Gordan Akrap - Specijalni rat
Sve o spregama politike i tajnih službi u 20. stoljeću u cilju oblikovanja
javnog mišljenja
Knjiga 1.
SPECIJALNI RAT 1
Od „Protokola Sionskih mudraca'7 do rata u Iraku 2003. godine, informacijske
operacije u SSSR-u, Istočnoj Njemačkoj, Kini
PREDGOVOR
Informacija se kao borbeno sredstvo koristi od samih početaka ljudskih
sukoba, odnosno u procesima nametanja vlastite volje protivničkoj strani. U
prvim fazama ratovanja, informacija je bila tek pomoćno sredstvo jer su tada
dominirala tzv. kinetička ubojita sredstva, odnosno oružane snage s
pripadajućim naoružanjem. U informacijskom dobu, informacija postaje
primamo sredstvo u procesima nametanja vlastite volje ciljanim publikama, dok
se oružane snage koriste izuzetno rijetko. Takva djelovanja nazivamo
informacijskim operacijama.
Cilj modernih informacijskih operacija nametanje je vlastite volje
napadnutom tako da se pokušava izravno utjecati na njegovo javno znanje.
Upravljanje informacijama i dezinformacijama, odnosno obavijestima i
protuobavijestima, dio je naše svakodnevice jer smo kao pojedinci i grupe
izloženi djelovanju velikog broja različitih medija. Nisu svi mediji isti, ne
polažu svi mediji istu pažnju na istinito, objektivno, potpuno i točno
informiranje publike, pa prema tome nisu ni svi mediji u jednakoj mjeri
vjerodostojni i pouzdani.
Mediji aktivno sudjeluju u definiranju javnog znanja, onog znanja koje je
dostupno mnogima, koje pokušava objasniti prošlost, prikazati sadašnjost i projektirati budućnost u skladu s interesima informacijskog napadača. Ti interesi
mogu biti na pojedinačnoj razini ili razini interesne grupe što ne mora odgovarati interesima većine. Međutim, ako se radi o interesima široke zajednice, govorimo u nacionalnim interesima gdje su cjelovita istina i objektivnost ključni
temelj za utvrđivanje vjerodostojnosti pojedinog medija.
Utjecaj informacija i medija na javno znanje te načini, metode i sredstva
kojima se može utjecati na javno znanje različitih publika tema je doktorske
disertacije Gordana Akrapa koju je početkom 2011. obranio na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U navedenoj disertaciji
posebno mjesto zauzima opis razvoja informacijskih operacija u vremenu te
opisi nekoliko bitnih primjera dezinformiranja javnosti, a sve kako bi informacijski napadač ostvario svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve. Autor je također
naveo i nekoliko primjera pokušaja dezinformiranja hrvatske i svjetske javnosti
o Domovinskom ratu, o njegovim uzrocima, povodima, ciljevima, tijeku vođenja i završetku. Stoga smo, u tri knjige, odlučili objaviti one dijelove disertacije
za koje držimo da predstavljaju interes javnosti.
U prvoj knjizi autor definira nacionalne informacijske strategije, informacijske i medijske operacije, daje prikaz informacijskih operacija planiranih i
vođenih od strane tajnih službi zemalja gdje su vladale, ali i dalje vladaju
totalitarnim jednopartijskim načinom, komunističke stranke (SSSR, Istočna Njemačka, Kina). Autor donosi i niz primjera plasiranja neistina u javni medijski
prostor 20. stoljeća, počevši s „Protokolima Sionskih mudraca“, pa sve do Drugog svjetskog rata i rata u Iraku 2003. godine. Nadalje, autor daje prikaz novih
mogućnosti u planiranju i provođenju informacijskih operacija koje pruža postojanje interneta, odnosno globalne informacijsko-komunikacijske infrastrukture koja omogućuje brzo širenje vijesti i gotovo u potpunosti onemogućuje
učinkovito djelovanje cenzure i cenzora.
U drugoj knjizi autor opisuje razvoj represivnog sustava SFR Jugoslavije
počevši s ilegalnim djelovanjima u Kraljevini Jugoslaviji, preko ratnih
djelovanja u Drugom svjetskom ratu, pa sve do raspada Jugoslavije. Autor
ukazuje na metodologiju represivnog sustava Jugoslavije koja je stvarana po
uzoru na represivne sustave Sovjetskog Saveza, na potpunu spregu s Partijom
na vlasti koja je odlučivala o svemu za što je smatrala da treba odlučivati, pa i o
likvidacijama političkih neistomišljenika koja su počela još tijekom Drugog
svjetskog rata, a nastavila se sve do raspada Jugoslavije (u Srbiji su se
likvidacije političkih neistomišljenika nastavile i nakon raspada Jugoslavije) jer
Partija nije dozvoljavala druga ni drugačija mišljenja, posebno ona koja su težila
ka razvijanju demokratskog višestranačkog uređenja.
U trećoj knjizi autor navodi cijeli niz primjera
dezinformacija/protuobavijesti koje su plasirane u hrvatski, ali i strani javni
prostor s ciljem onemogućavanja i zaustavljanja procesa osamostaljivanja
Republike Hrvatske, nametanja percepcije hrvatskoj javnosti podjednake
odgovornosti za počinjanje rata i za ratne žrtve. Autor opisuje djelovanja grupa
Labrador i Opera, opisuje način na koji su tajne službe (ne samo Jugoslavije i
Srbije) preko svojih suradničkih pozicija, ali i drugih osoba, pokušavale utjecati
na plasiranje velikog broja neistina kao i oblikovanje nekih istina o događajima
iz Domovinskog rata, još i za vrijeme samog rata, a sve u skladu s njihovim
potrebama. Autor nas podsjeća na neke već zaboravljene događaje koji,
sagledani kroz novu prizmu, poprimaju novi stvarni izgled: postaju prepoznate
kao namjerno plasirane neistine. Međutim, autor se tu ne zaustavlja već donosi
prikaz i novih informacijskih djelovanja, na području filatelije, kojima se
pokušava negativno djelovati prema interesima Republike Hrvatske.
Stavovi izneseni u disertaciji, a time i u ovim knjigama, izraz su osobnog
mišljenja autora i ne predstavljaju stavove institucije u kojoj autor radi.
Obranjena disertacija u manjem je dijelu nadopunjena točnijim podacima sa
zaključno mjesecom studenim 2011. godine.
Zvonimir Despot
Vrhunska odličnost nije u dobivanju svake bitke,
nego u poražavanju neprijatelja bez ulaska u boj. Najviši oblik ratovanja
jest napasti samu strategiju.
Sun Tzu
UVOD
Globalizacijski procesi kakve prepoznajemo koncem 20. stoljeća rezultat
su ne samo globalnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, postuliranja
novih vrijednosti te ciljeva i pravila međunarodnog poretka, već i radikalnih
promjena u doktrinama koje teže osiguravanju hegemonije i dominacije u svijetu. Sukobi niskog intenziteta (SNI) postaju dominantna forma rješavanja međunarodnih i lokalnih ugroza dok artikulacija nacionalnih informacijskih strategija (NIS) treba osigurati političku, gospodarsku, kulturnu i vojnu dominaciju
aktera na globalnoj sceni. Nacionalne, ali i poslovne, informacijske doktrine i
strategije definiraju napadne i obrambene metode i tehnike uporabe informacijskih potencijala s ciljem osiguranja informacijske nadmoći. Sveobuhvatna
dostupnost obavijesti putem različitih medija postala je realnost na lokalnoj,
nacionalnoj, regionalnoj, međunarodnoj i globalnoj razini. Postizanje monopola
nad obavijestima te dominacija nad njihovom uporabom, posebno u kriznim
područjima, osnova je za planiranje i vođenje informacijskih operacija (IO)
kojima se želi oblikovati javno znanje ciljane grupe (ili više njih) sukladno
postavljenim ciljevima i zadaćama u utvrđenim informacijskim strategijama.
Informacijska politika postala je sredstvo bez kojega se više ne može zamisliti
uspješno provođenje modernih doktrina i strategija za dominacijom i
oblikovanjem javnosti i javnog znanja. Mediji su postali stvarnom i potpuno
vidljivom informacijskom bojišnicom upravo u kriznim područjima i kriznim
situacijama.
Vodeći svjetski politički i gospodarski subjekti (države i tvrtke) definirale
su vlastite informacijske doktrine i strategije na temelju kojih planiraju i provode informacijske i medijske operacije prema protivničkim korpusima znanja.
Takvi subjekti stvaraju događaje kojima upravljaju i vode ih u pravcima koji
odgovaraju njihovim težnjama.
Oni pak subjekti koji nemaju definirane vlastite informacijske doktrine i
strategije uvijek su u obrambenom položaju, uvijek su prisiljeni sustizati
događaje koje informacijski napadač(i) stvara(ju), a što ih stavlja u potpuno
neravnopravni položaj u odnosu na napadača.
Informacijske strategije nisu novost u povijesti ljudskog ratovanja.
Uspješan napad na protivnikov duh, njegov sustav moralnih vrijednosti,
uvjerenja i stavove jedan je od temelja koji su teoretičari sukoba i ratova, kao
što su Sun Tzu i Von Clausewitz, isticali kao nužan preduvjet za postizanje
ukupne pobjede. Poznat nam je velik broj primjera iz ljudske povijesti gdje su
napadači procesima nametanja volje izvojevali pobjede u pojedinačnim bitkama
i ukupnim ratovima.
Republika Hrvatska je tijekom procesa osamostaljivanja, odnosno
procesa stvaranja, obrane i stasanja u modernu demokratsku državu, bila
izložena negativnom i pozitivnom utjecaju nekoliko različitih nacionalnih
informacijskih strategija i s njima povezanih IO koje su se sukobljavale na
području bivše SFRJ (ali i u zemljama koje su imale svoje interese na ovom
području). Cilj većine primijenjenih IO bio je pokušaj onemogućavanja procesa
osamostaljivanja Republike Hrvatske (bilo njegovim prekidom, bilo
usporavanjem).
Informacijske operacije usmjerene protiv interesa Republike Hrvatske
tijekom i nakon Domovinskoga rata imale su i imaju različite pojavne oblike;
koristile su i koriste različite metode i sredstva; polučile su različite rezultate
plasiranjem mnogih protuobavijesti. Neke su protuobavijesti kao takve
prepoznate, oko nekih još uvijek postoje određeni prijepori u javnosti, dok
druge, sasvim sigurno, još uvijek nisu prepoznate kao dio informacijskih i
medijskih operacija nametanja volje ciljanoj publici i promjeni njihova korpusa
javnog znanja (koji je pak legitiman predmet istraživanja informacijskih
znanosti). Oblikovanjem korpusa javnog znanja (KJZ) ciljane publike (CP)
korištenjem obavijesti i protuobavijesti postiže se stanje informacijske nadmoći
za napadača, a nametnuto stanje beznađa, dezorijentiranosti i kaosa kod CP
stvara preduvjete za konačno ispunjavanje postavljenih ciljeva i zadaća
informacijskih stratega.
Korpus javnog znanja određenje sadržajem koji postoji u javnome
informacijskom prostom, koji u njemu ima dominantni položaj i status. Ovaj se
korpus, uglavnom, oblikuje pod utjecajem različitih javnih medija. U različitim
društvima i zajednicama korpusi javnog znanja mogu biti bitno različitog
sadržaja.
Pod pojmom „ciljana publika44 podrazumijeva se cilj djelovanja IO. Taj
cilj može biti: jedna osoba, manja ili veća grupa osoba te manja ili veća
zajednica. Ovisno o planovima, potrebama, prikupljenim i obrađenim
saznanjima utvrđuje se cilj (ili više njih). Stoga ćemo u radu koristiti opći naziv
CP osim u slučajevima kada ćemo posebno istaknuti pojedinačni od skupnoga
cilja.
Važnost informacije kao borbenog sredstva posebno je istaknuta u govoru
koji je 21.5.1982. godine na sveučilištu Georgetovwnu organizaciji Centra za
strateške i međunarodne studije, održao savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a William P. Clark. Tom je prilikom izjavio: „Informacija je kao
instrument za provedbu nacionalne strategije zauzela isto mjesto pored vojne,
diplomatske i gospodarske aktivnosti44 (Lord, 1996.). Može se reći da je tada informacija i službeno postala četvrti instrument kroz koji suverena država ostvaruje svoje nacionalne interese: diplomacija, gospodarstvo, vojska i informacija.
Pojavom intemeta, a posebno WWW-a 1995. godine, informacija postaje
doktrinama kategorija te strateško sredstvo u izvršavanju postavljenih ciljeva i
zadaća, posebno kroz nove teorije Sukoba niskog intenziteta, odnosno odvraćanja i sprječavanja eskaliranja kriznih situacija u ratna stanja, ali i stvaranja i
upravljanja, namjerno izazvanim, lokalnim krizama. Sukobi niskog intenziteta
su „u biti borbe za ljudski um.... a u toj su borbi psihološke operacije znatno
važnije od vatrene moći44 (Collins, 1999.).
1.RAZVOJ NACIONALNIH INFORMACIJSKIH STRATEGIJA
Tek brzim razvojem komunikacijskih tehnologija i sredstava koja su
omogućila brzi i pouzdani prijenos velike količine obavijesti, informacija i
izvjesnica, njihovu organiziranu pohranu (ali i naknadno korištenje), obavijest
dobiva na važnosti, postaje dostupnija, brže se pribavlja i obrađuje. Vrijeme od
zahtjeva za obaviješću do konačnog proizvoda (izvjesnice) bitno je skraćen u
odnosu na ranija razdoblja.
Pokušavajući nadomjestiti nemogućnost komuniciranja s velikim brojem
osoba u vrijeme 1. svjetskog rata, a želeći ih uvjeriti u ispravnost planiranih
vladinih namjera, predsjednik SAD-a Woodrow Wilson osnovao je CPI
(Comittee of Public Information) poznat i kao „Creelov komitet“ (po
predsjedniku Komiteta Georgu Creelu). Komitet je težio oblikovanju korpusa
nacionalnog javnog znanja SAD-a kako bi javnost pozitivno prihvatila odluku o
ulasku SAD-a u 1. svjetski rat na strani Saveznika. Creelov komitet vodio je
bitku za nadzor nad javnim znanjem s pronjemačkim snagama koje su pak
pokušavale uvjeriti američku javnost da je ulazak SAD-a u rat nepotreban i
štetan, kako za javnost tako i za američko gospodarstvo. Stoga je, zbog
nepostojanja masovno dostupnih medija, Creel osmislio koncept ,,4-minutni
govornik" - osobe koje su obilazile različite grupe, zajednice, skupove, mjesta
gdje se pojavljivao manji ili veći broj osoba i gdje su u svega četiri minute
trebali zadobiti pažnju i uvjeriti slušatelje u ispravnost vladinih namjera. Prema
službenoj evidenciji za držanje takvih govora angažirano je, između 1917. i
1918. godine, 75 000 osoba. U tom periodu održali su 7 155 190 govora od „4
minute“.
Početkom 20. stoljeća informacijom se pokušava oblikovati KJZ vlastite
javnosti s ciljem homogenizacije u vremenima kriza i očekivanih ratnih djelovanja. Istovremeno je informacija korištena preko oblika posebnih psiholoških
operacija (PO) usmjerenih prema javnosti i ključnim državnim (političkim i
vojnim) dužnosnicima protivničke strane. Psihološke su operacije vođene preko
institucija ministarstva obrane, odnosno službi iz sastava izvještajnosigurnosnog sustava koje su bile u stanju planirati i provoditi takva djelovanja.
Naime, budući da su se već organizirano bavili tajnim prikupljanjem i obradom
prikupljenih podataka i informacija, mogli su učinkovito planirati i PO za koje
su očekivali da bi mogle polučiti određeni uspjeh.
Preko takvih institucija pokušala se postići i tajnost takvih djelovanja jer
bi otkrivanje bar nekih od njih moglo ozbiljno kompromitirati državni vrh.
Stoga se psihološko ratovanje vodilo svim instrumentima koji su državi tada
stajali na raspolaganju: vojnim, diplomatskim i gospodarskim sredstvima. U
ratnim uvjetima, psihološko ratovanje provodilo se doktrinom C2W (Comand
and Control Warfare) djelovanja u okviru kojega su tada bile objedinjene one
funkcije koje danas nazivamo informacijskim operacijama (IO). Po završetku
ratnih djelovanja te pojavom Hladnoga rata (kao pojavnog oblika izrazito
snažne krize u međunarodnim odnosima) uviđa se važnost koju informacija
može imati u poželjnom oblikovanju KJZ, ali i oblikovanju znanja vodstva
(vojnog, političkog i poslovnog) ciljane grupacije u vremenu prije, tijekom i
poslije krize i mogućeg ratnoga sukoba.
Hladni rat
Vrijeme neposredno nakon 2. svjetskog rata, a posebno vrijeme Hladnog
rata, obiluje primjerima korištenja obavijesti i protuobavijesti (hrvatski prijevod
riječi dezinformacija) kao borbenih sredstava. Hladni rat, kao sukob ideologija,
ideja, mišljenja i stavova, obilježen je informacijskim ratovanjem, odnosno rat s
informacijom za informaciju protiv informacije. To je vrsta sukoba koja prelazi
iz domene svijeta stvarnosti, odnosno fizičkog svijeta (2. svjetski rat) u informacijsku i kognitivnu domenu (djelovanje prema umnim vrijednostima osobe)
čime se pokušava izravno utjecati kako na državni vrh ciljane zemlje (i/ili grupe
zemalja), tako i na njihovu javnost pokušavajući izravno utjecati na oblikovanje
KJZ ciljane publike. U tom se pravcu koriste uglavnom prikrivene operacije posebnim oblicima djelovanja državnih agencija i institucija opremljenih za tajna i
prikrivena djelovanja. Tada se koriste mnogobrojni sinonimi za informacijsko
ratovanje: ideological warfare, the war of ideas, political communication, psychological-political warfare, political warfare, psychological operations, psychological warfare, information warfare, special operations, black operations,
blackpropaganda, grey propaganda, whitepropaganda, active measures i slično.
Te su operacije dobrim dijelom usmjerene prema stranoj javnosti i ciljevima
izvan vlastitoga nacionalnog područja.
Na unutarnjem se planu nacionalno (vojno, političko) jedinstvo
pokušavalo postići preko raznih tiskovnih konferencija te planiranih vijesti koje
su plasirane putem nacionalnih medija (tisak, radio, TV), današnjim rječnikom,
„odnosima s javnošću".
SSSR su, kao i zemlje članice Varšavskog ugovora, prihvatile Lenjinov
stav da je „istina malograđanska predrasuda". Propagandom su opravdavali
revolucionarno nasilje. Sovjeti su vrlo rano shvatili moć obavijesti i
protuobavijesti primijenjene, u nasilnoj varijanti, prema vlastitom stanovništvu.
Širenjem kulture nasilja i straha održavali su agresivni i nasilni sustav na vlasti.
U širenju nasilja prema domicilnom stanovništvu prednjačili su instrumenti
represivne moći države, policija i tajne službe kojima su date široke ovlasti,
uključujući i one krajnje nasilne.
Posebni napori i sredstva za djelovanje izvan matičnih granica za vrijeme
Hladnoga rata ulagani su u korištenje informacije u propagandne svrhe preko
institucija države, tajnim i subverzivnim operacijama sjedne, te prikrivenim medijskim operacijama s druge strane. Osnovane su mnoge medijske (radijske i
TV postaje, tisak) ustanove i organizacije preko kojih se pokušalo
propagandnim i psihološkim djelovanjem utjecati na oblikovanje javnog znanja
ciljane grupe. SAD su u tom smislu osnovale veći broj medijskih kuća (Voice of
America, Radio Free Europe, Radio Liberty, Radio Marti, Radio Asia, Radio in
American sector in Berlin) dok je u SSSR-u takvu ulogu preuzimao nacionalni
Radio Moskva sa svojim programima na mnogim stranim jezicima, kao i
nacionalne radijske postaje u satelitskim zemljama članicama Varšavskog
ugovora. Ovakav oblik hladnoratovskih djelovanja nastavljen je i danas s jačim
i snažnijim intenzitetom nego ranije upravo zbog većeg utjecaja medija na
oblikovanje KJZ.
Informacijsko doba
U ranijim sukobima/ratovima napadači su trebali brinuti jedino o tome
kako zaštititi domicilno stanovništvo od protivničke propagande, odnosno
protivničkih PO. Stoga je domicilno stanovništvo bilo izvrgnuto uglavnom
jednostranom psihološko-propagandnom djelovanju od strane vlastite političke
administracije. Današnja stvarnost je da se praktički s bilo kojeg umreženog
mjesta može pristupiti u bilo koji dio svijeta i pokušati sagledati bilo koji
problem te dobiti gotovo bilo koja informacija (ne ulazeći u kontekst procjene
njezine kvalitete, (točnosti i pouzdanosti izvora). Ne postoji mogućnost
apsolutne cenzure događanja i djelovanja jer su obavijesti sveprisutne, posebno
danas, u doba sveprisutnoga i brzoga širokopojasnog interneta. Stoga vladajuće
elite posebnu pažnju trebaju obratiti na zaštitu vlastitoga javnog prostora i KJZ
od neželjenih utjecaja vlastitih PO koje se provode izvan nacionalnih granica.
Dok se ranije teško dolazilo do potrebnih obavijesti, njihova današnja masovna
dostupnost uzrokovana globalnom umreženošću stvorila je potrebu drugačijeg,
inverznog, promišljanja pokušaja sprječavanja pristupa neovlaštenih osoba do
traženih obavijesti koje se nalaze u korpusu štićenog znanja i njihov prijenos u
KJZ. Inverzno razmišljanje o potrebi zaštite vlastitih obavijesti, informacijskokomunikacijskih sustava (1KS) i njihovog sadržaja ogleda se u zasipanju
protivnika mnoštvom, manje ili više, besmislenih, nepotrebnih i neupotrebljivih
obavijesti svih vrsta. Istovremeno se pokušava dati naglasak na pojedine
događaje i situacije kako bi se protivničkoj strani odvukla pažnja i dodatno
oslabili obrambeni sustavi i mogućnosti. Stoga, u skladu sa starom izrekom koja
kaže „od šume se ne vidi drveće“, stvaranjem informacijske prezasićenosti
(različitim sadržajima) protivničkog sustava i protivničkog javnog medijskog
prostora, višestruko se olakšava oblikovanje KJZ ciljane publike.
Globalizacijom informacijskih i komunikacijskih sustava pojavljuju se
nove doktrine prema kojima se sukobi pokušavaju izbjeći ili pak generirati,
ovisno o potrebama. Uvodi se doktrina SNI u kojima informacija (i njezine
izvedenice) u cijelom spektru djelovanja imaju ključnu ulogu s ciljem
omogućavanja krajnjeg cilja svake NIS: stvaranje globalne informacijske
nadmoći (GIN).
Potrebno je naglasiti da postoje i tzv. „specijalne informacijske operacije"
(Special Information Operations - SlO). Pod ovim se nazivom podrazumijeva
cijeli niz djelovanja prema protivničkoj strani koje zbog osjetljive prirode i
ciljeva djelovanja, metoda i sredstava koje koriste mogu, ako dođe do njihova
otkrivanja (bilo tijekom pripreme djelovanja, bilo nakon izvršenog djelovanja),
nanijeti znatnu štetu (političku, sigurnosnu, gospodarsku, etičku) njezinim naručiteljima, planerima i izvršiteljima. Stoga je za pristupanje planiranju i
izvršenju SIO potrebno dobiti posebne suglasnosti i odobrenja.
Psihološke operacije su ključni dio širokog spektra djelovanja SAD-a
u diplomatskim, informacijskim, vojnim i gospodarskim područjima.
(Doctrine for Joint Psychological Operations, JP 3-53, 5 September
2003)
2. NACIONALNE INFORMACIJSKE STRATEGIJE
Prihvativši činjenicu da je dobar dio moći, koji je država crpila iz
dotadašnja tri instrumenta na kojima se temeljilo ostvarivanje nacionalnih
interesa (vojska, diplomacija, gospodarstvo), dolazio iz pravilnog upravljanja
informacijama i njezinim izvedenicama te posebno brzim rastom utjecaja
različitih medija, ukazala se potreba definiranja nove nacionalne strategije
temeljene na potrebi postizanja informacijske nadmoći (IN) na svim razinama
(lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj, globalnoj).
Cilj svake nacionalne informacijske strategije je:
1. objedinjavanje i koordinacija djelovanja na polju IO svih institucija
i ustanova koje se u svojem radu koriste tom vrstom djelovanja
2. prilagođavanje njihove aktivnosti novim stvarnostima
3. stvaranje uvjeta uz pomoć kojih se može izvršiti ključni utjecaj na
strateške razine odlučivanja druge strane (političke, vojne, gospodarske,
sigurnosne, društvene, vjerske), na oblikovanje KJZ, a time i svijesti,
percepcije i volje pripadajućeg i/ili onog koji može vršiti utjecaj javnog
mnijenja.
Predsjednik SAD-a Ronald Reagan je 6. ožujka 1984. godine potpisao
direktivu NSDD 130 u kojoj definira status informacijske politike SAD-a
prema inozemstvu te značenje IO u ispunjavanju nacionalnih, dugoročnih,
ciljeva: „Informacijske operacije su sastavni i vitalni dio nacionalne sigurnosne politike i strategije SAD-a. Zajedno s drugim čimbenicima javne
diplomacije, one su ključni strateški instrument za dugoročno oblikovanje
političkih i idejnih trendova širom svijeta s krajnjim ciljem utjecanja na
ponašanje stranih vlada“.
Informacijska nadmoć ogleda se u postizanju bitne prednosti u procesima
prikupljanja, obrade, promjene, odnosno manipulacije, distribucije (prikrivene i
javne) obavijesti (i njezinih izvedenica) prema različitim CP, na strateškoj razini
odlučivanja, djelovanja i utjecanja te mogućnosti bitnog utjecaja na učinkovitost
protivničkog IKS. Kako bi se u globalnom informacijskom okruženju (CIO)
uspjela postići globalna nadmoć koja se može koristiti na lokalnoj i regionalnoj
razini, potrebno je objediniti postojeće informacijske aktivnosti svih vladinih
ustanova i institucija te ih kroz snažnu i aktivnu koordinaciju usmjeriti prema
ostvarenju zadanih nacionalnih interesa. GIO je istovremeno i slabost i prednost
za sudionike IO koji, iz nekog razloga, nisu u stanju pratiti razvoj globalne
informacijske i kognitivne mijene, stremljenja i htijenja. Naime, ako netko nije
u stanju koristiti prednosti koje mu pruža GIO, ili pak nije u stanju odgovoriti na
izazove koje pred njega i njegovu NIS postavlja protivnička strana, njegov je
KJZ uvelike oslabljen i time izložen i podložan brzim promjenama u, za
napadača, poželjnim pravcima. Upravo je GIO dovela do stvaranja uvjeta koji
omogućavaju oblikovanje globalne jednoznačne svijesti kroz složene oblike
strateškog utjecaja na postojeće korpuse znanja. Upravo mogućnost postojanja
takve svijesti (bez obzira na kojoj razini) predstavlja problem, opasnost ;ili i
izazov (za one koji tome teže) zbog monopola na posjedovanje i korištenje
informacije te određivanje što istina jest, a što nije.
Danas se strateški utjecaj NIS vrši kroz tri glavna oblika djelovanja: javna
diplomacija (plasiranje informacija prema inozemstvu iako inozemna publika
kojoj se te informacije obraćaju ne mora biti njihov primami cilj), odnosi s
javnošću (plasiranje informacija domaćoj publici iako domaća publika ne mora
biti njihov primami cilj) te psihološke operacije (PO) kao poseban oblik djelovanja koji provode posebne, civilne i vojne ustanove i institucije.
Dok su u vrijeme prije definiranja NIS psihološke operacije uglavnom
pokretane u vremenima kriza i rata (kao vojne operacije), NIS stvara
doktrinarne uvjete za planiranje i provođenje IO prema određenim ciljevima u
mirnodopsko vrijeme (ali i u vrijeme početnog razvoja stanja krize te u
poslijeratnom vremenu) združenim oblicima civilno-vojne suradnje. Upravo
vrijeme prve naznake mogućeg izbijanja krize te rasta napetosti na zemljopisno
ograničenom području, a prije izbijanja većih sukoba izvan zamišljenog
područja, definira se kao sukob niskog intenziteta ili SNI (Low intensity conflict
- LIC). IO imaju ključnu ulogu u kontroliranju i upravljanju SNI kad se traži
„osjetljiva ravnoteža između istine, poluistine i propagande" (Freeman, 2005.).
Informacijske operacije
Shvaćajući značenje, mjesto i ulogu informacije u ostvarivanju težnji
(političkih, vojnih, gospodarskih...) dolazi i do promjena u vrednovanju
informacije te njezine uloge u procesima poticanih promjena. U modernim
doktrinama daje se znatan naglasak korištenju informacije kao moćnog
političkog, vojnog, gospodarskog i diplomatskog sredstva kako bi se smanjio
rizik potrebe uključivanja vlastitih, klasičnih, vojnih potencijala uz postizanje
informacijske nadmoći u protivničkom informacijskom prostom.
Informacija sve više postaje cilj, predmet i sredstvo ratovanja. Postaje
moćno oružje u rukama onih koji imaju i kontroliraju informaciju i
informacijske sustave, koji s informacijom znaju upravljati, modelirati ih u
skladu sa svojim potrebama te ih, prikrivenim metodama i sredstvima, plasirati
u protivnikov informacijski prostor, odnosno KJZ.
Informacijskim operacijama želi se utjecati na dva ključna dijela društva,
odnosno pojedine zajednice:
na one osobe koje donose ključne političke, vojne, gospodarske i druge
odluke kako bi ih se nagnalo na donošenje odluka u korist vlastite štete te na
pripadajuće javno mnijenje kako bi ga se potaknulo da svojim djelovanjem
otežaju poziciju vladajuće/upravljačke strukture, onemogući njihovo racionalno
djelovanje te potakne masu na traženje promjena u zajednici, tvrtki, društvu,
državi, ako treba i primjenom nasilnih sredstava i metoda.
Kod grupa, zajednica, naroda, društava pokušava se potaknuti osjećaj
straha, nesigurnosti, apatije, beznađa i nepovjerenja u vladajuću, odnosno
upravljačku strukturu, potaknuti ih na djelovanje s ciljem promjene postojećeg
(ako su naručitelji IO nezadovoljni postojećim stanjem, odnosno ako im isto ne
odgovara zbog neispunjavanja njihovih ciljeva). Istovremeno se utjecajem na
volju CP potiče želja za promjenama, jačaju unutarnje podjele kako bi se ciljana
struktura koju se usmjerava na traženje promjena mogla vrlo brzo vratiti u
stanje nesigurnosti i unutarnjih podjela (po staroj rimskoj poslovici divide et
impera).
Definiranje IO
Uspješno isplanirane i provedene IO mogu stvoriti uvjete u kojima
malobrojniji i tehnički inferiorniji protivnici mogu uslijed postignute
informacijske nadmoći u informacijskom prostoru steći dodatne prednosti koje
u konačnici mogu voditi njihovoj pobjedi. Istovremeno informacija i
informacijski sustavi koje koriste naručitelji, planeri i provoditelji IO mogu
postati mete protivničkih napada zbog čega ih je potrebno posebno oprezno i
učinkovito štititi.
Upravo iz te stvarnosti proizlazi i nova definicija IO:
„Skup mjera, radnji i djelovanja poduzetih prema protivničkim
informacijama, IKS, osobama i kognitivnim procesima s ciljem uništavanja,
onemogućavanja i usporavanja njihova djelovanja ili pak preuzimanja nadzora
nad njihovim djelovanjem, uz istovremeno osiguravanje primjerene razine
zaštite vlastitih informacija, kognitivnih procesa, IKS i osoba“.
Jednostavnije rečeno: IO pokušavaju oblikovati uvjerenja i stavove
protivničke strane s ciljem nametanja vlastite volje uz istovremenu zaštitu tih
istih vrijednosti na vlastitoj strani. Uspješno provedene IO daju dodatni
doprinos jačanju učinaka vlastite/savezničke vojne sile. Iz same definicije
proizlazi i podjela informacijskih operacija na napadne i obrambene
informacijske operacije. Združenim djelovanjem napadnih i obrambenih IO
može se polučiti najbolji učinak.
Potrebno je naglasiti kako se IO ne primjenjuju samo u vremenu rata. One
su predmet trajnog djelovanja u vrijeme mira, krize, rata, poraća i ponovne uspostave mira. Planiranje i provođenje IO nije u isključivoj nadležnosti vojnih i
sigurnosno-izvještajnih službi i struktura, kao što je to bilo do kraja prošlog
stoljeća. Njima se sve više i sve učinkovitije, za postizanje vlastitih ciljeva, bave
i civilne strukture, vladine i nevladine organizacije, tvrtke, institucije i udruge.
IO su u funkciji stvaranja sigurne (što trajnije) informacijske nadmoći ne
samo u informacijskom prostoru protivnika, već i GIO. Već sada se pomoću IO
mogu (zahvaljujući postojećim IKS) u stvarnom vremenu pratiti stanja, događaji
i procesi na nekom prostorno (čak i znatno) udaljenom području. To je
vremensko-prostomi kontinuum u kojem se IO provode u 5 postojećih
dimenzija (3D prostor, vrijeme, virtualnost).
Obrađene i prilagođene protuobavijesti potrebno je plasirati u javnost, ne
stihijski, nego planirano i u kontroliranim uvjetima. Stoga oni koji imaju mogućnost upravljanja i nadziranja informacijskog prostora (virtualni, elektronski,
tiskani mediji) ostvaruju prednost i nadmoć i u stvarnom svijetu. Time komunikacijski kanali (npr. mediji) kojima prolaze kontrolirane informacije nisu nužno
u funkciji stvaranja objektivnog i istinitog korpusa otvorenog (posebno javnog)
znanja. Oni su u funkciji nametanja volje, mišljenja, stavova i percepcija CP
ovisno o željama i očekivanjima naručitelja IO i nadzornika nad IKS. Sve razine
informacijskog prostora (lokalna, nacionalna, regionalna, globalna) postale su
nova bojišnica gdje je informacija cilj, predmet i sredstvo ratovanja.
Intenzitet provođenja IO
lako se IO provode u prostorno-vremenskom kontinuumu (vremena mirakrize-rata-poraća-mira), njihovim se djelovanjem može spriječiti eskalacija
krize, pojava oružanih sukoba i ratovanja, ali isto tako i stvoriti napetost,
izazvati kriza i sukob. Ciljane promjene mogu se, uz primjenu IO, izvršiti i bez
uporabe napadačeve vojne sile i vojnih sredstava.
Vrijeme mira je vrijeme u kojem se IO i planiraju i provode. Tada se vrši
zaštita vlastitog informacijskog prostora te prikupljaju obavijesti o stanju u
drugim informacijskim prostorima političke, vojne, sigurnosne, gospodarske,
socijalne, kulturne i vjerske naravi o institucijama, ustanovama, tvrtkama, grupama i pojedincima nužnima za izradu kvalitetnih i uporabljivih izvjesnica.
Prikupljeno se obrađuje, procjenjuje i pohranjuje radi pripreme za moguće korištenje u doglednoj budućnosti. Djelovanjem službi iz izvještajno-sigumosnog
sustava, ako se ukaže potreba za provođenjem tih i takvih oblika djelovanja,
stvaraju se uporišta za učinkovito provođenje IO i MO. U vrijeme mira IO se
uglavnom provode kroz ,,ne-vojne“ institucije, odnosno kroz civilne institucije,
udruge, organizacije, tvrtke, grupe, pojedince. Učinkovitim praćenjem događanja u ovome vremenskom području može se uočiti namjera, odnosno izvjesnost
mogućeg prelaska u „vrijeme krize“. Tada dolazi, iako kriza još nije ni počela,
do pojačanog djelovanja na polju IO i analiziranju situacije.
Kvalitetnim radom u mirnodopsko vrijeme nastupajuće „vrijeme krize“
može se spremno dočekati s obzirom na izvjesnost očekivanih događaja i
pojava, a koji mogu imati različit utjecaj na budućnost CP. Nastupanjem krize
(koja se može isto tako i namjerno izazvati, ako se procijeni potrebnim)
intenzivira se djelovanje IO. Postojećim IO pridružuje se vojna komponenta IO
u onom spektru djelovanja koje ovisi o procjeni i potrebama (može obuhvatiti i
agresivni oblik napadnih IO npr. radi fizičkog uništavanja protivničkog IKS).
Napadnim IO može se, ovisno o postavljenim ciljevima i zadaćama, čak i
pokušati spriječiti daljnji negativni razvoj situacije. Stoga, već u ovom periodu
IO mogu doseći svoj maksimalni intenzitet, odnosno primjenu svih vrsta i
oblika IO.
IO se provode na najvišoj mogućoj razini aktivnosti (ovisno o
protumjerama koje provodi protivnička strana) sve dok se ne dođe u stabilno
poslijeratno vrijeme kada se napetosti počnu smanjivati. Razina najintenzivnije
aktivnosti treba trajati i po završetku rata sve dok se u prijelaznome periodu ne
uspostave sigurni i kontrolirani IKS, uspostavi kognitivna hijerarhija te osigura
postojanost informacija koja jamči smirivanje napetosti. U tom vremenu poraća
postupno prestaje vojni dio IO, a težište se ponovo prebacuje na ,,civilne“ IO.
Sve dok državni vrh, ili neki drugi nalogodavac i/ili tražitelj, potražuje
informacije odgovarajuće kvalitete, IO se planiraju i provode u prostomovremenskom kontinuumu.
Posebno je potrebno naglasiti da IO u ovom slučaju ne dijelimo na IO
koje provode posebno civilne, a posebno vojne strukture. Radi se o združenom
djelovanju civilnih i vojnih struktura te otklanjanju zajedničkih prijetnji jer IO
više nisu u isključivoj nadležnosti vojnih i sigurnosnih institucija. Njih sve više
planiraju i provode civilne, vladine i nevladine institucije, organizacije i tvrtke.
IO ne moraju biti vremenski ograničenog roka trajanja i izvođenja.
Učinkovite IO smanjuju brojnost žrtava u vlastitim redovima (kako
ljudskih, tako i tehničkih). Koliko god je informacijska tehnologija prednost,
toliko je i nedostatak jer se i protivnička strana može koristiti istom tom, ako ne
i boljom, tehnikom i tehnologijom, sredstvima i mogućnostima. S povećanjem
tehničko- tehnoloških mogućnosti IKS povećava se i rizik njihove ugroze.
Odnosi s javnošću
Rad s medijima i javnošću (Public affairs - PA) teži u realnom vremenu
širokoj publici dostaviti, putem provjerenih, pouzdanih i vjerodostojnih medija,
vlastito viđenje povijesti, sadašnjosti i budućnosti pojedinog pitanja, događaja
ili procesa. PA djeluju na globalnoj razini jer današnja medijska dostupnost,
stvaranje i korištenje informacija od strane pojedinaca koji se mogu nalaziti bilo
gdje na svijetu, čini cijeli svijet poprištem borbe za postizanje GIN. Iako su PA
prvenstveno usmjerene prema domaćoj javnosti, one imaju svoj odraz i u
međunarodnoj javnosti jer:
- domaća javnost nije homogena zajednica, nego uglavnom (posebno u
slučaju razvijenih zemalja s velikim brojem imigranata) vrlo heterogeno društvo s manje ili više brojnim manjinama koje služe kao
prijenosnici odaslanih obavijesti prema ciljanim područjima i CP, a
kojima ih se izlaže kroz PA
- današnji mediji mogu vrlo brzo prenijeti svaku riječ, pokret, sliku,
boju, zvuk u bilo koji dio svijeta bez obzira je li početna informacija
bila namijenjena domaćoj (primarnoj) ili stranoj (sekundarnoj i tercijarnoj) javnosti.
Stoga je potrebno stalno motriti na reakcije javnosti (posebno one izravno
zainteresirane), razvijati i plasirati, uglavnom, jasne i nedvosmislene poruke i
sadržaje (različite publike ne moraju imati iste obrasce prijema i obrade poruka
kojima ih se izlaže). Iz sličnih razloga (sigurnosne i zaštitne naravi), kao što je
to slučaj i s tehnološkim mogućnostima, prednost postojanja velikog broja
medija i komunikacijskih kanala istovremeno je i veliki nedostatak.
Danas, u vremenu globalno rasprostranjenoga brzog širokopojasnog
intemeta, uz kvalitetan, pristupačan, a po cijeni povoljan, računalni
multimedijski hardware i software, na gotovo svakoj lokalnoj razini lako je
izraditi i distribuirati (na globalnoj razini) vijesti koje mogu imati globalni
utjecaj. Općenito vojne strukture, ili druge vladine institucije, za potrebe
plasiranja određenih informacija i vijesti vole koristiti „poznate i priznate“
(odnosno utjecajne) medije koji imaju kvalitetnije i pouzdanije tehničke i
tehnološke mogućnosti, ali uz uvjet da se poruka šalje u obliku i na način koji je
u skladu s njihovim zajedničkim interesima (i institucije koja informaciju daje i
medija koji je distribuira). Stoga se događa da pojedini mediji imaju vrlo često
„ekskluzivna“ prava na informaciju s terena, bilo iz pojedinih vojnih akcija, bilo
na dokumentaciju (video, foto, audio, pismenu) iz pojedinih državnih institucija,
jer je bolje da „provjereni mediji“ objave ciljane informacije nego da
nepouzdani te „neinformirani i nekooperativni mediji“ daju prikaz istih
podataka uz moguća drugačija tumačenja. Planeri i provoditelji IO dobiju
neophodan medijski prostor, mediji atraktivnošću i ekskluzivnošću objavljenog
sadržaja privuku publiku, a publika privuče sponzore i oglašivače koji mediju
omogućavaju nastavak rada.
U takvoj vrsti djelovanja, ciljanom plasiranju (protu)obavijesti prema
različitim CP, najviše sudjeluju osobe koje ili rade u medijima ili su pak često
nazočne u medijima. Takve ćemo osobe, koje aktivno sudjeluju u plasiranju,
distribuciji i redistribuciji protuobavijesti nazvati ferengijima.
„Ferengi“ su jedna od često spominjanih izvanzemaljskih rasa koje se
sreću u serijama „Zvjezdane staze“ i „Deep Space Nine“. Poznati su kao
pohlepni trgovci svim i svačim, samo kako bi se trgovanjem stekla dodatna
materijalna dobit. Temelj organizacije njihova društva i načina življenja su tzv.
„Rules of Acquisition“ (ima ih 285) koja dijelom još uvijek nisu sva napisana.
Neka od napisanih „Pravila“ koja ih dovoljno dobro opisuju i koja „odobravaju
Ferengijima prevare, krađe i laganje kako bi zadovoljili vlastite potrebe“ su:
- Pravilo br. 6: „Ne dozvoli da ti obitelj stoji na putu prema zaradi“
- Pravilo br. 10: „Pohlepa je vječna“
- Pravilo br. 22: „Mudra osoba osjeti miris zarade u zraku“
- Pravilo br. 60: „Budi dosljedan u laganju“
- Pravilo br. 109: „Dostojanstvo i prazna vreća imaju istu vrijednost“
- Pravilo br. 266: „Kad si u nedoumici, laži”
- Pravilo br. 239: „Nemoj se ustručavati lažnog etiketiranja“.
Ferengiji su, u biti, pohlepni trgovci ljudskim sudbinama koji osobni
interes stvaranja materijalnog profita stavljaju iznad svega.
Djelovanjem i uz pomoć ferengija ciljane se publike može učinkovito (i
dugotrajno) izlagati snažnom djelovanju IO. Upravo trajnost i sigurnost u
provođenju IO jedna je od zadaća osoba koje vode brigu o odnosima s medijima
i javnošću. Time se povećava učinkovitost vlastitih IO, preventivnom borbom
protiv protivničkih IO omogućava se provođenje obrambenih IO te se sprječava
„bavljenje samima sobom“ u slučaju da se postane žrtva protivničkih IO.
IO o kojima će ovdje biti više riječi, a koje su usmjerene protiv ideje o
stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske, provođene su prema
ustaljenim obrascima. Kriza u tadašnjoj SFRJ nije počela 1990. godine nego
znatno ranije. Prvi znakovi ozbiljne unutarnje krize (gospodarske, socijalne,
političke) javljaju se 1981. godine nakon Titove smrti te izbijanjem štrajka
rudara na Kosovu. Kriza se pojačavala sve do početka 1991. godine kad počinju
združena vojna djelovanja JNA, savezne policije, srbijanske i crnogorske TO te
pobunjenih Srba, usmjerene na rušenje demokratski izabranih, nekomunističkih
vlasti u republikama Hrvatskoj i Sloveniji, a potom i u Bosni i Hercegovini.
Ratovi traju sve do kraja 1995. godine kada, potpisivanjem Daytonskog
sporazuma, završava rat na području BiH. U Hrvatskoj intenzitet krize počinje
bitno opadati početkom 1998. godine mirnom reintegracijom hrvatskog
Podunavlja. Ali u regiji, s kojom Republika Hrvatska dijeli prošlost, sadašnjost i
budućnost (kao i svaka druga zemlja koja ima (ne)stabilno susjedstvo) nedugo
nakon toga (1999.) dolazi do oružanih sukoba na području JI Srbije, Makedonije
i Kosova. Stoga se može reći da je kriza na području bivše SFRJ počela slabiti
tek krajem 2000. godine svrgavanjem Slobodana Miloševića s vlasti u Srbiji.
Republika Hrvatska, kao i hrvatski nacionalni interesi, cijelo su vrijeme bili i
ostali predmet različitih napadnih IO, planiranih i provođenih od strane
različitih interesnih grupacija i njihovih NIS.
Psihološke operacije
Psihološke operacije, kao glavna informacijska sastavnica napadnih IO,
podrazumijevaju skup, u cijelome vremenskom spektru događanja, planiranih
djelovanja prema CP na određenom području s ciljem stjecanja informacijske
nadmoći, odnosno oblikovanja informacijskog prostora (nadzorom nad informacijama, informacijskim sustavima, kognitivnim procesima) u skladu s vlastitim interesima. Psihološkim se operacijama pokušava utjecati na emocije,
percepciju, volju, odluke i ponašanje ciljane zajednice, grupe i/ili pojedinca, na
oblikovanje njihova znanja, na njihove postupke i djelovanje. Ciljanoj se publici
pokušava nametnuti volja napadača, onemogućiti racionalno razmišljanje i
uvjeriti je da je stav ,,napadača“, odnosno planera IO (iza kojeg se krije
,,naručitelj“), ispravan i poželjan. Iz definicije se vidi da PO mogu djelovati
prema ukupnom spektru stanovništva na ciljanom području: političkom,
vojnom, gospodarskom, sigurnosnom, kulturnom, znanstvenom, socijalnom i
društvenom segmentu. Psihološkim operacijama slabi se politička odanost
vladajućoj administraciji, slabi sigurnosni sustav i vojna učinkovitost, povećava
gospodarska i financijska nestabilnost, povećava socijalna napetost i društvena
nesigurnost. Na strateškoj su pak razini PO usmjerene prema donositeljima
odluka kako bi ih se usmjerilo u, za napadača, poželjnim pravcima djelovanja i
odlučivanja.
U planiranju i provođenju PO treba biti prilagodljiv novim situacijama,
inovativan, domišljat, dosljedan, precizan, usklađen s drugim dijelovima
sustava. Poruke koje se šalju kroz PO nisu nužno ni objektivne, ni točne, ni
iscrpne; one trebaju biti „osjetljiva ravnoteža između istine, poluistine i
propagande" (Ireeman, 2005.).
PO mogu postići najbolji učinak u zajedničkom djelovanju s, javnom
diplomacijom“ te kroz „rad s medijima i javnošću". Sadržaj PO kojima se izlaže
CP mora biti prilagodljiv. Učinkovitost ovisi o različitim uvjetima i značajkama:
kulturnoj, etničkoj, vjerskoj, spolnoj, rasnoj, „zemljopisnoj" i političkoj
pripadnosti, lokalnoj i regionalnoj povijesti, dobi, obrazovanju, razvoju
političke misli i političkih odnosa na lokalnoj i regionalnoj razini, vojnoj i
sigurnosnoj tradiciji, „pokroviteljima" CP itd. Područja pripadnosti nekome i
nečemu te skup tradicionalnih vrijednosti i nacionalna simbolika težišta su
prema kojima se usmjerava djelovanje PO jer su to „sidra" kojima se CP
povezuje sa stvarnošću, uporišta koja omogućavaju razvoj spoznajnih
mogućnosti i prepoznavanje pokušaja dezinformiranja. Ako se pokidaju veze
CP s uporištem, odnosno sruši sustav vrijednosti koji CP čini homogenom
zajednicom, PO lakše i brže postižu željene učinke.
Bez obzira na kvalitetu planiranja, PO, kao i drugi slični oblici složenog
djelovanja, moraju biti dovoljno elastični u planiranju i primjeni s obzirom na
razvoj događaja kao i na značajke svake pojedine CP. Prema službenom
priručniku Vojske SAD ,,Psychological Operations: Tactics, Techniques, and
Procedures" oni su svoje PSYOP djelovanje prema lokalnom stanovništvu na
Filipinima provodili, između ostalog, poklanjanjem privjesaka za ključeve, u
Bosni i Hercegovini poklanjali su stripove, dok su u Južnoj Americi poklanjali
nogometne lopte, sve s određenim natpisima, odnosno porukama osmišljenim
kroz IO.
Psihološkim operacijama šire se dezinformacije, glasine, tračevi, točno
usmjereni vicevi, vode ciljani dijalozi/razgovori s pažljivo odabranim
sudionicima, distribuiraju leci, oblikuje uređivačka politika pojedinih medija
(ovisno o ciljanoj grupaciji vrši se izbor medija koji ima mogućnost
najsnažnijeg utjecaja).
Psihološke operacije mogu biti planirane i provođene od strane civilnih i
vojnih struktura. Na strateškoj je razini neophodna koordinacija aktivnosti, dok
se na taktičkoj i operativnoj razini može djelovati relativno samostalno. Vojni
segment PO strateške naravi prvenstveno je usmjeren prema različitim razinama
zapovjednog lanca protivničke vojske kao i onemogućavanju postizanja široke
potpore protivničke oružane sile kod stanovništva na ciljanom području. Jedan
je od uvjeta za uspješno provođenje PO posjedovanje, odnosno mogućnost
upravljanja procesom objavljivanja sadržaja, različitih medija (elektronskih,
tiskanih). Razina dostupnosti te kvaliteta današnje tehnike i tehnologije omogućava izradu interaktivnoga višedimenzionalnog dokumenta visoke kvalitete u
svrhu provođenja PO.
Oblikovanjem pojedinih stavki u procesu izrade višedimenzionalnog
dokumenta daje se naglasak na njegovim pojedinim dijelovima čime se može
postići snažniji dojam kod primatelja tog dokumenta. Istovremenim
oblikovanjem pojedinih sastavnica mogu se postići vrlo uspješne, djelomične ili
potpune, krivotvorine.
Slika 1. Moguća podmčja i načini utjecaja na multimedijalne dokumente
Na slici 1 prikazali smo neke dijelove dokumenta koji se mogu mijenjati
u skladu s planovima i potrebama provođenja PO koje se planiraju i provode i u
mirnodopskim uvjetima s ciljem pravilne i učinkovite analize budućeg razvoja
događaja te spremnosti na preventivno i trenutačno reagiranje na očekivane događaje (prvenstveno negativne po širitelja protuobavijesti).
Modeme PO, za koje se u obraćanju prema domaćoj javnosti od strane civilnih struktura vlasti često koristi i sinonim „strateško komuniciranje", sve se
više usmjeravaju na djelovanje prema novim medijima, posebno s ciljem
dugoročnog djelovanja na mladu populaciju. Naime, mlađa populacija, koja se
uz pomoć današnjih masovnih medija izlaže psihološkim (ali i medijskim)
operacijama te preko intemetom dominirajućih različitih socijalnih i društvenih
mreža, primami je cilj dugoročnih strateških operacija jer se očekuje da će se iz
tih grupa društveno aktivnih osoba u doglednoj budućnosti izdvojiti moguće
buduće vođe grupa, udruga, zajednica, osobe koje će biti u stanju izravno i posredno utjecati na CP i na procese donošenja odluka.
Sovjetske informacijske i psihološke operacije
Za vrijeme Hladnog rata suprotstavljeni blokovi intenzivno su planirali i
provodili PO koristeći tada dostupne medije. Sovjetski planeri PO obilato su
koristili slobodu medija u zemljama članicama EZ i NATO saveza. Sovjeti su
na Zapad mogli plasirati širok spektar informacija i uradaka, bilo izravno, bilo
posredno. Koristili su se:
- novinarskim težnjama za posjedovanjem informacija kojima su postizali bolju prodaju medija u kojima su radili
- postojanjem mreže socijalističkih stranaka koje su izdavale svoja glasila i koje su imale pristup pojedinim drugim medijima suradnicima
sovjetskih i prosovjetskih izvještajnih i sigurnosnih službi preko kojih
su sudjelovali u političkom životu pojedinog društva te medijskih
djelatnika kojima su omogućili i osnivanje pojedinih medija u cilju
promocije prosovjetskih interesa (Andrew, Mitrokhin, 1999.) (znatan
je broj političara i novinara u zemljama bivše EZ koji su radili, manje
ili više svjesno, na širenju sovjetske propagande kroz psihološke i
medijske operacije).
Osobe iz medija koje su Sovjeti, a kasnije Rusi, često koristili kako bi
oblikovali javno znanje stranih javnosti, kao i za (posredno) slanje snažnih
političkih poruka, nazivani su, ne slučajno, „agentima utjecaja" (agents of
influence).
Totalitarni jednopartijski komunistički sustav uglavnom je uspješno
(primjenom represivnih metoda) nadzirao te sprječavao ideju (i misao) o slobodi
javnog i slobodnog izražavanja u zemljama u kojima je bio na vlasti kroz
apsolutnu ideološko-represivnu kontrolu postojećeg KJZ. Zapadne zemlje nisu
uspijevale osnivati nove, preuzimati postojeće, ali ni bitno utjecati na masovne
medije u zemljama članicama Varšavskog ugovora te drugim zemljama u
kojima se na vlasti nalazila komunistička partija. Stoga su se odlučile na drugu i
drugačiju taktiku: svoje vijesti (svoje viđenje stvarnosti), odnosno proizvode PO
(a time i (dezinformacije) slat će korisnicima u zemljama pod komunističkom
vlašću i radijskim valovima. Tako je došlo do osnivanja, ranije navedenih,
radijskih postaja (VOA, RFE, Radio Liberty, Radio Marty, RIAS). Međutim,
komunističke vlasti pokušavale su represivnim, ali i tehničkim, djelovanjima
onemogućiti prijem navedenih radijskih postaja na svojem području jer nisu
htjele dozvoliti oblikovanje postojećega vlastitog KJZ od strane političkih
protivnika suprotno njihovim interesima. Organizirano je tehničko ometanje
radijskog signala koji su emitirale zapadne radijske postaje. Poticana je
proizvodnja i emitiranje programa, sa sličnim namjerama, usmjereno prema
protivničkoj javnosti (zemalja Zapada), prijateljskoj javnosti (zemalja
naslonjenih na SSSR) te trećih zemalja (u Africi i Aziji) preko programa „Radio
Moskve" i „Radio mira i napretka" te vijestima plasiranim preko službenih
novinskih agencija SSSR-a („TASS" i „Novosti").
Posebna se pažnja pri planiranju PO (kao i IO u cjelini) mora posvetiti
mogućnosti da ih protivnička strana, koju se izlaže takvim metodama
djelovanja, ne prepozna te krene u provođenje protumjera (obrambenih, ali i
napadnih). U takvim slučajevima napadač može postati žrtva vlastitih grešaka i
biti doveden u zabludu uslijed vlastita djelovanja.
Komunistička vlast u bivšem Sovjetskom Savezu, kao i nova ruska vlast,
bila je svjesna svih po njihov režim negativnih posljedica intenzivnih PO kojima
je Zapad pokušavao izložiti njihovu javnost želeći potpomoći difuziju znanja
(kretanje znanja iz korpusa štićenog te posebno iz korpusa cenzuriranog prema i
u korpus javnog znanja). U izlaganju koje je u rujnu 1995. godine iznio tada
pukovnik ruske vojske, V. I. Tsymbal, ističu se izravne prijetnje naručiteljima,
planerima i prevoditelj ima IO i PO protiv Rusije (ne ulazeći u stvarnu izvedivost tih prijetnji smatramo bitnim iznijeti ih jer pokazuju svijest o mogućem
utjecaju IO na promjene u društvu i državi):
,,S vojnog gledišta uporaba IO protiv Rusije ili njezinih oružanih snaga se
ni u kojem slučaju, bez
obzira na (ne)postojanje žrtava, neće smatrati ne-vojnim sukobom,...
sagledavajući moguće ka
tastrofalne posljedice uporabe neprijateljskih strateških IO prema
gospodarskim ili državnim
zapovjednim i nadzornim sustavima ili prema borbenom potencijalu
oružanih snaga... Rusija zadržava
pravo prvog napada atomskim oružjem prema neprijateljskim sredstvima
i snagama koje se koriste u
planiranju i provođenju IO kao i prema samom napadaču.“ (Thomas,
1996.)
Metodologija kojom su se komunističke vlasti koristile u planiranju i
vođenju PO nije se bitno razlikovala od one koju su prakticirali na Zapadu.
Međutim, otvorenost zemalja Zapada te zatvorenost zemlja Istoka omogućavala
je stratešku prednost komunističkoj strani.
Aktivne mjere
U Sovjetskom Savezu su za aktivnosti, koje su na Zapadu nazivali PO,
koristili naziv „aktivne mjere“ te „specijalna propaganda" (naknadno,
stabiliziranjem političkih i drugih prilika u novoj društvenoj zajednici, ipak
dolazi do prilagođavanja nazivlja u pravcu „neizravna propaganda" i
„informacijsko-psihološko djelovanje").
Aktivne mjere podrazumijevale su proces u kojem se odgovarajućom
obradom (promjenom i/ili dopunom postojećih kao i stvaranjem potpuno novih
netočnih informacija) pokušavalo djelovati na stavove i djelovanja stranih vlada
i stranih javnosti. Početkom procesa potpunog raspada SSSR-a, u situaciji kada
je Komunistička partija bila svjesna mogućnosti potpunog gubitka vlasti te mogućnosti da SSSR (po njihovu mišljenju) zapadne u tešku političku, gospodarsku, sigurnosnu i socijalnu krizu, kreće se u snažnu primjenu „aktivnih mjera" i
na unutarnjepolitičkom planu prema domaćoj javnosti i osobama za koje su
procijenili da su mogući nositelji procesa promjena u tadašnjoj državi.
Želeći dati dodatne argumente svojim tvrdnjama o potrebi spašavanja
SSSR- a kao i o potrebi definiranja novih odnosa na međunarodnoj političkoj
sceni, korištenjem „agenata utjecaja" te medija u trećim zemljama, objavljivani
su piogramski tekstovi sa snažnim političkim porukama.
IO i PO nakon raspada SSSR-a
Psihološke operacije te protupsihološko djelovanje komunističke vlasti
vodile su na idejnoj i ideološkoj razini. Stoga je raspad komunističke ideje i
ideologije (i kasniji pad „željezne zavjese") doveo do nesnalaženja, nesigurnosti
i neizvjesnosti u u nadolazeću budućnost pripadnika skoro svih društvenih
slojeva. Naime, što je kriza (društvena, politička, gospodarska, socijalna,
sigurnosna) na području koje se izlaže PO veća, to je veća i mogućnost
uspješnijeg provođenja IO i PO.
Vladajuća marksističko-komunistička ideologija vrlo je brzo, po raspadu
SSSR-a i Varšavskog saveza, zamijenjena novom političkom idejom i
ideologijom kojom dominiraju „nove vrijednosti": odbacivanje komunizma te
prihvaćanje i poticanje osnivanja nadnacionalnih i anacionalnih oblika
organiziranja na različitim regionalnim razinama te globalnoj razini; zaštita i
promicanje ljudskih prava, razvoj demokracije, globalna ekologija. Nova
ideologija predstavlja nov pojavni oblik stare komunističke ideologije kojom
bivši komunisti izostavljanjem, odnosno izbjegavanjem spominjanja pojma
marksizam, pokušavaju ostvariti „tradicionalne sovjetske ciljeve".
Shvaćajući novu stvarnost na svjetskoj političkoj sceni, prihvaćajući
činjenicu da je dotadašnje cenzurirano/zabranjeno znanje prešlo u korpus javnog
znanja, daljnji raspad SSSR-a pokušava se usporiti (a ako je moguće i
zaustaviti) korištenjem argumenata kao što su:
- potpuni raspad SSSR-a dovest će cijeli svijet u vrlo nesigurnu i nestabilnu situaciju u kojoj će se pojaviti 15 novih država koje će posjedovati atomsko naoružanje (SSSR je u trenutku raspada imao oko
27 000 atomskih bojevih glava), čije će vlasti biti politički nestabilne i
nepredvidljive te, što je vrlo moguće, bliske različitim organiziranim
kriminalnim skupinama; nije isključena ni mogućnost da preko takvih
vlada i potencijalni teroristi dođu u posjed atomskog oružja
- novonastale republike mogu biti vrlo agresivne prema manjinama koje
žive na njihovu području (npr. Baltičke republike) te se ti etnički sukobi mogu prenijeti i u zemlje zapadne Europe i SAD-a gdje te manjine
žive za sada bez jasno i javno vidljivih sukobljavanja
- osnivanje te jačanje neokomunističkih agresivnih političkih stranaka
koje žele obnovu Sovjetskog Saveza.
Raspadom Sovjetskog Saveza nije došlo do prestanka procesa planiranja i
provođenja PO. Planirane i za vrijeme postojanja SSSR-a pokrenute PO dijelom
su nastavljene i kasnije, ali prilagođene novoj stvarnosti, novim potrebama te
novim informacijsko-komunikacijskim mogućnostima, odnosno postojanju
novih medija. Sovjetski stratezi razvili su dezinformaciju i dezinformiranje kao
snažno sredstvo i tehniku PO koju su često koristili, kako prema inozemstvu,
tako i na unutarnjem planu.
Istočnonjemačke informacijske i psihološke operacije
Kao i u svim drugim europskim zemljama koje je sovjetska Crvena
armija ili oslobodila ili sudjelovala u njihovu oslobađanju tijekom 2. svjetskog
rata, tako je i na dijelu Njemačke koji je postao sovjetsko okupacijsko područje
stvoren izvještajno-sigurnosni sustav od provjerenih komunističkih kadrova i po
uzoru na postojeći sustav u SSSR-u. Osnovane službe bile su pod punom
kontrolom Sovjeta, izravnom i posrednom, preko Staljinu i Sovjetskom Savezu
dokazano odanih komunističkih kadrova koji su preuzeli političko i operativno
vodstvo toga dijela podijeljene Njemačke.
U veljači 1950. godine osnovan je MfS (Ministerium fur Staatsicherheit Ministarstvo za sigurnost države) spajanjem postojećih efektiva, poznat pod
kraticom STASI. Dio sustava nadležan za vanjske izvještajne operacije osnovan
je 1951. godine pod nazivom „Institut za gospodarsko znanstvena istraživanja".
Institut je uključen u sustav MfS-a 1953. godine kao AbteilungX, odnosno
„Uprava X“.
MfS je svoje kadrove obučavao u Sovjetskom Savezu. Po povratku u
Istočnu Njemačku primjenjivali su metode i sredstva KGB-a u „borbi protiv
klasnih neprijatelja Partije" jer su oni, djelatnici MfS-a, bili „štit i mač Partije",
odnosno, kako je dugogodišnji ministar MfS-a Erich Mielke govorio, „pravi
Čekisti".
Dana 1.11.1957. godine dolazi do kadrovskih promjena na vrhu MfS-a i
njegove unutarnje reorganizacije. MfS u potpunosti preslikava unutarnju
organizaciju sovjetskog KGB-a. Vanjska izvještajna služba preimenovana je u
„HVA" (Hauptvenvaltung Aufklarung - HVA - Glavna izvještajna uprava).
MfS, koji je u trenutku raspuštanja po ujedinjenju dviju njemačkih država
imao 102 000 djelatnika (Kohler, 2004.), provodio je, po nalogu vladajuće komunističke partije SED, potpunu kontrolu i nadzor nad većinom vlastitih građana te nad svim porama života u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Unutar MfS-a
djelovala je i partijska organizacija koju je vodio dužnosnik MfS-a s činom
generala koja je, prema ustroju MfS-a, organizacijski bila neposredno podređena ministru MfS-a koji je istovremeno bio i član Politbiroa SED-a (vladajuća
komunistička partija u bivšoj Ist. Njemačkoj).
Zapadna Njemačka je bila „prioritet svih prioriteta" u radu HVA, njezine
institucije, političke stranke, mediji, ustanove i njezina javnost. HVA je, kao
jedan od glavnih oblika djelovanja prema različitim CP u SR Njemačkoj,
planirala i provodila „aktivne mjere". Za provođenje takvih aktivnosti unutar
HVA djelovala je, nazvana po uzoru na KGB, Uprava X (Deseta uprava). Dvije
uprave istoga naziva, iz KGB-a i MfS-a, vrlo su blisko sudjelovale u
planiranjima i provođenjima IO i MO, operacija utjecaja na i prema njemačkim
CP. Cilj Uprave X bilo je plasiranje (protu)obavijesti prema Zap. Njemačkoj što
je uključivalo:
„...Obrada značajnih medijskih ustanova i utjecajnih novinara iz Zapadne
Njemačke, objavljivanje
prerađenog sadržaja (dokumenata, pisama, informativnih publikacija i si.)
te pružanje (financijske)
potpore izdavanju publikacija i korištenju agenata utjecaja".
HVA je ciljano djelovala prema medijima u Zap. Njemačkoj, ali i kroz
njih, jer je to bio najlakši način plasiranja protuobavijesti (Knabe, 1999.).
Aktivno su prikupljali obavijesti o novinarima, bliskim lijevo-političkim
„progresivnim" stavovima, piscima, članovima političkih stranaka, organizacija
i pokreta (od kojih su neke i uspjeli pridobiti za suradnju) i putem kojih su
plasirali različite dezinformacije u skladu s vlastitim ciljevima i potrebama.
Istovremeno su pomagali i različite, manje utjecajne, medije koje su i financirali
kako bi mogli opstati na tržištu. Djelatnici HVA često su slali deklarirano lijeve
i socijalističke (gotovo komunističke) novine i djelatnicima zapadnonjemačke
vanjske izvještajne službe (Bundesnachrichtendienst - BND) i drugih saveznih
službi i institucija (BND-a posebno jer se smatralo da su djelatnici BND-a u
većini bliski desnoj političkoj opciji u Njemačkoj, političkim strankama CDU i
CSU).
Aktivne mjere i agenti utjecaja
U svojem su radu djelatnici HVA često uspijevali, preko novinara
poznatih i pod nazivom „agenti utjecaja", u zapadnonjemačkim medijima
plasirati različite protuobavijesti koje su pronalazile „svoju" publiku, koja ih je
prihvaćala i time ozbiljno narušavala stabilnost postojećeg sustava:
- Nakon ponovnog (početkom 1965. godine) izbora za predsjednika
Zap. Njemačke, HVA je pokrenuo cijeli niz protuobavijesti plasiranih
u medijima u obje Njemačke, ali i u inozemstvu (Italija) u kojima su
iznošene optužbe o „nacističkoj prošlosti njemačkog predsjednika
Heinricha Lubkea". Pojavljivali su se dokumenti, većinom
krivotvoreni, prema kojima je Lubke tijekom 2. svjetskog rata bio
„suradnik Gestapa"; da je odgovoran „za smrt 279 zatvorenika
koncentracijskih logora koji su radili na njegovu imanju početkom
1944." te da je radio planove i vodio nadzor nad gradnjom „baraka za
zatvorenike u Peenemundeu gdje su Nijemci razvijali dalekometne
rakete VI i V2“. Posljednja protuobavijest (iz 1968. godine) donosi
dokumente prema kojima je vodio projekt izgradnje u „jednom od
brojnih koncentracijskih logora" te je kao projektni inženjer „trebao
znati čemu služe koncentracijski logori". Navedenim
protuobavijestima HVA je težio izazivanju podjela u Njemačkoj
politici i javnosti, poticanju agresivnog antifašizma, rušenju ugleda
Njemačke u vanjskoj politici, unošenju dodatnog nemira i nesigurnosti
kod osoba iz političkog, vojnog i gospodarskog vrha Njemačke koje su
bile (na neki način) povezane s režimom NSDAP-a i Hitlerovim
režimom. U tom su naumu i uspjeli jer je 30. lipnja 1969. godine
predsjednik Lubke podnio ostavku.
- Često su izrađivali i distribuirali krivotvorena izviješća za medije vodećih stranaka, CDU-a i SPD-a, te objavljivali krivotvorena pisma vodećih političara Zap. Njemačke.
I stanovništvo DDR-a bilo je, za MfS, CP koju su izlagali „aktivnim
mjerama". Kroz različite udruge novinara i znanstvenika-istraživača („Verband
der lournalisten - VDJ", „Intemationalen Presszentrum - IPZ", „Institut fur
Politik und Wirtschat - IPW" te „Staatlichen Zentralarchiv in Potsdam")
djelovalo se prema vlastitom stanovništvu (s ciljem jačanja kohezije oko
komunističke ideologije i borbe protiv „subverzivne kapitalističkohegemonističke propagande"), ali i prema istim i sličnim profesionalnim
krugovima u Zap. Njemačkoj s kojima su se članovi istočnonjemačkih udruga
povezivali.
Nisu samo mediji bili predmet i cilj djelovanja djelatnika HVA. Znatne
uspjehe djelatnici HVA imali su u procesima regrutiranja osoba koje su se
bavile političkim djelovanjem s lijevih pozicija (SPD), ali i onih osoba koje su
djelovale u tada marginalnim, političkim strankama kao što su „Zeleni" (Knabe,
1999.).
MfS i terorizam
MfS je ispunjavajući vlastite ali i sovjetske ciljeve blisko surađivao s
teroristima. Pružali su logističku podršku (informacijsku, dokumentacijsku,
materijalnu, pružali su im obuku, organizirali skloništa i utočišta) mnogim
međunarodno poznatim teroristima kao što su Ilych Ramirez Sanchez poznat
kao „Carlos Šakal", Abu Nidal, te glavni planer terorističkog napada koji se
dogodio na OI u Muenchenu (u Siriji nedavno preminuli vođa „Crnog rujna")
Abu Daoud. MfS je i pripadnicima zapadnonjemačke terorističke organizacije
„Frakcija Crvene armije" (Rote Armee Fraktion - RAF) pružao istu takvu
pomoć, davao podršku i zaštitu. MfS se u svojem radu nije libio ni ubojstava.
Tako je, po otvaranju MfS-ovih arhiva, provedena istraga o nalogodavcima i
počiniteljima mnogih do tada neriješenih ubojstava (Koehler, 2004.):
„Kako su spisi otkrivali sve više podataka o neljudskom diktatorskom
sustavu, istrage su usmjerene
prema sumnjivim prijevarama, obmanama i ubojstvima koja su počinili
bivši časnici MfS-a kao i bivši
dužnosnici Partije i Vlade. Posebno je na tom polju bila aktivna
„Središnja berlinska grupa za
istraživanje vladinih nezakonitosti" koju je vodio iskusni policijski
direktor Manfred Kittlaus, bivši
načelnik Odjela za kriminalističke obrade zapadnog Berlina. Njegova je
glavna zadaća tijekom 1998.
godine bila istraga o smrtnim slučajevima, uključujući 73 ubojstva, 30
pokušaja ubojstava, 583 slučaja
ubojstva bez predumišljaja, 2.938 slučajeva ubojstava s predumišljajem i
425 slučajeva sumnjive smrti.
Od 73 ubojstva 22 su kvalificirana kao naručena ubojstva".
Nakon ujedinjenja dviju njemačkih država MfS je raspušten, a svi su
zaposlenici dobili otkaz. Pravosudni sustav DDR-a (koji je također bio u
funkciji SED-a) odmah je stavljen pod nadzor pravosudnog sustava i Državnog
odvjetništva Zapadne Njemačke sa sljedećim posljedicama:
„Za pripadnike pravosudnog sustava bivše Istočne Njemačke izvršene su
neophodne provjere. Oni za
koje je utvrđeno da su prekršili ljudska prava bili su otpušteni, a neki su
bili i procesuirani. Tužitelji i
suci koji su bili uključeni u presude s izuzetno visokim kaznama za
isključivo politička djela optuženi
su za perverziju pravde."
Sve što na ovom svijetu danas postoji,
može se pretvoriti u oružje
(Liang, Xiangsui, 1999.)
Kineske informacijske i psihološke operacije
Početkom 2010. godine mediji su izvijestili o dočekanom (jer prikriveni
već duže vrijeme tinja) otvorenom sukobu kineskih vlasti i Googlea, najveće i
najpopularnije svjetske intemetske tražilice. Kina pokušava provoditi snažnu i
gotovo potpunu cenzuru sadržaja na WWW-u kojima se pristupa iz Kine. Kao
odgovor na kinesku cenzuru, Google je svoju kinesku tražilicu (s adrese www.
google.cn) preusmjerio na tražilicu u Hong Kongu (www.google.com.hk) koja
nije pod nadzorom kineskih državnih cenzora. Taj je potez izazvao snažnu represivnu akciju kineske države prema Googleu, njihovim uredima i zaposlenicima u Kini te pokrenuo napadne IO usmjerene na onemogućavanje daljnjeg
djelovanja Googlea u Kini.
Kina i WWW
Kina provodi cenzuru svih tražilica i dostupnosti sadržaja na intemetu u
nekoliko faza i na nekoliko načina:
- kineski ISP (Internet serviceprovider) prilikom pretraživanja intemeta
od strane korisnika reagiraju na popis nedozvoljenih riječi, pojmova,
upita, naziva, sadržaja tražene stranice te korisnika upućuju na netočne
i beskorisne stranice ili se pak izvrši potpuna blokada pristupa internetu računala s kojeg se vrši pretraživanje
- ako se pak korisnik uspješno spoji na neku stranicu koja u svom
nazivu niti u svojim metapodacima ne sadrži pojmove koji kineske
vlasti smatraju zabranjenima, ISP-ovi aktiviraju programe koji vrše
prethodno filtriranje sadržaja stranice te ako ne pronađu ništa
sumnjivo, dozvoljavaju pristup stranici, a ako pronađu sumnjiv i
zabranjen sadržaj, ta se stranica stavlja na tzv. crnu listu kojima se
ubuduće onemogućava pristup.
Kina pak nije stavila pod kontrolu samo Googleovu tražilicu nego i druge
tražilice koje, ako žele biti nazočne na kineskom tržištu, moraju djelovati u
skladu s kineskim odredbama o nadzoru prometa na internetu (npr. Yahoo).
Pristup društvenim mrežama kao što su Facebook, Twitter te Youtube je
blokiran dok je pristup intemetskoj enciklopediji Wikipedia djelomično
omogućen (u onom dijelu gdje nema od strane kineskih vlasti proglašenog
zabranjenog sadržaja).
Nova kineska NIS
Razlog zbog kojeg Kina snažno koristi svoj represivni aparat te posebne
snage za vođenje IO nalazi se u kineskom shvaćanju modernog ratovanja,
njihovoj novoj NIS te stavovima o provođenju IO i PO. Kina drži da će u
budućim sukobima i ratovima gotovo izvjesno pobijediti onaj (ili oni) tko je u
stanju postići nadmoć (u odnosu na protivnika) u informacijskokomunikacijskom prostom.
Iako su pojedini elementi kineske vojne strukture shvaćali prednosti koje
nove tehnike i tehnologije omogućavaju u komunikacijskom i informacijskom
smislu, kineske su vlasti ipak ostale iznenađene učinkovitošću IO kojima su
savezničke snage, predvođene SAD-om, izložile Irak (iračko vodstvo, vojsku i
stanovništvo u operaciji ,,Iraqi freedom“) te u operacijama na području Kosova,
Srbije i Makedonije. Nakon što su se IO i PO uspješno potvrdile i u operacijama
na Kosovu i Srbiji, kineski su vojni teoretičari krenuli u ozbiljno razmatranje
prednosti i opasnosti koje po kinesko društvo mogu predstavljati nove
informacijsko-komunikacijske tehnologije i mogućnosti koje pružaju
protivničkoj strani.
Kineski je vojni vrh razvio teoriju po kojoj pravilnim planiranjem i
provođenjem informacijskih operacija i snage koje su, računajući po starijim
obrascima, slabije (s obzirom na broj vojnika, njihovu opremljenost, obučenost i
sl.) mogu ostvariti konačnu pobjedu. Iskustvo koje kineske vlasti imaju u
višedesetljetnoj zaštiti vlastitog KJZ od vanjskih utjecaja primijenili su i prema
novim medijskim izazovima interneta. Naime, internet kao globalno dostupni
višedimenzionalni medij kojem je pojam cenzure gotovo nepoznat stvara uvjete
za bitne promjene postojećih obrazaca i korpusa javnog i društvenog znanja.
Komunistička Kina tu slobodu smatra izravnom prijetnjom za svoj sustav,
društveni poredak i nacionalnu sigurnost. Kina želi u potpunosti kontrolirati i
nadzirati sadržaj koji se, prema njihovu mišljenju, može i treba nalaziti u
korpusu javnog znanja (kontrolom procesa prikupljanja i korištenja obavijesti).
Kina ne želi dozvoliti mijenjanje vlastitog KJZ, kao ni utjecanje na njega.
Svjesni su da promjene sadržaja KJZ mogu dovesti do urušavanja postojećega
društvenog poretka i rušenja apsolutnog monopola kineske komunističke partije
na kinesku prošlost, sadašnjost i budućnost.
Kineska teorija informacijskih doktrina i strategija temelji se na „snazi i
moći informacionalizacije“, na modernizaciji stavova starih i svjetski priznatih
kineskih stratega i mislilaca kao što je Sun Tzu te prihvaćanju novih metoda
razvijenih u doktrinama i strategijama SAD-a i NATO saveza. Kina drži da su
IO snažno sredstvo kojim se može djelovati na unutarnjem i vanjskopolitičkom
planu s ciljem izravnoga napadnog utjecaja na oblikovanje volje, misli,
percepcije i djelovanja pojedinca, grupe, zajednice (posebno one koja, prema
kineskim mjerilima, djeluje protiv kineskih stavova). Za razliku od zapadnih
(NATO) teoretičara koji IO smatraju neborbenim operacijama (non-combat),
kineski teoretičari smatraju IO oblikom borbenog djelovanja (combat
operations).
Međutim, kognitivna i informacijska domena nisu jedini cilj kineskih IO
jer se smatra da novi oblici ratovanja nadilaze sva ograničenja, odnosno da se
radi o neograničenom ratovanju. Koristeći mogućnosti interneta Kina se sprema
i za organizirane intemetske napade na ciljeve koji se nalaze u fizičkoj domeni,
domeni svijeta stvarnosti (vladine institucije, gospodarski infrastmkturni objekti, komunikacije, financije, mediji te sve one ciljeve kojima se može smanjiti
volja za borbom, smanjiti vojna moć te posredno djelovati na stanovništvo na
prihvaćanje kineskih stavova). Za Kinu su IO prvenstveno borbeno sredstvo
koje se može koristiti bilo kad, prema bilo kojem cilju, a da se ne napušta sigurnost kineskoga državnog teritorija te način na koji se agresivnim sredstvima
može širiti službena kineska ideologija, odnosno politika. IO se moraju stalno
provoditi uz istovremenu primjenu snažnih protumjera jer je, prema njihovoj
doktrini, svaka osoba za računalom mogući „IO ratnik" koji svojim znanjima i
djelovanjima može pokušati (samostalno, djelovanjem pojedinih grupa ili pak
institucija i država) ugroziti kineski sustav i kinesku nacionalnu sigurnost.
Stoga je Kina vrlo brzo ustrojila tehnički opremljene (i ljudski brojne)
snage za provođenje napadnih i obrambenih IO (oko 1.5 milijuna osoba nalazi
se u pričuvnom sastavu posebnih postrojbi koje isključivo služe za provođenje
IO). To su snage koje mogu vrlo brzo, vrlo snažno i na različite načine napasti
(koristeći mogućnosti IKS) protivnika (stvarnog, pretpostavljenog i mogućeg),
njegov IKS, korpus otvorenog i štićenog znanja, sustav vrijednosti te
gospodarsko-financijsko-energetski sustav (uporabom virtualnih mogućnosti
ostvaruju odlučujuću prednost u stvarnom svijetu).
Budući da napadač pri provođenju napadnih IO uglavnom uvijek ima
mogućnost stvaranja strateške prednosti u odnosu na branitelja (napadač bira
mjesto, vrijeme, vrstu, brojnost, intenzitet i način napada), Kina preferira
planiranje i provođenje napadnih IO i to posebno u domeni računalnih i mrežnih
sustava.
Kina se nalazi pod stalnim medijskim pritiskom i djelovanjem intenzivnih
informacijskih i psiholoških operacija koje mogu, ako se uspiju ukorijeniti (bilo
kao informacije, nazovi-informacije ili protuinformacije) u korpus kineskoga
javnog znanja, izazvati snažne društvene promjene. Stoga Kina snažno, represivnim metodama i sredstvima, reagira štiteći vlastiti informacijskokomunikacijski sustav te vlastiti, komunističkom ideologijom određen, KJZ koji
su nametnuli vlastitom stanovništvu.
Metodologija planiranja i provođenja PO
Psihološke operacije su onaj dio IO koji informaciju koristi kao borbeno
sredstvo. Psihološke operacije ne koriste samo vojne postrojbe nego i civilne
institucije u cijelom vremenskom spektru događanja. Budući da je informacija
sastavni dio svih instrumenata na kojima počiva moć, suverenitet i međunarodni
integritet nacije i države, to su i PO sastavni dio praktične primjene nekog od tih
instrumenata, bilo pojedinačno, bilo skupno. Psihološkim operacijama sagledavaju se različiti pristupi i pogledi na povijest CP, njezina sadašnjost te planira
djelovanje s ciljem dostizanja projektirane budućnosti CP.
Učinkovito planiranje i provođenje PO temelji se na postojanju
relevantnih obavijesti neophodnih za primjenu PO. Stoga je rano posjedovanje
relevantnih obavijesti, dobivenih iz međusobno neovisnih i pouzdanih izvora,
od ključne važnosti za uspješno planiranje i provođenje PO u cijelom
vremenskom spektru događanja prema CP.
Tek je nagli razvoj IKS i GIO omogućio uvjete prema kojima u planiranju
i provođenju PO aktivno sudjeluju i nevojne institucije, ustanove, organizacije,
tvrtke, udruge, kako međunarodne vladine, tako i one iz nevladina sektora. Globalna umreženost i povezanost CP s drugim publikama nužno nameće potrebu
integriranog i promišljenog planiranja načina, metoda i sredstava primjene PO
prema CP na određenom području. Međutim, metodologija planiranja i primjene
PO iz vremena kada su iste bile u gotovo isključivoj nadležnosti vojnih i
izvještajno-sigurnosnih struktura nije se bitno promijenila. Jedino su se promijenili uvjeti u kojima se iste primjenjuju.
Planiranje PO provodi se u skladu s definiranim strategijama nacionalne
sigurnosti i NIS. Primjenjuju se na tri ključne razine: strateškoj (podrazumijeva
planiranje dugoročnog usmjerenog djelovanja s ciljem ispunjavanja strateških
ciljeva), operativnoj (provodi se na regionalnoj i nacionalnoj razini s kraćim
rokom trajanja operacija i bržem postizanju rezultata) i taktičkoj (primjenjuje se
prema točno određenoj publici na ograničenom području u cilju postizanja
brzih, gotovo trenutnih rezultata).
U pripremi planiranja PO potrebno je prikupiti znatan broj relevantnih
obavijesti koje mogu dati potpunu sliku o mogućim ciljevima, sredstvima i
metodama koje se trebaju primijeniti u djelovanju. Iako na prvi pogled tako
može izgledati, svi ciljevi nisu isti i ne reagiraju isto na iste podražaje. Svakom
cilju treba obratiti posebnu pozornost, a metode, načine i sredstva učiniti
dovoljno prilagodljivima za (ne)očekivane potrebe s ciljem izvršavanja
postavljenih zadaća.
Obavijesti potrebne za planiranje i provođenje PO
Za potrebe planiranja i provođenja PO prikupljaju se tri glavne grupe
obavijesti o:
- mogućim CP
- medijima i mogućim prijenosnicima informacija (komunikacijskim
kanalima) ovisno o običajima sredine
- mogućim sadržajima koje treba obraditi u smislu učinkovitog
provođenja PO prema pojedinim CP.
Navedene obavijesti treba početi prikupljati još u mirnodopsko vrijeme
jer se u tom slučaju vrijeme rasta napetosti i stvaranja krize može dovoljno rano
uočiti (prepoznati) te primijeniti odgovarajuće djelovanje s ciljem smirivanja
napetosti, ili pak poticanja krize, ali na način i pod kontrolom planera PO.
Obavijesti o mogućim CP trebaju sadržavati odgovore na sljedeća
pitanja:
- značajke CP (pojedinca, grupa, zajednice) s posebnim naglaskom na
njihove slabosti, stavove, mišljenja, razinu prihvatljivosti PO i njezinu/
njihovu moguću upravljivost
- čimbenici koji ujedinjavanju CP i čimbenici koji mogu izazvati
unutarnje podjele kod CP
- teme na koje je CP posebno osjetljiva, odnosno ranjiva
- koji medij ima utjecaj (i koliki) na koju od postojećih CP
- osobni podaci ključnih osoba, bilo da se radi o osobama koje donose,
sudjeluju u donošenju odluka (znači osobe od primarnog utjecaja), ili
da se pak radi o osobama koje na nižim razinama djelovanja unutar
pojedinih grupa mogu potaknuti i/ili pokrenuti promjene na nižim, a
potom i na višim, razinama djelovanja.
Podaci o medijima (odnosno komunikacijskim kanalima) koji se
prikupljaju trebaju dati odgovore na sljedeća pitanja:
- koji mediji djeluju na ciljanom području
- koji mediji imaju utjecaj na CP a nalaze se izvan primarnog područja
djelovanja CP
- vlasnička struktura medija
- urednička politika, urednici, komentatori, vodeći novinari, njihove
osobine, prednosti, mane, neispunjene želje, ambicije, očekivanja, pristupačnost
- dostupnost medija na ciljanom području
- utjecaj pojedinog medija na pojedinu CP
- drugi mediji putem kojih se mogu prenositi proizvodi PO
- mogućnost suradnje pojedinih medija i njihovih djelatnika, otvorena
i/ili prikrivena, s planerima i provoditelj ima PO.
Istovremeno se moraju prikupiti i:
- obavijesti o temama i simbolima od bitnog značaja za CP, a koji se
mogu i trebaju, ili promijeniti, ili podržati
- teme i sadržaji koji se trenutno nalaze u javnome medijskom prostoru
- teme i sadržaji koji definiraju postojeći korpus javnog znanja CP i
koji treba promijeniti/podržati u skladu sa željama planera PO.
Naime, ako je postojeći KJZ obilježen sadržajima koji onemogućavaju
učinkovito provođenje IO i PO, potrebno ga je promijeniti u skladu s potrebama
i željama planera IO. Međutim, ako je postojeći KJZ ciljane publike obilježen
sadržajima koji odgovaraju potrebama planera i provoditelja IO i PO, onda ga
treba podržavati i poticati njegov razvoj u željenom pravcu, prema projektiranoj
budućnosti.
Odgovore na ta pitanja treba prikupiti dovoljno rano koristeći sve
raspoložive izvore koji planerima PO stoje na raspolaganju (državne institucije,
vladine i nevladine organizacije, udruge i agencije, međunarodne organizacije,
udruge civilnog društva). Najbolje informacije pak mogu dostaviti izvještajnosigumosne službe koje moraju biti uključene u cijeli proces planiranja i
provođenja PO u svim fazama, od početka do kraja. Za ovaj rad je posebno
zanimljiva činjenica da u procesu prikupljanja obavijesti izvještajne naravi za
potrebe planiranja i provođenja PO aktivno sudjeluju i agencije kao što su
USAID i USIA koje se u navedenom priručniku (US Department of Army,
1994.) nazivaju „izvještajni čimbenici izvan sustava ministarstva obrane“ (NonDoD Intelligence Assets).
Raščlambom prikupljenih obavijesti potrebno je identificirati utjecajne
osobe (njihove mane, slabosti, neispunjene želje i očekivanja, skrivene i
neskrivene ambicije), utjecajne grupe i zajednice (interesi koji ih povezuju,
značajke koje ih obilježavaju, vodeće osobe), pojedince i grupe koji bi u
doglednoj vremenskoj perspektivi mogle postati utjecajne ili koje bi mogle
najbolje ispuniti postavljene ciljeve i zadaće planera PO. Istovremeno je
potrebno utvrditi i najbolje načine te komunikacijske kanale i sredstva putem
kojih se može izvršiti najsnažniji i najučinkovitiji utjecaj (s obzirom na vrijeme
potrebno za nametanje volje te intenzitet slanih poruka) na pojedine CP.
Po provedenoj raščlambi ciljane publike, komunikacijskih sredstava i
sadržaja koje treba primijeniti prema pojedinoj CP, potrebno je izraditi sadržaj
PO te ga usmjeriti prema CP. U planiranju PO potrebno je predvidjeti i
ponašanje drugih publika koje nisu CP, ali koje će, s obzirom na postojanje
GIO, istima biti izložene. Druge publike, koje nisu primami cilj PO, mogu
utjecati na ponašanje CP i (ne)prihvaćanje sadržaja PO kojima se izlažu.
Istovremeno postoji mogućnost da će pojedine aktivnosti biti i prepoznate kao
PO kojima se želi promijeniti KJZ ciljane publike te izvršiti nametanje volje
uslijed čega CP može pokrenuti i provođenje protumjera i aktivnosti s ciljem
onemogućavanja daljnjeg provođenja PO.
Zadaća prepoznavanja napadnih IO (a samim time i PO) kod napadnutog
je, uglavnom, u primarnoj nadležnosti službi iz sastava izvještajno-sigurnosnog
sustava. Stoga je, ako se želi smanjiti (ili onemogućiti) proces prepoznavanja
izlaganja CP napadnim IO, potrebno onemogućiti izvještajno-sigumosni sustav
(blizak CP) u provedbi svojih zadaća. To se postiže urušavanjem sustava nacionalne sigurnosti napadnutog cilja ili preuzimanjem kontrole nad istim kroz
kadrovske i organizacijske promjene, a koje koriste informacijskom napadaču.
Djelovanje i provjera učinkovitosti PO
Psihološke operacije kojima se izlaže CP mogu poticati neke od sljedećih
(pojedinačno ili skupno) aktivnosti i osjećaja kod CP:
- osjećaj nemoći, slabosti, bezvoljnosti, beznađa, defetizam, obeshrabrivanje, nezadovoljstvo
- urušavanje postojećeg sustava vrijednosti (osobnih, zajedničkih, tradicionalnih, etičkih)
- relativizam, hedonizam i konzumerizam (poticanje neracionalnoga potrošačkog mentaliteta)
- potrebu za promjenom postojećega političkog sustava i/ili promjenom
vladajuće administracije
- poticanje ili pak organiziranje aktivnih i nasilnih prosvjeda protiv vladajuće administracije
- potrebu za opstankom trenutno vladajuće administracije ako ista ispunjava očekivanja naručitelja PO
- poticanje unutarnjih podjela i sukoba.
Za planere i provoditelje PO izuzetno su važne obavijesti o rezultatima
primijenjenih PO prema pojedinoj CP. Obavijesti o učincima provođenih PO
omogućavaju provođenje korisnih izmjena i dopuna provođenih aktivnosti kako
bi iste mogle biti još učinkovitije (načelo povratne sprege).
Obavijesti o rezultatima primjene PO prema CP mogu se dobiti od:
- izvještajno-sigumosnih službi
- NVO preko kojih se, izravno i posredno, djeluje u oblikovanju
korpusa javnog znanja CP
- NVO koje nisu izravno uključene u PO prema CP nego su povezane s
NVO koje djeluju na ciljanom području i prema CP
- međunarodnih institucija i udruga koje djeluju na, i prema, ciljanom
području i CP
- specijaliziranih tvrtki i institucija koje provode različita ispitivanja
javnog mijenja
- praćenjem medijskog sadržaja koji se pojavljuje na ciljanom području
kao i onog koji ima određeni utjecaj na CP, a ne nalazi se izravno na
području djelovanja CP
- osoba koje aktivno koriste mogućnosti koje im pruža današnji web 2.
generacije prema kojem čitalačka publika aktivno sudjeluje u kreiranju
(prvenstveno komentiranjem) vijesti koja zbog toga rijetko kada poprima konačan oblik.
Sukladno dobivenim rezultatima vrši se korekcija (ako je potrebna)
tematskih sadržaja i komunikacijskih kanala koji se koriste u provođenju PO.
Istovremeno se prati ponašanje CP, analizira mogućnost prepoznavanja
provođenih PO od strane CP kao i protumjere koje isti mogu primijeniti prema
naručiteljima, planerima i provoditeljima PO.
Govoriti istinu je malograđanska predrasuda
Lenjin
3. PROTUOBAVIJEST
Tijekom rada u diplomaciji imao sam prilike razgovarati s velikim brojem
diplomata. Tema jednog od tih razgovara bile su i, nazovimo ih tako, „uspješne
diplomacije". Komentirajući različite događaje iz povijesti diplomatskih odnosa
jedan od kolega je smijući se postavio pitanje znamo li koja je diplomacija
najbolja na svijetu. U istom je tonu i odgovorio: „Austrijska". Izraz iznenađenosti na našim licima ga je još više razveselio. „Pa naravno da su najbolji jer su
gotovo cijeli svijet, u kratkom vremenu, uspjeli uvjeriti da je Ludwig van
Beethoven Austrijanac, a Adolf Hitler Nijemac".
Ova šala ima i svoju znatno ozbiljniju stranu: ukazuje na procese kojima
se mijenja javno znanje, kako se na njega može utjecati s iznenađujućim
posljedicama. Kako bi se spriječilo potpadanje pod utjecaj protuobavijesti,
potrebno je moći i znati prepoznavati procese kojima se pokušava utjecati na
KJZ pojedine grupacije i zajednice, prepoznati nositelje takvih aktivnosti kao i
kanale distribucije protuobavijesti.
Postojeće definicije protuobavijesti
Protuobavijest je jedan od ključnih elemenata u planiranju i provođenju
PO. Kao i neki drugi pojmovi iz teorije informacijskih znanosti, ni
protuobavijest nema jedinstvenu i općeprihvaćenu definiciju.
Neke od postojećih definicija su:
1. lažno, netočno prikazivanje činjenica, netočna vijest, obično u
medijima (Anić, Goldstein,
2007.)
2. svaka informacija, prerađena ili deformirana od strane državnih
tijela kako bi se prikrio njezin
stvarni autor, plasirana s ciljem utjecaja na djelovanje jedne ili
više stranih vlada,
međunarodnih organizacija, dužnosnika, osoba te javnih ili
privatnih subjekata s ciljem da
njezin autor dobije podršku za ispunjavanje svojih političkih i
vojnih ciljeva (Carl, 1996.)
3. u slučajevima postojanja dvostrukih agenata ili u ratnim
operacijama obmanjivanja sve
informacije (i istinite i lažne) kojima je cilj omogućiti neometano
djelovanje dvostrukih
agenata
4. brižljivo, od strane izvještajne službe pripremljena nazovi-obavijest
s ciljem unošenja zablude,
obmane, ometanja ili potkopavanja povjerenja u pojedince,
institucije i vlade (Rječnik FBI)
5. stvaranje i širenje informacija etiketirajućeg i netočnog sadržaja s
ciljem ocrnjivanja
protivnika (Polmar, Allen, 1998.)
6. ciljana distribucija netočnih informacija (Roewer, Schaefer, Uhl,
2003.)
7. pogrešne informacije koje su namjerno javno objavljene ili su pak u
javnost dospjele curenjem
iz službenih izvora (vlada, ministarstva, izvještajno-sigurnosne
službe...) kako bi utjecale na
javno mnijenje ili strane vlade: On će, nesvjestan toga, biti
komunikacijski kanal za plasiranje
dijelova protuobavijesti usmjerene prema izvještajnoj službi
strane države“ (Ken Follett)
8. svjesno širenje potpuno ili djelomično netočnih informacija
riječima, pismom, slikom ili
drugim oblicima djelovanja s ciljem zastrašivanja i slabljenja
djelovanja i potencijala
protivnika MfS-a (Marxen, Werle, 2004.).
Pojam protuobavijesti je nastao, i razvijen je, u sustavu sovjetskih
izvještajno-sigurnosnih službi kao jedno od sredstava i metoda djelovanja uz
pomoć koje su izvršavani postavljeni ciljevi i zadaće. Stoga je potrebno
objašnjenje i određenje tog pojma početi korištenjem rječnika kojim se koriste
izvještajno- sigurnosne službe.
Protuobavijest (dezinformacija, eng. disinformation, njem.
Desinformation, rus. dezirfomacion, tal. disinformazione, fran. desinformation,
španj. desinformacion) naziv je koji su prvo skovali i upotrijebili pripadnici
sovjetskih sigurnosnih službi početkom 20. stoljeća. Protuobavijest su, kao
sredstvo borbe protiv svojih protivnika, koristili sovjetski komunisti predvođeni
Lenjinom. U „službenu uporabu" unutar sovjetskog izvještajno-sigurnosnog
sustava ulazi 1923. godine kada I. S. Inshlikt, tadašnji zamjenik šefa GPU-a
(preteče KGB-a, današnjeg FSB-a) predlaže osnivanje posebnog ureda za
provođenje aktivnih izvještajnih operacija. Pod tim pojmom podrazumijevani su
procesi i djelovanja upereni prema stranoj i domaćoj javnosti s ciljem
manipuliranja osjećajima i percepcijama javnog mijenja u odnosu na pojedine
teme.
S ciljem učinkovitijeg planiranja i provođenja operacija
protuobavještavanja (dezinformiranja), nametanja poželjnih stavova različitim
CP, u siječnju 1959. godine osnovan je odjel koji je takva traženja trebao
provesti u praksi. Odjel je postao poznat po svom kasnijem nazivu Odjel A, po
prvom slovu izraza „aktivne mjere“ koji su Sovjeti koristili kao prikriveni naziv
za ovaj oblik djelovanja. Prvi načelnik Odjela bio je general Ivan Ivanovič
Agajan koji je tečno govorio nekoliko stranih jezika. Smatra se da upravo
Agajan stoji iza operacija kojima je poticano antisemitsko djelovanje njemačkih
državljana u Njemačkoj i širom svijeta.
Sovjeti su razlikovali nekoliko različitih vrsta djelovanja putem
protuobavijesti. Sredinom prošlog stoljeća propagandom su nazivane sovjetske
protuobavijesti usmjerene prema Zapadu, a koje su kao takve uspješno
prepoznate.
Sovjeti su razlikovali tri vrste propagande:
- crnu: čije je provođenje bilo u nadležnosti KGB-a (odnosno
sigurnosno-izvještajnih službi) i širila se preko njihovih izvora i
suradnika
- bijelu: koja je vođena od strane Odjela za informiranje sovjetske KP,
širena je preko državnih institucija i medija (radijskih i tiskanih)
- sivu: koja je vođena od strane Međunarodnog odjela sovjetske KP i
koja je širena preko prijateljskih komunističkih-socijalističkih partija/
stranaka izvan tadašnjeg SSSR-a.
Danas ti nazivi imaju donekle izmijenjenu definiciju kojoj je temelj
upravo podjela izvršena u bivšem SSSR-u:
- crna propaganda - prikriva svoj stvarni izvor tako što ga maskira laž-
nim, navodnim izvorom
- bijela propaganda - aktivnost koju stvaratelj priznaje kao svoju vlastitu
- siva propaganda - kod koje se izvor ne može jasno
razabrati/raspoznati.
Prema KGB-u operacije temeljene na protuobavijestima su operacije proizvodnje utjecaja, nametanja frustracija javnosti, izoliranja i slabljenja političkog, vojnog i gospodarskog vodstva, traženja i otkrivanja protivnikovih slabih
ločaka. To je proces u kojem je oblik združenog djelovanja politike i IO nužan
preduvjet za ukupni uspjeh.
Izraelski Mossad protuobavijesti, koje plasira putem svojih pozicija u
medijima s ciljem utjecanja na javno mnijenje, naziva „bijelim
tračem“/„bijelom hukom" (,,whitegossip“/„weisse Rauschen“).
Djelovanje protuobavijesti
Protuobavijest (dezinformacija) je sredstvo, a protuobavještavanje
(dezinformiranje) metoda koja se koristi na svim razinama zajednice i društva
kao i u skoro svim područjima: poslovnim, socijalnim, političkim, vojnim,
sigurnosnim. Može biti usmjerena prema vanjskom i unutarnjem javnom
mnijenju, odnosno vanjskoj i unutarnjoj ciljanoj publici. Dio je procesa
provođenja psiholoških, odnosno informacijskih operacija.
Cilj je svake protuobavijesti promjena, ili učvršćivanje, postojećeg načina
i i/mišljanja CP te navođenje protivničke strane (na razinama svjesnog i nesvjesnog odlučivanja) na donošenje odluka i djelovanje u korist vlastite štete, a
u korist onih koji upravljaju IO. Njome se pokušava razbiti kohezija i vezujuća
sila koja CP drži na okupu (bilo da se radi o vjerskim, političkim, kulturnim, povijesnim, civilizacijskim vezama), potkopava se povjerenje u vladajuću strukturu, diskreditiraju se ili omalovažavaju pojedinci i interesne grupe/udruge.
Istovremeno, naručitelj i prevoditelj protuobavještavanja se mora potruditi da i
on sam, kao i „njegova" javnost, ne postane žrtva protivničkih protuobavijesti.
Da bi neka obavijest bila protuobavijest, u njezinu stvaranju i vođenju
prema pojedinoj CP i njenom IKS moraju postojati bar tri elementa (prema
Volkov, 2001.):
- manipulacija sustavima odlučivanja CP
- korištenje zaobilaznih sredstava s ciljem infiltracije u IKS ciljane
publike i postizanje zadanog cilja nametanja vlastite volje CP te
- stvarni naručitelj i autor protuobavijesti moraju biti prikriveni.
Iz svega navedenog izvodimo definiciju protuobavijesti:
Svjesno iskrivljena, nepotpuna te djelomično ili potpuno netočna
obavijest koje je naručitelj i stvarni autor prikriven, kojoj je cilj da CP,
utjecajem na kognitivnoj razini, navede na donošenje odluka koje im nanose
štetu, odnosno kratkoročno i/ili dugoročno mijenja njihov KJZ.
Proces stvaranja protuobavijesti
Protuobavještavanje je proces kojim se protuobavijest, nekim od mogućih
informacijsko-komunikacijskih kanala, upućuje prema CP. Stvaranje učinkovite
protuobavijesti zahtijeva znatna predznanja o ciljanoj publici, njezinoj prošlosti,
sadašnjosti te očekivanoj budućnosti. Ta se predznanja moraju temeljiti na
velikoj količini relevantnih obavijesti (podataka i informacija) prikupljenih na
različite načine (javnim i prikrivenim djelovanjima). Tek na temelju izvršenoga
temeljitog prikupljanja i obrade prikupljenih podataka može se pristupiti planiranju protuobavijesti na različitim razinama. Njome se može poticati promjena,
ali i podržavati postojeći način razmišljanja, odlučivanja, djelovanja sustava
vrijednosti kod ciljane publike. Ako je planer nezadovoljan s postojećim stanjem KJZ, nastojat će ga promijeniti (ili u smjeru smirivanja, ili u smjeru
pogoršavanja trenutnog stanja). Ako je pak zadovoljan dostignutim stanjem
KJZ, isto će pokušati održati nastavljajući svoje djelovanje. Stoga je neophodno
stalno pratiti učinkovitost protuobavještavanja (odnosno psiholoških i
informacijskih operacija u cjelini) kako bi se iste, na temelju prikupljenih
podataka, informacija i raščlambi, mogle po potrebi redefinirati u skladu s
novim potrebama i ciljevima te u skladu s mogućnostima novih (ili pak
korištenjem postojećih) informacijsko-komunikacijskih sustava i sredstava.
Protuobavijest treba:
- biti prihvatljiva CP na način da je ista prihvati bez sumnje u njezinu
dobronamjernost i vjerodostojnost
- stvoriti uvjete da se CP poistovjeti s njezinom temom, odnosno ista
mora biti prikladno „zamotana" i kao takva prikazana CP
- biti proslijeđena na način prilagodljiv CP te prihvatljiv u kontekstu s
dodanim sadržajem koji će je učiniti naizgled istinitom i privlačnom
- biti proslijeđena prema CP putem relevantnog medija i/ili posrednikaferengija (koji je može pokrenuti, prenositi i održavati)
CP navesti da zna, misli i da vjeruje da zna ono što naručitelji i
planeri PO žele, te da se ponašaju u
skladu s njihovim očekivanjima i planovima
potaknuti nezadovoljstvo, unutarnje podjele i nesigurnost u CP,
odnosno u drugom slučaju
podržati stanje koje odražava potrebu naručitelja i planera PO
- stvoriti psihozu i dezorijentiranost koja može potaknuti promjene (ako
treba i nasilne i nedemokratske pod uvjetom da ih se pokuša kontrolirati i nadzirati kako ne bi otišle u drugu krajnost)
- upravljati osjećajima, percepcijom i odlukama CP u vremenima krize i
rata protivnikov KJZ treba zasuti različitim mirovnim inicijativama i
aktivnostima kojima je cilj slabljenje, sprječavanje i onemogućavanje
organiziranja obrambenih aktivnosti upravljati sjećanjima CP,
definirati joj sadašnjost te projektirati njezinu budućnost
- utjecati na stavove i mišljenja, te po potrebi mijenjati razinu utjecaja,
ključnih institucija i ustanova koje sudjeluju u promišljanju budućnosti
različitih CP, koje rade na jačanju svijesti o pripadnosti nekome i
nečemu, koje drže do tradicionalnih vrijednosti (kao što je obiteljska
zajednica, kultura, povijest, znanost....)
istovremeno napasti moguće obrambeno djelovanje napadnute CP (ili
njegova saveznika)
diskreditiranjem nositelja obrambenih sposobnosti i prije mogućeg
pojavljivanja protumjera.
Tema protuobavijesti treba:
- biti jasna, jednostavna, prihvatljiva, uporabljiva te popraćena, prikrivena i prekrivena istinitom informacijom
- izravno utjecati na razum pa na osjećaje CP
- zaintrigirati, zavesti i privući pažnju, iznenaditi i šokirati jer tada
djeluje na podsvijest, odnosno na emocije i percepciju, prestrašiti
odnosno potaknuti maštu (tu se nalazi znatna uloga medija koji mogu
ispuniti ove kriterije jer emocije prodaju medije)
- odvući pozornost (ako treba i zasićivanjem medijskog i
informacijskog prostora) od nekoga drugog sadržaja ili teme koja
može negativno utjecati na procese provođenja PO
biti nenametljiva, ne smije ih biti previše kako ne bi pobudile sumnju
u stvarne namjere, odnosno kako ne bi bile prepoznate kao dezinformacije od
strane ciljane publike.
Protuobavještavanje – metode
Uspješnost procesa protuobavještavanja ovisi o dobrom planiranju i
logičnom slijedu planiranih događaja i objava. Ako je taj proces dio šireg
procesa koji traje i kojim se upravlja na vjerodostojan i kvalitetan način te ako
postoji kontinuitet (stalnost) u planiranju, upravljanju i vođenju cijelog procesa,
veća je mogućnost da će protuobavijest biti prihvaćena.
Kako bi ovaj proces bio učinkovit, mogu se koristiti neke od sljedećih
metoda i načina u njegovu planiranju i vođenju:
- nadzor i upravljanje IKS:
* prikrivenim djelovanjem preuzeti (djelomično ili potpuno) postojeće
te osnivati nove (posredno ili izravno) medije preko kojih će se
(otvoreno i prikriveno) plasirati proizvode PO prema CP
* stvaranje i upravljanje ferengijima (koji protuobavijest prenose
svjesno, ali i nesvjesno),
- nadzor i upravljanje sadržajem:
*„pranjem informacije" nametnuti svoju volju
* u skladu s potrebama i mogućnostima protuobavijest treba dobiti
višedimenzionalni oblik (slika,
ton, tekst); posebnu je pozornost potrebno obratiti na procese
obrade slike i zvuka jer su to
atributi koji imaju znatniji utjecaj na emocionalni dio osobe
(„slika govori više od tisuću riječi")
* planiranjem, proizvodnjom i distribucijom djelomično i/ili potpuno
krivotvorenih dokumenata i
sredstava plaćanja (novac, obveznice, poštanske marke)
* planiranjem, distribucijom i poticanjem širenja potpuno i/ili djelomično lažnih glasina i vijesti,
kao i tendencioznih viceva o redoslijedom objavljivanih vijesti u
različitim medijima, veličinom
prostora te mjestom koju vijest zauzima u pojedinom mediju o
ignoriranjem (prešućivanjem)
pojedinih događanja i aktivnosti kao i njihovih sudionika o
prešućivanjem, ignoriranjem u
određenom trenutku/periodu, a tek naknadno kroz prividnu
objektivnost dati jednak prostor svim
stranama za iznošenje mišljenja i stavova po pojedinim pitanjima (za
one koji se već neko
vrijeme napadaju teško je obraniti se od dezinformacije) o
pretjeranim isticanjem i
prenaglašavanjem pojedinih tema o sotoniziranjem, etiketiranjem
osoba i grupa nazivljem koje
proizvodi negativne osjećaje o optuživanjem CP za sustavno
planiranje i činjenje zločina
* diskreditiranjem svega što je dobro i pozitivno kod ciljane grupe,
posebno skupa tradicionalnih
vrijednosti (obitelj, vjera, kultura, nacionalni ponos, ideja i svijest o
pripadnosti nekome i
nečemu, dostojanstvo, znanje) jer je to put kojim se izravno
ugrožava postojanje CP, njezino
zajedništvo i njezina budućnost
* poticanjem i proizvodnjom pristanka na relativizam, hedonizam,
potrošački mentalitet, nihilizam,
stvaranjem osjećaja beznađa, nemoći, slabljenjem duha i morala,
poticanjem ovisnosti o življenju
u trenutku umjesto organiziranog planiranja života i životnih
aktivnosti
* proglašavanjem pojedinih predstavnika (bez obzira jesu li optužbe
istinite ili neistinite)
vladajućih/upravljačkih struktura u CP kriminalcima i zločincima,
stalno ponavljanje takvih
tema, uz neophodno uvećavanje njihove važnosti i intenziteta
* potkopavanjem ugleda, omalovažavanjem sposobnosti, mogućnosti,
znanja i htijenja
vladajuće/upravljačke strukture, poticanjem negativnog i agresivnog
raspoloženja javnosti spram
istih
* podmetanjem CP da je neki njezin/a pripadnik/pripadnica (ili više
njih) rekao/rekla ili
mislio/mislila reći ono što nije ni rekao/rekla ni napravio/napravila
(a ni mislio/mislila napraviti),
izvlačenjem izjava iz konteksta, njihovim mijenjanjem, doradom,
skraćivanjem, miješanjem s
drugim izjavama, podmetanjem izjava za „koje se vjeruje da bi
rekao/rekla da je bio iskren
* poticanjem nesloge, unošenjem razdora i sukoba temeljem različitih
osnova.
Samo dobro isplanirana, proračunata, brižljivo plasirana i podmetnuta
protuobavijest odgovarajućeg vremena trajanja ima šanse za uspjeh. Stihijske,
nesvjesne i slučajne protuobavijesti nemaju puno šanse za uspjeh i često znaju
nanijeti štetu upravo onome tko ih je potaknuo. Ona može polučiti najbolje
rezultate ako je stvaratelj uspije ubaciti u komunikacijski sustav i informacijski
proces CP čime ona (ako se kao takva ne prepozna) postaje dio KJZ napadnute
CP, a time i činjenica na kojoj informacijski napadač može projektirati
budućnost CP. Ako se pak izvještajnim djelovanjem pridobiju pojedinci u vrhu
državne uprave koji su u stanju na najvišim razinama upravljanja provoditi
politiku i ciljeve protivnika, uspjeh procesa protuobavještavanja je gotovo
izvjestan. Najučinkovitija je ona protuobavijest koju prati i istinita informacija,
kao i situacija kada osoba, koja nije svjesna da je izložena protuobavijestima,
svjesno i u najboljoj namjeri širi nametnutu protuobavijest.
Informacija je istinita, a ipak je protuobavijest?
Potrebno je navesti i dva primjera (Siegel, 1998.) koja daju odgovor na
pitanje: može li i istinita informacija biti u službi protuobavještavanja CP,
odnosno pod kojim uvjetima istinita informacija može postati protuobavijest?
Primjer 1:
„Pamflet koji je međunarodna zajednica distribuirala širom Republike
Srpske i na kojem se objašnjava arbitražna odluka o statusu grada Brčko iz
ožujka 1997. nije sadržavao činjenicu da je vodstvo Republike Srpske odbilo tu
odluku.“
Primjer 2:
„Glavni časnik za upravljanje informacijama SFOR-a je inzistirao da
članak o obrazovanju, objavljen u SFOR-ovom časopisu “Glasnik mira”,
izostavi dio u kojem se citira hrvatskog ministra iz BiH koji je objasnio da će
djeca koja pohađaju škole u područjima pod nadzorom HVO učiti hrvatsku
inačicu bosanske povijesti”.
Iz navedenih primjera jasno se vidi da su objavljene, namjerno nepotpune,
informacije kojima je cilj obmanjivanje CP na način „da se poruka obradi kako
bi se prilagodila potrebama lokalnog stanovništva". Stoga, držimo da istinita
informacija koja nije potpuna, koja preoblikuje istinu s ciljem namjernoga negativnog utjecaja na KJZ, koja netočno prikazuje stvarni kontekst događaja te
namjerno navodi CP na netočno zaključivanje jest protuobavijest zbog utjecaja
na CP te zbog posljedica koje namjerava nanijeti postojećem KJZ.
Loše ćemo se provesti odemo li
predaleko ispred javnog mnijenja
Winston Churchill
Očito je da je medijski rat
u ovom stoljeću jedna od
najučinkovitijih metoda; njime se,
u biti, može postići 90% rezultata u pripremi bitke
Osama bin Laden
4. MEDIJSKE OPERACIJE I INFORMACIJSKA NADMOĆ
Prijenos informacijskog sadržaja nije moguć ako ne postoji sredstvo ili
način uz pomoć kojeg će isti sadržaj biti prenesen od pošiljatelja do primatelja.
Stoga je postojanje komunikacijskog kanala, odnosno sredstva za
komuniciranje, neophodan uvjet za njegov prijenos. Razvojem komunikacijskih
sredstava i medija koji služe kao nositelji podataka i informacija povećala se
brzina, količina, kvaliteta i pouzdanost njihova prijenosa.
Današnja informacijsko-komunikacijska sredstva omogućavaju prijenos,
do nedavno, neslućenih količina obavijesti i njihovu, gotovo trenutnu, globalnu
dostupnost. Mediji obilato koriste nove tehnike i tehnologije (pogotovo u
informacijsko-komunikacijskoj domeni). Zato imaju nemjerljivo veću
mogućnost utjecaja na javnost i CP negoli ikad ranije. Ta se mogućnost vrlo
često koristi u planiranju i provođenju IO jer je to najbrži put k ciljanoj publici.
Medije danas možemo podijeliti u 3 glavne grupe:
- tiskani
elektronski (radio i TV)
WWW.
Svaki medij ima svoje posebnosti, svoje prednosti i nedostatke u
procesima prijenosa informacija prema CP. Tiskani mediji su uglavnom
jednosmjerne naravi (korisnik može sudjelovati u kreiranju obavijesti, ali tek
naknadno kroz neki od oblika reakcija koje se može, ali i ne mora, objaviti niti
može privući pažnju koju je privukla početna obavijest). Kod elektronskih
medija postoji mogućnost sudjelovanja korisnika u reagiranju na obavijest
(dvosmjerna komunikacija), ali u mjeri u kojoj to dozvoljava urednik ili voditelj
programa, odnosno u mjeri i na način koji je definiran tehničkim sredstvima.
WWW mediji pak mogu biti, u odnosu prema utjecaju korisnika obavijesti na
njezin sadržaj i smisao, jednosmjerni, dvosmjerni ali i interaktivni u smislu
izravnog kreiranja obavijesti.
Današnji mediji ne služe više samo za prijenos obavijesti s ciljem
obavještavanja dijela javnosti koja ih prati i kojoj se obraćaju. Mediji danas
nastoje snažno oblikovati javno znanje ciljane publike, uzrokovati i voditi
procese promjene tog znanja ili pak održavati njegovu trenutnost, djelovati
sukladno interesima koji ih pokreću i koje im predlažu (i traže od njih) njihovi
politički i/ili gospodarski sponzori. Radio, TV, tisak i internet, a posebno
širokopojasni internet nove generacije, omogućavaju istovremen i izravan, bez
prostorno-vremenskog ograničenja, utjecaj na mnoge KJZ, bez obzira gdje se
nalaze i kojoj CP pripadaju. Posebno se to odnosi na internet nove generacije
gdje su mnogi korisnici ujedno i aktivni stvaraoci njegova sadržaja, a ne više
samo njegovi pasivni konzumenti.
Odnos planera i provoditelja IO prema medijima može biti višeznačan:
rad s medijima u skladu s ispunjavanjem obostranih interesa rad protiv medija
kako bi se utjecaj takvih medija na CP smanjio ili čak onemogućio rad u
medijima plasiranjem ciljanih protuobavijesti putem različitih uporišta, a da
uredništvo nije ni svjesno da ih se koristi u takvu djelovanju rad preko medija
koji se nalaze pod potpunom kontrolom planera i provoditelja IO.
Mediji i zabranjena znanja
Prema jednoj od postojećih definicija, „javno znanje je znanje dostupno
svakome" (Princeton University), ono je određeno sadržajem koji postoji u
javnom informacijskom prostoru. Istovremeno u KJZ pokušavaju, iz različitih
pobuda (političkih, poslovnih, socijalnih, sigurnosnih...), prodrijeti i dijelovi
znanja koji se nalaze u korpusu zabranjenog znanja. Prelaskom u KJZ do tada
kontrolirana znanja mogu znatno utjecati na postojeće korpuse znanja. Odličan
primjer na utjecaj zabranjenog znanja koje difuzijom nastoji postati dio javnog
znanja jesu događanja koja su prethodila raspadu tadašnje SFRJ. Zabranjivana
znanja su doslovno prokuljala na javnu scenu te, pored ostalih događanja,
omogućila stvaranje uvjeta koji su doveli do raspisivanja prvih slobodnih,
višestranačkih i demokratskih izbora za Sabor.
Za vrijeme vladavine komunističke partije u tadašnjoj SFRJ državna ideologija marksizma-lenjinizma-titoizma nametnuta je kao obvezatna, službena,
ideologija na kojoj se mora temeljiti znanstveni pogled na svijet, procese, događanja. Javno i društveno znanje su, djelovanjem preko svih vrsta postojećih
medija, oblikovali pripadnici Saveza komunista („onaj koji nije marksistički
orijentiran ne može biti urednik u ovoj kući“ (Stipčević, 1997.)). Budući da je
partijska disciplina ispred i iznad argumenata nametanje partijske cenzure i
zabrana te uvođenje autocenzure kao poželjnog oblika dodatnog osigurača
pisanja u skladu s partijskim naputcima, bio je uvjet za zapošljavanje te
o(p)stanak na radnim mjestima. Novinari su imali status „društveno-političkih
radnika“ sa znatnom „društveno-političkom odgovornošću" u odnosu prema
onome što su pisali. Ta je vrsta odgovornosti nagrađivana dodatkom na plaće (u
iznosu od 10%). Drugim riječima, novinari su tada bili politički radnici koji su
(neki su morali, neki su htjeli, a neki su takvo djelovanje zahtijevali i na njemu
inzistirali) izvršavali naloge partijskih organizacija SK. Svaka ustanova, tvrtka,
institucija, služba imala je vlastitu partijsku organizaciju Saveza komunista koja
se brinula o ideološkoj ispravnosti i političkoj čistoći radnika, službenika,
vodstva, a u slučaju medija i napisanog, odnosno objavljenog sadržaja. Ono što
nije bilo po volji partijskim djelatnicima bilo je zabranjeno. Ne samo napisano u
tadašnjoj državi nego i ono napisano u inozemstvu.
Kao kratku ilustraciju „slobode" medijskog prostora u bivšoj SFRJ,
odnosno sadržaja koji su partijskim odlukama svrstani u korpus kontroliranog
znanja, ističemo popis objavljen u Biltenu za članstvo ,,HDZ-a u osnivanju",
godište 1, broj 2, listopad 1989. (radi se o Biltenu koji je napisala i uredila grupa
članova Inicijativnog odbora za osnivanje HDZ-a koji nisu prihvatili vodstvo
HDZ-a izabrano na sjednici od 17.6.1989.) samo jednog dijela „reakcionarne
zapadne štampe", zabranjenog u Socijalističkoj Republici Sloveniji, a time i u
cijeloj SFRJ prikazanog tablicom 1:
Tablica 1. Različite tiskovine zabranjene u Socijalističkoj Republici
Sloveniji, a time i u cijeloj Jugoslaviji
Dodatan pregled zabranjenih tiskovina od 1971. do 1990. godine donosi
B. Novak u knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću". Prema njegovim navodima u tom su vremenu većinom zabranjivane tiskovine kojih su izdavači bile
različite organizacije mladih te posebno vjerski tisak.
Povećana dostupnost podataka i informacija iz korpusa kontroliranog
znanja u svakom pogledu narušava statičnost korpusa otvorenog znanja. Veći
broj dostupnih medija nužno znači i veći broj informacija (ali ne nužno točnih,
objektivnih i istinitih), što je izravno u vezi s većom mogućnošću pojave
različitih protuobavijesti i potpadanju pod njihov utjecaj.
U financijskom smislu masovni mediji ne ovise samo o tržištu, odnosno o
broju prodanih primjeraka svojih izdanja. Izraženiju ovisnost imaju o tvrtkama
kojima prodaju promidžbeni prostor u svojim tiskovinama, u radijskom i TV
programu te elektroničkim izdanjima. Tvrtke oglašivači na takav način mogu
izravno utjecati na uređivačku politiku, na objavljivanje, oblikovanje ili pak
zaustavljanje pojedinih (protu)obavijesti kako u gospodarske, tako i u političke
svrhe (protiv vladajuće strukture koja namjerava donijeti jedan ili više zakona
koji tim gospodarskim subjektima iz nekog razloga ne odgovaraju). Mnogi se
mediji danas upravo vode i sintagmom da je najbolja vijest ona koja najbolje
prodaje medije i koja je marketinški privlačna. To su vijesti koje „razbuktavaju
maštu već u svojem naslovu", vijesti koje nose pridjev „ekskluzivno, tajno,
udarno, prijelomno", odnosno vijesti kojima je cilj emocionalni a ne racionalni
dio osobe - kupca, potrošača. Time mjere vrijednosti i kvalitete obavijesti i informacije kao što su objektivnost, točnost, istinitost, vjerodostojnost, korisnost u
oblikovanju javnog znanja gube na važnosti i vrijednosti.
Stoga javno znanje prestaje biti „korpus istinitog i objektivnog znanja".
Ono je uistinu postalo znanje dostupno svima zbog čega je podložno mnogim
utjecajima te znanje čija je vrijednost, objektivnost, odnosno relevantnost često
vrlo upitne kvalitete. Javno znanje više nije nužno objektivno i istinito u svim
svojim dijelovima i područjima jer na njega izravno utječu obavijesti i
protuobavijesti koje se u skladu s različitim NIS, a čija se djelovanja (i utjecaj)
isprepliću na globalnim, regionalnim, nacionalnim i lokalnim razinama
djelovanja, namjerno plasiraju u javnost.
Mediji i NIS
Mediji su ključni instrument za uspješno provođenje nacionalnih
informacijskih strategija na svim razinama djelovanja (strateškoj, taktičkoj,
operativnoj) i prema svim razinama ciljeva (lokalni, nacionalni, regionalni,
globalni) jer skoro pa i nema događaja koji mediji ne prate, slabije ili
intenzivnije. Gotovo svaki događaj može se učiniti medijski zanimljivim na
način da se prilagodi potrebama informacijskog napadača.
Informacijski napadač koji želi uspješno utjecati na javno znanje
napadnutog (ali i vlastiti korpus javnog znanja) mora biti u stanju uspješnije od
napadnutog nadzirati komunikacijske kanale čime nadzire i sadržaj koji se kreće
tim komunikacijskim kanalima. Time se postiže informacijska nadmoć što
gotovo sigurno osigurava ispunjavanje postavljenih ciljeva i zadaća. Kako bi se
postigla IN, na napadačevoj strani je potrebna snažna, učinkovita, aktivna te
potrebama prilagodljiva, koordinacija svih dijelova sustava i institucija vlasti
kojima je rad s informacijama svakodnevni posao i obveza.
Istovremeno, planeri IO moraju izvršiti podrobnu raščlambu CP. Poznato
je da mlađa populacija informacije uglavnom prikuplja iz WWW-medija, dok
starija populacija, trenutno, više sluša radio, prati TV i tisak. Internet je
globalno dostupno, gotovo u potpunosti homogeno, sredstvo uz pomoć kojeg se
vrlo lako mogu plasirati različite vrste obavijesti različite kvalitete. Bez obzira
na njihovu kvalitetu, mogu biti prikazane na način koji može zainteresirati CP i
na taj način utjecati na njihove stavove, mišljenja i djelovanja. Međutim,
korištenje interneta u IO i medijskim operacijama (MO) zahtijeva neprekidnu
(24h/7d) aktivnost kako bi se moglo odgovoriti na nove izazove. Internet je sve
ono što nisu klasični mediji (tisak, radio, TV): brzo komunikacijsko sredstvo
kod kojeg obavijest više ne kreira samo njezin stvaratelj nego i mnogobrojni
korisnici. Razina intervencije korisnika obavijesti u samu obavijest može biti
izuzetno visoka. Takvu mogućnost planeri i provoditelji IO i MO moraju znati
iskoristiti za promicanje vlastitih interesa prikazujući usmjerene stavove kao
„glas naroda koji obvezuje" (po uzom na izreku Vox Populi, Vox Dei).
Razina današnjeg razvoja WWW-a je takva da je internet postao
nezaobilazna tema u svim ozbiljnijim raspravama o medijskim slobodama (i
cenzurama), planiranju i provođenju IO i MO na razini pojedinca, grupe,
zajednice ili pak subjekta međunarodnih odnosa. Upravo su prednosti koje
pruža WWW i njegove najveće slabosti, ovisno o strani s koje se pojedini
događaj promatra i raščlanjuje. Njegovo je postojanje (i ubrzani razvoj) dao
puni zamah planiranju i provođenju novih pojavnih oblika, metoda i sredstava
koje se koriste u IO: korištenje različitih vrsta računalnih virusa i drugih
„uljeza" kojima je cilj prikupljanje obavijesti, odnosno uništavanje protivničkih
IKS, masovno širenje znanja koja se na određenom području i/ili određenoj
državi nalaze u „korpusu štićenih znanja", brojni slučajevi samoradikalizacije
(kada osoba koja je u fizičkom svijetu povučena postane izuzetno aktivna (bilo
na osobnoj ili grupnoj razini) prvo u virtualnom, a potom i u stvarnom svijetu poznati su slučajevi osoba koje su se samoradikalizirale s pozicija islamističkog
fundamentalizma), izravnog utjecaja na financijske i gospodarske tokove kao i
mnogih drugih djelovanja kojima je cilj utjecanje na kognitivne procese
različitih CP. Postojanje WWW-a daje potpuno novi smisao asimetričnim
sukobima kakve je svijet poznavao ranije.
Potrebno je naglasiti da su danas djelovanja država na WWW-u
(nazivamo ih mrežnim operacijama - Computer Network Operations - CNO)
visokim razinama tajnosti zaštićene od pogleda zainteresiranih. To je jasno
vidljivo iz, inače gotovo potpuno dostupnih, doktrina vojske SAD-a gdje je
poglavlje o CNO nedostupno neovlaštenim osobama. Međutim, i CNO
operacije dolaze u fazu kad su postale temelj za nove aktivnosti. Integriranost
informacijskih i komunikacijskih sustava i tehnologija uvodi novo nazivlje koje
se temelji na postojanju Cyberprostora i njemu pridruženih oblika djelovanja.
Strane vlade, svjesne utjecaja medija na njihovu vlastitu poziciju na vanjskom, ali i unutarnjem političkom planu, pomno planiraju rad s medijima i
djelovanje preko medija. Stoga je potrebno, s „ciljem ispunjavanja strateških
ciljeva Vlade", uskladiti „djelovanje svih vladinih ministarstava", ali i drugih
vladinih institucija prema i s medijima jer:
„Mediji su ključno sredstvo kojim se oblikuje mnijenje, domaće i strane
publike, na području
djelovanja..."
(Media operations).
Kontrola medijskog prostora predstavlja jedan od ključnih uvjeta za
postizanje informacijske nadmoći jer se time nadzire i sadržaj koji prolazi
dostupnim komunikacijskim kanalima. Stoga i ne čudi (iako se sasvim
opravdano može postaviti pitanje legalnosti tog poteza) zahtjev koji je tadašnji
državni tajnik SAD Colin Powell uputio vlastima u Kataru (listopad 2001.) da
preuzmu nadzor nad TV postajom Al-Jazeerom jer je upravo ta postaja služila
kao jedini, globalno nazočni medij, uz pomoć kojeg su Talibani i svi koji nisu
mislili kao SAD i njezini saveznici, davali drugačija viđenja stvarnosti u
Afganistanu. Vlasti u Kataru (gdje se nalazilo sjedište Al-Jazeere) nisu ispunile
američki zahtjev. Nakon nekoliko tjedana ured Al-Jazeere u Kabulu su „SAD
slučajno bombardirale" (Riegert, 2002.).
Rad s medijima, njihovo korištenje za promicanje vlastitih interesa nije
aktivnost koja može odmah dati tražene rezultate. Proces pridobivanja medija,
stvaranja njihove kredibilnosti u ciljanoj publici, njihove prividne objektivnosti
i jačanja njihova utjecaja na CP te izdvajanje pojedinih novinara kojima se u
procesu dodatne obuke daju znatna financijska sredstva kao i dodatna znanja,
dugotrajan je proces koji iziskuje isplaniranu strategiju, strpljenje, organiziranost te jasnu viziju cilja koji se želi postići.
Značenje potrebe kontrole medija, putem kojih se provode IO i ostvaruju
ciljevi iz NIS, vidljivo je na slici 2 koja pojednostavljeno prikazuje proces plani-
ranja i provođenja IO, PO i MO; od pretvorbe prikupljenih podataka do
izvjesnica u skladu s NIS, njihova primjena kao i proces povratne sprege kojim
se prati reakcija CP na izloženost planiranim djelovanjima.
Slika 2. Jednostavan prikaz procesa planiranja i provođenja IO
Kontrola i nadzor nad medijima omogućava objavljivanje sadržaja koji je
potpuno u skladu s predviđenim djelovanjima. Iako su i preostali dijelovi ovog
procesa bitni, oni se ipak mogu mijenjati i biti manje ili više intenzivni. Međutim, bez kontrole i nadzora nad medijima, ne postoji mogućnost nadzora nad
sadržajem koji se objavljuje ili pak treba objaviti. Stoga je za uspješno provođenje PO neophodna uspostava potpune kontrole nad medijima koji se koriste
kao sredstva putem kojih se izravno utječe na pojedine CP.
Financiranje medija na području bivše SFRJ od 1990. Godine
Medijske operacije međunarodne zajednice, različitih NVO i pojedinih
vlada na području bivše SFRJ, vođene su željom za ostvarivanjem vlastitih
interesa. Podrazumijevale su uporabu širokog spektra djelovanja: osnivanje
novih medija, preuzimanja nadzora nad postojećim medijima te financiranje
medija, različitih NVO, novinara i studenata. Prema postojećim podacima u te
su aktivnosti (1996.-2006 godine) uložena znatna novčana sredstva kako je
prikazano tablicom 2 (Rhodes, 2007.):
Tablica 2. Službeni, ali nepotpuni, podaci o inozemnim ulaganjima u
medije „na Balkanu“ od 1996. do 2006. (iznosi su u milijunima eura)
Navedeni iznos je uložen s ciljem preuzimanje nadzora nad medijskom
scenom u zemljama nastalim raspadom SFRJ od strane većeg broja
međunarodnih institucija, vlada i međunarodnih NVO kao što su: Europska
zajednica, USAID, ministarstva vanjskih poslova i domicilnih veleposlanstva
(Nizozemske, Švedske, Švicarske, Norveške, Danske, Njemačke, Francuske,
Finske, Ujedinjenog Kraljevstva), Open Society Institute, Knight Foundation,
Westminster Foundation, Friedrich Ebert Stiftung, National Endowment for
Democracy, Švedski helsinški odbor, IREX ProMedia, MedienHilfe, Norvegian
People’s Aid, Press Now, Deutsche Welle, IPRI.
Navedeni iznos od 269,2 milijuna eura nije i ukupan iznos. U navedenoj
analizi nisu:
- prikupljeni podaci o doniranim sredstvima u vremenu do 1996. godine
- poznati svi donatori, niti primatelji donacija niti su svi donatori omogućili uvid u stvarne iznose doniranih sredstava (materijalnih i nematerijalnih)
- obuhvaćeni donatori koji su sredstva donirali iz drugih pobuda (npr. iz
islamskih zemalja i islamskih NVO pojedinim medijima u BiH i
drugim zemljama regije).
Možemo osnovano pretpostaviti da je ukupan iznos uložen u preuzimanje
nadzora nad medijima (od 1990. do 2006.) na području bivše SFRJ veći od 600
milijuna eura, dok je ukupan iznos investiran u kratkoročno i dugoročno
oblikovanje javnog znanja svih navedenih zemalja vjerojatno blizak ukupnom
iznosu od 1 milijarde eura.
I sam autor (Rhodes, 2007.) ističe da je:
„... po prvi puta u povijesti, medijska podrška postala bitno, pa čak i
središnje strateško sredstvo
međunarodne zajednice za iznošenje širokog spektra stavova, od
političkih do socijalnih pitanja. ..
Medijska podrška je - uistinu - jedan od najispolitiziranijih oblika strane
pomoći. Izravna pomoć
medijima, kao i pomoć u medijskom sadržaju... bila je usmjerena na
ispunjenje postavljenih političkih i
društvenih ciljeva."
Oblikovanje javnog znanja s ciljem promjene postojeće političke vlasti
uspješno je izvedeno tijekom 2000.
godine u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Potom su neki od aktera
takvih procesa promjena postali svjesni stvarnosti: „Hrvatski izvor nam je
rekao: ‘Mi smo iskorišteni za postizanje političkih ciljeva (smjenu HDZ-ove
vlasti) i onda smo odbačeni. Pomoć koja nam je pružana nije bila u cilju
promocije demokracije i demokratskih vrijednosti’".
Jedan od ključnih problema s kojim su se susreli „nezavisni mediji",
različite NVO i udruge nakon promjene vlasti bio je nedostatak novčanih
sredstava kojima je do tada obilno financirano njihovo djelovanje te
nespremnost na tržišnu utakmicu. Stoga su se neki mediji, NVO i udruge zbog
nedostatka sredstava ugasili dok su se drugi uspješno prilagodili na nove uvjete
(kao što je slučaj s GONG-om) koji su nastavili prikupljati sredstva kroz
projekte koje su predlagali i koji su, kao takvi, financirani iz različitih domaćih i
stranih (državnih i privatnih) izvora. Naprimjer, Rhodes ističe da je „Arkzin“,
hrvatski antiratni časopis je konačno propao iako mu je pružana financijska
pomoć iz međunarodnih izvora u iznosu od 9 US $ po prodanom primjerku...".
Pranje informacije
Kao što je već ranije naglašeno, proces „pranja informacije" jedan je od
najučinkovitijih načina kojim se upravlja plasiranjem protuobavijesti uz
kontrolu komunikacijskih kanala i uz posredovanje ferengija. Naime, CP
možemo izložiti utjecaju protuobavijesti i posredno, korištenjem medija koji se
CP obraćaju posredno, bilo kao njihov sekundarni izvor informacija ili kao
medij iz kojeg će primami mediji (koji imaju snažniji utjecaj na CP) preuzeti
protuobavijest i prenijeti je kao činjenicu.
Postupkom pranja informacije je danas, zbog postojanja globalne
informacijske infrastrukture, ciljanu protuobavijest moguće plasirati i
posrednim putovima. To je proces koji se često primjenjivao prema RH od
početka procesa organiziranja obrane, stvaranja i postizanja međunarodnog
priznanja kao i procesa postizanja unutarnje (gospodarske, socijalne,
sigurnosne) stabilnosti.
Nakon što naručitelji IO postave svoje zahtjeve, planeri moraju pronaći
način na koji mogu, u sekundarnim medijima, plasirati protuobavijest. Biraju
medije koji se neizravno obraćaju CP, a čije se vijesti prenose u medijima koji
su primami medij za CP. Ako postoji neka razina kontrole, nadzora ili pak
upravljanja nad medijskom politikom navedenih medija, posao plasiranja
protuobavijesti je bitno olakšan.
Po objavi protuobavijesti, organizira se (i potiče) njezina re-emisija u
primarnim i sekundarnim medijima. Potom se potiče njezino proširivanje
korištenjem „neovisnih" izvora koji su bliski stvarnim naručiteljima i planerima
procesa PO što stvara dojam da se radi o „obavijesti" koja je provjerena i
potvrđena iz više “neovisnih" izvora. Tako plasirana protuobavijest postaje
temelj kojim se ciljanoj publici (manja ili veća grupa, tvrtka, vodstvo države)
pokušava nametnuti vlastita volja bilo ucjenom (politika „mrkve" i „batine"),
prisilom, prijetnjom sankcijama ili nekim drugim načinom ili sredstvom za koji
se pretpostavlja da bi mogao biti od koristi u procesu nametanja volje.
Istovremeno se u kontroliranim medijima nastavlja s objavljivanjem „dodatnih,
novih, ekskluzivnih" protuobavijesti pomoću kojih se dodatno pokušavaju
opravdati stavovi naručitelja i planera IO. Istovremeno se utječe i na javnost
kako bi se vršio dodatni pritisak na donositelje odluka. Takvim je djelovanjem
protuobavijest oprana: naručitelj je istu, preko planera i provoditelja plasirao u
KJZ ciljane publike te se potom poziva na tako plasiranu protuobavijest
prikazanu kao činjenicu koja egzistira u KJZ ciljane publike.
5. PROTUOBAVIJESTI I PLASIRANJE PROTUOBAVIJESTI -PRIMJERI IZ
POVIJESTI
Povijest ljudskih odnosa, posebno vremena kriza i ratova, puna je
primjera (ne)uspješno plasiranih protuobavijesti i procesa kojima se pokušalo
utjecati na različite CP. Potrebno je razlikovati vojne obmane od protuobavijesti
jer one nemaju istu ciljanu publiku i ne koriste se nužno istim metodama i
sredstvima.
Izdvojili smo nekoliko primjera koje držimo reprezentativnima i
kvalitetnim za raščlanjivanje i prepoznavanje protuobavijesti korištenih prije,
tijekom i poslije Domovinskog rata. Primjeri su poredani po vremenu kada su se
pojavili.
Navedene protuobavijesti plasirane su primjenom različitih metoda. Inicijalne podatke su planeri dobivali iz različitih sredstava i iz različitih izvora.
Plasirane su putem različitih komunikacijskih kanala (ljudi, sredstava, tehnike)
te su imale različite posljedice po CP, ali i po njihove naručitelje, planere, prevoditelje i prenositelje.
„Protokoli Sionskih mudraca"
Krivotvorenje dokumenata, spisa i drugih tiskovina (a danas i drugih
medija, nositelja informacijskog sadržaja) bio je, i jest, čest način putem kojeg
se pojedinu CP pokušavalo izložiti protuobavijestima. Isto tako,
protuobavještavanje se provodilo i netočnom autorizacijom pojedinog sadržaja
koji se objavljuje.
Jedna od najpoznatijih pisanih protuobavijesti su „Protokoli Sionskih
mudraca". Prvi su put tiskani 1903. godine, u tadašnjoj Carskoj Rusiji. Današnji
oblik „Protokola" pojavio se 1906. godine u Rusiji u izdanju Sergeja
Aleksandroviča Nilusa. Prema Nilusu „Protokoli" su nastali kao zapisnik s niza
sastanaka održanih na Prvom cionističkom kongresu održanom u Baselu,
Švicarska, od 29. do 31.8.1902. godine. Svojim sadržajem (iako često
kontradiktornim) „Protokoli" upućuju na stvaranje, u neodređenoj budućnosti,
jedne i jedinstvene svjetske vlade i vlasti pod kontrolom malog broja odabranih
Židova koji predvode cijeli židovski narod. Zbog toga su „Protokole" prihvatili
totalitarni režimi koji su time pokušavali opravdati Holokaust (u nacističkoj
Njemačkoj „Protokoli" su bili dio obvezatne školske literature te su kao takvi
ušli i u tadašnji KJZ) te u arapsko-islamskim zemljama koje u Izraelu vide
svojega povijesno-političko- vjerskog protivnika.
„Protokoli" su ipak otkriveni kao namjerno plasirana protuobavijest s
ciljem nanošenja štete židovskom narodu i opravdavanja za progone Židova u
Carskoj Rusiji, ali i kao pokušaj nametanja takva obrasca postupanja prema
Židovima u tadašnjoj Europi. Nastali su, najvjerojatnije, krajem 19. i početkom
20. Stoljeća prema nalogu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Rusije Ivana
Golemikina i šefa vanjskog odjela (Zagranichnaya Agentura) tajne policije
(Okhrannoye Otdelenie poznata kao Okhrana) Pyotra Ivanovicha Rachovskog
koji je od 1884. do 1902. godine, kao šef Okhrane, radio u Parizu (u tekstu
„Protokola" se vrlo često, izravno i neizravno, spominju Rusija i Francuska).
Rachovski je bio poznat kao osoba sklona planiranju i provođenju „aktivnih
mjera" prema političkim protivnicima Carske Rusije (u Rusiji i inozemstvu) kao
i prema zemljama u kojima je, prvenstveno u Francuskoj, djelovao.
Pretpostavlja se da je njihov stvarni autor Matvej Golovinski (ruski novinar,
navodni pripadnik Okhrane) preuzeo znatan dio teksta „Protokola" iz dvije,
ranije objavljene knjige:
- „Dialogue aux enfers entre Machiavel et Montesqieu", autora
Mauricea Jolyja, iz 1864. godine te
- „Biarritz" autora Hermanna Goedschea iz 1868. godine.
Pored navedenog „Protokoli" su važni (za ovo razmatranje) i zbog
činjenice da je njihov stvarni autor (kao i naručitelji) već krajem 19. i početkom
20. stoljeća bio svjestan značenja koji za planiranje budućnosti pojedine CP ima
upravljanje njezinim javnim znanjem, odnosno percepcijama te iste javnosti. U
„Protokolima" je naveden cijeli niz potreba kao i aktivnosti koje vode k njihovu
ispunjavanju s ciljem upravljanja javnošću, ali i stranim vladama, korištenjem
medija na način na koji se danas planiraju i provode IS i IO.
Prema „Protokolima" mediji (tada samo tisak) su „velika sila" koja
„izazivanjem prevrata, razdora i neprijateljstava" omogućava preuzimanje
nadzora nad CP. Istovremeno se naglašava značenje gospodarske (financijske)
moći koja, pravilno korištena zajedno s političkom i informacijskom moći,
omogućava preuzimanje nadzora nad javnim znanjem, redefiniranje povijesti te
planiranje budućnosti CP. Kontrola medija i javnog znanja posebno je navedena
u „Protokolu XII" te u nekim drugim dijelovima prema kojima počiva na, i radi
se, jer:
- „Treba razumjeti da je svjetina slijepa, nerazborita...."
- ,,U rukama suvremenih država velika je moć koja pokreće misli naroda, a to je - tisak"
- „Hrabriji novinari se ne ustručavaju i pamfletima napadati administrativno osoblje"
- „Glavna zadaća... je u tome što ćemo oslabiti javni um kritikom, odviknuti ga od razmišljanja koja izazivaju otpor i odvući umne snage na
isprazno govomištvo... Da bismo pod svoj nadzor dobili javno mnijenje, treba ga najprije dovesti u sumnju iznošenjem proturječnosti sa
svih strana..."
- „Niti jedna informacija neće stići u društvo bez našeg dopuštenja...
oruđe misli postat će odgojno
sredstvo u našim rukama... Svi naši listovi će... kao bog Višnu imati
stotine ruku od kojih će svaka
pipati bilo onih koji su nam interesantni u javnom životu... mi ćemo,
ako bude potrebno
uznemiravati ili smirivati duhove tiskajući čas istinu čas laži,
činjenice i njihova pobijanja... Mi
ćemo naše protivnike pobjeđivati sigurno, jer oni neće imati na
raspolaganju tisak u kojem bi se
mogli do kraja izjašnjavati...".
Ulazak SAD-a u 1. svjetski rat
Početak 1. svjetskog rata SAD su, vođene svojom izolacionističkom
politikom, dočekale neutralne. Američka javnost bila je podijeljena i nedovoljno
odlučna u davanju potpore za ulazak SAD u rat na strani Saveznika koje su
predvodile Velika Britanija i Francuska. Dio javnosti tradicionalno je bio sklon
Velikoj Britaniji dok je dio javnosti irskog porijekla bio nesklon toj istoj Velikoj
Britaniji zbog stanja na irskom otoku. Brojna njemačka manjina u SAD-u
podržavala je neutralnost SAD-a. Međutim, američki gospodarstvenici su, u
mogućem ulasku SAD u rat, uvidjeli priliku za razvoj gospodarstva i stjecanje
dodatnih prihoda. Prema statističkim podacima, intenzitet gospodarske suradnje
SAD-a sa zaraćenim stranama se, u prve tri ratne godine, bitno promijenio u
korist saveznika kako je prikazano tablicom 3:
Tablica 3. Intenzitet gospodarske suradnje SAD-a s navedenim zemljama
od 1914. do 1916. Godine
Stoga je Vlada SAD-a, kako je već ranije navedeno, osnovala tzv.
„Creelov komitet“ kojem je cilj bio uvjeriti javnost SAD-a da je ulazak SAD-a u
rat na strani Saveznika nužnost.
Njemačka pak, nakon što joj je Lenjin koji se nalazio u izbjeglištvu u
Švicarskoj obećao da će ako mu se omogući dolazak u Rusiju i preuzimanje
vlasti, Rusija izaći iz rata, organizira njegov tajni dolazak u Rusiju. Nakon što je
komunistička partija, predvođena Lenjinom, preuzela vlast, Rusija uistinu
napušta ratne aktivnosti te potpisuje Brest-Litovski mir s Njemačkom.
Velika Britanija shvaća probleme dugotrajnog ratovanja s Njemačkom te
odlučuje „na silu uvesti SAD u rat“ tako što će korištenjem različitih
protuobavijesti djelovati na različite CP u SAD. Stoga britanska vlada daje
zadaću Jamesu Brycu da istraži navodne masovne zločine njemačkih vojnika
tijekom napada na Belgiju. Osniva se posebna komisija (komitet) koja je
rezultate istrage trebala dostaviti u posebnom izviješću. Bryce je izabran za šefa
Komisije jer je bio britanski veleposlanik u SAD-u gdje su ga smatrali osobom
od povjerenja. Rezultat rada Komisije postao je poznat pod nazivom ,,Bryce
report“ ili „Report of the Committee on Alleged German Outrages”. Dovršenje
12.5.1915. godine. Izviješće je potom korišteno kao jedno od sredstava u
procesu uvlačenja SAD-a u 1. svjetski rat.
Istovremeno su britanske snage presjekle komunikacijski kabel, korišten
od strane Njemačke, za vezu prema SAD-u „koji je preko Azora vodio u
Ameriku“ zbog čega „su u Ameriku počela stizati gotovo samo saveznička ratna
izviješća4“. Jedna od uspješnijih operacija protuobavještavanja skandaliziranjem
javnosti, prvenstveno američke, jest priča o brutalnim ubojstvima beba u Belgiji
od strane njemačkih vojnika koju su, zajedno s Belgijancima, plasirali u
američke medije. Britanska je propaganda plasirala priču po kojoj su „njemački
vojnici bacali belgijske bebe u zrak i dočekivali ih na bajunetama“. I druge
protuobavijesti, smišljene u Britaniji, pokušavale su snažno utjecati na odluke,
potičući emocionalnost američke javnosti:
- „Nijemci su odsjekli ruke pedesetorici belgijskih izviđača“
- „ ... tijela poginulih njemačkih vojnika koriste se za proizvodnju
glicerina“.
Javnost je, potaknuta između ostalog i brojnim protuobavijestima, počela
sve više podržavati ulazak SAD-a u rat. Istovremeno je i krupni kapital, koji je
vidio priliku u zaradi na ratnim/vojnim proizvodnjama, utjecao na politički vrh i
donošenje odluke kojom su SAD ušle u rat na strani Saveznika čime je kraj rata,
i poraz Njemačke, bio bitno ubrzan.
Racionalna i emocionalna strana američke javnosti bile su izložene i
djelovanjima koja se ne mogu smatrati izravnim protuobavijestima. Međutim,
budući da su neki događaji, najvjerojatnije, namjerno isprovocirani kako bi
utjecali na odluku javnosti SAD-a da uđu u rat, potrebno ih je spomenuti. Jedan
takav događaj koji je imao snažan odjek u javnosti jest njemačko torpediranje, a
uslijed toga i potonuće, britanskoga putničkog parobroda „Lusitania" ispred
južnih obala Irske dana 7.5.1915. godine. Zajedno s brodom potonulo je više od
1200 putnika i članova posade od kojih je 128 bilo građana SAD-a. Nijemci su
kao razlog zbog kojeg su potopili ovaj, prvenstveno, putnički brod naveli
podatak koji su dobili djelovanjem vlastite izvještajne službe u SAD-u da se na
brodu nalazio tovar od oko 4200 sanduka sa streljivom namijenjenim
Saveznicima. Naime, Britanci su, iako svjesni činjenice da će Nijemci vrlo brzo
saznati da se na putnički brod ukrcavaju vojna oružana sredstva, ukrcaj
organizirali tijekom dana, a ne pod okriljem noći, na dokovima na kojima je
radio znatan broj američkih građana njemačkog porijekla.
Početkom travnja 1917. godine Senat SAD-a je, sa 373 glasa za i 50
glasova protiv, donio odluku kojom je Njemačkoj objavljen rat.
Poticanje neonacizma i antisemitizma u SR Njemačkoj i svijetu
Kad je 1958. godine javno objavljena izjava jednoga srednjoškolskog
profesora, koja se protumačila kao antisemitska te kasnijeg skrnavljenja
nekoliko židovskih groblja, KGB je shvatio da je „ta tema jako zahvalna za
primjenu aktivnih mjera“ te su „uskočili u vlak u pokretu" (Volkov, 2001.).
Pokrenuta je operacija protuobavještavanja njemačke i svjetske javnosti s ciljem
poticanja podjela i razdora u njemačkom društvu te slabljenja pozicije Zapadne
Njemačke u europskoj i svjetskoj politici. Samim time se izravno utjecalo i na
slabljenje europskih struktura (u nastajanju) te NATO saveza. Njemačka
sadašnjost i budućnost bitno je opterećena osjećajem krivnje za mnoge žrtve
uzrokovane njemačkom nacističkom politikom. Poseban problem njemačkoj
politici predstavlja Holokaust i potreba njemačkog dokazivanja da u novoj,
poslijeratnoj, Njemačkoj takve ideje više ne mogu oživjeti te da Nijemci, koji su
ostali u njemačkim strukturama i nakon poraza Hitlerova Reicha, nisu skloni
nacizmu. A takvih je osoba bio znatan broj u svim sferama njemačkog društva.
Budući da su u KGB-u htjeli biti sigurni u uspjeh navedene operacije,
izveli su probno „antisemitsko djelovanje" u manjem selu pored Moskve. Po
nalogu generala Agajana pristupilo se planiranju i organizaciji te provokacije.
Grupa djelatnika KGB-a je, ispisujući antisemitske parole, crtajući simbole
Trećeg Reicha te rušeći židovske nadgrobne spomenike pokušala izazvati
reakciju lokalnog stanovništva. Nakon raščlambe podataka prikupljenih
korištenjem suradničke mreže, utvrdili su da je navedena provokacija, manji
broj stanovnika navedenog sela, potakla na antisemitsko djelovanje.
Potom su krenuli u poticanje pronacističkih i antisemitskih izjava, ali i
djelovanja neonacističkih grupa i organizacija, u i prema Zap. Njemačkoj. Preko
svojih agenata, ali i agenata čehoslovačke i istočnonjemačke izvještajne službe,
uspostavljeni su kontakti s manjim neonacističkim grupama. Potom se pristupilo
poticanju njihova djelovanja. Od Božića 1959. godine do sredine veljače 1960.
godine, uglavnom na poticaj prosovjetskih agenata, neonacisti su izveli 833
antisemitska ispada u Zapadnoj Njemačkoj, Europi (Oslo, Beč, Pariz, Glasgow,
Stockholm, Milano, Atena...), Južnoj Americi (Bogota, Buenos Aires) i
Australiji (Melboum, Perth). Pored poticanja na izravno djelovanje, često su na
razne adrese slana i pisma antisemitskog sadržaja, javno su ispisivane parole
(kao što je ona koja se pojavila u Kolnu: „Njemačka traži protjerivanja Židova"). Često su korišteni telefonski pozivi u kojima se Židovima prijetilo smrću.
Posljedica ovih dezinformacija je bitno oslabljen utjecaj Njemačke na međunarodnoj političkoj sceni, njezina djelomična izolacija, slabljenje NATO saveza,
poticanje protuameričkih raspoloženja u SR Njemačkoj (što je za posljedicu
imalo da je u roku od nekoliko godina došlo do jačanja studentske populacije
koja je pak krenula u primjenu nasilnih metoda u rušenju vladajućih struktura,
ali i dijelovi koje su se s vremenom čvrsto povezali s istočnim izvještajnosigumosnim službama).
Naime, komunizam među mladom, buntovnom studentskom i radničkom
generacijom Zapadne Europe ipak nije bio popularan kao što je to bio
antifašizam. Stoga su planeri i provoditelji procesa dezinformiranja iz KGB-a i
HVA uporno spominjali i poticali antifašizam, a izbjegavali spominjati
komunizam:
„Budući da je ideja komunizma u pedesetim godinama nailazila na
odbojnost, napori su usmjeravani na
promicanje antifašizma".
Ubojstvo predsjednika SAD-a J. F. Kennedyja
Dana 22.11.1963. godine u Dallasu je ubijen J. F. Kennedy, predsjednik
SAD-a. Za ubojstvo je osumnjičen, nedugo nakon atentata uhićeni, Lee Harvey
Oswald kojeg je Jack Ruby, vlasnik lokalnog bara, ubio dva dana kasnije
naočigled saveznih agenata i predstavnika masovnih medija. Politički vrh
SSSR-a je, na temelju izvjesnica dobivenih od KGB-a, uvidio moguću opasnost
po interese SSSR-a posebno ako se njih optuži za urotu i ubojstvo predsjednika
SAD-a. Naime, L. H. Oswald je 1959. godine napustio SAD i otišao živjeti u
SSSR zbog svojih (prokomunističkih) političkih uvjerenja. Po dolasku u SSSR
KGB je s njim obavljao razgovore sumnjajući da je Oswald ubačeni američki
špijun. Međutim, vrlo brzo su došli do zaključka kako Oswald ima ozbiljnih
psihičkih problema te su „bili izuzetno zadovoljni" kada se Oswald, zajedno sa
suprugom Ruskinjom, 1962. godine vratio u Teksas. Znajući da i CIA zna za
Oswaldovu „rusku avanturu", KGB je donio odluku o primjeni „aktivnih mjera"
kojima su pokušali skloniti pažnju s Oswalda i njegove veze prema SSSR-u.
Kao najbolji cilj im se učinio multimilijunaš H. L. Hunt, naftni magnat iz
Teksasa, poznat po svojim radikalno desnim stavovima čiji je sin, upravo na dan
posjete Kenendyja gradu Dallasu, u lokalnim novinama objavio plaćeni oglas u
kojem je Kennedyja nazvao „komunističkom marionetom". Ideja o američkoj
uroti („Hunt je taj koji je stvarno angažirao Oswalda da baci krivnju na SSSR“)
o ubojstvu američkog predsjednika učestalo je plasirana u medije. Dodatnu
sumnju na službenu verziju Kennedyjeva ubojstva stavilo je otkriće da su
tadašnji šefovi FBI-a (J. Edgar Hoover) i CIA-e (Allan Dules) lagali, odnosno
zatajili neke podatke Saveznoj istražnoj (Warrenovoj) komisiji. Naime, nisu
rekli da su upravo par dana ranije pripremili, te oružjem opskrbili, osobe koje su
trebale izvršiti atentat na vođu kubanske revolucije Fidela Castra. To zatajivanje
i prešućivanje istine dodatno je potaklo uvjerenje javnosti da je Oswald samo
„žrtveno janje“, a da se stvarni krivci (nalogodavci i ubojice) neće otkriti. Mitovi oko ubojstva predsjednika Kennedyja su i danas predmet brojnih rasprava i
različitih teorija urote.
,,Smeđa“ i ,,Siva“ knjiga DDR-a
Ulaskom u Berlin u svibnju 1945. godine Sovjeti su došli u posjed znatne
dokumentacije institucija poraženog njemačkog ,,Reicha“ (s posebnim
naglaskom na postrojbe SS-a, Hitlerove stranke NSDAP te Wehrmachta) koju
su podrobno analizirali. Na temelju prikupljenih i obrađenih dokumenata, a
želeći dodatno raslojiti zapadnonjemačku javnost u odnosu na ratnu prošlost te
potaći buntovnu generaciju na djelovanje u skladu sa svojim interesima, HVA je
uz pomoć stručnjaka iz KGB-a objavio dvije knjige: „Smeđu knjigu“
(Dokumenatzionszentrum der Staatlichen Archiwenvaltung der DDR:
„Braunbuch: Kriegs-und-Naziver- brecher in der Bundesrepublik“, Ist. Berlin),
izdanu 2.7.1965. godine i „Sivu knjigu" (Dokumenatzionszentrum der
Staatlichen Archiwenvaltung der DDR: „Graubuch: Expansionspolitik und
Neonazismus in Westdeutschland - eine Dokumentation“, Ist. Berlin, 1967.;
www.braunbuch.de).
U „Smeđoj knjizi“, koja je prevedena na 17 jezika i tiskana u nekoliko
milijuna primjeraka, navedeni su podaci o nacistima i ratnim zločincima (kako
su ih „titulirali" autori knjige) koji se i dalje nalaze u vrhu Zapadne Njemačke.
Navedeno je više od 1800 osoba koje i dalje donose (ili bitno sudjeluju u procesima donošenja) odluke kao što su ih donosili i ranije (u politici, gospodarstvu,
vojsci) za vrijeme Trećeg Reicha. „Smeđa knjiga" proširuje ranije iznesene podatke navodeći kako se neonacistička politika i dalje širi Zapadnom Njemačkom
te da je iz toga vidljivo da Zapadna Njemačka nije odustala od agresivne
ekspanzionističke politike. Pored točnih podataka iz životopisa mnogih ljudi iz
vremena Trećeg Reicha, koje su pronašli u zaplijenjenim arhivima, agenti
STASI-ja i KGB-a ubacivali su i neistinite podatke koji su trebali poslužiti njihovu cilju: diskreditaciji tih osoba ali i vladajućeg sustava u očima Njemačke,
ali i europske i svjetske javnosti, posijati nove unutarnje podjele i unijeti razdor
među stanovništvo SR Njemačke, a time i u europske strukture (u nastajanju) i
NATO savez. Knjige su uspjele polučiti rezultate i dijelom diskreditirati Njemačku i njezinu poslijeratnu politiku, ali i stvoriti široku lepezu mlađe populacije koja je idejno postajala sve bliža socijalističko-komunističkim političkim
stavovima (iz tih su struktura kasnije regrutirani suradnici izvještajnih službi
zemalja Varšavskog ugovora prvenstveno Istočne Njemačke kao i pripadnici
radikalno lijevih terorističkih organizacija).
Izazivanje rasnih sukoba u SAD-u - Operacija ,,Pandora“
Dana 25.7.1971. godine načelnik I. uprave KGB-a A. T. Kirejev izdao je
nalog rezidentima KGB-a u New Yorku da krenu s izvođenjem operacije
,,Pandora“ koja je imala cilj dovesti do međurasnih i međuvjerskih sukoba u
New Yorku. Planom je predviđeno postavljanje eksplozivne naprave u dio New
Yorka u kojem su crnci većinsko stanovništvo te kasniji poziv medijima u
kojima odgovornost za postavljeni eksploziv preuzima ,,Jewish Defense
League“. Ishodi ove operacije nisu u potpunosti poznati.
Poticanje nasilja i podjela na etničkim, nacionalnim i vjerskim osnovama,
lažno optuživanje uz korištenje nasilnih i, može se reći, terorističkih djelovanja,
nije nepoznanica u povijesti političkih odnosa. To je jedno od snažnih sredstava
kojim se izravno, kroz protuobavijesti, izlaže širok spektar različitih CP i potiče
CP na agresivno djelovanje pod snažnim utjecajem emocija.
Telefonski razgovori između Helmuta Kohla i Kurta Biedenkopfa te
Franza Josefa Straussa i Wilfrieda Scharnagla
Danas je već poznato da je istočnonjemački MfS imao vrlo razvijenu
mrežu agenata na području SR Njemačke pozicioniranu u raznim područjima
društvenog života kao i na različitim razinama odlučivanja. Korištenjem
regrutiranih agenata i svojih tehničkih mogućnosti HVA je (3.10.1974.), između
ostalih, snimio telefonski razgovor dvojice vodećih zapadnonjemačkih
političara iz CDU-a: Helmuta Kohla (predsjednika CDU-a i kasnijega
njemačkog kancelara, poznatog i kao „kancelar ujedinjenja") i Kurta
Biedenkopfa (jednog od Kohlovih najbližih suradnika, tadašnjeg glavnog
tajnika CDU-a). Transkript snimljenog razgovora HVA je u zapadnonjemačku
javnost plasirao u lipnju 1975. godine kroz tjednik ,,Stern“ (kojeg su u MfS-u
držali za „domaće novine" (house organ), navodeći različite CP na pomisao da
su „razgovor snimili Amerikanci" („Sternu" su ga dostavili u obliku, formatu i
na način kako to radi američka vojna protuizvještajna služba ,,Military
Intelligence Group"). Ta je afera izazvala snažno antiameričko raspoloženje u
Zapadnoj Njemačkoj, posebno u studentskoj populaciji koja je, poticana preko
ljevičarskog lista „Kon- kret" (kroz agentumi rad bliskog KGB-u kojeg je
pisanje bilo jedan od glavnih idejnih oslonaca u stvaranju terorističke grupe
RAF) ionako protestirala protiv američke ekspanzionističke politike.
Telefonski razgovor vođen u rujnu 1976. godine (koji je također snimio
HVA) između predsjednika bavarskog CSU-a F. J. Straussa i tadašnjeg gl.
urednika bavarskog tjednika ,,Bayemkurier" W. Scharnagla objavljen je u
njemačkim medijima kako bi dodatno otežao poziciju bavarskih političara u
istrazi oko mogućih korupcijskih slučajeva. Snimka je predstavljena na način
koji je ukazivao da je nastala prisluškivanjem njemačkih političara i novinara od
strane BND-a, zbog čega je izbila nova afera. Istraga oko zlouporaba BND-a u
prisluškivanju političara i novinara trajala je dvije godine i nanijela je znatnu
štetu BND-u. Unijela je znatnu dozu nesigurnosti i nepovjerenja u odnosima
službi iz izvještajno sigurnosnog sustava i njemačkih političara i medija te je
sustav natjerala da se „bavi sam sa sobom".
Izbor kardinala Karola Woytile za papu Ivana Pavla II.
Nakon što je dana 16.10.1978. godine u Vatikanu za novog Papu izabran
poljski kardinal Karol Woytila, u Moskvi je došlo do ozbiljne zabrinutosti za
posljedice tog izbora na stanje u Poljskoj i drugim zemljama članicama
Varšavskog saveza u kojima je Katolička crkva bila sveprisutna kao čuvarica
temeljnih vrijednosti (osobnih, obiteljskih i nacionalnih). Stoga je i Ivan Pavao
II bio vrlo česta meta tajnih operacija sovjetskih i drugih komunističkih
sigurnosno-izvještajnih službi, čak i onih koje su planirale njegovu fizičku
likvidaciju. Možda je najjednostavnija operacija, s mogućim dubokim i
ozbiljnim posljedicama i po samu Katoličku crkvu bio politički vic, smišljen u
Rusiji:
„Nakon što je kardinal Karol Woytila izabran za Papu, iz dimnjaka na
Trgu sv. Petra izašao je bijeli dim. Međutim, odmah poslije njega izašao je i
crveni dim jer je Papa zapalio svoju partijsku člansku knjižicu".
Vic kao sredstvo dezinformacije ima svoje mjesto u stvarnosti, lako se
širi, a može imati ozbiljnih utjecaja na oblikovanje KJZ.
Provociranje antiameričkih/antiNATO raspoloženja u nizozemskoj
javnosti - mirovne inicijative u službi mogućeg/ vjerojatnog agresora
Uvidjevši da se antiameričko raspoloženje u zemljama Zapadne Europe
može lako kreirati, a različitim protuameričkim i antiNATO djelovanjima i
„podgrijavati“, pod posebnu su pasku došle i zemlje članice NATO saveza.
Tako su iz HVA poticali takvo raspoloženje javnosti i u Nizozemskoj (De Graf,
2003.) koristeći, kao paravan za svoje djelovanje, različite organizacije i udruge
koje su javno iskazivale antiratne i antiNATO stavove. Jedna od takvih udruga
bila je, u to vrijeme (1979.-1983.), najveća nizozemska mirovna udruga Dutch
Interchurch Peace Council (Interkerkelijk Vredesberaad - IKV).
Praksa osnivanja različitih udruga građana i organizacija kojima je cilj
promicanje mira i nenasilja u uvjetima i vremenima kada je ratni sukob, voljom
agresora, gotovo neizbježan, nije novost u vođenju agresivne politike svim dostupnim sredstvima i metodama. Napadači su često posezali za djelovanjima
kojima bi poticali politiku mira i nenasilja u ciljanoj javnosti jer time povećavaju vjerojatnost uspješnosti svojih napadnih djelovanja. Naime, snažnije i
utjecajnije mirovne udruge na ciljanom području olakšavaju agresivna nastupanja jer bitno smanjuju organizaciju i učinkovitost obrane. Na takav se način
potiču i budući unutarnji razdori jer se stvara dobar temelj za naknadno iznošenje optužbi promirovnih i antiratnih inicijativa u odnosu na inicijative koje su
težile organiziranju obrane kojima se ove posljednje može pokušati optužiti za
žrtve i razaranja nastala uslijed organiziranja obrane pred agresorom. Brojne su
„nevladine organizacije" osnivane i organizirane za djelovanje s obje strane
„željezne zavjese" (u zemljama Varšavskog ugovora bitno manje zbog
totalitarističkog sustava; zbog toga su osnivane/djelovale u neposrednom
susjedstvu ili pak u zemljama iz kojih su mogle djelovati prema ciljanoj publici)
s ciljem podržavanja politike svojih osnivača i financijera.
Kao ilustraciju navest ćemo samo dva poznata primjera iz nedavne
povijesti:
- kako bi spriječili ulazak SAD-a u 2. svjetski rat, jedna od aktivnosti
nacističke Njemačke je bilo podržavanje američke mirovne
izolacionističke politike koju je npr. podržavao Charles Lindbergh
(koji se javno protivio ulasku SAD-a u rat s Njemačkom)
brojne mirovne inicijative u SAD-u su, sasvim sigurno, odigrale
bitnu ulogu u njihovu gubitku
Vijetnamskog rata (snažna antiratna kampanja u SAD-u, brojni
mitinzi, masovni protesti, snažna
polarizacija javnosti, slabljenje vojne i političke moći...).
Prvi rat u Zaljevu (1990. -1991.)
Dana 2.8.1990. godine Irak je pod vodstvom Sadama Huseina napao
Kuvajt te ga u kratkom ratu osvojio. Taj je događaj izazvao snažnu, globalnu,
zabrinutost za stabilnost cijele Bliskoistočne regije.
Kuvajtska vlada u progonstvu je, za promicanje ideje o potrebi
oslobađanja Kuvajta, angažirala, između ostalih, udrugu „Citizens for a free
Kuwait“. Ta je Udruga, a za potrebe kuvajtske vlade, angažirala američku tvrtku
za odnose s javnošću ,,Hill & Knowlton“ s ciljem poticanja MZ, prvenstveno
SAD-a da donesu odluku o pokretanju rata protiv Iraka i oslobađanje Kuvajta.
Jedan od načina njihova djelovanja trebalo je biti „senzibiliziranje javnosti"
kojom bi se vršio dodatni pritisak na donositelje ključnih odluka.
Dana 5.9.1990. godine u britanskom tisku (Daily Telegraph) objavljena je
priča 15-godišnje Nayirah al-Sabah koja se, drugog tjedna nakon okupacije, kao
medicinska sestra-volonterka prijavila za rad u kuvajtskoj bolnici A1 Adan.
Prema njezinim riječima osobno je svjedočila ulasku iračkih vojnika u tu bolnicu i dolasku na bolnički odjel gdje su se nalazili inkubatori s bebama. Irački su
vojnici „izvadili bebe iz inkubatora, uzeli inkubatore, a bebe ostavili da umru na
hladnom podu“. Odmah po objavljivanju priča je zainteresirala javnost i izazvala sažaljenje prema kuvajtskim žrtvama. Istovremeno je narasla želja javnog
mijenja da se Irak, ako treba i vojnim sredstvima, istjera iz Kuvajta.
Nedugo nakon toga, 14.10.1990. godine, Nayirah je svjedočila ispred
Odbora za ljudska prava američkog Kongresa gdje je ponovila ranije navedene
tvrdnje o ubojstvu beba, ali i iznijela podatke o mučenjima i nasilju koje, prema
kuvajtskim državljanima, primjenjuju pripadnici iračke vojske. Ova je izjava
bitno utjecala na odnos javnosti prema mogućem napadu na Irak kao i na stvaranje široke koalicije u borbi protiv Sadama Huseina. Naime, čak je 6 američkih
kongresmena reklo da je ova priča za njih sasvim dovoljan dokaz o potrebi
vojnog djelovanja protiv Iraka. Senat SAD-a je, dana 12.1.1991. godine, donio
odluku sa 52 glasa za i 47 protiv o podržavanju vojne operacije protiv Iraka.
Dana 17.1.1991. godine Saveznici su, korištenjem zrakoplovstva, napali Irak.
Dana 23.2.1991. godine Saveznici su napali i kopnenom vojskom. Rat je vrlo
brzo završio porazom iračke vojske i oslobađanjem Kuvajta.
Međutim, izjava koju je dala „sestra Nayirah“ postala je predmet
istraživanja različitih udruga koje su uskoro (tijekom 1992.) došle do
iznenađujućih otkrića:
- niti jedan član medicinskog osoblja navedene bolnice ne sjeća se „sestre Nayirah“ da je ikad boravila ili čak i radila u njoj
- nitko drugi od medicinskog osoblja nije mogao potvrditi navode koje
je „sestra Nayirah“ iznijela o ubojstvu beba u bolnici
- „sestra Nayirah“ je identificirana kao Nayirah al-Sabah, kćer kuvajtskog veleposlanika u UN-u koja je bila povezana s tvrtkom ,,Hill
& Knowlton“ od koje je dobila naputke što i kako treba reći.
Cijela priča je brižljivo smišljena protuobavijest sa sljedećom podlogom
te usmjerena prema sljedećim CP:
- priča o bebama koje umiru na hladnom bolničkom podu izravno djeluje na racionalni i emocionalni dio osobe, otežava racionalno razmišljanje i teži brzom donošenju odluka koje idu u pravcu sažalijevanja nad
sudbinom nemoćnih beba
- zakonodavna tijela SAD koja donose odluku o ulasku u rat američka
javnost kao moćno sredstvo u uvjeravanju kongresmena i senatora o
potrebi djelovanja u skladu s težnjama javnosti, odnosno biračkog
tijela
- međunarodna javnost s pripadajućim nacionalnim političkim elitama s
ciljem davanja potpore (vojne, informacijske, logističke) naporima
američkog predsjednika u stvaranju široke međunarodne koalicije i
dobivanja potpore unutar Vijeća sigurnosti UN-a (VS UN).
Iako je plasirana protuobavijest ispunila svoje osnovne ciljeve, nakon
njezina razotkrivanja poljuljana je kredibilnost onih koji su ovakvu priču
potakli, poticali i neobjektivno prenosili. Međutim, protuobavijest je
razotkrivena tek nakon što je rat već bio dobiven, tako da su posljedice njezina
razotkrivanja bitno manje nego što bi bile u slučaju da je ista razotkrivena u
najosjetljivijem trenutku, prije donošenja odluke o oslobađanju Kuvajta.
Mreža „NATO spavača" ili Stay-behind network
Pad Berlinskog zida te raspad SSSR-a i Varšavskog ugovora (VU) doveo
je do kraja bipolarnoga vojno-političkog razdoblja i početka novog razdoblja u
kojem postoji i dominira samo jedna istinska vojno-politička snaga: NATO
savez predvođen SAD-om. Budući da je s vojno-političke scene nestao
protivnik koji je motivirao i poticao razvoj vojnih i posebnih tehnika,
tehnologija, doktrina i strategija, neminovno je došlo do promjene načina
razmišljanja i djelovanja na gotovo svim razinama odlučivanja u zemljama
članicama NATO saveza, kao i u samom Savezu. Novo je doba zahtijevalo
utvrđivanje novih stavova, prilagodbu postojećih sustava i planova, ali i
definiranje novih prijetnji i protivnika u novonastalim uvjetima. Prošlost,
odnosno iskustva i djelovanja na temelju tada važećih procjena i planova,
javnost je, posebno nove e-generacije, brzo zaboravljala.
Neka od temeljnih ljudskih prava na kojima se može graditi pozitivna
budućnost (pojedinca, obitelji, zajednice) su prava na slobodan pristup
informacijama, na slobodu stjecanja i širenja novih znanja te pravo na slobodu
izražavanja i mišljenja. Upravo su ta prava bila jedan od ključnih elemenata koji
je i doveo do raspada totalitarne i represivne komunističke ideologije i
pripadajućeg sustava vladanja u zemljama članicama VU-a.
Međutim, ta su prava i slobode u javnom prostoru članica NATO saveza
znala stvoriti problematične situacije koje su dovodile do kriza. Iznenadna
otkrivanja istina iz prošlosti, posebno istina koje su se nekad smatrale
neprikosnovenima i nedvojbenima kao i plasiranih protuobavijesti, mogu
prouzročiti neželjene, kratkoročne i dugoročne, političke i druge posljedice
posebno ako se:
- tema koja je predmet objave ne otkrije u svojoj potpunosti i istinitosti,
jer se time ostavlja veliki manevarski prostor za špekuliranje
- zanemare uvjeti, događaji, procesi i stanja u vremenu donošenja pojedinih odluka i djelovanja što dovodi do dekontestualizacije i
(namjerno i/ili nenamjerno) pogrešne rekontekstualizacije istine te
navodi na donošenje pogrešnih zaključaka
- novootkriveno smatralo posebno čuvanim tajnama (što je stupanj
tajnosti viši, to je privlačniji za istraživanja, ozbiljna i ona manje
ozbiljna).
Jedan od takvih slučajeva se dogodio sredinom 1990. godine kada je,
tijekom provođenja jedne od istraga koja je uključivala i pristup tajnim vojnim
dokumentima, talijanski sudac Felice Casson naišao na tajne dokumente
talijanske vojne izvještajne službe. U tim se dokumentima spominjalo
postojanje mreže „NATO spavača" (Stay-behind Network ili SBN)
organiziranih na čisto vojnim načelima kojima je bilo dostupno specijalno vojno
naoružanje i posebna MTS skrivena širom Italije na posebnim mjestima izvan
vojnih objekata. Postojanje te mreže je štićeno najvišim razinama tajnosti. O
njezinu postojanu je bio upoznat najmanje mogući broj osoba unutar vojne
zapovjedne strukture NATO saveza, a izvan nje još i manje.
Postojanje, kako ju je sudac Casson vidio, tajne paralelne paravojne
strukture kojoj je dostupno oružje, oruđe, komunikacijska sredstva, čiji su
članovi poznati vrlo uskom krugu isključivo vojnih osoba, koji imaju precizno
utvrđene ciljeve i zadaće na unutarnjem planu koje se mogu zlouporabiti i u
političke svrhe u mirnodopskim uvjetima, izazvalo je (ne samo kod njega, nego
i kod javnosti, posebno one s političke ljevice) snažnu zabrinutost.
U vrijeme Hladnog rata, a na temelju procjena o mogućemu vojnom
sukobu dvaju suprotstavljenih vojno-političkih blokova u Europi, kao i
iskustava različitih pokreta otpora u okupiranoj Europi tijekom 2. svjetskog rata,
obje su sukobljene strane, kroz sustav vlastitih izvještajno-sigurnosnih službi,
organizirale mreže vlastitih „spavača" koje su djelovale na svojem matičnom
području i bile integrirane u, može se reći, „nacionalne mreže spavača". Britanci
su bili svjesni važnosti i mogućeg utjecaja snaga koje pružaju otporu agresoru
na svojem matičnom području; području koje najbolje poznaju i kojim se mogu
kretati brže i učinkovitije od agresora (ako isti nema podršku lokalnog
stanovništva). Isto su tako uočili i prednosti korištenja od strane Njemačke,
lokalnih i regionalnih udruga Nijemaca u zemljama koje je Hitlerova Njemačka
namjeravala napasti i okupirati, u procesima prikupljanja izvještajnih podataka,
manjoj logističkoj i ljudskoj potpori te više u poznavanju lokalnog područja i
stanovništva posebno s obzirom na osobe koje bi im u njihovim namjerama
mogle pomoći ili pak odmagati.
NATO je svoju mrežu nazvao ,,Stay-behind network“. Postojanje tih
mreža, a posebno identitet njihovih pripadnika, smatrani su jednom od najstrože
čuvanih tajni u oba bloka kao i u onim zemljama, izvanblokovskim članicama,
koje su takve mreže organizirale ili u kojima su mreže bile organizirane bez
znanja matičnih administracija. Njihovi članovi morali su, u slučaju napada i
gubitka kontrole nad dijelom ili cijelim teritorijem od strane agresora, ostati na
okupiranom području i izvršavati složene zadatke za koje su obučavani. Neki od
njihovih zadataka su uključivali:
- organiziranje pokreta otpora na svom području od postojećih i novih
članova mreže
- poticanje širenja otpora na druga područja te regrutiranje novih pripadnika otpora
- uz pomoć oružja, eksploziva i drugih vojnih MTS koja su upravo za te
namjene, u mirnodopsko vrijeme, skrivena na posebnim tajnim mjestima,
vršiti diverzije, sabotaže, gerilska djelovanja i likvidacije (u naseljenim i
nenaseljenim mjestima i područjima) u skladu s postavljenim
novoprimljenim zadaćama
- organizirati izvještajno-sigurnosno djelovanje s ciljem prikupljanja
traženih i nužnih podataka i informacija kroz mrežu postojećih i novostvorenih suradnika, a posebno kroz suradničku mrežu u redovima
protivnika/agresora
- održavati redovnu tajnu komunikaciju s vlastima koje su morale napustiti okupirana područja
- osiguravanje svake vrste logističke potpore za koju se ukaže potreba
(dokumenti, novac, tehnika, sigurni prihvati osobe i stvari, skloništa,
tajni prijelazi....)
- planiranje, organiziranje, poticanje te provođenje PO prema različitim
CP
- pokušati ostvariti utjecaj u ključnim medijima kako bi se omogućilo
provođenje medijskih operacija.
Tadašnji planovi nisu samo predviđali gubitak teritorija kao posljedicu
oružane agresije snaga VU-a nego i gubitak političke vlasti u pojedinoj zemlji
koja bi nastala kao posljedica izborne pobjede pojedinih nacionalnih
komunističkih stranaka. Smatralo se da te stranke, za koje se držalo da su
previše povezane sa sovjetskom komunističkom partijom, mogu doći na vlast u
Francuskoj, a posebno u Italiji i Grčkoj s obzirom na njihov snažan utjecaj u
tamošnjim zajednicama.
O čvrstim osobnim, političkim te izvještajno-sigurnosnim vezama
zapadnoeuropskih komunističkih partija sa sovjetskim partnerima objavljene su
mnoge knjige (od kojih su najznačajnije one koje supotpisuju bivši glavni
arhivist KGB-a Vasilij Mitrochin i britanski sveučilišni profesor Christopher
Andrews). Nakon objavljivanja tih knjiga, u mnogim su zemljama izbile brojne
afere kada se shvatilo da su neke političke osobe i medijski djelatnici (novinari
su nazivani „agentima utjecaja" s obzirom na njihove zadaće i djelovanja) bili
sovjetski suradnici. Tako je u Italiji dosje pod nazivom „Impedian", u kojem se
na 645 stranica spominje 261 osoba povezana s KGB-om, izazvao snažnu
političku oluju. Iako je KGB imao svoju mrežu i u drugim zemljama Zapadne
Europe, ipak je Italija ostala usamljena u objavljivanju popisa svojih državljana
koji su bili i suradnici sovjetskih izvještajno-sigurnosnih službi.
Malo je poznato da su među komunističkim partijama osnivačima
Informbiroa bile i francuska i talijanska komunistička partija. Upravo je
Francusku i Italiju i tamošnje komunističke partije Staljin spominjao u
pozitivnom kontekstu u pismu koje je 4.5.1948. godine uputio KPJ u kojem je
iznio niz optužbi na račun jugoslavenskoga političkog i državnog rukovodstva.
Naime, te je partije naveo kao primjer onih partija koje „imaju pred revolucijom
više zasluga od KPJ“ te ističe žaljenje što „Sovjetska armija nije ukazala i nije
mogla ukazati takvu pomoć (vojnu koju je ukazala jugoslavenskim komunistima
- nap.a.) francuskoj i talijanskoj kom.partiji“. Nadalje, poznato je da je dio
francuskog otpora predvođenog francuskim komunistima pokušao ući u Pariz
prije savezničkih snaga u sastavu kojih se nalazio onaj dio francuskog pokreta
otpora koji je predvodio general De Gaulle. Uvidjevši mogućnost da se
francuski komunisti prikažu pobjednicima, saveznici i De Gaulle su morali
požuriti prema Parizu i spriječiti komuniste u njihovu pokušaju osvajanja vlasti i
priskrbljivanju slave pobjednika i osloboditelja.
Stoga su, prema nekim nedovoljno provjerenim tvrdnjama, zadaci SBN
mreže praktički ,,prošireni“ i na unutarpolitičku domenu borbe protiv onih
političkih snaga za koje se u vrhu zapadnih zemalja, a kasnije NATO saveza,
smatralo da će svojim djelovanjem, u slučaju političke pobjede na izborima,
pokušati uvesti sovjetski model upravljanja državom i gospodarstvom. Za neke
se od tih političkih stranaka (komunističkih s nacionalnim predznakom) u
izvještajno-sigurnosnim krugovima znalo da su im vodstva bila vrlo blisko
vezana na sovjetske partijske i sigurnosno-izvještajne strukture koje su im
pružale znatnu logističku pomoć u organiziranju, djelovanju te procesima
pokušavanja osvajanja vlasti.
SBN mreža je osnivana, te logistički podržavana, u gotovo svim
zemljama kroz sustav vojnih izvještajno-sigurnosnih struktura zbog više
razloga:
- zbog prirode postavljenih zadaća vodeće osobe mreže morale su imati
posebna znanja i iskustva u rukovanju posebnim vrstama oružja, vojnog organiziranja i djelovanja te čuvanja povjerenih tajni vojne
strukture su, posebno u vrijeme Hladnog rata, imale znatna sredstva
kojima su mogli prikriveno financirati ovakve mreže te ih logistički
opskrbiti za izvršavanje povjerenih im i nekih drugih budućih zadataka
- vojne su strukture mogle lakše i kvalitetnije organizirati uskladištavanje potrebnog naoružanja, streljiva, eksploziva, najmodernijih komunikacijskih uređaja te drugih oružja i oruđa na posebno izabranim
mjestima poznatim samo malom broju ,,spavača“.
Naoružanje koje su tajno uskladištavali sadržavalo je širok, ali
specijaliziran, spektar ubojitih sredstva: snajperi, kratko automatsko oružje s
prigušivačima, dugo automatsko oružje, pištolji, bombe, eksploziv i sredstva za
izradu eksplozivnih naprava, minobacači manjeg kalibra, različite vrste
potrebnog streljiva. Ovisno o vrsti potrebe (za djelovanja u naseljenim ili pak
nenaseljenim područjima) vršenje izbor oružja koji se koristio. Za tajna
djelovanja u naseljenim mjestima s ciljem sijanja panike i nesigurnosti u
protivničkim redovima predviđeno je korištenje sredstava za likvidaciju
izabranih ciljeva bez obzira radi li se o osobama ili objektima (korištenjem
snajpera ili postavljenjem eksplozivnih naprava).
U situacijama kada se poneki dijelovi ili cijela nacionalna SBN mreža
nije mogla dostatno financirati iz matičnog proračuna, strana zainteresirana za
postojanje SBN mreže je organizirala prikrivene oblike financiranja ili kroz djelovanje pojedinaca-dobrotvora, kao što je to slučaj s njemačkom Techniches
Dienst des Bundes Deutscher Jugend - TD BDJ koju je financirao američki
državljanin Sterling Ganvood (Ganser, 2005.) ili neka vladina agencija koja
djeluje i u inozemstvu. Kao glavni inicijatori osnivanja ovakvih mreža pojavljuju se izvještajno-sigurnosne službe Velike Britanije i SAD-a koje, osnivanjem
NATO-a, već organizirani sustav integriraju u NATO strukturu. Obuka
pripadnika mreža je, uglavnom, vršena na području Velike Britanije. Redovne
vježbe za pripadnike ovih mreža su održavane na međunarodnoj razini, uz
simuliranje stvarnih uvjeta na način da su dobivani zadaci (vjerojatno nenasilni)
koji su se morali izvršiti bez znanja lokalnih i nacionalnih represivnih institucija
(npr. trebalo je organizirati prihvat točno određene osobe na sjeveru Norveške,
potvrditi njezin identitet i otkloniti sumnju u mogućnost podvale, te je sigurno
prebaciti do juga Francuske, Italije ili Grčke bez da se privuče pažnja
represivnih i sigurnosnih institucija te stanovništva područja kroz koje se
kretalo).
U pojedinim su zemljama ovakve mreže osnivane uz znanje i punu
suradnju matičnih vlasti dok su u nekima, zbog njihove pozicije i uloge u
tadašnjem svijetu, mreže osnivane bez znanja svih ili bar onih političkih elita za
koje se smatralo da nisu dovoljno pouzdane da im se ovakve tajne mogu
povjeriti (to se posebno odnosi na neke skandinavske zemlje). Mreže su
tretirane kao najstrože čuvane tajne kako bi se povećala razina mogućnosti
njihova učinkovitog djelovanja u slučaju kriznih i ratnih situacija.
Prema dostupnim saznanjima najmanje dvije grupe osoba su učlanjivane
u ovakve mreže:
- vojni, policijski i djelatnici izvještajno-sigurnosnih službi koji su ili
umirovljeni ili su bili pred mirovinom, a koji su mogli preuzeti teret
osnivanja i vođenja ovakvih mreža
- obične osobe koje svojim ponašanjem u mirnodopskim uvjetima nisu
privlačile posebnu pozornost svoje okoline, ali koje su bile dokazano
antikomunističkih političkih stavova zbog čega se na njih, u
djelovanju mreža, moglo računati.
Izvještajno-sigurnosne službe su, uglavnom, vršile posebne provjere za
osobe koje su namjeravali uključiti u ove mreže.
U dostupnim, javno objavljenim, radovima o ovim mrežama ne spominju
se osobe koje bi u svakom slučaju trebale biti bitan sastavni dio ovako koncipiranih SBN mreža: osobe koje se u mirnodopsko vrijeme ističu, i poznate su
upravo, kao pristaše lijevih političkih ideja, a koje su u stvarnosti regrutirane od
strane domaćih izvještajno-sigurnosnih službi kako bi ih se, u slučaju gubitka
vlasti i/ili nadzora nad teritorijem moglo ugraditi u administrativni sustav
upravljanja tog područja i time osigurati bitan izvor izvještajnih podataka te
omogućiti snažniji utjecaj na agresorske strukture do njihova pada.
Svaka, uvjetno govoreći, „nacionalna mreža spavača“ imala je svoj
interni kodni naziv:
Italija: Gladio (naziv je izabran prema kratkom maču koji su koristili
gladijatori; budući da je postojanje ove mreža prvo javno otkriveno, ovim su
nazivom kolokvijalno nazvane sve ostale nacionalne mreže spavača)
Belgija: SDRA8 i STC/Mob
Danska: Absalon (prema nazivu danskog biskupa koji se istakao u
borbama protiv Ruskih
osvajača u Srednjem vijeku)
- Njemačka: TD BDJ (Techniches Dienst des Bundes Deutscher Jugend - Tehnička služba Udruge njemačke mladeži), a kasnije u okviru
BND-a kao ustrojbena jedinica ,,12CC“
- Grčka: LOK (Lochos Oreinon Katadromon - poznata i kao Grčka planinska brigada ili Helenske prepadne snage, ali i kao ,,Sheepskin“/
,,Red Sheepskin“ - ovčja koža)
- Luxemburg: Stay behind
Nizozemska: I&O (Intelligence & Operations)
Norveška: ROC (Rocambole)
Portugal: Aginter press
Švicarska: Projekt-26 (P26)
Turska: u početku su koristili naziv Sefeberlik Takrik Kurulu - STK
(Tactical Mobilisation
Group), a naknadno Ozel Kuvvetler Komnu- tanligi-OKK ili Special
forces command)
- Austrija: OWSGV (Oesterreichischer Wander-Sport-und Geselligkeitsverein - Austrijska udruga za planinarenje, sport i druženje)
- Francuska: Plan Bleu.
Istraživačima ove teme ostali su nepoznati podaci o nazivima ovih mreža
u Finskoj, Švedskoj i Španjolskoj.
Neke od mreža su rasformirane još u doba Hladnog rata (kao što je slučaj
s njemačkom TD BDJ) ali se s organiziranjem SBN mreža nastavilo kroz druge
oblike djelovanja. Neke su mreže potpuno ugašene tek nakon otkrića postojanja
talijanske mreže Gladio i provođenja sličnih istraga u nacionalnim izvještajnosigurnosnim sustavima (posebno onim vojnim).
Brojni su istraživači ovog područja koji pripadnike SBN mreža u
ponekim zemljama (Italija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Portugal, Turska)
povezuju i s kriminalnim, čak i terorističkim djelovanjima organizirano
izvođenim na nacionalnom teritoriju (Italija), ali i u inozemstvu (Portugal) sve
pod krinkom zaštite „vlastitoga političkog sustava od komunističke
dominacije“. Prema tim napisima najčešće se navode optužbe za izvođenje
terorističkih djelovanja koje se pripisalo i/ili namjeravalo pripisati političkoj
ljevici kako bi se javnost okrenula protiv njih čime se pokušalo spriječiti njihov
dolazak na vlast. Planiranje i provođenje takvih operacija je dobilo i svoje
nazivlje po uzoru na terminologiju izvještajno-sigumosnih službi: „false flag
operations" kao i provođenje „strategije napetosti" (strategy of tension).
Terorističke su aktivnosti medijski vrlo atraktivan materijal. Privlače pažnju
ogromnog broja gledatelja svih dobi, spolova, rasa, političkih, vjerskih i drugih
orijentacija. Terorizam i nasilje privlače publiku bez ograničenja. A tolika
gledanost, odnosno slušanost ili čitanost (ovisno o mediju) privlači i oglašivače.
Sinergija medijski atraktivnog događaja te privučene pažnje javnosti i
oglašivača neminovno utječe na oblikovanje KJZ o samom događaju, kao i o
tumačenjima o razlozima koji su do događaja doveli i do različitih posljedica
koje događaj može prouzročiti.
Ne ulazeći u ozbiljnost i utemeljenost nekih od prethodno navedenih
tvrdnji pojedinih istraživača (pojedina objašnjenja o mogućim političkim
pozadinama pojedinih terorističkih djelovanja su, najblaže rečeno, vrlo
diskutabilna), smatramo potrebnim istaknuti da je, u svakom slučaju, mogućnost
zlouporabe povjerenih vojnih efektiva (npr. oružja i eksploziva) u dužem
vremenskom roku vrlo moguća. Rizik zlouporabe se povećava s rastom
unutardržavne i nacionalne nesigurnosti, političkih turbulencija, kriza i sukoba
te nekvalitetno izvršenim provjerama osoba koje su trebale postati članovi ovih
mreža i samim time upoznati s postojanjem skrivenih skladišta ubojitih
sredstava. Poseban problem mogla je predstavljati i mogućnost da su pojedini
članovi SBN mreža birani po političkim, a ne po patriotskim osjećajima uz
zanemarivanje njihovih psiholoških i psihičkih osobina. Snažno izražena
politička sklonost jednoj stranci ili ideji pripadnika ove mreže, ostavlja dovoljno
prostora za moguće zlouporabe ako dolazi do, prema njihovu mišljenju,
negativnih promjena na nacionalnoj političkoj slici koje mogu stvoriti uvjete
„dolaska komunista ili socijalista koji su skriveni komunisti" na vlast. A to je
upravo, samo u drugačijem pojavnom obliku, bio i razlog zbog kojih su mreže u
potpunoj tajnosti i stvarane.
Činjenica da je na području Europe dugi niz godina postojao sustav
nacionalnih „mreža spavača", a da za to nije znala velika većina političara (čak i
onih koji su neko vrijeme obnašali vlast u pojedinim državama), te mogućnost
da su neki od njih, kao i vojna sredstva (oružje, eksplozivi) koja su im povjerena
na čuvanje korištena u nezakonitim i terorističkim djelovanjima, izazvala je
snažnu reakciju Europskog parlamenta.
Dana 22.11.1990. godine, tek nekoliko mjeseci nakon otkrivanja
postojanja talijanske mreže Gladio i objavljivanja sumnji u upletenost nekih
njezinih pripadnika u cijeli niz nezakonitih i terorističkih djelovanja na području
Italije, Europski je parlament donio rezoluciju (RESOLUTION on the Gladio
affair, Official Journal C 324, 24/12/1990 Page 0201) o osudi stvaranja i
postojanja SBN mreža te je pozvao sve države članice EP-a da povedu
nacionalne istrage o postojanju, djelovanju i mogućim zlouporabama mreža
spavača bez obzira jesu li organizirani u skladu s nacionalnim pravilima.
Ovakve su istrage provela nadležna tijela talijanskog, švicarskog, njemačkih (od
nekih pokrajina, a dijelom i savezni), austrijskog, belgijskog, nizozemskog,
danskog, finskog sabora, odnosno vlade. Predstavnici britanskih vlasti nisu
htjeli komentirati pitanja vezana na ovu problematiku zbog interesa nacionalne
sigurnosti. SAD su službeno, priopćenjem State Departmenta od 20.1.2006.
godine reagirale tek na višekratno korištenje u javnim medijima, od strane
sovjeta plasiranog dokumenta još 1976. godine oznake „FM 30-31B“ poznatog i
kao ,,Westmorelandovo uputstvo“.
Rezolucijom EP-a je pak zatraženo bezuvjetno ukidanje SBN („dismantle
ali clandestine military and paramilitary networks“) te zapljena svih sakrivenih
vojnih MTS.
Danas u širokoj javnosti uglavnom dominiraju brojni negativni stavovi o
mrežama spavača NATO i izvan NATO zemalja, osnivanih u doba Hladnog rata
kao jednog od sredstava borbe protiv SSSR-a, komunističke ideologije i širenja
komunizma na Zapad. Angažiranost, organiziranost i opremljenost SBN mreža
je ovisila o procjenama izloženosti pojedine države sovjetskoj agresiji (bilo
oružanoj vanjskoj, bilo kroz IO na unutarnjem planu). Ovisno o samoj državi,
njezinoj blizini SSSR-u i zemljama članicama VU-a, izloženosti rizicima,
tradiciji, društvenim uređenjima, postojećim političkim elitama i njihovim
međusobnim odnosima, kulturi te povijesnim iskustvima ovisili su i oblici te
modusi operandi organiziranja i djelovanja SBN mreža, a sukladno tome i njihove moguće zlouporabe.
Mnogi od kritičara zaboravljaju razloge osnivanja navedenih mreža te
koriste pojedinačne slučajeve moguće zlouporabe pojedinaca iz tih mreža na
unutar- političkim područjima. Ako je na nekim područjima i dolazilo do
zlouporabe pojedinaca i grupa, zbog toga ne treba optužiti sve mreže niti, što je
posebno važno, cjelokupno ljudstvo koje je svjesno pristalo biti, u to vrijeme,
dio vrlo opasnog plana koji je izravno ugrožavao sigurnost svojih pripadnika i
članova njihovih obitelji u slučajevima krize i rata.
Međutim, činjenica da su neke zemlje, posebno Velika Britanija, zadržale
bitnu razinu kontrole i nadzora nad nacionalnim „mrežama spavača“ otvara
mogućnosti za donošenje različitih zaključaka o razini i načinima mogućega
britanskog uplitanja u unutarpolitička, sigurnosna, socijalna i gospodarska pitanja tih država. Slučaj Švicarske je vrlo plastičan primjer takvog postupanja jer,
prema riječima suca Pierra Comua:
„The fact that the British services knew numerous details about Swiss
resistance organization, more then the Federal Counsil or the Swiss Defence
Ministers, must be criticized“.
Britanski je tisak pak objavio da su Britanci znali i mnoge detalje kao što
su podaci o vođama mreža, pripadnicima, tajnom nazivlju korištenom u
komuniciranju, tajna skloništa i skrovišta za ljude i MTS.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da su neke od nacionalnih SBN mreža,
kao što je slučaj s nekim nordijskim zemljama, organizirane bez znanja
nacionalnih institucija vlasti, a u organizaciji britanskih i američkih sigurnosnih
struktura.
Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da su ovakve mreže organizirane i
u zemljama Varšavskog ugovora, samo što je sloboda medija i pravo na informaciju u tim zemljama bilo pitanje koje se nije smjelo postavljati, zbog čega su
i podaci o postojanju, djelovanju i ciljevima takvih mreža još uvijek slabo
dostupni.
Operacija ,,HAD“, Munchen 1995. Godine
Dana 10.8.1994. godine u Munchenskoj zračnoj luci (MUC) bavarska je
policija uhitila kolumbijskog državljanina Justiniana Torresa koji je
Lufthansinim zrakoplovom došao iz Moskve pod optužbom za proliferaciju
radioaktivnog materijala. Pored njega uhićeni su i Španjolci Javier Bengochea
Arratibel i Julio Oroz Equia koji su Torresa čekali u Munchenu. Četvrta osoba,
Španjolac kodnog imena Rafa, uspjela je izbjeći uhićenje „sakrivši se u WC
zračne luke odakle je uspio bez traga nestati". U aktovci koju je Torres nosio u
putničkoj kabini zrakoplova policija je pronašla 363,4 grama radioaktivnog
plutonija239 te 201 gram litija6. Provjerom je utvrđena kontaminacija cijele
putničke kabine.
Međutim, kronologija događanja ove operacije, kodnog imena ,,Had“
(Operation ,,Hades“), ukazuje na procese namjernog izlaganja njemačke i
svjetske javnosti proizvedenim protuobavijestima.
Prema tvrdnjama iznesenima u njemačkom tjedniku „Der Spiegel“ (koji
je ovu aferu otkrio) nije sasvim jasno tko je operaciju predložio niti tko je istu
odobrio, odnosno autorizirao. Operacija je bila provocirajuće naravi s angažiranim suradnicima različitih njemačkih i španjolskih izvještajno-sigurnosnih
službi. Naime, otkrilo se da je osoba poznata kao Rafa, a koja je izbjegla uhićenje u MUC-u, španjolski državljanin Rafael Ferreras bio i suradnik BND-a,
ali i španjolskih sigurnosnih službi. Istovremeno je u operaciji bio angažiran i
prikriveni istražitelj Savezne kriminalističke policije (Bundeskriminalamt BKA) Peter - Roberto.
U svibnju 1994. godine Rafa je djelatniku njemačkog BND-a u Madridu
prenio informaciju prema kojoj mu je njegov dugogodišnji poslovni suradnik
Javier Bengochea Arratibel ponudio, još ujesen 1993. godine, sudjelovanje u
„nabavci plutonija“. Dana 10.6.1994. godine organiziranje susret Rafe,
Bengochee i Roberta (agenta BKA) u madridskom hotelu Novotel. Robert je
inzistirao u kupnji radioaktivnog plutonija koji se trebao isporučiti u Munchenu.
Provizija koju je Bengochea trebao dobiti za sklopljeni posao iznosila je 2
milijuna američkih dolara.
Otputovavši u Moskvu Bengochea je stupio u kontakt s kolumbijcem
Benitesom ističući postojanje „žurne narudžbe za plutonijem 239“. Benites je
nabavio uzorak od 3 grama plutonija. Dana 3.7.1994. godine Rafa je djelatniku
BND-a Mathiasu Hochfeldu i djelatniku BKA prenio podatke o aktivnostima
vezanim na nabavu plutonija.
Dana 11.7.1994. godine Torres i Oroz doputovali su vlakom iz Moskve u
Munchen noseći uzorak od 3 grama plutonija. Dana 22.7. Rafa se u Munchenu
sreo s djelatnicima BND-a i dobavljačima iz Moskve kojima je rekao za postojanje narudžbe za kupnju 4 kg plutonija po cijeni od 276 milijuna američkih
dolara. Nakon četiri dana, 26.7., s dobavljačima je sastanak održao i prikriveni
istražitelj BKA (,,Walter Beoden“) koji je odbio isporuku u Moskvi, već je
inzistirao na Munchenu kako bi operaciju mogao u najvećoj mogućoj mjeri
kontrolirati.
Potom Torres odlazi u Moskvu po ostatak plutonija dok Oroz ostaje u
Munchenu. Po slijetanju Torresa s plutonijem u Munchen svi su akteri, osim
Rafe koji je nagrađen sa 100.00 DM, uhićeni. Uhićenje je potaklo donošenje
bitnih zakonskih promjena u Njemačkoj koje su vodile k jačanju uloge, značaja
i širenju ovlasti izvještajno-sigurnosnih službi i njihovih nadležnosti.
Istovremeno su rezultate ovog uhićenja političari, iz tada vladajućih stranaka
CDU/CSU, snažno koristili u pokrajinskim, a naknadno i na saveznim
parlamentarnim izborima do kojih došlo 27.10.1994. godine.
Predviđeni cilj operacije bio je usmjeren na sprječavanje mogućeg šverca/
proliferacije nuklearnog materijala izvan Rusije, a preko Njemačke, odnosno
kroz zemlje EU. Operacija je „prestrašenoj i užasnutoj javnosti" prikazana kao
veliki uspjeh njemačkih izvještajno-sigurnosnih službi, ali je i ukazano na „veliku opasnost koja još uvijek dolazi iz Rusije i zemalja bivšeg SSSR-a“.
Međutim, nije sve išlo onako kako je planirano. U ožujku 1995. godine
tjednik „Der Spiegel“ je objavio članak u kojem su iznijeli podatke koji ukazuju
na mnoge probleme vezane na ovu operaciju: od toga da se traži osoba koja je
operaciju odobrila, tražila se odgovornost zbog izlaganja stanovništva radioaktivnom materijalu, zbog laganja javnosti te ugrožavanja njemačke vanjske
politike. Ubrzo, BND javno priznaje kako je cijela operacija inscenirana.
Afera je dobila na značenju kad je njemački Bundestag oformio Istražno
povjerenstvo (Bundestagausschus) koje je 23.6.1998. godine završilo s radom.
Pred Istražnim povjerenstvom uhićeni je Španjolac, stvarni suradnik BND-a
kodnog imena Rafa, rekao da je sa znanjem BND-a radioaktivni materijal donesen na područje SR Njemačke, a sve kako bi „uspješna akcija uhićenja cijele
grupe mogla donijeti dodatnu prednost pojedinim političkim strankama u vrijeme neposredno prije održavanja parlamentarnih izbora u Bavarskoj ali i na
saveznoj razini“. Oporba je pak ovu aferu obilato koristila prije parlamentarnih
izbora u dvjema saveznim pokrajinama: Sjeverna Rajna i Vestfalija te Bremen.
Političke posljedice zbog ove afere imao je i Ured saveznog kancelara Kohla.
Budući da je ovu aferu prvi iznio tjednik ,,Spiegel“, BND je pokrenuo
proces praćenja novinara unutar tog tjednika s ciljem saznavanja izvora
informacija koje su ozbiljno potresle službu. Iz tog se djelovanja BND-a rodila
nova afera koja je imala i odjeka u međunarodnoj javnosti jer je postavljeno
pitanje političke odgovornosti te dosljednosti, pouzdanosti i kredibilnosti nekih
od ključnih njemačkih političara i, tada, visokih državnih dužnosnika
(prvenstveno Bemda Scmidbauera, državnog tajnika u Uredu saveznog
kancelara zaduženog za koordinaciju rada svih njemačkih sigurnosnoizvještajnih službi).
Drugi rat u Zaljevu (2003.) - iračko oružje za masovno uništavanje i
slučaj ,,Curveball“
Dana 5.2.2003. godine tadašnji je državni tajnik SAD-a, umirovljeni
general Colin Powell, na sjednici VS UN-a održao govor o „tajnim iračkim
pokretnim postrojenjima za proizvodnju bioloških agensa“. Govor je popraćen
prezentacijom u kojoj su zorno prikazana pokretna postrojenja za proizvodnju
biološkog oružja kako je prikazano na slici 3:
Slika 3. Slika iz prezentacije državnog tajnika SAD-a C. Powella pred VS
UN-a od 5.2.2003. o „iračkim pokretnim postrojenjima za proizvodnju
biooružja“
Taj govor bio je jedna od ključnih točaka koja je omogućila stjecanje
neophodnih političkih i vojnih saveznika SAD-a s ciljem združenog napada na
Irak i svrgavanja vlasti Sadama Huseina. Napad na Irak uslijedio je već
19.3.2003. godine. Dana 1.5.2003. godine George W. Bush, predsjednik SAD-a,
istaknuo je da su „glavne vojne operacije završene". Dana 23.1.2004. godine
David Kay, glavni vojni istražitelj SAD-a za područje „oružja za masovno
uništavanje", podnosi ostavku te ističe svoju sumnju u podatke o proizvodnji i
postojanju te vrste oružja u Iraku. Njegov nasljednik, Charles Duelfer, krajem
listopada iste godine iznosi službeni zaključak kako Irak ne posjeduje, niti je
razvijao, oružje za masovno uništenje (Weapons of mass destruction - WMD)
čime je Powellovo izviješće VS UN-a potpuno poljuljano. Dana 15.11.2004.
godine Powell je podnio ostavku na dužnost državnog tajnika SAD-a.
Priča o izvoru „Curveball" i ovoj aferi počela je 1994. godine kad se
mladi inženjer Rafid Ahmed Alwan kao kemijski inženjer zaposlio ,,u
laboratoriju za proizvodnju biološkog oružja" u Iraku. Iako je naveo da je bio
najbolji student u svojoj klasi, naknadnim je provjerama utvrđeno da je, kao
posljednji iz svoje godine, završio školovanje u Bagdadu. Dana 4.11.1999.
godine, po dolasku u Njemačku, podnio je zahtjev za stjecanjem azila. Smješten
je u centar za izbjeglice u Zirndorfu gdje pristaje na kontakt s njemačkim BNDom kojem iznosi „svoju priču o razvoju WMD u Iraku“. Česti i podrobni
razgovori s njim traju sve do sredine rujna 2000. godine. BND je Alwanu
dodijelio tajno ime „Curveball“. Iako naziv ,,Curveball“ može uputiti na jedan
od načina bacanja lopte u baseballu, porijeklo naziva je ipak drugačije. Naime, u
američkoj stručnoj terminologiji, a sve kako bi se izvori već u samom startu
mogli selektirati/organizirati, svi izvori koji imaju vezu s podacima vezanim na
naoružanje, u svojem nazivu sadrže riječ ,,ball“ kojoj se dodaje druga riječ, u
ovom slučaju, ,,curve“ kojom se označava ovaj izvor.
Prema riječima njemačkih agenata ,,Curveball“ je odbio susret s
predstavnicima iz SAD-a, iako su sažeci njegovih saznanja redovno dostavljani
američkim izvještajnim službama DIA-i i CIA-i. Budući da je režim Sadama
Huseina već koristio kemijsko oružje (u ratu s Iranom 1991. godine te u
napadima na mjesta naseljena Kurdima), priča je (iako nije bilo ozbiljnije
potvrde njegovih navoda o razvoju i postojanju postrojenja za proizvodnju
WMD u Iraku, posebno ne onih mobilnih) „pala na plodno tlo“ kada je,
razmjenom obavijesti, stigla u SAD.
Intenziviranjem krize oko Iraka, CIA vrši pripremu izlaganja C. Powella
u VS UN-a u kojem ključne optužbe o razvoju WMD u Iraku temelji na
izjavama ,,Curveballa“. Nakon što se uvidjelo da su obavijesti dobivene od
,,Curveballa“ uglavnom netočne, CIA inzistira na izravnom razgovoru s
,,Curveballom“ te, sredinom ožujka 2004. godine, šalje jednog od svojih
najboljih ljudi u Njemačku koji razgovarajući s ,,Curveballom“ vrlo brzo
utvrđuje da „Curveball izmišlja". Dana 4.11.2007. godine otkriven je identitet
,,Curveballa“. Iz BND-a stižu optužbe da je CIA proizvoljno tumačila, u skladu
s vlastitim (i političkim) potrebama, obavijesti koje im je davao ,,Curveball“
iako su ih, iz BND-a, upozorili da one nisu u potpunosti ni pouzdane ni
provjerene te da ih treba shvatiti kao uvjetno istinite. Odnosno, potrebno ih je
dodatno provjeriti. Prema navodima iz BND-a, CIA je svjesno zanemarila
obavijesti drugih agencija (svojih i međunarodnih) koje su ukazivale na
drugačiju stvarnost u vezi s proizvodnjom WMD-a u Iraku.
Zaključci istražne komisije od 31.3.2005. godine jasno i nedvosmisleno
pokazuju uspješnost protuobavijesti plasiranih kroz ,,Curveballa“:
“Obavještajna zajednica je ozbiljno pogriješila u procjeni stupnja razvoja
iračkog programa za razvoj biološkog oružja u NIE (National Intelligence
Estimate) iz 2002. te u drugim predratnim izvještajnim uradcima. Primarni
razlog zbog kojih su donošene pogrešne procjene je preveliko oslanjanje
obavještajne zajednice na ljudski izvor poznat pod pseudonimom “Curveball”
koji se, kako se kasnije utvrdilo, pokazao nepouzdanim izvorom jer je
dostavljao netočne podatke.”
Iako je protuobavijest o postojanju postrojenja za proizvodnju WMD u
Iraku u početnoj fazi uspjela proizvesti pozitivne učinke po SAD i stvaranje
opravdanja za napad na Irak, naknadno je ipak dovela do ozbiljnih problema za
njezine stvaratelje: državni tajnik SAD-a podnio je ostavku, došlo je do internih
sukoba u administraciji SAD-a čija je pouzdanost i objektivnost u
međunarodnim odnosima bitno narušena.
6. WWW I CENZURA
Pojedinci i manje grupe (ne računamo veće grupe i zajednice jer bi oni
kao takvi mogli, i trebali, imati dostupan širi spektar mogućeg djelovanja) mogu
iskoristiti, za promociju vlastitih ideja i stavova, slobodu koju im pruža internet,
sredstvo sa znatnim mogućnostima u oblikovanju KJZ različitih CP. Međutim,
tehničke i tehnološke mogućnosti interneta su na raspolaganju i drugim osobama koje ga mogu koristiti kako bi objelodanili „zabranjena znanja“, svoja viđenja istine koja se pokušava nametnuti i time utjecati na postojeće KJZ. Time se,
korištenjem slobode objavljivanja koju pruža internet, pokušavaju deformirati
napori državnih institucija u namjeri apsolutne kontrole nad sredstvima masovnog komuniciranja i oblikovanju pripadajućih KJZ.
Naime, na memorijske jedinice za pohranu obavijesti i dokumenata danas
se, u vrlo kratkom vremenu, mogu spremiti „cijeli vagoni dokumenata". Nosači
zapisa se potom vrlo lako spreme, npr. u ruž za usne, u omot časopisa ili knjige
ili na neko drugo skrovito mjesto (ako se isti namjeravaju neovlašteno iznijeti i
koristiti). To je istovremeno prednost (za one koji do takvih saznanja nastoje
doći) te problem za one koji takva znanja na takav način mogu izgubiti.
Gotovo svaka državna administracija uporno i dosljedno želi spriječiti
korištenje interneta jer se određeni zapis pomoću prednosti interneta može
najlakše, najbrže, najjeftinije učiniti svima dostupan, a sve u svrhu
objavljivanja, po njih neugodnih, podataka iz domene nacionalne sigurnosti.
Mnoge vlade koriste različita sredstva i metode u pokušaju ostvarivanja
kontrole i nadzora nad sadržajem postojećeg korpusa javnog i ukupnog znanja,
a posebno nad e-publikacijama. Neke vlade, kao što je slučaj s kineskom,
pokušavaju se protiv slobode e-medija boriti kontrolom i ograničavanjem
djelovanja ISP središta dok se druge zemlje protiv e-sloboda pokušavaju boriti
korištenjem legalnih i legitimnih sredstava kao što su tužbe pred nadležnim
sudovima. Mnogim institucijama ozbiljan problema predstavlja pojam
nadležnosti sudbene vlasti s obzirom na poziciju i zemljopisni smještaj servera
na kojem se nalaze podaci koji se objavljuju kao i na poziciju, odnosno boravak
i prebivalište onoga tko je taj server (ili neki njegov dio) unajmio. Internet je
omogućio pojavu, i objavu, svih vrsta publikacija u elektronskom obliku čime
su stvoreni uvjeti za izravno utjecanje na ukupni korpus znanja ciljane publike.
Navest ćemo nekoliko poznatih primjera iz stvarnog života gdje su
tiskane knjige svoju punu dostupnost i slobodu dobile tek izdavanjem u obliku
e-knjige. Sloboda intemeta omogućila je njihovim autorima ostvarenje želja
zbog kojih su te knjige nastale.
Richard Tomlinson: „The Big Breach“/„Das Zerwurfnis“/ “Puknuće“
Richard Tomlinson bivši je operativni djelatnik britanske izvještajne
službe MI6 koji je dio svog profesionalnog vijeka u toj službi (četiri godine)
proveo radeći na području Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske pod
krinkom pripadnika međunarodnih organizacija. Povratkom u Veliku Britaniju
Tomlinson dolazi u sukobe s nadređenim osobama te, nezadovoljan, napušta
službu. Odlučuje u javnost iznijeti svoje viđenje djelovanja MI6 i odnosa unutar
iste pisanjem knjige o svojem radu u MI6. Budući da je MI6 bio protiv pisanja
te i takve knjige, podizanjem tužbe pred nadležnim britanskim sudom uspijevaju
izboriti zabranu njezina tiskanja i distribucije, iako teško, Tomlinson uspijeva
naći izdavača koji će organizirati prevođenje, tiskanje i distribuciju knjige:
,,Narodny Variant Publishers, Moscow, Russia“. Njemačko izdanje te iste
knjige pod nazivom „Das Zenvurfnis - Ein ehemaliger MI 6 - Agent packt aus“
objavio je nakladnik Wilhelm Heyne Verlag iz Muenchena 2001. godine.
Tomlinson odlazi iz Velike Britanije na Novi Zeland gdje ga, po nalogu
britanskog suda, domicilno zakonodavstvo procesuira, a represivni sustav vrši
pretrese objekata u kojima se nalazio te mu plijeni računala. Potom nekoliko
godina putuje svijetom tražeći sigurno utočište. Ukupno je uhićen 13 puta,
odslužio je jednogodišnju kaznu u strogo čuvanom britanskom zatvoru, prognan
je iz 6 država, mjesta njegova boravka učestalo su, javno i tajno, pretresana,
računalna oprema mu je oduzimana. Sigurno utočište nalazi u Švicarskoj gdje se
nastanjuje.
Iako je našao nakladnika za englesko govorno područje, knjiga ipak ne
dolazi do kupaca u tim zemljama jer nakladnik naknadno odustaje od preuzetih
obaveza. Stoga Tomlinson, u želji da probije i tu barijeru, odlučuje učiniti
knjigu dostupnom putem intemeta. Pokušava je objaviti na nekoliko domena.
Međutim, dijelom uslijed sudskih naloga, a dijelom uslijed namjernog rušenja
stranica od strane nepoznatih osoba, knjiga teško nalazi svoj put do javnosti.
Tek postavljanjem na stranice http://cryptome.info/bigbreach-posts.htm knjiga
postaje dostupna u nekoliko pojavnih oblika (doc, txt, pdf, zip). Uskoro se s
mnogih stranica knjiga može učitati (npr. na stranici
http://saba.fateback.com/bigbreach/bigbre- ach.html) u različitim oblicima koji
je uglavnom prenose s http://www.192. com. Tada i britanski sudovi uviđaju
kako je daljnje zabranjivanje te knjige praktički nemoguće te odobravaju, u
dnevnim novinama, tiskanje izvadaka iz te knjige čime su stvoreni uvjeti i za
njezinu prodaju u zemljama Commonwealtha: “Sud odobrava The Sunday
Timesu objavljivanje Tomlinsonova djela, ističući da bi zabranjivanje objave
tog materijala, koji je već široko dostupan cjelokupnoj javnosti, učinio sud
smiješnim”.
U ovom je slučaju e-knjiga omogućila postojanje tiskane knjige, razbila je
višegodišnje napore kojima se pokušalo onemogućiti objavljivanje „zabranjenih
znanja“. Budući da e-knjiga ne poznaje većinu ograničenja materijalnog svijeta,
ona nikad ne može u potpunosti biti zabranjena, ne može joj se nametnuti
potpuna izolacija. Uvijek će se negdje u virtualnom svijetu naći netko tko će, pa
makar i kršenjem autorskih i svih drugih poznatih prava, e-verziju tiskane
knjige učiniti dostupnom onima koji je žele čitati, čime će utjecati na različite
CP i njihova znanja.
Victor Ostrovsky: „Der Mossad - Ein Ex-Agent enthiillt Aktionen und
methoden des israelischen Geheimdienstes“/ „Mossad - bivši agent
otkriva djelovanje i metode izraelske tajne službe"
Knjiga koju je napisao Victor Ostrovsky imala je gotovo iste probleme na
svojem putu od stvaranja do trenutka kada je konačno postala dostupna
čitateljima, kao i knjiga iz ranije navedenog primjera. Victor Ostrovsky je, kao
rođeni Kanađanin, regrutiran za rad u izraelskoj izvještajnoj službi. Nakon što je
napustio službu, Ostrovsky pristupa pisanju knjige u kojoj iznosi podatke o
metodologiji i načinu djelovanja službe. Iznosi svoja vlastita iskustva, zapažanja
kao i saznanja do kojih je došao tijekom aktivnog rada u Službi, o samoj Službi
(vrlo detaljno) kao i o predmetima i ciljevima po kojima ta Služba radi. Budući
da je imao i kanadsko državljanstvo, Ostrovsky odlazi u Kanadu gdje pronalazi
izdavača, ali i gdje traži utočište zbog straha od mogućih posljedica zbog otkrivanja velikog broja izraelskih državnih tajni. Izraelska služba, kroz institucije
izraelske države, pokušava sudskim putem isposlovati zabranu izdavanja knjige
(strana država tuži dvojnog državljanina i traži zabranu tiskanja i distribucije
knjige koja se namjerava tiskati u inozemstvu pred sudom u drugoj državi).
Međutim, nakon nekoliko suđenja američki sud odbacuje tužbu Izraela i njihov
zahtjev (,jer bi objavljivanje iste moglo naštetiti velikom broju osoba i uzrokovati mnoge ljudske žrtve“) za zabranom tiskanja i distribucije knjige. Knjiga se
slobodno tiska i pušta u distribuciju te postaje uspješnica u mnogim zemljama.
Uspjeh knjige Ostrovsky iskorištava, nastavlja s pisanjem i objavljuje još
tri knjige (jedne u kojoj opisuje stvarne događaje iz života pripadnika izraelske
službe te dvije u kojima iznosi fikciju). Istovremeno pristupa slikarstvu te medijsku pozornost koju je stekao zbog pisanja prve knjige, koristi kao dodatnu,
besplatnu, promociju svojih umjetničkih aktivnosti.
Tako je knjiga koja je imala težak put od trenutka pisanja do distribucije,
prelaskom u e-prostor, autoru „otvorila vrata“ i u drugim područjima njegova
djelovanja.
Norbert Juretzko i VVilhelm Dietl: „Bedingt Dienstbereit“/ „Za Službu
uvjetno spreman"
Wilhelm Dietl je jedan od najpoznatijih svjetskih novinara koji se bavi
istraživačkim novinarstvom na temu islamizma, islamističkog fundamentalizma
i terorizma. Nakon niza objavljenih uspješnica, 2004. godine zajedno s
Norbertom Juretzkom, bivšim djelatnikom BND-a, objavljuje knjigu pod
nazivom „Bedingt Dienstbereit“. U knjizi Juretzko iznosi svoje uspomene na
vrijeme koje je proveo radeći u BND-u te iznosi mnoge podatke koje u BND-u i
Uredu njemačkog saveznog tužitelja drže tajnima i zabranjenima za iznošenje.
Preko državnih organa BND traži zabranu tiskanja i izdavanja knjige, vrši
pravosudni pritisak na svojega bivšeg djelatnika (podižu tužbe za zlouporabe
koje je Juretzko navodno počinio tijekom rada u BND-u), podižu tužbe protiv
novinara Dietla kao suatora knjige, vrše pritisak na izdavača (koji je prijavio
nasilnu provalu u njihov ured i krađu računala u kojem je bila posljednja verzija
knjige pripremljene za tiskanje). Međutim, njemački sud odobrava tiskanje i
izdavanje knjige. Knjiga postaje bestseler. Pritisak BND-a na autore ipak se
nastavlja. Nakon što su isti autori objavili nastavak navedene knjige („Im
Visier“, Heyne Verlag, 2006.), pritisak je dodatno pojačan. Koristeći jednu od
nastalih situacija (istraga povjerenstva njemačkog Bundestaga o radu BND-a), u
javnost dospijevaju podaci o navodnoj suradnji W. Dietla sa stranim službama
(prvenstveno s iračkom) te njegovu radu za potrebe BND-a na Bliskom istoku.
Nakon toga Dietl gubi, kao i Juretzko, stalan posao. Zbog toga obojica podižu
tužbe pred nadležnim sudovima. Sudske sporove uglavnom dobivaju u završnim
fazama. Afere koje su pratile izdavanje ovih knjiga, omogućile su obojici
učestalo pojavljivanje u javnosti, donijele publicitet tim, ali i drugim knjigama
koje je napisao W. Dietl, pospješile njihovu dostupnost i prodaju u tiskanom i eobliku. To je ponukalo Dietla da otvori posebnu internetsku stranicu u kojoj
iznosi podatke o svojim slučajevima, svojem djelovanju kao i sve vezano na
njegove dosadašnje knjige (koje se naravno mogu preko e-medija i naručiti). Za
razliku od prethodnih slučajeva, ovdje je domicilno tužiteljstvo podiglo optužni
prijedlog za zabranom tiskanja i izdavanja pred domicilnim sudom, a protiv
vlastitih državljana. Međutim, moć demokracije i sloboda medija, prvenstveno
e-medija, čini ovakve zabrane besmislenima i suvišnima i uglavnom postižu
suprotni učinak: knjige se tiskaju i distribuiraju u tiskanom i e-obliku bolje i
više nego li prije iznošenja optužbi i traženja zabrana. Internet je medij koji je
cenzuru učinio upitnom i gotovo uzaludnom aktivnošću.
Sličnosti i razlike
Navedeni slučajevi imaju sljedeće sličnosti i razlike:
- ove su knjige bile predmeti progona, tražena je njihova zabrana jer su
mogle, prema mišljenju državnih vlasti, bitno utjecati na oblikovanje
postojećeg KJZ
- autori su bili predmet djelovanja, odnosno izloženi su represivnom
djelovanju državnog sustava koji je tražio zabranu tiskanja i izdavanja
knjiga
- sva tri primjera donose osobne priče autora o jednoj fazi njihova
života i rada u izvještajno-sigurnosnim sustavima različitih zemalja
knjige su nastale u različitim vremenima u odnosu na razvoj e-medija
(prvenstveno intemeta) i e-sloboda
- nisu sve knjige teško našle svog izdavača; neke su ga našle brzo jer je
želja za zaradom i povjerenje u demokratsku proceduru i neovisno
sudstvo bila snažnija od straha od represije
- bez obzira na odluke nadležnih pravosudnih tijela, internet je omogućio punu slobodu izdavaštva i distribucije „nepoćudnih" knjiga.
7.GII- BOJNO POLJE BUDUĆNOSTI
Postojanje virtualnog svijeta utjelovljenog u globalnoj informacijskoj
infrastrukturi te njegova snažna interakcija sa svijetom materijalnog, unijela je
bitne promjene u postojeće doktrine i strategije. Virtualni svijet je postao
dominantan čimbenik u oblikovanju javnog znanja tehnološki razvijenih
društava i zajednica, s posebnim utjecajem na mladu, intemetsku generaciju
koju bi, u mnogim dijelovima njihova ponašanja i postupanja, pobliže mogli
opisati površnom i nepotpunom što ih čini pogodnom ciljanom publikom za
uspješnu primjenu IO.
Globalna informacijsko-komunikacijska infrastruktura
Budući razvoj, prvenstveno višenamjenskih i višedimenzionalnih
informacijsko-komunikacijskih sustava, bitno će utjecati na razvoj novih
modela planiranja i provođenja IO u bliskoj i daljnjoj budućnosti i s time
povezanim oblikovanjima različitih korpusa javnog znanja.
Sadašnja razina razvoja mobilne komunikacijske tehnologije, široka
dostupnost novih višenamjenskih mobilnih komunikacijskih uređaja, dovela je
do snažne povezanosti i međuovisnosti intemeta s mobilnom komunikacijskom
tehnologijom. Stvoren je novi svijet koji se u engleskoj terminologiji naziva
Cyberspace. Budući da se ovim pojmom obuhvaća globalno integrirana informacijsko-komunikacijska infrastruktura (već navedeni GII) kako je prikazano
na slici 4, umjesto pojma Cyberspace koristit ćemo naziv globalna
informacijsko-komunikacijska infrastruktura ili GII.
GII čine mnogobrojni, globalno umreženi, informacijsko-komunikacijski
sustavi i sadržaji koji se njima kreću. Postojanje GII-ja ima za posljedicu globalnu dostupnost informacija (korištenjem virtualnih i mobilnih mreža) čime su
stvoreni uvjeti za brzo, globalno, širenje različitih informacijskih sadržaja u
njihovu bilo kojem pojavnom obliku. Učinkovito izlaganje (ne)zainteresiranih
primatelja različitim informacijskim sadržajima bitno je za postizanje stanja
informacijske nadmoći koje je pak u koliziji s pravom na slobodan i neometan
pristup te posjedovanje i korištenje informacijama. Prava na potpun, otvoren i
neometan pristup te korištenje mogućnosti WWW-a (dalje Mreže) danas su
jedno od temeljnih ljudskih prava oko kojih se vode brojne polemike s bitno
različitih stajališta. Iako su iznesena stajališta naizgled bliska, ona su u bitnim
dijelovima različita jer su i upravljana različitim pobudama. Istovremeno se treba postaviti i pitanja o točnosti, autentičnosti, potpunosti, korisnosti i istinitosti
informacija kojima su primatelji izloženi kao i utjecaja koji njihovi stvaratelji i
distributeri stvaranjem i širenjem pokušavaju postići.
GII predstavlja skup novih mogućnosti, novih izazova, ali i novih
ovisnosti i ranjivosti koje se na vrijeme moraju prepoznati te ispraviti, odnosno
onemogućiti njihova zlouporaba. Sukobi u GII-ju imaju, i imat će, izravan
utjecaj na kognitivnu i fizičku domenu.
Asimetrični sukobi
Borba za postizanje prava na informiranje, želja za plasiranjem i
globalnim širenjem vlastitih stavova, potreba za kontrolom i nadzorom
informacijskih sadržaja koji se nalaze (ili će se tek naći) u GII-ju svakodnevno
ga pretvara u pravo bojno polje. Brzi razvoj ratnih strategija već se neko vrijeme
nalazi u fazi kada se odlučujuće bitke vode u kognitivnoj domeni. Glavne se
bitke više ne vode uporabom vatrenog (kinetičkog) oružja, nego informacijama
koje se velikim brzinama šire GII-jem. Utjecajem na kognitivne procese u
kognitivnoj domeni dovodi se do posljedica u informacijskoj, te što je krajnji
cilj informacijskog napadača, promjenama u fizičkoj domeni (jer se posljedice
odluka donesenih u kognitivnom i virtualnom svijetu prenose i osjećaju u
realnom, stvarnom, svijetu). Stoga sadašnja djelovanja s ciljem postizanja stanja
informacijsko- tehnološke nadmoći u virtualnom svijetu predstavljaju borbu za
svakidašnju stvarnost i pravo na planiranje i/ili projektiranje vlastite i tuđe
budućnosti. Ishod borbe sukobljenih strana možda se već sada može točno
predvidjeti, ali se posljedice i promjene koje će sukob sasvim sigurno potaknuti,
za sada, ne mogu u potpunosti predvidjeti.
GII je stvarno bojno polje u kojem se svakodnevno događaju sukobi
različitih vrsta, intenziteta, suparnika, iz različitih pobuda, na različitim
mjestima, a sve u stvarnom vremenu bez potrebe izravnog fizičkog dodira
sukobljenih strana. Štoviše, njihova fizička odvojenost jedan je od preduvjeta
koji napadač treba ispuniti ako želi steći početnu prednost u napadnim
djelovanjima. Tu ratuju, uvjetno govoreći, ,,veliki“ i ,,mali“ igrači, ratuju
zajedno, jedni protiv drugih, ali i međusobno.
Pod nazivom ,,veliki“ podrazumijevamo državne administracije te veće i
velike privatne tvrtke, dok pod nazivom ,,mali“ podrazumijevamo pojedince i
manje grupe koje mogu ali ne moraju biti uvezane i povezane. Isto tako, pod
nazivom ,,mali“ podrazumijevamo samo one fizičke i pravne osobe koji u ovim
sukobima pokušavaju zaštiti vlastiti identitet, dok ,,veliki“ štite vlastiti
informacijsko-komunikacijski sustav, njegov sadržaj, financijske, poslovne,
državne i druge tajne.
GII ne poznaje nacionalne ni neke druge fizičke granice iz stvarnog
svijeta (osim energetsko-tehničko-tehnoloških ograničenja sustava u cjelini ili
nekog njegovog dijela) što mnogi informacijski napadači, posebno „mali“,
smatraju svojom bitnom prednošću. GII je prostor koji „malim“ igračima
nadoknađuje bitne nedostatke u materijalnim i ljudskim sredstvima i koji im,
kao napadačima, daje izglede da u svojim naumima i uspiju. ,,Mali“ igrači
mogu, korištenjem jeftinih, jednostavnih, lako dostupnih projektiranih tehničkih
rješenja, uz neophodna znanja i dozu entuzijazma i motiviranosti u željama za
promjenama, svojim djelovanjem ozbiljno ugroziti interese ,,velikih“. Posebno
ako se veći broj manjih grupa približi u svojim stavovima te ujedine svoja
djelovanja u ratu protiv „velikih“. ,,Mali“ jedino mogu izgubiti učinkovitu
zaštitu vlastitoga stvarnog identiteta zbog čega mogu doći pod udar represivnog
sustava, a mogu dobiti puno. ,,Veliki“ mogu izgubiti puno, a neki i sve. Problem
za ,,male“ postaje kada ,,veliki“ izgube previše, zbog čega se posljedice tih
gubitaka (promjena) osjećaju na globalnoj razini u obliku gospodarskih,
financijskih, socijalnih, političkih, sigurnosnih i drugih kriza. Ima ,,malih“ koje
pojava takvih kriza ne zanima jer ionako žive u stalnoj krizi (posebno
egzistencijalnoj) tako da im pogoršanje postojeće krize bitno ne mijenja vlastiti
životni status.
Iako je takav način razmišljanja za mnoge neprihvatljiv, stvarnost
postojanja takvih ideja i u virtualnom svijetu kod osoba koje drže da ionako
nemaju što izgubiti, postaje problem koji može uzrokovati mnoge, znatno
ozbiljnije probleme.
Mreža je postala stvarno bojno polje u kojem se odvijaju mnogi
asimetrični sukobi u kojima se pobjednika, na srednje i duge staze, ne može
predvidjeti. Međutim, posljedice ovog asimetričnog sukoba na stvarni i virtualni
svijet mogu biti vrlo štetne, čak i katastrofične za velik broj osoba širom svijeta.
Poznato je nekoliko primjera napada na ključne infrastrukturne objekte korištenjem mogućnosti GN-ja koji su izazvali znatne štete. Prema pisanju švicarskoga
stručnog časopisa ,,Sicherheitspolitik“ (broj 4, srpanj 2001., str. 18.), oko 400
000 kućanstava u Kalifomiji (SAD) je 7. i 8.5.2001. godine ostalo bez električne
energije zbog hakerskog napada na energetski sustav. Napadi na računalni
sustav kalifornijskog elektroenergetskog sustava koji kontrolira tvrtka
„California Independent System Operator“ (Cal-ISO) su otkriveni tek 11.5. iako
su počeli već 25.4. Pretpostavlja se da iza napada stoji Kina sa svojim „vojnim
postrojbama za napade u virtualnom svijetu“.
Stvarno zakonodavstvo za virtualni svijet
Ograničenja koja su širenju i djelovanju GII-ja negdje nametnuta, kao što
je to slučaj s Kinom, predmet su mnogih rasprava koje se vode na različitim
razinama i s bitno različitim predznacima, posebno s obzirom na ,,veličinu“ i
utjecaj sukobljenih strana. Ograničenja koja, npr. Kina, nameće svojim
građanima u korištenju mogućnosti GII-ja, SAD smatraju ograničenjem jednog
od novodefiniranih temeljnih ljudskih prava. Kina takvim djelovanjem
pokušava aktivno štititi vlastiti KJZ dok SAD, korištenjem GII-ja kao
informacijsko-komunikacijskog sredstva, pokušavaju doprijeti do
unutarkineskih informacijsko-komunikacijskih sustava s ciljem pokušaja
utjecaja na kineski KJZ komunicirajući s različitim nevladinim, neprofitnim
organizacijama i udrugama građana čije se djelovanje financira iz inozemstva.
Na takav se način iz inozemstva pokušava preoblikovati kineski KJZ u skladu s
interesima informacijskog napadača.
Svijest o potrebi organiziranja zaštite GII-ja snažno se razvila nekoliko
posljednjih godina do razine da su zemlje koje imaju definirane nacionalne
strategije, uključujući i informacijsku, krenule u procese, kako je već rečeno,
ustrojavanja i organiziranja posebnih službi/centara sa zadaćom zaštite vlastitog
(ali i savezničkog) informacijsko-komunikacijskog, stvarnog i virtualnog,
prostora, sustava i sadržaja.
Zaštita GII-ja nad kojim se pokušava uvesti organizirani nadzor i kontrola
(kao informacijsko-komunikacijskog sustava i sadržaja koji u njemu postoje)
razvija se u nekoliko različitih pravaca. Za sada nije postignuta šira suglasnost o
jedinstvenom pravcu djelovanja već su se iskristalizirala tri stava:
- primjena postojećih zakona i normi ponašanja iz stvarnog svijeta prilagođenih potrebama GII-ja
- potreba da se za djelovanje i ponašanje u GII-ju napišu nova pravila i
donesu nove međunarodne za sve bez iznimke obvezujuće konvencije
u skladu s međunarodnim pravom prilagođenim postojećim i novim
uvjetima
- primjenom određenih postojećih pravila i normi uz potrebu njihova
prilagođavanja novoj, virtualnoj stvarnosti i njezinu utjecaju na
stvarnost.
Nadzor i kontrola GII-ja ne vrši se samo u okviru ,,domaćeg“ sustava
nego što je moguće šireg područja jer virtualni napadi na bilo koji mogući cilj
doslovno mogu doći bilo kada i iz bilo kojeg mjesta na Mreži (stvarnog i/ili
drugim mjestom prikrivenog).
Pasivnom i aktivnom obranom pokušava se zaštititi nekoliko temelja na
kojima počiva uspješno postojanje i funkcioniranje GII-ja:
- postojanost, cjelovitost, pouzdanost, dostupnost i sigurnost njegova
korištenja kao višedimenzionalnog informacijsko-komunikacijskog
sustava
- slobodan, siguran i neometan protok informacijskog sadržaja kroz cijelu strukturu GII-ja
- cjelovitost, točnost, istinitost i autentičnost informacijskog sadržaja
koji prolazi GII-jem s obzirom na sadržaj i na njegova autora.
Primarni oblik zaštite GII-ja je, prema tumačenju državnih administracija
i drugih „velikih" igrača, aktivna obrana usmjerena prema mogućim izvorima
opasnosti. Provođenje mjera isključivo pasivne obrane u virtualnom svijetu
obično dovede do štetnih posljedica za napadnutog. Gotovo je nemoguće stalno
se uspješno braniti s obzirom na brojnost, različitost i raznolikost mogućih virtualnih napadača. Stoga je u virtualnom svijetu uistinu „napad najbolja obrana“
(ako smatrate da ste moguća, ili vjerojatna, meta informacijskog napada).
Međutim, ,,obrambeno-preventivni“ virtualni napadi mogu proizvesti i
negativne posljedice: protunapade koji mogu doći s različitih strana, od
napadnutih ali i onih, što je vrlo često slučaj, nenapadnutih koji u napadu na
druge (svoje saveznike, partnere, prijatelje) vide povod kojim mogu objaviti,
opravdati te posebno istaknuti svoje postojanje (po mogućnosti uspješno), ali i
pokrenuti rat u fizičkom svijetu.
Budući da:
- su SAD sila koja svoje interese brani na globalnoj razini da GII postoji
i djeluje na globalnoj razini
- SAD smatraju da je GII ključni dio globalne infrastrukture i nacionalnih infrastruktura s obzirom na gospodarske, političke, sigurnosne,
vojne i druge interese,
- SAD su sredinom 2009. godine osnovale posebno vojno
zapovjedništvo za obranu i napadna djelovanja u GII-ju: US Cyber
Command ili USCYBERCOM. Pored navedenog, u SAD-u djeluju i
Multi-State Information Sharing and Analysis center te National
Cyber Security Diviš ion (koje djeluje u sastavu Ministarstva
domovinske sigurnosti).
To je tijelo postalo operativno sredinom 2010. godine. Njegov je cilj
zadržavanje stanja neometanog korištenja Mreže i GII-ja u stjecanju i
održavanju stanja pune informacijske nadmoći SAD-a. Južna Koreja je još
2009. godine najavila osnivanje sličnog centra (što je razumljivo s obzirom na
odnos sa Sjevernom Korejom i Kinom). Njemačka je sredinom lipnja 2011.
godine osnovala svoj Centar za obranu virtualnog prostora (Nationales CyberAbwehrzentrum) dok Velika Britanija ima, još od sredine 2009. godine, vlastiti
Cyber Security Operations Center (CSOC). U sastavu NATO snaga postoji
„Cooperative Cyber Defence Center of Excellence“ sa sjedištem, od svibnja
2008. godine, u glavnom gradu Estonije, Talinu.
Kina je već ranije prihvatila doktrinu preventivnih napada kao najbolje
obrane vlastitog informacijskog, a time i virtualnog, prostora zbog čega je
znatno ranije od SAD-a ustrojila posebne vojne postrojbe za informacijsko
ratovanje. Kina ulaže posebne napore za „čuvanje" vlastitog IKS i GII-ja
onemogućavanjem punog, otvorenog i neometanog pristupa Mreži nadziranjem
kineskog IKS, a posebno onog dijela kojim se kineska Mreža povezuje s GIIjem, s vanjskim svijetom. Na slici 5 prikazana je shema glavnih
komunikacijskih kanala kineskog IKS i njegove tri veze prema vanjskom svijetu
gdje su plavom bojom označene veze prema GII-ju dok su drugim bojama
označene ključne nacionalne i regionalne poveznice.
Slika 5: CERNET - glavna informacijsko-komunikacijska infrastruktura Mreže
u Kini i prema GII-ju
Pripadnici tih postrojbi obučavaju se za napadna djelovanja u GII-ju
različitim načinima djelovanja upravo zahvaljujući razvijenosti današnje
informacijsko-komunikacijske tehnike i tehnologije. Kina, vrlo vjerojatno, vrši
preventivna djelovanja iz spektra IO u GII-ju prema različitim ciljevima kako bi
izvršila provjeru njihovih obrambenih mogućnosti te provjeru vlastite napadne
učinkovitosti u različitim uvjetima i u odnosu na različite, virtualne i stvarne,
takmace. Na takav se način skupljaju dragocjena iskustva koja mogu poslužiti u
kasnijim napadnim i obrambenim djelovanjima.
Militarizacija Mreže i „zviždači“
Budući da je virtualni svijet postao sastavni dio ljudske svakidašnjice,
njegova militarizacija i ,,orwelizacija“ proizvodi brojne negativne učinke na isti
način kao i (prekomjerna) militarizacija stvarnog svijeta. Stvarna i virtualna
stvarnost se u tolikoj mjeri isprepliću da svaki pokušaj njihova razgraničavanja
predstavlja vrlo zahtjevnu, gotovo neizvršivu, zadaću. GII je danas sastavni dio
svih segmenata ljudskog življenja. Međutim, njegova militarizacija može se
shvatiti i kao pokušaj nametanja apsolutne, jedinstvene i jednoznačne volje svim
njezinim korisnicima u pokušaju stvaranja uvjeta pune kontrole i nadzora nad
njim i sadržajem koji se njim kreće, ili koji bi u nj tek trebao dospjeti. Otpor
takvim nastojanjima organiziraju oni koji zagovaraju politiku potpune
otvorenosti i transparentnosti pristupa i korištenja GII-ja kao i svakoga
njegovog sadržaja i svake informacijsko-komunikacijske tehnologije. Takva su
nastojanja dovela do jačanja uloge i utjecaja tzv. ,,zviždača“ koji ponekad
„zvižde netočnim i neprihvatljivim sadržajima". Nerijetko se i ,,zviždači“
koriste modusom operandi onih koji su sve donedavno imali monopol na visoku
tehniku i tehnologiju kao i utjecaj nad medijima, onih koji su nekad predstavljali
informacijske napadače, a danas su i sami postali cilj brojnih IO.
Dva se imena među ,,zviždačima“ u posljednjih nekoliko godina posebno
ističu: Wikileaks i jedan od njegovih glavnih pokretača Julian Assange. Borba
protiv bilo kakve cenzure u GII-ju predstavlja jedan od ključnih temelja njihova
djelovanja. Svojim djelovanjem pokušavaju zaštititi pravo svih osoba na posjed
i korištenje informacija dok je ,,velikim“ igračima pravo na privatnost i zaštitu
informacija, jedno od ključnih prava koje namjeravaju štititi. Kod
suprotstavljenih strana koje nisu spremne na kompromise neumitno mora doći
do snažnih sukoba koji iz temelja mijenjaju postojeće odnose. ,,Zviždači“ su
pokazali da je Mreža komunikacijski kanal i sredstvo koje gotovo u potpunosti
onemogućava provođenje učinkovite cenzure. Wikileaks i Assange su postali
simboli borbe, u virtualnom i stvarnom svijetu, za otvorenost i dostupnost
svekolikog informacijskog sadržaja, borbe protiv nacionalnih administracija i
sadašnjih društvenih odnosa i uređenja. Stoga se napadi na Wikileaks, pokušaji
njegova omalovažavanja i negiranja kod mnogih osoba koje dijele stavove J.
Assangea shvaćaju dosta osobno te izazivaju snažne, a po napadnutog često
neugodne i skupe, reakcije.
Brojni pokušaji onemogućavanja djelovanja Wikileaksa pokazali su
homogenost inače heterogenih umreženih pojedinaca i grupa, njihovu
domišljatost, snagu i učinkovitost njihove reakcije, ali i heterogenost, do tada na
izgled homogenih nacionalnih savezničkih i partnerskih administracija. Javnim
isticanjem razloga i ciljeva njihove borbe dobili su široku potporu. Umrežena
anonimnost omogućila je velikom broju osoba aktivno sudjelovanje u procesima
plasiranja/ objavljivanja/distribucije informacijskih sadržaja s oznakama tajnosti
u različitim pojavnim oblicima u virtualnom prostoru. Na takav se način
posljedice djelovanja u virtualnom svijetu (u informacijskoj i kognitivnoj
domeni) odražavaju na stvarni svijet, u njegovoj fizičkoj domeni.
Iz virtualne u stvarnu politiku
Djelovanje virtualnih pojedinaca i grupa dobilo je svoj odraz u stvarnom
svijetu u borbi za prava u stvarnom i virtualnom svijetu. „Piratske stranke“ se
osnivaju širom svijeta kao interesne udruge građana sa sličnim ili gotovo
sličnim programima (do sada (lipanj 2011.) ih je širom svijeta osnovano više od
30). Prva „piratska stranka“ osnovana je u siječnju 2006. godine u Švedskoj
nakon međunarodnog, uglavnom pravnog, sukoba oko korištenja i umnožavanja
glazbenih i filmskih sadržaja bez poštovanja odredbi o zaštiti autorskih prava.
„Piratska stranka“ postaje sasvim sigurno snažna politička snaga koja će
posebno u godinama koje dolaze okupljati sve veći broj članova i simpatizera
jer nudi drugačiji pristup turobnoj (zbog dugogodišnje globalne financijske i
gospodarske krize kojoj se kraj ne nazire) stvarnosti. Međutim, koncept za koji
se oni zalažu, a koji je sadržan u njihovim osnovnim tezama, ne nudi održiva
rješenja, posebno ne dugoročna. Njihovi zahtjevi u vezi s virtualnim prostorom
te ciljevi za koje se zalažu dobar su pokazatelj pravca kojim će virtualna
sadašnjost, vjerojatno, imati izravan globalni utjecaj na budućnost razvoja prava
pojedinaca, grupa, tvrtki i administracija:
- potpuna sloboda Mreže i sadržaja koji se kreće, ili će se tek kretati
njime
- promjena postojećih oblika organiziranja društva i društvenih djelovanja u sustav izravne demokracije što je moguće većeg broja osoba,
odnosno organizacija otvorenog društva
- ukidanje svih autorskih prava koja, prema njima, onemogućavaju slobodno i besplatno korištenje i širenje znanja potpuna transparentnost
svih institucija društva i države.
,,Piratske“ teze o Mreži gotovo su u potpunosti u koliziji s težnjama
većine „velikih" igrača zbog čega su sukobi oko njezina nadzora i korištenja
neminovni:
- Mreža definira budućnost zbog čega se zahtijeva da borbu za Mrežu
treba smatrati glavnim političkim prioritetom
- Mreža traži iskrenost, otvorenost i transparentnost Mreža predstavlja
privatni i javni životni prostor ljudi zbog čega mora biti u vlasništvu
onih koji je koriste
- Mreža je odraz stvarnog svijeta u drugačijem pojavnom obliku zbog
čega zakoni i pravila stvarnog svijeta ne smiju i ne mogu biti olako
primjenjivani i na virtualni prostor
- Mreža predstavlja opće dobro
- kultura besplatnog korištenja sadržaja Mreže mora biti cilj i rezultat
gospodarskog djelovanja –
- Mreža je sigurnija od stvarnog svijeta pravo na slobodan pristup Mreži
je jedno od ljudskih prava
- Mreža je razlog zbog kojeg se moraju unijeti bitne promjene u obra-
zovni sustav
- Mreža je ključ za pravovremeno uklanjanje/sprječavanje humanitarnih
i drugih katastrofa.
Radikalizacija sukoba u virtualnom svijetu može dovesti do snažne
radikalizacije stanja u stvarnom svijetu te velikih, ljudskom rukom uzrokovanih,
katastrofa. Pored dosadašnje ključne infrastrukture koju svako društvo ima i o
kojoj posebno brine, GII je postao ključna informacijska infrastruktura koja
predstavlja spojnu točku gotovo svih drugih ključnih infrastruktura (energetske,
prometne, komunikacijske, financijske, transportne, zdravstvene, sigurnosne,
kulturne, medijske) i o kojoj sve one, gotovo u potpunosti, ovise. Stoga je
informacijsko-komunikacijska infrastruktura postala sastavni dio ključne
nacionalne i globalne infrastrukture i njezina, možemo je slobodno nazvati,
kičma koja omogućava učinkovito djelovanje ostalih infrastruktura.
Mogući uspješni napadi na infrastrukturne objekte (energija, promet,
komunikacije, zdravlje, financije, gospodarstvo, računalni sustavi...) mogu
dovesti do bitnih promjena u postojećim društvima te korjenite promjene
društvenih i gospodarskih odnosa u visoko razvijenim, tehnološki ovisnim,
zemljama i tvrtkama. Sve što je fizički spojeno na GII dostupno je
informacijskom napadaču. Nespremnost na pružanje učinkovitog odgovora na
moguće napade u virtualnom svijetu imat će, sasvim sigurno, dugoročne
negativne posljedice.
Pravi problem može nastati u promjeni paradigme koju donosi
informacijsko ratovanje u kognitivnoj domeni:
- „klasični" i donedavni virtualni terorizam zadržavao se na razini preuzimanja nadzora nad informacijsko-komunikacijskim sustavima (u
cjelini ili nekim njegovim dijelovima) i njihovim uništavanjem (bilo
dijela sustava, podataka ili pokušajem uništenja cijelog sustava) obrazac „search and destroy“ (pronađi i uništi)
- danas je ta paradigma bitno promijenjena jer su virtualni ratnici shvatili prednosti vršenja trajnije kontrole i nadzora nad sustavima priključenim na GII te se i način djelovanja promijenio u „search, enter and
(mis)use“ (pronađi, uđi, (is)koristi).
Bitka za kontrolu GII-ja s jedne (iako ju je gotovo nemoguće kontrolirati
ni približno u onoj mjeri u kojoj bi to kontrolori htjeli), odnosno za njezinu
potpunu decentralizaciju s druge strane, postaje ogledni primjer nove ratne
strategije, nove 5. generacije ratovanja gdje su informacija i njezine izvedenice
sastavni dio virtualnog prostora gdje se 24 sata dnevno vode borbe; gdje lokalne
bojišnice nemaju veze s lokacijom napadača ni branitelja; gdje se posljedice
virtualnih napada snažno odražavaju na stvarni svijet. Ishodi sukoba koji se
vode, i koji će svakim danom biti sve intenzivniji i brojniji, odredit će sudbine
mnogih ljudi, tvrtki i država. ,,Veliki“ su igrači svjesni posljedica koje im
donosi poraz, zbog čega će, vrlo vjerojatno, koristiti snažne „virtualne" ratnike
kao pandan virtualnim napadačima, ali i stvarne policijsko-represivne organe u
fizičkom onemogućavanju informacijskih napadača u njihovu djelovanju, tamo
gdje je to moguće.
Opravdano se postavlja pitanje može li itko postići stanje potpune
nadmoći u GII-ju, može li itko postići odlučujuću pobjedu u borbama za GII,
može li u tom ratu uopće netko biti proglašen pobjednikom?
SAD sasvim sigurno neće dozvoliti smanjivanje svojih, trenutnih,
mogućnosti kontrole i nadzora nad GII-jem, informacijskim sadržajima koji
njime kruže kao ni njegovom ulogom snažnog, brzog i učinkovitog
komunikacijskog kanala prema onima koji rade na ostvarivanju interesa SAD-a,
njihovih partnera i saveznika. Stoga će svaki napad na vlastite interese (SAD
svoje interese definira na globalnoj razini) koji ide za smanjivanjem njihove
uloge i utjecaja na razvoj i postojanje GII-ja, SAD smatrati činom agresije zbog
čega uzimaju sebi za pravo da na informacijsku agresiju uzvrate uporabom bilo
kojeg oružja koje ocjene prikladnim i potrebnim. Na isti način kao što Rusi
definiraju zaštitu svoje nafte i plina koji prolaze naftovodima i plinovodima koji
se ne nalaze na ruskom ozemlju i kao što su Sovjeti, još 1995. godine,
opomenuli moguće informacijske napadače da zadržavaju pravo da na
informacijske napade uzvrate korištenjem i atomskog naoružanja.
Na slici 6 prikazanje intenzitet informacijskog prometa na Mreži u 2010.
godini. Iz slike je vidljivo da gotovo sav informacijski promet prolazi
dijelovima Mreže koji su smješteni, ili prolaze preko, SAD-a. Stoga su SAD,
teoretski, u mogućnosti vršiti nadzor i kontrolu nad svim sadržajima Mreže,
ograničavati prava i slobode drugima u korištenju njezinih mogućnosti,
organizirano i ciljano vršiti prikupljanje i pohranjivanje osobnih podataka koji
se nalaze na Mreži, osobne komunikacije, odnosno svih sadržaja koji postoje,
postojali su, ili će u nekom trenutku biti dostupni u nekom dijelu Mreže.
Slika 6. Globalni promet na Mreži u 2010.
Postoji veliki broj pojedinaca, grupa, pokreta, ali i tvrtki i država koje
nisu sklone podržavati ovakvu politiku (možemo je nazvati moderna mrežna
kolonizacijska politika). Upravo traženje demokratizacije i decentralizacije
upravljanja nad Mrežom, kao i druga traženja koja se očituju kroz javno
postavljene teze „piratske stranke“, i koja su potpuno suprotna američkim
stavovima, jamče eskaliranje virtualnih i stvarnih sukoba, demonstrativnog u
javnom, snažnog i intenzivnog u virtualnom svijetu. Budućnost Mreže (a time i
GII-ja) ovisit će o mogućnosti SAD-a da se, zajedno sa svojim partnerima i
saveznicima, odupru javnim, političkim te agresivnim virtualnim napadima.
Dobro organizirani virtualni napad velikog broja umreženih pojedinaca i
grupa teško je učinkovito odbiti ako se djeluje samostalno i nepripremljeno. Tek
snažna, potpuna, intenzivna i gotovo trenutna interaktivna suradnja velikog
broja nadležnih službi iz nacionalnih represivno i izvještajno-sigumosnih
sustava može, donekle, ublažiti posljedice napada iz virtualnog svijeta koji za
napadnutog mogu imati strahovite neželjene posljedice u stvarnom svijetu. Posljedice koje informacijski napadači prouzroče vjerojatno ih, na osobnoj razini, i
ne brinu jer su oni, što je lako izvedivo i moguće, vrlo često fizički znatno
udaljeni od ciljeva koje napadaju tako da nisu izloženi ni brzom negativnom
djelovanju represivnog sustava napadnutog. Današnji virtualni napadači znaju
vrlo učinkovito prikriti svoje tragove i lokacije s kojih vrše napadna djelovanja.
Informacijski se napadači često koriste višestrukim zaštitama osobnog identiteta
brojnim promjenama virtualno korištenih lokacija širom svijeta kako bi smanjili
razinu učinkovitosti organiziranih potraga. Na takav se način branitelj može
dovesti u zabludu te biti upućen na potpuno krive tragove što može dovesti do
toga da za napad netočno osumnjiče osobe, tvrtke i države koje s tim napadom
(ili napadima) možda nemaju nikakve veze. Pogrešna sumnjičenja i optuživanja
postaju vrlo opasno sredstvo virtualne stvarnosti koja mogu ugroziti svjetski mir
ako se, namjerno i/ili nenamjerno, pojedini subjekt međunarodne politike ili pak
velika tvrtka i/ili međunarodna korporacija krivo optuži da stoji iza
informacijskih napada, a sve s ciljem opravdavanja mogućega napadnog
djelovanja žrtve informacijskog napada.
Možemo reći da postoje najmanje dva načina da meta (ili više njih)
mogućih informacijskih napada obrani „svoje informacijsko dvorište":
- organiziranim djelovanjem visoko stručnih i motiviranih osoba na području preventivnog djelovanja u simbiozi s pripadnicima izvještajnosigurnosnog sustava i drugih dijelova represivnog sustava koji trebaju
osigurati neometan priliv izvještajnih podataka i informacija iz objektivnih i pouzdanih ljudskih i tehničkih izvora te procesuiranje počinitelja (kada i gdje je to moguće)
- kada se uoči namjera za napad, ili kad napad na informacijskokomunikacijski sustav počne, a branitelj nema mogućnost
organiziranja učinkovite obrane, jednostavnim „pritiskom na ,,On/Off
‘ prekidač" može privremeno ugasiti, odnosno fizički odvojiti, vezu
nacionalnog/internog od vanjskog GII-ja. Napadnuti istovremeno
pokušava organizirati učinkovitu obranu, popraviti oštećene ili
uništene dijelove sustava te provjeriti postojanje mogućih nepoželjnih
programa u vlastitom IKS. Fizičko odvajanje nacionalnog IKS od GIIja ipak ne onemogućava u potpunosti prekid svih veza jer se
korištenjem usmjerenih satelitskih veza može održavati određena veza
izoliranog sustava prema GII-ju.
U dugotrajnijem informacijskom ratu za GII pobjednik je neizvjestan. U
tim sukobima uloge napadnutog i napadača imaju svojih prednosti i nedostataka
koje će se trebati pokušati (o)braniti, odnosno napadati. Mišljenja smo da pretpostavljeni informacijski napadač, koji teži rušenju monopola u GII-ju, ima
dodatnu prednost u odnosu na napadnutog: zbog globalne gospodarske,
političke, socijalne, društvene i moralne krize pojavljivat će se politički
fenomeni kao što je „piratska stranka". U tim se situacijama izravno vidi utjecaj
novog, modernog i civilnog otvorenog društva na politička zbivanja u društvu, a
posebno na izborima. Nove političke snage, posebno orijentirane na mlade
nezaposlene osobe, mogu biti odlučujuća politička snaga u svakoj državi koja će
pokrenuti promjene i na zakonodavnom području čime se bitka za GII iz
virtualnog potpuno seli prema području nacionalnog i međunarodnog
zakonodavstva.
Informacijske operacije u bliskoj budućnosti
Postojanje GII-ja i njegovu uporabu u novom, budućem, spektru IO
prikazat ćemo na primjeru novih doktrina i strategije vojske SAD-a. Može se
postaviti pitanje o opravdanosti raščlanjivanja i predviđanja novih IO kroz vojne
efektive. Međutim, budući da je upravo namjenska, vojna, industrija jedan od
ključnih temelja za razvoj znanosti i pronalazak novih tehničko-tehnoloških
rješenja (uključujući i internet) koji su „svjetlo dana“ prvo ugledali u vojnim
institutima i/ili drugim projektima u institutima i institucijama rađenim za
potrebe vojske, smatramo potrebnim i korisnim budućnost IO sagledati kroz
vojnu prizmu, u ovom slučaju vojske SAD-a. Naime, vojska SAD-a je aktivna
na globalnoj razini, istovremeno na velikom broju različitih, međusobno znatno
udaljenih područja. Njihove aktivnosti moraju biti isplanirane, dogovorene,
odobrene, koordinirane i vođene na način da ispunjavaju i izvršavaju dobivene
ciljeve i zadatke. Stoga vojska SAD-a ima bitnu ulogu u planiranju i vođenju IO
u novim uvjetima u svim fazama djelovanja (od prevencije, stvaranja, upravljanja i smirivanja krize i/ili sukoba). Danas vojska SAD-a ne krije svoju izravnu
umiješanost u pokušaje oblikovanja javnog znanja različitih CP (kako onih koje
se nalaze na području njihova djelovanja, tako i one bliske kriznim područjima,
vlastite CP angažirane u kriznom području te one domaće, koja se nalazi u matičnoj državi). Najbolji primjer je osnivanje medijske kuće Southeast European
Times - The news and views of Sutheast Europe (dostupna na www.setimes.
com). Prema podacima s njihove stranice:
„cilj web stranice Southeast European Times je ponuditi točne i
izbalansirane (naglasio autor)
informacije o zbivanjima u Jugoistočnoj Europi, s posebnim naglaskom
na vijesti usmjerene na
budućnost regije... Sponzor Southeast European Timesa je Američko
zapovjedništvo u Europi,
združeno vojno zapovjedništvo odgovorno za operacije Sjedinjenih
Američkih Država u 52 zemlje.“
Svjesne nove stvarnosti, novih mogućnosti i novih prijetnji nastalih kao
posljedica postojanja GII-ja te zbog činjenice da:
- je zbog pojave GII-ja neophodno redefinirati postojeći pojam
nacionalne sigurnosti
- je GII postao nova bitna sastavnica za planiranje i provođenje
napadnih djelovanja u FSO (Full Spectrum Operations)
- je stvaranje prednosti u GII-ju bitan preduvjet za postizanje ukupne
informacijske te svake druge nadmoći su novi sukobi iz spektra IO u novom
okruženju, GII-ju, vrlo često asimetrične naravi s obzirom na takmace i na
razmjer moguće nanesene štete u fizičkoj i kognitivnoj domeni
- su napadačima koji koriste GII potrebna vrlo mala materijalna
sredstva kojima, uz pripadajuća znanja i vještine, mogu razviti vrlo
učinkovita oružja i oruđa primjenjiva u novom okruženju
su mogućnosti koje pruža postojanje GII ujedno i njegove mane
ako se, na vrijeme, ne znaju prepoznati i štititi odgovarajućim djelovanjima i
sredstvima
su SAD sila koja svoje vitalne nacionalne interese definira na
globalnoj razini zbog čega ih na globalnoj razini i brani
vojska SAD-a koristi više od 15 000 različitih mreža, više od 7
milijuna računala širom svijeta te da dnevno evidentira oko 6 milijuna
neautoriziranih pokušaja ulaza u vlastite IKS
- je GII postala ključna infrastrukturna okosnica svih drugih
infrastrukturnih sustava kao i temelj za uspješno jačanje i primjenu
gospodarske, diplomatske, sigurnosne, informacijske, vojne i medijske moći
- je za ostvarivanje postavljenih ciljeva i zadaća potrebno osigurati
siguran, potpun, neometan i pouzdan pristup GII-ju te postojanost, integritet,
pouzdanost, privatnost i cjelovitost informacijskih sadržaja koji se kreću GII,
SAD su donijele nove, te obnovile postojeće, nacionalne doktrine i
strategije za djelovanje u novim uvjetima.
Djelovanje „velikih" igrača (prvenstveno država i njihovih izvještajnosigurnosnih službi, postrojbi i institucija) u GII-ju se neće zadržati samo na
pasivnom praćenju razvoja situacije te angažiranju neophodnih efektiva,
ljudskih i tehničkih, u slučaju izbijanja krize ili njezina razvoja. Krize i sukobi u
njemu su svakodnevna pojava koja je više pravilo nego izuzetak. Budući da
posljedice tih sukoba mogu napadnutom nanijeti znatne štete u fizičkoj
(gospodarskoj, energetskoj, financijskoj, odnosno bilo kojoj drugoj
infrastrukturnoj grani te na političkoj, socijalnoj i sigurnosnoj razini) i
kognitivnoj (prvenstveno medijskoj, kulturnoj, znanstvenoj i onim područjima
koji bitno sudjeluju u oblikovanju javnog znanja, tumačenju prošlosti,
oblikovanju sadašnjosti i projektiranju budućnosti) domeni te budući da pasivna
obrana ne mora biti uvijek učinkovita, potrebno je organizirati preventivna
napadna djelovanja prema pojedinim ciljevima za koje se smatra da jednom
mogu postati informacijski, ali i stvarni, napadači. Istovremeno je potrebno
učestalo pratiti kretanja, procese i događaje u GII-ju kako bi se moglo
učinkovito djelovati.
U tom se pravcu razvijaju i nove strategije koje obvezatno uključuju
preventivno aktivno djelovanje opravdano obrambenim potrebama, izradom
novih oružja za korištenje u GII-ju te ciljanim dubinskim pretraživanjem
sustava na svim razinama integriranosti, od pojedinačnih do onih uvezanih u
manje ili veće grupe. Angažiranje privatnih tvrtki, i suradnja s njima, u
procesima pokušaja uspostave nadzora i kontrole nad događanjima u GII-ju je
za vojsku SAD-a nužnost koja se mora voditi po posebnim pravilima zbog
zaštite američkih nacionalnih interesa.
Kao što je već rečeno, GII je donio bitne promjene u procesima planiranja
i djelovanja novih IO s obzirom na postojeće četiri domene djelovanja (kopno,
more, zrak, svemir) postavši peta domena. Nova shvaćanja, podijeljena u tri dimenzije, s ciljem sveobuhvatnog djelovanja prema strategiji razvoja djelovanja
vojske SAD-a u GH-ju u razdoblju od 2016. do 2028. godine su:
- prva dimenzija obuhvaća različite sukobe na psihološkoj razini koji
teže „bitnom utjecanju na očajne i kreativne osobe da naprave ono što
oni uistinu ne žele napraviti" i uključuje poznavanje i shvaćanje ljudskog ponašanja
- druga dimenzija podrazumijeva strateško angažiranje s ciljem održavanja prijateljskih, partnerskih i savezničkih odnosa s različitim subjektima izvan matične države, stvaranje podrške i suosjećajnosti u
području djelovanja te stvaranje i poticanje podrške kod matične i
drugih utjecajnih javnosti i pojedinaca
treća dimenzija predstavlja postizanje stanja nadmoći u GII-ju jer ona
strana u sukobu koja stekne
mogućnost zaštite, korištenja i kontrole GII-ja time može „ostvariti
vrlo bitnu prednost" u
postizanju konačnog cilja.
Primjeri iz stvarno-virtualnog svijeta: Stuxnet i R2D2 - oružja
budućnosti
Ogledni primjeri korištenja novih oružja i oruđa u virtualnom svijetu s
bitnim posljedicama na stvarni svijet su i javno objavljeni podaci o postojanju
računalnog virusa poznatog pod imenom Stuxnet i računalnog programa,
trojanca, poznatog pod imenom R2D2. Njihova je pojava obilježila 2010. i
2011. godinu s obzirom na nove metode borbe protiv različitih protivnika
korištenjem prednosti koje informacijskom napadaču pruža GII.
Stuxnet
Stuxnet je računalni virus koji je dobio naziv po jednoj od najčešće
spominjanih fraza u njegovu kodu. Prvi je put otkriveno njegovo postojanje
sredinom 2010. godine. Za razliku od ,,običnih“ računalnih virusa, Stuxnet je
izrađen s točno određenim zadaćama te rokom trajanja (virus je podešen za
samouništenje na dan 24.6.2012.).
Virus je trebao pronalaziti računala na kojima je bio instaliran
Microsoftov operativni sustav Windows te industrijski programi Siemens PCS7,
WINCC i STEP 7 te jedan ili više Siemens S7 PLC-a. Nakon što virus uoči
postojanje navedenih programa u računalu, pokreće program samoinstaliranja s
posebnim naglaskom na preuzimanje funkcija reguliranja vrtnji priključenih
rotora. Virus je programiran da vrši nagle promjene (u širokom rasponu) brzine
vrtnje navedenih rotora kako bi se uređaji koji ih koriste bili uništeni.
Istovremeno virus onemogućava pravilno djelovanja osjetila koja prate brzinu
vrtnje šaljući im podatke o normalnoj i nepromjenjivoj brzini vrtnje.
Pronalaskom računala koja zadovoljavaju postavljene uvjete, virus je došao u
kontakt sa sustavima/centrifugama koje služe za obogaćivanje urana. Budući da
se skoro 60% od ukupnog broja zaraženih računala u svijetu nalazi u Iranu te
budući da su krajem 2010. godine usporeni procesi obogaćivanja urana u
iranskim postrojenjima (spominje se broj od 1000 pokvarenih centrifuga),
pretpostavlja se da je upravo onesposobljavanje (ili pak njegovo bitno
usporavanje) iranskoga nuklearnog programa osnovna zadaća ovog virusa.
Virus je po svojoj unutarnjoj strukturi vrlo složen. Kvalitetom izrade
programa bitno odudara od virusa na koje se može naići u virtualnom svijetu.
Velik broj stručnjaka iz informatičke domene drži da su za izradu ovog virusa
trebala složena znanja većeg broja stručnjaka što poskupljuje njegovu izradu.
Stoga se pretpostavlja, a budući da je primami cilj virusa iranski nuklearni
program, kako iza njegove izrade i plasiranja stoje ili SAD ili Izrael ili čak
njihovi zajednički napori. Zanimljivost je, a prema pisanju Newsweeka od
20.12.2010. godine (na stranicama 28-30), da pojava i djelovanje ovog virusa
koincidira s nizom ubojstava, i/ili pokušaja ubojstava, iranskih znanstvenika
angažiranih u iranskome nuklearnom programu (Masoud Ali Mohammadi,
Majid Shahriari, Ferydoun Abbasi Davani). Za navedena ubojstva i pokušaj
ubojstva iranska je vlast optužila Izrael.
W32/R2D2.A
,,R2D2“, „Savezni trojanac“ („Bundestrojaner light“) ili „O’zapftis" je
računalni program čije je postojanje u listopadu 2011. godine objavio njemački
CCC (Chaos Computer Club, www.ccc.de), „najveći europski hackerski klub“.
Naziv ,,0’zapftis“ je trojanac dobio zbog nekoliko povezanih činjenica: da
je njegovo postojanje objavljeno u listopadu (iako je otkriven 9.12.2010.), prvi
put je otkriveno na računalu koje je njime, najvjerojatnije, zaraženo u zračnoj
luci u Muenchenu. Uzvik ,,0’zapftis“ se koristi prilikom svečanog otvaranja
prve bačve piva na otvorenju minhenskog ,,Oktoberfesta“. Nakon što je otkriveno njegovo postojanje, CCC je vrlo brzo izvijestio nadležne njemačke institucije, želeći im dati na vremenu da navedeni program sami unište pokretanjem
mehanizma njegova samouništenja.
Trojanci su, za razliku od računalnih virusa i crva, računalni programi
koji nemaju mogućnost samoumnožavanja. Koriste loš obrambeni sustav i/ili
sigurnosne probleme u programima koji su instalirani na računalu koje
napadaju, tzv. „stražnja vrata“. Napadač koji uspješno instalira trojanca na
pojedino računalo može, ovisno o programu, pratiti sve što zaraženo računalo
radi te čak i s njim upravljati na daljinu, a da vlasnik/korisnik računala toga ne
mora biti ni svjestan.
U svom priopćenju o R2D2 trojancu, CCC tvrdi da on, kako je prikazano
na slici 7:
- prati svaku audio, video i tekstualnu aktivnost koja se vrši na zaraženom računalu
- da zaraženo računalo komunicira sa serverom kojem šalje prikupljene
podatke nezaštićenom komunikacijom koja može biti dostupna drugim
osobama koje moraju imati određena tehnička znanja te redovno vrši
samoobnavljanje bez znanja korisnika računala.
Slika 7. Način djelovanja trojanskog programa W32/R2D2
Program je prvenstveno trebao služiti za prikupljanje podataka o
komunikaciji koju korisnik zaraženog računala vrši putem nekih od chat kanala
i programa. Posebno je na udaru komuniciranje Skypeom (to je i razlog zašto
program velikom brzinom snima slike s ekrana te tipkanje na tipkovnici).
Pritisnuti dokazima, neke savezne pokrajine (Bavarska, BadenWuerttemberg, Schleswig-Holstein, Niedersachsnen) i institucije (Savezni ured
za borbu protiv kriminala, Savezna carina) priznale su uporabu ovog programa
u procesima prikupljanja podataka s namjerno zaraženih računala. Program, koji
je izradila njemačka tvrtka DigiTask, prodan je i državnim institucijama u
Austriji, Nizozemskoj i Švicarskoj.
Za razliku od ,,Stuxneta“, ovaj je program bitno slabije kvalitete, odnosno
izrade. Nije zaštićen od mogućih manipulacija i zlouporaba onih koji su ga kreirali, plasirali ili onih koji na njega slučajno naiđu i krenu u njegovo korištenje.
Program nezaštićenom vezom šalje, preko servera u SAD-u, podatke koje
,,prikupi“ sa zaraženog računala na glavni server koji je u Njemačkoj. Proxy
server iz SAD-a se pokušava koristiti kao maska kako bi se prikrio (bar
pokušalo) prikriti stvarnog korisnika usluga navedenog programa.
Njemačke su vlasti, nakon što je javnost upoznata s uporabom ovog
programa, niskom razinom njegove zaštite te visokom razinom njegove moguće
zlouporabe (posebno u procesima mogućeg prikupljanja podataka privatne
naravi koji su strogo zabranjeni odlukama najviših njemačkih sudskih tijela),
zabranile njegovu daljnju primjenu.
Za očekivati je da će buduća oružja za djelovanje u GII-ju biti
inteligentnija, sofisticiranija, naprednija, kvalitetnija, usmjerenijeg djelovanja
(bržeg i točnog izbora mogućeg cilja), učinkovitija s obzirom na izvršenje
postavljenih zadaća, lakša za upravljanje (napadaču) i teža za otkrivanje (od
strane napadnutog).
Kratice:
BND - Bundesnachrichtendienst (Savezna izvještajna služba Njemačka)
BiH
- Bosna i Hercegovina
CP- Ciljana publika
GII
- Globalna informacijsko-komunikacijska infrastruktura
GIN - Globalna informacijska nadmoć
GIO - Globalno informacijsko okruženje
HV A - Hauptvenvaltung Aufklarung - (Glavna izvještajna uprava)
IKS
- Informacijsko-komunikacijski sustav
IN - Informacijska nadmoć
IO - Informacijske operacije
JNA - Jugoslavenska narodna armija
KGB - Komtet gospodarske bezopasnosti - (Komitet državne
sigurnosti SSSR-a)
KJZ
- Korpus javnog znanja
MfS - Ministerium fur Staatsicherheit - (Ministarstvo za sigurnost
države)
MO
- Medijske operacije
NIS
- Nacionalne informacijske strategije
NVO - Nevladina organizacija
PA
- Rad s medijima i javnošću (Public affairs)
PO
- Psihološke operacije
RH
- Republika Hrvatska
SFRJ - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SNI
- Sukobi niskog intenziteta
SSSR - Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
US AID - United States Agency for International Development
USIA - United States Information Agency
VS UN - Vijeće sigurnosti UN
WWW - World Wide Web (Mreža)

Dunja Lakauš i Ivan Tanta: Kako izići na kraj s novinarima?

Boračko-invalidska zaštita - Općina Stari Grad Sarajevo

katalog air-sep - vvg instalacije

SMJERNICE ZA PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNE SKRBI NAKON

Humanitarni rad - Općina Stari Grad Sarajevo

Mladi - Općina Stari Grad Sarajevo

Socijalna zaštita - Općina Stari Grad Sarajevo

pregled - Element

Uvod u medije uredila: Zrinjka Peruško

Brošura vinova loza - BASF Croatia zaštita bilja