se
izvi golubica bijelija od svjetlosti...«
Strašan krik prekine Potrku, ustrepta kosti i naježuri
kožu sviju koji ga čuše. I dok se skamenjene oči okrenuše
prema tome kriku, Vrtirepka već bijaše razdrla odjeću,
bacila se na zemlju, te golim dojkama i čelom udaraše o
tvrdo dvorište posuto kamenjem i sasušenom travom.
257
Nikada nitko ne ču da iz većih dubina vapaj izvire; činilo se
da se čupa iz samih bubrega i utrobe i da samu utrobu čupa:
Moj Ivane, golubane,
moje janje, moje lane,
prav' me nisi zagrlijo,
nit mi lice izljubijo,
nit mi kose umrsijo,
nit mi plećke pogladijo,
nit mi puca otpucao,
nit mi nidra raskopčao,
nit mi bedra zagalijo,
a već si me ostavijo,
siroticu, kukavicu,
nevisticu-udovicu.
Di ste vode — davite me,
di ste vatre — žežite me,
di ste zmije — grizite me,
di ste Turci — sicite me,
di ste vuci — derite me
kad mi nema vojna moga,
mog Ivana, moga boga...
I dok je naricaljka sama od sebe iz nje tekla, zvonila i
brečala, ona sama — od boli sumanuta — sve jače udaraše
glavom o zemlju rasijecajući čelo i lice. I tko zna što sve ne
bi od sebe učinila, da tetka Livoguza, majka joj Mila
Škorinica i neke žene — videći je svu oblivenu krvlju — ne
priskočiše i ne otrgoše je od očajničke namjere njezine. I
najednom, poput bujice, njen čemer zahvati sva ženska srca,
te da ne zaostanu za Vrtirepkom sve odreda stadoše naricati
za svojim davnašnjim mrtvacima, i sve bijahu kô od sedam
žalosti: »O vi koji prolazite, pogledajte i recite ima li veće
boli od boli moje!«
258
Muškarci, tvrdi na ženske suze kao i na milovanja,
ravnodušno se raziđoše, a Kikaš zgrabi unuka za ruku i
odvede ga u zaklonicu ispod odrine pod međom.
— A sad kaži djedu po istini kud te je lijepi đavao
nosao!
Ih, don Pavao ti se očitovao! Pa dobro... Kad ono, diko
moja, Vrtirepku s mrtvacem vjenčasmo pade mi na pamet
da sprdeljam, eto, što se danaske sprdeljalo, pa velju: ostat
ću dva tri dana da ne bude sumnjivo, a potom žalosni
muštuluk donijeti. I tako ja za vojskom kô pašče za
gospodarom. Glada nije. Onaj ti dobaci zalogaj »ciboka«,
onaj kašiku graha; rukom iješ, rukom piješ dok se štogod
»ešale« i »vlevlaše« ne dokopaš. Jesu od mrtvaca, pa što!?
Kao da tvojom kašikom nije i pokojni ti pradjed jeo! O,
djede moj, čudo moje... puste vojske, pustih topova i
pušaka, sabalja i konja vranih, razigranih! Naš narod viče i
alače, vrat isukuje i zastavama maše, kolo igra, strune
struže, baca se kamena s ramena, junačke skokove
doskakuje i preskakuje, a Turci nosine objesili, usta
ispupčili, skovrljili se pred džamijama i čardacima, pa sve
nekud u nešto bulje, u Allaha, u Sudbinu, u što li... baš kao
da ih se sve to uopće ne tiče, kao da se baš ništa izmijenilo
nije.
— Izmijenilo se, sinko, izmijenilo. Samo djed ne zna je
li nas to Bog miluje ili ožiže.
— Mene pomilova, milo moje — ponosno će Potrka i
prosu na bus trave šaku bakrenjaka i srebrenjaka, a potom
iz džepova i torbe stade vaditi i do djedovih nogu nizati
mutvice i brtvuline, nože od navrtanja i štilete, lule i
kamiše, ogledalca i privjeske, puca i sponje, iglice, pletače i
igle od kačkanja, marame i podvezice, ukosnice i
pribadače... svega blaga Božjega.
259
— Otkud ti to?! — smrknuto će Kikaš, siguran da mu je
unuk kakav turski ćepenak razvalio i tuđu muku prigrabio.
— Iz Mostara, djede, odakle bi bilo!
— Ne pitam to, već kako?
— Pošteno. Evo kako je bilo. Kad sam već na putu,
mislim ja, ne valja dana gubiti, već štogod isprositi.
Isprositi? Je, ovo... Ne možeš, djede, ni opepelit ni od
Turčina ni od kaurina. Vele: »Rat je« ili ništa ne vele. Što
ćeš? Kud ćeš? Onda mi Bog pamet prosvijetli, pa rekoh:
»Gledaj, Potrka, na što vojska pare arči!« A kad gledaš nije
teško vidjeti. Imao pri sebi nešto jaspri, a usput se namjerio
na nekog Turčina, Aliju Mutlagića, razborita čovjeka koji je
mislio kakono i ja: bolje prodati mnogo pa i jeftinije, nego
malo pa i skuplje.
Tako ti i ja: u njega kupuj, pa vojsci preprodavaj...
— A tako! — plane Kikaš — Zar su ti vrane mozak
ispile, pa Bogu guzicu okrenu i ode u Žudije?! Je li to s
ramena kruh jesti?
— Je, djede... Ja sam sve to u torbu kupovao, iz torbe
prodavao, novac u torbu kljukao, a torba je sveudilj visjela
o ramenu, sveudilj, djede, sveđer.
— O, pametno moje...
Nijedna udovica nije toliko haljina razdrla, toliko kosa
počupala, toliko žalopojka iznabrajala koliko Vrtirepka u
osmini junačke smrti svoga vojna. Oduvijek je bilo udovica,
čiji su muževi tko zna koju zemlju zagnojili, ali one su
sasvim umjereno naricale i to nad grobnom pločom svoga
roda. Vrtirepka je, međutim, naricala na nedirnutoj zemlji
groblja, u ledini i kamenju krvavim prstima vojnu grob
opšetavala. A to bijaše tako potresno, da se svaka žena u
duši zavjetovala: ako joj muž u tuđini pogine da će i ona na
260
ledini krvavim noktima grob opšetati i bosiljak zasaditi.
Gotovo sve žene iz komšiluka, a mnoge i iz sela, od jutra
do mraka bijahu na groblju nastojeći Vrtirepku u boli
utješiti. Nu kako se ona nije dala utješiti, već na utješnu
riječ sve čemernijim vriskom uzvraćala, dogodi se da njen
čemer na žene prijeđe i iz njih čemerno progovori. I sad su
sve naricale i zavijale, kao nad otvorenim grobom, a njihov
se lelek odbijao od brda i unosio opaki nemir i u ljude i u
živinu. Uzalud su ih muževi svjetovali i tukli, uzalud je i
sam don Pavao, i lijepom i ružnom, pokušavao rastjerati to
jato očemerenih čavki. Uzalud. Tek kad osmi dan Vrtirepki
jad opade, a deseti uminu, smiriše se i one. A kad Potrka u
četiri oka Vrtirepki predbaci zbog tolikog besmislena
prenemaganja i lakrdijanja, ona se kao oda sna prenu, u
čudu ga pogleda i reče:
— Sve suze ovog svijeta samo su kap za onakva
junaka... Potrka moj, tako mi ga živo uslika, te mi se čini da
sam se za nj i udala a ne za onog jadnog mrtvaca u pećini.
Po Maloj Gospi doču se da je u Hercegovini puškaranje
utihnulo, te prosjaci iz cijele Krajine brže-bolje štap u ruku,
torbu o rame, pa u jesensku ispašu. A »školjari«, koji su
otočanima u nadnice hodili, nabrusiše noževe pa u trgačinu.
Sela u treptaju opustješe. Samo u Kikaševoj kući svi bijahu
na broju. I premda je svaki o tom svoje mislio, nitko se ne
usudi proustiti. Jedini koji to mogaše bijaše Jokaš, ali
poslije onog kreševa s ocem, on se u staju zavukao i
zarekao se da njegov jezik nikad više neće tog bijesnika
dodirnuti, već će se Bogu za što bržu i bolniju očevu smrt
moliti. No nije se moglo vječno stajati prekriženih ruku i
jedan drugog laktom i okom uzaludno gurkati, te se jedne
večeri Podlivoguz sedam, osam puta zakašlja da se ojunači,
pa zače:
261
— Eto, svi odoše...
Kikaš uzdiže obrve i pogleda ga nekako vodnjikavo, kao
da se pita: »Što to prdi ova podguzina?«
— Odoše — ponavlja Podlivoguz — odoše, valaj, svi,
svi do jednoga...
— I vratit će se — reče Kikaš i ponovo zaklopi oči,
spokojno kao sit mačak, kojega su na čas iz drijemeža
trgnuli.
— Ma štogod će i donijeti.
I ne otvarajući oči Kikaš će pomalo usiljeno i preko
volje:
— Kikaš nikad nije išao po štogod dok je u kući imao
nešto. A sad su puni i hambari i kamenice, i bačve i
demejane. Nek bude i sedam mršavih krava, preživjet će se!
O, pametni moji... Kad vrijes ne medi, pčele iz ulišta ne
izlaze. A ne medi. Ne mede Turci: žile im podrezaše. Ne
mede kršćani: rosom ih ne poškropiše. Turčin misli: izgubit
ću i ovo što mi ostade. A kršćanin: umnožit ću ono što mi
se zateče. Ne pregršt napolice ili sumjesnice, već ni klip
kukuruza, ni klas ječma, ni kitu sirka neće donijeti. Za nas
je izgubljena zemlja Hercegova. Istina, Bog se domislio i
Mlečaninu i Turčinu, pa će se i Austrijancu domisliti. Nu,
nama se neprestance domišlja...
262
ČUJE SE DA ZA VOJSKOM HARAČ KUPIŠ
Do Rozarice vratiše se i najuporniji, vratiše se bez klipa
kukuruza, bez klasa ječma, bez kite sirkove. Kikaš sabra
ukućane i reče: »I dođe prva od sedam mršavih krava. Stoga
vi zatvorite srce, a ja ću hambare i konobe, jer bi i
faraonove žitnice preplitke bile.«
Potom pođe od sela do sela, od zaseoka do zaseoka
raspitivajući se nije li možda tko gdje susreo Škilju iz
Zagvozda. A kad mu Matiša Strinić kaza da ga u Čitluku
vidje, Kikaševe se usne najprije skupiše, pa razvukoše u
smiješak koji usukivanjem brka uznastoja sakriti. Pozdravi
se s Matišom i svrati u Petričevu krčmu na bukaru vina, na
još jednu, pa još na jednu. I tako se, baš lijepo nacvrckan,
uputi kući pjevajući, što od mladosti nije uradio.
Upade u dvor, gasan i glasan, ne reče ni »Hvaljen Isus«,
već trgnu Potrku za ruku i povuče ga za sobom, kao da se
radi o nečem životnom, neodložnom i neodgodivom, kad
vremena ni za riječ nije. I tek pošto dobrano odmakoše od
kuće, reče:
— Valja nam, sine, u Zagvozd... prijatelju Škilji.
263
Bijaše malo zadruga na čija vrata ne zakuca oskudica i
»klenova nedjelja«. Prosjaci od zanata ne uzdigoše se vele
iznad onih od nevolje. Nije se radilo samo o broju
prosjačkih štapa i torba, već o cijelom nizu smicalica i
dosjetaka, koje su ovaj tankoćutni zanat veoma osjetljivim
umijećem činile. Iza obilja štapa moralo je biti i obilje hitre,
domišljate pameti, snalažljive u svakoj zgodi i prigodi, a
toga najviše bijaše u kući Špalatrinovoj i Prodanovoj, i to
od onda otkad Kikaš i Škiljo starješinstvo preuzeše. Eto,
prođe punih četrdeset godina da pokojni Šimun predade
Kikašu ključeve od hambara i od konobe — osim starješine
nitko nije ni smio ni mogao odrezati krišku kruha ili zalogaj
mesa — i tih četrdeset godina proteče u neprestanom,
gotovo bolesnom suparništvu sa Škiljom. A suparništvo nije
bilo samo u tome tko će vještije dobre duše rasplakati i više
zobi u jasle nanijeti, već i u tom tko će bolje drugoga
onemogućiti da nanese. I tako prođe punih četrdeset godina
neprestanog malog ratovanja s promjenjivom srećom. Cijela
je Krajina pratila, pamtila i raznosila na stotine njihovih
podmetica, stoput ih prepričavala i stoput se iznova smijala.
Jednom, dok je još bio mlad, vidjevši da će Škiljini —
koji bijahu daleko ispred njega — Grude opeljušiti, potrča
okolnim putem i podmiti neko čobanče da poleti ususret
Škilji vičući: »Reži, bježi, kuga mori...« I moj ti Škiljo
naguz, pa preko polja prema Tihaljini.
Drugi put su Kikašu, pred Vitinom, dva usplahirena
kršćanska momčića put presjekla i cvokućući zubima
priopćila, da su balije pomahnitale, pa odreda svako kršteno
muško kô ovna škope i sunite. Sad ti i moj Kikaš naguz, pa
preko polja prema Gorici.
Jednom zgodom Kikaš ostavi kraj puta kotlu prosa i
sakri se iza stijene. Škiljo primijeti kotlu, pažljivo se ogleda
264
na sve strane, pa ne vidjevši nikog u blizini uzdahnu: »Bog
se uvijek dobru sirotinje domišlja«, zgrabi kotlu i zavuče
ruku da zrnje kroz prste propusti, kad se prsti o ljudski
izmet zalijepiše. »U slast, kume!« doviknu Kikaš iz
zaklonice, pa petama vatru.
Škiljo mu ubrzo lijepim na lijepo uzvrati nagovorivši
neko obijesno Ture da mu istu stvar u ćup podmetne i
prelije medom. Razlika je bila u tom, što su Kikaševi sve do
neke taj med i lizali.
Kikaš je obilato iskorištavao Škiljinu razrokost i posvud
glas raznosio, kako su se u njemu dva vraga udomila, pa
svaki na svoju stranu gleda. Škiljo je opet razlajavao kako
se Kikaš — koji i jastreba na vrh planine vidi — iščinja
slijepim samo zato da u miru može razgledati gdje što stoji,
kako bi umio do tog doći kad noć padne i pomrčina se
uhvati.
— Hehe... o moj Škiljo, Škiljo iz Zagvozda... — smješka
se Kikaš sjećajući se svih međusobnih podvala, podvala od
kojih se živjelo i smijalo, zatim se uozbilji, pa će Potrki —
Jesam li ti pripovijedao kako mi se Škiljo htjede dvaput
uzastopce osvetiti za ono u Baškoj vodi?
— Nisi, diko moja.
— Nu, vidi!... Kad ti ono s Vrtirepkom kradom u
Hercegovinu, ja od muke digoh vojsku prosjačku, da na
Buško blato udarimo. I pođosmo. Hajde mi tako, hajde, oni
prvi, ja i Šarov za njima. Noć duboka kô šuma zelȅna. Kad
odjedared, svi vrisnuše i svi na koljena. Mislim ja: il je vrag
ili zmaj, trećega nema.
— Vrag! — odluči se brzopleto Potrka.
— Može biti — dopusti Kikaš — a može i ne biti, i ako
mi Škiljo ne oda, nikad neću pouzdano doznati što u
krmaču nakljuka.
265
— U krmaču?!
— U krmaču i devet praščića, što ih preko ceste
prevađaše. Izvana krmača, izvana praščići, ali... što unutra
Škiljo nakljuka?! Je li đavle, je 1' vještice? Je l' kilaše? Kud
ćeš, što ćeš... sve od straha premrlo, ničice poleglo. Trnci i
uza me, gdje neće! što ću, glava sam kuće, moram. Kajiš
stegni, strah pritegni, zube stisni, pa zakorači. Kad krmači,
kosa se diže, ma i ruka se krsti. Zazvah Boga, udarih
zakletvu: »Ako ste đavli pakleni, u ljudsku hranu useljeni,
nek vas potare ý Otac ý Sin ý i Duh Sveti! Ako ste drečavci
ili duše od pragatorja, očitujte govorenjem ljudskim koliko
vam je za upokoj misa potrebito! Nu, ako ste mi prave
svinje i krmci pogani, papkom o krš i da vas moje oko ne
vidi, inčije ćeš na ražanj dok trepneš!« Još i ne dorekoh, a
one s ceste u tminu i noć tamnu.
— To hoće reći da su bile prave svinje — zaključi
Potrka.
— Nikad se ne zna. Vrag je lukava živina, ne sluša ti on
moje zapovijedi, već izvrne pa se provodi kako je njemu
zgodnije.
— Hehe... — nasmije se Potrka — ne vjeruješ zar da
škiljo može krmače đavlima kljukati?!
— Nikad se ne zna što sve može onaj koji đavlu dušu
zapisa i na koje će mjesto vrag skočiti kad ga s jednog
izagnaš! A sad čuj i drugo. U zoru se zatekosmo u nekom
klancu. Mi u klanac, a puščetina preko klanca. »Stoj!«
zagrmi delija iza poletine. Što ćeš, stadosmo, a ja rekoh:
»Ako si hajduk, od nas ti ni mrsa ni posta! Zar ne vidiš da
smo prosjaci?!« »Vidim — reče on — pa stoga i velju: Stoj
i imentuj se!« A kad se imentovah, zamahnu onom
puščetinom i reče, nek se vratimo otkud i dođosmo, jer da
kugu raznosimo, da smo već deset sela potrovali i
266
štotigaznam. Vidim ja, Škiljino maslo, te stadoh razborito
razlagati: da smo okuženi, vrag bi nas odavna odnio, već
nek on selo čuva od čovjeka, što jednim okom gleda u
Buško blato, a drugim u Zavelim-planinu, jerbo nas upravo
taj čovjek kugom potvori da sam može nesmetano svrab
raznositi, a od svraba se ne umire već pati. Nu, gdje ćeš na
pušku pameću! Ukopa se kô magare, i tu ti razložnost ne
pomaže. Na kraju mi dojadi, pa zaprijetih: »Ako smo kužni,
a jesmo, umrijeti nam je tako i tako. Tom puščetinom
možeš samo jednoga skinuti, a ostali će se srondati u selo i
svu vam vodu okužiti. Već, brajo, da se pogodimo: mi ćemo
ostati ovdje, a ti skok u selo i poruči seljanima da nam
donesu tri vreće ječma, dvije kukuruza u zrnu, tri bukare
masla i uprtnjaču kaštradine — toliko smo u ovom selu
redovito skupljali — pa ćemo svojim putom ili u kakvo
dušmansko selo, po vašoj želji i volji!« A on poskoči: »E, ta
ti valja! Dat ćemo vam dvostruko, samo skoknite u Prisoje,
otkud nas jad bije!«
— I dadoše?! — Potrki se zaiskriše oči.
— Dvostruko, sine, samo da Prisojce uništimo... E,
Škiljo, Škiljo iz Zagvozda, gdje će se tvoja pamet s
Kikaševom nosati! Pameti moja dronjava... pa u ratni zeman
s onim seoskim budalašinama na sedam mršavih misirskih
krava udari!... Lako što meni podvaljuješ, ma kud sebi
podvali, šašava nevoljo moja... hehe... kud sebi...
I tako su cijeli život, kud god prolazili, jedan drugome
klipove podmetali. Ali drugo je kad jedan drugome iz busije
ili na junačkom megdanu, a drugo je kad sam sebi
buzdovanom čelenku odbiješ! A Škiljo je odbi! I cijelim
putem do Zagvozda, oblijevan nekušanom slatkoćom, Kikaš
je — poput stare Mlade Grgine, Matije Puzdrine, Čelanuše
ili Kusturače — sam sa sobom glasno slađani razgovor
267
vodio: »E, pa dobro ti jutro, kume Škiljo!« »Bog da dobro,
kume Kikašu!« »Nešto mi se Biokovo obistrilo, kume
Škiljo?« »Kô da je na dlanu, kume Kikašu!« »A Trtla nad
Čitlukom, kume Škiljo? Kakva je ona?« »Kô kap rose,
kume Kikašu — po oku je zakotrljaj!« »Kad je bistrine,
kume Škiljo, srce omekša, a ljudi šakom i kapom, bukarom
i varićakom!« »I ararom, kume Kikašu!« »čuje se, kume
škiljo, da si dužinu magaraca unajmio, da ti sam kukuruz
prenesu?« »Dužina te crnih vragova od Livna do Kupresa
vitlala!«... A onda nezadovoljan tim, otresao bi se rukom na
riječi kao na uspaljene muhe, te započinao iznova. Stotinu
je razgovora promijenio dok mu se napokon jedan ne učini
pravim: »E, pa dobro ti jutro došlo, kume Škiljo!« »I tebe
našlo, kume Kikašu!« »Nadam se da ti neću biti vele na
smetnju.« »U prijatelja vazda ključ od vrata. Kakvo
dobro?« »Ono pusta masla, što ga iz Čitluka dovuče, čuje se
sve do kuće.« »Pa ti ne da oka sklopiti?« »Nije to, već u
meni želja a u kući ni grudice, pa rekoh: kad ga je u kuma
Škilje toliko, hajdemo, mali, bit će i za nas kašika
maslokaše!« »Bit će i za stotinu gladnih vragova u tebi!«
»A ja, budala, mislio: ostaj kod kuće, jer kud vojska prolazi
trava ne niče, kad tamo, ti za vojskom tolik harač skupi!«
— E, ta ti valja, djede: »ti za vojskom tolik harač
skupi!« — poskoči Potrka koji je sve dotle šutio i djedov
glasni razgovor kao misao poštovao.
— To ću mu i reći — osmijehnu se Kikaš i obliznu
rasušena usta — to ću mu i reći, sine, da pukne kô
precvrčan cvrčak.
Kad u Zagvozd — crna ti zora ne bila — već na pol ure
hoda, kano dim iz mokre slame, lelek iz Prodanove kuće.
Čobani rekoše da je za Škiljom. Kikaš se ugrize za donju
usnu i stade bijesno psovati:
268
— Kučko jedna i arcikučko! Opet si me nadigrao, pa
trkimice u smrt, samo da se ne osladim... Potrka sine, u
ovih četrdeset godina svakog smo vraga jedan drugom
podmetali, ali ovako bezočno nikada! E pa kad se domišljao
što ću mu reći, mogao mi je po nekom poručiti, i ja bih se
ustrpio. Ali ne ovako! Ne ovako... Opruži se, pa... Zbogom!
Baš ga briga s kim ću se odsele nosati, baš ga briga... A
znao je, kučak jedan, da ne mogu ni s kim kad mi je jedino
on dorastao. Hoću li se zar nosati s kljakonjom Šitumom?
Ili s onim blebetalom Basićem? Ili s naprdom Kriva
Krivica? Ili možda s ćoravim Puzdrom Čelanom, u koga
besjede kô u sotone molitve? Ili možda s hitrom pameću
Ćuse Grgina, koji se pred bulom u Vitini slijepim iščinjao, i
kad ona — dobre duše — zavapi: »Pričekaj dok mi se
Mujaga vrati, pa će ti se, jadnice, smilovati i glavu odsjeći
da ti muke skrati«, on kao mahnit stade skakati: »Nemoj,
bulo moja, vidim ti ja... eto ti i pod vratom, među stotinama
crljenih mrđelica jednu žutu vidim!« S kim ću se nosati?! E,
škiljo, Škiljo, nije ti ovo prijateljska, već dušmanska
smicalica! Ti ćeš meni pred nosom ovako! Parnuti, i
gotovo! I što ću ja bez tebe! Pogrdo stara, pogrdno si se
ponio, ma svejedno ću te odnijeti.
I nosio ga je od kuće do groblja, nosio na prvom kraju
nosila, posrtao pod teretom, ali nikome nije dopuštao da ga
zamijeni... jer tko je pozvaniji od njega da njemu jedinog
dorasla na posljednjem putu nosi! I da je bilo mrvicu snage
više, i u grob bi sišao da prijateljevo ukočeno, na hajdučki
obučeno i posljednjim perčinom ukrašeno tijelo na ruke
primi i položi na smrvljene kosti otaca i djedova.
Vraćajući se kući, kasno u noći, Kikaš prebaci tvrdu i
otežalu ruku preko Potrkina ramena:
269
— Umoran sam ti, sinko. Kad zlo počne ne zna se
zaustaviti... a kad sve prekrije, onda ti se ono manje zlo
dobrim čini, baš kao što se i ova oputina — makar bila sva
posuta piljcima i šakarcima — uspoređena s kamenjarom
kao pladanj ravnom pričinja. Ma ja se više na to ne mogu
priviknuti!
— Kali se. djede!
— Što to kaza?!
— Velju, što i ti meni neprestano govoriš: kali se!
Kikaš se sumorno nasmiješi dječjoj djetinjastoj pameti:
— Moje se davno iskalilo, sokole!
— Pa što onda još jučer odnese u viganj svoga djeda
sjekiru? Što je još sveđer klepaš i kališ?
Kikaš ne reče ništa, ali smiješak mu odleprša s usana,
ruka sama od sebe čvršće stegnu mlada još ne okošćena
ramena.
270
JESEN STIŽE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA...
Jesen stiže, jesen kasna, a s jeseni iz svih krajeva, iz
svih zemalja pristižu kući svi prosjaci i svi »školjari«. Posla
nema, noći duge, a nad ognjištem o komoštrama na
kotlanicama vriju lonci nabijeni raštikom i krumpirom, a
bogme i s piljom suha mesa — klenova je nedjelja daleko.
Kud ćeš, što ćeš sit i odmoran? Uz vatru, uz najstariju
ljudsku grijateljicu i prijateljicu. A kako je Kikaševa kužina
najprostranija i ognjište najrazgorenije — priklod nikad bez
bilja ili naramka oblica — s obje strane lužnika kamena
stopica, duga kao zid od šimatorja, a stolaca i za Tomića
hajduke, to poslije večere i dijela rozarja, pola komšiluka u
Kikaševoj kužini sijeli. Uz domaće svratio bi ponetko i iz
drugih zaselaka i sela, napose guslari i šaljivčine, s kojima
se Kikaševa bukara nikad posvadila nije. Onda gusle vrcnu
s klina, a sa struna iskaču junaci, veći i življi nego za života
bijahu, pa bijesne konje igraju i junačke megdane dijele; iz
usta govordžija rijetkozubaša iskaču vile i vještice, divovi i
vukodlaci, i strašila svakojaka, dok šaljivčine istresaju
džepove pustih pošalica i nikad ih istresti.
Večeras se ne skidaju gusle s klina, niti vile iskaču kroz
razmaknute zube, večeras se s Brača vratio Pava Stipanov,
271
po svem svijetu čuven: dok jedan džep izvrne treći pijevci
zapjevaju.
— Kopao ja u Povljima vrt popu, don Šimunu. Peče
»zvizdan« kô zažaren svrdao, pa ti sâm od sebe kroz tjeme
upada, paljevinu čuješ. A don Šimun imao pijevca,
pijevčinu zapravo, ma rogušnu i vele bezobraznu. Dok ja
kopam i teg znojem škropim, dotle on malo pa malo i hop
na kokoš. Čim je pokopuni s nje skače, krilom struže, vrat
isukuje, glavu prči, pa me onako, kô s Biokova, uzgorito
nadgledava. Bezobrazno, kô bezobrazno! I svaki put tako.
Dojadilo meni, gdje neće, uvrede su teške. E nećeš, majčin
sine, mislim ja, ali ne govorim ništa. Sutradan nabavim
saketić ljute paprike, zaskočim ga u potaji, kljun mu
razvratim, pa sve mu do grla saspem. O, braćo moja! O,
mili moji! Čuda i pokore! Ustrčao se, uzskakao, uzletao,
uzševrljao, glavom o kamen, o panj i ledinu, glas ispušta, a
s glasom vatra izbija... Uzhodao se don Šimun, uscopala se
i sestra mu Marta Copica: »O boj meni, Pave moj, ča je
ovo, po Isukarsta?!« Velim ja: »Pipita nije, nu mogla bi biti
kokošja grozdara — nije meni bolešćinu teško izmisliti —
ma pod nož se može dok se ne razmaše.« Copica zakla
pijevca, i neka mu! Zakla i ispeče kako valja. Goluz ja, don
Šimun još goluzniji: u obojice oči kô lopari, dijeliti se ne
da. Onda će don Šimun: »Pavle moj, vidim kako stvari
stoje, najbolje će biti da pođemo nagladno spavati, pa tko
ljepši san usnije s blagoslovom mu i pijevac!« Kad ujutro,
pop nutka mene a ja popa, dok on prvi ne zače: »Prisnilo mi
se, dušo moja, da sam se s Bogom naredio i lijepo,
kršćanski preminuo, pa na odru počivam: šesno obučen u
misno ruho, sa zlatnim plaštem preko ramena i s
biskupskom mitrom na glavi. Kad u neke začuh rajsku
milopojku, pa uzdigoh oči. Imam što i vidjeti: blažena
Djevica sa svim golubicama nebeskim, sa svim korovima i
272
svitom anđeoskom k meni silazi. I reče: »Eto, moj don
Šimune, jedva te dočekah, pusto mi je gore bez tebe!«
Potom me uze na ruke, kao djetešce, pa me sa svim
golubicama i korovima anđeoskim u raj uznese. Eto, tako
ja, a sad ti svoje ispripovjedi!« A ja velju: »Don Šimune
moj, čudo se veliko dogodilo. Ja sam ti vlas na vlas isti san
sanjao. Pa kad sam vidio kako te u nebo odnesoše i rajska
se vrata za tobom zatvoriše, rekoh: »šteta da pijevac
propadne!« Probudih se i pojedoh ga.
— O, đava' ti sreću odnio... — i ljudi udri u smijeh, a
kad se ismijaše u nukanje: — Još koju, Pavle... Deder, bolji
si... Ded onu kako si meso dijelio, a Šunjagu uvijek kost
dopala... Daj onu kako si se bolesnim iščinjao, pa gospodara
zajašio i za vrat mu se popišao... Daj onu o cekinima... onu
o prošeku i kvasini... — znali su ih o njemu više nego on o
sebi.
— A nisam vam pripovijedao kako je moj paron Miko
iz Pučišća u Povljima kozu kupovao?
— Nisi, nisi... Ded, bolji si...
— Naravno da nisam kad se to dogodilo u ovo otkad se
nismo vidjeli. Dočulo se, velju, da su Baškovođani u Povija
krcat brod koza na prodaju dognali. Šjora Mandina spopala
parona Miku da joj kupi kozu. Kako mu se nije dalo u
Povija, stade se braniti, da on ne zna što je muško a što
žensko. »Vrag te izija, onda poj spat sa šjor Danom a ne sa
mnon!« Potom mu parona Mandina rastumači da žensko
ima dvije sise a muško jednu, a i ta jedna nije sisa. Ja se
zametnuo motikom, kao da ću u polje kopati, pa podbrusi
pete i u Povija. Znao sam da šjor Toni ima jarca, pa s njim
šuć-muć potajice, a znao sam da će i paron Miko u šjor
Martinovu krčmu svratiti. Tako je i bilo. I dok je on u
krčmi kvartić vina srkao, ja pred krčmom odveži kozu i
273
privezuj jarca. Iziđe on iz krčme, kozu i ne pogleda, već
odveži uzicu pa kući. »Boj meni, boj meni.. san ti rekla dvi
sise!« Moj ti paron Miko za uzicu pa natrag i sve misli, al'
se ne domisli što ga snađe. Ja uredio da ga opet u krčmu
zazovu. Kad on u krčmu, ja odveži jarca a priveži kozu.
Opet on ne gleda, već za uzicu pa na rivu da jarca proda a
kozu kupi. Nije učinio ni tri koraka kad će jedna žena:
»Krasne li koze! Prodajete li je, šjor, ili ste je kupili?« A on
bijesan na se i na cijeli svijet prodera se: »Bogu ti ćaćina i
materina...« Tako prokune i drugoj i trećoj — misli jadan da
mu se cijela Povija rugaju — a kad mu i četvrta nešto o
kozi nabaci, okrenu se i razgorači oči. Onda iskrenu pogled
u nebo i prst podiže: »Ako si sotona paklena, zaklinjem te
Bogom živim i svetom krvlju njegovom i u sveto ti ime
njegovo kazujem: siđi u oganj pakleni, gdje ti je i mjesto!
Ako si pak koza, onda s mirom Božjim pođi mojoj
Mandini!«
— »...onda s mirom Božjim pođi mojoj Mandini!«
ponavljaju oduševljeno, pa opet nukaju: — Daj, bolji si...
Ded još koju... Deder...
— Trst vam vaš, bi do zore! Ma nek i Antali koja ura
ostane, gusle mu se od želje oznojiše.
Antali nije dvaput reći... već mu se glasurina o Biokovo
razbija:
Klikće vila s Čvrsnice planine,
pa Mijata u Vranu doziva:
»Kučko, kurvo, Mijat pobratime,
zašto 'rčeš kad ti vrime nije?
Eto na te sile i ordije...«
I tako svake noći do ponoći pošalice i doskočice,
junačke pjesme i strašne priče, smijeh i jeza uz leđa od
ognjišta okrenuta. Potrki ništa milije od tih jesenskih i
274
zimskih večeri, u kojima se sve znanje, iskustvo i mašta
djedova od usta na usta prenose, u kojima se život tkaje na
stotinu razboja, a u čađavu se kužinu jate prave i žive
posestrime vile, vještice nesmiljenice, drečavci i vukodlaci,
junaci oklopnici, turske paše i hrvatski banovi, bosanske
kadune i bračke parone... pa se čovjek čudom čudi da sve to
može stati a da jedno drugo ne tare i ne satare. A kad se
gusala i usta nasitiš, gledaš momke što se u snazi nadmeću i
čudne oklade sklapaju. Nekidan se Drobiša Mustapić
okladio da će dva čanjka pure i dva kablića mlaćenice
smlaviti dok dio rozarja izmole. I smlavi, lupež, pa još i
Kikašu namigne: »Sad bih malo i mrsa, makar dva prsta
slanine!« Djed odreza i tri prsta, a k tomu pridometnu i
pedalj rdloga od pečenice. Kô u jamu! Stipe Škerušin opet
popi dižvu vina i ne preduši, a Markan Sekelez, pošto se bio
nakrkao boba i ložnjaka, okladi se s momcima o pršut, da
će — dok Antala odgusli pjesmu o Malom Marijanu i Alibegu kupreškome — sto puta opaliti, a opalio je sto i
sedamnaest. Svakog čuda i pokore... E, kad bi uvijek bile
jeseni i zime: puni lonci, pune bukare, pune uši riječi i grla
smijeha. O ponoći, tko na slamaricu, tko na vreću ili na
mutap uz vatru — kako tko ima i može — pa veselo spavaj
i puste snove snivaj. A momci i djevojke na stopicu ispred
kuće, na zidić ili pod među, pa se gonjaj i drpaj, i šapći do
zore!
O večeri naše!
E da te taj prokleti drijem ne hvata, da ti se oči same od
sebe ne sklapaju, Potrka bi cijelu bogovetnu noć skakao po
kamenju oko kuće, po kamenju što tihano živi i pritajeno
diše, što se vraški cakli dok ga sa smrznuta neba kupa
smrznuta mjesečina, gušća od mlijeka i žuća od rascvjetala
nevena.
275
— Iš, lijepi vas vrag odnio!
Potrka zastade na stepeništu sunčanika i pogleda prema
onoj strani otkud dolazi prigušen šapat. Tamo kraj pojate kô
na danjem svjetlu bjelasaju se Vrtirepkine gole uzvrckane
guzičice.
»Uspalile se, pa ih hladi. Neka!« pomisli Potrka, još
jednom pogleda Vrtirepku — koja je sveđer stajala
iskrenute glave preko ramena, ljutito promatrala i još se
ljuće obrecivala na svog đavla paklenog: »Iš, lijepi vas vrag
odnio!« — pa snom obrvan pođe na počinak.
276
DŽO AMERIKANAC TRAŽI I NALAZI SVOJU
»UAJF«
Dva dana prije Svih Svetih puče glas da se vratio Jozina
Bekavac, koji se otisnuo preko debela mora, među prvima
iz Krajine, prije dvadesetak godina, u vrijeme kad su svi
muškarci, osim najtvrdoglavijih, perčine već poodsijecali.
Kažu, da se više ne zove Jozina, već Džo, da je svaki prst
okovao podebelim prstenom a prstenjak s tri, da ima sve
zube od suhoga zlata, a lanac — s resicama od pravih
zlatnih grumenčića — tucka ga od pazuha pa sve do ispod
pupka. Vratio se, ma ne zauvijek, već na neko vrijeme, dok
štogod cure ne zamjeri. Kažu, da će na Sve Svete pasti na
Aržano: dernek je, nova crkva tek učinjena — bit će
djevojaka kô ramenjaka i šakaraca.
— Ih! — uskliknu Potrka — kao da mu za to treba na
Aržano! Gdje je njega, tu je i derneka!
— Tako je, bogme, pametno djedovo — potvrdi Kikaš
— Jerbo, evo, ja pamtim kad su dolazili Turci i Francuzi,
hajduci i pustahije svakojake, kuga i kolera, ali ovolike
pomutnje ne upamtih u narodu. Sve kô muhe bez glave,
udaraj gdje udariš!
277
— Smak svijeta — uzdahnu Copac prepobožni — Bog
nam budi milostiv, samo što nasred puta ne legnu!
— Kô tvoja Vrtirepka! — ujede ga Livoguza, koja se
jedina nije ustručavala u muški razgovor uplesti.
— Ne vadim je — zaključi Copac, sudac pravedni.
Livoguza, da malo ugriz ublaži, stade presti:
— Nije dušu griješiti i djevojke potvarati. Ne bi one, da
nije majki i tetaka. Sve su škrinje isprevrtale, sve srgove
ispreturale ne bi li našle kakvu krpicu, kakvu prsnicu sitno
vezenu, kakav prstenčić ili lančić, makar i od bakra.
Ali vrag ne dade mira Mili Škorinici, pa je podžeže:
— I ti bi, zaovice, da ti je Dunji bar petnaest!
— O Dunji ne tari glavu, već mu svoju Vrtirepku pod
djevicu podmetni... ima, fala Bogu, prasećih ušiju, pa joj
umetni gdje treba! — lako li je zlo zlim vratiti.
— Kako te nije strah od Boga: jezik brusiti na sirotici
udovici!
— Umirite se, đavli ženski i sile nečiste! — otrese se
Kikaš.
Osim među nevjestama u Kikaševoj kući ne bi ni nemira
ni pomutnje, ne bi stoga što ne bijaše udavača. Livoguzina
djeca nedorasla, Jokaševa Marija Poprda dvadeset i šestu
uhvatila, pa se usidjela, Slava se Pelintrava po ljepoti uvrgla
na oca, Copčeva Tomica jedva trinaestu uhvatila — umjesto
sisa dvije bobice kaline — a s Vrtirepkom znamo što je i
kako je.
Međutim, u kućama udavača tresli su se i zidovi. Puna
dva dana samo se svlačilo i oblačilo, nadošivalo i
nadovezivalo, kupovalo i pozajmljivalo. Na Sve Svete
majke su budile kćeri već u prve pijevce — nije Aržano:
iskoraci, pa sjedni — kinđurile ih kao za svadbu, pletenice
278
im splitale i uljile, da nijedna vlas ne strši, a sestre, tetke i
strine po buzavcima, bječvama, po cijeloj odjeći i u
posljednji su čas tu i tamo prišivale kakav ureščić, kakvu
mrđelicu, kakvu krpicu veličine dukata, uvezle kakvu
zvjezdicu od crvene i zelene vune — oku najljepše.
Kako je Potrka među onim mostarskim drangulijama,
donio Vrtirepki i dva mirisna sapunčića, to sve djevojke iz
sela — još za noći — Vrtirepki nagrnuše: »Smiluj se, seko,
pomogla te Mala i Velika, i dajder mi zerkicu sapunčića, da
i ja na misi malkac zamirišem!« A Vrtirepka je davala, kad
za nju nije — gdje će udovica na ogled! Djevojke bi
sapunčić u vodu zamočile, povukle ga lagano po vratu i
licu, a malo i po njedrima, ali ne bi ga spirale — nek se
bolje čuje!
Od pustih djevojaka što tanjiše sapunčić, Vrtirepki se
najviše dopadoše dvije male zagvoške zvrke, koje su joj
prišle oborenih glava i trepavica, držale se za ruke i
podbadale se laktima neprestance nukajući šaptom jedna
drugu: »Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti...« da na koncu
jednoglasno zapjevuše: »Mi smo došle...« »...po sapunčić!«
dovrši Vrtirepka. A one, osokoljene razgovorom, udariše
iznova: »Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti...« i opet
završiše jednoglasno: »Mi smo došle po mirlušni sapunčić,
ako nam ga dadeš.« Vrtirepki se u trenutku smiliše i
omiliše, te pomisli kako bi ona — da je na mjestu tog
vražjeg Džoa Amerikanca — obje povela sa sobom, jednu
kao ženu, drugu kao inoču — kažu, da to u Americi nije
sramota, jer malo tko mari za tuđe poslove. I u tom času
najnesebičnije nježnosti, one se proklete guzičice željno
uzigraše, ma baš željno.
279
— Iš, lijepi vas vrag odnio! — obrecnu se Vrtirepka, a
djevojčice, misleći da se to na njih odnosi, naglavce kroz
vrata.
Uzalud ih Vrtirepka dozivaše i vikaše da to ne govori
njima, već ovom crnom vragu što se i u njoj zbabnoj joguni.
Djevojčice već otrčaše kao zrnca prosa; sad ih traži i hvataj
po kamenjaru! Vrtirepku spopade bijes na samu sebe, ludi
bijes nesporazuma, te ga stade iskaljivati na prokletim
uzigranim stražnjicama, i iskaljivaše ga dok je dlanovi do
suza ne zabolješe. Nema goreg jada od nehotično nanesene
uvrede, i Vrtirepka je znala da će joj se cijelog života u
pamet vraćati ove dvije male, stidljive zagvoške zvrke.
*
Ni Gospa sinjska ne okupi toliko kićenih cura, koliko ih
ovih Svih Svetih dovuče na Aržano Džo Amerikanac. Punu
crkvu i groblje oko crkve. Nitko ne sluša ni misu ni
propovijed, već se svi — posebice majke i tetke — na prste
ispinju, da se zlatnog ženika nagledaju. Ali kako ćeš ga
vidjeti u mračnoj crkvi, poklopljena ljudima, a k tomu
bijaše i niska rasta. Ipak su ga vidjele kad je ulazio u crkvu,
te mu kćeri pred noge gurkale, na njima nešto popravljale,
uzdisale, šaptale, dobacivale i izmišljale stotine besmislica,
ne bi li mu bar na časak pažnju privukle, ne bi li mu se oko
bar usputno o djevojku očešalo — dobro su znale, da
gdjekad samo jedan pogled zauvijek probode to vražje
muško srce.
Međutim, Džo je prolazio gordo i uzgorito, kao kakav
američki kralj, koji osim sebe i Boga nit kog vidi, nit što
čuje, niti želi čuti. I to svima stavlja do znanja. I tako ovaj
jad — koji načas iz brloga okom proviri — u još dublji
brlog gurnu, te im se sva ta svetačna odjeća, sva ta
nauljenost, napirlitanost začas prometnu u prosjačke i
280
nadničarske dronjke, a san o gavanskom stolu zamijeni
čanak rijetke kukuruzne kaše.
Nu i nada je đavao, jednak Vrtirepkinu đavlu, ma koliko
ga u glib uranjao, on ponovo izroni i ponovo svoje lude
snove prede. Tako se dogodi, da se poslije mise nitko ne
raziđe, već se svi sabiše ispred crkve ostavljajući prolaz
Džou, kao biskupu u vrijeme krizme. Ne treba posebno
isticati, da su se djevojke sabile odmah s obje strane
puteljka, kao krizmanici, majke i tetke iza njih, dok su se
muškarci obzirno povukli u pozadinu.
Kad će izići, kad će već izići... ?
Ali Džo je strpljivo čekao da svi iziđu, da i sam pop
iziđe, pa tek onda iziđe i on, okružen braćom i stričevićima
— baš po mjeri skićenom kitom čankoliza. No čim iziđe na
crkvena vrata, popostane, pogleda gomilu ponuđena mesa,
kao što nekoć sitni ovčar gleda svoje sad već pogolemo
stado. Časak ostade tako, krut i zamišljen, a onda razvuče
usta do ušiju, da mu zlatni zubi zabliješte na podnevnom
suncu koje se tu upravo zbog njega i našlo, te s
blagonaklonošću zemlje-gospodara domahnu cijelom
djevojačkom puku:
— »Haudijudu, maj gerls?!«... Pa, kako ste mi? Dobro!
»Gud! O' rajt!« — pita i odgovara, kako to već priliči
njegovu sjaju i položaju.
No kako je bio niska rasta, mogaše vidjeti samo one u
prvim redovima. Tko zna dokle bi se mučio, istezao i
propinjao na prste, da ne bi pronicljive i udvorne braće i
rođaka, koji su već unaprijed doskočili i ovoj nevolji.
— Diži nogu, brajo mili... — šapnu mu brat Ivan, a kad
ga Džo pogleda s nerazumijevanjem, sam mu podiže nogu
na podmetnut stolac i rukavom kamparana obrisa prašinu s
lakiranih postola, koje zasjaše poput ogledala. To se Džou
281
neobično dopade, potapša brata kô psa kad donese lovinu i
pope se na stolac. Tek sad zapravo vidje koliko je to
mnoštvo ponuđenih djevojaka, sve ljepših od ljepših, sve
kršnijih od kršnijih... pa budi pametan koju ćeš!
— »Helou, gerls, helou... Haudijudu?... Gud!«... Dobro!
— neprestano se smiješio i domahivao visoko uzdignutim
rukama, da svi vide pusto prstenje, koje se na ovom
blagoslovljenom suncu ljeska i oko zasljepljuje.
Divotno li je visok svisoka gledati pusti narod, što se
sklupčao pod tobom i poradi tebe! No koja ti korist kad ne
možeš ni naprijed ni natrag, kad ne možeš šetkati, već
prikovan o stolac kao kakav oživjeli spomenik, samo mahati
i smješkati se. Nije druge, već mahnuti rukom: »Gud baj,
maj gerls!«, skočiti sa stolca i žurno proći kroz dvored, kao
pravi »biznismen« poslije dobro obavljena »biznisa«. I baš
kad htjede skočiti dopre mu do uha sladunjavi glasić brata
Ivana:
— Samo ti zakorači, brajo mili, samo zakorači...
Džo svrnu pogled poda se i vidje kako se negdje dolje,
oko njegovih nogu, komešaju braća i rođaci, kako ispred
njega redaju stolčiće, kao neki čarobni pokretni most. Džo
zakorači, pa još jednom, i već onaj stolac iza njega vješte
ruke naprijed prenesoše. Opet se vrati staro pouzdanje, te se
preporođeni Džo uzšetka, i naprijed i natrag, siguran da će
nabiguzi postolje na vrijeme podmetnuti, smješka se, maše,
tek što s vršaka prstiju poljupce ne dobacuje: »Helou, maj
gerls... helou maj bojs... end maj old bojs...«
— Sretnu te majka rodila... kako te samo gleda, kćeri!
— Nije me ni štrecnuo, majo...
— Ma kako nije! Vidiš li da ti je i zobunčić prisvedio od
vatre iz očiju mu!... Srče te kô žedan mačak vareniku...
282
— To moju Maricu srče!
— Tvoju Maricu?! Prekrsti se, bona! Ma što će srkat',
nevoljo moja, kad ni sise ni guzice...
Gotovo isti razgovor vodio se na svakom koraku, u
šaptu popraćenu prigušenim škrgutom zubi i ledenim,
prezirnim smiješkom. Džo se paunio i paunio, šetkao i
domahivao, dok mu — malo podalje — ne zape za oko
nego zgodno djevojče, koje htjede izbliza pogledati, pa
zabrza. Ma kako su hitro i vješto braća i rođaci podmetali
stolce, ipak tom brzanju ne mogoše odoljeti, te se naš Džo
prostre po zemlji, baš do Jokaševih nogu.
No čim pade, odskoči poput opruge, te se — kao pravi
Amerikan i svjetski čovjek, koji i nezgodu prima kao
vrijedan dio života — stade veselo smijati i još veselije
lupkati Jokaša po mišicama:
— O, jes' to ti, »maj dir Džek, maj old frend?!« Hohoho... Jes' vidio, a?! Hohoho... Tko visoko leti, nisko pada.
— Ne možeš ti, kume, pasti da tisuću puta padneš! —
polaska mu Jokaš.
— Hohoho... e, ova ti valja, kume Džek, ova ti valja...
Gdje li je kum Kikaš? Ne vidim ga na derneku.
— Uhvati ga kostobolja, pa...
— »O nou, nou...«
— Nije novu uhvatio, već staru za rep vuče.
— »O, maj Džek...« Ne kažem »novu«, već »nou«!
Tako mi Amerikani govorimo kad nam je puno žao —
domahnu rukom sviti — Hajdmo u »salun, old bojs«,
hajdmo na pečeno...
Kad Džo ode, ljudima ne preosta ino, već da se raziđu
po derneku, a majkama tiha nada da mu je oko zapelo baš o
njihovu kćer. I dok je narod pio iz bukare, pečenu janjetinu
283
trgao golom rukom i golim zubom, dotle se za Džoa i
njegovu svitu pečenje u krčmi po stolu redalo a vino iz
bocuna točilo... ma opet su svi rukama čerupali, osim Džoa
za kojeg se nađe i nož i vilica. No to se ne svidje Džoovu
bratu Ivanu, koji se uz velika brata i sam, preko noći, u
velika prometnuo:
— Ovdje za ljude nema baš ništa, ni stolnjaka, ni... E,
jadnog li jada, a u naške u Americi...
— »Stâp! Stâp, broder Džon, stâp...« Tko je ovdje
Amerikan: ja ili ti?
— Ti ili ja, ista stvar! Braća smo!
— E, vidiš, u Americi nema braće, nema »broders«,
osim »kompani«! Moja »hous«, tvoja »hous«... ali »naša
kompani«! A za »kompani« trebaju dolari, »broder Džon«,
brat Ivan!
— Tko će meni dati dolare?! — pobuni se Ivan.
— Onda se ne pleti u »kompani«! — potom se zagleda
negdje u daljinu — E, ljudi moji, gdje ste vi, a gdje mi
Amerikani... Gdje je naše znanjstvo, naša »teknik... teknik,
old bojs«, a ne mačji kašalj...
— Pustimo Ameriku, kume Džo — uskoči Jokaš — već
mi kaži, zamjeri li štogod cure?
— O Džek, maj Džek... ti kao na marvinskom pazaru...
— Da što, kume, već na pazaru! Šetkaj i birkaj! A bilo
je cura, lijepih i bijelih kô Blažena Djevica!
— Mi Amerikani ne gledamo samo na »bjuti«, na
krasotnost. Valja »gerlu« i u kući pogledati, pri zdjeli i pri
»lejbi«, hoćemo reći, pri poslu — svisoka će Džo, a cijelo
mu društvance potvrdi izdašnim mrmorom kroz prepunjena
usta.
284
Amerika,
Amerika,
»maj
frends«,
Amerika...
»Teknik!«... Uzmimo, na priliku evo ovu krčmu. Krčma?!...
Ružne li riječi, đavo ti je odnio! Ma baš ružna riječ, baš
ružna stvar! U nas ti, brajo, te gadljivosti nema! U nas ti je
»salun! Salun, old bojs, salun!« I što da vam kažem... raj na
zemlji! Dođem ti tako u »salun« i sjednem za »tejblu«...
nije to sinija ili ovo crvotočine od stolića, već »tejbla, old
bojs, tejbla«! A ispred mene »vindou«. Nije to ovo jada —
prezrivo isprči donju usnu prema prozorčiću — već
»vindou« od sama stakla, kô odavde do crkve i natrag!
— O... božjeg li čuda... — otpjevaše čankolizi.
— I što da vam kažem... Sjedim tako i gledam kroz
»vindou«. I što vidim, brate jadni?! Ispred »saluna« trideset
tisuća »hena«, kokoši.
— Trideset tisuća... ma nemoj... ljudi, trideset tisuća...
— čude se redomice.
— Trideset tisuća i barem tri više! Ćopnem ti ja prstom
i velju: »Helou, boj!« A »boj« k meni, pa do zemlje:
»Helou, mister Džo?« A ja prstom kroz »vindou«: »Hoću
onu pipitastu... onu tamo i onako!« I što da vam kažem... ne
prođe koliko bi popušio lulu, kad preda me »hena«: pol
kuhana, pol pečena, nerasječena!
— Ne ra-sje-če-na... — odslovkaše u zboru.
— Eto ti ih, vraže! — klikne Jokaš.
— Nije to »eto ti ih, vraže«, već »teknik, teknik, maj
frend Džek!«
— Kad si već spomenuo kokoš — prisjeti se Jokaš —
mogao bi, kume Džo, sutra naveče svratiti u nas na kokoš,
pa onako po naški, ispod crijepnje... a valjalo bi malo i
kuma Kikaša obići.
285
— Valjalo bi — povrdi Džo, ali ne dođe ni sutra ni
preksutra. Obavijestiše ga da u Kikaševoj kući nema tražiti
ono po što je došao, pa je s četom svojih pripuza i nabiguza
obilazio sela i komšiluke, mjerkao udavače pri zdjeli i
»lejbi«, ali nijednu ne zamjeri... Istini za volju, oko tog
birkanja nije se vele ni trudio, već ponesen sobom, svojim
sjajem, svojom riječju, potpuno se predao sebi, uživanju u
sebi, uživanju zbog uživanja drugih u njemu, onoj čarobnoj
nasladi, koja prožima svaku kost i svaku žilicu kad postaneš
netko i nešto oko čega se sve vrti ili ti se čini da se vrti.
Rastapao se u sebi kao šećer u vodi i neprestance brbljao i
brbljao o »goulden Kaliforniji«, o zemlji čudesnoj i
preobećanoj, posutoj samim zlatnim grumečićima — pa
šetaj i kupi! — o žutim rijekama što huče zlatom — pa peri
i ispiri! — o bitkama kopača s razbojnicima, o pljačkašima i
otimačima, o ratu Sjevera i Juga u kojemu je i on
sudjelovao, čas na jednoj čas na drugoj strani — već prema
tome gdje se u priči većim junaštvom moglo zakititi — o
Indijancima crvene kože kô oderan pas, o svim čudesima
nebeskim, koja bi se na koncu konca ipak na jedno svela, na
krv i zlato, »blad end gould«... a nad svim tim, poput nekog
starovjekog boga, kraljevala je »teknik«.
I tako tek poslije petnaestak dana navrati jedne večeri u
Kikaševu kuću — sramota je ne pohoditi kuma, makar u
njeg i nema udavače.
Dok su kokoši — nadojene maslom i stisnute slasnim
brdskim »kraljskim« krumpirom — veselo cvrčale u tepsiji
pod crijepnjom, dotle se Džo razgragorio o »goulden
Kaliforniji«, zemlji preobećanoj, o rijekama kojima teče
samo »blad end gould«... i tko zna dokle bi gragorio da ga
ne prekinu baba Anđuka:
— Ti se, moj Jozo...
286
— On je Džo, babo Anđuko, Džo! — skoči uvrijeđeno i
gotovo gnjevno brat mu Ivan.
— Ti kako hoćeš, ma za me je bio i ostao Jozo! —
otrese se Anđuka.
— »O, jes, jes!« Za te sam vazda Jozo, »maj dir
Endžel«, i samo za te — učini Džo milost kumi Anđuki.
— Velju, moj Jozo — nastavi baba Anđuka — ti se
raspripovijeda sve o nekim prdosijama, a ne upita što je s
nama i našom sirotinjom.
— Umukni, silo nečista, dok ljudi divane — obrecnu se
Kikaš na ženu.
— »Skjuz mi, Endžel, skjuz mi«... riječ me odvuče... E,
pa kako ste mi? »Haudijudu?« — iskesi se zlatno zubalo,
baš kao da će svakom u oko skočiti.
— Kako Bog hoće — odgovori umjesto žene Kikaš,
rubom oka opatrne ženu, pa će izazovno: — Silo nečista,
imaš li ovoj što nadodati? »Kako ste?« »Kako Bog hoće«! I
tu više razgovora nema! A sad ti, kume Jozo, raspali o
zemlji i državi, drago mi te čuti!
Pa ipak Džo ne raspali. Upadica ga smete i ošamuti, te
mu se učini neskladnim i neprikladnim da iz ove otužne
stvarnosti na kalifornijske oblačiće poskoči, te se ukopa
gdje se nađe, iako preko volje.
— »Spikni« der mi, kume Kikašu, kako ide tvoj
»biznis«? Koliko sada imaš »šćapa«?
— Devet, kume Jozo, kao i vazda.
— Devet?! »O maj frend... Nain«, devet »šćapa«! To ti
je... to ti je prava »kompani«! Kad mi Amerikrni imamo
takvu »kompani«, odmah povrh vrata pribijamo ploču:
»Kikaš end kompani«, pa činimo veliki »pablisiti«, jer gdje
287
je »kompani« tu je i »biznis«, a nema »biznisa« bez
»pablisiti«! Treba malo »tajma«, pa ću te u sve uputiti.
No »tajm« i upute oduže mirisava kokošina u tepsiji,
koju Vrtirepka vješto položi na siniju:
— ... i u slast vam!
— »O, tenkju, ledi, tenkju veri mač...« Posluži se.
Vrtirepka se nasmiješi i povuče se na lužnik, jer ne dao
Bog, da žensko prizalogaji s ljudima!
— Navali, kume Jozo — ponudi ga Kikaš i strpljivo
čekaše da se Džo prvi maši; gost je, a gostu je sve prvo
osim bukare. Samo je Kikaš smio prvi iz bukare piti i
nazdraviti komu je htio. Sada ustade, zagleda se u Džoa,
podiže bukaru u visinu ramena i izgovori svečanu zdravicu:
— Zdrav mi opet, ne bio proklet! Rukom ručio, srcem
kučio, bačvu do novog mučio! S mladim spavao, sa starim
večeravao, s ćoravim blago raskrštavao! Vazda pio, nikad
se opio! Suh ti barut u rogu bio, tane ti oko pratilo, tuđe po
brdu mlatilo! Što meni želio, to ti se vratilo!
Džoove debele obraze preli lako rumenilo, jer ne umjede
na doličnu doličnom uzvratiti. No ubrzo se snađe i primi
zdravicu kao biskup dobrodošlicu:
— »Gud, gud... end skjuz mi« što i sam ne znam tako.
Mi Amerikani nemamo »tajma«, pa samo »katnemo: Ez
meni dolars, ez drops!« To hoće reći: koliko kapi, toliko
dolara.
— Ima i ta stolac, i repaš, bogme — oduševljeno će
Tomiša Lasušin pljesnuvši po glavi kuso i sprljeno pašče,
koje je vazda za sobom vodao, a koje je upravo svetačkom
strpljivošću svako zlostavljanje podnosilo.
A to zlostavljenje dade povoda Džou da održi cijelo
predavanje o zaštiti životinja, kako Amerikan ne tuče
288
»doga«, jer mu je »dog« najbolji »frend«. To stade
potkrepljivati nebrojenim primjerima, u kojima su psi ljude
iz smrtne opasnosti izbavljali ili im opet vratne žile, kao
pređu iz bječve, kidali i čupali ponekad samo zato što bi ih
poprijeko pogledali.
Selo je mislilo: »Luda li svijeta!« ali glasno ni bijele ni
crne, kakav je već običaj u narodu oduvijek strašenom od
zlih gospodara.
Dok je Džo jeo, pio i pripovijedao, oko mu je samo od
sebe i ne gledajući gledalo i ne tražeći nalazilo žensku
priliku, u crno zavijenu, kojoj je tuga davala svetačku
toplinu, a crna marama i rumeni odsjaj vatre vilinsku
ljepotu. Kako je dvorila uglavnom sagnuta, a k tomu
obučena u široku odjeću od gruba sukna, trbuh joj se nije ni
zamjećivao, no stoga su pleća i sitne guzičice neprestano
poigravale i treperile, kao mlada trava i žedna želja.
Pošto se dobro ponajeo i ponapio, Džo bijelom svilenom
maramicom obrisa uhranjena usta i obrati se Kikašu:
— »Maj frend« i kume, ti znaš zašto sam toliki put
učinio i debelo more preplovio. Nisam se uželio naše lijepe
pure, lijepi ti je đav' odnio. Već dođe vrijeme da i ja svoj
»nest« savijem pa stoga i dođoh u »old kontri«. »Veri gud i
Ol rajt!« Bio sam, dakle, na derneku u Aržanu, bio, dakle,
po kućama od Sviba do Zagvozda, ali nigdje ne oćutih da
moj »hart« ustreperi i ustrepta. A vidiš »hir, jes«! »O jes,
maj frend« i kume, »o jes«! I to je »ol rajt«! Pa ako si ti
kail i »gerla« kaila ja bih tvoju »grendotarku« uzeo za »maj
uajf« — i, na zgranuće sviju, uzdiže obrve na Vrtirepku.
— Dragi moj kume i prijatelju — uzvrati Kikaš —
nuđen kô i čašćen, i meni je čast velika i nesvakidašnja. Nu,
od toga brašna nema pogače. Prvo i prvo, u mojoj kući nije
dotarice...
289
Džo očajnički uzdiže ruke k nebu i stade njima lamatati:
— »O, nou, nou, maj frend«! Ne dotaricu! »Dotarka« po
američku znači kći, a »grandotarka« unuka!
— I meni začudno, kod tolikog lanca miraz tražiti. Nu,
što znaš, u svijetu ima svakakvih čuda — povuče se Kikaš.
— Nego...
— »Goulden Amerika« za to čudo ne zna! — ponosno
će Džo.
— Bogu budi hvala da je tako. Nego, kume i prijatelju
— nastavi Kikaš — ima nešto gore i grdnije. Ona ti je
udovica sirotica, a k tomu pod srcem i posmrče nosi.
Džo ustuknu, gotovo uvrijeđen, a onda se sjeti da nije u
»goulden Kaliforniji«, gdje ženu kô kap rose na dlanu nose,
nego u zaostalom kraju, gdje pred muškarcem bule lice a
kršćanke jezik skrivaju, muževima noge peru i opanke vežu.
— Ako je ona »uidou«, i ja sam rosa u podne — pa kad
tako udovištvo godinama poravna, nastavi — što se pak,
kako se kaže, posmrčeta tiče... mi smo Amerikani
»tolarant«, a... uzdam se, da ću i sâm pokoje ugraditi, pa
neka »čajlda« djeci!
I tako licem na svetu Katu, na kotaču rastegnutu,
Vrtirepka još jednom promijeni prezime, a na Mladence
rodi posmrče koje i proziva Mladenom.
Da se netko drugi oženio Vrtirepkom, bilo bi udaranja u
siće i važe, kotle i bronzine, bilo bi bukanja i prđenja kroz
volunjske rogove i one od jasenove kore, bilo bi pjesmica
podruguša i pogrda svakojakih. Ali Džo nije od nevolje
spao na udovicu, mogao je birati koju hoće — stoga svi
dušu u se: nije mudro uz obraz onome koji dukatima zvecka
kao piljcima, jer ako od njeg i nemaš koristi, nemaš ni štete.
290
Mladenci ostadoše u starom kraju sve do sredine
veljače. No kako nije došao samo po svoju sreću, već kao
Amerikanac — široka duša — i po sreću svojih prijatelja i
zemljaka, Džo se vele ne grijaše uza ženu, već neprestance
oblijetaše kuće i mjerkaše djevojke. Jednoga dana iznajmi
dvoja kola i konje — jedna u Samca, jedna u Grgurine —
nakrca u njih dvadesetak djevojaka pa ravno u Split »na
slikanje«. Uz to pusti glas po selima, da roditelji i sami
odvedu kćeri »na slikanje« i njemu slike šalju, a on će ih
razdavati našim »old bojsima«, kojih je podosta ne samo od
Imotskog, Sinja i Drniša, već i s otoka i koji bi se »po slici«
oženili iz »old kantrija« po onoj: ženu i vola iz svoga dola!
Usput nagovaraše momke, da se što prije izbave iz ove
»poverti« i otisnu u »goulden Ameriku«. Nije ih morao
dugo nagovarati, ni zlatnim lancem zveckati, kad je svaki
životinjskom nepogrešivošću znao, da ga ne može zadeseti
sudbina gora od ove pred kojom bježi. Ni dva momka ne bi
u Krajini ostala, da im je tko imao preko debeloga mora put
platiti. Ali... kamo, sirotinjo?! Da se do gola rasprodaš ni
dobar tovar soli ne možeš nabaviti! A gdje je sol, a gdje
karta! Tek dvadesetak najimućnijih, pošto su sve žare
preokrenuli, sve slamarice istresli, sve džepove isprevrtali,
dobar dio marve ostavili na imotskom i zadvarskom pazaru,
pa i od prijatelja štogod uzajmili, izljubiše se s braćom i
rođacima i obećaše im, zaklinjući se na mladost i
neprolazno prijateljstvo, da će ih — čim se kojeg »dolora«
dočepaju — izbaviti iz ove »poverti« i prevesti u »goulden
Ameriku«.
I Kikaševoj se žari dno ugleda, jer sa zetom Džoom
pođoše i dva Kikaševa unuka, koji upravo cesarsku vojsku
doslužiše: Copčev Luka i Jokašev Ante, rečeni Krile. Ali ni
oni ne bi otišli da ne bi Potrke, jer Kikaš u početku nije htio
ni čuti o njihovu odlasku videći u tom rasulo ne samo s
291
mukom stečenih fiorina, nego i prokletstvo dične kuće
Špalatrinove hodanjem uz nos Bogu.
Tada se Potrka nečem domisli i snažno prihvati djedovu
ruku:
— Poslušaj me na čas, diko moja, bolji si... To što kažeš
može i ne mora Bogu uz nos ići.
— Kako ne mora! — obrecnu se Kikaš, koji je poslije
sukoba sa sinom Jokašem i Škiljine smrti izgubio polovicu
žestine i tri četvrtine volje za životom. Tome je svoju
dometnula i ova Amerikančeva pitoma nadmenost i
razmetljivost na koju se ne možeš razgnjeviti bez velike
štete po se i koristi po nj... a drukčije mu ne umiješ
doskočiti.
— Ne mora, djede moj, diko moja! Evo kako. Čuo si, kô
i ja, kako se zlato pronalazi i ispire. E! A sad: ako objesiš
torbu o rame i u nju nabacaš grumenčiće, ne jedeš li i opet
kruh svoj s ramena svojega?!
— O, pametno djedovo...
Pri odlasku sva brda i sve doline lelek ispuni, baš kao da
pokapaju poslije kuge i Turaka. A i jest pokop neki, obilni:
što imaš od njih da su živi kad ih nikad okom nećeš vidjeti,
ni uhom čuti, ni prstima opipati!
Vrtirepka se bacila na Potrku kao snop žalosti i tako ga
grčevito obgrlila da je nisu mogli odvojiti, a suze... kô
izvor-voda.
— Potrka moj, jedini moj... nikad te neću zaboraviti — i
samo je on razumio da kaže »nikad ti neću zaboraviti«, i
bilo mu je radosno i jadovito, jer, eto, kad se čovjek nečem
izuzetnom domisli a nema s kim o tome gdjekad
porazgovoriti, isto je kao da se i nije domislio.
292
— Zbogom, Vrtirepko moja, ružice moja šarenice, božji
pijevčiću moj, jarebice, prepelice, piličice, pulastrice... i sve
što najljepše ima!
293
U SMRTI SU BISTRE OČI
Snijeg okopnio, jasen propupao, voćke procvjetale,
ptičice zapjevale. Granulo proljeće.
S popova obora stade uka Ane Antunove, uka da se
bolje čuje:
— Uuuu... Maruka! Uuuu... Maruka! Kaže pop da mu
Potrku pošalješ.
Potrka kô zrno, začas, i don Pavla na logu zateče.
Postelju dogurao do prozorčića na somiću u njoj se nadigao,
leđima se na jastuk naslonio i gleda nekud, jal' u brdo jal'
kroz brdo, jal' u planinu jal' kroz planinu, dok mu mlado
ožujsko sunce uvele obraze miluje.
Na drugoj postelji mladi kapelan, očiju oborenih, prste
gnječi. Kad Potrka uđe nijedan se ne pomače nit ga pogleda,
tek don Pavao šapnu:
— Sjedni podno nogu i budi miran. Zvao sam te,
daklem, da ti nešto kažem, ali još don Petru nisam dovršio.
Potom nadigne glavu i zagleda se u vrt pod kućom:
— Nije li ono ispod klena bus procvjetalih ljubica? Kad
Potrka pogleda i potvrdi, uveli se starac blago osmijehnu:
294
— Vazda sam volio ljubice... Uzdignu tako onu svoju
umiljatu glavičicu, pa ti ortački namiguju: »Muči, bolji si,
zimu smo nekako preturili.« E... Gdje smo ono, daklem,
stali, moj don Petre?
— Na vremenu i nama u njemu — reče mladi kapelan
premećući časoslov iz ruke u ruku.
Daklem, na vremenu i na tomu kako je najveća blagodat
po čovjeka što mu je bistro jedino njegovo vrijeme i sâm on
u njemu, dok sve drugo gleda kroz opnu mjehura vodenjaka
i ništa ne može jasno predočiti. Tako, daklem, sve dobro
nalazi u svjetlu sadašnjosti, dok je u svim drugim
vremenima noć i tmina, glupost i opačina. Djedovi su nam
živjeli i umirali u policama oskudice, prljavštine, neznanja,
nepameti i praznovjerja; unuci pak, vjetrogonje i rasipnici,
zelene pameti, našem se iskustvu i našim iznašašćima
podruguju, te završavaju na plićaku lakrdije i otužne
tjelesne radosti. I tako svako pokoljenje misli, da onaj
veliki, istinski i blistavi duh samo ono nosi. Pri tomu
zaboravlja da iz istih bunara i rovanja i ono vodu pije. Ne,
ne! Ne osuđujem tu nastranu sebeljubivost čovječansku,
koja je ljudski rod i održala, već ti samo na nju ukazujem,
eda bi — kad ti je već poznata — malo bolje kroz mjehur
vodenjak pogledao iza sebe i ispred sebe, da se bar za zrno
gorušičino obogatiš.
— Mogu ti samo zahvaliti — promrsi don Petar, toliko
da nešto promrsi.
— Nema, daklem, na čemu. I tako, moj don Petre, ti u
meni gledaš ishlapljela starca, a ja u tebi nedozrela mladca
koji nikad neće proniknuti u moj čudesni svijet. Ipak u srcu
potajice želim da ga duhovnim ticalima bar mrvicu
dotakneš. A to će se i dogoditi, ako ne prije ono barem kad
i ti jednom ovako pod ovaj prozorčić staneš. To je zakon...
295
kao što je zakon da nam život prolazi, kao što prolazi i
vuku u potrazi za hranom, tek što hrana ljudska nije samo
kruh, već i riječ. Nu, tko zna, možda je i vuk riječi potrebit!
I ne govorim to, daklem, napamet. Nekoć davno imao sam
psa. Lisko se zvao. Bio je to, daklem, osobit pas. Čim bi
nekog spazio, odmah bi se uzlajao, misliš, razderat će. A
neće! I na mene bi se svaki put uzlajao čim bih na obor
stupio. Zašto? Odmah ćeš, daklem, čuti. Jedne Gospe
Rozarice skupilo se ovdje desetak popova i fratara, kakav je
već običaj kad je u selu dernek. Kako bi koji pristizao, tako
bi se i Lisko na nj propinjao i lajao. Nu, poznavajući mu
ćud, svaki bi mu prišao, pomilovao ga po glavi i koju mu,
daklem, umiljatu došapnuo. Lisko bi se odmah umirio, sjeo
na stražnje noge, malo stidljivo, malo igravo glavu u vrat
uvlačio, i — Bog neka mi oprosti — smješkao se kô
zadovoljno čeljade. A bio, daklem, jedan fratar, neki fra
Ambrozije, koji živa psa ni mačke vidjeti ne mogaše. I kad
su se svi fratri izredali i Liska pomilovali, on se ponovo
propne i stade na fra Ambrozija lajati. Uzalud sam ga
smirivao i milovao, on je, daklem, neprestance bjesnio i
cvilio ne skidajući oči s fra Ambrozija. A tu se našao i
jedan veoma učen fratar, pokojni fra Bernardin Podrug,
izvanredan zaklinjač štetočina i protjerivač vragova, o kom
se govorilo da nema tog Božjeg stvorenja čiji jezik ne bi
razumio. Priđe, daklem, don Ambroziju, uze ga za rukav i
za pasac, pa reče: »Pristupi mu i pomiluj ga!« A fra
Ambrozije skoči: »Eno ti kretina, eno ti sjekira, i evo ti
ruka, pa ga odsječenom miluj do mile volje, ali živom ga
neću ni dotaknuti!« Na to će fra Bernardin: »Kad bi znao
što ti govori predomislio bi se. A govori ti: »Čovječe, fratre,
vraže, tko si da si na mom si oboru. Ja ti otvaram i kuću i
srce, red je da mi ruku pružiš!« »Evo i ja njemu i kuću i
srce — prodera se fra Ambrozije — a ruku mi ostavi na
296
miru!« Lisko je cvilio i zavijao cijelo popodne i dobar dio
noći. Kako, daklem, nitko ne mogaše oka sklopiti, ja
ustadoh da ga smirim ili negdje u komšiluk sklonem, kad
ispred mene neka prilika šmugnu i Lisku priđe. Ja u zaklon
i promatram koliko mi noć dopušta. Vidim, habit je. Vidim,
okrupna prilika...
— Bit će bio fra Ambrozije — prekinu ga Potrka.
— Jest. I čim se sagnu, nešto mu šapnu i pomilova ga,
lavež, daklem, kô rukom odnesen.
— O da je meni takav pas — čeznutljivo uzdahne
Potrka. Don Pavao ga preču pa nastavi:
— Eto, moj don Petre, to sam ti, daklem, hotio reći: sve
što živi potrebito je ljubavi. I nisu, daklem, važne milijarde
vrsta duhova, o kojima sam ti netom govorio a ti to
praznovjericom smatraš, nije, daklem, važan ni moj Prosko,
dražesni i umiljati dušić što me i sad iza grede motri i sa
mnom se očima sporazumijeva, važna je, daklem, samo
ljubav, kojom kao poslenik Božji moraš zaodjeti svako
Božje stvorenje, a ponajprije ono na sliku i priliku Njegovu
stvoreno i ono tebi najbliže, daklem, pastvu svoju i narod
svoj prokleti. Prokletstvo njegovo ne možeš uljem izbrisati,
ali rane tog prokletstva melemom ljubavi, daklem, ublažiti
možeš.
Potom ispod jastuka izvuče previjen list papira:
— Ovo mi je pismo onomad poslao fra Rajmund Rudež.
Pročitat ću ti ga da vidiš kolika je, daklem, vrijednost
njegova, pa da ga sačuvaš sebi, nasljednicima svojim i
pastvi svojoj bar za utjehu:
»Predragi moj don Pavle! Premili brate moj!
Čini se da našem hrvatskom narodu sviću nešto bolji
dani otkad Narodna stranka pobjedu izvojšti i otkad don
297
Miho za zastupnika bi izabran. Nu pri tomu se moramo
sjetiti kakvim su se sredstvima služili i kakvim će se
ubuduće služiti naši protivnici, da narod zaslijepe i zavedu.
A najpogubnije je to što se iščinjaju i što će se iščinjati
prijateljima narodnim govoreći kako će nas Beč ponijemčiti
a Pešta pomađariti ako se pridružimo ostaloj hrvatskoj braći
koja danas stenje u mađarskom ropstvu. Pritom smeću s
uma da bi mađaroni ostali u manjini kad bi se Dalmacija
Hrvatskoj priključila i da bismo lakše mađarsku silu mogli
nadvladati. Pogledajmo, dakle, tko se to toliko brine da se
hrvatski narod ne ponijemči i ne pomađari. Evo tih
narodočuvara naših: činovnici, stari talijanski autonomaši,
srpski doseljenici i neke prodane hrvatske duše, a svi na
čelu s cesarskim namjesnikom Jovanovićem! Dakle, bečke
sluge, koji hrvatski ni natucati ne umiju, guzice oderaše da
Hrvatima materinski jezik sačuvaju! Stoput im hvala na toj
kršćanskoj i čovječanskoj brizi!
Svi mi predobro znamo od djedova naših, što su Talijani
u Imotskoj i drugim hrvatskim krajinama i gradovima radili.
I sol, i ribu, i vino, i drvo, i sve što si žuljevima iz zemlje i
mora iščupao morao si prodavati samo njima i uz cijenu
koju su oni određivali. Hajducima bi i po dvadeset dukata
plaćali za glavu svakog mlađeg roba što bi ga iz Hrvatske,
kao junčića dognali. Ako bi se u svatovima hrvatski barjak
razvio: mladoženji vješala, a svatovima galija! A kad krvlju
svojom ovu stopu zemlje od Turaka izbavismo, oni
begovske čitluke podijeliše očevima današnjih autonomaša,
povlasticama i kojekakvim doseljenicima, kojima i dan
današnji kmetuju naši nevoljni težaci. Ali... ... dadoše nam
kulturu! Kakvu kulturu, jadan brate?! Ni jedne škole ne
podigoše! A crkve i samostane narod je sam zidao
otkidajući od usta i iz grla čupajući. Sve što su sagradili
bijahu zidine i kule, da sačuvaju naše meso od Turaka, kako
298
bi ga sami i u miru mogli do posljednje kapi isisati. A palili
su i razarali Nin i Zadar, Biograd i Šibenik i tolike hrvatske
gradove s crkvama i samostanima. To ti je njihova kultura!
Jedan mali, ali slobodni hrvatski Dubrovnik podigao je
velebnih zgrada, naslikao slika i napisao knjiga više nego
vascijela pregolema Mletačka Dalmacija! Nećeš mi reći, da
su se umni Hrvati samo u Dubrovniku rađali! Rađali su se
svugdje. Samo što su naši talenti po svem svijetu rasijavali i
drugima kulturu gradili, ili su pak galije vozili i s galijama
na morskom dnu trunuli, i osim nas, više neukih nego
učenih fratara i popova, narod nikakve druge luči ne
imađaše, niti mu dopuštahu da je ima.
Eto tako su nam kulturu gradili! Gradili su Mletke! Kao
čipku su ih izvezli. Našim kruhom i našom rukom! A taj
naš kruh i te naše ruke sazdale su i uresile sve hrvatske
prijestolnice: i Mletke, i Beč, i Budimpeštu, i Carigrad! I
Rim! I Rim smo uresivali našom krvlju i Petrovim
novčićem, a on nam je slao samo Božji blagoslov — u svetu
vjeru ne krećem — ali ne i ljudsku potporu!
I tako su naši slavni gospodari našim lojem salo sabijali
i našom krvlju vascijelu kožu premazivali — vremena su
imali na pretek, pa sve da su htjeli nisu mogli ni Ahilovu
petu nepodmazanom ostaviti.
Premili brate moj! Stoljećima smo krvarili za tursko i za
kršćanska carstva: s jedne strane bijahu očevi, s druge
njihova zarana u roblje odvedena i poturčena djeca. Ima li
naroda koji se tako stoljećima klao za dobrobit svojih zlih
gospodara?! A današnji naši gospodari i sugospodarice žele
da sada i vazda i u sve vijeke vjekova stvaraju od sinova
naših talijanske, austrijske, mađarske i vrag bi ga znao čije
janjičare.
299
Stoga ti se molim, predragi moj brate, kako se samo
Boga može moliti, otvaraj oči ovom našem nevoljnom
puku, eda bi već jednom prestao za druge krv prolijevati i
drugima prijestolnice graditi!«
Don Petar prihvati pruženo pismo, pažljivo ga savi i u
časoslov zadjenu, a don Pavao uzdahnu spustivši mrtvo
ruke s obiju strana malog i sasušena tijela, koje se ispod
sukanca jedva naziralo:
— Eto, moj don Petre, to je sve što ti htjedoh reći. Da, i
još nešto. Narod je ovaj proklet, i zakoni su gospodara
njegovih oduvijek suprotiva njemu upravljeni Ti mu,
daklem, ukazuj kako će ih, bez po se velike štete, kršiti —
bogougodno ćeš djelo učiniti. Međutim, zakon Božji nek je
iznad svega! Nu opet, ma kako strog i nepromjenjiv taj
zakon bio, ako u srcu svojemu, daklem, oćutiš sućut za
čovjeka, odstupi malo od zakona, jer je ponekad i Bog, u
svom prevelikom milosrđu, odstupiti znao. Ja sam ti
ispripovjedio svoj razgovor s Bogom, a sad si se i sam
uvjerio kako je Providnost Vrtirepkin korak na dobro
uputila.
Mladi mu kapelan tiho, ali čvrsta pogrda uzvrati:
— Nastojat ću... Nastojat ću pronaći most između tebe i
Boga, pa ako ga nađem, poslušat ću te.
Don Pavao sklopi vjeđe, s razumijevanjem kimne mu
glavom, pa se obrati Potrki:
— Potrka, momčiću moj...
— Evo me!
— Zvao sam te, daklem, em što si mi drag, em što si
bistar, em što nas neka zajednička dobra djela povezuju i na
koncu što dočuh da ti je srce pregorko za braćom koja
odoše. I moje je srce žalosno, prežalosno što odoše i za nas
300
umriješe. Uvijek je tako. Naša nas smrt ne boli, s njom se
kao i s Bogom brzo mirimo, nu stoga nas smrt dragih do
groba žalosti. Pisano je: »Što prudi čovjeku da cijeli svijet
zadobije, a duši svojoj nahudi!« A ja ti kažem: »Što čovjeku
prudi da sve zlato pokupi ako svoju zemlju i svoje drage
napusti!« Vidio si, daklem, zeta Džoa Amerikanca? Misliš li
da je sretan? Njegov je smijeh lažan, njegovo je veselje
usiljeno, razmeće se zlatom samo zato da prikrije pečal za
domovinom. Proklet narod, daklem, prokleta zemlja, ali
svaka tuđa dvaput je prokletija. Nu uza sve to naši momci
odlaze i odlazit će sve više i više, jedan će drugog vabiti,
jedan drugom »šip-kartu« slati, i tako će, daklem, naš
nevoljni narod rasturati po svem svijetu, te ga poradi sitnog
zemaljskog probitka još nevoljnijim učiniti. I što je najgore,
sinovi će naši drugim narodima djecu rađati. Pa premda to
bježanje neće puk iskorijeniti — prokletstvo je, daklem,
Božje ujedno i čvrsto obećanje, da zemlje nikada nećemo
izgubiti — nu okljaštrit će nas i smanjiti, a gospodare
ojačati i umnožiti. Potrka moj, ti si već u šesnaestu krenuo,
daklem, više nisi dijete, već momak i odrastao. Zvao sam te
da mi se zakuneš: ma kud, daklem, odlazio, da ćeš se
vraćati čađavom djedovskom ognjištu, djecu u kamen
usađivati i komšije odvraćati, da preko debeloga mora ne
plove.
— Kunem ti se! — šapnu Potrka i odmah uvidje da suze
neće moći zadržati, a uvidje i to da je baš on djedu
svjetovao, da unučad u živu smrt gurne poslavši ih s Džoom
preko debele crne vode.
— Bog te obdari, — nastavi don Pavao — obdari te s
deset talenata, a vidim, daklem, da ni jednog ne zakopa.
— Gdje su ti moje ruke za motiku! — pokuša se našaliti
Potrka.
301
— Ja sam te usto naučio čitati i pisati...
— ... i računati! — istaknu Potrka i ne bez razloga.
— Daklem, i računati, što ti neće biti na odmet ako
pametno upotrijebiš.
— U mene je i djedove pameti!
— Kikaševa je pamet, daklem, tvrda i kruta, a tvoja
mora biti rastezljiva, u svaku zgodu i prigodu — kako bi se
reklo — uskočljiva.
— O, i Kikaš zna uskočiti i zaskočiti!
— Ne prekidaj ga, ti zvrndalo! — ukori ga don Petar.
— Ako bude potrebe znat ću ga i sam obuzdati —
uzvrati don Pavao kapelanu, a zatim će Potrki — Sinko
moj, dolazi, daklem, sedam mršavih krava misirskih, a
sasušena vimena i ljudska srca sasušiše.
Oko mu opet otpluta kroz prozor i spusti se na onaj
busen ljubica:
— Don Petre, brate, toliko sam volio ljubice, ako ti nije
teško...
— Kad bi bile i na vrh Biokova... — skoči mladi
kapelan i žustro iziđe iz mračnih župnih dvora.
Kad ostadoše sami don Pavao s dva prsta mrvičak
nategnu donju usnu, pa će Potrki:
— Što ti ono htjedoh reći? A ha! Zet ti Džo, daklem,
odvuče jedne, ovi će druge, a drugi treće... a zrnje će
neprestano klasati sve dok ne opusti selo, Krajina i cijela
zemlja. I tako će narod — kojeg ne uspješe uništiti ni
Saraceni ni Tatari, ni Turci, ni Mlečani, ni Nijemci, ni
Mađari, niti ijedan vrag pakleni — tako će taj narod uništiti
sam sebe. Jerbo, daklem, dok se krv prolijevala, on se u
krvi obnavljao, u krvi preporađao, iz krvi rastao, te žile i
korijenje sve dublje pod kamen podvlačio. A sad, u miru,
302
svojevoljno žile i korijenje iz kamena čupa, jer omekoti.
Ako ih, daklem, iščupa umrijet će! Stoga mu ne daj da žile
čupa, ne daj mu da umre, da neslavno u miru pogine...
— Kako mu ne dati? — upita izgubljeno Potrka.
— Bog te obdari s deset talenata, smisli, daklem! Od
prosjačkog se štapa ne može više živjeti, od puške hajdučke
još manje... ako nešto ne smisliš, morat će preko debele
crne vode, morat će umrijeti. Smisli, daklem, nešto od čega
će živjeti a da kamen ne napusti ili da mu se bar, kô
lastavica gnijezdu vraća.
Uto se vrati mladi kapelan i pruži starom župniku
stručak procvjetalih ljubica. Don Pavao ih položi na blijedi
smežurani dlan i zagleda se u njih, kao da su cijeli svijet u
se upile, a i bijahu ga upile... i svu svoju neiživjelu nježnost
pokloni njima.
— Baš ti hvala, moj don Petre, ma baš ti hvala! Ne
možeš ni zamisliti koliko me obradova — šapnu mladom
kapelanu ne dižući oka s dlana, s malih nasmiješenih
ljubičastih očica — ... s njima si mi donio cijeli Božji svijet
i sve njegove sokove.
Svejednako gledajući stručak ljubica, poslije kratka
predaha, nastavi zvonkim glasom:
— Tako, daklem... Mislim da sam sve sredio i da u miru
mogu biti otpušten. Dugo sam živio u zdravlju i veselju,
premda — osim ljetos kad ono prvi put vjenčah Vrtirepku s
mrtvacem — nisam, daklem, nikad prekoračio međaša svoje
biskupije. I nije mi žao, kao što mi nije žao ni mnogih stvari
koje sam u životu propustio. Tako, primjerice, nikad nisam
pojeo ni goluba ni jarebicu, a kamoli šljuku, za koju,
daklem, kažu da je slasnija od ambrozije. Nije mi žao.
Nikad se nisam opio, nikad u kolo uhvatio, nikad zaigrao ni
na buće ni na karte. I nije mi, daklem, žao. Nikad nisam, ne
303
poznao, već ni pomilovao ženu. Ni to mi, daklem, nije žao.
Samo jedno prežaliti ne mogu. Djeco moja, malo sam se
smijao, malo šalio, a tko zna hoće li na onom preozbiljnom
svijetu šale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se,
daklem, i smijite, smijite se... — i stade se veselo smijati,
zaista veselo i od srca.
Don Petar i Potrka pridružiše se tomu smijehu, ispočetka
usiljeno i mučno, a onda — zaraženi don Pavlovom
iskrenošću — i sami se počeše smijati sve iskrenije i
spontanije, gotovo razuzdano... I smijahu se tako dugo,
dugo, sve dok Potrka ne baci pogled na don Pavlov dlan, na
stručak ljubica, koje su — baš kao živo čeljade — svojim
majušnim, od suza zamućenim očicama, nijemo promatrale,
daklem, zauvijek smirene tanke i fine usne zauvijek usnula
starog župnika.
304
NI PROKLETSTVA NISU VIŠE...
Da se komu, sokolova vida, prvog proljetnog
ponedjeljka bilo uspeti na planinu, imao bi što vidjeti. Vidio
bi kako preko Orljače i Sidača, Vilinjaka i Kamenjaka,
Drežnja i Brižina, Orlovače i Kruškovnika, Petrinovače i
Stražbenice, preko svih pustih brda — što se s ovog visa
vide kao truli trud i splasnute mješine razbacane po
kamenoj visoravni, koja od mnoštva vrtača, pliće ili dublje
uvrćenih, imađaše kozičave obraze — po konjskom putu i
oputinama uza svako brdo nešto kao urepak neki migolji i
gamiže. Kad bi malo bolje oko izoštrio, razabrao bi da su ti
urepci sklepani od nekoliko ljudskih prilika, koje jedna za
drugom gaze i plaze, u muku, koraka prigušena,
stonoškoga. I videći ih tako rasute po svem kraju, čovjek bi
s planine pomislio na urotnike koji su se namjerno usitnili i
rasturili, da se u točno određeno vrijeme i na točno
određenom cilju ponovo nađu. Ali ovi nikad neće na istu
kulu udariti, već će svaki svoj glistinski put do svoga cilja
produžiti, baš kao što repovi gusjenica svaki svom trsu
kupusa putuju, na nj udaraju i napuštaju ga tek kad
preostanu samo niti paučine, baš kao što putuju povorke
mravi sveproždera, crnih sobom i crnih za sobom.
305
Gamižu tako, zakukuljeni i zamumuljeni, kao mačkare o
pokladima, jednako namrčeni i prljavi, tek što im kravlje
klepke na kolcu ne klepeću. Gamižu ponaćeni, s kvrgavim
jasenovim štapom u rukama, s potpričanim opancima i
šupljim obojcima na nogama, s krpetinama i iskajišenim
dronjcima na tijelu, koje se između tih repova sad ovdje,
sad ondje zasivi i zabjelasa; samo im je sramota dobro
pokrivena i trostrukim zakrpama utvrđena, a torbe i zobnice
nove novcate, kao da su ovaj čas na samim krosnama
sastavljene i porubljene.
Jedan takav oduži urepak upravo se uzverao na povor
Vilinjaka i stao da odahne. Osmoro se umornih ljudi malo
rasturilo i posjedalo po vazda uslužnu kamenju. Samo jedan
mladac ostade na nogama, nametljivo uzdiže ruke k nebu, a
onda ih spusti i tržnu od sebe:
— »Stoga idite, lazari moji, idite, daklem, na put Božji
po svoj zemlji kršćanskoj i turskoj, ponesite prazne torbe i
vratite se s punima...«
— Vrag te rogom u prkno... — stade se Livoguza u
pregršt smijati — isti si kô i on, pljunut! I glas ti je njegov.
I očima zasukuješ, i rukama obade razgoniš, i noge tareš kô
da ti se piša...
— A svi mislili — reče Divac — da onaj zatvorenjak
omiški nikad neće za nas av-av, a kad tamo on od jezika do
zuba don Pavlovu proljetnu propovijed...
— U dlaku isto! Čovjek Božji, naš čovjek — nadoveza
Copac pobožni.
Kikaš sumorno zavrti glavom:
— Isto a nije isto. Ruke Ezavove, a glas Jakovljev.
Riječi kremen, a srce pržinjavac. Krv je, rane nije. Ode
ufanje naše kud i Ćorića guda. Valjani svijet s valjanim
306
starim ljudima preminu, i do Sudnjeg dana neće uskrsnuti.
Ala! Na noge se, gnijezdiprkna nijedna!
Kikaš ljutito dune, skoči na noge i uputi se prema
sjeveru.
— Djede, — zazove ga Potrka — zaboravio si na Prpin
dočić, da nam prnje i znanje malo protreskaš.
— Nisam zaboravio, sine, već od znanja više vajde nije.
Jedino je Škiljo znao što valja učiniti: pod ploču, i nema
sramote. Opet vam velju, može biti da cesar za sebe Bosnu
zadobi, nu za nas je posigurno izgubi. Otkad se narod s
Turcima prestade grliti očajničkim zagrljajem, prestade i
živjeti. Rekoh vam, Turčin misli: izgubit ću što mi ostade, a
kršćanin: umnožit ću što mi se zateče. Nitko više ne pozna
ni Boga ni prosjaka. Ovdje nama zadugo mrsa nema.
Na to Copac pobožni uskoči sa svim žarom:
— Bog se i nama domislio! I neka je! Dostojno i
pravedno jest, samo da žešće ne ošine. Kad mi u pamet
dođe koliko smo izmuzli od same puke sirotinje, od koje
smo deset puta bogatiji...
— Muči, nevoljo moja bogolizna, đava' ti jezik u
menđele sabio — rebnu ga laktom oštroiglim žena mu Mila
Škorinica, koja je na put Božji umjesto prokletog Jokaša
uskočila — da nismo od sirotinje uzimali, danas bismo i od
najveće ne deset, nego deset puta deset stotina puta jadniji
bili!
— I ta ima mjesta! — nakesiše se zlobno svi Kikaševi
prosjaci, a sam se Kikaš na to i ne osvrnu, već nastavi:
— Stoga nemojte moliti, od molitve više pričešćenja
nema, već odmah u kletvu! Prokletstvo je vazda rodnije od
blagoslova, a strah pouzdaniji jatak od milosrđa.
307
— Zemljo, otvori se! — zavapi Copac i prekri lice
rukama.
Kikaš prezrivo omjeri sina:
— I baš će se na tvoje kreveljenje otvoriti, šantalašu!
Potom se obrati ostalima:
— Kunite i proklinjite sve do devetog koljena.
Proklinjite svim što vam na jezik padne, proklinjite u
ojkanju i slovkanju, u vici i šapatu, u govoru i pjevuckanju,
proklinjite kletvom tupom kô malj i onom u pjesmicu
složenom, pjesmice su najopasnije. Naprijed, proklinjači
moji! Naprijed!
Cijeli su sutrašnji dan kleli i proklinjali oko Buškog
blata sve do Karlova Hana: »Kako ti meni, tako Bog tebi...
Što meni uskratio, doktoru stostrukim vratio... Kosti ti jedna
drugu turale, za mjesto se gurale, mjesta ne nalazile... Kô
Gavan vapio, kô rosa hlapio, golim po trnju gloginje
mlatio... Popa dozivao, ćuk ti se odzivao; molitva ti kugi
čobanica bila... Pšenicom ti nicalo, ljuljem ti klasalo; tele ti
kravu iskalo, na vuka nabasalo; čedo ti kô suha oskoruša
stasalo... Vino ustima prinosio, rasol pio; od svakog osim
od ježa obraz krio... S kratkom žlicom iz plitke zdjele
kusao, buseve razbusao, ivanjdane u zla gospodara krčio,
smrdeljušu prčio, s njom se srađao i s njom kô crkveni miš
bogatu djecu rađao... Žito sijao, kukolj žeo; krumpir sadio,
ljaljak vadio; sirkovom se mekinjom kô brašenicom sladio...
Ušima gledao, očima slušao, jezikom za pogaču galebinu
kušao; prstima govorio, koljenima hodio, slijepac te preko
jame vodio... S mišem mačku lovio, ovcom vuka tovio, gdje
zdrav bio tu i obolio... Solju žeđ gasio, krastama se krasio, s
đavlom dušu spasio! i hoćeš akobogda!«
" Uzaman! Utaman! Ili se ljudi osiliše pa odrvenješe, ili
pak pronikoše da kletve nisu od nevolje, već od poslovnosti
308
— čega se bojati! Nitko ne iskamči ni crna pod noktom, tek
Copac i Livoguza skupiše nešto tuge i nevolje. Copac zato
što ga nijedna sila ne mogaše na proklinjanje nagnati, pa bi
— po običaju — ukočeno koljeno do dovratnika dovlačio i
ne bi se micao dok ne bi izmolio dio rozarja, pa dali ili ne
dali — nek je na slavu Božju! Livoguza se pak u majke
neke udavače do grla nakrkala pure s čvrljcima, a k tomu
izmatala dvije bukare prosa i grudu loja, sve zahvaljujući
kletvi što joj odnekud, pitajboga kakav vrag na jezik
nanese: »E, kćeri ti tri žute dlake na njoj proklasale!« Kako
takvu kletvu nikada nitko ne ču, majka se udavače vele
uzboja — nepoznato je strašno i kad ti je sklono — te bi
spremna Livoguzoj dati i mnogo više no što je iskala samo
da joj kćeri pred udaju te tri proklete žute dlake na njoj ne
proklasaju.
Navikli da već prvoga dana torbe napune i prepune,
uveče se potišteni i mrzovoljni zabiše u plast sijena —
noćište im više ni u pojati ne dadoše. Mrzilo ih da jedni
drugima i »dobru noć« požele, već se svaki zakukulji u
svoju opću nevolju i pokuša oko ubiti. Potrka se i opet pripi
uz djeda Kikaša i došapnu mu:
— Kako bi bilo, diko moja, da ti opet, kao ono u Gorici,
nogu podapnem?
— Nikako! Već... kad sutra padnemo u Duvno,
promuvaj se malo okolo i propitaj koja je kršćanska kuća
najbogatija i kakva je nevolja bije.
— A ako ne bude nevolje?
— Muči, mali, bit će je! Gdje je kuće tu je i nevolje.
Junače moj, kad god bih na neku novu stranu krenuo, rekao
bih samom sebi: »Naćuli uši, Kikašu, i počuj o čemu narod
zbori, što ga mori, za čim li mu duša plače i jauče...« I
309
nikad se nisam prevario. Skorup veselja s kotle jada i
najplićom žlicom možeš pokupiti.
Kad ujutro dođoše nadomak Duvnu, Kikaš priđe
šesnaestogodišnjoj Copčevoj kćeri Tomici, skide joj s vrata
ogrlicu nanizanu od morskih pužića i gurne Potrku među
lopatice:
— Hajde, i kad doznaš naći ćeš me pod onim dubom.
Moram ovoj marvi pokazati: kad Kikaš hoće da i može! Nu,
komu ćeš pokazati kad nema škilje... E, Škiljo, škiljo iz
Zagvozda, kud mi onako bezobrazno pod ploču, a mene
ostavi da se sam grebem po ovom grebenom svijetu...
Oko podne Potrka se vrati i povede Kikaša kući nekoga
Šimuna Kavčića, marvinskog trgovca, koji je prije carskoj a
sad cesarskoj vojsci stoku namicao, te ni sam nije znao
koliko pusta blaga ima.
Čim uđoše u avliju Kikaš bez riječi priđe nekom
kvrgavu panju, stade ga okretati i prevrtati sve dotle dok mu
se najružnijim i najnezgodnijim ne učini. Potom se nad njim
uzlamata rukama izvodeći neke čudne šare, znakove tajne i
otajne, vračbinske. Na kraju s pola stražnjice sjede na jednu
zaobljenu kvrgu, izvadi Tomičinu nisku i zače između palca
i kažiprsta lagano pužića po pužića propuštati, baš kao da
zrnca krunice prebire, a uz to glasno, razgovijetno i pomalo
pjevuckavo neku čudnu pjesmicu slovkati:
Ai ći dan kian,1 ai ći šan bian,
ći kuri tan lian, šemije curi lan.
Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan,
roge van!
Arbanaške poslovice:
1
Tko dijeli, plače.
310
Têja ben drû,1
džini ga, vodo, tu!
Vere me lule, dimni me trule,2
sesijat krule, drmnime sbule.
Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan,
roge van!
Teja ben drû,
džani ga, vatro, tu!
Si as ditta, citet pita,3 kenzul kita,.
maš makita, ćilibu šita, sulamita.
Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan,
roge van!
Têja ben drû
džuni ga, šejtan, tu!
Čim je Kikaš počeo pjevuckati na kućna vrata izleti
golema ljudina s praljkom među zubima, očito poslije dobra
mesnata obroka, i ljutito se otrese na bezobraznu prosjačinu:
— Gubi se, gubo stara! Ovdje za te ni vode u rešetu!
Kikaš ga i ne ču, već pogleda u vrata na koja iziđe žena
s troje još nedorasle djece. U vratima ostade momčić od
kakvih sedamnaestak godina, oslonjen na štake, jer mu
desna noga bijaše u koljenu prebijena i skvrčena tako, da
mu peta stražnjicu dodirivaše.
Ljudina se primače Kikašu na dva tri koraka, pa videći
da pužiće a ne krunicu prebire, znatiželjno upita:
Crvotočina izjede drvo.
Proljeće s cvijećem a zima s krpama.
3
Kakav dan, takva pita. Sve ostalo su smislene ili besmislene
Kikaševe nadovezice
1
2
311
— Kakve to vražje očenaše meckaš?
Umjesto odgovora Kikaš sastavi obrve s kosom,
zakovrlji očima i kroz stisnute zube glas povisi:
— Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan, roge van! Videći da
od starca budalaša odgovora neće dobiti, pogleda Potrku,
zazove ga prstom, pa će umiljato, prijateljski:
— Kaži, dijete, stricu što to stari čandrlja-mandrlja?
— Nisi li ti Šimun Kavčić? — upita Potrka umjesto
odgovora.
— Jesam, sokoliću.
— Ej, Šimune, Šimune, ne upita li ga maločas: »Kakve
to vražje očenaše meckaš?« On baš te vražje očenaše
mecka!
— Vražje očenaše?! — pukne Šimun obrazima i stade se
svijati od namjerno pridušena smijeha.
Šimunovoj ženi ne bi do smijeha, te im se približi ne
skidajući s Potrke pomalo ispitljiv a pomalo zabrinut
pogled.
— Ej, Šimune, Šimune — tugaljivo će Potrka — pucaš
od smijeha, šišnuti Šimune, a morao bi se u suzama topiti.
— Hahaha... Reci ti njemu, hahaha... Reci ti njemu, da
mu u mene ni od Božjih ni od vražjih očenaša ćara nema.
— Pa on i ne traži ćara ni šićara — ravnodušno će
Potrka.
— Što onda uškopljene gude škopi!
— Vidjet ćeš, Šimune, šišnuti Šimune, kad se oriti stane.
Kikaš potrese glavom, kao u čelo udaren ovan, sijevnu
očima na Šimuna, a preko njega tresimice opatrnu i djecu,
koja su se već bila malo oslobodila i na dvodište iskoračila.
No oprljeni zlim pogledom, kao jedan natraške potekoše,
312
skriše ruke za stražnjicu i dlanovima se o zid prilijepiše —
Moj spas!
Šimunova žena priđe Potrki i blago mu položi ruke na
rame:
— Čuj me, dijete... kažider strini svojoj kakvo to zlo
počinismo, te na nas takve čine i čari baciti hoće?
Umjesto Potrke odzove se Kikaš glasom strašnim i
sveprijetećim:
— Što počiniste pitaš, o luda ženo! Nije li šukundjed
tvoga muža Turcima odavao loge i ložišta Tomićevih
hajduka, i u Vran-planini i na Blidinjem jezeru? Nije li se
brat pradjeda tvoga muža poturčio da prokletu guzicu nabije
i prasvekru ti pomogne da se domogne zemlje i stoke Jure
Bilušine, na kolac nabijenog? Nisu li djed i otac tvoga
muža, i sâm muž tvoj, s Turcima trgovali, busije im odavali,
raju ogaljali i za njenu sirotinju, kô vojnici za Kristovu
odjeću, kocke bacali? Nije li... Ej, luda ženo, godinu bih
dana mogao nabrajati! Pa umjesto da se za grijehe pokajete,
da se u prsa busate dok ih ne razbusate, vi i nas — Bogu
najmilije, poradi kojih i sunce nebesko grije — vi i nas s
kućnog praga bez kore kruha, bez suze vode na trnovite
staze i bogaze bacate.
— I opet ću te baciti, nebesa mi i gornjih i donjih, pa i
onih srednjih! — razjari se gazda Šimun i grabov kolac
dohvati.
— Ne, Šimune — zakuka žena — ne, Šimune, ne,
jedini... Ni nekrst na prosjaka ruku nikad ne podiže.
— A ja ću je podići i spustiti, ni Bog me neće zaustaviti!
Ali zaustavi ga Kikaš glasom hladnijim od mosura:
— Zamahni i o se ćeš ga prebiti! Nu prije nego
zamahneš pogledaj sina svoga Stipicu. Nije li 'no on u
313
vratima? — i Kikaš se zapilji u bogalja koji se ljuljao na
svojim otužnim štakama, pogleda još otužnijeg.
— Je, tuga moja — umjesto Šimuna odgovori žena i
vješto se postavi između Kikaša i muža.
— E, vidiš li — polagano će Kikaš — prije osam godina
molitvom sam zakucao na ova vrata, nu i tada me je tvoj
muž kolcem ispratio, a sinčić me tvoj Stipica, ugledom na
oca, zasuo kamenicama i jednom me škriljkom za uho
shvatio. Od tada na to uho ne čujem, ali od tada i tvoj
Stipica ne hoda, već skvrčenu nogu nosa.
— Ne baljezgaj — otrese se Šimun — njemu je stijena,
a ne tvoja kletva, nogu zgnječila.
— Tvoja žena ne misli tako. Srce materino zna da
kamen nije sam od sebe poletio, već da ga je netko
zavaljao. A taj netko zove se Dainon, moj prvi prijatelj
među vragovima. O tom ćeš se začas osvjedočiti kad navale
vatra i voda! — Kikaš uznese ruke k nebu, izdrelji oči i glas
podiže dokle ga najviše mogaše podići — Džini ga, vodo!
Džani ga, vatro! Džuni ga...
— Ne! Za jedinoga Boga, milostivoga... — zavapi sva
ustreptala žena, a ustrašena djeca briznuše u glasan plač i
još se više dlanovima o kućni zid prilijepiše.
Taj njihov užas donekle prijeđe i na Šimuna, koji odbaci
kolac, pa se pomirljivo obrati Kikašu:
— Vrag odnio i krv! Da si me kô čovjek upitao, nije ni
moje od kamena, turnuo bih ti štogod.
— Je 1' ono što i prošli put? Ili ono što maločas reče: ni
vode u rešetu?!
Šimun ne uspi ni zaustiti, a već se njegova — očajem
izbezumljena žena — baci na koljena do nogu nemilosrdna
starca, razmrsi kose, razdera jelek i uvele sise isturi:
314
— Pogledaj ih, pa se sjeti onih koje si sam sisao! Njima
te zaklinjem, ne da poštediš mene ni muža mojega, već one
koji ih iscijediše, nevini su! Poštedi ih, zaklinjem te... — i
stade ga zaklinjati i preklinjati svim što joj na pamet pade.
Slušao ju je nepomičan i okamenjen, ne zato što bi ga
ženskim očajem ganula, nego zato da tom ledenom
bešćutnošću sve ostale uvjeri u svoju moć kojom sigurno
ravna sudbinom. A kad se ženi negdje u grlu i posljednja
riječ zaglavi, i Kikaš, tobože, omekša:
— Dobra ženo, ni moje srce nije od mazije da bi ognju
čemera tvoga odoljelo, nu, poslije podne nije vakat na misu.
Sve da hoću, zlo se više zaustaviti ne da... Jerbo da se samo
operem pred vragom, što sam ga utaman zvao, moram mu
do zore prikazati troja muda janjeća, dvoja jareća i jedna
teleća, i to zdravo na zdravo, živo na živo u Vražjoj pećini
na Vran-planini.
— Hajde u tor, dobri čovječe, hajde u tor što čekaš... —
radosno će žena.
— Jesi li poludjela — skoči Šimun — neće on samo
muda, već uz muda i meso i bekinu!
— Podaj mu, sve mu podaj, moj Šimune! Vidjela sam
mnogo urokljivih očiju, ali sve zajedno njegove ne
sastaviše. Daj mu, Šimune, daj mu sve što zaište...
— Daj mu, bábo, daj mu... — zacviliše i djeca kad
vidješe majku u suzama.
Da pomutnja bude veća, hromom Stipici pokliznu štaka,
i on prsimice pade u prašinu i ostade ležati. To napokon
slomi i gnjevnog Šimuna, koji pozivno mahnu glavom
Kikašu:
— Hajdemo u tor!
Kikaš samo odmahnu, kao na dječju glupariju:
315
— Ne ide to šale, prijatelju. Izagnaj marvu, pa gotovo!
To je samo kusur da potkusurim đavla. A i meni valja
nadnicu upisati. Za ono što mi nikad ne dade ni kore kruha,
za ono što ću zaustaviti bijes vragova, koji u ovom slučaju
Bogu služe, za trud što ovako star i nemoćan moram do
zore u Vran-planinu žrtvenu marvu dognati, velju, za sve to,
da brat bratu daje nisu dvori dukat po mudima.
— Dukat po mudima? Šest dukata, šest ti bogova
nakrivljenih — skoči Šimun i ponovo se kolca lati.
Tada se žena, koja ne bijaše ni ustala, na zemlji okrene i
obgrli muževljeve noge rukama kao kliještima:
— U miraz sam ti dvadeset i četiri donijela...
Kikaš tek sada opruži nogu, koja odavna bijaše utrnula,
te će smireno kao trgovci na pazaru čas prije nego pijunu u
šake i dlanom o dlan udare:
— Vidim da ćemo se naći, pa dok vi marvu izvedete i
ostalo uredite, ja ću vražje očenaše naopačke izvrstiti i malo
vragu put zamagliti ako se već k nama uputio i zaputio —
izvadi iz džepa nisku pužića i stade je natraške prebirati:
Kenzuli, menzuli, štene deri, bez rasteri, gurambeli,
cincinmeli na imeli, krst na jeli, vraže seli!
Babiutra cincinputa starikurta, a jasutra
rog unutra!
Eto miš,
vraže, iš!
Podveče, dok se prvo žrtveno janje dopicalo među
kamenjem uza sam ponor bistre Šuice i dok su gladne
prosjačke oči rsku kožicu već devet puta kroz vlažne zube
protkivali, Potrka je po deveti put od riječi do riječi djedovu
majstoriju prenosio, nek se bolje upamti. A kad deveti put
dovrši upita Kikaša:
316
— Sad nam kaži pravo, diko naša, kojim si ono vražjim
jezikom vražje očenaše brstio?
— To ti je, sine, po arbanašku — odgovori Kikaš, a
zadovoljan mu smiješak zaigra u brku — ma i ja sam koju
svoju dometnuo, da uhu slađe bude.
— Aha — živnu stari Divac — Bit ćeš vrtio one
čandrljajke što nas, drtesine, učio onaj Arbanas.
— Koji Arbanas? — upita ih dvoje troje u isti mah.
— Koji Arbanas?! — ljutito se izbelji Divac — A i
znate mi Arbanasâ, kô nijem riječi!
— Tako se to, bolan striče, pita — ugnu se Livoguza.
— Tako se ne pita, nego kvoca, kvoc-kvoc, prkno moje
debelo pa naduveno!... Kako li se ono zvaše? Kol? Kol
Guraku, kako li... — i s uzdanjem pogleda brata Kikaša.
— I ja zaboravio — razočara ga ovaj.
— Sad svejedno — nastavi Divac — Pir-pir, vjetar
zapirio pa ga dopirio; onda opet, pir-pir, pa ga otpirio. Tako
je to sa svakim kad se od svoje kruške odlomi, krc-krc, pa
kvrc! A jadni se Arbanas odlomio zato što nije mogao ubiti
nekog iz desetog plemena, koje mu je pitajboga kojeg
bezimenog iz roda negdje za polom bum-bum, pras-tras!
Nije mogao, eto, nije mogao krv, pa se onakav, sitan i
žgoljav — u lulu si ga mogao nabiti — od sramote u svijet
djenuo i tko zna čiju njivu zagnojio.
— I neka mu — presudi nemilosrdno Potrka — kad nije
umio krv krvlju sprati, kô moj dični sedmodjed Prpa: sve do
kučeta i mačeta! Kano preklani Ilijaš Mlatila dok se
vismenom kljukao...
— Kô puškar Zele sedmoricu Caljkušića — pomože mu
strina Škorinica i ne sluteći da mu je tim krastu očupala i
staru ranu otvorila. Pred njim opet iskrsnu ono golobrado
317
momče s rukama u nebo uzdignutim, s rumenim cvijetom
posred čela, i onaj ovan Božji, pravedni... Namah ga
spopade mučnina, zabaci glavu među stijene i samu ljutinu
povrati.
— Nije to isto — usprotivi se Divac — Caljkušići su bili
i od vlasti ucijenjeni »živi ili mrtvi«, i svatko je mogao
bum-bum, pa je puškar samo usput brata osvetio. I neka mu
je na čast! Prpa je opet potamanio samo one koji su mu
najbliže pobili. A da koga će! To je i ljudski i nebeski!
— Tko se mača laća od mača će i poginuti, veli
Gospodin. Krv proljevena, kakva bila da bila, vapi osvetu
pred licem Njegovim — odslovka Copac pobožni, koji ni
preko ovoga ne smjede šutke prijeći.
— Hajde s milim vragom, božji buzdovane — prezirno
će Divac, pa nastavi — A tamo moraš ubijati i one iz
sedamdeset i sedmoga sela, koji su ti prije sedamdeset i
sedam godina nekog iz sedamdeset i sedmog koljena za
busom kvrcnuli. Eto, recimo, sretneš se s nekim na putu.
Čovjek mio i priupen, baš po tvom aršinu. Svidi ti se naoko
i onako, pa s njim sjedneš, jedeš i piješ, udaraš u šalu i
maškaru kô s bratom rođenim. Dobro vino otvara i srce i
dušu, pa tako jedući i pijući vi se i uščavrljate. Čavrlj-čavrlj,
ću-ću-ću, ću-ću-ću... i odjedared saznaš da je rodom iz onog
sedamdeset i sedmog sela. Pušku u pupak, i bum! Nož pod
rebra, i krc! Eto, to ti ga je tamo, ni ljudski, ni nebeski.
Uto Podlivoguz skinu ražanj sa žerave i uzmaha se
pečenim janjetom kao barjakom:
— Evo vruće, nadujte guće! Driješite kajase, pečeno
preda se! Opeke meni, butove mi ženi! Navali, narode,
gladni, prosjački... — položi janje na ovelik plosnat kamen,
vješto izvuče ražanj i odbaci ga u žbunje pod polom.
318
Glava glavi, pleće harambaši, a fukara može i rebara —
odnekud iz mraka zacvrkuta mala Tomica, a onda spusti
glas i, pomirena sa sudbinom, veselo promrmlja: — Meni
su i rebra dobra.
Podlivoguz prstima skorenim, natučenim i na ugljevlje
neosjetnim, u jednom trzaju iščupa bijele bubrege:
— Ponajprije, svakom ono što nema! Divcu muda, je l'
pošteno? — i prasnu u smijeh da tuđi smijeh što prije
izazove.
Ali i njemu se samu smijeh na usnama sledi, a svima se
koža naježi od glasurine što odnekud iz mraka zagrmi kô
stotinu proljetnih grmljavina:
— Ukraj s mudima! I da mi nitko nit lane nit uzda'ne! A
ti se, jarče stari, okreni i pogledaj pa ćeš vidjeti da si mi na
mušici!
Rumeni odsjaj žara zatrepta i pokliznu niz puščanu
cijev, što se pomolila kroz uski procjep između dvije pole i
svoje slijepe oči s Kikaševim sastavila.
— Je li — nastavi podrugljivo glas iz tmine — je li to
taj olinjali đavao, što mu zubi poispadoše, pa desnama ništa
tvrđe od mojih muda? Hehe, prisjedoše ti, a?! Da je bilo
pameti, možda i ne bi. Nu gdje će pamet kad je guzica od
glave šira! Da udariste preko polja prema Vran-planini,
mogli ste se i osladiti. Ne bi mi ni palo na pamet da vam u
stope uskačem. A vi niz polje, u dolje, na Šuicu, na rječicu,
na ponorčić, na teferić... Hahaha... na teferić, na prosjački...
Hajde! Na sunce s dukatima i skupi ono živine što mi još
ostade! A to pečenje bacite u ponor! Nije za me, ma ni za
vas nije! Brže!
— Odmah, brate! I hvala ti što nam život oprosti, stoput
hvala — odahnu Kikaš, potom se obrati Livoguzoj
strignuvši očima na ražanj u žbunju pod samom polom, te
319
ga Šimun nije mogao vidjeti — Skupider mu, kćerce, kad je
tako!
Livoguza u tren zgrabi ražanj i svom snagom udari po
pušci, koja odskoči kao poluga na gredi ili preopterećen
kantar.
— Za kamenja! — podviknu Kikaš, lati se prvog
šakarca i zavitla ga preko pole.
— Prokleti bili — ali to više ne bijaše ni sjevatanja ni
grmljavina, već nemoćan jauk pod brzim nogama,
zakriljenim mrklom noći.
Kad se odjek koraka izgubi, Kikaš će svojima:
— Dok on do prvog sela i ljude skupi, neće proći ni tri
sata. Stoga plećke i butove u torbe, a ostalo na brzinu
raščerupajte, putem ćemo jesti. Ako je njima noć prijatelj,
nije ni nama dušmanin. A u zoru...
— Gdje smo mi do zore! — klikne Potrka.
— Pod Zavelim-planinom, Gospe mi Male i Velike, pod
Zavelim-planinom, pod zelenom... i soli nam na rep! —
nakesi se Podlivoguz gutajući dvaput veći komad mesa
nego mu u usta mogaše stati.
— Bit ćemo na Vilinjaku — reče Kikaš — Kad sunce
grane ja moram biti tamo!
320
OSTADOŠE SAMO DUBOVI SAMCI I NE
ZADUGO
Kô kap rose, kô djetinja suza, kô Mara Kasumuša dok je
djevojkom bila... — od srca se nasladi Kikaš, sjede između
dvije podlokane žile, položi ruke na njih kao na ručke
prijestolja, leđima se osloni na tri sežnja debeo dub, što od
pametara stoji ovdje na vrhu Vilinjaka — I sve kô na
dlanu... sagni se pa žedan srči!
Jutro zaista bijaše ono rijetko proljetno jutro kad jugo
uzmiče pred burom, a bura ga još ne stiže, kad se kobaltnomodro nebo ispinje visoko iznad zvijezda, a na njemu se
ocrtava samo crna sjena jata čvoraka ili pluta kakva
osamljena grabljivica, kao pomični ukras neki. Na zemlji ni
daška pare, ni koviljka magle sve do bosanskih planina što
se na siva brda naslanjaju kao uzvod loza na mrtvi kameni
podzid. Dolje prema istoku poleglo Imotsko polje, pola
ogledalom vode preliveno, pola zelenim njivama
blagoslovljeno, bisernom ogrlicom rijeke zakićeno, a sa svih
strana obrubljeno mrkim klisurama, što se ponegdje u
zaravan slamaju, a ponegdje zubato u nebo strše i bezdane
ponore zatvaraju. Nad poljem se sablasni ljevak Crvenog
jezera kô cvijet luda kukurijeka rumeni, dok se sâm grad
321
bijeli, i što ga duže gledaš sve ti se bliže primiče: svaku
kuću vidiš, svaki zeleni prozor razaznaješ, a prepoznao bi i
gvardijana, fra Rajmunda Rudeža, da u samostanski vrt
išeta.
Kikaševo se gladno oko pomiče polako, polagano, da
svaku mrvicu pokupi i da zna da ju je pokupilo, a ne u
jednom srku, u lakomu zalogaju. Kad se dobro napaslo,
naglo se okrenu i obuhvati cijelu zapadnu stranu, svu ovu
golemu sivu stepeničastu visoravan omeđenu modrim
Mosorom i još modrijim Biokovom, a potom poče polagano
meraklijski skakutati sa zupca na zubac planinske pile, da u
blagim lukovima siđe do podnožja, a onda hitro opšestari
rodnu dolinu, hitro iz ljute bojazni da mu je tko brži ne
otme.
— Gledaj, suzo djedova, gledaj i nagledaj se — ponuka
Kikaš Potrku kojeg jedinog uza se zadrža dok su svi ostali,
stotinjak koraka niže, pod kruškom trnovačom drugo
Šimunovo janje već na uranku pekli.
— Nigdje toga kud okom i krokom — uvijek spreman
Potrka uskoči u djedovo oduševljenje.
— I ja tako mislim. Bog je svemoguć, ma opet ne toliko
da bi i od ovog nešto ljepše stvorio. Pogledaj pusta brda, u
kaftanu od zelene jasenovine, izvezenu cvjetnim
grozdovima žute tilovine! Milinje božje... Pa pogledaj
dubove u Orljači, što nad bunarima kano kvočka nad
pilićima... Ej, koliko sam puta pod njih marvu dognao i iz
bunara s marvom vodu pio!
— I ja, diko moja — Potrki se oči zaiskriše, kao i uvijek
kad mu se misao ili djelo s djedovim poklopi.
— Pa kamenica u Grabarju! U dno jame usvrdlana!
Voda usred ljeta kô usred zime: zube trni a srce prožima...
322
— A ona na Biloj vlaci! A ona u Graovoj pasici, a ona...
— zanese se Potrka i učini mu se: nȁ, sad će se prsimice na
ploču prućiti i glavu u studenu vodu zagnjuriti.
— Ded sad svrni pogled na selo i na kuće. Kakvo selo,
kakve kuće! Sve sami jadni kućerci, krovinjare nakrivljene i
ponaćene, somići kuljavi, krovovi ulegnuti... I crkvica,
sirotica, kao da se trepavicama čempresa pokriva. Čega li se
stidi sirotinja moja?
— Ne znam, radosti — odgovori Potrka premda je
dobro znao na što djed cilja, jer ma odakle polazio, uvijek
će istom doći.
— Pogledaj malo bolje i odmah ćeš se domisliti koje se
to kuće stidi!
— A to — kliknu Potrka kojem se, tobože, tek sad
razbistrilo kud djed smjera, pa zacvrkuta — Tvoje, diko
moja, tvoje se kuće stidi. Triput bi se u njoj mogla okrenuti.
— I četiri, moj sokole, i četiri — ponosno će Kikaš ne
skidajući oka s Kikaševih dvora. — To i nije kuća već
palača!
— Palačetina, dobro moje, palačetina! Pola doline
prekriva.
— Neće bit baš pola, ma lijep komadić. Sve su to ove
natučene ruke slijepile i sklepale, ovi kvrgavi prsti, sve to...
A zerkice je pomoglo i ovo ovdje! — Kikaš se kucne
kažiprstom po čelu i zadovoljno se nasmiješi.
— Dašto, nego ovo ovdje, diko moja, dašto — naceri se
suučesnički Potrka, a u sebi pomisli: »Lijepo li je voditi
stare razgovore i iščinjati se da ih prvi put smišljaš!«
Kikaš dugo ne mogaše rastaviti oka od kuće, od palače,
koja kao da je svu golemu ljepotu bistroga jutra potisnula ili
kao da je sva ta ljepota njoj za ures stvorena. Napokon mu
323
se oko otrže, pa se pope iznad kuće, na Glavicu, kao lijena
noga na stepenicu:
— Osamio sam se s tobom da ti veliku misu otpjevam, a
sad ne znam ni kako bih u crkvu. Vidiš li Glavicu svog
devendjeda Prpe?
— Sedmodjeda, sedmodjeda! To mi dokaza pokojni don
Pavao.
— Slušaj ti što ti djed kaže, a u don Pavlove kosti ne
kreći! Devendjeda! što ono htjedoh reći?... Kad čovjek
sedamdeset i tri godine dane i iskustva kano pačice duhana
slaže, ne može se sve to u jednoj luli ispušiti, ni u dvije
besjede sabiti, i još da od pomoći budu. Ma opet će tkalja
reći neukoj kćeri: »Osnovu kroz zupce brda provuci, potku
na čunak namotaj, pa je provuci između raščepljene pređe,
potom nogom pritisni i brdom zbij!« i kovač neuku sinu:
»Mijehom ugljen raspiri, turni kosor nek se zažari, pa s
njim između čekića i nakovnja i klepaj!« A što ću ja tebi,
neuku u tkanju i klepanju života? Na kakvim ćeš ga
krosnama tkati, u kojoj ga kamenici kaliti? Što ću ja tebi
reći?
— Pa i to što reče nije malo — po običaju polaska
Potrka.
— Nije čas da se lažemo. Čovjeku gode laske i kad zna
da su laske. I kad su bezočne, gode mu. Nu kad dođe čas,
onda su mu na muku. I sve ono u što si vjerovao da je
pametno, u budalasto se promeće. Nešto te neviđeno
zaskoči. Baš kano ovo jutro. Koliko je ovakvih jutara bilo i
prošlo, a da nam se nijedno nije ni o trepavicu očešalo!
Koliko li pametnih pametni ljudi uz ognjište prodivaniše, a
nama ni do uha! Prođoše mimo. I sve prolazi mimo... Mi se
tu i tamo nekakve otužne mrvice uhvatimo, kô čičak bječve
i sotona duše, dok sve drugo teče mimo... I smućeni tako
324
jedemo kupus pun dlaka, a dlaku opažamo tek kad nam za
zub zapne... Eto, ima dobre dvije godine kako se nas
dvojica kô čičci prilijepismo, pa osim sebe nit koga vidimo
nit čujemo, nit želimo čuti nit da nas čuju. Eno ti ih dolje: i
djeca i unuci, i zet, i brat, i nevjesta! Dok moje janje peku i
preuranjeno slinu gutaju, tko zna o čemu baljezgaju! Ni
slučajno im se oko k nama ne uzvi. I onda se čovjek pita:
tko su mu i što će mu? Sve što se među nama događa,
događa se letimično, slučajno ili po nuždi, kô kad zadahtan
pas časak predahne u kravljoj sjeni. Ne pripadaju nam, niti
mi njima pripadamo. Ustvari, nitko nikome ne pripada. Svi
smo mi dubovi samci, u se i u kamen ukopani... Možda sam
ti to htio reći. Uobruči okom svu našu dolinu i brda oko nje,
pa mi izbroj sve stare dubove.
— Tko će to, diko moja... — zapjeva tužno Potrka kao
da nariče.
— Kamo li sreće da je tako! Nu... ima ih svega
sedamdeset i šest. Znam svakoga i u glavu i u oko. Kad sam
bio tvojih godina bilo ih je preko dvjesta, a vukovi su
silazili u torove i na obore, i ne samo za mećave. Medvjedi
izumriješe za pokojnog mi pradjeda; sad pomalo izumiru i
vukovi i ovi stari osamljeni dubovi, a meni se čini da s
njima i mi izumiremo, uza sve to što nas je iz dana u dan
sve više. Ili baš zato! Množimo se, udvostručavamo i
utrostručavamo, nu djedovsku dušu i pamet kao i oranice
dijelimo i usitnjavamo. Jerbo ako Gospodin ne povećava
zemlju što je dade praroditeljima našim, nego je ostavi
jednakom za njih i za potomstvo njihovo, zašto bi onda
pamet uvećavao?! Idite i množite se! A zemlje i pameti
jednako! Pa tako: jedno množi, dvoje dijeli dok sve troje ne
ode k vragu!
325
— Bilo bi najbolje — domisli se Potrka — da svatko po
jedno dijete ima, pa ne bi morao ni međaše u oranice ni
klinove u pamet! Tada bi i mene zapala sva tvoja mudrost, a
ne samo devetnaesti dio.
— Dade tebi djed i od tuđega dijela... Nu, nije to ono što
bih ti morao reći. A što je to što bih morao reći? Možda to,
da svaka živina oko svoga brloga kruži i šestari, pa makar i
nakraj slasti svijeta odševeljala, uvijek se rodnoj jazbini bar
željom vraća? Ne! Ni to nije ono životno!
Kikaševe se obrve skupiše i oblačić na njegovu čelu
zamuti bistrinu ovog čudesno sjajnog proljetnog jutra.
— Dugo sam se pripremao na ovaj čas i ne misleći što
ću ti reći, jerbo sam bio siguran da će Ono samo od sebe
progogoljati, a sad ni da se smlači. Zašto živimo?
— Da Boga spoznamo, da ga ljubimo, da mu služimo i
tako da se spasimo — zbrza Potrka.
— Jest to, po katekizmu. Jest to, po Božju. Nu, zašto po
ljudsku živimo?
— Puno me pitaš, diko moja — pogruši se Potrka
iskreno ožalošćen što djedu u muci ne može pomoći.
— Nitko to ne zna. Ja mislio da to svatko jednom
spozna, da se to svakom u ovom času otkrije. A nije! E pa
kad je tako, sine moj, kad ti ništa ne mogu ostaviti, ostavi
bar ti meni. Eto, na moju uspomenu usadi jedan orah, ma
onaj od Bajine vrste... kô jabuke su. Često sam pomišljao da
ga i sam posadim, ali čovjeka uvijek nešto smete.
— Hoću, diko moja! I bajam ću ti usaditi, i slatkaš i
gorkaš!
— Nemoj bajam! Gizdavo mi cvjeta. Orah! On je naš, i
resi se samo siromašnim resama, baš kao i naše prosjačke
torbe. A sad dozovi one sveždere. Vrijeme je.
326
Čim se okupiše Kikaš ih opšeta očima pa reče:
— Posjedajte, nabiguzi moji, jednu ću vam pričicu
ispričati. Kad sam bio dječarac, kao Potrka danas, vrag mi
ne dade mira, te pod jesen uhvatih mladu lastavicu, pa s
njom u gajbu. Hranio sam je mušicama, crvima i pitaj vraga
čim. Bila se pripitomila, sjedala mi na ruku i na rame, letala
po kući i po oboru, pa se opet u gajbu vraćala. Veselo. I sve
do proljeća veselo. Kad okopnilo i otoplilo rekoh: »Evo ti
vascijeli božji svijet!« i otvorim krletku. Nu ona ni makac,
već se čamprima prečke uhvatila, pa sva uzdrhtala i
ustreptala stade očice na sve strane bacakati, cičati i
cijukati, kô da stotine smrti gleda. A i gledala je jadnica.
Sutradan se lastavice vratiše. Ne raziđoše se po komšiluku,
niti sjedoše u gnijezda pod strehom, već u jatu uletješe u
konobu i u gajbi je raščerupaše.
— Smrdjela im po čovjeku — ubaci Podlivoguz — Ptica
će iz gnijezda izbaciti svako jaje koje ljudska ruka dotakne.
Smrdi joj po čovjeku. Kad sam ja...
Kikaš ga ošinu pogledom kô bičem, a kad ovaj pregrize
riječ, smireno nastavi:
— Dok sam jednom obilazio loze na Graovoj pasici
dopre do mene puškaranje iz Proložine. Bit će puškar Zele i
drugi lovci, pomislim. Tako je i bilo. Malo potom uz huku,
uz strašnu huku doleti nad Bili dolac jato droplji — tada su
još i droplje dolazile. Gledam, bijesne su i krvi im po
krilima. Nije dobro. Onda jedna droplja sleti nasred doca,
ne sleti već se opruži poput zamantale koludrice, opusti
raširena krila, a vrat prikloni zemlji kô osuđenik panju. Uza
strašnu kriku i viku cijelo se jato, kao jedna, na nju sruči. A
kad se jato podiže ostade samo krvavo perje, razbacano oko
krpice krvave strvine, krpice ne veće od zečje kožice.
327
— Bit će to bila droplja-stražar, pa na straži zaspala, a
lovci... — opet uskoči sveznani Podlivoguz.
— Tko griješi pravedno je i da ispašta. Svi smo grešni
pred Gospodinom — i Copac pobožni zabijeli očima na
visoko nebo.
— I oni koji nisu grešni — nastavi Kikaš — znaju kad
im čas dolazi. Koliko puta vidjesmo kokoš kako mahnita od
strave dok kokošar kruži još iza devetog brda! I gudina dok
je koljač još iza letve zadjenut! Hoću reći, svako Božje
stvorenje zna kad mu dolazi čas samrtni. I meni dođe, pa
odlučih da upravo ovdje umrem.
Nitko se tomu ne začudi, — baš kao da reče: »Odlučih,
da ovdje ručam« — jer svi još u porodu bijahu srođeni sa
smrću. I što bi život više odmicao, to bi se s njom više
srađali, da je na koncu dočekaju kao odahnuće i
oslobođenje od prazne zdjele, duga hoda i smrznute noći, da
je dočekaju kao dobru vilu, izbaviteljicu, koja će ih kroz
vrata svjetla uvesti na zelene poljane života vječnoga, gdje
sa svih strana žubori izvor-voda... Stoga Kikaševu odluku
primiše bez uzbuđenja, jednostavno kako bijaše i bila
izrečena. Tek Copac pobožni protrlja ukočeno koljeno:
— Bilo bi doličnije da si odlučio u kući umrijeti, jer se
pop ne bi morao pentrati uz brdo da te s Bogom naredi —
potom strigne okom na kćer Tomicu — Skoknider po don
Petra!
— Buzdovane — ledeno će Kikaš — nikada ti nije palo
na pamet da moje račune s ljudima sređuješ, pa ih ne sređuj
ni s Bogom! A ti, mala, uzmi žbanjicu i skokni dolje na
Markotinu kamenicu. Studene bih se vode napio.
Tomica poslušno uze žbanj, izli ustajalu vodu i
odskakuće niz golu kamenu kosu. Copac se naroguši, dva
tri puta otvori uprazno usta, a onda ipak pomisli da je Bog i
328
nad ćaćom, i već htjede zaustiti kad li ga sestra Livoguza
munu laktom pod rebra i šapne mu ljutito:
— Pusti ga, nevoljo, da s mirom umre!
Kako se svi bijahu uzvrpoljili, Kikaš se polagano
zagleda u jednog po jednog, dok ih svih pogledom ne smiri,
kao zmija pticu i ljutit pas usplahirene ovce. Potom segnu
rukom u džep i izvadi ključić od škrinje — u kojoj su se
čuvale tri ženske nošnje srmom prožežene, dvije hajdučke
odore krupnim tokama posute, tri kubure srebrom okovane,
štilet s ručicom od srneće noge i još kojekakve stvari,
rijetke i dragocjene, i nešto novca što ostade za Copčevim
Lukom i Jokaševim Krilom pošto se otisnuše preko debela
mora — pa što mogaše bolje glas usvečani:
— Ovaj ključić starješinstva i gospodarstva našega iz
nedostojnih ruku svojih na ruke najdostojnijega među vama
položiti udostojim se i hoću. Potrka, sokole naš, rastvori
dlanove svoje i ključ ovaj primiti udostojiš se, za dobrobit
plemena našega, da sve što je pod njim uzmnožiti
uzmogneš. I neka te mojom obnemoglom rukom blagoslovi
svemogući Bog ý Otac ý Sin ý i Duh Sveti. Amen.
— Ali, djede... — zagrcnu se Potrka i ne umjede ništa
više reći.
Kikaš mu položi ključić na dlanove, na kojima suze
otopiše prljavštinu, pa nastavi:
— Od danas si ovom smeću starješina i gospodar! U
babe su ti Anđuke ključevi od ambara i konobe, i neka
vazda budu u nje dok svijetom obijaš. A kad si kod kuće,
oduzmi joj, ti si glava! I kad budeš dijelio meso, kruh i
vino, dijeli pravedno, po radu i glađu, po moći i pomoći, a
najviše po nemoći, tebi što ostane. A sad, nabiguzi i
svežderi, srondajte se janjetu i žderite, svi vas vrazi žderali!
329
Ovom nečuvenom odlukom — ta, starješinstvo je od
iskona od najstarijega najstarijemu prelazilo — svi bijahu
tako zaprepašteni, da ne mogaše ni pljuvačku progutati,
kamoli riječ izustiti. I više nego željom i glađu gurani
Kikaševim glasom, kao zidom zgusnuta vjetra, odševeljaše
nizbrdo i stadoše žvakati janjetinu, žvakati bez volje, bez
želje, bez slasti, kô što čovjek u ognjici neslano kuhano
kokošje bijelo meso žvače i razvlači.
Kikaš dohvati žbanj, što ga u međuvremenu Tomica
bijaše donijela, od srca se napi pa mljacnu vlažnim usnama:
— Baš studena! Velika je stvar studene se vode napiti.
Stani! Možda je to ono... Potrka sine. možda je to ono
životno: studene se vode napiti. Svakom se čovjeku u ovom
času istina ukazuje, pa zašto se i meni ukazala ne bi!
Studene se vode napiti... Priđider mi, sine!
Kad ovaj priđe, poljubi ga u čelo i u oba obraza:
— Na času smrtnom nije sramota poljubiti onoga koga
voliš. Umalo ne zaboravih. Držder ovih šest dukata, trebat
će ti. A sad mi ostaj s Bogom, pametno djedovo... i
razmišljaj. Možda se domisliš... studene se vode napiti...
Razmišljaj...
— Hoću, diko moja, razmišljat ću. I orah ću ti posaditi, i
kostelu... i ona je resata... Sve ću ja, diko moja, sva radosti
moja... — i opet suze ćurkom procuriše i stadoše se miješati
s vodom iz prevrnuta žbanja.
Kikaš se najednom nadigne i sav ustreptao povika:
— Stani! Stani! Ja budala mislio, da ti iz svoje lude
pameti ono životno moram iscijediti. A životno mi leži tu,
tu na prsima!
Potom skinu s vrata dvojne škapulare: na jednoj krpici
bijaše ucrtana Gospa Rozarica, a na drugoj pred Bogom
330
najmoćniji a ljudima najskloniji svetac, koji je govorio
ribama.
— Popipaj, sinko! Nešto mi je debelo i šuškavo ispod
svetih krpica. Što bi to moglo biti?
— Ne znam, radosti moja, ako nisu moći od pomoći,
onda je zapis kakav starovički.
— Baš to, pametno djedovo, baš to! Zapis! To ti je ono
životno! Ispod svetog ti je Ante zapis na lasičjoj kožici
ispisan, a ispisa ga pokojni fra Gabrijel Grbac iz Visokog.
On ti nosi sve vrste blagoslova, množi krave, množi ovce,
množi žito, množi vino, svako djelo rukom učinjeno, a
ponaosob čuva od smrti naprasne i nenadane. Iza Rozarice
ti je zapis, što ga na kožici miša puha ispisa Hadži-Abdul
Dizdarević, hodža glamočki. Posvećen je Allahu, Isi i
Merjemi, a čuva od svih čari i uroka, od nagaza i namaza,
osjenuća, opsjednuća, sumanuća, od hladna i vruća, od
šestara i škvadara, kriva puta, smrtna hlada, a razgoni i
vijori sve vragove i bjesove, sve vještice, čarobnice, sve
drečavce, vukodlake, zle godine i sve ptice od mrline.
Govoreći to prebaci Potrki škapulare preko glave i
utisnu mu ih duboko pod košulju:
— Nikad se od njih ne odvajaj i uvijek ih tako nosi: sv.
Antu straga, jer blagoslovu je uvijek i mjesta i vremena, a
Gospu sprijeda, da je u tren oka možeš palcem i kažiprstom
ćopnuti i znamen križa učiniti ako te kakve urokljive oči ili
kakvo drukčije zlo iznenada zaskoči. Eto, s tobom sam
gotov, milo moje, a sad mi valja malo i s Bogom.
Namignu Potrki i pogledom i smiješkom, potom se
ukruti i hajdučki ozbiljno uznese oči k nebu:
— Evo i mene, Gospodine Bože moj, evo i mene k tebi.
A ti milostivo primi dušu moju, koja se cijeloga života ufala
u tebe, gazila kud ni krst ni nekrst gaziti ne može, pa joj
331
stoga ne budi hud sudac, već otac dobrostivi. Anđele moj
stražanine, dodajder mi majušnu ručicu svoju, izvedi mene
starca iz ove doline suza i uvedi u pravi dom moj, u komu
nitko ne traži kruha vrh pogače.
I tada klonu između dvije podlokane žile. I sam se
činjaše žilom, i sam bijaše žila; a žile, on i deblo bijahu
dub, bijahu čovjek, samac-dub i samac-čovjek, bijahu
kamen, od kamena, iz kamena, na kamenu vrhu kamena
brda.
332
I POLOŽIŠE GA NA PRAGOVE U GROB
NOVI
Dok su muški ukućani u dvorištu pred konobom za
preminulim starješinom rakijom tugu izazivali, da je
rakijom mogu ubiti, i rakijom zahvaljivali sućutnim
susjedima što ih tužne u tužnoj tuzi dođoše tješiti: »Sve je
crna zemlja«, »Svi ćemo pod ledinu«, »Bog ga sebi uze, jer
se i sâm štogod čestita uželio«, »Dobri putuju a zli
hajdukuju« i drugim mudrim i umjesnim prigodnim
izrekama, dotle je gore u velikoj sobi, na stolu od tesane
hrastovine — ženski svijet bez suza i uzbuđenja pokojnika
umivao i u ukopno oblačio, oblačio polagano i pažljivo, da
pred lice Božje stupi sredan i uredan, jer i Bogu je milije
vidjeti crva zemaljskoga u čistoj košulji, novu kamparanu i
hlačama na sponje sa šavovima obrubljenim usukanom
vrpcom od crvene pređe, nego u prosjačkim dronjcima što
smrde po vlastitoj gubi i tuđim stajama.
Kad ga obukoše i brk mu malo opljuniše pa usukaše,
Livoguza se okrenu majci, babi Anđuki, koja se bijaše
šćućurila u kutu i od muke pokatkad suzu rakije čmrknula,
pogleda uprta negdje u nešto ili nigdje ni u što, dok joj se
333
krupne, osamljene suze u dugim razmacima s oka
odronjavahu.
— Majko, priđi i ruke mu prekriži. Muž ti je.
Baba se Anđuka i ne pomače, tek joj suze ubrzaše hod
niz uvele obraze, da natope sasušene i ispucale ruke koje
više ni rosa nebeska ne mogaše natopiti.
— Dobro, onda ću ja — promrsi Livoguza, pa kao da se
pred sobom i pred Bogom opravdava, nadoveza — Kći sam
mu.
Čim Livoguza očeve ruke na prsima prekriži, svih osam
žena i djevojaka kao jedna udariše u plač i kuknjavu, i
svaka zače svoju čemernu nabrajaljku bugariti. Takav je
adet od davnina: kad ruke dovrše svoje, tek onda srce na
red dolazi. Ali ne bi im suđeno da mnogo suza proliju i
žalostivih osmeraca kroz krnjatke protisnu, jer im Potrkin
gospodarski glas jedno i drugo u strah sabi:
— Svlačite ga!
A kad ga ženske zabezeknuto pogledaše, ne znajući što
to govori ni zašto govori, odreza još jednom:
— Svlačite ga!
Maruka već htjede lanuti: »Zašto to, sine?« kad se u
posljednji čas prisjeti da joj više nije sin već gospodar, pa
poganu riječ ugrizom na samoj usnici zaustavi i nemoćnim
slijeganjem ramena dade znak drugim ženama da ga
poslušaju.
Kad žene svukoše Kikaša, opet se pojavi Potrka, koji
bijaše skoknuo u prigrađenu djedovu sobicu, pojavi se
čvrsta koraka i tvrda lica, skupljenih obrva i mrka pogleda,
a riječi oštre. Od jučer se sasvim preobrazio i stao u svemu
oponašati djeda. Sudeći po strahu koji žene nisu mogle
skriti, čini se kao da mu je i to od ruke polazilo, kao što mu
334
je pošlo, da golobrado lice šesnaestogodišnjeg derana
muževnošću obilježi.
— Neće mi te kô prosjaka pred Boga otperjašiti, neće
dok je mene živa! Na, držite, žderigovna ženska! — i
dobaci im onu ljepšu od dvije svečane hajdučke odore, što
se čuvahu u škrinji, kao obiteljsko blago. E, to! To je odora
za čovjeka, za pravoga, za Kikaša! Od turske čohe sašivena,
žeženom srmom prožežena i srebrenim tokama, velikim kô
Bajini orasi, posuta! »Toliko blago pa da u zemlji sagnjije!«
uzdahnuše žene očima, no ipak se šutke posla prihvatiše.
Sâm Potrka crveni peškir od pet aršina oko djedove glave
savi, sâm mu pripašaj pripasa i u nj umetnu kuburu,
iskićenu i napirlitanu, nož s drškom od srneće noge,
izvezenu duhankesu, lulu s isavijanim i paljevinom
prošaranim kamišem, grudu truda, kremen i ognjilo, te na
koncu pedalj pogače i podlanicu slanine, jer se razborit
čovjek ni za očenaš od kuće ne udaljuje a da sve te stvari —
ne budi nevolje — u pripašaju ne nosi.
Babi Anđuki tek sada do svijesti dopre da se nešto
neobično događa, s mukom se nadiže i polagano priđe k
stolu. Vidjevši muža u svoj toj raskoši, u tom živu sjaju, i
sam joj se učini živ i velik, veći i življi nego ikad za života
bijaše. Tu je odoru nosio samo na njihovu vjenčanju, dvaput
u Sinj, na Veliku Gospu, i pet šest puta kad bi biskup
dolazio djeci pljuske dijeliti. Neka, neka ga u njoj pokopaju,
neka u njoj gizdav i kićen pred ključara Petra stupi.
— Kano paša! — prošapta do posljednje žilice prožeta
ponosom.
— I bio je paša... — tvrdo će Potrka i od ženskih okrenu
glavu da suzu zadrži —... i paša, i vezir, i care Sulejmane,
aman Sulejman!
335
Baš kad se žene spremiše da napokon u miru udare u
dolično naricanje, s dvora se začu bijesan glas Potrkina oca
Jokaša, koji se upravo vratio s pazara na Zadvarju i tek sada
dočuo da mu je otac umro i ključ starješinstva preko njega
prebacio.
— Za mnom, ljudi — riknu na koncu kô ranjen medvjed
— za mnom, da vidimo: kom opanci kom obojci, komu
ključi a komu kračuni!
Kamene stepenice i solar muklo jeknuše od mnoštva
ustrčalih koraka, vrata se velike sobe s treskom otvoriše, a u
svečanom polumraku bljesnuše pedalj isturena dva modra
oka, uzvrćena kao dva usporedna zvrka.
— U kraj, spišulje! — prodera se na žene razmičući ih
ručetinama kao lopatama, a onda domahnu hrpi ponapite
muškadije, koja opet ne bijaše toliko pijana da ne bi pred
smrću dva koraka ustuknula, jer nikad se ne zna kad će se i
poradi čega koji bijesnik povukodlačiti i stotinu im nevolja
o vrat objesiti, a Kikaš je imao oči, Bože prosti...
vukodlačje.
— Svi ovamo, pa ćete vidjeti da stari lisac nije umro,
već se samo mrtvim iščinja da vidi kako ga to žalimo.
— Odstupi od djeda! — bijaše to smiješna i žalosna
zapovijed mladog poručnika starom naredniku, prekaljenu u
stotinama kreševa i krčama.
— Je l' ti to meni, smeće usrano! — otpljunu Jokaš i
ručetinom pljoštimice iznenada zviznu sina tako, da se
triput oko sebe okrenuo i tko zna dokle bi se okretao da mu
uslužni zid glavu ne pridrža.
Ne obzirući se više na sina priđe mrtvom ocu, opšeta
okom svu tu hajdučku gizdavost, pa će s bijesnom
umiljatošću:
336
— Lijepo smo te obukli, a? Baš lijepo. Na hajdučku, na
harambašku. Neka smo! I jesi bio hajdučina! Sad si sasvim
siguran da u pakao nećeš: ovakvu odoru ni Bog šale vragu
ne prepušta... Nego, ćaća... Nego, ćako, bogareti, kakva ti je
ono vražja smicalica? A? Prvorođenca svoga, zjenicu oka,
razbaštiniti? Ne igraj se ovako, jerbo ova marva pogana
misli da ti to zaozbilj! A da sad slučajno otegneš, može biti
da bi tako i bilo. Stoga stoci reci, da to nije tako... Ne
iščinjaj se više. Bolan, svi vidimo da ti se brk smije, i svi
znamo da nisi umro: s takvom se ludošću na onaj svijet ne
odlazi. Nadigni se malo i kaži ljudima da meni ključ ostavi.
Ako ti nije do govora, ti samo kimni glavom, ljudi će već
razumjeti. Ti samo kimni, oko moje, samo kimni, mrvu,
mrvicu, zeru, zerkicu...
I ne obzirući se hoće li ga tko vidjeti podvuče ruku pod
očevu glavu i njom nekoliko puta potvrdno kimne.
— Eto, ljudi, gledajte i vidite! Kima! Triput je kimnuo,
koliko sam ja nabrojio, A evo i četvrti, da ne bude zabune...
Evo i peti, u počast pet rana Isusovih. Tako je i pošteno,
ćaća! Komu ćeš već sinu prvorođencu, zjenici oka, prstu
šake... — kese se sjekutići koji se nikad ne sastaviše — Eto,
sad vidjeste! A opet... da zamjerke ne bude, da i
najnevjerniji Toma prst metne, ded, ćaća, dajder još jedan
znak, još jedno znamenje!
Evo ovako ćemo: ako meni ključ ostavi, ne moraš ništa
učiniti, pokopat ćemo te u tom u čemu si; ako ga ostavi
mom macimudanu, ti se lijepo svuci, pa ćemo te...
Baba Anđuka, kojoj gršćenje nad sinom sasvim potisnu
tugu za mužem, ispravi se kao što se odavna ispravila nije:
— Prokle te, sine, i na času smrtnom s tebe prokletstvo
ne skide. Odlazi, da te i ja ne prokunem... i pusti nas da ga
u miru pokopamo.
337
— Pokopaj ga, stara, ma živa ćeš ga pokopati. Ljudi su
sve vidjeli, sve! — i iziđe kao iz sudnice nakon dobivene
parnice.
— Prvi pa iscjedak — prošapta Potrka i protrnu, jer to
ne bijaše njegov već djedov glas na njegovim usnama.
Čim je zvono zabrecalo, Kikaša — po običaju —
položiše na ljestve i ponesoše prema tri kilometra udaljenoj
crkvi. Bijaše divan sunčan dan i sve bijaše okupano i
blistavo, a Kikaš najblistaviji. Sav u srebru i zlatu ne činjaše
se kao mrtvac na mrtvačkim ljestvama, već kao neki svetacbiskup na pozlaćenoj nosiljci. Gledajući ga svi se složiše s
onim što Jokaš u budalaštini izbaci: ovu ljepotu ni Bog šale
vragu ne prepušta. Sprovod sve više nalikovaše procesiji, a
u dušama muškaraca sve češće odzvanjaše čudna jeka: »Za
ovako nešto mogao bih stotinu puta umrijeti!« Kako je
povorka kroz koji komšiluk prolazila, tako se i povećavala,
jer je sve živo — što ne ode u prošnju ili na školje u
nadnicu — hitalo da postane sudionikom ovog neviđenog
sjaja, koji će položiti u drugi sjaj, u grob novi, neviđeni.
Taj grob novi, neviđeni, Potrki je od početka bio nešto
najčudesnije i najvelebnije što ljudske ruke mogoše sazdati.
Jer što će ti kuća, palačetina, jednaka kao i sve kuće, samo
malo šira i duža. Ali grob! To bijaše izum, najveće djedove
pameti. Što su prema ovom grobu svi grobovi otkad je
svijeta i vijeka! što su oni gradski, da se o seoskom jadu i
ne govori, o ovim jazavčevim jazbinama, rasutim po svim
brdima i dolinama. Eno ti gomiletina na Gracu, na Granica
gradini, na Glavan-gomili, eno ti ih posvuda! Mislilo se u
početku da se u tim gomilama skriva zlato. Brus! Kad su
krčeći crkovni vinograd tri pretresli, umjesto žara otkopaše
grobove, zapravo grobiće, lakat široke, aršin dugačke i
pedalj duboke. Tada su mislili da su to grobići pasji ili
338
dječji dok im don Pavao ne reče da su to zaista grobovi
ljudi koji su živjeli mnogo zemana prije porođenja
Gospodina našega. A to se i po košćurinama vidi. Kako su
tada ljudi imali ratilo samo od kamena, nisu ni mogli dublje
kopati, pa bi mrtvaca eto tako isprelamali, koljena mu pod
bradu sabili, na bok ga položili i zasuli kamenjem. Prije
dolaska Turaka kopali su grobove jednako plitke, ma na
ljudsku dugačke. Onda bi na njih navalili one goleme
stećke, da zvijer mrlinu ne raznese. Naši su stari još i prije
sedmodjeda Prpe izmislili ove sadašnje grobove i nisu ih
rastrškavali po svem selu, po svem brdu, već lijepo ljudski i
kršćanski sve sabili u šimatorje oko crkve. Ti su grobovi
odugački i poširoki, a duboki za čovječju visinu. I nisu za
jednoga, kao oni pod gomilama i stećcima, već siplji kosti
na kosti, koliko hoćeš, siplji mila do draga da se ni u smrti
ne rastavljaju, već da se zajedno griju, divan vode i tako
krate čas do trube anđeoske.
— Eno i popa! — doviknu Markiša, što je ispred
sprovoda crni križ nosio.
— E, Kikašu, Kikašu — zajedljivo će Matan Bilin, koji
je najčešće mrtvace u grob polagao, a i djeda će položiti —
komu Bog u životu, tomu i u smrti! Nikada pop ni pred
koga ne iziđe dalje od Ostržice, a preda te, bogaremi, do
Ćukina ćulka, svi te đavli ćulili i ćukali, i kikom ti kotlove
prali...
»Ćukaj ti, goljo, ćukaj!« osmijehnu se u sebi Potrka pa
nastavi razmišljati. A djedu Kikašu bijaše na muku da mu
taj i takav goljo od Matana Bilina ugavljanim opancima
kosti gavlja, pa smisli grob novi, neviđeni: stani pa gledaj!
Iskopa jametinu dvostruko dublju od pređašnjih, svu je u
mokro obzida i šćemeri, a po sredini visine ugradi četiri
praga, kao gradele neke. I sad će ga lijepo položiti na te
339
pragove, pa kad se meso raspadne, kosti će same od sebe u
donji dio propasti, a pragovi opet čisti kô novi. I otvor ne
prekri iscijepanim pločetinama iz brda, već pločom
isklesanom od debela kamena, i na njoj ljepotu ispisa:
»Spomeni se, Bože, sluge svoga Ike špalatrina, rečenoga
Kikaša, koji ovo podiže na vični spomen sebi i umrlin
svojin. I lipo mi ga upokoji — puno mi je noge lomijo«.
Iz tog slatkog snatrenja o grobovima Potrka spuzne u još
slađe oživljavanje uspomena, koje je s djedom nizao i tkao
po širokom božjem svijetu — s kim će ih odsad nizati i tkati
— da se na koncu zaustavi na nemiloj slici oca-lupeža, ocahajduka, oca-oskvrnitelja, na onim sjekutićima što se ne
daju sastaviti, na sjekutićima pečena zeca kad se spržena
kožica povuče a oni strše iz tamnomodrih desni, strše...
Bože, je li to otac, sotona, što li... I ti istureni zečji zubi
izranjaju iz svega što okom dotakne: iz crnoga postolja, iz
svijećnjaka, iz plamičaka voštanica, iz kadionika i oblaka
tamjana, iz škropionice i škropila, iz crnog don Petrova
plašta, iz djedove dolame, iz okađena i poškropljena groba
novog, iz svega, odasvud...
A kad djeda uz brecnjavu zvona tresimice spustiše na
ruke Matana Bilina, u grob novi, ti prokleti sjekutići, što se
nikad ne mogahu sastaviti, sada tako resko do Potrkina uha
škljocnuše: »Dobro ga vrag odnio, i je bio pas!« Istodobno
se oštri i kruti prsti ukopaše u njegovu mišicu, a podmuklo
se rezanje uobliči: »Daj ključeve, marvo pogana!«
Poput zaskočene životinje Potrka se otrgnu, odskoči i u
trku se probi kroz gomilu, koja je mrmljala molitve
namjenjujući ih više za upokoj svojih mrtvih nego za
Kikašev, te nikako nije mogla dokučiti što se to događa i
kakva je to mahnitost gdje joj mjesta nije. Mrko i osudljivo
okrenuše se za Potrkom.
340
A on je trčao i trčao kroz zelene ograde i opustjele
komšiluke, trčao i trčao dok mu ne ponesta daha, dok ga
koljena ne izdadoše, a onda klonu na visokoj međi ponad
kuće Jakiše Spišina.
— Bogu ti lupeškoga i arcilupeškoga! Znao sam ja, ako
odem na sprovod Kikašu, da ćeš ti doći na sprovod momu
salu. Nu, prisjest će ti, živino jedna, prisjest će ti, svetog mi
Prisjedala!
To gnjevan glas međe ori. To četiri noge ševeljaju i
dvoji opanci obor kopaju. Tu se dva kamparana stružu i
dvoja ždrijela dašću, to šake, to bubotci, koža puca i rebra
rskaju... Tko li je drugi, da mu je vidjeti! I Potrka oprezno
izviri preko međe baš u času kad je Jakiša kao junac glavu
podvio i iz zaleta je tako zabio u prsa Tomici Ćutinu — koji
je još uvijek besmisleno i suludasto mlatarao ukradenim
salom kao buzdovanom — da se nevoljnik skljokao nauznak
i ostao opružen na leđima, posječene duše. Poput jastreba
Jakiša se baci na nj, spentra mu ruke pod križa, pa mu —
onakav otežak i okrupan — zajaši na prsa kô na samar, i u
tom se pobjedničkom jahanju u treptaju preobrazi: mogao si
sasvim lijepo pratiti kako se gnjev otapa s njega kao snijeg
s bora, a glas mu postade kô kuhana tikva sladunjav:
— Tako, tako, rodijače, na leđa se pada, junačino, na
leđa, na leđica, na leđašca, na pleća, na plećica, na
plećašca... Nije tako? Nije dobro? A na što mi se to moje
praseće okašce tuži? Žulja?! Nije vrag, da takva junačinu
ledina žulja! O... neće dugo, neće kad ti tvoj Jakiša kaže.
Začas će on to, začas, dok pljuneš, rode moj, dok okom
trepneš... — sve se mačji obliziva, polagano izvlači iza pasa
britvu od bekine i na palcu joj oštrinu oštrice kuša.
341
— Ne! Za jedinoga Boga! Ne, Jakiša, sunce ogrijano...
— vapi izbezumljeni Tomica i zabjeljuje očima, baš kao
ovan dok ga utucaju.
— Ne viči, oko moje krmeljavo, ne deri se... neće tebe
tvoj Jakiša, neće on tebe tupom — i kao da bezbrižno sjedi
na kamenu, zasuka se u pasu i doviknu prema kući — Jure
mali, donesider ćaki brus!
Dok nevoljni Tomica, ukočen od strave i užasa,
nemoćnim šaptom moli i preklinje, dotle Jakiša sasvim
mirno britvu brusi i tepa mu kô majka kad djetetu iz duboka
trn vadi:
— Nece tebe tvoj Jakisa, nece on tebe tupom, da te
boji... on ce tebe ostjom, da mi se vesejis. Gjedaj samo,
bjitvu bjusi, bjitvu bjusi, bjus, bjus, bjus... Bit ce ti, zjatane
moj, kô voda, vodica, kô kopjiva, kopjivica, nece tebe tvoj
Jakisa, Jakisica...
A kad bi zadovoljan oštrinom britve, lijevom ručetinom
pritisnu Tomičin nos i obraze, a desnom mu u nekoliko
vještih poteza, baš kô kostrijet s bekine, kiku s tjemena
skide.
— Vidiš, djago moje, da ništa ne boji, ništa, ništa... Ne
boji moju bebu, bebicu, moju pupu, pupicu, moju jutku,
jutkicu... Sad ce tebi tvoj Jakisa i pjesmicu zapjevati, maju
pjesmu uspavanku...
Svejednako držeći ljevicom pritisnute obraze desnom
stade lagano sjeckati kožu na obrijanoj lubanji — kao da
pačicu duhana križa — i tom veselom sjeckanju u ritmu
konjskoga kasa, prilagodi i treskanje guzova na Tomičinim
prsima praćeno pjevuckanjem u istom ritmu:
Tuckan, sickan glavetinu
kô što bi ti saletinu.
Kô što bi ti salo moje
342
sad ja sickan time tvoje,
nek se pozna lupežina:
šarena mu glavetina.
Tuckaj, sickaj, jedan, dva,
nek se vidi, nek se zna,
lupeška je glava ta:
obrijana, ostrugana,
isickana, iskrižana,
pasjon krvlju popišana.
Tuckaj, sickaj, jedan, dva...
»O djede, moj djede, što ovo nastade odmah poslije
tebe!« — zavapi u sebi užasnut Potrka i u bijesnom očaju
zgrabi prvi šakarac s međe i zavitla ga na Jakišu, već pijana
od krvava plesa. Vidje kako se kamen sljubi sa
sljepoočicom, kako se zbijena tjelesina zaljulja, pa ispade iz
tog čudnog sedla i prući se bez života do drugog beživotna
tijela.
»Ubio sam čovjeka, ubio sam čovjeka...« — svaku mu
žilicu ovi ledena zebnja, ali ne zbog toga što ubi čovjeka,
što divljoj mački glavu satr, već što zbog toga svoju
mladost upropasti. Počelo je, i povratka više nema. Valja se
što prije dočepati kubure, suha praha i teška olova, pa trk u
brda sedmodjeda Prpe i Simić Andrijice, u brda vuka i
hajduka... grizi, ujedaj i ubijaj dok te i sama u brlog ne
sabiju ili ti puškar Zele, kô ovnu predvodniku, kô malom
čaljkušiću, usred čela rumen cvijet ne usadi... Nu kud ćeš
bez družine i s kuburom samom! Da se bar puškarove
ostraguše dokopati... Nu, najprije se odavde, s ovog
prokletog mjesta valja izvući.
I stade četveronoške preko međe pusti, i puzao je tako
sve do Špirina zidića, a onda se uspravi i nastavi hodati,
sileći se da bude što bezbrižniji... i u toj usiljenoj
343
bezbrižnosti polagano ispari zločin koji je netom počinio i
javi se istinska sigurnost. Čemu u hajdučiju i tamo na
pravdi Boga zaglaviti? Čemu? Zašto? Ubio si čovjeka!
Kakva čovjeka?! To je bila divlja mačka! I ako ima pravde
Bog je učinio da ga nitko ne vidje; ili, ako ga tko i vidje,
pamet će mu smutiti, pa će zaboraviti da ga je vidio. Ne, ne!
Nikud on neće bježati! Sjest će tamo na stolac repaš, gdje
mu je i djed sjedio, na prijestolje starješinsko, i pokazati
svima, pa i tom smeću od ćaće, kako se kućnog starješinu
poštuje i časti!
344
KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA
Ubio je čovjeka, a već dobra pola sata sjedi u dvorištu,
na stolcu repašu, mirno i spokojno kao da se s pričesti
vratio! Možda taj mir dolazi iz stolca repaša — iz koga mu
sva snaga kô Samsonu iz kose — i dok na njemu sjedi ništa
mu se ne može dogoditi sve kad bi ubio čovjeka, a ne
Jakišu, ludu divlju mačku. Stoga i sjedi tako, nekako
opušten i omamljen, kô umorno goveče za sparna dana kad
zapravo i ne zna živi li ili preživa; sjedi i sluša vjetar što u
dugim njihajima donosi i odnosi graju sa Spišina obora.
Aha, našli su Jakišu. Dobro ga našli! Neka! Našli su mrlinu
divlje mačke! Tek kad pomisli da su i kamen našli, a sad
traže ruku koja ga je bacila, sva mu se koža odjednom
naježi, sva mu se dlaka odjednom uspravi. Nije to ništa! U
srcu nema straha!
Pa ipak bi bilo dobro da netko naiđe, da ga obavijesti
jesu li već poslali po oružnike, po te smrdljive pse tragače.
Vrag će naići! Muški se zabaviše oko poginulih, a žene će
još dobru uru nabrajati na djedovu grobu.
Međutim, mnogo ranije nego što je očekivao začu na
putu iza kuće tupo udaranje štapa i razabra mukli odjek
Divčevih nesigurnih koraka.
345
— Kakva je ono strka u Spišinu komšiluku? — izbaci
Potrka u jednoj riječi i rukom pritisnu srce da ga njegovo
mahnito udaranje ne oda.
Ugledavši ga na repašu, na prijestolju, Divac sjede na
stolčić sučelice, pa ga stade mjerkati od glave do pete i
smijuckati se; na koncu se usiljeno nakašlja i pijunu preda
se:
— Zasjede ti na carski, a? Sjed-sjed, pa sjedi.
— Pitao sam kakva je ono gungula u Spišinu
komšiluku! — obrecnu se Potrka kao što bi se i pokojni
obrecnuo.
— Oprosti, gogogospodaru... — stade se Divac
bezobrazno treskati i zamuckivati — ono... ono...
gogogospodaru... ono puškar Zele Jakišu zvec-zvec u
sindžire, pa kuc-kuc po belenčucima...
Jakišu? Bože, kakva olakšanja! 0, Bože... Kakva je to
naslada ne ubiti čovjeka. Bože, ni divlju mačku ne ubiti,
kakva sreća, kakva sreća...
Prepušten toj nenadanoj sreći i ne sluša opsežno
Divčevo pripovijedanje, kako je Tomica Ćutin, sav u krvi i
kô telac oderane glave, pred ljude istrčao i svu im grozotu
ispripovjedio, a onda im na ruke pao, bez svijesti i u
ognjici. Puškar Zele, koji se o vlast prilijepio kao krpelj o
kravlju te i sam samozvano u neku ruku vlast prigrabio —
prokleti privlastica! — odmah zapovjedi da se povadi
oružje, pa ljude po vojničku rasporedi, tako da Jakišinu
kuću sa svih strana opkoliše. Nu od toga ne bi potrebe, jer
je Jakiša sasvim mirno ispred kuće sjedio i maloj Marici od
praljka bebu djelao — kô i svaki pravednik što svoje brani
— te se više iznenadi nego ustraši kad ljudi na nj skočiše i
užem ga sapeše. I kô što Isus reče: »Ako li zlo učinih...«,
tako će i on puškaru: »Jesi li pri sebi, Zele, da umjesto
346
lupeža mene u negve i lisičine!?« Na to će puškar: »Da si ti
njega, Jakiša, iz puške pa na mrtvo, ili ga u zaletu čakijom
progovnio, ili mu grkljan odjednom prekiljao — sjekirom
po vodi! Nu, ti si, moj Jakiša, malog Juru zvao da ti brus
donese, pa si, moj Jakiša, ponajprije britvu nabrusio, pa ga
britvom kô bekinu sastrugao, a potom si mu, moj Jakiša —
cupkajući guzicom na prsima — britvom po lubanji kô
štapinom po saču, i uz to si mu, vraže uspjevani, pjesmicu
nasladljivku pjevuckao — a to ti je, moj Jakiša, pred
zakonom okolnost otežavajuća; ni Bog te ne spasi od sedam
godinica Istrije!« Tada Jakiša uzdiže oči k nebu kô jaganjac
pravedni i zavapi: »O ljudi, ljudi, vidite li što od milosrdnog
Samaritanca učiniste! Zar oštra od tupe manje ne boli!? Ao,
pravdo, već te nije kad cesarski sud taki je!«
— Većina ljudi, a i ja među njima — nastavi Divac — s
njim u sebi zavapismo: »Ao, pravdo, već te nije...« Nu
kakva korist! Hu-hu... Puškar je vlast i kad je vlast pokraj
njega — koliko oružnicima jaja tuc-tuc i bukara kuc-kuc —
a kamoli kad nije! Jadnog ti Jakišu predade dvojici sinova,
da ga okovana i pod oružjem gon-gon u Imotski, gospodi
oružnicima na vlastite ruke, e da gospoda, poradi lude
seljačke pameti, ne bi trla guzice do ove naše vukojebine.
Prvi put Potrka stade na stranu puškara Zele i gotovo
radosno promrmlja:
— Bit će tu vraga i pol!
— A ovdje i tri čim ti ćaća cap-cap, pa skoč!
— Ma nemoj! Ti najbolje znaš što i kako djed odredi.
— Znam, znam — zahihoće Divac piskutljivo,
uškopljenički — odredi da se ti penj-penj, pa nada me!
— A tako! — Potrka se zaista iskreno iznenadi; zar je i
ovaj uškopljenik božji starješinstvo mislio preuzeti!
347
— Nego, poslušaj ti djeda Divca, noktom u ledinu, pa:
šuma ti mati, brda se lati dok se oganj ne opepeli i krv ne
vrati!
— Razgovarat ćemo.
— Nećeš ni beknuti, janje moje. Šesnaestogodišnji
Potrka nadiže ramena i vrat isuka; da se mogao u ogledalu
pogledati, vidio bi junačinu koji je tri turska rata ratovao:
— Kad starješina kaže: razgovarat ćemo, onda ćemo i
razgovarati!
Veličanstveno, kao što ni djed nije umio, siđe s repaša,
pope se na solar i nestade u kući. Kad se malo zatim pojavi,
nađe Divca kako se blaženo proteže u stocu starješinskom.
— Siđi, djede, i ne mrči vraga — bijaše to više
prijateljski savjet nego zapovijed.
— Da me ne bi kvrc-mrc s onoga što mi Bog i moje
godine dadoše! — propišti Divac kroz pocrnjele i izobane
zube.
— Kad krv padne na oči kasno je i starcu pamet
skupljati — reče Potrka, spokojno podigne kuburu, koju
dotad za stražnjicom skrivaše, i uperi je u Divca.
— A tako ti misliš divaniti, cum-tum, pa bum... e, to je
onda sasvim druga stvar — polagano se nadiže, siđe s
repaša i uputi se preko obora.
— Ne budi lukav! Nećeš ti od mene! Lijepo sjedi gdje si
i dosad sjedio. Ili nek ti pomogne posestrima vila, s kojom
si se kucao i junačkim mlijekom zadajao, pa mi ovaj hrastić
iz ruke iščupaj — i podrugljivo mahnu kuburom.
— Ne petljaj vile u ljudske ludosti, nerazumno dijete —
uozbilji se Divac.
Siguran da će ga poslušati, Potrka se zavali u repaš,
prebaci kuburu preko krila i spokojno sklopi oči, ne zato što
348
bi mu to godilo, već da djed iz rajskih visina s užitkom
gleda kako mu unuk muževno vlada i da se na onom svijetu
ne kaje što mu vlast predade.
Kako se muškarci i odviše zadržaše u Spišinu
komšiluku, dogodi se da dođoše kući istodobno sa ženama.
Ugledavši Potrku u repašu, Jokašu krv podli oči, te se
bijesan zaleti na sina i ne primjećujući ustrašena Divčeva
namigivanja.
— Ovim ću ti rukama grlo iščupati... — i prsti mu se u
kuke prometnuše.
— Prvi pa iscjedak — promrsi podrugljivo Potrka i
lijeno cijev kubure s očevim prsima sastavi, pa podviknu —
zar si svoj stolac zaboravio?!
No nikakva vika ni odrješitost ne bi pomogla, da ne bi
Divca i Podlivoguza: ili bi kubura planula ili bi Potrka iz
repaša, a možda i iz ove doline suza vrcnuo. Ovako se, kao
po dogovoru, Divac baci među noge Jokašu, a Podlivoguz
mu iskrenu ruku.
— Posjednite ga ondje — zapovjedi Potrka koji ne
bijaše svjestan da je za dlaku kosi smrti izbjegao — a svi
ostali, muškinje i ženskinje od Kikaševa roda i poroda,
posjedajte uokolo, tko na stolac, tko na stopicu.
— Sine moj, sine... — zaječi Maruka i poteče Potrki, a
ne mogaše se razabrati je li da ga zaštiti ili da ga prekori.
— Sjedni na stopicu, ženo!
Čuvši da ne kaza ni »majko« ni »majo«, već »ženo«, baš
kô Isus u danom času, kô car i gospodar, Maruka opusti
ruke i mirno sjede na stopicu, a sve žene za njom.
Kad svi posjedaše Potrka ih opšeta pogledom pa
progovori:
349
— Od kada je ove kuće od onda je u njoj i gospodara!
Kad u njoj gospodara ne bude, ni nje više neće biti! To svi
znamo. Sada se pita, znamo li svi tko je gospodar?
— Ja! — riknu Jokaš — Ja! Ljudi su vidjeli, i Bog, i
zakon starovički!
— Umukni dok govori onaj koji na ovom mjestu sjedi!
Pitam vas komu djed Kikaš na času smrtnom ključ ostavi?
Odgovori, djede Divče, bijaše tamo!
— Tebi. Nu ako ćemo... — počeša se Divac iza uha.
— Odgovorio si i šuti... Ti si, striče Ante, po starosti
drugi. Komu djed ključ ostavi?
— Ne mogu protiv Boga — uzdahne Copac, baš kao da
mu je krivo što ne može — tebi, sinovče!
— Tetko Livoguza...
A kad svih sedmero, do najmlađe Tomice Copčeve,
odgovoriše: »Tebi!«, Potrka još jednom sastavi oko sa
svakim okom pa reče:
— Čuli ste što djed odredi!
— Čut ćeš ti sve djedove i bogove, ako ne prije ono
netom te sanak obvlada!
— Nu do sna ćeš govoriti samo onda kad ti kažem da
govoriš!
— Pašče lajavo, ti ćeš ćaći uz nos i uz dlaku!
— Urazumi se, čovječe! Zar poglavaru u Imotskom ćaća
zapovijeda ili možda biskup ćaćin prsten ljubi?! Ako to ne
razumiješ, ovo posigurno vidiš — i gotovo neopazice
pokrenu kuburu.
Nemir prođe svim ukućanima, koji se počeše
međusobno došaptavati, iskoristivši krivljavinu dvogodišnje
Livoguzine Oskoruše, niz čije se nogavice cijedilo.
350
— Nosi tu malu — obrecnu se Potrka na Livoguzu, pa
ih opet sve opšeta pogledom, i žagor začas zemlja upi —
čuli ste, velju, što djed odredi. Tko se podvrgava njegovoj
zapovijedi, neka priđe k meni i neka me prizna!
Dugo se nitko ne pomače, a onda ustade Potrkina sestra
Slava - Pelintrava:
— Evo mene, brajo, tebi...
— Na guzicu, spišuljo! — grmnu Jokaš, a jadna se
Pelintrava spusti gdje je i bila.
I Maruka pokuša ustati, no videći krv u muževljevim
očima, žrtvova sina.
Tada ustade baba Anđuka — strvena od žalosti i duga
puta do groblja — s naporom skupi snagu da što sigurnije
zakorači, pa uzdignute glave priđe unuku:
— Ti si moj starješina i gospodar, kako pokojni odredi
— uze Potrkinu ruku i poljubi je, premda ne bijaše običaj
da se ikomu, osim popu, ruka ljubi. Ali baba Anđuka htjede
ovim potresti nerazumno potomstvo svoje i nagnati ga da
poštuje volju pokojnika, koji je sve ovo stvorio i održao,
koji je znao vladati i upravljati na dobro sviju i na dobro
sviju odabrati dostojna nasljednika.
Ali ni od toga ne bi koristi, jer osim nje više nitko
Potrki ne pristupi.
— Urazumite se, djeco moja, urazumite se! Kad sam
ovamo došla, nisam došla u kuću već u štalu! A sad dignite
glave i dobro pogledajte što je njegova pamet stvorila!
— A mi smo svoju u guzicu sabili! — planu Jokaš.
— I guzice na marčanom grijali! — prosikta sva zloća iz
Livoguze, koju svi odreda podržaše: »Sve on! Svetoga ti
Roka, sve on... A mi govno!... Bi ovo bez nas!... Bi
kravlju... Mi po kiši i po krupi nosaj i trogljaj kô marva... I
351
jesmo marva... Da nije nas, brabonjke bi skupljao... I od
galebine kuću slagao... I šuknuti bi Šukilo s devet štapa
dvore sagradio... Bi i dvoje... Ja bih i sa sedam!... Ja i s
tri...«
I tako u jednom trenutku kratka pamet i pogana usta
rasturiše sve ono što je čovjek vascijeli život pomnjivo
slagao.
»A ja budala — prekori se u misli Potrka — a ja budala,
htjedoh se za tu marvu kô i djed razapeti! Oni su! Sve su to
oni! Stoka jedna, samo žderu i u govna promeću što čovjek
stvori! Oni su dvore podigli! Oni su izmislili i grob novi,
neviđeni! A svi će tamo leći kô u svoje, da im se guzice na
čistim i suhim pragovima raspadnu!« Najednom se bijes
pretvori u slast, slađu i opojniju od starješinstva, od svega:
gledati kako propadaju, kako svi propadaju, kako đavao sve
nosi, i kako se u tom propadanju svaki u prsa busa i s dna
kaljuže djedu i njemu oči uzdiže, oproštenje išće, a
oproštenja niotkud, gledati i uživati... uživajući rasti, rasti
ludo, vrtoglavo, neće se usuditi ni poda se pogledati da ga
ne smanta visina, i stvorit će više nego je i djed stvorio, jer
neće morati hraniti dvadeset i devetoro nabiguza, neće im ni
mrvice dobaciti! Neka crknu! Neka im jezik pobijeli od
gladi i žeđi! Ne, neće im dati! I ne od tvrda srca, kao
Gavan, nego... nego od... od... od kazne Božje! I kao da je
već ostvario taj divni san, nasmiješi se svisoka i mahne im
rukom, kao oteščalom od sama zlatna prstenja:
— Zbogom vam, dobri moji! Sami odlučiste sa sobom,
sa životom svojim i sa životom djece svoje! Mislite da se na
brdo uspinjete, a vi na dno jame silazite; mislite da na sunce
letite, a vi samo kô muhe o prozorsko okno ludom glavom
bubate dok je ne razbubate. Upamtite: Josip će se popeti do
prijestolja Faraonova, ali, svetoga mi Josipa, ovaj neće biti
352
lud kao onaj, da prepozna braću svoju! što je ovdje moga
sve vam ostavljam, osim djedove kubure i starješinskog
stolca na koji me posjede!
— Ostavit ćeš ti i kuburu, i stolac, i ludu glavu, štene
lajavo — i prije nego se itko snađe Jokaš skoči pod solar i
zgrabi sjekiru.
Krv bi i opet zasigurno pala, da kao iz zemlje ne izniče
baba Anđuka i baci se na sina uzdignutih ruku, tako da mu
se njeni prsti gotovo u oči ukopaše. Jokaš se načas smete, a
to iskoristi Podlivoguz, koji mu bez borbe izvuče sjekiru iz
zbunjene ruke.
Drhtava i ustreptala, zarumenjena i zajapurena, gnjevna i
užasnuta na očigled sviju stade se mladiti i rasti i ne kao
biće od krvi i mesa, već kao neka strašna nezemaljska sila
osvetnička:
— Proklet bio sine prvorođeni, proklet od sada do
vijeka! Proklet poradi oskvrnuća oca svojega! Proklet
poradi namjeravanog ubojstva sina svojega! Proklet poradi
lude gramzljivosti svoje! Proklet poradi bezumne
častohlepnosti svoje! Proklet poradi nepametne pameti
svoje! Proklet poradi zmijskog srca svojega! Prokleto ti bilo
mlijeko materino...
Jokaš je najprije pogleda zbunjeno, kao starog olinjala
psa koji se odjednom mladenački uzlajao, a onda prezrivo
objesi usne:
— Ne prdi, stara, već preživaj u zapećku! — i podiže
ruku na udarac.
— Udari je, i usred ću te srca sotonskoga! — zaurlika
Potrka kroz suze bijesa, te se poslije i sam čudio kako mu
kažiprst sam od sebe ne povuče obarač.
353
Jokašu ne bijaše teško razabrati da će mu sin učiniti što
nekim čudom nije već učinio, pljune ustranu i povuče se, ali
kao gizdav kokot, koji i pored rasječene kreste pred
kokošima pobjedničkim krilom straže.
— ... kud hodio trava ne nicala! Gdje legao, trnje
izrastalo! Kad se umivao pregrštima paklinu zahitao! Kad
disao sumpor udisao! Kad pišao crna krv ti tekla! Na koju
se stranu okrenuo, pakleno te zjalo zasjenilo! Iz svakog te
busa pijan đavo zapahnjivao! Iz svakog ti oka ljuti poskok
dušu ispijao!...
Tko zna dokle bi proklinjala izbezumljena starica, koja
prepuštena bujici gorčine tu gorčinu u slast pretvaraše, da je
Potrka blago ne uhvati za mišicu:
— Ne trudi se, jadnice moja, i ne čeprkaj kletve iz
pameti. Da sve urokljivke odavde do Travnika na nj čari
bacaju, manje će mu zla učiniti od njega sama! Ti se samo
smiri...
— Kad ne mogu, dobro moje, kad ne mogu srce
zaustaviti... — no to bijahu posljednje krupne kapi za
olujom, nad kojom se razgaljivalo okupano i nasmijano
modro nebo.
— Pođimo, babo moja! što prije to bolje...
— Odmah ćemo, sinko, u Crkavice, na babinstvo. Ima
baba dobru braću i svoj ženski dio na koji nije križ metnula.
Osloni se na Potrkinu ruku i pođoše... kao dva prosjaka
iz prosjačke kuće, zaboravljena prije nego s oka. Potrka se
okrenu u potajnoj nadi da će ipak koga srce zaboljeti. Nu
svi bijahu zaokupljeni sobom i onim što će se dogoditi, te
im čula otupješe za ono što se događa. Samo ga majka
Maruka isprati žalostivim pogledom, a on joj s oba oka
namigne da je razumije i da na nju kivno srce ne nosi, a
zatim se brzo okrene da sakrije suzu: »Ona, jadnica, misli
354
da je to samo danas za danas i da ću se sutra vratiti. Nikada,
majko, nikada, već da me odnekud mrtva donesete!«
Sišavši s obora na seoski put baba se Anđuka zaustavi:
— Stani malo, milo moje, da preko zidića još zerkicu
zirnem na puste dvore Kikaševe... Pusti dvori, bijeli dvori...
još prije mraka bit ćete crniji od crne noći...
Kad se svađe zapodjenu ubrzo se cijeli komšiluk sjati, i
staro i mlado, bez »Hvaljen Isus!«, bez »Dobar dan!«, bez
ikakva pozdrava. Mučki uljezu na obor, kô ćukovi posjedaju
po ćulcima i zidićima, mučke se oblizuju i strpljivo gledaju
kako vrazi kolo igraju.
— Svi u kuću, i nek se svaki svoga posla prihvati! —
prodera se Jokaš s odbačena žrvnja i mahnu rukom kô na
ustrašene ničije pse.
Osim Maruke i djece nitko se i ne pomače, a i oni
sjedoše kad Divac zažmiri lijevim okom:
— Kako to misliš, sinovče?
— Onako kako si čuo! — otrese se Jokaš.
— Ti to kô pravi starješina?! — sad opet zatrepće s oba
oka, kao da ga Jokaševo sunce zaslijepi.
— Što ti je, bolan striče?! Ti najbolje znaš da je
starješinstvo vazda od najstarijega najstarijemu prelazilo! —
pomirljivo će Jokaš.
— Hoćeš reći da je tvojih četrdeset i devet godina starije
od mojih šezdeset i šest?
— Hoho... — razveseli se Jokaš — Nije vrag da bi se i
ti starješinstva prihvatio?!
— A zašto ne bih kad mi i po Božju i po ljudsku
pripada? Zašto ne bih?
355
— Striče moj, nevoljo moja, baš me za jezik vučeš!
Zato, striče, što starješina mora imati... muda!
— E, sinovče, sinovče, sto ti se šišmiša u pamet piš-piš,
a trista ih u prosjake hod-vod, što me onda strinom ne
zoveš! Ti kao da smetnu s uma da smo ja i Kikaš braća, i da
je sve ovo što vidiš: pola moje, a pola vas sviju!
— Štooo?!... Ma nemoj!... Boge ti i boga... — skočiše
svi u jedan mah.
— Pustite ga — umiri ih Jokaš — nek se gonja po sudu
u Imotskom. A dotle od volje ti, striče: ili se kupi za mojom
prokletom ispišinom ili me priznaj starješinom kao i svi
ostali.
— A tko te to prizna? — isceri se Podlivoguz.
— Ti, podrepino, muči dok te kruhom hranim!
Podlivoguz najprije pogleda svoje šačetine, pa Jokaševe, i
kad ustanovi — što je već dvadeset godina znao — da su
mu dvaput krupnije, samo ih stisnu da još malo bolje
nabreknu i riječ s nešto smijeha začini:
— Čini mi se, šurjače, ljepoto moja, dođe zgoda da ti
malo te mišje zube poravnam, odavna sam se zakleo da ću
ih jednom poravnati. Evo, izmolit ću Očenaš, pa ako dotle
ne potvrdiš da je ovdje moga koliko i tvoga i da bih ja od
tebe bolji starješina bio, znaš što će se dogoditi.
— A ti, brate Antiša, misliš li i ti tako? — upita Jokaš
svog pobožnog brata.
— Bog moj vidi — uzdahnu Copac — Bog moj vidi i
Bog moj zna da ne mogu priznati gospodarom onoga kojega
roditelji prokleše, jerbo toga i Gospodin prokle, buduć da se
ogriješi o svetu zapovijed njegovu, hoćemo je reći: »Poštuj
oca i mater ako hoćeš biti sretan i dugovječan u ovoj dolini
suza«.
356
— Ti, gubo cotava... — zareža Jokaš, ali kao bezub pas,
koji zna da se samo lažnim režanjem može obraniti.
Vidjevši kud se kola zavaljaše Maruka pokuša
podmetnuti kamen:
— Kad muškarci pamet izgubiše, skupimo je bar mi,
sestre moje!
Ali baš to bijaše ključić da se i ženski jezik otključa.
Prva se ustoboči Copčeva žena, Mila Škorinica: »On će
moga Antu gubom nazivati, guba jedna od gube!« Za njom
uzdrhta Livoguza: »On će mom Stipici govoriti da se
njegovim kruhom zalaže! Žderigovno usrano!« »Je 1' ti to,
tetko, mom ćaći tako?!« skoči usidjelica Marija Poprda
Jokaševa. »Da komu će, seko, kad ga je i djed iscjetkom
nazivao!« uzvrati joj uz nedužan smiješak mala Tomica
Copčeva. Ubrzo se govor prometnu u graju... svi vikahu,
psovahu, proklinjahu, a ne bi nikoga koji bi drugoga čuo ili
htio čuti.
Dotle se i posljednji komšije — uglavnom žene, starci i
mlađarija, jer oni jači odoše u neslavnu prošnju ili u
kopačinu po primorju — okupiše i sjatiše pred kućom
Kikaševom, ali malo podalje, da sve mogu vidjeti. Sjede
tako okolo, po ćulcima i zidićima, ne upliću se, ne miješaju,
već s tihim uživanjem promatraju veliku obiteljsku zabavu.
Dok se oganj sam razbuktava, stoj s mirom; jenja li, imaš
podosta suharaka pa ga podžeži. No nestrpljiva mlađarija ne
voli polagano plaminjanje, već ivanjske kresove od kupine i
suhe lozine, što u trenutku uz huku milijuna varnica u nebo
liznu. Kako nemaju obraza da prvi ulje na vatru, sve šaptom
i pogledom podstiču Matana Bilina, kojemu ni po godinama
ni po bezobraznosti zamjerke nema. A Matanu ne treba vele
ni podstreka ni nagovora, te potciknu utanjenim glasom:
»Ovako ti njima, Livoguza!« pri tom savi šake u trubu i
357
zaprdi. Livoguza to shvati kao bodrenje, kao: Bog i pravda
na mojoj strani, te i ono malo krvi što se još negdje u utrobi
zadržalo, potjera u glavu, iz koje poletješe riječi u roju
vrcavih varnica. A onda prebaci modru preko leđa, isturi
golu golemu stražnjičetinu i stade se po njoj pljeskati: »Evo
ti starješinstvo, evo ti ga, brate! Gledaj koliko ti je! Ovo ćeš
dobiti ovo... I svi ćete dobiti ovo, litavci politani! Htjeli
biste tuđih truda, tuđe muke... E nećete, boge mi i boga, svi
će moji trudi i trudi moga muža kroz ovu proći, kroz ovu...«
i ne prestaje se pljeskati po goloj stražnjici. A kad se u
jednoj krv uspali, neće se ni drugoj na bunaru hladiti; i kad
se jedna zagali, onda — po starom i svetom običaju — sve
prebace suknje preko glave i svaka se po svojoj plješće. A
kako gaće bijahu nepoznanica, to mlađariji oči kô lopari:
»Gledaj, gledaj... Kakva runja!... Kakva čađa!... Livoguzina
je najbusatija... Muči, bolan, Poprdina je kô muhar klasata...
Škoriničina je više kô dvornjak...«
— Hajdemo, dobro moje, ne mogu od pogrde... Još i
prije mraka utrnu se slavna kuća Kikaševa — uzdahnu baba
Anđuka, kao da o kraljevskoj kući govori.
A i bijaše kraljevska.
Pođoše i ne osvrnuše se sve do Crkavičinih kuća.
Kad čuše što im se dogodilo, braća babu Anđuku
primiše ne toliko od srca koliko zato što je primiti
moradoše, tȁ ona se svoga dijela nije nikada odrekla ni, kô
druge, braći križa učinila. No kad čuše da ništa ne traži
osim stare napuštene kužine — ionako su je šišmišima
prepustili — laknu pri duši i njima i ženama njihovim.
Stoga žene i stadoše iskaljivati svoje dobrostivo srce, te im
dadoše dva poderana sukanca i dva biljca, a dvije stare
slamarice, sastavljene od vreća soli, napuniše svježom
kapucinom i odmah u kužinu odnesoše, da se ne bi
358
predomislili pa im u kuću zasjeli. Večeras će s njima i
večerati, a za sutra dat će im zemljanu kotlu i bronzin od
lijevanog željeza; drva, komin i komoštre imaju — za nešto
se i sami moraju pobrinuti, a to nešto bijaše sve.
Dok je baba Anđuka s braćom i nevjestama tugu dijelila,
dotle je Potrka pažljivo razgledavao napuštenu kužinu.
Zidovi bijahu u suhozidu, ma od velika kamenja i još dobri.
Tu i tamo je trebalo zabiti koju škalju, i to Potrka odmah
obavi. Trebalo je izmijeniti pet šest merteka — to će
preksutra u muši usjeći; trebat će i stotinjak ručica ozimice
da krov prekrije — to će od Marka Katića pozajmiti.
Kad je sve razvidio Potrka zvecnu s onih šest dukata, što
mu ih djed pred smrt u šaku turnu, pa pođe niz komšiluk
raspitujući se u koga ima kakva dobra koza, mljekara. I
nađe je u Šimuna Crkavice. »Ne mogu ispod pet kruna«
reče Šimun. A kad mu Potrka pruži dukat od dvadeset
kruna i on ne imađaše uzvratiti, Potrka odmahnu rukom:
»Lako ćemo! Dat ćeš mi još tri oke slanine, dva ovčja
šljuka, ovaj stari ambarčić da imam u što sasuti ove dvije
vreće brašna, a dat ćeš mi i ove naćve da baba ima u čemu
kruh mijesiti, žbanj da s bunara može vodu nositi — za
vučiju mi je lomna — a uz to ćeš mi pomoći dva tri dana
dok merteke ne donesem i kuću ne prekrijem«. Šimun će na
to: »Ti bi za dukat čovjeka do gola!« »E pa onda, Zbogom,
i kao da nismo ni progovorili!« »Ih, bolan, ti odmah tako, a
još se nismo ni počeli pogađati!« »Moj Šimune, nemam ja
vremena za pogađanje, stoga ti i rekoh posljednju!« »E, kad
je tako — razumjede ga Šimun — znam da si u ljutoj
nevolji, jest džabe, nu, eto, na put je Božji!« Potrka ga
probode ispod oka: »Baš ti hvala na srcu dobrostivu! Stoga
sutra ne izvodi konja na pašu; trebat će mi da skoknem do
Šestanovca i u Bepa Katunarića za babu štogod potrebica
pokupujem.«
359
Ne prođe ni tjedan dana, a stara Crkavičina kužina
postade kao nova, tako da i braća pomisliše: »E, bogamu,
dobar nam dio očevine odvali!« U kući sve sredno kô u
najboljoj: stolčići uz komin, malo dalje dvije slamarice, za
njima ambar, na zidu polica s posuđem i sinija o klin
obješena, a pozadi dio kužine novim jasenovim plotom
ograđen za kozu: kad već smrdi, da bar ljudima u nos paru
ne ispušta.
Osmi dan reče Potrka:
— Eto, babo moja, nabavih ti svega do Božića...
— Nije trebalo, sunce babino, ima baba braću.
— Ma bolje je štogod i svoga imati — reče Potrka, koji
je već prve večeri vidio tko su i što su braća, zatim se maši
rukom u džep — Pričuvaj mi ova dva dukata što od
djedovih preostaše; nije prosjaku da blago od kuće već u
kuću.
A to ga podsjeti na neku vražju pjesmicu što je odnekud
s vražjeg školja vražji Pava Stipanov donese:
»Šic, mic, Micika, bi li 'tila doktura?«
»Joj mamo, mamice, doktura pak ne!
Doktur ima bile gvante,
umum cure kroz mudante,
joj mamo, mamice, doktura pak ne!«
»Šic, mic, Micika, bi li 'tila ribara?«
»Joj mamo, mamice, ribara pak ne!
Ribar ima mokre gaće,
u gaćama umum skače,
joj mamo, mamice, ribara pak ne!«
»Šic, mic, Micika, bi li 'tila prosjaka?«
360
»Joj mamo, mamice, prosjaka pak da!
Prosjak 'odi, prosjak prosi,
prosjak kući sve donosi,
joj mamo, mamice, prosjaka pak da!«
— E baš je budalasta ta tvoja Micika — nasmija se se
baba Anđuka, koja je pjesmicu ipak i čula i razumjela.
— To hoće reći da bi se i ti radije udala za doktora nego
za pokojnoga djeda? — badnu je Potrka.
— Ne umijem ti reći, dušo moja, kad me osim
pokojnoga nitko i nije zaprosio. Nego... usput navrni u
Imotski, pa upitaj suca ili odvjetnika kako bismo do svoga
došli?
— Do čega?! — iznenadi se Potrka.
— Do dijela! Do kuće, do vrta i oranice! Namakao je
pokojni. Imam ja na to pravo uživanja, a i ti imaš štogod.
— Jok! — odlučno će Potrka — Jok i stotinu puta jok!
Ni koliko je crna pod noktom! Kad sutra vide Potrkine
dvore, onda će po cijeloj Krajini lajati: »Lako je iz tuđih
jaja piliće leći! On i ona stara kučka, svi ih đavli na ražnju
vrtjeli, kožu nam do mesa oderaše; pa stoga i
propadosmo...« Hoću da propadnu sa svim blagom
Kikaševim, s mojim i tvojim dijelom, sa svim... a ja ću
poletjeti mašući samo golim rukama i golom pameću!
— I s jednim štapom?! — sumnjičavo će baba Anđuka.
— Ne namiču štapi, već pamet!
— Znam, dušo babina, ma gdje je štapa tu je i pameti.
Nu, opet, kako ti kažeš. Starješina si i gospodar.
Lijepo je to čuti! I lijepo je biti gospodar i starješina, pa
makar samo babi Anđuki. Lijepo je biti.
361
OD DANAS JE SMIJEŠAK MOJA SMICALICA
— To je tvoje, pope — veselo će Potrka stavljajući na
stol punu šaku srebrena novca — ravno na ravno pedeset i
sedam kruna!
— Kako moje?! — ustuknu don Petar.
— Kad kažem tvoje, onda je tvoje! Uzmi, muči, ne
ispituj!
— Uzmi, muči, ne ispituj... E, moj gospodaru bez slugu,
starješino bez ukućana, harambašo bez družine! Ali o tom
potom. A sada, roge van! Otkuda ti toliki novac koji ja ne
mogu dobiti ni u pola godine?!
— A ja u dva mjeseca — ponosno će Potrka — Otkud i
kako neka ostane između mene i Sveznajućega!
— E, neće valaj! Za to si morao pušku ponijeti... — i
don Petar stade polagano zasukivati rukav.
Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ga ovaj osobenjak
omiški na mrtvo premlatiti, Potrka se predade:
— Nemoj, bolan! Ja onako, od vraga i željan ljuta
razgovora, pomalo odugovlačim, a ti bi odmah... Nije da se
bojim tvojih šačetina, jer tko zna udariti zna i otrpjeti, nego,
eto, kad si baš upeo... A bilo je ovako. Kazivao sam ti kako
362
me preklani, u Vitini, bule uhvatile, okupale i s nova odijela
zakrpe oparale, pa sa mnom udarile u gospodsku prošnju,
koja mi bijaše od velike koristi. Mislim ja: bit će i sada kad
na put Božji poleže ova nemila oskudica. Nu bule više nisu
kadune, a ni ja dječarac, pa kad u avliju, one u ciku i viku...
umalo me Turci ne umlatiše. Bjež u brdo, u kamenje.
Otpuši, oduši, pa čim k sebi hajd' od kuće do kuće. O jade!
O nevoljo! Nitko i ne sluša što govoriš, već svi motre novu
odjeću, pa te mjere mrko napoprijeko, i svaki se ljutnu:
»Dođe li ti — vele — u prosidbu ili u prošnju!« Nigdje kore
kruha a kamoli štogod mrsna. Usta se spekla, prkno sraslo, i
da se četvrti dan ne namjerih na Jurešine prosjake, umjesto
Potrke našli bi sasušenu oskorušu. Muka je to iz Jurešine
torbe jesti, makar ga i zableušio da sam kô slučajno
nabasao, pa eto tako, poradi društva premda sam Kikašev
unuk, ali zableuši ti Kikaša koji iz rajskih visina gleda tvoju
sramotu i nad njom gorke suze roni. Zemljo, otvori se! Kad
se dobro naždrokah — sve, tobože, hoću-neću — rekoh u
sebi: »Potrko, zlo moje, Potrko, dronjo moj, lezi tamo pod
brijest, pa sit i odmoran tu dronjavu pamet prikupi i nešto
smisli, za jedinoga Boga!« Situ i odmornu misao lako
nadolazi, te ja u prvu kršćansku kuću: »Hvaljen Isus!«
»Vazda budi!« »Pa kako ste svi odreda?« »Kako Bog hoće.
A kakvo tebe, momče, dobro nosi?« »Nije dobro.« »Kakva
te onda nevolja gonja?« »Gadna, ma moja je, i moja nije.«
»Kako to?« »Evo ovako. Naš pop — duša s medom; a moj
ćaća — vrag sa zmijskim otrovom. Okomi se na svećenika
Božjeg, i da vam ne dužim — o strahote! — bupnu ga
šakom o prsa, a prsa posvećena!« Hercegovci pobožniji od
Matije Šamijine, samo se skočenuše, a ja produžih: »Mi na
ćaću, da oproštenje pita, da se u biskupa ispovjedi i tako.
Ali tko će vraga stjerati da u svetu vodu prst zamoči! On
veli da su popova prsa govno kô i svaka druga, i da tu
363
grijeha nema. Onda moja nevoljnica majka ravno
gvardijanu, fra Rajmundu Rudežu — o kom se na sve strane
samo sveto čuje — pa kazuj po istini što je i kako je. Kad
gvardijan doznade da smo od zanata prosjačkoga, upita što
naš sveti pop od zemaljskih stvari najviše voli. Ona jadnica
reče dobar duhan, a tako i jest.«
— Ti znaš da ja uopće ne pušim — spontano izleti don
Petru.
— Kô da si i duša s medom i kô da te je moj ćaknuti
ćako šakom! Tako to ja, bolan, njima poradi strahote i lijepe
riječi... Onda će gvardijan, fra Rajmund Rudež: »Draga
moja Maruka, nema druge već uzmi svoje najmlađe i
nevino, obuci ga kô za misu, ne daj mu ni banovca, već ga i
bez brašenice pošalji na put Božji, pa nek se za se
prehranjuje a za popa duhan prosi. Pa kad isprosi toliko
koliko pop u godinu ispuši, mužu će ti se grijeh oprostiti.«
Tako ja s tim od kuće do kuće. Svugdje me lijepo primaju, i
ne kao prosjaka već kao Božjeg poslenika, daju mi najbolje
zalogaje, najmekaniju postelju i najžuće pačice duhana. Ja
duhan prodaj, krune u džep... i tako, uz pomoć Božju,
skupih pedeset i sedam kruna. »Baš lijepo — rekoh sebi u
sebi — ni djed Kikaš ne bi skupio toliko. Baš lijepo, Potrka
moj, živote moj predragi!« A onda me neki crv za utrobu
ujede, i što bliže kući sve to žešće grize. »Nije to tvoje —
veli — nije! Za popa si iskamčio, popu i nosi!« I, eto ti ga
tu! Jesi li sada zadovoljan?
Don Petar ga pogleda ispod oka, i ne bi teško razabrati
da to ne bi pogled milovanja.
— Jesam li zadovoljan? Osobito! Za me isprosio, meni i
donio! I u svojoj usijanoj glavici zamišljaš kako ću te još i
pohvaliti, kao što bi te i pokojni don Pavao pohvalio. Vidiš,
a on bi ti rekao isto što i ja i onako kô što puškar Zele reče
364
Jakiši Spišinu: »Da si ti, moj Potrka, na moje ime prosio, da
si ljudima, primjerice, govorio kako bolujem od neke gadne
boljke koju liječi samo dobar duhan — čini se da vi bez laži
i smicalica ni na smrt gladni ne bi koru kruha zaiskali, i kad
ste slijepi prosite na gluhoću — da si bilo što izmislio,
rekao bih ti: sjekirom po vodi! Ali ti si se, moj Potrka,
poigrao Bogom i njegovom svetom voljom, upetljao u
bogohulne poslove i sama gvardijana, oca fra Rajmunda
Rudeža, i na kraju, ti si, moj Potrka, svetu vjeru oskvrnuo,
obeščastio i ukaljao učeći neuki puk hercegovački strašnom
krivovjerju, da smrtnik može iskupiti grijeh drugog
smrtnika, a to ti je okolnost otežavajuća.«
— Nisam imao zle nakane — zamuca iznenađen i
pomalo ošamućen Potrka.
— Dobrim je nakanama pakao popločan — odgovori
prigodnicom mladi svećenik, a onda se sav zažari — Kakvu
vi to s Bogom vražju igru igrate?! Kako to naopačke Boga
u srcu nosite! Gledam vas, ispovijedam i pričešćujem, i dok
ste u crkvi ili u selu u dubini vaše duše neprestano nalazim
djetinji odanu i, tako reći, hajdučki raspjevanu vjeru, neko
kao smola zgusnuto strahopoštovanje i strah pred Bogom u
svu koštanu moždinu usvrdlan, kakav nigdje ne vidjeh. No
netom se zametnete tim prokletim torbama, u dva gogolja
prometnete Boga u ortaka, u suučesnika u svim vašim
smicalicama, podvalama, prevarama, lupeštinama i
svakovrsnim opačinama. Bog postaje — oprosti mi,
Svedobri — ciganski medvjed koji neprestano pleše da ta
vaša prokleta nezasitna zjala začepi.
— Grešni smo i neuki, pope — skrušeno će Potrka, ali
tako kao da tim sve na obostrano zadovoljstvo sređuje: to je
tako i ne da se mijenjati.
365
— Ludi! — zagrmi don Petar — Ludi! A tvoj djed
najluđi među svima. On će se s milošću Božjom na piljke
igrati i klipa natezati! On će Boga u svoje prljave podvale
uplitati i s njim ruku pod ruku kô sa seoskim glavarom! On
će se iščinjati prijateljem i gospodarom vragova, a tko s
vragom tikve sadi... i činima i čarima maslo i loj mátati od
prostodušnih! I na koncu, on će bez svete popudbine na
posljednji put krenuti, i to na brdu, na kamenju kao kakav
pataren prokleti! Cijeli su život njim đavli vitlali, a sad ih i
tebi u baštinu ostavi! A ti, kukavče, za njim kô slijepo mače
za paščetom! Kad se jednom zakon prekrši bezakonje se ne
da zaustaviti. I da ne bi anđela čuvara, koji ti prst na samom
obaraču kubure ukoči, sa šesnaest bi godina ocoubojicom
postao. Zašto? Zato što je jedan stari luđak prekršio zakon
nasljedstva, zakon Božji, i nerazumnoj drtesini vlast ostavio.
I ti ćeš u svojoj ludoj pameti, da te otac — kakav je takav
je, četvrta je zapovijed poradi njega napisana — i ti ćeš,
govno usrano, da te otac gospodarom prizna i da ti se braća
i sestre, stričevi i strine, tetci i tetke, ujaci i ujne do crne
zemljice klanjaju!
— Kad je mogla baba mogu i oni. A i Josipu su se
klanjali! — odbi Potrka uz nadmen smiješak mladosti koja
mora do konca ustrajati.
— Tako?! Ponadah se da ti digoh mrenu s očiju, a tebi
kao da je i nažao što roditeljsku krv ne proli.
— Je li ti to na me kamenom evanđeoskim?
— Samo ti krmelje iz oka vadim.
Potrka osjeti da mu ruke dršću. Ako se prepusti tom
drhtanju, neće moći bijesa svladati. Stoga ukopa prste u
kapu i stiskaše ih dok ga ljuto ne zabolješe. To ga umiri, pa
se stade popu umiljavati najslatkastijim riječima, skrušen i
pogrušen moljakati oproštenje kô komadić kruha životna,
366
moljakati lažno i prijetvorno kako već u prošnji bijaše
navikao. A kad se sve smirilo i zaboravilo na žestinu,
počeša se za uhom, pa će onako, izdaleka:
— Nego, pope... htjedoh te upitati... ne znam zapravo...
Eto, je li istina što govore ljudi, da se za biskupa ne uči, već
da papa od popa, tako reći, biskupa čini?
Kad mu don Petar potvrdi, nastavi pitanjem:
— Kako papa zna koga će izabrati kad ne može svakoga
u glavu znati?
— Kažu mu drugi biskupi i svećenici, koji je među
njima najbolji, najpobožniji, najučeniji, najdostojniji, naj...
— A ne koji je najstariji?
— A tamo ti smjeraš! E, moj sinko...
— E, moj pope! Njemu kažu, a djed te u glavu znade! E,
moj pope... kad papa čini po onom što mu kažu, onda je to
zakon Božji; a kad Kikaš po onom što sâm vidi, onda je to
bezakonje, onda vrag cijelog života vitla i Kikašem i
Potrkom! A komu bi ti ključ ostavio? Bezmudom Divcu?
Iscjetku mi od ćaće? Copcu, božjem buzdovanu? Ili pak
usmrđenom Podlivoguzu?! Komu?... Eno im ga sada svima!
I ključ, i vlast, dvori i obori, njive i oranice, marva i ograde,
i svi štapovi Kikaševi! Eno im, pope! Pa nek sa svim tim na
dno jame Dvovrate! I hoće! Hoće, svetoga mi Potrke... ovaj,
Mate, imenjaka moga, evangelista! Nek se valjaju, nek se
koturaju...
— Čini mi se da si se i ti dobrano zakoturao, i to niz
strminu naslade tuđem zlu, niz opasnu strminu koja vodi
ravno u pakao.
— Neka, pope! Slatka je, slađana, slađa od meda.
Naslađujem se, dašto, i cijelo se selo naslađuje, i sva
Krajina. Ma iz kojeg sam god zaselka, po Hercegovini,
367
prosjake sretao, svi su znali za propast Kikaševe kuće i svi
su se naslađivali kô nespretan đavao kad jednom na kakvu
pijanu dušu zajaši. I kô o pršut su se otimali tko će bolje
ispripovjediti kako su Kikaševi potomci sjekirama kotle
dijelili, pa ulomke i olupine na kantaru pošteno
razmjerivali, svakom podjednako dužica iz bukara
iščerupali, svaku bačvu na tri podjednaka dijela tresimice
pilili, a i kuću bi prepilili, da su imali tako golemu pilu, pa
je pregradiše... i sve tako kô pred Salomonom ona žena čije
dijete nije bilo. Bezmudog Divca iz kuće protjeraše, a on
parnicu zametnu, pa dok parnica parne i on će parnuti, a
ako i ne parne, zapast će ga govno, jer će dotle sve
Kikaševo blago kroz guzice proletjeti!
— Kako ti to preda mnom! — ustremi se mladi
svećenik, komu su svi iskazivali dolično poštovanje, svi
osim bezobrazne i usijane glave, kojoj slijepa Kikaševa
ljubav i nerazumna don Pavlova popustljivost navrnuše
rogove, i to s parošcima. Ali on će mu te rogove potkresati,
makar ih sjekirom odbio!
Kako Potrka ne umjede pročitati njegove misli još više
obezobrazi:
— Eto tako! Nisi gluh! A sad zbogom, pope! Ove ti pare
smetaju. Meni ne! — i posegnu rukama za srebrenjacima.
— E, nećeš! — kao kliješta čvrste don Petrove ruke
ovise se oko Potrkinih zglavaka, i on od boli opruži prste —
E, nećeš! Jednom i ti moraš spoznati da postoje i runjavije
nozdrve. A sad me dobro i čuj i počuj: na svijetu ima
mnogo više zidova nego ih ovom ludom glavom možeš
probiti!
Potrka se otrgne, ubojički ga pogleda, stisne zube da
pregrize kletvu i bez pozdrava izleti iz župnoga dvora.
368
— Svi su protiv mene — zajeca nemoćnim jadom —
svi, pa i taj prokleti dopuz omiški!
I ne sjetivši se ničeg boljeg čim bi mu vratio milo za
drago, zapjeva što ga grlo nosi:
Omiš-grade, na krajini smrade,
a Makarska luka trgovačka!
Ali i to pjevanje ispresijecaše jecaji nemoćna jada, koji
je rastao brže i busatije od metvice i razlijevao se gušći od
maslinova ulja. Uz jad se gomilala gorčina i slagala se dolje
negdje u žličici, gorka i goruća, svu mu utrobu izrova i
sprži. Sve se urotilo protiv njega, sve nenavisti i mržnje, svi
hukovi i bjesovi, sve bure i pušanije, krupe i povodnji, ljute
žege i zimice studene, sve zle sile zemaljske i nebeske, svi
đavli kršteni i nekršteni, koji se odjednom probudiše u tom
posuvraćenom svijetu. Ogorčen na sve i ustrašen od svega,
nemajući pri sebi valjanijeg oružja, na obje ruke ispruži
rogove i stade njima badati na sve četiri strane:
— Evo vam! Evo vam svima! Svima! I ćaći i materi! I
stricu i strini! Tetku i tetki! Komšiluku i selu! I primorju i
Hercegovini, i caru u Stambulu i cesaru u Beču... I tebi, don
Pavle, što mi dade savjeta kô pljeve, a ne šapnu kakav je
gad taj vražji novi pop, taj prokleti lupež omiški!
Krvav pod okom, krvav pod kožom, krvav u duši i
nošen krvlju kô vihorom sleti na don Pavlov grob i udari u
luđačku viku:
— Odgovori! Odgovori kakvo sam to bogohulje
raznosio po Hercegovini! Kakvo?... Po mom sam samo
malo vatre zapalio da otopim vražja srca koja se za sirotinju
iznenada smrznuše. Ako ih netko ne otopi, svi izgibosmo!
Je li tako? Reci da nije, ti koji si Vrti repku čemernu s
mrtvacem vjenčao da pogane jezičine zauzlaš, reci da nije,
pa ću ti na grob pljunuti!... A tako!... U pravu sam? Da što
369
sam nego u pravu! Nu, to znaš ti, znam ja, i Bog to zna, ali
ne zna onaj gad omiški! Morao si ga naučiti ili me bar
upozoriti da njegova šuplja tikva ne može zadržati ni kap
mudrosti. Morao si! A nisi. Već si me s ovim vragom što
odmah do tebe leži... i tebi roge, Kikašu!... već ste mi
obojica pržinu u oči, tako da sam već na prvom iskoraku
nogu slomio. Lukavci nijedni... »S nama nestaje stari dobri
svijet...« Ganutljivo! Kô mlada kad odlazi od matere. A baš
ste mi za taj stari vražji svijet, koji s vama umire, davali
savjete, baš kao da ih dajete sami sebi u mojim godinama,
baš kao da ću vaš život još jednom proživjeti, odnosno da
ćete ga vi proživjeti u meni, u vaše doba i s vašim ljudima,
što mi dadoste za moj život, za moje ljude, za moje doba?
Govno! Govno, eto što! Iz rođene me kuće s ključem
starješinstva kô ničije pašče! Rođena majka nit pita za me,
nit me obilazi! Kud god prođem svud seoski momci
zveckaju čavlima, šipkama, otpiračima, ožezima, priklodima
i svakim vragom: »Nȁ, Potrka, nȁ! Nȁ ključe, nȁ ključiće!
Nȁ, mali, nȁ!« Ovaj me omiški dopuz okrsti sotonom, a
krune uze! Eto, to mi dadoste! To mi ostaviste. Baš lijepu
smicalicu, baš lijepu...
Kad posljednju riječ ispljuva a novu ne mogaše naći,
izduši kô probušen mjehur. I najednom se osjeti iscrljen i
sâm — gađenje što na mrtvacima jad iskali nadoći će
kasnije — neizrecivo iscrpljen i nepovratno sâm, kao samac
dub što na vrhu brda uzalud propinje svoje stare, debele,
dobrano obršćene i pomalo sagnjijale grane, te sablasne
batrljke bogalja, lažne svijeće bez plamena što se naherene
glave uzdižu Bogu a škilje na ljudsko milosrđe, škilje mačji
bezobrazno. Bogalji, Bože moj, bogalji...
Otkud sad bogalji, te iskreveljene sotone paklene, što
kao sluz i sluzava gadalina neprestano plaze od sajma do
derneka, od proštenja do zavjetišta i znaju sve crkvene
370
godove bolje od ijednog popa i biskupa, pa i od samog
pape, ti nepogrešivi jarci oderani! Pođi na sv. Jakova u
Cistu, na Duhove na Lovreč, na sv. Luku u Podbablje, na
sv. Mihovila u Proložac i Rašćane, na sv. Iliju na Studence,
a na sv. Anu u Poljica, pa pođi na sv. Ivana Svitnjaka u
Župu i Dobranje, na Sve Svete u Aržano, na Gospu od
Karmela u Runović, na Gospu od Anđela u Omiš, a na
Veliku u Sinjsko i Imotsko polje, pa onda pođi na sv. Petra
kršćanskoga u Livno, a na onog hrišćanskoga u Duvno, pa
hodaj — ako ti se dade — sve tamo do svetog Ivana
Krstitelja kod Jajca... svugdje ćeš vidjeti jedne te iste majke,
koje kao da neprestano rađaju djecu s batrljcima, djecu s
rasječenim zečjim usnama, djecu s trbuhom većim od njih
samih, djecu s polomljenim kosiricama, uvelim i spletenim
udovima... svugdje ćeš vidjeti jedne te iste glave bez očiju i
ušiju, bez nosova i usana, pa glave ko tikve vodenjače, i one
ko tikve misirače, i one što iza šije gledaju, i one s kano
kutlača velikom i ustreptalom rupom na tjemenu, pa te za
ruku hvataju i silom ti ruku u tu rupu guraju... pa ćeš
svugdje i posvuda vidjeti jedne te iste usahle i odebljale
trupove, bez imalo noge, bez imalo ruke, jednostavno
trupove, bačene na crkvene stepenice, pod brijest, pod hrast,
pod žalosnu vrbu, žalosna im majka, ili jednostavno
ostavljene na putu, u prašini, ili na kakvoj uveloj i
prisveđenoj dasci s kotačima ispiljenim od hrastove oblice
— tko li nosa i prenosa te trupove, tko li s njima na stranu
ili na počinak, tko li ih češlja i umiva, tko li ih brije i brk
im usukuje, jer svi imaju pomnjivo usukane brkove kao
gizdelini kakvi, a ti su brkovi, na izbrijanu licu, strašniji od
svega... I svi ti kljasti metilji ništa drugo ne rade već
nepogrešivo plaze od derneka do sajma, od vreve do
veselja, uvijek jedni te isti, sa svojim nakaznim tjelesima, sa
svojim otvorenim ranama koje bezočno izlažu i još
371
bezočnije opijevaju uvijek jednom te istom pjesmicom,
istim ljigavim jaukom i mole istom bezobraznom
nametljivošću istu prijeteću molitvu. Od sajma do derneka...
I tako cijeli život provedu na derneku, u vječnom veselju,
dreci, buci i vrevi, u mirisu vina, rakije i pečenih janjaca, i
što je najgore, ne smetaju nikome; naprotiv, kad njih ne bi
bilo, to bi pijano pučko veselje više nalikovalo sprovodu
nego običnoj nedjeljnoj misi. Jer oni su postali bitni dio
svakoga derneka, istovrijedni kao i gomile sita i rešeta,
stapova i mèćâvâ, kao svaštarske tezge, janjci na ražnju ili
mješine vina, upravo mješine vina, njima su najsličniji.
Makni te mješine, ode k vragu cijeli dernek! A oni to znaju,
gadovi jedni! Oni to veoma dobro znaju, te više isprose...
Što?! Zar su i oni... Gospode, nikad mu ne pade na pamet
da s njima u istom kolu igra, da i oni njegovu svetom
prosjačkom redu pripadaju. Ne, Bože, ne! Nisu oni prosjaci
od zanata! Njih nevolja gonja! Hehe, nevolja... a šetkaju kô
urica i pečenje mažu... Vječno i nepogrešivo, točniji od
stoljetnoga kalendara, a svoje kletvene molitve vuku od
pamtivijeka i prenose ih od koljena na koljeno, potajno kao
članke progonjene vjere, kao riječi čarobnjačke... Ipak ih
nevolja gonja! A koga ne gonja nevolja?! I doktora u
Imotskom, da na svaka govnasta prsa uho prisloni. Onda su
oni... Bože, onda su oni i od nevolje i od zanata; neka
dvostruka kljuka, dvokuka, što se jednom kljukom
prikvačila za one od nevolje a drugom za nas od zanata, i
tako premostila jaz koji je dosad nepremostivo zjapio
između njega i Bendinice Agine, između Kikaševe kuće i
onog jada seoskog što na njihova vrata Bogom kuca. U isto
su krdo skrđeni, nigdje ni kukice ni karikice, kojom bi se o
drugi soj prikvačio... kao tri umršena busa kračine nasred
pusta rovanja, ko tri kupine na kamenoj lazi, a nigdje
372
grmička jasenova da mu se bar jednom vriježi noću i
potajice prišuljaš...
»Bože, neću s njima! Neću s njima, don Pavle, neću s
njima, djede Kikašu! što mi prije ne ukazaste da smo s
njima prstenovani, da su nam o vratu teljizi istoga jarma! Ili
ni sami niste znali, tko vam se za pojas prihvatio? Što mi
onda koriste svi vaši savjeti kad zapravo niste vidjeli ni svoj
svijet, a kamoli ovaj koji ne tamani samo dubove i vukove i
u komu više ne pale vaše olinjale smicalice! Neću u
prosjake! Neću s bogaljima! Neću... što kažete? U kopače?
Neću ni u kopače! Ne bojte se, neću prekršiti sveti
plemenski zavjet, već ću i dalje s ramena svojega kruh svoj
jesti, ali ne ovaj, ne prosjački, ne s bogaljima! A kakav?...
Snaći ću se... Sâm?... Možda baš zato što sam sâm, sâm kao
medvjed, sâm kao dub samac, o kojem si mi, diko moja,
toliko kazivao. A ti mi, don Pavle, još mudrije kaza. Sjećaš
li se? »Djeco moja, malo sam se smijao, malo šalio, a tko
zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti!« Eto
to! To je ono životno, djede Kikašu, to je ono što će mi
pomoći da se spasim, to je ono životno i na ovom
neozbiljnom, a možda i preozbiljnom svijetu. Od danas je
smiješak moja smicalica!«
I kao u nekom preobražaju, cijelo mu se mlado tijelo
potrese i ledeni ga znoj probi. I odmah se pokuša predati
tom životnom smiješku, širokom, prostodušnom,
sveshvaćajućem i sveopraštajućem. Ali to ne bijaše
smiješak već iznuđeni odsjaj smiješka u komadić voska
utisnut. »Već ćeš ti meni omekšati!« zaprijeti mu Potrka i
toj se prijetnji od srca nasmije, baš onako kako je zamišljao:
široko, prostodušno, dobroćudno...
373
Kako ga nije izmislio za zabavu, odmah ga htjede na
korist primijeniti, te se uputi u Spišin komšiluk, onim
đavlima paklenim što ga najljuće zadirkuju.
Još i ne uđe u komšiluk, a ono ga sa svih strana obavi
vlažna naslada:
— Nȁ, Potrka, nȁ! Nȁ ključe, nȁ ključiće! Nȁ, mali, nȁ!
Navikli da im na to štogod žučljivo opsuje i ubrza
korak, nemalo se zbuniše, kad on zastade, nalakti se na
Jakišin zidić i dobrodušno se nasmiješi:
— Aj, aj, momci... Ne valja to, ne valja! »Nȁ, mali, nȁ!«
Vazda isto kô i kukavica: kuku! Aj, aj, jade moj, treba nešto
bolje smisliti. Poslušajte ovo, na priliku:
Potrka, zlotrka,
čanjak pure iz trka,
pa ga capi protrka.
Al on ima ključa dva,
gaće ključa s obadva,
ma prekasno, to se zna!
Drugi put ovako:
Nije ljudi, mala stvar,
Potrka je gospodar,
on imade ključa par:
ni za dvore ni obore,
ni ambare ni konobe,
već za ono jadne robe
što mu guzu grije
da je bura ne probije!
Ili opet malo treskavice:
Oj Potrko, kres, kres, kres,
s ključevima tres, tres, tres
il u bunar il u jamu,
374
ili u gnjoj il u slamu,
il o drvo U o kamen!
Rekosmo ti. Amen.
— Tako, tako, momci moji! Uvijek nešto novo, da se
čovjek obveseli — reče i odšeta kao kakav mudar starčić
ostavivši ih zbunjene i posramljene.
Potom svrati u Galinoviće da isto ponovi. Nažalost,
tamo ga nitko i ne pogleda, jer se cijeli komšiluk sjatio da
vidi kako se glad sitošću razmeće, jad s nevoljom uže
nateže, dok se lokva i rovanj bistrom vodom hvale. Otkad
prosjacima po zlu pođe, ogrlatiše nadničarske žene, koje
samim tim što ostadoše na istom nad prosjake iskočiše, pa
se baše i paune stoput gore nego su se dosad prosjačke
paunile. Nađu kakvo suho rebarce ili krišku slanine s
ulomčićem ječmena i kukuruzna kruha, pa cijelo bogovetno
jutro šetkaju po komšiluku i taj zalogajčić natenane
grickaju, mrvičak po mrvičak, sve preko volje, dotužilo im:
prežderale se, tobože, a grehota baciti. Ili nabiju između
zubi mrvicu pršuta, pa cijeli dan čačkaju i nikako da
iščačkaju. Zaredale tako od komšinice do komšinice i
svakoj svoju muku kazivaju: »Vranj mi se — žene nikad ne
govore vrag, grijeh je — vranj mi se dušom zametnuo ako
valja jesti odveć mesa! Pola ga dana glođeš, a drugu
polovicu zube čačkaš. Uz to, meso oteško, pa ti na štumak
padne...« Druga se opet drukčije jada: »Ne bi ti moj Ante
— to sinčić — ne bi ti on pure, man da mu je varjačom u
grlo zbijaš! Lupežini oslačala jaja, pa svaki čas: »Maja,
ispeci dva tri!« I neće na maslu već na salu! Vranj mali, tko
li će tolika jaja naslagati!« Treća opet, tobože, bjesni: »Moj
Pere — to muž — grlo mu s guzicom sraslo, svaki čas:
»Mare, okrenider malo pečenice na gradelama!« Ma otkud
tolike pečenice, ne bi da je od sto gudina! Ja na nj nek se
375
lati pršuta. Težak mu je, kaže...« I tako svugdje, po svim
selima i komšilucima: jednom Bog pogleda i nadničarke!
U Galinovu se komšiluku Anuka Stipanova uhvatila
onih jadnih pet šest kokoši, u kojima zajedno ni oka mesa,
pa im, kažu, cijelo jutro mrvi šačicu pure — Bog nek nas
rasipnosti sačuva, ma na sreću puru je od usta otkinula — i
dobaciva svakog očenaša po mrvicu: »pi, pi, male, pi, pi...
njava vam pipitu na jezik nabacio, žderite i nažderite se;
niste prosjačke!« »Hajde, bona — dobaci joj prosjakinja
Ruža Poparina, koja upravo pristiže s bremenom drva na
leđima — otkad ja u brdo mrviš im taj zalogajčić pure, ni za
dječju micinu ugrijati!« »A to si ti, Ruže moja — Anuka se,
tobože, iznenadi, pa će s bezobraznom ljubeznošću — Dođi,
nevoljo moja crna, ćopni i ti zericu s njima, znam ja što je
glad.« »Znam da znaš, dragosti moja — ni Ruža dužna ne
ostaje — znam da znaš što je glad, ma sitost ni za
spasenje!« »Tako je, dušo mirisna, oli sam ti se ikad
založila tuđim ogrizima da bih znala!« Onda Ruži priskoči
Cukraš Galinov — gori vrag od Matana Bilina — i nešto joj
sušnu. Ruža se začas rasprti, prebaci preko glave ječermu i
módru, pa golu stražnjicu istrči: »Anuka moja, razvedrino
moja, zagali se i ti, pa nek ljudi sude u koje su gladnije! Ili
su ti možda uvele, sirotice moja tišikava?!« »Nisam ja
kravetina da ljudima smrad pod nos turam!« »Turnula bi ti i
ofrancanu kad bi ti od moje bila deblja...« i do noći tako.
U Čaljkušićima ono muškadije, što ne ode ni u prošnju
ni u nadnicu, zavidno govori o tome kako je Andrija
Markov prodao puškaru njivu da sina Slavka otpremi u
Amerike, pa o nekom Bekavcu koji je Antiću Ćutinu poslao
šip-kartu...
— Ne, ljudi! Ne, braćo! Ne preko debelih crnih voda, ne
preko debela mora! — gotovo zajauka Potrka, zaboravivši
376
na smiješak i na samac dub, a sjetivši se zakletve kojom se
zakle don Pavlu na njegovu samrtnom času.
— Već crknite u Crkavicama! — dobaci netko i skri se
drugu iza leđa.
— Ne, ljudi! Ne, braćo... Strpite se još malo, Potrka će
već nešto bolje smisliti, za sve, za sve...
— Kô što si i za se smislio! U Crkavice, crkavico! —
opet se netko sakri iza leđa.
— E, mali Šimaga, glavu kriješ, ma glasa ne možeš
skriti — opet se vrati dobrodušni smiješak — Kad smislim,
dođi, bit će i tebi od koristi... ma i meni od tebe!
— U Crkavice, crkavice!
— Ja ti rekoh, a ti kako hoćeš. Eto... Zbogom vam, ljudi
— i uputi se u Crkavice.
Ma kud u Crkavice prazne torbe, izvrnutih džepova, da
mu se još i nadničarske žene podruguju! Natrag u
Hercegovinu!
Ima pravo onaj dopuz omiški. Ne valja se s Bogom
igrati i njegovu srdžbu izazivati uzimljući isprazno sveto
ime njegovo. A kako ne znaš kad je isprazno a kad nije,
najbolje ga i ne uzimati. I neće! Pročeši malo pamet, i iskra
će sinuti!
»Hvaljen Isus!« »Vazda budi« »Pa kako ste svi
odreda?« »Kako Bog hoće. A kakvo tebe dobro nosi?« »Ne
znam je li dobro, ma smiješno je.« »Kako smiješno,
pobogu?« »Evo ovako. Kaže meni naš pop: »Potrko, sinko
— tako mene zovu, Potrka — ti za se u prošnju ideš, ma ne
bi bilo zgorega da i za svog pastira noge protegneš. Ne za
me, već za presvijetloga biskupa. Spopala ga otraga neka
gadna boljetica, u koju se ti ne razumiješ, kô neki čirevi a
nisu čirevi, više nabrekline, pa ne može ni sjesti ni leći, ni
377
zaspati ni zadrijemati, a crkveni je poglavar. Rekoše mu
učeni ljudi da je jedini lijek: iza svakog očenaša priviti novi
list duhana, ma onog hercegovačkog, najboljeg na svijetu, i
to od donje sredine. I biskup me zamoli da mu nabavim, a
on će platiti. Ja rekoh: »Presvijetli, kakav bi to pogan narod
bio koji svom poglavaru ni pačicu duhana!«... Eto, ljudi, pa
sudite sami je li smiješna stvar, da se duhan privija na
biskupovo prkno i još k tomu da prosjak, obučen kô
gospodičić, za biskupa prosa. Ljudi, smiješna stvar...« A
ljudima ne bijaše smiješno, te ga smrknuti prekorješe: »O
tom ćeš nam bolje reći kad za svoje budeš iskao!«... i birahu
najljepše pačice.
Pačica do pačice oka, oka do oke sto četrdeset i tri krune
do jesenskog oranja, a toliko ne prikupi ni osam prosjačkih
družina, jer se otvrdlim srcima pridruži i sušna godina.
Dobro. U, dobro! U, dašto nego dobro, bogareti!
Srebrenjaci zveckaju po džepovima. Divna smicalica! Baš u
tomu i jest vrag što je odviše divna i odviše upamtljiva, pa s
njom više nigdje gdje si bio, a posvud si bio; a ne možeš ni
s drugom jer si uz upamtijivu i sâm upamtljiv! Nije to više
po prosjačku, pa si kô zrak i tuđa živina, nit te tko gleda nit
te tko pamti. Sad si poslenik Božji, i svatko će te od prve
prepoznati!
Nije dobro. A opet i jest. Zima duga, pamet hitra, već će
nešto smuljati i ishitriti!
378
BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUŠTA
Do Svih Svetih i posljednji se vratiše kućama. Nadničari
sa svojom mršavom zaradom, ipak zaradom, već će nekako
kraj s krajem, dok je prosjacima bilo poodavno jasno da će
im ispred vrata i prije Poklada prozelenjeti »kljenova
nedilja«, ako ne padne i godina devedeset i deveta. No svi
su — kao po dogovoru — sa zebnjom i ledenom strepnjom
očekivali — prijašnjih vremena toliko obećavajuću — zimu,
u kojoj se jedino živjelo, ona pusta sijela i prela, gonjanja u
komušanju kukuruza, zamućene oči pri pečenju rakije, topli
zapah rasporenih utroba svinja i ovaca u doba velikoga
klanja, draškavi miris kaštradine i raštike dok oko
rasplamsala ognjišta kruži smrekova bukara praćena
nazdravicama i doskočicama, pričicama-strašicama, svirkom
dipala i svirala, gajda i pištaca, a s gusala sva čuda božja:
vile i junaci, konji vilenjaci, tusti, razigrani, krvi do koljena,
skokova do neba i stotinu čarolija što te po moždanima
češkaju i tuđom smionošću tvoj kukavičluk uljuljavaju u
slatki i opojni san na javi. Ove se zime neće živjeti, neće
sanjati... To su svi slutili, dapače i znali — osim prosjaka od
nevolje, koji su živjeli kô ptice nebeske i ljiljani u polju
stavljajući sve u Božje ruke — i jedni s drugima potajice
379
izmjenjivali tjeskobne i zloslutne poglede. Samo da ne bude
devedeset i deveta, i da prerano ne ugrize. Ali ono, kô u
prkos, već o svetoj Kati (sveta Kata — bili' gnjata) ne
napade do gnjata, već do pasa i do ramena, pa kako pade
tako i ostade.
A onda zlo udari. Premda bijaše sveta nedjelja, još k
tomu i očići, Kati Špirinoj vrag ne dade mira, te svrati u
Prisoje da u zavjetrini oko snijega iščeprka štogod suharaka
za potpaljivanje vatre. I taman da će rukom za panjčić pod
polom kad — jadna ti majka — sva se pola strese od
paklene smijurine. Kata se skočenu, gdje ne bi, ruke joj
padoše, klonu cijeli život, a ono malo duše što ostade
protrnu kao u plašljiva čovjeka kad iznenada u pomrčini
mrtvačke kosti planu. Godina je devedeset i deveta. Pošto
prvi zapuh užasa prođe, prikupi ono jadne snage što se
sakrila negdje po zakutcima, uzdiže pogled na Kuk, na ta
sablasna vražja počivala, viša od zvonika, i na samu šiljku
ugleda njega, Vukojarca. Ispeo se ondje baš onakav kakav i
jest: vučja glava s kozjom bradicom, s volovskim očima i
rogovima, jareće tijelo s medvjeđim runom, a noge kako i
dolikuje: jedna jarčja, jedna vučja, jedna medvjeđa, a na
stražnjoj desnoj konjsko kopito što razbija prije nego takne.
U svakoj dlaci po jedan đavao stoji i gleda kako narod mre.
Vukojarac visoko uzdigao glavu, smješka se onim
razjapljenim vučjim žvalama i pitomim se iščinja, baš kao
da ga ništa ne zanima do ove snježne bjeline i sjaja
smrznuta neba. Igrao bi se. I tako, na sreću, u Katu i ne
pogleda, te ona što je noge nose, više mrtva nego živa u
komšiluk. U glavi nijedne crne. Svi odmah razabraše da je
nadošla godina devedeset i deveta, godina u kojoj svakog
stoljeća Lucifer slobodno žanje na prostranoj njivi
Gospodnjoj, godina o kojoj se nikad ne zna kad će u
stoljeću pasti. No ipak bijaše potajne nade da se Kati
380
prividjelo — žene često vide što ni Bog ne vidi, pogotovu
ako su, hoćemo reći, bezmuže, a Kata je bila — i tu su nadu
uporno podržavali, premda se nitko ni od najstarijih nije
sjećao da je ovog stoljeća već bila godina devedeset i
deveta, i premda je do materica još pet žena iz različitih
zaselaka i na različitim mjestima Vukojarca vidjelo; ali kad
ga na tusti dan vidje i Antić Škomrlj, a na sam badnjak i
nadasve pobožni Copac Kikašev, i najustrajnije napusti
nada. Kad na Božić mačkule i trombuni ne zapucaše, već
mlako odušiše i zakašljaše kô sipljiv pas, ne bi druge već
sve predati u Božje ruke — pa što bude da bude — nek on
brigu brine kad svijet vragu predade! Nu uza sve to
predanje tjeskoba je razbijala srce o rebra, a koža se
neprestance ježurila od neotopivih mosura što su visjeli
negdje u grudima, zveckali kao praporci i srebreni uskršnji
zvončići.
Odmah po Novoj godini snova udari pušanija, po
prostranoj se goletnoj visoravni vražja bura ushukala, kao
da se ono preostalih vragova — što se ne mogaše smjestiti u
Vukojarcu — u njoj udomiše, da s vješticama zaigraju
bludno kolo i ugrade im na tucete nakaznih patuljaka,
jednookih repaša, mrȁkova, svinoga, rogozuba i ostalih
vještičjih kopilana. Bura kakve nitko ne pamti, govorljiva i
odrediva. Sad pljuska pljusne, sad bič klakne, sad medvjed
zamumlja, sad Vukojarčev smijeh brdo potrese; s divovskih
mutapa čas stresne studenu maglicu, čas stog snijega, a ljuto
se inje pod kožu zabija, ne možeš ni nosom promoliti. Na
ravnu opuhuje, u zaklonici gradi, smetovi kao kuće visoki.
Kučka jedna bijesna i bjesomučna — uspaljenica studena!
Smije se i plače, hihoće i jauče, zviždi i cekeće, cijuče kô iz
gnijezda izbačen golać, kriješti kô nezasitnica među pijanim
kirijašima, a onda se uzšapće kô nespokojni mrtvaci u
Kumovoj slami, da odjednom zatutnji kô sva zvona, svi
381
topovi i svi slapovi... u njoj su svi zvuci koje je ljudsko uho
čulo, zvuči nezaustavljivi, neotklonjivi, neotuđivi, neuništivi
i neprigušivi, svi prokleti zvuci svijeta sabijeni u jedan zvuk
ubojiti. I sve je izgubljeno na izgubljenoj cesti, puti
zatrpani, oputine zasute, škrape i jame nedužno bijele: svud
stupice za nevješte noge, a sve noge nevješte. I zečje i
ptičje. Gdje su oni kunini skokoviti skokovi — šapica se o
šapicu tare; gdje gizdavi otisci drozda — kraljevski se
čaporci u batrljke skvrčili...
... godina je devedeset i deveta.
Ljudi se zbili u kuće, u jednodijelne potleušice, vatru na
ognjištu i noću podržavaju — prsa izgori, leđa led ledeni —
gnjate prekrile modre šare, buganci prste obakovili, a
proklete se uši uzjogunile — i one u kosi i one u dlaci —
sišu i grizu, svi ih đavli grizli i sisali — krpetine palac
debele, tko će se kroz njih počešati! O jada! O nevolje! Da
je bar gruda pure a ne ove rijetke kukuruzne kaše! Da je i
klin-čorba, pa je začiniti šakom loja, a ni čvrljka nemaš!
Kad bi guda u bronzin raštike bar mrvicu nogu zamočila, a
ova se kriškica kruha, kô uho prozirna, u hljeb prometnula!
Da je i suza vruće varenike, pa se iznutra malčice zgrijati!...
Ma ovcama se i kravama vimena omosurila i opuzdrila;
doba mužnje prođe, a da i ne prođe što bi iz jadnica
izmuzao kad im daješ samo sasušeno jasenovo lišće, i to na
broj! Da prezimiš morat ćeš ih klati: ako zakolješ čim ćeš
preljetiti?! Prokleta bila godina devedeset i deveta, i
Vukojarac, i onaj tko ga dočeka, a najprokletija gavanska
Bosna i Hercegovina, i cesar što ih izopači i vlast ovakvu
skroji! Kad je zemljarina, daj! Kad je travarina, daj! Kad je
kuluk, daj! Kad je u vojsku, evo! A kad glad pritisne,
snađite se sami, umirite sami i pokopajte se sami! Kô za
Turčina, kô za Mlečanina. Svi iz usta, u usta nitko! I nikad
ne znaš tko ti je veći dušmanin — onaj što vlada ili onaj
382
koji ovog ubija da tobom zavlada — ali posigurno znaš da
su ti obojica dušmani. I svaka vlast, ma otkud dolazila,
dušmanska je. I tavori tako, tavori za brdima, za planinom,
za božjim leđima, bez igdje ikoga, bez igdje ičega osim
lažne nade i istinskog jada... tavori od prosjačkoga štapa i
žuljeva poklonjenih školjarskim vinogradima, tavori da
pretavoriš, ali nećeš ni to! Kad bi bar imao svoga proroka,
svoga Josipa Pravednoga, koji bi prije godine devedeset i
devete usnuo bar jednu debelu kravu... a bilo ih je. Moglo
se otcijepiti od pogana ždrijela, moglo se sačuvati poneki
varićak žita, pokoji ovčji šljuk, uzgojiti još koju ovcu, pa bi
bilo i mrvicu loja, makar užgana, ono loja. Ali tko će
pravednima Pravednoga dati!
Ako su ranije i imali nekakvu predodžbu o veličini
svijeta — pružao se mnogo dalje od dohvata njihovih štapa,
od Splita i Jajca, pa čak i od cesarskog Beča i završavao
tamo negdje u magli i tmini iza debelih crnih voda — sada
je potpuno izgubiše, kao da je Vukojarac i taj naslućivani
svijet prožderao i na životu ostavio samo Krajinu, za
posljednji slatki zalogaj. Jedva jedvice da iziđu iz kuće i
svrate u susjedovu potleušicu, ne poradi razgovora i zabave
— gladnoj duši razgovora nema — već u ludoj nadi da će
im odnekud miris suhe bravetine poškakljati nozdrve, pa...
eto, tako nekako, kao da si se i sam omrsio, jer i mirisi
ponekad znaju biti mrsni i zasitni. Poklade su. Prošlih je
godina i u prosjaka od nevolje mirisalo, a danas možda u
popa, u puškara Zele, u Kikaševih — ukoliko nisu već sve
sabili u guzicu — u Matana Puzdrina, u Čelanušinih... i u
koga još?!... Da bar vrag odnese ovaj snijeg — napade viši
nego ikad, pa nit se topi niti kopni — sišli bi u primorje —
odmah se proširi skučena slika svijeta — sišli bi svi do
jednoga, polijegali ispred vrata tih prokletih gavana, pa ako
ih ne bi htjeli nahraniti, morali bi ih barem pokopati.
383
Dok je selo tonulo u beznađe, koje već bijaše poprimilo
obilatu primjesu slatkoće, one užasne slatkoće što plavi
mučenike kad naslute tihe korake izbaviteljice smrti, dotle
su u smrznutoj crkvi pomodrjele usne mladog župnika
pokušavale žarkom molitvom otopiti zmrznuto Božje
milosrđe:
»... nikoga osim tebe i mene. I ako ih tvoja dobrostiva
ruka ne takne, pomrijet će. Svi će pomrijeti, premilostivi
Bože moj, i ostat će samo gadna usta bure da ti sveto ime
slave. Prekjučer i Brstilaču nađoše smrznutu; a nije umrla
od studeni. Bila je laganija od perca, pa su se ipak
ukopnicima koljena svijala, jer i sami postadoše laganiji od
dima. A prije Brstilače umri stari Markota, stari Ilija, stara
Marača, stari Jureša, dva stara brata Piplice, stari Jure
Skenderov, stara Roška, stari Ikiša, stara Čolinica, Babuša i
Bendinica, Nosuša, Čagljuša, Kujundžuša, Zagoška i
Grabovka... i nevoljni stari Divac svoju tužbu na tvoj sud
prenese... Devetnaest iz moje župe. A koliko iz drugih župa,
iz drugih sela, samo ti znaš. I sve starci. Zar nije čudno da
umiru samo starci? Ovi nevoljni praznovjerci vjeruju da ih
proždire Vukojarac. Ti znaš bolje i od mene da Vukojarca
nema, da sinovi glađu umoriše očeve eda bi se sami održali.
Jedna usta manje! Ovdje je zakon: jedna manje! Sutra će
biti još jedna, i još jedna... od sutra će ubijati djecu!
Razumiješ li, djecu?! Djecu koju si stvorio na sliku i priliku
svoju! Ali to više nije slika i prilika tvoja, to više nisu
djeca, to su samo oči, nijeme oči rasplinute od užasa,
goleme oči gladi što prekrivaju cijela majušna, nakazna,
zeleno-žuta, smežurana staračka lica, koja kao da se nikad u
životu nisu osmijehnula. Možeš li gledati ta staračka lica —
te još neotvorene a već požutjele pupove?! Možeš li gledati
kako bez grižnje savjesti, bez zračka pokajanja poklasmo
one što nam život dadoše i kako ćemo od sutra klati one
384
kojima ga sami dadosmo?! Ne možeš. Znam da ne možeš i
da ćeš im pomoći. Ne tražim mȁnu s neba, ali zaustavi ovu
buru i digni ovo prokletstvo snijega, da se može krenuti, i ja
ću krenuti...«
I kao nekim čudom o podne utihnu bura a podvečer
duhnu jugo, zavaljaše se tmaste oblačine i nastade povodanj
kakav se ni o Markovu ne pamti.
Još prije zore mladi se svećenik baci na konja i kroz
kišu, koja je sada polagano rominjala, odjaši da ostvari što
bijaše naumio. No već se na prvom koraku spotače.
— Ne budali, pope — nasmija mu se u lice puškar Zele
i stade podrobno razlagati kako nije cijeli život slagao
banovce u krune, krune u fiorine a fiorine u dukate, da ih
sad odjednom u jamu saspe.
— Nećeš ih sasuti, već spasiti dušu. Svi će pomrijeti,
Zele!
Puškar se osmijehnu s visoka, kako i priliči prvom
čovjeku u selu, prijatelju vlasti, u neku ruku i vlasti samoj,
pa prema tomu Bogu i znanju najbližem:
— A što ti tim tareš glavu i tuđi žrvanj vrtiš! Jesi
misnik, ma opet i nisi misnik... Ili ćeš ti mene učiti kako se
puška kuje... gdje, na priliku, dođe tetik a gdje kokot... a u
Božje se uplićeš. On je tu marvu stvorio i on najbolje zna
što će i kako će s njom... A ti ga kao učiš?! On ožeži
gromom, a ti mu podmjesti gromobran! On osini bičem, a
ti...
— Ne propovijedaj, Zele, jer to je napokon moj posao,
već kad ne daš novac, daj bar kola i malog Ivana.
— Dat ću kad me saslušaš. Velju, jesi misnik, ma opet i
nisi. Ispovijedaš Boga, a zakon mu pod noge! Ne reče li on:
»U znoju lica svojega jesti ćeš kruh svoj«? A što ti činiš?
385
Ono što ti znojni dadoše ti razdade prosjačkim nabiguzima,
vragu se ijedan ikad oznojio... Nije li to protiv Boga? Protiv
Boga je!... Stani, kad sam počeo i dovršit ću. Onda,
dragoviću moj, jesi misnik, ma i nisi... jednima redovinu
uzimaš, a drugima je križaš. Je li to pravedno?!
— A je li pravedno da mi ti daješ istu redovinu kao i
posljednji prosjak, i to onaj od nevolje?
— I meni jednako za pušku daje imotski poglavar i
Toma Kikin. I misliš da bi me Toma Kikin više poštovao
kad bih mu u pola dao? Ovo! Rekao bi da sam budala, kô
što i za te kaže. Znaš li ti tko je pravi misnik i koga najviše
časte? Don Luku iz Zagvozda i fra Filipa s Lovreća! Oni,
bogme ni za sevap ni napovjediti, ni vjenčati, ni mrtve
pokopati dok se ne namiri sve što im pripada! To i jesu
pravi misnici: s marvom kako valja, a ne mile-lale, na
junačke zalogaje... A sad uzmi konje i kola, i malog Ivana,
to ću ja već naplatiti — završi gospodarski Zele, pa se
paunski ogleda po vignju, po ono nekoliko jadnih ljudi što
mu se osmijehnuše škrtim udvornim osmijehom.
Među njima bijaše i Potrka, koji se od prekjučer zatekao
kod ujaka, kod njega i spavao, pa jutros na uranku svrnuo u
puškarov viganj, da mu puškar neke kukice iskuje.
— Jesu li ti ove dobre? — upita ga Zele.
Potrka mu preko ramena potvrdno kimnu, zaštitnički uze
pod ruku razočarana popa, izvede ga iz vignja i šaptom
upita koliko novaca ima.
— Svojih osamdeset i tvojih pedeset i sedam. Ne ljuti
se, vratit ću ti.
Potrka se najprije snebi — taj novac bijaše odavna
prekrižio, a po duši njegov nije bio kad ga je za popa
isprosio — a onda se pribere, primi stvar kakva jest i još je
u misli na široko razradi.
386
— E pa dobro — reče — a sad uzmi još četrdeset i tri
krune, neka je mojih sto na ravno.
To toliko ganu mladog svećenika da stade glasno moliti
Potrku da mu, za ljubav Božju, oprosti one puste uvrede u
naglosti izrečene, a potom mu stade dobrotu kovati u
zvijezde.
— Ne trči pod rudo — šapnu mu Potrka — samo je Bog
dobar, a Potrka zna što čini. Moj ćeš kukuruz podijeliti
onima koje ti ja nabrojim i šapnut ćeš im, onako izdaleka,
da sam im ga ja poklonio.
— I pravo je da se kaže. A sad uprežimo kola.
Još je prokišnjavalo kad troje zaprege i pet šest
slobodnih konja veselo krenuše prema Šestanovcu, do
trgovca Bepa Katunarića.
Kad u Bepa ni sjemena za lastvicu. Razjagmiše Katuni i
Žeževica, ljuta Ljut i Potpoletnica, razjagmiše, raznesoše što
za novce što za zlato, što na obveznice, što na vjeresiju.
— Daj onda ječma.
Ali ni ječma ni pšenice, ni napolice ni sumjesnice, ni
prosa ni bara, ni igdje ičega. I tko zna kad će biti. Zima
bijaše duga i zubata, glad pritisnu i onog koji novca ima, pa
da ovaj čas stotinu kola iz Splita krene, u kasu bi ih
istovarili.
— A ima li ga u Splitu, šjor Bepo? — upita don Petar.
Tko zna gdje ga ima! Godina je devedeset i deveta
posvuda, puti zatrpani a more nesklono brodovima. Ako su
štogod i dovezli, dovezli su iz Rijeke ili iz Italije; iz Bosne
nisu, planine su, i turskih kola od Svih Svetih nije bilo.
Nego, ako im se nije teško zamučiti do Kupresa — snijeg je
valjda i ondje popustio, pa su za ciglih osam dana i tamo i
amo — naći će posigurno i ječma i krumpira.
387
Za ciglih osam dana! A koliko će ih za tih ciglih osam
dana pocrkati od gladi!
— Čuje se da je u Makarsku došlo kukuruza i ozimice
— reče neki seljak sa strane.
— Potrko, momče moje, ded na konja — uzdrhtalo će
don Petar — kola će polako za tobom. Ako bude, kupi i
čekaj; ako ne bude, grabom natrag, pa uzdajmo se u Boga i
ječam kupreški.
Na sreću u Makarskoj bi kukuruza, ma trgovci nabili
cijenu — pasmina praseća i tvorovi smrdljivi — naš
sprovod, njihov pir!
Kad se podnoć Potrka s punim kolima vratio na
šestanovac i upitao za don Petra, rekoše mu da je odjašio u
Split. Vele, zašuška mu šušak u glavi, pa ravno biskupu i
namjesniku; a ako bude od potrebe, i banu u Zagreb i
cesaru u Beč, pa nek daju ili neka kolju!
Kad u biskupa, ono tamo već nekoliko okolnih župnika,
koji don Petra obavijestiše da su s njima došli kotarski
poglavar i općinski načelnik s oba prisjednika, pa sad
vlastima izlažu smrtno stanje naroda.
I crkvene i svjetovne vlasti širom srca otvoriše, iz duše
uzdahnuše i rekoše: »Bog i cesar svojih ne zapušta!«
Tako im rekoše, tako im svaki reče, i svaki srce i dušu
otvori, ali kesu nijedan. Bog će i cesar!
»Ovo! — odmjeri Potrka od šake do lakta i progunđa u
sebi i za se — Ako ovom ludom »vodenjačom« ne mućnem,
sve će lijepi vrag odnijeti! Mućni, Potrko, suzo djedova i
diko moja, mućni... Bog će i cesar! Lijepi ti ih đavao... ah,
Bože, oprosti!«
388
II.DIO
389
IZ PRIBILJEŽAKA DON PETRA FRANČESKA
OMIŠANINA
(Donosim samo nekoliko izvadaka iz preopširnih don
Petrovih pribilježaka, tek toliko da očima očevidca mrvičak
osvijetlimo ono vrijeme, usput i da se osvjedočimo kako su
poneki seoski župnici perom ubijali dokolicu. Gdjekad su to
bile pjesničke crtice, gdjekad vjerska i ćudoredna
razmatranja, a ponekad suha riječ i gola činjenica
krasopisom ispisana. Od te se dokoličarske rabote malo što
sačuvalo: ili bi rukopis pod stare dane uništili sami tvorci —
prošlo vrijeme, prošlo breme — ili njihovi nasljednici —
đuturumi njaču i budalaču — ili bi ga jednostavno izglodali
miševi i vlaga rastočila. Nestrpljivi čitalac može ovo
poglavlje preskočiti bez velike štete po samu pripovijest, a
strpljivi će možda i u njemu otkriti poneku radost i pokoju
suzu.)
»Donapokon okopnilo. Sunce zasjalo, izbrazdani se krš
prekrio golemim mutapima žutog tilova cvijeta i zelenog
lišća jasenova, doletjele čiope i lastavice, uzvrvjeli
mravinjaci, uzujali se stršeni i bumbari, iz ulišta izmiljele
pčelice — pa radišno od ljubice do nezaboravka, od jaglaca
do majčine dušice, od trešnje do višnje — sasušene labrnje
390
goveda i sitne stoke ovlažile se rosnim muharom,
troskotom, dvornjakom, slavkom i kozlacem, živi puži
cvrče na ražnjićima i nedopečeni nestaju u istanjenim
želutcima, dok iz mog lonca miriši gorko zelje: žutinica i
grzdulja, tinjasti bljušt, tusti tušt i kiselkasti štir što svoje
teške mesnate pločice ne može od zemlje — proljeće je.
I sve je kao svakog proljeća, a opet nije. Doimlje se kao
posuvraćen kamparan i hlače na promaju a bez sponja. što
više obilazim zaseoke, to me taj nelagodni osjećaj
posuvraćenosti svijeta sve više prozirnije i čini mi se sve
poznatijim, mnogokrat doživljenim i proživvljenim dok me
na kraju ne podsjeti na sjemenište, na ono sjemenište u
prvim danima poslije praznika, poslije povratka iz mog
bučnog Omiša. I tamo i amo: ljudi okljaštreni, probršćeni. U
sjemeništu bi se svijet naglo sveo na mnoštvo dječaka i
šačicu odraslih: nigdje momka ni djevojke, nigdje žene ni
djeteta — svijet podrezan, nedorečen. I ovdje je takav,
podrezan i nedorečen. Nigdje starca! U cijeloj župi
nijednoga starca! Pomoriše ih glađu iz straha pred glađu, u
godini Vukojarca. I sad se ti preostali pedesetogodišnjaci
usplahireno osvrću a da i ne znaju za čim se osvrću. Ili
možda znaju? Znaju! I te kako znaju! Osvrću se da vide
stoji li netko između njih i smrti. Ne stoji. Prije je stajalo
cijelo čislo pomorenih staraca, sve do Šimuna Skendera,
koji preminu u sto i trećoj godini i koji punih deset godina
zazivaše Boga da ga uzme, a Bog ne htjede. Istina! Starci
postaju sve umorniji od života i sve se življe srađaju sa
smrću. Ali srodi se ti u kojemu život kipti! A u svima koji
ostadoše život kipti, pa se stoga i užasnuti osvrću ne bi li
našli koga, koji bi bar po određenju bio pred njima... Nigdje
nikoga. Oni su prvi do smrti, i u mojoj župi, i u cijeloj
Krajini, jerbo u cijeloj Krajini pomoriše starce, i tako sami
sebe osudiše da gledaju ono što nikada ne bi vidjeli, da se
391
danonoćno suočavaju s onim što su dotad za pameću
nosili...
— — — — — —— — — — — — — — — — — —
Prilikom crkvenog goda u nekom selu, svi se okolišni
župnici tamo skupe, da onamošnjem župniku budu na
pomoći i na ručku. Tako se ovog ljeta — na svetu Anu —
okupismo u Poljicima. Bijaše nas jedanaest, što popova što
fratara, i imotski župnik fra Rajmund Rudež, koji nam
priopći, da je Njegovo cesarsko i apostolsko veličanstvo iz
osobne blagajne poslalo trista fiorina za gladne u Krajini.
Na to svi kliknuše premilostivom vladaru i po starom
hrvatskom običaju ispiše zdravicu.
Kako je mene sve upornije i sve opipljivi je prožimao
duh pokojnoga don Pavla i buduć mi neki crni kamen
pritisnuo žličicu, čaše ne digoh, već povikah:
— Nek i te sramote! Nek svećenici Božji bogohulniku
nazdravljaju!
Njima čaše u usta kô pršuti o kljuke, oči im se po licu
razliše, a mene baš to njihovo zaprepaštenje osokoli i
uzjoguni:
— Dašto već bogohulniku! Jer tko osim Gospodina
našega Isukrsta može s trideset dukata prehraniti i trideset
ljudi, kamoli dvadeset i sedam tisuća, koliko je gladnih u
Krajini!?
Na to se fra Rajmund uozbilji i podignu obrve:
— Pravo reče, brate, baš pravo! A mi... baš budalasto...
Eto, i nama prosvjetiteljima narodnim možeš gnjilom
jabukom oči zamazati!
— A sad vam ih don Petar opra, pa premilostivoj vlasti
jezik plazite umjesto da s njom i s gospodom u slozi
proživite — podrugnu se debeli don Luka, jedini pop u
392
Krajini koji je s onom šačicom talijanskog i talijanaškog
činovništva u isti rog puhao.
Kako sam ga i poradi drugih nepodopština na zubu
nosio, to uskočih u već otvorena fra Rajmundova usta:
— Tako je, moj don Luka! Tko te kruhom hrani, toga
ocem zovi. I sve ćemo na koljena pred talijanskom
gospodom, i pred tobom, buduć si s njima ko opanak i
obojak, rep i stražnjica, buduć da si i sam Talijan, moj don
Luka Karapandža, jer Karapandže očito, već po samu
imenu, od Romula i Rema lozu vuku! — Po suzdržanom ali
pakosnom smijehu razabrah da se i u srcima svih ostalih
svećenika grešna naslaga otopi, to više što to rekoh ja, baš
ja koji se zovem don Piero Franceschi.
Don Luka planu i zarudi, ali ne odgovori, već — kao i
svaki privlastica kad se nađe opkoljen prkošljivcima —
dušu u se, sramotu poda se.
Čini mi se da ga fra Rajmundu ipak bješe žao, pa će
nekako blago, očinski:
— Ne uzmi svaku k srcu, moj don Luka. Nu ova je stvar
i suviše ozbiljina, da bi se oko nje šale poskakivalo. Stoga
me zanima kako ti to zamišljaš da se koljeno prigne i u
slozi poživi? I tko da koljeno prigne? Dvadeset i sedam
tisuća domorodaca ispred dvadeset i sedam dotepenih
talijanskih činovnika i stotinjak domaćih izroda, koji ni
riječi talijanski ne umiju a Talijanima se nazivaju?! A ti
izrodi — među njih te ne miješam, Bog nek mi sudi — ti
isti izrodi, te tužne privlastice do jučer bijahu Turci, danas
su Talijani, a sutra će Nijemci, Mađari, i Kinezi ako
ustreba... jer pogana krv privlastička teče iz koljena u
koljeno do smaka svijeta. Pitam se, moj don Luka: otkud to
da dotepenci Depolo, Colombani, Mirošević, doktor Mazzi i
još neki gotovo cijelo polje što zadobiše, što pokupovaše,
393
tako da i okopoljce na prosjački štap stjeraše? Liječnik bi
morao biti što i fratar, gol i bos, i s narodom plačan. A
doktor Mazzi umjesto da za koricu kruha liječi, s bolesnika
kožu guli i ne ispušta je iz ruku dok i posljednju krpicu ne
odere. Onda stani i pani, lezi i crkni! I još te pitam, brate
Luka: ima li besmislenijeg užasa, ovaj, užasnijeg besmisla
od talijanskog jezika u upravi Dalmacije? Preko pola
milijuna Hrvata, a Talijana i njihovih pripuza ni petnaest
tisuća! Ne vapije li to osvetu pred licem Božjim, to, da
šačica vjetropira ovim narodom vlada i ovom narodu sudi, a
da njegovu obranu i ne razumije, da mu sudi kô njemaku u
njegovoj rođenoj zemlji, na njegovoj vjekovima čuvanoj i
sačuvanoj šukundjedovini kano u Turske zemane, pa još i
gore? A ti, da u slozi poživimo! »Livada je moja
djedovina...«
Dok je govorio neprimjetno je iz orukvice habita
izvukao ispresavijan i od prevelike upotrebe dobrano
izhaban list papira:
— Evo što nam o toj slozi nedavno u varošu govoraše
naš narodni zastupnik, naš don Miho Pavlinović, starina i
uzdanica naša: »Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onome,
koji neće hrvatskog jezika ni hrvatskog prava. Na Hrvatsku
mrze oni, kojima se hoće gospodstva na hrvatskoj zemlji,
nad hrvatskim narodom. Da, sloge imati nećemo pod
hrvatskim imenom s onima, koji bi htjeli da zaboravimo
hrvatsku prošlost; da se odrečemo hrvatske budućnosti. Da,
sloge neće biti s onima, što od hrvatske države otkinuše udo
po udo, te za se prirediše pokrajine, županije, kotare,
gradove, slobode za svakoga, izim za samoga Hrvata. Što bi
nam dala sloga s takvima? Da ostanemo na vijeke u nevolji
do koje nas dotjeraše: bez cjelokupnosti, bez samostalnosti,
bez države, bez narodnosti, bez jezika, bez hrvatskih
sloboda; jedni u Latine, drugi u Nijemce, jedni u Mađare,
394
jedni u Turke... Vidiš u kojoj smo nevolji ljutoj; nemamo
hljeba, nemamo puta, nemamo trga, nemamo prometa,
nemamo učionica, ni sudova da razumimo... Naša su polja
vodom potopljena; naši su krši potocima oderani. Nemamo
šume za ogrjev, nemamo prediva za odijelo; turske gore
siječemo, tuđe obojke kupujemo. Našim morem tuđi
brodovi plove; naše mišice tuđim gospodarima izmet čiste;
Turke i cincare dvorimo, da koru hljeba zaslužimo. Na
stotine odlazimo glavom po svijetu, da u prekomorskoj
raboti, kao Faraonovi argatari, staru i nejaku zimnicu u ove
grozovite krše dovučemo, ako prije na tuđem ognjištu ne
zaglavimo, ako starcu babi i sirotoj djeci pust glas ne
dođe... U toj višegodišnjoj smetnji tko to da razmrsi?
Svijestan puk. Ko da puk usvijesti? Živo hrvatstvo. Da, živo
hrvatstvo. Zatočnici narodnosti i slobode, branitelji narodnih
prava... I puk će razumjeti da on nije rođen prosjak, da on
nije nahod; jer je Hrvat, od hrvatske slavne i samostalne
države... Za hrvatskom zastavom ustat će jednodušnije
puk... Ti ćeš, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama
sljubiti razdore; ti ujediniti, što zlotvori iscijepaše; ti
zacijeliti, što vjekovi rastočiše, ti usvijestiti, što tuđinac
obesvjesti, što raskolnici obeščastiše...«
— I što će potom biti? — upitah, ma nekako tužno,
žalostivo.
— Zasjat će sunce narodu momu. I bit će svak na
svomu, Hrvat na hrvatskomu! I Hrvat više neće tuđe
stražnjice osaljivati ni drugima prijestolnice graditi, već će
ono što stekne i namakne na se trošiti, sebi podizati crkve i
škole, ceste i željeznice, tvornice i brodove, a svojoj će
nadarenoj djeci omogućiti da bezimeni ne sklanjaju
pjesmice po sijelima i svatovima, već da imeniti sjaju s vrha
Siona Božje i sveopće čovječanske uljudbe i da svoje
talente ugrađuju u sveti hram hrvatske, a ne talijanske,
395
njemačke i pitajvraga čije kulture, da budu pjesnici i kipari,
učitelji i učenjaci, odvjetnici i liječnici narodni, da budu...
Dok je sav nezemaljski zažaren, govorio i govorio, i
govoreći već u duhu gledao ostvareno to živo i divotno
hrvatstvo, meni u ušima odzvanjaše jasnije nego ikad
prokletstvo Božje iz don Pavlovih zapisa: »Pretpostavite mi
zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se u njoj,
ali gospodari njeni nikada više nećete biti... I tuđinci će biti
krunjene glave vaše, krvnici vaši, suložnici žena vaših i
očevi djece vaše... Evo gle, i srca će vaša sveudilj vapiti za
slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati.
I sveudilj ćete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji
vašoj na vaš vrat uzjašili, da novima vrat umjesto sedla
podmetnete. Htjeli ste zemlju? Eto vam je! Prokletstvo vaše
bit će u njoj, u brdima njezinim, u dolinama njezinim, u
morima njezinim, u rijekama i jezerima njezinim! I neka
bude tako!«
Htjedoh im reći to i štošta drugo, ali videći ih obasjane
žarom nade kao gladnu djecu priviđenjem hljepčića kruha,
ne mogoh... jer tko može biti tako zao da samrtniku što
sanja o svijetloj dúgi budućnosti, dovikne: »Sutra ćeš
umrijeti«?!
——————————————————
Ima tamo negdje uz Jadran-more planina visoka,
grozovita, i nitko ne zna što je za planinom, za visokom, za
grozovitom, tek čuje da gogoljaju jauci, jauci za Jaukplaninom. Ali nitko nikada ne poželi vidjeti tko to groban
jauče za Jauk-planinom, za visokom, za grozovitom, jer svi
koji slušahu bijahu slijepi, slijepi sobom i slijepi od sebe...
——————————————————
Svijet se sužava i sužava, kao u krvavu snu, u
snomorici. Gdje li se djenuše one puste zemlje i gradovi,
396
posuti draguljima katedrala, čudesnim palačama i mirisnim
vrtovima što u mladog kapelana svoje bujne sokove
pretakahu kao jedra njedra majke hraniteljice? Kud se
djenuše puste raspjevane uljudbe i kulture, što me iz stotina
knjiga zapljuskivahu, i življahu u meni kao dio mene i
primahu me kao dio sebe?! Kud li se djenuše?! Utonuše u
maglu i s maglom ispariše.
Ostade samo gorko zelje i tuga za nekom neodređenom i
neodredivom Hrvatskom, u kojoj se nikad neće razdaniti.
Do mene dopiru još samo biskupske poslanice, gorke i
besmislene svađe Hrvata-pravaša, Hrvata-narodnjaka i
Hrvata-talijanaša iz varoša Imotskog, svađe žučljive i
podmetljive, kao svađe žena-uspaljenica koje bi jedna drugu
u kapi vode... Razabirem još samo sebe i ovu svoju
žalostivu pastvu na rastočenu i ispranu kršu, ove svoje
čobane i težake, nadničare i prosjake, koji se opet počeše
vraćati s punim torbama žita i mješčićima ulja.
Je li se to duh don Pavlov u meni nastavio, te ne želim
ni prekoračiti međaš svoje biskupije, baš kao što ni on nije
želio niti ga je prekoračio izim ono kad Vrtirepku s
mrtvacem vjenča?
Ostati ovdje za planinom, za visokom, za grozovitom, za
Jauk-planinom, gogoljati u gogolju jauka i jecaja, ukopati se
u kamen, u gomilu, u stećak djedovski, obijeliti kosti
ponižene, da više nitko ne uzmogne razabrati što je kost a
što kamen.
Nije li sve to ipak prerano naletjelo, nije li to umiranje
na početku života...
——————————————————
Nedostaje mi onaj sebeglavac pogrdni, što ga Gospodin
obdari sa svih deset talenata— kud li će ih rasuti! Eto prođe
puna godina, a ni dopisnice. Kao da ga još uvijek gledam:
397
sad na ćulku, sad na kuku. Stoji i pilji. Nit se komu javlja,
nit odzdravlja. Stoji i pilji. Suludasto. Samo su mu uši
ušiljene. Još sušanj ni do njega, a on već na drugom kuku.
Prhne ko kamenjarka. Pa opet stoji i pilji. Ma baš suludasto.
I tako cijelo bogovetno ljeto, cijelu bogovetnu jesen po
godini Vukojarca.
A onda negdje s proljeća dođe k meni. Sve se smješka.
Gledam ja: nije to suludast smiješak, ma nije ni pravi, već
kao odnekud izrezan pa prikrpljen, baš neznalački
prikrpljen. Veli on meni: »Smislio sam, pope!« Ja upitah:
»A što?« On preču, pa okrenu: »Prišapnu li ti Antalagi i
Jokalagi, Galeši Šantinu i Keku, Tutkalu i Srbiguzici, a
posebice Šimagi Malom, da ih moje krune od smrti
izbaviše?« A kad potvrdih, on nastavi: »Prišapni im još koji
put, bolji si!« »A kud si to naumio?« ne izdržah da ga ne
priupitam. On reče: »čut će se!« Zatim se ponudi da će
vojnom referentu odnijeti popis dogodišnjih novaka —
župnici su, naime, dužni svakog proljeća povaditi iz
matičnih knjiga za levu dozrele momčiće. Ja mu zahvalih, a
on se kô obrecnu na me: »Moje ime izostavi, kano da ga
nikad i ne bi!« Kad se tomu usprotivih i rekoh da se Boga i
cesara mora služiti, on se iskrevelji: »Jel' onog cesara što
cijeloj Krajini udijeli maltene kô ti i ja našem selu?! Križaj
me iz njegove čete!« »Ne mogu, ne mogu...« oprijeh se i to
žestoko. On samo prezrivo objesi donju usnu: »Don Pavao
bi mogao!« Ovoj je marvi don Pavao ostao kao oličenje
čovjeka pripravna da učini svaku nepodopštinu za dobro
njihova prokletog prkna. A opet mislim: momče pravo
govori, što mu ne bih učinio! I učinih. A onda još jednom
priupitah: »A kud si to nasmjerio?« On opet reče: »Čut će
se!« Ali ne ču se sve do dana današnjega. Zaglavi li negdje?
Baba mu Anđuka o Ilijnoj preminu, otac mu Jokaš i stric
398
Copac potežući amerikanske dolare zaboraviše da se u
znoju lica svojega i s ramena svoga kruh svoj jede...
——————————————————
Kao da netko šapnu: »Stan' der, bolan!« Ja stadoh i
pogledah prema merteku, jer mi se učini da otud glas dođe.
U tom času ču se silna škripa, i jedna od poprečnih greda —
o koju bijah objesio tri četiri plećke i peču slanine — tras...
ni dva koraka ispred mene. Da ne stadoh, pogiboh. Gledam
gredu: izobana nije, pukla nije, već pravo kao da ju je netko
iz zida iščupao. Nisam sklon da naravno vrhunaravnim
tumačim i očito skrovitim objašnjavam, ma ovdje se moj
inače bistri razum dobrano zamuti. Ne zbog onog šapta — u
ovoj se bučnoj tišini samoće vazda nešto privida i pričuka,
prirodno je — već zbog grede, koja očito priviđenje nije.
Gledam je, pipam je: otcijepila se nije, pukla nije, sama se
iz zida nije mogla iščupati, već da su je miševi nategli.
Miševi nisu, ni stotina ih ne bi čabrunčić pomaklo, a kamoli
gredurinu.
Što je, dakle?
Jedino sila nečista, đavaoska. A šapat? Bit će od usta
mog anđela stražanina. Ma čovjeku je anđeo stražanin
uvijek uz rame, uz uho, pa zašto bi se pod mertek zavlačio?
A šapat dođe baš otuda gdje se — po don Pavlovu
govorenju — nalazi lôg onog sićušnog dušića Proska. I ne
imadoh drugog razumna tumačenja, osim da su gredu
iščupali oni obijesni duhovi — o kojima je don Pavao
također govorio — a Prosko im u posljednji čas zlu namjeru
osujetio. Istina, to ovako brzopleto zaključujem, no
stanovito odlučih da se tim malo ozbiljnije pozabavim.
——————————————————
I ove godine udari na Krajinu suša i nerodica: što sunce
ne sažga, otuče krupa. Iz moje župe još trojica momaka,
399
kršnih kano gora, dobiše »šip-kartu« i odoše preko debele
vode. Iz drugih župa ode ih još i više. Opustjet će ova
zemlja, ma opet i neće, jerbo je Gospodin u prokletstvu
svomu kao i u blagoslovu jednako postojan.
To dade povoda fra Rajmundu da se i opet javno na
vlast okomi, da je optuži kako narod hotimice s djedovskog
ognjišta u roblje šalje, umjesto da mu javne radove otvori,
ceste i škole gradi, jerbo narod bez svoje inteligencije trup
je bez glave, košnica bez matice, crkva bez svećenika i
nebo bez Boga. Ali njima je zgodnije da nepismenu raju
odgone u galijote i janjičare ili ovako, preko debela mora...
a ono malo i slučajno obrazovanih naših ljudi odvlače u
Italiju i njemačke zemlje, da svojim blistavim umom
njihovu kulturu grade... od Klovića i Medulića do Kunića i
Boškovića...
Bože moj, uvijek li se na isto navraća, kao sveti Ivan na
»Ljubite se među sobom!« i slijepi Katon »Ceterum censeo
Carthaginem esse delendam«. Ali od ovoga ni poljuljati,
kamoli razoriti.
——————————————————
Kad obave dnevne dužnosti — izmole časoslov, podijele
sakramente kakvu živu ili umirućem — gotovo svi župnici
cio bogovetni ostatak dana provode u posjetima i čavrljanju
s okolišnim župnicima, ili pak konja razigraju, pa uzbrdo i
nizbrdo, ili se sa seoskim momcima nadmeću škriljke i
kamena s ramena, ili se jednostavno po komšilucima šetkaju
i u seoske se razmirice spliću. Ovo ne iznosim ni da
ogovaram ni da kudim, već da se vidi koliko besposlen pop
dragocjenog vremena ututanj poharči zujeći zadovoljno kô
muha na smetištu i u tom mu nerazumnom zujanju sva
duhovna ticala otupe, baš kano kad se prsti prekriju
400
žuljevima, a žuljevi se u kopita prometnu pa osjeti svilu
među njima!
Jagodice prstiju treba uzdržati i njegovati. Ali uzalud ti i
njegovanje ako s njima vječno nešto ne dodiruješ, ne pipaš i
ne istražuješ. I kao što slijepac vršcima prstiju može i ćuh
vjetra napipati, tako i čovjek, dugo godina izoštravanim
ticalima duhovnim, može i ona najfinija eterična bića oćutiti
i putujući njihovim obrisom i sam im lik i oblik odrediti.
Poslije onog slučaja s gredom bijah se zavjetovao, da
sve svoje slobodno vrijeme posvetim izoštravanju tih
duhovnih ticala. Zatvorio bih se među četiri memljiva zida
župnog dvora, sjeo na hrastovu klupu, metnuo ruke u krilo i
zatvorio oči, te bih tako — nepomičan i ukipljen — ostajao
satima. Ispočetka se nije ništa događalo, osim što bi
uobičajene mrlje boja plutale ispod spuštenih vjeđa,
šumorili već poznati šumovi tišine i spopadala me
vrtoglavica.
Malo pomalo među tim mnoštvom bezobličnih
plutajućih mrlja, ponekad bi se javila jedna određena oblika
i određene boje. Nu kad bih je pokušao zadržati, hitro bi se
oku izmakla i sunovratila preko ruba ponora tmine. Gdjekad
bi se oglasio i poneki zvuk izdvojen iz onog općeg
nerazlučivog snoplja šumora, ali čim bih ušiljio uho, u tren
bi se izgubio, a s njime bi nestao i onaj cijeli šumor, tako da
bi načas zavladao stravični gluhi mir kojega u prirodi i
nema, ona sablasna tišina što podsjeća na zjalo paklenog
jezera i na čas smrtni. Zatim bi opet veselo zaplovile boje i
razigrali ze zvukovi.
Iz dana u dan ona bi se izdvojena mrlja sve više
uobličavala, sve duže zadržavala, a zvuk postajao sve
jasniji, tako da bih ponekad razabrao i pokoji oblikovan
glas, a među prvima »m« i »n«, dok — negdje pod konac
401
treće godine napornog razmatranja — ona mrlja ne poprimi
ljudsko obličje, ma sitno, sićušno, a opet u svakoj crti tako
oštro — čudo jedno! I onda se to sićušno djetinje lice
razvuče u veseo i neuvredljiv smijeh: »Hihi... pope!«
Premda sam znao da jednom do slična mora doći, ipak
me srsi prođoše, te se iz te obamrle ukočenosti trgoh baš
kao sneno pašče kad mu na rep staneš. I kao što bunovno
pašče opet nepogrešivo zna kud će pogledati, tako i ja
pogledah baš onu gredu, koja — po don Pavlovim riječima
— bijaše Proskovo utočište. Pogledah i imah što vidjeti! Iza
grede proviruje ono isto sićušno i vragoljasto nasmijano
lice: »Hihi... pope!«
I tako poslije pune tri godine mučnog i strpljivog
trapljenja uspostavih prvi dodir s malim, jogunastim don
Pavlovim dušićem....
——————————————————
Godine pete poslije Potrkina nestanka s proljeća stiže
pismo, a u pismu piše: »Dragi pope, hvala budi Bogu, ja
sam zdravo i napokon dobro, što i tebi želim od Boga i od
srca svoga. Ded, molim te, pošalji mi Antalagu i Jokalagu,
Galešu Šantina i Keka, Tutkala i Srbiguzicu, Dodijala i
Kekeza, a najpače Šimagu Maloga. Mogu ti reći, da će se
uskoro čuti kako nađoh njive i vinograde Gospodnje po
kojima ćemo pabirčiti i paljikovati kao da žanjemo i
trgamo. Zasad ti šaljem sto i četrdeset kruna: podaj
svakome od imentovandh po deset kruna za popudbinu do
Sarajeva, gdje ću ih pričekati a preostalih pedeset tebi da
rečeš mise za mile dušice djeda Kikaša i babe Anđuke.
Čudiš se što znam da je umrla. Ne čudi se, jerbo svjetski
čovjek sve na tanjuru ima i ne čeprka po čanjku kô vi dolje,
pa vam rose ni kosu ni otkosu« — ovo poslednje ne
402
razumijem niti ću do Sudnjeg dana umjeti razumjeti. Ali,
poslah mu što je tražio.
——————————————————
Danas, licem na Duhove, netom poslije velike mise
iziđoh iz crkve, probi mi uši neki piskutljivi glasić, koji
zviždaše baš kao da na pištaljku zviždi: »Protiv svake
boljkice i bolje, protiv svake tuge i nevolje, zubobolje,
trbobolje, srdobolje, kostobolje, protiv kuge i kolere,
posličine i tišike, protiv vrana i gavrana, skakavaca,
gundevalja protiv svega što ne valja...« Gledam ja: stotine
se ženskih ruku kao jedna njemu pruža. Vidim ja: krune mu
daju, a on njima neke sićušne zamotuljčiće, plosnate, u
modru papiriću, kao cerotiće neke. Pitam ja: tko je to i što
prodaje, a meni će stara Šimunduša zlobno, ma baš zlobno:
»Dobar čovjek pomaže sirotinju, a ne ko ti!« i zlonamjerno
mi stražnjicu okrenu. Na to mi priskoči crkovinar Marjančić
i objasni, da to neki nabožnjak s Tijarice prodaje moći od
pomoći, komadiće habita svetoga Ante. A ja šiknuh, i
skočih kô munja i kô munja udarih nabožnjaka, izdevetah
ga onako na prepad, ma baš šakama izdevetah. I Bog zna
što bi se zbilo, da se lupež nekako ne iskobelja i ne umače u
brdo podvita repa, baš kao pašče koje nitko drukčije ne
pomilova nego ja njega. Žene se najprije usplahiriše, a onda
užestiše i zagrajaše, te na me drvljem i kamenjem, da im
milost Božju i pomoć ljudsku kratim, da ih u jamu turam i
nikom ne dam da ih vadi; umjesto da im kao don Pavao
pomažem, ja još po pomoćniku Božjem kô po đavlu
paklenomu... Kad rekoh da ono nije pomoćnik Božji već
vražji i lopuža, i da ove krpetine što im po krunu prodaje
nisu od habita sveca iz Padove, već od turskog đotluka,
Matija-Opaklija ciknu kô guja ljutica: »Lažeš, pope, lažeš,
jerbo propast našu išteš! Išteš, jer da je ne išteš zapis bi mi
ispisao, i moje rajno ne bi umrlo!« i kô ranjena lavica unese
403
mi se noktima u oči. A za njom se sve unesoše, pa udri i
udaraj: e pomorih im djecu, e pokrepah im živinu, e krupom
im otukoh polja i vinograde, e bolestima ih sapeh i
rastočili... Bukti u njima kô u suhoj kupini. I u tom užasu
poludjele vriske Matija-Opaklija, luda u očima, proštenja
samo ono ludo »um!« i kano što se poskok hitro na nogu
baca, tako i ona svoje crne čampre na moj obraz baci i
povuče. Kô da me stotinu munja zapara. A krv svećenička
umjesto da obuzda ludost, još je više oslobodi. I da me
Marjančić s još nekolicinom razboritih stvarno na rukama
ne iznese, lude bi me žene rastrgale.
»Ne uzmi im za zlo, pope — smiruju me crkovinari —
nije ni njima lako. Otkad pokojni don Pavao preminu,
umnožiše se smrti i bolesti, čemeri svakojaki.« »Zar sam ja
za to kriv?!« »Nisi kriv, ma ljudi misle da bi ih sve to
minulo kad bi zapis u njedra turnuli«. »Nek turnu
škapulare!« Oni me pogledaše sažalno: »Škapulari nemaju
tolike moći. Piši nam zapise, pope!«
Što mi je činiti, milostivi Bože moj, što mi je činiti
među ovim kršćanskim poganima? Eto, molim, misim,
odjeću bolesničku blagosivam, gamad svakovrsnu po
poljima zaklinjem, procesije vodim, ne mrsim i postim,
svakako se trapim i svakovrsnu pokoru činim... Ali oni
zapise hoće! Hoće praznovjerje! E pa kad hoće, dat ću im!
Ali u njima neće biti riječi čarobnjačkih i smumljačkih. Bit
će samo riječ tvoja, molitva i psalam tvoj...
——————————————————
I ove godine — šeste po svom odlasku — Potrka posla
stotinu i četrdeset kruna, a ja mu poslah novu devetoricu:
Miju Mrkušića rečenog Izdušak, jer se pogrda nakljuka
kruha i češnjaka pa poda se duši, potom Marka Skočimiša,
Ivana Silazića, Peru Ikišina zvana Šćambo, te rečene:
404
Mlatila, Čekaju, Kozmuza, Šimatala i Puljala, nazvana tako
što bi svagda i svugdje gdje trebalo i ne trebalo uši i gnjide
puljao.
Ona prva devetorica bijahu o Božiću svrnuli kući, a
kažu da ne bi ni svraćali, da ih Potrka ne nagna, budući se
— kako veli — zarekao don Pavlu, da će ljude, ma kud ih
vodio, svake godine djedovskom ognjištu vraćati. Iz njihova
pripovijedanja razabrah, da hodaju ravnicama Srijema i
Slavonije i po selima svakovrsnu robu raznose: cic i bez,
dimit i cajg, somot i pipitu, žuticu, telamadonu i
štotigaznam. Potrka im robu nabavlja u Sarajevu kod nekog
Žudije Šaloma, a oni tu robu — velju — preprodaju po
selima raznoseći je u ruksacima, eda bi se ispunilo: kruh ćeš
svoj jesti s ramena svojega. A prst se Božji vidi još i u
ovome: premda, velju, robu u ruksacima nosaju, tamošnji ih
paori ne zovu »ruksarima«, već »torbarima«, eda prosjačka
torba naprtnjača ne ostane zaboravljena.
A ljudi iz okolišnih sela na zapadu Krajine, čuvši i
vidjevši da je ovima dobro, i sami se i na svoju ruku
otisnuše za njima.
——————————————————
Danas mi reče moj dušić Prosko: »Hihi... što ste glupi vi
ljudi! Ne znate se zabavljati, baš se ne znate zabavljati... «
(Otad pa sve do godine 1892. u dnevniku nema ni riječi
o župi i župljanima, o Krajini i krajišnicima ili o bilo čemu
iz ovog našeg opipljivog smrdljivog svijeta. Preko dvjesta
stranica — dobrim dijelom nagrizenih od miševa —
posvećeno je Prosku i njegovim sićušnim duhovima,
njihovim vragolijama i huncutarijama. Vrijedno je
spomenuti samo to, da je don Petar u potpunosti preuzeo
don Pavlovu sliku duhovnoga svijeta, sazdana od
405
neizmjernoga mnoštva duhova, od kojih vrsta vrstu samo za
dlaku nadvisuje.)
——————————————————
Gdjekad bih se svojim malim prijateljima potužio na zlu
kob svoga naroda. Nu oni kao da nisu imali smisla za
ljudsku patnju. Samo bi se obijesno cerekali: »Hihi... vi
ljudi nemate baš nikakva smisla za zabavu!«
U posljednje doba stadoše se pronositi glasovi, da će
koncem ovog stoljeća, hoćemo reći godine tisuću i
devetstote, nastupiti smak svijeta. Ljude ubrzo zahvati
strava, koja s vremenom nije jenjavala, već rasla. Meni ta
strava bijaše i neprilična i nerazumna. Smak svijeta, pa
što?! Veselimo se, braćo, radujmo se! S nama će vrag
odnijeti sve puke i sve narode, sve banove i kraljeve, care i
cesare, sve one koji nas gnjetoše i satiraše — a tih u ovih
tisuću godina ne bje malen broj. I moje je svećeničko srce s
neiskazanom, upravo đavaoskom nasladom po paklenim
krugovima smještalo i razmještalo sve ugnjetače svoga
naroda, sa svim njihovim silnicima svjetovnim i duhovnim,
i sa svim svecima njihovim, jest i sa svecima, jer su ti
njihovi sveci čuli ili morali čuti jauke iza Jauk-planine i dići
svoj glas za milost, za pravdu, za Boga. A ne digoše ga. U
pakao i sa svecima njihovim!... Oh, oprosti mi, Bože,
oprosti, ali ne mogu drukčije sa srcem do dna ispunjenim
gorčinom. Satari svijet ovaj, da moj narod muka oslobodiš!
Oprosti! I sam znam da ga nećeš strti, već polagano
svakih tisuću godina još po jedan novi narod proklinjati i
tek kad posljednji prokuneš...
Koliko li će to tisuća godina umirati narod moj i tvoj
narod, koji za te i za svetu vjeru tvoju položi stotine tisuća
života, stotine tisuća mučenika, pa mu opet ne dadoše ni
jednoga sveca, ni jednoga blaženika! Ili si ti možda odredio
406
da sveci, kao i pape, niču samo među onima koji nasilja
čine, a ne među onima nad kojim ih čine? Oprosti, oh
oprosti smućenoj duši mojoj i pameti krvlju zamućenoj!
——————————————————
Dvanaeste godine poslije Vukojarca svijet opet postade
donekle cjelovit i dorečen: pojaviše se starci. Istina, još
mladi starci, šezdesetpetogodišnjaci, a ipak starci. Bijahu to
starci samo u tijelu, u dušama više ne bi staračkog spokoja
otaca i djedova njihovih. Zločin koji nad ocima učiniše
ponovo oživi u njima, i ne u kajanju, već u užasu da i njih
ne umore sinovi kô što oni umoriše očeve svoje u
grozovitoj godini Vukojarca. Ustreptali od strave i trepeta
priliče ranjenoj životinji koja uvijek pronađe skriven kutak
da se smota, ali ne i način da ranu zaboravi.
——————————————————
O sile! O uzgoritosti! O opute pokošćene! O mješine
podsaljene! O nepopravljive ludosti ljudske! U usporedbi i s
posljednjim od njih Kikaš bijaše oličenje skromnosti.
Odebljalo, zarudjelo, nadulo se, nalickalo, namirisalo.
Pljunulo na peškir i kamparan, pljunulo na sponjarice i
opanke, pa kapu sa zaslonom na uho naherilo, somotnu
jaketu kožom potkrpilo, obuklo pumperice, nazulo
gojzerice, a kukavelj od Keka i čizmice da se u njima
možeš ogledati.
Sukance i biljce nazivaju »jorganima«, čanjak
»šerpom«, kutlaču »šeflom« a prevrtu »lepinjom«, pa
udariše u »lepo« i »belo« da sve počađavi. A kad im to ne
bez gnjeva spočitnem, ne vrijeđajući se, već me
pokroviteljski smiruju: »Razumi, pope... sad smo ti svecki
ljudi. U Sremu se tako govori!« Potom me suučesnički
bockaju laktom i namiguju: »Pusti raju u brlogu... bar ti kô
407
svecki čovjek razumiš štamugajeto telegencija i mnoge
druge stvari!«
I za ovo božično vrijeme dok su kod kuće, vucaraju se
po okolnim selima, uglavnom po krčmetinama, te junački
zagrljeni pjevaju neke pogrdne pjesmice odozgo dovučene i
još pogrdnije dvostihe »gange«, koje sami izmišljaju... ne
jedu već žderu, ne piju već loču, treskaju čaše i bocune,
lome čepove i tapune, nek cure vide: tko harči, taj i tabači,
ovaj, ima!
——————————————————
Taman počeh završno misne evanđelje: »U početku
bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga...« kad se prolomi huka i
tutnjava, tako silna da je plitica na kaležu poskočila. Pravo
se ustraših. Nu remeta me smiri rekavši da to poljički zidari
minama uravnavaju Prpinu Glavicu. Kad upitah zašto,
odgovori mi: »Zato što se s Potrkom pogodiše, da će mu za
trinaest tisuća fiorina dvore podignuti.« Na to se osupnuh
gore nego od tutnjave: »Trinaest tisuća! Pa to je palac da se
i po Splitu namučiš tražeći ga!« Na to se remeta sažalno
osmijehne — kako to ja tobože ne razumijem — i objasni:
»Nije to zbog koristi i potrebe, već zbog ćaće Jokaša.«
Bože moj, ima li te budalaštine pred kojom će prkos
ustuknuti?!
——————————————————
(Odavde don Petar ponovo uranja u jalova razmatranja i
traženje odgonetke dviju kvadratura kruga: shvaćanje
ustrojstva carstva duhova i jadikovanje nad rješenjem kao
Bog vječnog hrvatskog pitanja.)
408
SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI
DANI KÔ JESENSKO LIŠĆE
— Sad je na meni rednost, kume Matane! Molit ću
fijeno: balu cica, balu dimita, balu telamadone...
Niskorasti ljudi na mnogo načina izražavaju svoju
veličinu. Keko ju je naglašavao posebno »fijenim«,
riječima, probranim. Primjerice nikad ne bi rekao: »Mara je
rodila« ili »Mara se obabila«, već: »Kuma se Mara sretno
isprtila«. Naglašavao ju je još »fijenijim« naglaskom, i
»najfijenijom« odjećom: karirano gizdelinsko odijelo,
zapravo dječje odjelce, čizmice s visokom petom, čizmice u
kojima si se mogao i u ponoć ogledati. »Potomstva nemam,
nije mi kô kerovu kost glodati odjedared, već kô čestitu
gospodaru ljudski život proživjeti, čist i opran!«
Dok je taj i takav i mnogo opširniji Keko nabrajao sve
što mu treba, Potrka je sa svojim vječno slatkastim
smiješkom, gledao preko njega u čovjeka što se upravo
pojavio u vratima.
— Gotovo, braćo, gotovo — zapljeska rukama — za
jutroske gotovo! Tko se još ne podmiri, podmirit će se
popodne kad i oni iz Inđije.
409
— Kako ti to odjerared? I zašto ti to odjedared, kako da
kažem... — uoštri se Keko, ma opet uljudnim glasom
svjetskoga čovjeka — I zašto ti, uzmimo, baš na meni i
nekako olako, bez crne i bijele, odjedared?!
— Ne ljuti se, kume Keko — slatkasto će Potrka — ja
vas, eto kô kvočka piliće, i vezirsku vam gozbu za trideseti
rođendan... Valja i mene razumjeti. Viđu, eto odjedared,
Malog Šimagu u vratima, a znaš po kakvu ga posliću kući
poslah, pa mi srce odjedared ustreperi, da ne kažem još i
gore odjedared... — ali to podrugljivo i bezobrazno
»odjedared« tako fino u fini smješćić zavi, da ga nitko, a
ponajmanje Keko bezobraznim ne oćuti. I s tim istim
širokim smiješkom izgura čovječuljka i sve ostale iz sobice,
nabijene svakovrsnom končanom i pamučnom robom,
prijateljski prebaci ruku preko Šimagina ramena i uvede ga
u bogato opremljenu spavaću sobu.
— A gdje ti je Totica, vatra-udovica? — upita Šimaga
znatiželjno se osvrćući po praznoj kući.
Potrki milo što mu za suložnicu pita, milo i ono »vatraudovica«, te se kao sit mačak zadovoljno oblizuje, a usput
se, tobože, od Šimagina mišljenja ograđuje:
— Muči, Šimaga Mali, dušo vodnjikava! Kakva vatra!
Ni pepeo! Eno ti je na pjevanoj misi, a bila je s nama i na
ranoj. Kad bi mogla u očenaš bi se prometnula.
— A obnoć? — namigne mu suučesnički Šimaga Mali.
— I obnoć ti je takva, duša moja priležnička! Hehe...
Šimaga Mali, dok sva tri dijela ružarja ne prebere, ta ti ni
bogu noge ne rastavlja!
— A poslije? — ustraja s bezobraznim smiješkom
Šimaga Mali.
410
— A poslije joj vrazi ne bi noge sastavili... — nakesi se
Potrka, leđimice se hitnu na postelju, podmetnu pod glavu
tri jastuka od samih pahuljica, pokaza Šimagi stolicu do
prozora — Sad mi sjedni, radosti moja jedva dočekana, pa
onako polagano, natenane...
Ne umijem ti ja ko Keko, šaraj i pirlitaj. U mene ti je što
je: odreži, pa gotovo! Stvar ti je kod kuće naopaka. Ćaća ti
još uvijek vadi dukate iz Fatine jame, mater ti se skovrljila
ko drača koviljača i da joj nije udatih kćeri odavna bi crkla
od glada. Brat ti Andrijica cara služi, Marija Poprda
neprestance nagovara najmlađu ti sestru Ljubicu da na svoju
ruku u prošnju krenu, nu osim nagovora i razgovora ni
kašike prge. Eto, unaprijed ti rekoh, u mene ti pirlitanja
nema.
— Nema, brajo, nema — smješka se Potrka gledajući u
strop — ma opet svaka tvoja meni bombon u usta. Nego,
milo moje odrežipagotovo, udari der onu o Fatinoj jami!
— Stoput sam ti udario! — brani se Šimaga.
— I sto prvi milo mi je čuti. Ded udari! Ma ne odmah o
Fatinoj jami, već zahvati malo izdaljega.
— O svim Kikaševima?
— Ded o svima, a Jokaša mi prikrajči, kô što bi rekli
Švabe u Inđiji: »Cukar kom cu lec«! Natoči žmul šljivovice,
za jezik ti nema boljeg maziva.
Šimaga Mali natoči i zagrcnu se:
— Ljuta li je, svi joj đavli na krštenju bili! Ma moram ti
s ćaćom početi i završiti, jerbo se drukčije ne može.
— A ti kako može — promeškolji se Potrka u postelji,
da se što udobnije mjesti.
— Godina Vukojarca dođe, i da ne bi tebe, moj
Matane... — Potrku su već dugo nazivali krsnim imenom,
411
jer ne možeš svakakav nadimak krpiti odraslu i k toma
bogatu čovjeku, pogotovo ako ti se na nj osloniti.
— Preskočimo tu prokletu godinu — sumorno se brani
Matan-Potrka — i davdašnju mi dobrotu zavij u dušu ko
križaniju u list duhana.
— Onda ćemo ovako... — okretan je Šimaga — Kad ti
ono od kuće ispari...
— E, e, od onda, od onda... — razblaži se Potrka i stade
se zadovoljno milovati po bradi i podbratku.
— Kad ti ono ode, ljudi »šćap!« za štape, sunce slijepo i
garavo, bolje išta nego ništa. Zgrabiše svi, pa i Jokaš zgrabi
Mariju Poprdu, Slavu Pelintravu i nejačka Andrijicu. U tu
stopu poštijer: »Stan, Jokašu, grom te ne ubio! Muštuluk mi
vadi, donosim ti sto »dolera« amerikanskih!« A Jokaš ti
prije nego i uze »dolere« zavitla u kupinu sve štape i sve
torbe. Onda đisnu i podvrisnu: »Juhu... I Jokašu dade Bog
vime bez krave!«
— I da ti ne dužim, kupi u Bepa Katunarića soli, žita i
loja za godinu, a s onim što ostade u krčmu: »Dok sam da
sam, nek sam Hasan!« I druge godine dođe sto »dolera«
amerikanskih, a treće stotinu i pedeset, samo ovi ne dođoše
od brata ti Krile, već od »minerske kompani«, u čijoj
»mini« Krile zaglavi. Ne prosuzi Jokaš već veli: »Nema
Krile milog, ima grebene »kompani«! Plaćat će ona meni za
mog nejačka!« Don Petar mu iskiti pismo, a »kompani«,
brate, odmah otpisa i veli, da je ono bila jednokratna
ispomoć, i bog te veselio! Sad se Jokaš rasplaka za sinom,
rascvili se kô ljuta godina, kose čupa, iz krčme ne izlazi:
vinom čemer gasi. Kad poharči ono »dolera«, stade smicati
što Kikaš namače, dok šeste godine i posljednij dočić ne
ode »na inkanat«. Suza za oko, bukara za zub, iz krčme ne
412
izlazi, a u krčmara veresije nema. Kud će, što će, o jade, o
stomorice!
— Hehe... — prekinu ga Matan — Ostavi der to za
poslije, dušnje ti! Sad malo na strica Copca uzjaši.
Šimagi Malom nije teško gusle promijeniti, pa nastavi
kao da je o Copcu cijelo vrijeme i govorio:
— Copcu dvostruk poštijer dolazi, sunce slijepo, i
dvostruke »dolere« donosi: ja od Vrtirepke, ja od Luke.
Kakva prošnja, brate! Osilio, opernatio, svetačku odoru
radnim danom nosa, dvaput se u tjednu brije, a u crkvi se
isteže i propinje na onim kljakavim nogama, ne bi li preko
sviju pogledao, ne bi li ga svi vidjeli. More mu do koljena,
planina do pupka! I što dalje, sve to gore. Baš one godine
kad Krile zaglavi — a pust glas još ne dođe — licem na
Brašenčevo, dok smo svi ispred presvetog sakramenta
koljena žuljali i povor lomili, moj ti Copac ustade, ispe se
na one kljakave noge i povika iz svega glasa: »Isukrste moj
u zlatu i svetoj brašenici, iskoči na čas iz presjajnog obruča
i reci puku svomu: »Ovo je Copac moj ljubljeni, kom ste se
svi rugali zbog pobožnosti prevelike, i stoga ga nadarih
dolerima amerikanskim!« Razgnjevi li se Bog poradi toga
ili poradi čega drugoga ne umijem ti reći, ma od tada više
ne dođe nijedan »doler« amerikanski. S one bogohule
zamrzi ga i selo i don Petar. Ma opet don Petar srca
oprostiva, ražali se nad kljastom budalom i nejakom mu
dječicom, te Vrtirepki iskiti knjigu žalovitu, ma baš
žalovitu, da bi se i vuk pola ovce odrekao. Knjigu kiti,
odgovora nema. I tek druge godine o Maloj Gospi otpisa
Vrtirepka:
»Darling pope, dušo moja! Tvoja mila »letar« srcu
primila i u srcu se rasplakala. Ma u nas Amerikana »hart«
je »hart«, a »rizn« je »rizn«, to će reći: što pameti priliči.
413
Pitaš me za Luku i što ćaći ne šalje »dolere«? Sunce moje,
Luka ti je radijo s pokojnim Krilon Jokaševin u istoj
»majni«, sve dok se Krili ne dogodi oni »eksident«. Unda
Luka reče: »Darling, dušo, sele moja, ne dođo' ti ja u
»goulden« Ameriku da u »majni« kosti ostavim, već da
»gouldon« deset mazga natovarin, i dok to ne obavin ne
traži me, dim san ti i para!« Vidim ja, spopala ga »gouldfivar«, groznica od zlata, i kud ću ti ga, jadna, tražit; nije ti
Amerika Jercegovina — do Sudnjega dana trči, nećeš je
optrčati! Stoga, darling pope, dušo mirisna, poruči ćaći da
mu od Luke zadugo »gejna« nije. A nije ni od mene, jerbo
već peto dite — mi kažemo »čajld« — pod srcon nosan,
zapravo šesto ako računamo ono šta san ga Džou u dotu
donila. Pope darling, dušo pravedna, i sam znaš da Džo više
nije mladikovina, pa ako se i njemu kakav »eksident«
dogodi, ko će pogledati na »uidou« sa šestero »orfana«,
siročadi! Stoga ti sve šta imamo na »benk« mećemo, da u
nevolji nevolju za rep povučemo. A ti, pope darling, dušo
ugodna i milostiva, poruči ćaći nek uzdrži stanje Kdkaševo i
nek malo po Jercegovini pulja, ka' šta smo s didon Kikašon
puljali i na ton puljanju pusto Kikaševo stanje stekli i
namakli...«
— Ispuljalo se, moja Vrtirepko, ispuljalo... — s lažnom
će sućuti Potrka, baš kao da Vrtirepku gleda i njoj govori.
Potom se slatkasto obliznu i namignu Šimagi — Uh, srce
mi raskrabi... A što bi s tetkom Podlivoguzom, trn ga...
— Što bi bilo! Od krvi ti je Kikaševe, pa će ga
prokletstvo oprljiti! A na uvredu osjetljiv ko govnovalj na
galebinu! Hehe... Moj Matane, kog mlada u badnju prezira
pokrivaš mutapom poruga, a on smireno pod ženinim
prknom prede, nećeš ga ni stara uspaliti i na budalaštinu
nagnati! Lani u vršaju Antuka Bendin načeo pršut, a ono
crvi šakom i lopatom. Svima nam utroba u grlo, a
414
Podlivoguz samo zažagri okom: »Valja i crve razumjet. I
njima je pršut sladak. Ljudi, braćo, što u slatku niče gorko
nije!« Pa razjapi one puste žvaletine i na pršut i na crve.
Ogadi der život takvu čovjeku, svi mu vrazi dlake iz prkna
čupali, a balegari mu u njih breculje zavijali! Da mu kô
vama Kikaševim ne bi pala krv na oči! Taj ti ženinstvo nit
smiče nit zapušta, već ujarmi Livoguzu, pa ori i žanji, sadi i
vadi. Pod jesen torbu na rame, štap u ruku, pa sam u
Hercegovinu i primorje: malo moli, malo obrlati, i s punom
vrećom kući. Zimi pod sukancem potpaoči Livoguzu, pa
kreši i kreši dok ih četvero ne iskresa: Dunju i Višnju,
Trnovaču i Oskorušu. I samo se u tom porodu prst Božji
vidi: ne daje podrepu sina, već gole spišulje, da na
podrepstvo nove podrepe nasadi. Eto, nije mu loše, nije...
— Neka, neka! Ne nosim ja zlu krv na njega. A sad,
gucni malo, pa razvezi o Jokašu, ma onako, po turski,
natenane...
Šimagu Malog nije dvaput moliti, odlomi još jednu
šljivovicu i pljesnu se po koljenu da jezik bolje razveže:
— E tu smo, pa neka smo! Kad se pašče na šećer
naomeči možeš s njim što mu milo i nemilo. Dubit će ti i na
repu, i na uhu, i na trepavici. Ne kažem da ti je ćaća pašče,
ma vino je šećer. Ispariše »doleri«, ispariše dočići, ma
krčma ispariti ne može, Selo se malčice isporavilo, nije
više: lezi pa umri. Nekima djeca u Americi, neke ti povuče,
a i prosjački se puti pročistili. Ima ih podosta kojima mimo
soli, žita i loja ostane koji banovac i za čašu vina. A kad ti
banovac zašuška u džepu, vrat se sam od sebe suče da
komšiju bar za dlaku nadvisi. I tako ti svi rasti, rasti kô
trava u snu... a gdje ćeš više izrasti već pred sinom prvog
gose u Krajini. A, eto Kikašev ti se sinak kô pašče oko
415
koljena mota, milo okom prevrće i repom o salidž tucka. O
radosti! I tko mu ne bi platio bukaru vina! Bi bačvu!
— Dašto, gospeti! Ako im uzmanjka, Matan će poslati
samo da mi ga u glibu suzdrže! Hehe... Jokašu, Jokašu,
budalasti Jokašu... Ded, Šimaga Mali, ded srce medeno,
dušu mi zašećeri!
A Šimaga Mali stade sladiti i šećeriti:
— Muko slavna, što sve od njega ne radiše! Nema ti u
nas plesa ni cirkusa, ni kurava s kojima bi se čovjek proveo,
a svakom provoda treba. Muko slavna, žalosna, što sve od
njega ne činiše! Nasred krčme baci nabijenu vreću sušnja:
»Nȕ kokice uspaljenice, nȕ! Skoči der i pokopuni!« A Jokaš
bi skakao i kopunio. »A sad zastruži krilom i kukuriječi!«
»Sad se propni na stol, kô na magaricu i žalovito njači!«
»Kopitni se kô bedevija u vršaju i zarži!« »A sad se burljaj
kô krmak u rovanju i rokći!«... On bi kukurijekao, njakao,
rzao, roktao, a nijedno nije znao, i baš zato što nije znao,
svi bi pucali od smijeha, samo bi Bog krišom zaplakao...
— Ima Bog nad čim i pametnijim plakati— otrese se
Potrka — a ti Boga ne uplići dok o pogrdi govoriš!
— Ćaća ti je — predbaci mu Šimaga, no videći nož u
Matanovu oku, u čas uvi — Nije bilo te vražje domisli kojoj
se ne bi domislili. A najgori među njima onaj smutljivac,
imenjak ti Matan Bilin. Sjećaš li se kad se ono zet ti, Džo
Amerikanac, raspripovijedao o pjevačicama po »salunima«?
Toga se i Bilin sjetio, pa će jedne nedjelje iz čista mira:
»Nije druge Jokašu, od danas ćeš nam biti pjevačica!« A
Jokaš razvali pijane zube: »Dašto ću! A vi ćete me štipat za
guzicu!« i odmah se stade vrtjeti i poskakivati u onim
hlačetinama na promaju, što umjesto džepova imaju samo
proreze, da čovjek kroz njih može slobodno ruku zavući i
među nogama pročešati ono malo nesreće, što je uvijek neki
416
vrag napada, jal znoj, jal svrab, jal uš, jal buha, jal krpelj,
jal gamad svaka. »Ne može to ovako — vrti glavom Matan
Bilin, a znaš kako on zna snuždeno vrtjeti — ne može u tim
čakširetinama! Već nogavice lijepo podreži, a đotluk
pomalo izrezuj, dok suknjicu ne načiniš, suknjicu repaticu
kakvu prava pjevačica nosa! Za svaku ćeš nogavicu dobiti
po bukaru vina, a za svaku podlanicu proparanoga čašu. Je
li pošteno? Ti samo skakući, rezuckaj i pjevuckaj, ja ću ti
pjesmice sklanjati!« Ćaća ti skakući, pjevuckaj i rezuckaj
dok ne bi cijeli đotluk iskajišio, dok hlače ne bi u repatu
suknjicu pretvorio. A ti bi repi vijorili i mlatarili oko gole
guzice i gole sramote, muko slavna, žalosna... Jadna ti
mater Maruka repe po noći sastavljaj, a Jokaš ih po danu
opet paraj, pa skakući i pjevuckaj Biline pjesmice. A
pjesmice... bože-sačuvaj! Prošlo je bogme i tri mjeseca dok
pop zato ne doču; prije i ne mogaše dočuti, jer godinama iz
kuće ne izlazi, već se u onaj memljivi budžak zakukuljio,
zamumuljio, vele, pokoru čini. Nu kad doču, odmah skoči,
pa ko munja ožeži po Matanu Bilinu, po Jokašu, po cijelom
selu. Veli: »Sodoma i Gomora!« Veli: »Ognjem i
sumporom!« Veli: »Mlinski kamen!« Onda se smiri, pa će
ljudski: »Nije meni što Jokaš budalače, već što mi
skaradnim pjesmicama sablažnjava malene!« A maleni đavli
znaju više od nas starih. I što se pop više ljuti, Jokaš
budalastije pleše, a Matan Bilin pogrdnije pjesmice sklanja.
Kad jedne nedjelje Jokaš završi novu pjesmicu, na čuđenje
sviju, don Petar reče: »Kad drukčije ne može, onda bar to
pjevaj. Nedužno je!« A znaš li kakva je to nedužna
pjesmica bila? Evo kakva, radosti moja pogrdna:
Imao sam četri konja,
četri ždripca iz kamena,
četri sedla šimširova i
kobilu bedeviju.
417
Ustreme se četri konja,
četri ždripca iz kremena
na kobilu bedeviju.
Ja potciknu' četri konja:
»Biž', nevoljo, od tog vonja!«
Pa se maši' za kandžiju
i za sablju nakrivliju,
i sasiko' četri konja,
četri ždripca iz kremena,
četri sedla šimširova,
pa mlad skoč' na bedeviju!
Pijmo, braćo, iju, iju...
— Hehehe... — stade se Matan svijati i za trbuh hvatati
— ... zacenit ću se, đavle jedan pakleni... pupak će mi se od
smijeha odriješiti...
Taj razuzdani, nezaustavljivi smijeh prekinu mali Keko,
koji uleti nekako sav usplahiren:
— Kume Matane, ljudi kažu da im pića može odjedared
uzmanjkati. A nije dobro da baš na tvoj časni i častohlepni
rođendan, i to trideseti, molit ću »fijeno«, odjedared pića
zemaljskoga uzmanjka.
Matan na nj izdrelji nasmijane oči, kao da pita: »Otkud
sad ovo čovječuljče?!«, a onda se uozbilji:
— Gospeti, skočite do krčme i donesite koliko vam
treba. Neka čika Mikleuš upiše na moj račun. I, molit ću
»fijeno«, pustite me dok s čovjekom divanim odjedared!
Kad Keko ode, Šimaga Mali zatrepta očicama na
Matana, baš ko što miš gubicom trepeće na slaninu:
— Da ti odrežem onu o Fatinoj jami?
418
— Ne reži, brate, ne reži — molećivo će Matan — već
razvezi i raspredi, jerbo mi ni kruška batvača od toga nije
sočnija.
Šimaga trgnu još jednu šljivovicu, obrisa usta rukavom,
ma onako s uživanjem, na široko, i strignu obrvama kao da
njima početnu riječ hvata.
— Brat ti Andrijica taman navršio petnaestu. Osvrnu se
momče, siroče, osvrnu se i pogleda, svud jad na se, a tri u
se! Kud će? Što će? Iz kamena neće zrno, man puščano. Od
prošnje nejačku samcu vajde nije. Zametnu se motičicom,
pa s nadničarima u školjarske vinograde. Pod jesen se vrnu
kući s ono siromašne zaradice; kakva je takva je, dijete na
nju ponosno, postade čovjek. I baš tog istog dana naletješe
Cigani kotlorkrpe i kalaisari. Među njima gatara Fata, vrag
joj zmijski život oko repa namata'! Kako dođe, tako se sruči
na pijana Jokaša, šaku mu na silu razmota, pa udri čitaj iz
dlana, udri učitaj dok sve ne iščita, od devendjeda Prpe
naovamo. Na koncu ožeži po Kikašu i po tebi. Sve zna, jade
moj, kučka pasja!
— Teško li joj znati! — osmjehne se Matan.
Šimaga mu namignu pa nastavi:
— Veli kučka, a da joj se ni trepavica o trepavicu ne
očeše, veli: »O, o! U, u,... Brȅ, brȅ, mȍre... stari ti beše
ukvaren, mnogo ukvaren, da ga u grob poganiš... Brȅ, brȅ,
lele što to beše? Pre neg parnu, uuu... mnogo ukvaren, sve
svoje i tvoje unuku zavesti... I sin ti Potrka ukvaren, još više
od dede, uuu... mnogo ukvaren, da gu u majku seckaš...
'tede sve tvoje da uzme i tebe da pod komandu, da gu u
majku seckaš... Mnogo ukvaren, i mnogo paru vole! I sve
će za paru da da, a poslednju na kurvu da spiska, mȍre,
gadan bekrija...«
419
— Aha! — osladi se Potrka — E, Fato, Fato, mnogo si
ukvarena... Hehe... Matan će i posljednju paru od kurvu da
izvuče... Sveti moj Ante, koliko li robe prodadoh kurvama, i
to skuplje nego ikomu!
Šimaga mu od srca u smijehu pomože, pa nastavi:
— Izdreljio oči Jokaš, izdreljilo cijelo selo, gdje neće
kad ti zmija onim vražjim crnim okom sa sedmerostruke
tajne katance obija. Još nitko ne zna da je to Matana Bilina
maslo. Onda na kraju Fata zaguguta: »Triput sedam
dvadeset i jedan! Da pamtiš, lepi gospodin, da mi gu lepo
pamtiš! Triput sedam dvadeset i jedan ćup dukati od caru
Trojanu!« Ona će mu odati gdje se ti ćupovi nalaze, ako je
čestito nadari. I da ti ne dužim, to »čestito« iznese svu
Andrijičinu zaradu, koju mu Jokaš na oči ote. Zadovoljna
Fata, ma ne da znati da je zadovoljna, već reče: »Kad nije
više i to je lepo, lepi gospodin... Sad će Fata da ti gu kaže, a
ti ćeš da gu dobro pamtiš... Kandilo ćeš da pališ, lepi
gospodin, i sve liturgije da poješ kad nađeš što gu tražiš, i
ćeš posle da Fatu ljubiš gdje gu samo majka ljubi... Ti imaš
kuću i iza kuću jamu, velika jama, mnogo velika... Triput
sedam dvadeset i jedan sežanj od tvoju kuću ćeš kamen da
vadiš, da gu vadiš sedam aršini! Na sedam aršini ćeš da
nađeš zmijska košulja. Na druge sedam aršini ćeš da nađeš
kost ot zmiju. I kost i košulja ot zmiju ćeš u raku da deneš,
ćeš da ukopaš i da gu na grob kosi krst prebiješ, jer to kost i
košulja ot svetu zmiju... Zatim, lepi gospodin, ćeš da kamen
vadiš još sedam aršini i ćeš da nađeš tri živu zmiju riđovku.
Ne da gu ubijaš, lepi gospodin, neg da u ćemane udaraš.
Zmije voledu ćemane, mnogo voledu ćemane, ko ti rakija,
lepi gospodin. U ćemane da udaraš i svirkom da ih pijaš i
opijaš, i kad budu do dasku... ćeš opet da udaraš u ćemane,
a tvoj će ovaj dobri sin... lepo dete, lepi gospodin, mnogo
420
lepo da gu cuneš i pojedeš... ispod pijanu zmiju će da krade
triput sedam dvadeset i jedan ćup dukati ot caru Trojanu!«
— »U ćemane da udaraš!« A udari li kako? — smijucka
se Potrka.
— O, udari! Dan i noć, noć i dan! Nema ti više ni krčme
ni pjevačice. Puljkaj kamen po kamen, koji ne možeš
ispuljkati, maljem izrabijaj. I da ti ne dužim, u ove tri
godine ispuljka dobrih petnaest aršina.
— A nađe li zmijske kosti i košuljicu?
— Ih! Ko da je Matan Bilin poginuo da ne bi našao!
— I nitko mu ne oda, da je Matan u Fatu Duha svetog
ulio?
— Ma kako ne oda! Cijelo mu selo stoput reče! I baš ga
to osokoli, jer bi inčije možebiti i pameti došao. 0vako veli:
»Zavidljivci! Sad svašta izmišljaju ne bi li me zaludili!«
Pop opet kaže: »Ostavite ga u ludosti njegovoj. Bolje je da
jamu i zubom kopa, nego da mi sablažnjava malene!«... A
sad, milo moje, o dvorima...
— Ne još, brajo, ne još, dušo brzokazna! — zavapi
Matan kao da svi prosjaci iz njeg zavapiše — ded još koju
odozdo, znaš da mi je jezik ovdje a uho dolje.
Šimaga Mali nekako se nevoljko promeškolji, dosta mu
pripovijedanja, a opet obveze su prema Potrki prevelike.
— Što ću ti kazati — ipak poče — kad i sam znaš kako
je kad se ljudi razmile po svijetu, a nas je, Bogu budi hvala,
i ovdje, i u Americi, u prosjačiji i nadničariji, mladost u
vojsci... kod kuće starost i ženskadija, a ženskadiji se ono
nevolje užeglo... vonja dalje od užgana sala... nije to ono
malo dok se čovjek iz prošnje vrati, pa te ohladi u slami.
Mjeseci su to, pa i godina... Uspali se, brate, uspali se da je
421
sveta... Odušit se mora: jal u bijesu, jal u lijesu. Znaš kako
je kad se i Gavranuša osmjelila kljunom na puškara.
— Na Zelu? Ma nemoj! — poskoči Matan i osjeti kako
mu srce od radosti rebra razbija — E neka, neka... Ima
pravde, ima Boga!
— Vraga pravde, moj Matane! Dobro jede i pije, ništa
ne radi, slijepim se iščinja. Nekidan se nevjesta Gavranuša,
jedna glava sto jezika, prodera na nj da džabe kruh jede, da
bi mogao bar kravu na pašu. Zele samo zabaci glavu, pa će
kô iz badnja: »Ne vidim ti je, nevjesto, da je kô planina!« A
Matan Bilin, sotona paklena, samo pucnu prstima: »Nȕ!« I
hitnu banovac u zrak. Još ga pravo i ne hitnu, ono puška
kuče, a banovac k vragu. Zasikta Gavranuša kô šarulja o
jematvi: »A u banovac vidiš balin udjeti!« »Ne vidim ti ja,
nevoljo ženska, ne vidim, već onako od oka!«
— Hehehe... — nasmija se Matan, a onda stisnu zube...
vrag ti ga krvava odnio! — i opet se javi ona luda noć
priklana ovna i rumen cvijet na čelu nedozrela momčića.
— Nekidan starog Antišu Kuljaševa... — nastavi Šimaga
Mali — Znaš Antišu, lijepi ti ga đava' odnio... lud li je, što
li li je... Jedini se u Krajini s popovima i fratrima bode i
svoju vjeru vjeruje. Nekidan ga, velju, silimice u crkvu
spratiše i uz oltar privezaše. Pop prebaci štolu preko ramena
pa ga upita: »Antiša, čedo Božje, vjeruješ li u Boga Oca
Svemogućega?« On reče: »Vjerujem!« »A u Isusa Sina
Njegova Jedinorođenoga?« A on reče: »Jȍk vaalaj dok je
stari živ!«
— Jȍk valaj dok je stari živ! — ponovi Matan s
odobravanjem i prijetnjom, i kao bludnica u perje i on začas
uroni u slatki san o Kikaševu vremenu u kojemu se ništa ne
događaše ni slučajno, ni postrance. Jedan je gospodar na
nebu i jedan na zemlji. E Jokašu, Jokašu, do smrti ćeš
422
proklinjati čas u kojemu tvoja luda pamet pametnu htjede
doskočiti! Dvanaest godina, punih dvanaest godina
potucanja od nemila do nedraga... Vraga se potuca! To
samo ukleto tijelo kruži, dok mu je duh vazda dolje, u
kamen ukopan, duh pun mržnje i paklene naslade, đavaoski
duh, što se unaprijed raduje neminovnoj propasti Kikaševe
kuće koja ga sramotno odbaci. Stoga i ne prekrši zakletvu
kojom se don Pavlu zakle: ma kud hodio svake će se godine
kući vraćati — ta on je uvijek kod kuće, ukopan u Prpinu
Glavicu zauvijek i zavazda!
— Šimaga Mali, dušo izgubljena, razumiješ li, Šimaga
Mali, kako to ovud glavinjam a dolje sam ukopan, ovdje
spavam a tamo snivam, ovdje dišem za onim uzdišem?
Jedeš meso, jede ono tebe; vino piješ, ono te ispija; prevrćeš
Toticu, ono prstom u spužvu! Ovdje ti nema ni dana ni
noći, već vazda ono gluho doba između psa i vuka. Tuđi u
tuđemu! Cigani, brate, Cigani što umjesto kalaisarskoga
saka torbarski ruksak nosamo. I uzalud ti uzdržanje, uzalud
ti fiorini i dukati! Evo, s ove postelje mogu ti danaske kupiti
kojeg hoćeš grebenog paora od Golubinaca do Hrtkovaca,
pa opet i onaj posljednji goljo gleda na me s najviše
planine! A i pravo je tako. Jerbo on je goso na svojoj njivi,
a mi mlatarala i putobijci, prosjaci kô što smo i bili...
pumperice ne prekriše dronjke! Da se i u samo zlato
okujemo, opet ispod njega: koža prosjačka!
Da mu je Potrka i sto puta učinio koliko je učinio,
Šimaga se Mali s ovom bogohulom ne može složiti:
— Muči, Matane, muči arhanđela ti Mijovila i svega oko
njega, muči, izbavitelju naš, vraga ne mrči, duše ne griješi!
Jest da je: gavljaj blato do koljena, koljenima paorske
pragove obijaj i po kiši i po krupi, i po snijegu i po ledu,
spavaj po sjenicima i plastovima... Jest, da je koža
423
prosjačka, ma opet je potkožena: kruha, luka i slanine
koliko ti duša hoće; gdjekad se u paora i kašikom mašiš, a
nedjeljom se, bogme, i odojčić na ražnju zarumeni! A dolje
i kad je najbolje: prst kaštradine u kotlu raštike, oka
bakalara, u Šćurlinu bunaru krumpira, naprstak čvrljaka u
čanjku pure... a inčije, jade rođeni, zub o čerenj, jad o
čemer i suzu na oko! Muči, izbavitelju naš, ti kô da
zaboravi iz kakve nas osoke izvuče! Vjeruj mi duši, svu
bismo godinu ovuda galebinu lizali i brabonjcima se
zalagali, samo za ono oko Božića kod kuće... brajo rođeni,
obučeš se kô »doktur« i samo se šetkaš od Ciste do
Lovreća, od Aržana do Studenaca, pa po varošu
Imotskomu! A narod ukipljen stoji i gleda, cure se u šaku
smijuckaju, stidljivo, brate, stidljivo i žedno, svima oči kô
želje a želje kô lopari... Sve jedno na drugo žmirka i laktom
se gurka: »Otkud ovolika gospoda dokturi!?« Muči, bolan,
nama srce u grlo, gizda kiku diže kô da je brenuje. A ti sve
odozgo kô s planine, kô s devetog neba gledaš negdje dolje
u paklenoj dubini ono skovrljene sirotinje i tek poslije duga,
duga propitkivanja udostojiš se brata prepoznati!
— A je li se i on skovrljio? — prekinu ga Potrka.
— Tko to?
— Jokaš, da tko drugi!
— Ti jedno te isto kô i kukavica: ku-ku! Nije, vrag ti ga
odnio. Uspravniji je nego ikad. I što bliži dukatima, sve se
više isporavlja.
— Hehe... Toj ću Fati tri spomenika podignuti... Veliš,
oni dolje gledaju u vas kô žaba u konja? A gledaju li u
mene, ovako na daljinu? A? A u dvore?... Stani, neba ti! Je
li ljepše reći: Matanovi dvori ih dvori Matanovi?
— Ne snalazim ti se ja u tomu. Priupitaj guslare, oni ti
već o dvorima i pjesmice sklanjaju. O, moj Matane, jesu
424
dvori, kućerina neviđena. Na dva boja, majko moja, dugački
ko šimatorje. Šepure li se, šepure, paune li se, paune... kô
živ insan. Cigla se crveni, prva u Krajini, a kapci kô trava
zelena... A gledaju odozgo, s Prpine Glavice, gledaju, velju,
kô jogunjasto june i gizdavo djevojče.
— A gleda li on u njih?
— Tko?
— Ma ćaća mi Jokaš, da tko! — ljutnu se Potrka.
— Gleda, gleda, ma bolje bi bilo da ne gleda. Samo
pijucka u stranu i ronza: »Ih, što mi se ona moja prčevita
grebičina tim govnom prči! Kad se žarâ dočepam, ovakve
ću za kokošinjac sagraditi!« Nije da govori, već i misli tako;
moj Matane.
— Ubrzo će promijeniti mišljenje — i opet veseo
smješak zaigra na časak zamućenim obrazima — Šimaga
Mali, da je bezdanka, ne bi je nasuli ni oni koji su je
nasipali. A kad su je do vrha nasuli, duboka nije.
Još aršin dva, pa će i mašklin o stanac! A ispod stanca,
Šimaga Mali, ispod živca kamena nema žarâ ni za ludu
Jokaševu pamet!
— Nu, bogareti... — iskreno se začudi Šimaga.
— E, bogareti! Treba malo mućnuti glavom, Šimaga
Mali, »Des mozges...« E, Jokašu, Jokašu, kad kljun o živac,
i ti ćeš mi izdušiti, smrdljiva vukodlačka mješino!
Šimaga Mali — kao uostalom i nitko iz sela ni iz
okoliša — nije mogao ni razumjeti a kamoli odobriti zlu krv
koju Potrka tolike godine na oca nosi. Dobro, kad mrena na
oči. I majku se zakolje. Ili kad je strava, kao u godini
Vukojarca. Ali ovako!
— »Poštuj oca i majku ako hoćeš biti čestit i dugovječan
na zemlji!« — bojažljivo prošapta Šimaga.
425
— Kad ti to tako dobro znaš Zapovijedi — podrugnu se
Potrka — onda posigurno znadeš i to, da je u nebu veća
radost poradi jedne nađene ovce, nego poradi devedeset i
devet u toru! E pa kad to znaš, Šimaga Mali, poganine
veliki, onda bi morao znati da te ne mogu naći ako se ne
izgubiš, da se ne možeš pokajati ako ne sagriješiš! A od
grijeha i pokajanja slađeg slada nema! Razumi, Šimaga
Mali, da se i Bog grešniku veseli! Razumi, da je greben
život pravednika! — zadovoljan sam sa sobom zatvori oči i
razvuče usne u nekakav mekan i trepetav smiješak.
Šimaga ne reče ništa, već privučen bukom iz bašte
odmače malo zavjesu na prozoru i stade promatrati
vrpoljenje već dobrano ponapitih torbara. Povuče ga želja
da se umiješa među njih. Vidjevši da Matan spava, uputi se
vratima na vršcima prstiju. I taman kad prihvati kvaku,
ošinu ga Potrkin glas:
— Ne trči od šljivovice dudari, nevoljo moja... jer šljiva
je šljiva, uvijek i svugdje jednako imenita: šljiva u Pazovi,
šljiva u Imotskomu, što valja ime ne mijenja. A dudari i
murvari možeš i tisuću imena nadjeti, ono svudje ista
pišalina! Isto ti je, Šimaga Mali, dušo zauzlana, isto ti je
rekao ti: »Prid kućom ti bila murva, u kući ti žena kurva!«
ili »Pred kućom ti beo dud, u kući ti ćale lud«, ako potonje
nije i gore od prvoga. A moj je luđi i od najluđega, Šimaga
Mali, dušo posuvraćena, i ne griješim ti ja suprotiva njega,
već on sagriješi suprotiva oca svojega Kikaša, jerbo me
starješinom po Božjoj i Kikaševoj ne ushtjede priznati! E pa
sad kad ga Bog kažnjava, moje je da na Božju stranu
stanem i s mojim se Bogom Jokaševu zlu naslađujem.
Razumiješ li ti to, razumiješ li Božju, Šimaga Mali, dušo
zmijana sljepića? Vraga razumiješ!
426
Valjda zbog »zmijana sljepića«, zbog čega li, Šimaga
prsnu u smijeh. No videći da oblačić prekri Potrkino čelo,
podreza smijeh i nekako ga plašljivo i nevješto zabašuri
čašicom šljivovice.
Potrka se promeškolji na postelji, pa upita kao kroza
san:
— Sjećaš li se, Šimaga Mali, kad si me ono prije
trinaestak godina bockao: »U Crkavice, crkavice!«?
— Ih! To mi ni na drugom svijetu nećeš zaboraviti!
— Nije da neću, već mi se drago prisjetiti. I što ti onda
rekoh?
— Ko da ne znaš! — nevoljko će Šimaga.
— Znam, znam, ma opet mi je drago iz tvojih usta čuti.
— Eto, reče da ćeš nekog vraga smisliti, pa će i meni
biti od koristi.
— Pa bi li?
— Ti baš kô neki: »Kako ti šesno stoji moja košulja!« A
reče, da će i tebi od nas. Pa bi li? — ljutnu se Šimaga.
— Dašto nego bi! Hehe... Ne sačinih puste dvore samo
od svoga! Šimaga Mali, koliko 'no vas je pod mojim
krilom?
— Ovdje devet, u Inđiji devet... kô da i sam ne znaš!
— Znam, znam, ma drago mi je i iz tuđih usta čuti... A
koliko ono štapa bijaše u pokojnoga djeda Kikaša?
— A kad vidje da mu Šimaga neće odgovoriti, odgovori
sam — Devet! E, e, samo devet! I to ukućanskih! A u mene
je osamnaest, i to starješinskih! E, djede Kikašu, djede
Kikašu, ustani pa vidi... Pola je sela poda mnom — a onda
se naglo rastuži — A što mi to valja, diko moja, kad nigdje
Škilje iz Zagvozda!
427
— Otkud ti Škiljo pade na pamet? — upita Šimaga.
— Nikad mi s nje i ne silazi! šimaga Mali, nerazume
veliki, što će biku pleća i rogovi vilaši kad su oko njega
samo šukaste krave!... Pustimo to, dušo moja, jad me crni
istoči... i što ga žešće iz kuta u kut pameti bacam, to se brže
nasred moždana vraća, pa kljuc-kljuc, kljuc-kljuc... Sam ga
od sebe skrivam, a znam da ga neću skriti dok se nekom ne
ispovjedim. I evo ga tebi, a ti ni crnoj zemlji!
— Nu! — odmahnu Šimaga kao da se to samo po sebi
razumije.
— Sjećaš li se kad sam ono dobre pola godine mlatarao
od ćulka do kuka? što je onda selo govorilo?
— Ma pusti to! Selo kô selo... — odbija šimaga.
— Ne nosim ja zlu krv, Šimaga Mali. Govorilo je da
sam s pameti skrenuo, a?
— Je, ma kad si nas u svijet povukao, ljudi su se
dosjetili da si onda smišljao dok nisi svima na dobro
smislio!
— Vraga sam smišljao i smislio! Eto, to je ono što
turam iz kuta u kut pameti! Ništa nisam ni smišljao ni
smislio, već glavinjao kao prava budaletina. A kad, kivan na
se, uvidjeh da do Sudnjega dana neću ništa smisliti, turnuh
u džep preostalih šezdeset i pet kruna, zametnuh se torbom,
pa u Mostar: k vojsci, k Aliji ili Mustafi, kako li se zvaše.
— I onda te oni uputiše...
— Vraga me uputiše! Mislio ja da ću ogledalca i mirisne
sapunčiće vojsci prodavati, kao i onda kad Austrija Bosnu
zauze. Bjež', brate žalosni! Mustafa više ne bi onaj Mustafa,
ni vojska ona vojska! A ja, budala, najprije nakupovah u
Mustafe pune torbe svakovrsnih drangulija, i to po puno
višoj cijeni od nekadašnje, pa tek onda pođoh k vojsci. Kad
428
tamo, vojska se srepila s Mustafom, i sa svim Mustafićima,
te u njih uz popust kupuje... Znaj, svoju ti sramotu pod
ispovjednu kazujem...
— Samo kazuj, rode, samo oduši, trista mi je katanaca
na ustima!
— ... jer šaka čađe i badanj mlijeka zamuti. Sve što
stvorih, propade ako se sazna da se Potrki samo jednom
paučina oko prkna splela. A sad poslušaj. Tuđina ti je
samcu ko mosur brku: ne možeš ga otrgnuti ako i dlake ne
iščupaš. Ja ni čovjek ni dijete. Pamet se nekud izgubila,
isparilo ono dječje samopouzdanje po kojemu si se sa
svakim živim kô sa sebi ravnim nosio. Tko ti je umio reći,
da odrastao među odraslima nije drugo nego dijete među
djecom! Svakom ravan, pred svakim slobodan! Bjež', jadan
brate! A tad ljudi oko mene kô aždaje, kô strahovi. Dušu u
se, glad na glad niži, drob o rebra lijepi, ali ne načinji
glavnicu za guzicu! One prdosije ne možeš prodati, već pod
isto ili da na njima izgubiš. Gubiti nisam naučan! Ponos ti
opet ne da da zakucaš na vrata: iako je nevolja, nisi prosjak
od nevolje već od zanata, a više ni prosjak nisi. Stoga pij
vodu iz Neretve, jedi vodu iz Neretve, spavaj pod mostom
od Neretve. Onda pomislih: ako neće vojska, hoće narod, te
stadoh izvikivati robu po čaršiji. A narod pomisli: »Roba
ukradena, bit će ćara!« Nu kad vidje da su u mene cijene
iste kô i pod ćepencima, moj ti narod namah okrenu leđa,
kao što ih okreće svakom od kog mu nije koristi... Ne znaš
ti kako je to kad čovjek izgubi sebe, a izgubiš se čim
ogladniš a znaš da se nemaš od čega najesti.
— Ih, kô da mi i samu stoput ne bi tako!
— E ne bi, Šimaga Mali, ne bi! Ako si i ogladnio, kod
kuće si ogladnio i uvijek znao: nema u mene, ima u
čovjeka! Pa da i u čovjeka nema, ono bar znaš gdje ćeš
429
parnuti i u koji će te grob turnuti. A tko zna gdje bi mene,
da me kô lupeža ne zatvoriše! što ti je ljudska sudbina:
tamnica ti glavu spašava! Mučim ja i čekam dok mi ne
dadoše ono malo nevoljne hrane uzničke, pa tek onda rekoh
da te prdosije nisam ukrao, već pošteno kupio. Oni trkom k
Mustafi. I da im on pravo i po duši ne reče, u kazamatu ti
kosti ostavih. Kad me pustiše, ja opet uz Mostar, niz
Mostar, viči i nudi... U pet dana ogledalce i dva mirisna
sapunčića! Ne bih ni to, da se djevojci udavači ne zaprijetih
kletvom usidjelaštva. I tako na kletvi zaradih glavu kruha!
A gdje ćeš pet dana od glave kruha! U glavnicu ni za živu
glavu! Što ti je prkos: crkni od gladi kod punih džepova
novca! I najedared svijet mi se zavrti kô na vrtuljku, koljena
se podsijekoše, a na oči tmina. Onda oćutih neku slatkastu
mlakoću u ustima, i sve sanjam da mater za sisu povlačim.
— Bit će ti se netko smilovao, pa te varenikom napojio
— domisli se Šimaga.
— Mesaruša. Dobra žena, dobra kršćanka, a sva vižlasta
i suha, kost i koža, ko da je kosturova a ne mesarova žena.
Dođe i mesar, ljudina s tri podvoljka usvrbljena od znoja i
tustoće, tako da ih je morao neprestance češkati. Navali on
na me: kazuj! I ja mu sve po istini kazah. Veli on meni:
»Reći ću ti kako ćeš se obogatiti ako ti pamet nije
uvredljiva!« Nije da nije uvredljiva, mislim ja, ma kad se o
blagu radi ničija pamet nije uvredljiva. On reče: »Daj mi
dva banovca!« A kad mu ih dadoh, nastavi: »Mogao sam ti
i darovati, ali neću, jer nije dobro s darom otpočeti
stjecanje! Evo ovako: za ova dva banovca dat ću ti janjeći
drob. Isperi ga na Radobolji, pa mi ga vrati. Za taj ću ti čisti
drob dati dva nečista... ti opet na Radobolju, pa ćeš za dva
dobiti četiri, za četiri osam, za osam šesnaest, za šesnaest
trideset i dva... i evo ti blaga dok okom trepneš!« Meni se
430
sedmo nebo otvori, ma odmah se smrači: Kako ćeš to
drobove prati a kruh s ramena jesti?!
— Ih, muke li! Dok pereš drob, crijeva na rame; dok
pereš crijeva drob na rame! — ponosno će Šimaga.
— Tako sam i činio. Bi dobro s jednim, i s dva bi dobro.
Ma s četiri nevolja. Poskliznu mi noga na pralu, ja na
guzicu, drob na potkresanu šljivinu granu, pa kako se natače
onako i puče, a mene sva ona pusta gadalina poprska i
obli... Muči, ne smij se, umrijet ću od sramote!
— Ne vidim ti ja tu sramote — prestade se smijati
Šimaga — ljude su i ljući jadi gonjali.
Matan ga ošinu rubom oka, kao da se pita, je li to
prostodušnost ili lickanje, a onda će poučno:
— Šimaga Mali, ne reče li maločas kako svi misle da
sam nešto umno smislio? E, pa reci im sada, da je to umno
drobovi što se po meni cijede... mogao bih i carske dvore
imati, uvijek bi me vidjeli govnom oblivena!
— Možda i ne bi — suprotstavi se ne baš uvjereno
Šimaga.
— Bi, rode, bi, jer slađa ti je čaša tuđeg pelina nego
dvije svoga meda! Ma kad se počeh otvarati, otvorit ću ti
bubrege i utrobu. I tako ti ja na Radobolji umjesto drobova
peri sebe, a drobove bacih, nek ih kokoši kljuckaju i voda
nosi. A kad se oprah, porazmislih... kud će suza već na oko,
kud će gladan već bosonogu. Čim fratrima dušu razgalih,
odmah kupiše nekoliko sapunčića za brijanje, a i što bi
drugo, i lijepo me svjetovaše, da u varošu kupujem a na
selu prodajem, da pri kupnji tražim što veći varoš a pri
prodaji što veću zabit. Najbolje bi bilo uz Neretvu pa do
Sarajeva, jer Sarajevo je grad trgovački. Kad, jadna ti
majka... nije ovo Duvno ni Bekija, gdje kršćani i Turci jedni
na druge navikoše i primaju prosjake kao božje poslenike.
431
Ovdje Turci gledaju na te kô na kaursko kopile, kao da si
im baš ti glavom carevinu oborio. Ne bi kupili ni melema
svevidara da im i iz stotinu smrtonosnih rana krv šiklja!
— A kršćani?
— Kršćani! Što ćeš s njima! Srce milostivo, a u kesi ni
duhanske prašine da buhu otjeraš. Pa opet bi se tu i tamo
štogod tržnulo, štogod u kljun metnulo. Onda nagariše kiše i
mrazevi, a uvijek te zaskoče ili na putu ili u turskom selu;
gdje ćeš glavu skloniti man pod bukvu, pod propust na cesti
ili pod mokre dlanove. Muči, jade, ne govori! Nova se
odjeća iskajišila, kroz mišicu možeš svijeću vidjeti, preostali
se sapunčići otopili i slijepili, ogledalca umrljavila, mutvice,
makazice i ukosnice rđa načela i prošarala... o rđo rđava, o
jado dronjavi, o živote pasji, naopaki, o pameti ludih
djevica, kud s glavom u gvožđa kod obiju nogu!
— Kô da nam je i kod kuće bilo bolje — tješi ga
Šimaga — Sjeti se samo kad ono naleti Vukojarac!
Opet ti ništa ne razumiješ. Ali nije mi ni važno, glavno
je da dušu iskalim. Božić me stiže u Bradini, crn Božić pod
bijelim snijegom. Ruke se rascvjetale od ozeblina, tabani se
u trijeske cijepaju, crijeva se vlasaju, a odnekud zasjaše
Kikaševi badnjaci, soparnik zamirisa... Anđeo me stražanin
vuče k tim toplim badnjacima i draškavim miriščićima, ali
kakva korist kad sotona naprijed gura! Naprijed! Nek tutnje
svi gromovi, nek šibaju sve kiše i gradovi, nek opliću
snjegovi i ledovi, svi vjetri i pušanije, svi vuci i svi Turci...
naprijed! Naprijed, ili lezi i crkni odmah tu pod točilom,
pod Ivan-planinom!
— A je, opasan je Ivan, i gadan, lijepi ti ga đava' odnio!
— taj Šimaga baš ništa ne razumije.
432
Potrku ljuti što ništa ne razumije i već htjede prestati s
pričom, a onda mu se učini da je tako još i bolje: on će
svejedno dušu odušiti.
— U Bradini svrnuh u prvu kuću koja mi o kljun opanka
zape. U kući neka starica, zvaše se Drndaruša, i Bog nek mi
oprosti, imađaše nos kao jedro, kao da ga je tri godine u
mengelama pljoštila, te bijaše tako tanak da se od sama
disanja svijao sad na jednu sad na drugu stranu. Ugrija me
uz vatru, pothrani me ječmenom kašom, a onda baci grah i
iz graha pročita, da će mi neko drago žensko čeljade za
sedam mjeseci Bogu na istinu.
— Nu vidi vraga! — poskoči šimuga — Pa i jest tako!
Baba ti Anđuka umri druge godine o Ilijnoj.
— I još mi iz graha pročita da će mi netko od roda
noktima oskvrnuti utrobu majčice zemlje... a sama mene
dugi i trnoviti puti čekaju. Ali ako ustrajem još trideset
mjeseci, nebo će se razgaliti, puti proprtiti i prometnuti se u
bijele ceste, koje će me vodati kroz mnoge zemlje i
gradove, obuvena i odjevena, uhranjena i rumena, te da ću
se na kraju čestito oženiti; ma neću imati velika poroda,
jedno ili najviše dvoje. No sve se to može kô dim razići, kô
snjegović otopiti, kô pljeva razvijati, kô vrapčići razletjeti i
kô u pijana hodže molitva rasuti ako joj za dobar glas krunu
ne ostavim. I ostavih.
— A što ćeš od vražje babe! — dobrostivo će Šimuga
Mali.
— I da ne bi te gatare — nastavi Matan — odnese me
vjetar otkud i donese, pa k vragu sve! A ovako, kad god bi
mi se od muke žličica skovrljila i slezena potpaočila dozvao
bih u pamet onaj spljošteni nos koji se od sama disanja
klatio ja tamo ja amo, pa iako ne bi hincanja, ne bi ni
jecanja, što sve nisam prodeverao u tih trideset mjeseci! U
433
Sarajevu mi neki blagi vjetrić propuha pamet i kao da mi
reče: »Klon' se, nevoljo, krša i kamena; drž' se, rode, trave i
vode!« To mi se učini pametnim, te s robom, koju sam
kupovao kod sarajevskih trgovčića, udarih dolinom Bosne
sve do Doboja, pa uz Spreču sve do Tuzle, uz Lašvu sve do
Travnika; svuda voda i livada, ne možeš u jamu da hoćeš.
Ne možeš propasti, ma ne možeš se ni uspeti, svud je
livada. U Ostružnici me dobro ostrugoše samo zato što
nekoj curi, bez ikakve zle primisli, ogrlicu o vrat objesih,
bit će da sam joj pri tom mrvičak sisu očenuo; u Busovači
me pripiti momci do ulja svetoga izdevetaše i u bus hitnuše;
u Gromiljaku zamalo me ne zgromiše što upadoh u tursku
avliju i bez svoje krivnje zatekoh dvije bule bez zȁra; u
Nemili, uh, u Nemili... Bogo mili i brate rođeni, gdje me
nije bilo, gdje me nije mlatilo i udaralo, velju, sve to petog
sakramenta!
— Nu, a da koga će već pošteno čeljade!
»Bože moj, budalasta li čovjeka!« — pomisli Matan i ne
izdrža da mu to ne reče:
— I tako se, budalasti rode moj, napatih svega i
svačega: kruhom se hranih, vodom se pojih, ponošeno
nosih, zime se nazimih i sunca naznojih. Nu, k vragu i
muke kad ih za leđa hitneš!
— Dašto, gospe ti! Čim se pršuta dokopa, prkno se ne
sjeća da je kroza nj i prga prolazila — poučno će Šimaga i
strusi još jednu šljivovicu.
— Kad prođe trideset začaranih mjeseci — nastavi
Matan — proljeće na me, ja na Sarajevo. I dok bi dlanom o
dlan, dan se u noć pretvori, nebo sa zemljom sastavi. Proli
li se, proli. Dok sa sokaka u prvi dućančić, mokar do kože.
A to bijaše Mošin dućančić.
— Da čiji će već Žudijin!
434
— Daždi li daždi, a po ovakvu daždu ni Židov se kupcu
ne nada. I tako počesmo razgovor da čas prikratimo. Riječ
po riječ i lukavi Žudija sve ispipa. A kad ispipa, nekako i
prijekorno i zabrinuto zavrti ćelavom glavom: »Ne pila
mutra, momak-efendija, ne pila mutra, trgovina ne znala, a
pistra glava momak-efendija... Noš, topro svi noš trepala;
ogledalce topro — trepala muško za kika i za pritva, trepala
žensko za lišce i pletenice; mirisni safunčić topro — przo se
trošila; đerdan... đerdan ne piti topro. Ne nosila svaka
đerdan, a i kat ga nosila ot kujundžija kupila... Ti ne
protavati što svaka nosila? Svaka nosila marama! Moša
imala puno, puno marama. Ti pistra glava, momak-efendija,
ti kot Moša kupovala, i samo kot Moša, ne kot Aron i
Jošua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan. Ti dosat
kupovala gde stigla, to ne biti topro. Kot puno trgovci na
malo kupiti ne piti topro, ne piti popust... Ti pistra glava,
momak-efendija, ti sve kupovala kot Moša, a Moša ti dati
velika popust...«
— Ma gdje ti je pamet, već u Zudije! — začini Šimaga i
obliznu se kao da je i sam Žudija.
— E ljudi, e Turci, nikad toga čuda!
— Kakva čuda! Taki ti je svaki Žudija!
— Ne uči ćaću kako se prave djeca — obrecnu se Matan
— Ne čudim se ja Žudijama, Šimaga Mali, Gospe ti Velike!
Već... onaj njegov dućančić, nemaš se gdje ni okrenuti, a
nabijen stotinama stvari i stvarčica, da bi mogao pola
Sarajeva okititi. A sve te stvarčice kao da žive, kao da te
ljudskim okom gledaju; sve te novčarke i torbice, gajtani i
marame, ogledalca i naramenice, lončići i bočice, sve to kao
da nadiže glavicu, uši ćuli i s povladljivim smiješkom sluša
i osluškuje Mošino kvocanje i pućpurikanje, čudo jedno,
samo što mu ne zaplješću! Vidim ja, sve se te stvarčice
435
urotile da me namame i obrlate. Onaj šuškavi šumor riječi
krezuba trgovčića raste ko zid vode na Crvenom moru kao
da u se zazidava cijelu moju desnu polovicu. A onda se s
druge strane ispe novi zid šumora, šumora dažda koji kao
da je tvrdo odlučio šumoriti do smaka svijeta. I tako šumori
Moša, šumori dažd, rominja Moša, rominja dažd, pljušti
Moša, pljušti dažd, smješkaju se vražje stvari, a ja padam
kô što se u snu pada kad znaš da u snu padaš i da ti se ništa
zla neće dogoditi, pa uživaš u tom padu, ugodno do boga!
— Ne volim ti ja ni u snu padati! — odbi tu radost
Šimaga — Kad pomislim: i sa solara na zemlju, pune su mi
gaće.
— Ničim se ti u životu nećeš oslačati, šimaga Mali! I
uzalud premudrost Božja do ruže sadi drvo smrdeljevo,
smrdelj se svejednako ne sladi njenim već svojim mirisom.
— Ne ljuti se, bolan Matane, ne žesti se. Ti onako, ja
ovako; svaki po svomu, i mir ljudima dobre volje. Ja ti
znam samo jedno: jeftino kupi, skupo prodaj, da dječici što
više u kljun kljukneš. I ne treba mi više kad ti za nas pamet
tareš. Ma opet, ni odviše trti nije dobro. Prevrne se kô
čamac kad ga suviše zaljuljaš.
— To kano meni se prevrnula?! — ljutito će Potrka.
— Ne kažem da ti se prevrnula, da si lud, već, eto,
nekako drukčiji. I svaki je od nas nekako drukčiji. Eto ti
maloga Keka! Samo se licka, flicka i picani. Galeša bi
Šantin u luli duhana ćaću popušio, Srbiguzica bi oglođao i
bijele gnjate svete Kate, ona dvojica blizanaca Antalaga i
Jokalaga...
Šimagino naklapanje ubrzo prekri šumor davnašnjeg
sarajevskog dažda, šumor šuškava Mošina glasa: »... pistra
glava, momak-efendija, pistra glava ne pila šuplja tikva što
ni samu sebe u vodi ne zna napojiti... Ti pistra glava,
436
momak-efendija, i radila za žensko, samo za žensko, jer tko
za žensko radila nikad ne propala... Ti pjevala ženska
ljepota, ti gizdala ženska gizda, ti hvalila, ti laskala, ti
namigivala, ti nasmijavala, ti šalila žensko, ti šalila i
smijala, da pukla ot smijeh...«
»Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh...« neprestano
odzvanjaše u Potrkinim ušima u onom malom začaranom
dućančiću ispunjenu šumorom dažda i nasmijanim
urotničkim stvarčicama, dok na kraju i dažd i sve te
urotničke stvarčice ne stadoše oponašati Mošdn glas, te je u
dvopjevu i svepjevu sa svih strana rominjalo, šuškalo,
zveckalo, brečalo i ječalo: »Da pukla ot smijeh, da pukla ot
smijeh...« I kroz taj pakao zvukova, nekud iz daljine, iz
daleke, s don Pavlova i Kikaševa groba probi se sićušni glas
onog nedozrela a tako samopouzdana sebe: »Od danas je
smiješak moja smicalica!« Ali otkad se otcijepi od kamenja,
nijednom se ne osmijehnu, i možda baš odatle i sve njegove
nevolje. Sam Bog posla ovog Židovčića da ga zavjeta sjeti:
»O Bože, hvala ti, Bože... da pukla ot smijeh... O Moša,
Moša, sipala marama, sipala sva marama kô kukuruz u
žrvanj, sipala, Moša sipala...«
Zalepršaše marame, zavijoriše kô zastave, kô barjaci i
prekriše cijelu Bosnu; ma kud okom šibnuo, o maramu ćeš
ga očešati, ma kud uho okrenuo zatitrat će od vesela
Potrkina smijeha... O zavjete, o Mošo, o misli i domisli...
Izvaljen tako na mekoj postelji Totice udovice strignu
obrvama i zaiskri zjenicama, te glasno zapjevucka tisuću
puta otpjevuckanu vlastitu popijevku:
»Stade šuška bakrenjaka,
stade šišta srebrenjaka,
stade zvecka zlatinjaka...«
437
— ... da pukla ot smijeh, Šimaga Mali, da pukla ot
smijeh...
— Što ti je, bolan?! — iskreno se zabrinu Šimaga.
— E, što mi je, što mi je! To mi je! I da ne bi toga,
Šimaga Mali, ti bi još uvijek prosjačku torbu nosio i njom
se ponosio, i ti i ovih mojih osamnaest pilića i stotine
sadašnjih i budućih s Lovreća, Ciste, Studenaca, Aržana, iz
cijele Krajine... Da pukla ot smijeh... Hajdemo na gozbu,
valja dostojno proslaviti trideseti rođendan proroka, koji iz
ove čemerne pustinje svoj narod izvede — i uz pusti smijeh
pograbi Šimagu za ramena, te više iskočiše nego iziđoše u
prostranu bašču Totice udovice.
Kad u bašču, ono — jadna ti majka — puši se lončina,
zapravo kotao do podvrh pun graha, svinjskih nožica i
glavica, dok se dva obilna odojka vrte na ražnju i cvrlje nad
ugljevljem. Već im rskava kožica porumenila, zglobići
popucali, bijele košćice zasjale kô sunce rosno. Pristigli
momci i ljudi iz Inđije — svih osamnaest Matanovih
ruksaka — pa uz smijeh i galamu neki prazne boce dudare,
drugi zasukali rukave pa hitro preda se prste bacaju: »šije,
šete, kvatro, kvatro je!...« da se cijela Pazova trese, treći uz
pusta bogetanja i gospetanja po ledini buće valjaju. Kakav
dernek, kirvaj, baći!
Mali Keko sjedi na pažljivo razastrtu pak-papiru, podvio
noge po tursku i čistom krpicom neprestano čiste čizmice
svjetla i u njima se ogleda. Galeša Šantin siše lulu nabijenu
najljućim vrškom duhana, a siše je tako da se u kamišu čuje
šištanje rastopljena zivka, baš kao da pljuvačku na slamčicu
sišeš. No to Juri Munitiću, ne bez razloga zvanom
Srbiguzica, ni najmanje ne smeta da rže nozdrvama
draškanim mirisima kuhanja i pečenja, da proždrljivim
okom bestidno skakuće s kotla na ražanj i s ražnja na kotao,
438
da Adamovom jabučicom gore-dolje kao žedan vol na
kamenici.
— Kume Jure, ti se od sama gledanja nasiti — dobaci
mu Matan onako slađano, kako samo on umije, i to slađano
ovi smiješkom kano zašećerene jabuke lisnatim tijestom.
Pusti krmka — obrecnu se Keko koji se više gadio
proždrljivih usta, nego... bolje ne usporediti.
— A što ti znaš, jado mirlušni — prezirno će Srbiguzica
— što ti znaš o radosti blagoslova Božjega! Je li, nevoljo
gizdava? Je li Gospodin naš Isukrst uoči svoje gorke i
pregorke muke čizmice lickao ili je s apostolima kô čovjek
u slast večerao?
— Tako je! Tako je! — ču se s više strana— samo ti
njemu...
— Kraljevstvo je Božje vječna gozba — dobaci preko
lule Galeša Šantin Srbiguzičinu omiljenu tvrdnju i namignu
ostalima.
Vječna i vjekovječna — obliznu se Srbiguzica — a raj
ledina beskrajna puna stolića, astalčića. I svaki blaženik ima
svoj stolić, astalčić, dugačak tako kô odavle do Amerike. A
na stoliću, astaliću, slastica do đakonijice, vonjčić do
miriščića. I svaki blaženik, glade rođeni, svaki blaženik
samo šetka uz stolić, niz stolić i oko stolića, pa: ovo hoću,
ovo neću »va vse viki vikov«... i tako vazda šetkaš, vazda
jedeš a da se nikad ne najedeš. O muko moja od
nezaboravka!
— Kad misliš na te đakonije nebeske — reče mladi
Dodijalo podstičući vatru pod kotlom — onda ti ovo naše
jiće dođe ko galebina.
— Muči mali, vrag ti zube polomio, sve je od Boga, i
ono njegovo i ovo naše — a onda baci pogled na braću
439
blizance koji su odojke vrtjeli, te prošišta — Antalago i
Jokalago, sotone paklene, đavli vam dušu na ražnju,
odgrnite žeru s donjeg kraja, zar ne vidite da će prisvediti!
A ti Dodijalo, podstakni pod kotlićem nek se nožice dobro
svare, da se ono žilasto u ustima samo odsebice rastegne i
rastopi, da sitne nožice rsnu čim pod zub...
— Vidi vraga — tobože se ljutnu Dodijalo — ti bi
nožice usebice a fukara nek se s glavom nateže!
— Muči, sinko, svih ti Božjih isposnika, o glavi mi ne
govori, duše mi ne truj! Kad samo pomislim na uhašce i
ono oko njega: rdlo je a meso nije, mrsno je a slanina nije...
— To bi ti i glavu?! — zareža Tutkalo.
— Samo uhašce, Tutkalo moj, jade moj rođeni! A što će
ti i uhašce ako ga malo sočića ne oblije i u nj ne uskoči koje
zrnce graha, baš kao »oj« u pjesmicu!
— Vidim, braćo, muke su to nesvakidašnje — reče
Potrka žalostivo i namignu ostalima, premda i nije trebalo
namigivati — Stoga kažem, budimo ljudi i kršćani, pa
njemu uši i nožice a nama ono s ražnja.
Srbiguzica se trgnu, zajauknu, pa zacvili:
— Peto: ne ubij! Kume Matane, brate rođeni, ne ubij!
Kakav ražanj, sirotinje ti nebeske, a meni pod okom i pod
jezikom već pucketa ona zlaćana kožica... pa rskava rebarca
oko povora, pa vratić, pod prstima mi se raspada, pa mrvicu
mozgića s dva zrna krupne soli, pa repica skovrljena, dušo
rajna, nebeska, skovrljena, pa napukla...
— Ne vidim druge, kume Jure, već sve preda te a nama
što ostane! Donesite, gotovo je!
— E usta ti se posvetila, rodijače, kršćanine, dušice
zlatna ko žubor vode! — kliknu razdragano Srbiguzica dok
su ostali, tobože, nezadovoljno mrmljali, a u sebi unaprijed
440
uživali i šaptom se među se kladili: odakle će otrgnuti prvi
zalogajčić, koliko će smljaviti i na čemu će prestati.
Srbiguzica se pobožno prekriži i smrsi prigodnu
molitvu: »Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje dare koje
ćemo blagovati...«
— Krme jedno — s gnušanjem će Keko — moli za
onoga koji će žderati, a ne za nas!
— Pošteno zboriš, kume Keko, ma opet: kad sam za vas
molio, za vas ću i pojesti!
Odjednom svi prekinuše igre i zabave, posliće i
razgovore te u muku posjedaše oko Srbiguzice, koji neko
vrijeme stajaše drven kao pred nekim otajstvenim činom
kojemu se ishod nikad ne zna, potom stade jesti zjenicama i
nozdrvama, cijelom kožom i cijelom utrobom, da na koncu
i zubom zagrize u repicu, skovrljenu i napuklu, dušo rajna,
mirisna...
— U repicu je zagrizao! — podviknu Dodijalo koji se
bijaše kladio da će najprije u repicu zagristi.
Kad se jednom zakotura sve se brže kreće, sve brže
počeše nestajati i nožice i uhašca, i vratići i lopatice...
— Ma gdje mu staje! — žagre se oči mladom Kozmuzu.
Tutkalo ga opatrnu pogledom, pa naškubi usne u
kokošju:
O! Oplošina je to, momče-jadikovče, oplošina!
— Je oplošina, ma i pupak mu se o bubreg prilijepio!
— Sad se odlijepio! Pa siplji, brate, kô u kacu i bigunac!
Kladimo se da neće ni pet zalogaja poslije onoga što mu
dobacim — šapne Galeša Šantin, štrcnu pljuvačku pokraj
kamiša, pa će glasno — Lako ti se Matanu odricati odojka i
prasećih glava kad mu Totica tri patkice cvriji. A patkice
mlade, kô pri sisi, nadjevene pršutićem i vismenčićem,
441
prekrivene pršutićem i vismenčićem, pa cvrlji patkica, cvrlji
pršutić, cvrlji vismence, cvrlje, cvrljulje, milopojko rajna,
zoro rujanska, a Totica udovica, prokletnica, uspaljenica,
nanizala salatica svakovrsnih: loćike i vodopije, štrpke i
endivije, matovilca, krstovnika i glavatice; za slast slastice,
za krv cikle i rotkvice, za svirku graha i sočivice, a za
mušku snagu hrena i celera...
Srbiguzici — koji Galešu u početku bijaše samo okom
opatrnuo i nastavio jesti kao da ga se ništa ne tiče — malo
pomalo sve se sporije otvarahu vilice, sve se slabije stiskahu
zubi; usta se stadoše puniti slinom, ali ne više od onoga što
je jeo, već od onoga što mu je prokleti Galeša dočaravao. A
kad stade nabrajati salatice koje je Srbiguzica iznad svega
volio, ne izdrža već zavapi:
— Ubij me, nu ne muči me više, svih ti rana Isukrstovih
i krune trnove!
— A onda ti mu je pripravila: pitu od jabuka, sočnicu,
pa pitu od sira, slasnicu, a u njima klinčića i orašaka, suvica
i grožđica...
— Jesi pas i kučak i kučkin sin! — Srbiguzica podiže
lopaticu od odojka u namjeri da je Galeši o nos prelomi.
Potrka, koji mu cijelo vrijeme bijaše za leđima da se
neviđen može slađe smješkati, uhvati ga za ruku, pa će
blago:
— Samo ti blaguj i uživaj, rode moj! Zar ne vidiš da ti
žele slast zagorčiti. Ne peku ti se za mene ni patke ni pite,
već pet-šest žgoljavih šljukica...
— Šljukica?! — zagrcnu se Srbiguzica — šljukica,
benica, priviđenje rajsko...
— A što ti je šljukica! Ni za zub!
442
— O, o! — otegnu Tutkalo kroz naškubljena usta — Ni
za zub! O, o! Pa to i nije za zub, već za ono! Hehe! Zna
Totica od čega kukuruz raste, a njoj klip malen da je odavde
do Rume!
— Hehe... — naceriše se svi, a Mijo Mrkušić, nazvan
Izdušak podmuklo nadoveza — Samo ne znam, kad se
nakiđuri s onih trinaestak suknjica, a u svakoj po trinaestak
aršina dobre mjere, pa ti se čini ko zvono nabijeno
pamukom... velju, samo ne znam kako to Matan razgrne, da
tučkom o zvono, hehehe...
— Hehehe... — oponaša ga Matan — hehehe, dušo moja
usmena, uzmem ti kakav izdušak, pa ga u ono robetine do
izduška, i kad čujem hehehe... da je izdušilo...
Dok su se svi smijali i zabavljali draškavim sličicama o
Matanu i Totici i domišljali se kako to oni ono, dotle je
jedini Kozmuz gotovo s pijanim udivljenjem promatrao
kako se razina graha u kotlu ustrajno snizuje, kako odojci
prema bubrezima nestaju a Srbiguzičin spljošteni trbuh sve
više bubri, kad li će puknuti...
Najednom Srbiguzica skoči i držeći objema rukama
golemu trbušinu pretrči preko bašče i presamiti se preko
opružene šljivine grane. Svi se kô jedan trgoše i pogledaše
za njim, ali ne vidješe ništa, tek to da mu se stražnjica stisla
i jednostavno se uvukla u ono dugo i usko tijelo, kičma mu
se savila i na sredini ispupčila, baš kao mački kad nešto
otrovno ždrokne.
— Što mu bi?! — skočiše svi kao jedan.
— Krme krme istresa — gadljivo će mali Keko —
Ždero se prežderao!
— Nije se prežderao — sa sigurnošću će mladi Kozmuz
— nije se prežderao, već od zdlake.
443
— Od zdlake? — upita netko.
— Od zdlake — potvrdi Kozmuz.
— Ne kaže se od »zdlake«, već od »dlake« — pouči ga
Galeša Šantin.
— Dlaka i zdlaka jedan vranj kad čovjek od nje riga.
Baš sam vidio kad mu se zdlaka, ovaj, dlaka smotala oko
fažola kô vitica loze oko brka taklje. I baš mu htjedoh reći,
kad on s njom u usta... bit će da mu se o zub splela, a nema
ništa gadljivije nego kad ti se zdlaka o zub splete, pa ni
tamo, ni amo...
I tako se svake nedjelje okupe ovdje ili u Indđji, nažderu
se i naloču, naigraju, izasmiju, izujedaju, riječ ujedno,
nazabave. Podvečer se svaki odljulja u svoj »kvartir«, a u
ponedjeljak ruksak na rame, pa kroz glib i prašinu
nedogledne srijemske i slavonske ravnice:
»Evo cica, evo beza
za divojke sitna veza,
i žutice za tuhice,
za sve redom maramice,
za strunjače inlet pravi,
za čakšire dimit plavi!
U Mate je robe svake:
za divere i za snahe,
za mladenke i za babe!
Svakoj mladoj stojim džabe!
444
E, ŠKILJO, ŠKILJO IZ ZAGVOZDA...
Kad se negdje potkraj ljeta rasu brižno čuvano
osamnaestoruksačno Potrkino carstvo, reče Šćambo, uz
Srbiguzicu jedan od nekadašnjih na zdjeli najvrednijih
podanika: »Samo budala misli da mu je carovati u selu kad
nije ni u kući!« Potrka opet reče: »Nikad ništa iz gliba ne
vadi osim vlastitih nogu!«
A on je sve ove vražje glibote iz gliba vadio i izvadio
umjesto da im na tjeme stane i još ih dublje gurne — više bi
ga častili. Ma kud ga nemirne noge i znatiželjna duša u
Srijem odvukoše! Nije to Bosna, brate rođeni, već zemlja
crnica do pakla duboka, zemlja misirska. Nije to kukavni
Bosanac što s tovarom ječma ili karom sijena i japije preko
stotinu planina do sinjega mora po tovar soli i bačvicu
rakije! Ovdje paoru noge u klompe urasle, ruke o plug
prionule — crne ruke a bijela pogača. Ljudi, bolan, radišni,
inokosni. Velike novce imaju, a s novcima i potrebice
velike, gospodske — nije to maramica, šarenica, već plahte
i navlake, stolnjaci i jastučnice; nisu to aršini već bale
platna i robe svakovrsne! Varoš daleko, a u selu osim crkve
i krčme nikakve trgovine! Pusti sjekiru da u med padne i ne
445
vadi je vanka do Sudnjega danka. Zbogom, maramice
šarenice! Zbogom, moja Moša, odoh Šalomu!
Nije čovječe, u Šaloma dućančić, već kuća trgovačka!
Golema, pregolema, u njoj svega blaga božjega, svega što
paoru treba: i za krstitke, i za pir, i za sprovod! Kruha za
svu Krajinu! Iskupi zavjet kojim se don Pavlu zavjetova!
Zovi ljude, zovi skakavčiće svoje, da brste i obrste zemlju
misirsku!
Lijepi skakavčići, baš lijepi, lijepi ti ih vrag odnio! Sito
Vlašče gore nego pašče — misli Potrka gledajući sva ta
zajapurena lica, sva ta bijesom i srdžbom sasušena usta,
koja baš ludo na nj svaku pogrdu siplju: e on im je
godinama preprodavao robu po dvostrukoj cijeni, e on je s
njihovih natučaka skorup brao — baš ludo — e on je
njihovom crnom krvlju bijele dvore sagradio, e on je... A ne
sjete se da im je put plaćao, na veresiju davao, u posao ih
upućivao, oprao ih i obukao, od marve jedne ljude učinio.
Ubij Vlaja, pusti vuka — misli Potrka, i još misli — Koza
pašče odoji da joj kosti grize! Gamad jedna usrana!
Kao danas mu je pred očima: čim uđe u onu Šalomovu
kućerinu, prodavači se srojiše oko njega kô muhe oko
govna. Uslužno doboga, tek što mu ruke ne ljube. Ali on ne
uđe da ga sluge dvore. "Gazdu hoću!« Kad oni opet: "A što
će ti gazda?« on odreza: »To ću njemu reći!« I reče mu:
»Tamo po srijemskim selima dućana nema, a ja ljudi...«
Židov mudar, sto mu ih ne treba, odmah uskače u usta:
»Jezik dukata ne lêći! Tovari roba! Cijena veletrgovačka!«
Uman čovjek: s malo riječi veliku paru kuje.
Matan nakupova robetine za punih osamstotina kruna.
Trideset mu fali. Nije da fali, ima on, već žudiju kuša: »Žao
mi robu vraćati kad je o srce prionula. Trideset kruna do
preksutra?« Šalom samo odmahnu rukom. A Matan ih
446
preksutra donese. I sve ove puste godine vazda je veresiju
uzimao, vazda je mrvicu povisivao i vazda pet minuta prije
podne dug vraćao — nikad se ne zna kad će ti poštenje
ustrebati.
»I sve sam to za ovu marvu činio! Vidi sada duša
neharnih... Vidi onog grebenog Keka! Čovuljak li je,
gusjenica li je... Zmija prokleta! Sve se »fijeno« svija i
uvija, a do dna srca grize odjedared!«
— Ne govorite svašta — cvrkuće Keko — čovjeku dođe
da i ćaću zakolje odjedared. Pa što onda nije ljudski dvore
graditi, a mater pustiti da premine od glada...
»Nu, vidi kučka — bjesni u sebi Potrka — i kučkina
sina. Ma tko je o tom govorio, tko mater spomenuo! I ono p
r e m i n u umjesto c r k n e! Baš »fijeno« fijeni te đava'
odnio... Tako ti je kad guju u njedrima... odjedared!«
— Kako to — nastavi Keko — kako to odjedared na
poštenje udariste! A svi znamo da je pošten odjedared i da
vazda na poštenje radi odjedared!
— Ako pošteno radi, što nam ne oda gdje robu nabavlja!
— uspali se Galeša Šantin — Mi znamo samo za njegov
dućan u Totice raspusnice! Nu, gdje je onaj pravi, gdje se u
pol njegove cijene može dobiti? Neka nam dade adresu!
— Tako je! — povikaše u jedan glas — Adresu!
Adresu!
Matan ne reče ništa, već iz nabijene lisnice izvadi
Šalomovu posjetnicu i baci je među njih gadljivo, kao da
hijenama baca strvinu, a i oni se na nju kao hijene baciše.
— Hehehe... sad je pročitajte! — nakesi se Šimaga Mali,
ma baš zajedljivo.
— Bolje ti je jezikom po kravljoj, nego svašta odjedared
— ošinu ga Keko očima. — Molit ću »fijeno«, ima na tom
447
čudnom svijetu i pismenih ljudi, koji će nam tu blagodarnu
ljubav zablagodariti.
Punih devet dana Matan se nit nasmija nit osmijehnu. Po
selima robu ne raznosi, iz kuće ne izlazi, silom jede, preko
volje pije... a prokleta se Totica uspaljenica samo na njeg
baca, ono nezasitno tijelo neprestance poda nj podmeće, kô
veselo štene zubima se po svem njemu igra i zubima ugriza
sad za mišicu, sad za vrat, sad za rame — uspaljenica
prokleta! Dvovrata jama bezdana! »Pusti me, ženska glavo,
ne grizi, ne nasrći! Ojica se ne zabija u ralicu dok ti vuci
vole deru!« A ona — službenica paklena, svi joj vrazi
radost raznosili — gole mu sise preko obraza prebacuje:
»Ni promrzle se golubice ne pušta da se smrznu!« Vrag
ženski svoj grebeni posao znade, i dahom i gugutom, i
prsima i prstima, i prednjicom i stražnjicom, i svom
vražjom kožom. Krv je krv — jad je može umlačiti, ma ne
može zamrznuti. I tako: kučka vrela, on mlačan — opet
nekako svatko na svoje dođe.
Deseti dan, a bijaše nedjelja, baš usred te njihove
vrelomlačne igre prolomi se u bašči silna graja i smijurina,
a na vrata deset ruku udari.
— Tko je?! — prenu se Potrka.
— Svoji smo! — odgovori namah deset glasova. Potrka
na brzinu navuče hlače i iziđe na dvor. Bijaše ih svih
osamnaest prokletih neharnih skakavaca. Malom se Keku
lašti lice kô i čizmice, iskorači ispred sviju i pruži Matanu
snop računa:
— Molit ću »fijeno«, pogledaj po što nam Žudija a po
što ti daješ odjedared!
Potrka uze račune kao da ih od sluge uzima, pa preleti
okom ostalu gospodu neharnike:
— Svi ste bili u Sarajevu?
448
— Mi nismo! — skoči šimaga Mali, uze za ruku
vršnjaka Marka Skočimiša i mlađahnog Kozmuza, privede
ih Potrki a oni stadoše uza nj, ispršeni i uzdignute glave,
kao što vjerni mornari staju uz kapetana nasuprot pobunjene
posade.
On im samo kimnu glavom, a onda se svojim umiljato
isklesanim smiješkom obrati Keku:
— Pa izračuna li, kumiću Keko, koliko na toj robici bi
zaradice? — namjerno upotrijebi umanjenice, jer je dobro
znao, da ništa ljuće od njih ne može pogoditi ovu
umanjenicu od čovjeka.
Ali Keko i to otrpi, što više razvuče usta do uha i
podrugljivo se pokloni:
— Molit ću "fijeno", kume Mate, cakum-pakum, pedeset
i sedam kruna!
— A koliko te put dođe? — upita Potrka na čuđenje
sviju, ni smeten ni zatečen Kekovom zaradicom.
— Ništa, brate, ništa! Svakog po osamnaest kruna.
— Računamo samo tebe, s drugima je lako pomnožiti. A
koliko dade za jiće, piće i konačišće?
— Ništa, brate, svega dvanaest kruna. Nećeš ti mene
odjedared žedna preko vode! Molit ću fijeno, i moja je
glavica računu vješta: ostade mi cakum-pakum dvadeset i
sedam kruna prečiste dobiti.
— Nije dobro tvoja glavica izračunala, odjedared,
kumiću Keko!
— Kako nije, molit ću »fijeno«! Zbroji dvanaest i
osamnaest, pa odbij od pedeset i sedam, odjedared,
gospodičiću moj i kume Mate, Matane!
— A ti, seljančiću moj i kume Keko, Kekane, izračuna li
ti devet dana dangubice do Sarajeva i curik? Pribroji li
449
trošku propuštenu zaradicu? Uzmimo najmanje pet kruna na
dančić. A koliko je to pet puta devet? To ti je isto koliko i
devet puta pet: četrdeset i pet! A sad ono što propusti
pribroj onom što potroši, pa mi izračunaj kolika ti je onda
zaradica, kume Keko, Kekane?!
— O, gospeti, izgubi cakum-pakum osamnaest kruna
odjedared — uskliknu Šimaga Mali i stade se bezobrazno
smijati upirući prstom u petnaestoricu buntovnika —
Gledaj, gledaj ih, majko mila, kô... kô... kô pilići popišani...
A tako su i izgledali sve dok se Galeša Šantin ne počeša
po proćelavu tjemenu:
— I smijeh kraju dođe! Stanite, ljudi, pobogu! Svi se
rađamo budalasti, ma umire i pokoji pametan. Tako je svaki
od nas izgubio po osamnaest kruna! A zašto? Zato što je
išao svaki za se, umjesto jedan za sve!
— Hehehe... — Šimaga se i dalje bezobrazno i bezočno
smije — a što je drugo Matan činio?!
— Jesi li budaletina, Šimaga Mali, ma baš budaletina —
prezirno će Galeša — Vrati se prosjačkoj torbi, jer se bez
računa ruksak ne nosa! Ako jedan ode, troškovi su za sve
sedamdeset i pet kruna. Ma neka su s utovarom i
pretovarom — ne možeš sam toliku robu nosati — neka su
dvjesta! A zarada je osamnaest puta pedeset i sedam kruna.
Tisuću dvadeset i šest kruna napamet! Odbij dvjesta, pa eto
toliko našeg svaka dva mjeseca Matanu ostade!
— Sad će nama ostajati! — zagraja ih više.
— Pa ćemo i mi dvore sagraditi! — zacijuka Puljalo.
— Bog vam dao i troje! Ma sve mi se čini da ćete
natanje srati — reče gotovo očinski Potrka, ogrli trojicu
vjernih i ugura ih u kuću.
450
Oni koji ostadoše na dvoru, usprkos zatvorenih vrata,
još su dugo vidjeli Potrkina malo povinuta leđa i čuli
očinski prijekoran glas.
Ušavši u kuću uzdiže prst u nebo, pa će propovjednički:
— Jao si ga onima koji na pomazanika Gospodnjega ili
pak na dobrotvora svojega srce uzdignu! Vjerujte mi, harni
moji: neharnička je sudbina otpisana i zapečaćena, a sjaj
Kekovih čizmica od ovog je časa počeo tamnjeti. Vjerujte
mi...
I da ih u toj vjeri podrži, natoči im pune vinske čaše
šljivovice prepečenice, pa podvikne prema kuhinji:
— Juliška, silo nečista totska, tri nam masne guske
ispeci... što košta košta sve će ti Matan u postelji platiti! —
I veselo namignu svojima — Udri brigu na veselje! Ako
ćete i vi u neharnike, slobodno vam bilo! Kleti vas neću, jer
vas dobre volje otpuštam.
— Ma što govoriš — skočiše sva trojica kao jedan ali
vrijedan — Ako treba, i krvi ispod vrata...
Potrka samo kimnu glavom i nasmiješi se:
— Nismo mi za krv, već za paru određeni! Ti,
Skočimišu i Kozmuzu... vaše je stanje još na djeda upisano?
Odlično! Sutra ćemo zorom u Sarajevo da stvar po svom
kroju skrojim... Odjedared, odjedared, kume Keko, Kekane,
mrav li si, crv li si, što li si... odjedared!
Učinivši se ljutit mnogo više nego što je kanio, bez
najave i kucanja uleti u Šalomovu sobu, te iz svih pušaka
otvori vatru na iznenađena Židova, vatru što ga na pravdi
Boga izdade i onim odmetničkim gadovima robu proda.
Šalom se u početku bijaše ne samo iznenadio, već i
ustrašio: nikad se ne zna kad će i odakle će ti divljaci nož
isukati. No što je Potrka duže bjesnio, njemu se sve više
451
krvi u obraze vraćalo i sve više lukava smiješka po tankim
usnama nizalo: »Tko misli ubosti, bode odmah ili nikada«,
pa odluči da ga ne prekida dok sam ne posusta.
Ali Šalom ne vidje kako ga preko gnjevnih riječi miluju
Potrkine nasmijane oči: »E, moja Šaloma, mutra pila, ma
premutra ne pila... Ti mislila Matan oganj na usta, a ne
znala da taj oganj nije ot srca, već ot pamet...« I kad mu se
učini da bi tim jalovim bijesom mogao pretjerati, naglo ga
presiječe, spusti se na stolicu sučelice Šalomu, pa će nakon
točno odmjerene stanke, smireno — poslovan poslovnu:
— A sad, gospodaru Šalome, bi li to od tebe inat ili što
drugo?
Šalom ne odgovori već u veliku čašu natoči rakije i
lagano je dogura preda nj unoseći mu se u oči onim svojim
vječno živahnim i pronicljivim očima. Ali i Potrka zna da o
toj bitci očiju sve ovisi, te mu ubod uzvrati. I gledaju se
tako, i bodu se tako preko netaknute rakije, pogledom se
jedan drugom do bubrega zavlači. Šalom zna da je njemu
prvom oči oboriti, pa ih i obori, zavali se u naslonjač, te
stade dugim i tankim, brižno njegovanim prstima onaj
lukavi smiješak po bradi tanjiti.
— Ne za inat — odmahnu odlučno glavom — ne za
inat, Matan-efendija! Ne za inat već za trgovina...— i stade
mu na dugo i široko obrazlagati kako se ono što je učinio
nije moglo drukčije ni učiniti. Da ih je odbio ili im cijenu
podigao, okrenuli bi se i sve što im treba nabavili »kot Aron
i Jošua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan«, kako mu
onog daždevnog dana govoraše i Moša »ot maramica«.
— Ot mene utekla, tebi se ne vratila, Matan-efendija —
završi Šalom — Kat propasti, bolje propasti jedan nego dva,
Matan-efendija!
452
Potrka se, tobože, urazumi i odobrovolji, razli smiješak
po cijeloj sobi, pa nazdravi Šalomu pomirnicu. Baš u tom
času otvoriše se nebesa, i on u njima ugleda ono za čim je
sve ove puste godine čeznuo i venuo, te obradovan kliknu u
sebi: »Šalome, Šalome, moja Šaloma, dosad si bio samo
krčmar i pekar: ti meni kruh i vino, ja tebi jaspru, i
zaboravimo se... od danas ti si sve moje, moj žuđeni Škiljo
iz Zagvozda!«, a onda će glasno:
— Oprosti ti meni, gospodaru Šalome, što me mlada krv
zanese i zaslijepi, pa ne vidjeh ono što je mudru od prve kô
na dlanu. Jest tako je, bolje da vrag nosi mene nego
obojicu! Ma opet mislim, nije pošteno da neharnici bez
kazne prođu... Vidim... u skladištu ima dosta odležana
platna, memljiva...
— A ne, ne! — skoči Šalom — U Šaloma poštena
trgovina! To Šalom trapiti onaj koji jednom došla i otišla, a
ne stalna mušterija. Tvoji stalna mušterija, svaka dva, tri
mjesec! Pošteno Šalom, pošteno!
»Đava' ti se u poštenje popišao — pomisli Potrka — Ma
svejedno će ta grebena roba stići ondje kud sam odredio, pa
i s trista dukata morao skladištara podmazati!«, a onda će
glasno:
— Svaka čast, gospodaru Šalome! Dobro te razumijem,
jer me i sama poštenje za srce ujeda. Nego... — poče, pa
nekako odviše primjetljivo zamuče.
Šalom to odmah primijeti pa ga stade nukati:
— Nego...?! Žuljalo, a? Hehe... Šalom vidi, žuljalo
Matan-efendija! Hajde, na stol s tim!
— Bolje i ne govoriti — suviše bolno uzdahnu Potrka i
zakoluta očima — Zavij se u svoj čemer i kô pas rane liži
kad melema nemaš.
453
— Budala! Budala! Budala!— zakriješti odjednom
papagaj, koji je dotle dremuckao u gajbi za Šalomovim
leđima. Matan na nj uzvi pogled kriva djeteta:
— Imaš pravo, brate! Budala sam. Ako ti je po volji
izvikuj do sutra.
Tada šalom navali, da mu kaže što ga muči i kakav mu
melem treba. Matan ga pušta da navaljuje i navaljuje, a kad
oćuti da će sustati, namah mu ranjenu dušu razgali:
— Kad me ovi neharnici napustiše, u nerazboritu gnjevu
veliku ludost učinih. Pisah kući po dvadeset novih i za put
im paru poslah. Sad ljudi došli, kud ću s njima?!
— Hahaha... — nasmija se veselo Šalom — Kud ćeš s
njima?! Lukav lija, Matan-efendija, lukav lija...
— Ja ozbiljno, gospodaru Šalome! Meni treba mnogo
robe, a para...
— Zbog toga glava ne češala! Šalom dati veresija, kô i
vazda!
— Bog s tobom, gospodaru Šalome! Lako je na veresiju
pet šest stotina kruna, ma meni danaske treba pet šest
tisuća!
Sad se i Šalom počeša po glavi:
— Velika jaspra, velika jaspra... Ma ti vazda pošteno
vratila, ura na ura... pošteno vratila... pet, šest tisuća...
velika jaspra.
Dok se Šalom glasno raspinje između tolika novca i
vjere u Potrkino poštenje, dotle se ovaj u sebi neprestance
tuče po čelu: »E, luda pameti, gdje si sve ove godine bila,
ludo srce za kim si uzdisalo a u oči te bolo! E Škiljo, Škiljo
iz Zagvozda, lijepo li si se zavalio u Šalomovu stolicu...
Znoji se, znoji moja Šaloma, moja Škilja iz Zagvozda, pilji
u stol kô robijaš u rešetku: ni njemu gole žene, ni tebi
454
anđela savjetnika. Misli i smišljaj, ma svaku ti čitam, a
misliš ovako: »Ako nasrne nema ništa ot poštenje, Matan
prevaru smislila... Ako ne nasrne, more bit ot poštenje, a
more i ot lukavost...« E, moj Škiljo iz Zagvozda, Matan
neće ni jedno ni drugo, već ovako...« — polagano ustane,
nevoljko se nasmiješi i mlitavo pruži ruku Šalomu:
— Kô da nismo ni progovorili, gospodaru Šalome. U
mene si čašćen odsad kô i dosad.
— Stani, stani ti, Matan-efendija, i razumjeti svoja
Šalom! Pet tisuća velika para, ma i poštenje ot Matanefendija velika poštenje.
— I rizičnost je velika, gospodaru Šalome! Uzmimo, na
priliku, pokradu, opljačkaju, ubiju, pa ode Matan i poštenje.
I ja ovoj sirotinji moram na veresiju. Uzmimo, da ne znaju
trgovati, da se propiju, proženskare, da vjerom krenu... Ne
vjerujem ti ja ni u arhanđelovo poštenje!
Lukav smiješak zatitra oko Šalomovih usana:
— Bravo, Matan-efendija, uzmi i za šest tisuća... ma ne
na poštenje, Matan-efendija, ne na poštenje već na palača.
— Na palača?! — zinu Potrka.
— Hehehe... Ti mislila Šalom budala, davala na bombon
u ustima, na ruža u oko... ot svaka svoja mušterija Šalom se
raspitala i za kuća i za zemlja i za livada... a Matan-efendija
imala palača ot trinaest tisuća...
— Hehe... — sad se i Potrka stade smijati — e jesi
vražji, gospodaru Šalome, vas si vražji...
— Budala! Budala! — opet zakriješti papiga iza
Šalomovih leđa.
Potrka uzvi oko na papigu i okom je pohvali: »Sve li
znaš, vražja ptico!« a onda se upilji u Šaloma: »Dvore, a?!«
455
Kad uze robu, potpisa mijenicu — Kozmuz je i
Skočimiš supotpisaše — Šalomu junački stegnu ruku, ali ne
odoli srcu da još jednom ne dobaci:
— E pa zbogom, gospodaru Šalome, u veliku se
rizičnost upusti — i gegajući se napusti sobu.
— Budala! Budala! — zakriješti za njim papiga, i dugo
poslije toga kriještanje je visjelo na stropu duž cijeloga
hodnika, kao vješalice krupna grožđa i nezaboravljena
prijetnja.
»Budala! Budala! — smijucka se u sebi Potrka — Vidjet
će se tko je budala, pametna moja ptico govorušo!... E,
Škiljo, Škiljo iz Zagvozda...«
456
OŽENI SE MATAN-EFENDIJA
Gledajući toliku robu nabijenu u sobi Totice udovice,
robu koju Potrka dobi na veresiju, Šimaga Mali uzdahnu
kao pred pasikom koju valja iskrčiti: »Nećeš je rasturiti ni
za dvije godine!«
— Ne tari glavu, radosti srca moga — nasmije se Potrka
— sve ću bez soli pojesti što ne ode do svete Kate,
zaštitnice udavača. Bolan, rodna je ova godina, prerodna.
Eno ti ih šesnaest u Golubincima, devet u Putincima,
jedanaest u Pećincima, četrnaest u Hrtkovcima... — i
nabroji sva sela od Zemuna do Šida i Iloka — Urodiše
udavače bolje od kupina.
Kad napomenuše da udavače opremu nabavljaju i u
varoških trgovaca, a ni ona petnaestorica odmetnika neće
sjesti i zjati i barila vjetra nizati, Matan ih umiri:
— Što se tiče moje neharne paščadi i kučkinih sinova...
na brzinu obletite sva sela i došapnite ljudima da njihovu
robu ne kupuju dok je ne povonjaju. I to će biti dosta. Što
se pak varoških trgovaca tiče, raznesite po selima glas da
ove godine s deset od sto Matan časti sve udavače, da mu to
dođe kao porez na njegovo neženstvo.
457
I zaredaše po selima, a roba iz ruku kao u žedna konja
voda iz korita.
U međuvremenu, licem na Martinovo, petnaest gnjevnih
ljudi, predvođeni sićušnim Kekom, bjesomučno udariše na
vrata Totice udovice. A kad im ona otvori i spočitnu da se
tako ne lupa ni na vratima krčme, Keko se u ime sviju savi
do koljena:
— Neka nam oprosti gospođa od meka kucanja, ali
uzrujani jesmo odjedared, tražeći uzročnika zla našega,
onog tvog grebenog švalera, krmka, da ne kažemo svinju
debelu odjedared!
— Prvo i prvo — poučno će Juliška — nikad se jednoj
gospođi ne kaže da ima švalera, pa ih i sto imala; drugo i
drugo: svakoj je gospođi njen švaler najljepši, pa ga ne
smiješ nazvati svinjom debelom; treće i treće, moj vam
mačor u krčmi čika Mikleuša pomaže svetom Martinu
krstiti vino.
Nahrupiše u krčmu kao jedan, jedan vepar a sto kljova,
svaka kljova Potrki u vrat, Kekove najdublje:
— Što ti nama odjedared, mačore i krmče debeli! Što
nam robu skudi kô curu ofrancanu! što svojoj cijenu obori
kô željudu kad krmadi nema! Ovo ti ga više nije na riječ,
već na nož!
— A ti ga potegni — nasmiješi se Potrka s očitim
potcjenjivanjem, a onda će dobrodušno — Sjedni kume
Keko, meso moje srdito, sjedni i napij se s kumom,
Martinje je. što se posla tiče, čist ko sunce. Nije te kum
učio da surutku pod mlijeko i otresine pod pšenicu! Samo
se jednom ili nijednom može podmetnuti. Čista roba, čista
para, i ruke čiste! Ti me razumiješ? Morao sam ime spasiti.
A kako ga spasiti, ako ne razglasim da me odbjegoste, da na
svoju ruku, što se kaže, »buđavu« robu podvaljujete? Što se
458
pak moga tiče, mogu častiti koga hoću i kad hoću, mogu i u
vatru i u vodu... E, moj kume, kumiću, s memljivim se
poštenjem nije kumiti. Ne može se smrdljivo pod mirisno,
rog pod svijeću, pogotovo kad si ga pod rog nabavio!
— Ma što pod rog! — skoči Galeša Šantin — Pod novo!
Pod novo smo platili!
— Pa si mene našao... — nasmija se Matan — vama će
netko pljesnivo pod mirisavo!
— Nije nama — ogradi se Galeša — već onom
prokletom Izdušku i Tutkalu, vrag im nos odnio! Ne
možemo svi u Sarajevo, troškovi su...
— Ma što mi ne kažete! Troškovi... — podrugnu se
Potrka.
— Roba je bila tako zamotana — brani se Izdušak — da
je ni pas ne bi pronjušio. Tek kad je rastvorismo i
povonjasmo... Onda Keko trk u Sarajevo i buni se. Za
đavla! Onaj krmak magazar mrko reži a u sebi od smijeha
puca... Kakono, Keko?
Keko skupi obrve kostobolno se iskrivi u pasu i
iskrevelji usta:
— »Mogla biti tako, mogla i onako. Mogla se usmrdjeti
ovamo, a mogla i onamo. Mogla kupiti ot Šalom, a mogla i
ot Gaon! Vino piti iza bećara, cura pipati prije oltara, roba
vonjati prije pazara!«
— Gospemi, tako je! A odoste li Šalomu? — upita
Potrka.
— Vrag ga odjedared odnese u Beč po novu robu. A da
je i bio...
— Ista stvar! — živahno uskoči Potrka, a u sebi pomisli:
»Dobro da nije bio, jer kakav je gad sigurno bi im robu
natrag primio.«
459
— Matane, bolji si, trkni ti, više si mu poznat —
prosjački će Dodijalo.
— Od srca, ljudi. Ne nosim na vas zlu krv, Bog moj vidi
i Martin sveti, čiji dan ishodniji danas slavimo... Ali što ja
tu mogu! U mene jedna pamet, u vas petnaest... pa kad
petnaest pameti ošine po Šalomu...
— E, jesi pogan pogana — predbaci mu zajedljivo
Galeša — malo ti je što se našoj muci naslađuješ, već bi nas
još i u veći trošak!
— Ma tko o trošku — uvrijedi se Potrka, a onda pucne
prstima — čika Mikleuš! Čika Mikleuš, toči vino vrag ti ga
odnio, sve bačve istoči, Matan plaća... Vrag ti trošak i onog
koji zlu krv na vas nosi... — »Osim mene!« dodade brzo u
misli za svaki slučaj. — Pijte, pijte, braćo, zapio bih za vas i
gaće i košulju! — pa zapjeva: »Vino pije Dojčin Petar,
varadinski ban...«
A petnaestero neharne braće stade piti, i što više piju,
pamet im se više bistri, dok se sasvim ne razbistri, dok
svaki na kraju ne uvidi kako zbog Kekove naprčitosti pravu
čovjeku nepravdu učiniše, čestitu i korisnu stražnjicu
okrenuše, pogrdno, ma baš pogrdno.
Pa što ako je na njima mrvicu i zaradio — tko ne bi! —
kad su i oni uza nj janjce četvorili... bogami, bez njega ni
pure... i sva je zgoda da će se ruksak sam od sebe opet u
prosjačku torbu prometnuti. Rasplakani od vina i kajanja
stadoše Matana moliti i kumiti da ih opet pod svoje uzme i
pod krilom ogrije. Matan samo polako i tužno odmahnu
glavom:
— Ne mogu, braćo, ne mogu, ljudi. Ne zato što me za
srce ujedoste, pa stoga i za sutra strepim. Ne vjerujem ti ja
u onu: »Kog su zmije klale i gušterice se boji!« Izmisliše je
oni koje nijedna ne ujede. To su mi i učeni ljudi kazivali.
460
Vele, od prvog ugriza i sam postaješ otrovan, i što te više
zmija ugrize sve otrovniji. Ništa ti ne mogu, jer si i sam
zmija. Velju, nije zbog toga ni od toga. Već mi se nešto
drugo po glavetini mota. Dodija mi ovo, i glib, i Totica... Ja
bih s proljeća nove prtine prtio, rizične. A duša mi ne da da
i vas u rizičnost povučem kô lud ovan... — i dok im je tako
sa suzom besjedio, dotle je blaženo slušao unutrašnji umilni
glasić od kojeg su mu sve žilice treperile: »Slađano li vas je
na koljenima gledati i pred torom ostaviti, izgubljene ovčice
moje. Nije ovo nebo, već Matan, a Matanu je radost veća:
jedna pred torom, nego milijun u toru«.
Sveta Kata bijaše daleko kad i posljednji lakat robe
rasprodaše. Dok je u slavu toga Totica svatovski objed u
kuhinji spremala, dotle je Potrka s vjernom trojkom u sobi
rakijicu polagano i s užitkom šutke ispijao. Onda kao da se
nečeg važna sjetio, naglo se nagnu prema Šimagi:
— Šimaga Mali, srca ti prekaljenog, ti posljednji bi kod
kuće i ne reče svom Matanu ima li dolje štogod zgodne cure
udavače?
— Ako te Totica čuje! — strignu ušima Kozmuz.
— Ne tražim ja curu poradi sebe, već poradi Šaloma!
— Lijepi ti ga vrag odnio — zagrgolja iz dna grla
Marko Skočimiš — nisi valjda Žudiji podvodadžija?!
— Ne tražim, bolan, curu za Žudiju već za se —
umorno će Matan.
— Pa što onda reče za Šaloma?!
— Ne rekoh za Šaloma, već poradi Šaloma! A poradi ti
je sasvim druga stvar, moj Skočimišu! Poradi mene i moje
željice sve bi se te šupljače dvocijevne mogle do Sudnjega
dana usidjeti!
461
— Zašto onda curu tražiš? — iskesi se Kozmuz. — Da
joj pod rep gledaš!
— Gospemi — gadljivo će Potrka — gušća u ćose brada
nego u tebe pamet... Šimaga Mali, još mi ne odgovori?
— A što ću ti odgovarati — nevoljko će Šimaga — kad
i sam znaš da nas Bog u svemu pokrati, samo u šupljačama
izduži. A kako se od srca ne ženiš, uzmi prvu koja naiđe.
Potrka malo ustuknu, kao na uvredu, a onda se razvedri
i veselo se pljesnu po koljenu:
— Tako ću i učiniti, Šimaga Mali, svega mi, tako ću i
učiniti kad ti je svakako iz vreće zmija jegulju vaditi!
Desetak dana iza toga, bijaše druga subota studenoga,
vratiše se iz svijeta i zagaziše u tvrdi kamenjar. Bijaše južno
jutro, južno i toplo, kakvo je u to doba počesto znalo biti u
djetinjstvu, koje se sada — poslije dvanaest godina tuđine
— vraćalo u svem svom sjaju i izviralo iza svakog kamena,
iza svakog sasušena busa. Sve zamirisa po uvelu lišću, po
toploj, vlažnoj zemlji, zamirisa opojno i nekako tužno
zavodljivo. Najranije bi se šćućurio u kakvoj škrapi, utonuo
u slatki umorni polusan i kroz ukrštene trepavice gledao
malo podalje djeda Kikaša i njegovu prosjačku vojsku,
okupljenu oko priče i vatre... Dvanaest godina... Bože moj,
dugo li je dvanaest godina... a opet čim je oćutio kamen pod
tabanom, učini mu se kao da nikad i nikud nije ni odlazio...
»Ej, sokovi, sokovi... sokovi šukundjeda Markiše... isti
Božji sokovi i u travi i u tebi i u svakom stvoru...«
promrmlja u razdrljena prsa. A kad ga Šimaga Mali upita o
čemu to ronza, Potrka ga samo šibnu okom, pa će potiho:
— Šimaga Mali, da te u rosi i suzi okupam, tvoja bi
čađava dušica ostala što je i bila: čađavica!
— Pusti ti njegovu čađavicu, već se ogledaj za svojom
golubicom! — upade Skočimiš.
462
Potrka ne reče ništa, već žustro iskorači. No ne učini ni
dvadeset koraka kad se opet naglo zaustavi i podigne glavu:
— Mir! Čini mi se da mi slavić bigliše... »usrid zime
kad mu nije vrime.«
— Vrag joj srce odnio, koja li se to prva podmjestila! —
reče Skočimiš i sa zlobnom nasladom pomisli na suludastu
Ćorkanovu usidjelicu, pa se iskesi — Ako bude
Manduka...?
— E, kad bi ti umjesto Boga dijelio! — nasmija se
Potrka, ma ipak se u sebi mrvicu strese.
Sada se iza kuka jasno razabra mlađahan djevojački
glasić:
»U mog dragog oči jastrebove,
na nogama gamašne mu nove.«
Potrka baci pogled na nove sive gamaše, strignu
obrvama, pa potrča prema kuku otpijevajući:
»Ljubim njemu skutove i mašne
i gamaše di mu noge staše.«
Kao jarčić skoči sa stijene na krpicu ledine na kojoj je
neko malo crnomanjasto djevojče, od kakvih šesnaestak
godina, taman počinjalo presti novu kudjelju vune.
Uplašena njegovim skokom djevojčica ustuknu, vreteno joj
ispade iz ruke i nasadi se u ledinu.
— Zabi se — protisnu začuđeno kao plašljivo dijete koje
se uvijek za nešto osjeća krivim i uvijek se iza naivnog
čuđenja skriva.
— Zabi se, dušo moja, nek se zabi... a kad se vreteno
zabija, zna se i bez Ciganke, da će se i nešto drugo zabiti...
e čija li si, curo, ljubice mirisna?
— Markote Grgina — zatrepće mala očicama pa ih
obori.
463
— Pa to je Nuša — uskliknu Skočimiš koji pristiže s
ostalom dvojicom — E, Matane, Matane, vrag ti sreću
odnio: od prve, pa rumen-jabuku!
Potrka se i ne osvrnu na Skočimiša, već otkrši grančicu
vrijeska i stade je polagano grickati ne skidajući oka s
djevojčice:
— Poznaš li ti mene, vraže mali?
Djevojče uzdiže ramence, pa na nj mazno prisloni
glavicu ne skidajući oka s tog veselog starijeg čovjeka:
— Bit će da si ti Potrka Jokašev.
— Ispotrkalo se, curče, djevojče, ispotrkalo se... —
nasmiješi se Potrka, a onda se uoštri — Kako možeš zvati
potrkom ovakvu momčinu?!
— A, eto, mogu — osmjeli se djevojče, koje strah od
nepoznatog bijaše minuo čim se poznata trojka pojavila.
— Ako možeš, neka možeš, ma ne možeš triput za
redom reći: Hoću!
— Mogu valaj i to! Hoću! Hoću! Hoću! Potrka se
okrene svojoj trojci:
— Čuli ste! Više ti, curo, povratka nema! Sad si mi se
triput zaklela za tri napovijedi! Hajdemo k don Petru! — i
zgrabi je za ruku.
Djevojče se namujsi, pa se naglim trzajem ote:
— Nisam ti ja znala za tu zagonetku — a onda stidljivo
zatrepta očima — U naške valja najprije u ćaće pitati.
— To će djeveri! — mahnu Matan glavom prema svojoj
trojki, uze djevojku za ruku i s njom gotovo otrča do
župnoga dvora. Don Petar se uvelike i iskreno obradova
Potrkinu povratku i obasu ga stotinama pitanja.
464
— Pope moj, ima u Boga dana kô i u Jokaševoj pameti
dukata, lako ćemo. Ded nas upiši i odmah sutra napovjedi,
jer treće ti je nedjelje sveta Kata, a po njoj Došašće
Gospodinovo kad se ne ženi nit piruje, a meni pripelo jedno
i drugo.
I ostavivši popa u riječi, zgrabi Nušu pod ruku, pa
trkomice na Prpinu Glavicu. Bože, umri od ljepote! Cigla
crvena, kapci zeleni, zidovi od kamena klesanca, oko dobro
nažmi da do kraja zidine sagledaš!
— Baš lijepa kuća — uzdahne Nuša, kao i svaki put kad
bi ispod nje ovce progonila.
— Kakva kuća, silo nečista! Dvori, đavle pakleni, dvori
Matanovi! — a kad vidje da je ožalosti potapša je po
ramenu — Ne uzmi k srcu. Nisi ti kriva što žensku na
pameti nema zamjerke. Sad pritegni oputu, u Imotski nam
je.
— Ujmisusovo! — prekriži se Nuša — Kud u Imotski, a
još ni ćaću nismo vidjeli.
— Od danas sam ti, ženska glavo i silo nečista, od danas
ti je Matan ćaća i mater, car i sultan! Muči, šuti, jezik ne
prevrći, usta ne otvaraj, već gazi kamen... a ljut li je, sladak
li je...
I više ni riječi sve do Imotskoga, do pisarne odvjetnika
Jerkovića. A u pisarni ni »Hvaljen Isus!«, ni »Dobar dan!«,
već obilnu kesu pred iznenađena odvjetnika.
— Takva i takva stvar. To je za trud i mazivo, da mi se
danas sve uredi, i na sudu i na zemljišnom, i da mi po mom
ugovor načiniš.
Odvjetnik očale niz nos, a oči preko očala:
— Ništa te, brate, ne razumijem. Matan upre prstom u
kesu na stolu:
465
— Ovo bi i budalastijem pamet provjetrilo. Samo ti
uzmi pero i drljaj: Ovdje nazočni i rečeni Matan ovdje
nazočnoj i rečenoj Nuši prodaje Matanove dvore... Stani,
bogareti! Je li doličnije reći »Matanove dvore« ili »dvore
Matanove«?
— Meni je ljepše ovo drugo — upade Nuša stidljivo
lomeći prste među prstima — kô u pjesmi: »Bijele se dvori
Ivanovi, bijele se kano balutovi...«
— Kad se bijele, nek se bijele, pa upiši tako: bijele
dvore Matanove... rečenoj Nuši za deset kruna...
— Za deset kruna? Nije li to malo oskupo! — podrugnu
se odvjetnik, istrese kesu i jednim pogledom obuhvati
srebrenjake.
— Ne srči ih, brate, trideset ti je kruna na ravno. Dobra
plaća za dobru radnju. Stoga ne trati vrijeme, već kako smo
rekli: rečeni Matan rečenoj Nuši prodaje rečene dvore
Matanove za deset kruna austrijskih. Amen.
Odvjetnik se naglo zabaci na stolicu i zagleda se u nj
znatiželjno:
— Sve mi se čini da si ti onaj rečeni Potrka o kom se po
svim rečenim selima rečeno i rječito govori?
— Dobro ti se čini — nasmija se Potrka.
— I još mi se čini da ćeš ovom smicalicom nekom
gadno na žulj stati?
— To ti se još i bolje čini... pistra glava, pistra glava,
momak-efendija! A sad ne časi časa, već sređuj i uređuj.
Kad središe i urediše i kad mu Nuša pred svjedocima
dade deset kruna, koje joj već prije bijaše krišom u pregaču
tutnuo, Potrka turi u džep oba ugovora, a izvadak iz
zemljišnih knjiga dade novom vlasniku:
466
— Metni bijele dvore u bijela njedra, i čuvaj ih kô oči u
glavi. A sad put pod noge, pa kući, silo nečista i đavle
pakleni! Što čekaš?!
Kad ostadoše sami, Nuša stade smeteno prebirati resice
na zobnici, pa čim pribra snage i bojažljivost malo potisnu,
progovori:
— Čovjek mi nisi, ma kô da i jesi, i ne pitam te što
radiš... Ma reci mi zašto me pred tolikim svijetom nazivaš
silom nečistom i đavlom paklenim?
— Zato, silo nečista, što to i jesi po rođenju svome, po
ustrojstvu svome, po tijelu i duši ženskoj, paklenoj! I ne
muči me više, već krst na se, put poda se, pa preko brda
kući! Ja ću s poštanskom diliđencom do Kamenjaka... Ili bi
se možda i ti vozikala?!
— Bog s tobom! Nisam ti ja sudac iz Imotskog da se u
kočiji vozikam pokraj zdravih nogu! što ti je to meni!... Ni
tri ure i već sam ti kod kuće!
— Mogla si i s manje riječi — mrzovoljno će Potrka, pa
se bez pozdrava okrenu i pođe prema poštanskoj kočiji.
Upregnuti konji već nemirno topću kopitima.
Ne pođe kočijom samo zato da pokaže vjerenici tko je
gazda u kući, već i da se prije nje vrati i bez onog »trla
baba lan« stvar oko prosidbe s Markotom sredi. Vraga!
Nuša već na solaru, rumena i zajapurena, okružena
raznježenim drugaricama i zavidnim ženama, laskavicama i
savjetnicima. Čim opaziše vjerenika, sve kao jedna uletješe
u kuću i zatvoriše vrata.
»Ništa od toga!« pomisli Potrka, te odgurnu vrata bez
kucanja kao da i nije prosidba već dan svakidašnji:
— Markota moj, nemam ti ja vremena za naklapalice i
prepoznanice, svjetskom čovjeku nije dangubiti. Moju
467
»ovcu« znamo obojica, pa mi je ovih petnaestak dana
pričuvaj. Ja ću dotle u Split da joj jasle i prigratke nabavim.
Markoti krivo što se stari običaj zameće, ma pred
svjetskim čovjekom valja u ponečem glavu prignuti, te će
kao da i nije očekivao tu šašavu seljačku prosidbu:
— Ma kud u Split, Bog ti tabane urazumio! Colić će ti
časomice postelju istesati, a drugo će »ovca« sa
»škrinjama«...
— »Škrinje« nit donosi, nit spominji! Ne udaješ kćer za
seljačinu, već za čovjeka! Nisu dvori Matanovi za tesane
postelje i šuškave slamarice, za stolce i sinije, čanjke i
bukare, već za koćete i oćete, šušte i štramce, veltrine i
koltrine, tavuline i bićerine, tavaje i tavajole, teće i terine,
pjate i pošade... bjež, bogareti!
I sve što nabroji s vjernom trojkom i trojim kolima iz
Splita doveze. Kad stvari po dvorima porazmjestiše i ispiše
bocu benediktinca — »Nije liker samo za pokojnog
Bajamonta!« —, Potrka svoje vjerne velikodušno otpusti:
»Pođite i odmorite se, a ja ću malo pogledati kako to jedno
spram drugoga stoji.«
Ali ne bijaše mu duga razgledanja, jer tek što se baci na
postelju da vidi »ljulja li se kako«, u vratima se ukaza neka
prilika, prikaza zapravo.
— Što hoćeš, ženo skovrljena? A žena jedvačujno
zacvili:
— Više ni rođenu mater ne poznaš!
U onom polumraku i u tom sasušenu tijelu Potrka
Maruku zaista ne bijaše prepoznao, ali to joj ne oda, već
glas povisi i uzvisi:
— Tko starješinu ne pozna, ni starješina njega neće
prepoznati!
468
— Kako sam te mogla prepoznati kad mi je, tužnoj i
nevoljnoj, Bog uz muža mjesto namjestio, zauvijek i
zavazda!
— Onda i ostani tamo, zauvijek i zavazda! —
nesmiljeno odreza Potrka.
— I ostat ću, ne boj se, dušo materina — pomireno će
Maraka — ma ne po svojoj već po Božjoj volji. I ne svrnuh
poradi sebe, moje je davno odbrojeno, već poradi njega,
nevoljnika, nema ga jadnijeg na svijetu ni u Krajini...
Ne može više suze suzdržati, prinese licu poderanu
pregaču i u nju suze lije, glasa ne ispušta, samo suze lije. A
te suze... I Potrkino srce puno suza, do grla dopiru, ali on ih
opet natrag u srce potiskuje. Kakve su to vražje suze, je li
čovjek ili kezme prokleto!
— Slušaj, majko, nit lijevaj suze, nit srce posuvraćaj
preda mnom, već pred njim! Sve što vidiš, sve blago i
bogatstvo Matanovo, bit će njegovo, samo neka dođe k
meni, nek mi se pred ljudima pokloni i starješinom me
prizna!
— I sam znaš da to neće.
— Neće, a?! A hoće po krčmetinama za čašu vina
kukurijekati i njakati, roktati i rzati, i gol poskakivati kô
najgora pijana kurva.
— Drago je to, sine! Drugo je pred dragima... drugo su
oni a drugo ti. Budi milostiv s nama, sva milosti materina...
U Potrki prokuklja i bijes i prezir, ali on ih potisnu kao i
suze maloprije, pa glas nekako usiljeno na nujno preokrenu:
— Ne mogu, majko, ne mogu biti bolji od Boga. Driješi
li on bez pokajanja?
— Ne driješi, sinko!
— Kako ću onda ja!
469
— Razumijem te — reče dotučeno skršena Maruka, te
se povuče tiho, tihano kao sjena, a i bijaše sjena.
Netom ode, Potrka — kao da ništa nije ni bilo, a bilo je i
još je usred njega — dograbi dalekozor i uperi ga dolje, na
rasjedene Kikaševe dvore: »E, djede Kikašu, ustani i
pogledaj s moga na svoje i sa svoga na moje... Ili nemoj!
Muči i lezi gdje jesi da jesi, bolji si. Eto ti i sina... prvi pa
iscjedak... Kučko, kurvo, Kikašev Jokašu, jesi ćaća ma jesi i
pas i kučak grebeni... Što to činiš, skovrljeni kovrljko, što to
činiš, što li to učini... zja ti pamet ko Fatina jama, a gomila
zasu dvore Kikaševe... Nećeš na koljena pred sinom, nećeš
Kikaševu samrtnu ispuniti, nećeš, a... A hoćeš da ti gladne
kopilane hranim dok ti pred onom marvom kô gologuza
stara kurva... i vučeš kamen veći od sebe. Vuci, greba ga ti i
on tebe... Hehe... a kad ne budeš imao što izvlačiti, kad ti
mašklin o stanac udari, kad i tvoju ludu pamet sunce ogrije,
pa spoznaš da nema ni zmija ni ćupova blaga cara Trojana,
hoćeš li onda kleknuti? E, kleknut ćeš, to ti kažem ja!...«
I tako bi pola dana oca gledao i na njem dušu iskaljivao,
a drugu polovicu tratio po selu — red je da se i svijetu javi,
jer se nikad ne zna kad će ti tko ustrebati. U krčmu zalazi
da ljude počasti, a ne da se kao ostali torbari razmeće
razbijanjem boca i bocuna, odvrćanjem čepa i tapuna, pa
nek vino po konobi šiklja... Njegovo se iz bez toga vidi! Sa
svačijeg obora, sa svačijih vrata... bijele se dvori Matanovi!
Ponekad ne bi mogao srcu odoljeti, pa bi se otisnuo za
davnašnjim vatrama čobanskim: od ćulka do kuka, od drage
do pasike, i prebiri uspomene... Ovdje smo pekli ukradene
klipove, ovdje ovce muzli, sir sirili i biklu pili, ovdje pole iz
prpe vadili... odavde sam s Vrtirepkom na Vijoru, gdje li si
Vrtirepko moja, ljubice mirisna mladosti moje... ovuda sam
s djedom Kikašem po stazama i bogazama... Sve je isto a
470
opet drukčije, otvrdlo i opustjelo, kao da su presahli oni
pusti božji sokovi... i Vilinjak, i Prpin dočić... samac dub i
dubovi samci, dubovi, dubovi, sve sasušeniji i sve ih je
manje i manje željuda na njima... tužno, žalosno, doboga
žalosno... Ustani, djede Kikašu, i ti, djede Divče, stari,
dragi, dobri, razboriti, ustanite, da još jednom srcem kroz
radost, okom kroz suzu, da još jednom... o Bože, vrag sve
odnese... samo opalo lišće jednako trulo vonja...
Dok on tako srcem po kamenju, dotle mu — do dna
duše ranjen — tast Markota bijesnim koracima potleušicu
mjeri:
— Neće škrinja, dižiglavac grebeni! Misli lupež ako je s
ljudi kožu zgulio i dvore...
— Ne viči, zet ti je! — presiječe ga žena, ustravljena da
tko ne čuje, da sramota ne pukne.
— Neka je i božji! Neće škrinja! Hoće, Danice mi
jutarnjice i večernjice i udžbe mjesečeve, hoće! Nije mi
dijete ni kuče ni mače, već iz dobre kuće prosjačke, iz
dobre kuće sa šest štapa, pa da mi golo ode! Ne jedne!
Troje! Troje škrinje zakićene na tri konja okićena! Nek se
kite koče, neka rese treskaju, nek praporci zveckaju! Nek se
znade kad Markota kćer udaje!
Na prvom konju škrinje od tesane hrastovine,
izrezuckane i paljenom šarom išarane, a u njima sve što
mladoj treba: bluze i košulje, zobuni i prsnice, sudari i
lanete, módre i ječerme na Tihaljini stupane, i pled kupovni.
Na drugom konju sivi biljci i bijeli sukanci, a na trećem
mutapi i vreće, torbe i zobnice, puste bječve za kumove i
djevere, za starog svata i brza čauša. Kad pođoše Markota
predade pratiocima tri buraće rakije: »Pojte mi i staro i
mlado, nek mi selo dobro škrinje vidi!« A selo pije, gleda i
vidi: »Ni Petričeva dotarica ne pronese takve!«
471
»U vatru s tim krpetinama! U oganj gorući!« škrguće u
sebi ljutit Potrka, ljutit na se, na dižiglavca Markotu, ljutit
na prokleto selo koje baš hotimice, njemu za inat, škrinje
gleda i razgleda i ne može od riječi medenih, a njegove
dvore i ono blistavo pokućstvo, gospodsko, kao da vrazi
pronesoše.
Kad unesoše škrinje skupi svu razlivenu žuč i sli je u
naškubljene usne:
— Zbacajte to smrdečine u konobu, ionako će je vrazi
razvijati!
Zatim zgrabi gusle pa strugnu gudalom kao kolcem, a
onda se malo smiri, nasmiješi se, ruku umekša i gusle
zatreperiše, pa zapjeva, štono riječ, tanko glasovito, da ga
svo to marvinsko selo može čuti:
Što se bili Prpina Glavica:
jal su snizi, jal su labudovi,
jal divojke nidra otkrivaju,
bila nidra, pod bilon prsnicon?
Nit su snizi, nit su labudovi,
nit divojke nidra otkrivaju,
bila nidra pod bilon prsnicon,
već pribili dvori Matanovi...
Kako naglo poče onako i završi: »Svi vam Turci mater
grebavili dok je đavli kô svetu Katu na kotaču rastezali,
nećete samo te grebene škrinje upamtiti!« I ponavljaše to u
stotinu inačica sve dok ne strča do Šimagine kuće:
— Šimaga Mali, opruži te lisičje nožice, pa od kuće do
kuće, da mi kupiš kitu i svatove! Sto ih hoću na broju i
konju!
Šimaga odbaci kosor — baš je kupinu čistio — pa malo
naheri glavu:
472
— Lako za broj i za svate, ma gdje ćeš konje!
— Široka je Krajina! — skrati Potrka, i već krenu
Skočimiševu komšiluku:
— Skočimišu, sve te mačke ispreskakale, troje obojke u
opanke! Za svate mi zairu nanosi: sto kokoši, sto pilića,
šezdeset pršuta, trideset janjčića, trideset kozlića i deset
telaca, ma gojnih i ugojenih; ako nema u selu, ima u varošu
imotskom. Trebam deset kuharica i sedamdeset brašenica.
Ne zjaj na me okom, mȍra ti ga ispila, već slušaj i pamti!
— Pa s tim možeš tri sela nahraniti!
— I četiri! Svu mi djecu skupi, do jednoga! Neka vatru
lože, neka janjce vrte i piliće peku! U Matanovim
svatovima neće udarati o kotle i važe, neće klapati što im
pečenja ne daje! Drži pare i nemoj da ti se koja o prste
priljepi, oči sam ti u dlanovima ostavio!
Kozmuza zateče pod grobišnim zidom, vatricu naložio,
uz vatru se grije i krunicu prebire.
— Bolje ti je štogod cure drpati, Kozmuzu prečisti. Ala!
Na noge se, do jutra mi stvori deset konja i dvadeset
mješina, pa ćemo u Lokvu; na Matanovu piru pit će se
rogozničko vino, Kapinovo! Usput mi u puškara Zele kola
unajmi, ja ću u Split po cvijeće i torte.
Do subote ujutro trojica vjernih sve urediše, pola marve
i pola pića u mladinoj kući ostaviše.
— Dižiglavac se bunio, a? — upita Potrka s pomalo
prezirnim smiješkom.
— O, bunio! Znaš Markotu! — iskesi se Skočimiš —
Šest štapa u kući, a sa zetovim svatove dočika...
— A što selo?
— Zija.
473
— E, neka zija!... A sad ovako: dovedite sve vaše
ženske da mi kuću drže i mladu dočekaju. Vas trojica bit
ćete mi djeverovi.
Skočimiš pognu glavu i stade nelagodno kapu u ruci
vrtjeti.
— Nije mi stalo... ma stari je običaj da se na piru s
rodom miri.
— To bih i ja, dobro moje, ma ne mogu biti bolji od
Boga... što zjaš u me? Tvoje je da vjeruješ Bogu i Matanu,
pa ćeš biti sretan i dugovječan na zemlji. A sada ovako: za
barjaktara sam odredio Stipu Maračina, momak zgodan
naoko i onako, vitak kô jela a binedžija! Za starog svata
puškara Zelu...
— Anta je stariji i vražji na jeziku — upade Kozmuz.
— Ma na puškara imam merak. Kao da već pustu djecu
slušam: »Stante, svati, nevjesta će srati starom svatu u
veliku kapu!« Dobro mi ih nahuckajte, nahranite i vinom
napojite da tu pogrdnicu neprestance izvikuju... Za kumove
sam odredio Jakišu Spišina i Tomicu Ćutina.
— Bog s tobom! — zgranu se Šimaga Mali — Ti
zaboravi da je Jakiša Tomici tjeme isjeckao i sedam
godinica u Istriji odležao!
— Ništa ja ne zaboravih — trpko se nasmija, pa nastavi
raspoređivati tko će što biti u svatovima, tko djever, tko
čauš, tko jengija, tko cvjećarica, tko pjevačica...
Pod večer se svati okupiše, jedu, piju, dužnosti primaju.
A ujutro, jadna majko, majko jadna, Prpina se Glavica od
konja ne vidi: vojska li je turska jal kršćanska! Konji bijeli i
crveni, i kulaši i čilaši, i dorati i putalji, vrani konji
zakićeni! Na čelu im kita od vune crvene i šarene a po ormi
rese i kuglice u sto boja, oko vrata praporci zveckaju, koža
474
im se lašti kô Kekove čizmice, a nemirna kopita poigravaju,
rekao bi, sad će se u junačku bitku zaletjeti.
Cijelo jutro bojni konji ječam zoblju dok bojovnici pršut
sijeku i rakijom ga zalijevaju.
— U sedla! — poviknu stari svat kao kakav vojskovođa.
I da se svatovi baciše kako on zapovjedi, o divote! Ali...
ono mlađarije kako tako, ostali, učuvaj Bože! To se s
konjima nateži i krvi, uzjahuj i sjahuj, penji se i padaj. Dok
se posljednji još ne bijahu ni uputili, prvi s barjaktarom na
čelu već odavno niz Glavicu i na usku puteljku konje
razigraše.
Vijori se barjak, — kuću bi mogao prekriti — a na vrh
barjaka nogama o samo koplje privezan živ pjevac nemoćno
leprša i jadikuje: »Što li me ovo snađe...« I ne sluti, tuga
moja, da će njegova krv još večeras pasti kao i izazov krvi
djevice.
Bože, čuda, čuda golemoga! Posljednji svatovi još u
podnožju Prpine Glavice a stari svat već žestoko udara na
mladina vrata: »Otvarajte, duše kršćanske, ovcu izgubismo,
a čuli jesmo i kažu nam ljudi, da se u vaš tor zaprdecala!«
Kroz zatvorena vrata odgovara Markota: »U nas su samo
naše i na broju. Ma kad čestit čovjek drukčije divani... A
kakva je vaša ovca?« »Runo kô noć, obrazi kô zora, oči kô
ugljen, vime kô buraća...« »Bit će to ova!« podviknu
Markota, mrvičak otškrinu vrata i proturi ćoravu i grbavu
babu Bendinicu. »Vidim, srce ti je dobro, ma oko ti ne
valja« reče Zele i stade ponovo opisivati sve draži svoje
izgubljene ovce. I tako se izreda desetak što baba što
djevojaka, dok se na kraju, ne pojavi Nuša u kićenim
haljinama, s bijelim tilom i vijencem od bijelih voštanih
bobica na glavi. »E, to je ona prava!« usklikne zadovoljno
stari svat, pa se obrati kumovima: »Držite je do pod ovna!«
475
Kumovi priskočiše, svaki je čvrsto uze ruku pod ruku, pa je
ponovo uvedoše u kuću.
Tijesna kuća za tolike svatove, pa uđoše samo imeniti, a
ostali se rasuše po dvorištu, tko na stolčić, tko na kamen,
tko na zidić.
Prije nego imeniti uđoše u kuću stari svat podviknu: —
Slušaj ovamo, svatovski narode! Sad će cvjećarica svakom
svatu prišiti cvijet kupovni! »Moralno« je da svaki plati
jednu krunu, jerbo toliko cvijet zapada. Za doručka i užine
pjevat će nam pjevačice. Pjevačicama nije »moralno«
plaćati, već dobre ruke, tko banovac, tko dva... Ni
kuharicama nije »moralno« plaćati, ma vrag vas izjeo, kad
ste već drobinu nabili, neće vam ruka usahnuti ako mrvičak
i dublje u džep posegne...
Osim pet šest iznemoglih i bolesnih i ono prisisčadi u
povojima, ne bi u selu ni jednoga koji ne dođe k crkvi da
vidi svatove kakve ne skupi ni Sibinjanin Janko, a kamoli
Senjanine Ive.
Potrka sjaši s konja, te na oči sviju skide iza sedla
ruksak prepun robe, uprti ga na leđa, pa gluh na šapat,
gurkanja, zgražanja i savjetovanja, probi se kroz gomilu sve
do oltara.
Kad ga don Petar ugleda, jednostavno mu se noge
podrezaše, a ledeni znoj sam od sebe obli mu čelo.
— Dođe li ti na pazar, marvo jedna, ili na sveti
sakrament ženidbe? — upita gnjevno.
— Dođoh skrušen na vjenčanje! — skrušeno će Potrka i
skrušeno kleče do vjerenice.
— I ti misliš da ću te takva vjenčati?!
— Neka Bog uz blagoslov tjelesa naših i kruh naš
blagoslovi, jer što će ti ženidba i postelja ako vrag ruksak
476
odnese! Osim toga, gdje to u tvojim knjigama piše da me s
ruksakom ne možeš vjenčati?
— Ne uči ti mene gdje što piše! — ljutnu se don Petar.
— Što bih te učio! Ako ćeš vjenčati, vjenčaj; ako nećeš,
muke ti je meni u lutorane ili u hrišćane!
— Prokleto sjeme Evino, sve što hoćete dobivate na to:
u lutorane ili u hrišćane!
— Don Pavao bi razumio...
— I na don Pavla... — uzdahnu don Petar i predade se
— Hajde sklopi ruke i obori oči pogrdo nijedna!
I tako se Potrka oženio s ruksakom na leđima, da svom
Bogu zahvali na milostivim darovima prošlim, sadašnjim i
budućim.
U mlade se do tri sata popodne jelo, pilo i puškaralo; jeli
su i pili i svi oni koji sa strane dođoše, a dođe cijelo selo i
još tkogod izokola.
U tri sata, oni koji se uz mladence u trci htjedoše
nadmetati — a bilo ih je dvadesetak, sve momaka mladih
neženjenih — konje osedlaše pa na cestu izjahaše. Vidi
Potrka dadoše Nuši konja najboljega, putast u tri noge,
kraljevski što don Luka veli: »Puto in tre, cavallo di re!«
Matan postrance šibne okom Nušu, zaškrguće zubima i
prošapta u sebi:
»Gdje će šupljača nad junaka! Živ ne bio ako ti na »re«
ne stao!« I stade joj na »re« i na rep! Ne usuđujem se reći
kako to troputastu na rep stade, jer bi čitalac — osjetljiv na
trun u tuđem oku gdje neće na čavao u kopitu — mogao i
odveć ružno o Potrki misliti i zauvijek ga otpisati.
Bilo kako bilo, trka se završi Potrkinom pobjedom, a
završi se i bez velikih nezgoda, ako izuzmemo Puljkala koji
477
prebi ramenjaču i malog Ivana Šamijina kojem naciknu
ključnjača i rebra se malčice ugruvaše.
Nušina braća, svatovski prvenci, bijahu već odavno
zetovim dvorima pristigli i od ukućana — koji, eto, ne
bijahu zetovi — bogate darove dobili: po troje bječve i
buzavce i po tri pršuta u zobnicama, dok su svatovi tek
uzjahivali pred Markotinom kućom, a Nuša od ćaće i
matere oproštenje pitala i minulo djevojaštvo ljutim suzama
zaljevala, kao da za mrtvacem nariče. I tko zna dokle bi
naricala da je kumovi silom ne otrgoše i silom na konja ne
baciše.
Prvi krenu barjaktar s još živim mučenikom na koplju,
za njim stari svat s tri tovarna konja pečenih jagnjaca i
kozlića, pa tek onda ostali svatovi. Ni grabom, ni kasom,
već laganim hodom, od komšiluka do komšiluka, od kuće
do kuće. A pred svakom kućom ljudi iznose bukliju:
bukarom vina mladencima i svatovima nazdravljaju, a za
uzvrat od staroga svata zalogaj pečenja dobivaju. Ali Zele
ne dijeli zalogaje, kao u drugim grebenim svatovima, već
im cijele čereke dobacuje.
Potrka jaše za njim, sve to gleda i srcem uživa, a još
više uživa u djeci, koja — sita i napita — neprestance oko
puškara trčkaraju i izvikuju već spomenutu pogrdnicu.
— Sad se nažmi, mladenko! — potciknu kum Jakiša kad
stigoše pred mladoženjine dvore i pruži joj jabuku sa svih
strana nabijenu banovcima.
Nuša i ne sjaha, već zavitla jabuku i na divljenje sviju
kô od šale prebaci dva boja visoke dvore Matanove. Bit će
radosti! Ali nisu ovo svatovi od jedne jabuke! Dvadeset ih
je nabijeno banovcima — dvadeset svadba i dvadeset
Božića za djecu iza kuće. Prve poletješe preko krova kano
ptice lastavice, ali i vješta Nušina ruka na kraju se istrza, te
478
pet šest jabuka o krov udari i s krova se pred dvore skotrlja.
Bit će i žalosti!
Nije to Markotina potleušica, već bijeli dvori Matanovi
— svi svatovi pod krov, svi sjede, a da se jedan o drugoga i
ne očeše. Udri brigu na veselje, udri šalu na pošalicu, a
pjesmu na gusle i onako. Jedi i pij, puškaraj iz svih pušaka i
mužara, nek se brda ore sve do noći o ponoći.
O ponoći i pijevac na red dođe. Puškar Zele izvadi
kuburu srebrom okovanu, pustom šarom prošaranu,
najčudesniju pušku koju je ikad načinio, i pruži je Potrki:
— Ako od prve, tvoja je!
— Nisam ti ja od puške, već od ruksaka — uzdahnu
Potrka.
— Mjesečina je! — sokoli ga puškar, a u sebi strepi:
budala bi mogla i pogoditi.
Nije druge, prihvati pušku i izađe nadvor, a svi svatovi
za njim. Pusta se mjesečina razlila, u iglicu konac vidiš
udjeti, pusto kamenje istiha sjaje i istiha diše. Noć bez ćuha
vjetra, bez lepeta šišmiševih krila. Zastava se tužno objesila,
a izmučen pijevac od sebe znake ne daje. Kad barjaktar
barjak potrese, pijevac samo malo i žalosno zaleprša, pa se
opet smiri.
Matan podiže kuburu i niz cijev se zagleda u to
mučeničkog jada, a onda se pijevac pretvori u glavu onog
priklanog ovna predvodnika, pa u malog Čaljkušića s
rumenim cvijetom posred čela, i na kraju u od bezobrazna
smijeha razjapljena puškarova usta. I ta razjapljena usta kao
da sama od sebe zrno usrkaše. Ču se lepet krila i kapanje
prvih kapi po opuštenoj zastavi, a onda sve prekri urnebes
pijana veselja.
479
— Tvoja je! — viknu puškar, ma ne od srca — A sad
kad proli jednu krv mojom puškom, drugu prolij svojom!
Uz opći hihot i škakljucavo bodrenje kumovi i djeverovi
strpaše mladence u sobu i baciše ih na postelju, na to novo
krvavo borilište.
Kad ostadoše sami, Nuša stidljivo zatrepta očicama,
priđe petrolejki i stijenj povrati.
— Što to činiš, silo nečista?! — obrecnu se Potrka. Nuša
brzo podigne stijenj i s osjećajem krivnje skupi ruke u krilo,
a onda stidljivo promuca:
— Tko će se pri svijeći svlačiti!
— Tko ti kaže da se svlačiš!
— A kako ćemo onda? — upita hitro i još hitrije obori
oči.
Potrka ne odgovori već lijeno ustade, priđe prozoru,
zadjenu palce pod prsluk i zagleda se u pustu mjesečinu, u
Kikaševe dvore što se dolje lelujaju kao u magli i ljeskaju
kao na vodi. Zatvorena sva vrata i svi kapci na prozorima,
nigdje tračka svjetla, nigdje odsjaja vatre... »Prvi pa
iscjedak... O Jokašu, šantalašu! Što više prozore zatvaraš i
oči sklapaš, to bolje vidiš; što više uši začipaš, to bolje
čuješ; što više usta vlažiš brže ti se suše i brže izgaraju od
želje, od nenavisti... O Jokašu, šantalašu, svetog Roka
budalašu, što se čiliš kô puž u vatri! Dođi i pokloni mi se,
sve će tvoje biti... Dođi i pokloni mi se, vraže budalasti!... O
djede Kikašu, kakvo tele načini, sprava ti se sasušila, kô što
i je... Bar ti ustani i pogledaj svatove svog Potrke, a ne
Džoa Amerikanca, lijepi ti ga vrag odnio s njegovom
»goulden« Amerikom... Amerika je svugdje za pametna
čovjeka...«
480
Iz tog zadovoljnog samorazgovora trgnu ga tihano
Nušino dozivanje:
— Matane... Matane...
— Što je, đavle pakleni?! — obrecnu se na nju i ne
okrećući se.
— Stidim se, Matane...
— Pa stidi se, bogareti, ali ti Matan smeta!
— Ne okreći se, bolji si! Ako se okreneš, umrijet ću ti.
— Što?! Samo mi to učini, sveca ti ludoga, zadavit ću
te! Ako crkneš, silo nečista, na bubanj će dvori što mi ih u
miraz donese!
— Nisam, bolan, dvore, već škrinje...
— Škrinje mi ne pominji, zubima ću ih samljeti!
Dvore... Upamti, silo nečista, da si mi dvore u miraz
donijela, i čuvaj mi ono karte u njedrima, čuvaj je bolje od
njedara!
— Hoću kad ti kažeš — bojažljivo će Nuša — Samo se
časak nemoj okrećati, bolji si.
— Ih, da ne bih štogod vidio što nisam vidio —
podrugnu se Potrka, pa izvuče jednu od desetak olovaka,
koje su vječno stajale u gornjem džepiću jakete i u njega i u
svih nepismenih torbara, kao ukras neki, opljunu vršak
olovke pa stade u bilježnicu bilježiti: — Sto pilića, četrdeset
kruna, sto kokoši sedamdeset kruna...
Neprestano strepeći da joj se muž slučajno ne okrene,
Nuša u tren oka izu bječve, svuče suknju, hitro se zavuče u
postelju i navuče pokrivače do brade — svisnula bi od
sramote da je muž vidi u samoj prsnici i podsuknji iako se
ispod njih nije mogao nazrijeti ni komadić gole kože.
— Matane... ej, Matane... — a kad se on okrenu zatrepta
očicama — Sad možeš...
481
— Ma što mogu, silo nečista?
— Možeš se svući... Ja ću zatvoriti oči... Možeš, ovaj...
— Ma što mogu ovaj...
— Ovaj... možeš... ovaj... eto, možeš doći po svoje...
cijelo ti je.
— Slušaj ovamo, silo nečista! Matan će doći po svoje
kad njemu bude od volje! A ti, ako si se uspalila,
uspaljenice nijedna, siđi na bunar pa izlij dva tri sića vode
na to pogrde!
— Tako ti meni... prvi dan — i ču se kako krupne suze
stadoše šumno o jastuk udarati.
— Bolje prvi nego posljednji — mudro će Potrka — a
sad me pusti da račune sredim — i nastavi računati —
trideset janjčića, jaganjčića, sto i trideset kruna, trideset
kozlića... dođi i pokloni mi se, budalašu prokleti... što no
bi? A, ha! Trideset kozlića...
I tako uz treperenje petrolejke i buku svatova koja za tri
dana neće prestati, malo s Jokašem, malo sa svatovima
račune sređuje. Na kraju povuče crtu:
— Dvadeset i šest stotina i devetnaest kruna. Troškova.
E, sad stani, pa odbij što u kuću dođe... Dakle, ovako: sto
cvjetova uvoštenih sto i dvadeset kruna. Piši stotinu i
dvadeset! Jedan kum petnaest, drugi jedanaest kruna... Piši
dvadeset i šest!... Svi svatovi mladoj na pladanj osamdeset i
sedam kruna, osamdeset ih i sedam škrtih đavala na
osamdeset i sedam ražanja nabijalo... Po tele dadoše Zele,
Antina i Šušnje, čast im svaka! Piši... — a kad sve ispisa,
zbroji i odbi, već treći pijevci zakukurijekaše — Potroših
ravno devetnaest stotina devedeset i devet kruna... pare su
to, djede Kikašu, pare su to, moj Škiljo iz Zagvozda! Kakva
»goulden« Amerika! Ostade obilatih pet tisuća...
482
I tako s jedne strane zadovoljan, s druge mrzovoljan,
zadjenu olovku u džepić, ustade i protegnu se, a onda baci
pogled na Nušu koja je usnula na jastuku mokru od suza, na
samim suzama, pa se stuži:
— Plači, plači, jabuko moja, a što bi drugo i radila u
ovoj dolini suza! Ja se odoh napiti! — I siđe dolje među već
iznemogle svatove — Baš čestita prva bračna noć.
483
A NA POKLADE ZBIŠE SE VELIKE STVARI
Ljudi su ti kô i krave: zamoči noge u salamuru, pa će ti
vazdan tabane lizati — razdragano će Potrka dovršavajući
božićnji objed — Slušaš li ti mene, Nušo, silo nečista?
— Slušam — prenu se Nuša koja nad obilnim stolom
bijaše mrvicu zadrijemala.
— E kad slušaš, onda i odslušaj! Sve što se zbiva, zbiva
se po redu i starom običaju. I Bog nam po redu i običaju i
ove godine Božić snijegom obijeli — a onda supito zapjeva
— »Oškropit ćeš mene ižopom, i očistit ću se; oprati ćeš
mene, i vrhu snijega obijelit ću se«.
— O silen li si! O bijesan li si! — promrmlja Nuša u
njedra.
— Što to ržeš, vita bedevijo? — ali kao da mu i ne bi
važno što to rže, nastavi — Kad je u Boga tako, ne može ni
u škopigude drukčije! Da si bila na ponoćki, vidjela bi kako
se više tiskaju oko Matana na koru nego oko popa na
oltaru! Što ti je zrno soli na dlanu! Što ti je zalogajčić, a sa
svakim zalogajčićem sila naniže, pa naniže... Vidjela si
jutroske, a? Dođe li ti u čestitare dječurlija, kao drugima, jal
vascijelo selo kô Frani Josipu! I glavari i rondari, i poljari i
484
putari... znaju nabiguzi da nije u Matana samo suha smokva
i napršnjak dropulje, već pršuti trogotci i sirevi kupovni,
kolačići splitski, prošek rogoznički, Kapinov, i sveti liker
benediktinski, benediktinski, boge mi i božića današnjega!
— Ne beštimaj!
— Ma tko beštima, gospe ti budalaste! Ja samo svoga
Boga hvalim i na milosti mu zahvaljujem... Jesi li vidjela
jesenaske, a? Svi oči i glave poda se kô da uroci s kugama
prolaze, a međusobno se bockaju laktima: »Lako ti je tuđim
po gloginjama i tuđu muku sa sinije...« E operušio, e ošišao,
e obrijao, e sastrugao, e tri kože sa svakog oderao i zgulio...
Ma kad se oni moji neharnici onomad vratiše ni s
polovicom para s kojima su se vraćali prošlih godina dok ih
je Matan »pljačkao«, svi u druge diple zadipliše. Sad
Matana u zvijezde kuj, pod noge mu mjesečinu razastiri da
tabane ne nažulja... A Matan skroman...
»Vrag ti skromnost odnio!« pomisli Nuša ali ne reče
ništa.
— ... skroman, velju, repicu ne diže, zlu krv ne nosa,
već ovom varićak žita, onom krtol krumpira, ovom oku
mesa, onom buraću vina, ovog nažderi u kući, onog napoj u
krčmi... sad mi svi iz dlana proso ćoplju. I onih petnaest
neharnika! Ćoplju! Vidjela si ih jutroske, pokunjene i
smetene, samo što mi s krtolčićem ne dođoše:
Došli smo vam kalendati,
ako ćete štogod dati:
joli smokvu, joli grozdić.
Na dobro vam doša' Božić!
A onda se prodera:
— Slušaš li ti mene?!
485
Ali žena čim se uda i mrvicu u braku popostane, brzo
dođe k sebi i oslobodi se straha od kojeg je u početku na
svaku oštriju predala; usput ubrzo nauči i razlikovati kad se
njen paša srdi od bijesa, kad od obijesti. Ovo očito bijes ne
bi. Stoga mirno ustade i stade s užurbanošću prezaposlene
domaćice pobirati suđe:
— Dok ovo suđa operem, ti lijepo slušaj za me i za se!
— Kad je tako, silo nečista, a ti... — ne umjede nastaviti
pa svrnu — Gdje mi bi pamet i »des mozges« da s kokoši
učene razgovore vodim! Svjetski čovjek, pa s čobanicom!
»Des mozges«, ma baš »des mozges«, gospemi...
Ogrnu kaput s krznenim ovratnikom, preko ušiju nabi
šubaru — jedinu u Krajini, dar Totice udovice — pa onako
rakijat i vinat odglavinja k don Petru.
Don Petar iskoristi dan djetića pomiritelja, da i Potrku s
njegovima izmiri. Na popovu propovijed, koju dovrši s:
»Mir ljudima dobre volje«, Potrka odgovori jednom
jedinom rečenicom, popraćenom širokim, dobrodušnim
smiješkom: »Neka dođe s dobrom voljom i nek mi se
pokloni!«
Uvidjevši da od tog brašna neće biti pogače, don Petar
ga stade nagovarati, da ponovo prigrli petnaestoricu
neharnika, da povede u svijet i drugu sirotinju, da je pod
krilo metne. On se i opet široko nasmiješi: »Ne mogu, pope,
biti svačija kvočka i cijeli vijek za svačiju ludost pamet
kršiti i obraz izlagati! Čuo si kako me s ono pljesnive robe
osramotiše!«
Kako bi svako daljnje nastojanje urodilo još gorčim
plodom, don Petar svrnu razgovor na vjeru i hrvatstvo, te
mu stade toplo preporučivati da nikad ne smetne s uma tko
je i što je, i neka se tamo u tuđem kraju samo sa svojim
486
Hrvatima druži i u njima podržava vjeru u slobodu, koju im,
istina, Bog nikad neće dati, ali...
— Kad im ne da Bog, kako će Matan! Ma baš
budalasto!
— Ne treba da im dadeš, već da ih u nadi podržiš!
— Znaš li što, pope? — upita Matan preko gutljaja
rakije — Podrži ti narod u parama, i eto ti mu slobode,
gospodstva, zemlje i Hrvatske do mile volje!
— Ne živi čovjek samo od kruha...
— Nego i od mesa, gospemi!
Don Petar se smrači i stade ga dugo i sumnjičavo
gledati, pa će spuštenim glasom:
— Ne prepoznajem te više, ne prepoznajem svog vedrog
i poštenog Potrku. Je si li ti uopće Hrvat i katolik?
— Da što sam, kad nisam drugo! Neka te za to glava ne
boli. Jer, evo, izmiješaj u brdu ovce kako hoćeš, a kad ih
dognaš s paše ja ću samo prulučnuti: »Pru-luč, ovca! Pruluč, ovca...« i svaka će u svoj tor! — naglo posegnu rukom
u džep, pa punu šaku kovanih novčića rasu po stolu — Ja
tebi razlučih ovce, sad ti meni novce, i reci mi koji dođoše
od Hrvata, koji od Nijemca, koji od Turčina! Ovo! Ti veliš:
drž' se tamo sa svojima! A ja ti velju: od tuđina paru grabi!
Ili ti je možda draže da zgulim Hrvata a pustim Mađara?!
— Vidim, to je! — predade se don Petar.
— E, to je! Dašto, nego to je! »Des mozges« i svjetski
čovjek... Stoga podijelimo posao: ti moli, a ja ću paru
zgrtati. Oboje je potrebno: jedno je za spasenje duše, a
drugo za spasenje ovog, da prostiš, grebenog tijela. U
zdravlje!
Don Petar ne prihvati, već kao da utonu tijelom u pleten
naslonjač a okom kroz bezbrojne ljuske carstva duhova,
487
koje sve brže potiskivaše ovozemaljsko. Potrka to drukčije
shvati, pa će zajedljivo preko obješene donje usne:
— E baš ti hvala na tom što misliš!
— Ništa zla ne mislim — opravdava se umoran don
Petar.
— Misliš, moj pope, misliš: »Vidi ove razmetljive
budaline i gube uzgorite! Ovamo »svjetski čovjek« i »des
mozges«, a onamo glib do koljena, kiša do bubrega, konak
u plastu, kapula za marendu, čorbali grah za užinu i
mermerli češnjak za večeru!« Misliš, pope, tako, a tako i
jest! Kiše su najgore, devet koža probijaju, ni na desetoj ne
staju! Pa kad te na onoj vučjoj ravnici šijun oplete, a selo
od tebe kô spasenje od proklete duše, daj glavu skloni: jal
pod klas žita, jal pod klip kukuruza!... Kakav »des mozges«
i »svjetski čovjek«! Kukavelj pokućarska što kisne i kad
zvjezdan peče!« To samo tebi i Bogu, pod ispovjednu...
Muči, pope, ne znaš ti što su kiše... Ali Matan više neće
kiša, ni ravnica, ni usranih šorova i sokaka paorskih, već
ulice čiste, popločene, izlizane i okupane, da s njih čorbu
srčeš... Kad to postigneš, onda si »des mozges«! Za »des
mozges« nisu taljige već željeznica, bolan pope, i, kažu,
kola što sama sebe gone, i, kažu, svijeća što sama od sebe
sunči, sunce ti jarko, a ne žmirkava luč, lijepi je vrazi
zalučili! Sobe, bolan, naložene i obojene, košulje svilene,
odijelo somotno jal štofano, a ne ovo od cajga jal grebena
sukna seljačkog, što te grebe čim na oko... i gospođe, bolan,
rasute kose, okupane i namirisane, u špic-postolima, u taban
bi ih poljubio, a ti meni klompastu Toticu u klompama,
klompasti je...
— Grijehom se u nebo ne uzdiže, već u dno pakla pada
— zabrinuto će dušobrižnik.
488
— Što to veliš? Hoćeš reći da sve ovo nije za me
stvoreno? A ja ti velju: na svijetu ništa nije tako dobro da
ne bi bilo za čovjeka; a što je za čovjeka, to je i za Matana,
dana mi današnjega, Božjega!
Cijele zime sve do Poklada, taj s don Petrom načeti
razgovor, sam je sa sobom nastavljao, raspredao i razlagao
stotinama se krivih stvari domišljao, dok mu je prava
izmicala kao daljina oka. Tako sve do Poklada.
A na Poklade zbiše se velike stvari. Od obilna mrsa i još
obilnijeg vina prethodnu noć provede nemirno i u postelji i
u snu, poglavito u snu, u suludastu bacakanju. Sve neke
lisnate zmije, sve neke pernate žene, grdna zjala zjaju,
grdne se žvale na sir razvaljuju, a to i ne bi sir, već pun
mjesec mjesečinu prolijeva li, prolijeva... golemi puževi
kolo igraju, bezobrazno mu se u zube kese, po golom mu
tijelu plaze i svega ga obljepljuju prst debelom ljepivom
sivkastobijelom slinom, nanu im slinavu... kô neki ponori ne
u zemlju već u nebo iskrenuti, a on u vrh njih uzlijeće,
zapravo ne uzlijeće već opušten pada, pada... do na vrh
zvonika i tamo se ćuli, živi ćulak-gromobran. Nije šala biti
gromobran, strah je i u većem junaku, ali gdje si tu si,
pomoći nema. Bljeskaju munje, tutnji grmljavina, šišaju
gromovi u obliku mliječnih kukuruznih klipova, udaraju u
dlanove, klize niz ruke, niz tijelo, niza zvonik i slažu se
dolje u hrpe i stogove, uskoro će cijeli toranj zatrpati kao
Jokaševo kamenje dvore Kikaševe... Eno ti ga opet kako
pliva u zraku — ne lebdi i ne leti, već upravo pliva — pliva
niz ulice, niz trgove, niz drvorede, kroz varoši i gradove,
oko njeg se sve nešto ljeska, sve nešto vijori u samim
bojama, u samim šarama, u okićenosti nekoj, ludoj nekoj
okićenosti...
489
Tad se naglo prenu, skoči, sjede na rub postelje i
osluhnu: odnekud još uvijek dolazi njegovo bolno jecanje iz
sna... pred zatvorenim očima još uvijek vijore boje i šare,
okićenost neka odnekud poznata, negdje već viđena... Nije
li to ona ista okićenost iz prvog sna u noći kad mu djed
Kikaš bijaše turnuo u ruku prosjački štap i odveo ga među
ljude?! Nije li to neko znamenje dvostruko? Ali kakvo?
Cijelo se jutro domišljao i odgonetao, uz kavu i rakiju, a
odgonetaše i cijelim putem do krčme. Kad pred krčmu, ono
krčmarov Marjančić staju čisti i gnoj na đubrište u tačkama
prevozi. Najednom s tački otpadoše ručke, kotač i platice,
gnoj nekud iščeznu, a tačke se oblanjaše, sastrugaše, zasjaše
kao ormar kupovni. Tada u prazne tačke uskoči stotinu
pregrada i svaka se ispuni svojom sitnarijom: češljevima i
ukosnicama, krupnom dugmadi i ovolicnim pucetima,
sponjama i kopčama, iglicama i kalemovima konca,
ogledalcima i mirisnim sapunčićima... okolo vijore obješeni
muški i ženski pojasi, naramenice i maramice, ogrlice i
krunice... Treba samo prikucati širok remen, provući kroza
nj glavu, i evo ti kruha s ramena... Nije li tako i počeo onda
nekad i tamo negdje u Mostaru? Vrag ti Mostar i
rastopljene, slijepljene sapunčiće u prljavoj prosjačkoj torbi!
Ovo je sredan i uredan vascijeli Mošin dućančić! I ne u
kući, već na trbuhu, momak-efendija! I ne čeka kupce da
dođu k njemu, već on za njima, uz ulicu niz ulicu, pošteno i
otvoreno, do svake sitnice svakom oku vidljivo i svakoj ruci
pristupačno, momak-efendija, korpa galanterska!
— Ej, krčmaru, pršut sijeci, pečenice peci, vino toči da
se grlo smoči! Danas Matan časti sve od reda... — i ne
osvrćući se na upadice i dometnice dvojice trojice
besposličara, zađe iza krčme i krenu uz brdo, da potanko i u
miru o snu i snoviđenju porazmisli.
490
Glas o čašćenju brzo se raznese po selu, a još se brže
sjatiše junaci na junačke zalogaje. Ono malo kruha i
pečenica što je krčmar od svoga imao — jer tko ti u krčmi
jede, osim po netko zalogajčić pečenoga — ubrzo se
potroši, pa krčmar razasla djecu po selu da nekoliko
hljebova kruha uzajme i pokupuju pečenica ako ih još tko
ima i ako ih je voljan prodati.
Oko deset sati pristiže i onaj lakrdijaš Matan Bilin. Lulu
ulijevo zabacio, kamiš smiješkom obgrlio, pa sve nekud
ustranu gleda — vrag pakleni opet neku podvalu sprema.
Svi dobro znaju: ako ne nasrću, prije će gaće istresti, pa
mukom muče. I on muči. Lulu čmrlji i cmrče da zivak
protjera, i muči. Kad mu se učini da se dosta namučao i
znatiželju raspirio, zavrti glavom:
— E, ljudi, ljudi... viđu, baš se zgodno častite.
— Jedi i pij, Matan plaća! — veselo će krčmar.
— Ma nemoj! A ja mislio Jokaš!
Njima spomenuti Jokaševo blago isto je kao i od
smijeha bolesnu prst pokazati.
— Ozbiljno, ljudi! Muka je dovršena, znoj isplaćen,
Fatina jama do stanca kamena ispuljkana... Na svoje sam
oči vidio. I što da vam kažem... Nu, evo našeg novopečenog
Gavana, pa nek on besjedi, zlato i mutavom jezik driješi...
Svi se kao jedan okrenuše i pogledaše niz cestu.
— Kostur li je, sablast li je... — zavrti glavom Šćambo i
bezobrazno se upilji u pridolazećeg Jokaša.
Jokaš nit se komu javi, nit kog pozdravi, već se probi
kroz gomilu, pa će krčmaru šuškavim, zagrobnim glasom:
— Daj mi se napiti! — i svi koji slušahu čuše kako
zvecnuše sjekutići koji se nikad ne mogahu sastaviti.
Krčmar dohvati s gradela dva tri komadića propečene
491
pečenice i okrajak kruha, sve to baci na drven tanjur i gurnu
pred Jokaša:
— Zamezi malo, slađe će klizati — pa mu prikuči i
bukaru vina.
Jokaš prihvati bukaru i ne pusti je sa zuba dok u njoj
bijaše i kapi, a onda je preko stola doturi krčmaru:
— Natoči! — i svi koji gledahu vidješe kako komad
pečenice skliznu niz grlo a da ga zubi i ne dotakoše.
I on koji nekoć kao od šale mogaše ispiti cijelu dižvu,
sada iscrpljen dugom trijeznošću i Fatinom jamom, od
bukare se zaljulja i više pade nego sjede na stolac što mu ga
netko obazriv podmetnuo. Ali, on kao da ne bijaše svjestan
svoje slabosti, uznese oči na krčmara i prostenja:
— Natoči! Ne boj se, platit ću!
— Ih — nakesi se Matan Bilin — Kô da ne znaš da je
džabe, da ti sin cijelo selo časti!
U tren oka Jokašev se zamućeni pogled pročisti, zjene
mu zasjaše i dobar pedalj ispred lica iskočiše:
— Ta je i u šali za nož!
— Nek je i za dva! Ako mi ne vjeruješ, upitaj ljude.
Opći muk bijaše Jokašu govorljiviji od svake riječi.
Lagano se podignu sa stolca, zatim se odmah sruši na
oba koljena i grčevito obgrli noge Matana Bilina:
— Plati... plati mi ovo, pa ću ti sedam godina služiti!
— Plati čovjeku kad te tako milokrvno odjedared —
zacvrkuta Keko koji uđe u krčmu i odmah se prihvati
laštenja čizmica.
— Kao da sam rekao: neću — brani se Bilin.
— Znam ja tvoje i neću i hoću — Zaleti se žestoko
Srbiguzica i, tobože, ga srdito odgurnu — Kakav si gad i
492
guba, ti bi od čovjeka da ti sedam godina služi!... Ne boj se,
Jokašino moja! Znam kako ti je! Prije tri smrti nego zalogaj
od one svoje gube, ma ni ova ti tuđa nije bolja... Ja ću
platiti, a ti svom Srbiguzici nećeš sedam godina služiti već
malkac otplesati, pa gotovo! Je li pošteno?
— Kako ne bi bilo, svanuće moje... — obradova se
Jokaš.
— Onda raspali onu: »Imao sam četri konja, četri
ždripca neškopljena...«
— »... iz kremena, iz kremena« — ispravi ga Jokaš —
Znam ja, znam. Hehe...
— He! — odreza netko.
— Razmaknite se, ljudi, da to svjetski bude odjedared i
milopojno... — raskvoca se Keko, pa onakav sićušan stade
gurati ljudine dok se nasred zadimljene i prepune krčme ne
stvori komadić slobodna prostora.
— I da mi noge visoko dižeš! — strignu obrvama
Tutkalo.
Jokaš učini dva tri mlitava poskoka i počne nekako
hrapavo i žalosno pjevušiti. Tutkalo ga zgrabi za košulju i
nemilosrdno se obrecnu:
— Jesi li gluh, što li! Rekoh ti, da mi noge visoko dižeš!
Da ti se iz podanka vide! Nismo ti mi purajlije okopoljske,
pa smuljaj i sburljaj! Meni su na dlanu plesačice noge
dizale i pjevačice u uhu cvrkutale...
— Stani — ustremi se na Tutkala Srbiguzica — Plaćaš li
ti ili ja — a onda nježno potapša Jokaša — Pleši ti, dušo
iskrnja, kako znaš i možeš.
Jokaš ga zahvalno pogleda, skupi sve snage da svoju
zahvalnost i činom potvrdi, da što bolje otpleše, da što
ljepše otpjeva... Ali noge bijahu oteščale pa se jedva
493
podizahu, a glas promukao, šuškav, zagroban... Više ne bi
ni traga od nekadašnjeg Jokaša, od one razmetljive i
prčevite budaletine; bijaše samo staro, isluženo strašilo za
ptice. I svi oćutješe da čine nešto ružno, pogano, ma baš
pogano. Pa ipak svaki čekaše da netko drugi tu neljudsku
igru prekine. I dok su tako jedan na drugoga čekali,
Jokaševa su koljena sve više drhtala, pjesma sve više
krkljala, kao da ne izlazi iz usta, već iz rasječena grla.
Neprimijećen ni od koga uđe Potrka i stisnu se do vrata.
Napokon će i on to čudo vidjeti. Ali... dok je tamo u
Srijemu uživao i naslađivao se u pripovijedanju o očevu
poniženju, sada suočen sa sagom satkanim od samih užasa
— sagom dostojnim predvorja pakla — najprije se skameni,
a onda u njemu sva krv uzavri, gornja usna zatreperi, šake
se stisnuše i ruke same od sebe poletješe da surovoj i tuđim
jadom nezajažljivoj gomili kičmu prebiju. I prebile bi, da ga
najednom ne ozari spoznaja, da to iživljavanje u
ponižavanju čovjeka ne živi u ovim ljudima samo kao
njihovo živinsko nagnuće, već dobrim dijelom i kao želja da
ugode njemu, Potrki, i njegovoj petnaestogodišnjoj mržnji
na oca. Jedino što je u ovom času mogao učiniti bijaše:
prići, ocu, uzeti ga pod ruku, odvesti ga kući i svu
besmislenu prošlost zaboraviti. Ali počesto sotona u
čovjeku sve dobre nakane razbija i na njegova usta izgovara
sasvim druge riječi od onih koje je htio izgovoriti. Tako se i
sada dogodi, na najveće zaprepaštenje Potrkino, da umjesto
namjeravanog: »Vratimo se kući« sotona izbljuva: »Vrati
se, oče razmetni!« Da zlo bude još i gore, Potrka se upravo
toj đavaoskoj riječi od srca nasladi i tu paklenu nasladu još
više razgradi:
— Pokloni mi se pred ljudima, pa ću te pašom učiniti!
494
Tada od pijanstva zamućene Jokaševe oči bljesnuše
nevidljivim sjajem, sjajem najpročišćenije mržnje, koja se
taložila i bistrila punih petnaest godina. Suhe mu se usne u
pljucanj skupiše:
— Pȕ na te, sotono paklena! — pljucne mu ravno među
oči, a slabost i pijanstvo, koje na čas mržnja potisnu,
ponovo ga obrvaše; zatetura, zaševelja i sruši se na hrpu
odbačenih starih vrećetina, nagomilanih do prve bačve.
Potrka lagano obrisa pljuvačku i ljudima se nasmiješi
izvještačenim smiješkom; ali taj ga, godinama uvježbavani
smiješak, ovaj put iznevjeri.
— Pokrijte ga čimgod, studeno je — smeteno se okrenu
i pođe k vratima.
U tom času poče se zbivati i ona treća velika stvar:
ispred krčme se zaustavi kočija — čudo neviđeno, jer ovom
cestom, Bogu i vragu za leđima, nikad nijedna kočija ne
prođe, već samo lagana domaća i teška bosanska kola
natovarena sijenom i japijom.
Iz kočije iziđe Šalom s još jednim visokim, svježe
izbrijanim i namirisanim gospodinom — odvjetnikom, kako
će se kasnije doznati. Obojica bijahu u skupocjene bunde
uvijena, dok im se na glavama gizdala šubara od
samurovine.
Misao na Šaloma, na svog Škilju iz Zagvozda, misao na
slavni megdan koji mu je sada dijeliti, najednom potisnu
svu malopređašnju mučninu, i on se ponovo osjeti onim što
jest, Potrkom, nadasve Potrkom. Izgubljeni se smiješak opet
vrati, a s njim sigurnost i neprispodobiva vjera u se.
Gledajući iz prikrajka Šaloma, sjeti se onih pet šest pisama
koja su ove zime uporno iz Sarajeva stizala, a on ih još
upornije neotvorena u vatru bacao... »U vatru bacao, djede
Kikašu, u oganj gorući! Znaš li ti što je to u vatru
495
neotvorena... Znaš li ti što je to sarajevska kočija usred ove
muljavine... Nije to: trč, mali, trč, nije to tvoj Škiljo iz
Zagvozda! Nu, bogareti, pa ja se počeh i s tobom nosati, s
tobom pokojnim nadmetati... «
Naglo se okrenu i opšeta očima sve u krčmi, prstom
prizva Šimagu Malog i šapnu mu povjerljivo:
— Skokni po Nušu, nek mi njedra donese i topuzinu u
njedrima.
— Kakvu topuzinu?! — blenu Šimaga.
— Topuzinu, Šimaga Mali, topuzinu da junački megdan
podijelimo! Trč', pogani nijedna, trči, trči...
Kad Šimaga otrča, on nastavi u sebi slagati po zvučnosti
srodne riječi i odmah ih na svoj način pjevušiti: »Trči, trči...
trčak trči, cvrčak cvrči, zvrčak zvrči, Žudija se grči, a
Matan ga... ej rode, rode, radost me izbode...« a onda veseo
i na svoj način nasmijan pođe ususret Šalomu koji se
upravo pojavio na vratima krčme:
— O gospodaru Šalome, kakva čast i počast, slast i
poslast... — i raskrili ruke da ga zagrli.
Šalom smrknuto ustukne, podiže štap od ebanovine sa
šiljkom od srebra i jabukom od jantara, pa srebren šiljak
upre u Matanova prsa:
— Ti moja pisma ne odgovorila!
— Ih! Ti baš kô da sam ti djevojka! Tko će, gospodaru,
po ovoj čičavici pisma pisati i na njih odgovarati! Prsti se
smrzli i okočenuli, ne možeš ih ni u kokicu skupiti, kamoli
olovku držati... Maknite se, ljudi! Mjesta gospodaru! Što
buljite kao buljine i jejine, vrag vas... čovjek putnik, gladan
i žedan, i gospodar k tome... krčmaru, peci pečenice, svi te
vrazi pekli... Uh, nemoj! Vrag ti i moju pamet, gospodaru
Šalome! Eto, zaboravih da si ti Žudija i da je prase svinja...
496
krčmaru, ne peci mu pečenice... — melje li, melje, a sve
slatkasto, sve lickasto.
Uzalud ga Šalom u nekoliko navrata pokuša prekinuti,
Potrka bi se samo srdačno nasmiješio, srdačno ga potapšao
po ramenu i brzo mu koju šapnuo: »Lako ćemo... vrag ti
pisma... kasnije o poslićima...« i nastavljao glasno
razmišljati čim bi se moglo počastiti ovako ugledna gosta i
pravog prijatelja, koji se dao na tako dalek i zimovan put
samo zato da se prijatelju obraduje... I kad je iznabrajao sva
jela koja je znao i o svakom ustanovio: ili da ga nema u
ovom grebenom zavičaju — baš tako kaza grebenom
zavičaju — ili da je po zakonu Mojsijevu prokleto, napokon
mu, tobože, sine:
— Skreši pršut od jalovice: pred Mojsijem čisto, pred
Šalomom dobro! — a onda sav razdragan gotovo na silu
odvede Šaloma do jelova stola i silom ga posjede na jelovu
klupu — Gospodaru Šalome, zovni der kočijaša i onog
slugu, i oni su ljudi!
— To nije sluga, to moja advokat!
— Sluga, gospodaru Šalome, sluga — ustraja Potrka —
sve što je oko tebe služi tebi, a da komu će!... Nu, vidi mi
te, zvijezdo moja Danice, jutarnjice i večernjice... o
gospodaru Šalome, srce mi dolaskom slomi...
»I meni se čini!« nasmija se u sebi Šalom, koji u
početku bijaše tvrdo odlučio da za stol ne sjedne. Ali s
jedne strane Potrkina nasrtljiva ljubeznost, a s druge stoput
prokušano iskustvo, da se sa sitim i gasnim lakše na kraj
izlazi, učiniše svoje. I dok su tako listili pršut od jalovice i
to sami, jer se ljudi pred krčmu povukoše da gospodi ne
smetaju — Šalom u nekoliko navrata i opet uzalud pokuša
zapodjeti pravi razgovor. Potrka bi uvijek našao smicalicu
da vodu u pijesak svrne.
497
— E sad kad smo ovo pogrde podmirili — reče
dražesno tuckajući Šaloma po ispupčenu trbuščiću — kaži ti
svom pobri što te žulja?
— Mijenica — protisnu Šalom.
— A ha, to sam i mislio! — veselo će Potrka, a onda se
smrknu, zabrinu, pa snuždi i na kraju nemoćno odmahnu
glavom — gadan žulj, gospodaru Šalome, ma baš gadan...
Sve mi se čini da za nj nema melema.
Šalom skupi ramenca, spusti ručice u krilo, zatrepta
trepavicama, pa razvuče tihano:
— Nema melem... — i glas, i lice, i sve mu bijaše kao u
razočaranog djeteta, tek što su mu očice podrugljivo
skakutale.
— Nema melem... — ponavlja Potrka sumorno vrteći
glavom.
— Nema melem, pa nema melem...
— Nema, pa nema...
— Nema jaspra?
— Nema jaspra...
— Nema, pa nema...
— Nema, pa nema... — »O djede Kikašu, lijepe li igre,
skladna li nosanja... Gdje je ovo, a gdje tvoj Škiljo iz
Zagvozda...« kliknu u sebi Potrka, koji će cijelo vrijeme
voditi dvostruki razgovor, jedan sa šalomom, drugi s
pokojnim djedom, i oba podjednako slađana. Zatim segnu
rukom u džep, izvadi šaku sitna novca i rasu ga po stolu.
Šalom, koji je ovu dječju igru nametnuo očito sebi za
zabavu, poskoči i pljesnu ručicama:
— Ima jaspra! — te bridom dlana veselo omete onih
desetak kruna i smete ih pred odvjetnika.
498
— Ima jaspra... — i Potrka razvuče usta od uha do uha.
»O djede Kikašu, vrag mu se budalastom dušom zametnuo!
Igra li se, igra, da ga iz igre ošine...«
Šalom, baš kao da sluša ovaj unutrašnji zagrobni
razgovor, poskoči na noge i stade pljeskati:
— Ima melem! Ima jaspra! Ima dvori... Potrka se odmah
povede za njim:
— Ima melem! Ima jaspra... — a onda se snuždi,
sneveseli — Nema dvori...
— Nema dvori?! — i Šalom se načas uozbilji.
— Nema melem, nema jaspra, nema dvori... pošteno ti
rekoh, da se u veliku rizičnost upusti.
Šalom ga trenutak gleda zabrinuto, a onda se ponovo
razvedri kao dijete koje je proniklo u varku odraslih:
— Ima dvori!
Potrka se više ne može igrati, smijeh ga guši, obuhvati
rukama koljeno, zabaci leđa unazad i stade se od srca
smijati:
— Kad ima, gospodaru Šalome, a ti ih uprti i nosi!
Šalom i to shvati kao nastavak igre, pa se i sam stade od
srca smijati i tobože ozbiljno objašnjavati kako njemu nije
sile dvore ni prtiti ni nositi, jer on ima neki mali, čarobni
bubnjić, na koji može stati i stotinu takvih dvora. Na ovu
gospodarovu dosjetku prasnuše u grohot i kočijaš i
odvjetnik.
— Vjerujem da imaš čarobni bubnjić, ma i ti vjeruj da i
mi ovdje imamo čarobni vjetrić, koji sve ono što na bubanj
dođe s bubnja otpuhne i nasadi tamo gdje je i kvocalo —
naceri se Potrka, pa stade dozivati i one ispred krčme; kad
svi uđoše upita ih koji će se to od njih isprsiti za trinaest
tisuća.
499
— Za šest! Za šest! — revno ga ispravi Šalom.
Tada Keko stade odjedared svjetski i slikovito
objašnjavati: kad bi cijelo selo za gnjate odjedared uhvatio,
naglavce ga okrenuo i do smaka svijeta odjedared tresao ne
bi šest stotina istresao odjedared. No ni to ne smete Šaloma,
koji već glasno stade nizati mogućnost do mogućnosti: ima
ljudi u drugim selima, ima ih u varošu, a mogla bi i država
uz pol cijene kupiti kućerinu za školu ili crkva za župne
dvore...
— Sve bi se to moglo, gospodaru Šalome, i sam bih u
pol cijene kupio kad bi dvora bilo! — uzdahnu Potrka i
namignu Nuši koja upravo pristiže sa Šimagom Malim.
— Bila dvori, bila, Šalom vidjela! Hehe... Šalom sve
pitala i raspitala: »Gdje bila dvori ot Matan?« A ljudi
kazala: »Tamo bila dvori ot Matan!«
— Gospodaru, gospodaru... svakom li vjeruješ osim
starom prijatelju — prijekorno će Potrka, pa se duboko
pokloni Nuši — Nušo, gospođo, budi draga kako si šesna,
pa pokaži sarajevskoj gospodi što to pod bluzom skrivaš!
— A ne, ne! — skoči Šalom — Ne padala Šalom na
ženska prsa!
— Ne padala ti ni na kozje vime đava' te tako lijepa
odnio! — promrmlja Matan Bilin.
Nuša segnu rukom u njedra, izvuče papire i predade ih
mužu, a ovaj ih doturi odvjetniku, koji na njih baci samo
letimičan pogled, pa pucnu debelim usnicama:
— Sporna je kuća neosporno uknjižena na Anu Veić
Markotinu.
Šalom otvori usta ali glasa ne ispusti, tek mu ruka sama
od sebe k srcu poteče. Kad prvi udarac prođe jedvačujno
protisnu:
500
— Gonila jamac...
— Bože moj, luda li čovjeka — uzdahnu Potrka više za
se, pa će glasno — možeš s tim jamcima mazgi pod rep, da
ti malo mirisa saberu — onda pogleda odvjetnika kao
mudar mudra, pa će kao mudar mudru: — dosta je ime, da
im imutak prosudiš! Jedan ti se zove Skočimiš, a drugi
Kozmuz!
— Ništa vam oni ne posjeduju odjedared — posvjedoči
Keko, ozbiljan kao na sudu.
— Ni komadić neba da im gdjekad od svoga ne
pozajmim — nadoveza Matan Bilin i prasnu u bezočan
smijeh, a s njim i cijelo selo, oduvijek nasladijivo nevolji
bogatih.
Šalom polagano dođe k sebi, mrkim okom opšeta sve te
smiješno ugizdane torbare, pokrpljene nadničare i dronjave
prosjake, sva ta prostačka, prljava i nakešena lica, ta
ražvaljena usta, gadna i gadljiva, s izobanim zubima, do
kojih nikad ni jedan zubar doprijeti neće. I sad da ga ti zubi
bez zubara, ti gnjili, crni, izhrdani, črbavi zubi iz mira
izbace... E nećeš! Nijedan se bijes s jednim »nećeš« ne
potisnu, te gnjevan na njih a još više na se — što se kao
kakav žutokljunac dao navući na tanak led i upasti u tako
jadnu i prozirnu seljačku klopku — stade prijetiti zatvorom,
oduzimanjem pokućarske dozvole, bojkotom sviju trgovaca,
da na kraju žalosno splasne podviknuvši na svog
dostojanstveno šutljivog odvjetnika:
— Ukesala ot bábo ot Matan!
Uh, pameću draču začudio, kud se prije tome ne
domisli! Dašto, nego ot moja bábo, ot kospodar ot blago ot
car Trojan... — nakesi se Potrka — Samo ruho babe moga
valja više nego deset tvojih usranih mijenica.
501
— Tako je odjedared, snishodljivi gospodaru Šalome,
sam se udostoji pogledati i provjerodostojiti udostojiš se...
— Keko uvijek ima pravu riječ za pravu zgodu, pa s Jokaša
pažljivo odiže one poderane vrećctine.
Matan Bilin zabi prst u uho i zapjeva, zapravo zavija:
već
»Nisu dronjci, dronjci jadikovci«,
»Sinu Janko kano sunce žarko«!
— Pošteno sam ti govorio, gospodaru Šalome: »U
veliku se rizičnost upuštaš«! — reče Potrka nemarno
čačkajući meso između zubi.
Na to Šalom ustade ušilji lice i podrugljivo ga prope sve
do Potrkinih očiju:
— Znala ti ona priča: Išla lonac na voda dok se ne
razbila?
— A znala ti ona druga: Komu suđeno biti greben, gaće
mu sama padala?!
— Padala, moja Matan, padala! — Šalom ustuknu dva
tri koraka, a onda doviknu torbarima — Matan nagovorila
moja magazar i moja haznadar za ona smrdljiva roba!
— Što!... Matane... Ljudi, istina je... Gubo od gube...
Grebičino grebena lupeška... — skočiše svi kao jedan, a
Šalom protrlja dlanove i povuče se iza stola s jetkim i
pakosnim smiješkom.
Kao što nitko ne mogaše tako brzo iz suze u smijeh,
tako se nitko ne mogaše tako brzo i tako uvjerljivo začuditi
kao Potrka:
— Ujmoca i Sina... — stade se križati — O ljudi, o
Turci, još živ stvor ne vidje da Žudija može jednom
mraznom riječju kršćanina s kršćaninom omraziti! Ma Bog
502
vam pamet prosvijetlio, upitajte se: od koga robu nabaviste,
komu novce ostaviste, tko vam reče kakono, kume Keko...
— »Mogla biti tako, mogla i onako...« — otpoče
cvrkutavo Keko, no Potrka ga prekinu lica žalovita, do boga
žalovita:
— A poradi vas ja i jučer odvjetniku Jerkoviću. I
Jerković mi reče: »Pošalji mi te svoje budaletine, pa ćemo
tužiti tog i tog Šaloma zbog prljave trgovine i prikrate ispod
polovice!«
— Ma što ti kučak lajala! — prasnu Šalom ali njegov ga
odvjetnik smiri, jer je osjetio da neki nevaljao vjetrić
počinje piriti.
Potrka se ne osvrnu ni na jednog ni na drugog, već
nastavi svojima:
— A vi umjesto Žudiju hoćete raspeti svoga Matana,
otkupitelja svoga! E, zahvalnosti pasja... — i pođe prema
vratima oka i lica na smrt uvrijeđena i do smrti žalosna;
onda se na vratima naglo okrenu — Je li?! Matan vam
pljesnivu robu prodade, da bi Šalomu kesu napunio! A tko
mu je isprazni, budale jedne! — Opet prekorači prag i opet
se vrati — Zbogom, moja Šaloma, i ne ljutila se na svoja
Matan, ni ti nisi drukčije svoje dvore sagradila... I mnogo
mi pozdravi svoja mutra papagaj...
Čim zamače s oka i uputi se stazicom prema Prpinoj
Glavici nastavi onaj drugi, još slađi razgovor: »O djede
Kikašu... tvoj Škiljo... moj Škiljo... srce će mi rebra
izrazbijati...«
I tek kad se počeo uspinjati uz Prpinu Glavicu primijeti
da to od početka sam sa sobom glasan razgovor vodi. Ako
ga tko sluša?! Od stida protrnu i na mjestu se ukoči. Potom
se pažljivo i bojažljivo ogleda oko sebe i olakšano odahne.
Nigdje žive duše. Tek negdje daleko iza sebe opazi Nušu,
503
kako se kroz drače probija i hod namjerno usporava da ne
vidi muževo jogunjasto i djetinjasto hincanje.
— Duševna žena, pažljiva i obazriva... — raznježi se
Potrka, a onda se obrecnu na se — Ne mekšaj srce, jer će ti
ga vrag ženski kô grudicu voska među prstima... O djede
Kikašu, vazda stoj kraj mene, pa uživaj što sve tvoj Potrka
radi i kako radi...
504
PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE
— Nušo, uspaljenice, dvanaest mi voštanica uspali,
dvanaest svjetlosti apostolskih da se nagledam, da se
nauživam! — od dragosti će Potrka dovršavajući kićenje
posljednje korpe galantarske.
— Bolan Matane, ni na oltaru se ne pali... — ali joj
njegov britki pogled svaku daljnju izbi s vrška zuba, te
stade užurbano paliti voštanice oko četiriju na komu
poredanih korpa. Ako joj riječ i izbi, misao se nastavi: »...
dvanaest nego šest svijeća, a on, poganin — pomiluj ga po
velikom milosrđu svomu — od tih vražjih korpetina oltar
čini.«
Potrka privuče naslonjač kupovni na mjesto odakle se
pružao najljepši pogled na svu to okićenost, pa udari šakom
po naslonu:
— Čujem, Nušo, silo nečista, kako ti uz ono što
pregrize, vrag i štogod drugo šapće. Na priliku, da za ovo
moje prijestolje guzicu zalijepiš kad mene ne bude. A ja ti
velju: ako je zalijepiš, nikad je nećeš odlijepiti! Ovo ti je,
Evo, jabuka iz raja Matanova!
— Neću, moj Matane!
505
— Ma što nećeš! I kako ću znati da nećeš osim da ti
lažljivoj vjerujem?! Stoga ću s prijestoljem na tavan i preko
njega nit paučine, gdje i kako ja znadem. Pa kad dođem o
Božiću, ne nađem li tu nit i cijelu lijepo isprepletenu
paukovu mrežu, nema u nas oskudice u paucima: ne čekaj
me u bijelu dvoru, veće na dnu duboka studenca. A sad me
pusti da se svoje radnje nauživam.
I zagleda se u četiri korpe, u četiri skošena kovčežića i
njihovih stotinjak pretinaca. U najnižem redu puceta ženska
i muška — svake fele i svake vrste, od limenih do rožnatih i
bisernastih, od onih boje suze do onih boje potočnice i
maćuhice — pa spojnice sjajne kao srebro i žute poput
zlata, pa kopče i kopčice, prstenčići, napršnjaci i ukosnice...
U drugom nizu igle i iglice svakodužne, kalemovi konca
crna i bijela, svakidašnjeg, pa špuljice konca svilenoga, što
se sjaji sobom i stotinama boja, da djevojke mogu sitan
vezak vesti. U trećem češljevi svakojaki: krupnozubi za
pletenice, srednjezubi za uvojčiće i sitnozubi za puljkanje
ušiju i gnjida, pa oni ovalnosvijeni da kiku pridrže, a
izrađeni od roga, od željeza, od drva za svaku želju i
imovno stanje. U četvrtom nizu — i dalje uzgor — svakog
čuda i božjeg i vražjeg: mutvica, temperina brtvulina,
čakija, štileta, nožića za nokte i onih za navrtanje, britava
brijačkih i onih marvinskih, sapuna i kistova, bruseva za
noževe i belegija za ustre, šila i ognjila, škarica i turpijica,
pera i olovaka, narukvica i privjesaka — od križića i
medaljica do zvjezdica i četverolisne djeteline — za svaku
sreću nebesku i zemaljsku... i mrđelica, džanun dušo moja,
mrđelica... Pa naočala za vid i za sunce, ogledala ravnih i
onih uleknutih u kojima svaka dlaka kolac, pa ogledalca
dvostrukih i onih otraga oslikanih svetim slikama ili
polugolim pogrdama... kako tko voli, kako tko želi, svakog
blaga za kršćanina i poganina, muslimana i lutorana. A
506
sprijeda i sa strana ovih čudesnih dućana vijore marame i
lanete, rupci i sudari — vuneni, prteni i svileni — šalovi i
kravate, opasači sa sjajnim prejicama, kajiši za navlačenje
britava, trake i vrpce u sto boja, pa bludne ženske
podvezice, a do njih svete krunice od zrnaca staklenih i
sedefnih, od rogačevih i bagremovih košćica i bobica...
slasti za svako oko, mamca za svaku želju!
— Nije to smuljaj i zbuljaj, šuć-muć pa prolij! I ne
žalim što to drangulija u Splitu kupih i po malo oštrijoj
cijeni i što dvadesetak dana na slaganje izgubih kad ispade:
otmi se ako možeš!
Skoči iz naslonjača, prebaci širok kožni remen preko
lijevoga ramena: »Ne boj se, djede Kikašu, i ovako ću s
ramena svoga kruh svoj jesti!«, a korpa sjede na trbuh kao
da je s njim rođena. Potrka raširi noge, poda dno korpe
podmetnu debeli jasenov štap, pa se ljupko nasmiješi Nuši:
— Stojder, gospođo draga! Nećeš zar slijepa kraj ovog
blaga? Nožica nek ti mrvicu stane i oko na radost pane! A
Matan ti se kune i veli, naći ćeš svega što ti srce želi:
pomadice za lijepo lice, za ruse kose ukosnice, za ručice
narukvice, za nožice podvezice, za uhašca naušnice, za vrat
bijeli đerdan cijeli... Čuješ li ti mene, silo nečista?!
— Pusti me, očinjeg ti vida, zar ne vidiš da te u svijet
spremam!
— A tako! E kad je tako — uzlobi se Matan — svetoga
mi Trojstva i Jedinstva, odmah ćeš vidjeti da si i ti u
svijetu! Trči silo nečista, i tri krune donosi ili: otmi se ako
možeš!
A kad ustrašena Nuša otrči, Potrka se zadovoljno
nasmiješi i zavrti glavom:
— Hehe, od prve ti upali moj sveti Otmiseakomožeš!
507
Pošto je od vlastite žene iznudio taj prvi sveti
»otmiseakomožeš« i za tri joj krune podmetnuo nekakve
češljeve, sapunčiće i ukosnice, stade je očinski karati poradi
rasipnosti: lako je tuđe budnašto, ma uznoji te tri krune, pa
ih onda raspi ovako na bezube češljeve... Ovo! Kupit ćeš
vreću žita i u strahu Božjem cijeli mjesec poživjeti... Budući
da si taka i takva, s muževim rasipna i razmetna, to ti on —
u ime Božje milostive pravde — niti može niti smije
ostaviti više od pedeset kruna. Ako je pameti s tim se dade
sito i obučeno sve do Božića; ako je ludosti, bacaj odmah u
dim i vjetar, pa pod među, lezi i crkni. Kad bi joj ove
Šalomove stotine i tisuće ostavio, brzo bi se u rasipnoj ruci
i na zlu putu istopile: malo ćaći i materi, malo braći i
sestrama, posigurno, štogod krišom i Jokašu, čim bi svoju
ludu glavu na kretinu pod sjekiru, a muža pod ključ
dvadeset i koju godinicu. Stoga će dio Šalomovih para uzeti
sa sobom, a s ostalim u kotlu, zaspi zemljom i u zemlju
zakopaj kô hrčak, i to na mjestu samo tebi poznatu.
— Ako ti se štogod dogodi? — lanu Nuša i odmah se
ugrize za jezik.
— A to bi ti! Još se nisi uza me ni zagrijala, a već bi me
ohladila! E nećeš, silo nečista!
Zatim je prisili da mu pomogne iznijeti pred kuću
škrinje i sve što mu u miraz donese: »Razdaj, razbacaj,
zapali samo mi ovo više u dvore ne unosi! U Matanovoj je
kući sve Matanovo!« Nuša reče da će crći od sramote ako
to selo ispred kuće vidi. Potrka opet reče, ako je do
crkavanja, bolje je da crkne hranjenik nego hranitelj...
zapravo nitko i ne mora crknuti: noć je duga, pa ako se baš
neće prtiti i ćaći Markoti dronjke vraćati, neka ih zbaca u
Fatinu jamu na čudo selu, Jokašu i caru Trojanu.
508
Potom svoju robu odvoji od njezine i zaključa je u
ormar kupovni, eda duša razmetna ne bi što od njegova
komu dala, jal prodala.
Već i prvi pijevci zapjevali, a on je još uvijek ponešto
premetao, sređivao, ženi u ludu glavu pamet utuvljivao,
gdjekad blagim smiješkom, gdjekad porugom, a gdjekad
oštrom riječi i svagdašnjom nasušnom psovkom.
Kad se već iscrpio u paunjenju muškoglavošću i
starješinstvom primaknu se Nuši nekako nježno-ratnički,
nježno-ratnički je zagrli i obori u naslonjač kupovni.
Nuša ciknu kao da je na zmiju sjela i odskoči s
naslonjača tako silovito da umalo i Potrku na pod ne zbaci.
— Ne ciči, ne boj se! Ne sjede od svoje već od moje —
umiri je Potrka smiješkom i milovanjem. Samo ti legi, legilegi kvočko raskvocana, legi-legi u prijestolje ko u
gnjezdašce... i na leđa mi se izvrni, kučko, vučice, dušo
uspaljena! Hoću da u prijestolju prijestolonasljednika
ugradim!
Ujmisusovo ti! — zaprepasti se Nuša, ali videći
neugasiv sjaj u muževim očima, obori trepavice, a glas joj
zatreperi — Bog moj vidi da nije po mojoj.., a ti, Matane
dušo, svijeće pogasi, umrijet ću ti od stida...
— Nije nijedna, pa nećeš ni ti! Neka gore sva svjetla
kad se Božja vrši... svih dvanaest svijeća, dvanaest svetih
apostola. Diži noge, ženo pobožna!
Netom obavi sveti posao, otrese se ko pijevac s kokoši i
zadovoljno protrlja dlanove:
— Ih, što će se mali veseliti kad mu ćako kaže da ga je
u prijestolju ugradio!
— Nećeš valjda... — zgrozi se Nuša, pa zanijemi.
509
— Ženo moja, muko moja i nerazumnice neuka, što ti
znaš što mu ga je bijeli svijet i kako svjetski čovjek sina
podiže!
U treće pijevce pristiže vjerna trojka: Šimaga Mali,
Skočimiš i Kozmuz. Odmah svaki zgrabi svoju okićenu
korpu, objesi je o rame, pa svi sletješe do ceste gdje su ih
čekala kola da ih odvezu u Makarsku, odakle će
parobrodom na Rijeku a dalje vlakom do Zagreba, do te
nove i još neiskušane njive Gospodnje.
Smjestivši korpe u skrovit kutić broda, trojica vjernih
stadoše polagano šetkati palubom i meraklijski uživati u
čudesnom parobrodu i svim čudesima na njemu.
— Dugačak je makar pedeset aršina — zadivljeno će
Kozmuz.
— Pedeset? Nije li, može biti, i pedeset i tri — važno će
i znalački mladi Kozmuz koji se osobito ponosio mjerenjem
dužina i težina odoka.
— Ma tko ga zamisli... ma tko ga načini...
I stadoše se nadmetati u divljenju: tko mu dimnjak savi,
tko mu skova kormilo, tko sidro, tko usuka konope kano
šaka debele, tko tu vražju mašinu skroji, tko vijak isturpija,
a tko ogradu — po visini taku i jednaku — onako šesno
zakrivi i zaobli i svu je zakovicama zakova...
Potrki dade u boga to budalasto divljenje, pa im priđe s
gorkastoslađanim smiješkom:
— Novci! Sve to, rode, novci učiniše, zakriviše i
poravnaše! Moji i vaši novci sve te puste zakovice
zakovaše, a sad vi iz zakovica ponovo novce iskrešite!
Kako?! Nu gledaj, rode, ovako! Da se do Amerike vozimo,
Matan bi se džabe vozio.
510
— Ih, ko da nisi ko i ti kartu platio! — podrugnu se
Skočimiš.
— Tako se, moj Skočimišu, nit razmišlja nit domišlja!
Već ovako: kartu nisi platio, već predujmio onom koji će je
platiti. I ne gleda se u dimnjak, već u kapetanovu lulu.
— Vrag ti lulu! što na njoj imaš vidjeti! — nasmija se
mladi Koznuz.
— Ono što vidim: mal te nije progorjela — namignu mu
Potrka, okrene se i pođe na drugi kraj palube.
— Baš ludo odgovori, ma baš ludo — zavrti glavom
Kozmuz.
Malo zatim ugledaše ga na kapetanskom mostu kako s
korpom na trbuhu živahno i prijateljski razgovara s
kapetanom: hoćeš-nećeš-moraš sa mnom da se lolaš i
prebireš po korpi! Poslije duga prebiranja kapetan izvuče
nekoliko lula, pa ih ogledava i međusobno uspoređuje dok
na kraju ne zataknu jednu u vanjski džep, a iz unutrašnjeg
izvadi lisnicu.
— Bogaremi, i ne bi tako lud odgovor — bočnu
Skočimiš Kozmuza.
— Pa što onda! Nije sva radost u grebenom banovcu!
Šimaga Mali, gledajmo mi čudesa...
Dok su Kozmuz i Šimaga Mali gledali čudesa i
štenećom znatiželjom istraživali svaki predmet na
parobrodu nemilo se prepirući koji bi to mogli biti otoci
mimo koje prolaze i koji gradovi u koje pristaju: jal Zadar,
jal Šibenik, jali gnijezdo Senjanin Ivana, a Skočimiš im
svaki put sve ljuće odgovarao: »Split, budaletine! Svaki ti je
grad Split, svaki otok Brač svaka rijeka Cetina!«, dotle je
Potrka s korpom na trbuhu šetkao palubom, s ljupkim
smiješkom i smiješnim doskočicama mamio starovozioce i
511
pridošlice, pa ovom češljić, tom nožić, onom ogledalce s
razgolićenom pogrdom.
— Bogaremi, on će do Rijeke i tri vozarine zaraditi —
reče Skočimiš pomalo udivljeno a i zavidno pomalo.
— Zaradi i ti, Zaradiću! — otrese se mrko Šimaga Mali,
koji od vjernih bijaše najvjerniji.
U Rijeku stigoše sutradan o podne. Šimaga Mali i
Kozmuz prikovali oči za palače i brodove, uši za onu ludu
lučku buku, pa ni makac. Tko zna kolike bi dane ostali tako
prikovani i ukipljeni, da ih Potrka ne povuče za rukav i ne
odvuče u za njihov džep prikladnu krčmu. Kad pokušaše tri
tanjura »pašta-fažol« i počmrknuše po kvarat vina, s
okićenim korpama na trbuhu u četveroredu krenuše prema
kolodvoru da se raspitaju o kretanju vlaka.
— Gledaju li nas, moj Matane, gledaju... — namignu mu
Skočimiš i trepavicom i obrvom.
Potrka mu odmignu još i uhom i usnom:
— Gdje ne bi! Ljudsko ti je oko znatiželjno i na prase u
krmači, pa gdje neće na ovo čudo neviđeno... — a onda ,
kao da se nečeg važna prisjetio, stade — Aptak, rode,
pozor!... Ne meću se novaci u najljuće kreševo! Ovo vam
je, sokolići, egzercir-plac. Egzercirajte, novaci moji! Može
biti da štogod i naučite! Grad je velik, lučki, pun ljudi
putnika, mornara, žena svakojakih, i onakvih. Valja samo
stati uza zid i prstom ih vabnuti. Primaknut će se. A kad se
primaknu, otmiseakomožeš! Stoga, rode, po planu
komande: dvojica u luku, dvojica na kolodvor!
Umjesto da iste večeri produže, ostadoše u gradu punih
četrdeset dana.
— Koliko i Gospodin u pustinji — pobožno ustanovi
Potrka — Neka je i naše pročišćenje njemu u slavu! A i
512
jesmo se pročistili, egzercir završili, novom se poslu svikli i
obikli, dobro na sitno prodavali, a na krupno kupovali
jeftinije nego u Splitu. Pred gospodom ste se oslobodili
kako vam rekoh: čovjek s čovjekom neusiljeno ko i dijete s
djetetom... Velju, kad je sve tako i ovako, ne bi bilo zgorega
da jedan ili dvojica ostanu ovdje i grad, štono riječ,
zaposjednu.
— Mislili smo i na to — umjesto sviju odgovori
Skočimiš — Istina, mjesto je rodno i plodno, mornarsko i
kurvanjsko da tako kažem, ma Zagreb je Zagreb, grad
glavni, banski...
— Ako bude poslovno jalov, nije pakao da se iz njeg ne
može u bolje vratiti — dopuni ga Šimaga Mali.
Dok je parna lokomotiva stenjala kroz brda kao grešna
duša kad tri vraga uz Vilinjak nosi, dotle mladi Kozmuz ne
mogaše rastaviti oka od puste šume, kojoj kao da nema
kraja.
— O radosti! O divote! Hoćeš bukvu, hoćeš jelu, hoćeš
omoriku... jal za gredu, jal za vjenčanicu, jal za mertek, jal
sa sljemenjaču, hoćeš jaram, hoćeš teljig, jal držalo od
motike... Ljudi, čuda li, što li je ovo?!
— To ti je, dušo građevna, Gorski Kotar za razliku od
Ravnih kotara — prevrće očima Potrka — Ovi su ti ko žena
runjavica, a oni ko operušana bula, pa opet po onim
obrijanim junak do junaka, hajduk do hajduka, a ove ti libar
Kačić i ne spominje. Iz toga ti velika pouka: ne traži vazda
vuka u šumi, ni uš u runji, ima ih i na livadi i na bezdlaku
insanu.
I zametnu se razgovor, ni o vuku, ni o gori, već o
bezdlakim bulama i kako to one: briju li ili čupaju; a to golo
mora da je gadljivo i uvelo, pa ga opet Turci vole, što je još
513
jedan dokaz da su protiv Boga i njegove svete volje, koja
baš runju odredi čovjeku za last i slast, pa zaojkaše:
Neću bule, dupe joj se gule,
nego čiste šiške katoliške!
Tko zna dokle bi potrajao ovaj bogohulni razgovor, da
ga ne razbi mladi Kozmuz, koji ni po cijenu života ne
mogaše prihvatiti da oženjeni ljudi-kršćani takve pogane i
besramne razgovore vode:
— Pȕ, pogrde... Kad već ne mislite na Boga i na Mali
katekizam, spomenite se bar muka paklenih, gdje vam se ne
treba misliti ni o manjaži ni o kvartiru: skupio se, jal
protegnuo i tamo će ti, kao i ovdje, ostati samo dvije
krune...
— Ma što to ti muljaš? — ustremi se na nj više od šale
nego od zbilje Skočimiš.
A, eto, muljam... a vi se prebrojite... pa ćete vidjeti
koliko vam ostade od puste riječke zarade! Baš vas brige, je
li?! Umjesto da mućnete kako ćemo u Zagrebu jeftinije, vi o
bulinoj priklapači. Eee... velik je Bog i ne plaća svake
subote, a kad vam plati...
— Ma slušaj ti, bače prisisni... — skoči Potrka — Ako
ga tebi Bog skovrlji, meni ga uspravi, i neću ga tebi za
volju o komoštre privezati! To bi htio, a?!... Što se tiče
manjaže i kvartira, čast ti svaka. Valja proći što jeftinije.
Prođite. Meni zajedničkoga kvartira ne treba. Nisam ga
imao ni u Srijemu, već u svoje Juliške uspaljenice i sile
nečiste... Ej, Juliškice, hitra miješalice! Muči, Kozmuzu,
vrag ti zle i urokljive misli u Fatinu jamu! Slušaj, jare
uškopljeno, meni vazda štogod priručna ženska treba!
— Kao da nama ne treba! — uvrijedi se Skočimiš.
514
— Čuješ li, Kozmuze, jare uškopljeno i Josipe Pravedni,
čuješ li da ljudima i priklapača treba! A što treba ljudima od
Boga je. Gdje nije grijeha, nije ni kajanja, ni Božje suze za
izgubljenom ovcom i sinom razmetnim. Za razmetnim!... A
ne za tobom, Abele i Josipe Pravedni, pih, iz one naše
vukojebine! — Onda se obrati ostaloj dvojici — A vi,
braćo? Recite mi pošteno, je li vam potreba od kurve ili od
žene? Ako je od žene, svaki sebi; ako je od kurve, možete
sva trojica u isti kvartir, pa neka Kozmuz prečisti za sve
moli dok vas dvojica po redu i na preskokce. Meni, na
priliku, nije potreba od kurve, već od čestite žene,
bedevije...
— O, Juliška je bila bedevija, žalosti moja... — zanosno
će Šimaga Mali.
— Naći će Matan i drugu Julišku, makar pola godine
izgubio. I vama bi bilo bolje da zgrampate štogod udovice...
— Da je na pasju, zečevi bi po oboru šetuckali —
žalosno će Skočimiš.
— Ne kažem, rođo, da šetuckaju, ma nađe se. Ako baš
bude oskudica udovica a vi se prihvatite kakve udate. I to
željezničarke. Jer ako je muž radnik u gradu, nikad se ne
zna kad će iznenada kući banuti. Ako je željezničar, ne
može, na priliku, s Rijeke ko ptica, pa dok on buši karte, ti
mu... — umjesto Potrke obijesni smijeh dovrši rečenicu.
Pa ipak trojica vjernih ne poslušaše Potrku. Lako ti je
njemu kad je tvrda srca! Ne samo što svojoj Juliški
uspaljenici nije nikad ništa darovao, ni iglicu, ni maramicu,
već joj je svu torbarsku robu prodavao bar za banovac
skuplje nego drugima. A njima bi i iz usta izmatao vrag
ženski... Ne, brate rođeni! S kurvom je račun čišći i jeftiniji!
Plati po što pogodiš, pošten ti, poštena ona!
515
Osim toga: jedna je soba jeftinija nego tri. I tako se sva
trojica smjestiše u oveću, pomalo memljivu sobu gospe
Rezike,
dobrano
i
kano
tusto
rastresite
pedesetogodišnjakinje, o kojoj je baš tada nastala ona
skladna i nekad toliko pjevana slavopojka:
Tam vu Vlaškoj vulici
— Ježuš na!
Bila baba brkata
— Ježuš na!
Imala je dugi nos
— Ježuš na!
Da je mogla mešat sos
— Ježuš na!
Potrka, međutim, odsjede u maloj prizemnoj gostionici u
Petrinjskoj ulici, u gostionici koja je obilovala mirisom
pregorena luka i zaprška, oštrim vonjem mokraće
proizvedene od piva i kisela vina, dok su po žutim plahtama
plazile tamnocrvene i smeđe stjenice, te duše mirisne,
đavaoske. Valja se što prije osloboditi sveg tog nekrsta i
smiriti se u kakvoj toploj sobi, uz kakvu toplu Julišku
udovicu. A toga se uvijek nađe preko Save. Narod
napredan, žene milosrdne i milostive, na ljute želje sladak
melem, što im narod kroz prste, a ne ko u nas: skači u
bunar, Vrtirepko, sunašce djedovo... Nu, što će ti sva rajska
slast ženska ako najprije posao temeljito ne utemeljiš! Stoga
već prve večeri s trojicom vjernih prokrižaj cijeli grad i
ispipaj sve točke prometne; a kad je sve točke ispipao i sve
im prednosti i slabosti uočio, okupi svoje i očinski podijeli
grad:
— Kolodvor tebi, Skočimišu, jerbo je u tebi seljačkoga
ponajviše pa ćeš se sa seljacima najbolje znati bosti i
bockati. Kozmuzu, čedo prisisno i maleno, tebi Mali plac,
516
pa majke piljarice ganjavaj do srca i do guzice. Desnico
moja, Šimaga Mali, ti ćeš po Jelačić-placu šetkati, a ja ću uz
Ilicu, niz Ilicu s gospodom gospodski... I da ne zaboravim,
ovdje vam je govor drukčiji. »Kaj« vam znači »što«, a
drugom se sami domislite.
I još im reče:
— Što se kupovine tiče, da mi se ne dogodi kano s
Kekom, odjedared, svaki će za se veletrgovce tražiti i
naveliko kupovati — a u sebi pomisli: »Samo kupujte,
kupujte dok vam ja jeftinije ne ponudim; a ponudit ću,
djede Kikašu, čim naletim na svoga Škilju iz Zagvozda, na
svoju zagrebačku Šalomu!«
Sutradan, u sjaju sunca koje se bijaše upravo probilo
kroz iscijeđene i napukle metalno-modre južne oblake, na
zagrebačkim ulicama zasjaše četiri korpe galantarske. Ako
zanemarimo kratki riječki egzercir, toga jutra Zagreb ugrabi
prvenstvo svim evropskim gradovima, koji će tek kasnije
biti počašćeni ovom jedinstvenom vrstom kitnjaste trgovine.
No kako se sve velike stvari, rekao bih, dokradaju i niču
neprimjetno kao trava, tako i ovaj događaj ne bi ni jednim
retkom označen u ondašnjem ne baš veleokretnom
novinstvu. Zanimljivo je da ovaj nemar novinstva Potrka i
njegovi vjerni i ne primijetiše, valjda zbog toga što cijeli
dan bijahu naprosto opsjedani od znatiželjna građanstva.
Nažalost, bijaše mnogo više znatiželjnih nego kupaca; takva
je ljudska narav, oprezna i skanjivačka, prema novom i
naprednom vazda uskogrudna i sumnjičava. Pa opet, iako
nije curilo, ono je kapljucalo.
Prvo vrijeme Potrka nije ni prodavao, već bio pola dana
obilazio trgovce i veletrgovce ogledavajući robu, cijenu i
valjanost, a drugu polovicu trčkarao od kuće do kuće u
potrazi za sobom i njoj pripadajućom Juliškom udovicom.
517
Bijaše na desetke udovica, ali ili bijahu ružne i stare, pa se
njemu nisu sviđale, ili pak iodviše zgodne i mlađahne pa bi
onaj nepogrešivi nagon — kojim bi na dan hoda kupca
osjetio — odmah zazvonio na uzbunu i objavio da to tijesto
nije za njegove naćve. Tek sedamnaestoga dana nađe tikva
čepinu. Netom se na vratima ukazala znao je da je to ona
prava, kraljica njegovih želja: peča od žene, nabijena i
rumena, okata i bokata, sisata i guzata, vita bedevija
nasmijane jamice na desnom obrazu, sa sedamdeset i sedam
ludih želja na dnu mačje zjenice. Bit će da mu je
vršnjakinja, možda mrvicu i starija — na zdravlje joj kad se
tako veselo nosi. Jednom rukom uspuzla uz dovratnik,
drugom se podbočila, a bokovi se sami od sebe uvijaju,
muko žalosna, mijese li mijese, vape li svim grijesima,
vape. Žute joj kose sjaju ko napast žuta, a sitne se zlaćane
dlačice razigrale nad izazovnim smiješkom. On strignu
obrvama, strignu i ona, pahnu on, pahnu i ona, a oči im se
kukama zakvačiše ko vagoni željeznički.
»Tu će biti velika loma!« kliknu radosno u sebi Potrka i
prođe pokraj nje namjerno se očešavši bokom o bok, pa
promrsi:
— Šibnu li me munja, šibnu — i pogleda je bezobrazno,
ma baš bezobrazno, što se njoj očito dopade, jer mu uzvrati
iako podrugljivim, ono i obećavajućim pogledom, ili mu se
bar tako pričini.
— Onda, gdje je ta soba, gospo Juliško?
— Kak mi znate ime? — upita ona ali ne baš začuđeno.
— Muči, gospo, silo nečista, viču mi ga srsi od pete do
tjemena — govori joj drsko kao seljančici i sve se u sebi
hrabri: »Drž' se, rode! Sve bez straha i da si mi svugdje kod
kuće! A i jesi... ljudski ti je jad posvud isti...«
518
— Je, gospon, da se razmemo: trebate vi sobu ili
flundru?
Vidi Potrka: uvrijeđena, ma ne preduboko, te se stade
opravdavati svojim divljaštvom i otvorenim vučjim srcem,
koje ne može odoljeti da ne potapše bedeviju po sapima, da
se bar okom o vatru ne očeše. Vidi Potrka: kučki godi
ovakav razgovor, smiješak joj se provlači kao oblačić kroz
ove zlaćane dlačice, a zjenice mile iz očiju. Sad se i ona
provuče preda nj, sad se i ona kao nehotice bokom o njegov
bok očeša, pa ga s dva prstića za mali prst uhvati i povuče
za sobom u mračni hodnik njišući na sitnim koračićima one
bogodano raskošne guzove. Pri dnu hodnika otvori neka
stara izobana vrata koja nemilo zaškripješe, pa se opet
jednom uzdignutom rukom osloni na dovratnik a drugom se
podboči, izazovno, vraški izazovno.
— Prosim, gospon...
— Matan, gospođo, Matan!
— Prosim, gospon Matek, krevet vam je poleg vrata.
— Kako?! — zablenu se Potrka u malu sobicu koja
bijaše sasvim ispunjena s tri jelove svijetlosmeđe postelje i s
tri uska, preuska ormarića.
Gospa mu Juliška lijepo protumači, da je njegova
postelja do vrata samo zato što u ove dvije do prozora
spavaju dvojica željezničara, prijatelja njenog pokojnog
muža, koji je i sam bio častan i čestit željezničar sve dok ga
»šiberica« nije zamijenila za tračnice.
— Što može nevoljan čovjek — ne bez računa uzdahnu
s njom i Potrka — kad preko njega pređe svaki vrag koji
naiđe... Da vidimo drugo — i pritisnu kvaku na suprotnim
vratima.
— Joj, gospon Matek, to je kuhinja...
519
— A gdje je druga soba?
Ne, ona nema druge sobe. Ovu jedinu mora izdavati dok
sama spi u kuhinji. Kaj more sirota vdovica! Mirovina kak
za ftičeka. Svaka joj postelja nosi po četiri krune, pa si tak
nekak spomogne da se nekak spreživi... Ne, ona gosponima
željezničarima ne kuha... Je, njemu bi pak mogla, če joj se
zdopal... Cijena?... Pa tak, cela košta bu koštala petnaest
kruna, se je denes skupo... On će joj dati dvadeset i pet ako
otkaže onoj gospodi željezničarima. Je, i to bi se pak moglo.
Odmah? Če je volen gosponima željezničarima vratiti osam
krun za ovaj neiznucani mesec, ona ih bu smestila kod
susede gospe Rozike, koja ima tak lepu sobicu...
Sutradan bijaše sve uređeno. I tako se Potrka smjesti u
samom srcu grada, do parne uspinjače, koju prije osam
godina podiže promućurni gospon Klein — tko će ako ne
Žudija — da bi gornjogradskoj gospodi penjanje prištedio.
Dugo u noć, u žutom svjetlu petrolejke gospa Juliška s
djetinjom radošću razgledava galantarsku korpu i svako
malo pa malo pljeska ručicama i oduševljeno kliče: »Kak
Kristbaum!«, što Potrka, istina, ne razumije, ali razumije
ono drugo, ono tvrdo, zbijeno, ružičasto što neprestano
drhturi i treperi ispod duge i lagane kućne haljine i ledenim
mu žmarcima cijelo tijelo plâče. »Dobre li bedevije,
devendjede Prpa, o dobre li bedevije...«
A kad krišom primaknu ruku da je pomiluje po sapima,
ona se trgnu, pa se lagano uspravi i poprijeti mu prstićem:
— Joj gospon Matek... Kaj pak sad bute šteli?
— Juliško, gospođo i gospo, ja samo tako, od vraga. Ma
kad me po duši pitate, po duši ću vam i odgovoriti, htio bih
da vi želite od mene što i ja od vas: lȕk ti vadim, kapulu ti
sadim.
520
Fuj, prostak — otrese se Juliška, ma više sa smiješkom
nego s ljutnjom. A to još više osokoli Potrku, te joj dugo u
noć stade razlagati i obrazlagati kako se grešno i uzaludno
suprotstavljati istini poznatoj, a istina je poznata: svakom
ralu ojica, svakoj motiki držalo, svakoj tikvi čepina, svakoj
bravi ključ. Kako je ona žena svjetska i razumna, neće
svoju bravu ostaviti bez ključa kad joj ključ pri ruci...
Juliška se više smijala i cerekala njegovu ozbiljnu načinu
govora, nego onome što govori, pa i sama zaigra njegovu
igru i sasvim ga ozbiljno upita: kaj če kluč ne bu pasal? On
opet reče, nikad se ne može znati paše li ili ne paše dok ga
ne utakneš i malčice ne okreneš... i neka ga više ne muči
kad bistro i »plemenito« čuje da u njemu tri srca udaraju i
tri crpke u ono nevolje krv sabijaju... neka mi se ne skriva
iza cerekanja, jer je oči izdaju — iz svakog joj po
sedamdeset i sedam putenih vragova rumen jezik plazi... što
se ima zbiti i zabiti nek se zbije i zabije odmah, da te sutra
ne kara zbog danas, čas je životni kratak i osjetljiv: žud za
nekoć propuštenom čašom danas ti cijelu bačvu zagorči...
Ona je slušala to, i mnogo drugo što se zabilježiti ne smije,
čas se smijuljila, čas cerekala, a onda bi joj skrovita misao
navukla ozbiljnost na lice, ukočila oči, razigrala potmulu
vratnu kucavicu, dok bi joj se zmijsko tijelo u tišini i
nesvjesno svijalo i uvijalo, uživalo baš kao da se događa
ono što se mora dogoditi a neće da se dogodi. Lud bio što je
razgovor začinao i misliti joj dao, umjesto kao pijevac:
skoči i pokopuni, pa nek se onda misli!
Nekoliko je puta pokuša uhvatiti i zagrliti, no ona bi mu
uvijek, uz umilan smijeh, iskliznula iz ruku kao jegulja i
prelazila dlanovima preko zažarena lica, da tobože kosu
popravi. Napokon ga izmuči ova nikud ne vodeća igra, diže
ruke od svega i prepusti se posnoj sudbini. Podstanarski
službeno zaželi gospi Juliški laku noć i stade svlačiti jaketu
521
iščinjajući se više srdit i uvrijeđen nego je bio. Priđe svojoj
postelji, stade polagano otkapčati košulju i skidati
naramenice. Ona mu se s leđa tihano prišulja njišući se u
bokovima — koje on, istina, nije vidio, ali ona je prokleto
sigurno znala da to njihanje čuje — ovi mu prste oko vrata,
uštinu ga za obraz, a onda se naglo zavrti i naškubljenim
usnama cmokne gdje bijaše uštinula:
— Kaj se još srdiš, Matek?
Obradovan njenom nježnošću naglo se okrenu i posegnu
rukama za njom. Ali ona bijaše već ne odskočila već
odlebdjela do vrata:
— Laku noč, Matek...
Malo zatim ču kako škljocnu ključ na kuhinjskim
vratima.
»Zabravi se kučka, ko pred hajdukom! To ti je kad istog
časa ne skočiš već joj daješ misliti! E, nećeš!«
Vraga nećeš! Iz noći u noć, petnaest noći uzastopce.
Svake bi večeri ulazila u njegovu sobu i vazda s valjanom
izlikom — treba postelju raspremiti, prozor pritvoriti, bokal
vode unijeti, ručnik promijeniti — i svake večeri s njim
škakljivi razgovor započinjala dok ga ne bi dovela do
svlačenja jakete i skidanja naramenica, a onda ga za obraz
uštinula, uštinuto cmoknula, pa uz »Laku noč, Matek« ne
odskočila već odlebdjela.
Nekoliko mu puta i mrak pade na oči, pa bi je svojim
golemim šačetinama obuhvatio oko struka i obalio na
postelju Ali tada bi se njeni nokti, kao medvjeđi čaporci
zarili u njegov vrat ili obraz, a ono bi zmijsko tijelo — u
trenutku iznenađenja — samo iskliznulo ispod njega kao da
ga pod njim nikada nije ni bilo. Tada bi se zaricao da je
više nikada neće ni taknuti, ni riječ prozboriti, te bi šutke i
smrknut pokusao što bi preda nj iznijela, ne počastivši je ni
522
riječju ni pogledom; no kad bi krišom rubom oka na tren
uhvatio njeno lice, vidio bi na njemu prokleto bezočnu
bludnu želju, kučka jedna uspaljena!
Tako i ove, šesnaeste večeri, uđe za njim noseći
upaljenu petrolejku, koju je poslije jutrošnjeg čišćenja,
tobože zaboravila unijeti:
— Zakaj se srdite, gospon Matek? Rajše mi nekaj
lepoga pripovedajte.
— Kud ćeš ljepše priče, gospođo i gospo, od one, da te,
kakono vi kažete, spreluknam? — naceri se Potrka i pođe
prema vražjem zmijskom tijelu, koje je ispod duge, lagane i
mrvicu prozirne kućne haljine izazovno drhtalo i upravo
vapilo da ga povališ, jal kakono vi kažete »spreluknaš«!
I opet lude riječi, ludi nagovori, ludi srsi kroz cijeli
život, ludo uvrijeđeno svlačenje jakete i naramenica i ludi
nokti po svoj koži, najluđe »Laku noč, Matek!«
Ali ovaj put gospa Juliška ne pođe k vratima već k
petrolejci na malom klimavom stoliću i povrati stijenj do
granice gašenja. Sićušni plamenčić stidljivo zadrhta, pa se
ugasi. Potrka ču kako svilenkasta haljina spuznu niz golo
tijelo. Naglo se okrenu i u mraku mu se prividi da nekakve
iskrice sinuše i zapucketaše. Malo zatim zašuštješe
pokrivači i zaškripi ona postelja do vrata.
— Je li to s vragom ili bez vraga? — upita se glasno.
Gospa Juliška, misleći da nju pita, odgovori pomalo ljutito,
pomalo uvrijeđeno, da tu nema nikakva vraga, već da sama
uzima ono što bi joj on — da je kavaler i da ceni damu kak
se šika — morao odavna ponuditi.
Dok se on valjuška na tri postelje, zar da ona, gospa i
udovica željezničarska, spava u vlažnoj i smrdljivoj
kuhinji?! I ako je došla spati u sobu nije u postelju, i nek si
523
nikaj ne zamišla — ona mu je već kazala i pokazala, da se
— bumo rekli — zna braniti kak treba kad ustreba.
Potrka ništa ne odgovori, već nekoliko puta prijeđe
palcem i kažiprstom preko usnica, bešumno se svuče, na
vršcima prstiju priđe Juliškinoj postelji, naglo sjede do
njena uzglavlja, stisnu joj obraze dlanovima kao lopatama,
pa joj se upi u usta. Njene se usne najprije podatno
uznemiriše, dok joj zubi ne napipaše njegovu gornju usnu.
»Ciknu Mijat ko u gori vuče«. Ugriz naglo popusti, on još
naglije ustade i htjede krenuti svojoj postelji kad ga zaustavi
ženkino ubrzano i kiselkasto dahtanje i ono prokleto tijelo
što se pod plahtama s tako laganim i zamamnim šumorom
protezalo i krvlju raspinjalo. Opet sjede do uzglavlja,
zarekavši se da se neće primaknuti zubu vučice, polagano
zavuče ruku pod pokrivač i stade istiha milovati golo, vruće
i glatko bezdlako tijelo, koje se pod njegovim šaputavim
prstima podatno ježurilo. Najednom ga njene ruke obgrliše i
snažno privukoše; a kad se on upi u kucavi i mirisavi vrat
— što dalje od zuba vučice — i svoje žudno tijelo privi i
opruži po njenom još žudnijem — ili mu se bar tako
pričinjaše — osjeti kako mu se prokleti nokti, proklete
medvjedičine pandže u lopatice ukopaše i nemilosrdno po
cijelim plećima povukoše duboke ognjene brazde.
To ga toliko iznenadi i razbjesni, da i on još
nemilosrdnije zgrabi te njene živinske ruke i svinu joj ih
pod leđa.
— Kučko, vučice, večeras ću te zadaviti jal silu učiniti!
— Joj, včini, Matek! To si tak želim! — propišti Juliška,
baš propišti kroz stisnute zube, kroz žednu slinu od žudnje
ukiseljenu.
»O lude li žene, krmače li uspaljene, divote li neviđene!
Mijesi li, mijesi; vozi li, vozi... o méte ko najbolja metilja,
524
pa više insan ne zna što je stap a što mećava... podmeće ti
se ko sto mačjih kurava, a čeprlja ko sto vučjih djevica, svu
ti moždinu isisa, pijavica prokleta! I Juliška Totica, udovica
i uspaljenica bijaše bedevija, nȕ bedevija... ali gdje ti je ono
od ovoga! A da se tebe, Nušo dušo, sirotice moja, i ne
spomenem. Da sto godina učiš, ne bi ni do »Slava va
Višnjem«. Pa i nije ovo za te, za seljančicu kamenjarku...
Muči, Matane, dušnje ti, ne sjećaj se vode studene, već,
Potrko, potrbuške potrči, potrbuške prtine prti i nove mi
krčevine krči u šumi tamnoj i dubokoj. Krči, dušo željna,
nećeš nikad ni dublje ni slađe! Zaori, dušo težačka, zaori
brazde duboke jesensko je oranje, do tvrda mekoti — ralo je
klenovo, ojica bradvom baš po mjeri otesana, šćige joj ne
treba!«
525
I RAZMILITE SE PO SVIM DRŽAVAMA
Sveta Kate bijeli gnjate, oputu pritegni, kući potegni. »I
ne da se uz ognjište ogriješ i na svoju siroticu uspenješ —
vrag ti komin i onog koji se na njem ogrija i na vlastitoj sili
nečistoj osladi kad ti u svijetu peć svedi u svakom sobičku,
a mirisna kučka miriše u svakoj postelji...« prebire misli
Potrka uz dosadno klaparanje vlaka, a onda će glasno kao
da mu i vjerna trojka misao prati:
— I svakoj, bolan, drukčiji bombon iz usta sladi i drugi
sapunčić s ono pogrde vonja. A u nas, boge mu, sve po
staji, po osočini. Kad ustima u usta ko u čanjak pure... pura
je, ma začina nema, pa i ono zrnce soli obljutavi.
— O čemu ti to? — ne snalazi se Šimaga Mali.
Razočaran što mu životnu misao ne slijede, Potrka
zabaci glavu na pregradu odjeljka i promrsi:
— Velju, ma kud hodio kući ti je doći i na svojoj se
vatri ogrijati — pa se pričini da ga drijem obrva.
Dok je tako usiljeno dremuckao na tom dugom putu,
vjerna je trojka šest puta novac prebrojila i po šesti put
zadovoljno ustanovila, da im galantarska korpa donese
dvostruko više od kukavna ruksaka. Pa kad dođu kući, prvo
526
će im biti: lisnicom po stolu seoske krčme: »Sad se
prebroji, kukavelji torbarska!«
I lupnuše tako. Torbari bi jamačno junački izazov i
prihvatili — neki već rukom posegoše u unutrašnji džep
prsluka — da ne bi sićušnoga Keka, koji je unaprijed zamku
predvidio, vrag mu odnio sićušne ulaštene čizmice
gizdelinske:
— Javite mi se dogodine kad i ja na banci zajam
podignem!
— Kakav zajam? — skoči Skočimiš — Na što nam ga
banka dade? Na ošišanu strininu!
Zaludu, čovjek će povjerovati u svaku besmislicu koja
drugog za stepenicu snizuje. I tako, umjesto slavlja
pobjednika stiže ih sramota varalice. Usto mali Keko
podmiti djecu šakom banica, pa već sutradan sva smrznuta
brda stadoše odzvanjati novom rugalicom, kojom se mnogo
više osladiše nenavidna srca torbarskih žena nego sami
torbari:
Četri momka korpe nose
i od banke novce prose.
Varali bi svakog stog
da ji' ne označi Bog.
Pogledajte desno, livo,
svako im je rame krivo:
jedno doli, drugo gor,
jedno jela, drugo bor!
U gaćama, pile moje,
iskrivljeni mućci stoje:
jedan gori, drugi dol,
jedan kopun, drugi vol!
Trojica vjernih upadoše u dvore Matanove, kao tri
razbuktjele buktinje, tri goruća gnjeva:
527
— Zar ne čuješ ovo svih ti rana Isukrstovih! Jur nas
potvoriše, sad nas još i iskriviše...
— Kad krivi i jesmo — mirno će Potrka preko zalogaja,
a onda proguta pa dreknu — Što je! Što me očima natreso i
na prijesno?! Pogledajte se u ogledalu, pa ćete i sami vidjeti
kud vam se diže desno a kud spusti ono o kom korpa visi!
— Ma tko o ramenu— škrinu zubima Skočimiš — kad
od prvog dana znamo na čemu smo!
— Nego o čemu? — iščinja se Potrka.
— O jajima, o mućcima, svi mu Turci mater grebavali!
»Jedan kopun, drugi vol!« Ja troje djece ugradio, a on ni
mački mačića...
— Pa što se ljutiš kad ti služe? — i pritom s gorčinom
pomisli na svoja, jer evo prođe godina a Nušin pupak još
uvijek za bubrege prilijepljen.
— Nu, kad mi služe?! U kamen bih jametinu uvrtio! Ma
da nas ona uškopljena pogrda na jezik iznosi...
— Iznesimo i mi njega! Vi dječurliji pregršt banica, a ja
ću pjesmicu trkomice:
Pedalj muža, lakat brade.
Svak će reći: »Mali Rade!«
A ja vama reko':
»Nije, nego Keko!«
Po ljestvama dok se penje
na ženicu, teško stenje.
Žena ječi: »Aj, joj, joj...
kad ćeš više, Keko moj?!«
Ubode je pužjim rogom.
Žena njisnu, ljestve Zbogom!
Ljudi viču izdaleka:
»Valja skinut' Keka!«
528
Ljudi viču izdaleka:
»Valja skinut' Keka!«
Vjerna se trojka oduševi, a onda ga stade moljakati da
još jednu kiticu ishitri, jer nigdje ne spomenu proklete
torbare, a baš su im oni na zubu.
— Vrane vam u kapi vode moždane ispirale, tko će
torbarsku potcikivati kad su djeca u većini torbarska!
Potrkina njiskalica ubrzo potisnu Kekovu klickalicu na
nemoćan bijes gizdava patuljka a na slast selu, posebice
opaku žensku užagrena oka. Premda nijedna nikakvu
primjedbu ne stavlja, ono svakoj iz mačji svedene zjenice i
smijeha skrivana u šaku, sve čitaš i dođe ti nažao gledajući
što sve u poganoj mašti ne rade od nevoljnog Keka: to ga u
pelene umataju, povojem povijaju, pa o ženine sise-buraće
vješaju, to ga razgoljuju i po ljestvama na ženin trbuh
uspinju, to ga štiplju i škaklju, ono mu puževa roščića, ono
nevoljna crvuljka vlače i navlače...
Kad don Petar doču za ovaj poganluk okomi se s oltara
na selo, zaprijeti se paklom, a djeci još i tim da će im
nepovratno oduzeti anđela stražanina. »Dobro je ponekad
biti i okrutan!« laskaše sebi dobri župnik gledajući taj divlji
naraštaj kako nakon njegove prijetnje pokunjen i oborena
oka prolazi ispod župnog dvora s mrkim i otržitim »Hvaljen
Isus!« Da su ti isti raskajanci prst u uho netom bi se brda
dograbili, prostodušni župnik nikad ne doznade, kao što
nikad ne doznade da se njegova pastva po svoj Krajini
razmeće njegovom svetošću, svojatajući i za se dio te
svetosti: s kim si onakav si, nema sveta među prokletima.
Otkako se u svijet otisnuše i don Petrovo se imovno
stanje vidno popravi. Koja korist kad ovozemne želje i
potrebice presahnuše — ta odavna se bijaše srodio sa
svojim velikim duhovnim carstvom u kojemu je radost
529
žvakanja nepoznanica. Košulje, hlače, jakete i druge
stvarčice koje bi mu danas poklonili, počesto bi već
sutradan vidjeli na gologuzoj sirotinji. Pa ipak ga ne
prestadoše darivati, valja se gdjekad i duše sjetiti. On bi iz
zahvalnosti poslije svake nedjeljne mise ostajao s njima u
odužem razgovoru, živahno se propitkivao o dalekim
krajevima, tobože, kao da ga to iznad svega zanima, kao da
im malčice i zavidi na golemim prostorima samo njima
podastrtim. Oni se opet ne bi mogli nahvaliti bogatstva i
veličine svijeta, usput dajući svima na znanje da su i sami
sudionici tog bogatstva i veličine, te bi bajali i bajali... cijeli
bi se svijet svodio na čarobni grad zatočen u staklenoj kugli,
a po tom gradu neprestance prši bijeli topli snijeg.
— A naš Zagreb?
— Ne spominji, pope — smrknu se Skočimiš — u zoru
kreni, pod mrak mu ni do pupka! A kućâ, a palačâ, a
crkava...
— A drveća, moj pope... — uzdahnu Kozmuz prečisti —
I ne rasuta i rastepena, već poredana kano vojnik do
vojnika, kô uvojak do uvojka... i nije to grab i klen, već p l
a n t a n a, drvo službeno!
— A Khuen-Héderváry, ban hrvatski, što se bezočno
»srpskim banom« naziva? — ne može a da staru ranu ne
pozlijedi — Je li težak koliko se čuje?
— A tko narodu nije težak! — uzvrati Potrka — I ban i
Bog, Bože, oprosti! Samo što ban »tare«, a Bog
»iskušava«... Je gad, je opak, ma opet moj čovjek: što
smisli, i učini! Dvore gradi i podiže grad blistav i sjajan, da
ga je i suncu milo obasjati... kô i bijele dvore Matanove.
— Jedne ga nedjelje pozva don Petar u kuću, pa mu
stade omekšavati srce mekom riječju i četvrtom zapovijeđu.
530
— Protiv četvrte ne zgriješih ja, već, Jokaš! Nije on otac
meni, nego ja njemu, jer ja sam djedov odabranik i
pomazanik. A tko digne ruku na pomazanika, puljkat će
Fatinu jamu, lizat će tȁk i tapun na praznoj bačvi, smrdjet
će u svom smradu, smrzavati se smrznut do smrznuta
komina, s psom se o kost otimati, jed će na porod štrcati, a
porod mu pljucnjem uzvraćati.
A tako je i bilo, to s porodom. Netom kćeri poudade,
Jokaš namah prekinu i s njima i sa zetovima — gdje će
njegove spišulje i tuđi spišanci njega svjetovati i odvrćati od
blaga cara Trojana! A kad mu sin Andrijica ne htjede i
ponovo dati krvavo stečenu nadničarsku zaradicu, i njega
istjera iz kuće. I tako s njim osta doše samo dvije strpljive
mučenice: kći mu Marija Poprda, usidjelica, i žena Maruka
kojoj Bog dodijeli vječno mjesto uz pogrdu... pa sad u troje
jad jaduju i glad gladuju. Sevap je bar materi štogod krišom
iz džepa u pregaču...
— Ni pijan, pope! Bila je na raskršću, obje ceste vidjela
i onom drugom krenula. Sad je svakim korakom sve veća
razdaljina, i nema prečaca između naših cesta, a ni povratka
raskršću. A kad bi ga i bilo... okreni stražnjicu Bogu, pa će
mi te on potražiti! Slomi se, jablane! Ogrni se kostrijeti i
pospi se pepelom! Klekni pred Gospodina Boga svojega!
Ako te njene suze muče, evo ti rupčić pa ih utri!
— Nosio sam i kruha i ruha, ali neće od mene.
— Veliš, neće od tebe? A ja neću da se to i meni dogodi
— izlanu se Potrka, a onda ponovo otvrdnu — Neka crknu!
Nisam ja odbacio njih, već oni mene! Pa da mi još i u lice
pljunu kano što mi pljunu i brat Andrijica kad mu ono
velike pare ponudih? Ne reče li: »Ne trebaju meni Judini
srebrnjaci«? Kakav sam to Juda, pope, kakav sam to Juda,
svih ti cjelova Judinih?!
531
— Ne nosi Andrijica zlu krv na te, već htjede sam
sobom upraviti. I, bogme, upravi. Pokućari po Slavoniji i
među prvima zarađuje. I nikad se ne uduži osim na početku
u Šimage.
— U Šimage?! A, moj pope, jesi pop, ma... Tko Šimagi
tutnu trista kruna, trista ti tajna ispovjednih?!... Pustimo to.
Ja tebi po drugom poslu. Ono moje sile nečiste, šćirka i
jalovica...
— Tek ste drugu godinu u blagoslovu, a Sara je u
dubokoj starosti milošću Božjom razveselila Abrahama.
— Sara je Sara, ma gdje će se Bog spetljati s mojom
silom nečistom! A što hasni da se i upetlja pod starost! Već
ti menikarce štogod zapisa, štogod svetih moći od pomoći.
Kad don Petar — uza sve jadne i tužne — zapis ispisa,
Potrka ga priveza na zlatni lančić i objesi ga Nuši oko vrata:
— Nosaj to, silo nečista, moli se od zore do mraka i
zavjete čini...
— Već sam se jadna, zavjetovala — zatrepta očicama
Nuša osjećajući se krivom zbog neplodnosti, ona se vazda i
zbog svega krivom osjećala — da ću pola puta bosa a pola
na golim koljenima Gospi sinjskoj...
— Gospi?! Ma što Gospa s tim ima, luda ženska glavo!
Eno ti svetog Ante na Zadvarju, eno ti svetog Vincenca u
Podgori, eno ti svetog Ivana Krstitelja u Jajcu, eno ti... s
njima se gonjaj, silo nečista, to su njihovi a ne Gospini
poslovi...
Licem na Kandaloru, hoćemo reći na Svijećnicu, opusti
selo. Već u prve pijevce, bez pozdrava i bez puškaranja,
ispari dobra polovica torbara. Na Potrkino »Kud li se
prosjedoše?« druga polovica odgovori sa zagonetnim
smiješkom: »Vidjet će se!« Sluti Potrka da se sprema neka
532
podvala, samo ne zna kakva. Pa kad u misao domami
sjećanje, najednom se stadoše otkrivati mnoge sumnjive
stvari. Kad bi se god tijekom posljednjeg mjeseca kojoj kući
uputio, uvijek bi se netko silom nakašljao, bez potrebe
zviždnuo ili zapjevao, a kad bi u kuću uljezao vazda bi
zaticao domaćina kako nešto mutapom pokriva. I kad bi
iznenada upao među grupicu torbara, razgovor bi presahnuo
kao odrezan. Neharnici bi počesto otrčkivali u susjedna
sela, a i oni bi iz okolnih sela sve više na sijela dolazili. No
nit bi cure drpali, nit uz komin gusle slušali, već s
domaćinom u kut, pod somić ili bilo gdje, pa ću-ću, ću-ću...
ćućukaj do ponoći, ko najgore seoske protresuše. Nema
sumnje, svu su zimu potajice kovali nekog vraga. Ali kojeg?
To mu se objasni netom početkom ožujka s vjernom
trojkom iz vlaka siđe i zakorači na Glavni kolodvor
zagrebački. O jada, o gada, o pogrde, o kurvanjskih očiju i
cereka kurvanjskog! Ne jedan, već trojica s korpama pred
njih išetaše i još im bezočno robu ponudiše. Kad u grad, još
i gore, čitav prekriven lupeškim torbarima koji se potajice
prerušiše u galantare. Potrki krv na oči, žuč na usta:
— Gubi mi se, gubo i marvo kurvanjska, gubi mi se s
moje stečevine dok ti povor ne prebijem! Kolodvor je
Skočimišev, Mali plac Kozmuzov, Jelačićev šimagin, a Ilica
moja krvarina!
— Može biti da si se na nju i uknjižio?! — žicnu ga
Keko, kojemu su jedva i očice ponad korpe izvirivale.
— Što će sada, moj Matane, što će sada, rano ljuta, što
će s nama biti?! — cijuknu Skočimiš kano štakor
mišolovkom pritisnut.
Potrka mu ne odgovori već smućen ode »Kod črlenog
lajbeka« da jed u rakiji utopi. Tamo zateče starog znanca i
prijatelja Jureka Cveka, bivšeg činovnika, koji se »srpskom
533
banu« — kako on veli zbog hrvatstva, ili kako drugi kažu
zbog mita, vrag će ga znati — bijaše teško zamjerio, pa ga
ovaj izgnao iz službe, te sada vodi knjige gosponu Steineru,
u koga je Potrka svu galantarsku sitnariju kupovao i već u
opakoj duši smjerao da ga smota oko prsta kao i svoju
Šalomu. Rakijicu po rakijicu, riječ po riječ, dok na kraju
pred prijateljem Cvekom srce do kraja ne otvori, dušu ne
razgali i svu preostalu žuč ne razli po mokru stolu.
A prijatelj Cvek, umjesto da proplače s njim i nad njim,
udri u smijeh koji je đavolski neugodno pištio između
izbijenih zubi.
— Se bu dobro, Matek, se bu dobro... — prošišti kroz
smalaksali smijeh iz izdušene mješine, te stade Potrki
objašnjavati kako će ovi bedaki si do jednega pocrkati od
gladi, jer ih ima više nego kupaca...
— Što koristi — uzdahnu Potrka — kad ću i ja s njima
crknuti!
E, pa u tomu i je stvar što neće! Nije li polag njega,
Cveka, i polag gospice Juliškice nekaj i švapski navčil? I s
tim kaj je navčil, kaj ne mre vusred Beča, kaj ne mre i z
Francekom Jožekom... U carskom se Beču pedeset Zagreba
može okrenuti, da jedan drugog ne takne ni skutom ni
rukavom. Vusred Bečeka firmica »Kohn & Söhne« u kojoj
se opet pedeset Steinerovih može okrenuti i od koje i
gospon Steiner najvećim dijelom kramu nabavla. Cvek bu
Potrki na »memorandumčeku« — taj »memorandumček«
triput ponovi — lepu preporukicu iscifral. Prijateljski, kaj
ne... i samo za dvadeset pušljivih kruna, kaj ne...
— »Varum nain niks!« — prozbori Potrka njemačkim
ko rođenim.
Kad se kasno uveče nađe sa svojima, onako vinat i
rakijat, zapjeva da se cijela kuća potrese:
534
— »U Beču se bijele gradovi...« Srce ti kalaisano u
Beču se bijele gradovi, što ne može care Sulejmane, to će
moći Potrka Matane... Na Beč, braćo! Na koljenima ga hoću
vidjeti! I Beč, i cara, i Kohna! Ej, Kohne, Kohne, rudlavi
Kohne, »u te sam se zaljubio, kano pašče u košćicu...«
Kohne, Kohne, sva moja radosti, moja prava Šaloma, pravi
moj Škiljo iz Zagvozda...
Cvekova se preporuka na Steinerovu memorandumčeku
pokaza više nego djelotvornom. Već i niži namještenici
bijahu voljni spustiti cijenu mnogo niže nego mu je u
Zagrebu Steiner spuštao. Ali njemu se nije sa žgadijom, već
s glavom! Te ravno Kohnu, nakupuj se puste robe... i barem
krunu veresije, pišljivu krunu, koja će u Šalamove tisuće
prerasti.
I dogodi se po prvi put, da se od prve ne pomami za
kakvom udovicom, da ne pođe za kučkinim mirisom, već
pogrdi na njušku nagubac i brnjicu, a sâm lezi gdje bilo,
poslu prioni i gradu se uvješti, sve će ostalo samo od sebe i
na tanjuru. Straha nije: svi su ljudi isti, a ti svugdje i sveđer
ko u svojoj kući.
Bez stanka i odaha! Po šesnaest sati korpu nosaj! Rame
trne, koljena klecaju, oči se sklapaju, ali... on još uvijek
stoji. Posao svrće, novac se obrće i dvaput brže nego u
Zagrebu, grad je to, bolan, velik i svjetski — na samom
Prateru mogu dvadesetorica unosno poslovati.
Jedne večeri okupi svoje u zajedničkoj sobi i podviknu:
— Pare na stol! — A kad ovi povadiše, odvoji svakom
po sto kruna — Sve ostalo poštom kući.
— Zašto to? — skoči Skočimiš.
— Za uspomenu na naše stare koji Turcima preoteše
Imotski.
535
— Ujmisusovo ti...
— A preoteše ga topom od rašeljke i vatrom oko koje je
njih pedesetak cijelu noć kružilo i šestarilo, da Turci vide
kakva silna vojska nadolazi — urotnički se okrenu
Skočimišu — Ovdje sam ti bratu Jozini knjigu iskitio:
netom naši novce prime on će ih od njih tajom pokupiti i
krišom iz Splita natrag poslati.
— Pušku vidim, ma cilja ne vidim — slegnu ramenima
Skočimiš.
— Vidjet ćeš kad se streljivo pet šest puta okrene!
Ni četiri se ne obrnu kad stiže pismo iz Zagreba, a
napisa ga Cvek po Tutkalovu kazivanju. A u pismu pisa:
»Rodijače naš, izbavitelju, majko a ne strino naša!
Zgriješismo Bogu i tebi, i veliko ti zlo učinismo. Ma,
rodijače, nevolja je taka: ruješ i riješ ni ljaljka izrovati, zujiš
i zijaš kadulja ne medi, a u kljun ti ni ovlažena košćica od
višnje. Otvori uho svoje, čuj naš vapaj i molitvu našu usliši.
Jesi, brate, od kremena, ma srce ti je od pamuka. Ne odbij
pokornika što se u prsa busa i pred tobom ničice: mi tebi
sluge, ti nama gospodar. I neka svi lijepi đavli Kekovu
ljuljavu pamet raznose i ono kržljavo tjelešce čereče, jer
ovo je već drugi put što nam dušu smuti i u jamu
strmoglavi. Pravo nam budi kad ovna predvodnika
napustismo i krenusmo za šugavim šilježetom, kad dub s
panjčićem i orla s crnom vranom zamijenismo... Zableji,
ovne! Klikni, orle! I evo ti dvadeset pokislih orlića,
sokolića, tvrda kljuna i još tvrđe vjere...«
— Vrag vam je odnio — promrsi Potrka, pa će
Skočimišu — Vidiš li sada, mišu, Skočimišu, kako Turci
skaču pred topom od rašeljke i čobanima oko vatre!
536
— Oćutili prženu slaninu... — i Skočimišu postade
jasno, a onda se smrknu — Nećeš valjda tim izdajicama i
opet kruh u ruke?!
— Ako im ga ne daš u ruke, kako ćeš im ga iz usta?! Pipi, pi-pi, pilići moji, a ne orlići, sokolići, nabrusite kljuniće,
u carskom se Beču samo dukatiće ćoplje...
Zadovoljno se smijuckajući izvuče iz džepića jednu od
desetak olovaka, opljune joj vršak, pa stade polagano pisati
vitičajući svako slovo, uvjeren da ga tako ukrašava i
svjetskim čini:
»Da sam negdje drugdje, neharni sine Tutkalo, mogao bi
i u jerihonske trube trubiti moje te uho ne bi čulo. Sreća
tvoja i vaša što sam u carskom Beču, pa mi je i srce carski
milostivo. Evo bo otvaram dveri cesarske milosti svoje!
Prvo, dođite! Nu morat ćete se na tri križa zakleti da ćete
punih pet godina samo od mene robu kupovati, a ja ću se
opet zakleti da ću vam je davati po cijeni po kojoj vam je
danas u Zagrebu daje gospon Steiner. I ne smišljajte kako
ćete se pred Bogom na jedan a preda mnom na drugi način
zakleti, jer ćete zakletvu potvrditi i jednim papirićem što se
svjetski zove »mjenica bjanko«! Drugo, Keka mi ne
dovodite, jerbo ću mu šaku mravi prčiguza u kilave mošnje
sasuti. Treće, oni koji nisu carsku vojsku služili i
njemačkom uho svikli, neka potraže prijatelja mi i
gospodina Cveka, on će ih za male pare naučiti. Ne dolazite
mi bez trista riječi svakidašnjih i svih, velju, svih brojeva
koje milostivi Bog za nas trgovce izmisli. Ja molitvu
odmolih. Na vama je: Amen.«
Početkom srpnja, na udivljenje Bečana, iskrca se na
Južnom kolodvoru dvadeset i sedam galantara. Potrka ih
lijepo dočeka i ukonači. Sutradan im napuni korpe robom
— što za gotovu paru, što na veresiju — a preksutra
537
prostupa s njima pod korpama kao pod bojnom opremom
kroz cijeli Beč i izvede ih na Kahlenberg:
— Skupio sam vas ovdje, kano što je nas djed Kikaš
skupljao u Prpinu dočiću, da nam umijenje na kantar
objesi... — i namah mu misli djedu odletješe: »O djede
Kikašu, dušo pokojna, nije ti ovo Prpin dočić, niti ono dolje
zemlja Hercegovina... već Beč carski sa stotinu gradova... A
u njemu Frane Josip i tvoj Potrka do njega. I što da ti
kažem... dobar Frane meni, dobar ja Frani; kako i ne bismo
kad je mjesta za obojicu... S ovog ti je brda, djede Kikašu, s
ovog ti je vilinskoga brda dični junak Sobjecki Ivane udario
na turske katane... Odavde će i tvoj Potrka udariti...« i
odmah nastavi galantarima —... pa ću i ja vaše objesiti!
Pridošli galantari stajahu u vojničkom jednoredu.
Uslijed težine korpe lijevo im se rame objesilo, križa uvila a
trbuh ispupčio. Na trbuhu korpa okićena — milina pogledati
— a teška je jasenova štapina odozdo pridržava.
Potrka priđe k čelu, jedno oko zatvori a drugo niz
jednored pusti, pa kad vidje da vijuga, zareža:
— Bogu vam kljakavog, je li to četa bojovnika ili urepci
bogaljski?! Je li to korpe nosite ili, nahereni, tralje vučete?
Ko da strinu Livoguzu gledam. Ispravite to jada! U razulju s
korpama! U ravnjaču! Jesu li to časni trgovci, marvo jedna,
čisti i oprani, kano strugom-hodavcem povučeni, što čekaju
kano da će svaki čas pred Franu Josipa izići!? Izlazi,
Tutkalo, da te vidimo! Budi što jesi, a ja ti stojim kupac
prolaznik... I švapski mi tandrči!
Tutkalo istupi iz reda, štapom podboči korpu, prenese
težinu na desnu nogu i kao da se na nevidljiv zid nasloni, pa
zakriješti:
— Jeftine robe, jeftine robe... navali, narode...
538
— Nisam ja narod — prodera se Potrka — već jedan,
bogu ti ćaćina i materina!
— Jeftine robe, gospodaru, uzmite, gospodaru...
Ogledala, noževa, britava, sapuna... — onda zape pa se
izgubi — Srce mu vrazi pekli, kakono se njemački kaže
narukvica?
— Bravo! — podrugnu se Potrka. — Ma bravo! Kad
pred Švabom zapneš švapski, udari mu hrvatski: »Švabo,
rode, zjakni mi kakono se vaški kaže...« — a onda se
prodera — Kad ne znaš, budaletino, ne zastajkuj i ne zjakaj,
već zgrabi stvar pa mu je pod nos: »Nur draj Krunen!«
— Nu, Isukrsta ti, ko da je sve po tri krune!
— Nebesa! — zavapi Potrka, pa odmahnu rukom —
Gubi se k vragu! — i prstom zazva Púzdru.
— Jeftine robe, jeftine robe... — uzvika se Púzdro, a da
mu vika što boljom ispadne, potegnu usta na jednu stranu,
te umalo uho ne zahvati — Evo lula svake vrste, evo...
Potrka se zaustavi, znatiželjno pogleda korpu, pogleda
Púzdru, pa mu priđe polako i otmjeno:
— Po što lula, prijatelju?
— Ova krunu, ova dvije, ova sedam...
— Zakuni se!
— Ma što: zakuni se?! — izdrelji se Puzdro.
— Zakuni se da si je više platio! — ustraja Potrka.
— Bog s tobom — ustrašeno će Puzdro — kako ću se
krivo zakleti i dušu svoju tumbe u muke vječne i
vjekovječne!
— A kako si se ono pred sucem iz Imotskoga zakleo da
je oranica Lukičina a ne Bekavčeva?
539
— Nisam se zakleo da je oranica Lukičina, već da na
Lukičinoj zemlji stojim. A Bog moj vidi da sam i stajao, jer
sam opanke pravom Lukičinom zemljom nabio i opanke na
bose noge nazuo. To ti je bila prava i sveta zakletva!
— Tako se i sad pravo i sveto zakuni!
— Tako ti meni kaži — obradova se Púzdro i podiže
lulu visoko iznad glave — Sad ti se, rode, mogu kleti do
sudnjeg dana da »više mene stoji!«
— Ima ti pravih zakletva ko na nebu zvijezda — uplete
se Dodijalo — Recimo, u jednoj ruci držiš lulu, a drugom
se tuckaš po koljenu, pa se kuni koliko hoćeš: »Dabogda,
ovdje oslijepio, ovdje...« Na koljenu, gospeti! Ili ovako:
»Dabogda mi ovim vratom zavrnuli...« a ono s dva prsta
puce zavrćeš... Glavno je da se pred Bogom pravo kuneš, a
tko je kriv budaletini što ne vidi kud ti ruke šetkaju!
— Ljudi, kad ćemo štogod u kljun?! — zajauknu
odnekud Srbiguzica.
— Muči, nevoljo, oglodao bi i gnjate svete Kate —
obrecnu se Potrka, pa nastavi smotru nasred Kahlenberga,
nasred starog razbojišta.
Kasno popodne ispe se na oveći kamen pred zavjetnom
crkvom:
— Sad se zbijte oko mene, pilići moji! Zbijte se i
pogledom mi ruku pratite! Ja pod njom vidim Beč i na jugu
zemlju austrijsku. Na istoku vam je zemlja Ugarska, na
sjeveru Češka a na zapadu njemačka carevina. Nije za nas
jedna, već mnoge zemlje obećane, misirske i palestinske...
Skačite skakavci moji, letite i razmilite se po svim
zemljama i carstvima, brstite ih i nikad ih nećete obrstiti;
zemlje su to bogate, medom nadojene, a ne grebena Bosna i
Hercegovina... Milite, skakavci moji...
540
— Milite i razmilite se — plačljivo će Srbiguzica — a ja
odoh domu svomu.
— Što je sad?! — nakostriješi se Potrka strahujući da
bura žito ne razvije prije nego ga i na hrpu skupiš.
— Ništa, moj Matane! Ništa tebi, dušo iskrnja! — kuka
Srbiguzica — Ništa ti meni ne govori, sve mi po srcu kaza
Šimaga Mali. Svaki dan kruha i slanine, kruha i luka, kruha
i krumpira, vrag im one slijepe oči pokopao i crve u njih
udomio! Nije to hrana za sliku i priliku Božju, a kažeš:
medi...
— Medi, brate, i ima što ti srce želi.
— A što to ima, Matane moj, dušo iskrnjega moga?
Imentuj mi štogod da mi slina glad utre! Imentuj mi kozlića
i jaganjčića na ražnju, ili štogod rskava odojčića! Šimaga
Mali kaže, da u tri carstva ražnja nema, a grebem ti ja cara i
carevinu u kojoj se na ražanj ne nabija!
— Vrag ti ražanj kod toliko slasnih stvari! Bečki
odrezak, na priliku...
— I što još? Ne znaš? Znam da ne znaš. I da sazoveš
cijelu Njemačku, ne bi mi imentovala onako nešto, velju, da
zagrcnem, svetoga ti Grce! Imentuj mi barem cicvaru!
Džanum, dušo moja... kad se kukuruz mladim maslom
nadoji, a sirom i jajima prelije, pa skorup vrh svega toga...
— Đava ti cicvaru — gadljivo će Galeša Šantin — Ako
mi nije draža popara, jal prga...
Ali Srbiguzica čuje samo svoju jadikovku:
— I u našoj sirotinji pršutića ko djetinje duše, pa
pečenice iz salamure što samo malkac dim oćuti, pa ti na
gradelama cvrlji i cvili ko svi mirisni đavli, džanum, dušo
mirisna... pa kaštradine u raštici, pa ovnovine tuste,
raskuhane... Kad u Grabovac, makaroni maslom nadojeni,
541
mladim sirom pokriveni, grudastim, grudice srebrena... Kad
u Slavoniju sarmica do sarmice, a visme triput mesom
prožeženo, pa papričica punjena, samo joj se rebarce iz
masti i skorupa izdiže ko sveto znamenje, a svinjske se
nožice razvlače u kiselu kupusu ko med kaduljin, ko benina
utrobica, pa sekeli-gulaš, muko slavna, a iz njega rdlo i
mrsno podjednako vražjim okom namiguje...
— Kad u Bosnu — žica ga Galeša — alve i baklave,
urmašica i kadaifa, ćevapa i ćevapčića, đulbastije i bureka...
a ono kud nogu pružiš u kalju i bosanski lonac ugaziš.
— O, usta ti se posvetila, džanum, dušo vidovita.,. —
kliče Srbiguzica — Pa kad do sedmog neba vidiš, zirni der
mi i u deveto, na tešanjsku dagaricu! Dagarice, dagarice,
vražja zajaznice... U dagare, u torbice čobanske, u zdjelice
zemljane, nasjeckaj, džanum, dušo moja, nasjeckaj mi luka i
češnjaka, pa ko članke od palca dobra mesa bravljeg i
telećeg, pa rajčice tvrde tek dozrele, pa papra i papričice,
slatke i ljute, pa mirodija i mirisčića, krumpirića na lik prsta
rezanih, pa onog vraga i ovog šejtana... Sa zdjelicom na
tronožac, na vatricu, na laganu. A ti uz tronožac sjedi i
kavendiši, a između srka kave i dima duhana podstakni
vatričicu ovdje jednim ondje drugim praljčićem, pa nek to
vricka i pirjucka, gogoljčići i pućka, o pućka! I ne čini ti to:
puć-puć-puć... već lagašno iz tihana: puć... puć... puć... ko
da mu se hoće, ko da mu se neće: puć... ovdje, puć... tamo. I
tako ti cijelo bogovetno jutro gogolja, vricka i vrijucka,
pucka i pucketa... Što koristi uši začipati kad i okom ono
»puć...« čuješ! Sklopi oko, o nozdrvu će ko brzojav
udariti... — u jednom se skoku nađe na nogama — Vi kud
znate, ja u Bosnu! Matane moj, očituj mi pute kud si
maramice raznosio!
542
— Očitovat ću ti, džanum, dušo moja, i nabaviti
maramice za cijelu godinu po dvostruko nižoj cijeni »nego
kot moja Moša u Sarajevo«.
— Kruna ti se na nebesima vila, ma ja ti puno kruna
nemam.
— U Boga i Matana vazda veresije — širokogrudno će
Potrka, pa okom obreda galantare — Nije vrag da mu svaki
neće na put Božji bar desetak kruna! Ako ne za dušu, onda
bar za ono: puć... ovdje, puć... tamo!
Kad Potrka svu svoju pastvu sredi i rasporedi — neke u
Graz, neke u Linz, neke i u Salzburg — tek se tada ogleda
za svojim potrebicama, za vrućim prenoćištem. I nađe ga u
Blattgasse, nedaleko Burga a blizu Pratera — iz postelje
gledaše Svetog Stjepana i čudesno kolo, a u postelji Julišku
uspaljenicu... Nije Juliška, već Berta, udovica topničkoga
»veljbabe« — vrag ga pijana odnese za egzercira na mokroj
travanjskoj travi. Vražja nabijenica svog »veljbabu« ni u
postelji ne može zaboraviti, i ne zbog njegove topničke
vještine, već zbog male mirovine.
Potrka joj sve režeći odobrava, ali dalje ne razumije. On
ne razumije, a ona — pobožna i ćudoredna — ne može s
iskrenom željom istrčati, ne može mu otvoreno za uslužnost
tijela plaću tražiti, a ne može mu ni to mlado i povozito
tijelo za podstanarinu pride dodati. Jedne večeri stisnu zube
i pokri se stidom:
— Popodne dolazio neki gospodin i nudio dvostruko...
Potrka ne reče ništa, već se povuče u svoju sobicu, iz
koje malo zatim iziđe s korpom na trbuhu i kovčežićem u
ruci.
— Kamo ćeš?! — skoči iznedađena i prestravljena
Berta, zaboravljajući da se i postidi što ju je jednim
pogledom prozreo.
543
— Moja stvar. Evo ti sobica, pa je iznajmi i stostruko...
tom popodnevnom gospodinu!
— O, moj Bože... — objesi mu se veselo i razbludno
oko vrata — Samo sam se šalila, srce moje...
— Sa mnom ti šale nema! Jednom zauvijek! I miči te
ruke, da ovo vraga sa sebe skinem!
Odloži korpu i kovčežić, obavi je oko struka i prikova o
se, pa je stade nemilice draškati dahom po uhu i vratu, a
prstima po boku i pozadi. Kad joj se disanje ubrza, slina
ukiseli, koža naježuri i zjenice raširiše, smota je poda se kao
gladan jastreb iznenadni plijen:
— Pružaj ruku, udovice topnička, pružaj tu vražju
razbludnu ruku i imotske se kubure dohvati, pa slobodno
reci je li joj ijedan njemački top ravan!
A ona i prije nego opipa prostenja:
— Nije, srce moje!
— Upamti, »veljbabice«, da bi tako prostenjala i svaka
topnička generalica!
— Šuti, srce moje... Šuti i pucaj, cilj ti je već istaknut!
— »Veljbabice« moja, uspaljenice, od prve ću ga
oboriti.
— Gdjekad se naboj i u cijevi zaglavi — smijucka se
kučka i sve od slasti mali prst sisa.
— U cijevi gdjekad, u tunelu nikad — ne da on kučki
posljednju, i vatrenu kožu baci na ognjenu.
Netom tijelo oduši, duša popušta, tako popusti i Potrkina
a da ga Berta ničim i ne ponuka.
— Znaš li što, »veljbabice« moja? Šteta je ono sobice
kad ja i onako spavam u tvojoj sobi i u tvojoj postelji.
544
Iznajmi je, vraže nabijeni. Ali upamti: neću jarca u kući, ne
podnosim miris prčevine!
— Dobro, srce moje... Uzet ću kakvu djevojku — složi
se Berta, a onda joj se uči ušiljiše — Ali ako mi i na nju
uperiš imotsku kuburu, zaklat ću te!
— Ne peri se kubura na žabu, već na srnu i košutu, lane
moje — polaska joj Potrka.
Ona se prikupi poda se kao zvjerčica i gledaše ga očima
zvjerčice, a i on nju gledaše tako, te živ stvor ne mogaše
dokučiti tko je plijen a tko grabežljivac, i to ovako dok
bijahu siti, kamoli će kad uskoro ogladne i nanovo se
pograbe!
545
KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA
Za vazda znatiželjan i neobičnosti žedan svijet galantari
bijahu i sladak i upamtljiv napitak. Tko jednom vidi to čudo
iskrivljenih ramena, uleknutih križa kako šetka s onim
čudesno okićenim dućanom na trbuhu — na laktu prostora
stotine stvarčica i stotine boja — upamti ga jednom
zauvijek, kao carski vatromet i cirkuskog dugonju na
hoduljama s patuljastim klaunom u naručju. Za vesele
Bečane — kao i za začuđene pokrajince — Beč ne bijaše ni
Sveti Stjepan, ni Burg, već Prater, a galantari sastavni dio
tog veselog Pratera.
Tko ne bi poželio bar jedan izložak s te stalne izložbe
najvećeg svjetskog pučkog zabavišta! Poželi i gradonačelnik
Mariazella, te povede Galešu u svoj gradić i o svom trošku,
i još se obveza da će mu nadoknaditi svu dangubu ako je
bude. Međutim, u ovom proštenišnom gradiću Galeša nađe
dobru računicu te se zadrža sve do zime.
Takvih gradića pa carskim zemljama bijaše nebrojno. I
da su Krajišnici hrpimice nove putove prihvatili, bilo bi za
svu Krajinu u izobilju bijela kruha, tusta mesa i koja bukara
dobra vina. Ali, kao što vuci pokoljenjima kruže istim
vijencem planina s njuškom u djedovskim šapama, tako su i
546
Krajišnici kružili za mirisom opanaka hajdučkih i
prosjačkih, te bijaše neprispodobiva smionost i to što mnogi
odskočiše s vjekovnog kamenja i zagaziše u glib savski i
dunavski; pa kud ćeš još i dalje, još dalje od mornara i
vojnika, s tuđim se svijetom njemuštim jezikom
sporazumijevati i tuđem se Bogu kô iz pakla prognan đavao
usrdno moliti! A u Ameriku?! Drugo je Amerika: pregoriš
se i skočiš jednom zauvijek, pa je l' jama sunovratna ili
dvori zmijskog kralja, sazdani od zlata i optočeni dragim
kamenjem!
Ovo je drugo, i tko zna bi li dovde dospio i sam Potrka,
da mu žgoljavi Keko onako mučki ne preote Zagreb. A opet
da ga ne preote — oteto prokleto — nikad ni ove dvadeset i
sedmorice u carskom Beču, već bi još i sad i do smaka
svijeta gavljali po blatnim šorovima slavonskim svijajući se
pod balama Šalomove robe. Ali kad se jednom korpa o
pupak prilijepi, nema povratka naprtnjači: sva bi se brda
tresla od smijeha kao od potresa.
»Kozlići moji, sad ste mi jaganjčići — naslađuju mu se
oči dok ih šutke na njihovoj zbunjenosti napasa — O
planino, o Golijo, gdje li ti se sa mnom ruhom nadmetati!
Da vas je triput toliko i da se svi prometnete u trn, bio bi mi
tup i za oko, kamoli za taban! Kohne, Kohne, jedina boljko
moja, vele ti se lijevi dlan usvrbio, vele li ga grdno češkaš!
Stan' počekaj dok te odjedared i desni ne zasvrbi, pa
pripazi, dušo pohlepna, da ne slomiš zlatno zubalo kad
budeš smijeh pregrizao...«
A pregrize ga petog ljeta — možda bi i ranije da Potrki
toliko ne omili prokleto Bertino tijelo, što je, po njegovoj
gruboj procjeni govorilo sedamdeset i sedam jezika, što
anđeoskih, što đavaoskih — pregrize ga baš kao i Šalom. I
547
sve bijaše kao u Šaloma, sve osim kreštave papige, koju si,
ako si baš htio, i bez velika truda mogao zamisliti.
— Zlo je, gospodaru Kohne... Pozvah trideset novih
momaka i novac im za put poslah. Ljudi došli, kud ću s
njima! Vjetar nitko ne kupuje. Trgovcu robe treba, a bez
petsto kruna po glavi...
— Velika para, velika para... petnaest tisuća, velika
para... ma i Matanovo poštenje veliko...
I tako mu na poštenju odnese petnaest tisuća... Ustani,
djede Kikašu, ustani pa gledaj i nagledaj se, nadivi se suzi
svojoj... Ni na kraj mu uma, da to Kikaš možda i ne bi
odobrio. Zašto ne bi? Nije to, brate, ni krađa ni prevara, već
poštena junačka igra: ponesi se, zapjeni se, pa tko s kim
prvi o ledinu, alka, rode, pa tko bolje »u sridu«!
Što će ti sve blago svijeta kad potajice otrovnica sikće i
svaki čas za srce gizne:
— »Veljbabice« moja, što sve ne činim i kud sve sjeme
ne prosipljem samo da u teg ne padne! A što opet ne činim
s ono svoje sile nečiste, i na kap čuvam ko ulje mirisno, pa
ni struk kupusa.
— Što će ti djeca! Samo su ti na brigu, srce moje... —
tješi ga »veljbabica«, podmećući mu bludno tijelo kao pehar
zaboravka.
A to mu još veću muku pod žličicu:
— Lako ti se žensku pomiriti kad osim ono vražje rupe
ništa i nema. A komu ću ja pusto blago ostaviti? Da tuđa
krv dupe nabija! Dub bez grana, otac bez sinova! Bože moj,
grdno li me prokle! Sve mi dade, pa i ovu kučku
»veljbabicu«...
Netom reče »kučku«, ona se hitnu na drugu stranu, pa u
suze. Sad se u spužvu promeći, pa utiri! Muke ti je bludnu
548
žensku suzu utrti! Ali utr svoju! I da čovjek stanovito ne
vjeruje u svemudrost Božju, mislio bi da je neki šašavac
ovaj svijet stvarao. Jer komu pametnu može pasti na um, da
u to pusto i besplodno kamenje usadi najplodnije žene!
Plodile su kao kupine, još se ne istanji, već nabubri.
Bijaše djece kao puža za kišna proljeća i zlatnih gundevalja
na crnoj murvi. I živjela su kao gundevalji, i ne oni zlatni,
već crni, govnovalji, i goluždrava se s njima otimala o
murvu i kupinu i s njima prerano nestajala u glađu,
golotinji, bosotinji i bolešćini svakojakoj. Tako mnogi od
ovih kričavaca uvenuše netom zenuše. Ali za tom uvelom
prisiščadi ne bi tuge već radosti: sad i njihovi grešni
roditelji imaju svog zagovornika, svog nedužnog anđelčića,
što će pred prijestoljem Božjim štititi i zagovarati i njih i
njihovu živinu. I to svoje prisišče — koje Bog uzimaše kao
neku vrstu danka u krvi, kao neke nebeske janjičare —
nikad ne bi spominjali po imenu već po njegovom novom
nebeskom položaju: Rajni, Rajna, Rajno... bijaše u tom
nešto i milo i tužno, posvećujuće i nadajuće.
U starovičko doba djeca su se rađala u svako doba
godine, čobani su imali prilike da ih sade svakog dana,
hajduci čim bi se s vesele pljačke kući zaletjeli, a prosjaci
netom bi torbe nabili, ili bi pak žene sa sobom u prošnju
poveli, pa pričepi u busu i kupusu, ponekad i u begovoj
pojati, gdje bi se dvostruko naželi i oželi — kič, ošini, — da
štogod i begovske sreće na ugradbu pane. Jedino su
nadničarske žene rađale u jesen ili pod zimu, jer su im
muževi cijelo sunčano vrijeme težačili po primorskim i
školjarskim vinogradima. Istina, ponekad bi se poneki
mlađarac i usred ljeta zaletio — što ti je dan hoda ovamo,
dan onamo da čovjek smiri ono mokra đavla u mokrim
gaćama!
549
Nu otkad Potrka probi nove prtine, uravna nove ceste,
povuče za sobom prosjake i mnoge nadničare, te ih
prometnu u torbare i galantare, djeca se stadoše buljukimice
rađati u jesen kad i svi plodovi dozrijevaju. A kako i ne bi
kad su im očevi u najboljem slučaju samo između očića i
poklada majke badali.
I on je svoju silu nečistu badao, odozgo i odozdo, iz
skoka i s boka — za vraga! Neplodnica, jalovica, šćirka
prokleta — u nju ili u posoljenu zemlju.
Što sve nisu činili, čemu se sve nisu utjecali! Don
Petrove zapise nosili, pili znamenite trave od poroda, Bogu
se molili, činili zavjete svim imenitim svecima po svoj
Bosni i Dalmaciji i gdje se god za njih čulo. »Može biti da
je nevolja baš u svecima — spomenu jednom don Petru —
Ono se moje sile nečiste htjede uteći Gospi sinjskoj, a ja je
odvrnuh misleći muško će bolje. Ma kad sve te svece ovako
u pamet sazovem i prorešetam, svaki mi je mučenik ili
ispovjednik, naučitelj ili propovjednik, sve sam zgoljni
uškopljenik do uškopljenika, dijevac do dijevca... kako će
tebi djecu ugraditi kad je ni sebi ne ugradi! Već mi, pope,
ukazuj na čestita sveca, što se mnogostrukim očinstvom
posvetio!« Ali ni don Petar se ne mogaše sjetiti nijednoga,
osim otaca starozavjetnih, a ti i ne bijahu sveci već Žudije.
Kad Potrka spomenu da bi se može biti u Turaka našao
takav svetac, jer njima Bog po četiri žene dosudi, don Petar
— u kom se don Pavlov duh bijaše žestoko užilio — ne
reče ni da, ni ne, pa Potrka trkomice prozorskom hodži o
kome se govorilo da je moćan u svakoj zgodi i prigodi.
Hodža mu ispisa dva zapisa i još mu dade prosušenu puzdru
od vepra trogodca, u tom poslu najmoćnijega; kad se ženi
primakne neka puzdru priveže ispod pripašaja, ne bi li se
štogod i veprove snage u sušno žensko slilo. »Kad sam već
tu — pomisli Potrka — nije zgorega da skočim i do
550
Bradine, do babe Drndaruše, jednom mi je žestoko pri ruci
bila.« Zateče babu živu i zdravu i sve joj po duši kaza.
Skuha baba kavu, on srknu pa iskrenu fildžančić. Čita baba
iz taloga, čita iz graha, pa mu i u dlan zaviri: »Koliko ti god
godina bude kravica neplodna, toliko će ti kasnije teladi
oteliti!« »Josipa mi Pravednoga — užesti se Potrka — ovo
je sedma godina i bit će mi ih sedmoro dosta!« Na to
Drndaruša ponovo u fildžančić zagleda, a tri joj se božanske
dlake pod spljoštenim nosom nakostriješiše: »Ne ide to
samo od sebe. Grdnih si se zima nazimio, smrznutu ti suzu
vidim. Otopi je, druge ti nema! Imam ti ovdje dvije opečice
iz Đavolje peći u Ivan-planini, opečice prepečenice, vatru
dugo drže. Dobro ih ugrij, pa na njih sjedi da ti se to
smrznute nevolje otkrabi!« »Nije u mene mraza, babo
Drndarušo, stotinu će ti kučaka posvjedočiti!« Ona
uvrijeđeno savi usne oko desni: »Drndaruša reče svoju, a
tebi na volju!« Nevoljnu izbora nema. Dade babi dvije
krune za gatanje i pet za one dvije đavolske opeke i uputi se
kući. Cijele bi dane sjedio na tim vrućim opekama kao
kvočka na jajima i cijele noći s privezanom veprovom
puzdrom skakao po ženi. Utaman!
Za koga to on noge lomi, pamet tanji i usukuje! Za koga
puste novce grabi i vatru loži kad će se tuđa krv na njoj
grijati! — Okreni se, »veljbabice« moja, da bar u tebi jad
utopim!
Još bijaše mokar od nje, od vlažna joj trbuha i porošenih
grudi — vazda bi je bijesnu rosa probijala — kad zazvoni
na vratima, a njega nešto žicnu i kao da otajno šapnu: evo ti
muštuluka i blagovijesti!
On na vrata, ono pismo preporučeno, ispisano don
Petrovom rukom, ma od don Petra nije:
551
»Srećo moja preko sedam gora i planina, nisam ti se
prije pouzdala javiti ni po knjizi ni po bijeloj ptici:
obveseliš se a ono se urekne, ugrijaš se a ono po zlu pođe,
ozepst će mi i punte se dokopati: ja udovica, ono mrtvo a ne
posmrče. Bogu hvala, sad kad sve pođe po dobru i utrobica
se otvori kako valja, blagu ti vijest navješćujem: evo ti
rodih i porodih djetića veselica — iz kamena mu cvala ruža,
bosiljak i mažurana — muškića zdrava, ni da kihne,
pustahiju što Džumbusov kantar izravna ravno na pet oka,
ni vlas gore, ni dlaku dolje...«
Potrka pismo i ne dočita, već se uskaka, uznjisa,
uzleprša:
— Orle, širi krila!
I raširi ih ponad Beča bijeloga, te brže od orla i jastreba
doleti u gnijezdo na Prpinoj Glavici, gdje ga u gajbi pred
kućom dočekaše dvije grlice dobrojutarke »Dobr' — utro!
Dobr' — utro«, a iz zipke vrisak kô od glasurine
dvogodišnjeg djeteta. Očevici pripovijedaju da od sreće
bijaše sasvim pobenavio, u prilog čega govori i činjenica da
je Nušu pred cijelim zaseokom poljubio ravno u usta, što u
ovom kraju ne upamti nitko živ, da se o mrtvima i ne
govori.
Da tih dana nije bio pri sebi, svjedoče i još dvije
činjenice, što pređoše i posljednju granicu bezumlja.
Umjesto da prvorođencu, kako i dolikuje, nadjene djedovo
ime — pogotovu što po smrti brata Krile u Americi on
postade izravna loza, najmlađi brat Andrijica, također u
nemile s ćaćom, dade prvencu ime Ikan u čast pradjeda
Kikaša: a poslije ga Bog unesreći s četiri spišulje zaredom
— zapovjedi don Petru s nekim suludastim smiješkom:
»Neka se zove Matan Drugi!« Kad mu don Petar reče da
ovo Drugi ne može upisati, jer to nije ime već broj koji se
552
»samo na vladare odnosi«, Potrka se naroguši: »Kralj je
svaki onaj koji osim Boga iznad sebe nikoga ne vidi! A ja
ne vidim, pope, niti vidim, niti priznajem ikoga iznad sebe,
pa ni Franju Josipa! Zar mu vojsku služim? Zar mu danak
plaćam? Ja sam ti, pope, kralj! Kralj galantarski! Ti upiši
kako hoćeš, ali moj će prvenac za mene i za sve oko mene
biti ono što rekoh: Matan Drugi!«
Da bezumlje potvrdi, odmah iza krstitaka odleti u očevu
zadimljenu kužinu i našavši oca Jokaša, kako se mučen
kostoboljom previja na slamarici grijući se uz ognjište,
priđe mu i zagrli ga kao oca, a ne kao čovjeka od kojega ga
dijeli dvadeset i tri godine mržnje.
— Ćaća, ćaća, evo ti se vraća... sin razmetni! Veseli se,
jado moj, skoč' poskoči da se u zagrljaj stegnemo... — i u
svojoj ludosti mišljaše da samo o njemu ovisi stezanje i
onih drugih ruku. I zaboravi srećom opijena budala da
dvadeset i tri godine mržnje u dobru i mržnje u zlu nije isto.
Nije isto letjeti penjući se u vis, i letjeti a neprestance sve
dublje padati u bezdanku. Jokaš je padao, i sve dublje što
mu se sin više uspinjao. Ali kao da je u tom sunovratnom
padu sve više nalazio sebe, siguran da će se jednog dana
nekim čudom na trenutak odbiti od dna svoje jame i u tom
skoku dohvatiti letećeg sina za nogavicu i s njim se ponovo
sunovratiti.
Tolika bijaše gorčina u njemu. Gorak na Potrku već se
upočetku ogorči i na svu djecu, te ni onda kad skapavaše od
gladi ne htjede ni od koga koliko je crna pod noktom, ni od
udatih kćeri, ni od sina Andrijice, ni od njegove žene Gare,
a pogotovo ne od Potrkine Nuše. Otkad mu prije nekoliko
godina preminu žena Maruka, srvana čemerom i upalom
pluća, živio je s najstarijom kćeri, usidjelicom Marijom
Poprdom, u trošnoj pradjedovskoj kužini — ne pločari, već
553
krovinjari — koja mu bijaše jedina preostala. Istini za volju
moram reći, da u Mariji Poprdi nije tekla luda i uznosita
ćaćina krv, te bi u danima glada znala krišom otići
nevjestama — Nuši i Gari — po zalogaj kruha, po kutlaču
pure ili krumpirić krumpira. I sve to noću, sve to krišom od
ćaće i od sela, jer nedajbože, da tko Jokašu douši... zemljo,
otvori se!
I sada se taj njegov prokleti iscjedak, uzročnik svih
njegovih zala i poniženja, koji ga i čas prije pred Bogom i
pred cijelim selom najbezočnije ponizi nazvavši
prvorođenca svojim a ne djedovim imenom... sada se taj
prokleti razmetljivac, što se po svem svijetu prevarom
stečenim novcem razmeće, vraća da ga još jednom bezočno
ponizi, vuk u janjećem runu, sin razmetni u Luciferovoj
kabanici! E nećeš! Jednom ću te za nogavicu...
O da mu je snage i sjekire, ubrzo bi mu podrezao taj
samosvojni smijeh i spljoštio trbušinu što mu one proklete
grudi nadimlje i do brade nadiže! Ovako ga samo mrtvo
gleda i s vremena na vrijeme lagašno odiže usnu sa
sjekutića koji se nikad ne sastaviše — a u tom odizanju
bijaše mnogo od one mučke prijetnje strpljiva psa kojemu
već dojadi stalno gackanje po repu.
— Odlazi i pusti me da s mirom umrem!
— Nećeš ti umrijeti, starino moja, već živjeti i uživati,
pašo i vezire, kad ti se koljeno okoljeni i loza olozi... — i
opet budalasto završi nožem u netom zadanoj rani.
— Odlazi! — zareža Jokaš.
— Odjet ću te ko kneza i viteza, najboljeg ti konja
nabaviti, sedlo od šimšira, praporce od zlata, a uzde i
stremene od čista srebra — uskokoda se bezuman Potrka,
pa još bezumnije nadmeno izvadi iz prsluka omašnu lisnicu
i izvuče iz nje prst debeo smotak novčanica, koje podiže
554
visoko iznad očeva ležaja, a onda ih obijesno ispusti.
Novčanice zalepršaše i rasuše se po biljcu i slamarici.
Jokaš se s mukom pridigne na lakat, pa ispod smrknutih
obrva presiječe sina okom kao sabljom:
— Pokupi to i gubi se! Ili uže za kotlanice pa oko vrata!
Potrka problijedi kao da ga netko gredom u želudac, a
onda se prikupi i usiljeno se osmijehnu, siguran da se Jokaš
šali, jer ima li živa stvora po svem svijetu i svoj carevini,
koji bi budalastu ponosu toliku gomilu novaca potčinio!
— Pokupi to smeće ili ću ga spaliti!
— Spali! Koliko ti, toliko ću i ja! — razmetljivo će
Potrka i ponovo otvori lisnicu.
Jokašu se oči zaiskriše. Za nogavicu, o za nogavicu... S
divljim veseljem dohvati prvu novčanicu i baci je u vatru.
Istodobno Matan izvuče drugu iz lisnice i pripali je na vatri
prve.
Videći da je vrag odnio šalu, neki od seljaka priskočiše i
sputaše ruke Jokašu koji se već bijaše za drugom mašio.
— Pustite mi ćaću! Ne pali vaše! — Potrki po tri oštra
noža iz svakog oka bljesnuše.
— Čovjek pravo govori — zakriješta Keko koga u taj
čas tko zna otkud vrag donese — Dok crkva gori, vrazi
bijesno kolo vode!
— E, ti mi ga nećeš voditi — zareža Matan, pograbi ga
s dva prsta za ovratnik jakete, iznese ga iz krovinjare i
obdari nogom — za popudbinu! Potom uđe i mahnu glavom
na Jokaša:
— Pali, ćaća!
Otac i sin, jedan s bolesničke slamarice, drugi s tronoga
stolčića, stadoše u oganj bacati jednu po jednu od pustih
novčanica rasutih po izobanu biljcu i zbijenih u novčarku...
555
Kad Jokaševi zgrčeni i od kostobolje okvrgavljeni prsti
zgrabiše nekoliko novčanica i zamahnuše da ih bace u
vatru, Matan naglo zgrabi očevu ruku:
— Polako stari, pošteno ćemo. Rekosmo: koliko ti,
toliko ja! Stoga mi ne bacaj šakomice, već jednu po jednu,
ostat će ti vremena i za uboštvo...
— Pošteno — potvrdi Jokaš i stade ponovo bacati u
oganj jednu po jednu novčanicu.
S plamenom svake nove novčanice javljaše se novi
đavaoski sjaj u njegovu krmeljivu oku. I sa svakom
spaljenom novčanicom, kao da je kostobolja popuštala,
vraćala se izgubljena snaga i negdašnje slavno prosjačko
bogatstvo Kikaševo, ona luda zlatna groznica, što ga
neprestano tresla dok je tražio blago na dnu Fatine jame,
san u kojem je upravo na ovakav način rasipao otkopano
blago cara Trojana... O ta luda groznica, o taj ludi san o
blagu cara Trojana, o te lude slike što u slapu padahu sa
svakim izvađenim kamenom iz Fatine jame: on u
kneževskom ruhu i pozlaćenoj kočiji, a Ikiša i Gadžo,
Piplica i Ćutum i cijelo selo samo ustranu skače: kad on u
krčmu, oni ustranu, kad on u crkvu oni ustranu, na koljena i
obri glavu, a don Petar ga sama i posebice pričešćuje...
Onda nesta sna i nade u povratak bogatstva, vlasti, pameti i
dostojanstva, ostade samo budalasti Jokaš »prvi pa
iscjedak« i utonu u dva desetljeća bijede, glada, pijanstva i
svakovrsna poniženja od onih suludastih plesova do čišćenja
tuđih svinjaca, prošenja po prosjačkim kućama i
nadničarenja — čast svaka primorju i školjima i kućama
paronskim — u ovih grebenih guzoliza i guzobraza
torbarskih i galantarskih koje njegov prokleti sin izvede iz
pustinje kao Mojsije Žudije, a on im čisti pojate i gnoj
raznosi po oranicama i vinogradima... za hljeb kukuruzna
556
kruha, za torbu smežurana i proklijala krumpira... Ima
Boga, ima pravde vječne i vjekovječne! Eto, za sav taj jad,
za svu tu rastočenost od siromaštva, kostobolje i svakovrsna
ponižavanja,
napokon
dobi
zadovoljštinu
nad
zadovoljštinama: na svom kominu baca u vatru i oganj
toliko đavaoskog blaga, da bi mogao kupiti i najveće seosko
stanje... u oganj, u vatru pred očima zablenuta sela! A
njegov budalasti sin htijaše tim grebenim novcem kupiti
njega... kupiti ono nešto, što bi drugi prodao za lulu duhana,
a on ni za sva blaga svijeta... Eh, ono nešto po kom je
jedinom čeljade čovjek! Njegov je budalasti sin napokon
uhvaćen za nogavicu...
Kad posljednju novčanicu proguta oganj, Jokaš podiže
krmeljive oči i pogledom polagano obreda svakog
suseljanina — a podosta ih se bijaše natiskalo — pa kad na
svakom nijemom licu razabra da je onaj cijeloživotni prezir
zauvijek istisnulo poštovanje, zadovoljno zaklopi oči i još
se zadovoljnije nasmiješi. I u tom mraku, u toj tišini koja se
pružala u nedohvat, osjeti kako raste i kraljuje nad svom
tom grebenom kotlinom poniženja, u koju više ni poplatom.
I ne otvarajući oči jasno razabire kako se tamo negdje
polagano udaljuju sinovljeva pogrbljena i osramoćena leđa,
kako sileni Potrkin korak — prepoznatljiv među tisućama
koraka — odzvanja u tmini i gubi se do njena beskraja,
uvijek jasno odzvonjivog beskraja.
Poštovanje koje tog dana steče, nikad više ne izgubi.
Iako uslijed sveopće slabosti, iscrpljenosti i kostobolje,
bijaše slab radnik, žene i očevi torbara i galantara često bi
ga pozivali u nadnicu, davali mu lakše poslove — sijanje
rasada i žita, sadnju kupusa i krumpira, navrtanje i
obrezivanje loza, gonjenje konja u vršidbu, a nikad vilanje i
grabljanje, krčevinu i tešku kopačinu — dok bi mu nadnicu
557
plaćali kao najboljem radniku, baš po Gospodinovoj priči o
vinogradaru.
Punu godinu pozivi Jokaš u situ i toplu. Marija Poprda
više nije morala krišom odlaziti nevjestama.
Druge godine s proljeća zametnu se motikom i dođe don
Petru:
— Ove ću ti godine ja vrt uskopati, krumpir i kupus
posaditi i uzvod urediti. Ne odbij me, pope!
— Meni je svejedno komu ću nadnicu platiti —
odgovori don Petar, koji nipošto nije htio da mu seljaci ono
malo vrta obrađuju besplatno.
Šest je dana Jokaš vrt obrađivao — dobar bi ga radnik u
dan obradio, nu don Petar mu odbroji novac za šest nadnica.
Jokaš pogleda novac pa don Petra:
— Je li ovo dosta za sprovod i za dušnu misu, za
pjevanu? — A kad don Petar reče da je i za tri, Jokaš
odgurnu novac prema njemu — Onda drž' tamo! Moj ti je
sprovod unaprijed plaćen.
— Nitko unaprijed sprovod ne plaća... — usprotivi se
don Petar.
— Ja svoj plaćam! — odreza Jokaš — Ako se čovjek
sâm brine za smradno tijelo, to se još više mora sâm za
svoju grešnu dušu pobrinuti! I o tom ti zbora nema!
Potom je dva dana kopao u Šimuna Galešina:
— Za ove ćeš me dvije nadnice u grob položiti!
A kad se Šimun stade braniti, da nitko ne uzima plaću
za silazak u grob, već da je ljudska dužnost i djelo milosrđa,
rečeno »pokopati mrtve«, Jokaš se obrecnu:
— Ja svoj ukop plaćam. I o tom ti zbora nema! Potom
odradi tri nadnice Maćunu Eravomu:
558
— To ti je za zvonarinu, Maćune!
— I jedna je dosta — odgovori remeta.
— Znam. Dosta je za brecanje. Ali ja neću brecanje,
neću: mrnjau-mrc, mrnjau-mrc... Već hoću da mi
neprestance u oba kraja udariš: činga-drn, činga-drn, da sva
brda odzvanjaju, kao u pokladnom slavlju...
— Ne mogu ti zvoniti već brecati, takav je red i običaj
starovički: mrtvaca se žalovito ispraća.
— Za mnom nema tko žaliti, pa ne treba ni brecanja!
Neću brecanja, neću o jedan kraj, neću mrnjau-mrc, mrnjaumrc... već veselo s ovog raskalašena svijeta, pa neka mi i
zvona veselo skakuću: činga-drn, činga-drn...
Potom deset nadnica odradi Mrkaševima, koji još ne
bijahu ni pradjedovinu podijelili, već svi stanovahu pod
istim krovom i ključem starješinskim pa od četrdesetak
Mrkaša pet šest muškaraca vazda u kući, što je Jokašu i
odgovaralo.
— Ovih deset nadnica neka vam je za nošenje kapsila!
— Bolan Jokašu, mrtvaca se uvijek džabe nosi —
poučno će stari Ilija Mrkašev, koji se jedva vukao, ali
ključeve od mesa i ključeve od vina još nikom ne htjede
predati.
— Mene se neće džabe nositi. I o tom ti zbora nema! A
nećete me nositi ni onako kako se mrtvaca nosi: polagano i
na počivala. Jaki ste momci a ja nisam težak, pa me nosite
žurno i poskakujući, kao da vam svi Turci u stope uskaču!
Nosite me kao hajduka... bez predaha i odaha, bez
sustajališta i počivala... Nosite me kao harambašu, kao
devendjeda Prpu, jer na ovom grebenom svijetu ništa i ne
valja osim pustahija... I ne nosite me hu-hu, hu-hu, već
trkomice i piskavo: kiju-kiju, kiju-kiju, kiju-kiju... kao da
559
zviždi stotinu kijača ubojitih. Ako treba još i deset nadnica,
samo kažite, ali nosite me kano hajduka!
Uoči Ivanj dana, dok su čobanski kresovi sukali u nebo
po svim brdima i komšilucima, dok je mlađarija u trku kroz
plamen proskakivala da ih sveti Ivan dobro oženi i uda, a
usput da ih sačuva i od natučaka na tabanima, dotle je Jokaš
sjedio na onoj gomili kamenja iza kuće i netremice piljio u
mračno zjalo proklete Fatine jame iz koje je sve to pusto
kamenje nekoć izvadio. U neke malkac nakrivi glavu i
podviknu prema kuhinji:
— Marijo, Marijo... Dođi ćaći!
A kad Marija Poprda pristiže, Jokaš se izravna koliko
mogaše, pa će glasom koji smatraše svečanim:
— Klekni pred ćaću, podigni ruku ponad glave i tri prsta
raširi!
— Evo digla sam i raširila.
— Sad mi se zakuni, da ćeš sve ono kamenje ponovo
svaliti u Fatinu jamu.
— Zašto, ćaća?
— Zato, kćerce, što ja ne mogu, smrtni mi se čas
približava, a neću da leziguzi mojom mukom dođu do blaga
cara Trojana.
— Sam si vidio da dolje nema nikakva blaga, već stanac
kamen.
— Tako sam vidio dok su mi oči bile slijepe. Ali kad se
jutroske stade dijeliti noć od dana, progledah i vidjeh tajnu
dvostruku pukotinu. U početku mišljah da je ispunja živackamen, ali sada znam da nije, već umetnuti klin-kamen,
kojim jamu s blagom začepiše. Najprije pomislih da
dozovem dva jaka momka s polugama da klin-kamen
izvale, pa da ti ostavim sve blago cara Trojana. Ali u času
560
smrtnom oko ljudsko drukčije gleda i vidi da bi sa
zemaljskim blagom samo duši svojoj nahudila. Siromaštvo
te posvetilo i ja te svetu neću prljati. Stoga ne čezni za tim
blagom, već mi se zakuni, da ćeš ga zatrpati. Ako nećeš,
neću ti s mirom umrijeti. Na krač ću ti pasti i mjesecima na
slamarici ležati, a ti ćeš me uležana dvoriti i čistiti. A kad
lipsam u vukodlaka ću se prometnuti i svake noći ovu
prokletu gomilu oriti.
Kad se Marija Poprda zakle, opet će Jokaš:
— Dočim Fatinu jamu zatrpaš, posljednji kamenčić u
nju baciš i vršak joj poravnaš objavi cijelom selu ono što ti
rekoh o klin-kamenu, neka znaju da je Jokaš znao tajnu, ali
nije htio duše uprljati. Pa ako se nađe netko lakom, neka
znojem do blaga dođe, a kad dođe nek mi se mrtvu ne smije
već mi na samrtnoj postelji pozavidi kako sam umio čist
izaći pred Gospodina.
Zatim povečera raštike i krumpira začinjenih poprženom
i pomalo užganom slaninom, pa spokojno leže na slamaricu
do ognjišta.
— Baš mi godi ova vriska i buka mladosti oko ivanjskih
kresova. Godi mi i tvoja blizina, kćerce... Zovu te Poprda, a
ti si najbolja od sviju u ovoj prokletoj kući i u ovoj
prokletoj Krajini. Nije običaj da roditelj dijete hvali i da mu
zahvaljuje, a eto, ja ti zahvaljujem na svemu što si za ćaću
učinila... Sad otiđi u selo, da se i ti ivanjske noći nauživaš...
Ostavi mi vrata otvorena, da malo gledam vatre u planini i
mjesečinu na pragu, samo malo, a onda ću časkomice i s
mirom umrijeti.
— Kako god ti želiš, ćako moj — reče Marija Poprda i
suzu, što joj zatreperi u grlu, okrajkom pregače s oka
obrisa.
561
— Hajde, milo ćakino, hajde... — htjede joj još mnogu
reći, ali preko suhih usana prelazilo je samo jedno, i sve
tiše, sve tihanije — hajde... hajde...
Ujutro ga nađoše hladna i ukočena. Cijeli je bogovetni
dan veliko zvono veselo udaralo o oba kraja: činga-drn,
činga-drn... kao da i ne zvoni mrtvacu, već krupu rastjerava,
a sutradan ranim jutrom Mrkaševi momci hitro podigoše
Jokašu na mrtvačka nosila i žurno ih ponesoše, bez predaha
i odaha, bez stajališta i počivala, poskakujući u zasukanim
bječvama i laganim opancima od suha, baš kao da
progonjeni hajduci u trku mrtva hajduka nose: kiju-kiju,
kiju-kiju...
»Ljudi zapaziše a i sam provjerih — zapisa don Petar —
da se mrtvu Jokašu sastaviše sjekutići koji se nikad ne
mogahu sastaviti, što bijaše očit znak da ga Bog odabra za
primjer i opomenu.
I baš dok ga spuštahu u grob, začu se drndnjava mnogih
kola — da pravo kažem, bijaše ih osam na broju —
pretovarenih silnom i svakovrsnom robom. Netom se s
grobljem izravnaše, stadoše da odadu počast mrtvomu. A
Matan, rečeni Potrka, udari dlanom o grobišnu ogradu, pa
se preko nje cijelim tijelom prebaci a da je ničim osim
dlanom i ne dotaknu. Ljudi se razmakoše, a on priđe još
otvorenu grobu i zajauka: »Ćaća ćaća, kud oči zaklopi a ovo
čudo ne vidje!« I svi koji stajahu uokolo vidješe suze sina
pokajnika, samo ja — nek mi se Bog smiluje — vidjeh suze
nemoćna bijesa, zauvijek izgubljenu priliku slavlja đavaoske
oholosti. Možda to i ne bijaše moja misao, već misao mojih
sićušnih dušića — odkad se nastaniše u meni i sa mnom se
srodiše više ne mogu lučiti svoje od njihova — koji mi na
svoj jezik Matanov jauk prevedoše: »Ćaća, ćaća što ne
pričeka dva tri dana da vidiš dućan silniji nego u Bepa
562
Katunarića, bar bi lijepo od jada crkao, u mržnji skapao i
dušu đavlu predao, a moju obveselio!« Ne kažem, možda su
se i moji dušići upakostili, jer je velik i potresan grob
otvoren, a opet, je li toliko velik, da ga bahata i nerazumna
uzgoritost ljudska baš nikada ne može i ne umije nadvisiti?
563
»I PTIČJEGA MLIJEKA...«
Baš tako bijaše napisano na jelovoj ploči, koju donese iz
Splita i »prišestari« ponad vrata dvora Matanovih, baš tako:
»I PTIČJEGA MLIJEKA... trgovina mješovite robe. VI.
Nuša, žena Matanova«. Bijaše naumio nadodati »sila
nečista«, ali ga pismoslikar odgovori rekavši mu da je to
ozbiljna i službena stvar, a po službenim stvarima nije
koješta brljati, ponajmanje istinu.
Puna je tri dana robu u police slagao, a četvrtog se
iznutra zasunuo i cijelog dana nit je izlazio, nit jeo, nit pio,
nit se komu odazivao. Samo je po dućanu šetkao,
zastajkivao, posjedao, zagledao se u robu i police i
neprestance se u nove i nove likove uživljavao. Sad je bio
kupac, sad trgovac, sad ćaća Jokaš, sad djed Kikaš: »O
Potrko, suzo djedova, što to učini, čim li sve to blago
stvori!?« »Pameću, djede Kikašu, da čim! Od pametna
djeda i unuku pameti!« »Golemo je to blago, suzo djedova,
uprositi se nije moglo!« »A tko veli da se uprosilo, vrag ti
prosjake! Nove sam ti pute proprtio!« »A nađe li se na tim
prtinama i kakav Škiljo iz Zagvozda?« »Bog s tobom,
djede! Da nije Škilje kao da bi svega ovoga bilo! Samo ti se
ja ne nosam s jednim, malo mi je! Dvore ti podiže moja
564
Šalom, pute podmiri moja Steiner, a Kohn dućan otvori...
od njega ti potegoh petnaest tisuća kruna!« »A, ha, lupež...
— najednom se Kikaš prometnu u Kohna — petnaest tisuća,
moja petnaest tisuća... u tamnica će lopov, ja dućan
zaplijenila i moja para vratila...« »Pisala na led, draga moja
Kohn, pisala na led... Ništa ti Matan ne vratila, Matan ti bila
prosjak i ništa ne bila ot Matan... sve bila ot Nuša, ot sila
nečista... ot Matan pila samo usrana gaća i ti ih odnijela ako
htjela...«
Valjalo bi tri knjige napisati da se vjerno prenesu samo
ti slađani samorazgovori.
Sutradan, taman se dan s noću sporazumno dijelio,
zgrabi Nušu za ruku i uvuče je u trgovinu:
— Evo ti carstvo, silo nečista, veće carstvo nego u Bepa
Katunarića na šestanovcu, pa vladaj i upravljaj!
— Kako ću ti nepismena trgovinu voditi! — zakuka
Nuša.
— A koliko ih je pismenih među torbarima i
galantarima, sve ti se strijele nebeske u pisalo zabile!
— Muško je drugo — brani se Nuša.
— A kad je zlo popamtiti ni sam se vrag ne može s
vama nositi! U tri ću te dana pismenosti naučiti, jerbo ti
osim brojeva nikakva druga pismenost i ne treba.
Zgrabi olovku, pa na komadu papira ispisa velike brojke
od jedan do devet:
— Ovo ti je jedan, ovo su ti dva... gledaj, silo nečista,
ovo ti je tri, ovo ti je... Gledaj, sve sam ti ih sredno i po
redu složio i posložio. Na tebi je samo da mjesta brojiš.
Broji! Vidiš na šestom ti je mjestu šest, na sedmom sedam...
Iza devet zar ne dolazi deset? A kako se gradi deset?
Napišeš jedan, pa mu prišestariš ništicu, a to ti dođe kano ja
565
jedan, a ti ništa, kako i dolikuje. Ako ti prišestarim još i
»veljbabicu«, Bertu, onda su ti to dvije ništice, što opet čini
brojku sto! Jesi li me razumjela, silo nečista?!
— Stani, bolan, dušnje ti, polagano. Ako iza jedan
ispišem ništa, onda...
— ... onda ti je to deset. Ako iza dva napišeš ništa, onda
ti je to dvadeset. Ako iza dva napišeš jedan, onda ti je to...
— Tri! — presretno kliknu Nuša kojoj napokon puče
pred očima.
— Dva i jedan... — strpljivo će i učiteljski Potrka, no
Nuša ga veselo preduhitri:
— Tri! Matane moj, dva i jedan su tri!
— Drugo je dva i jedan, a drugo dva pred jedan, drugo
ti je ako sam ja kraj tebe, a drugo ako sam na tebi.
— Onda obeshrabreno zavrti glavom — Nije vajde,
moram ti ispisati sve brojke od jedan do sto, pa broji! Na
kojem će ti mjestu biti trideset i pet?
— Na trideset i petom — gotovo uvrijeđeno odgovori
Nuša.
— Bogu hvala, da ti je nečastivi pamet prosvijetlio! Sad
ću ti do svake vrste robe na polici cijenu prišestariti. Na tebi
je samo da pogledaš broj na polici i da ga potražiš na ovom
velikom papiru.
— A što će mi to, moj Matane?!
— Kako ćeš prodavati, silo nečista, kad cijene ne znaš?!
— Pitaj me!
Potrka izdrelji oči na nju, baš kao da pred njim iskrsnu
prilika pokojnoga djeda:
— Ma što, pitaj me?!
— Pitaj, koliko što košta!
566
— Koliko zapada ovaj sapun?
— Šest banica.
— Petrolejka?
— Krunu i tri banice.
I na njegovo golemo čuđenje ne bi ni najmanje sitnice
kojoj u dlaku cijenu nije znala.
— Pa što zamuca, što zaeca, silo nečista, kako ćeš
nepismena trgovinu voditi!
— Nisam, jadna, mislila na cijenu već na ono drugo. A
to drugo naiđe netom Potrka ode, i ne više u Beč.
— Tko će Kohnu na oči! — već u Prag i to zaobilazno,
preko Budimpešte. Na rastanku reče: »Sva je prilika da o
Božiću neću kući navraćati. Ljeto je već na izmaku, ne
isplati se. A i čemu dolaziti kad sam ti po volji Božjoj i
babe Drndaruše i drugo čedo ugradio, a dok je ono u tebi ni
po vražjoj mu ne mogu još jedno prigraditi. Rodi u
blagoslovu, pa ćemo onda. Goji mi Matana Drugoga, čuvaj
kuću i vodi trgovinu, a vodit ćeš je kod tolike upamtljivosti.
Kad dio robe rasprodaš, uzmi Ilijaševa kola pa u Splitu
namakni novu. — Na kraju joj upeli — Jedno mi duboko
urezi u srce, u možđane i u guzicu: čast svakomu, veresije
nikomu, ni rođenoj majci!«
Muko moja, baš u tomu i jest nevolja! Lako ti je
poslovicu u pamet, ma ded je u srce! Kad ti dođe majka
rođena i probere malo masti, malo ulja, malo sapuna i
petrulja i štogod drugih prdosija, pa se u njedra maši, izvadi
rupčić i na njem uzlić odveže da koji krvavi banovčić iz
njega povadi, ded stisni srce pa gukni: »Istresi to sirotinje,
majko!« Je, u boga!
567
A, eto, baš majka i baš onako — više na krpici nego na
rupčiću — uzao razvezuje, one sićušne banovce triput kroz
prste provlači kao da se s porodom rastaje:
— Uzmi, kćerkice, nismo mi sirotinja već dobrostojeći
prosjaci od zanata. Usto je u nas, Bogu hvala, i nešto malo
stanja, trideset ovaca, sedam koza, vol i kravica... čak i
jednog psa za sevap držimo!
— Majko, Majke ti žalosne, srce mi ne čupaj i, svetoga
ti Lovre na gradelama, kožu mi ne prlji. Da cijeli dućan
uzmeš pod ruku, ne bi se naplatila ni za mlijeko iz jedne
sise!
Potom dođu Potrkine sestre, Ljuba i Matija i SlavaPelintrava:
— Nevjestice naša... — i one krpice driješe, pa iz čvora
kao iz lokvice banice puljkaju.
— Zaovice moje, ne izazivajte Boga, ni, što je još gore
od Njega, pogane seoske jezike... Kako ću uzeti od vas, od
tekućice krvi Matana svoga... — kuka Nuša, pa se rukom
iza sebe maša — Nego, zaovice moje, ponesite dječici
šačicu bombona, nek im je od ujne.. Nije to: zaveži u krpicu
kockicu šećera, pa kroz krpicu siši, već pravi bomboni
šareni, nek se dječica jednom u životu oslade... moj je
Matan na sve mislio.
Onda naiđe Kata djevera Andrijice, pa veli:
— Jetrvice moja, čast ti svaka na dobru i milostivu srcu,
ma meni moj Andrijica upelio, pripelio i na dušu metnuo,
da od djevera Potrke ni zrna soli na dar ne uzimam.
— Jetrvice moja — uzvraća Nuša — ako su braća
budalasta, nek je u nas pameti. Valja razumjeti i muhu na
izmetu, pa razumi i mene i Andrijicu. Ti mu, seko, reci da
568
si mi novce dala, a meni ih nemoj ni nuditi, jetrvice moja,
sunce moje razumljivo...
Onda naiđe Marača Škorina, sirotinja u nebo vapijuća.
Ne traži ni meda ni ptičjega mlijeka, već dva zrna soli i kap
ulja. Gdje će je pustiti da se zalaže soparnom prgom i
neslanom purom! Nebo, otvori se, zemljo, prosjedni se!
Pa ti dođu Bekuša, Skenderuša, Gaćuša, Ždrokuša i
druge žene nadničarske:
— Nušo moja, dušice milosrdna, ne mogu djeci, i sama
jedno imaš, u blagoslovu ti bilo, a drugo ti pod srcem kuca,
ne mogu djeci ono nezačinjena jada... Sve će ti moj
podmiriti, do banovca i krajcara, dočim se iz primorja
vrati...
— Ne mogu, žene moje, Matan mi je upelio i na dušu
metnuo...
— Hajde, bona, kao da on mora sve znati i doznati,
čovjek je a ne babetina!
Ded jednoj učini a drugu odbij! Ženama nadničarskim
pridružiše se i one čobanske: »... dok ne prodam šilježe na
Zadvarju... dok mi se tele ne ugoji... dok ne smaknem
vola...« Neke su pošteno vraćale dugove, a druge ih
odgađale do nove nadnice, do novog šilježeta i jalovice. I
sirotinji ulja treba, a novca ni za sol.
Istini za volju, bijaše i onih koje su gotovinom plaćale
vjerujući onoj: dugovi — zli drugovi. Međutim, jedine koje
su vazda plaćale bijahu žene torbarske i galantarske, i ne
zato što su strepile pred dugovima, već što oholost bijaše
jača od pohlepe. O, sve bi selo avkalo i od avkava lajanja
tutnjilo kad bi saznalo da se koja udužila. Ode sila na
dugove! Plaćale su. Kad ne bi imale novaca, ne bi u dućan
ni zavirile.
569
Radije su gladovale i soparnu raštiku mlavile, nego se
dugovima sramotile...
Ubrzo se javi i još jedna vrsta potrošača-neplataca. Prva
dobaulja baba Smuljuka, o kojoj se šuškalo da se potajice i
pod bačvu zavlači.
— Takvo ti je sjeme Evino, kćerce moja, baš takvo.... u
nevolji se i hromu đavlu za štaku hvata, a u bijesu i anđelu
nogom u guzicu. Kad je trebalo ne bî bolje od babe
Smuljuke! »Do Sudnjeg ti dana neću zaboraviti samo mi
utrobicu otvori, sunce moje, babo Smuljuko!« A baba
Smuljuka u brdo i planinu, na tabanima i koljenima, pa
skupljaj kozlac i mlječiku, dupčac i ivicu, smilje i kovilje,
glogove bobice, vilinske kosice i stotine otajnih trava
pomoćnica, kuhaj sočiće ko sve vještice, i moli molitvice ko
svi đavli pakleni... A kad se utrobica otvori, pa dođe jedan
dječačić, a i drugi, eto, na putu: »Bog providio, Matan
ugradio, a ti, babo Smuljuko, smuljni mi se s očiju i s
pameti!«
— Nisam, pomoćnice moja, nisam ni smetnula ni
smuljnula, već... ti ne pitaš, a ja, jadna, i ne znam što ti
treba...
— Ne znaš? E, ne znaš! Može biti da i ne znaš. Ded
pogledaj pa ćeš znati: módra zakrpljena, pregača ko da su
po njoj bijesni ždrepci kobile naganjali, a u šudaru na glavi
sve baje od svijeta gnijezda savile...
I tako dolažahu jedna po jedna dok ih se ne napuni sveti
broj devet. I svaka joj je utrobicu otvorila: jedna molitvom,
druga postom, treća zavjetom, četvrta travama i korijenjem,
peta u uštipku podmetnutim vrapčjim mudima i svim
drugim čarima i čarolijama... Bože, oslobodi!
Kamo krenuo i kako god okrenuo, muktaša i veresijaša
kao pljeve na gumnu... A s takvim kupcima ni svi Žudije,
570
svi Grci, svi Potrke ovoga svijeta ne mogu trgovinu voditi.
Što su dani obilnije kišili, to se sjajni dućan »I ptičjega
mlijeka...« sve više sušio i police bivale sve krezubije.
Kad se podzimu naredne godine Potrka vrati iz Češke,
samo se uhvati za kose i riknu kao ranjen medvjed:
— Kohne, moja Kohne... dođi i vidi što sila nečista
učini od tvojih petnaest tisuća!
— Matane moj, srce iz njedara, nisam li ti, jadna,
besjedila, da ovo nije za me niti ja za ovo!
— Muči, da ne promelju mlinovi Božji, dosta će ti biti i
Matanovih! Kad se arči nek se arči! Ti dućan, ja ću dvore!
I bijesan tako, više odleti nego otrča popovoj kući i
zviznu šakom po stolu da je don Petar s cijelim slabačkim
tijelom odskočio:
— Hvataj, pope, divit i hartiju i bijelo pero od labuda,
pa mi šaraj knjigu šarovitu baš na ruke caru prisvitlomu...
— Smiri se, bolan, Matane, i ponajprije kaži što te muči.
— Ništa mene ne muči, već piši knjigu Franji Josipu ili
komu ti drago, a iskiti je ovako: »Ja Nuša, sila nečista... i
sve tako, što joj po umnosti pripada i pristaje... osim jedne
sobe i kuhinje sve ostale cijele, vascijele i sveukupne dvore
Matanove poklanjam zemlji i državi s tim da mi ih u školu
prometnu... a ti, svijetli care, ili kojimugagod svijetli gade,
šalji učitelja da nam djeci pamet otvori i u nju ubaci ako ne
slova ono barem svete brojeve trgovačke. Amen.«
Pop iskiti, car pročita i posla učitelja, a Potrka odnese
drvenu ploču u Split, pa je sutradan ponovo donese i na
staro mjesto pribi. A na ploči je pisalo: »I ptičjega mlijeka...
Pučka škola Matanova«.
— Da mi djecu ptičjim mlijekom pojiš — poprijeti u šali
učitelju, pa zareža na u se skupljenu Nušu — A ti, silo
571
nečista, kose čupaj dok ti se ne vratim. Ode Matan u zemlju
češku, prosvijećenu, brate, i punu mirisa kučkanskoga...
Ali kad se zametnu korpom i prekorači preko praga,
najednom mu koljena cimnuše i nažao mu dođe, pogotovu
kad za sobom začu jecaj prigušen i u suzu zavijen. Okrenu
se, zagrli Nušu, u kose joj suzu obrisa, pa je junački cjelunu
u oba obraza:
— Utr suze, silo nečista, samo ti se šalim. Evo ti me
opet o Božiću, slamaricu dobro protresi, zbit ćemo je do
kamena...
On se osmjehnu, ona obrisa suzu.
572
UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA
Hradčany se povisoko ispeli, galantari još poviše, te sa
zvonika svetoga Vita pasu oči po kulama i tornjevima
praškim, a Šimaga Mali svaki čas dahne pa uzdahne:
— Lijepe li šume od ćulaka! Bože moj, da ju je u
Krajinu presaditi, svu bi je prekrilo.
— Vrane ti mozak ispile — kori ga Kozmuz — kud bi
onda puži plazili, gdje slavići pjesme učili!
— Vrag ti puže i slaviće i cvrčke uzcvrčane! Ma nȕ
gledaj Vltavu, gledaj kučku jednu, kako grad grli i opasuje,
kako mu se umiljava, kako ga miluje, kučka razvratna!
Gledaj Matane...
— Ma što ću gledati, Gospe ti blažene — srdnu se
Potrka — Nije naše za gledanje već za prevrtanje, pa
prevrći jal krune, jal babe! Uh, drž' der onu širokulju na
trgu, jež li je, okruglica li je... — dlanovi mu se sami od
sebe okrenuše k zemlji, baš kao da je okruglica pod njima
—... zavaljuškaj, pa ubodi!
— Vazda li su ti pogrde i u oku i na jeziku!
— Jesu i na čem drugom, Šimaga Mali, jade veliki! Ti o
žensku ni koliko hodža o misi! Bukaru niz grlo a da ti
573
jabučica i ne zaigra. Bolan, stručni ljudi kap vina na jezik,
pa ga po svem nepcu razmazuj, pola dana ustima mljackaj i
uživaj! A tebi kad pripne, velju, bukaru niz grlo, odsponji
hlače pa u kakvu kurvetinu... đava' slasti!
— Ti baš kao da se poštene nismo ni okusili — uvridi se
Skočimiš — a mi i kurvu u neku ruku opoštenjujemo. Baš
kad o Šimagi... eno ti prekjučer, na moje oči, kod Karlova
mosta zaustavi jednu smuculju, pa se triput obliznu i upita:
»Po što si, ženska glavo?« A kad ona spomenu tri krune,
obliznu se još jednom, jabučica mu baš meraklijski zaigra:
»Dat ću ti svih pet... samo mi se malo brani, dušo
nebranjena!« I branila se, je li, Šimaga Mali?
— Branila se, ne branila, kurva ostaje kurva, a poštena
poštena — nemilosrdno zaključi Potrka.
— Ti opet svoju ko i kukavica »ku-ku«! — nemoćno
iskrenu oči Šimaga Mali — Kao da nikad nismo ni jednu
poštenu... samo su ti poštene dvaput skuplje, a kad umočiš
razlika ti je taman tolika kao između vruće pure s hladnom
varenikom ili hladne pure s vrućom varenikom: u svakoj ti
kašika jednako stoji. Ovo ti je naše pogrde kalup svakom
opanku.
— Tako je govorila — uskoči Skočimiš — i ona
okopoljka kad se udade u Ršćevane: »Bože moj... eto, ja iz
Zmijavaca, on iz Ršćevana, i opet jedno u drugo ko da nam
je kuća do kuće, pa od rođenja mjeru uzimali, paše li,
paše...«
Kad smijeh utihnu, Šimaga Mali svoju nastavi:
— Kažem vam, ljudi, plati pa si miran: ti čist, ona
poštena, nitko te neće vući za skute ni svoju košulju na tebi
pipati. Tri krune, tri krune. A čestite kučke prijetvorne,
misle ako su se uza te opružile, da su ti nebesa poklonile, pa
jaz-nezajaz zja od jutra do sutra: te krčmice i kavanice,
574
gaćice i čarapice, bluzice i haljinice, narukvice i prstenčići...
Muči, jade, od čestite skuplje kurve nema!
— Gospe mi, tako je — od srca će Skočimiš — kad se
sjetim one svoje Frau Anne iz Beča... Muko slavna, volio
bih cijeli život dijevcem ostati nego još jednom sve to proći.
Nikad dosta nezajaznici. Bacio te njoj u postelju ili turanj za
masline, ista stvar. Pa kad te isturnja do kraja, da te bar
pusti s mirom! Ovo! Tek se tada kučka razigra, vija se i
svija, škaklje te po uhu i trbuhu, a bali gdje stigne, cmače i
mljašće: »Volim te — Voli me!«... muke žive, Isusove.
— Ja sam opet imao jednu — prihvati Šimaga Mali —
koja bi u Boga đavla izmatala. Danas rođendan, sutra
imendan, preksutra majčin dan, zaksutra ocu dan mrtvi,
ishodnji...
— Tko vam je kriv da kučkama dajete više od onoga što
vam Bog dade da im dadete — nasmija se svisoka Potrka.
— A ti ne daješ?! — zaškilji zlobno Šimaga Mali.
— Ne kažem da ne bih dao, ali kadgod kakav darčić
ponesem, Bog preda me, pa mi pamet smete. Evo, danas je,
napriliku, Konstanciji Besserovoj, uspaljenici mojoj, sveti i
časni rođendan. Baš zamjerih zlatnu narukvicu od pedeset
kruna. Pan Prohaska dat će mi je za trideset i pet, kad u
njega ionako svu robu uz velik popust kupujemo... Pođite sa
mnom i vidite kud će je đavli razvijati!
Pošto kupi narukvicu, obgrli pogledom trojicu vjernih:
— Dan je rabotni, nije ga Bogu krasti. Do podne ćemo
poslovati dolikarce oko Tynske crkve, pa ćete se osvjedočiti
da čovjek snuje a Bog određuje — objesi korpu o rame, a
zlatnu narukvicu stade premetati iz ruke u ruku, da se sjaja
nagleda i zveka nasluša.
575
Nisu ni uru švrljali, ni pregršt sitnica rasprodali, kad evo
ti neke gojazne žene. Kako zlato vidje, tako začarana
zastade. Čim do daha, muža za rukav, a muž — bogat
Moravac, sad je li vojni ili civilni, teško je prosuditi, ma
marvinski je trgovac — Potrki narukvicu iz ruke.
— Je li od zlata? — pita žena i već je na ruku meće.
— Od suhog zlata, baš kao i vi, lijepa gospođo —
udvorno će Potrka, a u sebi pomisli: »Zagrize li, Evo,
jabuku, zagrize!«
— Ni bakar pozlaćen — stručno će marvinski trgovac,
od nabrekla novčanika i pamet mu nabrekla.
— Čudim se, gospodine — ponizno će Potrka — da tako
bogat i uman čovjek, sirotinju pred svijetom kudi i
narukvicu od čista zlata...
— Bakar! — intači se Moravac, pa intači.
— Kad ste baš upeli, gospodine, da mi obraz ocrnite,
moram ga oprati ili vaš ocrniti. Ovo bez oklade neće proći.
Vi deset kruna a ja dvadeset, pa ćemo k zlataru kojega sami
izaberete. Je li pošteno, narode?
Narodu je sve pošteno samo da se nešto događa.
Moravcu uzmaka nema, te pođoše zlataru, pa još k
jednomu. Kad i treći potvrdi, Moravac teška srca rukom u
džep, pa gnjevno leđa okrenu. Kud ćeš, majčin sine? Zar ne
vidiš da ti je zlato ženi za dlan prionulo?! Ne otimlji se,
lojonjo, ni vrag se ne ote ženinu cupkanju! Što prije rukom
u džep, to će prije mir u srce.
— Sad vidjeste ljudi — kasnije će Potrka svojima —
kako me Bog čuva od uspaljenica, čim im štogod ponesem,
odmah ti pošalje kakva Moravca da mi iz ruke ujagmi.
Jadna moja Kosta i opet će svoj sveti i časni rođendan bez
dara prokuburiti.
576
Kosta, zapravo Konstancija Besserová, trostruki doktor
znanosti, bijaše onakva kakvom je kasnije opisaše njen
najvatreniji poklonik, besmrtni Jiři Fiedler, i njena najbolja
prijateljica i suborkinja za ravnopravnost češke žene Irena
Wenigová u zajedničkoj raspravi: »... tijelo joj bijaše
svetilište Prijapovo i Triphalosovo, pogled mač
Aleksandrov, krv vrući koktel žudnja Messaline, Agripine i
Elizabete Báthory što se kupaše u krvi trista zaklanih
djevica. Pore na njenoj pohlepnoj puti nalikovahu lišću
mesožderke, jao si ga kukcu do kojega dopre i najsićušnija
čestica putenog njena zova, opojna i kiselkasta. Kao što
pravi pilac ne pije već jede vino, tako je i ona jela ljubav,
jela svom ludom kožom i sluzokožom, plućima i želutcem,
šarenicom i bjeloočnicom. Među njenim neizbrojivim i
svim ljubavnim vještinama uvještenim ljubeznicima bijaše i
tamo neki divlji Hrvat satirskog tjemena i međubočja i
sasvim primitivne seksualne kulture. Svi smo se čudili da
Kosta baš tog divljeg Hrvata uzdiže iznad svih majstoraljubavnika, pa i ponad onih francuskog i talijanskog tipa.
Zašto? Sama nam dade odgovor u jednom od svojih
najsjajnijih proglasa: »Uz mekoputna razvratnika žena
postaje samo roba, sredstvo razvrata i muškarčeve
samovolje. Oslobođena se žena mora uzdići iznad
omekopućena mužjaka i zagospodariti nad iskonskom
divljinom nasrtljiva jelena...« A Potrka vazda nasrtaše baš
kao jelen, nerast i pastuh u jednom biću, pa tako nasrnu i na
njen časni rođendan netom mu nasmijana otvori vrata,
nasrnu ne štedeći snage, ne stideći se krika ni urlika, koji su
iskonskom divljinom prodirali iz njegova tamna grla, kao da
prodiru tamo negdje iz prapočela putenosti začete tko zna u
kakvu praživu. A ova učena žena, izvanredna uma i
profinjena duha, ova uzorita borkinja za ženska prava i za
netom zapisanu seksualnu prevlast nad mužjakom, prepusti
577
se kao plaha košuta i kokoš oborenih krila, presretna što
može nositi težinu mužjaka i povesti se za njegovim ludim
zanosom stvaratelja. Razotkri bedra, otputa noge i skide
nagupce stotinama zvijeri, neka bjesne i urliču ispod gipke i
nezajažljive kože. Pjesnik bi rekao: brod bez kormila nek je
crvenom vihoru krvi — pa hoće li se nasukati na pješčani
sprud ili smrskati o oštru hrid, sasvim je svejedno, dok traje
prepusti ga ludom užitku njegovu.
Tek kad brižni susjedi, — misleći da se nadomak
njihova uha krvavi zločin zbiva — ustravljeno zalupaše na
vrata, utihnuše vriskovi ljubavnika, istini za volju, utihnuli
bi i bez brižnih susjeda, jer već i posljednja kapljica slasti
bijaše na slamčicu posrkana, i posljednje krilašce snage
nemoćno klonu na jastuk.
Ležeći tako nauznak, ruku pod glavom, činjahu se kao
dvije ispijene pa napuštene želje. Samo bi Potrkine oči
ponekad lagašno preskočile s noćnog ormarića na stolić, sa
stolića na veliki trokrilni ormar i kroz njegova zatvorena
vrata skakutale s police na policu. Različiti skupocjeni
predmeti na časak bi se pojavili kao prikaze i kao prikaze
nestajali.
— U što si se zagledao? — pita Konstancija nekim
neprirodno dubokim, rekao bi zagrobnim glasom.
— Uspaljenice moja, radosnice, eto, gledam puste
kristalne zdjele i vaze, brušena ogledala, svilene haljine i
rublje svileno — baci pogled na njen vrat i ruke — ogrlice i
narukvice i prstenje briljantno kojim sam te toliko puta
naresio.
— Ti si moj najljepši briljant — uzdahnu Besserová, pa
učeno nadoda — Kohinur!
— Ali... uspaljenice moja, radosnice, netom mi pred
očima iskrsne kakva kupovna radost, onako odmah i
578
iščezne, baš kao kad se grešna duša grešnu čeljadetu
ukazuje. Bože moj, kolikih ti se darova nakupovah, a ti
nijednoga ne vidje! A kako bi i vidjela, dušo razbludna, kad
sam ti proklet! Dočim ti nešto kupim, već đavao šalje svog
perjanika da mi uz dvostruku cijenu iz ruke ujagmi. Kakvu
sam ti danaske narukvicu nabavio, za tvoj sveti i časni
rođendan, a onda vrag nanese onog Moravca s babuskarom,
svi je Turci guzatu grebavali... Nema pod nebom stvari koja
mi na dlan padne, da odmah s njega i ne otpirne, da se
odmah u grebeni novac ne prometne. Tako ti od mene slaba
korist u darovima.
— Od tvog mi vršnjaka ljepšeg dara nema — zaguguta
Konstancija, uvuče glavu u vrat, zaigra, zatrepta onim
vječno okupanim i vječno žednim modrim očima.
— Kad je tako — predade se Potrka — 'ajmo još
jednom uz pomoć bož... vražju, vražju, jer ovo je đavaoski
posao!
Bijaše slatka valjuškanja u širokoj postelji uzorite
Konstancije Besserove, bijaše izletića i plandovanja po
Petfinu, Višehradu, Prošeku i Biloj Hori, bućkanja po
potočićima, bućanja po djevičanskim livadama Letne i
sladostrasna nosanja s panom Prohaskom, koji se, uza sav
sužen pogled vazda nepovjerljiva miša, ipak koračić po
koračić približavaše mirisu pečene slanine u mišolovci. O
moj Škiljo iz Zagvozda...
Velim, bijaše javne radosti, ma i skrovita jada. Pod
težinom korpe ramena im se sve više krivila, od duga
hodanja i stajanja noge sve više natjecale, tabani se slijegali
i sijevalo u križima. Bijaše mnogo više posnih nego mrsnih
dana, posnih i u poslu i u tanjuru, i sve više pisama od
kuće, pisama u kojima se molilo samo otajstva žalosna...
dok se u njihovim pismima kući molilo samo radosna i
579
slavna. Potrka ih je tome još u početku naučio: »Na svakom
je putu i ruža i trnja, palmina granja pod poplatima i teška
križa na ramenu. Trnje i križ, to su, brate, samo tvoje stvari,
pa ih skrivaj i od sama sebe, a ružama i palminim granjem i
u snu maši, nek svijet vidi, nek ti marva pozavidi!«
Zveckaj krajcarima kao patakunima, nek zja i zija od
čuda kukavelj prosjačka, čobanska i nadničarska gledajući
kako svjetski čovjek svjetski na prstima hoda! Gledaj,
majčin sine, cigansko kopile! Žvali žuti jed zavisti! Tebi je
čudo jedno i ovo što brčkamo kad kući dođemo, kad u
Miškovoj krčmi ili po okolišnim dernecima streskamo koju
čašicu ili bačvicu vina, kad od dvije oke pečenoga gricnemo
zalogajčić, a ostalo psima i vašoj gladnoj dječurliji! Jadna ti
troška u ovim stajama i pojatama! Da vidiš u svijetu, brate
rođeni... nisu to krčmetine, već hoteli i barovi, lokali noćni
u mramoru i ogledalu, stropovi zlatni, stolci carevi dušeci, a
svjetlo kako ti godi: jal žuto, jal crveno, jal modro, jal kako
ti duši milo... Ti za stolom, a pred stolom deset svirača
milozvučnih — vrag ti gusle o guzicu prebio! — oko tebe
deset gologuzih pjevačica i plesačica — jedne ti pjevaju,
druge ti se uvijaju, a onda skok poskoči: dvije na koljena,
dvije na ramena, jedna jal na kiku, jal na golo tjeme... a ti,
rođo, štip1ji i za sisu i za guzicu, o radosti đavaoska... I tu
se, brate, može svjetski sharčiti, je li vol — vol! Je li stanje
— stanje! Vama je čudo što Matan Nušu i ne ukori zbog
dućana. Vraga će je ukoriti, kad je po tri takva za jednu
noć...
Dobro su znali da je mnogo uvjerljivije hvaliti drugoga
nego sebe, te bi vazda o trećem govorili: »Sjećaš li se
Đimaga, svetoga ti Šimage, kad ono Galeša Šantin slumpa
šezdeset i devet kruna, tri vola petaka, neba mi nebeskog,
zbog one kučke Kunigunde...«, a Galeša opet: »Sjećaš li se,
Skočimišu, kad ono Matan... uze dvadeset i četiri svirača i
580
trideset i šest plesačica... dvije tisuće kruna, očinjeg ti
vida...« I tko će onda saznati da nijedan od njih nije u bar ni
zavirio — osim Potrke, kojega triput odvuče učena bećaruša
Konstancija Besserova, pa: »Bećar pije, bećaruša plaća.
Bećarušo, ostat ćeš bez gaća!« — da su se hranili
knedličkama u stanodavke, a samo bi se nedjeljom i
blagdanom pokusurali i odojka zavrtjeli negdje na rubu
grada, i to za lijepa vremena, a za kiša i vijavica naručili bi
obilan objed »U kaliha« (»Kod kaleža«) u krčmi koju će
kasnije Švejk ovjekovječiti.
U ljetu treće godine, taman kad Potrka bijaše zadobio
potpuno vjerovničko povjerenje pana Prohaske i kad se u
Češku bijaše prebacilo još tridesetak galantara, sav usopljen
uleti »U kaliha« prečisti Kozmuz noseći u ruci pismo kojim
je valjda od Prašne brane mahao:
— Matane moj, čitaj, čitaj svih ti velikih sakramenata,
veliko se zlo sprema! Cišćani i Lovrećani udariše na
njemačku državu! Prepišat će nas!
Potrka mu istrže pismo iz ruku, preleti ga okom, pa se
stade od srca smijati:
— Gnjide ciske i lovrećke! Na kakvu njemačku državu,
Kozmuze prečisti?! Vidiš li da odoše u Bavarsku? Nuder, u
Bavarsku! To ti je u Bosnu, prečisti! U München, a? Nuder
u München! U Kupres, prečisti! Nuder u Kupres! Kud
udara, Kozmuze prečisti, kud udara care Sulejmane: na Beč
bijeli jal na Kupres crni?... Hajde, Gospe ti blažene, ako ćeš
na carstvo, onda u srce, brate, u srce kopljem ubojitim!
Puške imate, a streljivo će Matan u pana Prohaske... Na
Berlin! Na Berlin, braćo!
— Na Berlin! — potresoše se zidovi krčme »U kaliha«
mnogo prije Švejkova »Na Beograd!« Sigurni u sebe kao
Napoleonova laka konjica, već vidješe prijestolnicu i
581
carstvo pod nogama, a pobjednička ganga zaori u krčmi, pa
odskakuta od kupole do kupole, od tornja do tornja, dok ne
obiđe sve zlatne krovove zlatnoga grada:
Moj Vilime, odoše ti novci
dočim stignu iz Krajine momci!
Pošto dvostih odojkaše desetak puta, pomalo im se i
ogadi, pa zamukoše.
Prečisti Kozmuz prvi probi tišinu:
— Tko li bi što drugo mogao iskititi?
— Ne bi li bila dobra ova? — poskoči Skočimiš sav
zažaren iznenadnim nadahnućem, pa zaganga:
Biž', Vilime, iz Brlina grada,
iđe na te Matanova garda!
— Đava' ti grlo odnio, brže li propjeva... — zadiviše se
mnogi.
Rastanak s uzoritom Konstancijom Besserovom bijaše
više nego ganutljiv. Nakon cijele noći krčenja i duboka
oranja, iznuren je Potrka poljubi u čelo, pa se pobožno
prekrsti:
— Neka nam Bog grijehe oprosti, uspaljenice moja,
radosnice, — jedino je nju nazivao radosnicom — a ja se,
za pokoru, punih četnaest dana neću nečistu žensku ni
primaknuti taman da se gole poredaju odavde do Berlina.
A Konstancija Besserova, taj neprispodobivi borac za
ženska prava, obrisa suzu, pa će glasom velikim Ivane
Orleanske:
— A ja ti se kunem, da ću još danas, kao uspomenu na
te, bar trojicu praških gospodičića tako iscijediti da pet dana
neće ruke od križâ odvojiti.
Bijaše to ljubav neponovljiva.
582
KOD KUĆE SE DRUGE GUSLE ČUJU
Dok šimaga Mali, više ponosan nego istinski ustravljen,
jaučući kliče: »Velika li grada! Široka li carstva! Tko li će
ga pregaziti! Tko li će se u koštac s neznanim delijom...«, a
Potrka ga razumno hrabri: »Nema ti ni delija, ni neznanih!
Sve ti je to jad svakidašnji, potrkušci i golaći, brate... pa ti
velju, sve mi ljude gledaj kô dijete djecu na općinskoj
livadi, majku im nabijem i sestru pričepim kô i svoju
širokoguzu Gretu... o Greto, rajska slasti, što mi ruke nisu
dvaput duže da te mogu opasati i u sežanj sabiti, pa nabiti,
drhtuljo moja od najbolje švapske hladetine... muko slavna,
Šimaga Mali, zar se nikad ne upita: u kakva li sve
čudovišna mesa dobri Bog ono šuplje pogrde ne uvija?«,
dotle dolje u Krajini pristupaju Nuši one iste nadničarke —
što sa slatkastim smiješkom i sirotinjskom suzom slavni
dućan raznesoše, kao ljuti mravi prčiguzi, do zrna prosa —
pristupaju s himbenom sućuti i Judinim poljupcem, da joj
stavljajući melem na rane, tek zametnutu krastu surovo
odvale:
— Ne uzmi k srcu, seko, to što Matan trgovce pljačka.
Nisu ni oni s Božjom već s vražjom molitvom blago stekli,
pa je pravo da i njih tkogod operuša. I nije samo Matan,
583
seko, ima tu i drugih čerupavaca, i Cišćana, i Lovrećana, i
Studenčana... uzmi na veresiju, pa im soli na rep kad je sve
stanje i imanje jal na ženi, jal na ćaći, jal na braći, kano i
Matanovo na tebi. Pa kad dođu suci i robači, mogu im s
kravlje vunu obrijati! Samo ti, seko, u miru i blagoslovu
oteto žvači i Gospi sinjskoj zavjet učini, da ti se Matanu što
zla ne dogodi, jer se čuka, seko, da će ga prokleti Žudije,
kad se već ne mogu naplatiti, strpati u tamnicu, u Istriju na
pet godina, rano ljuta. Ma i to će se prodeverati kad su
bječve nabijene i nasigurno sklonjene... Jedna otiđi, druga
dođi:
— Ne uzimlji k srcu, seko, ne grizi se iznutra. Jednako
ti muško i pašče: svakoj kučki nosom pod rep! Kô da i moj
ne bi kad bi se primorkinje kucale! Ma one tvrde kô i naše:
neće tuđu ojicu u svoju ralicu. Ako ti uđe, u bunar, seko! Pa
da se koja i smiluje, što bi ono moje nevolje?! Lako tvomu
kad cijeli dan s ono korpe kô paun šetucka, pa o čemu će
misliti već o tom, da u kakvoj rupi ohladi ono uspaljene
pogrde! A što će mom kukavcu, što cijeli bogovetni dan po
tuđem vinogradu motikom mlati, što će mu pasti na misao
osim sna!... Vjeruj mi duši, gdjekad poželim da i on kakvu
pogrdu badne. Ne kažem, da me ne bi strignulo, ma njemu
je sevap... i ja bih ti učas preboljela baš kao kad te obad
bocne ili breculja pred kišu. S kučkom pio s kučkom se i
popišao: kad ga stresne, opet će ga tebi donijeti, a da kud će
s njim! Zlo ti je kad ti se s kučkom spetlja kô s rođenom, pa
joj i mule ugradi: po mužu tvoje, po majci kučkino... pa kud
ćeš?
— Ma što, kud ću?! — smrknu se Nuša.
— O lude li mene — druga ruke krši — ja mislila, tugo
moja, kako ti je sve znano i poznano kad svi cvrčci odavde
do Biorina cvrče da Matan ima u Češkoj kćerkicu, u
584
Njemačkoj sinčića. Ne uzmi, seko, k srcu, Matanovi kô i
tvoji, nek je djece k djeci, grehota je i štene na putu
ostaviti... ma opet: po ocu tvoji, po majci kučkini!
I tako iz dana u dan: jedna sjaši, druga uzjaši, pa veselo
kući šapćući u razgaljena njedra: »O rekla sam joj! O, neka
sam joj! A i je se bila uzgorila, nos do neba, guzovi do
ramena... Uh, što nije i zericu više, što ne podreza pletenice
i ne nabi kapelin, pa sad kad joj ga vjetar odnese da mogu
gledati kako šiša-glava kroz lanetu probija! Gdje si, pusta
silo, pusti dvori i dućani... pusti ostadoše!«, baš kao da te
dvore Potrka ne pokloni njima, da bi se njihova djeca
opismenila, baš kao da Nuša ne sabi dućan u njihove
nezajazne i lupeške guzice! No one svog lopovluka ne vide,
već zataškavaju crva savjesti uvjeravajući se da im još šumi
u ušima glas nebeski, koji je onda, tobože, nesuprotstavljivo
grmio: »Grabi, Ruže! Grabi, Mare! Grabi, Stane! Sve
grabite iz tog prokletog dućana, grabite na dug i nikad ne
vraćajte, jer evo ću satrti Matana i Nušu što se drznuše
iznad sviju vas uzdići i uzvisiti! A kad ih već tarem, bilo bi
ludo da uludo propadne ovo odjeće i obuće, žita i brašna,
ulja i petrulja... Okoristi se mrvičak i ti, sirotinjice moja,
bez koje ni sunce crno ne bi grijalo...« A Nuša bi, u
njihovoj mašti, kao da i sama tu nesmiljenu zapovijed sluša,
odgovarala: »Još uvijek imam sama kô vi sve zajedno,
kukavelji prosjačka!« One bi baš na to čekale, da joj mogu s
pjenastom nasladom uzvratiti: »Svrati večeras, gladnice
naša, svrati na kašiku ječmene kaše, prosjakinjo
Markotina!« i činilo im se da će ona zaista svratiti.
I tako joj iz dana u dan medenim smiješkom usađuj crva
pod kožu dok joj ne usadiše dva tusa i opaka, što joj danju i
noću srce izjedaju. Gdje ćeš tuđu mulad pod svoju?! Ma
opet muževa su, a mušku se drugim aršinom poštenje mjeri:
sadač je vazda čist ma gdje ga zabio, samo su rupe
585
kurvanjske! Neka! Neka i muladi! Možda joj one kurve
majke neće djecu ni poslati, ali... ali ona druga rana ljuta:
ako joj Matana bace u tamnicu, u menlu od kamena, u vodu
do koljena, pa na noge čelik-bukagije, a na ruke teške
lisičine... crni dani, paklom premazani!
Kad o Božiću evo ti Potrke živa, zdrava i slobodna! O,
srce, rebra isprebijaj! Tri mu je dana na ramenu proplakala,
a tek četvrtog dušu otvorila.
— Utr suze, silo nečista, i ne strepi, tu ti strepnje nema!
— Ma svejedno strepim, oko moje! Kad mi te iskopaju,
tko će me, sljepicu, vodati!
— Ne dršći mi, pahuljice svilena — Potrka je i prema
njoj ponekad umio biti svjetski nježan — ne muči se, jade
rasplakani, nitko s tvojim Matanom neće u tamnicu. Nit sam
orobio, nit okrao, već od svog Škilje na dug uzeo, kao i od
tebe one tvoje lupežice što ti dućan razvijaše, i pljevu i žito.
Pa hoćeš li s njima u tamnicu?! Možeš im u prkno puhati!
— Onda si i ti od tih Žudija, kô na veresiju?
— Nu, da kako, srebro moje!
— Onda ta stvar i nije od tamnice — umiri se Nuša. Ali
jednog đavla sputaj, drugi se već uskoprca:
— Nije mi pod smrtnu ranu, ma selo govori da si s onim
pogrdama...
— Nisu to pogrde, silo nečista — obrecnu se ljutito
Potrka — već velike gospođe s koje ih god strane opališ!
— Muško si i ne kažem, i kad već jesi može biti da mi
je i draže da si s gospođom nego sa smrdljivom seljankom...
nego kud ćemo s tolikom djecom kad se i meni utrobica
otvori, a srce mi govori da sam ti i opet zbabna... i lako ti je
meni s mojom seljačkom djecom, a kako ću jadna s
586
gospodskom, kako ću ih oblačiti i hraniti, kako s njima
govoriti i Bogu se moliti...
— Ma s kim to, silo nečista?
— Vidim, jadna, ti me i ne slušaš! Pa s tvojom djecom,
što ih tamo po gospođama ugradi.
— E lude li ženske glave, što li sve ne smurlja i ne
zburlja! Kad bi gospođe djecu rađale, ne bi bile gospođe,
silo nečista!
— A tko onda te gospođe ugradi?
— Gospodin, a ne smrdljivi seljak! A kad izrode jedno
ili najviše dvoje djece, lijepo pokopaju muža, izvade sve iz
sebe i kúcaj se, kučko! Dok djecu rađa i pelene pere nijedna
se vražja uspaljenica ne uspali! Ako se koja i priplodi, ona
ti to brzo iščeprka kô što opaka kokoš vlastito jaje probije,
pa iznova i na suho!
— To hoće reći da ti tamo... i nemaš poroda?
— I kad bih htio, kučka neće.
Nek sad laju seoske lajavice, njoj je srce spokojno.
Vraga spokojno!
Netom Potrka ode, evo ti snova jada i nevolja. Otkad
ono dućan rastepe, Potrka bi joj na zrno soli godišnju
potrošnju izračunao i na banovac novac odbrojio. Ostali
torbari i galantari bijahu mekanijeg srca, a htjeli su izvojštiti
i neku prednost pred Potrkom, te bi ženama viška ostavljali,
pa i preko godine još poneku krunu poslali. Kako torbaruše
i galantaruše prema ostalima još uvijek bijahu u velikoj
manjini, to su im se uzdignute repice nadaleko razabirale, a
one, svjesne toga, neprestance bi njima mahale, u kući
krišom puru žderale, a rižom i tjesteninom u polici draškale
vodene oči sirotinje. Radnim bi danom, kao i sve druge,
nosale módre od domaćeg sukna a na glavi rupce pletene od
587
grube domaće vune, no stoga bi se nedjeljom u novom i
kupovnom u crkvi i oko crkve gizdale, i — kao što utvrdi
don Petar — sasvim na Boga i molitvu zaboravljale. Sve to
gizdanje i ne bi poradi sela — muke ti se pred sirotinjom
kočiti i prčiti — već poradi Nuše, kojoj da padne i na
najubožniji prosjački štap, ne bi mogle oprostiti što je
jednom bila nešto što one ni u snu neće biti: vlasnica
dućana, gospođa. I kad su iscrple sve zalihe bockanja,
nenadano se novi rudnik otvori! Sasvim slučajno Maruka
Prgina pođe nešto poslom u Imotski, pa usput kupi i neke
sitnice za učitelja. Nuši vrag ne dade mira, te joj u torbu
zaviri. Maruka najprije htjede planuti: »Što ti, smrdušo, u
svako govno nos turaš!« a onda joj sotona šapnu nešto
drugo, pa se sva rastopi od ljubeznosti:
— Eto, i za se sam kupila nešto sirotinjice, po
sirotinjsku: šaku soli, kap ulja, mrvicu sapuna, glavu cukra,
pa malo riže i manistre, djeca mi se purom zajazila, pa nek
se malo i oslade. Nije u mene svaki dan mesa i manistre ko
u tebe.
— Ne rugaj se, bona — potiho će Nuša — kad i sama
znaš da mi jedva i za puru ostavi.
— To ovako pred svijetom, a onako... Zna seka da bi s
onim iz bječve mogla dva dućana kupiti, a ja eto,
sirotinjski... malo robice za dječicu, pa i koji bonbončić da
im mrvicu oslačaju gorka usta... drugo ti je ćućati kockicu
šećera kroz krpicu, a drugo gol bombon u gola usta!
Kad uveče, uz pune šake smijeha, ispripovijedi
pajdašicama kako je gospođu trgovkinju slatkasto izbockala,
diže se šćirka Zȅla, a u šćirki stotinu vragova:
— Žene moje, ovako ćemo...
588
Otada gotovo ne bi dana da bar jedna ne prođe kraj
dvora na Prpinoj Glavici — makar je put tuda i ne vodio —
i da pred Nušom ne rasprti torbu obilja:
— A, eto, nešto sirotinjice... — pa niže i niže da na
koncu nedužno upita — A kad ćeš ti u varoš? Lako tebi,
dušnje ti, nećeš sa sirotinjskom torbicom, već bar s dva
konja, i još im štogod u antrešenj!
Kakve konje, majko žalosna, kad joj je i zrno soli u oku
vagati!
— Nu pogledaj, bolja si, i vidi der jesam li dobru robu
izabrala? Jesam je skupo platila? Ti se u to razumiješ, nisi
zaludu dućan imala.
Jadna bi Nuša gledala i razgledala, o jednom i o drugom
sud davala, a najradije bi zaplakala i nogom zviznula o tu
torbetinu, neka se sve razaspe! Ali, eto, bila je takva, plaha i
strpljiva, trpjela je i šutjela, u ozeblu se srcu nadala, da će
novci brzo ispariti i da joj se te proklete i sve punije i
prepunije torbetine neće vrzmati pred očima. U djetinjoj
prostodušnosti nije ni primjećivala, da je taj cic, bez, dimit i
mušulinu već negdje vidjela, da je boca ulja istom
kureljinom začepljena, da su vrećice sa šećerom,
tjesteninom, rižom, bombonima i drugim bogataškim
radostima već dobrano zgužvane, uprljane i izvlasane... riječ
ujedno nikada joj ne pade na pamet, da ove pakosnice svaki
dan jedno te isto i zajednički kupljeno samo iz torbe u torbu
premeću i tek poneki predmetić novim zamijene, da ne
odlaze ni u Imotski ni na Šestanovac, već zorom u brdo, a o
podnevu kroz proložinu i grabovinu na njena vrata:
»Pogledaj, seko, ti si dućan imala i trgovinu vodila!« Kad bi
otišle s nasladom u zmijskom srcu, Nuša bi dugo gledala za
njima i u sebi prekarala i njih i sebe: »Jesam dućan imala i
trgovinu vodila... Ali, nisam ni krajcare rasula ni u prkno
589
sabila, već razdala vama i vašoj gladnoj djeci, gladna,
lakoma sirotinjo! Moje ste okrali i opljačkali, pa mislite da
ćete se ispovijeđu spasiti. Nema spasenja dok tuđe ne
vratite, u bolesti ga pojele! Ali, neka! Duševna sam ja, i nek
vam je s blagoslovom, samo me ostavite u miru! Da ne bi
mog Matana, ne biste ni sirkova kruha imale. Pa opet moj
Matan ima više nego svi vaši zajedno. A što meni ne daje,
ima i pravo, jer kakva sam i opet bi vam sve razdala. Neka
vas! Iskalite vražje srce... samo da mi se, jadnoj, komu
potužiti! Nikom do Boga, ni rođenoj majci! A znala je
džabe i zobnice i torbe, pa i vreće, sad me gleda ko ludu
kćer. Neka! Jednom će sunce i na moja vrata! Glavno da su
mi djeca živa i zdrava... I neka mog Matana! Ja sam
zadovoljna onim što mi daje, nismo ni gladni ni žedni ni
goli ni bosi, sve koliko je potrebno, a što je preko potrebe
grijeh je i pred Bogom i pred svijetom. Zna moj Matan
upraviti... i neka ima one svoje pogrde, isto on voli svoju
Nušu...«
Potrka ju je i volio, istina, na onaj divlji, iskonski način
djeda Kikaša, mužjaka-gospodara. Ona opet bijaše
zadovoljna tom naopakom voljbom, sigurna da joj se u
njegovoj sjeni ne može nikakvo zlo dogoditi. Kad je bio
kod kuće svijao se oko nje snažno poput bršljana, a kad ga
nije bilo ili je njegovu djecu povijala ili je pod srcem nosila;
on je znao da ih povija i nosi, pa kako je ne bi volio!
Tihano je trajala u sjeni velikog muža, kako i priliči
poštenoj ženi, starinskoga kova.
Onda bi opet došla zima, u kojoj se jedinoj istinski
živjelo. S jesenjim oranjem, osim krčenja, zamrzli bi svi
poljski radovi. Trebalo je samo nahraniti stoku i ukućane.
Za stoku je bilo slame i jasenova grma, za ljude kako u
koga, u nekog gole pure, repe, rotkve, raštike i krumpira, a
u nekog, napose u galantara, suha mesa i kisela kupusa,
590
zgrijana vina u drvenoj bukari do rasplamsala ognjišta, da
ugrijano bolje grije ljude što uz vatru slušaju nadmetanje
guslara i junaka s gusala dok mlađarija izvodi stotine
vragolija i smijurija na prhkom snijegu i smrznutoj
mjesečini. Nedjeljom su opet svi torbari i galantari u
Miškovoj krčmi, te se po vazdan budalasto utrkuju: tko će
više uzalud potrošiti.
U tim zimskim danima sve je tako živo i ludo pijano od
vina, pijano od sebe. Neka gleda sirotinja prosjačka i
nadničarska, kako žive odabranici, bolan, ljudi svjetski
obučeni »ko dokturi«, s po desetak olovaka u gornjem
džepiću od jakete. I što smeta da im desno rame visi! Nije
to više primorje ni Hercegovina, maslo, vuna, ulje i kakav
banovac zauzlan u prljavoj krpici, već parusine složene u
kožnoj lisnici, nije to zgoljni prosjak, već samostalan
čovjek, nezavisan trgovac, a pred njim cijeli svijet do svog
krajnjeg kraja, golemi svijet stvoren samo zato da iz njega u
Krajinu teku fiorini i patakuni galantarski, dolari
amerikanski, iseljenički, franci francuski i belgijanski iz
»mina« triput dubljih od najdublje jame. O podiglo se,
podiglo, pa opet je mnogo više čobana, nadničara, prosjaka
od zanata i od nevolje, nego ovih što zdrav novac potežu.
Netko će sumnjičav upitati: »Kad Potrka tako sjajne putove
otvori, što svi za njim ne poletješe?« Za svaki posao treba
početni krajcar, a u kući ni prosena kruha! Založi
djedovinu! Oči mi iskopaj, ali ne kreći u djedovinu! Raspi
stečevinu! Stečevine ni za podlanicu! U to doba don Petar
zapisa:
»Svijet se sve više posuvraća, sve se više odvrće od
Boga, sve više, u nerazumnosti svojoj, lijepotu djela
Njegova uništava. Gledam, na priliku, cvijet. Bog ga stvori
da cvjeta, da se množi i da se svijetu smiješi. Kako se sam
ne može množiti unajmljuje pčelu da mu raznosi pelud i
591
polen, kakoli se već kaže, te joj pošteno trud nadoknađuje i
medom nadnicu plaća. I tako sve u strahu Božjem on se
pčelom množi, a pčela od njeg živi. I dobro je dok je
razuma, dok je pčela i kukaca. Nu, nadođe koza. I što čini?
Obrsti i cvijet i list, i tako potamani sve buduće cvjetove
koji bi iz ovoga ponikli. Što ćeš, valja i kozu razumjeti, da
ne uništava cvijet, uništila bi sebe, i to mu dođe kao krv u
samoobrani. Napokon eno ti čovjeka! I što čini? Otrgne
cvijet, pogleda ga, pomiriši, neko ga vrijeme brlja po ruci,
pa ga na put baci. I tako ubija cvijet i sve cvjetove koji bi iz
njega mogli proisteći, a da sam nikakve koristi nema. Kažu,
osladi se bojom i mirisom, što je pakleno izvrnuće i
oskvrnuće, jer je živa i sveta bilinoslovna istina: od trenutka
kad otrgneš cvijet, mirisa je sve manje a boje su sve
bljeđe... Nisam jednom gledao kako dijete zadivljeno
promatra ružu i šapće djetetu do sebe: »Vidi kako me
gleda!« I nije to izmišljaj ni slika, nego nepobitna činjenica:
dijete zna da je cvijet vedra duša i mirisno oko svijeta... i da
to oko gleda, gleda sa stotinama iskričavih zjenica i čudesno
obojenih šarenica. Poznato je da biljke, po ustrojstvu svome
očinjeg vida nemaju. Pa čije li su ono — u tučcima,
prašnicima i laticama — čije li su ono zjenice i šarenice?
Razuman je odgovor samo jedan: to su oči mojih sićušnih
dušića, koji prebivaju u svakom cvijetu, po stotine ih u
svakom cvijetu! Dočim cvijet otrgneš i presiječeš otajne
sokove iskona, moji dušići stanu bježati, a sa svakim
dušićem odlaze po jedne šarenice, po jedan miriščić
duhovni, pa stoga boje blijede i mirisi nestaju, a ono što od
cvijeta ostaje postaje glib kao i sve što je zemaljsko i
đavaosko. Glib je djelo đavaosko, iz kojega Bog umijesi
tijelo čovječje i u nj udahnu svoju božansku dušu, svoj
oganj životni. Bog je oganj (grm gorući Boga oca,
zasljepljujuća svjetlost uskrsnuća Boga sina i plameni jezici
592
Boga Duha svetoga!) i oganj se može samo Bogu prepisati.
Stoga je krivovjerno i bogumrsko govorenje da je Pakao
sazdan od ognja! Pakao je glib smrdljivi; gehena je smrad
skupljen od svih usmrdljenih rana svijeta, skupljen, pa
zbijen i ustupan. To dobro znaju moji sićušni dušići, koji se
nadniješe nad vrata paklena i zagledaše se u mračnu dubinu
usmrđena gliba. Oh, kolike li mi čudesne tajne otkriše moji
mali duhovni vragoljani s kojima proživjeh duge godine u
slađanim zagrobnim otajstvima!
Umjesto da sve više uranja u svoje prapočelo i priklanja
duhovno uho otajstvenim zvucima što sve snažnije breče iz
njegove vječne domovine, čovjek to uho sve više prislanja o
zemlju iz koje ništa do brboljenja i burbotanja uzavrela a
studena gliba, u koji polagano ali postojano sve dublje tone
i propada.
Premda su čobani, prosjaci i nadničari u golemoj većini,
ipak su i među njima malobrojni oni koji pristupaju misi na
starinski bogoljubni i bogobojazni način raskajana carinika.
Sablazan je velika i žalostan primjer nije bez učinka. A
primjer torbara i galantara više je nego žalostan. Ne kažem
da se odvrnuše od Boga — uz njihovu obilnu pomoć
popravih crkvu, u mokro ogradih groblje, podigoh nove
župne dvore, a i za svoje umrle po desetak misa plaćaju — i
da na svetačnu misu ne dolaze, nu bolje bi bilo da ne
dolaze, jer ih na to ne nagoni vruća želja duše, već strah od
pakla, običaj i oholost prčevita. Nije dovoljno slušati misu
cjelovito, već i bogoljubno. Tko ih u dušu ne zna, mislio bi
da i oni tako rade, jer čak i šutljivije od drugih propovijed
slušaju, glasnije misne pjesme pjevaju, vidljivije koljena
sagibaju, skrušenije poniču očima i žešće se šakama u prsa
bubaju. Nu kakva korist kad je sve bez soka, te od svega
ništa ne ostaje između njih i Boga. Oni samo upriličuju
veliku glumu, e da bi ovi moji pobožni siromasi vidjeli
593
kako to oni s Bogom izbližega razgovaraju, prisno kao sa
starim prijateljem — svjetski ljudi sa svjetskim bogom.
Dok, na priliku, moji ubogari u iskrpljenim, poderanim i od
luga posivjelim hlačama na promaju, kleknu bilo gdje i na
oba koljena, dotle oni najprije laktima poture i od sebe
odbiju te ubogare da im ganjc-nova odijela ne uprljaju,
potom otmjenom kretnjom po dva i po tri svilena rupčića
pažljivo razastru po podu, zabace nogavice ustranu, a onda
jednim, samo jednim koljenom kleknu na te mekane i čiste
rupčiće. To urodi time, da i ovi moji sirotani — koji se kao
i galantari prstima useknjuju i rukavom nos brišu — pod
iskrpljene i zamazane hlače rupčiće podmeću; istina, to i
nisu rupčići već neporubljene krpetine istrižene od
iskajišene košulje ili odbačene ženine módre. I sve jedan
pogledava drugoga: koji će zdraviju krpu pod koljeno
domjestiti, koji će šesnije kleknuti, šesnije ruke sklopiti i
oči iskrenuti, koji razgovjetnije molitvu izmoliti, te misleći
na način zaboravljaju na bit i posvetilište molitveno. I tako
se — o luda li besmisla! — upravo molitvom od Boga
odalečuju. Kud nas to vodi i kamo će nas dovesti? Moji mi
dušići neprestano šapću: »Evo bo se zemlja zapari, uzdiže
se maglica srdžbe Njegove i zbi se u tmast i crn oblak, koji
će se rastvoriti i pustiti strašan povodanj što neće prestati
dok svaku grudicu zemlje, svaki komadić kamena ne
raskvasi do žitka blata. A poludjeli čovjek, umjesto da se
ispne na vrhunce ponad voda, silazit će na polja i u blatu
kopati rovove spasenja, i krtičjim rovovima bit će prošarane
sve ravnice i doline, i ti će rovovi biti razbojište njegovo, a
ujedno i njegovo svezemaljsko grobište. I podavit će se
tušta i tma naroda, jer će Gospodin poslati kiše olovne uz
grmljavinu i tutnjavu zaglušnu. A oni koji se ne budu
zatekli ni u blatu ni u rovovima blatnim, već se nađu
šćućureni na kakvu oguljenu drvetu bit će drugim pošastima
594
udareni, i živi će zavidjeti mrtvima. A taj dan nije daleko...«
I ne bi daleko.
595
I POLOŽIŠE GA MEĐU ČETIRI ČEMPRESA
DO PREDŠASTNIKA NJEGOVIH
— I baš licem na lice na moj pedeseti rođendan —
tobože će ljutito Potrka, a u sebi se ipak osjeti polaskanim, i
već ču glasove koji će i dvadesetak godina kasnije po
krčmama i dernecima mnogu priču otpočeti: »Baš smo
slavili Matanov pedeseti dođendan kad grunu...
Sedamnaest supitih galantara okupljenih u berlinskoj
krčmi »Kod paroščića« oko mrsna odojka i kiselkasta vina,
pijano nazdraviše Matanu rođendan, a cesaru početak
velikog pobjedonosnog rata.
— Na Tursku! Na Tursku! — razgalami se ratoborno
sasvim pijani Šantalo.
Skočimiš mu začepi dlanom usta, očima brzo obleti
krčmu, nema li kakva zbira, pa će poluglasno:
— Vrag ti jezik pregrizao, na kakvu Tursku, na
prijateljicu carsku! Na Srbiju!
— Na Srbiju! — kliknu Šantalo, a onda se pijano
uozbilji — Zašto na Srbiju?
— Zato što jarčine ubiše Ferdinanda — odgovori
Skočimiš, a Šimaga Mali žalovito zapjeva:
596
»Kad ubiše njega i Sofiju,
krune im se na nebesim viju...«
Na to Potrka ustade i žestoko lupi šakom o stol:
— Ljudi, braćo, budalaši rođeni i stvoreni! Nije vrijeme
ni pjesmi, ni klicanju, ni ovdje ostajanju! Već neka svaki,
po potrebi i mogućnosti, nakupuje što više brašna i soli, ulja
i sapuna, pa ako sâm i pogine, da mu bar dječica ostanu...
— Još puškaranje i ne zače a tebi pune gaće — prekinu
ga s cerekom neki Ante Garan s Mrnjavaca, ljudina,
oplošina, okrupna i nabusita — Nisi ti, brate, kako nam se
hvališeš roda hajdučkoga, već kukavičkog i prosjačkoga!
Ljudi, braćo, narode ognjeni, nije junaku pod ženinu
brnjicu...
— ... već da ćordu paše, bojna konja jaše — nadopuni
ga prečisti Kozmuz.
— U guzicu i s ćordom i s konjem i s korpom
galantarskom — otrese se Garan — Živio rat! Budali tat,
pametnu brat! Dođe vrijeme prave trgovine:
Žito u džak, masnoće u kante,
žare zlata u Garana Ante!
Međutim, osim Garana bijahu još samo trojica pametnih,
dok se ostalima pričini da je mudrije golaćima, unaprijed
štogod za kljun osigurati, pa se prikloniše Potrki... Slično
pomisliše i svi ostali, u Beču, Požunu, Pragu, Stuttgartu,
Hamburgu i drugim gradovima dviju carevina, na broj
stotinu osamdeset i sedam torbara i galantara koliko ih tada
ukupno iz Krajine bijaše.
Tako se dogodi da od pamtivijeka ne bi u zapadnim
selima Krajine toliko ruha i kruha koliko početkom ovog —
kao i svakog — žalosnog rata.
— Neka i tri godine potraje, neće se od gladi pocrkati!
597
Neće u kućama galantarskim! Ali što će biti s onim
čobanskim i težačkim, s prosjačkim i nadničarskim kad car
pozove čobane i težake, prosjake i nadničare, svu mladu
snagu da pred pušku stane i od puške pane?
A pozva ih ubrzo, i pokupi sve konje i sva velika zvona
u Krajini. Nije za ljude — carski su; nije za konje — ljudski
su. Ma kud Bogu Božja zvona otimlje? Ote i njihovo veliko
zvono, koje je don Pavao, još kao mlad misnik, u Mlecima
salio od novaca hajdučkih i prosjačkih, od suza sirotinjskih
Bogu prikazanih. Bijaše to tako veliko zvono, da bi se i
najdeblja žena mogla pod njim raširiti, a zvonilo je nekako
promuklo, duboko, hajdučki, da bi ga i anđeli s uživanjem
slušali. Bijaše na njemu lik svetog Roka s paščetom koji u
slatkoj labrnjici drži sveti hljepčić kruha, a s druge strane
Gospa Rozarica, majka i zaštitnica sirotinjska. I sada glas
Božji i svete slike u topove lijevaj i dobru se nadaj! Jadan ti
dobra! Ni Turci ne bi tako, ni Turci! Tako se rat ne dobiva!
— Tako se Božji rat ne dobiva — ponavljaše i don
Petar, koji bijaše već dobrano proćelavio i sasvim osijedio,
sasušio se i naborao premda je tek šezdeset i neku uhvatio.
Dobro je da je i takav, da je i živ koliko je svoje jadno
tijelo mučio i trapio, i ne da Bogu patnjom ugodi, već, eto
tako, od nebrige i nehaja za sve zemaljske radosti, pa čak i
za potrebe. Otkako bijaše uspostavio prve dodire s don
Pavlovim dušićem Proskom i s ostalim silama duhovnim,
bijaše kao i onaj pobožni redovnik što je rajsku ptičicu
slušao trista godina, a činilo mu se da je sluša između ručka
i večere. Opipljivi svijet bijaše grdna uvreda njegovu duhu.
Znao bi i po tri dana proboraviti zaključan u župnom dvoru,
— bez kruha i vode — suzdržana daha i ukočena oka sve
dok se iza greda, ispod dasaka ili pak na pragu prozorapuškarnica ne bi ukazali željkovani nebeski dušići, s kojima
598
bi poveo i vodio beskonačne slađane razgovore o ustrojstvu
zagrobnog života. Ali ti sićušni dušići — nijedan ne bijaše
veći od zrna kukuruza cinkvantina — znali su govoriti samo
o sebi i vrstama sličnim svojoj, dok su oni mrvu veći — da
se o divovskim duhovima i ne govori — i njima samima bili
nepoznanice, te su tek umom dokučivali i duhovnim okom
raspoznavali njihov blijedi obris, kao da ga gledaju kroz
maglu ili razlivena po nemirnoj površini vode. Ako ovi don
Petrovi dodiri s duhovnim silama i bićima nekoga posebice
zanimaju, neka pročita njegove spomenute rukopisne
»Pribilješke« koje se pomno čuvaju u novom župnom
dvoru. Ovdje to spominjem samo kao uzrok njegove
prerane tjelesne iscrpljenosti. A spominjem još i zato da se
vidi kako plahovita mladost baš uvijek ne oblikuje i ne
određuje budući ljudski značaj: jer, evo, ovdje se bjelodano
vidi kako se mladi i vatreni bogoslov malo pomalo odalečio
od Pisma i Zakona bogoslovskih i sve dublje uranjao u
svijet bogoslovskom nauku suprotan. Tko bi i pomislio, da
će onaj mladi i borbeni kapelan ma i korak nasljedovati don
Pavla — koji neprestano prilagođivaše zakone Božje
potrebama ljudskim — a kamoli da će ga u mnogočemu i
nadrasti. Sjetimo se samo njegova prvotnog gnjeva na
praznovjerice i sastavljanje zapisa, da te iste zapise malo
kasnije — pritisnut voljom i jadima naroda — i sam počne
sastavljati. Istina, u tim prvim zapisima bijaše: »samo riječ
tvoja, molitva tvoja i psalam tvoj!« Ali malo pomalo stade u
njih unositi riječi sve teže i strasnije, riječi prokletstva iz
obrednika starih zaklinjača i protjerivača vragova, da se
malo pomalo sroza do bilježenja nesuvislih slogova svojih
dušića savjetnika. I shvati, smrtniče, putove Gospodnje: ovi
posljednji zapisi bijahu jednako djelotvorni kao i prvi, pa
čak i djelotvorniji!
599
Kad otpoče ovaj nesretni rat, kad sila ljudska zvono
Božje skinu i stade odvlačiti sina od majke i vojna od ljube,
don Petar ne mogaše stići ispisati toliko zapisa, koliko je od
njih potrebe bilo... jer dolažahu mu ne samo iz Krajine,
nego iz Bosne, Hercegovine, iz primorja i s otoka da ih
sačuva od olova i čelika. Ti zapisi mogu poslužiti
povjesnicima kao porazan dokaz o srozavanju tadašnjeg
čovjeka koji je sve činio da izbjegne slavnoj i junačkoj
smrti.
— Daj nam, pope, moći od pomoći!
A don Petar je davao i davao neumorno pišući dan i noć.
Na njegovu sreću, budući su mrtvaci zapise zašivali u svete
škapulare s kojima su ih pokopali. No da je kakav revni
kapral bio mrvicu znatiželjan, pa koji škapular otvorio,
jadnom don Petru više ne bi mogla pomoći sva kabalistika
njegovih sićušnih dušića, što se lako može razabrati iz
jednog, nasumce izvučena zapisa:
»Ja, Petar Franceschi, misnik i grišnik veliki, po
kriposnoj milosti Svemogućega Boga svestvoritelja,
svedržitelja, svespasitelja i svesrditelja, sačinih zapis ovi za
očuvanje duše i tila Šimuna Brstila pokojnoga Mate, koji po
ludosti ljudskoj i carskoj na poginuće pozvan bi.
U ime Presvetoga Trojstva — sačinjena od Bogastvoritelja, Boga-otkupitelja i Boga-prosvjetitelja — u ime
blažene Marije, vazda Divice, svetih apostola Petra i Pavla,
svih svetih svetaca, anđela, arkanđela i ostalih sila
duhovnih, posebno pak u ime svojih malih prijatelja,
poimence: Proska, Roska i Grzduljka, Ćurka, Burka i
Mišurka, Grozdana, Osmana, Škrabana i svih ostalih
proklinjem, osuđujem, bičujem, prosipljem, rasipljem i u
ništar obraćam
600
onoga pustopašnika koji u godini Vukojarca dade
trideset dukata gladnima u Krajini, a sada iz Krajine uzima
trideset stotina momaka da za nj život polože.
Na kraju molim i preklinjem Trojedinoga Boga, blaženu
Mariju vazda Divicu, svete apostola Petra i Pavla, sve svece
i ugodnike Božje, sva anđele, arkanđele i svoje duhovne
prijatelje Proska, Roska, i Grzduljka, Ćurka, Burka i
Mišurka, Grozdana, Osmana, Škrabana i sve ostale
da se udostoje skloniti, sačuvati i uzdržati
nosioca ovoga zapisa Šimuna Brstila pokojnog Mate, eda
nitko ne prolije njegovu krv, niti on krv ikoga drugog!
Satari, Bože, rat ovi i onog pustopašnika koji ga otpoče!«
Ali zapisi, što ranije imađahu tako silnu moć nad
bolestima, zlim očima, čarima, činima i nagazima, sada
ozbiljno zakazaše... i svaki dan snova pust glas dolazi: ovaj
kosti ostavi ondje, onaj ovdje, a car — pustopašnik sveđer
novo i novo meso traži i oružnicima ga lova po kamenju i
zelen-gori. Ne pomažu zapisi. Mora da su se sve paklene
sile sjatile i sabile u oblak između neba i zemlje, u tmast
oblak koji ni milost Božja odozgo, ni vapaj ljudski odozdo
ne mogu ni do polovice prosvrdlati, da se bar u đavaoskoj
tmini žalosno sastanu.
Poginuše tako blizanci Antalaga i Jokalaga, jedan na
Piavi, drugi u Galiciji; pogibe tako Pero Ikišin rečeni
Šćambo, pa Mlatilo i Čekaja, Puljalo, Šimatalo, Glavinjalo i
prečisti Kozmuz ne okusivši žene do četrdeset i druge
godine u kojoj u glib utonu i glib ga prekri. I tako od svih
torbara i galantara, što ih Potrka izvede iz sužanjstva
misirskog, malo tko preostade: jedne potopi glib, druge
pijesak pustinjski, treći padoše u sužanjstvo talijansko,
francusko i rusko...
601
Opusti zaklano selo i zaklana Krajina, žene se zaviše u
crni čemer, a siročad u glad, golotinju i bosotinju. Pomoći
niotkud: ruke hraniteljice trnu pod sagnjijalim lišćem
dalekih mračnih šuma, a od ono malo neredovita provijanta
nit živi nit umri. Kopati nema tko komu, prositi nemaš što
od koga — već na uranku novog stoljeća naiđe godina
devedeseta, godina Vukojarca. I ambari galantarski, u
početku rata prepunjeni, polagano presahnuše: nešto se
pojede, a nešto se — prve godine dok se mislilo da nikad
neće presahnuti — rodbini i sirotinji razdade. Sad i
galantarske kuće peku kruh od sirka ili od mekinja
pomiješanih s dubovom korom, i kao ozebao sunca svi
čekaju da snijeg okopni i da se proljetne travke probiju: tušt
i štir, žutinica i grzdulja, rana repa i rotkva, opojni gomolji
ljaljka i sveti puževi ne samo u proljeće već u svako doba
godine, pa nek smrde prčevitim jajašcima!
U cijelom selu bijaše samo nekoliko vrata na koja još
ljuta glad zvekirom ne udari. Među njima Potrkina i brata
mu Andrijice, kojemu torbarenje dodija, pa za ušteđevinu
nabavi velika kola i konje, te se dade u trgovinu s Bosnom:
vozi u prokletinju smokve i rakiju, a iz nje sijeno, krumpir i
japiju. Kad rat poče povjeriše mu da za selo iz Makarske
dovozi provijant. Kako na tom grešnom svijetu nema svetog
ulja da se naulje ruke, ne naulji ih ni Andrijica, pa se uvijek
ponešto smočna o suho zalijepilo. Jedino ga mučila strepnja
za sinom Ikanom, koji glavinjaše po carskim bojištima ne
znajući gdje će glavu iz torbe izgubiti. Ali i ta briga prođe
kad mu se četvrte ratne godine javi iz talijanskoga ropstva.
U Potrke ne bi ni te strepnje, jer kad rat poče najstariji
mu sin Matan Drugi jedva trinaestu navršio, i Potrki tek
sada ne bi žao što ga nije onda u naslonjaču ugradio —
dosad bi ga đavao odnio, a za koga!? Ostala djeca jedno
drugom do uha, sve do djetešca Jelice što se zače kad prve
602
lumbarde na Srbiju grunuše. I tako ne bi ni brige, ni bolesti,
ni oskudice da ga muči. Ali kako nema živa stvora bez žive
muke, to Potrku, u sveopćem čemeru stade mučiti glupa
dosada: nema čovjeka s kojim bi se porazgovorio,
izasmijao, na buće zaigrao i pokavžio. Svud nemoćni starci
i nedorasli momčići a zelenokadrovci zalijeću se iz planine
samo noću ko jejine i buljine, noćne uhodine. Sa ženama se
ionako ne radi ništa do onoga, a ove bi naše žene radije u
bunar... pa ako i ne bi, zar ćeš u postelju sa šakom
skovrljena jada kad i svoju — situ i napitu, rumenu i nabitu
— žvačeš kao nedokuhanu goveđu potrbušnicu. Ponekad bi,
kao svjetski čovjek odšetao drugom svjetskom čovjeku, don
Petru, ali ovaj više i ne bijaše od ovog svijeta. Istina, misio
je i propovijedao, sakramente dijelio i časoslov molio, sve
pošteno i kako valja, ali čim bi počeo s njim razgovarati,
najednom bi zastao, ukočio se i ukočenim se okom upiljio u
te, nekako prožegljivo kao usijanim žaračem i — Bože,
oprosti — suludasto. Potom bi prasnuo u đavaoski smijeh:
»Car ratuje... Ljudi, naš car ratuje...« ponavljao bi vriskavo
i sve te ljuće prožigao, baš kao da si ti taj sileni car što na
nj goloruka udari.
Neki od Potrkinih vršnjaka, koje zbog godina rat
poštedi, odlučiše da vrijeme ne provode kod kuće u
dangubici, pa korpu na drob i u bijeli svijet. No ubrzo se
vratiše, ne zato što ne bi kupca, već što ne bi robe —
golemo ždrijelo rata gutalo je ne samo ljudsku odjeću i
hranu već sve što mu na usrk dođe. Neki se i ne vratiše, već
se pridružiše Garanu s Mrnjavaca, pa sada s njim po
slavonskim selima stoku kupuju i meso u Zagreb
krijumčare. Kažu, pare ne slažu u novčanike već u torbe.
— Nije to kruh svoj s ramena svojega — osudljivo će,
ma mrvičak i zavidno Potrka.
603
— Ako, ćakane, meso preko ramena, a torbu o rame, kô
i ti one janjeće drobove u Mostaru... — iskre se sjajne oči
Potrkina šesnaestogodišnjeg prvorođenca, Matana Drugoga.
A starom trčkaralu drage te sjajne oči, nove oči
Potrkine, oči i krv njegova i Kikaševa, Prpina i kraljeva
tobolčara. Radostan tako zbog podrijetla, radostan zbog
potomstva okupljao bi oko sebe s brižnom nježnošću
kvočke sve svoje piliće: Matana i Antišu, Anicu i Mariju, a
prisisnu bi Jelicu uzeo u krilo i cupkao je, cupkao... Cijela
bi jutra gubio u slađanom pripovjedanju svojih stvarnih i
izmišljenih dogodovština, a djeca bi ga slušala s
udivljenjem i obožavanjem, otvorena i oka i uha. Nuša je u
početku naganjala djecu na redovite poslove oko stoke, oko
vrta i ograda, ali nikad ne uspi da ih i nagna, jer bi se
Matan smrknuto otresao: »Ako ti je do posla, posluj, a
djecu pusti da se u miru oca naužiju, silo paklena i triput
nečista!« I što bi Nuša upornije djecu naganjala, to ih je on
odlučnije i sve češće oko sebe okupljao. A kad ih ona
prestade naganjati, prestade ih i on okupljati, te se opet dade
u tumaranja bez veselja, u susrete bez slasti.
Kad preminu premilostivi car, mislilo se da će s njim i
rat preminuti. Ali ne bi tako. Rat se još više razmaha, mrtvi
se vojnici umnožiše, glad pritisnu svu carevinu, i samu
carsku vojsku, o čemu svjedoči dopisnica Ivana Puzina, koji
je lukavo, ma baš lukavo sastavio, da mi znamo, a da se
žbiri ne domisle: »Zupa ritka, ešalica plitka; mesá malo u
oko bi stalo.« Takvo ti je stanje u vojsci, kuhaju se na čorbi
opasači i cokule. A novi car i dalje ratuje, lijepi mu vrag
ružnu pamet odnio! Ma gdje ćeš ratovati kad te i šantalaš
Bajin kroz sve selo pita:
Care Karlo i carice Zita,
što ratuješ kada nemaš žita?
604
Ali lucprdasti car ne odgovara ni šantalašu Bajinu, ni
selu, ni Krajini. A onda pust glas dođe: vojska se razvojšti,
rat razrati, car rascari i carstvo rascarstvi, pa svatko sebi i
po svomu.
Netko pronese glas da se mora vascijeli dan slaviti. A
kad se zvonar Jure Marjanov pope na zvonik i stade
jezičkom i tučkom po jednom preostalom zvonu udarati,
don Petar se trže, poput mladića otrči k crkvi, po
rasklimanim se ljestvama uzvere do Jure, odgurnu ga od
zvona, pa sav zadahtan prihvati lanac i stade jarosno
brecati. Pošto oćuti da ga snage ostavljaju, turnu Juri lanac
u ruke i povika da nadglasa brecnjavu:
— Ne slavi već brecaj! Brecaj za upokoj cara i carevine,
i naroda hrvatskog! Brecaj jutarnjicu i večernjicu, i podne
brecaj! Brecaj... i u nedjelju ćeš brecati prvi, drugi i treći
zvon... Brecaj dok se zvono Božje ne raspukne...
Remeta brecaše podneva i zdravomarije, i pozive na
nedjeljnu misu.
Pošto na nedjeljnoj misi otpjeva evanđelje i poljubi
evanđelistar, don Petar mimo običaja svečano uzdiže ruku i
blagoslovi pastvu:
»Braćo i sestre,
Ja vas blagoslivam, nu slaba vam vajda od toga, jerbo
sve da imam vlast nad polovicom Božje milosti i da svu tu
polovicu među vas razlijem, opet mi na suhu ostadoste. Evo
bo dolaze dani crni i strašni u obliku glistine i zmijskoga
češlja, plameni se mačevi križaju, vučja ždrijela ognjem
zjaju, zemlja tutnji, nebo grmi, i na što god otvorite uho,
otvorit ćete ga na tutnjavu i grmljavinu. Drugi po redu
prokleti narod opet promijeni gospodara, od zla gorega. I
promijeni ga dragovoljno žudan ne palme već ostana
mučeničkog, jer je ostan mučenički najveća slast ovom
605
prokletom narodu. I kad bi mu Bog u svojoj milosti to
mučeništvo uskratio, uvenuo bi u noći i na proljetnoj rosi,
pa gdje neće u sušno srpanjsko podne!
Braćo i sestre, u sebi je žalostan prokleti narod ovaj, i
moje je srce na smrt žalosno jer evo bo postadoh svjedokom
još jedne smrti živog hrvatstva, u koje sam se cijeli život
uzdao. Uzdanje se prometnu u uzde, nadanje u nedanje, već
otimanje slobode, imutka i duše vaše: otimat će vam jezik
matera vaših i Boga otaca vaših... jerbo nema okrutnije
vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i okrutno vladalo;
drugo nisu mogli ni naučiti, kao što ni učenik ne može
naučiti grčki od učitelja, koji ne poznaje slatku Homerovu
riječ. Ostan, danak u blagu i danak u krvi! Netko će reći:
»Kao da i dosad ne bje tako! Kao da stoljećima ne davasmo
dukate i ovnove, sinove Turčinu za janjičare, Nijemcu za
konjike i oklopnike! Imenuj mi pedalj te proklete Evrope,
koji ne omasti hrvatska krv za tuđina proljevena! Evo i u
ovom ratu: od Moskovije do Francije i Italije...« »Jest —
odgovorit ću ja — ali bar smo imeniti pod imenitim
imenom ginuli, a sad ćemo bezimeni ginuti za tuđinskog
kralja čobanina. Zar ne čujete što njegovi perjanici govore o
muslimanima? »Ili će se posrbiti ili će ih noć progutati!« To
će sutra govoriti o Hrvatima. I bit će — kako mi objaviše
moji dušići, navlastito Prosko, Rosko i Grzduljko — veliki
pomor u narodu. Najprije će udariti nametima i porezima:
zemljarine, kućarine, stočarine, vrtlarine, žitarine, vinarine i
travarine, grmovine, sušnjarine, putardne, mostarine,
vratarine, oknarine i na sam će zrak porez udariti. Na
svakoga koji se suprotstavi nahuckat će pandure svoje,
žandare, koji će vas kao zečeve lovati. Potom će vam
nametati sve veće namete i dažbine, korake vaše uhoditi,
nagubac sve više stezati, grbove narodne i svete zastave
paliti, a vi se nećete usuditi da ime svoga naroda izgovorite
606
ni u vlastitom srcu. Odricat ćete se svega, imena i naroda,
vjere i jezika, dične povjesnice i još divnije sveukupne
baštine, koju djedovi vaši umom i duhom stekoše i vama
namriješe. Ako se ne odreknete svega, ako sasvim ne
zatajite sebe, pustit će na vas svoje pandure, kao bijesne pse
s lanca, a oni će vas lovati po kućama i pojatama, po
brdima i šumama, po sajmovima i dernecima. Ubijat će vas
i u hramu Božjemu, i u procesiji, samo ako koraknete za
crkvenom zastavom s narodnom trobojnicom. I prolit će se
krv velika, u dan za godinu, u godinu za stoljeće, jer će
bezumno vladati oni nad kojima se dugo i bezumno vladalo.
Mnoga će krv pasti dok i sam bezumni kralj ne padne. Vi je
gledajte i neka vam se Bog smiluje. Ja odoh.«
I ode. Odblagova posljednji obrok: janjeću juhu, dva
kuhana rebarca i tri pržena krumpirića, ispi čašu vina i
čmrknu naprstak kave. Zamoli staru služavku Martu da pod
divlji kesten postavi stolicu od savijena drva sa sjedalom
spletenim od rižine slame — bijaše je donio iz Omiša kao
neku vrstu otmjena miraza. Sam pak iziđe iz župnog dvora
ne bacivši pogleda ni na jednu gredu za kojima obitavahu
njegovi sićušni duhovni prijatelji, prošeta nekoliko puta po
travnatu oboru, a onda spokojno sjede na svoju otmjenu
stolicu ispod najkrošnjatijeg divljeg kestena koji ikad
poraste u Krajini. Premda bijaše kasna jesen, vrijeme bje
meko, južno i nekako nježno sunčano, ono čudno vrijeme u
kojem zmije, gušterice i ostali hladnokrvni gmazovi
blagonaklono dopuštaju suncu da ih pomiluje. A don Petar
ne sjede na sunce već pod zlatnu krošnju kestena, koja se
zlatila od sebe i od nagnuta sunca. Nasloni se zatiljkom na
deblo i zagleda se u četiri vita čempresa izrasla na četiri
ugla misničkoga groba, u kojemu bijaše pokopan don Pavao
i dvojica njegovih predšastnika. »Četiri čempresa za četiri
misnika. Tko će razaznati koji je čiji, tko će razlučiti moje
607
kosti od kostiju one trojice, prah na prah, zemlja u zemlju«
pomisli sasvim spokojno ne skidajući oka s čempresa, a ne
skinu ga ni onda kad nestade i posljednje iskre iz njega.
608
KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME
Vraćajući se s don Petrova sprovoda osamnaestogodišnji
Matan Drugi upita Potrku, hoćemo reći oca svojega Matana
Prvoga:
— Je li istinito, ćaća, ono što don Petar kaza? Hoće li
nas po sajmovima i dernecima kao zečeve?
— Sinko moj, u svašta se uzdati. Ako je Bog tako
odredio, možeš moliti ko svi đavli jal proklinjati ko David
Kusić, ista ti stvar. Stoga korpu o rame, a sve drugo za
rame. Sveta se propovijed drži svake nedjelje; na nama je
da je pamtimo do druge, a onda i s njom preko ramena.
Naredne nedjelje ostarjeli i još uvijek pretili don Luka
Karapandža, koga Bog umijesi od privlastičkog gliba da
posvjedoči za svaku vlast, održa Tebeboga-propovijed:
»Otvorite oči svoje na suze radosnice i usta svoja na
pjesmu slavljenicu, jer vam, evo, blagu vijest navješćujem:
tmina minu, sunce sinu, magla presta, ropstvo nesta, a
slavuji zabiglisaše. I potopi Farauna u more Crljeno, a posla
nam kralja koji je po njegovoj volji a od naše krvi...«
— Je od tvoje i od moje kuje Štrulje! — zareža oronuli
Matan Bilin, kojemu jezik kao da ne mogaše oronuli.
609
»... posla nam Davida malenoga da praćkom u čeoce
cakne Golijata, posla nam poštenjaka i koljenovića od
koljena prejasnoga vožda Karađorđa, posla nam bojovnika,
što bi i samom đavlu na megdan izišao...
— Iz busije! Iz busije! Gle junaka busijaša! I dva kralja
iz busije! — opet će Matan Bilin misleći na Aleksandra
Obrenovića, kojega Petar Prvi atentatom smače i ote mu
prijestolje, te na nadvojvodu Ferdinanda koga ucmeka uz
nedužnu Miljacku.
Potrka se sjeti djeda Kikaša, pa Matana Bilina prože
laktom:
— Muči, marvo, propovijed je svêta.
— Onako ti je lijepi vrag odnio! — uzvrati Bilin.
No ni to ne zbuni don Luku Karapandžu; kad provrije
pjesnički žar, nek udaraju sve kiše i povodnji, sve krupe i
snjegovi, on će vreti i gogoljati.
»... posla nam zemaljskoga kormilara da nam narodnu
lađu provede kroz sve bure i oluje, kuge i kolere, talase i
valove zapjenjena i vrebajućeg mora i da je vodi do
Sudnjega dana, posla nam strpljiva ranarnika da zavada
naše grdne rane...«
— Ponese li i štogod cerota za moju kostobolju? —
propentra Ćuteša Kusturačin, da Matana Bilina baš svaka ne
dopadne.
»... posla nam anđela stražanina da nas brani, anđela
hranitelja da nas hrani, anđela tješitelja na nam sirotinjsku
suzu utre... Braćo i sestre, evo mi od silne radosti srce puca
i rebra razbija, pamet mi se muti...«
— Đava' ti je odnio, ko da ti je ikad bistra bila! — sad
već pljucnu preda se Matan Bilin.
610
»... a jezik zapliće. Ne mogu vam više govoriti, suze me
dave, sape ponestaje, još jedino mogu kliknuti Gospodu što
nam posla svijetlu krunu srpsku i pravoslavnu na izmirenje i
slogu svega puka kršćanskoga. I evo ja, katolički svećenik,
punim srcem pjevam psalam pravoslavnom kralju i Bogu
što nam ga posla. Braćo i sestre, i vi punim srcem
zapjevajte za mnom »Tebe Boga hvalimo...«
Ali umjesto »Tebe Boga...« suludasti grbavac Ikić sa
Studenaca, koji po prošteništima i sajmovima prodavaše
zemljane lule, krunice i svete sličice, zaojka ispred crkve
visokim uškopljeničkim glasom:
Oj, Ikiću, nesta trgovine
otkad vlada nevoljni Srbine...
Ikić u pjesmu, crkva u smijeh, a don Luka bijesno
škrinu zubima, pa još bjesnije umjesto suznog »Te Deum...«
zapjeva »Veruju va jedinago Boga...«
Poslije mise Potrka metnu ruku na rame prvorođencu
Matanu Drugomu:
— Ovu svetu propovijed odmah zaboravi, a Ikićevu
pamti. Nema, sokole, od sirotinje cara ni kad ti služi a
kamoli kad zapovijeda. Uzdaj se u Boga i u ćaću, pa s
korpom u češku i Njemačku.
— Kako ću kad mi je mladu vojsku služiti!
— Ćaća ti ni bolju nije služio.
— Lako je ćaći kad ga don Petar od prve prekriži, a don
Luka bi i rođenog brata...
— Koji magarac o don Luki, tolomaškoj posrbici —
presiječe ga Potrka — Pusti sluge nek se valjkaju sa
slugama, a ti gospodarove vrlje odvrlji. Ravno u Imotski
srpskom vojnom referentu! Srpski ti je, bolan, vlast od
611
Turčina divan izučila, ovaj jezik najbolje razumije —
pritom mu turnu u ruku odeblji smotak stotinjarki.
Još se noć od dana i ne zače dijeliti kad Matan Drugi
noge u opanke pa preko brda. Kako mu se jučer novci o
prste zalijepiše onako mu s dlana ne silaze; s njima spava, s
njima hoda i sve jedno misli: »Za ovo bi i vrag vojsku
služio, kamoli te ne bi iz nje izbavio!«
— Takva i takva stvar, gospodine vojni referente, što
otjera momke iz Dervente... Ne tjeraj me, slabačak sam ti i
nezdrava uma, sramota je da kralja ovakvi služe«...
Referent ispod oka omjeri ovu peču od momka, pa
prasnu u smijeh udarajući leđima o naslon stolice:
— Hehehe... Slabačak, je 1'?! Bre, bre, na lepo mestašce
ću da te smestim! U kraljevu gardu. Takvu planinu još ne
videh!
— Ni ja — složi se Matan, pa zaškilji — A što je s ovim
drugim?
— Kojim, bre, drugim?!
— Pa s tim... Lud sam ti, brajo, pa me luda kući šišni!
— Ne može, ne može! Ubeležen si u vojni spisak, a što
je, brȅ, ubeleženo...
— ... da se i izbrisati — dovrši Matan i izvuče iz džepa
nekoliko novčanica i promelja ih između dlanova.
— Ne može, brȅ, tintom si ubeležen!
— Svaka tinta ima i brisalo — poslovično će Matan, pa
izvuče iz džepa još nekoliko novčanica, raširi ih u lepezu i
stade se njima hladiti.
Referentovo orlovo oko prebroji novčanice brže nego bi
ih obično i vidjelo, a jezik mu sam od sebe obliznu suhu
usnu.
612
— Ne može, bratac, ne može da se briše državna tinta!
Matan proširi lepezu dvjema stotinjarkama i izazovno
pogleda referenta!
— Za državnu tintu državno i brisalo!
Referent još jednom obliza suhe usne, pa otužno
odmahnu glavom:
— Ime ti se, bratac, oteglo ko pantljičara, ne možem da
ga zbrišem ni polovinu.
Matan polagano izvuče još jendu stotinjarku.
— Ako koje slovo a ostane, neće iz azbuke.
— Ali ne sme u vojsku da ostane. U vojsku ima svako
slovo da se briše, a tebi dvanaest ostalo... tu ti je, brȅ, i
očino ime... gleđ, dvanaest!
— Što koristi — snuždi se Matan — kad je brisala još
samo za tri.
— Nemaš više?
— Ni za slučaj smrtni!
— Kad je, brȅ, tako, daj šta imaš, a ja ću do daljnjega od
svoga da nadomestim.
Vrativši se kući Matan Drugi baci na siniju snop
stotinjarski:
— Ni polovicu mu ne dadoh! — podviknu ponosito.
Potrka ponosniji na sina od sina sama, usuka brk i smijeh,
gurnu prema njemu rasute novčanice:
— Dvaput si ih zaradio! Ako sam ja đavao, ti ćeš stođavlom postati! O djede Kikašu... Hvataj korpu pa s ćakom
u Njemačku!
Još proljeće i ne reče: »Tu sam«!, a oni već po
Njemačkoj kô po svojoj kući, po Stettinu i Rostocku,
Hamburgu i Bremenu, po Dortmundu, Essenu, Düsseldorfu,
613
Kölnu, Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu, po svim lučkim i
tvorničkim gradovima za zdravu mornarsku i radničku paru
trži sitnu robu, koju su — poradi urešenosti tolikim manama
— od tvorničara ili veletrgovaca dobivali budzašto. No
netom bi ta oštećena roba došla u njihove ruke, kao da bi se
preporodila i ozdravila, bar sudeći po mnoštvu hvala kojima
bi je obasipali i još većom mnoštvu zakletva kojima su se
na njenu valjanost zaklinjali. Ali ne bijahu, krivokletnici:
odviše se bojahu Boga, a još i više muka paklenih. I u toj
nesavršenoj ljubavi prema Bogu bijahu savršeni. Njihova je
zakletva pred Vječnim sucem vazda bila istinita, a što
lakomi čovjek tu zakletvu krivo tumači, grijeh ne pada na
njihovu glavu. Od Potrkina učenja »ako više mene ne stoji«
(predmet nad glavom) i »dabogda ovdje oslijepio« (tuckanja
po koljenu), pa do »otac mi jutro ne dočekao« (a već
odavna istrunu) i »jedinica mi se Milava krumpirom
zadavila« (tko ti je kriv što misliš da je Milava kći a ne
krava koju lani prodade Ilijašu Tunjkinu a namaknu dvije
jalovice: Zekulju i Bjesnulju) bijaše više dvoglavih zakletva
nego sitnica u njihovoj korpi.
U tri godine obijanja i učenja različitim smicalicama,
Matan Drugi obiđe cijelu Njemačku, duh mu se izoštri a
tijelo izobliči, kao i stotinama galantara koji su krstarili po
svim srednjoevropskim lučkim i tvorničkim gradovima
vukući po deset i petnaest sati tešku korpu na trbuhu: lijevo
se rame opustilo, desno izdignulo, trbuh istrčio, a križa
uleknula. Jednom ukalupljeno u novi položaj, tijelo bi taj
položaj zadržalo i kad bi korpa sišla s trbuha, tako da
galantari bijahu prepoznatljivi po držanju kao i mornari po
raskrebeljenu hodu... još dugo godina po napuštanju broda.
I kao što mornar svoj raskrečeni korak ne smatra
nedostatkom već odlikom, tako je i galantar, a posebice
mladi Matan Drugi, u svom izopačenu tijelu gledao poseban
614
odsjaj ljepote, živu sliku gizdave uzoritosti, te bi počesto
stajao pred ogledalom još se više uvijajući u križima, još
više zabacujući unazad i trup i glavu: »Baš si mi šestan,
kume!«
A kad bi se do sita naužio vlastite ljepote, blaženo bi se
opružio po postelji, zaklopio oči i dočaravao u mašti
golemu vojsku galantarsku poredanu na dugačkom
Imotskom polju. Baš na Imotskom polju! O, ostvarit će on
ono u čemu Potrka nije uspio: dići će na noge sve preostale
prosjake, čobane i nadničare, oboružat će ih oružjem
trgovačkim i od tih kršnih momaka stvoriti odabranu vojsku
hajdučku, zapravo trgovačku. Poredat će ih na tom
Imotskom polju, sve po »trajini« kao prave vojnike,
poredati u red bojni, ubojiti, pa će stati nakraj reda i
odjednom vidjeti kako se po »trajini« niže stotine uvijenih
križa, isprčenih trbuha, iskrivljenih i zabačenih ramena... Pa
kad se doboga naužije sve te ljepote, popet će se na ćulak i
izdati zapovijed oštru, zapravo vojnu:
»Vojsko galantarska... na Evropu: mrš-mrš!« O divote
jedne! O kruna, o maraka, o forinti, o franaka... I na Čistu
srijedu Božić!
A vojska se galantarska množila, tako da se već treće
godine ne samo namiri broj u ratu poginulih, već se prema
predratnom i utrostruči. Kako i ne bi kad u novoj državi za
Hrvata manje kruha nego u staroj. Kud ćeš, što ćeš? Ili
crkni za pragom, ili kreni preko praga! Kreni, znadeš kud
ćeš kad ti stari galantari prti proprtiše! Kreni? Čim ćeš
gologuz krenuti, čim li korpu napuniti?! Uzajmi, uduži,
založi komad zemlje... Zar djedovinu?! Tko te pita...
vremena su nova, moderna, stare sramote nit poznaju, nit
priznaju! Šišaj u svijet, tri ćeš djedovine steći!
615
I oni šišnuše. Po svijetu nasitno trži i varakaj (zrno do
zrna pogača — venig do veniga palača), a o Božiću u
zavičaju nakrupno laži i maži (Po Njemačkoj, to su brige
naše — a kod kuće svilene gamaše!).
Kad se četvrte jeseni Potrka i Matan Drugi Vratiše kući,
da po običaju prezime, u kuću ih ne pustiše. Kako bi ih i
pustili kad od pustih dvora Matanovih — ustupljenih, kako
je rečeno, školi i učitelju — ostade samo pogolema
sobetina-kuhinja s prvim štednjakom u selu — neka se
pamti! — a u toj sobetini baba Jela Kikina! A gdje je baba
Jela Kikina, mušku pristupa nema.
Da trudni i umorni ne bi silazili u komšiluk ili na buri
cvokotali, učitelj ih pozva u toplo i na rakiju. Dobar neki
učitelj, i baš od srca uživa dok mu oni na tanano vezu kako
su digli ovog Švabu i onog Čeha, kako su mu podvalili
češalj od bakelita pod češalj od bivoljeg roga: »I nije to za
dvije marke, popišam ti se u njih, već za uživanciju,
pogotovu, brajo, ako mi se stručan pravi!«
Dok oni tako u toplu pijuckaju i ćaskaju, oko dvora
uzbješnjelu i zahuktanu buru sve više probija vrisak djece iz
susjednih zaseoka — tko im prije kaza da dođoše! Prozebli i
modri poskakuju po oboru na vjetrometni dok im vjetrušina
glasove u grlo sabija, snježna pršavica prekriva suhe
ispucale usne. Svaki se čas nagruvavaju pod zastrtim
prozorom ili pred zabravljenim vratima istežući vrat i uši:
tko će prvi uloviti cijuk u Nušinim jaucima. Zaokupljeni
očekivanjem tog prvog cijuka i ne opaziše da se
desetogodišnji ćićavi stovrag, unuk Marka Skočimiša,
kriomice uzverao uza stepenište sunčanika i skutrio u
zavjetrini vrata učiteljeva stana. Kad drhtavci začuše toliko
očekivani cijuk novorođenčeta i hrpimice potrčaše prema
solaru, mali Skočimišev ćićavac već tresnu vratima
616
učiteljeve kuhinje i uzvika se čineći se zadahtanim iako to
nije bio:
— Muštuluk, muštuluk...
— Što je bilo? — upita sav usplahiren Potrka.
— Rodilo se, rodilo... — zamuckiva mališan da dobije
na vremenu.
— Znam da se rodilo, ali što se rodilo, smuljko
muljavi?!
— Rodilo se i..
— Sin! Sin! — povika nekoliko derana s praga i sa
sunčanika.
— A što bi drugo — bezobrazno će mali lukavac — Za
žensko se muštuluk ne donosi!
— Lisac si, momče, i za rep duži od djeda... — nasmija
se Potrka prozrijevši balavca, ma ipak mu za dobru vijest
tutnu šaku sitniša, a potom svu djecu podjednako obdari —
A vas bi, blesave ovčice božje, valjalo išibati. I ovo vam
nije za to što ste se budalasto dali prevariti, već nadnica za
cvokotanje na zimi i buri.
Kad se djeca raziđoše, učitelj nekoliko puta odmahnu
glavom. Vidi se, čovjek se skanjiva između: bi li — ne bi li.
Sve pogledava Potrku, sve mu riječ na vršku jezika igra, ali
kad je pokuša pronijeti između zubi, oni kao da su baš na
nju u zasjedi čekali: škljocnu i pregrizu.
Oštru Potrkinu oku ni prvi put to ne promaknu, pa stade
hrabriti učitelja:
— Ispljuni što ti je u poganu srcu! Otprilike znam što
ćeš ispljunuti.
— Eto, baš kad me vučeš... Nisam pop već slobodouman
i napredan učitelj, pa ti opet moram popovati.
617
— Popuj, dušo umna i svjetska!
— Šezdeset ti je manje dvije, vucaraš se s kojekakvim
kodkogasamtogasam, možda si se i kakve bolešćine
dokopao, a ovamo djecu gradiš... i kakva će to biti djeca
pod starost iscijeđena! Tvoji su spermatozoidi, hoću reći,
sjeme ti je prozeblo i upljesnivilo se, ako nije i kakvom
bolešćinom otrovano!
Znaš što učitelju? Drž' se svoga i djecu uči, a popovsko
popu prepusti. Neću duše griješiti, nu može biti da su i oca
Abrahama đavli kojekud nosali, pa u kojim godinama dobi
Izaka, momče bistro i vidovito! E pa nek se širi vjera
Isusova, nek plodi Krajina bar onim čim jedino može
ploditi! — potom se obrati sinu Matanu Drugom, stisnu mu
i junački potrese ruku — Čestitam ti, sine, dobio si brata! I
nek mu je ime Iviša! Ivanima je vazda sklona i sreća i
pamet, pa ako jedna izda, druga neće.
Dok učitelj mrmljaše »Stari prč, stari prč... i na smrtnoj
ćeš postelji rukom za nečiju, makar za ženinu«, dotle
Matana Drugog stadoše druge misli moriti: »Neka prči,
bogamu, al nek meni djecu ne gradi i mir ne odnosi! Em se
pokasno oženi, em se pokasno materi utroba otvori, em
jadnica iz dobrote i neumijenja trgovinu rasu, ma kud iz
prkosa dade za školu dvore u kojima se moglo i spavati i
pirovati! Sad se tuđa djeca po njima baše, neženja se učo
preko triju soba razastro, dok njih osmoro u jednoj, pa prdi
i smrdi kao u pradjedovsko doba, još je i pregradi plotom i
nabij stokom, pa svi uđuture, i krst i nekrst, kao u prosjaka
od nevolje i grebenih nadničara! Gdje su pusti dvori
Kikaševi? Gdje dvostruki dvori Matanovi? Jedna sobetina u
tuđoj kući, i manja od mnogih jednodjelnica, krovinjara i
pločara! Svi galantari kuće sagradiše, crijepom ih pokriše, a
stare prometnuše u pojate, samo on, prvi među njima, i njih
618
osmoro više jedno na drugome nego jedno uz drugo... I na
kraju taj prokleti usranac Iviša, iscjedak grebeni! Vidjet ćeš
jada i pokore, nećeš oka sklopiti: taj će prokleti usranac
cijele bogovetne noći cviliti i kmeziti iz bukove zipke, koja
ih je svih odzibala. I nitko neće smjeti ni trepavicom
trepnuti, jer budalasti roditelji zaboravljaju na svu djecu
netom se pojavi iscjedak i cijelom se dušom posvećuju tom
bespomoćnom i bezobraznom gadu, koji njihovu slabost već
u utrobi sluti, pa kad dođe na svijet radi stotine svinjarija,
siguran da će se materino srce postaviti između njega i
najnedužnijeg režanja. I ode san, ode mdr, propade
čovjek...« Kad ostade nasamu s ćaćom Potrkom, junački se
podboči, riječi mu kao i oči sijevnuše:
— Ne može, ćaća, ovako, ne može, svih mi naopačkih
bogova!
— A što to ne može?
— Ne može se s usrancem živjeti! Poginuti ili sagraditi
nove dvore!
— Pa sagradi, sine, ionako ne znaš kud bi s pustim
parusinama — podrugnu se lupež stari, koji je dobro znao
da se onim što mu sin ima ne može ni čestit temelj usaditi.
Matan Drugi ne odgovori, već sutradan zorom trknu u
Poljica i dovede meštra Stipu Gudelja:
— Izmjeri der ćaćine dvore, pa pod njima zapaši moje, i
nek su mi suprot bure! Tri aršina duži, aršin širi, lakat viši,
nek narod vidi, da se i sin može nad oca uspeti. Evo ti deset
tisuća kapare, a ostalo po trošku i radu kako se pogodimo.
— Lako ćemo — odmahnu Stipe — ima ti u ćaće i za
troje dvore.
Matan Drugi ošuti, ne otkrivaj čovjeku svoje jade, da se
ne popišmani. Kad mu se uveče ćaća podrugnu diveći se
619
prozirno, kolike je to »veličajne dvore zapasao«, Matan
Drugi samo škrinu zubima:
— Misliš, ćaća, da nema pameti izvan Potrkine. A ja ti
kažem, ima je, ćaća! Ti probi prtine i otucka pute, a ja ću ih
u ceste proširiti i pržinom poravnati. Zbogom, ćaća, u prve
mi je pijevce krenuti.
— Kud sad, nevoljo moja, još snijeg i ne poče pršiti!
Kud ćeš kad zapadne, kad smetovi kô kuće, kad udare
pušanije? Smrznut ćeš se, mače moje — tobože se zabrinu
stari, a u duši mu milo, podsjeti ga na vlastitu prkošljivu
mladost, na sve kiše i snjegove, bure i pušanije,
hercegovačke i bosanske, na košave i smetove srijemske i
slavonske, a bijaše mnogo mlađi od njega.
— Ne boj se, ćako, zovnut ću te da me smrznuta
odmrzneš! — uzvrati Matan milo za drago.
— Ponesi mutap, da me ne moraš zvati — podrugnu se
Potrka, jer od mutapa nema goreg ogrnjača.
Je li to onaj satkan od tvojih kruna austrijskih?! —
uzvrati Matan, i podrugljivo i bijesno, saževši u jednu
rečenicu sva ona godinama suzdržavana predbacivanja zbog
očeva nerazumna poslovanja od propasti dućana, otuđenja
dvorova do budalasta zašivanja zdrava novca u bolesne
bječve. A bječve zaista bijahu bolesne, te se s rasulom
Austrije i same rasuše: rasu ih nova grebena država
besramnim mijenjanjem kruna u dinare, i tako jednim
pljačkaškim potezom opljačka i ogoli ne samo Potrku, nego
i cijeli hrvatski narod i sve ostale carske podanike. Jedino
dobro što učini Potrka bijaše davnašnja kupnja katnice u
Zagrebu. A onda opet: paru u čarapu i strpljivo čekaj da te
nova država kakvom novom smicalicom nanovo do kože
ogoli.
620
»E mene nećeš, kurvo nezasitna — zareža Matan Drugi i
uzdiže glavu, kao da će jednim pogledom cijelu državu
obuhvatiti — Nit sam te zvao, niti odabrao, ja tvoj a ti moj
prvi neprijatelj! Svih mi Isukrsta i svetoga Petra naopačke
razapeta, od danas ti se sa mnom grdno nosati! I pošten ću
ti, kurvo, biti, i pošteno reći kud ću udariti! Po monopolu,
po bubrezima, nevoljo moja...« — i to »po monopolu, po
bubrezima« ponavljaše sve do Münchena, kao uspavanku u
uspavljivo kloparanje kotača brzoga vlaka... kroz drijemež,
kroz san i susanicu...
Iz Münchena se vrati vlakom, ma zaobilazno, preko
Leobena i Graza, da ga u pograničnom Ehrenhausenu
napusti. Siđe s vlaka, zametnu se ruksakom punim upaljača
i kremenčića, veselo pogleda snježnu pustoš za sobom i još
više prijeteću pred sobom, razigrane i šumovite bregove
Slovenskih Gorica prekrivene bijelim pokrivačem smrti, pa
podviknu sebi kao da cijeloj četi podvikuje:
— Tamo nam je! Naprijed mrš!
Onda se nasmiješi onim ljupkim i pomalo lukavim
smiješkom oca Potrke, u mašti preobrazi državu u pretilu
pijanu bludnicu, što se na tustim nogama ljulja pred vratima
javne kuće, pa procekeće kroz vlažne zube:
»Tu li si mi, đavle pakleni? Pa neka si mi! Dosta ti ih
leže na pupak, leći ću i ja, da ti se osvetim. Jesi gadura, jesi
mješina pljesniva i vreća govana... tko li te takvom stvori,
jadi ga ne ubili! Bog nije, već vrag pakleni... i kako te god
krojio i prekrajao, vazda si kurva kurvanjska meni i mom
narodu. Samo, Matan vidi da si kurva ma otkud dolazila, pa
kakva ti njemu takav on tebi, s kurvom se kurvanjski
nosati... Nu vidi, kako si mi se raskrečila s tom gnjilom
utrobicom, takljom ti je vadim! Umjesto kurvanjskim
pascem opasa se puščetinama, pa misliš da ti nitko ni u
621
pupak ni u šupak. E, kučko, kurvo, vuci i hajduci između
pušaka kano šišmiš između grana. A ja sam ti i vuk i
hajduk, i šišmiš i jegulja! Je l', droljo? Je l' ti što znaš o
jegulji? Ne znaš? E, onda je metni na suho između dvije
razdaleke vode, pa ćeš znati! A o šišmišima? Je l'? Što znaš
o šišmišima?...«
I tako cijelu noć razgovaraše s državom, koja mu se u
obrisima snježnih planina neprestance ukazivala u liku
pretile olinjale drolje opasane pascem puščetina.« O droljo
droljava i dronjo dronjava, premlak si ti zalogaj za mene...«
U tim slatkim junačkim samorazgovorima prebrodi noć i
granicu. Još samo zaobići Maribor, pa su ti za leđima sve
puške i bajunete, svi carinici, žandari, financi, žbiri i
svakovrsna državna žgadija. Potom sjedni u vlak, odahni
kao čovjek i prodremuckaj do Zagreba! Nu, nije dobro sjesti
odmah u Teznom — može koji vrag nabasati pa te i odnijeti
— noge su mlađahne, nek još mrvičak nose, do Hoča. Hoče
su sigurnije, dašto nego sigurnije, umiješaš se među šačicu
radnika i seljaka, pa ako kakav gad i zabasa, zar će te
prepoznati?
I tako pođe prema Hočama. Na putu ga sustiže neki
seljak sa saonicama i ponudi mu da ga poveze dio puta.
Matan odbi i zahvali, pa tu hvalu u sebi obrazloži: »Možda
čovjek misli pošteno, a možda i lupeški. Mislio kako mislio,
jedno je posigurno: ako se ovako umoran zavalim u tople
saonice, san će me obrvati. A kad te san obrve, i
najpošteniji će u ruksak zaviriti. Bude li čovjek pošten, eto
ti ga na križu između poštenja i lupeštine, a zašto bi baš ti
sveca raspinjao?! Bude li lupež, s ruksakom će pod gunj a s
usnulim tobom pod put, pa zamrznut čekaj dok okopni, da
te nađu i sahrane u tuđem zavičaju. Za svoje i njegovo
dobro ne smiješ u saonice, već hodaj makar sa šibicom
622
među kapcima. Ne smiješ stati, ne smiješ sjesti ni
zadrijemati. Sklope li ti se oči, i sam si se zavazda sklopio.
Trusaj pomalo, trusaj i odagnaj ovu bijelu kurvetinu koja te
mami svim kurvanjskim mamcima. Osluhni je, gotov si.
Trusaj, momče, dok ti treska ruksak na leđima svoj si... Još
malo, do Hoča, do vlaka, do sigurnosti... Ej, da je zapjevati!
Vragu i pjesma! Čuje te zbir, čuje te finanac pa sve
prijateljski: »što to, kume, u ruksaku nosiš?« Ne smiješ
zapjevati, ne smiješ trepavice ukrižati... Teške li si pute
izabrao! Jesu teški, o ćaća Potrka, teški jesu ali će ih Matan
u široku i ravnu cestu prometnuti. Ej, da je zapjevati...«
623
ŠTO TI JE ČOVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE
Nove putove bijaše lako naći, a s malo vučje
snalažljivosti bez velike pogibelji i robu preko granice
prenijeti. Ali hajde sâm tolike kremenčiće nasitno raskrčmi!
Istina, zaradica je velika, šesterostruka, ali sporost još i
veća. Usto pogibelj na svakom koraku. Granica je jasna.
Crta! Na crti karaule kô piljčići. A ti: između piljčića, probit
ćeš se da su igline ušice. A ovdje karaula u svakoj krčmi, u
svakoj ulici, u svakog kupca jatagan i šešana.
Baš jedan takav žgoljavi kupac — više krmeljiv nego
ćelav, a bez ijedne vlasi na tjemenu — zaskoči ga s
detektivom u prizemlju očeve zagrebačke katnice, gdje
Marko Miš bijaše otvorio nekakvu dalmatinsku krčmetinu u
kojoj se krčmilo sve osim dobra vina i dobre hrane.
— To je on! — podviknu žgoljavko i slavodobitno upre
u Matana slomljen kažiprst kao slomljeno koplje — Od
njega sam, gospodine detektive, kupio i upaljač i
kremenčiće.
— U ime zakona... — poče detektiv, ostalo promrsi
kroza zube baš kao Iko Škerušin »Zdravo Marijo... smrti
naše. Amen«, zgrabi Matana za ruku i odvuče ga u mali
odjeljak pozadi krčme.
624
— Da mi nisi što jesi — škrgutnu Matan zubima —
prebio bih ti povor ko divljoj mački.
Detektiv, koji bijaše glavu niži od njega, uzdiže nos i
šibnu ga okom:
— Pretiš to, đukelo, zvaničnom licu?!
— Kakva prijetnja, jado jadni, kao da i sâm ne vidiš da
te mogu od duška i u zubima odavde do Berlina! Ali kud
bih, rođo, bez tebe kad si mi krušac nasušni, moj Škiljo iz
Zagvozda, moja Šaloma. Premeći, bratac, koliko te volja,
ispipaj me ko djevojku, pa ako ti je povoljito i prstom u
guzicu!
Što se premetačina više bližila kraju, detektiv je sve
uzrujanije prevrtao svaku od stotina stvarčica nanizanih u
korpi galantarskoj i sve gnjevnije pogledavao onoga
žgoljavca, koji je naočigled blijedio kao prljava krpetina u
lukšiji.
— Ništa, a?! — žica ga Matan — Ništa, moj uzdahu.
Tako je i moj djed Jokaš prevrnuo na tisuće tovara kamenja
da dođe do blaga cara Trojana. On je ionako bio budala, a
budali nije teško i za Cigankom. Ma kud se ti, tako uman
čovo, povede za žgoljavkom! Pogledaj ga — tugu od
nevolje — pogledaj me — peču od čovjeka — pa odoka
rasudi komu ćeš se, rodijače, prikloniti carstvu,... A ti se
prikloni krmeljivcu ćelavom, i prav ti budi, kak se ovde
veli, moja uzorita Dektiva — i to Dektiva izgovori velikim
slovom ne sluteći da je izgovorio vlastito ime, što će ga
nositi stotine i stotine budućih žbira i njuškala, bez kojih,
čini se, nijedan narod ne može opstati.
Grubo, ma baš grubo — valja na nekom neupjeh iskaliti
— umjesto Matana odvede Dektiva onog žgoljavca, koji će
— zbog zavođenja zvaničnog lica u bludnju — već u prvoj
veži svoga boga vidjeti, a Matana samo reznu okom:
625
— A ti, džukelo, još ćeš od majke sisu da tražiš!
— Usta ti se posvetila, moja Dektiva, moj Škiljo iz
Zagvozda, moja Šaloma uzorita...
— Što? Što to, bre reckaš?
— Ništa, rođeni! Tako mi katolici molimo Boga uoči
junačkog megdana. Hajde uzdravlju, i vrati mi se.
— I vratit ću se, mȍre, a ti ćeš lep bostan da obereš.
— Mi katolici kažemo da je i bostan u Božjoj ruci.
Gledajući za poraženim detektivom Matan Drugi sjetno
šaptaše sebi u mislima:
»Tako ti je to, rodijače, kad ti ostaviše u baštinu poganu
krv, koja se s koljena na koljeno mora s nekim nosati, i sve
žešće, jade otrovani. Zasuči, pobro, rukave dobro, nije ti
ovo Škiljo iz Zagvozda ni Šaloma iz Sarajeva, već moja
Dektiva sa svom policijom ovog policijskog svijeta; nije to
klipa i kljuke, i kamena s ramena, već ti je s vojskom bitku
biti i rat voditi. Rat voditi a puške nemaš! Des mozges ti i
puška i sablja. Izoštri ga, rode, kad već šišaš cestu kroz
klance jadikovce. Danas više sreće neg pameti, jer da te
zaskoči uru ranije, k vragu tava i jaja. Sreća ti je zrno boba
u bronzinu čorbe. Stoga pamet u glavu, a kremenčiće u
šaku, da ih možeš u bus, u kanal, ili, brajo, u dno korpe,
ugradi štogod otajna pretinca. Pa kad ugradiš što si
razumio? Skrio si od Dektive? Jesi! Ma što si drugo
razumio? Proturit ćeš dnevno dva tri upaljača i stotinjak
kremenčića, zaradica lijepa, šesterostruka! Jest, brajo,
šesterostruka, ma tri ti mjeseca treba da to ruksačića
rakrčmiš. Sve ti je to: vodu grij, vodu hladi. Posao ti je,
brajo, ruksačić u dan rastržiti, pa nek je zaradica i
dvostruka! Ne baćkaj se nasitno, vidiš kakva si ljudina, već
kutlačom iz kotla kad ti Bog dade da možeš i s gogolja
kusati. Ustroji, brajo, tako, da velikom lijevaš a male nek
626
raznose. Nešto novca imaš, skokni za granicu povuci tri,
četiri ruksačića, pa kad pristignu galantari začas će raznijeti
od cvijeta do cvijeta kô marne pčelice. Državu u državi
krojiš, a sabora nemaš. Sazovi, brajo, sabor galantarski!«
Ali na prvom galantarskom saboru, koji bi održan
potkraj veljače u krčmi Marka Miša i na kojem bi okupljeno
pedesetak galantara, zametnu se tiha kavga i dođe do tihog
raskola.
Matan Drugi održa vatreni govor i ne baš bez političke
primjese, te među ostalim izreče i ovo:
— Otkad propade Austrija, u nas, tužni zbore, ko za
mrcem nariču: »Nesta Vrane, nesta' rane! Nesta Zita, nesta
žita! Nesta Karla, nesta para...« Netko će reći: »S njima i
bez njih sirotinji vrag isti!« A ja vam velju, nije, braćo, već
stoput gori! A kako i ne bi kad siti gospodari sjašiše a
gladni uzjašiše! Baci, brajo, na me pregršt nasisanih
čimavica iliti stjenica, a ja ću na te samo jednu sasušenu!
Pravi kralj svilenim plaštom i konja prekriva, a kraljučobaninu i tvoj mutap dobar. Gdje su vam bogati i slavni
prosjaci-krajišnici? Imenujte mi jednoga uz Kitu Brajina! U
koga ćeš prositi, kad kud okom sve na prosjačkom štapu.
Gdje ćeš ovce čuvati kad je travarina skuplja od janjeta! U
koga ćeš težački kad primorce i školjare natjeraše da i sami
zemlju napuste i preko debela mora koru kruha poišću?!
Odlaze li samo primorci i školjari? Ti se, ćaća, zakle don
Pavlu, da ćeš naše zaustaviti? Pa zaustavi li? Đavla
zaustavi! Odlaze ti ne samo nadničari i čobani, već i sinovi
hajdučki — pokućarci, torbari i galantari što se novom
poslu ne svikoše — sve sami sramenjaci, odlaze da iz
belgijskih i francuskih rudnika, poput krtica, iz utrobe
zemlje izvuku koru kruha, koju na svojoj rođenoj njivi ne
smiju ni popabirčiti. Prosjačka im država klasje zgrablja,
627
oganj poškropi, a njih i ognjište rasturi na sve četiri strane, i
od sunca i od vjetra. Ne vapi li to osvetu pred licem
Božjim? Ja ti kažem, vapi! Vapi, ćaća, i ubij svakoga koji
hoće da ti svetu djedovsku vatru pogasi! Ubij i kurvanjsku
državu dok te ne ubije! A ja znam kako ćemo je ubiti. Ne
puškom i topom, već udri kučku po trbuhu, mater joj
kurvanjsku i arcikurvanjsku! Udri po bubrezima i
monopolu! Ima nas krivoramenjaka na stotine, a bit će i na
tisuće. Ne glavinjajmo po Češkoj i Njemačkoj, rasturimo se
ovdje — kao mravi, vuci i hajduci po svim banovinama, po
svim gradovima... Znam izvor žive vode, koji nikad ne
presušuje
ni
kremenčićima,
ni
upaljačima,
ni
cigaretpapirićima... Udri kučku po monopolu, po trbuhu, i
začas će natanje srati, a vama zarada četverostruka! —
potom im podrobno objasni svoj veliki krijumčarski podvig,
svoju i njihovu ulogu u njemu, upozori ih na zamke
cariničke i finanačke i kako će im doskočiti, kako će u
nedužne svaštarske korpe ugraditi tajne pretince, kako će...
Galantari ga pozdraviše burnim pljeskom i vinatom
vikom. I da na tom saboru ne bi oca Potrke, sveukupno bi
galantarstvo krenulo novim revolucionarnim putem i, tko
zna, možda bi karađorđevsko carstvo đavao odnio još i prije
sramotnog ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj
skupštini.
Ali Potrka, koji se sve do tog strašnog dana osjećaše
izbaviteljem i Mojsijem, ne mogaše otrpjeti da se njegovo
djelo i njegovo poslanje samo tako obezvrijedi i uništi, da
ga još živa prekrije živi zaborav i da uzrok tom zaboravu
bude baš njegova vlastita krv, njegov prvorođenac, kojeg je
s toliko želje duge godine iščekivao. I ne sjeti se da i sam
ocu Jokašu bijaše istu poparu skuhao, već mišljaše na hram
koji je godinama strpljivo podizao, a sad mu ga vlastiti sin
628
ruši. Mogao se sa sinom i zakrviti, ali ne, on će ga svojom,
još uvijek svježom, šezdesetogodišnjom pameću nadigrati.
— Čudim vam se, ljudi — poče onim svojim slatkastim
i malčice nasmiješenim glasom — Onamo čestiti i razboriti,
a ovamo kano slijepe ovce za slijepim ovnom odbijena
roga. Svi znamo da je država kučka i što o tom očenaše
moliti! Ma svi ne znamo da je ta kučka bijesna i opaka, i da
je Bog udijeli svakom narodu za okajanje grijeha njegova.
Što je narod grešniji, to mu daje bjesniju, a naš je narod
proklet, pa što hoćete? Dade nam državu kakvu zaslužismo.
Ne može se, sine, suprotiva Božje ni s vodom ni s vatrom,
ni s burom ni s južinom. A neba mi, ne možeš ni protiv
države! Ti ćeš joj, tele još neoblizano, ti ćeš joj nahuditi
kremenčićima, upaljačima, kartama i kartinama! Ti ćeš... Pa
da i hoćeš? Pa da i jesi! A kad ti ona i kruh monopolom
proglasi, čim ćeš je onda?! Ti ćeš mi se s Bogom i
kurvanjskom državom nosati! Hajde, bolan, sjedni!... Mi
smo, braćo, dosad mirno poslovali, svijeta se naobigrali i
nagledali, bez ikakve se pogibelji po državama, bolan,
svjetskim i evropskim lijepe robe naprodavali, lijepe svotice
domogli, tužne se sirotinje nasitili, a židovskih gavana
nakrupno navarakali... Dobro jeli, dobro pili, dobre kučke
prejašili, toplo se oblačili, u suhu spavali, u mokro kuće
zidali, djecu podigli i njom upravili. Eto Šimagin izučio za
pisara, Kekezov za popa, Srbiguzičin unuk učiteljsku plaću
poteže... I sve u miru i Božjem blagoslovu. Putnice i
dozvole kô sunce žarko za sve pismene i nepismene.
Žandaru ih pod nos, a on ti salutira kô ministru! Kud ćeš
kruha vrh pogače! A ovo moje pile žutokljuno i zelembać
poslije proljetne rosulje, hoće rat, i ne Mali, Morejski, već
— svih mi Isukrsta — Veliki, Bečki! Pa kad vam uzmu
putnice i dozvole, kamen sij, kamen žanji, a o Pokladama
zube na klin kô i vas ostali jad u Krajini.
629
— Neba mi, tako je! — podrža ga Šimaga, a za njim svi
postariji nu još uvijek snažni ljudi, koji s Potrkom bijahu
svu Evropu izobijali i po svim se javnim kućama i
krčmetinama izubijali.
— Pozor! — vojnički zagrmi zadovoljan Potrka —
korpe o lijevo rame! Mrš, mrš! Na Prag! Na Berlin! Na
München! Na moj kurvanjski Hamburg, koji me s toliko
veselih iglica ubode da me i sad bockaju pod svom kožom!
— oštrim vojničkim korakom prvi napusti krčmu, a za njim
poslušno krenuše svi njegovi isluženi vojnici.
Od pedesetorice s galantarskog sabora trideset i
šestorica krenuše za njim. Kakva korist da su i svi krenuli
kad ostade uzdanica njegova, prvorođenac njegov, Matan
Drugi, zvučna imena, a njemu se prikloni i
sedamnaestogodišnji brat mu Antiša! Divne li pobjede! On
na jednu, a sinovi na drugu stranu! A zašto na drugu?
Zašto? Zato što se nije htio odreći svoga i prihvatiti
njihovo? O ne! Zato što nije htio segnuti rukom u bječvu i
krvavu stečevinu sasuti u gomilu kamenja, u sinovljeve
nove dvore! Što će mu beskorisni dvori u onoj vukojebini! I
on ih je sagradio, pa? Zar nisu i prije nego ih ustupi za
školu, svikolici spavali u jednoj sobi, pa što im je bilo? Zar
i ostali galantari ne podigoše kućerine, pa opet u jednu ili u
dvije sobe, dok se u svem ostalom legu miševi? Nije obijao
drvlje i kamenje i krv pišao da saspe paru u Fatinu jamu. A
opet, sin mu je u pravu: u bječvi kano i u jami. E, nećeš ni
u bječvi ni u jami! On će svima pokazati kako se para
razborito ulaže.
Prije nego pođe u Njemačku kupi četverokatnicu usred
Zagreba i odmah pošalje Antinu Šutina da dojavi Matanu
Drugomu, zvučna imena i šuškave pameti, koliko će ćako
mjesečno stanarine ubirati, a on nek ćaki odgovori: je li to
630
manje ili više od one koju će donositi novi dvori pod
Prpinom Glavicom.
I dok je, tako utješen, s vjernom vojskom u toplu vlaku
spokojno prelazio granicu, dotle je Matan Drugi u podrumu
Miševe krčme najveću bačvu po svom prekrajao i svojoj
maloj četi dijelio upaljače, kremenčiće i savjete:
— Ovo vražje robe držite daleko od sebe i od svog
kvartira. Bolje je i deset puta na vruć krumpir puhnuti, nego
se jednom oprljati. Ono malo što možete u dan proturiti
nosite u šaci, u džepu ili gdje drugdje naporuči, a kad
prodajete nek ste mi uvijek blizu grmlja, zahoda ili kakva
kanalskog otvora, raspite i saspite pa nek ih kupe po grmlju
i vade iz izmeta, vaši nisu! Usto sam našao pouzdana
meštra koji će vam u korpe tajne pretince ugraditi. No ni u
njih se ne pouzdavajte odviše, vrag ne spava, već napnite
sve uši, i one od uha, i one od nosa...
— Nu, gospeti, od svih pet ćutila, pa smo odmah gotovi
— odreza Šunje.
— Nije ovo šala, ljudi, ljuti nam je bojak biti sa svom
policijom, sa svom mojom Dektivom!
Gdje je boja tu je i padanja. Prvi pade Mali Jurica
Garanov, Antišin vršnjak, jedva sedamnaestu navršio.
Nasreću, kod njega našlo svega nekoliko kremenčića pa mu
udarilo novčanu kaznu, i ne veliku, a mogao je i bez nje da
je gučak otvorio i odgovorio otkud mu kremenčići. Gdje ćeš
izdati, svih ti Juda Iškariota, gdje ćeš izdati pa da ti se
sjeme umete i zamete kao što se već u drugom koljenu
zamelo Garcima što izdadoše hajduka Šimića.
— Što ne gledaš, pasje štene, komu robu nudiš! —
obrecnu se Matan.
631
— Gledam ja, gledam — opravdava se Jurica — ma
nikom na čelu ne piše da je dektiva, a da i piše isto mi je
»Slava ocu...« kad sam ti nepismen!
— I zec je nepismen — ljutnu se Matan — pa sa svakog
pasjeg čela čita ko iz Svetog pisma. Ako ne naučiš jednim
pogledom odšacovati čovjeka, skupi prnje, priruči ih
oputom i evo ti prosjačke torbe. Uvij mi moju Dektivu u
tamjan i molitvu, meni će zaudarati po sumporu.
— Lako tebi kad imaš pasji nos — brani se Jurica.
— Nemam ja nos ni pasji, ni lisičji, već živim kako je
pisano. A pisano je: »Tko ima oči neka vidi, tko ima uši
neka čuje« Preobuci mi fratra u pašu, pa ću ti ga i
zatvorenih očiju prepoznati: negdje će mu riječ po zvoncu. I
uši mi začepi: negdje će mu para po tamjanu i voštenici...
Preruši mi časnika u fratra, pa će mu Franjin pasac zveckati
kano sablja po kaldrmi. Drvo po godu, marvu po rogu, a
čovjeka po svemu i svačemu, po zboru i tvoru, po obući i
odjeći, po hodu i stoju, po znoju i po pari i po đavlijemu
oku. A tebi treba sve ljude izučiti i popamtiti. Izuči samo
jednoga, samo moju Dektivu. Moja ti je Dektiva na svemu
svijetu taka i jednaka, a prepoznatljiva ko rođena duša. Isti
ušiljen nos duhovni, iste klempaste pseće uši, iste zvjerkave
oči, a hod, brate, i mačji i pseći, uhodarski i gospodarski.
Koljena malo svijena, na skok spremna, stopalo mu i taban i
šapa, ručetine za motiku stvorene a žulja nijednoga.
Prepoznat ću ti svakog i po malom prstu. Dosta sam ih se
nagledao po Češkoj i Njemačkoj i mogu vam reći: svi iz
istog kalupa ispali, kano da ih je ista majka sve odjedared
obliznula, i mlade i stare i one u mirovini, svi tâki i jednaki
i ucijelo i na čereke. Pa gdje nećeš prepoznati svoju
Dektivu, svog vidljivog anđela stražanina. Onog nevidljivog
632
možeš i ne prepoznati, ali ovoga prepoznaj, rodijače, ili te
đava' odnese!
— Sve je to tako, ali kako ću ga razaznati? — opet će
Jurica.
— Nesrećo nesretna, o čemu ti cijelo vrijeme i dokle ću
vjetar burom škopiti? A možeš li raspoznati seoskog
đilkana, razbijača i niškoristi?
— Lako ti je to — uzvrati Jurica — On se tako rči i prči
da ga selo mora vidjeti usred sela i onda kad je nasred
polja.
— Nu, vidiš! Ova grebena država baš od takvih seoskih
prča ustroji moju Dektivu, pa do smrti, navrći lozu na
kupinu, ili kako sâm reče: on nasred polja a ti ga do sebe
vidiš!
— A jesi đava! Svi te đavli u čorbi posrkali — zadivi se
Stipina Bakrić.
Matan preču hvalu, pa nastavi Jurici Garanovu:
— I ne vičem na te što se u srcu ljutim. Odavna Matan
znade da je i najtvrđe kuhano jaje jednom bilo mekano.
Stoga se, potrkušče, kuhaj i kali ako misliš za mnom trčati.
I ne govorim ti poradi sebe i svoje pasje sigurnosti, već
poradi tebe. Ako te ponovo ulovi, slobodno reci da si od
mene robu donio, učinit ćeš mi uslugu, zato što se moja
prokleta krv mora vazda s jačim nosati, a kud ćeš jače od
sve policije! Pradjede Kikašu, nije ovo Škiljo iz Zagvozda!
Učinit ćeš mi uslugu, potrkušče!
Ne prođe ni mjesec dana kad li mu je i učini. Tri brza
kucnja o pod gostionice upozoriše Matana, koji upravo
bijaše s bratom Antišom i prijateljem Šunjom preko granice
novu robu prenio i u podrumsko je skrovište sklanjao. A
skrovište bijaše majstorski ugrađeno u gornji dio bačve.
633
Pipkaj i kuckaj, šipku razvlači i burljaj vino na sve strane,
od volje ti, ma skrovište nećeš otkriti dok dȕge ne raspeš. A
kad tebi ustreba, uzmi dvije u starež nemarno bačene kukice
i sa stražnjeg dna tajni pretinac izvuci, pa ga opet utisni,
dno kao što je i bilo: ni najpažljivije oko neće otkriti ništa
osim starih natrulih dasaka i starim kitom zakitanih
pukotina i šavova.
Kad se podrumska vrata otvoriše, pretinac već bijaše
zatvoren, a Matan, Antiša i Šunje u skoku sjedoše na
unaprijed pripremljene stoličice, opljunuše prste i stadoše
bacati karte na uspravijenu drvenu kasetu od sapuna.
— U ime zakona, ruke u vis! — oni u podrumu ne
mogaše se zakleti što više škripi: stare sasušene drvene
stepenice ili Dektivin glas.
Umjesto da podigne ruke, Matan podiže bukaru, koja
mu je vazda naporuči bila, pa nazdravi svojoj Dektivi:
— Zdrav mi opet, ne bio proklet, kunu zlaticu gonio,
lasicu izgonio, na kuku smokve sadio, pod čempresom se
hladio, kô Tobija vidio, kô Josip Putifarkom i ti se svakom
osladio.
— Ćut, mȍre — prodera se Dektiva netom se dokopa
tvrda pod nogama — majku ti nabijem. Da mi tako stojiš.
Ni prstom da mrdneš ni suzom da trepneš! Na trepavici ćeš
da mi dubiš, kučkin sine!
— Da mi je znati na koju si jutros ustao, moja Dektiva?
— zabrinu se Matan.
Dektiva mu priđe s naduvenim smiješkom i cijevlju od
samokresa opisa mu oko nosa dva, tri kruga, pa se obrecnu
na trojicu podređenih:
— Do kože da mi ih pretresete i kožu da im izvrnete! —
a sâm se kô žedan na bunar baci na rasute Piatnikove karte.
634
— Mȍre, ništa da ne nađem izim ovega, majku ti
nabijem, ima mesec dana da mi prične žuljaš!
Matan ga omjeri nekako prijateljski sažalno:
— Bože moj, um tako svijetao, a riječ tako zarđala.
Kakve prične, brzopleto moje?! Pogledaj der asa dinara, asa
ili keca, na volju ti, ter mi reci, ter mi samo kaži što ga ono
u oko poljubi: jali štemplo, jali timbar ljuti, jali pečat, jali
muhur turski?
Među novim novcatim kartama ne bi teško pronaći
kukavnog asa dinara, kojeg kao da je sedam mršavih krava
po sedam godina žvakalo. Treba imati golemu sreću da se
na tom svijetu nađe štogod prljavijeg jada. Ali na jadu pečat
državni!
— Nije to, mȍre, kec od ovih karata, nije pravi! —
pokuša ga zbuniti Dektiva.
— Meni i državi dobar i ovaj — uzvrati Matan, lagano
mu oduze karte i dobaci ih Šunji — Miješaj, na tebi je red!
Nadam se da marijašem nećemo omesti gospodu u
državnom poslu.
I nastaviše kartati dok je Dektiva uzrujano i sve
uzrujanije pretraživao stopu po stopu podruma, kuckao
čekićem o pod i o zidove, zavlačio se pod bačve, čeprkao
po nabacanoj starudiji, tȁke pomicao, kroz tapune drveno
mjerilo zavlačio i kroz vino po podanku bačava strugao...
— Ne struži toliko, svi ti đavli želudac strugali, vino ćeš
mi uzburljati, ukvasit će se! — srdi se Marko Miš, koji
bijaše sišao za njima, ta njegovu kuću premeću.
— Ne brini, burazeru, država će sve da plati.
— Platit će vraga, koji će je... — ali u skoku riječ
pregrize.
635
Dektiva se smrknu u obrvama, pa se ustremi kao ljuta
doga:
— Je li ti to, bre, na državu?! Je li ti to, džukelo
krčmarska, kralja u materinu?
— Jesam ja i u tri materine! — podviknu Matan.
Dektiva se poput čigre okrenu i nemajući pištolja u ruci
upre u nj kažiprstom:
— Hapsim te, u ime zakona!
Matan visoko podiže jednu od igraćih karata i
mangupski se naceri:
— Ovoga kralja, moja Dektiva, ovog grebenog kralja od
kupa zbog kojega izgubih partiju! A ti mislio na Njegovo
Veličanstvo... Nu, bogati, što si pokvaren... Ti bi htio da
ljudi psuju Veličanstvo, pa ih na to i nagoniš... i nagoniš!
Jest, nagoniš. To ćemo svi i na pravom mjestu posvjedočiti!
— Džukele! — prosikta Dektiva, mahnu svojima i ode.
— E ljudi, e Turci — razblaži se Matan — što vam je
pogrdno žensko, što oka pečenja i bukara vina, što sve slasti
ovoga svijeta prema pjesmici slomljenih koraka moje
Dektive! Slušajte je, nu slušajte je, vrag vam karte odnio!
Ej, živote, sladak li si kad u tebi bȍja ima, ljuta bȍja, oj
Dektiva moja!
636
EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK
— Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... — ne zna se već
po koji put uzdahnu Potrka ne skidajući oka s izazovnih
Gretinih oblina, koje su kroz od znoja vlažnu haljinu
mirisale primamljivije od sve ovozemne kadulje i vrijeska,
ivice i dupčaca, i svih trava ljekovitih, medenih.
— To ti, pobro, više ne priliči. Godinama i sjedinama
pristoji se čast, a ti se za svakom ko i pas... — spočitnu mu
Šimaga Mali nemarno vrteći po prljavu stolu gotovo prazan
vrč piva u jednoj od mnoštva zloglasnih i zadimljenih
hamburgških lučkih krčmica — I ne uzmi, to, velju, pod
uvredu, nije dušmanski...
— Što to mljackaš, Šimaga Mali, sunce veliko! Sve ove
grebene godine, jal medilo jal pelinčilo ja tebi nož, ti meni
krnje, ti meni kremen, ja tebi trud i ognjilo. Gdje bih ti uzeo
pod uvredu kad te prvog za sobom povukoh i nikad se ne
naljutih kad me Potrkom zazva? Svakom bi drugom zube u
dupe. Baš ludo, kao da Potrka i Matan nije pljunuto jedno.
Dok bijah momčić bijaše mi drago, kad osilih — danas bi
mi opet bilo milo da me Potrkom zovu. Eto, to ti je čovjek,
njegova prčevitost, njegovo ništa... luda leptirica oko
ivanjske vatre.
637
— Ja drumom, ti šumom — Šimaga Mali starački
nemoćno podiže ruke, kao da se više ni od neba pomoći ne
nada.
Uto punašna konobarica — što bijaše tu da gostima u
svemu udovolji — tko zna po koji put metnu pred njih dva
zemljana vrča pjenušava piva i začini ih izazovnim
smiješkom svog dvostrukog zanimanja.
Potrkine oči uskočiše među razgoljene dojke, a kad
konobarica ode mijeseći istrčenim stražnjicama, priljepiše
se o njih kao puž o gladak kamen.
— Uh! — huknu Potrka, obrisa suho čelo kao da leden
znoj briše, pa uzdahnu — Ej, kad zamedi kadulja pa
vrijesak... Ne švrljam ti šumom, Šimaga Mali, već ti ne
razumiješ mnoge stvari, kako bih ti rekao, na razmeđi, pa
kako ćeš razumjeti kad zamedi kadulja pa vrijesak...
— Nauči me, neba ti — uzvrati Šimaga, ne znaš
poslušno li ili podrugljivo.
— Kažeš, godine? Kažeš, sjedine... kao da godine ne
ćutim u kostima, kao da me sjedine u oči ne bodu! Sve ja to
znam i stoga ne govori meni, već ovom mom ćaknutom
vršnjaku, dižiglavcu prokletom!
— Ti si mu gospodar! — učiteljski će Šimaga.
— Gospodar?! To ti misliš, šimaga Mali, osebice velika,
jer po sebi sav svijet krojiš. Lako ti je tvomu gospodarom
biti kad zapravo i ne znaš imaš li ga u gaćama. Nu ušutkaj
ovo moga pasjeg jada, što neprestance gače ko žedan
gavran sa vrh drače: »Daj, đavle pakleni, daj...« Laje prije
nego i onjuši, prije nego i ugleda dvocjevku zvizne te po
bedru kô tučak od zvona.
— Ne kažem... — izvlači se Šimaga — ne kažem da
nema razlike, ma opet... nisam ni ja uškopljeni anđeo, niti
638
mi je javna kuća nepoznata, pogotovo dok bijasmo mlađi.
Mladu nije zamjeriti, a ti si nam zamjerao i neprestano nas
žicao i podbadao: »Radije bih ga odsjekao nego se kurvom
omrsio!« A sad po stare dane...
— Od obijesti vrag materi u dupe lug siplje, a od
nevolje i muhe ždere.
— Ne sramoti sebe i sjedine, već ako baš drukčije ne
možeš, nađi opet štogod udovice-uspaljenice...
— Kakve udovice-uspaljenice — gorko će Potrka —
Kakve, Šimaga Mali, srca ti žalosnoga?! Tko je cijeli život
ždrebice jahao, ne može ni okom na ragu! Ovo se moje
pogrde, lijepi ti ga đava' izbirljiva odnio, na mlado
naomečilo i među mladim probire, pa gdje će na ragu! Na
dan ti je hoda njuši, i prije nego se prekrižiš uvuče se u
puževu kućicu iz koje ga svi vrazi ne bi izvukli. »Fuj —
kaže — po kenji mi zaudara!«
— Ti o njemu, Bože prosti, kô o krštenom čeljadetu! —
zgrozi se Šimaga Mali.
Potrka ga preču, pa nastavi:
— A kad opazi, napriliku, ovu našu Gretu, do Stuttgarta
bi bez štaka i odaha. Pa da se ta vražja Greta i godinu dana
ne opere, njemu miriši, miriši ko kaćun i ruža zajedno. Voli
ti on, brate, palac mlade kurve nego stotinu aršina
najpoštenije babe. Kažu, da svi djedovi žive u nama, a u
meni, eto, samo pogana krv deven-babe Anđelije... Vatra i
oganj! A oganj ne liže uz mokru slamu. Mokra ti je slama
moja Nuša. I da nije poradi djece, Bog mi je svjedok, da je
nikad ne bih ni badnuo — jal u nju, jal u crnu zemlju, ista
slast i njoj i tebi.
— Sve su ti naše takve — utješno će Šimaga Mali — A
kako i ne bi bile kad ih bije svaka kukavica: glad i trud,
marva i djeca, polje i kuća...
639
— Sve to i mnogo gore bilo je i devenbabu Anđeliju...
— Imala je takvu krv — zaključi umno Šimaga Mali.
— Božja milosti, pa o tom ti cijelo vrijeme i govorim!
Krv, rode, krv... a kroz moju grabi stotinu bijesnih ždrebaca
i riče osamdest jelena... Zauzdaj ih kad te povuku za onim
vrckavim guzicama... pa je li stanje, je 1' imanje... — ustade
i pođe kao da ga zaista vuče stotinu ždrebaca i riče
osamdeset jelena.
— Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...
Šimaga pogleda za njim na usko drveno stepenište s
kojeg ona pogrda Greta nepretance preko Potrke i njemu
namiguje, sasvim lagano otkapčajući od znoja mokru bluzu,
da, tobože, vrijeme u sobi ne gubi; u stvari, guba jedna
kurvanjska, pokušava da i njega svojim buraćama raspali i
razjari.
— E kad zamedi kadulja pa vrijesak... — sad uzdahnu i
Šimaga, a ono malo kasnih i pomalo pospanih gostiju mogli
bi se zakleti da su čuli kako četiri ždrepca iz njeg zarzaše.
Poslije dobre ure Potrka siđe niza stepenice, siđe
polagano zakopčavajući puce na jaketi, uvjeren da će svi na
pravo puce pomisliti. Stari jarac, umjesto da se prekrije
kolobarima i sramotom, evo ti ga uspravna, osvježena,
pomlađena: preporođen krmak stari i ponosan na svoj
grijeh, kô kurva na poštenje.
— Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...
— Opet kod tješiteljice? — pecnu ga Šunje, koji bijaše u
međuvremenu pristigao — I u grobu ćeš s njima đavla
mijesiti.
— Baš đavla, prijatelju Šunje, baš đavla! A ovo ti je
đava' nad svim vragovima. Jer kad zamedi kadulja pa
vrijesak, lakome se pčele brže roje, gorče piju i kraće žive.
640
A meni vazda medi kadulja i vrijesak, bagrem i tilovina, pa
opet svaka čaša slađa, svaka kurva medenija, a život sve
duži.
Iz čista mira bijesno zviznu šakom o stol, povuče preko
njega rukom kao metlom; zemljani se vrčevi razletješe po
svoj krčmi.
— Bog budi s tobom — osupnu se Šimaga Mali — Što
ti je odjednom?
Ono mi je što u poganom srcu nosiš, a u poganim
ustima kriješ! Raširi ta vražja usta i cerekaj se, razveži
jezičinu i ispljuni: »Umišljao si da si prorok, da si Mojsije,
da nas izvede iz zemlje misirske kroz more crveno i
pustinju sinajsku, da si arkanđeo Mijovijo, a samo si
razvratnik stari što na kurve sasu i posljednju paru! Gdje su
dvori? Gdje dućani? Gdje li pusti novci? I djeca ti leđa
okrenuše, pa što se tu busaš i prčiš pred nama?!« Tako mi
recite, gube od gube! A ja ću vama reći: »Dućan se rasu po
dobroti moje svete Nuše, da ne pocrkate od gladi. Dvori se
rasuše po mojoj svetoj dobroti, da vam sinovi ne budu
volovi kao i vi, već ljudi svjetski, pismeni. Sagradiste dolje
kućerine, pa opet traljate u jednoj ili dvije neožbukane
sobetine dok sve ostalo zjapi prazno. A ja imam dvije kuće
usred Zagreba, mogu kneževski živjeti od same stanarine. A
što se kurava tiče, vi ste i s dvadeset godina k njima odlazili
dok sam ja boga svoga uživao s gospođama bečkim,
praškim i njemačkim, s veljbabicama i kaplarušama. Sad
zbrojite i prebrojite što od mladosti kurvama dadoste, pa će
ovo što pod starost dajem biti napojnica prema onom što vi
razdadoste. I što sad?! Ja živio i uživao svjetski i gospodski,
a vi: badni da se istreseš, da te to đavla u gaćama ne muči.
Više se osladih u jednoj noći...
641
— Ma tko ti što govori! — prekinu ga oneraspoložen
Šimaga Mali.
— Čujem ja i ono što mislite. Da nisam čuo ne bih čio
sumrak doživio, već bi me vrag odnio još na uranku. Čujem
ti ja zuku muhe u mlinici. Kažete, sin mi ceste uravnava?
Lako ti je uravnati kad je Potrka kroz kupinu i grabovinu
pute protrsio! A da ne bi tih putova, danas ni oputine ne bi
bilo, niti ikoga da je probije. I unuci bi vam s prosjačkim
torbama šljapali po Hercegovini i primorju, ili bi vapili
pregršt zraka po rudnicima belgijskim, ili bi zauvijek nestali
preko debele vode... Izbijte iz pogana srca, sotone paklene,
izbijte da su moja djeca suprotiva mene! Možda bi i bila,
kao i ja protiv ćaće Jokaša, da u njima teče samo moja
prkošljiva hajdučka hrv. Ali teče i materina, sveta krv
milosrđa što utire suze sirotinjske. I neka moj sin, moj
Matan Drugi, dvore gradi, i neka su veći od mojih, ali veći
su i od ijednih vaših! Vole mene moja djeca, vole, kako me
ne bi voljela... — jedva suzdržavajući suze sjede za stol i
obori glavu na prekrižene ruke.
Šimaga Mali pogleda ga sućutno i promrmlja sebi u
sebi:
»Vazda je tako, poslije svake Grete spopadne ga bijes i
suza! Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...«
642
ŠTO VOLEM POKORAN NAROD, ŠTO UMEM
NJIM LEPO DA VLADAM
Potrka se nije varao. Djeca su ga zaista voljela i bila mu
odana premda udariše drugim putem, opasnijim ali i
unosnijim. Netom Stipe Gudelj druge godine pod jesen
dovrši nove dvore, Matan ga isplati, do posljednjeg dinara, i
to zdravom jasprom krijumčarskom. Potom ponizno stade
pred oca:
— Ti znaš, ćaća, da iz rođene kuće ne mogu ni s
prokletstvom ni s blagoslovom. Pred Bogom je grehota,
pred ljudima sramota a pred selom smijurina, da ovakva
kućerina prazna zjapi. Kad si već svoje dvore za školu
poklonio, pokloni i ono sobetine-kuhinje, pa svi u novo,
okrečeno i namješteno, i novo je tvoje a ne moje!
Kako to reče pred mnoštvom ljudi i žena, kojima mila
riječ suzu na oko, ono malo kivnje i prkosna ponosa, što se
bijaše ugnijezdilo u Potrkinu srcu, otopi se kao žličica
šećera u čaši vode. Pred svima zagrli sina i poljubi ga
naočigled sviju.
Matan Drugi bijaše dvore uredio i rasporedio baš šesno i
ukusno, kako se već radi po kućama zagrebačkim i
643
njemačkim: kuhinja jedno, konoba drugo, blagovalište treće,
a svakom čeljadetu njegova soba i njegova postelja. Istina,
zahoda ne bi a i što će ti: široka je dolina, visoka je planina,
pa kud sve živo, tud i čovjek. Glavno je da su dvori od
šećera, naoko i onako.
Ali »što zna gedžo što je čokolada — kartu žvače
čokoladu baca!« Prva je baci Anica, najstarija sestra, koja
netom šesnaestu navrši:
— Ne mogu ti sama spavati. Omrknem li, neću
osvanuti; crknut ću ti od straha.
Kad će ona crći od straha, gdje neće mnogo mlađe
Marija i Ružica! Ne samo da neće svaka u svoju sobu, već
ni u postelju. Sve tri u jednu kao i dosad, toplije je i
sigurnije: njihova se tri anđela stražanina mogu sasvim
lijepo za ruke uhvatiti i sve tri opšestariti, a preko kruga
anđeoskog nikakva nečista sila ne može ni nosom ni dahom.
Majka Nuša podrža kćeri u svetom strahu, pa stvar
zahvati i s praktične strane:
— Ne mogu curice same u sobici. Ako mi se suzice
moje po noći otkriju, tko će im sukanac navući! Prozepst
će, puntat će ih, pa umjesto tri postelje eto ti tri groba
anđeoska. Mali Iviša i tako mora do mene, pa nek smo svi
na okupu. Ova soba do kuhinje ionako ničemu ne služi. U
nju ćemo. Pa kad štipne zima, natiskaj štednjak, svi u toplu
i u suhu, ušteda je u sukancima, a suharaka i panjčića
koliko ti srce želi.
I tako dovukoše u blagovaonicu dvije postelje »od
peršone i pol«, jednu za tri sestre, drugu za Potrku, Nušu i
spišuljka Ivišu. Kako ni Antiša ne htjede sam spavati, to
Matan Drugi morade s njim podijeliti sobu, a jedva uspi da
ne podijeli i postelju. Sve ostalo od pustih dvora pustim
ostade.
644
— Jesam li ih za miševe gradio! — škripe zubi, igraju
kosirice — Nikad »kolture« u 'vu vukojebinu!
— Ne čupaj, sine, zdrava zuba — tješi ga Potrka — u
nas ti je tako. Sviklo za Turaka i hajduka, svi u jednu rupu
da se lakše braniš, sviklo pa obiklo, i tu pomoći nije. I drugi
podigoše kućerine, pa opet svi u jednu sobetinu, u jednu
posteljetinu, kao goveče uz goveče, da se bolje ogrije, da
strah zataška, da noć mine, da jedno drugo počeše kad se
buhe i uši uzgojune. U galantarskoj crijepnici i u
nadničarskoj pločnici, prostor ti je jednak, tek što i stoku ne
zbijaju do sebe. To je tako. Ako se mrtav možeš na dva
sežnja opružiti ni živu ti više ne treba. Vidio si, bolan, po
svijetu puste mramorne grobnice, pa i čitave kapelice nad
njima. Kao da je to mrtvacu od koristi. Nije, brate. To ti je
samo spomen silenosti živih. Mi još ne osilismo toliko da
podižemo nadgrobne spomenike, pa dižemo ove nadživne.
Koliki spomenik, toliki i čovjek. Zar i sam ne ćutiš ove
dvore kao dio sebe: zar ti se ne čini da se i sam nadimlješ i
širiš dok ih sobom sve ne ispuniš?
Đavao stari baš ga u srce pogodi.
— Takav ti je čovjek — nastavi Potrka — za malo
silenosti, za malo lažne hvale i slave stoput će đavlu dušu
prodati. Osim pokojnog Srbiguzice, ne nađoh živa čeljadeta
koje bi pristalo da ga carskim đakonijama kljukaš, a selu
objaviš, da se jadan jedva domogne i soparne pure. Svi će
drugi cijeli život o njoj živjeti, samo rastrubi da pečenjem i
pse hrane, čovjek će sve učiniti da ga smatraju boljim i
skupljim nego što je. Vidio si ove naše galantare: koliko se
po svijetu muke namuče, zime nazimuju, svaku paricu
čuvaju kao oko u glavi, nikad poštena obroka, već melju
kruh i slaninu, a kod kuće... čekaju da im sudac iz
Imotskoga zaveže cipelu.
645
A tako je bilo. Svaki dan nedjelja u Miškovoj i ostalim
krčmama što se umnožiše po svoj Krajini. Janjci se vrte,
vino se lijeva i prolijeva, svatko naručuje dvostruko više
nego mu treba, pa nagrizene ostatke dobacuje jal djeci, jal
psima, tko prvi zgrabi i ugrabi. Uz galantere i očevi sileni,
po komadiće pečenja, tobože, krišom gurkaju iz mrsnih
ruku u posne ruke tihih i uvelih staraca, koji se, tobože,
nećkaju skakućući ugaslim okom s pupka na koljeno,
sramežljivi kao djevojke, i šapću poda se kako nisu gladni,
kako su sad kod kuće mesa i manistre dovle... i tek kad se
otac galantara, stari prijatelj, srdne i šaptom ljutito
podvikne: »Đava' ga odnio, nećeš se udaviti! Uzmi zalogaj
slana, da se možemo ljudski napiti!«, daju se razlogu,
uzimaju i sve nekako preko volje žvaču oponašajući sita.
Žvaču i žvaču, a onda usred zalogaja, usred gutljaja
stanu pa uzdahnu:
»E, i moj je Šimun mogao tako a ne drugom u nadnicu
za pet kila kukuruza!« »Što ćeš, moj Luka, svatko za
svojom pameću!« tješe ih očevi galantara, a jedni i drugi
vide da ih ne tješe već pljuskaju. Pa opet su jedni drugima
potrebni kao noć danu i nokat mesu. Ni jednima ni drugima
nije ni do vina ni do ražnja, mogu oni i neslana krumpira,
ali neka narod vidi kako se bogat časti i prijatelja časti, s
druge strane neka vidi kako te bogat bogato časti, a uz
bogata i sâm si bogat, a ne kao ostala fukara što iz prikrajka
zirka da ukrade bar miris pečenja. Ej, gdje smo mi a gdje
vi!
»U istom niklo, u istom raslo, pa jedno zakržljalo a
drugo se razgranalo; kako ćeš vidjeti da si se razgranao, ako
ti sprljen grmičak pod krošnjom ne raste!« mišljahu
samozadovoljno očevi galantara gledajući u uvelim starcima
grmičke pod sobom, a onda bi se počeli skromno hvalisati
646
kako su samo s malo pameti od Boga dane, upravili i sobom
i porodom svojim. Eto, da on ne izmisli korpu... »Zar je ne
izventa Potrka?« bojažljivo će neki od uvelih starčića koji
ne umjedoše upraviti sinovima, već ih ostaviše na škrtoj
zemlji i tuđoj nadnici, ili ih uputiše u rudnike francuske i
belgijske, ili pak preko debele vode očekujući franke i
dolare, ali franci teški, dolari još teži pa ih pošta ne može
prenositi. »Potrka?! Ne spominji mi protuhu i vucibatinu,
prdonju i macimudana, što umije samo Žudije varati i
pljačkati i sve na kurve rasipati! Kažu, ne može se s njim
od sramote ni u krčmu ni na ulicu: pogrda rže, ma pravo rže
kô uspaljen ždrijebac. I on će mi korpu izmisliti!« »Ma
kakvi Potrka — prezrivo će otac drugog galantara, nekoć i
sam galantar — Nije mi do toga, ali svi znaju da sam je ja
izmislio!« »Ti?! — upliće se treći — sjećaš li se kad
usijekoh onaj kljenčić pod Njivetinom, a ti me upita, što će
mi? Ne rekoh li ti da ću korpu učiniti?« »Ti?!« »Ja!« Ti?
Ja! Ti, ja tija tija... — bijaše ih više nego prsta, ali nijedan
se ne usudi da to i pred Potrkom ponovi.
Svaki zimski dan bijaše nedjelja, ali otkad Matan Drugi
očeve pute u ceste proširi, dani se prometnuše u Božiće.
Sudariše se dvije sile, galantarska i krijumčarska, pa udri u
nadmetanje: tko će više proliti i razbacati, tko će više
spiskati i streskati. I gle čuda! Ma koliko trošili, lisnica
vazda podjednako debela: ako kopne novčanice ne kopni
novinski papir! I svaki je mislio da se samo on toj umnoj
podvali domislio, pa bi svaki čas, — trebalo i ne trebalo —
vadio debelu lisnicu, ovlaš je u ruci zadržavao ili njom u
žučnu razgovoru kao rukom mahao — tobože, zanio se pa
zaboravio da je u prsluk tutne. Na početku zime — dok
zaista bijahu pune — lisnice se, tako reći, nisu ni vidjele, no
što se više bližilo proljeće i dan odlaska, galantari se, tako
reći, nisu vidjeli od razigranih lisnica.
647
To nadmetanje nije baš uvijek bilo nevino, već bi
ponekad i do teških dolazilo — i ne zbog krupne riječi i
smrtne uvrede — već onako, budzašto, zbog slučajna
gurkanja, zbog kapljice proljevena vina, pogotovu ako su
djevojke iz prikrajka bitku promatrale. Bilo je bogetanja i
šaketanja, škriljakama i šakaracima razbijenih glava, a
ponekad se nož iz bječve znao i sam od sebe isukati. Tako
lani Jokina Mijin badnu Ivana Buljubašušina, koji tri dana
odleža u splitskoj bolnici, ove godine onaj napržasti Zelica,
okrznu dvojicu po rebrima, a njemu šurina propara ruku od
lakta do ramena.
Dok su se galantari i krijumčari tako nosali i bili režeći
jedni na druge poput nahuckanih pasa, dotle su njihovi
utemeljitelji stajali postrance, jedan drugom krišom
namigivali i svaki čas pogledavali dvojne dvore na Prpinoj
Glavici, kao da kažu: »Nama nije do sile i prčenja, naše se
vidi!«
Zbog učestalih tučnjava zagvoški žandari nađoše valjanu
izliku da i ne izlaze iz Miškove krčme. Reda mora da bude,
a bez njih ga nema niti može biti. Lijenu volu ostan, a
pijanoj ljudskoj marvi kundak. Za čuvanje reda i gledanje
kroz prste na Miškove zavijutke i utaje trošarina, zar —
pokraj tolikog rasipništva galanterskog — ne zaslužuju
kučkin zalogaj i pseći log na slamarici kraj komina? E,
bogme, zaslužuju! Istina, žandar Spasoje ne može bez dva
kila tusta bubrežnjaka; nek mu je s blagoslovom kad bi ga
bilo. Ali blagoslova nema. U nj ili u jamu. Da vola izjede,
štrkaljica opet štrkaljica, dijete bi ga među zubima odnijelo.
Podnarednik Steva opet blagoslovljen. Prima ga se ko
šugavca guba. Mrsno na oko, želudac na usta, pa opet
ljudina da bi od njega šale iskrojio dvojicu osrednjih.
Pregrize ti komadić rdla i plošna od lopatice ili od vratića,
kriškicu kruha ispod crijepnje, dva tri lučića i šaku soli, to
648
toliko da se može ljudski napiti. Kakvi ljudski, brate! Ko
spužva, rekli bismo mi, ko sunđer, burazeru, rekli bi oni.
Kad se naljoska, oči mu se zakrvave, golemo se tijelo
uzljulja pa se uzvalja uza solar podštapajući se puškom. I tu
sa solara u junačkom raspoloženju svakog dana isti junački
govor drži:
»Slušaj amo! Podnarednik Steva ima nešto da vam kaže.
— vazda je govorio o sebi u trećem licu ističući i čin i ime
— Podnarednik Steva ima da vam kaže, da vas vole, da
vole s vama da jede i pije i brigu na gajde da udrara. A
zašto vas vole? Zato što ste vi narodski ljudi, on narodski
čovek, pa će i poslednje čokanjče krvi da da za narod, za
kralja i otadžbinu, majku mu nabijem! I zašto vas još vole?
Ajde, ajde, burazeru, zašto vas još vole? Zato šta vole narod
pokoran i svaku će da mu razume, ama svaku... Hoćeš,
mȍre, da jedeš? Jedi! Hoćeš, brȅ, da piješ? Pij! Hoćeš da
zapevaš? Pevaj, mȍre, do zore, pevaj, majku mu nabijem,
pevaj kralju i otadžbini... I nemoj da mi se zadevaš u
politiku! Odma' si narod nepokoran, a podnarednik Steva
ništa tako ne vole ko nepokoran narod. I šta da pevaš
Radiću? Pored sultana ćeš agi u ćemane da udaraš?! E,
nećeš more, majku ti nabijem. Ćeš u aps da kreneš i da
ostaneš dok ne zabiglišeš kralju i otadžbini... Ju, brȅ, šta
volem pokoran narod! A šta vole podnarednik Steva, to vole
kralj i otadžbina! Jedan kralj, jedna otadžbina, pa ima da
bude jedan narod i jedna država — jasno ko dečje dupe! A
ko će da upravlja državom? Ko ume, majku mu nabijem! A
Srbi umeju. Eto zašto su, Jozina, žandarmi i financi Srbi.
Zato šta umeju da vladaju, zato šta imaju državu od cara
Lazara, pre vas i pre ikoga i što su uvek verni kralju i
otadžbini. U državi ko i u porodici, braća imaju poso da
dele, da opšte i dejstvuju spram sopstvenoj sposobnosti. Vi
ćete da radite i kulturu da gradite, mi ćemo da vladamo, a
649
svi da čuvamo državno jedinstvo Njegove vladavine, pa da
vidiš, majku mu nabijem, kako se lepo živi! I vi ćete da
razumete žandarma, i žandarm će da razumede vas. I s
vama će da jede i pije, u ćemane da udara, a ne da puca.
Jeste... pucalo se. Na rudare u Bosni, na komite u Srbiji, na
žene u litiji... Gde nećeš da pucaš, kuću da čuvaš! Mȍre,
ima da pucaš i na besna kerova, gde nećeš na besna čoveka!
Ko puca na državu, puca i na podnarednika Stevu. A
podnarednik Steva ima da ga ukoka u samoodbrani, ima da
provodi Zakon o zaštiti sebe i države... lep zakon, majku
mu, zdravo lep i lepo kaže: ako štampaš ili ako huckaš svet
na državu i s belosvetskim se protuvama družiš, rasturaš
protudržavnu štampu, ako prikupljaš oružje da ga digneš na
državnu vlast — a zašto za drugo da ga i prikupljaš?
Skakavce da kokaš?! — ako sve gore navedeno lepo
izdejstvuješ ima smrću ili dvadesetogodišnjom robijom da
te se kazni. Pa kad te jednom podnarednik Steva na jednom
od ovih dela na delu uvati i u ime zakona kaže: stoj, a ti
nećeš da staneš, ima da puca u tebe ko u besnu kuju, u
samoodbrani... Sem toga, kad čujete: žandarmi ubili ovega i
onega na derneku, na proštenju i tako... ima unapred da
znate zašto su ga ubili i da verujete žandarmu, pa vam
žandarm majka. Budite verni i pokorni kralju i otadžbini, i
podnaredniku Stevi, pa će Steva s vama da jede i pije, i sve
da razume. Ju, brȅ, šta volem pokoran narod i šta umem
njim lepo da vladam, majku mu nabijem...
— Bravo, pop-Steva! — zapljeska Matan Drugi — baš
nam zdravo lepu liturgiju očita!
Kakav pop-Steva? — zablenu se podnarednik u Matana i
stade u pijanoj pameti premišljati: ne odnosi li se to na
Zakon o zaštiti države, na izdaju kralja i otadžbine. U
svakom slučaju ima da dejstvuje: stoj! Neće da stane, ima
da puca ko u besnu kuju, u samo odbrani. Na kraju mu sinu
650
da bi taj posao mogao obaviti i običan žandar, pa upre
bukarom u Spasoja:
— Ima da ga apsiš uvrede Njegova Veličanstva radi!
— Pa nije on vređao... — zamuca Spasoje, ali ga Steva
presiječe:
— Jesam li ja podnarednik Steva?
— Jesi!
— E pa lepo! Je 1' me nazva pop-Stevom?
— Jeste!
— A s kakvom namerom? S namerom da me namerno
uvredi! A ko namerno vređa kraljeva podnarednika, vređa i
kralja, majku mu nabijem!
— Komu majku da nabiješ? — uskoči Matan — Zar
kralju?!
Ponesen vatrom govorničkog žara podnarednik ga Steva
i ne ču, već završi svojim blistavim završetkom:
— Jasno? Jasno ko dečje dupe!
— Dakle, ipak kralju! — zabrinu se Matan.
— Kakvom kralju? — nakostriješi se podnarednik Steva,
kojemu tek sada nešto sumnjiva zazvoni u uhu.
— Kad si Stevo, ne pravi se Tošo — namreška se Matan
— Svi smo, bolan, zdravo lepo čuli kad reče da kralju
majku nabiješ. Je li tako, ljudi? — A kad ljudi svi dojednog
potvrdiše, Matan odmahnu rukom — Ali nećemo te za to
prijaviti, možda ti je to i uzrečica, već za drugo. Što, bolan,
vrijeđaš popu, i to svog rkačkog? A tko vrijeđa popu,
vrijeđa otadžbinu i kralja...
— Kako, kako?! Otadžbinu i kralja? — ošamuti se Stevo
— Valjda: kralja i otadžbinu?
651
— Velim, otadžbinu i kralja koji i ne može postati
kraljem dok ga ne okruni popa, svešteno lice. Takav je
Zakon!
Netom Matan spomenu Zakon, kao rukom odnesen
nestade tmurni oblak sa Stevina čela, lice mu se ozari, oko
sinu, noge same od sebe poletješe, ruke se same od sebe
raširiše i stegoše Matana u junački zagrljaj. Pijani ga
podnarednik svega prekri poljupcima:
— To sam, burazeru, to sam teo da čujem! To! Zakon!
Zakon, majku mu nabijem! Ću te još jedared u oba obraza
da cunem... Zakon! Ti meni Zakon, ja tebi majka i pomajka.
Ja tebi majka i pomajka, ti meni sinče i pastorče, majku
nam obojici nabijem! Ćeš u žandarme, ću smesta da pišem
kapetanu Miloradu S. Jefimoviću, pa ćeš i ti da vladaš! E
vidite, ljudi, kad je čovek na svom mestu, kad vole kralja i
otadžbinu i kad ume da vlada... ne pita se je li Srbin, Hrvat i
Slovenac, jedan pletu venac! Ju, brȅ, šta volem Zakon, šta
volem pokoran narod i šta umem njim lepo da vladam! A i
ti ćeš da umeš, burazeru... Dozvoli, da te podnarednik Steva
još jedared cune...
— Ljubi, brate, ako ćeš i u prkno — nasmiješi se
prijateljski Matan, ali za svaki slučaj ipak mu podmetnu
obraz.
652
IZUM — PATENT
— Izum je jedno, a patent drugo — objašnjava Matan
Drugi Šunji i bratu Antiši u polupraznoj krčmi Marka Miša
usred bijelog Zagreb-grada — Uzmimo češagiju. čovjek, na
priliku, izumi češagiju...
— Što je treba izumiti kad je izumljena prije boga i
svijeta! — uskoči Šunje!
Matan ga samo šibne okom i ugadljivi lice:
— Vidim, Šunje moj, da ti pamet ne smeta! — a onda
mirno nastavi — Velju, čovjek izumi češagiju, koja uz to
može biti i grebene i gargaše, pa i još koje radilo. Recimo
da si baš ti, Šunje, taj izumitelj. Ti izumiš, ja vidim, pa
sklepam štogod tvorničice — meni jaspra tebi šipak. Eto, to
vam je izum: izumi, pa ga grebi! Ma kad ti tu češagiju
odneseš u patentni ured, i on ti udari štemplo — puši ti u
guzicu! Mogu podići stotinu tvornica, a ti samo došetkaš pa
veliš: »Ruši to smeće, ili mi plaćaj dinar po češagiji!« I,
brajo si ga moj, sve ćeš srušiti ako ti ne dam dinar za
pamet!
653
— Bogami, pošteno — muški će Šunje i već vidje dva
nabujala potoka: jednim teku češagije a drugim dinari koji
se slijevaju u varićake s njegovim imenom.
— Vidiš — nastavi Matan — ćaća Potrka izumi i ruksak
i korpu, Srijem i Slavoniju, Češku i Njemačku, pa tko mu
što dade za izum, za pamet? šipak! Nije patent, brajo!
Istina, on se naplatio na drugi način, ma to je njegova stvar.
Ima izuma koje možeš bez straha patentirati, i onih koje ne
možeš a da sam sebi grob ne iskopaš. Gdje bih ja, na
priliku, bio da moja Dektiva zna za šuplje dno od bačve i
tajne pretince u korpama?
— Nu, gospeti! — u isti će glas i Šunje i Antiša.
— Ćaća je Potrka mogao svoj izum patentirati, a ja
nisam. Pa ipak smo obojica na svoj način naplatili porez na
pamet. Poznavali smo, bolan, ljude i kratkovjeku ljudsku
zahvalnost. Netom se poslu sviknu i dobra dočepaju, namah
ti zaborave tko ih poslu nauči i od koga im dobro. Okrenu ti
leđa kô gizdava kučka poslije parenja. Stoga kuj dok je
vruće i pij dok je mlako. Odvrgoše se ćaćini od ćaće, a sad i
moji od mene.
— Misle da će im ruže cvasti — gorko će Šunje i već
im vidje ruke iščeprljane od drače i trnja.
— Nek im cvatu! Nit sam jalan niti kivan. Ja sam svoje
pošteno naplatio. Eto, kod kuće podigoh dvore da ih se ni
Beč ne bi stidio, a lisnica nabijena kao da u nju nisam ni
krenuo. Što oni podigoše? Nešto praznih kućeraka, a ti, moj
Šunje, ni to!
— Nu, gospeti! Ti uzdržavaš samo sebe, a ja ćaću i
mater, ženu i troje djece, i četvrto na putu!
— Velika mi uzdržavanja! Jedno krme i deset tovara
kukuruza na godinu! Ni ja ne bih imao više od tebe da
nisam naplaćivao porez na pamet, na izum koji nisam
654
mogao patentirati! Vidiš, nas smo trojica preko granice
podjednako glavu u torbi nosili i robu u ruksaku prenosili,
ma u Njemačkoj sam sam robu nabavljao! Po mraku! Vama
kaži dvije, a onim našim buzdovanima naveliko prodaj po
tri! A što smo dijelili, moj Šunje? Samo onu treću krunu na
nas trojicu...
— Pa ti si i rođenog brata... — zgranu se Šunje.
— An, an! Nikog ja nisam prevario, već onu drugu
krunu pošteno uzimao kao porez na izum, na pamet! A da
ne bi moje pameti i moga izuma, pitam te, nevoljo zgoljna,
gdje bi danas bio? Gdje bi bio i ti, i brat mi, i desetci onih
gologuza što se sada siti i izučeni odmetnuše?! Više im
Matan ne treba. Sami će oni! Izučili za kalfu, pa izučili!
Sami će kupovati i prodavati, sami granice prelaziti, nije
šala, poširoke zemljopisne karte nabavili... vuku i Matanu
nikakve karte ne treba, i soli nam na rep!
— Bogemi, nikad nas ne uloviše — ponosno će Antiša.
— Gdje će miš orla uloviti! — uzveseli se Šunje.
— A Luketina — nastavi Matan — karte zemljopisne,
vojničke! On će po njima!
— Pa šest mjeseci! — nasladi se Antiša.
— A mi šest godina —.srknu Matan pjenu iz krigle —
šest godina preko granice kao preko kućnog praga.
Prošetkaj! Šest su godina bili sa mnom i nikom ni vlas s
glave osim što bi ponekad moja Dektiva zaskočila kakva
zelenka s dva tri upaljačića i desetak kremenčića; plati
kaznu, i vesela ti majka. A u ovih šest mjeseci, otkako se
odvrgoše, eno ti ih sedmoricu na granici! I što su zaradili?
Tri do šest mjeseci, pa pamet o memlu češi! Jesi mi
prijatelj, Šunje, jesi mi brat, Antiša, ali ako ćete i unapredak
sa mnom, onda vam je ona druga marka i unapredak porez
na izum. Neću da se hvalim, niti da vas obećanjima
655
zableušujem, ali mogu mirne duše reći, da će u mene biti
tajnih izuma ne samo za svu grebenu Krajinu, već i za svu
Evropu. Ovo što rekoh vama, reći ću i onoj dvanaestorici
apostola koji mi vjerni ostadoše, ne od ljubavi već od straha
da ih, plašljive, na granici ne zaskoče.
Šunje se najednom nagnu nada stol — mogao si pratiti
kako mu se kičma izdužuje kao zmija i kako plazi prema
Matanu, a Matan prema njemu dok mu se uho ne sljubi sa
Šunjinim ustima:
— Onaj ježinac svaku sluša — šapnu Šunje — Jesi li ga
opazio?
— Od prve — odšapnu Matan i da to dokaže stade ga
opisivati ne osvrćući se — Igličast nos, pjegavo lice, koža
rošava i zeleno-žuta kao nesazreo duhan, izobani zubi puni
jeda od kojeg dopodne cijeli svijet, a popodne i zmije
ugibaju. Ali, Šunje moj, on ti se nas ne tiče. To ti je
politički. A meni se, rođo, nije nosati s političkim već samo
s mojom Dektivom, kriminalnom.
Kao da je osjetio da se o njemu šapće, Igličasti nos sakri
lice novinama. I baš kad se Matan Drugi htjede okladiti sa
Šunjom o dvoguz vina da te novine imaju rupicu, nahrupi
mu u krčmu otac sa svojim vjernim pajdašima Šimagom
Malim i Markom Skočimišem. Sva trojica bijahu
zajapurena, s korpama na trbuhu, i s užasom na licu užasnu
vijest donesoše: usred Beograda, usred Narodne skupštine
ubiše Stipicu Radića, meštra i naučitelja... i još dvojicu
zastupnika narodnih slavna imena, prokleti bili... Kasnije se
ispostavilo da su Radića samo ranili.
— Ubili pa ubili! Ne bi da nisu zaradili! Ako ćeš državu
po prstima, država će tebe po glavi, i kvit posli — bezočno
će Matan Drugi i krišom namignu pridošlicama.
656
— Ma što govoriš, rđa te ne ubila! — zareža ispod glasa
Šimaga Mali, ma zareža, što bi se reklo »reda radi«.
— To je, braćo, stvar politička, i nas se poštenih
trgovaca baš nimalo ne tiče. Njihov izum, njihov patent.
Igličasti nos spusti novine na stol, kimne suučesnički
Matanu Drugom, uzme kriglu piva pokretom koji se njemu
tako dražesnim činjaše, ispi do kraja pa pogledom
gospodara opšeta pridošlice:
— Čovek vam lepo kaže: državu po prstu, ona tebe po
glavi. A vaši poslanici obezobrazili, mnogo obezobrazili.
Hoće da vladaju, a ne umeju da vladaju. Misle da im je ovo
kojekakov bečki i peštanski parlamenat, pa baljezgaj šta ti
pade na pamet i ostale koještarije. Jok, mȍre! Beogradski je
parlamenat pobednički parlamenat, fini parlamenat
francuskoga tipa, i nema tu, brȅ, da čačkaš mečku, besna će
da grizne, kuku-lele, pregrize tele! — zadovoljan
objašnjenjem a i tim što među njima ostavlja Matana
Drugog, kojeg smatraše jednim od svojih, hitro ode onamo
gdje će danas vjerojatno biti potrebniji.
Ne prođe ni pola sata a Miševa se krčma — to poslovno
i razonodno sastajalište svih zagrebačkih krijumčara i
galantara — dupkom ispuni uzbuđenim, ojađenim i
gnjevnim ljudima. Neki udariše u kuknjavu: »Kad kolju
vođe, i narod će zaklati!«, drugi povikaše: »Branimo se,
ljudi!« i stadoše iz korpe vaditi peroreze, navrtnjake, štilete,
britve od ljudi i one od bekina, mahati njima ponad glava i
vikati: »Zakoljimo koljače dok nas ne pokolju!« »Zakoljimo
Punišu Račića!« »Neće mu ni vlas s glave, nije bez
kraljeve...« »Zakoljimo kralja!« Treći opet predlagahu da se
pobuni i digne cijeli narod, da se dozovu galantari iz
Njemačke, radnici iz Belgije, Francuske, iz svih rudnika i
topionica, da se pozovu u pomoć Rusi, papa, Talijani i
657
Nijemci, poglavito Nijemci, koji ih u glavu poznaju i s
kojima tako lijepo posluju... »I Kineze — podviknu netko
— i Kineze zovimo! »... Bijaše tu prijedloga svakojakih i
svakovrsnih, ma nahom budalastih i djetinjastih, kakvi se
već rađaju u glavama miroljubiva čovjeka i naroda
poniženjima i zlostavljanjima stjerana u očaj, pa kad dođe
stani-pani, život gubi svaku vrijednost osim jedne: u svoju
ću smrt i tebe povući.
Jedino krčmar Marko ne mišljaše na smrt, već na krčmu,
te bi svaki čas istrčavao na vrata zvjerkajući plahim
očicama uz ulicu, niz ulicu, i svaki put olakšano odahnuo
kad na njoj ne bi zasjala uniforma.
— Daj ljudima piti! — Potrkin glas nadjača buku, koja
na spomen pića sama od sebe nekako jenja.
— Matane moj — krši ruke očajni krčmar — zaklinjem
te Bogom živim i njegovom pregorkom mukom: izvedi ih,
upropastit će me! — a onda zajauknu iz Muke Isusove —
»Kad toliku čine štetu u zelenu još drvetu, što će istom tad
činiti kada bude suho biti...«
— Daj ljudima piti! — ponovi zapovjednički Potrka, pa
nadoveza tiše —... karmine su hrvatske. A i vama ću, braćo,
riječ, dvije — namah se graja stiša — Krv u se i strah na se!
Ne može se čakijom na topove, ni topom na Boga i
prokletstvo njegovo! »Evo gle, i srca će vaša sveudilj vapiti
za slobodom, ali vrat će vaš sâm od sebe u jaram ropski
hitati« govori Gospodin. I svi vidimo da hita. Evo ne prođe
ni deset godina otkad Beč zamijeniste s Beogradom, a već
hoćete da Beograd razorite i da se pod okrilje bilo kojem
vragu uteknete. Netko spomenu i Kineze, lijepi ti ih đavo
razroke odnio! Stoga vam kažem, ljudi, dok se ne razabere
što će ovdje biti i što će se zbiti, držmo se svog posla: krst
658
na se, korpe preda se, pa po Češkoj i Njemačkoj, izdaljeg se
bolje vidi!
— Tako je! — podržaše ga najprije njegovi pobočnici
Šimaga Mali i Marko Skočimiš, a onda i svi njegovi ostali
redom.
Galantari-krijumčari pogledaše najprije svoga vođu, pa
kad vidješe da i Matan Drugi zapljeska, ni njima drugo ne
preostade. Ovog puta svesvadljivo vino činjaše se
svepomirljivim.
Matan Drugi ne zapljeska ćaći zbog umna i
jedinospasavajućeg prijedloga, već zato što mu se starac
bijaše sažalio, teško sažalio. Smanjio se i stanjio, u se ušao,
nepostrižene mu sjedine pale po zatiljku, odvojile se u
rijetke kovrljice i slijepljene u repiće, brk mu se skorio i
sasušio poput slame, crne mu čibuljice osule nos,
podočnjake i navoranu kožu na sljepoočicama, debele
nabubrjele modre žile ispreplele žute ruke, mrtvačke. »Bože
moj — pomisli — evo što ti je život i sličnost ljudska! Na
što dođe ljudina kojim si mogao planinu razbijati, na što
dođe car galantarski i do jučer stari jarac prčeviti! Zar ću i
sam tako? I tako brzo, dušo žalosna, tako brzo rađanje sa
smrću spojiti kao glavnjom krug vatreni?!« I gle čuda!
Netom starcu zapljeskaše, one mu sitne i već pomalo
vodnjikave oči mladim bijesom zaigraše, koža mu se nape i
zarumeni, pa se čak i oni znojem slijepljeni repići
razvlasaše: u tili čas starina se prometnu u ljudinu, u onog
negdašnjeg Potrku, kojemu more do koljena, planina do
pupka. Zaplješći mu, rode, da još koji trenutak pozivi u
mladosti i radosti. Ma što odsad učinio, i najluđe, podržat će
ga... jer tko zna kad ponovo klone, hoće li se ikad više
pridići!
659
A Potrka kao da je pročitao sinovljevu misao, još više
ponaraste i ukruti se za ponovo zadobivenim kormilom i
oćuti kako kroz sve žile ponovo struji ona slatka, opojna i
ničim nezamjenjiva naslada starješinstva, struji kao što je
nekoć strujila u dječaku Potrki i nezaboravnom djedu
Kikašu.
— Sine Matane i Antiša sine, nek se Božja vrši! Smrt
život izaziva. Jedni Hrvati padaju, druge valja graditi, ženite
se i množite se, kako reče Gospodin.
Prvi se podmjesti Antiša:
— I tako sam mislio Marušu Tugorovu uzeti o svetoj
Kati, ali kad ti kažeš, nek je i u ponoć!
— A ti, suzo moja, prvenče moj? što ti veliš?
Svi ispitijivo zirnuše na Matana: što li će reći taj koji
nikad ni na jednu oko ne baci niti — koliko im je poznato
— ikad prekorači praga javne kuće, kao kakav dijevac
Božji? U brk će mu se nasmijati? Ali na zgranuće sviju
Matan savi šiju i obori oči kao đakon pred biskupom:
— Tvoja želja, meni zapovijed!
Svi vidješe kako se Potrka uhvati za srce, ni on to nije
očekivao.
— U svemu sam te nasljedovao — nastavi Matan Drugi
— pa ću i u tomu: koja prva ispod Kažiputa, moja je.
Osupnuti galantari gledaju čas oca, čas sina, pa rođenim
očima ne mogu vjerovati. Tolike godine mislili: pas i
mačka. Mislili: suparnici. Mislili: nož i krv, a ovamo: nokat
i meso. Da su njihova djeca bar upola takva!
— Ovako ćemo — nastavi Matan Drugi uživajući u
zabuni svojih i ćaćinih podanika, kao i onih neharnih
odmetnika, dižiglavaca i dižireponja što se ovdje zbog
hrvatske smrti brzo sabraše i još brže na nju zaboraviše
660
zbog nekakve šašave ženidbe tamo nekog grebenog
galantara.
— Ti ćeš, ćaća, sjesti uz vozača, a ja, Antiša i Šunje
otpozadi!
— Uz kakva vozača? — u čudu će Potrka.
— Bože moj, uz taksi-vozača, da uz koga!
— S taksijem iz Zagreba u Imotski? — graknuše
desetorica odjednom.
— I to je za ljude — ravnodušno će Matan — A što je
za ljude, to je i za Matana.
— Čovjek se jednom ženi — podrža ga Šimaga Mali. —
Bogemi, ovo će se jednom i malo oduže pamtiti — dometnu
Šunje, onako ispod daske.
»Pamtit će se — smješka se Matan u sebi promatrajući
začuđena, izdužena i nijema galantarska lica — dašto nego
pamtiti... Sve što Matan čini, čini da se pamti, a i pamti se,
budalasti junčići moji! Kad biste skupili sve pare što ih
rasuste po krčmama i dernecima na proljeveno vino i
streskane čaše mogli biste imati taksi i za se, i za korpu, i za
štap, i za kapu, za svako posebice. Ne pamte se razbijanja,
budalasti junčići moji, mnogo ih je. Valja znati što se
pamti... des mozges, rekao bi Švabo, des mozges!«
Poslije podne trknu na poštu, pa poštaru Jakovu Gabri
iskiti brzojav: »Jakove moj, sve uzdanje moje, iz ovog
brzojava trkom maloj Nuši krčmarovoj. Neka preksutra
popodne čuva ovce odmah podno Kažiputa. Nek ih čuva
sve dok ne dođem, makar do ponoći. Neka sobom nijednu
drugu ne vodi, a ako koja čobanica naiđe nek joj ni za živu
glavu ne da stati između sebe i Kažiputa. Ti za svaku
sigurnost poštu zatvori i uz Nušu mi budi, da izvrši kako
rekoh. Od mene ti jedna mjesečna ne gine.«
661
Prekosutra oko podne, još taksi pravo i ne skrenu s
glavne ceste na odvojak — što ga preklanjske godine
napraviše seljani o svom trudu i galantari o svom trošku —
kad li Matan otvori vrata i skiknu:
— Stander mi ovdje!
Išeta paunski kočoperan, raskopčane jakete i bećarski
podbočen, pa sve stricka očima na Nušu koja se bijaše
uplašila auta, pa s ceste odlepršala u kamenjar ko
preplašena grlica, jarebičica. Eno ti je sad na kamenu,
ukipljena stoji i čeka. »Kučka jedna i sila nečista —
smješka se veselo Matan — gdje li pade, gdje li stade ni
dva pedlja od Kažiputa! Sluti prase s kojeg će mu duba šaka
željuda škronuti. Eto ti željuda, prasence moje, grlice,
jarebice«. I svejednako se pauneći sasvim joj se primače. A
ona ukipljena, pokrivena trepavicama do opanka i s
prekriženim dlanovima nad ono pogrde čeka ga čedno, ma
baš čedno.
Lagano joj se primaknu, prihvati je za bradu pa joj
palcem i kažiprstom podiže glavu.
— Što tu stojiš ko klin-čorba! Ili može bit mene čekaš?
A zašto me čekaš?
— Ne znam — odšapnu djevojče zirnuvši trenutak na nj
očicama boje nezaboravka, pa ih opet sklopi čupkajući
napamet latice s cvjetka ivančice.
— Znaš, silo nečista i vraže pakleni, znaš ti dobro da
sam već odavna na te oko bacio, i da te ovdje varićak
željuda čeka, a od dobra željuda dobro i vime i pršuti — pa
je pljesnu po stražnjici; zna Matan udvarati i skladno i
sočno.
U taj se čas ugasi motor i nastade ona čudna krška tišina
u kojoj se u pol dana čuje kao drugdje u gluho doba. Matan
se poboja nježnih riječi, pa doviknu ćaći, bratu i Šunji:
662
— Evo hljepčić sirkova kruha kog mi gorka sudba
podmetnu pod sirnicu.
— Cura li je, vila li je, u Krajini ljepše nije. Gdje si bila,
gdje uvojke svila, rosnom ružom gdje si lice mila... — kad
se i o nevjesti radi u Potrki potajni đavao ne miruje.
— U Schönbrunu, gospeti, da gdje! — presiječe Matan
ćaćin zanos — Hajde! Vas trojica u auto, pa Mišku na
muštuluk, i nek nekog po ovce pošalje. Ja ću s mojom silom
nečistom preko brda popu da nas upiše i napovijedi.
— Nije hiće, sine — prigovori Potrka — držimo se
običaja starovičkih.
— Sve po tvom izumu, ćako! Koju prvu sretneš, drži je.
Ti sreo svoju, ja svoju! Ti sa svojom odmah popu, i ja sa
svojom. Tvoja Nuša, moja Nuša. Ti sa svojom odmah na
sud u Imotski, ja... E, nećeš! E nećeš, đavle pakleni! Neću u
Imotski, ćako, neću na silu nečistu dvore prepisati. Ne
dršćem ja pred svojom Dektivom kano ti pred Šalomom.
Što je moje to je moje, ni na Boga ne prepisujem. To ti je
moj izum-patent. A ti, Nušo, silo nečista, da mi škrinje u
dvore ne donosiš i da mi te očurde oborenim nosaš sve dok
ih zavazda ne zaklopiš!
— Nosat ću, moj Matane!
— Za vjenčani dar poklanjam ti taj svoj izum-patent.
— Što mi poklanjaš? — upita Nuša.
— To, da vazda nosiš oči oborene. A to ti je i dar
životni!
— Baš ti hvala, moj Matane — potiho će Nuša
prekriživši ruke ispod pupka.
— Nema na čemu — odbi hvalu Matan — stari je i sveti
običaj da ženik mladoj štogod čestita pokloni.
663
SVETE TAJNE MATANOVE
S jedne strane da se, štono riječ, čvrsto najede i napije, s
druge da blagovremeno spriječi sva moguća protivudržavna
dejstva, podnarednik, sada već narednik Steva: pušku o
rame, šinjel preko ramena, novopečenog kaplara Spasoja do
ramena, te već zorom uoči dvostrukog vjenčanja pade pred
nove dvore na Prpinoj Glavici. Sve lijepo i prijateljski
ispozdravlja — liska zna tvrdo da vlada i meko da se vlada
— pa povuče Matana nastranu:
— Burazeru, ovde ujdurme i koješta da mi ne praviš,
narednika Stevu na zlo da ne teraš! A vi to umete, majku
vam nabijem. Jes' video na šta nas malopre nateraše!
— Na što, bolan Stevo? — iščuđava se Matan Drugi.
— Na to, burazeru, da vas ko besne džukele po skupštini
seckamo! Sramota, brȅ, sramota... Hrvata radi velika će
sramota na vaš narod da padne, da padne pred velim svetom
i Francuskom.
— Zbog Hrvata?!
— Jeste! Hrvata radi burazeru, radi onih vaših džukela
šta usred skupštine miran poslanički svet mnogo izazivaju,
mnogo vređaju. Video si, mȍre, kako će i ovde zabiti seljak
664
na uvredu kamu da potegne, pa gde neće narodni poslanik
kad mu ceo narod u obraz gleda! Pa gde će obraz da mu
padne! Gde će da dozvoli besan ker da besni posred
skupštine, za brk da ga vuče, u oči da pljuje? Da urniše na
javnom mestu vlasti ispred oči celoga sveta i Francuske?
Ko vređa narodnog poslanika, vređa narod i ruši državu. A
narodni poslanik ima da brani državu, majku mu nabijem,
ima da puca u džukelu na licu javnoga mesta, da puca u
samoodbrani! Jasno ko dečje dupe!
— Znaš li ti, jadan Stevo što reče? — zabrinuto će
Matan — Znaš li ti da je kralj dolazio u Zagreb i da je
ranjenoga Radića ljubio u lice kano brata? A ti kraljeva
brata nazivaš džukelom! Moram te prijaviti, crni Stevo! A
kad te prijavim, bit će kuku-lele, da će te čuti »ceo svet i
Francuska.«
— Gde ćeš prijatelja da prijaviš! — poboja se narednik
Steva, poboja se pa omekša.
— Neću ako začepiš uši dok se na piru bude pucalo.
— E, to ne može! Ne može! Zakon o bezbednosti
države, burazeru... A narednik je Steva stub Zakona i
Države. Ne možeš stub da rušiš!
— Onda ću brzojavčić komu znam, a ti se tamo pred
njim prpaj kako znaš.
Natezaše se dobra pola sata dok narednik Steva ne nađe
salomonsko rješenje:
— Dobro, burazeru, neka se puca. Samo, bre, da se puca
tijano ko zuj zunzare, da ne čuje ona džukela poručnik u
Imotskom.
Još ne doreče, a mladost se raštrka po stajama i brdu, pa
iz slame, iz škrapa i pećina izvlači kremenjače i kapsulače,
nabijače i ostruguše:
665
Pucaj, pali, moj livorvel mali,
dok te nisu odnili đendari!
Sutradan po Matanovu i Antišinu bijelom vjenčanju
stiže crna vijest da je i Stipica Radić, meštar i naučitelj,
podlegao ljutoj rani.
O toj će crnoj vijesti već nekoliko trenutaka kasnije
guslar Mijo pjesmu iskititi:
Svi junaci nikom ponikoše
i junačku suzu zadržaše,
zadržaše ali srce plače.
Ma junaku nije do plakanja,
već osvete sveta vojevanja.
Kad se trnci uz pleća popeše
i kroz kose nebu izgubile,
junaci se mahom povratile.
Prvi usta Potrka viteže,
pa junakom stade besiditi:
»Sici, Aco, glave po Rvackoj
dok i tvojoj glavi reda dođe,
a doći će ko što zora rana
rumenilom tminu razagnava.
Ne tugujmo, braćo i junaci:
čovik gine a narod ostaje,
mrtav junak nove snage daje
ko uvelo lišće rodnoj žili.
»Mrtvim slava, a život živima!«
mučenici to nam poručuju.
Stoga, braćo, pijmo i pirujmo
sve u tuzi, kako dolikuje...
A to »kako dolikuje« sastojalo se u tomu da se bukara
naizmjence dizala sad u slavu hrvatskih mučenika, sad za
dug život hrvatskih mladenaca. Jednolično ponavljanje
666
ubrzo prerasta u dosadu, te kao iz spužve cijedi iz čovjeka i
radost i tugu. Nit se komu jede niti pije. Redomice zapadoše
u ono bezvoljno mrtvilo što se javlja trenutak prije rasuća
prezasićena društvanca. Da podstakne opepeljenu vatru, čini
mi se baš Šunje podiže bukaru i nazdravi trećemu, nazdravi
Hrvatskoj. Kad se led probije, krene i on i rijeka. Ubrzo se
vrati svatovsko raspoloženje i zaredaše zdravice svim živim
i mrtvim, od devendjeda Prpe do djeda Kikaša, od don
Pavla i don Petra do Kikaševa Škilje iz Zagvozda, Potrkina
Šalome i Matanova Dektive.
Druge večeri pirovanja upade među svatove starac
Šantalo, koji duhom pobožnosti bijaše natkrilio i sama
pokojnog Copca pobožnog, upade s krunicom napravljenom
od golema bobova zrnja, na koje bijaše osobito ponosan.
— Pirujete, bezumnici, a tri mrtvaca u kući! — povika
glasom gnjevna Božjeg ovrhovoditelja.
— Kakva tri mrtvaca?! — protrnu Potrka, protrnuše i
ostali svatovi, nikad se ne zna otkud će te jad zaskočiti,
pucnjava je velika oko kuće, a ljudi vinati, pa može i
nehotice i hotice.
Nu ubrzo se ispostavi da su tri mrtvaca braća Radići i
doktor Đuro Basariček, pa ljudi nekako olakšano odahnuše,
jer svaki u mašti bijaše već vidio nekog svoga s olovom u
čelu.
— Bolan Šantalo, ne straši ovako ljude, znaš da će svaki
na svog pomisliti...
— Zar Radići nisu tvoji?! — ustoboči se Šantalo —
Njihova zar mrtva tjelesa nisu među vama?!
— Jesu, bolan Šantalo, jesu u srcu, ma nisu u kući.
— Ako su u srcu, onda su i u kući — neumoljivo će
Šantalo — onda im je i lijes, evo, ovdje, na ovom stolu.
667
Stoga ćemo za upokoj njihovih svetih, djevičanskih i
mučeničkih dušica, osam dana krunicu moliti, kako je
molimo za svakog svog dragog pokojnika — i ne čekajući
pristanka, spusti se na staru škrinju, glasno se prekrsti i
prihvati se krunice:
— U prvom otajstvu slavnom razmišljat ćemo..
I svi, koliko ih bijaše, ostaviše jelo i piće, te se pobožno
pridružiše molitvi. A kad starac Šantalo dovrši krunicu,
koju »po Gospinoj zapovijedi sroči sveti otac patrijarh, sveti
Dominik« stade, po običaju, nizati Očenaš do Očenaša: u
čast svetog Nikole Putnika, da nam sve naše putnike po
svijetu prati i zdrave kući vrati... u čast svetog Roka
kugomorca, da nas od bolesti kužne izbavi... u čast svetog
Blaža grličara da nas očuva od svake bolesti grla... u čast
svetog Ante Padovanskog da nas izbavi od smrti naprasne i
nenadne... u čast svetog Jure zmajobodca, da hajducima
našim pripomogne turskog zmaja probosti (što bijaše ostalo
od turskih vremena)... Potom zaredaše Očenaši za sve naše
drage umrle — ukupno, po skupinama i pojedinačno — da
se završi Očenašem, kojim se u ovom gladnom kamenjaru
oduvijek svaka duža molitva završavala: »Evo, izmoli' ćemo
Očinaš, Zdravamariju i Slavocu u čast naše Gospe Rozarice,
e da bi se usrdnim zagovorom svojim kod milog sinka
svoga udostojala isprositi i iz'oditi zdravlja nami i stoci
našoj.«
Tri se dana pirovalo i osam za upokoj svetih dušica
molilo. A kad prođe pir i osmina, korpe na se, put poda se.
— Ćaća moj, brate moj i prijatelju Šunje — zabrinu se
Matan Drugi —nešto mi se nebo namujsilo, sva je zgoda,
bit će grada teška. Ni kalpak te ne bi spasio, pa gdje će
mutap! Stoga, braćo, noktom u ledinu, pa iz ove grebene
države što te noge nose!
668
— A kud ćeš, rođo?! — počeška se Šunje po zatiljku —
Baš kad lijepo počesmo, da vrag odnese i izum i patent!
Nećeš valjda i Njemačku kremenčićem i »vajercagom«!
— Nema te grebene države koju se ne može nečim po
nečem! Nama i nije države rušiti, već od njenih podanika
koju paricu dignuti. A to možeš od sviju osim od Grka i
Talijana, lijepi ti ih đavao lisičave odnio! Naoči će ti i oko
ukrasti, a ti ćeš tek sutradan saznati da su ti ga ukrali, što
tebi može Grk i Talijan, to ti možeš Nijemcu. Nijemac ti je
čovjek od reda i poštenja neće te prevariti, pa budaletina i
ne pomišlja da bi ti mogao njega. Naći će Matan i za nj
izum-patent i ne jedan!
Poslije duga razmišljanja i stari Potrka odobri sinov
prijedlog:
— Kad nasmjeriste, hajdete. I u poštenju koliko se
može! I ja bih s vama da mi starost ne siđe u noge a
kostobolja u šljuke i gnjate. Ja ću malo po staračku, sa
Šimagom i Skočimišem, švrljuckati s korpom po Zagrebu.
Tko će što starcima, a bit će i gnjidu ćara: nas malo, kupaca
podjednako.
— I ta ti je dobra — odobri mu Matan — I tamo imaš
stan u svojoj kući. Povedi sa sobom i ono moje sile nečiste,
nek te pazi, nek te dvori, i živi ko bubreg u loju.
— Ima mene tko dvoriti — samouvjereno će Potrka i s
dragošću se sjeti svog prvog koraka u Zagrebu, svoje lude
Juliške uspaljenice.
— Izdvaralo se! — dobaci s pakosnom nasladom
Potrkina Nuša, kao da tom jednom jedinom osvetljivom
riječju dobiva zadovoljštinu za sve njegove prevare, za sve
proklete ženturače s kojima se izležavao po tom
pokvarenom svijetu, u kojem ništa i nema osim ženskih
669
pogrdusina, uspaljenica nezasitnih... svi ih državni bikovi ne
bi zajazili.
— Muči, silo nečista — zareža Potrka — velike si mi
škole izučila, pa što ti je skubicirati šaku vatre u starom
panju! I dućan si mi baš šesno skubicirala! — zna on dobro
da je na sam spomen dućana hvata mala snaga.
Tri dana potom Matan se Drugi nađe u Zagrebu. Odmah
okupi sve svoje galantare-krijumčare u krčmi Marka Miša,
isprazni skrovište u bačvi do posljednjeg kremenčića i robu
porazdijeli ljudima:
— Platit ćete kad rasturite. A rasturite što brže, pa i uz
manje. U Njemačku nam je.
— Što ćeš u Njemačkoj švercati kad iz nje švercanu
robu donosiš?! — podrugnu se mali Jurica Garanov.
— E, moj Jurica — uzdahnu Matan — teško meni s
tobom, a i tebi s pameću! Znaš li onu o anđelu što je
žličicom puljkao more i pretakao ga u rupicu? »što činiš?«
upita ga neki ter neki meštar i naučitelj crkovni. Anđeo mu
odgovori i reče: »Puljkam more i kažem ti: prije ću ga
svega u ovu rupicu ispuljkati, nego ćeš ti proniknuti u tajnu
Presvetog Trojstva o kojoj glavu tareš!« Tako i ja tebi, moj
Jurica! Uzmi kašičicu pa puljkaj i pretači; veća ti korist
nego da te usrane moždane češeš o svete tajne Matanove!
670
PSIKIČKI TO, MILI MOJI, PSIKIČKI
Pošto rastrži sve zalihe, vlastima skrovite, robe i izvadi
osam voznih karata do Münchena — sedmorica se
popišmaniše pod izlikom da se nešto novca zbrdilo, pa što
će pod konac ljeta u tuđi svijet kad im je pod zimu nazad, a
ta tri mjeseca bila i ne bila — i kad zaklapara željezo o
željezo, tek tada Matan Drugi stade ozbiljno razmišljati o
njemačkim poslovima. Gdje li će? Što li će? U njega izuma
ko na mački dlaka! A sad... da mu bar jedan na usranu
pamet padne. Samo upaljači i kremenčići! Što ćeš s njima?
Kad ih prorešetaš na njemačko rešeto, nigdje zrna žita —
sve sama otresina.
Do granice lako — i buka vlaka ima uši, pa dušu u se i
jezik za zube — ali netom pređoše granicu nasrnuše kao ose
na kap vode za velike suše, pa ujedaj ljuće od muha pred
kišu: »Kazuj što ćemo!« Kazuj... A što će im kazati? Što i
Gluvonima Galinova žandarima kad je upitaš za puške: avvrc-av!
— Kazuj, Allaha ti, ne muči nas! — navali Kopun.
Na spomen Allaha Matanu se raspukoše moždani, i evo
ti gnjezdašce, a u gnjezdašcu zlaćano pijevčevo jaje.
Priskoči kovčegu, u kojemu se uz ono nešto rublja nalazilo i
671
tuce fesova što ih ćaća Potrka posla nekoj svojoj
Dokogasamtogasam, a on ga i ne upita zašto ih zapravo
šalje.
Nije izum »čačkaj mečku«, već sijevni pa zagrmi!
Dohvati fesove i dobaci svakom po jedan.
— Štomigaje to? — izdrelji oči Kopun.
— Fes!
— Viđu da je fes, al ne viđu Turčina.
— Allaha mi, vidjet ćeš ga i od njeg se poplašiti u
ogledalu — smješka se samopouzdano Matan: iz zlatnog se
pijetlova jajeta već izlegla pričica — Nije ti Švabo naš
dronjo koji ronza i dok mater sisa: »Što ga razvodni,
majko!« Daj našem vuku vola u pola cijene, opet će te
potvoriti da si ga zakinuo. Švaba ga zacijeni trostruko, pa će
misliti da je vol od neke osobite vrste ili da su ti nepoznate
tržne cijene, a nikad da si ga htio opeljušiti. Istina, vola ti
neće kupiti, ali o tebi će pošteno misliti.
— Koja ti korist od poštenja! — pobuni se mali Jurica
Garanov.
— Velika, ako nabasaš na pravoga, koji volu po
parošcima godove broji. Samo, rođo, ni s takvim ne možeš
onako seljački: tufbuf, i šišni me, dragi, da čujem šiš, već
fino zamotano i zlaćanom vrpčicom zavezano... »psikički«,
brajo!
— Što ti je to »psikički«?
— »Psikički«, mali moj, »psikički«... to ti je ovako. Dok
sam ti prošlih godina s ćaćom po Njemačkoj korpu nosao
nisam ti se jednom zaletio u Belgiju da vidim ono naše tuge
i nevolje po »minama« i visokim pećima u Liègeu i
Seraingu: nadnicom se opanci kupuju a trgovinom dvori
grade. To zna i Kata Marjančića Bekavca, što za mužem
672
ode u Belgiju. Znate Katu, stjenica i čimavica, suh krpelj,
ne pušta dok se ne nadoji dok ne nabubri. Preklani se uhvati
i mene, pa drži', drž' dok mi ne utrapi neki turski ćilim.
Vraga turski, jad tvornički! Veli da su takvi ćilimi uštipak
za Njemačku, med i alva, brajo, jednopolac ko tropalac.
Mislim ja: ne čupaj krpelja, glava će mu ostati pa što si
razumio! K vragu i dvjesta maraka, možeš s njima i u vatru,
nije prvi put da ti u kući gore. Ma opet čovjeku žao, i
koricu kruha podigni sa zemlje, opuši, poljubi i pojedi. Te
ja ćilim na rame pa preko granice do prve krčme u
Aachenu: dat ću ga za dobar ručak, pa nek vrag nosi. Kako
sam tada po Njemačkoj nosao fes, što od vraga, što od
potajne nade da ću kojoj Švabici lakše zapeti za oko, nije
šala: crven fesić, mamo, crven fesić, joj mamice... U to u
krčmu neki žgoljo, ni prst viši od pokojnog Keka; do njega
žena, ni leptirića šarenija, ma pozamašna leptirića, prstenje
joj teže od ruku. Šacam ja, onako »psikički«: seoski gavani,
gradska im pamet nepoznata. Sjedoše za stol do mene, a u
meni se sam od sebe »psikički« vrag probudi. Začas mi se
ruka stade treskati, začas suze niz obraze. Prstima suzu
pokrivam, a između prstiju zirkam. Vidim, žena se
uzmuvala, zove konobara pa ga šalje k meni: »Mogu li vam
pomoći, gospodine?« Ja kroz suze, ma glasno da i prstenlifrau čuje: »Od Allaha čast i hvala, efendi-gospodaru, meni
više pomoći nema. Imam sinčića, zjenicu oka, sudbo kleta,
samo mu bečki doktor može na končiću život održati. Tri
tisuće maraka. Tko će sirotinji tri tisuće! Sklopi mu očice, s
njim u gasulhanu, zovi gasala da gasul obredi, pa u turbe
što ti ga nekoć bogati i slavni djedovi podigoše. Onda će mi
jedan naš profesor, učen čovjek: »Imaš tri molitvena ćilima
što ti ostadoše od šukundjeda Rašid-paše prizrenskoga!« Ja
rekoh: »što su ti ćilimi, hadžiluka ti!« On reče, da veliku
vrijednost imaju, te me uputi na nekog grofa von Brauna u
673
Kölnu, koji kupuje stare slavne stvari. Kupi mi dva i za
svaki dade po tisuću i sto maraka. Kupio bi i treći, da ne
skoči žena; nijedna vam žena za tuđu suzu rupčića nema —
znam, lupež, da će to ovu moju prstenli-frau »psikički« u
srce, pa nastavih — I sad me taj grof šalje u Pariz nekom
svom prijatelju. Otišao bih, čemeran, i nakraj svijeta, da
jutros ne stiže pismo od žene: ako nam sinčić za deset dana
ne bude u Beču, ni Allah mu ne pomože. Dok ja u Pariz,
efendi-gospodaru, pa kući u Macedoniju, pa u Beč...«
Prstenli-frau koja je svaku riječ suzno guckala, debele su
žene suzi mnogo sklonije, podiže oči s mene na ćilim do
mene, pa s mužem: ću-ću-, ću-ću... I što da vam dužim:
danas vam prstenli-frau klanja na molitvenom ćilimu Rašidpaše prizrenskoga! Sa Švabom se drukčije ne može već
»psikički«, »psikički«, mili moji...
Vidi Matan i po šutnji i po očima, da ih se izmišljena
priča dojmila, da je baš onako »psikički« i kod njih upalila.
I što sada? Nije druge, valja za prvu zgodu negdje nabaviti
te proklete sagove.
I nabavi ih čim se s bratom Antišom i prijateljem
Šunjom smjesti u ovećoj sobi udovice Helge Strauss, koja
mu je nekoć s ćaćom Potrkom, valjda da uštedi ogrjev,
postelju dijelila.
Dajući svakom po sag ceketaše veselo: »Da vas vidim,
lisičići moji, da vas vidim kako ćete vi to »psikički«... da
vas vidim, da vam pozavidim...«
A imade što vidjeti i na čemu pozavidjeti kad trećega
dana nađe svu sedmoricu »Kod zelenog vrča«. Svi se sabili
oko jednog stola, fesić nakrivili, pa udaraj po vinu i pivu
kao pravi pravovjerni sveci Prorokovi.
— Što radite, svih vam Allaha i Muhameda
predvodnika?!
674
— Čekamo! — odgovori Kopun u ime sviju.
— Ma što čekate?!
— Da uniđe prstenli-frau, pa da udarimo jednu
»psikički«.
— Korpu o rame, ćilime preko ramena i za mnom mrš!
— škrgutnu Matan zubima i vojničkim korakom pođe
prema svomu stanu.
Otključavši vrata ugura Kopuna unutra:
— Ulazi Kopune! Kad si kopun ionako, »ćeš damu da
mi izigravaš, ili ima da te nema!« rekao bi narednik Steva.
A vi ostali, poredajte mi se po stubištu i četvore oči
otvorite, da vidite kako se to »psikički« radi.
Zatvori vrata i dohvati sag koji mu prvi dođe pod ruku,
pa zazvoni. Kad Kopun otvori vrata, Matan se slomi u
škvadru:
— Ljubim rukice, milostiva gospođo. Ja sam od
macedonske firme »Matan & jaranen«, o r i j e n t a l n e,
milostiva gospođa! — pa se prodera na Kopuna, kojemu se
obrazi napuhnuše od suzdržavana smijeha — Podrepino
Isusova magareta, ne guckaj mi smijeh, već zini: »Hvala!
Ne treba mi ništa.«
Kad Kopun kako-tako zinu, Matan nastavi:
— Ja ništa i ne nudim, milostiva gospođo, tek tražim
sitnu prijateljsku uslugu. Naša ugledna macedonska firma
»Matan & jaranen« obaviještena je o vašoj ukusnosti i... —
tra-la-la, da na koncu završi — pa vas najljubeznije molimo
da naš sag nekoliko dana ostane prostrt u vašem
previsokom stanu, kako bi ga mogle zapaziti vaše
presvijetle gošće koje... — tra-la-la.
Zatim se povuče u stan poput jegulje i u svojoj sobi
razastre sag. Potom se obrati svojima:
675
— Tako se to radi, mili moji! Prostri joj stotinu
ljubeznih riječi, pa ćeš i sag prostrijeti. A kad svrneš za
desetak dana, ono se milostiva gospođa na sag navikla ko
Matiša na lulu, pa je ni za zalogaja ne čupa iz usta. To vam
se zove »psikički«, mili moji...
A oni su to »psikički« izvodili tako, da su milostive
gospođe redovito zvale u pomoć susjede, a jednom i
policiju da napasnike izbaci.
— Nije za vas »psikički« — jadno će Matan —
Prihvatite se korpa kao i očevi vam, dok ne smislim nešto
budalasto kad se na vama pametni navrtci i pod vlažnom
kučinom suše.
Preostale sagove, u sve jadne i tužne, sâm rasproda, pa
se zaleti do Hamburga, jer bijaše načuo da je tamo
galanterijska roba raznovrsnija a lošija, pa zbog toga i
mnogo jeftinija — baš skrojena po srcu galantarskom.
Lutajući tako po Hamburgu namjera ga namjeri na
blistave izloge gospodina Schwarza. Pusto prstenje,
narukvice, ogrlice, kutijice za puder i cigarete, sve od suha
zlata amerikanskog! A cijena... kao da je i nema. Izvanredna
roba galantarska, možeš je svakoj budali pod zlatnu
proturiti. Možeš jedanput ili dvaput, do tri puta Bog
pomaže, a četvrti ni đavao! A zašto bi je pod zlatnu i šišao
kad se i na takvoj može pošteno zaraditi! Nakupova je pun
ruksak. Taman htjede napustiti trgovinu kad li mu pristupi
sam glavom gospodin Schwarz — dobar se kupac šale ne
ispušta: »Ako vas zanima i pravo zlato... učinit ćemo
cijenu.«
Grebi trgovca kojeg svaka roba ne zanima! O, dobra
roba! Istina, tvornička, ali samo stručno oko prepoznaje da
nije rukom rađena. Cijena triput niža od zlatarske!
676
— Ljudi moji — veselo će Matan svojima — donesoh
vam nešto galantarskih đinđuva, ali i robe zlatne, da se ni
biskupskog prstena ne stidi!
— Odakle ti zlato? — upita Jurica Garanov.
— Muči, ne govori! Vruća roba, vruća od ugljena.
Donosi je s Istoka kapetan pravog engleskog broda. Krišom,
braćo, samo krišom, ispod ruke i ispod žita, jer će
istočnjački vezovi i šare u oko svakom tukcu, pa gdje neće
mojoj Dektivi — kad je već krijumčarsku cestu sagradio, ne
može se na ćaćine prtine vraćati, te laži i maži i njima i sebi
da dušu bar obmanom zadovolji.
Pucketanje varnica u očima suboraca uvjeri ga, da je i
njihovoj izmučenoj duši laknulo — nisu to grebeni sagovi,
već pravo krijumčarenje — te će prijateljski:
— Mili moji, ni ovo vam neće bez mraka i bez
»psikičkoga«! Pola dana korpu nosajte i prodajite one
prdosije, a drugu polovicu korpu odložite, orijentalno zlato
u džepove tajne, upicanite mi se u novo i čisto baš kao da
ćete na bojnom polju poginuti, pa zvrc na vrata. Kako mi
niste slatkorječivi, ni njemačkom dosta vični, udarite samo
dvije, tri riječi: »Milostiva gospođo, naša uvažena
orijentalna firma »Matan & jaranen« ljupko vas moli, da
ovu narukvicu nosite desetak dana, eda bi je vaše presvijetle
prijateljice vidjele!« Tutni joj narukvicu i vrati se za deset
dana...
— A ona će: »Kakvu narukvicu!« Nikakve potvrde, pa
kud ćeš onda? — naškeri se Kopun.
— Nisu to naše okokradice i dvostrukokletci, već
poštene žene njemačke. Velju, vrati se za desetak dana, a
njoj zlato za kosti priraslo.
Ubrzo se pokaza da je Matan u pravu. Istina, bijaše
slučajeva da zlato ne priraste ni za kost ni za kožu — tomu
677
uglavnom bijaše kriva oskudica u novcu — ali ne bi
nijednog jedinog slučaja da bi neka povjereno utajila. Sve u
svemu »psikički« je posao tekao dobro i donosio primjernu
zaradicu u sasvim stvarnom novcu, gotovo dvostruko veću
od galantarske korpe, koju su nosali više zbog navike i
pokrića nego iz nasušne potrebe. Samo je Matan znao da tu
nije potrebno nikakvo pokriće, te mu stoga duša bijaše
smućena i do raspeća žalosna.
Jedne noći oživi i ta žalosna duša kad oćuti kako
posvemašnju i pomalo svetu tišinu sitnih sati razbi
nemilosrdna zvonjava u stanu čestite udovice Helge Strauss.
Još prije nego tri mrke sjene — s desnicom u džepu i s
baterijom u ljevici — nahrupiše u njihovu sobu, Matan
Drugi skoči iz postelje i zaklikta kao što bi odvažan čovjek
kliknuo dragu mrtvacu, koji usred žalopojke sasvim mirno
ustaje s odra i pomalo začuđeno, pomalo prijekorno pita
»Što vam je, ljudi? Gdjeno prestadosmo piti?«
— O sunce moje... moja Dektiva... evo mi te napokon!
Matanovo iskreno oduševljenje ne ostavi baš nikakva
dojma na Dektivu, koji šturo zatraži putnice, odobrenje
boravka i trgovačke dozvole. Kad sve papire nađe u
najboljem zdravlju, izvadi iz džepa i svoj papirić:
— Imamo nalog za premetačinu!
— Premeći, sunce moje ogrijano, premeći moja Dektiva,
crkoh čekajući na to...
Poslovičnom njemačkom cjepidlačarskom savjesnošću
stadoše sustavno premetati stvarčicu po stvarčicu stavljajući
ponovno svaku na svoje mjesto. Prevrnuše tako korpe i
kovčege, ormare i noćne ormariće, kao liječnici iskucaše
čekičićem sve zidove. Ništa. Nu kad odigoše strunjaču na
Matanovoj postelji, Dektiva samo bljesnu očicama pa ih
pobjednički upitno zaustavi na Matanu. Matan se smeteno
678
osmijehnu, kao dijete ulovljeno u krađi bombona: »Ja
mislio da su to moje špekule!« Smeteno zatrepta očima na
Antišu i Šunju, kao da će mu od njih doći pomoć i spasenje:
— To mi je od pokojne majke, Turkinje! Je li tako,
braćo? — upita hrvatski, pa priđe svojoj Dektivi, povjerljivo
ga odvuče u kut i pruži mu nekakav papirić popraćen
pokorničkim šaptom.
Dektiva čas gleda papir, čas pogledava zlatne narukvice,
pod strunjačom, na kraju vrati papir Matanu promrmljavši
nešto kao: »Oprostite, zabunili smo se...«, dade glavom
znak ostaloj dvojici, pa ode.
— Đava' ti radost odnio, čim li si ga opet zableušio?! —
sa zavidnim će udivljenjem Šunje.
— Muči, Šunje, sveca ti Muhameda i Alije, pot me
krvav obli! Da vi ne kimnuste, ni ovo me ne bi spasilo —
pritom izvuče list papira sav išaran nekom čudnom šarom
— To vam je zapis hodže zvorničkoga što ga sroči pradjedu
Kikašu za ozdravljenje kobile Cvitke, a ja svojoj Dektivi
rekoh: »Ovo ti je sveta potvrda da je zlato miraz majke mi
Turkinje, a ne nekakva krijumčarena roba.«
— I on ti uzvjerava? — sumnjičavo će Šunje.
— Vraga ne bi! Jesi li vidio kako pažljivo čita, kao da
mu je turski rođeni. »Psikički« to, mili moji. Prije će vam
moja Dektiva crknuti nego priznati da nešto ne zna —
objasni mu Matan.
I kao da više nemaju jedan drugome što reći, ponovo se
spremiše na počinak. Matan ugasi svijeću, tmina kvrcnu
Šunju po mozgu i ovaj poskoči na postelji:
— Majku mu nabijem, da mi je znati tko te izdade, tko
ti ovo zlo za vrat... Ovako bi mu, ko piletu... Um!
679
Matan ponovo upali svijeću, primače se Šunji i
podmetnu mu vlastiti vrat:
— Zavrni, moj Šunje, taj sam!
Umjesto da mu zavrne vratom i Šunje i Antiša stadoše
se preneraženo krstiti:
— Ujmoca i Sina...
— Krstili se, ne krstili, ista vam se kaša puši... Kažem
vam, ljudi, ne mogu bez svoje Dektive, pa propni i raspni!
Ne znate vi što su muke žive, niti znate niti možete znati
kad nikad ne bijaste pas lisičar.
— Ti kao bi?! — podsmijehnu mu se brat Antiša. Matan
preskoči preko žalca pa nastavi:
— Zamislite, braćo, psa lisičara, ma zamislite ga onako
mlada, sjajne dlake, ružičasta jezička, hitra i skokovita, sad
će preko Biokova... a ono o kratak lanac privezan, i još ga
čopor lisica opšetava, kevće i podrugljivo zube kesi...
— Nisi ti, bolan, pas nego lisica — uskoči Šunje — A,
svetoga mi Šunje, još ne viđu lisice koja bi poželjela da se
pas s lanca otrgne!
— E, moj Šunje — sućutno će Matan — možeš stotinu
godina poživjeti, ma nijedne Božje nećeš razumjeti! Đava'
te, mahnita odnio, zar je čovjek smrdljiva lisica a ne slika i
prilika Stvoriteljeva?! Pa ćeš ti Bogu i živini istim aršinom
rep mjeriti? Nije li i naš Gospodin Isuskrst pustio s lanca
bijesne pse i vukove, sve zvijeri i svu gamad pustio i
dopustio im da ga lovaju i ulove, izbičuju, trnovom krunom
okrune i na križ razapnu? Zar za njim nije šištala i šišala
sva policija svijeta i njegova Dektiva, kao i za mnom
moja?! Zar je nije mogao smesti i zaustaviti? Mogao je. A
on ju je s lanca pustio. Zašto? Zato što je Bog i čovjek
jedno, a smrdljiva živina drugo: ona ti se sklanja i od lovca
680
i od grabežljivca, a mi i usnulu medvjedu dlačice ispod nosa
čupkamo! Zašto? Pitaj vraga, ali tako je! Kao što je tako da
mi Imoćani ne obijamo ovu grebenu kuglu zemaljsku zbog
kruha i trbuha... ima tu, braćo, i dubljega pakla... I kao što
Bog izaziva đavla da mu može potom glavu pritisnuti, tako
i ja, slika i prilika Božja moram draškati svoju Dektivu... e
da bih kasnije mogao u sva zvona slaviti.
Pa opet... nasuprot tom javnom slavlju, negdje duboko u
njemu napuhivali su se i izdušivali sve veći mjehuri sve
gušće kaše stida i sramote. Puf-pljaf! Na sreću, nitko ne ču
to: puf-pljaf, kao što nitko osim njega sama ni ne nasluti, da
ovdje ne bi ni lisica ni lisičara, ni lovca ni lovine, da svojoj
Dektivi nije pokazao nikakav neumjestan hodžin zapis, već
sasvim umjestan račun gospodina Schwarza, da je sav taj,
tobože, krijumčarski posao pred zakonom čist kao suza, ili
— kako bi rekao narednik Steva — jasan kô dečje dupe!
— Ne može se ovako, ne može se ovako lažno i
naopako... — šaptao je budan i stenjao u snu.
I tko zna dokle bi se izjedao, da već ujutro ne stiže
pismo od oca Potrke:
»Dragi sine,
Bogu hvala, mi smo... od Boga i od srca svoga... Eto,
glavinjam s korpom po Zagrebu više da na starost
zaboravim, nego... Počuj, milo moje, što ti htjedoh reći: nije
starost toliko tvrdoglava koliko je po tom razvikana, niti se
mlađima opire iz prkosa i jala na mladost i mladu pamet,
već, eto, zakukuljila se i zamumuljila u se i u svoje, pa —
kako se ovdje veli — »Gradi kotec kak ti otec!« Nisam ja,
sine, ni protiv tebe, ni protiv tvoje pameti, protiv napretka
kojim kročiš i života čovječanskoga... Napredan si, sine, a
napredak... Može biti da upočelu nisam baš svaku razumio,
ma kad sad u miru sve zbrojim i odbijem, ne mogu da ti
681
račun ne potpišem. I nije zbog para, vrag ti pare, ma opet:
koliko ih imaš toliko u očima drugih valjaš... već zbog
Škilje iz Zagvozda. Ja mislio da sam sa svojom šalomom i
inim buzdovanima triput djeda prepišao, i da me nitko neće
prepišati, a ti nas obojicu ne triput već sedamdeset i sedam
puta... Čast ti svaka! Mi se bodi s ono kukavelji, prosjačke i
žudijske, a ti sa svojom Dektivom, sa svom policijom
svijeta! E, to je nosanje, sine, to je napredak! Nego, kad
smo već tu i o tom, pade mi na um da se i sâm — prije
nego se preselim iz ove čemerne doline suza — da se, velju,
i sâm malčice s policijom pobodem... Stoga, sine, kad
nasmjeriš kući, ponesider i ćaki dva tri ruksačića od onih
stvari, ćako će ti pošteno platiti...«
Matan dočita pismo, triput ga poljubi, triput poskoči pa
se zapraćaka kao riba vraćena u vodu.
I Antiša se ganu nad očevim pismom, te odluči da i sâm
obraduje ćaću ruksakom upaljača i kremenčića, i to na dar a
ne na prodaju. Dogodi se, da se vojnik — ili ga drob
zabolio, ili dosada izjedala, ili mu se naprosto šetkalo —
udalji od kauraule i nađe na njihovoj stazi. Šunje ga prvi
spazi, pa dade petama vjetra, ni zrno ga uhvatilo ne bi.
Iznenađen Antiša postupi spontano kao iskusan kapetan
kojemu brod raniše: odbaci teret i nagna u mrak s
preplašenom noćnom zvjerkom. Matan dohvati bratov
odbačeni ruksak i po borovim iglicama tihano se skotrlja u
nekakav procjep kojega priroda sazda bez ikakva smisla
osim da njemu bude pri ruci. Buka koraka i skršena granja
koju proizvodiše dvojica bjegunaca sasvim priguši ionako
lagašan šum kotrljanja, tako da stražar bijaše uvjeren da
trećega nije ni bilo. Dvaput zapuca u tamnu i neodredivu
šumu, odnekud se javiše i drugi stražari, pa i oni pripucaše.
Ali koje to zrno zrak probi a da se rupa za njim odmah ne
zatvori!
682
Kad sutradan Matan s oba ruksaka u Zagreb, Antiša se
uvelike obradova i odmah ispruži ruku za svojom
imovinom.
— Šic! — šicnu Matan i lagašno ga opukne po prstima.
— Pa to je moj ruksak, brate rođeni...
— Ne sjećam se da si ikakav ruksak ovdje donio. A ovaj
sam ja, braco, na granici zaplijenio! — pa sva tri prodade
ocu Potrki po već uobičajenoj cijeni: marku na dobit, marku
na pamet. Izum-patent-rizik! I »psikički«, mili moji,
»psikički«...
Zadovoljan što je brata namagarčio a ljutit što i Šunje u
tom bespravno uživa, cijelim je putem do Splita tro
moždane kako da i Šunji napakosti.
— Šunje prijatelju, ko brate rođeni, hajd' u tri pršuta i
barilo vina, da će me moja splitska Dektiva do kuće
besplatno dovesti, i to u autiću luksuznomu!
Kad se okladiše, povuče ustranu brata Antišu pa će
poslije šuškanja glasno:
— Vi pomalo autobusom i čekajte me... možda dođem
večeras, a možda i sutra...
Netom se autobus zaprdelja, Matan se, zamišljeno i
pomalo preplašeno uzvrzma po obali zirkajući pažljivo u
svako lice dok na kraju ne prepozna svoju nepoznatu
Dektivu. Kako je ne bi prepoznao kad je pljunuta svakoj!
Sad se još više uzvrpolji i stade još napadnije zvjerkati oko
sebe. Napokon se odluči, zaustavi jednog pa drugog
prolaznika s kojim šapćući izmjeni nekolike tajnovitih
riječi. Pošto tako obreda nekolicinu, priđe i svojoj Dektivi,
koji ga je izdaleka pratio okom i suzdržanim korakom.
— Kremenja, momče? — upita ga Matan šaptom.
683
— Po što komad? — odmah će Dektiva oponašajući
poslovna čovjeka.
— Nema ti u mene, brajo, na komade — razočarano će
Matan i već mu leđa okrenu.
Dektiva ga čvrsto zgrabi za rame — mačka je mačka i
kad se s mačićima igra. A onda bojeći se da ne postane
Matanu sumnjiv, prometnu stisak u prijateljsko tapšanje:
— Ne bježim ja ni od većeg posla. A koliko toga imaš?
— Koliko hoćeš? Hoćeš oku, hoćeš torbu, hoćeš mažu
kremenja...
Dektiva bi ga najradije zagrlio i poljubio kad se tim ne
bi odao. Ovako se samo češka iza uha:
— Pa... ako cijena ne bude preoštra...
— Ne brini, brajo, bit će za te ko za brata rođenoga!
— A gdje ti je roba?
— Na sigurnom, brajo, mozak ne češi.
— Mogu li je vidjeti?
— Zar izgledam tako kao da prodajem mačka u vreći?!
— uvrijedi se Matan — Je li ja tebe pitam za pare?!
— Hajde, hajde, burazeru, nećemo oko toga —
pomirljivo će Dektiva — Već ako ćeš me odvesti do robe,
vodi...
— Sutra! — prekinu ga Matan.
— Zašto sutra?
— Zato što do sutra nema autobusa za Imotski.
— A tamo je to? Hehe... Tko će dati promućurne
Imoćane... — već htjede udariti u bubnje i talambase, a
onda se kao nečeg sjeti — Znaš što? Ako nema autobusa
ima taksi!
684
— Znam, brajo, da ima, samo ti ne znaš da ja nemam
para.
— Imam ja, pa k vragu tava i jaja! Nego, znaš kako je,
kod pogađanja ćeš i ti malo spustiti... Hajdemo! Samo da
skoknem kući po pare...
Nađoše taksi, pa kroz kamenjar, zagrljeni ko dva ratna
druga. Usput obredaše sve krčme naćuljene uza cestu.
Matan veselo jede i pije, a Dektiva plaća i u sebi škrguće
zubima dok se izvana smijucka i Matana nuka — ne smije u
njemu ni trunka sumnjičavosti probuditi: lovina je i odviše
velika da bi mu kroz nesmotrene prste promakla.
Negdje o zdravomariji obasjaše reflektori nove dvore
Matanove. Matan izmijeni s bratom značajan pogled, pa će
glasno:
— Iznesi der, brajo, onu mažetinu, kupac mi izgori od
nestrpljenja!
Netom Antiša iznese mažu — sumrak već bijaše dan
zamutio kao para hladno okno — Dektiva ustuknu korak
natrag i maši se revolvera:
— U ime zakona, ruke u vis i čelom o zid!
Ne može se šakom na olovo. A kako je u taj čas i Šunje
izvirio iz kuće, i on im se pridruži.
Stoje tako dlanovima i čelom priljubljeni o zid, slušaju
iza sebe švrljanje mačjih koraka, potom udarac noge o
vreću, pregrižen jauk koji se stopi sa zveketom rasuta
kamenja. A onda šiknu bijes i sve materine od ovoga
svijeta, a poneka i s drugoga. Nešto triput fijuknu kroza
zrak, a Matan, Antiša i Šunje osjetiše kako ih redomice
žignu munja iza uha pa udari o rame; nije trebalo biti
osobito uman da prepoznaš dršku revolvera.
— Sve ću vas pobiti, majku vam spišanu i usranu..
685
— Bit će ti premalo naboja da sve svjedoke pobiješ —
zna Matan ako se i ne osvrće, da je auto primamilo cijelo
selo.
— Majku ti banditsku... — Matan po sjeni osjeti kako se
Dektivina ruka još jednom podiže s teškim revolverom i već
se htjede malo uzeti da izbjegne izravnu udarcu kad se
preko svega preli glasurina:
— Stan, počekaj, od Doboja Mujo, i mi konja za trku
imamo. — To dršće Bilurica Škvocin, ljudeskara i od srca
kavgadžija, što ima skrivena oružja da bi četu mogao
naoružati. »Samo da mu krv na oči ne padne...« moli se u
sebi Matan. Ali, jao... pade! Rezak se prasak odbi od glatka
zida, a Matan ču zvonak zveket Dektivina revolvera o
popločano dvorište. Naglo se okrenu i odahnu: blijed poput
krpe, ali ne ranjen, stajaše njegova Dektiva uzdignutih ruku.
— Ubijmo ga! Zatucimo ga... — ali to ne viče Bilurica,
nego onaj žgoljavi Bakalarčić, kojemu se ubrzo pridruži još
desetak krvožednih glasova, gomila se pokrenu i stade se
mačji približavati sužavajući krug.
— Samo časak — veselo će Matan — Nije meni što
ćemo zbog ovog govna, koje nije ni političko, u tamu i
tamnicu, već sam se sa Šunjom okladio o tri pršuta i barilo
vina, pa tko će to slistiti ako nas sliste!
Bijaše to snažan razlog, i gomila se zaustavi. Matan
iskoristi trenutak, brzo se sagne, dohvati odbačeni revolver i
turnu ga svojoj Dektivi u džep šapnuvši:
— Ako ti je mila glava, ne vadi ga, već dušu u se i
nokat u ledinu!
Kao da se s povratkom oružja vratila i sigurnost,
Dektiva se ispravi i nadme, pa istiha podmuklo zareža:
— Platit ćeš mi za ove kremenčiće!
686
— Moja Dektiva — osmijehnu se Matan suučesnički
naklono — ja drumom, ti šumom! Tko i spomenu
kremenčiće? Ja o kremenju moja Dektiva, o kremenju! I
evo ti ga puna maža! Tovari i nosi džabe! Ako nabaviš
štogod dobro kaljena ognjila i suha truda, da ne kažem
gube, možeš tri života vatru iskresivati. — Onda u onoj
nenaravnoj tišini kao da unaprijed ču svu strahotnu buku
začas odgođene oluje, hitro ugura u auto vozača i svoju
ojađenu Dektivu — Magla, dok ne pukne nebo! — a kad
auto poskoči i probi se kroz zaskočenu gomilu, Matan
odahnu i žalostivo promrsi u runjava prsa — ... jer ako
pukne, puče i ti, moja luckasta Dektiva! A kud bih ja bez
tebe i »psikički« i onako?! Svoji smo, zar ne? Poslovni ljudi
a ne marva politička!
687
VALJA SVAKOG RAZUMJETI
Poslije Dektivina sramotna odlaska nit dođoše žandari
niti sudski pozivi — bojalo se prevareno pašče da novom
sramotom staru ne obliže — no stoga dođe tetka Vrtirepka,
dođe bez pisma i bez javke.
Stade taksi do Kikaševih dvora u kojima stanovahu
samo Vrtirepkina braća, Markica, i Tomiša, s potomstvom
— ocu Copcu pobožnom i majci Mili Škorinici već se
odavna kosti pomiješaše i slijepiše s kostima Kikaševim, a
Podlivoguz, vičan selenju, kad mu žena preminu obilažaše
zetove — muških potomaka nije imao — i ostavi kosti kod
najmlađeg zeta, na Dobranjama.
Vrtirepka iziđe iz auta drhtavih koljena i trepavica.
Ćuteći da se ono teško prikupljenih snaga ponovo rastura,
osloni se o hladnjak auta, pa stade promatrati dvore što joj
tolikim dragim mladost začiniše i što je, eto, nagnaše da
zauvijek napusti »goulden Kaliforniju« te da s njima,
dotrajalim, i sama dotraje. Djeca su je odgovarala,
odgovarala je i već poženjena unučad, kojima »stari kraj«
ne bi drugo do tamo neka turska Indija — nit ih želja vuče,
nit im srce plače. A njoj prepuče. I što je pusta kuća u
Kaliforniji, okružena cvjetnim vrtom, načičkana svim
688
mogućim spravama i pomagalima prema ovim golim
dvorima Kikaševim, razjedenim od kisela mirisa ovaca, od
reska vonja brabonjaka i galebine, što plantaže naranača
prema ovoj drači i kupini! O djeco, moja, ovdje se živi a
tamo se tek nada u život! Gdje ti je korijenje tu si i ti, i
nikad nećeš prosočiti ako se ponovo na svoj korijen ne
navrneš. Ona se, eto, navrnula, i sad joj se čini da svih tih
pustih američkih godina zapravo i ne bi, da je nakon kratka
i mučna sna nastavila živjeti ondje i onakva kad bijaše
usnula — ta sva joj se krv pod kožom uzsvrbjela kao i u
negdašnje Vrtirepke. U sjećanju joj oživješe braća i sestre
onakvim kakvim ih je i ostavila: sitna dječurlija, musava i
spišana, u prljavim kosama od žutice. Hoće li ih poznati?
Hoće li je prepoznati?
Iz Kikaševih dvora iziđe staro i mlado, nova a opet ista
ona spišana i musava dječurlija u kóšama od žutice.
Poredali se pred kućnim vratima i zirkaju više na auto i
vozača nego na nju, zirkaju, znatiželjno i ispitljivo, ali nit
govore niti zbore, čekaju da stranac prvi Boga nazove i
počeše se gdje ga svrbi. Vrtirepka pažljivo i napregnuto
promatra starca po starca. Nijednoga ne može prepoznati.
»Bože mili, koji li je od njih moj Potrka?!«
Dolazak auta začas okupi cijeli komšiluk. Ljudi pitaju
Copčeve i okom i šaptom: »Koji su ovi?« »Vrag će znati?«
»Upitaj! Ako ti se jezik zapliće, ja ću!« Netko i upita, ali
Vrtrepka sveudilj stajaše nijema, čekaše da je prepoznaju.
Onda gore s brijega, s Prpine glavice, od nekakvih tamo
palača — koje se ne bi stidjele ni da su u »goulden
Kaliforniji« — siđe ljudina sijeda i proćelava tjemena, a ona
oćuti kako joj srce o rebra bolno udari.
— Potrka moj!
— Vrtirepko moja!
689
Izgovoriše u jedan glas, izgrliše se i izljubiše, i sa
suzama ustanoviše da se prepoznaše samo po očima koje
jedine zadržaše onaj pusti i nekoć nepresušni sjaj mladosti.
Ljubeći je u smežurane obraze i stežući joj koštunjave ruke
Potrkin pogled skliznu niz spljoštene, uvele grudi i okrznu
obješene beživotne stražnjice: »Bogo mili... što učini od
moje Vrtirepke!«
Čuvši da je to Vrtirepka i vidjevši goleme kožne
kovčege mjedom okovane, Copčevo se potomstvo brzo
dosjeti da je to njihova a ne Potrkina sestra i tetka, te je iz
Potrkina naručja iščupaše jednostavno kao mliječni zub,
stadoše je sliniti i baliti uz šušur stotina mljackavih riječi
koje joj se razlijevahu uhom isto onako ljigavo i sluzavo
kao zabaljeni blagoslovi prosjaka od nevolje. Pa ipak joj
bijaše milo — od svojih je.
Još se ne bijaše sa svima pravo ni ispozdravljala — oni
koji naiđoše prvi prilijepiše se o svilene haljine amerikanske
kao o svete moći, pa ih žive glave ne puštaju — kad se nad
svom tom koristoljubivom zaslinjenom nježnošću razli
poput grmljavine duboki Potrkin glas:
— Koliko dolara donese?
Vrtirepka se sledi, bezumnom rukom prođe kroz sijedu
kosu, osmijehnu se i smeteno i ustrašeno, a onda se sjeti
onih divotnih dana uzajamna povjerenja, te bi sigurna da je
ni sada neće izdati.
— Deset tisuća.
— O,ooo... — otegnu Potrka — Triput više no što je
dovoljno da se pasja štenad o te na smrt pokolje.
O da vidiš jada i nevolje kad svi u jedan glas osuše na
Potrku drvlje i kamenje, kad se braća stadoše kleti svim
živim i mrtvim da bi je ko suzu na dlanu nosili da se i gola
690
vratila, kad nevjeste udariše prsa razgaljati i mlijekom
proklinjati Potrku do u deveto koljeno...
— On se samo šali, on se samo šali... — smiruje ih
smetena Vrtirepka.
— Ne šalim se, zoro moga dana, ne šalim se. Već...
dajder mi sav novac na ruke!
A kad mu ona — i opet puna pouzdanja — mjesečarski
poslušno doda lakiranu torbicu, desetci se ruku Copčeva
potomstva uzdigoše poput sjekira, a neki se i prave sjekire
mašiše.
— Ti ono, Markica, imade sedmoro djece — Potrkin je
mir jači i od sjekire — Kći ti Anica ima tri sina i četiri
kćeri, Pilip dva sina i...
— Ne znam što hoćeš, rodijače — prekinu ga Markica
— ali ako mi odvjetke brojiš, onda imam sedmoro djece i
dvadeset i devetoro unučadi, da znaš s kim ti se nosati. Brat
mi Tomiša...
Poslije višestruka zbrajanja i prebrojavanja napokon
stanovito ustanoviše da živih Copčevih potomaka ima
ukupno, na broj i zbroj ravno stotinu i dvadeset.
Potrka skupi obrve, pusti da galantarski mozak učini
svoje, pa objavi:
— Na svakoga mu dođe po osamdeset i devet dolara
amerikanskih. Prilazite jedan po jedan! A oni kojih nema,
neka mi glavom dođu na Prpinu Glavicu!
— Daj dječje kućnim starješinama — pobuni se
Markica, kojemu se pridružiše sva braća i sestre.
— Ja sam ovdje djelitelj, i hoću da mi svaki svojom
glavom dođe po krvarinu — neumoljivo će Potrka, baci oko
na Vrtirepku koja nijemo promatraše kako se tope dolari
kao da i nisu njezini, i sluša Potrkin zajedljivi glas koji kao
691
da dopire iz daljine, iz daleke, iz dubine, iz grobne. —
Hajde da vas vidim! Tko li će je sada golu pod krov uzeti!
Kad od sto glasa glasa čuti ne bi, priđe Vrtirepki i
nježno joj ovi ruku oko skupljenih i uvelih ramena:
— Hajdemo, Vrtirepko, hajdemo, zoro moga dana. Ima
Potrka još sobu i kuhinju u starim dvorima. Tamo ćeš mi
stanovati sama kô gospođa, a jesti ćeš s nama.
— E neće! — skoči Matan Drugi, a od toga glasa ledeni
žmarci ne samo uz Vrtirepkina i Potrkina, već uz leđa
cijeloga sela.
— Ma što neće, krvi ti Isusove! — sav zelen protisnu
Potrka gledajući s užasom kako između njega i sina tako
iznenada puče jaz sve do pakla, jaz za koji je bio siguran da
nikada neće puknuti.
U općoj tišini, u kojoj bi se i zuj muhe čuo — nije, ovo,
ljudi, mala stvar — Matan uzvrati ocu potiho, gotovo
nemarno:
— Neće u stare dvore Potrkine!
— Ma što neće... — zelena pjena obigra Potrkine zube,
a on sam bojovno iskorači pred sina.
Ne budalači, bolan ćaća — umorno će Matan, pa
prihvati Vrtirepku za uvelu mišicu — Stari bi blento s
tobom ko s koludricom u smrdljivu ćeliju! Ti ćeš, tetko, u
nove dvore Matanove, kano kneginjica. Cijeli ti je kat na
volju... a za te ću sklepati i zahod amerikanski.
Poslije sve te lude strke i zbrke, nalik ružnu snu,
Vrtirepki prvi put zaigra nepatvoren smiješak oko usana, a
Potrkinu žuč potisnu nešto kao suza.
Dok su se na razočaranje sela, koje se potajice i krvi
nadalo, zagrljeni uspinjali uz Prpinu glavicu, razdragan
692
Matan jedva da i dahom prekidaše slađano i besmisleno
brbljanje:
— Tako ti je to, ćaćko, ćaćkane... valja svakoga
razumjeti. I krpelja! Da se ne pripije o kravlju, reci po duši,
što bi ono bilo od njega! I obada na šljuku! 1 muhu na
skorupu! Nije nevolja gonjala samo Kikaša po primorju i
Hercegovini, niti gonja sve nas po božjem svijetu. Napuni
Biokovo ovcama i kozama, vuk će ti opet sutra na Čvrsnicu,
preksutra na Vran-planinu. Valja i vuka razumjeti, i ono što
ga ganja. A što ga to ganja? Nešto! A što je to nešto,
ćaćko?! Glad nije a možda je i jače od gladi... Eto, i ti imaš
kuću u Zagrebu i džepove pune novaca, imaš i sinove da te
mogu kano bana uzdržati, pa opet... korpu o rame, vucaraj
se po svijetu, varakaj nasitno, bodi se sa Šalomom i
Gaonom, a sad se kaniš i s mojom Dektivom pobosti! I tebe
valja razumjeti. Valja razumjeti i staroga Potprašila s
Aržana, po godinama je u centimetar s tobom, a diže svaku
buću na dvadeset koraka. Jednom je u Zagrebu diže i na
trideset, k tomu pri izbijanju još i posrnu. Ne mogoh
odoljeti da mu ne zaplješćem. A on ti odbi hvalu ko pijanac
vodu: »Eto pade tute na buću, morala je negdje pasti!« U toj
skromnosti bi više gizdavosti nego da i sâm sebi zapljeska.
Kažem, ima svakakvih stvorenja... Eno ti Tome Mate
Grgina! On ti se, tetko, još momčićem zaljubio u kamen
žešće nego pašče u košćicu. Čupa ti polugom kamen iz
kamena ko zdrav zub iz kosirice, pa kleši komade velike
kano stolove. Kleši čekićem i zubačom, nek se sjaju, sjajniji
od mramora. I što učini od tog pustog kamenja? Svinjâk!
Svinjac? Jest svinjac ili svinjak, kako hoćeš. Eno ti mu ga i
sad ponad kuće a da u njem nikad krmeći papak ne zastruga
— gdje će prosjak krmka isprosjačiti! Drag momak
zabavan, ne možeš ga pustiti da istrune. Skupismo nešto
novaca i ljetos ga povedosmo u Njemačku. Jedne nedjelje
693
svratismo u Ulm. Kad ugleda ulmsku katedralu, kad je
ugleda, muko crna i slavna, ravno na nju i ne dâ se od nje
ko ni muha od stakla, već zuji li, zuji: »O, svih ti čavala
Isukrstovih, o je je načinilo, o je je složilo i sastavilo...
Hajdemo gore!« Kad mi gore, meni pune gaće, ni sa sred
zvonika ne mogu ti kroz otvor pogledati. A moj ti Toma
ruke na guzicu, pa kroz otvor kao preko kućnog praga, i eto
ga na istaci, na vijencu, drmusa se na njem da mu čvrstoću
provjeri, saginje se, podviruje i sve vrišti od udivljenja: »O,
svih ti čavala Isukrstovih, o je isklesalo o je učinilo, o je
sastavilo i sljubilo... Hajdemo gore!« I stade se poput
vjeverice uzvirati uz toranj s vanjske strane. Dolje nastade
strka i uzbuna, doletješe vatrogasci s ljestvama, ali gdje ćeš
uz grahovu vrijež na nebo! Ode Toma... valjat će mu bar tri
mise za dušu platiti. Ne znam koliko sam stajao tako
skamenjen, kô od zmije začarana ptica, stajao i ostao
očekujući s užasom krik i sunovrat, kad evo ti Tome, ušeta,
brate, ušeta kô na sijelo, pa sve dlan o dlan otresa: »... a je
ga ugladilo, a je ga sastavilo, a je ga izrezalo i zarezalo, a je
sljubilo, ni vlas među sastave...« »Jesi li mogao poginuti!«
prekorih ga. On samo škljocnu zubima i zacvokota
vilicama: »Muči, svih ti čavala Isukrstovih! Gdje će kamen
na me, gdje na brata! Metni mi ga gdje ti ptica, on vazda
moj a njegov!« »Kad je tako — rekoh — ne možeš niti
njega izdati!« I eno vam ostade u Ulmu, kleše nadgrobne
spomenike. Stoga i kažem, valja svako stvorenje razumjeti,
pa gdje nećeš tetku iz Amerike, gdje joj nećeš pola dvora
dati! Cijele, tetko... i još ću ti sklepati zahod amerikanski!
694
PO UZVIŠENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK
VRAG NE ODNESE I TEBE I NJEGA
Početkom veljače narednik Steva okupi narod pred
Miškovu krčmu i obznani mu uzvišenu volju kralja
ujedinitelja:
— ... i zdravo lepo kaza kralj: »Naredniče Stevo, majku
mu nabijem, mrdanja nema! Ko mrdne, majku mu nabijem,
ima rep u zube da mu sabiješ! Ko zucne da je Hrvat, ima
smesta da ga apsiš, naredniče Stevo! Ko ti bilo gde u nos
dune i pod nosom hrvatskom zastavicom mane, bilo gde,
narednice Stevo, na svadbi, na derneku, u litiji, ili trobojku
na kapu da prišije ili njom čakšire da podveže, ima da ga
apsiš, u apsanu sprovedeš, u apsani bubrege da mu odbiješ,
i crne i bele, naredniče Stevo! I popu da mi apsiš ako je na
svetiteljskom barjaku ime hrvatsko ubeleženo. Sem toga...
ako se pevaju svetiteljske pesme protivudržavne: »Rajska
devo, kraljice Hrvata...« i slične zadevice, ima da mi popu u
apsu zadeviš, muda da mu recneš, i popi, i pojcu, i pevaljki.
Ko se apšenju opre, ima kô džukelu da ga streljaš na mestu
lica, i o tom sreskom izveštaj da sastaviš i podneseš u roku
od tri dana. Sem toga... na sumnjičavu derneku smesta da
narediš: »U rasaps!« Ako se narod smesta ne raspe i ne
695
rasturi, ima u nj da pucaš kô u besnu kučkinu kopilad!«
Tako kralj kaza naredniku Stevi, a narednik Steva će vama
da kaže: »Paorski kerovi, ima da volete kralja i otadžbinu!
Ćeš da voleš ili će narednik Steva da puca! Sem toga, takvo
je naređenje. Sem toga, narednik je Steva mogao da ti
naređenje i ne saopšti, da ga prenebregne i da naslepo puca.
Ali kako, brȅ, da pucaš a čoveku da ne kažeš?! E, stoga ti,
burazeru, narednik Steva lepo kaže šta će da čini, a ti ga,
mȍre, ne teraj i da učini! Nije da vas nipodaštavam, ali paor
je paor, a žandarm žandarm. Vi ćete da radite, mi ćemo da
vladamo, a svi ćemo lepo da jedemo i pijemo, i da
zapevamo kralju i otadžbini. Jedan kralj, jedna država, i što
ima, majku mu nabijem, da ne bidne i jedan narod, srpski,
jugoslovenski, kako kô vole, hrvatski ne more da bidne! A i
šta će vam, brȅ, ime, glavno je da dupe nabiješ...
Te se večeri u novim dvorima Matanovim skupilo pustih
ljudi kao u svatovima. Svatovi jesu, ma svatovstva nema, ni
gange, ni gusala, ni smijeh se dječji ne čuje. Kud ćeš, što
ćeš, sedam ti žalosti Gospe žalosne, sve će nas pobiti kô
zečeve na polju bez jazbine. Kažu, imotski je zatvor prepun,
a splitski ko šipak. »Bolja memla od olova — netko se
gorko tješi — Bar je glava na ramenu!« »Grebi glavu kad
joj bubrege odbiješ!« pljucnu ustranu Skočimiš. Treći reče
ovo, četvrti ono, svatko ponešto, crno i žalosno, dok se
Potrka i don Petrove ne sjeti: »Nema okrutnije vlasti od
vlasti onih nad kojima se dugo i surovo vladalo!« Zaredaše
priče o sili ovdje, o krvi ondje. Svatko čuo, nitko vidio. Kad
svaki odjada svoju jadikovku i odbugari bugariju, a žene
već udarile u prigušene naricaljke, Matan Drugi skoči sa
stolca pa se gotovo prodera:
— Što ste se uzšmrcali, svi vam vrazi na guzicu suze
ronili! Cmoljite ko Cigani i zavlačite prst pod omču za koju
još nisu ni posijali konoplju. Naprstak pameti u glavu! A ja
696
vam kažem, svaka sila za vremena, pa i ova! Dušu u se,
korpu na se, put poda se, pa u Češku i Njemačku dok se ne
razgali!
— Ja ću u Belgiju! — javi se iz prikrajka Mišura
Vlastelušin, koji netom dođe iz vojske, a njemu se pridruži
još nekoliko vršnjaka.
— Kud koji, mili moji — mahnu Matan kao da već lete
— ovdje za nas više ni kruha ni opstanka.
— Zar ćemo zbilja na sve strane kano divlje zvijeri,
nebeske i zemaljske?! — uzdahnu stari Puzalo.
— Kažu — upadne Antina — da će svima koji budu
hodili po selima i vikali: »Živio kralj!« davati po dvije
vreće kukuruza... može biti 

Druga nedjelja po Božiću

“Mihael” - listić policijske kapelanije sv. Mihaela

3-dnevno jedrenje za djevojke

OPROSTI SVETE KATOLIČKE CRKVE

Đurđice - Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek

Učiti...znam - hoću -mogu

"U maniru zaboravljenih majstora racionalizma", Pogled #3

Poštovani, malo sam razmišljao prije nego sam

K A T A L O N S K I . C O M