2013 S A D R Ž A J NOVEMBAR BROJ 11 5 13 19 31 50 PRIVILEGIJE I IMUNITETI LICA U DIPLOMATSKO KONZULARNIM PREDSTAVNIŠTVIMA Marko K. AĆIĆ, magistar iur. PRETPOSTAVKA NEVINOSTI U KRIVIČNO – PRAVNOM ZAKONODAVSTVU BIH Damir ČAJIĆ, dipl. iur. ISPRAVKA NETAČNIH PODATAKA I DOPUNA AUTENTIČNIH PODATAKA U MATIČNIM KNJIGAMA U FBIH PREMA NOVOM ZAKONU O MATIČNIM KNJIGAMA- KOMPARACIJE, KOMENTAR PROPISA, UPRAVNO-PRAVNA I SUDSKA PRAKSA Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur. NAKNADA ŠTETE – SA SUDSKOM PRAKSOM Sanela RONDIĆ, sudija Općinskog suda u Sarajevu MODALITETI RADA I BORAVKA STRANIH DRŽAVLJANA U REPUBLICI AUSTRIJI Alan VAJDA, dipl. iur. 60 RADNO VRIJEME, PREKOVREMENI RAD I PRERASPODJELA RADNOG VREMENA PREMA ODREDBAMA ZAKONA O RADU Samed MEHMEDOVIĆ, dipl. iur. 67 PRAVNI OKVIR OSNIVANJA I OBLICI OBAVLJANJA PRIVREDNE DJELATNOSTI U FBiH (II DIO) Amra VUČIJAK, dipl.iur. 76 PRAVNI OKVIR ZA INICIRANJE DONOŠENJA PRAVNIH PROPISA I SPROVOĐENJE JAVNE RASPRAVE O PRIJEDLOGU PRAVNIH PROPISA IZ NADLEŽNOSTI SVIH NIVOA VLASTI KAO VID DEMOKRATSKE PARTICIPACIJE JAVNOSTI Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. 90 RAZVOJ I ORGANIZIRANJE SLUŽBE PARLAMENTA FEDERACIJE BIH mr. Adnan BEŠLAGIĆ 100 SAVJETODAVNI SERVIS 109 RADNI ODNOSI MJESNA ZAJEDNICA KAO OBVEZNI OBLIK MJESNE SAMOUPRAVE U JEDINICAMA LOKALNE SAMOUPRAVE I NJENO MJESTO U KANTONALNIM ZAKONIMA O NAČELIMA LOKALNE SAMOUPRAVE Radoslav NOVAK, dipl.iur BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 3 UPUTE AUTORIMA Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji. PRAVNI SAVJETNIK Mjesečni naučni i stručni časopis IZDAVAČ: Refam creative solutions – REC doo Društvo za istraživanje i unaređenje lokalnog i regionalnog razvoja e-mail: [email protected] [email protected] www.rec.ba Bosna i Hercegovina, 71000 Sarajevo Tabašnica 8/1 tel.: +387 33 214 582 fax.: +387 33 214 582 GSM: +387 61 191 185 ZA IZDAVAČA: mr. Fadil Šero GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: mr. Fadil Šero LEKTOR: Mirza Hajdarović DTP: Admir Alihodžić ŠTAMPA: Štamparija “Fojnica”, Fojnica Godišnja pretplata na štampano izdanje je 250 KM Godišnja pretplata na elektronsko izdanje je 200 KM Polugodišnja pretplata je 125 KM Cijena po primjerku je 25 KM U cijenu je uključen PDV ŽR Vakufska banka dd Sarajevo: 1602000000560974 ISSN 2233-0860 Časopis izlazi mjesečno. 4 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 Objavljujemo: ■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora; ■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa; ■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse; ■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i ■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese. Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove: 1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u wordu, times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora. 2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što više podnaslova; 3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi, e-mail i telefon; 4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja; 5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta; 6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak čine odgovori na pitanja i sudska praksa. 7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet, gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta; 8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica; 9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu u razmatranje i stav recenzenta; Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove. [ PRAVNI SAVJETNIK ] ПРИВИЛЕГИЈЕ И ИМУНИТЕТИ ЛИЦА У ДИПЛОМАТСКО КОНЗУЛАРНИМ ПРЕДСТАВНИШТВИМА Марко Аћић, магистар права Сажетак У овом раду обарађују се основни односи између дипломатије и дипломатског права као правних појмова који су често потпуно изједначавани. Осим теоријског одређења оба поменута појма, у раду се посебно обрађују дипломатске привилегије и имунитети као правна питања која су одувијек привлачила велику пажњу како сртучне тако и шире јавности. Питање правног основа привилегија и имунитета, као и њиховог трајања и престанка, до усвајања Бечке конвенција о дипломатским односима из 1961. године, било је на различите начине регулисано између држава. Унапређењу међудржавних односа данас увелико доприноси и регулисање међусобних права и обавеза мултилатералним конвецијама. Управо је питање привилегија и имунитета дипломатских представник, као и других лица која на њих имају право, на најбољи начин до сада регулисано усвајањем Бечке конвенција о дипломатским односима. Иако је ова конвенција само дио савременог цорпус дипломатицуса, њен садржај бит ће нам у највећем дијелу рада водиља у настојању да што више приближимо и разјаснимо питање кориштења привилегија и имунитета од стране њихових носилаца. Кључне ријечи: дипломатија, дипломатско и конзуларно право, дипломатске привилегије и имунитети, трајање привилегија и имунитета. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 5 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Однос дипломатије и дипломатскоконзуларног права Дипломатија и дипломатско-конзуларно право честа су тема данас у средствима јавног информисања, правној литератури па и свакодневном разговору између грађана.1 Иако сваки од ових појмова има своје посебно значење у стручној литератури, они ипак у својим дефиницијама садрже и одређене сличности које је потребно појаснити због разумијевања питања која ће се обрађивати у наставку текста. Као технички појам (terminus tehnicus) дипломатију треба схватити у најширем смислу ријечи као дјеловање субјеката међународног права и међународних односа у сврху вођења и одржавања спољне политике.2 Ријечју дипломатија означавамо и науку, вјештину, начин вођења јавних послова, средство за развој економских и политичких односа и сл. У односу на све наведено, дипломатију можемо одредити и као средство, метод и вјештину комуницирања које се одвија према прихваћеним дипломатским правилима (поступцима) утврђеним међународним правом, али она је и организација надлежних врховних органа уопште и ресорних органа посебно. Ови органи воде спољне послове, укључивши и дипломатска и конзуларана представништва, али се и брину за сва лица укључена у дјелокруг послова заступања и представљања државе у односима са другим субјектима међународног права. Дипломатија као наука неодвојиво је повезана са дипломатско-конзуланим правом као органским дијелом међународног јавног права.3 Дипломатско-конзуларно право је грана права која садржи правила међународног права која се тичу односа у међународној заједници, а посебно односа између одређених субјеката међународног јавног права.4 Иако дипломатско-конзуларно право и његов историјски развој нису тако дуги као што је историјат дипломатских односа, са правом можемо рећи да један облик правила који је ће касније бити назван дипломатским правом, у најширем смислу ријечи (који подразумијева и конзуларно право) постојао од првих писаних извора о државама и 1 Аутор је виши асистент Факултета правних наука на Универзитету за пословне студије у Бањој Луци. 2 Миленко Крећа, Међународно право представљања (дипломатско и конзуларно право), Београд, 2012, стр.14. 3 Ненад Аврамовић, Дипломатско и конзуларно право, Нови Сад, 2012, стр. 11. 4 Субјекте међународног јавног права чине: државе, међународне организације и човјек (индивидуа) под одређеним околностима. 6 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 њиховим међусобним односима.5 Дипломатско право настаје у оном периоду развоја људске цивилизације када се ствара свијест о потреби регулисања дијела међусобних односа држава, као и односа у новонасталој међународној заједници. Дипломатско и конзулано право кодификовано је кроз више конвенција које заједнички називамо савремени corpus diplomaticus који, поред поменутог, обухвата и метерију везану за рад специјалних и сталних мисија, укључујући ту и међународну заштиту дипломата. Савремени corpus diplomaticus чине: 1. Бечка конвенција о дипломатским односима, донесена 1961. године, 2. Бечка конвенција о конзуларним односима, донесена 1963. године, 3. Конвенција о специјалним мисијама из 1969. године, 4. Конвенција о спречавању кажњавања кривичних дјела против лица под међународном заштитом, укључујући и дипломатске агенте из 1973. године и 5. Бечка конвенција о представљању држава у њиховим односима са међународним организацијама универзалног карактера из 1975. године. Како је овим конвенцијама обухваћена скоро читава област дипломатског и конзуларног права, у наставку текста посветит ћемо пажњу само једној његовој значајној области - привилегијама и имунитетима, које се додјељују дипломатама, 5 И прије установљавања држава у савременом смислу ријечи, постојали су изасланици (мандатари) племена и појединих заједница, па и правила о вршењу њихових послова, иако је то доба ратова, а не доба сарадње и нормалних односа између тих племена и заједница. Тако историја биљежи да изасланици Мојсијеви моле краља Едомићана да дозволи пролаз кроз своју земљу. Краљ Давид одашиље и прима посланике, а Соломон такође одржава везе преко неке врсте посланика. Индијски владари шаљу своје посланике Киру и римским владарима Августу и Клаудију. Тако стари индијски закони Ману из ИВ вијека п.н.е. садрже детаљна правила о поступању са посланицима и о њиховим задацима. Постоје чак и докази да су тзв. варварска племена сјеверноамеричких Индијанаца преговарала међусобом по утврђеним правилима и обичајима. Миодраг Митић, Стеван Ђорђевић, Дипломатско и конзуларно право, Београд, 2007, стр. 15. [ PRAVNI SAVJETNIK ] административном, техничком, послужном особљу, личној послузи у дипломатским представништвима, као и породицама побројаних категорија. Дипломатске привилегије (повластице) и имунитети Привилегије и имунитети одувијек су привлачили пажњу јавности из више разлога: жеље да их се домогне што шири круг службеника који врше јавна овлашћења, намјере да их исти оспоре онима који их имају или потребе да се њихов обим ограничи са становишта органа који треба да их поштује и штити. За већину оних који их помињу, а нису правници, ови појмови сматрају се синонимима. Овакав став јавности у ширем смислу би се и могао узети као дјелимично тачан јер су и имунитети једна врста привилегија. Међутим, посматарјући дубље њихове дефиниције, ипак морамо заузети став да су они више различите него сличне правне категорије. Под имунитетима се у првом реду подразумијева ослобођење, односно изузеће у међународном јавном праву (у конкретном случају, од јурисдикције органа државе пријема). У односу на њих, повластицама, односно привилегијама сматрају се разне погодности које се дају дипломатским мисијама и њиховом особљу у држави пријема. Оно што их, по мишљењу теорије права, највише разликује је питање њиховог поријекла, односно извора. Док имунитети своју правну снагу и обавезност црпе из норми међународног права и тичу се и питања саме суверености државе која акредитује дипломатске представнике, привилегије са друге стране прописане су унутрашњим правом државе пријема. У правној теорији постоје три теорије које се баве основом давања привилегија и имунитета у дипломатско-конзуларном праву: ■■ Теорија екстериторијалности - привилегије и имунитете даје на основу схватања да су просторије дипломатског представништва саставни (екстериторијални) дио територије државе одашиљања и да лица која раде у њима уствари представљају службенике државе одашиљања, што креира фикцију да они и не постоје на територији државе пријема, ■■ Теорија репрезентације посматра дипломатског представника као личну персонификацију владара - суверена што би у крајњем тумачењу довело до тога да би се свака правна радња или други акт усмјерени ка дипломатском представнику имали сматрати као акт против самог владара. ■■ Функционална теорија - привилегије и имунитете одређује на основу практичних разлога, а све у циљу несметаног функционисања дипломатског представништва, као и нормалног обављања свих дипломатских функција. Данас у кодификованим изворима дипломатскоконзуларног права можемо рећи да је присутан мјешовити приступ којим се регулише правни основ дипломатских привилегија и имунитета, а који је у суштини комбинација теорије репрезентације и функционалне теорије. Бечка конвенција о дипломатским односима из 1961. године у својој преамбули управо и каже: „увјерене (мислећи на државе потписнице) да би међународна конвенција о дипломатским односима, привилегијама и имунитетима допринијела унапређењу пријатељских односа међу земљама, ма каква била разлика између њихових уставних и друштевних система, и убијеђене да је циљ наведених привилегија и имунитета не да се даје предност појединцима, већ да се обезбиједи успјешно извршење функција дипломатских мисија као представника држава... сложиле су се у сљедећем...“. Све привилигије у дипломатско-конзуларном праву примарно можемо подијелити на: 1. привилегије и и имунитети који се дају објектима – дипломатским представништвима и 2. привилегије и имунитети који се дају лицима која раде у дипломатским представништвима или су чланови породица истих. Поред претходне подјеле, која је више начелне природе, привилегије и имунитете можемо разврстати и на: 1. имунитете и привилегије које се тичу дипломатских представништава, 2. личне привилегије и имунитете дипломатских представника и њихових породица, у које убрајамо: неприкосновеност, дипломатски имунитет и изузеће од пореза, такси и других фискалних давања и 3. имунитете и привилегије других чланова особља мисије. Дипломатско представништво и његове привилегије у земљи пријема Независно од тога шта у најширем смислу рјечи подразумијевамо под просторијама које BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 7 [ PRAVNI SAVJETNIK ] припадају дипломатском представништву6 све оне уживају неповредивост. Овако одређену неповредивост предвиђа и Конвенција чланом 22. прописујући да су просторије мисије неповредиве и посебно наглашавајући да је органима државе дозвољено да у њих уђу само уз пристанак шефа мисије. Овај изричити пристанак данас се посебно потенцира јер је раније било случајева када је он злоупотребљаван и сматрао се да је дат у случају пожара, поплава или било којих ванредних околности које су уствари служиле као оправдање за упад у просторије амбасаде, а што није у духу Конвенције и сматара се апсолутно неприхватљивим. Због свега наведеног држава код које се акредитује има специјалну обавезу да предузме све потребне мјере да би спријечила насилан улазак у просторије мисије или њихово оштећење, нарушавање мира мисије или повреду њеног достојанства. Овако одређена неповредивост преноси се и на просторије мисије, намјештај и друге предмете који се у њима налазе, као и на превозна средства мисије која не могу бити предмет никаквог претреса, реквизиције, запљене или мјера извршења. Чланом 21. Конвенције предвиђа се обавеза за државу код које се акредитује представништво да мора олакшати држави која акредитује да на њеној територији, у оквиру њеног законодавства, стиче просторије потребне за њену мисију, или да дође до просторија на неки други начин. Поред тога држава пријема такође мора, ако је потребно, помоћи мисијама да добију пристојне станове за своје чланове. Од осталих привилегија које су везане за дипломатске објекте Конвенција прописује да: • мисија и њен шеф имају право да истичу заставу и грб државе која акредитује на просторије мисије, укључујући и резиденцију шефа мисије, као и на превозна средства шефа мисије, • су архива и документи мисије неповредиви у свако доба и ма гдје се налазили, • возила мисије имају имунитет, што значи да су олобођена претреса, реквизиције, конфискације или мјера извршења,7 • држава код које се акредитује дозвољава и штити слободно општење мисије у све 6 Под „просторијама дипломатске мисије“ подразумијевају се зграде или дијелови зграда и околна земљишта која се користе за потребе мисије, укључујући и резиденцију шефа мисије, Миленко Крећа, оп. цит., стр. 110. 7 Родољуб Етински, Међународно јавно право, Нови Сад, 2006, стр. 346. 8 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 службене сврхе,8 • имају право на неповредивост службене преписке,9 • дипломатска вализа не смије бити ни отворена ни задржана као ни курир који је у њеној пратњи. Посебна заштита дипломатског курира10 вишеструко је значајна.11 • да таксе и даџбине које убира мисија за службене радње буду ослобођене од сваког пореза и таксе. Привилегије и имунитети дипломатских представника и њихових породица Чланом 29. Конвенције предвиђено је да је личност дипломатског агента (представника) неприкосновена. Он не може бити подвргнут 8 У општењу са владом и са другим мисијама и конзулатима државе која акредитује, ма где се они налазили, мисија може употребљавати сва одговарајућа средства комуникација, укључујући и дипломатског курира и поруке кодексом или шифром. Међутим, мисија може поставити и користити отпремну радиостаницу само уз пристанак државе код које се акредитује. 9 Овим изразом “службена преписка” означава се свака преписка која се односи на мисију и њене функције. 10 Држава која акредитује, или мисија, може именовати и дипломатске курире ад хоц. У том случају ће он такође имати под резервом да ће се имунитети који су тамо набројани престати да се примјењују чим курир буде предао примаоцу дипломатску вализу која му је била повјерена. 11 Држава код које се акредитује штити, у вршењу њихових функција, дипломатског курира на основу службеног документа којим се потврђује своје својство. Он ужива неповредивост своје личности и не може бити подвргнут никаквој врсти хапшења или притварања. Пакет који чини дипломтаску вализу треба да носи видне спољне ознаке своје природе и може садржавати само дипломатске документе или предмете за службену употребу. Дипломатска вализа може се повјерити заповједнику трговачког ваздухопловства који треба да атерира на дозвољено мјесто уласка. Тај заповједник мора бити снабдјевен службеним документом у коме је означен број пакета који чини дипломатску вализу, али се он не сматра дипломатским куриром. Мисија може послати неког свог члана да директно и слободно преузме дипломатску вализу из руку заповједника ваздухоплова. [ PRAVNI SAVJETNIK ] никаквој врсти хапшења или притвора. Држава код које се акредитује третира га са дужним поштовањем и предузима све разумне мјере да би спријечила наношење увреда његовој личности, његовој слободи или његовом достојанству. Приватан стан дипломатског агента ужива исту неповредивост и исту заштиту као и просторије мисије. Његови документи и његова преписка такође уживају неповредивост, осим кад се ради о: a) некој стварној тужби која се односи на приватне непокретности на територији државе код које се акредитује, осим ако дипломатски агент посједује ту непокретност за рачун државе која акредитује а за потребе мисије; b) тужби која се односи на насљеђе, у којој се дипломатски агент појављује као извршилац тестамента, администратор, насљедник или легатор по приватној основи, а не у име државе која акредитује; c) тужби која се односи на слободне професије или трговачке дјелатности, ма каква она била, коју врши дипломатски агент у држави код које се акредитује, изван својих службених функција. Дипломатски агент ужива имунитет и од кривичног судства државе код које се акредитује. Он такође ужива имунитет од грађанског и управног судства, а није обавезан ни да свједочи. Конвенција у својим нормама појашњава да никаква мјера извршења не може се предузети против дипломатског агента, осим у случајевима претходно поменутим, и под условом да се извршење може спровести, а да се тиме не вријеђа неприкосновеност његове личности или стана. У погледу службе држави, дипломатски агент се ослобађа одредаба социјалног осигурања које могу бити на снази у држави код које се акредитује. Ослобођење овако предвиђено примјењује се исто тако и на приватну послугу која је у искључивој служби дипломатског агента, под условом: a) да се не ради о држављанима или лицима која имају стално пребивалиште у држави; и b) да подлијеже одредбама социјалног осигурања које могу бити на снази у држави која акредитује или у некој трећој држави. Овако дато ослобођење не искључује добровољно учешће у режиму социјалног осигурања државе код које се акредитује, ако та држава дозвољава такво учешеће, а и не треба да дира у раније закључене двостране или вишестране споразуме о социјалном осигурању, као и да не спречавају будуће закључивање таквих споразума. У односу на финансијско право државе пријема, дипломатски агент ослобођен је свих пореза и такса, личних или стварних, државних регионалних или комуналних, с изузетком: a) посредних пореза који су по својој природи обично укључени у цијену робе или услуга, b) пореза и такса на приватну непокретну имовину на територији државе код које се акредитује, осим ако је дипломатски агент посједује за рачун државе која акредитује, а за потребе мисије, c) насљедних такса које убира држава код које се акредитује (под резервом која се односи на случај смрти члана мисије који није држављанин државе код које се акредитује или који у њој нема стално пребивалиште или члана његове породице који чини дио његовог домаћинства, када држава код које се акредитује одобрава изношење покретне имовине преминулог, осим предмета који су стечени у тој земљи, а чији је извоз забрањен у тренутку смрти. Такође, неће се дипломати наплатити ни насљедне таксе на покретну имовину која се у држави код које се акредитује налази једино због тога што се преминули налазио у тој држави као члан мисије или као члан породице члана мисије), d) пореза и такса на личне приходе који потичу из државе код које се акредитује и пореза на капитал, који се наплаћују на улагања извршена у трговачка предузећа чије је сједиште у држави код које се акредитује, e) пореза и такса који се убирају као накнада за посебне услуге, f) такса за регистрацију, судских, хиоптекарних и фискалних такса, кад се ради о непокретној имовини, под претходно поменутим резервама. Конвенција чланом 35. налаже држави код које се акредитује да ослободи дипломатске агенте свих личних давања, сваке јавне службе, ма какве природе она била, и војних намета као што су реквизиције, контрибуције и војни смјештај. У односу на царинске прописе дипломата такође има одређене привилегије. Обавеза је државе код које се акредитује да одобрава увоз и ослобођење од царина, такса и других даџбина, осим трошкова ускладиштења, превоза и трошкова за сличне услуге: a) предмете намијењене за службене потребе мисије, брачног друга, b) предмете намијењене за личну употребу дипломатског агента или чланова његове породице који чине дио његовог домаћинства, укључујући и предмете намијењене за његов смештај. Ставом 2. овог претходно поменутог члана стављен је нагласак на лични пртљаг дипломате. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 9 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Сви дипломатски представници ослобођени су прегледа личног пртљага, осим ако постоје озбиљни разлози да се вјерује да управо тај пртљаг садржи предмете који не уживају ослобођење или предмете чији је увоз или извоз забрањен законодавством или подлијеже карантинским прописима државе код које се акредитује. У таквом случају, преглед пртљага се може вршити смо у присуству дипломатског агента или његовог овлашћеног представника. Све наведене привилегије и имунитети који су дати дипломатама односе се и на чланове његове породице, под којом Конвенција подразумијева брачног друга и малољетну дјецу. Ова права припадају и њима, али под условом да нису запослени у држави пријема и да немају њено држављанство. Уобичајена је пракса да државе не дозвољавају запошљавање члановима породице дипломатског представника. Ово питање изузетно се може другачије од уобичајене праксе уговорити билатералним конвенцијама између двије државе. У том случају сматара се најчешће да запослени чланови породице дипломатског представника који су у радном односу немају привилегије и имунитете од обавезе плаћања пореза као и обавеза које проистичу из система социјалног осигурања. Имунитети и привилегије других чланова дипломатске мисије Зависно од величине дипломатског преставништва и броја објеката који чине његов састав, поред дипломата и њихових породица, одређене привилегије признају се и другим лицима која раде у њима. Обим ових имунитета и привилегија зависи посебно од једног фактора, а то је да ли та друга лица имају држављанство државе пријема или не. У категорију осталих лица у дипломатским преставништвима убрајамо: • административно и техничко особље са њиховим породицама, • послужно особље и њихове породице, као и • приватну послугу чланова мисије. Када говоримо о административном и техничком особљу општеприхваћена пракса је да и они уживају исти обим привилегија и имунитета као и сами дипломатски представници. Међутим, оно што је ставарало одређене дилеме у развоју дипломатског права је управо статус послужног особља и приватне послуге које дипломате имају јер су им државе неједнако признавале привилегије и имунитете. Комисија за међународно право која је припремила текст Конвенције опредијелила се да постави опште и јединствено правило базирано на оном што изгледа неопходно и резонски.12 У складу са претходно наведеним, можемо рећи да чланови административног и техничког особља, као и чланови њихових породица уколико нису држављани државе пријема, а нису ни стално настањени у њој, уживају имунитете и привилегије (укључујући ту и имунитет од кривичне јурисдикције) као и саме дипломате, уз нешто другачије изузетке. Први од њих је, када се на ова лица не примјењују изузеци, у области царинских прописа. Наиме, они имају имунитет у овој области, и ослобођени су царина и других такси за ствари које уносе само приликом првог досељења. Даље, имунитет од грађанског и управног судства ограничен им је само на радње и дјела које учине у вршењу службене дужностуи (функционални приступ), за разлику од дипломатских представника код који је он, како је претходно речено, много шире постављен. Чланом 37. Конвенције одређен је положај послужног особља и приватне послуге. Чланови послужног особља мисије који нису држављани државе код које се акредитује или који немају у њој стално пребивалиште, уживају имунитет у погледу поступака учињених у вршењу својих функција и ослобођење од пореза и такса на плате које примају за своју службу. Они имају и ослобађење које се односи на одредбе о социјалном осигурања, које могу бити на снази у држави код које се акредитује. Ова ослобођење за приватну послугу, која је у искључивој служби дипломатског агента, важе под условом: 12 Мирза Пашић, Дипломатија, Сарајево, 2008, стр. 235. 10 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] a) да се не ради о држављанима или лицима која имају стално пребивалиште у држави; и b) да подлијеже одредбама социјалног осигурања које могу бити на снази у држави која акредитује или у некој трећој држави. Уколико дипломатски агент има у својој служби особље на које се не примјењују претходна ослобођења треба да поштује обавезе које послодавцу намећу одредбе о социјалном осигурању државе код које се акредитује. Поред свега наведеног, битно је напоменути да претходне категорије ослобађања не искључују добровољно учешће у режиму социјалног осигурања државе код које се акредитује, ако та држава дозвољава такво учешеће. Све државе код које се акредитују ове категорије треба своју јурисдикцију над тим лицима да врши тако да претјерано не ометају вршење функција мисије. Ово је битно поменути јер је у протеклим периоду било доста случајева који су управо довели до супротног понашања органа државе пријема. Трајање привилегија и имунитета Посебно значајно питање везано за рад дипломатских представника је питање када почињу и када престају с уживањем привилегија и имунитета које им гарантује Конвенција. Прије усвајања Конвенције постојала су три тренутка од којих је дипломата почињао уживати привилегије и имунитете у земљи пријема. За шефа мисије први тренутак је био добијање агремана, други ступање на територију државе пријема, а трећи предаја акредитивних писама. За остале дипломатске представнике јединствен тренутак је био нотификовање дипломате у министарству иностараних послова или другом министарству земље пријема, о чему су се договарале земље слања и земље пријема.13 Конвенција се опредјељује за овај други наведени моменат и прецизира да свако лице које има право на привилегије и имунитете користи се њима чим ступи на територију државе код које се акредитује ради преузимања своје службе или, ако се већ налази на територији, чим је његово именовање нотификовано министарству иностраних послова или неком другом министарству које буде уговорено. Са друге стране, када се функције неког лица које ужива привилегије и имунитет окончају, те привилегије и имунитети, по правилу, престају у тренутку кад то лице напушта земљу или по истеку разумног рока који му је дат у ту сврху, али они важе до тог тренутка чак и у случају оружаног сукоба. Међутим, имунитет остаје за радње које то лице учини у вршењу својих функција као члан мисије. Ово питање веома је важно због будућих активности дипломате. Наиме, овај имунитет који се веже за радње и поступке обављене за вријеме службовања протеже се и након престанка службе како на државу пријема, тако и на треће државе. Било би противно духу Конвенције и постојећој дипломатској пракси када би се на било који начин и у било којим земљама којих се тичу радње и акти учињени приликом вршења службене дужности дипломате, узели као основ за његово процесуирање пред органима у тим државама. Посебно питање трајања имунитета и привилегиија које се повезује са њиховим трајањем за период након престанка функције дипломате14 везано 13 Дејан Станковић, Дипломски рад - Дипломатски имунитет, Слобомир Универзитет, Правни факултет, Одјељење Добој, Добој, 2008, стр 39. 14 Функције дипломатском представнику престају: ■■ Једностраним актом држава између којих постоје дипломатски односи, ■■ Избијањем рата између држава које имају успостављене дипломатске односе, ■■ Нестанком једне од држава које имају дипломатске односе, ■■ Опозивањем дипломатског представника од стране државе именовања ■■ Нотификацијом државе која акредитује држави пријема да су функције дипломатског представника престале, ■■ Нотификацијом државе пријема држави која акредитује да та држава BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] је смрт дипломатског представника. Конвенција предвиђа да у случају смрти неког члана мисије, чланови његове породице и даље уживају привилегије и имунитете на које имају право до истека разумног рока који им је потребан да напусте територију државе код које се акредитује. У ситуацији када наступи смрт члана мисије који није држављанин државе код које се акредитује или који у њој нема стално пребивалиште, или члана његове породице који чини дио његовог домаћинства, држава код које се акредитује одобрава изношење покретне имовине преминулог, осим предмета који су стечени у тој земљи, а чији је извоз забрањен у тренутку смрти. Држава пријема неће наплаћивати ни насљедне таксе на покретну имовину која се у држави код које се акредитује налази једино због тога што се преминули налазио у тој држави као члан мисије или као члан породице члана мисије. Без обзира на обим привилегија и имунитета који се дају дипломатским представницима, они су у обавези да поштују правни поредак државе пријема. Конвенција се јасно одредила о овом питању прописујући да, не дирајући у њихове привилегије и имунитете, сва лица која уживају те привилегије и имунитете дужна су да поштују законе и прописе државе код које се акредитује. Она су такође дужна да се не мијешају у унутрашње ствари те државе. Једна од таквих норми је и начин општења који је Конвенцијом дат на начин да сви службени послови са државом код које се акредитује, а које држава која акредитује повјерава мисији, морају се водити са министарством иностраних послова државе код које се акредитује или његовим посредством или, евентуално, са неким министарством о коме буде договорено. У складу са наведеним, обавеза је дипломатског представништва да се просторије мисије не смију употребљавати за циљеве који нису у складу са функцијама мисије онако како су одређене Конвенцијом или другим правилима општег међународног права или посебним споразумима на снази између државе која акредитује и државе код које се акредитује. Без обзира на вријеме трајања имунитета, важно је напоменути да оно може бити скраћено и кроз посебан правни институт у дипломатском праву, познат под називом одрицање од имунитета диломата и осталих лица у представништвима. Члан 32. Конвенције ово право држава која акредитује и наглашава на начин да се она може одбија да призна дипломатског представника за члана мисије, ■■ Истеком рока на који акредитивно писмо гласи када је оно дато само за за одређени, ограничени период, Миленко Крећа, оп. цит. стр.132-133. 12 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 одрећи судског имунитета дипломатских агената и лица која уживају имунитет и да то одобрење мора увијек бити изричито. Још један случај може раније довести до прекида трајања имунитета, а везан је за приватноправне послове дипломата и то посебно ако дипломатски агент или лице које ужива судски имунитет покрене судски поступак. У том случају оно се више не може позивати на судски имунитет у погледу против захтјева непосредно везаног за основни захтјев. Одрицање од судског имунитета у погледу неке грађанске тужбе или захтјева у управном поступку не сматра се да повлачи одрицање од имунитета у погледу мјера извршења пресуде, за које је потребно посебно одрицање. Закључак Ако смо дипломатију дефинисали као дјеловање субјеката међународног права и међународних односа у сврху вођења и одржавања спољне политике, а дипломатско-конзуларно право као грану права која садржи правила међународног права која се тичу односа у међународној заједници (а посебно односа између одређених субјеката међународног јавног права) онда су привилегије и имунитети једна од правних категорија која на најбољи начин повезују ова два појма. Без обзира на вишевјековне покушаје да се дипломатске привилегије и имунитети уједначе и да се избјегне неједанако поступање држава у међусобним односима, према дипломатским представницима, њиховим породицама као и другом стручном и послужном особљу, са сигурношћу можемо констатовати да је то до сада на најприхватљивији начин, за највећи број држава, урадила управо Бечка конвенција о дипломатским односима донесена 1961. године. Циљ дипломатских привилегија и имунитета није да се даје предност појединцима већ да се обезбиједи успјешно извршење функција дипломатских мисија. То нису лична права заштићених појединаца него је то право државе да од друге државе захтијева одређено понашање према особљу своје дипломатске мисије. Иако се привилегије и имунитети грешком могу везати само за личност, битно је напоменути да се члан дипломатске мисије (као ни остала лица која их уживају) не може сам одрећи неких привилегија, а посебно не имунитета. То може учинити изричито само држава која га је именовала и то без његове сагласности. На крају, треба напоменути да злоупотреба привилегија и имунитета могу ослободити дипломату и друга лица која их користе судства државе код које се акредитују, али их никако не ослобађају од одговорности судства државе која их је акредитовала. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Pretpostavka nevinosti u krivično–pravnom zakonodavstvu BiH Damir Čajić, dipl. iur. Javno preduzeće Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo Služba za pravne, kadrovske i opšte poslove Tuzla e-mail: [email protected] SAŽETAK A ko bismo željeli izdvojiti neko ljudsko pravo koje je esencijalno za pojedinca u savremenom svijetu teško da bismo mogli pronaći bolji primjer od principa pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku. To je ujedno jedino pravo koje se redovno krši i čije kršenje se uzima skoro pa zdravo za gotovo. Njegovi rušitelji su najčešće javni mediji, ali nerijetko i ovlaštene službene institucije, što predstavlja dodatni razlog za zabrinutost s obzirom na moć koju posjeduju ovi organi kod formiranja percepcije javnog mnijenja. Bosna i Hercegovina i ne stoji baš najbolje na polju zaštite ove pretpostavke tako da su u praksi relativno česti slučajevi njene povrede. U teksta se ukratko razmatraju neke od metoda njenog narušavanja, kao i posljedice koje to ima kako po osumnjičenog, odnosno optuženog tako i po pravičnost čitavog krivičnog postupka. Ključne riječi: pretpostavka nevinosti, ljudska prava, predrasude, javno mnijenje, izvještavanje, mediji, policija, nepristrasnost, ravnopravnost, pravedan tretman. „Bolje je da 100 počinilaca bude pušteno na slobodu nego da samo jedan nevin čovjek bude osuđen na smrt.“ Vrhovni sud SAD o predmetu Coffin protiv SAD, iz 1895. godine BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 13 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Uvod Pretpostavka nevinosti je pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da se pretpostavlja njegova nevinost. Jedan je od temeljnih uvjeta za ravnopravan položaj optuženika kao urođeno „slabijeg“ subjekta krivičnog postupka. Bila je sastavni dio francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine. Pretpostavku nevinosti, u nekom svom specifičnom pojavnom obliku, možemo pratiti već od njenih najranijih početaka u staroj Grčkoj i Rimu, a potom i u srednjovjekovnoj Engleskoj. Slučaj Coffin protiv SAD decidno postulira to da sud mora ne samo upozoriti stranke u postupku da optuženi ne može biti osuđen ukoliko tužiteljstvo ne dokaže njegovu krivicu van „svake razumne krivnje“ već mora poroti skrenuti pažnju i na pretpostavku nevinosti informirajući je da se optuženi smatra nevinim. Tom prilikom je konstatovano kako je pretpostavka nevinosti neotuđivo pravo svakog optuženog, koje mu po prirodi stvari niko ne smije oduzeti, te da realizacija iste predstavlja temelj na kojem počiva implementacija cjelokupne krivične procedure. Iako nam to i nije ponajbolje osvjetljeno pratećim materijalnim dokazima, izgleda da prve tragove o pojavi neke vrste pretpostavke nevinosti možemo naći u zakonima antičke Atine i Sparte, a to pojedini teoretičari prava zaključuju analizirajući pojedine odlomke Mascardijevog De probationibusa.1 Međutim, ako je njeno postojanje i upitno u staroj Grčkoj, ne postoji ni sjena sumnje da je rimsko pravo bilo neposredno pogođeno rezultatima ove maksime moderne krivične procedure. Tako naprimjer na jednom mjestu u Teodozijevom Kodeksu2 stoji da: “Tužitelji moraju razumjeti da ne podnose optužbe ukoliko iste ne mogu biti potkrijepljene prikladnim svjedocima, odlučujućim dokumentima ili posrednim dokazima koji skupa predstavljaju 1 Giuseppe Mascardi, De probationibus, XVI vijek nove ere. 2 Teodozijev Kodeks, Rimsko carstvo, 439. godina nove ere. 14 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 nesumnjiv dokaz koji je čišći od dana.“ Sam rimski car Trajan3 je pisao svom prijatelju Juliju Frontonu da nijedan čovjek ne bi trebao biti osuđen po krivičnoj optužbi u odsustvu, jer je daleko bolje pustiti zločin počinioca da prođe nekažnjeno nego zbog njega osuditi neku drugu, nevinu osobu. Amijan Marčelin, kasnorimski historičar iz IV vijeka nove ere, u svojoj historiji Rima prenosio je anegdotu cara Julijana,4 koja na neobično zanimljiv način ilustrira primjenu ovog principa u rimskom pravu. Izvjesni Numerije, rimski guverner iz Galije (današnja Francuska, op.a.), bio je optuženik na suđenju ispred ovog rimskog cara, suđenje je bilo javno. Pomenuti optuženik se zadovoljavao isključivo negiranjem svoje krivice, dok sa druge strane nije bilo dovoljno dokaza protiv njega. Njegov strastveni tužitelj, izvjesni plemić Delfidije, sluteći neminovni kolaps podignute optužbe nije se mogao više kontrolisati i u jednom momentu se obratio lično rimskom caru: „Cezare, šta će biti sa svim krivcima ako je dovoljno samo poricati počinjeni zločin?“ Car ga je na ovo odmah zapitao: „A šta će biti sa svim nevinim osobama ako je dovoljno samo optužiti čovjeka za neko nedjelo?“ Ovo pravilo je na taj način našlo svoje adekvatno mjesto i u krivičnom postupku Rimskog carstva, zajedno sa svim drugim neprolaznim mudrostima i pravnim maksimama koje su pripadale tom sistemu. Nije baš najjasnije ni kad je ova pretpostavka, nama razumljivim preciznim riječima, uobličena u Engleskom common law sistemu. U jednom engleskom novinskom članku iz sredine XIX vijeka, koji je pratio svojevrsnu genezu nastanka ovog principa, kaže se da izričitog spomena ove pretpostavke u common lawu nema prije 1802. godine. Međutim, bez obzira na to da li je ova tvrdnja istinita ili ne, nema sumnje u to da je, usprkos tome što ova pretpostavka nije našla svoj formalan izraz u ranijim vremenima, njena uloga u engleskom krivičnopravnom postupku bila prominentna već od ranog srednjeg vijeka pa nadalje. 3 Marko Ulpije Trajan, rimski car (53-117). 4 Flavije Klaudije Julijan, rimski car (331-363). [ PRAVNI SAVJETNIK ] Pretpostavka nevinosti u BiH Pretpostavka nevinosti u našem krivičnom pravu je u suštini privremena, oboriva pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja vrijedi dok se ne dokaže suprotno. Kakva je onda njena praktična vrijednost za optuženika u postupku pred sudom? Prije svega, kao posljedica ove pretpostavke, optuženi je oslobođen tereta dokazivanja svoje nevinosti. Teret dokazivanja suprotnog od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je isključivo na tužiocu. Pretpostavka nevinosti se ne odnosi samo na krivnju optuženog već i na sve druge bitne elemente koji stoje u međusobnoj vezi sa pojmom krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). U osnovi, pretpostavka nevinosti znači da se prema nekoj osobi koja se tereti za određeno krivično djelo treba postupati kao da ona nije počinila to djelo, i tako sve dok neovisan i nepristrasan sud pravosnažnom presudom ne utvrdi njegovu krivicu. U jako složenom krivičnopravnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine koje ima ni manje ni više nego četiri krivična zakona i četiri krivična postupka (Federacije BiH, Republike Srpske, Brčko Distrikta i Bosne i Hercegovine), sama pretpostavka nevinosti je prilično uniformna, odnosno jednoobrazna. Ona predviđa da se „svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica“. Ona naravno za sobom vuče i određene neposredne posljedice koje se sastoje u tome da optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost jer teret dokazivanja leži na drugoj strani. Sud je obavezan donijeti oslobađajuću presudu ne samo onda kada je uvjeren u nevinost optuženog već i onda kada postoji samo razumna sumnja u njegovu eventualnu krivicu. Sam zakonodavac je definisao jednu od najneposrednijih posljedica pretpostavke nevinosti, a na ovom mjestu možemo za primjer uzeti član 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH prema kojem „sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog“. Pomenuto je proizvod načela in dubio pro reo ili u sumnji pogodnije za osumnjičenog. Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada je uvjerenje o njenom postojanju stekao iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu i kad o tom pitanju više nema nikakvih dvojbi. Tom prilikom se sve činjenice koje idu na teret optuženom moraju dokazati sa apsolutnom sigurnošću. Ukoliko tužiteljstvo ne bude na visini zadatka oko tog pitanja, iz bilo kojeg razloga, smatra se da one i ne postoje. Sa druge strane, sve one činjenice koje idu u korist optuženog se smatraju evidentnim i onda kada su iste samo vjerovatne, a ne i sigurne. U slučaju da se i nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza razumna sumnja u vinost optuženog ne da otkloniti sud će takvu situaciju riješiti na način koji je povoljniji za optuženog. Njena glavna svrha je zapravo spriječiti formiranje predrasuda u glavama sudaca o tome da je optuženi kriv, odnosno da je počinio određeno krivično djelo. Kada je već o tome riječ, potrebno je istaknuti i to da određeni problemi ipak postoje. Bez ulaženja u pretjerane detalje o tome, reći ćemo to da su posmatrači misije OSCE-a5 u nekoliko navrata obaviješteni o tome 5 Primjeri nepoštivanja međunarodno priznatih standarda u oblasti zaštite ljudskih prava pred sudovima u BiH, BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 15 [ PRAVNI SAVJETNIK ] da neke sudije pokušavaju ubijediti optužene da se izjasne krivima tvrdeći da je to u njihovom najboljem interesu, tako što će se time predmet ažurnije okončati te bi optuženi mogao biti sankcioniran blaže u poređenju sa sankcijom koja bi mu bila izrečna ako se otvori glavni pretres. U pojedinim ekstremnim primjerima, posmatrači OSCE-a su primijetili da sudije razmatraju dokaze i iznose stav kako je krivica optuženog evidentna te da ne postoji stvarna mogućnost za izricanje oslobađajuće presude u slučaju otvoranja glavnog pretresa. Na takav način optuženi su bili ubjeđivani da se izjasne krivima. Sudska praksa je pokazala da su, na našim prostorima relativno skori, instituti kaznenog naloga i pregovaranja o krivici izuzetno pogodni za pritiske ovakve vrste. Pomenute dvosmislene namjere pojedinih bosanskohercegovačkih sudija, koje su redovno upravljene prema tome da se optuženima pruži „dobar savjet“ i to time što bi isti priznali počinjenje krivičnog djela, ustvari kriju želju da se predmet okonča što prije. Ovakav „poticajan“ pristup često je prisutan, mada ne uvijek, u slučajevima kada se izriče novčana kazna ili uvjetna osuda, vjerovatno u uvjerenju da neće doći do bilo kakvih suštinski negativnih posljedica po optuženog. Međutim, takva praksa je očigledno u suprotnosti sa principom pretpostavke nevinosti i zapravo prenosi dio tereta dokazivanja sa optužbe na odbranu. Sudije se moraju uzdržavati od bilo kakvog postupanja ili radnji koje mogu sugerirati ili nagovještavati postojanje prethodno oblikovanog mišljenja o krivici optuženog. Upravo je momenat kada se optuženi treba izjasniti o krivici onaj trenutak u kojem je prisutan najviši stepen rizika da bi se na njega mogao izvršiti neprimjeran utjecaj koji bi ga naveo da se izjasni da je kriv za počinjeno djelo. Ako sudija na bilo koji način odaje mišljenje da je optuženi kriv, osoba koja je bez branitelja i neuka u svojim pravima, može zabrinjavajuće jednostavno biti navedena da se izjasni krivom i tako izbjegne izricanje strožije krivične sankcije ili dodatne troškove krivičnog postupka. Bez obzira čak i na to da li je zapravo ona počinila konkretno krivično djelo ili ne. Iz svega navedenog jasno proističe potreba da se insistira na nepristranom postupku i pretpostavci nevinosti kao načelima koji vode ka jačanju povjerenja u sudske odluke. Aktivna primjena zakonom propisanih garancija i bezuvjetno insistiranje na Misija OSCE u BiH. 16 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 poštivanju standarda pravičnog krivičnog postupka jeste glavni preduvjet konačnom osuđivanju istinskih počinitelja krivičnih djela. Nepoštivanje principa pretpostavke nevinosti predstavlja problem krivične procedure koji je bez premca u svojoj ozbiljnosti i koji sa sobom nosi nesagledive štetne posljedice po ostvarivanje prava optuženog u postupku. Ostvarivanje ovog principa je neophodan i neizbježan uvjet za garantiranje prava na pravičan krivični postupak i osnovno sredstvo kojim se ostvaruje vladavina prava u jednoj državi. Potrebno je, prije svega, posvetiti posebnu pažnju prema tome da se preduzmu sve mjere kako bi se u krivičnom postupku izbjegle bilo kakve naznake koje bi odavale utiske ili mišljenja svih ovlaštenih službenih osoba o pitanju krivice optuženog, prije nego se donese pravosnažna presuda o tome. Naročito sudije i tužitelji moraju voditi računa o ovome. Bilo kakve sumnje u pogledu povrede pretpostavke nevinosti bi morale biti predmet istrage Visokog sudskog i tužilačkog vijeća u BiH, i morale bi biti sankcionisane u punom obimu predviđenom zakonom. Ovo se naročito odnosi na eventualne prijave upućenih prijetnji strožijim sankcijama u slučaju da se predmet uputi na glavni pretres i bilo kakvih drugih pritisaka da se optuženi izjasni nollo contendere.6 Danas je pretpostavka nevinosti, između ostalog, zagarantovana i članom 6. stav¹ Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koja navodi da „svako ko je optužen za krivično djelo, smatrat će se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže na osnovu zakona“. Pretpostavka nevinosti u međunarodnoj praksi Kada je o primjeni pretpostavke nevinosti na međunarodnoj sceni riječ, onda je tu kreativna uloga Evropskog suda za ljudska prava prosto nezaobilazna. Naime, Evropski sud se u svom radu nekoliko puta susretao sa slučajevima navodnih povreda ove presumpcije, na osnovu čega su ustanovljeni odgovarajući standardi za praktično ostvarenje njene zaštite. Redovno naglašavajući ključnu ulogu ovog principa u okviru prava na pravičan postupak, Evropski sud je jasno utvrdio da ova pretpostavka zahtijeva da predstavnici suda, prilikom 6 Latinski „ne želim sporiti“; ovdje se misli na optužnicu. [ PRAVNI SAVJETNIK ] izvršavanja svojih dužnosti, ne smiju polaziti s unaprijed formiranom percepcijom da je optuženi počinio krivično djelo za koje se tereti jer je teret dokazivanja na tužiteljstvu i svaka sumnja mora ići u korist optuženog. Pretpostavka nevinosti prožima svaki stadij cjelokupnog krivičnog postupka, jer ako se ne poštiva ovaj princip krivičnog prava, posebno od strane predstavnika suda, onda krivični postupak i nema nekog naročitog smisla, odnosno onda je on od samog početka u većoj ili manjoj mjeri izorkestriran. Njegova važnost se potvrđuje i u slučaju kada optuženi odbije da se izjasni o krivici i time odbije deklarisati svoju nevinost ili krivicu. U takvoj situaciji, sud je obavezan po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da se optuženi izjašnjava da nije kriv, kako bi se održala upravo pretpostavka nevinosti. Ovaj princip sadržan je i u članu 65. Statuta Međunarodnog krivičnog suda, i njime se nastoji uspostaviti ravnoteža između interesa efikasnosti krivičnog postupka i presumpcije nevinosti, čime se osigurava da nevina osoba greškom ne bude proglašena krivom. Evropski sud je u predmetu Minelli protiv Švicarske, iz 1983. godine, utvrdio povredu pretpostavke nevinosti onda kada je optuženom naloženo da nadoknadi troškove sudskog postupka i pratećih novačnih kazni, premda je postupak obustavljen zbog zastare, jer je domaći švicarski sud zaključio kako bi postupak u konačnici vjerovatno doveo do osuđujuće presude da nije nastupila zastara. S obzirom na to da krivica optuženog nije bila dokazana u skladu sa zakonom, a naročito što optuženi nije mogao upražnjavati svoje ustavno pravo na odbranu nije dopušteno navoditi razlog u kojem se naslućuje da sud smatra optuženog krivim makar to u strogom smislu i nije bilo formalno izrečeno. Evropski sud smatra pretpostavku nevinosti toliko bitnom da je u jednom predmetu donio presudu prema kojoj ovu pretpostavku moraju poštivati svi zvaničnici, a ne samo suci i tužitelji. Sud je tom prilikom podsjetio da će pretpostavka nevinosti biti povrijeđena ako izjava nekog zvaničnika odražava mišljenje da je uhapšena osoba kriva prije nego što se njena krivica dokaže u skladu sa zakonom. U ovom slučaju, Evropski sud je utvrdio povredu pretpostavke nevinosti u usmenoj izjavi koju je dao direktor Odjela za krivične istrage u Parizu prilikom konferencije za štampu, gdje je isti izjavio da je akcija policije uspješno završena i da su sve osobe umiješane u predmet uhapšene. Francuska je, kao tužena strana, bila odgovorna za povredu pretpostavke nevinosti i naređeno joj je da tužitelju plati iznos u ekvivalentu vrijednosti od 600.000 KM, na ime materijalne i nematerijalne štete koju je prouzrokovala sporna izjava njenog zvaničnika. Drugim riječima, čak ni policija ne smije davati izjave koje navode na zaključak da je neko počinio krivično djelo prije nego njegova krivica bude utvrđena pravosnažnom presudom. Suci se još dodatno moraju suzdržavati od preduzimanja bilo čego što bi se moglo protumačiti kao predrasuda prema optuženom ili osumnjičenom. Očuvanje vanjskog izraza nepristranosti suda je apsolutni prioritet. Mediji i pretpostavka nevinosti ili krivnje Vjerujem da niko od nas neće imati naročitih problema da prizove u sjećanje neke spektakularne scene hapšenja osoba osumnjičenih za kriminal, kako u Bosni i Hercegovini tako i u okolnim zemljama. Glavna i osnovna tema u ovoj priči su osnovna ljudska prava osoba koje policija hapsi dok to mediji približavaju javnosti. Ako ćemo pošteno, onda ćemo priznati da se u velikom broju slučajeva radi o licima za koje uglavnom mislimo, ili čak vjerujemo, da se bave poslovima s one strane zakona i da ih policija opravdano hapsi i izvodi pred sud. Razmišljajući na taj način, vrlo je jednostavno zaboraviti da se i na njih odnosi jedno od temeljnih ljudskih prava nezaobilazno u većini pravosuđa civilizovanog svijeta, a radi se naravno o pravu na presumpciju nevinosti. Čak ni tako plemenit cilj poput borbe protiv organizovanog kriminala nije i ne može biti vrijedan gaženja ovog temeljnog ljudskog prava. Nećemo puno pogriješiti ni ako kažemo da je na ovome zasnovan čitav koncept pravednosti u krivičnom postupku. Potrebno je imati u vidu činjenicu da u trenutku hapšenja takvih lica nikome od njih nije suđeno, niti su osuđeni za konkretna krivična djela. Oni nisu čak ni optuženi. Za njih je tek izdat sudski nalog za hapšenje zbog toga što za njih postoje osnovi sumnje da su počinili određeno krivično djelo. Osnove sumnje predstavljaju jedan određen standard dokazivanja koji je ipak dosta niži od osnovane sumnje, odnosno od standarda koji zahtjeva podizanje optužnice. Čini se da je ovdje krucijalna uloga policije. Ona je ta koja ne samo da hapsi osumnjičene već i ustupa vlastite operativne snimke, ponekad čak i čini dostupnim izjave uhapšenika, te oficijelno ili još češće neoficijelno poziva medije da se aktivno uključe. Očigledno je to da ni policija nije BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 17 [ PRAVNI SAVJETNIK ] imuna na želju da pokaže kvalitet svog rada i postignute uspjehe, međutim takođe je tačno i to da se to poslije redovno sakriva na ružan način tvrdnjama da su mediji tu bili slučajno, što se doima malo vjerovatnim. Ono što nikako nije sporno je to da kad god policija objavi podatak da je uhapšen počinilac nekog krivičnog djela ona čini povredu pretpostavke nevinosti koja treba da štiti tu istu osobu. Da ne govorimo o predrasudama koje se stvaraju kod javnog mnijenja. Na ovom mjestu nikako ne smijemo amnestirati ni same novinare, koji zloupotrebljavaju svoju profesiju i manipulišu javnošću. Vijeće za štampu BiH je u posebno pravljenoj analizi poštivanja etičkih normi, tokom 2004. i 2005. godine,7 konkretno navelo desetine primjera u kojima su bosanskohercegovačke novine donosile preuranjene sudove i kršile pretpostavku nevinosti uhapšenih i lica osumnjičenih za kriminalne aktivnosti. Uzimimo samo jedan slučaj za primjer. Tokom 2005. godine, na spektakularan način, pred televizijskim kamerama, u jednom sarajevskom naselju uhapšen je nekadašnji komandant Armije BiH. Mediji su pisali da je isti uhapšen zbog učestvovanja u kamatarenju i ostalim organizovanim kriminalnim aktivnostima. Zajedno sa njim je uhapšeno još nekoliko osoba, čija imena su objavljena, a lica jasno pokazana. Identičan tretman je naravno doživio i taj komandant. Dvije uhapšene osobe puštene su na slobodu nakon nekoliko sati, dok je jedna zadržana u pritvoru dvije sedmice i potom puštena. Mediji su u detalje pratili njihovo hapšenje dok nikom nije bilo naročito zanimljivo kad su isti naposljetku bili oslobođeni. Očigledno to nije bila dovoljno interesantna vijest. Iz ovoga možemo zaključiti da nisu sporne objavljene medijske informacije već su sporne bile formulacije. Nikako ne može biti suvišno objavljivanje vijesti o hapšenjima lica, pogotovo kad se radi o krivičnim djelima za koja u javnosti postoji veliki interes i društvena zabrinutost. Ali ako u takvoj situaciji mediji objave puna imena i prezimena tih lica, uz navode da su te osobe učestovale u počinjenju krivičnih djela ili da su počinile određena krivična djela, što i nije rijedak slučaj, onda ti isti mediji krše zakonske norme i profesionalne standarde izvješćavanja. Moramo se zapitati šta je ustvari cilj medijskog izvještavanja? Ako je cilj 7 Vijeće za štampu BiH, monitoring štampanih medija 2004-2005. godina. 18 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 profesionalno prenošenje informacije, onda je na primjeru ovog gore slučaja bilo sasvim dovoljno da se prilikom objavljivanja snimaka osumnjičenih njihova lica zatamne ili zasjene, a lična imena i prezimena ostave na inicijalima. Sa druge strane, ako je cilj izvještavanja da vidimo njihovu nesreću, očaj i drugu dramu u njihovim životima onda je sva novinarska profesija svedena na nivo običnih tabloida. Dakle, izbor profesionalnog novinara treba uvijek biti informacija, a ne senzacija. Zaključak Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini nesumnjivo ukazuje na postojanje problema širih razmjera i zabrinjavajuće prakse. Nepoštivanje principa pretpostavke nevinosti nikad nije nevino, jer vrlo lako može prouzrokovati ozbiljne posljedice po ostvarivanje prava optuženog u krivičnom postupku. Ostvarivanje ovog principa ne samo da je neophodan i neizbježan uvjet za garantiranje prava na pravičan krivični postupak nego je i sredstvo kojim se postiže povjerenje u nepristrasnost pravosudnih institucija. Primijećeno postupanje sudija i tužitelja, sračunato na poticanje osumnjičenih, odnosno optuženih da se izjasne krivima kako bi se predmeti jednostavnije i brže okončali, treba strogo sankcionisati jer se time, prije svega, podriva povjerenje osumnjičenog, odnosno optuženog u pravičan tretman pred nadležnim organima, kao i u mogućnost da se dođe do eventualno oslobađajuće presude. Zbog toga je neophodno da svi učesnici u krivičnom postupku poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi se optuženi osjećao proceduralno potpuno zaštićenim. Sudije i tužitelji moraju posvetiti posebnu pažnju prilikom odabira riječi kada se obraćaju ili koje upućuju osumnjičenom ili optuženom. To je posebno važno u najdelikatnijem stadiju postupka, kada se optuženi treba izjasniti o krivici. U toku postupka za izjašnjenje o krivici ili za izdavanje kaznenog naloga, sudije moraju posvetiti posebnu pažnju da optuženog pouče o pravnim posljedicama izjašnjavanja krivim za počinjenje djela koje mu se stavlja na teret. Uz to, oni moraju voditi računa da izbjegnu, kada zahtijevaju od optuženog da se usmeno izjasni o krivici, svaku formulaciju kojom bi mogli uticati na njegovo izjašnjenje. Bilo kakvo kršenje etičkih kodeksa od strane tužitelja ili sudija mora biti bez iznimke strogo disciplinovano. [ PRAVNI SAVJETNIK ] ISPRAVKA NETAČNIH PODATAKA I DOPUNA AUTENTIČNIH PODATAKA U MATIČNIM KNJIGAMA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE PREMA NOVOM FEDERALNOM ZAKONU O MATIČNIM KNJIGAMA Nedim Mehmedović, dipl. iur. MUP Kantona Sarajevo I – Uvodni dio U novom Zakonu o matičnim knjigama („Službene novine FBiH“, br. 37/12 - ZMK) sljedeći članovi predstavljaju zakonsku osnovu za obradu ličnih podataka,1 odnosno za ispravku netačnih podataka u matičnim knjigama Federacije BiH, kao i za dopunu autentičnih podataka koji nisu upisani u matičnu knjigu rođenih (MKR): ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ Član 6. (Primjena Zakona o upravnom postupku), Član 7. (Organ nadležan za vođenje matičnih knjiga), Član 39. (Upis prijavljenih podataka u matičnu knjigu), Član 40. stav 1. i 2. (Rok za upis podataka), Član 41. (Obavezno upoznavanje lica sa upisanim podacima), Član 42. stav 1. (Dopuna, odnosno naknadni upis pojedinih podataka u MKR), Član 46. (Ispravljanje grešaka prije zaključenja upisa), Član 47. (Ispravljanje podataka poslije zaključenja upisa), Član 53. (Zabrana precrtavanja, brisanja i prepravljanja u matičnim knjigama), Član 59. (Ažuriranje drugog primjerka matične knjige) i Član 69. (Zaštita podataka iz matičnih knjiga). Kada se analiziraju gore pomenute odredbe da se zaključiti da novi ZMK uopće nije normirao dopunu, odnosno naknadni upis nedostajućih autentičnih podataka u matičnoj knjizi vjenčanih (MKV), u matičnoj knjizi državljana (MKD) i matičnoj knjizi umrlih (MKU). Član 42. stav 1. ZMK-a je normirao samo dopunu, odnosno naknadni upis 1 U članu 3. stav 1. alineja 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“, br. 49/06, 76/11 i 89/11) data je definicija izraza „lični podaci“, te u istom stoji: „Lični podaci znače bilo koju informaciju koja se odnosi na fizičko lice koje je identificirano ili se može utvrditi identitet lica“, dok je u članu 3. stav 1. alineja 5. istog zakona definisan izraz „obrada ličnih podataka“, te u istom stoji da: „Obrada ličnih podataka podrazumijeva bilo koju radnju ili skup radnji koje se vrše nad podacima, bilo da je automatska ili ne, a posebno prikupljanje, unošenje, organiziranje, pohranjivanje, prerađivanje ili izmjenu, uzimanje, konsultiranje, korištenje, otkrivanje prijenosom, širenje ili na drugi način omogućavanje pristupa podacima, svrstavanje ili kombiniranje, blokiranje, brisanje ili uništavanje.“ BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 19 [ PRAVNI SAVJETNIK ] pojedinih podataka u MKR, ali ne i u ostale tri matične knjige (MKV, MKD i MKU), dok je, sa druge strane, član 47. ZMK-a normirao samo postupak ispravke podataka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa, ali ne i dopunu podataka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa. U predstojećem periodu neophodno je izvršiti zakonsku izmjenu / dopunu ZMK-a u smislu da se normira na decidiran način postupak dopune, odnosno naknadnog upisa autentičnih podataka u MKV, MKD i MKU, kao što je ranije bilo propisano u članu 33. Zakona o matičnim knjigama („Sl. list RBiH“, br. 20/92 i 13/94). Član 33. navedenog zakona je propisivao da se naknadni upis činjenica i podataka u matične knjige, ukoliko usljed više sile ili iz drugih sličnih razloga pojedine činjenice i podaci nisu mogli biti upisani u matične knjige, vršio se samo na osnovu rješenja nadležnog organa unutrašnjih poslova na čijem području se vodila matična knjiga u koju se ima izvršiti dopuna podataka. Posebnim članom 30. ovoga zakona je bilo regulisano pitanje ispravki grešaka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa i to samo na osnovu rješenja nadležnog organa unutrašnjih poslova na čijem području se vodila matična knjiga u koju se ima izvršiti ispravka podataka. Dakle, ukoliko se vršila ispravka podataka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa, zakonski osnov za rješenje o ispravci podataka je bio član 30, a ukoliko se vršila dopuna podataka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa pravni osnov za dopunu podataka predstavljao je član 33. Zakona. Svakako, ukoliko se istovremeno vršila ispravka i dopuna podataka u matičnim knjigama pozivalo se, u odluci o ispravci i dopuni podataka u matičnim knjigama, na oba člana (članovi 30. i 33.), jer se u praksi veoma često dešavalo da treba istovremeno izvršiti ispravku i dopunu određenog podatka u matičnoj knjizi (npr. u MKR: ispravka imena oca sa „Mehmed“ na „Mustafa“ i dopuna udatog ili djevojačkog prezimena majke u rubrici „Prezime majke za majku i djevojačko prezime“). Dakle, novi ZMK normira u članu 42. stav 1. samo dopunu podataka u MKR, ali ne i u ostale tri matične knjige (npr. potrebno je u MKV izvršiti dopunu podataka o roditeljima bračnih partnera – ženika i nevjeste, jer nisu upisani prilikom sklapanja braka). Zbog nepostojanja odgovarajućeg zakonskog osnova za dopunu podataka u MKV, MKD i MKU u novom ZMK, nadležne službe općinskih / gradskih organa u uvodu svoje odluke – rješenja se pozivaju na član 47. ZMK-a, iako taj član uopće ne govori o dopuni podataka u matičnim knjigama, 20 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 već o ispravci podataka, odnosno grešaka u matičnim knjigama. Međutim, treba jasno razgraničiti ispravku podataka u matičnim knjigama od dopune podataka u matičnim knjigama, kao i od naknadnog upisa u MKR, MKV i MKU. Naime, ispravka podataka podrazumijeva da je određena činjenica pogrešno / netačno upisana u matičnoj knjizi, dopuna podataka podrazumijeva da postoji osnovni upis, ali sa nepotpunim (nedostajućim) podacima u matičnoj knjizi, dok naknadni upis u MKR, MKV i MKU podrazumijeva da upće ne postoji osnovni upis u te knjige, te da se naknadno na osnovu inostranog izvoda ili odlukom nadležnog organa (općinskog organa, suda i sl.) odobrava naknadni upis (npr. lice je rođeno 1948. godine u Sarajevu i nije upisano u MKR do sada, te ga je potrebno naknadno upisati u MKR u mjestu i općini rođenja – postupiti shodno članu 42. stav 2. ZMK-a ili npr. lice je umrlo prirodnom smrću 1987. godine u Zenici, te nije izvršen redovan upis u MKU, te će se sada činjenica smrti naknadno upisati u MKU u Zenici odlukom nadležnog općinskog organa – postupiti u skladu sa članom 49. ZMK-a). Poređenja radi, u Zakonu o matičnim knjigama u RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 111/09 i 43/13) u članu 44. stav 1. decidirano je propisano: „Ispravke u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa mogu se vršiti samo na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa.“ Posebnim članom 46. stav 1. pomenutog zakona je regulisano pitanje dopune podataka u matičnim knjigama, te je propisano sljedeće: „Ako usljed više sile ili drugih sličnih razloga pojedine činjenice i podaci nisu mogli biti upisani u matične knjige, naknadni upis tih činjenica i podataka u matične knjige može se izvršiti samo na osnovu rješenja nadležnog organa.“ Također, zakoni koji regulišu ovu materiju u susjednim državama (Zakon o državnim maticama Republike Hrvatske i Zakon o matičnim knjigama Republike Srbije) u odvojenim članovima regulišu pitanje ispravki grešaka (pogrešnih podataka), dopune (nedostajućih) podataka u matičnim knjigama i naknadnih upisa u matične knjige, po isteku zakonskog roka. Pitanje ispravki netačnih podataka i dopune autentičnih podataka u svim matičnim knjigama je jako bitno iz razloga što matične knjige predstavljaju osnovne službene evidencije o ličnom stanju građana, iz kojih se crpe lični podaci o rođenju, vjenčanju, državljanstvu, smrti i promjenama u istim, zatim za regulisanje svih statusnih prava građana (određivanje JMB-a, prijava prebivališta / boravišta, određivanje ličnog imena, utvrđivanje državljanskog statusa, sticanje / oduzimanje / ograničavanje [ PRAVNI SAVJETNIK ] poslovne sposobnosti, (ne)potpuno usvojenje, prekršajna i kaznena evidencija, poreska evidencija, statistički podaci i sl.). Veliki broj građana u Bosni i Hercegovini ima određenu grešku u nekoj od matičnih knjiga ili mu određeni podatak nije upisan u odgovarajuću rubriku matične knjige (greška u ličnom imenu, danu, mjesecu i godini rođenja, mjestu rođenja, ličnom imenu roditelja ili pak propust upisa JMB-a, konstatacije državljanstva BiH u MKR, nesprovođenje braka kroz MKR i MKD, neevidentiranje razvoda braka kroz MKV i MKR, neevidentiranje promjene ličnog imena ili ispravke greške u svim matičnim knjigama, propust evidentiranja rješenja o usvojenju i sl.). Greške i propusti prilikom upisa pravno relevantnih činjenica u matične knjige nastajale su kao rezultat nehotičnih grešaka, neažurnosti, nesavjesnog rada i nedovoljne stručne educiranosti službenih lica koja su radila na i u vezi sa poslovima koji su vezani sa matičnim knjigama. Sa druge strane, do grešaka i propusta je dolazilo i zbog samih građana jer su prilikom prijava određenih pravno relevantnih činjenica davali netačne i neistinite podatke, koji se nisu provjeravali i sravnjavali. Isto tako do grešaka i propusta je dolazilo i zbog objektivnih razloga, prelaska iz jednog društveno-političkog sistema u drugi, mijenjanja pravila pravopisa, prepisivanja u matične knjige (općine / grada) iz izvornika vjerskih knjiga, vanrednih okolnosti kao što je rat, itd. Međutim, to vrijeme je sada iza nas, te prema pozitivnim propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji se odnose na oblast ličnih podataka u predmetnoj materiji, a prije svega mislimo na ZMK, Zakon o ličnom imenu („Službene novine FBiH“, br. 7/12), Zakon o zaštiti ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“, br. 49/06, 76/11 i 89/11), Zakon o zaštiti tajnih podataka („Sl. glasnik BiH“, br. 54/05 i 12/09) i Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Sl. novine FBiH“, br. 32/01 i 48/11), lični podaci trebaju biti tačni i autentični, te lični podaci koji su netačni i / ili nepotpuni, s obzirom na svrhu zbog koje su prikupljeni ili se dalje obrađuju, trebaju biti ispravljeni, dopunjeni ili izbrisani. Pogrešni i/ili nepotpuni podaci u matičnim knjigama stvaraju veliki broj problema građanima u ostvarivanju njihovih prava i na zakonu zasnovanih interesa, te istovremeno drugim fizičkim i pravnim licima onemogućavaju ili otežavaju ostvarivanje vlastitih prava i interesa proizašlih iz pravnog odnosa sa pomenutom kategorijom građana (npr. problem knjiženja kupoprodajnog ugovora u zemljišne knjige). Naime, takvi neautentični i nepotpuni podaci u matičnim knjigama se veoma često preslikavaju u zemljišne knjige, katastarske knjige, statističke podatke, stvarajući duple ili višestruke identitete, čime se stvara pravna nesigurnost u društvu i državi, kao i u pravnom prometu (npr. lice koje je umrlo ima jedno lično ime u MKR, drugo lično ime u identifikacionim ispravama kojima se koristilo u toku života, a treće lično ime u zemljišnim knjigama, dok je u MKR kod jednog broja djece - zakonskih nasljednika upisano jedno lično ime oca (umrlog), a kod drugog broja djece - zakonskih nasljednika upisano drugo lično ime oca u MKR, te je ostavinski postupak veoma teško sprovesti; ili npr. određeni broj lica u ratnom periodu primljen je u državljanstvo RBiH i/ili RS pod lažnim ili netačnim ili nepotpunim podacima, koji su u kasnijem periodu bili rezultat ispravki, dopuna, dokazivanja, pa i krivičnih i političkih implikacija; ili npr. lice koje je umrlo se liječilo tuđom zdravstvenom knjižicom, koja je pripadala njegovom bratu, te je smrću tog lica nastao pravni problem za brata. Naime, u potvrdu o smrti na osnovu koje je izvršen upis u MKU je upisano lice koje ustvari nije umrlo i kojem je u MKR po osnovu MKU konstatovana smrt (lice dolazi da zamijeni ličnu kartu i prilaže izvod iz MKR u kojem je konstatovana njegova smrt i uvjerenje o državljanstvu, te mu službenik nakon izvršenog uvida u priloženu dokumentaciju ukazuje na postojanje pravnog problema), te sada to živo lice sudskim putem mora dokazati da je umro njegov brat, a ne on, kako bi se na osnovu pravosnažne sudske odluke izvršila ispravka identiteta umrlog lica u matičnim knjigama, kako bi se vratio pravni subjektivitet živome licu. II – Pregled i komentar pojedinačnih članova iz poglavlja: I – Uvodni dio - Član 6. (Primjena Zakona o upravnom postupku) Članom 6. st. 1. i 2. ZMK-a je propisano sljedeće: „Postupci koji se vode prema ovome zakonu radi utvrđivanja činjenica ili drugih podataka koji se upisuju u matične knjige i u kojima se donose rješenja i izdaju izvodi i uvjerenja i drugi slučajevi predviđeni ovim zakonom, provode se prema odredbama Zakona o upravnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99), osim u slučajevima u kojima je ovim zakonom drukčije određeno. Kada organ uprave općine i grada nadležan za matične knjige ili organi unutrašnjih poslova kantona i Federacije riješavaju po zahtjevu građana radi utvrđivanja činjenica BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 21 [ PRAVNI SAVJETNIK ] i podataka koji se vode u matičnim knigama (redovan ili naknadni upis), dužni su dokaz o tim činjenicama ili podacima pribaviti po službenoj dužnosti od organa uprave općine i grada koji vodi matične knjige o tim podacima o čemu službeno lice sastavlja službenu zabilješku.“ Naime, članom 2. Zakona o upravnom postupku (ZUP) je propisano sljedeće: „Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo iznimno, posebnim federalnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drukčije postupanje u tim pitanjima, sa tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona.“ Tako u knjizi „Komentar Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine sa sudskom praksom“ od dr. Pere Krijana, stoji:2 „Posebnim federalnim zakonom mogu se iznimno propisati i drukčija pravila upravnog postupka u pojedinim pitanjima postupka, koja će se razlikovati od općih pravila postupka propisanih ZUP-om. Takva drukčija pravila upravnog postupka mogu se propisati iznimno kada je to nužno za rješavanje nekih upravnih stvari ili nekih procesnih pitanja koja, zbog određenih specifičnosti, odnosno posebnosti, trebaju biti drukčija od propisanih u okviru ZUP-a koji propisuje opća pravila upravnog postupka. Po sadržaju ta procesna pitanja upravnog postupka mogu biti drukčija samo za ‘pojedina pitanja postupka’ i samo onoliko koliko je stvarno neophodno da budu drukčija od općih pravila upravnog postupka propisanog ZUP-om, tj. samo koliko je potrebno da budu primjerena za rješavanje određene vrste upravnih stvari. To može biti npr. drukčije propisivanje nadležnosti, dužine rokova, pravnih lijekova, drukčije obavljanje nekih radnji postupka, drukčiji oblik upravnog akta i sl. Pravila posebnog upravnog postupka mogu se propisati samo federalnim zakonom i to, u pravilu, onim kojima se uređuje određena upravna materija, npr. u carinskom zakonu, poreznom zakonu, zakonu o mirovinskom osiguranju, u zakonu kojim se propisuju određeni oblici inspekcijskog nadzora i dr. Kantonalnim - županijskim zakonom ne mogu se propisivati odredbe o posebnim pravilima upravnog postupka drukčijim od propisanih u ZUP-u, a ni federalnim propisom niže pravne snage od federalnog zakona (uredbom, pravilnicima i dr.). Prema odredbama ovog članka, moraju biti kumulativno ispunjena četiri uvjeta da bi se federalnim zakonom mogle propisati odredbe posebnog upravnog postupka: ■■ da odstupanje od odredaba ZUP-a bude iznimno; ■■ da je to nužno za rješavanje određenih upravnih stvari; ■■ da se to odnosi samo na pojedina procesna pitanja upravnog postupka; ■■ da propisane odredbe posebnog upravnog postupka ne budu protivne načelima ZUP-a (od čl. 4. do 16.). Iz ovih uvjeta može se zaključiti da je intencija što manje propisivati odredbe o posebnom upravnom postupku, odnosno što manje odstupati od općih procesnih pravila propisanih u ZUP-u. Po pravnoj snazi, pravila posebnog upravnog postupka su jača od općih pravila tog postupka propisanog ZUP-om, jer posebna pravila isključuju primjenu općih pravila upravnog postupka (lex specialis derogat legi generali).3 2 Pero Krijan, Komentar Zakona o upravnom postupku FBiH sa sudskom praksom, Privredna štampa, Sarajevo, 2002, str. 24-27. 3 SUDSKA PRAKSA: − Odstupanje od Zakona o općem upravnom postupku može se propisati samo zakonom i kada je to neophodno za drukčije postupanje u određenoj upravnoj oblasti (Ustavni sud Jugoslavije, U-268/68 od 25. IX. 1968.). − Nije suprotno Zakonu o općem upravnom postupku da se za određenu upravnu oblast posebnim zakonom drukčije urede pojedina pitanja upravnog postupka (Ustavni sud 22 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Sa druge strane, članom 3. ZUP-a je propisana supsidijarna (dopunska) primjena zakona, u kojem stoji: „U upravnim oblastima za koje je federalnim zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, sa tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.“ „Odredbe ZUP-a, kao odredbe općeg značaja, imaju dopunski (supsidijarni) karakter u odnosu na odredbe zakona (u pravilu materijalnog zakona) kojima su propisane posebne odredbe upravnog postupka, jer odredbe o posebnom upravnom postupku isključuju primjenu općih pravila upravnog postupka propisanog ZUP-om. To proizlazi iz općeg pravnog načela - lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći). Stoga se u konkretnoj primjeni materijalnog propisa uvijek postupa po pravilima posebnog upravnog postupka, jer su ona, u pitanju koje propisuju, adekvatna za primjenu tog materijalnog propisa, a ne pravila općeg upravnog postupka propisana ZUP-om, sa tim da se u svemu ostalom (što ne sadrži poseban upravni postupak) postupa prema općem upravnom postupku propisanom ZUP-om. Prema tome, ako je u rješavanju određene upravne stvari neko procesno pitanje drukčije propisano, npr. rok za žalbu propisan je osam dana, a u ZUP-u koji propisuje pravila općeg upravnog postupka taj je rok 15 dana (član 227. stav 1.), u takvom slučaju rok za žalbu je osam dana, a u svemu drugom u rješavanju te upravne stvari postupa se supsidijarno prema odredbama ZUP-a (npr. način službenog komuniciranja sa strankom, dostavljanje pismena, provođenje dokaznog postupka, sastavljanje upravnog akta, provođenje žalbenog postupka, postupka izvršenja, itd.).“4 Članom 6. stav 2. ZMK-a je propisana obaveza organa općine nadležnog za matične knjige ili organa unutrašnjih poslova kantona ili Federacije da su, kada vode upravni postupak redovnog ili naknadnog upisa u matične knjige, dužni da dokaz o činjenicama ili podacima Jugoslavije, U-52/83 od 23. III. 1983.). − Odlukom skupštine općine ne može se mijenjati zakonom utvrđeni postupak za rješavanje u upravnim stvarima (Ustavni sud Jugoslavije, U-357/68 od 12. II. 1969.). − Samo se zakonom može, ako je to neophodno za postupanje u određenoj upravnoj oblasti (član 2. ZUP-a), odstupiti od općeg pravila o nadležnosti organa uprave za rješavanje u upravnim stvarima (Ustavni sud BiH, U-204/71 od 3. III. 1971.). − Propisom organa uprave (pravilnikom) ne mogu se propisivati pravila upravnog postupka (VSS, U-6765/75 od 4. II. 1977.). − Odredbe carinskog zakona koje dozvoljavaju da se u određenom roku i ispunjene uvjete može naknadno obračunati, naplatiti ili povratiti carina, predstavljaju posebna pravila carinskog postupka u odnosu na propisana ZUP-om (Vrhovni sud FBiH, br. U-181/96 od 2. IV. 1997.). 4 SUDSKA PRAKSA: − Kada je nekim zakonom drukčije propisano neko pitanje iz upravnog postupka, u takvim slučajevima treba shvatiti da je zakonodavac htio samo tu instituciju drukčije regulirati nego što je to propisano u Zakonu u općem upravnom postupku. Stoga se, u svemu ostalom što nije posebno propisano, primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, jer o tim pitanjima zakonodavac nije imao posebnih razloga da odstupa od općih pravila upravnog postupka (VSJ, Už-5591/65 od 25. VI. 1965.). − Kad je posebnim zakonom propisan upravni postupak kojim se odstupa od propisanog u Zakonu o općem upravnom postupku, tada se pri rješavanju upravne stvari mora postupati prema odredbama zakona u kojima su propisane posebne (drukčije) odredbe postupka (SVS, Už-5634/57 od 1. XI. 1957.). − Odredbe postupka u Zakonu o penzijskom osiguranju su odredbe posebnog upravnog postupka u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku (SVS, Už-249/60 od 8. IV. 1960.). − Pošto je postupak za naplatu poreza propisan posebnim zakonom, to se naplata poreza vrši po odredbama tog posebnog zakona (Ustavni sud Jugoslavije, U-22/81 od 1. IV. 1981). BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 23 [ PRAVNI SAVJETNIK ] koji su predmet utvrđivanja pribavljaju po službenoj dužnosti od organa uprave općine i grada koji vodi matične knjige o tim podacima. Ova obaveza doći će posebno do izražaja kada se uspostavi Jedinstveni centralni registar (JCR), koji će sadržavati sve podatke u matičnim knjigama: rođenih, državljana, vjenčanih i umrlih na teritoriji Federacije BiH. Također predviđeno je uvezivanje JCR Federacije sa centralnim matičnim registrom Republike Srpske, čime bi cijeli teritorij države Bosne i Hercegovine bio elektronski uvezan u jedan sistem koji bi omogućavao korištenje, razmjenu i zaštitu podataka i činjenica o ličnim i porodičnim stanjima građana upisanih u matične knjige između nadležnih općinskih / gradskih organa, odnosno matičnih ureda, organa unutrašnjih poslova i drugih. Odredbom člana 134. ZUP-a je propisano sljedeće: „(1) Službena osoba koja vodi postupak može tokom cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene. (2) Službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje svakog dokaza ako nađe da je to potrebno radi razjašnjenja stvari. (3) Službena osoba koja vodi postupak obvezna je pribaviti po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rješavanje. Na isti način postupit će službena osoba i za činjenice o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ, odnosno poduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba.“ „Sukladno načelu materijalne istine (član 7) da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju da se moraju utvrditi sve pravno relevantne činjenice, službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i u tom cilju izvoditi dokaze o činjenicama za koje smatra da u toku postupka nisu bile iznesene ili nisu kvalitetno utvrđene. Prema potrebi, može i ponavljati izvođenje određenih dokaza, npr. ponoviti uviđaj, vještačenje, saslušanje stranke, svjedoka i sl., sve dok službena osoba koja vodi postupak smatra po svom uvjerenju (član 9) da to treba uraditi radi utvrđivanja pravog stanja stvari (član 7). Obveza upotpunjavanja činjeničnog stanja radi postizanja smisla i cilja načela materijalne istine i načela saslušanja stranke u postupku, a sa njima u svezi i svih drugih temeljnih načela ZUP-a, jednako se odnosi na službenu osobu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku. Obveza upotpunjavanja činjeničnog stanja nastaje 24 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 osobito kada prvostupanjski organ primi žalbu na svoje rješenje (prvostupanjsko rješenje), jer ako povodom žalbe utvrdi da je provedeni postupak bio nepotpun i da je to moglo utjecati na zakonitost rješavanja stvari, službena osoba je dužna upotpunosti postupak. U svakom slučaju, kada žalitelj iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli utjecati na drukčije rješavanje stvari, te ako žalitelju nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku, ili mu je bila dana i on je opravdao to propuštanje (član 233). Za službenu osobu u drugostupanjskom postupku obveza upotpunjavanja činjeničnog stanja nastaje kada primi žalbu i utvrdi da su u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene i da se u svezi sa tim nisu poštivala pravila postupka (član 239). Kada se radi o rješavanju upravne stvari na zahtjev stranke, službena osoba koja vodi postupak nije vezana za činjenice i dokaze koje stranka navodi u zahtjevu ili podnosi uz zahtjev, bez obzira na to što je stranka dužna iznijeti činjenično stanje na kojem zasniva svoj zahtjev „točno, istinito i određeno“ (član 135. stav 1). Stoga službena osoba koja vodi postupak ima pravo, po službenoj dužnosti, izvesti svaki dokaz ako smatra da je to potrebno radi utvrđivanja pravog stanja stvari, bez obzira na to je li stranka to istakla u svom zahtjevu ili u toku sudjelovanja u postupku, npr. na usmenoj raspravi. U toku utvrđivanja činjeničnog stanja po službenoj dužnosti u smislu odredaba ovog članka (stav 2), službena osoba koja vodi postupak dužna je paziti na to kad može od stranke tražiti dokaze o određenim činjenicama, a kad to mora utvrditi po službenoj dužnosti. Službena osoba koja vodi postupak dužna je po službenoj dužnosti uvijek pribaviti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ u kojem radi i koji rješava o upravnoj stvari, jer bi bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka (član 14) da te podatke pribavlja stranka, npr. da od tog organa ona traži posebna uvjerenja o tim činjenicama i sl. O pribavljenim podacima iz službenih evidencija organa, ako služba koja vodi evidenciju ne izdaje pisani akt o tim podacima, službena osoba koja vodi postupak treba u spisu predmeta sastaviti odgovarajuću službenu zabilješku (član 73. stav 2). Službena osoba koja vodi postupak dužna je po službenoj dužnosti pribaviti i podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ i institucije izvan strukture državnih organa (od ustanova, javnih poduzeća, društava i dr.). Pribavljanje podataka za činjenice o kojima službenu evidenciju vode drugi organi i institucije koje imaju javne ovlasti predstavlja pravnu pomoć u postupku, koja se mora [ PRAVNI SAVJETNIK ] pružiti na traženje (molbu) organa koji vodi postupak (član 41). Ostvarivanje obveze prema odredbama stava 3. ovog članka o pribavljanju po službenoj dužnosti podataka o činjenicama iz službenih evidencija od drugih organa i pravnih osoba u praksi je veoma otežano, barem u sadašnjim uvjetima funkcioniranja institucija vlasti u Federaciji. Problem predstavlja i to što su mnoge službene evidencije nestale i uništene u toku rata u Bosni i Hercegovini. Bio bi veliki uspjeh da se potrebna komunikacija, u smislu stava 3, ostvari barem u onim upravnim resorima u Federaciji koji su centralistički organizirati i imaju tehničke mogućnosti da mogu jedni drugima dostavljati podatke iz svojih službenih evidencija (policija, carina, porezne uprave i dr.). U svakom slučaju, mora se što više razvijati upravna praksa da se od stranke ne traži da pribavlja i podnosi dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak (član 135. stav 2). Ako službena osoba koja vodi postupak ne postupa prema odredbama stava 3. ovog članka, to predstavlja prekršaj (član 298. stav 1. točka 5). Prekršaj predstavlja i ako se ne pruži zatražena pravna pomoć ili ako se ne postupi po molbi za pomoć u određenom roku (član 299. točka 1).“5 Nadalje, odredbom člana 135. ZUP-a je propisano: „(1) Činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev, stranka je dužna iznijeti tačno, istinito i određeno. (2) Ako se ne radi o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati po član 170. ovog zakona. (3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (član 65. stav 2. - greška - treba biti član 67. stav 2) nego je dužan nastaviti postupak i, u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješiti upravnu stvar.“6 U odnosu na gore pomenute norme, u praksi su prisutni sljedeći praktični problemi, prije svega za građane, kada je u pitanju tumačenje i primjena ZMK-a i ZUP-a: ■■ Pogrešna i nepotpuna primjena ZMK-a i ZUP-a (ne vrši se adekvatna ocjena dokaza, probijaju se zakonski rokovi za rješavanje upravne stvari u zakonskom roku kako u prvom, tako i u drugom stepenu, neomogućavanje stranci da ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ 5 Ibidem, str. 224-226 ■■ 6 Vidi SUDSKA PRAKSA, ibidem, str. 229: U slučaju da stranka uz svoj zahtjev ne priloži ili ne ukaže na dokaze kojima se dokazuju činjenice iz kojih proizlazi neko njezino pravo, zahtjev se ne može odbaciti zbog tih nedostataka, niti postupak obustaviti. U takvom slučaju organ treba pozvati ■■ stranku da u ostavljenom roku za svoje navode ponudi dokaze, te zatim, po proteku tog roka, zahtjev meritorno raspraviti i odbiti ga ako utvrdi da relevantne činjenice nisu dokazane (VSS, U-647/73 od 7. IV. 1973.). Izdavanje građevinske dozvole ne može se uvjetovati time da stranka pribavi suglasnost susjeda da je suglasan sa izgradnjom te građevine, jer to nije zakonom propisana obveza stranke, pa stoga sam organ treba u postupku utvrditi je li susjed suglasan sa tim i da li se tom gradnjom vrijeđa kakvo njegovo pravo ili pravni interes (VSH, U-1293/70 od 18. II. 1971.). Ne može se odbaciti zahtjev kao da nije ni podnesen ako stranka ni na poziv organa ne ponudi dokaze za svoje navode, nego je organ dužan nastaviti postupak i, u skladu sa pravilima postupka i materijalnim propisima, riješiti upravnu stvar na temelju dokaza sa kojima raspolaže (SS, Uis-350/84 od 16. I. 1985.). Ako nadležni državni organ ne izda uvjerenje koje je inače dužan izdati u smislu odredaba čl. 171. i 172. ZUP-a (odredbe prijašnjeg ZUP-a), ne može se zbog toga odbiti zahtjev stranke. U takvom slučaju organ je dužan, po službenoj dužnosti, pribaviti to uvjerenje od nadležnog organa (VSJ, U-1474/72 od 23. III. 1973.). Kad stranka nema dokaze za svoje navode u podnesku organ ne može zbog toga odbaciti podnesak kao neuredan, već je dužan nastaviti postupak po tom podnesku i upravnu stvar riješiti u skladu sa pravilima postupka i materijalnim propisima (Vrhovni sud BiH, U-2922/88 od 16. III. 1989.). Ne može se obustaviti postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke iz razloga što stranka nije uz zahtjev i u toku postupka podnijela dokaze o osnovanosti zahtjeva, nego samo zbog razloga koji su zakonom propisani kao osnov za donošenje zaključka o obustavi postupka, među koje ne spada i nepodnošenje dokaza o osnovanosti zahtjeva (Vrhovni sud FBiH, U-120/00 od 7. VI. 2000.). Ne može se obustaviti upravni postupak pokrenut na zahtjev stranke zbog toga što nije u roku podnijela dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka za rješavanje prethodnog pitanja, ako nadležni organ nije prethodno donio zaključak primjenom odredaba člana 145. stav 3. ZUP-a, već je dužan, u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, meritorno riješiti zahtjev stranke (Vrhovni sud FBiH, U-3743/00 od 15. II. 2001.). Dokazi na kojima se zasniva rješenje moraju se predočiti stranci, a u obrazloženju rješenja navesti na osnovu kojih dokaza je organ utvrdio pravno relevantne činjenice (VSS,U-2901/73 od 16. VI. 1974.). BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 25 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ se izjasni o svim pravno-relevantnim činjenicama u upravnom postupku, itd.), Restriktivno tumačenje odredaba ZMK-a i ZUP-a, Nesnalaženje pojedinih rukovodilaca općinskih službi za opću upravu u organizaciji delegiranih zakonskih ovlasti sa kantonalnih organa unutrašnjih poslova na općinske organe, kao i primjena novih zakonskih rješenja, Sputavanje voditelja postupaka u prvom stepenu u smislu slobode vođenja postupka i ocjene dokaza od strane neposredno nadređenih rukovodilaca, Nepoznavanje i nesnalaženje u pogledu primjene novih zakonskih odredbi i pravila od strane voditelja postupaka u prvostepenom upravnom postupku i matičara, zbog nečitanja, nepraćenja (pod)zakonskih izmijena, kao i zbog ustaljenosti i naviknutosti na primjenu ranijeg preuzetog republičkog Zakona o matičnim knjigama, koji se je primjenjivao sve do stupanja na snagu novog federalnog ZMK-a, koji je određene oblasti predmetne materije regulisao na potpuno novi način, Kolizija i antinomija podzakonskog propisa: Uputstva o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br. 51/13, 55/13 i 82/13 – UNVMK) sa ZMKom u pojedinim pitanjima, Davanje pogrešnih uputa, smjernica i informacija od strane službenih lica koja rade na i/ili u vezi sa poslovima sve četiri matične knjige, što ima za posljedicu proizvođenje još većeg problema stranci / građaninu, Nepribavljanje dokaza po službenoj dužnosti što ima za posljedicu nepoštivanje načela ekonomičnosti, efikasnosti i materijalne istine, Loša službena saradnja između općinskih i kantonalnih organa uprave koji rade poslove vezane za matične knjige, kao i loša interna službena saradnja između službenih lica koja zaprimaju zahtjeve građana i službenih lica koja vode prvostepeni upravni postupak i/ili donosilaca upravnih odluka i Različita tumačenja novog ZMK-a što ima za posljedicu i različito postupanje u praksi, a prvenstvena intencija novog ZMK-a je da postupanje na teritoriju čitave Federacije BiH bude jednoobrazno i jedinstveno. U tzv. „evropskom administrativnom prostoru“ propisi i praksa organa ne samo da moraju biti jedinstveni unutar države već moraju biti propisi usklađeni i između država koje su u EU ili namjeravaju ući u ovu porodicu država. U tom kontekstu bila bi zanimljiva uporedba zakona o matičnim knjigama bivših jugoslovenskih 26 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 republika koje su ušle u EU ili su na pragu vrata EU. Naime, njihova legislativa u tom pogledu je poprilično ista, usaglašena i pojednostavljena, jer je shvaćeno da je uloga organa uprave, od lokalnog do državnog nivoa, prije svega da bude efikasan, jednostavan i jeftin servis građanima i svim drugim ljudima koji žive na teritoriji države (stranci, apatridi, izbjeglice, azilanti, itd.). - Član 7. (Organ nadležan za vođenje matičnih knjiga) Odredbom člana 7. ZMK-a propisano je sljedeće: „Poslove vođenja matičnih knjiga organizuju i vrše jedinice lokalne samouprave (grad i općina) putem nadležne službe za upravu općine i grada određene za obavljanje tih poslova (u daljem tekstu: organ uprave općine i grada nadležan za matične knjige). Organ uprave iz stava 1. ovog člana obavlja poslove koji se odnose na vođenje matičnih knjiga, matičnog registra, izdavanje izvoda iz matičnih knjiga i uvjerenja o činjenicama upisanim u matične knjige i druge poslove vezane uz matične knjige u skladu s ovim zakonom.“ Tačkom 5. UNVMK-a je izvršena dalja razrada pomenutog člana 7. ZMK-a, te je u pomenutoj tačci naglašena odgovornost rukovodioca službe za upravu za pravilno, blagovremeno i zakonito obavljanje svih poslova u oblasti matičnih knjiga, a posebno je odgovoran za vođenje upravnog postupka i donošenje odgovarajućeg rješenja u svim pitanjima u kojima se prema ZMK-u i UNVMK-u utvrđuju određene činjenice ili podaci donošenjem rješenja.7 - Član 39. (Upis prijavljenih podataka u matičnu knjigu) Odredbom člana 39. ZMK-a je propisano sljedeće: „Matičar upisuje u odgovarajuću matičnu knjigu samo one činjenice i podatke koji su mu prijavljeni od ovlaštenih lica, odnosno koje sadrži rješenje ili drugi akt nadležnog organa na osnovu kojeg se vrši upis, kao i podatke koji su zakonom i podzakonskim propisom predviđeni da se upisuju u matične knjige. Stranke su dužne u prijavi za upis u matičnu knjigu navesti tačne podatke. Prijava se podnosi pisano na propisanom obrascu.“ Tačkom 16, 17. i 18. UNVMK-a je detaljnije razrađena odredba pomenutog člana 39. ZMK-a. 7 ZUP u čl. 18-24. detaljno reguliše pitanje stvarne i mjesne nadležnosti organa, prijenos nadležnosti, sukob nadležnosti, itd. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Tačka 16. reguliše pitanje podnošenja prijave za upis činjenica u matične knjige, tačka 17. reguliše pitanje prijave rođenja djeteta, dok tačka 18. reguliše pitanje mjesne nadležnosti za upis podataka u matične knjige. Naime, upis podataka u matične knjige vrši se onda kada matičar primi prijavu za upis činjenica u matičnu knjigu, koju podnosi stranka (ovlašteno lice) ili kada primi akt nadležnog organa (rješenje, presuda, uvjerenje, itd.). Upis se uvijek odnosi samo na podatke koji su sadržani u prijavi za upis, odnosno u aktu nadležnog organa, s tim da se mogu upisati samo oni podaci i činjenice koji su zakonom i drugim propisima predviđeni za upis u odgovarajuću matičnu knjigu. Prijava za upis podnosi se na Obrascu br. 14 ili Obrascu br. 14-1 ili na Obrascu br. 14A ili Obrascu br. 14B ili Obrascu br. 14C. Te prijave štampa i osigurava služba za upravu nadležna za matične knjige i daje licu – stranci da ih popuni kada dođe da prijavi upis određenih činjenica u odgovarajuću matičnu knjigu. Ono što je evidentno u praksi jeste to da se još uvijek koriste stari obrasci prijava za upis, a ne novi, (pod) zakonskim odredbama propisani obrasci. Bitno je napomenuti da prijave stranka popunjava kod matičara prema njegovim uputstvima, te je jako bitno da matičar bude stručno osposobljeno lice koje će stranci dati ispravne i potpune upute i informacije. Za upis rođenja djeteta u MKR obavezno se koristi prijava rođenja djeteta na Obrascu br. 1 ili Obrascu br. 2. koji su utvrđeni u Pravilniku o obrascima prijave rođenja djeteta i potvrde o smrti („Sl. novine FBiH“, broj 68/12). Bitno je napomenuti da jedan dio te prijave rođenja djeteta popunjava matičar, te da se upis djeteta u MKR može vršiti samo na osnovu tih obrazaca, jer su jedino ti obrasci dozvoljeni i obavezni, pa se druge vrste prijava ne mogu koristiti. Iako je Pravilnik o obrascima prijave rođenja djeteta i potvrde o smrti stupio na snagu prošle godine određeni broj kliničkih centara u FBiH i dalje koristi stare obrasce prijave (npr. i dalje se koristi prijašnji obrazac izvještaja o rođenju). Svakako, takva praksa se treba promptno obustaviti, jer se može postaviti pitanje validnosti izvršenih upisa na osnovu obrazaca koji nisu više dozvoljeni i koji se više ne mogu koristiti. Matičar je također dužan, prije upisa podataka u matičnu knjigu, utvrditi da li je mjesno nadležan za upis te činjenice u matičnu knjigu (upis činjenice rođenja, smrti, državljanstva, itd.), te ako matičar utvrdi da nije nadležan za upis činjenice u matičnu knjigu za koju je podnesena prijava za upis ili zaprimljen akt nadležnog organa, u tom slučaju je dužan uputiti stranku matičaru koji je nadležan za upis te činjenice u odgovarajuću matičnu knjigu, odnosno obavezno treba postupiti prema odredbi člana 65. ZUP-a. - Član 40. st. 1. i 2. (Rok za upis podataka) Odredbom člana 40. ZMK-a je propisano sljedeće: „Matičar je dužan upis podataka i činjenica u matičnu knjigu izvršiti u roku od osam dana od dana prijema prijave i akata iz člana 39. ovog zakona na osnovu kojih se vrši upis u odgovarajuću matičnu knjigu. Ako postoji osnovana sumnja da su pojedini podaci koji se upisuju u matičnu knjigu netačni, matičar je dužan prije upisa tih podataka u matičnu knjigu provjeriti njihovu tačnost, što se vrši putem dokaza predviđenih Zakonom o upravnom postupku.“ Jedna od novina novog ZMK-a je da je decidirano propisan krajnji rok za upis podataka i činjenica u matične knjige, a to je osam dana od dana prijema prijave ili akta nadležnog organa. To praktično znači da matičar ima dovoljno vremena da obavi potrebne radnje i izvrši upis podataka i činjenica u matične knjige, čime se štiti od eventualnog pritiska da sprovođenje podataka u matičnim knjigama vrši „odmah“, „što prije“, a sa druge strane štite se građani / stranke, jer ne smije biti odugovlačenja postupka upisa činjenica i podataka u matične knjige zbog npr. „obima posla“, „složenosti predmeta“, „gužve na šalteru“ i sl. Kako se može pojaviti osnovana sumnja kod matičara da su pojedini podaci koji se upisuju u matičnu knjigu netačni? Naime, matičar je obavezan da prilikom obrade svakog ličnog podatka u matičnim knjigama provjeri identičnost podataka u odnosu na iste činjenice, a obavezno mora provjeriti da li ima razlike u ličnom imenu ili samo imenu ili samo prezimenu, datumu i mjestu rođenja lica ili da li postoje razlike između podataka iz matičnih knjiga i podataka u identifikacionim dokumentima, te da tako spriječi postojanje i unošenje različitih podataka u matičnim knjigama u pogledu tih činjenica. Upravo zato je jako bitno da matičar preduzme sve mjere da stranka vrši upis podataka u prijavi za upis u njegovom prisustvu i prema njegovim uputama, objašnjenjima, kako bi u te prijave bili upisani tačni podaci i činjenice. Primjera radi, kada matičar vrši upis djeteta rođenog u inostranstvu (npr. dijete rođeno 2. 2. 2006. u Švicarskoj) u MKR, uz činjenicu državljanstva BiH, treba ustanoviti da li je stvarno i mjesno nadležan za taj upis, te da li su priloženi svi potrebni dokazi za upis. Prvo, imajući u vidu da je dijete rođeno nakon 1. 1. 1998. godine (kada je stupio na snagu sadašnji Zakon o državljanstvu BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 27 [ PRAVNI SAVJETNIK ] BiH) ustanovit će da je potrebno izvršiti direktan / neposredan upis u MKR, bez donošenja rješenja u upravnom postupku o naknadnom upisu u MKRBiH, jer se za lica rođena nakon 1. 1. 1998. godine primjenjuju odgovarajući entitetski (pod)zakonski propisi o državljanstvu. Drugo, matičar će iz priloženog uvjerenja o prebivalištu / boravištu, kojeg izdaje organ unutrašnjih poslova, ustanoviti posljednje zajedničko prebivalište oba roditelja u BiH ili, ako nisu imali posljednje zajedničko prebivalište u BiH, onda posljednje prebivalište jednog od roditelja u BiH, kako bi matičar ustanovio svoju mjesnu nadležnost za upis djeteta u MKR, jer se upis u MKR vrši po mjestu posljednjeg prebivališta oba ili/i jednog roditelja. Treće, kada matičar ustanovi da je stvarno i mjesno nadležan za upis djeteta u MKR, onda će uporediti podatke o roditeljima iz inostranog izvoda iz MKR sa podacima iz MKR i MKD roditelja, kako bi utvrdio pravnu vezu između istih, te izvršio i upis konstatacije državljanstva BiH u MKR po osnovu porijekla, tj. roditelja. Nakon što izvrši upis djeteta u MKR uz konstataciju činjenice državljanstva BiH, matičar službenim putem dostavlja nadležnom organu ministarstva unutrašnjih poslova izvod iz MKR i uvjerenje o državljanstvu BiH i FBiH za dijete, kako bi se istom odredio JMB državljanina BiH. Kada nadležni organ odredi JMB, on obavijest / uvjerenje o određenom i evidentiranom JMB-u (u bazi IDDEEA) dostavlja istom matičaru koji će taj JMB upisati u MKR djeteta. Time je postupak okončan i time je malodobno lice koje je rođeno u inostranstvu i koje je bilo lice bez državljanstva (apatrid) ili izbjeglica ili stranac ili švicarski državljanin i slično (status djeteta i sticanje prava u času rođenja zavisi od statusa roditelja u državi gdje se dijete rodilo) postalo državljanin / građanin Bosne i Hercegovine po porijeklu. - Član 41. (Obavezno upoznavanje lica s upisanim podacima) Odredbom člana 41. ZMK-a je propisano sljedeće: „Matičar je dužan izvršeni upis činjenica i podataka u matičnu knjgu pročitati licu koje prijavljuje te činjenice ili podatke, odnosno svjedocima i to potvrditi u matičnoj knjizi. Upis u matičnu knjigu potpisuje lice koje je prijavilo činjenicu, odnosno podatak, svjedoci i matičar. Ako lice koje je prijavilo činjenicu, odnosno svjedok odbije potpisati upis koji je izvršen u matičnu knjigu, matičar će to potvrditi u matičnoj knjizi i o tome sačiniti zabilješku.“ Naime, obaveza upoznavanja lica o izvršenom upisu podataka u matičnu knjigu odnosi se samo na osnovni upis i izvršava 28 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 se tako što je matičar obavezan u prisustvu stranke naglas pročitati sve činjenice koje je upisao u matičnu knjigu, a onda u rubriku „Napomena“ upisati zabilješku koja glasi: „Upis je pročitan stranci i nije bilo primjedbi“ i datum upisa, a ako stranka nije prisutna upisu u tom slučaju stranku treba obavezno pismenim putem upoznati o izvršenom upisu činjenica. Upoznavanje stranke o izvršenom upisu ima za cilj da se utvrdi jesu li upisani podaci i činjenice tačni, te da se, ako nisu tačni, izvrše potrebne ispravke i dopune. Tačke 34. i 35. UNMVK-a detaljnije regulišu pitanje upoznavanja lica o izvršenom upisu i potpisu stranaka i drugih lica. - Član 42. stav 1. (Dopuna, odnosno naknadni upis pojedinih podataka u MKR) Član 42. ZMK-a je jako bitan i sadržajno inovativan iz sljedećih razloga: ■■ Stav 1. odnosi se na dopunu, odnosno naknadni upis pojedinih podataka u MKR, ■■ Stav 2. odnosi se na naknadni upis u MKR živih, prije svega starijih lica, koja nisu upisana u MKR u zakonskom roku, ■■ Stav 3. odnosi se na naknadni upis MKR za umrlo lice koje do momenta smrti nije upisano u MKR, a radi upisa činjenice smrti u MKU. Predmet obrade ovoga teksta je samo stav 1. pomenutog člana iz razloga što ovaj tekst tematizira ovom prilikom samo pitanje ispravke pogrešnih podataka i dopune autentičnih podataka u matičnim knjigama, dok će pitanja iz stava 2. i 3. pomenutog člana biti predmet posebne obrade nekog od budućih tekstova ovoga časopisa, jer se radi o posebnim pravnim slučajevima. Naime, odredbom člana 42. ZMK-a stav 1. propisano je sljedeće: „Ako iz bilo kojeg razloga pojedine činjenice i podaci nisu mogli biti upisani u matičnu knjigu rođenih u zakonom propisanom roku, naknadni upis tih činjenica i podataka u matičnu knjigu rođenih može se upisati samo na osnovu rješenja koje donosi organ uprave općine, odnosno grada nadležan za matične knjige, osim pitanja koja prema ovome zakonu spadaju u nadležnost kantonalnog ministarstva. Potrebne činjenice se utvrđuju na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza prema Zakonu o upravnom postupku.“ Tačkama 58, 59, 60. i 61. UNVMK-a je detaljnije razrađen stav 1. pomenutog člana 42. ZMK-a. Treba napomenuti da tačka 58. stav 1. [ PRAVNI SAVJETNIK ] UNVMK-a nije usklađena sa stavom 1. člana 42. ZMK-a, iz razloga što se u pomenutoj tačci UNVMK-a razrađuje nešto što nije propisano u Zakonu. Naime, Zakon normira samo dopunu, odnosno naknadni upis podataka u MKR, dok Uputstvo kao podzakonski propis, predviđa upis svih činjenica i podataka koji se prema Zakonu upisuju u matičnu knjigu rođenih, državljana, vjenčanih i umrlih, a nisu upisani ili kada je odlukom nadležnog oragana došlo do određenih promjena u činjenicama i podacima koji su upisani u tim matičnim knjigama. U predstojećem vremenu potrebno je izvršiti zakonsku izmjenu i/ili dopunu stava 1. člana 42. ZMK-a tako što će se normirati i dopuna, odnosno naknadni upis činjenica i podataka i u ostale tri matične knjige (MKD, MKV i MKU). Posljednjom rečenicom prvog stava člana 42. je propisano da će se potrebne činjenice utvrđivati na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza koje predviđa ZUP, sa tim što je bitno naglasiti da će voditelj upravnog postupka prije svega imati u vidu dokaze iz tačke 25. UNVMK-a. Npr. u MKR lica koje je rođeno na teritoriji FBiH nije upisano udato prezime majke u rubrici „Prezime majke, za majku i djevojačko prezime“, iako se radi o bračnom licu, pa je potrebno na osnovu izvoda iz MKV roditelja izvršiti putem rješenja nadležnog općinskog organa dopunu udatog prezimena majke u MKR tog lica. Ili npr. lice je rođeno na teritoriji Republike Srbije, te prilikom naknadnog upisa u MKRBiH nisu upisani svi lični podaci tog lica, te će se isto tako izvršiti dopuna podataka u MKRBiH putem rješenja nadležnog općinskog organa, i to na osnovu izvornog izvoda iz MKR Republike Srbije. Bitno je napomenuti da je potrebno, kada se vrši bilo kakva ispravka ili dopuna u naknadnom upisu u MKRBiH, izvršiti to na osnovu izvornog izvoda iz MKR zemlje porijekla, pa makar se to i ticalo ličnog imena koje je pogrešno upisano prilikom izvršenog naknadnog upisa u MKR, a ne da se stranci samo dopune podaci o roditeljima u naknadnom upisu u MKR, a da se stranka zbog neusaglašenosti u pogledu ličnog imena s izvornim izvodom iz MKR upućuje na postupak utvrđivanja identiteta ili promjene ličnog imena prema Zakonu o ličnom imenu. Npr. lice je rođeno 5. 5. 1956. godine u Priboju, Srbija, i prilikom naknadnog upisa u MKR je pogrešno upisano lično ime Bićakćić Đevad, te nisu upisani podaci o roditeljima, izuzev imena oca. Stranka ne može da zamijeni ličnu kartu BiH i izvadi putnu ispravu BiH iz razloga što su podaci upisani pogrešno i nepotpuno. U tom slučaju stranka će podnijeti zahtjev nadležnom općinskom organu za ispravku i dopunu podataka u naknadnom upisu u MKR po osnovu izvornog inostranog izvoda iz MKR Priboja, te će se rješenjem pomenutog organa odobriti ispravaka ličnog imena sa „Bićakćić Đevad“ na „Bičakčić Dževad“, kao i dopuna nedostajućih podataka o roditeljima i eventualno podataka o zaključenju, razvodu ili prestanku braka. - Član 46. (Ispravljanje grešaka prije zaključenja upisa) Odredbom člana 46. ZMK-a regulisano je pitanje ispravke grešaka prije zaključenja upisa, te je u istom propisano da „greške koje je matičar primjetio prije zaključenja upisa u matičnu knjigu, koje se odnose na podatke iz rješenja ili javnih isprava na osnovu kojih je izvršen upis, matičar sam ispravlja o čemu se sastavlja zabilješka. Postupak ispravke greške iz stava 1. ovog člana matičar vrši po službenoj dužnosti ili prema zahtjevu stranke koja je podnijela zahtjev za upis podataka ili činjenica u matične knjige.“ Poglavljem V i tač. 46, 47. i 48. UNVMK-a je detaljno regulisano kako, zbog čega i na koji način se vrši ispravka grešaka prije zaključenja osnovnog upisa. - Član 47. (Ispravljanje podataka poslije zaključenja upisa) U članu 47. stav 1. ZMK-a je propisano da „ispravka podataka u matičnim knjigama nakon zaključenja upisa u matičnoj knjizi može se vršiti samo na osnovu rješenja koje donosi organ uprave općine i grada nadležan za matične knjige, bez obzira na to da li se radi o skraćenom ili posebnom ispitnom postupku, osim pitanja koja se prema ovome zakonu nalaze u nadležnosti kantonalnog ministarstva. Utvrđivanje potrebnih činjenica koje se odnose na ispravku iz stava 1. ovog člana vrši se na osnovu javnih isprava u kojima se nalaze ti podaci ili drugih dokaza koji se koriste u upravnom postupku.“ Treba napomenuti da je član 47. jedan od članova ZMK-a koji se najčešće koriste, imajući u vidu da pomenuti član reguliše pitanje ispravki grešaka u sve četiri matične knjige. Poglavljem VI i to tač. 49, 50. i 51. UNVMK-a je detaljnije razrađena pomenuta zakonska odredba kada je potrebno utvrditi koji je podatak pravilan (važeći), a koji podatak treba poništiti, odnosno ispraviti. U tačci 50. stav 2. UNVMK-a je propisano sljedeće: „U tom slučaju stranka je dužna podnijeti zahtjev za ispravku podataka u matičnoj knjizi i u zahtjevu navesti koji je BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 29 [ PRAVNI SAVJETNIK ] podatak ispravan i koji treba biti važeći, a predložiti ostale podatke koje treba poništiti. Za utvrđivanje tih činjenica koriste se odgovarajući dokazi utvrđeni u tačci 25. ovog uputstva.“ Također tačkom 4. stav 2. UNVMK-a je propisano sljedeće: „Upis činjenica i podataka u matične knjige prema odredbama stava 1. ove tačke vrši se na zahtjev lica iz tačke 151. ovog uputstva (ovlašteno lice), na način i pod uvjetima koji su utvrđeni Zakonom i odredbama ovog uputstva. Ovo se odnosi na sve upise (osnovni upis, naknadni upis - ispravke podataka poslije zaključenog osnovnog upisa i u drugim slučajevima predviđenim ovim uputstvom).“ Međutim, postavlja se opravdano pitanje usklađenosti UNVMK-a sa ZMK-om. Naime, ZMK ni u jednoj svojoj odredbi ne normira niti se ograničava na koji način i koji krug lica i organa može pokrenuti postupak ispravke ili dopune podataka u matičnim knjigama i sl., dok UNVMK sa druge strane neutemeljeno reducira pokretanje upravnog postupka samo po zahtjevu stranke ili uže i šire porodice čija definicija je data u tačci 151. UNVMK-a. Kao što smo u ranijem dijelu ovoga teksta naveli da ZMK predstavlja lex specialis poseban zakon, te da važi opće prihvaćeno pravno načelo lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći zakon), treba jasno naglasiti da se na sva pitanja koja nisu regulisana posebnim zakonom primjenjuje opći zakon, odnosno ZUP. U odredbama ZUP-a je propisano da se upravni postupak može pokrenuti po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke koja ima pravni interes, pa samim tim jasno proizlazi da se jednim podzakonskim propisom kao što je UNVMK ne može i ne smije derogirati ZMK i ZUP kao federalni, entitetski propis. U tom kontekstu jako je bitna pomenuta odredba člana 6. ZMK-a i veliki broj odredbi ZUP-a koji govore o predmetnoj materiji. U sadašnjem trenutku pred nekim organima uprave općine ili grada je prisutna u potpunosti pogrešna primjena ZUP-a i ZMK-a u smislu da postupak ispravke, dopune podataka i nakadnih upisa u matičnim knjigama može pokrenuti samo ovlaštena stranka iz tačke 151. UNVMK-a, te se sa takvom nezakonitom upravnom praksom mora odmah prekinuti. Naime, ZMK je samo normirao u članu 64. lica ovlaštena za traženje izvoda i uvjerenja 30 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 iz matičnih knjiga i to na usmeni ili pisani zahtjev lica na koje se podaci odnose, njegovog punomoćnika, člana njegove uže i šire porodice, usvojitelja ili staratelja. ZMK nije propisao ko je aktivno legitimisan da može pokrenuti upravni postupak ispravke, dopune i naknadnih upisa u matičnim knjigama pa se, shodno odredbi člana 6. stav 1. ZMK-a i člana 3. ZUP-a, postupa po odgovarajućim odredbama općeg zakona ZUP-a. - Član 53. (Zabrana precrtavanja, brisanja i prepravljanja u matičnim knjigama) Odredbom člana 53. ZMK-a je propisano sljedeće: „Podaci upisani u matične knjige ne smiju se precrtavati, brisati i prepravljati, već se mogu mijenjati samo na način utvrđen ovim zakonom.“ - Član 59. (Ažuriranje drugog primjerka matične knjige) Odredbom člana 59. ZMK-a je propisano sljedeće: „Sve promjene u izvorniku matične knjige (naknadni upisi ili zabilješke ili ispravke) koje se izvrše u toku radnog dana automatski se predviđenim tehničkim sredstvima unose i u drugi primjerak matične knjige odmah, a najkasnije u roku od 24 sata svakog radnog dana.“ - Član 69. (Zaštita podataka iz matičnih knjiga) I, na kraju, odredbom člana 69. ZMK-a je propisano: „Obrada i zaštita ličnih podataka iz matičnih knjiga vrši se u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka.“ Pojam ličnog podataka i obrade ličnih podataka je objašnjen u prvoj fusnoti 1. stranice ovoga teksta. Poseban pravni osnov za ispravku netačnih i nepotpunih podataka u matičnim knjigama, kao i naknadni upis činjenica u matične knjige u Federaciji BiH predstavljaju i pravosnažne i izvršne sudske odluke, a što će biti predmet obrade nekog od budućih tekstova ovoga časopisa (npr. sudski postupak utvrđivanja i osporavanja materinstva kada je izvršen netačan i neistinit osnovni upis materinstva u MKR, ili dokazivanje u sudskom postupku pravog identiteta umrlog lica kada je izvršen netačan i neistinit upis činjenice smrti u MKU i sl.). [ PRAVNI SAVJETNIK ] NAKNADA ŠTETE sa sudskom praksom Sanela Rondić, sudija Općinskog suda u Sarajevu K ao osnov nastanka spora iz kojeg proizlazi naplata novčanih potraživanja jesu i ugovori, odnosno ugovorna obligacija, jedan od izvora nastanka obligacije. Pored ugovorne obligacije, postoje i vanugovorni izvori obligacije, a to su: prouzrokovanje štete (delikt), stjecanje bez osnova (neosnovano bogaćenje), poslovodstvo bez naloga (nezvano vršenje tuđeg posla), jednostrana izjava volje i hartije od vrijednosti. Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su: zakon, običaji, sudska praksa i pravna nauka. ■■Zakon je najčešći izvor obligacionog prava jer sadrži pravne norme koje regulišu obligacione odnose. Među napoznatijim kodifikacijama (građanskim zakonicima) građanskog prava, u kojima su implicirane i norme (pravila) obligacionog prava su: Francuski građanski zakonik (Code civil),1 Austrijski građanski zakonik (Opći građansko zakonik, OGZ),2 Njemački građanski zakonik.3 Na području Bosne i Hercegovine u primjeni je Zakon o obligacionim odnosima (ZOO). Donesen je 30. 3. 1978. godine, a stupio je na snagu 1. 10. 1992. godine. Preuzet je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom („Sl. list RBiH“, broj 2/92), a pravnu snagu zakona dobio je na osnovu potvrđivanja uredbi sa zakonskom snagom („Sl. list RBiH“, broj 13/94). ■■Pod običajima se podrazumijeva nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem. ZOO određuje da su učesnici u obligacionim odnosima dužni postupati u skladu sa poslovnim običajima, u vezi sa tim ZOO propisuje da se trgovački običaji (uzanse) primjenjuju u onim slučajevima kada su ih ugovorne strane ugovorile ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjeli (član 22. stav 2). ■■Sudska praksa nije neposredna izvor obligacionog prava. Međutim, kako 1 Usvojen je 21. 3. 1804. godine. 2 Zakonik je objavljen 1. 6. 1811. godine, a stupio je na snagu 1. 1. 1812. godine. Noveliran je 1914, 1915. i 1916. godine. 3 Usvojen je 18. 8.1896. godine, a stupio je na snagu 1. 1. 1900. godine. Podijeljen je u pet knjiga: Opći dio, Obligaciono, Stvarno, Porodično i Nasljedno pravo. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 31 [ PRAVNI SAVJETNIK ] sud primjenjuje pozitivno pravo i u svojim odlukama sadrži uputstvo za primjenu prava, to se posebno sudska praksa Vrhovnog suda Federacije BiH i kantonalnih sudova javlja kao bitan faktor u tumačenju zakonskih odredbi i njihove primjene na konkretno utvrđeno činjenično stanje. ■■Pravna nauka takođe nije fomalan izvor obligacionog prava i sudovi se prilikom donošenja svojih odluka ne mogu pozivati na naučna djela, međutim ona ima značajnu ulogu u pravnom sistemu kao pomoć zakonodavcu, pa se i navodi kao neposredan izvor prava. OBLIGACIONO-PRAVNI ODNOSI OPĆENITO OSNOVNI POJMOVI 1. Obligaciono pravo je skup građanskopravnih normi koje regulišu obligacionopravne odnose, tj. građansko-pravne odnose na temelju kojih jedno lice (povjerilac, vjerovnik) ima ovlaštenja da od drugog lica (dužnika) zahijeva određenu činidbu pozitivnog ili negativnog karaktera, koju je to drugo lice dužno izvršiti. 2. Potraživanje ili tražbina je obligacionim pravom zaštićeni zahtjev povjerioca da mu dužnik izvrši određenu činidbu. Pored povjeriočeva potraživanja i dužnikove obaveze, elementi obligaciono-pravnog odnosa su subjekti i predmet tog odnosa. 2.1. Subjekti obligaciono-pravnog odnosa su povjerilac (lice ovlašteno da zahtijeva činidbu, koje ovlaštenje nazivamo potraživanjem) i dužnik (lice koje je obavezno na činidbu, koju dužnost nazivamo obligacijom ili obavezom). 2.2. Predmet (objekt) obligaciono-pravnog odnosa je činidba, tj. određeno pozitivno ili negativno ponašanje dužnika. 2.2.1. Pozitivne činidbe se mogu sastojati u nekom davanju (dare, npr. ugovori o prodaji, obaveza prodavca da kupcu preda stvar), činjenju (facere, npr. ugovori o djelu, dužnost jedne od ugovornih strana da izvrši neki posao). 2.2.2. Negativne činidbe mogu se sastojati u nekom nečinjenju (non facere, kada je dužnik dužan da nešto učini, odnosno da nešto propusti što bi imao pravo učiniti, npr. da ne učestvuje u nekoj javnoj licitaciji), trpljenju ili uzdržavanju (pati, npr. kada neko trpi da susjed crpi vodu iz njegovog bunara) U pravilu, predmet dužnikove obaveze može biti svaka činidba, međutim činidba mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva. 32 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 UGOVORI KAO OSNOV NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja ugovornih strana (ugovorača) u cilju postizanja određenih pravnih učinaka, npr. da kupac ili poklonoprimac steknu pravo vlasništva na prodatoj, odnosno poklonjenoj stvari. Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivni, koji se određuju zakonom (npr. predmet i cijena su objektivni sastojci ugovora o kupoprodaji), i subjektivni, koji se određuju voljom stranaka. Ugovor o osiguranju Članom 897. ZOO-a propisano je da se ugovorom o osiguranju obavezuje ugovaratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednicu osiguranja, odnosno zajednicu rizika, a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili nešto drugo. Član 942. ZOO-a predviđa da se ugovorima o osiguranju osoba (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote koju je osiguratelj dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj utvrđuje u polici prema sporazumu ugovorenih strana. Potpisivanjem ugovora nastaje ugovorna obligacija čiji sadržaj za subjekte obligacije -ugovarače, ima obaveznu snagu (ugovor je strankama zakon). Obligacija je odnos između povjerioca i dužnika na osnovu koje povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje određene obaveze i kad se radi o ispunjenju ugovornih obaveza tada važi pravilo da je ugovor za strane zakon (pacta sunt servanda). Šta to znači u praksi? Činjenični supstrat tužbe: Tužitelj je, putem punomoćnika, dana 10. 11. 2009. godine, podnio tužbu ovom sudu, protiv tuženog, radi naknade štete, vrijednost predmeta spora 15.000 KM. U činjeničnim navodima tužbe, navedeno je da je tužitelj radnik JP BH Pošta d.d. Sarajevo CP Bihać. Firma tužitelja je zaključila Ugovor o osiguranju uposlenika od nesretnog slučaja – kolektivno kombinirano osiguranje. Dana 5. 7. 2007. godine, na radu, došlo je do povređivanja tužitelja, na taj način što se poskliznuo u toaletu, te pao. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede glave i kičme. Tužitelj se obraćao tuženiku u vansudskom postupku za nadoknadu štete, ali tuženik je odbio postavljeni odštetni zahtjev iz razloga što po mišljenju njegovih cenzora nema osnova za invalidnost, tako da tužbenim zahtjevom potražuje iznos po [ PRAVNI SAVJETNIK ] osnovu nadoknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne sposobnosti. Smanjenim tužbenim zahtjevom, na ročištu od 6. 9. 2010. godine, u skladu s analazom i mišljenjem vještaka, punomoćnik tužitelja je predložio da sud donese odluku kojom će obavezati tuženog da tužitelju isplati iznos od 6.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka. Zaključak u odnosu na činjenični opis iz tužbe: Sporan je pravni osnov tužbenog zahtjeva, kako prema članu 200. ZOO-a, a kako je to u tužbi naveo tužitelj, jer isti regulira naknadu štete iz vanugovorne odgovornosti, tako i prema članu 942. ZOO-a, jer se nije ostvario osigurani rizik u odnosu na koji je zaključen predmetni ugovor. Svoje navode tuženi obrazlaže da odredba člana 942. ZOO-a propisuje da se u ugovorima o osiguranju lica (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote, koju je osiguravač dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj, utvrđuje prema sporazumu ugovornih strana. Sastavni dio tog sporazuma su Opći uslovi za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), a sve u skladu s članom 902. (3) i (4) ZOO-a, prema kojem su Uslovi sastavni dio police i kao takvi obavezujući za ugovorne strane. Prema Općim uslovima, člana 2. stav 2. regulisani su osigurani slučajevi u kojima nastupa osigurani rizik, a to je slučaj smrti usljed nesretnog slučaja i trajni gubitak opće radne sposobnosti (invaliditeta) bolovanja – dnevne naknade i troškova liječenja. Trajni invaliditet se kod korisnika osiguranja utvrđuje u skladu sa Tabelom za određivanje procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) osiguranika kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode), koja je takođe sastavni dio police. Iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda broj: 65 0 P 117276 11 Gž od 18. 9. 2013. godine: Prvostepeni sud je, a budući da je između parničnih stranaka nesporna pasivna legitimacija, te činjenice i to da je tužitelj zaposlenik pravnog lica, koje je sa tuženim zaključilo Ugovor o osiguranju zaposlenika od nesretnog slučaja i da je 5. 7. 2007. godine, došlo do povređivanja tužitelja na radu, na način što se poskliznuo u toaletu i pao, zaključio da je zahtjev tužitelja neosnovan. Prvostepeni sud obrazlaže da je utvrdio da tužitelj potražuje naknadu nematerijalne šteta pozivajući se na Ugovor o osiguranju zaposlenika “JP BH Pošta” d.o.o. Sarajevo od nesretnog slučaja kolektivno kombinovano osiguranje, te da tražena naknada nematerijalne štete nema osnova u navedenoj ugovornoj obligaciji, kako je to određeno u Općim i posebnim uslovima za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja čiji sadržaj za subjekte obligacije - ugovarače, ima obaveznu snagu. Ugovor o osiguranju predstavlja adheozni ugovor, a uslovi osiguranja, u momentu potpisivanja, bili su poznati tužitelju, te je isti mogao, postupajući sa pažnjom dobrog domaćina koja se zahtijeva u pravnom prometu, u smislu odredbe člana 18. ZOO-a, a ukoliko su za njega bili nepovoljni uslovi osiguranja, odustati od ponude i ne stupiti u obligacionopravni odnos sa tuženim. Osim navedenog, prvostepeni sud pojašnjava i da je tačkom 8. uvodnih odredaba Tabela tuženog propisano da se subjektivne tegobe u smislu smanjenja motorne mišićne snage, bolova i otoka na mjestu povrede ne uzimaju u obzir pri određivanju procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti, pa tužitelj neosnovano potražuje novčani iznos temeljem umanjenja opće životne aktivnosti zbog negativnih emocija uzrokovanih kritičnim događajem. Prije svega, tablice za određivanje procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti kao posljedice nesretnog slučaja tuženog, zajedno sa polisom osiguranja, te Uslovima osiguranja, čine jedinstveni Ugovor o osiguranju, kojeg je zaključio JP BH POŠTA d.o.o. Sarajevo, kao ugovarač osiguranja od posljedica nesretnog slučaja za svoje radnike, sa tuženim. U konkretnoj pravnoj stvari radi se o ugovornom osiguranju, a obaveza tuženog proizlazi iz odredaba člana 897, 901. stav 1. i 942. Zakona o obligacionom odnosu. Neosnovani su i navodi žalbe da je vještak, prilikom izrade nalaza i mišljenja, pravilno primijenio evropske tabele za procjenu umanjenja opće životne sposobnosti. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio, a obzirom da se radi o ugovornom osiguranju, da je vještak medicinske struke morao isključivo primijeniti tablice tuženog za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta), kao posljedice nesretnog slučaja, koje su sastavni dio uslova i ugovora o osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja. Prvostepeni sud je citirao tačku 8. uvodnih odredaba Tabele tuženog, kojom je propisano da se subjektivne tegobe u smislu smanjenja motorne mišićne snage, bolova i otoka na mjestu povrede ne uzimaju u obzir pri određivanju procenta trajnog gubitka opće radne sposobnosti, pravilno obrazlažući zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, u kojem je vještak kod tužitelja utvrdio, a zbog negativne emocije uzrokovane kritičnim događajem, umanjenje opšte životne sposobnosti za 2%, po evropskim tabelama. Činjenični supstrat tužbe: U činjeničnim navodima tužbe, a i kasnije u toku postupka navedeno je da je dana 19. 3. 2007. godine tužitelj doživio nesreću na BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 33 [ PRAVNI SAVJETNIK ] radnom mjestu usljed koje je zadobio teške tjelesne povrede koje su imale za posljedicu umanjenje opće životne aktivnosti - nastanak trajnog inavliditeta za najmanje 18%. Tužitelj je sa tuženim zaključio dopunsko osiguranje od posljedica nezgode uz osiguranje života, kojom polisom je predviđeno da će tuženi, ukoliko za vrijeme trajanja osiguranja nastane osigurani slučaj, isplatiti osiguraniku za trajni invaliditet iznos od 10.225,84 €, tako da bi tuženi, a shodno procentu invaliditeta kao posljedice nezgode, tužitelju trebao isplatiti iznos od 1.841,19 €. Zahtjev tužitelja za isplatu osigurane sume odbijen je od strane tuženog uz obrazloženje da tužitelj nije izvršio uplatu premije osiguranja. Tužitelj navodi da su ovakve tvrdnje tuženog neosnovane s obzirom na to da tužitelj i danas uredno po prijemu obavijesti o dospjeloj, a nenaplaćenoj premiji životnog osiguranja - opomeni, vrši plaćanje premije, što je inače bila prije, a i sada uobičajena praksa i način pozivanja tužitelja da izvrši uplatu premije. Kasnije u toku postupka punomoćnik tužitelja je istakao, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, da je nesretni slučaj koji se dogodio ima za posljedicu nastanak trajnog inavaliditeta kod tužitelja za 12%, tvrdeći da tužitelj ima pravo na isplatu osigurane sume u traženom iznosu jer je u spornom periodu bio u ugovornom odnosu sa tuženim, odnosno da je tužitelj svoju obavezu prema tuženom po zaključenoj polisi uredno izmirio, redovno uplaćivao premije osiguranja, što je preduvjet za naplatu osigurane sume usljed nastupanja posljedica osiguranog slučaja. Zaključno sa 2. 4. 2009. godine ne duguje tuženom ništa, što ukazuje da tužitelj ima pravo na isplatu osigurane sume zbog povrede koju je zadobio nesretnim slučajem. Sporne činjenice: Tuženi osporava osnov iz razloga, kako navodi, što je uvidom u finansijsku karticu po polisi broj 19-0000003580 tuženi utvrdio da tužitelj nije izvršio plaćanje premije osiguranja za dopusnko osiguranje od nezgode u roku koji je naznačen, odnosno po dospijeću, tj. 1. 12. 2006. godine, niti u narednom periodu od 30 dana, pa je iz tog razloga zahtjev tužitelja od 25. 7. 2009. godine, za naknadu iz osiguranja, odbijen. Tuženi se u svojim navodima poziva na član 5. Posebnih uslova za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje života, kao i na član 11. Opštih uslova za osiguranje života, kojima je određeno da obaveza osiguravača prestaje u 0,00 sati kada protekne 30 dana od dana dospijeća premije ako ista nije plaćena, tako da u momentu nezgode nije postojalo osiguravajuće pokriće, jer je osiguranik u obavezi da plati premiju 34 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 unaprijed za svaku godinu osiguranja, da bi bio u osiguravajućem pokriću temeljem dopunskog osiguranja od posljedica nezgode. Tuženi je istakao i da dopunsko osiguranje od posljedica nezgode nije vezano za osiguranje života jer se ono obnavlja na izričit zahtjev osiguranika uplatom premije osiguranja. Dopunsko osiguranje se tretira i posmatra kao poseban ugovor. Ugovaraču osiguranja - tužitelju je prilikom zaključenja polise uručen primjerak posebnih uslova za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja. Iz obrazloženja odluke: U momentu nastanka nezgode važili su Posebni uslovi za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje života, stupili na snagu 1. 2. 2006. godine, odobreni Odlukom Uprave Društva, broj: 1161683/06, i Opšti uslovi za osiguranje života doneseni Odlukom Uprave Društva, broj: 557-7965/04 od 25. 6. 2004. godine. Članom 5. tačka 4. Posebnih uslova propisano je da obaveza Osiguravača prestaje u 0,00 sati kada protekne 30 dana od dospijeća premije, a ova ne bude plaćena u skladu sa članom 16. Opštih uslova za osiguranje života. Navedenim članom je propisano da ako ugovarač osiguranja ili druga zainteresirana osoba koja ima pravni interes po pozivu osiguravača koji mora biti dostavljen preporučenim pismom, ne uplati dospjelu premiju u roku određenim tim pismom, a koji ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je pismo uručeno, Osiguravač može ako su do tada plaćene barem dvije godišnje premije kod ugovorenog trajanja osiguranja do 15 godina, izjaviti ugovaraču osiguranja da smanjuje osiguranu sumu bez daljneg plaćanja premije, a u suprotnom da raskida ugovor. Ako se osigurani slučaj dogodi prije smanjenja osigurane sume ili raskida ugovora smatra se da je osigurana suma smanjena, odnosno da je ugovor raskinut, te je Osiguravač oslobođen plaćanja obaveze. Takođe odredba člana 5. tačka 2. Posebnih uslova propisuje: „Ako je dopunsko osiguranje obnovljeno istovremeno sa osiguranjem života, obaveza Osiguravača počinje u 0,00 sati onog dana kad je Osiguravač pismeno dao saglasnost za obnovu osiguranja.“ Dakle, tuženi u toku postupka nije dokazao da se preporučenim pismom obraćao ugovaraču osiguranja tužitelju shodno navedenom članu 16. Opštih uslova, što bi ga oslobodilo plaćanja obaveza po nastalom osiguranom slučaju. Teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije u roku od 30 dana od dana prijema preporučene pismene obavijesti o dospjelosti premije platio premiju na tuženom je, s obzirom da tuženi tvrdi da tužitelj nije izvršio plaćanje premije osiguranja za dopunsko [ PRAVNI SAVJETNIK ] osiguranje od posljedica nezgode u roku koji je naznačen, odnosno po dospijeću, tj. 1. 12. 2006. godine niti u narednom periodu od 30 dana. Poslata faktura osiguravača osiguraniku ne predstavlja obavještenje o dospjeloj premiji osiguranja, jer ona nije preporučeno pismo, već predstavlja poziv osiguraniku da u određenom roku plati premiju. Sud je stanovišta da tužitelj pada u docnju protekom 30 dana od dana prijema preporučene pismene obavijesti o dospjeloj premiji, što bi za posljedicu imalo raskid ugovora po sili zakona. U suprotnom, ugovor je na snazi i proizvodi pravno djejstvo, kako prema tužitelju tako i prema tuženom. Tužitelj je svoju obavezu plaćanja premije i prijavljivanja osiguranog slučaja ispunio, dok tuženi svoju obavezu isplate osigurane sume nije ispunio. Naime, dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja smatra se „neživotnim osiguranjem“, pa se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti i odredbe Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Sl. list RBiH“, br. 2/92 i 13/94, „Sl. novine Federacije BiH“, broj 29/03 - ZOO-a), koje se odnose na neživotno osiguranje, tj. odredbe člana 913. stav 3. i 4. ZOO-a. Prema sadržaju i smislu odredbe člana 913. stav 3. ZOO-a, ugovor o osiguranju prestaje po sili zakona ako se premija ne plati u roku do 30 dana kada je ugovaraču osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguravača s obavještenjem o dospjelosti premije, odnosno istekom godine dana od dospjelosti premije (član 913. stav 4. ZOO-a). Na osnovu provedenih dokaza, nije utvrđeno da je osiguravač tuženi i kada dostavio tužitelju preporučeno pismo s obavještenjem o dospjelosti premije, odnosno ne može se utvrditi da je tužitelj pao u docnju protekom roka od 30 dana od dana prijema obavijesti, pa se i ne može smatrati da je ugovor raskinut, tj. ne proizvodi pravno djejstvo, u konkretnom slučaju obavezu tuženog na isplatu osigurane sume. Sa druge strane je dokazano da je tužitelj vršio uplate po osnovu polise osiguranje, tako da je na dan 20. 7. 2007. godine tuženi fakturisao i naplatio premija u iznosu od 3.806,90 KM, što proizlazi iz analitičke kartice tuženog. Polisa osiguranja života uz dopunsko osiguranje od posljedica nezgode zaključena je na period od 15 godina sa početkom od 1. 12. 2003. godine do 1. 12. 2018. godine. Odredbom člana 11. Opštih uslova propisano je da Osiguranje života počinje u 0,00 sati dana koji je na polisi označen kao početak osiguranja, uz uslov da je prethodno uplaćena premija ili njezina prva rata, i traje do 0,00 sati dana koji je u polisi osiguranja označen kao istek osiguranja. Dakle, ako stranke nisu drugačije ugovorile, ugovor o osiguranju proizvodi pravno djejstvo počev od 24 časa dana koji je na polisi označen kao početak osiguranja i traje do svršetka posljednjeg dana roka za koji je osiguranje ugovoreno (član 922. ZOO-a), pa kako ovaj sud nalazi da ugovor o osiguranju, koji je zaključen na određeno vrijeme, nije bio raskinut u momentu nastanka nezgode osiguranog slučaja to je tuženi u obavezi da izvrši isplatu osigurane sume po osnovu polise u iznosu kako je to odredio tužitelj u toku postupka, a prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke. Primjena člana 143. ZOO-a Dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka i iskaz tužitelja, u bitnim dijelovima, prijava nestanka vozila tuženom i predaja ključeva, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i vraćanju predmeta, ovaj sud je stanovišta da ima mjesta primjeni odredbe člana 143. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, osiguranje automobilskog kaska predstavlja dobrovoljno osiguranje koje se svrstava u kategoriju imovinskog osiguranja sa svrhom da se pojača ekonomska zaštita njegovog vlasnika (osiguranika) od posljedica štete koju bi mogao pretrpjeti nastupanjem osiguranog slučaja (rizika) na vozilu. Sastavni dio ugovora o kasko osiguranju motornog vozila su opći uvjeti ili opća pravila osiguranja. Parnične stranke su sklopile ugovor o kasko-osiguranju motornog vozila, a sastavni dio tog ugovora bili su Uslovi za kasko-osiguranje cestovnih vozila. Sud cijeni da ovakvom odlukom, a temeljem utvrđenog činjeničnog stanja, uspostavlja pravnu ravnotežu, kako bi se u što većoj mjeri osigurala svrha ugovora o osiguranju i isključila svaka njihova nepravična ili pretjerano stroga odredba na štetu osiguranika i omogućila ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu (član 11. ZOO-a). U vezi sa tim, osiguravatelji su dužni kroz odredbe svojih općih uvjeta, koje jednostrano sastavljaju, štititi ne samo svoje interese, već i interese osiguranika, kao slabije strane. Naročito, u situacijama kakva je konkretna, gdje je tužitelj prijavio nestanak vozila, usmeno u roku od tri dana, osobi zaposlenoj kod tuženog i sve vrijeme bio aktivan i u kontaktu sa svojim osiguravačem, kojem je, dakle, bilo poznato i prije 2. 2., kad je i zvanično sačinjen zapisnik o otuđenju vozila, da je nastao osigurani rizik, pa je nejasno zašto zaposlenik tuženog kome se prvobitno obratio tužitelj nije sačinio i pismenu zabilješku o usmenom kazivanju tužitelja i na taj način omogućio tužitelju da pismeno potvrdi prijavu, ispoštuje svoju obavezu. Osiguranik ne treba znati internu proceduru i nadležnost prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva, niti je to sastavni dio sadržaja Uslova, a normalno je i za očekivati da će se obratiti osobi koja je posredovala u BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 35 [ PRAVNI SAVJETNIK ] zaključenju ugovora. U konkretnom, nastupio je osigurani slučaj. Osiguranik je bio dužan obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja na način što će odmah, a najkasnije u roku od tri dana po saznanju, prijaviti nastali osigurani slučaj Osiguravaču, i da što prije, a najkasnije u roku od tri dana, pismeno potvrdi prijavu... Tužitelj je u roku od tri dana odmah prijavio osigurani slučaj svom osiguravaču i sve vrijeme bio u kontaktu sa osiguravačem, kako zaposlenikom u Derventi, tako i posredstvom tog zaposlenika sa zaposlenikom tuženog u Banjoj Luci. Nadalje, tužitelj je objektivno bio spriječen da prezentira sve ključeve, budući da je jedan ključ oduzet od strane nadležne PS Beograd, te nakon vraćanja istog, tužitelj je bez odlaganja predao ključ Osiguravaču, koji je po mišljenju ovog suda po primopredaji trebao uočiti nedostatak integrisanog metalnog ključa (pomoćni ključ), a koji je tužitelj po obaviještenju tuženog predao dana 18. 5. 2011. godine. Obavijest o nedostatku tog metalnog ključa datira od 26. 4. 2011. godine, a u svom iskazu tužitelj je istakao da je od 21. 4. 2011. godine na izdržavanju kazne zatvora, dakle očito tužitelj iz objektivnih razloga i nije mogao dostaviti ključ odmah po prijemu obavijesti, dok nije kontaktirao svoju porodicu, niti je upozoren na taj nedostatak u poslovnici tuženog prilikom primopredaje drugog ključa. Iz svega prednjeg proizlazi da je tužitelj postupao savjesno. Međutim, tuženi je uskratio pravo iz osiguranja tužitelju pozivajući se na odredbe njegovih pravila koje je jednostrano sastavio. Dakle, kod ovakvog stanja stvari, niz objektivnih okolnosti koje su se desile na strani tužitelja, oduzimanje jednog ključa čime je bio onemogućen da prezentira Osiguravaču sve ključeve kako se navodi u odredbama na koje se poziva tuženi, da prezentira pomoćni mehanički ključ, odmah po obavijesti tuženog, za koji su nedostatak saznala tek stručna lica tuženog, usmena prijava osiguranog slučaja, kontinuirani kontakt sa zaposlenicima Osiguravača, kao i isticanje činjenice od strane zaposlenika tuženog, da je tužitelj predstavljao referentnog klijenta, odnosno bio vrlo važan klijent, sud cijeni da može odbiti primjenu odredbi opštih uvjeta tuženog. Prednje se odnosi na odredbe na osnovu kojih tužitelj gubi prava iz ugovora, odnosno gubi rokove. Naime, temeljno načelo ugovornog prava - pacta sunt servanda, u pravilu ne dopušta sudsku kontrolu nad sadržajem sklopljenih ugovora. Međutim, upravo u slučajevima o kojima je ovdje riječ, u kojima jača ugovorna strana sklapa veliki broj ugovora na temelju svojih općih uvjeta, a druga strana samo pristupa takvom ugovoru, jača ugovorna strana 36 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i u ugovor unijeti odredbe na štetu druge ugovorne strane. Sadržaj svih ugovora, pa tako i općih uvjeta, izložen je kontroli već na temelju općih pravila o ništavosti ugovora, a što je dodatno konkretizirano odredbama člana 143. Stav 1. ZOO-a. Dakle, za ovu vrstu ugovora, za razliku od ugovora čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem, vrijede stroža (zaštitna) pravila iz razloga što sadržaj ovakvih ugovora u pretežnom dijelu ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna strana, a druga samo izražava saglasnost ili nesaglasnost sa njegovim sadržajem. Načelo slobode ugovaranja je kod takvih ugovora ozbiljno ograničeno i prisutno je samo u segmentu slobode odlučivanja hoće li druga ugovorna strana pristupiti ugovoru ili ne, na koji način dolazi do formalne i stvarne pravne nejednakosti među ugovornim stranama. Stoga je zakonodavac i morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednosti koje im ovakvi ugovori pružaju. - Causa tužiteljevog potraživanja je ugovorna obligacija, što podrazumijeva odnos između povjerioca i dužnika na osnovu koje povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje određene obaveze i kad se radi o ispunjenju ugovornih obaveza tada važi pravilo da je ugovor za strane zakon (pacta sunt servanda). Potpisivanjem ugovora o osiguranju tužitelj je bio upoznat sa Uslovima za kasko-osiguranje cestovnih vozila, budući da su sastavni dijelovi ugovora o osiguranju, što je nesporna činjenica među strankama, a proizlazi i ocjenom polise izdate tužitelju od strane tuženog u Širokom Brijegu, dana 26. 7. 2010. godine. Nesporno je da se desio osigurani slučaj, što za posljedicu ima nastalu štetu na vozilu tužitelja koje je predmet kasko-osiguranja. Nesporno je i da vozilom nije upravljao tužitelj koji je osiguranik, odnosno lice koje je ugovarač osiguranja i kome pripadaju prava iz osiguranja. Kod ovakvog stanja stvari, kada je motornim vozilom u momentu nastanka osiguranog slučaja, saobraćajne nezgode, upravljalo lice koje nije osiguranik, primjenit će se član 15. Uslova, kako bi se utvrdilo da li je saosigurano lice upravljalo motornim vozilom, a slijedom toga i ostvarivanje prava iz osiguranja. Navedenim članom propisano je da su saosigurana lica i lica kojima je ugovarač osiguranja prepustio upravljanje vozilom. Prednje vrijedi samo pod uslovom ako je Osiguravač dao saglasnost nakon pismene obavijesti ugovarača osiguranja. Stavom 2. istog člana propisano je da se smatra da je licu koje sa njim živi u zajedničkom [ PRAVNI SAVJETNIK ] domaćinstvu ugovarač osiguranja ili osiguranik prepustio upravljanje vozilom, ako se ne dokaže suprotno. Tuženi je u toku postupka upravo dokazao da je prebivalište lica koje je upravljalo motornim vozilom na adresi Mosorska 1, Široki Brijeg, dok je prebivalište tužitelja na adresi Ilindanska 26, Široki Brijeg. Dakle, obaveza ugovarača osiguranja - ovdje tužitelja bila je da pismeno obavijesti Osiguravača - ovdje tuženog, da će motornim vozilom, predmet kasko-osiguranja, upravljati treće lice u odnosu na ugovorne strane, a kako bi dobio potrebnu saglasnost od strane Osiguravača. Tužitelj nije dokazao da je ovakvu obavezu ispoštovao, što za posljedicu ima gubitak prava iz osiguranja, u konkretnom isplatu osigurane sume za nastali osigurani slučaj, a kako to tvrdi tuženi. Međutim, ovaj sud je stanovišta da nepostojanje saglasnosti Osiguravača, u konkretnom, ne bi trebalo imati za posljedicu gubitak prava iz osiguranja. Naime, status saosiguranika kao treće osobe u odnosu na ugovorni odnos među parničnim strankama ogleda se u odredbi člana 15. stav 3. Uslova kojima je određeno da se znanje i ponašanje saosiguranog lica ima smatrati kao znanje i ponašanje ugovarača osiguranja ili osiguranika. Dakle, saosiguranik treba znati sve obaveze propisane Uslovima i ponašati se shodno navedenim obavezama. Da je intencija tuženog bila gubitak prava iz osiguranja kao posljedica nepostupanja u skladu sa članom 15. Uslova, isto bi moralo biti determinisano kao posljedica, kao što je i članom 25. Uslova jasno navedeno kad osiguranik gubi prava iz osiguranja. Pored navedenog, ovaj sud je stanovišta da ima mjesta primjeni odredbe člana 143. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, osiguranje automobilskog kaska predstavlja dobrovoljno osiguranje koje se svrstava u kategoriju imovinskog osiguranja sa svrhom da se pojača ekonomska zaštita njegovog vlasnika (osiguranika) od posljedica štete koju bi mogao pretrpjeti nastupanjem osiguranog slučaja (rizika) na vozilu. Sastavni dio ugovora o kaskoosiguranju motornog vozila su opći uvjeti ili opća pravila osiguranja. Parnične stranke su sklopile ugovor o kasko-osiguranju motornog vozila, a sastavni dio tog ugovora bili su Uslovi za kasko-osiguranje cestovnih vozila i odredba člana 15. U konkretnom slučaju nastupio je osigurani slučaj. Osiguranik je bio dužan obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja. Međutim, tuženi je uskratio pravo iz osiguranja tužitelju pozivajući se na odredbu njegovih pravila koje je jednostrano sastavio. Dakle, postavlja se pitanje može li tuženi osnovano uskratiti pravo tužitelju na naknadu štete iz ugovora o kasko-osiguranju, koju je on pretrpio, samo zato što je vozilom upravljalo treće lice u odnosu na ugovorne strane i nije imalo saglasnost osiguravača, pa samim tim nije saosiguranik. Temeljno načelo ugovornog prava - pacta sunt servanda, u pravilu ne dopušta sudsku kontrolu nad sadržajem sklopljenih ugovora. Međutim, upravo u slučajevima o kojima je ovdje riječ, u kojima jača ugovorna strana sklapa veliki broj ugovora na temelju svojih općih uvjeta, a druga strana samo pristupa takvom ugovoru, jača ugovorna strana može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i u ugovor unijeti odredbe na štetu druge ugovorne strane. Sadržaj svih ugovora, pa tako i općih uvjeta, izložen je kontroli već na temelju općih pravila o ništavosti ugovora, a što je dodatno konkretizirano odredbama člana 143. ZOO-a. Dakle, za ovu vrstu ugovora, za razliku od ugovora čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno utvrđuju individualnim pregovaranjem, vrijede stroža (zaštitna) pravila iz razloga što sadržaj ovakvih ugovora u pretežnom dijelu ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna strana, a druga samo izražava saglasnost ili nesaglasnost sa njegovim sadržajem, načelo slobode ugovoranja je kod takvih ugovora ozbiljno ograničeno i prisutno je samo u segmentu slobode odlučivanja hoće li druga ugovorna strana pristupiti ugovoru ili ne, na koji način dolazi do formalne i stvarne pravne nejednakosti među ugovornim stranama. Stoga je zakonodavac i morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u kojima jača strana zloupotrebljava prednost koje im ovakvi ugovori pružaju. Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za diskreciono pravo suda u odnosu na ugovorni odnos između stranaka shodno odredbi člana 143. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa cijeni da je odredba člana 15. Uslova temeljem koje tužitelj po mišljenju tuženog gubi pravo na naknadu štete iz ugovora o kasko-osiguranju i pored ispunjenja svih elemenata potrebnih za ostvarenje tog prava (plaćanje premije, prijava osiguranog slučaja), nedvojbeno nepravična i pretjerano stroga prema tužitelju. Sa razlogom se postavlja pitanje kako bi tužitelj postupio u hitnim situacijama kada nema ni prostora ni vremena obezbijediti saglasnost osiguravača za treće lice koje bi eventualno u takvoj hitnoj situaciji se našlo da upravlja vozilom koje je predmet kasko-osiguranja. Ova odredba na koju se tuženi pozvao sa svrhom neizvršenja svoje obaveze iz ugovora o osiguranju, dodatno je tužitelja dovela u i onako neravnopravan pravni položaj prema tuženom, pa je ovakva odluka suda usmjerena na uspostavljanje te ravnoteže. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 37 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Posljedice neplaćanja premije u ugovorenim rokovima Kada je riječ o konkretnom ugovoru koji predstavlja causu tužiteljevog tužbenog zahtjeva, takav ugovor se ima posmatrati kroz načelo formalizma, što znači da sklapanje takvog ugovora podliježe zakonom određenoj formi. Članom 901. Zakona o obligacionim odnosima jasno je propisano da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića, pa su dalje članom 902. normirani obavezni elementi polise osiguranja: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja polise i potpisi ugovornih strana. Članom 912. stav 2. navedenog zakona propisano je da se premija plaća u ugovorenim rokovima, a ako treba da se isplati odjednom, plaća se prilikom zaključenja ugovora. Dalje, članom 913. su propisane posljedice neisplate premije. Dakle, ugovarač osiguranja je potpisao ugovor sa jasno određenim rokovima plaćanja premije, a koji se vežu za osiguravajuće pokriće. Uplata prve rate premije je bio uvjet koji predstavlja okolnost od čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi početak ili prestanak djelovanja ugovora. U takvom slučaju unošenja uvjeta u ugovor, taj pravni posao se smatra da je nastao, ali pravni učinak pravnog posla zavisi od nastupanja ili nenastupanja uvjeta. Propust da se premija osiguranja plati u vrijeme i na način kako je to predviđeno ugovorom o osiguranju utiče na početak trajanja osiguravajućeg pokrića, a time i nastupanje obaveze osiguravača da isplati osiguranu sumu, pa proizlazi da je u odnosu na konkretni ugovor o osiguranju osiguravajuće pokriće počelo po isteku 24 sata dana kada je izvršena uplata premije osiguranja, tj. 4. 10. 2011. godine, dok je tužitelj zadobio tešku tjelesnu povredu dana 1. 10. 2011. godine, a što dalje ukazuje na činjenicu da nije bio pokriven osiguranjem u momentu nastanka događaja koji predstavlja osigurani slučaj. Kako su obaveze osiguranika i osiguravača uzajamno vezane, jer obaveza jedne ugovorne strane u ugovoru o osiguranju predstavlja osnov obaveze druge ugovorne strane, tako ne postoji osnov za isplatu osigurane sume, jer je početak trajanja osiguravajućeg pokrića nastupio nakon povrede koju je tužitelj zadobio. Uplatom iznosa od 2.449,89 KM na ime 1,67 % invalidnosti, po mišljenju ovog suda, pravna situacija nije se mogla promijeniti, odnosno nije se mogla konvalidirati, s obzirom na to da je premija bitan sastojak ugovora o osiguranju (essentialia negotii) bez kojeg on ne može postojati. Takođe, isticanje činjenice, a koje su sadržane i u dopisu tužitelja od 15. 2. 2012. godine da su službenici računovodstva poslodavca tužitelja fakturu tuženog zaprimili i odmah po dospijeću unijeli u sistem trezora na plaćanje, pa je i jedini razlog što je faktura plaćena 3. 10. 2011. godine odabir za plaćanje i datum plaćanja to što ne određuje poslodavac tužitelja već isključivo Ministarstvo finansija KS, irelevantno je po shvatanju ovog suda. Naime, zakonodavac propisuje generalno pravila da se premija plaća u ugovorenim rokovima, što znači da se vrijeme plaćanja premije, a time i dospjela obaveza osiguranika, odnosno ugovarača osiguranja, da plati premiju osiguranja, po pravilu, ustanovljava sporazumom ugovornih strana. U konkretnoj pravnoj stvari, ugovarač osiguranja, poslodavac tužitelja, je sa tuženim zasnovao obligacioni odnos i ugovorio rokove plaćanja premije, a ne Ministarstvo finansija KS. Ugovaraču osiguranja su bile poznate obaveze preuzete ugovorom i posljedice nepostupanja shodno preuzetim obavezama, budući da su mu uručeni Opšti uslovi tuženog u kojima je tačno regulisan početak i prestanak obaveze Osiguravača, odnosno da obaveza Osiguravača da naknadi ugovorene iznose počinje u 24:00 sata dana koji je označen u polisi kao početak osiguranja, ali ne prije 24:00 sata dana kada je plaćena premija ili prva rata premije. 38 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Tok zakonskih zateznih kamata - primjena člana 919. ZOO-a Odluku o zateznim kamatama sud je donio na osnovu člana 277. stav 1, člana 324. i člana 919. ZOO-a. Naime, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Sl. novine Federacije BiH“, broj 56/04), a u docnju pada kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Članom 919. ZOO-a određeno je kada dužnik - osiguravač pada u docnju. Navedena odredba, stavom 1. propisuje: „Kada se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od 14 dana, računajući od dana kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio“, dok je stavom 2. određeno: „Ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.“ Tuženi je obaviješten o nastupanju osiguranog slučaja kada mu je tužitelj uputio svoj zahtjev za isplatu, dana 1. 8. 2008. godine, nakon čega je i izvršen obračun i isplata u iznosu od 540,00 KM, a po procjeni cenzora tuženog, uvidom u medicinsku i ostalu dokumentaciju. Nesporni dio osiguravačeve obaveze. Međutim, pored postojanja obaveze, potrebno je da tuženoj bude poznat i iznos obaveze u skladu sa članom 919. stav 2. ZOO-a. Ovaj sud je stanovišta da tuženi pada u docnju protekom 14 dana računajući od dana utvrđivanja osiguravačeve obaveze i njenog iznosa, shodno odredbi člana 919. stav 2. ZOO-a, a u vezi sa Odredbom člana 15. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode). U konkretnom slučaju, tužena je mogla znati kolika je njena obaveza tek prijemom nalaza vještaka i istu ispuniti. Po prijemu nalaza sudskog vještaka, koji je tuženoj dostavljen dana 8. 5. 2005. godine, tužena je bila u obavezi, u roku od 14 dana, isplatiti naknadu tužitelju, a protekom kojeg roka je tek došla u zakašnjenje. Obaveza prestaje kada se ispuni (član 295. stav 1. ZOO), u protivnom dužnik pada u docnju shodno odredbi člana 324, a u vezi sa članom 919. stav 2. ZOO-a, pa je sud i odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanje zakonske zatezne kamate počev od 18. 11. 2008. godine do 22. 5. 2009. godine. Prednje tumačenje navedene odredbe potvrđeno je odlukom Kantonalnog suda broj 65 0 P 065287 09 Gz od 11. 7. 2013. godine Prigovor odgovornosti: Teret dokazivanja odgovornosti tužitelja nastanku saobraćajne nezgode je na tuženom. Iz obrazloženja: Sporno je pitanje suodgovornosti drugotužitelja nastanku saobraćajne nezgode, u kojem pravcu tuženi ističe prigovor, dok se punomoćnik tužitelja poziva na pravomoćnu presudu kojom je okončan krivični postupak u kojem je utvrđena odgovornost vozača vozila osiguranog kod tuženog. Međutim, punomoćnik tužitelja gubi iz vida činjenicu da je parnični sud ovlašten da utvrđuje i krivicu drugih učesnika u konkretnoj saobraćajnoj nezgodi, dok je u smislu člana 12. stav 3 Zakona o parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu Krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Dakle, okončanje krivičnog postupka u kojem je utvrđena odgovornost lica koje je upravljalo PMV ne sprečava parnični sud da utvrđuje krivicu i drugih učesnika saobraćajne nezgode, u konkretnom, vozača motocikla u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Nadalje, proizlazi nespornim da je vozač motocikla vozio bez kacige, da nije imao položen vozački ispit A kategorije, te da vozilo kojim je upravljao drugotužitelj i koje je bilo u prometu nije bilo registrovano. Prekoračenje brzine kretanja motocikla kojim je upravljao tužitelj predstavlja njegov doprinos u nastanku štete. Naime, u toku postupka je dokazano (nalaz vještaka saobraćajne BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 39 [ PRAVNI SAVJETNIK ] struke) da se tužitelj sa motociklom kretao svojom kolovoznom trakom i nije mijenjao pravac, a na koju je prešlo vozilo osiguranika i istom oduzelo pravo prvenstva. Radnja skretanja ulijevo je započeta u trenutku kada se ista nije mogla bezbijedno izvršiti jer je iz suprotnog smjera nailazio motocikl kojeg je vozač vozila mogao i trebao uočiti. Put je bio pregledan i osvijetljen (iskaz tužitelja i nalaz vještaka), tako da je vozač osiguranika objektivno imao mogućnost da uoči motocikl, odustane od skretanja ulijevo i ustupi prvenstvo prolaza motociklu. Da vozilo osiguranika nije prešlo na kolovoznu traku kojom se kretao motocikl, isti bi bezbijedno prošao istom dionicom i šteta ne bi ni nastala. Međutim, a što takođe proizlazi iz nalaza vještaka saobraćajne struke, vozač motocikla kawasaki nije brzinu svog motocikla prilagodio ograničenju brzine do 60 km/sat, budući da se motocikl kretao dozvoljenom brzinom tada bi postojala tehnička mogućnost za izbjegavanje nezgode. Dakle, postoji uzročno posljedična veza u prekoračenju brzine kretanja motocikla sa štetnom posljedicom na način da šteta postane i na način da šteta bude veća. Kada je riječ o tehničkoj ispravnosti vozila, sud je cijenio nalaz vještaka sačinjen za potrebe krivičnog postupka, vještaka Juraja Petrića, u kojem je navedeno da je motocik kawasaki, kojim je upravljao drugotužitelj, bio tehnički ispravan i u prosječnom stanju. Prednje mišljenje vještaka je potvrđeno i iskazom drugotužitelja. Činjenica da motocikl nije registrovan ne mora imati za posljedicu da isto nije ni tehnički ispravno, niti sud nalazi uzročno posljedičnu vezu, da vozilo nije registrovano, sa štetnom posljedicom, kao i isticanje činjenice da drugotužitelj nema položenu A kategoriju već samo B kategoriju. Također, ovaj sud ne nalazi uzročnoposljedičnu vezu u odnosu na 0,56 promila alkohola sa štetnom posljedicom na način da šteta postane i na način da šteta bude veća, a sve cijeneći zaključak vještaka da utvrđena alkoholemija od 0,56 promila alkohola u urinu je mogla uticati, ali u minimalnom stepenu, na njegovu vozačku sposobnost, pogotovo što nema podataka da li se radilo o fazi eliminacije ili resorpcije, jer ukoliko se radilo o fazi eliminacije tada je i ta mogućnost uticaja alkohola stvarno krajnje minimalna do isključenja. Nadalje, nesporna je činjenica da drugotužitelj nije imao na glavi kacigu u momentu nastanka štete. Prema nalazu vještaka medicinske struke dr. Gorana Akšamije, tokom kritičnog događaja tužitelj je zadobio povrede natučenja glave uz razderno nagnječne rane čela, desnog očnog kapka i gornje usne. Sve vidljive povrede bile su na prednjem dijelu glave, što je najvjerovatnije posljedica direktnog 40 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 udara glavom u bočni dio vozila po nalazu vještaka saobraćajne struke ili su nastale udarom od tlo prilikom pada, te da zavisno od vrste kacige jedino kompaktna zaštitna kaciga može ublažiti ili spriječiti nastanak ove vrste povrede, jer štiti glavu i sa prednje strane. Njeno puknuće kod velikih brzina i jakog udara ne isključuje nastanak ovih povreda. Ostali tipovi zaštitnih kaciga ne štite prednju stranu glave. Sve ostale promjene i posljedice na osnovu predmetne dokumentacije ne isključuju njihov nastanak i sa nošenjem zaštitne kacige jer mogu nastati prenošenjem inercionih sila mehanizmom udar – protivudar unutar koštanog oklopa glave. U konačnom, vještak je naveo da bi sigurno prilagođena brzina vožnje i nošenje adekvatne kompaktne kacige najvjerovatnije ublažilo nastale povrede glave, a iste na osnovu prethodno navedenog ne isključuje. Dakle, proizlazi da bi jedino adekvatna kompaktna kaciga i prilagođena brzina ublažili nastale povrede glave, ali nošenje iste te povrede ne isključuje budući da mogu nastati prenošenjem inercionih sila mehanizmom udar-protivudar unutar koštanog oklopa glave. Slijedom navedenog, sud nalazi doprinos drugotužitelja u nastanku saobraćajne nezgode u iznosu od 40% i to zbog neprilagođene brzine kretanja 20% i zbog nenošenja adekvatne zaštitne kacige u iznosu od 20%, pa u vezi sa tim potraživani iznos naknade materijalne štete na motociklu vlasništvo prvotužitelja, kao posljedica štetnog događaja, umanjen je za 20%, tako da je u konačnici prvotužitelju dosuđen iznos od 1.519,20 KM, dok je drugotužitelju dosuđeni iznos potraživane naknade nematerijalne štete kao psljedice štetnog događaja umanjen za ukupno 40 % u čemu se ogleda doprinos drugotužitelja, a kako je navedeno u stavu drugom izreke ove presude (umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 18.000,00 KM, pretrpljena fizička bol iznos od 1.860,00 KM, pretrpljeni strah iznos od 1.020,00 KM i naruženost iznos od 6.000,00 KM), sve primjenom odredbe člana 154, 155, 178, 195, 200, u vezi sa članom 192. Zakona o obligacionim odnosima. Naknada štete Prema odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, onaj ko prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (stav 1), za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju (stav 2), a za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom (stav 3). Prouzrokovanje štete, dakle ima za posljedicu ogovornost za štetu pod uslovima [ PRAVNI SAVJETNIK ] i na način propisan zakonom, tj. da postoji štetnik, oštećeni, štetna radnja i uzročna veza, kao opšti uslov za odgovornosti za prouzrokovanu štetu. Za nastanak štete povodom ovog obligacionog odnosa potrebno je da, pored naprijed nabrojanih opštih uslova (da postoji štetnik, oštećeni, štetna radnja i uzročna veza), bude ispunjen i uslov protivpravnosti štetne radnje. Protivpravnost štetne radnje znači povredu nekog pravnog pravila važećeg pravnog sistema, uključujući i povredu općeprihvaćenog (moralnog) shvatanja. Nedostatak protivpravne radnje Iz obrazloženja U ovoj pravnoj stvari tužitelj je zaključio ugovor sa Pozorištem mladih u Sarajevu, koji ugovor treba posmatrati u smislu člana 99. stav 2. ZOO, a u vezi sa članom 148. stav 3. ZOO. Ovim ugovorom zaključenim između tužitelja i Pozorišta mladih Sarajevo ustanovljena su prava i obaveze u korist tužitelja. Naime, iz samog sadržaja ugovora se vidi da je Pozorište mladih u Sarajevu, koje nije imalo novčanih sredstava za gradnju pozorišnog paviljona, ustupilo tužitelju prava investitora tako da je tužitelj svojim novčanim sredstvima preuzeo obavezu da izgradi pozorišni paviljon ispred Pozorišta mladih u Sarajevu. Istim ugovorom Pozorište mladih u Sarajevu kao ugovarač je prenijelo na tužitelja kao drugog ugovarača sva prava i sve obaveze koje proizlaze iz urbanističke saglasnosti i odborenja za građenje. Tako je tužitelj prihvatio obavezu iz urbanističke saglasnosti u stavu 3. da se urganistička saglasnost daje s ograničenim rokom važenja od tri godine. Po isteku roka od tri godine, privremeni se objekat na zahtjev organa uprave koji je izdao urbanističku saglasnost mora ukloniti, odnosno porušiti bez prava na naknadu, a prostor na kome se objekat nalazio mora se urediti prema uslovima utvrđenim prema urbanističkoj saglasnosti. Dalje, tužitelj kao ugovarač je prihvatio sve uvjete iz odobrenja za građenje koje je tuženi kao organ uprave izdao Pozorištu mladih u Sarajevu tako da je u tačci 3. rješenja od 10. 9. 1999. godine navedeno da se odobrenje za građenje izdaje s ograničenim rokom važenja od tri godine. Po isteku roka iz prethodnog stava privremeni objekat se, na zahtjev organa uprave koji je izdao urbanističku saglasnost, mora ukloniti i porušiti bez prava naknade. Sve ove obaveze navedene u urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje, tužitelj je prihvatio ugovorom, tako je u članu 4. Ugovora, zaključenog između ugovarača tužitelja i Pozorišta mladih Sarajevo, navedeno da su ugovorne strane saglasne da je investitor – tužitelj dužan postupati prema utvrđenoj i odobrenoj projektnoj dokumentaciji. Utvrđena i odobrena projektna dokumentacije je dokumentacija koja se odnosi na urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje. Članom 9. istog ugovora ugovarači su regulisali da su ugovorne strane saglasne da temeljem ovog ugovora nadležni organ izvrši izmjenu aktivnog legtimiranog lica nosioca investicije na rješenju o odobrenju za građenje. U članu 1. istog ugovora je navedeno da ugovarač tužitelj preuzima obavezu građenja i finansiranja građenja navedenog objekta, prema utvrđenim odredbama ovog ugovora i prema rješenju o odobrenju za izvođenje radova od 10. 9. 1999. godine koje rješenje se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora. Znači, navedenim ugovorom tužitelj je pristao na sve obaveze koje je preuzelo Pozorište mladih Sarajevo u urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje, a to je da urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje važe tri godine i da po isteku ovog roka privremeni objekat se mora ukloniti, porušiti, na zahtjev organa uprave - tuženog koji je izdao urbanističku saglasnost. U ovom slučaju organ uprave koji je izdao urbanističku saglasnost je tuženi po čijem zahtjevu je privremeni objekat pozorišni paviljon srušen, tako da po mišljenju ovog suda u radnjama tuženog, rušenje objekta pozorišnog paviljona ispred zagrade Pozorišta mladih u Sarajevu, nema protivpravnog postupanja pa stoga tuženi nije u obavezi naknaditi štetu tužitelju koja je proizašla iz toga što je tuženi porušio objekat u koji je tužitelj uložio 68.850,48 KM. Iz nižestepenog utvrđenja proizlazi da je Rješenjem od 5. 8. 1999. godine, kojim je izdata urbanistička saglasnost Pozorištu mladih za izgradnju pozorišnog paviljona ispred zgrade Pozorištu mladih u ul. Kulovića, kao i Rješenjem o odobrenju za građenje od 10. 9. 1999. godine ograničen rok važenja predmetnog privremenog objekta na tri godine. Tužitelj je zaključenjem ugovora od 24. 7. 2000. godine sa Pozorištem mladih preuzeo obavezu građenja prema uvjetima utvrđenim Rješenjem o odobrenju izvođenja radova od 10. 9. 1999. godine (član 1. ugovora), dakle i sa ograničenim rokom važenja od tri godine. Kako je tuženi rješenjem od 9. 1. 2004. godine naložio Pozorištu mladih u Sarajevu uklanjanje ovog privremenog objekta i u tom pravcu dana 6. 7. 2004. godine donio Zaključak o dozvoli izvršenja, to u konkretnom slučaju nema protivpravnog djelovanja od strane tuženog, a što jeste uslov za naknadu štete, kako to jasno proizlazi iz odredbe člana 154. ZOO. Kako je dakle tuženi, shodno odredbi člana 123. ZPP, dokazao da nije tužena skrivio za nastalu štetu tužitelju, odnosno da na strani BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 41 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tužene nema protivpravnog i nezakonitog djelovanja, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev. U konkretnom, parnične stranke prije uklanjanja objekta (radova izvršenih na objektu) nisu bile ni u kakvom ugovornom odnosu, među njima, tj. između tužitelja i tuženog obligacionopravni odnos nastao je tek nakon uklanjanja predmetnog objekta od strane tuženog. (Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 65 0 P 065474 12 Rev od 26. 9. 2013. godine) Iz obrazloženja: Među parničnim strankama su nesporne činjenice da se dana 11. 7. 2012. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećeno tužiteljevo putničko vozilo VW golf, registarske oznake W-61659 H (A), krivicom osiguranika tuženog. Sporna je visina tužbenog zahtjeva, odnosno okolnosti da li se visina štete na vozilu utvrđuje prema cijenama u BiH, pri nespornoj činjenici da je mjesto nastanka štete i njene posljedice na području Bosne i Hercegovine, tačnije u Maglaju, ili tužitelj osnovano potražuje visinu troškova opravke prema cijenama u Austriji, a prema nalazu Austrijskog društva SZU GmbH o visini štete na vozilu do 30. 8. 2012. godine, odnosno razliku između utvrđene visine štete i isplaćenog novčanog iznosa od 496,67 eura, a koja činjenica je također nesporna među parničnim strankama (misli se na isplaćeni novčani iznos od 496,67 eura). Vještak iz oblasti saobraćaja i mašinstva je sačinio svoj nalaz na okolnosti visine štete na vozilu tužitelja, odgovarajući na pitanja da li su troškovi opravke vozila ispravno obračunati u nalazu Austrijskog društva SZU od 30. 8. 2012. godine prema cijenama u Austriji, koliko bi koštala opravka vozila u ovlaštenom servisu za vozila marke VW u BiH, koliko bi trajala opravka vozila u BiH, koliko je od mjesta nezgode udaljen najbliži ovlašten servis za vozila marke VW. Vještak je, a nakon izvršenog uvida u zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju oštećenog vozila, saobraćajnu dozvolu za predmetno vozilo, vještačenje Austrijskog društva SZU, u svom mišljenju naveo da troškovi opravke osobnog vozila VW golf prema cijenama u Austriji bi iznosili 4.084,82 KM (2.088,54 eura), tako da su troškovi opravke u nalazu Austrijskog društva od 30. 8. 2012. godine korektno obračunati. Troškovi opravke navedenog vozila u ovlaštenom servisu i cijenama u BiH bi iznosili 1.169,67 KM (598,05 eura), da bi kompletna opravka osobnog vozila (uključujući i nabavku dijelova) trajala najviše do tri radna dana, te da je najbliži ovlašteni servis za predmetnog vozilo od mjesta nezgode udaljen oko 60 km. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju 42 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 vještaka budući da je stručan, objektivan, jasan, sačinjen u skladu sa pravilima nauke i struke, a nakon izvršenog uvid u pravno relevantnu dokumentaciju. U konačnom, ni parnične stranke nisu imale primjedbe na isti. Ovaj sud nalazi da bi tužitelj doveo svoju materijalnu situaciju u stanju u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje opravkom vozila u BiH, shodno odredbi člana 190. Zakona o obligacionim odnosima, te da bi troškovi otklanjanja štete bili znatno manji u odnosu na troškove opravke izvršene u Austriji. Kao što je već naprijed i navedeno, troškovi opravke predmetnog vozila u ovlaštenom servisu i prema cijenama u BiH bi iznosili 1.169,67 KM, odnosno 598,05 eura, pa cijeneći nespornu činjenicu da je tuženi na ime naknade štete isplatio tužitelju 498,67 eura, što preračunato u konvertibilnu marku iznosi 971,40 KM, to sud dalje nalazi djelimično osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na visinu koja predstavlja razliku između troškova opravke vozila prema cijenama u BiH i isplaćenog iznosa, to jeste 198,27 KM. Naime, predmetna nesreća se desila u Maglaju i u vezi sa tim mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice je identično, odnosno u Maglaju je izvršena radnja kojom je šteta prouzrokovana, pa je jedino relevantno pravo koje se moglo primijeniti u konkretnom slučaju, domaće pravo. Kako je vozilo štetnika, koji je obavezan u smislu člana 154. ZOO-a da naknadi štetu, bilo osigurano od autoodgovornosti kod tužene, to je tuženi i dužan da naknadi ovu štetu u iznosu od 198,27 KM. Članom 185. stav 3. ZOO-a je propisano da kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kada sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Shodno navedenom, tuženi je i obavezan da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu koji je dosuđen. Na ovaj iznos sud je dosudio i zakonske zatezne kamate počev od dana nastanka štete, tj. 11.07.2012. godine primjenom odredbe člana 186. ZOO-a, kako je to tužitelj i odredio, a što je u skladu sa sudskom praksom, odlukom Ustavnog suda BiH AP-1367/08 (ovakav pravni stav Ustavni sud je zauzeo i obrazložio i u odlukama brojevi: AP-1433/06, od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 86/07, AP-1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, „Službeni glasnik BiH“, broj 99/08 i AP-3013/06 od 29. aprila, stav 89, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/09). U situaciji različitih pravnih shvatanja u odnosu na tok zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos štete, sud se rukovodio navedenim stavom Ustavnog suda BiH. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Nadalje, sud nalazi osnovanim potraživanje tužitelja na ime troškova zastupanja u vansudskom postupku, ali u iznosu od 140,40 KM, tj. 50% nagrade za sastav obrazloženih podnesaka, što u konkretnom iznosi 120,00 KM uvećano za 17% PDV-a (20,40 KM), cijeneći nespornom činjenicu da se tužitelj, putem punomoćnika, obraćao tuženom s odštetnim zahtjevom. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tužitelj je odbijen sa zahtjevom kao previsoko postavljenim. Naime, ovaj sud nalazi da je riječ o naknadi pretprocesnih troškova u parničnom postupku. Radi se o troškovima koji nastaju u povodu parničnog postupka (član 383. stav 1. ZPP-u), koji služe za pripremu parnice, a nastali su prije podnošenja tužbe, u koje troškove naročito spadaju: troškovi obaveznog prethodnog postupka radi mirnog rješavanja spora, troškovi vansudskog postupka radi nagodbe sa osiguravajućim društvom, troškovi postupka za osiguranje dokaza koji je pokrenut prije parnice, poštarina, fotokopiranje dokumenata, izrada fotografija, pribavljanje izvoda ili medicinske dokumentacije, troškovi prevođenja i sl. - Među parničnim strankama su sporne činjenice nastanka saobraćajne nezgode, šteta kao posljedica i u vezi sa tim visina tužbenog zahtjeva. Tuženi tvrdi da je riječ o fingiranoj saobraćajnoj nezgodi, te da su sva oštećenja na vozilu mercedes nastala prije predmetne nezgode. Ovaj sud je stanovišta da je smanjeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Naime, kada je u pitanju odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, treba razlikovati određene opšte i posebne pretpostavke ove vrste odgovornosti. Opšte pretpostavke su subjekti odgovornosti, odnosno odgovorno i oštećeno lice, te šteta, dok u posebne pretpostavke spadaju udes, motorno vozilo i pokret motornog vozila. Prema članu 178. Zakona o obligacionim odnosima, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Korištenje motornih vozila u saobraćaju je detaljno uređeno pravilima sadržanim u zakonskim i podzakonskim propisima iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, pa svako postupanje korisnika motornog vozila koje je u suprotnosti sa pomenutim propisima smatra se protivpravnim i ima se pripisati u krivicu imaoca motornog vozila. Kada je u pitanju krivica zakonodavac usvaja princip pretpostavljene krivice, shodno odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a. Dakle, pretpostavlja se da je onaj koji drugome prouzrokuje štetu i kriv za nastalu štetu, pa mu se stoga i nameće obaveza da ju nadoknadi, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Riječ je o tkz. oborivoj pretpostavci krivice (praesumptio iuris tantum). Pretpostavka krivice koju ima u vidu zakonodavac u odredbi člana 154. stav 1. navedenog zakona, u interpretaciji sudske prakse, odnosi se na najblaži oblik krivice, tj. na običnu nepažnju. Pored krivice, u pretpostavke subjektivne odgovornosti imalaca motornih vozila spada i uzročno-posljedična veza i prema ZOO-a postoji presumpcija uzročne veze ukoliko je šteta nastala u vezi s opasnom stvari, a u koje ubrajamo i motorna vozila kada se smatra da su u pokretu. Imalac motornog vozila, ako želi da se oslobodi odgovornosti, mora dokazivati da uzročna veza između štetne radnje i nastale štete, u konkretnom slučaju, ne postoji. Dakle, teret dokaza u odnosu na oslobađanje od pretpostavke subjektivne odgovornosti imalaca motornih vozila: krivica i uzročna veza, je bio na tuženom. Među parničnim strankama je nesporna činjenica da je vozilo marke renault, tip megan, kojim je u momentu nastanka nezgode upravljao M. N., koji je i vlasnik vozila, osigurano kod tuženog. Dovodeći u vezu zapisnik o izvršenom uviđaju saobraćajne nezgode, sa iskazima učesnika saobraćajne nezgode, iskazima lica koja su uviđaj izvršila, te nalazom vještaka saobraćajne struke, proizlazi da je do saobraćajne nezgode došlo na način što je vozilo, koje je osigurano kod tuženog za štete pričinjene trećim licima, krećući se unazad u jednosmjernoj ulici, ostvarilo kontakt sa vozilom vlasništvo tužitelja kojim je u momentu nezgode upravljao saslušani svjedok J. K. Učesnici saobraćajne nezode su na zapisnik o uviđaju dali svoj iskaz, a kasnije su saslušani u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici, gdje su ponovo ustvrdili način na koji je došlo do kontakta i sam kontakt, ističući da je vozilo renault svojim zadnjim dijelom ostvarilo kontakt sa prednjim lijevim dijelom vozila mercedes. Vještak saobraćajne struke je nakon detaljne analize raspoloživih parametara iz dokumentacije u spisu: skice lica mjesta saobraćajne nezgode, zapisnika, fotografija... takođe u svom mišljenju istakao da se neposredno prije nezgode vozilo mercedes kretalo ulicom Geteova prema ulici Bosanska, dok se vozilo renault kretalo vožnjom unazad. Ovakvo postupanje učesnika u saobraćaju, odnosno korisnika motornog vozila renaulat-megan je u suprotnosti sa pravilima sadržanim u propisima iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, smatra se protivpravnim i pripisuje se u krivicu imaoca motornog vozila osiguranog od autoodgovornosti kod tuženog. Nadalje, da bi nastupila odgovornost za štetu, mora postojati šteta kao posljedica BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 43 [ PRAVNI SAVJETNIK ] štetne radnje, odnosno saobraćajne nezgode. Shodno odredbi člana 155. ZOO-a, pod štetom se smatra umanjenje nečije imovine (obična šteta)... Među parničnim strankama je upravo sporna šteta kao opća pretpostavka odgovornosti i u vezi sa tim obim štete. Tuženi tvrdi da su sva oštećenja na vozilu posljedica nekog drugog štetnog događaja. U svom iskazu učesnik koji je skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu je istakao, a nakon ostvarenog kontakta, da je vidio da je udaren far i kasnije, 5-10 minuta dok su čekali policiju, vidio je da je desna strana karambolke (prednji branik) svezan nečim, a na sredini karambolke, poslije ostvarenog kontakta, da je bilo i jedno napuknuće. U svom iskazu vozač vozila mercedes je istakao da je prije ove nezgode vozilo bilo tehnički ispravno, bez bilo kakvih oštećenja. Svjedok, lice koje je izvršilo uviđaj, je istakao da se ne sjeća da su na mjestu kontakta ova dva vozila postojali ostaci dijelova vozila, blata, prašine i slično, te da u zapisnik inače unose tragove kočenja, a da nikada nije unio tragove eventualno stakla i prašine. Drugi svjedok, takođe lice koje je izvršilo uviđaj, u svom iskazu je istakao da prilikom uviđaja nisu zatekli staklo na ulici, zatekli su samo prašinu koja je ispala iz blatobrana i komade farbe-laka, u konkretnom bila je mala količina jer nije bio veliki udar, zbog čega nije ni uneseno u zapisnik. Oba saslušana svjedoka su izjavila da je lice mjesta skicirano, uzeto mjesto kontakta, fotografisan smjer kretanja, oštećenja na vozilu..., da je riječ o jednosmjernoj ulici, da su u lijevoj traci parkirana motorna vozila, dok se desnom trakom odvija saobraćaj u kojoj je i bio kontakt, te na osnovu položaja vozila i izjava učesnika - vozača konstatovali su da je vozač vozila renault krećući se unazad svojim zadnjim desnim dijelom branika ostvario kontakt sa prednjom lijevom stranom motornog vozila mercedes. Vještak saobraćajne struke je u svom nalazu naveo da je nakon primarnog kontakta (na strani 3. nalaza je fotografija na kojoj je vidljivo mjesto udara), zbog nastavka kretanja vozila reno unazad i zbog elastičnosti dijelova branika oba vozila, ostvaren kontakt sa prednjom maskom, okvirom maske, prednjim poklopcem, lijevim farom vozila mercedes. Međutim, poklopac motornog prostora je imao ranija oštećenja, budući da su vidljivi tragovi korozije, kao i prednji lijevi blatobran. Na strani 3. nalaza je fotografija prednjeg poklopca na kome se vide ranija oštećenja (tragovi korozije) i novije oštećenje. Dovodeći u vezu naprijed navedene dokaze proizlazi utvrđenim činjenicama da je nastala šteta kao posljedica štetne radnje, odnosno saobraćajne nezgode, kao i obim nastale štete u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Naime, prilikom izvršenog uviđaja 44 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 sačinjena je skica lica mjesta, fotografisana oštećenja, na osnovu čega je vještak saobraćajne struke i konstatovao moguća oštećenja nastala u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, kao i oštećenja koja su od ranije. Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka, budući da je isti stručan, objektivan. Vještak je u svom iskazu na jasan i detaljan način pojasnio i pokazao vidnim mjesta oštećenja na vozilu nastala u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi od onih koja nisu posljedica ove nezgode. Shodno nalazu vještaka saobraćajne struke, a u odnosu na obim štete nastale kao posljedica saobraćajne nezgode, vještak mašinske struke je sačinio nalaz na okolnosti visine tužbenog zahtjeva. U svom iskazu, a kako je naprijed obrazloženo, vještak je istakao da je riječ o djelimičnoj šteti u punom iznosu od 7.940,55 KM, umanjujući cijenu poklopca motora za 30%, budući na njegova ranija oštećenja, kao i da je umanjio sate predviđene za popravak ranije oštećenog blatobrana. Ovaj sud je mišljenja da tuženi neosnovano ističe da je predmetna saobraćajna nezgoda montirana (fingirana). Naime, tačno je da je teško dokazati takvu nezgodu, međutim osnovne karakteristike fingirane nezgode, u bitnom, su: u saobraćajnoj nezgodi sudjeluje po pravilu jedno vozilo sa polisom kaskoosiguranja, pričinjena šteta na vozilu visoke klase je velika i u pravilu je procijenjena kao totalna šteta, vozilo visoke klase neposredno prije nezgode nije bilo tehnički ispravno, vozilo visoke klase u pravilu slijeće sa kolnika koji je izgrađen u nasipu, a oštećenja na tom vozilu nastaju na putu smirivanja od mjesta kontakta pa do zatečenog položaja vozila, nezgode se dešavaju na regionalnim cestama u noćnim uvjetima ili na magistralnim cestama u oštrim (nepreglednim) zavojima... u krajnjem tuženi je mogao prijaviti prevaru u osiguranju nadležnim organima krivičnog gonjenja. Kako je vozilo štetnika, koji je obavezan u smislu člana 154. ZOO-a da naknadi štetu, bilo osigurano od autoodgovornosti kod tužene, to je tuženi i dužan da naknadi ovu štetu. Članom 185. stav 3. ZOO-a je propisano da kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kada sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Shodno navedenom, tuženi je i obavezan da tužitelju, kao vlasniku vozila, a kako to proizlazi iz potvrde o vlasništvu vozila, nadoknadi štetu u iznosu smanjenog tužbenog zahtjeva, koji je sud u cijelosti usvojio. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Uzročno-posljedična veza Iz obrazloženja odluke Nadalje, ovaj sud je stanovišta da postoji uzročna veza između uzroka smrti i povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći. Naime, da bi izvršilac protupravne radnje odgovarao za štetu drugom licu nužno je da između njegove protupravne radnje i štete postoji uzročna veza (kauzalitet). Protupravna radnja treba se pojaviti kao uzrok nastale štete, a šteta da se pojavi kao posljedica protupravne radnje. Uzročna veza objektivna je kategorija, za njeno postojanje nije od značaja da li je protupravna radnja izvršena sa namjerom da se šteta drugome prouzrokuje ili je posljedica nepažljivog postupka, ili je čak takva da se onome ko ju je preduzeo može upisati u krivicu. Iz nalaza vještaka medicinske struke, koji se temelji na uvidu u dokumentaciju pobrojanu u uvodu obrazloženja ove presude, proizlazi da je preminuli bio hospitaliziran nešto više od dva mjeseca, nakon čega je otpušten na kućno liječenje uz preporuku za daljnju fizioterapiju, tj. hod sa štakama. Tokom liječenja povrede preloma bedrene kosti u zglobu kuka, koja ima karakter obične teške tjelesne povrede, utvrđeno je da imenovani boluje od prije postojećih oboljenja hronična, začepljujuća upala dušnica, sa obostranim postojanjem priraslica, da je došlo i do pojave alergijske reakcije, vjerovatno uzrokovane lijekovima iz kojih razloga je i liječen konzervativno, dakle nije rađena operacija, te da je preminuo od upale pluća kao neposrednim uzrokom smrti. Vještak u svom nalazu zaključuje da ne postoji uzročno-posljedična veza između uzroka smrti i povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći koju tvrdnju temelji na činjenici da ne postoji medicinska dokumentacija iz koje proizlazi da je preminuli u vremenskom periodu, od otpuštanja iz bolnice, pa do smrti, imao zdravstvenih tegoba, smatrajući tačnim navode da prema medicinskoj znanosti upala pluća nastaje kao posljedica smanjenog kretanja, te otežanog disanja zbog stvaranja sekreta u plućima, a što pogoduje stvaranju infekcije, kao i da mu je poznato iz medicinske znanosti da kod većine starijih pacijenata koji dobiju prelom kuka popratna pojava je upala pluća koja uzrokuje smrt i da nije rijedak slučaj da se nakon neke teže povrede, kada je neophodno mirovanje, dođe do razvoja upale pluća u kojim slučajevima postoji uzročna veza između zadobijenih povreda i uzroka smrti. Preminuli je primljen u bolnicu 10. 3. 2008. godine, usljed preloma bedrene kosti u zglobu kuka, povrede zadobijene u predmetnoj saobraćajnoj nesreći koja ima karakter obične teške tjelesne povrede, otpušten 15. 5. 2008. godine. Dakle, bio je prisiljen mirovati i biti hospitaliziran preko dva mjeseca, nakon čega je otpušten na kućno liječenje, uz preporuku za daljnju fizioterapiju. Poznato je iz medicinske znanosti da upala pluća nastaje kao posljedica bakterijske i virusne infekcije, te da joj jako pogoduje smanjeno kretanje, otežano disanje, a što je upravo bilo karakteristično u traumatiziranog, preminulog Ibišević Redže. Direktni uzrok smrti nije ozljeda koju je preminuli zadobio u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Obdukcijom je upala pluća utvrđena kao neposredni uzrok smrti. Međutim, slijedom toka stvari, imajući u vidu prisiljenost mirovanja preminulog usljed zadobijene povrede, starosnu dob, smanjenu mogućnost pokretljivosti, zdravstvene tegobe dijagnosticirane kao hronični bronhitis, kao i uzrok smrti, proizlazi da opisano stanje za posljedicu ima upalu pluća razvijenu tokom liječenja, kao posttraumatska komplikacija povrede preloma bedrene kosti u zglobu kuka, što je i dovelo do smrtnog ishoda. Iz obrazloženja - odgovornost tuženog „Biro zelene karte u BiH“ i pasivna legitimacija na strani tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo Prije odlučivanja o samoj osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, sud nalazi za shodno odlučiti o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Tako je članom 11. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) propisano da se za obavljanje poslova utvrđenih međunarodnim sporazumima o osiguranju vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti u prometu i predstavljanja društava za osiguranje u međunarodnim institucijama za osiguranje, društva za osiguranje osnivaju Biro osiguranja Bosne i Hercegovine na području Federacije. Članom 85. istog zakona propisano je da osoba koja motornim vozilom inozemne registracije ulazi na teritorij Federacije mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritorij Federacije ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, dok član 88. propisuje da oštećena osoba, kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti odštetni zahtjev podnosi Birou za osiguranje, a koji obradu i isplatu ovih šteta može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni obraditi odštetni zahtjev i likvidirati u skladu sa međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila. S obzirom na to da je Odlukom o načinu nastavka rada Biroa BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 45 [ PRAVNI SAVJETNIK ] osiguranja BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 18/01) propisano da će Biro osiguranja nastaviti sa radom pod nazivom Biro zelene karte BiH koji ima status pravnog lica i koji u ime osiguravajućih društava iz BiH regulira sve aktivnosti vezane za zelenu kartu u skladu sa Statutom Biroa zelene karte, to sud nalazi osnovanim prigovor nedostataka pasivne legitimacije na strani prvotuženog koji je samo vršio obradu odštetnog zahtjeva tužitelja u skladu sa naprijed citiranim odredbama, tako da prema istom nema osnova za eventualno obavezivanje na naknadu štete solidarno sa drugotuženim. Iz obrazloženja Kantonalnog suda Prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan prema drugotuženom na osnovu člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 155. istog zakona. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj na pješački prelaz stupio na znak crvenog svjetla na semaforu, koje se zadržalo za cijelo vrijeme prelaženja kolovoza do kontakta sa vozilom opel corsa, što upućuje da takvu radnju nije obavio sa dovoljnom opreznošću, odnosno da je postupio suprotno članu 109. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, a da je vozač vozila opel corsa, s obzirom na brzinu kretanja i udaljenost na kojoj se nalazio u odnosu na trenutak stupanja tužitelja na kolovoz, imao tehničku mogućnost da svoje vozilo pravovremeno zaustavi i da time spriječi udar u tužitelja, jer na kolovozu nije bilo drugih vozila niti pješaka. S obzirom na to da je članom 111. stav 1. ZOBS-a propisano da vozač ne smije ometati prolaz pješaka koji su već stupili na obilježeni pješački prelaz iako mu je svjetlosnim saobraćajnim znacima dozvoljen prolaz, evidentan je propust vozača opel corse koji na takvom obilježenom pješačkom prelazu, iako je njemu bilo zeleno svjetlo na semaforu, a pješaku crveno, nije usporio brzinu kretanja ili zaustavio svoje vozilo, ili kretanje istog pomjerio u drugu stranu od smjera kretanja pješaka, pa prvostepeni sud zaključuje da je pretežnim dijelom uzrokovao udar vozilom u tužitelja kao pješaka, a koji je u tom trenutku već završavao prelazak kolovoza i utvrđuje omjer doprinosa vozača opel corse i tužitelja u odnosu od 70:30 %. U odnosu na visinu štete, prvostepeni sud je dosudio tužitelju na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 11.500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 3.500,00 KM, te na ime straha iznos od 3.000,00 KM i sve vidove nematerijalne štete umanjio za 30 %, pa je drugotuženog obavezao da tužitelju na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos 46 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 od 8.050,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova isplati iznos od 2.450,00 KM, na ime straha isplati iznos od 2.100,00 KM i to na osnovu čl. 16, 173, 177. stav 3., a u vezi sa čl. 192, 200. i 205. ZOO-a, prihvatajući nalaz vještaka medicinske struke dr. Zećo Adema i primjenjujući prilikom određivanja visine iste Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Federacije BiH od 20. 2. 2006. godine. Neosnovani su žalbeni navodi drugotuženog da postoje propusti pješaka -tužitelja zbog kojih treba znatno umanjiti iznos nematerijalne štete, a u skladu sa doprinosom pješaka nastanku saobraćajne nezgode. Naime, u toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je tužitelj prelazio kolovoz preko pješačkog prelaza, a vozač je, u skladu sa odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, obavezan da obrati posebnu pažnju na pješake koji prelaze kolovoz preko pješačkog prelaza, bez obzira da li je na semaforu bilo upaljeno zeleno ili crveno svjetlo. Imajući u vidu da je tužitelj, pješak starija osoba rođen 1935. godine, to je vozač bio obavezan da obrati posebnu pažnju na pješaka u konkretnom slučaju. Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćaj Suljagić Elide od 15. 4. 2012. godine, kojeg je prvostepeni sud prihvatio i dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud, vidi se da je zakašnjela reakcija vozača na pojavu pješaka na pješačkom prelazu i pravovremenom reakcijom kočenjem omogućavala je zaustavljanje prije kolizije sa pješakom, kao i nedovoljno oprezna vožnja u odnosu na pravovremeno uočavanje prisustva pješaka sa desne strane kolovoza u uslovima potpune vidljivosti i gdje nema prepreka koje bi tu vidljivost sprječavale i otežavale, što su sve propusti vozača, osiguranika drugotuženog koji su doprinijeli nastanku nezgode i koji po mišljenju i ovog suda čine 70% doprinosa nastanku nezgode. Sa druge strane, prelazak kolovoza od strane pješaka – tužitelja na nedovoljno oprezan način, što je evidentirano videozapisom nadzorne kamere, čini doprinos tužitelja nastanku nezgode od 30%. Stoga je po mišljenju ovog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Vidovi nematerijalne štete ORIJENTACIONI KRITERIJI VRHOVNOG SUDA FBiH NISU MATEMATIČKA FORMULA KOJA PUKIM AUTOMATIZMOM SLUŽI ZA UTVRĐIVANJE I IZRAČUNAVANJE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE, JER ODLUČIVANJE O IZNOSU NEMATERIJALNE ŠTETE JESTE SUĐENJE U KOJEM SE PRIMJENJUJE PRAVNI STANDARD PRAVIČNOSTI PRI ODMJERAVANJU NOVČANE ODŠTETE. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 005883 10 Rev od 8. 9. 2011. godine) Prilikom odlučivanja o naknadi po svim oblicima nematerijalne štete sud je prihvatio kao stručne i objektivne nalaze vještaka medicinske struke. Vještak - specijalista za ortopediju i traumatologiju, u svom nalazu navodi da kod tužitelja postoji duševna bol radi umanjenja životne aktivnosti: višekomadnog preloma obadvije gornje vilice, preloma nosnih kostiju, otvorenog preloma desne nadlaktice na dva nivoa i u desnom lakatnom zglobu, preloma lijeve nadlaktice, serijskog preloma rebara sa lijeve strane od II do VII, preloma lijeve potkoljenice na dva nivoa, kao i preponskih kila obostrano kao posljedice povrede trbušnog zida, te psihičkog stanja u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja, kao posljedica težine povrede, a ono ukupno iznosi 75-80%. Vještak u nalazu ističe da tužitelj zbog obimnosti povreda i izraženih posljedica, anatomskih, funkcionalnih i psihofizičkih, nije u stanju raditi posao ugostitelja, koji je do sada radio, niti bilo kakav drugi samostalno. Za povrede iz domena specijaliste stomatološke protetike, vještaka Lejle dr. Ibrahimagić-Šeper, procenat umanjenja opće životne aktivnosti iznosi 4-5%, uz obrazloženje da su osnovne potrebe za život disanje, prehrana... da tužitelj ne može normalno da sažvače hranu, dakle, unosi hranu polovično usljed čega strada probavni trakt. Mišljenja je, a koje je bazirano na osnovu kliničkog pregleda i rtganalize postojećeg stanja, da pacijent - ovdje tužitelj nije u stanju uspostaviti fiziološki zagriz, što se može smatrati indikacijom za novim protetskim radom, a jedno od mogućih protetskih rješenja, s obzirom na težinu i način zadobijene povrede, možda i jedino, je pomoću hirurškog zahvata. Dakle, tužitelj je u saobraćajnoj nezgodi zadobio više teških tjelesnih povreda, kako su naprijed pobrojane, na 12 mjesta u tijelu, opasnih po život tužitelja, kao i drugih povreda (više lakih tjelesnih povreda), zbog čega je bio u izraženom traumatskom šoku. Tužitelju je isplaćen iznos od 20.000 KM, tako da potražuje preostali iznos od 45.000 KM, na ime umanjenja opće životne aktivnosti. Slijedom navednog, novčani iznos koji tužitelj potražuje, kao preostali dio za ovaj vid nematerijalne štete, te iznos koji je isplaćen, sveukupno 65.000 KM, pravična je naknada, kako prema opisanom činjeničnom stanju, tako i prema stavu Vrhovnog suda Federacije BiH (Orijentacioni kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete), a koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U primjeni navedenog propisa valja uvijek cijeniti sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade. Korekcija naknade zavisi od lokacije povrede, vrste zanimanja, životne dobi... Iz nalaza vještaka proizlazi da tužitelj nije u stanju raditi bilo koji posao samostalno, da je zadobio više teških tjelesnih povreda opasnih po život sa posljedicom trajnog invaliditeta zbog fizičkog oštećenja, ograničenih i bolnih pokreta u desnom lakatnom zglobu, lijevom koljenu i skraćenja lijeve potkoljenice za tri cm, ne može da sažvače normalno hranu nije u stanju uspostaviti fiziološki zagriz, kao i trajne posttraumatske promjene, psihičke promjene u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja. Dakle, posljedica povreda tužitelja nastalih u saobraćajnoj nezgodi ogleda se u duševnim patnjama zbog naprijed navedenih psihičkih i tjelesnih oštećenja, kao i u smetnjama zbog zdravlja, nesposobnosti za rad, povećane fizičke napore... Sud je imao u vidu i bolove koje je oštećenik trpio u toku liječenja (liječenje je bilo dugotrajno - stacionarno, a potom i ambulantno, kao i fizikalnom terapijom i rehabilitacijom) i nakon završenog liječenja, nelagodnosti koje su izazvane kod tužitelja tokom liječenja (liječen najprije u intenzivnoj njezi uz stalni monitoring, praćenje vitalnih funkcija, kao i lab. pretrage, rtg pretraga, CT dijagnostiku… 3-4 navrata operativne intervencije, količina sredstava za ublažavanje bolova, anestezije…), značaj povrijeđenog dobra (povreda glave, krvarenje u jetri…), povećane fizičke napore, smetnje zbog zdravlja, jačinu i trajanje bolova, kao i trajanje i jačinu straha. Sud je prilikom ocjene visine naknade za ovaj oblik nematerijalne štete cijenio i životnu dob tužitelja, rođen 11. 2. 1970. godine (srednje životne dobi), kao i bolove koje oštećenik trpi nakon završenog liječenja koji se pojačavaju BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 47 [ PRAVNI SAVJETNIK ] kod vremenskih promjena i fizičkog napora. Težina, odnosno kvalifikacija povrede nije okolnost od koje bi zavisilo pravo na naknadu za fizičke bolove, nego to pravo zavisi od intenziteta bolova. Ukoliko su fizički bolovi bili jačeg intenziteta i trajali duže, oštećenom pripada pravo na naknadu, pa kako je u konkretnom slučaju tužitelj trpio bolove jakog intenziteta u momentu povrede i trajali su 8-10 dana, računajući vrijeme prije i nakon operativnih zahvata (četiri puta), bolove srednjeg intenziteta a povremeno i jakog intenziteta u trajanju 4-6 nedjelja, bolove manjeg intenziteta dugo vremena, to tužitelju i pripada pravo naknade za ovaj vid štete. (Vrhovni sud BiH, broj: Rev-231/88 od 9. 2. 1989. godine.) Visina pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove, ne ovisi samo o trajanju i jačini tih bolova već treba uzeti u obzir i propratne neugodnosti kod liječenja, odnosno druge okolnost slučaja na koje ukazuje odredba člana 200. ZOO. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužitelj bio podvrgnut hirurškom zahvatu četiri puta, imobolizacije na obadvije ruke - nadlaktične gips longete, kao i natkoljena gips longeta, fiksacija lijeve nadlaktice sa pločom i šarafima, fiksacija golenjače lijevo sa vanjskim fiksatorom, namještanje ulomaka manuelno, rukom i fiksacija desne nadlaktice sa metalnom pločom i šarafima, fiksacija preloma gornje vilice, količina i vrsta primljenih antidoloričnih sredstava - sredstava za uklanjanje ili ublažavanje bolova, transfuzija, infuzija, učinjeni rengentski snimci... Neugodnosti tokom liječenja, vrste povreda i dio tijela na kojem je do nje došlo utiče na visinu naknade za pretrpljene fizičke bolove tako da se ta naknada dosuđuje u većem iznosu, ako su ozlijeđeni osjetljiviji dijelovi oštećenikovog tijela. Ovaj sud je stanovišta da je tužitelj trpio neugodnosti tokom liječenja, kako su i navedene, da je pretrpio traumatski šok cijelog organizma, da je zadobio više vrsta teških tjelesnih povreda, kao i lakih, što svakako upućuje na bol koja predstavlja veću tegobu, kao i da se visina pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove koja ovisi o intenzitetu i trajanju bolova, lokalitetu i vrsti zadobivenih povreda te svih ostalih popratnih tegoba, dosuđuje u jedinstvenom iznosu, a ne posebno za svaki pojedini intenzitet bolova, pa iznos koji tužitelj potražuje, zajedno sa isplaćenim iznosom je visina pravične naknade za tužitelja. Tužitelju je za ovaj vid nematerijalne štete isplaćen iznos od 3.000 KM, dok potražuje preostali dio u iznosu od 5.000 KM, sveukupno 8.000 KM. Prilikom dosuđenja naknade za ovaj oblik štete sud je imao na umu samo razdoblje do završenog liječenja, jer bolovi koje oštećenik trpi nakon završenog liječenja predstavljaju smanjenje 48 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 životne aktivnosti. Novčanu naknadu koju traži punomoćnik tužitelja za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha ovaj sud smatra pravičnom, s obzirom na to da je taj strah bio visokog stepena u momentu povrede i isti je trajao nekoliko minuta do jednog sata, nakon toga tzv. sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju nekoliko do više dana, strah srednjeg intenziteta javljao se u vremenu 2-3 nedjelje dana, strah manjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana, a teške snove i košmare kao i strah ima i sada u dominantnoj formi. Sud je, prilikom dosuđivanja novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete, vodio računa i o strahu koji se javlja i kasnije, iz razloga što pravo na novčanu naknadu za pretrpljeni strah nije vezano samo uz onaj strah koji bi nastao u trenutku doživljene traume, već i za svaki drugi koji je nastao u bilo kome kasnijem vremenu, ali koji je posljedično vezan uz štetni događaj (Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu – objavljen u Biltenu sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 2001/1, str. 35.) Strah spada među najneprijatnije čovjekove doživljaje. Uzrokuje ga predodžba o neposrednoj opasnosti. Temeljem utvrđenih činjenica nastanka saobraćajne nesreće, štetnog događaja, u kome se povrijeđeni - ovdje tužitelj našao, što nesporno proizlazi iz medicinske dokumentacije i nalaza vještaka, strah je kod tužitelja izazvao takve učinke koji odgovaraju stanju psihičke traume šoka, bio je u izraženom traumatskom šoku zbog brojnosti povreda, preloma i drugih povreda. Slijedom događaja koji se desio, okolnosti nastanka saobraćajne nezgode, kad tužitelj ne očekuje vozilo iz pravca iz kojeg je zabranjeno skretanje (radnja u saobraćaju koju je vršio vozač vozila škoda za vozača motocikla je bila iznenadna i neočekivana) tužitelj je morao osjetiti užas (prepast), čak i smrtni strah, budući da je vozio motocikl koji je manjih gabarita od vozila koje je prešlo u njegovu kolovoznu traku i presjeklo mu putanju kretanja, svjestan neizbježnog kontakta sa motornim vozilom, što na skali osjećanja spada u najjači intenzitet doživljavanja straha. Tužitelj je i kasnije trpio strah zbog osnovane zabrinutosti za moguće teške posljedice povreda. Po ovom vidu nematerijalne štete tužitelju je isplaćen iznos od 2.057 KM, dok potražuje preostali iznos od 3.000 KM, sveukupno 5.057 KM. Naknadu za naruženost u iznosu od 10.000 KM, koju tužitelj potražuje, ovaj sud smatra pravičnom, budući da je izražena u velikom stepenu zbog ožiljaka kože od povrede kao estetska mana na bradi, desnoj nadlaktici, desnom laktu, lijevoj natkoljenici, lijevom koljenu i potkoljenici od veoma uočljivih ožiljaka od operativnih intervencija, kao i vidljivih operativnih ožiljaka u preponama [ PRAVNI SAVJETNIK ] kada nosi kupaće gaćice, te posebno vidljiva naruženost kod kretanja, hramlje, koristi štaku, a desni lakat u ograničenim pokretima, tako da ne može dohvatiti lice. Član 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima Iz obrazloženja: U toku postupka nižestepeni sudovi su utvrdili da je dana 13. 10. 1999. godine na magistralnoj cesti N.G.P. došlo do saobracajne nezgode u kojoj su učestvovala tri vozila. Prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu uzimajući u obzir da su vozač traktora i vozilo opel astra za ovaj udes odgovorni u omjeru po 50%. Pri tome je prvostepeni sud shvatanja da tužitelju ne pripada pravo na potpunu naknadu štete samo od vozača putničkog motornog vozila, već da mu pripada pravo na naknadu u omjeru koji odgovara prouzrokovanoj šteti od strane vozača motornog vozila opel astra. Suprotno shvatanju prvostepenog suda, drugostepeni sud je tužbenom zahtjevu udovoljio u cijelosti, uz obrazloženje da je u konkretnoj situaciji valjalo primijeniti odredbu člana 206. stav 1. ZOO, prema kojoj za štetu koju je zajedno uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno, pa budući da iz činjeničnog stanja proizlazi da su predmetnu štetu prouzrokovali vozači putničkog vozila opel astra i vozač traktora sa prikolicom, to za predmetnu štetu solidarno odgovaraju imaoci navedena dva vozila. Pri tome se drugostepeni sud poziva na član 414. ZOO, prema kojem svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od svakog solidarnog dužnika sve dok ta obaveza ne bude potpuno ispunjena. Pravno shvatanje Vrhovnog suda FBiH Ovaj sud prihvata pravno stanovište prvostepenog suda, jer se predmetna šteta ima raspraviti sa stanovišta primjene član 178. stav 2. ZOO. Naime, prema odredbi člana 178. stav 2. ZOO propisano je da ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpili srazmjerno stepenu svoje krivice. Smisao navedene zakonske odredbe valja shvatiti tako da se radi o slučajevima saobraćajnih nezgoda u kojima je učestvovalo najmanje dva ili više motornih vozila u pokretu, a što proizlazi i iz samog naslova iznad člana 178. ZOO, koji nosi naziv: „Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu“. Dakle, zakonodavac dozvoljava mogućnost da se odgovornost za štetu od motornih vozila podijeli između imaoca motornih vozila i oštećenog srazmjerno njihovom doprinosu nastanku saobraćajne nezgode. U suprotnom, ako je šteta nastupila samo od djelovanja jednog motornog vozila, uz uslov da njegovo štetno djelovanje nije u uzročnoj vezi sa djelovanjem nekog drugog motornog vozila, neće se raditi o ovom slučaju odštetne odgovornosti, niti će se isti prosuđivati po pravilima koja su sadržana u članu 178. stav 2. ZOO. Stoga je neutemeljen pravni zaključak drugostepenog suda da u predmetnom slučaju treba primijeniti odredbe koje se odnose na solidarnu odgovornost. Predmetna šteta na vozilu tužitelja posljedica je povezane uzročne veze (jedinstvenog kauzalnog neksusa) štetnih radnji nastalih između motornog vozila opel astra (osiguranika tuženog) i traktora sa prikolicom. Dakle, u okolnostima predmetnog slučaja, kada je utvrđeno da je do štete na vozilu tužitelja došlo skrivljenim postupanjem navedena dva vozila (vozač traktora je vozio bez signalizacije na prikolici, a osiguranik tuženog je vozio nepropisnom brzinom od 107 km/h i nakon udara u prikolicu traktora skrenuo na lijevu strana kolovoza kojom prilikom se sudario sa vozilom tužitelja), krivica jednog imaoca motornog vozila ne isključuje odgovornost drugog sudionika u udesu, pa je prvostepeni sud, primjenom člana 178. stav 2. ZOO, izveo valjan pravni zaključak da tužitelju ne pripada pravo na potpunu naknadu štete samo od vozača putničkog motornog vozila (opel astra), već samo u dijelu u kojem je on doprinio prouzrokovanoj šteti. Pri tome je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaz sudskog vještaka saobraćajne struke i ustanovio da je doprinos tuženog predmetnoj šteti u procentu 50%. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 022929 11 Rev od 22. 5. 2012. godine) Član 177. stav 4. i član 404. Zakona o obligacionim odnosima DJELIMIČNI DOPRINOS TREĆE OSOBE NASTANKU ŠTETE NE OSLOBAĐA IMAOCA OPASNE STVARI OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU BUDUĆI DA ISTI U TOM SLUČAJU ODGOVARA SOLIDARNO SA TREĆOM OSOBOM, A TO ZNAČI DA ODGOVARA ZA CIJELU ŠTETU UKOLIKO JE OŠTEĆENI NAKNADU ŠTETE ZAHTIJEVAO SAMO OD NJEGA. KAD IMALAC OPASNE STVARI NAKNADI CJELOKUPNU ŠTETU OŠTEĆENOM STIČE REGRESNO PRAVO PREMA TREĆOJ OSOBI KOJA JE DJELIMIČNO DOPRINIJELA NASTANKU ŠTETE, SRAZMJERNO UDJELIMA U NASTANKU ŠTETE. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012679 10 Rev od 17. 5. 2011. godine). BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 49 [ PRAVNI SAVJETNIK ] MODALITETI RADA I BORAVKA STRANIH DRŽAVLJANA U REPUBLICI AUSTRIJI II Ulazak u Republiku Austriju Važeći Zakon o strancima razlikuje kategoriju stranih državljana koji žele kratkotrajno boraviti u Republici Austriji (npr. da dođu u posjet), od kategorije stranih državljana koji imaju namjeru duže boraviti u Austriji (npr. kako bi radili ili se školovali). III Viza za kratkotrajni boravak (Einreisetitel-Visa) Alan Vajda, dipl. iur Hrvatska obrtnička komora E-mail: [email protected] Za kratkotrajni boravak (npr. ako dolazite u posjet rodbini ili na odmor) potrebno je ishoditi vizu. Također je važno napomenuti da navedenim osobama tijekom njihovog boravka nije dozvoljen rad unatoč činjenici da posjeduju vizu. Državljanima određenih zemalja (među kojima su sve susjedne zemlje, pa i Republika Hrvatska) omogućeno je da borave u Austriji do tri mjeseca bez posjedovanja vize. IV Vrste viza: D aje se prikaz modaliteta rada i boravka stranih državljana u Republici Austriji sa posebnim osvrtom na ostvarivanje prava na isplatu različitih oblika novčanih naknada tijekom nezaposlenosti. I Uvodne napomene Rad stranih državljana u Republici Austriji reguliraju Zakon o strancima (Fremdengesetz) i Zakon o zapošljavanju stranih državljana (Auslanderbeschhaftigungsgesetz). Stoga, ukoliko poslodavac iz Austrije želi zaposliti stranog državljanina potrebno je da putem Zavoda za zapošljavanje (Arbeitmarktservice - AMS) zatraži da mu se izda prva radna dozvola za zapošljavanje (Beschaftigungsbewilligung) ili ga može zaposliti ukoliko strani državljanin osobno posjeduje jednu od radnih dozvola (Arbeitserlaubnis, Befreiungsschein) ili jednu od dozvola za naseljavanje sa pravom zapošljavanja (npr. dokaz o naseljavanju, dozvolu za trajni boravak, itd.). 50 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 A viza: tranzitna viza za strance koji preko Republike Austrije imaju transfer za daljnje putovanje B viza: viza za prolaz kroz Austriju (tijekom pet dana od ulaska u Republiku Austriju) C viza: turistička viza; to je najvažniji tip vize koji se najčešće dodjeljuje i omogućava boravak u Republici Austriji do tri mjeseca (može biti izdana i na kraći vremenski period). C viza važi u svim zemljama potpisnicama Schengenskog sporazuma i ne može da se produžiti u Republici Austriji. D viza: ova se viza može dodijeliti na najduže šest mjeseci, ali važi samo za Austriju. Države potpisnice Schengenskog sporazuma su: Republika Austrija, Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Republika Finska, Republika Francuska, Republika Grčka, Republika Italija, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Kraljevina Nizozemska, Republika Portugal, Kraljevina Švedska, Kraljevina Španjolska, kao i Republika Island i Kraljevina Norveška. [ PRAVNI SAVJETNIK ] V Oblici boravka u Austriji Za duži boravak u Austriji strancima koji nisu državljani neke od zemalja članica Europske unije ili Švicarske Konfederacije potrebno je ishoditi: 1. dozvolu za naseljavanje (Niederlassungsbewilligung) ili 2. boravišnu dozvolu (Aufenthaltserlaubnis). Također je vrlo značajno da se dozvola za boravak u Austriji može dodijeliti samo temeljem jedne određene svrhe boravka, a koja se, temeljem zahtjeva stranke, može pod određenim uvjetima i promijeniti. VI Opći preduvjeti za dodjelu dozvole za boravak u Austriji Obveza podnošenja zahtjeva za boravak u inozemstvu Zahtjev za dodjeljivanje prve boravišne dozvole potrebno je podnijeti u inozemstvu putem diplomatsko-konzularnog predstavništva Austrije, i to prije dolaska u Austriju, sa time da je tamo također potrebno pričekati i završetak samog postupka dodjeljivanja boravišne dozvole, s obzirom na to da strani državljanin smije ući u Austriju tek pošto mu predmetna boravišna dozvola bude i dodijeljena. Odsustvo statusa osobe koja predstavlja opasnost za javni red, mir i sigurnost Ukoliko određena fizička osoba, tj. strani državljanin predstavlja opasnost za javni red, mir i sigurnost, tj. ako je, naprimjer, bio kažnjavan (kako u Austriji tako i u inozemstvu), ili ako se radi o slučaju dužeg nezakonitog boravka u Austriji neće mu se izdati dozvola za boravak u Republici Austriji. Zdravstveno uvjerenje (Gesundheitszeugnis) Strani državljani koji namjeravaju boraviti u Austriji duže od šest mjeseci moraju posjedovati zdravstveno uvjerenje kojim nadležni liječnik potvrđuje da ne boluju od određenih bolesti (npr. zarazne bolesti). Međutim, postojanje jedne od takvih bolesti ne dovodi automatski do uskraćivanja prava na izdavanje boravišne dozvole. Integracijski sporazum (Integrationsvereinbarung) Prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje boravišne dozvole strani državljanin je dužan potpisati i tzv. integracijski sporazum, kojim se obavezuje da će u određenom roku završiti tečaj poznavanja njemačkog jezika. VII Vrste boravišnih dozvola Osigurana sredstva za život (Gesicherter Lebensunterhalt) Boravišna dozvola za učenike i studente (Aufenthaltserlaubnis) Boravišna dozvola može se dodijeliti samo ukoliko strani državljanin ima na raspolaganju dovoljno vlastitih financijskih sredstava za život u Austriji (obiteljski prihod mora prelaziti osnovicu za dodjeljivanje socijalne pomoći) Strani državljanin može dobiti ovu boravišnu dozvolu samo ako dolazi na studiranje ili školovanje u Austriju, sa time da je potrebno unaprijed posjedovati potvrdu da je upisan (čak i kao izvanredni student) na neki fakultet (Zulassung) ili u određenu školu. Zdravstveno osiguranje (Krankenversicherung) Također je potrebno da strani državljanin radi produženja boravišne dozvole svake godine donese potvrdu o školovanju, odnosno uspjehu na studiju, uz to da je istu, sa pripadajućim zahtjevom, potrebno podnijeti putem Direkcije savezne policije Austrije, koja predstavlja nadležno tijelo za podnošenje zahtjeva za produženje predmetne boravišne dozvole. Što se tiče zdravstvenog osiguranja, strani državljanin mora ima zaključeno odgovarajuće zdravstveno osiguranje koje pokriva sve vrste rizika. Osigurani smještaj Prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje boravišne dozvole potrebno je da strani državljanin dokaže da ima osiguran odgovarajući smještaj koji je u skladu sa prilikama u njegovom mjestu boravka u Austriji, sa time da se kao dokaz u praksi može prihvatiti ugovor o najmu stana (Untermietvertrag). Međutim, bračni partner i maloljetna, odnosno nevjenčana djeca stranog državljanina mogu kao članovi njegove obitelji dobiti boravišne dozvole, a temeljem činjenice da je stranom državljaninu odobrena boravišna dozvola, sa tim da oni u Austriji ne smiju raditi. Priključivanje članova obitelji stranog BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 51 [ PRAVNI SAVJETNIK ] državljanina koji (Familiennachzug) živi u Austriji Bračni partneri i maloljetna, odnosno nevjenčana djeca stranog državljanina koji posjeduju dozvolu za naseljavanje (Niederlassungsbewilligung) ili dokaz o naseljavanju (Niederlassungsnachweis) imaju pravo da se priključe svom članu obitelji koji boravi u Austriji. značaj za određenu regiju ili dio radnog tržišta ili da bude povezano sa stvaranjem novih radnih mjesta, odnosno osiguravanjem postojećih, ili 3) da on ima odlučujući utjecaj u rukovodstvu poduzeća, ili njegovo zapošljavanje treba prouzrokovati prijenos investicionog kapitala u Austriju. Međutim, za njih je potrebno osigurati odgovarajući broj mjesta u godišnjoj kvoti dozvola za boravak, jer u Austriju po ovoj osnovi svake godine smije se doseliti samo onoliko novih stranih državljana koliko je to dozvoljeno odgovarajućom uredbom Savezne vlade Austrije, pa stoga članovi obitelji moraju uzeti u obzir duži rok glede izdavanja odobrenja na doseljavanje u Austriju. Dodjeljivanje dozvola za naseljavanje “ključnoj radnoj snazi” također podliježe obvezi pronalaska slobodnog mjesta u godišnjoj kvoti (Quotenpflicht). U njenom okviru i članovi obitelji takvog stranog državljanina (bračni partner i maloljetna, nevjenčana djeca do navršene 18. godine) mogu dobiti dozvole za naseljavanje (dakle, smiju se doseliti istovremeno ili nešto kasnije), ali ne smiju raditi. Članovi obitelji koji se namjeravaju priključiti stranom državljaninu prvo dobivaju boravišnu dozvolu sa svrhom boravka pod nazivom “vođenje zajedničkog domaćinstva” (Familiengemein-schaft), jer je njihov boravak povezan sa boravkom stranog državljanina. Da bi neki strani državljanin dobio dozvolu za naseljavanje kao “ključna radna snaga”, njegov budući poslodavac mora nadležnom organu vlasti - Zavodu za zapošljavanje - podnijeti već prilikom postavljanja zahtjeva i obrazloženi pristanak poslodavca (begrundete Zustimmung des Arbeitgebers), sa time da je Zavod obvezan donijeti rješenje u roku od šest tjedana. Dozvola za naseljavanje za “ključnu radnu snagu” važi i kao dozvola za zapošljavanje, tako da osobama koji je posjeduju ne treba posebna dozvola za rad. Međutim, tek nakon četiri godine boravka oni mogu podnijeti zahtjev kako bi dobili vlastitu “dozvolu za naseljavanje za sve vrste boravka” (fürjeglichen Aufenthaltszweck), koja im između ostalog omogućava i rad u Austriji. Tijekom prve četiri godine takva dozvola za naseljavanje može im se odobriti pod uvjetom da uspiju dobiti prvu dozvolu za zapošljavanje (Beschaftigungsbewilligung). Ključna radna snaga (Schlusselkratte) Temeljem restriktivnih zakonskih propisa, u Republiku Austriju se mogu doseliti još samo oni strani državljani koji se smatraju “ključnom radnom snagom”. Strani državljanin se smatra “ključnom radnom snagom” ukoliko mu je unaprijed zagarantirana bruto zarada koja čini 60% tzv. “najviše osnovice za plaćanje doprinosa za obvezna osiguranja”. Prema dostupnim podacima za 2004. godinu, ta je zarada iznosila oko 2.070 eura bruto mjesečno. Međutim, za stjecanje dozvole boravka navedena kategorija stranih državljana mora ispunjavati i još jedan od niže navedenih preduvjeta: Poslije prvih godinu dana rada i “ključnoj radnoj snazi” treba radna dozvola na osnovu Zakona o zapošljavanju stranaca - po pravilu dvogodišnja radna dozvola (Arbeitserlaubnis), koja se na zahtjev dobiva od nadležnog zavoda za zapošljavanje (Arbeitsmarktservice - AMS). Rukovodeći kadar od posebnog značaja (Besondere Fuhrungskrafte) Stranci na rukovodećim pozicijama koji zarađuju 120% od navedene osnovice imaju status “rukovodećeg kadra od posebnog značaja”, sa time da njima ne treba radna dozvola na osnovi Zakona o zapošljavanju stranih državljana i imaju pravo na dodjeljivanje dozvole za naseljavanje bez mjesta u postojećoj godišnjoj kvoti. U Austriju također mogu doći da borave i rade njegov bračni partner i djeca (do 21. godine, ali i starija ako im strani državljanin osigurava sredstva za život). 1) da ima traženu fakultetsku diplomu, završenu višu školu ili neko drugo, posebno priznato obrazovanje, Osobe koje dolaze na rad iz susjedne zemlje (Pendler), volonteri (Volontarinnen), osobe za čuvanje djece (Au Pairs) 2) da njegovo zapošljavanje ima poseban Osobe koje posjeduju dozvolu za rad u 52 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Austriji temeljem jednog od gore navedenih statusa mogu dobiti boravišnu dozvolu (Aufenthaltserlaubnis). Povlašteni državljani trećih zemalja čIanovi obitelji gore navedenih državljana su: 1) njihovi bračni partneri, 2) njihova djeca, unuci, kao i djeca i unuci njihovog bračnog partnera do 21 godine života, ali i starija, ako im navedeni strani državljanin osigurava sredstva za život, te 3) njihovi roditelji, bake i djedovi, kao i roditelji i bake i djedovi njihovog bračnog partnera, ako im navedeni strani državljanin osigurava sredstva za život. Svi gore navedeni članovi obitelji imaju zakonsko pravo da im se izda dozvola za naseljavanje. Njihove dozvole ne podliježu godišnjoj kvoti, sa time da zahtjeve mogu podnijeti u Republici Austriji. Ove osobe su također oslobođene potpisivanja “integracionog sporazuma” (završavanja tečaja njemačkog jezika u određenom roku), te ne moraju priložiti zdravstveno uvjerenje. Poslije dvije godine nakon stjecanja glavnog prebivališta u Austriji (Hauptwohnsitz in Osterreich), one stječu pravo da im se dodijeli dokaz o naseljavanju, a što mogu dobiti putem Savezne policijske direkcije Republike Austrije. Bračni partneri i maloljetna djeca povlaštenih “državljana trećih zemalja” imaju također pravo na dodjeljivanje dozvole za naseljavanje bez potrebe pronalaženja mjesta u godišnjoj kvoti, ali samo pod uvjetom ako ne žele da se zaposle. VIII Boravak u Republici Austriji Sljedeća dozvola za naseljavanje Ukoliko je strani državljanin već naseljen u Austriji tada ima pravo na dodjeljivanje sljedeće dozvole za naseljavanje (Niederlassungsbewilligung), ako za to i dalje ispunjava zakonom propisane preduvjete. Svaka sljedeća dozvola ove vrste dodjeljuje se bez potrebe pronalaženja odgovarajućeg mjesta u godišnjoj kvoti za tu godinu. Kako bi se izbjegao problem glede navedenog, potrebno je da zahtjev za produženje dozvole bude podnesen prije roka isticanja prethodno izdane dozvole. Integracijski sporazum (Integrationsvereinbarung) Strani državljanin neke od “trećih zemalja”, koji se u Austriju doselio nakon 1. siječnja 1998. godine, odnosno onaj koji se sada doseljava, mora ispuniti obveze propisane u “integracijskom sporazumu” koji je strani državljanin potpisao, tj. mora završiti “integracijski tečaj njemačkog jezika” (Deutsch-Intergationskurs). Oni koji to ne učine tijekom tri godine od trenutka potpisivanja obaveze mogu biti sankcionirani, dok im poslije četiri godine prijeti kao sankcija mjera protjerivanja iz Austrije. Međutim, od obaveze potpisivanja “integracijskog sporazuma” oslobođene su, između ostalih, i sljedeće grupe stranih državljana iz “trećih zemalja”, i to: 1) stranci sa statusom “ključne radne snage” i njihovi članovi obitelji pod određenim preduvjetima, 2) mala djeca, djeca u školskom uzrastu, kao i stare i bolesne osobe, 3) osobe koje su u stanju da dokažu dovoljno poznavanje njemačkog jezika, i to u skladu sa svojim životnim okolnostima u razgovoru sa nadležnim službenikom ili pomoću odgovarajuće diplome, odnosno dokaza o poznavanju njemačkog jezika Sprachkenntnisnachweis). Neograničena boravišna i radna dozvola - dokaz o naseljavanju (Niederlassungsnachweis) Dokaz o naseljavanju je od siječnja 2003. godine jedina vremenski neograničena boravišna dozvola. Njegovi imatelji mogu da se zaposle na cijelom teritoriju Austrije bez potrebe pribavljanja posebne radne dozvole. Strani državljanin može zatražiti dokaz o naseljavanju ukoliko ispunjava opće preduvjete, tj. ako je već bar pet godina naseljen u Austriji i ima redovite mjesečne prihode na osnovu dozvoljenog zaposlenja ili je bračni partner ili maloljetno dijete neke takve osobe i sa njom živi u zajedničkom domaćinstvu, ili je u Austriji završio ili završava obvezno školovanje (schulpflichtig). Ako strani državljanin već posjeduje neograničenu boravišnu dozvolu (npr. neograničenu dozvolu za naseljavanje unbefristete Niederlassungsbewilligung), može također podnijeti zahtjev za izdavanje dokaza o naseljavanju. Organ vlasti u tom slučaju ima pravo da utvrdi da li strani državljanin ispunjava sve potrebne preduvjete. Promjena svrhe boravka (Anderung des Aufenthaltszwecks) BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 53 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Postoji teoretska mogućnost promjene svrhe boravka, sa time da je to, međutim, u praksi teško izvedivo. Završetak boravka (Aufenthaltsbeendigung) Zakon o strancima pravi razliku između protjerivanja iz zemlje (Ausweisung) i zabrane boravka (Aufenthaltsverbot). Dok osoba koja je protjerana mora da napusti Austriju, ona kojoj je izrečena zabrana boravka nema pravo da se u nju vrati. Protjerivanje iz Republike Austrije Strani državljanin koji boravi ilegalno u Austriji može biti protjeran iz zemlje temeljem odgovarajućeg rješenja. Ova se mjera, međutim, može izreći i onim stranim državljanima koji više ne ispunjavaju preduvjete za navedenu svrhu daljnjeg boravka. U tom slučaju organ vlasti mora provjeriti osobne i porodične interese određene osobe. Što je netko duže naseljen u Austriji (posjeduje dozvolu za naseljavanje ili dokaz o naseljavanju) to je bolje zaštićen 54 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 od izricanja mjere protjerivanja iz zemlje. Poslije osam godina boravka u Austriji, strani državljanin može biti protjeran još samo ukoliko je pred nekim sudom pravomoćno osuđen. Zabrana boravka u Republici Austriji Izrečena zabrana boravka obuhvaća ne samo obavezu stranog državljanina da napusti zemlju već i zabranu da se u nju vrati (Ruckkehrverbot). Zabrana boravka može, naprimjer, da se izrekne u slučaju počinjenja kaznenih djela i izrečenih presuda zbog njih, ali i ako strani državljanin radi “na crno” ili ne posjeduje sredstva za život. Kao i u slučaju protjerivanja, i ovdje važi pravilo da se moraju uvažiti osobni i porodični interesi stranog državljanina. Oni koji su u Austriji duže naseljeni bolje su zaštićeni i od izricanja zabrane boravka. Poslije prestanka važenja razloga koji su doveli do izricanja mjere zabrane boravka, spomenuti strani državljanin može da podnese zahtjev za ukidanje zabrane (Antrag auf Aufhebung des Aufenthaltsverbotes). [ PRAVNI SAVJETNIK ] Međutim, državljanima neke od zemalja članica Europske unije, odnosno članovima njihove obitelji i članovima obitelji austrijskih i švicarskih državljana zabrana boravka može da se izrekne samo u slučaju izvršenja vrlo teških kaznenih djela. IX Zapošljavanje stranaca u Austriji Strani državljani u Austriji načelno mogu da se zaposle (da nesamostalno rade) samo ako posjeduju neku od radnih dozvola predviđenih Zakonom o zapošljavanju stranaca. Svrha njihovog boravka uz to ne smije isključivati mogućnost zapošljavanja. Zapošljavanjem se u smislu Zakona o zapošljavanju stranaca smatra, pored zaključivanja radnog odnosa, odnosno šegrtskog statusa u nekom poduzeću, i davanje posla nekom stranom državljaninu u okviru radnog odnosa koji sliči na pravi radni odnos (arbeitnehmerahnliches Verhaltnis). X Vrste dozvola za zapošljavanje stranaca Zakon o zapošljavanju (Auslanderbeschaftigungsgesetz) tri vrste dozvola za zapošljavanje: stranaca razlikuje 1) prvu dozvolu za zapošljavanje (Beschaftigungsbewilligung) 2) dvogodišnju radnu dozvolu za rad (Arbeitserlaubnis) i 3) petogodišnju radnu dozvolu (Befreiungsschein) 1) Prva dozvola za zapošljavanje Beschaftigungsbewilligung Ako strani državljanin nije nikada radio u Austriji i još ne ispunjava preduvjete neophodne za dodjeljivanje neograničene boravišne i radne dozvole, odnosno dokaza o naseljavanju ili petogodišnje radne dozvole, tada mora pribaviti prvu dozvolu za zapošljavanje. Prva dozvola za zapošljavanje vezana je za jedno određeno radno mjesto i određenu djelatnost i dodjeljuje se na određeno vrijeme, ali na najduže godinu dana od datuma izdavanja. Zahtjev za prvu dozvolu za zapošljavanje regionalnoj poslovnici Zavoda za zapošljavanje nadležnoj za radno mjesto stranog državljanina (Regionale Geschaftsstelle des Arbeitsmarktservices) mora podnijeti budući poslodavac. Poslodavac može zaposliti stranog državljanina samo ako mu se odobri predmetna dozvola. U ovom postupku strani državljanin osobno ne nastupa kao stranka. U slučaju da se zahtjev poslodavca odbije, strani državljanin protiv toga čak ne može niti uložiti žalbu. Žalbu, odnosno prigovor (Berufung) može da podnese samo poduzeće koje je željelo zaposliti stranog državljanina. Prije dodjele prve dozvole za zapošljavanje nekom stranom državljaninu, Zavod za zapošljavanje mora provjeriti stanje na tržištu rada. U okviru postupka pod nazivom “Ersatzkraftverfahren”, Zavod po službenoj dužnosti provjerava da li postoji neki drugi nezaposleni Austrijanac ili strani državljanin koji ima pravo na rad, ali nema posao, jer takve osobe imaju prednost pred novim strancima. Ukoliko poslodavac unaprijed odbije gore opisani postupak (dakle insistira isključivo na zapošljavanju konkretnog stranog državljanina), podneseni zahtjev će mu se automatski odbiti zbog nedostatka tog nužnog formalnog preduvjeta. Da li će se nekom novom stranom državljaninu dodijeliti ova prva dozvola sa jedne strane zavisi od postojećih utvrđenih godišnjih kvota koje određuju najviši dozvoljeni broj zaposlenih stranih državljanina u jednoj pokrajini, odnosno cijeloj Republici Austriji (Landeshochstzahlen, Bundeshochstzahlen), a sa druge od cijelog niza daljnjih preduvjeta koje moraju da ispunjavaju kako strani državljanin, tako i njegov budući poslodavac. U takve npr. spadaju dužina boravka stranog državljanina ili poštovanje propisa iz oblasti radnog prava od strane poslodavca. Ako se zahtjev za produženje prve dozvole za zapošljavanje podnese prije isticanja prethodne dozvole, onda ona automatski važi i dalje sve do donošenja pravovaljanog rješenja o podnesenom zahtjevu. U slučaju započinjanja korištenja rodiljnog dopusta tijekom trajanja prve dozvole za zapošljavanje njen rok isticanja “miruje”, tj. razmjerno se produžava i to sve do završetka zakonskog roka za zadržavanje takve osobe na radnom mjestu poslije povratka. Unaprijed izdana garancija Zavoda za zapošljavanje za dodjelu prve dozvole za zapošljavanje (Sicherungsbescheinigung) Poslodavac koji namjerava zaposliti nekog stranog državljanina koji još živi u inozemstvu može da podnese zahtjev za izdavanje gore navedene garancije. Na osnovu restriktivne politike doseljavanja stranih državljana, ova BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 55 [ PRAVNI SAVJETNIK ] garancija se praktično više ne izdaje, jer novi strani državljani mogu da se zaposle i dosele još samo u statusu “ključne radne snage”. 2) Dvogodišnja (druga) radna dozvola Arbeitserlaubnis Strani državljanin koji je tijekom prethodnih 14 mjeseci bio legalno zaposlen ukupno 52 tjedna (godinu dana) ima pravo na izdavanje dvogodišnje radne dozvole. Zahtjev može podnijeti osobno regionalnoj poslovnici Zavoda za zapošljavanje nadležnoj za njegovo mjesto stanovanja. Dvogodišnja radna dozvola omogućava stranom državljaninu koji je dobije da se zaposli na svakom radnom mjestu, odnosno u svakom poduzeću koje se nalazi u saveznoj pokrajini za koju je izdana (dakle u onoj u kojoj je imao posljednje zaposlenje). Radni staž ostvaren u statusu “sezonski zaposlenog stranog državljanina” (befristet beschaftigter Fremde), osobe na ferijalnoj praksi, volontera, osobe koju je na rad u Austriju poslala neka strana tvrtka (Bethebsentsandter), osobe koja na rad u Austriju dolazi iz pograničnog područja (Grenzganger) ili umjetnika, ne mogu da se prihvate kao staž potreban za izdavanje dvogodišnje radne dozvole. Dvogodišnja (druga u redovnom slijedu) radna dozvola dodjeljuje se na dvije godine Ako strani državljanin podnese zahtjev za produženje svoje dvogodišnje radne dozvole prije roka njenog isticanja, ona važi i dalje sve do donošenja pravovaljanog rješenja. Zahtjev za produženje ove dozvole strani državljanin može podnijeti osobno ako je tijekom prethodne dvije godine bio legalno zaposlen najmanje 18 mjeseci. 3) Petogodišnja radna dozvola Befreiungsschein “Befreiungsschein” omogućava stranom državljaninu koji ju posjeduje da radi na cijelom teritoriju Austrije posao koji želi. Ova dozvola se izdaje na rok od pet godina. Predmetni zahtjev strani državljanin podnosi osobno regionalnoj poslovnici Zavoda za zapošljavanje nadležnoj za njegovo mjesto stanovanja. Petogodišnju radnu dozvolu mogu dobiti strani državljani koji su tijekom prethodnih osam godina bar pet godina bili legalno zaposleni ili su već najmanje pet godina bili vjenčani s austrijskim državljaninom, odnosno državljankom (brak ne mora više 56 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 da postoji u trenutku podnošenja zahtjeva) i prebivalište im je u Austriji. Ako austrijski bračni partner umre, tada otpada i preduvjet o petogodišnjem trajanju braka, ili su posljednju školsku godinu prije okončavanja školske obaveze završili u Austriji, posjeduju dozvolu za naseljavanje i jedan od roditelja im je tijekom prethodnih pet godina najmanje tri godine bio zaposlen u Austriji (ako roditelj umre, otpada i preduvjet trogodišnje zaposlenosti), ili su do tada bili povlašteni državljani “treće zemlje” i po toj osnovi se na njega nisu odnosile odredbe Zakona o zapošljavanju stranaca, ali je tijekom posljednjih pet godina bar dvije i po godine boravio legalno u Austriji. Razlozi na osnovu kojih se “zamrzava” isticanje roka važenja dozvole za boravak Rok trajanja zanata (status šegrta Lehrverhaltnis), porodiljski dopust (Mutteroder Vaterkarenz), civilno služenje vojnog roka (Wehrdienst, Zivildienst), podneseni zahtjev za izdavanje neograničene boravišne i radne dozvole / dokaza o naseljavanju (Antragauf Niederlassungsnachweis) razlozi su za “zamrzavanje” isticanja roka važenja dozvole za boravak. Petogodišnja radna dozvola može se produžiti ako je strani državljanin tijekom prethodnih pet godina najmanje dvije i po godine bili legalno zaposlen, sa time da ako je podnesen zahtjev za njegovo produžavanje „Befreiungsschein” važi automatski dalje, sve do trenutka donošenja pravovaljanog rješenja. XI Ostale kategorije osoba na radu Republici Austriji Osobe koje na rad dolaze iz susjedne zemIje (Pendler) Status “Pendlera” mogu imati samo osobe koje posjeduju državljanstvo neke od susjednih zemalja i u svoju zemlju se vraćaju bar jednom tjedno. Takvim strancima je dodatno potrebno i ovlaštenje za rad na osnovu Zakona o zapošljavanju stranaca. Privremeno zaposleni stranci, pomagači pri žetvi (Befristet beschaftigte Auslanderlnnen, Erntehelferlnnen) Od 1. siječnja 2003. godine izraz “sezonska radna snaga” (Saisonarbeitskraft) zamijenjen je pojmom “privremeno zaposleni stranci”. Savezni ministar za gospodarstvo i rad utvrđuje, dakle, kvote zaposlenih stranih [ PRAVNI SAVJETNIK ] državljana za određene gospodarske grane, profesije ili regije. Oni dobivaju dozvole za zapošljavanje koje važe najduže šest mjeseci, ali se mogu, ukoliko poslodavac prijavi postojanje dalje potrebe, produžiti na još šest mjeseci. Ukoliko strani državljanin sa statusom “privremeno zaposlenog” u Austriji na radu provede neprekidno godinu dana, sljedeća dozvola za zapošljavanje sa istim nazivom može mu se izdati tek nakon dvomjesečnog prekida radnog odnosa. Tako se isto utvrđuju i kvote za pomagače u žetvi. Dozvole za zapošljavanje sa tom svrhom mogu se izdati samo osobama koje u Austriju smiju doputovati bez vize. Ove dozvole se dodjeljuju na najviše šest tjedana. Volonteri Volonteri mogu u nekom poduzeću raditi do tri mjeseca tijekom jedne kalendarske godine bez dozvole za zapošljavanje. Njihova djelatnost smije služiti isključivo proširivanju njihovih znanja i stjecanju profesionalne prakse, sa time da to ne smije da bude u vezi sa radnom obavezom niti plaćeno. Volontersku djelatnost stranog državljanina u svom poduzeću nadležnom Zavodu za zapošljavanje mora da prijavi poslodavac. Osobe na profesionalnoj praksi (Praktikantinnen) Osobe koje u Austriji studiraju ili idu u školu i kojima je praksa propisana školskim programom smiju da rade kao osobe na profesionalnoj praksi, sa time da poduzeće tu njihovu praksu mora da prijavi nadležnom Zavodu za zapošljavanje. Studenti Za osobe koje posjeduju boravišnu dozvolu sa svrhom boravka “obrazovanje” (Ausbildung) nije isključena mogućnost zapošljavanja. Studenti iz inozemstva smiju, dakle, da rade ukoliko posjeduju dozvolu za zapošljavanje za jednu namjeravanu djelatnost, boravišnu dozvolu sa svrhom “Ausbildung” i ako svoja sredstva za život ne stječu pretežno na osnovu takvog rada (imaju, dakle, i druge prihode, koji čine veći dio propisanih potrebnih sredstava). Osobe za čuvanje djece (Au Pairs) Strani državljani koji u Austriji žele da rade kao osobe za čuvanje djece moraju imati između 18 i 28 godina. Tijekom prethodnih pet godina oni ne smiju biti već jednom zaposleni kao osobe za čuvanje djece. Obitelj za koju strani državljanin radi obavezna je Zavodu za zapošljavanje prijaviti da je zapošljava kao osobu za čuvanje djece. Boravišna dozvola se takvim osobama izdaje na najviše šest mjeseci i može da se produži za još maksimalno šest mjeseci. Ključna radna snaga (Schlusselkrafte) Državljani Turske imaju, pod određenim uvjetima, olakšan pristup radnom tržištu. Oni već poslije četiri godine legalnog zaposlenja imaju pravo na izdavanje petogodišnje radne dozvole (Befreiungsschein). Članovi obitelji onih turskih državljana koji legalno rade ili primaju neku pomoć na osnovu osiguranja u slučaju nezaposlenosti (pomoć za nezaposlene ili pomoć u slučaju nužde / Notstandshilfe) imaju pravo na dodjeljivanje prve dozvole za zapošljavanje već poslije tri godine legalnog boravka u Austriji, a poslije petogodišnjeg legalnog boravka stječu pravo na dodjeljivanje petogodišnje radne dozvole. Ukoliko su njihova djeca svoje školovanje završila u Austriji, ona nezavisno od trajanja boravka imaju pravo na izdavanje prve dozvole za zapošljavanje. Preduvjet je, međutim, da im je jedan roditelj najmanje tri godine bio legalno zaposlen u Austriji. XII Tko je izuzet od primjene odredbi Zakona o zapošljavanju stranaca Na osnovu osobne situacije, od odredbi Zakona o zapošljavanju stranaca izuzeti su: 1) državljani neke od zemalja članica Europske unije 2) članovi obitelji koji su bračni partneri i djeca do navršene 21. godine ili ona starija, ukoliko su im osigurana sredstva za život. Članovi obitelji mogu da iskoriste ovu mogućnost samo ukoliko su se svom roditelju / bračnom partneru naknadno priključili, ali u principu mora da postoji zajedničko prebivalište bračnih partnera. 3) bračni partneri austrijskih, odnosno državljana zemalja članica Europske unije 4) djeca i unuci (uključujući i usvojenu djecu i pastorke) austrijskih državljana, državljana neke od zemalja članica Europske unije ili Švicarske Konfederacije koja još nisu navršila 21 godinu, ali i starija, ako im sredstva za život osigurava taj državljanin ili BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 57 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 5) osobe kojima je u Republici Austriji dodijeljen azil. Od odredbi Zakona o zapošljavanju stranaca također su izuzeti strani državljani koji se bave nekom od niže navedenih djelatnosti: a) naučne, pedagoške, kulturne ili socijalne djelatnosti na fakultetima b) djelatnosti u diplomatskim predstavništvima ili međunarodnim organizacijama (npr. Ujedinjeni narodi) ili djelatnosti poslužitelja takvih osoba (npr. u domaćinstvu). XIII Pregled najvažnijih naknada tijekom nezaposlenosti Novčana naknada za slučaj nezaposlenosti (Arbeitslosengeld) Pravo na novčanu naknadu ostvaruje nezaposlena osoba koja dokaže da je provela određeno vrijeme u radnom odnosu, sa time da je obvezna tijekom primanja navedene naknade biti na raspolaganju za posredovanje pri zapošljavanju. Visina i trajanje naknade ovisi od dužine prethodnog rada, visine zarade, starosti i obiteljske situacije nezaposlene osobe. Ostvarivanje prava na novčanu naknadu 1) kod prvog korištenja novčane naknade nezaposlena osoba u trenutku podnošenja zahtjeva mora dokazati da je radila najmanje 52 tjedna u posljednje dvije godine. 2) kod svakog ponovnog korištenja naknade potrebno je dokazati 28 tjedana rada u posljednjih 12 mjeseci. 3) nezaposlene osobe koji imaju manje od 25 godina života trebaju dokazati da imaju 26 tjedana rada u posljednjih 12 mjeseci. Obveza raspolaganja za posredovanje pri zapošljavanju Za primanje novčane naknade tijekom nezaposlenosti, nezaposlene osobe moraju prihvatiti ponuđeno radno mjesto, te biti radno sposobne i voljne za rad. Osobe koje istovremeno žele koristiti naknadu za rodiljni dopust i novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti moraju u potpunosti biti na raspolaganju za posredovanje pri zapošljavanju, sa time da za dijete mora biti 58 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 osiguran odgovarajući smještaj u vrtiću ili jaslicama. Pravo na novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti (Arbeitslosengeld) nezaposleni strani državljani imaju samo ako im na osnovu zakonskih propisa nije uskraćeno obavljanje nesamostalne djelatnosti. U svakom slučaju moraju imati legalan boravak (obično dozvolu za naseljavanje). Nezaposleni strani državljani sa drugim dozvolama boravka mogu, pod određenim uvjetima, primati naknadu. Trajanje novčane naknade Trajanje novčane naknade u slučaju nezaposlenosti određuje se prema prethodnom radu i starosti nezaposlene osobe, sa time da: 1) minimalna naknada iznosi 20 tjedana 2) 30 tjedana, ako je nezaposlena osoba prije podnošenja zahtjeva provela na radu tri godine u posljednjih pet godina, 3) 39 tjedana, ako je rad trajao šest godina u posljednjih 10 deset godina i nezaposlena osoba je starija od 40 godina 4) 52 tjedna, ako je prethodni rad trajao devet godina u posljednjih 15 godina i ako je osoba starija od 50 godina Trajanje naknade se produžuje tijekom tečajeva koje organizira Zavod za zapošljavanje (AMS). Kod prekida primanja novčane naknade, moguće je iskoristiti preostali dio naknade u roku od tri godine, računajući od posljednjeg dana primanja predmetne naknade. Visina novčane naknade Novčana naknada za nezaposlenost se sastoji od osnovice, obiteljskog dodatka i eventualnog dodatnog iznosa. Osnovica novčane naknade iznosi otprilike 55% dnevnog neto dohotka. Za obračun neto dohotka uzima se osnovica godišnjeg prihoda iz evidencije glavnog nosioca osiguranja. Ako se zahtjev za naknadu podnese prije 30. lipnja, za obračun naknade se uzima prosjek zarade iz pretposljednje godine, za zahtjeve podnesene poslije 30. lipnja kao osnovica se uzima prosjek zarade iz posljednje godine. Obiteljski dodatak po osobi iznosi 0,97 eura dnevno i na njega imaju pravo bračni i vanbračni partneri, djeca, usvojena djeca, pastorci i unučad, ako ih nezaposlena osoba izdržava i nemaju vlastiti dohodak viši od [ PRAVNI SAVJETNIK ] 333,16 eura, sa time da pravo na ovaj dodatak imaju samo članovi domaćinstva koji žive u Austriji. Dopunski iznos kod novčane naknade za nezaposlenost (Arbeitslosengeld) bez prava na obiteljski dodatak odobrava se do razlike osnovnog iznosa od 690 eura i ne smije prekoračiti 60% dnevnoga primanja. Kod prava na obiteljski dodatak ovaj iznos ne smije prijeći 80% dnevnog primanja. Kategorije koje ostvaruju novčanu naknadu pravo na Pravo na novčanu naknadu (Notstandshilfe) ostvaruje nezaposlena osoba, koja je: 1) iskoristila novčanu naknadu za nezaposlenost (Arbeitslosengeld), 2) ako stoji na raspolaganju za posredovanje pri zapošljavanju, te 3) ako se nalazi u nužnoj situaciji. Kategorije nezaposlenih osoba koje trebaju neograničeno biti na raspolaganju za posredovanje pri zapošljavanju: ■■ državljani Republike Austrije, ■■ državljani Europske unije i članovi njihovih obitelji, ■■ državljani Švicarske Konfederacije i članovi njihovih obitelji, ■■ priznate izbjeglice po konvenciji, ■■ strani državljani koji su u Austriji naseljeni duže od pet godina Nezaposlene osobe koje u Austriji borave manje od pet godina i ne pripadaju u gore navedene kategorije imaju, pod određenim uvjetima, pravo na novčanu naknadu (Notstandshilfe) i to npr. državljani Republike Turske na osnovu ugovora o pridruživanju s Europskom unijom, te osobe s obiteljskim vezama u Austriji, itd. Nezaposlene osobe koje nisu gore navedene mogu, pod određenim uvjetima, steći pravo na novčanu naknadu za nezaposlenost u trajanju najduže od jedne godine, sa time da kod utvrđivanja nužne situacije Zavod za zapošljavanje (AMS) provjerava cjelokupnu financijsku situaciju nezaposlene osobe, bračnog i vanbračnog partnera koji živi u zajedničkom domaćinstvu. Mirovinski predujam (Pensionsvorschuss) Nezaposlene osobe koje su podnijele zahtjev za invalidsku, starosnu ili mirovinu u posebnim slučajevima, ostvaruju pravo na novčanu naknadu sve do završetka postupka. Naknadu isplaćuje Zavod za zapošljavanje (AMS) u obliku mirovinskog predujma (Pensionsvorschuss). Primatelji predujma ne moraju biti radno sposobni, voljni za rad i kod njih ne postoji obveza da budu na raspolaganju za posredovanje pri zapošljavanju. Visina mirovinskog predujma se isplaćuje u visini novčane naknade, sa time da za starosnu mirovinu predujam iznosi 32,39 eura, a za invalidsku mirovinu 26,40 eura dnevno. Ako je visina penzije već poznata i niža od predujma, tada se predujam razmjerno umanjuje. Za vrijeme primanja mirovinskog predujma boravak u inozemstvu moguć je najduže do tri mjeseca. Predujam se isplaćuje i za vrijeme boravka u bolnici, ako ne postoji pravo na novčanu naknadu za bolovanje. Prijelazni novac (Übergangsgeld) Osobe koje nisu mogle otići u mirovinu radi pomicanja starosne granice za odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu od 2004. do 2006. godine, imaju pravo na prijelazni novac, dok ne ispune uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Ova odredba se odnosi na nezaposlene osobe koje su stekle pravo na novčanu naknadu za nezaposlenost i u posljednjih 15 mjeseci su najmanje 52 tjedna bile nezaposlene i unatoč intenzivnim pokušajima nisu mogle stupiti u radni odnos. Ovo pravo se također stječe ako nezaposlena osoba u 25 godina prije podnošenja zahtjeva za mirovinu dokaže 780 tjedana rada, pri čemu se ovih 25 godina produžuje za vrijeme odgoja djece (do navršetka 15. godine života djeteta). Prijelazni novac se odobrava u visini osnovice novčane naknade (Abeitslosengeld) + 25% + eventualni obiteljski dodatak. Dodatna zarada Za vrijeme primanja novčane naknade za nezaposlenost dozvoljena je i dodatna zarada. Dodatna zarada kod istog poslodavca je dozvoljena samo ako je prekid radnog odnosa duži od mjesec dana. Kod radnog odnosa dužeg od mjesec dana dodatna zarada smije iznositi najviše 333,16 eura mjesečno. Kod radnog odnosa kraćeg od mjesec dana bruto zarada ne smije biti veća od 25,59 eura dnevno, odnosno 333,16 eura mjesečno. Ako kod ovakvog zapošljavanja zarada prelazi granicu do koje se ne plaća puno socijalno osiguranje onda može imati utjecaj na visinu novčane naknade. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 59 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Samed Mehmedović, dipl. pravnik JP Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo email: [email protected] RADNO VRIJEME, PREKOVREMENI RAD I PRERASPODJELA RADNOG VREMENA PREMA ODREDBAMA ZAKONA O RADU SIŽE S triktno poštivanje pravnih pravila kojima se reguliše institut radnog vremena i drugi, uz to vezani, instituti radnog prava, daju realnu mogućnost da zaposlenici ostvare ista u punom kapacitetu i doprinose stvarnom povećanju potražnje radne snage na tržištu rada. Ključne riječi: radno vrijeme, puno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, skraćeno radno vrijeme, prekovremeni rad, preraspodjela radnog vremena. UVOD U vrijeme sveopšte trke za zaposlenjem i sve veće konkurencije na tržištu rada, kada se vrlo teško dolazi do adekvatnog ili bilo kakvog drugog posla, neophodno je ukazati na pravne norme pozitivnog radnog zakonodavstva kojima se reguliše pitanje radnog vremena kao jednog od vrlo važnih instituta radnog prava. Svoja razmišljanja i interpretaciju ovog instituta autor će pokušati predstaviti kroz analizu zakonskog određenja radnog vremena i svega onoga što se vezuje uz ovaj institut sa posebnim osvrtom na njegovo određenje u Zakonu o radu koji se trenutno primjenjuje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Značajno je napomenuti da se u današnje vrijeme sve češće javljaju nesporazumi na relaciji poslodavac – zaposlenik oko pitanja dužine trajanja radnog vremena i šta sve 60 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 ulazi u radno vrijeme, te koje su obaveze zaposlenika, a koje poslodavaca u tom pravcu. Zbog svega toga nakon čestih nesporazuma dolazi vrlo često i do pokretanja radnih sporova, bilo kolektivnih bilo pojedinačnih, pred sudovima i drugim organima, a sve u cilju zaštite zagarantovanih prava i jedne i druge kategorije. Iako je sudska praksa u ovoj oblasti u posljednjih nekoliko godina obogaćena značajnim i vrlo važnim odlukama kojima se stvaraju pravni precedenti i ukazuje na pravilnu primjenu zakonske regulative, još uvijek je značajan broj poslodavaca koji prava zaposlenika o pitanju radnog vremena i drugih prava koja se vezuju uz ovaj institut ipak ne poštuju. [ PRAVNI SAVJETNIK ] RADNO VRIJEME Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu sa nacionalnim propisima i/ili praksom.1 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) pojmovno ne određuje i ne daje definiciju radnog vremena, ali se u Nacrtu novog zakona o radu ovaj pojam određuje u članu 35, kojim se precizira: „Radno vrijeme je vremenski period u kojem je radnik, prema ugovoru o radu, obavezan obavljati poslove za poslodavca. Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavcu za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba. Vrijeme pripravnosti za rad i visina naknade za istu uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.“ Vidimo, znači, da Zakon o radu pojmovno ne određuje šta se smatra radnim vremenom, a takođe vidimo da je u Nacrtu pokušano da se taj pojam odredi u skladu sa Direktivom 2003/88 EZ. Međutim, primjećujemo da se prilikom određenja tog pojma ispušta „vrijeme kada radnik stoji na raspolaganju poslodavcu“, dok se govori o tome da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se takva potreba ukaže. Čini se da bi ovaj pojam ipak trebalo odrediti na način da se radnim vremenom smatra vremensko razdoblje u kojem je radnik obavezan obavljati poslove za poslodavca, odnosno u kojem je na raspolaganju da obavlja poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac. Radnim vremenom bi se, prema tome, smatrala sva ona razdoblja koja radnik provede u efektivnom radu u obavljanju poslova radnog mjesta za koje je sklopio ugovor o radu, kao i razdoblja u kojima efektivno ne radi, ali je spreman, odnosno raspoloživ za obavljanje poslova prema uputama poslodavca. Najčešće su u praksi to one situacije kada se radnik nalazi na poslu te ne može, zbog vremenskih neprilika, nedostatka sirovina ili drugih okolnosti koje se ne mogu pripisati radniku, efektivno obavljati poslove, ali je raspoloživ za obavljanje poslova kada prestanu okolnosti koje su ga u tome sprečavale ili kada se za to ukaže potreba. To mogu biti i situacije 1 Član 2. Direktive 2003/88 EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 4. 11. 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena. tzv. dežurstava (najčešće u zdravstvu, ali i u drugim djelatnostima kao što su vatrogasci, održavanje elektrodistribucijskog sistema i dr.), kada radnik, prema unaprijed utvrđenom rasporedu rada, obvezno mora biti prisutan na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac, nezavisno o stvarnom vremenskom trajanju efektivnog rada. Što se tiče pojma „pripravnost“ kada je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanjem poslova u slučaju potrebe, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se poslovi uobičajeno obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, onda se takvo vrijeme u pripravnosti ne može smatrati radnim vremenom iako takvom radniku treba da se obezbijedi odgovarajuća naknada, a koja se može regulisati kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Ovo je i opravdano jer zbog kontinuirane mogućnosti poziva od strane poslodavca, praktično su ograničene i porodične obaveze i slobodno vrijeme radnika. Na ovaj način bi se u potpunosti ispoštovale odredbe Direktive 2003/88 EZ o navedenom pitanju. Ali vratimo se mi na odredbe ZOR-a koje regulišu pitanje radnog vremena. Radno vrijeme u ZOR-u regulisano je u poglavlju IV, u okviru članova 29. do 36. Treba naglasiti da ZOR razlikuje puno, nepuno i skraćeno radno vrijeme. Puno radno vrijeme Prema odredbama člana 29. ZOR-a, puno radno vrijeme zaposlenika traje najduže 40 sati sedmično. Ovom odredbom određena je gornja granica trajanja punog radnog vremena. Kako će to radno vrijeme biti raspoređeno u okviru sedmice zavisi od prirode posla i organizacije rada u okviru određenih preduzeća. Raspored radnog vremena u okviru 40-satne radne sedmice donosi poslodavac i isti postupak utvrđivanja rasporeda radnog vremena uređuje se autonomnim aktima poslodavaca, prevashodno pravilnicima o radu. Značajno je napomenuti da o rasporedu radnog vremena na dokazan način mora biti upoznat svaki zaposlenik koji je zaposlen kod poslodavca na osnovu ugovora o radu. Obično je radna sedmica raspoređena tako da ona traje pet radnih dana u sedmici po osam sati dnevno. Ovdje treba napomenuti da se u toku radnog vremena obezbjeđuje zaposleniku najmanje 30 minuta odmora u toku radnog dana, pri čemu se vrijeme ovog odmora ne uračunava u radno vrijeme. Obezbjeđenje odmora u toku radnog dana od 30 minuta je obaveza poslodavca i to pravo se zaposleniku ne može uskratiti. Izuzetno, poslodavac je dužan BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 61 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Čini se da bi ovaj pojam ipak trebalo odrediti na način da se radnim vremenom smatra vremensko razdoblje u kojem je radnik obavezan obavljati poslove za poslodavca, odnosno u kojem je na raspolaganju da obavlja poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac. Radnim vremenom bi se, prema tome, smatrala sva ona razdoblja koja radnik provede u efektivnom radu u obavljanju poslova radnog mjesta za koje je sklopio ugovor o radu, kao i razdoblja u kojima efektivno ne radi, ali je spreman, odnosno raspoloživ za obavljanje poslova prema uputama poslodavca. Najčešće su u praksi to one situacije kada se radnik nalazi na poslu te ne može, zbog vremenskih neprilika, nedostatka sirovina ili drugih okolnosti koje se ne mogu pripisati radniku, efektivno obavljati poslove, ali je raspoloživ za obavljanje poslova kada prestanu okolnosti koje su ga u tome sprečavale ili kada se za to ukaže potreba. zaposleniku, na njegov zahtjev omogućiti jedan sat odmora za jedan dan u toku radne sedmice. I ovaj odmor u trajanju od jednog sata ne uračunava se u radno vrijeme.2 Na koji način će se koristiti ovaj odmor i u koje vrijeme uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Omogućavanje odmora u toku rada u trajanju od jednog sata za jedan dan u toku radne sedmice ima prevashodno za cilj da omogući zaposleniku da u to vrijeme može da obavi određene poslove lične prirode, a koje inače ne može obaviti vikendom, odnosno u dane kada nije radno angažovan kod poslodavca. Primjena ove odredbe u praksi vrlo često može biti otežana, naročito ako se radi o poslovima koji se obavljaju u proizvodnji, gdje u lancu radnog procesa učestvuje više zaposlenika. To su naročito poslovi na traci koji iziskuju kontinuirano prisustvo svakog pojedinačnog zaposlenika. Iz tog razloga je ZOR-om predviđeno da se način i vrijeme korištenja tog odmora reguliše kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, gdje će se, u zavisnosti od specifičnosti pojedinih djelatnosti, ova pitanja i urediti na način koji zadovoljava interese i poslodavaca i zaposlenika. Kod artikulacije i ostvarivanja ovih interesa značajnu ulogu zauzimaju sindikati i zaposlenička vijeća koji u pregovorima sa poslodavcima iznalaze najbolja rješenja kojima će se zadovoljiti i omogućiti ostvarivanje ovih prava. Kada se govori o punom radnom vremenu onda je značajno napomenuti da je ZOR predvidio situaciju odsustva sa rada, koje se računa u puno radno vrijeme. Naime, odredbom člana 59. ZOR-a precizirano je da žena, nakon korištenja porođajnog odsustva, koja radi puno radno vrijeme, ima pravo da odsustvuje sa posla dva puta dnevno u trajanju po sat vremena radi dojenja djeteta, na osnovu nalaza ovlaštenog ljekara. Ovo pravo žena može da koristi do navršene jedne godine života djeteta. Vrijeme ovakvog odsustvovanja sa posla računa se u puno radno vrijeme. Ovo pravo znači isključivo zavisi od nalaza nadležnog ljekara i poslodavac je dužan omogućiti da žena koristi to pravo. Nepuno radno vrijeme Ugovor o radu između poslodavca i zaposlenika može se zaključiti i za rad sa nepunim radnim vremenom.3 Određeni poslodavci imaju potrebu da angažuju određene zaposlenike na radu pri čemu njihovo radno angažovanje traje npr. 4-5 sati dnevno. To se vrlo često dešava prilikom angažovanja nastavničkog kadra u školama, obdaništima i drugim vaspitno-obrazovnim institucijama, pri čemu se isti zaposlenici angažuju na određeni broj sati manje od propisane norme u okviru 40-satne radne sedmice. Zaposlenici koji zaključe takve ugovore o radu imaju pravo da zaključe više takvih ugovora o radu, kod različitih poslodavaca, kako bi na taj način ostvarili puno radno vrijeme.4 Za 2 Član 37. ZOR-a. 3 Član 30. stav 1. ZOR-a. 4 Član 30. stav 2. ZOR-a. 62 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] zaključivanje više ovakvih ugovora o radu nije potrebna nikakva saglasnost poslodavca kod kojeg je zaposlenik zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom. Termin zaposlenik na nepuno radno vrijeme označava zaposleno lice čije redovno radno vrijeme je kraće od radnog vremena uporedivih radnika na puno radno vrijeme.5 Postavlja se pitanje koja sve prava zaposlenik ostvaruje kod poslodavca kod kojeg je angažovan na nepuno radno vrijeme? Zaposlenik koji radi sa nepunim radnim vremenom ostvaruje sva prava iz radnog odnosa kao i zaposlenik sa punim radnim vremenom, osim prava koja zavise od dužine radnog vremena (plaća, naknade i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.6 Vidimo, znači da zaposlenik sa nepunim radnim vremenom ostvaruje ista prava kao i zaposlenik sa punim radnim vremenom sa time što će pravo na plaću, naknadu plaće npr. za rad noću, nedjeljom, praznikom i sl. ostvariti srazmjerno vremenu provedenom na radu. Samo je, znači, u tom pitanju njegov status različit od statusa zaposlenika koji radi puno radno vrijeme. Budući da radnik sa nepunim radnim vremenom radi kraće, zbog manjeg obima rada ostvaruje i pravo na manju zaradu (plaću), koja se utvrđuje srazmjerno vremenu provedenom na radu. Dakle, možemo reći da su katalog i kvalitet prava, obaveza i odgovornosti radnika sa nepunim radnim vremenom isti u odnosu na radnika koji radi sa punim radnim vremenom, ali kvantitet prava nije isti. Po toj osnovi, srazmjerno se, prema provedenom vremenu na radu, smanjuje kapacitet prava, primjera radi, na naknadu zarade i drugih prava vezanih uz isplate plaće i naknada.7 Skraćeno radno vrijeme U praksi se vrlo često dešava da se pojam skraćenog radnog vremena poistovjećuje sa nepunim radnim vremenom, što je potpuno pogrešno. Treba naglasiti da se radi o dva potpuno različita instituta radnog prava. Na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi zaposlenika od štetnih uticaja, radno vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom uticaju uslova rada na zdravlje i radnu 5 Član 1. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 175 o radu na nepuno radno vrijeme, 1994. godine. 6 Član 30. stav 3. ZOR-a 7 Vilim Herman, Milorad Ćupurdija, Osnove radnog prava, Pravni fakultet, Osijek, 2011. sposobnost zaposlenika.8 Postoje poslovi koji se obavljaju u takvim uslovima, gdje nije moguće, iako su provedene sve mjere zaštite na radu propisane zakonom, zaposlenika u potpunosti zaštititi od štetnih uticaja i pri čemu se ti uticaju reflektuju na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika. Na takvim poslovima radno vrijeme se mora i treba skratiti, u zavisnosti od tih štetnih uticaja. Naravno, ne mogu se takvi štetni uticaji proizvoljno procjenjivati niti se od strane poslodavca, bez prethodne stručne analize, mogu određivati takva radna mjesta. Za određivanje takvih radnih mjesta neophodna je stručna analiza ovlaštenih institucija, koje vrše procjenu i mjerenje štetnih uticaja na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika, pa se na temelju takvih stručnih analiza, autonomnim aktima poslodavca (prevashodno pravilnikom o radu) i ugovorom o radu, propisuju takva radna mjesta i određuje dužina trajanja skraćenog radnog vremena. Značajno je napomenuti da, prilikom ostvarivanja prava na plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi s radom, skraćeno radno vrijeme se izjednačava sa punim radnim vremenom.9 Šta to praktično znači? Zaposlenik koji radi u skraćenom radnom vremenu, zbog gore navedenih uslova, ostavaruje sva prava kao da je radio puno radno vrijeme i između njega i zaposlenika sa punim radnim vremenom nema nikakve razlike. U odnosu na zaposlenika koji radi sa nepunim radnim vremenom postoji značajna razlika. Prvo, zaposlenik sa nepunim radnim vremenom može kod drugog poslodavca zasnovati još jedan radni odnos na onoliko sati koliko mu je neophodno da bi ostvario puno radno vrijeme, dok zaposlenik sa skraćenim radnim vremenom, zbog štetnih uticaja kojima je izložen, ne može kod drugog poslodavca zasnovati još jedan radni odnos, jer je njegov radni odnos sa skraćenim radnim vremenom izjednačen sa radnim odnosom sa punim radnim vremenom. Drugo, s obzirom na to da je skraćeno radno vrijeme u pogledu ostvarivanja prava na plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi sa radom izjednačeno sa punim radnim vremenom, ne postoje nikakva ograničenja u ostvarivanju ovih prava, a koja inače postoje kod zaposlenika koji radi sa nepunim radnim vremenom (plaća, naknada plaće i dr.). Od ove vrste skraćenog radnog vremena, treba razlikovati određene situacije u kojima zaposlenik ima pravo na skraćeno radno vrijeme. Znači, ne radi se o obligatornom 8 Član 31. stav 1. ZOR-a. 9 Član 31. stav 3. ZOR-a. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 63 [ PRAVNI SAVJETNIK ] skraćenju radnog vremena protiv volje zaposlenika, nego se radi o situacijama u kojima je stavljeno na dispoziciju zaposleniku da koristi to pravo u određenim situacijama. Koje su to situacije? 1. Skraćeno radno vrijeme do navršene jedne godine života djeteta Nakon proteka porođajnog odsustva, žena zaposlenik ima pravo raditi polovinu punog radnog vremena do navršene jedne godine života djeteta. Navedeno pravo zagarantovano je odredbom člana 57. stav 1. ZOR-a. U kojim se razdobljima koristi navedeno pravo? Navedeno pravo se koristi nakon proteka porodiljskog odsustva. Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno.10 Porodiljsko odsustvo se može, na osnovu nalaza ovlaštenog ljekara, otpočeti 28 dana prije očekivanog datuma porođaja.11 Prema tome, kad istekne porođajno odsustvo, žena ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene jedne godine života djeteta. Praktično, kada bi žena počela koristiti prodiljsko odsustvo 28 dana prije porođaja i bila na porodiljskom odsustvu godinu dana, imala bi pravo 28 dana, nakon isteka tog prodiljskog odusustva da radi polovinu punog radnog vremena. Ovo pravo može koristiti i zaposlenik - djetetov otac, pod uslovom da majka djeteta za to vrijeme radi u punom radnom vremenu.12 Da li poslodavac mora omogućiti korištenje ovog prava? Ovo pravo je zajamčeno zakonom. Prema tome, poslodavac se ne mora složiti sa tim, to je pravo zajamčeno zakonom i nije od uticaja volja poslodavca, već je isti dužan omogućiti njegovo korištenje, ukoliko to zaposlenik zatraži. U slučaju nepoštivanja ovog prava, u kaznenim odredbama ZOR-a u članu 140. stav 1. tačka 29. predviđena je sankcija za poslodavca koji ovo pravo ne poštuje, pa se propisuje da će se u takvom slučaju poslodavac kazniti za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 7.000 KM. Šta se dešava sa plaćom za vrijeme rada u skraćenom radnom vremenu po ovom osnovu? Odredbama člana 62. ZOR-a određeno je da za vrijeme rada sa polovinom radnog 10 Član 55. stav 1. ZOR-a. 11 Član 55. stav 2. ZOR-a. 12 Član 57. stav 2. ZOR-a. 64 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 vremena po ovom osnovu zaposlenik ima za polovinu radnog vremena pravo na naknadu plaće u skladu sa zakonom. Prema tome, za polovinu radnog vremena provedenog na radu srazmjerno se dobija plaća, a za drugu polovinu radnog vremena naknada plaće. 2. Skraćeno radno vrijeme do navršene dvije godine života djeteta Nakon isteka porođajnog odsustva, žena ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena za blizance, treće i svako sljedeće dijete do navršene dvije godine života djeteta, ako propisom kantona nije predviđeno duže trajanje ovog prava.13 Ovo pravo takođe može da koristi i zaposlenik – otac djeteta, ako žena za to vrijeme radi u punom radnom vremenu. Potpuno je identična situacija oko pitanju prava na plaću, tako da ostvaruje pravo na plaću za polovinu radnog vremena koje radi, a za drugu polovinu ostvaruje pravo na naknadu plaće u skladu sa zakonom. 3. Skraćeno radno vrijeme do navršene tri godine života djeteta „Nakon isteka godine dana života djeteta, jedan od roditelja ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do tri godine života djeteta, ako je djetetu, prema nalazu nadležne zdravstvene ustanove, potrebna pojačana briga i njega. Ovo pravo može da koristi i usvojilac, odnosno lice koje se stara o djetetu, u slučaju smrti oba roditelja, ako roditelji napuste dijete ili ako ne mogu da se brinu o djetetu.“14 Dakle, u konkretnom slučaju mora da postoji nalaz nadležne zdravstvene ustanove kojim se ustanovljava da je djetetu potrebna pojačana briga i njega. U takvom slučaju jedan od roditelja ima pravo da koristi ovo pravo. Nasuprot tome, da bi ovo pravo koristio usvojilac, odnosno staralac, mora biti ispunjen jedan od sljedeća tri uslova: ■■ da dođe do smrti oba roditelja ■■ da roditelji napuste dijete ■■ da se roditelji ne mogu brinuti o djetetu. U svim ovim slučajevima korisnik ovog prava ostvaruje plaću za polovinu radnog vremena koje radi, a za drugu polovinu ostvaruje naknadu plaće u skladu sa zakonom. Odredbom člana 63. ZOR-a propisana je jedna specifična situacija u slučaju djeteta sa težim smetnjama u razvoju. Tako jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepirano djete) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uslovom da dijete nije smješteno u ustanovu 13 Član 57. stav 1. ZOR-a. 14 Član 58. ZOR-a. [ PRAVNI SAVJETNIK ] socijalno-zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove. Takvom roditelju, koji koristi ovo pravo, pripada pravo na naknadu plaće u skladu sa zakonom. Roditelju koji koristi ovo pravo ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada ako za to nije dao svoj pismeni pristanak. PREKOVREMENI RAD U određenim situacijama, koje mogu biti izazvane požarom, potresom, poplavom, kao i u situacijama iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim situacijama neophodne potrebe, poslodavac može imati potrebu da angažuje zaposlenike na radu duže od punog radnog vremena. To angažovanje zaposlenika na radu duže od punog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad. ZOR je i u ovakvim slučajevima propisao koliko se maksimalno može raditi prekovremeno. I ovdje je neophodno razlikovati obavezan prekovremeni rad i dobrovoljan prekovremeni rad. Odredbama člana 32. stav 1. ZOR-a precirano je: „U slučaju više sile (požar, potres, poplava) i iznenadnog povećanja obima posla, kao i drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, zaposlenik, na zahtjev poslodavca, obavezan je da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše do 10 sati sedmično.“ Ova odredba ZOR-a govori o obaveznom prekovremenom radu na koju je zaposlenik dužan da se odazove po pozivu poslodavca i ona traje najviše do 10 sati sedmično. Odredbama stava 2. istog člana precizirano je: „ Ako prekovremeni rad zaposlenika traje duže od tri sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine, o prekovremenom radu poslodavac obavještava organ nadležan za poslove inspekcije rada kantona“, dok je odredbom stava 3. istog člana precizirano: „Zaposlenik može dobrovoljno, na zahtjev poslodavca, raditi prekovremeno, i to u trajanju još najviše 10 sati sednmično.“ Vidimo, znači, da pored obaveznog prekovremenog rada od najviše 10 sati sedmično, zaposlenik, na zahtjev poslodavca, može dobrovoljno raditi još najviše 10 sati sedmično. Ovdje je riječ o dobrovoljnom prekovremenom radu i on zavisi isključivo od volje zaposlenika. Poslodavac mimo volje zaposlenika ne može narediti ovaj dodatni prekovremeni rad. Striktno poštivanje pravnih pravila kojima se reguliše institut radnog vremena i drugi, uz to vezani, instituti radnog prava daju realnu mogućnost da zaposlenici ostvare ista u punom kapacitetu i doprinose stvarnom povećanju potražnje radne snage na tržištu rada. ZOR takođe predviđa određena i druga ograničenja u pitanju prekovremenog rada, a ista se odnose na maloljetne zaposlenike, trudnice, majke, odnosno usvojioce sa djetetom do tri godine života i samohrane roditelje, odnosno usvojioce sa djetetom do šest godina života. Tako je odredbom člana 32. stav 4. propisano da „nije dozvoljen prekovremeni rad maloljetnih zaposlenika“. To znači da kod maloljetnih zaposlenika nema niti obaveznog niti dobrovoljnog prekovremenog rada. U slučaju da takav rad bude uveden mimo zabrane propisane citiranom odredbom, inspekcija rada kantona će isti zabraniti.15 Trudnica, majka, odnosno usvojilac sa djetetom do tri godine života i samohrani roditelj, odnosno usvojilac sa djetetom do šest godina života, mogu raditi prekovremeno, ako daju pismenu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.16 Nema, znači, prekovremenog rada za ove kategorije bez njihove pismene izjave da pristaju na takav rad. U suprotnom, ako se takav rad uvede bez pismene izjave o pristanku na takav rad, inspekcija rada kantona će isti zabraniti. U svim slučajevima postupanja kod prekovremenog rada suprotno naprijed citiranim odredbama ZOR-a predviđena je sankcija za poslodavca u vidu novčane kazne za prekršaj u iznosu od 1.000 do 7.000 KM.17 PRERASPODJELA RADNOG VREMENA Preraspodjela radnog vremena je institut koji bitno utiče na fleksibilnost rada, jer omogućava da se u određenom vremenskom razdoblju tokom godine radi duže, a u drugom kraće. Riječ je o institutu koji se može primijeniti pod određenim uslovima, na određeni način i uz određena ograničenja. Preraspodjelu radnog vremena, kao institut radnog prava, moguće je primijeniti uz striktno poštivanje odredbi člana 33. ZOR-a. Tako je odredbom stava 1. tog člana propisano: „Ako priroda posla to zahtijeva, puno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tokom jednog perioda traje duže, a tokom drugog perioda kraće od punog radnog vremena, sa tim da prosječno radno vrijeme ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove najduže 60 sati sedmično.“ Vidimo da, ako je uvedena preraspodjela radnog vremena zbog prirode posla koja to zahtijeva, prosječno radno 15 Član 32, stav 6. ZOR-a. 16 Član 32. stav 5. ZOR-a. 17 Član 140. stav 1. tačke 10, 11, 12, 13. i 14. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 65 [ PRAVNI SAVJETNIK ] vrijeme ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove najduže 60 sati sedmično. Ova preraspodjela omogućava praktično da se prosječno radi dodatnih 12 sati sedmično na puno radno vrijeme, a za sezonske poslove dodatnih 20 sati sedmično, a što je u svakom slučaju duže od obaveznog prekovremenog rada (najviše 10 sati sedmično). Međutim, odredbom člana 33. stav 2. ZOR-a propisano je da „ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od 40 sati sedmično“. To znači da godišnji prosječni fond sati, iako je uvedena preraspodjela radnog vremena, ne smije prelaziti 40 sati sedmično. Upravo to i razlikuje preraspodjelu radnog vremena od prekovremenog rada. Zato je odredbom člana 33. stav 3. ZOR-a propisano: „Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, takvo radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.“ ZAKLJUČAK Iz suštine gore interpretiranog oko pitanja radnog vremena i drugih radnopravnih instituta koji se vezuju uz radno vrijeme, a koji su propisani u ZOR-u, zaključujemo da je ovaj institut veoma značajan s aspekta zaštite prava zaposlenika garantovanih ovim zakonskim propisom. On praktično onemogućava samovoljno određivanje dužine trajanja radnog vremena od strane poslodavaca, dok u raznim situacijama pruža značajna prava zaposlenicima da u određenim situacijama, uz ispunjavanje neophodnih uslova, mogu da rade u skraćenom radnom vremenu i pri tome ne budu uskraćeni za prava koja im pripadaju kao da su na radu puno radno vrijeme. Značajno je takođe da su određene kategorije zaposlenika posebno zaštićene (maloljetni, majke, trudnice, samohrani roditelj, odnosno usvojilac i dr.) kako bi se praktično tom zaštitom spriječili mogući štetni uticaji na život i zdravlje, kako samih zaposlenika tako i na neophodnu njegu i brigu o djeci koju zaposlenik odgaja i izdržava. Ove kategorije su naročito zaštićene kod omogućavanja i davanja prava na skraćeno radno vrijeme, kao i kod ograničenja u pogledu mogućnosti angažovanja istih na prekovremenom radu. Ograničenja dužine trajanja obaveznog i dobrovoljnog prekovremenog rada koja se odnose na redovne zaposlenike takođe imaju za cilj zaštitu prava zaposlenika po osnovu rada, kao i ograničavanja mogućnosti poslodavaca da do određene granice iskorištavaju rad zaposlenika po osnovu ugovora o radu. To što se poslodavac obavezuje da obavijesti inspekciju rada kantona u slučaju da prekovremeni rad zaposlenika traje duže od tri sedmice uzastopno, odnosno više od 10 sedmica u toku godine, nameće praktično potrebu da poslodavac razmotri u takvom slučaju mogućnost angažovanja novih zaposlenika, bilo na puno ili nepuno radno vrijeme, kako ne bi imao potrebu da upotrebljava institut prekovremenog rada duže od dozvoljenog. Dosljedno poštivanje ovih pravnih pravila od strane poslodavaca u značajnoj mjeri bi povećalo potražnju radne snage na tržištu rada. Preraspodjela radnog vremena je institut koji bitno utiče na fleksibilnost rada, jer omogućava da se u određenom vremenskom razdoblju tokom godine radi duže, a u drugom kraće. I kod ovog instituta ukupno radno vrijeme tokom godine svodi se na 40-satnu radnu sedmicu. 66 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] PRAVNI OKVIR OSNIVANJA I OBLICI OBAVLJANJA PRIVREDNE DJELATNOSTI U FBiH (II DIO) Amra Vučijak, dipl.iur. Ministarstvo trgovine Vlade FBiH SIŽE A utorica se bavi pravnim okvirom za osnivanje i obavljenje privredne djelatnosti u FBiH. Na sistematičan način daje osnovi prikaz pravnih i fizičkih osoba koje se bave privrednom djelatnošću, registraciom i svim popratim dokumentima za početak biznisa u FBiH. Članak karakterizira jenostavn anaracija koja može biti svojvrstan vodič za sve one koji se odluče baviti biznisom u Federaciji BIH. Ključne riječ: privredna djelatnost, pravne i fizičke osobe, privredna društva, drštva lica, zadruge, ustanove. itd. FIZIČKA LICA KAO SUBJEKTI PRIVREDNE DJELATNOSTI I. OBRTNIČKA DJELATNOST Obrt, u smislu Zakona,1 samostalno je i trajno obavljanje dopuštenih i registrovanih privrednih djelatnosti u osnovnom, dopunskom ili dodatnom zanimanju, od strane fizičkih lica sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Dopuštena je svaka privredna i druga djelatnost koja nije zakonom zabranjena i 1 Zakonski okvir: Zakon o obrtu i srodnim djelatnostima („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/09 i 42/11). koja nije regulisana posebnim zakonom. Srodne djelatnosti, u smislu Zakona, jesu sve registrovane privredne i druge djelatnosti koje obavljaju fizička lica po pravilima obavljanja obrta, a koje se ne smatraju obrtom. U srodne djelatnosti ubrajaju se i poljoprivredne djelatnosti u smislu člana 3. Zakona o poljoprivredi (“Službene novine Federacije BiH”, broj 88/07). Obrtnik i lice koje obavlja srodnu djelatnost je fizičko lice koje obavlja djelatnost u BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 67 [ PRAVNI SAVJETNIK ] svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih lica sa kojima je u obavezi zaključiti ugovor o radu, u skladu sa Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom. djelatnost u vrijeme trajanja sezonskog obavljanja djelatnosti, uspostavljaju svojstvo osiguranika, ako nemaju već zasnovan radni odnos. Uslovi za otvaranje obrta Minimalni tehnički uslovi Za otvaranje obrta zakonom su propisani opći i posebni uslovi. Obrt se obavlja pod određenim uslovima u pogledu uređenja i opreme poslovnog prostora, kao i pod drugim uslovima propisanim Zakonom i propisima donesenim na osnovu Zakona. Prostor i oprema za obavljanje obrta moraju udovoljavati i propisima o tehničkoj opremljenosti, zaštiti na radu, zaštiti i unapređenju čovjekove okoline, zaštiti od buke, zdravstvenim i sanitarnim uslovima, te drugim propisima koji se odnose na obavljanje određene privredne djelatnosti. Ispunjenost minimalnih uslova se pretpostavlja podnošenjem ovjerene pisane izjave od strane obrtnika o ispunjavanju uslova (pretpostavka ispunjavanja uslova). Ispunjenost uslova utvrđuju nadležne inspekcije u redovnom inspekcijskom pregledu najkasnije 15 dana od dana upisa u Obrtni registar. Posebnim propisima su određene djelatnosti koje se mogu obavljati u stambenim prostorijama, odnosno djelatnosti koje se mogu obavljati izvan poslovnih i stambenih prostora. Opći uslovi koje treba ispuniti fizička osoba za otvaranje bilo koje vrste obrta su: ■■ da je državljanin BiH; ■■ da je poslovno sposobna; ■■ da je zdravstveno sposobna (za određene obrte, rad sa prehrambenim proizvodima); ■■ da joj sudskom presudom, rješenjem o prekršaju ili aktom upravnog organa nije izrečena mjera zabrane obavljanja obrta, dok ta mjera traje; ■■ da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima. Posebni uslovi su propisani za otvaranje vezanih i posebnih obrta i to: ■■ za vezane obrte odgovarajuća stručna osposobljenost (stručna sprema ili majstorski ispit); ■■ za posebne obrte suglasnost za obavljanje posebnih obrta izdata od nadležnog ministarstva (npr. za obavljanje poslova prijevoza putnika ili robe) Uz uslove iz Zakona o obrtu, prilikom otvaranja obrta treba obratiti pažnju i na zakonske propise (kao npr. Zakon o unutrašnjoj trgovini, Zakon o ugostiteljstvu, Zakon prijevozu u cestovnom prometu, itd.) koji određuju posebne uslove za obavljanje pojedinih djelatnosti, osobito za uslove prostora, stručne spreme ili posebnih dozvola. Obrt se u pravilu obavlja kao osnovno zanimanje. Fizičko lice može obavljati obrt kao dopunsko ili dodatno zanimanje ako ispunjava opće uslove za otvaranje obrta iako ima već zasnovan radni odnos po bilo kom osnovu ili je korisnik penzije. Obrtom se smatra i obavljanje domaće radinosti. Domaća radinost je djelatnost izrade i dorade predmeta kod kojih preovlađuje ručni rad i usluge u domaćinstvu. Djelatnost domaće radinosti obavlja se samostalno ili uz pomoć članova zajedničkog domaćinstva. Obrt se može obavljati na neodređeno vrijeme i kao sezonska djelatnost najduže šest mjeseci unutar jedne kalendarske godine. Obrtnici i lica koja obavljaju srodnu 68 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 Postupak registracije obrta Obrt se upisuje u Obrtni registar koji vodi nadležni općinski organ - odjel za privredne djelatnosti. Poljoprivredne djelatnosti upisuju se u Obrtni registar i u odgovarajuće registre propisane Zakonom o poljoprivredi. Postupak otvaranja obrta pokreće se pisanim zahtjevom nadležnom općinskom organu, uz koji se prilaže sva potrebna dokumentacija. U svakoj općini je uspostavljen Centar za usluge građanima, gdje se besplatno mogu preuzeti obrasci zahtjeva za registraciju obrta. U zahtjevu je obavezno navesti firmu – naziv pod kojim će obrt poslovati. Firma sadrži naziv obrta, ime obrta, ime i prezime obrtnika i sjedište, a može sadržavati i posebne oznake. Uz zahtjev se prilažu svi dokumenti koji su potrebni za donošenje rješenja i to: ■■ ovjerena kopija lične karte; ■■ dokaz o poslovnoj sposobnosti - uvjerenje centra za socijalni rad; ■■ dokaz da nije izrečena zaštitna mjera zabrane obavljanja obrta - uvjerenje Odjela za prekršaje Općinskog suda; ■■ izjavu da nema već osnovanu obrtničku radnju, [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■ dokaz o vlasništvu ili ugovor o zakupu pitanja od značaja za obavljanje trgovine na ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ poslovnog prostora ovjeren od porezne uprave; uvjerenje porezne uprave da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima; dokaz o stručnoj osposobljenosti (za vezane obrte); saglasnost nadležnog ministarstva (za posebne obrte); izjava da prostor ispunjava propisane minimalne uslove; dokaz o uplati takse. Nadležni organ, na teritoriju na kojem će biti sjedište obrta, donosi rješenje kojim se odobrava obavljanje obrta ili rješenje kojim se zahtjev odbija, u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, u roku od 15 dana od dana prijema urednog zahtjeva. Obrtnik je dužan otpočeti s obavljanjem djelatnosti najkasnije u roku od 30 dana od dana konačnosti rješenja o odobravanju obavljanja obrta. Ako nadležni organ u propisanom roku ne donese rješenje kojim se odobrava obavljanje obrta ili rješenje kojim se zahtjev odbija, obrtnik može, ako je podnio ovjerenu pisanu izjavu, započeti s obavljanjem obrta, o čemu je dužan prethodno pisanim putem izvijestiti nadležni organ. 2. POSEBNI PROPISI ZA OBAVLJANJE ODREĐENIH DJELATNOSTI Obavljanje određenih djelatnosti u Federaciji BiH i uslovi koje pravne i fizičke osobe moraju ispunjavati, za njihovo obavljanje, regulisani su nizom propisa. Kako su trgovačka i uslužne djelatnost u ugostiteljstvu i turizmu izrazito zastupljene kao djelatnosti u kojima poduzetnici započinju svoje aktivnosti, dajemo osvrt na zakonske propise koji uređuju te oblasti. 2.1. TRGOVAČKA DJELATNOST Trgovačku djelatnost mogu obavljati pravne i fizičke osobe, pod uslovima određenim Zakonom o unutrašnjoj trgovini u Federaciji BiH.2 Zakonom se uređuje obavljanje i uslovi za obavljanje trgovine na veliko, trgovine na malo i trgovačkih usluga, osnivanje i prestanak rada trgovačke radnje, posebni oblici obavljanja trgovine, način formiranja cijena, zaštita potrošača i nedopušteno trgovanje, ograničenje obavljanja trgovine, nadzor nad primjenom zakona, kao i druga 2 Zakonski okvir: Zakon o unutrašnjoj trgovini („Službene novine Federacije BiH“, broj 40/10). teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine Pod trgovinom u smislu Zakona smatraju se kupovina i prodaja robe i obavljanje trgovačkih usluga. Trgovcem se smatraju pravna i fizička lica koja se bave trgovinom na osnovu registracije, odnosno rješenja kojim se odobrava obavljanje trgovine i trgovačkih usluga. Trgovina se obavlja slobodno pod jednakim uslovima na tržištu za sve trgovce u skladu sa zakonom, dobrim poslovnim običajima, principima lojalne konkurencije i trgovačkim pravilima, odnosno uzansama. 2.2. OBAVLJANJE TRGOVINE Trgovina se obavlja kao trgovina na veliko i trgovina na malo. Trgovina na veliko je kupovina robe radi daljnje prodaje profesionalnim korisnicima, drugim pravnim i fizičkim licima koja obavljaju registrovanu djelatnost ili djelatnost odobrenu u skladu sa zakonom, uz obavezno izdavanje fakture, odnosno računa. Trgovina na veliko obavlja se u posebnim prodajnim prostorijama, skladištima ili drugim mjestima koja ispunjavaju uslove propisane zakonom i drugim propisima. Trgovina na veliko može se obavljati i kao trgovina na veliko u tranzitu kada se kupovina i prodaja robe obavlja bez prethodnog skladištenja u skladištu trgovca na veliko. Za obavljanje trgovine na veliko u tranzitu nije potreban prodajni prostor (skladište). Trgovina na malo je prodaja robe krajnjim potrošačima radi zadovoljavanja njihovih ličnih i porodičnih potreba ili potreba domaćinstva. Trgovina na malo obavlja se u prodavnicama ili izvan prodavnica, ako su za takav način prodaje ispunjeni propisani uslovi. Trgovina na malo izvan prodavnice je oblik trgovine na malo kada se prodaja robe i/ili usluga obavlja: na štandovima, stolovima i u boksovima na tržnicama na malo, na štandovima i stolovima izvan tržnica na malo, putem kioska, pokretnom prodajom, prodajom na daljinu (prodaja putem kataloga, tv-prodaja, prodaja putem interneta, prodaja putem telefona), direktnom prodajom putem posrednika, prodaja putem automata, prigodnom prodajom (sajmovi, izložbe i sl.). Prodaju robe na štandovima i stolovima izvan tržnica na malo, prodaju putem kioska, prodaju putem automata i prigodnu prodaju BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 69 [ PRAVNI SAVJETNIK ] na javnim površinama i površinama koje imaju pristup sa javno prometne površine, mogu obavljati registrovani trgovci samo na mjestima koja svojom odlukom odredi nadležni organ kantona, grada ili opštine i za koje nadležni organ da odobrenje. 2.3. USLOVI ZA OBAVLJANJE TRGOVINE Trgovinu na veliko i trgovinu na malo može obavljati trgovac u svojstvu pravnog lica koji se bavi trgovinom na osnovu registracije i ispunjava uslove utvrđene zakonom i drugim propisima. Trgovinu na malo može obavljati i trgovac u svojstvu fizičkog lica, ali samo u jednom prodajnom objektu, odnosno na jednom prodajnom mjestu. Za obavljanje trgovine na veliko i trgovine na malo trgovac je dužan obezbijediti prodajni objekat ili drugo prodajno mjesto koje ispunjava propisane uslove. Prodajni objekat je prostor u kojem se obavlja trgovina i mora biti izgrađen u skladu sa važećim urbanističko-građevinskim propisima kao poslovni prostor za obavljanje odgovarajuće trgovačke djelatnosti, što utvrđuje nadležni organ rješenjem o upotrebnoj dozvoli. Postojanje rješenja nije minimalno tehnički uslov za početak rada prodajnog objekta i u njemu se može poslovati, ali se ova činjenica provjerava zajedno sa provjerom ispunjavanja ostalih tehničkih uslova. Trgovac, pravno lice, nije dužan dokazivati ispunjavanje minimalno-tehničkih uslova u trenutku početka rada prodajnog objekta, odnosno fizičko lice u trenutku podnošenja zahtjeva za otvaranje trgovačke radnje, ali su ova lica dužna dostaviti ovjerenu pisanu izjavu nadležnom organu kojom potvrđuju da prodajni objekt ispunjava zakonom propisane uslove. Pravno lice registrovano za obavljanje trgovačke djelatnosti može početi raditi u prodajnom objektu nakon što nadležnom općinskom organu podnese dokaz o registraciji, izjavu o ispunjavanju minimalno-tehničkih uslova za prodajni objekt i obavijest o datumu početka rada. 2.4. OSNIVANJE TRGOVAČKE RADNJE Trgovačka radnja se osniva donošenjem rješenja kojim se trgovcu u svojstvu fizičkog lica odobrava obavljanje trgovačke djelatnosti. Rješenje donosi nadležni općinski organ. Općinski organ izdat će odobrenje za osnivanje trgovačke radnje licu koje ispunjava sljedeće uslove: ■■ državljanin je Bosne i Hercegovine, ■■ poslovno je sposoban, 70 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 ■■ posjeduje najmanje III stepen stručne spreme, ■■ zdravstveno je sposoban ako je za ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ obavljanje trgovine na malo određenim robama iz predmeta poslovanja trgovačke radnje zdravstvena sposobnost propisana kao poseban uslov, u vlasništvu, posjedu ili zakupu ima poslovni prostor koji ispunjava propisane opšte i posebne uslove, da nema zasnovan radni odnos ili da nije ostvario prava po osnovu radnog odnosa, nema već osnovanu trgovačku radnju, pravomoćnom odlukom nije mu izrečena mjera zabrane obavljanja trgovinske djelatnosti, ispunjava i druge uslove propisane zakonom ili drugim propisom. Odobrenje za osnivanje trgovačke radnje može se izdati i licu koje ne ispunjava uslove školske spreme, ako uz zahtjev podnese dokaz da lice koje će zaposliti ispunjava taj uslov. Nadležni organ u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva izdaje rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje, ako su ispunjeni propisani uslovi, u suprotnom rješenjem odbija zahtjev. Ako nadležni organ ne donese rješenje u roku od 15 dana, rad u prodajnom objektu može otpočeti. O datumu početka rada trgovac je dužan najkasnije u roku od pet dana prije otpočinjanja rada pisanim putem obavijestiti nadležni organ. 2.5. PRESTANAK RADA TRGOVAČKE RADNJE Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje važiti odjavom, po sili zakona i u drugim slučajevima određenim zakonom. Trgovac je dužan odjaviti trgovačku radnju pisanim putem nadležnom organu prije prestanka rada. Prestanak obavljanja trgovačke radnje utvrđuje se danom navedenim u zahtjevu za odjavu, sa tim da se obavljanje trgovačke djelatnosti ne može odjaviti unazad. Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje važiti po sili zakona danom utvrđivanja zakonom propisanih razloga. 2.6. OBAVLJANJE I USLOVI ZA OBAVLJANJE TRGOVAČKIH USLUGA Trgovačke usluge su djelatnosti kojima se uz naknadu podstiče obavljanje razmjene robe od proizvođača do krajnjeg potrošača. Trgovačke usluge su: posredničke, [ PRAVNI SAVJETNIK ] zastupničke, komisione, berzanske, franšizing, uskladištenje, otpremanje i dopremanje robe (špedicija), kontrola kvaliteta i kvantiteta robe, marketing, tržnica na veliko, tržnica na malo, trgovački centar, stočna pijaca, vašar, sajam (usluge priređivanja sajmova i privrednih izložbi) i druge usluge uobičajene u trgovini. Trgovac u svojstvu pravnog lica može pružati sve trgovačke usluge, a trgovac u svojstvu fizičkog lica može pružati samo komisione i posredničke usluge. 2.7. TURISTIČKA DJELATNOST Zakonom o turističkoj djelatnosti u Federaciji BiH3* uređuje se obavljanje turističke djelatnosti, vrste usluga u toj djelatnosti, uslovi i način obavljanja poslova, subjekti koji se mogu baviti tom djelatnošću i uslovi za obavljanje turističke djelatnosti. Turistička djelatnost, u smislu zakona, pružanje je usluga i posredovanje u turističkom prometu. Turističku djelatnost mogu obavljati pravna i fizička lica koja su registrirana za obavljanje turističke djelatnosti i ispunjavaju propisane uslove. Turističke usluge su: pružanje usluga putničke agencije, turističkog vodiča, pratitelja, animatora, zastupnika, pružanje usluga u nautičkom, seoskom, zdravstvenom, kongresnom, vjerskom, omladinskom, sportskom, lovnom, ribolovnom, planinskom i drugim oblicima turizma, usluge na skijaškom terenu, usluge splavarenja i raftinga kao i pružanje ostalih turističkih usluga. Udruženja i škole mogu organizirati aranžman i izletnički program putovanja i boravak isključivo za svoje članove, učenike i nastavnike samo povremeno i bez svrhe sticanja dobiti. 2.8. PUTNIČKA AGENCIJA Putničkom agencijom, u smislu Zakona, smatra se pravno lice upisano u registar društava koja se bave organiziranjem turističkih i poslovnih putovanja i boravaka, posredovanjem i pružanjem svih ostalih usluga u vezi sa tim, te prodajom svog vlastitog turističkog proizvoda kojeg stvara objedinjavanjem raznih vrsta turističkih usluga. Naznaka “putnička agencija” obavezno se koristi u firmi putničke agencije kao pobliža naznaka djelatnosti. U firmi, putnička agencija može, uz naznaku kojom se obilježava ime putničke agencije, koristiti i izraze uobičajene u turističkom poslovanju kao što su: “tours”, “travel” i sl. Prema vrsti usluga koje pružaju, putničke agencije su: putnička agencija organizator putovanja i putnička agencija posrednik. Uslovi za agencije pružanje usluga putničke Putnička agencija može započeti pružati usluge kada pribavi rješenje općinskog, odnosno gradskog organa uprave nadležnog za poslove turizma, kojim je utvrđeno da udovoljava propisanim uslovima. Ispunjavanje uslova nadležni organ utvrđuje rješenjem u roku od 15 dana od dana uredno podnesenog zahtjeva. Ako nadležni organ nakon pregleda poslovnog prostora putničke agencije ne donese rješenje u propisanom roku, rad u putničkoj agenciji može otpočeti, o čemu je putnička agencija dužna prethodno pisanim putem obavijestiti nadležni organ ukoliko je za građevinu, u kojoj se nalazi poslovni prostor putničke agencije, u skladu sa posebnim propisom pribavila odgovarajući akt prema kojem se građevina smije početi koristiti (upotrebna dozvola). Zahtjev putničke agencije za izdavanje rješenja sadrži: 1. 2. 3. 4. 5. firmu i sjedište putničke agencije, rješenje o upisu u registar društva, identifikacijski broj, prijedlog vrste putničke agencije, dokaz o pravu vlasništva poslovnog prostora ili ugovor o zakupu poslovnog prostora, 6. podatke o veličini i opremljenosti poslovnog prostora, i 7. podatke o voditelju poslovnice, ako putnička agencija pruža svoje usluge neposredno korisniku usluge. Prestanak pružanja usluga putničke agencije Putnička agencija prestaje pružati usluge odjavom poslovanja, danom navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom organu, sa tim što se prestanak pružanja usluga ne može odjaviti unatrag. Putnička agencija prestaje pružati usluge i u drugim zakonom utvrđenim slučajevima. 3 Zakonski okvir: Zakon o turističkoj djelatnosti („Službene novine Federacije BiH“, broj 32/09). BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 71 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2.9. TURISTIČKI VODIČ, ANIMATOR I ZASTUPNIK PRATITELJ, Turistički vodič je lice koje turistima pokazuje i stručno objašnjava prirodne ljepote i rijetkosti, kulturno-istorijske spomenike, umjetnička djela, etnografske i druge znamenitosti, istorijske događaje i legende o tim događajima i licima, društveno-političke tokove i događanja, te ekonomska dostignuća mjesta i područja. Odobrenje za pružanje usluga turističkog vodiča izdaje nadležni organ, na čijem području turistički vodič pruža usluge. Uslovi za izdavanje odobrenja za turističkog vodiča: 1. da je državljanin Bosne i Hercegovine, 2. da ima poslovnu sposobnost, 3. da ima najmanje srednju stručnu spremu, 4. da ima položen stručni ispit za turističkog vodiča, 5. da zna najmanje jedan svjetski jezik na kojem će pružati usluge turističkog vodiča, 6. da mu pravosnažnom presudom ili rješenjem o prekršaju nije izrečena zaštitna mjera zabrane obavljanja poslova turističkog vodiča, dok ta mjera traje, 7. da udovoljava propisanim zdravstvenim uslovima. Odobrenje za pružanje usluga turističkog vodiča prestaje važiti odjavom, danom navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom organu, sa tim što se pružanje usluga ne može odjaviti unatrag. Odobrenje prestaje da važi i kad turistički vodič prestane ispunjavati jedan od propisanih uslova, kao i ako je nadležni organ naknadno utvrdio da je ranije izdano odobrenje zasnovano na neistinitim podacima ili krivotvorenim dokumentima. O prestanku važenja odobrenja nadležni organ donosi posebno rješenje. Turistički pratitelj je lice koje obavlja operativno-tehničke poslove u vođenju i praćenju turista, te daje turistima obavijesti o svrsi putovanja. Turistički animator je lice koje planira i ostvaruje programe provođenja slobodnog vremena turista, a koji se odnose na sportskorekreativne, zabavne i kulturno-društvene sadržaje. Odobrenja za rad turističkog pratitelja i turističkog animatora izdaje nadležni općinski organ, na čijem području se pružaju usluge. Za izdavanje odobrenja, 72 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 u pogledu uslova vrijede odredbe Zakona koje se odnose na turističkog vodiča, osim ispunjavanja uslova da se ima položen stručni ispit. Turistički zastupnik je pravno ili fizičko lice koje zastupa domaćeg ili stranog organizatora putovanja ili posrednika u odredištima putovanja. Turistički zastupnik radi po osnovu zaključenog ugovora sa organizatorom putovanja. Zakonom su uređene i pojedine vrste turističkih usluga i propisani uslovi za njihovo obavljanje. Nautički turizam je plovidba i boravak turista - nautičara na plovnim objektima (jahta, brodica i sl.) kao i boravak u lukama nautičkog turizma, radi odmora i rekreacije. Usluge u nautičkom turizmu mogu pružati pravna i fizička lica koja ispunjavaju uslove propisane zakonom. Turističke usluge u seoskom turizmu Seoski turizam, u smislu Zakona, jeste boravak i smještaj turista u domaćinstvu, koje je organizovano kao turističko seoska privreda (seosko domaćinstvo) radi odmora i rekreacije. Turističke usluge može pružati vlasnik seoskog domaćinstva sa članovima svoje porodice, ukoliko ispuni propisane uslove. Usluge na skijaškom terenu Uslugama na skijaškom terenu, u smislu Zakona, smatra se davanje na korištenje prostora, uređaja i opreme za rekreativno i sportsko skijanje, skijašku obuku i druge rekreativne i sportske aktivnosti na snijegu, te iznajmljivanje skijaške opreme, usluge korištenja ski-liftova, žičara i sl. Turističke usluge u raftingu i splavarenju Uslugama u raftingu i splavarenju, u smislu Zakona, smatra se iznajmljivanje prostora uz uređene i djelomično ili potpuno zaštićene obale, iznajmljivanje plovnih objekata za odmor i rekreaciju, prihvat, čuvanje i održavanje plovila, usluge snabdijevanja raftera ili splavova, obuka za skipere i voditelje splavova i čamaca, uređenje i priprema plovila i čamaca i druge usluge za potrebe turističkih usluga raftinga i splavova. Za pružanje navedenih turističkih usluga fizičko lice obavezno je pribaviti odobrenje nadležnog organa. Odobrenje može pribaviti lice koje ispunjava sljedeće uslove: [ PRAVNI SAVJETNIK ] 1. da je državljanin Bosne i Hercegovine, 2. da je starije od 18 godina, 3. da raspolaže sredstvima za pružanje usluga i dokazom o vrijednosti sredstava, 4. da je pribavilo važeću policu osiguranja iz koje se pokriva šteta korisniku usluge u slučaju nesreće, 5. da ima poslovnu sposobnost, 6. da udovoljava propisanim zdravstvenim uslovima. 3. UGOSTITELJSKA DJELATNOST Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti4 u Federaciji BiH uređuju se uslovi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, osnivanje i prestanak rada ugostiteljske radnje, poslovni prostor, razvrstavanje i kategorizacija ugostiteljskih objekata, te ugostiteljske usluge u domaćinstvu, seoskom domaćinstvu i na plovnom objektu. Ugostiteljska djelatnost, u smislu Zakona, pripremanje je hrane i pružanje usluga prehrane, pripremanje i posluživanje pića i napitaka i pružanje usluga smještaja. Ugostiteljska djelatnost je i pripremanje hrane za potrošnju na drugom mjestu sa ili bez posluživanja (u prijevoznom sredstvu, na priredbi i sl.) i opskrba tom hranom (catering). Uslovi za obavljanje ugostiteljske djelatnosti Ugostiteljsku djelatnost mogu obavljati pravno i fizičko lice koji su registrovani za obavljanje ugostiteljske djelatnosti i koji ispunjavaju propisane uslove. Ugostitelj može obavljati i druge djelatnosti koje služe obavljanju ugostiteljske djelatnosti, a koje se uobičajeno obavljaju uz ugostiteljsku djelatnost (prodaja novina i časopisa, duhanskih prerađevina, pružanje usluga bilijara, boćanja, kuglanja, tenisa i sl.), u skladu sa posebnim propisima. Ugostiteljska djelatnost obavlja se u poslovnom objektu, prostoriji i na prostoru namijenjenom, uređenom i opremljenom za pružanje ugostiteljskih usluga. Ugostiteljska djelatnost može se obavljati i u poslovnom objektu, prostoriji i na prostoru gdje se obavlja neka druga djelatnost, ako su za obavljanje ugostiteljske djelatnosti ispunjeni propisani uslovi. Za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu moraju biti ispunjeni 4 Zakonski okvir: Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti („Službene novine Federacije BiH“, broj 32/09). minimalni uslovi za vrstu u pogledu uređenja i opreme ugostiteljskih objekata. Ugostiteljski objekt mora ispunjavati i uslove u pogledu: projektiranja, građenja i održavanja građevine, zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite od buke, zaštite i unapređenja okoliša, kao i druge uslove propisane posebnim propisima. Za rad u ugostiteljstvu, osobe koje obavljaju ugostiteljsku djelatnost i pružaju ugostiteljske usluge moraju ispunjavati zdravstvene uslove u skladu sa posebnim propisima. Zaposleni u ugostiteljskom objektu (konobari, šankeri i ostalo osoblje) moraju imati završen najmanje treći stepen stručne spreme. Ispunjavanje uslova nadležni organ utvrđuje rješenjem u roku od 15 dana od dana prijema urednog zahtjeva. Ako nadležni organ nakon pregleda objekta kod pravnog lica ne donese rješenje u roku, rad u ugostiteljskom objektu može otpočeti, o čemu je ugostitelj dužan prethodno pisanim putem izvijestiti nadležni organ ukoliko je za građevinu u kojoj se nalazi ugostiteljski objekt, u skladu sa posebnim propisom, pribavio odgovarajući akt prema kojem se građevina smije koristiti, odnosno staviti u pogon (upotrebna dozvola). Ugostitelj posluje tokom cijele godine ili sezonski. Ugostitelj može poslovati i povremeno (za vrijeme sajmova, prigodnih priredbi i sl.). 3.1. OSNIVANJE I PRESTANAK RADA UGOSTITELJSKE RADNJE Fizičko lice može dobiti odobrenje za osnivanje ugostiteljske radnje samo za jedan ugostiteljski objekt na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Nadležni općinski organ izdat će rješenje kojim se odobrava osnivanje ugostiteljske radnje licu koje ispunjava sljedeće uslove: 1. državljanin je Bosne i Hercegovine, 2. poslovno je sposobno, 3. posjeduje najmanje treći stepen stručne spreme, 4. udovoljava propisanim zdravstvenim uvjetima, 5. pravomoćnom sudskom presudom, rješenjem o prekršaju ili upravnim aktom nije mu izrečena zaštitna mjera zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti, 6. nema zasnovan radni odnos, odnosno nema već osnovanu ugostiteljsku radnju, 7. ima poslovni prostor za koji ima BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 73 [ PRAVNI SAVJETNIK ] dokaz o pravu vlasništva ili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te dokaz da je za poslovni prostor izdata upotrebna dozvola i da taj poslovni prostor ispunjava propisane minimalne uslove. Nadležni organ u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva izdat će rješenje kojim se odobrava osnivanje ugostiteljske radnje, ako su ispunjeni propisani uslovi, u suprotnom rješenjem će odbiti zahtjev. Ako nadležni organ ne donese rješenje u roku, rad u ugostiteljskom objektu može početi, o čemu je ugostitelj dužan prethodno pisanim putem obavijestiti nadležni organ, ukoliko je za građevinu u kojoj se nalazi ugostiteljski objekt, u skladu sa posebnim propisom, pribavio odgovarajući akt prema kojem se građevina smije koristiti, odnosno staviti u pogon. Od dana upisa u registar ugostitelju počinju teći prava i obaveze u skladu sa Zakonom i drugim propisima. Rješenje kojim se odobrava osnivanje ugostiteljske radnje prestaje važiti odjavom ili po sili zakona. Razvrstavanje ugostiteljskih objekata Ugostiteljski objekti, s obzirom na vrstu ugostiteljskih usluga koje se u njima pružaju, mogu biti: ■■ smještajni objekti - objekti u kojima se pružaju usluge smještaja, prehrane, pića, napitaka i slastica, ■■ ugostiteljski objekti - objekti u kojima se pružaju usluge prehrane, pića, napitaka i slastica, ■■ catering objekti - objekti u kojima se pripremaju jela, slastice, pića i napici za konzumiranje na drugom mjestu sa ili bez posluživanja. Pojedine ugostiteljske usluge mogu se pružati i u pokretnom objektu koji ispunjava minimalne uslove. Pokretni objekt je objekt koji se može premještati iz jednog mjesta na drugo vlastitim pogonom ili vučom. Ugostiteljske usluge mogu se pružati iz kioska, pod šatorom i sl., ako su ispunjeni tehnički uslovi. Ugostiteljske usluge u domaćinstvu Pod propisanim uslovima fizičko lice u domaćinstvu može iznajmljivati gostima sobe, apartmane i kuće za odmor i to ako je vlasnik najviše do 10 soba, odnosno 20 postelja, ili organizirati kamp na svom zemljištu za najviše 20 smještajnih jedinica, odnosno 60 gostiju istovremeno. Fizičko lice u domaćinstvu može pružati 74 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 i usluge doručka, polupansiona ili pansiona samo gostima kojima izdaje sobe, apartmane, kuće za odmor i u kampu. Za pružanje usluga fizičko lice u domaćinstvu dužno je pribaviti rješenje nadležnog organa kojim se odobrava pružanje tih usluga. Rješenje će se u domaćinstvu izdati fizičkom licu uz sljedeće uslove: 1. državljanin je Bosne i Hercegovine, 2. poslovno je sposobno, 3. vlasnik je objekta (soba, apartman ili kuća za odmor i sl.) ili zemljišta za kamp, 4. ispunjava propisane zdravstvene uslove, 5. objekt u kojem će se pružati usluge ispunjava propisane minimalne uslove i uslove za kategoriju u skladu sa Zakonom, 6. nije mu pravomoćnom sudskom presudom ili rješenjem o prekršaju izrečena mjera sigurnosti ili zaštitna mjera zabrane pružanja usluga u domaćinstvu. Rješenje prestaje važiti danom odjave fizičkog lica u domaćinstvu navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom organu, sa tim što se prestanak obavljanja ugostiteljske djelatnosti ne može odjaviti unatrag. Rješenje prestaje važiti i u drugim zakonom propisanim slučajevima. Ugostiteljske usluge u seoskom domaćinstvu U domaćinstvu organiziranom kao turistička seoska privreda (seosko domaćinstvo), član seoskog domaćinstva može pružati sve usluge osim iznajmljivanja kuća za odmor. Osim smještajnih usluga, u seoskom domaćinstvu mogu se pripremati i posluživati topla i hladna jela, pića i napitci iz pretežno vlastite proizvodnje za najviše 50 lica (izletnika) istovremeno. U seoskom domaćinstvu mogu se pružati i usluge degustacije vina ili rakije te posluživanje domaćih narezaka iz vlastite proizvodnje u uređenom dijelu stambenog ili privrednog objekta, u zatvorenom, natkrivenom ili na otvorenom prostoru za najviše 50 lica (izletnika) istovremeno, mogu se prodavati izrađene narodne rukotvorine, kao i organizirati aktivnosti na upoznavanju naslijeđa, načina života i tradicionalne kulture seoskih područja. Ugostiteljske usluge na plovnom objektu Pod propisanim uslovima ugostitelj - fizičko lice može pružati usluge prehrane, pića i napitaka na svom plovnom objektu za najviše 20 gostiju istodobno. [ PRAVNI SAVJETNIK ] 4. PRAVNI OKVIR ZA OSNIVANJE SUBJEKATA KOJI OBAVLJAJU NEPRIVREDNU DJELATNOST 4.1. USTANOVE Ustanova je pravna osoba koja se osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, nauke, kulture, informisanja, sporta, tjelesne kulture, tehničke kulture, zaštite djece, zdravstva, socijalne zaštite, zaštite invalida i druge djelatnosti, ako se ne obavljaju radi stjecanja dobiti. Ustanova se osniva u skladu sa važećim zakonima o ustanovama5 i posebnim zakonima kojima se uređuju određene oblasti u kojima ustanova djeluje (npr. Zakon o apotekarskoj djelatnosti, kantonalni zakoni o obrazovanju i sl.). Na pravnu osobu koja obavlja neprivredne djelatnosti radi stjecanja dobiti primjenjuju se propisi o privrednim društvima. Osnivanje: Ustanovu mogu osnovati domaće ili strane fizičke i pravne osobe. Osnivač donosi akt o osnivanju ustanove. Akt o osnivanju ustanove sadrži: ■■ naziv osnivača, ■■ naziv i sjedište ustanove, ■■ djelatnost ustanove, ■■ iznos sredstava za osnivanje i početak rada i način njihovog obezbjeđivanja, ■■ izvore i način obezbjeđivanja sredstava za rad ustanove, ■■ međusobna prava i obaveze između osnivača i ustanove, ■■ način raspolaganja viškom prihoda nad rashodima i način na koji se pokriva višak rashoda nad prihodima, ■■ prava, obaveze i odgovornost ustanove u pravnom prometu, ■■ lice koje će do imenovanja organa rukovođenja predstavljati i zastupati ustanovu i njegova ovlaštenja i odgovornosti, ■■ rok za donošenja pravila ustanove, imenovanje organa upravljanja i rukovođenja ustanove, ■■ druga pitanja od značaja za rad ustanove. Ustanova stječe svojstvo pravne osobe upisom u sudski registar. Ustanova ne može početi da obavlja djelatnost dok nadležni organ uprave koji vrši nadzor nad zakonitosti rada rješenjem ne utvrdi da su ispunjeni uslovi utvrđeni zakonom. 5 Zakonski okvir: Zakon o ustanovama („Službeni list Pravila ustanove: Pravila ustanove donosi upravni odbor i ona sadrže odredbe o: ■■ nazivu i sjedištu ustanove; ■■ osnivaču ustanove; ■■ obavezama ustanove prema osnivaču; ■■ djelatnosti ustanove i o načinu i uslovima obavljanja te djelatnosti; ■■ odnosi prema korisnicima usluga; ■■ statusnim promjenama; ■■ načinu raspoređivanja sredstava za rad; ■■ broju članova upravnog odbora; ■■ imenovanju i razrješenju direktora; ■■ drugim organima ustanove i njihovim pravima, obavezama, odgovornostima, uslovima i načinu njihovog izbora i razrješenja; ■■ opštim aktima koji se donose u ustanovi i načinu njihovog donošenja; ■■ licima ovlaštenim da, pored direktora, zastupaju ustanovu i njihovim ovlaštenjima i odgovornostima; ■■ načinu ostvarivanja javnosti rada; ■■ drugim pitanjima utvrđenim zakonom i druge odredbe od značaja za rad ustanove i za ostvarivanje prava, obaveza i odgovornosti uposlenika ustanove. Organi ustanove: Organ upravljanja u ustanovi je upravni odbor. Organ rukovođenja u ustanovi je direktor. Organ kontrole poslovanja u ustanovi je nadzorni odbor. Sredstva za rad: Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, od naknade za obavljanje intelektualnih, obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga, prodajom materijalnih dobara i iz drugih izvora pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanove. Višak prihoda nad rashodima ustanova koristi za obnavljanje i razvoj djelatnosti, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno. Po nekima, ustanove su pogodan organizacijsko-pravni oblik za poduzetničke inicijative te će biti sve brojnije i dobivati na važnosti što se više bude privatizirao socijalni sektor. Od kada je omogućeno osnivanje privatnih ustanova, one se najčešće osnivaju u području obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite. Među prikazanim pravnim oblicima, organizacijski oblik ustanove najviše odstupa od glavnih kriterija socijalnog poduzetništva, posebno s obzirom na način upravljanja i kolektivni karakter poduzetništva. RBiH“, br. 6/92, 8/93 i 13/94) i Zakon o ustanovama („Narodni list HRH-B“, broj 16/94). BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 75 [ PRAVNI SAVJETNIK ] PRAVNI OKVIR ZA INICIRANJE DONOŠENJA PRAVNIH PROPISA I SPROVOĐENJE JAVNE RASPRAVE O PRIJEDLOGU PRAVNIH PROPISA IZ NADLEŽNOSTI SVIH NIVOA VLASTI KAO VID DEMOKRATSKE PARTICIPACIJE JAVNOSTI Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo SAŽETAK Analizira se pravni okvir za iniciranje donošenja i sprovođenja javne rasprave o prijedlogu akata (zakona, budžeta, amandmana na ustav i drugih propisa zakonodavne i izvršne vlasti) iz nadležnosti svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, kao vid demokratske participacije javnosti, pojam javne rasprave i drugih oblika učešća javnosti u iniciranju donošenja i donošenju akata, kao što su saslušanja i konsultacije o prednacrtima akata, prava i obaveze građana i različitih oblika civilnog društva da učestvuju u procesu donošenja akata putem javnih rasprava i drugih propisanih mehanizama participacije javnosti. Ključne riječi: pravni propisi, državni, entitetski, kantonalni, općinski / gradski propisi, zakon, budžet, amandmani na ustav, odluka, uredba, statut, pravilnik, iniciranje donošenja akata organa vlasti, konsultacije, javna rasprava, saslušanje, rasprava, pretres, javnost, građani, udruženja građana, civilno društvo. 76 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] UVOD Demokratska participacija javnosti u procesu donošenja pravnih akata na svim nivoima vlasti, odnosno učešće građana u procesima donošenja odluka na državnom, entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou u Bosni i Hercegovini, može biti pojedinačno i direktno, kao i kroz angažman u neformalnim i formalnim interesnim grupama, udruženjima i pokretima. Polazeći od činjenice da je učešce građana u procesima donošenja odluka koje se tiču šire javnosti osnovni temelj demokratije i polazna osnova za građenje inkluzivnog i pravednog društva, propisivanje oblika i mehanizama organizovanja građanskog učešća u procesima donošenja odluka je prvenstveno zadatak vlasti, koja učešće građana može obezbijediti kroz: 1) obavještavanje o svojim djelatnostima; 2) konsultacije o konkretnim pitanjima od značaja za zajednicu; 3) aktivno uključivanje u procese kroz davanje konkretnih prijedloga i doprinosa diskusiji i biranju prioriteta; 4) delegiranje ovlaštenja građanima za biranje i odlučivanje po pojedinim pitanjima od značaja, 5) druge oblike učešća građana i civilnog društva. U ovom članku autor analizira učešće građana, odnosno civilnog društva u iniciranju donošenja i donošenju pravnih propisa svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, kroz predstavljanje pravnih rješenja na nivou Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Kantona Sarajevo, općina na teritoriji Kantona Sarajevo i Grada Sarajeva. Radi uvođenja u ovu temu, potrebno je predstaviti propise navedenih nivoa vlasti, prilikom čijeg donošenja bi se trebali uključiti građani, kao i objašnjenje pojmova: konsultacija, javne rasprave i rasprave, odnosno pretresa, kao i odnose državnih, entitetskih, kantonalnih i propisa općine / grada. PRAVNI PROPISI Ovim člankom obuhvaćeni su samo pravni propisi za koje postoji neposredan interes građana da učestvuju u njihovom donošenju. Pravni propisi koji se donose na nivou Bosne i Hercegovine su: ■■ Ustav i amandmani na Ustav Bosne i Hercegovine, zakoni i budžet, koje donosi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, ■■ odluke i pravilnici za provođenje zakona, ako su tim zakonima ovlašteni za njihovo donošenje, koje donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ■■ pravilnici, koje donose ministri i direktori uprava. Pravni propisi koji se donose na nivou Federacije BiH su: ■■ Ustav i amandmani na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zakoni, odluke kao pravni propisi za provođenje zakona, budžet, koje donosi Parlamentarna skupština Federacije Bosne i Hercegovine, ■■ Uredbe, koje donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i ■■ Pravilnici, koje donose federalni ministri i direktori federalnih uprava. Pravni propisi koji se donose na nivou kantona su: ■■ Ustav i amandmani na Ustav Kantona Sarajevo, zakoni, odluke kao pravni propisi za provođenje zakona viših nivoa vlasti i budžet, planska dokumentacija i prostorni plan koje donosi Skupština Kantona Sarajevo, ■■ uredbe, koje donosi vlada kantona, ■■ pravilnici, koje donose kantonalni ministri i direktori kantonalnih uprava. Pravni propisi koji se donose na nivou općine i grada su: ■■ statut i izmjene i dopune statuta, odluke kao vlastiti pravni propisi i kao propisi za provođenje zakona viših nivoa vlasti, budžet, pravilnici, poslovnici, uputstva, planovi, koje donosi općinsko / gradsko vijeće, ■■ pravilnik, kao provedbeni propis koji donosi načelnik / gradonačelnik NAČIN RAZMATRANJA PRAVNIH PROPISA PRIJE NJIHOVOG DONOŠENJA Konsultacije o prednacrtima pravnih propisa Konsultacije o prednacrtu pravnog propisa su mehanizam učešća javnosti u pripremanju određenog pravnog propisa, kojima se želi postići više ciljeva, od utvrđivanja postoji li uopšte potreba za njegovim donošenjem, do analize ponuđenih pravnih rješenja i njihovo preispitivanje kroz primjedbe, prijedloge i sugestije i građana, a prije pripremanja konačnog teksta nacrta pravnog propisa od strane ovlaštenog organa. Konsultacije se organizuju u skladu s propisanim pravilima. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 77 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Javna rasprava Pod pojmom javne rasprave podrazumijeva se rasprava koja se organizuje od strane organa koji donosi pravni propis, nakon utvrđivanja njegovog nacrta, koja je propisana poslovnikom tog tijela i koja podrazumijeva pravo učešća i građana u davanju primjedbi, prijedloga i sugestija na ponuđeni tekst nacrta pravnog propisa u propisanom roku, pimeno ili usmeno. Javna rasprava može se organizovati i u formi javnih sastanaka, okruglih stolova, putem elektronskih i štampanih medija i sl., od strane predlagača pravnog propisa, nevladinog sektora, pravnih lica kojima je ustupljeno organizovanje javne rasprave i dr. Po okončanju javne rasprave, organizator javne rasprave sastavlja izvještaj o rezultatima javne rasprave i očituje se o svim primjedbama, prijedlozima i sugestijama koje su date na tekst nacrta pravnog propisa, sa tim da prihvaćene primjedbe, prijedloge i sugestije uvrštava u tekst prijedloga pravnog propisa, uz posebno obrazloženje razloga zbog kojih određene primjedbe, prijedlozi i sugestije nisu prihvaćene, koji se dostavlja organu nadležnom za donošenje propisa. Rasprava, saslušanje, odnosno pretres Rasprava, saslušanje, odnosno pretres pravnog propisa su pojmovi vezani isključivo za rad zakonodavnog organa, odnosno radnih tijela izvršnog ili zakonodavnog organa, u kojem zastupnici / predstavnici / vijećnici / članovi radnih tijela analiziraju ponuđeni nacrt ili prijedlog pravnog propisa, od utvrđivanja postoji li uopšte potreba ili opravdanost za donošenje tog propisa, do analize ponuđenih pravnih rješenja i njihovo preispitivanje, odnosno saslušanje pozvanih stručnih lica i institucija koji su davali svoje prijedloge i primjedbe. podzakonskih pravnih propisa, odnosno obavezuju kantone da svojim zakonima regulišu određena prava koja su regulisana federalnim zakonom ili uvedu i regulišu dopunska prava u toj oblasti. Kantonalni zakoni iz isključive ustavne nadležnosti kantona obavezuju kantonalne organe za donošenje podzakonskih pravnih propisa, a u određenim oblastima, iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave, daju pravo i obavezuju nadležne organe općine / grada da svojim pravnim propisima regulišu odnose u toj oblasti. Općinskim / gradskim pravnim propisima regulišu se vlastite nadležnosti općine / grada u skladu sa zakonom, odnosno u skladu s vlastitim nadležnostima i potrebama lokalne zajednice. propisani Mehanizmi učešća građana u donošenju pravnih propisa Analizom poslovnika zakonodavnih i izvršnih organa na državnom, entitetskim, kantonalnom i opštinskim nivoima vlasti, može se uočiti da su predviđeni mehanizmi za učešće građana u donošenju pravnih propisa: 1) inicijative za donošenje pravnih propisa 2) konsultacije o nacrtima pravnih propisa, 3) javne rasprave o nacrtima ili prijedlozima pravnih propisa; 4) javna saslušanja. U daljnem tekstu analizirat ćemo proces donošenja pravnih propisa i participaciju javnosti, odnosno građana i civilnog društva u svim fazama njihovog donošenja. ZAKONODAVNA I IZVRŠNA VLAST BOSNE I HERCEGOVINE Odnosi državnih, entitetskih 1. Inicijative za donošenje pravnih propisa i kantonalnih propisa i propisa općine / grada Poslovnicima Predstavničkog doma i Doma Treba napomenuti da, u složenom sistemu vlasti u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, često imamo donošenje tzv. okvirnog zakona na nivou Bosne Hercegovine, iz kojeg proističe obaveza entiteta i kantona (zavisno od ustavnih nadležnosti) za donošenjem zakona ili podzakonskih akata, u skladu sa principima i obavezama iz okvirnog zakona. Federalni zakoni iz isključive ustavne nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine obavezuju federalne organe za donošenje podzakonskih pravnih propisa, a zakoni iz zajedničke ustavne nadležnosti Federacije BiH i kantona, obavezuju federalne i kantonalne organe za donošenje određenih 78 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine1 nije omogućeno građanima, preduzećima i drugim pravnim licima pokretanje inicijative za donošenje pravnih propisa. Nije propisano da građani mogu podnositi inicijative Vijeću ministara i ministru za donošenje propisa iz njihove nadležnosti. 1 Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 33/06, 41/06, 81/06, 91/06, 91/07, 87/09 i 28/12). Poslovnik Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 33/06, 41/06, 91/06, 91/07 i 32/12) [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2. Konsultacije o nacrtima propisa Pravni propisi Parlamentarne skupštine BiH, Vijeća ministara , ministra i direktora uprave Na nivou Bosne i Hercegovine donesena su Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine2, čija je primjena obavezna za sve organe nadležne za pripremanje propisa na nivou Bosne i Hercegovine, a kojima je preporučeno da ih se pridržavaju i dugi nivoi vlasti prilikom donošenja svojih propisa, kao i Ured Visokog predstavnika u BiH, kao i Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa.3 Pravilima se propisuju procedure za konsultacije sa javnošću i organizacijama, po kojima postupaju ministarstva i druge institucije Bosne i Hercegovine prilikom izrade pravnih propisa. U smislu Pravila, javnost označava javnost uopšte, a pod pojmom organizacija podrazumijevaju pravna lica i grupe građana koji ne pripadaju vladinom sektoru. Spisak organizacija i pojedinaca zainteresovanih za zakonodavne aktivnosti Svaka institucija obavezana je da vodi spisak organizacija i pojedinaca zainteresovanih za zakonodavne aktivnosti te institucije, te da na spisak dodaje imena svih pojedinaca ili organizacija koji podnesu pismeni zahtjev, koji je na raspolaganju svima koji ga pismenim putem zatraže. Spisak planiranih normativnopravnih poslova Institucije su obavezane da: ■■ sačine spisak planiranih normativno- pravnih poslova, kao dio godišnjeg plana rada, u kojem će posebno navesti koji od pravnih propisa imaju značajan uticaj na javnost, ■■ postave ga na internet stranicu, te ■■ primjerak spiska dostave onima koji su na spisku za konsultacije, kao i ostalima koji ga pismenim putem zatraže. Minimalne obaveze u pogledu konsultacija Institucije su obavezane da izvrše minimalne obaveze u pogledu konsultacija o prednacrtima propisa, i to da: 2 Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11/05) 3 Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa („Službeni glasnik BiH“, broj 81/06). ■■ postave prednacrt propisa na svoju internet stranicu, ukoliko postoji, uz pružanje mogućnosti za dostavu komentara putem interneta i ■■ pozovu na dostavu komentara, u roku od najmanje 21 dan, obavještavanjem onih koji su na spisku institucije za konsultacije, uz slanje informacija o tome kako mogu doći do primjerka prednacrta propisa; ■■ da uz svaku obavijest koja se šalje organizaciji ili pojedincu, uz poziv da daju komentare u skladu sa ovim pravilima, prilože kratku izjavu o svrsi propisa. Uticaj pravnih propisa na javnost dodatne konsultacije Pravilima je napravljena razlika i propisano posebno postupanje sa propisima koji imaju značajan uticaj na javnost, odnosno koji nemaju značajnog uticaja na javnost. Propisi koji imaju značajan uticaj na javnost podliježu dodatnim konsultacijama, a to su propisi: ■■ koji vode do promjene pravnog statusa lica u pogledu njihovih eventualnih prava ili povlastica - imaju značajan uticaj na javnost, ■■ koji imaju uticaja na ekonomski status lica, uključujući i one sa manjim uticajem na veliki broj lica, kao i one sa značajnim uticajem na ograničen broj lica - mogu imati značajan uticaj na javnost, ■■ koji se moraju donijeti da bi država ispunila međunarodne obaveze ili da bi se primijenili međunarodni standardi mogu imati značajnog uticaja na javnost, ■■ koji utiču na prirodnu sredinu, uključujući kvalitet vode i zraka i kojima se nameću ili smanjuju obaveze vezane za korištenje zemljišta i drugih prirodnih resursa - mogu imati značajnog uticaja na javnost. Prilikom razmatranja nivoa uticaja na javnost, institucije mogu u obzir uzeti i razne druge faktore, kao naprimjer: ■■ da li zakon predstavlja novinu; ■■ da li je svrha tog zakona usavršavanje zakona; ■■ da li je svrha zakona prilagođavanje tehnološkim promjenama; ■■ da li su te promjene rezultat sudskih odluka, kojima se prethodni zakon proglašava nevažećim; ■■ broj lica u zemlji, regiji ili zajednici na koja utiče promjena i ■■ finansijski uticaj na zemlju, regiju ili privrednu granu. Konsultacije o pravnim propisima koji imaju značajan uticaj na javnost su opsežnije od minimalnih konsultacija propisanih BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 79 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Pravilima. Institucija donosi odluku o tome koga bi trebalo konsultovati i na koji način bi trebalo obaviti konsultacije. U takve organizacije i pojedince spadaju, naprimjer: ■■ javnost i organizacije, ■■ eksperti, uključujući i one iz akademske i istraživačke zajednice, kao i iz stranih zemalja, ■■ mediji, ■■ vladini organi i ■■ pravna zajednica, uključujući advokate, tužioce, sudije i stručna udruženja. Institucija će se odlučiti za oblik konsultacije putem kojeg će najvjerovatnije dobiti relevantne smjernice za izradu pravnog propisa. Ti oblici konsultacija obuhvataju traženje pismenih i usmenih komentara putem: ■■ obavijesti ili objavljivanja prednacrta propisa u štampanim medijima; ■■ informisanja i edukovanja o prednacrtu propisa putem radija i televizije; ■■ obavijesti i objavljivanja prednacrta propisa na internetu; ■■ direktnog dostavljanja prednacrta propisa organizacijama i pojedincima; ■■ javnih sastanaka ili okruglih stolova s odabranim organizacijama i pojedincima; ■■ radnih grupa koje uključuju eksperte i predstavnike organizacija i pojedinaca. Vremenski okvir za ove konsultacije nije ograničen, ali se ostavlja organizacijama i pojedincima period od najmanje 30 dana za dostavu komentara, kada oblik konsultacije omogućava pismene komentare. Također, institucija snima usmene komentare audio ili drugim sredstvima i priprema sažetak tih komentara, u slučaju kada oblik konsultacije omogućava usmeno iznošenje komentara. Institucija može vršiti konsultacije u bilo kojoj fazi izrade prednacrta pravnog propisa, ali će ostaviti dovoljno vremena za završetak konsultacija, prije dostavljanja nacrta propisa Savjetu ministara Bosne i Hercegovine. Sporazumi o vršenju konsultacija Institucija može sklapati sporazume s organizacijama i pojedincima koji će vršiti konsultacije u skladu sa ovim pravilima, čime se daje mogućnost organizacijama nevladinog sektora i drugim institucijama i organizacijama da organizuju vršenje konsultacija o propisu. 80 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 Izuzeci od obaveze konsultacija u širem obimu Pravilima su predviđeni i izuzeci od konsultacija u širem obimu, ali ne i od minimalnih konsultacija, o kojima odlučuje, u izuzetnim okolnostima, rukovodilac institucije, ukoliko ocijeni da je uslijed jednog ili više dolje navedenih razloga izuzimanje potrebno: ■■ hitne okolnosti; ■■ nepredviđene međunarodne obaveze; ili ■■ sudsko poništenje dijela ili cjelokupnog zakona. Rukovodilac institucije dostavlja Vijeću ministara BiH detaljne razloge za ovakvo izuzimanje. Pismeni izvještaj o konsultacijama Prilikom pripreme nacrta pravnog propisa za Vijeće ministara BiH, institucija uzima u obzir komentare, bilo pismene ili usmene, koji se mogu grupisati i sažeti, da bi se izbjeglo suvišno ponavljanje. Institucija može odlučiti da prihvati ili odbaci bilo koji komentar, ali je obavezna da spremi pismeni izvještaj, koji sadrži razloge za takvu odluku. Taj izvještaj je dio izjave koju institucija podnosi Vijeću ministara BiH. Izjave o obavljenim konsultacijama Da bi Pravila o konsultacijama bila zaista provedena, obavezana je institucija, prilikom podnošenja nacrta propisa Vijeću ministara BiH na usvajanje, da: ■■ izjavljuje da su ispunjene minimalne obaveze u pogledu konsultacija; ■■ izjavljuje da li nacrt propisa ima značajnog uticaja na javnost ili ne, te obrazlaže svoj zaključak; ■■ obrazlaže odluku o obliku konsultacija koju je donijela i opisuje konsultacije koje je izvršila; te ■■ izjavljuje da je institucija postupila sa primljenim komentarima u skladu sa ovim postupkom, te da je dostavila potrebni izvještaj Vijeću ministara. Uz to, obaveza je institucije da ove izjave budu dostupne široj javnosti, odnosno obavezna je da svima koji pismenim putem zatraže primjerak izjave omogući da ga dobiju. Pravni propisi koji nemaju značajnog uticaja na javnost Za neke vrste pravnih propisa se može pretpostaviti da nemaju značajan uticaj na javnost, izuzev ako okolnosti ne nagovještavaju suprotno, te takvi pravni propisi podliježu samo minimalnoj obavezi u pogledu konsultacija, kao naprimjer: izmjene i dopune radi ispravljanja pravopisnih ili drugih gramatičkih grešaka i [ PRAVNI SAVJETNIK ] pravni propisi kojima se vrši kodifikacija ili na drugi način objedinjuju ili reorganizuju odredbe ili se prebacuju u druge dijelove pravnog propisa bez sadržajnih izmjena. 3. Javna rasprava o nacrtu ili prijedlogu propisa Pravni propisi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Procedura donošenja zakona, budžeta institucija Bosne i Hercegovine i amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine propisana je poslovnicima Predstavničkog doma4 i Doma naroda5 Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i identična je za sve propise. U postupku donošenja propisa, pored rasprave o prijedlogu propisa u okviru domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i nadležnih skupštinskih komisija i tijela, poslovnicima je predviđena mogućnost otvaranja javne rasprave (Predstavnički dom), odnosno proširene rasprave (Dom naroda). Kako se prijedlozi zakona u redovnoj proceduri razmatraju i usvajaju u dvije faze (dva čitanja), saglasno Poslovniku Predstavničkog doma, nakon što je prijedlog propisa prošao prvu fazu usvajanja u Predstavničkom domu, a prije razmatranja prijedloga propisa i podnesenih amandmana na nadležnoj komisiji, komisija može odlučiti da otvori javnu raspravu o predloženom propisu, koja bi uključivala zainteresirana tijela, stručne institucije i pojedince i u trajanju najduže 15 dana. Ukoliko se prijedlog zakona razmatra po skraćenom postupku, navedeni rok se skraćuje na pola.6 Kada podnosi prijedlog zakona visokog stepena hitnosti ili prijedlog zakona koji nije tako složen da se samo može usvojiti ili odbaciti u potpunosti, predlagač može u pisanoj formi zatražiti od Doma da ga razmotri u jednom čitanju, a o zakonu se vodi rasprava samo u Predstavničkom domu.7 Poslovnikom Zastupničkog doma nije propisana javna rasprava u kojoj bi učestvovali svi zainteresovani građani, pravna lica, nevladine organizacije i drugi oblici uključivanja civilnog društva, kao ni organi drugih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Saglasno Poslovniku Doma naroda, Dom može zaključkom odlučiti da nadležna komisija u roku od 21 dan provede javnu raspravu o prijedlogu zakona, ali ne i učesnici javne rasprave. Pored toga, Poslovnikom Doma naroda8 predviđena je proširena rasprava, o kojoj komisija može samostalno odlučiti. Proširena rasprava o predloženom zakonu bi uključivala zainteresirana tijela, stručne institucije i pozvane pojedince i neće trajati duže od 15 dana. Poslovnicima nisu propisani kriteriji po kojima se vrši odabir zainteresovanih tijela, stručnih institucija i pozvanih pojedinaca, pa ne može reći da proširena rasprava ne predstavlja provođenje principa demokratičnosti i uključivanja široke javnosti u zakonodavnoj proceduri na državnom nivou. Prilikom donošenja budžeta i njegovih izmjena i dopuna primjenjuju se odredbe Poslovnika koje regulišu osnovni zakonodavni postupak. Međutim, Kolegij Predstavničkog doma može da skraćuje rokove i usvaja sve druge potrebne mjere za donošenje budžeta, kojeg prosljeđuje Domu naroda najkasnije do 15. novembra tekuće godine.9 Amandmani na Ustav BiH10 podnose se pod istim uslovima kao i zakoni i prate osnovni zakonodavni postupak. Amandmani na Ustav BiH stavljaju se na javnu raspravu. Ustavnopravna komisija provodi javnu raspravu i o njoj izvještava Predstavnički dom ne prije isteka 30 dana nakon što su ustavni amandmani predloženi. Trajanje javne rasprave ne može biti kraće od 15 dana. Poslovnikom nije propisan način obavljanja javne rasprave ni subjekti koji mogu biti učesnici javne rasprave. Pravni propisi Vijeća ministara, ministra i direktora uprave Nije propisana javna rasprava u proceduri donošenja propisa Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ministra i direktora uprave. 4 Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 5 Poslovnik Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 6 Član 126. stav (3) Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 7 Član 127. stav (1) Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 8 Čl. 108. i 109. Poslovnika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 9 Član 128. stav (2) Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 10 Čl. 133. i 134. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 81 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Zakonodavna i izvršna vlast Federacije Bosne i Hercegovine 1. Inicijative za donošenje pravnih propisa Pravni propisi Parlamentarne skupštine Federacije BiH Poslovnikom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine omogućeno je građanima, preduzećima i drugim pravnim licima pokretanje inicijative za donošenje zakona.11 Nadležna radna tijela u Predstavničkom domu i Vlada Federacije BiH dužni su se izjasniti o inicijativi za donošenje zakona u roku od 30 dana, a inicijativu nakon toga razmatra Zakonodavno-pravna komisija Predstavničkog doma. O sjednici Zakonodavno-pravne komisije obavještava se i podnosilac inicijative. Zaključkom o prihvatanju inicijative Predstavničkog doma određuje se način pripremanja i nosioci izrade nacrta zakona, a zaključak o neprihvatanju inicijative dostavlja se i podnosiocu inicijative.12 Poslovnikom Doma naroda Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine omogućeno je da privredna društva, privredne komore i druga opća udruženja i zajednice, političke organizacije, udruženja građana i građani pokrenu inicijativu za donošenje zakona.13 11 Član 159. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 69/07 i 2/08) Član 159. Inicijativu za donošenje zakona mogu pokrenuti skupštine kantona, gradska i opštinska vijeća, kao i građani, preduzeća i druga pravna lica u okviru svojih ustavnih ovlašćenja. Inicijativa za donošenje zakona dostavlja se predsjedavajućem Predstavničkog doma. 12 Član 160. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. 13 Član 151. Poslovnika Doma naroda Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. Član 151: Inicijativu za donošenje zakona mogu pokrenuti privredna društva, privredne komore i druga opća udruženja i zajednice, političke organizacije, udruženja građana i građani. Inicijativa za donošenje zakona dostavlja se 82 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 Inicijativu za donošenje zakona predsjedavajući Doma naroda dostavlja nadležnim radnim tijelima u Domu naroda. Inicijativu prethodno razmatra Zakonodavno-pravna komisija i odgovarajuće radno tijelo Doma naroda. O sjednici nadležnog radnog tijela na kojoj se razmatra inicijativa obavještava se i podnosilac inicijative. Zaključkom o prihvatanju inicijative Dom naroda određuje način pripremanja i nosioce izrade nacrta zakona, a zaključak o neprihvatanju inicijative dostavlja se i podnosiocu inicijative.14 Pravni propisi Vlade Federacije BiH, federalnog ministra i direktora federalne uprave Nije propisano da građani mogu podnositi inicijative Vladi Federacije BiH, federalnom ministru i direktoru federalne uprave za donošenje propisa iz njihove nadležnosti. 2. Konsultacije o nacrtima propisa Pravni propisi Parlamentarne skupštine Federacije BiH Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u pripremi su jedinstvena pravila za izradu pravni propisa, mada je do sada primjetno da se u izradi pojedinih propisa djelimično primjenjuju Jedinstvena pravila za izradu pravni propisa u institucijama Bosne i Hercegovine,15 ali ne i Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa. Poslovnik Predstavničkog doma16 i Doma naroda17 Parlamentarne skupštine Federacije BiH ne predviđaju konsultacije o prednacrtu zakona. Pravni propisi Vlade Federacije BiH, federalnog ministra i direktora federalne uprave Nije propisano obavljanje konsultacija prilikom donošenja propisa iz nadležnosti Vlade Federacije BiH, federalnog ministra i direktora federalne uprave. predsjedavajućem Doma naroda. 14 Član 152. Poslovnika Doma naroda Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. 15 Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11 /05). 16 Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. 17 Poslovnik Doma naroda Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. [ PRAVNI SAVJETNIK ] 3. Javna rasprava o nacrtu ili prijedlogu propisa Pravni propisi Parlamentarne skupštine Federacije BiH Poslovnikom Predstavničkog dom Federacije Bosne i Hercegovine18 predviđena je mogućnost održavanja javne rasprave o nacrtu zakona, drugog propisa ili opšteg akta. Kada Predstavnički dom prihvati nacrt zakona, može odlučiti, ako je riječ o pitanjima koja su posebno značajna za Federaciju BiH i kada ocijeni da je neophodno da se izvrši najšira rasprava zainteresovanih organa, naučnih i stručnih institucija i građana, da nacrt zakona ili pojedino pitanje iz nacrta zakona stavi na javnu raspravu. Predstavnički dom može donijeti tu odluku i na inicijativu ovlašćenog predlagača zakona ili klubova poslanika. Ako odluči da nacrt zakona ili pojedino pitanje iz tog nacrta stavi na javnu raspravu, Predstavnički dom zaključkom: ■■ određuje način objavljivanja nacrta zakona ili pojedinog pitanja iz nacrta; ■■ određuje radno tijelo Predstavničkog doma koje će organizovati i voditi javnu raspravu; ■■ utvrđuje obim i nivo javne rasprave; ■■ utvrđuje potrebna finansijska sredstva i izvore sredstava za organizovanje i provođenje javne rasprave; ■■ utvrđuje rok u kome treba da se sprovede javna rasprava; ■■ utvrđuje način prikupljanja i sređivanja mišljenja i prijedloga iz javne rasprave. O rezultatima javne rasprave o nacrtu zakona radno tijelo Predstavničkog doma podnosi izvještaj Predstavničkom domu. Izvještaj radnog tijela sadrži rezultate javne rasprave, sa iznesenim prijedlozima i mišljenjima o pojedinim pitanjima. Izvještaj se dostavlja predlagaču akta i poslanicima u Predstavničkom domu. Predlagač zakona dužan je da u pripremi prijedloga zakona uzme u obzir prijedloge i mišljenja sadržane u izvještaju radnog tijela o rezultatima javne rasprave, kao i da obrazloži razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine prijedloge i mišljenja koji su izneseni u javnoj raspravi. Ako je radno tijelo koje podnosi izvještaj o rezultatima javne rasprave istovremeno i predlagač zakona, može zajedno sa izvještajem dostaviti prijedlog zakona. Ako je Predstavničkom domu dostavljen i prijedlog zakona koji je pripremljen 18 Čl. 173-177, 204. i 205. Poslovnika predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. na osnovu rezultata javne rasprave, Predstavnički dom na istoj sjednici razmatra izvještaj o rezultatima javne rasprave i prijedlog zakona. Odredbe Poslovnika koje se odnose na javnu raspravu o nacrtu zakona shodno se primjenjuju i na javnu raspravu o nacrtima budžeta, drugih propisa ili opštih akata u Predstavničkom domu. I Poslovnikom Doma naroda19 predviđena je mogućnost javne rasprave o nacrtu zakona, drugom propisu ili općem aktu. Kada je programom rada Doma naroda predviđeno ili kad Dom naroda prihvati nacrt zakona, ako je riječ o pitanjima koja su posebno značajna za građane, privredna društva i druga pravna lica, kantone, gradove, općine, Federaciju i kada je neophodno da se izvrši najšira rasprava zainteresiranih organa i organizacija, naučnih i stručnih institucija i građana, Dom naroda može odlučiti da nacrt zakona ili pojedino pitanje iz tog nacrta stavi na javnu raspravu. Dom naroda može donijeti ovu odluku i na inicijativu ovlašćenog predlagača zakona ili Kluba bošnjačkih delegata, Kluba hrvatskih delegata i Kluba srpskih delegata. Ako odluči da nacrt zakona ili pojedino pitanje iz tog nacrta stavi na javnu raspravu, Dom naroda zaključkom: ■■ određuje način objavljivanja nacrta zakona ili pojedinog pitanja iz nacrta; ■■ određuje radno tijelo Doma naroda koje će organizirati i voditi javnu raspravu; ■■ utvrđuje obim i nivo javne rasprave; ■■ utvrđuje potrebna finansijska sredstva i izvore sredstava za organizovanje i provođenje javne rasprave; ■■ utvrđuje rok u kome treba da se provede javna rasprava; ■■ utvrđuje način prikupljanja i sređivanja mišljenja i prijedloga iz javne rasprave. U oblikovanju i provođenju javne rasprave o nacrtu zakona, radno tijelo Doma naroda sarađuje s odnosnim radnim tijelom Predstavničkog doma i tijelima političkih stranaka, privrednim društvima, ustanovama i drugim organizacijama i zajednicama, te naučnim i stručnim ustanovama i nadležnim tijelima kantona. O rezultatima javne rasprave o nacrtu zakona radno tijelo podnosi izvještaj Domu naroda. Izvještaj radnog tijela koje je zaduženo za vođenje javne rasprave sadrži rezultate javne rasprave, sa prijedlogom iznesenih mišljenja i prijedloga o pojedinim pitanjima. Izvještaj radnog tijela dostavlja se predlagaču 19 Čl. 165-202. Poslovnika Doma naroda Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 83 [ PRAVNI SAVJETNIK ] zakona sa zaključkom Doma naroda o stavovima o izvještaju radnog tijela Doma naroda. Predlagač zakona je dužan da u pripremi prijedloga zakona uzme u obzir prijedloge i mišljenja sadržane u izvještaju radnog tijela Doma naroda o rezultatima javne rasprave, kao i da obrazloži razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine prijedloge i mišljenja koja su iznesena u javnoj raspravi. Ako je radno tijelo Doma naroda koje podnosi izvještaj o rezultatima javne rasprave istovremeno i predlagač zakona, može zajedno sa izvještajem dostaviti prijedlog zakona. Ako je Domu naroda dostavljen i prijedlog zakona koji je pripremljen na osnovu rezultata javne rasprave, Dom naroda na istoj sjednici razmatra izvještaj o rezultatima javne rasprave i prijedlogu zakona. Odredbe ovog poslovnika koje se odnose na javnu raspravu o nacrtu zakona shodno se primjenjuju i na javnu raspravu o nacrtima drugih propisa ili općih akata u Domu naroda. U postupku za donošenje budžeta, shodno se primjenjuju odredbe ovog poslovnika o postupku za donošenje zakona, osim odredaba o rokovima koji se utvrđuju programom rada ili posebnom odlukom Doma naroda, odnosno zakonom. Pravni propisi Vlade Kantona Sarajevo, kantonalnog ministra i direktora kantonalne uprave Nije propisano da građani mogu podnositi inicijative Vladi Kantona Sarajevo i kantonalnom ministru i direktoru kantonalne uprave za donošenje propisa iz njihove nadležnosti. 2. Konsultacije o nacrtima propisa Pravni propisi Skupštine Kantona Sarajevo, Vlade Kantona Sarajevo, kantonalnih ministara i direktora kantonalnih uprava Na nivou Kantona Sarajevo propisana je primjena Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine i Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa, i to kantonalnom Uredbom o postupku i načinu pripremanja, izrade i dostavljanja propisa,22 koja se primjenjuje u postupku pripremanja kantonalnih propisa svih nivoa (propisi Skupštine Kantona Sarajevo, propisi Vlade Kantona Sarajevo i propisi rukovodilaca kantonalnih organa uprave). Pravni propisi Vlade Federacije Bosne 3. Javna rasprava o nacrtu ili i Hercegovine, federalnog ministra i prijedlogu propisa direktora federalne uprave Nije propisana javna rasprava u proceduri Propisi Skupštine Kantona Sarajevo donošenja propisa Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, federalnog ministra i direktora federalne uprave. zakonodavna i izvršna vlast Kantona Sarajevo 1. Inicijative za donošenje pravnih propisa Pravni propisi Skupštine Kantona Sarajevo U skladu sa Poslovnikom Skupštine Kantona Sarajevo,20 inicijativu za donošenje zakona mogu pokrenuti i pravna lica, kao i građani i njihova udruženja, a zaključak Skupštine Kantona o prihvatanju ili odbijanju inicijative obavezno se dostavlja podnosiocu inicijative. Pored toga, pravo pokretanja inicijativa za donošenje zakona i drugih akata Skupštine Kantona ima Vijeće nacionalnih manjina Kantona Sarajevo.21 20 Član 129. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 41/12 -drugi novi prečišćeni tekst, i 15/13). 21 Član 57. Poslovnika Skupštine Kantona 84 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 Poslovnikom Skupštine Kantona Sarajevo23 predviđeno je da se u pripremama za izradu programa rada Skupštine pribavljaju prijedlozi i mišljenja o pitanjima koja treba unijeti u program rada od poslanika / zastupnika, klubova poslanika / zastupnika, klubova naroda, radnih tijela Skupštine, Vlade, općinskih vijeća, organa i organizacija, te građana i udruženja građana. Poslovnikom je također predviđena24 javna diskusija o nacrtu zakona, drugog propisa ili općeg akta. U cilju očitovanja i davanja mišljenja i sugestija kantonalnih organa uprave, javnih preduzeća i ustanova, lokalne samouprave i javnosti Kantona u cjelini, o nacrtu zakona koji Skupština utvrdi, provodi se javna rasprava. Sarajevo. 22 Uredba o postupku i načinu pripremanja, izrade i dostavljanja propisa („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 21/11- novi prečišćeni tekst, i 30/11- ispavka). 23 Član 61. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo. 24 Čl. 141-144. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Obavezni sudionici javne rasprave su kantonalni organi uprave i jedinice lokalne samouprave, te kantonalne ustanove i javna preduzeća na koja se nacrt zakona neposredno odnosi, odnosno koja su određena zaključkom o otvaranju javne rasprave. Zaključak o otvaranju javne rasprave sadrži odredbe o subjektima koji će organizovati i provesti raspravu, obimu rasprave, kao i načinu finansiranja i roku za njeno provođenje. Rok za provođenje javne rasprave je najmanje trideset dana. Izuzetno, Skupština može odrediti kraći rok javne rasprave. Rok za provođenje javne rasprave teče od dana dostave nacrta zakona obaveznim sudionicima javne rasprave. Tokom javne rasprave, nadležno radno tijelo Skupštine učestvuje u javnom pretresu koje organizuje predlagač. O rezultatima javne rasprave Skupštini se podnosi izvještaj koji sadrži primjedbe, prijedloge i mišljenja. Predlagač zakona dužan je da prilikom izrade prijedloga zakona uzme u obzir primjedbe, prijedloge i mišljenja sadržana u izvještaju o javnoj raspravi, kao i da obrazloži razloge zbog kojih nije pojedine primjedbe, prijedloge ili mišljenja uvrstio u prijedlog zakona. Odredbe Poslovnika koje se odnose na javnu raspravu o nacrtu zakona, shodno se primjenjuju i na javnu raspravu o nacrtima drugih propisa ili općih akata Skupštine (ustavni amandmani, budžet, planski dokumenti i prostorni plan, odluke, kao i propisi za provođenje zakona višeg nivoa vlasti). U proceduri donošenje zakona po skraćenom ili hitnom postupku nije predviđena javna rasprava. Amandman na Ustav Kantona može se zaključkom staviti na javnu raspravu,25 a o sprovođenju javne rasprave stara se Ustavna komisija, o čemu podnosi izvještaj Skupštini. Propisi Vlade Kantona Sarajevo, ministra i direktora kantonalne uprave Nije propisana javna rasprava u proceduri donošenja propisa Vlade Kantona Sarajevo, ministra i direktora kantonalne uprave. općinska vijeća i načelnici općina u Kantonu Sarajevo 1. Inicijative za donošenje pravnih propisa Pravni propisi iz nadležnosti općinskog vijeća Statutima i poslovnicima o radu općinskih vijeća svih općina u Kantonu Sarajevo, kao oblici neposrednog učestvovanja građana u odlučivanju i izjašnjavanje građana o pitanjima iz samoupravnog djelokruga općine, predviđeno je da inicijativu za donošenje pravnih propisa mogu podnostiti i udruženja građana i građani, putem građanske inicijative. Općinsko vijeće dužno je razmotriti građansku inicijativu koju je svojim potpisom podržao određeni procenat birača upisanih u birački spisak. U nekim općinama predviđeno je da, ukoliko općinsko vijeće ne prihvati inicijativu birača iz prethodnog stava, najmanje određeni broj građana upisanih u birački spisak svojim potpisima može pokrenuti inicijativu za izjašnjavanje građana referendumom o toj inicijativi. Ukoliko općinsko vijeće ne prihvati inicijativu birača iz prethodnog stava, na zahtjev koji je potpisalo najmanje propisani procenat građana upisanih u birački spisak općinsko vijeće je dužno raspisati referendum. U svim općinama predviđeno je da je općinski načelnik dužan u propisanom roku razmotriti inicijativu i o svom stavu obavijestiti općinsko vijeće. O inicijativi za donošenje pravnog propisa na sjednici općinskog vijeća vodi se načelan pretres. Sjednici prisustvuje podnosilac inicijative koji može učestvovati u pretresu. Ako se na osnovu načelnog pretresa općinsko vijeće izjasni za potrebu donošenja pravnog propisa, zaključkom o usvajanju inicijative za donošenje pravnog propisa utvrđuje se, po pravilu, sadržaj pravnog propisa i stručni obrađivač. Izuzetno, ako se inicijativa za donošenje pravnog propisa odnosi na pitanja koja po svom sadržaju i karakteru ne zahtijevaju podrobnije razmatranje, općinsko vijeće može prihvatiti inicijativu bez načelnog pretresa i prije isteka roka koji je ostavljen načelniku za razmatranje inicijative. Inicijativu za promjene statuta općine mogu dati građani, putem mjesnih zborova, kao i udruženja građana. 25 Član 185. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 85 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Pravni propisi iz nadležnosti općinskog ■■ prije donošenja određenih odluka, promoviše razne oblike savjetovanja sa načelnika Nije propisano da građani mogu podnositi inicijative općinskom načelniku za donošenje propisa iz njegove nadležnosti. 2. Konsultacije o nacrtima pravnih propisa Pravni propisi iz nadležnosti općinskog vijeća i općinskog načelnika Poslovnicima o radu nekih općinskih vijeća predviđeno je da općinski načelnik ili drugi ovlašteni predlagač, ukoliko smatra da prije rasprave u općinskom vijeću treba obaviti šire konsultacije sa zainteresovanim organima, organizacijama ili zajednicama, dostavit će nacrt tim subjektima i pribaviti njihovo mišljenje prije utvrđivanja prijedloga odluke, dok se u drugim konsultacije obavljaju unutar općinskog vijeća, putem prethodne rasprave o tezama za izradu odluke ili drugog akta, odnosno raspravljanja o potrebi donošenja tog akta, o osnovnim pitanjima koja treba urediti aktom i o načelima na kojima određena pitanja treba urediti aktom. 3. Javna rasprava o nacrtu ili prijedlogu propisa Propisi općinskog vijeća Statutima općina propisani su različiti oblici učešća javnosti, kao što su: ■■ osnivanje organa participacije koji predstavljaju djecu i mlade, sa ciljem da promovira njihovo aktivno učestvovanje u izgradnji civilnog društva; ■■ favorizovanje aktivnog učestvovanja međunarodnih organizacija, nevladinih organizacija stranih država i stranih državljana u definiranju programa i aktivnosti organa Općine, koji mogu aktivno učestvovati i davati prijedloge, sugestije, mišljenja na materijale koji se razmatraju na sjednici Općinskog vijeća, te mogu uzimati aktivno učešće u diskusijama, ali bez prava glasa kod donošenja konačnih odluka; ■■ sa ciljem da poboljša aktivno i efikasno učestvovanje građana u odlučivanju i transparentnost administrativih poslova, promovira razne oblike savjetovanja putem: mjesnog zbora građana; organizacija korisnika javnih usluga; javnog poziva građanima da prezentiraju prijedloge i zapažanja u odnosu na mjere i rad organa vlasti; ankete javnog mnijenja i javnog informisanja. 86 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 asocijacijama i udruženjima građana, putem konsultativnih sastanaka. Statutima općina propisano je da općina obezbjeđuje javnost rada u postupku donošenja odluka, uključivanjem javnosti, odnosno omogućavanjem građanima da neposredno učestvuju u postupku donošenja i odlučivanja, u skladu sa zakonom i ovim statutom. Poslovnicima općinskih vijeća predviđena je mogućnost vođenja javne rasprave ukoliko se odlukom ili drugim aktom općinskog vijeća uređuju pitanja od šireg interesa za građane i druge subjekte u općini. Odluku o provođenju javne rasprave o nacrtu odluke donosi općinsko vijeće i utvrđuje rok za provođenje javne rasprave i nosioce poslova za njeno provođenje. Uz prijedlog odluke, općinskom vijeću dostavlja se, ako je sprovedena javna rasprava, obrazloženje razloga zbog kojih neki prijedlozi nisu prihvaćeni u prijedlogu odluke. U nekim općinama procedura javne rasprave je detaljnije razrađena. Ako odluči da nacrt odluke ili općeg akta stavi na javnu raspravu, Vijeće zaključkom utvrđuje sljedeće: ■■ način objavljivanja nacrta, ■■ određuje nosioca aktivnosti na organizovanju i vođenju javne rasprave, ■■ obim i nivo javne rasprave, ■■ potrebna finansijska sredstva i izvore sredstava za provođenje javne rasprave, ■■ rok za provođenje javne rasprave, ■■ način prikupljanja i obrade mišljenja i prijedloga iz javne rasprave. Izvještaj o provedenoj javnoj raspravi dostavlja se Vijeću. Predlagač odluke ili općeg akta dužan je da u pripremi prijedloga odluke ili općeg akta uzme u obzir primjedbe, prijedloge i mišljenja iz javne rasprave, kao i da obrazloži razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine od njih. Vijeće će na istoj sjednici razmatrati izvještaj o provedenoj javnoj raspravi i prijedlog odluke ili općeg akta. Procedura donošenja budžeta i ostalih propisa općinskog vijeća je propisana kao za odluke. Pravni propisi načelnika Statutom i poslovnicima općinskih vijeća nije propisana mogućnost javne rasprave o nacrtima propisa koje donosi općinski načelnik. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Gradsko vijećE i gradonačelnik Grada Sarajeva 2. Konsultacije o nacrtima propisa 1. Inicijative za donošenje propisa Poslovnikom Gradskog vijeća Grada Sarajeva28 predviđeno je da se nacrt akta Gradskog vijeća izrađuje u skladu sa Jedinstvenim pravilima za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine u formi u kojoj Gradsko vijeće akt donosi, ali nije predviđena i primjena Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa. Međutim, predviđeno je29 da predsjedavajući Gradskog vijeća može, do sjednice Gradskog vijeća na kojoj Gradsko vijeće razmara nacrt akta, putem sredstava javnog informiranja, putem seminara, simpozija, ‘’okruglog stola’’, ukoliko se radi o složenom i stručno specifičnom aktu, angažiranjem eksperata ili na drugi način pribaviti mišljenja od građana, institucija i drugih subjekata. U pogledu prethodne rasprave, predviđeno je da predsjedavajući Gradskog vijeća može, putem sredstava javnog informiranja, putem seminara, simpozija, ‘’okruglog stola’’, ukoliko se radi o složenom i stručno specifičnom aktu, angažiranjem eksperata ili na drugi način pribaviti mišljenja od građana, institucija i drugih subjekata, do sjednice Gradskog vijeća na kojoj Gradsko vijeće razmara nacrt akta. 30 pravni propisi gradskog vijeća Grada Sarajeva Statutom Grada Sarajeva26 i Poslovnikom Gradskog vijeća Grada Sarajeva27 propisano je da građani imaju pravo podnositi inicijative za donošenje određenog akta ili rješavanje određenog pitanja iz djelokruga Grada Sarajeva (građanska inicijativa). Za pokretanje građanske inicijative potrebno je obezbijediti 5% potpisa građana, sa njihovim jedinstvenim matičnim brojem, koji su upisani u biračke spiskove na području Grada Sarajeva. O urednosti podnijete inicijative mišljenje daje Komisija za statut i akta, a o inicijativi se izjašnjava Gradsko vijeće u roku od 60 dana, od podnošenja inicijative. Inicijativa se dostavlja predsjedavajućem Gradskog vijeća, koji je dostavlja Komisiji za statut i akte, nadležnom radnom tijelu i gradonačelniku, radi davanja mišljenja o njenom prihvatanju. Mišljenje se dostavlja predsjedavajućem Gradskog vijeća u roku od 20 dana od prijema zahtjeva za mišljenje. O urednosti podnijete inicijative mišljenje daje Komisija za statut i akta, a o inicijativi se izjašnjava Gradsko vijeće u roku od 60 dana od podnošenja inicijative. Gradsko vijeće omogućuje prisustvo predstavnika podnosioca inicijative na sjednici Gradskog vijeća na kojoj se inicijativa razmatra. O građanskoj inicijativi odlučuje Gradsko vijeće zaključkom o prihvaćanju ili neprihvaćanju inicijative. Ukoliko se inicijativa prihvati, Gradsko vijeće donosi novi zaključak kojim se utvrđuju aktivnosti kojima će se realizirati inicijativa, te subjekti i rokovi za njihovu realizaciju. Navedeni zaključci se dostavljaju podnosiocu inicijative odmah po njenom donošenju. Pravni propisi iz nadležnosti gradonačelnika Nije propisano da građani mogu podnositi inicijative gradonačelniku za donošenje propisa iz njegove nadležnosti. pravni propisi gradskog vijeća Grada Sarajeva Pravni propisi iz nadležnosti gradonačelnika Nije propisano obavljanje konsultacija prilikom donošenja propisa iz nadležnosti gradonačelnika. 3. Javna rasprava o nacrtu ili prijedlogu propisa Pravni propisi Gradskog vijeća Statutom Gradskog vijeća Grada Sarajeva31 propisano je da organi Grada Sarajeva obezbjeđuju provođenje javne rasprave o: nacrtu Statuta Grada Sarajeva, nacrtu odluke o usvajanju budžeta Grada Sarajeva, nacrtu propisa iz oblasti prostornog uređenja, prostornog i urbanističkog plana, nacrtu plana razvoja Grada Sarajeva, kao i drugim pitanjima za koje Gradsko vijeće odluči da se 28 Član 117. Poslovnika Gradskog vijeća Grada Sarajeva („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 28/09). 26 Čl. 65. i 66. Statuta Grada Sarajeva („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 34/08 - prečišćeni tekst). 29 Član 118. stav (2) Poslovnika Gradskog vijeća Grada Sarajeva. 27 Član 112. Poslovnika Gradskog vijeća Grada Sarajeva („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 28/09). 31 Statut Gradskog vijeća Grada Sarajeva („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 34/08 - prečišćeni tekst). 30 Član 118. stav 2. Poslovnika Gradskog vijeća. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 87 [ PRAVNI SAVJETNIK ] provede javna rasprava. Postupak provođenja javne rasprave uređuje se Poslovnikom Gradskog vijeća i drugim aktima organa Grada koji organiziraju javnu raspravu. Poslovnikom Gradskog vijeća Grada Sarajeva32 propisano je da, za akte navedene u Statutu Grada Sarajeva, kada je Programom rada Gradskog vijeća predviđeno, na inicijativu ovlaštenog predlagača akata, Gradsko vijeće može odlučiti da nacrt akta ili pojedino pitanje iz tog nacrta stavi na javnu raspravu. Gradsko vijeće donosi zaključak kojim: a) određuje širinu javne rasprave, odnosno subjekte kojima se nacrt akta dostavlja, sa ciljem pribavljanja njihovog mišljenja sa primjedbama, prijedlozima i sugestijama (mjesni zborovi, općinski zborovi, okrugli stolovi i dr.) i područja gdje će se voditi javna rasprava, b) određuje način prezentiranja nacrta akta ili pojedinog pitanja iz nacrta subjektima u javnoj raspravi; c) određuje radno tijelo Gradskog vijeća koje će organizovati i voditi javnu raspravu; d) utvrđuje potrebna finansijska sredstva i izvore sredstava za organizovanje i provođenje javne rasprave; e) utvrđuje rok u kome treba da se provede javna rasprava; f) utvrđuje način prikupljanja i sređivanja mišljenja i prijedloga iz javne rasprave. Pored toga, nacrt akta može se pretresati na sjednici Gradskog vijeća po isteku roka od sedam dana od dana dostavljanja gradskim vijećnicima. Predsjedavajući može putem sredstava javnog informiranja, putem seminara, simpozija, ‘’okruglog stola’’, ukoliko se radi o složenom i stručno specifičnom aktu, angažiranjem eksperata ili na drugi način pribaviti mišljenja od građana, institucija i drugih subjekata do sjednice Gradskog vijeća na kojoj Gradsko vijeće razmara nacrt akta. Po završenoj raspravi Gradsko vijeće zaključkom utvrđuje svoje stavove i primjedbe na nacrt akta i dostavlja ih podnosiocu nacrta da ih uzme u obzir prilikom izrade prijedloga akta, te donosi zaključak kojim se razmotreni nacrt akta upućuje u javnu raspravu. Kad je to programom rada Gradskog vijeća predviđeno ili kad nije u pitanju složen i obiman akt, podnosilac prijedloga akta može, umjesto nacrta da podnese prijedlog akta i da predloži skraćeni postupak bez pretresanja nacrta akta, o čemu odlučuje Gradsko vijeće kao o prethodnom pitanju. U postupku za donošenje budžeta shodno se 32 Poslovnik Gradskog vijeća Grada Sarajeva. 88 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 primjenjuju odredbe Poslovnika o postupku za donošenje akata. Nacrt odluke o promjeni Statuta Gradsko vijeće može staviti na javnu raspravu, a Komisija za statut i akte stara se o provođenju javne rasprave i izvještava Gradsko vijeće o rezultatima javne rasprave. Pravni propisi gradonačelnika Statutom i poslovnicima Gradskog vijeća nije propisana mogućnost javne rasprave o nacrtima propisa koje donosi gradonačelnik. UČEŠĆE GRAĐANA U PROGRAMIRANJU DONOŠENJA PRAVNIH PROPISA Programiranje na nivou države Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine Iz analize pravnih propisa, koji se odnose na participaciju javnosti u postupku programiranja donošenja propisa, može se zaključiti da, na nivou države Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, prilikom programiranja zakonodavnih aktivnosti, odnosno programiranja propisa izvršne vlasti, nije propisana participacija javnosti, odnosno mogućnost razmatranja programa rada i uticanje na njegove dopune ili izmjene. Programiranje na nivou Kantona Sarajevo, općina i Grada Sarajeva Na nivo zakonodavne vlasti Kantona Sarajevo, općina i Grada Sarajeva, u pripremama za izradu programa rada, predviđeno je pribavljanje i mišljenje građana, odnosno udruženja građana. REZIME Iz dosadašnje analize pravnih propisa, koji se odnose na participaciju javnosti u postupku donošenja propisa, može se zaključiti: 1. pravo građana da podnose inicijative za donošenje propisa nije propisano na nivou zakonodavne i izvršne vlasti Bosne i Hercegovine dok je na ostalim nivoima vlasti to pravo propisano; 2. na nivo države Bosne i Hercegovine i Kantona Sarajevo, primjenom Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa, obezbijeđen je princip učešća građana u pripremanju nacrta propisa, koji je detaljno razrađen i omogućava demokratsku participaciju javnosti u ovoj fazi pripremanja propisa, dok je na nivou općina i Grada Sarajeva predviđen oblik konsultacija koji podrazumijeva da [ PRAVNI SAVJETNIK ] 3. 4. 5. 6. 7. se, do sjednice općinskog / Gradskog vijeća na kojem će se razmatrati nacrt pravnog propisa, putem sredstava javnog informisanja, putem seminara, simpozija, ‘’okruglog stola’’, ukoliko se radi o složenom i stručno specifičnom aktu, angažiranjem eksperata ili na drugi način pribavi mišljenja od građana, institucija i drugih subjekata; na nivou države Bosne i Hercegovine nije propisana mogućnost javne rasprave u kojoj bi učestvovali svi zainteresovani građani, pravna lica, nevladine organizacije i drugi oblici uključivanja civilnog društva, kao ni organi drugih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, vjerovatno iz razloga što je participacija javnosti omogućena kroz konsultacije o prednacrtima propisa. Kako se nacrt propisa može znatno razlikovati od prednacrta, smatramo da je i na ovom nivou vlasti neophodno obezbijediti javne rasprave o nacrtima propisa; na nivou Federacije Bosne i Hercegovine predviđena je mogućnost održavanja javne rasprave o nacrtu zakona, drugog propisa ili opšteg akta, u cjelini ili jednom njegovom dijelu, o čemu odlučuje Predstavnički dom i Dom naroda, ako smatra da je riječ o pitanjima koja su posebno značajna za građane, privredna društva i druga pravna lica, kantone, gradove, općine i Federaciju BiH, kao i na inicijativu ovlašćenog predlagača zakona ili klubova poslanika, odnosno klubova naroda; na nivou Kantona Sarajevo propisana je obavezna javna rasprava / diskusija o nacrtu zakona koji utvrdi Skupština Kantona, u cilju očitovanja i davanja mišljenja i sugestija, između ostalih, i javnosti Kantona Sarajevo u cjelini; na nivou općinskih vijeća, statutima općina propisano je da općina obezbjeđuje javnost rada u postupku donošenja odluka, uključivanjem javnosti, odnosno omogućavanjem građanima da neposredno učestvuju u postupku donošenja i odlučivanja, u skladu sa zakonom i ovim statutom, a poslovnicima općinskih vijeća predviđena je mogućnost vođenja javne rasprave ukoliko se odlukom ili drugim aktom općinskog vijeća uređuju pitanja od šireg interesa za građane i druge subjekte u općini, a o provođenju javne rasprave o nacrtu odluke odlučuje općinsko vijeće; na nivou Gradskog vijeća Grada Sarajeva propisana je obaveza organa Grada da obezbijede provođenje javne rasprave o tačno nabrojanim 8. 9. propisima, kao i drugim pitanjima za koje Gradsko vijeće odluči da se provede javna rasprava. Na navedeni način, provođenje javne rasprave o nacrtima pravnih propisa propisano je kao mogućnost, a da li će biti provedeno zavisi od značaja materije koja se reguliše tim propisom i odluke općinskog, odnosno gradskog vijeća; na onim nivoima vlasti na kojima se provode konsultacije i javne rasprave, obavezno se sačinjavaju izvještaji, koji sadrže izjašnjenje o primjedbama, prijedlozima i sugestijama koje su prihvaćene i bit će ugrađene u pravni propis i obrazloženje razloga zbog kojih nisu prihvaćene, te se izvještaji obavezno podnose organu koji donosi propis: prilikom donošenja pravnih propisa za provođenje zakona, mada se radi o propisima za provođenje zakona koji mogu imati značajnog uticaja na javnost, iz procesa njihovog donošenja isključena je participacija javnosti, odnosno nije propisana javna rasprava u proceduri donošenja propisa Vijeća ministara BiH, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Kantona Sarajevo, općinskih načelnika i gradonačelnika, kao i ministara, odnosno rukovodilaca uprava. Može se konstatovati da je participacija građana u iniciranju i donošenju pravnih propisa zastupljenija na nižim nivoima vlasti. I pored ovako propisanih različitih mogućnosti i oblika participacije građana u donošenju pravnih propisa, koje je potrebno dograđivati i uvoditi i nove oblike i mogućnosti obavezujućeg karaktera, bilo bi veoma značajno utvrditi stepen provođenja propisanih obaveza, odnosno stvarne mogućnosti i iskorištavanje tih mogućnosti od strane javnosti, građana i njihovih udruženja, odnosno civilnog društva, kao i utvrditi obaveznost predočavanja javnosti izvještaja o provedenoj javnoj raspravi, posebno o razlozima zbog kojih su prijedlozi, primjedbe ili sugestije građana odbijeni. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 89 [ PRAVNI SAVJETNIK ] mr. Adnan Bešlagić Parlament Federacije BiH Razvoj i organiziranje službe Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine M oderna, efikasna, transparentna i kvalitetno i istovremeno racionalno organizirana stručna služba svakako je jedan od bitnih uslova za bolji i efikasniji rad zakonodavnog organa. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao zakonodavno tijelo ima ustavnu ulogu kroz vršenje zakonodavne funkcije iz nadležnosti Federacije. Kako bi se zakonodavna funkcija, kao najvažnija funkcija Parlamenta, mogla kvalitetno izvršavati, služba Parlamenta mora biti osposobljena da bude na usluzi, prije svega zastupnicima i delegatima a potom i građanima, u donošenju zakona kojim će se između ostalog Bosna i Hercegovina efikasnije integrirati u Evropsku uniju. Funkcija službe Parlamenta je da rad Parlamenta u cjelini i rad službe učini dostupnim javnosti. Ovo treba da se ostvari i provedbom Srednjoročne strategije razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za period 2011-2014. godina i ostvarivanjem bolje interne i eksterne komunikacije koja je dio strateškog plana razvoja i organiziranja službe Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za period 2014-2016. Tekst strategija je, od strane stručne radne grupe, dostavljen sekretarima domova koji će ga, u dogovoru sa predsjedavajućim domova uputiti u parlamentarnu proceduru, jer bi strategiju trebalo da u istovjetnom tekstu donesu oba doma Parlamenta. Donošenje ove strategije treba da pomogne službi Parlamenta da odgovori na buduće izazove. Služba potvrđuje svoju spremnost na daljnju informatizaciju i modernizaciju radnih procesa u Parlamentu, čime će se priključiti svjetskim tokovima u ovoj oblasti i učiniti Parlament ravnopravnim drugim parlamentima u Evropi i svijetu. Strategija igra značajnu ulogu u ostvarivanju ovih ciljeva, te rukovodstvo Parlamenta treba da dâ punu podršku usvajanju i provedbi strategije. Memorandum o razumijevanju potpisan je 12. 6. 2012. godine između Parlamenta i Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini. Ovim memorandumom je formaliziran sporazum o realizaciji projekta „Modernizacija entitetskih parlamenata i Skupštine Brčko Disktrikta Bosne i Hercegovine za Evropu“. Memorandumom se Parlament obavezao da će zaposlenici službe Parlamenta učestvovati na radionicama vezanim za poboljšanje interne komunikacije i upravljanja, aktivno učestvovati na seminarima za povećanje profesionalnih kapaciteta i sarađivati sa OSCE-om prilikom organiziranja zajedničkih konferencija koje se odnose na jačanje međuparlamentarne saradnje u BiH. Jedna od obaveza Parlamenta bila je i imenovanje radne grupe koja je sačinila Nacrt strategije. Sekretari domova Parlamenta su u oktobru 2012. godine donijeli odluku kojom su imenovali ovu radnu grupu za izradu strategije. Radna grupa je pri izradi teksta strategije utvrdila misiju i viziju službe Parlamenta. 90 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Misija:„Služiti, podržavati i jačati Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.“ Vizija: „Služba Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je funkcionalno organizirana, efikasna, transparentna, a čine ju motivirani i visokoprofesionalni uposlenici.“ Radna grupa je u procesu izrade strategije održala više radnih i konsultativnih sastanaka. Sastancima i radionicama su prisustvovali predstavnici konsultantske kuće LucidLinx, kao i predstavnici Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, koji su dali aktivan doprinos prilikom izrade ovog dokumenta. Radna grupa je uposlenicima u službi Parlamenta dostavila upitnike, koji se odnose na analizu vanjskog okruženja u kojem djeluje Parlament i analizu Parlamenta kao organizacije. Na osnovu rezultata popunjenih upitnika definirani su vanjski faktori koji utječu na službu Parlamenta i utvrđene ključne tačke u organizaciji službe na koje se treba djelovati kako bi se ostvarile vizija i misija službe. Nakon toga pristupilo se utvrđivanju strateških pitanja iz kojih su proizašli strateški ciljevi. Detaljnom analizom strateških ciljeva utvrdili su se strateški programi i aktivnosti potrebne za realizaciju strateških programa. U okviru aktivnosti određeni su rokovi, odgovorne osobe i indikatori za provedbu aktivnosti. Na kraju izrade strategije utvrđen je sistem praćenja i evaluacije, uz konstataciju da će radna grupa ili dio radne grupe ujedno biti i tim za praćenje provedbe strategije. Organizacija i funkcioniranje stručnih službi domova i Zajedničke službe Parlamenta Federacije Parlament Federacije opslužuju, prema važećim odlukama koje su donijeli domovi Parlamenta, tri službe i to Stručna služba Predstavničkog doma koja opslužuje Predstavnički dom, Stručna služba Doma naroda koja opslužuje Dom naroda i Zajednička služba Parlamenta koja opslužuje oba doma Parlamenta. Intencija strategije razvoja i organiziranja službe Parlamenta je da Parlament treba da ima jednu dobro i racionalno organiziranu službu kojom bi rukovodio generalni sekretar Parlamenta kao rukovodilac organa u skladu sa Zakonom o državnoj službi u Federaciji i odlukom o organizaciji službe Parlamenta koju bi donijeli domovi Parlamenta u istovjetnom tekstu. STRUČNA SLUŽBA PREDSTAVNIČKOG DOMA PARLAMENTA Na osnovu člana 10, a u vezi sa članom 8. Odluke o Stručnoj službi Predstavničkog doma Parlamenta („Službene novine Federacije BiH“, br. 9/98 i 23/05), te odredaba Poslovnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 69/07 i 2/08), Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12), Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 49/05) i Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 45/10) utvrđena je unutrašnja organizacija Stručne službe Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH u pravilniku koji je 2011. godine donio sekretar Predstavničkog doma i na koji je saglasnost dala Administrativna komisija Predstavničkog doma. Stručna služba obavlja poslove koji se odnose na: pripremanje, sazivanje i održavanje sjednica Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i sjednica radnih tijela Predstavničkog doma, kao i sjednica zajedničkih radnih tijela oba doma Parlamenta, pripremanje, sazivanje i održavanje sjednice Kolegija Predstavničkog doma, izrade odluka i zaključaka Predstavničkog doma, izvještaja, mišljenja i stavova radnih tijela Predstavničkog doma i zajedničkih radnih tijela oba doma Parlamenta, pripremanje i ostvarivanje programa rada i operativnih planova rada Predstavničkog doma, kao i programa rada i operativnih planova radnih tijela Predstavničkog doma i zajedničkih radnih tijela oba doma Parlamenta, razmatranje zakona i drugih propisa i akata koji se upućuju Predstavničkom domu i davanje stručnih mišljenja predsjedavajućem i potpredsjedavajućim Predstavničkog doma, predsjednicima radnih tijela Predstavničkog doma i zajedničkih radnih tijela oba doma Parlamenta, Kolegiju Predstavničkog doma i Predstavničkom domu, razmatranje nacrta i prijedloga zakona i drugih propisa i akata upućenih Predstavničkom domu u pogledu njihove usklađenosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i pravnim sistemom Federacije, informiranje javnosti o radu Predstavničkog doma, Kolegija i radnih tijela Predstavničkog doma i zajedničkih radnih tijela oba doma Parlamenta, saradnju sa nadležnim organima i BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 91 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tijelima Federacije, kantona, gradova i općina, drugog entiteta i države Bosne i Hercegovine, praćenje i izvršavanje poslova i zadataka koji proizlaze iz zaključaka Predstavničkog doma, Kolegija i radnih tijela Predstavničkog doma i zajedničkih radnih tijela oba doma Parlamenta, protokolarne, prevodilačke i administrativno-tehničke poslove za potrebe predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Predstavničkog doma, poslove prijevoza predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Predstavničkog doma, te predsjednika radnih tijela, predsjednika klubova zastupnika i zastupnika na sjednice Predstavničkog doma, kao i druge poslove u skladu sa Pravilnikom, Odlukom o organizaciji Stručne službe, aktima Administrativne komisije Predstavničkog doma i zakonom. Stručna služba u svom radu osigurava poštivanje i primjenu principa profesionalne nepristrasnosti i političke nezavisnosti. UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA STRUČNE SLUŽBE U skladu sa Odlukom o organizaciji Stručne službe, poslovi i zadaci Stručne službe obavljaju se u tri organizacione cjeline i to: poslovi i zadaci za potrebe radnih tijela Predstavničkog doma; poslovi i zadaci za potrebe predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Predstavničkog doma; poslovi i zadaci za potrebe sekretara Predstavničkog doma. U okviru nadležnosti radnih tijela Predstavničkog doma utvrđenih Poslovnikom Predstavničkog doma i njihovih potreba djeluju sljedeći uredi, odnosno obavljaju se poslovi sekretara radnih tijela, i to: Ured za zakonodavna pitanja; Ured za administrativna pitanja; Ured za pitanja izbora i imenovanja i mandatno-imunitetska pitanja; Ured za evropske integracije i lokalnu samoupravu; Ured za ekonomsku i finansijsku politiku i reviziju i Ured za Vijeće nacionalnih manjina. U okviru poslova i zadataka za potrebe predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih djeluju sljedeći uredi: Ured predsjedavajućeg Predstavničkog doma; Ured potpredsjedavajućih Predstavničkog doma i Ured za informiranje i odnose sa javnošću. U okviru nadležnosti sekretara Predstavničkog doma utvrđenih zakonom i podzakonskim propisima i Poslovnikom Predstavničkog doma djeluju sljedeći uredi: Ured za sjednicu Predstavničkog doma; Ured za protokol i prevođenje; Ured za sjednicu Kolegija Predstavničkog doma i Ured za 92 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 objavu zakona i izvornik i za usaglašavanje različito usvojenih tekstova zakona. RUKOVOĐENJE STRUČNOM SLUŽBOM Stručnom službom rukovodi i upravlja sekretar Predstavničkog doma, s ovlaštenjima i odgovornostima utvrđenim u zakonu i drugim propisima i općim aktima. Sekretar Predstavničkog doma organizira i usklađuje rad Stručne službe i odgovoran je Predstavničkom domu i predsjedavajućem Predstavničkog doma za stručan, djelotvoran i pravovremen rad Stručne službe. Sekretar Predstavničkog doma je naredbodavac za finansijsko-materijalno poslovanje Stručne službe. U slučaju odsutnosti ili spriječenosti u poslovima rukovođenja Stručnom službom, sekretara Predstavničkog doma zamjenjuje sekretar Ustavne komisije – šef službi radnih tijela u statusu pomoćnika rukovodioca organa. U praksi funkcioniranja Predstavničkog doma i njegove stručne službe u aktuelnom mandatu, nakon odlaska sekretara Predstavničkog doma u penziju šef službe radnih tijela vršio je dužnost sekretara Predstavničkog doma, da bi u trećoj godini parlamentarnog mandata bio raspisan konkurs za sekretara koji je, na zahtjev Kolegija i predsjedavajućeg Predstavničkog doma, bio poništen i nakon toga u dva navrata postavljaju se od strane Kolegija i predsjedavajućeg Predstavničkog doma vršioci dužnosti sekretara Predstavničkog doma u trajanju od tri mjeseca. Ove činjenice govore o određenim neprincipijelnostima i neodgovornostima u rukovođenju Stručnom službom Predstavničkog doma, što je negativno uticalo na kvalitetno rukovođenje Stručnom službom Predstavničkog doma i ukupan rad Službe Predstavničkog doma. Radi razmatranja stručnih i drugih pitanja iz nadležnosti sekretara Predstavničkog doma i Stručne službe, sekretar Predstavničkog doma obrazuje stručni kolegij. Stručni kolegij daje mišljenja sekretaru Predstavničkog doma u vezi sa poslovima i zadacima koji su u nadležnosti sekretara Predstavničkog doma i Stručne službe, odnosno utvrđuje mišljenja koja sekretar Predstavničkog doma dostavlja predsjedavajućem i potpredsjedavajućim Predstavničkog doma i Kolegiju Predstavničkog doma u vezi sa funkcioniranjem Predstavničkog doma, Kolegija i radnih tijela Predstavničkog doma. Stručni kolegij sačinjavaju sekretar Predstavničkog doma, pomoćnik rukovodioca organa i pomoćnici sekretara Predstavničkog doma, odnosno po [ PRAVNI SAVJETNIK ] potrebi i zavisno od dnevnog reda, šefovi ureda i sekretari radnih tijela i drugi državni službenici u Stručnoj službi. U praksi funkcioniranja Stručne službe nedovoljno se koristi institut kolegija koji bi mogao biti značajn faktor unapređenja rukovođenja Stručnom službom i ukupnog rada Stručne službe. Kada to proizlazi iz zaključka Predstavničkog doma i radnih tijela, sekretar Predstavničkog doma može obrazovati povremene stručne radne grupe i može angažirati naučne i stručne institucije, uz saglasnost predsjedavajućeg Predstavničkog doma, radi pripremanja odgovarajućih akata ili materijala za potrebe Predstavničkog doma i radnih tijela. Za izvršavanje određenih poslova i zadataka iz nadležnosti sekretara Predstavničkog doma i Stručne službe, a koji prije svega zahtijevaju zajedničke aktivnosti iz različitih ili srodnih oblasti, odnosno ureda, sekretar Predstavničkog doma može obrazovati od zaposlenika u Stručnoj službi stalne ili povremene komisije i radne grupe. Sekretar Predstavničkog doma može sa sekretarom Doma naroda i načelnikom Zajedničke službe Parlamenta Federacije BiH obrazovati zajednička radna tijela i radne grupe u vezi sa nekim pitanjima iz nadležnosti ovih organa državne službe, u skladu sa zakonom i aktima ovih organa državne službe. Primjer takve radne grupe je upravo i radna grupa za izradu Strategije, koju su činili službenici iz ove tri službe. U komisije i radne grupe koje obrazuje sekretar Predstavničkog doma, kao i zajednička radna tijela izuzetno se mogu, po ugovoru na određeno vrijeme, angažirati osobe koje nisu zaposlene putem Agencije, u skladu sa zakonom. SARADNJA SA DRUGIM SLUŽBAMA U cilju efikasnijeg rada, Stručna služba neposredno sarađuje sa Stručnom službom Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Zajedničkom službom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Bitna je i saradnja Stručne službe sa Sekretarijatom Vlade Federacije BiH, kao i saradnja sa Službom, odnosno generalnim sekretarijatom Skupštine RS, kao i saradnja sa Generalnim sekretarijatom i Službom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Na planu saradnje u narednom periodu trebat će mnogo više učiniti, uz napomenu da je strateški cilj da Parlament ima jednu službu, tako da bi stručne službe domova Parlamenta i postojeća zajednička služba Parlamenta bile kao unutarnji dijelovi te jedinstvene službe Parlamenta. OSTVARIVANJE JAVNOSTI RADA Rad Stručne službe je javan. Sekretar Predstavničkog doma određuje poslove i dokumente koji predstavljaju tajnu i ne mogu se objavljivati. Javnost rada Stručne službe ostvaruje se podnošenjem godišnjeg izvještaja o radu Stručne službe koji se dostavlja predsjedavajućem Predstavničkog doma, kao i davanjem saopćenja putem sredstava informiranja. Stručna služba ima, po pravilniku o unutrašnjoj organizaciji, portparola koji u saradnji sa sekretarom Predstavničkog doma informira o radu Stručne službe, kada to sekretar Predstavničkog doma ocijeni potrebnim.U okviru web-stranice Predstavničkog doma obavještava se javnost o radu Stručne službe. PROGRAMIRANJE I PLANIRANJE RADA I IZVJEŠTAJI O RADU Sekretar Predstavničkog doma, na osnovu programa rada Predstavničkog doma i njegovih tijela, donosi program rada Stručne službe za kalendarsku godinu, a na osnovu operativnih planova rada Predstavničkog doma i njegovih tijela donosi operativne planove rada. Na osnovu godišnjeg programa rada Stručne službe, rukovodioci organizacionih jedinica, odnosno ureda donose svoje tromjesečne operativne planove rada. Na osnovu programa rada Stručne službe i operativnih planova rada organizacionih jedinica, svaki službenik i namještenik u Stručnoj službi donosi svoj godišnji plan rada i operativne planove i vodi dnevnik rada o izvršenju programa i plana rada. Šefovi ureda, odnosno šef službi radnih tijela, na osnovu izvještaja o radu svakog službenika i namještenika podnose sekretaru Predstavničkog doma tromjesečne izvještaje o realizaciji tromjesečnih operativnih planova rada, odnosno godišnji izvještaj o realizaciji programa rada Stručne službe za kalendarsku godinu. Sekretar Predstavničkog doma podnosi Predstavničkom domu godišnji izvještaj o realizaciji programa rada Stručne službe i dostavlja ga predsjedavajućem Predstavničkog doma. Negativne okolnosti za programiranje rada Stručne službe su činjenice da, u određenoj krizi izvršne vlasti Federacije, ne postoji cjelovit program rada Vlade Federacije BiH koji bi bio okosnica programa rada Parlamenta, odnosno programa rada Predstavničkog doma. Program rada Stručne službe Predstavničkog doma treba prevashodno da proizlazi iz godišnjeg programa rada i kvartalnih operativnih planova rada Predstavničkog doma. Kvalitetna saradnja domova Parlamenta i izvršne vlasti prvi je BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 93 [ PRAVNI SAVJETNIK ] uslov za kvalitetno i detaljno, sa utvrđenim nosiocima i rokovima, programiranje rada izvršne vlasti i Parlamenta. MEDIJATOR DRŽAVNE SLUŽBE Medijator državne službe u Stručnoj službi pomaže u provedbi i poštovanju načela utvrđenih u Zakonu o državnoj službi u Federaciji BiH i, u skladu s odredbama Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, djeluje kao posrednik u svim pitanjima koja se odnose na status zaposlenika u Stručnoj službi, u skladu sa Zakonom o državnoj službi u Federaciji BiH. Svi državni službenici i namještenici u Stručnoj službi, u saradnji sa sindikalnom organizacijom Stručne službe, biraju na mjesto medijatora državne službe jednog državnog službenika. Medijator državne službe ne smije biti sekretar Predstavničkog doma, odnosno pomoćnik rukovodioca organa koji u odsutnosti zamjenjuje sekretara Predstavničkog doma. Izbor medijatora državne službe u Stručnoj službi potvrđuje Agencija za državnu službu Federacije BiH. U aktuelnoj praksi rada stručnih službi domova Parlamenta postoji jedan medijator za više službi, što mislimo da nije dobro i utiče na afirmaciju ovog novog instituta u državnoj službi. ORGANIZACIJA SINDIKATA U STRUČNOJ SLUŽBI U skladu sa aktima Sindikata u Federaciji BiH koji se obrazuje za državne službenike i namještenike u Stručnoj službi formira se organizacija sindikata Stručne službe. Organizacija sindikata Stručne službe radi u skladu sa svojim aktima i aktima viših nivoa sindikalnog organiziranja i u skladu sa zakonom, podzakonskim propisima i općim i pojedinačnim aktima Stručne službe. Uloga Sindikata i u stručnim službama Parlamenta nije dovoljno afirmirana, što je jedan od značajnih zadataka u narednom periodu, koji je ujedno i faktor unapređenja rada stručnih službi, odnosno odgovornosti, kao i ostvarivanja prava državnih službenika i namještenika. Trenutno u Parlamentu, u okviru tri službe, djeluje jedna sindikalna organizacija, što je suprotno odrednici da se u okviru jednog organa državne službe obrazuje sindikalna organizacija i to svakako utiče na kvalitet sindikalne uloge, posebno u uticaju službenika i namještenika na bitna pitanja kao što su učešće u donošenju pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, akata o plaćama i drugim sličnim pitanjima bitnim za službenike i namještenike. Uloga 94 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 sindikalne organizacije posebno će biti važna u novim uslovima kada bi, prema strateškim određenjima i prijedlozima, trebala da se obrazuje jedna služba Parlamenta. PRIMJENA PRAVILNIKA O UNUTRAŠNJOJ ORGANIZACIJI Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Stručne službe Predstavničkog doma donijet je u maju 2011. godine, nakon čega je saglasnost dala i Administrativna komisija Predstavničkog doma, uz konstataciju da će konkretan raspored i postavljenje državnih službenika i namještenika na radna mjesta po utvrđenoj sistematizaciji izvršiti rukovodilac organa, u dogovoru sa predsjednikom Administrativne komisije i predsjedavajućim Predstavničkog doma. Prema toj utvrđenoj sistematizaciji, Stručna služba Predstavničkog doma trebala bi da ima 57 zaposlenika, od čega 18 namještenika i 39 službenika. Umjesto dosljedne primjene ovog pravilnika pokrenute su od strane jednog od vršioca dužnosti sekretara aktivnosti na donošenju novog pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Stručne službe Predstavničkog doma, a na osnovu Zaključka Administrativne komisije Predstavničkog doma. Neprimjenjivanjem odredaba važećeg pravilnika o unutrašnjoj organizacije i važećeg pravilnika o plaćama, koji je također donijet u 2011. godini, direktno se narušavaju odredbe Zakona o plaćama i Zakona o državnoj službi. STRUČNA SLUŽBA DOMA NARODA Stručna služba Doma naroda opslužuje Dom naroda Parlamenta Federacije koji se sastoji od 58 delegata, i to po 17 delegata iz sva tri konstitutivna naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Delegati Doma naroda se biraju iz reda zastupnika u kantonalnim skupštinama. Delegati u Domu naroda ostvaruju svoju funkciju kao pojedinci, kroz radna tijela Doma naroda i kroz klubove delegata konstitutivnih naroda. U obavljanju ovih funkcija delegatima pomaže Stručna služba Doma naroda, čiji je djelokrug rada određen zakonom, Poslovnikom o radu Doma naroda, Odlukom o Stručnoj službi Doma naroda i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Stručne službe Doma naroda sa sistematizacijom radnih mjesta. Stručna služba obavlja stručne, administrativnotehničke i druge poslove, a koji se naročito odnose na: pripremanje Programa rada Doma naroda i radnih tijela Doma naroda, pripremu sjednica Doma naroda i sjednica radnih tijela, razmatranje akata dostavljenih [ PRAVNI SAVJETNIK ] u proceduru, izradu tekstova nacrta i prijedloga akata i akata za objavu, izradu mišljenja, izvještaja, zapisnika i obavlja druge informaciono-dokumentacione i analitičke poslove. Stručnom službom Doma naroda rukovodi sekretar Doma naroda. Stručna služba Doma naroda se sastoji od tri unutrašnje organizacione jedinice, i to Kabineta predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Doma naroda, Kabineta sekretara Doma naroda i Službe radnih tijela Doma naroda. Kabinet predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih vrši stručne, administrativne i druge poslove vezane za obavljanje dužnosti predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Doma naroda, a koji se odnose na pripremu i obradu stručnih materijala, vrši izradu studijsko-analitičkih materijala za potrebe predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Doma naroda; prati status zakona i drugih akata u parlamentarnoj proceduri i prati sjednice Doma naroda i Predstavničkog doma radi ažuriranja webstranice Doma naroda; organizira sastanke i radne dogovore; priprema službena saopćenja o radu Doma naroda; vrši i ostale poslove neophodne za rad Kabineta. Kabinet sekretara priprema sjednice Doma naroda; priprema konačni tekst zakona i drugih propisa usvojenih na sjednicama Doma naroda za objavljivanje u „Službenim novinama Federacije BiH“; održava funkcioniranje informacionog sistema i ažurira web-stranicu Doma naroda; koordinira rad stručnog kolegija; osigurava efikasno i ekonomično korištenje ljudskih, finansijskih i materijalnih resursa stručne službe putem izvršavanja administrativnih zadataka vezanih za zapošljavanje državnih službenika i namještenika stručne službe, te rukovođenje istim i ostvarivanje njihovih prava i obaveza, sklapanje ugovora, planiranje i izvršavanje budžeta stručne službe i osigurava nabavke, distribuciju i održavanje opreme stručne službe; osigurava komunikaciju unutar stručne službe putem raspoređivanja telefonskih poziva, prijema, podjele i slanja pošte, vođenje evidencije o primljenoj i otpremljenoj korespondenciji, arhiviranje cjelokupne dokumentacije koju izradi i primi stručna služba. Služba radnih tijela vrši stručne i druge poslove iz djelokruga Doma naroda koji se odnose na pripremu i organiziranje sjednica radnih tijela; priprema prijedloge akata, stavova i mišljenja radnih tijela; priprema izvještaje, zapisnike i druge akte i materijale potrebne za rad radnih tijela; proučava materijale upućene radnim tijelima; osigurava davanje stručnih mišljenja; priprema programe rada radnih tijela i njihovo izvršavanje; prati status zakona i drugih akata iz svog djelokruga; informira javnost o radu Doma naroda i radnih tijela Doma naroda; vrši i ostale poslove u vezi sa djelokrugom radnih tijela. Na organizaciju Stručne službe Doma naroda kao samostalnog organa državne službe ili, u novoj organizacionoj shemi, kao unutrašnjeg dijela jedinstvene Službe Parlamenta mogla bi uticati činjenica da se kroz inicijative i prve draftove promjena Ustava Federacije BiH zagovara od ranije prisutan stav, posebno Venecijanske komisije za demokratiju i BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 95 [ PRAVNI SAVJETNIK ] pravo, da se djelokrug Doma naroda svede prije svega na vitalni nacionalni interes, koji bi Ustavom Federacije bio precizno definiran, a ne da Dom naroda, kao što je to sada utvrđeno u Ustavu Federacije, bude u pogledu djelokruga jednak Predstavničkom domu i da oba doma u istovjetnom tekstu donose sve zakone koje donosi Parlament Federacije BiH. ZAJEDNIČKA SLUŽBA PARLAMENTA FEDERACIJE BiH Zajednička služba Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine obavlja stručne, administrativno-tehničke i druge poslove u vezi sa radom Parlamenta, a naročito poslove koji se odnose na: računovodstvenomaterijalno poslovanje; uređivanje radnih odnosa; prijem i otpremanje pošte i drugih materijala; prijepis materijala, snimanje i stenografisanje sjednica, umnožavanje i fotokopiranje materijala; usluge prijevoza, prikupljanje, razmjenu, sređivanje, obradu i čuvanje dokumentacionih materijala; osiguravanje stručne literature, dokumentacionih i drugih materijala i podataka; uređivanje i izdavanje stenografskih bilješki; lektoriranje materijala; bibliotekarske poslove; informiranje o dokumentacionim i bibliotekarskim materijalima kojim raspolaže; obrađivanje statističkih materijala o radu i izvršavanje drugih administrativno-tehničkih i drugih poslova i zadataka za potrebe Parlamenta, radnih tijela, zastupnika i klubova zastupnika, odnosno delegata i klubova delegata u Parlamentu. Zaključkom Predstavničkog doma Parlamenta zadužena je Zakonodavnopravna komisija Predstavničkog doma da izradi novu odluku o Zajedničkoj službi Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Ove aktivnosti su u toku. U okviru Zajedničke službe obrazovane su osnovne organizacione jedinice: Služba za opće poslove, Informacionodokumentaciona služba, Pisarnica, Služba za prijepis, snimanje i umnožavanje materijala i Autoservis. U Službi za opće poslove postoje sljedeće unutrašnje organizacione jedinice: Odsjek za radne odnose i Računovodstvo. U Službi za prijepis, snimanje i umnožavanje materijala postoje sljedeće unutrašnje organizacione jedinice: Daktilobiro, Grupa za tonsko snimanje i Grupa za štampanje i umnožavanje materijala. Služba za opće poslove je nadležna za obavljanje svih poslova koji se odnose na radne odnose svih državnih službenika i 96 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 namještenika Zajedničke službe, kao i svih poslova koji se odnose na računovodstvo i materijalno-finansijske poslove. Poslovi i zadaci iz nadležnosti Službe obavljaju se u okviru dvije unutrašnje organizacione jedinice: Odsjeka za radne odnose i Računovodstva. Naredbodavci za materijalno-finansijsko poslovanje Zajedničke službe su sekretar Predstavničkog doma i sekretar Doma naroda Parlamenta. Sve akte iz nadležnosti Zajedničke službe potpisuju sekretari domova. Kada je u pitanja funkcioniranje i organizacija Zajedničke službe treba konstatirati da Odluka o Zajedničkoj službi Parlamenta Federacije BiH („Sl. novine Federacije BiH“, broj 9/98) nije u skladu sa važećim propisima, prije svega sa Zakonom o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine, te bi je u narednom periodu trebalo uskladiti. Zatim da prema članu 5. Odluke o Zajedničkoj službi Parlamenta Federacije BiH Zajedničkom službom rukovodi načelnik, te bi trebalo u skladu sa Odlukom i važećim propisima imenovati načelnika, tako da godinama i mandatima Zajedničkom službom rukovode sekretari domova umjesto načelnika Zajedničke službe kao zakonitog rukovodioca organa. Također se konstatira da bi trebalo donijeti novi pravilnik Zajedničke službe Parlamenta Federacije BiH koji bi bio u skladu sa novom odlukom o organizaciji Zajedničke službe Parlamenta Federacije BiH i sa važećim propisima iz oblasti državne službe. Međutim, ako se prihvati koncept jedne službe Parlamenta ovakva Zajednička službe bi bila samo unutrašnji dio te jedinstvene službe kojom bi rukovodio generalni sekretar Parlamenta kao njen rukovodilac i naredbodavac njenog finansijskog plana. Opis okruženja u kojem radi Parlament FBiH i funkcionira služba Parlamenta Strategija je imala zadatak da odgovori na pitanja koja se odnose na okruženje u kojem radi Parlament i funkcionira služba Parlamenta i između ostalog je konstatirano da se Bosna i Hercegovina nalazi u procesu približavanja članstvu u Evropskoj uniji, a samim tim i u obavezi usklađivanja zakonodavstva sa pravnom stečevinom Evropske unije. Parlament će u ovom procesu imati vrlo važnu ulogu, radi čega je potrebno organizirati i osposobiti službu tako da može odgovoriti izazovima koji očekuju Federaciju. Na okruženje u kojima radi služba utječu sljedeći faktori: politički, zakonodavni, ekonomski, društveni, tehnološki i ekološki. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Politički faktori predstavljaju, između ostalog, proces pristupanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji i NATO savezu i moguće ustavne promjene i promjene parlamentarne većine. Proces pristupanja EU i NATO-u označava prihvatanje novih standarda i potrebno usklađivanje zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU-a, što dalje dovodi do potrebe osavremenjivanja službe u tom pravcu, jer će se obim posla službe povećati, ali i vrsta poslova, gdje će se javiti veća potreba za stručnim analizama i mišljenjima; također će se povećati potreba za većom informiranošću kadrova u službi, ali i parlamentaraca sa procesom pridruživanja i povećat će se potreba za specijalističkom edukacijom uposlenih oko posebnih aspekata procesa pridruživanja. Ustavne promjene u Federaciji, kao i promjene parlamentarne većine mogu utjecati na rad službe. S ovog aspekta poželjno je da parlamentarna većina ima jasnu viziju koja će voditi efikasnijem radu službe. Imajući u vidu tendencije da se u ustavnim promjenama osnaži uloga zakonodavnog organa, to čini zadatak aktuelnijim i složenijim i tražit će kvalitetno prilagođavanje službe novim zadacima. Zakonodavni faktori su vezani za donošenje novog zakona o državnoj službi, zakona o plaćama i zakona o klasifikaciji zanimanja. Ovi zakoni moraju biti urađeni na takav način da njihova provedba omogućuje unapređenje i efikasniji rad službe. Ekonomski faktori se odnose na mjere štednje i mogućnost apliciranja za sredstva iz evropskih fondova. Izvjesno je da će doći do umanjenja raspoloživog budžeta, što će sigurno imati odraza na mogućnosti službe da unaprijedi svoje poslovanje (prvenstveno kroz informatizaciju procesa), ali će imati odraza i na motiviranost uposlenih. Sa druge strane, mjere štednje nameću potrebu za racionalnijim korištenjem postojećih resursa (posebno ljudskih) i nudi argumentaciju za unapređivanje organizacionog ustroja i za reorganizaciju poslova i pozicija unutar službe. Procesom pristupanja će se Parlamentu, odnosno njegovoj službi, staviti na raspolaganje sredstva za tehničku i drugu pomoć koja će moći umnogome da unaprijedi rad službe, a samim tim i Parlamenta. Društveni faktori se odnose na nedovoljnu informiranost medija i javnosti o radu Parlamenta. Nedovoljna informiranost nosi nekoliko posljedica. Prije svega, stvara se negativan utisak o radu Parlamenta, a samim tim i službe. Ovo ima negativan utjecaj i na moral uposlenih u službi. Ovo također ima efekta na nivo i kvalitet uključenosti javnosti u rad Parlamenta. Tehnološki faktori su modernizacija i informatizacija upravljačkih procesa. Postoje IT tehnologije koje mogu na troškovno djelotvoran i efikasan način unaprijediti rad službe i Parlamenta općenito. Određena donatorska pomoć je i pružena u tom pogledu, te će možda biti i na raspolaganju za realizaciju jednog većeg projekta informatizacije. Ekološki faktori se odnose na smanjenje korištenja papira prelaskom na elektronsko poslovanje, što predstavlja najjednostavniju mjeru koju institucije mogu da poduzmu u pogledu provedbe nekih općih ekoloških politika. Analizirajući postojeću unutrašnju organizaciju službi u Parlamentu, utvrđeno je da je najveća snaga ljudski potencijal koji bi se u potpunosti iskoristio kroz: ■■ uspostavu sistema kontinuirane stručne obuke u oblastima koje se ocijene prioritetnim za unapređivanje rada službe; ■■ uspostavu sistema pravednog i objektivnog ocjenjivanja koje bi podstaklo inovativnost; ■■ jasniju organizaciju posla i organizacioni ustroj; ■■ fokusiranje na jačanje kapaciteta u onim segmentima koji su sada nedostajući (informatička pismenost, izrada analiza, zahtjevi iz EU integracija i sl.). Također je uočeno da je potrebno ukloniti slabosti u sistemu planiranja, upravljanja i praćenja kroz: ■■ uspostavu sistema planiranja, kako službe tako i parlamentarnih tijela, koji bi uključivao i praćenje planova i učinka, na nivou organizacije i na nivou uposlenih; ■■ ustrojavanje sistema u kojem bi se stvorile pretpostavke za redovno održavanje sastanka kolegija te bolji rad organizacionih jedinica i njihovo upravljanje i koordiniranje; ■■ kreiranje rješenja upravljanja postojećom Zajedničkom službom, koje kao minimum treba biti riješeno u skladu sa postojećim odlukama, ali može dugoročno biti riješeno kroz organizacioni preustroj službe Parlamenta kao jednog organa državne službe. Dalje, slabost je uočena i u sistemu interne i eksterne komunikacije, te je predloženo da se formira organizaciona jedinica koja bi se bavila pitanjima odnosa sa javnošću, dok bi se interna komunikacija unaprijedila kroz bolji proces internog planiranja i izvještavanja i održavanje redovnih sastanaka između uposlenika. Osim toga, potrebno je unaprijediti komunikaciju sa drugim parlamentima (u zemlji i inostranstvu). Što se tiče tehničke opremljenosti i radnih BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 97 [ PRAVNI SAVJETNIK ] prostora, konstatirano je da su postojeće radne prostorije u potpunosti neadekvatne sa stanovišta rada uposlenih, ali i za rad parlamentaraca, te se mora donijeti dugoročni plan unapređivanja radnih prostora uzimajući u obzir raspoloživa budžetska sredstva. Treba također nastojati i što više iskoristiti donatorska i druga sredstva za ove svrhe. Tehnička opremljenost je vezana za realizaciju srednjoročne Strategije razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija Parlamenta Federacije BiH za period 2011-2014. godina. Također, treba nastojati koristiti donatorska / EU sredstva za ove svrhe. Izjava o misiji i viziji službe Parlamenta Federacije Misija i vizija službe Parlamenta predstavljaju glavnu vodilju prilikom izrade Strateškog plana razvoja i organiziranja službe Parlamenta Misija službe Parlamenta definira postojanje službe Parlamenta kao glavnog subjekta Strategije, te predstavlja osnovni okvir poslovanja i razvoja. Misija službe Parlamenta je kratka i jasna izjava o razlozima postojanja, osnovnoj funkciji, te načinu na koji se ta funkcija ispunjava. Budući da tipična izjava o misiji sadrži komponente koje opisuju šta organizacija namjerava postići, ciljnu grupu na koju se odnosi, mandat (za koga to radi i sa kim to radi) i način na koji organizacija izvršava mandat (standardi, metodologija), iz prirode službe proizlazi da je Izjava o misiji: ‘’Služiti, podržavati i jačati Parlament Federacije Bosne i Hercegovine’’ Vizija službe Parlamenta opisuje uspjeh organizacije kada potpuno ispuni svrhu postojanja i dostigne svoj puni potencijal. 1. Kako definicija vizije odgovara na pitanja kako unaprijediti stanje u službi i kakvu ulogu u realizaciji vizije imaju zaposleni i organizacija, te koji su resursi i uvjeti potrebni da se ona ispuni i kako bi izgledao uspjeh, proizlazi da je Izjava o viziji: ‘’Služba Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je funkcionalno organizirana, efikasna, transparentna, a čine ju motivirani i visokoprofesionalni uposlenici.’’ Lista i opis strateških pitanja i ciljeva službe Parlamenta Federacije Strateška pitanja predstavljaju temeljni problem ili priliku, do kojih se došlo koristeći analizu organizacije i analizu vanjskog 98 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 okruženja, tako što su se identificirala pitanja kritična za djelovanje službe koja se moraju riješiti kako bi se ispunile misija i vizija. Strateška pitanja koja se postavljaju pred službu Parlamenta se odnose ne sljedeće: ■■Organizacioni preustroj službe sa ciljem jačanja zakonodavnih i ostalih funkcija Parlamenta, ■■Unapređivanje svih procesa koji se tiču rada Parlamenta, radnih tijela domova i radnih tijela Parlamenta i podrške njihovom radu u svjetlu zahtjeva koji nameće proces pridruživanja EU i NATO-u, ■■Jačanje funkcija planiranja kao i praćenja i upravljanja učinka (na nivou službe, ali i uposlenih), uključujući informatizaciju i modernizaciju ključnih poslovnih procesa, ■■Unapređivanje interne i eksterne komunikacije, kao i učešća javnosti u radu Parlamenta, ■■Unapređenje uvjeta rada. Na osnovu ovako utvrđenih strateških pitanja, utvrđeni su strateški ciljevi koji glase: 1. Unaprijediti kvalitet stručne podrške koju služba pruža Parlamentu u izvršavanju njegove zakonodavne, nadzorne, predstavničke i informativne funkcije; 2. Unaprijediti uvjete rada u Parlamentu u skladu sa institucionalnim prioritetima i resursima; 3. Unaprijediti internu i eksternu komunikaciju; 4. Restrukturirati službu Parlamenta i unaprijediti ključne upravljačke funkcije. Organizacija procesa praćenja i evaluacije izvršenja plana Proces praćenja (ili monitoring) je proces kontinuiranog prikupljanja informacija i podataka na jedan sistematičan način sa ciljem redovnog utvrđivanja učinka jedne organizacije, programa, aktivnosti i sl. Proces evaluacije, sa druge strane, obično podrazumijeva discipliniranu procjenu vladinih programa, politika i aktivnosti na osnovu sistematičnih i objektivnih mjerenja i analiza, a koji se izvršavaju kako bi se zadovoljila određena očekivanja koja proističu iz politika i standarda i o kojima se javno izvještava. Osnovna razlika između praćenja učinka i evaluacije jeste da praćenje daje samo informacije o trendovima dok evaluacija [ PRAVNI SAVJETNIK ] ima za cilj da dublje istraži zabilježene trendove učinka i da identificira faktore zbog kojih određeni trend nastaje (ili ne nastaje). Drugim riječima, evaluacija daje više informacija rukovodiocima i onima koji donose odluke koji im pomažu da bolje razumiju ne samo kakav je učinak programa ili politika već i o tome koji faktori utječu ili doprinose učinku. Ono što praćenje i evaluacija imaju zajedničko jeste da se uspostavom tih sistema nastoji uspostaviti kontekst u kojem organizacija „uči“ o tome šta radi i kako nešto radi tako što se izvještaji i informacije fokusiraju na sljedeće: ■■ Efikasnost; ■■ Djelotvornost i ■■ Utjecaj. Indikatori efikasnosti bi trebali ukazivati na to da li su inputi u određene aktivnosti adekvatni u odnosu na zacrtane i željene outpute. Inputi mogu biti u vidu novca, vremena, kadrova, opreme, itd. Djelotvornost je mjera omjera do kojeg su određeni program ili aktivnost postigli određeni cilj koji je postavljen. Na koncu, utjecaj govori o tome da li je aktivnostima ili programima postignuto da je riješeno određeno pitanje, odnosno da li je postavljena strategija imala svoju svrhu. Služba Parlamenta će, po usvajanju strategije, trebati precizno definirati sistem po kojem će se pratiti i evaluirati. Osnovni koraci u izradi sistema praćenja i evaluacije treba da obuhvate sljedeće: ■■ Utvrditi koji su to ishodi i specifični ciljevi; ■■ Izvršiti odabir i utvrđivanje indikatora koji će se pratiti; ■■ Prikupiti bazne informacije kako bi se stvorila slika o sadašnjem stanju; ■■ Postaviti tačno utvrđene ciljeve i datume do kojih se moraju realizirati (što je najvećim dijelom već i učinjeno ovom strategijom); ■■ Redovno prikupljati podatke da se procijeni da li se ti ciljevi realiziraju i ■■ Analizirati i izvještavati o rezultatima. Namjera je da ova strategija postavi pravac i prioritete za sve one koji rade unutar i izvan službe Parlamenta. Strateški ciljevi i prioritetne aktivnosti koji su ovim dokumentom identificirani moraju se prevesti u programe rada za sve organizacione jedinice i uposlene u službi kako bi se osiguralo da se ostvaruju zahtijevani rezultati. Prvi korak u postizanju ovog je imenovanje tima ili uspostave jedinice koja će biti odgovorna za praćenje i izvještavanje o realizaciji strategije na osnovu pojedinačnih izvještaja koje dostavljaju ostale organizacione jedinice. Ovaj tim ili jedinica će morati također, zajedno sa osobama zaduženim za finansije, definirati utjecaj strateškog plana na planiranje i na raspoređivanje budžeta. Tim ili jedinica će također biti odgovorni za godišnji pregled plana i stvaranja plana u svim narednim godinama. Tim ili jedinica bi trebali biti direktno odgovorni rukovodiocu organa. Na koncu, proces praćenja i evaluacije realizacije strategije treba da zadovolji dvije osnovne svrhe. Prvo, potreba za bilo kakvim novim sistemom kojim bi se prikupljali podaci o indikatorima učinka koji su vezani za svaki od strateških ciljeva i, drugo, praćenje napretka svake od aktivnosti koje su utvrđene kao prioritetne. Mora se donijeti odluka o tome koliko često se trebaju pripremati izvještaji. Predlaže se da se izvještaji kojima se prati realizacija godišnjih aktivnosti pripremaju mjesečno, a izvještaji u kojima se izvještava o realizaciji strateških ciljeva u skladu sa gore definiranim indikatorima da se izrađuju kvartalno. Na kraju prve godine implementacije strategije, tim ili jedinica za planiranje i praćenje će morati napraviti pregled, odnosno procjenu prve strategije razvoja i organiziranja službe Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i ažurirati ga kako bi se izvršile pripreme za budžetski ciklus za narednu budžetsku godinu. Proces praćenja realizacije strategije mora osigurati dovoljno informacija kako bi se omogućilo da se u toj fazi realizacije strategije izvrši i njena odgovarajuća procjena. Odluka oko donošenja strategije je na poslanicima i delegatima, koji bi u narednom periodu trebali da obave širu parlamentarnu raspravu na radnim tijelima o Prijedlogu strategije i da nakon toga odluče na sjednicama i donesu strategiju razvoja i organiziranja službe Parlamenta u istovjetnom tekstu na oba doma. Treba imati u vidu da pitanja strategije razvoja i organiziranja službe otvaraju i pitanja strategije funkcioniranja i razvoja Parlamenta Federacije, odnosno Predstavničkog doma i Doma naroda u smislu analize i dorade poslovničkih i drugih rješenja, kao što su pitanja obrazovanja zajedničkih radnih tijela Parlamenta, programiranja rada, uloge klubova poslanika i delegata, zatim finansijske samostalnosti Parlamenta u odnosu na izvršnu vlast što svakako traži i dopunu nekih postojećih zakona, odnosno donošenje novih. Sve to traži odgovoran pristup radnih tijela, klubova poslanika i rukovodstva domova Parlamenta prema strateškim pitanjima funkcioniranja i razvoja Parlamenta, odnosno razvoja i organiziranja službe Parlamenta kao jednog efikasnog organizma u funkciji poslanika i delegata i domova, odnosno direktno građana koji su izabrali poslanike kao svoje predstavnike. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 99 [ PRAVNI SAVJETNIK ] MJESNA ZAJEDNICA KAO OBVEZNI OBLIK MJESNE SAMOUPRAVE U JEDINICAMA LOKALNE SAMOUPRAVE I NJENO MJESTO U KANTONALNIM ZAKONIMA O NAČELIMA LOKALNE SAMOUPRAVE Radoslav NOVAK, dipl. iur. Pomoćnik ministra za upravu i lokalnu samoupravu Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK-Ž SAŽETAK Zakon o načelima lokalne samouprave u svom poglavlju „VI. Mjesna samouprava“ donosi definiciju mjesne zajednice, način osnivanja, poslove koji se obavljaju u mjesnoj zajednici, navodi organe kao i postupak izbora, organizaciju i rad organa, način odlučivanja, kao i način financiranja mjesne zajednice. Ovakva, po mišljenju autora ovoga članka, samo načelna i nejasna zakonska uloga mjesne zajednice kao obveznog oblika mjesne samouprave u jedinicama lokalne samouprave, uzrokom je dosta šarolikom načinu osnivanja mjesnih zajednica, nedefiniranom načinu stjecanja svojstva pravne osobe, upravljanju mjesnom zajednicom i načinu financiranja istih, što u konačnici dovodi do njihovog neravnopravnog statusa i zanemarivo male uloge građana u mjesnoj samoupravi, odnosno do zanemarivog sudjelovanja građana u odlučivanju, kako u mjesnoj zajednici tako i u pripadajućoj jedinici lokalne samouprave. Tomu doprinose i raznoliki kantonalni zakoni koji mjesnu samoupravu tretiraju na različite načine zbog čega od kantona do kantona imamo i različite načine osnivanja, rada i financiranja mjesnih zajednica. U ovome članku se, kroz postavljanje pitanja i davanje odgovora na ista, iznosi viđenje načina osnivanja, stjecanja statusa pravne osobe, upravljanja i financiranja mjesne zajednice kao obveznog oblika mjesne samouprave u jedinici lokalne samouprave, odnosno modela mjesne zajednice u kojoj građani aktivno sudjeluju u osnivanju, upravljanju, kreiranju poslova i uopće u radu mjesne zajednice, ali time i jedinice lokalne samouprave kojoj pripadaju. 100 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] I UVOD Uvodni dio sadrži kompletno poglavlje „VI. Mjesna samouprava“ Zakona o načelima lokalne samouprave („Službene novine FBiH“, broj 49/06) dato u fusnoti kako bi bilo lakše pratiti komentare autora o određenim člancima i prijedloge koje autor daje.1 1 Članak 24. (1) Mjesna samouprava u jedinici lokalne samouprave ostvaruje se u mjesnoj zajednici kao obveznom obliku mjesne samouprave koju osniva Vijeće, te u gradskim četvrtima i drugim oblicima mjesne samouprave u skladu sa statutom jedinice lokalne samouprave. (2) Odlukom o osnivanju mjesne zajednice utvrđuju se: naziv, sjedište, područje mjesne zajednice, mjesna područja, odnosno drugi dijelovi mjesne zajednice, kao i druga pitanja u vezi sa ostvarivanjem mjesne samouprave. Članak 25. (1) Građani u mjesnoj zajednici putem organa mjesne zajednice odlučuju o poslovima značajnim za život i rad na području mjesne zajednice, a naročito: a) pokreću i sudjeluju u javnoj raspravi od pripreme i donošenja urbanističkih planova na području mjesne zajednice, pokreću inicijative, daju mišljenja i sudjeluju u izgradnji komunalnih objekata i objekata u općoj uporabi; b) pokreću i sudjeluju u raspravama o inicijativama i aktivnostima za razvoj gospodarstva i društvenih djelatnosti; c) brinu o zaštiti osoba kojima je potrebna pomoć i u tu svrhu pokreću suradnju sa stručnim organima u oblasti socijalne zaštite; d) staraju se o razvoju kulture i sporta i stvaraju uvjete za dostupnost ustanova i objekata kulture i sporta svim građanima, a pogotovo mladima; e) stvaraju uvjete i poduzimaju mjere za očuvanje i zaštitu prirodnih i radom ostvarenih vrijednosti čovjekove sredine; f) drugim poslovima utvrđenim statutom i pravilima mjesnih zajednica, vodeći računa o vrsti i obujmu potreba raspoloživim sredstvima, kao i interesima građana u cjelini. Članak 26. (1) Mjesna zajednica može biti osnovana za jedno naseljeno mjesto, više međusobno uvezanih manje naseljenih mjesta, ili za veći dio naselja koji u odnosu na ostale dijelove naselja čini cjelinu. (2) Inicijativu za osnivanje mjesne zajednice mogu pokrenuti građani, udruženja građana sa područja naseljenog mjesta za čije se područje predlaže osnivanje nove mjesne zajednice, vijeće ili načelnik jedinice lokalne samouprave. (3) Mjesna zajednica osniva se na način i po postupku utvrđenom statutom jedinice lokalne II PITANJA, KOMENTARI I ODGOVORI 1. Što je mjesna zajednica? Zakon je dao prilično jasnu definiciju samouprave u kojoj se osniva mjesna zajednica. Članak 27. Mjesna zajednica ima svojstvo pravne osobe u okviru prava i dužnosti utvrđenih statutom i odlukom o osnivanju. Članak 28. Statutom mjesne zajednice u skladu sa statutom jedinice lokalne samouprave i aktom o osnivanju utvrđuju se poslovi koje obavlja mjesna zajednica, organi, kao i postupak izbora, organizacija i rad organa, način odlučivanja i druga pitanja od značaja za rad mjesne zajednice. Članak 29. (1) Organi mjesne zajednice bit će obvezno konsultirani o pitanjima o kojima vijeće jedinice lokalne samouprave odlučuje dvotrećinskom većinom i u postupku donošenja planova jedinice lokalne samouprave, kao i o drugim pitanjima o kojima je zatražena konsultacija od vijeća ili načelnika jedinica lokalne samouprave. (2) Organi mjesnih zajednica mogu davati inicijative o pitanjima iz nadležnosti mjesne zajednice jedinice lokalne samouprave i institucija koje vrše javne ovlasti. Članak 30. Odlukom vijeća jedinice lokalne samouprave može se svim ili pojedinim mjesnim zajednicama povjeriti obavljanje određenih poslova iz izvornog djelokruga lokalne samouprave uz osiguranje za to potrebnih sredstava. Članak 31. (1) Sredstva za rad mjesne zajednice, odnosno drugog oblika mjesne samouprave su: a) Mjesne zajednice imat će prihode razmjerne ovlaštenjima predviđenim zakonom i statutom; b) Sistem financiranja mjesnih zajednica mora biti dovoljno raznovrstan i evolutan (razvojan) kako bi mogao slijediti, koliko je to praktički moguće, promjene stvarnih troškova obavljanja poslova iz ovlaštenja mjesne zajednice; c) sredstva osigurana iz sredstava samodoprinosa; d) sredstva za usluge koje svojim aktivnostima ostvaruje mjesna zajednica; e) pokloni i druga sredstva. (2) Mjesna zajednica koristi sredstva u skladu sa svojim programima i planovima. Članak 32. Nadzor nad radom mjesne zajednice vrši vijeće jedinice lokalne samouprave na način utvrđen statutom. BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 101 [ PRAVNI SAVJETNIK ] mjesne zajednice, pa je u članku 26. odredio da mjesna zajednica može biti osnovana za jedno naseljeno mjesto, više međusobno povezanih manje naseljenih mjesta ili za veći dio naselja koji u odnosu na ostale dijelove naselja čini cjelinu. Prema ovakvom zakonskom određenju se može dati još jasnija definicija mjesne zajednice, koja se kao takva može koristiti u kantonalnim zakonima o lokalnoj samoupravi i statutima jedinica lokalne samouprave, pa se može reći da je Mjesna zajednica jedno naselje, više međusobno povezanih manjih naselja van užeg gradskog ili općinskog područja ili dio većeg naselja u gradu ili općini (četvrt, kvart) koji, u odnosu na ostale dijelove, čini zasebnu razgraničenu cjelinu unutar granica jedinice lokalne samouprave za čije područje je osnovana mjesna zajednica. 2. Tko daje inicijativu za osnivanje i kakav je postupak osnivanja mjesne zajednice? U odgovoru na ovo pitanje Zakon u svom članku 26. daje vrlo neprecizan i štur odgovor jer određuje da inicijativu za osnivanje mjesne zajednice mogu pokrenuti građani, udruženja građana sa područja naseljenog mjesta za čije se područje predlaže osnivanje nove mjesne zajednice, vijeće ili načelnik 102 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 jedinice lokalne samouprave. Po odredbama Zakona, mjesnu zajednicu osniva vijeće jedinice lokalne samouprave na način i po postupku utvrđenom statutom jedinice lokalne samouprave u kojoj se osniva mjesna zajednica. Autoru članka nije poznat ni jedan slučaj gdje su građani i udruge građana pokrenule inicijativu za osnivanje mjesne zajednice. Pored toga, Zakon daje mogućnost davanja inicijative za osnivanje samo nove mjesne zajednice, što podrazumijeva da u jedinici lokalne samouprave već postoje, odlukama Vijeća, osnovane mjesne zajednice. Radi ovako nepreciznog zakonskog određenja inicijative za osnivanje mjesne zajednice i nerazrađenih kriterija za osnivanje mjesnih zajednica, ostavljena je mogućnost pojedinim vijećima jedinica lokalne samouprave da bez ikakvih dodatnih inicijativa građana i sudjelovanja građana u osnivanju mjesne zajednice, svojom odlukom, a u nekim slučajevima i bez nje, automatizmom, preuzmu broj i nazive mjesnih zajednica iz prijeratnog sustava organiziranja i u njima postave povjerenike (predsjednike, koordinatore i sl.), koji su ujedno i uposlenici jedinice lokalne samouprave. U tako osnovanim mjesnim zajednicama, posebno u prigradskim naseljima, uglavnom se okuplja mali [ PRAVNI SAVJETNIK ] broj građana, radi zabave i međusobnog druženja, a u njima se ne obavljaju gotovo nikakvi poslovi mjesne samouprave. Inicijative i sudjelovanje građana u životu i radu takve mjesne zajednice su zanemarivi i često zavise od agilnosti načelnika jedinice lokalne samouprave, postavljenog povjerenika, odnosno predsjednika (koordinatora) mjesne zajednice koji za te poslove, radio ne radio, prima plaću. Ovako osnovane mjesne zajednice su po pravilu korisnici proračuna jedinica lokalne samouprave, koje izdvajaju sredstva za plaće „svojih“ uposlenika u mjesnim zajednicama i sredstva za rad, materijalne troškove i opremu mjesnih zajednica bez obzira na to kakve aktivnosti se u njima odvijaju. Činjenica je da ima i onih jedinica lokalne samouprave koje mogu biti primjerom kako se osnivaju i organiziraju mjesne zajednice i kako se putem njih građani animiraju na ostvarivanju svojih prava i interesa, kako u mjesnoj zajednici tako i u jedinicama lokalne samouprave. Mišljenja smo da je Zakon svojim odredbama o davanju inicijative za osnivanje mjesne zajednice i postupku osnivanja mjesne zajednice morao biti opširniji, određeniji i precizniji pa iznosimo svoje viđenje tog određenja koje bi se moralo ugraditi u kantonalne zakone. 2.A. Osnovna načela organiziranja, djelokrug rada, mogući broj mjesnih zajednica (mrežu), područje i teritorij djelovanja, uvjete koje moraju ispunjavati mjesne zajednice, obvezna akta i njihov sadržaj, tijela upravljanja i način njihovog izbora, odnosno kriterije za osnivanje mjesnih zajednica, određuje i donosi predstavničko tijelo (vijeće) jedinice lokalne samouprave statutom ili posebnom odlukom. Po ovakvom zakonskom određenju, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave ne bi direktno osnivalo mjesnu zajednicu nego bi ono statutom ili posebnom odlukom utvrđivalo mogući broj mjesnih zajednica (MREŽU), područje i teritorij njihovog eventualnog djelovanja (granice), osnovna načela, kriterije i druge uvjete neophodne za osnivanje i rad mjesne zajednice. To bi značilo da bi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave statutom ili posebnom odlukom odredilo dijelove svoga područja na kojima se mogu osnovati mjesne zajednice sa jasno utvrđenim granicama i po jasno utvrđenim načelima i kriterijima za osnivanje mjesne zajednice, a da mjesna zajednica, zbog nezainteresiranosti građana na tom području, ne bude nikada osnovana. Zato bi zainteresiranost građana određenog područja za podizanju kvaliteta življenja, Zakon daje mogućnost davanja inicijative za osnivanje samo nove mjesne zajednice, što podrazumijeva da u jedinici lokalne samouprave već postoje, odlukama Vijeća, osnovane mjesne zajednice. Radi ovako nepreciznog zakonskog određenja inicijative za osnivanje mjesne zajednice i nerazrađenih kriterija za osnivanje mjesnih zajednica, ostavljena je mogućnost pojedinim vijećima jedinica lokalne samouprave da bez ikakvih dodatnih inicijativa građana i sudjelovanja građana u osnivanju mjesne zajednice, svojom odlukom, a u nekim slučajevima i bez nje, automatizmom, preuzmu broj i nazive mjesnih zajednica iz prijeratnog sustava organiziranja i u njima postave povjerenike (predsjednike, koordinatore i sl.), koji su ujedno i uposlenici jedinice lokalne samouprave BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 103 [ PRAVNI SAVJETNIK ] sudjelovanje u poslovima i razvoju područja na kojem se može osnovati mjesna zajednica, podnošenjem inicijative doprinijela u konačnici osnivanju mjesne zajednice, što bi otvorilo mogućnosti građanima tog područja da kroz svoje razvojne i druge programe putem mjesne zajednice priskrbljuju sredstva kako od matične jedinice lokalne samouprave, tako i od viših razina vlasti i određenih međunarodnih fondova gdje bi aplicirali sa svojim projektima i programima. 2.B. Inicijativu za osnivanje mjesne zajednice temeljem donesenih načela i kriterija mogu dati građani upisani u birački popis koji imaju prebivalište na području za koje se osniva mjesna zajednica, putem zbora građana tog područja. Inicijativu za osnivanje mjesne zajednice mogu pokrenuti i udruženja građana, poduzeća i ustanove sa tog područja, općinsko / gradsko vijeće i općinski načelnik / gradonačelnik. Konačnu odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju inicijative donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u roku od 30 dana od dana podnošenja dokumentirane inicijative građana ili pravnih osoba, odnosno načelnika ili predstavničkog tijela, a prema ranije donesenoj odluci o mreži mjesnih zajednica. Davatelj inicijative za osnivanje mjesne zajednice dužan je, nakon prihvaćanja inicijative od predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave o osnivanju mjesne zajednice, izabrati osnivački odbor od tri do pet članova. Osnivački odbor dužan je najkasnije u roku od 30 dana od donošenja odluke općinskog, odnosno gradskog vijeća o prihvaćanja inicijative za osnivanje mjesne zajednice, pripremiti: a) statut mjesne zajednice, b) odluku o utemeljenju (osnivanju) mjesne zajednice, c) liste kandidata za tijela upravljanja mjesne zajednice: predsjednika (povjerenika) mjesne zajednice, savjet mjesne zajednice, upravno vijeće ili upravni odbor mjesne zajednice, nadzorni odbor, tajnika i druga tijela upravljanja predviđena statutom mjesne zajednice, O navedenim aktima osnivački odbor će provesti javnu raspravu, te u narednih 30 dana zakazati zbor građana na kojem će se usvojiti statut, odluka o osnivanju mjesne zajednice i provesti izbori za tijela mjesne zajednice navedena u statutu mjesne zajednice. Mjesna zajednica smatrat će se osnovanom ako je za odluku o osnivanju mjesne zajednice, statut mjesne zajednice i druge akte mjesne zajednice, na zboru građana mjesne zajednice, glasovala većina (alt. 10-15 %) građana upisanih u birački spisak, a koji imaju prebivalište na području za koje se osniva mjesna zajednica, a za tijela upravljanja mjesnom zajednicom glasovala većina nazočnih građana na zboru ili, ako su organizirani izbori, oni kandidati koji su po posebnim pravilima izabrani na tim izborima. Zboru građana obvezno prisustvuje povjerenik općinskog načelnika ili gradonačelnika dotične jedinice lokalne samouprave. 3. Kako mjesna zajednica stječe svojstvo pravne osobe? U članku 27. Zakona navedeno je sljedeće: „Mjesna zajednica ima svojstvo pravne osobe u okviru prava i dužnosti utvrđenih Statutom i odlukom o osnivanju.“ Osim ovoga članka, Zakon ni jednom daljnjom odredbom ne određuje način stjecanja svojstva pravne osobe mjesne zajednice. Ako se ima u vidu da sve pravne osobe, osim organa uprave koji se osnivaju zakonom, moraju biti upisane u određeni registar pravnih subjekata, postavlja se pitanje na koji način mjesna zajednica stječe subjektivitet pravne osobe kada ona nije osnovana zakonom, nije organ uprave i nije upisana u nijedan registar pravnih osoba? Jedno od mogućih rješenja ovoga „problema“, po mišljenju autora, 104 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] jeste donošenje posebnog federalnog zakona o mjesnim zajednicama, a drugo moguće rješenje je da se kantonalnim zakonima regulira ovo pitanje na način da se mjesna zajednica osniva poput udruženja građana i upisuje u poseban registar mjesnih zajednica, kao udruženja građana od posebnog interesa za matičnu jedinicu lokalne samouprave. To bi se moglo regulirati na sljedeći način: Nakon provedene procedure usvajanja akata mjesne zajednice i izbora tijela upravljanja mjesnom zajednicom, ovlaštena osoba mjesne zajednice podnosi zahtjev za upis mjesne zajednice u registar mjesnih zajednica koji se vodi u nadležnoj službi jedinice lokalne samouprave. Uz zahtjev bi se podnosila sljedeća dokumentacija: a) Zapisnik sa zbora građana; b) Odluka o osnivanju mjesne zajednice; c) Statut mjesne zajednice; d) Odluke o izboru osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje mjesne zajednice i članova tijela upravljanja mjesne zajednice, te e) Izvješće o glasovanju. Po prijemu zahtjeva i dokumentacije nadležna služba jedinice lokalne samouprave bi donosila rješenje o upisu mjesne zajednice u registar mjesnih zajednica jedinice lokalne samouprave, čime bi ista stekla svojstvo pravne osobe i dobila svoj poseban statistički i porezni broj i žiroračun. Primjerak rješenja obvezno bi se dostavljao kantonalnom organu nadležnom za poslove uprave i lokalne samouprave koji bi vodio jedinstveni registar mjesnih zajednica svih jedinica lokalne samouprave na svom području. Kantonalnim zakonom bi se ovlastio rukovoditelj kantonalnog organa državne službe nadležnog za poslove uprave i lokalne samouprave da u određenom roku donese pravilnik o izgledu, sadržaju i načinu vođenja registra mjesnih zajednica, te izgledu i sadržaju obrazaca i dokumentacije za prijavu upisa mjesne zajednice u registar mjesnih zajednica, čime bi se posao upisa mjesnih zajednica u registre mjesnih zajednica u potpunosti zaokružio i definirao. 4. Koji poslovi se obavljaju u mjesnoj zajednici? Zakon u članku 25. samo načelno navodi poslove koji bi se obavljali u mjesnim zajednicama, navodeći u članku 28. da će se statutom mjesne zajednice, u skladu sa statutom jedinice lokalne samouprave i aktom o osnivanju, utvrditi poslovi koje obavlja mjesna zajednica, organi kao i postupak izbora, organizacija i rad organa, način odlučivanja i druga pitanja od značaja za rad mjesne zajednice. Isto tako Zakon u člancima 29. i 30. samo načelno regulira pitanja konsultacija vijeća jedinice lokalne samouprave sa mjesnim zajednicama i pitanje povjeravanja određenih poslova iz izvornog djelokruga jedinice lokalne samouprave mjesnoj, odnosno svim mjesnim zajednicama. Pošto su povjereni poslovi mjesnoj zajednici, po ovoj zakonskoj odredbi (članak 30), uvjetovani i osiguranjem za to predviđenih sredstava, kantonalni zakoni bi morali, poslovima koji se obavljaju u mjesnoj zajednici posvetiti posebnu pažnju. Po mišljenju autora, to bi moglo biti u ovoj formi: Mjesna zajednica bila bi nadležna za obavljanje poslova koji neposredno utječu na svakodnevne potrebe, život i rad građana na području mjesne zajednice, a ona naročito: a) pokreće i sudjeluje u javnoj raspravi kod pripreme i donošenja urbanističkih planova na području mjesne zajednice; b) pokreće inicijative, daje mišljenja i sudjeluje u izgradnji komunalnih objekata i objekata u općoj upotrebi, kao što su: izgradnja i održavanje putova, kanalizacije, vodovoda, BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 105 [ PRAVNI SAVJETNIK ] električne mreže i drugih komunalnih i javnih objekata; uređenju naselja, izgradnji i održavanju parkova, nasada, dječijih igrališta, sportskih objekata; izgradnji i održavanju groblja; čišćenju javnih površina, odvozu smeća, odvođenju atmosferskih voda i zaštiti okoline; c) pokreće i sudjeluje u raspravama o inicijativama i aktivnostima za razvoj privrede i društvenih djelatnosti; d) brine o zaštiti osoba kojima je potrebna pomoć i u tu svrhu surađuje sa stručnim organima u oblasti socijalne skrbi; e) skrbi o razvoju sporta i stvaranju uvjeta za dostupnost ustanova i objekata kulture i sporta građanima, posebice mladima; f) stvara uvjete i poduzima mjere za očuvanje i zaštitu prirodnih i radom ostvarenih vrijednosti čovjekove sredine; g) obavlja i druge lokalne poslove utvrđene statutom mjesne zajednice vodeći računa o vrsti i obujmu potreba, raspoloživim sredstvima, kao i interesima građana u cjelini. Organi mjesnih zajednica bit će obvezno konsultirani o pitanjima o kojima vijeće jedinice lokalne samouprave odlučuje dvotrećinskom većinom i u postupku donošenja planova jedinica lokalne samouprave, kao i u drugim pitanjima o kojima je zatražena konsultacija od vijeća ili načelnika jedinica lokalne samouprave. Posebnom odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća, a na prijedlog gradskog, odnosno općinskog načelnika, mogu se na mjesnu zajednicu prenijeti određeni stručni poslovi iz samoupravnog djelokruga grada, odnosno općine koji su u nadležnosti službi za upravu jedinice lokalne samouprave, a koji su od neposrednog interesa za prava i obveze građana, kao što su: dostavljanje podataka za plaćanje komunalnih naknada i drugih prihoda jedinice lokalne samouprave, vođenje određenih evidencija, biračkih spiskova mjesne zajednice, obavljanje građanskih stanja, prijema zahtjeva građana za rješavanje određenih pitanja u upravnom postupku i drugih poslova koji su od značaja za rad službi za upravu. Naravno, sredstva za obavljanje povjerenih poslova bi se u ovom slučaju osiguravala u proračunu jedinice lokalne samouprave. Ovakve predložene odredbe u kantonalnim zakonima važile bi isključivo za one mjesne zajednice koje su se osnovale i organizirale po odredbama Zakona, pa bi se onda sa pravom moglo upitati što je s onim područjima gdje stanovnici nisu podnijeli inicijativu i nisu osnovali mjesnu 106 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 zajednicu? Kako je jedinica lokalne samouprave obvezna skrbiti o svim svojim stanovnicima bez obzira jesu li oni ili nisu osnovali mjesnu zajednicu, problem bi se mogao riješiti uspostavljanjem mjesnih ureda. Mjesni uredi bi, smatramo, morali obvezno naći svoje mjesto u kantonalnim zakonima o načelima lokalne samouprave barem u jednome članku Zakona, koji bi mogao glasiti: (1) Za obavljanje poslova iz samoupravnog djelokruga jedinice lokalne samouprave koji se odnose na građanska stanja i biračke popise, u udaljenim naseljenim mjestima gdje nisu osnovane mjesne zajednice, mjesnim zajednicama koje ne ispunjavaju kriterije za obavljanje određenih poslova jedinice lokalne samouprave, kao i u većim naseljima ili za više međusobno povezanih mjesnih zajednica, mogu se osnovati posebni uredi (kancelarije), mjesni uredi. (2) Mjesne urede osniva načelnik / gradonačelnik jedinice lokalne samouprave po osobnoj inicijativi ili na zahtjev stanovnika naseljenog mjesta, mjesne zajednice ili naselja ili više međusobno povezanih mjesnih zajednica. (3) Organizacija mjesnog ureda, broj uposlenih i poslove koje uposlenici obavljaju određuju se u pravilniku o unutarnjoj organizaciji jedinice lokalne samouprave. 5. Kako se financira mjesna zajednica? Zakon u članku 31. navodi koja su sredstva za rad mjesnih zajednica pa određuje da će: ■■ mjesne zajednice imati prihode razmjerne ovlaštenjima predviđenim zakonom i statutom; ■■ sistem financiranja mjesnih zajednica bit će dovoljno raznovrstan i evolutan (razvojan) kako bi mogao slijediti, koliko je to praktički moguće, promjene stvarnih troškova obavljanja poslova iz ovlaštenja mjesne zajednice, te da će mjesna zajednica: ▶▶ pribavljati sredstva osigurana iz sredstava samodoprinosa; ▶▶ sredstva za usluge koje svojim aktivnostima ostvaruje mjesna zajednica ▶▶ poklonima i iz drugih sredstva. U stavu (2) istog članka se navodi kako će mjesna zajednica koristiti sredstva u skladu sa svojim programima i planovima. Ovakvo, u isto vrijeme i šturo i neodređeno, ali i uopćeno i preširoko, zakonsko određenje financiranja mjesnih zajednica ostavlja mogućnost kantonalnim zakonima da ovome problemu posvete dužnu pažnju [ PRAVNI SAVJETNIK ] pošto je financiranje mjesnih zajednica temelj njihovog dobrog organiziranja i rada. Uglavnom, već iz ovog članka Zakona jasno je da mjesna zajednica svoje prihode ostvaruje jednim dijelom iz proračuna jedinice lokalne samouprave, a drugim dijelom iz vlastitih aktivnosti koje poduzima sukladno Zakonu. Naše viđenje ovog problema glasi: Sredstva za rad mjesne zajednice, odnosno drugog oblika mjesne samouprave: a) Prihodi ostvareni obavljanjem poslova povjerenih zakonom, odnosno odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave – PRIHODI IZ PRORAČUNA; b) sredstva osigurana samodoprinosom; c) sredstva dobivena sudjelovanjem na natječajima po određenim projektima; d) sredstva koja svojim aktivnostima ostvaruje mjesna zajednica; e) pokloni, donacije i druga sredstva. interesa za prava i obveze građana, kao što su: dostavljanje podataka za plaćanje komunalnih naknada i drugih prihoda jedinice lokalne samouprave, vođenje određenih evidencija, biračkih spiskova, obavljanje građanskih stanja i drugih poslova koji su od značaja za rad službi za upravu, a uz koje će mjesnoj zajednici biti prebačena i određena sredstva potrebna za obavljanje tih poslova. III. ULOGA KOORDINATORA MJESNIH ZAJEDNICA U FINANCIRANJU MJESNIH ZAJEDNICA Koordinator može obavljati poslove koordinatora mjesnih zajednica kao pojedinac u okviru određene unutarnje ili temeljne organizacione jedinice (u općinama koje nemaju puno mjesnih zajednica), a poslovi koordinacije mjesnih zajednica mogu se obavljati u posebnoj unutarnjoj ili temeljnoj organizacionoj jedinici utemeljenoj upravo za takve poslove, a koja se ustrojava uglavnom u općinama koje imaju složenu mrežu i više mjesnih zajednica. U svakom slučaju, koordinator mjesnih zajednica, zbog složenosti poslova koje bi trebao obavljati, morao bi imati status državnog službenika. Sredstva za rad mjesnih zajednica obično se planiraju u proračunima jedinica lokalne samouprave kao: 1. Sredstva (grantovi) mjesnim zajednicama za njihove tekuće i kapitalne troškove (plaće profesionalaca, materijalne troškove, troškove održavanja prostorija, nabavku opreme, kompjutora, itd.). Ova sredstva (grantovi) su uglavnom minimalni i raspoređeni na sve mjesne zajednice koje postoje u pripadajućoj jedinici lokalne samouprave. (Ova sredstva bi se trebala pravdati mjesečno.) 2. POTICAJI (poticajni grantovi) gdje se planiraju određena sredstva za određene projekte, poticaje, a za koja sredstva se, između ostalih, može natjecati i mjesna zajednica kao pravna osoba, ali i fizička osoba (pojedinac) iz mjesne zajednice; i 3. sredstva za obavljanje određenih prenesenih poslova iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave koja su odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave prenesena na mjesnu zajednicu. Naime, posebnom odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća, a na prijedlog gradskog, odnosno općinskog načelnika, mogu se na mjesnu zajednicu prenijeti određeni stručni poslovi iz samoupravnog djelokruga grada, odnosno općine koji su u nadležnosti službi za upravu jedinice lokalne samouprave, a koji su od neposrednog Značajnu ulogu u pravičnoj raspodjeli proračunskih sredstava po mjesnim zajednicama imaju KOORDINATORI mjesnih zajednica. Koordinator mjesnih zajednica je uposlenik, državni službenik ili namještenik (što je sada češći slučaj) jedinice lokalne samouprave koji za svoj rad odgovara svom nadređenom rukovodećem državnom službeniku, a preko njega, načelniku općine, odnosno gradonačelniku Gradske uprave. Poslovi koje obavlja koordinator mjesnih zajednica bili bi sljedeći: 1. Sačinjavanje kriterija za dodjelu sredstava (grantova) mjesnim zajednicama za njene tekuće i kapitalne izdatke. Kriteriji bi trebali obuhvatiti i vrednovati sljedeće: a) veličinu područja svake mjesne zajednice i broj stanovnika koji žive i rade na području mjesne zajednice, gospodarske subjekte, sportske i kulturne institucije i društva, infrastrukturu i dr.; b) poslove koje obavlja mjesna zajednica, odnosno poslove koji su preneseni na mjesnu zajednicu, c) sredstva potrebna mjesnoj zajednici za (plaće) plaćanje osobama koje obavljaju određene poslove za mjesnu zajednicu, d) sredstva potrebna za plaćanje utroška struje, vode, komunalnih usluga, održavanje prostorija mjesne zajednice i drugih izdataka koje u svom svakodnevnom radu koristi mjesna zajednica. Dakle, prva zadaća koordinatora mogla BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 107 [ PRAVNI SAVJETNIK ] bi se ovako formulirati: Na temelju prikupljenih podataka po navedenim kriterijima, koordinator mjesnih zajednica bi, u zavisnosti od stvarnih potrebnih financijskih sredstava za svaku mjesnu zajednicu, njenih iskazanih financijskih planova i programa, mogao predlagati i visinu različitih grantova za mjesnu zajednicu. Tako bi one mjesne zajednice koje imaju veće i raznovrsnije aktivnosti, a zbog većeg broja zainteresiranih građana koji žive na području mjesne zajednice da sudjeluju u određenim programima i poslovima mjesne zajednice, u proračunu jedinice lokalne samouprave dobivale i veća financijska sredstva od one mjesne zajednice koja je neaktivna. 2. Poticajni grantovi (fondovi) planiraju se unutar jedinica lokalne samouprave, ali i u proračunima viših razina vlasti, te u raznoraznim međunarodnim pristupnim fondovima, a za njihovu realizaciju već postoje određeni kriteriji koje mora ispuniti fizička ili pravna osoba koja želi koristiti ta sredstva. Poticajni grantovi su raznoliki i oni se unutar određenog fonda, znači sredstava proračuna jedinice lokalne samouprave za određene namjene, planiraju prema raspoloživim sredstvima i stvarnim potrebama svih stanovnika jedinice lokalne samouprave. Tako ona mogu biti: poticajni grantovi za poljoprivredu, za šumarstvo, vodoprivredu, zapošljavanje, razvoj malog obrta, obnovljive i samoodržive izvore energije, itd. Tim poticajnim grantovima (fondovima) mogu pristupati sve fizičke i pravne osobe koje ispunjavaju određene kriterije pa samim tim i mjesna zajednica kao pravna osoba, odnosno stanovnici mjesne zajednice kao fizičke osobe. Ovi poticajni fondovi mogu biti i eksterni, odnosno da poticaje daju neka županijska, federalna ministarstva i međunarodne organizacije. Zbog toga je izuzetno važno da informacija o tim poticajima na vrijeme dođe do mjesne zajednice i njenih stanovnika kako bi se iste na vrijeme mogle pripremiti za adekvatan pristup tom poticajnom grantu, odnosno fondu (napraviti projekt, prikupiti svu potrebnu dokumentaciju za pristup fondu, odnosno izvršiti sve potrebne radnje u cilju dobivanja sredstava iz tog poticajnog granta, odnosno fonda). Druga zadaća koordinatora koja bi bila od izuzetne važnosti jeste predlaganje i kreiranje poticajnih grantova u jedinicama lokalne samouprave i traženje da se ta sredstva predvide u proračunu jedinice lokalne samouprave, sa jedne strane, i stalno praćenje i obavještavanju mjesnih zajednica i njenih stanovnika o natječajima za poticaje razvoja, sa druge strane. 108 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 Treća važna zadaća koordinatora ogleda se u njegovoj obvezi da svakodnevno kontaktira ovlaštene osobe, predstavnike mjesne zajednice, potiče ih u radu, obavještava ih o mogućnostima dobivanja određenih poticajnih sredstava za razvoj mjesne zajednice, traži financijska izvješća o realizaciji dobivenih sredstava, te o tome obavještava načelnika, odnosno gradonačelnika, a putem njega i predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave. Isti bi mogao predlagati uvrštavanje određenih stavki u proračun jedinice lokalne samouprave za projekte koje su mjesne zajednice u dobroj mjeri već pripremile, a koje se odnose na poslove iz isključive mjerodavnosti mjesnih zajednica, a vezani su za financijska sredstva za završetak tog projekta, npr. građani neke mjesne zajednice tijekom godine izradili su projekt elektrifikacije mjesne zajednice ili npr. projekt za odvođenje otpadnih voda pa su svojim samodoprinosima, donacijama drugih pravnih i fizičkih osoba prikupili određena financijska sredstva koja im nisu dostatna za završetak tog projekta. Radi toga bi mjesna zajednica, putem koordinatora za realizaciju tog projekta, mogla tražiti ta nedostatna financijska sredstva koja bi im se mogla dodijeliti iz proračuna jedinice lokalne samouprave ali tek ukoliko ista budu planirana u proračunu jedinice lokalne samouprave, što bi koordinator morao, putem načelnika, odnosno gradonačelnika, i planirati i predložiti vijeću. IV ZAKLJUČAK Ovakav način osnivanja, organiziranja i financiranja mjesnih zajednica svakako bi doprinio većim pogodnostima i većoj aktivnosti građana organiziranih u mjesnu zajednicu od onih koji se nisu organizirali i osnovali mjesnu zajednicu. Građani mjesne zajednice, osnovane i organizirane kao pravne osobe, imali bi mogućnosti sudjelovanja u raznim natječajima za dodjelu poticaja, bili bi bolje informirani, a putem samodoprinosa i sufinanciranja određenih projekata, te obavljanja određenih poslova za jedinicu lokalne samouprave, imali bi daleko veću mogućnost za uređenje životne sredine, života i rada na prostoru mjesne zajednice od onih grupacija ljudi koji u svojim životnim sredinama nisu, a imali su mogućnost osnovati mjesnu zajednicu. Kako je jedinica lokalne samouprave obvezna skrbiti o svim svojim stanovnicima, bez obzira na to jesu li oni ili nisu osnovali mjesnu zajednicu, problem bi se mogao riješiti uspostavljanjem mjesnih ureda. [ PRAVNI SAVJETNIK ] RADNI ODNOSI PITANJE: Da li je prilikom otpuštanja radnika koji su tehnološki višak (od 30 na istim poslovima zadržano 15) kao kriteriji može uzeti predhodna ocjena rada? ODGOVOR: Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), propisano je kada poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, uz propisani otkazni rok, iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i njegove obaveze u tom slučaju. Mišljenja smo da poslodavac može i predhodne ocjene o radu zaposlenika, kao dopunski kriteriji, kada se radi o navedenom slučaju. Međutim, potrebno je ispuniti sve druge zakonom predviđene obaveze. ODGOVOR: Prema Zakonu o državnoj službi u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) državnom službeniku prestaje radni odnos kada navrši zakonom propisane godine života, odnosno, navršenih 40 godina penzijskog staža. Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), propisano je da ugovor o radu, između ostalog, prestaje kada zaposlenik navrši 65. godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno 40. godina staža osiguranja. Prema tome, kod prestanka radnog odnosa državnom službeniku (isti je i za namještenike) uzima se penzijski staž, tj. i staž osiguranja i poseban staž, dok se na zaposlene na koje se primjenjuje Zakon o radu, uzima u obzir samo staž osiguranja. Pored toga, razlika je i u tome što državnom službeniku i namješteniku, ispunjenjem navedenih uslova, imperativno prestaje radni odnos, dok se poslodavac i zaposlenik i kada se ispune navedeni uslovi, mogu i drugačine dogovoriti, tj. da zaposleniku ne prestaje ugovor o radu. PITANJE: Da li se državni službenik ili namještenik može odreći posebnog staža u dvostrukom trajanju provedenog u Armiji BiH, obzirom da postoji presuda ustavnog suda koja nalaže poslodavcu da posebni staž PITANJE: Kada je radni odnos mora uračunati u radni staž prilikom zasnovan na oređeno vrijeme od šest penzionisanja službenila? mjeseci ima li radnik pravo na godišnji BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 109 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odmor? Ako ima kada ga koristi?Ima li pravo na regres? ODGOVOR: Prema Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), ugovor o radu zaključuje se na neodređeno i određeno vrijeme. Ugovor o radu između ostalih podataka, obavezno sadrži podatke o trajanju ugovora o radu. Ukoliko ne sadrži ovaj podatak smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Pravo na godišnji odmor, po istim zakonom propisanim uslovima, stiče i zaposlenik koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme i na određeno vrijeme. U konkretnom slučaju, ako je zaposlenik zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od šest mjeseci ostvariće pravo na „nepuni“ godišnji odmor, tj. najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Naime, u ovom slučaju ne dolazi do produženja ugovora o radu na određeno vrijeme. Ukoliko bi se pošlo od šest mjeseci neprekidnog rada, kada zaposlenik stiče pravo na „puni“ godišnji odmor (najmanje 18 radnih dana) došlo bi do produženja ugovora o radu na određeno vrijeme. U Zakonu o radu izričito je propisano da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme. U tom slučaju zaposlenik bi trebao 110 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 koristiti godišnji odmor („nepuni“) nakon pet mjeseci rada. Isti ne bi imao pravo na regres. PITANJE: Istekom porodiljskog bolovanja na godinu dana za blizance i treće dijetemogućnost korištenja bolovanja na dvije godine života djeteta. Pravo na naknadu plaće u punom iznosu ili za takozvani rad na polovinu radnog vremena? ODGOVOR: Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), propisano je da žena, sa djetetom najmanje do jedne godine života, ima pravo da radi polovinu radnog vremena, a za blizance, treće i svako sljedeće djete ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršetka dvije godine života djeteta, ako propisom kantona nije predviđeno duže trajanje ovog prava. Takođe, ovim zakonom propisano je da zaposlenik/ica ima pravo za polovinu punog radnog vremena za koje ne radi i pravo na nadoknadu plaće u skladu sa zakonom, a to su propisi iz oblasti socijalne zaštite i zaštite porodice sa djecom. Azra Bublin [ PRAVNI SAVJETNIK ] SUDSKA PRAKSA VRHOVNOG SUDA FBiH RADNI ODNOSI RADNI ODNOSI1 UGOVORENI ILI STVARNO OBAVLJENI RAD? Ukoliko postoji nesklad između ugovorenog radnog vremena (nepuno radno vrijeme od četiri sata dnevno) i stvarno provedenog vremena na radu (šest, odnosno osam sati), zaposleniku pripada plaća, odnosno naknada plaće za stvarno obavljeni rad. (Član 68. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) Iz obrazloženja: Polazeći od pojma plaće koja se definiše kao novčani iznos koji je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku u skladu sa pravnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu (član 68. Zakona o radu), za rad koji je zaposlenik lično obavio za poslodavca za određeno vremensko razdoblje prema prethodno utvrđenim osnovama i mjerilima, ovaj sud prihvata pravni stav nižestepenih sudova da se zaposelniku plaća isplaćuje nakon 1 Naslovi svih setenci su urednički, a ne naslovi preuzetnih setenci iz sudske prakse Vrhovnog suda FBiH.. obavljenog rada i za obavljeni rad. Pod obavljenim radom podrazumijeva se i rad nakon ugovorena četiri sata pa se, ako je taj rad trajao 40 sati sedmično, radi o punom radnom vremenu. Činjenica da su tužiteljica i tuženi zaključili ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom (član 30. stav 1. Zakona o radu) ne znači automatski i da tužiteljica ima pravo na plaću za obavljeni rad samo za to, ugovoreno vrijeme, kako pogrešno smatra tuženi u reviziji. Međutim, tuženi u reviziji osnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da je tužiteljica u periodu od 1. 6. 2005. godine do 1. 1. 2007. godine radila puno radno vrijeme, ukupno osam sati dnevno. Bitno činjenično utvrđenje je u suprotnosti i sa iskazom tužiteljice, koji iskaz sudovi prihvataju, datim na ročištu za glavnu raspravu 18. 6. 2008. godine, kada je iskazala da je prva tri mjeseca radila dnevno po osam sati, a kasnije BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 111 [ PRAVNI SAVJETNIK ] po šest sati. Pravilna ocjena dokaza u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku zahtijeva obrazloženje svakog dokaza pojedinačno, pa tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Obaveza je nižestepenih sudova opisati u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice. Od pravilne i potpune ocjene činjenica i dokaza zavisi i utvrđivanje istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa. Ovaj sud zapaža da su konstatacije nižestepenih sudova da je tužiteljica u periodu od 1. 6. 2005. godine do 31. 1. 2007. godine radila puno radno vrijeme (osam sati dnevno) zasnovane na dokazima koji nisu dovdeni u međusobnu vezu i da su suprotne iskazu tužiteljice. Navedeni propust nižestepenih sudova, nepravilna primjena odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, bio je od uticaja na donošnje zakonite i pravilne presude što predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga je reviziju tuženog valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbi člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 46 0 P 002760 11 Rev od 10. 5. 2012. godine) OTKAZ BEZ SAGLASNOSTI VIJEĆA ZAPOSLENIKA? Prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika poslodavac je dužan pribaviti ne samo u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza, već za slučaj otkaza zbog odgovornosti zaposlenika za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu. (Član 88. stav 1. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03, član 23. i član 26. Zakona o vijeću zaposlenika) Iz obrazloženja: Tačna je konstatacija drugostepenog suda da se otkaz ugovora o radu zaposleniku zbog teže povrede radne dužnosti prosuđuje po odredbama Zakona o radu, pri čemu se opravdano poziva i na odredbu člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 32/00) kojom je brisan član 92. Zakona o radu, koji je glasio: „Ako poslodavac namjerava da otkaže ugovor o radu, u smislu ovog zakona, obavezan je da o tome pribavi mišljenje vijeća zaposlenika. Ako poslodavac nije pribavio mišljenje vijeća zaposlenika, odluka o otkazu ugovora o radu je ništava.“ Međutim, dana 25. 7. 2004. godine stupio je na snagu Zakon o vijeću zaposlenika, kojim je, kao lex specialis, između ostalog uređeno pitanje obaveze poslodavaca prema vijeću zaposlenika i u slučaju otkaza zaposleniku starijem od 55 godina. Pogrešan je stav drugostepenog suda da je obaveza pribavljanja mišljenja vijeća zaposlenika samo u slučaju otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, budući da tako nešto ne proizlazi iz odredbe člana 26. stav 1. alineja 3. Zakona o vijeću zaposlenika, koja odredba ne razlikuje vrstu otkaza koji se daje zaposleniku, što podrazumijeva da je to imperativ poslodavcu kod svake vrste otkaza ugovora o radu. Budući da jedno od osnovnih pravila pri tumačenju pravne norme podrazumijeva da u jednom pravnom poretku ne može biti protivrječnosti i da se sve norme istog pravnog poretka mogu pravilno tumačiti i razumjeti samo u uzajamnoj vezi, to se ova obaveza poslodavca u pravnom poretku treba tumačiti u vezi s odredbama Zakona o radu kojim je uređen otkaz ugovora o radu bez obzira što je izmjenama tog zakona iz 2000. godine brisana odredbma 112 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] o obavezi pribavljanja mišljenja vijeća zaposlenika. U konkretnom slučaju, pribavljanje mišljenja vijeća zaposlenika temeljem odredaba Zakona o vijeću zaposlenika odnosi se i na tužitelja kojem se otkazuje ugovor o radu iz člana 88. stav 1. Zakona o radu jer je tužitelj stariji od 55 godina, kraj nesporne činjenice da je rođen 22. 6. 1948. godine, a ugovor otkazan 12. 7. 2006. godine. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 65 0 Rs 188329 11 Rev od 14. 6. 2012. godine) PRAVO NA OTPREMNINU PRILIKOM ODLASKA U PENZIJU? Pravo zaposlenika na otpremninu prilikom odlaska u penziju nije uslovljeno zaključenjem ugovora između zaposlenika i poslodavca o načinu, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, odnosno regulisanjem tih pitanja u rješenju o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u penziju. (Član 100. st. 2. i 4. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03, i član 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH) Iz obrazloženja: Nesporno je u ovoj pravnoj stvari da je Z. B., pravnom predniku tužiteljice, radni odnos kod tuženog prestao na osnovu rješenja od 30. 9. 2007. godine. Navedenim rješenjem je određeno da navedenom zaposleniku sporazumno prestaje radni odnos zbog odlaska u penziju. Pravnom predniku tužiteljice otpremnina nije isplaćena, a isti je preminuo 28. 6. 2008. godine. U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zauzeo stav da je pravnom predniku tužiteljice pripadala otpremnina u skladu sa odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, pa osnovom tog stava usvaja tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuduje novčani iznos čija visina tokom postupka nije bila sporna među parničnim strankama. Nasuprot stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da pravni prednik tužiteljice nije stekao pravo na otpremninu i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovakvu odluku drugostepeni sud, u bitnom, zasniva na interpretaciji odredbi člana 100. st. 2. i 4. Zakona o radu, osnovom koje zauzima stanovište da zaposleniku ne pripada pravo na otpremninu ukoliko u rješenju o sporazumnom prestanku radnog odnosa nisu utvrđeni način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine, niti su ta pitanja regulisana posebnim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Pored toga, drugostepeni sud iznosi stav da su na tužilačkoj strani kao nužni suparničari morali učestvovati svi nasljednici umrlog Z. B., ukoliko iza njega nije proveden ostavinski postupak. Osnovano se revizijom, i po mišljenju ovog revizijskog suda, ukazuje da izloženo shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo. Odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Dakle, navedena odredba kolektivnog ugovora, a niti jedan drugi propis u oblasti radnog zakonodavstva, pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju ne uslovljava zaključenjem ugovora između zaposlenika i poslodavca o načinu, uvjetima i rokovima isplate te otpremnine, odnosno regulisanjem tih pitanja u rješenju o prestanku radnog odnosa zbog BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 113 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odlaska u penziju. Navedena odredba Općeg kolektivnog ugovora, kao sastavni dio njegovog normativnog dijela i stoga djelujuća kao zakon, konstituiše ne samo pravo zaposlenika na otpremninu prilikom odlaska u penziju već utvrđuje i visinu te otpremnine. Kolektivni ugovor proizvodi neposredno djejstvo sam po sebi, bez potrebe konkretizacije putem nekih posebnih individualnih ugovora, izuzev ukoliko bi suprotno bilo propisano odredbama kolektivnog ugovora. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 70 0 P 001378 11 Rev od 19. 1. 2012. godine) PROSJEČNA MJESEČNA PLAĆA Odrednica „prosječna mjesečna plaća isplaćena zaposleniku u posjednja tri mjeseca“ podrazumijeva plaću u visini određenoj odredbama kolektivnog ugovora, a ne plaća koju je poslodavac isplatio zaposleniku u iznosima nižim od iznosa pripadajućih po odredbama kolektivnog ugovora. (Član 64. Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarskoprerađivačke i gumarske industrije u Federaciji BiH) Iz obrazloženja: Osnovano tužiteljice u reviziji tvrde da imaju pravo na isplatu traženih iznosa otpremnine, dosuđenih prvostepenom presudom, odnosno da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 64. Kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“, broj 2/08) kada je kao osnov za izračunavanje iznosa otpremnine uzimao prosječne mjesečne plaće isplaćene tužiteljicama (iznosi prema I varijanti u nalazu vještaka finansijske struke), a ne prosjek plaća koje su trebale biti isplaćene i koje tužiteljicama pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru (II varijanta u nalazu vještaka). Prema odredbi člana 64. važećeg Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federaciji BiH, zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem, s tim da se ne može utvrditi u 114 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 iznosu manjem od 50% prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Tumačenjem navedene odredbe Kolektivnog ugovora logično slijedi da odrednica u tekstu „prosječna mjesečna plaća isplaćena zaposleniku...“ podrazumijeva plaće isplaćene u pripadajućim iznosima, a ne plaće isplaćene u manjim iznosima, u kom slučaju bi zaposlenik bio oštećen. Upravo iz razloga što tužiteljicama nisu isplaćene pripadajuće plaće tužiteljice zaštitu svog prava, isplatu razlike plaće, traže u predmetnoj parnici. Ovaj sud podsjeća da osnovna plaća po Granskom kolektivnom ugovoru predstavlja zagarantovani minimum ispod kojeg se ne može ići i da je to iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku, pa shodno tome na manje isplaćenim iznosima plaća, ispod zagarantovanog minimuma, ne može se temeljiti visina otpremnine, niti drugi pripadajući novčani iznosi iz radnog odnosa. Drugačijim tumačenjem navedene odredbe, na način kako je ista tumačena od strane drugostepenog suda, zaposlenik bi uvijek bio oštećen zbog postupanja poslodavca i ne bi se mogao zaštititi u sudskom postupku. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 39 0 Rs 007680 10 Rev od 24. 11. 2011. godine) UKIDANJE RADNOG MJESTA KAO PREKID UGOVORA O RADU? Ukidanju radnog mjesta ne može se dati pravni značaj prekida rada do kojeg je došlo uslijed nastupanja okolnosti za koje zaposlenik nije kriv i za koje vrijeme zaposlenik ima pravo na naknadu plaće. (Član 72. stav 3. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) Iz obrazloženja: Odredba člana 72. stav 3. Zakona o radu reguliše poseban slučaj kada zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada, do kojeg je došlo uslijed nastupanja okolnosti za koje zaposlenik nije kriv. Radi se o kraćim ili dužim periodima rada do kojih kod poslodavca može doći kao posljedica više sile, privremenih zastoja u proizvodnji (nedostatak sirovina, remont, nestanak struje) i sličnih okolnosti, koji periodi se tretiraju kao odsustvovanje sa rada uz naknadu plaće. U takvu okolnost ne bi se moglo uvrstiti i ukidanje radnog mjesta zaposlenika, pa je stoga neprihvatljivo pravno stanovište revidentice da se i u predmetnoj pravnoj stvari radi o situaciji koju ima u vidu odredba člana 72. stav 3. Zakona o radu i da je u skladu sa tom zakonskom odredbom [ PRAVNI SAVJETNIK ] tužbeni zahtjev trebalo usvojiti. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003209 10 Rev od 12. 5. 2011. godine) PRAVO NA OTPREMNINU? Nemogućnost izvršavanje obaveze iz radnog odnosa uslijed bolesti ne može se poistovjetiti sa neispunjavanjem obaveze iz ugovora o radu od strane zaposlenika koji ima za posljedicu odsustvo prava na otpremninu. (Čl. 86, 87. i 100. stav 1. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlenik tuženog u neprekidnom trajanju počev od 12. 4. 1971. godine do 15. 11. 2006. godine, kada joj je otkazan ugovor o radu rješenjem tuženog od 26. 10. 2006. godine zbog nemogućnosti izvršavanja obaveza iz radnog odnosa usljed bolesti, da je prije prestanka radnog odnosa tužiteljica bila na „bolovanju“ neprekidno od 07. 08. 2006. godine, da je prosječna plaća isplaćena tužiteljici u posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa iznosila 333,09 KM, da je najmanji iznos otpremnine koji bi tužiteljici pripadao 3.886,05 KM (1/3 prosječne mjesecne plaće x 35 godina radnog staža). Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu utuženog iznosa, cijeneći da tužiteljica ima pravo na otpremninu na osnovu odredbe iz člana 100. stav 1. Zakona o radu jer joj radni odnos nije prestao zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa, niti zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu. Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, prvostepenu presudu preinačio tako da je žalbu uvažio i tužbeni zahtjev odbio, zauzimajući pravni stav da tužiteljici ne pripada pravo na sudsku zaštitu u pogledu isplate otpremnine jer joj je radni odnos prestao zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o radu koji, kao jedan od kriterija predviđenih u članu 100. stav 1. Zakona o radu isključuje pravo zaposlenika na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu. Osnovano se revizijom ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, a zbog pogrešnog pravnog stava da se spriječenost za rad usljed bolesti podvodi pod pojam neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu iz člana 100. stav 1. Zakona o radu, usljed čega tužiteljica nema pravo na otpremninu. Po ocjeni ovog suda, zaposlenik ostvaruje pravo na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu iz člana 87. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, koji prema toj odredbi nastaje ako zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Ovaj razlog za otkaz se ne može poistovijetiti sa pojmom neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, kojeg kao razlog za isključenje prava na otpremninu propisuje član 100. stav 1. Zakona o radu. Razlog za otkazivanje ugovora o radu iz člana 87. stav 1. tačka 2. Zakona o radu jeste ne strani zaposlenika, ali takav razlog podrazumijeva da je trajne prirode, odnosno da ne postoji njegova krivnja za urednost izvršavanja radnih obaveza preuzetih ugovorom o radu. Najčešći slučaj u kojem poslodavci otkazuju ugovor o radu zbog ličnih razloga jeste slučaj kada se kod zaposlenika utvrdi nesposobnost za rad, koja ima za posljedicu trajnu promjenu zaposlenikovih sposobnosti zbog kojih ne može obavljati povjerene mu poslove, što je slučaj kod tužiteljice. Otkaz ugovora o radu, dakle, nije posljedica skrivljenog ponašanja tužiteljice, a samo takvo ponašanje je obuhvaćeno pojmom neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu i zbog toga nemogućnost ostvarenja prava na otpremninu, kako se to pravilno u reviziji ističe. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 65 0 Rs 183774 11 Rev od 28. 6. 2011. godine) IZVANREDNI OTKAZ OD STRANE POSLODAVCA U slučaju izvanrednog otkaza od strane poslodavca prekluzivni rok iz člana 89. Zakona o radu počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva izvanredni otkaz saznalo lice koje je kod poslodavca ovlašteno za odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa, ili lice koje je zbog svojih ovlaštenja dužno izvjestiti nadležnu osobu o činjenici koja je razlog za otkaz. (Član 88. stav 1, član 89. i član 101. stav 1. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) Iz obrazloženja: Pravni stav nižestepenih sudova, da je u konkretnom slučaju zakonom propisani rok od 15 dana iz članu 89. ZOR počeo teći od 2. 6. 2003. godine, kao dana kada je Komisija tužena svojom Odlukom utvrdila postojanje povrede radne dužnosti iz člana 91. tč. 1. i 4. Pravilnika o radu, a zbog kojih činjenica je tužena dala tužitelju sporni otkaz, nije pravno utemeljen. Ovo, jer sa stanovišta BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 115 [ PRAVNI SAVJETNIK ] pravilne primjene člana 89. ZOR rok od 15 dana počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva izvanredni otkaz saznalo lice koje je kod poslodavca ovlašteno za odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa (član 101. stav 1. ZOR) ili lice koje je zbog ovlaštenja obavezno izvijestiti nadležnu osobu o činjenici teže povrede radnih obaveza, a koja je razlog za otkaz. Od tog dana, poslodavac treba, ukoliko izvanredno otkazuje ugovor o radu – tada unutar 15-dnevnog roka iz člana 89. ZOR, utvrditi činjenično stanje i ocijeniti ima li dovoljno osnove za izvanredno otkazivanje. Po proteku tog roka, izvanredni otkaz se više ne može dati. Dakle, odmah reagovati i u tom roku izvršiti sve provjere i ocijeniti ima li mjesta donošenju odluke o otkazu bez poštivanja otkaznog roka (član 88. ZOR). Okolnost da poslodavac putem svoje komisije provodi postupak provjere i utvrđivanja da li je zaposlenik odgovoran za težu povredu radnih dužnosti nije od uticaja na početak i trajanje roka iz člana 89. ZOR. Međutim, ova iznesena pravila nižestepeni sudovi nisu imali u vidu pri ocjeni provođenih dokaza, pa osnovano revident ukazuje na povredu člana 8. ZPP, a što je bilo (član 209. ZPP) od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude (dan saznanja tužene pobijane presude poistovjećuju danom donošenja odluke Komisije). U Izvještaju finansijskog revizora od 5. 3. 2003. godine, navedene su povrede radnih obaveza tužitelja, a koje je provjeravala i utvrđivala Komisija tužene na sastancima od 22. 5. 2003. i 26. 5. 2003. godine. Međutim, da li je od dana Izvještaja revizora ili kasnije nadležno lice tužene saznalo za činjenice zbog kojih je dat sporni otkaz, ostala je neutvrđena odlučna pravna činjenica, zbog čega nema uslova za preinaku pobijane presude. Uslijed pogrešnog pravnog pristupa u primjeni član 89. ZOR i sa tim u vezi ocjene provedenih dokaza, ovaj sud ocjenjuje da je drugostepeni sud, potvrđujući prvostepenu presudu (član 226. ZPP, preuzeo povredu koja potiče iz stadija prvostepenog postupka, čime je ostvaren revizijski razlog iz člana 240. stav 1. tč. 1. i 2. ZPP, pa je primjenom člana 249. stav 1. u vezi sa članom 250. stav 2. istog zakona valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. 5. 2011. godine) 116 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 ZAPOSLENIKU SE NE MOŽE STVARATI OBAVEZA DA NE POKREĆE SUDSKI POSTUPAK U ZAŠTITI SVOJIH PRAVA IZ RADNOG ODNOSA Zaposlenik, kao povjerilac, može se odreći novčanog iznosa otpremnine i na taj način otpustiti dug, ali se ne može odreći od pristupa sudu niti mu se može stvoriti obaveza da ne pokreće sudski postupak radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Prava na pristup sudu zaposlenik se legitimno može odreći samo ugovaranjem arbitraže ili nekog drugog alternativnog načina rješavanja spora. (Čan 103. stav 3. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) Iz obrazloženja: Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme kao radnik sa promijenjenom radnom sposobnošću, da mu je tuženi otkazao ugovor o radu rješenjem od 27. 4. 2009. godine sa otkaznim rokom od 15 dana i priznatim pravom na otpremninu, da je otkazu ugovora o radu prethodilo donošenje odluke o smanjenju broja zaposlenika od 16. 2. 2009. godine, kao i donošenje programa zbrinjavanja viška zaposlenika u Soda Lukavac prema članu 98. Zakona o radu (ZOR) od 27. 3. 2009. godine sa tabelarnim pregledom broja izvršilaca za čijim radom je prestala potreba, da je nakon donošenja osporavanog rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu broj 1636/09 od 27. 4. 2009. godine između tužitelja i tuženog zaključen ugovor o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine od 19. 5. 2009. godine, da iz sadržine tog ugovora slijedi da su stranke (tužitelj kao zaposlenik, a tuženi kao poslodavac) regulisali međusobna prava i obaveze proistekle iz radnog odnosa, te da se tužitelj po tom ugovoru, član V, stav 2, saglasio da su mu sa danom prestanka radnog odnosa prestala sva prava i obaveze zaposlenika stečena u radnom odnosu kod tuženog izuzev obaveza preuzetih tim ugovorom. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji prvostepeni sud zaključuje da rješenje o otkazu ugovora o radu nije doneseno u zakonom propisanoj proceduri zato što se tužitelju, kao radniku sa promijenjenom radnom sposobnosti, nije mogao otkazati ugovor o radu bez saglasnosti sindikata, s obzirom da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika, niti je Program sadržavao izričit i jasan zahtjev za izjašnjenja o otkazu [ PRAVNI SAVJETNIK ] ugovora o radu tužitelja, a u tabelarnom pregledu nije navedeno ime tužitelja, kao i da odluka o smanjenju broja zaposlenika od 16. 2. 2009. godine je ništava zato što se prije donošenja odluke tuženi nije konsultovao sa vijećem zaposlenika (član 25. Zakona o vijeću zaposlenika), niti je tuženi dokazao da je otkaz bio opravdan, kao ni to da nije u mogućnosti zbrinuti višak zaposlenika na jedan od Zakonom predvidenih načina, a što čini nezakonitim osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu. Stoga, po mišljenju prvostepenog suda, potpisivanjem ugovora o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine od 19. 5. 2009. godine tužitelj se nije saglasio s otkazom ugovora o radu, jer samo odricanje prava na žalbu prilikom potpisivanja sporazuma, po ocjeni prvostepenog suda, ne predstavlja prepreku da tužitelj u sudskom postupku blagovremeno podnoseći tužbu osporava zakonitost otkaza ugovora o radu u smislu člana 103. Zakona o radu, jer podnošenje žalbe na rješenje o otkazu ugovora o radu nije uslov za traženje sudske odluke. Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, mišljenja je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi ne bi mogao tužitelju otkazati ugovor o radu, iz razloga propisanih odredbom člana 98. ZOR bez izričite saglasnosti sindikata s obzirom na nespornu činjenicu da je kod tužitelja utvrđena promijenjena radna sposobnost. Međutim, drugostepeni sud ocjenjuje da je tužitelju prestao radni odnos na osnovu ugovora o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine jer tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje zaključenog ugovora ili eventualno njegovih pojedinih odredaba, pa se tako saglasio i sa donesenim rješenjem o otkazu ugovora o radu. Osnovano tužitelj u reviziji osporava tako izražen pravni stav drugostepenog suda, navodeći da ugovor zaključen između stranaka koji se odnosi na otpremninu, visinu i način isplate nije mogao uticati na pravo tužitelja da podnese tužbu radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, samo odricanje prava na žalbu prilikom potpisivanja sporazuma ne predstavlja prepreku da tužitelj u sudskom postupku blagovremeno podnoseći tužbu osporava zakonitost otkaza ugovora o radu u smislu člana 103. Zakona o radu. Sistem važećeg radnog prava, između ostalog, počiva i na načelu dispozitivnosti tako da zaposlenik slobodno raspolaže svojim pravima iz radnog odnosa. Međutim, ova sloboda raspolaganja pravima nije apsolutna i podliježe izvjesnim ograničenjima tako da je iz sfere dispozicije izuzeto pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa iz člana 103. stav 3. ZOR. Stoga se zaposlenik, kao povjerilac, može odreći samo tačno određenog novčanog iznosa otpremnine ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, u kom smislu može otpustiti dug, ali se ne može odreći od pristupa sudu, niti mu se može stvoriti obaveza da ne pokrene sudski postupak radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Prava na pristup sudu zaposlenik se legitimno može odreći samo ugovaranjem arbitraže ili nekog drugog alternativnog načina rješavanja spora (član 13. Evropske konvencije). Saglasnost zaposlenika sa odlukom o otkazu, ukoliko ona zaista postoji, poslodavac (tuženi) nije u konkretnom slučaju mogao izraziti u ugovoru o uslovima o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, kroz odredbu o odricanju od sudske zaštite protiv odluke o otkazu, već putem sporazuma sa zaposlenikom o prestanku radnog odnosa (član 86. tačka 2. ZOR). U tom slučaju bi zaposlenik bio dužan da dokazuje da takav sporazum nije izraz njegove prave slobodne volje (Sjednica gradanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 7. 10. 2011. godine.) U predmetnoj stvari, suprotno stanovištu drugostepenog suda, zaposlenik nije bio dužan poništavati ugovor o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, jer na tom ugovoru on i ne zasniva svoje pravo, a odredba člana V ugovora je ništavna po sili zakona, a sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost (član 109. ZOO-a). (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 32 0 P 066821 11 Rev od 13. 10. 2011. godine) VANSUDSKA NAGODBA? Podnošenja prijedloga za izvršenje pravosnažne sudske presude, kojom je poslodavac obavezan na isplatu neisplaćenih plaća, zaposlenik ne čini težu povredu radne obaveze, bez obzira što je zaključenje ugovora o radu bilo uslovljeno prethodnim zaključenjem vansudske nagodbe kojom se zaposlenik obavezao da neće pokretati nove sporove za naplatu svojih potraživanja od poslodavca. (Član 88. stav 1. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj bio zaposlenik tuženog po osnovu ugovora o radu zaključenog 15. 8. 2003. godine, čije je zaključenje bilo uslovljeno odricanjem tužitelja od svih dospjelih novčanih BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 117 [ PRAVNI SAVJETNIK ] potraživanja i sa tim u vezi sklapanjem nagodbe stranaka (na kojoj nije naznačen datum zaključenja) kojom se tužitelj, izmedu ostalog, u članu 5 obavezao „da neće pokretati eventualno nove sporove za naplatu potraživanja...“, a koju obavezu tužitelj nije poštovao jer je Općinskom sudu Sarajevu podnio prijedlog za izvršenje br. I-14770/03, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja tuženog o otkazu zaključenog ugovora o radu tužitelju zbog povrede iz člana 9. stav 2. pomenutog ugovora. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 88. stav 1. Zakona o radu, te člana 51. Pravilnika tuženog za otkazivanje tužitelju ugovora o radu, pa je poništio rješenja tuženog od 2. 12. 2004. godine i 17. 2. 2005. godine smatrajući da postupanje tužitelja ne predstavlja težu povredu radne dužnosti. Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, prvostepenu presudu preinačava i tužitelja odbija sa zahtjevom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, smatrajući da je tužitelj podnošenjem prijedloga za izvršenje počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 51. tačka 15 i člana 16 Pravilnika tuženog, što je dovelo do poremećaja u procesu rada preduzeća, a kako je prijetilo i opstanku ugovora o kupoprodaji preduzeća u postupku privatizacije, to je ponašanje tužitelja okarakterisao „kao izazivanje nereda i ometanje drugih radnika u ostvarivanju njihovih prava na rad...“, pa iz navedenih razloga donosi odluku kao u izreci pobijane presude. U podnesenoj reviziji revident ukazuje da u pobijanoj presudi materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer prema stavu revidenta ostvarivanje prava tužitelja na potraživanje zarađenih, a neisplaćenih plaća utvrđeno je pravosnažnom sudskom presudom, pa se podnošenje prijedloga za izvršenje nadležnom sudu ne može smatrati težom povredom radne obaveze, a prigovara da je rješenje tuženog od 2. 12. 2004. godine doneseno po proteku prekluzivnog roka iz člana 89. Zakona o radu. Tako istaknuti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava je osnovan, pa je u tom smislu ostvaren revizijski razlog iz člana 240. stav 1. tačka 2. ZPP-a. Neprihvatljivim se pokazuje pravni stav drugostepenog suda da se podnošenje prijedloga za izvršenje pravosnažne sudske odluke nadležnom sudu može smatrati težom povredom radne obaveze koja bi za posljedicu imala otkaz ugovora o radu bez poštivanja propisanog otkaznog roka. Naime, takvo postupanje tužitelja, po mišljenju ovog suda, eventualno se može okarakterisati kao povreda ugovorom preuzete obaveze tužitelja u odnosu na tuženog, a ni u kom slučaju ne može predstavljati povredu radne obaveze (posebno ne teže) zbog koje bi tužitelju na osnovu odredbe člana mogao prestati radni odnos na osnovu odredbe člana 91. ZR u vezi sa članom 51. tačka 15 i člana 16. Pravilnika tuženog. Ovo iz razloga što nagodba stranaka, u smislu odredaba čl. 1089, 1090. i 1093. Zakona o obligacionim odnosima, predstavlja ugovor o regulisanju međusobnih odnosa stranaka, a uslovi pod kojim je ova zaključena, njeno djejstvo i sa tim u vezi uspjeh tužitelja u izvršnom postupku, bi svakako mogao biti predmetom raspravljanja nekog drugog postupka. Iz navedenih razloga podnošenje prijedloga za izvršenje pravosnažne sudske presude, uz (izostalu) adekvatnu reakciju tuženog i njegovog sindikata, nije moglo dovesti do najave štrajka radnika, kao ni „izazivanje nereda i ometanja drugih zaposlenika u obavljanju njihovih zadataka…“, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud u razlozima pobijane presude (strana treća, pasus prvi), prihvatajući tvrdnje tuženog kao tačne i smatrajući da postoje razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju zbog teže povrede radne obaveze. Stoga, kako i po mišljenju ovog suda povreda koja se tužitelju stavlja na teret ne predstavlja povredu odredbe člana 91. ZR u vezi sa članom 51. tačka 15 i člana 16. Pravilnika tuženog, pa su pobijana rješenja tuženog ništava, kako je to pravilno našao i prvostepeni sud. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0Rev-09-000861 od 3. 6. 2010. godine) 118 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Posjetite našu web stranicu www.rec.ba BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 119 Vaš poslovni vodič! 120 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
© Copyright 2024 Paperzz