3 2014. POEZIJA JESÚS JIMENEZ DOMINGUEZ Deset pjesma PERO PAVLOVIĆ Medena vojska ROMANA BROLIH Mini Maus MARINA ČAPALIJA Tići popili jutro MLADEN DORKIN Antun Gustav Matoš DAVOR VELNIĆ Gamulin, ponekad IGOR ŽIC Ilarijin smješak Grge Gamulina GRGO GAMULIN Ivan Meštrović SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA Puno toga SANJA NIKČEVIĆ Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća SUDBINA KNJIGE MILOVAN BUCHBERGER Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (5. dio) ENERIKA BIJAČ Silvija Benković Peratova: Između mene i svijeta ŽELJKA LOVRENČIĆ Tri lica Čilea ŽELJKA LOVRENČIĆ Kajkavski soneti Milana Frčka MILKO VALENT Oštri rezovi: Jahvina (raširena bedra) IGOR ŽIC Dragan Velikić: Bonavia DAVOR VELNIĆ Počeci i svršeci ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 3, godište XIX., jesen 2014. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač TISAK Ready2Print UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): [email protected] Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): [email protected] Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): [email protected] Božić, Đoni (član uredništva Književne Rijeke): [email protected] Časopis izlazi četiri puta godišnje, iznimno kao dvobroj. Cijena pojedinog broja iznosi 50,00 kn. Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 200,00 kn, a uplaćuje se na HR5223600001101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: “Za Književnu Rijeku”. Rukopisi se šalju e-mailom u Word-dokumentu (doc.), font Times New Roman, veličina fonta: 12, lektorirani. Obavezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju. ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Županija primorsko-goranska – Odjel za kulturu, sport i tehničku kulturu Broj 3, godište XIX. JESEN 2014. Sadržaj Riječ urednika..................................................................................................4 OBLJETNICE Mladen Dorkin: A. G. Matoš – velikan europskog duha i izričaja u hrvatskoj književnosti...............................................................................6 ESEJ Davor Velnić: Gamulin, ponekad..................................................................22 Igor Žic: “Ilarijin smješak” Grge Gamulina...................................................33 Grgo Gamulin: Ivan Meštrović......................................................................42 Sanja Nikčević: Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća..................................................................................................55 Milovan Buchberger: Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (5. dio)......97 Željka Lovrenčić: Tri lica Čilea..................................................................105 Stjepan Pranjić: Ekranizacija prokletstva: Dracula Francisa Forda Coppole.................................................................................................119 PROZA Milko Valent: Oštri rezovi: Jahvina (raširena bedra).................................126 Davor Velnić: Počeci i svršeci....................................................................158 POEZIJA Jesús Jimėnez Dominguez: Deset pjesama....................................................176 Pero Pavlović: Medena vojska....................................................................185 Romana Brolih: Mini Maus.........................................................................195 Jasminka Domas: Jezero...............................................................................200 Rafaela Božić: Rijeka..................................................................................204 Franko Sorić: Zagrlio sam nebo..................................................................209 DOMAĆA BESEDA Marina Čapalija: Tići popili jutro...............................................................213 Silvija Benković Peratova: Puno toga.......................................................216 SUDBINA KNJIGE Enerika Bijač: Silvija Benković Peratova: Između mene i svijeta...............219 Željka Lovrenčić: Kajkavski soneti Milana Frčka......................................222 Igor Žic: Anela Borčić: Beračica soli...........................................................224 Igor Žic: Dragan Velikić: Bonavia...............................................................226 Nikola Šimić Tonin: Ante Gregov Jurin: Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama........................................................................................233 Ivica Mataija: Milan Krmpotić: Sizifov posao............................................235 4 Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA Riječ urednika L jeto 2014. godine bilo nervozno – gotovo neurotično! – i beskrajno kišovito. Zbog vremena došlo je do dramatičnog okretanja turista većim hrvatskim obalnim gradovima i njihovoj kulturnoj ponudi, pa se dogodilo da su nam muzeji i galerije bili puni, a plaže prazne. Da nije bilo iznuđeno kišom, bilo bi za svaku pohvalu! Svi gradovi na Jadranu – Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Pula – doživjeli su svojevrsnu renesansu urbanog života. Na žalost, isto se ne može reći za Rijeku. Rijeka je došla, gotovo, do najniže točke u svojoj povijesti (ali pada i dalje!!!) i to zbog dva razloga: kumulativne ideološke rigidnosti (crne, pa crvene) i katastrofalne kadrovske politike. Rezultati: posve neplanirana de-industrijalizacija (propast Tvornice konopa, Tvornice papira, Brodomaterijala, više građevinskih firmi, Croatia Line-a, Rafinerije nafte na Mlaki, brodogradilišta 3. maj, Riječke tiskare, Tipografa itd.) i prometna izolacija (prazna luka, prazna željeznička stanica, prazan aerodrom, nepostojeći autobusni kolodvor na Žabici te turisti koji prolaze automobilima uz grad brzom zaobilaznicom!). Grad bez ozbiljnije graditeljsko-kulturne atrakcije – poput arene u Puli, Dioklecijanove palače u Splitu, katedrale u Šibeniku, crkve sv. Donata u Zadru – ne može očekivati da će netko poželjeti tu zastati. Uporna, višedesetljetna devastacija Starog grada dala je posve očekivani rezultat! Turisti koji zalutaju u Rijeku (od posve zanemarivih 146.000 noćenja 2013. – četiri puta manje nego 1968.! – dobar dio otpada na zapušteni kamp na Preluku!) tumaraju gradom i žele ga čim prije napustiti. Dakle: Rijeka – grad ničega! U kontekstu svega ovog, vrlo neobično zvuči da se Rijeka kandidirala za europsku prijestolnicu kulture 2020. – jer je, zbog brzine propadanja, do tada, više ionako neće biti!... Inače, povijest te maglovite, kulturne inicijative pada u 1985. godinu, kada ju je progurala glumica Melina Mercouri, tadašnja grčka ministrica kulture. U početku su prijestolnice bile ključna kontinentalna kulturna središta: Atena, Firenza, Amsterdam, Berlin, Pariz, Glasgow, Dublin, Madrid, Antwerpen, Lisabon, Stockholm, Weimar, da bi se od 2000. godine koncepcija bitno promijenila u smislu podjele titule između više manjih urbanih središta kao što bili: Avignon, Reykjavik, Graz, Lille, Cork, Patras, Stavanger, Essen, Pečuh, Maribor, Košice, Riga... Između 2015. i 2020. trebali bi prijestolnice kulture biti: Mons, Plzen, San Sebastian, Wroclaw, Aarhus, Paphos, Leeuwarden, La Valletta... Spisak s imenima sve manjih gradova, govori nam da je za Europsku uniju to jedna potrošena tema, te da je, u stvari, riječ o egzotičnim kulturnim mrvicama. Igor Žic / RIJEČ UREDNIKA 5 U osnovi, utrka Rijeke za vrlo sumnjivom titulom europske prijestolnice kulture dosta podsjeća na tragikomičnu utrku za totalno nevažnim Mediteranskim igrama – pet puta neuspješno(!), gubeći od Tunisa, Almerije, Pescare, Volosa i Tarragone! Kultura se ne bazira na zvučnim titulama bez sadržaja, već na ozbiljnom i predanom radu, kojim se lokalna sredina promovira i stavlja u realne okvire europske kulture. Upravo to uporno radi Književna Rijeka i to će raditi nezavisno od toga što Grad Rijeka, ta potencijalna europska prijestolnica kulture, ne daje više nikakav novac za svoj književni časopis... Igor Žic 6 Književna Rijeka / OBLJETNICE OBLJETNICE Mladen Dorkin A. G. Matoš – velikan europskog duha i izričaja u hrvatskoj književnosti U povodu stote godišnjice smrti P ojavio se u hrvatskoj književnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća; jedinstven i neponovljiv ne samo po osebujnim shvaćanjima literature i umjetnosti uopće, po kriterijima od kojih je polazio u ocjenjivanju književnih djela, nego i po bogatom beletrističkom i kritičkom opusu u kojemu pjesme Matoševe zauzimaju posebno mjesto, što djelo Matoševo čini jedinstvenim i posebnim u sveukupnoj hrvatskoj književnosti. Impresionist rijetkog nerva i temperamenta, duboko originalan doživljajem i izričajem, spontan i neponovljiv duh, iskričav i polemičan jednako koliko i sjetan i melankoličan, gospodar riječi koja pod njegovim perom nije sredstvo objektivnog iskaza, već osobni izraz dubokoga duševnog nemira, Matoš se u svemu što je pisao i napisao oglašava kao artist, umjetnik riječi, stvaralac koji se kreativno potvrđuje u svim književnim rodovima, bez obzira na to je li riječ o noveli, putopisu, kritici ili pak pjesmi. U osvjetljavanju Matoševa života i stvaralaštva, nezaobilazno se nameću životne sredine koje su bitno duhovno i estetski obilježile njegovo djelo, životu Matoševu dale draž najuzbudljivije avanture, a književnoj mu riječi sjaj slobodnog i nezavisnog umjetnika koji je sudbinski određen odnosima što se zovu: Matoš – Zagreb, Matoš – Beograd, Matoš – Pariz, Matoš – Hrvatska. Velike i neizostavne teme u iščitavanju Matoševe životne sudbine i dubljem sagledavanju i spoznavanju njegove pjesničke veličine. Jest, potresan je životni put ovog boema, poklonika ljepote i stvaraoca ljepote. Rođen je u Tovarniku 13. lipnja 1873., i tek što je prohodao, našao se u Zagrebu gdje je djetinjstvo i prvu mladost proveo uz zvukove orgulja Sv. Marka i sjaj staroga Šenoina Griča koji će Matošu postati izvor dubokih nadahnuća i neodoljivih zanosa: Idite noću na Grič i kao iz misterijskog fonografa čut ćete pouku toga grada, te zemlje, toga naroda, vidjet ćete gričke duhove: kraljeve i banove, iz dajice i mučenike, prokletnike i budioce. Vaša duša, u dodiru sa samom sobom u prošlosti, s predačkom dušom, ojačat će kao izraz cijelog historijskog životnog niza i principa, izgubivši slabost efemerne pojedinačnosti i primivši u sebe sve osjećajne energije kolektivne prošlosti. Mladen Dorkin 7 A pored milih i dragih ugođaja staroga grada, “sutonskog, plemenitog i sjetnog Griča, purgarskog, antipopovskog”, što tišinom i mirom podsjeća na vjekovni Dubrovnik i elegijski Toledo, tu su i prvi Matoševi doživljaji vezani za bana Mažuranića, Strossmayera, Starčevića i Stjepana Radića pa Ivana pl. Zajca i braću Tkalčiće, Juricu i Ivicu, čelista i pijanista, čija “roditeljska kuća na Kaptolu bijaše svojedobno najmuzikalnija u Zagrebu”. U plimi lijepih doživljaja osvanuo Beč, napušta u šestom razredu gimnaziju i odlazi na studij veterine, prvi dodir s europskom kulturom i prvo gorko razočaranje i teško iskustvo: austrijska kasarna, u koju pada ovaj nesvršeni student, izaziva u njemu revolt i gnušanje; ne podnosi njezinu glupost i nečovječnost, te uvrijeđeni, povrijeđeni, nemirni i talentirani hrvatski dečko bježi iz austrijske kasarne čiju će dehumaniziranu stvarnost kasnije napustiti i Miroslav Krleža; bježi i traži novi smisao u životu, nova rješenja u potrazi za punim životom, čeznući za ljepotom i slobodom. Bježi u Srbiju, u Beograd; mala, zaostala, neugledna balkanska varoš, obrenovićevski Beograd, ali ipak prijestolnica jedne države, grad s perspektivom koju Matoš nije nazirao, vidio i nalazio u ropski poniženoj, osramoćenoj kuenovskoj Hrvatskoj. Matoš i Beograd, to je poglavlje za sebe u Matoševu životu, koje nije ostalo bez značenja u formiranju Matoševe stvaralačke ličnosti i njegova stila, poglavlje kome će se Matoš nerijetko vraćati u svojim pismima i uspomenama, više slatkim nego gorkim. Priče su to o Matoševu zimovanju i gladovanju, ali i dirljive priče o čuvenoj boemiji beogradskoj koja nije bila bez srca i duše za izbjeglog Krobota, dirljivom prijateljstvu i drugarstvu s najznačajnijim srpskim književnicima, publicistima, glumcima, glazbenicima, kao što su, da navedemo samo nekoliko imena, Stevan Sremac, nepresušni humorist, i Janko Veselinović, “zanesenjak i romantik”, kojega je Matoš doživljavao kao oca i dobrotvora, pa dramaturg i pripovjedač Milovan Glišić, “u šubari à la Taras Šefčenko”, koji mu je osigurao kruh u beogradskom orkestru, a tu je i glumac Toša Stanković “Tetkin”, “najveseliji momak” što ga je ikad u životu sreo, i kruna dobrote, stoička starina Jovan Ilić i njegov gostoljubivi patrijarhalni dom, “dobrostiv domaćin i očinski savjetnik”, pjesnik i otac pjesnikâ Dragutina i Žarka i u “naponu snage” umrlih Milutina i Vojislava, čovjek koji je, piše Matoš u svojim beogradskim uspomenama, “kroz sevdalijske pjesme svoje prosuo tamjan istočnjačke ljubavi”. A tu su i mnogi drugi. Sve Matošu draga i nezaboravna lica koja su se u duši njegovoj zaustavila “kao slatka bol”, iz koje će se kasnije rađati, kako reče Nedjeljko Mihanović, Matoševa “blistava poglavlja poetiziranih kritičkih impresija, anegdotskih prisjećanja, neposrednih uspomena, toplih nekrologa”, kao onaj o Janku Veselinoviću. A tebi, dragi moj čiča Janko, bila laka gruda pradjedovska između zelenog Cera i zelenih voda Drine i Save! U ovom modrilu dobrog neba, u toj plodnoj zemlji, u tim zabranima, vajatima i selima, na ponositim obrazima tih tvojih 8 Književna Rijeka / OBLJETNICE Samurovića, Topuzovića i Kurtovića, u melodiji Cicvarićeve ciganske muzi ke – odasvud me grije tvoj plemeniti pogled, Janko Veselinoviću iz Glogovca sela pitomoga! Kako mora da te žali tvoja Mačva kad te ne mogu prežaliti ja, samotni putnik kojemu si dao parče hljeba i parče duše! Jest, priče su to o čuvenoj boemiji beogradskoj koja je ovog Krobota starčevićanskog tipa još čvršće i više ojačala u uvjerenju da su istina, sloboda i ljepota najveće vrijednosti života; o čuvenoj kavani Dardaneli, staništu cijeloga beogradskog glumačkog i literarnog svijeta gdje su se uz kavu i bozu čitale novine, pričale anegdote, registrirali događaji dana, vodili razgovori o knjigama, izmjenjivale misli o predstavama, glumcima, redateljima, kulturnim događajima uopće, priče što govore o intenzivnom Matoševu bavljenju srpskim književnim i kulturnim životom, energiji Matoševoj koju ništa nije moglo skrhati, slomiti, uništiti: ni nerazumijevanje, ni glad, ni poniženja, a bilo je i toga. Oslobođen poze i licemjerja, on je među sebi srodnim dušama slobodne misli i duha našao pravo utočište, “nađoh prekrasne prijatelje”, što se nikada ne zaboravlja, zapisuje u svojim uspomenama. Nemiran, radoznao duh, pisac, novinar i glazbenik, koliko mu to prilike dopuštaju, radoznalo prati sve što se na književnom i kulturnom planu zbiva u napuštenom mu Zagrebu i postaje živa veza između hrvatske i srpske književnosti o kojoj je s toliko ljubavi pisao kao i o hrvatskoj. No njegovi su beogradski dani zatrovani jednom velikom nostalgijom, čežnjom za malom porobljenom zemljom, raskomadanom i poniženom, za Hrvatskom. Umjetnost i Hrvatska, to su dvije silne, velike, bezgranične Matoševe ljubavi kojima je uvijek bio i ostao vjeran. Iz Beograda ga vodi put u Švicarsku, a iz Švicarske u Pariz, “ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetnosti, literature”, na staze Strossmayera, Kvaternika, Starčevića i Kumičića, koji su još prije njega bili “đaci kulture u Evropi najhumanije, najklasičnije i najsimpatičnije, jer je najestetičnija i jer je najviše učinila za principe slobode u svijetu”. Ljubav prema umjetnosti i slobodi vodi ga u Pariz, i ta će ljubav otvoriti novu stranicu u razvoju hrvatske književnosti. Pariz i Matoš – veličajna metropola duha, grad tolikih književnika, muzičara, slikara, arhitekata, znanstvenika, tisućljetne kulture i civilizacije i bezimeni hrvatski literat. Sudbonosan je to susret, značajna i povijesna i književna činjenica ne samo u životu A. G. Matoša, već hrvatske kulture uopće. Matoš, gladan i poderan prognanik, koji stanuje u četvrti apaša, “najsirotinjskijem, najzloglasnijem dijelu” Pariza, “blizu crne tamnice Roquette”, između Bastilje i Trga Republike, gdje se donedavno giljotiniralo, dijeleći sudbinu najnižeg i najsiromašnijeg proletarijata i ogroman, zlatom i duhom bogati Pariz, ville lumière, sa svim svojim bogatstvom i sjajem. Trgovi, avenije, muzeji i palače, crkve, kazališni i glazbeni život, slikarske izložbe, dvadeset stoljeća neprekidnog duhovnog života, mravinjak ljudstva i tehnike, kavane, noćni lokali i nepoznati hrvatski literat koji živi od nade neprispjelih honorara i treperi između najvećih stvaralačkih zanosa i Mladen Dorkin 9 najnižih ljudskih nevolja, što je tako potresno stvaralački uhvatio i matoševski sugestivno izrazio Dobriša Cesarić u pjesmi “Trubač sa Seine”. Kontrast je i suviše velik i očit. Tko će koga pobijediti, zarobiti? Kako mu je morala izgledati sitnom, beznačajnom i uskom ona daleka hrvatska stvarnost koju je napustio i u koju se nije mogao vratiti. A vrapci, kaže Matoš, brbljahu na krovovima kao derani, a Hrvatska bi jaše iz te sjajne daljine tako sitna, tako malena, kao hrvatski literat u Parizu Richelieua i Napoleona. Jest, Pariz u kojem je Matoš gladovao, trpio zimu i bolesti, stvorio je onaj pojam u hrvatskoj književnosti koji nosi ime Antun Gustav Matoš. Ogromnim svojim bogatstvom i sjajem Pariz je progutao mnoge egzistencije, prelomio i podrezao mnoge talente, uništio mnoge karaktere, i toga je Matoš i više nego svjestan: “Ljepota je, kao more, svirepo božanstvo. Gazi po lešinama”, ali je isto tako istina da je iz svoga neiscrpnog izvora energije i stvaralaštva dao još većem broju životne sokove, poleta i snage. Pariz je omogućio rast i cvat mnogima, koji su nosili u sebi klice istinske nadarenosti, ali u svom malom i zatvorenom krugu ne bi se mogli razviti. Ljepotom svoga djela Antun je Gustav Matoš kreativni svjedok što znači stvaralački pripadati duhovnom zajedništvu jedne velike kulture kao što je francuska kultura, koja je uvijek obogaćivala naše nacionalno biće kada su se u nju uključivali slobodni, talentirani i postojani stvaraoci kao što je bio A. G. Matoš. Pred Parizom je Matoš zadivljen i zbunjen; nije se lako snaći. Osjeća se strahopoštovanje, ali ne i izgubljenost. Pariz mu je kristalizacijska os svih ljudskih duhovnih napora i trajanja: Da se desi Parizu, piše Matoš, kojom nesrećom da ga kao Dubrovnik ili Lisabon uništi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svoga napretka izgubilo. To bi možda bio početak novog plemenskog lutanja, novog srednjeg vijeka, barbarstva i haosa. Jest, Matoša je Pariz izgradio i duhovno formirao, misaono i emotivno obogatio. U Parizu je napisao najljepše stranice svoje proze i najimpresivnije književne portrete, studije i eseje o europskim piscima, sebi srodnim dušama: Baudelaireu, Verlaineu, Stendhalu, Byronu, Heineu, europeizirao svoj stil, istančao svoj ukus, na izvorima parnasovačke i simbolističke poetike, osobito Baudelairea, Verlainea, a tu je i nezaobilazni Maurice Barrès, izgradio svoju poetiku. Pariz ga je naučio ljubiti slobodu i ljepotu. U toj Meki “svake prave uglađenosti, duha i stila”, na iskustvima francuske lirike istančanim senzibilitetom Europljanina, suvremenika Mallarméa i Verlainea, i učitelja sviju, Charlesa Baudelairea, Matoš oplemenjuje svoju poeziju. Prvi u hrvat 10 Književna Rijeka / OBLJETNICE skoj književnosti svojim simbolskim, sinestezijskim doživljavanjem i shvaća njem svijeta preobražava hrvatsku lirsku riječ do prodorne estetičke snage i fascinantne ljepote. Pariz i Matoš, zanimljiva i izazovna tema hrvatske literature i kulture. Od Tinova posmrtnog slova “Em smo Horvati”, zapisa koji je u mnoštvu literature o Matošu po snazi subjektivne sugestije i objektivnog sagledavanja jedne istinske veličine jedinstven i neponovljiv pa do matoševski poneseno pisane doktorske radnje Jure Kaštelana “Lirika A. G. Matoša” mnogo se toga napisalo i ispisalo o odnosu Matoš – Pariz (Josip Tomić, Velibor Gligorić, Marijan Matković, Jure Kaštelan, Mirko Žeželj, Miroslav Šicel, Ivo Frangeš), no bit te simbioze nitko nije tako intenzivno osjetio, doživio i izrazio kao pjesnik Dobriša Cesarić u već spomenutoj pjesmi “Trubač sa Seine”. U toj pjesmi osjeća se čar Pariza koji tako fascinantno djeluje na gladnog Matoša, ali osjeća se i ono drugo što je tako potresno divno u životu ovog boema, poklonika ljepote i stvaraoca ljepote: velika i zanosna Matoševa ljubav prema domovini, prema Hrvatskoj zbog koje nosi ime trubadur Kroacije: “O Hrvatska, o moja domovino, // Ti moja bajko, ti moja davnino! // Ti porobljeni, oteti mi kraju!” Kroacijo, majko moja! (...) Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo jedina, po sljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo. U Parizu se Matoš zatekao u jeku hrvatske moderne, na prijelazu stoljeća (1898. – 1904.), u vremenu borbe između Starih i Mladih. Rasplamsala se velika borba. U tuđini živi, ali srcem je u domovini. Iz pariških daljina osluškuje glase koji dolaze iz domovine; budno, radoznalo, s ljubavlju i brigom, dakako, koliko mu to daljina dozvoljava, prati naše domaće društveno-političke i kulturnoknjiževne prilike, i to u jednom burnom trenutku sukoba generacija, polemika, uvreda, u napetoj atmosferi hrvatskog “Sturm und Dranga”, kada je u naš javni život bučno i smjelo ali mladenački nekritički ulazila jedna nova generacija, kada se tražilo novo, a da se nije uvijek znalo reći što je to novo. Iz Beča se donosi kao novo modernizam, artističke preokupacije mladih, iz Praga ideje Tomasa Masaryka, a tu su i srednjoškolci u domovini na čelu s Milanom Marjanovićem koji bi sve htjeli upoznati, shvatiti, u svemu sudjelovati. Razmahala se velika bitka. U toj pomutnji pojmova, sukoba, polemika između tradicionalista i modernista, oficijelnih kritičara akademskog, profesorskog konzervativizma i klerikalnog jezuitizma s jedne strane i energičnog istupa nove generacije mladih protiv starih tradicionalnih navika i mišljenja u kulturi, politici, društvu, s druge, za potpunu slobodu ličnosti i stvaralaštva, Matoš će u ime umjetnosti i Mladen Dorkin 11 zbog umjetnosti nastojati mlade razumjeti i podržati, prihvatiti, premda mu nisu mnogi modernizmi mladih do kraja jasni, prihvatljivi, simpatični: Tu borbu treba svojski pomoći, u ime slobode umjetnosti pa i onda kada su nam mnogi modernizmi, kao umjetnicima, tuđi i nesimpatični. Daljina je velika zapreka, ali i velika škola patriotizma i stvaralaštva. Potrebna distanca učinila je svoje i Matoš zna što hoće: slobodnu Hrvatsku i pravu umjetničku književnost, novo, i to uistinu novo koje će se razvijati na pravim, istinskim vrednotama naše domaće tradicije, ali u isto vrijeme obogaćeno i oplemenjeno europskim senzibilitetom, duhom i izričajem. Svoje misli o književnosti i svoje poglede na umjetnost Matoš je iznio na bezbrojnim stranicama svojih feljtona, prikaza, kritika, eseja, no dovoljno je navesti samo tri primjera pa da se vidi i istakne bit onoga što je Matoš tražio i za što se cijeloga života borio kad su u pitanju ideali Domovine i Ljepote. Propagiramo posve prirodnu ideju da umjetnik prije svega mora biti umjetnik i da književno djelo mora biti prije svega umjetnina... i da je jedino mjerilo umjetničke vrijednosti snaga estetičke sugestije. Djelo u kojem estetički momenat, čisti umjetnički momenat nije najjači, nije jači od momenta etičkog i intelektualnog, nije umjetnina, čista umjetnina. Danas je kultura nacionalnija što je europskija... jer snaga narodne kul ture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije već u moći primanja, apsorbi ranja što više kulturnih tuđih elemenata. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišći zatočenik hrvatskog jezika i hrvatske slobode. Književnost je prije svega i iznad svega umjetnost, ljepota, a pjesnik je samo onaj tko posjeduje superiornu moć riječi, izraza, dakle stil; originalan, prepoznatljiv, osoban stil, zalažući se da knjiga naša istodobno bude ne samo hrvatska nego i europska. Matoš je svojim djelom pokazao kakva bi ta knjiga trebala biti. I tako, dok su drugi – manje ili više – teoretski tražili novo, Matoš je to novo stvarao, dok su drugi bili diletanti, Matoš je bio nadareni poznavalac koji se borio protiv diletantizma u našoj literaturi. Dolazi 1908., godina smrti i godina povratka u hrvatskoj književnosti. Umro je Silvije Strahimir Kranjčević i povratio se Matoš u Hrvatsku, koju si gurno nitko nije ljubio kao on. Povratio se Europejac i donio sa sobom europski duh i europska mjerila; doduše, Hrvatska se za vrijeme njegova izbivanja ponešto i promijenila, ali je još uvijek bila sitna za veličinu njegove pojave. I u toj sredini Matoš nastupa iskreno, otvoreno, zanosno. Talenat, široka književna kultura, zanos iskrenog umjetnika, profinjeni osjećaj za ljepotu, veliko životno 12 Književna Rijeka / OBLJETNICE iskustvo, sve ga je to činilo iznimnim i tragično usamljenim u ondašnjim izrazito diletantskim prilikama gdje se duhovna vrijednost nije cijenila, o čemu gorko govori u feljtonu “Zagreb i Zagrebi”, a književna moć mjerila, cijenila i vrednovala upitnim kriterijima služenja i vjernosti politici, strankama, vjeri, domovini. A Matoš? Poznavajući u krugu umjetnosti samo umjetnost, nije se dao slomiti: Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek. Kao Flaubertovom i Mallarméovom, i hrvatskom književnom svijetu bit će svrha uspjela knjiga? U ime umjetnosti i zbog umjetnosti govorio je na umjetnički način protiv političko-utilitarističkog tretiranja umjetničkih pitanja. Njegova je umjetnička savjest nepokolebljiva, njegova je riječ bila snažna, oštra, nova i neodoljiva. Polazeći uvijek od ljudskog stanovišta, Matoš nikada ne žrtvuje svoje književno poštenje i uvjerenje da su istina i ljepota najveće vrijednosti života i osnovni uvjet svake pa i moralne i političke slobode; a to su za politički i duhovno porobljenu zemlju, kao što je bila Hrvatska njegova vremena, i previše skupi ideali da bi se praštalo i opraštalo. Napadajući sve, ostao je sam, ali ne i pobijeđen. Slomila ga je teška bolest, nagrizla mu grlo, ugušila ga. Umro je 17. ožujka 1914. u teškim mukama držeći uz mrtvo uzglavlje jednu njemu dragu knjigu: Pod starim krovovima Ksavera Šandora Gjalskog. Svega nekoliko dana prije kobne smrti, dok “teške oči sklapaju se na san”, Matoš piše svoj čuveni “Notturno”, posljednju pjesmu, prepunu teških dojmova, u kojoj je ovaj nesretni čovjek i još nesretniji umjetnik kao nekom igrom sreće na jedinstven način sintetizirao u višu harmoniju svoje ljudske i stvaralačke nemire, “svoju i društvenu kob”, kako reče Jure Kaštelan. Jest, čežnja za slobodom i ljepotom odvela ga je još u dvadeset i prvoj godini na europske daljine, vidike i putove, gdje se nauživao slobode i naljubio ljepote, nauživao Louvrea i nadivio Revoluciji i njezinu djelu, obogatio impresijama s najznačajnijim europskim književnicima, doživio draž pariške boemije i opasan rizik kojim se plaća hodočašće ljepoti, i sve to još nije bilo teško i bolno, štoviše, normalno i razumljivo jer samo se tako postaje u kulturi potpun i svoj; nacionalno istinski prepoznatljiv i određen koliko si europskim duhom i europskom naobrazbom i kulturom potvrđen, širok i tolerantan, koliko je bilo bolno i teško suočiti se s rođenom sredinom, njezinom zlobom i uskoćom, glupošću svijeta koji nije dorastao da prihvati vrijednosti duha i srca. U feljtonu “Zagreb i Zagrebi” gorko se oglašavaju teška Matoševa iskustva o društvu koje živi “bez osjećaja za vrijednost djela i osoba”, sredini zagrebačkoj što živi “u nekakvoj amoralnoj, nekritičkoj i anarhijskoj atmosferi, poznavajući tek vrijednost kao novac, ne poznavajući sila kao što su dostojanstvo duha, srca i značaja”; koliko očaja i kletve u “Staroj pjesmi” u onome O što se učestalo javlja u prvoj strofi: Mladen Dorkin 13 O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, // O, taj puk što dnevno veći slijepac biva // O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi... koliko mržnje i prezira u podcrtanim i ponovljenim atributima: uska varoš, uski ljudi, šuplje glave, šuplje grudi... “Pa ta svakidašnja glupa perspektiva”, što ruši zanose, razara snove, podrezuje misao; koliko gorčine i očaja u retorički postavljenim pitanjima: Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? To je protest čovjeka nad kukavičlukom vremena, mrskim stanjem duha, mraka i zla, kojim se Matoš nikada nije mirio. Beznađu vremena suprotstavlja hrabre ljude pera i djela, prometejski uspravne i neslomljive u borbi za ideale slobode i pravde pa odatle i pjesma “Epitaf bez trofeja”, posvećena Eugenu Kvaterniku; riječ teška i čvrsta poput granita, matoševski muževna i moćna, natopljena prezirom slobodnog europskog građanina i prijekorom vatrenog rodoljuba i slobodnoga hrvatskog književnika koji nije poznavao kompromise kad su u pitanju ideali Ljepote i Domovine, čovjeka koji je i sam stradao u zatvorenim i duhovno zatrovanim okvirima hrvatske krčme i koji je za svoju patnju mogao reći: O, za ovu patnju nema – nema jamba, Ova tragedija nema ditiramba! Ideal su mu ljudi energije, rada, akcije, velikog stila koji su sposobni mijenjati društvo i čovjeka, a u stvarnosti oko sebe vidi samo sitne duše, beskičmenjake, tragično vrijeme koje vapi za značajevima, jakim pojedincima, karakterima, koji su spremni živjeti i umirati za ideale, a rodilo je slabiće, nesposobnjake za umiranje, za žrtve. A Matoš je opsjednut veličinama. U literaturi takve junake nalazi u djelima jednog Stendhala, toliko drage ljudima “samotnicima, aristokratima, umjetnicima, koji u gajenju energije gledaju spas od sverazornog sumnjanja i hamletovske mlitavosti”, pa u liku jednog Byrona, u čijem životu Matoš vidi “sjajan prolog individualizmu koji će docnije dobiti u Stirneru i Nietzscheu svoje mislioce, u Ibsenu svog dramatičara”, a u hrvatskom javnom životu herojske karaktere nalazio je u osobnostima kao što su bili Strossmayer i Starčević, pa Harambašić, Kumičić, Kovačić, Kranjčević, dok oko sebe vidi samo puzavce i mlitavce, mrske mediokritete što se kreću po crti svojih materijalnih i poltronskih interesa, bez iskrenog dodira s narodom i narodnim interesima pa preporod života i izgubljenih iluzija poslije tolikih borbi, stradanja i nadanja nerijetko veže za omladinu i žene, jedine snage, kako reče, koje se u životu nisu kompromitirale. 14 Književna Rijeka / OBLJETNICE U tom kontekstu treba promatrati i Matošev kult individualizma, kult jakog pojedinca, njegovu apologiju Strossmayeru i Starčeviću, iako su to dvije oprečnosti našega javnog i kulturnog života; iz takvog u biti romantičnog i idealističkog stava da život mogu promijeniti samo jaki pojedinci, značajevi, izvire i Matoševa grčevita i donkihotska borba protiv hrvatske gluposti svih vrsta, kao i njegova bezgranična ljubav prema hrvatskom selu i ladanjskom pejsažu kao nepomućenim izvorima snage i nacionalne energije: Priroda nije samo kompleks sila, nego i slika, simbol, duša, u našem slu čaju duša hrvatska. Dojam okolice nije samo naučan, nego estetičan i moralan, stvarajući našu volju i djelujući na našu aktivnost. Hrvatski pejzaž je ponaj glavniji izvor hrvatske energije i među preporoditeljima osjećaše to s Vrazom najsnažnije Mihanović i Demeter. Iz takvog osjećanja izvire i Matoševa patriotska lirika pa su osnovni njezini motivi tuga i bol, bezgranična bol zbog porobljenosti rođene mu zemlje; gorčina prema glupanima i huljama, prezir prema prodanim dušama; osjećaj usamljenosti i izgubljenosti u mrtvom moru gluposti; čežnja da se upoznaju prave vrijednosti, naglase vertikale duhovne, ironijski ošinu mučnine nehaja i nemara, bolne ravnodušnosti, i na kraju u nemogućnosti da se obistine snovi, obraćanje prošlosti ne bi li se na njezinim junačkim djelima našlo snage i energije za sadašnjost: Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih, U gradu tom je vilovo Lisinski, U gradu tom je susto Vraz i Gaj. Jest, karakteristika je Matoševe rodoljubne lirike da je istodobno duboko individualna i duboko narodnosna. Ona je izraz potresne ispovijesti čovjeka koji je sebe i svoju domovinu u jednom tragičnom povijesnom trenutku lucidno uhvatio i sagledao pod vješalima, i tako postao najautentičniji glas svoje i narodne istine, ali i nemoćni revolt čovjeka koji ništa ne može promijeniti, ništa učiniti da dobro pobijedi: “Jer Hrvatsku mi moju objesiše, // Ko lopova, dok njeno ime briše, // Za volju ne znam kome, žbir u uzama.” I to uslijed opće društvene indiferentnosti, što ga dovodi do očaja i kletve. Jest, Hrvatska kao žena, majka, drago biće, životna je preokupacija A. G. Matoša; ona je u liku žene simbolizirana u potresnoj noveli “Kip domovine leta 188*”, pa je eto susrećemo i u pjesmi “1909”, ali sada na stratištu, na vješalima, simbolima stoljetnog stradanja hrvatskog naroda, dok njezino ime rođeni sin briše za volju tuđinca. Ta stravična vizija vješala i stratišta, crne zločinačke jame, obješene mu Kroacije, taj ružan san što se pojavio poslije dugočasnih Matoševih razmišljanja o Krapini, gdje se našao na Gajevoj proslavi, o “Khuenu i g. 1903., Mladen Dorkin 15 o nedalekoj Lepoglavi i o ovoj lijepoj zemlji”, ta jezovita slika oslobođena je svake romantike. To je nepomućena spoznaja stvarnosti, jeziva u kristalnoj čistoći doživljaja i izraza, fakturom stiha i ritma kao iz kamena isklesana, a krikom pjesnika i požrtvovnošću njegovom do suza dirljiva i ganutljiva. Lični doživljaj domovine kao osobne sudbine, misaona i emotivna atmosfera što se rodila iz “ružnog sna” – stravične i mračne vizije stratišta, prepletanja sna i jave, raspon ritma i raspoloženja, izraz konkretiziran kroz pjesnikova čula, stradanje i ljubav; simbolsko-impresionistički doživljaj stare i poznate teme, onaj bodlerovski drhtaj o kome govori Jure Kaštelan pišući o Matoševoj poeziji, parnasovsko-simbolistička dimenzija sonetne strukture, simbolski tamna – parnasovski čista, plastična, jasna, sve je to novo u hrvatskoj rodoljubnoj lirici, i do Matoševe pojave nepoznato, sve to istodobno izvire iz duhovne snage Matoševe europske naobrazbe, njegove simbolske poetike i kulturnopovijesnog i društveno-političkog konteksta njegove domovine, i dezerterske sudbine pjesnikove, što poeziji njegovoj daje posebno i izdvojeno mjesto u razvoju hrvatske rodoljubne lirike uopće. Fiksirajući u fantastičnoj viziji vješanje Hrvatske, duboko proživljavajući sudbinu svoje domovine, Matoš je stvorio nov poetski izraz, progovorio duboko osobnim glasom, kojim je ovu oštru viziju nepomućene svijesti i riječi oslobodio jezičnog i emotivnog balasta romantične historije, patosa, retorike, deklamacije, elemenata toliko karakterističnih za rodoljubnu liriku sve do pojave Kranjčevića i Matoša, ali i tekuće politike, svega dekorativnog i dnevnog, što je Matoš znao ugraditi u svoje stihovane i prozne tekstove, nerijetko na štetu umjetnosti. Kroz subjektivno stradanje pjesnik nalazi nepomućeni dodir s hrvatskom stvarnošću kuenovskog i postkuenovskog vremena i sa stradanjem čitave nacije koju je u svojim pjesničkim vizijama rado izjednačavao s majkom kao što je ljubav izjednačavao s poezijom. Izrasla iz osobnog i narodnog stradanja, iz ružnog sna, kako reče pjesnik, mraka postkuenovske stvarnosti, pjesma je zgusnut i sažet izraz onih teških i tamnih, stravičnih i grozomornih, krvavo subjektivnih patriotskih raspoloženja što su odredila i njegovu “Moru”, jedinstvenu pjesmu ne samo u Matoševoj već hrvatskoj rodoljubnoj poeziji uopće. Jer sve, doista sve što je Matoš napisao, rodilo se iz strasne i zanosne ljubavi prema slobodi i vjere Matoševe u dostojanstvo i pravo čovjeka, naroda i čovječanstva na slobodan duhovni, moralni i društveni razvitak, s jedne strane, i mržnje prema ropstvu, s druge, i u tom smislu i pjesma “1909” rodila se iz iste atmosfere i iste idejne dubine kao i čuvena mu “Mora” – i njegov opus uopće. Matoš je istinski prožet idejama velike Francuske revolucije i njegova dirljiva borba za slobodu i dostojanstvo čovjeka i porobljenog mu naroda izvire iz one duhovne i demokratske jezgre koju je ovaj Europejac ponio i donio iz Pariza u našu ropsku hrvatsku i balkansku stvarnost. U politici ta ga je vjera učinila steklišem, gorljivim pravašem, starčevićanski nepopustljivim u obrani narodnih prava pred nasrtajima Beča i Pešte, 16 Književna Rijeka / OBLJETNICE posljednjim karakterom u obrani demokratskih načela svoga Učitelja protiv proaustrijske frankovačke politike, u kulturi bila mu je izvor nezavisnosti i iskrenosti u obrani umjetnosti i čistoće našeg jezika, izvor snage kojim je odolijevao u borbi protiv diletantizma, nestručnosti, površnosti, parazitstva i frazerstva nadripjesnika, a u poeziji ta je vjera učinila da i sam postane pjesnik slobode, braneći prava svoga naroda i tumačeći svoje i narodne bolove i vjerujući poput Tina Ujevića da su sužanjstvo i patnja, “glad i njina crna pratnja” najbolji branilac riječi pjesničke. Umjetnik izrazom, sugestijom riječi, stilom, originalnim, neponovljivim, osobitim po blagosti molitve i očajnosti kletve i psovke što ih je znao izreći nad prerezanim domovinskim perspektivama i zadimljenim, zatrovanim kulturnim nevidicima, Matoš se uvijek oglašavao kao Hrvat i Europljanin. Koristi se poetikom Barrèsa, Mallarméa, Rimbauda, Verlainea, iskustvom jednog Stendhala i Maupassanta, voli Byrona i E. A. Poea, koji mu je “najveći usamljenik i velik, velik nesrećnik velikog i nesrećnog XIX vijeka” pa u njegovu djelu ima baresovskih misli i bodlerovskih suglasja, remboovske boje vokala i verlenovskih melodija, stendalovskog kulta energije i bajronovske romantike, poovske jezovitosti i simbolike, posebno u novelama, i mopasanskog poštenja prema književnom poslu. Jer bez ozbiljnoga, savjesnog i poštenog rada nema uspjeha ni u životu, a kamoli u umjetnosti, ali misli matoševski i osjeća matoševski, u dodiru s rođenom zemljom daje sebe i kroz sebe, svoje dojmove i doživljaje, njezine ljude i krajeve. U isti mah se potvrđuje, kao što rekosmo, kao Hrvat i kao Europejac; a to je i najdublji smisao svih Matoševih životnih lutanja i traženja. Ako su sudbina pjesnika i sudbina Hrvatske učinile njegovu poeziju krvavo životnom i nacionalnom, Matoševo poznavanje simbolizma i teorije suglasja, remboovskih i sinestezijskih preobraženja, nove koncepcije lirike kao stvaralačke metode spoznavanja, učinili su da mu je lirski patriotski izraz artistički sugestivan, matoševski individualan i europski univerzalan, svojom parnasovačko-simbolističkom dimenzijom nov i jedinstven u vremenu u kome se pojavio. Motivima i raspoloženjima ostaje Hrvat, duboko nacionalan, a nastojanjem da se koristi književnim metodama europskog fin de sièclea postaje Europljanin, istinski modernist koji zna da bez više kulture nema više poezije. “Biti u kulturi samo Hrvat, znači biti jadan Hrvat”, to je Matoševa filozofija i kao čovjeka i kao umjenika. Jest, široka naobrazba i kultura daju europsku dimenziju svemu što Matoš govori i stvara, pa tako i pjesmi “Kod kuće”. To je iskrena i spontana impresija, protkana povijesnim reminiscencijama i tragičnim osjećajem sadašnjosti, impresivna slika Matoševe tužne i vesele arkadije. Pejsaž je kod Matoša izraz modernog duha i senzibiliteta europski obrazovana umjetnika, pa tako i u pjesmi “Kod kuće”, slika Matoševe bogate europske naobrazbe i kulture osjećanja, njegove simbolske poetike i simbolske doživljajnosti prirode i čovjeka, naših ljudi i krajeva. Matoševa pjesma “Kod kuće” sadržajno je složena i maštovita, Mladen Dorkin 17 istodobno pejsažna i rodoljubna, socijalna i misaona – doživljaj zavičajnog pejsaža kao duše narodne u prošlosti i sadašnjosti. Ljepota je ove pjesme u simbolskoj doživljajnosti i sugestivnoj snazi izričaja, sinestezijskoj doživljajnosti svijeta, magiji Matoševa lirskog govora i gipkoj liniji njegovih stihova, što se impresionistički spontano rađaju, šire i suzuju i slobodno raspoređuju u jednom širokom rasponu ritma i blagozvučnih rima, asonanca i aliteracija, podjednako vedrih i baladičnih do disonantnog akorda tragične sudbine voljene mu domovine. Izrasla iz putopisne proze, za koju reče da ju je pisao krvlju i suzama, pjesma je i sama u znaku putopisnog teksta, njegove pejsažne, povijesne i kulturalne, socijalne, moralne i estetičke dimenzije, natopljena podjednako radosnim i tužnim osjećajima pjesnika koji duboko u sebi nosi i osjeća zavičajne slike svoje domovine i sudbinski dijeli hrvatske povijesne nesreće i tmine, socijalne, kulturne i političke nedaće. Pjesma izvire iz duhovne snage Matoševe europske naobrazbe, njegove simbolske poetike i kulturno-povijesnog i društveno-političkog konteksta njegove domovine. Duhovna snaga francuskog simbolizma oplemenjeno zrači iz svakog djelića ove bolno lijepe pjesme, pa u njoj ima i Baudelairea, i Barrèsa, i Verlainea, a sve to izraženo stvaralački kroz zvuk i lokalnu boju hrvatskog pejsaža. Duša moja čaroban je kraj, Gdje jablan čuva gnijezda plemića, Gdje vjetar nosi lipe miris žut, I blage pjesme predvečernji sjaj. Istodobno se oglašava kao regionalist i nacionalist, tradicionalist i modernist, romantik i realist, aristokrat i demokrat, Hrvat i Europejac, simbolist rijetkog dojma, nepomućene, čiste slike, kao pjesnik koji se zna izraziti kroz nijansu, boju, ton, melodiju, u skladnim sazvučjima samoglasnika i suglasnika, pa u pjesmi Matoševoj ima i ritma vjetra: Gdje vjetar nosi lipe miris žut i blagosti predvečernjeg smiraja: I blage pjesme predvečernji sjaj, socijalnog osjećaja za muke puka i arkadijskog ugođaja, artističkog sklada pjeva tícā, kosácā i zvónā, i baresovski tužnog ritma stoljećima napaćene zemlje koja živi i diše tragikom svojih sinova: krasan kraj – i krvav izdisaj, vedar po ljepoti i blagosti svojih bregova, a krvav po tragici svojih sinova, vesela i tužna arkadija – kontrast kao temeljni stilski postupak sveukupnog Matoševa djela i života bitno je obilježio i njegovu pjesmu “Kod kuće”. Zavičajne se ljepote prepleću sa socijalnim, kulturnim i političkim mukama i nevoljama domovine, a na kraju u kozmičkim razmjerima oglašava se tragika Hrvatske, Kroacije Matoševe. U prigušenoj i tromoj trohejskoj strukturi širi se psalmički intonirana monotona pjesma naših zvona, majstorski sugerirana kroz vidljivo tamne i psihološki kobno obojene vokale što igrom riječi na zlokobno ime Khuena Héderváryja sriču političku 18 Književna Rijeka / OBLJETNICE tragiku jedne zemlje pretvarajući tako povijesne izreke, kako reče Ivo Frangeš, u duboku poeziju: O, monotona naša zvòna bôna, Kroz vaše psalme šapće vasiòna: Harum – farum – larum – hedervarum – Reliquiae reliquiarum! Snaga je Matoševe pjesme u bogatstvu asocijacija što ih u nama budi svojim simbolski nabijenim smislom i ritmom. Spomen na Gupca, Gaja, Kovačića, “gnijezda plemića”, propale plemenitaške dvore, stare Kegleviće i Oršiće hrabre, sve to budi u čovjeku mnoge asocijacije i oživljava mnoge povijesne slike, kako u kontekstu Matoševa života i djela, tako jednako i u kontekstu stoljetnoga pučkog stradanja što se tako krvavo zaustavilo u Krležinim kerempuhovski intoniranim “Baladama”. Pejsaž kao duševno stanje, povijesno, kulturološki i sociološki determiniran i humaniziran kroz tajnu bol i krvav uzdisaj, u Matoševoj se viziji po crti analogije i suglasja identificira s ljudima i njihovim sudbinama. Velika imena hrvatske povijesti i kulture životna su preokupacija A. G. Matoša, koji je kroz njihovu tragiku i tugu vidika u našim tijesnim, zagušljivim, malograđanskim okvirima osjećao nesreću zemlje i na slutio svoju osobnu sudbinu čovjeka i stvaraoca. Tako su se u Matoševoj viziji pejsaž-domovine na jedinstven način stopili aristokratizam pjesnikova duha i socijalno-patriotski osjećaj za stradanje puka i teška spoznaja o propasti domovine koju Matoš veže za zlokobno Khuenovo ime, simbol tiranije, socijalnih i političkih nedaća voljene mu Kroacije i uzrokom njegove dezerterske sudbine. Sve se istodobno stvaralački nameće kao jedinstvena sinteza teme i ideje, ritma i slike, doživljaja i izričaja. Matoš je dosljedno potvrdio svoju simbolističku koncepciju života. Ona je bitno određena impresionističkom prirodom njegova pjesničkog bića, ali jednako tako i duhovnom snagom francuskog simbolizma, stvaralačkom sposobnošću pjesnika da senzibilitetom europski obrazovanog umjetnika u modernom duhu izrazi i oživi naše ljude i krajeve. Kad se 1908. vratio u Hrvatsku, obilazio je mnoga mjesta diljem drage mu domovine, evocirao povijesne događaje i heroizme, budio uspomene i naglašavao lekcije što ih čovjeku daju prošlost i grobovi predaka. Opjevao je Hrvatsko zagorje i dao obrazac najljepše putopisne proze u hrvatskoj putopisnoj literaturi; spuštao se u kolijevku hrvatskog glagoljizma na čijim je izvorima nadahnuto oživio junačku i kulturnu povijest Senja, Trsata, Kastva, Grobnika, “gdje tako slatko kampanjaju večernja gorska zvona” i opjevao more naše što u “mainama i burama svojim”, miru i nemiru nosi “sve simbole našeg tihog i burnog života, naše duše i bezgranične naše misli”. Postao je tako pjesnik pitomog i burnog, herojskog pejsaža, uhvatio kontraste hrvatske zemlje, gdje se narod stoljećima borio za pravdu i pravice, Mladen Dorkin 19 otkrivajući na svojim hodočašćima sudbinsku srodnost između čovjekove duše i rodnog mu tla, svjestan činjenice da je taj “zakon privlačnosti... više nego fizički”. Gušeći se do grla u političkom i duhovnom ropstvu žalosne hrvatske stvarnosti svoga vremena, gutajući zagrebačke klevete i uvrede, nalazeći još samo u omladini srodne duše i sirotane kao što je i sam, on je svojim djelom postao glas savjesti i svijesti svoga vremena, simbol prijetnje i otpora, zvono što zove na uzbunu protiv mrskosti društvenih i političkih prilika, protiv tuđinske tiranije i domaće duhovne satrapije, amoralnog ropstva, i to u vrijeme “kada se sve oko nas oslobađa”. Njegov protest protiv ropstva kao kategorije nemoralnog i nenormalnog, kad su u pitanju čovjek i narod, ima mažuranićevsko-povijesnu dimenziju u kontekstu naših balkanskih i europskih prilika, njegov nemir nastavlja kontinuitet Kranjčevićevih uzbuđenja i trzaja da bi se prenio preko čuvene “More” na generacije pjesnika između dva rata. Tako je Matoš svojom feljtonsko-kritičarskom prozom i svojom rodoljubnom lirikom nastavljač najslobodarskije tradicije hrvatske knjige, duboko ukorijenjen u rođenu zemlju ljubavlju, talentom, znanjem. Zahvaljujući upravo svojoj životnoj sudbini prognanika i usamljenika i svojoj europskoj naobrazbi, Matoš je u svojoj poeziji, i ljubavnoj i domoljubnoj, dao sintezu hrvatskog i francuskog duha, složenošću doživljaja i svojim osobitim stilom stvaralački potvrdio svoja načela o simbolizmu i artizmu, svoju poetiku suglasja, muzike, boje vokala, doživljavajući stvarnost Hrvatske u baresovskim misaonim okvirima, ali svojim nervom i temperamentom. Vjerovao je u dublji smisao života, u tajne ali sigurne veze što postoje između svega živog i neživog, materijalnog i apstraktnog, individualnog i kolektivnog, intelektualnog i čulnog, efemernog i vječnog, pa analogno tome i u duboku vezu između čovjeka i rođene mu zemlje: Zato je hrvatski predio, hrvatski pejzaž isto tako važan momenat kao hr vatski narod i hrvatska prošlost. Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma. Pejzaž nije samo vidljiva naša veza sa misterijem skladnog svemira, nego i vidljivi oblik stalnog djelovanja primitivne, prvobitne hrvatske duše na našu. Ako nam je duša rezultat dojmova, ako su ti dojmovi većinom hrvatski zvuci i hrvatske slike, slike krajeva hrvatskih, duša je naša kao ovo drveće i voće rezultat hrvatskog pejzaža. U ljepoti hrvatskog pejsaža otkriva poput Vraza i Šenoe “divotu primitivne duše hrvatske”, u djelima otaca energiju “drevnih heroizama” i poticaj za akciju. Jest, vjerovao je poput Baudelairea da put čovjeka vodi kroz same simbole, a duh pjesnički je taj koji treba da ih otkrije, iščita, odgonetne, dešifrira, uhvati i osmisli njihovu harmonijsku magiju i duhovnu vezu, onaj treptaj što sve sudbinski veže u jedinstvenu cjelinu, sintezu, univerzum, pa u skladu te poetike hrvatski čovjek treba da osmisli svoje postojanje u stvaralačkom dodiru 20 Književna Rijeka / OBLJETNICE s rođenom zemljom, poezijom njezina pejzaža i heroizmom njezine prošlosti, razmišlja Matoš na bezbrojnim stranicama svoje putopisne proze, dešifrirajući nijemi jezik i otkrivajući vječitu harmoniju i sudbinsku vezu između čovjeka i krajolika. Živeći u jednom disharmoničnom vremenu, punom političkih i socijalnih nepravdi, ljudskih i narodnih poniženja, amoralnog ropstva u kome se nalazio njegov mali narod, Matoš je cijelog života težio za višim smislom života, za srećom, harmonijom i ljepotom. U feljtonima i esejima često je razmišljao o sreći, o potrebi da čovjek osmisli život kroz harmoniju vječne ljepote, pa se njegovi lirski uzleti i u poeziji i u novelistici misaono nadovezuju na njegove refleksije o ljepoti u feljtonima i esejima. A kako je tu težnju za ljepotom vezao za viziju žene, nedostižni ideal, nadzemaljsko biće, koncepciju čudesne, neuhvaćene i neostvarive ljubavi, to Matoš, koji je grubo stradao u životu, postaje ne samo stvaralac i poklonik ljepote, artist izvanrednih sposobnosti da uhvati pravu riječ, boju, ton, nijansu kojima izražava pjesnički svijet svojih ljubavnih čežnja, već i jedinstven trubadur uzvišenih ljubavnih osjećanja u našoj lirici uopće, moderni petrarkist koji svojim ljubavnim pjesmama iskazuje plemenita osjećanja svoga srca, a ujedno kreativno potvrđuje najljepšu ljubavnu poetsku tradiciju europske lirike. U kontekstu europske poezije i poetike to je ne samo moderna i simbolistički autentična pjesnička riječ ljubavne lirike već i potreba pjesnikova da otputuje u imaginarne svjetove svojih snova ne bi li bar tako na trenutak zaboravio stvarnost vremena, grubi i surovi život, potreba moderne duše za onim bodlerovskim dalekim i plavim prostorima koji su i Matošu izvor najdubljih i najpoetičnijih nadahnuća iz kojih će se roditi sugestivne stranice Matoševe ljubavne lirike, ali to je poglavlje za sebe u njegovom književnom opusu. Hrvat i Europejac, tradicionalist i modernist, aristokrat i demokrat, socijalno-rodoljubni pjesnik tragikom natopljenih stihova i lirik djevičanski čistih ljubavnih zanosa, podjednako u poeziji i prozi, pjesmama i novelama, moderni petrarkist i artist u najboljem europskom smislu te riječi, podjednako misaon i topao, rječit i senzibilan, Antun Gustav Matoš predstavlja epohu u razvoju hrvatske književnosti, njezin prvi veliki uspon, a sve ono veliko što je raslo na književnom planu između dvaju ratova, izraslo je na Matoševoj bazi. Bez njegove poetike, unatoč mnogim teoretskim zabludama, i bez njegove poezije, ne bi bilo najljepših i najvrjednijih lirskih ostvarenja koja izviru iz njegove baštine, a kojima je on otvorio vidike i utro putove. Mladen Dorkin 21 Mladen Dorkin rođen je u Preku, na otoku Ugljanu, 30. prosinca 1931. godine. Pučku školu pohađao je u Preku, a u Rijeci je završio najprije Tehničku školu, te potom Prvu gimnaziju. Odjel jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je nešto kasnije magistrirao i doktorirao. Obje je titule postigao kao srednjoškolski profesor na zadarskoj Ekonomskoj školi u kojoj je djelovao 20 godina. Od 1979. predaje Metodiku nastave hrvatskog jezika i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, najprije kao predavač, potom docent, te od 1987. kao izvanredni profesore. Objavio je niz eseja i studija u različitim časopisima i književnim revijama, a autor je više knjiga. Znanstveno-istraživački rad i područje zanimanja su mu novija hrvatska književnost, posebice lirika hrvatske moderne i književnika V. Vidrića, S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša i drugih. Član je suradnik Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog filološkog društva... 22 Književna Rijeka / ESEJ ESEJ Davor Velnić Gamulin, ponekad Umirati moramo rado, jer sebi smo dovoljno živjeli, osim ako nam možda za dobrobit drugih treba još malo poživjeti. Marthin Luther U logorima i u onoj krvavoj kupci jedva da je bilo vremana i snage za neko dublje razmišljanje ili za nove zaključke. Bila su to ista iskustva kao i prije rata (na nekom policijskom tavanu u Petrinjskoj ulici 1934. godine), bez obzira na “predznake” represije i druge “boje” krvnika. Bitno je bilo sačuvati neku vjeru u ljudskost i u mogućnost života, a to se moglo osjećanjem i bratstvom supatnika, i sjećanjem, i znanjem od nekada. Grgo Gamulin, iz Godine na otoku, Vitarnja 1977. (neobjavljeni tekst) I. Kome to zapravo pišem ovaj sumorni tekst ispunjen mračnim dvojbama i kamo smjeram, kad je već protutnjilo četrdeset i šest godina od objavljivanja Ila rijinog smiješka, kad je tako sramotno (pre)malo ljudi pročitalo ovu jedinstvenu knjigu hrvatske književnosti, a književna kritika samo nehajno odmahnula rukom i prijetvorno uvukla glavu u ramena. Ovo nije esej o Grgi Gamulinu (Jelsa, 1910. – Zagreb, 1997.) – predratnom skojevcu, komunistu, povjesničaru umjetnosti, zatočeniku ustaških logora, sveučilišnom profesoru, jednom od osnivača Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, opečaćenom hrvatskom nacionalistu i prije svega izvrsnom književniku – još manje njegov životopis ili inventura likovnih atribucija, studija, stručnih radova i tiskanih naslova. Nije čak ni zakašnjeli osvrt na neobičnu i prevažnu knjigu – makar može sličiti na uzaludan i možda pretenciozan pokušaj da se ispravi jedna teška (književna) nepravda i progovori o mračnim poglavljima novije hrvatske književnosti – niti posljednji pokušaj da se nekakvom “književnom zadušnicom” Gamulinov život oslobodi zloduha prošlosti i predrasuda te autor u književnoj slavi konačno nađe svoj spokoj. Ipak, ovo je prigoda da se u Gamulinov životopis unese nov i dosad manje poznat pogled na ljude i događaje te progovori o barem nekim neobjavljenim tekstovima Gamulinove književne i publicističke ostavštine. Davor Velnić 23 Ovo je esej o hrvatskoj šizofreniji u kulturi, teškim lomovima unutar jednog naroda, o traumi i rascjepu u čovjeku. Običan tekst o izuzetnoj i jedinstvenoj biografiji; paradigma strastvenog klimanja između blagovjesti vjere i isključivosti marksističke ideologije, kršćanske tradicije i komunističkog jakobinstva. Nesumnjivo ogled o (književnoj) hrvatskoj sljepoći, jalu i zloći, jer još se jednom osljepilo čitateljstvo kako bi autor, ovaj put književnik Grgo Gamulin, postao i ostao nevažan i što manje uočljiv, zapravo nevidljiv. Stisnut slojevima hrvatsko jala, ušutkam povojima hrvatske šutnje i mučki likvidiran književnim prešućivanjem, Ilarijin smiješak je teško izvući na površinu i predstaviti ga, zapravo kome ga i zašto uopće predstaviti? Koliko god napora uložio, taj izvrstan tekst ostat će, nažalost, čitateljstvu nevidljiv i anonimno besmrtan. Čitanje Ilarijinog smiješka iziskuje dubok uron u modre pradubine vlastitih dvojbi; to je uvid u jedan logorom umalo poništeni život i žeravo iskušenje, sjećanje na možda ponajbolje stranice hrvatske književnosti i naporan životopis. Ilarijin smiješak stoji na samom ulazu antologije novije hrvatske književnosti. Gamulin, ponekad je ogled o krvlju išaranoj hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, esej o nenapisanoj i neobjavljenoj prošlosti i užasnoj, zapravo neizlječivoj hrvatskoj podjeli – tekst o izvornom zlu boljševizma koje, nažalost, nije došlo sa sovjetskim tenkovima nego je širokim zamasima vlastite ruke posijano i raslo u djetinjem poletu i mladenačkoj zabludi hrvatskih naraštaja nakon Velikog rata. Ova knjiga je argument protiv zabluda i obmana da se prastare društene nepravde mogu iscjeliti i potom ispraviti proleterskom diktaturom i tzv. novim čovjekom. Kad je takav “kotač napretka” zaglibio u krvavoj ka ljuži ideološkog nasilja, milijuni su ubijeni uime tog napretka, onda se bol novih nepravdi pokušala opravdati pseudoznanošću poznatom pod pojmom znanstveni komunizam. Malo što može pokrenuti kao srdito razočaranje i bezočna nepravda, kao ona peckava misao na neposrednu iskvarenost svakodnevice i skučenost hrvatskih književnih obzora, naših prilika i neprilika; pomisao na tvrde povoje prešućivanja i laži srasle s mržnjom što ih boljševistička (književna) nomenklatura već decenijama proizvodi poništavajući svaki oblik građanske tradicije. Razočarenje oslobađa bolom, a onda se tinta umače u venu. Veći dio poteškoća u Hrvatskoj neizmjerna je količina uljudnog prijetvorništva i jalova cifranja gnojnih laži; zaudaranje smrada u intezitetu i količini da smo već bili zaboravili miris svježeg zraka i potcijenili običan osmjeh svakodnevice, jedinog pobjednika nad ponorima strahova. Jer koju to izopačenost krije ideološka poslušnost, i intelektualna zavist vojnika Partije, da ni strahu pred biološkim nestankom i obećanim marksističkim ništavilom ne žele priznati svoju pakost i pogrešku? I zato je ovo prostor gdje je za umjetnika samo paklena provalija dovoljno velik i jedini izazov, a glasovi ponora dostatno poticajni – isto kao i ušutkano 24 Književna Rijeka / ESEJ navijanje ustrašene publike. Na književniku je da se bez voska u ušima odupre tom zovu i premosti litice od rubina te o tome ostavi trag. Umjetnost je gradnja tih mostova s pogledom na besmrtnu ljepotu ponornih prizora i bezdansku jezu. Od tog pogleda glazba prokletih se pojačava i vabi, a pulsiranje savjesti trne do neslućenog i grešnog užitka. Strah i bezdan dijabolično se privlače. To je prvi korak prema iskušavanju nepoznatog i prvi šapat Zavodnika. Samo onaj tko spoznaje Brahmu prelazi ponor smrti, kazuju Upanišade. Zato Gamulin bilježi svoja hodočašća po Apeninskom poluotoku i prelazi most poviše modrog bezdana, povrh bezumlja i slijepih sila, jer nakon svega, logoraškog iskustva, ne smije postati prosjakom ni od svoje niti od tuđe volje. Jer, kako može odgojitelj biti netko komu je urođena nepopravljiva i pri rodna sklonost ponoru? Mi bismo najradije porekli taj ponor i stekli dosto janstvo, ali kako god se okrenuli, on nas privlači. Stoga se odričemo, recimo, razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre, nema dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprašta, bez oslonca i oblika; spoznaja je naklonjena bezdanu, ona je sama bezdan. (Smrt u Veneciji, Thomas Mann) Gamulin sluša odjeke vlastitih kopita i vraća se starim pitanjima, neugasivim sjećanjem na okrutne dvojbe i neljudski muk, prešutnost logorskih dogovora; uspomenama na jeftin život razrezan na dane i poneki tjedan, dalje od toga niti jedan dogovor ne izdrži, dalje od toga ni logorski čuvari sebi ne mogu jamčiti. Logor je neprestano iščekivanje i jezovita neizvjesnost. U tišini predvečerja krenuo sam ponovno tragom hineći zanimanje za arhitekturu kuća i ukras grbova, i tada sam ih napokon spazio: odnekud iz du bine prozora stizali su me pogledi, plazili po mom licu, boli me sumnjičavim pitanjima. Tko sam? Nosim li nesreću? Tu i tamo opazio bih krajem oka zavjesu kako se naglo spustila, ili neko lice iza stakla u dubini sobe, i sada mi je bilo jasno da su me od prvog časa pratili i da nisam bio sam. Ušančeni iza blijedih zidova borili su se sa mnom. Jesu li barem među sobom bili solidarni, povezani nekim nepoznatim udesom? Penjao sam se na prste, ulazio u dvorišta, popeo sam se i na neke terase i uhodio sam te rasvijetljene ograde. A ljudi su to znali. Primijetili su me i pratili pogledima. Vidio sam zavjese kako se miču, naslućivao sam lica i oči. Pa kad sam na kraju, tup od tjeeskobe i osamljenosti, sjeo na prag česme u sredini trga, čulo se samo tiho žuborenje mlaza iz satirovih usta, i tek tada sam spazio kako na trgu zapravo nema rasvjete. Rasvjetljavali su ga samo žućkasti kvadrati prozora i njihovi odsjevi na pločniku. (S onu stranu Cécine) Gamulin je svoju šetnju ponad bezdana sakrio u Ilarijin smiješak i tajnu ponio na Vječni istok, kao i Thomas Mann, kao i svi upućeni kojima je tajna prekogrobnog prišapnuta još za posljednjih dana djetinjstva i tek propupale mladosti, a onda su ju nastavili tegliti ostatak života iščekujući i opirući se najavljenim događajima. Opisujući vlastitu zbilju umjetnik se pripravlja i premošćuje jaz između došapnutog dosuda i svoje volje, esencije života i snolikog Davor Velnić 25 djetinjstva, a klica besmrtnost neprestano se otkriva i sakriva. No umjetnik od umjetnosti ne prosjači besmrtnost, nego željno umire u svome djelu. Umjetnost je malokad široke ruke, nego je kao i ljepota: najčešće okrutna i nije za svakog. Poznavanje sebe je prosvjetljenje, kaže Lao Zi, a umjetnik ne može biti nauštrb čovjeku. Sve što su književnici oteli raljama vremena i snovima, pa nam to ostavili za sjećanje i opemenu, tek su jednostavna slova urezana u nadgobni kamen. To je ono po čemu su željeli da ih upamtimo i zapisano je u njihovim djelima, međutim ono što doista leži zakopano u grobnoj jami, to je autor ponio sa sobom i tajna je. Isprana grobna keramika s koje nas gledaju davno ugasle oči, i nama nepoznati svijetovi, i ona će jednog dana postati samo mrljavi komad ovalnog porculana. Istina je zagonetka književnosti, ona je potkresana onog trenutka kad se autor riješi samozatajnosti i lati pera, danas tipkovnice. Možda bih poteškoću da valjano (ili makar za sebe?) razmrsim enigmu Gamulin, ipak najbolje započeo ulomkom iz Ilarijina smiješka, točnije ulomkom iz putopisne crtice naslovljene Golubovi u dvorištu. Jer uistinu je teško (i nezahvalno) predstaviti knjigu koju je samo šaka ljudi pročitala, ili pak progovoriti o nevjerojatnom životopisu Grge Gamulina, o nesvakidašnjoj književnoj građi, a da ne uletim u klopku neželjene adoracije pa se neoprezno zaključam u autorove književne svijetove i progutam ključ pa tako utrnutem svaku želju za drugim književnim književnicima i njihovim djelima. Književni svijetovi s vremenom postaju naša jedina zbilja, naš izbor i predložak, kao što su književni likovi naši dobri poznanici, vjerni prijatelji i pouzdani odgajatelji. Samo će književni i filmski likovi ispisati i napučiti povijest, opečatiti vrijeme; oni su odživjeli svoje te nadživjeli i ljude i svoje autore. To je zabilježeno i to postoji. Ljudi su mrtvi prije nego su se i rodili, mrtvima se ništa neće dogoditi, ali ih vrijeme neće ni primijetiti. Umjetnost ostavlja trag u vremenu, ona važe i piše povijest, izvan umjetnost nema druge stvarnosti. Ilarijin smiješak samo je još jedna neobična sudbina izuzetne knjige, usud tako čest na ovim prostorima ledene prezrivosti i sveprisutne podmuklosti. Dosud toliko puta ponovljen i skorbutno sličan, gotovo amblemičan: zahtjevan životopis na granici mučeništva ispunjen snagom poziva i nebeske zadaće. Redovito dobar početak neshvatljivih i teških biografija: čovjek veći od sudbine, sukladan unutarnjem pozivu. Oni su anticipirali dosud, iskoračili iz zacrtane budućnosti i ponudili se neminovnosti, ali joj nisu dokraja podlegli. Njihov vedri nemar spram sudbine redovito me iznenadi, a opet ga očekujem. Sve ispod toga smatrao bih trgovinom. Oni ne uzdišu i ne cvile, njihova djela ne cvatu u tami i sjenovitim obroncima tuge. Zato je teško odmotati napornu biografiju Grge Gamulina – militantnog skojevca i prozaika preopterećenih duša, pjesnika tvrdih proza i obrazovnog intuitivca, ljubitelja pjesništva, majstora likovnih atribucija i zrelog (djelatnog) umjetnika – a još je teže pravedno odvagnuti njegovu koleričnost, samodo- 26 Književna Rijeka / ESEJ padnost, izravnost i intelektualnu pronicljivost, pa sve to sravnati i uskladiti s ogromnom radnom energijom i nesumnjivim talentom. Na koncu shvatiti i prihvatiti Gamulinovu ideološku rigidnost, neurotičnu hirovitost i opčinjenost Ljepotom, njegovu vjeru u Umjetnost? Ljepoto malog dana stisnutog u zatvorenom prostoru trga! Ljepoto kiše! Tišina prigušenih žamora što ih naviknuto uho poznaje i slijedi! Gdje sam vas samo ostavio, i zaboravio, negdje već na početku života? (Srce Napulja) Može li biografija... dakle, jesu li nesreće dostatne sve to objasniti? Na koncu, ili samo za trenutak, umjetnost mu je pomogla da se (za jedno vrijeme) oslobodi rigidnog skojevstva i pokrpa rasparano srce. Lijepo je ipak pobijedilo idolatriju darvinizma i kumire boljševizma, a Bogorodica nadomjestila prerano umrlu majku. Ali nikad posve i do kraja: infekcija “znanstvenim” marksizmom i tlapnje o pravednom društvu socijalizma i besklasnom komunizmu nisu nikad napustili Gamulinova razmišljanja, čak i onda kad je postalo očito da se utopija zvana socijalizam krvavo urušava u svojoj naravi i pod vlastitim nogama. Dovoljno je pročitati (neobjavljena) Gamulinova djela Djelotvorna sloboda (Zagreb, 1975.), Socijalizam u nastajanju (Zagreb, 1982.), Godine na otoku (Vitarnja, 1977.), Ivan Meštrović (Zagreb, 1988.) kad nakon toliko godina i očiglednih promjena negdašnja strast još jednom obuzima neposustalu starost i baca ga u narkozu mladenačkih zabluda i tlapnji. II. Za svoje učenike Gamulin je rašamonski događaj i neobjašnjiv fraktal pun iznenađenja i teška nepoznanica: osoba neobične hirovitosti sklona rezolutnim odlukama i teško objašnjivim postupcima. Pred njegovim likom mnogi ostaju zatečeni i zbunjeni, ali vole se prisjetiti neobičnih epizoda fulminantne naravi; Gamulinovih zajedljivosti i neobičnih, ničim izazvanih tišina. Doći pak do Gamulina preko njegovih tirada, književnih djela, naporno je i najljepše putovanje u epicentar nesporazuma sa Svijetom i silne ljubavi prema Lijepome. Ilarijin smiješak nije ni udžbenik niti didaktičko štivo; za manipulatore prešućivanja to je “službeno” putopis. S tim se književnom vrstom kod Gamulina zlonamjerno manipulira i etiketa putopisa zgodno im je poslužila da bi se ta jedinstvena meditativna proza hrvatske književnosti etiketirala i podvela pod “nižu” književnu vrstu ili čak pod popularno štivo. Putopis je u rangiranju književnih vrsta upravo to – niža književna vrsta. Slične predrasude mogu senaći kod npr. ulja na platnu i, na primjer, akvarela, pa tvrdi i meki uvez knjige... Čitajući Ilarijin smiješak ništa čitatelj neće naučiti iz povijesti umjetnost ili bolje upoznati talijanske krajeve i gradove. Cijela je knjiga pravo duhovno rađanje i neprestana potraga; putopisna pozadina samo je poslužila zapisanim meditacijama, hodočašću prvim slikama djetinjstva, prizorima logora i najav- Davor Velnić 27 ljene smrti. Za ponovno rođenog Gamulina svaki je od opisanih prizora samo znak pored puta. Dok sveto i prokleto urla i tutnji svijetom, autor se pritajio u oku uragana, u svoj intimistički tekst. Likovne monografije, članci, studije i atribucije od male su pomoći, ali potvrđuju Gamulinovu nesumnjiv judeokršćanski svjetonazor i poznavanje antičke klasike kao i europsku reputaciju, koju nitko od hrvatskih povjesničara umjetnosti nije ponovio i još manje nadmašio. Njegovo kršćanstvo opterećeno faustovskim dvojbama nosi osobno iskustvo i vlastitu mjeru. Neobjavljene pak publikacije, pogotovo potpisane u godinama nakon Hrvatskog proljeća, izazivaju novi nemir (razočaranje?) i staru zebnju: zar se nakon svega treba ponovno mobilizirati pod okrilje mladenačke ideologije? I tako ostaje zapisano staračko sljepilo, inat ili pak svijesna ulizivačka epizoda negdašnjem autoritetu – Partija i dalje ostaje Magna mater, hraniteljica: jedino klecalo dostojno njegovih ideala i pokajništva. Sjećanje njegovih kolega, prijatelja i poznanika je predvidljivo – svakako selektivno i pouzdano koliko to odgovara njihovoj iskrenosti i željkovanoj predodžbi o njima samima, njihovoj ulozi u Hrvatskom proljeću i Matici hrvatskoj ili o ulozi u (hrvatskoj) povijesti umjetnosti – ali iskreno sjećanje na jaku osobnost. Gamulinovi studenti i juniori samo su nešto načuli da je njihov profesor pisao književne tekstove i smatraju ih nepotrebnim viškom. Prepoznat je i priznat isključivo kao senior: čuveni povjesničar umjetnosti, sveučilišni profesor s pet stotina atribucija starih majstora (472 da budem precizan) te autor tridesetak knjiga iz povijesti umjetnosti i likovnih monografija. Koliko god mu sa zluradošću spočitavali impulzivnu intuitivnost i nemali postotak netočnih atribucija, taj ogroman posao umjetničke atribucije treba staviti u kontekst ondašnjih tehnoloških pomagala, a najviše kroz činjenicu da je Gamulin atribuirao pretežno anonimne i neklasificirane slike te nakon ratnih razaranja i pljački napravio solidnu inventuru likovne baštine u Hrvatskoj, dobru osnovu bez koje ne bi bile moguće naknadne atribucije. Samo akademici i profesori filozofskih fakulteta o Grgi Gamulinu književniku sustavno ne žele znati ništa; oni takvog pisca ne poznaju i to njihovo neznanje ne muči ih previše. Za hrvatsko čitateljstvo i službenu hrvatsku književnost on je nepostojeći književnik. Tonko Maroević, koji dobro ali nerado(?) miriše Gamulinovu književnu istisninu, svoj osvrt na Ilarijin smiješak podnaslovljuje Pogled u putopisnu dionicu opusa. Teško mu je iskašljati istinu i za Maroevića knjiga ipak ostaje putopisna, a ne književna dionica pa se u uvodu svog eseja silno trsi usporediti i Gamulina i Ilarijin smiješak, s poznatim putopiscima i putopisima kako u nas tako i u svijetu. Ogled započinje s Kukuljevićevom potragom za spomenicima i spisima?! potom se nižu i uspoređuju Ljubo Babić (Pod italskim nebom), Slavko Batušić (Rembrandtu u pohode), Marijan Matković (U gradu Rubensa), pa u toj niski spominje neizbježnog Matka Peića (Skitnje)... potom Maroević isto tako naglašava putopisne blagodati 28 Književna Rijeka / ESEJ Italije o koju su se književno “očešali” srednjovjekovni hodočasnici i prosvjećeni Europljani (Montaigne, Goethe, Winckelmann, Shelley, Keats...) i preko Rilkea, Manna, Lowrencea, Prousta i Pounda u 20. stoljeću. Italija zadržava svoj primat literarno najobrađivanije zemlje pa za Maroevića ostaje i Gamulinov logičan izbor. Sve onako usput i nevažno, ali je cijeli zahvat izveden kako bi se Gamulina uz ponešto komplimenata uguralo u putopisnu ladicu i ondje zauvijek zaključalo. Međutim, Ilarijin smiješak je putopis koliko i Homerova Odiseja, Danteova Božanstvena komedija ili Joyceov Ulix. Naravno tekst ima svoje mjesto i vrijeme “rođenja”, ali je to putopis krajolicima nevidljive zbilje i Gamulin nije u svoje putopise unio čitav raspon znanja i iskustava.... i to nije sinteza elitističke i rafinirane kulture kozmopolitskog smjera. Takvu atribuciju Maroević priželjkuje svojim ogledima, to je pozicija žabe kod potkivača. Baš suprotno, Gamulin se odmiče od mestiera povjesničara umjetnosti. Ako se već mora uspoređivati, ispravan postupak bio bi Ilarijin smiješak usporediti s De profundis, Proljećima Ivana Galeba, Kolosa iz Maraussija... U posljednjih sam dvadesetak godina svoje sugovornike znao upitati o toliko razvikanim Krležinim Zastavama i o posve anonimnom Gamulinovom Ilarijinom smiješku. Riječ je, dakle, o gotovo stotinjak pismenih i prilično upućenih osoba u hrvatsku književnost. Što se tiče Zastava pouzdano znam da ih je deset osoba pročitalo, ostali su se izvlačili na zaborav i davne gimnazijske godine “kad se to gutalo”. Uglavnom su mucali ili improvizirali petljajući s općim mjestima; izlizanim frazetinama pokušali su pokriti svoju čitateljsku nagost pred Krležom. S Ilarijinim smiješkom situacija je posve drugačija: gotovo svi su se iskreno iznenadili da je Gamulin uopće pisao književne tekstove, a nekolicina njih pretpostavila je da je Ilarijin smiješak nekakav apendix njegovim likovnim esejima i monografijama, u svakom slučaju naslov iz povijesti umjetnosti. Petorica su ipak pročitala Ilarijin smiješak, isto toliko i Voštana krila. Izlike i muljanje se ne računaju, makar ih je u usporedbi sa Zastavama bilo neusporedivo manje – i to je inventura razvikanog hrvatskog čitateljstva na temu Miroslav Krleža i Grgo Gamulin. III. Nesreća logoraških dana, a poslije i slutnja roditeljske nesreće, prometnula se u služenje umjetnosti, u čuvanje blagolikosti i svijesti o božanskom podrijetlu čovjeka kroz Ljepotu. Gamulinovo putovanje i putopisanje istodobno je traženje spasa od proživljene nevolje i svojevrstan obračun s nesmiljenom prošlošću, tek s pobožnom iluzijom o predavanju čistoj ljepoti, (Tonko Maroević, Tali janski puti Grge Gamulina, Književna Rijeka, 3/2007) Za trenutak je Ljepota (kao znak Božje nazočnosti) potisnula mojmunolikog boga evolucije i utišala Davor Velnić 29 Gamulinov mladenački zanos sveopćom pravdom i revolucijom. Prignječena iščekivanjem i mračnim nagodbama – te provučen kroz logorašku metarmofozu žrtve u krvnika, krvnika u žrtvu – ta dijabolična privlačnost patnje prihvaća i najodvratniji stid i urušeni ponos, mizerno okajanje i prezrivu bešćutnost, sve što omogućuje preživljavanje. Smrt dugih odgađa vlastitu smrt, dok gutljaj ljudske krvi umiješan vlastitim suzama postaje kanibalski obrok nove, krajnje stvarnosti i obnova zavjeta Istočnog grijeha, jedna neprispodobiva inicijacija čoveka u zloduha, zloduha u pokajnika. Traume i okajanja u neprestanom kružnom kretanju, i opet sve uzalud. U logoru se smrt može pobijediti priključenjem i suradnjom, dani se otpisuju bešćutnošću; čovjek nije nikada stekao moć nad zaboravom. Treba se istodobno užasavati smrti i biti njen vjerni poslužitelj, istrajati sve dok zločin ne prestane biti trauma samogađenja. Grijeh je nenadoknadivo i jedinstveno iskustvo, logor nudi obilje toga. Smrt je izvan domašaja čovjekove moći, ubijanjem se pokreće nepoznato i nepoznato je prava kažnjenikova budućnost. Pojačan je nagon za samoodržanjem, poništen stid i nevidljiva zbilja po kojoj mjerimo posljedice naših želja i strahova, i logoraš sve manje drhti od iščekivanja da će postati zalogaj Noći. Krv je stisnula ledena ravnodušnost, puls je sve tanji, dah sve plići, skoro pa nepotreban. I pamćenje više ničemu ne služi, život je pothlađen, bez žara i nikakav, samo je važno nikad na mjesečini ne ugledati svoje lice u zrcalu. Logor je Mefistovsko lovište, tu je lovac nesputan i snažan; on protivnik života, duh negacije, onaj tko nameće ravnodušnost i gnjili korijenje života obilazi omekšane duše. Žrtva se za (jedno vrijeme) spašava kad postane krvnikom, kad povjeruje u nemoć oprosta i svemoćnost zaborava, ili onkraj Dobra i Zla, u onu još zavodljiviji umišljaj snage samooprosta. Vjerojatno nešto posve banalno i neizgovorljivo zadrži mrvu Božjeg lica, ona začudnost kad pročišćeni ostatak slučajnosti pokaže svoje zagonetno lice, a obazrivost i oklijevanje makar za trenutak odgode okrutnost. Jednom će to biti Nada kao Gamulinova opsesivna neuroza, drugi put nedohvatna Ljepota, ali uvijek nešto nedohvatno i vrijedno žrtve. Možda smo jednostavno svi takvi, obični izdajnici, kad smo zatočeni užasom istrebljenja, kad poželimo da je ljepota samo smrt koja se kočeperi pupolj cima? (Emil Cioran), jer samo smo željni sutrašnjeg dana. I smrt smrdi... smrt u truleži i u raspadanju, ona što je naličije života i njegova vječna pratilica. (Srce Napulja) Zato nemoćnik traži zaštitu umjetnosti, gotovo jedine uzdanice i nedvojbenog putokaza iz labirinta patnje i nesreća. Samo savjest i umjetnost još drže otškrinuta vrata izlaza za nužnu. U umjetničkom radu nešta nije toliko nužno koliko savjest: ona je jedini standard i jedina norma, kaže Rilke, U čitavoj dosadašnjoj filozofiji nedostajao je umjetnik, piše Nietzsche. I samoća je nenadoknadiva, nužna i nikad je nema previše. Umjetnost toliko obožava samoću da je očarala sve svoje sljedbenike, Gamulina preko svake mjere, pretvorivši 30 Književna Rijeka / ESEJ ih u isposnike samoće, jer gdje drugdije pronaći utjehu i smisao usamljenosti? U umjetnosti se odmara Bog; i On pati od samoće, kažu transilvanijski Romi. Umjetnost je naša nepomućena vjera, naš put i kruh svagdašnji, dnevni obrok istine i ugašena žeđ. Umjetnost je molitva dodirnutih. Možda je onaj jučerašnji dan zapravo bila noć, s blijedim snima. Trebalo je provjeriti samoga sebe, piše Gamulin (S onu stranu Cécine), jer sve je bolje nego sebe isporučiti ludilu, pa bilo ono i zanos vjere. To sam ne jednom iskusio na vlastitoj koži. I Gamulin nije prestao pisati: ležeći u postelji, okružen knjigama i listovima papira, notesima i bilješkama, u svom prirodnom spisateljskom položaju, s tekom prislonjenom na uzdignuta koljena... Vidio sam tu silnu količinu bilježnica ispisanih teško čitljivim, oštrim rukopisom nesanice i bdijenja u kojima je sakrito toliko toga – sve što se moralo izreći i nije smjelo sakriti. Gamulin bilježi sve što nije želio podijeliti razgovorom i došaptavanjem. U bilješkama je vikao punim plućima kako ga nitko nikad ne bi upitao da mu prišapne tajnu logoraškog ništavila i ljudskog beznađa. Tajnu je najlakše sakriti u knjigama. Izbacivši grube slike iščekivanja i okrutne potankosti nasilja, tajnu logora sakrio ju je u dvostrukom čitanju Ilarijina smiješka, na rubu pojmljivog i u finom tkanju analogija; ne u velikim prizorima nego u potankostima. Mašta i ljubav mu prethode, neizvjesnost mu daje puninu; život je umijeće nama nepoznata autora, otajnog sanjača, kako kaže Borghes. I nije svrha umjetnosti vjerodostojno prenijeti život na papir ili notama zabilježiti pjesmu prirode, već stvoriti novi život, glazbu kakvu kakvu svijet još nije čuo. Književnost gradi svoj svijet ispunjen likovima i događajima, prizorima i slikama nedostupnima prirodi. Na koncu ostaje samo umjetnost kao jedini svjedok ljudi i vremena, samo umjetnost uspijeva zavarati vrijeme i potkrasti smrtnost. Vrijeme prolazi kroz umjetnost i ne može joj nauditi, ljudi su svjedoci umjetnosti, umjetnost ne svjedoči za ljude. O Gamulinu svjedoče njegova djela, ona najbolje poznaju autora, a nisu to oni koji se upinju i trse sebe ugraditi u njegovu prošlost ili makar šlepati uz njegovo ime. Dakle evo i prije spomenutog i navljenog ulomka koji možda najbolje ocrtava iskustvo predrasude i sljepoću očiglednog: Kako sam slabo poznavao život! Polako, veoma polako počeo sam opa žati nešto posebno i kao zatravljeno. Ritam glazbe što je strujao redovima ovih sirotih sluašalaca nekako je odudarao od zvukova što su pljuštali s podija. I njihove kretnje kao da su pripadale nekom drugačijem svijetu. Samo su lica bila u zanosu, često sa zatvorenim očima. Ili su pobožno gledali dječaka, koji je za njih izvodio čudo umjetnosti. Ponekad su se u tišini nešto dogovarali znakovima ruku. I kad sam se na kraju saživio s ovom sablasnom pantomimom, najprije je neko moje unutarnje čulo shavatilo smisao prizora što sam ga već pola sata gle dao. Sa strahom u očima okrenuo sam se mom pratiocu, ali on je, neprimijećen, Davor Velnić 31 već bio nestao. Tako je, dakle, završio ovaj moj jednostavan dan bez sjena i bez skrivenih misterija! Zadržavši dah, zaleđenih sam zjena gledao zanos glazbe na licima slušača i tihu igru njihovih ruku... Svi su bili gluhonijemi. (Golubovi u dvorištu) Ovaj koncert za gluhonijeme, kao i Pirandelova Patarenska hereza, na primjer – kao i sve prispodobe o grčevitom klinču umjetnika s publikom, nemilosrdnoj borbi autora s konzumentima znanja i kulture – govore o javnom mnijenju, publici, o trajnom nesporazumu sa svijetom i svjetinjom, a uvijek na štetu osobe. Privremeni pobjednik radovito je gomila. Samo mrtav umjetnik ponekad je pobjednik nad osrednjošću i za svijet ima neku vrijednost; samo mrtav umjetnik je dobar i gomili draga osoba pa se njegovim imenom nazovu ulice i trgovi. Dok je živ neprestano smeta i zanovijeta, izaziva čuđenje i nelagodu, zato umjetnik živi osamu lumina i zbog odvratnosti laži i smrada predrasuda živi svijet nevidljive zbilje. Gomila željkuje svjetlost pozornice, svojih petnaest minuta slave, običnog medijskog jauka, hinjenog ushićenja, pa kao srdela pod svićom vrti i vrulji. Ali ni umjetnik nema mandat slijepcima žiletom otvarati oči i ulijevati istinu u tvrde kalupe inata i neukosti! Ovim ljudima od danas ne želim biti svjetlo i neću da me zovu svjetlom. Njih hoću oslijepiti! poručuje Nietzsche iz Zaratustrinih usta. Treba poštovati umjetnost, govore ljudi. Ništa lakše od toga, zapisuje Grgo Gamulin u Ilarijinom smiješku. Služeći gore od sebe treba preživjeti umjetnost, zahtjevanu osamu i kanibalske prohtjeve netalentiranih i objesnih. Ilarijin smiješak je zbirka meditativnih medaljona i knjiga ljubavi posvećena Dafni, očevoj neprežaljenoj nebeskoj ljubavi, tragično preminuloj Gamulinovoj kćerki. Monografije su Gamulinov dug prema slikarstvu, domaćem i inozemnom, dug prema europskoj civilizaciji; Ilarijin smiješak je dug prema hrvatskoj književnosti, zato je napisan na hrvatskom jeziku. Jednako je tako mogao biti napisan i na talijanskom jeziku. Da se tako i dogodilo, Grgo Gamulin bi postao europski pisac 20. Stoljeća! Hodajući od slike do crteža, prikaza i prizora, od znametih diptiha i triptiha do onih posve skromnih djela, od raskošnih crkvi do onih zasjenjenih vlažnih crkava, od jednostavnih do čuvenih oltara... putnik i ljubitelj umjetnosti traži oživljujuću svjetlost i postaje pronađeni sin zagubljena svijeta, hodočasnik Ljepote i skrušenik. On obnavlja istinu u sebi i nema u toj prozi razmetanja, samodopadnosti ili oniričkih stanja na rubu svijesti prouzrokovanih tifusnim oboljenjem niti mu putopisanje dolazi kao apogej znanja i moći, to je samo nespretna formulacija Tonka Maroevića koji Ilarijin smiješak čita kao izuzetan putopis znamenitim krajolicima povijesti umjetnosti. Zapravo nije riječ o interpretaciji već o (dis)kvalifikaciji; nego se Maroević teško miri sa svojom osrednjošću, činjenicom da Učitelju nije bio najmiliji učenik. On je za Gamulina solidni trojkaš i ponekad vrlo dobar, a takvi Gamulina nimalo ne zanimaju i na njih ne troši svoje vrijeme i pozornost. 32 Književna Rijeka / ESEJ I nije mi poznato da su tifusari autori izuzetnih tekstova, možda samo ako su prekaljeni skojevci?! Kod Gamulina je ipak riječ o izuzetnoj (ne samo likovnoj) erudiciji, književnom talentu i nadahnuću, a to mu ni Maroević ne može oprostiti. No ipak je Maroević, kao i stari Turina u Novakovim Mirisima, donio svog petešića na dar te na svoj težečki način, zakašnjelim osvrtom, isplatio dug svom dobrotvoru. Igor Žic 33 Igor Žic “Ilarijin smješak” Grge Gamulina Imaginarni putopis – pohvala renesansnoj Italiji O Grgi Gamulinu pisao sam u četiri navrata: Profesor bez učenika – Če kajući 85. rođendan G. Gamulina (Mediteran, prilog za kulturu Novog lista, br. 15, Rijeka, 08. 04. 1995, str. 7), Grgo Gamulin kao književnik (Književna Rijeka, br. 1 (X), 2005., str. 50-54), O Ilirijinom smješku Grge Ga mulina (Književna Rijeka, br. 4 (XII), 2007., str. 52-57), Nezasluženo margina lizirnai književnik – MH objavila Izabrana djela Grge Gamulina (Vijenac, br. 471, Zagreb, 22. 03. 2012., str. 11) Početkom 2010. uredio sam (uz Velnića i Maroevića) za Književnu Rijeku i blok od četiri teksta vezana uz Gamulinove logoraške godine. Ispisujući brojne eseje o hrvatskim književnicima, postala su mi jasnija zbivanjima u posljednjih stotinjak godina. Stekao sam utisak da u književnosti XX. stoljeća treba slijediti liniju asfalta: Antun Gustav Matoš – Janko Polić Kamov – Vladan Desnica – Grgo Gamulin – Slobodan Novak, a ne onu blatnjavih kolskih puteva: Miroslav Krleža – Mile Budak – Ivo Andrić. Ovu potonju dodatno otežavaju ideologija i servilnost, što sve komplicira prolaz kroz balkanske, prilično maglovite i krvlju orošene gudure. Druga bitna stvar, koju treba naglasiti onima koji žele steći razumljivu, ako već ne i cjelovitu sliku, je da ravnopravan odnos s maticom svjetske književnosti ostvaruju tek dvije hrvatske knjige – Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, roman pisan od 1906. do 1909., a tiskan, zbog iznenađujuće uporne Krležine zlovolje, tek 1957. u Rijeci i Ilarijin smješak Grge Gamulina, djelo teško odredljivog žanra – obično se označava sintagmom imaginarni putopis, koje je nastajalo dulje od desetljeća, da bi napokon, kao cjelina, bilo otisnuto 1968. godine. Ako je Isušena kaljuža avangardno i mladenačko djelo nastalo u grozničavom stanju uskomešanog duha čovjeka koji je u dvadesetčetvrtoj godini već sifilitično-tuberkulozni leš u anarhističkoj Barceloni, Ilarijin smješak je zrela, temeljito promišljena proza, puna samoispitivanja i rezignacije, autora koji u trenutku njenog izlaska na vrhuncu intelektualne snage. Putevi i ciljevi su posve različiti, no važnost za razumijevanje hrvatske književnosti i kulture, te za ravnopravan odnos s istovremenim europskim zbivanjima su podjednaki. “Je li to pakao? Ne, to je samo predvorje pakla. U njemu smo svi bili, nebrojeno mnoštvo. Termiti. A pravi pakao je uvijek samo moj, lični. i upravo 34 Književna Rijeka / ESEJ bi njega trebalo izrezati. Zamišljam grotesknu sliku: otvaraju mi lubanju i vade režnjeve i vijuge, tačno one koje treba. A nakon toga je siva praznina. Dišem duboko i slušam: odnekud zvonjava zvona, ali kao iz nekog drugog svijeta. Oh, vrijeme je da se vratim u život, makar u onu nečistu sobu. U njoj je otvoren prozor, koji nekamo gleda, iznutra prema vani. Ustao sam i pošao opet nadesno. Srdžba na sebe sama i na ovaj glupi položaj, u koji sam zapao, nagnala me da ubrzam korak. Spotakao sam se i udario čelom o nešto tvrdo. Oštra me bol ispunila jadom i osjećajem bespomoćnosti. Vratio sam se natrag do svog kamena. Da pokušam zvati, čut će me valjda netko u toj ukletoj kući. Nitko me nije čuo. Čemu se to nadam? Što očekujem? Tko nas može spasiti iz našeg vlastitog ponora? Možda čovjek u bijelom haljetku što će nam, s maskom na ustima, izvaditi režnjeve iz glave, dijelove naše prošlosti.” (Ilarijin smješak, Matica hrvatska, Zagreb, 1968., str. 79-80) Grgo Gamulin rodio se 21. kolovoza u Jelsi, na otoku Hvaru. Pohađao je srednju školu u Splitu i Sarajevu. U Zagrebu je studirao povijest umjetnosti od 1930. do 1934., diplomirao je 1935., a potom je pohađao Institut d’Art et archeologie u Parizu 1938.-1939. godine. Sudjelovao je, kao uvjereni ljevičar, u političkim previranjima i to mu je donijelo ozbiljnih problema tijekom drugog svjetskog rata, koji je od 29. svibnja 1941. godine proveo u logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Lepoglava. Uspio je pobjeći tijekom transporta 17. travnja 1945. godine. O tim zastrašujućim danima ostavio je dva posve različita teksta: Fra gmenti iz sjećanja (tiskan u Hrvatskom kolu, br. 3, Zagreb, 1952.) i znatno važniji Misterij gospodina X (zapisan 1983., tiskan 2010. u Književnoj Rijeci, br. 1 – zahvaljujući Tonku Maroeviću). Poslije oslobođenja dvije godine bio je načelnik Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Potom prelazi na Filozofski fakultet i 1948. preuzima katedru opće i nacionalne povijesti umjetnosti. Doktorirao je 1950. godine s Atributivnom metodom u povijesti umjetnosti. U ranom poslijeratnom razdoblju isticao se rigidnim, tada poželjnim stavovima, o komunističkoj umjetnosti. Ipak toga se ubrzo oslobodio i stekao je ugled kapitalnim knjigama Stari majstori u Jugoslaviji I (1961.) i II (1964.). Baveći se sakralnom slikarskom baštinom počeo je čeprkati po bolnim ranama vlastitog iskustva i od komunističkog vjernika i vojnika partije ubrzo postaje ranokršćanski gnostik. “Bogorodice Bizanta, mete naših ljubopitnih pogleda po crkvama Dalmacije, zakrite srebrom i kolajnama. Bile su to bogorodice starih žena i suza što se plaču na kraju života. Bogorodice oluja i crnih noćnih kiša, u napol praznim kućama, i koraka što su nestali u daljinama, i popodnevnih kiša u primorskim gradovima, kad padaju po starim popločanim trgovima i ulicama... Bogorodice litanija što su dovodile do ruba sna i zaborava. Kad ih danas nalazimo zaborav- Igor Žic 35 ljene i zapuštene, na oltarima ili u sakristijama, i kad ih skrnavimo profanim rukama i radoznalošću što svetogrdno traga za njihovim porijeklom i slikarom, samo jedan otužni osjećaj ostaje na kraju; s njim bismo htjeli otkupiti našu bezbožnost: to je nostalgija koje nam one izazivaju za dalekim danima, odsanjanim i otplakanim.” (str. 212) Gamulin je postao dopisni član Accademia delle Belle Arti u Veneciji 1966., a 1967.-1968. u tom gradu držao je i predavanja. Ukupno je atribuirao više od 550 slika koje su prije njegove stručne obrade pretežno bile označavane kao djela nepoznatih umjetnika. Upravo zbog tog njegovog doprinosa hrvatskoj povijesti umjetnosti ljudi su Gamulinovo ispisivanje čiste književnosti doživljavali nekako uzgred. A to je neugodan i neprihvatljiv propust... Gamulin je ostavio za sobom vrlo raznorodne tekstove, nastojeći jednoj maloj zemlji dati identitet i nadoknaditi sva ona stoljeća oskudne produkcije knjiga. Ne iznenađuje da je njegovo bavljenje sakralnom umjetnošću rezultiralo raskošnom monografijom Bogorodica s djetetom u staroj umjetnosti Hrvatske, koju su zajedno izdali Matica hrvatska i Kršćanska sadašnjost 1971. godine, kao i da je Gamulin, cjelokupnim svojim djelovanjem, čak protiv svoje volje, postao svojevrsna duhovna opozicija nedodirljivom Miroslavu Krleži. S gušenjem Hrvatskog proljeća krajem 1971. godine, Gamulin, pozicioniran na visoko 35. mjesto najopasnijih hrvatskih nacionalista (!), između ostalog i zbog Krležine zlovolje, pada u posvemašnju nemilost. Krleža je tijekom cijelog života instinktivno osjećao tko predstavlja ugrozu njegove druidske pozicije pod imelom na Gvozdu i s takvima se obračunavao spletkareći na najrazličitije načine. Gamulin mu se obratio dugim, nikad poslanim tekstom Post illa verba (napisan 1977., tiskan u Književnoj Rijeci br. 2, 2006., str. 38-51). Gamulin u Ilarijinom smješku povezuje povijesno-umjetničko, književno, religijsko i političko u diskretnom ulomku koji se može čitati na više načina, čak i kao predosjećaj nadolazećeg zla. “Bogorodice italokretske, koje još u umjetnosti nisu ni prihvatili, neproučene i zaboravljene od istraživača, slikane od anonimnih kandiota, došle su u našem kraju do naših dana. Sada ne znamo što ćemo s njima. Izgubile su svoje čudotvorne moći, a u muzejima se ne snalaze. Restauratori ih čiste i liječe, a vlasnici ih pomalo prodaju. S njima, čini se, kao da rasprodaju našu vlastitu prošlost.” (str. 213) Povjesničarima umjetnosti ovaj ulomak je razumljiv, no drugima ga možda treba barem dijelom pojasniti. Kreta (Kandia) stoljećima je bila centar proizvodnje ikona. Nakon što su Turci zauzeli otok, brojni slikari prelazi krajem XVI. stoljeća u Veneciju gdje nastavljaju proizvodnju svojevrsnih modificiranih ikona. Te hibridne slike, neobičan spoj istočne i zapadne umjetnosti, vrlo su prisutne na cijeloj hrvatskoj obali i jedan su od brojnih, posve raznorodnih elemenata našeg kulturnog identiteta. Kretskoj radionici pripisujem i ikonu Gospe 36 Književna Rijeka / ESEJ Trsatske, koja je na Trsat došla znatno kasnije, no što su to Gamulin i drugi autori smatrali. (O tom problemu vidi članak Slika Gospe Trsatske u mojoj knji zi Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, eseji o hrvatsko talijanskim odnosima kroz povijest, Rijeka, 2003.) Gamulin je zahtjevan pisac, sjajnih rečenica, vještih opisa, mračnih misli i brojnih asocijacija koje zahtijevaju dobro poznavanje povijesti umjetnosti. Iako na površini Ilarijin smješak nema nekih sličnosti s romanom Smrt u Veneciji, u mom iščitavanju teksta nekako mi se stalno ukazuje zamišljeno lice Thomasa Manna. Ili Dirka Bogarda...? Nemojmo zaboraviti da glavni Mannov junak plovi za Veneciju iz Pule, nakon što je bio razočaran neuspješnim odmorom na istočnoj obali Jadrana. Venecija je grad smrti otkako ju je Napoleon politički uništio 1797. godine. Ostale su tek brojne crkve blještavih kamenih pročelja, otežale od umjetnina i pijesak Lida – na kojem je podignut grandiozan Hotel des Bains, ispred kojeg će Mannov junak umrijeti, nesposoban da se oslobodi destruktivne privlačnosti Lijepog. Može li nas iznenaditi da glavna ulica na vrlo izduženom otoku, koji zatvara lagunu, nosi ime Gabriele D’Annunzia, tog prvog Ducea, a da su u njenoj blizini Riječka, Pulska, Zadarska i Istarska ulica?! Prošlost nas obično zatiče kad smo najmanje spremni na to... “Izmaštana bića prolazila su kroz moj život. U samoći Venecije javljala su se sada da bi mi pomogla uspostaviti narušenu ravnotežu svijeta. Nigdje nisam nalazio takvu samoću kao u ovom gradu, i to samoću toplu i intimnu, valjda zbog uskih ulica i stisnutog malog života što je odasvud navirao, a možda i zbog ovih larva što su se javljale u ovom mom proširenom životu, a bile su samo moje i meni poznate. Išle su samnom kroz kratka jesenska poslijepodneva i večeri, kao moje vlasite sjene na izlizanom pločniku, od San Trovasa do San Sebastiana, i dalje prema crkvi Santa Maria del Carmine. Gubio sam ih na tim lutanjima i ponovno nalazio, dozivao sam ih svojim saučešćem i oživljavao dobrohotnom ironijom, a tamno modrilo večeri nad jedva rasvjetljenim kanalima izazivalo je asocijacije na mirisne svodove njihovih rasutih kosa, pa sam u primisli pratio svoje vlastite misli: u zagrobnom životu kose najdulje traju, i rastu čak, i kad svega bude nestalo, ostat će kose, tek ne znam da li posijede u lijesu – da, bolje je ponekad zaustaviti i misli i primisli... Na širokom trgu oko San Giacomo dall’Orio igrala su se djeca.” (str. 17) Ilarijin smješak ničim ne zaostaje za veličanstvenim Mannovim remekdjelom, čak ga i natkriljuje fragmentarnom ekspresivnošću i rafininiranom intelektualnošću. Pokraj velikog broja članaka i knjiga s područja povijesti umjetnosti, Gamulin nam je podario dramu Kuća Narančića (1956.), publicističke i političke tekstove Mostovi preko usamljenosti (1968.), imaginarne putopise dijelom je prikupio u Ilarijinom smješku (1968.), te u Voštanim krilima (1978.). Tu je i roman Ne znaju mlade jegulje (1990.), uz niz rukopisa koji i dalje čekaju ne Igor Žic 37 ku prigodu da se tiskaju: Djelotvorna sloboda (1975.), Godine na Sveučilištu (1975.-1977.), Povjerovali smo u zvijezde (Zakašnjela pisma) (1975.-1984.), Godine na otoku (1977.)... Danas je Gamulin ipak najprisutniji kroz svoje četiri impresivne knjige o hrvatskom slikarstvu XIX. i XX. stoljeća (tiskane 1987. I, 1988. II, 1995. III i IV, urednik M. Mirić), te jednoj o hrvatskom kiparstvu iz istog razdobla (1999.). Te knjige imaju bezbroj mana i stručnjaci ih uglavnom ne vole, no svim galeristima i kolekcionarima one su poput Biblije. Gamulin je tu uvijek imao jasan stav i više puta mi je u razgovorima ponovio: “Venecijansko slikarstvo naš je dug prema svjetskoj baštini, a hrvatska umjetnost naš je dug prema domovini.” Surađivali smo nekoliko godina na problemima atribucija sedamdesetak slika zbirke feldmaršala Lavala Nugent (1777.-1862.) iz Pomorskog i povijesnog muzeja. Tijekom višednevnog riječkog boravka, u studenom 1990., rasčistili smo neke dileme – Paolo Veronese, G. B. Piazzetta, Giulio Carpioni, Niccolo Bambini, Salvator Rosa, Bernardo Strozzi, Leandro Bassano, Correggio... – iako smo problemu prilazili iz posve različitih pravaca. On je, zahvaljujući iskustvu i dobroj memoriji, nastojao prepoznati maniru slikara čija je djela pohranio u sebi. Ja sam, pak polazio od tehnologije i kvalitete samih slika i potom išao prema određenom autoru. Najkraće smo razgovarali o Tizianovom Svetom Roku. Samo je promrmlja: “Nemojte me gnjaviti s ovim. Obojica znamo da je to Tizian...” Oko veličanstvene Giorgionove noćne slike Poklonstva kraljeva, slavne u renesansi, a potom zaboravljene, nismo se mogli dogovoriti. Ipak, našao sam ključni dokaz u nizu slika italo-krećana, koji su napravili njene brojne inačice, zanemarujući Tizianovu verziju istog motiva! O toj zbirci i nekim našim zajedničkim zaključcima može se naći ponešto u mojoj knjizi Zbirka starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci (Rijeka, 1993.). U mojoj, pak, novijoj knjizi Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. (Rijeka, 2006.), uglavnom sam ga iscrpno citirao, korigirajući bitno tek jednu njegovu atribuciju – veliku Juditu Giulija Carpionija iz Krčke biskupije pripisao sam Francescu Salviatiju. U Zagrebu je nekad bilo uobičajeno hvaliti se posjetom Krležinom Gvozdu. Mislim da u naše vrijeme znatno bolje zvuči: “Razgovarao sam s Gamulinom u njegovom stanu na Trgu bana Jelačića...” Velikani ne blijede, već samo dobivaju različite izraze lica pri različitom osvjetljenju. Moram spomenuti da sam gotovo dva desetljeća iznad svog radnog stola držao Gamulinovu fotografiju – zamišljenog postarijeg gospodina, koji si čvornatom rukom dodiruje bradu. U njegovoj pozi nije bilo ničeg protokolarnog ili nadmenog, već tek jedna sjeta i zamišljenost. Umro je 2. listopada 1997. godine... “Da, upravo tih stvari, koje ne možemo zaboraviti, ima sve više u životu. Skupljaju se i talože, a u nama raste ono umorno sjećanje, u kome sve oko nas postaje tako malo značajno i vrijedno. A tek čuđenje! Ono je ostalo negdje u 38 Književna Rijeka / ESEJ prošlosti, i sada hodamo svijetom s ravnodušnošću, koje smo jedva sami svjesni: ne osjećamo je, kao što ne osjećamo ni iznenađenje. Ali ako više nema čuđenja, a dodiri s ljepotom troše se i nestaju, čemu nam trebaju ova putovanja u strane zemlje? Kao da bježimo od nečega – moglo bi se pomisliti.” (str. 74) Cijeli Ilarijin smješak pohvala je Italiji, onoj renesansnoj Italiji u kojoj su neshatljivo brojni geniji grozničavo stvarali novu umjetnost, usred beskrajnog niza ratova gradova-država. Italija je tada izvlačila Europu iz mraka srednjovjekovlja, noseći baklju novog doba. Gamulin ide tragovima najvećih i nastoji shvatiti Umjetnost obilazeći i uspoređujući najslavnija i manje poznata djela, te u svjetsku umjetnost inkorporirati slabo obrađivana djela venecijanske škole pozaboravljana po istočnoj obali Jadrana. U takvim lutanjima neminovno se vrijeme i prostor isprepliću i Sadašnjost se razljeva u pomalo amorfnu Svevremenost. Venecija je uvijek polazište, jer je najčvršće povezana s Dalmacijom, no Gamulin, taj hrvatski Berenson, tijekom godina dolazi u priliku koračati pločnicima najrazličitijih citadela. “Tako sam i Ferraru dugo nosio na površini osjećaja; zajedno s vatrama Dossovih slika (i Ortolana, i Garofala, i Scarsellina). Naravno, to se nije moglo zaboraviti, kao ni lelujav ritam D’Annunzijeve pjesme; kao ni ferrarske ulice široke poput rijeka... Bilo je dovoljno vidjeti kroz prozor vagona ona četiri tornja estenskog kaštela, pa da se osjeti čar tog širokog grada. Crveni zidovi kuća i vrtova, preko njih prebačeno zelenilo bršljana... Ornamenti iz pečene zemlje, čitava pročelja. Ako pođemo niz ulicu, daleko od predgrađa, čut ćemo i kovača kako o nakovanj bije... Naići ćemo na teška vrata samostana... A iznad svega: crvene i žute boje Dossovih slika, vruće pare upaljenog sumpora! Mašta ih je u sjećanju još više zavitlala i podigla od njih maštovite kulise, romantičnu inscenaciju za ova moja nostalgična putovanja. Tražio sam Dossa po galerijama; u Modeni su njegove dvije slike bile dovoljne da me zaokupe cijelo popodne.” (str. 143) U ovoj impresiji može se uživati i klizeći samo njenom površinom, no nekako je bolje ako čitatelj zna ponešto o talijanskom renesansnom slikarstvu. Zahvaljujući zatvorenim dvorskim sredinama, izrastao je niz prilično različitih škola, čije je prepoznavanje osnova Gamulinove atributivne metode. Prepoznati na nepoznatoj slici duhovnost onog tko ju je naslikao, ima u sebi jednu pomalo mističnu notu. Ipak, polazište je posve egzaktno. Venecijansko slikarstvo počivalo je na boji i blistavom sjaju, a u gradu na lagunama svi obrtnici bili su od najranijih dana visoko cijenjeni, pa dobri slikari nikad nisu imali odviše problema u stjecanju društevnih priznanja. Nasuprot tome, Firenza je visoko uzdizala crtež i u njoj su slikari i kipari, ukoliko su željeli biti zaista prihvaćeni u plemićkim palačama, morali pisati i stihove i traktate o ovom ili onom, jer sam manualni rad nije bio odviše cijenjen. Između ovih dviju krajnosti razvila se i bolonjska škola, prepuna religiozne patetike; napuljska, otežala od dubokih sjena; lombardijska, sklona sfumatu, Igor Žic 39 te ferarska, ponesena neobičnom spiritualnošću vladarske obitelji d’Este, koja je uvijek tražila neobičnosti i pomaknutosti. Isabella d’Este bila je jedna od najobrazovanijih žena svog doba, velika kolekcionarka za koju je radio i Leonardo da Vinci, ali i žena neobičnih, prilično heretičkih nazora. Upravo je ona poželjela slavnu Giorgioneovu noćnu sliku, no zbog smrti autora 1510. tada je nije uspjela nabaviti... U takvoj sredini Dosso Dossi bio je najveće lokalno ime, no Ortolano, Garofalo i Scarsellino ostavili su također značajan trag. I dok je za prosječnog čitatelja Gamulinov tekst ponekad teško prohodan, za mene je on poput razgovora dva dobra prijatelja u polumraku stare knjižnice, u kojoj prašina ne guši, već traži nove misli. Slike starih majstora u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, u kojem desetljećima radim, pripadaju venecijanskoj i ferarskoj školi, i za mene su Gamulinove misli bolno opipljive i ugodno bliske. Osim toga, pred dosta godina imao sam prilike vidjeti odličan odabir ferarskog slikarstva u Fondazione Cini i shvatiti koliko je njihovo poimanje lijepog udaljeno od one ravnoteže koja se vezuje uz renesansu. U ferarskom slikarstvu sve je bilo drugačije, zbunjujuće, na rubu da se raspadne u asimetričnim kompozicijama i neobičnim temema, no ipak došlo je do nas kao jedan originalan odvojak talijanske umjetnosti. Čak i sam naslov knjige zahtijeva određeni komentar – da bi se shvatilo Gamulinovo usmjeravanje čitatelja. Ilarijin smješak zvuči u prvi mah gotovo banalno, no potom shvatimo da nam neobično ime ne govori odviše... Ipak... Ilaria del Carreto dobila je prekrasan nadgrobni spomenik u Lucci, koji je isklesao Jacopo della Quercia 1406. godine. Uz noge smirene ležeće figure pružen je tugujući pas, a ispod nje brojni su nagi anđelčići koji nose vijence od cvijeća. Danas sve to može zvučati pomalo izlizano, no tada je Jacopo della Quercia postavljao temelje renesanse u Toscani, prizivajući motive s rimskih sarkofaga. Gamulin je pohodio crkvu San Frediano, želeći se uživo uvjeriti u ljepotu Quercina rada. I dok je bio zanesen vanvremenskim kiparskim djelom, čuvar mu je objasnio da treba doći u kasnim poslijepodnevnim satima, kad sunce na kratko pada na kip i svojim mekim svjetlom oživi Ilarijin mramorni osmjeh. Kao i da za tu informaciju očekuje odgovarajuću naknadu... “Zanijemio sam. Ironijo povijesti! Pa on prodaje Ilarijin smješak; ovaj moj seminarski san (o, dovoljno su mi ga zagorčali ispiti!), simbol sveminule ljepote, on je povezao sa suncem i trguje s njim. – Doći ću, doći, lukavi čuvaru, koji si progledao moju želju i zanos života. Točno u pet sati kad se sunce bude spustilo nisko nad Piazzom San Martino, doći ću da otvorimo vrata. Ono će ući u njen bijeli sumrak, u tvrdu koru mramora što je skriva i pokrenut će tajne izvore života. Nasmiješit će mi se. Fotografirat ću je u tom času, pa ću Ilarijin smješak ponijeti sa sobom... Sve smo se dogovorili. Neću otputovati. Ostat ću još jednu noć u Lucci. Da čitavo jedno popodne trebat će negdje utući.” (str. 227) 40 Književna Rijeka / ESEJ O različitim slojevima ove zahtjevne knjige, koja se može ljuštiti poput luka, ali ne izaziva suze, već poniranje u vlastite samoće, pjesnik i urednik Josip Pupačić, zapisao je na ovitku: “Predstavljajući se putopisima, ovi njegovi radovi možda i jesu putopisi, ali putopisi koji nisu samo to; putopisi da, ali prije putopisi po vremenu a onda tek po prostoru, ili točnije po prostoru, ali u jednom drugom vremenu. Gamulinovo vrijeme nije ovo vrijeme, iako je on čvrsto ukotvljen u njemu... Gamulinovi putopisi nisu, dakle, samo putopisi. U tim putopisima – esejima – novelama – zapisima – fragmentima – trzajima, otkrivamo pjesnika jedne neobične vizije i mislioca ne manje neobične imaginacije. Trebalo bi o Gamulinovoj knjizi napisati opsežnu studiju, i opet se ne bi u njoj moglo reći sve ono što ova knjiga predstavlja. Ilarijin smješak je teško piće, zgusnuto crno vino koje se može piti kap po kap, čašu po čašu. I zbog toga nam se katkad učini da pred sobom imamo niz varijacija na jednu te istu temu: poniranje u prostor i vrijeme da bi se poniralo u vlastitu unutrašnjost. Ponekad upravo iznenađuje i oduševljava ne toliko plastičnost, koliko pjesnička izražajnost Gamulinova stila.” Fragmenti knjige bili su tiskani od 1955. do 1968. u časopisima: Kolo i Telegram (Zagreb), Mogućnosti (Split), Dubrovnik (Dubrovnik), Riječka re vija i Dometi (Rijeka), Izraz (Sarajevo), te Savremenik (Beograd). Tiskanjem Gamulin je provjeravao njihovu literarnu dorađenost, a potom ih je povezao u znatno snažniju i kompleksniju cjelinu i stvorio remek-djelo koje će tek biti iščitavano. Da bismo shvatili ovu knjigu, moramo pričekati ono pravo svjetlo koje će je oživjeti i dati joj novo značenje. Prošla su više od četiri desetljeća od izlaska Ilarijinog smješka, a nekako mi se čini da su teška vrata crkve San Frediano u Lucci tek odškrinuta. “U Ravenni 1964. Pusta je Ravenna za ovih decembarskih dana, ulice očišćene od bure i od nedanvih kiša. Ničeg više nema. Potonulo i zaboravljeno carstvo, potonuli grad. Voda u S. Vitalu, voda u Teodorihovoj grobnici. Mozaici su sami usred zime, zaboravljeni. Nijemi su. Ništa ne govore. Hladan sjaj vremena što je prošlo. A u jednom njegovu trenu, tog prosinačkog jutra bila je nedjelja, ako se još dobro sjećam – i život je bio nestao s ulica. Kao što je i naš život nestao, u hladnoći. Nestaje, zapravo još uvijek nestaje, hlapi i isparuje se u nekom hladnom prostoru koji postoji bez svrhe i smisla. Prostor i smisao? Vrijeme? Je li to ono što smo vidjeli na kamenom licu Guidarella? Jeza u plećima... U posljednjoj dvorani jedna nepoznata slika, zagonetna i čudna: poezija puna dvostrukog smisla, ironije možda. Treba li se nasmiješiti? Je li to sve? Je li to sve što se još može doživjeti: ovaj laki titraj oko usana?” (str. 195) Igor Žic 41 Sva naša sjećanja samo su jedan rafinirani oblik prijevare, jedna igra naše podsvijesti koja tamom oblikuje zbunjujuću, pomalo Piranesijevsku stvarnost. Njegove Tamnice ostaju jedan od grafičkih vrhunaca, ali i vječito propitivanje arhitekture koja izvire iz nesvjesnog. Gamulinov Ilarijin smješak svojevrstna je oda G. B. Piranesiju – tamno, zamršeno, isprepleteno, sumnjičavo, bez jednostavnih oduševljenja. Metafizički svijet Gamulinovih putopisa pretvara se u lutanje kroz tamnice njegove duše i ona sunčana Italija toskanskih vinograda i renesansnih vila, postaje nešto strano i mučno. Odlažem knjigu i s jedva primjetnim osmjehom izlazim iz polumraka velike bibliteke, prepune sitnih čestica prašine koje lebde razotkrivene trakama svjetla koje dolaze negdje odozgo. Gamulin je ostao u sjeni, s jedva vidljivim obrisima sitne figure zavaljene u dubokom naslonjaču. Sugovornike treba birati, jer vrijeme je odviše dragocjeno da bi se trošilo samo na banalnosti. Naš duh traži i poneki ozbiljniji izazov – nejunačkom vremenu uprkos. ...I sada je tu i ulomak iz njegovog sjajnog neobjavljenog rukopisa Ivan Meštrović, kojeg je pisao od 1984. do 1988., potaknut velikom monografskom izložbom kipara u Klovićevim dvorima. Uvodno poglavlje tipična je rasprava sjajnog povjesničara umjetnosti i esejiste s duhom vremena, kako Meštrovićevog, tako i njegovog vlastitog. 42 Književna Rijeka / ESEJ Grgo Gamulin Ivan Meštrović (uvodno poglavlje iz neobjavljene monografije iz 1988. godine) U nekoj budućoj polikronijskoj povijesti kiparstva bit će zajamčeno visko, no bolje je možda reći: nemirom i krizom njegova vremena bit će označeno mjesto Ivana Meštrovića, kipara, dakle, koji je bio na vrhuncu dvaju stilskih izraza: simbolizma, a zatim simbolističkog ekspresionizma, a koji je zatim pretrpio s njima i njihovu sudbinu; privremenu, bez dvojbe. Vidjet ćemo u tijeku izlaganja u kojoj mjeri njegovo stvaranje nije bilo samo djelotvorno, nego i stilbildend, slogo-tvorno. Poslije ugasnuća spomenutih izraza on je, na rubu Evrope, unutar perifernog sindroma, nastavio svoju tešku bitku: u praznini – mimo ili čak protiv suvremenih smjerova, pa i samog duha vremena. Izbjegao je sudbinu kružnog kretanja u statičkom, zaustavljenom stilu: sudbinu Georgesa Minnea, na primjer, kao i onu arhajskog manirizma Antoinea Bourdellea, pa i literarnu (krajnje spiritualiziranu) bizarnost Adolfa Wildta. Sudario se i on sa zidom vremena, kao i Rodin sam, ogledao se i osvrtao natrag, prema gotici, a zatim (ili ponovno) po Sredozemlju i po njegovom istočnom starovjekovnom zaleđu. Kad su u svijetu potonula njegova prvotna semantička inspirativna polja, suvremena njegovoj povijesti i i njegovom duhu u toj povijesti: nacionalno izvorište legende i nadahnuća u prvom desetljeću, a zatim ono religiozno inspirativno polje u drugom desetljeću – on je tražio oko sebe, u svom sjećanju i u povijesti, neke još moguće mitove, simbole zapravo i uzdizao ih je do visokih metafora: Vestalku iz 1915., Daleke akorde iz 1917., Psihu iz 1927. Zamišljao je savršene oblike koji će uzdići ljepotu života: Sanjarenje iz 1927. kao poganski, gotovo očajni paroksizam čulnosti, Čekanje iz 1928. kao veliku metaforu nade i čežnje, pa mnoge molitve i krikove, introspekcije (Kon templaciju iz 1923.) i zazivanja. Perzefona iz 1946., je takva desperatna molitva nebu, kao što je Job iz tog poratnog trenutka molitva i krik bez odgovora. Promatramo tako Ivana Meštrovića u njegovom uznemirenom vremenu, pod praznim povijesnim nebom, kako mu vrijeme potapa misaona i osjećajna izvorišta i sve mitologije koje je tako kasno, u doba profano, pokušao prebaciti u vječne oblike i simbole. Moderno je doba, već s Medardom Rossom, a zatim s Brancusijem, Picassom i Matisseom, navodno učinilo, ali samo u uskoj oštrici razvoja stila, anakroničnim i Sredozemlje i njegovu ljepotu (to jest, pokušalo je to) kao i vječnost samu. Grgo Gamulin 43 Razvojem forme u kiparstvu Evrope uskoro je napušteno traženje esencije za volju egzistencije, a napuštena je i opsesija mimetičke strukture za volju do gađaja i doživljaja. Zatim su, već u drugom i trećem desetljeću, smijeh, prezir i poruga postale uskoro opsesije podivljalog vremena, a strah i strava (pored sporadičnog optimizma konstuktivista) zavladale su kiparstvom; najprije utvare Germaine Richier, pa mnogo kasnije, Chadwicka i Armitage i njima srodnih. Zaboravljamo, a i povijest stila (sinkronična) je to zaboravila, da je Meštrović djelovao prije toga: čak prije dadaizma i nadrealizma. Naravno, on je u trećem desetljeću pokušao in extremis, s velikim spomenicima Grguru Ninskom, pjesniku Marku Maruliću, biskupu preporoditelju J. J. Strossmayeru, spašavati uspomene svoga naroda, ali sada one s kulturnih planova postojanja, a ne s mitskih ili legendarnih. Bila je to specifična spasilačka funkcija, nesuvre mena recimo i navodno premalo opća, ali kad je kasnije poratno doba ponovno dovelo u sumnju tolike ljudske vrijednosti, Meštrović je u izbjeglištvu stvarao simbole očaja i milosti. Pokušao je i s jednim velikim Oplakivanjem (u počast Michelangelu) izraziti svoju nostalgiju za ljudskom veličinom. Job je te iste godine bio ponajprije krik prema nebesima, a ne samo patnja i strpljenje. Zaista, on je radio sukladno modernizmu, ali s izrazitim ekspresiomatičkim nabojem. Je li možda Perzefona nešto drugo? Za čime ona to vapi i diže svoje ruke? Za vjerom nekom i boštvom koje ju je napustilo. Ne treba zaboraviti: to je nemilo vrijeme užasa i jada i simbolsko je značenje toga lika očigledno. Kao Auguste Rodin svojedobno i Meštrović uzalud traži svoj hram ili svoju katedralu. Umjesto nje izradio je cio kozmos kipova i u tome je također njegovo značenje: u širokom horizontu pojava i problema, u velikom rasponu ljudskih stanja i dramatičnih životnih situacija. Taj raspon kao da obuhvaća čitav raspon ljudske povijesti. 1. Ne znam jesmo li s tih nekoliko riječi označili semantičko, dubinsko iz vorište i unutrašnju nužnost kiparskog djela Ivana Meštrovića. Njegove su razvojne parabole i obrati (usponi i zastoji) zacijelo mnogo složeniji i povijesno uvjetovani. I njegova umjetnička, čisto kiparska sudbina još je dramatičnija: našao se, u svom stvarnom povijesnom životu, često i odviše balkanskom, izvan likovne strukture (esencijalističke) i izvan događaja ili senzacije (egistencijalističke). Mogli bismo čak reći da je u očima teorijske kritike privremeno doživio kritiku skupa sa secesijom, pa općenito sa simbolizmom; a pogovoto s art-decoom i njegovom klasicističkom komponentom, ma koliko on bio stalno na njihovu vrhu. Ali prije nego što pokušamo ocrtati Meštrovićev kiparski (stilski i likovni) položaj i njegove dramatične, ali i tragične susrete s poviješću u 44 Književna Rijeka / ESEJ domovini i s poviješću umjetnosti u velikom svijetu (to jest: zidove pred kojima se našao), možda ne bi bilo nekorisno pogledati izbližeg sredinu u kojoj se u Evropi našao, pa i sudbinu na koju je naišao. Jer nije moguće zaboraviti: on je došao s evropske (tadašnje) periferije i ostao je znatnim dijelom svoga bića u njoj, unutar tog perifernog sindroma, da ga tako nazovemo. Zašto ga univerzalna povijest umjetnosti još nije dostojno prihvatila? Nema ga naime u zapadnim pregledima ni u sintezama. Ona ga nije prihvatila zato što još ni sama (do današnjeg dana) ne postoji kao stvarna povijest umjetnosti, kao ocijena i ilustracija vrijednosti u realnoj polikroniji razvitka. Postoji, eventualno, povijest stilova i sinkronični razvoj sitlova i izraza: die Entwicklung, rekli bi Nijemci. Postoje pregledi stanovitog broja slogotvornih umjetnika, onih, dakle, koji su u stanovitom trenutku zaista bili stil-bildent i to u sinkroniji koja obično obuhvaća jedan ili dva umjetnička centra (odnosno naroda), s ponekim postranim zahvatima (prema futurizmu u Italiji, ekspresionizmu u Njemačkoj, neoplasticizmu u Holandiji); inače se taj razvoj redovno odvija u veoma suženoj dijakroniji: impresionizam-simbolizam-fovizam-kubizam itd. Zaostajanje za pet ili deset godina ne oprašta se, kao ni udaljenost od nekoliko stotina kilometara. Nisu ove riječi samo neki plaidoyer pro domo, a najmanje za samog Ivana Meštrovića. One su obrana svih zaboravljenih i previđenih. Kako su teško iz svog perifernog položaja izašli talijanski machiaoli, a kasnije, na primjer, Mario Sironi? Ili veliki slikari Njemačke kao Karl Hofer, pa Korinth i Slevogt? Tko u svijetu nešto zna o hrvatskom kiparu Roberti Frangešu, značajnom umjetniku secesije ili o izuzetnom arhitektu novog neohistoricizma, Viktoru Kovačiću? Sa smješnom uskoćom i neobjektivnošću ovi digesti i sinteze, u kiparstvu osobito, pretvaraju vrijednosni kriterij u kronološki, zapravo u kronološko mjerilo i bit će tako sve dok sinkroničnu evoluciju stila ne zamijeni stvarna polikronija: povijest umjetnosti, drugim riječima, koja će ocjenjivati s vrijednosnim kriterijem, a ne kronološkim ili geografskim; s onim, dakle, što se događa između djela i širokih semantičkih polja iz kojih su pridošle stvaralačke zamisli i asocijacije; između znaka i značenja, da se izrazim ne baš preciznim semiološkim pojmovima; jer značenje očigledno nije dovoljno kao pojam da pokrije vrijednost koje sama egzistencija umjetničkog djela za nas ima.1 Govoreći metaforički o zidovima pred kojima se naš kipar našao, mislimo zapravo na povijsne ponore u koje je propadao. Vrijeme mu je nekoliko puta pobjeglo (kao često u nas, a i svima drugima, uostalom), ali u svojim počecima on je sinkroničan razvojnom vrhu; jer ono što je Medardo Rosso svojedobno anticipirao, on je dostigao već 1904/05. i to preko samog Rodina, u Beču; pri čemu možemo utvrditi da Medardo Rosso, veliki kipar ortodosnog impresionizma s kraja prošlog stoljeća, tada više nije mogao biti genetički poticajan: simbolistička napetost Augusta Rodina već je bila prerasla odnos Grgo Gamulin 45 tijelo-prostor, značajan za impresiju i svjetlo kao tada bitni konstitutivni medij kiparskog djela. Meštrović se još u Beču, a pogotovo poslije Beča (dakle poslije snažne rodinovske tangente i ujedno izrazite sitlizacije secesije) već nalazi unutar neoklasične opsesije: Hildebrandova knjiga Problem forme iz 1893. samo je problematizirala (ili kodificirala) velik utjecaj ovog kipara u Srednjoj Evropi, kao antiteze Rodin-Rosso-Matisse. Dovoljno je prisjetiti se Meštrovićeva neoklasičnog Banovića Strahinje iz 1908. U Parizu je te godine naš kipar upravo u tome znaku, ali i u morfološkom kontinuitetu secesije i njene stilizacije upravo s Milošom Obilićem (iz 1908., dakle prije Bourdelleovea realističnog Strijelca Herakla) i sa čudesnim i iznenađujućim Sjećanjem koje kao da, kao nova klasika, već napušta dekorativizam secesije – a upravo to su sinteze i vrhunci ovog razdoblja. Kiparu koji je u tome trenutku (1908./09.) bio u stanju zamisliti djelo kao što je Moja mati, nije zaista više bio potreban nikakav utjecaj kipara koji su mu stilski bili sinkronični; jer Brancusi je tek nastajao, a nije se za nj ni znalo, pa ipak može se stajališta neke apstraktne (ili idealne) Etwicklungsgeschichte, reći: u tom trenutku vrijeme mu je prvi put pobjeglo. Kad se u njegovu duhu, još prije rata, ugasilo legendarno izvorište nacionalne inspiracije (ono iz djetinjstva, provedenog s pjesmama Andrije Kačića Miošića), a javilo se ono religiozno (Oplakivanje iz 1914., Evangelist Luka iz 1915.), bio je to ekspresinizam secesionističkog porijekla – a ne možemo reći da nije suvremen. Da, to je, možda, simbioza s gotikom, ali, čudno, morfološki sretna i čak bizarna i duboko stimulativna. Obzirom na stanje u evropskom kiparstvu, ona je i slogotvorna: visoki stilski dometi stroge i gotovo sitlizirane Vestalke (iz 1915.) i onog amblematskog djela srednjo-evropskog simbolizma, koje predstavljaju Daleki zvuci (iz 1917.), pokazuju nam koliko je jednostrana, pa i uska vizija razvoja u pregledima Rietchiea, Reada, Schumachera ili Barillija. Ta Picassova kubistička Glava žene datira se tek sa 1909.-10. godinom – a uostalom, nije teško pogledati datacije i onih malih Matisseovih skulptura iz prvih desetljeća. Pa ipak, krajem Prvog sjetskog rata, Meštrović je, posve razumljivo, još uvijek u svojoj ekspresionističkoj paraboli. Ova je i njegovom duhu i povijesti njegova naradoda suvremena. Račićev mauzolej u Cavtatu je samo kriza, ali i evropski ponor koji ga ipak nije progutao i tu je on stilski u svom vremenu. Posve je druga linija ona Duchamp-Villona i Archipenka, pa i velikog usamljenika u Italiji, Artura Martinija; ali i ona Epsteina u Engleskoj ili Gaudier-Brzesku. Ovaj način ocjene i paralelnog prosuđivanja pretpostavlja, dakako, uobičajeno sinkronično razmatranej razvoja i neku veoma suženu dijakroniju; ali čak ako i pretpostavimo da postoji jedno jedino vrijeme i da je Meštrovićemo (i naše) vrijeme isto kao i ono pariško, ili londonsko, ili kao vrijeme Bauchausa, vidjet ćemo kako on raste u sebi samome, pa i u tome, recimo, tuđem vremenu. 46 Književna Rijeka / ESEJ Gledat ćemo tako u trećem desetljeću veliku kiparevu borbu s prazninom, s njegovim granicama, s mogućnostima (i nemogućnostima). Jer nakon što je već u drugom desetljeću sa svojim kasnim secesionizmom na viskoj razini anticipirao art-deco, on se svrće oko sebe i iza sebe; već smo spomenuli vrhunce, koji nisu re-kreairane ne-prirodne strukture (ili konstrukcije) niti su emotivne i misaone reakcije na suvremenu egzistenciju kao u dadaista i nadrealista; ali su zato djela rijetkog i opsesivnog kontinuiteta. To je velika prošlost koja se nastavila. Više nema, srećom, retoričkog barbarogenija na konju, jer Indijanci iz 1927. su sabita snaga koja eksplodira, ali s visko simbolskim ethosom: i dok smo spremni s poštovanjem govoriti o ostentativnom arhaizmu Antoinea Bourdella, ovdje smo zatečeni vitalnošću imaginacije koja traži velike uspomene, daleke, ali uvijek duboko ljudske i nastavlja dugo sjećanje. Možemo li zamisliti neku novu razvojnu parabolu Augustea Rodina u trećem desetljeću: i možemo li Meštrovića usporediti s Georges Minneom, zaostalim u to doba, ili možda s Leonardom Bistolfijem do njegove smrti 1933., ili s Adolfom Wildtom? Unatoč tom i takvom polikronijskom uspoređivanju govori se: Meštrović je u trećem desetljeću vrijeme pobjeglo; naspram, recimo, Freundlichu, Barlachu, pa možda i Lembrucku; o pariskoj akceleraciji da i ne govorimo. Ali što je s Despiauom, Hallerom, De Fiorijem, Lörcherom ili s Georgom Kolbeom? Što je sa stilskim i semantičkim zastojem samog Aristida Maillola? Netko je već rekao: Sculpture facit saltus – i zaista: u ovom prelaznom razdoblju simbolizma sudbina kiparstva bila je, baš uslijed ezoterične, metafizičke dimenzije ovoga stila (ovoga pogleda na život i svijet), veoma teška i dvosmislena: ova umjetnost volumena i fisisa, sva od grube i teške materije, trebala je sada obratiti se spiritualizaciji, ezoteriji nekoj i snoviđenju – kao slikarstvo valjda, kao stihovi simbolističkih pjesnika. Naravno, rješenje je postojalo i dogodilo se kod Rodina (na Građanima Calaisa već, pa na Vratima pakla, od 1880. dalje): ali preko jasne simbolizacije i metafora. A tu je baš Ivan Meštrović bio u svom elementu. Mi, naravno, dobro znamo da je upravo Rodin, također vrlo rano, razvio i morfologiju prikladnu simbolizmu, paradigmatički baš na Vratima pakla; samo, ni u slučaju našega kipara, ni u kiparstvu uopće, nije se više takvim mekim, svedenim preljevima moglo nešto veliko učiniti. Posve je razumljivo da je Meštrović kroz tu morfološku maniru (ili tehniku) vrlo brzo prošao (od 1903. do 1906. otprilike) i – vratio se čvrstim strukturama i velikim kiparskim metaforama. S Balkana, često dubokog i povijesnog, on je svoje vrijeme uvijek nanovo dostizao. Zapravo već s impresionizmom kiparstvo se našlo u poteškoćama. Pošto je sretna intuicija Medarda Rossa (u Parizu od 1889.) tako temeljito i radikalno riješila problem površine i svjetla i rastvorila oblik povezavši ga s prostorom, samo je Auguste Rodin bio u stanju taj postupak kongenijalno primijeniti na velike i monumentalne forme: na Balsacu iz 1893./97., ali s aposve drugačijim Grgo Gamulin 47 nabojem prkosa i veličine. Inače, način impresionizma bio je kratka vijeka i nejakog daha: sa stanovitim rezultatima u Italiji kod Trubetzkoja i Bazzara, te, naravno, kasnog Medarda Rossa; u nas, s jednim ranim djelom Roberta Frangeša, zatim u djelu Branka Deškovića, dok je u počecima Ivana Meštrovića veoma očigledan na bisti Luke Botića, 1904./05. Ali vrijedi sagledati do posljednjeg značenja položaj samog Augusta Rodina, koji gotovo sam po sebi utjelovljuje sudbinu evropskog kiparstva na prijelazu stoljeća. U dodiru i u sudaru s prošlošću (a to nisu ni Rude i Carpeaux!) on stoji na samom početku modernog kiparstva. U svojim vlastitim počecima on je već iznad impresionizma (Brončano doba, 1876. i Građani Calaisa, 1884/86.); s Balsacom iz 1893. već ga je iznutra, u sebi samom, posve nadišao. A zatim? Začuđuje nas Rodinom zastoj u oba prva desetljeća našeg vijeka. Unatoč tome, od njegovog debla grana se velika krošnja s nekoliko grana: s jedne strane Antoine Bourdelle, s druge Georges Minne, s treće naš Meštrović, sa četvrte Matisse i ostali. Vjerojatno je tome uzrok što je i sam Rodin (kako to Enrico Crispolti naglašava u jednom sintetičkom osvrtu, bio u proturječnom dijalogu s tradicijom, kao i sa suvremenošću (s Medardom Rossom). Zatim Crispolti naglašava: “Rodin se nalazi na križanju impresionističke problematike sa simbolističkom, ali ništa manje on navješta i ekspresionizam; ipak, on se ne iscrpljuje ni u jednoj posebnoj poziciji; što se baš događa ostalim pretečama modernog kiparstva.” – Ali teško će biti prihvatiti daljnju opasku ovog pisca kad veli da je, baš nasuprot lombardijskoj slikovitosti, upravo iz jednog Rodinovog rebra proizašao plastični monumentalizam Evrope “...od kojeg je najpoznatiji predstavnik možda bio jugoslaven Meštrović, ali koji je bio i temeljna karakteristika Bourdellova.”2 Međutim, taj monumentalizam, mnogo prije Franza Metznera, ima, vidjeli smo, svoje korijene u kiparstvu i u teoriji Adolfa Hildebranda. A odavno je i svjetska kritika utvrdila da upravo ti korjeni nisu bili osobito sretni, ako i jesu bili neobično plodni u jednom kratkom razdoblju Meštrovićeva djela: od oko 1906. do otprilike 1912/13.; kad je, poslije rimske izložbe iz 1911., došlo do značajnog i naglog obrata. Ali Rodinovo rebro, čak i više njih, vidljivo je u Meštrovića nekoliko godina prije njegova kosovskog gigantizma i to baš u bečkom razdoblju izrazito secesionističkog izraza između 1903/04. i 1906. otprilike.3 Stižemo tako do određenja ili barem do sagledanja simbolizma u evropskom kiparstvu. Ovo očito nije posve adekvatno slikarstvu, već i zbog svog različitog medija, te tehničkih i morfoloških uvjeta; ali su neki bitni semantički planovi jednaki ili bliski. Riječ je o velikom pokretu, o gotovo univerzalnom Weltanschauungu i o novom osjećanju svijeta koje je osamdesetih godina izbilo iz dubine evropskog kulturngog bića, iz tradicije romantizma i još nekih živih nostalgija i koje 48 Književna Rijeka / ESEJ je označilo posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća, a često, u mnogim središtima, prešlo i u ovo naše, sve do početka prvog svjetskog rata. U početku bijaše poezija možemo reći da duhovno podneblje simbolizma, koje je, razumljivo i počelo s pjesničkom riječi. Werner Haftmann spominje čak Gérard de Nervala i njegov supernaturalisme; ali očita je velika bila uloga Baudelaireova, a na vrhuncu je simbolizam u poeziji Mallarméa, dakle mnogo prije Moréasova manifesta iz 1886. i Huysmansova A rebours iz 1884., a u svojoj crnoj varijanti, s dubokim korjenima u literaturi Edgar Allan Poea, ali i u Swedenborgu obzirom na bijelu varijantu (R. Barilli). A godina Moréasova Manifesta je ujedno godina prvog Gauguinova boravka u PontAvenu. Samo geneza i tokovi tog spiritualnog pokreta već su relativno dobro istraženi, pa je za ovu našu priliku jedva potrebno nešto od toga napominjati; možda tek ukoliko nas dodiri s kiparstvom i razlike, upućuju na njegovo bolje određivanje.4 Bitno je žarište, naravno, utvrđeno u opusu Augusta Rodina već osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali treba shvatiti da su impresionističke redukcije kod Rossa, Bistolfija, Minnea itd. i same prelazile u morfologiju prikladnu simbolizmu i, konkretno, secesiji (ili Art-nouveauu). Upravo u Medarda Rossa ovi su prelazi očigledni, te se ispunjaju i osjećajnim nabojem novog odnosa (Djevojčica, Zlatno doba, 1886.; Bolesno dijete, 1898.).5 Ali za nas, za genezu Ivana Meštrovića, važna je u morfološkom smislu (ali prije svega usporedbe radi) ona razvojna grana koja od Rodina odlazi do Beča, najprije preko Belgijanca Georgesa Minnea (1866.-1941.) i to već s izložbom secesije 1900., čak i prije Rodina samog; a pogotovo prije dolaska Franza Metznera 1903. godine. S tim belgijskim kiparom izrazite ideističke sklonosti nalazimo se u onoj razvoj liniji koja je bez dvojbe djelovala na bečku secesiju, a prije toga i na Franza Metznera; svakako ne u monumentalističkom smjeru. Nostalgična osjećajnost ovog Rodinova sljedbenika razvila se još na Akademiji u Bruxellesu (1895.-1899.) i to ponajviše u dodiru s Mauriceom Maeterlinckom, Emileom Verhaerenom i ostalim belgijskim pjesnicima. Otuda i povlačenje u Laethem Saint-Martin, blizu Genta, gdje se oko njega tzv. prva laethemska grupa i gdje se manifestirala Minneova osjećajna sklonost prema gotici. Fontana s pet dječaka iz 1898. paradigmatična je za ovo već tada, u neku ruku, postrodenosvsko kiparstvo: široke, svedene sfere, produljena krhka artikulacija... Kritika je zarana utvrdila da je Minnea, baš u tom svođenju i u finoći obrisa, anticipiralo – što je prihvatio i Renato Barilli, ali i raniji istraživači simbolizma – populističko kiparstvo Constantina Meuniera (kao kipar od oko 1885.); čija socijalna tematika i sama u sebi nosi simbolističku transcedenciju opisa i motiva. Ali značenje Georgesa Minnea za kiparsku kulturu Srednje Evrope, do Berlina i Beča baš na prijelazu stoljeća, za Jugendstil i za secesiju, veliko je i – pored izravnog Rodinovog utjecaja – u znatnoj mjeri određujuće. Za Franza Metznera prije svega.6 Grgo Gamulin 49 Ostaje za nas (upravo za kretanja koja su i stilski i vremenski sinkrona Ivanu Meštroviću) otvoren problem nastavka: do kada, do koje vremenske granice, je prisutnost simbolista plodna i kreativna? Treba li smetnusti s uma produženu funkciju nabijevaca, osobito Gauguina samog? U čemu je značenje generacije koju nazivamo postrodinovskom: Maiollea, Bourdellea, Despiana, pa naravno i Ivana Meštrovića i to zacijelo ne kao posljednjeg u tom nizu – nego upravo na čelu tog niza. Gotovo svi kritičari ili povjesničari razvoja zanemarili su – već i po svojoj metodi opsjednutoj fenomenom stila – taj problem i samu pojavu nastavka. Za razvoj u Italiji treba istaći De Michelijevu knjigu o talijanskom kiparstvu Novecenta, s točnijom revalorizacijom usamljenika (Wildta i osobito Martinija). Tako i u tekstovima Renata Barillija možemo naći visoku ocjenu tog fenomena i upravo ovih umjetnika, blistavo neaktualnih – kaže ovaj pisac. Govoreći tako o jednom velikom sliakru, o Odilonu Redonu, koji je produžio svoju umjetnost u praznini sve do smrti 1916., zaustaviti svoje unutrašnje vrijeme u nekoj vrsti vječne sadašnjosti, Barilli ipak nije nastavio tu misao, pristajući na koncesiju sinkroničnoj Entwicklungsgeschichte: “Ali situacija likovnih umjetnika i kulture ne zaustavljaju se na isti način: naprotiv, ovo prosljeđuje dalje, s obratima i promjenama. Godine 1906. rađa se kubizam, i u tom trenutku Rodinova umjetnost i, općenito, čitavog simbolizma je apsolutno izvan, osuđena odsad na neaktualnost. Simbolizam zaista nije bio u stanju prijeći granicu stoljeća baš zbog činjenice, koju smo široko ocrtali, što ovaj pokret nije htio, točnije, nije mogao raskinuti s naturalizmom, sa čitavim teretom podataka, senzacija i senzualnih elemenata: pokušao ih je sublimirati, stilizirati ih, istisnuti iz njih sve moguće rezerve: ali, očito je, takav postupak sam po sebi uključuje nužnost da se ne odijeli od onoga što se hoće idealizirati.”7 Nekoliko temeljnih previda sadržano je u tim riječima. Pisac ne primjećuje da je time i svakog aktualnog umjentika (recimo, avangardistu) osudio na samo jedan trenutak vremena, a svaki novi stil na neku drugu vrstu vječne sadašnjosti, a u biti na brzu neaktualnost; osim toga, nije točno da svim umjetnici zastaju u svom razvoju, naprotiv, upravo njihov nastavak, križanja i novi utjecaju stvaraju ono mnoštvo hibridnih stanja i manirističkih situacija, koje i tvore bogatstvo i nepreglednu raskoš svakog trenutačnog povijesnog obzorja. U staroj umjetnosti tu bismo teoriju nazvali pseudomorfozom, ali i u suvremenoj, odnosno modernoj umjetnosti ne samo pojedinci, nego i čitavi pokreti traju i mijenjaju se – uzmimo samo pokret nabijevaca, ili kubizam, ili kao pojedince, Matissea, Picassoa, Brancusija, Hansa Arpa, Henry Moorea itd, itd. Ako su Odilon Redon, pa i sam Rodin, ili Bourdelle, ili Maillol, zaista zastali u ovom stilskom razvoju, u kojoj se to njihovoj dobi dogodilo? I jesu li ta njihova zaostala, kasna djela sama u sebi manje vrijedna? Čitava naša kulturna povijest u biti je sinkretistička – to je ono što se če sto previđa, premda se baš u takvoj povijesti postoji i sudjeluje: morfološke 50 Književna Rijeka / ESEJ se evaluacije izmjenjuju, pa i prožimaju sa pseudomorfozama, nove senzacije ulaze u već stvorene i naslijeđene oblike, ili norme, ili kulture; tako je i Ivan Meštrović od impresionizma prelazio simbolizmu, ekspresionizmu, art-decou, neoklasicizmu trećeg desetljeća itd., sve do stvarnog egzodusa u petom ili možda tek u šestom desetljeću. On je izbjegao svoju vječnu sadašnjost, onaj unutrašnji prezent; odnosno, uspjelo mu je to do kasnog doba; i u tome je također njegovo značenje, čak i poslije prvih proboja. Koja je naša obaveza prema njemu? Oslobditi ga svega rutinskog, koje je pasivan dug vremenu i slijepih ulica, koje su također bile, dugovi često nezaobilazni, a to znači u njegovom slučaju isključiti iz kritičkog izbora ili barem potisnuti u njegovom katalogu djela retorička i anegdotska, kakva je naša povijest imperativno tražila, idealna u nekom opisnom i ideologiziranom smislu. Pa ipak, Renato Barilli kao da i sam uviđa neodrživost i proturječnost već navedenih zaključaka i spreman je učiniti koncesiju nekolicini velikih, ali ponovno pravi grešku određujući kronološku granicu: “Dakle, poslije sudbonosne godine 1900. simbolizam je idealno umro, ne može više privući pristaša, a u svakom slučaju, ako netko pristane ući u njegovu školu, polazi s nepovoljnih i zakašnjelih pozicija. Ali to dakako ne vrijedi za one kojih se formiranje odvijalo između 1880. i 1890. godine. Za njih je bilo posve razumljivo da nastave isto shvaćanje, makar i u klimi koja više nije bila povoljna. Nije samo Odilon Redon nastavio radom na slikarstvu blistavo izoliranom. Vidjet ćemo uskoro slučajeve u ovom pogledu veoma slične: Ensora, Vuillarda, Bonnarda, Muncha. Uostalom, baš zbog svoje krajnje pokretljivosti umjetničko zbivanje teško dopušta da neko razdoblje zauvijek utone u neaktivnost, ili neka poetika koja je bila intenzivno proživljena.”8 Te bi riječi trebalo nadopuniti veoma jednostavnom i jasnom mišlju sa samog početka ovih redaka: nisu sva vremena ista u svim središtima i u svim kulturnim sferama. Vrijeme je drugačije u Berlinu, u Münchenu ili u Beču. Kako se može smetnuti s uma da je bečka secesija osnovana tek 1897.? A zatim, nije li i pariška Revue Blanche, žarište simbolista, osnovana tek 1891.) Vrijedi to razlikovanje vremena pogovoto oko 1900, kada vizualne komunikacije nisu bile tako brze i tako intenzivne; no jesmo li sigurni da je ovo naše današnje ujednačavanje vremena i životnog ritma uistinu pozitivno? Ivan Meštrović započeo je sa svojih sedamnaest godina u Beču svoju munjevitu formaciju 1900. godine, prerastao je brzo bečku secesiju i nastavio svoju evoluciju. Dugo je, sve do trećeg desetljeća, zadržao odjeke stila i podneblja u kojem je izrastao. Je li to već samim tim nešto negativno? Kulturno-historijsko vrijeme nije, naglasili smo već, fizičko, astronomsko vrijeme, pa ni povijesno u smislu nekog jednosmjernog progresivnog razvoja (ili kretanja) povijesti. Srećom, možemo reći, kad bi se povijest kretala u tome smislu i u tome smjeru, bio bi to smjer ujednačavanja i izjednačavanja, s hipotetičkim jedinstvom stila i izraza na kraju krajeva. Bio bi to i kraj umjet- Grgo Gamulin 51 ničkog odnosa, smrt umjetnosti, kako to obično vulgarno govorimo. Ne znamo i ne možemo dokučiti kako će to u budućnosti biti, ali koliko danas znamo, povijest se ne sastoji samo od nekog općeg odnosa intelektivnog, koji bi pretpostavljao neki smjer (i smisao) i rukovodio razvojem prema nekom cilju. U povijesti srećom, ponavljamo, imamo i razabiremo i umjetnički odnos, uvijek poseban i singularan, u individualnom smislu kreativan i upravo on stvara neiscrpivu raznolikost našeg umjetnog svijeta i to je kulturna povijest i kulturno povijesno vrijeme o kojemu govorimo. Polikronijska struktura naše civilizacije upravo je dokaz njene stvarne povijesnosti i, uz to, našeg povijesnog osjećanja svijeta.9 A takvo stvarno povijesno osjećanje i doživljavanje našeg svijeta tek nam i omogućuje stvarno (danas ljudski moguće) doživljavanje kulturnih vrijednosti bez obzira na njihovo povijesno vrijeme nastanka; našu polivalentnost, drugim riječima, zahvaljujemo strukturi same povijesti, a prije svega kulturne povijesti. Njeno raznoliko obzorje sačinjeno je od mnoštva pravaca, od nebrojenih stvaralačkih parabala, njihovog susretanja, križanja i razvoja u pseudomorfozi i sinkretičkog spajanja preko utjecaja i rekreiranja. Povijest kiparstva i slikarstva u vremenu simbolizma (kao uvijek, uostalom) nije moguće shvatiti ni ocijeniti izvan konkretno-povijesnog, odnosno kulturno-historijskog kriterija. Bilješke: 1. Ivana Meštrovića nema u pregledu Herberta Reada (A Concise History of Modern Sculpture, 1964), ni kod A. M. Schumachera (Die Etnwicklung der moderner Skulptur, 1973). Nema ga u djelu A. C. Ritchie (Sculpture of the Twentieth Century, New York, 1953), ni u C. Giedion-Welcker (Contemporary Sculpture, New York, 1960). Ni pisac, koji je posebnu pažnju pridavao simbolizmu i Art Nouveau, Renato Barilli (La scultura del Novecento, I-II, Milano, 1968), nije ga uvrstio u svoj pregled, premda je upravo Meštrović bio daleko najdarovitiji i najplodniji kipar Beča u prvom desetljeću XX. stoljeća. To je balkanska, naša sudbina i sudbina Ivana Meštrovića. Ipak, Enrico Crispolti u kratkom pregledu u izdanju Fabri (L’arte moderna – Naturalismo e realismo, 1967) spominje Meštrovića na nekoliko mjesta, ali s tek nekoliko redaka (str. 146) i s posve pogrešnom genealogijom i ocjenom, bez poznavanja opusa. On reproducira samo jednu malu skicu ženskog lika (str. 159), pa i to, zacijelo, zato što se radi o posve skicoznoj deformaciji. Ali na to pitanje poznavanja i ocjene trebat će se još navratiti. U tom cilju i pišemo ovu knjigu, selektivnu i problematsku. 2. E. Rispolti, La vicenda della scultura de Rodin al purismo, u Arte Moderna – naturalismo e realismo, ed. Fabri, 1967, str. 126, 130, 138. 3. M. Pötzl-Malikova, Franz Metzner und die Wiener Secession, Alte und mo derne Kunst, n. 148/149, Beč, 1976. – M. Poch Kalous, Wiener Plastik in 19. 52 Književna Rijeka / ESEJ Jahhundert (Geschichte der Stadt Wien, Neue Reihe, Bd. VII/1, str. 236). – M. Pötzl-Malikova, Franz Metzner, Leben und Werk, katalog retrospektivne izložbe, München, 1977; ali i cijeli katalog J. A. Schomll gen. Eisenwert, Franz Metzner ein Bildhauer der Jahrhandertwende in Berlin-Wien-Prag-Leipzig, München, 1977. – Za opću situaciju u Srednjoj Evropi vidi R. Haman – J. Hermand, Epochen deutscher Kultur von 1870. bis zur Gegenwart, München, 1959-1969, Bd. 4 (Still-Kunst um 1900). 4. Nije potrebno uzeti ovom prilikom u obzir Hofstätterovu tezu o postojanju simbolističkih momenata u tijeku čitavog 19. stoljeća – što je u biti točno. Osvrćemo se ovdje na povijesno određeni smjer, ili školu simbolizma posljednjih desetljeća toga stoljeća, upozoravajući na izvanredne tematske i semantične analize ovog pisca u njegovoj knjizi (1965.), osobito u dijelu Der Welt des Sym bolismus. – U slikarstvu došlo je sada, krajem stoljeća, do paroksizma sve ono što je bilo izvještačeno i sklono funabulizmu i sentimentalnom prenemaganju. Ono što je u literaturi i poeziji već bilo na granici kačiperstva, u slikarstvu se brzo očitovalo kao tuđe u njegovoj biti i njegovim medijima. Duhovno podneblje Oscara Wildea i Jules Laforguea (Legendarne pouke su iz 1885.) i Mauricea Maeterlincka (Tople lijehe, 1889.) postizalo je na slikama naivno ilustriranje mističnih i ezoteričnih motiva: kod Edmonda Ernan-Jeana, Jean Desvallieresa i dr., tako da su veliki slikari simbolizma (Puvis de Chavannes, Gustav Moreau, Odilon Redon i dr.) dugo vremena trpjeli od tog diskreditiranja čitavog ovog spiritualnog podneblja. Vrhunac tog prenavljanja, ali kulturološki bez dvojbe značajan, pokret je Sar Peladana i izložbe Ruža + križ, koje su se održavale od 1892. do 1897. godine. Još uvijek nije u znanstvenoj kritici lako razabrati u tom širokom kontekstu ono što je iskreno i nadahnuto i različito od snobizma i mnogih krivotvoritelja. Ipak, stvarne i velike su se vrijednosti pozitivno iščahurile: nabijevci, prije svih drugih, ali kraj stoljeća ipak je u Francuskoj i u Belgiji (kao i u Münchenu) već u znaku pročišćavanja. Zapravo s postupnim utjecajem Cézannea i s nastupom Picassa (njegova Plava vaza ipak je još u znaku spiritualizma), a pogotovo s oblikovanjem fovističkih smjerova dolazi tek do diferencijacije koja će u srednjoj Evropi, kao i u Italiji, ponešto kasniti. Što se kiparstva u samom Parizu tiče, ne treba smetnuti s uma: sam Auguste Rodin radi na Vratima pakla do 1917., a Katedrala je rađena 1906. godine. Može li baš za kiparstvo i za situaciju Meštrovićeva mladenačkog proboja biti išta indikativnije od činjenice da je Brancusijev Dječak nastao 1907. godine? (Vidi R. Barilli: Il simbolismo, Ed. Fabri, Milano, 1967. – E. Crispolti, La vi cenda della scultura da Rodin al purismo, sp. Dj. 1967). Za simbolizam uopće vidi sintetične obrade: S. T. Madsen, Sources of Art Nouveau, Oslo, 1956; H. H. Hofstätter Entwicklung der Europäaischen Jugendstilmalerei, Köln, 1963.; isti: Symbolismus und die Kunst der Jahrhunderwelde, 1965 (1975); T. Cremona, Il tempo del l’Art nouveau, Firenze, 1964; P. Mola, Adolfo Wildt, F. M. Z., br. 13, Milano, 1983, str. 83. – M. de Micheli, La scultura del Novecento, Torino, Grgo Gamulin 53 1981, posebno poglavlje La fortuna del Liberty, str. 10; ostala literatura kod R. Barilli, sp. Dj. 1967.– Od sintetičnih radova sa značajnim osvrtom na pojavu i odjeke simbolizma vidjeti W. Haftmann, Malerie in 20. Jahhundert, München, 1954: prije svega poglavlja: Der Symbolismus, Der Schatten Gauguins, Das Resumee de Symbolismus, Der Jugendstil (od str. 48-97). Opširniju literaturu o Ivanu Meštroviću u knjizi D. Kečkemet, Ivan Meštrović, Beograd, 1983., B. Gagro, Ivan Meštrović, Zagreb, 1987. 5. Proces razvoja gornjotalijanskog impresionizma (iz milanskog scapigliature oko Giuseppe Grandija) ima zacijelo svjetsko značenje, ne samo zato što je iz njega oko 1882./83. proizašao Medardo Rosso (prvi put u Parizu 1884.), nego i određeno simbolističko kretanje, ili barem impresionisitčko, kao ono Paola Trubetzkoya (1866.-1938.), kozmopolitske pojave tog vremena, kao što su to i Česi Bohumil Kafka (1878.-1942.), a pogotovo František Bilek (1872.-1966.), tipični kipar mistične vizionarnosti. – O kiparstvu i formaciji Franza Metznera između Berlina i Beča trebat će posebno nešto reći baš u vezi s Meštrovićem. U Italiji, međutim, sjetnu i rafiniranu varijantu simbolizma predstavlja Leonardo Bistolfi (1859.-1933.), izdanak scapigliature i pitoresknosti sa Spomenikom Segantiniju iz 1906., dok je Spomenik Carducciju u Bologni još kasniji. Izvan tog vitalizma, uvijek senzualnog i slikovitog, razvilo se kiparstvo Adolfa Wildta, metafizičko u izvjesnom smislu – reći će Renato Barilli, pa ipak vezano s ambijentom simbolizma po svom duhovnom naboju, ako već ne morfološkom. To je posebna grčevita i rafinirana spiritualizacija, antinaturalisitčka, koja produžuje svoj način do trećeg desetljeća, ali nije zacijelo slučajno što je, nasuprot Wildtu, upravo Arturo Martini od moderne kritike uzdignut iz užeg ambijenta do svjetske razine: to je umjetnost zaista duboka, sa sudbonosnim osjećanjem čovjeka i njegove prošlosti i prava komparativna pozadina za našeg Meštrovića i mnoge umjentike ovog doba (R. Barilli, sp. Dj. 1967., str. 253 i dalje; E. Crispolti, sp. Dj., 1967. 6. R. Barilli, 1975., str. 30, 31, 47 i dalje – E. Crispolti, 1967, str 138 i dalje (Za ovaj trenutak Georgesa Minnea ovaj pisac na str. 138 naglašava: “Ovo je najviši momenat Minneova kiparstva, koji pri kraju prvog desetljeća novog stoljeća osjeća, naprotiv, utjecaj većeg ugleda snažnog Meunierova naturalizma. Tako da je njegov potonji razvoj mnogo nesigurniji. Međutim, po svojoj asketskoj napetosti najbolji Minne ostaje uzorom za neke vidove ekspresionističkog kiparstva (iznad svega za Lembrucka).” 7. R, Barilli, 1975., str. 26 8. R. Barilli, 1975., str. 27 9. Na ovom mjestu razmatranja dodirujemo ontološki problem umjetnosti i određenja umjetničkog čina, no vjerujem da ovom prilikom nije potrebno u to ulaziti. Za naš problem kulturno-historijske aksiologije stvar se na kraju svodi na opće mjesto razlikovanja kognitivnog od kreativnog odnosa (ili znanstvenog od umjetničkog). Ako je posljednji fizički (ili kemijski itd.) zakon zaista mje- 54 Književna Rijeka / ESEJ rodavan i determinantan za naše ponašanje i vrednovanje u toj oblasti, takvog zakona u umjetnosti nema. U njoj je odnos nov i individualan, u tome je čak određenje umjetnosti. Današnji, suvremen izraz, ili stil, ili smjer, nije nikakav zakon, nego nešto posve drugo; kulturno-historijska aproksimacija neke vr ste, ili čak dominanta unutar stvaralačkog obzorja varijabilija, koje i tvore bogatstvo egzistencije. Umjetnost, drugim riječima, ne istražuje bit, esenciju fenomena, nego stvara nove: sudjeluje u egzistenciji i uvodi nas u nju. Sanja Nikčević 55 Sanja Nikčević Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća ili Buka u hrvatskom kulturnom prostoru I Krležoduli i Krležoklasti u ratu, a Krležofile nitko ne voli Nova faza u odnosu hrvatske javnosti prema Krleži ili Krležoduli i Krležoklasti Krležoklasti Krležoklasti ili Krleža nije pisac, ali je naša najveća katastrofa! Krležoklasti u pravu ili politike ima, a likovi čudno govore Krležoklasti u pravu ili Krleža je pomeo hrvatsku književnost Malo nam je dobrih u prošlosti ili sve su to klerikalisti Ni sadašnjost nije bolja ili sjena koja sve guši Krležoklasti u krivu ili Krleža je veliki pisac Krležoduli Krležoduli ili Krleža je najveći pisac na svijetu i šire Prvi grijeh krležodula: danak Krležinom “visokom ukusu” ili nastavak čistke Zanijekani stari pisci ili tko će biti crv koji ruje po gnjilom mesu? Zanijekani suvremeni pisci ili tko će proći kroz Krležino sito? Drugi grijeh krležodula: krivica za cijeli narod ili vi ste ga zabranili! Mit o zabrani Krleže ili ima tu i časti i počasti... Snaga nametnute teze ili uzalud vam vlastite oči Bitka u javnosti ili dvije političke opcije Krležoduli i dalje na vlasti ili i mediji i politika i novci Krležoklasti ili od ilegale do ekscesa koji muti vodu Borba je ozbiljna ili Krležoduli žele ostati na vlasti, krležoklasti bi promjenu Dvije suprotstavljene političke opcije ili krležudili kao lijevi a krležoklasti kao desni Krleža kao izgovor za propitivanje drugih ili a kako ti stojiš s Jugoslavijom? Krležofili nikog ne zanimaju ili nema letenja izvan jata! Zaključak kao vapaj za budućnost ili hajdemo čitati i neke druge pisce! II Krleža u hrvatskom kazalištu od 1991.-2013. ili 63 premijere u 22 godine Festivali i manifestacije ili nikad bez Krleže! Krleža na hrvatskim scenama 1991.-2013. ili 63 izvedbe u 22 godine! 56 Književna Rijeka / ESEJ Što smo igrali ili od drama do eseja Antologijske predstave ili od zabave po otocima do umjetnikove duhovne borbe! Nova čitanja ili od pljuvanja na sceni do hiperseksualnosti! Izlazak iz sebe sama ili Balade, persiflaža i nadopisivanje! Od Galicije do 1990. ili a koliko smo ga zapravo igrali prije? Uzalud vam trud svirači ili ne razumijete vi njega uopće! Zaključak ili, lijepo molim, ne govorite više da ne igramo Krležu! III Popis predstava prema Krležinim tekstovima u hrvatskom kazalištu 1991.2013. 1991.-2000. 2001.-2010. 2011.-2013. Krleža kao inspiracija i lik na hrvatskim scenama 1991.-2013. (nepotpuni podaci) Krleža izvan Hrvatske 1991.-2013. (nepotpuni podaci) (Napomena: O ovoj temi sam prvo govorila na znanstveno-stručnom skupu Matice hrvatske Zastave Miroslava Krleže 05. 12. 2013 u priopćenju pod nazivom “Krležofili i krležoklasti ili od emocije do politike i nazad”. Nakon toga sam napisala nekoliko tekstova koji su objavljeni tijekom 2014. godine u Vijencu u kraćoj verziji (“Mit o zabrani Krleže”, Vijenac, br. 524, 3. 04. 2014.; “Krležoduli i krležoklasti u ratu”, Vijenac br. 525, 17. 04. 2014.; “Krležofili nikog ne zanimaju”, Vijenac br. 526, 01. 05. 2014.) a u časopisima u duljoj verziji: “Krleža na hrvatskim scenama 1991.-2013.”, Republika, 3/2014. str. 58-73. i “Krležoduli i krležoklasti u ratu a krležofile nitko ne voli”, Kolo, 1/2014., str.109.-133. Za ovu priliku sam ih sve ažurirala i uredila kao jednu cjelinu koja će biti i dio moje buduće knjige o hrvatskoj drami. To sam učinila na poticaj urednika Književne Rijeke Igora Žica na čemu mu se zahvaljujem.) I Krležoduli i Krležoklasti u ratu, a krležofile nitko ne voli Nedavno završeno obilježavanje obljetnica 120. godina rođenja i 30 godina smrti Miroslava Krleže (1893.-1981.) pokrenula je u Hrvatskoj 2011. i 2013. brojne manifestacije: od znanstvenih skupova do predstava, od govora do napisa u medijima i časopisa, ali i polemika vezanih uz Miroslava Krležu. Sve je to bilo iznimno zanimljivo pratiti. Naime, Miroslav Krleža i njegova recepcija u Hrvatskoj su poseban fenomen koji ima dvije karakteristike. Sanja Nikčević 57 Prvo: Krleža je davno otklizao iz objektivne procjene teorije književnosti, ako je ikad u toj domeni objektivnosti i bio. To priznaju i ugledni teoretičari pa će Zoran Kravar reći da je Krleža postao mit, da je bio gotovo nadnaravna pojava. Drugo, odnos prema Krleži podijeljen je u dva neprijateljska tabora do, kako kaže Krešmir Nemec, šizofrenosti. Nova faza u odnosu hrvatske javnosti prema Krleži ili krležoduli i krležoklasti Krakovi ovog šizofrenog položaja do sada su se različito nazivali: s jedne strane su krležofili (apologeti, panegiričari, obožavatelji, slavitelji) a s druge krležofobi, (pamfletisti, protivnici, osporavatelji), ponekad i krležijanci i antikrležijanci, ali su upravo nedavne dvije slavljeničke godine (2011. i 2013.) pokazale da je recepcija Krleže došla u novu fazu jer su se dva suprotstavljena tabora profilirala kao krležoduli i krležoklasti, dok su, kako ću kasnije pokazati, krležofili zasebna kategorija. Termine krležoduli i krležoklasti sam preuzela iz sukoba oko ikona (ikonoduli i ikonoklasti) jer se očito Krleža u našoj javnosti ponovno uspostavlja/ruši, kao ikona hrvatske kulture, a rasprave su i dalje na mitskoj, odnosno nadnaravnoj razini jer su krležoduli na razini obožavanja, a krležoklasti demoniziranja Krleže i kao pisca i kao čovjeka. U ovom ću tekstu prikazati osnovne teze krležodula i krležoklasta, njihov doprinos, odnosno štetu koju su nanijeli hrvatskoj kulturi. U tome istraživanju su mi dominantni medijski izvori čak i kad su iste teze objavljene u knjigama i časopisima zato da se vidi koje teze prodiru do šire javnosti, utječu na nju i formiraju je. Krležoklasti Krležoklasti ili Krleža nije pisac, ali je naša najveća katastrofa! Krležoklasti smatraju da Krleža uopće nije pisac, likovi mu govore jezikom koji ne postoji ili je prepisan iz udžbenika likovne umjetnosti a sva su mu djela napisana iz političke perspektive. Priznaju mu eventualno jedno ili dva djela, a i to je prepisao od drugih pisaca, uglavnom Kamova. Ako se sve sažme, Miroslav Krleža, koji je učinio sve da se roman Isušena kaljuža – ali i Sabrana djela Janka Polića Kamova! – nikad ne pojave, svoju najbolju priču (Hodorlahomor Veliki), svoju najbolju dramu (Gospoda Glembajevi) i svoj najbolji roman (Na rubu pameti) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku nije dosegnuo reći će Igor Žic. Krležoklasti tvrde da se Krležina poslijeratna veličina temelji na njegovoj prgavoj osobnosti (direktnim uvredama i diskvalifikacijama u polemikama) i političkoj poziciji, jer je, kao prijatelj Josipa Broza Tita, postao ideolog komu- 58 Književna Rijeka / ESEJ nističke kulture ali i njezin najznačajniji predstavnik. Kako kaže Davor Velnić: Veći dio mita o “gromovniku s Gvozda” (...) je rezultat komunističke hegemo nije u književnosti (kulturi) i prekomjerne Krležine sujete. To dokazuju tvrdeći da se nikada nije čitao, a da nakon gubljenja političke moći nikoga ne zanima ni u knjižnicama ni na sceni (malobrojne izvedbe Krležinih djela). Osim što nije nikakav pisac, Krleža prema krležoklastima ima dva neoprostiva grijeha kao čovjek. Prvi grijeh: njegovo ideološko djelovanje u čitavoj hrvatskoj umjetnosti u kojoj je s jedne strane vršio političke a s druge osobne čistke, micanja ili zanemarivanja drugih hrvatskih pisaca kako starijih tako i suvremenika. Drugi grijeh: unatoč silnoj kritičnosti prema prošlim režimima uporno je šutio o komunističkim zločinima i grijesima postavši tako njihov suučesnik. Kako kaže Ivan Bekavac: Nikad nije doveo u pitanje osnovne postulate boljševičke revolucije ni diktature kao načina vladanja komunista. Umjesto kritike vlastitog društva uživao je u blagodatima pozicije u tom društvu (kuća na Gvozdu oteta bivšem vlasniku, limuzine, brojna sabrana djela s honorarima i sl.) bez ikakve grižnje savjesti. Zbog svega toga krležoklasti smatraju da je, kako je to Radovan Ivšić rekao: Krleža najveća katastrofa koja se mogla dogoditi hrvatskoj književnosti. Krležoklasti u pravu ili politike ima, a likovi čudno govore Krležoklasti su u pravu su kad govore da je politika utjecala na Krležinu književnost. On je pisao programatski, svjesno zagovarajući određene ideološke i filozofske stavove. Iz ideje marksizma programatski se bavio razotkrivanjem plemstva i bogate buržoazije (ciklus o Glembajevima) kao trulog društva u kojem pate pošteni radnici i intelektualci što je vodilo zaključku da su komunisti učinili dobro djelo srušivši takvo društvo. Iz filozofije ateizma dokazivao je da nema Boga (Put u raj) a u Baladama nam je dokazivao da je srednji vijek najgori od svih epoha! Sve to jest politika, ali ne znači da nije bio iskren u svojem vjerovanju u tu ideologiju jer ju je zagovarao i prije nego li je došla na vlast. Uz to, svako djelo ima svoju političku i ideološku potku, pa tako i ona koja se pišu danas a tvrde da je nemaju! Krležoklasti su u pravu i kad napadaju Krležin jezik. Govor likova u dramama je doista konstrukcija koju je Krleža svjesno radio. Nešto iz političkih razloga (da se uklopi u konstrukciju hrvatsko-srpskog jezika koji se tad nametao pa mu Kristofor Kolumbo govori sjutra a u Areteju rimski vodič govori pasulj što nije logično ni za govor lika, a ni za govor samog Krleže), nešto iz umjetničkih razloga (da mu likovi u neke od europskih trendova razloga ili da mu se govor glembajevskih likova odvoji od plebsa). Iz neobrazovanja je krivo upotrebljavao strane riječi što je opisao Kruno Krstić još prije nego li je Krleža uspostavljen kao neprikosnovena veličina, 1935. pod pseudonimom Marc Tween (namjerno napisavši krivi oblik imena). Sanja Nikčević 59 Od neznanja poput osmerokutnog saća (koje je šesterokutno), bumeranga koji služi za skidanje kože s lubanja preko krivog pisanja stranih riječi (goblen na tri načina) ili krive upotrebe latinskog kad dr. Silberbrad dokazujući postojanje Boga spominje causa causalis (uzročni uzrok) što je “tautološki besmisao”! No razne vrste tipfelera i grešaka se može naći u svakog pisca. Činjenica je da bi minimalni lektorski zahvati (kakvi se rade u svim tekstovima prije tiska) Krležine dramske rečenice učinili protočnijima i dinamičnijima ali mislim da bi se na tu ideju oba tabora ujedinila protiv! Krležoklasti u pravu ili Krležin pomor hrvatske književnosti Činjenica je da je nakon II. svjetskog rata Krleža bio umjetnički ideolog zemlje, imao je ne samo prijateljstvo najmoćnijeg čovjeka u zemlji (Josipa Broza Tita) nego i važne pozicije (vodstvo Leksikografskog zavoda koji stvarajući enciklopedije kreira našu sliku znanja i poimanja svijeta) a krležoklasti su u pravu kad kažu da je provodio i političku (ideološku) i privatnu čistku. Malo nam je dobrih u prošlosti ili sve su to klerikalisti U svom tekstu “Hrvatska književna laž” (Plamen 1/1919.) i kasnije u brojnim esejima zanijekao je jako puno hrvatske književnosti, od oca hrvatske književnosti, Marka Marulića, kojeg je estetički obezvrijedio i ideološki ocrnio, kao i većinu renesansne i barokne hrvatske književnosti smatrajući je klerikalnom, veličajući jedino i isključivo Marina Držića. Krleža je anatemizirao sve romantičarske pjesnike ne poznajući europski kontekst, a 19. stoljeće je doslovno pomeo kako hrvatske povijesne tragedije (zbog “nacionalizma” i veličanja plemstva kao dokaza legitimiteta nacije i države), tako i građanske pisce (zbog dekadencije i pripadanja drugom ideološkom sistemu). Zato je Krleža sve, u skladu s ideologijom tog vremena u koju je vjerovao, otpremio u ropotarnicu povijesti! Iako je taj tekst u Plamenu napisan prije pobjede komunizma kao jedan u nizu manifesta i zahtjeva za novom književnosti i destrukcijom stare, koji su se pisali po cijeloj Europi, nakon pobjede komunizma je postao mjerilo književnog kanona. Naravno da taj proces “čišćenja” književnosti nije Krleža provodio sam, bio je to politički i ideološki trend. Paradigmatski je primjer broj Hrvatskog kola (2-3/1949.) posvećen hrvatskoj drami i kazalištu koji su uredili Joža Horvat, Slavko Kolar i Petar Šegedin (partizanski borci!). Objavljen je ubrzo nakon II. sv. rata u žaru stvaranja novog društva, a njegovu važnost dokazuje i kasnije doštampavanje tog broja te objavljivanje u zasebnoj knjizi pod nazivom Drama i problemi drame. Svi su teorijski tekstovi o hrvatskoj drami i razvoju drame i kazališta u tom broju časopisa na istoj ideološkoj i estetskoj liniji: građanska klasa se priznaje isključivo kao pokretač osnivanja hrvatskog kazališta, ali od- 60 Književna Rijeka / ESEJ mah nakon toga zamjera joj se ukus (romantizam, romanse, povijesna tragedija, pučki komadi i slično) te njezina ideološka nazadnost (fašizam, klerikalizam, praznina, dekadencija, bezidejnost...). Ervin Šinko u tekstu “Drama, historija i revolucija” i Ranko Marinković u tekstu “O teoriji i praksi građanske dramaturgije” niječu bilo kakvu vrijednost građanskoj dramaturgiji, a Marijan Matković u tekstu “Hrvatska drama 19. stoljeća” izrijekom odriče bilo kakvu vrijednost hrvatskoj historijskoj drami i pučkim komadima. Dok od suvremenika Matković ističe kao vrijednog samo Vojnovića, u broju su još posebnim tekstovima istaknuti kao vrijedni hrvatski pisci samo Miroslav Krleža (M. Matković: “Marginalija uz Krležino dramsko stvaralaštvo”) i Marin Držić (Živko Jeličić: “Marin Držić, pjesnik dubrovačke sirotinje”). Šime Vučetić piše “O našoj dramsko-kazališnoj kritici” i odriče joj bilo kakvu važnost (bezvrijedna, bezidejna, nazadna, klerofašistička) osim Demetru (kao osnivaču kazališta), Šenoi (kao borcu protiv njemačkih komada), Miletiću (kao reformatoru kazališta), da bi od novijih glasova istaknuo kao pravog kritičara jedino – Miroslava Krležu i njegov polemički i napadački Moj obračun s njima, vrlo oštar obračun s kazališnom kritikom iz 1932. Time je Krleža osim po poziciji i vlastitom egu koji nije prezao od uvreda u polemikama, dobio i teorijski placet kao kritičar. Uz to je, iz jugoslavenske političke opcije, imao i tendenciju povezivanja hrvatske i srpske književnosti pa je kao uzor često navodio Jovana Steriju Popovića! Najgore je što se je to ideološko tumačenje nametalo kao obrana dobrog ukusa. Pa ne čudi da su stari pisci muku mučili da dobiju svoj prostor te da ih se normalno pročita, bez tog službenog negativnog stava. Dakle, Krleža je doista izvršio utjecaj na povijest hrvatske književnosti. Ni sadašnjost nije bolja ili sjena koja sve guši Ali i na suvremenost. Krleža je, kako kaže Nemec zauzimao gotovo cije lokupni prostor hrvatske kulture i krležoklasti su u pravu kada dokazuju da su zbog sjene sumorne Krležine krošnje, Krležine kabanice ili kišobrana, i dramski suvremenici imali smanjeni prostor djelovanja. Krleža je imao zamjerke i modernistima i avangardistima a zapravo mu ni od suvremenika nitko nije bio dovoljno dobar. Zato mi danas možemo nabrojati mali broj pisaca nakon I. svjetskog rata koje doista poznajemo, a i iz moderne nam je ostalo tek nekoliko. I vrlo, vrlo ih rijetko propitujemo na scenama. A sve zbog njihove “slabe kvalitete” i visoke razine dobrog ukusa koju je Krleža postavio. Eto, možda Vojnović, pa malo i Begović. Ostalo ništa. Sjećam se kako mi je neposredno nakon završenog fakulteta stalno netko govorio, od uglednih teatrologa do kolega novinara, da je Marijan Matković samo Krležin klon. Onda sam napokon pročitala njegove drame i vidjela da je to samosvojan opus koji slijedi iste trendove (i umjetničke i ideološke) kao Krleža! Ali i da su drame dobre! Uzalud, za razliku od Krleže kojeg stalno igramo, Sanja Nikčević 61 Matkovića nema. Zbog silno “strogog, odnjegovanog ukusa” naših kazališnih scena! Odnosno naših teoretičara koji su preuzeli Krležine kriterije. Krležoklasti u krivu ili Krleža je veliki pisac Krležoklasti nisu nikako u pravu kad govore da Krleža nije uopće pisac ili da ga bez političke moći nitko ne bi čitao. Krleža je pisao sve rodove (poeziju, prozu, dramu i eseje dakle kritiku), unutar njih razne žanrove a i slijedio je europske trendove od realizma do ekspresionizma i nazad. Sličnosti s nekim drugim piscem nisu uvijek prepisivanja nego dijeljenje zajedničkih, i to europskih, konvencija! Ekspresionizam i modernizam, realističko definiranje lika kroz motivaciju, okolinu i psihologiju ili ibsenovska dramaturgija, odnosno pisac kao bespoštedni kritičar društva iz ideje da će ga tako popraviti ako ukazuje na njegove mane, sve su to bile europske umjetničke konvencije od kraja 19. do polovine 20. stoljeća. I sve se nalaze i u Krležinom opusu. Krležin je opus bogat i traje i to ne samo zbog političke moći koju je imao. Koliko god on plaćao danak svojoj političkoj opciji, kolikogod mu likovi nekad doista govore neprirodno, on i dalje prikazuje žive likove koje prepoznajemo. U dramama točno znamo tko što želi i zašto jer je njihova motivacija jasna. Bilo da se radi o moći, novcu ili ženi. Odnosno sreći kojoj svi teže. Uz to, priča je uvijek napeta, temelji se na emociji, strasti, ljubavi, temelji se na zapletu jedne dobre sapunice. Ali je i potresna jer pokazuje neuspjeh i poraz i to kroz pucanje naoko savršenih maski koje likovi nose na licima. Time je i didaktična jer su to sve ljudi s manama koje ne mogu prevladati i zato propadaju. Kad sam u osnovnoj školi u Kloštru Podravskom pročitala sve knjige u knjižnici, profesorica iz hrvatskoga, Zorica Pavelić, je jedan petak svečano otvorila ormarić koji je bio zaključan u knjižnici jer su u njemu bile one “teške” knjige za nas osnovnoškolce. Izvadila je jednu knjigu, držala ju oprezno, kao svetinju, i rekla mi pružajući je: Ovo je malo teško, ali ja mislim da ti to možeš! Bila je to Krležina drama U agoniji. Odnijela sam knjigu kući u naručju i progutala je. Likovi, replike, scena! Tad sam se zaljubila u dramu kao žanr. Profesorica nije mogla vjerovati kada sam joj slijedećega ponedjeljka pružila knjigu nazad! Ostale smo razgovarati o Lauri Lenbach i njezinim ljubavnim problemima i odonda mi je redovno donosila knjige iz svoje zaključane zbirke. Kad god se čitajući neku Krležinu dramu naljutim na jezik Krležinih likova sjetim se kako sam u osnovnoj školi doslovno “progutala” U agoniji iako tad nisam znala ništa ni o politici, ni o /književnoj/ ljevici, ni o muškarcima, a bome ni o jeziku jer mi je jezik literature bio kao jezik neke čudesne magije. Ali sam prepoznala tu ženu koja je dva puta krivo odabrala muškarca i sad se, iako plemkinja i nekadašnja bogatašica, bori u krojačkom salonu da preživi kao i za drugu ljubav koju gubi. A prepoznajem je i dan danas kad ponešto znam o spomenutim kategorijama. 62 Književna Rijeka / ESEJ Uz to, neke stvari “probijale” su se u njegovo djelo unatoč njemu samome. Kad danas čitate Michelangela prepoznajete borbu u duhovnom svijetu koji Krleža kao materijalist nije priznavao ili Kristofora Kolumba kao potpuno kristoliku figuru! S Glembajevima je također zanimljivo. Pisao ih je kao poučnu ružnu sliku srušenog kapitalističkog i građanskog društva, ali se često pisalo i govorilo (i krležoduli i krležoklasti) da mi nismo ni imali takve Glembajeve ili čak kamo sreće da smo imali takve Glembajeve u smislu tako bogate plemićke klase! Prvo sam otkrila da smo ih imali, a danas ih prepoznajem kao suvremenike jer nam se ponavlja društveni sistem i njegovi odnosi. Možda to govori da je Krleža bio u pravu kad je kritizirao kapitalističko društvo i njegove mane. Krležoduli Krležoduli ili Krleža je najveći pisac na svijetu i šire Oni na drugoj strani, krležoduli, ne samo da smatraju da je Krleža pisac, nego je on najveći pisac na svijetu. Već je rečeno da je Krleža bio nadnaravna pojava pa se zato uz njega i vežu termini koje inače pripisujemo nadnaravnim fenomenima poput adoracija i demoniziranje, kanoninzacija i dekanonizacija ili idolatrija. Krleža je i za života imao božanske atribute kao gromovnik ili Zeus sa Gvozda a nakon smrti Tutankamon, a i danas krležoduli smatraju da je Krleža ikona veća od života. Za njih je on intelektualna gromada ili, kako bi rekao Zdravko Zima, Krleža je naša Europa! Goran Matović je u prvoj rečenici programskog teksta novopokrenutog festivala Miroslav Krleža napisao: Zagreb ima Sljeme i jednu spiritualnu, artističku planinu. Ta druga planina, to je Mi roslav Krleža. Nema granica epitetima! Stanko Lasić će u uvodu Krležologije 1993. napisati da se: analizom teksto va o Krleži ulazi u “tragikomičnu arenu” u kojoj je i najsmireniji analitički glas izrečen povišenim tonom jer svatko od svog ekskluzivnog stava pravi “kapelicu” (pot. S. N.), a nabrušeni senzibiliteti vode nevjerojatnim nesporazumima. Ta kapelica, kao mjesto gdje se časte ikone svetaca, nije slučajno odabrana riječ. Kao što će iz iste religiozne terminologije vrlo svjesno biti upotrjebljena riječ u tekstu Reinharda Lauera iz 2011.: U logična čudesa (pot. S. N.) njegove biografije pri pada i činjenica da je bez položene mature i studija postao začetnikom Jugosla venske enciklopedije. No nije postojao nijedan drugi um koji se isticao takvom erudicijom, što dokazuju Krležine usmene i pismene izjave. Čudo je poremećaj uobičajenih prirodnih zakona božanskom intervencijom pa naravno da čudo ne može biti logično iz perspektive čovjeka ali itekako je iz perspektive onoga iz božanske dimenzije. U kapelici su ikone koje su obično poznate po nekim čudima! Koja nisu logična, ali su jako utjecajna, utječu na snagu i širenje vjere! Krležoduli sebe smatraju jedinim legitimnim širiteljima te prave vjere, odnosno jedinim legitimnim zaštitnicima Krležina lika i djela. Krležoduli smatraju Sanja Nikčević 63 da je Krleža bio izniman kroničar i kritičar svog vremena ali i vizionar budućnosti, a sva njegova djelatnost u hrvatskoj kulturi (one spomenute čistke) je posljedica djelovanja Krležina jedinstvena uma što bi rekao Lauer, a ideologija se nametala pod izgovorom dijalektičkog antibarbarusa, odnosno borbe za pravi ukus i visoke umjetničke kriterije a protiv malograđanskog niskog i jeftinog ukusa. Nije da krležofili ne znaju za to djelovanje, ali ga odobravaju. I to kako u vrijeme Krležine vlasti u krležodulskom taboru tako i dan danas. U Krležijani, personalnoj enciklopediji Miroslava Krleže koju je izdao Leksikografski zavod 1993., dakle ima službeni pečat Istine, Visković će zapisati: Krleža ironizira trivijalizaciju i malograđanski ukus književne javnosti u jedinici “Sukob na književnoj ljevici” ili neukus malograđanske pseudoromantike u “Eseji”. A nekad zatvore oči pred njegovim ideološkim stavovima ili nepoznavanju područja i proglašavaju to osobnim interesom. Još 2004. Ivo Godlstein je pisao Krležino bavljenje poviješću i pisanje o njoj nije podređeno nekoj određenoj funkciji, najmanje dnevnopolitičkom interesu – bio je to više strastveni interes. A to je kasnije govorio i stranim slavistima prenoseći to dalje kao istinu o Krleži. Kada se 2007. obilježavalo 25. godišnjica smrti, ugledni profesori i krležoduli su ponovili teze koje su imali u prošlosti. Visković je rekao da: Krleža je bio modernist koji se protivi modernizmu, ljevičar koji ne pristaje na ideološku instrumentalizaciju književnosti, komunist koji se protivi staljinističkom totali tarizmu i baš ta raznolikost ideja i književnih postupaka omogućuje da njegovo djelo ne tretiramo kao mrtvi eksponat iz imaginarnog muzeja hrvatske knji ževnosti. Time se željela pobiti teza o njegovoj nekritičnosti prema vlastitom društvu, što je potvrdio i profesor Zoran Kravar govoreći o tranziciji Krležinih svjetonazora, a Prema njegovu mišljenju, kod Krleže se u zreloj fazi ne može se govoriti o dokidanju pojedinih svjetonazora, nego prije o njihovu preslojavanju. Nadovezujući se na Bakarićevu rečenicu Mi s Krležom nismo imali problema, profesor Krunoslav Pranjić je efekno zaključio rečenicom: U Kockici Krležu nisu čitali, jer da su ga čitali, imali bi problema. Dakle, bio je i moderan i kritičan samo, eto, to političari nisu shvatili. Nije da su ga političari smatrali svojim, nego su bili preglupi da ga čitaju i shvate. Prema tome krležoduli i dalje smatraju da je Krleža bio i ostao naš jedini pisac, ispravan i pravedan od svih objeda krležoklasta. Budući da se radi odreda o ljudima na važnim položajima u hrvatskoj kulturi, problem je u tome da taj njihov stav ima dvije strašne posljedice na hrvatsku kulturu. Iliti dva velika grijeha krležodula. Prvi grijeh krležodula: danak Krležinom “visokom ukusu” ili nastavak čistke Prvi grijeh krležodula je odnos prema drugim piscima. “Najveći pisac” za krležodule je sinonim za “jedini pisac”, pa prema krležodulima niti jedan 64 Književna Rijeka / ESEJ dramatičar nije dostojan Krležina društva. Sjećate se one Krležine čistke iz Plamena i tekstova iz Hrvatskog kola nakon rata? Možda zvuči nevjerojatno, ali kao što je stav o Krleži kao vrhunskom estetu živ do dana današnjeg, tako je i ovaj o kvaliteti hrvatskih pisaca. Krležoduli nisu nikad zanijekali tu čistku, ali su je pretvorili u borbu za visoku umjetnost! Zanijekani stari pisci ili tko će biti crv koji ruje po gnjilom mesu? Ja razumijem da su u vrijeme komunizma i kasnijeg socijalizma neki doista vjerovali, a neki se “uvjerili”, odnosno prihvatili ili podilazili dominantnoj ideologiji. U svom obračunu s hrvatskom književnosti, Krleža je napisao vrlo dramatično: Piramida tih hrvatskih literarnih mumija sniva svoj večni (nije tipfeler nego namjerna Krležina upotreba ekavice, op. S. N.) san, a po njihovom gnjilom mesu (...) riju crvi grobari i književni moljci Ti crvi grobari su teoretičari pa tko bi se, nakon što je Krleža postao vodeći ideolog, usudio biti crv koji ruje po gnjilom mesu još tamo neke starije književnosti! Ipak, neki su se profesori s kroatistike i komparativne književnosti Filozofskog fakulteta, usudili ne samo rovati, nego se izboriti za neke od starijih pisaca, ali u javnosti je ostalo na snazi ono Krležino. O piscima 19. stoljeća da ne govorimo, za njih se nije previše ni borilo. Bili su preblizu i prejako označeni. U prvoj rečenici uvoda u hrestomatiju Hrvatska drama 19. stoljeća iz 1986. jedan od naših najuglednijih teatrologa, Nikola Batušić, ispričava se za uvrštavanje 20 pisaca: U ovaj smo hrestomatijski zbornik uvrstili dvadeset hrvatskih dramatičara 19. stoljeća, svakog s fragmentom iz jednog djela. Anto logijski bi izbor bio dakako uži, dok bi ga najstroži kritički sud sažeo na tek dvije tri drame. Stavovi o lošem romantizmu i građanskoj drami, epigonskoj moderni, o suvremenicima koji oponašaju Krležu i nepostojanju građanske kritike su se toliko ukorijenili u našu kulturu da je trebalo proći dvadeset godina od pada komunističkog sistema i uvođenja nove države da se nešto malo promijeni u teoriji književnosti, odnosno teatrologiji. Tek se sada pišu brojne knjige o romantizmu, njemačkoj drami 19. stoljeća Hrvatskoj ili povijesnim dramama. Iako se vidi da ono čime se bave vole i smatraju dobrim i važnim autori se vrlo često i dalje “ograđuju” i zaštićuju prenoseći stare teze, tako da se zapravo još nitko nije usudio napisati otvoren i iskren afirmativan prikaz ovih pometenih stvari. Ni kazališna kritika nije bolje prošla jer je vladao spomenuti Krležin Moj obračun s njima! Općenito se smatralo da mi nemamo dobru kazališnu kritiku. Jedino se Nikola Batušić usudio napisati doktorat o povijesti hrvatske kazališne kritike, ali je nastavio liniju iz Vučetićevog teksta iz Hrvatskog kola iz 1949. Kasnije se više o starijoj kritici nije pisalo pa su tek 2010. i 2011. Krležini dani bili posvećeni vlastitoj struci, odnosno temama hrvatske kritike i teatrologije. Naravno da se u te dvije godine otkrilo jako puno važnih i zanimljivih ljudi. U kazališnoj kritici je i paradigmatski primjer osobne Krležine čistke – sudbina Sanja Nikčević 65 Ernesta Dirnbacha, kritičara koji se usudio prije II. svjetskog rata oštro pokuditi Glembajevsku trilogiju, a Krleža mu je tada odgovorio uvredama u novinama. Kasnije je kao važeća ostala samo Krležina argumentacija, a Dirnbach zapamćen kao simbol nazadnog malograđanina koji ne razumije pravu dramu. Naravno da se druge Dirmbachove kritike nisu ni čitale. Tek se za spomenuti skup 2010. osječki mladi znanstvenik Alen Biskupović usudio ponovno pročitati rad Ernesta Dirnbacha i pokazati njegov velik značaj za osječku kulturu sve do tragičnog skončanja u nacističkom logoru. Upravo zato su najveću štetu krležoduli napravili nastavljajući Krležinu kulturnu politiku (i privatnu, i ideološku) i nakon njegove smrti, čak i nakon promjene sistema! Tako su snažno usvojili objašnjenje tog doba da je čistka zapravo bila “vrlo strog kritički stav i visoka granica ukusa”, da ne mogu izaći iz tog koda i neprestano ga ponavljaju. Ako vam se čini da pretjerujem pogledajte što kažu Velimir Visković i Vjeran Zuppa 2009. godine: Klasične kuće, koje nose nacionalne atribucije ‘hrvatsko narodno kazalište’, morale bi imati kanonske dramske pisce na svome repertoaru. To su prije svega Držić, s barem dva svoja teksta – ‘Dundom Ma rojem’ i ‘Skupom’; i Krleža. Tu bi svoje mjesto imao i Milan Begović. a u istom članku Vjeran Zuppa je još direktniji: Nakon pada Berlinskog zida odjednom smo se našli u razvalini između onoga što je Krleža i, možda, Begović, te onoga što tek ima nastati. Nestaje jedna literatura u kojoj se nalaze neki Božićevi, Mat kovićevi, Kušanovi, Šoljanovi, Brešanovi, Bakmazovi, Bakarićevi komadi, pa i ‘Mirisi, zlato i tamjan’ Ako mislite da je to samo stvar strogog odnjegovanog ukusa koji priznaje samo najbolje, varate se. To je nastavak upravo one linije koju su nakon II. svjetskog rata zagovarali Krleža i ostali ideolozi. Dakle, nitko kao Krleža, tu je još samo Marin Držić i možda Begović! U idućem poglavlju ću pokazati koliko smo slavili Krležu, koje sve njegove obljetnice obilježavamo. Možete li zamisliti da se Marulićeva obljetnica slavi kao Krležina ili da se bilo kojeg drugog pisca toliko postavi na scene! Ne možete. Niti jedan stariji pisac ili suvremenik ne može dobiti taj prostor. Ni dan danas. Nisu dostojni. Zanijekani i suvremeni pisci ili tko će proći kroz Krležino sito? Osim što su nastavili Krležin odnos prema romantizmu i moderni, dakle mrtvim piscima, krležoduli su napravili veliku štetu u hrvatskoj književnosti i prema suvremenim, mladim piscima, a ja mogu najbolje to pokazati na primjeru dramske književnosti. Krležoduli koji su bili na pozicijama su sve, pa i prve drame koje su mladi pisci donosili na ogled, mjerili s Krležinom sjenom! Naravno da nitko nije imao šanse! Pišući o Čarugi Ivana Kušana 2003. otkrila sam nevjerojatnu činjenicu: da su o jednoj od najpopularnijih predstava u bivšoj Jugoslaviji, pisca kojeg znamo i cijenimo, napisane brojne kazališne kritike, ali samo jedan i pol teatrološki 66 Književna Rijeka / ESEJ tekst! Tako je i s drugim piscima od šezdesetih naovamo. Osim Slobodana Šnajdera i Ive Brešana, hrvatsko dramsko pismo se tek nakon dvijetisućite počelo intenzivnije teatrološki proučavati! Deset godina nakon promjene sistema! I to vrlo oprezno. Bili su potrebni strani teoretičari kao Mihal Babjak iz Slovačke ili Gordana Muzaferija iz BIH da započnu teatrološki pristup dramama Mire Gavrana jer su ih do tada ugledni teatrolozi zapravo prezirali. A sve zbog onog silno “strogog odnjegovanog ukusa” koji u visoku umjetnost nije propuštao ništa manje od Krležine sjene koja je imala nadnaravne proporcije. A nekako mi se čini da je prisutna i danas u procjeni mladih pisaca. Drugi grijeh krležodula: krivica za cijeli narod ili vi ste ga zabranili! Druga štetna posljedica tog stava da je Krleža najveći i jedini pisac na svijetu je da krležoduli smatraju kako Krleža ne dobiva dovoljno časti. To samo po sebi ne bi bilo problem kad krležoduli ne bi u medijskom i kulturnom prostoru Hrvatske nametali tezu da je Krležu hrvatska država nakon uspostave 1991. gotovo zabranila, a u svakom slučaju zanijekala i prešutjela, a teza da se Krleža dovoljno ne objavljuje, ne igra, ne proučava ostala je živjeti do dana današnjeg. Problem te teze je da se njome nameće izravna krivica hrvatskoj vlasti, a time i cijelom hrvatskom narodu, odnosno kulturi koja bi trebala biti predvodnica naprednih snaga u jednom društvu! Započelo je krajem devedesetih, npr. Meri Štajduhar je 1997. zavapila Nova hrvatska šutnja o Krleži te prozvala Žarka Paića i Zdravka Zimu za njihove stavove o Krleži, prozvala sve institucije zbog “šutnje” oko 15. godišnjice smrti (!), pa nabrojala sve grijehe nove vlasti od neizdavnja sabranih djela, do neotvaranja Krležinog Gvozda kao muzeja. Stav se artikulirao skupom posvećenim Krleži u prosincu 1999. u organizaciji Gradskog odbora SDP-a u kazalištu Kerempuh. Tamo se toliko govorilo (Velimir Visković, Predrag Matvejević i Božo Rudež) da je taj pisac zanemaren, ne igran i gotovo zabranjen (u posljed njih deset godina traje najžešća antikrležijanska hajka, reći će Božo Rudež) da je Novi list svoj članak izvješća precizno naslovio “Antikrležijansko desetljeće”. Onda je silovito krenulo u dvijetisućitima s intenzivnim medijskim odjekom. Krajem 2006., svečanom komemoracijom obilježavala 25. obljetnica smrti skupom u Vili Arko na kojem su govorili Branimir Donat, Marko Grčić, Zoran Kravar, Krunoslav Pranjić, Slobodan Šnajder i Velimir Visković koji je ponovio teze o nesklonim devedesetima: Dio svog izlaganja posvetio je i situaciji devedesetih, kad je dio političkog establišmenta prema Krleži počeo pokazivati animozitet tretirajući ga kao mitsku figuru lijeve književnosti. Međutim, pokaza lo se da je prevelik pisac da bi ga se moglo tek tako istisnuti. A ugledni profesor Nikola Batušić je svoje predavanje, u kojem se bavio zastupljenosti Krleže na kazališnim daskama, započeo time da nijedna kazališna kuća na današnji dan na svom repertoaru nije imala predviđenu izvedbu nekog Krležina djela. Izu Sanja Nikčević 67 zetak je zagrebački HNK koji je predvidio izvođenje mondrame Dragana Des pota „Na rubu pameti”, što nije repertoarna predstava. Dakle naše centralno nacionalno kazalište jest predvidjelo igranje neke predstave prema Krležinom tekstu točno na 25. obljetnicu njegove smrti, što ne radi niti za jednog drugog hrvatskog pisca, ali to za krležodule nije dovoljno. Ah, samo monodrama! Iste su se teze mogle čuti u dvije TV emisije, pa je npr. Ivica Buljan u emisiji Drugi format u siječnju 2007. rekao da te obljetničke godine nema Krležinih naslova na sceni, što je pak laž jer su obljetničke 2006. u Hrvatskoj bila dva, a 2007. pet premijernih naslova, ne računajući one stare predstave koji su se još uvijek igrale! Cijelu tu 2007. Visković je po medijima izražavao žaljenje da je HDP jedino u zemlji obilježilo tako okruglu obljetnicu kao i podsjetio na situaciju de vedesetih, kada je dio vladajuće moći na vlasti prema Krležinu opusu iskazivao animozitet. Osim što to nije nikakva okrugla obljetnica i nikad se ni za jednog pisca, ni živog ni mrtvog nije obilježavala u našoj zemlji, Visković samo koristi svaku priliku da ponovi tezu o animozitetu vlasti prema Krleži u devedesetima. Krajem 2009., Visković će zavapiti da nacionalne kuće ne igraju Krležu, iako su od 1991.-2013. 24 predstave igrane su u sve četiri nacionalne kuće, pri čemu su HNK-ovi postavljali uglavnom ansambl spektakle (Zagreb – 7, Osijek – 6, Rijeka – 6, Split – 5). Teze koje su u dvijetisućitima krležoduli ili branitelji lika i djela Krleže iznosili u medije na svim događanjima, uobličili su na znanstvenom skupu Hrvatskog društva pisaca povodom 30. godišnjice Krležine smrti održanom u prosincu 2011. te ih kasnije i objavili. Uvodni referat održao je Velimir Visković, s pravom uvodničar ne samo kao predsjednik tog društva, urednik i leksikograf, nego i kao vodeći krležolog te urednik personalne enciklopedije Miroslava Krleže (Krležijana). Očito se Visković Krležom cijeli život vrlo ozbiljno bavi i to ne samo privatno nego mu je i to i službena funkcija u društvu! U tekstu Visković neprestano provlači tezu o zapostavljenosti Krleže čak i u rečenicama u kojima je pokazivao da se pisac igra. Npr. Krleža je doživljavan kao sastavni dio tog sustava vrijednosti (srušenog socijalizma, op. S. N.); njegov opstanak na tronu podrazumijevao je da lustracija u kulturnoj hijerarhiji nije provedena. (...) Po četkom devedesetih na Krležu su se okomili neki utjecajni političari... Dakle, iako se govori da nije srušen s trona ovo spominjanje lustracije govori nam da se željelo to napraviti, to više što su tu bili u igri neki utjecajni političari. Ili: Tuđmanov miljenik, jedno vrijeme čak i ministar kulture, Zlatko Vitez protekla se dva desetljeća sustavno bavio postavljanjem Krležinih djela, a osobito je važna Krležijada koju su njegovi Histrioni izveli više od stotinu puta u ranim devedesetima nesklonima tome piscu (ist. S. N.) gdje drugim dijelom rečenice pobija značenje prvog dijela! A znamo da je kraj rečenice uvijek najupečatljiviji. Ili: Hrvatski su izdavači pak punih sedam (ist. S. N.)! godina zaobilazili Krležu (kao da je sedam godina neko dugo vrijeme za ne-izdavanje pisca kojem su već nekoliko puta objavljena sabrana djela!)! Ili: Potkraj devedesetih Krležina se 68 Književna Rijeka / ESEJ pozicija u hrvatskoj kulturi stabilizirala, pokušaji detronizacije postali su sve rjeđi (ist. S. N.) iako u tekstu prije nije ni jednog naveo sada se podrazumijeva da ih je bilo puno! Tako da je teza o ne-igranju/neobjavljivanju odnosno zanemarivanju Krleže prisutna u tekstu trenutno vodećeg krležologa i usađuje se u svijest medija i ostalih koji to slušaju/čitaju unatoč tome što sam Visković u tekstu spominje i dokaze koji pobijaju te teze (od sklonost Tuđmana prema Krleži do igranja Krležinih djela)! Ali ti su argumenti manje snažni u odnosu na nesklonost, detronizaciju i lustraciju koje su jače emotivno obilježene riječi pa se jače i pamte. Ako je Visković suptilan u uspostavljanju te teze, ostali govornici su vrlo direktni. Nikica Mihaljević je na istom tom skupu svoj tekst započeo sa: Godine 1993. u srpnju mjesecu, u sumornoj i tjeskobnoj ratnoj i podijeljenoj Hrvatskoj pod vlašću tuđmanovske demokrature, nitko se nije usudio javno obilježiti stogodišnjicu Krležina rođenja! Uzalud 5 predstava postavljenih u Hrvatskoj 1993., a 17 od 1991. do kraja 1998.! Uzalud simpozij u HAZU pod pokroviteljstvom predsjednika Franje Tuđmana! Nikica Mihaljević, bez ikakve sumnje u izjavu, ovo piše 2011.! Kao i Marko Grčić koji kaže: Nakon usposta ve moderne Republike Hrvatske skupa sa svim vrijednostima staroga režima, nove su ga vlasti, osobito u školskim programima, sasvim gurnule u stranu. A kasnije: Unatoč tome premda je jasno zašto su ga odbacili Crkva i populistička desnica, nije sasvim razumljivo zašto ga je ignorirao državotvorni HDZ. (ist. S. N.) Ne računa Marko Grčić da su sva ona kazališta koja su ga igrala financirana državnim novcem kojim je raspolagao HDZ! Da je Vitez bio Tuđmanov ministar, a Paro Tuđmanov intendant! Ali to nije sve. Ako su na tom skupu Visković, Mihaljević i Grčić optužili desnicu (Tuđmana i njegove političare) za zapostavljanje Krleže, Marko Grčić je u istom tekstu optužio i ljevicu, i to SDP od Račana do Milanovića zavapivši u samom naslovu “Zašto je hrvatska ljevica zaboravila Miroslava Krležu?” Primjećujete kako se glagol zabrane pojavljuje u raznim značenjskim oblicima. I trenutačna ministrica kulture Andrea Zlatar Violić koristi krležodulsku retoriku. Na spomenutom skupu HDP-a povodom 30. godina 2011. prvi put u svom mandatu se obratila javnosti započevši pitanjem: što rade institucije koje u posljednjih 20 godina nisu našle načina da govore o Miroslavu Krleži! Visković u nametanju te teze ne posustaje pa će 2013. u intervjuju za Zarez na pitanje o tome što misli o Krleži na kioscima! reći o devedesetima: U svakom slučaju, milija mi je ova opcija Krleže na trafici pa makar ga se pretvorilo i u tržišni brend. Ono je bilo vrijeme kada su neki istaknuti funkcionari, kao Vlatko Pavletić, Žarko Domljan i Ljilja Vokić, nastojali doslovno izbrisati Krležu iz hrvatske kulture. Iz čista mira je na pitanje o trivijalizaciji Krleže napao devedesete! Pa će onda na toj liniji svoj polemički esej napisati i Suzana Marjanić, obračunavajući se s bivšom ministricom: (...) neke od tih interpretacija potpuno su bliske – ne nužno i slične – izjavama bivše ministrice prosvjete i športa, te Sanja Nikčević 69 profesorice hrvatskog jezika Ljilje Vokić. Da podsjetimo na neke njezine inter pretacijske izjave o Krleži “Krleža je sve obezvrijedio od Boga, nadalje” kako je inače vrlo gorda ministrica izjavila u časopisu Glorija u studenom 1994. ili navedimo još odvažniju njezinu izjavu “Krleža je sve hrvatske vojnike prikazao kao bedake” kako je izjavila za Stil siječnja 1997. a što je sve uvršteno u Anto logiju suvremene gluposti Greatest shits Borisa Dežulovića i Predraga Lucića. Nastranu da, ako baš hoćemo biti iskreni, Krleža je doista obezvrijedio Boga jer mu je to bilo u ideologiji u koju je vjerovao, ali sve što kažu krležoklasti ulazi direktno u povijest gluposti! Naravno sve što kažu krležduli je sama pamet! Pa onda ne čudi da je ta teza koja se pronosi od devedesetih do dana današnjeg, tako snažno promovirana u našem kulturnom prostoru unatoč tome da nema dokaza ili da postoje tekstovi koji dokazuju suprotno. Upravo zbog očite netočnosti ovih teza, napravila sam istraživanje koje donosim u cijelosti kao drugi dio ovog teksta (“Krleža u hrvatskom kazalištu od 1991. ili 63 premijere u 22 godine”) s detaljnom analizom i popisom predstava kao trećim dijelom dok ću u poglavlju koje slijedi koristiti samo rezultate. Mit o zabrani Krleže ili ima tu i časti i počasti... Teza o ne-igranju Krleže u Hrvatskoj od 1991. je u potpunosti netočna jer je od 1991. do 2013. postavljeno 63 (slovima: šezdeset tri naslova)! Čak i jeku najgore “zabrane”, u antikrležijanskom desetljeću od 1991. do 2000. hrvatska kazališta postavila su čak 21 (slovima: dvadeset i jedan) naslov. Ne zaboravimo, to je bilo vrijeme Domovinskog rata koji je službeno trajao do 1995., a strah i napetost od mogućeg ponovnog sukoba su trajali do kraja devedesetih. Kazališta su postavljala predstave za sve godine na 1 i 3 smatrajući ih obljetničkima pa tako i 1993. kad je čak pet predstava igrano – od prve Vitezove Kr ležijade u Histrionima do zadnje Gospode Glembajevih u zagrebačkom HNK u režiji Georgija Para! Dakle takvu čast nije dobio niti jedan drugi pisac. I još je to ratna godina, ne zaboravimo i tuđmanovska vlada, također, Vitez kao Tuđmanov ministar i Paro kao Tuđmanov intendant, kako ih časti Visković! Ali nije to ništa! Ako usporedimo s periodom od 1920. (i zabrane Galicije) do 1990, kada smo postavili 199 predstava vidjet ćemo da je postotak postavljanja isti – 2,8 naslova po godini! A kad sve to zbrojimo dolazimo do fascinantne brojke da je hrvatsko kazalište od 1920. do 2013., dakle u 93 godine, postavilo 261 Krležin naslov. Onda ne čudi da je na Marulićevim danima, koji su osnovani 1991. kao festival predstava nastalih prema domaćim tekstovima, svake godine (osim 1995.) u konkurenciji bio barem jedan naslov Miroslava Krleže, a do festivala 2013. izvedeno ih je 25 (slovima: dvadeset i pet) iz Hrvatske i inozemstva. Da ne kažem da od 1987. postoje Krležini dani kao naš najugledniji teatrološki skup koji cijelo vrijeme nosi Krležino ime, na kojem je do danas održano 60 70 Književna Rijeka / ESEJ referata, a tri su godine (1991., 1992., ah te devedesete! i 2012.) bile u potpunosti posvećene Krleži. Od 1987. Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje nagradu Fonda Miroslav Krleža, koja nosi piščevo ime i nitko nije ni tu nagradu ni taj fond ukinuo, dapače dobivaju je ugledna imena hrvatske književnosti i teorije! Krleža je jedini suvremeni pisac s personalnom enciklopedijom (drugi naš pisac s takvom enciklopedijom je Marin Držić, zanimljivo!) kojoj je prvi tom izašao 1993., a drugi 1999. u tom famoznom desetljeću “zabrane” u kojem nitko nije dirao ni enciklopediju niti njezinog urednika Velimira Viskovića! Izašla je u Leksikografskom zavodu koji se od 1983. (dvije godine nakon Krležine smrti) zove Krležinim imenom i koji nitko nije preimenovao do dana današnjeg. Te famozne 1993. godine, usred rata, izašla i Lasićeva Krležologija u šest tomova, popis svih referenci o Krleži! Kuća u kojoj je Krleža živio (tzv. Krležin Gvozd) pretvorena je u muzej koji je otvoren 2001. (u velikoj mjeri zahvaljujući Zlatku Vitezu kao Tuđmanovom ministru kulture i savjetniku) i uredno održavana. U njoj je, s onom velikom pompom i kao “spasitelj” Krležina imena i djela, Goran Matović pokrenuo 2012. Festival Miroslav Krleža. Krleži se, kao niti jednom hrvatskom ili stranom piscu, redovito obilježavaju najneobičnije kombinacije obljetnica, od HAZU-ovog skupa 1993. pod pokroviteljstvom Franje Tuđmana (to su te nesklone devedesete!), 25. obljetnica smrti (!) do prave eksplozije proslava upravo ove dvije godine, 2011. i 2013. kad su održani brojni skupovi i događanja. Nemoguće je pobrojati sva događanja 2011., bili su to brojni simpoziji i skupovi udruga i organizacija koje su na bilo koji način bile povezane s Krležom, promocije knjižnih izdanja, polaganja vijenaca na grob, čitanje iz djela ili književne večeri posvećene Krleži, te izložbe, članci u dnevnicima, članci i tematski prilozi tjednika i časopisa! U srpnju 2013. ciklus je krenuo iz početka. Istaknut ću samo da je Hrvatska televizija prikazala gotovo sve iz svog arhiva od serije Putovanje u Vučjak u obradi Ive Štivičića i režiji Edvarda Galića i filma Gospoda Glembajevi u režiji Antuna Vrdoljaka do TV drama Maskerata i Adam i Eva u režiji Edvarda Tomičića i Balada Edvarda Galića. U sklopu emisije Međučin puštene su, uz komentare kritičara i teatrologa, TV snimke Krležinih predstava od Areteja, Kri stofora Kolumba, Put u raj, u režiji Georgija Para, Lede u režiji Petra Šarčevića, do Balada u režiji Mladena Škiljana. Što dokazuje da je bio sniman za vrijeme komunizma ali i čuvan kasnije te naposljetku i više nego dostojno predstavljen na TV. Krležinim dramama je bilo posvećeno nekoliko emisija Drugog formata (npr. u 07. 07. 2013. u emisiji pod nazivom Krleža danas i govorili su Velimir Visković, Mani Gotovac i Ivica Buljan), a sve vijesti, prikaze, priloge na HTV je kao i napise u novinama koji su govorili o Krležinom /dramskom/ stvaralaštvu je nemoguće pobrojati. Proslava je izašla iz profesionalne sfere, da spomenem samo proslavu u MM centru 07. 07. 2013. s predstavom Gospoda Glembajevi studenata Filozofskog fakulteta pod vodstvom profesorice Mire Muhoberac i Sanja Nikčević 71 promocijom knjige 100 godina Glembajevih: kako smo vidjeli Agram i Krležu, (FF Press, Zagreb, 2013.) koja opisuje taj studentski pothvat nagrađen rektorovom nagradom. Proslava je izašla iz granica Zagreba npr. scensko-glazbenog programa Krleža u Karlovcu (listopad 2013.). Snaga nametnute teze ili uzalud vam vlastite oči Pišući o ovoj temi jako sam tražila dokaze za krležodulsku tezu o nesklonosti nove hrvatske vlasti Miroslavu Krleži, ali osim izjave tadašnje ministrice Ljilje Vokić (i to u žutoj štampi!!!) koja je sto puta spomenuta u medijima, nisam ništa konkretno uspjela pronaći. To da je netko nekome nešto privatno rekao (da ne voli Krležu ili da treba smijeniti nekoga!) je razina trača i neću uopće navoditi. Računaju se samo konkretni potezi politike. Niti je tadašnja ministrica išta napravila, niti bilo tko drugi od političkih dužnosnika u devedesetima. Međutim, krležoduli upravo s razine trača povlače neke zaključke koje su nametnuli javnosti. Svi su znali da je sam predsjednik Tuđman jako volio Krležu, da je Zlatko Vitez koji mu je bio ministar i savjetnik zapravo krležofil, ali teza ostaje i dalje. I Visković je to znao, i čak i govorio, ali uvijek u paketu s negativnim stavom devedesetih prema Krleži! Uzalud svi gore navedeni dokazi o čašćenju Krleže, koje niti jedna drugi pisac, ni domaći ni strani, u Hrvatskoj nije mogao nikada dobiti. Uzalud i vlastite oči. Nakon onog SDP-ovog skupa 1999. reagirao je Zlatko Vitez tekstom “Deset godina igranja Krleže” dokazujući (popisom) da se Krleža u devedesetima igrao. Ali ta je teza toliko medijski nametnuta da je novinari slijede, unatoč tome što svojim očima vide drugo! A i vide jako selektivno. Iako su 2011. održani brojni skupovi, mediji su popratili samo ova tri: Hrvatsko društvo pisaca obilježilo je skupom u srpnju 118. godina rođenja, Leksikografski zavod organiziralo je skup u listopadu pod nazivom “Europa i enciklopedija, kultura i kodifikacija”, a u prosincu je ponovno DHP obilježavalo, ovaj put 30 godina od smrti. U istoj godini! Na sva ta tri skupa su govorili da ga ne proučavamo/igramo/objavljujemo dovoljno! Pa ne čudi da je zabrinuti novinar Davor Mandić najavu trećeg skupa započeo ovako: Miroslav Krleža ipak nije zaboravljen. Pojavi se tu i tamo priča o njegovom prešućivanju, ne čitanju, neizvođenju, ali o 30. obljetnici njegove smrti dobit će nešto javnoga prostora i pokoji redak u novinama. Da je samo i tri skupa ne bi bilo malo za obilježavanje! A do tad smo već postavili pedeset i šest naslova širom Hrvatske! Dobro, možda ni on, kao ni Predrag Matvejević koji je 2011. izjavio da se Krleža uopće ne igra, ne ide u kazalište, ali kako je moguće započeti tekst onakvom rečenicom kad je sva ta brojna događanja pobrojao u svom vlastitom članku! Moguće je, zbog snage nametnute teze! Kad je 2012. (dakle, nakon svih onih događanja 2011.) Goran Matović pokrenuo Festival Miroslav Krleža Milan Jajčinović je najozbiljnije napisao: Bez 72 Književna Rijeka / ESEJ tog festivala Krleža bi vjerojatno bio zaboravljen! Unatoč svim predstavama i obilježavanjima koja su u 2013. započela novi krug, taj će isti novinar 2013. godine mirno izjaviti: Krleža je možda zaboravljen ne samo zbog duha vreme na, stoga “što je težak” nego i zato što ga mnogi ne vole iz političkih razloga. Željko Ivanjek će pak, bez ikakva oklijevanja 2013., napisati da se Festivalom Miroslav Krleža, pisac vratio u svoj grad. Iako su na scenama njegova rodnog grada do tada odigrane 33 predstave! Uzalud je Denis Derk, na dvije stranice Večernjeg lista popisao načine obilježavanje i spomenuo čak i Krležina djela na kioscima, kao i igranje Krleže u Hrvatskoj i svijetu. Sve uzalud. Ako novinar ne vjeruje vlastitom tekstu, zašto bi koleginom! Ne moraju ti novinari ići u kazalište, ali dobivaju informacije o događanjima na stol, neki od njih su i nazočili na brojnim skupovima, neki su ih i popisali u tekstovima, a neki, kao Mandić, u vlastitom spomenutom tekstu! Uzalud dokazi, uzalud događanja, uzalud vlastite oči i prisustvo na događanjima!! Snaga teze je jača od novinarovih vlastitih očiju i pameti! Pa ako su novinari potpali pod snagu te teze, nije čudo da je osvojila i ugledne profesore, kao što smo vidjeli kod Nikole Batušića. A ušla je i u svijest ljudi izvan naše kulturnjačke struke. Tako mi je 10. 01. 2014. u neformalnom razgovoru u pauzi mog predavanja o periodizaciji drame i kazališta održanog na stručnom skupu za profesore hrvatskog jezika, kolegica iz Bjelovara izjavila da se Krleža uopće dovoljno ne igra u kazalištu! Kad sam joj nabrojala deset predstava koje sam nedavno vidjela i još uvijek igraju na repertoaru rekla je: ali ne igraju dovoljno njegove rane tekstove! Nakon toga sam zaključila da je krajnje vrijeme da se napravi istraživanje o tome koliko se zapravo igrao Krleža od 1991. jer će nam inače ta lažna teza ostati kao istina za buduća neka pokoljenja... Bitka u javnosti ili dvije političke opcije Krležoduli i dalje na vlasti ili i mediji i politika i novci Iako se oba tabora čuju, ona nisu ravnopravna. Naime, krležoduli su na vlasti u kulturi. Ima logike da su oni došli na ta mjesta jer je Krleža pisac kojeg je prošli režim službeno veličao pa je onda i većina teoretičara to prihvatila. Drugim riječima: teško se moglo doći na poziciju, ako ga se nije veličalo! No, krležoduli su svoje pozicije (i stavove) zadržali i nakon 1991., što je još jedan dokaz da 1991. nije izvršena nikakva “čistka” u kulturi. Svi spomenuti krležoduli su bili i ostali direktori, intendanti, profesori i, ako su odlazili s jednog posla, išli bi na nešto bolje! Krležoduli imaju i izrazitu podršku medija (od tiskanih do elektroničkih, kako radija, tako i televizije), njih se poziva kao tumače Krleže i njegova djela (Velimir Visković, Predrag Matvejević, Vjeran Zuppa, Mani Gotovac, a nedavno je u krug ušao i redatelj Ivica Buljan), a njihove se obljetnice medijski prate Sanja Nikčević 73 (naročito sve što organizira Hrvatsko društvo pisaca) dok se druge prešućuje ili spominje u negativnom kontekstu. Krležoduli imaju i podršku politike koja se odražava na dva načina. Prvo je prisustvo političara i izjave koje daju o kvaliteti manifestacije. Odnos politike prema hrvatskoj kulturi (koga politika voli, a koga ne) se najbolje vidio 2011. Rekla sam da je Hrvatsko društvo pisaca u srpnju obilježilo 118 godina rođenja (kakva je pak to obljetnica!!), a u prosincu drugim skupom 30 godina od smrti! Obje su njihove akcije dobile medijski prostor, a ostale manifestacije u medijima nisu spominjale ili su se spominjale u negativnom kontekstu jer je tako rekla i sama ministrica na HDP-ovom skupu u prosincu 2011.: Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, pozdravljajući obilježavanje obljetnice smrti Krleže kao živog pisca, izrazila je žaljenje što se tako važan skup nalazi u neprimjereno malom prostoru te što sve institucije vezane uz Krležu (NSK, Leksikografski zavod, HNK, DHK i dr.) taj svečani trenutak ne obilježavaju zajedno. Primje renijim mjestom za tu obljetnicu ministrica vidi KD Vatroslava Lisinskog kako bi potencijalni čitatelji mogli shvatiti važnost toga pisca. Dakle iako su sve navedene i ugledne institucije očito obilježile njegovu obljetnicu, ona je kasnije rekla da Rasap da se danas na deset mjesta komemorira i postavljaju vijenci, a da je ovo jedino mjesto gdje se o Krleži govori kao o živom piscu, nešto je što ne upisujem u plus! To jedino živo mjesto je Društvo hrvatskih pisaca, tada na čelu s Viskovićem. Ministrica je te 2011. godine bila na oba skupa Društva pisaca posvećenih Krleži, a u cijelom svom mandatu nije došla niti na jednu manifestaciju Društva hrvatskih književnika. Da ne bi bilo zabune tko je na čijoj strani. Na drugi skup Društva pisaca 2011. došao je uz ministricu i predsjednik republike Ivo Josipović! Da ne mislite da su dolazili samo te godine, ne, političari podržavaju krležodule oduvijek. Sjećate se one komemoracije povodom 25. godina smrti 2006. u DHK? E, i tamo su bili političari! Mini simpozij o Krleži privukao je u Vilu Arko veliki broj ljudi (...). Među ostalim, došli su predstavnici Grada, Ministar stva i različitih institucija, uključujući Duška Ljuštinu, Stjepana Čuića i Zvonka Makovića. S time da je tad Stjepan Čuić bio predsjednik Društva književnika i došao je podržati skup po svojoj funkciji bez ikakvih predrasuda i prema sličnoj udruzi i prema piscu o kojem su govorili, što predsjednik Društva pisaca, Velimir Visković, nikad nije napravio ni za jednu manifestaciju Društva književnika. Naravno, na međunarodni Znanstveni kolokvij o Miroslavu Krleži u povodu 120. godišnjice rođenja Društva književnika hrvatske 28. 11. 2013. nisu došli ni ministrica, ni predsjednik, a ni mediji nisu o tome izvještavali. Iako su u organizaciji Ivice Matičevića sudjelovali: Ante Stamać, Branko Hećimović, Boris Senker, Milorad Nikčević, Krešimir Nemec, Tomislav Brlek, Božidar Petrač, Bruno Kragić, Dubravka Crnojević-Carić, Antun Pavešković, te gosti Reinhard Lauer, Natalija Vagapova i Amir Bašović. Uzalud je sam skup bio krležofilski, ali nije bilo dovoljno krležodulski! 74 Književna Rijeka / ESEJ Drugi znak sklonosti politike su konkretni novčani iznosi. Evo samo jedan očit primjer: Krležini dani koji traju 27 godina (imaju svake godine pet ozbiljnih gostovanja i tridesetak ozbiljnih referata, koje objave u zborniku) dobili su za 2013. od Ministarstva kulture 50.000,00 kuna, a Festival Miroslav Krleža je za svoje drugo izdanje (uglavnom jednokratni performansi i scenska čitanja, “večeri s...”, “doručak kod...”, prigodna događanja i sl. te pokoje gostovanje iz “regiona”) dobio 60.000 kn! Da se zna tko je na čijoj strani! Krležoklasti ili od ilegale do ekscesa koji muti vodu Pravi krležoklasti u prošlom sistemu nikako nisu imali ni pravo glasa, a kamoli pravo na poziciju! Spomenuti Kruno Krstić je još 1935. protiv Krleže pisao pod pseudonimom, a nakon 1945. se više ni tako nije moglo jer se vrlo brzo otkrije tko stoji iza pseudonima a posljedice su bile više nego ozbiljne. Krležoklasti su bili neka vrst kulturne ilegale, na marginama, neki su bili doista šikanirani, a neki su i otišli izvan Hrvatske, poput Ivšića koji je živio u Francuskoj. Oni su očekivali od nove Hrvatske vlasti da će napraviti smjenu u kulturi, kako kaže Velnić: Da smo zdravo društvo i da smo proveli lustraciju, očekivao bih ostavke u Leksikografskom zavodu. To ima logike, jer ako je u Leksikografskom zavodu prošli sistem doveo svoje ljude (Miroslava Krležu!) jer enciklopedije i leksikoni, kako smo rekli formiraju ideje jednog društva i propisuju kanonsko znanje, logično je bilo očekivati da će padom te ideologije doći do promjene takvoj instituciji. Međutim, to se nije dogodilo ni u Leksikografskom zavodu niti u drugim važnim institucijama koje oblikuju javno mnijenje. Zato su krležoklasti i danas u “subkulturnoj” poziciji i ne mogu dobiti glavne medije. No, stvari su se ipak promijenile i njihovi se glasovi mogu čuti. Mogu dobiti rubne prostore medija kao neke Internetske stranice, časopise ili tjednike za kulturu (Vijenac, Hrvatsko slovo), a mogu čak i objaviti knjige ali u onim institucijama koje dobivaju manje novaca, političari im ne dolaze na skupove i nemaju medijsku pažnju (kao Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika). Tako da su krležoklasti danas kao neki eksces koji muti mirnu vodu krležodula. Borba je ozbiljna ili Krležoduli žele ostati na vlasti, krležoklasti bi promjenu Nakon sve te buke koja je izazvana u našem prostoru ovih slavljeničkih godina, jedini zaključak je ovaj. Točno je da se ta dva tabora bore, jedni za ponovno uspostavljanje Krleže kao ikone a drugi ga ruše, ali, uistinu, niti jedne niti druge ne zanima sam Krleža nego im je on izgovor za borbu. Krležodulima je veličanje Krleže način opstanka na vlasti, učvršćivanja pozicije ili zadobivanja novih pozicija jer su preko veličanja i proučavanja tog Sanja Nikčević 75 pisca te pozicije i bili stekli u prošlom te ih zadržali u novom sistemu. Oni smatraju da im te pozicije prirodno pripadaju. Velimir Visković, stručnjak za književnost, kao najnormalnije smatra da je zaslužio biti intendant HNK! Meni, kao stručnjaku za dramu i kazalište, ne bi palo na pamet da vodim filharmoniju! Ili neki muzej! Krležoklastima je rušenje Krleže i krležodula način ispravljanja povijesnih nepravdi prema njima samima, ali i prema onom dijelu hrvatskog naroda koji je pod komunistima patio. Naravno da bi, kad bi srušili krežodule, vrlo rado preuzeli njihove funkcije jer i krležoklasti smatraju da bi oni bili bolji, pravedniji, objektivniji, i da ih zaslužuju više od krležodula. Krležoklasti su se nadali da će uspostava nove Hrvatske države ispraviti sve nepravde koje je Krleža (i krležoduli) počinio, njega ukloniti iz lektire a krležodule s pozicija. No, to se nije dogodilo. Upravo zato sada kada su krležoduli krenuli s uspostavom ikone krležoklasti su se doista uznemirili jer su shvatili da se ikona koja je vladala u prošlom sistemu opet vraća još većom silinom. A, kako stoje stvari, neće ga se nikada riješiti!! Dvije suprotstavljene političke opcije ili krležudili kao lijevi i krležoklasti kao desni Ono što je najzanimljivije je da borba krležudila i krležoklasta nije borba između dvije estetike jer čitajući tekstove i jednih i drugih očito je da su i krležoduli i krležoklasti iz iste estetske priče. Ja to najbolje prepoznajem u kazalištu gdje i jedni i drugi vole tzv. dramski teatar! Najbolji dokaz za to je redateljski zaokret Ivice Buljana. U početku je radio postdramske i redateljske vizije Krleže kao npr. predstava Nova zemlja (Miroslav Krleža Kristofor Kolumbo/Ivana Sajko Europa), CNP, Pogorica, 2005. koja je imala tek nekoliko izvedbi. U klub krležodula prihvaćen je tek kad je počeo režirati iz dramske poetike, dakle poštujući pisca u Gospodi Glembajevima pa je sada jedan od glavnih mlađih glasnogovornika krležodula. S druge strane, u taj klub nekako ne puštaju Branka Brezovca koji je režirao četiri Krležine drame (Veliki meštar sviju hulja, Gospoda Glembajevi, U agoniji i Saloma), ali sve iz postdramske estetike kao, kako je to za riječke Gelmbajeve nazvala Nataša Govedić: postintelektualni obračun s Krležom! Iako ga je Mani Gotovac kao intendantica zvala u Rijeku da radi Glembajeve sa Severinom, znajući da će joj to donijeti pravi medijski skandal (a na tome je gradila svoju intendanturu), u ovim velikim obljetnicama Brezovca nije bilo nigdje u javnosti i medijima jer nije pušten u klub krležodula, a Buljan je bio neprestano! Dakle to nije borba dvije estetike nego borba dva politička stava jer ono oko čega se oni bore nije zapravo Krleža i njegovo djelo - nego politički sistem. Za ta dva tabora, Ante Stamać će reći: Zadivljeni “pro” – ljevičari, zgranuti “contra” – desničari. 76 Književna Rijeka / ESEJ Točno, krležoduli su “lijevi i internacionalni”, vole komunizam, odnosno socijalizam, skloni su ne samo prošlom sistemu nego i “regionu” i zaziru od bilo kojeg oblika nacionalizma u koji ubrajaju i bilo kakvu pohvalu vlastitom narodu, kulturi i zemlji! Kako bi krležoklasti rekli: Krleža je standardizirao hrvatsko intelektualno jugoslovenstvo koje ni danas u većini hrvatskih ustano va nije ništa manje žilavo nego što je bilo i u njegovo doba. Na krelžodulskim manifestacijama svakako će biti predstave iz “regiona”, a oni će sami ići tamo govoriti o Krleži ili tamo tiskati knjige. Jer iz istih razloga i taj “region” voli Krležu pa će se Krleža postavljati, o njemu će se pozitivno pisati i slavit će se obljetnice. Krležoklasti su “desni i nacionalni”, oni su pro-hrvatski jer su živjeli san hrvatske samostalne države. No, istovremeno oni komunizam mrze iz dna duše, smatraju ga totalitarizmom gorim od fašizma. Naime, fašizam je generalno osuđen kao zlo, a komunizam se s vremenom mimikrirao u socijalizam i sad im stalno netko govori da je tu ipak bilo nešto dobro. Po krležoklastima ništa, apsolutno ništa, nije bilo dobro u komunizmu (ni u kojoj varijanti mimikrije!) i sve dok se svi njegovi zločini ne popišu i javno osude nećemo moći ići dalje. Budući da je to borba dva politička stava, zato za ova dva tabora postoje važnije stvari od toga što je Krleža napisao. Zato je za njihovu diskusiju važniji Krležin život, njegov odnos prema režimu, je li osudio komunističke zločine, je li uživao u blagostanju, koga je ubacio ili izbacio iz enciklopedije i po kojem kriteriju... Zato će krležoduli uvijek uz uz Krležu spominjati “njegovu erudiciju i intelektualnu rječitost”, i hvalit će se njegova politička opcija jer kako kaže Nenad Obradović: Političko opredjeljenje nije izdaja pozicije pjesnika. O čemu god da pišu ili govore spomenuti će, natuknuti ili ozbiljno tvrditi kako je nova hrvatska država zabranila Krležu, iako za to nemaju dokaza i osobno znaju da to nije istina: bilo iz vlastita iskustva kao npr. Visković ili kod svojih zdravih očiju i pameti, kao npr. novinari koji u jednoj godini sjede na najmanje tri skupa obilježavanja! Ali krležoduli ne vole ovu hrvatsku državu, ne samo zato jer bi radije Jugoslaviju, nego i zato jer ne vole ovu političku opciju pa će iskoristiti svaku priliku da nam kažu da ona nije dobra. S druge strane je slično. O čemu god da se govori vezano uz Krležu (od Krležina načina oblačenja do Zastava, a o Marginalijama i Panorami da ne govorimo), krležoklasti će postaviti pitanje zašto se ne govori o njegovom “boljševizmu” i podupiranju komunističkih nepravdi i zločina. Andrija Tunjić će kao komentar drugog Festivala Miroslav Krleža napisati: posjetilac namjernik (...) nije dobio kritički uvid u sveukupno bardovo djelo i nužnu distancu od komuni stičkog titoizma i Krleže u njemu i kasnije Zato se nameće pitanje: zašto se na festivalu nije Krležu i kritiziralo. Naravno da kritike nije bilo na tom festivalu kad je on napravljen iz krležodulske opcije, ali Tunjić će će postaviti logično pitanje za krležoklasta! Sanja Nikčević 77 Iz uvjerenja da su u pravu, i da se bore ne samo za pisca nego i za neko bolje idealno društvo, oba tabora u diskusijama nisu dosljedni i “njihovima” zamjeraju ono što ne zamjeraju “svojima”, a rasprava se prenosi i na druge pisce. Kad Ivan Bekavac upućuje pitanje krležodulima (da parafraziram): Zašto se zamjera politički angažman ako je hrvatstvo (Marinkoviću, Slobodanu Novaku, Aralici) dok se Krleži oprašta boljševizam odgovor je logičan. Krležudili su upravo ti “boljševici”, a ne vole pozitivan govor o hrvatskoj ideji! Međutim i krležoklasti će Krležu mjeriti istim takvim metrom i zamjeriti njegovoj literaturi upravo taj boljševizam! Kao što kaže Krešimir Nemec: No, već u Jelčićevoj Povijesti hrvatske književnosti (1997) – našoj prvoj integralnoj povijesti u novoj Hrvatskoj – u ocjeni Krležina djela pretežu ideološki sudovi. Upravo zato je u Vijencu, kulturnom dvotjedniku Matice hrvatske, bila intenzivna polemika o Hrvatskoj književnoj enciklopediji jer su krležoklasti (Davor Velnić, kasnije potpomognut Igorom Žicom) napali krležodule (Velimira Viskovića kao glavnog predstavnika) za nastavljanje Krležine politike u njoj koju krležoklasti smatraju pukim reformiranim boljševizmom! Zato je ta polemika bila tako intenzivna i dugotrajna, trajala je gotovo pola 2013., a preselila se i u druge medije. Upravo zato jer se oba tabora bore oko ideologije identična je povišena razina emocija, identična je retorika, i u većini polemičkih tekstova prisutne su osobne uvrede i diskreditacije, osobna prozivanja i propitivanja ne samo Krležina, nego i protivnikova života i djela! Krležoduli pokušavaju dokazivati da su svi krležoklasti, neozbiljni i nestručni ljudi, pamfletisti, anonimusi i književni diletanti kako je to rekao Visković za Velnića. On je išao dotle da upita zašto mu se uopće daje prostor i javno umanji vrijednost Vijenca zbog toga! Sjećate se izjave Ljilje Vokić o Krleži, odmah su uvrštene u Antologiju suvremene gluposti Greatest shits Borisa Dežulivoića i Predraga Lucića. Ne vidim zašto krležoduli mogu misliti o Krleži onako smiješno veličajući ga, a svaka se negativna misao o njemu proglašava najvećom gluposti! Krležoklasti će pak imati brojne varijante uvredljivog definiranja odnosa krležodula prema piscu iz kojih je jasno što o njima misle: krležioti, krležari i krležoidi krležijanci s licencom i Krležina sljedba, apologeti i mistifkatori kruhoborstvo krležara, krležini siročići i ministranti, ili Krležine fusnote. Krležoklasti, naime, krležodulima naviše zamjeraju što dobro žive od Krleže! Krleža kao izgovor za propitivanje drugih ili a kako ti stojiš s Jugoslavijom? Ono što im je zajedničko je da oba tabora nisu zadovoljna sadašnjom vlasti odnosno državom, ali iz različitih pozicija i s različito definiranim uzrocima i krivcima. Krležoduli misle da su za sve krivi nacionalisti koji su srušili komunizam i Jugoslaviju taman kad nam je u njoj krenulo, a krležoklasti da su za sve krivi bivši komunisti koji su i dalje na vlasti i koji su nam toliko željenu 78 Književna Rijeka / ESEJ vlastitu hrvatsku državu izvitoperili u nešto neprepoznatljivo snu o njoj. Ni jedni ni drugi ne vide i da nas je sve zajedno porobio jedan novi sistem, kapitalizam i njegova ideologija liberalizam čiji je najveći uspjeh da je ne doživljavaju kao ideologiju, iako ona to zasigurno jest. Ni jedni ni drugi je ne znaju prepoznati pa umjesto da se bore zajedno protiv nje, biju neke svoje stare bitke. Dok nas nova ideologija sve malo po malo preuzima. No ono što je najgore u ovoj priči je da jedni i drugi zapravo koriste Krležu kao neku vrst mamca za diskusiju u kojoj će time što izvrijeđaju jedni druge sve nas ostale dovesti pred zid. Nas koji smo sa strane. Upravo zato jer je bitka na političkom a ne na književnom planu, važno je kako se svatko od nas postavlja prema Krleži jer su te rasprave namijenjene nama “neodlučnima” i “neopredjeljenima”. Kako duhovito kaže Josip Pavičić: O Miroslavu Krleži više nitko ne zna normalno govoriti. (...) Nikoga ne zanima naš odnos prema Augustinu Šenoi, Dobriši Cesariću ili Janku Matku a na spomen Krležina imena mnogi odmah dobivaju kritički napadaj i iskolačenih se očiju počinu derati o našim grijesima prema piscu. Pavičić govori o krležodulima jer su oni medijski glasniji, ali isti su i krležoklasti. A iskolačenih očiju nas propituju isključivo o Krleži (a ne nekim drugim piscima) jer tako propituju nas stav prema politici i ideologiji, propituju naš odnos prema komunizmu, jugoslavenstvu i hrvatstvu. Ono što mene osobno smeta u tom stavu oba tabora je zašto me lijepo ne pitaju za moje političko opredjeljenje nego me “testiraju” na odnosu prema Krleži. Pri tome mi priopćavaju neke “važne” detalje iz njegova života ili djela, pronalaze neka manje poznata Krležina djela i na njima mi tumače nešto sudbonosno (kako će reći Marko Grgčić: Na temelju jednog marginalnog, a u simboličkom smislu važnoga, po ratnoga teksta). Zabrinutim glasom me propituju znam li ja za sve to ili ne čime oba tabora u meni žele izazvati osjećaj krivice zbog neznanja, neinformiranosti, ne-dovoljnog praćenja hrvatske književnosti. A zapravo ih zanima jesam li za povratak Jugoslavije ili ne! I svaki put kad s nekim od njih razgovaram imam potrebu stati mirno i izrecitirati svoj politički stav! Krležofili nikog ne zanimaju ili nema letenja izvan jata! Najbolji dokaz ove teze da je za oba tabora Krleža izgovor a važnije im je njegovo/njihovo i naše političko/ljudsko opredijeljene od bilo kakve umjetnosti su - krležofili. Naime postoji i takva kategorija ljudi u ovoj zemlji. S time da ovdje govorim dominanto o kazališnim krležofilima (a ne teoretskim kojih također ima). Krležofili su ljudi koji doista vole Krležu kao pisca, postavljaju ga, igraju, recitiraju, nadopisuju i persifliraju ali iz ljubavi i poštovanja prema piscu, iz uvjerenja da nam ima nešto reći kao pisac, odnosno dramatičar. Međutim, krležoduli ih ne priznaju ako nisu “njihovi” ili barem “simpatizeri”! Činjenica da je Zlatko Vitez režirao četiri Krležine predstave od 1991., Sanja Nikčević 79 da je kao Tuđmanov ministar prvi obilježio obljetnicu smrti Krleže 1993. i da recitira Krležu čim otvori usta, za krležodule ne postoji jer on nije iz njihovog političkog tabora. Vitezova Krležijada je važna ne samo zato jer je obilježila obljetnicu 1993., nego zato jer su Vitez i Borislav Vujčić dramaturškom obradom, a kasnije glumci svojom igrom iz Krležina djela napravili histrionsku, pučku predstavu i odigrali je preko 200 puta po čitavoj Hrvatskoj. Time je Vitez dokazao da je Krleža duhovit pisac za svaku vrst publike, da ga mogu gledati i na otocima gdje kazalište rijetko stiže. Kad bi krležoduli doista željeli propagirati Krležu kao pisca, uzeli bi tu predstavu kao savršen argument Krležine životnosti, kvalitete i razumljivosti. Ali ne, oni će radije objašnjavati da se nad Krležom treba pomučiti jer kvaliteta zahtijeva muku! Krležoduli nikako ne vole Georgija Para (zato jer je bio, kako je Visković napisao, hadezovski intendant HNK, od 1992.-2002!) iako je čovjek cijeli život postavljao Krležu, a iz ovog perioda nakon 1991. su neke antologijske predstave hrvatskog glumišta u njegovoj režiji (ZKM-ove Zastave, iz 1991. HNK-ovi Gospoda Glembajevi iz 1993. i varaždinska Tri kavaljera frajle Melanije iz 2013.). No, to sve nije dovoljno jer kako nam je to objasnio Vjeran Zuppa i vodeći dnevni list: Štoviše: raditi Krležu kao što su ga oni radili, značilo je samo dokrajčiti Krležu, zapisao je Zuppa. Svaki poznavalac znade da ova primjedba dobrim dijelom ide ”na” bivšeg intendanta HNK Georgija Para. Kad je Miro Međimorec nadopisao Zastave, čovjek bi očekivao da će krležoduli reagirati na to kao na Fotezovu obradu Držićeva Dunda Maroja, jer je Međimurec napisao novo djelo iz Krležinog koda i u praksi dokazao Krležin mogući opstanak i danas! Krležoduli su Međimorca u medijima strašno napali, a od svih ću izdvojiti samo jednu, paradigmatsku izjavu. A to da je nekom uop će palo na pamet, kao što je palo Međimorcu i Pari, da proširuje ‘Zastave’ na novu vojnu, to mislim da spada u povijest hrvatske književne gluposti – smatra Zuppa. Razlog je u političkoj opciji Mire Međimorca (dragovoljca i generala Domovinskog rata, neko vrijeme Tuđmanovog dužnosnika) koja se ne uklapa u krložodulske opcije pa se izbacuje i njegovo krležofilstvo. Naime, nitko od krležodula ne zamjera Borisu Periću što je objavio roman Povratak Filipa La tinovića (Ocean more, Zagreb 2013.) koji je križanac sadomazohizma i Krleže. Niti mediji govore da je taj naslov plagijat i da ga autor nema pravo koristiti, niti se itko zgraža na ideju dopisivanja i osuvremenjivanja pa još sa Sacher Masochom (!), nego mu se daje medijski prostor da nam lijepo objasni kako da je “Filip Latinović, to smo svi mi i možemo ga dovijeka iznova pisati”. Iako ne poznajem čovjeka, nekako mi se čini da mogu pogoditi njegovu političku opciju. Ugledni teatrolog Boris Senker nije na crnoj listi krležodula pa ga ne na padaju, ali ni ne vole previše. Naime on je samo bio na fronti, ali nije nikada obnašao političke dužnosti u hadezeovskoj ili bilo kojoj drugoj vlasti, što je puno manji grijeh. Međutim on je najbolji dokaz kako je medijska glavna pažnja rezervirana za “pravovjerne” krležodule. Boris Senker je u izvrsnom literarnom 80 Književna Rijeka / ESEJ kabaretu Fritzspiel (igra s Fritzom) uzeo osnovnu priču Glembajevih i proveo je kroz sve epohe i dramske žanrove (od antičke drame preko Shakespearea, klasicizma, Držića, Nušića, Vojnovića... do psihodrame, plesa po Pini Bausch i opere bez glazbe). To je istovremeno duhovito i pametno, prepoznatljivo u nekom arhetipskom obrascu i mogućim pomodnostima ali ovaj puta uz ironijski odmak od njih. Taj komad nema medijski odjek kakav zaslužuje po kvaliteti samog djela, ali i jačini afirmacije Krleže jer dokazuje da je Krleža čvrsti arhetip i naš zadani kanon, budući da samo oni mogu podnijeti persiflažu. To djelo krležoduli uopće ne spominju kao pozitivan primjer, ne uzimaju dijelove iz njega i ne čitaju ga okolo, ponašaju se kao da i ne postoji iako je imao dvije uspješne scenske realizacije! Ali će se zato, uz medijsku pompu, na drugom Festivalu Miroslav Krleža, 2013., krležoduli prikazat nedovršeni projekt, performance o barunicama Castelli Mani Gotovac, samo zato jer je ona iz tabora krležodula. Najbolji dokaz da je za primanje u tabor krležodula dominantna politička linija, a ne odnos prema Krleži, je Igor Mandić. On je započeo trend detronizacije Krleže svojim knjigom Zbogom, dragi Krleža objavljenom nakon Krležine smrti (u Beogradu!!) jer je (isto kao i krležoklasti) smatrao da će nakon Krležine smrti puhnuti novi vjetrovi i nije htio zaostati za njima. No, budući da se ikona ponovno uspostavlja, Igor Mandić se vraća krležodulima, a oni ga prihvaćaju! Kao gost drugog Festivala Miroslav Krleža, ponovio je svoje teze i rekao da se ne odriče ni jedne riječi iz knjige, a budući da je imao tri oca (političkog Tita, duhovnog Krležu i biološkog Emila) morao sam ga dokrajčiti, kao i ovu drugu dvojicu. Unatoč tome je bio ugledan gost tog skupa, dobio sav mogući medijski prostor, a tekst je i objavio pod nazivom “Povratak krležijanstvu(!?)”. Pa je onda očito po kom se kriteriju primaju ljudi u društvo. Obratite pažnju na političkog oca! I na povratak. A očito je i zašto se Mandić vraća. Sjećate se one podrške medija i politike krležodulima. No, ni krležoklasti nisu puno bolji prema krležofilima. Ako krležoduli ne vole krležofile zbog njihove “desne” ili jednostavno “hrvatske” političke opcije, ni desni krležoklasti ne vole previše krležofile. Krležoklasti ne mogu shvatiti da netko tko je za hrvatsku ideju može imalo voljeti Krležu! A krležofili ga vole i, što je još gore, dokazuju da je Krleža važan i živ pisac. Istovremeno, ni krležoklasti ne bi prihvatili u svoj tabor lijevog intelektualca koji ne voli Krležu. Na primjer Igora Mandića. Njega nikad nisu smatrali “svojim” niti ga puno citirali, jedino kao negativnu usporedbu. Zaključak kao vapaj za budućnost ili hajdemo čitati i neke druge pisce! Krležina sjena živa je i dan danas. U našoj sredini postoje dva opisana tabora ljudi s izrazito snažim odnosnom prema piscu – krležoduli i krležoklasti – čiji je naziv namjerno uzet iz sukoba oko ikona. Sanja Nikčević 81 Krležoduli su na kulturnim pozicijama još iz prošlog sistema i osim što su ih zadržali, zadržali su i svoje stavove prema Krleži kojeg cijelo vrijeme od promjene sistema, a naročito do 2000. ponovno uspostavljanju kao ikonu veću od života. Za njih je Krleža naš najveći i jedini pisac. Pri tome, u ime “silno odnjegovanog ukusa” nastavljaju Krležine književne čistke utemeljenje ne samo na njegovom usku nego i na ideologiji i ne priznaju druge pisce (kako stare tako i suvremene). S druge strane vrlo ozbiljno iako neutemeljeno i unatoč očitim suprotnim dokazima neprestano optužuju hrvatsku javnost za odnos prema Krleži – od optužbe da je Krleža u devedesetima bio zabranjen (iako su od 1991.-2013. u hrvatskim kazalištima postavljene 63 premijere prema njegovim tekstovima), do optužbe da mu se ne iskazujemo časti koliko zaslužuje (iako obilježavamo sve godine na 1 i 3!). Krležoklasti su izrazito protiv Krleže i kao pisca i kao čovjeka. Smatraju ga najvećom katastrofom hrvatske književnosti, lošim piscem i ideologom koji je nanio štete hrvatskoj književnosti i javnosti jer je kao politički moćnik ne samo bio najznačajniji živući hrvatski pisac nego je, kao urednik leksikografskog zavoda, kreirao znanje i svijest javnosti. Zamjeraju mu što je nakon kritičnosti prema prošlim sistemima u onome koji je pobijedio prihvatio sve pozicije i beneficije i nikada ga nije kritizirao. A najviše zamjeraju što se nakon 1991. ništa nije promijenilo jer su krležoduli ostali na vlasti, a Krleža neprestano prisutan u književnosti/školskim programima/javnosti. Ta dva tabora vode pravi rat. Krležoklaski pokušavaju riješiti svoje frustracije jer su prije bili na marginama ili šikanirani i sad su očekivali i zadovoljštinu i promjenu u hrvatskoj državi koju su toliko čekali. Krležoduli nastoje zadržati svoje pozicije koje su i dobili podržavanjem Krleže, zadržali nakon 1991., a sad bi ih još više proširili. Problem je da prava tema njihovog rata nije sam pisac, nego politička opcija za koju se zalažu (krležoduli kao jugo-ljevičari i krležoklasti kao hrvatsko-desničari) i zato uvijek u polemikama ulazi ne samo Krležino djelo nego i život, stav prema komunizmu, koga je stavio u enciklopediju ili odakle njegovo obrazovanje. Upravo zato jer je to sukob ne estetskih nego političkih opcija, Krleža je povod na kojem testiraju i sve nas ostale, naše političko i ljudsko opredjeljenje. Najbolji dokaz toga su krležofili, oni koji doista vole Krležu (postavljaju ga, nadopisuju, persifliraju...), ali ako nisu iz “prave” političke opcije ne zanimaju niti jedan tabor! Iako su krležoduli bili i ostali na vlasti i imaju sav medijski prostor, a krležoklasti se pokušavaju iz nekadašnje ilegale probiti u medije i dobivaju ga u puno manjem obimu, rat ta dva tabora diže veliku medijsku buku i zauzima gotovo sav medijski prostor gušeći sve oko sebe. Zato bih se založila da se ne tražimo ponovno ili “pravo” čitanje Krleže (što se povremeno čuje u javnosti s obje strane) jer mi se čini da je ona Lasićeva bibliografija od 1993. kad je objavljena dobila sigurno još jedan ton. Zato sam uvjerena da bi bilo puno korisnije 82 Književna Rijeka / ESEJ da se bavimo onim zapostavljenim piscima iz 19. stoljeća, onima s početka 20. stoljeća i Krležinim suvremenicima. Da ih danas pročitamo bez Krležine sjene, bez njihova odnosa prema njemu ili njegova prema njima, bez tereta “najviših mogućih kriterija silno odnjegovanog ukusa” kroz koje nitko ne prolazi. Da ih proučimo u odnosu na njihove vlastite stavove, tadašnje ideološke odrednice društva, kao i umjetničke konvencije tog vremena u zemlji i svijetu, da vidimo kakav su zapravo utjecaj imali (ili mogli imati) na nas danas. Kako je komentirajući Jelčićevu Povijest hrvatske književnosti lijepo napisao Ante Stamać: Haj demo proučavati romantičare iz romantičarske poetike! Koliko god to logično zvučalo, u Hrvatskoj to nismo jako dugo radili, a kad bi danas krenuli, mislim da bi otkrili pravi zlatni rudnik! I obogatili vlastitu dramsku kulturu. Polemike ova dva tabora tu kulturu iscrpljuju. II Krleža u hrvatskom kazalištu od 1991.-2013. ili 63 premijere u 22 godine Ovo istraživanje je nastalo na poticaj krležodula koji su u medijima (novine, televizija) ozbiljno tvrdili, te novinara koji su to prenosili da se Miroslav Krleža u hrvatskom kazalištu uopće ne igra. Kao osobu koja prati kazališnu umjetnost, osobno me pogodi svaka izjava o ne-igranju Krleže, jer sam ga se doista nagledala na scenama. U godini kad je to izjavio Predrag Matvejević (Jutarnji list, 07. 07. 2011.), ja sam gledala dvije Lede (osječku i Gavellinu), Gospodu Glembajeve u HNK Zagreb i Salomu na Eurokazu, dok sam virovitičku Golgotu eskivirala! Očito je bilo da su izjave o ne-igranju Krleže nisu istinite. No pravi poticaj mi je bila kolegica kroatistica iz Bjelovara koja je u pauzi jednog skupa rekla da Krležu ne igramo dovoljno i nisu je razuvjerile moja nabrajanja predstava koja još igraju na repertoaru jer sam shvatila da će bez ozbiljnog istraživanja ova laž ostati zauvijek u svijesti ljudi. Rezultati istraživanja koliko se Krleža doista igrao od 1991. do kraja 2013. na hrvatskim scenama i koliko je prisutan na reprezentativnim teatrološkim manifestacijama iznenadili su i mene samu! U prethodnom tekstu sam koristila zaključke ovog istraživanja, ali ovdje je na uvid detaljna analiza te na kraju popis predstava. Festivali i manifestacije ili nikad bez Krleže! Godine 1987. su osnovani i do danas se redovito održavaju Krležini dani u Osijeku, znanstveni teatrološki skup posvećen hrvatskoj drami i kazalištu koji cijelo vrijeme nosi Krležino ime, a na kojem je o Krleži kao temi izgovoreno 60 (slovima: šezdeset) referata, od toga deset iz pera međunarodnih gostiju. Sanja Nikčević 83 Dodatnih pedeset referata Krležu spominje uz neku drugu dominantnu temu. Tri godine su bile u potpunosti posvećene Krleži: 1992., 1993. (to su one godine “zabrane”, a zapravo ratne godine kada su znanstvenici dolazili u ratni Osijek govoriti o Krleži!) i 2012., a često su mu bili posvećeni posebni blokovi u programu. Krležini dani uz teorijski imaju i kazališni dio koji je posvećen hrvatskoj drami, ali su dvije prve godine bile posvećene isključivo Krleži. Tako je 1987. igrano čak šest njegovih predstava (Put u raj i Maskerata iz Osijeka, Povratak Filipa Latinovicza i Lamentacije Valentina Žganca iz Varaždina, U agoniji Zvezdare teatra iz Beograda, a Rade Šerbedžija je izveo monodramu Moj obračun s njima), a 1990. izvedene su dubrovačka i osječka Leda, Glembajevi iz Gavelle i opera Aretej iz Subotice! Godine 1991. izvedene su Zastave iz ZKM-a. Broj se nije smanjio jer je Hrvatska u međuvremenu “zabranila” Krležu, nego zato jer je u Osijeku bio rat pa su drugi ansambli odustali od dolaska! Kazališni Krleža je bio prisutan na svakom skupu pa ako računamo i onaj iz 2013., na Krležinim danima ukupno je gostovalo 35 (slovima: trideset i pet) predstava prema Krležinim tekstovima iz Hrvatske i inozemstva. Slično je i na Marulićevim danima, koji su osnovani 1991., kao festival predstava nastalih prema domaćim tekstovima. Svake je godine (osim 1995.) u konkurenciji bio barem jedan naslov Miroslava Krleže, a do prošlogodišnjeg festivala izvedeno ih je 25 (slovima: dvadeset i pet) iz Hrvatske i inozemstva. Dakle, ove dvije važne hrvatske teatrološke i festivalske manifestacije, paradigmatske za odnos prema bilo kojem hrvatskom piscu jer su posvećene upravo hrvatskoj drami i kazalištu, kontinuirano su ga i obilato pozivale i prikazivale i to od početka devedesetih do dana današnjeg. Ali nisu jedine. Rade Šerbedžija, koji od 2001. vodi Teatar Ulysses s ljetnom sezonom na Brijunima, godinu 2007. posvetio je Krleži s dvije premijerne predstave (Pijana noć 1918. i Balade), obnovom svoje monodrame Moj obračun s njima, filmom (Predvečerje puno skepse u režiji Eduarda Galića snimljen 1990., one godine kad je Krleža bio “zabranjen”, zar ne!) i teatrološkim skupom. Goran Matović je 2012. pokrenuo kazališni Festival Miroslav Krleža koji se održava u kući u kojoj je Krleža živio (tzv. Krležin Gvozd), a održan je i 2013. Festival traje tjedan dana uglavnom s različitim performansima i scensko – poetskim događanjima inspiriranim Krležinim djelom te nešto hrvatskih i inozemnih (uglavnom iz regiona) gostovanja. Krleža na hrvatskim scenama od 1991. ili 63 predstave u 22 godine Dakle, očito je Krleža prisutan na manifestacionoj razini hrvatskog kazališta, ali znajući da je festivalski program izbor iz repertoara hrvatskih kazališta, zanimalo me koliko smo u Hrvatskoj doista igrali Krležu od 1991. Tu godinu uzimam kao prekretnicu u hrvatskoj povijesti (kao godina proglašenja neovisnosti Hrvatske i početka Domovinskog rata), a to je i godina koja se spominje 84 Književna Rijeka / ESEJ kao godina početka negativnog odnosa hrvatske vlasti i kulture prema Krleži. Završavam s 2013. jer sam u toj godini radila istraživanje. Popis je napravljen prema vrlo strogim kriterijima, pobrojala sam samo profesionalne kazališne predstave koje su na repertoarima a ne i jednokratne performanse, prigodna scenska čitanja ili projekte, predstave s djelomičnom upotrebom Krležina djela, studentske ispite ili amaterske izvedbe kojih je također bilo. Rezultati, navedeni u popisu na kraju ovog teksta, iznenadili su i mene samu! Zanimljivo je da smo zbog njegovih godina rođenja i smrti (1893.-1981.) sve godine koje završavaju na 1 i 3 smatrali obljetničkima ali i one na 7 ili 8 jer je to bilo blizu okrugle obljetnice smrti (15, odnosno 25)! Prema djelima Miroslava Krleže u jeku najgore “zabrane” od 1991. do 2000. hrvatska kazališta postavila su čak 21 (slovima: dvadeset i jedan) naslov. Ne zaboravimo, to je bilo vrijeme Domovinskog rata koji je službeno trajao do 1995., a strah i napetost od mogućeg ponovnog sukoba su trajali do kraja devedesetih. Mi smo 1991. postavili tri predstave: monodrama Božidara Oreškovića (Ratni dnevnici, DK Gavella) igrala je ne samo u Ljubljani i Zagrebu nego i na fronti, u rovovima, što znači da je Krleža govorio i braniteljima, a iz te su godine i dvije kultne predstave našeg glumišta: ZKM-ove Zastave, u obradi i režiji Georgija Para i Tauferova režija Kraljeva u Rijeci! Onda je obljetničke 1993. postavljeno pet predstava: Vitezova Krležijada u Histrionima, varaždinski Na rubu pameti (red. Ozren Prohić) i tri HNK-ovske predstave: u Splitu (Saloma, red. Neni Delmestre), te Gospoda Gelmbajevi u Osijeku (red. Leo Katunarić) i Zagrebu (red. Georgij Paro). Usred rata! Obljetnicu 1993. prvi je obilježio Tuđmanov ministar (kako Visković zove Viteza), a zatvorio Tuđmanov intendant (kako zove Georgija Para)! Pa gdje je tu zabrana! Već 1994. postavljene su 3 predstave, 1995. jedna, kao i 1996., a 1998. čak četiri i opet u HNK-ovima u Zagrebu (Leda, red. Želimir Mesarić i U agoniji, red. Georgij Paro), u Rijeci (Leda, red. Zlatko Sviben), te Varaždinu (Dvije legende, red. Borna Baletić). Dakle, u najgorim godinama “zabrane” nismo postavljali nove Krležine naslove samo dvije godine (1992. i 1997.), ali smo zato u većini drugih godina u devedesetima igrali po nekoliko (1993. – 5, a 1998. – 4). Sve je to igrano u kazalištima subvencioniranim državnim novcem pa toliko o zabrani hadezeovske vlasti! I taj je tempo igranja ostao do dana današnjeg. Od 2001. do 2010. postavljeno je 27 (slovima: dvadeset i sedam) naslova, s time da je 2001. postavljeno čak 8, a 2007. pet naslova. Onda je u samo tri iduće godine (od 2011. do 2013.) postavljeno 15 (slovima: petnaest) naslova jer se tu svaka godina smatrala pred/ obljetničkom! Dakle, od 1990. do kraja 2013., u samo 22 (slovima: dvadeset i dvije) godine u Hrvatskoj su postavljene 63 (slovima: šezdeset i tri) predstave po Krležinim djelima! Kako se ove fascinantne brojke mogu nazvati ne-igranje ili nedovoljno igranje, ne mogu dokučiti! Toliko u tom periodu nismo igrali niti Sanja Nikčević 85 jednog hrvatskog pisca, a sigurna sam da u hrvatskom kazalištu za to vrijeme toliko nismo igrali ni Shakesepearea! Što smo igrali ili od drama do eseja Na tom su popisu uglavnom dramske izvedbe ali i jedna opera (riječki Mi chelangelo iz 2001.)! Odigrali smo sve dramske naslove (rane i kasne, ekspresionističke, modernističke i realističke), neke i po nekoliko puta: čak 7 Glembaja, 7 Kraljeva (od toga 2 obnove), 6 Ledi, 6 Balada, 5 U agoniji, 4 Michelangela, 3 Adama i Eve, itd. Igrane su i obrade većine njegovih proznih tekstova, kako romani (4 Latinovicza, 2 Na rubu pameti), tako i pripovijetke (Veliki meštar sviju hulja, Pijana noć...), ali i eseji (Evropa danas)! Uz to, Krleža je inspirirao neke pisce koji su pisali persiflaže (Fritzspiel Borisa Senkera) i nastavke njegova djela (Zastave, barjaci, stjegovi Mire Međimorca) ili se bavili Krležinom biografijom (Golgota Miljenka Mursića ili Fric i pjevačica Borisa Senkera i Tahira Mujičića) koje u popis nisam ni brojala! Viskovićevog prigovora nacionalnim kućama koje ne igraju Krležu, e pa čak 24 predstave igrane su u sve četiri nacionalne kuće, pri čemu su HNK-ovi postavljali uglavnom ansambl spektakle (Zagreb – 7, Osijek – 6, Rijeka – 6, Split – 5). Igrali su ga svi hrvatski gradovi koji imaju kazalište (Varaždin čak 9, zagrebačka Gavella i ZKM svako po 6 naslova), ima ga i kao festivalskih produkcija (Eurokaz, Festival Ulysses Brijuni). Igran je i u manjim produkcijama: jedna se igra u kafiću! (Senečićevi Glembajevi sa tri lica), a bilo je i 6 monodrama (meni najdraža Despotova Moj obračun s njima iz 2004.). Postavljali su ga najugledniji redatelji, tako da je priloženi popis ujedno i popis trenutačno značajnih hrvatskih redatelja! Na primjer: Georgij Paro je režirao 6 Krležinih naslova (Zastave, Glembajevi, U agoniji, Povratak, Tri kavaljera frajle Melanije i monodramu Ratni dnevnici); po 4 naslova Zlatko Vitez (Krleži jada, Aretej, Kroatenlager i Latinovicz) i Branko Brezovec (Veliki meštar sviju hulja, Glembajevi, Saloma, U agoniji), po 3 naslova Ozren Prohić (Hrvatski bog Mars, Na rubu pameti, Kraljevo), i Ivan Leo Lemo (Maskerata, Leda, Bobočka) a s po dva naslova (ali tri teksta) Zlatko Sviben (Adam i Eva/Hrvatska rapsodija, Europa danas) i Borna Baletić (Kraljevo, Michelangelo/Kristofor Kolumbo), dok su ostali režirali po jedan naslov. Postavljali su ga i mladi redatelji ili, bolje rečeno, redatelji u usponu (Mario Kovač ili Franka Perković). Krležu su na hrvatskim scenama postavljali i stranci jer smo željeli vidjeti kako će ga pročitati “nepristrano” oko: npr. Slovenci Vito Taufer (Kraljevo i Glembajevi) i Tomaž Pandur (Michelangelo), te Rus Aleksandar Anurov (Glem bajevi i U agoniji), dok Paola Magellija (Kraljevo) smatram našim redateljem, budući da živi u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je Ivica Buljan Krležu radio tri puta, ali izvan Hrvatske (Kotor, Ljubljana i Litva) i to nakon 2005., dok je Robert Raponja režirao tri puta Senkerove obrade Krleže. 86 Književna Rijeka / ESEJ Antologijske predstave ili od zabave po otocima do umjetnikove duhovne borbe! Krleža je od 1991. omogućio hrvatskom glumištu neke antologijske predstave iz poetike tzv. dramskog kazališta, onog kojem sam i osobno sklona. Histrionska Krležijada Zlatka Viteza iz 1993. igrala je preko 200 puta po cijeloj Hrvatskoj, jer su prvo Vitez zajedno s dramaturgom Borom Vujičićem izabrali, a kasnije glumci razigrali, duhovite scene iz Krležina opusa koje su upravo humorom doticale sve važne Krležine teme (rat, siromaštvo, nepravda, snaga preživljavanja malog čovjeka...). Iz poštovanja prema piscu, ali iz dvije potpuno drugačije redateljske vizure nastala su dva antologijska Kraljeva: eksplozivno (prema van), šareno i nekako fancy groteskno Kraljevo puno naoko razigranih, a zapravo likova zaleđenih duša u režiji Vite Taufera u Rijeci koje je osim premijere 1991. doživjelo još dvije obnove i stišano, implozivno (prema unutra), poput maglovite crno-bijele noćne more likova kojima smo ušli u njihove tužne duše u režiji Borne Baletića u Varaždinu 1995. možda i zbog svježeg ratnog iskustva zemlje. Ta su dva Kraljeva najbolji primjeri da redateljska vizija može biti različita, ali kad nastaje iz poštivanja pisca ne razara nego obogaćuje tekst! Georgij Paro je osim režiranja Krležinih dramskih tekstova (Glembajevi, U Agoniji, Povratak Filipa...) radio najbolje obrade Krležinih proznih djela koje je i režirao od ZKM-a (Zastave iz 1991., to je ona godina kad smo ga “zabranili”, zar ne?) do najnovije predstave nastale prema ranom romanu Tri kavaljera frajle Melanije iz 2012. u Varaždinu gdje je s nekom lakoćom i prpošnosti (kroz slike i koreografiju) postavio hercromansku tužnu priču koja sadrži sve kasnije motive ljubavnih odnosa u Krleži. Moram priznati da mi je osobno najveće iznenađenje i onu pravu iskonsku teatarsku radost izazvala jedna redateljski iznimno lucidno napravljena, vizualno dojmljiva i pametna predstava, još k tome lutkarska, na tekst koji sam nekako zaboravila. Michelangelo Buonarroti u zadarskom kazalištu lutaka i režiji Dražena Ferenčine iz 2010. igran je u staroj napuštenoj crkvi pa je predstava imala originalnu scenografiju (jer je umjetnik bio na skelama ispod svoda crkve i u životu, i tekstu, i u predstavi). Na iznimno maštovit, gotovo potresan način redatelj je riješio umjetnikove sukobe – oni na duhovnoj razini, umjetnikovi demoni i noćne more riješeni su lutkarski (bilo kao prave velike lutke, bilo kao glumci koji se ponašaju kao lutke, bilo kao sjene), a likove na realnoj razini (kardinali, papa, i sam Michelangelo) igrali su živi glumci. Iz tih kontrapunkta – prostora, lutke, živih glumaca, riječi – nastala je doista antologijska predstava. Ako su sve ovo spomenuto bili veliki ansambli, nikako ne treba zaboraviti na monodrame. Najpoznatija monodrama vezana uz Krležu je svakako ona koju je Rade Šerbedžija 1975. premijerno izveo u Teatru ITD kao Krležin obračun s nama a u četrdeset godina odigrao tu monodramu pod raznim nazivima (npr. Sanja Nikčević 87 Moj obračun s njima) više od 2.000 puta. Igra je i danas, a ja još pamtim svoje prvo gledanje, kad sam bila mlada studentica. Međutim, i nakon 1990. nastale su neke važne monodrame. Božidar Orešković je napravio Ratne dnevnike 1991. koji su igrani na frontu i nakon prvog gostovanja u rovu branilji su ga tražili da igra još i vodili iz rova u rov! Ecija Ojdanić igra Filipa Latinovicza iz ženske vizure, pod nazivom Bobočka od 2012. No, nasljednik one uspješne monodrame Rade Šerbedžije mi se čini Dragan Despot koji je 2004. godine, nakon dugotrajne glumačke šutnje, napravio izvrsnu monodramu Na rubu pa meti kao osobni krik i kao komentar licemjerja društva kojeg je Krleža opisao a mi i danas živimo. Nova čitanja ili od pljuvanja na sceni do hiperseksualnosti! Uz ova klasična postavljanja koja slijede dramski tekst ima i obrada do krajnjih granica pri čemu je najdalje došao Branko Brezovec. Kada ga je tadašnja intendantica Mani Gotovac pozvala da radi Glembajeve u HNK Rijeka (2007.) i to sa Severinom, namjerno je kombinirala pop zvijezdu sa svježim skandalom (11 minutne porno snimke pjevačice) i Krležu kao kulturnu ikonu ne bi li izazvala skandal koji će privući medijsku pažnju na kojoj je temeljila svoju intendanturu. Brezovec je, kao poznati ikonoklast, pristao na to, ali je napravio dvostruku subverziju. Ne samo da je poništio Krležin tekst (jer on tekst ne priznaje kao predložak predstave, nego samo kao ideju od koje kreće u svoju predstavu!) nego je poništio i Severininu erotsku inteligenciju koja odlično rezonira lika barunice Castelli, tako da je Severini u jednom trenutku dao ulogu Glembaya i stavio je na odar! Kao naš izraziti predstavnik redateljskog ili postdramskog teatra Brzovec ne dopušta da mu pisac, ali ni glumac/ica preuzmu autorstvo predstave na bilo koji način. Naravno da predstava nije imala dug život ili publiku, ali je postigla željeno – kulturni skandal i medijsku prašinu. Nakon priče sa Severinom, više nikog nije skandaliziralo kad je Brezovec likove drame U agoniji smjestio u Sinj (Teatar ITD, 2008), ili kada je Salomu podijelio na nekoliko lica, a publiku stavio u malu drvenu kućicu na kotačima koja je putovala Avenue Mol-om (zagrebačkim trgovačkim centrom)! Nikog nije skandalizirao ni goli, bojom zaliveni, visoko na skelama sjedeći a s indijanskom perjanicom na glavi, Livio Badurina kao Michelangelo u Pandurovoj viziji te drame u kojoj je od Krleže ostao uglavnom pola naslova. Na tragu “osuvremenjivanja” ili “suvremenog čitanja” teksta su i suvremeni tajkuni u Ledi Anice Tomić (ZKM, 2012). Režiserki se odlično uklopilo u trend nasilja na sceni da doslovno prikaže širok dijapazon nasilja: Bacanje stolaca, stezanje ženskih vratova, brutalno naguravanje i bacanje ženskih tijela na pod pozornice, razbijanje čaša, razbijanje boca, prolijevanje alkohola... Nabrojani postupci »Lede« u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić ukidaju bilo kakvu suptilnost ili kompleksniju unutarnju motivaciju Krležina 88 Književna Rijeka / ESEJ tekst, reći će Nataša Govedić. Doista, iako se ta drogiranja i opijanja, kao i intenzivni promiskuitet, spominju i događaju u priči, Krleža ih ne pokazuje ne zato što se nije usudio, nego zato što je kod njega najzanimljivije gledati kako malo po malo pucaju maske finih ljudi. Ako redatelj otpočetka likovima izvrne kožu, ako nam ih odmah pokaže popucale do kraja, nema više dramske napetosti! No, ovakva redateljska tumačenja slijede ideju, koju nam je Ivica Buljan objasnio: da je Krleža pisac koji se zalaže za krajnje slobode, te da kod njega dominira hiperseksualnost i rušenje tabua. Iz tog čitanja je logično da kod Anice Tomić na sceni siluju i Melitu i Klaru i pljuju po sceni. Prema Buljanu, Martin Kušej, koji je režirao u Austriji glembajevsku trilogiju s eksplicitnim gay scenama, je upravo time dokazao da je Krleža suvremen pisac. Učili su me ugledni teoretičari da je Krleža sve to pretjerivanje u porocima pokazivao kao negativne primjere, dekadenciju i nagovještaj propasti jednog društva (kapitalizma, odnosno onih koji su na vlasti, plemstva i bogatih građana). Dakle, nije poroke slavio kao slobodu pojedinca niti se zalagao za njih, nego je pokazao kako su upravo ti poroci doveli do samo/uništenja tog društva, odnosno prestanka razloga njegova postojanja. Time je opravdao rušenje tog društva i novu ideologiju koja ga je srušila i za koju je vjerovao da nema tih poroka. I koliko god je to napisano iz njegove lijeve, komunističke ideologije, nekako mi se čini da su ti profesori bili u pravu. A tako je, uostalom, govorio i sam Krleža. Isto tako mi je jasno da se Krležino spominjanje najrazličitijih seksualnih kombinacija i perverzija može lijepo uklopiti u trenutačnu modu otvorenog prikazivanja hiperseksualnosti na scenama. Za one koji žele prikazivati eksplicitne scene gay ljubavi, ili nekog nasilja, klasik koji je o tome govorio prije osamdeset godina je odličan izgovor ili povod! Čak i pokriće. Naravno da ta uklapanja u trendove mogu odlično proći na festivalima i osvojiti nagrade, ali najčešće rastjeraju publiku. Niti jedna od tih redateljskih vizija nije imala dug život na sceni, iako su neke (Leda, ZKM) dobile nagrade na festivalima. Iako ta “osuvremenjavanja” najčešće osiromaše Krležu, srećom, ne mogu ga poništiti nego su i ona dokaz i njegove snage i njegove prisutnosti! Izlazak iz sebe sama ili Balade, persiflaža i nadopisivanje! Balade Petrice Kerempuha su doista poseban fenomen hrvatske kulture – širi i od književnosti i kazališta. Od 1991. 6 puta su postavljene na scenu. Ivan Lovriček je u HNK Varaždin napravio monodramu 2001., a Šerbedžijina brijunska verzija imala je folk psihodeličnu glazbu Darka Rundeka (kako piše na albumu koji je izašao 2008.). Franka Perković ih je osuvremenila u Gavelli 2009. tako da su Krležini srednjovjekovni seljaci postali današnja sirotinja i izašli iz kazališta (kao najavu predstave glumci su obučeni kao današnja sirotinja recitirali Baladepo zagrebačkoj glavnoj tržnici Dolac), a Adam Končić je napravio izvrsnu galgenhumorsku monodramsku scensku verziju 2010. Sanja Nikčević 89 No, meni najdraži primjeri su jedan ozbiljan glumac i studentski bend smiješnog imena. Ozbiljan glumac je Željko Vukmirica koji se Baladama bavio preko dvadeset godina i onda ih je 2007. pod nazivom Petritza und Millitargrentze Music odigrao u jazzu. Tom je izvedbom pokazao dvije vrlo zanimljive činjenice. Prvo da Balade u sebi nose istu emociju kao i ta glazba, taj isti ritam tuge i naslućene pobune. Drugo da nam se sudbina vojne krajine (millirargrentze) stalno ponavlja. Studenti kroatistike su, pak, 2012. umjesto seminara za kolegij o Krleži (koji je vodila Suzana Marjanić, inače jedna od vrsnih proučavatelja Krležina djela mlađe generacije teoretičara) napravili iznimno zanimljivu etno verziju Balada sa svojim sastavom Mokre gljive (Nikola Švenda kao bubnjar i voditelj, te Veno Mušinović kao glumac) i s neobičnim instrumentima iz cijeloga svijeta. Osim cjelovitih predstava Balade su prisutne u raznim oblicima i prigodama. Zlatko Vitez Balade recitira cijeli život, pa tako i nakon 1991. u raznim društvenim prigodama od proslave Tuđmanova rođendana do otvorenja tzv. Bandićevih fontana ispred Nacionalne i sveučilišne biblioteke 2012., ili izložbe Miroslav Krleža (1893.-1981.-2013.) u HAZU 2013. Nakon što je prestao aktivno glumiti na sceni i dalje sa scene govori Krležu! U Histrionima izvodi kabaretske programe Hrvatski kokošinjac (2008.) ili Samo za te dragi kaj (2009.) u kojima ima i Balada pri čemu Ni med cvetjem ni pravice izvodi u stilu rap glazbe. Cinkuši su 2010. uglazbili neke od Balada (Nenadejano bogčije zveli čenje, Ciganjska), a pola Kerempuhova kabareta iz 2012. pod nazivom Cabaret Chishche Lishche posvećeno je Baladama i Krleži. Osim ove prisutnosti Krležina djela u hrvatskom kazalištu moram spomenuti i Krležu kao direktnu inspiraciju drugih pisaca i to persiflažu i nadopisivanje. Boris Senker je u izvrsnom literarnom kabaretu Fritzspiel (igra s Fritzom) uzeo osnovnu priču Glembajevih i proveo je kroz sve epohe i dramske žanrove (od antičke drame preko Shakespearea, klasicizma, Držića, Nušića, Vojnovića... do psihodrame, plesa po Pini Bausch i opere bez glazbe). To je istovremeno duhovito i pametno, prepoznatljivo u nekom arhetipskom obrascu i mogućim pomodnostima ali ovaj puta uz ironijski odmak od njih. Kazališne varijante na temu Glembajevih ponuđene su kao jelovnik pri čemu publika može birati koja jela želi iz ponude predjela, glavnog jela i deserta! Boris Senker je tim svojim kabaretom uveo u hrvatsku žanr literarnog kabareta, dakle kabareta koji se temelji na literaturi što je u svijetu započelo američkom uspješnicom Skraćeni Shakespeare. Kao u slučaju svjetski poznatog literarnog kabareta, očito je da samo čvrst i prisutan kanon može podnijeti persiflažu! Robert Raponja je tu predstavu dva puta režirao i to vrlo uspješno: 2002. u koprodukciji INK-a iz Pule i Teatra Epilog iz Zagreba a 2006. u Subotici! Miroslav Međimorec je nadopisao Zastave tako da je pokazao što se s Kamilom Emeričkim dogodilo od zabrane Krležine Galicije 1920. do osnivanja HDZ-ea. Zastave, barjaci, stjegovi u režiji Georgija Para (HNK Osijek, 2007.) 90 Književna Rijeka / ESEJ je bila velika ansambl predstava, napisana u potpunosti iz Krležina “koda” i doista pravi hommage Krležinoj ideji misli i likovima, dokaz da traju i da ih prepoznajemo jer nam nešto govore. I da je Krleža, što se naše teme tiče, kazališno jako prisutan! Krleža je i dramski lik! U predstavi Kabaret &TD (objavljeno kao Zagre bulje zagrobne) Borisa Senkera iz 1999. u izboru za novog predsjednika Društva književnika sudjeluju iz groba ustali Krleža, Matoš i Zagorka. Publika bira tko će biti novi predsjednik a Krleža i Zagorka su bili najčešći izbor! Iako su u tome imali zasluge i glumci (Marko Torjanac odnosno Mladena Gavran) ipak to govori i o Krležinoj popularnosti! Krleža je glavni lik i Senkerove duodrame Podvala ludosti izvedene u HNK Split, a zajedno s Tahirom Mujičićem Boris Senker je napisao i biografski kabaret o Krležinim mladim danima u Pećuhu pod nazivom Fric i pjevačica, koji je također izveden dva puta (1993. u Pečuhu i 2005. Histrionima). Tito, Krleža & je duhovita politička komedija iz 2002. Željka Vukmirice i Vilija Matule o tajnom sastanku u Šestinama, u prvoj krčmi desno na putu za Mikuliće 1939. godine. Predstava Sanatorij Zelengaj iz 2011. nastala je prema drami Galgota Miljenka Muršića o boravku M. Krleže u sanatoriju za vrijeme II sv. rata. Pri tome je Galgota, prema autorovom navodu, kalambur od galge i Golgote. Te naslove ne brojim u teatrografiju Krležinih tekstova na hrvatskim sce nama jer one to nisu, ali ih stavljam na kraj popisa kao kuriozitet i ovdje spominjem jer one dokazuju intenzivnu prisutnost Krleže na hrvatskim scenama. Samo kanon koji je dovoljno uronjen u svijest ljudi može biti persifliran, nadopisivan i glavni lik drama! Od Galicije do 1990. ili a koliko smo ga zapravo igrali prije? Kao pobornik hrvatske drame silno se zalažem za igranje drama hrvatskih pisaca i žalim zbog nekih sušnih perioda za hrvatsku dramu na našim kazališnim scenama (na primjer, osamdesete!), tako da kad vidim ove brojke vezane uz Krležina postavljanja na scenama – ja sam doista impresionirana! Zato sam pomislila da su možda krležoduli nezadovoljni jer pamte neka vremena kad smo ga igrali više nego sada. Koliko su Krležu igrali na hrvatskim scenama od 1920. (od skinute Krležine Galicije u HNK na dan premijere) do 1990. istražila je Antonija Bogner Šaban u referatu koji je pročitala na Krležinim danima 1991. (one, Krleži nesklone godine). Kad usporedimo popis kolegice Bogner i ovaj iz 2013. dolazimo do još zanimljivijih rezultata! Od 1920. do 1990., dakle u 70 godina, u hrvatskim je kazalištima postavljeno 199 predstava prema Krležinim tekstovima. To u prosjeku znači 2,8 predstava godišnje. Od 1991. do 2013., u 22 godine odigrali smo 63 predstave što je 2,8 predstave po godini! Isto kao i prije! Čak i u onim teškim devedesetima Sanja Nikčević 91 postavljena je u 10 godina 21 predstava što je 2,1 po godini, iduće desetljeće je prosjek 2,7 a one zadnje tri godine (2011.-2013) čak 5 godišnje! A kad sve to zbrojimo dolazimo do fascinantne brojke da je hrvatsko kazalište od 1920. do 2013., dakle u 93 godine, postavilo 262 Krležina naslova! Sjećate se one Viskovićeve izjave o slabom igranju Krleže na nacionalnim scenama? Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu je od 1920. do 1990. igralo 33 predstave, što je 2,1 predstava po godini, a od 1991. – 2013. igralo 7, što je 3,1. Dakle i više nego prije! Uzalud vam trud svirači ili ne razumijete vi njega uopće! Zanimljivo je da su tu ideju o ne-igranju Krleže uveli krležoduli zbog drugih razloga i unutar šireg konteksta priče o odnosu prema Krleži ali ovdje mi je zanimljiv aspekt odnosa prema Krleži na sceni i slika koju su u javnosti stvorili. Naime, dok istovremeno medijima serviraju ideju da se Krleža ne-igra, oni sami znaju da se igra jer je do polovine dvijetisućite već svima koji prate hrvatsko kazalište, pa makar i iz daljine, bilo jasno da se Krleža postavlja na scenu! Čak će i Visković koji je u jednom novinskom tekstu rekao da nacionalne kuće ne igraju Krležu (a kako što se vidi iz ovog istraživanja igrale su ga sve i to po nekoliko puta – ukupno 24 premijere) izjaviti da nema kazališta koje ga nije postavilo! U istom članku! Nelogično? Nije. Radi se o tekstu “Nepodnošljiva lakoća igranja Krleže” 2009. preko tada najmoćnijeg dnevnog lista, a bez nekog posebnog povoda osim djelovanja na javnost (ah da, slavila se predobljetnica smrti!), vodeći zaštitnici Krležina lika i djela lijepo su objasnili cjelokupnoj javnosti da nisu zadovoljni razumijevanjem, odnosno scenskim poimanjem Krleže. Velimir Visković, Branimir Donat i Vjeran Zuppa objašnjavaju kako se Krleža ne igra dovoljno a i ono sve što se igra nije dostojno pisca. Nakon Pristaš-Baletićeve ‘Agonije’ nisam vidio da je Krleža mjesto istraživanja. Postao je repetitivno mjesto koje pada sve niže. Ugledni profesor na zagrebačkoj dramskoj akademiji i ljevičarski ideolog Vjeran Zuppa, pohvalio je studentski ispit ne bi li ponizio sva ostala profesionalna postavljanja i time ih poništio! Poništena, kako je i sam novinar shvatio, izrugana, je i sama činjenica da se Krleža stavlja na repertoar jer: Umjesto da je Krleža mjesto pretraživanja, u današnjem teatru on je opće mjesto. ‘A igrat će se jedan Krleža’, kaže se kad se prijavljuje repertoar. ‘Bit će tu suvremeni komadi i – jedan Krleža’ – ruga se Zuppa sastavljačima repertoarne politike kazališta. A Branimir Donat objasnio je zašto je tome tako: Krleža čeka ozbiljnog režisera, čovjeka koji je ne samo talentiran nego i obrazovan. Uzalud vam šezdeset i tri predstave, antologijske predstave dramskog teatra, uzalud moderne obrade, uzalud nova čitanja! Znamo mi za njih, nije da ne znamo (jer se u tekstu spominju i Paro, i Vitez, i Brezovec), ali niste vi svi skupa dostojni Krležine veličine, kažu zajednički Visković, Donat i Zuppa. Na 92 Književna Rijeka / ESEJ te uvrede koje su tako olako sasuli na sve postavljače Krleže, reagirala je, koliko sam uspjela pronaći, jedino Gordana Vnuk braneći nova Brezovčeva čitanja! Ali su te uvrede ostale u svijesti medija i javnosti poništavajući tako čak i unaprijed ono što se postavlja na scenu. Dakle, poruka je Krleža se ne igra, a i ono što se igra nije ga dostojno. Uzalud vam trud svirači! Članku je priložen prilično necjelovit popis postavljanja Krleže da se dokaže da ga se postavljalo malo. I to samo od 1998. do 2009. ne bi li izgledalo da se prije 1998. nije ni postavljao! U onim nesklonim devedesetima kad smo ga “zabranili”! Članak je u tiskanom izdanju bio naslovljen “Nepodnošljiva lakoća igranja Krleže”, dakle s akcentom na loša postavljanja Krleže, ali je u internetskom izdanju naslovljen “Miroslav u hrvatskom teatru ima gori tretman od vinjaka Glembay” jer nastavlja tu liniju o ne-igranju Krleže. Naime, članak je iz 2009., a ta će se teza o neigranju, pršućivanju i zanemarivanju, ostati na snazi i 2011., 2012., i 2013. Na snazi je i teza da oni koji ga igraju nisu shvatili kako Krležu treba postaviti jer je 2011. Mani Gotovac izjavila o Glembajevima: Taj incestuoznoedipovski sukob do sada nisam uspjela uprizoriti na sceni. misleći na sebe kao intendanticu. To je ona ista Mani Gotovac koja je zvala Branka Brezovca da radi Glembajeve u Rijeci znajući da će ih poništiti kao tekst! Sada će nam objasniti da mi to ne razumijemo! Pa će na krležodulskom festivalu Gorana Matovića (Festival Miroslav Krleža) dobiti priliku da se igra s Krležinim tekstovima koliko joj srce želi! Zaključak ili lijepo molim ne govorite više da ne igramo Krležu! Teza da se Krleža od 1991. ne igra/ne objavljuje/ ne proučava krenula je od krležodula koji se smatraju zaštitnicima Krležina lika i djela i tako se snažno ukorijenila u naš medijski prostor i našu svijest da se lakonski prenosi i pronosi bez dokaza pa čak i unatoč vrlo vidljivim dokazima protiv nje same. U ovom istraživanju pokazala sam da je Krleža kontinuirano i obilato igran na svim hrvatskim scenama (od HNK-ova do kafića) jer je od 1990. do kraja 2013., u 22 (slovima: dvadeset i dvije) godine u Hrvatskoj su postavljene 63 (slovima: šezdeset i tri) premijerne predstave po Krležinim djelima! Što je najbolje u tom Krleži nesklonom periodu igran je jednako kao i prije, kad je bio neprikosnovena politička, dramska i književna veličina Hrvatske. Od 1920. do 1990., dakle u 70 godina, u hrvatskim je kazalištima postavljeno 199 predstava prema Krležinim tekstovima. To u prosjeku znači 2,8 predstava godišnje. Dakle, Miroslav Krleža kontinuirano je prisutan na hrvatskom scenama, igran je više od bilo kojeg drugog hrvatskog pisca, a mislim da mu ni Shakespeare nije ravan. Zato se iskreno nadam da nakon ovog istraživanja više nitko neće govoriti kako se Krleža u Hrvatskoj ne-igra ili zanemaruje u hrvatskom kazalištu! Sanja Nikčević 93 III Popis predstava prema Krležinim tekstovima u hrvatskom kazalištu 1991.-2013. Napomena: Ovo je popis isključivo profesionalnih kazališnih predstava koje imaju svoj kazališni život. Dakle, u popis nisam uvrstila jednokratne performanse, (scenska) čitanja poezije ili prigodne izvedbe dijelova drama, a nisam uzimala u obzir ni amaterske a ni studentske izvedbe od kojih sam uvrstila samo Balade u izvedbi Mokrih gljiva jer su one prerasle u samosvojnu predstavu s kasnijim intenzivnim profesionalnim izvedbenim i festivalskim životom. Nisam uzimala u obzir ni predstave koje djelomično imaju u sebi neke Krležine tekstove. Obnove riječkog Kraljeva brojim kao nove predstave jer ih je kazalište službeno brojalo kao nove premijere i za njih dobivalo sredstava od Ministarstva kulture, ali stavljam naznaku da se radi o obnovi. Za svaku predstavu navodim samo redatelja, kod monodrama izvođače, a kod Balada Petrice Kerempuha nekad i sastave. Korištene kratice: red. – redatelj, gl. – autor glazbe, izv. – izvodi. Korišteni znakovi: () – napomene; // – originalni naziv Krležinog djela koji navodim osim u slučaju da je u nazivu predstave barem jedna riječ iz originala. 1991.-2000. 1. Ratni dnevnici (monodrama), izv. Božidar Oreškovića, red. Georgij Paro, DK Gavella, Zagreb, 1991. 2. Kraljevo, red. Vito Taufer, HNK Rijeka, 1991. (obnova 1994. i 1999.) 3. Zastave, red. Georgij Paro, ZKM, Zagreb, 1991. 4. Krležijada, red. Zlatko Vitez, GD Histrion, Zagreb, 1993. 5. Saloma, red. Neni Delmestre, HNK Split, 1993. 6. Na rubu pameti, red. Ozren Prohić, HNK Varaždin, 1993. 7. Gospoda Glembajevi, red. Georgij Paro, HNK Zagreb, 1993. 8. Gospoda Glembajevi, red. Leo Katunarić, HNK Osijek, 1993. 9. Kraljevo, red. Vito Taufer, HNK Rijeka, 1994. (obnova) 10. U logoru, red. Božidar Violić, ZKM, Zagreb, 1994. 11. Leda, red. Želimir Orešković, HNK Split, 1994. 12. Kraljevo, red. Borna Baletić, HNK Varaždin, 1995. 13. Adam i Eva/Hrvatska rapsodija, red. Zlatko Sviben, HNK Osijek, 1996. 14. Leda, red. Želimir Mesarić, HNK Zagreb, 1998. 15. U agoniji, red. Georgij Paro, HNK Zagreb, 1998. 16. Leda, red. Zlatko Sviben, HNK Rijeka, 1998. 17. Dvije legende /Michelangelo Buonarroti i Kristofor Kolumbo/, red. Borna Baletić, HNK Varaždin, 1998. 18. Kraljevo, red. Vito Taufer, HNK Rijeka, 1999. (obnova) 94 Književna Rijeka / ESEJ 19. Kraljevo, red. Paolo Magelli, ZKM, Zagreb, 2000. 20. Povratak Filipa Latinovicza, red. Georgij Paro, HNK Osijek, 2000. 21. Adam i Eva red. Franka Perković, KD Kufer, Zagreb, 2000. 2001.-2010. 1. Michelangelo Buonarroti (opera) gl. Johnatan Faralli, red. Gianfranco Pendulla, HNK Rijeka, 2001. 2. Veliki meštar sviju hulja, red. Branko Brezovac, ZKM, Zagreb, 2001. 3. Maskerata, red. Ivan Leo Lemo, GKM Split, 2001. 4. Gospoda Glembajevi, red. Aleksandar Anurov, HNK Split, 2001. 5. U agoniji, red. Aleksandar Anurov, HNK Split, 2001. 6. Kroatenlager, red. Zlatko Vitez, DK Gavella, Zagreb, 2001. 7. Hrvatski bog Mars, red. Ozren Prohić, HNK Varaždin, 2001. 8. Balade Petrice Kerempuha (monodrama), red. i izv. Ivan Lovriček, HNK Varaždin, 2001. 9. Kraljevo, red. Vladimir Gerić, HNK Osijek, 2002. 10. Na rubu pameti (monodrama), red. i izv. Dragan Despot, HNK Zagreb, 2004. 11. Latinovicz, red. Zlatko Vitez, DK Gavella, Zagreb, 2004. 12. U predvečerje /Adam i Eva/, red. Mario Kovač, Kazališna trupa Losos, Zagreb, 2005. 13. U agoniji, red. Petar Veček, HNK Varaždin, 2006. 14. Aretej, red. Zlatko Vitez, DK Gavella, Zagreb, 2006. 15. Petritza und Millitargrenzemuzik /Balade Petrice Kerempuha/, (igrano i kao Jazz Krleža i Millitargrenze Tanz Music), red. i izv. Željko Vukmirica, Act Lab, Zagreb, 2007. 16. Balade Petrice Kerempuha, red. Rade Šerbedžija i Darko Rundek, Teatar Ulysses, Brijuni, 2007. 17. Pijana noć 1918, red. Lenka Udovički, Teatar Ulysses, Brijuni, 2007. 18. Sprovod u Theresienburgu, red. Tomislav Pavković, HNK Zagreb/Hrvatsko kazalište Pećuh, 2007. 19. Gospoda Glembajevi, red. Branko Brezovec, HNK Rijeka, 2007. 20. U agoniji, red. Branko Brezovec, Teatar ITD, Zagreb, 2008. 21. Vučjak, red. Ivica Kunčević, HNK Varaždin, 2008. 22. Kraljevo, red. Ozren Prohić, HNK Zagreb, 2009. 23. Balade Petrice Kerempuha, red. Franka Perković, DK Gavella, Zagreb, 2009. 24. Michelangelo Buonarroti, red. Dražen Ferenčina, Kazalište lutaka Zadar, 2010. 25. Ni med cvetjem ni pravice /Balade Petrice Kerempuha/ (monodrama) red. i izv. Adam Končić, Kazalište Pinklec, Zagreb, 2010. 26. Leda, red. Ivan Leo Lemo, HNK Osijek, 2010. 27. Golgota, red. Rene Maurin, Kazalište Virovitica, 2010. Sanja Nikčević 95 2011.-2013. 1. Leda, red. Boris Svrtan, DK Gavella, Zagreb, 2011. 2. Gospoda Glembajevi, red. Vito Taufer, HNK Zagreb, 2011. 3. Saloma,red. Branko Brezovec, Kotorart/Eurokaz,/ZKM, MSU/Dom kulture KKV, Zagreb, /Karlovac, 2011. 4. Lamentacije Valentina Žganca, red. Dubravko Torjanac, HNK Varaždin, 2012. 5. Bobočka /Povratak Filipa Latinovicza/ (monodrama), red. Ivan Leo Lemo, izv. Ecija Ojdanić, Kazalište Moruzgva, Zagreb, 2012. 6. Latinovicz, povratak, red. Mladen Vukić, KD Kufer/MSU/Eurokaz, Zagreb, 2012. 7. Leda, red. Anica Tomić, ZKM/Art Budva, Zagreb/Kotor 2012. 8. Balade Petrice Kerempuha, red. Nikola Švenda, izv. Mokre gljive, Zagreb, 2012. 9. Tri kavaljera frajle Melanije red. Georgij Paro, HNK Varaždin, 2013. 10. Michelangelo, red. Tomaž Pandur, HNK Zagreb, 2013. 11. U agoniji, red. Joško Juvančić, KMD Marina Držića, Dubrovnik, 2013. 12. Gospoda Glembajevi, red. Vinko Radovčić, HNK Zadar, 2013. 13. Glembaj, red. Željko Senečić, Umjetnička organizacija Zagrebački glumački atelje, Zagreb, 2013. 14. Evropa danas, glasovi, pojave, lica osobe, red. Zlatko Sviben, Krležin Gvozd, Festival Miroslav Krleža, Zagreb, 203. 15. Banket blitvanski, red. Mladen Vukić, Aplauz Teatar, Zagreb, 2013. Krleža kao inspiracija i lik na hrvatskim scenama 1991.-2013. (nepotpuni podaci) 1. Boris Senker/Tahir Mujičić Fritz i pjevačica, red. Želimir Mesarić, Hrvatsko kazalište u Pećuhu, 1993. (i red. Zlatko Vitez, GD Histrion, 2005.) 2. Boris Senker/Tahir Mujičić Kerempuhovo (Nagrada Marin Držić Ministarstva kulture 1993., objavljeno u Dvokrležje ili dva fašnika, AGM, 1994.) 3. Boris Senker Kabaret &TD (objavljeno kao Zagrebulje zagrobne) red. Robert Raponja, Teatar ITD, 1999. 4. Boris Senker Fritzspiel, red. Robert Raponja, INK-u/Teatar Epilog, Pula/ Zagreb, 2002. (i red. Robert Raponja, Narodno pozorište Subotica, 2006.) 5. Željko Vukmirica/Vili Matula Tito, Krleža &, izv. Željko Vukmirica/Vili Matula, Scena Amadeo, 2002. 6. Miroslav Međimorec Zastave, barjaci, stjegovi, red. Georgij Paro, HNK Osijek, 2007. 7. Miljenko Muršić Galgota, Plemenita općina tupopoljska/Književni krug “Reči rieč”, Velika Gorica/Čakovec, 2007. 96 Književna Rijeka / ESEJ 8. Boris Senker Podvala ludosti, red. Georgij Paro, HNK u Splitu, 2009. 9. Sanatorij Zelengaj, red. Dubravko Sidor, Kazalište Svarog, 2011. (prema drami Galgota M. Mursića) Krleža izvan Hrvatske 1991.- 2013. (nepotpuni podaci) 1. Kristifor Kolumbo, r. Ljubiša Ristić, Narodno pozorište Subotica, 1993. 2. U agoniji, r. Peter Vallo, Radnoti Sinhaz Budimpešta, 1998. 3. U agoniji, r. Robert Raponja, HK Mostar, 1999. 4. Leda r. Dejan Mijač Atelje 212, Beograd, 2001. 5. Adam i Eva r. Miloš Lolić, Bitef teatar, Beograd, 2002. 6. Maskerata r. Aleksandar Božina, Fakultet dramske umetnosti, Beograd, 2002. 7. Kraljevo, r. Gradimir Gojer, NP Sarajevo, 2005. 8. Nova zemlja (Miroslav Krleža Kristofor Kolumbo/Ivana Sajko Europa), r. Ivica Buljan, CNP, Pogorica, 2005. 9. Elita/Gospoda Glembajevi, r. Ivica Buljan, Litavsko narodno kazalište, Vilnius, 2007. 10. Gospoda Glembajevi, r. Dušan Jovanović, SNG Nova Gorica, 2006. 11. Kraljevo r. Gothar Peter, Radnoti Sinhaz Budimpešta, 2006. 12. Gospoda Glembajevi, r. Jagoš Marković, Atelje 2012, Beograd, 2011. 13. Miroslav Krleža: šetnja grobnicom mrtvog djetinjstva, r. Slaven Vidaković, Hrvatsko kazalište Pećuh, 2011. 14. Europa danas, r. Haris Pašović, Mariborska prijestolnica kulture/SNG Maribor/East-west centar, Sarajevo, 2011. 15. Gospoda Glembajevi r. Ivica Buljan, SNG Ljubljana, 2012. 16. Leda, r. Anica Tomić, ZKM, Kotor Art/Budva, 2012. 17. Put u raj r. Gradimir Gojer, BNP Zenica, 2012. 18. Izlet u Rusiju, r. Jovan Ćirilov, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd, 2012. 19. Adam i Eva, r. Miloš Lolić, Mestno gledališče, Ljubljana, 2013. 20. U agoniji, r. János Dömölky, Kulturni centar Veszprém, Kazalište Petőfi, 2013. 21. U agoniji (Gospoda Glembajevi, Galicija i U agoniji), r. Martin Kušej, Bečke svečane igre, Rezidenz Theater/München i Volkstheater/Beč, 2013. Milovan Buchberger 97 Milovan Buchberger Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (5. dio) Tko je izgubio Jankove rukopise? Z nano je da su mnoga Jankova djela, i pjesme, i novele i drame izgubljena. Naime, splet čudnih životnih okolnosti rezultirao je činjenicom da njegovi rukopisi, uz sve njegove napore i htijenja brata Vladimira, i podršku prijatelja te mnogih urednika edicija i časopisa, nisu bili tiskani. Kao razlog takvom stanju, svi najčešće navode Vladimira Čerinu (1891.-1932.) koji je “još davno izgubio Jankove rukopise”. Naime, Čerina je za svoj esej o Janku Poliću Kamovu, objavljenom 1913., od Jankova brata Vladimira, a i nekih urednika, dobio većinu neobjavljenih Jankovih djela. Nikola Polić o tom nestanku rukopisa u pismu 26.7.1948. ovako izvještava Institut za jezik i književnost JAZU: ”Dobar se dio neštampanih rukopisa J. Polića Kamova izgubio i nije do danas, nakon svih potraživanja, pronađen. Desilo se to na sljedeći način: Kad je nezaboravni Vladimir Čerina – po temperamentu, po znanju i po nekompromisnoj savjesti ravan ranijem Papiniju – 1912. pisao svoju opsežnu studiju o J.P.K-u, moj brat Vladimir (+1934.), dotada jedini baštinik Jankove literarne ostavine, predao je Čerini – za jednu poštenu svrhu – sav dotad neštampani rukopisni materijal J.P.K-a. Čerina, u svom neprestanom bježanju i pred vlastima i pred okovima jedne uskotračne domovine, izgubio je, dakako ne svojom krivnjom, dobar dio te literarne ostavine...”. Ipak, pokušajmo malo dublje istražiti činjenice kako bi objektivnije prosudili što se zapravo dogodilo s Jankovim rukopisima. Čerina na 8. stranici uvoda studije “Janko Polić Kamov” navodi da za dobivene Jankove rukopise “najviše blagodari g. Vladimiru Poliću, pa g. Radoševiću, Livadiću, Kašikoviću i drugima” te da je vjerojatno negdje u ožujku 1911., trebao u časopisu “Bosanska vila” izaći veći njegov članak o Janku zajedno s objavom novele “Žalost”, koju je valjda još Janko za života poslao na objavu uredniku Nikoli Kašikoviću (1861.-1927.). Nadalje, na stranici 127. studije Čerina konkretno navodi da je sve dramske radove: “Lakrdija našeg doba”, “Oh, žene, žene!”, “Čovječanstvo”, “Mamino srce” i “Orgije monaha” dobio u rukopisu od Vladimira Polića. Zatim jasno na stranici 107. daje do znanja da je novelu “Sloboda” u rukopisu dobio od Vladimira Polića, dok je rukopis novele “Skepsa” dobio od N.T. Kašikovića, 98 Književna Rijeka / ESEJ urednika “Bosanske vile” te da je novelu “Žalost” u rukopisu dobio od B.V. Livadića, urednika “Savremenika”. Također, na stranici 79., navodi da je roman “Isušena kaljuža” u rukopisu, kao i sve neštampane novele, drame i causerije dobio od Vladimira Polića. Tu primarno treba uočiti jednu kontradikciju, jer Čerina prvo spominje da je u “Bosanskoj vili” trebala izaći novela “Žalost”, a zatim da je tu novelu dobio od Livadića (urednika “Savremenika”), dok je novelu “Skepsa” dobio od urednika “Bosanske vile”!? Ali pođimo redom. Čerina najvjerojatnije osobno nije poznavao Janka niti ga je za života ikad i susreo. Čerina nakon završena dva razreda gimnazije u Splitu u rujnu 1906. dolazi u Zagreb gdje završava četvrti razred gimnazije. Nakon toga, 1908. upisuje peti razred gimnazije na Sušaku te tamo 1910. završava, u “prilično zreloj dobi” od devetnaest godina, šesti razred gimnazije nakon čega prekida daljnje školovanje. Čerinu je Vladimir Polić tek kasnije upoznao preko Mije Radoševića. Naime, Radošević je bio odgovorni urednik časopisa “Val”, glasila hrvatske i srpske omladine, kojega financira i uređuje mladi Vladimir Čerina. Tako revolucionar Čerina, koji je očito u to vrijeme jako nadahnut Jankovim djelima, postaje blizak i s Jankovim najboljim prijateljem Radoševićem. No, časopis “Val”, koji počinje izlaziti 1.10.1911., zbog promicanja agresivnog nacionalizma, ubrzo je već 15.11.1911. zabranjen od policije. Čerina u siječnju 1912. odlazi u Italiju i tek se krajem svibnja vraća u Zagreb, ali samo na kratko jer nakon atentata na bana Cuvaja bježi u Rijeku. Boraveći u Rijeci, Čerina 31.8.1912. organizira sastanak Napredne omladine na kojem zahtijeva da se ona priključi nacionalističkim idejama iz Beograda te da se u političkoj borbi služi i nedopuštenim terorističkim sredstvima. Upravo u to vrijeme, uz potporu Jankova najboljeg prijatelja Radoševića, u Rijeci kontaktira Vladimira Polića koji mu za studiju o Janku Poliću, koju Čerina nadahnuto želi objaviti o vlastitom trošku, daje mnoga Jankova neobjavljena djela u rukopisima. Nakon što je od Vladimira dobio Jankova djela u rukopisu, Čerina ubrzo odlazi u Split te nakon izbijanja Balkanskog rata već krajem listopada 1912. putuje u Beograd. Krajem prosinca 1912. Čerina je opet u Splitu gdje na sastancima Nacionalističke omladine dolazi do njegovog otvorenog sukoba sa ostalim prvacima koji mu zamjeraju osobnu tiraniju i novačenje “tajne terorističke grupe”. Ubrzo Čerina istupa iz vodstva “Nacionalističke omladine” te 22.1.1913. odlazi u Italiju gdje će “liječeći svoj politički poraz” boraviti do mjeseca srpnja. Za vrijeme tog boravka u Italiji, Čerina se svojski bacio na pisanje eseja o Janku Poliću Kamovu u koji kao da je prelio sav adrenalin nagomilan vlastitim političkim revolucionarna razočaranjima. Za primijetiti je da Čerina prethodno u svojim čestim kratkim putovanjima nije mogao izgubiti Jankove rukopise jer je tek u Italiji u proljeće 1913. prionuo pisanju knjige o Kamovu, a za koju je kroz analizu i citate ekstenzivno koristio rukopise. Studiju o Kamovu dovršava Milovan Buchberger 99 1.7.1913. u Veneciji. U srpnju se vraća u Rijeku gdje s tiskarom Trbojević dogovara štampanje knjige. Tom je prigodom najvjerojatnije sve Jankove rukopise, dakle u srpnju 1913., uredno vratio Vladimiru Poliću. Nakon toga, Čerina se Vladimiru Poliću pismom javlja iz Zagreba 21.9. 1913., gdje mu preporučuje da rukopis “Isušene kaljuže”, koji mu je upravo vratio, ipak da Juliju Benešiću, uredniku edicije Društva hrvatskih književnika, koji želi objaviti taj Jankov roman. Poznato je da je rukopis “Isušene kaljuže” nakon toga zasigurno došao u ruke Benešića, o čemu je više izloženo u poglavlju ove knjige. Stoga, tu treba istaknuti da Čerina nije izgubio rukopis “Isušene kaljuže” koji mu je Vladimir Polić stavio na raspolaganje. Iz tog Čerininog pisma Vladimiru Poliću treba uočiti još jedan bitan citat: “Onu novelu “Žalost” pok. Janka, koja se nalazi kod g. Livadića, urednika “Savremenika”, nijesam još dobio, ali ću je dobiti za par dana kad je vlasnik nađe. Tako ću Vam je vlastoručno donijeti do nekoliko dana”. Iz njega se mora zaključiti da je Vladimir Polić tvrdo inzistirao da mu se vrate rukopisi, pa tako i onaj koji urednik Livadić, niti uz sve pritiske, nikako nije objavljivao. Prvotni je dogovor, još početkom srpnja kada mu je Čerina vratio sve rukopise, očito bio da Čerina rukopis novele “Žalost” opet da Livadiću za objavu, ali kako se dva mjeseca ništa nije dogodilo, Vladimir je očigledno inzistirao da mu se i taj rukopis vrati, što je Čerina krajem rujna i učinio. Čerinina knjiga “Janko Polić Kamov” izlazi krajem rujna 1913. godine te on, sukladno dogovoru, za kratko dolazi Vladimiru na Rijeku. Pri tome Čerina vraća rukopis novele “Žalost”, dakle zadnji Jankov rukopis koji mu još nije vraćen. Kako Čerina u to vrijeme priprema knjigu Jankovih feljtona, novela i kozerija, nazvanu “Ćaskanja”, zatražio je tada od Vladimira Polića da mu ustupi i rukopis Jankove novele “Evolucija jedne ideje”, dok je pročitao i skicu novele “Knjiga gluposti” koju Janko nikada nije ni započeo pisati. U konačnosti se Čerina ipak nije mogao odlučiti za njeno uvrštenje, o čemu u uvodu “Ćaskanja”, koji piše mjesec dana kasnije, govori: “Pokojnik je bio zamislio i “Knjigu gluposti”, i jedina “Evolucija jedne ideje”, koju smo od g. Vladimira dobili u rukopisu, doista je više nego apsurdna, pa se na njeno štampanje ne može ni da misli”. Tom je prilikom od Vladimira Polića dobio i rukopis Jankove zbirke pjesama “Lirika neurastenije” te zasigurno i pjesmu “U deliriju”. Čerina je tada očito imao ideju objaviti i zbirku Jankovih pjesama te je u tu svrhu rukopise pjesama preuzeo od Vladimira. Nakon posjeta Vladimiru Poliću u Rijeci, Čerina odlazi u Split gdje uređuje i piše uvodni dio za “Ćaskanja” na kraju kojeg stoji: “U Splitu početkom studenog 1913.” U tom uvodu Čerina spominje i Jankovu poeziju iz zbirke “Lirika neurastenije” ali je očito njome pomalo razočaran, jer ona više ne zrači nabojem “Psovke”, te prosuđuje: “On je i sada bio energija i životvorna snaga, ali ne posvećena i ne blagoslovljena kao prije u “Psovci” i cijeloj onoj njegovoj snažnoj i divljoj buntovničkoj fazi, između osamnaeste i dvadeset i prve godine. 100 Književna Rijeka / ESEJ On se je s vremenom veoma obogatio životnim iskustvima, no on je osiromašio vjerom, idejalima, prkosom, otporom i neslomljivošću. Njega nije slomila sama niska i odvratna bijeda kobne i surove svagdašnjice; njega je najjače utukla proširenost i zamršenost vlastite duše...”. Zbirka novela i feljtona Janka Polića Kamova nazvana “Ćaskanja”, uređena i financirana od Čerine, izlazi u ožujku 1914. godine u Rijeci također od tiskare Gjure Trbojevića. Čerina krajem siječnja 1914. odlazi u Zagreb gdje priprema izlaženje časopisa “Vihor”, lista za nacionalističku kulturu. Prvi broj polumjesečnika “Vihor” izašao je 1.3.1914., a list redovno izlazi do zadnjeg, devetog broja, koji je Čerina objavio 1.7.1914. neposredno pred 1. svjetski rat. Početkom srpnja, Čerina opet na duže vrijeme odlazi u Italiju, gdje težišno boravi uz kraće odlaske na Cetinje i Krf, tijekom cijelog 1. svjetskog rata. Talijanska ga policija protjeruje 1918. te odlazi u Pariz, od kuda se psihički bolestan i razočaran vraća u Zagreb 31.1.1919. godine. Iz ovog daljnjeg Čerininog životnog puta može se prihvatiti da je on Jankove rukopise zbirke pjesama “Lirika neurastenije” (a možda i još nekih) te novelu “Evolucija jedne ideje” negdje izgubio ili zaturio i da oni nikada nisu vraćeni Vladimiru Poliću. Ali, vratimo se sudbini ostalih Jankovih rukopisa. Logičnim se ipak čini prihvatiti da Čerina,kada već Vladimiru Poliću vraća rukopis “Isušene kaljuže”, nema nikakvog razloga da mu istom prilikom ne vrati i sva druga Jankova rukopisna djela koja je posudio. Pa, krenimo onda to i dokazati. Poznato je da je Jankov prijatelj Milan Marjanović ustupio novelu “Žalost” za objavu u “Riječkoj reviji” tek krajem 1952. godine, a koja je kod njega, kao izdavača časopisa “Jug” iz 1911., nekim čudom misteriozno sačuvana kroz svih tih četrdeset godina i to u “prijepisu od nepoznatog prepisivača”. Tada se već znalo da Dragutin Tadijanović priprema ediciju “Sabranih djela” Janka Polića Kamova. Znači, rukopis novele “Žalost” najvjerojatnije ipak nije izgubljen od Čerine, već njegov “nestanak” treba tražiti u trokutu Livadić-Marjanović-Nikola Polić! Kada se na to nadoveže i činjenica da je Nikola Polić još 1930. uredništvu “Književnika” dao na objavu rukopis novele “Sloboda”, koji je bio kod Čerine, dakle nije izgubljen, te da je isti Nikola Polić 1948. poslao Institutu za jezik i književnost JAZU rukopise drama “Orgije monaha”, “Djevica”, “Čovječanstvo” i “Mamino srce”, koji su također bili kod Čerine, a kao što je vidljivo ni oni nisu izgubljeni. Stoga, treba se zapitati ne čini li se ipak vjerojatnijim prihvatiti činjenicu da je Čerina sva rukopisna Jankova djela vratio Vladimiru Poliću još u ljeto 1913. godine. Jer Čerina stvarno nije imao nikakva razloga da Vladimiru vrati sve te drame, a kod sebe zadrži rukopise drama “Lakrdija našeg doba” i “Oh, žene, žene”. Nadalje, treba konstatirati i činjenicu da Čerina nije posudio Jankov rukopis novele “Šmrčanska trilogija” koji je izgubljen te da također nije posudio ni dramu “Djevica”, a koju je Nikola Polić poslao Institutu. Čerina nije posudio ni rukopis “Historijat jednog članka” koji “nekompletan” Nikola Polić Milovan Buchberger 101 šalje Institutu. Čerina nije posudio ni rukopise zbirki pjesama “Na Horlinom talamu”, a ni cikluse soneta “Žena” i “Ljubav” koji su također izgubljeni. Čerina nije dobio ni Jankov rukopis prijevoda Poe-a, za kojeg na 69. stranici svoje studije konstatira: “Ovi se prijevodi nalaze kod pok. brata Vladimira, a Mate Malinar ih je kanio štampati u posebnoj svesci “Moderne biblioteke”, koja je već propala”. Čerini nije dan ni rukopis novele “Katastrofa”, koju kasnije 1931. od nekuda pronalazi Nikola Polić te daje uredniku Šimiću na objavu, kao ni rukopis novele “Ispovijest” koju opet Nikola tek 1955. iskopava te stavlja na raspolaganje Ivaštinoviću za tiskanje. Nakon svega iznesenog, ne čini li se uloga Nikole Polića u “gubljenju” Jankovih rukopisa ipak malo veća. Ovu tvrdnju dodatno se može poduprijeti i kroz kontekst jednog malog rata koji nakon Čerinina povratka u Zagreb međusobno vode poznanici i pjesnici Nikola Polić i Vladimir Čerina. Naime, Nikola Polić je u drugom broju časopisa “Kritika” iz 1921. objavio članak “Lirika Janka Polića-Kamova”. Na taj se članak u sljedećem broju “Kritike” obrušio Čerina tvrdeći da je Nikola u svojoj analizi zapravo prepisao njegovu studiju o Janku Poliću Kamovu koja je izašla prije osam godina. Pri tome je Nikolu kao plagijatora direktno vrijeđao riječima “Skromni početnik proznih trililada, nije zaista nikad uspio da dade jednu stranicu jedre kritičke proze... Ta dugačka filistroka teško nanizanih fraza jeste jedna dugačka i ružna parafraza moje busijski okradene knjige iz 1913. i mnogi su to već opazili. Ali kako je te knjige oduže vremena nestalo u prometu, a ja joj ne dajem još drugoga izdanja, Nikola Polić je i s mojim odsustvom imao iluziju potpunog književnog gospodara položaja, i on je od tuđega sukna pokušao da na sebe navuče odijelo”, završavajući svoju polemiku sa “Sumnjam da je kada lirik Nikola Polić, bio u dilemi da postane budala, prije nego što postane parveni”. U istom je broju “Kritike” na tu Čerininu objedu odgovorio Nikola Polić s naslovom “Kajišarska posla”, gdje polemiku želi zaključiti riječima: “Ipak: dva su glavna motiva, koji su gosp. Čerinu potaknuli, da prekine sa mnom prijateljske veze. Jedan je taj, što ja njega ne smatram liričarom, makar me je on po čitave sate znao iskušavati, recitirajući svoje “zvučne” dvanaesterce... Drugi je motiv čisto formalne naravi: gosp. je Čerina htio – po vlastitim riječima – od “Kritike” učiniti jednu reviju, u kojoj bi saradnici međusobno vodili najpalanačkije polemike, lupajući jedan po drugome”. Interesantno je primijetiti da je Nikola imao vrlo elegantnu priliku da Če rini tada stavi pod nos da sve ove godine nije vratio, ili naprosto konstatirati da se javlja “taj veliki kritičar” čija je velika zasluga da su rukopisi Jankovih dijela izgubljeni. No, Nikola to nije učinio. Stoga se također može pretpostaviti da je Čerina ipak vratio većinu rukopisa. Tko je na koncu onda izgubio Jankove rukopise? Ako se prihvati da je Čerina u Rijeci u srpnju 1913. godine bratu Vladimiru vratio Jankove rukopise jer mu nadalje nisu bili potrebni, pitanje nestanka rukopisa ponajprije se mora adresirati na familiju Polić. Vladimiru Poliću, koji je u to vrijeme u 102 Književna Rijeka / ESEJ Rijeci upravitelj “Austro-hrvatskog parobrodarskog društva”, nakon odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, dolazi 6.10.1913. živjeti brat Nikola. Nikola se zapošljava kao crtač u građevinskom poduzeću Artura Heringa. Ubrzo su i Nikola i Vladimir početkom 1. svjetskog rata mobilizirani. Nikola Polić odlazi 28.7.1914. u Karlovac pa ubrzo nakon toga na front na Drinu, dok Vladimir 1914., prestaje biti upravitelj parobrodarskog društva te je formacijski raspoređen u Karlovac u Kraljevsko ugarsko 26. pučko-ustaško zapovjedništvo. Vladimir, koliko je poznato, ipak često boravi u Rijeci, gdje je 1917. vlasnik i voditelj je kina “Edison”. Vladimiru na šestomjesečni bolesnički dopust iz vojske u svibnju 1917. dolazi brat Nikola koji tada zarađuje svirajući klavir za vrijeme kino-predstava. Nadalje, Vladimir 1922. preseljava u Zagreb gdje preuzima ravnateljstvo Samoborskih željeznica. Nakon par Nikolinih kraćih selidbi u Zagreb, zatvora i neurednog novinarskog života, on se 1925. za stalno preseljava bratu Vladimiru u Zagreb. Nakon Vladimirove smrti, krajem 1934., Nikola, početkom 1935., definitivno preseljava na Sušak u kuću koju je Vladimir kupio prije nešto više od godine dana. Svim tim brojnim selidbama negdje su izgubljeni rukopisi Jankovih djela. Bohemski nastrojeni pjesnik i novinar Nikola Polić nakon preseljenja na Krimeju, nije imao, do zahtjeva Instituta za jezik i književnost koji je upućen tek 1948., većeg afiniteta sustavno prekapati po Jankovoj rukopisnoj ostavštini. Nikolin prvi pokušaj da zagrebe u “Jankove stvari” bio je kada prijatelj i urednik Ljubo Wiesner (1885.-1951.) u ljeto 1935. boravi kod njega na Sušaku pripremajući za izdavanje njegovu zbirku pjesama “Jučerašnji grad”. Tom prigodom započinju i dogovore oko izdavanja Jankova romana “Isušena kaljuža”. Wiesner mu se naknadno obraća da za tu prigodu Nikola u porodičnoj ostavštini pokuša pronaći i neku Jankovu fotografiju. Nikola mu sa Sušaka 1.10.1935. dostavlja onu Jankovu, do prije koju godinu jedinu poznatu sliku, dopisujući na njenoj poleđini: “Evo Ljubo to je slika Levente i buntovnika...”. Wiesner se u konačnosti, valjda zbog prekomjernih zahvata cenzure, nije odlučio tiskati roman “Isušena kaljuža”, već se kao urednik “Hrvatske književne naklade”, nešto kasnije odlučuje objaviti njegovu zbirku nazvanu “Novele i eseji”. Za tu knjigu, koja izlazi 1938., a koja većinom sadrži već objavljena Jankova djela, Nikola Polić, iz Jankove rukopisne ostavštine opet “odnekud pronalazi” još jednu neobjavljenu novelu – “Potres”. Iz svih analiziranih činjenica proizlazi da su rukopisi Jankovih djela najvjerojatnije zagubljeni nakon smrti brata Vladimira u Zagrebu. Odnosi koje je Nikola Polić tada imao sa mladom Vladimirovom suprugom Editom rođ. Špulak (r. 1913.) i njenom porodicom, bili su sve samo ne idilični. Mučna razdioba porodične imovine i konačno Nikolino “bohemsko” preseljenje u kuću na Krimeju, početkom 1935. godine, vjerojatnim su trenutkom i razlogom nestanka većine Jankovih rukopisnih djela. Milovan Buchberger 103 Nešto više o rodbinskoj povezanosti porodica Polić i Cihlar Ovo je prilika da se malo više rasvijetli veze između porodica tada moćnog Ante Polića, oca Janka Polića Kamova i brodovlasnika Martina Polića iz Kraljevice koji je djed književnika Milutina Cihlara Nehajeva, a na koju su dugo hipotetski i bez neke osnove upućivali mnogi istraživači, ponajprije valjda jer obje familije nose prezime Polić. Činjenica jest da je Stjepan Polić iz Hreljina 1810. u Kraljevici oženio Mariju Polić te da je njihov sin Martin Polić (1814.-1857.), rođen u Kraljevici, djed Milutina Cihlara Nehajeva. Rođenje Stjepana Polića u Hreljinskim maticama, negdje u vremenu oko 1790., nisam mogao pronaći, ali se vjerojatnim može pretpostaviti da on nikako ne može biti brat Martinu Poliću, koji je isto rođen u Hreljinu, ali negdje oko 1740., a koji je otac Luki Poliću (1767.-1846.), pradjedu Janka Polić Kamova. Također, malo je vjerojatno da taj isti Martin Polić može biti Stjepanov otac zbog ipak prevelike razlike u godinama rođenja njegove djece. Iz navedene analize proizlazi da Janko Polić Kamov i Milutin Cihlar Nehajev mogu biti tek u bliskom rodu na razini pra-pradjedova, što upućuje da niti oni, a niti njihovi roditelji praktično nemaju familijarne bliskosti. Pa ipak, kažimo i nešto više o porodici Martina Polića (1814.-1857.) iz Kraljevice jer o njoj mnogi istraživači većinom iznose konfuzne podatke. Martin se obogatio početkom četrdesetih godina 19. stoljeća prvotno trgujući drvnom građom za francusku kuću Antonie Bonneta. Prvi brigantin koji je Mate kupio još početkom tridesetih, 204 tone, nazvan je po ocu “Stipe”. Kasnije Mate postaje vlasnik barka Fucine (izgrađenog 1847.), brika Niko (1849.) te brika “Dorka” (1855.), 388 tona, kojeg naziva po ženi, a koji su svi izgrađeni u Kraljevici. Mate je u Kraljevici 1840. na samoj rivi sagradio “Kuću Polić” (kasnije “Hotel Almis”), koja je prvo služila kao skladište za žito, a u pedesetima bila kuća za stanovanje ovog tada najbogatijeg kraljevičkog trgovca, brodovlasnika i gradonačelnika. Martin Polić, oženio je 1837. u Kraljevici Agatu Doroteu Polić “Šumić” te u braku s njom imao djecu: Marija (1838.-1855.), Juraj (1846.-1847.), Nikola (Praputnjak, 1842.-1902.) – pravnik, Vinko (1845.-1894.) – pomorski kapetan, Moise – kapetan u Trstu, Ljudevit – podžupanijski tajnik u Jaski, Bogoljub, Martin (1850.-1903.) – novinar, Stjepan (1853.-1917.) – profesor u Ljubljani i Zagrebu, Ludmila (1854.-1920.), Roko (r. 1855.) – pomorski poručnik i MihovilFrane (r. 1856.) – ljekarnik.Nakon smrti oca Martina ne prolazi mnogo vremena kada se sinovi osamostaljuju. Nikola Polić, sudac, tako 1867. godine biva izabran za narodnog zastupnika Hrvatskog sabora za izborni kotar Kraljevicu. Potaknut od Ivana Mažuranića, Nikola s bratom Martinom i Mate Valjatom vodi u Kraljevici pobunu protiv hrvatsko-ugarske nagodbe. Nikola odmah po utemeljenju “Primorske štedionice” u Kraljevici kao njen direktor, 1873. osniva časopis “Primorac” koji počinje izlaziti već u rujnu 1873., a tiska se u tiskari koju smješta u “Kući Polić”. Pokretači i urednici tog časopisa koji izlazi na hrvatskom jeziku 104 Književna Rijeka / ESEJ za politiku, narodno gospodarstvo i pomorstvo su braća Nikola i Martin Polić. Nažalost, taj časopis, koji početno izlazi tri puta tjedno, zbog velikih troškova prestaje izlaziti u travnju 1878. godine, a “Primorska tiskara” prodaje se na Sušak gdje ulogu “Primorca” preuzima novi časopis “Sloboda” s pravaškom orijentacijom. Na Nikolin poziv, u posjet Narodnoj čitaonici u Kraljevici 1874. dolaze August Šenoa i Bude Budisavljević te borave u njegovoj kući, nešto kasnije dolazi i znameniti književnik Jan Neruda. Nadalje, 1876. Nikola Polić u Kraljevici osniva “Brodarsko društvo Kraljevica” te postaje članom nadzornog odbora društva. Ubrzo, nakon konačnog ekonomskog sloma na Primorju, Nikola Polić s bratom Vinkom, nekadašnjim kapetanom jedrenjaka “Kraljevica”, odlazi 1881. u Ameriku. Tamo se u Chicagu u iseljeničkim krugovima etablira kao vlasnik i izdavač lista “Sloboda”, republikanskog tjednika koji na hrvatskom jeziku izlazi između 1892. i 1896., te kao urednik nezavisnog hrvatskog glasila “Chicago” koje izlazi u razdoblju 1893.-1896. Nakon toga, izdavač je nezavisnog hrvatskog tjednika “Chicago-Sloboda”, kojeg uređuje Hinko Sirovatka, a koji izlazi u periodu 1896.-1902. godine. Nikolin sin Martin (1876.-1911.), nakon očeve smrti 1902. nastavlja s izdavanjem novina preselivši u Pittsburg. Nikolin brat, Martin Polić, nakon prestanka izlaženja časopisa “Primorac” odlazi u Osijek gdje 1878. i 1879. izdaje časopis “Branislav” kao tada jedini opozicioni list u Hrvatskoj. Potom prelazi u Zagreb gdje kao novinar radi za “Obzor” te 1891. postaje njegov glavni urednik. Kapitalno djelo Martina Polića predstavlja knjiga “Parlamentarna povijest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 1860.-1880.” koja u dva toma 1899. izlazi u Zagrebu. Na nagovor Augusta Šenoe, u Kraljevicu 1865., za učitelja iz Praga dolazi agilni gorljivi panslaven Sebald Cihlar (1845.-1907.) koji ubrzo postaje tajnikom Narodne čitaonice koja je osnovana 1861. godine. Sebald je u Kraljevici 1878. oženio Ludmilu Polić (r. 1854.), kćerku nekadašnjeg veletrgovca i gradonačelnika Martina Polića. Odmah po tome porodica Sebalda Cihlara preseljava u Senj, gdje od listopada 1878. postaje tajnikom Trgovačko-obrtničke komore, dužnost koju praktično obavlja sve do smrti 1907. godine. U Senju se rodilo njihovo petero djece: Ruža (1878.-1960.) – udana Šarić u Zagrebu, Milutin (1880.-1931.) inženjer i književnik u Zagrebu, Zdenko (1882.-1952.) inženjer u Zagrebu, Cvijeta (1886.-1967.) liječnica – udana Budimir u Beogradu i Vatroslav (1896.-1965.) književnik u Rijeci. Interesantno je primijetiti da u prvom polugodištu 5. razreda Senjske gimnazije, koju u jesen 1901. pohađa Janko Polić Kamov, u razredu s njim je i Cvijeta Cihlar, sestra Milutina Cihlara Nehajeva. Književnik Milutin Cihlar, uređujući tršćanski list “Balkan”, u Trstu krajem siječnja 1909. završava pisanje antologijskog hrvatskog romana “Bieg”. Naposljetku, malko zajedljivo je zaključiti kako samo to jedno polugodište Senjske gimnazije u razredu sa Cvijetom Cihlar, predstavlja jedinu “porodičnu povezanost” među obiteljima velikana hrvatske književnosti – Janka Polića Kamova i Milutina Cihlara Nehajeva. Željka Lovrenčić 105 Željka Lovrenčić Tri lica Čilea (Zapisi s putovanja) Santiago Premda sam u svojemu omiljenome gradu Santiagu bila u studenome, plan puta koji smo suprug i ja napravili zbog “obnavljanje uspomena” činio mi se izvrsnim. Za promjenu, putujemo Lufthansom jer sam se na prošlome putovanju zarekla da neću tako skoro putovati Air-Franceom zbog bahatosti i bezobrazluka osoblja u zračnoj luci u Parizu. Putovanje preko Frankfurta se pokazalo “civiliziranim”, a djelatnici zračne luke, za razliku od Francuza, vrlo su ljubazni čak i s onima koji ne govore njemački. Isplatilo se platiti malo skuplju kartu! Volim noćne letove jer nakon večere, čaše crnog vina i par sati spavanja, pred nama se pruža željeno odredište. Ovoga puta bila je to zračna luka u Buenos Airesu koju dobro poznajem. Osjećam se razdragano, evo nas, tu smo, blizu. Još malo leta punog turbulencija i dočekuje nas Santiago okupan suncem. Kasno ljeto je... Budući da smo u istome hotelu u kojemu sam bila prije četiri mjeseca, brzo sređujemo formalnosti. Čeka me isti apartman u kojemu sam boravila u studenome kad smo Boris Domagoj Biletić, Mladen Machiedo i ja predstavljali hrvatsku književnost na Sajmu knjiga u Santiagu. Onda je sve bilo programirano i užurbano (i naravno, jako lijepo), a sada mi se čini da imamo vremena za sve. (Poslije se dokazuje da mi se samo činilo). Odlučujemo se za šetnju po gradu u kojemu sam živjela tri godine. Hotel nam je smješten u blizini središta grada, u ugodnoj četvrti Providencia, a nisu daleko ni boemska Bellavista ni otmjeni Las Condes gdje sam nekada stanovala. Krećemo u smjeru vodećega čileanskog sveučilišta Universidad de Chile i predsjedničke palače La Moneda izgrađene u XVIII. stoljeću prema zamisli talijanskog arhitekta Joaquína Toesca. Jako sam sretna što ponovno koračam poznatim ulicama. Nakon šetnje, večeramo u hotelu jer smo preumorni za daljnje izlaske. Ima još snage odgovoriti na dobrodošlicu prijatelja književnika Diega Muñoza Valenzuele s kojim dogovaram susret. Zatim tonemo u san... Drugoga dana našega turističkog boravka u gradu koji jako volim, odlučujemo se za novi smjer: idemo na glavni trg, odnosno na Plaza de Armas, u katedralu, u Središnju poštu i u Povijesni muzej – sve je jako blizu. Ujutro sam čitala vodič u kojemu se, među ostalim, govori i o povijesti Čilea. U početku su ga nastanjivali autohtoni stanovnici Indijanci, zatim su došli španjolski koloni- 106 Književna Rijeka / ESEJ zatori te napokon mnoštvo useljenika s raznim strana svijeta. Kad su Španjolci stigli u Čile, na sjeveru zemlje zatekli su napredna plemena Atakamce i Diagite koji su bili pod utjecajem Inka. Na obalnome dijelu živjeli su slabije razvijeni Ajmari i Čangi koji su se uglavnom bavili zemljoradnjom i ribarstvom, na jugu ratničko pleme Mapuči (Araukanci), Čoni i Jagani, nomadi poznati po plovidbama u kanuima te patagonijski narodi Selknami i Kaveski i neka druga plemena. Vezano uz useljavanje u Čile, tri stoljeća nakon Španjolaca počeli su pristizati Talijani, Englezi i Francuzi te Palestinci čija je kolonija jedna od najbrojnijih. Do 1810. godine tri središnja čileanska grada su Santiago, današnji turistički grad La Serena i, u tsunamiju i potresu koji su zadesili Čile 2010., stradali Concepción. Čile je bio španjolska kolonija sve dok 1818. nije proglašena nezavisnost i na čelo države došao Bernardo O’Higgins. U drugoj polovini XIX. stoljeća, nakon razdoblja anarhije, ova zemlja postaje republikom i počinje se gospodarski razvijati zahvaljujući značajnim nalazištima bakra, salitre i srebra. Gospodarski razvoj za sobom povlači i napredak u mnogim društvenim sferama: primjerice, 1842. osnovano je prvo javno sveučilište – Universidad de Chile. Osim njega, prestižno je i Katoličko sveučilište (Universidad Católica). Ta prekrasna zemlja raznolike klime danas je jedna od vodećih zemalja Južne Amerike, a njezin glavni grad Santiago jedan od najmodernijih i najprivlačnijih gradova Latinske Amerike. Prema mnogim anketama koje istražuju kvalitetu života stanovnika južno-američkih gradova, Santiago se nalazi na prvome mjestu. Grad je osnovao Pedro de Valdivia 1541. Godine. Vjerojatno su ga zadivila veličanstvena brda koja ga okružuju, osobito planinski lanac Ande. Možda je bio oduševljen šumama s autentičnim drvećem te ljepotom rijeke Mapocho koja je tada tekla dolinom u kojoj su se indijanski narodi stotinjak godina prije nego što je grad osnovan, posvećivali poljoprivredi i stočarstvu. Danas ona izgleda otužno – više je nalik sivome potoku nego bujnoj rijeci. Španjolci su prvo naselje osnovali ispod današnjega brda Santa Lucía, tada zvanog Cerro Huelen. Santa Lucía se nalazi u samome središtu grada, a u njezinoj je blizini Nacionalna knjižnica. Plaza de Armas nekada je bila središnja točka oko koje su se dalje razvijale razne četvrti. Tu se nalaze muzeji (povijesni, Muzej Santiago Precolombino, Museo Andino) te Casa Colorada (Crvena kuća) koja se tako naziva zbog boje svojih zidova i lijepog pročelja koje gleda na ulicu Merced. U njoj su nekada živjele najznačajnije osobe santiaginskoga društva – primjerice, Mateo de Toro y Zembrano, predsjednik prve vladajuće uprave iz 1810. godine. Na tome se potezu nalaze i crkva svetoga Franje, kolonijalni muzej, Crkva milosrđa (Iglesia de la Merced) čije pročelje potječe iz XVIII. stoljeća, dok su joj tornjevi izgrađeni poslije. Ovdje – na sjevernoj obali rijeke Mapocho – u doba kolonijalnog Santiaga nalazila se popularna četvrt Chimba, a u vremenu prije dolaska Columba odavde je vodio put iz Carstva Inka do središnje doline. Paseo Bulnes, Estación Mapocho (stara željeznička postaja), Središnje gradsko groblje koje je osnovao Željka Lovrenčić 107 Bernardo O’Higgins i na koje se nekada moglo pokapati samo katolike, četvrt Bellavista sa svojim restoranima, kazalištima, kavanama i noćnim životom, Nerudina kuća La Chascona u kojoj je veliki pjesnik umro, najvažnija klinika u zemlji, poznata Clínica Alemana, još su neke od znamenitosti Santiaga smještene u širem središtu grada. Ne smije se zaboraviti ni najviše brdo u santiaginskoj dolini (Valle de Santaigo), San Cristóbal, koje je sastavni dio gradskoga parka i velika zelena oaza grada od oko 7 milijuna stanovnika (nešto manje od polovice cjelokupnoga čileanskog stanovništva živi u njemu). Do njega se dolazi preko Bellaviste, a ako se želi pogledati panoramu čitavog grada, može se uspeti do kipa djevice Marije. Upravo to i činimo – usprkos suncu koje nemilosrdno prži, pješačimo po brdu puna četiri sata. Treći dan našega boravka u Santiagu posvećujemo četvrti Providencia i šetnji njome. Objedujemo u blizini kultne kavane Tavelli u kojoj se nekada okupljao književni i televizijski svijet, i u koju sam redovito dolazila dok sam živjela u Santiagu. Navečer nas Diego i njegova supruga Denise vode u jedan restoran u blizini našega hotela gdje jedemo tipičnu čileansku hranu: pastel de choclo i sušeni goveđi jezik koje prate crno vino i obavezni aperitiv pisco sour. Ujutro ranije ustajemo jer idemo u Islu Negru, u posjet Nerudinoj kući pretvorenoj u muzej. Kad sam u njoj bila posljednji put prije mojega definitivnog odlaska iz Čilea, nisam ni pomišljala da ću se vratiti još tri puta. Vodi nas simpatični turistički vodič, a uz nas su u skupini meksički, brazilski i čileanski turisti. Volim putovati s Hispanoamerikancima jer ih osjećam kao svoje premda često zbunjujem ljude – govorim španjolski puno bolje nego engleski, a oni me po izgledu automatski svrstavaju među gringose što me jako ljuti. Ovim smo putem prolazili i u studenome kad nas je vodio Andrés Morales Milohnic. Prolazimo kroz San Antonio, sada najvažniju čileansku luku (Valparaíso to više nije), te kroz sela Totoral, Tabo, Las Cruces (u kojemu je rođen anti-pjesnik Nicanor Parra), Melipillu (na jeziku Mapučea mapundungun to znači četiri đavola). Kroz prozor promatram kako gospođe koje zovu las palomitas (golubice) uz cestu prodaju bijele stolnjake koje su same izradile. Današnja Isla Negra (Crni otok) nekada je nosila ime Las Gaviotas (Galebovi); sadašnje joj je dao Neruda. Kuću je kupio od jednoga španjolskog mornara 1938. godine; 1943. katalonski arhitekt Germán Rodríguez Arias počinje s prepravcima i proširuje je, a Nerudin prijatelj arhitekt Sergio Soza 1965. radi još neke promjene. U doba kad su je počeli graditi, materijal su morali prenositi na kolima u koja su bili upregnuti volovi što nije bilo baš jednostavno. U kući – muzeju jedna od najvažnijih zbirki je ona koja prikuplja stvari vezane uz more: brodove u boci, kitove zube, školjke, polene, kopije jedrenjaka. No, posjetitelji mogu vidjeti i druge zbirke: onu boca čudnih oblika, zbirku maski, starih cipela, lula... Jedna je prostorija posvećena sjećanju na Nerudine mrtve prijatelje pjesnike čija je imena dao ugravirati na grede bara. U toj kući izgrađenoj od kamena i drveta koja izgleda poput velikog broda, u čijoj su blizini pokopani pjesnik i njegova posljednja supruga Matilde 108 Književna Rijeka / ESEJ Urrutia, Neruda je napisao mnoga svoja djela. Jako ju je volio i stoga što ga je podsjećala na kuću na kišovitom jugu u kojoj je živio u djetinjstvu. Da bi mogao što bolje osluškivati kišu, na kuću je stavljen cinčani krov. Dočekuje nas dočekuje Andrésova (a od studenoga i naša prijateljica) Lorena Reyes Anderson koja tu radi u muzeju. Donosim joj dar Borisa Domagoja Biletića, ona mu uzvraća, a ima nešto i za mene. Gledam kako nam se prtljaga postepeno povećava, ali svjesna sam da se tu ništa ne može učiniti. Sudbina mi je “vući” knjige s jednog kontinenta na drugi. Lorena nas časti školjkama i vinom. Slijedi posjet vinogradu Undurraga, jednome od najpoznatijih u Čileu. Uz stručno vodstvo šećemo njegovim prekrasnim vrtovima, stoljetnim podrumima i kušamo izvrsna vina. Našoj skupini sada su se priključile i tri simpatične djevojke iz Paragvaja kojima kažemo da nas je oduševila njihova zemlja. Sveučilišni profesor iz Sao Paola nam preporučuje obilazak Brazila što uopće ne smatram lošom zamisli, premda jedan dio već poznajemo. Evo nas opet u Santiagu. Bellavista i njezin boemski šarm. Mame me šarene trgovine s rukotvorinama, predmetima od metala, lapizlazulisa i gline. Navečer opet ugodno druženje – ovoga puta s pjesnikinjom Carmen Troncoso Baeza i profesoricom i spisateljicom Normom Guevara García. Uz sendviče, losos i pisco sour razgovaramo o književnosti i Carmeninom skorom putovanju u Rumunjsku gdje će je ugostiti naš poznanik, književnik Daniel Dragomirescu. Posljednjega dana veljače, Diego i Denise vode nas na cjelodnevni izlet u Valparaíso. Ta nekada poznata luka primala je mnoštvo useljenika. Neki su ostajali, a većina je odlazila dalje. Obilazimo lijepi, ali pomalo zapušteni grad u kojemu puše prilično snažan vjetar. Zavirujemo u svaki kutak. Posjećujemo Pomorski muzej, Engleski bar, Muzej lijepih umjetnosti koji je nekada bio kuća Pascuala Baburizze iliti Paška Baburice, prolazimo Jugoslavenskim prolazom (Paseo yugoslavo) čije ime nije promijenjeno u hrvatski kao u drugim gradovima i mjestima (bit će da naša diplomacija nema vremena za takve detalje), šećemo lukom. Navečer nas vode u glasoviti bar Cinzano koji spominje književnik i donedavni ministar kulture Roberto Ampuero u svojoj knjizi “Ljubavnici iz Stockholma” koju sam prevela na hrvatski. U baru svira zanimljivi glazbeni sastav – troje izvođača zajedno imaju sigurno više od 150 godina. Jedemo crudos (sirovo meso odnosno neku vrst tartar bifteka) s puno limuna, juhu od ugora (prisjećam se poznate Nerudine pjesme posvećene upravo tome jelu), losos, školjke. Tražim u jelovniku druga tipična čileanska jela koja poznajem: empanade, cazuelu i curanto (tipično jelo s juga koje se priprema u loncu koji se stavlja u zemlju na topli kamen, a sastoji se od plodova mora, mesa i krumpira). Sljedeći dan opet idemo na izlet, ovoga puta kraći. Denise i Diego vode nas u Cajón del Maipo kamo smo išli i s Borisom i Mladenom u studenome. Blizina impozantnoga planinskog lanca Ande čini Santiago još privlačnijim – samo na sat vremena udaljenosti od njega, nalaze se skijaški centri u kojima se može skijati i ljeti. Auto vijuga strmom stazom do jezera čija se blistava površina Željka Lovrenčić 109 ljeska pred našim očima. Iz njega se crpi voda za Santiago. Pokušavamo se slikati, ali strašno je hladno pa brzo trčimo u auto. Govoreći o Punta Arenasu u koji se spremamo, Denise nam kaže da dobro poznaje taj grad jer joj je bivši suprug, poznati čileanski glumac hrvatskih korijena Mauricio Pešutic, rodom iz njega. Svijet je doista malen! Nakon obilnoga i ukusnog ručka u tipičnome restoranu u podnožju Anda Los Cuervos (Gavrani), slijedi večera s Andrésom Moralesom Milohnicem u sasvim drugačijem ozračju – u otmjenom i elegantnom talijanskom restoranu u četvrti Las Condes gdje je hrana više europska – rižoto, riba, štrudel, torte. Nama je sasvim svejedno gdje smo – sve nam je dobro. Užasavam se pomisli što će se desiti kad se po povratku kući ponovno susretnem sa svojim neprijateljem – kućnom vagom, ali to je još jako daleko pa bezbrižno jedem omiljeni losos. O posljedicama svih ovih užitaka i patnji koja slijedi, sada ne želim razmišljati. Nakon večere navraćamo k Andrésu koji stanuje u blizini i do jutarnjih sati razgovaramo i obnavljamo sjećanja na naš književni posjet u studenome. Planiramo brzo objavljivanje Machiedove knjige u nakladničkoj kući Andrésovih prijatelja čileansko-argentinskoga bračnog para Calabrese-Finkelstein. Mladen je na španjolskome napisao poemu El emigrante de la lengua, a knjiga obuhvaća i pjesme u mojemu i njegovome prijevodu te Andrésov predgovor. Nakladnička kuća RILeditores do sada je objavila četiri knjige hrvatskih autora – ovo je peta. Andrés nam priča o svojemu zdravstvenom stanju i dijagnozi koja se na sreću nije ostvarila te o novoj pjesničkoj zbirci koja mu uskoro izlazi u Parizu. U njoj je i pjesma posvećena meni. Baš sam sretna! Dok nas mladi taksist iz Venezuele, koji na radiju sluša glazbu i vijesti iz svoje zemlje u kojoj situacija nije nimalo blistava, vozi u hotel, promatram uspavani Santiago iznad kojega blistaju sjajne zvijezde... Punta Arenas Spavamo tri sata, plaćamo račune i krećemo u zračnu luku. Idemo u Punta Arenas. U grad u kojemu sam živjela dvije godine i predavala hrvatski jezik i kulturu. Bilo je to prije osamnaest godina. Hoće li me itko prepoznati, pitam se? Za četiri sata se uvjeravam da hoće. Naime, u zračnoj me luci čeka desetero ljudi: naš počasni konzul Rudi Mijač, predsjednik Hrvatskoga doma Marcos Matulić Cvjetković sa suprugom, Petar Ivelić Goić i moji bivši učenici Rubén Cvjetković Katušić, autor sad već vrlo poznatog hrvatsko-španjolskog rječnika za koji svi kažu da je pravo čudo, Luisa i Teresa de Vojnović, obje Čileanke udane za Hrvate, Marcela Fernández i njezin suprug... Zaista dirljiv susret koji je izmamio i suze radosnice. Odsjedamo u hotelu Tierra del Fuego u samome središtu grada u čijoj sam se kavani (koja je u vrijeme mojega boravka u Punta Arenasu bila jedna od 110 Književna Rijeka / ESEJ rijetkih) redovito sastajala sa svojom učenicom i prijateljicom Lucijom Yercic Soto, suprugom uglednoga odvjetnika španjolskoga podrijetla. Imamo problem s trezorom u sobi, ali tu nema opasnosti od krađa pa sve brzo rješavamo. Premda nam nude drugu sobu, novac i vrijedne stvari radije držimo zaključane u koferu. Konačno šetnja gradom. Sve se promijenilo – nabolje. To zaključujem dok hodamo ulicom Borries kojom sam nekada svakodnevno prolazila na putu u školu gdje me je čekalo mojih osamdesetak učenika. Kasnije zapažam da je izgrađena šetnica uz luku po kojoj bezbrižno šećemo i promatramo brodove. Kupujemo nekoliko suvenira, a zatim u restoranu Jakus jedemo izvrsnu parri lladu odnosno na hrvatskome, roštilj. Budući da smo već spazili pse koji okolo kruže, molim konobara da mi upakira preostalu hranu kako bih je mogla ponijeti sa sobom. U parku je nudimo jednome crnome psu kojega smo već susreli, ali on je toliko iznenađen našem ponudom da se ustručava jesti. Tada dolazi drugi i otima mu plastičnu posudicu i njezin sadržaj. Zadovoljno je jeo dok je crni došao do mene i tužno me gledao kao da mi želi reći: pomogni mi, molim te. Bilo nam ga je strašno žao pa je sutradan dobio kilogram hrenovki samo za sebe. Radosno je mahao repom... Idućega dana nemamo dogovore do poslijepodnevnih sati pa turistički obilazimo Punta Arenas koji se pretvorio u vrlo lijepi grad. Još da ima bolju klimu, gdje bi mu bio kraj? Osnovan je 18. prosinca 1848. Za njegovo osnivanje osobito je zaslužan predsjednik Manuel Bulnes koji je posvetio posebnu pozornost području Magallanesa za koje su bile zainteresirane Francuska i Argentina. On je 1843. u Magallanes poslao ekspediciju koja je krenula iz luke Ancud, s otočja Chiloé. Na čelu joj je bio John Williams, engleski časnik u službi Čileanske mornarice. Na brodu je bio i njemački prirodnjak Bernardo Phillipi koji je obavljao razne poslove. Nakon duga četiri mjeseca putovanja, 21. rujna njihov brod pristaje u Puerto de Hambre (Luka gladi). Williams i njegovi suputnici zauzimaju Magallanski tjesnac i proglašavaju ga teritorijem Republike Čile. Dana 30. listopada posada gradi malu utvrdu na vrhu brežuljka Santa Ana i daje joj ime Bulnes, u čast predsjedniku. Godine 1848. Magallanesom vlada guverner Santos Mardones koji je otkrio da je Punta Arenas bolje područje za život od Fuerte Bulnesa... U 18:00 sati po nas dolazi Rubén i idemo k njemu. Dočekuju nas njegova sestra, nećakinja, Rudi sa suprugom Yanet, Petar, a kasnije svraća i Marcos. Pijemo kavu, jedemo kolače i razgovaramo. Tu je i prelijepa bijela mačka kojoj i nisam previše simpatična. Razgovaramo o novostima; o toliko toga što se dogodilo u osamnaest godina. Petar, jedan od najaktivnijih pripadnika hrvatske zajednicu u Magallanesu, čijom sam zaslugom i došla u Punta Arenas, i dalje vodi uspješnu radijsku emisiju La Voz Croata en Magallanes u kojoj sam nekada sudjelovala kao voditeljica ili gošća. Rudi ima svoj program na lokalnoj televiziji koji se počeo emitirati 17. 03. 2013. i nosi naziv Croacia en Magallanes. Uz Željka Lovrenčić 111 njega, vodi ga i Jasna Kusanović, a financiraju je sponzori. Prema Mijačevim riječima, u toj se emisiji manje govori, a više pjeva jer, kaže, ljudi ipak više vole glazbu od razgovora. Da su Hrvati u Magallanesu vrlo ugledni, razvidno je na svakom koraku. Primjerice, već u zračnoj luci moguće je kupiti hrvatski grb, a jednako tako i po dućanima suvenira u gradu. Rubén nam ponosno pokazuje svoje velebno djelo – nedavno objavljeni hrvatsko-španjolski rječnik u dva sveska. Sprema se objaviti i gramatiku hrvatskoga jezika. Premda su rječnik pohvalili hrvatski autoriteti poput prof. dr. Karla Budora, dugogodišnjega predavača na Katedri za hispanistiku Filozofskog fakulteta, u Čileu nije naišao na preveliko odobravanje. Nažalost, poznati hrvatski jal ne poznaje granice pa “zbog protokola”, ovaj vrijedan uradak nije vidio premijer Zoran Milanović kad je boravio u Punta Arenasu. Šteta! Petar nas poslije vodi u Dalmatinski klub koji uređuje po svojem ukusu. Dana 4. ožujka putujemo na Ognjenu Zemlju. Pronašli smo dobru turističku agenciju. Sada ih u Punta Arenasu ima puno – turizam je postao važna djelatnost. Djelatnica agencije Turismo Azul, Amerikanka Sara koja je zbog ljubavi odlučila živjeti u Magallanesu, naš je vodič. Nažalost, pratnja nam nije nimalo simpatična: bahati europski i sjevernoamerički turisti na sve gledaju “s velikih visina”. Izgledaju sasvim nezainteresirani za svijet oko sebe. Valjda su došli ovamo da bi mogli reći da su bili “na kraju svijeta”. Ne sjećam se da sam ikada upoznala tako antipatične ljude kao što su bili ti Nizozemci, Nijemci i Amerikanci kineskog podrijetla. Nadam se da i neću. Ako je to tzv. napredni svijet, onda ja potpisujem doživotni boravak među divljacima! Prisjećamo se ljudi s kojima smo bili na Isla Negri i uzdišemo... Ali, preživjet ćemo! Radujem se što opet posjećujem otok na kojemu sam više puta bila. Osim toga, ja sam i počasna građanka glavnoga grada Ognjene Zemlje – Porvenira! Tu su mi čast iskazali 1995. kad je u posjet Magallanesu i Punta Arenasu doputovalo izaslanstvo Hrvatskoga sabora na čelu s tadašnjim predsjednikom dr. Žarkom Domljanom. Uz njega su bili Ljubomir Antić, Zdravko Tomac, veleposlanik Frane Krnić i šef Domljanova Kabineta Milovan Petković. Budući da sam bila službena prevoditeljica, i ja sam dobila potvrdu da sam počasna građanka. Poslije sam na Ognjenoj Zemlji boravila kao gost Lucije Yercic i njezinoga muža. Uživala sam u zanosnoj prirodi i miru u društvu ovaca i prekrasnih konja.Otok Ognjena Zemlja je ogroman; pripada među 30 najvećih otoka na svijetu. Graniči s Magallanskim tjesnacem na sjeveru, kanalom Beagle na jugu, Atlantskim oceanom na istoku i Tihim na zapadu. Dijele ga Čile i Argentina kojoj pripadaju zapadni i istočni dio. Ime je dobio po bakljama koje su vidjeli prvi mornari koji su s Hernandom de Magallanesom došli na to područje. Baklje su štitile od hladnoće plemena Selknam (koje nazivaju i One) i Jagani koji su usprkos izuzetno ledenoj klimi hodali gotovo bez odjeće. Ali, sa sobom su uvijek nosili upaljene baklje kako bi se zagrijali. Domoroci su taj otok nazivali Karukinka, što znači “naša zemlja”. Osim Porvenira (Budućnost), na sjevernome dijelu 112 Književna Rijeka / ESEJ Otoka nalazi se mjesto Primavera (Proljeće), a na južnome Timaukel. Domoroci su ovdje živjeli od lova na gvanake i ptice. Nažalost, na vrlo okrutan način istrijebili su ih europski useljenici koji su došli u potragu za zlatom i počeli se baviti ovčarstvom. Premda su ih salezijanski misionari pokušavali spasiti, nisu se uspjeli othrvati europskim bolestima. U Porvenir, osnovan, 1894., može se doći iz Punta Arenasa zrakoplovom (oko 15 minuta leta) ili trajektom (dva sa ta vožnje). U njemu živi oko 5.406 stanovnika, uglavnom potomaka Hrvata i Chilota (stanovnici otočja Chiloé). Posjećujemo muzej Fernando Cordero u kojemu se može razgledati fauna Otoka, a jedan je dio posvećen arheološkim nalazištima. Vezano uz antropologiju, mogu se vidjeti i ostatci balzamiranog tijela jednog domoroca, kao i fotografije pripadnika plemena One. Također se može pratiti povijest Hrvata koji su na Ognjenu Zemlju dolazili u potrazi za zlatom. Među našim mnogobrojnim zemljacima, istaknut ću Vicentea Batistica Ivanovicha, koji je 1936. osnovao prve novine što su izlazile u Porveniru El Porvenir (Budućnost) i bio im glavnim urednikom sve do svoje smrti 1957. Mateo Kovacic je pak osnovao Telefonsku tvrtku i tvornicu za preradu rakovice. Bio je vlasnikom dvaju posjeda – Rosario i Milenka. U Porveniru je živio i osnivač čileanske kinematografije Antonio Radovich (1899.-1971.). Danas tu, primjerice, živi suvremeni čileanski kipar Richard Yasic Israel. Prolazimo glavnim trgom kojemu se u središtu nalazi obelisk s likovima pripadnika plemena Selknam i ovaca. U blizini se nalazi i crkva Svetoga Franje (San Francisco) koja potječe s kraja XIX. stoljeća, a čiju je gradnju potaknuo svećenik salezijanac José Fagnano. Među mnogobrojnim zanimljivim građevinama u Porveniru, ističu se Hrvatski dom i kuća Miguela Radonicha. U zaljevu Karkamke gledamo prekrasne flaminge i labude crnoga vrata. Posjećujemo i mjesto na kojemu se okupljaju pingvini. Radi se o velikim, kraljevskim pingvinima koji su ovamo došli s Antartika, vjerojatno zbunjeni činjenicom da se tamo led otapa. Njihovi manji rođaci, inače autohtoni stanovnici toga područja, žive trideset kilometara od Punta Arenasa u svojim nastambama u zemlji. Za razliku od njih koji su prilično plahi, ovi antarktički, čini se, rado poziraju. Glasaju se i mašu krilima, a jedan se od njih čak baca u more ne bi li nam izbliza pokazao svoje plivačke vještine. Nedaleko od mjesta na kojemu stojimo i promatramo te prekrasne crno-bijele ptice koje i nisu baš bezopasne (Sara nam je rekla da je jednoj turistkinji pingvin odgrizao prst, a druga je završila u bolnici jer ju je ubo kljunom. Jadan, nije shvatio da ga je željela poljubiti!). Ma koliko bili prekrasni, valja imati na umu da su oni ipak (divlje) životinje. U međuvremenu, pred nama se ukazuje ljupki mali lisac koji se valja u travi poput psa. Vjerojatno očekuje hranu, premda je turistima zabranjeno hraniti ih. Za razliku od njega, drugi na kojega nailazimo nije tako simpatičan – ušla sam na njegov teritorij i on je ljutito iskesio svoje male, ali oštre očnjake. U tome je trenutku sličio na bijesnog psa pa sam brzo pobjegla. Moj neslavni bijeg pred Željka Lovrenčić 113 malenom životinjom, izazvao je smijeh i simpatije domaćih posjetitelja koji me pitaju odakle sam. Ponosno im kažem – iz Hrvatske! Sad sam im valjda još simpatičnija... Na odlasku nas zabavlja još jedan lisac kojega vozač autobusa hrani kruhom. Prije povratka posjećujemo i Cerro Sombrero, naselje koje su podigli 1950. zbog nalazišta nafte. Tu je nekada živjela pjesnikinja Desenka Vukasovic de Draxler, koju sam u vrijeme svojega boravka u Punta Arenasu posjetila. Običavala je govoriti da je “pjesnikinja s kraja svijeta”. Nažalost, umrla je 2011. godine. Opet smo na trajektu i promatramo “more na kraju svijeta”, kako je govorio magallanski književnik Nicolás Mihovilovic. U hotel dolazimo kasno i naručujemo večeru u sobu. Uz pristojnu napojnicu, konobaru nije teško donijeti pladanj s mesom, sirom i maslinama te bocu crnog vina, premda je u početku djelovao dosta nezainteresirano i iznenađeno. Sutradan čitav dan hodamo gradom – pripremamo se za cjelodnevni posjet nacionalnom parku Torres del Paine. Zbog neugodne klime potrebna nam je prikladna odjeća poput nepropusne vjetrovke i dobrih tenisica. Kape, rukavice i šalove nosimo iz Zagreba. Obilazimo i nadaleko poznato groblje s puno grobova naših ljudi. Slijedi večera u Hrvatskome domu pripremljena meni u čast. Po nas dolaze Rubén i njegova nećakinja, a u Domu nas čekaju predsjednik Marcos Matulić Cvjetković, članica Uprave Juana Goić Drpić i knjižničarka Natalia Vrsalović Abarca. Nakon upisivanja dojmova u knjigu istaknutih gostiju (odmah nakon našega premijera), darujem im dvije knjige za knjižnicu – Al servicio de mi patria Hrvoja Kačića i svoju Tragovi iseljenih Hrvata (u književnosti i izvan nje). Nakon toga slijede dirljivi susreti s dragim ljudima. Sve ih prepoznajem bez imalo problema. Tu su moje bivše učenice i prijateljice Luisa i Anita s muževima, Lucía i Rosemary, Ruby i Teresa čiji je suprug Rusmir nažalost jako bolestan, moja nekadašnja šefica i vlasnica škole Suzana Cvitanic, tajnica Vesna... Njezin suprug, književnik Antonio Deza González, šalje mi knjigu simboličnog naziva “Povratak” i pozdrave; ovdje su, naravno Petar, Rudi i Yanet, Lidija MIhovilovic koja razgovara s mojim suprugom na tečnome hrvatskom, Rubén i njegova nećakinja, predstavnici Uprave Doma, profesorica Martina iz Čakovca... Sve je puno emocija i sjećanja, toplo i prelijepo. Kao nekada. Uzbuđena sam i sretna što se vjerojatno osjeća u mome govoru i u intervju za “Male novine”. Ukratko, došla sam kući nakon dugo vremena! Rosemary i Lucía nas pozivaju na daljnje druženje, ali mi moramo ići spavati jer sutradan nas čeka naporan izlet na kojemu moramo prijeći 900 kilometara. Dogovaramo se da ćemo popiti kavu u kavani našega hotela na dan kad odlazimo iz Punta Arenasa. U hotelu su nam napravili sendviče za put. Mi smo kupili boce vode i kekse u dućanu. Sve to prikupljamo u pet ujutro i odlazimo na recepciju. Po nas dolazi turistički vodič. Ubrzo upoznajemo suputnike – na moj zahtjev uključili 114 Književna Rijeka / ESEJ su nas u domaću skupinu. Svi su Čileanci, a kasnije nam se priključuje i jedan par iz Argentine. Naravno da je sve bilo puno bolje i ugodnije nego s onima na Ognjenoj Zemlji! Prolazimo kroz mjesto Puerto Natales koje se isto primjetno promijenilo nabolje, i posjećujemo Spilju Milodón. U njoj je 1895. Hermann Eberhard otkrio ostatke životinje nazvane milodon i od toga se vremena to područje pretvorilo u bogati izvor podataka o prošlosti Patagonije. Radi se o vrsti velikog ljenivca, sličnoga konju ili velikom gvanaku. Ta je vrsta nestala prije 10. 000 godina, a prvi su stanovnici navodno na to područje došli prije 11 000 godina. Kad su europski kolonizatori otkrili ovaj dio Patagonije, naišli su na nomadsko pleme Aónikenk koje je bilo savršeno prilagođeno oštroj klimi koja tu vlada. Vezano uz floru i faunu, saznali smo da ovdje postoje tri skupine tipičnoga patagonijskog bilja: od drveta lenga preko grmova calafate i chilco do cvijeća poput orhideja i capachita. Među faunom ističu se siva lisica, puma, chingue (vrst tvora), zec te mnoge ptičje vrste. Uživajući u ljepoti krajolika, krećemo dalje prema nacionalnome parku Torres del Paine. Vodič je izvrstan, a suputnici simpatični. Vjetar užasno puše, hladnoća nam prodire gotovo do kostiju i drži nas budnima makar smo spavali jako malo. Park je osnovan 1959. i zauzima površinu od 227.298 hektara. Godišnje ga posjeti oko 155.000 osoba pa je po broju posjetitelja na trećemu mjestu među čileanskim nacionalnim parkovima. Najznačajnije atrakcije su mu Cordillera Paine na kojoj se ističu tri granitna vrha nazvana Torres del Paine i najviša planina u parku, Paine Grande. Pažnju privlače i glečeri, šume, vlažna i stepska područja te andska pustinja na visini iznad 600 metara. Ovdje možemo susresti kondore, flaminge, labudove, ñandúe (vrst noja), najveće pume na svijetu...Odista, krajolik je jedinstven i spektakularan! U hotel dolazimo oko ponoći. Kažu mi da me je tražio književnik Óscar Barrientos Bradasic, čiju sam knjigu “Vjetar je zemlja koja više nema” prevela prošle godine na poticaj Vesne Kukavice iz Hrvatske matice iseljenika i urednice iz nakladničke kuće AGM Grozdane Cvitan. Óscara sam upoznala u Guadalajari na sajmu knjiga kad je zemlja partner bio Čile. Nažalost, nećemo se vidjeti jer sutradan putujemo. Dana 7. ožujka odlazimo iz Punta Arenasa poslijepodnevnim letom pa ujutro imam vremena popiti kavu s Lucíjom i Rosmary te čuti gradske novosti iz “prve ruke”. Kažem im da me je Punta Arenas ugodno iznenadio. Premda je jednako lijep i čist kao nekada, sada ima više “štih” svjetskoga grada. Zove Rubén i kaže da će nas doći ispratiti na aerodrom. Nismo se susreli jer su on i Petar došli prekasno – već smo bili u avionu. Nadlijećemo Puerto Mont... Za tri i pol sata smo u Santiagu. Putovanja, promjena klime od 8 na 32 stupnja te neispavanost čine svoje. Umorni smo i dekoncentrirani. Ne znam zbog čega činimo ono što svi kažu da ne smijemo i što ja jako dobro znam: uzimamo neregistrirani taksi. Dobro smo prošli; samo su nas “sitno” opljačkali Željka Lovrenčić 115 jer smo vožnju platili tri puta više od stvarne cijene (poslije smo saznali da je prijevoz do hotela u krugu aerodroma kao što je bio naš, zapravo besplatan). Ali, što je tu je. Barem je hotel dobar! Zbog zapravo sretnoga ishoda naše nepotrebne pustolovine (moglo je biti i puno gore), častimo se izvrsnom večerom popraćenom pisco sourom i vinom. Iznenađenom konobaru ostavljamo popriličnu napojnicu koju nije očekivao pa nam želi ugodnu noć, dobar san i anđele da nas štite. Valjda hoće i dalje; do sada su to uspješno činili! Uskršnji Otok Naše novo putovanje započinje ujutro u šest sati. Doručak je brzinski. Na aerodrom imamo organizirani prijevoz iz hotela. S nama je i jedan Argentinac s Malvinskih otoka. Pita da li netko zna kakvo je vrijeme u Magallanesu. Naravno da znamo! A vozač Čileanac pita pak njega, čovjeka iz Argentine s kojom je Čile zamalo zaratio zbog Patagonije, je li Magallanes čileanski ili argentinski teritorij. I onda se središnji dio zemlje zgraža pri pomisli da bi se Magallanci mogli odcijepiti! Na aerodromu opet zbunjujem ljude jer mi se izgled i poznavanje jezika ne podudaraju. Uz malu pomoć, brzo sređujemo formalnosti. Krećemo prema Uskršnjem otoku. Ne sjedimo zajedno jer čileanski aerodrom ima običaj da “čekiranje” obavljaju sami putnici na stroju što izaziva pravu pometnju. Zapravo, ne znam čemu to služi osim da se napravi zbrka, da se putnike dva puta registrira i razdvoji ljude koji zajedno putuju. Gospodin koji sjedi do mene (Francuz, Talijan?) ne želi mijenjati svoje mjesto do prozora. Razumljivo. Lica u avionu su promijenila fizionomiju. Sasvim su drugačija od onih koje smo vidjeli u Puerto Montu. Let traje pet i pol sati. Dočekuje nas polutropska klima s puno vlage i blato jer je nedavno pao pljusak. Tu sam bila prije petnaest godina nakon majčine smrti. Željela sam pobjeći od svega i ovaj mi je Otok bio idealno mjesto. Nekada su turiste dočekivali uz pjesmu i čašicu pića i vješali im oko vrata cvjetne vjenčiće. Ostalo je samo ovo posljednje. Užasavam se kad vidim kako nam vuku kofere po blatu. Voze nas u hotel koji se sastoji od niza bungalova. Nismo baš oduševljeni, ali što je tu je. Na recepciji se opet trude govoriti engleski. Puštam muža da razgovara. U sobi nema frižidera pa se voda mora kupovati na recepciji (pola litre košta tri dolara!), televizor ne radi. Izgleda da se tu “prodaje” samo priroda i moai. Ostalo, snađi se. Malo šetamo, ručamo u hotelskom restoranu i idemo rano spavati. To se od nas i očekuje! Valjda ćemo se sutra bolje osjećati... Budi nas cvrkut ptica i sunce. Kroz prozor vidimo prekrasno tropsko bilje, divne zelene boje zbog učestalih kiša. Odlazimo na doručak koji je raznolik i ukusan. Zamjećujemo da je sve puno Amerikanaca; Europljana i Latino-Amerikanaca je malo. Tek poneki njemački ili francuski bračni par, nešto Čileanaca i Argentinaca. Možda je razlog tome činjenica da su i cijene prilagođene sjever- 116 Književna Rijeka / ESEJ no-američkim turistima. Sve je užasno skupo, a ponuda se nikako ne poklapa s cijenom. Zlobno zaključujemo da ovdje moraju još jako puno učiti o turizmu! Idemo pješice do vulkana Rano Kau i Orongo. Hodamo sveukupno šest sati, ali si sami određujemo ritam. Ne podnosimo turističke vodiče ni čopore turista – to činimo onda kad nema drugoga izlaza. Samo ulaz u Nacionalni park naplaćuju 60 USD po osobi; koliko li tek košta pratnja turističkoga vodiča koji ponavlja ono što je naučio iz knjiga koje smo i mi proučili?! Inače, cijeli se Otok automobilom obiđe za šest sati! Priroda je zaista dojmljiva. More je kristalno čisto i na nekim mjestima tirkizne boje. Valovito je pa ima puno surfera. Zamjećujemo mnogobrojne Japance. Sunce prži. Nakon tolikoga hodanja po vrućini, ponovno se odlučujemo za ručak u našem hotelu. Hrana je dobra, premda hotel nije baš nešto. No budući da je Otok idealno mjesto za bijeg od svega i za “punjenje baterija”, ipak je dobro da smo tu. Malo čitam o Otoku: polinezijski stanovnici na čelu sa svojim kraljem (Hutu Matu’om došli su ovamo vjerojatno u X. stoljeću i svojim precima podigli veličanstvene nadgrobne spomenike moaie. Godine 1722. na Otok stiže nizozemski kapetan Jacobo Roggeveen, a kasnije i poznati engleski kapetan James Cook. U XIX. stoljeću započinje crno doba Rapa Nuia. Osim međusobnih ratova, mnogi su otočani odvedeni u roblje kako bi radili u rudnicima na području nekadašnjega Perua (danas sjevera Čilea). Dolaskom pripadnika zapadne civilizacije jača utjecaj katoličke vjere, a prvotna kultura rapa nui nestaje, zajedno s njihovim hijeroglifskim pismom rongo – rongo. Od 1888. Rapa Nui pripada Čileu – uz španjolski, otočani govore i svoj materinski jezik koji uče u školama. Od osamdesetih godina XX. stoljeća osnovna privredna grana je turizam, a bave se još ribarstvom i stočarstvom. Idući dan pješice istražujemo drugu stranu Otoka. Opet šest sati hoda, veličanstvena priroda, puno simpatičnih pasa lutalica (ili ‘slobodnjaka’?!). Na prostranim zelenim pašnjacima uživa mnoštvo poludivljih prekrasnih konja te poneka kravica. Divimo se moaima, tim simbolima prošlosti, i gledamo skupno kupanje konja koji poslušno prate svoga vođu. Ljudi nisu nimalo simpatični. Čini se da im je turizam nametnut, da ne vole turiste, ali ih privlači njihov novac. Nema osmijeha dobrodošlice ni u trgovinama ni na pošti. Štoviše, prkosno poslužuju svoje stanovništvo dok strance puštaju da čekaju. U restoranima gdje si naplaćuju dobre napojnice ne kažu ni hvala ni do viđenja. Toliko nas nerviraju da smo si postavili pitanje jesmo li trebali otići tako daleko da bismo shvatili da je naš Starigrad-Paklenica idealno mjesto za odmor, da je priroda tamo jednako divna kao i tu, da nam je Nacionalni park nadohvat ruke, a konji koji mu pripadaju mazni i umiljati? Moj ljubimac Bačko redovito rže u znak dobrodošlice. Nakon porcije mrkve, tri konja i jedna mazga zahvalno gledaju za nama. Da mogu, sigurno bi rekli hvala i doviđenja. A tek “naša” gostionica s pogledom na more čiji vlasnici Ante i Marko pamte svakoga gosta i ljubazno ga pozdravljaju i izvan restorana? Doduše, nemamo tamo moaie, ali na Vele- Željka Lovrenčić 117 bitu imamo mirila. I mogli bismo ih jednako skupo prodavati kao i neljubazni stanovnici Uskršnjeg otoka (a još smo i simpatični!) Eto, to sam shvatila boraveći na Otoku u Tihome oceanu, zvanom Pupak svijeta, oko 4000 kilometara udaljenome od Čilea kojemu pripada otprilike i isto toliko od Tahitija kojemu je navodno sličan. Živjela Polinezija! Navečer posjećujemo restoran s dominikanskom kuhinjom. Kombinacija slatko slano (riba i slatki krumpir s medom) nije loša, dapače, ali... Opet se prisjećamo naše morske i ine gastronomske ponude. Za promjenu, konobarica je simpatična i spretno toči vino. Odmah zaključujemo da nije s Otoka. Danas i psići imaju feštu – kupujemo im kilogram i pol hrenovki u lokalnom dućanu. Prodavač se udostojao pogledati me tek kad sam mu objasnila za koga je večera... Od petero odabranih pasa, dvoje odustaje, ali su zato preostalo troje bogato nagrađeni. Tako su dragi da bih ih najradije sve povela u Hrvatsku! Sutradan obilazimo Otok autom da vidimo sve što smo propustili. Opet se divimo maoima, prirodi te konjima i kravama koji uživaju i slasno jedu travu. Naše se putovanje bliži kraju pa šećemo Hanga Room, kupujemo suvenire i opuštamo se. Strašna je sparina. Psi leže po ulicama i traže hlad. Nekolicina ih se smjestila uz našu hotelsku terasu u grmlje i odmaraju se... Sparina sigurno djeluje i na naše domaćine – možda su zbog toga tako spori i neljubazni. Ali, kad treba nešto naplatiti naglo postanu hitri – novac ih budi iz letargije. Razvidno je da nisu u stanju podnijeti teret turizma koji im donosi profit, ali mogli bi biti malo ljubazniji prema onima koji su na Otok došli s druge strane svijeta. Imam razumijevanja za njihovu tužnu povijest, ali svejedno mislim da se ne bi trebalo događati da nakon večere u relativno pristojnom restoranu gdje se pristojno jede, gdje cijene nipošto nisu za odbaciti, a u popriličan račun je uredno uključena napojnica za posluživanje, na odlasku ne kažu niti jednu riječ. Kad smo platili, uopće nam se više nisu udostojali obratiti. Stvarno mi ih je dosta! Želim se vratiti u civilizaciju, reći zbogom ulicama s crvenom zemljom kojima ravnopravno klize skupi automobili i konji s jahačem na leđima, hotelu gdje osoblje na recepciji počasti goste pozdravom samo kad nešto kupe i gdje sobe nakon tri dana boravka čiste samo onda ako se to izričito zahtijeva. Valjda misle da je tri dana boravka dovoljno i da je vrijeme za odlazak pa vam to na taj način daju do znanja?! Mi smo bili pet dana (što je zaista previše) pa smo nevjerojatnom brzinom spakirali stvari i krenuli na recepciju. S nestrpljenjem čekamo da dođu po nas iz “naše agencije” (koju su nam jednostavno pridodali jer smo mi došli sami) i konačno nas odvezu na aerodrom. Uz nas je i neki američki ili australski par. Nakon pola sata, pojavljuje se auto i sretno krećemo prema njemu. Ali, nije došao po nas nego po onaj drugi par. Pretpostavljam jednako sretan što odlazi! Bezbrižnu curicu na recepciju molim da pozove ljude iz “naše agencije”. Konačno stižu dvije namrgođene gospođe i hladnokrvno nam priopćavaju da će zrakoplov koji stiže jednom dnevno i odmah se vraća 118 Književna Rijeka / ESEJ u Santiago kasniti, pa im se nije žurilo.... Naravno da nisu nazvale da nam to kažu, niti se ispričale! Konačno toliko žuđena zračna luka! Djelatnica koja preuzima prtljagu zadivljeno nas gleda kad joj kažemo koliko ćemo sati putovati do kuće i pita kako nam je bilo. Odgovor je vrlo diplomatski; nisam luda da im kažem što o njima mislim i koliko želim što prije otići. U neizvjesnosti provodimo par sati jer smo saznali da je na zrakoplovu nastao kvar i da ga moraju otkloniti. U mislima mi se vrti crni scenarij: ako danas ne poleti, ostajemo na Otoku do sutra, a putovanje u Frankfurt se pomiče... Na sreću, ipak polijećemo za Santiago i dolazimo u 22 sata. (Valjda su naši anđeli intervenirali). Ovoga puta voze nas u aerodromskom kombiju. Ponovno susrećem svojega suputnika Francuza ili Talijana koji nas radosno pozdravlja. I mi njega. Restoran je zatvoren pa nema večere. Mrtvi umorni liježemo i budimo se u tri ujutro. Opet nas maltretiraju strojnim upisivanjem karata. Na sreću, uspijevam zamijeniti mjesta s dvojicom simpatičnih mladića. Stižemo u Sao Paolo gdje čekamo sedam sati. To nam previše ne smeta jer se zabavljamo promatranjem putnika i zrakoplova, šećemo, jedemo i pijemo kavu. “Lufthansin” zrakoplov za Frankfurt polijeće u 19 sati. Nakon večere i crnog vina, brzo smo zaspali. Budimo se malo prije doručka. Slijećemo. Dva sata u Frankfurtu i... Lijepa naša Hrvatska! Stjepan Pranjić 119 Stjepan Pranjić Ekranizacija prokletstva: Dracula Francisa Forda Coppole Z ahvaljujući nekolicini spisatelja i spisateljica između 18. i 19. stoljeća, gotički roman postao je iznimno popularan. Horace Walpole, Mary Shelley, Edgar Allan Poe, John William Polidori, Ann Radcliffe, Matthew Lewis i još mnogi drugi pisali su o tajnama, nadnaravnim pojavama, mračnim prikazama, egzotičnim i primitivnim krajevima. Radnja se najčešće odvijala u napuštenim dvorcima, starim crkvama ili ukletim kućama. Likovi su bili razbojnici, manijaci, bajronovski junaci, fatalne žene, hrabri muškarci, duhovi, vampiri, vukodlaci, pali anđeli i demoni. Godine 1897. svjetlost dana ugledao je roman Brama Stokera Dracula. Stokerovo djelo inspirirat će mnoge redatelje, pisce, glazbenike i slikare. Osim što je svojim radom osvježio temu vampirizma, Stoker je osmislio jednog od možda najpoznatijih vampira svih vremena, grofa Drakulu. Lik vampira duboko je utkan u književnost, a samim time i u kinematografiju. Među najpoznatije filmove o vampirima ubrajaju se tako neka poznata remek-djela i ostali filmovi posebnog pristupa tematici, primjerice: Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922., F.W. Murnau), Dracula (1931., Tod Browning), The Fearless Vampire Killers (1967., Roman Polanski), Nosferatu: Phantom der Nacht (1979., Werner Herzog), Interview with the Vampire (1994., Neil Jordan), Blade (1998., Stephen Norrington), Vampires (1998., John Carpenter), Shadow of the Vampire (2000., E. Elias Merhige), 30 Days of Night (2007., David Slade), Night Watch (2004., Timur Bekmambetov), Let the Right One In (2008., Tomas Alfredson) i Thirst (2009., Chan-wook Park). Pored spomenutih filmova valja istaknuti i zanimljive, popularne tv-serije Buffy the Vampire Slayer (1997.-2003., Joss Whedon), True Blood (2008.-2014., Alan Ball) i Penny Dreadful (2014.-, John Logan). Murnau, Browning, Fisher, Herzog i mnogi drugi redatelji pokušali su oživjeti grofa Drakulu na velikom platnu. Učinio je to i Francis Ford Coppola, legendarni italoamerički redatelj, kada je 1992. godine snimio film Bram Stoker’s Dracula. Coppolin doprinos filmskome žanru vampirizma je neupitan: napravio je jednu od ponajboljih ekranizacija Stokerova romana, uzdignuvši pojam prokletstva na novu razinu. 120 Književna Rijeka / ESEJ Kontekst Vampirizam je specifična pojava koja je užasavala i zanimala mnoge narode diljem svijeta, posebice narode u Europi. Vampirska epidemija bila je na vrhuncu u 17. i 18. stoljeću. Radilo se o spoju povijesnih zapisa, legendi i književnosti. O ozbiljnosti epidemije govore i mnoga izvješća: “Izvješća o epidemijama bila su sve češća. Zabilježeni su slučajevi u Istri (1627.), istočnoj Pruskoj (1710., 1721. i 1750.), Mađarskoj (1725-30.), Silistri (1755.), Vlaškoj (1756.) i Rusiji (1772.). Neki od tih slučajeva potakli su sastavljanje detaljnih izvješća i čak osnivanje državnih odbora koji su istraživali okolnosti. Ta su izvješća i danas vrlo zanimljiva.”1 Narodi, pokrajine, gradovi i sela imaju vlastite priče o vampirima. Vampirizam je bio raširen naročito po predjelima Istočne Europe. Elementi vampirizma često sadrže izokrenute vrijednosti kršćanstva. Vampirizam često predstavlja spoj motiva i simbola. Primjerice, najvažniju ulogu u vampirizmu ima krv i veza s krvlju (krv je jedan od glavnih kršćanskih elemenata, simbolizira život). Zatim nailazimo na “lažno uskrsnuće”. Naime, za vampire se znalo govoriti da su ljudi koji su se vratili iz mrtvih. No to nije u potpunosti istinito, budući da vampiri nisu mrtvi, oni su “neumrli”, utjelovljeni demoni. Njihovo okaljano tijelo ne može uskrsnuti jer oni nisu umrli. Vampiri su proklete duše koje su osuđene na vječno lutanje zemljom. Demoni, po nekim vjerovanjima, nisu mogli podnijeti svete ikone, raspela i ostale pokazatelje kršćanske vjere pa se ta teorija automatski može primijeniti i na vampirima. Vampir predstavlja najgoru sudbinu – vječno prokletstvo duše. Legenda kaže da se vampirom postaje kada osoba počini samoubojstvo. Kada bi se tijelo samoubojice slučajno sahranilo na posvećenom tlu, pokojnik bi se vratio kao vampir jer bi ga zemlja odbila primiti. Nepridržavanje posmrtnih obreda možda je najčešći način koji dovodi do “stvaranja” vampira. Davala se velika važnost prelasku duše u raj, u Engleskoj su čak objavljivane knjige koje su poučavale ljude kako da najbolje umru. Kada bi se tijekom obreda napravila određena pogreška, tada duša pokojnika ne bi dospjela u raj. Bila bi zauvijek zatočena između dva svijeta. Pogledamo li u rječnik, saznat ćemo da je vampir mrtva osoba za koju se vjeruje da noću izlazi iz groba i pije krv živih ljudi. Drugim riječima, vampir je povratnik, stvorenje koje uzima tuđe živote kako bi nastavilo svoje neprirodno postojanje. Lik vampira je duboko utkan u tradicije mnogih naroda. Preko mitova i legendi, povijesnih zapisa, svjedočanstava i predaja pa sve do gotičkih romana i filmova, lik vampira ostavljao je krvav i upečatljiv trag. Mora, veri pard, lamiae, strigoi, Nachzehrer, estrie, kudlak, bajang, vrykolakas, k’uei samo Wayne Bartlett, Flavia Idriceanu, Legende o krvi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 31‑32 1 Stjepan Pranjić 121 su neka od imena koja su nadjenuta vampirima kroz povijest od strane mnogih naroda. Vampire se često povezivalo s nasilnim osobinama prirode. Mogli su zapovijedati silama prirode i zvijerima, baš kao i drevni demoni. Mogli su poprimiti životinjski oblik, pretvarali su se u maglu i dim (metamorfoza), koristili su se hipnozom, čaranjem i ostalim vrstama magije. Čak se i za strance znalo govoriti da su vampiri. To nas dovodi do “svojstva drugosti”. Kroz povijest ljude je plašilo sve ono što im nije bilo poznato, ono što nisu mogli shvatiti, ono što se razlikovalo od njih. No nepoznato i drukčije i dan danas djeluje privlačno. “Vampir je često predstavljen kao Stranac, poput grofa Drakule ili Carmille, i dolazi iz zemlje koja graniči s legendom. Bojimo ih se jer su drugačiji, nositelji su svojstava drugosti: Stranac, onaj tko dolazi izdaleka, tko govori s jakim naglaskom, ekscentričan i neobjašnjiva ponašanja. Stranci su u povijesti često bili metama strahom stvorene mržnje i služili kao žrtvena janjad.”2 Vampir je često igrao ulogu protivnika/drugoga u književnosti, čak i ako zanemarimo njegove nadnaravne moći. Vampir je nasilnik, neprijatelj vjere, krvnik, negativno biće. On je istovremeno privlačan, zagonetan i neshvatljiv. Upravo zbog gore navedenih osobina, vampir će ostati zapamćen kao možda najpoznatije demonsko oličenje (uz iznimku samoga Đavla). Bram Stoker’s Dracula Coppolino djelo sadrži nekoliko promjena koje je redatelj namjerno uveo kako bi dodatno istaknuo tragični ton filma. U fabuli se ističe ljubavna romansa – Mina (Winona Ryder) postaje reinkarnacija Drakuline (Gary Oldman) davno izgubljene nevjeste. Možemo zamijetiti još neka odstupanja od Stokerova romana. Drakulin opis, primjerice, ne odgovara onome u romanu: “(...) i velika su se vrata rastvorila. S njihove druge strane stajao je neki visok starac, glatko obrijan s iznimkom vrlo dugačkih brkova, odjeven u crno od glave do pete, bez ijedne mrlje bilo kakve boje na sebi.”3 Kada ga Johnatan Harker (Keanu Reeves) po prvi puta upoznaje, Coppolin Drakula zaodjenut je u dugački crveni plašt koji podsjeća na svećeničku misnicu, ispod plašta možemo zamijetiti nešto nalik na redovničku albu. Koža mu je potpuno bijela (poput albina), kosa mu je svezana u dvije punđe. Izgled grofa Drakule podsjeća na izgled jednog od crkvenih dužnosnika, možda kardinala ili nadbiskupa. Coppola nam već u prvim scenama, u jednom od važnijih odstupanja od romana, prikazuje kako je nastao ozloglašeni grof Drakula. Film započinje padom Konstantinopola i lomljenjem kamenog raspela. Saznajemo kako je 2 3 Ibidem. str. 241-242 Bram Stoker, Dracula, Šareni dućan, Koprivnica, 2010, str. 18. 122 Književna Rijeka / ESEJ grof u biti mladi plemić koji je u savezu s Crkvom zadužen da štiti kršćanstvo i crkvene posjede. Grof odlazi u bitku, ostavljajući za sobom svoju nevjestu. On pobjeđuje u bitci, u jednom trenutku čak i ljubi raspelo veličajući Boga i svoju pobjedu. U međuvremenu osvetoljubivi neprijatelji šalju lažnu poruku u dvorac, u kojoj piše da je grof poginuo u bitci. Grofova nevjesta Elisabetha (Winona Ryder), shrvana smrću voljene osobe, čini samoubojstvo. Baca se u rijeku. Po svom povratku grof je shrvan od boli. Osjeća se izdanim. Budući da je počinila samoubojstvo, svećenici odbijaju sahraniti Elisabethu govoreći kako je ona sada “prokleta” i da se njena duša, po Božjem zakonu, ne može spasiti. Grof smatra da ga je Bog iznevjerio nakon toliko godina njegove vjernosti. Bijesan i srdit, odriče Ga se. Zazivajući sile tame, obećava da će se vratiti iz mrtvih i tražiti osvetu.4 Kako bi zapečatio svoj ugovor s tminom, on zabada svoj mač u raspelo iz kojega počinje teći krv. Kao završni čin uzima kalež pun krvi te ga ispija. More krvi preplavljuje kapelicu u kojoj se nalazi. Uz ove bogohulničke slike, njegov ljudski život završava, no njegovo prokletstvo tek počinje. Nakon stoljeća i stoljeća, Drakula postaje starac. Takvog ga upoznaje mladi Johnatan Harker. U Drakulinom liku možemo primijetiti mnoge vampirske i demonske osobine koje su narodi bilježili u svojim predajama. Drakula ima neposlušnu sjenu koja dodatno ističe njegovu podvojenost. Vampirima se ne može vidjeti odraz u ogledalu, pa kada to isto zamijeti mladi Johnatan, grof jednim pokretom razbija ogledalo. Drakula u dvorcu nije sam, po tom jezivom mjestu lutaju i tri vampirice, Drakuline nevjeste, đavolji okot. Vampirice zavađaju mladoga Johnatana i odvlače ga u postelju.5 Strastveno i izopačeno orgijanje prekinuto je dolaskom grofa. Tada nastupa možda jedna od najužasnijih filmskih, ali i književnih scena/slika: “– Zar večeras ništa nećemo dobiti? – reče jedna od njih, grleno se nasmijavši, te je prstom pokazala torbu koju je on prije bio bacio na pod, i koja se micala kao da je u njoj nešto živo. U znak odgovora, kimnuo je glavom. Jedna od tih žena skočila je naprijed i otvorila je. Ako me uši nisu prevarile, začulo se grcanje i tiho jecanje, kao da je unutra napola ugušeno dijete. Žene su se skupile oko torbe, dok sam ja protrnuo od užasa (...)”6 Kako u knjizi tako i u filmu grof prekida vampirice i njihovu namjeru, napominjući kako je mladi Johnatan njegov. Vampirice mu dobacuju kako on nikada nije bio sposoban voljeti. On im odgovara kako je volio i kako će opet voljeti. Zatim vampiricama daje djetešce. One ga odnose u kut, i baš kada pomislimo da će započeti razvratni čin, kamera nam skreće pogled na pakleni izraz grofova nasmiješenoga lica. Ovdje vidimo učestali motiv djece i novorođenčadi. 4 Tipičan primjer zazivanja demona i mračnih sila, sklapanje svojevrsnog saveza s Đavlom. Vampirske legende govore kako su vampirice zračile seksualnošću, svojim glasom i tijelom mamile su mlade muškarce u smrtonosni zagrljaj. 6 Stoker, ibidem., str. 41. 5 Stjepan Pranjić 123 Po predaji, demoni su proždirali malu djecu. Po legendi vampiri se hrane krvlju, a najslađa je krv nevine, tek rođene djece. Mala djeca su oduvijek predstavljala simbol čistoće, nade i nevinosti – sve što sile tame preziru. Vampiri su često napadali djecu, to možemo vidjeti u filmu kada Lucy (Sadie Frost), prva Drakulina žrtva, odlazi noću mamiti malu djecu. Kada ju Van Helsing (Anthony Hopkins) na koncu pronađe, Lucy u naručju drži malo dijete. Grof Drakula, budući da je vampir, može poprimiti mnogo oblika. Grof je u filmu prikazan kao mladi plemić (karikatura Bayrona), kao starac, kao vuk, kao vukodlak, kao krilato stvorenje, kao štakor i kao zelena magla. Vampiri moraju utažiti dvije vrste gladi, glad za krvlju i spolnu glad. Drakula u jednom trenutku postaje vukodlak i napada Lucy, napad nalikuje bestijalnom spolnom odnosu. Vidimo ga i kako naređuje vjetrovima i zvijerima. On koristi svoje hipnotičke moći kako bi se približio Mini. Poput svakog vampira, i grof ima slabosti. Odbačeno je uvriježeno vjerovanje da sunčeva svjetlost može usmrtiti vampira. Grof Drakula se kreće i po danu, ali znatno oslabljen. On također mora odmarati na zemlji koju je donio iz svoje domovine. Može ga se ubiti samo kolcem u srce i dekapitacijom. U filmu nije jasno određen odnos grofa sa svetim ikonama i raspelima. Vampiri su paklena stvorenja koja ne podnose sakralne simbole, što se može vidjeti u mnogim scenama. Međutim, zanimljive su scene u kojima grof stupa u izravni kontakt s raspelom. U jednoj sceni (kako u filmu, tako i u romanu) muškarci iznenađuju Drakulu i pokušavaju mu nauditi raspelom i hostijom. Grofova reakcija je iznimno zanimljiva. U filmu je zastao i obratio se svojim progoniteljima prije bijega, dok se u romanu povukao i jed nostavno pobjegao: “Nagonski sam krenuo naprijed, želeći ga zaštititi, držeći u ruci raspelo i hostiju. Osjetio sam kako mi rukom struji silna snaga, i bez iznenađenja sam ugledao kako se ono čudovište zgurilo, dok smo svi spontano načinili isti pokret.”7 U filmu Drakula se rugao progoniteljima koji su mu htjeli nauditi te je jednim dahom zapalio raspelo. Oskvrnuo je isti simbol koji je na početku filma tako strastveno ljubio. Rekao im je da je on služio križu, da je služio Kristu, ali ga je On izdao. Tada se krilato groteskno biće nadvilo nad muškarcima i reklo da pogledaju što je njihov Bog učinio njemu. Možemo zaključiti da je Coppolin Drakula donekle otporan na svete simbole, jer smatra da su ga ti isti simboli stvorili. Sličan element nalazimo u filmu Vampires (1998) Johna Carpentera, gdje se vampir-učitelj Valek ne boji križa.8 Kraj u filmu se bitno razlikuje od onoga u romanu. Coppola je namjerno ostavio trunku osjećaja i ljubavi u Drakuli, ti osjećaji su u neprestanom sukobu Stoker, ibidem, str. 300. U filmu Johna Carpentera, Valek je postao vampir jer je Crkva krivo izvela egzorcizam i time ga osudila na prokletstvo. 7 8 124 Književna Rijeka / ESEJ s dominantnom demonskom stranom grofa. Coppola je uzdignuo prokletstvo na novu razinu. Upravo unutarnja borba između ljubavi i smrti, ljepote i truleži, svetog i profanog čine Drakulu modernim antijunakom. Na kraju filma grof je smrtno ranjen. Mina, koja suosjeća s vlastitim krvnikom te ga je uspjela čak i zavoljeti, odvlači grotesknu priliku u kapelicu gdje je sve započelo. Nemoćan, izmučen, prerezanog grkljana i s nožem u srcu, grof se obraća nebesima zazivajući Boga. Kada je demon naposljetku napustio njegovo tijelo, grof je na trenutak ponovno bio čovjek. Obratio se Mini i zamolio ju da mu poda mir. Mina je zarila nož još dublje u njegovo tijelo. Obasjan svjetlošću, širom otvorenih očiju, gledajući prema nebesima, grof je konačno umro. Nakon silnih počinjenih zlodjela, grof je zaslužio pakao, no možda je prokletstvo neumrlih bila teža kazna. Između dva svijeta Vampiri za književnost i film predstavljaju zahvalnu temu. Vampiri djeluju između dva svijeta, oni su pojam iracionalnosti i neshvatljivoga, za njih pravila prirode ne vrijede. Oni nas uvode u područje fantastičnoga te ih možemo svrstati u fantastični žanr. Za poznatog književnog teoretičara Tzvetana Todorova, "fantastično" je neodlučnost koje osjeća biće koje poznaje samo prirodne zakone kada se susretne s na izgled natprirodnim događajima.9 Neodlučnost lika, ali i samog čitatelja/gledatelja u ono što vidi i osjeća dovodi do fantastičnoga. Iz susreta s neshvatljivim i natprirodnim, rađaju se dva aspekta: čudno i čudesno. Ako pronalazimo objašnjenja za sve natprirodne i neshvatljive pojave (na koje nailazi određeni lik) u zakonima prirode ili zakonima koji su već poznati čovjeku, tada govorimo o čudnome. S druge pak strane, ako prihvaćamo dane nam natprirodne zakone i neshvatljive pojave, u tom slučaju govorimo o čudesnome10. Čak je i mladi Johnatan u jednom trenutku počeo sumnjati u vlastiti razum za vrijeme svog boravka u Drakulinom dvorcu. Nije znao radi li se o stvarnom ili nestvarnom svijetu. Upravo se lik vampira nalazi između te dvije domene. No je li on čudesan ili čudan? Ako kažemo da je samo čudan, onda priznajemo da zakoni stvarnosti ostaju netaknuti. U tom slučaju, vampirizam se može objasniti na više načina. Obična epidemija kuge ili kolere. Velike epidemije znale su unakaziti tijela oboljelih, za života bili bi blijedi i iznemogli. Ustajanje iz grobova može se objasniti površnim zakapanjem mrtvih jer su grobovi bili plitki. Kada bi se tijelo počelo raspadati, ono bi oslobađalo plinove, osobito metan koji je poprilično zapaljiv. Naduto bi tijelo tada izbilo na površinu. Ljudsko neznanje ali i ljudska 9 10 Vidi Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987., str. 29. Todorov u poglavlju Čudno i čudesno. Stjepan Pranjić 125 mašta odigrali su važnu ulogu u cijeloj priči. Za vampire se vjerovalo da se vraćaju kako bi progonili članove vlastite obitelji. Tuga i žalost rodbine koja je izgubila člana bila je toliko jaka, da su ponekad sanjali pokojnika. Bile su to noćne more. Kasnije bi članovi rodbine tvrdili da se pokojnik vratio iz mrtvih i da ih progoni. Zabrinuta austrougarska carica Marija Terezija poslala je svoga liječnika Gerharda Van Swietena da istraži slučajeve vampirizma. Liječnik je ustvrdio da se vampirizam pojavljuje “tamo gdje caruje neznanje”. Danas bi bilo smiješno tvrditi da mrtvi ustaju iz grobova, budući da živimo u svijetu gdje znanost vodi glavnu riječ. Vampiri su ponajprije čudesni likovi. Oni žive na granici iskustva, između dva svijeta. Njihovo carstvo čine stranice i filmska vrpca. Oni su zavodljivi plemići, lijepe djevojke, ali i proklete duše, demoni, djeca noći. Njihovo podrijetlo seže duboko u ljudsku povijest. Oni su krivci za mnoge bolesti i pošasti, za mnoge prirodne nepogode. Oni su besmrtni žeteoci. Što je naš strah bivao veći, oni su postajali jači. Ako su ljudske oči prozori duše, onda prokleta duša ima vampirske oči, koje svjetlucaju u tami. Bibliografija Bram Stoker, Dracula, Šareni dućan, Koprivnica, 2010. Wayne Bartlett, Flavia Idriceanu, Legende o krvi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987. Stjepan Pranjić (Poreč, 1987) magistar talijanistike i južne slavistike. Kritičar, esejist i prevoditelj. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je talijanski jezik i književnost i južnoslavenske jezike i književnosti. Piše filmske i književne članke, prijevode i eseje. Objavljuje radove u časopisima, novinama i na portalima (Nova Istra, La Battana, kiklop.hr, Balkan Express, La strada, ...). Objavljeni radovi i članci: “Marko Kravos: Rane pjesme” (prev. Stjepan Pranjić), u časopisu “Nova Istra”, br. 1-2, godište XVIII, sv.47, ISSN 1331-0321, Pula, 2013., str. 193-201 “Essere italo-americani sul grande schermo: cinema muto, dagli anni Ottanta e Novanta, fino ai giorni nostri”, u časopisu “La Battana” br. 185, ISSN 0522-473 X, Rijeka, 2012., str. 111-122 “Novac sa svih strana svijeta” (prev. Stjepan Pranjić), DeAgostini časopis, ISSN 2241-6536, Zagreb, 2013. “Istra kao dodirna točka hrvatsko-slovenskih jezičnih odnosa”, u časopisu “Balkan Express”, br.4, ISSN 1846-2936, Zagreb, 2010., str. 36-43 “Martin Scorsese – il figlio di Little Italy”, u časopisu “La Strada”, br.3, ISSN 1846-4815, Zagreb, 2011., str. 8-15 126 Književna Rijeka / PROZA PROZA Milko Valent Oštri rezovi: Jahvina (raširena bedra) (Odlomak iz romana Umjetne suze (Profil, Zagreb, 2013.), koji je dobio Nagradu Vladimir Nazor kao najbolje književno djelo u Hrvatskoj za 2014. godinu) Ljepota će biti GRČEVITA ili je neće biti. André Breton O sjećam se dobro i svečano. Tako sam se osjećala i na dan vjenčanja. Otkad me Marko napustio nisam se nikad tako dobro osjećala. Slutim da ću danas donijeti odluku. Nedjelja je, ne radim, pa imam vremena za tako ozbiljan čin. Cijeli dan ću provesti u kući, piti crno vino, razmišljati, planirati i zamišljati slatke slike perverzije koje će se, vjerujem, dogoditi. Jutros sam mu poslala SMS koji, kao i većina mojih poruka u zadnje vrijeme, završava rečenicom “Najdraži, nećeš se samo tako lako izvući.” Sjećam se i svih sličnih zlokobnih rečenica koje sam mu napisala otkad me, hulja, napustio: “E, neće to samo tako proći, najdraži!”, “Najdraži, nećeš se tek samo tako izvući!” i “Ali neće to tek samo tako završiti, najdraži!” I neće, dragi Marko. Isprva su to bile rečenice bijesne napuštene žene. Sad znam da sam tad instinktivno i mutno mislila o nekoj vrsti osvete. Ali sad je sve bistro kao i ovaj ljetni dan okupan suncem. Sad to više nisu samo bijesne, neurotične rečenice tužne, razočarane, ostavljene žene. Sad to mislim ozbiljno. Slutim da ću mu se gadno osvetiti, tako mi svega! Strašno želim imati dijete. Željela bih dječaka. I imat ću dijete. Možda već druge godine. Ako bude dječačić, zvat će se Marko. To je vrlo lijepo ime. Znam da mogu imati dijete. Kad smo Marko i ja pri kraju druge godine braka odlazili na preglede, rekao mi je ginekolog da je sa mnom sve u najboljem redu. Marko je zauvijek neplodan jer je prebolio zaušnjake. Zbog toga i nismo mogli imati dijete. Osim toga ostavio me, hulja jedna pokvarena. Da, ali postoje muškarci koji mi mogu napraviti dijete. Lijepo dijete. Sjedim u fotelji dnevne sobe, gledam te proklete Markove sove na kupoli Sveučilišne knjižnice, koje je toliko volio, jedem masline i pijem crno vino. Moram smanjiti alkohol. To ću i učiniti. To je dio plana ako donesem odluku. A slutim da ću je danas donijeti. Na poslu rijetko kad nešto popijem, ali moram smanjiti Milko Valent 127 alkohol u slobodno vrijeme. Jako želim dijete. Želim dječaka. Ako danas donesem odluku, više neću imati slobodnog vremena jer ću se posvetiti ozbiljnom poslu. Moram smanjiti alkohol. Ne mogu supijana raditi ozbiljne stvari. U redu, danas još mogu piti jer je danas, osjećam, svečan dan. Navala krvi u mozak. Danas će se, znam, dogoditi svečanost. Ne bih se inače tako intenzivno svečano osjećala, zar ne?! Čak sam jutros temeljito pospremila “Dnevnu sobu Fride Kahlo i Tine Globan” u čast tom divnom osjećaju svečanog u sebi. Htjela sam još i prozore oprati, no to je pretežak posao za mene. Danas je 3. kolovoza, a prozori nisu oprani od Uskrsa. Već su potpuno prljavi. Zamolit ću ovih dana Tomislava i Dražena, Leonove prijatelje, da to opet učine. Možda još nisu otišli na more. Zamolit ću ih da operu sve prozore u stanu, ne samo one u dnevnoj sobi. Za petsto eura sigurno će to učiniti. Oni su studenti. Dobro će im doći za ljetovanje. To je njima najviše sedam sati posla. Sjedim u fotelji, jedem crne masline i pijem crno vino. U meni je sve crno, ali to crnilo je na neki magičan način prozračno. U meni je sve svijetlo-crno. Prozračno crno. Zanimljivo. Iako sam samo novinarka, ponekad mislim u poetičnim rečenicama. Možda zato što sam nekad mnogo čitala poeziju. Jedno vrijeme i s Markom. U meni je sve pro zračno crno. I sunčano crno i svečano crno. Pogledam crni natpis na crvenom zidu (Tina Globan je totalni kaos, ali više nije neuredna), na kojemu su naslikane crne spojene guste strašne obrve Fride Kahlo, i slatko se nasmijem jer sam i dalje u kući neuredna, jer i dalje nosim prljave majice, prljave traperice i prljave čarape. Osim dnevne sobe i garderobnog ormara cijeli stan je u potpunoj prljavštini, u totalnoj komi kako se grubo, ali istinito izrazila Agata. Neka tako i ostane kao uspomena na Marka. Zatim sam pogledala u strop. Na njemu je natpis “Normalno je dosadno”, također napisan crnim slovima. To je istina. Takozvano normalno je živa dosada. Ako bude dječak, zvat će se Marko. Osveta, kažeš. Da, to kažem. On me napustio. Hej, mene je ostavio! Mene, najljepšu ženu na radiju! Jednu od najboljih u Zagrebu u onim stvarima. Iako ne znam kuhati, sigurna sam u to da sam u tim stvarima jedna od najboljih, možda najbolja. Hulja. Svinja jedna nezahvalna. A što sve nisam činila za njega! Podavala sam mu se na sve moguće načine, i one koje je on želio i one koje sam ja željela. Podavala sam mu se na svim mogućim mjestima, jednom čak i usred noći u Maksimiru na klupi na minus deset, jednom čak i na plaži Zrće dok su nas ljudi gledali i glasno navijali za nas, jednom na dubrovačkim zidinama noću, jednom čak i na stijeni otočića Lokrum nedaleko od ljudi koji su zapanjeno buljili u nas. Ostavio me. Hej, mene je ostavio! Želim li mu se osvetiti zbog toga? Da, da i da! Da, to želim! Jednom kad smo razgovarali o osveti i o primjerima osvete iz života i književnosti, rekao je da je svaka pa i najmanja osveta dostojna prezira. Fućka mi se za prezir! Hej, jebe mi se za mudre izreke za mišljenje drugih! Po svemu sudeći, ja sam zla žena. U sebi nosim Verine gene. U sebi nosim zle gene te kurvetine, moje majke, koja sad brižljivo namače svoju dragocjenu urednu pičku u Opatiji uz Nikolu Matinea zbog kojega je 128 Književna Rijeka / PROZA napustila mog tatu Slavka i sve nas. Moj dragi tata ubio se treći dan nakon nje zina odlaska. Ja se neću nikad ubiti. Ja ću se osvetiti. Marko je osvetu čak nazvao “nehigijenskim nadrealističkim činom”. E, dragi moj prijatelju, vidjet ćeš ti što je to nadrealizam kad ti ga skuha teta Tina! Korio me zbog toga što nisam pročitala nijednu Bretonovu knjigu. Rekao je da je André Breton odličan pisac. U redu, zavirila sam nekidan u Nadju na engleskom u knjižari Algoritam, jer je Marko rekao da je taj roman njegovo najbolje djelo. Ako mi se svidi nekoliko stranica, mislila sam, svakako ću je kupiti. Malo sam čitala knjigu i ubrzo odustala. Nisam ja za takve nijansirane autobiografske priče. Ja volim čitati izmišljene priče. No možda je to suviše revolucionarno djelo za moj ukus. Možda ono nekome i nije dosadno. Ali meni jest. U toj knjizi jedino su mi se svidjele fotografije i crteži. Nego kako ono ide: “osveta je moja, ja ću je vratiti”. Čini mi se da je to iz Biblije. Ta ideja je jako glupa. Ta ideja da ga dočekam u redakciji kod reklamnog aparata s izvorskom vodom i željeznim čekićem udaram snažno po glavi sve dok ne padne na pod i umre obliven vlastitom krvlju. To je strašno glupa ideja. Ja ne želim Marka mrtvog, ja ga želim živog. Neka pati kao što i ja sad patim, kao što i ja patim od one sekunde kad je otišao, kad me napustio. Moram biti pametnija, mudrija. Sigurno postoje mnogo bolji načini osvete. Dobre su ove crne masline, dobro je ovo vino. Ovo vino je fino. Fino je ovo vino. Ovo je vino fino. Gle, počela sam misliti u rimama. Nažalost, odavno ne čitam poeziju. Mene, hej, mene, Tinu, ostaviti! A kako me samo ponizio na Murteru prije tjedan dana! Istjerao me iz Murtera, pičkica. U njegovu glasu osjetila sam da me tjera ne samo iz Murtera nego i s cijelog otoka Murtera. U redu, priznajem, ja sam kriva. Napala sam opet Kiki. Da, ali Marko je na Murteru već bio spreman, reagirao je kao munja. U Rijksmuseumu je Kiki ipak dobila malo batina. Umalo me zadavio na plaži Čigrađa. Još uvijek me boli cijeli vrat. Poludio je. Doista me htio ubiti. Osjetila sam to kad me davio. Više nisam mogla disati, više nisam mogla doći do daha. Pomislila sam “ovo je kraj” i osjetila čudan užitak nestajanja. Kiki ga je svom snagom pokušala skinuti s mene govoreći pritom da će završiti u zatvoru. Kiki mi je, zapravo, spasila život. Moram joj u znak zahvalnosti poslati paket slastica u Amsterdam i mejl zahvale. Poslat ću joj slatke proizvode tvornice Josip Kraš. Baš sam bila glupača. Kakva je to osveta ako tučeš osobu koja ništa nije kriva?! Moj amsterdamski i murterski glup pokušaj nazovi-osvete moram što prije zaboraviti. Rekao je u Murteru da će me ubiti ako još jednom pokušam učiniti tako nešto Kiki. Znam da je to mislio smrtno ozbiljno. Ali sad sam ja ipak mnogo pametnija. Neću više raditi nekontrolirane pokrete. U mojim mislima oblikuje se vrela vizija. Tu vre linu osjetila sam već jutros kad sam nakon pospremanja dnevne sobe napravila vudu-lutku i stavila je na njegov sada prazan radni stol. Čini se da sam malo praznovjerna. Pa što onda! To ne može škoditi. Vudu-lutku napravila sam od mojih devetnaest poderanih gaćica, onih koje je on poderao u nastupu strasti za vrijeme naših uživanja. Katkada sam to i ja to tražila. Viknula bih: “Poderi ih, Milko Valent 129 Marko! Poderi odmah te gaćice! Poderi ih i uđi! Uđi u mene što prije!” Uh, kad se toga sjetim odmah se uzbudim. On to ne zna, nisam mu to nikad rekla, ali svaki put kad bi to učinio poderane gaćice stavila sam u poseban kutak garderobnog ormara. I tako godinama. Nijedne poderane gaćice nisam bacila u smeće. Htjela sam imati za uspomenu svaki komad rublja, osobito onaj poderani, što ga je moj dragi Marko dodirnuo svojim dragim snažnim rukama. Jutros sam tih devetnaest uništenih gaćica pažljivo zgužvala i oblikovala ih u nešto slično nepravilnom valjku. Zatim sam taj “valjak”, sastavljen od gaćica crvene, crne i bijele boje, čvrsto omotala crnim koncem i otišla u kuhinju. Izabrala sam jednu veliku lijepu crvenu jabuku i stavila je na vrh toga pamučnog “valjka” te zatim probola sa sedam igala. Zašto sedam? Zato što je toliko trajala naša veza. Dobro, trajala je dva mjeseca više, ali to nije važno. Igle se odnose na godine. “Valjak” oblikovan od poderanih ženskih gaćica simbolizira Marka, jabuka moju ljubav prema Marku, a igle simboliziraju bol koju ću mu ja, ja i ja nanijeti zato što me ostavio. Nije to smio učiniti. Ne, nije smio. To mu je najveća greška u životu. To on još ne zna, ali će saznati. I tad će patiti kao Isus Krist na križu, tako mi fašističkog Izraela koji bešćutno maltretira Palestince! Dobre su ove crne masline, dobro je i ovo crno vino. Obasjane suncem te mudre sove na kupoli Sve učilišne knjižnice izgledaju lijepo. Gledala sam nekoliko trenutaka pamučnu vudu-lutku i uživala u divljim vizijama osvete. Ne, Tina, to neće tako ići. Sve ono što je divlje, recimo kao oni tvoji glupi i nepotrebni fizički napadi na Kiki, ne može polučiti pravi rezultat. Moraš biti potpuno smirena i hladna te bez emo cija pristupiti tome poslu. Osvetu treba shvatiti kao najozbiljniji posao, kao svaki zahtjevan posao, upravo onako kako vrhunski inženjer shvaća gradnju najvećeg mosta na svijetu. Maslina još ima, ali moram po drugu bocu vina u ostavu. Ovu sam popila. Da, moram biti potpuno smirena. Vudu-lutka koja predstavlja mojeg Marka obvezuje me na to. Tako je i bilo. Smirila sam se jutros. Sjela sam mirno za svoj radni stol i uključila kompjutor. Hladnim, mirnim zatomljenim bijesom gledala sam tužno Markov prazni stol na kojemu je sad samo vudu-lutka. Da vidimo što se na internetu može naći o osveti. Svašta se može naći, doista svašta, naprimjer i ovaj lijep citat iz Biblije: “Tako ću im se strašno osvetiti kaznama jarosnim. I kad im se osvetim, znat će da sam ja Jahve.” (Ezekiel, 25, 17) Tako je, bit ću i ja Jahve, zvana Tina Globan. Zgodno, zar ne?! Zapravo, neću biti Bog, bit ću božica osvete. Odsad je moje ime Jahvina. Odsad će me potajno obožavati Jehovini svjedoci. Jahvina je božica osvete. Da, to je neosporno, ali ja se neću osvećivati mnogima. To ne. Ja sam racionalna. Oni iracionalni napadi na Kiki su izuzetak. Racionalnost je povezana i s mojim poslom: ja sam novinarka. Osvetit ću se samo njemu, iako će zbog te osvete nužno biti i pokoja kolateralna žrtva. Idemo dalje. Evo još jednog lijepo oblikovanog citata iz Biblije: “Ne osvećujte se, ljubljeni, sami, već to prepustite srdžbi Božjoj, jer stoji pisano: Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti.” (Poslanica Rimljanima, 12, 19) E, neće to tek tako ići, dragi moj Bože. Ja ne 130 Književna Rijeka / PROZA vjerujem u tebe. Nikad nisam ni vjerovala. Ti si običan, iako tvrdokoran mit. Ti uopće ne postojiš pa moram sve sama obaviti. Ja ću se sama osvetiti zbog toga što me ljubljeni moj Marko ostavio. Točka. Na mnogo mjesta ti internetski hipokriti izostavljaju prvi dio toga citata, a ostavljaju samo drugi dio. Oni se prave ludi ili su blesavi i glupi. Tako naprimjer u španjolskoj verziji stoji: “Porque esta escrito: Mia es la venganza, yo la pagare, dice el SEÑOR”. Koliko mnogo poštovanja, čovječe! Bitna riječ “gospodin” napisana je velikim slovima umjesto samo s prvim velikim slovom, he, he. Malo me obuzelo surfanje pa nastavljam. Internet je jako bogato nalazište samo ga treba pažljivo i oprezno istraživati. Ima i mnogo zbunjujućih izreka. Tako na jednome mjestu stoji da je “osveta jelo koje se poslužuje hladno”, na drugome da je “osveta jelo koje treba jesti vruće”, a na trećemu da je “hladno servirana osveta najbolja osveta”. Naletjela sam i na jednu finu, naizgled mudru Borgesovu misao o osveti: “Mislim da je jedina moguća osveta zaboravljanje, zaborav. To je jedina osveta. Ali, zaborav ide k praštanju.” Pametno zbori Borges, ali za moj racionalni novinarski nerv nedovoljno pametno. Borges je u kontradikciji. Zaborav nije osveta upravo zato što vodi praštanju. Osveta u svojem brutalnom oskudnom rječniku nema riječ “oprostiti”. Istinski osjećaj osvetoljubivosti ne može razumjeti zaborav kao, uostalom, ni gestu praštanja. Osveta i praštanje ne idu zajedno. One izreke o hladnoći ću svakako iskoristiti za svoju koncepciju osvete. Moram smanjiti alkohol, moram biti bistre glave. Dobro je ovo vino. Potiče na ozbiljno razmišljanje, ali ga treba polako piti. Voljela bih roditi dječaka. Djevojčice postaju nesretne žene, a ja ne želim zlo svojem djetetu. No i ako rodim djevojčicu, bit ću sretna, doduše malo manje nego kad bih rodila dječaka. Ako bude dječak, zvat će se Marko, a ako bude djevojčica, zvat će se Maja. Da, svašta sam radila jutros, ali sad je vrijeme za ozbiljnije stvari. O svemu moram dobro razmisliti. Napravila sam jaku crnu kavu i vratila se u fotelju. Sjetila sam se onih izreka o hladnoći osvete. Nakon pola sata razmišljanja došla sam do zaključka da istinsku, pravu i najjaču osvetu omogućuje jedino dobro i detaljno planirana akcija. Za taj posao potrebna je bistra i hladna glava. No kako planirati akciju, naime koju metodu upotrijebiti? Mislim da je ipak najbolja Emilova metoda koju je i Marko prihvatio. On bi uvijek, ali uvijek, za svaku pa i najmanju sitnicu napravio detaljan popis. O velikim stvarima kao što su odlazak na neko putovanje ili na ljetovanje da i ne govorim. Marko bi tako naprimjer prije odlaska u dućan zapisao sve ono što mora kupiti, ali bi svaku potrepštinu ili namirnicu napisao punim imenom. Tako na papirić ne bi napisao “skuše”, već “konzerva skuša u biljnom ulju”, iako i da to nije napisao nego samo ostavio riječ “skuše” znao bi što mora kupiti. Da, to je odličan pristup. I najveći glupan kad bi vidio jedan od čuvenih Markovih popisa za dućan ne bi mogao nešto pogrešno kupiti. To je Marko naučio od Emila. Tako ću i ja postupiti. Za razliku od njih dvojice ja ću možda uvesti jednu novinu, to jest možda ću ponekad zapisati i datum jer je moja ideja da treba čuvati datume, da ih treba zabilježiti. Marko Milko Valent 131 je jednom rekao da je vrijeme bezvremeno i da je bilježenje datuma vrlo kratkoročna daha, jer već nakon sto pedeset tisuća godina pisane povijesti, a kamoli nakon milijun godina, ljudi više neće biti u stanju zapamtiti kad se i što zbilo, neće biti u stanju zapamtiti golemu količinu datuma. No pustimo sad te Markove bizarne ideje. Mene zanima prosječan ljudski vijek, zapravo zanima me samo moj život i moja osobna povijest. U tu doista kratkoročnu povijest datumi se itekako uklapaju. Ja ću sačuvati svoje datume. Želim imati dječaka. Moram znati kojeg se datuma nešto zbilo. Svoj popis zadataka neću unositi u kompjutor, to je previše riskantno. Dobro je ovo vino. Jako je. Treba ga piti polako. Uzet ću onu malu bilježnicu i u nju točku po točku zapisati sve što moram učiniti da bi moja osveta uspjela, ali prije toga moram odgovoriti na jedno bitno pitanje, najbitnije: “Što je to toliko strašno što bi Marka moglo u najvećoj mogućoj mjeri poniziti, razoriti i uništiti?” Otišla sam po bilježnicu misleći o odgovoru i vratila se u fotelju. Nedjelja je, dan je prekrasan, voljela bih imati dijete pa makar i ne bilo muško. I imat ću ga, tako sam odlučila. Trajalo je kratko, oko petnaestak minuta, i odgovor o onom strašnom bio je spreman. Žena koja se doista želi osvetiti, bilo ženi bilo muškarcu, postaje, osjećam to intenzivno u svakoj točkici tijela, pakleno lukava, pakleno inteligentna i proračunata. I pakleno zla, dakako. Bez zloće ne ide. Ne može ići. Da, postajem pakleno inteligentna. Misli oblikujem brzo i logično kao nikad dosad. Onaj tko se osvećuje jača inteligenciju. Uvjeravam se u to svake sekunde. Popila sam i drugu bocu vina. Idem po treću. Imam u kući još najmanje deset boca. S maslinama moram istoga časa prestati. Prejela sam se danas tih crnih mediteranskih plodova. Moram stalno paziti na liniju, imam trideset godina. K tome i vino ima mnogo kalorija. Da žena mora neprekidno paziti na liniju upozorila je čitateljice i Agata u svojoj kolumni Ljepota je ozbiljan posao. Vratila sam se u fotelju, otpila gutljaj vina i krasopisom počela polako sastavljati popis stvari koje moram učiniti da bi osveta bila uspješna, da bi dakle bila savršena. Naivni ljudi kažu da ne postoji savršeno umorstvo, dakle takvo čiji se počinitelj nikad ne može otkriti. Ja nisam naivna, ja sam novinarka već punih sedam i pol godina. Naravno, savršeno umorstvo postoji. Kriminalistički podaci o neotkrivenim zločinima to potvrđuju. Ta nismo djeca, zar ne?! Ta ne čitamo krimiće Agathe Christi! Čitamo Agatu Šoštarić. Ili Leopolda von Sacher-Masocha. Ne bi bilo loše da ovih dana pročitam njegovu Veneru u krznu. Imam je na polici u radnoj sobi. To je poticajno i opuštajuće štivo za Jahvinu, božicu osvete, zbog svoje atmosfere užitka u bolu i boli. No pitanje je hoće li žrtva moje osvete uživati u boli. Možda hoće. Ja bih radije da ne uživa. Marko vjerojatno nije pravi mazohist, ali primijetila sam da može dugo trpjeti. Koliko je samo godina podnosio moju neurednost i prljav stan! Ipak bih voljela da bude muško. Ako bude dječak, zvat će se sigurno Marko. To je i logično, zar ne! Gutljaj vina pa gutljaj kave i posao polako napreduje. Odlučila sam se za totalno razaranje Markova svijeta. Odlučila sam se za model dvodijelne osvete, što znači za poniženje Marka na poslu 132 Književna Rijeka / PROZA i za poniženje u kući. Ja sam jako marljiva djevojka. Dobar je ovaj babić. To crno vino pijem od sedmog razreda osnovne škole. Panično želim imati dijete. Najradije bih da bude muško. Želim lijepog dječačića. Živo zamišljam njegovu bistru pametnu glavicu, bistar pogled, bucmaste ručice i smeđu kovrčavu kosicu. Ja sam Jahvina. Evo popisa zadataka od petnaest točaka sastavljenog po Emilovoj i Markovoj metodi s mojim dodatkom (povremeno navođenje datuma i naziva dana). Tina Globan je inteligentna i odlična učenica. To je dokazala ne samo u osnovnoj školi i gimnaziji, već i na fakultetu završivši ga ocjenom 5, 0. 1) Proces dvodijelne osvete pokrenuti u ponedjeljak 11. kolovoza kad počinje moj godišnji odmor. Toga dana ništa konkretno ne poduzimati, već samo još jednom pažljivo razmotriti sve točke ovog plana. Prvi put sam dobila trotjedni godišnji odmor umjesto dvotjedni. To je dobra vijest za ovaj projekt. Ne odlazim na ljetovanje. Unatoč ljetnoj vrućini cijeli odmor provest ću u Zagrebu radeći na projektu osvete. 2) Od nedjelje 10. kolovoza smanjiti alkohol. Litra vina dnevno je granica koju ne smijem prijeći. Najbolja solucija: tu litru popiti uz ručak i večeru. 3) Biti strpljiva, koncentrirana, staložena, hladna, proračunata i praviti dodatne popise zadataka u skladu sa situacijama u kojima će se zbivati osveta. Komentar To mi neće biti teško postići jer sam u novinarskoj profesiji te vrline već odavno svladala. Već danas, znam to, posjedujem onu jedinstvenu usredotočenost ljudi koji su donijeli neku odluku i čvrsto se pridržavaju svega što joj ide u prilog. 4) Redovito odlaziti u gym. Komentar Iako je struk bez mane, primijetila sam centimetar sala na trbuhu. To nikako nije dobro. Markova majka Maja bila je vitka. I ja sam vitka, ali pomalo bujna. Nadam se da ga to neće smetati. Uostalom, imam savršeno tijelo. To je čak rekla i Agata koja se odlično razumije u te stvari. Sigurno je ljepše nego što je bilo Majino. Likovni umjetnik, koji se bavi i kiparstvom, sigurno će to primijetiti. Preciznije: to je sigurno već odavno primijetio. Poznajemo se već više od sedam godina. Ipak, taj centimetar sala je suvišan i ja ću ga skinuti. 5) Zavesti copywritera Ivana Merića. On je dobar Markov kolega, gotovo prijatelj. To ću lako uspjeti. Gleda me kao božicu već šest godina, ali se ništa nije usudio poduzeti zbog Marka. Marko je najjači na radiju. Mogao bi Ivana udarcem šake poslati na Sljeme, dakle na vrh Medvednice. Usput zavesti još dva-tri novinara na radiju ako se ukaže prilika. Pokušala bih zavesti i Željka, vjenčanog kuma mojeg Marka, ali on je na terenu. I on radi u emisiji Europa na dlanu. 6) Profesionalno se prostituirati na štajgi. Iako je štajga i na Marulićevu trgu (vidjela sam kurve kako šeću i ispred moje kuće), na njemu Milko Valent neću, dakako, ordinirati. Nisam još toliko luda da ordiniram tu gdje stanjujem. Ordinirat ću u Gajevoj ulici te između Botaničkog vrta i Glavnog kolodvora. Prostitucija će još više pridonijeti dojmu savršene osvete. Relativno dobro poznajem situaciju jer sam prije tri godine radila reportažu o prostituciji u Zagrebu. Odlučila sam se za najniži rang, za uličnu prostituciju, jer bi me na elitnim mjestima netko mogao prepoznati. Ne želim u pitanje dovesti svoj posao na radiju. Komentar Ulična prostitucija je za moju osvetu gotovo nevažan potez, ali ima poetsku dimenziju poroka koji dodatno podcrtava nemoral zle osvetnice Jahvine, božice osvete. Osim toga u sebi sve češće osjećam poriv za porokom, a usput ću nešto i zaraditi. Uvijek mi treba novac, zar ne?! Jasno je da mušterije neću voditi kući, postoje i parkovi. U kolovozu je toplo, katkada vruće, a ove godine pakleno vruće. Ovo je, kažu meteorolozi, najtoplija godina otkad se mjeri temperatura u Zagrebu. Kolovoz je baš kao stvoren za kurvinsku profesiju. Živo me zanima mogu li za jedan snošaj odnosno odnos (u popisu zadataka moram se izražavati knjiški i pristojno) od sat vremena, recimo u parku iza Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), dobiti otprilike sto eura? Kladim se da mogu. Kladim se da ću na štajgi za desetak dana, koliko mislim posvetiti tome, kako kažu, najstarijemu zanatu na svijetu, zaraditi najmanje trostruku mjesečnu plaću. Za tu priliku moram kupiti još malo šminke i kozmetike te plavu periku i za početak trideset prezervativa Durex. U svaki posao treba nešto i uložiti, zar nije tako?! Izgled Tine Globan kao prostitutke: diskretno blazirana, ali vedra, komunikativna te lijepa i poželjna plavuša. Ne i glupa, oh, to ne! Kurve, osobito one vrhunske, rijetko kad su glupe, neinteligentne. One su, možda, samo nemoralne. 7) Sredinom kolovoza smanjiti pritisak na Marka; sve rjeđe slati mejlove i poruke, i uopće ga ne nazivati. Tako će moj Marko pomisliti da sam odustala od njega, da sam se pomirila sa sudbinom i da kao i on mirno čekam razvod koji će se zbiti na jesen. Tako će se Marko lijepo opustiti radeći u miru svoj posao, a ne biti, kao dosad, pod velikim stresom zbog toga što ga luda Tina maltretira digitalnom tehnologijom. Završni šok mora biti u najvećoj mjeri iznenadan tako da što jače pogodi žrtvu, iako će izvedba dvodijelne osvete možda trajati mjesecima. 8) Pogledati na internetu kad Vandi počinje škola u rujnu. Već znam da Emil priprema veliku izložbu za proljeće sljedeće godine. To je značajan podatak jer vjerojatno neće otići na ljetovanje s Vandom. Rekao mi je to o izložbi na Novu godinu kad smo Marko i ja bili u posjetu njemu i Vandi, a i čitala sam o tome nedavno u novinama. 9) Ovo je jedna od najvažnijih točaka plana dvodijelne osvete. Iako već podosta znam o tome, ipak ću konzultirati Agatu u vezi s hipi 133 134 Književna Rijeka / PROZA odjećom iz šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zadatak: moram postići što veću sličnost s Markovom majkom Majom. Komentar To je jako bitno, a i neće biti suviše teško to postići. Vidjela sam njezine fotografije. Ja sam sad u trideset prvoj, a ona je umrla u trideset četvrtoj. Znači da za ovaj projekt osvete razlika u godinama nije velika. Ja ga moram podsjetiti ili, u još boljoj varijanti, neprekidno podsjećati na njegovu Maju koja je bila hipi. Znam da konceptualni umjetnik sa Željezničke kolonije ne voli suvremenu žensku modu. Jednom je izjavio da mu izgled mladih poslovnih žena, dotjeranih do i najmanjeg detalja, estetski ide na živce. Doduše, ja sam mu snaha i simpatična sam mu pa mi on, eto, oprašta “pretjeranu dotjeranost” i ekstravagantnu odjeću “s potpisom”, takoreći “gleda mi kroz prste”. To mi je, uostalom, i rekao. Što se tiče obuće i kozmetike, ne moram se ni s kim konzultirati. Znam da Emil ne voli visoke potpetice, osobito ne one vrtoglavo visoke. Jednom je u vrtu-ateljeu izgovorio riječ “štikle” s nijansom prezira u glasu. Znam da ne voli parfeme. Znam i to da ne voli šminku. Maja je nikad nije koristila, Vanda je ne koristi. Vanda upotrebljava samo ono osnovno. Moram ukinuti čak i sjajilo za usne jer izgledu usana daje blagu notu kurvinske erotičnosti i vlažne privlačnosti, osobito onima koje su pune poput mojih. Najkraće rečeno, moram ukinuti sve osim vode, sapuna, dezodoransa i malo kreme za tijelo, lice i ruke. 10) Kad se ukaže prva prilika otići na Željezničku koloniju. Potaknuti priliku. Razmotriti način poticanja. 11) Prije odlaska na Željezničku koloniju dobro razraditi strategiju i sve prateće taktike pristupa tome dragom čovjeku i, ako bude sve u redu, ocu mojeg djeteta. 12) Ni u jednom trenutku ne smiješ afektirati, vidljivo ga zavoditi ili u bilo kojem smislu provocirati. Ti si, draga Tina, upamti, shrvana, očajna, ostavljena žena! To, zapravo, i jesi. Upamti to dok ne ostvariš cilj! Poslije čini što želiš. Upamti dobro: tebi je sad potrebna pomoć, utješna prijateljska riječ, bliska rodbinska solidarnost starijeg zrelog muškarca! Taj muškarac, ti to znaš, još uvijek može biti otac. U sretnoj je vezi sa ženom mlađom od sebe 21 godinu. I to ti nešto govori. Snažan je kao bik, mišići su mu lijepo definirani, samo poskakuju. Ta što je to 55 godina za tako zdravog i snažnog muškarca! Sjeti se da je Vanda za Novu godinu rekla da Emil i ona planiraju uskoro imati potomka! Sjeti se i toga da tvoj urednik Pjer ima deset godina više od Emila, a da je ona njegova sisata djevojka, studentica glume, mlađa od Pjera četrdeset godina! Možda joj Pjer napravi dijete. Ti stari frajeri itekako se dobro drže. Priča se po Zagrebu da je onaj poznati glumac, Zagrepčanin, napravio dijete u devedesetoj i drugoj svojoj Milko Valent 135 mladoj ženi, mlađoj od njega 56 godina, ali tračevi kažu da je to djelo nekog mladog vodoinstalatera. Pusti tračeve, sve je moguće! Taj potentan muškarac, otac u svojoj 92., umro je u 101. godini. Uvijek sve treba sa svih strana dobro promotriti i razmotriti. 13) Pridržavati se savjesno svih prethodno navedenih točaka željeznom disciplinom. 14) Ako uspiješ u namjeri da do onih trenutaka dođe, onih koji vode do toliko željenog djeteta, onda moraš dati sve od sebe, ali sve. Komentar Moraš biti najbolja od svih žena na svijetu u svakoj, ali svakoj pojedinosti. Moraš učiniti sve što od tebe zatraži. Moraš učiniti i najmorbidniju stvar ako on to želi, a to moraš činiti onako kako ti to već znaš – s voljom, s ljubavlju, s mnogo strasti i nježnosti. U jednu riječ, moraš mu priuštiti ono što još možda nikad nije iskusio: vjerski obojenu potpunu i nehinjenu predanost. Ta predanost mora imati vidljive znakove erotskog i vjerskog fanatizma istodobno. U tim trenucima sjeti se uvijek sv. Terezije Ávilske i njene žarke ljubavi prema Isusu Kristu te njezine apsolutne posvećenosti njemu! Za poticaj pročitaj, ako stigneš, i nekoliko njenih djela. I sjeti se pritom da si jednom upravo ti, i to pred Markom, s divljenjem izjavila: “To je bila žena!” 15) Ni u jednoj jedinoj sekundi ne ispustiti iz vida cilj, a cilj je dvodijelna osveta. Cilj je krajnje sramotno poniženje dragog Marka i na poslu i u kući. Cilj je potpuno razaranje svijeta jednog čovjeka. U ovom slučaju to je svijet Marka Globana. Triput sam pročitala popis i triput sam ga ispravljala. Radeći popis popila sam još jednu bocu crnog vina. Nakon svakog ispravljanja istrgla bih stranice iz bilježnice i započela ponovno pisati popis. S četvrtom verzijom napokon sam zadovoljna. Kakvo zadovoljstvo! Osjećam se kao da sam bez greške obavila težak i kompliciran novinarski zadatak. I inače svakom poslu pristupam mirno, metodički i savjesno. Da sam takav perfekcionist u kući, stan na Marulićevu trgu izgledao bi kao elitna apoteka u nekoj rezidencijalnoj četvrti. Uistinu, nepojmljiv je užitak koji osjećaju samo rijetki ljudi: perfekcionisti. Sad mi je malo jasniji Markov karakter. Želim dijete. Strašno ga želim. Ako bude dječak, zvat će se Marko. Spustila se noć. Spava mi se. Popit ću još malo vina i još jednom pročitati popis te unijeti, ako je potrebno, izmjene pa imati petu verziju, nema veze. Usput ću pjevušiti neku pjesmu od Iron Maidena, recimo Can I Play with Madness, pa u krevet. Sutra u deset moram biti u redakciji. Stvarno, “Can I play with madness?” Dobro pitanje. Smijem li se igrati s ludilom? Mogu li se igrati s ludilom? Oh, da, sigurna sam da mogu. Imam zle gene one pokvarene kurve iz Opatije. Mogu se ne samo igrati s ludilom, već se i ozbiljno nositi s njim. Od tate, mojega dragog Slavka, naslijedila sam čvrstoću osjećaja potpune posvećenosti onome što radim i odgovornost pri obavljanju toga posla. Naža- 136 Književna Rijeka / PROZA lost, nisam naslijedila tatinu blagost i njegovu čestitost. Maštat ću o cilju prije nego usnem i igrati se svojom dagnjom, kako taj dio ženina međunožja naziva Agata, misleći na kršnog bradatog i dugokosog umjetnika sa Željezničke kolonije. Vidjela sam ga prošlog ljeta u vrtu-ateljeu u crnim kupaćim gaćicama. Vidjela sam na njima i izbočinu. Koje lijepo tijelo! A tek koja lijepa izbočina! Masturbirati je prekrasno. Masturbirati je zdravo. Jahvina i to voli, ne samo ono. Igrat ću se pritom sa slikama potpunog raspada žrtve i sa slikama mojeg užitka zbog zadovoljene osvete. Za tjedan dana počinje proces propasti jednog meni dragog čovjeka. Dobro sam mu jutros napisala u poruci: “Najdraži, nećeš se samo tako lako izvući.” *** Osveta se nalazi između raširenih bedara Strahovito je vruć ovaj kolovoz. Cijelo ljeto strahovito je vruće. Ja sam novinarka, moram se držati činjenica. Ne mogu biti pjesnikinja, iako sam o tome maštala u gimnaziji. Otkad provodim plan osvete izgubila sam osjećaj za ironiju i za one šale koje neizostavno prate borbu protiv prljave političke korektnosti. Pakleno je vruć ovaj mjesec, najtopliji otkad se u Zagrebu mjeri temperatura, kao što je paklen i plan koji će, znam, razoriti svijet čovjeka koji me ostavio, a nekima ga, nadam se, promijeniti nabolje. I ja sam jako vruća. Uh, sva gorim od njegovih dodira! Od 22. kolovoza ja sam pobjednička olimpijska baklja. Bio je to za mene povijesni petak, dosad najveći petak, dan kad se on stenjući gubio među mojim raširenim bedrima. Gotovo se onesvijestio. I on je samo čovjek. Bio je to moj Veliki petak. I ja sam se zamalo onesvijestila. Tek u nedjelju, kad sam se malo pribrala, kad sam napokon uskrsnula, rekla sam si da ću taj petak slaviti kao svoj Veliki petak. Moram čuvati sve datume. Volim svoje datume. Draga, to su tvoji datumi, rekla sam si u mislima tiho, najtiše. Ako bude dječak, zvat će se Marko. Danas je 31. kolovoz, nedjelja. Sjedim u “Dnevnoj sobi Fride Kahlo i Tine Globan” i pijuckam crno vino. Nijednom dosad nisam prekršila 2. točku osvetničkog plana. Pijem samo jednu litru vina dnevno, ni kapi više. Jučer nisam mogla otići k njemu jer se Vanda vratila iz Pule (shit, počinje joj škola za nekoliko dana!), a Marko iz Edinburgha. Marko ostaje pet dana pa zatim odlazi u Rijeku. Europa na dlanu jedna je od naših najboljih emisija, iako ima blesav naziv. Emil će dolaziti k meni na Marulićev trg u periodima kad je Marko kod kuće. Hej, dobio je pet dana odmora! To je previše dana. Da barem mogu intervenirati i reći Pjeru da mu daje kraće odmore. Sunce prži. Znojim se. Dosad je sve bilo u redu. Od nedjelje 3. kolovoza, kad sam donijela odluku, proces osvete odvijao se ludom brzinom. Voljela bih da bude muško. Dobro, može biti i žensko, ali dječak je ono što najviše želim. O našem vjenčanju mogu samo sanjati. To i činim svake slobodne sekunde. Sanjam naše vjenčanje. Vjenčanje hipija. Vidim nas u plavom džinsu pred sve- Milko Valent 137 ćenikom u Crkvi sv. Marka na Gornjem gradu. Vidim sebe u dugoj haljini s cvjetićima na koju sam obukla jaknu od plavog džinsa. Kakva vjenčanica! Više neće biti vjenčanice na mojem tijelu. Svećenik će se čuditi, ali neće to pokazati. On je katolik. On će moliti za sve one koji su neprikladno odjeveni došli pod sveti Božji krov da bi dobili sveti sakrament ženidbe. Pa što ako mi Emil može biti tata! Otkad se moj Slavko ubio meni doista nedostaje otac. E, a kad ti je otac istodobno i ljubavnik, pa i muž, zar to nije ono što sanja svaka normalna žena koja je prerano izgubila oca?! Da, sanjam naše vjenčanje. Najviše mrzim neostvarene snove. Dobro je ovo vino. Šteta je što sam ga morala ograničiti na litru dnevno. Gledam sve protekle scene, tako su gipke, lijepe, uzbudljive, a neke od njih i nezaboravne. Sve vidim u živim jasnim bojama. Gledam i svoj popis. Sve sam napravila onako kako sam zamislila. Neke stvari su ispale i bolje no što sam očekivala. Da sam barem Emily Dickinson. Moje bi pjesme pokorile ovaj fucking town kako kaže Blanka. *** Neprekidno mislim o dječačiću. Želim dijete. Želim biti majka. Otkad se potpuno uobličila ideja o osveti, a njezina izvedba otpočela u skladu s planom od petnaest točaka, ja sam rascijepljena. Često vidim sebe kao dvostruku Tinu. Vidim dvije Tine. Jednu koja slijedi točke svog plana, a drugu koja promatra i ocjenjuje uspješnost učinjenog. Tina je istodobno ja i ona. Uzbudljivo je biti prvo lice, ali isto tako uzbudljivo je biti i treće lice ako znaš da imaš i ono prvo. Nemoj dopustiti, draga Jahvina, da ti ta rascijepljenost postane trajno stanje. Ne boj se, draga, neće. Znam ja dobro da je to bolesno stanje. Zove se psihoza. Ja sam sad u stanju sportske psihoze. Rascijepljenost će prestati kad potpuno ostvarim svoj cilj. Vrućina, sparina. Tako toplo ljeto ona još nije doživjela. Čula je na svojem radiju da meteorolozi kažu da je od početka klimatološkog mjerenja temperature u Zagrebu (1861.) ovo ljeto dosad najtoplije i najsušnije, i prognoziraju da će ovoga ljeta maksimalna temperatura u Zagrebu dosegnuti uskoro i 37°C u hladu. Radni tjedan prije godišnjeg odmora od 4. do 9. kolovoza protekao je fantastično uspješno. Sve se odvijalo s lakoćom koja ju je ponekad zapanjila. Iako je za početak akcije odredila prvi dan godišnjeg odmora, ponedjeljak 11. kolovoza, marljiva Tina je odmah počela s osvetom. Strašno sam ponosna na nju. Već je u ponedjeljak 4. kolovoza, prije odlaska u redakciju, osjetila stanje blaženog mira, smirene strpljivosti i hladnoga uma. Od jutra je već bila posve mirna, proračunata, spokojna i hladna. Osjećala je da će 3. točku plana lako svladati. U utorak je bila sigurna da ju je svladala jer je toga dana već bila hladna kao ledenjak i mirna kao Buda prilikom jutarnjeg rituala mokrenja, koji lagano mokreći mudrih očiju i bez suvišnih emocija promatra svijet oko sebe. 138 Književna Rijeka / PROZA Buda je Sve u Jednom. On je i Tina. Toga svečanog utorka 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, zavela je Ivana Merića, copywritera, bivšeg studenta kroatistike, i tako precrtala u mislima i 5. točku plana. (Svoj plan, svih petnaest točaka zna, naravno, napamet. Tina je uvijek bila odlična učenica.) To što je on Srbin po majci dodatno ju je oduševilo. Pobjeda je bila nekako slađa, iako ona nije nacionalistkinja. Ne, nije, ona prezire tu zaostalu sortu ljudi, ali je ipak osjetila svojevrstan domovinski ponos. Bilo je to ovako. Ravnatelj radija i Pjer pozvali su sve slobodne novinare na domjenak u veliku sobu za sastanke. Na svojim mjestima u studijima ostali su samo oni urednici, spikeri i tehničari koji su zaduženi za svečani program, dakle svi oni koji puštaju u eter cjelodnevnu emisiju posvećenu velikoj hrvatskoj pobjedi te u skladu s tom pobjedom posvećenu i domovinskoj zahvalnosti. Red političkih govora, red javljanja radioreportera s terena i red domovinskih ratnih pjesama. Danas je svečani dan, cijela Hrvatska slavi osim siromašnih, bijednih, gladnih, nezaposlenih i na neki drugi način psihički poremećenih ljudi koji, ugrubo rečeno, čine oko pedeset posto stanovništva Hrvatske. U tijeku je domjenak. Kanapei. Pjenušac. Brbljanje. Tajnica Biserka ponosno se smiješi držeći u jednoj ruci čašu pjenušca, u drugoj kanape. Kako i ne bi bila ponosna, ta njezin muž je poginuo da bismo svi mi imali slobodnu i neovisnu Hrvatsku! Tina radosno prilazi Ivanu Meriću sa zavodničkim smiješkom. Njezine pune usne pune su slatkog obećanja. “Hej, Ivane, pa gdje si ti, čovječe!” Ivan se zbunio. Prvi put obratila mu se tako veselo, izravno, čak zavodnički. Ivan nije mogao vjerovati svojim vlastitim očima i ušima. Tina je znala da mora odmah iskoristiti ovu nenadanu priliku jer je rijetko susretala Ivana. Copywriteri dolaze na radio jedanput, najviše dvaput tjedno. Znala je da to mora izvesti baš ovdje tako da ih svi vide te da poslije na radiju naveliko pričaju o njima. “Nego Ivane, jesi li me ti ikad pozvao na kavu svih ovih godina koliko se poznajemo, ha?”, pita ga naizgled strogo osmjehujući se sa znacima obećanja na punim usnama. “Pa... nisam, Tina. Čuj, ti si bila nekako, kako bih rekao... nekako rezervirana... – počeo se zapetljavati Ivan. “OK, sad ćemo to riješiti. Hajde da se prije toga kucnemo!”, rekla je i kucnula čašom o njegovu čašu. Otpili su pjenušac. Tina je brza. Uzme mu čašu iz ruke i zajedno sa svojom stavi je na stol. – Idemo, Ivane. Vrijeme je napokon i za našu kavu. Idemo kod Charlieja – rekla je mazno i uhvatila ga ispod ruke tobože prijateljski, ali svi su mogli vidjeti da tu “sigurno ima još nečeg”. Živahnim, iako sporim korakom, koji je ona diktirala tako da ih svi vide i zapamte scenu njihova izlaženja, otišli su do Charlieja. Sjeli su za slobodan stol. Ivan se rasprskavao od ponosa gledajući oko sebe da vidi promatra li ih mnoštvo u Charlieju. Hej, ljudi moji, on, ovakav nikakav, a u društvu s ljepoticom Tinom Globan! Najljepšom ženom na radiju! Ljudi su brisali znoj sa čela, iako su bili u hladu. Tinu su odmah primijetili unatoč žezi, Ivana vjerojatno ne. Ivan je za njih dvoje naručio kavu i hladni sok od marelice. Tina misli brzo. Nema vremena, čeka je mnogo zadataka. Mora brzo, odmah, djelovati. Nakon nekoliko minuta ćaskanja privela Milko Valent 139 je stvar kraju jednom nedvosmislenom i još uvijek nepotrošenom poznatom rečenicom. – Kod mene ili kod tebe? – upitala ga je ozbiljno upućujući mu onaj erotičan smiješak kojim je nepogrešivo razoružavala seljački grube političare, čak i tajkune-mafijaše iz jasno vidljivog hrvatskog podzemlja. – Može kod mene – rekao je tihim drhtavim glasom siromah Ivan. Primijetila je da mu ruke podrhtavaju, dok je prinosio ustima čašu sa sokom. Jadnik. Otišli su u njegov stan u Radićevoj ulici. Ivan je lebdio. Nije znao sanja li ili ne. Nikad u svojem krevetu nije vidio takvu ženu. Sve je bilo brzo gotovo. Nije bio ni do koljena Marku. Nakon što ga je poslije kratke predigre obgrlila nogama i rukama te mu pokazala “umjetničko umijeće miješanja guzicom”, kako to ona zove, Ivan je svršio poput munje. Pogledala je na sat i u panici rekla: “Joj, Ivane, dragi, sorry, ali moram odmah krenuti. Moram do sutra napisati svečani tekst o odjecima slavljenja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Ovaj naš odjek bio je vrlo dobar odjek. Vidimo se na radiju.” Ivan se nadimao od ponosa. Jadnik nije ni pomislio da mu je ovo prvi i zadnji put da je bio s Tinom, tom zamamnom ženom. Veselo ga je pozdravila i otišla misleći ponosno da će Ivanu Meriću ovaj događaj sve do kraja njegova života, do smrtnog časa, biti upisan u memoriju. Mnogo važnija od toga bila je činjenica da ih je mnogo ljudi na radiju vidjelo kako veselo odlaze iz velike sobe za sastanke, dok ga ona drži ispod ruke. To im nikako nije moglo promaći. Portir Bruno, stari šarmer u kasnim pedesetim, samo je uzdigao obrve čudeći se sceni prolaženja ovog neskladnog para. Ako ne netko drugi, Bruno će svima na radiju i u kafićima pričati što je vidio. Uf, ovu točku Tina je doista dobro odradila! Odlazi u gym već od 6. kolovoza umjesto od 12. kako je planirala. Odlazi u gym usred ljeta! Neobično. Neobično ili ne, ali taj centimetar sala jednostavno mora nestati. Tako je i 4. točka precrtana. Čudna točka. Neobična. Znoji se na radiju, iako klima-uređaji rade, znoji se u stanu, u kojemu je ventilator, i još se namjerno znoji u gymu. Nevjerojatno je što sve žena neće poduzeti da bi zadržala ljepotu. Znaš, Tina, dobra si ti. U ponedjeljak 11. kolovoza prema planu počinje akcija. Ipak, dobro je da je već neke točke plana riješila. Dan prolazi u žaru kupovanja. Ona to voli. Ona je stara šopingholičarka. Kakav “Buy nothing day”! Takav dan spomenula je Agata kad su kod nje imali veliko spremanje. Baš svašta. Obilazi dućane. Uživa u kupovanju. Uz još neke sitnice kupuje crvenu, i plavu šminku, plavu periku i trideset prezervativa. Ispostavilo se da ih je kupila previše. Nije mogla znati da će to biti kratka akcija, kratka karijera kurve koja to nije u običnom smislu riječi. Cijeli dan se pripremala. Isprobavala je pred zrcalom šminke raznih boja, periku, štikle, ljuljajući hod, zavodničke izraze lica, ma sve. Čak je malo vježbala njoj dobro poznat zagrebački sleng, ali varijantu kojom govore neobrazovani slojevi pa dakle i ulične prostitutke. Usput je mislila o svemu što je u vezi s tim najstarijim zanatom na svijetu. Da, to je odlučeno, definitivno nema ljubljenja, nema analnog seksa. Sve ostalo je u redu. Isplata unaprijed. U 140 Književna Rijeka / PROZA njezinoj glavi bubnjala je čudna rečenica: “A što ako mi se posao svidi?! ”, “A što ako mi se posao svidi?!” Utorak, 12. kolovoza. Cijelo jutro se samo odmarala, maštala o osveti, mislila o zamamnim slikama osvete koja će mu razoriti život, um, svijet, sve. Popodne se počela polako i pažljivo spremati za štajgu, prije svega psihički. Mora s velikim samopouzdanjem izići u zagrebačku sparnu noć i otići na štajgu. Štajgu? Što, zapravo, znači ta riječ? Hm, sigurno dolazi iz njemačkog. Učila je njemački po naredbi kurvetine koja se držala one “koliko jezika znaš, toliko vrijediš”. Kao da joj nije bilo dovoljno četiri jezika: hrvatski, latinski, engleski i francuski! Ode u radnu sobu po rječnik njemačkog-hrvatskog jezika i pronađe riječ Steige. Tako je, to je ta riječ. To je sigurno ta riječ. Naravno, ta imenica je ženskog roda. To je mogla i misliti. Ha, ha! Olé! Bravo! Zgodno. Riječ znači “ljestve”, ali i “strm put”, “strmu stazu”. U drugom rječniku pronašla je da ta riječ znači i “uspon”. Ona će, dakle, ovu noć biti na strmoj stazi ili će se uspinjati uz strmu stazu pa se onda naglo strmoglaviti niz nju. Ipak, ona će se samo uspinjati. Ona je žena u usponu. Devet navečer. Uređivanje je dovršeno. Pomno se promatra u zrcalu sa svih strana. Jedva se prepoznala. Kladi se da je ni Pjer ni tajnica Biserka ne bi prepoznali. Plava perika, diskretno plava šminka na kapcima i diskretno crvena šminka na usnama, crna uska minica, bujna guza istaknuta, crveni topić bez rukava do iznad pupka, pupak sjaji od žudnje, tako je lijep da bi ga i ona rado polizala, lijepe gole noge bez čarapa i visoke crvene štikle. Zrcalo govori: ti si zamamna plavuša koja u završnici ovog spektakla želi dječaka bucmastih ručica i bistrih očiju. Još jednom namjesti periku i izlazi iz stana. Da se kojim slučajem njena susjeda, stara gospođa Jelinić, i pojavila na stubištu sa svojim psom sigurno je ne bi prepoznala. Do antikvarijata hoda normalno. Od antikvarijata prekoputa Botaničkog vrta, u kojemu je kao djevojčica kupovala knjige s tatom, nastavljajući dalje pretvara se odjednom u pravu kurvu, u pravu prostitutku, u profesionalku, u novopečenu štajgericu Ninu. Ljuljajući zadnjicom hoda do ugla Gajeve i Mihanovićeve ulice. Stane na uglu pored stabla. Odmah spazi tri kurve. U odnosu na nju izgledaju bijedno. Ona je sad de luxe štajgerica. Sjeti se da joj je Agata rekla da se u modnom biznisu manekenke prostituiraju. Pa u tome nema ničeg čudnog, to je posao kao stvoren za elitnu prostituciju, pomisli. Lijepa joj je ona rečenica: “Spotakla se i s modne piste pala ravno u krevet.” Posegne u crnu “bezveznu torbicu” kako ju je nazvala ujutro, koju je baka Elvira vjerojatno zaboravila uzeti prilikom odlaska u starački dom. Takvu torbicu ona ne bi ni takla u normalnim okolnostima. Pomisli što bi se zbilo na štajgi da je zabunom ponijela Pradinu torbicu Saffiano od 1500 eura. Bi li siromašne kurve uopće prepoznale tu luksuznu stvarcu? Učini nekoliko izazovnih koraka oko stabla bacivši pogled na bogato osvijetljen luksuzni hotel Esplanade i izvadi iz torbice cigaretu i crvenu muštiklu. Zatim nehajnim, ciljano elegantnim pokretima zapali cigaretu. Ja sam sad laka roba, Milko Valent 141 pomisli ponosno Nina. Sviđa joj se izraz “laka roba”. Sve radi kako treba, iako je prvi put na štajgi kao sudionica tog krupnog biznisa. U Hrvatskoj se godišnje obrne otprilike 400 milijuna kuna na kupoprodaju tijela. Tijela su dragocjena pojava na svijetu, daju i život, zar nije tako, draga Nina?! Ona, Tina-Nina, želi dječaka. Bila je već jednom na štajgi kao novinarka kad je radila reportažu o prostituciji u Zagrebu, ali to nipošto nije to. To nije isto. Ni blizu. Nije bila ni pet minuta na uglu, kad joj je prišla Maca, rodom iz Karlovca, inače neformalna šefica toga dijela štajge. – Bok. Ja sam Maca za slučaj da ne znaš. Sve cure me tu slušaju. A kaj ti tu zapravo delaš? – upitala ju je strogim tonom Maca otpuhujući dostojanstveno dim. – Isto kaj i ti. Mislim, štela bi to isto delat. Ja sam friška, frka mi je. Znaš, imam doma klinca, gladni smo i tak. Moram nekaj pod hitno zaradit – rekla je mirno. Maca se na trenutak sažalila. Možda se sjetila svoje sudbine. – A kak se zoveš? – upitala je. – Nina. Mislim, na štajgi sam Nina, inače sam Ružica. Al nemoj to nikom reć, to za Ružicu. Da mi stara sazna za ovo ubila bi me, jebo me pas. E, a da mi tek buraz sazna! On me ne bi ubil, on bi od mene naredil invalida. Od danas delam, moram nekaj ubost. Mali mi je tak smršavil da to opče nije za gledat, a nisam platila račune tri meseca i... – Ma nemoj! Ček, ček, malo! – prekinula ju je Maca. – Pa kaj ti stvarno ne kužiš da tu ne spadaš?! Fulala si štajgu, micek. Znaš kaj, Nina, da ti Maca nekaj veli. Ovo nije mesto za tebe. Prezgodna si i premlada, zajebat ćeš nam poso, otfurat nam najbolje mušterije. Ti si kurava za bar Kolumbiju gde možeš čagat ko go-go plesačica i usput se fino karat za lovu. Tam ti sve sređuje Mario. Sam se javi njemu i sve bude OK. A možeš komotno otić i u Wiener Cabaret, šljakat ko striptizeta i delat svoj glavni džob, kužiš! Aleksandra bu ti tam sve sredila. Sam se njoj javiš i odma si nutra. Stvarno, Nina, super zgledaš! U Wieneru možeš nakon striptiza otić u sobu s tipom i za jednu noć dobit dva soma kuna plus dobru cugu i pljugu, to je bar jasno. A mogla bi odma dobit posel i u Danijeli. To ti je gore, u Mlinovima, gde tobož delaju masažu. To ti je jedan super fini bordel. Tam je tebi mesto, a ne tu. Tam ćeš stvarno ubost pravu lovu, ovde šljakamo za siću. Sve sam ti rekla onak po istini, onak kak je. Nisam ti ja hulja. Ja sam ti Maca. A sad odjebi s moje štajge! Ja sam ti još OK, al ak ti moj Crni dođe onda si stvarno najebala. – Hej, Maca, pa kaj si takva! Nemoj bit tak zajebana! Koji ti je danas ku rac! Ionak bumo bile, kak se ono veli, kolegice – rekla je i izvadila iz torbice novčanicu. – Evo ti pedeset eura da malo bacimo spiku. To mi je zadnja lova, kužiš! Nemam više ni za pljuge, al brijem da ću danas nekaj ubost. Ma, znaš kaj, meni ti je super štajga, onak fino na ulici, na friškom zraku. Ma, zajebi barove, bordele, striptiz, masažu i go-go spike. Ja ti volim ulicu. Ko klinka sam ti obožavala gledat kak se cure sprešetavaju po štajgi dok ne ćope frajera 142 Književna Rijeka / PROZA i otfuraju ga na samo. To mi je zakon. Štela bi i ja bit na štajgi. Štela bi da me samo malo ufuraš i tak. Ipak si ti iskusna. Kužiš dobro tu spiku. Ja ti postavim nekolko pitanja, kužiš. Ti mi veliš kak je kaj i gde je kaj, ja onda idem šljakat i tak to. Ak dobro zaradim, rađe tebi dam još 350 kuna nego tom Crnom ili kak se već ono zove lik. Jel ti to OK? Maca je odmah pristala i spremila novac u torbicu. Noćne dame imaju osjećaj za biznis. Pedeset eura je pedeset eura. Pedeset eura za nju, već ocvalu prostitutku, jest velik novac. Ona rijetko kad zaradi više od sto eura na noć, rekla je Nini. Govorila je Nini i o Crnom, svojem zaštitniku kako ona zove svog svodnika odnosno makroa. Rekla je da Crni inače dobar čovjek, da imaju stan u blizini, da Crni ima njih četiri koje za njega rade. Daju mu lovu, ali i njima je dobro. Nitko ih na štajgi, ali ni u gradu, ne smije ni pipnuti jer je Crni poznat po brutalnosti. On tu i tamo kaže da “njegove kurve ne bu niko diral, jer bu inače dobil po pički”. Nakon što joj je ispričala svoju životnu priču Od Karlovca do zvijezda, to jest do Zagreba, Maca je govorila Nini o racijama, o murji, o bolestima, o higijeni, o tome kako kurve napadaju kurve, o prosječnoj cijeni za kompletnu brzu uslugu, a to je pušenje i karanje, 300 do 400 kuna, to isto za jedan sat 600 kuna, za pušenje 200 do 250 kuna, iako “Ciganke, one obične kamenjarke, pljugaju i za 100 kuna, da im jebo pas mater seljačku u pičku! Skidaju nam cijenu, mamu im jebem!” Zatim joj je rekla da se makne od nje deset metara da joj ne kvari posao i dala upute i pustila je da radi. Maca je ipak socijalno osjetljiva. Rekla je da će reći svojim curama da je Nina tu privremeno, noć, dvije, da joj je mali gladan i slične stvari. Ukratko, tu noć imala je do dva i pol ujutro četiri mušterije. Zaradila je 1800 kuna, to je nešto manje od 200 eura. Dobro je, nije loše, nimalo. Maca je imala pravo: radila je još dvije noći, u srijedu i četvrtak, i zatim se sve naglo promijenilo. Nabolje, dakako. Ukupno je zaradila 4100 kuna, kutiju Kraševih čokoladnih napolitanki Choco, koje Nina jako voli, i skupe crne najlonske čarape koje je dobila od debelog taksista Iveka iz Dubrave. “Čuj, žena mi ima mengu, a meni se baš danas prijebalo i kaj da sad radim. Moram se ovak snać. Ona mi ne da kad ima mengu, jebo je ja ludu. Viš kak imam zaostalu ženu. Ma ko je jebe, jebo je ja! Po tebi se odma vidi da si, onak, nekaj specijalno. Odma sam to skužil čim sam te videl i nije mi žal sto eura. Jebeš lovu, važno je da si čovek nekaj fino priušti, jel tak!”, rekao joj je Ivek kad su odlazili u park iza Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti “na jednu pravu jebačinu, onak za ozbač i bez menge, i to jednu ćuku” kako je rekao “gospon Ivek”. Tri noći rada. Dobro da je Crni nije vidio. A možda mu je Maca rekla da je pusti dve-tri noći da zaradi malom za hranu i da plati račune. 4100 kuna za tri dana! Pa to je gotovo šesto eura, dvije trećine njezine mjesečne bruto plaće! A ni posao nije loš. S onim gospodinom iz japanske ambasade, koji voli isključivo uličarke, Nina je čak uživala, hoće reći svršila je, bože moj! Što je tu čudno? Jučer je Macu, kad joj je davala još 350 kuna zato što je bila susretljiva i poučila je u poslu, pitala je li koji put svršila na poslu. Maca joj je rekla da Milko Valent 143 ponekad svrši, recimo dvaput mjesečno. To se dogodi onda kad joj “mušterija paše”. Nini-Tini se čini da nakon iskustva na štajgi, iako kratkog, bolje shvaća prostitutke. Sad bolje razumije i Andreu Bogotić, onu malu ambicioznu fufu koja se uporno uvaljuje Pjeru ne bi li dobila neko uredničko mjesto. Andrea je mnogo veća prostitutka od Mace. Velika Gospa, petak, 15. kolovoza. Opet sam malo u prvom licu. Danas ću činiti velika djela. Iz mene struji izmjenična struja. U drugom razredu gimnazije zaljubila sam se u Nikolu Teslu i njegove eksperimente s munjama u Coloradu. Nikom to nisam rekla. Ove moje pankerice i metalke bi me sigurno ismijale, osobito Tea, znam ja njih. Ja sam danas Velika Gospa i puna sam struje u čast Nikole, moje gimnazijske ljubavi. Ja sam Velika Gospa, ja mogu podariti milost. Od danas ću se pridržavati 7. točke svojeg projekta: smanjit ću pritisak na Marka i sve rjeđe mu slati mejlove i poruke. Jučer sam mu u mejlu poslala odlomak u kojemu sam mu ponovno izjavila ljubav, a zatim sam spomenula poetsku pravdu i žmarce koji mi plaze po koži. Spomenula sam da imam poremećen menstrualni ciklus i žestoke napade PMS-a kao i to da me mozak boli otkad me ostavio. Sve osim poetske pravde je, naravno, laž. Kakav PMS! U drugom mejlu napisala sam mu samo jednu opaku rečenicu, zapravo psovku. Čula sam je od kolege s radija koji se bavi psovkama za jednu emisiju. “Kad budeš na samrti, kretenu, pljuvat ću po tvojim razorenim crijevima i tvojem trulom kurcu, jebem ti prištavog pubertetskog Boga u mozak!” Bojim se samo da ova psovka neće pogoditi Marka jer je prije nekoliko godina skupljao psovke. Marko kaže da je psovka, u stvari, sažet izraz poetskog potencijala jednog naroda. A poslije mejla, danas mu je Velika Gospa poslala samo jedan SMS. Ta najružnija poruka, koju sam mu dosad napisala, glasi: “Jebem te u dušu tvoju!” Ti mejlovi i poruka će ga ipak uznemiriti, znam ja mog Marka, ali od danas će dobivati sve manje mejlova i sve manje poruka. Do kraja kolovoza znatno ću smanjiti pritisak, a od zadnjeg dana mojeg godišnjeg odmora (subota, 31. kolovoz) neću mu više uopće pisati, niti mejlove niti poruke, a neću ga ni zvati. Nastupit će potpun prekid maltretiranja i Marko će odahnuti. Tako će se on fino opustiti, kao što sam napisala u 7. točki projekta, pa će i završni šok biti još veće iznenađenje za njega. Tako mi svega, raspast će se na sve sastavne dijelove kao ona brza vesela vjeverica, naglo zaustavljena u penjanju na drvo, jer je na nju lovac zabunom ispraznio svoju sačmaricu! Nije više mogla izdržati. Htjela je što prije riješiti 10. točku, najvažniju točku plana. Htjela je “potaknuti priliku”. Nazvala je Emila. Pita ga može li navratiti u kratak posjet. Kaže mu tihim isprekidanim glasom u nekoliko zbrkanih rečenica da joj je potrebna pomoć, da je još uvijek očajna zato što ju je Marko ostavio, tako naglo napustio. Htjela bi popričati s njim i s Vandom. Možda joj oni mogu dati neki savjet, malo je utješiti i ohrabriti da prebrodi sve ovo. Obuzelo ju je oduševljenje kad joj je Emil rekao da je Vanda u Puli jer je njezina majka bolesna pa mora biti uz nju. Otkad je prije šest godina umro Vandin tata, 144 Književna Rijeka / PROZA njezina majka živi sama. Prvi put u životu Tina je sretna zbog toga što je netko bolestan. Još bi bila sretnija da se ona kurva u Opatiji smrtno razboli, i to što prije. Emil je tako dobar. On je pravi gospodin. Emil je pravi čovjek i pravi svekar. Kaže snahi da dođe sutra u četiri popodne na Željezničku koloniju. Bit će mu jako drago. Ta nisu se vidjeli od Nove godine! Dragi Emiliano Zapata. Tako ga zove Vanda kad se šali. Emil ne zna da je danas Velika Gospa. On radi na velikoj izložbi koju će otvoriti u proljeće. Izložit će mnogo novih radova. Bit će to velik kulturni događaj, nada se Emil zaokupljen izložbom. On ne zna ni to da je i ona Velika Gospa s jako izmjeničnom Teslinom strujom u tijelu. Velika Gospa želi dječačića s bucmastim ručicama, kovrčavom smeđom kosicom i bistrim očima. Velika Gospa je i imala dječačića. Zvao se Isus Krist. Da, ali premalen je ovaj svijet za dvije Velike Gospe. Odsada sam samo ja Velika Gospa. I ja ću imati dječačića, ali neće me oploditi Sveti Duh, oh, ne! Zaboravite to vi koji stolujete na mitskim nebesima! Sutra u četiri popodne, rekao je Emil. Hura, hura! Sutra je subota 16. kolovoza. Danas je, prije nego se nadala, riješila i 10. točku svojeg plana, ulala! Poludjela je od sreće. Ali brzo se pribrala. Ni u jednom trenutku ne smije ispustiti iz vida 3. točku plana (strpljivost, proračunatost, staloženost i hladan um). Nazvala je Agatu. Sva sreća da je u Zagrebu. Prije dva dana vratila se s Blankom u Zagreb. Bile su na moru, na Hvaru. Sastanak u kultnom kafiću Charlie za jedan sat. Dogovoreno. Kad je čula da je u pitanju moda, da njezina prijateljica želi promijeniti imidž i izgledati kao hipi, Agata je živnula. Agata je prava prijateljica. Odmah je pristala da se nađu, iako do nedjelje mora napisati tekst za kolumnu Ljepota je ozbiljan posao. Došla je i Blanka. U Charlieju piju hladno pivo. Vruće je, sparno je, mlade žene su uzbuđene. Traju konzultacije o hipi odjeći i obući. “Ja sam Jahvina, strašna božica osvete. Želim duge osvetničke ledene haljine posute umiljatim cvjetićima”, misli Velika Gospa Tina, a kaže samo “duge široke haljine s cvjetićima”. Agata joj već danas može dati točno takve haljine. Njih je nosila njena majka, u mladosti također hipi, dijete cvijeća. Njoj ionako ne trebaju jer ih više ne želi nositi. Nikad i h više i neće nositi. Njezina mama sad ima potpuno drugačiji imidž, ona je sad dama u zrelim godinama koja voli “elegantno izgledati”. Haljine su kao nove i samo skupljaju prašinu u ormaru. Moraš još nabaviti neke krpice kod Blanke. Blanka kaže da poslije pića idu prvo kod nje, tu u Ilicu, u njezin dućan za retro-modu, modu za hipije, rokere i pankere, a poslije će do Agate po haljine. U dućanu ima sve, raznobojne trakice za ruku, ima i onih od crne i smeđe kože. Ima crne, smeđe i crvene kožne klompe i raznobojne kvalitetne špagerice koje idu iz svaku hipi haljinu. Ima i lijepih sandala. Svašta ima. Ma, čovječe, sve imam! Baš si super, Blanka. Platit ću ti kao i svaki običan kupac. Ne, nećeš platiti. To ti je dar od mene zato što prelaziš u moj modni tabor, koji moj dragi uporno ne odobrava, rekla je Blanka i pogledala vragolasto Agatu promrsivši zavodnički rukom svoju rastafarijansku dreadlocks frizuru s kratkim i dugim kovrčama. Milko Valent 145 Subota ujutro, 16. kolovoza. Od devet ujutro traju pripreme. Iako već zna napamet 9. točku plana, još jedanput ju je pročitala. Osnovni nalog te točke: “postići što veću sličnost s Markovom majkom Majom”, što znači biti nalik Maji u šezdesetim i ranim sedamdesetim. Vidjela je gotovo sve njezine fotografije. Dobila je od Agate odnosno od njezine mame Dunje, koja se odmah složila s Agatinim prijedlogom, sedam krasnih haljina iz 1969., koje Agata “ni u ludilu” ne bi obukla. Hip, hip, hura! Odabire onu sivkastu od cica s crvenim cvjetićima. Isprobava je. Odlično joj stoji. Ona i Agatina mama slične su građe. I to je riješeno. Hoće li staviti grudnjak? Ne, u to vrijeme hipijevke su ga rijetko kad nosile. Hipice su najčešće bile bez grudnjaka. Ah, da je barem tad živjela! Bilo je to slavno vrijeme slobodnog njihanja sisa na friškom zraku slobode. Super joj izgledaju gole grudi ispod ove haljine. Moćne sise Velike Gospe će se opušteno i erotično istaknuti diskretno ljuljajući se i napinjući haljinu tamo gdje se nalaze. Hura! I to je riješeno. A nokti? Ima duge manikirane i lakirane nokte. Maja, kao i ostale hipice, nikad nije imala duge lakirane nokte. Nema ih ni Vanda, iako živi u posve drugom vremenu. Dakle? Odrezala je nokte i acetonom skinula boju s njih. I to je riješeno. Šminka? Šminka ne dolazi u obzir. Ni gram šminke. Čisto lijepo lice, čisti lijepi kapci, čiste lijepe usne, čisti prostor cijeloga tijela i bistar pogled “krupnih smeđih kapi” kako je jednom u vrtu-ateljeu njezin svekar, likovni umjetnik, nazvao njezine oči. Rekao je da ima oči kakve je imala i njegova Maja. Pa i Marko joj je jednom rekao da ima točno takve izražajne smeđe oči kao i njegova mama. Hura, hura! I to je riješeno. Ona želi dječaka. Da, ali ona mora i odjećom i obućom podsjetiti Emila na Maju. S haljinom je gotova, mora još isprobati obuću. A kosa? A frizura? Kakva frizura! Ništa. Ni “f” od frizure. Svoju nemirnu tamnosmeđu kosu srednje dužine, prirodno gustu te neznatno kovrčavu, samo će razbarušiti. Razbarušit će je onako kako to čine dječaci kad se prave važni. I ona će imati dječačića, dječaka. Pomislila je jučer da ode svojoj frizerki u Ilicu i napravi pravi afro-look, ali onda se sjetila da ionako ima malo kovrčavu kosu te da bi to bilo prenapadno. Emil, likovni umjetnik, odmah bi shvatio da nešto nije u redu. Dakle, samo malo razbarušiti kosu. To ženi daje opušten izgled, i dječački i djevojački u isto vrijeme, a za razliku od pravog frizerskog afro-looka nema ni dašak prostote i frivolnosti. I to je riješeno. Što još? Tirkiznu maramu staviti oko struka, ali je ne stegnuti previše. Sve tako napraviti da tek malo istakne njezinu lijepo oblikovanu zadnjicu, koja pršti od jedrine, a da ipak ne izazove ni tračak sumnje. Sve onako nemarno, diskretno i djevojački nevino, takoreći nesvjesno, a ipak ženstveno. I to je riješeno. Što s obućom? Vruće je za poludjeti pa će staviti smeđe sandale na bosu nogu. Gle, dobro joj stoje! Odsad će kod Blanke kupovati i krpice i obuću. I to je riješeno. Koju torbicu uzeti? Skupu Pradinu sigurno ne. Uopće neće uzeti torbicu. Hipice nikad nisu nosile luksuzne torbice. Dokumente će staviti u onu sivu vrlo malu torbicu od tkanine, koja se nosi o boku, a spojena je s remenom koji se stavlja preko ramena i prsa. Novčanik, cigarete, upaljač, Nivea kremu za ruke i razne 146 Književna Rijeka / PROZA sitnice stavit će u onaj mali plavi ruksak koji još nikad nije koristila. Hoće li, onako za šalu, staviti u ruksak neku knjigu? Koju? Nešto za plažu? Ili za mladež? Možda dječji roman Emil i detektivi Ericha Kästnera?, pomisli smijući se. Ima ga doma. Ionako neće Emil zavirivati u njezin ruksak. To nije njegov stil. Ne, stavit će Agatin roman Vrati mi moj film. A što će joj knjiga u ruksaku? Ta ide u posjet! “Uvijek je dobro imati neku knjigu pri ruci”, sjeti se Markove rečenice. OK, onda neka to bude roman Vrati mi moj film. I to je riješeno. A što s nakitom? Nikakav skupi nakit ne dolazi u obzir. Blanka joj je dala nekoliko raznih trakica. Sjeti se da Emil nosi vunenu šarenu trakicu na zglobu desne ruke. E, a da nešto krivo ne bi pomislio ona će staviti tanku trakicu od smeđe kože na zglob lijeve ruke. Ta sitna intervencija unaprijedit će još više njen hipi izgled. I to je riješeno. Hoće li staviti na ruku svoj skupi sat Longines Vintage? Ne, neće. Ništa što je skupo ne smije imati na sebi. To je nelogično ako si hipi. Osim toga hipiji su rijetko nosili satove, a i bolje će izgledati bez sata. Doći će više do izražaja njene lijepe ruke, a info o vremenu uvijek može pogledati na mobitelu, u autu, ma svagdje. I to je riješeno. Kad je sve isprobala i potpuno se uredila, pogledala se u zrcalu. Fantastično! Da, ona izgleda kao Tina, ali ne baš sasvim. Uistinu, malo podsjeća na Markovu majku. Sasvim dovoljno za Emila. On je umjetnik. Njemu ne može promaknuti ni najmanja crtica. Sve je skinula sa sebe i posložila po kauču te otišla gola u kuhinju. Vruće je, znoji se. Što će danas za ručak? Ništa teško, ništa jako zasitno. Napravila je salatu od rajčica i ispekla jaje na oko. Kruh. Sol. Dvije čaše crnog vina. Odmor u velikoj fotelji. Gledanje na sat. Nestrpljivost. Nervoza. Čini joj se da je glumica koja se sprema na audiciju. Evo je u četiri popodne na Željezničkoj koloniji. Vozeći se u autu mislila je neprekidno o 11. i 12. točki plana, najviše o detaljima iz 12. točke. Ne afektirati, ne zavoditi ga, ne provocirati ga u bilo kojem smislu. Biti shrvana, očajna, ostavljena žena! Biti ono što, zapravo, i jest. Želi dječaka. Svoj Peugeot 206 parkira ispred kuće Globanovih. Ona mu je snaha. Može dolaziti u posjete svom svekru. To nije ništa čudno. Emil je srdačan kao i uvijek. Veselo otvara vrata i uvodi je u kuću. Na sebi ima crnu majicu s kratkim rukavima, na kojoj bijelim slovima piše “Kipar radi”, i široke ljetne pamučne bijele hlače. Bosonog je. Emil posjeduje neku prirodnu otmjenost koju Marko nema. Dobro mu stoji brada i kosa skupljena u rep. Emil izgleda dostojanstveno kao i obično. Naravno, odmah je primijetio promjenu njena imidža. “Gle, pa ti imaš novi imidž! A i ne šminkaš se. Ne nosiš skupe krpice s potpisom. Tina, pa ti više nisi šminkerica!”, rekao je začuđeno Emil. “Ma, čuj, dosadilo mi je već to dosadno svakodnevno šminkanje i ta skupa odjeća, i ta briga oko svakog detalja. Ovako se ugodnije osjećam”, rekla je tiho, skromno, krotko. “A i na poslu mi je puno lakše. Tko će sad nositi one krpice koje stežu tijelo. Ova vrućina ubija. Hvala bogu, sad sam na godišnjem odmoru, malo ću se odmoriti.” Odlaze u vrt-atelje. Sjednu na pletene stolice Milko Valent 147 koje su u hladu. Tišina. Ni ptice se ne glasaju, toliko je vruće. Emil mota džoint uobičajeno usredotočeno i spretno. Onda donosi kavu. Počinje razgovor. Puše i piju kavu. “O čemu se, zapravo, radi, Tina?”, pita je Emil. Vidi da je rastresena. Kaže: “Samo polako, Tina.” Ona mu kaže: “Čuj, još se nisam oporavila od svega.” Zatim tronuto nastavlja. Otkad ju je Marko ostavio ne može se smiriti. Očajna je, a već je prošlo tri i pol mjeseca. Možda bi je smirilo da je on malo portretira. Jednom ju je već portretirao u olovci, ima taj portret kod kuće. Dobro bi joj došlo da kao model mora mirno sjediti, a da pritom ćaskaju kao i nekad. Naravno, ako on to želi, ako ima vremena. Na kraju tog tužnog opisa svojeg stanja postavila mu je direktno pitanje: “Emile, hoćeš li mi pomoći da se malo opustim? Samo par dana. Mislim da će mi biti bolje. Svake godine bila sam s Markom po nekoliko puta tu kod vas. Uvijek mi je bilo lijepo u ovom vrtu. Hoćeš li?” Hoće. Emil će pomoći snahi. Za početak podijelio je sa njom svoj džoint. Hašiš je u redu, voli tu i tamo povući dim, ali njoj se kao rekreativna droga više sviđa LSD, no dobro zna da LSD, heroin i kokain u prisutnosti starog otkačenog hipija ne smije ni spomenuti. Slijedi portretiranje. Tiho ozračje ljetnog popodneva. Emil radi olovkom i ugljenom. “Samo tako, Tina. Pomakni glavu malo uvis. Da, baš tako. To je sad to. Fino.” Kad je pao sumrak popušili su još jednu cigaretu i popili po čašicu domaće šljivovice iz Kumrovca, rakije koju pravi susjed Emilove punice Mare. Otpratio ju je do auta rekavši da i sutra dođe u četiri. Zatim se blago osmjehnuo i dodao: “Nastavit ćemo terapiju.” U nedjelju sam došla odjevena navlas isto kao i u subotu. Znam da hipiji nisu često mijenjali odjeću. Možda bi, da sam se obukla drugačije, posumnjao da nešto nije u redu. Možda bi pomislio da imam neke skrivene namjere ako svaki dan mijenjam odjeću. Možda bi pomislio da ga želim zadiviti, pokazati svoj ukus. Ta pomisao je samo jedan korak od pomisli ‘ona me želi zavesti’. Sjedili smo u pletenim stolicama u vrtu-ateljeu. Kava, džoint, ćaskanje i portretiranje. Emil je rekao da sve to opušta i duh i tijelo, osobito mišiće na nogama i rukama. Usred portretiranja sjetio se da bi mu moja bedra mogla baš dobro poslužiti za skiciranje nove skulpture Bedra mlade žene u raskoraku s vremenom. Već dugo se bavi tom idejom. Bedra mlade žene su bezvremena bedra, ona su u raskoraku s vremenom koje se mjeri sekundama, minutama, satima. Skulpturu će napraviti u kamenu i izložiti je na velikoj izložbi u proljeće, u travnju. Bit će to iznenađenje za struku, ali i za sve ljubitelje likovnih umjetnosti. Vandi, kad se vrati u Zagreb, počinje škola, a prevodi i neki britanski triler pa neće imati vremena za poziranje. Ovo je baš dobra prilika da sudjelujem u nastajanju jednog konceptualnog umjetničkog djela. Pitao me bi li mi bilo neugodno da malo podignem haljinu i samo malo raširim noge da on bolje vidi dio bedara. “Ne bi, Emile”, rekla sam bez imalo oklijevanja, ali tiho i smjerno. “Pa već si me jedanput vidio i u kupaćem kostimu”, rekla sam gotovo stidljivo, i malo podigla haljinu s crvenim cvjetićima. “Još samo malo”, rekao je Emil. “Da, tako, Tina. Upravo to mi treba”, rekao je i brzim potezima pravio skicu za skicom. 148 Književna Rijeka / PROZA Rekao je da će sve skice napraviti ugljenom. Dok je radio, ja sam mirno sjedila malo raširenih nogu i sanjarila o danu kad ću haljinu morati podići još malo više, upravo toliko da kad sam raširenih bedara vidi i moje lijepe jednostavne bijele obične pamučne gaćice. Ne samo da ih vidi nego da ih i gleda, i gleda... To se dogodilo i prije no što je mogla sanjati. Dogodilo se već sutradan, u ponedjeljak 18. kolovoza. Tako joj je sladak sa svojim umjetničkim naredbama. “Da, baš tako, Tina. Nego daj raširi noge još malo. Tako. Sad je dobro. To mi treba za bolju konfiguraciju skice. E, super! I digni još malo više haljinu prema bokovima. To, Tina. Da, baš tako. Odlično. Doista dobro surađuješ. Mogla bi biti fantastičan model studentima na Akademiji likovnih umjetnosti.” Dolazi svaki dan u četiri popodne, ostaje do sumraka i zatim odlazi kući. Srdačan i prijateljski odnos svekra i snahe. Emil se uvijek tako ponašao, vedro, dostojanstveno, prirodno i prijateljski. No, ipak, slutila je, osjećala je, znala je da to Emil, zreo muškarac koji pršti od snage i zdravlja, neće izdržati, da će se ono morati dogoditi. Naravno da je vidio njezine bijele gaćice već i prije 18. kolovoza, morao ih je vidjeti, 18. kolovoza sigurno, a osobito ih je u punom sjaju vidio jučer, u četvrtak 21. kolovoza, kad je još više raširila noge i još malo više podigla haljinu. Već u ponedjeljak vidjela je u njegovim očima onaj karakterističan muški pogled, doduše vrlo diskretan kao da ga nema, ali je ipak bio tu. Uf, ona se uzbudi svaki put kad on izgovori “još malo raširi bedra”. Svaku večer masturbira misleći na Emila. Gotovo je zaboravila da se osvećuje Marku, gotovo je zaboravila na svoj cilj, na 15. točku u kojoj stoji “da ni u jednoj sekundi ne smije ispustiti iz vida cilj, a cilj je dvodijelna osveta. Cilj je krajnje sramotno poniženje i na poslu i u kući.” Ono se dogodilo u petak 22. kolovoza. Slatke naredbe umjetnika. “Još malo više. Da, tako. Tina, digni haljinu malo iznad pupka da vidim cijeli donji dio tijela. Htio bih iskoristi pupak kao jednu finu mrlju na skulpturi i zatim idu raširena bedra, a između njih međunožje. Znaš, to je jako bitno. Raširi još malo noge. Tako. Hvala, Tina, dobro surađuješ. Skulpturu ću napraviti prema tvojim bedrima.” Zapravo, toga dana morala je dokraja raširiti bedra, a haljinu skupiti sve do ispod grudi. Bila je potpuno raskrečena i otkrivena od mjesta gdje završavaju rebra. Trbuh, pupak, bedra, noge, međunožje, sve je to blistalo na svjetlu dana u sparini ljetnog popodneva na Željezničkoj koloniji. Ona zna da on vidi, da gleda njezin trbuh, njezin lijep neznatno bucmasti pupak. Ona zna da on gleda bijele gaćice koje još više ističu njezinu bijelu nježnu kožu, njezine lijepe noge, njena puna, ali vitka bedra na kojima meso, kad razmiče noge, la gano zatreperi. I ne samo to. Kao svakoj pravoj hipici i njoj vire crne dlačice ispod rubova gaćica, koje je kod kuće namjerno još više izvukla iz svoje guste bujne šumice nakon što se u njoj malo igrala. On to sigurno vidi. On to gleda. On to sigurno voli. On je stara škola. On sigurno ne voli glatke obrijane dagnje ili, ako ih i voli, to je izuzetak, to nije pravilo, to je kratak predah od gustog tkanja tamnih dlaka gdje se muškarac tako lako i ugodno gubi. Zar treba reći Milko Valent 149 da je već sva vlažna! Možda se vlažna mrlja vidi na gaćicama, ali ona ne smije pokazati ni jednom pa čak ni najmanjom kretnjom da ga zavodi, iako to, onako nevino, gotovo neprimjetno, neprekidno čini. Mahnito praveći skice Emil je u jednom trenutku prestao. Ustao je i prišao njezinoj stolici. U njegovim očima je vidjela žudnju, požudu, ali i strah pomiješan s čudnom snagom. Odlučno joj je rekao da ustane i da on to više ne može izdržati. Uzeo je njezinu ruku, poveo je u sobu, strgnuo s nje haljinu i pamučne gaćice i nježno je položio na krevet. Gledao ju je trenutak onako golu, bespomoćnu, a onda se bacio na nju. Kakva predigra! Divljim zvijerima to ne treba. Bili su već znojni, vlažni, spremni, podatni. Čini joj ono šutke dišući šumno. Čini joj ono i snažno i nježno istodobno. Vrti joj se u glavi od žudnje, od želje. Brže diše, dahće, hvata zrak. Sve je to tako lijepo. Lijepo je za umrijeti. Tako je bilo i s njenim dragim Markom. Bilo je lijepo za umrijeti. Uzbuđuje je to što je sad s njegovim ocem, s njegovim tatom. Osjeća da je Emilova kći, da je Markova sestra. Očevi i djeca. Tek sad se osjeća potpuno i neraskidivo kao član obitelji Globan. Ona je i Tina i Maja. Ona je Markova majka i njegova žena. Ona je sve. Ona se uzbuđuje sve više, tone u crvenu omaglicu. Ona spremno surađuje kao što je surađivala kad je maloprije u vrtu bila model: s voljom, s ljubavlju, sa strašću, ali smjerno i potpuno predano kao i sv. Terezija Ávilska. Grli ga rukama i nogama, stišće ga bedrima. Miješa zadnjicom sve jače, diže je prema njemu, nabija se na nj, izlazi mu ususret pa se na tren povuče pa opet prema njemu, a ispod njega. To sve čini u skladu s njegovim ritmom. Umijeće miješanja zadnjicom usavršila je s Markom. Usred sve žešćeg užitka sjeti se iznenada one tri ključne rečenice iz 14. točke plana. “U jednu riječ, moraš mu priuštiti ono što još možda nikad nije iskusio: vjerski obojenu potpunu i nehinjenu predanost. Ta predanost mora imati znakove strastvenog vjerskoga fanatizma. U tim trenucima sjeti se uvijek Svete Terezije Ávilske i njezine žarke ljubavi prema Isusu Kristu te njezine apsolutne posvećenosti njemu.” Ljube se. Toplina i sočnost jezika. Miluje mu kožu na leđima. Tako je meka, tako fina. Njegovi mišići su snažni. Čvrst je. Voli okus njegova jezika, njegovih usana. Dotiče kožu na udu koji ritmično izlazi iz nje i ulazi u nju. Miluje mu jaja. Češka ih i lagano stiska. U šupak mu nježno gura prst srednjak. Stavlja ga cijelog. Dobro da je odrezala svoje duge nokte. Tina je vrlo pametna djevojka. Ona je Velika Gospa. Imat će dijete. Ako bude muško, zvat će se Marko. Emil joj čini ono sve grublje. Malo je boli. Ali on kao da zna da ona voli i grubo. Bol se brzo sljubljuje s užitkom, bol postaje užitak. Ona ga potiče. Nudi mu mliječnobijele dojke i njihove od uzbuđenja uzdignute ružičasto-smeđe bradavice. Pritom neprekidno, silovito pa polagano, polagano pa silovito, miješa bujnom, ne i prekrupnom zadnjicom. Ljubavna pomama za hvatila je kuću na Željezničkoj koloniji. Od tog povijesnog petka dolazi već ujutro u osam, dok još nije sparina, i ostaje sve do osam navečer. To je predložio Emil, a ona spremno, ali smjerno prihvatila. Emil više ne skicira njezina bedra u raskoraku s vremenom. Sad ih 150 Književna Rijeka / PROZA dodiruje, mazi, ljubi i snažno stišće. Emil je zaboravio i na skice, i na skulpturu, i na izložbu. Poludio je od požude. Od petka 22. kolovoza do petka 29. kolovoza neprekidno su po cijeli dan zajedno. Ne izlaze iz kuće ni trenutak. Stanke prave samo da bi nešto pojeli i popili. Uzima je na svim mjestima, u kuhinji na stolu, u kupaonici, u hodniku, u sobi, na parketu, na krevetu. Dok ona tone u užitak pojavi se ponekad brza misao o tome da odu u potkrovlje i da u Markovoj sobi učine to isto. Podaje mu se strasno, podaje mu se sa svim znacima vjerskog fanatizma. Sve te dane ona je i Tina i sv. Terezija Ávilska. Pokušava se prisiliti da misli na osvetu. To ide teško. Čini se da se zaljubljuje u Emila. Prvi put u životu je sa starijim muškarcem, čovjekom koji joj može biti otac. Ali njegov jezik i koža tako lijepo mirišu. Ud mu je čvrst i uvijek spreman. I kad ona dolazi u kuću i kad odlazi iz nje. Koža njegova uda je kao svila, meka je i podatna. Često ga uzima u usta. Njezini okusni pupoljci vole okus njegova uda. Oni ga žele. Emil voli kad mu to čini. I Tina, Velika Gospa, to voli činiti. Ona voli i gutati taj gusti bijeli sok. Sok života. Želi dijete, želi dječaka. Mjesec kolovoz istječe u crvenoj, ružičastoj i bijeloj boji. To je jedan od najljepših kolovoza u njenom kratkom životu, u njezinoj kratkoj individualnoj povijesti. Odlučila je: čuvat će sve svoje datume. Kolovoz istječe u crvenoj, ružičastoj i bijeloj boji. Njihovi vlažni vrhunci stapaju se s vrhuncima ljetnih vrućina. Cakli se znoj na obroncima njihovih zaigranih zadnjica. Niz njihova lica, rumena i napeta od požude, katkada nahrupe suze užitka koje ne mogu zatomiti, koje ne žele zatomiti. *** Jedan muškarac i jedna žena (Bedra mlade žene u raskoraku s vremenom) tonu. Sunčane boje rujna i mrlje slatkog mraka u koje njih dvoje svakodnevno Dvije Tine. Jedna koja čini, druga koja ocjenjuje učinjeno. Rascijepljena je, ali se brzo priviknula na to stanje. Želi dijete. Strogo se drži plana. Dosad nije napravila ni jednu jedinu grešku. Marko je u pravu. Kad je pravio plan za njihovo ljetovanje u Supetru na Braču, sastavljen od 58 točaka, rekao je da ima malo stvari na svijetu koje su ljepše i dojmljivije od jednostavno sročenog detaljnog plana. Rekao je i to da postupanje u skladu s takvim planom izaziva estetski užitak. To je istina. Sve to iskusila je na tom ljetovanju, jednom od najljepših u njenom životu. I sad, kad je napravila vlastiti plan, vlastiti popis točaka zla, svakoga dana uživa u toj istini. U istini svog dragog Marka. Dvodijelna osveta puna vlage ne jenjava. Ona, Jahvina, okrutna božica osvete, uživa dvostruko. Ona uživa i u osveti i u ljubavi. Ona teško može jasno razdvojiti duševno bogatstvo zla koje čini, a koje provodi po Emilovoj odnosno Markovoj metodi detaljnog popisa točaka plana, i tjelesni užitak koji je svakoga dana preplavljuje. To više i ne pokušava. Ona uglavnom šuti i ljubi. Ne afektira, Milko Valent 151 ne zavodi. Prihvatila je i model smjerne fanatične ljubavi sv. Terezije Ávilske i njega se fanatično drži. Rijetko kad nešto kaže. To čini samo ako je Emil nešto pita. Nište ne govori, ne pita, već samo prati njegov ludi ritam svojim divljim vlažnim ritmom. Potpuno je njegova, potpuno mu je predana i uvijek smjerna. Ono uvijek čine nezaštićeni, goli i krhki. On ne koristi zaštitu, uopće je ne spominje. To je čudi, ali ništa ne kaže. Jasno, ni ona ne spominje zaštitu, iako kod kuće ima još osamnaest kondoma Durex koje zbog sretnog obrata sudbine nije stigla iskoristiti na štajgi. Naravno da ne spominje zaštitu, ta nije luda! Ne želi mu kvariti užitak. Ona želi dijete. Ako bude muško, zvat će se Marko. To je i logično, zar ne?! On to ne zna. To da ona želi dijete. Nije mu rekla. Jasno je da mu nije rekla. Njih dvoje cijeli rujan pretvaraju u izmjeničnu struju Velike Gospe, u bučne burne uspone pa zatim u tihu malaksalost praćenu nježnim osmjesima obostranog razumijevanja. U njihovim očima i na rubovima usana zbunjenost zbog ljepote, nevjerica zbog tako velikog užitka. Potom se ponovno uspinju pa ponovno tonu u malaksalost. Zlatnožuto sunce u vrtu-ateljeu prodire svojim zrakama kroz krošnju stabala, ali i kroz prljave prozore “Dnevne sobe Fride Kahlo i Tine Globan”. Kad je prvi put vidio novouređenu dnevnu sobu, likovni umjetnik, nakon što ju je dobro promotrio, nije krio svoje zadovoljstvo. Svidjelo mu se kako je Tina dala urediti sobu. I on cijeni Fridu Kahlo, svoju “strastvenu kolegicu i njena strastvena likovna djela” kako se izrazio promatrajući dnevnu sobu. Poslije užitka, koji se zbio na parketu te sobe, tiho je rekao: “Tina, treba urediti cijeli stan. Potrebno mu je potpuno renoviranje. Jedino dnevnu sobu ne treba dirati. Ne boj se, Tina. Ne boj se, dušo, napravit ćemo to.” Prvi put joj je rekao “dušo”. Onda je i ona njemu rekla “dušo”. Pritom je nestašno kao djevojčica pomilovala njegovu bradu i kosu. To mu se svidjelo. Idilu izmjenične Gospine struje cijeloga rujna narušava nužna i neprekidna budnost usklađivanja vremena. Velika Gospa je počela raditi u ponedjeljak 1. rujna, Vandi je u utorak 2. rujna počela škola, a Marko kad dođe s terena ostaje po nekoliko dana. Ona mora uskladiti svoj posao s Vandinim radnim vremenom i Markovim dolascima i odlascima. Emil također. Ona to još nikad nije radila, no brzo se uhodala. Tako uzbudljivi mjesec još nije doživjela u svom životu. Na radiju se ponaša kao najveći škrtac. Komunikaciju sa suradnicima svela je na ono nužno, a svoje poslove obavlja precizno kao mletački trgovac. Kad je već kod mletačkog trgovca, postavlja se pitanje o težini pojedinog komada ljudskog mesa. Koliko naprimjer teži prosječan muški ud? Sigurno ne pola kilograma. Pa koliko bi onda mogao biti težak? Možda 25 dekagrama. S jajima i 30, možda i malo više. No težina uda je nevažna. Bitan je stupanj njegove moći. Poput nekog židovskog trgovca sve svoje poslove obavlja krajnje precizno. Sve svoje novinarske zadatke, od intervjuiranja i pisanja uvodnog teksta do emitiranja, mjeri minutama, takoreći sekundama. Sve obavlja u što je moguće kraćem roku, ali i dalje to čini vrhunski profesionalno tako da joj Pjer baš ništa ne može predbaciti. 152 Književna Rijeka / PROZA Naprotiv, često je hvali mlađim kolega i kaže da im Tina može biti uzor. Ona i Emil uz velik napor uspijevaju organizirati susrete. Mobiteli su užareni, motori automobila također. Ona dolazi u vrt-atelje na Željezničku koloniju ili on dolazi u njenu dnevnu sobu na Marulićevu trgu. Svaki ukradeni trenutak čine ono. Ona usnama dodiruje snagu njegova spolovila. Šapće da je to zlatni ud i ljubi ga pobožno, smjerno, predano. On dodiruje gipku mekoću njezina spolovila. On joj čini ono kad god stignu i gdje god stignu. Potpuno su se otvorili, ogolili. Jednom se Vanda vratila kući s posla prije no što je trebala. Njih dvoje su svakog dana pažljivo vodili računa o njezinom rasporedu školskih sati. Dobro je da ih nije zatekla u užitku. Sva je sreća da su pet minuta prije skiciranja bedara izišli iz kupaonice gdje su činili ono, gdje su činili što on želi i što ona želi. Tako je lijepo prodirao u nju i tako je lijepo gnječio njezine sise. Tako joj je lijepo polizao dagnju prije nego su otišli u vrt-atelje. Sreća je i to da je čula otvaranje dvorišnih vrata pa je brzo spustila haljinu. Kao da se ništa ne događa oni piju kavu i puše, a Emil na grubom papiru ugljenom tobože skicira njezina bedra kroz haljinu. Providno, ali što su drugo mogli učiniti? Vanda je došla do njih i sjela otpivši gutljaj hladne kave iz Emilove šalice. Škola joj je ranije završila, reče i zapali cigaretu. Emil izgovara slatke komunikacijske besmislice, a zatim mirnim tonom govori da je Tinu zamolio da mu bude model za skulpturu Bedra mlade žene u raskoraku s vremenom jer ona nema vremena, jer ona zbog škole i prevođenja romana ne stigne pozirati. Mirnoća laganja. Ona izgleda čedno i bespomoćno u svojoj hipi haljini. Izgleda kao ostavljena žena, kao napuštena snaha. Tužna je i očajna jer još nije preboljela nagli odlazak muža, kaže Vandi. Nju je Marko ostavio i još se ne može sasvim smiriti. Malo je opušta to što je sad Emilov model pa mora mirno sjediti dok on radi skice, rekla je Vandi. To će Vandi kasnije i Emil reći. On se ponaša kao i obično, vedro i dostojanstveno. On je njezin svekar. Tu nema ništa čudno. Nju je začudila ta moć njihova pretvaranja. Ljubavnici su najbolji glumci na svijetu. I najveći lašci. Da, to je točno, ali žensku intuiciju nije moguće prevariti ni najvećom opsjenom. Osjeća se blaga napetost u vrtu-ateljeu. Ona zna da Vanda sumnja. Ona vidi njezino lice. Ona osjeća Vandin nemir koji Vanda sad s mukom prikriva, ali će ga sve slabije prikrivati. Cijeli rujan prolazi i završava u izmjeničnoj strujnoj napetosti nje, Velike Gospe, i njega, umjetnika Emila. Cijeli rujan obojen je sunčanim zrakama i čestim mrljama užitka boje crvenog mraka u koji njih dvoje svakoga dana sve dublje tonu. Tina osjeća, Tina i zna da je uspjela u prvom dijelu svojeg nauma. Ona vidi, ona zna da je Emil zauvijek između njenih bedara. Cijeli rujan je u znaku nje, Tine kao Velike Gospe, i njezine metode detaljnog popisa svih detalja osvetničkog zla. Cijeli rujan je u znaku poniznog, tihog, smjernog fanatizma duha i tijela izvedenog po izvrsnom modelu vjerskog fanatizma sv. Terezije Ávilske. Taj fanatizam, žudnjom prema Kristu ponesene Terezije, bio je toliko snažan da je Terezija i na smrtnoj postelji jednakim duhovnim i tjelesnim žarom Milko Valent 153 voljela Isusa kao i u svojim mladim danima. Ako je to mogla činiti cura iz Ávile, može to činiti i ona, Tina, cura iz Zagreba. U Terezijinoj molitvi do zadnjeg časa bio je Isus, u njenoj će to biti Marko utjelovljen u Emilu. Bit će to dvodijelni muškarac: Emil-Marko. Otac i sin. Ona je Duh Sveti. *** Na putu je plod utrobe moje, ulala! Još uvijek sam rascijepljena na dvije Tine, na onu koja čini i na onu koja promatra te procjenjuje ono što je učinjeno. Dobro je to što je Tina aktivno prihvatila odličnu vjersku ideju i praksu fanatične ljubavi sv. Terezije. Razlika između njih dvije jest u tome što Tina molitvu ne moli riječima, već samo duhom i tijelom. Tinine molitve su tjelesne molitve duha. To su mesnate molitve ili molitve mesa. Tinin Isus je Emil. Emilovo ime ima isti broj slova kao i Isusovo. Zgodna podudarnost. Uvijek je smjerna, krotka i tiha osim tamo gdje se traži strast, tamo gdje je žestina nužna. Vidi po njemu da to voli, da mu to odgovara. Emil voli diskretno dominirati. Ništa čudno, ta on je umjetnik. Njoj to nimalo ne smeta, osobito zbog toga jer zna da, zapravo, ona dominira. Jako zgodno. Jako slatko. I jako privlačno. Čudno je sve to. Iako već polako curi tmuran listopad, Tinu i Emila ne napušta sunčano raspoloženje kolovoza i rujna. Vrući kolovoz i topli rujan nastavili su grijati njih dvoje i u listopadu. Unatoč prohladnom vremenu, naletima kiše i teškoćama s usklađivanjem sastanaka njihova veza poprimila je onu tvrdokornost žudnje koja nema namjeru odustati. Svaki slobodan trenutak su zajedno. Ponedjeljak, 13. listopada. Čuvat će sve svoje datume. Kasni joj dva tjedna i tri dana. To je odličan znak. Uvijek je imala redovitu menstruaciju. Sviđa joj se i hrvatska riječ mjesečnica. Mjesečnica je rijetko kad kasnila. Njen ciklus je najviše 29 dana. Jednom se ipak dogodio izuzetak. Bilo je to krajem prve godine braka. Neobično dugo joj je kasnila mjesečnica pa je sva izvan sebe od radosti rekla to Marku nadajući se da je trudna. Ali nije bila trudna. Naravno da nije, jer se kasnije ispostavilo da je Marko neplodan. Vrijeme je za avanturu. Ona želi dječaka. Već sedam godina želi biti majka. Jako to želi. Testove nikad nije voljela. Ako bude pozitivan, ovaj će test obožavati. Tina je uzbuđenija nego u trećem razredu gimnazije kad je jedne večeri na tulumu kod Janje na parketu izgubila nevinost grleći Dalibora. Pitala ga je omamljena vinom: “Dalibor, da li si ti bor?” “Izgubiti nevinost”, kakav izraz! Uzme kišobran i hita do ljekarne na Trgu kralja Tomislava. Ljekarna se nalazi na broju 13, a danas je 13. listopad. Možda će broj 13 njoj biti sretan broj. Magistra se smiješi njezinoj uzbuđenosti. Kupi test za dokazivanje trudnoće i brzo odlazi kući. U “Dnevnoj sobi Fride Kahlo i Tine Globan” otvori kutijicu i čita upute za upotrebu. Potom odlazi u WC. Vrh štapića s apsorpcijskim aparatićem za testiranje okrene prema dolje, mokri po njemu pet sekundi i zatim na njega 154 Književna Rijeka / PROZA stavi kapicu te odlazi u kuhinju. Uzbuđena je do krajnjih granica. Natoči vino u čašu i ispije je naiskap. Ode u dnevnu sobu, sjedne u fotelju, zapali cigaretu. Tina sjedi kao na iglama. Nervozno puši. Čeka pet minuta i onda sa zebnjom pogleda na prozorčić testa. I što vidiš, Tina, ljubavi moja? Zebnju je smijenila ushićenost. Vidi dvije okomite plave crte i, kao što piše u uputama za upotrebu, one su paralelne i jednake debljine. Tina-Jahvina, okrutna božica osvete, svečanom kretnjom ustane iz fotelje, svečano pogleda prema stropu dnevne sobe na kojemu piše “Normalno je dosadno” i vikne: “Na putu je plod utrobe moje, ulala!” Kišni dan pretvorio se u sunčanu rapsodiju. Marko bi sad rekao da je “neodoljivo banalna”. Uskoro ćeš ti, prijatelju, vidjeti što je to banalno! Zavrtjelo joj se od primamljivih slika. Morala je ponovno sjesti u fotelju. Sutra ide ginekologu. On će je savjetovati u svemu. Više nisam rascijepljena na dvije Tine. Više za to nema potrebe. Većina posla je uspješno obavljena. Trudna sam, ali nemam mučninu, ne povraćam, nije mi zlo, samo su mi se malo povećale grudi. Neprekidno sam gladna. Jedem sve što zateknem u kući. Proganja me želja za kiselim. Želim kisele krastavce. Trčim u dućan i kupujem odmah pet tegli kiselih krastavaca da ne moram svaki drugi dan kupovati te kisele poslastice. Pomalo prestajem s alkoholom. Sad sam na manje od litre dnevno. Smanjila sam i pušenje. Pušim najviše sedam cigareta dnevno. Sve moram učiniti da plod utrobe moje bude rođen zdrav. Tako jest kako jest. Ako bude dječak, zvat će se Marko, a ako bude djevojčica, zvat će Maja. Joj, kad se samo sjetim male Pčelice Maje! Jedva čekam dan kad ću na ultrazvuku moći vidjeti spol našeg djeteta. Pročitala sam na internetu da je spol moguće ustanoviti pri kraju četvrtog mjeseca trudnoće, najranije u 16. tjednu. Ako bude muško, zvat će se Marko. A kako drukčije? To je i logično, zar ne! Na radiju nikome ništa ne govorim, uobičajeno obavljam svoj posao. S Emilom sam svaki slobodni trenutak, ili kod mene ili kod njega. Rekla sam mu da je test pozitivan, da sam trudna, da sam bila kod ginekologa. Emil je radostan. U nevjerici mi stišće ruke i mrmlja: “Tina, Tina.” Pitam ga želi li da napravim abortus. Gotovo se uvrijedio. Ne, ne i ne! I on želi dijete. Prekid trudnoće ne dolazi u obzir. Jedno jutro, dok je Vanda bila na poslu, ceremonijalno me zaprosio u kuhinji dok smo pili nescafé pa smo prasnuli u smijeh. Naravno, pristala sam. Emil želi da dijete i službeno ima oca. I zatim slijedi ono doista šokantno. On, agnostik, ateist, hipi i umjetnik, želi ne samo građanski obred vjenčanja, on želi i vjenčanje u crkvi. Emil je očito poludio od ljubavi. Hura! To sam i htjela postići. Emil više nije onaj dostojanstveni muškarac, stari hipi odmjerena hoda. On je sad razdragani dječak, dječak koji će nakon tri desetljeća ponovno postati otac. Ja se slažem s crkvenim vjenčanjem, iako sam i ja ateistkinja. U našem slučaju crkveno vjenčanje nema nikakve veze s Bogom. Vjenčanje u crkvi je tako lijepo, tako romantično. Gledali smo te scene u filmovima Nikad se nismo vjenčali crkvi pa zašto ne bismo i to iskusili. Bit će nam to prvi put, kaže Emil. Ja kažem “i zadnji”, a Emil me obaspe poljupcima. Da, ali i Vanda je trudna, Milko Valent 155 kažem mu. Ne boj se, Tina, priznat ću ja i to dijete. Bit ću i njemu dobar otac. Nisam ja razbojnik. Volio sam Vandu, volio sam je osam godina. No sad tebe volim, a Vandu više ne. Dakle, oženit ću tebe. Emil je tako jednostavan, tako praktičan. I ja također. Je li okrutan prema Vandi? Jest, ali takva je ljubav. Lju bavnici su katkada prisiljeni biti okrutni. Marko bi rekao da smo “prosječni i banalni”. Pa što ako i jesmo! Ja, Tina-Jahvina, blistam. Ponosna sam. Nisam učinila nijednu pogrešku. Osveta je ispunjena. Završetak te dobro planirane osvete bit će vjenčanje u Crkvi sv. Marka. I bez te slatke podudarnosti s nazivom crkve i imenom mojeg uskoro bivšeg muža Marka, to je i vrlo praktičan izbor. Naime Crkva sv. Marka je blizu Stare gradske vijećnice gdje ćemo obaviti nužan građanski obred sklapanja braka. Skačemo od veselja po dnevnoj sobi. A što ćemo obući za vjenčanje, i ono građansko i ono vjersko? Na oba vjenčanja bit ćemo u običnom plavom džinsu, u trapericama i jakni. Uz to idu crvena karirana košulja i visoke smeđe čizme. Bit će to događaj, bit će to dan za pamćenje. Hej, dva obreda vjenčanja u jednom danu na plavom Gornjem gradu! Hej, dva obreda: građanski obred vjenčanja u Staroj gradskoj vijećnici, gdje sam se već jednom vjenčala, i vjerski obred vjenčanja u Crkvi sv. Marka! Ulala! U ponedjeljak 20. listopada Vanda se rasplakala, demonstrativno prekinula s Emilom i vratila se u svoj stan na Kvaternikovu trgu. Kaže Emil da mu je bilo žao gledati je tako rasplakanu, ali da se više ništa nije moglo učiniti. U utorak 21. listopada Emil se preselio kod k meni, k Tini-Jahvini. Emil opet pravi popis, jedan od najopsežnijih u životu. Budući da Emil svaki svoj životni događaj pretvara u konceptualnu umjetnost, popisu je dao i poticajan naslov: Potpuno obnavljanje obiteljskog gnijezda Globanovih na Marulićevu trgu. Sad puši dva džointa dnevno. Nije ni čudo, toliko je uzbuđen zbog naše ljubavi i našeg djeteta koje je na putu. I ja sudjelujem svojim prijedlozima u popisu jer me Emil često zapitkuje o ovom ili onom detalju. Iako popis ima mnogo točaka, naš plan je jednostavan. Prije nego se rodi dijete renovirat ćemo potpuno stan na Marulićevu trgu. Emil će prodati sva svoja djela koja dosad nisu bila na prodaju. I skulpturu Haiku i Popis kućanskih poslova i Recept Ili-Ili, zapravo prodat će sva koja još ima kod kuće. Treba im novaca. Roditeljsku kuću na Koloniji će ostaviti Marku. Potpuno prekida s prošlim životom. To ne komentiram. To nije moj posao. O tome odlučuje Emil. Samo mu kažem da “Dnevnu sobu Fride Kahlo i Tine Globan” slobodno pretvori u atelje. Ona je najveća u stanu i kao stvorena je za umjetničku djelatnost. Emil kaže da će skulpture raditi u prostranom ateljeu jednog kolege na Trešnjevci. Tamo je već prebacio nekoliko kamenih blokova. Jedva čekam da se Marko napokon vrati iz Münchena pa da se i službeno rastanemo. On dolazi u subotu 25. listopada. Odmah ću ga nazvati. Želim što prije razvod da bih se što prije mogla vjenčati s Emilom. To je vrhunac mojeg plana. U međuvremenu nazivam ljude. Moram imati kumu. Emil je već potvrdio da će mu kum na vjenčanju biti imenjak, njegov stari drug, diler Emil iz Novog 156 Književna Rijeka / PROZA Zagreba. Zovem Agatu. Kažem joj da se uskoro udajem za svekra, za Emila, i pitam je želi li mi još jedanput biti vjenčana kuma. Ne, Agata ne pristaje. Rekla mi je da je to što radim kurvinski prema Marku i da tek sad shvaća zašto sam prihvatila hipi imidž. Rekla mi je da joj se gadim i da “ovoga časa” prekida sa mnom prijateljstvo. Rekla mi je još da sam obična kurva kao i moja majka Vera te spustila slušalicu. U redu, preboljet ću ja i Agatu, tu prokletu lezbijku. Ja sam postigla svoj cilj, to je najvažnije na svijetu. Pitala sam i nekoliko kolegica na radiju. Nijedna nije pristala, čak ni nekonvencionalna Marija Bodalec. Zovem dalje, zovem, brate mili, pola Hrvatske. Nitko ne pristaje. Ipak, na kraju je pristala Ela. Osim Ele na vjenčanje će doći i Janja, također moja prijateljica iz gimnazije. Baka Elvira je s gnušanjem odbila doći. Rekla mi je sa sam ista kao i njezina kći Vera. Dobro, barem mi nije rekla da sam kurva kao ona odurna lezbijka Agata koja već godinama liže dlake onoj odurnoj Blanki. Lijepo. Baš lijepo. Prezire me dakle cijeli grad. Pa što onda! Na vjenčanju će biti tri osobe. Sasvim dovoljno. Bitno je samo to da sam uspjela naći svjedokinju, dragu vjenčanu kumu. 27. listopad, ponedjeljak. Prvo naše viđenje nakon onog sramotnog izgona iz Murtera. Markov mrak je svuda oko nas. Šutnja. Pokušavam ostati ozbiljna, ali bih najradije prasnula u smijeh. Suhim tonom naglas su izrečeni samo tehnički detalji dok smo u prizemlju Palače pravde ispunjavali zahtjev. “Podnosimo Zahtjev za sporazumni razvod braka jer mirenje nije uspjelo” itd. Naravno, mirenje nije ni moglo uspjeti jer nismo ni pomišljali na posredovanje u Centru za socijalnu skrb, jer se uopće nismo ni htjeli miriti, ali to prekrasni časni ljudi na sudu ne moraju ni znati. Nemamo djece, nemamo zajedničke imovine, naš slučaj je čist kao i netom isplakane suze radosnice sretne majke koja drži novorođenče u krilu. Hajdmo, ljudi, obavimo to i krenimo dalje! Palača pravde. Treći ili četvrti kat, ne sjećam se. Bila sam toliko radosna da to ne bi mogao opisati čak ni Markov André Breton. Sporazumni razvod braka protekao je u sumornoj atmosferi. Marko je, kao nekad i Kafka, bio smrknut kao noć, šutljiv kao Indijanac. Prije ulaska u sudnicu rekao mi je samo “Kako si mogla to učiniti?” i beznadno pogledao u pod. Odgovorila sam mu pitanjem i usklikom: “A kako si me ti mogao ostaviti? Hej, Marko, mene, najljepšu ženu na radiju!” Kad smo nakon tog kratkog administrativnog zahvata izlazili iz ureda sutkinje, pozvala sam Marka u hotel Esplanade na piće. Prividan smisao toga poziva bio je “da se rastanemo kao ljudi”, a pravi da još malo uživam u neodoljivim scenama uspješne osvete. Marko ništa nije rekao. S vidljivim gađenjem na licu prošao je pokraj mene kao da ne postojim. To sam upravo i htjela. Htjela sam da se tom prokletom vedrom optimistu zgadi svijet, htjela sam razoriti njegov život. I uspjela sam. U toku je ljepota osvete. Hej, mene, Tinu, mene ostaviti! E, ne može to tek samo tako, najdraži! Sjetila sam se one Bretonove rečenice iz meni dosadnog romana Nadja, koju je Marko nekad često citirao: “Ljepota će biti GRČEVITA ili je neće biti.” Sviđa mi se ta rečenica. To je vjerojatno jedina Milko Valent 157 zanimljiva rečenica koju je Breton, taj samodopadni francuski “fićfirić”, kako bi rekla baka Elvira, napisao u tom romanu, a možda i jedina zanimljiva koju ikad u životu napisao. Nadam se da će biti dječak. Želim dječaka s bucmastim ručicama, smeđom kosicom i bistrim pogledom. Želim čuti glas ultrazvučnog liječnika kad mirno profesionalno kaže: “Gospođo Globan, spol djeteta je muški.” Ali posvetimo se sad nama i našem lijepom životu, koji će kad dođe dijete biti još ljepši. Posvetimo se opsežnom popisu za renoviranje stana. Posvetimo se ljepoti zbivanja udvoje. Emil i ja to zaslužujemo. Ja sam rijetka žena i uvijek ću, poput sv. Terezije Ávilske, biti strašno strasna i GRČEVITA, strasno GRČEVITA. Moja raširena bedra bit će uvijek u raskoraku s vremenom. Emil će svakodnevno uživati u meni, u svojoj pokretnoj živoj skulpturi napravljenoj u mesu. “Ja sam živa skulptura u mesu, ja sam Tina-Jahvina”, mrmljam slatko se cerekajući i pomilujem trbuh u četvrtom tjednu trudnoće. Još se ne vidi, ali za tri-četiri mjeseca ponosno ću se pokazivati na radiju i u gradu. Ne marim za osudu i prezir te bijedne urbane gomile. Što se tiče mog urednika, sve će biti u redu, on me sigurno neće osuditi. Njemu je jedino bitno da ima vrsnu novinarku poput mene. Osim toga Pjer mora šutjeti, jer se i na njegov račun ljudi zgražaju u kuloarima. Još je uvijek s onom sisatom studenticom glume koja je od njega mlađa četrdeset godina. Možda i oni dobiju dijete. Veselim se porodiljskom dopustu. Još se ne vidi trbuh, ali će se uskoro vidjeti. Pomilujem još jednom svoj blagoslovljeni trbuh i viknem “ulala!” te odem u kuhinju i prihvatim se žustro kuhanja zasitnog variva. Recept sam našla na internetu. To je grah sa suhim mesom koji moj Emil, od sljedeće subote i moj suprug, jako voli. I moj dragi neprežaljeni Marko voli to varivo. Moram dobro naučiti kuhati. To će ići brzo, znam. Svaka relativno inteligentna osoba može naučiti dobro kuhati za najviše pola godine. Da, ja ću mu dobro kuhati, ja ću mu spravljati sva jela koje voli. Muškarac koji mi je napravio dijete to i zaslužuje. A varivo od graha će mi danas uspjeti jer je to jednostavno jelo. Cerekam se svojim idejama koje naviru u jatima kao brze gladne ptičice. Moja trenutna kuhinjska ideja: Emil i ja najest ćemo se opet variva od graha u subotu prije vjenčanja. Kladim se da ću prdnuti u Crkvi sv. Marka. Ako to bude prodoran glasan prdac, reći ću svećeniku da mi je pobjegao od uzbuđenja što ću dobiti sveti sakrament ženidbe. Ja sam novinarka i dorasla sam svakoj situaciji, osobito javnoj. A na svećenikovo pitanje uzimam li Emila za muža u dobru i u zlu, reći ću triput “da”: “Da, da i da!” To da sam ista kao i sv. Terezija Ávilska neću mu reći. To on ne bi shvatio. On je običan svećenik, on nije mističar. Mističari se ne bave vjenčanjima. Oni se bave duhom koji pribiva u tijelu, takozvanim svetim duhom tjelesnosti ili tjelesnim duhom svetosti. Oh, da. Ja sam sad zadovoljena Tina-Jahvina, ali ipak moram paziti da mi ne pregori ovaj divni cušpajz od graha. Ulala! 158 Književna Rijeka / PROZA Davor Velnić Počeci i svršeci Zagrizavši plod sa Zabranjenog stabla, dobili smo slobodu i stekli dušu. Darovana sloboda postala je snažnija od svog darovatelja. P abirčim fraške s već išaranih i prekriženih bilježnica; odbačene rečenice i teško čitljive pasuse, nečitke i nedovršene okrajke koje nisam znao pravo započeti ili ih uspješno dovršiti. Tek prve ili već završne rečenice, ali ne odustajem nego nastavljam cijediti nepovezane, još itekako žilave i drage crtice. Neprestano nailazim na davno započete i nedovršene tekstove, ostatke bdijenja porazbacane ružnim rukopisom. Nedostaje ono između što svatko ubacuje iz vlastita iskustva. Skiciram prizore upornog pamćenja i u nevjerici promatram svijet što se namješta i gomila na zaslonu. Pišem s ponešto stida, iznosim potankosti što su mi povjerene spuštenim pogledom i šaputavim glasom nelagode; slažem knjigu utišanih razgovora, uglavnom počeci nedovršenog ili svršeci nikad ispričanog. Sugovornici uglavnom lažu, jer silno žele biti u pravu, a samo je nelagoda redovito u pravu i vrijedna zapisa, uvijek onaj isti već izlizani stid. Slutim da je ono prešućeno kao mamac namjerno ostavljano autorovoj pronicljivosti i njegovom pripovijedačkom umijeću; vjerojatno savjesti i magli zaborava koja je u mene svakim danom sve hladnija i neprozirnija? Brišem zaostalu prašinu vremena i s nelagodom dodirujem usnulo. Za jedan trenutak znatiželje oživljujem zaboravljeno i mutim talog pamćenja. Spajam sijevanje i borim s preuzetom obvezom. I ne..., opet nema dovoljno onog na samom rubu, mogućeg i prihvatljivog; oseka ljudi i događaja ili sam otvrdnuo u potrazi za zastrašujućim postajući neosjetljiv na tuđe boli i nesreće? Zaiskri ponešto ispovjednog crvenila i pripovijedačkog afektiranja, onako na mah kako bi prišapnuto makar za trenutak oživjelo i zasličilo istini, istodobno me zavaralo i uvjerilo u nesvakidašnje... Ipak ne, sve je to predvidivo, tanko i daleko od snova kojima se neprestano želimo približiti. Hinjena se iskrenost saplela u ljepljivu pozu ispovijedi i sve je to samo iskrena neiskrenost; zanos lašca koji vrijeđa sugovornikovu inteligenciju i kvari sve što je ikad izrečeno. I samo taj pokušaj prevare postaje dobar pripovijedački materijal: ispovijedi o ljudima i događajima koji se nisu nikad zbili. Jer dogodilo se upravo ono što su tako uporno željeli sakriti i prešutjeti. Osobe opterećene sobom i uplašene svojim utvarama, dvojnicima; razočarane svijetom i njegovim smicalicama, jer ljestvica je oduvijek bila previsoka, za mnoge nesavladiva, i trebalo ju je zaobići lažima ili se makar skrivečki podvući ispod, a potom se Davor Velnić 159 izbečenim očima i mrmljivom molitvom zahvale veseliti svom kazališnom pokušaju. Samo iskrenu nemoć i pogled uprt u laž nisu mogli sakriti. Ono što nam znalački serviraju u bestselerima i razvikanim filmovima i nije drugo nego efektna podvala i dobro razrađene šarene laži za gladne oči; ljepljiva šećerna vuna, cijuk s vrtuljka i urnebesna vika luna parka. I ništa preko toga nego sve predvidivo i zapunjeno viškom ničega. Vanjski je svijet sve udaljeniji, sve sam bliže udobnoj ravnodušnosti, pomiren i bez želja. A svi nosimo male prljave tajne, svoje skupocjene inate, lakomislene propuste i (ne)oprostive izdaje. Uvjereni da nas čeona kost štiti od uljeza i ulizica, postajemo okorjele maske konformizma, i kosturi dobro nauljene uljudnosti, pa kad na kraju puta ruka posuta staračkim pjegama posegne za molitvama, uvjereni smo da smo poduzeli sve, ne bi li gestom nabožnosti i uočljiva seniorstva zavarali ključare rajskih dveri. Pamćenje kukaca važno je samo kukcima i sve tajne naših godina pojeli su skakavci. Samo ih naše samoljublje i potkupljivo pamćenje još održava na životu. Nabreklo ja, potkupljeno samodopadnošću, ne prestaje cifrati prošlost, a potom je s previše ljubavi i pažnje dotjeruje kombinirajući prizore i rečenice umjesto da ih samo fliska na papir i prenosi dalje kako ih je i dobilo: sirove i pune soka. Više me zapah morske truleži i zakuhanog katrana vraća u najraniju mladost djetinjstva nego ikoja knjiga ili film. I miris one kolovoške kiše pred jesen, vonj truleži i prašine – dovoljno i previše za svako srce željno mladih dana. Pustolovina djetinjstva ne bi nikad trebala okončati. Jedina prava avantura vrijedna strpljenja nad ovim bijelim papirom, i sve mi to sve više izmiče. Lica i razgovori Izmišljam ljude i događaje s kojima namjeravam provesti vječnost; dopisujem svršetke nikad započetih proza ili započinjem prozu koju neću nikad dovršiti. Uzgajam i njegujem slova, rađam i gasim, igram riječima i rečenicama, oni su makar za jedno vrijeme pomogli pamćenju i doskočili zaboravu. Slova i pamćenje naša su posljednja nada. Majstor Bog dijeli svoje darove, tu se ne može ništa, i nije sramota biti običan čovjek. Thomas Mann Kad to napiše Thomas Mann, onda to nije cinizam, nego se veliki autor ruga patuljcima i njihovim zamišljenim grimasama. Bio je rođeni usamljenik nejasnog zanimanja i nepoznate ali moćne profesije. Zapravo ne znam je li imao koga od braće, najviše bi odgovaralo da je bio 160 Književna Rijeka / PROZA jedinac, udomljeno siroče nepoznatih roditelja ili odbjegli sin čuvenih roditelja. Ne sjećam se da je roditelje i braću ikad spominjao?! Okrenut sebi i jezovito osjetljiv, briljantno samoljubiv i pun rugalica na vlastiti račun ostavljao je utisak nebeskog pravednika nepomirljive strogoće i cicijaške nepopustljivosti. Samo ponekad, za dugih peripatetičkih razgovora, Milius se opuštao i s lakoćom slagao svoje misli u riječi pretvarajući ih u zahtjevnu dvosmislenost. Sve izrečeno zasjecalo bi okrutno britko i samo je ponekad bivalo začinjeno ruganjem svijetu i licemjerju. To posve osobito biće (kreatura bi bila uvreda za pristala muškarca) znalo je učinak svojih zajedljivih rečenica i sugovornici bi redovito ostajali zatečeni, svi redom tek zabezeknuti statisti njegove cinične domišljatosti i potrošivi slušatelji. Miliusovo znanje i životno iskustvo bilo je neugodno ogromno, puno korisnih ožiljaka, putovanja i zemljopisnih toponima; krcato neobičnih potankosti, izuzetnih ljudi i slikovitih prispodoba. Moćno iskustvo ponižavajuće za većinu sugovornika makar nazočne nije nikad spominjao ili ih kao primjer uključivao. Gledao je dovoljno padova u kojima je iz neposredne blizine njušio i dodirivao samo dno ljudskosti; vidio je i previše vrtoglavih uzleta kad su ljudi gubili tlo pod nogama misleći da će vječito letjeti, i te nikad ugašeni prizori s njime su spavali, sjedili i hodali. Koliko je sâm u svemu učestvovao, a koliko bio nijemi svjedok, ni sam više nije bio posve siguran, samo je znao da je bio tamo, na licu mjesta. Imena i lica uskaču jedno drugome u pomoć, krivokletno svjedoče jedno za drugo već prema potrebi i sugovornicima, a sve kako bi se postigao cilj. Nižu se događaji i preskaču potankosti, potom se redaju gradovi, mora, luke, krčme i restorani, spominju ženska imena i komentiraju vinske karte i jelovnici. Miliusovo su srce pokrili šavovi, a hinjeni zaborav pokorio one najgore dionice da bi u ciljnoj ravnini uspomene pretekle žive svjedoke. Pažljivo gledajući u ravnodušne oči primjećivao sam zasjecanje zaborava i posve blago iskrenje željenog pamćenja; ponosio se utrnutom svjetlošću svog pogleda i samo ponekad, naizgled bezrazložno Milius bi potražio jednostavnost prispodobe. Tada bi rado razgovarao sa mještanima, usputnim znancima; čak bi srdačno i s puno strpljenja s lokalnim bedacima razglabao opće teme, novinske naslove i dobro se zabavljao. Isključivo o ničemu, iz šupljega u prazno, satima, kao obredno pranje i ritualno pražnjenje crijeva. Svojevrsna plaća oholosti, samokažnjavanje, trening..., nisam razumio? Neki su baš tada pokušavali iskoristiti prigodu i misleći da se smekša započinjali bi smisleniji razgovor, ili bi pokušali saznati njegovo mišljenje, čak su se za to ozbiljno pripremali čitajući povijesne knjige i leksikone. I ne, nije pomagalo, baš nimalo; Milius je vješto izbjegavao postavljene zamke i već u sljedećoj rečenici rugljivo banalizirao razgovor odobravajući sugovorniku svaku njegovu misao, spuštajući razgovor na razinu maloumne prostodušnosti. Možda traumatiziran okolnostima vlastita rođenja, podrijetlom i napornom biografijom nije podnosio praznu znatiželju i bespotrebnu zajedljivost. Davor Velnić 161 Gadila mu se ta malomišćanska prepredenost, sitničavost i prljave insinuacije, glupasti izmišljaji dokoličara i seoska lukavost prikritih namjera. Još mu je bila odvratnija ona prisna samouvjerenost ljudi koje je odavna bio otpisao, onih što se neprestano pokušavaju dopasti sugovornicima. Ni oni najprepredeniji malomišćanski lukavci to nisu htjeli vidjeti nego su redovito osramoćeni i bez ikakave šanse uzaludno iskušavali sreću jurišajući na čvrste bedeme njegove suzdržanosti i strijelice ubojitog cinizma. Gadila mu se prijetvornost još i više njezini konzumenti. I nitko od sugovornika nije htio uvidjeti da se posljednjih 20-ak godina predstava uporno ponavlja, točnije otkad je Milius preživio težak udarac, nešto o čemu nitko nije znao dovoljno, ali redovito onaj tresak koji ne ubija ali lomi empatiju i jača ravnodušnost za sve osim za nevidljive svijetove i fantomske sugovornike. Nezasitan sebe i pun nepovjerenja prema bilo čijoj dobronamjernosti postao je trajno nedostupan i neugodno zajedljiv; njegov pogled antičke Gorgone nije više podnosio veliku znatiželju i osrednju inteligenciju, a posebno su zamke lokalne lukavosti iz njega izvlačile najgori otrov. Oklop od ožiljaka i starih krasta pretvoren u žilavu ovojnicu uspješno je branio pristup srcu. Sve je teže podnosio ljubomoru i mrzovolju proste čeljadi, rekao bi J.J. Rossou. Mnogi su to nazivali gadljivom umišljenošću i jadno pokušavali uzvratiti utišanim glasom ogovaranja. Uzalud i uvijek na svoju štetu. S vremenom su šetnje postajale sve duže, kilometarske, satima, a razgovori sve tanji, pravi haiku. I poruka je bivala isporučena. Stanke i uzmicanja pojačavali su sumnju nakon što bi se po širokom obodu uočilo da se usprkos nesumnjivoj pravocrtnosti javlja zakrivljenost i nuž no ponavljanje. Malo tko može uteći slikama prošlosti, starost ponajmanje. Na koncu ga je obuzela svejednost kao mjera opreza i svakodnevni obrok obećanog sivila budućnosti. Godinama me (posve primjetno) taj lovac ljudskih duša nije primjećivao, obraćao se predmetima i ljudima uokolo mene, to me smetalo i srdilo. Ali ulaz je ipak držao odškrinutim slučajnim osmjehom upućenim u daleke prostore iza mojih očiju. Nitko ne može razgovarati sa zidom i sačuvati prisebnost. Razgovori u bivali neobični i sve čudniji, neuhvatljivi, kao s dvojnikom s druge strane zrcala. – Kad sabereš i odbaciš predstavu, glupu komediju, ono što ljudi zovu uspjehom, jesi li zadovoljan; je li to, to... željeno, očekivano? – šuti i odmara svoj pogled na mom licu. To ne znači da je završio misao i zašutio. Najradije bih odmahnuo rukom, ali ruke mi ostaju mirne. Millius odvaguje i procjenjuje, šuti. Zagolican mogućnošću da postanem tek običan sugovornik, šutim i ja, a Millius govori sporo i pažljivo bira riječi. Stanka između dvije rečenice zna potrajati dovoljno dugo da pomislim kako je završio misao. U početku sam krivo procijenjivao i nepotrebno brzao. Sada čekam prigodu, odvagujem. – Ne razumijem, to je poziv, častan poziv, a ne lakrdija... – Polako prihvaćam razgovor i bacam “brumu”, i vragu treba dati mogućnost da se popravi. 162 Književna Rijeka / PROZA – Misliš, zanat, je li tako, zanat ili plemenita vještina s riječima? Nisam ti ja iz školskih novina, to se sa svojima igraj. Sve više vremena provodiš na mjestima prvih sjećanja. Gledam te nemirnog i tvrdog, nesigurnog?, ustrašenog od svoje nepomirljivosti i ponosnog na svoj prkos. Ne popuštaš, to je strah, a ne snaga. Hodaš koracima djetinjstva, jer neke su stvari ostale iste i jednake, obnavljaš slike i ovaj put misliš da si jači i da možeš pobijediti? Oni strahovi i onda su bili i ostaju prejaki. Dugovjeke povlastice djetinjstva da neprestano pokušavaš, zar ne? Sve je ostalo isto, na mjestima pamćenja sve je na broju. Kamene ploče, isto zvono u isti sat. Isti zvuk, žamor grada... Toliko si se trsio napraviti ime, postati dio jedne male književnosti, čitateljskog pamćenja i,i,... jesli li zadovoljan, je li vrijedilo? A sve da bi se nekažnjeno mogao rugati ljudima, zar ne? Uvlačiti ih u svoje konstrukcije, vrijeđati ih bez posljedica? Baš književnici, smutljivci puni otrova, kome to oni nedostaju i trebaju osim kad umru seoskim ulicama i trgovima; sve veliko i pravo već je davno zauzeto, zapišano. Pogled nepopustljiva razuma govori iz njegova grla. Ne miče zajedljivim tankim usnicama, ali govori jarosno i drsko dok mu cigareta na rubu usnice rugljivo podrhtava. Zajedljiv osmjeh prolazi licem i on slavodobitno uživa u svakoj riječi, retoričkoj stanci i rugljivoj dvosmislenosti. Zadržava misao, ubada, čeka i procjenjuje sugovornikovo strpljenje, prava zasjeda za nestrpljive i samouvjerene. Njih odmah eliminira. I dalje iskušava, to mi nimalo ne smeta. Spreman sam i osjećam se kao pravednik pred sucem. – Humanisti puni kršćanske ljubavi prema čovječanstvu! To vaše ljubljeno čovječanstvo samo je Kainov soj, Abel je mrtav, nije li tako, a Kain uživa popularnost, on je celebrity?! – Milius ne traži potvrdan odgovor nego nastavlja ložiti. – Da humanisti i čovjekoljubci, obični kruhoborci željni sebe i tuđe pozornosti! – Pišem ono što ne vole čuti, a oni kimaju glavom jer im sve to zvuči bru talno iskreno i razborito. Naravno, čini im se da je uvijek riječ o drugima, nikada nisu oni! Brutalno se najviše približava istinitom, jauk i jecaj bliži su istini nego vrisak i krik. Mrze me, a opet žele to pročitati, imponira im, postaju dio javne iskrenosti. Zanos ljubitelja književnosti samo je loša društvena predstava; njihovu pozersku vjeru u dostojanstvo sjedina i anđeosku nevinost djetinjstva nemoguće im je oprostiti. Jednostavno su uzdrhtali i ta drhtava potreba za moralnom čistoćom i potvrđenom ljepotom i nije drugo nego čistunski užitak u poročnom zadovoljstvu. I čitam, neprestano čitam bolje od sebe. Ledeni muk zatečenosti potraje neugodno predugo, kao da sam izgovorio nešto krivo, a onda siguran u svoju nadahnutu ravnodušnost, opušten i bez pokreta Milius progovori više za sebe. – A ja čitam samo lica, dovoljno i previše. Sve su to muljatori, ti tvoji umjetnici, slavohlepnici... nitko prema takvima nije dovoljno sirov i brutalan. Kao što bršljan šumi oduzima dah tako vi kradete i krivotvorite ono što tišina Davor Velnić 163 izgovara snu. Čim treperavo svjetlo istine na trenutak obasja prve sumnje, vi prvi lažno svjedočite u svoju korist. Čak ste skloni sebi nauditi, pomračiti um i sve zbog uvjerljivosti, kad ponestane darovitosti a put je dalek i odredište nepoznato. Uzaludni čin očajnika željnih stigme genija i vrijeme izgubljeno u lutanju, praznoj nesanici nemirnog sna. Uspavani i osaljeni očajnici, tzv intelektualci širokog spektra. Odričem vam savršenstvo čovjeka, priznajem vam samo poročnost grešnika i tražitelja užitaka. Da svakako, tu je vaša neprijeporna univerzalna latinska i grčka erudicija, poštapalice i kozerje, ali moje su ruke krvave da biste vi bili umjetnici otkrivali nam svijetove i širili granice slobode, nama krvnicima govorili o pravdi i savjesti. Njegova me nabitost podsjetila na vlastitu, samo uvećanu i jednako nemilosrdnu. Ne nisam mu zamjerio nepotrebno siktanje, tko zna s kojim je otrovnicama imao posla i koliko otrovnih ugriza preživio? I moja nemoć je ostala ista, prepoznata. Obljevaju me valovi vrućine, a leđni znoj hladi, opet nepotrebno srljam. Onaj napor da se iskrenost potisne kroz usta ostaje trajno prevelik i nesavladiv. Umišljenost može poprimiti mnoga lica, preobučena u skromnost ona nema ravnopravnog protivnika. Millius je mijenjao nijanse kako bi otrovno sivilo ostalo uvijek sviježe i puno zasjeda. Privilegirani Milliusovi sugovornici dobivali su u lice njegove brutalne istine i velike doze otrova kao dobar lijek uznapredovalom samoljublju. Pokušavam odgonetnuti smisao prešućenog, lagano podbadam i u sebe primam sav otrov iz Milliusovih kesica: – Da, intelektualci su čudovišta, gologuzi pismoznanci spremni na sve, svijet ne zna za lošije i pokvarenije. Ne proturiječim. Ali makar ne pokušavaju u urlicima užasa razabrati veselje. Njihove su naslade sitne i jeftine. Barem ih je lako kupiti, njih i njihovu pozersku hrabrost. Treba ih sustavno izbjegavati i prigodice prezirati. Nikad hvaliti i onda su prilično krotki. Očekujem provalu bijesa ili za dugo vremena zaleđenu šutnju, možda se okrene i otiđe bez pozdrava? Kriva procjena ili ću uskoro doznati koliko daleko smijem otići predaleko? Ali ne, Millius samo visoko uzvi obrvama i podrugljivo se nasmije. – Ne pretjeruj i ne glumataj u ovaj blagi smiraj dana. Gledaj: bonaca do Raba! Zajedljivost nije nikad hrabrost, a vrisak ne odaje ništa osim snažnih pluća i širom otvorenih usta. Čovjek s otvorenim ustima izgleda neuvjerljivo i glupo. To nisu usta s kojih progovara istina. Istina nema prijatelja pa je drži za sebe. Svi ste vi slični, samoprozvani začin civilizacije, prevaranti medenih usnica i čemernog jezika. Kolikogod uljudba radije bira povijest više nego istinu, nisu civilizacije brončani konjanici i dostojanstvena poprsja, k tome još uljepšana! Uljudba radije bira povijest nego istinu, i nije istina ono što je na korist, kao što ni hrabrost nije samo javni suicid s elementima kazališta. Ne prezirem nikoga, ne stignem: previše ljubim sebe da bih ikoga mogao prezirati. Prepoznajem citat, mislim da je mrziti samo zamijenio s prezirati, ali Millius voli zategnuti za koji zubac previše i na sugovornika ostaviti dojam. Krvlju 164 Književna Rijeka / PROZA podlivene oči duboke poput mračnog, mahovinom obraslog bunara, upijaju dim cigarete. Ne trepće nego kao da se hrani dimom. Govori na prekide, po ulomcima kako bi svaka misao kod sugovornika sjela na svoje mjesto. Vrijeme u peripatetičkim razgovorima nije imalo ni značaja ni vrijednosti, više je to bio umor nogu i količina cigareta u kutiji. Razgovor se kretao naprije-nazad i u svim smjerovima, lijepilo tamo gdje smo jednom davno prekinuli izbjegavajući spomenuti imena, ostavljajući praznine i diskretno prešućene potankosti za sljedeći put. Pogled bremenit pamćenjem otpravlja me iz svoje blizine. Ne valjda zauvijek?! – Ljepota je sakrita u slabašnom svijetlu, naslućena više nego vidljiva a ja se ne želim izručiti bezumnim prosudbama neukih, onih samouvjerenih, to je gore nego kolonoskopija pred smijuljavim studentima medicine. Rađanje i umiranje, uzrok i posljedica, a dalje od toga su Bog i umjetnost, sve njene izvedenice i sva njena pomračenja. Smrtnost je pučka zabava, bez nje svijet bi bio nezamislivo jednoličan i zločest, kao dan bez noći, kao život bez sna. Beskrajan dan ne bismo mogli preživjeti, ne bismo primijetili zlokobnu zakrivljenost koja nas vodi na početak u beskraj ponavljanja. Samo je to pakao, kružno kretanje, po obodu izvjesnosti. I tu se njegova se razdražljiva ogorčenost naglo zaustavi, ne uzvraća odgovorom i nastavljamo pušiti, jednu za drugom, dok ima u kutiji. U zatvorenim krugovima dvoznačnosti variramo između nečega i ničega, Cinik i ja, priučeni cinik opće prakse. Cinizam je loša folozofija i dobar lijek protiv laži i loših vijesti. Cinicima je zajedljivost sačuvala razum i poštedila ih razočaranja, usput ih je potrovala samodopadnošću, ali to se može preživjeti. Za danas je, čini mi se, gotovo i onda do sljedeće prigode kad će okrutno zrcalo reći nešto o meni. Odjednom i bezrazložno nestade drskosti iz ciničnih usnica: – Nije nam loše, a, odživjeli smo vulgarnost kako bi prepoznali vrlinu. Ja sve držim u sebi, ti o tome pišeš; samo ponekad, dok uvlačim dim, nešto ispričam. Karmelićanin i pismeno tračalo, i nismo neka sila, ali nešto ipak znamo. Navjestitelji promjena umiru mladi, i onda čemu žurba? Svijet se neprestano ponavlja i to dosadi. A dokolica je opaka, zato su ljudi neprestano iznenađenje, nisi li to ti negdje zapisao? – Je li ti žao, groznih bilanci ubijenih i raskomadanih? Srdita rezignacija ovaj put nadjača cinizam i ruganje, a upao ali još žilav vrat napuni se snagom. Dvije energične bore pojuriše za svojom srdžbom i ne stanu u kratko podšišanoj kosi: – Nije mi žao mrtvih: svi smo mrtvi čim smo se rodili i smrt nas neće mimoići, kalež gnojne žuči eliksir je života. Naše truplo ne prestaje stvarati čankiravi iscjedak naše pohote i hladan znoj jeze, naš obrambeni napad. Čovjekom upravlja ono što ga plaši u snovima. Žao mi je ako sam nekog osakatio pa mu tako otežao i zagorčao život... Ljudi precjenjuju smrt, o njoj govore kao da je neka novost, čak izbor, možeš mislit’, kao da ga nekim podvigom sve to Davor Velnić 165 možemo promijeniti? Ljudi i njihove umišljene civilizacije: karneval oholosti i prijezir sitih, suze gladi i epidemija lažirane brige o čovječanstvu. I tako iz dana u dan, iz noći u noć, do prvog svitanja, uvijek novo da bi se podgrijalo staro; paripatetička inventura s koraka na korak, u krug prema cilju, vlastitim tragovima u sjećanju, sebi za leđima. Lijepa Marion je s pravom voljela svoj odraz u očima zabezeknutih. Njenu pojavu ljepota je skrasila već od prvih dana pubertetskog pupanja. Ali dok su muškarci gubili prisebnost i svoju zbunjenost u početku prikrivali usputnim darovima i diskretnim laskanjem, a pri kraju je tukli grubim riječima i pljuskama – zrcala kao da su znala pravu istinu pa su ostajala inatljivo hladna uvraćajući joj odraz plahe bestidnice. Zrcala je neobjašnjivo i urotnički jednostavno nisu voljela, a ona ih je podnosila istom grimasom kao i grube umišljene muškarce – s osmjehom hinjene nemoćni i vješto sakritim prijezirom. Vjerovala je da zrcala sve pamte i ne treba im se zamjerati; jednog bi dana upijene prizore, svoje zastrašujuće pamćenje, zrcala mogla vratiti ovome svijetu te zasvjedočiti prljave tajne i tako poništiti njenu licemjernu krotkost, ljudima prikazati pravo lice lijepe Marion. Divljakuša Marion nastojala je odmah ukrotiti muškarce i još ih brže osed lati s nekoliko opakih rečenica i maglovitim obećanjima. Razmaknutim koljenima nagrađivala je samo uporne, one nabite snagom i željne ljubavne žestine. Već pri prvome susretu umijela je potrovati njihovu samouvjerenost, odmah razoriti agresivnu muževnost i ohladiti alkoholnu aroganciju. Majstorski je umijela usporiti potpunu predaju i zarobiti vrijeme; zarežati kao da je sve gotovo, a potom se u sobi ili na stražnjem sjedalu automobila naglo umiriti i recitirati Vlati trave. Pjesmu-dvije iz čuvene zbirke, a onda grubim riječima i dvosmislenostima navaliti i prljavo se poigrati najavljujući sablazan ako se sazna za njene godine. Teško bi odoljela svome inatu i goropadnosti, nego bi se još narugala muškoj mlohavosti svjesna da poslije toga više ne postoji uzmak. Muškarci su od ruganja branili se pljuskama, psovkama, grubim uvredama i sitnišem na silu uguranim u njena usta. Ali i s takvim licem natečenim od krvavih podliva, Marion je umijela za gospodariti jednako ljudima kao i prostorom; savršeno i s lakoćom kao po nekoj urođenoj intuiciji i osjećajem za rizičnu situaciju. S ljudima za istim stolom, između dva zalogaja, za šankom protiv cijelog lokala, samo ako je to donosilo poene i uzgredni pljesak... sve za dobru zabavu i pozornost nazočnih. Gazda joj je takve predstave posebno plaćao. Svoje zadovoljstvo cinika plaćala je ožilj cima i oteklinama na pamćenju. Slabašne slike iz doba prvih nježnosti sve je teže mogla dozvati u sjećanje. 166 Književna Rijeka / PROZA Koncem osnovne škole, kad su je u glasnom ljubavnom grču ulovili s na stavnikom tjelesnog, počupali su joj kosu i držali je onako uplakanu na klupi pred zbornicom. A onda je došao otac i s dvije snažne pljuske pustio joj krv iz nosa. Sjećala se okusa suza; mlačne i slane slijevale su se niz lice i crvenim tragom nestajale u jastuku. Dobre suze prvih uzbuđenja, nezaboravno i neponovljivo. S užitkom je gladala lice ustrašenog nastavnika, starog lažljivca grubih prstiju. Ništa nije bilo slanije od skorene krvi na rubovima usnica, ništa snažnije od očeve ruke, i koliko god tragala za slijepom muškom snagom, ništa nije bilo ravno gnjevnim očevim šakama, nijedan san tako sladak, nitko tako zbunjen i pospan u očevu zagrljaju daleko od majčinih očiju. Ipak, pravi izazov ostajala su hladna i zamućena zrcala, inatljiva srebrna podloga s kojom sve u zrcalu započinje, i ono najledenije u njima – njihova druga strana. Kao da su znala njenu upornu potragu za grubošću, sirovom silom po kojoj je sve nastalo, bez koje nema užitka. Potrage i užitka u zabranjenom. Nije ni slutiti mogla da su zrcala od prvog dana izbačena iz nebeskih dvora kako se anđeli ne bi u sebe zagledavali i zaljubili u svoj odraz ili skidali krila kako bi ljubili smrtnike. Jednostavno nije znala, zato je izbjegavala zrcala, njihov hladni odraz, neprestano očekujući znak naklonosti, prijateljstvo... Već od prvih pubertetskih dana Marion je posumnjala na veliko ogledalo u dnu hodnika. Odraz je u njemu bio oštar i sjajan, a opet crvotočan; lice izbušeno sitnim rupicama, kozičavo, a inače nevidljive masnice podmuklo modre, izdajničke. Vodene kozice nije nikad preboljela, njen je ten bio i ostao savršen. Zrcalo nije razbila samo zbog priča o dugogodišnjim nesrećama i nejasnog djetinjeg straha, ali je zato davno preko njega bacila veliku pamučnu koltru i svoj izgled provjeravala samo na snažno osvijetlenom zrcalu u kupaonici. Majci je objasnila da zrcala zrače lošom energijom, feng shui i sliče priče, tako navodno kažu majstori rejkija. – Tko se neprestano gleda rastu mu podočnjaci i mreža bora postaje dublja, možeš zamisliti koliko ti se nona gledala u zrcalu? – prihvatila je majka i složila se s prekrivanjem starog zrcala. Nakon tromjesečnog boravka u Kini i Japanu Marion se jedva uspjela vratiti. Istok je ostao svijet malih nasilnih muškaraca i krotkih žena. I tamo je grubi jezik uvreda plaćala visokim pragom boli. Još kad bi se narugala skromnoj azijatskoj muškosti, mogla je računati na bijes prozvanih i okus usirene krvi s vlastita lica. Jedva se iščupala, prilično sigurna u stvarima Istoka; tamo su nam se prvi put okrznuli pogledi. Odraz u vodi bio je previše lelujav i neuhvatljiv, igrao se licem i nestašno ga razvlačio i skupljao, igrao Marionovom maštom i skrivao istinu o ljepoti. Ulaštena pak mjed darivala je tek mutan odraz samoljublja, i oči su ostajale sakrite debelom sjenom obrva u mutnim odrazima uglancanog metala. Baš zato je Prometej ljudima prvo donio zrcalo, da ih ugrije i razgori iznutra. I ta vatra u njihovim očima još gori, kada god vide svoj odraz u zrcalu. Jer svi su drugi Davor Velnić 167 samo oni, njihovo lice u našem oku. Ništa nismo mi kao naše lice, ništa ljepše od nas samih, ta navika da sebe zamijenimo licem na koje smo se privikli i koje je sraslo s našim samoljubljem. Prijatelji naši i neprijatelji isto su samo priziv lica: ne lakat, noga, vrat ili koljeno. Ne učinjenim ili izrečenim, nego lice. Sve za lice. Milijuni žive od lica, ništa tako dragocijeno kao naše lice, mi smo naše lice, zrcalo naša bogomolja. Luđaci. Marion je sebe mogla vidjeti u svakoj osobi, prepoznati se u svakom nemirnom pogledu sugovornika i slučajnog prolaznika, prihvatiti njegovu suzu kao svoju, ispljuvati svoj zub za njegov. Mogla je s ljudima i za ljude, sve; ljudi s njom još i više, sa sobom nije umijela ništa. x Sreli smo se davno, ispod radara, neprimijetni za sve, a svima pod okom, savršeno: osvjetljeno pozornošću svih nazočnih. Sentimentalna pustolovina poznih godina i još mirišava mladost; hodočasnik i bludnica. Ona istučena kao mladi tuljan, ja bez ključeva od stana na sigurnoj adresi, gladan sna i sit nepoznatog grada. Runde su stizale kao naplavine, zašto i tko je sve to platio ili mi se još i sada negdje bilježi dug, nisam siguran? Vjerojatno Marion, možda njeni dužnici, mlohavi razbijači čvrste ruke, oholi i pritajeni? Njen stan vonjao je sanitarom, ali meni je trebalo samo pet-šest sati čvrstog sna s jastukom preko glave makar i na nepoznatoj adresi, toliko nepoznatoj da je više ni sam ne bih mogao ponovno pronaći. Nikad je nikome prokazati. Marion je živjela baš na takvoj adresi: dvokatna zgrada na uglu, dva ulaza i dva stubišta. Velik stan na drugome katu te brz pristup krovu i svim ravnim krovovima-terasama na kojima po ovoj zimi sigurno nitko ne spava niti se hladi od dnevne žege. Skuhala je jaku i bljutavu kavu, nije željela da zaspim; htjela je udvoje slušati noć i pričati, nastaviti razgovor prekinut policijskom racijom i zatvaranjem lokala. Grlila me bez prostota i puhala od sreće, cijelo vrijeme toliko sretna i zadovoljna. I kad sam utonuo u dubok san osjećao sam njeno disanje na vratu i ramenima. Sanjiva ispovijed uspomena ostatak je noći curila i slijevala se niz moj vrat. Sve sam shvatio, povijest bolesti i male želje prišapnute potpunom strancu, neobičnom prolazniku na dar, jer ništa osim čiste posteljine i slomljenog pogleda nije mogla iskreno ponuditi. Nisam više odlazio na tu adresu, i kad sam je najviše želio tražio sam je po uobičajenim lokalima, plesnjacima, uglovima ulica na kojima je jednom nogom naslonjena na zid voljela pušiti i pjevušiti. Ali nju u njenom gnijezdu nisam više želio uznemiriti. Gnijezdo napučeno iskričavim djetinjstvom, glasovima majke, braće i djece iz susjedstva; djetinjstvo oskvrnuto iščekivanjem zlih zagrkjaja njenog oca. Trebalo je sačuvati sasušene mrvice sretnih prizora mladosti, mrvičasti ostatak prošlosti, pohranjen na, za svih, nepoznatoj adresi. 168 Književna Rijeka / PROZA Znao sam to po rasporedu povješanih stvari u ormaru, sitnicama u maloj kuhinji. Mali svijet nabijen odabranim uspomenama. I velika postelja pripadala je njenim roditeljima, možda je Marion u njoj i rođena, ljubljena i ozlijeđena? Gecul (niži) redovnik Još se nisam niti rasanio, zbog snažnog vjetra kasno sam bio zaspao, a već rano pred zoru gecul je opet donio obrok mlačne i nezačinjene riže. Lagano me povukao za nožni palac, pojačao plinsku rasvjetu i bez pozdrava sjeo uz moj šatorski ležaj. Zdjelicu s rižom samo je nehajno položio na tlo, usput je mahuo rukom u znak pozdrava i veselo prstom upro u jutarnji obrok. Šutim, a najradije bih ga potjerao kao što sam to već jednom bio učinio. Olujni mrak pun zvižduka još nije ustuknuo pred sivim svjetlom zore... Koga vraga sad hoće od mene, kao da nema i drugih... šatora? Što se zaboga dogodilo, ne pitam, ovdje je najgore prvi pitati. Nijem i bez grimase gledam u mladog redovnika. Velika obrijana glava i golobrado lice sliče nasmiješenoj i dobroćudnoj kugli s obrvama. Bez upozorenja viče kako bi nadglasao fijuk vjetra: – Dobro jutro, gospodine! Još nije razdanilo. Sad će! – smiješi se onim svojim širokim osmjehom i ne očekuje da mu uzvratim pozdrav nego nastavlja kao navijen – Nije nam srce oživjelo, jer su iz naše kose napravili kistove, pa se sada mrtve vlasi umaču u boje i slikaju jednostavan i veseli život, ne. Otkucaji su gospodari života, a ne srce – govori u jednome dahu kao navijen i sam sebi kima glavom – Ako samo prstima dodirnemo tajnu, ostat ćemo u još većem neznanju. Mučeništvo je laž; sve ljudsko isprano željom za mučeništvom urušava se u pozu sveca i temeljitu prijevaru! I učas je sjaj njegova pogleda uljepšan djetinjom sramežljivošću poništio moju jutarnju mrzovolju. Uzalud provodim mjesece na ovoj ovoj okrutnoj Visoravni, svaki dan postajem sve mekši. Geculov kratkotrajni boravak u Nepalu i dodir s kršćanstvom samo ga je zbunio. Silno je pristojan i krcat rečenicama koje logorejično niže kao da mora ili se to od njega očekuje. Ne shvaćam zašto se toliko oko mene trsi, obraća tako službeno, govornički, i koja je to sada prigoda, koja nužda, valjda je pod dojmom jutarnje molitve i našeg jučerašnjeg razgovora? Još urla mračna olujna noć bez imalo svjetlosti svitanja, bez ijedne zvijezde, ičega. Dvoprsta traka glatke čeone kože može prevariti; točno mu se vidi dokle seže gusto vlasište. Frenologija i sve njene predrasude?! Sitne oči prerezane tankim pronicljivim pogledom mogu prevariti, toliko da ugode frenologiji i podare sitno zadovoljstvo neupućenima, a to su svi koji žive samo u svojim dvorištima i mudruju. Svi smo ovdje stranci zalutali izvan svog dvorišta. Moje neispavano lice šalje mu jasnu poruku da malo smanji dojam i utiša glas, pa Davor Velnić 169 gecul nastavlja sporo i razgovjetno, sada glasno šapće, a kad citira sveti kanon glas ipak postaje propovijednički i učas ga ponese. Sjedim na poljskom ležaju i dlanovima grijem lice; moja šutljivost je za njega znak da može nastaviti; krivo, uopće ga ne želim slušati, samo više nemam snage biti grub. – Ispisujem sramežljiva slova ljubavi, to je moja zahvalnost, ja ne molim, a vi koji ste došli izdaleka, s dalekih rubova našeg kraljevstva, vi molite! I neprestano nešto tražite kao da smo mi to sakrili i valjda cijelo vrijeme krijemo od vas. Vaša nepomirenost sa smrću začetak je vaše vjere?, vaši su hramovi trgovine željama i strahovima, zar ne? – Pretpostavljam da prevrće očima jer diže bradu i širi ruke – Na našim nijemim putovanjima mi ostavljamo djelić sebe, vi ostavljate tragove svoje civilizacije: prazne kartone i vrećice. Ostavljate previše plastičnih boca i one postaju bezvredne, zato ih mi bušimo. Nedovoljno je najbolje. Neoprezni ste: čemu boce ako ih svatko može imati. Vi ste mjesečari teških nogu u potrazi za nepoznatim i neshvatljivim. Čim otiđete, dođu novi. A naše žene ne prestaju govoriti o vama, smijulje se i okreću očima?! Jako sam pospan i najradije bih mu rekao da izađe i malo pričeka pred šatorom. Nisam se još ni popišao. Ne znam što uistinu hoće i kuda smjera, ali jutros je posebno naporan. Uporno razvlači već uigrani osmjeh i prorez na očima još se više utanjio. Nema očiju, ostale su samo trepavice navrh debelih obraza i dvije mrljave vodoravne crtice. Nikad mu se nisam zagredao u oči, nemoguće! Nabijen dječijom znatiželjom i propovjedničkim rečenicama, a istodobno nepovjerljiv prema strancima, postaje pravi napasnik. Vjerojatno slijedi uputstva starješine iz obližnjeg hrama. Želi ostaviti dojam, zadiviti svojim znanjem engleskog jezika, redovničkim ponosom, a istodobno istaknuti svoju mladost i status ozbiljnog gecula, ambicioznog redovnika pred veliki ispit, i osobe od velikog povjerenja s kojom se može dogovarati. – Kako ste vi jutros? samo dosta čaja i proljev će se smiriti. Naš vam Kyia šalje još jednu mješavinu čaja i brzo ćete se oporaviti. To je najbolji lijek. I puno dobre riže, naravno, tu je puna posuda. Odlažem vrećicu čaja u svoj ruksak i šutke zahvaljujem pogledom. Ako se trgovina ovako nastavi, uskoro ću u Pekingu moći otvoriti biljnu ljekarnu, ali ću istovremeno ostat ću bez zaliha svojih lijekova. Već slutim razlog njegova dolaska. – A kako je starješina, časni Liykamp, vraća mu li se snaga? Caklina njegovih zuba gotovo prepolovi geculovo lice, a onda se usta zabrinuto zatvore. Pun sažaljenja i obazrivosti spusti lice i rukama obuhvati svoja ramena. – Nije najbolje, njegov je san dubok i još su mu lovci na tragu, došli su mu preblizu, već su ugledali njegovu nemoćnu figuru pred sobom. Nebo je sve dalje, a zemlja sve bliže. I Waujin sa sjevera je nemoćan, a samo on posjeduje dodatnu kost. Danima se bori iščupati Liykampa iz panđi potjere. Put kojim 170 Književna Rijeka / PROZA promiču pomagači je zatvoren. Sami smo, a zidovi su gnjecavi od iščekivanja i naš je hram bez prave zaštite. Gecul briše čelo obilatim rukavom, sve je na njemu dva broja veće. Prethodnik je bio krupniji, vjerojatno stariji. Žuri mu se i sve teže sakriva nelagodu, svrhu ranojutarnje posjete. – Zemlja vrvi tamnim stvorovima podzemlja i vonjem spaljene krvi, a putnici vjetra još oklijevaju. Ako mu ne pomognem, Korva će ga povesti na još jedno kružno putovanje, povući u dublje krugove zemlje i teško će se ikad više vratiti. Ako se takav vrati, mi ga u hramu više ne želimo, to više neće biti Lykamp sin Arđaja! Pritisla ga nelagoda pa zaklapa oči kako bi pojačao dojam. Utišanim glasom želi nadjačati vjetar i ostati diskretan. – I da... ako imate onaj vaš lijek, koju kutiju viška, antibiotik, rado bih ga ponio. Naš je starješina svaki dan sve slabiji i vrućica danima ne popušta, noću gori po danu drhće... iscrpili smo sve načine naše drevne medicine..., došli su najbolji akupunkturisti i travari iz Sechuana, čak i pravednici Ningma-pa i..., ništa..., ne pomaže. Bit će previše nemoćan za veliki odlazak i mogao bi se vratiti u još niži krug života, a to je loše. Reinkarnacija je neprestano umiranje. x Ne mogu ga odbiti makar je doktor Peer dao prilično tešku i definitivnu dijagnozu, nema pomoći, ipak mu dodajem dvije kutjice, uskoro Raul leti za Hong Kong pa ćemo obnoviti zalihu lijekova. Gecul me pozdravlja mahanjem golemih rukava, a kutijice s antibioticima čvrsto steže u šaci. Izlazi natraške, ritualno i s previše gordosti, sklapa ruke i viče: – Zar nije život samo kušnja na zemlji, običan predujam vječnosti? Ne uči li nas tako Bstan-‘Gyur, sama Budhina riječ tako poučava? Nakratko je ostao zatečen svojom vikom i mojom ravnodušnošću, a onda se lijek mađioničarskom brzinom izgubio u naborima njegove halje. Glas je ostao samouvjeren, ali dubok poklon i riječi pozdrava na izlasku iz šatora nisu izostali. – Ako pomogne, gelunga (zaređenje celibatom) me slijedi već ove godine. Morate doći na svečanost, prekrasan ritual, jedinstven! Vi i vaši tungjemani, svi ste pozvani. Hvala i pozdravite vašega boga. Ima dobre lijekove i moj učitelj mu je zahvalan. Njegovoj sreći čitav je svijet postao pretjesan. Veselo je otrčao u mrak niz kamenitu stazu prema udaljenom samostanu i mahao rukama od sreće. Izmaglica nesagledivih prostranstava gutala je njegovu figuru i nakon samo dvadesetak koraka vesela silueta u narančastom posve je nestala u prvoj svjetlosti zore. Davor Velnić 171 Stid Jednostavno sam se nakašljao, ustao i ozbiljnim se glasom uljudno ispričao. Ništa hitno, stanje redovno neizvjesno i uobičajna nervoza pred put, samo sam želio vidjeti oca i svojim se očima uvjerit u njegov oporavak. Verenu sam uočio tek kad su nam se pogledi slučajno susreli, valjda slučajno? Prepoznao sam je po hihotavom smijehu i neobičnoj kapi. Obožavala je šešire, kape, pravo kazalište lutaka na njenoj glavi, samo nije spavala s njima, ali u gotovo svakoj drugoj prigodi... Gologuza Verena sa narančastim šeširićem na glavi znala je izvoditii pamtljive vragolije. Izvodila je sve to bez zadrške i šeširića, talentirano i nezaboravno. Sada je sjedila je ispred sporednog ulaza u psihijatriju, pušila i usput grizla nokte. Još jedna stara navika. Moja žurba učas je ustuknula pred znatiželjom i usporila vrijeme, kad me već samo nekoliko koraka djelilo od prošlosti. Nije izgledala kao pacijentica, ali je sve na njoj bilo jadno i broj manje, dotrajalo i govorilo o dugoj hospitalizaciji koja uništi volju i nagrize osobu. Nije se podigla, niti potrčala ususret, nego kao da me očekivala pa mi je samo rukom pokazala da sjednem na stepenicu do nje. Šutke i bez oklijevanja prihvaćam poziv. Njen dah se lijepi za moje lice. Dah vruć, cigaretni, natopljen srdžbom i nikotinom. Još u sebi nosi uvjerljivost, putenost i onaj privlačni prkos nepokorenih buntovnika. Snaga prikupljena u očaju kulja iz neuredno našminkanih usnica. Pomalo sam zbunjen, inat nemoćnih lako razoruža i zavede. Podižući uvis lijekovima zatočene kapke pokušava izgledati odlučno, čak prkosno, ali tragovi sedativa u pogledu i na licu ne mogu se sakriti. Ugodan prigušen glas ostao je nedodirnut i svjež kao i prije toliko godina; još nosi onu čaroliju sakritih obećanja. – Nismo se vidjeli..., ni sama ne znam, prošle su godine, a? I gdje si se uputio ovako elegantan. Modro laneno odjelo i svilena kravata, bravo! sve besprijekorno, stari šmeker, ili si sada direktor bolnice?! – I lice joj se za trenutak znatiželjno otvori prema novim mogućnostima – Prestao si čitati, vidim ti po cipelama i toj vojničkoj frizuri, imaš li ušence?! I ne slušaš više 3. Program na radiju, nemaš s kime! Zgadlio ti se intelektualno prenemaganje, zapušteni i neuredni intelektualci, šminkerske književne večeri i droljice koje pišu kratke pjesmice i citiraju književne veličine ne bi li skrenule pozornost intelektualnih kuronja? Ja volim samo jednu veličinu! – Vrškom jezika poigrava se po gornjoj usnici – Ostao si bez teksta, mucaš očima i dok tražiš prave riječi šutiš i smišljaš? To je tvoje novo smrtonosno oružje, cjelovita šutnja,onako s visoka, kako se ne bi uprljao s nama koji se valjamo po ovom blatu psihijatrije? Zar si spao na šutnju? Jedva je dočekala sugovornika, slušatelja, lice iz prošlosti od krvi i mesa, a ne sedativima stvorene utvare. 172 Književna Rijeka / PROZA – A tako si umio lijepo pričati. Sada goniš novac, plaćaš ženama novcem, a, jer je to najjeftinije, jer s novcem je svuda lakše pa i u ovoj ludari... Vidiš, čak mogu izaći i popušiti koju, i unutra znam kome moram popušiti. Znanje i pravila kuće! Ovdje se puši i nutra i vani. Izgradili smo povjerenje, pušačko, a zapravo me samo sediraju i onako nemoćnu i slomljene volje guze u gluho doba noći! Neki sam dan zaspala na ovim stepenicama. Jedva su me probudili, valjda su se zaigrali i pojačali dozu ili sam ja posegla za dodatnom dozom iz kućnih pričuva...? – Ništa od mog ravnateljstva, daga Verena, otac mi je u bolnici i žurim, imam dogovoreno sa sobnim liječnikom. Kako si, treba li ti što..., ne znam, pretpostavljam da te tvoji posjećuju..., makar sestra? Muljam i najradije bih se dignuo i otišao, ali mekani lanci uspomena još me drže posjednutog na istome mjestu. Prostorom lebdi nelagoda i Verenino smijuljenje. – Ne znaš, nikad nisi želio znati, čak i one noći kad si ostao kod mene pun straha da ne učini glupost. Propustio si toliko autobusa i ostao. Srdit i neodlučan, nisi krio svoje nezadovoljstvo, morao si u svoj Krk! Tamo te čekala neka uspaljena Bodulčica, a na mene si se penjao kao na skelu, kao da ti je to posao, norma! Sve samo da me umoriš ne bi li zaspala, a potom bi se vjerojatno iskrao, i otpahuljio. Ali nisam zaspala, za mene umoriti treba malo žešće uprijeti, nekoliko vas! Ili si možda samo kratio vrijeme i čekao dan, čekao da popusti mećava u Gorskom kotaru. Mislio si da je dan sigurniji, da će me svjetlost dana privest razumu i očistiti od noćnih misli, a strojevi u međuvremenu očistiti cestu. Znala sam što te muči: kako potkupiti strah, odagnati misao da ona luda sebi ne učini?! Ma kakva savjest i dobrota, čisti strah. I tako da znaš: više sam uživala u tvome strahu nego u tvom jebačkom gimnasticiranju. Muški prasci, valjate se po nama kao po strunjačama, a mi vrištimo i još više lažiramo. Prave svinje i još gore lažljivice: možete nas i tući, ozljediti riječima, ali našoj laži ne možete ništa. Kupujemo vas vriskovima, i svi smo jednako prevaranti i prevareni! Verena rafalno niže misli i podiže glas, posljednje riječi su tihi vrisak vlastitoj nemoći. Gleda u stepenice, kao da srdžbu čita s betonskih pragova. Šutim i nastavlja ona noć u snijegom zametenom Zagrebu. – I možda ste u pravu?! Mi smo dlakave ili depilirane strunjače pune slinjavih rupa – i evo me ovdje već neko vrijeme. Ja i sve moje rupice. Nikoga previše moje stanje ne zanima, svi smo ovdje na bombonima, smireni i smućeni, mi i oni, svi smo mi, shvaćaš? I doktori su na bombonima, samo su njihovi bolji i skuplji. Svi smo isporučeni samoći i utvarama u koje ne smijemo povjerovati. Onda smo tek gotovi. Malo je toga ostalo od negdašnje Verenine ljepote, samo je logoreja pojačana, a salo je prekrilo još čvrsto i jedro tijelo. Na mesnatom licu tek su bijeli zubi ostali isti. I oči su se nekako prašće smanjile, približile nosu? Salo ili sužena svijest? U nekom nakaradnom skladu s natečenim licem i tijelo je dobilo Davor Velnić 173 nekoliko konfekcijskih brojeva, mogu samo zamisliti koliko su joj tek grudi nabujale. Gornji dio poveće muške piđame uspješno ih sakriva. Cijelo vrijeme ruke drži na koljenima i pokriva derutnu mini suknju i rupave najlonke. Te iskidane čarape jako joj smetaju, vrijeđaju uspomenu na mladu dugonogu studenticu, pravu veselu zvjezdicu Pravnog fakulteta. – Pišeš li pjesme? – pitam uzgredno – imala si dara... – lažem – kako ti je? Mislim, koliko si već tu... unutra, dugo? – Preskočem i petljam. Nismo se vidjeli ne pamtim, barem petnaest godina, previše za svaki oprez, dovoljno za svaku znatiželju. Pogledom uprtim u stapenice odgovara pospano i pomalo usporeno, ali grize otrovno, otkida i ne žali. – Nemoj ispod cijene prodavati svoju velikodušnost. Zašto mucaš? Pratim novine, ponešto znam, pusti uljudnost, sažaljevanje, već sam unutra? ili spisateljska znatiželja, želiš pisati o meni, nama? Ne, Davore, nisam unutra, vani sam i sjedim na ovim stepenicama, ti ideš ocu. On je unutra! Pripaljuje i odmah sklanja upaljač u džep; ruke joj drhte pa i njih gura u džepove pidžame, a cigreta ostaje u ustima bez pomoći ruku. – Kad su me prvi put doveli, još u gimnaziji, borila sam se s nadom, a onda sam izgradila nepromjenjivi svijet uspomena iz budućnosti. I ti si jedna slika, ružna ali dojmljiva. Istina je ono što želimo pamtiti. Ti si neugodna uspomena, razočaranje, ali ne mogu te izbrisati, sve ove godine. Nakon toliko vremena drugačije sam te zamišljala. Zapravo dobro izgledaš, samouvjereno i nemilosrdno, nabit u jednome komadu i pun snage, dopadljivo neugodan. Duboko uvlači dimove i bestidno oblizuje kuteve usnica bez pravog razloga. Hormoni još umiju zakuhati. Odjednom vadi ruke iz džepova i nateže suknjicu. Ne prestaje rukom sakrivati poderane najlonke. – I znala si one noći u Zagrebu da nisam ostao samo zbog zametenog Gorskog Kotara, zapravo su sve noćne linije za Rijeku vozile. Autobusi su kasnili i po nekoliko sati, ali su ipak vozili. Tvoja znatiželja već pri koncu, zadovoljena, a ti mutna i na rubu incidenta. Nisam smio otići. A bili smo ispunjeni i popunjeni, prazni i podmireni, ljubavno takmičenje privodilo se kraju – Zranjam lice u ruke i pokušavam naći prave riječi – i je li baš sve bila samo gluma, a? obična orgazmička manipulacija, vriskovi i jauci, nimfomansko takmičenje i suicidne insinuacije, prazne prijetne uz 3. program Radio Zagreba? Janin, tako se zvala ona gnjevna i razočarana junakinja radio drame željna ljubavi više nego joj to pripada? – Imala sam dara, to su mi svi govorili, tako su se lakše zavlačili pod suknju i pokušavali mi skinuti gaćice. Posve nepotrebno, znaš i sam da ih i po najvećoj zimi nisam nosila. Sjećaš li se kad sam u Passage došla gola u krznom kaputu, na visokim štiklama, po onoj zimetini? Trebalo je samo u pravom trenutku ispričati pravu priču i lijepo zamoliti. Bilo je to vrijeme površnih ljubavnih dodira, dubokih uboda i ranjivih zakletvi. Između nepromišljenosti 174 Književna Rijeka / PROZA i pohvale, jauka i vriska, mlada i pothlađena pička željna pozornosti i grubog seksa tješila se dobrim naslovima i lošim muškarcima. Ti si sve uzeo previše osobno; zaljubljen u svoje seksualne terapeutske moći tražio si iskrenu pohvalu, certifikat? a kad sam se kao zadnja drolja raščepila, kopitarenje je postalo bezrazložno takmičenje i ti si ostao zatečen i razočaran. Zabavna je bila ta tvoja ljubavnička predanost i bespotrebno dokazivanje muškosti. Dotukla me tvoja samouvjerenost, a isreno veselio ponešto jači ljubavnički prosjek. Nedovoljno, svi vi precjenjujete svoje kite, najljepši je vlastiti dodir. Verena pripaljuje još jednu i kašlje. Stidljiva radost razvlači joj usnice u jedva primjetan osmjeh. – Previše pušim, morala bih prestati. Kašljem svako jutro, bronhitis? Ti si prestao s cigaretama? Higijeničar! Pa ona radio emisjija na 3. Programu radija; da, Janin i njezini ljubavnici, snijeg, moja seansa plača i miris parenja dok se naša soba poput nebeskog lifta dizala u noć prema snježnim oblacima..., nisi zaboravio? zar si pomislio da ti je kita zlatna pa sam odjednom postila ovisnicom o tebi, nebeskom i bogomdanom jebaču? Ma kakvi, baš, niti meni se nije bilo putovalo noćnim autobusom po zametenom Gorskom Kotaru, a čekali su me u Opatiji, isto kao tebe u Krku. Samo ja tada već bila načeta psihijatrijskim kartonima i nepoznatim lijekovima. Roba s greškom, pa više nitko ozbiljno nije sa mnom računao. Roditeljska samilost zamijenila je roditeljsku ljubav. Da, trebalo je pregrmiti onu noć i dočekati jutro, a onda sam uz pomoć 3. radio programa obično kopitarenje začinila malom noćnom predstavom. Sva je istina u pretjerivanju, zato u ovoj instituciji iza mojih leđa ima najviše istine. Dodirnula sam svoje želje, sve sam ih liznula, i gađenje me grubo otrijeznilo. Ego je izrastao iz želje, ego je tumor želje. Čitam, vidiš, neprestano čitam i zaboravljam, kao da sam neprestano na istoj i samo jednoj stranici istog naslova. Samo se opisa lica sjetim i po tome znam da sam knjigu već čitala. Inat je prihvatljiviji od nesuvislosti. Poražena bolešću, na ulaznim stepenicama Ustanove Verena još jednom odrađuje svoju jednočinku. Uživa u mojoj zbunjenosti, kao i one noći prije toliko godina, a dašak olakšanja i zadovoljstva puni joj obraze bojom. Verenin monolog i boravak na svježem zraku bližio se kraju, njen “izlazak” bio je vjerojatno ograničen i njeno pogledavanje na moj ručni sat najavio je naš skori rastanak. – Najlakše je vladati osjećajem krivice, čuvaj se toga, Verena, svi smo jednako krivi. Bolje se igraj koliko god je malen prostor bio i oslobodi se velikkih želja; tako je lakše, jer sve na koncu pokuca i traži svoju plaću. Ostavi se pjesama i piši dnevnik, pomaže! Još nesvjesno krijumčari želju i lukavo otpuhuje dim, oklijeva. Odustaje pa se ponovno vraća. Srdita rezignacija ne poznaje odmor. Čudna blagost i ne izmjerna tuga pokušavaju pobjediti ravnodušnost. – Pođi, pođi, otac te čeka, u postelji, još je gori od mene, a mi..., još ćemo se svakako sresti..., ako koji put prođeš ovuda, ali nemoj ulaziti, samo ako sam Davor Velnić 175 ovdje vani, na stepenicama, i ne pitaj za mene! Pusti me na miru, čuješ li me: pusti me na miru i ne pitaj za me! Sljedeći put bit ćemo manje iznenađeni i s nešto više vremena, a sada se moram vratiti, povjerenje, znaš! terapija, sloboda, okovi od sedativa... zaplijenili su mi slobodu, jeftino sam se prodala, podala..., kao narkoman, za šaku tableta. Slobodi su korijeni u ropstvu, ja robujem da bi ti bio slobodan. Moram biti dobra inače bi se moglo dogoditi da nikoga dugo ne prepoznam, sve mi izbiršu, natprosječna bezimenost je gora od smrti, i onda sam danima posve nova, a ne mogu živjeti sama među strancima. Nelagoda, osjećam miris spaljene duše. Nisam shvatio njenu skakutavu misao, previše se lošeg pjesništva nakupilo u samo jednoj zbrkanoj poruci. Neugodna mirnoća uspavana vulkana još će je neko vrijeme držati na istoj adresi, a onda joj se u kartotekama gubi svaki trag. 176 Književna Rijeka / POEZIJA POEZIJA Jesús Jimėnez Dominguez Deset pjesama The crack in the cup of tea (I pukotina u šalici za čaj probija si put prema zemlji mrtvih) W. H. Auden Jedna pukotina probija si put u mojoj šalici za čaj. Danima je istražuje, u čudu prolazi njome, grli njezine dijelove u očajničkom pokušaju da je osvoji. Neplodna poput kukuruza bez stabljike, odakle je došla i kamo namjerava stići? Što danas traži među mojim stvarima? Izvan šalice nije vidljiva; ne postoji. Ali, sad kad je ušla u nju, konačno je mogu vidjeti: tu si, pukotino, ti propasti šalice! Možda će mi, ako je budem slijedio, ako budem išao iza nje, kad postigne svoj cilj nešto pokazati. Možda me na kraju njezinoga majušnoga traga čeka velika oluja i nešto eksplodira ne bi li se štogod promijenilo. Noću smo pukotina i ja budni. Pripremamo se za osvajanje svijeta: ja, postojan, više volim biti cjelovit. Ona, nepostojana, radije u dijelovima. Jesus Jumenez Dominguez Prašina (Polvo) Nije točno ono što navješćuju proroci: da će svijet brzo nestati i loše završiti. Naprotiv: sve je njegovo vrijeme posvećeno poslovima. U svakome trenutku, na bilo kojem mjestu, potajno se nešto ispravlja u izvornim planovima: oluja popravlja putanju ptičjega leta, a kolovoz kiselost naranči. Voda ispravlja vatru, vjetar kamen. Noć ispravlja dan. Tvoje ruke ispravljaju moje tijelo, nadopunjuju ga, usavršavaju, ostavljaju u zanosu. Čuješ li odjek koraka u svakom korijenu, u koži kad se budi, u nadolazećem valu? Ispod mora, tamo gdje svojim svrdlom od istrošene svjetlosti ulazi dan i gdje neumorno radi morska bisernica. Ona promatra kako dan grli zrno pijeska koje mu već tjednima narušava san, kako ispravlja svoje tijelo i ukrašava ga tim trunkom prašine koji mu dugoročno pravi probleme. A ja koji stojim s ove strane svjetlosti, alergičan na prašinu koja upravlja dolaskom i odlaskom dana, sin sam školjke bisernice. Ako me zaprlja, blijedi njezin sjaj. U boli, vadim svoj najbolji nakit. Ne zbog poetike već zbog obrane. Ako se prepolovi moje srce, u tome ću času, ispod ovoga uvijek zaposlenog sunca, kotrljati najcrnji od svih bisera. 177 178 Književna Rijeka / POEZIJA Zagrada za jedan citat Petera Handkea (Paréntesis a una cita de Peter Handke) Mehanički sam držao kemijsku olovku ciljajući njome na stvari. (Bestežinske pčele u gustoći srpnja. Zrakoplov koji, sićušan, prolazi kroz prozor I gubi se u predgrađu neba. Šalica već hladnog čaja i pukotina koja je tajna kartografija svih putova. Plahte obješene na žičani konopac kao domaće, zapuštene aveti. Sjene koje večer ostavlja na predmetima na isti način kao što dani stavljaju tamne oznake na voće koje će se pokvariti. Mrmor uspravne trave, ptice, i dim koji ukazuje na požar. Život se u vrućici prelijevao pred mojom kemijskom olovkom kao toplomjer koji ponekad postavljam između svijeta i riječi svijet kako bih dokazao da se sve oporavlja od svojega postojanja. Ali, čemu praviti popis jednoga carstva ako su hambari srca prazni?) Kad sam to shvatio, odmah sam skrenuo u drugome pravcu “gdje nije bilo ničega”. Jesus Jumenez Dominguez 179 Most u magli (El puente en la niebla) Zaustavljam se nasred prijeđenoga puta i slušam. U jednome kutu onaj tko sam bio dovikuje mi: čekaj me! U drugome, onaj tko ću biti šapuće mi: slijedi me. A most, vječan, ne podnosi težinu sve trojice. Most nakon magle (El puente después de la niebla) Prije nego što se prijeđe most, treba udariti u nj, čak i ako je kameni. Istočnjačka poslovica Odavde ne bježi rijeka, već most. Zemlja ga tek uspijeva dotaknuti na njegova dva kraja, vodena struja na tren osvijetliti, povjetarac pomirisati malo njegove mahovine. Ali, ništa i nitko ne može ga posjedovati, hodati njime, prijeći ga u potpunosti, ispuniti prazninu svakoga njegovog luka. Uzalud njime prolaze moji koraci tražeći izlaz. Njegova tvrdoglava mirnoća izlazi mi ususret, obuzima me. Moste, ne razumijem te i ne znam što si ni iz koje si guste magle odjednom izašao kako bi zagrlio ovu, ovu strašnu tminu. 180 Književna Rijeka / POEZIJA Drvo vremena (Árbol del tiempo) Bio sam zidni sat, ali moje vrijeme danas je nevrijeme. Bacili su me na ovo groblje i sličim na mrtvački sanduk dok nepokopan stojim između kopriva i grobova. Gavrani i termiti smatraju me deblom drveta koje će odvući oluja. Svake večeri neki mi se mrtvac približi ne bi li me zaštitio ostatcima svojega tijela i uzalud traži grane kako bi podrezao moje zelene pupoljke. Ispunjava me nadom da ću rasti. Na jednoj strani mojega drveta čitao je Tempus Fugit, i mislio da su možda imena ljubavnika spavala ispod moje sjene kad je ljubav bila razgranata i snažnija. Da bih zadovoljio povremene posjetitelje ili zbog dosade, moji noževi i dalje gule voće Vremena koje nitko neće kušati; njegove su kore beskonačne. Ponekad, neki gušter izgubi rep na oštrici sata i ovaj se okreće kao da ga tjera bijesni bič. Tada obmanjujem i vraćam svoje strjelice: novi gušter pupa iz podrezanog okrajka. Prvo stražnje šape, zatim tijelo pa prednje. Konačno, glava. Ponekad mrtvac, ne vjerujući u ono što vidi, upire svoj pogled i rupčićem čisti tamnu pozadinu svojih voda. Da je još netko u tome trenutku u društvu njegove samoće, pomislio bih da pokušava izbrisati neku uspomenu. Jesus Jumenez Dominguez Ranoranioc (El madrugador) Danas također, u dvadeset do osam kao po običaju, čeka da izađeš iz kuće i uđeš u dan i u svoju rutinu – u tjedan –. Ne znaš tko je, ali slutiš. To je ona što prolijeva ulje u čvrsto zatvorenu krivulju zime prije nego što se pojaviš, ona što je jučer glasala za Zakon gravitacije a danas te, skupa s teglom, baca s petog kata. To je ona koja ti zakazuje sastanak ispod drveta u vrijeme oluje kad se nebo para poput palija, ona što sređuje buduće nesavršenosti, ona što od svakoga studenog pravi kolovoz, ona što uređuje scenarije koje nasumce čita. Takvim se, i gorim stvarima, posvećuje. Isto tako, ponekad, ako je dobre volje, na uho će ti kazivati imena konja s hipodroma; potajice će ti srediti neki sastanak, stari motor, dat će ti sve premda će ti na kraju više oduzeti: život. Ne znaš kakvo će te lice danas dočekati: hoće li te ovoga jutra proklinjati ili će ti se smiješiti; ne znaš što čuva za tebe u zatvorenoj šaci i što će ti odjednom baciti u lice: šaku riže ili grumen zemlje. Hoće li te okruniti gusjenicama ili lovorovim vijencem. Ali, čeka te i nećeš joj uspjeti pobjeći. Dolazi k tebi i nećeš je se moći riješiti: bez obzira koliko rano ustaješ, tvoja se sudbina uvijek diže prije tebe. 181 182 Književna Rijeka / POEZIJA Izgubljena pjesma Alkeja iz Mitilene* (El poema perdido de Alceo de Mitilene) Područja na sjeveru hladna su i oštre klime. Ona preko mora, na jugu, vrela su. Ali, jednom na godinu besposleni bogovi, pretjerano plivajući u visinama, miješaju njihova neba i tada su dani za ljude prava blagodat. U to ugodno godišnje doba vraćaju se ptice: osamljene rode sa sjevera, flamingi, u crvenom luku, s juga. Meni će se također vratiti riječi – daleke, umorne, zbrkane – na dan kad nam bogovi počnu otimati sve što su nam ranije dali: dodir, ruke u ruci, zraku sunca u brončanoj vazi, zelenu vlat kratke trave. Malene stvari veličine duše. Pitam se iz kojih će se područja mene samoga u crnim jatima vratiti riječi: koje iz Glave, koje iz Srca. * Starogrčki liričar aristokratskoga podrijetla (oko 630. pr. K. – oko 580 pr. K) – op. prev. Jesus Jumenez Dominguez Nesanica (Insomnio) U nekim noćima san toliko kasni da te tjera ustati i tražiti ga po kući. Zapališ svjetlo u kuhinji i na trenutak ti se možda čini da su sve stvari postale bljeđe. Kao da su, iznenada probuđene, poskočile žlice, voštano voće, posudice za začine. Hladnjak koji otvaraš topao je izvana a hladan iznutra, kao i tvoje srce ove noći: jedno od vas dvoje će izgubiti ukoliko mu povjeruješ. Unutra, na tanjuru, luk je zagonetka koju nikada nitko nije bio u stanju razriješiti. Mogao bi jagodicama prstiju vječno razmatati taj dar i on nikada ne bi bio tvoj; nikada ne bi pronašao ono što luk čuva za tebe. Tako se, čini se, ponekad ponaša i život, taj slijed dana i još dana, slojeva i slojeva koje nećeš moći skinuti bez suze izazvane bijesom. Poslužuješ si šalicu mlijeka i čekaš otkrivenje. Stolac ispod tebe raste u domaćoj šumi koja na trenutke sanja bijele cedrove s pticama. Slavina ima novu mantru, ali je skriva. Paukova nit proteže se od zidnog sata do sata postavljenog na zrcalo. Kakva se ekspedicija izgubila u njoj? Koji akrobat? Ali, gasiš svjetla i vraćaš se u krevet. Pipajući tražiš rep sna, ostatak paučine. Zaboravio si netaknutu šalicu mlijeka na stolu i sada je ona jedina svjetlost usred noći; bijela crta usred tamne stranice. Izuzetno čisto svjetlo nesanice. Što još čekaš? Zaslijepljen, na drugoj strani ulice ili svijeta netko se budi i ova pjesma počinje iznova. 183 184 Književna Rijeka / POEZIJA Dani Alzheimera Roberta Gravesa (Los días de Alzheimer de Robert Graves) Rujan odlazi, a ljeto taraca svoje putove. Pitam se u kojoj kolibi i koji vrtlar će paziti na put pčela koji se sa sunca spušta na šesterokute, put krvi koja žamori od mržnje i bola, put jabuke koji se u obliku sjemenke uzdiže do moje ruke gdje se njezina okrugla pjesma spaja s kisikom, bora se i nestaje. Kroz prozor ove sobe promatram svijet i njegove poteze i mislim – koji je moj put, jesam li još na njemu ili je već izbrisan. Mjesta na kojima sam bio više se nigdje na svijetu ne pronalaze. Nikada me više nisu posjetili oni koji su tamo bili. Moje cipele, knjige, fotografije postale su nijeme. Ostaje mi samo iscrpljeno tijelo u laganoj vrućici, zrcalo. Kažu da nastanjujem jedan otok i to je zasigurno točno: ponekad u svojoj glavi osjećam zbrkane glasove mornara, užad što popušta i sidro koje izgleda kao da se raspada. Nešto isplovljava sa mnom. To je otok koji se miče, miče se. Prevela sa španjolskoga: Željka Lovrenčić Španjolski pjesnik Jesús Jiménez Domínguez rođen je u Zaragozi 1970. godine. Autor je poetskih zbirki Diario de la anemia/Fermentaciones (Dnevnik slabokrvnosti/Vrenja 2000.), Fundido en negro (Lijevano u crnom, 2007.) i Frecuencias (Česta ponavljanja, 2012.). Dobitnik je nekoliko nagrada. Poezija mu je prevođena na portugalski, grčki i armenski. Ž.L. Pero Pavlović Pero Pavlović Medena vojska Inula helenium Biljci čiji cvjetovi ljeti ožare polje mog djetinjstva I zanos, i zaziv, i zlaćen oman I prozračan cvijet što snom dragim ruji Iščipkat će čipke, izibat omam I ime bajat u peludnoj vrulji I zari se, zipka, prši zrnast gled I meden srk nepca žeđana trne I srpast srpanj sviće srhovit slijed I latice milja s neba se rune Inula helenium, kad si darak Inula conyza, ili bušinak Izvigori žarkim pjevom uzdarak I splete u omutak resasti slak I cvate inula oculus-christi Pred nujem ovim zar opet smo isti 185 186 Književna Rijeka / POEZIJA Dragušac Nadaje se širan ospokojen dovid Ogrljen u snovid zrcali se slik Doljem se razlijeva sićan zvonak zrik Šutnja i prozbor slute poj vilovit Opjesmiti slova, biti lijep a skrovit Uresu nježnosti pripraviti put Dragušac će nujan probuditi ćut Te latice milja slovca žarka slovit Upućenost smjernu promiče krasota Cviće zipka meka tihan vajni mir Sviće vedar danak zabokoren kril U oku je blagost, u duši milota Zagledom će zornost proniknuti tijek I cvijetak opojem okruniti rijek Krstušac U milotnu cvatu još ljepota čeka Na srh prvog zova zaruditi svitaj Zatraviti travanj, poteći ko rijeka Ocvjetati pogled i prosinut klicaj Još se oko nije na pojavak sviklo Nebesje raskoši širi modra krila Ozarenje žarko obiljem proniklo Duga očuđenja radost je izvila Palistići rosni raspupali bujno Rumeni jezičci plaminjaju, žare Kija je krasota, snovidjelo nujno Gdje je slovnost stala, tu se igre jave Nije li blizina okosnica pjeva Ili dvojbe krilne opjesmiti treba Pero Pavlović Miholjice Mirom i utihom proviđenja sviću Krilatice čuvstva, nedovidan sklad Namisao bistra naginja otkriću Kako preteć vrijeme, a ostati mlad Ovo je doba dorastanja smjerna Kada kupe svjetla toče blažen mir Kada ima stiha, a naglosti nema Da potakne retke u radost i pir Sve je samo slutnja, navještaj punine Treptaj i trnuće, uspokojen svir Okrenutost u se i bokor tišine Romon rujnih sanja očilit će kril Plavca udivljenja na plov će se dati U spomenar zlatan sve će priče stati Gorušičino zrno Što je tvoje ime, slačice bujna Sinapis alba et brassica nigra Kliktajem srca probuđena igra Ili trak neba u uzdanja nujna Sinapis nigrae semen, je li to prag Kojeg nam je prijeć nakon duga bdijenja S ognjicom kušnje, vjerom trpka zrenja E da bi u riječi ostavili trag I brdo zorno što pred nama stoji Tihom ljepotom ozorili u vers Učitelju blagi, Ti nas usliši Zrno gorušice miljem bokori Sinapis arvensis pali prvi krijes Sve što smo manji, u pjesmi smo viši 187 188 Književna Rijeka / POEZIJA Jesi klik radosti, neuense, ores Zazrcaljen danak miljem pjeva krili Lepršave javke, snovit zlaćen šir Medne lazne lipe predu blažen mir I osoljen smorac na zapuhe piri Tilia cordata et helichrysi flos Ogrljen lipanj dao se u pir Pjevuckanje strasno zvonak prati svir Zagovorom trpkim trne trh i tlost Jesi klik radosti, Neuense, ores Tiha luka sreće, ozarje dobrote Riječi su blagodar te tiliae flores Orječe se misli prepune ljepote Nujna cvjetna dušo, terra croatica Zarnuta u ljubav krijesi draga slika Viburnum lantana Grmičak, plamičak, ili hudika Smaragd ljepote iz trpka ožilja Oresi oranj i latice milja I živosti prosja crna udika Kukrika kad kukrikav gustiš svije Šibikovina i svib bokore čar Oplaminjan suncem rascvjeta se nar U žarku slovnost sav navir se skrije Pa pirka, pa virka, viburnum lantana Pa prhka, pa krhka, pa nježna ko san Izbojak je, prut, povijuša mlada A u srcu slika i pustenast ram Prasak misli, čestika živodajna Otkan udivljenjem, sićan, zlaćen pram Pero Pavlović Svibanj, svib Svibanj svib Slađak svibanj Sunčan sladak svibanj sviće Svib Svibanj Sunčan sladak sviće Proljeće duše Zamirisan zazrcaljen zaigran dan Javom snovidna uskriljenja Nadaje se u nebesku nisku dragosti i nuja Prh udivljenja Prasak bajkovitih riječi Odaju se svijetu probuđene ljubavi Bokoru imena Sav ocvjetan rani rujan Razmilio se I proljeće duše cviće Ajčica, planika, ciklama, paskvica, movanj Vranjemil, krasuljak, krstušac, lucerna, nočurak Prstenak, šapika, komonika, bršljan, blaženak Vijošnica, pirevina, bokvica, žara, štavelj Jedić, vodopija, volujak, čelašica, ružmarin Pijan od zreline i svijetlosti Ziba se rujan I proljeće duše cviće Zuj, bruj, cilikanje, lepet, cvrkut Šumor, žubor, žamor, zvižduk, huj Meket, gugut, rzaj, pjevuckanje, grohot, zvon Orgulje radosna mnogoglasja… Zagrcnut ljepotom Rastočio se meden rujan I proljeće duše cviće Humina, na blagdan Male Gospe 2002. 189 190 Književna Rijeka / POEZIJA Rogožari puni bilja Ljeskaju se, ljuljuškaju, lepršaju Rosne cvatne čipke Mirisavi Medni Milogledni grmičci ljepote Milogled, matruna, matočika, mađa Maćuhica, mirođija, mrazovac, mahonija Matičnjak, medvjetka, maslinica, mljeć Maslačak, metiljka, melisa, mak Osinjit sanke Budit bajalice i bajke Ozorit u stapke, čaške i niske Mlado cviće ljeto Milje zuja, cvrkuta i cilika Mili predjelom I rojevi krilaša srću u danju vrevu Rogožari puni bilja Časi uskrilja I obilja Tihano i otajno pjevuckanje treperi Žare se, zare, pale Majušne Mirisave Milogledne čipke Iskrice nebeske ljepote Gradac, prvih dana ljeta, 2000. Pero Pavlović Melem Sankom tajna ispjevana Čipka zelena U bokor se gizdavo nadala Šapatom cijelnim Razdaju se ljupke krilatice Dosluh zrenja Iz srči mirisne travčice Iscijedi koju kap Gatke spravi u javke Budi sićan slap Malčice dometni meda Listić voska Suzu ulja kani Probudi bajkovit lijet Budi melem lazur i cvijet Pucni o zelene klobučiće Ovij se o srebrne kolutiće Izrasti u proljetnoj travi Iscijeli san u javi 191 192 Književna Rijeka / POEZIJA Medena vojska Od cvijetka do cvijetka Meden zuj Peludan lijet I oteščale zlatne rosne kotarice Pronose u glasu bruj U zjenama ruj Sunčane umilne sićane vidarice Kućica od voska Vratašca zlatašca U mirisnu zraku Zvoni zuji zvrji cijela medena vojska Drijen drača dragoljub dubačac I božje drvce Od mliječi i nebeskog nektara Omedenila duša i srce Omedenilo ljeto Omutci rojišta raništa I žuđena pribježišta Snohvatice osinjene cviću U zrelom rujištu U medenom uzništvu Pero Pavlović Uniola latifolia Gospa je plakala tražeći Sina. Suze padale po travi. Iz trave iznikla biljčica: majčine suzice. Majčine isplakane suzice Zvjezdice Prosule se po travi Cvatu travke bisernim suzama Iskrice neba Zrcale san na javi Umilno slovce Ljepotu zlatnu kruni San se u javu runi Iskrice Zvjezdice Majčine suzice Prosule se po rosnoj travi 193 194 Književna Rijeka / POEZIJA Phillyrea latifolia Nakon svega proćućenog, staneš u smaragdni slap riječi: Zelenika. Onda tanka nit čuvstva premosti san i javu. Na životu te održava i vjekovječi zemlja i čist nebeski zrak. Uza živac kamen se pribila. Privila. Vita, vilovita stabljika. Phillyrea latifolia… S proljeća anemos umilno te draga. Anthera i stigma, peludna igra: tvoje ime šapću rime. Branimirove pčele opjesme krošnju. Ćuk, probudi noć. U jesen bobice mame ptice… Sve čega se takneš, treperi. Sve čega se latim, ozeleni. Kaže Nikica: Pero, nije li lijepo ovo drvo Božje! Ma ona divlja kruška, niti cvate niti rađa. Vidac Vidiš li sad bolje kako travka ova dariva svoju ljekovitost, tebi bolnu? I iz iskre istine iskon ljepote porađa? Ćutiš li pak, kako njen bijeli cvijetak rajskim te ozarenjem miluje i uskriljuje? I vrcajem proviđenja tiče? Iz snoviđenja, pritajene nevjerice, uza duge čežnje – prevodi te u proljetnu dugu i dan tiha otajna bdijenja. Tobom sva utječe u spokoj. Romana Brolih Romana Brolih Mini Maus Iz staklenog zvona, ravno na pločnik, prolaz za tugu je otvoren. Korakom Arsenove Kore Potočnik, stih je ostao iznenađen. A htjela si tek tako, izaći na kratko, stisnut se uz prolaznike. Samo da je bonaca, pošlihtano i slatko, ekstaza za činovnike. Tromost zaudara, strah je na ularu, dođi,dobro se znamo. Čekam te ispod grada u željeznom ormaru, Mini M,(s)pusti se, samo.. Da znaš Ti se mene odričeš, sramom truješ strah, a ja bih da me voliš i sad kad si prehladila strast, pojela ljubav i izdala nemir. Ne divljaj iz hira, ne spašavaj imidž. Ja sam i dalje tvoja, šepava poezija. 195 196 Književna Rijeka / POEZIJA Naslovna Zamisli, koliko dugo robijam kad slobodu smatram robijom. Oko mene je rijeka kojoj prijetim, vlažnim maramicama. Na ti na Ima li gore od mučnine koja ne izbacuje riječi? Tjeskobni mamac samoće histerizira. Daj mi (r)eci, peci, pec. Ti dobro znaš tko sam, za razliku od mene, ja se još uvijek, čekam. Romana Brolih Tijelo teksta Predugo sam u ćeliji ovoj, i njena tama polako paše, navlačim rožnati sloj, svjetlosne zrake me plaše. Više ne poznajem nikog, posjete za poznanike iz pretprošlog života nisu dozvoljene. Tišinu grebemo do krvi. Ne primam ni one, što poklanjaju rokovnike i kalendare s nazivom firmi u kojima rade. To su sigurni neprijatelji. Neki zatvorenici nude zajednički bijeg. A ja sanjam kako odlazim sama, hrabrošću Irine Palm, mijenjam svoj život, spašavajući tuđi. 197 198 Književna Rijeka / POEZIJA Između trajnosti Reci mi tijelom, Žan, ljubavi imam dovoljno, po ćoškovima njušim plijesan i skidam navodnike. Postajem stvarna, ubijajući snove. Da li ti je žao uzaludnih molitva svetoj Rutini? Mi nemamo gard, ni ime, samo glas koji su nam zalijepili i bjegove koje smo precijenili. Storno Znam, ista je glad i usamljenost i grčevi i hladno ranjavanje bez krvi. Poigravanje podrhtavanjem, adaptacija osjećaja. Ipak, trenutke koji se nude u negližeu, pokrivam frotirnim bademantilom. Stavljam srce u džep i ubrzavam korak. Romana Brolih 199 Kroz plač Rossana je imala pravo, najteže je raditi na svili. Neobično si nevažan u svojoj upornosti, tražeći potvrdu za propuh kojim zatrpavaš putove. Kao zavođenje bez ticala. Nezaštićen uzdah sabire trenutke usisavanja laži. Osvijesti skoreni ugriz, ponudi otrežnjenje. Ti si strast ja sam tvoje poniženje. Romana Brolih, rođena 1972. u Zagrebu. Poeziju sam objavljivala u časopisima Zarez, Vijenac, Časopis Re, Balkanski književni glasnik, Treći Trg, Autsajderski fragmenti, Knjigomat, Radiogornjigrad. Kratke priče su mi objavljene u Časopisu Re, na natječaju Ekran priča 03 i u Večernjem listu gdje sam za priču ‘Ko je to došel Cilika?’ dobila treću nagradu, a dvije godine kasnije ušla u uži izbor sa pričom ‘Mjesec dana prije danas’. Neke sam tekstove prilagođavala glazbi. Prva zbirku poezije ‘Svemir u prahu’ objavljena je 2011. godine (Stajergraf). NA 16. MEĐUNARODNOM SUSRETU IZDAVAČA “PUT U SREDIŠTE EUROPE”, održanom u Pazinu 19.-20. svibnja 2012. za zbirku sam nagrađena sa mjesec dana stipendijskog boravka u Bosanskoj kući u Vranduku kraj Zenice (sponzori nagrade su Muzej grada Zenice i Gradska biblioteka Zenica). Živim i radim u Zagrebu. 200 Književna Rijeka / POEZIJA Jasminka Domas Jezero Jezero smaragda mirovalo je. U vodama granje oslikano. U čamcu šutimo dok nečujno zelenom paletom klizimo. U pjesmi koja se iz hrama čuje nitima nevidljivim jedno drugo dodirujemo. Izgubljena kuća Kroz tisućljeća tebe sam pronijela, nalazila te, gubeći te, susretala i ostavljala, baš kao što se košulja života svlači pa ponovno odijeva. U kronici zapisa svojih života tražim te. Koliko ću još puta kroz vrata smrti proći da bih te ugledala? A onda uvijek jedan od nas prerano ode. Dokle ćemo se tražiti ? I slomljena srca popravljati? Zemlja se već smije i nebo kikoće. “Eno ih, u susret jedno drugom opet idu”! I kada se pronađemo na kuću S one strane vidljivog zaboravljamo. Kada se ne bi na zemlji toliko voljeli put prema Gornjoj kući,odavna bi pronašli. Jasminka Domas 201 Učitelj napušta učenika Učenik nikad usamljeniji nije bio dok učitelj od njega odlazi. I zna, više ga vidjeti neće. Učitelj se udaljava na nijemom kriku učenika koji u tom času misli da kozmos umire. I dok učitelj putuje na luku izdahnutom Iz učenikove utrobe, vratiti se ne smije onom koji je ranjen, jer zna da učenik već dovoljno svjetlosti u sebi ima. I na putu na kojem je sada, iznenada čut će glas onog koji ga u daljini zove. U tom času, sred pustinje, učenik učiteljem postaje. Taurus Gorje Taurus iz Male Azije u bojama svjetlosti sve do Himalaja putuje ovjenčano nasadima zeleno crvenih narova. U dodiru s Myrom i Efezom slatki sok mogranja u plavo egejskog mora se pretače i bojom opala Herapolisom i Pamukkalom s neba u dolinu teče. A noću pjesnik Rumi k sebi na semu zove dok se derviši s božanskom tišinom u sebi okreću sve brže. 202 Književna Rijeka / POEZIJA Čudno stanje Nježnost je čudno stanje razapeto između snova i jave. Koprena oblaka nad vodom koji nečujno zorom preko bisera klizi braneći još neoskvrnute dubine oceana. Nježnost je čudno stanje poput prekrasnog zvuka violine na strmoj litici svete planine. Sjaj Poput bilijuna planktona u vodi iskre u očima svijetle. No taj sjaj uvijek svoju cijenu ima. Na vagi sudbine na jednoj strani snježna se planina uzdiže, a na drugoj pustinja te mami. Obnoć gledaš krupne zvijezde i padaš u tišini kao kometa na blagdan svetog Lovre. I kažeš ponovno sebi: “Sjaj u očima svoju cijenu ima”. I već znaš, pravom penjaču planina i pustinja početak su i kraj svega. Jasminka Domas 203 DNK Zapisano u dahu, u duši, U drhtaju srca, u kostima, Krvi, u dodiru i kosi, zapisano u prstima i koži. Ljubavi tvojoj odoljeti ne mogu. Pomak Ogledalo svemira polako se okreće i pokazuje mi tebe. I kad se sjajna ploha pomakne slika odjednom nestaje. A ti unatoč tomu ostaješ, jer onaj si kojeg zovem ja. Put kroz srce je otvoren. Ja hoću da ti budeš moja Ja nakon tebe hoću ponovno sebe. Možeš li mi vratiti mene? Po uzvisinama pališ svijeće, da se ne izgubim, da te pronađem. U velikoj noći, duše su ozarene. Kao dijete oslanjam se na tebe. 204 Književna Rijeka / POEZIJA Rafaela Božić Rijeka *** Sve se stalno mijenja samo Rijeka je vječna pomislih bacajući u nju oblutak smirenja i topline u kapi rijeke tražeći kutak uranjajući ruke u studen što blaži rane u te vječno odlazeće dane u čudesnu trajnost što neuhvatljivom se čini kad na mjestima si krivim i čak ni spoznaja ne čini te živim mudre knjige neke a sve je tako bistro sve je voda Rijeke Rafaela Božić S pogledom na Rijeku balkon s pogledom soba jednokrevetna kava u tetrapaku – ledena sad mlačna ni samoća ovdje nije ubitačna grad što me povremeno spašava nejasno kako i kad znam od čega nad bijelom metalnom ogradom kroz grane kestena u cvatu kroz lijevo i desno stopalo tu sam – gubitnik u ratu soba za jednog ili za jednu loša kopija Van Gogha na zidu ogledalo s čudnim odrazom sve je ovdje kao stvoreno za tužne gledam preko mora Rijeku nalik je svjetlucavom (bez konotacija) lijeku S pogledom na Rijeku 2 opet – soba ista i isti jadni suncokreti i r/Rijeka što danonoćno blista i možda me se sjeti ponekad ili ne smijem htjeti takva htijenja jer čemu tražiti sjećanja ista kad sve se stalno mijenja 205 206 Književna Rijeka / POEZIJA S pogledom na Rijeku 3 jutro – u nekoliko puta spomenutoj sobi zora nad Rijekom diže se Sunce isparava more ili nebo teško je reći tek u oblake zavija se pejzaž dostojan Japana hotel što nalikuje u obalu utisnutoj svijeći i ja što gorim mjesto stijenja kao od voska sam izlivena stijena ma čemu tražiti smještaj isti kad – sve se stalno mijenja Penelopa bit će – što biti mora mašta san ili noćna mora ali bit će život pored mora bit će java usred jada bit će moja prozrena rošada i prezrena partija kako god se uzme krvavi oblutak s plaže suzne bit će šutnja i tišina će biti bonaca – nikad bit će tuga i čekanje vječno je li bolje pred obalom Riječnom? Rafaela Božić 207 Spirala sudbine možda opet sve počinje ponovo poznati put u nepoznato dolazak na isto, zauvijek i uvijek, strano mjesto prelazak preko istog mosta u istom smijeru bacanje istog pupoljka preko iste ograde u istu rijeku uvijek jednako otkrivanje istih tajni ali ako se jutro usudi ponoviti tko sam ja da se drzam ponašati drugačije kako smijem pomisliti to ponavljam se ponavljam se i znam sunce i ja dijelimo istu sudbinu Ofelija Rijeka bila je ljudskija. Na dnu, pod površinom što nalik ribljoj je ljuski, zibala ledena struja trave je koje ljubljah. Zbor ribljih glava otvorenih usta himnu umornih i umorenih zijevao. Kao intermezzo čulo se – plaču i mole na obali oni što sada me vole. Jadno li višeglasje, od kojega ova rijeka zauvijek – spas je. 208 Književna Rijeka / POEZIJA Pitam se sad više nema smisla pisati posvete ili zaboraviš i sam ili ti se osvete ta čeprkanja po sjećanjima kao treskanje staklenih kugli i pitam se da li dovoljno prašine na svijetu ima da prekrije taj spomenik okrugli na život što se razlivao kao rijeka i koji činilo se uporno nas čeka otišli smo oboje od te točke koja je bila mi i zašto uporno taj snijeg podižem i zašto uporno nigdje ne stižem htjelo bi se pitati nekog ali koga? kad u toj staklenoj kugli očito – nema Boga Rafaela Božić, rođ. 1967. u Zadru. U Zadru diplomirala ruski i engleski jezik i književnost, u Zagrebu magistrirala i doktorirala ruski jezik (doktorat: Rečenica i stih u poeziji Iosifa Brodskog). Uglavnom objavljuje znanstvene radove, 2013. objavila i znanstvenu monografiju Distopija i jezik za koju je ove godine dobila i nagradu Sfera. Prevodi, uglavnom s ruskog. Prevela antologijske romane A. Platonova Čevengur i Iskop te znameniti distopijski roman E. Zamjatina Mi. Poeziju objavljuje rijetko, jedan ciklus objavljen je u zadarskom Glasju 2003. Radi na Odsjeku za ruski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru. Franko Sorić Franko Sorić Zagrlio sam nebo Anđeo i agavin cvijet Agavin cvijet kao da slutim u napuklom danu kraj sive ceste. Nisam daleko od obale, nisam daleko od tebe, ipak, sve me čini dalekim. Nada, da će agava procvjetati, i da ću prepun slatke boli naći se u tvom naručju da zaboravim prazninu. Anđeo si što pliva po površini stvarnosti i ne preostaje ti da zaroniš, da pronađeš moj potonuli brod što zaziva stara vremena. Još se nisam raspao, anđele, spašavaj starog mornara bez broda, daj da barem plivamo, da se barem susrećemo. Ljubav je za mene velik događaj. Zato se nikad nemoj prestati događati. 209 210 Književna Rijeka / POEZIJA Djeca sunca kroz godišnja doba prolazi sunce prkosno sad ga ima sad ga nema i traje toplina darovana duši u ljudima vjernim ljubavi tom učitelju ljubav je učitelj i ti mi kažeš da ima zločestih učenika kad ne osjećaju sunce kad ne vjeruju u ljubav dobra djeca uvijek sve nauče i dobrotom zrače negdje na raskršću ponesu križ jer ne znaju kamo sve ceste vode Uz jutarnji pjev ptica pjesnička jeka urasta u prostor neba izgubljeno vrijeme zamagljuje daljine ipak plava ljubav ljubi kamen potop plavetnila i dah jutra bude svjetlost i ptice počinje novi dan Franko Sorić Tišina mukla i podmukla, sveta i presveta daje ti snagu i oduzima je volim je i mrzim bijela i crna tužna i vesela mala i velika nikad je dosta a opet TIŠINA vrag neka te nosi a opet iz tebe je sve nastalo glazba, slike, pjesme sve Kad se Ute smije Kad se Ute smije tope se ledenjaci gase vulkani a uragani utihnu. Kad se Ute smije nestaje straha tu ljubav vlada i čovjek je čovjeku čovjek, i ptice pjevaju o Utinom osmijehu, i cvijeće jače zamiriše zbog Utinog smijeha. Kad se Ute smije prozori dobiju dušu a pčelice zaplešu valcer ljudi i flora i fauna zablistaju iskrenim svjetlom utope se u svjetlu Utinog smijeha. 211 212 Književna Rijeka / POEZIJA Mir i dobro gorak okus života slatki okus života žive i nestaju u nama gozba u čast savjesnih mir s nama gospodo dobro u nama neka tako svaki dan bude ponosan na sebe na nas, na sve Morske orgulje more pleše valovi zavode morske orgulje sviraju orgulje zanose i pjevaju i ne pitaju ljudi pitaju otkud tko što u prvom padežu orgulje u prvom padežu ostaje samo čuđenje spokoj mir osunčanost a nad nama neba neba Franko Sorić rođen je 1967. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završio je studij njemačkog i francuskog jezika i književnosti. Piše i objavljuje pjesme, kratke priče i kritike u raznim domaćim i inozemnim književnim novinama i časopisima: Odjek, Rival, Zadarski list, Zadarski regional, Narodni list, Dachs, Brückenschlag, Hrvatsko slovo. Objavljuje također i u zbornicima: Garavi sokak, Susret riječi, Antologija XXI. stoljeća hrvatskog urbanog pjesništva. Izbor pjesama objavljen mu je i na internetu u antologiji Hrvatska. Ljubavna Lirika urednice i pjesnikinje Ane Horvat. Do sada je objavio pet knjiga pjesama: Anđeo odjeven u plavo (2007.), Pjesme/Gedichte, dvojezična zbirka pjesama (2009.), sonetni vijenac: Preku s ljubavlju (2010.), Neki drugi život (2011.), I sutra će svanuti (2012.). Živi i radi u Zadru. Marina Čapalija DOMAĆA BESEDA Marina Čapalija Tići popili jutro po grani tancali tanci tanci sanci sanci danci danci traci traci o’ sunca o’ cvita sunčeva danci danci sanci sanci tanci tanci traci svitle čehulje prin prvoga prama prin danice prin zorice čehuljice i tice samo tice zoblju svitla čehuljice prin danice prin zorice tice tice tice nebeske slike daleki lepet i jopet dan od zvizd zvizda o’ dana brez gnizd i jopet daleki lepet nebeske slike tice tice tice 213 214 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA letidu i brez kril vavik brez kril te tice do neba i priko neba od prvoga sve do sedan u nebo u neba sa neba brez kril i neće past očuvat će jih pera kojih ni i neće past brez kril očuvat će jih san san od vil kolo su vile vodile u kolo iz kola u kolo iz kola brez glasa a oldaje i šuma i trava u šum ča travi i čari i vile u kolo iz kola rič po rič Marina Čapalija 215 tri rusule tri cvita kamena učinjena od neba od najvisočijih vrat do zvizd od zidov od gran od crnih vran od pisme tic ča ćeš s ton vodicon studenon ča ćeš s ton vodicon kršćenon oćeš li oči umiti oćeš li vodu popiti oli ćeš vodicu studenu oli ćeš vodicu kršćenu sve kroz prste proliti Umit ću se dažjon u dažj ću se uvit na zemlju ću kapat u zemlju se upit popit će me cviće na lišću ću usnit umit ću se dažjon u dažj ću se uvit u more ću s dažjon u more se ulit 216 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Silvija Benković Peratova Puno toga Puno toga tila san bit i dite i cvet i kaj tić letit puno toga zelo je vrime naprtilo drugo Božje brime partilo dite osušil se cvet ča još moren od života zet? Nu ticu munjenu gori još vajk leti mojoj pokori! Lanpa a ča? Lumin il ja? Život leta žuhki pot i beseda sveta u iston maštelu na Tvon raspelu: sirotinja ruvinani bogatuni artižani packamini i fakini barufanti muzikanti dohturi abukati magistri i artisti... jerbo Sveton Vidu svi smo isti. Kadi si partil Bože u vo ludo vrime ne moren ja vajk nosit tolko brime a ti me rivaš fort dalje dalje... i još bi til niš neg valje. Fermaj trunčić pomozi anđela mi dopelji – ča misliš da je lako bit čovik na zemlji! Silvija Benković Peratova Jadan je naš čovik Za sve mu treba lik: za dušu za telo za ljubav i za delo, jerbo niš ne ostaje celo. Fort mu niki oće zet vo trun neba za dešpet! Kuliko ljudi ima naj kantun kadi moreš nać no trun? Puno ljudi ima pun kasun al nigdir no trun. Puno je ljudi pasalo vud pošpijali raskopali ruvinali grud. Malo je njih ostalo tu – biseri u mom životu. 217 218 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Izdurali smo regule i parade otrpili pegule i monade u von portu bordižali jadili se i smijali puno toga pagali i fasovali ... al ostali. Gremo ti i ja po rubu od pakla rivadu nas bosih nog po britvi od cakla sto put smo posikli mesto nog glave i rožice i misec i zvezde i trave. Oblake naše siklo je vrime ludo vrime od pakla i mi na crti ku nismo tili na britvi od cakla. Enerika Bijač 219 SUDBINA KNJIGE Enerika Bijač Pjesnik i riječ ili, sazrijevanje bića Silvija Benković Peratova: Između mene i svijeta Z birka pjesama Silvije Benković Peratove Između mene i svijeta, indikativna je, intimna naslova koji sam po sebi, a da i ne uronimo još u čitanje pjesama, izaziva znatiželju da saznamo što se to zbiva u pjesnikinji na relaciji između nje i svijeta u kojemu živi. Ta znatiželja koju naslov potiče može biti plodotvorna za čitatelja i za knjigu; to je najbolje što se knjizi može dogoditi. Blagi ton naslova ove zbirke, riječi značenjski pomno unizane u otvaranje nepoznatog nam odnosa i prostora odslikavaju čitavu zbirku – pjesme kojima ne teče “med i mlijeko”, nego se sa stranice na stranicu prelijeva realnost življenja ljudi danas i ovdje, svuda oko nas i šire. U takvu realnost opće i osobne svakodnevice pjesnikinja uranja i sa srcem i s umom, čitavim bićem koje sudjeluje. I to je točka na kojoj se zbirka razlikuje od mnogih koje donose pretežito socijalnu tematiku, kakvu donosi ova knjiga Silvije Benković Peratove. Čitava zbirka očito je nastala u dahu, u nekom pospremanju u sebi i iz sebe, zasićenju životom, svakodnevicom koja nije lijepa, ni lagana, o kojoj nije lako govoriti, a kamoli pjesme pisati, ali ima trenutaka i istina koje treba zbrojiti i pogledati se u oči. Pogledati u oči sebi i svijetu, ljudima oko sebe, ako već jesi taj koji nosiš križ pjesnika. I reći riječ! To je taj odnos: pjesnik – riječ koji pjesnikinja izriče već u prvoj pjesmi naslovljenoj Između mene i svijeta kraljuju muze. Između mene i svijeta kraljuju muze // koje mi otiske grube u očima / prepuštaju pticama i nježnim krilima / da se nadvisi bol i obrišu suze. // … U beskraju ljudske gluposti i zlobe // kraljuje Ego moći i tjeskobe / a, između mene i svijeta živi pjesma. Upravo ta pjesma intonira cijelu zbirku, a zajedno s prvom pjesmom prve cjeline Potpisujem tužno svoje stihove i predposljednjom pjesmom u zbirci Sve se u meni pomirilo sa mnom pjesnikinja je zatvorila svoj pjesnički i ljudski put koji je prevalila u ovoj zbirci, posljedično onome u svakodnevnom životu – između sebe i svijeta. 220 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Sam naslov Potpisujem tužno svoje stihove uspostavlja odnos koji se ljubi kao suza i oko. Koji bistri i produbljuje pogled ka istini. Zato suzu valja obrisati, a riječ izreći i put osvijetliti. Potpisujem tužno svoje stihove // za one što pate na rubu zaloga / za one što nemaju nigdje nikoga / za one što su se povukli u okove // od nemoći, straha, od velikog sutra / jer svi se mogu opravdati nečim / okrenuti leđa – al’ pjesnici ničim! / Oni slute što donosi sutra // oni jedini vide put u mraku / i dužnost im je upaliti zraku / širiti svjetlo niz dolinu crnu // jer ovo je vrijeme već kušalo sve / a riječi su bile prve i posljednje / svijeće u tami kada duše trnu. Pjesnikinja vjeuje u moć riječi, kada sve drugo iznevjeri, jer RIJEČ je ona koja kraljuje od Početka, koja može kada sve drugo utihne, može ako se hoće, jer je luč u mraku, vječno svjetlo darovano. Jer riječ postaje djelom, a djela su nam potrebna kao kruh nasušni, djela koja će postati kruhom i nahraniti one koji ga nemaju. Navedena pjesma, bitni je označitelj intonacije u cijeloj zbirci; ona povezuje sve cjeline u knjizi naslovljene: POTPISUJEM TUŽNO SVOJE STIHOVE, PONEKAD PJESMA i NOVA MJERA STVARI. Silvija Benković Peratova, osim što promišlja ulogu i odnos: pjesnik – riječ u svakodnevnom životu, ujedno postavlja socijalnu tematiku kao svoj bitni interes, i samim naslovom pjesme Potpisujem tužno svoje stihove otkriva svoj stav prema glavnoj temi zbirke: bolan doživljaj vlastite i tuđe patnje, pomirenje vlastitoga bića sa svijetom u kojemu živi, a onda takav odnos razvija u šezdesetak pjesama, u kojima tu i tamo odskoči neka tipka, neki vedriji ton, lirska nota za sretne trenutke, za drage ljubavi koje se pamte i koje su tračak rumenila u sivilu života, ... // gdje korak mi tone u šareni krik / i buktinja strasti gori od plama / gdje frcaju iskre divljih ciklama / a svaki se potez oklizne o stih Naime, pjesnikinja je i slikarica, koja svijet promatra i svoj stih oplemenjuje puninom svojih čula. Pisala bi ona rado pjesme o ljepoti prirode, o ljubavi, o zanosima u očima, ali kako sama kazuje – vijesti ju drugdje odvode; ona ne može zatvoriti oči i romantičarski sanjati jer apsurdi plutaju kao aveti, bez molitve, bez ljubavi besramni, a ideali (u koje ona vjeruje) samo jednom šiknu snagom izvora, daju čašu žednome, a onda nema povratka – nema izdaje. To je nešto kao ono Kranjčevićevo o idealima silnim, vječitim, što gore plamenom – istinito do bola, do dna duše pjesnika koji trpi i pati svoju i tuđu bol. A odatle do onih Cesarićevih vagonaša koji vape rakiju jer utjehe nema u vodi, kratak je put i pjesnikinja mu je bliska, ali ona ne traži i ne pruža utjehu nego ide korak dalje i diže svoj glas koji odzvanja tugom, ironijom, sarkazmom, groteskom – u sonetu i slobodnom stihu. Hodam ulicom / bez ugode / prolaznici mrki / nitko se ne smije // ispružene ruke / iza ugla, iza kuta / svirači sa šeširom / ispod promrzlog kaputa // dva novčića zjape / harmonika svira… / no, netko se ipak smiješi / s velikog papira // Enerika Bijač 221 osmijeh razvučen / preko cijele zgrade / u ruci drži karticu od nade // na reklami blješti / novac kao lijek / ispod nje sitnica: / čovjek tek. Svjesna je pjesnikinja kako njene dobre misli i nakane bajkovito zvuče u ovom vremenu kada je na djelu socijalna drama ogromnih razmjera u širokom dobnom rasponu: U trku tek vidim neka tmurna lica / mračne oči pune mokrih crnih ptica / neke mlade ljude s očima od vina // neke stare ljude što grabe po smeću / neke srednje ljude što kupuju sreću:/ sebe kako bježim od ružnih sudbina. Pa ipak, onaj blagi ton koji je eksponiran na početku zbirke, provlači se cijelom knjigom, i vodi gotovo do rezignacije; promišljanje stihova u ovoj knjizi navodi na suze, ali Silvija Benković Peratova ne dopušta patetiku svome stihu, tek suzu u srcu. To je ta točka na kojoj um i srce pjesnikinje naliježu i postižu ravnotežu. Otuda sve vrline ove zbirke pjesama koja teče umjerenim ritmom, ulančavajući pjesme kao mini priče u stihu. Poetika pričanja u stihu, nameće se dominantnom u zbirci Između mene i svijeta. Pjesnikinja je intuitivno osjetila sklad teme i poetike, pronašla taj magični puls koji joj je dodao da otvori šire prostore i sigurnije mogućnosti da emotivno zaroni u probleme koji je zaokupljaju, a da ne iskoči u bilo kakve krajnosti. To su osobine pjesnika koji umije spojiti u sebi pjesničko biće sa zanatskim znanjem, pjesnika koji je proživio temu vrlo blisko pod svojom kožom, a onda se udaljio i pričekao – sazorio temu u sebi i tako postigao neophodnu emocionalnu distancu. Jer, pred tolikim bolom koji je rastopljen po stranicama ove knjige, nijedan čovjek, a kamoli ako je pjesnik, očovječen od praha zemaljskoga i daha nebeskoga, ne može pred tolikim bolom ostati netaknut i nijem. A pjesnikinja Silvija Benković Peratova pod težinom završnog trenutka knjige donosi pjesmu Sve se u meni pomirilo sa mnom. Bitno raspoloženje i dalje podržava onu blagost Silvijina stiha, gotovo sakralni ugođaj pomirenja sa svime u sebi i sa sobom; pjesnikinja se ponizno klanja životu. Sve se u meni pomirilo sa mnom / pa se naklonih ponizno životu / nisam i nikad neću biti ptica / da iznad života živim ljepotu // nisam i nikad neću biti duga / da obojim svijet u širokom luku / tek pjesnik ja sam što snivao je nekad / kako će snovi pružiti mi ruku // i toliko žudjeh za krilima onim / koja će me vinut visoko, visoko / tamo gdje svijet od želja je tkan / gdje radost se širi široko, široko // a ne vidjeh dobro da sve je tu / stvoreno baš da vidim ljepotu / napokon, sve se pomirilo sa mnom / pa se naklonih ponizno životu. Da. Pjesnikinja se ponizno klanja životu, ne bih rekla u svojoj nemoći da pomakne kamenčiće s mjesta; ona je zapravo svoje obavila. Upravo sudeći po tome obavljenom, po zasijecanju u duboke socijalne probleme, po suočenju sa životom oko sebe, oko nas i sebe, unutar svoga bića – ovo je nesvakidašnja knjiga u suvremenoj hrvatskoj književnosti. 222 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Željka Lovrenčić Kajkavski soneti Milana Frčka C avalcanti, Dante, Petrarca, Pierre de Ronsard, Luis de Góngora, Thomas Wyatt, Shakespeare, Matoš... samo su neki u nizu književnika koji su se kroz povijest ogledali i u pisanju soneta. Sonetu, pjesničkoj formi talijanskog podrijetla sastavljenoj od četrnaest stihova podijeljenih u dva katrena i dvije tercine, koja se javlja 1230. na Siciliji i koja se u europskoj književnosti proširila u 16. stoljeću, i danas su skloni neki suvremeni pjesnici. Jedan od njih je i Milan Frčko koji je tu vječno aktualnu formu odlučio prilagoditi kajkavskome narječju i napisati četrnaest talijanskih soneta s dvije katrene s dva terceta. Premda je u početku tema soneta bila ljubav, kasnije pjesnici u toj formi obrađuju i druge teme. Naš pjesnik, primjerice, u spomenutim sonetima rabi teme života i smrti (Vu istom krugu), prolaznosti vremena (Prave vrednosti), opise prirode (Vrelec), a tu je i tema ljubavi (Bartol). Neke su pjesme duboko misaone poput Gruntanja ili onih posvećenih podravskim slikarima Generaliću i Večenaju. Večenaju je namijenjen još jedan sonet u kojemu mu Frčko poručuje da je on sada anđel sred nebeskih visina. Da je podravski pjesnik dobar kolega, svjedoče soneti posvećeni Davoru Šalatu, Božici Pažur i Željki Lovrenčić. Svakome od njih pronašao je ono što smatra da je za njih tipično. Tako Šalatu kaže: Pokolenja koja dojdu bodo znala / zakaj smo dali živlenje kak žrtvu. / Prečkomel bodem, da lubav vidim mrtvu. Božici Pažur u pjesmi Sonet ženi poručuje: Gdo opčuti, ženo, od lepote glase / z jočiju tvojih bleštečih i bistrih, / če lukanje svoje f hipu ne vgasne / ne ga spa sil nišče z dalina skritih. Dirljivi sonet posvećen Željki Lovrenčić i naslovljen Cervantes spod hrvatcog neba počinje snažnim stihovima: Svet je njen dom. Hiža joj je vu domaji. Pa krenimo u daljnju analizu: u sonetu naslovljenom Prave vrijednosti, pjesnik nam daje do znanja da su prave životne vrijednosti one duhovne te da se istinska ljepota nalazi u duši, a ne u izgledu: (Nutarnja lepota ti je vredneša / nek ona z kojom si vu zercalu zacrtan). Poručuje nam da život moramo dijeliti s drugima jer samo tako se može postići prava sreća. U pjesmi Vrelec (Izvor) govori se pak o ljepoti prirode, o bistroj vodi i zelenoj travi, o prirodi koja nas okružuje. U takvome okruženju, izvor pun bistre vode simbol je nepatvorenosti i ljepote življenja. Sonet Potočnice za četiri Ivana (Večenaj, Rabuzin, Generalić, Lacković) posvećen je naivnim slikarima koji su proslavili Frčkovu rodnu Podravinu (potočnice cvetu i vu slikama, večm pokojnih, sveckih naivnih slikara). U njoj Željka Lovrenčić 223 spaja idiličnu sliku prirode s motivima koje su slikala poznata četvorica naivnih slikara. Misaona tematika prevladava u sonetu Gruntanje koji je nadahnut služenjem mise koja je pjesnika potaknula na razmišljanje o životu. U sonetu naslovljenom Barokni pajdaš, jedna od tema je grad Varaždin, a posvećen je Borisu Nazanskome. Vreme je vmrlo sonet je koji govori o ljudskoj zloći; pjesnik nam s izvjesnom tugom poručuje da se neki čovjek potepel vu kmičnom cajtu. Toliko je izgubljen u kmičnom cajtu da se čak i oni u paklu smiju jer Čovek čoveka ftopi i vu žlici / pri Luciferu so nam duse i trtki. / Vez rastemo tekarek vu trdoj kmici. / Of svet je znorel sasma. Dveni su mrtvi. Nažalost, ova je tema dosta aktualna u suvremeno doba. Snažne poruke nose i soneti Reč (najgore je čuti reč bez smisla) i Obrazi (Obraza ima više nego kaj ima ljudi. / Nišče ne bo priznal kulko ima lica. / Obrazi se troše kak i perje ftica. / Gdo ne šara svoj obraz pun mu je luknji.) Četrnaest soneta nije mnogo, ali je dovoljno da se može zaključiti da je Frčko na pravome putu i da je uspješno savladao formu u kojoj je opjevao zanimljive teme. Želimo mu da nastavi u istome stilu i da uskoro objavi knjigu svojih kajkavskih soneta. 224 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Igor Žic Anela Borčić: Beračica soli Književni krug, Split, 2013. N isam neki veliki ljubitelj poezije, no pjesnici me vole! To je vjerojatno započelo još davno, kad sam tek prohodao i počeo spoznavati ovaj naporni svijet satkan od banalnosti i boli. Već tada sam bio dvostruko poetski obilježen: djed Ivo Žic Klačić, uz kojeg sam odrastao, bio je (i) pjesnik, a svom sinu (a mom ocu) dao je ime Rikard po svom prijatelju, pjesniku Rikardu Kataliniću Jeretovu! I tako sam kršten uranjanjem u poetsko! Nisam veliki ljubitelj poezije – jer se poezija potrošila više od drugih područja književnosti. Nigdje kao u poeziji (i politici!) lupetanje nije tako raskošno procvjetalo, donoseći toliko smrdljivih, naizgled raskošnih cvjetova. Poezija (i politika!) se izlizala od svih prostodušnih i pohlepnih diletanata koji vjeruju da je poezija (i politika!) najbrži put do nebeskih sfera. Međutim, suđena nam je dolina suza, a za dosizanje Tvorca treba ipak nešto više razumijevanja duha, pa bi vjerojatno trebalo početi sa Schellingom, koji je rekao: “Svemir je u Bogu stvoren kao apsolutno umjetničko djelo i u vječnoj ljepoti”, odnosno “Ljepota je apsolut razaznat u stvarnosti.” No, da ne bismo otišli odviše visoko tu je Matoš, pjesnik i esejist kojim počinje suvremena hrvatska književnost. On je u svom antologijskom eseju Književnost i književnici iz 1907. godine, otvorio sva suštinska pitanja i dao većinu odgovora na ono što je danas tako živo u svojoj očaravajućoj površnosti. “Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše, pa tako vidimo začudni pojav, da se uglavnome nikada nije slabije pisalo nego danas. Dok prije, kad književnost bijaše neodoljiv nagon, pisahu samo odabranici, danas, kada je zanat, često vrlo dekorativan, pišu legije mediokriteta. Nikada se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo, nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba, kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan. Ako je književništvo od zanata garancija za pisca, ne jamči za valjanost literature. Ako sam književnik, ne moram biti dobar književnik. Ako živim od pera, ne moram živjeti od dobra pera.” (Matoš, A. G.: Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1937., str. 225) Sluga pokorni!... Bilježim se sa štovanjem!... “I dadoh se ja na rad! ”, kako bi to rekao Vladimir Čerina, političar i pjesnik, prije no što mu se um posve pomračio (naravno – od politike i poezije!). Anela Borčić, duhovna beračica soli, oduvijek je “Zaotočena” (čitaj pažljivo!), tako da su sljedeći stihovi suština njenog bića i njenog stvaranja: Igor Žic 225 “...trajem / sobom upijam prostor / vrijeme mrvim ljepotom / blagujem život zaotočena”. Otok Vis njen je mikrokozmos, njena snaga i njena slabost. I zato su njeni ključni stihovi: “...otići ostati / ostati / ne / ne / otići / ostati / a život prolazi”. Književnica je rođena 2. svibnja 1966. u Splitu. Osnovnu školu pohađala je u Visu, a gimnaziju i fakultet u Splitu. Živi s obitelji i dvoje djece na otoku Visu gdje radi kao ravnateljica u osnovnoj školi. Objavila je: zbirku poezije Blaženstvo trenutka (2007.), roman Garbin, zao vjetar (2009., koji je bio u najužem izboru najboljeg debitantskog romana za nagradu Kiklop i nagradu T-portala), zbirku novela Kuća Pupuletovih (2011.), te zbirku poezije Beračica soli. Teško je reći da li je to mali ili veliki opus – možda je napisala onoliko koliko joj dopušta zatočeništvo/sloboda otoka. Talentirana je i marljiva, no Vis je okrutan otok, na kojem su se i zlodusi katkad ukazivali! Zbirka pjesama Beračica soli sastoji se od četiri ciklusa: Otoci kao kuće, koji je najbolji, jer donosi poetičnu i metafizičku igru između autorice i njenog otoka; Sobom te poznajem, koji je ljubavni na jedan vrlo ženstven način (i u pozitivnom i u negativnom smislu!); Sve ca u me vridi, koji donosi izvornu cokavštinu (osobno nisam ljubitelj dijalektalnog mrvljenja književnog jezika) i Rime, koji je najkonzervativniji i najslabiji. U pogovoru Jakša Fiamengo je zapisao: “I ovom se knjigom, fokusirajući krhotine zavičaja i skupljajući ih i u jedinstveni rastvor insularnog ugođaja, Anela Borčić u najboljem smislu te riječi očituje kao zavičajna spisateljica koja osluškuje treperenje vremena i života u njemu, iščitava reminescentni otočni krug jednako kao i zvuk/učinak neizgovorenih riječi u ozračju u kojemu ima svega, ali gdjegod nema ničeg osim nemira. Njezini stihovi doimlju se stoga kao signali koji kažu da život na otoku, kao na brodu koji plovi u neizvjesnost, unatoč povremenim klonućima i mogućem beznađu, ima i temelja i smisla.” Osobno mislim da je Beračica soli mali korak natrag, poetski predah, samoiscjeljivanje, poslije vrlo dobre (ili čak odlične!) zbirke priča Kuća Pupu letovih, koja je za sada vrhunac njenog književnog traga. Da je cijela poetska zbirka na razini prvog ciklusa, možda bi se moglo govoriti da je dosegla vrhunac suvremene otočne poezije, ali ja od nje očekujem više, jer Vis nije samo kraj, već je i početak svijeta! “Otoci ko kuće / žive ljudima.” Bojim se da je Beračica soli jedna viška kala u koju će rijetko navraćati čak i dobri poznavatelji književnosti. Zbirka je to vrlo osobna i topla, puna nade, kamena i mora, no nekako unutar zastrašujuće produkcije rimovanih i nerimovanih poetskih uradaka, nudi nedovoljno novog da bismo joj se češće vraćali. I dalje čekamo od Anele Borčić roman na tragu otočnog Marqueza koji bi Visu dao onu pravu poetičnost koju zaslužuje. Pjesnikinja razapeta na križu svog talenta, osluškuje vjetar što se provlači kroz ruševne kamene kuće... 226 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Igor Žic Dragan Velikić: Bonavia Meandar Media, Zagreb, 2013. Z a suvremenog srpskog pisca Dragana Velikića (Beograd, 1953.) treba odmah navesti ključne činjenice: diplomirao je komparativnu književnost u Beogradu, gdje živi kao slobodan umjetnik, najprevođeniji je srpski pisac na njemački i mađarski i bio je srpski veleposlanik u Austriji između 2005. i 2009. godine. Ovo posljednje prilično je sporno jer ga je u Beč poslao Vuk Drašković, tadašnji srpski ministar vanjskih poslova, poznat i po obnovi četničkog pokreta u Srbiji te po lijepom antimuslimanskom i antihrvatskom romanu Nož. Velikićev prvi roman zvao se, s razlogom, Via Pula (1988.), a da bismo shvatili njegov književni svijet i opsesivne motive moramo potražiti pomoć povijesti. Naime, on se rodio u Beogradu 1953., ali je odrastao u Puli, prekrasnom i – istovremeno! – antipatičnom gradu, zarobljenom militarističkim duhom provincijalne glavne ratne luke jednog ocvalog imperija, posprdno nazivanog Ka kanija (prema K. und K., Kaiserlich und Königlich Monarchie). I kao što je Josip Broz, taj nasmiješeni lažni bravar i pravi diktator, bio karikaturalni odraz nedjelujućeg cara Franje Josipa, tako je i Jugoslavija bila karikaturalni odraz Austro-Ugarske – kao nova, bravarska Kakanija! Na mikro razini Pule, sve je postalo još mračnije i mučnije. A upravo je Pula odredila Velikićeva rana sjećanja i potragu za duhom nevoljene, ali često prizivane Austro-Ugarske, već dugo prekrivene prozirnim mrtvačkim pokrovom eufemizma: Srednja Europa. Kako je i sredinom XIX. stoljeća Austrija bila zemlja bez ozbiljnije pomorske tradicije, a kako se ipak učvrstila na istočnoj obali Jadrana, donesena je odluka da se za prvog komandanta austrijske ratne mornarice postavi danski admiral Hans Birch Dahlerup. Preuzeo je zapovjedništvo 2. ožujka 1849. godine, s iskustvom utemeljitelja danske ratne mornarice. Trebao je riješiti i problem glavne austrijske ratne luke. Svoj zadatak shvatio je ozbiljno i o tome je ostavio svjedočanstvo u svojoj dvotomnoj knjizi In österreichischen Diensten (Berlin, 1912.). Književnik Mate Balota (pravim imenom Mijo Mirković), dijete Raklja i Pule, donio je svoj pogled na taj važan događaj. “U kolovozu 1850. danski admiral Dahlerup, sada zapovjednik austrijske mornarice, po naredbi cara posjećuje Rijeku, Crikvenicu, Kraljevicu, Bakar, Zadar i Šibenik s austrijskim feldmaršalom grofom Nugentom, starijim engleskim aristokratom iz Irske (Earl of Westmeath) koji je tada u 73. godini i grof Igor Žic 227 od Trsata i Bosiljeva, i čitavom jednom komisijom, da oni, t.j. danski admiral i britanski-irski grof, po naredbi cara, odluče, koje mjesto bolje od svih odgovara za izgradnju ratne luke, velikog vojno-pomorskog uporišta i arsenala. Nugent, koji je stanovao na Trsatu, preporučivao je Bakar i Kraljevicu; to je isto preporučivao i stari austrijski kontra-admiral, inače belgijski barun August Sourdeau. Riječani su preporučivali Rijeku, koja još nije imala današnje luke, artiljerci i građevinski inženjeri bili su za svako od ovih mjesta, kopnena vojska bila je gotova da gradi utvrde na svakom brežuljku... Pri povratku u Pulu i dok se u njegovu parnu jahtu Morski galeb tovario ugljen, admiral Dahlerup šetao je po palubi i prvi put mu je “sinulo, da bi trebao nasuti čitavu sjeveroistočnu uvalu puljske luke i tako dobiti prostor za arsenal, koji može postati najljepši na svijetu po prostratnosti i prikladnosti.” (Balota, M.: Puna je Pula, Zagreb, 1960., str. 41) Moja prva knjiga bila je Laval Nugent, posljednji Frankopan, gospodar Trsata, (Rijeka, 1992.) i u njoj sam pokušao obuhvatiti djelovanje feldmaršala Nugenta, Irca i velikog hrvatskog domoljuba. Iako je Laval Nugent izdao i publikaciju o Rijeci kao Gibraltaru, ipak je pobijedila Dahlerupova koncepcija. Danski admiral dao je priliku Puli, zaboravljenom antičkom gradu, koji je tada imao tek nekoliko stotina stanovnika, da se naglo uzdigne do važne točke velike europske zemlje. Pred prvi svjetski rat Pula, Rijeka, Zagreb, Sarajevo i Beograd bili su gradovi podjednake veličine s oko 65-75.000 stanovnika. Prvi urbani pisac na ovim prostorima bio je Antun Gustav Matoš (umire u bijedi 1914.), a kako je živio i u Zagrebu i u Beogradu imao je prilike uočiti pedeset nijansi sive u dubokim sjenkama na blatnjavim ulicama tih ubrzano rastućih gradova. Tako je početkom ožujka 1907. napisao poučan tekst u kojem je precizno sažeo razlike između Hrvata i Srba. “Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice... ...Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njihova je demokratska i tradicionalna... ...Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilističan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su često i pošteni, dok je Srbija i lane dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na minderluku i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo cincari, tu židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda absolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više 228 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE blagostanja, proze i novca, kod nas više konfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenu-i (skorojevići, op. aut.), mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene do ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste; najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare; naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Štrosmajera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prema nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić toliko demokrat, da mu katkad imponuje i Srbija. A da završimo to naglo uspoređivanje zaključkom Tainove paralele između Francuske i Engleske; oni su slobodniji, mi srećniji.” (Matoš, A. G.: Oko Lobora, iz knjige, Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1937., str 7-8) Tek nakon što je propala Austro-Ugarska, Austrijanci su shvatili koliko su nevažni bez Monarhije i Jadranskog mora, pa su utjehu potražili u Mozartu i njegovim čokoladno-marcipanskim kuglama. Za razliku od njih, Srbi do danas nisu shvatili da su, propašću Jugoslavije – i gubitkom već spomenutog Jadranskog mora! – postali posve nevažni, na rubu Srednje Europe... No, Dragan Velikić je barem podjednako ozbiljan srednjo-europski koliko je i ozbiljan srpski pisac. Njemu je Pula – koju je Joyce prezirao kao i Trst! – onaj ulaz u Srednju Europu. I zato piše: “Prilikom poslednje posete ocu na VMA – gde će dva dana kasnije umreti od sepse – razgovarali smo o njegovim momačkim godinama. Eno ga na palubi tenkonosca u vetrovito septembarsko jutro, zagledan u dugačku liniju lukobrana ispred pulske luke. Anglo-američka uprava predaje grad jugoslavenskoj vlasti. Kako izgleda ući u pust grad? Koliko je ostao u Puli? Nije spavao na brodu kada je kasnije prešao u kasarnu, kaže. Iznajmio je sobu u Omladinskoj ulici kod jedne Talijanke. Da li se seća njenog imena? Gde se hranio? Gde je prao veš? Nastavljali smo razgovore koje je prekinuo njegov odlazak u bolnicu na operaciju žuči. Pojavile su se komplikacije. Gasio se polako, puna dva meseca. U to vreme pisao sam roman Danteov trg. Trebalo mi je podataka iz prve ruke o posleratnim godinama u Puli. Otac se saživeo sa ulogom evidentičara i, govoreći o tom vremenu, nesvesno je otkrivao detalje iz privatnog života. Tako usput saznajem da je imao ljubavnu vezu sa nastavnicom muzike iz Selca Igor Žic 229 kada je nakon Pule prekomandovan u Bakar.” (Velikić, D.: Bonavia, Zagreb, 2013., str. 242) Dana 18. lipnja 1946. u pulskoj uvali Vergarola eksplodirale su mine izvučene na plažu (bez upaljača!?) i ubile između 60 i 100 ljudi, pretežno žena i djece, te ranile još njih oko 200. Pretpostavlja se da su iza toga brutalnog čina, koji je ubrzao odlazak pro-talijanskog stanovništva iz Pule, stajali komunisti. Njihov vođa, Josip Broz Tito, prvi put došao je na Brijune, 20. lipnja 1947., u vrijeme političke borbe za Pulu, koju su kontrolirali Englezi. Ja sam u Puli, protiv svoje volje, živio godinu dana. Bio sam mornar bez broda u kasarni Karlo Rojc. Mastodontska, ogoljena, višekatna građevina, u kojoj je stalno bilo dvije tisuće vojnika, podsjećala je na zatvor svojim mračnim unutarnjim dvorištem. Njena sudbina dobar je primjer uspona i pada Pule. Naime, kompleks je građen od 1866. do 1870. za Carsku i Kraljevsku brodostrojarsku školu (K. und K. Marinen Maschinen Schule). Od 1973. do 1990. tu je bila smještena vojarna JRM, da bi potom od 1991. do 1997. u zgradi bile smještene bosanske izbjeglice izbjegle pred srpskim fantazijama o Jugoslaviji kao Velikoj Srbiji. Danas je zgrada Društveni centar Rojc! Dakle, kultura u Puli slijedi tek poslije izbjeglica! U razdoblju dok sam ja bio u zgradi, dakle 1986.-1987., već se osjećao smrad nadolazećeg krvavog raspada Jugoslavije. Većina oficira, naročito viših, bili su Srbi i s veseljem su maltretirali Albance (na Kosovu je već vrilo!). Svi vojnici, navodno Jugoslaveni, bili su čvrsto okupljeni po etničkoj pripadnosti: dakle Srbi sa Srbima, Crnogorci sa Crnogorcima, Hrvati sa Hrvatima, Slovenci sa Slovencima, Albanci s Albancima, Bosanci s Bosancima. Među Srbima je kolalo nekoliko primjeraka lijepog Draškovićevog romana Nož. Ja sam za jednog simpatičnog – i idealno nesposobnog! – višeg oficira pred mirovinom kompilirao dugačak tekst o razaraču R 11 Split, upravo povučenom iz službe. No, Velikić ide drugim putem... “Svi smo mi isti. Tako su mislili oni koji su šezdesetih godina odrastali na beogradskom asfaltu. I svuda širom te zemlje koja više ne postoji. U primorskim gradovima i brdovitim zaleđima, po kotlinama Bosne, na idiličnim proplancima Slovenije, po pospanim vojvođanskim varošicama. Zar je moguće da su bili toliko opako različiti? Kakva je to genetika izlegla stvorove koji će dve-tri decenije kasnije da se gledaju preko nišana, da se mrze i ubijaju? Kakvi su to zaostali računi došli na naplatu? Čije su to kaucije? Čija je to prošlost? Selektori pamćenja uredno su vodili knjigovodstvo. Svaki događaj ima svoje naličje. Moćna niska se može složiti od ličnih neuspeha i animoziteta upisanih u partituru istorije. Beležimo i pamtimo. Jednom kad svane i taj dan, kad sevnu sačmarice i rasprši se olovo svuda oko nas.” (isto, str. 42) Posve uzgred može se navesti da je poslije drugog svjetskog rata pobijeno na desetke tisuća Jugoslavena prilikom raščišćavanja raznih ideoloških, etničkih, posjedničkih, emotivnih i inih nedoumica, da su borbe po Bosni s 230 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE različitim bandama trajale do sredine pedesetih godina, da su brojni rigidni komunisti (također banda!) uživali na plažama Golog otoka, a da su posljednji ratni zarobljenici pušteni iz zatočeništva 1961. godine. Tijekom jeseni 1985. godine, boravio sam nekoliko dana u Beogradu, pokušavajući dogovoriti izložbu riječke likovne grupe Pet R (Vrgoč, Božić, Klas, Nemarnik, Žic) u nekoj od galerija. Cijelo vrijeme imao sam osjećaj da sam stranac u stranoj zemlji, u kovitlacu prijetećeg, kaotičnog, izrazito ružnog urbaniteta i agresivne, neposredne srdačnosti. Sve je bilo ispunjeno galamom i prečvrstim zagrljajima. U posve praznom Muzeju savremene umetnosti na Ušću dugo sam razgovarao s uglednim kustosom Jerkom Denegrijem (inače rođenim u Splitu 1936. godine). Razgovor je bio vrlo ugodan, no nekako usporen, melankoličan i neuhvatljiv. Ja sam mu pokazivao dia-pozitive naših slika, kipova i grafika, no muzej nije imao dia-projektor (!?) pa ih je, onako sitne, okretao prema svjetlu. U tom trenutku znao sam da se više nikad neću vratiti u Dar al Jihad (Vrata rata), kako su Turci stoljećima zvali Beograd. Nekoliko mjeseci kasnije već sam bio mornar u Rojcu. Od beskrajne dosade i besmislica vojničkih dana spašavala me je Maja, koja je dolazila subotom iz Rijeke – i zajednički odlasci u tek otvoreno turističko naselje Punta Verudela te u obližnji, vrlo dobar restoran Ribarsku kolibu. Puno godina poslije, preciznije u prosincu 2013., otvorio sam jedan Velikićev mail koji mi je vratio ponešto od izgubljenog vremena. “Poštovani gospodine Žic, Zahvaljujem Vam se na tako brzom odgovoru, i prilozima koje ste mi poslali. Voleo bih da se jednom upoznamo. Svakako mi se javite ukoliko u vreme Sajma knjiga budete dolazili u Pulu. U romanu Bonavia koristio sam podatke iz monografije hotela, autora Željka Žutelije, koju sam našao boraveći u Bonaviji u decembru 2011. godine. Kao što sam Vam već rekao za Rijeku me vezuju mnoge linije. Moja majka je kao devojka, početkom 50-ih godina prošlog stoleća radila u Direkciji luka Severnog Jadrana, a moj otac je godinama navigavao kod Jugolinije. Kao dete provodio sam leta na Sušaku, u vili Vidikovac 4, kod sestara Car. Srdačan pozdrav Dragan Velikić” Vjerojatno sam zbog određene sentimentalnosti dogovorio susret u restoranu Ribarska koliba. Ova Ribarska koliba, iako se poziva na tradiciju dulju Igor Žic 231 od stoljeća – dakle iz vremena Austro-Ugarske! – posve je novi objekt, koji su na starom mjestu sagradili 2013. vrlo bogati Rusi Tatijana i Nikolaj Viktorov, trgovci medicinskom opremom. Ispostavilo se da je Ribarska koliba i službeni restoran Sajma knjiga. Razgovarali smo uz ukusnu paštu, posluženu u prevelim tanjurima, dok je sunce sve obasjavalo kroz staklene stijene, zaustavljajući se iskričavo na prevelikim čašama s Pilatovom malvazijom. Idiličnu sliku upotpunjavalo je ljuljuškanje brojnih jahti na namreškanom moru i pogled odozdo prema Punta Verudeli. Velikić, kao fanatični kolekcionar turističkih vodiča i knjiga o gradovima, već je imao i Kako čitati grad Radmile Matejčić i moju Riječku gostoljubivost. Razmjenjujemo druge knjige (pazeći na proporcionalnost, dakle – pet za pet!) i otvaramo brojne teme, no to činimo vrlo oprezno. On na jednom mjestu u romanu Bonavia piše: “Knjiga o Beogradu otvara se između Budimpešte i Beča.” (isto, str. 100). No, tu je i Rijeka... “Posle Rijeke naša veza je bila overena, kaže otac više za sebe, zagledna u tmurno zimsko nebo. Rijeka? Mama je došla za mnom na Rijeku. Bio sam tamo službeno u nekoj komisiji, Jednog jutra me zovu sa prijavnice kasarne na Trsatu. Samo što se nisam srušio kada sam je ugledao. Ćutim. Ne reagujem Kao da me nema. Peške smo se spuštali stepenicama sa Trsata dole u grad, nastavlja otac. Bila je odsela u hotelu Bonavia. Poznavala je Rijeku dobro. Dve godine je tamo provela. Upoznala me i sa svojim bivšim gazdaricama na Sušaku. Jedne večeri smo u baru Plavi Jadran slušali Ivu Robića. Otpratio bih je do Bonavije i onda se peške vraćao u kasarnu na Trsatu. Odakle mama na prijavnici kasarne na Trsatu? Kako je znala da si tamo? Rekao sam joj da idem na službeni put u Rijeku. I da me neće biti nekom vreme. Kasarna na Trsatu je bila prenoćište za oficire koji bi doputovali na ne koliko dana. To je mogla lako da sazna... ...Pred put u Rijeku otac je okončao kratku vezu sa devojkom iz Službenog lista. Tako je on mislio. A onda je ona zavrtela priču u kojoj je ostao do kraja života. Meni se više dopala mogućnost da sam začet u hotelu Bonavia nego u zgradi Etnografskog muzeja.” (isto, str. 251-252) Za razliku od Velikićevog odrastanja u Puli, ja sam odrastao u peterokatnici uz vojarnu na Trsatu. A u baru Plavi Jadran, raskošnoj plesnoj dvorani ispod gledališta tadašnjeg kina Partizan, a današnjeg monumentalno-ruševnog Teatro Fenice, išao sam po poklone koje je dijelio Djed Mraz. Iste riječi bude posve različite asocijacije kod pisca i njegovog gotovo idealnog čitatelja... Poslije rane pulske večere u Ribarskoj kolibi rastali smo se ispred raskošnog, austro-ugarskog, Marine-Casinoa, dovršenog 1913. godine, u kojem 232 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE se održavao 19. sajam knjiga. Nisam poželio ni zaviriti na sajam, već sam se odvezao u sve hladniju, magličastu noć. “Moj otac, Vojislav Velikić, poručnik korvete na rečnom monitoru Sava, Vojna pošta 2827, imao je status slepog putnika u Bonaviji, tokom dve ili tri večernje posete mami. Jer morao je do određenog časa da se vrati u kasarnu na Trsatu. U to vreme bilo je neprimereno da vojno lice boravi u hotelu koji je leglo poražene građanske klase. Vidim ga kako u kasni noćni sat, žustrim, vojničkim korakom savladava razdaljinu od hotela do kasarne, prolazi pustim ulicama, stiže do mosta na Rječini i onda se penje stotinama stepenica uz trsatsko brdo. Opušten je i lak. Isploviće iz te ljubavne veze čim se vrati u Beograd. Na trenutke doziva likove ljubavnica u Apatinu, Novom Sadu, Smederevu... Još je mlad. Život je pred njim. Stigavši na vrh trsatskih stuba, nakratko zastaje. Upućuje dug pogled dole, na grad. Ne sluteći da je te noći njegov sin krenuo na put.” (isto, str. 256-257) Uvijek je nužan dulji put jednog i kraći drugog da bi susret uopće imao smisla. Velikić i ja i kad smo na istim mjestima, živimo u različitim svjetovima. Ja sam, svojevremeno, napisao i tekst za monografiju hotela Bonavia, no umjesto moje verzije Goran Štrok, tadašnji (ubrzo propali!) vlasnik hotela, naručio je novi tekst od svog prijatelja, novinara Željka Žutelije. Roman Bonavia lijepa je i sentimentalna knjiga o propasti Jugoslavije, no na dobro postavljena pitanja, nisu uvijek dani dobri odgovori. To je i knjiga o različitim izbjeglicama, koje gube tlo pod nogama negdje na rubu ratnog vihora. Sva putovanja završavaju u bezličnim hotelskim sobama u kojima ljudi preispituju sebe i svoje strahove. Velikić je više ili manje stvarne priče isprepleo oko svoje sudbine i završio trenutkom vlastitog začeća. Ponekad imam osjećaj da je tijekom pisanja i odviše razmišljao o utisku koji će ostaviti na čitatelje iz Kakanije... mislim, Srednje Europe... Original koji podilazi prijevodima... Srbija – koja je izgubila tlo pod nogama kao i masa njenih stanovnika – i dalje živi u košmaru svojih fantazija. Ponekad su ti košmari najživlji na sajmovima knjiga u Puli, koje spretno, već dvadesetak godina, organizira Magdalena Obradović Vodopija. U Domu hrvatskih branitelja, kako se danas zove Mari ne-Casino... Nikola Šimić Tonin 233 Nikola Šimić Tonin Ante Gregov Jurin: Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama GK Zadar, Zadar 2014. I z stvaralačkog resursa Ante Gregova, Jurina, iznjedri se ovaj višeslojni roman prvijenac: Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama. Usebljenim bivstvovanjem, ispunjen puninom riječi plijeni njegova motivacija, literarna geneza, njegova društvena i povijesna kultura, idiom, kroz dijalog doneseni karakteri i osobnosti, fizičke i psihičke patnje i izgubljenosti onih koji su predmet ovoga romana, predmet literarne opservacije, likovi nosioci romanske radnje, prije sveg i nadasve glavni lik Šime, njegovi socijalni i psihološki porazi i pobjede, njegove “trijumfalne kapije”, kroz koje se može uči ne samo u “obećanu zemlju” Ameriku, nego i u pakao. Pokretač dobrih odnosa (jednina bitka) uljudbe, koristi sve raspoložive vještine i znanja da bi život učinio podnošljivim, u zagrljaju susreta, u rastancima, u intimnim bliskostima, u razgovorima (autorov osobni etički zagovor čovjeka i čovještva). Ante Gregov Jurin, pokazao se vrlo vještim graditeljem te književne tvor be, romana. Na baštinjenu tradiciju transponira život otočkog čovjeka, njegovu političku i društvenu problematiku kroz sva pitanja i propitivanja koja konotiraju riječju čovjek, ulovi nas ovaj roman te ga često doživimo i kao svoju intimu. Glavni lik se uprkos svemu raduje životu i njegovim manifestacijama, bez obzira na sve nepravde i razočaranja. Školjka je zaklopatica koja u sebe zaklopi (u sebe kao u kufer) i odnese bijegom u Ameriku cio svoj škoj. U taj se škoj sva njegova ljubav stisla. Za prvijenac iznenađujuća disiplina i suzdržanost u formi romana, izbrušena i dotjerana izravnost riječi. Riječi se pretaču u slike, slike u filmske kadrove. Filmičnost romana – preporuka da se po istome snimi igrani film. Ante Gregov Jurin, u hrvatskoj književnoj sferi zablista ovim romanom prvijencom, nadasve lingvinističkim resursima, pogođenom temom, rijetko kad il nikako i nikad u ovom obliku obrađenoj, bježanje s otoka i kraja, iz SFRJ u “novi svijet” romaneskne materije, njene stilske formacije, pristupom temi, društvenoj sredini, ovoj-onoj, sustavima, režimima, (ne)demokraciji, svjetovima, tipizacijom likova… Prozni bijeg iz poezije pjesnika Gregova, kao što je i uspio bijeg glavnoga lika Šime sa škoja priko mora na drugi kraj u Italiju pa dalje u Ameriku. 234 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE U krugovima sličnim onima kod Dantea (Pakao), odvija se ova ljudska povijest, povijest jednog života. Treba reči da je ovo istovremeno i osbit društveni roman i porodični roman, a u latentnoj opciji na stvarnim likovima i događajima kao podlozi građen roman, tematska motiviranost i organizacija (dugo je u sebi nosio i slagao roman autor, još od vremena stalnih priča ispod glasa u krugu obitelji o prebjezima), potraga za poslom i egzistencijom najniže vrste… S obzirom na sve ovo roman Ante Gregova, Jurina: Čovjek koji je razgo varao s krijesnicama, osobita je sociološka vrsta književnog žanra. Izmješanost (M. Bahtin) suvremenog psihološkog i sociološkog aspekta, čini ovaj roman kompletnim u svim teorijskim literarnim zakonostima. To su argumentirani razlozi za uvrstiti ga, roman: Čovjek koji je razgova rao s krijesnicama, u kontekst dobre literature i preporuka čitateljima i institucijama – između ostalog nabrojanog i kao djelo edukativne vrijednosti. Ivica Mataija 235 Ivica Mataija Milan Krmpotić: Sizifov posao Matica hrvatska ogranak Gospić, 2012. N ije možda slučajno što je u europskom kulturnom, umjetničkom i općedruštvenom diskursu mitski lik Sizifa, od antičkih vremena do danas, jedan od najčešće spominjanih likova, a njegov posao, koji je uvijek na početku i nikad dovršen, postao simbol mukotrpnog i besmislenog, kao trajne odrednice mnogih naših nastojanja koja se pred prividnim ciljem pretvore opet u početak teškog penjanja s golemim kamenom ispred sebe koji svakog trenutka prijeti našim vlastitim uništenjem. To cikličko ponavljanje apsurdnog i nepremostivog, onog čemu težimo i stvarnosti koja nas, svim našim nadama usprkos, ipak konačno određuje, stvara dojam dramatike, sukoba vanjskog i unutarnjeg koji ponekad poprima oblike uzvišenog cilja, a obično završi porazom. Taj sraz velikih ideja i sitnih ljudskih slabosti, koje te ideje od njihovog samog začetka nagrizaju, vode cijeli ovaj europski kulturni krug kroz cijelu povijest nadomak vrha brda i onda ga ponovno strmoglavljuje do podnožja s kojeg slijedi mukotrpan uspon pun odricanja, nadanja, stradanja, snova i bolnih triježnjenja. Milan Krmpotić u svom romanu Sizifov posao vještim prozaičnim instrumentarijem priča o ljudima koji zatočeni u okvir određenog društvenog konteksta, koji je već tada iščezavao, a s trajnim i jedinim lajtmotivom drvnoprerađivačke tvornice Sloga, žive sukobe vlastitih ideala i nemogućnosti njihove realizacije stvarajući sliku jednog društva i političkog uređenja na odlasku. Vrijeme je to socijalističkog samoupravljanja u njegovu razobličenju, nagriženog dominantnim ljudskim slabostima i netrpeljivostima kao temeljnim pokretačima radnje koja u osnovi suprotstavlja velike ideale i male, obične ljudske živote što u biti predstavljaju osnovnu ljudsku, humanističku vrijednost, koju su na ovim našim, ali i širim europskim i svjetskim prostorima, uvijek velike revolucije prečesto vrlo brutalno, razarale, obezvređivale i prezirale. Radnja romana događa se u jednoj našoj maloj općini u kojoj ipak dominantnu i konačnu ulogu ima politika lokalnog komiteta koji brine i utječe na sve segmente društvenog života pa onda i na gospodarstvo, a ono je u filozofiji socijalističkog samoupravljanja bilo najjači simbol njegove vlastite vrijednosti koju nikad nije znalo realizirati i koje je sa svim svojim krizama, izazvanim stalnim kontrastom s osnovnim vrijednostima ljudske prirode, dovelo do njegovog konačnog kraja. Pripovjedač minimalno intervenira u samu fabulu puštajući likovima da svojim unutarnjim monolozima, a još više međusobnim dijalozima, koji su često 236 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE polemični, međusobno suprotstavljeni do razine isključivosti argumenata, ali i njihove vlastite egzistencije, svjedoče o procesima svoje vlastite realizacije, međusobnog sukoba i eliminacije. Na primjeru Jedinice, Dvojke i Trojke koje čineći jedan proizvodni ciklus Sloge u različitim fazama, autor ocrtava puno širi kontekst društvenih zbivanja koja prerastaju okvire lokalne sredine i vremena i postaju univerzalne za sve društvene poretke u svim razdobljima razvoja ljudske povijesti koja se može na znanstvenoj, ali i na umjetničkoj razini analizirati i sintetizirati kao opća zakonitost. U toj se priči sudbine uglavnom muških likova sukobljavaju, međusobno suprotstavljaju i međusobno uništavaju do razine svijesti o vlastitom besmislu, konačnom porazu te prihvaćanju zakonitosti društvenih konvencija i političkih dogmi kao nepromjenjivih i nepobjedivih. One su kamen i brdo uz koje se stalno treba penjati i vraćati se na početak nikad ne realizirajući ideju o smislu vlastitog puta. Ženski likovi u romanu utjelovljuju život onakav kakav je sam po sebi, bliži čovjeku i Bogu o kojem ipak, zbog autentičnosti političkog okruženja, razmišljaju kao o univerzumu, prirodi i suživotu koji ostavlja nadu običnim ljudskim radostima koje ne traže previše, a daju sve. One znaju zaštititi od ugroze, potaknuti povjerenje, zakriliti ljubav, ali i odbaciti izdaju. Tom u načelu ipak nehumanom ambijentu ženski likovi vraćaju ljudsko obličje i nadu koja ne traži preteško kamenje ni prestrme uspone. Na ovim našim prostorima političke su mijene uvijek poprimale fatalne obrise. Jedno je društveno uređenje, i njegovi protagonisti, nestajalo u okrutnoj smrti, oplakano suzama i krvlju poraza vlastitih ideala pod prezirom pobjednika, koji su počinjali put ostvarenja svojih političkih ideala te su tražili žrtvu i žrtvovanje, da bi odmah sutradan i njihov pobjednički put postao uska staza vlastitog poraza s koje nema povratka. Tematika tih sukoba nije, na ovim našim prostorima, samo umjetnička kategorija, ona je, mogao bih reći, nažalost, naša svakodnevnica. Jal, zavist, prezir, mržnja bez pravog povoda, laž, presudna uloga političke moći, netolerancija, ali i ljubav, poneka sloga i zajedništvo, nada, razumijevanje, zanosi i razočarenja, tamno i svijetlo, sve su to osobine našeg tužnog i teškog življenja na ovim prostorima kroz stoljeća. I danas. O njima znalački, iskustveno s autoritetom dobrog prozaiste, i humaniste, piše Milan Krmpotić i kaže na početku romana, najavljujući njegov kraj: “Tako ti je to, druže Tito! Bolestan ti, bolestan ja, a bolesna je bogme i ova moja Sloga. Uskoro, kako ti doliči, ti ćeš u povijest, ja u zaborav, a firma u stečaj. ” ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 3, godište XIX., jesen 2014. NAKLADNIK ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Naklada&Tiskara Ready2Print, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca listopada 2014. godine Printed in Croatia Autumn 2014 Adresa online izdanja http://dhk-rijeka.com/knjizevnarijeka.html Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2014.
© Copyright 2024 Paperzz
