ZLOBI N
PRIČE IZ ZLOBINSKE STARINE
(od pamtivijeka do drugog svjetskoga rata)
SLIKOPIS
(Zlobin slikom na sliku)
PRILOZI ZA UPOZNAVANJE NAJSTARIJE PROŠLOSTI NAŠEGA MJESTA
POVODOM 170. OBLJETNICE ZLOBINSKE ŽUPE SV. IVANA KRSTITELJA
(1844. - 2014.)
AUTOROV PROSLOV
Pred Tobom je, poštovani čitatelju, 40 priča iz zlobinske davnine. Povijest Zlobina ispričana kroz
priče koje su pisane akribički i s navedenim izvorima, a opet su omogućile lepršavost i čitkost, pa se
ne radi o klasičnom povijesnom štivu, već o kombinaciji znanstveno-povijesnog rada i
beletrističkog uradka, koji je razumljiv i zanimljiv prosječnom čitatelju ove publikacije, ali itekako
vrijedan za povjesničare kojima može biti temeljac za povijesnu sintezu cjelokupne prošlosti
Zlobina (ako se ikada bude pisala) i izvorište prepuno vjerodostojnih i provjerenih podataka koji
mogu biti od koristi u povijesnim istraživanjima naših ljudi i krajeva.
Priče su podijeljene prema povijesnim razdobljima koje je, sukladno razvitku samoga mjesta,
odredio autor. Najstarije je doba zlobinska prapovijest, od pamtivijeka pa do početka stalnog
naseljavanja, tj. do 1732. godine, kada je otvoren promet po Karolini, prvoj modernoj prometnici
koja je povezala hrvatsko primorje s hrvatskim sjeverom. Ovdje nije bilo ostataka ni Ilira, ni Grka,
ni Rimljana, već je ljudska noga kročila u ova bregovita područja bogata šumama tek dolaskom
Hrvata te razvitkom njihovih naseobina u Vinodolu. U srednjem vijeku, učvršćivanjem
frankopansko-zrinske državine na ovom teritoriju počinje i njegova intenzivnija gospodarska
eksploatacija, a time i prisustvo ljudi na ovom negostoljubivom području. No, tek s izgradnjom
Karoline tu se čovjek ugnježđuje za stalno, pa Zlobin spada u mlađa europska i hrvatska naselja.
Još, naime, nije navršio ni punih tristotine godina.
Drugo je razdoblje od stalnog naseljavanja do osnutka župe (1732. - 1844.). To je početak zlobinske
povijesti, formiranja i snaženja naselja kroz 112 godina, naročito u urbanističkom i demografskom
smislu, koje je okrunjeno osnutkom zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja. U to vrijeme to je bio bitan
pomak, jer je tek vlastita župa garantirala samosvojnost mjestu i svi su drugi parametri o tome
ovisili, pa se tako niti škola nije mogla otvarati u onim naseljima koja nisu imala svoju župu. Tek je
župa jamčila i mogućnost otvaranja škole. Isto vrijedi i za groblje. Ne smijemo zaboraviti ni to da je
tada crkveni život bio osnov društvenoga života i da nije bilo djelatnosti koja nije doticala ovu
činjenicu, od gospodarstva pa do vođenja matičnih knjiga. Stoga slobodno možemo reći da je
Zlobin, kao naselje, nastao 1732. godine, ali da je naseobina u punom značenju postao osnutkom
župe 1844. godine.
Treće povijesno razdoblje traje od toga vremena, osamostaljivanja župe, pa sve do drugoga
svjetskoga rata (1844. - 1945.). U tom stoljetnom razdoblju Zlobin živi svojim jednostavnim,
ruralnim, čobansko-težačkim, katoličkim životom, koji nije ni lagan ni lagodan, ali je sadržajan i
nije bez čari. To je romantičarsko razdoblje zlobinske povijesti, pa njegov završetak predstavlja i
kraj staroga Zlobina. Nakon toga ništa više nije isto niti će biti isto kao do tada i Zlobin se postupno
preobražava iz ruralnog u urbano naselje. Migracijske silnice sada su sasvim drugačije, mijenja se
gospodarski osnov, zapostavljaju se prijašnje osnovne gospodarske djelatnosti, što je samo po sebi
donijelo i puno toga pozitivnoga. Ona tamnija strana u svemu tome je ta da se zapušta baština,
nameću se druge životne vrednote, a tradicija se potiskuje. No, to je globalni teret suvremene
civilizacije, karakterističan za cijeli tzv. "Zapadni svijet", pa mali Zlobin nije mogao ostati izuzetak
i svijet za sebe. Ove priče završavaju baš s tim razdobljem, možda i ne baš slučajno. Da nas
podsjete na to što smo bili, što smo sve zaboravili, a što smo i nesvjesno baštinili od naših predaka i
što trebamo prenijeti u naslijeđe budućim naraštajima zlobinskim da tako očuvamo svoje izvornosti
i posebnosti u mijenama koje tek dolaze i koje nas očekuju.
PRASKOZORJE
NAJSTARIJE DOBA - PRIJE STALNOG NASELJAVANJA
VUČJA VREMENA
I.
NAZIV
Zlobin je tipičan toponim slavensko-hrvatskog podrijetla, s karakterističnim nastavkom -in (ili -inj),
kao napr.: Gdinj na otoku Hvaru, Sinj, Tinj kod Zadra, Pazin, Žminj, Medulin, Ogulin, Severin,
Zlarin, Labin, Plomin, Rovinj, Lošinj, Dobrinj, Hreljin, itd. U Bjelorusiji postoji i imenjak našega
Zlobina, grad Žlobin, na gornjem tijeku rijeke Dnjepar, Gomelska oblast, koji ima oko 80.000
stanovnika. I pridjev zlo je vrlo čest u stvaranju toponima na svim slavenskim jezičnim područjima.
U Hrvatskoj je izrazit primjer Pirovca, poznatog turističkog mjesta u Dalmaciji, koje se od prvog
pisanog spomena iz 1298. godine spominje pod imenom Zlosela, da bi 1930. godine izvorno ime
bilo promijenjeno u sadašnje.
Ime našega, primorskoga Zlobina spominje se prvi put 1403. godine. Te je godine, a znamo i točan
datum - 4. veljače, sudac Andrija Ševatić, za dušu svoju i sina Jurka, koji je te godine poginuo u
vojni na Turke, darovao hreljinskim svećenicima plovanu Blaževiću, Šimunu, Antonu i Frančišku i
njihovim nasljednicima, senokoš ka se zove Črni gori pod Zlobinac.* Zlobin tada još nije bio stalno
naseljen i vjerojatno su na ovom području postojali samo "kozje staze", kolni putovi i ljetnje
nastambe čobana i poljodjelaca iz Hreljina i okolnih mjesta.
Evo kako je starodrevni kroničar hreljinske župe opisao to razdoblje:
Starodrevna župa i općina Hreljin obuzimala je sav prostor, to jest sva kamenita brda i doline od
Jadranskoga mora do Vrh Brda iza Zlobina. Stari Hreljani, koji su početno u jednom jedinom
mjestu zvanom Hreljin stanovali, posjedovali su po svim stranama svoga prostornog okružja svoje
zemlje, na kojima su, iza kako su turska četovanja prestala, kuće razgradili i to u Dolu, Kraljevici,
Šmriki i Zlobinu u koje su se iz praktičnoih razloga malo po malo iz grada Hreljina preselili. Tako
su sadašnjim župama: Dol, Kraljevica i Zlobin temelj postavili. Stanovnici pomenutih župa
odjeljeni od matere župe posjeduju i uživaju još i danas po cijelom okružju hreljinskome zemlje
svojih praotaca. (preuzeto iz Spomenice župe hreljinske)
Stalno naseljavanje Brda i Zlobina započelo je gradnjom Karolinske ceste** i njezinim puštanjem u
promet 1732. godine (gradnja je započela 1726. godine). U europskim relacijama Zlobin je mlado
naselje, a u usporedbi sa sjevernoameričkim naseljima bio bi starije naselje. Tako je, primjerice,
čuveni Los Angeles osnovan 4. rujna 1781. godine, pedesetak godina iza našega Zlobina.
___________________________________________________________________________
* I danas u okolici Zlobina postoje toponimi Črno i Pod mali Zlobin. U Hreljinskom urbaru iz
1700. godine navodi se toponim Černi, a Zlobin se uopće ne spominje iz čega se može
zaključiti da u to vrijeme nije stalno naseljen. Ovaj podatak o prvom spomenu toponima
Zlobin prenijet je iz knjige fužinskoga svećenika i povjesničara Andrije Račkoga "Iz prošlih
dana Liča i Fužine" Sušak 1946. godine (a tu je prenijet iz knjige Đure Šurmina "Hrvatski
spomenici", Sveska I, od godine 1100-1499, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,
Zagreb, 1898.)
** Nazvana po tadašnjem austrijskom caru Karlu VI., koji je vladao od 1711. do 1740. godine.
Karlo VI. otac je čuvene Marije Terezije.
No, zašto baš Zlobin? Pravu istinu nećemo nikada otkriti, ali iznijet ćemo dvije pučke teorije o tome
zašto je Zlobin imenovan baš tim imenom. Po, prvoj, mogućoj teoriji, u ovim je brdskim krajevima
poznatim po nevremenu, velikim snjegovima, snažnim vjetrovima i uopće nepoćudnoj klimi koja
znatno odudara od pitome klime primorskih mjesta niže od Zlobina u pravilu bilo uvijek ružno,
neugodno, nevaljalo, zlo vrijeme, stoga je i cijelom tom području dato ime Zlobin. To je moguće, a
moramo imati na umu da je taj naziv nadjenut pred najmanje nešto više od 300 godina od prvog
stalnog naseljavanja, kada na Zlobinu nije bilo stalnih stanovnika. Po drugoj, prema ovom autoru
netočnoj pučkoj teoriji, na području Zlobina su naseljavani kažnjenici, prijestupnici, zli ljudi koji su
činili prijestupe i po kazni poslani živjeti u planine gdje su osnovali naselje Zlobin. Ova teorija ne
može biti točna, jer je toponim nastao daleko ranije od stalnog naseljavanja, 1403. godine, a vidjeli
smo da je naselje utemeljeno tek izgradnjom Karolinske ceste, u prvoj polovici 18. stoljeća.
Područje današnjeg Zlobina i njegove okolice bilo je u gospodarskim prilikama srednjega vijeka
prevažno da bi se prepustilo prognanim prijestupnicima. Žitelji starodrevnih gradova Hreljina i
Drivenika ovdje su imali područje za ljetnu ispašu, tu su sjekli drva, sijali zob i ječam, kosili sijeno,
lovili divljač (ne smijemo zaboraviti činjenicu da je lov u to vrijeme bio važna gospodarska
djelatnost, a ne šport kao što je to danas). Sve je to bilo od životne važnosti u to vrijeme za ta
primorska mjesta i zato je malo ili nimalo vjerojatno da bi ih prepustili prijestupnicima-zločincima.
Osim toga, da je Zlobin bio mjesto progonstva zacijelo bi bilo o tome i pisanih izvora.*
Često su nazivi naših toponima u prošlosti pisani na različite načine. Jedan od razloga bila je
upotreba latinskog, talijanskog ili njemačkog jezika u izradi karata. Takva praksa nije zaobišla ni
Zlobin, pa se na zemljovidu iz 1831. godine, koji se čuva u Minerološko-petrografskopaleontološkom muzeju u Zagrebu navodi Slobin, a ne Zlobin. Na mapi Hrvatske iz 1803. godine
stoji, pak, Sclobiz. Sredinom pretprošlog stoljeća, onodobni svećenik je u zlobinskim matičnim
knjigama Zlobin pisao kao Zlobinj.
No, usprkos svih mijena, političkih, državnih, jezičnih, ideoloških, modnih i inih, Zlobin je i nadalje
Zlobin. Na sreću, Zlobinjari nisu slijedili Pirovčane i mijenjali ime mjestu koje nosi od
pamtivijeka.
* Teoriju o sklanjanju zločinaca u Zlobin nalazimo u radu Zrinka Mičetića "Prapunjak i
Vinodolski zakon". Autor ovoga rada se ne slaže s tom teorijom iz gore navedenih razloga, ali
radi same zanimljivosti izučavanja zlobinske povijesti, prenosimo iz naznačene knjige teze o
Zlobinu, kao mjestu progonstva i društvenim izopćenicima koji su navodno utemeljili Zlobin.
"... U Vinodolu svakako još dolazi u obzir sklanjanje zločinaca u Zlobin, što bi bilo na tragu
biblijskog utočišta. Za tu mogućnost uporište je u predaji koja se u Praputnjaku prenosi s
generacije na generaciju (ova narodna predaja nije samo praputnjarska, već je raširena
cijelim Primorjem, ali predaja je nepouzdani povijesni izvor, a u ovom slučaju ne postoji niti
jedan drugi povijesni izvor koji bi potvrđivao teoriju o postanku i naseljavanju Zlobina od
prognaninh prijestupnika, op. R. T.) da Zlobin duguje i svoj nastanak i svoj naziv osobama koje
su u prošlosti zbog zločina tamo prognane, a nju potkrepljuju i sljedeće činjenice:
- gledajući sva mjesta koja se danas nalaze na području nekadašnjeg Vinodola, Zlobin je najviše
uvučen u kopno i jedini smješten izvan kontinuiranog pojasa vinodolskog obradivog zemljišta na
daleko najvećoj nadmorskoj visini, te razlog njegova nastanka u relativno nepovoljnim prirodnim
uvjetima mora biti poseban (nadmorska visina Zlobina je oko 770 m, a prosječna nadmorska
visina vinodolskih gradova je oko 210 metara, dok je prosječna nadmorska visina obradivih
površina vinodolskih gradova još daleko niža jer su svi vinodolski gradovi smješteni na
uzvisinama),
- dva krajnja vinodolska grada Ledenice i Grobnik podjednako su udaljeni od Zlobina i
- jedno Zlobinu nedaleko brdo ima dva ravnopravna vrlo znakovita naziva Gubilnik i Obešnjak i
Obišnjak.
Progon u Zlobin ne bi se mogao smatrati progonom iz kneštva koji se kao kazna spominje u
Vinodolskom zakonu, ali je svakako moguće da je u spektru kazni po volji kneza postojalo
progonstvo u Zlobin, koji je u tom slučaju mogao predstavljati i privremeno utočište ubojice do
konačnog rješavanja njegove sudbine..."
II.
STARI GRCI PRASTANOVNICI ZLOBINA?
Godine 1884. u zlobinskoj župnoj spomenici Župe sv. Krstitelja onodobni zlobinski župnik Juraj
Štanfel je napisao sljedeće:
... Na tako zvanoj Dorićevoj prenki ima do 40 tragova njekakovih starih stanova koji su morali,
kako je po istih vidjeti, jako primitivno sagradjeni biti. O njih, kako i o svih drugih koje po Primorju
tražiš, ljudi pripovijedaju, da su tuj Grci bivali koji su se radi 7 godina duvajuće bure odavle
izsjelili. Drugi vele da su to bili za stada ljetni stanovi Hreljana, Dolana i Šmričana za nuždu, da se
mogu u nje po noći ili pred zlim vremenom uteći. Moguće da su tuj živili frankopanski kmetovi, koje
su Niemci kad su njihova dobra god. 1671. zaposjeli, rastjerali i kolike popalili...
Čitatelju moramo najprije objasniti gdje se nalazi lokalitet Dorićeva prinka. To je predio kada se s
glavne ceste u Zlobinu skrene na Gmajnicu pa nastavi ravno prema Silinu i nakon toga izađe na
čistinu s koje puca pogled sve od Travnoga, preko Začjaka, Denebakotina, Stražbenice, Žliba,
Vrhi, Kuti do Šćrbca. Eto ta mala uzvisina (staročakavski, arhaični naziv za uzvisinu na čistini je
prinka ili prenka, op. R. T.) je "Dorićeva prinka". O postojanju ostataka tih primitivnih građevina na
"Prinki Dorićevoj" o kojima piše pop Štanfel, autor ovih redaka nije imao prilike čuti u narodnoj
predaji, ali je više puta čuo o starim Grcima kao prvim naseljenicima ovoga područja. No, jedno je
predanje, a drugo su povjesne činjenice.
Prema navedenom tekstu ostaci tih primitivnih naseobina mogli bi biti ili ostaci starogrčkog
naselja ili ostaci ljetnih stanova Hreljana, Dolana i Šmričana ili ostaci stanova rastjeranih
frankopanskih kmetova koji su tu došli nakon 1671. godine i propasti urote zrinsko-frankopanske.
Prva teorija ne može biti nikako točna, jer sve do kasnoga Srednjega vijeka Zlobin je ...kao i ostala
ova planina bukovom, javorom i jelovom skoro neprohodnom šumom obrašten...* . Grci su mogli na
svojim jedrenjacima doploviti do Kvarnera i iskrcati se na njegovim obalama. No, ne postoje
logične pretpostavke da bi se kretali dublje u unutrašnjost u pravcu današnjeg Zlobina, jer tu nije
bilo ni ruda, ni drugih posebnih bogatstava koji bi privukli starogrčke istraživače. Eventualno, ako
su i dopješačili s jadranskih žala do područja današnjeg Zlobina nisu se tu zadržavali niti gradili
bilo kakvih naseobina, jer nije bilo ni strateškog, ni vojnog, ni gospodarskog, ni prometnog razloga
da bi se ovdje zadržavali i gradili naselje. Najvjerojatnije nije točna niti druga teorija da su na tome
mjestu bili koncentrirani ljetni stanovi Hreljana, Dolana i Šmričana, od kojih danas više nije ostalo
niti traga, već samo spomen iz zapisa popa Štanfela. Naime, i sada negdje dublje u šumama oko
Zlobina (Zvirjak, Plasa, Začjak, Travni, Kuti itd...) možemo naći raštrkane (a ne koncentrirane kao
ove na Dorićevoj prinki koje spominje pop Štanfel) suhozide od kojih su bili izgrađeni ljetni
stanovi koje su stanovnici iz primorskih sela koristili za ljetna obitavališta. Neki od tih negdašnjih
čobana i težaka vjerojatno su ostajali na ovim područjima od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni.
Bili su to svojevrsni pioniri a la prvi bijeli doseljenici na američkom Divljem zapadu**, koji su
krčili šume i stvarali kolne putove da bi
* Navod iz istog teksta popa Štanfela.
** Samo što u ovom slučaju nije bilo Indijanaca, konja i revolvera. Prerije su zamijenile
neprohodne i nepregledne šume, grizlije domaći smeđi medvjedi, čegrtuše poskoci i zmije
šarke, planinsku pumu domaći, šumoviti ris, a kojota vuk.
ljudska noga i zaprežna kola mogla kročiti u ondašnji lokalitet Zlobina, koji je tada neprohodnom
šumom obrašten, kako je lijepo i slikovito napisao stari zlobinski kroničar. Zašto, dakle, ova teorija
najvjerojatnije nije točna? Zato jer ljetni stanovi starih Primoraca nisu bili koncentrirani na jednom
mjestu, kao te naseobine na Prinki Dorićevoj (u prilogu je preslika katastarskog plana s oznakom
položaja Prinke Dorićeve), već raštrkani po njihovim posjedima.
Stoga bi mogla biti točna treća teorija koju navodi pop Štanfel* ili pak, četvrta, nova teorija, koju
sada na ovome mjestu iznosi autor ovoga teksta, a ta je pretpostavka da se radi o ostacima naselja
kojeg su u okolici Zlobina izgradili prvi stanovnici Ličkoga polja**, naseljeni u 15. stoljeća u
Ličkome polju, da bi se potkraj tog stoljeća preselili, kako kaže stručna literatuta, u Zlobin, bliže
Hreljinu, ali se niti ovdje nisu dugo zadržali.***
* Prezime svećenika Štanfela, rodom Fužinarca, se navodi različito. Ili Štanfel ili Štanfelj.
Budući da je sam župnik svoje prezime pisao Štanfel, tako se i kroz cijeli ovaj rad koristi taj
oblik prezimena, bez obzira na možebitnu drugačijost u određenim povijesnim vrelima.
** Današnji stanovnici Liča su potomci kasnije naseljenih Bunjevaca, koji su obnovili
zapušteno naselje u Ličkom polju 1605. godine.
*** Emilij Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, dio državine knezova Frankopana i Zrinskih,
Zagreb 1923. godine.
III.
HRELJINSKI URBAR IZ 1700. GODINE
Zlobin nije bio stalno naseljen na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće kada je sastavljen Hreljinski
urbar. Tu su se nalazile ljetnje nastambe za poljodjelce iz Hreljina, Šmrike, Dola i drugih obližnjih,
primorskih mjesta, koji su tijekom ljeta radili u planini. Ni Zlobin kao toponim (naziv područja)
nije zapisan u tom Urbaru, iako je prvi povijesni, pisani trag o imenu Zlobin zabilježen još 1403.
godine*. Od toponima iz ovoga Urbara, koji bi današnjim Zlobinjarima bili zanimljivi i koji se
danas koriste u neposrednoj okolici Zlobina bili bi: Černi (Črno), Draženo (Draževo), Plase, Peć,
Prosik te uobičajeni nazivi lokaliteta, koji su vrlo rašireni u hrvatskoj toponomastici kao Glavica,
Kalina, Njivine i Zagore, a koje i dandanas nalazimo u okolici Zlobina.
Od zlobinskih prezimena, među podložnicima hreljinske gospoštije, spominju se: Blažina, Dorić,
Grubišić, Jadro, Kružić, Kučan, Marohnić, Miloš, Paškvan, Polić, Sušić, Šporar, Šubat. Tadej,
Tometić i Vukonić**. Nositelji svih ovih prezimena su među prvim zlobinjarsko-brdanjarskim
žiteljima, osim Dorića, koji na Zlobin dolaze iz Hreljina u drugoj polovici XIX. stoljeća. Pripadnika
Grubišića, Jadro-ta, Kučana, Miloša, Sušića i Vukonića više nema živućih na Zlobinu, a Paškvani i
Šporari su davno nestali, već u sam osvit povijesti zlobinskoga naselja.
Još zanimljiviji su nadimci koji se spominju u Urbaru, a među njima za Zlobinjare su
najzanimljiviji: Baćo, Kmet i Seperkatia. Inače, obiteljski nadimci su se dugo vremena zadržavali u
obiteljima i možemo i kroz njih pratiti demografska kretanja. Tako zajednički obiteljski nadimak
Vuneš dijeli i zlobinski i hreljinski ogranak obitelji Miloš, a Vučići - Kružići su i na hreljinskoj i na
zlobinskoj strani.
Baćo, Kmet i Šeprkacije su čuvene zlobinske povijesne osobe, korjenike, i zacijelo vode podrijetlo
od tih pionira koje bilježi Hreljinski urbar. Baćo je Matija Kružić (1858.-1939.) prema čijem
nadimku se i dan danas njegovi potomci znaju nazivati Baćotini. Kmet je Mate Marohnić (1870.1946.) znameniti zlobinski poduzetnik i veleposjednik. Kmet nije iza sebe ostavio živućih
potomaka, a u zlobinskom puku ostao je upamćen po mnogim gospodarskim i društvenim
djelatnostima. Njegovu drugu ženu Zlobinjari su zvali Marija Kmetova, a njegove posjede uz cestu
Zlobin - Brdo Kmetove mašune. Seperkatia (kako piše u Hreljinskom urbaru) ili Šeprkacije (u
zlobinskom, narodnom govoru) je obiteljski nadimak obitelji Marohnić. Zadnji muški potomak ove
obitelji, koji je živio na Zlobinu, bio je Anton Marohnić-Tonić Marohnić (1881.-1956.), a po
nadimku Šerprkacije bili su poznati i njegov otac Jura (1846.-1927.) i djed Grga (1810.-1877.)
I tko sada može reći da nadimci ne mogu biti izvor za bolje razumijevanje prošlosti?
________________________________________________________________________
* O tome vidi više u priči iz zlobinske davnine br. I. ("Naziv").
** U starijem Hreljinskom urbaru iz 1605. godine spominju se sljedeća prezimena koja se
kasnije pojavljuju i kao zlobinska prezimena: Tometić, Miloš(ić), Polić, Grubišić, Jadro(tić) i
Ružić.
HAJDUČKA VREMENA
OD STALNOG NASELJAVANJA DO OSNUTKA ŽUPE
(1726. – 1844.)
Karlo VI (1711.-1740.) - Marija Terezija (1740.-1780.) - Josip II
(1780.-1790.) - Leopold II (1790.-1792.) - Franjo II (1792.-1835.) Ferdinand I (1835.-1848.)
Rat za austrijsku baštinu (1740.-1748.)
Sedmogodišnji rat (1756.-1763.)
Reformizam Marije Terezije (1740.-1780.)
Jozefinizam (1780.-1790.)
Francuska revolucija-Napoleonovi ratovi-Ilirske provincije
(1789.-1814.)
Metternich i habsburški apsolutizam (1815.-1848.)
Ilirski preporod (1830.-1843.)
IV.
NAJSTARIJI ZLOBINSKI NASELJENICI
Početak stalnog naseljavanja Zlobina je vrijeme gradnje Karolinske ceste od 1726. do 1732.
godine*. Prvo zdanje koje je na području današnjeg Zlobina sagrađeno u vrijeme početka gradnje
Karoline bila je Pučka šterna na Fili. Gradili su ju kmetovi-podložnici iz Hreljina, Šmrike,
Križišća i Dola. Hreljani, Šmričani i Dolani još će dugo radi ove činjenice svojatati pravo služnosti
na ovoj šterni. Ti prijepori između njih i Zlobinjara trajali su gotovo stoljeće i pol nakon njezine
izgradnje, jer je voda bila dragocjenost koja se nije smjela rasipati i na čije se trošenje pomno
pazilo. No, i prije Karolinske ceste postojala je cesta koja je spajala stare primorske gradove**
Drivenik i Hreljin s Fužinama, kao novim naseljem. Tako su, prema Hreljinskom urbaru iz 1700.
godine, Driveničani i Hreljani imali zajedničku obvezu popravljanja ceste koja je iz Križišća preko
Plasa i današnjeg Zlobina vodila do Fužina. Vjerojatno je trasa nove Karolinske ceste najvećim
dijelom slijedila ovu staru cestu.
Šterna je sagrađena upravo za potrebe gradnje ove ceste, prve moderne prometnice koja je
povezivala Hrvatsko primorje s Panonskom nizinom. Poslije šterne izgrađena su dvije zgrade u
njezinoj blizini. Jedna je bila odmah iznad Pučke šterne (stari zlobinski kroničar je u župnoj
spomenici napisao da je zgrada sagrađena gore više napomenute šterne u koju je bila voda s njega
kanalom koga je i sada poznati napeljana***). Može se sada samo nagađati gdje je bila ta zgrada,
ali je logična pretpostavka da se nalazila negdje gdje je danas kuća ili Marije Mavrinac – Mere
(Zlobin kbr. 41) ili Smiljke Grgurić – Barbine (Zlobin kbr. 40). Druga zgrada bila je sagrađena na
mjestu današnje kuće Božice Kružić – Trumbićeve (Zlobin kbr. 45), a obje su služile kao skladište
materijala i oruđa. To su bile prve stalne građevine na području današnjeg Zlobina. Ova pozicija
nije izabrana bez raloga. Prvo, voda s Pučke šterne je bila vrlo blizu (cca stotinjak metara od
udaljenije zgrade), a sam teren je odgovarao za izgradnju takvih objekata jer je bio na ravnijem
dijelu trase buduće ceste i negdje na polovici puta između Hreljina i Fužina, Vrha Peći i Vrha Brda,
tako da se zaprežna stoka (konji i volovi) mogu odmoriti od napornoga puta iz pravca Hreljina
preko Vrh Peći i pripremiti za uspon na Vrh Brda koji tek slijedi. (U preslici katarstarskoga plana,
koja se prilaže odmah nakon ove priče, pučka štrena je zatamnjena, kuća Božice Kružić je označena
kosim crtama, Marije Mavrinac uspravnim, a Smiljke Grgurić vodoravnim crtama).
Po izgradnji Karolinske ceste državne vlasti su poticale naseljavanje kmetova uz cestu. Razlozi su
bili u činjenici da je u to vrijeme hajdučija na cesti bila uobičajena pojava, pa su stalni stanovnici uz
cestu bili jamac kakve-takve sigurnosti, jer ipak su se drumski razbojnici klonili napadaja i
pljačkanja u naseljima. Drugi bitan razlog je potreba prometa da se prijevoznicima (furmanima) i
putnicima pruži svekolika usluga - okrijepa hranom i pićem te smještaj kako furmanima i
putnicima, tako i za blago, a isto tako nužne su bile i obrtničke usluge kolara, kovača, potkivača,
pomoćnih zaprega (za tzv. "četverenje") itd... Žitelji iz Primorja nisu baš rado prihvaćali preseljenje
u divlje, planinsko, šumsko i neprohodno području. Zato su ih vlasti mamile raznim povlasticama
kao ukidanjem kmetskog statusa, posjedima koji bi postali njihovo vlasništvo nakon što bi sami
iskrčili šumu i šikaru, pa čak i već izgrađenim nastambama od strane države. Ponekad je tadašnja
feudalna vlast zacijelo morala, uz ove pogodnosti, koristiti i represivne metode da naseli područje
uz Karolinu.
*Povijesni izvori o trajanju gradnje Karolinske ceste su raznoliki. Većinom se smatra da je
početak izgradnje godina 1726., a završetak 1732. No, prema nekim izvorima, početak
gradnje je i 1725. godina, a završetak i godina 1736. Glavni inženjer na izgradnji ceste bio je
austrijski časnik Antun Matija Weiss (1661. – 1738.). Cestu je službeno otvorio austrijski car
Karlo VI. (hrvatski kralja Karlo III.), prema kojemu je cesta i nazvana „Karoolina“ i to puno
ranije nego što su radovi završeni. Bilo je to 16. rujna 1728. godine kada se Car-Kralj
provezao od Rijeke prema Bakru. No, cijela izgradnja dovršena je najvjerojatnije 1732.
godine (uz možebitne manje dorade na pojedinim dionicama koje su završavane i kasnije).
Dužina ceste od Karlovca do Rijeke bila je 106 kilometara (točnije 105,6 km). Riječki
spisatelj Goran Moravček ovako opisuje Karolinsku cestu: Cesta je bila preuska i mjestimice
prestrma, ispirana obilnim kišama, šibana vjetrom i zasipana debelim snježnim pokrovom, te se
njome nije udobno putovalo, pa bi roba pokvarena stizala do odredišta. Visoki troškovi
održavanja bili su dodatna teškoća. Karlova cesta vijugala je visovima Gorskoga kotara. Od obale
se uspinjala prema Hreljinu i Zlobinu te odatle prema Benkovcu gdje je dosegla 881. metar nad
morem, potom se blago spuštala do Fužina, onda opet uzdizala do svoje najviše točke između
Beloga Sela i Brestove Drage (970 metara) ponad Sungera i Mrkoplja. Između Poljičke Kose i
Staroga Laza Karolinska cesta se ponovo penje na više od 900 metara, a nakon toga teren se
postupno snižava prema Ravnoj Gori, Staroj Sušici i Vrbovskom te dalje put Bosiljeva, Vodene
Drage, Novigrada na Dobri i Dubovca doseže Karlovac. (Goran Moravček: Cesta stvarana
kroz tri stoljeća, Sušačka revija br. 69.)
Glavni graditelj Weiss je 1736. godine opisao svoj graditeljski pothvat uz priloženih 12
zemljovida koji su prikazivali čitavu dužinu Karoline, a navodi da se od Rijeke do Karlovca
stiže za tri dana, a kočijašima je na putu omogućena ispaša i jeftina konjska prehrana.
** Već sredinom XIV. st. Hreljin, Lič i Bakarac činili su jednu cjelinu, pa u morali postojati i
putovi koji su preko današnjeg područja Zlobina povezivali Hreljin s Ličom. Dakle, cestovna
umreženost postojala je na području Zlobina i prije Karoline. No, ti stari putovi su bili puno
uži od tada suvremene Karolinske ceste, lošije izvedeni i nisu prodirali tako duboko u
kontinent kao Karolina.
*** Zapis pisan 1884. godine od tadašnjeg zlobinskog župnika Jurja Štanfela.
A tko su bili ti prvi zlobinski pioniri? Da li to uopće sada možemo i pouzdano utvrditi? O tome u
župnoj spomenici nema nikakvog pisanog traga. Dugogodišnji zlobinski učitelj Vilko Grubešić, koji
sada kao umirovljenik živi u Jadranovu, skupljao je podatke iz usmene predaje o ranoj povijesti
Zlobina. Ti zapisi, kao i svaka usmena predaja, vrlo su nepouzdani. Iz njegovih zapisa, koji su u
posjedu autora ovih priča, spominje se da su prvi doseljenici na Zlobinu bile porodice Polići i
Šubati ... prvi Zlobinjar je nikakov Hreljan Polić, ki j na mestu današnje plovanije načinil baraku ...
na Zlobin su prvi došli Kružići (Vučići) i Vukonići z Hreljina ... Brdo da j naseljeno 50 let prvo
Zlobina i prvi naseljeniki da su bili Blažine - Jačinovi...
Isto tako, autoru ovih priča iz zlobinske davnine, poznat je podatak da su mnogi stari Zlobinjari
spominjali kako su Polići - Šmitovi, koji stanovahu na Vrh Peći, bili prvi žitelji zlobinski.
Ovako govori predaja, a kao i svaka predaja nepouzdana je i kontradiktorna. Prvo, ako su najraniji
doseljenici Polići i Šubati, tada nisu to mogli biti niti Kružići (Vučići) niti Vukonići. Naravno,
vrijedi i obrnuto. Nadalje, Brdo je dio Zlobina i ako je naseljeno prije Zlobina tada su prvi
naseljenici zlobinski u tom slučaju oni koji su prvo došli na Brdo. Istom logikom, Vrh Peći nije dio
zlobinskog područja, pa ako su Polići (Šmitovi)* i obitavali na Vrh Peći prije stalnog naseljavanja
Zlobina ipak nisu prvi stalni zlobinski doseljenici.
U potrazi za prvim naseljenicima Zlobina mogli bi se rukovoditi sljedećim kriterijima:
1. Moraju se spominjati u najstarijim hreljinskim i zlobinskim dokumentima (urbari, ugovori, knjige
rođenih, vjenčanih i umrlih, stališi duša i župne spomenice).
2. Njihove nastambe morale su biti blizu Pučke šterne, jedinog bližeg izvora pitke vode u to vrijeme
na cijelom ovom području (po ovom kriteriju odmah isključujemo Brdo kao mjesto ranijeg
doseljavanja).
3. Njihovi posjedi morali bi biti uz glavnu cestu (država je podsticala izgradnju kuća uz samu cestu
radi održavanja ceste, zbog zaštite putnika i tereta od hajduka i razbojnika te pružanja obrtničkih
usluga prijevoznicima i putnicima), a njihove kuće tik do same glavne ceste (dakle, prvi zlobinski
naseljenici nisu bili ni u Prdočaju, ni na Gmajnici, ni u Uglici, ni u Pulu, ni u Žuljevcu**), a posjedi
su morali biti i s jedne i s druge strane ceste.
4. Njihova imanja morala su biti među najvećim među Zlobinjarima, jer je osnovni razlog
doseljenja tih prvih naseljenika bila zemlja (grunt) koju su mogli prisvojiti onoliko koliko bi iskrčili
šume.
Prema ovima navedenim kriterijima najpouzdaniji kandidati za prve zlobinske pionire bile bi
obitelji Vukonić – Guštini (sadašnji kućni brojevi 43 i 43a), Kružići – Fićurini (sadašnji kućni broj
39) i Kružići – Vučići (sadašnji kućni brojevi 22 i 23). Naime, sve se ove porodice spominju u
najstarijim pisanim dokumentima, imaju posjede i s jedne i s druge strane Karoline (za Vukoniće to
su kuće i okućnice u vlasništvu pok. Amalije Tadej, Vladimira Tadeja, Milene Kružić i Marije Polić
- Marice z Gmajnice te "Vrta" Ružice Brnelić i Darka Zoretića; za Kružiće - Fićurine to su kuće i
okućnice sada u vlasništvu Ivanke Kružić Polić, Mladena Kružića i Zvonimira Kružića; a za
Kružiće - Vučiće to su kuće i okućnice sada u vlasništvu Nenada Ružića, pok. Zlatana Kružića i
Dragice Kružić te cjelokupni Vučićski dolac + škola sa školskim dvorištem + kuća i okućnica
Kučankinih.*** Sve ove obitelji ispunjavaju i uvjet iz točke 4. i njihovi posjedi su među najvećim
između svih zlobinjarskih obitelji, a svima su im kuće blizu Pučke šterne.****
___________________________________________________________________________
* U župnim knjigama zlobinske župe stoji da su Polići - Šmitovi zaista živjeli na "monte
Peći". Poznati kao kovači, kolari, svestrani obrtnici i vješti majstori vjerojatno su pružali
potrebne usluge u prometu na jednom od najtežih prijevoja Karolinske ceste - na Vrh Peći.
** Zlobinske poprečne "ulice" koje imaju izlaz na Karolinu.
*** U prilogu je katastarski plan tog povijesno najstarijeg dijela Zlobina. Pučka šterna je
označena crnom bojom, posjedi obitelji Kružić - Fićurini vodoravnim crama, posjedi obitelji
Vukonić - Guštini uspravnim crtama, a posjedi obitelji Kružići - Vučići kosim crtama.
**** Najudaljenije kuće od Pučke šterne, između kuća ovih obitelji, su kuće Kružića (Vučića)
udaljene 200-tinjak metara, što je za tadašnji način života i nekadašnja mjerila vrlo blizu.
Ako danas pogledamo te sve tri prve kuće izgrađene za prve zlobinske naseljenike (i kuću
Vukonić, i kuću Kružić-Fićurin-Nacije Jakova Nacotina, i kuću Vučić-Stipaninkinu i
Zlataninovu) uočit ćemo da su sve katnice istoga tipa, s istim položajem (čelom) prema
glavnoj cesti i okrenutosti s pročeljem prema jugu.
V.
NAJSTARIJI PODACI O ZLOBINSKIM KRŠTENICIMA
(1773. - 1800.)
Prije 1845. godine matične knjige za Zlobin vode se u župnom uredu u Hreljinu. U riječkoj
pismohrani (Povijesni arhiv Rijeka, PAR) čuvaju se 4 knjige matica krštenih Hreljin. Prva za
razdoblje 1772. - 1800., druga od 1801. do 1815., treća od 1816. do 1844. i posljednja, četvrta, od
1845. do 1863. godine.
Najstariji pisani podaci o Zlobinjarima vode se upravo u ovim knjigama. No, podaci u njima
(pogotovo u najstarijoj, prvoj knjizi) su poprilično nečitki, izblijedjeli i izbrisani. Zato će i ovi u
ovome tekstu biti nepotpuni. Ipak, zbog starine, podaci iz prve knjige su najzanimljiviji i bit će na
ovome mjestu obrađeni, ali tek od 1786. godine, jer se tek od te godine u matičnoj knjizi krštenih
sistematiziraju podaci o krštenicima i po datumu i po mjestu rođenja (Hreljin, Ružić Selo, Meja
Gaj, Melnice, Šmrika, Veli Dol, Mali Dol, Kraljevica, Zlobin i Brdo). Za ranije razdoblje, od 1772.
do 1786. godine, uvršteni su u matičnu knjigu samo podaci prema nadnevku krštenja, a bez podatka
iz kojega je mjesta krštenik, tada velike hreljinske župe. Za 1786. godinu podaci su nepotpuni, jer
se tek tijekom te godine počima voditi popis kršetnika i po mjestu rođenja. Vjerojatno je te godine
kršteno i rođeno više djece u Zlobinu, ali zabilježena su samo tri zlobinska krštenika i to: Matija
Blažina, sin Jakova i Jelene (rođen 28. lipnja te godine, kumovi su bili Matija Šporar i Katarina, kći
Petra Marohnića), Uršula, kći Tome i Jelene Šporar (rođena 22. rujna 1786. godine, kumovi su bili
Matija Kučan i njegova žena Jelena) te Augustin, sin Stanka i Ane Vukonić (rođen 11. studenoga
1786. godine, a kumovi su mu bili Matija Šporar i Matejka Marohnić Jurjeva). Od kraja 1791.
godine u matičnoj knjizi se navodi ne samo mjesto, već i kućni broj. Svi podatci za ovo razdoblje
(od 1772. do 1800. godine) pisani su u matičnim knjigama latinskim jezikom(ovdje se navode u
hrvatskom obliku).
Bez obzira što do 1786. godine nije u maticama krštenih naznačeno mjesto iz kojega su roditelji i
njihovo dijete koje se krsti, ipak možemo posredno, uz komparaciju s drugim matičnim knjigama
utvrditi koja su zlobinska djeca krštena u tom razdoblju. Kako se radi o najstarijim podatcima o
stanovnicima Zlobina, donosimo u nastavku tri tabele. U prvoj su krštenici zlobinski iz razdoblja od
1773. do 1786. godine. U tom razdoblju je (ali ne pouzdano i sa 100% sigurnošću) kršteno, tj.
rođeno 37 djece u Zlobinu (u prosjeku 2,64 djeteta po godini). U drugoj tabeli je naveden broj
krštenika (tj. rođenih) po godinama u razdoblju od 1787. do 1800. godine. U trećoj tabeli su
pojedinačni podatci o svim krštenicima iz navedenog azdoblja od 1787. do 1800. godine.
Tablica br. 1.
(Krštenici u razdoblju 1773. - 1786.)
Red.
Broj
Ime i prezime djeteta
Datum
rođenja
roditelji
kumovi
1.
Grga Kružić
25.1.
1773.
Stjepan i Margareta
Matija i Jelena Kučan
2.
Matija Kružić
2.2.
1773.
Anton i Margareta
Stjepan Šubat i Katarina
Kružić kći Grgina
3.
Matija Šubat
1774.
Nikola i Matejka
Anton Šubat i žena mu
Jelena
4.
Mihaela Šubat
1774.
Nikola i Barbara
Matija Šporar i
Margareta Paškvan
5.
Marija Kružić
23.1.
1775.
Matija i Jelena
Bartol i Marija Paškvan
6.
Matija Šubat
26.10.
1775.
Nikola i Margareta
Stanislav i Ana Vukonić
7.
Matija Kružić
20.2.
1776.
Grga i Margareta
Matija Šporar i Lucija
Juričić
8.
Uršula Vukonić
20.9.
1776.
Stanislav i Ana
? (nečitko)
9.
Juraj Kružić
19.4.
1776.
Jakov i Katarina
Matija Šporar i Katarina
Paškvan Nikolina
10.
Kvirin Ivan Marohnić
1776.
Petar i Uršula
Matija Šporar i Bartol
Paškvan
11.
Bartol Blažina
24.8.
1776.
Jakov i Jelena
? (nečitko)
12.
Matejka Kružić
24.8.
1776.
Luka i Jelena
? (nečitko)
13.
Brigita Uršula Tadej
8.10.
1777.
Ivan i Uršula
Andrija Polić i žena
njegova Marija
14.
Marija Kružić
1780.
Grga i Margareta
? (nečitko)
15.
Anton Šubat
14.5.
Matija i Uršula
Matija Šubat i Margareta
Polić
1780.
16.
Matejka Vukonić
8.9.
1780.
Stanislav i Ana
? (nečitko)
17.
Marija Roža Kružić
22.09.
1780.
Grga i Marija
? (nečitko)
18.
Matejka Šubat
14.12
1780.
Nikola i Matejka
Juraj Vukonić i Uršula
Vukonić Matijeva
19.
Jakov Stjepan Kružić
1781.
Matija i Jelena
Matija Kučan i Marija
Juričić Grgina
20.
Ana Blažina
29.7.
1781.
Jakov i Jelena
Luka i Jelena Kružić
21.
Marija Vukonić
1.3.
1783.
Stanislav i Ana
? (nečitko)
22.
Marija Kružić
10.3.
1783.
Matija i Jelena
Luka Kružić i žena
njegova Jelena
23.
Franjo Kružić
26.3.
1783.
Juraj i Marija
? (nečitko)
24.
Magdalena Jelena
Kružić
29.3.
1783.
Juraj i Margareta
Matija Šporar i Katarina
Paškvan Lukina
25.
Apolonija Matejka
Marohnić
9.2.
1784.
Juraj i Matejka
Stanislav i Margareta
Vukonić
26.
Grga Josip Tadej
10.3.
1784.
Ivan i Uršula
Matija Vukonić i
Margareta Polić
Andrijeva
27.
Ivan Petar Vukonić
12. 5.
1784.
Stanislav i Ana
Matija Šporar i
Margareta Širola
Andrijeva
28.
Matija Marohnić
8.9.
1784.
Anton i Margareta
Matija i Uršula Vukonić
29.
Luka Šimun Kružić
9.10.
1784.
Juraj i Marija
? (nečitko)
30.
Grga Josip Kružić
27.2.
1785.
Juraj i Ana
? (nečitko)
31.
Marija Kružić
24.3.
1785.
Juraj i Margareta
Matija Šporar i Katarina
Paškvan Lukina
32.
Stjepan Bartol Vukonić
14.8.
1785.
Stanislav i Ana
? (nečitko)
33.
Matejka Lucija Kružić
20.9.
1785.
Matija i Jelena
Stanislav Vukonić i
Apolonija Paškvan
34.
Matejka Kružić
28.6.
1786.
Jakov i Jelena
Matija Šporar i Katarina
Marohnić kći Petra
35.
Matija Blažina
28.6.
1786.
Jakov i Jelena
Matija Šporar i Katarina
kći Petra Marohnića
36.
Uršula Šporar
22.9.
Toma i Jelena
Matija
Kučan i žena mu Jelena
1786.
37.
Augustin Andrija
Vukonić
GODINA
11.11.
1786.
Stanislav i Ana
Matija Šporar i Matejka
Marohnić Jurjeva
Tablica br 2.
(Broj krštenih od 1787. - 1800.)
BROJ ZLOBINSKIH KRŠTENIKA
1787.
7
1788.
2
1789.
7
1790.
3
1791.
5
1792.
5
1793.
10
1794.
3
1795.
4
1796.
8
1797.
2
1798.
11
1799.
9
1800.
7
Dakle, kroz razdoblje od 1787. do 1800. godine, kršteno je u župnoj crkvi sv. Jurja na Hreljinu 83
zlobinska krštenika, ili preciznije, u jednoj godini prosječno 5,93 novorođenčadi primilo je osnovni
sakrament.
Red.
Broj
1.
Tablica br. 3.
(Krštenici u razdoblju 1787. – 1800.)
Ime i prezime djeteta Datum
roditelji
rođenja
Antonija Marohnić
14.1.
1787.
Anton i Margareta
kumovi
Matija Juričić i
Margareta Kružić
Antonova
2.
Jelena Šubat
30.1.
1787.
Nikola i Matejka
Luka Kružić i Matejka
Marohnić Jurjeva
3.
Juraj Marko Kružić
14.4.
1787.
Matija i Jelena
Matija Šporar i Katarina
Šepčić Grgina
4.
Jelena Tadej
14.4.
1787.
Ivan i Uršula
? (nečitko) i Marija Tadej
Grgina
5.
Anton Blažina
17.5.
1787.
Nikola i Matejka
Juraj Ivančić i Margareta
Marohnić Antonova
6.
Ana Kružić
5.5.
1787.
Luka i Jelena
Jakov Blažina i
Margareta Polić
7.
Uršula Vidas
8.10.
1787.
Bartol i Matejka
Matija Kružić Antonov i
Margareta Sušić Grgina
8.
Marija Šubat
29.2.
1788.
Anton i Marija
Anton Ružić i Matejka
Blažina Nikolina
9.
Filip Ivan Krstitelj
Marohnić
9.5.
1788.
Juraj i Matejka
Matija Šporar i Marija
kći Antona Kružića
10.
Jovana Vukonić
16.4.
1789.
Stanislav i Ana
Stjepan Butković i
Matejka Blažina
Nikolina
11.
Ana Marohnić
17.7.
1789.
Anton Marohnić
Petrov i Margareta
Anton Šubat Grgin i
Matejka kći Petra
Marohnića
12.
Teodor Stjepan Šubat
4.8.
1789.
Nikola i Katarina
Anton Šubat i Marija
(prezime nečitko) žena
Grgina
13.
Uršula Blažina
14.9.
1789.
Jakov i Jelena
Stanislav Vukonić i
Margareta (prezime
nečitko) žena Jurjeva
14.
Marija Petra Doroteja
Vidas
21.9.
1789.
Bartol i Matejka
Matija Kučan i
Margareta žena Grgina
(prezime nečitko)
15.
Katarina Šubat
13.11.
1789.
Nikola i Matejka
Anton Šubat i Matejka
Marohnić Jurjeva
16.
Jelena Kružić
29.12.
1789.
Matija i Jelena
Nikola Šubat i Matejka
Šubat Antonova
17.
Matejka Paškvan
30.1.
1790.
Luka i Barbara
Bartol Vidas i Katarina
Šubat
18.
Petar Polić
27.3.
1790.
Ivan i Lucija
Matija Šporar i Matejka
Paškvan Jurjeva
19.
Lucija Blažina
4.11.
1790.
Stjepan i Matejka
Bartol Vidas i ? (nečitko)
20.
Grga Ružić
6.3.
1791.
Luka i Jelena
Anton Marohnić i
njegova žena Margareta
21.
Jelena Kružić
5.5.
Juraj i Marija
? (nečitko)
1791.
22.
Antonija Tadej
6.5.
1791.
Ivan i Uršula
(nečitko) i Marija
Blažina
23.
Marija Roža Šubat
31.7.
1791.
Nikola i Katarina
? (nečitko) i Matejka
Tomašić
24.
Martin Vukonić
2.12.
1791.
Stanislav i Ana
Zlobin kbr. 11
Anton Marohnić i Jelena
Blažina
25.
Matija Paškvan
30.1.
1792.
Anton i Matejka
Zlobin kbr. 9
Luka Kružić i Matejka
Paškvan Jurjeva
26.
Marija Marohnić
18.3.
1792.
Anton i Marija
Zlobin kbr. 10
Matija Čop i Katarina
Sušić
27.
Juraj Šubat
13.4.
1792.
Mihovil i Matejka
Anton Šubat i Matejka
Tomašić
28.
Luka Blažina
3.10.
1792.
Nikola i Margareta
Zlobin kbr. 3
Andrija Polić i Josipa
Kružić
29.
Katarina Blažina
7.11.
1792.
Jakov i Jelena
Juraj i Matejka Paškvan
30.
Blaž Matija Kružić
2.2.
1793.
Matija i Jelena
Zlobin kbr. 13
Matija Turina i njegova
žena Katarina
31.
Anton Paškvan
5.5.
1793.
Anton i Matejka
Zlobin kbr. 9
Matija Tomašić i Josipa
Kružić Antonova
32.
Marija Paškvan
17.6.
1793.
Bartol i Jelena
Zlobin kbr. 16
Luka Kružić i Josipa
Kružić
33.
Margareta Marohnić
6.7.
1793.
Anton i Marija
Matija Tomašić i
Matejka Šubat
34.
Lovra Bartol Tadej
10.8.
1793.
Ivan i Uršula
Zlobin kbr. 1
Matija Šporar i Marija
Tadej
35.
Matejka Uršula Baretić
28.8.
1793.
Nikola i Ana
Zlobin kbr. 34
Juraj Tomašić i Marija
Sušić
36.
Matija Blažina
30.9.
1793.
Stjepan i Matejka
Zlobin kbr. 6
Anton Vidas i Marija
Sušić
37.
Uršula Kružić
1.10.
1793.
Juraj i Margareta
Zlobin kbr. 13
Stanislav Vukonić i
njegova žena Ana
38.
Toma Polić
9.10.
1793.
Stjepan i Barbara
Zlobin kbr. 14
Matija Kružić i Marija
Sušić
39.
Franjo Nikola Paškvan
23.11.
1793.
Luka i Barbara
Anton Kružić i Marija
Kučan
40.
Stanislava Šubat
9.3.
1794.
Anton i Marija
Matija Šporar i Matejka
Šubat
41.
Antonija Paškvan
9.3.
1794.
Anton i Matejka
Matija Polić i Katarina
Marohnić
42.
Andrea Nikolina
Mihaela Polić
25.11.
1794.
Mihovil i Matejka
Zlobin kbr. 4
Anton Polić i Marija
Polić Matijeva
43.
Matejka Marohnić
4.1.
1975.
Anton i Marija
Zlobin kbr. 10
? (nečitko) i Matejka
Šubat
44.
Antonija Šubat
24.5.
1795.
Nikola i Margareta
Zlobin kbr. 9
Matija Šporar i Matejka
Šubat Mihovilova
45.
Matejka Uršula Blažina
12.9.
1795.
Nikola i Marija
Zlobin kbr. 3
Anton (prezime nečitko)
i Margareta Kučan
46.
Matija Polić
20.9.
1795.
Stjepan i Barbara
Bartol Paškvan i Jelena
Vukonić
47.
Marija Marohnić
2.2.
1796.
Anton i Marija
Zlobin kbr. 10
Matija i Marija Polić
48.
Marija Šubat
3.4.
1796.
Mihovil i Matejka
Zlobin kbr. 4
Matija Kružić i Marija
Polić
49.
Magdalena Ana Blažina
17.7.
1796.
Stjepan i Matejka
Anton i Katarina
(prezime nečitko)
50.
Tereza Uršula Šubat
12.09.
1796.
Matija i Jelena
Zlobin kbr. 5
Anton Vidas i Matejka
Tomašić
51.
Matija Nikola Šubat
12.9
1796.
Stjepan i Marija
Zlobin kbr. 4
Matija Kružić i Matejka
Šubat Mihovilova
52.
Luka Šimun Marohnić
1.10.
1796.
Josip i Marija
Zlobin kbr. 16
Grga Širola i Matejka
Paškvan
53.
Euzebije Toma Kružić
16.12.
1796.
Ivan i Jelena
Zlobin kbr. 18
Jakov Blažina i njegova
žena Jelena
54.
Antonija Apolonija
Šubat
31. 12.
1796.
Nikola i Marija
Anton Paškvan i žena mu
Matejka
55.
Ivan Nepomuk Anton
Marohnić
10.5.
1797.
Anton i Marija
Zlobin kbr. 10
Matija i Marija Polić
56.
Ivan Blažina
24.6.
1797.
Jakov i Jelena
Ivan Kružić i Jelena
Kružić Lukina
57.
Anton Blaž Baretić
11.1.
1798.
Nikola i Ana
Matija i Marija Polić
58.
Matija Šubat
21.2.
1798
Matija i Jelena
Matija Tomašić i
Antonija Vidas Lukina
59.
Juraj Marko Šubat
6.4.
1798.
Mihovil i Matejka
Anton Vidas i Marija
Antonija Šubat Grgina
60.
Marko Jakov Tadej
10.4.
1798.
Ivan i Uršula
Zlobin kbr. 1
Matija Polić i Marija
Tadej Matijeva
61.
Filip Jakov Šubat
26.4.
1798.
Nikola i Margareta
Zlobin kbr. 4
Matija Tomašić i njegova
kći Marija
62.
Anton Ivan Paškvan
13.6.
1798.
Anton i Matejka
Zlobin kbr. 9
Matija i Matejka
Tomašić
63.
Jakobina Ana Kružić
25.6.
1798.
Matija i Jelena
Matija Blažina i Jelena
Kružić
64.
Jakov Ivan Polić
22.7.
1798.
Stjepan i Barbara
Zlobin kbr. 12
Martin Turina i Jelena
Blažina
65.
Andrija Paškvan
16.11.
1798.
Bartol i Jelena
Zlobin kbr. 15
Juraj Paškvan i njegova
žena Matejka
66.
Andrija Nikola Šubat
24.11.
1798.
Stjepan i Margareta
Zlobin kbr. 4
Grga i Marija Tadej
67.
Toma Ivan Šubat
20.12.
1798.
Bartol i Ana
Zlobin kbr. 12
Stjepan Polić i njegova
žena Barbara
68.
Petar Fabijan-Sebastijan
Marohnić
18.1.
1799.
Anton i Marija
Luka Ružić i Matejka
Šubat Mihovilova
69.
Juraj Ivan Šubat
17.4.
1799.
Anton i Margareta
Zlobin kbr. 7
? (nečitko) i Marija
Kučan Ivanova
70.
Petrina Jelena
Marohnić
29.4.
1799.
Josip i Marija
Matija Polić i njegova
žena Marija
71.
Antonija Petrina
Blažina
23.5.
1799.
Stjepan i Matejka
Zlobin kbr. 6
Matija Tomašić i Marija
Polić Matijeva
72.
Marija Kružić
8.8.
1799.
Ivan i Jelena
Bartol Blažina i Matejka
Marohnić Ivanova
73.
Matejka Šubat
25.8.
1799.
Mihovil i Matejka
Zlobin kbr. 4
Jakov Polić i Marija
Polić Matijeva
74.
Toma Ivan Sušić
8.12.
1799.
Ivan i Jelena
Juraj Paškvan i Marija
Paškvan Stjepanova
75.
Lucija Šubat
11.12.
1799.
Nikola i Marija
Matija Tomašić i Marija
Kučan Ivanova
76.
Toma Šubat
13.12
1799.
Matija i Jelena
Bartol Vidas i Marija
Blažina Martinova
77.
Petar Fabijan-Sebastijan
Kružić
18.1.
1800.
Matija i Jelena
Zlobin 13
Luka Kružić i Jelena
Kružić Ivanova
78.
Matija Šubat
28.1.
1800.
Bartol i Marija
Juraj i Matejka Paškvan
79.
Marija Paškvan
23.3.
1800.
Anton i Matejka
Zlobin kbr. 9
Matejka Polić Andrijeva
i Katarina (dalje nečitko)
80.
Jelena i Antonija Polić
(blizankinje)
17.4.
1800.
Stjepan i Barbara
Zlobin kbr. 14
Luka Kružić i Jelena
Blažina; Andrija Polić i
Jelena Blažina
81.
Jovana Jelena Šubat
22.4.
1800.
Martin i Katarina
Luka Kružić i njegova
supruga Marija
82.
Jovana Petrina
Marohnić
18.6.
1800.
Anton i Marija
Zlobin kbr. 10
Matija Kučan i njegova
žena Jelena
Podaci iz gornjih tablica mogu nam, nakon rasčlambe, pružiti puno dragocjenih podataka. Najviše
je u razdoblju od 1773. do 1800. godine bilo bračnih parova Šubata (14), pa za njima slijede
Kružići (12), i dalje Blažine (5), Marohnići (5), Paškvani (3), Polići (3) te po jedan bračni par
Baretića, Ružića, Sušića, Šporara, Tadeja, Vidasa i Vukonića. S time da valja napomenuti kako su
žene ranije umirale uslijed teških poroda i nehigijenskih uvjeta pri porođaju, a da su se udovci
odmah ženili poslije smrti žene tako da vjerojatno imamo više parova u kojima je muž isti, ali su
žene različite.
Najviše djece imali su Matija i Jelena Kružić (devetero), slijede Stanislav i Ana Vukonić s osmero
djece, pa dalje Anton i Marija Marohnić sa sedmero, Jakov i Jelena Blažina te Ivan i Uršula Tadej sa
šestero, Anton i Matejka Paškvan s petero, Stjepan i Matejka Blažina, kao i Anton i Margareta
Marohnić, Mihovil i Matejka Polić, Mihovil i Matejka Šubat, Nikola i Matejka Šubat sa četvero i
naposlijetku s troje djece Juraj i Marija Kružić, Juraj i Margareta Kružić, Matija i Jelena Šubat i
Nikola i Margareta Šubat. I na ovome mjestu treba skrenuti pozornost da je smrtnost djece u to
vrijeme bila vrlo velika, tako da je veliki pomor djece bio u razdoblju od njihova rođenja, pa do
desete godine života. To se zasigurno odnosi i na djecu ovdje naznačenih roditelja.
Kumovi su, sudeći prema prezimenima bili iz Zlobina, ali i iz šireg područja hreljinske župe sv.
Jurja, pogotovo iz Dola i iz samoga Hreljina. Djeci u ovom 27-godišnjem razdoblju kumovali su:
Blažine (Jakov i njegova žena Jelena, Matejka Nikolina, Marija Martinova, Matija i Bartol),
Stjepan Butković, Matija Čop, Juraj Ivančić, Juričići (Lucija, Marija Grgina i Matija), Kružići
(Katarina kći Grgina, Luka i žena mu Jelena, Luka i žena mu Marija, Margareta Antonova, Matija
Antonova, Marija kći Antonova, Josipa Antonova, Anton, Ivan i Jelena Lukina), Kučani (Matija i
žena mu Jelena, Margareta i Marija Ivanova), Marohnići (Katarina kći Petra, Matejka Jurjeva,
Anton i žena mu Margareta, Matejka kći Petra i Matejka Ivanova), Paškvani (Bartol i žena mu
Marija, Katarina Nikolina, Katarina Lukina, Apolonija, Juraj i žena mu Matejka, Anton i žena mu
Matejka i Marija Stjepanova), Polići (Andrija i žena mu Marija, Margareta Andrijeva, Matija i žena
mu Marija Anton, Stjepan i žena mu Barbara, Jakov i Matejka Andrijeva), Anton i Luka Ružić,
Sušići (Margareta Grgina, Katarina i Marija), Katarina Šepčić Grgina, Širole (Margareta Andrijeva
i Grga), Matija Šporar i žena mu Margareta, Šubati (Stjepan, Anton i žena mu Jelena, Matija,
Anton Grgin, Nikola, Matejka Antonova, Katarina, Matejka Mihovilova i Antonija Grgina), Tadeji
(Grga i njegova žena Marija i Marija Matijeva), Tomašići (Juraj, Matija, žena mu Matejka i kćerka
njihova Marija), Turine (supružnici Matija i Katarina te Martin i Jelena), Vidasi (Bartol, Anton i
Antonija Lukina) i Vukonići (Stanislav i njegova žena Ana, Matija i žena mu Uršula, Juraj,
Margareta i Jelena). Za pretpostaviti je da su se za kumove birali najodličniji, najviđeniji i
najugledniji mještani. Što više kumstva na ljestvici bi značilo i viši rang uglednosti. Po tom kriteriju
najodličniji je bio Matija Šporar sa 16 samostalnih kumstava, a jedno i sa ženom Margaretom.
Slijede supružnici Luka i Jelena Kružić s 11 kumstava (Luka 5 puta samostalno, Jelena isto toliko, a
jednom su i zajednički kumili), Matija i Marija Polić imaju ukupno 10 kumstava (4 pojedinačna
Matije, 4 pojedinačna Marije i 2 zajednička), muž i žena Matija i Matejka Tomašić također 10
kumstava (Matija 5 puta samostalno, Matejka 3 puta samostalno, u jednom slučaju su i zajedno bili
kumovi, dok je deseto kumstvo zajedničko kumovanje oca Matije i kćerke Marije), Stanislav i Ana
Vukonić bili su kumovi 7 puta (4 puta Stanislav, Ana u 2 navrata, a jednom su bili i zajednički
kumovi). Toliko kumstava imaju i Juraj Paškvan i
žena mu Matejka (5 puta je kumovala Matejka, jednom Juraj, a jednom su i zajednički bili
kumovi). Naposljetku ovog popisa uglednika dolaze Matija Kučan i njegova žena Jelena sa šest
kumstava (jedno zajedničko, 2 su Matijina, a 3 Jelenina).
Nomen est omen, rekli bi stari Latini. Imena su znak i obilježje vremena. To je isti slučaj i za
narečeno razdoblje 1773-1800. Najučestalije ime, kako muško, tako i žensko, je Matija (Mate,
Matij, Matac), tj. Matejka (Matejica, Matejičina). Od 120 krštenika svaki peti (20%) dobio je to
ime i sv. Matiju kao svog nebeskog zaštitnika. Tek po utemeljenju župe djeci su se počela najčešće
nadjevati imena prema župnome patronu: Ivan (J/Ivić, J/Ivo, Jivan, Jovo, J/Ive, J/Ivica, J/Ivina,
Ivanko, Ivačina/Ivačinka) i Ivana/Jovana (Jovica, Jova, Jivanka, Žvanka, J/Ifka...).
Od kraja 1791. godine imamo u većini slučajeva i podatak o kućnim brojevima novorođenčadi i
njihovih roditelja. Odmah treba ukazati da su ti brojevi u potpunosti neusporedivi sa sadašnjim
kućnim brojevima i ni na koji način nije moguća usporedba sa sadašnjim stanjem (kbr. 1 - Tadeji,
kbr. 3 – Blažine, kbr. 4 – Šubati i Polići, kbr. 5 – Šubati, kbr. 6. - Blažine, kbr. 7 – Polići, kbr. 9 –
Paškvani i Šubati, kbr. 10 – Marohnići, kbr. 11 -Vukonići, kbr. 12 - Polići i Šubati, kbr. 13. Kružići i
Blažine, kbr. 14 – Polići, kbr. 15 – Paškvani, kbr. 16 – Paškvani, kbr. 18 Kružići i kbr. 34 –
Baretići).
Po prezimenima krštene djece i njihovih roditelja, u razdoblju od 1786. do 1800. godine, može se
razlučiti da su tada u Zlobinu i na Brdu obitavali: Baretići, Blažine, Kružići, Marohnići*, Paškvani,
Polići, Ružići, Sušići, Šporari, Šubati, Tadeji, Vidasi i Vukonići. Od ovih najstarijih zlobinskih
prezimena, prema popisu pučanstva iz 1948. godine**, obitavali su u Zlobinu te godine Blažine,
Kružići, Marohnići, Polići, Ružići, Sušići, Šubati, Tadeji i Vukonići. Zlobinskih Baretića,
Paškvana, Šporara i Vidasa*** (koji su također pripadali najstarijem valu zlobinskih doseljenika)
nestalo je davno prije popisa iz 1948. godine. Ovim prezimenima gubi se svaki trag u sam osvit
pisane zlobinske povijesti, tako da nisu sačuvani ni u narodnoj memoriji ni u usmenoj predaji.
___________________________________________________________________________
* Marohnići su prema popisu pučanstva iz 1948. godine, u Hrvatskoj najbrojnije zastupljeni
upravo u Zlobinu s ukupno 71 nositeljem ovoga prezimena (potom slijedi Veli Dol s 32
Marohnića i Mali Dol s njih 19).
** "Leksik prezimena SRH" sačinjen prema popisu pučanstva iz 1948. g., Nakladni zavod
matice Hrvatske, Zagreb 1976.
*** Kasnije su se u Zlobinu opet pojavili nositelji prezimena Vidas, ali oni nisu bili potomci
tih najstarijih Zlobinjara. Potonji Vidasi su pristigli u Zlobin iz Benkovca Fužinskoga.
VI.
POPIS 1779. - 1784.
U vrijeme popisa (1779. - 1784.) Zlobin je u sastavu Gospoštije fužinske*. Osim Zlobina i Fužina,
kao središta, u ovu Gospoštiju potpadaju još i naselja Lič, Lokve, Belo Selo, Brestova Draga, Vrata
i Sunger.
U Zlobinu je popisano sljedeće:
- 1779. godine 12 kuća,
- 1780. godine 12 kuća
- 1781. godine 13 kuća i
- 1782. godine 14 kuća.
Godine 1783/84. broj stoke u Zlobinu bio je sljedeći:
- konja nema,
- 17 volova,
- 7 muzara,
- 2 jalovice,
- 3 juneta,
- 4 teleta i
- 137 ovaca.
Obveznika poreza bilo je 12 kmetova sa 4 sina starija od 16 godina.
Zlobin je po broju žitelja i po broju stoke četvrto mjesto u Gospoštiji, iza Fužina, Liča i Lokava. U
tablicama koje slijede prikazat ćemo usporedne podatke o broju kuća, poreskim obveznicima i broju
stoke za Zlobin i za 2 najveća naselja Gospoštije – Fužine i Lič.
• Tadašnji teritorijalani ustroj formiran je nakon zrinko-frankopanske urote (1671.
godine), kada je bečka državna vlast od svih ovdašnjih primorskih posjeda koji su
pripadali Zrinskima formirala tzv. komorna dobra. Lijepo to opisuje M. Čop u svojoj
knjizi „Povijest Hreljina – knjiga prva“: …Državna vlast je od njih formirala komorna
dobra, znači državna dobra, sa zahtjevom da joj budu neposredno podređena te da može
slobodno činiti razne zahvate i preinake na području agrarne politike i drugih djelatnosti.
Stoga se već u samom početku raznim gospodarskim i upravnim reformama vinodolsko i
okolno područje zajedno s Rijekom i Trstom nastojalo što uspješnije uključiti u tadašnju,
posebice trgovačku djelatnost između unutrašnjosti i morske obale. To je činila u ime
države novopostavljena komorska uprava, tzv. kameralna gospoštija, kao njezina
produžena ruka. Ona je preuzela i dalje vodila sve poslove u skladu s interesima države.
Da bi se lakše upravljalo novostečenim vinodolskim dobrima, stanovništvo je bilo
podijeljeno u šest komorskih kaštelanata: Vinodol u užem smislu te Bribir, Hreljin,
Fužine, Bakar i Trsat. Najveći je bio kaštelanat Bakar s više od 1000 obitelji i 5.597
stanovnika; slijedili su kaštelanat Vinodol s približno toliko, Hreljin s oko 500 obitelji i
2.314 stanovnika, Trsat sa stotinu obitelji i 636 stanovnika te kaštelanat Fužine s više od
200 obitelji i 948 stanovnika…
Feudalno-kmetski odnos između Komore i seljaka dolazi posebno do izražaja u
obvezama kmetova. Davanja su raznovrsna. O tome piše i Vlado Oštrić u radu Fužine i
okolna naselja u 18. stoljeću: …Glavne su obveze (davanja) zemljarina i kućarina,
travarina, robota (radna obveza), desetine od ovaca, od janjadi i od žita (u različitim
količinama od pšenice, raži, ječma i zobi). U tome ima raznih posebnosti. Uz kućarinu,
površina kuća se računa i u osnovicu za zemljarinu, iako se zemljarina daje za plodno
zemljište (tako je u Fužinama i Lokvama). Fužinarci i Ličani plaćaju travarinu od
pašnjaka. Robota je obveza Ličana: dovoženje 375 trupaca od pilane u Liču. U Fužinama
i Liču daje se desetina od ovaca (od koza ne), a u Lokvama samo od janjaca. Zato
Fužinarci i Ličani daju 52 grla aLokvarci 2. No u Lokvama se žitna desetina daje u zrnu
umjesto u snopovima. U davanjima (izračunatim u novcu) robota sudjeluje saq 28,5%,
zemljarina sa 28,5%, desetina od stoke 22%, travarina 16% a žitna desetina 5%. Zbog
raznih posebnosti u davanju sela su različito opterećena. Lič daje 50,98%, Fužine 29,25%,
Lokve 19,77% svih davanja. Davanja se u toku druge polovine 18. stoljeća mijenjaju.
Ponekad su manja, no češće su veća ili se uvode i tamo gdje ih prije nije bilo. Godine
1774. Fužine i Lokve plaćaju upola manje zemljarine i kućarine, ali Ličani sada plaćaju i
zemljarinu. Robota raste. Ličani uz prijevoz trupaca daju stražu pred kaštelanatom i
sudjeluju u potjerama za hajducima ili prestupnicima. Fužinarci imaju 73 dana „ručne
robote“ i poštansku službu (raznošenje pošte). Povrh toga rabota uključuje i prijevoz
dasaka i drvenog ugljena u Primorje…
Ovakvi odnosi su potrajali sve do revolucionarne 1848. godine, kada se ukidaju
kmetski odnosi. No, neka su sela oslobođena kmetskih davanja i ranije. Naime, ona
sela koja su bila najmlađa u fužinskom kaštelanatu (a to su sva ona naselja nastala uz
Karolinu i s Karolinom: Zlobin, Benkovac, Vrata, Belo Selo, Slavica i Brestova Draga)
za razliku od ranije formiranih naselje (Lič, Lokve i Fužine) oslobođena su takvih
feudalnih davanja. Vjerojatno su vlasti i na taj način željele potaknuti dolazak
stanovništva u nova naselja uz Karolinu i omogućiti povećanje tih naselja koja su bila
ključna za odvijanje normalnog prometa na Karolini. Ne smijemo ovdje zaboraviti da
stanovništvo iz civiliziranih i uređenih primorskih naselja, i iz pitome mediteranske
klime, nije baš objeručke prihvaćalo preseljenje u šumska i gorovita područja s
negostoljubivom klimom.
U to vrijeme, u XVIII. i prvoj polovici XIX. st., dok je Zlobin bio u sastavu fužinskoga
kaštelanata, crkveno je pripadao hreljinskoj župi sv. Jurja. Tako je bilo od
pamtivijeka, pa sve do osnutka zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja 1844. godine.
Broj kuća u Zlobinu, Liču i Fužinama od 1779. do 1782. godine
Red. br.
mjesto
1.
2.
3.
Zlobin
Lič
Fužine
broj kuća
1779. g.
12
56
74
broj kuća
1780. g.
12
56
74
broj kuća
1781. g.
13
56
78
broj kuća
1782. g.
14
59
83
Poreski obveznici u Zlobinu, Liču i Fužinama 1783/84.
Red. br.
mjesto
1.
2.
3.
Zlobin
Lič
Fužine
poreski obveznici
1783/84.
12 kmetova
54 kmeta
64 kmeta+6 obrtnika
sinovi stariji
od 16 godina
4
15
27
Broj stoke po popisu iz 1783/84.
Red.br. mjesto
1.
Zlobin
2.
Lič
3.
Fužine
konji
0
47 (od
toga 5
ždrebadi)
4
volovi muzare jalovice junad
17
7
2
3
150
56
15
43
99
33
16
27
telad
4
47
ovce
137
770
ukupno
170
1.128
28
65
272
Po broju kuća i poreskih obveznika Lič je veći od Zlobina za 4,5 puta, a Fužine oko 6 puta! No, po
stočnom fondu je najbogatiji Lič. Iako s manje stanovništva ima 4 puta više stoke od Fužina, a od
Zlobina više od 6,5 puta! Ličani imaju i relativno veliki broj konja (ukupno 47), pogotovo ako to
usporedimo sa svega 4 konja u Fužinama (Zlobin nema niti jednog jedinog konja!). Iz ovih
brojčanih pokazatelja bi se dalo zaključiti da se u Fužinama priličan broj pučanstva bavi kako
obrtom, tako i upravno-državnim službama, a u Zlobinu i u Liču žive isključivo poljodjelci i stočari.
Glavna gospodarska djelatnost u Gospoštiji fužinskoj u to je doba stočarstvo, a u Liču je
neprijeporno najviše stoke i stočara*. Ovako impozantan stočni fond Ličani su vjerojatno imali i u
kasnijm razdobljima, jer prema pričanju dobrih poznavatelja starine u Zlobinu i okolici**, Ličani
su sve do drugoga svjetskoga rata mnogobrojnim zaprežnim kolima prevozili cestom preko
Stražbenice i prema Zlobinu, drva za ogrjev ili drvenu građu, dalje u pravcu primorskih naselja.
___________________________________________________________________________
* Podaci iz ovoga popisa stanovništva i domaćinstava koji je proveden austrijski precizno i
detaljno, da se čak prebrojavaju i jalovice, preuzeti su iz teksta Vlade Oštrića "Fužine i
okolna naselja u 18. stoljeću", tiskanom u monografiji "Fužine, u povodu 200. godišnjice
škole Fužine (1785-1985)", Fužine, 1985.
** Iskazi Ignaca Kružića - Nacije Jakova Nacotina (1911. - 1980.) i Amalije Tadej rođ.
Kalafatić (1922. -2013.)
VII.
NAJRANIJA POVIJEST NASELJA
(1726. - 1844.)
Valja naglasiti da, kako bi danas mogli površno zaključiti, Zlobin nije odjednom naseljen, već su se
njegovi stanovnici postupno doseljavali. Prema, za Zlobin, najstarijim sačuvanim podacima iz
službenih popisa ljudi i imovine (popis iz razdoblja 1779. - 1784.) Zlobin ima
- 1779. godine tek 12 kuća,
- 1780. godine isto samo 12 kuća,
- 1781. godine 1 kuća je više (ukupno 13), a
- 1782. godine još je jedna kuća više (ukupno 14).
Dakle, u razdoblju od pedesetak godina (od izgradnje karolinske ceste do ovoga službenoga popisa)
Zlobin je naselilo ukupno dvanaestak obitelji. Kako smo u ovim pričama već ispričali* prvi
naseljenici su se locirali bliže Pučkoj šterni, jer je voda ključ razvitka svakog naselja. Kasniji
naseljenici grade svoje nove domove duž Karoline, sjeverno ili južno od Pučke šterne. I Brdo se
naseljava u to zlobinsko vrijeme "prvoga praska". Voda se donosi u lodricama ili brintama
uprćenim plašćanicom na leđima starih zlobinskih težakinja ili se dovozi na zaprežnim kolima.
Osim s Pučke šterne, koristi se voda iz Mrzle va Ričini, ali za vodno gospodarenje bitni su i kalci
(područja gdje se voda prirodno zadržavala, kao napr. u samom Zlobinu na Prinki ili na Vrh Brda uz
samu Karolinu, a u udaljenijim predjelima to je bilo va Kosi i na Jezeru) i kaline (umjetne lokve
koje je na pogodnim mjestima izgradio čovjek, primjer su Kalina i Stara Kalina).
Zaključujući prema prezimenima krštene djece iz najstarijih matičnih knjiga u koje se unosi i
mjesto rođenja novorođenčadi-krštenika (razdoblje od 1786. do 1800. godine**, koje se poklapa s
ovim razdobljem službenog popisa) tada na Zlobinu i Brdu obitavaju: Baretići, Blažine, Kružići,
Marohnići, Paškvani, Polići, Ružići, Šporeri, Šubati, Tadeji, Vidasi i Vukonići. To je 12 prezimena
što odgovara i ukupnom broju kuća (i obitelji) tadašnjeg Zlobina, pa možemo slobodno utvrditi da
nakon prvih naseljenika Kružića (Vučića i Fićurina) te Vukonića, dolazi od sredine do kraja 18.
stoljeća drugi val naseljenika.
U 14 kuća iz popisa 1782. godine moglo je živjeti cca 50-tak osoba. Popis nam to ne govori već
spominje samo "12 kmetova sa 4 sina starija od 16 godina". Prema podatku iz "Spomenice župe
zlobinske" u Zlobinu je 1830. godine bila 31 kuća, a broj stanovništva zajedno s financima se kretao
oko stotinu. U odnosu na podatke 50-tak godine ranije iz prvog službenog popisa, broj kuća i broj
stanovnika se udvostručio. Po podacima iz šematizma Senjsko modruške biskupije za 1851. godinu,
rimokatolika (a tada su to bili svi zlobinski žitelji) je bilo 450, pa možemo zaključiti da je novi
veliki val naseljenika došao u Zlobin u prvoj polovici XIX. stoljeća kada se broj stanovnika
učetverostručuje. U to vrijeme dolaze u Zlobin novi naseljenici iz Hreljina i okolnih mjesta, ali i iz
drugih područja (napr. Tomljanovići iz Krivoga Puta, Kirci Kalafatići i Knezi, pa Kauzlarići iz
Brestove Drage).
___________________________________________________________________________
* Priča IV. "Najstariji zlobinski naseljenici".
** Do 1786. godine se u knjizi rođenih-krštenih, koja se vodi u hreljinskoj župi Sv. Jurja, ne
navodi mjesto iz kojega su roditelji djeteta.
Kada smo već spomenuli prvi službeni popis, tada ćemo na ovome mjestu iznijeti i ostale podatke iz
tog popisa koji se odnose na tu ranu zlobinsku prošlost, a ti nam podaci govore o tome od čega su
živjeli prvi Zlobinjari i što im je bila gospodarska osnova. Naravno, uz kirijašenje po Karolini i
pružanje usluga za odvijanje putničkog i teretnog prometa po ovoj prvoj suvremenoj cesti koja je
povezala Primorje s unutrašnjosti Hrvatske.
Iz prethodne priče saznali smo kako je u Zlobinu godine 1783/84. godine nije bilo niti jednog
konja. Volova je bilo sedamnaest. Iz tog podatka da se isčitati da su volovi bili glavno sredstvo za
kirijašenje. Vol je za te stare Zlobinjare, u odnosu prema konju, bio zahvalnija, gospodarski
isplativija i korisnija domaća životinja. U istom razdoblju u Zlobinu je ukupno 170 grla stoke.
Tridesetitri grla su stoka "krupnog zuba" (19,41%). Ovaca ima 137 ili u postocima 80,51%, pa je u
tom razdoblju ovca glavni oslonac zlobinske obitelji. Kasnijih godina se situacija mijenja na način
da krave potiskuju ovce, da bi od polovice 19. stoljeća krava bila isključivi gospodarski osnov
zlobinskim obiteljima.*
Duhovni život je tada bio isključiva okosnica općeg društvenog života, a centar društvenog
okupljanja bila je župa i crkva. Župna crkva bila je crkva sv. Jurja u Hreljinu i sve duhovne potrebe
Zlobinjari su obavljali u toj, tada njihovoj matičnoj župnoj crkvi. Kako se tridestih i četrdesetih
godina 19. stoljeća broj žitelja naglo povećao, rasla je težnja Zlobinjara da ipak imaju i vlastiti
bogoslužni prostor. Naravno, kapelicu, a ne crkvu, jer Zlobin tada još nije bio župa. Konačno,
1826. godine sagrađen je taj prvi bogoslužni objekt na Zlobinu. Kapelica je sagrađena na istome
mjestu na kojem se nalazi sadašnja zlobinska župna crkva i bila je isto posvećena Sv. Ivanu
Krstitelju***.
___________________________________________________________________________
* O tome više u pričama XXXIII. "Krave koje život znače" i XXXIV. "I mlijeko koje život
znači".
** Vjerojatno su još ranije bila postavljena raspela na raskršćima cesta i putova, kao što ih i
danas nalazimo na početku Prdočaja, na raskršću gdje se od glavne ceste odvaja put za
Zlobinsku Dragu, pa na raskršćima kolnih putova na Kastavčevu i u Zvrijaku.
*** O tome piše u župnoj spomenici sljedeće: ... Dok je još Zlobin bio filijalka župe Hreljinske
sagradili su si Zlobinjari svojom ponukom i svojim trudom i novci kapelicu sv. Ivana Krstitelja
na istome mjestu gdje je i sadašnja župna crkva, da se mogu starci i djeca, koja nisu mogli na
Hreljin k sv. misi, u njoj po nedjeljah i blagdanih Bogu pomoliti. Kad je godine 1844. ova kapela
pretvorena u župnu crkvu odmah se je pokazala da ne odgovara svojoj svrsi ...
VIII.
IZGRADNJA NOVE CESTE - LUJZIJANE
(Posljedice za Zlobin i ostala naselja na Karolini)
Više od tričetvrt stoljeća ili točnije 77 godine Karolina je jedina cesta kojom se prometuje od
Primorja prema središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj. Sav teretni, poštanski i putnički promet odvija se
ovom cestom, pa tu nalaze zaslužbu mnogu kirijaši, trgovci, poštari, krčmari, vlasnici prenoćišta,
timaritelji stoke, kovači, kolari, zaštitari itd... Otvaranjem nove i suvremenije Lujzijane 1809.
godine sav taj promet se preusmjerava na tu cestu i Karolina ostaje prazna u odnosu na ono
prethodno stanje. Kirijaši su i nadalje mogli zaradjivati, jer uz novu cestu nije bilo stanovništva (pa
ni volova, konja i kirijaša) koji bi mogli preuzeti obavljanje prijevoza robe, pošte i putnika. Ali su
sada ti kirijaši trošili puno više vremena za dolazak iz naselja uz Karolinu do Lujzijane*. Na taj
način su gubili dragocjeno vrijeme i zarada nije bila kao u prijašnja, dobra, stara vremena. Krčmari,
trgovci, poštari, vlasnici prenoćišta, timaritelji stoke, kovači, kolari, zaštitari i drugi, koji su
zaslužbu nalazili uz Karolinu ostali su potpuno bez posla i bili su u još težem položaju od kirijaša.
O tim teškim vremenima govori nam i zapis popa Štanfela iz Župne spomenice, pisan 1884.
godine: Kad je dograđena Luizinska cesta preko Jelenja prestala je ovdje trgovina i kirijašenje od
kojega su ovdje najviše kmeti živjeli. To su uvidjele i vlasti, pa da olakšaju nezavidan položaj
stanovništva u naseljima uz Karolinu, grade se u prvoj polovici 19. stoljeća spojne ceste između
Karoline i Lujzijane. To je bila nova spojna cesta između Fužina i Lujzijane koja prolazi Kraljevim
Jarkom, zatim spoj od Bukovca kraj Brestove Drage prema Lokvama. Osim toga i sama se Karolina
novim trasama kojima se izbjegavaju strmine pokušava prilagoditi suvremenom prometu**. Na
Zlobinu su novotrasirani dijelovi stare Karoline od Vrh Peći do Obišenjaka (stari put prolazi niže od
Vrh Peći, da bi se potom cesta penjala prema Zlobinu. Nova trasa "sječe" teren kroz Franićevu
kavu i na taj način ostaje u ravnini), zatim od kapele BDM 7 žalosti do Zastupa, gdje stara trasa
prolazi niže od sadašnje ceste i konačno, najveća preinaka Karoline na području Zlobina je na Brdu.
Brdanjarske kuće od Drage do Vrh Brda (tj. od kuća Kučanovih u Dragi koje su Talijani spalili u
drugom svjetskom ratu, pa do kuća Matodove, Kraljeve, Betine i Špirotine na Vrh Brda) pokazuju
lijepo staru trasu. Naime, već je u ovim pričama više puta naglašavano da su Zlobin i Brdo tipična
naselja uz prometnicu i sve kuće se smještaju uz cestu i tome se sve podređuje. Tako su izgrađene i
kuće na Zlobinskome Brdu. Novom trasom od Zastupa do Vrh Brda, Brdo ostaje izvan glavne
prometnice, pa se grade dvije spojne cestice, prva od raspela prema Dragi (nije više u funkciji, jer je
preko nje prešao naftovod) i druga koja skreće od kuće Vene i Tončete s glavne ceste prema Dragi, a
koja je i danas u funkciji. Usputno treba navesti da je ova spomenuta Venina kuća jedina na novoj
trasi Karoline, a izgrađena je tek pred početak prvoga svjetskoga rata, dok su sve ostale stare kuće
na Brdu izgrađene 150-tak godina prije.
___________________________________________________________________________
* Primjerice, zlobinski kirijaši su odlazili na novu cestu preko Brda, Mrzle i Ričine, do
Gornjeg Jelenja ili preko novoizgrađene ceste koja je preko Kraljeva Jarka spojila Fužine s
Lujzijanom.
** Karolinska cesta je temeljito obnovljena i rekonstruirana u dva navrata. Prvi puta još
prije izgradnje Lujzijana (1780. godine), a drugi puta 1830. godine.
O građenju tih novih cesta i novih dionica postojećih cesta u prvoj polovici 19. stoljeća napisao je
1884. godine nekoliko redaka i zlobinski ljetopisac - pop Štanfel u Župnoj spomenici: "... Oko
godine 1830. bila ova cesta od Zlobina do Vrh Peći preložena po tako zvanoj Ratkovoj cesti koju je
sagradio dozvolom fužinske gospoštine do šume u Zvirjak i Dragu. Ta cesta uništila šume tako kako
danas stoje..."
Ti zahvati u osuvremenjivanju prometnica vjerojatno su nešto olakšale život starim Zlobinjarima i
Brdanjarima, ali vjerojatno ne bitno. I tako je puk životario do 1873. godine i do još veće katastrofe
koja ga je tada snašla, a uzrokovana je puštanjem u promet željeznice Pešta-Zagreb- Rijeka*.
___________________________________________________________________________
* O tome vidjeti više u priči br. XXX. "Željeznicu guta već daljina". Ovdje samo navodimo
kratki tekst zlobinskog ljetopisca, popa Štanfela koji je u kroniku pisanu 1884. godine, o tome
napisao ove retke: " ... Kad je željeznica od Karlovca do Rieke 1873. sagrađena okrenula je po
njoj sva trgovina na zator i propast ovih krajeva koji su od kirije živjeli...". Stanovništvu, barem
zdravom i radno sposobnom tada ne preostaje drugo nego da se iseljava. Najprije na sjever
Hrvatske, nešto malo čak i u Bosnu koja je pod upravom Austro-ugarske od 1878. godine, a
najviše odlazeći u prekomorsku pečalbu.
IX.
GOSTIONIČARI I TRGOVCI
Kako je Zlobin nastao uz prometnicu, za pretpostaviti je da je ovdje od tih "prvih vremena" bila
potreba za ugostiteljima i trgovcima koji bi ugostiteljske i trgovačke usluge pružali furmanima,
pratnji kola i kočija (koja se sastojala od pomoćne radne snage i oružničke zaštite) i putnicima svih
vrsta, bilo oni putnici namjernici ili putnici slučajnici. Za usluge uz prometnice bili su bitni i kovači,
i kolari, i potkivači, i cestari (koji su održavali i čistili cestu, omogućavali da bude prohodna što
više vremena i tijekom zime) i kirijaši koji su pružali pomoć na strmim usponima (kada se nije
moglo savladati uspon, a da se ne upregne još jedan par volova ili konja, tzv. "četverenje"), ali isto
tako su bili važni i ugostitelji koji su pružali zaklon od kiše, snijega i drugih vremenskih nepogoda,
okrijepu u piću i hrani, topli smještaj u sijenu za furmane i putnike, a krmu, timarenje i smještaj u
štalama za konje i volove.
Prva gostionica s tim navedenim popratnim sadržajima i uslugama bila je gostionica "Vukonić"
(danas kbr. 43 i 43a) otvorena u isto vrijeme kada se počeo odvijati promet na Karolini. Egzaktno, s
ove vremenske udaljenosti, i uz oskudne povijesne izvore, ne znamo točnu godinu kada je ova
gostionica počela s radom, ali možemo reći da je to bilo najkasnije 1740. godine i da je to bila treća
stalna građevina u Zlobinu, nakon one prve dvije koje je sagradila država, jednu poviše Pučke
šterne, na mjestu gdje danas stoji ili kuća Marija Mavrinac (kbr. 41) ili Smiljke Grgurić (kbr. 40), a
druga na mjestu današnje kuće Božice Kružić (kbr. 45)*. Prošlost ove gostionice možemo pratiti
kroz 6 generacija obitelji Vukonić (Stanko-Augustin-Mate-Juraj-Toma/Tomina-Petar/Petrina) čiji je
obiteljski nadimak bio Guštini. Nakon neprekidnog rada od nešto više od 2 stoljeća, ovaj
ugostiteljski objekat se zatvara krajem 50-tih godina 20. stoljeća, a posljednji vlasnik iz guštinske
loze bio je Petar Vukonić - Petrina (1895. - 1959.). U kasnijim i već "zrelijim" zlobinskim godinama
gostionice otvaraju Juraj Kružić - Po(d)žup (1854. - 1919.), Rafael Marohnić - Rafac (1850. 1922.) i Mate Marohnić - Kmet (1870. - 1946.). Svi ti gostioničari pružali su i dodatne usluge
svojim gostima. Tako kuglane imaju gostionice Guštinih, Požupova i Kmetova. Trgovine drže i
Guštini, i Rafac, i Kmet. Mesari su Rafac i Kmet. Sale za iznajmljivanje nude Guštini, Kmet i Rafac,
a jedno vrijeme uz gostionicu Guštinih radi i peknjica.
Uz navedene obrtnike koji pružaju razne usluge, maloprodajnu trgovinu je vodio u svojoj kući
(danas kuća u vlasništvu Vilima Polića – Tonetina, Zlobin kbr. 28) i Anton Šubat - Tone (1858.1925.). Zadružnu trgovinu vode od 1905. do 1913. godine Anton Tometić - Tonac Mršić Malinar
(1873. -1958.) i Ladislav Polić (1886. - 1918.). Zadružna trgovina je u to vrijeme bila u kući Grge
Kružića - Grgoca (danas kuća Vladešinovih, kbr. 50), a izgradnjom posebne zgrade (na Zlobinu
poznate pod nazivom Stara zadruga gdje se danas nalazi DVD) zadružni trgovci A. Tometić i L.
Polić se sele u nove prostorije. Njih nasljeđuje Ivan Tomljanović - Barba Zadrugar (1866. - 1950.),
koji vodi zadružnu trgovinu od 1913. do umirovljenja 1938. godine. Posljednji zadružni trgovac je
Josip Polić - Kapural**, od 1938. do 1943. godine. U metežu nastalom po kapitulaciji Italije, 9.
rujna 1943. godine, Zlobinjari raznose sve što zatiču u zadružnoj trgovini i ona prestaje s radom.
Zadrugom je upravljao zadružni odbor, a članovi posljednjeg zadružnog odbora bili su: Petar Dorić
(1879. - 1968.), Grgur Kružić – Javorov (1887 – 1942.), Ivan Kružić - Kumesar (1892. - 1972.),
Anton Tometić – Mršić (1873. - 1958.), Stjepan Vukonić – Guštin (1861. - 1942.), Stjepan Šubat –
Štefan Lojzin (1908. – 1978.) i Maksimilijan Kružić – Makse Požupov (1892. – 1943.)
___________________________________________________________________________
* Vidi priču IV. "Najstariji zlobinski naseljenici".
** Rođen 1913. , umro 2006. godine.
X.
DRVOSJEČE, PALIRI I POLJODJELCI
Osim kirijašenja Karolinom (od 1732. godine)* i kasnije Lujzijanom (od 1809. godine) te bavljenja
stočarstvom, Zlobinjari su ekonomsku okosnicu za privređivanje pronalazili i u poljodjelstvu te u
eksploataciji šuma. Ogrjevno drvo su koristili u vlastitim kućanstvima, ali su ga i prodavali u
Primorju, pa su i time priskrbljivali nužna sredstva za potrebe svojih obitelji. U to najranije vrijeme
zlobinske (pred)povijesti drvosječe bi u šumama proizvodili i drveni ugljen te ga isto prodavali u
primorskim mjestima. Još i danas na mnogim mjestima u šumama u okolici Zlobina nalazimo
ostatke tih starih japnenica. Ti proizvođači drvenog ugljena nazivali su se u lokalnom dijalektu
palirima (jednina: palir).
U to prvo vrijeme bilo je još dosta jelova i smrekova drva u šumama oko Zlobina, pa su sječom jela
i smreka opskrbljivali brodogradilišta u Bakru i Kraljevici koja su u velikim količinama u to doba
potraživali drvenu građu potrebitu za izgradnju jedrenjaka. Osim u eksploataciji šuma oko Zlobina,
Zlobinjari su u drugoj polovici 19. stoljeća sudjelovali u velikom iskorištavanju hrastovih šuma u
Slavoniji, Turoplju, Moslavini, Prigorju, Podravini i Ugarskoj, gdje su odlazili preko zime u
sezonsku migraciju, da bi se s proljeća opet vraćali Zlobinu i svojim gruntovima. Šumarsku
tradiciju nastavljali su i u prekomorskoj emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi na
kraju 19. i početkom 20. stoljeća kada su krčili šume u Wisconsinu, Michiganu, Washingtonu i
Montani (SAD) te u British Columbiji i Ontariu (Kanada). Povjest se i ovaj puta ponavljala, jer su
pionirski krčili šume i utirali put civilizaciji u do tada nepristupačna područja sjevernoamaričkog
kontinenta, isto tako kako su njihovi pređi, stotinu i pedeset do dvijesto godina prije, krčili šume u
području na kojem se danas nalazi Zlobin.
Osim šuma, u gruntu starih Zlobinjara bile su vrlo bitne i sjenokoše na kojima su kosili travu i sušili
sijeno za svoje blago. No, bili su i poljodjelci, koji su na škrtoj zlobinskoj zemlji uzgajali zob, raž,
ječam, krumpir**, mrkvu, zelje, grah, repu itd... što im je, uz mlijeko i mliječne prerađevine, bio
glavni izvor prehrane. Zanimljivo je da su prvi Zlobinjari zadržali isvoje posjede i na području
današnjeg Hreljina, Bakarca, Šmrike, Dola i Kraljevice. Ti posjedi su im bili važni radi uzgajanja
vinove loze, budući da je vino u to vrijeme bilo jedan od najvažnijih prehrambenih proizvoda! No,
ipak je bilo teško, gotovo nemoguće, voditi brigu o svojim zlobinskim i o svojim primorskim
posjedima, pa postupno te svoje vinograde ili prodaju ili poklanjaju crkvi. To saznajemo iz Župne
spomenice župe Zlobin gdje je Juraj Štanfel, župnik zlobinski od 1877. do 1888. godine i
najplodniji zlobinski kroničar starih zlobinskih vremena zapisao, sljedeće:
Kada je ovdje g. 1826. nastojanjem Augustina Vukonića, Ivana Marohnića, Stanka Vukonića i Mate
Šubata, prva kapela sagradjena, biskup Ježić nije htjeo dozvoliti u njoj misiti, dok ne polože kapital
od 400 for. uz 6% kamata za njezino uzdržavanje. I za ovaj put su se napomenuti muževi pobrinuli,
podpisali svoja posjedovanja koja su još od starine imali kod mora odakle su se ovamo doselili bili:
1. Ivan Marohnić vinograd u Dolu za 215. for. kupio Lovra Sikučan za 225 f.
2. Mate Šubat vinograd na Hreljinu za 47 for.
3. August Vukonić vinograd na Hreljinu za 69 for.
4. Stanko Vukonić (Juraj) vinograd na Hreljinu 69 for.
Tom rasprodajom i darovanjem svojih primorskih posjeda, Zlobinjari su još više pospješili trgovinu
i "robnu razmjenu" između primorskih naselja i Zlobina, pa je sve do unazad 50-tak godina bila
uobičajena pojava da su Hreljanke i Dolanke dolazile u Zlobin prodavati ono što nije u Zlobinu
uspijevalo niti se moglo proizvoditi: grožđe, smokve, vino, rakiju...
___________________________________________________________________________
* I prije izgradnje Karoline i stalnog naseljavanja Zlobina morali su na ovim područjima
postojati praputovi koju su spajali Hreljin i Fužine (naselje je u Fužinama formirano još u 17.
stoljeću, dakle, prije izgradnje Karoline) te Lič i Hreljin (Lič je još starije naselje, nastalo u
15. stoljeću, više puta napušteno, da bi se zastalno naselilo Bunjevcima 1605. godine, a kroz
cijelo to vrijeme je potpadalo pod župu Sv. Jurja na Hreljinu, tako da je i to jedan dokaz da je
nužno morala postojati komunikacija između ova dva naselja).
Inače, i Fužinarsko i Ličko polje imaju daleko bolje preduvjete za osnutak naselja nego
područje Zlobina. Zemlja je kvalitetnija, više je prostranih livada i oranica, a što je najvažnije
i Ličko polje i Fužine obiluju vodotokovima, tako da su ti dijelovi Gorskoga kotara bili
atraktivni naseljenicima u tom razdoblju, za razliku od negostoljubivog i bezvodnog Zlobina.
I crkvena povijest Liča i Fužina je puno starija od zlobinske. Tako je župa u Fužinama
osnovana 1725. godine, a župa Lič je još starija. Prvi pisani spomen na tu župu je iz 1700.
godine.
** Zlobinski krumpir je oduvijek bio cijenjen po svojoj kvaliteti i ukusnosi. Prema pričanju
starih Zlobinjara čak je ovomo dolazila pustopašna gospoda iz udaljenijih gradova (napr.
Karlovca) da uživa u okusima krumpira uzgojenog na zlobinskom području.
XI.
FURMANI*
Djelatnost kirijašenja u Zlobinu mogli bi podijeliti u tri razdoblja:
prvo, po Karolinskoj cesti, dok je ova cesta bila jedina moderna prometnica koja je povezivala
Primorje s Panonijom (od 1732. do 1809. godine);
drugo, po Lujzijani, kada je otvaranjem ove ceste sav značajan promet s Karoline preusmjeren na
ovu tada novoizgradjenu cestu (od 1809. do 1873. godine) i
treće razdoblje, od izgradnje željeznice Rijeka – Zagreb – Budimpešta 1873. godine, pa do drugoga
svjetskoga rata.
U prvom razdoblju cijeli poštanski, putnički i teretni promet između primorskih gradova Rijeke,
Bakra i Kraljevice prema panonskim dijelovima Hrvatske i gradovima Ogulinu, Karlovcu i Zagrebi
odvijao se starom karolinskom cestom. Dakle, preko Zlobina je prolazilo najmanje stotinjak kočija,
diližansi i vozova dnevno. Zlobinski furmani bili su u središtu prometnog dijela ovoga svijeta i
zaslužba (i zarada) im je bila na dohvat ruke. Iz popisa stanovništva i domaćinstava 1783/84. godine
razvidno je da tada Zlobin ima svega 13 kmetova i 17 volova. Konja nema niti jednoga, što znači da
su tada zlobinski furmani prevozili teret isključivo s volovskim zapregama. Iz Gorskoga kotara bi u
Primorje prevozili ogrjevno drvo, drvo za izgradnju brodova u brodogradilištima u Kraljevici i
Bakarcu, drveni ugaljen, sijeno, krumpir... a iz primorskih gradova prema Gorskome kotaru i dalje
prema Ogulinu i Karlovcu svu trgovačku robu koja se brodovima dopremala do riječke, bakarske ili
kraljevičke luke. To je zlatno doba kirijašenja, furmani su na samom izvoru posla i zarade, nemaju
konkurencije u drugim vidovima transporta, a djelokrug njihovog kirijašenja proteže se na
dugačkom potezu od Rijeke do Karlovca, što je otprilike 100-tinjak kilometara. Osim kirijašenja,
Zlobin ima i ostalih indirektnih koristi od glavnog trgovačkog puta koji prolazi kroz samo mjesto.
Cesta omogućuje dobru zaradu ne samo kirijašima, već i kolarima, i kovačima, i tesarima, i
gostioničarima, i trgovcima, i svratištarima. Sve to utječe da Zlobin širi i raste, pa da se od seoceta
koje broji oko 60-tak stanovnika (1770-tih i 1780-tih godina) razvije u prvoj polovici 19. stoljeća u
selo od 300-tinjak stanovnika.
U drugom razdoblju Zlobinjari nastavljaju s kirijašenjem, ali u ponešto nepovoljnijim uvjetima.
Glavna cestovna prometnica više ne prolazi kroz Zlobin, pa moraju do glavne prometnice Lujzijane
prijeći i desetak kilometara. Zaslužba i zarada im nije više, kao prije, na dohvat ruke. Osim toga,
više nema ni indirektnih koristi od velikog broja kočija, diližansi, vozova i putnika koja su prije
prolazili kroz Zlobin i omogućavale dobru zaradu i ostalim djelatnostima kojima su ljudi opsluživali
promet na cesti. To je početak gospodarske stagnacije Zlobina. No, poslovi se ipak pronalaze na
novoj cesti, pa stanovništvo još ne osjeća znatniji pad životnih uvjeta, koji će uslijediti u trećem
razdoblju.
___________________________________________________________________________
* Lokalni naziv za kočijaša, vozara, kirijaša; dolazi od njemačke riječi "fuhrmann".
Dolazak željeznice i njezin prolazak kroz samo mjesto, umjesto napretka i novih mogućnosti zarade
i pronalaženja poslova, donio je propast kirijašenja kao gospodarske grane. Svu robu i putnike
preuzima željeznica, a kirijašnje opstaje kao lokalna grana prijevoza koja prevozi teret samo između
Zlobina i obližnjih primorskih mjesta (Hreljin, Kraljevica, Dol, Šmrika, Bakarac ... područje dužine
od samo 20-tak kilometara, što je samo 1/5 dužine kirijašenja iz prvog i drugog razdoblja). Dakle,
treće razdoblje zlobinskog kirijašenja je, na neki način, i završetak ove gospodarske djelatnosti. Ti
događaji su toliko unazadili životne uvjete stanovništva u Zlobinu, da upravo tada započinje
masovni odlazak Zlobinjara i zlobinskih obitelji u panonske dijelove Monarhije, a s vremenom i u
emigraciju u prekomorske zemlje. Dolazak željeznice otvorio je tako vrata iseljavanju iz Zlobina, a
cijelu situaciju je usložnjavala činjenica da su željeznice bile pod izravnom upravom Budimpešte i
da domaći ljudi, pa i Zlobinjari, za cijeloga razdoblja Monarhije (sve do 1918. godine) nisu mogli
dobiti zaposlenja na željeznicama, izuzev privremenih i sporadičnih poslova (napr. čišćenje snijega
zimi, remont pruge i sl).
Život pastira i kirijaša stvara posebne veze između životinje i čovjeka. To je još izrazitije za
furmane nego za čobane. Furmani su svoje spavaće sobe gradili baš iznad štale u kojoj su boravile
njihove životinje, to za slučaj da i tijekom noći budu u njihovoj blizini i da životinje mogu biti
sigurnije, jer osjećaju blizinu svojega gospodara. Tegleća životinja, bilo konj, bilo vol, tretira se kao
osoba, s njom se razgovara, raduje i tuguje. Kao i svaka osoba ima i osobno ime. Konji su: Cezar,
Cvetko, Fuks (žutolisičje boje), Gidran, Lisac, Moro (crnodlak, vranac), Pram (smeđe boje), Sokol
(žive naravi), Sultan (crvenosivi) i Šek (bijelac). Volovi su: Belac (blijedosive boje), Filac, Jelen,
Mićok, Peran (crnosmeđ) i Šaran (šarenih boja). Ista imena i za konje i za volove bila su: Lisac (s
lisom na glavi) i Sivac (dlake sive boje). A kada dođe vrijeme da se Lisac ili Sivac preda mesarima
u klaonicu, tada je cijela kuća ožalošćena kao da je umro član najuže obitelji. Djeca i žene ne mogu
suspregnuti plač, samo furman ne ispušta suze. To se ne priliči gospodaru kuće i njegovu
dostojanstvu. No, potajice, kada ga nitko ne može vidjeti i njegove se oči orose.
JUNAČKO DOBA
OD OSNUTKA ŽUPE SV. IVANA KRSTITELJA (1844.)
DO SREDINE DVADESETOG STOLJEĆA
Ferdinand I (1835.-1848.) - Franjo Josip I (1848.-1916.) - Karlo I
(1916.-1918.) - Petar I Karađorđević (1918.-1921.) - Aleksandar I
Karađorđević (1921.-1934.) - Petar II Karađorđević (1934.-1945.) Pavle Karađorđević regent (1934.-1941.)-Poglavnik Ante Pavelić
(1941.-1945.)-Maršal Tito (1945.-1980.)
Revolucionarna 1848.
Ban Josip Jelačić (1848.-1859.)
Bachov apsolutizam (1850.-1860.)
Austro-ugarska nagodba (1867.)
Ugarsko-hrvatska nagodba (1868.)
Dragutin Kuen Hedervary (1883.-1903.)
Narodni pokret (1903.)
Prvi svjetski rat (1914.-1918.)
Ujedinjenje Kraljevine SHS (1918.)
Vidovdanski Ustav (1921.)
Šestosiječanjska diktatura (1929.-1934.)
Velika gospodarska kriza (1930.-1934.)
Oktroirani Ustav (1931.)
Atentat na Aleksandra (1934.)
Knez Pavle i namjesništvo (1934.-1941.)
Banovina Hrvatska (1939.-1941.)
Drugi svjetski rat-Talijanska i njemačka okupacija-Pavelićeva NDH-Titov narodnooslobodilački pokret (1941.-1945.)
XII.
IZGRADNJA KAPELICE (1826.)
OSNUTAK ZLOBINSKE ŽUPE (1844.)
TEMELJITA DOGRADNJA CRKVE (1866.)
Zlobin je sve do 1844. potpadao pod starodrevnu hreljinsku župu sv. Jurja. Razvojem mjesta i
stalnim povećavanjem stanovništva u prvoj polovici 19. st. rasla je i želja za formiranjem
samostalne zlobinske župe. To je bilo u vrijeme senjsko-modruških biskupa Ivana Krstitelja Ježića
(rođen 1746., biskup od 1789. do smrti 1833.) i Mirka Ožegovića (rođen 1775., biskup od 1834. do
smrti 1869.). Hreljinski župnik bio je u to vrijeme Matija (Mate) Balas*. Župnik hreljinski bio je
od 1833. do 1844. godine. U rasvjetljavanju povijesnih činjenica oko ustrojavanja župe zlobinske,
izgradnje župne crkve Sv. Ivana Krstitelja i početnog rada župe, pomoći će nam zapisi iz župne
spomenice, koje ovdje navodimo u izvorniku.
Prvi je tekst naslovljen u spomenici Viek i povjest župe Zlobin: Župa Zlobinska bila je do god. 1844.
filijalka župe Hreljinske. Zlobinjarom je bilo jako težko, pače u zimsko doba često ne moguće
polaziti k sv. misi na Hreljin, za to su nastojanjem najstarijih i najuglednijih seljana: Auguština
Vukonića, Ivana Marohnića (Ivanka), Mate Marohnića (Durnajsa) i Mate Šubata (Biskupa) god.
1830. do 1831.** sagradili kapelicu sv. Ivana (Krstitelja) namjerom da će im biškup dati svake
nedjelje i blagdana u njoj misiti, ili da se blagdanom u njoj barem pomoliti mogu Bogu oni koji ne
mogu radi starosti ili zla vrimena na Hreljin. Tada je sa svimi i sa financi koji su ovdje bivali selo
jedva 300 duša brojilo. Na preporuku Frana Ivana Kukuljevića velikoga bilježnika Zagrebačke
županije, koj se je 1832. na Fužini po službenom poslu desio, komu su se bila napomenuta četvorica
u ime svega sela utekla, saslušao ih je u Novome biskup Ježić, nu nije dopustio prije u novoj kapeli
misiti, nego li polože kapital koj bude godimice iznašao interesa 24 for za njezino uzdržavanje.
Osim toga morali su se Zlobinjari obvezati, da će vazda dati toliko ručnih težaka, koliko bude
gradnja ili popravak novo sagrađene kapele zahtijevao, kako to piše iste godine na Ivana Mrzljaka
arhidjakona i župnika Hreljinskoga. Napomenuta četvorica zauzimajući se za svoje selo i obće
njegovo dobro namienila su svoja obćinska posjedovanja koja su imali na korist novo sagradjene
kapele sv. Ivana kao fundaciu u vriednosti od 400 for. konveniranoga novca za uzdržavanje i
popravljanje iste. Budući da je Ivan Marohnić najveću vriednost darovao, za to je i po njegovu
imenu izabran patron ili zaštitinik iste sv. Ivan Krstitelj. Kad je tako opstanak kapele osjeguran bio,
dozvolio je biskup Ožegović (umro 1869.) god. 1835. prosinca 11. Mati Balasu župniku
Hreljinskome blagosloviti novu kapelu te ju je već 27. prosinca iste godine uz prisutne: Ivana Soića
(Šoića. op. R. T.) kapelana Hreljinskoga, Studenca župnika Fužinskoga, Petriša župnika Ličkoga
blagoslovi. Od te dobi pa sve do 1844. polazili bi kapelani Hreljinski, kad im je bila misa plaćena,
dana predprega i objed, po nedjeljah i blagdanih na Zlobinu sv. misu čitati propovijedati itd.
Međutim napomenuta četvorica nisu
___________________________________________________________________________
* Rođen je 3. travnja 1782. u Belgradu-Grižanama, a mladu misu je služio 1805. godine. Prije
Hreljina službovao je u Svetome Jakovu Šiljevici (danas Jadranovo) i Sv. Jeleni (današnji
Dramalj). Godine 1844. imenovan je kanonikom arhiđakonom u Bakru, gdje je 29. kolovoza
1853. i umro. Sahranjen je u kripti bakarske crkve sv. Andrije.
Prije njega, do 1833., župnik hreljinski bio je Ivan Mrzljak.
** Na drugom mjestu spomenice, u tekstu "Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na
Zlobinu", navodi se da je to bilo 1833. Još se u povijesnim izvorima spominju godine 1826. i
1829. Autor ovih priča se priklanja da je točna godina izgradnje i posvećenja kapelice bila
1826. godine. Potpuno obrazloženje slijedi naknadno u ovoj priči.
prestali svakom prilikom moliti i prositi, pače su po više puta išli glavom do biskupa prosjačiti da
im dade vlastitoga svećenika, koj bi ovdje stalno bivao i duhovnu pomoć bez pogibelji života pružiti
mogao, navodeć za razloge udaljenost župne crkve, zlo vrieme, pogibelj života, velik broj duša
(400) slučaje umrlih do kojih nije mogao svećenik radi bure i mećave doći, i djecu koja su bez sv.
Krsta u zimsko doba ovdje umrla. Župnici Hreljinski su njihove molbe svakom mogućom prilikom
podupirali, i potrebu pravedne njihove želje dokazivali. Tako je god. 1849. župnik Hreljanski
izviestio Crnkovića inspektora komorskih dobara i biškupa Senjsko-Modruškoga (Mirko Ožegović,
op. R. T.), da je kapela sv. Ivana na Zlobinu za potrebu opskrbljena crkvenim ruhom pokućstvom i
glavnicom od 400 for. Tako je malo po malo Zlobin od župe Hreljinske odciepljen te godine 1844. u
samostalnu župu pretvoren.
Župnik Juraj Štanfel, u prethodnom tekstu pisanom u župnu spomenicu godine 1884., navodi da se
Fran Ivan Kukuljević, veliki bilježnik Zagrebačke županije, koji je 1832. godine boravio u
Fužinama, zauzeo da najuglednije mještane Augustina Vukonića (sudca), Ivana Marohnića Petrova
Ivanka, Matiju Marohnića Durnajsa, Jurja Vukonića i Matiju Šubata Mikulina Biškupa (zlobinske
starješine) primi senjski (modruški) biskup. Petorica ovih najuglendijih mještana su tako dobili
mogućnost da od samoga biskupa zatraže dozvolu za održavanje misa u novoizgrađenoj kapeli. No,
to nije bilo 1832. godine, već 10. listopada 1835. godine u Kraljevskom Officiumu Castellanskom
na Fuzini, što potkrepljuje dopis koji se čuva u pismohrani zlobinskoga župnoga ureda u kojem se
moli Biskup Modruski (u to vrijeme to je znameniti Mirko Ožegović, imenovan za biskupa 1833.
godine) da dozvoli održavanje svetih misa u novoj kapeli. Pismo je sastavljeno po samom velikom
bilježniku Kukuljeviću, a potpisali su ga i petorica napomenutih Zlobinjara znamenom svetoga
križa. Ivan Fran Kukuljević (1801. – 1878.) bio je pripadnik čuvene hrvatske plemićke obitelji
Kukuljević-Sakcinski. Uz dužnost velikog bilježnika Zagrebačke županije (kako se navodi u
citiranom tekstu iz spomenice) obnašao je još i dužnosti upravitelja gradskog magistrata Grada
Bakra te upravitelja pisarnice Banskoga vijeća. Istaknuti je ilirac i pristaša ilirskoga pokreta. Prije
toga, točnije 1. listopada 1835. godine, je Ivan Marohnić Petrov, također u Fužinama, potpisao
obveznicu na 115 srebrnih forinti* (dobrih szrebernih Pinez) radi jamstva za uzdržavanje ove
kapele. Prema njegovu imenu i osobnom patronu, kao najvećem dobročinitelju, odabran je sv. Ivan
Krstitelj za zaštitnika kapelice i buduće župe.
Iz ovih podataka da se izvesti zaključak da je kapelica izgrađena ranije nego što je dobivena
dozvola da se u njoj mogu služiti mise. Izgradnja je bila 1833., 1829. ili (najvjerojatnije) 1826.
godine, a dozvola za služenje svetih misa dobivena je od mjesnoga biskupa tek nakon ove
zamolnice upućene biskupu 10. listopada 1835. godine. Prvo posvećenje kapelice bilo je 11.
prosinca 1835. godine od strane hreljinskoga (tada i zlobinskoga) župnika Mate Balasa. Drugo,
svečanije posvećenje bilo je 27. prosinca iste godine, poslije Božićnih blagdana, na dan sv. Ivana
evanđelistara i apostola. Ovaj blagoslov učinjen je uz svečanu koncelebriranu misu koju su služili
Mate Balas, župnik domaćin i gosti: Studenac, župnik fužinski** i Jerolim Petriš, župnik lički.
___________________________________________________________________________
• Obveznica se čuva u pismohrani zlobinskoga župnoga ureda, a sastavljena je od strane
bilježnika Izidora Mezzorane. Potpis Ivana Marohnića je u znaku križa, što zorno
svjedoči da je bio nepismen kao uostalom i sva petorica tada najuglednijih Zlobinjara.
** Ostali podavi o ovome svećeniku, pa čak ni osobno ime, nisu poznati.
Od izgradnje do tada, tj. 11. prosinca 1835. godine, kapelica je bila bogoslužni objekt u kojemu su
se mještani molili, ali bez održavanja svetih misa i bez prisustva svećenika. Pogotovo su to činili
nedjeljom ili blagdanom oni Zlobinjari koji iz bilo kojeg razloga (nevrijeme, nemoć, starost, bolest
ili sl.) nisu mogli pohoditi nedjeljnu ili blagdanju misu u župnoj crkvi sv. Jurja u Hreljinu. Od tada,
pa sve do osnutka župe, tj. 1844. godine, kapelani hreljinski dolazili bi nedjeljom i blagdanom
služiti svetu misu u toj kapelici. No, dolasku kapelana moralo je prethoditi nekoliko uvjeta:
- misa je morala biti plaćena,
- a kapelanu se morao osigurati ručak i prijevoz.
Sljedeći tekst iz župne spomenice govori o tome kako je izgrađivana kapela sv. Ivana Krstitelja,
kasnije pretvorena u župnu crkvu, pa nam posredno rasvjetljava i to vrijeme osnutka zlobinske
župe. Tekst je naslovljen Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu*, a izvorno glasi:
Sastavljajući ovu župnu spomenicu ne smijem propustiti opisati najznamenitije spomenike ove župe.
Samo se po sebi razumijeva da među najosobitije spomenike na Zlobinu spada župna crkva.
Vriedno je o njoj i njezinoj gradnji štogod ovdje na vječnu spomen upisati. Dok je još Zlobin bio
filijalka župe Hreljinske sagradili su si Zlobinjari g. 1833. svojom ponukom i svojim trudom i novci
kapelicu sv. Ivana Krstitelja na istom mjestu gdje je i sadašnja župna crkva, da se mogu starci i
djeca, koji nisu mogli na Hreljin k sv. misi, u njoj po nedjeljah i blagdanih Bogu pomoliti. Kad je
godine 1844. ova kapela pretvorena u župnu crkvu odmah se je pokazala da ne odgovara svojoj
svrsi ... (nerazumljiv dio teksta, op. R. T.). U toj kapeli je prvi župnik Juraj Mance obavljao crkvene
funkcije po misionarski. Samo se po sebi razumje da je tuj manjkalo puno crkvenog pokućstva.
Kapelica bila bez zvonika sa jednim zvonom, koje je sada na kapelici BDM od 7 žalosti koje je iz
Mljetaka** nabavljeno bilo. Kapela bila premalena te su pred njom napravili triem pod koga su se
za vrijeme kiše uklanjali i oko godine 1851. jedan zvon obesili. Ovako je ta nova župna crkva stala
sve dok je Aleksandar Car za župnika došao. Njemu mora puk zlobinski i danas biti zahvalan jer
njegovom brigom njegovim nastojanjem je sadašnja župna crkva sagrađena. Puno je morao
zaprieka svladati prije nego li je došlo do gradnje nove crkve. Među pučani bilo nesloge, a od vlasti
slabe potpore. Nesložne puntare*** Zlobinske znao je on lijepom riečju složiti i nagovoriti a većoj
vlasti svojim načinom i postupkom dokazati potrebu gradnje nove crkve. God. 1865. dne 28.
kolovoza držala se je doprinesbena razprava za gradnju njezinu. Sliedeće već godine (dakle, 1866.,
op. R. T.) stajala je nova crkva sa zvonikom kako ju danas vidimo (1866.) Dogradili ju Mate Škiljan
i Juraj Car Kirci iz Crikvenice za 2240 f. koje je visoki patronat doprineo. Sagradio je Slovenac
Mate Petrovič
* I ovaj tekst zapisao je u župnoj spomenici svećenik Juraj Štanfel godine 1886.
** Starohrvatski naziv za Veneciju.
*** Buntovnici, bundžije.
3 žrtvenika* i krstilnik koji je arhidjakon Bakarski g. Ivan Šoić dne 24. lipnja 1869. blagoslovio.
On je slučajno kao bivši kapelan Hreljinski godine 1835. prvi Bogu žrtvovao u staroj još kapeli na
obće veselje i zadovoljstvo malenoga za onda još puka Zlobinskoga. Tako je ova župna crkva kakva
je danas sagradjena. Propovijedaonica je sagradjena 1884. za 130 for. Što preostalim slogom što
prištednjom crkvene milostinje. Ostalo crkveno ruho se malo po malo nabavlja.
Uglavnom Zlobinjarima nije bilo lako osigurati stalnu i redovitu službu Božju u prvobitnoj kapeli
koja se nalazila na mjestu današnje župne crkve, a koja je bila izgrađena 1826. Također, dugačak i
naporan je bio put pretvaranja te kapele u župnu crkvu i osamostaljivanje Zlobina u zasebnu župu
odvajanjem od starodrevne župe sv. Jurja na Hreljinu. Kako je vidljivo iz već citiranih spisa najveća
zasluga za to pripada onodobnim (prisjetimo se – to su 30-te i 40-te godine prošloga stoljeća)
mjesnim starješinama: Augustinu Vukoniću, Matiji Šubatu Mikulinu (Biškupu), Ivanu Marohniću
Petrovu (Ivanko), Mati Marohniću (Durnajsu) i Jurju Vukoniću. Oni su 10. kolovoza 1836. uputili
pismo senjskome biskupu kojim ga mole da se omogući redovna služba Božja u zlobinskoj kapelici.
To pismo, koje se čuva u Biskupijskom i kaptolskom arhivu u Senju**, pisao je na njemačkom
jeziku onodobni hreljinski svećenik Balas, a po naputku narečenih zlobinskih starešina (koji su
pismo i potpisali znakom križa). Njihova imena se navode u ovom obliku: Augustin Wukonich,
Mathia Schubat Mikulin, Ivan Marochnig Petrov, Mate Marochnig i Georg Wukonich.
Prije toga isti Zlobinjari pisali su, također preko hreljinskoga svećenika Balasa, pismo senjskomu
biskupu na hrvatskom jeziku. Pismo je datirano u Zlobinu, 8. listopada 1835. godine ***. Isto se
čuva u Biskupijskom arhivu u Senju, a u cjelosti glasi:
Presvitli i premilostivi Naš Gospod. Biskupe!
Mi zdola ponizno podpisati od strane sve nashe Obćine Zlobin ... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.)
se Njih Presvitlost nashega Premilostivoga Gospodina Biskupa za svim ... kako sliedi
1. vo Josh letta 1826 zagradili smo na nashi Stroshi u sred Obchine Jednu Czrkvitzu, u kojoj bimo z
vrimenom z Vashijem daljnijem Dopuschenjom Svetu Mashu poslushati mogli, jerbo mi czele dobre
dvi Ure od nashe Plovanije nastanjeni jesmo. Poradi ove Daljine, osobito pako po Zimi i zlom
Vrimenu dogodilo se je da vnogi starczi prez Svetoga sakramenta preminuli jesu, dapache i mnoga
mala Diecka (djeca, op. R. T.) prez Svet Karsta pomerla su. 2. go Nadalje mozemo dokazati da
vnogi Starchi i Stariche zarad velike Daljine po letto i vishe Dan Svete Mashe necsuju, niti Dicka
(djeva, op. R. T.) poradi Golote po Zimi na Nauk Kerstianski odlaziti nemogu, i tako bash prez
istoga Nauka vnogi osobito pak Siromahi, koji se z nicim podivati nimaju, ..... moraju ....(nečitka
mjesta u tekstu, op. a.).
3. to Ova recsena Obchina Zlobin broji sveukupno 320 Dush. Radi kojih
* Oltara.
** BAS 1779/1835, dopis od 10. kolovoza 1836., pisan njemačkim jezikom
*** BAS 1450/1835, dopis od 8. listopada 1835., pisan hrvatskim jezikom.
prosi ponizno, dabi njih Presvitlost milostivi Gosp. Biskup poslali 2 Kapellana na Hrelinu naredite
tako, dabi jedan do uffajuchega Providjenja na 15 ali 20 dan jedan put u ovoj Zrikvicki sluxiti
doshao. Szvishe umiljeno prosimo, dabi se dostojali Sveti Blagoslov u istoj Crikvicksi, koji od
Potribe jest naredili. U ovom uffanju, i u miljenoj Pokornosti ostajemo.
Zlobin na 8. Xbra 1835.
Najponizniji sini
Augustin Vukonichz
Matij Schubat Mikulin
Matij Marohnihz
Juraj Vukonich
Ivan Marohnihz Petrov
Stareshine *
U ovom pismu spominje se godina 1826., kao godina izgradnje crkvice Sv. Ivana Krstitelja, koja je
kasnije dograđivana da bi 1844. postala župna zlobinska crkva. U zapisima iz župne spomenice Viek
i povjest župe zlobinske (pisan 1884. godine) i Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu
(pisan 1886. godine) navodi se da je ova crkvica sagrađena 1831. (u prvom, starijem tekstu) ili
1833. godine (u drugom, kasnijem tekstu). No, iz dopisa naših zlobinskih starješina koje je 8.
listopada 1835. godine pisao u njihovo ime hreljinski župnik za senjskoga biskupa, navodi se da je
ova ista crkvica i prvi sakralni zlobinski objekt izgrađena 1826. godine. Možemo li sada zaključiti
koje je to bilo godine? Autor ove studije priklanja se stajalištu da je to bilo 1826., a ne ni 1831. ni
1833. godine. Zašto? Tekstovi u spomenici pisani su više od 50 godina nakon izgradnje i njihova
vjerodostojnost je upitna u usporedbi s pismom pisanim svega 9 godina nakon izgradnje crkvice
(ako je bila izgrađena 1826., a pismo je pisano 1835.). Za pretpostaviti je da je manja vjerojatnost
za grešku moguća u razdoblju od 9 godina, nego u razdoblju od pola stoljeća. Osim toga, pismo za
biskupa kojim Zlobinjari mole za redoviti dolazak kapelana u Zlobin, gdje bi u razmaku od 15 do
20 dana redovito služili svetu misu u toj novosagrađenoj kapeli, pisao je župnik Balas, koji je bio
neposredni sudionik svih zbivanja u Zlobinu, koji je u to vrijeme u sastavu njegove hreljinske župe.
Malo je vjerojatno da bi on stoga počinio takvu pogrešku, a puno je veća vjerojatnost da je
pogrešku pri pisanju navedenih tekstova u spomenicu pričinio zlobinski župnik Juraj Štanfel, koji je
šesti zlobinski svećenik i nije neposredni sudionik niti svjedok događaja o kojima piše, već prenosi
ili prepisuje iz raznih izvora podatke o povijesti mjesta i župe zlobinske.
* BAS, br. 1450/1835.
Osnutak zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja se nedvojbeno zbio 1844. i tada je ta kapelica postala
župnom crkvom. Ne znamo točan nadnevak kada je biskup Ožegović donio dekret o osnutku župe,
ali zabilježeno je kako je 10. prosinca 1844. godine vlč. Juraj Mance imenovan za prvog župnog
administratora. Za zaštitnika župe odabran je sv. Ivan Krstitelj budući je župna crkva već ranije, dok
je bila tek kapelica, posvećena ovome svecu (a radi činjenice da je Ivan Marohnić Ivanko dao
najveći prilog za izgradnju tog prvog sakralnog objekta u Zlobinu). Danas se više ne može utvrditi
kojem zlobinskom rodu je pripadao Ivan Marohnić Ivanko budući je Ivan Marohnić najčešće
zlobinjarsko i ime i prezime, a u to vrijeme živjelo je nekolicina Ivana Marohnića, koji su svi
prema godini rođenja mogli sudjelovati u tim zbivanjima. Nadimak, pak, Ivanko nije se zadržao u
usmenoj zlobinskoj predaji da bi nam pomogao u odgonetavanju ove zagonetke.
Zlobinska crkva bila je neprikladna za novonastalu župu, koja je postajala sve brojnija, pa je bilo
nužno njezino temeljito preuređenje. Za to je najzaslužniji župnik Aleksandar Car, a crkva je
temeljito preuređena 1865/66. godine. Građevinske radove su poduzeli građevinski obrtnici iz
Crikvenice Mate Škiljan i Juraj Car, a slovenski majstor Mate Petrovič izradio je 3 oltara i
krstionicu. No, temeljita obnova crkve nije bila nimalo jednostavna zadaća. Radilo se o velikom
građevinskom poduhvatu za koji je trebalo smoći znatna finacijska sredstva. To nije ni sada lagano,
a nije bilo niti u to vrijeme. O borbi za preuređenje crkve govore nam mnogu dopisi pohranjeni u
Biskupijskom arhivu u Senju.* Radi pomoći u obnovi crkve Biskupiji u Senj obraća se i Obćina
Zlobin (dopis od 13. ožujka 1864. godine, BAS, 438/1864, koji smo obradili u priči o zlobinskoj
Obćini), ali najčešće dopise višoj crkvenoj vlasti piše župnik Aleksandar Car. On je najžešći
promicatelj i najuporniji zagovaratelj njezine obnove. Njegovu posvećenost toj misiji najbolje
ćemo osjetiti u jednom od njegovih dopisa koje odašilje biskupu u Senj:
Preuzvišeni Presvitli i Prečastni Gospodine Barone Gospodine Biskupe i najmilostiviji Otče!
Župa Zlobin nahodi se u posvema biednom pložaju a još lošiemu podneblju, gdje u zimno doba
pučanstvo sa nijednim inim mjestom, sniega i metjave radi, obćiti nemože. Što Njih i Preuzvišenost
se je udostojala paziti očinskom milosti, te sada na uhar (arhaizma u značenju korist, op. R. T.)
tjelesni i duševni ovog puka isto mjesto god. 1844. na pravu župu Zlobin podignuti je blago
izvoljela od koje doba pučanstvu nevolje omiljene i razblažene postaše ... nemoguće jest ovu župu
Zlobin sa drugom kojom župom ... sdružiti. Pošto pako ova župna crkva nahodi se u pogibelnom
stanju, te je nemoguće bez pogibeli očite u njoj rieč božju pripoviedati i Sv. Otajstva odsluživati.
Stoga Ponovljeno usudjujemo se na Visoko Namiest. Vieće u privitku, kroz vruću priporuku od Njih
i Preuzvišenosti našu prošnju podnili, za da bi se čim prie zadnja odluka riešila za popravak
ovdašnje Crkve. Drugačije, na obću žalost, pri ovom nevoljnom i siromašnom puku, razvalinom
postati hoće ... (dopis župnika Cara od 7. ožujka 1863. godine, BAS, 480/1863).
* BAS 480/1863, 392/1864, 439/ 1864, 498/1864, 1205/1864, 1787/64, 294/1865 i 974/1865.
Dana 31. svibnja 1865. godine župnik Aleksandar Car piše "Prečastnom Uredu Arhiđakonata
Bakarskoga" dopis*:
Prečastni Gospodine Arhiđakone i Kanoniče!
Pošto hvala Vječnjemu ovdašnja novosagradjena župna crkva posvema dogotovljena jeste, i pošto
je želja moga pobožnoga puka u istoj na dan svedčani Sv. Ivana Krst. župn. zaštitnika u zahvalu
dragom Bogu prikazati Preč. Žrtvu. Stoga vrućom molbom, od strane mog puka kao i moje ...
(nerazumljiiv dio teksta, op. R. T.) ... da bi se ovaj blagoslov crkve, zamoljena oblast pri Prečas.
duh. Stolu. Za veću nabožnost i korist na spas dušah, sa doličnim slavjem u dan Sv. Ivana Kr. po
Vašoj Prečastnosti obaviti blagouzmogao – Dobročinstvah kojih vruće mi našemi molitvami pri
dragom Bogu, dostojnim učiniti nastojati budemo.
Ovaj dopis, bakarski kanonik i Arhiđakon Mate Žuvičić proslijeđuje** "Prečasnom duhovnom
Stolu u Senj"** odmah sljedeći dana, 1 lipnja iste godine, a Duhovni Stol Biskupije senjske daje
dopuštenje Mati Žuvičiću da može na dan sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika župe zlobinske, održati
svetu misu i blagosloviti kamen temeljac (ugaoni kamen) i početak radova na izgradnji nove crkve.
Svečani blagoslov uz sv. misu održan je 24. lipnja 1865. godine. No, sredstva su u potpunosti
osigurana na raspravi za njezinu izgradnju, koja je održana 28. kolovoza 1865. godine***. Novo
podignuta crkva bila je dovršena sljedeće godine.
Tako proširena i dograđena crkva stajala je na ponos svojih župljana i župnika Cara, Večerine,
Marčića, Štanfela, Malinarića, Polića i Gržalja, punih trideset i dvije godine, sve do 9. kolovoza
1897. godine.
* BAS, 294/1865.
** BAS, 974/1865.
*** "Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu" (zapis u župnoj spomenici).
XIII.
BLAGDAN KLEČANJA
ili
ŠTO SE TO ZBILO U ZLOBINU 9. KOLOVOZA 1897.?
Svakog 9. kolovoza, počevši od 1898. godine, Zlobinjari slave svoj poseban župni blagdan nazvan
Klečanje. Zašto se obilježava ovaj blagdan otkrit će nam zapis iz župne spomenice o događaju koji
se zbio na taj dan, 9. kolovoza, sada već daleke 1897. godine. Zapis je pisan od strane popa
Gržalja*, neposrednog svjedoka.
... Grom udario u crkvu za vrieme sv. mise. Dugo željkovana kiša spustila se na suhu, raspucanu
zemlju, oživjela nam prirodu, osvježila nam zrak i donijela nam strašnu i golemu nesreću. Bilo je 9.
kolovoza mjeseca u 7 i pol sati, kada župnik Gržalj služaše sv. misu pobožnom puku, koji se je
uslied nevremena u velikom broju u ckvi sabrao. Kiša je lievala kao iz kabla a gromovi udaraše na
sve strane, da je to strahovito bilo čuti. U sredini mise kada svećenik pere ruke udari grom u
željezni na vrh tornja usadjeni križ, raznije i poruši sjeveroistočni dio kupole, te preko zvonova i
lanca koga sasma raztrga koji služi za zvonjenje, siđe zvonikom u crkvu . U crkvi ubio je smjesta
Ivana Kružića Jakovljeva** podporu i hranu siromašne djece i onemoglih roditelja. Munja je dalje
išla do lievog pobočnog oltara, te ga podrovala i u desnoj sakristiji otišla u zemlju. Župnika je od
strane epistole bacila na stranu evangjela, a dječaka koji mu je ministrirao bacila mu medju noge,
dočim je drugi dečko klečeći na miru ostao. Nu obojici nije štete nikakve učinila. Marija Kružić
Jakovova je oniemila, nu nakon nekog vremena se je u život povratila. Polića Matu Gašparova***
je težje ošinula da je morao u krevetu u težkim mukama ležati. Matejki Marohnić je natikaču (vrst
obuće, op. R. T.) s noge svukla-ali noga sama neozlijeđena ostala. Jednoj je suknju na njoj
raztrgalo a da se je ništa dogodilo nije - a mnogo jošte, što više-što manje ofurila i izranila. Nu, ne
samo što je stiska svoju žrtvu pobrala, nego je ogromno kamenje, što se je sa vrha kupole na crkvu
srušilo, doljnji dio lađe porušilo i njekoje ljude strašno izranilo. Petru Marohniću (Buti****) je
ruku u ramenu izčastilo, a druge mu ruke zapešće sgnječilo, te kožu s glave izgulilo. Andri Poliću
Matijevu (Žilavac*****) glavu je strašno nakazilo, Gašparu Poliću (Gašparina*****) uz druge
ozlede klavikulu slomilo. Kad se je nesreća zbila, narod je odmah pohrlio k crkvi, ali prestrašen nije
se usudio u dim od ruševina nastali unići, dok nije otac župnikov prvi u hram provalio, da vidi jeli
mu sin župnik u životu. Za otcem župnika pohrli i narod te iznesu
___________________________________________________________________________
* Ivan Gržalj (r. u Senju 1864. godine, u. u Zlobinu 1935. godine), zlobinski župnik od 1895.
godine do smrti, 20. travnja 1935. godine.
** Rođen 1850. godine, iz porodice Vučića, nadimak Škebić. Za razumijevanje suvremenim
Zlobinjararima bit će lakše ako se kaže da je to djed Ivića Mičičina.
*** Rođen 1866., umro 1955. godine. Obiteljski nadimak Ripar.
**** Buta - zlobinski obiteljski nadimak obitelji Marohnić.
***** Žila, Žilavac - zlobinski obiteljski nadimak obitelji Polić.
***** Isto iz roda Žila-Žilavaca.
ranjenike i jednog sasma mrtva. Kad su ove iz crkve odnieli odieli se od vrha kupole po drugi put
silna gromada tesana kamenja na crkvi oko zvonika, te je doljnji dio ladje do kraja srušilo tako, da
su same zidine ostale. Sreća da je ljudstvo svo vani bilo, jer bi se još groznija nesreća dogodila bila.
Krov, strop, stropna greda, baldekin, klupe, zastava, par slika križnoga puta-sve je jedna velika
hrpa, gomila. Striela nije samo nesreću u crkvi prouzročila. jedna iskra udarila u podrum župnikov
sasma razciepila i pragove kamena prelomila, druga pako pogodila je u kuću susjeda krčmara Rafa
Marohnića* te probila u sobu, ali štetu nije učinila. Onaj isti dan je također grom udario u Hreljinu
u zvonik župne crkve, ali nije ništa naudio, jer je isti munjevodom providjen. Ovo može a i mora biti
dobra pouka onim koji nadziru i grade javne zgrade. Zvonik zlobinske crkve je tek dogradjen bio
kamenom kupolom ...(nečitak dio teksta, op. R. T.) ... nevinih i siromašnih žrtava na njihovu savjest
pada. Na lice mjesta došao je g. načelnik Nikola Polić, nu vratio se je neopravio ništa, jer od strane
kotara nije nikoga kao ni liečnika bilo. Prvu pomoć pružio je čestiti starina liečnik fužinski g.
Konić** koji je po najgorem vremenu dosti tegotan put prevalio, te kršćanskom ljubavi, a svojom
poznatom vještinom nesretnicima boli utažio a i život im očuvao...
Vrlo zorno i slikovito je ljetopisac - pop Gržalj opisao ovu pogibelj koja je snašla zlobinski puk.
Nije ni čudno kada je bio neposredni sudionik i očevidac svih tih dogadjanja. Nama sada i onima
koji dolaze, ostaje jedino da nastavimo tradiciju održavanja ovoga blagdana i da se svake godine na
taj dan, 9. kolovoza, prisjetimo u našim molitvama pokojnog Ivana Kružića. Da se spomenemo i
svih ovdje spomenutih mještana, kao i načelnika Polića i čestitog liječnika Konića. Mnogo je
vremena od tada prohujalo i svi su oni već odavna mrtvi. Pokoj vječni daruj im Gospodine i vječna
svjetlost svjetlila im!
Zlobinjarima je trebalo dvije godine da obnove razrušenu crkvu i da izgrade porušeni zvonik.
Radovi na obnovi su okončani 18. rujna 1899. godine postavljanjem novih zvona.
Zaključno, možemo ustvrditi da su Zlobinjari u jednome stoljeću (točnije u 73 godine, od 1826. do
1899. godine, što je jedan prosječan ljudski vijek) izveli 4 velika građevinska poduhvata:
- izgradili kapelicu (1826.),
- proširili tu istu kapelicu u župnu crkvu (1844/45.),
- temeljito su preuredili i dogradili svoju župnu crkvu (1865/66.) te
- nanovo izgradili srušeni zvonik i popravili sva oštećenja na crkvi prouzročena udarom groma
(1898/99.), a sve to zorno govori o privrženosti naših mještana crkvi i župi!
* Rafael Marohnić - Rafac (1850. - 1922.) jedan je od najbogatijih Zlobinjara svih vremena.
Posjedovao je trgovinu, gostionicu, mesnicu i klaonicu. Njegovo bogatstvo bilo je toliko da je
izazivalo strahopoštovanje, inače u ono vrijeme, siromašnih Zlobinjara. Tako je napr. Dorka
Marohnić Šešerićeva zaklinjala Dragi Bože, izjednači mene i Rafaca! Kada je došlo do
ujedinjenja u Kraljevinu SHS (1918. godine) preko noći mu se bogatstvo rastopilo
nepovoljnim tečajem kojim su beogradske vlasti mijenjale austrijsku krunu za srpski dinar.
** U tekstu "Postanak, rast i razvoj naselja - stanovništvo i življenje" autorice dr. Nede
Kauzlarić Andrić, koji je objavljen u knjizi "Fužine, u povodu 200. godišnjice škole Fužine
(1785. - 1985.), Fužine, 1985., stoje i sljedeće dvije rečenice: ... Oko godine 1850. mjesto dobiva i
svoga stalnog liječnika Josipa Konića, koji u Fužinama ostaje kao liječnik do svoje smrti 1909.
godine, znači više od 50. godina. Pokopan je na mjesnome groblju na kojem i danas njemu i
njegovoj obitelji stoji granitni spomenik, koji stanovništvo održava.
XIV.
OLTARI U ŽUPNOJ CRKVI
O oltarima kapele (sagrađena 1826.), a kasnije župne crkve (od 1844.) ne znamo ništa. Nakon
temeljitog pregradnje crkve 1865./66. godine* izgrađena su 3 nova oltara i krstionica, koji su
blagoslovljeni na dan župe, 24. lipnja 1869. godine** od strane arhidjakona bakarskoga Ivana
Šoića. Iz zapisa u župnoj spomenici znamo samo da je oltare i krstionicu izgradio Slovenac Mate
Petrovič iz Cerknice. Prema Dobrovoljnoj pogodbi zaključenoj 18. rujna 1867. godine između
Matije Petroviča, kao izvođača radova i župnika Cara, kao naručitelja radova (uz supotpise sudca
Obćine Zlobin Mate Vukonića i kaštalda Felica Šubata) M. Petrovič je dužan izraditi tri oltara, od
toga veliki i dva mala kao od najboljega lesa (dakle, radilo se o drvenim oltarima, op. R. T.) …
načiniti i na miesto svoje postaviti i to do 24. lipnja 1868. godine ako bude moguće složiti i pervu
ruku farbom dati, a god. 1869. u jamčenoj garanciji sve u najboljem redu mramoriziranjem
sgotoviti i to do dana Sv. Ivana Krstitelja. U to delo pogodjeno Majstoru dati u novcu 1250 forinti
… Majstor u ime kapare zadobi od zastupnika 300 forinti … kadno postavi u svoje mesto i svoj red
imenovane oltare zastupnici dužni su Majstoru izbrojiti u gotovom novcu 500 for. Napokon kadno
Majstor 1869. g. posvemu svoje delo načini i zastupnikom bez svake falinge izruči tad bit će
posvemu izplaćen od pogodjene svote sa 450 for.***
Središnji oltar koje je izradio majstor Petrovič promijenjen je 1927. godine (tada je župnik zlobinski
Ivan Gržalj) sadašnjim oltarom koji je izgradio sušački kamenoklesar Rude Matković.**** Oltar je
urešen s kipom sv. Pavla (na desnoj strani) i sv. Petra (na lijevoj
* Tada je župnik u Zlobinu Aleksandar Car, pokretač preuređenja i proširenja crkve.
** U to vrijeme župnik zlobinski je Lovra Večerina.
*** Ova Dobrovoljna pogodba se čuva u pismohrani župnoga ureda sv. Ivana Krstitelja.
**** Na poleđini oltara urezan je sljedeći natpis: Ovaj oltar napravio je Rude Matković iz
Sušaka 1927. Matković, vlasnik "kiparske i klesarske radionice", je poznat po tome što je
isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalima i rozetu đakovačke katedrale. Otac je
poznatog kipara Vinka Matkovića. Na dnu oltara s prednje strane je ugrađena mramorna
ploča s natpisom Podigao puk zlobinski za župnikovanja Ivana Gržalja župnika 1927. Iz ovoga
teksta da se zaključiti da je oltar podignut prinosima zlobinskih vjernika. Iz podataka
pohranjenih u Urudžbenom zapisnika župe Zlobin za 1927. godinu moguće je zaključiti da je
novi oltar blagoslovljen na dan župe – 24. lipnja 1927. godine. Naime, 28. svibnja 1927. godine
Župni ured Zlobin umoljava u dopisu Predstojništvo Franjevaca u Trsatu za jednoga od
redovnika za propovijed i sv. Misu na Ivanju i za blagosloviti novi oltar. Dana 7. lipnja te godine
Župni ured Zlobin upućuje dopis i Župnom uredu u Bakar kojim umoljava Preč. Župni ured
Bakar glede sv. Mise i propovijedi na Ivanje i za blagoslov novoga oltara. Dakle, župnik Gržalj
je molio i Franjevce na Trsatu i bakarske kanonike da propovijedaju na sv. misi za Ivanju i da
tom prigodom blagoslove oltar. Kako je 11. lipnja iste godine upućen dopis Samostanu u
Trsatu u kojem se odgovara da nije potrebno za ovu godinu pošto su se preč. Gosp. Kanonici iz
Bakra odazvali, da se zaključiti da je oltar blagoslovljen od strane bakarskih kanonika, a ne
od strane trsatskih franjevaca.
strani). Oltarna slika prikazuje krštenje Isusovo na rijeci Jordan, a slikom dominiraju likovi Isusa
Krista i Ivana Krstitelja. Na "nebu" je Otac okružen golubom i četvoricom anđela, a još se tri
anđela nalaze i na lijevoj strani slike. Ovaj motiv za oltarnu sliku je odabran budući je zaštitnik
župe upravo sv. Ivan Krstitelj i dosta je korišten u sakralnom slikastvu. Ipak, za ovu župu radi se o
dojmljivom slikarskom uradku slikara F. V. Goblenstaina (potpis na donjoj, lijevoj strani slike, uz
naznaku godine nastanka slike 1868.*). O slikaru Goblenstainu nije bilo moguće pronaći nikakvih
podataka u stručnoj literaturi niti na internetskoj mreži, no njegova spomenuta oltarna slika otkriva
ga kao zrelog i profinjenog autora (pogotovo kada se ova slika usporedi sa 14 slika križnoga puta).
Uz ovaj glavni oltar donedavno (sve do osamdesetih godina prošloga, dvadesetoga stoljeća) su
stajala i dva pobočna, drvena. Desno je bio oltar posvećen BDM, sa njezinim kipom. Ovaj oltar i
kip su kupljeni 1937. godine doprinosima vjernika, a kip je dovežen vlakom do željezničke postaje
Zlobin i odatle je, u svečanom mimohodu i pod baldekinom, donešen u crkvu*. Drveni oltar je
nagrizla crvotočina, pa je jednostavno uništen (zašto se nije razmišljalo o možebitnoj restauraciji?),
a kip Majke Božje je položen na mjestu na kojem se nalazio ovaj oltar.
Na lijevoj strani je bio također drveni oltar posvećen sv. Antunu Padovanskome s kipom ovoga
sveca. Oltar i kip darovani su crkvi od majke svećenika R. Miloša - Marije Miloš po nadimku
Maričete (1863. - 1957.)**, a na spomen njezina sina Antona Miloša (1900. - 1926.) poginulog u
Americi. I ovaj oltar je nagrižen crvotočinom, pa je uništen kao i desni pomoćni oltar. Na mjestu
gdje je nekada stajao oltar sada stoji samo kip. sv. Antuna. I u ovom slučaju vrijedi isto pitanje:
zašto se nije razmišljalo o restauraciji?
___________________________________________________________________________
* Slika je nastala te 1868. godine i vjerojatno stavljena na za to predviđeno mjesto u
središnjem oltaru koji je izgradio majstor Petrovič. Bilo je to vrijeme neposredno nakon
velikog preuređenja crkve za agilnoga župnika Aleksandra Cara. Izgradnjom novoga oltara
1927. godine, oltarna slika je iz staroga oltara prenijeta u novi.
** U župnoj spomenici je u vezi toga zapisano sljedeće:
Dne 26. IX. 1937. bila je kod nas veličanstvena manifestacija ljubavi i pobožnosti prema Bl.
Djevici Mariji. Naš gosp. župnik došavši pred tri godine u našu župu opazio je, da u crkvi nema
kipa presvete Djevice Marije, koju obično ima svaka crkva. Kad je bila crkva uređena, priskrbio
je lijepi kip Lurdske Gospe, koji nam je stigao pred samu svečanost. Da bude svečanost
veličanstvenija pozvao je g. župnik preč. oca vikara Jerka Reka franjevca iz Trsata koji nam je
mio, jer nas je više puta pohodio da pomaže župniku u duhovnoj pastvi.
Iznenadio nas je sa visokim posjetom naš preuz. gosp Dr. Viktor Burić, koji se rado u naše
romantično mjesto navraća u pohode svojem prijatelju našem g. župniku, s kojim su zajedno
služili kao susjedi u čabarskom dekanatu. Njegovom se posjetu uvijek radujemo, jer smo time
počašćeni te nam uvijek dobro došao, da nas krijepi sa svojom apostolskom rječju. Da svečanost
bude svečanija preuzeo je blagoslov kipa i propovijed. 14 dana padala je kiša, a u subotu osvanuo
je krasan dan, a osobito u nedjelju 26. IX. Sunce je divno sjalo,
a zrak je bio čist, da se je sa našeg Zlobina vidjelo cijelo naše Hr. Primorje. Izgledalo je da se i
sama priroda veseli dolasku Lurdske Gospe.
Prije mise u pol 9 sati počela je procesija kojoj je prisustvovao čitavi Zlobin i mnogo ljudi iz
obližnjih mjesta. Prisustvovalo je mnogo mladića, muževa, školske djece i djevojačko društvo.
Doček kipa je bio na početku sela kod kapelice Sv. Križa (na Obišenjaku, op. R. T.) odakle su ga
nosile djevojke u bjelini. Kip je bio okićen cvijećem i vijencima. Putem se pjevale pjesme i molila
krunica. Došavši u crkvu blagoslovio je kip preuz. gosp. biskup uz asistenciju preč. oca Vikara i
domaćeg župnika. Poslije blagoslova održao je propovijed preuz. gosp. biskup sa svojom
rječitošću o Bl. Djevici Mariji kao pomoćnici i tješiteljici u svima potrebama. Poslije propovijedi
bila je sv. Misa koju je služio domaći župnik. Iza sv. Mise se narod okrijepljen, duhovno po
riječima svoga biskupa, razišao svojim kućama. Na misi pjevalo je domaće pjevačko društvo, a
pratio je na harmoniju preč. Otac Vikar Jerko Rek.
Poslije mise došla je deputacija uglednih župljana koja se zahvalila preuz. gosp. biskupu što je
počastio našu župu sa svojim posjetom. Preuzv. gosp. biskup odgovorio im, da mu je milo što je
svečanosti prisustvovalo tako mnogi muškaraca sa tolikom pobožnošću, te im rekao da ostanu
vjerni katoličkoj crkvi i svojoj domovini.
XV.
KRIŽNI PUT
Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do
plaganja Isusova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja, za svaku se postaju u katoličkim crkvama
postavljaju slike (ili rjeđe kipovi) s likovnim prikazima Isusove muke. Postaje križnoga puta su
sljedeće:
1. Isusa osuđuju na smrt,
2. Isus prima križ,
3. Isus pada prvi put pod križem,
4. Isus susreće svoju majku,
5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ,
6. Veronika pruža Isusu rubac,
7. Isus pada drugi put pod križem,
8. Isus tješi jeruzalemske žene,
9. Isus pada treći put pod križem,
10. Isusa svlače,
11. Isusa pribijaju na križ,
12. Isus umire na križu,
13. Isusa skidaju s križa i
14. Isusa polažu u grob.
I zlobinsku crkvu, naravno kao i sve ostale rimokatoličke crkve, krasi križni put. Slike su izrađene
kod zagrebačkog "pozlatara" Slavoljuba Wagmeistera iz Duge ulice br. 13*. Pozlatar Wagmeister
imao je još "trgovinu crkvenoga ruha i kovnih stvari" i "skladište za crkvena uređenja i obnovljenje
starih žrtvenika". S. Wagmeister je bio ugledni zagrebački obrtnik specijaliziran za opremanje crkvi
i izradu ckvenog inventara. I iz prezimena je očito kako se radi o strancu (Nijemcu ili Austrijancu).
To je očito i iz pisma-ponude** koju je pisao 17. svibnja 1902. godine župniku Ivanu Gržalju:
Velečastni gospodine!
Primio sam list, mene jako veseli, da su se opet na moju tvrdko navratio.
Križniput, ovak kako su meni opisivali. Okviri iz čiste hrastovine lijepo izradjeno slike na plehu
malani po Vašoj mjeri bi koštali najjeftinije 400 do 450 forinti.
Ako želio još lijepše imati unda bi Vama točan nacrt napravio bi Vam stajal od 500 – 1000 forinti.
Ja imaden baš sada jedan Križniput za župno crkvu bjelovarsku u poslu slike lijepo izradjeni i
Okviri poligramirani uz cienu od 600 forinti čisti domaći posao.
Ako bi Vama Velečastni gornija svota previsoka bila unda bi molio da bi meni po prilici svotu pisali
koliko bi se mogli spedirati za taj Križniput. Ja ću Nima po Vašoj cieni naciniti da budete sasvim
zadovoljan.
* Od 1928. godine ova poznata zagrebačka ulica je preimenovana u Radićevu.
** U pismu nalazimo na tipične pogreške koje su svojstvene govornicima iz njemačkog
govornog područja, koji još nisu dobro savladali hrvatski jezik.
Križniput, kada bi Velečastni naručili, od dana naručbe, najmanje 2 mjeseca bi trebao dok ga
gotovim i na mjestu šaljem.
Očekujem odgovor sa veleštovanjem,
Slavoljub Wagmeister"
Župnik Ivan Gržalj je očigledno ovu ponudu prihvatio i dogovorio izradu Križnoga puta za
zlobinsku crkvu, a to nam potvrđuje račun "pozlatara" S. Wagmeistera od 28. kolovoza 1902.
godine na 900 forinti. Račun je i specificiran:
- jedan Križni put,
- olio* slike na plehu,
- hrastovi okviri,
- natpisi pozlaćeni,
- dovoz "franko" željeznicom na Plase.
Slike Križnoga puta su nakon plaćanja uredno ispostavljenog računa dopremljene vlakom na
željezničku postaju Plase, a odatle su u svečanoj povorci na zaprežnim kolima dovežene u Zlobin i
prenijete u crkvu. Ne znamo točno kada, ali je za pretpostaviti da je to bilo zasigurno najkasnije do
adventskog razdoblja 1902. godine. Od tada pa do današnjeg doba stoje postojano slike Križnoga
puta u našoj crkvi i promatraju naraštaje Zlobinjara kako se krste, pričešćuju, pohode mise i
"odlaze tamo gdje se vazda odlazilo".
* Ulje, slike izrađene uljanim bojama.
XVI.
ZLOBINSKI ŽUPNICI*
(1844. - 1953.)
1. Juraj Mance prvi upravitelj župe (administrator**) u Zlobinu od 10. prosinca 1844. godine do
24. lipnja 1845. godine. Po svemu sudeći nije stanovao na Zlobinu.
Rođen je u Vrbovskom 25. 3. 1811. Za svećenika se školuje u Senju, zaređen 5. 8. 1836. Od 5. 8.
1836. do 10. 8. 1837. kapelan u Pazarištu Gornjem, a od 10. 8. 1837. do 12. 11. 1837. kapelan u
Budaku, pa od 12. 11. 1837. do 26. 1. 1841. u Oštarijama Ogulinskim, nakon toga, do 10. 12. 1844.
u Mrkoplju. Od 10. 12. 1844. do 24. 6. 1845. administrator u Zlobinu. Potom kapelan u Vrbovskom
(24. 6. 1845. do 29. 7. 1847.), pa u Brodu (od 29. 7. 1847. do 13. 6. 1848.). Župnik u Vrbovskom od
13. 6. 1848. do 21. 6. 1849. Dana 21. 6. 1849. imenovan za župnika župe Sv. Lucije u Kostreni.
Umro dok je obnašao ovu dužnost 4. rujna 1879. Sahranjen u Kostreni.
2. Matija Škiljan zlobinski župnik od kolovoza 1845. do 1862. godine. Zasigurno možemo reći da
je bio prvi svećenik koji živu u župnome stanu (plovaniji) u Zlobinu.
Rođen je u Selcima 11. 2. 1803. godine. Školovao se u Senju, a za svećenika je zaređen 2. 10. 1831.
Potom imenovan za kapelana u Čabru i u Grižanama. Zlobinski župnik od 1845. do 1862. Tada je
imenovan župnikom u rodnom mjestu, gdje je vršio službu župnika do 1. 9. 1882. kada je
umirovljen s godišnjom mirovinom od 600 forinti. U mirovini se nastanio u Crikvenici, gdje je i
usnuo u Gospodinu 23. ožujka 1889. godine.
3. Aleksandar Car zlobinski župnik i učitelj od 1862. do 1868. godine.
Rođen je u Crikvenici 26. 10. 1830. Za svećenika se školuje u Senju, a zaredio se 11. 12. 1853. Od
1853. do 1858. kapelan i učitelj u Kostreni sv. Lucija. U razdoblju od 1858. do 1860. amdinistrator
u Prizni, a od 1860. do 1861. župnik u Kaluđerovcu. Nakon toga, do 1868. godine, župnik u
Zlobinu. Od 1868. do umirovljenja 1. 1. 1913. župnik u Crikvenici. Umro u rodnome mjestu 8. 7.
1913.
4. Lovra Večerina administrator zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja od 25. 8. 1868. do 1. 5. 1869.
godine. Od 1. 5. 1869. do 24. 2. 1876. godine zlobinski župnik.
Rođen je u Dragi 3. 9. 1832. Školovao se u Senju, a svećenik postaje 1857. Službuje kao kapelan u
Lovincu (1. 8. 1857. - 1. 8. 1858.), Dragi (1. 8. 1858. - 1. 11. 1860.) i Bakru (1. 11. 1860. - 23. 9.
1868). Nakon službovanja u Zlobinu, imenovan 24. 2. 1876. župnikom u Praputnjaku. Tu je
umirovljen 1. 6. 1896. godine. Umire 25. 8. iste godine.
* Ova povijesna studija obrađuje povijest Zlobina do sredine XX. stoljeća. Stoga na ovome
mjestu nisu prikazani svi župnici, već jedino oni koji su bili u Zlobinu do 1953. godine (popis
završavao s Ivanom Kauzlarićem koji je zlobinski župnik od 1935. do 1953.). Župnike
zlobinske župe Sv. Ivana Krstitelja u razdoblju nakon 1953. godine prepuštamo nekom
budućem proučavatelju zlobinske povijesti.
** Administrator je privremeni upravitelj župe.
5. Maksimilijan Marčić od 20. 8. do 21. 11. 1876. godine župni administrator i učitelj u Zlobinu.
Rođen je u Zagorju, Sveti Križ Začretje, 24. 7. 1849. Školovao se za svećenika u Zagrebu i Senju.
Zaređen 21. 6. 1873. Službuje kao kapelan u Rijeci (1. 7. - 29. 11. 1873.), Grižanama (29. 11. 1873.
- 10. 8. 1876.) i kao cesarsko-kraljevski vojni kapelan u pričuvi (1. 9. 1873. do imenovanja za
župnog administratora u Zlobinu). Nakon odlaska iz Zlobina, imenovan 25. 11. 1876. ravnateljem
biskupijske pisarne i biskupski kancelar (tajnik). Dana 28. 3. 1881. imenovan predsjedavateljem
duhovnog stola, a 2. 6. 1885. pravnim prisjednikom i referentom ženidbenog suda. Od 1890. do
smrti 7. 4. 1896. župnik je župe sv. Lucije u Kostreni.
6. Juraj Štanfel administrator župe Zlobin po odlasku M. Marčića iz župe u studenom 1876. do 18.
1. 1877., kada je imenovan za župnika u Zlobinu. Ove dužnosti razriješen je 1. 6. 1888. godine.
Rođen je u Fužinama 17. 5. 1843. Za svećenika se školuje u Senju. Zaređen 23. 7. 1871. Prvo
službuje 1871. kao kapelan u Cerniku. Sljedeće godine je administrator u Cerniku, Kuželju i
kapelan u Brod Moravicama, a 1873. kapelan u Jelenju, 1874. kapelan u Grobniku i Rijeci, 1875.
kapelan u Bribiru, 1876. administrator u Gerovu i Prezidu, sve do imenovanja za administratora u
Zlobinu krajem te godine. Dana 1. 6. 1888. napušta župu Zlobin i kao administrator biva
raspodijeljen u župu sv. Jakov. Za župnika iste župe imenovan je 30. travnja 1889. godine, a 16. 7.
1898. imenovan je za župnika u Kukuljanovu, gdje je i umro 27. 9. 1907.
7. Luka Malinarić administrator zlobinske župe od 1. 5. 1888. do 3. 9. 1889. godine.
Rođen je 17. 10. 1859. u Grižanama. Školuje se u Senju, za svećenika zaređen 27. 6. 1884. godine.
Kao kapelan službuje u Lukovdolu (4. 8. 1884.), Bribiru (1. 5. 1885.) i Perušiću (9. 4. 1886.),
administrator župe u Gornjem Kosinju (10. 11. 1886.) Gornjokosinjski je svećenik sve do
imenovanja za administratora župe sv. Ivana Krstitelja u Zlobinu (1. 5. 1888.). Nakon što je
razriješen službe u Zlobinu (3. 9. 1889.) imenovan je za administratora u Lipicama, a 3. 7. 1891.
postaje i tamošnji župnik. Od 15. 10. 1894. administrator je župe Krmpote, da bi 10. 3. 1896. postao
i krmpotski župnik. Uz župu Krmpote obnaša i dužnost župnika u Ledenicama od 11. 3. 1912. do
30. 3. 1912. Godine 1937. je umirovljen. U mirovini živi u rodnim Grižanama, gdje i umire 27. 12.
1940.
8. Josip Polić je svećenik u zlobinskoj župi od 4. 8. 1889. do 4. 3. 1893. godine.
Riječanin s Kozale, rođen 10. 2. 1859. Nauke završio u Senju, zaređen 27. 6. 1884. Kapelan u
Kraljevici od 4. 8. 1884., u Bribiru od 1. 8. 1885., u Brinju od 20. 9. 1885., u Donjem Pazarištu od
22. 12. 1885. i napokon u Rijeci od 15. 2. 1886. Od 4. 8. 1889. administrator župe zlobinske, a za
župnika imenovan 11. 2. 1890. Dana 4. 3. 1893. napušta službu zlobinskoga župnika, a još ranije
(19. 8. 1892.) imenovan privremenim kapelanom i katehetom u samostanu Sestara benediktinki u
Rijeci. Po razriješenju službe župnika u Zlobinu imenovan stalnim kapelanom i katehetom ovih
riječkih časnih sestara. Dana 14. 8. 1899. imenovan kanonikom zbornog kaptola riječkoga. Umro 6.
veljače 1923. u Rijeci.
9. Ivan Gržalj župnik zlobinski 42 godine i 7 mjeseci, od 22. 8. 1892. do smrti 20. travnja 1935.
godine.
Rođen je u Senju 4. 5. 1864. No, danas u Senju više nema niti jednog jedinog nositelja ovoga
prezimena, a u razgovoru s brojnim Senjanima, autoru ovih redaka nitko se nije mogao prisjetiti da
je uopće u Senju ikada obitavala obitelj Gržalj. Nauke završio u rodnome gradu, gdje je i služio
mladu misu 18. 10. 1886. Kapelan je u Driveniku (od 25. 10. 1886.), u Delnicama (od 1. 5. 1887.),
u Ravnoj Gori (1. 7. 1888.) i Bakru (od 6. 11. 1888.). Nakon toga imenovan je 5. 6. 1889.
administratorom župe Drivenik, pa 16. 10. 1890. župe Dol (Križišće), a 22. 8. 1892. za
administratora župe zlobinske. Od 11. 10. iste godine i župnik zlobinski. Umro je u Zlobinu 20.
travnja 1935. i sahranjen u obiteljskoj grobnici na zlobinskome groblju u koju su prije toga bili
sahranjeni njegovi roditelji, otac Vinko, "trgovački prokurista" i majka Marija r. Babić. U
zlobinskome puku još traje neizbrisivo sjećanje na popa Gržalja, pa je i iz te činjenica razvidno
koliko dobra je učinio za Zlobin. Zapamćen u puku zlobinskome i kao strastveni lovac i marni
pčelar.
10. Ivan Kauzlarić zlobinski je župnik u razdoblju od 27. 4. 1935. do 1953. godine.
Fužinarac rođen 27. 3. 1881., a umro u rodnome mjestu 3. 8. 1962. Školuje se za svećenika u
Senju. Svećenički red primio je 29. 6. 1906. Prvo mu je svećeničko namještenje u Slunju (1906.
imenovan za kapelana). Od 1912. je administrator u istoj župi, a od 1914. u Prezidu, da bi u
tamošnjoj župi bio imenovan za župnika 1915. godine. U listopadu 1932. imenovan dekanom
čabarskoga kotara. Sljedeće, 1933. godine administrator u Josipdolu, a od 27. 4. 1935. u zlobinskoj
župi Sv. Ivana Krstitelja, isprva kao administrator, a od 5. 8. 1936. i župnik. "Kao penzioner
nastanio se je u Fužinama, gdje pomaže upravitelju župe koji rezidira u Lokvama koliko god mu sile
dozvoljavaju. Kad ga je pritisla šećerna bolest i skleroza podnosi boli strpljivo. Preko godinu dana
prikovan uz krevet priprema se na smrt, koja ga konačno oslobadja boli i trpljenja. Bio je svećenik
pobožan i revan pa se pouzdano nadamo da je primio obilnu nagradu od Gospodina komu je vjerno
služio čitav život. Pokojnika ispratila su na fužinsko groblje braća svećenici, a kondukt je vodio i
održao oprosni govor preuzvišeni gospodin Ordinarij. Svaki svećenik dužan je za pokojnika
prikazati jednu sv. Misu. DA POČIJET VA MIRE!"*
* Dio iz nekrologa koji je objavljen u Službenom vjesniku Biskupskog ordinarijata Senjskog i
Modruškog u Senju, broj 801/1962. od 20. rujna 1962.
Svi ostali podaci o svećenicima prenijeti su iz „Albuma svećenika“ koji je pohranjen u
senjskome Muzeju sakralne baštine.
XVII.
DUHOVNA ZVANJA
Jedanaesti zlobinski župnik bio je domaći sin Rudof Miloš. Za Zlobinjare jednostavno Pop Rude.
Župnik je zlobinski od 1953. do 1. svibnja 1969. godine.
Rođen je 7. 4. 1883. u Zlobinu Umro 26. 2. 1971. i sahranjen u obiteljskoj grobnici na zlobinskome
groblju 28. veljače. Prvi Zlobinjar koji je stekao visoku naobrazbu, a do danas ostao jedini svećenik
koji je ponikao u našoj župi. Gimnaziju pohađa na Sušaku (ispit zrelosti položio je 1904.), a
bogosloviju u Senju. Svećenički red je primio u Senju 5. 7. 1908., a tjedan dana nakon toga – 12.
srpnja – slavio je mladu misu u zlobinskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u kojoj je i kršten. Potom
službuje kao kapelan u Bakru (od 16. 8. 1908.), Ledenicama (od 1908.), Jelenju (od travnja 1910.),
Mrkoplju (od 28. 9. 1911.), Perušiću (20. 7. 1912.) i Otočcu (3. 2. 1913.). Nakon službe u Otočcu,
premješten za administratora i kasnije župnika župe Borićevac. Od 1. 8. 1916. administrator župe
Modruš, a 18. 7. 1917. premješten za adminstratora župe Razloge. U Turkima je administrator od
1921., a u Divjakama od 1931. Za dekana vrbovskoga dekanata imenovan je 9. 8. 1934. godine, a 5.
10. 1945. začasnim kanonikom stolnoga kaptola senjskoga. Godine 1953., u danima krize
međudržavnih odnosa između Italije i Jugoslavije nastale radi razgraničenja, podgrijavana je od
strane komunističkih vlasti histerija protiv Italije, Vatikana, pape i katoličke crkve. U tim
vremenima opasnim po Crkvu i svećenstvo pop Rude je protjeran iz Divjaka i sklanja se u rodni
Zlobin. Službeno je razriješen dužnosti u župi Divjake tek 20. 4. 1954., a 11. 10. 1955. prihvaća
imenovanje upravitelja župe Zlobin iako do tada de facto već 2 godine obnaša službu zlobinskoga
župnika. Razriješen je službe zlobinskog župnika 1. svibnja 1969. godine.*
• Naprijed navedeni podatci su prenijeti također iz „Albuma svećenika.
Uz sve navedene službe, R. Miloš je od 1953. do 1963. godine obnašao i dužnost upravitelja
župe sv. Jurja u Liču. Punih 10 godina je redovito vlakom odlazio iz Zlobina u Lič i vraćao
se pješice starim putem Lič – Zlobin, preko Stražbenice. To je bio i hodočasnički put kojim
su Zlobinjari hodočastili Majci Božjoj Snježnoj svakog 5. kolovoza (na petoga agusta). Ovo
hodočašće bilo je jedno od najpopularnijih zlobinskih hodočašća. Hodočasnici su pješačili
od zlobinske crkve do kapele Majke Božje Snježne u Ličkome polju. Odmorište na ovom
10-kilometarskom pješačenju bilo je na Kutima, gdje cesta zavojito započinje svoj silazak
prema Liču. Nakon bogoslužja u živopisnom Ličkom polju, vraćali bi se pješice natrag
istim putem. Poslije drugog svjetskoga rata prestaje ovo hodočašće, pa s pravom možemo
reći da je pop Rude bio posljednji hodočasnik na drevnom hodočasničkom putu od
Zlobina preko Stražbenice do Liča. Ne čudi da se tako agilnom svećeniku, kao što je bio
pop Rude, obraća njegov biskup Viktor Burić u pismu od 23. srpnja 1958. godine, kojim
mu čestita 50. obljetnicu svećenstva, sa sljedećim riječima: Dragi Rude! Pedest godina u
službi jednoga gospodara rijedak je događaj. Pedeset godina u službi vrhovnog gospodara
neba i zemlje kao dionik veliko-svećeništva Kristova i posrednik između Boga i ljudi rijetka je
milost i poseban dar Providnosti. Ti si ih kao vjeran sluga Gospodinov proveo u radu za
Njegovu slavu žrtvujući se na teškim i napornim župama za Njegovo kraljevstvo u dušama,
koje su ti bile povjerene. Iskreno Ti i toplo čestitam zlatni svećenički jubilej uz molitvu i želju,
da Ti Gospodin, kome si služio, uzvrati krepkim zdravljem, vedrinom duha i obilnim
blagoslovom još dugi niz godina Tvoj rad za Njega, a u vječnosti neka Ti prema svome
obećanju naplati stostruko svijetlom svoje slave. Preporučam se u Tvoje molitve i sradčno Te
pozdravljam. Tvoj Viktor.
Povodom smrti R. Miloša, u Službenom vjesniku Riječko-senjske nadbiskupije broj 2, godina III., s
nadnevkom 24. ožujka 1971. godine, objavljen je sljedeći nekrolog:
Dne 26. veljače 1971. godine umro je u Zlobinu u 88 godini života časni starina i umirovljeni
župnik Rudolf Miloš. Pokopan je dne 28. veljače 1971. godine u župnom groblju u Zlobinu u pratnji
brojnog naroda i dvadeset i šestorice braće svećenika i nadbiskupa koadjutora Mons. Josipa
Pavlišića, koji je
vodio pogrebnu povorku i izrekao dirljivu propovijed nad odrom
pokojnika...Teško je u malo riječi izreći ono što je pokojni Rude učinio u svom dugogodišnjem
plodnom djelovanju, a još je teže izricati sud o jednom tako dugom životu angažiranom u službi
Bogu i narodu. Gdje god je služio, radio je svojski i nesebično dijeleći radost i žalost sa svojim
narodom, pun razumijevanja za sve njegove potrebe. Uvijek u akciji, uvijek u pokretu sve do svoje
duboke starosti.
Uvijek vjeran svom pozivu i svom obećanju na dan ređenja, pa i u danima najtežih iskušenja. Želio
je da takvi budu i mladi svećenici. To im je i poručio sa svoga dijamantnog misničkog jubileja 14.
srpnja 1968. godine: 'Neka mladi svećenici budu izmedju sebe kolegijalni, iskreni, kao mi nekada.
Neka budu blizi jedan drugome, zajednički će lakše surađivati. Prije svega, neka uvijek nose duh
svete Crkve pod vodstvom apostolskih poglavara, svojih biskupa. Grana koja ne siše sok stabla
ugiba. I svećenik je samo toliko jak i svjež, koliko siše sok iz božanskoga stabla – Crkve. To im
poručujem!'
Nije li rekao mnogo?
Rudolf Miloš je zlobinski sin, pa nam ni čitatelji ni stručna javnost neće zamjeriti što pišemo nešto
više o njemu kao osobi i njegovu vremenu župnikovanja. Kako je uopće došao za župnika u Zlobin
i na koji način je otišao iz Divjaka, nabolje će nam ilustrirati zapis iz župne spomenice Župe
Divjaka pisan po njegovu nasljedniku Josipu Šojatu*:
U Divjakama je 12. srpnja 1953. biskup Pavlišić trebao krizmati 87 potvrđenika, ali biskup nije
došao. Narodu se moralo reći da je biskup obolio, međutim, razlog je bio sasvim drugačiji. Prije
toga bila je krizma u Čabru. Za vrijeme krizme partijci-partizani bacali su kamenje na crkvu,
udarali štapovima, razbijali prozore na crkvi i župnom stanu i tako prouzročili paniku. Zbog toga je
biskup prekinuo krizmu i odustao od krizmanja u okolnim župama. Komunisti su ga nakanili negdje
iz zasjede ubiti. Biskup se jedva bespućima uspio probiti iz obruča kojim su "heroji" opasali Čabar.
Župnik u Divjakama Rude Miloš ispitao je župljane kako su partijci u Divjakama i Skradu
namjeravali sačekati i ubiti biskupa te je o tome obavijestio Biskupski ordinarijat u Senju. U
izvješću navodi poimenice sudionike i organizatore lova na biskupa. Da bi se opravdala hajka na
biskupa Pavlišića, počele su se širiti svakakve glasine i klevete o njemu. Na to je Biskupski
ordinarijat u Senju izdao priopćenje u kojem se donose novi podaci o životu i radu biskupa
Pavlišića. To je župnik pročitao u divjačkoj crkvi. Tada je 7. rujna pred župnim stanom održan
miting protiv Italije i Vatikana, ali zapravo protiv župnika. Predstavnici "naroda" rekoše mu da
mora otići iz Divjaka. Rude Miloš je pod teškim prijetnjama popustio i naredni dan otišao u Zlobin
gdje se nastanio u kući svoje majke**...
* Mons. dr. Josip Šojat (1912.-1996.) je znameniti i zaslužni svećenik Riječko-senjske
nadbiskupije, utemeljitelj Bakarskih zvona (kasnije Zvona). Kad su komunističke vlasti
nasilno zatvorile riječko sjemenište odlazi za župnika u Divjake, kao nasljednik R. Miloša. U
Divjakam je župnik četitri godine (1955. – 1959.).
** Tekst je prenijet iz Zvona br. 9/1998, rujan 1998. godine, rubrika "Iz naših spomenica".
Dakle, 8. rujna 1953. godine R. Miloš napušta Divjake i odlazi u Zlobin. Odmah po njegovu
odlasku iz Divjaka Mjesni narodni odbor je u župni stan naselio 4 stanara, a župne stvari zgurao u
smočnicu. Pop Rude je službeno razriješen dužnosti župnika u Divjakama tek 20. travnja 1954.
godine, a za upravitelja župe Zlobin imenovan je 11. listopada 1955. godine. Josip Šojat, njegov
nasljednik u Divjakama, dolazi u Divjake 14. listopada 1955. godine i u župnome stanu zatiče
stanare, a on se smješta u smočnicu. Kako je to izgledalo dočarat će nam opet tekst iz Spomenice
župe Divjake:
... U Divjake sam stigao 14. listopada 1955. Stan je potpuno zauzet i u njemu su 4 stanara sa svojim
obiteljima. Na tavanu spavaju dva zidara. Jedino je na prvom katu slobodna mala špajza, ali je
zapečaćena. U nju je Odbor g. 1953. kada je protuzakonito uzeo stan, ugurao namještaj župnog
ureda. Tu će možda biti prostora za jedan krevet i to bi bio nužan moj stan. Kasnije će se koji od
stanara pomaknuti ili iseliti, pa će se moj životni prostor proširiti. U župnome stanu sam zatekao
ove stanare: prizemno lijevo obitelj Tome Dolušića iz Bukovrha, desno Andriju Pleše koji se već
iselio u Skrad, ali drži još namještaj u Divjakama. Na katu lijevo je obitelj Drage Kovača, a desno i
na tavanu Toma Dolušić Furmanov sa svojom obitelji...
Eto, i u takvim vremenima morao je djelovati svećenik Rude Miloš.
Osim njega bilo je još duhovnih zvanja koja su izravno ili neizravno izvorište imaju u Zlobinu. No,
duhovna zvanja su tako rijetka. Upravo zato je svako duhovno zvanje poseban dragulj naše Crkve i
našega naroda, pa ćemo napraviti na ovome mjestu prikaz svih duhovnih zvanja koja imaju
ishodište u Zlobinu, makar ti duhovnici nisu rođeni u Zlobinu.
Tri svećenika rođena u Sjedinjenim Američkim Državama su podrijetlom Zlobinjari. Izvor njihove
vjere i svećeničkih zavjeta su njihovi roditelji-djedovi Zlobinjari koji su ih odgajali u kršćanskome
duhu i uputili na put vjere. To su bili George Joseph Kruzick, John Maronic i Ronald Colombo. Bez
svojih pobožnih roditelja-djedova oni ne bi postali svećenici i zato ih svakako valja spomenuti kao
duhovna zvanja koja su plod duhovnog sjemenja zasijanog u Zlobinu.
George Joseph Kruzick (iliti Juraj Kružić) sin je Jurja Kružića Stipaninkina (iz zlobinske obitelji
poznatije pod nadimkom Vučići), a rodio se 27. ožujka 1927. godine u gradiću Tuluca, Illinois.
Zaređen je 27. svibnja 1961. godine, a mladu misu imao je u crkvi sv. Petra u Winamacu, Indiana.
Umro je 29. siječnja 1992. godine u Whiciti, Kansas, gdje je od 1985. do
1989. godine bio župnik u Crkvi Kristova Uskrsnuća.* Više puta je posjetio rodnu župu svoga oca i
rodbinu u Zlobinu (strica Antona Kružića Tonaca Stipaninkina i sestrične Ernestu Kružić Arnestu i
Josipu Polić Jožicu Tonetinu), a jednom prigodom je služio i misu u zlobinskoj župnoj crkvi.
John Maronic (ili Ivan Marohnić) najstariji je sin Ivana Marohnića i njegove supruge Jovane. Imao
je još sestru Josie i brata Josepha**. Rođen je 30. srpnja 1922. godine u gradiću International Falls,
Država Minnesota. Father John, kako su ga zvali (Otac Ivan) utemeljitelj je reda poznatog pod
nazivom "Misionari žrtve" (1964. godine). Radi se o hendikepiranim osobama koje kroz svoje
patnje i boli svjedoče vjeru te tako pomažu sebi, ali i drugima. Umro je u Belleville-u, Država
Illinois 11. rujna 1985. godine nakon dugogodišnje borbe s leukemijom. Neposredno prije njegove
smrti, iste 1985. godine, 2. svibnja,"Misionari žrtve" su promijenile ime i postali "Pobjednici
misionari" (eng. Victorious Missionaries). Iz svoga svetišta Gospe Snježne u Belleville-u proširili
su se cijelim svijetom i sada u "misionarima" djeluje oko 2.000 osoba. Zlobin i Zlobinjari moraju
biti jako ponosni na svog Fathera Johna. Naime, radi se o osobi na glasu svetosti, s posebnim
darom za rad s invalidnim i hendikepiranim osobama, tako da Nacionalno svetište Snježne Gospe u
Belleville-u (National Shrine of our Lady of Snows) redovito od 2007. godine dodjeljuje godišnju
nagradu onim pojedincima koji su postigli izvanredna postignuća u radu s invalidnima i
hendikepiranima. Ta nagrade je nazvana njegovim imenom. Dana 10. veljače 2004. godine biskup
belvilski Gregory Wilton imenovao je Oca Francisa Sullivana službenim promicateljem kauze
(postupka beatifikacije i kanonizacije) Ivana Marohnića, a iste godine, 2. prosinca, F. Sullivan
imenovan je za postulatora (osoba koja vodi postupka kauze). U mjesecu kolovozu 2007. godine
biskup iste Biskupije Belleville*** Edward Braxton, koji je 2005. godine naslijedio biskupa G.
Wiltona, potpisao je dekret o osnivanju povjerenstva od 3 člana za postupak beatifikacije i
kanonizacije Oca Johna U ovo tročlano tijelo imenovani su Otac John W. Padberg, časna sestra Jane
Kehoe Hassett i Joseph H. Mueller. Povjerenstvo još utvrđuje činjenice u ovom postupku, koji je
kao i svaki kanonizacijski postupak vrlo dugotrajan. I ovaj, vjerojatno budući blaženik Katoličke
crkve je u dva navrata pohodio svoju rodbinu u Zlobinu (brata i sestru njegove majke = Josipa
Marohnića Jožinu i Antoniju Kalafatić Tonku Grginu). Bilo je to 1969. i 1973. godine na povratku s
hodočašća u Rim. Te 1973. godine slavio je svetu misu na Trsatu, u crkvi Majke Božje Trsatske,
svetištu njegove subraće franjevaca.
* Prije toga, od 1976. do 1985. godine, Otac George bio je župnik u župi sv. Jude Tadeja, isto u
Wichiti. Obje ove župe potpadaju pod Biskupiju Wichita, utemeljenu 2. kolovoza 1887.
godine, koja ima 91 župu i obuhvaća područje jugoistočnoga Kansasa. Sam grad prema
popisu iz 2010. godine ima 382.368 stanovnika.
** Majka I. Maro(h)nica, Jovana, rođena je u Zlobinu 22. lipnja 1900. godine, a otac Ivan
rođen je 22. svibnja 1889. godine, također u Zlobinu.
*** Obuhvaća područje južnog dijela Države Illinois. Utemeljena je 7. siječnja 1887. godine,
ima 124 župe, a sastavnica je Čikaške metropolije. Sam grad Bellville ima 44.478 stanovnika
(popis 2010. godine).
Ronald Colombo, za razliku od J. Kružića i I. Marohnića, nikada nije posjetio Zlobin. No, ima još
priliku to učiniti. Rođen je u gradu Sturgeon Bay, Država Wisconsin 19. srpnja 1946. godine. Bio je
najstarije dijete od petero djece rođenih u obitelji Williama i Marie, a unuk Zlobinjara Jerolima
Kolomba (Zlobin, 1897. - Sturgeon Bay, Wisconsin, 1979.) i Marije Kolombo rođ. Polić (Zlobin,
1904. - Green Bay, Wisconsin, 1990.) Mladu misu slavio je 14. svibnja 1972. godine u Crkvi Tijela
Kristova u gradu Sturgeon Bay, Wisconsin. Nakon toga bio je župnik u mjestima Antigo, Green
Bay, Oskosh, Appleton i Marinette. Sve u saveznoj američkoj državi Wisconsin, u Biskupiji Green
Bay*. Sada vodi župe Svih svetih u gradu Denmark i St. James u Cooperstown u istoj Biskupiji.
Najintrigantnije je peto duhovno zvanje čije ishodište je Zlobin i to zato jer u ovom slučaju imamo
najmanje podataka. Riječ je o Franki Tadej rođenoj 10. ožujka 1874. godine u brdanjarskoj obitelji
čiji je nadimak "Lugarovi". U Stališu duša nalazimo samo jednu napomenu o tome. U rubrici
"opazka" stoji da je 1896. godine postala redovnica "Milosrdnica". Jedino još najstariji Zlobinjari
pamte da je ova koludrica posjećivala svoje rođake: brata Ivana Tadeja, zanimanjem nadlugara,
nadimkom Lugar i njegovu kćerku, a svoju nećakinju Josipu ud. Bobinac – Pepu Lugarovu ili Pepu
Bobinčevu.**
* Biskupija na području sjeveroistočnog dijela savezne američke države Wisconsin.
Utemeljena je 3. ožujka 1868. godine, ima 169 župa. U samom gradu obitava 104.057
stanovnika, prema popisu iz 2010. godine.
** Prema kazivanju njezine pranećakinje Mirjane Morović (rođene Bobinac), čs Franka je
radila kao medicinska sestra u Novom Marofu, Dugoj Resi i Karlovcu. Umrla je u Samostanu
sestara milosrdnica Sv. Vinka u Zagrebu, u Frankopanskoj ulici br. 17.
XVIII.
KAŠTALDI
Kaštald je stara riječ čije je podrijetlo iz srednjovjekovnog latinskog jezika (gastaldio/castaldio), a
izvorište langobardski izraz "gastald", što bi označavalo obnašatelja različitih službi u srednjem
vijeku (upravitelj kraljevskih dobara, upravitelj sela ili određenog područja, poglavar bratovštine).
U crkvenom životu starih katoličkih župa u Istri, Primorju i Dalmaciji kaštald je crkveni starješina,
koji uz župnika upravlja župom, pogotovo se brine o crkvenoj imovini i održavanju crkvenih
nekretnina. Kaštaldi su bili naugledniji župljani, a počast im je odavana i na način da su jedini uz
svećenika i ministrante mogli tijekom mise biti u posvećenom prostoru ispred oltara (u pravilu su
sjedili u klupama s lijeve i desne strane oltara). Ovaj prostor ispred oltara bio je prije drugog
vatikanskoga koncila ogradom odijeljen od ostalih vjernika. Kaštalde moramo razlikovati od
sakristana (crkvenjaka, po zlobinski rečeno mežnjara). Njihove uloge u životu župe su potpunoma
različite. Sakristan čisti i uređuje crkvu, brine se o zvonjavi i svim potrebama za bogoslužja, a
kaštald se brine o imovini župe.
Zlobinski kaštaldi bili su*:
1.) Prije prvoga svjetskoga rata:
IME I PREZIME
KAŠTALDA
Mate Vukonić
Anton Tadej
Grga Šubat
Lovra Polić
Bonifacije Kružić
Srećko Šubat Buljbuš
Jakov Kružić Požup
Andrija Polić Tuljac
Grga Grubešić Švabe
GODINA NJEGOVOG
ROĐENJA I SMRTI
1808. – 1877.
1809. – 1889.
1811. – 1886.
1824. – 1898.
1826. – 1896.
1826. – 1909.
1828. – 1877.
1833. – 1912.
1836. – 1913.
Mate Polić
Josip Kučan Šilac
Rafael Marohnić, stariji
Mate Polić Martinov
?-?
1849. – 1921.
1850. – 1922.
1851. – 1909.
Juraj Kružić Požup
Mate Kružić
Prkoljac/Kumesar
Antonija Kružić Požupovica
1854. – 1919.
1860. – 1936.
RAZDOBLJE KADA JE
BIO KAŠTALD*
1862., 1867., 1875., 1876.
1862., 1875.
1867., 1868.
1887.
1887., 1889., 1892.
1867.
1879.
1879., 1902., 1903.
1887., 1889., 1892., 1902.,
1903., 1904., 1907.
1887.
1887
1912., 1914., 1915., 1916.
1875., 1879., 1876., 1887.,
1889.
1912., 1914., 1915., 1916.
1904., 1907.
1861.- 1942.
1912.
* Podaci o kaštaldima su vrlo nepouzdani i neprecizni, stoga na ovome mjestu vjerojatno
nećemo imati potpuni popis svih Zlobinjara koji su vršili tu časnu i odgovornu dužnost, a u
tablicama se navede po kronološkom redolijedu.
Ovdje se navode godina kada su imenovani obnašali dužnost kaštalda, a prema podacima iz
raspoložive dokumentacije koja se čuva u župnom uredu sv. Ivana Krstitelja.
Antonija Kružić Požupovica je jedina žena u ovom biranom društvu časnih starina. Kaštaldi su u
starom, patrijahalnom svijetu bili isključivo muškarci. Požupovica je marno skrbila za crkvu i župu.
Uz svekra Jakova, muža Jurja i sina Maksimilijana, bila je oslonac svakom župniku. Vjerojatno je
stoga i zaslužila ovu privilegiju da bude u društvu muških odličnika!
2.) Od prvoga svjetskoga rata do prvih poslijeratnih godina iza drugoga svjetskoga rata:
IME I PREZIME
KAŠTALDA
Martin Polić Vahtar
Anton Vidaš Šćika
Mate Marohnić Kmet
Mate Blažina Cupina
Anton Tometić
Tonac/Mršić/Malinar
Petar Dorić
Rafael Marohnić, mlađi
GODINA NJEGOVOG
ROĐENJA I SMRTI
1854. – 1934.
1869. – 1949.
1870. – 1946.
1872. – 1961.
1873. – 1958.
1879. – 1968.
1889. – 1973.
RAZDOBLJE KADA JE
BIO KAŠTALD
1922., 1923.
1945.
1945.
1945.
1922., 1923., 1945., 1947.,
1949.
1945., 1947., 1949.
1922., 1939., 1940., 1941.,
Maksimilijan Kružić Požupov
1892. – 1943.
Petar Vukonić Petrina
1895. – 1959.
Gašpar Kružić Grgočev
Maksimilijan Blažina
Maksić Ursin
Ivan Tometić Tonačev
1903. – 1949.
1908. – 1991.
1942., 1945., 1947., 1949.
1927., 1929., 1931., 1932.,
1933
1939., 1940., 1941., 1942.,
1945., 1947.
1945.
1945.
1908. – 1970.
1945.
XIX.
ZVONA
U Župnoj spomenici zapisao je pop Štanfel o crkvenim zvonima ovaj zapis:
Kad je govora o postanku i gradnji župne crkve vriedno bi bilo štogod i o zvonovih njezinih
napomenuti. Za prve kapele na Zlobinu nabavili su si Zlobinjari (1829.) iz Trsta jedno zvono koje i
sada zvoni na kapelici na Stupu. Kad je ovdje god. 1845. župa ustrojena (župa je ustrojena 1844.!,
op. R. T.) odmah se je zvono premaleno pokazalo. Puk ovaj za tada jako još zauzet za svoju novu
župnu crkvu počeo je sa svojim župnikom Matom Škiljanom snovati kako i čim bi još jedno veće
zvono nabaviti. Lahko je bilo župniku, još tada dok je još narod sav gorio od ljubavi i veselja do
svoje nove župe, sve učiniti i izvesti što je zaželio u crkvi imati. U kratko vrijeme bilo tuj 450 for.
dobrovoljnih prinosa sakupljeno. Oko godine 1851. bilo zvono na Sušaku izliveno* prigodom
biskupske vizitacije na Hreljin blagoslovljeno. Narod bio stoga čina oduševljen, vesel i zadovoljan
da će ga u crkvu božju moći oba zvona zvati i na molitvu opominjati. Nu kad su to novo zvono pod
triem pred crkvom objesili i zvoniti počeli, njihovo veselje i radost obratilo se je u žalost i tugu, jer
ono prem 624 funte težko imalo je slabi, mukli i sa prijašnjim zvonom nesložan glas. Kad je
Aleksandar Car god. 1862. ovdje župnikom postao i nesložne zvonove zvoniti čuo, prva mu je bila
briga iste složiti. Odmah je onaj na Sušaku lievani zvon poslao u Ljubljnau zvonolievcu Somosu da
ga prelije i k njemu još jednoga manjega dorade. Veći važe 638 funti, a manji 150. Blagoslovio ih je
biskup ljubljanski. Narod za nje doprinio 401 forintu dobre volje.
Ova zvona izlivena u Ljubljani pozivala su Zlobinjare svojom zvonjavom na molitvu i na sv. misu
sve do udara groma 9. kolovoza 1897. godine. Odgovor na pitanje što je bilo sa zvonima nakon tog
famoznog 9. kolovoza potražit ćemo opet u Spomenici:
" Dvi godine iza strašne nevolje i nesreće koja je zadesila Zlobin ovaj žalosni i siromašni za onda
puk bio je bez zvonova imajući jedno malo zvono kojeg ga je pozivalo na molitvu i službi božjoj.
Župnik svaku nedilju nije propustio a da puk nije opominjao na dobrovoljne prinose i pisao svojim
župljanima u Ameriku da bi sakupljali za nove zvonove. I kad im je kazao da odsele budu tri zvona
u tornju (zvonik) narod je još radostnije davao što je bolje mogao.
___________________________________________________________________________
* U ljevaonici Jakova Valića. Zlobinjari (sudac Mate Vukonić, starešine: Anton Tadej, Nikola
Kučan, Jakob Blažina, Jura Jadro, Mate Polić, Anton Marohnić i Petar Marohnić) sa svojim
župnikom Matom Škiljanom mole Visoko C. Kr. Hervatsko-Slavonsko financialno Zemaljsko
Ravnateljstvo da im se novopogodjeni zvon od tridestničkog danka oprosti. O tome izvješćuju
biskupa dopisom koji je zaprimljen u Senju 15. ožujka 1851. godine i traže od biskupa
potporu u tom smislu. Na poleđini dopisa napisao je vjerojatno biskupijski kancelar tekst:
Ministarstvo financija dekretom od 5/5 1851. broj 13875 dopustilo je da pobožna (crkvena, u
smislu suvremenog hrvatskog jezika, op. R. T.) općina u Zlobinu može nabavljena zvona iz
Sušaka dići bez svake plaće. (BAS 350/1851)
Tako u dvi godine bilo je sakupljneo:
1.) 585 forinta što je puk prikupio po 4 i po 2 forinta taksiran bio;
2.) 100 forinta i 54 novčića iz Amerike donijeli A. Tometić i N. Kauzlarić;
3.) 756 forinti i 88 novčića dobrovoljni prinosi kroz tri godine;
4.) 500 forinti što je preč. Biskupski ordinarijat od povećanih glavnica dozvolio.
Ukupno: 1942 forinta i 42 novčića.
Stari zvonovi dani su unutra – još za nova zvona čista novca izdano g. Samosi* 1.842 forinta i 42
novčića. Za grede i ine potrebe (štriki) dano 92 forinta, a poduzetniku Iv. Škiljanu (Kirac) 10 forinti.
Ukupno 1944 forinta i 42 novčića.
Zvonovi dakle, kako se sada u zvoniku (tornju) nalaze – koji su dobavljeni dobrovoljnim prinosima
samoga zlobinskoga puka bez ikakvih pomoći susjednih župa stoje (koštaju) 1944 forinta i 42
novčića. Zvonovi iz Ljubljane prispieli na štaciju (postaju) Plase dne 15. rujna 1899. Župnik čim je
dobio obavijest – isti dan išao je u proseciju svojim putom – kojoj procesiji pridružilo se mnogo
duša iz župe Fužinske po nove zvonove. Treći dan iza toga postavljeni su zvonovi na svoje odredjeno
mjesto u zvoniku i čim su prvi put zazvonili sav narod je proplakao (bilo je to 18. rujna 1899.
godine, op. R. T.).
Zvonovi u tornju nalazili su se podpunih 17 godina dok ih nije vojna uprava dne 15. rujna 1916.
preuzela u ratne svrhe**, prema priobćenju predsjednika kr. Hrv. Dalm. Zemaljske vlade od 1.
siečnja 1916. br. 48 akcija glede uporabe crkvenih zvonova – podnesak preč. Biskup. Ordinarijata u
Senju od dne 29. svibnja 1916. br. 1137. Bila uzeta tri zvona i to dva od župne crkve sv. Ivana
Krstitelja, a jedan od kapele Bl. Dj. Marije 7 žalosti na Stupu. Dočim je veliki zvon na župnoj crkvi
ostao.
Težina zvonova:
1.) 421 kg po 4 krune po kilu = 1.684 kruna;
2.) 219 kg po 4 krune po kilu = 876 kruna;
3.) 56 kg po 4 krune po kilu = 224 krune:
696 kg ukupno
2.784 krune
Iz ovoga zapisa vidimo da niti zlobinska zvona nisu ostala pošteđena tijekom prvog svjetskoga rata.
Naime, u tom ratu su gotova sva crkvena zvona, svih crkava, u najvećim dijelu pretopljena radi
potreba ratne proizvodnje topničkog oruđa. Ostao je samo jedan zvon i to najveći, težak 741 kg.
Naime, to nam je poznato jer su crkvene vlasti trebale dati vojnim vlastima podatke o svim zvonima
u crkvama, pa je tako 4. ožujka 1916. godine "Mjestni
___________________________________________________________________________
* Vlasnik ljubljanske ljevaonice zvona.
** Vojno zapovjedništvo Sušak 15. rujna 1916. dostavlja Župnom uredu preporučeno 2
primjerka zapisnika o preuzimanju odnosno predaji crkvenih zvona, a nakog toga – 21.
listopada 1916. - od strane Žunoga ureda se dostavlja jedan zapisnik "Prečasnom biskupskom
ordinarijatu u Senju".
Župni ured Zlobin" dopisom obavijestio "Preč. Biskupski Ordinarijat u Senju" da ovomjesna župna
crkva ima 3 zvona i to:
1. u čast sv. Ivana Krstitelja težine 741 kg,
2. u čast Trojstva težine 423 kg i
3. u čast BDM od 7 žalosti težine 221 kg.
Osim tih, zvono na kapeli BDM od 7 žalosti teži 40 kg, a jedno zvono na "depozitariumu
mrtvačnice" na groblju je težine 15 kilograma.*
Podaci o težinama ovih zvona pod 2. i 3. se neznatno razlikuju od podataka zabilježenioh netom
nakon skidanja zvona s tornja. Tako je nakon skidanja utvrđeno da su srednji i mali zvon svaki lakši
po 2 kilograma u odnosu na podatke koje je Župni ured dostavio Biskupiji dopisom od 4. ožujka
1916. godine. No, u pogledu zvona na kapeli BDM od 7 žalosti, pogrešna procjena je bila veća, pa
je utvrđena težina po skidanju bila za 16 kilograma veća nego što je to bilo navedeno u dopisu 4.
ožujka 1916. godine.
Uglavnom, nakon skidanja dva zvona 15. rujna 1916. godine, u zvoniku je ostalo samo jedno
zvono. Doduše, ono najteže od 741 kg. Godine 1924. je i to zvono skinuto iz zvonika, a radi
ulaganja njegove vrijednosti u novonabavljena zvona. Tako u dopisu od 23. rujna 1924. godine
Župni ured Zlobin umoljava Preč. Biskupski Ordinarijat u Senju** da se blago izvoli podignuti i
priposlati uloženi novac od starih zvonova jer je nužno namiriti račun za nove zvonove koji su iz
Maribora prispjeli 18. rujna t. g. Zvonovi stoje 76.040 din, a dovoz do želj. Postaje Plase 1.461
din., ukupno 77.501 din, a još manjka za težake i ostale potrebe par hiljada dinara.
Dva zvona, koja još i danas stoje u zvoniku zlobinske crkve, dopremljena su iz Maribora na
željezničku postaju Plase 18. rujna 1924. godine i na zaprežnim su se kolima otpremila u Zlobin.
Izlivena su u mariborskoj "Livarni zvonov" vl. inž. J. H. Buhl***, a na zvonima je ugraviran
sljedeći tekst:
"Puk zlobinski na čast svog zaštitnika sv. Ivana godine 1924."
* i ** Podatci navedeni prema sadržaju dopisa iz urudžbenog zapisnika Župe Zlobin.
*** Buhl, Josef i Hans.
XX.
GROBLJE
Osnutkom župe (1844.) stekli su se svi potrebni uvjeti da Zlobin dobije i vlastito, mjesno groblje.
Do tada su se umrli Zlobinjari pokapali na hreljnskome groblju, koje je tada bilo i njihovo župno
groblje. Zahvaljujući podacima iz župnih matica* znamo tko je bio prvi pokojnik sahranjen na
novootvorenom groblju i točan dan kada je sahrana izvršena. Dana 20. kolovoza 1845. godine umro
je Vicentius (Vicko) Marohnić, sin Gregoria (Jurja) i Catherine (Katarine) star 7 mjeseci. Kako je
tada bilo propisano da od časa smrti do trenutka ukopa mora proteći 48 sati (tj. dva dana)**, mali je
Vicko ukopan 22. kolovoza 1845. godine u prvi grob iskopan na Zatrepu***.
O počecima groblja na Zatrepu govori i zapis iz Župne spomenice pisan od strane popa Štanfela
(pisan u razdoblju od 1886-1888):
Gdje je današnje župno groblje bila je mašuna pok. Mata Vukonića, koji je istu novoj župi uz
nješto odštete u novcu odstupio. Od onda, to jest 1845. pa do 1884. je već dva puta proširivano.
Prvi put oko 1865. prema jugu, a drugi put 1884. prama zapadu 2 hvata. I ovo posljednje je
najprikladnije jerbo imade dovoljno trudom puka nanešene zemlje u živac kamen izdubeno
mjestišće. Mrtvačku komoru na tom groblju sagradila je bivša još obćina Zlobin 1875. god. Ljudi
su morali za nju po ku. br. doprinašati. Zvonce na nju kupljeno je od poduzeća željezničke gradnje.
Kad se je god. 1884. groblje protezalo plaćati su svaki kmet od duše u kući po 30 n. za izkopati
mjestišće i obzidati platilo se je 200 for. a pučani su se po 4 put po jedan od kuće obredili dokle su
pod tlaku tuj zemlju nosili.
Kasnije je revni dugogodišnji župnik Ivan Gržalj proširio groblje prema jugoistoku i ogradio ga
zidovima. Za njegovog službovanja postavljen je križ u sredini groblja na bielom kamenitom
pidestalu (dar Tome Grubešića).
Od tada pa do danas se u matičnim knjigama umrlih precizno navode svi umrli pokopani "na
Zatrepu". U to najstarije vrijeme u povijesti zlobinskoga groblja vrlo su zanimljivi upisi u matične
knjige o uzrocima smrti: starost, ostarjelost, staračka nemoć, staračka slabost, slabost, nemoć,
slabokrvnost, krv na nos i usta, otrovanje krvi, dugotrajna bolest, dugotrajne rane, slabo hranjenje
i glad, rak rana, rak u utrobi, rak, upala bubrega, upale bubrega i obustave vode, rak želuca,
čvor(?) na želucu, grča u želucu, bolesti utrobe, želučani katar, bolest jetre i žuči, grčevi u želucu,
šećerna bolest, bolest u žlijezdama, uslied težkog poroda, uslied težkog poroda je odmah umrlo,
preran porod, uslied slaba poroda, babinje groznice, od poroda bolestan i to trbušna bol patuljak
(?), veoma slabo od poroda, od poroda bolesna, imala rane na tielu, krvava griža, griža, sušica u
crievima, proliv, upala sliepoga crieva,
* Podatak iz matične knjige rođenih koja se u to vrijeme vodila na latinskome jeziku.
** Zanimljivo je da su župnici u matičnim knjigama umrlih o smrti djece pisali slikovito
"odleti u nebo". Primjer: Lita 1851. dne 14. Prosinca Odleti u Nebo Mate sin nezakoniti Pave
Kružić litah 2 i poslie 48 satah pokopan je u Grobu Plovanskom po Matiu Skiljanu Župniku
miesta.
*** Zatrep je brijeg iznad zlobinske crkve gdje se nalazi i groblje. Poznata je suvremena
pjesma splitskog hip-hop sastava Dječaci (Vojko Vrućina, Ivo Sivo i Zondo) "Na Lovrincu, Na
Lovrincu, cili Split je na Lovrincu...", tj. na splitskome groblju. Parafrazirajući, mogli bi reći
i mi Zlobinjari: Na Zatrepu, na Zatrepu, celi Zlobin je na Zatrepu...
upala crieva, tifus, kolera*, kuga, nesrećom ga kola satrla, uslied rane, u šumi je od drva ubijen,
nesrećom voz drva se na nju strovalio i udušio je, odvalio se kamen na nju na mjestu tako zvanom
Pod Visuće i satro ju, utopio se u vodi na Lučicama** župa Fužine i udušio se u vodi, opao s 4
metra visine i nakon 3 dana umro, pao iz kola, slomio hrptenjaču i vratni kralježak, pao sa stabla,
samoubojstvo počinila kao umobolna, objesila se, objesila se u svojoj kući, od ujeda zmije, frasa,
škrofula, rakitike, vodenice, vodene bolesti(?), prehlada, grlobolja, bolovi grla, sušica, nagla
sušica-bacanja krvi, glavobolja i vrućina, ognjenica, zimnica, neduh, upala pluća, kašalj, otekljina,
uslied rana na nozi, rana i čireva po cielom tielu, angina, škrlet, škrlatina***, bolest u prsima,
upala želuca, upala pluća i porebrice, kozice, španjolska groznice****, upala grkljana i pluća,
upala pluća i dušnika, ospice, kap, kap od straha, kap u mozak, umekšanje(?) mozga, živčana
bolest, dugotrajna živčana bolest, slabost srca, kljenut srca, osušenje hrptenjače i mozga(?),
uzrujanost živaca, upala moždjana, upala mozgovne opne, potres moždjane opne, iz bukve
padnuvši, na željezničkoj postaji Plase vlak otkinuo obe noge i jednu ruku i sve tijelo izranio nakon
pola sata preminuo, na paši je krava ubila bježeći a koju je na konopu držala...
No, od nečega se mora i umrijeti, zar ne?
* 1855. godine je 5 Zlobinjara umrlo od kolere, a 1866. njih 8. Tom prigodom je dr. Trnski,
bakarski liječnik, dao odobrenje da se mogu sahraniti i ranije, a ne čekati tada obvezujući
protek 48 sati od smrti do sahrane.
** Toponim za predio u Ričini uz rječicu Lepenicu.
*** Šarlah.
**** Španjolska gripa (španjola ili španjolka) je pandemija gripe koja je u razdoblju od
1918. do 1920. uzrokovala smrt između 50 i 100 milijuna ljudi širom svijeta.
XXI.
ŽUPNI STAN
(PLOVANIJA)
O župnome stanu tekst iz Spomenice govori sljedeće:
Čim je ovdje 1845. ustrojena župa* i kr. Ugarska državna komora patronat poprimila, dala je ista s
nova sagraditi župni stan za 2.400 for. a 500 for. doprineo je ovaj puk u raboti. Ako prem je ovaj
stan već 5. listopada 1845. kolaudiran (kolaudacija je službena primopredaja novoizgrađenog
građevinskog objekta, op. R. T.) ipak se prvi imenovani na Zlobin župnik Mate Škiljan (prvi župnik
je bio Juraj Mance, a Mate Škiljan je svećenik prvi koji je i živio u Zlobinu) već 15. listopada 1845.
godine tuži biskupu da taj stan nije za župnika, da je odveć mokar i mrzao, da ne imade .......
(nerazumljiv tekst, op. R. T.) za pohranu živeža niti ........ (isto nerazumljivo, op. R. T.) za domaću
............ (nerazumljivo, op. R. T.) i gospodarstvo i to da su okna preniska da može tuj tat po noći
kako je to poduzetnik Lončarić učinio kad je kroz okna iz njega odnio noćju svoj alat, te se nije dao
tuj stanovati radje si je stan sam plaćao te stanovao po kmetskih kućah jedni 2 godine. Na to su mu
stan okolo obkopali i posaližali a na okna postavili železne rešetke. Nu to je sve malo proti tatom i
proti vlagi pomoglo. I dan današnji (radi se o 80-tim godinama 19. stoljeća za vrijeme dok je
župnik zlobinski Štanfel, op. R. T.) je u njemu mokro i mrzlo veliki propuh, podovi nevaljali puše na
sve strane. Upravo je grozovito u njemu po zimi stanovati, osobito u današnje doba kad ga patronat
malo ili ništa neće da popravlja. God 1876. bio je zadnji put krov na njemu popravljen i ostalo sve
zapušteno. I sadašnji župnik (Juraj Štanfel, op. R.T.) dosti vapije i za valjani popravak zaman prosi
i piše kad onaj komu je dobro ne zna što je zlo - amen stiglo ga.
Ovaj zapis pisao je župnik Štanfel 1880-tih godina. Prije njega u ovome župnome stanu stanovali su
župnici Matija Škiljan (kao prvi njegov stanovnik), Aleksandar Car, Lovra Večerina**,
Maksimilijan Marčić i nakon toga kroničar Štanfel. Iza njega tu stanuju Luka Malinarić i Josip
Polić. Potom dolazi Ivan Gržalj, koji dopisuje u spomenicu sljedeći tekst o župnome stanu:
___________________________________________________________________________
* Župa je osnovana 1844. godine, a prvi upravitelj župe bio je Juraj Mance, koji je na tu
dužnost imenovan 10. prosinca 1844. godine. No, u župnim knjigama se počesto (netočno!)
spominje da je godina 1845. početak zlobinske župe. Vjerojatni uzrok je to što je župa
utemeljena već na samom kraju 1844. godine. Ali, još vjerojatniji razlog tome je što prvi
župnik nije stalno živio u Zlobinu. Tek sljedeće, 1845. godine, izgrađen je župni stan i tada je
župnik (Matija Škiljan) došao obitavati va plovaniju.
** I Lovra Večerina moli crkvene vlasti da poboljša uvjete stanovanja župnika u Zlobinu i da
se konačno popravi župni stan na način da bude primjeren za stanovanje (dopis
"Prečastnome Duhovnome Biskupskome Stolu Senjskome i Modruškome", BAS, 264/1871).
Godine 1892. imenovan je bio upraviteljem župe Ivan Gržalj koji se je nastanio u privatni stan –
pošto je župni stan sasma zapušten bio. Tek drugu godinu počeo je visoki patronat stan sasma iz
nova raditi. Za stan kako se sada nalazi potrošio je visoki patronat preko 12.000 kruna. A pučani su
morali dati po brojevima kuća, to jest svako ognjište 10 kruna. U ovaj stan nastanio se upravitelj
župe (župnik Gržalj, op. R. T.) pri koncu mjeseca listopada 1893.*
Gržalj i umire u plovaniji 20. travnja 1935. godine. Iza njega ovdje stanuju župnici Ivan Kauzlarić i
domaći sin Rudolf Miloš. Kada se pop Rude zbog starosti zahvalio na službi 17. travnja 1969.
godine**, napustio je i župni stan koji je od tada (uz male iznimke) nenastanjen.
* Očito je župni stan bio loše izgrađen, jer su svećenici stalno tražili pomoć za popravke i
prepravke. Tako je evidentiran u Uružbenom zapisniku Župe Zlobin dopis od 13. svibnja
1899. godine upućen "Veleslavnom kraljevsku financijalnu ravnateljstvu u Zagrebu" u kojem
Župni ured Zlobin traži obavijest što je glede popravka crkve i stana, moli se da čim prije radnja
započme. Apeli za popravak župnoga stana nastavljaju se za cijelo vrijeme župnikovanja popa
Gržalja. Tako dopisom od 25. travnja 1927. godine umoljava Veleslavnu kr. financijsku
direkciju u Ogulinu za obavijest što je na stvari u pogledu "Predračuna" (Troškovnika) koga je
fin. direkcija tražila dne 16. decembra 1925. broj 22050 sastavljen po gradjevnoj sekciji u Sušaku
– pošto je nemoguće stanovati u župnome stanu, jer kako krov propušta silnu vodu koja dolazi
kroz plafon u sve sobe, a s druge strane opet se ne može u župni stan zalaziti bez pogibelji života,
jer komadi cimenta i morta odpadaju – lijepo se umoljava za naputak što da započenem i kuda bi
se obratio barem da mi se krov popravi što je prieka potreba, da se neselim iz župnoga dvora. Na
ovaj doipis odgovara Kr. Financijska direkcija Ogulin svojim dopisom od 28. travnja 1927.
godine (koji je zaprimljen u Župnom uredu Zlobin 1. svibnja 1927. godine). Predmet dopisa
je pripćenje Župnom uredu Zlobin da je predračun tamošnjim rješenjem od 15. srpnja 1926.
broj 13762/26 odposlan računovodstvu Delegacije Ministarstva financija u Zagrebu na daljnje
uredovanje. Izgleda da je ova prepiska urodila plodom, jer 17. veljače 1930. godine Tehnički
odljeljak pri sreskom Načelstvu Sušak svojim dopisom, koji je u Župnom uredu Zlobin
zaprimljen 19. veljače 1930. godine, javlja u predmetu Zlobin, popravak župne crkve i stana, da
je riešenjem Ministarstva financija odelenje Katastra i dobara od 29. oktobra 1929. broj 36.4263929 odobrena svota od 20.000 dinara Fonda za popravak da se predadu do konca veljače
mjeseca (misli se na veljaču te tekuće, 1930. godine, op. R. T.). Predračun i dokumenta stoje na
uvid kod Tehničkog odeljka. Doprinos župljana je 4.500 din. Dok se ovaj doprinos župljana ne
doprinese neće se započeti radnjama.
** Razriješen je službe župnika s danom 1. svibnja 1969. godine.
XXII.
KAPELICA BDM OD 7 ŽALOSTI
Zlobinski ljetopisac pop Štanfel zapisao je 1884. godine u Župnu spomenicu sljedeći tekst koji
govori o kapelici Blažene Djevice Marije od 7 žalosti:
Kad je godine 1855. u ovih krajevih kolera biesnila i jednog dana od nje u ovoj maloj župi 5 žrtava
mrtvih ležalo, popade sav puk veliki strah i trepet. Obično kod takovih bičeva božjih se narod sjeti
pravedne božje kazne, te počme misliti na Boga i na svoje zloće kao uzrok i posljedicu njegove
kazne. Tako padne jedne večeri iste godine liepa misao Pavlu Tomljanoviću, Felicu Šubatu i Jurju
Vukoniću da se na čast BDM od 7 žalosti podigne kapelica na Stupu kakva eno i danas stoji. Tu
svoju misao očituju župniku Mati Škiljanu , koji dohodeće nedjelje u crkvi napomene, te se u kratko
vrieme toliko dobrovoljnoga prinosa sakupi, da se je mogla napomenuta misao oživotvoriti. U toj
kapeli nije bilo do 1862. godine dozvoljeno svetu misu čitati. Na molbu novoga župnika Aleksandra
Cara dozvolio je biškup dne 8. ožujka 1862. da se u njoj može služba božja obavljati.
Novi kip od Blažene Djevice Marije od sedam žalosti koji se sada u spomenutoj kapelici nalazi
dobavio je župnik Juraj Štanfel*, a darovaše ga blagopokojni Bonifacije Kružić i supuga mu Marija
rodj. Tomljanović.
Iz ovoga zapisa možemo saznati da se predio gdje se nalazi zlobinska kapelica prije nazivao Stup
(današnji naziv lokaliteta je Poli kapelice ili jednostavno Kapelica). No, malo dalje od kapele,
cestom u pravcu Fužina, nalazi se dio Zlobina kojega mještani i dan danas zovu Zastup, tj. "iza
stupa", dakle, ono mjesto što se nalazi iza nekadašnjega Stupa.
Tko su ljudi koji se spominju uz ovu pripovijest o izgradnji kapele? Mate Škiljan i Aleksandar Car
zlobinski su župnici**, Paval Tomljanović (1822. - 1901.) bio je nadlugar, Felic (tj. Srećko) Šubat
(1826. - 1909.) pastir i težak, Jura Vukonić (1831. - 1908.) gostioničar, trgovac i poduzetnik,
Bonifacije Kružić (1826. - 1896.) imućan posjednik koji je zajedno sa svojom suprugom Marijom
rođ. Tomljanović (1832. - 1902.) mnogo puta darovao župu zlobinsku i s pravom bi se mogao
smatrati jednim od najvećih dobročinitelja na Zlobinu.
___________________________________________________________________________
• i ** Više o njima vidi u priči br. XV. ("Zlobinski župnici").
XXIII.
DOBROČINITELJI ŽUPE ZLOBINSKE
Rani dobročinitelji
U župnoj spomenici o najranijim dobročiniteljima župe sv. Ivana Krstitelja zapisano je sljedeće:
Među najveće dobročinitelje i zaslužne ljude za ovu župu spadaju doista oni koji su god. 1833.
ovdje prvu kapelu sagradili* i izposlovali da se u njoj može služba božja vršiti i koji su potrebiti
kapital za uzdržavanje iste položili. Ovi jesu: Augustin Vukonić, Mate Marohnić (Durnajs**), Mate
Šubat (Biskup**), Stanko Vukonić. Među župnici pokazao se je revan i zaslužan za tu crkvu
Aleksandar Car. Njegovim brižnim i zauzetim nastojanjem je nova crkva sagrađena, a novi zvonovi
i oltari nabavljeni.
Ivančić Juraj, župnik Dolski, ostavio je ovoj crkvi 500 for. glavnice. Konačno Bartol Švrljuga ***
ostavio je nešto duga kapeli BDM od 7 žalosti. I Bonifacije Kružić (rođ. 1826., umro 1896., op. R.
T.) koji je mnogo i mnogo stvari kupio za crkvu kao n. pr. kip bl. dj. M. Od 7 žalosti, kandel za
vječno svjetlo, lampaše za procesiju, jednu ....... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) isto, a po
njegovoj smrti njegova supruga kupila plašt u vriednosti od 100 for. Lampaš (svetiljku) za
providjene nemoćnika vriednosti 8 for. Šest svijećnjaka od bronce u vatri pozlaćene u vriednosti 210
forinti. A kad je preminula supruga pokoj. Bonifacija Kružića - Marija rodjena Tomljanović (1829.
– 1902., op. R. T.) dne 8. rujna 1902. naredila je svom rodjaku Mati Kružiću Ambrozovu**** da
sve dugove utjera i kad se njezina kuća prodade – da se sav ostatak novca ima crkvi izručiti. I tako
župnik za potrebe crkve malo po malo dobiva. Od tih novaca dano je za župno groblje 400 kruna, a
za tepihe 108 kruna.
U župnoj spomenici još su dva teksta koja govore o dobočiniteljima crkve i župe u Zlobinu. To su
Pregled crkvenih glavnica i Pregled i povjest glavnica za uzdržavanje župne crkve sv. Ivana Krst.
na Zlobinu. Na ovome mjestu se prenose u cjelosti.
* Već je pojašnjeno da je prva kapela na mjestu današnje zlobinske župne crkve sagrađena
1826. godine. Očito je riječ o pogrešci naknadnog zapisivanja podataka u župnu spomenicu,
50 ili 60 godina nakon tih događanja, vjerojatno najviše prema nepouzdanom usmenom
kazivanju.
** Davno zaboravljeni nadimci.
*** Vjerojatno je riječ o pripadniku čuvene fužinarske trgovačke obitelji Švrljuga.
**** Obiteljski nadimak Prkoljac, osobni nadimak Kumesar.
Pregled crkvenih glavnica
sastavljene po župniku Jurju Štanfelu dne 30. travnja 1888. godine
1. Mate Šubat Nikolin (sada Broz*) ukamaćena 1. list. 1835. po gruntovnom sudu na Rieci 10.
srpnja. 1860. br. 2179 uknjižena glavnica od 26. for. 25 nov.**
2. Kružić Petar (sada Ambroz i Fran) glavnica 52 for. 50 nov. Ukamaćena 1. list. 1847. po grunt.
sudu na Rieci 11. srpnja 1860. br. 2175.
3. Kružić Blaž (sada Miha i Mate Kružić***) glav. 52 f. 50 nov. Ukamaćena 1. listopada 1847. po.
k. grunt. sudu na Rieci 11. srp. 1860. br. 2176 uknjiženo uz 6%.
4. Polić Stjepan glavnica 22/05***** ukam 1. list. 1849. po k. gr. sudu na Rieci dne 1. srp. 1860.
br. 2177 uknjižena uz 6%.
5. Sikućan Lovra (sada Ivan i Juraj) iz Dola glavnica 225 for. 75 n. Ukamaćeno 1. stud. 1835. po
grunt. oblasti na Rieci od 10. srp. 1860. br. 2178. uknjižene uz 6%.
6. Šubat Stjepan glav. 105. for. ukam. 1. stud 1859. po. k. grunt. sudu na Rieci dne 22. lip. 1860. br.
2173. uknjižene 5%.
7. Polić Lovra glav. 63 for. ukam. 1. stud. 1859. po kr. grunt. sudu na Rieci dne 11. srpnja 1860.
br. 2174 uknjiženo 5%.
8. Andrija Polić glav. 250 ukam. 1. prosin. 1876. po. kr. gr. oblasti u Bakru****** dne 26. srpnja
1878. uknjiženo 6%.
9. Primorska štediona u Kraljevici sada stečajni na uloženu dozvolu preč. Ordinarijata******* od
6. ožujka 1877. br. 492.
* Broz/Brož je nadimak nastao od osobnog imena Ambroz.
** Nov. je kratica za novčič. Stotinu novčića je 1 forinta.
*** Braća Miha i Mate Kružić (Mate je poznatiji po nadimku Baćo). Otac im je Mate, a djed
Blaž, nadimkom Fićurin).
***** 22 forinta i 5 novčića.
****** Do tada je taj pravni posao bio u nadležnosti Kraljevsko-gruntovnog suda (ili oblasti)
u Rijeci.
******* Biskupija.
10. Mate Vukonić (sada Juraj) glav. 50. for. ukamaćena 1. list. 1877. na korist kapele BDM od 7 ž.
uknjiženo po. grun. sudu u Bakru 23. list. 1867.
11. Mate Polić od kapele BDM od 7 žalosti glavnica 44 for.
12. Jakov (sada Juraj) Kružić – 50 for.
Pregled i povjest glavnica za uzdržavanje župne crkve sv. Ivana Krst. Na Zlobinu
Kada je ovdje g. 1829.* nastojanjem Augustina Vukonića, Ivana Marohnića, Stanka Vukonića i
Mate Šubat, prva kapela sagradjena, biškup Ježić nije htjeo prije dozvoliti u njoj misiti, dok ne
polože kapital od 400 for. uz 6% kamata za njezino uzdržavanje. I za to su se napomenuti muževi
pobrinuli, podpisao svoja posjedovanja koja su još od starine imali kod mora odakle se ovamo
doselili bili:
1. Ivan Marohnić vinograd u Dolu za 215 for. kupio Lovra Sikućan za 225 f.
2. Mate Šubat vinograd na Hreljinu za 47 for.
3. August Vukonić vinograd na Hreljinu za 69 for.
4. Stanko Vukonić (Juraj) vinograd na Hreljinu za 69 for.
ukupno: 400 forinti
5. od godine 1846. - 1849. prištedjeno i uloženo kod Petra Kružića 52 for. 50 nov.
6. Stjepana Polića 22 for. 05 nov.
7. Blaža Kružića 52 for. 50 nov.
ukupno 127 for. 05 nov.
Pok. Juraj Ivančić župnik u Dolu ostavio ovoj crkvi 500 forinti. Zatim kod Jakova Jurja Kružića
podžupa dar Lovre Večerine župnika 50 f. Glavnice za uzdržavanje kapele BD od 7 žalosti.
Bivši Fužinski trgovci darovali su svoj dug koga su kod raznih kirijašah na Zlobinu imali na korist
kapele BDM od toga je kod Mate Vukonića uloženo i uknjiženo 50 for. Mate Polića 44 for. Stjepana
Šubata Bokića** 28 for. 56 nov. Blaža Kružića Fićurina** (dar Aleksandra Cara župnika) 50 for.
* Nije ni 1829. već je to bilo 1826. godine. Već je objašnjeno ranije zašto je došlo do ove
pogreške.
** Bokić i Fićurin zlobinski su nadimci. Bokić za obitelj Šubat, a Fićurin za Kružiće.
Dobročinitelji Car i Carica
Zlobin i zlobinska župa imaju povlasticu da su bili darivani i od samoga Imperatora – austrijskog
cara i njegove žene. Darivatelji su bili Njegovo Cesarsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo
Ferdinand I i supruga mu Njezino Cesarsko Visočanstvo Carica Austrijska Maria Anna. Iz dopisa*
od 16. svibnja 1870 godine, kojeg Ivan Šoić, podarhiđakon i kanonik iz Bakra, šalje Prečasnomu
Duhovnomu Biskupskom Stolu Senjskome i Modruškome saznajemo sljedeće:
Uslijed vele štovanoga naloga od d. 7. t. m. t. g. br. 684 podpisati čast ima Prečastnome
Duhovnome Biskupskom Stolu dostaviti priloženu prijemnicu župniku u Zlobin Lovre Večerina vrhu
prijetih 300 for. velikodušno poklonjenih od N. N. Veličanstva Cara Ferdinanda i Carice Marie
Anne za nabavljanje crkvenih spravah za župnu ovdašnju crkvu da se ista dvorskomu c. k.
Savjetniku g. Franji Geringeru odpremiti uzmogne.
Radi se dakle o darovanju 300 forini radi nabavke crkvene opreme. Iz ovoga dopisa, a ni iz drugih
povijesnih izvora nije moguće ustanoviti koja je to bila crkvena oprema. No, kako je dvije godine
prije toga ugovorena s majstorom Petrovičem izgradnja i postavljanje jednog velikog i dva manja
oltara (drvene konstrukcije s mramornim elementima) te krstionice u iznosu od 1.250 forinti,
možemo imati predodžbu o vrijednosti cca 1/4 te svote koju su car i carica daovali za zlobinsku
crkvu. Recimo da bi se s tim novcima mogao u to doba napraviti i postaviti jedan manji oltar.
Nije baš čest slučaj da su imperatori i okrunjene glave davale poklone malim župama, pa čitateljima
moramo otkriti barem osnovne podatke o Ferdinandu I i njegovoj ženi Mariji Ani. Ferdinanad je
rođen 19. travnja 1793. godine. Bio je Car austrijski od smrti svoga oca Franje II, koji je umro 2.
ožujka 1835. godine, pa dok nije abdicirao u revolucionarnoj 1848. godini na dan 2. prosinca.
Naslijedio ga je znameniti i dugovječni nećak Franjo Josip I, a on se povukao u Prag, u dvorac
Hradčany, gdje je i umro 29. lipnja 1875. godine. Njegova žena Maria Anna rođena je u Rimu 19.
rujna 1803. godine, kao kći sardinijskog kralja Viktora Emanuela I i rođenjem dobila titulu princeze
od Savoya. I ona je umrla u Pragu, 4. svibnja 1884. godine, a sahranjena je uz svoga supruga u
Beču, u Carskoj grobnici Habsburgovaca.
Dakle, u vrijeme darivanja zlobinske crkve i Car i Carica žive u Pragu, u čuvenom dvorcu
Hradčany. Na koji način su svoj poklon namjenili baš za zlobinsku crkvu i tko je u tome
posredovao, više ne možemo saznati. No, potvrda o primitku 300 forinti koju je potpisao Lovra
Večerina poslata je carskom i kraljevskom savjetniku, koji ju je vjerojatno proslijedio
darovateljima.
* BAS 731/1070
Dobročinitelji između dva svjetska rata
Svećenik Josip Polić bio je župnikom u našoj župi od 1889. do 1893. godine. Službovanje u
Zlobinu ostalo mu je u lijepoj uspomeni. Upravo to je bio razlog, kada je umro, da su njegova
braća Ivan i Anton te nećak Eduard Polić* odlučili pokloniti zlobinskoj crkvi jedan parament**, a
za pokoj njegove duše.
Dr. Viktor Ružić, ban Savske banovine, omogućio je popravak tornja, crkvenog krova i uređenje
župnoga stana. Radovi su izvedeni tijekom mjeseca lipnja i srpnja 1937. godine. Prije tih
neophodnih radova kroz toranj je za kišnoga vreman dolazila voda i slijevala se na kor i u crkvu pod
korom. Stropne grede u crkvi su bile sagnjile, pa je postojala opasnost da su i čitav strop sruši.
Stropne grede su zamijenje, a toranj je prepokriven s limom. U župnome stanu je uređen zahod i
zamijenjeni su vanjski prozori. Ukupna vrijednost radova iznosila je 32.000 dinara. U spomenici se
navodi da su ti radovi omogućeni zahvaljujući intervenciji bana Dr. Viktora Ružića, člana ugledne
hreljansko-sušačke obitelji Ružić.*** Viktor Ružić pokazao je svoju plemenitost također i pri
izgradnji cisterne za potrebe župnoga stana, na način da je poklonio 4.000 dinara, a od strane
Banovine Hrvatske je doznačena preostala svota od 18.340 dinara. Tako je omogućena izgradnja
ovoga važnoga objekta za potrebe župnika i njegova domaćinstva. Cisterna je bila dovršena na dan
sv. Luke Evanđelistara, tj. 18. listopada 1940. godine.
Prigodom popravka crkve i župnoga stana, u ljeto 1937. godine, iskazala se i Antonija Kružić****
koja je poklonila 1.000 dinara. Antonija je bila pobožna vjernica i iskrena dobročiniteljica župne
crkve u svakoj prilici. Tako je namolila sina Gabrijela da pošalje iz Amerike 1.000 dinara za
pozlatu pokaznice (monstrance)*****. Prvi puta je u toj pokaznici izloženo Presveto Otajstvo pod
misom 2. veljače 1941. godine.
* Dopis kojim se izražava želja za darivanjem zlobinske župne crkve paramentom potpisao je
nećak Eduard Polić (s adresom Rijeka/Fiume, Cosala 164) dne 2. studenoga 1924. godine.
** Paramenti su crkvene stvari i dragocjenosti, svi predmeti koji spadaju u crkvu i crkveno
bogoslužje (ukrasi, čaše, kaleži, križevi, svijećnjaci, misno ruho i sl.). U ovoj darovnici navodi
se samo kako se daruje parament tako da ne znamo o kojem se crkvenom ili bogoslužnom
predmetu radi.
*** Dr. Viktor Ružić (1893. - 1976.) je sin Hreljana Gjure Ružića, poznatog tvorničara kože i
veleposjednika. Vitez, sušački odvjetnik, doktor prava, novinar, bibliotekar, publicist, ban
Savske banovine (1936. - 1938.), ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji (od veljače do
kolovoza 1938. godine).
**** Njezin zlobinski nadimak je Požupovica/Požupova. Rođena je 1861., a umrla 1942.
godine. Njezina 4 sina otišla su u prekomorski pečalbu u Sjedinjene Američke Država
(Gabrijel, rođ. 1896.; Ivan, rođ. 1894.; Josip, rođ. 1885. i Toma, rođ. 1882.)
***** Pokaznica je liturgijski predmet – svečano ukrašena i umjetnički oblikovana posuda
različitih oblika, često stilizirana zvjezdasto, od plemenite kovine i dragoga kamenja, služi za
izlaganje posvećene hostije.
XXIV.
O BROJU ŽITELJA
Broj stanovnika Zlobina prema službenim popisima stanovništva
od 1857. do 2011. godine
GODINA POPISA
BROJ ZLOBINJARA
1857.
625
1869.
557
1880.
575
1890.
594
1900.
638
1910.
642
1921.
615
1931.
546
1948.
496
1953.
493
1961.
505
1971.
486
1981.
410
1991.
315
2001.
290
2011.
316
U zadnjem popisu stanovništva 2011. godine ukupno je popisano 317 osoba, a ukupan broj
stanovnika bio je 316. Kućanstava ima 136 (sva su privatna), a stambenih jedinica je ukupno 212.
Od toga je 185 stanova za stalno stanovanje*.
Raščlambom ove tabele o broju Zlobinjara prema službenim popisima razvidno je kako se od
popisa 1961. godine broj stanovnika neprekidno smanjuje. Izuzetak je zadnji popis koji bilježi blagi
porast stanovništva.
* Podatci Državnog zavoda za statistiku.
Broj stanovnika prema podacima iz Stališa duša
GODINA
ZLOBINJARI
BRDANJARI
UKUPNO
1877.
515
150
665
1878.
515
126
641
1879.
526
124
650
1880.
507
?
?
1882.
513
138
651
1883.
550
135
685
Broj stanovnika prema podacima iz Urudžbenog zapisnika
GODINA
ZLOBINJARI
BRDANJARI
UKUPNO
1886.
570
139
709
1887.
572
136
708
1889.
-
-
716
1890.
-
-
719
1909.
-
-
825
1915
1930.
883
-
-
868
Podacima iz naprijed navedenih tabela treba pridodati podatak iz Spomenice župe zlobinske da je
1830. godine na Zlobinu bila 31 kuća, a broj stanovništva (zajedno s financima) kretao se oko
stotine. Zanimljiv je i navod iz dopisa koji je župnik Mate Škiljan uputio Visokom Cesarsko Kraljevskom Harvatsko - Slavonskom financialnom ravnateljstvu 18. travnja 1861. godine i to zbog
dva razloga: i zbog navoda o broju dušah, ali i zbog same sadržine:
...Ova je župa danas 509 dušah brojeća među državnom šumom i brigovi u dvosatnoj daljini od
drugih susednih ležeća i osamljena s nijednom drugom župom uzpešno i uztrajno sjediniti nemože...
* BAS 539/1861.
Iz naprijed iznijetih podataka uočljiv je nesklad između rezultata službenih popisa i bilježaka
svećenika o "broju duša" u župnim knjigama. Tako napr., prema službenom popisu iz 1890. u
Zlobinu su obitavala 594 stanovnika, a prema obavijesti svećenika Biskupskoj kancelariji iste
godine je u Zlobinu bilo 719 "duša". Odakle tolika razlika? Možda se u službenim popisima navodi
samo broj stalno živućih stanovnika, a crkveni popis obuhvaća i iseljene Zlobinjare u Ameriku,
Novi Zeland, Slavoniju, Ugarsku, Bosnu?
Broj stanovnika prema šematizmima Biskupije senjsko-modruške
GODINA
ZLOBIN
katolici
ZLOBIN
pravoslavci
BRDO
katolici
BRDO
pravoslavni
UKUPNO
1851.
-
-
-
-
450
svi katolici
1863.
428
0
129
0
557
1867.
435
0
129
0
564
1875.
487
0
143
0
630
1895.
595
1
161
0
757
1902.
659
1
180
0
840
1906.
656
1
151
0
808
1907.
665
1
149
0
815
1908.
672
1
153
0
826
1909.
665
1
149
0
815
1910.
665
1
149
0
815
1912.
690
0
162
0
852
1913.
706
0
163
0
869
1914.
714
0
164
1
879
1915.
716
0
164
2
882
1916.
718
0
164
2
884
1925.
813
svi katolici
Prema ovim podacima, najviše žitelja na Brdu bilo je 1902. i to ukupno 180 duša. U Zlobinu je
najviše pučanstva 1916. (718). Sveukupno, najviše ih je iste godine kada je bilo 884 Zlobinjara i
Brdanjara. Ovi brojčani pokazatelji su podudarni sa usmenom narodnom predajom o broju
stanovnika u Zlobinu, a ti se podaci više-manje slažu i s podacima iz Stališa duša.
Rođeni i umrli (1845. - 1948.) – podaci iz matičnih knjiga rođenih i umrlih
GODINA
ROĐENI
UMRLI
ODNOS ROĐENIH I
UMRLIH (+/-)
1845.
17
3
14
1846.
19
3
16
1847.
15
5
10
1848.
17
7
10
1849.
20
8
12
1850.
12
6
6
1851.
15
10
5
1852.
17
12
5
1853.
14
5
9
1854.
18
5
13
1855.
17
25
-8
1856.
19
7
12
1857.
19
12
7
1858.
23
7
16
1859.
21
11
10
1860.
24
8
16
1861.
20
8
12
1862.
15
15
/
1863.
35
31
4
1864.
18
7
11
1865.
19
6
13
1866.
25
2
23
1867.
19
10
9
1868.
27
12
15
1869.
15
8
7
1870.
38
20
18
1871.
25
21
4
1872.
35
30
5
1873.
31
22
9
1874.
39
14
25
1875.
27
5
22
1876.
27
15
12
1877.
29
12
17
1878.
32
24
8
1879.
40
25
15
1880.
25
22
3
1881.
30
16
14
1882.
24
13
11
1883.
35
13
22
1884.
26
18
8
1885.
37
22
15
1886.
26
20
6
1887.
34
10
24
1888.
33
11
22
1889.
26
23
3
1890.
23
20
3
1891.
25
19
6
1892.
33
11
22
1893.
23
10
13
1894.
21
16
5
1895.
36
16
20
1896.
32
13
19
1897.
20
13
7
1898.
29
16
13
1899.
30
17
13
1900.
27
22
5
1901.
31
15
16
1902.
20
10
10
1903.
23
11
12
1904.
28
10
18
1905.
28
15
13
1906.
25
17
8
1907.
24
14
10
1908
25
12
13
1909.
30
20
10
1910.
18
10
8
1911.
20
10
10
1912.
24
6
18
1913.
27
16
11
1914.
23
14
9
1915.
13
13
/
1916.
7
9
-2
1917.
8
30
-22
1918.
8
19
-11
1919.
8
12
-4
1920.
13
13
/
1921.
24
11
13
1922.
15
13
2
1923.
23
13
10
1924.
21
14
7
1925.
8
16
-8
1926.
7
15
-8
1927.
?
?
?
1928.
15
12
3
1929.
13
7
6
1930.
14
9
5
1931.
15
10
5
1932.
10
13
-3
1933.
10
8
2
1934.
8
15
-7
1935.
9
17
-8
1936.
10
18
-8
1937.
12
11
1
1938.
5
9
-4
1939.
9
6
3
1940.
2
8
-6
1941.
12
8
4
1942.
9
13
-4
1943.
9
14
-5
1944.
9
14
-5
1945.
3
15
-12
1946.
11
6
5
1947.
9
6
3
1948.
7
6
1
U matičnim knjigama umrlih su upisani i svi slučajevi smrti osoba koje nisu živjele u Zlobinu (a
takvih je bilo podosta, bilo da je riječ o vojnicima, prosjacima ili težacima iz primorskih mjesta), ali
su ovdje umrli*. Ipak, ovi nam podaci prilično vjerno oslikavaju prirast, natalitet i mortalitet
Zlobina u stogodišnjem razdoblju. Tako je, sve od 1845. do 1916. (69 godina) veći natalitet od
mortaliteta. Izuzetak je 1855. godina kada je zabilježeno 17 novorođenih i 25 umrlih (-8), ali ne
smijemo zaboraviti da je te godine Zlobin poharala kolera. Godine prvog svjetskog rata donose
promjenu. Tako je 1915. isti broj rođenih i umrlih, a i 1916., 1917, 1918. i 1919. više je umrlih nego
novorođenih. U godinama između prvog i drugog svjetskog rata ponovo je veći natalitet, ali ne
kontinuirano kao prije prvoga svjetskoga rata. Izgleda da je veliki odljev radno sposobnog
stanovništva u emigraciju uzeo danak i tada imamo, od 21 međuratne godine, veći mortalitet u čak
7 godina. Naravno, kao i u svakom ratu, ratne godine drugog svjetskog rata bile su nepovoljne za
natalitet i tada je veći broj umrlih nego rođenih. U prve tri poslijeratne godine (1946., 1947. i 1948.)
zabilježen je pozitivan prirast, no za razliku od prijašnjeg razdoblja taj prirast je minimalan (+5, +3
i +1).
* Zapisi iz Matice umrlih:
1.) Nakon svih umrlih u 1943. godini navodi se sljedeće: U groblju su sahranjena 9 vojnika
partizana – imena su nepoznata. Poginuli su u borbama s Nijemcima od 8. listopada do 20.
prosinca 1943. godine. Blagoslovio i sahranio Iv. Kauzlarić, župnik.
2.) Dana 24. kolovoza 1944. godine u borbi protiv partizana nezgodno je poginuo – od bacača
svojih drugova Andrija Sić, legionar, 20 godina, iz Iloka, Hrvatski Srijem, a pokopan je na
mjesnom groblju u Zlobinu 26. kolovoza 1944. godine.
3.) Nakon svih umrlih u 1944. godini navodi se ovaj zapis: U groblju sahranjeno 5 partizana
koji su poginuli u borbama s Nijemcima za vrijeme od 5. siječnja 1944. do 23. rujna 1944.
godine. Najstrašnija borba bila je 23. rujna 1944. godine. Tada su znatno oštećeni krovovi na
crkvi i župnome stanu, a dvie kuće do crkve kbr. 45. i 46. (riječ je o kućama Kmeta i Požupovih,
op. R. T.) su posve izgorjele.
XXV.
ZLOBINSKI NADIMCI
(zapisani u Stališu duša)
Nadimci* su bili, nakon imena i prezimena, treći znak osobnog raspoznavanja. Ponekad i prvi,
važniji i prepoznatljiviji nego što je to bilo osobno ime i prezime**. Najprije označavaju pojedinca,
a kada se prenašaju iz naraštaja u naraštaj postaju obiteljski i s njima možemo pratiti čitave
povjesne mijene pojedinih obitelji. Uz to, slikoviti su, leksički zanimljivi i inspirativni za
istraživanje njihova izvora. U ovome tekstu navode se ne svi zlobinski nadimci, već isključivo samo
oni koji su zapisani u zlobinskom Stališu duša. Stališ duša (lat. Status animarum) je jedna od
matičnih knjiga koje su se vodile u katoličkim župama. U nju se unose podaci o obiteljima dotične
župne zajednice i to po rubrikama: kućni broj, ime i prezime, dan, mjesec i godina "narodjenja",
vjenčanja i smrti te opaska (nadimci se navode redovito u rubrici "opazka" i to ne tintom već
običnom olovkom i ne kitnjastim krasopisom kao ostali podaci koji se ispisuju u Stališe duša, nego
običnim ispisanim rukopisom kojega je ponekad i teško isčitavati). Do 1844. godine Stališ duša za
zlobinske obitelji vodio se u župi Hreljin, budući da su sve do tada ovoj župi pripadali Zlobin i
Zlobinsko Brdo. Nažalost, Stališ duša iz tog razdoblja nije sačuvan. Ustrojavanjem župe zlobinske,
zlobinski župnici sastavljaju i vode zasebni Stališ duša, samostalno za područje Zlobina i Brda.
Najstariji sačuvani zlobinski Stališ duša (Status animarum parochiae Zlobin) započet je,
najvjerojatnije, krajem 70-tih ili početkom 80-tih godina 19. stoljeća (a sadrži matične podatke i s
kraja 18. stoljeća!), pa je dragocjeno vrelo, neprocjenjive vrijednosti za izučavanje i razumijevanje
zlobinske prošlosti.
Na ovome mjestu, kako je već rečeno, su navedeni samo oni nadimci koji su zapisani u tom Stališu
duša. To ne znači da su ti nadimci najstariji, ne znači ni da neki drugi nisu nastali prije njih ili da
nisu postojali usporedno s njima U svakom slučaju navedeni nadimci su stari najmanje 150-200
godina, a korijen nekih od njih seže i u puno dublju prošlost. Neki su se zadržali do današnjih dana,
a neki su ostali zaboravljeni. No, ovdje su isključivo stoga što su zabilježeni u Stališu duša!
* Koliko su nadimci bili učestali i bitni za odnose između ljudi u cjelom Primorju vidi se i po
čakavskim inačicama za ovaj pojam: pričvarak/prišvarak, pričvorak/prišvorak, prićifuk, prićuk,
prišvik, prićok itd...
** Zoran primjer za to je nadimak obitelji Šubat – Lajtman-i. Iako su se raselili iz Zlobina
(dijelom u Ameriku, a dijelom u Vojvodinu i Slavoniju) i u Zlobinu ih nema već gotovo stotinu
godina, dovoljno je bilo kojem suvremenom Zlobinjaru spomenuti ovaj nadimak i odmah će
znati o kojem rodu je riječ i gdje se nalazi njihova starina.
NADIMAK
(izvorni oblik)
IZVEDENICE
KORIJEN
IME I
PREZIME
PRVOG
NOSITELJA
NADIMAK JE
ŽIV I DANAS
(ili je još u
upotrebi ili je
(god. rođenja i
smrti)
ostao u narodnoj
memoriji)
da - ne
Miro
Mirina
osobno ime
Kazimir
Kazimir Blažina
Mateja
(1827. - 1886.)
ne
Mihorija
-
osobno ime
Miha, Mihovil
Andrej Grubešić
Mihov
(1832. - 1898.)
ne
Švabe
-
?
Grga Grubešić
Fabiana
(1836. - 1913.)
ne
Lovračina
Lovračinka
osobno ime
Lovra
Lovra Grubešić
Mihin
(1842. - 1927.)
ne
Kokić
-
?
Petar Kalafatić
Matov
(1833. - 1907.)
-
Mede
Medić
Koprlija
Koprličica
dobro je i rado
obavljao sve
poslove vezane
uz
kopanje, iskope i
sl.
Fran Kružić
Petrov
(1834. - 1918.)
da
Podžup
Požup,
Požupovica
obitelj koja je
tradicionalno
iz naraštaja u
naraštaj davala
kaštalde i
mežnjare
Jakov Kružić
Martinov
(1828. - 1877.)
da
Gospud
-
?
Matija Kružić
Antonov
(1836. - 1897.)
da
Baćo
-
?
Matej Kružić
Matov
(1858. - 1936.)
da
Simenjak
-
?
Toma Kučan
Stjepana
(1845. - 1927.)
ne
oblačenje u
Anton Kauzlarić
medvjeđe krzno (1829. - 1907.)
tijekom
karnevalskog
razdoblja
(kazivanje iz
usmene predaje)
da
Celeb
Celeban
?
Anton Marohnić
(1797. - 1878.)
da
Horne
-
?
Anton Marohnić
Ivanov
(1849. - ? )
ne
Miškulin
-
?
Fran Marohnić
Lukin
(1830. - 1909.)
ne
Kosmulja
-
dlakavac,
kosmat
Gašpar Marohnić
Šimunov
(1847. - 1917.)
ne
Šeprkacija
-
šeprtlja(?)
Grga Marohnić
(1810. - 1877.)
ne
Komadina
-
jak, snaqžan
muškarac
Ivan Marohnić
Petrov
(1829. - 1907.)
ne
Ivačina
Ivačinka
od osobnog
imena Ivan
Ivan Marohnić
Vickov
(1835. - 1884.)
ne
Jačina
Jačinovica
od osobnog
imena Jakov
Jakov Marohnić
Ivanov
(1839. - 1923.)
ne
Joso
-
od osobnog
imena Josip
Josip Marohnić
Ivanov
(1836. - 1885.)
nadimak korišten i
kasnije za druge
osobe
Čoban
-
zanimanje
(pastir)
Jura Marohnić
Lukin
(1827.-1898.)
i
Toma Tadej
Stjepanov
(1840. - 1906.)
ne
Kuzmica
-
od osobnog
imena Kuzma
Kuzma Marohnić
Ivana
(1830. - 1895.)
ne
Beli Lade
Lade, Ladić
?
Ludoviko
Marohnić Ivanov
(1830. - 1924.)
da
Šešero
Šešerić
?
Luka Marohnić
(1796. - 1884.)
ne
Šikić
-
?
Matej Marohnić
Antona
(1833. - 1907.)
da
Rebić
Rebićka
?
Mate Marohnić
Luke
ne
(1825. - 1895).
Pićo
Pićoka
nizak rast
Mate Marohnić
Petrov
(1834. - 1880.)
ne
Buta
Butić
?
Petar Marohnić
Ivanov
(1827. - 1917.)
da
Vuneš
-
dlakavost
Andre Miloš
Matov
(1832. - 1899.)
ne
Sosak
-
?
Šimun Pavletić
(1806. - 1892.)
da
Tuljac
-
nizak rast
Andrija(c) Polić
Matov
(1833. – 1912.)
ne
Glišo-tin
-
?
Gašpar Polić
Matijev
(1829. - 1903.)
ne
Grgesina
Grgešina
od osobnog
imena Grgur,
Grga
Grga Polić
Matov
(1825. - 1885.)
i Grga Šubat
Matov
(1811. - 1886.)
ne
Jačme
-
od osobnog
imena Jakov
Jakov Polić
Bartolov
(1848. - 1924.)
ne
Barsić
-
?
Jakov Polić
Pavlov
(1852. - 1886.)
ne
Jožina
-
od osobnog
imena Josip
Josip Polić
Martinov
(1834. - 1889.)
nadimak se koristi
i kasnije za druge
osobe s istim
osobnim imenom
Žilavac
Žila, Žilinka
žilavost(?)
Sinovi Matije
Polića:
Toma
(1825. - 1878.)
Josip
(1826. - 1898.)
i Gašpar
(1831.-1922.)
da
Puh
Pušić, Puhova,
Pušica
?
Ivan Ružić
(1812. - 1864.)
da
Brozina
-
od osobnog
imena Ambroz
Ambroz Šubat
Matov
(1828. - 1913.)
ne
Lajtman
-
Iskvareno od
nejmačkog
"leutnant"
(poručnik).
Prema usmenoj
predaji nadimak
je dobio Gašpar
Šubat kada je
promrzao i
mokar išao za
volovskom
zapregom. U
prolazu mu je
jedan austrijski
časnik dao svoju
kišnu kabanicu
na kojoj je bila i
oznaka čina.
Kada se vratio
doma u Zlobin,
Zlobinjari su
povikali: "To nij'
Gašpar, to j'
prišal
Lajtman!"
Gašpar Šubat
Martinov
(1833. - 1922.)
da
Balog
-
?
Ignacio Šubat
Matov
(1826. - 1892.)
ne
Biškup
-
?
Nikola Šubat
Matov
(1817. -.1893.)
ne
Buljbuš
-
?
Srećko Šubat
Andrijev
(1826. - 1909.)
ne
Bokić
-
?
Stjepan Šubat
Matov
(1814 .- 1895.)
ne
Blepčina
-
?
Stjepan Šubat
Matov
(1820. - 1908.)
ne
Košut
-
?
Ivan Tadej
Stjepanov
(1838. - 1923.)
ne
Juriša
-
od osobnog
Jura Tadej Grgin
imena Jura/Juraj (1809. - 1888.)
ne
Kruljac
-
Članovi ove
obitelji su kroz
naraštaje svirali
ne
Stjepan Tadej
Stjepanov
(1803. - 1877.)
mijeh (mih).
Zlobinjari su
govorili da krule
va mih, pa otuda
(od glagola
kruliti) i nadimak
Kruljac.
Lalić
-
?
Toma Tadej
Jakovov
(1841. - ? )
ne
Mršić
Mršićka
?
Petar Tometić
Matov
(1841. - 1924.)
ne
Vagus
-
?
Matija Kružić
Jakovov
(1855. - ? )
ne
Javor
Javorka/
Javorkina
?
Ivan Kružić
Jurjev
(1857. - ? )
da
Helić
Helićka
?
Anton Kružić
Jurjev
(1849. – 1835.)
ne
Barić
-
osobno ime
Bartol
Bartol Marohnić
Ivanov
(1842. – 1931.)
ne
Ivica
Jivica/Jivičin
osobni ime
Ivan
Ivan Marohnić
Jakovov
1849. – 1922.)
ne
Koruc
Horuc
?
Andrija Kalafatić
Matov
(1847. – 1896.)
ne
Zanimljivost ovih nadimaka je što se u podosta slučajeva preklapaju s karakterističnim hrvatskim
prezimenima (Balog, Barić, Barsić, Biškup, Bokić, Kokić, Brozina, Komadina, Kruljac, Ladić,
Lalić, Medić, Miškulin, Mršić, Rebić i Šikić).
Vrijedno je spomenuti se i ostalih arhaičnih i karakterističnih zlobinskih nadimaka koji nisu
zapisani u Stališu duša*:
- Barba, Biksan, Biškup, Brne, Cupina, Ćipan, Dašćar, Dunkić, Durnajs, Fićurin,, Japne,, Kapural,
Karela, Klavrnja, Ključa. Kmet, Kumesar, Malinar, Marela, Perle, Piš, Poskočilo, Prkoljac, Ripar,
Sopac, Šćika, Šilac, Škebić, Šmit, Šorić, Šoštar, Špekulant, Tanasije, Vahtar, Vogalica, Vučić i
Zadrugar (muški nadimci);
- Dovica, Dulica, Dvojčica, Floka, Fritulja, Pahljinka, Pikica, Pišćetica, Prcetka, Primotica, Prče,
Pušak, Pušnjica, Sprda, Šćukica, Škanjica, Torbinka (ženski nadimci);
- Dušić/ka, Fugales/ka, Košićar/ka, Kralj/ica, Pićo/ka, Rijac/Rijica, Tapić/ka, Tičina/Tičinka, Vuk/a
(i ženski i muški nadimci).
___________________________________________________________________________
* Na popisu nadimaka koji se navode ispod tabele, što znači da ih nema u Stališu duša, nisu
mnogobrojni osobni nadimci koji su izvedenice osobnih imena, kao napr.: Paškuc od imena
Paškval, Židor/Židorovica od Izidor, Miče/Mičica/Marijica/Mica/Mariče/Mara/Marica/Micera
od
Marija,
Ursača/Ursa/Ursica
od
Uršula,
Perus/Perčina
od
Petar,
Grgoc/Grgočka/Gržić/Gržina/Grga/Grgesina
od
Grgur,
Guštin
od
Augustin/a,
Pavče/Pavica/Pavečka/Pava od Paulina, Franče/Franketa/Frankelja/Fana/Fanica od Franka,
Jačko/Jačme/Jačina/Jačić od osobnog imena Jakov... itd.
U tabeli, gdje se navode nadimci zapisani u Stališu duša, stoji svaki zapisani nadimak, pa i
onaj koji je izveden od osobnog imena (Juriša, Broz/ina, Jožina/Joso, Jačme,
Grgesina/Grgešina, Kuzmica, Ivačina, Ivica Barić, Mihorija i Miro).
XXVI.
ZLOBINSKA OBĆINA
Prvi pisani zapis o zlobinskoj Obćini nalazimo u podatku o osnutku škole u Fužinama 1786. godine.
Tada su školu utemeljile obćine Lič, Fužine, Lokve i Zlobin, koje se nalaze u sastavu Gospoštije
Fužine. Nakon toga spomen na Obćinu Zlobin nalazimo u pismima koje su pisali hreljinski
svećenici (tada i župnici za Zlobin), a po naputku staresina (ili stareshina) i sudca Obćine Zlobin*
u vezi zamolbe da biskup odredi da jedan od dvojice hreljinskih kapelana svakih 15 ili 20 dana dođe
održati misu u Zlobinu. Sudac obćinski bio je Augustin Vukonić (i u prvom i u drugom dopisu), a
starješine su bili: Matija Šubat Mikulin (u prvom dopisu), Matija Marohnić (u prvom i u drugom
dopisu), Juraj Vukonić (i u prvom i u drugom dopisu), Ivan Marohnić Petrov (u prvom dopisu) i
Matija Marohnić Petrov (u drugom dopisu).
Dopis od 12. ožujka 1851. godine** pisao je hrvatskim jezikom zlobinski župnik Mate Škiljan, a
njime se od Biskupije traži dopuštenje da se može ...dobaviti još jedan zvon od 6 centi iz sušačke
livarnice budući da prijašnje zvono radi slabog glasa ovoj crekvi ne odgovara. Župnik Škiljan je
dopis pisao u ime sudca Mate Vukonića i starješina: Antona Tadeja, Nikole Kučana, Jakoba Blažine,
Jure Jadro, Mate Polića, Antona Marohnića i Petra Marohnića, a dopis je pečetiran s voštanim
pečatima Općine Zlobin i Župe sv. Ivana Krstitelja. Svi potpisi i sudaca i svih starješina su u znaku
križa.
Zlobinski obćinari i 60-tih godina 19. stoljeća traže pomoć za temeljito preuređenje zlobinske
crkve. Tako u dopisu Prečasnom duhovnom stolu u Senju pisanom 13. ožujka 1864. godine***
sudac Grga Šubat, te starješine Lovra Blažina, Lovra Polić i Mate Vukonić (ovaj puta su se osobno
potpisali, tako da nije više riječ o nepismenim ljudima kao u ranijim dopisima, što je sigurno
zasluga i djelovanja zlobinskih župnika, koji su već odmah nakon osnutka župe opismenjavali djecu
i starije u tzv. "školi za nuždu") pišu sljedeće:
...Naš velečasni g. Župnik, jer je crkva u rasuću, hoće da službu Božju čini u svojoj stanbini, to je za
nas najveća žalost...Pučanstvo prihvati se posla i hoće da zagradi crkvu za Bogu se klanjati što
prvim travnjem t. g. hoće se započeti po čemu i ugovora protima (zidarskim majstorima, op. R. T.)
učinismo i sve ovo sam puk graditi bude. Dali pošto je siromašan puk u čverstoj nadi verni da pače,
osloni se je da će u stalnosti zadoboto pravednih i od prečasnoga stola obećanih 600 forinti i
slobodni les (drvenu građu, op. R. T.) od patrona na temelju svom ....(slijedi nečitak dio teksta, op.
R. T.) dignusmo les upajući da će nam biti novčana taksa povraćena. Jednom rieču mi posal
tjeramo a izručujemo se u očinsku pripomoć od Duhovnoga stola da budemo ... (nečitak tekst, op.
R. T.) i slobodni les od patrona za pripomoć i sječu našu čim skorije zadobili.
* BAS 1450/1835, dopis od 8. listopada 1835, pisan hrvatskim jezikom;
BAS 1779, 1836, dopis od 10. kolovoza 1836., pisan njemačkim jezikom.
** BAS 350/1851.
*** BAS 438/1864
Iz ovoga dopisa koje Duhovnom stolu u Senju, tj. Biskupiji Senjsko-modruškoj, dostavlja Obćina
Zlobin, vidljivo je da se traži od Biskupije uplata 600 obećanih forinti te slobodna sječa u šumi za
potrebnu drvenu građu i to od patrona. Pod tim se misli na Gospoštiju fužinsku u čijem je i sastavu
Obćina Zlobin.
Iz ova četiri dopisa koja nam spominju Zlobinsku općinu mogu se zaključiti sljedeći podaci:
- Zlobin je i prije osnutka župe i nakon toga imao određenu lokalnu samoupravu kroz Obćinu
Zlobin, koja je imala svoje starješine i zasebnog suca, .
- Sudac je najvjerojatnije sudio u imovinskim sporovima i blažim kaznenim predmetima i to na
osnovu običajnog prava (čiji korijeni sežu još iz odredbi Vinodolskoga zakona, raznih
srednjovjekovnih urbara i ugovora). - Svi dužnosnici Obćine su nepismeni. Kako se zacijelo radi o
najuglednijim i najcjenjenijim mještanima, za pretpostaviti je da ni ostali stanovnici Zlobina u to
vrijeme nisu bili pismeni. Izuzetak je posljednji dopis iz 1864. godine kada se dužnosnici zlobinske
općine po prvi puta potpisuju imenom i prezimenom, ne više znakom križa. Već smo pojasnili da je
razlog opismenjavanja Zlobinjara djelovanje župnika u samome mjestu. I to ne samo u crkvi, već i
tzv. "školi za nuždu".
- Upravne ovlasti Općine potvrđuju se i pečatom kojom državna vlast ovlašćuje rad i djelovanje
mjesne zlobinske samouprave.
Posljednje zapise o zlobinskoj obćini nalazimo prvo u Zapisniku prigodom povjerenstvene
razprave u svrhu osjeguranja daljnjeg obstanka narodne učione za župu zlobinsku*. Rasprava je održana
25. rujna 1866. godine u Zlobinu, a uz velikog bilježnika županije riječke g. Mudrovčića, kanonika
arhidjakona i kotarskog nadzornika "učionah" Mate Žuvičića i zlobinskog župnika Aleksandra Cara,
nazočni su bili i zlobinski dužnosnici: Grga Šubat, sudac te starešine Lovra Polić, Antun Tadej,
Mikula Kučan, Gašpar Šubat, Franjo Sablić, Ignac Šubat i Mate Šubat.
Potom se u zapisu iz župne spomenice koji govori o zlobinskome groblju navedi da ja "mrtvačku
komoru" sagradila bivša oćina Zlobin 1875. godine. Za pretpostaviti je da je do dokinuća Obćine
Zlobin došlo teritorijalnom reorganizacijom 1874/75. kada se formira "upravno-politička obćina
Hreljin-Krasica"** sa sjedištem u Krasici, a izgradnja "mrtvačke komore" na groblju bila je
posljednja investicija koju je financirala Obćina Zlobin, vjerojatno da iskoristi neutrošena
proračunska sredstva.
* BAS 1417/1866.
** Nekadašnji bakarski municipij je ovom reorganizacijom lokalne samouprave podijeljen na
Gradsku obćinu Bakar (Bakar, Sv. Kuzam, Vitoševo i Škrljevo dolnje) i Obćinu HreljinKrasica, koju čine naselja Kukuljanovo, Škrljevo, Ponikve, Plosna, Krasica, Praputnjak,
Meja, Hreljin i Zlobin. Godine 1886. dolazi do podvajanja ove Obćine na posebnu hreljinsku
(za naselja Hreljin i Zlobin, sjedište Hreljin) i krasičarsku (sva ostala naselja (sjedište
Krasica). Upravne obćine Hreljin i Krasica potpadaju od te godine u sastav Kotara Sušak.
XXVII.
ŠKOLA
(Od prvih početaka sredinom 19. st. do drugog svjetskog rata)
Tzv. Škola za nuždu (1851. - 1876.)
Podatke o zlobinskom školstvu nalazimo i u ranijem razdoblju, pa se spominje da su tadašnje
obćine Lič, Fužine Lokve i Zlobin, koje su bile u sastavu Gospoštije Fužine, odlučile 1786. godine
utemeljiti školu u Fužinama i materijalno poduprijeti školu i učitelja. Nije poznato da li je bilo
polaznika ove škole iz Zlobina, ali se može pretpostaviti da niti jedno zlobinsko dijete nije pohađao
ovu školu. Udaljenost nije bila jedini problem. Roditelji tada još nisu osjećali potrebu da im djeca
steknu osnovnu naobrazbu i da budu vični čitanju i pisanju. Osim toga, već u najranijoj dobi su bili
potrebni za rad i pomaganje oko seoskih domaćinstava. Da u to vrijeme Zlobinjari nisu polazili
škole razvidno je i po tome što su u svim dokumentima koje su starešine obćine Zlobin pisali
biskupu u Senj, a sve radi osnutka zlobinske župe (radi se o povijesnom razdoblju od 1820.-tih do
1840.-tih godina), svi starešine se potpisuju sa znakom križa, što rječito govori da su bili
nepismeni. Kada su starešine bile nepismene, za pretpostaviti je da ni ostali žitelji zlobinski u to
vrijeme nisu bili pismeni. Tek u razdoblju kraja 50-tih i 60-tih godina 19. stoljeća zlobinske
starešine potpisuju se na dopise vlastoručno punim imenom i prezimenom. Dakle, pismeni su, a to
se može zahvaliti činjenici što je od 1851. godine počela u Zlobinu djelovati tzv. "škola za nuždu".
U sklopu župe bila je osnovana ta tzv. "škola za nuždu" (što bi značilo da se nije radilo o zvanično
otvorenoj školskoj ustanovi, ali je ipak školovanje djece poprimilo organiziran oblik, a svećenici su
dobivali i poseban novčani dodatak za rad u školi. Takva škola je omogućila stjecanje osnovnog
znanja i pismenosti zlobinske djece, a vjerojatno i pokojeg starijeg Zlobinjara žednoga novih
saznanja. Škola nije imala svoje zgrade ili posebne prostorije, pa se nastava sve do samog početka
20. stoljeća održavala ili u župnom stanu ili po privatnim kućama. Župnik Aleksander Car piše
1863. godine u dopisu Prečasnom gospodinu Nadzorniku i Kanoniku (tada je ovu dužnost
obnašao Vjenceslav Šoić*, kasniji Senjsko-modruški biskup) o potrebi osnutka škole u Zlobinu. Uz
to navodi da kao župnik upravlja "školom za nuždu" uz nagradu od 150 forinti godišnje, ali da već
dvije godine (1861/2. i 1862/3.) nije ni krajcera primio**.
U to vrijeme početaka rada zlobinske „škole za nuždu“, u skladu s austrijskim školskim sustavom,
za manja mjesta koja su i sjedišta župe (a u takvu kategoriju baš je spadao i Zlobin) osnivaju se tzv.
dvogodišnje trivijalne pučke škole s jednim učiteljem. Ova zlobinska "škola za nuždu" zacijelo je
slijedila takav školski ustroj. Iako u njezinu naslovu stoji da se radi o dvorazrednoj ustanovi, ta je
škola trajala tri godine. Postojao je prvi razred koji je obuhvaćao dva podrazreda, nižji i višji, te
___________________________________________________________________________
* Rođen 1814. u Bakru, umro 1891. u rodnome mjestu. Imenovan za vrhovnog školskog
nadziratelja u senjsko-modruškoj biskupiji dana 20. lipnja 1856. godine. Biskup senjskomodruški od 1869. do 1875.
** BAS 2025/1863
zaseban drugi razred. Obuka je trajala tri godine; prvu godinu u prvom, nižjem razredu, drugi
godinu u prvom, višjem razredu i treću godinu u drugom razredu. Austrijske su vlasti 11. prosinca
1856. godine, ministerijalnom naredbom koju su prihvatila i hrvatska nadležna tijela, presutrojile
dotadašnje trivijalne škole u trorazredne: prvi, drugi i treći razred. Sukladno toj naredbi, preustroj
školstva započeo je tijekom školske godine 1856/57. Ovaj reformirani sustav osnovnog obrazovanja
vjerojatno prihvaća i zlobinska "škola za nuždu" (ako ne te školske godine, a ono sigurno sljedeće
1857/58.).
Prva saznanja o početku „škole za nuždu“ nalazimo u dva dopisa koja se čuvaju u pismohrani
zlobinskoga župnoga ureda. Iz Ureda obćine Fužine je dopis od 30. ožujka 1856. godine pisan
Velečastnom gospodinu župniku Mati Škiljanu u Zlobinu. U dopisu stoji da nam je veoma drago da
se u Zlobinu mala učiona podigla, te neće uzmanjkati istu poduprieti kako moguće bude. Drugi
dopis pisan je 10. rujna iste godine od strane bakarskog Kotarskog predstojnika za Glavarstvo
obćine u Hreljinu. U ovom dopisu stoji da su odobreni ugovori za iznajmljivanje školske zgrade u
Zlobinu i za nabavljanje potrebštinah za novu učiuonu u Zlobinu.
Kasnija saznanja o rada "škole za nuždu", poteškoćama u njezinu radu i nastojanjima za osnutak
zvanične škole nalazimo u nekoliko dopisa (pohranjena su u Biskupijskom arhivu u Senju, BAS),
koje ovdje radi njihove starine i zanimljivosti navodimo:
1. Dopis koji 24. studenoga 1863. godine župnik Aleksandar Car piše Prečasnom Gospodinu
Nadzorniku i Kanoniku tj. Vjenceslavu Šoiću. U Župnom uredu Zlobin dopis je zaveden ur. brojem
32, a u biskupskoj kancelariji je zaveden kao spis br. 612/1863 (BAS).:
Slavnome uredu nadzorništva učionah kot. Bakarskoga u Bakar
Prečasni Gospodine Nadzorniče i Kanoniče!
22. 4. pri službi Božjoj odvažnim načinom moj krepki govor u odnošaju neobhodno nama potriebite
učione, nastaviti nisam pripustio, tim utješljivim uzpiehom od pučanstva, prihvatio pojam njene
potriebe, uz nju prigne i milo pristaje i koju hvalu Bogu dne 23. 4. posvemu jesam započeo, jedino
da još neposvemu zadostni broj djece školu pohadja ... (nečitko, op. R. T.) uhvam se da jedan
drugog u dobru poticati i bodriti bude – vendar pučanstvu nadodah vruću nadu da bud po milosti
Njih Preuzvišenosti i koju pomoć u izplativjivanju škole zadobio ... (ponovo nečitko, op. R. T.)
Prečasnosti Vašoj službenog daljnjeg radi prijavljenja ova u zadovoljnosti častim se prijaviti molim
mene sa pukom pri Njih Preuzvišenosti blagostivo priporučiti – sa dubokim štovanjem, dne 24.
studeni 1863. Pokorni sluga Aleksandar Car, župnik.
2. Dopis od 24. studenoga 1863. godine koji biskup senjski Mirko Ožegović i njegov "supomoćnik"
Vjenceslav (u dopisu stoji "Venceslav") pišu "Prečasnom G. Kanoniku Podarcidjakonu" (BAS br.
1972/1863):
Prečasni G. Kanoniče Podarcidjakone!
Položaj isti što čini Zlobniane isolirane zahteva, da se njihova djeca štogod nauče, jer inače ostati
će glupa. Ovo je na srdcu ležeće ovom Biskupskom Duhovnom Stolu, a mora biti i svakomu, koji
imalo ćućenja ( čuvstva, osjećaja, op. R. T.) pram narodu ima ... Župnik Car nemože nit nesmije to
hladnokrvno uzeti, i premda nije dvie godine izplaćen za svoje učiteljevanje, ipak ne kloni duhom,
već neka ima milosrdja vrh omladine ...
Izvieštja meritorna podnešena su uzvišenoj Kr. Zemnoj vlasti sa molbom, da bi se vjernim našim u
Zlobinu pomoć pružila. Nadamo se dobrom uspiehu. Madjuto, Aleksander nek bude velikodušan, i
nastavu neka poprime bez otezanja načinom i u mjestu, što se njegovoj razboritosti ostavlja. Škola
je kćer crkve, što Vama i kroz vas župniku Caru od srca stavljamo. U Senju 24. studeni 1863.
Mirko Biskup
Venceslav, v. r. Supomoćnik Biskupa
3. "Nalog Kralj. Namiesništva od 1. prosinca 1863. br. 18076/3740 na Obćinstvo Županije Riečke
izdanoga" koji je primljen u kancelariji Biskupije Senjsko-modruške 8. prosinca 1863. i zaveden
pod brojem 2056/1863 (BAS):
U Zlobinu obstajala je već dvanaejst godinah tako zvana "škola za nuždu", kojom je upravljao kao
učitelj miesni župnik uz nagradu godišnjih 150 forinti. Sadašnji župnik Aleksander Car premda za
svoja učiteljevanja već dvie godine 1861/2 i 1862/3 od Obćine ili od svojih župljanah niti krajcera
primio nije, sliede ipak glasom privitoga dopisa Duhovnoga stola Senjskoga od 24. studenoga o. g.
br. 1972 početkom ove školske godine 1863/4 školsku mladež popisati i školu po običaju započeti.
Ovom poduzetju Carevom uzprotivili se obćinari zlobinski i nedopustiše da se škola otvori te u toj
namieri povadiše klupe i ostalo pokućstvo iz stana što bijaše došao za učionu u najam. Uzrok tomu
je, što su Zlobinjari siromasi, kako ovi što u svojoj predstavki na Duhovni stol Senjski izjavljuju, što
dakle nemogu nositi školskoga tereta premda su voljni da im djeca knjigu uče. Oni mole da jim se
pruži ma iz koje javne zaklade pomoć za uzdržavanje njihove učione. Kralj. Nemiesničko vieće
primilo je gore navedeni samovoljni postupak Zlobinjanah negodovanjem do znanja, te pozivlje
stoga Županijsko obćinstvo da se kvar razviditi dade, polag ...(nečitak dio teksta, op. R. T.) a Vam
izvieštje ovamo podnese.
Priobćuje se Prečasnome Duhovnome Stolu Biškupskome u Senju na njegov višnjeni dopis od 24.
studenoga 1863. br. 1972 za ... (ponovo nečitak dio teksta, op. R. T.) znanje i ravnanje.
Od Kralj. Namiestničkoga Vieća za Kraljevinu Dalmaciju, Harvatsku i Slavoniju,
U Zagrebu 1. prosinca 1863. (sljedi nečitak potpis).
4. Dopis "Prečastnomu duhovnome stolu u Senju" od Mate Žuvičića ("kanonika i kotarskog
nadzornika učionah bakarskih") od 24. lipnja 1865. godine (BAS br. 1890/1865):
Župnik u Zlobinu dopisom od 20. t. m. br. 17 službemo javlja da vlasnik stanbine Fran Ružić *
pošto za kolike godine nije namiren nepušta više u svojoj kući nastavu držati ... zato da učenje
mladeži nije započeo niti započeti može...
* Franjo Ružić (rođen 1822., umro 1867. godine) pradjed je Ane Blažina rođ. Ružić, po
nadimku Ane Matejičine. U ovoj kući "na Smetu", Zlobin kbr. 46, gdje je nekada bila učiona,
sada živi njezina unuka Tamara Kružić. Nalazi se nedaleko od crkve i župnoga stana u čijoj
se neposrednoj blizini u to vrijeme škola uvijek nalazila..
O ovoj situaciji kada župnik nije dobio svoju naknadu za učiteljski rad i kada ni najmodavcu nije
isplaćena najamnina za korištenje jedne prostorije u kući kao učione, govore i pohranjeni
dokumenti u Biskupijskom arhivu u Senju br. 2025/1865, 81/1866 i 404/1866.
Posebna zanimljivost je što je 25. rujna 1866. godine održana u Zlobinu "povjerenstvena razprava u
svrhu osiguranja daljnjeg obstanka narodne učione za župu zlobinsku" (BAS, 1717/1866). Na
raspravi su bili nazočni: Mudrovčić (ime nije navedneo), veliki bilježnik "županije riečke", Mate
Žuvičić, "kanonik arcidjakon i kotarskih učionah nadzornik", Aleksandar Car, župnik u Zlobinu te
"starešine": Lovra Polić, Antun Tadej, Mikula Kučan, Gašpar Šubat, Franjo Sablić, Ignac Šubat,
Mate Šubat i "sudac" Grga Šubat. Povjerenstvo je zaključilo da se nastava u školi Zlobin treba
nastaviti i postojeći dug prema najmodavcu i župniku namiriti i to od strane "matice narodnih
učionah", budući da je "obćina zlobinska notorno siromaška". Razmatrala sa i mogućnost gradnje
škole, a "zastupstvo obćinsko" preporuča da se buduća školska zgrada izgradi "ispod Karolinske
ceste naprama stubama župne crkve i župnoga stana". Ovaj prijedlog isto je bio u duhu pravila da
škola mora biti uz crkvu. Da se ovaj prijedlog kojim slučajem realizirao, školska zgrada bi bila
izgrađena na mjestu današnjeg spomenika (u to vrijeme to je bio vrt župnoga stana) i na mjestu gdje
je danas kuća br. 122 (izgradio ju je kao gospodarski objekat najpoduzetniji onodobni Zlobinjar
Rafael Marohnić, naslijedio njegov sin Rafael ml. - Rafica, a sada u njoj živi unuka Rafičina
Lovorka Sirotić sa svojom obitelji).
Ovaj prijedlog "zastupstva obćinskoga" nikad nije realaiziran, a škola je tek 40-tak godina kasnije
(početkom 1900-tih) izgrađena na današnjem mjestu (darovanom za školu i školski vrt od obitelji
Kružić - Vučići), koje nije baš u blizini crkve, kao što su nalagali tadašnji običaji. Očito
odgovarajući prostor, slobodan i pogodan za izgradnju školske zgrade u blizini ckrve nije pronađen.
Osnovni razlog zašto su Zlobinjari toliko dugo čekali na izgradnju školske zgrade u svom mjestu
vjerojetno je nedostatak financijskih sredstava.
Zlobinski učitelji u trogodišnjoj "školi za nuždu" (istovremeno i župnici) u razdoblju od 1851. do
1876. godine, po kronološkom redoslijedu, bili su:
1. Mate Škiljan od školske godine 1851/52. do 1861/62.;
2. Aleksandar Car od školske godine 1861/62. do 1867/68. U ovom razdoblju nastava nije
održavana 1865/66. zbog duga prema najmodavcu (za najam učione) i župniku (učiteljski
dodatak).
3. Lovra Večerina od školske godine 1868/69. do 1875/76.
Obća pučka škola Zlobin (1876. - 1942.)
Prema podacima iz školske spomenice škole Zlobin, zvanična zlobinska škola (Obća pučka škola
Zlobin) počela je s radom škol. god. 1875/76., tj. odmah nakon što je Sabor 14. listopada 1874.
godine donio Zakon o ustrojstvu pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u Kraljevini
Hrvatskoj i Slavoniji. Ovaj Zakon unosi u hrvatski školski sustav sljedeće novine: obće pučke škole
(a takva je i zlobinska škola) imaju četiri razreda, u svakoj školi mora se organizirati opetovna
dvogodišnja obuka (dva tečaja), za praktično vježbanje učenika uz školu mora postojati školski vrt i
vježbalište (gombaona), svaka škola mora imati učiteljsku i učeničku knjižnicu. Svjetovna vlast tim
Zakonom preuzima upravu i nadzorništvo škole, a crkva zadržava pravo usmjeravanja i nadziranja
vjeronauka i vjerskih aktivnosti. Prema odredbama navedenog Zakona i uredbi Odjela za
bogoštovlje i nastavu od 20. prosinca 1875. godine, opetovovna se obuka provodi za svu djecu od
12 do 14 godina, nakon završenog četvrtog razreda redovite škole. Od tog su oblika osnovnog
obrazovanja bili oslobođeni učenici koji su nakon četvrtog razreda nastavljali školovanje. U
opetovnoj se nastavi tijekom četverogodišnjeg školovanja učvršćuje stečeno znanje, dopunjuje i
produbljuje, a posebno se vodi računa o praktičnoj primjeni teorijskog znanja. No u praksi
opetovnica nikada nije saživjela onako kako je Zakon predviđao. Vjerojatni je razlog bio taj što su
dječaci i djevojčice te dobi već obavljali znantan dio poslova u seljačkim domaćinstvima i roditelji
si nisu mogli dozvoliti da ostanu bez njihove pomoći.
Hrvatski je Sabor 31. listopada 1888. godine donio novi školski zakon. Bilo je to za vrijeme
hrvatskoga bana, mađarona Khuena Hedervaryja. Povjesničari ovaj školski Zakon zovu Khuenov
zakon, za razliku od Zakona iz 1874. godine koji označavaju kao Mažuranićev zakon. Khuenovim
zakonom ponovo jača uloga crkve u prosvjeti pa je svećenstvo osim provedbe i nadzora
vjeronaučne obuke, steklo pravo da uz svjetovni školski nadzor, nadzire i cjelokupnu djelatnost u
školi. Uvedeni su posebni predmeti: crtanje te svjetovno i crkveno pjevanje. Na kraju školske
godine provodili su se komisijski ispiti, a u posebnoj ispitnoj komisiji bili su učitelj, svećenik i član
školskoga odbora. Ubrzo nakon toga mijenja se nastavni plan pa se sada u školi uče ovi predmeti:
vjeronauk, čitanje s vježbama u govoru, računarstvo i geometrija, krasopis i crtanje, gimnastika
tijekom školskoga odmora te rad u školskom vrtu.
Do 1926. godine škole su u novonastaloj državi radile prema školskome zakonu iz 1888. godine.
Tek su 9. kolovoza 1926. prosvjetne vlasti Kraljevine SHS donijele novi nastavni plan i program za
sve četverogodišnje škole, koji se uveo školske godine 1926/27. Nastavni predmeti, prema ovom
nastavnom planu i programu, bili su sljedeći: u prvom razredu 22 sata tjedne nastave (vjeronauk,
srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, početna stvarna nastava, račun s geometrijskim oblicima, lijepo
pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje te gimnastika i dječje igre); u drugom razredu
23 sata tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, početna stvarna nastava, račun
s geometrijskim oblicima, lijepo pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje te gimnastika i
dječje igre); u trećem razredu 26 sati tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik,
zemljopis, istorija Srba, Hrvata i Slovenaca, račun s geometrijskim oblicima, poznavanje prirode,
lijepo pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje te gimnastika i dječje igre); u četvrtom
razredu 27 sati tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, zemljopis, istorija Srba,
Hrvata i Slovenaca, račun s geometrijskim oblicima, poznavanje prirode, lijepo pisanje, crtanje,
ručni rad – muški i ženski, pjevanje, te gimnastika i dječje igre).
Novi školski zakon, Zakon o narodnim školama, donesen je 5. prosinca 1929., a dopunjen 1931.
godine. Prema zakonskim promjenama, uslijedila je i promjena nastavnog plana, kojom je tjedna
nastava rasterećena jer je glavna namjera novog obrazovnog sustava bila da se nastavni sadržaji
prilagode životnim potrebama i pripreme djecu za rad u poljoprivredi, obrtu i trgovini. Nazivi nekih
predmeta su izmijenjeni. Tako je vjeronauk postao nauk o vjeri s moralnim porukama, srpsko-
hrvatsko-slovenački – narodni jezik, istorija Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana je u povijest,
račun s geometrijskim oblicima postao je račun s osnovama geometrije, poznavanje prirode
preimenovano je u poznavanje prirode i pouke o zdravlju, ručni rad – muški i ženski sada se naziva
praktična privredna znanja i umijeća (domaćinstvo i ručni rad), da bi gimnastika i dječje igre postale
tjelesno vježbanje po sokolskom sistemu.
Zlobinski učitelji i učiteljice u razdoblju od 1876. do 1942. godine, u četverogodišnjoj Obćoj
pučkoj školi, opet po kronološkom redoslijedu, bili su:
Maksimilijan Marčić zlobinski župnik (od 20. kolovoza do 21. studenoga 1876.). Prvi učitelj u
Pučkoj školi Zlobin i to vrlo kratko vrijeme na početku školske godine 1876./77.
Juraj Štanfel zlobinski župnik (1876.-88.) istodobno je bio i mjesni učitelj od mjeseca studenog
školske godine 1876./77. do završetka školske godine 1881./82.
Bartol Vučić treći zlobinski učitelj od 1882. do 1885. (namjestni učitelj pučke škole), a prvi učitelj
koji nije i svećenik. Tijekom svojega rada u zlobinskoj školi, obnašao je i službu crkvenog
orguljaša. Rođen je 1861. u Kraljevici. Poslije Zlobina odlazi u Grobnik gdje 17 godina radi u općoj
pučkoj školi (1885-1902). Poslije odlaska iz Grobnika, Vučić je službovao do umirovljenja u nižoj
pučkoj školi u Borićevcu kod Donjeg Lapca (1902.-22.). Zlobinski zet, 21. rujna 1884. vjenčao se s
Frankom Šubat.
Ernestina Mataić (u nekim izvorima Mataich) rođena je 20. lipnja 1864. godine. Potječe iz Senja.
U Zlobinu je namjestna učiteljica školske godine 1885./86. Već sljedeće školske godine je primljena
za učiteljicu u Kukuljanovo, s redovitim predavanjima započela je u Obćoj pučkoj školi
Kukuljanovo 26. studenoga 1886. godine. Do umirovljenja je radila u ovoj školi, a umirovljena je
na početku školske godine 1920./21. Nije se nikada udavala, što za učiteljice onoga doba nije bilo
čudno budući da im je jedno vrijeme čak i zakonodavac priječio udaju (po izričitoj odredbi
školskoga zakona donijetog 31. listopada 1888. godine, učiteljice su bile izjednačene s učiteljima u
svim primanjima, ali bi u slučaju udaje gubile pravo na daljnje službovanje). Umrla je 22. rujna
1948. godine i sahranjena je u Kukuljanovu.
Terezija Vlašić zlobinska učiteljica od 1886. do 1888. godine.
Slavoljub (ili prema nekim povijesnim vrelima Miroslav)
1887./88. godine.
Malnar zlobinski učitelj školske
Šodić (ime nepoznato) zlobinski je učitelj od 1888. do 1892. Ostali podaci nisu poznati, pa čak mu
ni osobno ime nije zabilježeno u školskoj spomenici. No budući da se u spomenici navodi da je
učitelj (a ne učiteljica), znamo da je riječ o muškarcu.
Vatroslav Bulvam učitelj zlobinski od 1892. do 1901. godine.
Paula Forstner učiteljica u Zlobinu školske godine 1901./02.
Ljudevit Zadrović zlobinski je učitelj školske godine 1902./03.
Ivan Kopajtić rođen u Kukuljanovu 6. studenoga 1876., umro je u rodnome mjestu 1. studenoga
1935. godine. Nakon učiteljske izobrazbe službuje u Sv. Klari (naselje kraj Zagreba, sada već i
prigrad našega glavnoga grada), Podstenama (selo u čabarskom kraju) i Sušačkoj Dragi. Od 1903.
do 1909. učitelj u Zlobinu. Zaslužan je za izgradnju školske zgrade u Zlobinu, koja i danas služi
istoj namjeni (školska zgrada i školski vrt sagrađeni su 1903. godine na zemljištu koje je
poklonjeno od strane obitelji Kružić – Vučići, a cijeli taj teren bio je dio lokaliteta kojeg Zlobinjari
i dandanas nazivaju Vučićski dolac. Do tada se škola održava po iznajmljenim privatnim kućama,
najprije u kući Franje Ružića, sada kbr. 46, a kasnije u kući Jure Marohnića Šeprkacije, sada kbr.
48). U školskome vrtu posadio je voćke od kojih su se neke održale do naših dana. Zlobinjari su
zavoljeli učitelja Kopajtića jer je bio djelatan i u društvenome životu. Bio je crkveni orguljaš, a
osnovao je i vodio prvi zlobinski tamburaški orkestar te se može smatrati rodonačelnikom
stogodišnje zlobinjarske tamburaške tradicije koja se održala do danas. No, Kopajtić će napustiti
učiteljsko mjesto u zlobinskoj školi i od 1. studenoga 1909. je učitelj Obće škole Kukuljanovo.
Umirovljen je na istome radnome mjestu početkom rujna 1930. godine.
Jelisava Rasporić zlobinska je učiteljica od 1909. do umirovljenja 1942. godine. Rođena je 11.
studenoga 1885. godine u susjednome Hreljinu, gdje je i umrla 17. veljače 1969. godine. U svoje
33 školske godine koje je provela učeći zlobinsku djecu dala je neizbrisiv pečat našemu mjestu. Od
svih dosadašnjih učiteljica i učitelja ostala je naprepoznatljiviji školnik u povijesti zlobinske škole.
Završetkom njezina dugogodišnjeg radnog vijeka i de facto i de iure završava jedno razdoblje u
radu i životu zlobinske škole. To je i dodatni razlog da istraživanje povijesti školstva u Zlobinu
zaključimo upravo s njezinim odlaskom u mirovinu, koje se gotovo poklopilo i s raspadom
Kraljevine Jugoslavije.
Zlobin je u to ratno vrijeme, kada je umirovljena Jelisava Rasporić, potpadao pod upravu Nezavisne
Države Hrvatske. U školskoj spomenici nema podataka o radu škole tijekom drugog svjetskog rata.
Sama školska zgrada služila je za smještaj zapovjednog stožera talijanske vojske (od Uskrsa 1941,
kada talijanska vojska dolazi u Zlobin do kapitulacije Italije 1943.), a potom do kraja rata i
njemačke vojske. Nastava se stoga nije mogla održavati u školskoj zgradi, već je bila u susjednim
kućama Kružić - Javorovi (Zlobin kbr. 31) i Kružić – Gospudovi (Zlobin kbr. 19 i 19a). Iz usmene
predaje poznato je tek da na učiteljsko mjesto, umjesto J. Rasporić, dolazi učitelj Marković. Sada
više nije moguće utvrditi niti njegovo ime.
Povijest školstva u Zlobinu tijekom drugog svjetskog rata i nakon njega ostavljam nekom budućem
istraživaču.
Red. broj
Školska godina
Učitelj(ica)
Vjeroučitelj
1.
1876/77.
M. Marčić
J. Štanfel
M. Marčić
J. Štanfel
2.
1877/78.
J. Štanfel
J. Štanfel
3.
1878/79.
J. Štanfel
J. Štanfel
4.
1879/80.
J. Štanfel
J. Štanfel
5.
1880/81.
J. Štanfel
J. Štanfel
6.
1881/82.
J. Štanfel
J. Štanfel
7.
1882/83.
B. Vučić
J. Štanfel
8.
1883/84.
B. Vučić
J. Štanfel
9.
1884/85.
B. Vučić
J. Štanfel
10.
1885/86.
E. Mataić
J. Štanfel
11.
1886/87.
T. Vlašić
J. Štanfel
12.
1887/88.
T. Vlašić
S. Malnar
J. Štanfel
13.
1888/89.
Šodić
L. Malinarić
14.
1889/90.
Šodić
J. Polić
15.
1890/91.
Šodić
J. Polić
16.
1891/92.
Šodić
J. Polić
17.
1892/93.
V. Bulvam
I. Gržalj
18.
1893/94.
V. Bulvam
I. Gržalj
19.
1894/95.
V. Bulvam
I. Gržalj
20.
1895/96.
V. Bulvam
I. Gržalj
21.
1896/97.
V. Bulvam
I. Gržalj
22.
1897/98.
V. Bulvam
I. Gržalj
23.
1898/99.
V. Bulvam
I. Gržalj
24.
1899/00.
V. Bulvam
I. Gržalj
25.
1900/01.
V. Bulvam
I. Gržalj
26.
1901/02.
P. Forstner
I. Gržalj
27.
1902/03.
Lj. Zadrović
I. Gržalj
28.
1903/04.
I. Kopajtić
I. Gržalj
29.
1904/05.
I. Kopajtić
I. Gržalj
30.
1905/06.
I. Kopajtić
I. Gržalj
31.
1906/07.
I. Kopajtić
I. Gržalj
32.
1907/08.
I. Kopajtić
I. Gržalj
33.
1908/09.
I. Kopajtić
I. Gržalj
34.
1909/10.
J. Rasporić
I. Gržalj
35.
1910/11.
J. Rasporić
I. Gržalj
36.
1911/12.
J. Rasporić
I. Gržalj
37.
1912/13.
J. Rasporić
I. Gržalj
38.
1913/14.
J. Rasporić
I. Gržalj
39.
1914/15.
J. Rasporić
I. Gržalj
40.
1915/16.
J. Rasporić
I. Gržalj
41.
1916/17.
J. Rasporić
I. Gržalj
42.
1917/18.
J. Rasporić
I. Gržalj
43.
1918/19.
J. Rasporić
I. Gržalj
44.
1919/20.
J. Rasporić
I. Gržalj
45.
1920/21.
J. Rasporić
I. Gržalj
46.
1921/22.
J. Rasporić
I. Gržalj
47.
1922/23.
J. Rasporić
I. Gržalj
48.
1923/24.
J. Rasporić
I. Gržalj
49.
1924/25.
J. Rasporić
I. Gržalj
50.
1925/26.
J. Rasporić
I. Gržalj
51.
1926/27.
J. Rasporić
I. Gržalj
52.
1927/28.
J. Rasporić
I. Gržalj
53.
1928/29.
J. Rasporić
I. Gržalj
54.
1929/30.
J. Rasporić
I. Gržalj
55.
1930/31.
J. Rasporić
I. Gržalj
56.
1931/32.
J. Rasporić
I. Gržalj
57.
1932/33.
J. Rasporić
I. Gržalj
58.
1933/34.
J. Rasporić
I. Gržalj
59.
1934/35.
J. Rasporić
I. Gržalj
I. Kauzlarić
60.
1935/36.
J. Rasporić
I. Kauzlarić
61.
1936/37.
J. Rasporić
I. Kauzlarić
62.
1937/38.
J. Rasporić
I. Kauzlarić
63.
1938/39.
J. Rasporić
I. Kauzlarić
64.
1939/40.
J. Rasporić
I. Kauzlarić
65.
1940/41.
J. Rasporić
I. Kauzlarić
66.
1941/42.
J. Rasporić
Marković(?)
I. Kauzlarić
Službeni nazivi škole u Zlobinu*
NAZIVA ZA ŠKOLU
GODINA
NAPOMENA
Mala učiona
1856.
Pučka (i narodna) učiona
u nazivu je učiona, a ne
škola, pa je riječ o „školi za
nuždu“
1856., 1857., 1859.
isto
Pučka potribna škola na
Zlobinu
1864/65.
Učiona u Zlobinu
1870.
Obća pučka škola
1892/1893., 1901.
Niža pučka škola
1901.
ovdje riječ „potribna“
označava da se radi o „školi
za nuždu“
ovdje riječ „učiona“
označava da se radi o „školi
za nuždu“.
to je sada već škola u pravom
smislu te riječi, a ne „škola za
nuždu!
/
Državna narodna škola u
Zlobinu
Pučka škola Zlobin
1938.
/
1940.
/
• Prema podatcima iz dokumentaciji koja se čuva u pismohrani župnoga ureda sv.
Ivana Ksrtitelja.
XXVIII.
ŠKOLSKA IZVJEŠĆA
Za zlobinsku povjesnicu posebno su zanimljiva školska izvješća i razredjenja, i to:
-
A) Izvestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske za prvi razred, od 4. travnja 1856.
godine*;
B) Izvestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske iz nauka kerstijanskoga za drugi
razred, od 3. lipnja 1857. godine*;
C) Izvestje o napretku mladeži pučke učione u Zlobinu iz nauka kerstijanskoga za treći
razred, od 9. rujna 1858. godine*;
D) Razredjenje učenikah pučke učione I., II. i III. razreda po pisanih predmeti za 1. poluletje
godine 1859. (u Zlobinu, dne 3. svibnja 1859, Mate Škiljan, plovan i učitelj)*;
E) Izviestje o nauku krstjaskom kao i ostala propisana nastava u pučkoj potribnoj** školi na
Zlobinu god. 1864/65.***
Upravo radi zanimljivosti ovih dokumenta i njihove sadržine, koja pruža puno podataka za
zlobinsku povijest (i ne samo povijest školstva) izvješća su dobilo i posebnu priču u ovim "pričama
iz starina". To su jedini cjeloviti dokumenti u ranijoj povijesti školstva u Zlobinu koji tako detaljno
govore o učenicima, nastavi, ocjenama, roditeljima i njihovom statusu da svakako zaslužuje
posebnu obradu. Dakle, nisu važni samo za povijest zlobinskoga školstva, već su preznačajni za
cjelokupnu zlobinsku povjesnicu.
__________________________________________________________________________
* Sva ova Izvestija i Razredjenja su sačuvana u pismohrani župnoga ureda sv. Ivana Krstitelja
Zlobin, a pisana su od strane „plovana i učitelja“ Matije Škiljana.
** Radi se o tzv. školi za nuždu, tj. Pučkoj učioni za nuždu kako nazivlje ovu školsku ustanovu
Mate Žuvičić u spomenutom popratnom dopisu od 18. kolovoza 1865. godine, kojim
proslijeđuje Izvješće Ordinarijatu u Senj. Žuvičić Mate ili Matija, rođen je 1813. u Bakru, a
umro je 1873. isto u Bakru, studira bogosloviju u Senju, za svećenika je zaređen 10. kolovoza
1837. godine, od 1851. do 1855. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na Teološkom
učilištu u Senju.
*** BAS 1425/1865, ovo Izvestije pisao je Aleksandar Car.
A) Izviestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske
(1. razred, 4. travnja 1856. godine)
RED.
BR.
PREZIME I IME
UČENIKA
GOD.
1.
Polić Tonka
9
IME OTCA
ILI
SKRBNIKA
Stjepan
ZANIMANJE OCJENA IZ NAUKA
OČEVO I
KERSTIJANSKOGA
PREBIVANJE
težak iz
uzvišen
2.
Polić Maria
10
Martin
3.
Kružić Jura
10
Jakov
4.
Polić Petar
10
Andro
5.
Polić Maria
8
Andro
6.
Polić Jakov
8
Bartol
7.
Polić Jure Pavlov
7
8.
Polić Mate
11
skrbnik djed
Mate
Franjo
9.
Kružić Maria
7
10
Kružić Kate
10
11.
9
12.
Marohnić Gašpar
Šimunov
Vukonić Nikola
8
skrbnik djed
Ivan
Mate
13.
Ružić Stjepan
11
Franjo
14.
Ružić Ivan
9
Franjo
15.
Marohnić Jakov
9
Petar
16
Marohnić Gerga
8
Jakov
17.
Marohnić Paval
10
Jakov
18.
7
19.
Marohnić Kate
Ivanova
Šubat Ambroz
9
skrbnica
majka Mare
Mate
20.
Šubat Karla
9
Stjepan
21.
Demković Anton
Antonov
10
22.
Šubat Žvanka
10
skrbnica je
majka
Matejka,
udovica
Nikola
23.
Šubat Luka
10
Franjo
24.
Miloš Gašpar
8
Jure
25.
Jadro Jakov
12
Anton
Vatroslav
(Ignac)
Blaž
Zlobina
težak iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
„starešina“,
kirijaš iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težakinja iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
„financijalnI
stražar“
iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
uzvišen
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
uzvišen
preodličan
26.
Jadro Tonka
8
Anton
27.
Šubat Kuzma
11
28.
Šubat Lovre
8
29.
Polić Jure
8
Vatroslav
(Ignac)
Vatroslav
(Ignac)
Toma
30.
11
33.
34.
35.
36
37.
38.
39.
40.
41.
Kalafatić Maria
Matova
Kalafatić Andre
Matov
Marohnić Anton
Ivanov
Kučan Osip (Josip)
Kučan Matejka
Kučan Mihalj
Blažina Julijana
Tadej Jele
Tadej Kate
Ružić Ignac
Baretić Maria
Vidas Stjepan
7
9
9
9
10
8
9
7
9
skrbnik Petar,
brat
skrbnik Petar,
brat
skrbnica
majka Mare
Nikola
Nikola
Anton
Jakov
Anton
Anton
Adam
Bartol
Martin
42.
Polić Stjepan
8
Luka
31.
32.
7
7
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
težak iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težakinja iz
Zlobina
krojač iz Brda
krojač iz Brda
kirijaš iz Brda
kirijaš iz Brda
kirijaš iz Brda
kirijaš iz Brda
težak iz Brda
kirijaš iz Brda
Benkovac
Fužinski
Benkovac
Fužinski
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
odlično
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
prvi red
Nitko između 42 učenika nije ocijenjen s „drugim redom“ (negativna ocjena), 33 učenika ima
ocjenu „prvi red“ (pozitivna ocjena), osmorica imaju ocjenu „uzvišen“, jedna učenica je „odlična“,
a jedan ima i najvišu moguću ocjenu „preodličan“. Svi su Hrvati i katolici (to vrijedi i za sva ostala
školska izvješća koja se obrađuju u ovom poglavlju). Dva učenika su iz Benkovca, a osam iz Brda.
Svi ostali su iz Zlobina. Jedan roditelj je po zanimanju „financijalni stražar“ i vjerojatno mu je
Zlobin mjesto službovanja (otac Antona Demkovića), jedan krojač (otac Nikola Kučan, kći
Matejka i sin Josip), a svi ostali su kirijaši ili težaci. Učenica je 15 u odnosu na prevladavajući broj
učenika kojih je 27.
B) Izvestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske iz nauka kerstijanskoga
(1. razred, 3. lipnja 1857. godine)
RED.
BR.
PREZIME I IME
UČENIKA
IME OCA
OČEVO
OCJENA IZ NAUKA
ZANIMANJE I NERSTIJANSKOGA
1.
2.
3.
Polić Tonka
Polić Maria
Kružić Stjepan
Stjepan
Martin
Mato
4.
5.
Sušić Petra
Polić Petar
Ivan
Andro
6.
Polić Maria
Andro
7.
Polić Jure
Pavlov
8.
Polić Jakov
Bartol
9.
Kružić Jele
Blaž
10.
11.
12.
Ružić Ivan
Vukonić Nikola
Marohnić Gašpar
Franjo
Mato
Šimun
13.
14.
15.
16.
17.
Ružić Nikola
Marohnić Rafael
Marohnić Jakov
Marohnić Gerga
Marohnić Kate
Ivan
Gerga
Petar
Jakov
Ivan
18.
Šubat Tomo
Franjo
19.
Miloš Gašpar
Juraj
20.
Marohnić Anton
Ivan
21.
Kalafatić Andre
Mate
22.
23.
24.
Šubat Lovre
Polić Mate
Šubat Kuzma
25.
26.
27.
28.
29.
Kučan Osip (Josip)
Kučan Matea
Kučan Mate
Miloš Stjepan
Blažina Gerga
Ignac
Franjo
Vatroslav
(Ignac)
Nikola
Nikola
Anton
Mate
Jakov
30.
Blažina Julijana
Jakov
PREBIVANJE
kolar iz Zlobina
težak iz Zlobina
skrbnica majka
Kate, težakinja
iz Zlobina
težak iz Zlobina
„furman“ iz
Zlobina
„furman“ iz
Zlobina
skrbnik djed
Mate, težak iz
Zlobina
„furman“ iz
Zlobina
„furman“ iz
Zlobina
težak iz Zlobina
„sudac mjesta“
skrbnik djed
Ivan Blažina,
iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
skrbnica majka
Mare, težakinja
iz Zlobina
„furman“ iz
Zlobina
„tišljar“ iz
Zlobina
skrbnica majka
Mare, težakinja
iz Zlobina
skrbnik brat
Petar, kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
„šilac“ iz Brda
„šilac“ iz Brda
težak iz Brda
težak iz Brda
„furman“ iz
Brda
„furman“ iz
uzvišen
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
uzvišen
prvi red
uzvišen
uzvišen
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
uzvišen
uzvišen
prvi red
prvi red
uzvišen
prvi red
prvi red
prvi red
uzvišen
uzvišen
uzvišen
uzvišen
uzvišen
prvi red
prvi red
uzvišen
31.
32.
Anton
Adam
33.
34.
Tadej Kate
Ružić Vatroslav
(Ignac)
Baretić Maria
Tadej Petar
35.
Vidas Stjepan
Martin
36.
Polić Stjepan
Luka
Bartol
Juraj
Brda
težak iz Brda
težak iz Brda
uzvišen
uzvišen
kirijaš iz Brda
„furman“ iz
Benkovca
„furman“ iz
Benkovca
„furman“ iz
Benkovca
uzvišen
uzvišen
uzvišen
prvi red
Iz Zlobina je u ovoj školskoj godini 1856/57., u prvom razredu, bilo 24 učenika, devetero iz Brda, a
trojica iz Benkovca Fužinskoga. Ocjenu „uzvišen“ dobilo je 20 učenika, a „prvi red“ 16 učenika.
Svi roditelji su po zanimnaju težaci ili kirijaši-furmani, izuzev po jednog kolara, „sudca mjesta“,
„tišljara“ i „šilca“. Učenica je 10, a učenika 26.
(2. razred, 3. lipnja 1857. godine)
RED.
BR.
PREZIME I IME
IME OCA
1.
Bubanj Andre
Ivan
2.
Demković Anton
Anton
3.
4.
Jadro Jakov
Kružić Jure
Anton
Jakov
5.
6.
7.
8
9.
Marohnić Jure
Ružić Stjepan
Šubat Ambroz
Marohnić Paval
Tadej Jele
Gerga
Franjo
Matija
Jakov
Anton
OČEVO
ZANIMANJE I
PREBIVANJE
kirijaš iz
Benkovca
skrbnica majka
Matea iz
Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Brda
OCJENA IZ NAUKU
KERSTIJANSKOGA
uzvišen
uzvišen
uzvišen
prvi red
prvi red
uzvišen
uzvišen
prvi red
uzvišen
Od devetorice polaznika drugog razreda školske godine 1956/57. jedan je iz Benkovca Fužinskoga,
jedna učenica je iz Brda, a sedmorica preostalih učenika su iz Zlobina. Tri učenika ocjenjena su iz
„Nauka kerstijanskoga“ s ocjenom „prvi red“ (prolazna), a šestero s ocjenom „uzvišen“. Svi
roditelji ovih učenika su ili težaci ili vozari-kirijaši. Među osam dječaka u školskim klupama sjedi i
jedna djevojčica.
C) Izvestje o napretku mladeži pučke učione u Zlobinu iz nauka kerstijanskoga
(1. razred, 9. rujna 1858. godine)
OČEVO
ZANIMANJE I
PREBIVANJE
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
OCJENA IZ NAUKA
KERSTIJANSKOGA
dobar
dobar
Mate
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
Mate
težak iz Zlobina
posve dobar
Jakov
kirijaš iz
Zlobina
kirijaš iz Brda
težakinja iz Brda
kirijaš iz Brda
kirijaš iz Brda
„špekulant“ iz
Benkovca
„špekulant“ iz
Benkovca
dobar
RED.
BR.
PREZIME I IME
UČENIKA
IME OCA
1.
2.
3.
Kružić Antun
Polić Jure
Kružić Ivan
Jure
Tome
Jakov
4.
Andre
6.
7.
8
Polić Maria
(9 god.)
Polić Petar
(10 god.)
Polić Jure
Kružić Jele
Marohnić Gašpar
9.
10.
Ružić Jele
Šubat Tome
Franjo
Franjo
11.
Šubat Adam
Ambroz
12.
13.
Jadro Luka
Šubat Jakov
14.
15.
16.
Marohnić Antun
Kalafatić Andre
Matov
Šubat Rafael
Antun
Vatroslav
(Ignac)
Franjo
brat Petar,
skrbnik
Gašpar
17.
Šubat Mate
Filip
18.
Marohnić Antun
(8 god.)
Marohnić Jele
(7 god.)
Marohnić Mate
5.
19.
20.
21.
22.
23.
23.
25.
26.
Kučan Mihalj
Blažina Gerga
Tadej Ursa
Baretić Maria
Tadej Maria
(8 god.)
Tadej Julika
(7 god.)
Andre
Mate
Blaž
Ivan
Antun
udova Mare
Antun
Bartol
Martin
Martin
dobar
posve dobar
dobar
dobar
posve dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
posve dobar
dobar
posve dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
Ni među ovim učenicima nema posebnosti u odnosu na ostala izvješća. I dalje je primjetan
nesrazmjer između muških i ženskih polaznika (ovdje 18 učenika naspram 8 učenica), no, to je za to
vrijeme sasvim razumljiva pojava i ne treba ju dodatno objašnjavati. Uz učenike iz Zlobina i Brda,
ponovo se pojavljuju i dvije učenice, sestre Tadej, iz Benkovca. Za njihova oca Martina navodi se
pomalo (iz sadašnjeg kuta gledano) neuobičajeno zanimanje – „špekulant“. Vjerojatno se radi o
svestranom trgovcu koji trguje i „na malo“ i „na veliko“.
(2. razred, 9. rujna 1858. godine)
OČEVO
ZANIMANJE I
PREBIVANJE
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
kolar iz Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
težak iz Zlobina
OCJENA IZ NAUKA
KERSTIJANSKOGA
dobar
Nikola
težakinja iz
Zlobina
šilac iz Brda
posve dobar
Nikola
šilac iz Brda
dobar
RED.
BR.
PREZIME I IME
UČENIKA
IME
OCA
1.
2.
Miloš Gašpar
Vukonić Nikola
Jure
Mate
3.
4.
5.
Polić Tonka
Polić Maria
Kružić Jele
Stjepan
Martin
Blaž
6.
7.
8
Ružić Ivan
Ružić Nikola
Šubat Lovre
9.
Marohnić Kate
Franjo
Ivan
Vatroslav
(Ignac)
udova Mare
10.
12.
13.
14.
Kučan Josip
(9 god.)
Kučan Matea
(10 god.)
Tadej Kate
Ružić Ignac
Burić Josip
Antun
Adam
Augustin
15.
Kružić Jure
Jakov
11.
kirijaš iz Brda
težak iz Brda
težak iz
Benkovca
kirijaš iz
Zlobina
posve dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
dobar
posve dobar
dobar
dobar
posve dobar
U drugom razredu te šk. god. 1857/58. jedan je učenik iz Benkovca, 4 su iz Brda, a preostalih 10 iz
Zlobina. Dječaka je 9, a djevojčica 6.
(3. razred, 9. rujna 1858. godine)
RED.
BR.
PREZIME I IME
UČENIKA
IME OCA
1.
2.
Ružić Stjepan
Demković Antun
Franjo
Antun
3.
4.
Šubat Ambroz
Polić Jakov
Mate
Bartol
5.
Šubat Kuzma
6.
Marohnić Gerga
(10 god.)
Marohnić Jure
Marohnić Paval
(12 god.)
Marohnić Jakov
Tadej Jele
Vatroslav
(ignac)
Jakov
7.
8.
9.
10.
Gerga
Jakov
Petar
Antun
OČEVO
ZANIMANJE I
PREBIVANJE
težak iz Zlobina
skrbnica majka
Matea, težakinja
iz Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
OCJENA IZ NAUKA
KERSTIJANSKOGA
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
kirijaš iz
Zlobina
težak iz Zlobina
irijaš iz Zlobina
posve dobar
posve dobar
posve dobar
posve dobar
posbe dobar
posve dobar
dobar
dobar
dobar
posve dobar
U trećem razredu školske godine 1857/58., od ukupno 10 učenika, samo je jedna učenica. Tri
učenika su ocjenjena s ocjenom „dobar“, a sedmero je dobilo ocjenu „posve dobar“. Svi roditelji su
ili kirijaši ili težaci.
D) Razredjenje učenikah I., II. i III. Razreda pučke učione na Zlobinu po pisanih predmeti
za 1. poluletje 1859.
(U Zlobinu, dne 3. svibnja 1859. godine, Mate Škiljan, plovan i učitelj)
I. Razred
Predmeti:
- Ćudorednost,
- Perve vierozakonske pojme,
- Jezik horvatski i mehaničko čitanje,
- Početni temelj računstva,
- Početne temelje pisanja.
Ocjena po predmetima:
- Drugi red (negativna ocjena),
- Prvi red (pozitivna ocjena) i
- Uzvišen (posebno dobro ocijenjen učenik).
Kako je polazio učionu:
- Marljivo ili
- Nemarno (nemarljivo).
II. Razred
Predmeti:
- Ćudorednost,
- Vierozakonski nauk,
- Horvatski jezik i to: čitanje, slovnica i pravopis,
- Računstvo i
- Liepopis.
Ocjena po predmetima:
- Drugi red (negativna ocjena),
- Prvi red (pozitivna ocjena) i
- Uzvišen (posebno dobro ocijenjen učenik).
Kako je polazio učionu:
- Marljivo ili
- Nemarno (nemarljivo).
III. Razred
Predmeti:
- Ćudorednost,
- Vierozakon i biblička povestnica,
- Horvatski jezik (u sklopu ovoga predmeta posebno se ocjenjuje Čitanje, posebno Slovnica,
Pravopis, a posebno Ustmeni i pismeni izraz mislih),
- Talianski i nemački jezik (u ovoj rubrici, za navedene predmete nema ocjena, što znači da se
nisu izučavali te školske godine u završnom razredu pučke učione),
- Računovodstvo i
- Liepopis.
Ocjene po predmetima:
- Drugi red (negativna ocjena),
- Prvi red (pozitivna ocjena) i
- Uzvišen (posebno dobro ocijenjen učenik).
Kako je polazio učionu:
- Marljivo ili
- Nemarno (nemarljivo).
E) Izviestje o nauku krstijanskom kao i ostala propisana nastava u pučkoj potribnoj školi na
Zlobinu god 1864/65.
Izvješće je sastavljeno po župniku i učitelju Caru dana 8. kolovoza 1865. godine, proslijeđeno Mati
Žuvičiću, kanoniku bakarskome i nadzorniku kotarskih "učionah", koji je 18. kolovoza 1865.
godine cijelo izvješće poslao Prečastnom duhovnome stolu u Senj.
Te školske godine je ukupno 28 učenika pohađalo zlobinsku školu. U prvom razredu je bilo 15
učenika (7 djevojčica i 8 dječaka). U drugom razredu ih je bilo 11 (od toga 3 učenice i 8 učenika). U
posljednjem, trećem razredu su samo 2 učenika (djevojčica nema).
Izvješće ima sljedeće rubrike: Ime i pridjevak, ime i stališ otca ili tutora, polazio je učionu
(marljivo, vrlo marljivo, predvidivo), ćudoredno vladanje, sposobnosti (vrlo dobre, dobre, sriednje,
posvema slabe), predmeti ( početci čitanja, početci računanja, početci pisanja - u prvom razredu;
nauk vjere, biblijska povjestnica, čitanje, slovnica, pravopis, računstvo, liepopis – u drugom i
trećem razredu), ocjene (obći red, koji može biti prvi s odlikom, prvi i drugi red*).
Na kraju školske godine održan je i javni izpit kojemu je predsedavao Prečasni i velečasni Gosp.
Mate Žuvičić. Nitko nije ocijenjen drugim redom. Osmorica učenika su ocjenjena prvim redom s
odlikom, a ostalih 20 s prvim redom. Vrlo marljivih je 10, marljivih 11, a predvidivih** 7.
Sposobnosti 12 učenika su vrlo dobre, njih 11 dobre, srednje za 4 i posvema slabe za jednog
učenika.
Svi učenici su iz Zlobina. Jedan roditelj je lugar, jedan je šilac***, a svih preostalih 26 su težaci, tj.
seljaci, poljodjelci, stočari, šumski radnici ili vozari (kirijaši/furmani).
__________________________________________________________________________
* Drugi red je negativna ocjena.
** Vjerojatno u značenju prosječnosti.
*** Krojač. To je i nadimak za obitelj Kučan iz Brda, čiji su se muški predstavnici iz
naraštaja u naraštaj bavili krojačkim obrtom.
Red. br.
Ime i prezime
Razred
Ime oca
Zanimanje očevo
1.
Jakov Šubat
treći
Vatroslav*
težak
2.
Juraj Kružić
treći
Jakov
težak
3..
Mate Polić
drugi
Martin
težak
4.
Mate Ružić
drugi
Ivan
težak
5.
Mate Šubat
drugi
Mate
težak
6.
Paval Šubat
drugi
Juraj
težak
7.
Jože** Šubat
drugi
Srećko*
težak
8.
Juraj Marohnić
drugi
Mate
težak
9.
Jož** Tadej
drugi
Anton
težak
10.
Juraj Polić
drugi
Gergo
težak
11.
Jele Šubat
drugi
Stjepan
težak
12.
Jele Šubat
drugi
Broz***
težak
13.
Maria Tomljanović
drugi
Paval
lugar
14.
Filip Polić
prvi
Jože**
težak
15.
Antun Blažina
prvi
Miroslav*
težak
16.
Tome** Blažina
prvi
Miroslav
težak
17.
Lovre** Šubat
prvi
Gajo****
težak
18.
Jože Marohnić
prvi
Franjo
težak
19.
Juraj Kučan
prvi
Mirko
šilac
20.
Juraj Baretić
prvi
Bartol
težak
21.
Mate Sušić
prvi
Ivan
težak
22.
Franka Tomljanović
prvi
Paval
lugar
23.
Tonka Kružić
prvi
Vatroslav*
težak
24.
Franka Šubat
prvi
Broz***
težak
25.
Franka Marohnić
prvi
Franjo
težak
26.
Apolonia Polić
prvi
Tome**
težak
27.
Kata Kružić
prvi
Broz***
težak
28.
Maria Šubat
prvi
Stjepan
težak
* Kršteni kao Ignac, ali je župnik Car koristio u ovoj prigodi i kroatizirana osobna imena. U
ovoj tabeli još se kroatiziraju imena Felic, Felix u Srećko i Kazimir u Miroslav.
** Ova izvedenica od osobnog imena Josip nije korištena u Zlobinu (koriste se izvedenice Jož,
Joso, Jožina, Jožica, Jožić ...itd.). Pod rednim brojem 9. koristi se, pak tipičan zlobinska
izvedenica ovog osobnog imena.
Ista napomena vrijedi za još neka osobna imena u ovoj tabeli (Grgo, a ne Grgur ili Grga; Jele,
a ne Jela ili Jelica; Tome, a ne Toma; Lovre, a ne Lovra).
*** Ambroz.
**** Izvedenica od osobnog imena Gašpar (Gajo, Gajica).
XXIX.
KOS I LIPA
(Obilježja kojih više nema)
U stručnoj i beletrističkoj literaturi ima relativno malo pisanih podataka o Zlobinu. Jedan od rijetkih
zapisa u kojima se spominje Zlobin nalazimo u putopisnoj knjizi Dragutina Hirca "Hrvatsko
primorje" (knjiga je prvi puta objavljena 1891. godine, a pretisak je otisnut od strane Riječke tiskare
1996. godine). Dragutin Hirc je naš poznati prirodoslovac koji je poznavao i latinski i njemački i
talijanski i hrvatski naziv svake biljke, svake travke, geograf, planinar i putopisac. Rođen je 1853.
godine u Zagrebu, gdje je i umro 1921. godine. Od 1876. do 1886. godine bio je profesor u Bakru,
pa je tu službujući upoznao i naš Zlobin.
I, eto, što o Zlobinu piše D. Hirc:
... Krasota priedjela i nada da će moj trud božica Flora obilno nagraditi, ponukaše me da sam 11.
lipnja 1878. prvi put do Velikog Tuhobića (1106m.) krenuo ... Od Plase dolaziš za kratko na
Karolinsku cestu, koja se po malo uzdiže. Od ovdje pa do Zlobina ta je cesta udivljenja vriedna.
Uklopljena je medju vapnene pećine i litice, koje ukrasuje bresina, borovica i žarko-crvena, a
onizka ruža. Visoke hridi zvane Peći, prate te na jedno 130m daleko, dok te blizo Zlobina desni
kukovi ostave. Zavij, pa ti se ukaže župa i mjesto Zlobin, kojemu se u zadku uzdižu tmasti vrhovi
crnogorice, iz kojih proviruju gole i biele pećine izprana vapnenca, dočim ima na okolo bujnih i
svježih livada i gorskih laza. U samom mjestu iznenadjuje te sveto stablo starih Slavena medonosna lipa. Pred crkvom i svakom skoro kućom razširila je svoje grane. Osim toga su Zlobinci
veliki ljubitelji ptica, malone svaka kuća ima po nekoliko pjevica, a osobito im je mio kos...
Okriepiv se i odpočinuo malo kod mjestnoga župnika i prijatelja Jurja Š. (Juraj Štanfel, op. R. T.)
krenusmo po podne do Velikog Tuhobića ...
Iz navedenog teksta da se zaključiti da je nekada uz zlobinske kuće, do ceste, bilo toliko posađenih
lipa da se moglo govoriti o pravom drvoredu. Nažalost, širenjem zlobinskih "predkuća", ali i
širenjem ceste kada se asfaltirala 1968/69. godine, većina njih je posječena, pa sada nemamo niti
fotografske zabilježbe toga svojedobnog zlobinskoga uresa.
Nadalje, Zlobinjari su bili veliki ljubitelji ptica pjevica, pogotova kosa. Podatak o kosovima, kao
zlobinskim ljubimcima, autor ovoga teksta je prvi puta čuo, tamo negdje početkom 70-tih godina
prošloga stoljeća, od Ignaca Kružića - Nacije Jakovova (1911. - 1980.) dobrog poznavatelja Zlobina
i njegove povijesti. Istini za volju, valja priznati da sam tada bio nepovjerljiv prema ovom podatku,
a tek me je Hirčev tekst uvjerio u njegovu istinitost i potvrdio navode I. Kružića.
Za kraj, citirat ćemo opet D. Hirca i nastavak njegova lirsko-romantičnog uspona na Tuhobić i
spuštanja s Tuhobića:
... Vruće bijaše veoma, a čim se od crkvice Majke Božje sedam žalosti počesmo uspinjati, oblio nas
debeli znoj. Minuv put, dodjosmo priečcem do livada, pa onda u šumu. Zlobin leži 772m. visoko,
stoga bijaše ovdje vegetacija baš prebujna, jer je tu lipanj, što kraj mora druga polovica travnja ili
početak svibnja. Bijaše toliko raznoličnih biljaka, da nisam znao, kamo bi segnuo, koju bi prije
ubrao ... Jasna lipanjska večer prikri svim dražestima dolinu, kojom nam se bilo vraćati. Sunce je
zapalo, zemlja se orosila, zrak razhladio, što nam je vrućim i žednim jako prijalo. Veoma je
neprilično za turista, što na putu od Zlobina do Tuhobića ne ima nigdje vode ni za liek. Blizo sela
uhvati nas i mrak. Jedna vječna zviezdica zatitra za drugom, a po malo prosu svoje svjetlo i bliedi
mjesec, razsvjetljavajuć naokolična brda, šume, livade i pećine. Osam je sati odbilo, kad u Zlobin
trudni prispjesmo, nu župnikova stara majka željno nas je čekala i pripravila sve, čim se izmučenu
tielu dade ugoditi.
Iz ovoga dijela teksta može se zaključiti da je do Tuhobića i natrag, s D. Hircem, planinario i Juraj
Štanfel, onodobni zlobinski župnik*. Tako su tada dva mlada čovjeka (Hircu je u to vrijeme bilo 25
godina, a popu Štanfelu je tekla trideset i peta) otkrivala čaroliju ljetnoga dana i blage, ljetne večeri
u Zlobinu i zlobinskoj okolici.
___________________________________________________________________________
* Više o njemu vidi u priči br. XVI. ("Zlobinski župnici").
XXX.
ŽELJEZNICU GUTA VEĆ DALJINA
Od kada je počela gradnja pruge Rijeka - Karlovac (odmah nakon potpisivanja Austro-ugarske
nagodbe 1867. godine i Ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. godine osnovano je 26. srpnja 1869.
godine "Glavno poduzetništvo za izgradnju karlovačko-riječke željeznice" sa sjedištem u Beču,
nakon čega započinju i konkretni radovi na terenu) neraskidiva je veza izmedju Zlobina i željeznice.
Prva parnjača prošla je prugom između Karlovca i Rijeke 23. listopada 1873. godine i time je
označila otvaranje željezničkog pravca od Budimpešte preko Zagreba do Rijeke. No, umjesto
gospodarskog napretka, otvaranje ove pruge Zlobinu i okolnim naseljima u Gorskome kotaru i
Hrvatskome primorju je donijelo nazadovanje, siromaštvo, nezaposlenost i potenciralo ekonomsku
emigraciju Zlobinjara u Novi svijet (Sjevernu i Južnu Ameriku te Novi Zeland). Naime, do
otvaranja željezničkog prometa, sav teretni promet između Primorja (Rijeke, Sušaka, Bakra,
Kraljevice i Crikvenice) i središnjeg dijela Hrvatske (Karlovac i Zagreb) odvijao se Lujzijanskom i
manjim dijelom Karolinskom cestom. Zlobinjari, zajedno s ostalim žiteljima uz ove ceste, živjeli su
od kirijašenja i prijevoza tereta volovskim ili konjskim zapregama Lujzijanom i Karolinom od
primorskih gradova do Karlovca. Puštanjem željeznice u promet, sav teret sada preuzima željeznica
i kirijaši propadaju, moraju prodati svoja kola, volove ili konje i većina od njih odlazi u
prekomorsku emigraciju. Na mađarskim željeznicama za njih nije bilo moguće naći zaposlenje,
osim na privremenim poslovima čišćenja pruge zimi od snježnih nanosa ili na remontu pruge gdje
rade kao pomoćni fizički radnici. Zlobin u to vrijeme nije imao ni željezničke postaje, već je tu bila
locirana samo "rampa" i "vahtarnica", ali vlakovi se nisu zaustavljali, a svi koji su željeli putovati
vlakom morali su pječice do Plase. Tek pred prvi svjetski rat, najviše zaslugom tadašnjeg župnika
Ivana Gržalja, Zlobin postaje i željeznička postaja.
Nakon prvoga, a poglavito poslije drugog svjetskog rata Zlobinjari nalaze stalnije i kvalificiranije
poslove na željeznici. Mnogi od njih zbog potrebe službe odlaze diljem tadašnje Kraljevine SHS,
kasnije Kraljevine Jugoslavije, NDH i socijalističke Jugoslavije (primjerice: obitelj željezničkog
nadzornika Aleksandera Šubata - Lajtmana* odlazi zbog premještaja A. Šubata najprije u Slavonski
Brod, a potom na sjever Bačke u mjesto Bajmok). Sve više Zlobinjara nalazi svoju zaslužbu na
željeznici, pa slobodno možemo reći da je željeznica postala jedna od hraniteljica Zlobinjara. U
sedamdestim i osamdestim godinama prošloga stoljeća mlađi naraštaji se ne zapošljavaju više u
tolikoj mjeri na željeznici i broj zlobinskih "vahtara" odlaskom starije generacije polako opada, da
bi se obrnuti proces javio u suvremeno vrijeme (zadnje desetljeće prošloga i prvo desetljeće ovoga
stoljeća) kada sigurniji posao na željeznici postaje opet atraktivniji od nesigurnog zaposlenja u
gospodarstvu i kada broj Zlobinjara na željeznici raste, no ni u kojem slučaju ne dosiže "zlatna
vremena" iz pedesetih ili šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je prema slobodnoj procjeni
autora na željeznici radilo najmanje stotinjak Zlobinjara.
Svakako treba napomenuti da su između više stotina zlobinskih željezničara svih naraštaja dvojica
uspjela postati i najodgovornije osobe na hrvatskim željeznicama. Dužnost ravnatelja Ravnateljstva
Hrvatskih državnih željeznica (HDŽ) obnašao je 1941/42. Srećko Kružić - Filčić Javorov**.
Direktor Hrvatskih željeznica (HŽ) 1999/2000. bio je, pak, mr.sc. Dragutin Šubat - Lajtman.***
___________________________________________________________________________
* Rođen u Zlobinu 1881., umro u Bajmoku 1926. godine. Njegovo tijelo je dopremljeno
vlakom u Zlobin, pa je – iako umro daleko od rodnoga mjesta - sahranjen na zlobinskom
groblju u obiteljskoj grobnici.
** Rođen u Zlobinu 1883., umro u Zagrebu 1943. godine gdje je i sahranjen. U župnoj
spomenici čitamo da je 15. lipnja 1941. godine župnik s narodom pjevao "Tebe Boga
hvalimo", a pod svetom misom bio je ravnatelj hrvatskih državnih željeznica – domaći sin gosp.
Srećko Kružić – koji je veliki dobročinitelj ovog mjesta, jer namješta Zlobinjare u službu na
željeznici.
*** Rođen u Ivankovu 1937., sada kao umirovljenik živi u Zagrebu. Njegov otac Viktor, sin
Aleksandera Lajtmana, je u vrijeme Dragutinova rođenja službovao na željeznici u Ivankovu
kraj Vinkovaca, pa se Dragutin stoga i rodio u tom pitomom srijemskom mjestu.
XXXI.
ZLOBINSKO ISELJENIŠTVO
U cijeloj Austrijskoj (od 1867. godine Austro-Ugraskoj) Monarhiji sredinom druge polovice
prošloga stoljeća zavladala je sveopća kriza i siromaštvo. Pogotovo je neimaština pogodila Istru,
Primorje i Dalmaciju. Naime, tada propadaju jedrenjaci i vinogradarstvo, a proizvodnja vina i
brodarstvo bile su dvije najznačajnije gospodarske grane ovih krajeva. Iako Zlobin nije izravno
živio od tih djelatnosti, život i rad ovdašnjih žitelja ipak je posredno bio vezan i za te privredne
grane. Kada je izgrađena željeznica Rijeka-Pešta (1873. godine), životne prilike su se još više
pogoršale za ovdašnje stanovništvo, koje je živjelo od kirijašenja po Karolini i Lujzijani. Kirijašenje
je tada propalo i Zlobinjari su morali tražiti nov izvor zarade. Na željeznici nisu mogli dobiti
zaposlenje jer je to bio privelegij rezerviran za Mađare. Mnogi Zlobinjari su, stoga, morali potražiti
zaslužbu izvan mjesta prebivanja. Na osnovu dostupnih povijesnih izvora možemo zaključiti da su
naši predci osigurali opstanak sebi i obiteljima:
- sezonskim radom u Sjevernoj, panonskoj Hrvatskoj i cijeloj Ugarskoj*,
- stalnim iseljavanjem u Panonsku Hrvatsku,
- privremenim ili stalnim iseljavanjem u Bosnu (nakon aneksije Bosne od strane
Austro-Ugarske 1878. godine tamo odlazi nekoliko zlobinskih obitelji),
- privremenim ili stalnim iseljavanjem u prekomorske zemlje tzv. "Novoga svijeta" ili
- radom na željeznici nakon prvoga svjetskoga rata.**
Zlobinski kroničar Juraj Štanfel (zlobinski župnik od 1877. do 1888. godine) zapisao je u župnoj
spomenici o toj pojavi sljedeći tekst: ...U zimsko doba dali su kirijaši u Kranjsko svoje blago ili
marvu na krmu, a oni sami, nu ne svi išli bi do Karlovca i Siska u šume drva ciepati, planke piliti da
si zasluže čim će na proljeće svoju marvu s krme odkupiti. Idući na taj dobitak rekli bi da idu u
'Hrvatsko', pa tako govore i sada kada redovito sve što može sjekirom mahati odilazi u mađarske
šume kao jedini za sada izvor dobitka. Videći mnogi, osobito mlađi naraštaj, da ih njihov posjed i
svake godine sve to manji dobitak ne može hraniti, počeli su se iseljavati i to najradije za sada u sv.
Ivan Žabno t. j. u Križevačku okolicu. Tako su se godine 1882. odselile 3 obitelji od kojih su dvije
ostavile kuću otvorenih vrata i otišla tamo gdje se može barem hraniti svojim trudom. G. 1883.
izseliše se 4 obitelji, a drugih ima više koje kane. Toliko o tom do god. 1884.
Na privremenom radu u panonskim šumama** bilo je Zlobinjara koji su tamo umrli ili poginuli. U
sljedećoj tabeli je prikaz tih zlobinskih smrti, što u Mađarskoj, a što u Hrvatskoj, a sve prema
podacima iz "Stališa duša".
* U to vrijeme sastavni dio Ugarske bila je i Slovačka. Tako u Urudžbenom zapisniku župe
zlobinske nalazimo podatak da Obštinska uprava Hreljin svojim dopisom od 23. ožujka 1934.
godine "moli da li je zavičajan u Opštini Hreljin djed Gustava Kružića sina
Martinova i to Franjo Kružić koji se je odselio u Čehoslovačku u mjesto Latky pod Lučenec
godine 1888." Dana 27. ožujka iste godine, Župni ured Zlobin odgovara da se radi o
pripadniku župe Zlobin. Latky pod Lučenec je mjesto sada u Slovačkoj, u regiji Banska
Bystrica distrikt Detva. Prema popisu stanovništva u mjestu je 2010. godine živjelo 557
stanovnika.
** Nakon prvog svjetskog rata, zbog posla kojeg dobivaju na željeznicama Kraljevine SHS i
Kraljevine Jugoslavije, odlazi nekoliko obitelji u udaljenije krajeve tadašnje države.
Primjerice:
- Anton Požarić (rođ. 1887.godine) i umire u Dalju 1923. godine, a njegova supruga Paulina i
sin Anton ml. vraćaju se u Zlobin.
- Aleksander Šubat – Lajtman (rođ. 1881. godine) umro je u Bajmoku, Vojvodina 19. 12. 1926.
gdje je bio u službi na željeznici. Žena njegova Lucija i troje djece kasnije su se preselili u
Slavonski Brod.
- Anton Delač, njegova supruga Matejka (rođ. Kalafatić) i mnogobrojna njihova obitelj su se
iz Zlobina preselila u Cerje pošto se cijela obitelj – kako je otac željeznički stražar – već 8 godina
tamo, u tamošnjoj župi nalazi, a to čitamo u Urudžbenom zapisniku župe zlobinske, prema
sadržaju dopisa od 13. listopada 1929. godine kojim Župni ured Zlobin izvješćuje Župni ured
Cerje o namjeri vjenčanja Dragutina Delača, sina Antona i Matejke, i Marije Marohnić,
djevojke iz Zlobina. Inače, Cerje je naselje koje se danas nalazi u sastavu Grada Zagreba, u
gradskoj četvrti Sesvete. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Cerju je obitavalo 404
stanovnika.
- Vinko Marohnić (rođ. 1901. godine) zapošljava se na željeznici u Bjelovaru i cijela se
njegova obitelj seli u taj grad....itd...
Takvih primjera u migracijama Zlobinjara je zaista mnogo, a sada bi sve takve slučajeve bilo
i jako teško istražiti. No, to u ovom tekstu i nije namjera autora, već samo da radoznalom
čitatelju ukaže na ovaj iseljenički proces uvjetovan zapošljavanjem na Državnim željeznicama
Kraljevine SHS (kasnije Državnim željeznicama Kraljevine Jugoslavije).
Red. br.
Ime i prezime
Nadnevak
rođenja
Nadnevak
smrti
Napomena
1.
Jakov Jadro
26.04.1843.
?
"Kaže se da je umro u
Mađarskoj"
2.
Josip Marohnić
09.03.1836.
08.11.1885.
"Poginuo u Egeru"
3.
Marija Marohnić
06.12.1903.
15.12.1910.
"Umrla i pokopana u
Pakracu"
4.
Mate Marohnić
24.09.1834.
30.04.1880.
"Nađen utopljen u šumi
Crvača u jarku Buna blizu
Velike Gorice nedaleko od
Pešćenice"
5.
Toma Marohnić
18.11.1851.
20.10.1872.
"Pokopan u Kapošvaru"
6.
Stjepan Miloš
17.11.1845.
10.03.1897.
"Poginuo u Laszlo-Ujfoku
7.
Toma Polić
07.12.1825.
18.01.1878.
"Umro u Carevdaru"
8.
Filip Ružić
23.04.1878.
21.01.1898.
"Poginuo u Nagylarki"
9.
Josip Tadej
10.07.1853.
04.04.1883.
"Sahranjen u Karancskeszi"
Od škrte zlobinske zemlje nije se moglo preživjeti, a sve do kraja 19. stoljeća je u panonskim
predjelima zemlje bilo više nego dovoljno. U to vrijeme su se intenzivno krčile velike hrastove
šume da bi se dobilo što više obradivih površina za poljodjelstvo. Stoga su vlasti raznim mjerama
poticale doseljavanje stanovništva iz raznih pokrajina velike Monarhije u Panoniju. Iz ovih razloga,
sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća iseljavaju se i cijele zlobinske obitelji u Zagran
(Mađarska), Laky pod Lučenec (Slovačka), Vrbovsko, Sv. Ivan Žabno i Rovište kraj Križevaca, u
Brestaču kraj Novske i Kloštar Ivanić. Najviše ih se iselilo u Sv. Ivan Žabno.
Podaci o Zlobinjarima iseljenim u panonsku Hrvatsku i Ugarsku prema imeniku zavičajnika
Porezne općine Zlobin (popunjeno u Zlobinu 6. travnja 1904. po Ivanu Gržalju, župniku)
1.) kbr. 30
Polić, Bartol Antonov, rođ. 24. 8. 1816. i
Polić, Ana, žena Bartola, rođ. 11. 6. 1815.
Odselili u Sv. Ivan Žabno.
2.) kbr. 50
Marohnić, Jakov Petrov, rođ. 1847.,
Marohnić, Jela, žena Jakova, rođ. 1847.,
njihova djeca Ivan (rođ. 1875.), Juro (rođ. 1875.), Vincenca (rođ. 1883.)
i Antonia (rođ. 1888.) te
Marohnić, Margareta, sestra Jakova, rođ. 1836.
Ova obitelj odselila je u Ugarsku, u mjesto Zagran*.
* Mjesto Zagran (istog ili sličnog naziva) na području nekadašnje Ugarske autor nije uspio
pronaći.
3.) kbr. 64
Šubat, Paval, sin Franov, rođ. 13. 1. 1852.,
Šubat, Jelena, žena Pavlova, rođ. 1854. i
Šubat, Marija, kćer Pavlova, rođ. 1870.
Odselili u Sv. Ivan Žabno.
4.) kbr. 71 (Brdo 6)
Kučan, Jerolim Filipov, rođ. 1859.,
Kučan, Jelena, žena Jerolimova, rođ. 1861. i
njihova djeca Tonka (rođ. 1882.), Agna (rođ. 1887.) i Milka (rođ. 1888.)
Ova obitelj se odselila u Sv. Ivan Žabno.
5.) kbr. 85 (Brdo 19)
Sušić, Karla udova Ivanova, rođ. 1826. "Odselila u Sv. Ivan Žabno",
Sušić, Mate, sin Ivanov, rođ. 1855. "Odselio u Vrbovsko",
Sušić, Kata, žena Matova, rođ. 1854. Odselila u Vrbovsko",
Sušić, Juro, sin Matov, rođ. 1878. "Odselio u Vrbovsko",
Sušić Grga Ivanov, rođ. 1864. "18.6.1913. umro u Kloštar Ivaniću",
Sušić Ana, rođ. Lazić, supruga Grgina, rođ. 1875. te
njihova djeca Marija (rođ. 1902.), Josip (rođ. 1905.) i Dragutin (rođ. 1909.)
Stalno nastanjeni u Općini Kloštar Ivanić.
6.) kbr. 89 (Brdo 14)
Tadej, Lovro, sin Jurin, rođ. 1. 8. 1858.
Tadej Julijana, žena Lovrina, rođ. 1864.
njihova djeca Jela (rođ. 1885.) i Pio (rođ. 1887.)
Priznato zavičajno pravo u Sv. Ivanu Žabno.
7. ) kbr. 105
Šubat, Jakov, sin Ignaca, rođ. 1851.,
Šubat, Ana, žena Jakova, rođ. 1852. i
Šubat, Kata, njihova kći (rođ. 1878.)
Odselili u Sv. Ivan Žabno.
Podaci o iseljenicima u Panoniju
(prema "Stališu duša")
1.) Luka Jadro, rođen 1852., njegova žena Ivka, rođena 1859. i njihova djeca: Gjuro (rođ. 1881.),
Josip (rođ. 1885.), Ivan (rođ. 1887.), Franjo (rođen 1890.), Vinko (rođ. 1892.) i Mato (rođ. 1896.)
stanujući u obćini Sv. Ivan Žabno – Brezovljani.
2.) Anton Kružić Antonov (Gospud), rođen 1842., njegova žena Marija Marohnić, rođ. 1841. i
njihova djeca: Jura (rođ. 1865.), Kata (rođ. 1868.) i Marija (rođ. 1872.) odseliše se u Rovište, pošta
Sv. Ivan Žabno.
3.) Petar Polić Andrin, rođ. 1846. i njegova žena Franka Marohnić, rođ. 1854. godine, a 1882. g.
odseliše se u Sv. Ivan Žabno.
4.) Josip Polić Bartolov, rođ. 1841., njegova žena Matejka Jadro, rođ. 1845 i njihova djeca Jakov
(rođ. 1872.) i Antonija (rođ. 1879.) iseliše se 1884. godine u Sv. Ivan Žabno.
5.) Grga Marohnić Jakovov, rođ. 1848., njegova žena Jovana Blažina, rođ. 1855. i njihova djeca
Katarina (rođ. 1875.), Jela (rođ. 1877.) i Jovana (rođ. 1883.) odselili se 1883. u Sv. Ivan Žabno.
6.) Matija Šubat Matejev rođ. 1852. i žena mu Matejka Kariolić iz Praputnjaka. odselili u Sv. Ivan
Žabno.
7.) Lovra Šubat Ignačev, rođ. 1848. i brat mu Jakov, rođen 1851. godine iselili se s familijama u Sv.
Ivan Žabno.
8.) Andrija Kalafatić Matov, rođ. 1847., umro 7. 2. 1896. u Sv. Ivanu Žabno.
9.) Rafael Šubat Gašparov Lajtman, rođ. 1851., njegova žena Matejka rođ. Polić i njihova djeca
Filip-Jakov (rođ. 1876.) i Ivan (rođ. 1880.) odseliše se prema Križevcu, u sv. Ivan Žabno.
10.) Anton Marohnić Jurjev, rođ. 1856., njegova žena Marija Marohnić, rođ. 1857. i njihova djeca
Toma (rođ. 1879.), Jakov (1881.), Tereza (1883.), Ivan (1885.) i Apolonija (1887.) odselili u
Brestaču kraj Novske.
11.) Paškval Marohnić Jurjev, rođ. 1872., njegova djeca rođena u 1. braku: Josipa (rođ. 1899.),
Kuzma (1903.), Božica (1906.) i Marija (1909.), njegova 2. žena Antonija Starčević, rođ. 1883. i
njihova djeca Olga (rođ. 1911.), Anton (1912.), Jelica Zora (1914. ) i Milica (1916.) odseliše se u
Novsku.
12.) Anton Marohnić Matejev, rođ. 1858. i žena mu Franka Vidas, rođ. 1862. iseliše se 1884.
13.) Anton Kučan Andrejev, rođ. 1819. i žena mu Antonija Ružić, rođ. 1818. i njihova djeca Mate
(1844.), Franka (1855.), Jura (1858.) i Paval (1860.) odselili se u Sv. Ivan Žabno.
14.) Toma Tadej Jakovov, rođ. 1841., žena njegova Petrina Miloš, rođ. 1840. i njihova djeca Ignacio
(1872.), Ivan (1874.), Kata (1877.) i Juraj (1880.) odselili se 1882. u Sv. Ivan Žabno.
15.) Jakov Tadej Jurja, rođ. 1841., njegova žena Tonka Kalafatić, rođ. 1841. i njihova djeca Franka
(1867.), Matija (1870.) i Matejka (1874.) odselili se 1882. u Sv. Ivan Žabno.
16.) Jura Baretić Bartolov, rođ. 1855., njegova žena Franka Kučan, rođ. 1855. odselili u Sv. Ivan
Žabno kraj Bjelovara.
17.) Ivan Baretić Bartolov, rođ. 1844., njegova djeca iz 1. braka Matija (1872.) i Franciska (1874.)
i Ivanova 2. žena Kata rođ. Tadej izselili se 1882. u Žabno.
18.) Anton Miloš Jakovov, rođ. 1833. i njegova žena Božica Kalafatić, rođ. 1830. godine 1882.
odselili se u Sv. Ivan Žabno.
19.) Kuzma Šubat Ignačev, rođ. 1844., njegova žena Marija Kalafatić, rođ. 1830. i njihov sin Ivan
(1870.) odseliše se u Sv. Ivan Žabno.
20.) Milan Marohnić (Milan Matin), sin Matije i Jožice, je rođen 7. veljače 1912. godine u
Carevdaru (Općina Križevci). Ova obitelj se kasnije vratila u Zlobin.
Iz naprijed priloženog popisa iseljenih Zlobinjara u panonsku niziju, sačinjenog prema "Imeniku
zavičajnika porezne obćine Zlobin" i "Stališu duša", da se zaključiti kako je za stalno iseljeno 26
zlobinskih obitelji ili ukupno najmanje 116 osoba.
Emigracija u Ameriku započinje paralelno s ovim procesom iseljavanja u Panoniju. Najstariji do
sada pronađeni dokument koji govori o iseljavanju u "Novi svijet" je dopis župnoga ureda Zlobin
broj 1. od 1. siječnja 1885. godine, upućen Biskupskom ordinarijatu u Senj, kojim se traži dozvola
za vjenčanje zlobinskoga mladića Petra Kružića* prije njegova odlaska na zaslužbu u Ameriku i
zlobinske djevojke Jele Marohnić**. No, o tom prekomorskom iseljavanju više u sljedećoj priči
Merika čemerika - Sinoć spazih na zapadu jednu zvezdu sjajnu.
* Petar Kružić (Zlobin, 1860. - Helena, Montana 1901.)
** Jela Marohnić (Zlobin, 1863. - Zlobin, 1943.)
Ovo poglavlje možemom zaključiti s podatkom da su i brojni Zlobinjari iseljeni u panonsku
Hrvatsku ili njihovi potomci rođeni u Slavoniji ili Prigorju krenuli također na put preko Atlantika, u
obećanu zemlju Ameriku. Tako su u iseljeničkom uredu Ellis Island-u zabilježeni sljedeći dolasci
tih Zlobinjara:
Red. br.
Nadnevak dolaska
Ime i prezime
Mjesto iz kojeg dolazi
1.
05.03.1906.
Magdalena Polić
Sv. Ivan Žabno
2.
13.05.1906.
Jakov Marohnić
Novska
3.
18.03.1907.
Josip Miloš
S. Ivan Žabno
4.
01.02.1909.
Ivan Šubat
Sv. Ivan Žabno
5.
01.02.1909.
Jula Šubat
Sv. Ivan Žabno
6.
11.02.1909.
Ivan Sušić
Sv. Ivan Žabno
7.
06.06.1909.
Milka Polić
Sv. Ivan Žabno
8.
07.12.1909.
Ivan Kučan
Sv. Ivan Žabno
9.
21.04.1910.
Franjo Kružić
Sv. Ivan Žabno
10.
20.01.1921.
Vjekoslava Polić
Sv. Ivan Žabno
11.
??.04.1921.
Dragutin Miloš
Sv. Ivan Žabno
I članovi obitelji Jadro (Juraj, Ivan, Franjo, Vinko i Matija), koji se u "Izvjestnici o stanju dušah"
Župnog ureda Sv. Ivan Žabno od 11. ožujka 1901. navode kao "stanujuć u obćini Sv. Ivan Žabno –
Brezovljani", emigrirali su kasnije u Sjedinjene Američke Države. Matija Šubat Matijev – Biksan
također je sa ženom Praputnjarkom Matejkom rođ. Kariolić otišao iz Zlobina put Sv. Ivana Žabna,
no prema kasnijim podacima nalazimo ga u argentinskoj provinciji Mendosa. Marohnići, Gašpar i
Josip, sinovi Antonovi, rođeni su u Brestači, od roditelja Zlobinjara koji su netom prije njihova
rođenja iselili u ovo pitomo slavonsko mjesto pokraj Novske, kao mladići su emigrirali u Ameriku.
Gašpar je postao knjigoveža u poznatoj tiskari Josipa Marohnića (First Croatian Bookstore,
Allegheny, Pennsylvania), a Josip predradnik u čuvenoj tvornici automobila Ford. Njihova sestra
Tereza i brat Toma, rođeni su u Zlobinu, ali su kao djeca otišli sa svojim roditeljima u Brestaču.
Tereza se tamo udala i nakon udaje otišla u Ameriku. U Brestači se oženio i Toma. No, žena mu je
umrla na porođaju i tada Toma isto odlučuje da potraži svoju životnu sreću s druge strane Atlantika.
To su primjeri koji pokazuju kako je sada, s ovdašnje distance, vrlo otežano pratiti višestruke
migracije ondašnjih Zlobinjara.
XXXII.
MERIKA ČEMERIKA
ili
SINOĆ SPAZIH NA ZAPADU JEDNU ZVEZDU SJAJNU
Sinoć spazih na zapadu
Jednu zvezdu sjajnu,
Pa je proletela tamo svitu kraju.
- Si videla ko'g od roda moga?
- Videla san tvoju staru mater
I tvoju sestricu!
Stihovi su to Zlobinjara Jurja Vukonića - Jurića Zabetina (1879. - 1944.) ispjevani (i pjevani "po
starinski", "na tanko i debelo") negdje na početku 20. stoljeća u nekom američkom zatvoru, gdje je
Jurić čekao deportaciju iz Sjedinjenih Američkih Država radi nelegalnog ulaska iz Kanade u tu
državu. Odražavaju čežnju zlobinskog težaka za domovinom, domom i svojim najbližima, ali i
tugu radi odvojenosti od obitelji i nužde da se krene u daleki, hladni, strani svijet na pečalbu.
Stihovi su to jednostavni, kakvi su bili i ondašnji Zlobinjari koji su živjeli priprostim životom, ali
baš ta njihova jednostavnost daje ovom stihotvorenju životnost i dodatnu upečatljivost.
Autor ovoga teksta je istražujući iseljavanje iz Zlobina u Sjevernu i Južnu Ameriku* utvrdio da je
ukupno 498 Zlobinjara, od kojih je najstariji rođen 1840. godine, a najmlađi 1948. godine, otišlo u
prekomorske zemlje "trbuhom za kruhom". Od toga ih se, nakon privremenog rada, vratilo njih 122,
a 376 ih je stalno ostalo u useljeničkim zemljama. Najviše u Sjedinjenim Američkim Državama,
nešto manje u Kanadi i svega nekolicina u južnoameričkim državama (poglavito u Argentini i
Čileu). Svi ti iseljenici mogli bi svoje životne usude pronaći u Jurićevim stihovima, jer nema niti
jednog iseljenika koji nije okusio teški emigrantski život i koji nije u svojim snovima i mislima
dozivao najdraže koje je ostavio tamo daleko, preko Atlantika, pored domaćeg ognjišta. A još je
teže bilo onima čije su se obitelji u cjelosti iselile i ostavile prazan, hladan i napušten rodni dom.
Ako taj broj od 498 emigranata usporedimo sa sadašnjih 300-tinjak stanovnika Zlobina, vidimo
demografski potencijal tog iseljenog Zlobina (ukupan broj iseljenika je više nego 1,5 puta veći od
sadašnjeg broja Zlobinjara). Na američkim prostranstvima, računajući od Aljakse na sjeveru, pa do
Ognjene zemlje na jugu, već živi sigurno šesta, sedma ili osma generacija potomaka čiji su predci
iseljeni Zlobinjari, pa tako možemo aproksimativnom računicom izračunati da na američkom tlu
živi ili je živjelo cca 20-tak tisuća ljudi čije je podrijetlo zlobinsko i čiji je jedan predak između
onih 376 stalno iseljenih ili 122 povratnika Zlobinjara. Ovaj broj od ukupno 498 prekomorska
zlobinska putnika zacijelo je i veći, budući da je najvjerojatnije bilo i više iseljenika (i onih koji su
se vratili u Zlobin i onih koji su stalno ostali u novim domovinama), ali zbog proteka vremana i
nedostatne dokumentacije nije bilo moguće utvrditi sve one koji su emigrirali, pa stoga svi naprijed
navedeni brojevi mogu biti samo veći. Kako oni što se tiču broja povratnika, a tako i oni što se
odnose na stalno iseljene Zlobinjare.
Od tih 20-tak tisuća zlobinskih potomaka na američkom tlu velika ih većina niti ne zna odakle su
njihovi korijeni, no, manji dio (koji opet nije brojčano neznatan) zainteresiran je za mjesto porijekla
svojih predaka, pa mogu Zlobinu i Hrvatskoj dati doprinos na kulturnom, gospodarskom i
svekolikom društvenom polju. Najbolji primjeri za to su gostovanje poznatog američkog glazbenika
Charlesa Marohnica - Chucka, koji je u travnju 2012. godine koncentrirao na hrvatskoj televiziji i u
zagrebačkoj glazbenoj dvorani "Vatroslav Lisinski". I na jednom i na drugom mjestu je s ponosom
isticao da je njegov otac rođeni Zlobinjar, a on prva zlobinska generacija rođena u Americi. Da
tome nije tako ne bi ni prihvatio gostovanje u Hrvatskoj, za Amerikance tako egzotičnoj državi.
Drugi primjer je postupak kanonizacije Johna Maronica (Ivana Marohnića), američkog svećenika na
glasu svetosti, umrlog 1985. godine, a za kojeg je 2007. godine započet postupak kanonizacije pred
vatikanskom Kongregacijom za kauze svetaca.
___________________________________________________________________________
* R. T. je više desetljeća istraživao iseljavanje Zlobinjara u prekomorske zemlje. U priloženoj
tablici vidi se kako se tijekom istraživanja ove problematike povećavao broj Zlobinjara za
koje je utvrđeno da su se kao povratnici vratili u Zlobin ili za one Zlobinjare koji su za stalno
ostali živjeti u zemljama tzv. "Novoga svijeta". Puno više činjenica, zanimljivosti i priča o
zlobinskim iseljenicima nalazi se u njegovim ranijim studijama, od kojih su dvije na
engleskome jeziku. Svi podaci o publikacijama u kojima su objavljene ove studije nalaze se na
kraju knjige, u popisu korištene literature.
RED.
BR.
NAZIV STUDIJE
GODINA
IZDANJA
BROJ
BROJ STALNIH
POVRATNIKA ISELJENIKA
1.
Iseljavanje iz Zlobina
1995.
94
311
2.
In search of the lost people
of Zlobin – 1. izdanje
1999.
102
320
3.
U potrazi za izgubljenim
Zlobinjarima (Bakarski
zbornik V.)
2002.
117
365
4.
In search of the lost people
of Zlobin – 2. izdanje
2006.
120
368
5.
Priče iz zlobinske starine
(publikacija koju sada čitaš,
štovani štioče)
2014.
122
376
Popis Zlobinjara – povratnika iz prekomorske emigracije
PREZIME - OČEVO IME (IME
MUŽA) – OSOBNO IME
GODINA
ROĐENJA
GODINA SMRTI
1. Ban, Josip Josip
2. Blažina, Anton Kazimir
3. Blažina, Grga Martin
4. Blažina, Ignac Kazimir
5. Blažina, Ivan Mirko
6. Blažina, Juraj Lodovik
7. Blažina, Matija Kazimir
8. Blažina, Mirko Martin
9. Blažina, Petar Kazimir
10. Blažina, Tomo Kazimir
11. Jadro, Branka kći Ivana (kasnije
Udana Kovačević)
12. Jadro, Ivan Valentin
13. Jadro, Ljubica Ivanova žena
14. Jadro, Anton Valentin
15. Kalafatić, Grga Juraj
16. Kalafatić, Ivan Jakov
17. Kalafatić, Jakov Petar
18. Kalafatić, Juraj Juraj
19. Kauzlarić, Ivan Nikola
20. Kauzlarić, Josip Nikola
21. Kauzlarić, Nikola Anton
22. Knez, Dragutin Ivan
23. Kružić, Anton Juraj
24. Kružić, Anton Luka
25. Kružić, Anton Stjepan
26. Kružić, Antonija Franjina žena
27. Kružić, Antonija Jurjeva žena
28. Kružić, Franjo Ivan
29. Kružić, Franjo Stjepan
30. Kružić, Gašpar Grga
31. Kružić, Grga Franjo
32. Kružić, Grgur Ivan
33. Kružić, Ivan Gašpar
34. Kružić, Ivan Juraj
35. Kružić, Ivan Stjepan
36. Kružić, Jakov Ignac
37. Kružić, Josip Petar
38. Kružić, Juraj Ivan
39. Kružić, Juraj Mate
40. Kružić, Makso Juraj
41. Kružić, Mate Mate
42. Kružić, Srećko Ivan
43. Kružić, Stjepan Jakov
44. Kružić, Valentin Juraj
45. Kružić, Valentin Mate
46. Kučan, Anton Gašpar
47. Kučan, Ivan Gašpar
48, Marohnić, Franjo Alojzije
49. Marohnić, Antun Ivan
1899.
1859.
1875.
1869.
1899.
1866.
1872.
1866.
1860.
1857.
1912.
1969.
1926.
1943.
1935.
1950.
1934.
1961.
1933.
1945.
1945.
2013.
1889.
1893.
1865.
1900.
1888.
1857.
1870.
1900.
1894.
1871.
1898.
1849.
1881.
1885.
1897.
1861.
1891.
1879.
1903.
1866.
1887.
1892.
1857.
1874.
1874.
1891.
1879.
1866.
1892.
1858.
1883.
1852.
1874.
1875.
1855.
1870.
1865.
1849.
1955.
1978.
1935.
1986.
1964.
1917.
1957.
1960.
1963.
1941.
?
1935.
1959.
1974.
1968.
1942.
1958.
1958.
1949.
1945.
1942.
1976.
1945.
1957.
1953.
1969.
1957.
950.
1943.
1939.
1943.
1928.
1960.
1961.
1943.
1931.
1924.
1937.
50. Marohnić, Antun Juraj
51. Marohnić, Franjo Matija
52. Marohnić, Gašpar Josip
53. Marohnić, Gašpar Šimun
54. Marohnić, Grga Matija
55. Marohnić, Ignac Ivan
56. Marohnić, Ivan Matija
57. Marohnić, Jakov Franjo
58. Marohnić, Josip Ignac
59. Marohnić, Josip Jakov
60. Marohnić, Josip Martin
61. Marohnić, Jovana žena Jurja
62. Marohnić, Juraj Ivan
63. Marohnić, Juraj Jakov
64. Marohnić, Juraj Juraj
65. Marohnić, Juraj Marko
66. Marohnić, Juraj Petar
67. Marohnić, Marko Ivan
68. Marohnić, Martin Juraj
69. Marohnić, Mate Gašpar
70. Marohnić, Mate Mate
71. Marohnić, Mate Petar
72. Marohnić, Petar Rafael
73. Marohnić, Rafael Rafael
74. Marohnić, Vinko Matija
75. Miloš, Celestin Jakov
76. Miloš, Gašpar Jakov
77. Miloš, Jakov Andrija
78. Polić, Andrija Grga
79. Polić, Antun Juraj
80. Polić, Filip Andrija
81. Polić, Filip Josip
82. Polić, Franjo Juraj
83. Polić, Ivan Juraj
84. Polić, Jakov Bartul
85. Polić, Josip Matija
86. Polić, Juraj Grga
87. Polić, Juraj Toma
88. Polić, Marko Juraj
89. Polić, Matija Gašpar
90. Polić, Matija Mate
91. Polić, Stjepan Matija
92. Polić, Toma Josip
93. Ružić, Jovana Maksova žena
94. Ružić, Mate Ivan
95. Ružić, Petar Adam
96. Ružić, Stjepan Franjo
97. Sušić, Antun Toma
98. Šepić, Pavao Josip
99. Šubat, Aleksander Gašpar
1902.
1899.
1868.
1847.
1877.
1872.
1863.
1874.
1909.
1902.
1908.
1868.
1878.
1870.
1900.
1897.
1878.
1875.
1883.
1870.
1875.
1881.
1888.
1889.
1901.
1888.
1886.
1858.
1868.
1885.
1858.
1857.
1874.
1879.
1848.
1892.
1854.
1850.
1892.
1866.
1878.
1892.
1867.
1907.
1885.
1874.
1845.
1905.
1883.
1881.
1988.
1980.
1948.
1917.
1948.
1962.
1948.
1946.
1992.
1970.
1951.
1942.
1959.
1936.
1984..
1958.
1936.
1949.
1970.
1946.
1951.
1956.
1973.
1973.
1961.
1961.
1958.
1925.
1954.
1955.
1936.
1944.
1952.
1942.
1924.
1978.
1943.
1930.
1979.
1955.
1938.
1977.
1952.
?
1969.
1947.
1920.
1988.
1948.
1926.
100. Šubat, Ivan Josip
101. Šubat, Luka Adam
102. Šubat, Matija Srećko
103. Šubat, Miha Franjo
104. Šubat, Nikola Stjepan
105. Šubat, Pavao Matija
106. Šubat, Stanko Anton
107. Šubat, Toma Franjo
108. Šubat, Vladimir Luka
109. Tadej, Anton Ivan
110. Tadej, Ćiril-Metod Mihovil
111. Tadej, Ivan Ivan
112. Tadej, Luka Ivan
1905.
1880.
1851.
1857.
1867.
1859.
1886.
1849.
1912.
1891.
1863.
1902.
1883.
1983.
1961.
1928.
1937.
1940.
1933.
1973.
1924.
1995.
1944.
1928.
1942.
1942.
113. Tadej, Vladimir Emil
114. Tometić, Antun Petar
115. Vidas, Anton Franjo
116. Vidas, Juraj Pavao
116. Vukonić, Juraj Matija
118. Vukonić, Marija Petrova žena
119. Vukonić, Petar Toma
120. Vukonić, Stjepan Juraj
122. Vukonić, Toma Juraj
122. Zoretić, Miho
1948.
1873.
1869.
1890.
1879.
1902.
1895.
1861.
1859.
1876.
1958.
1949.
1975.
1944.
1991.
1959.
1942.
1930.
1951.
Popis Zlobinjara koji su za stalno iselili u zemlje novoga svijeta
PREZIME-OSOBNO
IME-IME OCA (IME
MUŽA)
1. Baretić, Josipa
žena Matije
2. Baretić, Matija Josip
GODINA
ROĐENJA
GODINA I MJESTO SMRTI
1878.
1931.
Centerville, IA
1960.
Iowa City, IA
1962.
Rathbun, IA
1984.
Sheboygan,WI
1872.
3. Baretić, Vjekoslav Matija
1897.
4. Batista, Antonija Franjo
udata za Josipa Polića
Martinova
5. Batista, Franjo Franjo
1901.
6. Blažina, Andrej Lovre
1861.
7. Blažina, Anton Anton
1892.
8. Blažina, Anton Juraj
9. Blažina, Antun Petar
1876.
1891.
10. Blažina, Bartol Juraj
11. Blažina, Dragutin
Ignac
12. Blažina, Dragutin Juraj
13. Blažina, Franka
žena Ivana
1887.
1910.
14. Blažina, Franjo Andrija
15. Blažina, Franjo Matija
1887.
1901.
16. Blažina, Franjo Petar
1898.
17. Blažina, Genovefa
kći Antonova, udata u
Americi Kezerić
18. Blažina, Ivan Anton
1888.
1979.
Stambaugh, MI
1879.
19. Blažina, Ivan Josip
1913.
1951.
Caspian, MI
2008.
Kentucky
(sahranjen u Justice, IL
živio u Lyons, IL)
20. Blažina, Ivan Juraj
1872.
21. Blažina, Ivan Petar
1894.
22. Blažina, Josip Juraj
23. Blažina, Josip Mirko
1885.
1895.
24. Blažina, Josip Toma
1882.
1904.
1907.
1885.
?
živio u Kanadi
1905.
Laurel, MT
1911.
Victoria, BC
1919.
Iron River, MI
1971.
Lyons, IL
1967.
(umrla-Trenton, MI
sahranjena-Stambaugh, MI)
1974.
Fort Lauderdale, FL (živio u Kanadi)
1974.
Caspian, MI
1983.
Crosby, MN
1937.
MT, USA
25. Blažina, Juraj Jakov
26. Blažina, Juraj Martin
1840.
1880.
27. Blažina, Marija
žena Andrije
28. Blažina, Marija
žena Dragutina
29. Blažina, Marija ž. Jurja
30. Blažina, Rudolf Matija
1866.
31. Blažina, Viktor Matija
1908.
32. Dorić, Dragutin Petar
1904.
33. Franjević, Danica
Šimun
34. Franjević, Jovana
žena Šimuna, r. Šubat
35. Franjević, Šimun Ignjat
36. Grubešić, Ivan Andrija
37. Grubešić, Ivan Ivan
1929.
38. Grubešić, Ivan Lovra
39. Grubešić, Jakov Lovra
1883.
1879.
40. Grubešić, Juraj Lovra
1872.
41. Grubešić, Matejka
žena Ivana
42. Grubešić, Paulina
žena Jakova
43. Grubešić, Rudolf Juraj
44. Jadro, Franjo Luka
45. Jadro, Ivan Luka
46. Jadro, Ivka
žena Matije
47. Jadro, Josipa Juraj
udata Kučan
48. Jadro, Juraj Luka
1884.
49. Jadro, Maksimilijan
Juraj
50. Jadro, Matija Luka
1907.
51. Jadro, Milk
žena Jurjeva
52. Jadro, Pavao Valentin
1885.
53. Jadro, Vinko Luka
1892.
1913.
1850.
1894.
1890.
1898.
1866.
1912.
1918.
Thunder Bay, ONT
1953.
USA
2003.
Lyons, IL
1958.
Iron River, MI
1990.
Thunder Bay, ONT
2002.
Toronto, ONT
?
(živjela u Prince George, BC)
?
(živjela u Prince George, BC)
?, Prince George, BC
1980.
Albuquerque, NM
1966.
Richmond, CA
1922.
Dawson, NM
1926.
(umrla-Dawson, sahranjena-Raton,NM)
1881.
1902.
1890.
1887.
1904.
1911.
1881.
1896.
1893.
1996.
Westchester, IL (živjela u Lyons, IL)
2002.
Lyons, IL
?
(živio u Lyons, IL)
?
(živio u Lyons, IL)
1968.
(živio u Lyons, IL)
1971.
Lyons, IL
1979.
Eureka, CA
1974.
Lockport, IL
54. Jauk, Franjo Ivan
1883.
55. Jauk, Josip Franjo
56. Jauk, Marija Ivan
57. Jurković, Božo Slava
1904.
1895.
1884.
58. Kalafatić, Franjo Franjo
1909.
59. Kalafatić, Franjo Josip
1876.
60. Kalafatić, Ivan Juraj
1881.
61. Kalafatić, Josip Jakov
1890.
62. Kalafatić, Josip Juraj
63. Kalafatić, Milan Ivan
1895.
1914.
64. Kauzlarić, Roman
Nikola
65. Knez, Juraj Ivan
66. Knez, Stjepan Ivan
67. Kolombo, Jerolim
Anton
68. Kružić, Ana
žena Jurja
69. Kružić, Anastazija kći
Antonova, udana za
Jurja Martinova Polić
70. Kružić, Filip Matija
1906.
71. Kružić, Filip Urban
1909.
72. Kružić, Franjo Juraj
1898.
73. Kružić, Gabrijel Juraj
1896.
74. Kružić, Genovefa
žena Petra
75. Kružić, Ivan Grga
76. Kružić, Ivan Ivan
1892.
77. Kružić, Ivan Juraj
78. Kružić, Ivan Juraj
1894.
1895.
79. Kružić, Ivan Matija
1883.
80. Kružić Ivan Stjepan
1891.
81. Kružić, Ivan Valentin
82. Kružić, Jakov Luka
1905.
1884.
1887.
1891.
1897.
1891.
1896.
1886.
1901.
1909.
1941.
Cook County, IL
?
(živio u Kaliforniji)
1992.
Reno, NV
1949.
USA
1902.
Marinette, WI
1914.
Gladstone, MI
2003.
East Chicago, IN
1990.
Lyons, IL
1979.
Sturgeon Bay, WI
1921.
Winamac, IN
1980.
Caspian, MI
1905.
Stambaugh, MI
1935.
Thunder Bay, ONT
1994.
Crystal Falls, MI
1966.
USA
1974.
Caspian, MI
1985.
Thunder Bay, ONT.
1986.
Ann Arbor, MI
1970.
Thunder Bay, ONT
1983.
Key West, FL
Kanada
1963.
Crystal Falls, MI
83. Kružić, Josip Gašpar
1903.
84. Kružić, Josip Juraj
1885.
85. Kružić, Juraj Matija
86. Kružić, Juraj Stjepan
87. Kružić, Kata
žena Ivana
88. Kružić, Klotilda
žena Ivana
89. Kružić, Krunoslav Ivan
1843.
1883.
1912.
90. Kružić Maksim Mihovil
1886.
91. Kružić, Marija
žena Ivana
92. Kružić, Matej Jakov
93. Kružić, Matija Stjepan
1903.
94. Kružić, Matija Stjepan
1876.
95. Kružić, Pavao Juraj
96. Kružić, Paškval Juraj
1883.
1900.
97. Kružić, Petar Gašpar
1890.
98. Kružić, Petar Juraj
1860.
99. Kružić, Petar Luka
1891.
100. Kružić Toma Juraj
1882.
101. Kružić, Urban Matija
1880.
102. Kružić, Vladimir Ivan
1913.
103. Kružić, Vladimir Ivan
104. Kružić, Željko Ivan
1943.
1928.
105. Kučan, Antun Petar
1909.
106. Kučan, Blaž Antun
1895.
107. Kučan, Danica
žena Jurja
108. Kučan, Davor Blaž
109. Kučan, Dragutin Josip
1889.
110. Kučan, Dujam Toma
1884.
111. Kučan, Franjo Josip
1901.
1889.
1924.
1909.
1871.
1928.
1890.
1930.
Brockwill, ONT
1960.
USA
1945.
1996.
Vancouver, BC
1973.
Thunder Bay, ONT
2006.
Aliquippa, PA
1941.
Canada
1992.
New Brighton, PA
(živi u Toronto, ONT)
1929.
Kanada
1894.
USA
1930.
Kanada
1964.
Winamac, IN
1901.
Helena, MT
1990.
Caspian, MI
1960.
USA
1947.
Thunder Bay, ONT
2003.
Thunder Bay, ONT
(živi u Thunder Bay, ONT)
2000.
New Brighton, PA
1982.
Seattle, WA
1974.
Gladstone, MI
1986.
Ashland, WI
(živi u Escanaba, MI)
?
(nestao u Južnoj Americi)
?
(živio u Raton, NM)
112. Kučan, Ivana
žena Petra
113. Kučan, Jakov Toma
1890.
114. Kučan, Josip Antun
1892.
115. Kučan, Juraj Toma
1882.
116. Kučan, Marija
žena Blaža
117. Kučan, Marija
žena Jakova
118. Kučan, Marija Juraj
119. Kučan, Matija Josip
1900.
120. Kučan, Milka Jakov
121. Kučan, Milka
žena Petra
122. Kučan, Petar Antun
1901.
1891.
123. Kučan, Petar Toma
1874.
124. Lopac, Petar Grga
1879.
125. Marohnić, Ana Vencel
126. Marohnić, Anton
Anton
127. Marohnić, Anton
Franjo
128. Marohnić, Anton Ivan
1906.
1850.
129. Marohnić, Anton Ivan
130. Marohnić, Anton Josip
1894.
1898.
131. Marohnić, Anton Juraj
132. Marohnić, Blaž Antun
133. Marohnić, Borislav
Juraj
134. Marohnić, Branko
Blaž
135. Marohnić, Dragutin
Franjo
136. Marohnić, Dragutin
Juraj
137. Marohnić, Feliks
Antun
138. Marohnić, Filip Bartol
1856.
1886.
1928.
139. Marohnić, Filip Ivan
140. Marohnić, Franka
Petar
1885.
1863.
1954.
Caspian, MI
1872.
1964.
Green Bay, WI
1935.
Ashland, WI
1983.
Gladstone, MI
1885.
1911.
1881.
1884.
1935.
Roundup, MT
?
(živjela u Crookston, MN)
1979.
Crystal Falls, MI
1943.
Red Lake, MN
1941.
Caspian, MI
1850.
1876.
1913.
1911.
1899.
1887.
1877.
1951.
Berwyn, IL
1973.
Evergreen Park, IL
2002.
Whitewater, WI
1996.
Alqonquin, IL
1992.
Hollywood, FL
1927.
Lyons, IL
1959.
Kanada
1905.
Virginia, MN
1948.
Eureka, CA
141. Marohnić, Franjo
Alojzije, promijenio
prezime u "Morey"
142. Marohnić, Franjo
Gašpar
143. Marohnić, Franjo
Jakov
144. Marohnić, Franjo Juraj
1901.
145. Marohnić, Gašpar
Antun
146. Marohnić, Grga Matija
rođen u
Brestači
1874.
147. Marohnić, Ignac Ivan
1881.
148. Marohnić, Ivan Antun
149. Marohnić, Ivan Anton
150. Marohnić, Ivan Antun
1869.
1885.
1889.
151. Marohnić, Ivan Josip
1896.
152. Marohnić, Ivan Juraj
1913.
153. Marohnić, Ivan Marko
1899.
154. Marohnić, Ivan Martin
1913.
155. Marohnić, Ivan Vicko
1899.
156. Marohnić, Ivan
Vjekoslav-Alojzije
promijenio prezime
u "Morey"
157. Marohnić, Jakov Ivan
1892.
158. Marohnić, Jakov
Matija
159. Marohnić, Jelena
žena Grgina
160. Marohnić, Josip Anton
1860.
1985.
San Diego,CA
1900.
1887.
1882.
1883.
1976.
Chicago, IL
1930.
USA
1906.
Hibbing, MN
1901.
USA
1961.
MN
1948.
USA
1991.
Ridge, IL
1924.
Thorold, ONT
1930.
Brockwill, ONT
1966.
Los Angelos, CA
1971.
(umro-Greenville, PA
Sahranjen-Hermitage, PA)
1903.
USA
1896.
USA
1878.
161. Marohnić, Josip Antun
162. Marohnić, Josip Fran
163. Marohnić, Josip Franjo
rođen u
Brestači
1896.
1869.
1857.
164. Marohnić, Josip Grgur
1912.
165. Marohnić, Josip Ivan
1896.
166. Marohnić, Josip Josip
1909.
1949.
Eureka, CA
?
(živio u Kanadi)
1968.
Lyons, IL
1971.
Two Harbors, MN
167. Marohnić, Josip Rafael
1887.
168. Marohnić, Jovana
žena Ivana
169. Marohnić, Juraj Ivan
1900.
170. Marohnić, Juraj
Jakov
171. Marohnić, Juraj Juraj
1882.
172. Marohnić, Juraj Mate
1870.
173. Marohnić, Juraj
Vjekoslav-Alojzije
174. Marohnić, Kata
žena Jurja
175. Marohnić, Kazimir
Paškval
176. Marohnić, Ludoviko
Paškval
177. Marohnić, Marija
žena Franjina
178. Marohnić, Marija
žena Franjina
179. Marohnić, Marija
Jakov
180. Marohnić, Marija
Jakov, udata za Mirka
Bubanj
181. Marohnić, Marta
Anton
182. Marohnić, Mate
Ljudevit
183. Marohnić, Matija
Antun
184. Marohnić, Matija Ivan
1890.
185. Marohnić, Matija Ivan
1899.
186. Marohnić, Matija
Jakov
187. Marohnić, Milka
žena Blaža
188. Marohnić, Paškval
Ivan
189. Marohnić, Petar
Stjepan
190. Marohnić, Rajmondo
Petar
191. Marohnić, Slavko
Marko
1851.
1890.
1903.
1896.
1955.
Virginia, MN
1973.
MN
1946.
Manteno, IL.
1993.
IL.
1903.
Joliet, IL
1959.
Caspian, MI
1943.
Berwyn, IL.
1892.
1896.
1902.
1890.
1978.
Chicago, IL
1904.
1895.
?
(živjela u Caspian, MI)
1887.
1868.
1899.
1870.
1940.
Lyons, IL
1900.
Marinette, WI
1927.
USA
1890.
1866.
1897.
?
(Thunder Bay, ONT)
1862.
1908.
1976.
Lyons, IL
192. Marohnić, Stanko
Stjepan
193. Marohnić, Stjepan
Gašpar
194. Marohnić, Stjepan
Matija
195. Marohnić, Tereza
Antona
196. Marohnić, Tereza
Paškval
197. Marohnić, Toma
Anton
198. Marohnić, Vera
žena Borislava
199. Marohnić, Vera
žena Josipa
200. Marohnić, Venceslav
Juraj
1889.
201. Marohnić, Viktor
Matija
202. Marohnić, Vjekoslav
Franjo
203. Marohnić, Vjekoslava
žena Venceslava
1908.
204. Marohnić, Zora
Venceslav
1913.
205. Marohnić, Zvjezdana
Franjo
206. Marohnić, Zvonimir
Paškval
207. Miloš, Anton Jakov
1924.
208 Miloš, Dragutin
Gašpar
209. Miloš, Ivan Stjepan
210. Miloš, Ivana udova
Josipa, 2. put se
udala u Americi za
Josipa Vukonića
211. Miloš, Milan Gašpar
1914.
212. Miloš, Tomo Jakov
213. Pavletić, Ivan Petar
1907.
1878.
214. Pavletić, Josip Petar
1883.
215. Pavletić, Marko Petar
1892.
1956.
Porth Arthur, ONT
1885.
1908.
1883.
1901.
1879.
1932.
(živi u Whitewater, WI)
1913.
2004.
Toronto, ONT
1932.
Goldfield, NV
(promijenio prezime u "Maroney")
1927.
Lyons, IL
1867.
1865.
1880.
1974.
Henderson, NV
(promijenila prezime u "Maroney")
2002.
Las Vegas, NV
(promijenila prezime u "Maroney")
1894.
1900.
1881.
1878.
1911.
1926.
USA
1983.
Lyons, IL
1922.
Raton, NM
1936.
Albuquerque, NM
1928.
Porth Arthur, ONT
1966.
Virginia, MN
216. Pavletić, Veronika
žena Josipa
217. Polić, Antonija
žena Blaža
218. Polić, Blaž Jakov
1886.
219. Polić, Božo Matija
1882.
220. Polić, Dragica Filip
udata Tadej
221. Polić, Dragutin Blaž
1887.
222. Polić, Dragutin
Valentin
223. Polić, Franjo Matija
1914.
224. Polić, Franjo Stjepan
225. Polić, Gabrijel Jakov
1887.
1888.
226. Polić, Gašpar Jakov
1896.
227. Polić, Ignac Matija
1898.
228. Polić, Ivan Andrija
1896.
229. Polić, Ivan Filip
1899.
230. Polić, Ivan Franka
1903.
231. Polić, Ivan Juraj
1890.
232. Polić, Ivan Juraj
233. Polić, Ivan Martin
1895.
1885.
234. Polić, Ivan Toma
235. Polić, Izidor Matija
1858.
1885.
236. Polić, Jakov Blaž
237. Polić, Jakov Filip
1888.
1892.
238. Polić, Jakov Jakov
1888.
239. Polić, Jakov Josip
1859.
240. Polić, Jakov Pavao
1851.
241. Polić, Jelena
žena Stjepana
242. Polić, Josip Filip
1881.
243. Polić, Josip Martin
1896.
1876.
1876.
1908.
1897.
1897.
1962.
Ashland, WI
1943.
Ashland, WI
1979.
Ashland, WI
1999.
Ashland, WI
1988.
Caspian, MI
1988.
Lyons, IL
1939.
Walsenburg, CO
1979.
Denver, CO
1965.
USA
1965.
St. Louis, MO
?
(živio u Kanadi)
1988.
Winsdor, ONT
1918.
USA
1965.
Caspian, MI
1914.
St. Lawrence River, QUE
1913.
Summit, IL
1966.
Lyons, IL
1899.
Walsenburg, CO
1886.
Mendosa, Argentina
1978.
Sturgeon Bay, WI
1971.
Stambaugh, MI
1970.
Caspian, MI
244. Polić, Josip Matija
245. Polić, Josip Valentin
1907.
1922.
246. Polić, Josipa
žena Ivana
247. Polić, Juraj Gašpar
248. Polić, Juraj Juraj
1887.
249. Polić, Juraj Martin
1892.
250. Polić, Marija Andrija
251. Polić, Marija
žena Jakova
252. Polić, Marija Mate
253. Polić, Marija Stjepan
žena Jerolima
Kolomba
254. Polić, Marija
žena Vincenta
255. Polić, Mate Stjepan
256. Polić, Nikola Matija
1893.
1892.
257. Polić, Petar Josip
1869.
258. Polić, Petar Martin
1899.
259. Polić, Rosalija Martin
260. Polić, Slavko Ivan
1896.
1910.
261. Polić, Stjepan Martin
1879.
262. Polić, Toma Ivan
1891.
263. Polić, Valentin Andrija
264. Polić, Valentin Petar
1882.
1874.
265. Polić, Vincentius
Gašpar
266. Ružić, Anđelka Makso
267. Ružić, Dragutin Petar
1875.
268. Ružić, Grgur Antun
269. Ružić, Ivan Antun
270. Ružić, Ivan Matija
1887.
1898.
1881.
271. Ružić, Josip Matija
1887.
272. Ružić, Josip Matija
1896.
1868.
1895.
1880.
1904.
1986.
Iron River, MI
1983.
Iron River, MI
1973.
Lyons, IL
1964.
Caspian, MI
1990.
Green Bay,WI
1876.
1863.
1899.
1926.
1910.
1952.
USA
1903.
North Bay, ONT
?
(Indiana)
1981.
Sharon, WI
1956.
Sevastopol, WI
?
Nestao u Kaliforniji
(Stockton, Broderick)
Detroit, MI
1957.
Caspian, MI
1906.
Thunder Bay, ONT
?
Thunder Bay, ONT
1907.
Spokane, WA
1916.
USA
1932.
Milwaukee,WI
273. Ružić, Makso Petar
1905.
274. Ružić, Mate Stjepan
1871.
275. Ružić, Stjepan Franjo
276. Sablić, Ivan Roko
277. Sablić, Juraj Roko
1910.
1892.
1894.
278. Sablić, Nikola Roko
1898.
279. Sablić, Petar Roko
1896.
280. Sablić, Roko Franjo
281. Sablić, Roman Roko
1866.
1905.
282. Sušić, Andrija Franjo
1896.
283. Sušić, Apolonija
žena Andrije
284. Sušić, Danica Ivan
285. Sušić, Dragutin Filip
286. Sušić, Ivan Franjo
1902.
287. Sušić, Jakov Filip
1895.
288. Sušić, Juliana Franjo
udana Ružić
289. Sušić, Olga
žena Ivana
290. Sušić, Toma Filip
1898.
291. Šepić, Franjo Josip
1884.
292. Šepić, Jakov Josip
1890.
293. Šepić, Josip Jakov
1913.
294. Šepić, Marija
žena Jakova
295. Šepić, Stjepan Josip
1895.
296. Šepić, Tereza Josip
udata Podbojac
297. Šubat, Alojzija
žena Josipa
298. Šubat, Ambroz Matija
1893.
299. Šubat, Antonija Franjo
udana Tomljanović
300. Šubat, Antonija Pavao
301. Šubat, Antun Nikola
1906.
1927.
1893.
1895.
?
(Thunder Bay, ONT)
1929.
Kanada
1966.
Stambaugh, MI
1963.
Caspian, MI
1964.
Chicago, IL
?
(Kanadi?
1984.
Summit, IL
1969.
Summit, IL
1978.
Sherkston, ONT
1995.
East Chicago, IN
1906.
1874.
1891.
1882.
1848.
1894.
1894.
1917.
Virginia, MN
1936.
Stambaugh, MI
1966.
Caspian, MI
1989.
Caspian, MI
1970.
Crystal Falls, MI
1970.
Caspian, MI
1972.
Crystal Falls, MI
1953.
Caspian, MI
1903.
Punta Arenas, Chile
2001.
Sturgeon Bay, WI
1956.
302. Šubat, Božica
žena Ivana
303. Šubat, Dragica
žena Ivana
304. Šubat, Dragutin Matija
1887.
305. Šubat, Emil Pavao
306. Šubat, Ernest Ivan
1906.
1925.
307. Šubat, Franjo Pavao
1884.
308. Šubat, Grga Stjepan
309. Šubat, Ivan Antun
1885.
1904.
310. Šubat, Ivan Josip
1884.
311. Šubat, Ivan Matija
312. Šubat, Jakov Josip
1884.
1898.
313. Šubat, Josip Adam
1879.
314. Šubat, Josip Ivan
1909.
315. Šubat, Josip Jelena
1888.
316. Šubat, Josip Josip
1905.
317. Šubat, Josip Mate
318. Šubat, Josip Srećko
319. Šubat, Josip Stjepan
1879.
1856.
1880.
320. Šubat, Josipa
žena Matije
321. Šubat, Jovana
žena Matije
322. Šubat, Julijana
žena Josipova
323. Šubat, Julijana
žena Lukina
324. Šubat, Juraj Luka
1896.
325. Šubat, Lovra Luka
1859.
326. Šubat, Marija Josip
1908.
327. Šubat, Marija
žena Paškvala
328. Šubat, Matija Gašpar
1888.
1905.
1885.
Caspian, MI
1967.
Ashland, WI
1985.
Thunder Bay, ONT
1910.
Tacoma, WA
1949.
Thunder Bay, ONT
1909.
Iron River, MI
1946.
Thunder Bay, ONT
1971.
Mason, WI
1969.
(umro-Iron Mountain, MI,
sahranjen-Stambaugh,MI)
1910.
Duluth, MN
1979.
Ashland, WI
1975.
Crystal Falls, MI
1987.
Oaklawn, IL
1904.
1961.
Caspian, MI
1949.
Stambaugh, MI
1877.
1894.
1848.
1875.
1877.
1979.
Iron River, MI
1900.
Dumfermline, IL
1970.
Havana, IL
1889.
Carmel, CA
1980.
Hobart, IN
1978.
Caspian, MI
1924.
(radio za Michigan Central
Railroad)
329. Šubat, Matija Josip
1890.
330. Šubat, Matija Matija
(prije prekomorske
emigracije iselio u
Sv. Ivan Žabno)
331. Šubat, Milan Ivan
1852.
332. Šubat, Milka
žena Franjina 2. put
udana za Daniela
Penovicha
333. Šubat, Paškval Anton
1886.
334. Šubat, Petar Pavao
335. Šubat, Stjepan Luka
1886.
1877.
336. Šubat, Toma Adam
337. Šubat, Vilko Ivan
1893.
1927.
338. Šubat,Vinko Gašpar
1884.
339. Šubat, Vjekoslava
žena Pavla
340. Tadej, Anton Anton
1863.
341. Tadej, Anton Blaž
1876.
342. Tadej, Anton Jakov
1907.
343. Tadej, Antonija Ivan
1892.
344. Tadej Blaž
Ćiril-Metod
promijenjeno prezime
u Tody
345. Tadej, Dragutin Luka
1891.
346. Tadej, Filip
Ćiril-Metod
promijenjeno prezime
u Tody
347. Tadej, Genovefa Ana
kasnije udana Šubat
348. Tadej, Ivan
Ćiril-Metod
349. Tadej, Ivan Toma
1887.
1967.
Mason, WI
1901.
1988.
Caspian, MI
1973.
Raton, NM
1949.
1913.
1883.
1908.
1962.
(umro-Newberry, MI
sahranjen-Stambaugh, MI)
?
(živio u Argentini)
1987.
Ashland, WI
1959.
Caspian, MI
1950.
Chicago, IL
?
Thunder Bay,ONT
1917.
Walsenburg, CO
(pokopan na groblju StMary’s South
Cemetery)
1971.
East Chicago, IN
1932.
King County, WA
1972.
Sturgeon Bay, WI
1977.
Caspian, MI
1971.
Ashland, WI
1908.
1898.
1865.
350. Tadej, Jakov Toma
351. Tadej, Josip
Ćiril-Metod
352. Tadej, Josip Ivan
1877.
.
1888.
1888.
Caspian, MI
1933.
Sturgeon Bay, WI
1951.
Ashland, WI
1952.
Caspian, MI
353. Tadej. Josip Luka
1912.
354. Tadej, Jovana
žena Blaža
355. Tadej, Juraj Ivan
356. Tadej, Katarina
Ivanova
357. Tadej, Marija
žena Antona
358. Tadej, Marija Filip
359. Tadej, Nikola Ivan
360. Tadej, Rudolf Jakov
1889.
361. Tadej, Stanka
žena Jakova
362. Tadej, Stanko
žena Blaža
363. Tadej, Stjepan Toma
1883.
364. Tadej, Tereza
žena Filipa
365. Tometić, Ivan Petar
366. Tometić, Josip Anton
367. Tometić, Toma Anton
1895.
368. Tomljanović, Ana Ivan
udana u Kanadi
Crljenko
369. Tomljanović Danica
( promijenjeno
prezime u Tomlin)
žena Stjepana
370. Tomljanović, Ivan
Ivan
371. Tomljanović, Roman
Ivan
372. Tomljanović
(promijenjeno
prezime u Tomlin),
Stjepan Ivan
373. Vukonić, Josip Nikola
1901.
1995.
Kanada
1907.
1999.
Toronto, ONT
1896.
1977.
Sturgeon Bay, WI
1986.
Kanada
1967.
Toronto, ONT
374. Vukonić, Petar Nikola
1871.
1970.
Ashland, WI
1893.
1871.
1875.
1914.
1889.
1912.
1884.
1883.
1884.
1896.
1904.
1903.
1898.
1873.
1959.
Summit, IL
1991.
Caspian, MI
1971.
Sturgeon Bay, WI
1940.
Seattle, WA
1965.
Stambaugh, Mi
1921.
Ashland, WI
1930.
1941.
Raton, NM
?
(nestao u Južnoj Americi)
375. Vukonić, Toma Petar
1931.
376. Zoretić, Andrija
1892.
2007.
Squamish, BC
Kratice Saveznih Američkih Država ili kanadskih Provincija, korištene u gornjoj tabeli, odnose se
za sljedeće Država ili Provincije:
- CA = California,
- CO = Colorado,
- FL = Florida,
- IL = Illinois,
- IN = Indiana,
- IO = Iowa,
- MI = Michigan,
- MN = Minnesota;
- MO = Missouri,
- MT = Montana,
- NM = New Mexico,
- NV = Nevada
- PA = Pennsylvania,
- WA = Washington,
- WI = Wisconsin;
- BC = British Columbia,
- ONT = Ontario,
- QUE = Quebec.
XXXIII.
KRAVE KOJE ŽIVOT ZNAČE
Krava je bila gospodarski oslonac za zlobinsku obitelj dugo vremena. U razdoblju od dvijestotine
godina, od početka naseljavanja (prva polovica XVIII. stoljeća), pa sve do sredine XX. stoljeća.
Prema pisanoj evidenciji koju je vodio Josip Polić - Jož Kapural, rođen 1913., umro 2006. godine,
posljednji zadružni trgovac (od 1. lipnja 1938. do 9. rujna 1943. godine) u "Staroj zadruzi", Zlobin
je krajem tridesetih godina prošloga stoljeća imao 236 komada krupne stoke. Uz nešto volova i
ponekog konja, najveći broj od toga odnosi se na krave. I prema usmenoj predaji broj krupne stoke
je za malo naselje kao što je Zlobin bio impozantan. Usmena predaja spominje i više od 300 krava
na početku XX. stoljeća. Život starih Zlobinjara je na taj način bio neraskidivo vezan s kravama i uz
te plemenite životinje, po domaći imenovane Lise, Bele, Sive, Šare, Pere, Rume, Breze, Miće, File,
Jagode, Jelenke, Cvete, Gidranke ... Ni jezik nije mimoiđen, pa ćemo ovdje navesti nekoliko
pojmova iz zlobinskoga narječja, koji se odnose na negdašnji život kravara, a koje riječi su
nepoznanica mlađim naraštajima te se radi o zaboravljenom i izgubljenom leksičkom blagu kojeg
smo baštinili u naslijeđe od naših starijih, a prijeti opasnost da ostane zapreteno u povijesnim
mijenama. Stoga ćemo samo s nekoliko tih zaboravljenih pojmova pokušati dočarati to romantično,
kravarsko razdoblje zlobinjarske prošlosti.
Boha, boha na ovim riječima su se krave umirivale.
Brusa je upala i otvrdnjenje kravljeg vimena, obično nakon teljenja. Kad bi se kravi upalilo vime
tada bi se sasci prali sapunjačun i to bi pomoglo. Ponekad bi se vime u takvim sitaucijama mazalo s
vodom od ripe koja se je kuhala na dan Mesopusta. Da li je i to koristilo ne može se sada više
znanstveno utvrditi.
Braboljak je brabonjak, komadić osušena izmeta na kravljem tijelu, najčešće na bedrima i na
zadnjici.
Ako je krava brija to znači da je ostala skotna, bređa.
Čekva je posuda za mužnju.
Čivere su traglje, tralje, na kojima se nosio stajski gnoj od štale do gnojnice. Poznata je zlobinska
pučka rugalica čiverina puna gnoja za osobu koja ne drži baš do osobne higijene.
Čreda je krdo krava raznih vlasnika koje vodi na pašu jedan čoban, a čobani se redaju obično
prema načelu jedan pastir za jednu kravu u jednom danu ispaše, tj. koliko krava ima vlasnik toliko
je dana dužan osigurati čobana. Nakon što je jedan gazda izvršio ovu svoju obvezu, dolazi na red
drugi gazda i tako redom, dok se ne izredaju, pa opet dalje po istom načelu. Od tuda i čakavski izraz
očredit, što znači izredati se.
Gloda je nakupina mliječnih ostataka na dnu lonca (mliječni talog), koja se glodala žlicom i potom
jela, jer se iskorištavalo sve ono što se iskoristiti dalo.
Gun je izraz za tjeranje krave. To pride i blagu i čoviku zlobinska je narodna poslovica.
Gunčin je trgovac kravama. To nije mesar, već baš trgovac koji (pre)prodaje krave za uzgoj.
Kalac ili kalina je lokva u kojoj se napaja blago.
Kidat značilo bi čistiti štalu, iznašati gnoj iz štale na gnojnicu.
Klokotavac je zvono koje visi kravi oko vrata.
Kršeljica je vrsta kukca koji na kravljoj stidnici siše krv.
Kuljata je mlijeko tek oteljene krave (najduže 3 ili 4 dana od teljenja), više nalik skuti nego
mlijeku. Vrlo je slasna, a od nje se radila i posebno ukusna povetica.
Majno maslo je maslo istučeno u maslenici od mlijeka tijekom mjeseca svibnja, kada se smatra da
je mlada trava najzdravija i najkvalitetnija. Takvo maslo se smatralo posebno ljekovitim, pa se
njime mazalo cijelo tijelo nemoćnih i bolesnih. Naročito se rabilo kao mast za reumatičare. Majno
maslo pomiješano s vinom i ružmarinom koristilo se i kao sirup.
Lasko seno je sijeno prikupljneo u udaljenijim, planinskim područjima (iz laza, pa zato i lasko).
Tamo se trava kosila tek u kolovozu mjesecu, a to sijeno je bilo jako hranjivo i kravama naročito
ukusno. Obično se čuvalo za krmu kravama nakon teljenja.
Lomnica je mali plast snijega.
Ložina je kravlja posteljica, košuljica, plodva, placenta. Na Zlobinu i pogrdan naziv za nezgrapna
čovjeka.
Mladovna je krava nakon prvog teljenja.
Neograban voz ili plašćanica je neočešljano sijeno na bokovima voza ili plašćanice, pa takav voz
ili plašćanica nisu uređeni kako to dolikuje. Preneseno, to je onda naziv na neuglađenu i nekulturnu
osobu, neograbnjak ili neograbnjačina.
Njaro je čobanska igra lovice u krošnjatim bukvama kojom su dokoni čobani, uz druge razbibrige
(na pljoče, na penje...) kratili vrijeme.
Otrkat bi značilo odvojiti tele od krave tako da više ne siše mlijeko.
Plašćanica mjera za količinu sjena koju je nosila težakinja uprćena u plašćanicu. Veliko voz sijena
imao je u sebi oko 20-25 takvih plašćanica, a kravi za prihranu od kasne jeseni do prvih proljetnih
ispaša trebalo je spremiti na petar (na tavan) oko stotinu plašćanica sijena.
Pašinac je pašnjak, još stariji izraz je pasišće. Ako je omeđen suhozidom (z gromačun) tada je
umejak.
Rožac je mrena na očima krave ili vola. Izvjesna Hreljanka Jankica je malom operacijom, uz
pomoć šila, rješavala ovu kravlju boleštinu. Kada je Jankica onemoćala, vještinu vidanja ove
boleštine i uklanjanja rošca nastavlja Zlobinjar Josip Šubat Jož Zastupa.
Pel (umanjenica pelić) je posuda s ručkom, a koja služi za dostavu mlijeka.
Petar je tavan gdje se dizalo sijeno i spremalo za zimu.
Podlesnica vrsta trave koja raste na rubovima šuma, širokih listova. Dugo preko jeseni (čak i zime)
ostaje zelena, pa su je Zlobinjarke žele u kasnu jesen (opodzimi) i donašale blagu.
Prveskinja je junica koja će se prvi puta oteliti.
Senar zgrada ili poseban dio kuće koji služi kao spremište sijena.
Skvarenica označava pokvareno mlijeko, no, ni takvo mlijeko se nije bacalo već su ga konzumirali
ukućani jačeg želuca.
Slap bi bio starinski naziv za vrhnje.
Strabri (u jednini stabar) su pregrade u štali između krava.
Sušac kožno oboljenje na kravljem hrbtu. Kao lijek u ovom slučaju koristila se iz krumpira
iscijeđena tekućina kojom se mazao kravlji hrbat.
Šimulin je stočno brašno.
Šogulja je kukuruzna, rijetka kaša, koja se kravi davala pred telidbu.
Teletari su mesari koji su po Zlobinu kupovali telad.
Trahtur je otvor između tavana ili senara kroz koji se sijeno baca u štalu.
Trajba je krdo stoke. Za ispašu ili za prodaju. Trajbar je čoban koji vodi trajbu.
Travulja je visoka, ali loša trava koja se i teško kosi.
Trmit glagol koji označava radnje kada bik ili krava zauzimaju borbeni stav prije bodnje.
Vakalj je otkos trave. Razvrživanje vaklji je razbacivanje otkosa da se lakše trava suši.
Viji je zeleno lišće bukve, lipe, javora ili ljeske koje se također davalo kravama za krmu.
Voč, voč, voč... je povik kojima se krava poziva na pijenje vode.
Zažrdit značilo bi voz sijena pritisnuti, stegnuti žrdom.
Zignat označavalo bi izgnati kravu iz štale ili iz djeteline, krumpirišta ili sl.
Zvrć izraz koji se rabi kada krava pobaci, izgubi plod.
Živinar je veterinar.
XXXIV.
I MLIJEKO KOJE ŽIVOT ZNAČI
Mlikarnu* su u drugoj polovici 30-tih godina prošlog stoljeća utemeljila braća Bončina. Franjo
(Franc)** i Srećko, Slovenci. Otkupljivali su mijeko od zlobinskih domaćinstava i transportirali ga
jutarnjim vlakom na Sušak. Mlikarna je bila smještena u kući Antonije Polić - Torbinke.*** Braća
Bončina su stanovali u istoj kući.
Zlobinjari su rano izjutra (oko 4 sata) otpremali mlijeko do mljekare. Iz Zlobinskoga Brda je
mlijeko na biciklu do mljekare dovozio Srećko Bončina. Koliko se mlijeka prikupljalo? Točnih
podataka nema, ali se može procijenti približna količina prema podatku o broju krava u to vrijeme.
Zadnji zadružni prodavač u zlobinskoj "Staroj zadruzi" Josip Polić - Kapural**** nabavljao je
stočnu hranu za potrebe Zlobina, pa je stoga imao evidenciju o broju krupne stoku na Brdu i u
Zlobinu. Prema tim podacima Zlobinjari su imali 236 komada krupne stoke (naravno, najviše
krava), iz čega bi se moglo zaključiti da se na Zlobinu moglo prikupiti od 500 do 800 litara mlijeka
dnevno.
Ova mljekara je radila još kratko vrijeme početkom drugog svjetskog rata, a potom su ratne prilike
onemogućile rad i ona se zatvara. Nakon rata obnavlja se njezin rad osnivanjem Zadružne mljekare.
I opet su poduzetni Slovenci, braća Bončina bili pokretači ove nove epizode u zlobinskom
mljekarstvu. Izgradnjom Društvenog doma, krajem 40-tih godina prošloga stoljeća, nova mljekara
je smještena u podrumskim prostorijama, a Bončine sada stanuju u kući Petra Dorića***** Dorićevoj kući.
Sredinom 20. stoljeća Bončine odlaze iz Zlobina, ali mljekara nastavlja s radom. Novi mlikari su
Milan Marohnić-Milan Matin Šikićev****** i Josipa Štanfelj rođ. Blažina*******. Kasnije se,
1956. godine, u mljekari zapošljava Dubravka Marohnić rođ. Polić.********
__________________________________________________________________________
* Mljekara.
** Rođen 1908. godine u Spodnjoj Idriji, mjestu u blizini Nove Gorice (Slovenija).
*** Rođena 1853., umrla 1932. godine. Njezina kuća je bila na mjestu današnjeg Društvenog
doma, a nakon Torbinkine smrti nenastanjena.
**** Rođen 1913., umro 2006. godine. Zadružni trgovac od 1. lipnja 1938. do 9. rujna 1943.
godine (zabilježeno prema njegovu kazivanju).
***** Rođen 1879., umro 1968. godine.
****** Rođen 1912., umro u Rijeci.
******* Rođena 1903., umrla 1981. godine, zlobinjarksi nadimal Pepa Nadalečkina.
******** Rođena 1921., umrla 2008. godine. Supruga Milana Marohnića, u Zlobinu poznatija
kao Dubra Kučankina.
U ovom poslijeratnom razdoblju mlijeko se u zlobinskoj mlikarni i obrađuje. Mjeri se masnoća i
vrši se pasterizacija (sterilizacija zagrijavanjem mlijeka na temperaturu od 80 stupnjeva
celzijusovih, a tim procesom se uništava većina bakterija, kvaščeve gljivice i plijesni).
Do sredine 50-tih godina 20. stoljeća otkupljuje se u Zlobinu dnevno i do 550 litara mlijeka, da bi
potom količina otkupljenoga mlijeka naglo opala. Godine 1958. otkup se smanjuje na svega 30-tak
litara dnevno, a time prestaju svi gospodarski kriteriji za daljnji rad mljekare, pa se ona te iste
godine i zatvara.
Poljoprivredne (pa i stočarske) mogućnosti Zlobina razvidne su iz podataka Kotara Sušak i Grada
Bakra iz godine 1895. Prema tim podacima katastarska općina Zlobin ima ukupno 1024 jutara, od
toga oranica 103, livada 460, pašnjaka 246, šume 192, neplodna su 23 jutra. Voćnjaka i vinogarda
nema. Goveda je 187, ovaca ima 213 i 2 konja. Uspoređujući ove podatke o broju stoke s onim
podacima zadružnog trgovca Josipa Polića, vidimo da je od 1895. do 1940. godine broj krupne
stoke povećan za 47 grla, dok je broj ovaca znatno smanjen, jer 1940. nije bilo značajnijeg uzgoja
ovaca.
XXXV.
ZEMLJIŠNA ZAJEDNICA ZLOBIN
Zakonom o uređenju zemljišnih zajednica, koji je donijet od strane Hrvatsko-slavonsko-
dalmatinskog sabora, a potvrđen od cara Franji Josipa I. 25. travnja 1894. godine, zemljišne
zajednice su uređene kao posebne pravne osobe, odvojene od političko-upravnih općina. Glavna
tijela svake zemljišne zajednice, sukladno ovom Zakonu bila su: glavna skupština svih ovlaštenika,
zastupstvo (izabire ga glavna skupština, a može imati od najmanje 3 do najviše 36 članova, a
članovi zastupstva se u Zemljišnoj zajednici Zlobin tituliraju kao "odbornici") i glavar (zastupa
zemljišnu zajednicu). Glavar se može imenovati i na drugačiji način, prema loklanim običajima (to
pravo iskoristila je i Zemljišna zajednica Zlobin i njezin glavar se titulira kao "pročelnik"). Mandat
zastupstva i glavara je 5 godina, a moguć je i neograničeni reizbor. Skupština je, na osnovu ovoga
Zakona o uređenju zemljišnih zajednica, donosila i pravilnik koji je podrobnije uređivao sastav
tijela, nadležnosti, prava i dužnosti kao i način postupanja.
No osnovu ovoga Zakona utemeljena je i Zemljišna zajednica Zlobin, no nije moguće utvrditi kada
je to bilo. Kako se u Povijesnom arhivu u Rijeci čuva i građa nastala u radu Zemljišne zajednice
Zlobin u kojoj je najstariji dokumenat iz 1910. godine ("Drvosječni prijedlozi za 1910."), može se
zaključiti da najkasnije od te godine u Zlobinu djeluje Zemljišna zajednica.
U povijesnom Arhivu Rijeka čuva se, također, i sljedeća dokumentacija:
- "Drvosječni predlog za 30/31", koji je donijela skupština Zemljišne zajednice Zlobin na sjednici
održanoj 15. lipnja 1930. godine. Potpisnici zapisnika su Mate Marohnić (po nadimku Kmet, op. R.
T.)* te ovlaštenici Stjepan Vukonić (Stipan Guštin) i Ivan Tomljanović (Barba Zadrugar).
- "Drvosječni predlog za 1931.", koji je donijela skupština na sjednici održanoj 21. lipnja 1931.
godine. Potpisnici zapisnika su pročelnik Mate Marohnić te ovlaštenici Rafael Marohnić (Rafica) i
Anton Tometić (Tonac Mršić ili Malinar).
- "Drvosječni predlog za 1932." donijet je na skupštini održanoj 20. ožujka 1932. godine. Potpisnici
zapisnika su pročelnik Mate Marohnić te odbornici Ivan Tomljanović i Stjepan Vukonić.
- "Drvosječni predlog za 1933." donijet je na skupštini održanoj 17. travnja 1933. Popisinici
zapisnika su pročelnik Mate Marohnić i odbornici Jakov Kružić (Jakov Nacotin) i Petar Vukonić
(Petrina).
- "Drvosječni predlog za 1934." koji je donijela skupština održana dana 26. kolovoza 1934. godine.
Pročelnik više nije Mate Marohnić, već Anton Tometić**, a odbornici su Luka Tadej (Košut) i
Jakov Kružić.
* Rođen 1870., umro 1946.
** Rođen 1873., umro 1958.
- "Drvosječni predlog za 1936." koji je donijet na skupštini održanoj 9. veljače 1936. godine.
Pročelnik je Anton Tometić, a odbornici Petar Vukonić i Luka Tadej.
- "Drvosječni predlog za 1939/40." usvojila je skupština Zemljišne zajednice Zlobin na sjednici
održanoj dana 3. srpnja 1939. godine. Pročelnik je Anton Tometić, a odbornici Petar Vukonić i
Jakov Kružić.
- "Drvosječni predlog redovnog etata Zemljišne zajednice Zlobin za godinu 1940/41." prihvaćen je
na skupštini ovlaštenika održanoj 30. srpnja 1939. Pročelnik je Anton Tometić, a odbornici Petar
Vukonić i Jakov Kružić.
- "Proračun zemljišne zajednice Zlobin za 1946." koji je usvojen na glavnoj skupštini održanoj 27.
listopada 1946. godine. Ovaj akt potpisao je pročelnik Anton Tometić i ovjerovitelji Stjepan Polić
(Stipica Šmit) i Slavko Polić (Slavče).
- "Proračun Zemljišne zajednice Zlobin za 1947." usvojen je na skupštini održanoj 23. ožujka 1947.
godine. Pročelnik je i dalje Anton Tometić, a ovjerovitelj Petar Vukonić (potpis drugog ovjerovitelja
je nečitak).
- Zapisnik sa sastanka odbora od 10. listopada 1946. godine kojim se utvrđuje visina dnevnica za
put u Sušak i Delnice od po 250 dinara, a za Fužine 150 dinara. U potpisu je pročelnik Anton
Tometić i odbornici: Josip Sušić (Jož Šušić.), Stjepan Šubat (Štefan), Marijan Švob, Ivan Kružić
(Jivan Pištin), Franjo Kružić (Fran Pištin) i Petar Vukonić.
- Zapisnik sa sastanka odbora koji je održan 27. prosinca 1946. godine. Zanimljivost ovog sastanka
je točka 5. dnevnoga reda, za koju se u zapisniku navodi sljedeće: Pročelnik izvještava da je poljaru
Kružić Ivanu* isplatio plaću za četiri mjeseca u iznosu od 4.000 din, a da nije tom prilikom
ustegnuo odpadajući porez koji iznosi ukupno 160 dinara pošto je isti veoma siromašnog stanja.
Odbor uvidjajuć neimanjštinu imenovanog jednoglasno zaključuje da se porez podmiri iz blagajne
zemljišne zajednice. Potpisnici zapisnika su: pročelnik Anton Tometić, predsjednik revizijskog
odbora Petar Dorić te odbornici: Josip Sušić, Stjepan Šubat. Petar Vukonić, Marijan Švob, Ivan
Kružić, Franjo Kružić, Pavao Kovačević** i Josip Delač***.
* Rođen 1874., umro 1957. Prije njega su poljari Zemljišne zajednice bili Juraj Vukonić (Jurić
Zabetin) i Aleksandar Blažina (Lesandrina). Poljar je imao dužnost čuvati posjede Zemljišne
zajednice i paziti da se ne bi na njima neovlašteno vršila ispaša ili sjekla šuma. Poljar je imao i
skromnu plaću koja se namirivala iz proračuna zemljišne zajednice, pa se pri dodjeli ove
službe vodilo računa i o socijalnom položaju kandidata za ovu službu.
** i *** Ni jedan ni drugi nisu iz Zlobina.
Prema usmenoj predaji, Zemljišna zajednica Zlobin imala je šumske posjede na području goranske
planine Bitoraj ponad Vrata, čiji se najviši vrh uzdiže 1.140 metara iznad mora. To nam potvrđuje i
"uzdužni presjek projektiranja šumskog puta u predjelu Bitoraj", izrađen 1939. godine, koji se isto
tako čuva u Povijesnom arhivu Rijeka, kao dio građe nastale u radu Zemljišne zajednice Zlobin.
Upravo zahvaljujući prodaji drvene građe pilanama Rošić i Pećarić u Vratima, koja je posječene na
padinama Bitoraja, omogućeno je Zemljišnoj zajednici Zlobin da financira realizaciju projekta
elektrifikacije Zlobina 1939/40. godine*.
Zemljišne zajednice dokinute su Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih
zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom. Ovaj Zakon donijelo je 15. travnja
1947. godine Predsjedništvo Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske, a objavljen je u
Narodnim novinama br. 36/47 dana 19. travnja 1947. godine i stupio na snagu istoga dana kada je i
objavljen. Tada je prestao i rad Zemljišne zajednice Zlobin, a njezine šume i šumsko zemljište
postalo je općenarodna imovina kojom je raspolagalo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva
Narodne Republike Hrvatske.
* Na trošak Zemljišne zajednice Zlobin uvedena je 9. ožujka 1940. godine električna rasvjeta
u crkvu i u župni stan.
XXXVI.
SOKOLSKA ČETA ZLOBIN
(1931. – 1936.)
Sokol je organizacija (gimnastičko - kulturna, ali i s neizbježnim političkim konotacijama) nastala
radi buđenja nacionalne svijesti kod slavenskih naroda. Utemeljio ga je 1862. godine u Pragu Čeh
Miroslav Tyrš (1832 – 1884)*, a za prvog starostu imenovan je Jindrich Fugner (1822 – 1865).
U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski Sokol, a od 1904. godine djeluje Hrvatski sokolski savez.
Nakon I. svjetskog rata i nastankom nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nove prilike
se odražavaju i u sokolskom pokretu, te se osniva 1919. u Novom sadu Sokolski savez Srba, Hrvata
i Slovenaca koji sljedeće godine mijenja ime u Jugoslavenski sokolski savez. Kao odgovor
hegemonističkim težnjama beogradskog dvora koji u svoja kola žele upregnuti i sokolski pokret,
ponovo se, 1921. godine, ustrojava Hrvatski Sokol. Nakon uvođenja šestojanuarske diktature, 1929.
godine, cijela južnoslovenska zajednica je pod presijom autokratskog vladara Aleksandra I.
Karađorđevića i njegovog državnog aparata, pa tako i sokolski pokret. Naravno, sve nacionalno
svijesne udruge u državi se raspuštaju i njihovo djelovanje se zabranjuje, pa tako i Hrvatski sokol.
Istodobno, država potiče osnutak i djelovanje udruga koje postaju instrument velikosrpske politike.
Stoga se i posebnim zakonom 1929. godine osniva Sokol Kraljevine Jugoslavije, koji djeluje sve do
početka II. svjetskog rata, kada prestaje njegovo djelovanje.
Koliki je bio utjecaj beogradske politike na ovu organizaciju uočljivo je i iz činjenice da su članovi
Sokola postajali, uz pojedince jugoslavenske političke orijentacije, i gotovo svi koji su dobili stalni
posao u državnim službama (u Zlobinu primjerice: Nikola Kauzlarić - Mikloš, Grga Kružić - Gržić
Javorov, Maksimilijan Kružić – Makse Požupov, Mate Marohnić – Mata Šikić, Ivan Dorić, Jurica
Jauk, Petar Dorić, Vinko Marohnić, Josip Polić - Jož Šmit i Martin Polić - Vahtar radili su na
državnim željeznicama, Jelisava Rasporić bila je učiteljica, Ivan Tadej nadlugar, Ivan Tomljanović –
Barba Zadrugar poslovođa zadružne prodavaonice. Obrtom su se bavili Mate Marohnić - Kmet,
Milan Marohnić – Matin, Anton Tometić – Tonac Malinar, Ivan Paškvan, Špiro Bjegović i Josip
Batista - Joso). Vlast je očekivala da svatko tko prima plaću iz državnog proračuna (šumari,
željezničari, učitelji...) bude učlanjen i djelatan u sokolskoj organizaciji. U protivnom, izgledne su
bile posljedice u službi, od nemogućnosti napredovanja do gubitka posla. Isto je bilo i prilikom
primitka u službu. Prednost su imali sokolaši. Stoga ne čudi činjenica što je sokolski pokret imao
snažnu podršku i brojno članstvo u Zlobinu. Veliki dio članstva bio je tu radi posla (da sačuva
postojeće radno mjesto ili da ima prednost pri zapošljavanju u državnu službu). Za siromašnu
zajednicu kao što je bio Zlobin između dva svjetska rata, to je značilo i egzistencijalno pitanje.
Jedini koji su se uspjeli othrvati ovom čeličnom zagrljaju vlastodržaca, u ekonomskom smislu, bili
su “Merikani”, koji su radeći u Kanadi ili Sjedinjenim Američkim Državama mogli osigurati
gospodarsku osnovu i sebi u tuđini i obitelji u rodnom Zlobinu .
___________________________________________________________________________
* Sokolska organizacija se uvijek s dužnim poštovanjem odnosila prema svojem utemeljitelju,
tako je 5. ožujka 1932. godine i Sokolska u četa Zlobinu održala svečano predavanje povodom
100. godišnjice rođenja M. Tyrša. Iz zapisnika saznajemo da je održano predavanje pred
dupkom punom Sokolskom dvoranom članstva u sve tri kategorije, a i ne članova. Predavanje je
održao br. prosvjetar Vinter, koje mu je lijepo uspjelo na zadovoljstvo prisutnih.
Privrženost Kralju i Otadžbini* sokoli su dokazivali u nebrojenim prilikama. Tako je 14. listopada
1934. godine održana žalobna sjednica društava Jugoslavenskog sokola i Jadranske straže, a
pomen na Aleksandra Karađorđevića ubijenog 9. listopada 1934. godine priredila je učiteljica
Jelisava Rasporić, tajnica Jadranske straže. Isto tako, svečana sjednica Sokolske čete i Jadranske
straže, koja je održana na Dan ujedinjenja 1. prosinca iste godine, bila je posvećena ubijenom kralju
Aleksandru. Pjesmu u njegovu čast krasnoslovili su učenik IV. razreda Miljenko Marohnić te
učenice III. razreda Zvjezdanka Marohnić i Josipa Kolombo. Sokolsku poslanicu starešine SSKJ**
čitao je Petar Dorić. Istodobno, 54 nazočnih sokolaša polažu i zavjet novome "Nj. Vel. Kralju" Petru
II. U zapisniku je posebno navedeno da oni koji nisu položili zavet - imade ih 19 članova i članica koji će biti naknadno pozvani na glavnu godišnju skupštinu, pa koji se ne odazove bez opravdanja
biti će brisan iz članstva ove sokolske čete.
Saznanja o radu i djelovanju sokolske čete Zlobin se isčitavaju u knjizi zapisnika sačuvanoj u
obiteljskoj pismohrani Zlobinjara Radovana Marohnića, a koju je baštinio od svojeg djeda Josipa
Polića – Šmita, tajnika sokolske čete. Prvi zapisnik je sačinjen na osnivačkoj skupštini održanoj,
najvjerojatnije u sali zlobinskog gostioničara i trgovca Mata Marohnića – Kmeta*** 5. listopada
1931. godine. Dakle, iz nadnevka osnutka da se zaključiti da je sokolsko djelovanje u Zlobinu
započelo u jeku najžešćeg oblika osobne diktature Aleksandra Karađorđevića, kada je svako legalno
društveno djelovanje moralo biti u duhu interesa velikosprske dinastije. Osnivačku skupštinu
pozdravio je, u ime domaćina, Mate Marohnić – Kmet, a u ime gostiju Luka Polić, starešina
sokolskog društva Hreljin**** i Ivo Polić, starešina župe Sušak - Rijeka. *****
Zadnji sastanak, zapisnički evidentiran, održan je 2. veljače 1936. godine, kada je, u sali
gostioničara Petra Vukonića - Petrine održana glavna godišnja skupština “Društva Vrata – Čete
Zlobin”. Iz sačuvane, i danas dostupne dokumentacije, nije razvidno kada se Četa odvojila od
Društva Hreljin, u sastavu kojeg je počela s djelovanjem, i pripojila Društvu Vrata. Moglo bi se
posredno zaključiti da je to bilo tijekom 1935. godine, jer je Skupštini koja je održana 27. siječnja
1935. godine prisustovala u ime Društva Hreljin gđa Zdenka Ryšlavi.******
___________________________________________________________________________
* Sokolska četa u Zlobinu, kao i sve sokolske čete i sva sokolska društva posebno su svečano
obilježavale državne praznike ondašnje države: Dan ujedinjenja 1. prosinca i Rođendan
Njegova Veličanstva Kralja Aleksandra 17. prosinca.
** Sokolski Savez Kraljevine Jugoslavije.
* ** danas kuća u Zlobinu br. 45, vlasništvo Božice Kružić – Trumbićeve.
**** Hreljan, čuveni učitelj, rođ. 1858. umro 1941. godine, rodbinski vezan za Zlobin, budući
mu je sestra Tereza bila udana za Zlobinjara Martina Polića – Vahtara, također djelatnog
člana zlobinske sokolske čete.
***** starešina Polić je najviši sokolski dužnosnik koji je posjetio sokolsku četu Zlobin,
rodom je Hreljan, iz čuvene poduzetničke hreljanske porodice Polić – Šumićevi, a živio je i
radio u Sušaku.
****** Zlobinjari su svoju Četu htjeli osamostaliti u zasebno Društvo, što je bio i jedan od
zaključaka sjednice Upravnog odbora održane 30. srpnja 1933., ali im to nije uspjelo, te su
ostali samo Četa, jedno vrijeme prislonjena na Društvo Hreljin, a kasnije na Društvo Vrata.
Zapisničar na ovoj zadnjoj skupštini održanoj 2. veljače 1936. godine bio je Josip Polić – Šmit, što
se da zaključiti iz rukopisa prethodnih zapisnika, budući su zadnje stranice otrgnute iz bilježnice.
Nakon ovog sastanka više nemamo nikave dokumentacije o daljnjem radu zlobinske Sokolske čete
u razdoblju od veljače 1936. godine do II. svjetskog rata. Za pretpostaviti je da ovo nije bio
posljednji sastanak Čete i prestanak njezina rada, ali sve ono što je Četa činila tijekom spomenutog
petogodišnjeg razdoblja nije zabilježeno. Živih svjedoka gotovo da i nema te se može zaključiti da
je ovo razdoblje Sokola u Zlobinu prohujalo u bespuću povijesnih zbivanja.
Od prvog do posljednjeg evidentiranog sastanka prošlo je 4 godine, 3 mjeseca i 7 dana, a održano je
48 sastanaka. Nisu sačuvani zapisnici s 22., 23. i 24. sastanka (održani u razdoblju od 26. prosinca
1932. do 23. travnja 1933. godine), te s 31. i 32. sastanka, koji su morali biti održani između 19.
studenoga 1933. i 26. prosinca iste godine. Rukovodstvo Sokolske čete su činili: Starešina Nikola
Kauzlarić (izabran na osnivačkoj sjednici održanoj 25. listopada 1931. godine. Tada je za njegova
zamjenika izabran Ivan Tadej, za tajnika Petar Dorić, za blagajnika Mate Marohnić-Kmet, za
načelnika Ivan Paškvan*, njegova zamjenika Jurica Jauk, za prosvjetarku učiteljica Jelisava
Rasporić. Revizori su postali Josip Batista – Joso, Ivan Tomljanović – Barba Zadrugar, a njihovi
zamjenici Anton Tometić – Tonac Mršić Malinar i Martin Polić – Vahtar. Kao referent tamburaške
sekcije imenovan je Slavko Tometić – Slava Malinarov. Na 4. sjednici, održanoj 26. studenog 1931.
godine, za načelnicu je imenovana Mila Kauzlarić. U to vrijeme Zlobin je imao 546 stalnih
stanovnika, od toga je u rad Čete bilo uključeno sve zajedno 116 mještana (42 člana + 20 članica +
6 muških naraštajaca + 26 muške djece + 22 ženske djece), tako da je u prosjeku svaki peti
Zlobinjar bio povezan s radom i djelovanjem Sokola. Sljedeće godine, na dan održavanja glavne
godišnje skupštine – 26. prosinca 1932. godine, broj članova zlobinske sokolske čete je spao na 98.
Možda je i to razumljivo, jer je kod pojedinaca splasnulo početno oduševljenje i zanos. U rad
Sokola uključivali su se i ljudi izvan Zlobina koji su ovdje ili na susjednim željezničkim postajama
(Plase, Lič** i Meja) imali zaslužbu. To su bili Albin Sablić, željeznički činovnik, Đuro Hajdin,
željeznički činovnik, Dragutin Vinter, šef postaje Meja, Dimitrije Bjelić, šef postaje Plase, Andrija
Šaler, šef postaje Drivenik, Matija Škabić, šef postaje Lič, Josip Pogorevc, šef stanice PlaseCrikvenica***, Petar Ropac, nadziratelj pruge****, Luka Sokolović, Andrija Marincel i Miroslav
Žagar, željeznički zvaničnik. U cilju omasovljenja poduzimaju se raznovrsne akcije, koje nisu
strane ni današnjim udrugama. Smanjuje se i članarina za muške članove s 3 na 2 dinara, a za djecu
i naraštaj oba spola na 1 dinar. Sve to jer su danas težke prilike, a s druge strane mislimo da ćemo
time povećati naše članstvo. Navedeno je predložio sam starosta Nikola Kauzlarić, na sjednici
odbora održanoj 23. travnja 1933. godine, u dvorani Mate Marohnića – Kmeta, a odbor je prijedlog
jednoglasno prihvatio.
___________________________________________________________________________
*
Hreljan, postolar po zanimanju, koji je u to vrijeme živio i radio na Zlobinu.
**
Danas željeznička postaja Drivenik.
***
Nekada službeni naziv današnje postaje Plase.
****
U Zlobinu ostao upamćen prema svojem kirskome nadimku Surga.
Nikola Kauzlarić je ponovo izabran za starostu na glavnoj godišnjoj skupštini održanoj 3. siječnja
1932. godine u sokolani Frana Kružića Pište, Ivan Tadej je ostao i dalje njegov zamjenik, kao što
istu funkciju nastavljaju obnašati i tajnik Petar Dorić, blagajnik Mate Marohnić – Kmet, zamjenik
načelnika Jurica Jauk, revizori Josip Batista – Joso i Ivan Tomljanović – Barba Zadrugar, zamjenici
revizora Anton Tometić – Tonac Malinar i Martin Polić – Vahtar, te referent tamburaške sekcije
Slavko Tometić – Slava Tonačev. Novoizabrani dužnosnici su: zamjenik tajnika Albin Sablić,
zamjenik blagajnika Špiro Bjegović, načelnik Đuro Hajdin, prosvjetar Dragutin Vinter, negovi
zamjenici Dimitrije Bjelić i Andrija Šaler*, revizori Ivan Kučan i Andrija Marincel, zamjenici
revizora Grga Kružić i Luka Sokolović. U odbor su, zacijelo bez posebnog zaduženja, još izabrani
Ivan Paškvan i Miroslav Žagar. U odnosu na prethodni odbor, vidimo da se broj odbornika povećao,
sigurno stoga što se i članstvo umnožilo u odnosu na broj sokolaša koji su osnovali četu na Zlobinu,
ali i stoga što se željelo unaprijediti rad ove udruge u mjestu i naglasiti njezin sveukupni značaj za
Zlobin. Iz prethodnog odbora otpali su prosvjetarka Jelisava Rasporić, a Ivan Paškvan je s funkcije
načelnika premješten na mjesto običnog člana upravnog odbora. Dugogodišnja zlobinska učiteljica
Jelisava Rasporić (Hreljin, 1885. – Hreljin, 1969.) razriješena je svoje dužnosti prosvjetarke. Ubrzo
je stavljena i pod disciplinski postupak, pa je o tome raspravljano na sjednici Upravnog odbora
održanoj 15. veljače 1932. godine. U zapisniku stoji da se J. Rasporić stavlja pod disciplinski
postupak radi rovarenja proti Sokolske čete Zlobin, ne propisnim putem podnošenja žalbi i tužbi
proti Čete. Više od toga nije navedeno i pravi razlog ovog učiteljičina neposluha proti Sokolske čete
Zlobin ostao je nerazjašnjen. Možda korijenje ovoga spora treba tražiti i u činjenici da je na
sastanku Upravnog odbora održanom 1. veljače 1932. godine upućena molba Sokolskoj župi da
poradi na tome da bi ova četa u Zlobinu po mogućnosti mogla dobiti jednog mjestnog pučkog
učitelja koji bi bio ili je svršio prednjački sokolski tečaj i kako je to dobilo svojedobno mjesto Lič taj
bi bio vodja ove čete i zastalno da bi Sokolska četa Zlobin prednjačila u Br. Župi medju prvima jer
se već unapred opaža da su 2/3 pučanstva uz Sokola. Možebitno je tada četrdesetsedmogodišnja
učiteljica s 23 godine staža u zlobinskoj školi taj zaključak doživjela i kao atak na njezino
namještenje!? Bilo kako mu drago, ali na odborskoj sjednici održanoj 5. ožujka 1932. godine,
nakon što se očitovao istražni disciplinski istražitelj Djuro Hajdin, donijeta je jednoglasna odluka
da se Jelisava Rasporić isključi iz članstva Sokolske čete i to poradi sljedećih razloga: 1.) u tužbama
i žalbama služila se neosnovanim faktima, a osim toga indirektno vrijeđala pojedine članove
Društva i Čete. 2.) Nije dolazila na sjednice odbora, te se pokazala nemarnom za ovu Četu. Na
kraju joj je naloženo da ima vratiti u roku od 14 dana sokolsku legitimaciju kao i značku ovoj Četi.
J. Rasporić izricanju ovog pravorijeka nije bila nazočna, iako je bila obaviještena pismeno da dođe
u Sokolanu 5. III. 1932. u 16-17 časova, da se ju može preslušati, da daje svoje opravdanje na svoje
tužbe i žalbe, koje je podnosila višim vlastima. Ona se nije odazvala ovome pozivu, nego je poslala
svoju dvorkinju do Brata tajnika Dorića, koja mu je rekla da ista ne može doći, razloga nije navela.
Daljnji društveni rad (na to su zacijelo budno pazile tadašnje prosvjetne vlasti) Rasporićka je
posvetila konkurentskoj udruzi - Jadranskoj straži, gdje je obnašala dužnost tajnice.**
___________________________________________________________________________
* Bio zamjenik prosvjetara vrlo kratko vrijeme, jer već 24. siječnja iste godine podnosi
ostavku na tu dužnost.
** I Sokol i Jadranska straža su htjeli pridobiti u svoje članstvo što više prosvjetnih radnika.
Sukoba unutar četa bilo je i kasnije. Tako je odbor na svojoj sjednici održanoj 27. studenoga 1932.
godine, pod 2. točkom dnevnog reda raspravljao o Istupu 6 članova iz Sokolske čete Zlobin. Kako
navodi zapisnik pod ovom točkom dnevnog reda, Brat Kauzlarić Nikola starosta ustaje i veli da
imade nekakve razmirice medju braćom članovima od kojih je šestorica istupila iz Čete pa veli da
nećemo sada istraživati niti o tome govoriti nego preko toga preći a ovi da se vrate natrag u Četu i
da nastoje da do toga više ne dodje i da mora zavladati drugi red u našoj četi, pa ako se s time
slažete svi zajedno ili ostajete kod vašeg istupa našto je čitavi odbor i sva braća članovi te riječi
popratili sa pljeskom u znak odobravanja osim ove šestorice, a to su sljedeći: Juro Jauk prednjak,
Anton Požarić, Slavko Polić, Ljubo Polić, Viktor Marohnić i Vladimir Šubat. Nato se digne Anton
Požarić i veli ja ostajem kod mojega istupa i odlazeći van iz dvorane ostala petorica se dižu i
solidarno odlaze sva šestorice bez riječi. Nato im odbor i ostali članovi zaželjeli sretan put. Dana
22. XI. ov. g. okolo 15 sati po podne došla su u stan Dorića Požarić Anton i Slavko Polić te predali
svoje legitimacije a značke Polić Josipu zamjeniku blagajnika i da neće više biti članovi ove Čete
jer da je i ovako mislimo isključiti a ostala četvorica istoga dana na večer predali su legitimacije i
značke Polić Josipu zamjeniku blagajnika. Iz navedenoga nije razvidno o kavom se istupu
spomenute šestorice radi. Jedino bi se sada moglo, s ove vremenske distance, zaključiti da je rad
sokola - vježbača bio nakon ovog čina šestorice znatno otežan jer je Jurica Jauk u to doba obnašao
dužnost sokolskog prednjaka. No, Jurica Jauk i Vladimir Šubat su ponovno primljeni u Četu 25.
lipnja 1933. godine pošto su se pokajali za svoj istup. Na sjednici odbora, održanog toga dana,
Jurica Jauk moli da nadoplati zaostatak članarine u natrag, te da mu se dade natrag sokol.
legitimacija odmah, budući da od njegovog istupa nije proteklo 6 mjeseci.
Na glavnoj godišinjoj skupštini, održanoj 26. prosinca 1932. godine, Nikola Kauzlarić, Ivan Tadej,
Petar Dorić, Đuro Hajdin i Josip Batista ponovo su izabrani na dužnost staroste, njegova zamjenika,
tajnika, načelnika i revizora. Josip Polić, dotadašnji zamjenik blagajnika, postaje blagajnik, a
blagajnik Mate Marohnić - Kmet imenovan je za odbornika. Novi dužnosnici su: prosvjetar Matija
Škabić, načelnica Zora Dorić, odbornici Makso Kružić - Požupov i Mate Marohnić - Šikić, a
umjesto Slavka Tometića, novi je referent tamburaške sekcije Ivan Kružić - Dragin. Anton Tometić
- Tonac Malinar Mršić, dotadašnji zamjenik revizora, postaje odbornik, kao i Špiro Bjegović, koji je
do tada bio s Josipom Polić - Šmitom zamjenik blagajnika.
Godišnja skupština čete za 1933. godinu održana je 26. prosinca 1933. godine u Kmetovoj
dvorani.* Gosti Skupštine bili su Roko Sobol*, starosta društva Hreljin i Milan Herak**, prosvjetar
hreljinskoga sokolskoga društva na koje se zlobinske četa prislanjala. Kako su i R. Sobol i M.
Herak izabrani na izborima održanim 1935. godine u Općinsko vijeće Općine Hreljin da se
zaključiti da su pripadnici Sokola bili i vrlo djelatni politički aktivisti.
___________________________________________________________________________
* Iz Ružić sela br. 61, japnar, općinski odbornik Općine Hreljin izabran na izborima
održanim 1935. godine.
** Upravitelj Građanske škole u Hreljinu (1929. - 1941.), isto izabran u Općinsko vijeće
Općine Hreljin na izborima 1935. godine.
To potvrđuje i činjenica da su na istim izborima izabrani u općinsko vijeće i Luka Polić, bivši
starosta sokolskog društva Hreljin, te zlobinski sokolaši: Mate Marohnić – Kmet, Antun Tometić –
Tonac Mršić Malinar, Petar Dorić i Ivan Dorić. Prema izvješću staroste Kauzlarića, Četa je tada
brojila 96 članova, a u toj 1933. godini pristupilo ih je 9 novih. Na ovoj Skupštini dolazi do znatnih
kadrovskih promjena. Tako je za novog starostu izabran Petar Dorić, njegov zamjenik je i nadalje
nadlugar Tadej. Za tajnika je imenovan Josip Polić – Šmit, dotadašnji blagajnik Đuro Hajdin je
postao prosvjetar, a njegov zamjenik Vinko Marohnić – Vinkić Šikićev. Jurica Jauk je izabran i za
načelnika i za prednjaka. Njegov prednjački zamjenik postao je Toma Šubat. Zora Dorić je ostala i
dalje načelnica, a zamjenica joj je Zlata Kružić. Ivan Kružić i dalje obnaša dužnost referenta
tamburaške sekcije. Za odbornike su izabrani: Ivan Dorić, Anton Tometić, Grga Kružić, Josip
Batista, a za revizore: Vladimir Dorić (đak), Nikola Kauzlarić, Mate Marohnić – Kmet (trgovac) i
Mate Marohnić – Šikić (željeznički zvaničnik).
Glavna godišnja Skupština za 1934. godinu održana je 27. siječnja 1935 godine u dvorani Petra
Vukonića - Petrine*. Skupštini je nazočila i gđa Zdenka Ryšlavi**, kao delegatkinja Društva
Hreljin. Upravni odbor je i dalje ostao više-manje isti. Razriješen je dužnosti, na vlastiti zahtjev,
zamjenik staroste Ivan Tadej, uz obrazloženje da je dosta odalečen od mjesta Zlobin i da ne može
vazda da dolazi na sjednice. *** Umjesto njega je na dužnost zamjenika staroste imenovan Petar
Ropac. Novoizabrani ili novopotvrđeni odbornici postali su: Ivan Kučan, Anton Tometić, Josip
Batista i Marohnić Milan (cipelar), revizori su: Nikola Kauzlarić i Ivan Švrljuga (djak), a zamjenici
Mate Marohnić - Kmet i Mate Marohnić - Šikić, referent tamburaške sekcije Ivan Kružić - Dragin.
Godišnja skupština za 1935. godinu održana je 2. veljače 1936. godine. Od tada je Četa prislonjena
na Sokolsko društvo Vrata, a ne na Sokolsko društvo Hreljin, što je već u prethodnom dijelu teksta i
naznačeno. Gosti više nisu iz Hreljina, nego je to delegat sokolskog društva Vrata Vence Tomin****
i dva brata sokolskog društva Vrata. Imena te dvojice braće se ne navode. Brat Tomin je održao i
govor, te obećaje pomoć ovoj četi na svakom koraku. Zapisnik je sačuvan samo u prvom, uvodnom
dijelu, te nema podataka tko je izabran u novi Upravni odbor. Tako na ovome mjestu prestaju naša
daljnja saznanja o radu i djelovanju Sokolske čete Zlobin.
___________________________________________________________________________
*
Danas obiteljska kuća u Zlobinu 43a, vlasništvo Milene i Valtera Kružić.
** Nastavnica Građanske škole Hreljin (1933. – 1937.).
*** Ivan Tadej je živio u Dragi (dio Brda, zlobinskog zaselka).
**** Vinko (Vice) Tomin, rođen 1887. godine u Jezerima na otoku Murteru, a umro 1965.
godine u Vratima. Došavši iz Dalmacije u Gorski kotar, otvara trgovinu u Lokvama, ženi se
domaćom djevojkom Cecilijom Blažina i zasniva obiteljsko gnijezdi u Vratima. Djelatan u
društvenom životu, ostavio traga na brojnim područjima djelovanja.
Jezik kojim se ispisuju sokolski zapisnici je izrazito srbiziran, što je odgovarajuće duhu, poslanju i
zadacima Jugoslavenskog sokola (Na primjer: nedelja, januar, februar, mart, april, maj, ...
starešina, starešinstvo, otačbina, celi, predlog, rešeno, vreme, izveštaj, čas, zavet, delovnik,
jugoslovenski, vežbač-ica, pesma, ...).
Prvi zapisničar, od prve sjednice održane 25. listopada 1931. godine, pa do sjednice odbora održane
19. studenoga 1933. bio je tajnik Petar Dorić. Inače vrlo pismen i uvažavan mještanin, željeznički
namještenik. Dobio je u zlobinskom puku i titulu selskog abukata jer je Zlobinjarima pomagao u
sastavljanju oporuka, darovnica, kupoprodajnih ugovora, tužbi, žalbi, molbi i drugih podnesaka.
Od godišnje skupštine održane 26. prosinca 1933. zapisničar je Josip Polić - Šmit, koji je do tada
obavljao funkciju blagajnika, a na ovoj skupštini je izabran za tajnika. No, 9. travnja Josip Polić, ili
za Zlobinjare poznatiji kao Jož Šmit, odlazi u vojsku, pa tada zapisničke (i cjelokupne tajničke)
obveze preuzima ponovno na sebe starosta Petar Dorić. Od godišnje skupštine održane 27. siječnja
1935. godine, u funkciji zapisničara ponovno se javlja Josip Polić. Takvo stanje nastavlja se
kontinuirano sve do zadnjeg sačuvanog zapisnika, s godišnje skupštine održane 2. veljače 1936.
koju zapisnički vodi zapisničar-tajnik Josip Polić.
Sokol je ustrojen na čete, društva i župe. Četa je najmanja organizacijska jedinica, sokolsko
društvo* je širi organizacijski oblik, na koji se prislanja četa, a župa** predstavlja najširi
organizacijski nivo. Dužnosnici udruge bili su: starešina ili starosta (čete, društva, župe), prednjak
(prednjačica) – tj. trener vježbača, tajnik, blagajnik, načelnik, prosvjetar, matičar, revizor, referent
tamburaške sekcije. Svi članovi su, prilikom primanja u četu, dužni položiti zakletvu. Prva takva
ceremonija svečanog prijama članstva i polaganje prisege bila je 1. prosinca 1931. godine, na
proslavi Dana ujedinjenja.
Četa je imala i pečat, okruglog oblika, promjera 3 cm, u sredini je stiliziran lik ptice sokol, a na
obodu je natpis “Sokolsko društvo Hreljin – ČETA U ZLOBINU”. Svaki zapisnik je ovjeren
pečatom i potpisima starešine i tajnika (na svim zapisnicima) te nazočnih odbornika (u prva tri
zapisnika).
___________________________________________________________________________
* Zlobinska četa je najprije u sastavu hreljanskog sokolskog društva, a kasnije vratarskog.
** Sušak - Rijeka, u nazivu župe nalazi se i Rijeka, makar ona u to vrijeme nije u sastavu
Kraljevine Jugoslavije, već potpada pod Kraljevinu Italiju. No, tako se htjelo dati do značaja,
barem na simboličnoj razini, da je i Rijeka “slavenska”, kao što je i Sokol njegovao
sveslavenski značaj.
Sokolske organizacije su imale i svoje posebne odore, no, zlobinska četa nikada nije smogla
dovoljno financijskih sredstava da bi i njezini članovi mogli zablistati na paradama, mimohodima i
skupovima u kićenim sokolaškim odorama, okrunjenim posebno raskošnim kapama.
Pri četi je djelovao tamburaški zbor, a u ime odbora za njezin rad je bio zadužen referent
tamburaške sekcije Slavko Tometić – Slava Tonačev u razdoblju od osnutka pa do glavne godišnje
skupštine održane 26. prosinca 1932. Od tada je na toj dužnosti Ivan Kružić – Dragin. Podučavatelj
zlobinskih sokolaša u svladavanju tamburaškog umijeća bio je Hreljan Slavko Ružić – Slavčina,
matičar Sokolskog društva Hreljin.* Tamburaški zbor Sokolske čete svirao je državnu himnu,
koračnicu “Malena je Dalmacija” i “Seljančicu” na proslavi Dana ujedinjenja 1931. Referent
tamburaške sekcije, na glavnoj godišnjoj skupštini, održanoj 3. siječnja 1932. godine, moli i apelira
na novi upravni odbor da bi poradio odmah na tome da bi se kupile nove tambure, jer su vrlo
potrebne za sokolsku četu bez kojih ne može da bude. Njegovim apelima pridružuje se, na istoj
skupštini, i brat** Ivan Kučan, koji preporučuje da bi se kod ubiranja članarine ujedno ubirali
dobrovoljni prinosi za tamburaški zbor tako da bi se čim prije nabavile tambure. Ista je skupština,
jednoglasno zaključila, da se ubere članarina i dobrovoljni prinosi i da se uzme gotov novac iz
blagajne. Ostalo što bude manjkalo da se pozajmi od privatnika i da se tambure čim prije kupe! S
tamburašima je vježbao i Miroslav Žagar, član zlobinske sokolske čete, pristigao na ove strane iz
Koprivnice radi posla i zaposlenja na željeznici. Na proslavi dana ujedinjenja, 1. prosinca 1935.
godine, tamburaši u Sokolani sviraju himnu te ponovo “Seljančicu” (kompoziciju veselog
karaktera).
Jedna od osnovnih zadaća Sokola bila je tjelovježba i briga o tjelesnoj kondiciji svoji članova.
Vježbom rukovode prednjaci i prednjačice. U početku pradnjačica sestra** Jović dolazi u Zlobin
kao prednjačica Župe Sušak – Rijeka. Zlobinska sokolska četa šalje i Juricu Jauka na prednjački
tečaj u Sušak. Tako je Upravni odbor, na sjednici održanoj 15. veljače 1932. godine, donio odluku
da se J. Jauku nadoknadi njegovih 15 dnevnica koje on radi toga tečaja gubi kod Državnih
željeznica. Jurica Jauk je uspješno okončao prednjački tečaj, budući se već u zapisniku s izvanredne
odborske sjednice održane 5. ožujka 1932. godine navodi da sastanku prisustvuje u svojstvu
prednjaka. Vježbači (kao i svi članovi Sokola) su razdijeljeni u kategorije: djeca (muška i ženska),
naraštaj (muški i ženski) i odrasli članovi, te članice. Prema navodima iz zapisnika, 15. kolovoza
1933. godine u Četi je bilo 5 muških vježbača, 8 naraštajaca, a od školske djece polaze na vježbu 6orica. Rukovodstvo Čete je kontinuirano vodilo brigo o osposobljavanju nadarenijih pojedinaca
koji bi u svako doba mogli preuzeti složenu i odgovornu dužnost prednjaka. Tako su na prednjački
tečaj, odlukom Odbora od 1. studenog 1933. godine, upućeni brat Toma Šubat i sestra Mila
Kauzlarić. Tečaj se imao održavati od 7. do 10. prosinca iste godine. Iz
___________________________________________________________________________
* Rođen 1911., ubijen od partizana 1944.
** Brat i sestra je način oslovljavanja članova i članica Sokola, sokolski pozdrav je Zdravo! i
Zdravo, braćo!.
zapisnika nije poznato gdje bi se trebao održati napomenuti tečaj, iako se može pretpostaviti da bi to
bilo najvjerojatnije u Sušaku. Rad s vježbačima bio je za sokolsku organizaciju najzahtjevniji, ali i s
najviše poteškoća. Iz zapisnika se, tako na primjer, saznaje da je pred kraj 1934. godine, četa spala
na 2 vježbača koji su uzeti u vojsku, tako da je četa ostala bez ijednog vježbača. Razloga ovoj
pojavi bilo je više. Prvo, mladići su morali u vojsku, nakon nje bi se ženili ili odlazili u Ameriku i
Kanadu, a to je značilo i prestanak s vježbanjem. Djevojčice, pak, odgajane u strogom
patrijahalnom društvu nisu bile poticane ni u obiteljima ni u mjesnoj sredini za gombanje na
sokolskim strunjačama. Ako su i vježbale, bilo je to samo pod budnom paskom učiteljice
Rasporićke, dok su pohađale četverogodišnju pučku školu. I nabavka odgovarajuće opreme za
vježbanje je, zacijelo, siromašnim zlobinskim obiteljima bila izdatak koji nisu mogli financijski
podnijeti.
Gdje su se okupljali “sokolaši”? Plesne zabave i vježbe održavaju se u dvorani znamenitog
zlobinskog poduzetnika (gostioničara, veletrgovca i mesara) Mate Marohnića – Kmeta, što
doznajemo iz zapisnika sa sjednice održane 26. listopada 1931. godine, kada Kmet za svaku plesnu
zabavu u svojoj dvorani traži odštetu od 100 dinara, a za vrijeme vježbe naplaćaje jedino utrošak za
rasvjetu (u to vrijeme na Zlobinu još nema električne rasvjete, pa bi se ti troškovi odnosili na
potrošnju petroleja u petrolejkama).. Kasnije je za rad Čete zakupljen prostor u kući Franje Kružića
– Pište*, pa je s njim i obavljen dogovor o načinu i uvjetima korištenja prostora u nedjelju, poslije
mise, 29. studenog 1931. Konačno, u njegovoj kući, u Zlobinu, 3. siječnja 1932. godine, s početkom
u 18 sati, održana je glavna godišnja skupština sokolske čete u, kako se čita u zapisniku, novo
otvorenoj Sokolani. Iz istoga zapisnika s te glavne godišnje skupštine saznaje se da su vježbe u
novoj Sokolani započele 26. prosinca 1931. godine. Nije poznato koliko je iznosio najam za
korištenje Sokolane u kući Frana Kružića Pište.
No, problem okupljališta Sokola nije bio ni tada riješen za duže razdoblje. Već 19. studenoga 1933.,
na sjednici odbora koja je održana u dvorani brata Mate Marohnića, raspravljalo se o dvorani koju
ima sokolska četa u najmu. Prema navodima iz zapisnika vlastnik dvorane ... Franjo Kružić
otkazuje dvoranu od 1. januara 1934. u najam neće više dati dvorane nego samo ako to želi sokol.
četa da kupi i to uz cjenu od 40.000 dinara ali ova sokolska četa toga kupiti nemože.
* Današnji kućni broj 2.
Izgledno je da, nakon što su odbili vlasnikov prijedlog za kupnju Sokolskog doma, sokolaši nisu
produžili ni najam zgrade za nastupajuću 1934. godinu, jer se sljedeći sastanci odbora održavaju
ponovo u dvorani “brata” Mate Marohnića-Kmeta, a 25. ožujka 1934. godine održava se
izvanredna skupština Čete, po prvi puta, u gostionici Marije Vukonić – Mice Guštine*. Od 1.
studenoga 1933. do 2. veljače 1936. godine održano je 18 sjednica sokolske čete Zlobin. Od toga 10
njih u dvorani Mate Marohnića - Kmeta, 5 u gostionice Marije - Mice i Petra - Petrine Vukonića,
dok za 3 sjednice nemamo podataka o mjestu održavanja.
Istodobno je na Zlobinu djelovala i srodna organizacija “Jadranska straža”**. Doduše, nije bila tako
brojna i dobro organizirana kao “Sokol”. U programu “Jadranske straže” bilo je zacrtano širenje
interesa naroda za more i njegovo gospodarsko iskorištavanje, te obrana nacionalnih interesa na
moru. Ne zaboravimo da je to bilo u vrijeme talijanskih presizanja na ove krajeve, a Istra, Rijeka,
Zadar i Lastovo bili su u sastavu Kraljevine Italije. I dok je Sokol sveslavenska organizacija, Straža
je samo formalno jugoslavenska, ali u suštini i izvorno izrazito hrvatska, osnovana 1922. u Splitu, a
prvi predsjednik i osnivač bio je političar Juraj Biankini***. Rivalstvo između ovih organizacija
bilo je i ideološke naravi, a na Zlobinu se očitovalo i nadmetanjima između tamburaša Sokola i
tamburaša Straže na nedjeljnim zabavama. O netrpeljivosti između ovih udruga slikovito nas
izvješćuje zapisničar s redovite sjednice Sokolske čete Zlobin održane 10. travnja 1932. godine.
Pod 3. točkom dnevnog reda raspravljalo se o prijamu Milana Miloša u četu, a zapisničar tom
prigodom zapisuje ove navode: Odbor jednoglasno zaključuje da se Milan Miloš ne prima u Četu
kao član. Razlog je sljedeći: isti je se upisao u sokolsku četu na par dana. Ostavio Četu bez ikakvog
razloga i upisao se u Jadransku stražu. Ostavio Stražu i poslao upisninu i za tri mjeseca pretplatu.
Odbor je zaključio da ovakvih članova ne trebamo u našoj Četi i da mu se članarina povrati.
Podvajanje članstva ovih udruga vidljivo je i na sljedećem primjeru. "Jadranska straža” je upriličila
blagoslov svoga barjaka za Ivanju****, 24. lipnja 1932. godine, te je tom prigodom pozvan i odbor
sokolske čete. Na blagoslovu barjaka Straže, Sokol je predstavljao poseban odbor od 3 člana. Iz
zapisnika ne možemo saznati tko je bio u ovom odboru. No, sokolov zapisničar znakovito o tome
piše da je svečanost prošla lijepo, ali da su poslije Sokol i Straža održali svoje posebne, odvojene
(podv. R. T.) plesne zabave. Zajedničke sjednice Sokolaši i Stražari imali su još jedino u vrijeme
žalobnih aktivnosti za ubijenim Kraljem Aleksandrom I., na završetku 1934. godine, o čemu je više
pisano u prvom dijelu ovoga članka. No, to je bilo više prema dnevnopolitičkim diktatu nego po
želji za suradnjom "stražara" i "sokolaša".
___________________________________________________________________________
*
Danas gostionica "Na Fili", vlasništvo Lidije Tadej.
**
Pomorska organizacija sa sjedištem u Splitu, djelovala je od 1922. do 1941. godine.
Zlobinski Mjesni odbor JS djeluje u sastavu Glavnog odbora JS (od 1927. godine
preimenovan u Oblasni odbor) Sušak.
***
Rođen u Starom Gradu na otoku Hvaru 1847., umro 1928. godine u Splitu.
**** Dan zaštitnika zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja.
Zaključno, može se ustvrditi da je Sokol ideološka organizacija, u službi promidžbe Kralja,
Dinastije Karađorđevića, hegemonističke, centralističke i velikosrpske Jugoslavije. Sada, na osnovi
povijesne distance od 7 decenija nakon nestanka s povijesne pozornice Kraljevine Jugoslavije i više
o 2 decenija nakon raspada socijalističke Jugoslavije, možemo reći da se radilo o protunarodnoj
ideologiji. No, usprkos svega, za malo mjesto kao što je Zlobin, djelovanje Sokola je imalo i
pozitivne posljedice: razvijanje zajedništva u maloj lokalnoj zajednici, kulturno djelovanje kroz
recitacije i predavanja, zabavno-društveni život uz tambure, te početak prve organizirane, stručne
tjelovježbe u jednoj ruralnoj, zatvorenoj sredini kao što je to bio Zlobin tridesetih godina ovoga
stoljeća. Upravo kroz naznačene pozitivne zasade sokolskog rada i djelovanja, treba cijeniti i
respektirati angažman onodobnih Zlobinjara u sokolskoj organizaciji. Ovaj rad neka bude mali
podsjetnik na sve njih i spomenar davno prohujalog vremena, koje ostaje sve više i više za nama, te
postupno nestaje u povijesnim tminama.
Popis članova Sokolske čete Zlobin
(prema navodima iz zapisnika s održanih sastanaka)
1.) Batista, Josip, krojač, revizor (1931. – 1933.), odbornik od 26. XII. 1933.;
2.) Batista, Slava, rodj. 19. XII. 1921., svečano provedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
3.) Bjegović, Špiro, stolar, zamjenik blagajnika (1932.), a na skupštini održanoj 26. XII. 1932.
izabran za odbornika;
4.) Bjelić, Dimitrije, šef stanice Plase, zamjenik prosvjetara (1932.);
5.) Dorić, Ivan, umirovljeni željeznički zvaničnik, novoupisani član 29. XI. 1931., odbornik od 26.
12. 1933.;
6.) Dorić, Jožica, rodj. 9. X. 1921., svečano provedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
7.) Dorić, Milka, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
8.) Dorić, Petar, željeznički zvaničnik, tajnik (1931. - 1933.), starosta (1934. -1936.);
9.) Dorić, Vladimir, đak, revizor od 26. XI. 1933.;
10.) Dorić Zora, izabrana za načelnicu na skupštini održanoj 26. XII. 1932., pa ponovno godinu
dana kasnije;
11.) Hajdin Djuro, željeznički činovnik, načelnik (1932.), prije toga prednjak u Srpskim
Moravicama, ponovo izabran za načelnika 26. XII. 1932. Za prosvjetara imenovan 26. prosinca
1933.;
12.) Jadro, Valter, rodj. 1. XI. 1921, svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
13.) Jauk, Juraj, željezničar, zamjenik načelnika (1931. – 1932.) i prednjak (1932.), istupio iz Čete
27. XI. 1932., pa ponovo primljen 25. VI. 1933. Na godišnjoj skupštini održanoj 26. XII. 1933.
izabran na dužnosti načelnika i prednjaka;
14.) Kalafatić, Ivan, položio prisegu 1. XII. 1932.;
15.) Kauzlarić, Mila, načelnica (1931. –1932.), upućena na prednjački tečaj u prosincu 1933.;
16.) Kauzlarić, Nikola, umirovljeni željezničar, starosta (1931.- 1933.), od 26. XII. 1933. revizor;
17.) Kauzlarić, Veljko, rodj. 4. XI. 1921., svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
18.) Kružić, Bogomil, novoupisani član 29. XI. 1931.;
19.) Kružić, Branko, rodj. 5. IV. 1921., svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
20.) Kružić, Danica, rodj. 21. XII. 1921., svečano prevedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII.
1932.;
21.) Kružić, Franjo, položio prisegu 1. XII. 1932.;
22.) Kružić, Gašpar, odbornik (1932/33.);
23.) Kružić, Grga, radnik, novoupisani član 29. XI. 1931.;
24.) Kružić, Grga, željezničar, novoupisani član 29. XI. 1931., zamjenik revizora (1931. – 1932.).
Na godišnjoj skupštini održanoj 26. XII. 1933. izabran u odbor;
25.) Kružić, Ivan, novoupisani član 29. XI. 1931., referent tamburaške sekcije postaje 26. XII.
1932., a na toj dužnosti ostaje sve do 1936.;
26.) Kružić, Makso, željeznički zvaničnik, novoupisani član 29. XI. 1931., odbornik od 26. XII.
1932., blagajnik od 26. XII. 1933.;
27.) Kružić, Marica*, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
28.) Kružić, Marica*, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
29.) Kružić, Marija*, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
30.) Kružić, Zlata, kućanica, za zamjenicu načelnice izabrana na godišnjoj skupštini 26. XII. 1933.;
31.) Kučan, Ivan, revizor 1932., a za člana odbora izabran 27. I. 1935.;
32.) Marincel, Andrija, revizor 1932.;
33.) Marohnić, Branka, rodj. 1921., svečano provedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
___________________________________________________________________________
* Ne radi se o istim osobama. Kružići su razgranato zlobinsko prezime, a Marija (tj. Marica)
u to je vrijeme najčešće žensko ime.
34.) Marohnić, Dragutin, novopisani član 29. XI. 1931.;
35.) Marohnić, Marica*, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
36.) Marohnić, Marica* Ignačeva, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
37.) Marohnić, Marica* Rafačeva, novoupisana članica 29. XI 1931.;
38.) Marohnić, Mate, trgovac, blagajnik (1931. – 1932.), 26. XII. 1932. razriješen blagajničke
funkcije i ostaje samo običan odbornik. Na skupštini održanoj 26. XII. 1933. izabran za revizora, a
27. I. 1935. za zamjenika revizora;
39.) Marohnić, Mate, željezničar, novoupisani član 29. XI. 1931., od 26. XII. 1932. odbornik, a
revizor od istoga nadnevka sljedeće godine. Na Skupštini održanoj 27. siječnja 1935. godine
izabran za zamjenika revizora;
40.) Marohnić Milan, cipelar, novoupisani član 29. XI. 1931., u upravni odbor izabran 27. I. 1935.;
41.) Marohnić, Viktor, djak, novoupisani član 29. XI. 1931., istupio 27. XI. 1932.;
42.) Marohnić, Vinko, bravar, za zamjenika prosvjetara imenovan 26. XII. 1933.;
43.) Marohnić, Vinko, željeznički stražar, primljen u članstvo 28. I. 1934.;
44.) Milošević, Anton, položio prisegu 1. XII. 1932.;
45.) Pavletić Ljubica, novoupisana članica 29. XI. 1931.;
46.) Paškvan, Ivan, postolar, načelnik (1931. – 1932.), član upravnog odbora 1932.:
47.) Pogorevc, Josip, šef stanice Plase-Crikvenica, primljen u Četu 26. XII. 1932., do tada je bio
član sokolskog društva u Virovitici;
48.) Polić, Emil, rodj. 9. I. 1921., svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.;
49.) Polić, Josip, željeznički radnik, zamjenik blagajnika 1932., od 26. XII. iste godine blagajnik, a
od 26. XII. 1933. tajnik;
50.) Polić, Juraj, rodj. 15. IV. 1921., svečeno preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.,
51.) Polić, Ladislav, istupio iz čete 27. XI. 1932.;
52.) Polić, Ljubomir, novoupisani član 29. XI. 1931., istupio 27. XI. 1932.;
___________________________________________________________________________
* Riječ je o tri različite osobe, istog imena i prezimena.
53.) Polić, Martin, umirovljeni željezničar, zamjenik revizora 1931.;
54.) Polić, Mate, novoupisani član 29. XI. 1931.;
55.) Požarić, Anton, istupio iz Čete 27. XI. 1932.;
56.) Rasporić, Jelisava, učiteljica, prosvjetarka (1931. – 1932.), isključena 5. III 1932.;
57.) Ropac, Petar, nadziratelj pruge, primljen 28. I. 1934., zamjenik staroste od 27. I. 1935.;
58.) Sablić, Albin, željeznički činovnik, zamjenik tajnika 1931.;
59.) Sablić, Branko, položio prisegu 1. XII. 1932.;
60.) Sablić Rudolf, novoupisani član 29. XI. 1931.;
61.) Sokolović, Luka, zamjenik revizora 1932.;
62.) Šaler Andrija, šef stanice Lič, zamjenik prosvjetara 1932.;
63.) Škabić, Matija, šef stanice Lič, prosvjetar od 26.XII.1932.;
64.) Šubat Toma, upisan 29. XI. 1931., upućen na prednjački tečaj u prosincu 1933., na godišnjoj
skupštini 26. XII. 1933. izabran za prednjačkog pomoćnika;
65.) Šubat, Vladimir, istupio iz Čete 27. XI. 1932., ponovo primljen 25. VI. 1933.;
66.) Švrljuga, Ivan, djak, izabran za revizora 27. I. 1935.;
67.) Tadej, Ivan, nadlugar, zamjenik staroste (1931. - 1935.);
68.) Tometić, Anton, mlinar, zamjenik revizora (1931. – 1932)., od 26. XII. 1932. odbornik;
69.) Tometić Dragutin, primljen 10. IV. 1932.;
70.) Tometić Slavko, referent tamburaške sekcije (1931. – 1932.);
71.) Tomljanović, Ivan, poslovođa, revizor 1931.;
72.)
Vidas,
Zvonimir,
đak
gradjanske
škole,
primljen
u
naraštaj
28.
I.
1934.;
73.) Vinter, Dragutin, šef stanice Meja, prosvjetar 1932.;
74.) Zoretić Cvetko, novoupisani član 29. XI. 1931.;
75.) Žagar, Miroslav, željeznički zvaničnik, član upravnog odbora 1932., prije toga prednjak u
Koprivnici.
XXXVII.
GLAZBA I DRUŠTVENI ŽIVOT
U prethodnoj priči o zlobinskim sokolašima radoznali čitatelj je možda zamjetio da je Slavko
Tometić (zlobinski nadimci: Slava Petrin, Slava Tonačev, Slava Malinar) bio "referent tamburaške
sekcije" u razdoblju od 1931. do 1932. godine, a Ivan Kružić (zlobinski nadimak Ivan Dragin) od
1932. do 1936. godine. Dakle, u Sokolu je bila djelatna i tamburaška sekcija. To je bio prvi
organizirani oblik glazbenog djelovanja, a u to vrijeme tamburica i tamburaška glazba je imala već
tridesetogodišnju tradiciju u Zlobinu. Prema usmenoj predaju, donositelj ovoga glazbala u Zlobin i
njegov promicatelj, bio je učitelj Ivan Kopajtić, svestrano nadareni glazbenik. On je tijekom
učiteljevanja u Zlobinu od 1903. do 1909. godine prvi vježbao sviranje tambura s djecom školskoga
uzrasta. Taj prvi zlobinski tamburaški sastav činili su: Petar Vukonić – Petrina, Andrija Sušić Andrica i brat mu Josip – Jož Šušić. Nažalost, ne znamo – a sada više nije moguće utvrditi – tko su
bili ostali članovi ovog orkestra.
Prije tambura Zlobinjari su svirali jedino na prastarim glazbalima: fidulicama* ili dvojnicama,
cindri** sopilama (vele i maće) i na mihu. Svirka na sopilama i na mihu bila je odgovarajuća do
tada jedinom zastupljenom dvoglasnom pjevanju koje su Zlobinjari zvali po starinsku ili na tanko i
debelo. To dvoglasno pjevanje bilo je u prvotno vrijeme pjev dva muška glasa. Tek kasnije
omogućeno je da se uz muški glas čuje i ženski, ali samo kao prateći, a nikada kao vodeći glas. Na
ovome primjeru vidi se strogost i rigidnost patrijahalnog životnog ustroja u vučjim i hajdučkim
zlobinskim vremenima. Popularne starinske pjesme na tanko i debelo u zlobinskome puku bili su
istodobno i najčešće izvođene pjesme u širem području primorsko-bodulskog kulturnoga kruga, i to:
"Zibala j' Ane Pavla ditića", "Djevojka junaku", "Pola, moj nesritni grade", "Vrbniče nad morem",
"Rano rani Jagoda na vodu", "Marina kruna", "Lipa moja mladost saki dan te j' manje", "Divojačka
kletva", "Oj, divojko, brigo materina", "Majka Maru priko vode zvala", "Zorčica oće", "Oj, javore,
zelen bore", "More moje milo, ča dobra uživaš", "Zelena j' mala dumbrava", "Sjaj miseče, al' nemoj
na večer", "Sopi, sopi, zasopi", "Vijala se j' bela loza vinova", "Zrasla mi murvica", "Turkinjica
konja jaše", "Škura noćca na zemljicu pala", "Trideset momaka", "Majko od ljubavi", "Divojka je
ruže brala", "Lipa mi Mare papar pleve", "Milo se j' delila kora od naranče", "Jelen pase", "Ja ti
peglan facolić", "Ive i njegova ženidba", "Sinoć sam dragoga z večerun čekala", "Sad na
razdiljenju", "Jedan brod mi jadri", "Lipa moja drobna mažurano", "More, ča dobra uživaš" ... ali
bilo je i autohtonih pjesama koje su izvorno zlobinske i nastale su u Zlobinu. Primjerice, radi se o
pjesmama "Sinoć spazih na zapadu jednu zvezdu sjajnu" i "Milo mi je ča si mi sestrica".
___________________________________________________________________________
* Tipično čobansko glazbalo, javlja se u svim europskim pastirskim kulturama, a arhetipska
slika pastoralne idile prikazuje čobanina kako u pastirskoj dokolici prebire po dvojnicama.
** Cindra (od njem Zither), narodno glazbalo slično lutnji s dvjema jednoglasno ugođenim
žicama. Zanimljiv je podatak da ovo žičano glazbalo sviralo u prošlosti vrlo često još i na
Ćićariji, posebno u mjestu Žejane.
S pojavom tambura u zlobinskom društvenom životu na samom početku 20. stoljeća, javlja se i
starogradska pjesma (Zlobinjari su te pjesme nazivali skričarske) koja postupno istiskuje starinsku
pivanju na tanko i debelo. Isto tako, tambure potiskuju i starinska glazbala fidulice, cindru, sopile i
mih. To je bila prava mala glazbena revolucija, poput one kada se u glazbenom svijetu 50-tih i 60tih godina prošloga stoljeća pojavio rock. Posljednji svirač na mihu bio je Antun Tadej – Toniša,
rodom iz obitelji čiji je nadimak bio Kruljci/Kruljčevi upravo zato što su naraštajima svirali mijeh
ili kako su Zlobinjari govorili da krule va mih. Zato su i imali nadimak Kruljci*. Zadnji zlobinski
svirač na cindri bio je Martin Marohnić – Martinčak/Šorić (1883. - 1970.), a posljednji sopci na
sopilama bili su Anton Tometić (zlobinski nadimci: Tonac Mršić ili Tonac Malinar, rođen 1873., a
umro 1958. godine), Anton Vidas – Šćika (rođen 1869., a umro 1949.) i Mate Marohnić (po
nadimku Mata Buta/Butin, rođen 1881., a umro 1956.). Sva trojica sopilaša su svirali na veliku i
na malu sopilu. Prilikom vjenčanja bilo je obvezatno da svatove u crkvu vode svirači na sopilama.
Često su umjesto domaćih glazbenika dolazili i sopci iz drugih mjesta koji bi predvodili sa sopilama
glazbeno slavlje. Tako su, primjerice, s otoka Krka dolazili sopilaši Janko i Luka. No, kako je već
rečeno, pojava tambura je ubrzano potisnula tradicijska glazbala, pa se već nakon prvoga svjetskoga
rata sopile rijetko čuju u Zlobinu, a nakon drugoga svjetskoga rata su i zauvijek utišane. Tambura
između dva svjetska rata postaje sveprisutno glazbalo. Tako je Ivan Marohnić – Markotin (Zlobin,
1899. - Thorold, Ont., 1924.) utemeljio tamburaški orkestar 1919. godine, koji je imao redovite
nedjeljne nastupa ili va Požupovoj oštariji** ili va oštariji poli Mice i Tomine Vukonić**. U
orkestru su svirali: Dragutin Kolombo, Juraj Marohnić – Markotin, Ivan Kauzlarić – Miklošev, Juraj
Marohnić – Jurca, Franjo Marohnić – Stazin, Ivan Kružić – Grgočev, Slavko Marohnić – Markotin,
Roman Kauzlarić – Miklošev, Danko Marohnić – Šikićev, Ivan Marohnić – Kmetić, Dragutin
Blažina – Ruzić i Toma Tometić – Tonačev. Ovaj zbor nije dugo djelovao, jer su članovi otišli što u
vojsku, što u Ameriku ili Kanadu. U prekomorsko iseljeništvo otišli su, naime, izuzev Ivana
Marohnića – Kmetića, Danka Marohnića – Šikićeva i Dragutina Kolomba, svi članovi ovoga
tamburaškoga zbora.
U kasnijem međuratnom razdoblju, od početka 1932. do početka 1934. godine održavali su se
sokolski plesovi u sokolani ili po zlobinsku na tancurici Frana Kružića – Pište, na kojima su svirali
sljedeći tamburaši: Ivan Kružić – Dragin i Slavko Tometić – Tonačev (obojica su bili i referenti
tamburaške sekcije Sokolske čete) te Milan Miloš – Mindulaš, Ladislav Polić – Slavče i Ljubomir
Polić – Mičičin. Sviranju tamburica je ove mlade sokolaše podučavao starosta hreljinskoga sokola
Slavko Ružić – Slavčina. U istom vremenskom razdoblju, u gostionici Mice i Tomine Vukonić
svirao je tamburaški orkestar "Jadranske straže" u kojem sviraju: Filip Blažina – Ursin,
Maksimilijan Blažina – Ursin, Milan Blažina – Ursin, Milan Kalafatić – Kokić, Milan Kružić –
Gezin, Vilim Kružić – Tonetin, Zlatan Kružić – Vučićev, Maksimilijan Polić – Žila, Danko
Marohnić – Šikićev, Ivan Šubat – Šubat, Ivan Tometić – Tonačev i Josip Marohnić – Šorić. Voditelji
ovog orkestra bili su Filip Blažina – Ursin, Danko Marohnić – Šikićev i Josip Marohnić – Šorić.
_________________________________________________________________________
* Zabilježeni ili u usmenoj povjesnici upamćeni sopci na mihu bili su u brdanjarskoj obitelji
Tadej-Kruljčevi: Stjepan Tadej koji je živio u drugoj polovici XVII. i u prvoj polovici XVIII.
stoljeća, njegov sin Stjepan Tadej (1803. - 1877.), pa Toma Tadej Stjepanov (1840. - 1906.),
slijedi Ivan Tadej Tomin (1865. - ? umro u SAD-u) i posljednji Anton Tadej Ivanov Toniša
(1891. - 1944.).
** Vidi priču iz zlobinske starine broj IX. ("Gostioničari i trgovci").
Kada je 27. travnja 1935. godine u Zlobinu za župnika imenovan Fužinarac Ivan Kauzlarić, kao
vrstan pjevač i poznavatelj crkvenog pjevanja, prionuo je na formiranje crkvenoga pjevačkoga
zbora. Stručnu pomoć u pjevačkoj poduci zlobinskim pjevačima pružio mu je Dragutin
Grohovac**, koji je glazbenu izobrazbu usavršio na Učiteljskoj školi u Čakovcu. Naravno, koliko
su mu profesionalne obveze to dopuštale, budući je nakon školovanja, u školskoj godini 1937/38.
imenovan učiteljem u Križišću, a već sljedeće školske godine odlazi za školnika u Supetarsku
Dragu na otoku Rabu.
Crkveni pjevački zbor je vježbao va plovaniji, a pjevali su redovito na misama, a jedanput su imali
priliku pjevati i u crkvi u Divjakama, gdje je službovao kao svećenik domaći, zlobinski sin Rudolf
Miloš***. U ovom zboru pjevali su: Maksimilijan Blažina – Ursin, Milan Blažina – Ursin, Ljubica
Kučan (kasnije udata Grgurić) – Kučankina, Ljuba Kauzlarić – Katina, Milan Kružić – Gezin,
Nevenka Kružić – Gezina, Branka Marohnić – Romanina, Antonija Polić – Ančičina, Dubravka
Polić (kasnije udata Marohnić) – Kučankina, Vilma Kružić (kasnije udata Polić), Nedjeljka Tadej
(kasnije udata Požarić) – Matejkina i Ivan Tometić – Tonačev.
Franjo-Franc Bončina, Slovenac koji je još prije drugoga svjetskoga rata otvorio mljekaru****
vodio je u predratno vrijeme svjetovni zbor, koji je vježbao u kući Matije Šubata – Matijaša. U
njemu su pjevali: Maksimilijan Blažina - Ursin, Milan Blažina – Ursin, Ljubica Grgurić –
Kučankina, Ljubica Kauzlarić – Katina, Milan Kružić – Gezin, Branka Marohnić – Romanina,
Antonija Polić – Ančičina, Dubravka Polić (kasnije udana Marohnić) – Kučankina, Vilma Kružić
(kasnije udana Polić), Nedjeljka Tadej (kasnije udana Požarić) – Matejkina, Ivan Tometć – Tonačev,
Valter Jadro, Ilonka Kalafatić (kasnije udana Marohnić), Josip Kalafatić, Ljubica Kauzlarić (kasnije
udana Marohnić) – Frankina, Veljko Kauzlarić, Dragutin Kauzlarić, Ruža Marohnić (kasnije udana
Polić) – Pepina, Danica Polić – Riparova, Juraj Polić – Jivin, Mate Polić – Ripar, Marica Ružić
(kasnije udana Marohnić) – Perčina i Marija Vukonić – Petrinova.
* Vidi priču iz zlobinske starine broj XVI. ("Zlobinski župnici").
** Dragutin Grohovac (1915. - 1978.) završava Građansku školu i Učiteljsku školu u
Čakovcu. Kao učitelj službuje u Križišću, Supetarskoj Dragi, Đurđevcu i Virju. Godine 1957.
vraća se u Zlobin te od tada pa do smrti službuje u Rijeci kao prosvjetni inspektor i prosvjetni
savjetnik.
*** O tome vidi više u priči broj XVI. ("Zlobinski župnici").
**** O tome vidi više u priči broj XXXIV. ("I mlijeko koje život znači").
XXXVIII.
HRVATSKA PUČKA ČITAONICA I KNJIŽNICA
Osnivačka skupština Hrvatske pučke čitaonice u Zlobinu održana je 4. prosinca 1939. godine*. Na
ovoj Skupštini su donijeta Pravila i izabrano rukovodstvo. Za predsjednika Anton Tometić**, za
tajnika Makso Polić***, a za odbornike Makso Kružić****, Anton Požarić***** i još jedan Kružić
čije je ime u potpisu nečitko.
Pravila imaju ukupno 43 članka i XIV posebnih poglavlja, uobičajenih u pravnim aktima takve
vrste (Ime i sjedište, Svrha, Sredstva, Članstvo, Prava i dužnosti članova, Prestanak članstva,
Glavna skupština, Upravni odbor, Djelokrug Upravnog odbora, Poslovodstvo, Nadzorni odbor,
Časni sud, Razlaz društva i Promjena pravila).
Naziv čitaonice je strojem napisan - Pučka čitaonica i knjižnica, a netko je rukom ispred dopisao i
Hrvatska. Pučka čitaonica i knjižnica mogla je sada ponijeti i naslov Hrvatska, jer je Uredbom o
Banovini Hrvatskoj koja je donijeta 26. kolovoza 1939. godine proglašena Banovina Hrvatska i
Hrvatima je omogućena uporaba nacionalnog imena i nacionalnih obilježja. Prije toga, u
centraliziranoj Kraljevini Jugoslaviji nije bilo zakonito koristiti nacionalna imena niti nacionalna
obilježja. Sjedište Čitaonice je u Zlobinu, ali se ne navodi točno gdje. Iz usmene zlobinske
povjestice zna se kako je sjedište Pučke čitaonice i knjižnice bilo u to vrijeme u napuštenoj kući
Matije Šubata-Matijaša******.
Sredstava za rad Čitaonice pribavljaju se prikupljanjem članarine (redovita članarina iznosi 60
dinara godišnje i plaća se godišnje u četvrtgodišnjim obrocima), uplatama utemeljitelja (član
utemeljitelj postao je onaj tko je uplatio jednokratni i nepovratni iznos od 300 dinara, nije sačuvano
da li je bilo takvih utemeljitelja budući da je ta svota za tadašnje Zlobinjare bila ogromna i usudili
bi se reći nedostižna!*******), darovima i prihodima od zabava.
___________________________________________________________________________
* U Bakru je čitaonica osnovana 1839. godine (točno stotinu godina prije nego li u Zlobinu),
Kraljevici 1861. godine (78 godina prije), Praputnjaku 1872. godine (67 godine prije),
Škrljevu 1874. godine (65 godina prije), Hreljinu 1875. godine (64 godine prije), Krasici 1877.
godine (62 godine prije) i u Fužinama 1890. godine (gotovo pola vijeka ranije). Ne treba čuditi
ovoliko kašnjenje Zlobinjara, ako se ima u vidu usporedba demografskih, kadrovskih,
financijskih i organizacijskih potencijala navedenih mjesta i Zlobina.
** Anton Tometić-Tonac Mršić Malinar (1873.-1958.)
*** Maksimilijan Polić-Makse Žila (1904.-1982.)
**** Maksimilijan Kružić-Makse Požupov (1892.-1943.)
***** Anton Požarić (1913.-1985.)
****** Od ove kuće, nakon požara koji ju je zahvatio u drugom svjetskom ratu, ostala je
danas samo hrpa kamenja koje je zatrpalo temelje, a ruševina se nalazi u neposrednoj blizini
kuće nekada u vlasništvu Antona Tometića-Tonaca Mršića Malinara.
******* Prema iskazima starijih zlobinskih mještana u to vrijeme se za 1.000 dinara mogla
kupiti prvoklasna krava.
Čist godišnji prihod ide u fond za nabavku valjanih knjiga i za podignuće Narodnoga doma. Osim
knjiga, što je bila osnovna djelatnost Društva, Pučka čitaonica je bila pretplaćena i na zagrebački
dnevnik Jutarnji list, a nabavljen je i radio prijamnik te su se u Čitaonici okupljali Zlobinjari da
slušaju radio program i kometiraju politička i društvena zbivanja. To je bio drugi radio prijamnik u
Zlobinu. Prvi je pribavila učiteljica Jelisaveta Rasporić te su se Zlobinjari ispočetka okupljali kod
nje da bi slušali radio. Izgradnja Narodnog doma, što je bilo zacrtano kao ambiciozni plan, Pučka
čitaonica nije nikada realizirala (tek 1949. godine u Zlobinu je izgradjen Dom kulture, ali tada u
sasvim drugim okolnostima nego što su bile u predratno vrijeme).
Član Društva mogao je postati svaki vrijedan i čestiti građanin kojeg primi glavna skupština i da je
navršio 18 godina. Tko želi biti primljen u članstvo Društva morao je svoju želju pisano saopćiti
odboru i istodobno izjaviti da su mu društvena pravila poznata i da će se istima u cjelosti
pokoravati. Svi članovi mogu sa svojim porodicama sudjelovati na svim društvenim priredbama.
Članovi utemeljitelji i redoviti članovi imaju pravo sudjelovanja na svim društvenim skupštinama s
aktivnim i pasivnim pravom glasa, dok začasni članovi imaju samo savjetujući glas. Članstvo
prestaje istupom, smrću ili isključenjem.
Redovita skupština saziva se u mjesecu siječnju svake godine, a nadležna je odlučivati o:
- zaključku o godišnjem poslovnom izvještaju,
- izboru pretsjednika, upravnog i nadzornog odbora,
- imenovanju začasnih članova i
- zaključku o promjeni pravila i razlazu društva.
Izvanredna skupština imala se održati ako saziv iste zatraži 2/3 članova ili predsjednik.
Upravni odbor sačinjavali su predsjednik, potpredsjednik, tajnik, blagajnik, knjižničar i četiri
odbornika.* Predsjednika bira glavna skupština. Potpredsejdnika, tajnika, blagajnika i knjižničara
bira Upravni odbor između svojih članova na rok od jedne godine. Upravni odbor mora se sastati
najmanje jednaput svakog mjeseca, a odlučuje o predmetima koji nisu u nadležnosti Glavne
skupštine te o primanju i isključenju članstva.
Poslovodstvo čine predsjednik, tajnik, blagajnik i knjižničar. Predsjednik zastupa Društvo i
predsjeda Glavnoj skupštini i Upravnom odboru. Tajnik Društva vodi društvenu kancelariju, ima da
vodi zapisnik glavne skupštine, kao i sjednice, imenik članova, upis novih i brisanje istupivših
članova. Zatim, izvrašava i zaključke Upravnog odbora. Blagajnik prima uplate, isplaćuje obveze,
vodi blagajnički dnevnik i glavnu knjigu. Knjižničar čuva i pohranjuje knjige, časopise i novine. U
ustanovljeno doba imade knjižnica biti pristupačna svim članovima što je njegov osnovni zadatak.
O izdavanju knjiga na kućnu upotrebu vodi se i posebni očevidnik.
___________________________________________________________________________
* Predsjednik je, kako je već rečeno, bio A. Tometić, tajnik M. Polić, odbornici ..? (nečitko)
Kružić, M. Kružić, A. Požarić, čiji su potpisi i na izvornom primjerku Pravila. Četvrti
odbornik bio je Danijel Marohnić-Dane Šikić (1908.-1977.) koji je Pravila Pučke čitaonice i
predao Općinskom poglavarstvu u Hreljinu dana 3. siječnja 1940. godine s molbom za
registraciju Društva. Tko je izabran za potpredsjednika, blagajnika i knjižničara nije
poznato.
Nadzorni odbor ima tri člana koji su se birali na jednu godinu od strane Glavne skupštine. Član
Upravnog odbora ne može biti član Nadzornog odbora. Ovo tijelo nadzire korištenje i upotrebu
sredstava Društva, pregledava blagajničke knjige, ispituje i odobrava zaključne račune i bilancu
društva.
U slučaju razmirica među članovima, bilo u društvenim prostorijama ili na zajedničkim zabavama,
nesporazume bi trebao rješavati Časni sud. Ovo tijelo se sastoji od šet članova. Svaka zavađena
strana bira po dva člana, a Upravni odbor imenuje još dvojicu. Znači, sastav Časnog suda je za
svaku pojedinačnu razmiricu utvrđen ad hoc. Zaključku ovoga tijela stranke se imaju neopozivo
pokoravati, a u slučaju podjele glasova odlučuje glas predsjednika Časnog suda.
Društvo prestaje ako to odredi nadležno tijelo državne vlasti ili to zaključi Glavna skupština,
nadpolovičnom većinom glasova svih prisutnih članova. U slučaju prestanka Društva njegova će se
imovina pohraniti kod Petra Vukonića*, gostioničara.
U slučaju da se u roku od 2 godine u Zlobinu osnuje nova čitaonica sa istim smjerom i istom
svrhom, Vukonić Petar je dužan novoj osnovanoj čitaonici predati u posjed sav imutak razvrgnute
prve čitaonice. U slučaju, pak, da se u tom roku ne osnuje nova čitaonica, tada sav imutak prelazi u
vlasništvo župnoj crkvi u Zlobinu.
Drugi dokumenati o radu Hrvatske pučke čitaonice i knjižnice nisu sačuvani, pa ostaju ova Pravila
jedini povijesni dokument o njezinu radu i djelovanju. Iz usmene zlobinske povjestnice može se
saznati** da je Čitaonica radila sa skromnim fondom knjiga (najviše 200-tinjak), uz pretplatu na
zagrebački Jutarnji list i koristeći radio prijamnik za upoznavanje s hrvatskim, jugoslavenskim i
svjetskim aktualnim društvenim i političkim prilikama (uz njihovo neizostavno komentiranje
među prisutnim članovima). Rad Čitaonice prekida talijanska okupacija, na sam dan Uskrsa 1941.
godine. Knjige koje su se tada nalazile u posudbi više nisu vraćene, one knjige koje su zatečene u
Čitaonici su uništene ili otuđene, a radio prijamnik su rekvirirali talijanski okupatori i ne zna se gdje
je konačno završio.
___________________________________________________________________________
* Petar Vukonić-Petrina (1895.-1959.).
** Izvor je usmeno kazivanje Josipa Kalafatića – Joža Guština (1923. - 2005.) i Emila Tadeja
Matejkina (1920. – 2002.)
XXXIX.
ŽRTVOSLOVNIK PRVOG I DRUGOG SVJETSKOG RATA
Žrtve u prvom svjetskom ratu
Josip Miloš sin Jakova i Marije rođ. Marohnić, iz zlobinske obitelji Miloš čiji je nadimak Vuneši.
Rođen je 7. rujna 1891. godine kao četvrti sin u obitelji koja je imala sedmoricu sinova. Pao je na
bojištu 14. siječnja 1916. godine kod ukrajinskoga grada Černovci (u 25. godini života) "razvodnik
26. domobranske pješačke pukovnije".
Matija Polić sin Antona i Tonke rođ. Kružić. Matija je rođen 13. kolovoza 1884. godine, a umro 21.
lipnja 1917. godine kao pripadnik 26. karlovačke pukovnije (dakle, u 33. godini života). Bio je
udovac, žena Josipa umrla je 1913. godine, a iza njihove smrti ostalo je dvoje nejake djece: kći
Ivka, rođena 1906. godine i sin Josip, rođen 1907. godine.
Stjepan Tadej sin Ćirila - Metoda i Filomene rođ. Blažina (zlobinski obiteljski nadimak Matodovi).
Stjepan je rođen u ovoj brdanjarskoj obitelji 27. kolovoza 1899. godine. Imao je dvije sestre i
četvero braće. Ne zna se točno gdje je i kada je poginuo. Bilo je to 1916. ili 1917. godine na
istočnoj bojišnici, negdje u pokrajini Galiciji (najzapadniji dio današnje Ukrajine).
Ratne i poratne žrtve drugog svjetskog rata
1. Ljubomir (Josipa) Ban, rođen 31. 5. 1921. u Zlobinu, poginuo negdje kraj Pakraca, 1942., vojno
djelovanje, domobran, neoženjen.
2. Špiro (Davidov) Bjegović, rođen 19. 8. 1907. u selu Ramljane kod Knina, strijeljan u Zagrebu
od vlasti NDH 6. 9. 1942., pripadnik narodno-oslobodilačkog pokreta, bio u zatvoru, zlobinski zet,
otac petero djece. Posmrtno odlikovan Partizanskom spomenicom 1941.
3. Valter (Ivana) Jadro, rođen 1. 11. 1921. u mjestu Summit, Il., USA, poginuo na "Križnome
putu" 1945., ubijen kao zarobljenik, domobran, neoženjen.
4. Juraj (Franje) Jauk, rođen 10. 9. 1908. u Zlobinu, poginuo u Srijemu, vojno djelovanje,
partizan, oženjen, otac dvoje djece.
5. Dragutin (Tome) Klarić, rođen 1920. u Triblju, poginuo u Sv. Jakovu 19. 3. 1945., podmenuta
mina pod zaprežna kola, civil, neoženjen.
6. Ivica (Tome) Klarić, rođen 1924. u Triblju, nepoznato mjesto i vrijeme smrti, vjerojatno pad
zrakoplova, domobran, neoženjen.
7. Dragutin (Antona) Kolombo, rođen 4. 5. 1903. u Zlobinu, strijeljali ga Nijemci 8. 10. 1943. na
zlobinskoj "rampi", civil, oženjen, otac troje djece.
8. Branko (Antuna) Kružić, rođen 4. 4. 1921. u Zlobinu, poginuo na Kordunu 1944., vojno
djelovanje, partizan, neoženjen.
9. Branko (Ivana) Kružić, rođen 3. 1. 1921. u Zlobinu, poginuo u Lici 29. 8. 1943., vojno
djelovanje, partizan, neoženjen.
10. Grgur (Ivana) Kružić, rođen 11.5.1887. u Zlobinu, uhićen od strane partizana i odveden u
partizanski logor Viševica 1. 9. 1942., tamo i strijeljan ubrzo nakon zatočenja. Simpatizer NDH, ali
nije bio u oružanim snagama. Oženjen, otac dvoje djece.
11. Jelena (žena Valentina) Kružić, rođena 20. 5. 1878. u Zlobinu, poginula u Zlobinu 7. 3. 1945.,
zaprežna kola na kojima se vozila naišla su na minu, civilna žrtva rata, udana, majka troje djece.
12. Maksimilijan (Jurja) Kružić, rođen 17. 9. 1892. u Zlobinu, strijeljali ga Nijemci 8. 10. 1943.
na zlobinskoj "rampi", civil, oženjen, otac devetero djece.
___________________________________________________________________________
* Žrtve se navode abecednim redoslijedom, sa svim onim podacima koji su traženi za sve
žrtve drugog svjetskog rata i poraća od strane posebnog saborskog povjerenstva.
13. Makso (Jakova) Kružić, rođen 20. 10. 1919. u Zlobinu, ubijen na "Križnome putu", službovao
tijekom NDH kao financ u Humu na Sutli. Neoženjen.
14. Anton (Slavkin) Lopac, rođen 24. 11. 1935. u Zlobinu, kao devetogodišnjak poginuo u Zlobinu
19. 9. 1944. od eksplozije bombe koju je sam aktivirao.
15. Miljenko (Franje) Marohnić, rođen 14. 10. 1924. u Zlobinu, umro u Osijeku na "Križnome
putu" 23. 9. 1945., obolio od tifusa, domobran, neoženjen.
16. Vladimir (Stanka) Marohnić, rođen 21. 2. 1920. u Zlobinu, poginuo u Lici 1943. tijekom
vojnog djelovanja, partizan, neoženjen.
17. Juraj (Stanka) Polić, rođen 19. 4. 1935. u Zlobinu, desetogodišnji dječak poginuo 10. 4. 1945.
od eksplozije bombe koju je sam aktivirao.
18. Josip (Ivana) Šubat, rođen 13. 3. 1931. u Zlobinu, četrnaestogodišnjak poginuo 5. 2. 1945. od
eksplozije granate ispaljene s njemačkih položaja.
19. Ivan (Ivana) Tadej, rođen 10. 5. 1902. u Zlobinu, nepoznato mjesto pogibije, strijeljali ga
1942. godine partizani zbog navodnog prokazivanja partizanskog logora Tuhobić (kasnije utvrđeno
da nije imao nikakve veze s tim slučajem), civil (lugar), neoženjen.
20. Juraj (Luke) Tadej, rođen 24. 3. 1910. u Zlobinu, nepoznato mjesto pogibije, strijeljan 25. 7.
1945. po presudi partizanskog prijekog suda. Domobran, oženjen, otac troje djece.
21. Luka (Ivana) Tadej, rođen 15. 10. 1883. u Zlobinu, ubili ga partizani na nepoznatom mjestu
31. 5. 1942. Civil, oženjen, otac četvero djece.
22. Ivka (Ivana) Tomljanović, rođena 25. 3. 1910. u Zlobinu, poginula u vlaku između
željezničkih postaja Meja i Škrljevo 13. 1. 1944., za vrijeme partizanskog napada na vlak. Civilna
žrtva, neudana.
23. Mladen (Jurja) Vidas, rođen 4. 6. 1930. u Zlobinu. Četrnaestogodišnjak poginuo u Benkovcu
Fužinskome igrajući se eksplozivnom napravom.
24. Stanko (Jurja) Vidas, rođen 10. 11. 1924. u Zlobinu, ubijen u Krasici 1944. i bačen u bezdanu
jamu. Strijeljali ga partizani radi dezertiranja. Neoženjen.
25. Zvonko (Jurja) Vidas, rođen 5. 9. 1920. u Zlobinu, ubili ga partizani 1945. nakon završetka
rata. Domobran, neoženjen.
26. Zorislav (Andrije) Zoretić, rođen 26. 1. 1922. u Zlobinu, poginuo u Busovači, BiH, 17. 8.
1943. tijekom vojnog djelovanja. Domobran (pripadnik 369. Hrvatskog pješačkog puka),
neoženjen.
Statistički pokazatelji o zlobinskim žrtvama iz drugog svjetskog rata
Pri ovakvim istraživanjima najbolje je prepustiti riječ brojkama. One će, a ne ideologijske ili
političke predrasude, svjedočiti nepristrano o poginulima. To vrijedi i za dvadesešest Zlobinjara,
koji su poginuli tijekom Drugoga svjetskoga rata ili neposredno nakon njega.
Njihova prosječna dob bila je 29 i pol godina. Bilo je među njima i muškaraca i žena, i vojnika i
civila, stradalih u ratu i kada je rat već završio. Neki su poginuli u borbi, neki nesretnim slučajem,
neki su strijeljani, a neki su ubijeni kao zarobljenici. Od dvadeset šestero, osmero ih je bilo
oženjeno ili udato, a ostali, njih osamnaestero neoženjeno odnosno neudano.
žene
muškarci
2
24
7,69%
92,31%
partizani
domobrani
civili
6
8
12
23,08%
30,77%
46,15%
domobrani
u ratu
nakon rata
3
4
42,86%
57,14%
Ubijeni od Nijemaca
2
civili
Ubijeni od partizana
Ubijeni od vlasti
NDH
3
1
Civilne žrtve
rata
7
Kronika jednog stradanja
Na ovome mjestu prenosimo tekst o stradanju Valtera Jadro iz pera njegova nećaka Ivice
Kovačevića*, inače vrsnog novinara HRT, a sada umirovljenika. Tekst je izvorno naslovljen kao
Dossier Valter Jadro (1921. - 1945.)
Nakon završetka školovanja zaposlio se u fužinarskoj pošti, gdje je radio sve poslove koji su se
obavljali u toj pošti. Od pružanja usluga građanima, otpreme pošte, do ovladavanja telegrafskim
uređajima. Taj je posao prema pričama građana obavljao na veliko zadovoljstvo. Putovao je
svakodnevno na relaciji Zlobin-Fužine, najčešće biciklom ili pješice. Godine 1942. dobio je poziv
od tadašnje Nezavisne Države Hrvatske za odsluženje vojnog roka u redovima domobranstva.
Morao se javiti u Karlovac, što je učinio, gdje je, kako se tada reklo unovačen. Vršen je raspored po
jedinicama prema sposobnostima i on je određen u službu veze. Prema sporazumu NDH i
Njemačke, mladi vojnici su odlazili u naobrazbu pretežno u Austriju i Njemačku, pa je tako mladi
Valter odmah određen za kurs radiotelegrafista u vojarni Stockerau u Gornjoj Austriji. Kurs je
uspješno završio, jer je inače bio nadprosječno obrazovan i prirodno vrlo nadaren.
U vrijeme školovanja od vojnika su formirane dvije divizije koje su sačinjavali Hrvati, i to "Vražja"
i potom "Plava" divizija, inače poznate kao legionarske divizije. One su odmah 1942. godine
krenule na ratišta, "Vražja" na Staljingrad, a "Plava" divizija u Hrvatsku i BiH ... Uz ove dvije
divizije, formirana je i treća legionarska, 373. divizija i to 6. siječnja 1943. godine u Austriji. Ova
postojba je bila poznatija pod nazivom "Tigar" divizija. Nosila je njemačke uniforme s hrvatskim
grbom na rukavu. Valter je određen u grupu vezista (radiotelegrafista) pri štabu divizije ... Po
povratku iz Austrije u Hrvatsku, prvo postrojavanje bilo je 5. lipnja 1943. godine ispred Glavnoga
kolodvora u Zagrebu.
Od mjeseca lipnja do kolovoza 1943 komandant je bio generalleutnant (general poručnik, o. R. T.)
Emil Zellner, do listopada 1944. godine generalleutnant Eduard Aldrian te od svibnja 1945. godine
generalmajor (general bojnik, op. R. T.) Hans Gravenstein. Divizija je spadala pod štab 15.
njemačkog armijskog korpusa.
* Ovaj zapis (neznatno kraćen u nekim općenitim dijelovima koji nisu bitni za pojedinačnu
sudbinu pokojnog Valtera) o detaljima stradanja jednog Zlobinjara u ratu i poraću možemo
objaviti zahvaljujući g. Ivici Kovačeviću (rođ. 1932.), nećaku V. Jadra, sinu Valterove sestre
Branke udate Kovačević (1912. - 2013.), koji je godinama istraživao ratni put i stradanje
svojeg ujaka. Ovaj dokumentirani prikaz ratnog martirija jednog mladog, nedužnog i
plemenitog čovjeka naslovio je "Dosje Valter Jadro", a drugi naslov, "Kronika jednog
stradanja", dodao je autor ovih priča. Dossier Valter Jadro ili Kronika jednog stradanja je
priča o jednom pojedinačnom stradanju, ali može prezentirati tragični usud svih stradalih
vojnika, kao i besmisao samog rata i poratne osvete. Rođen je u mjestu Summit, Cook
County, Illionis (gradić pokraj Chicaga koji je po popisu iz 2010. godine brojio 11.054
stanovnika), ali se još kao dječak vratio u Zlobin zajedno sa sestrom Brankom i majkom
Ljubicom (1893. - 1978.) Otac Ivan (1889. - 1955.) ostao je u Americi, da bi se i on nakon rata
vratio u rodni Zlobin gdje je i umro 1955. godine.
"Tigar divizija", a takav je naziv dobila 373. divizija, imala je zadatak djelovanja na liniji fronte od
Gacke do Zrmanje, a brojala je u početku oko 15.000 ljudi da bi kasnije taj broj bio sveden na
svega 4.000 Hrvata. Prema nekim podacima negdje krajem 1943. godine došlo je do masovnog
dezertiranja Hrvata. Komandni kadar je bio isključivo njemački i samo je jedan hrvatski časnik bio
na sporednoj dužnosti. Divizija se prvobitno sastojala od 383. pukovnije s 3 bojne i 15 satnija,
zatim 384. pukovnijom, 373. topničkom pukovnijom, izvidjačkim odredom, opkoparskom bojnom,
pričuvnoj poljskoj bojni i drugim logističkim jedinicama. Štab se nalazio u mjestu Ostrožac, između
Bihaća i Bosanske Krupe, a tamo se nalazila i glavna radiostanica (tu je bio i Valter). Smješteni su
bili u jednom starom dvorcu, a najviše su djelovali na potezu Travnik-Bugojno-Jajce-Bihać-Knin.
Prema nekim dokumentima najčešće okršaje imale su jedinice "Tigar" divizije s 26. dalmatinskom
divizijom. Povremeno se štab selio u Dvor na Uni, napose u vrijeme "čišćenja" od Mostara do Jajca
i doline Une i Sane te kada je jedinica bila zaštita rudnika Ljubija.
Glavna radio stanica bila je stalno uz štab, a operativne jedinice su u to vrijeme imale teške borbe
za rudnik Ljubiju kod Prijedora, zatim za Sanski Most, dok je najžešća borba vođena 6. prosinca
1944. godine u Kninu, gdje je divizija desetkovana, a partizani su zarobili samo 17 legionara i sve
na licu mjesta strijeljali. Tada je desetkovana cijela 384. pukovnija, a 6. satnija 384. pukovnije se
predala u Gračacu 5. prosinca 1944. godine. Sudbina im je nepoznata...
Značajna je akcija u prvoj polovici 1944. godine obrana Banja Luke, zatim boravak na Baniji i
Kordunu od 22. do 30. svibnja 1944. godine. Valter je tada bio na kratko u Petrinji*. "Tigar"
divizija je kao potpora sudjelovala i u akciji desanta na Drvar 25. svibnja 1944. godine. Štab
Divizije se tada nalazi u Donjem Lapcu, pa je tamo u to vrijeme bio i Valter. Preko sela Trubar
dijelovi jedinice su došli i u Drvar gdje su se po naredbi spojili s padobranskim njemačkim
jedinicama.
Prema podacima koji su dostupni, "Tigar" divizija je zbog pogibije ljudstva, ali i dezerterstva i
prebjega u partizane ili domobrane, spala na svega 2.500 ljudi. Radi toga je Divizija popunjena s
razbijenim dijelovima njemačkih jedinica koje su se povlačile iz Grčke. Valter se čitavo vrijeme
nalazio uz štab divizije, pa i u vrijeme povlačenja preko Banja Luke do Siska. Divizija je imala
ujedno zadatak držati tzv. drugu liniju fronte Banja Luka obala Vrbasa. Prema nekim podacima
"Tigar" divizija imala je dosta okršaja s 14. hercegovačkom brigadom koju su uglavnom činili
hercegovački Srbi, u stvari bivši četnici koji su tijekom 1944/45. prešli iz četnika u partizane. Ova
hercegovačka brigada imala je jedan težak poraz na Ivan planini u Bosni i bila je osvetnički
nastrojena prema legionarima. Legionare koji bi im se predali ili su bili zarobljeni ubijali su
nemilosrdno.
Istražujući povjerljive podatke, naišao sam i na to da je "Tigar" divizija ožujka 1945. godine
potpuno uništila 35. ličku diviziju na krbavskom polju, a radilo se o partizanskoj jedinici s 3.500
ljudi. U poslijeratnoj literaturi to nije nigdje spomenuto...
Početkom 1945. godine "Tigar" divizija je bila u stvari njemačka, jer je brojila 12.150 vojnika, od
kojih je svega 30% bilo Hrvata. Dana 20. ožujka t. g. Divizija je u Banja Luci bila potpuno u
okruženju partizana, ali su se 28. i 29. ožujka uspjeli izvući iz obruča. Tada je
___________________________________________________________________________
* U to vrijeme u Petrinji je živjela obitelj Kovačević: Branka (sestra Valterova), njezin suprug
Slavko (prije rata podoficir Jugoslavenske kraljevske vojske, a u to vrijeme na službi u
Petrinji), njihov sin Ivica (pisac ovoga teksta) i dvije kćerke Evica i Marina.
njemačka komanda otpustila veliki dio Hrvata, koji su otišli kućama ili su prešli među domobrane.
Trećega svibnja 1945. godine naloženo je povlačenje uz Unu, a posljednje borbe s jedinicama 2.
armije vođene su uz rijeku Unu i Ilovu, zatim oko Banove Jaruge, Jasenovca, na tzv. Zvonimirovoj
obrambenoj crti, i tada je "Tigar" divizija bila u sastavu tzv. 15. Gorskoga zdruga i ušla u sastav
56. korpusa...
Sa štabom Divizije Valter je, prilikom povlačenja, došao u Sisak i 5. svibnja se sastao sa Slavkom
Kovačevićem, tada domobranskim časnikom u Petrinji. Prema onom što se moglo čuti od Slavka
(mog oca), on je Valtera i još neke nagovarao da napuste legionare, jer je ta jedinica proglašena
zločinačkom (a tako su partizani proglašavali sve one koji su se borili protiv njih) i da će u slučaju
da ih zarobe stradati. Sa sobom je donio domobransku uniformu da se presvuče i bude zarobljen
kao domobran ... No, Valter nije htio napustiti svoju jedinicu ni svog komandanta. Bio je uvjeren,
rekao je Slavko (moj otac) da će uspjeti doći do Austrije, a onda kako je rođen u Americi, dobiti
državljanstvo i otići u Ameriku. Navodno je rekao "ja ne želim živjeti među komunistima i
bezbožnicima".
Valter se držao onog što je pisalo u vojničkoj knjižici "Soldbuch" – borba protiv komunizma je i
borba za slobodu hrvatskoga naroda. Ispravno ili krivo to je za moju domovinu! Prilikom njegova
boravka u Petrinji, krajem 1944. godine, meni je pokazivao tu knjižicu, a onda sam imao prigodu
saznati od njega da nikada nije imao uz sebe oružje, jer se isključivo bavio tehničkim poslom u
štabu.
"Tigar" divizija imala je zadatak da zajedno s nekim drugim hrvatskim snagama štiti povlačenje
Armijske grupe E s Balkana od Grčke, preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Zbog toga
se "Tigar" divizija u povlačenju kretala dolinom Vrbasa, preko Siska, Zagreba i Brežica do
Kostanjevice na Krki. Naime, prema nalogu komande njemačkih jedinica, trebao se štititi bok od
napada 4. Armije Jugoslavenske vojske. Vjerojatno zato nije krenula prema Austriji, pa je očito da
su Nijemci žrtvovali "Tigar" diviziju s kojom se kretalo i oko 5.000 izbjeglica s područja zapadne
Bosne i dijela Dalmacije i Like. Šestoga svibnja 1945. godine njemačka je komanda prepustila
"Tigar" diviziju, koju su i dalje vodili njemački časnici, pod komandu NDH. Tada se Divizija
nalazila oko Velike Gorice i Samobora i nije im bilo dozvoljeno da uđu u Zagreb. Tamo je bio
ustaški vođa Maks Luburić i od njega su navodno dolazile komande, pa i ta da se "Tigar" divizija
uputi u zaštitu ceste Zagreb – Karlovac i dalje prema Sloveniji. "Tigar" divizija imala je tada jedan
od posljednjih okršaja s partizanima, odnosno tada već Jugoslavenskom armijom (JA)...
Tužna je Kostanjevica i njena okolica
Dan prije kapitulacije Njemačke, 9. svibnja 1945. godine, "Tigar" divizija je stigla u Kostanjevicu i
njenu okolicu. Kako je stigla vijest o kapitulaciji, komandant "Tigar" divizije Gravenstein je
nastavio borbom s partizanskim jedinicama, jer se pokušao probiti prema Austriji. Bili su potpuno
opkoljeni od brigada 10. divizije kao i drugih Damatinsko-krajiških jedinica. Divizija je ostala bez
streljiva i u selu Rake 10. svibnja komanda "Tigar" divizije krenula je u pregovore o predaji...
Gdje se tada našao Valter? Kako je bio u štabu, znači da je zarobljen u selu Raka. S grupom svojih
kolega radio telegrafista navodno su odvedeni u Kostanjevicu, gdje su zatvoreni u podrum jedne
napuštene kuće u kojoj je bila komanda neke partizanske jedinice. Ubijeni su 15. ili 16. svibnja
1945. Kako su znali da će biti ubijeni, pred smrt su bacali svoje slike i slike znanaca i djevojaka s
adresama po podu podruma, što su kasnije domaći ljudi pronašli i dosta uništili, ali nešto i poslali
na napisane adrese. Jedna gospođa, koja nije htjela reći svoje ime, našla je sliku Valtera, koja je
bila adresirana na Ljubu Jadro, Zlobin 59, Plase, Hrvatsko Primorje. Na slici Valtera u civilu piše
"Molim nalaznika da pošalje ovu sliku na ovu adresu." I dalje: Mamice, na smrtnom momentu
šaljem ti svoju sliku. Tvoj jedinac Walter.* Sliku Mama Ljuba** nije nikada vidjela, jer se nismo
usudili joj dati. Kad smo joj rekli onako iz daleka kako je Valter sigurno poginuo, ona to nije htjela
ni čuti.
Žena koja je sliku našla poslala ju je na adersu koju je Valter napisao na slici, a na poleđini je
napisala: "Najdeno o prazni hiši družine Josipa Glige, Kostanjevica na Krki. To je bilo odvrženo
(slovenski: odbačeno, op. R. T.) 16. 5. 45. kako vidimo datum po ostalih slikama, sada mi ne
znamo. Jelka. Po odmiku (slovenski: pomaku, odlasku, op. R. T.) Nemcov je bila hiša prazna i mi
nismo u njoj stanovali 4 leta."
Bila je to kako smo kasnije ustanovili sada pokojna Jelka Gliha.
Na upućeni odgovor u ime mame Ljube***, 29. siječnja 1946. godine došao je odgovor sljedećeg
sadržaja: "Spoštovana gospa! Prijeli smo Vaše pismo, ja sam ova koja sam našla ovu sliku među
drugima. Ja nisam ga nikad poznala i drugo o njemu ne znam. Ja mislim da je razvidno na sliki
koju vam je napisao kamo je otišao, jer u logor nije otišao niko, bili su osuđeni i to mnogi. Ali ne
mislite gospođo da so jih sudili naši Slovenci. Prvi koji su zaseli našu zemlju bili su to sami Hrvati i
Bosanci koji su radili te strahote. Ostali su nadaleko, u nekoj dolini tu nekaj stotina nadaleko
napred. Ja mislim, da je bilo isto nekaj slik od njegovih devojk uspomen njemu, ali ne sećam se više
jedna je imala kike. Koje bile slike su naslovljene sam otposlala, za drugo neznam i sad više nije ni
jedne slike, jer su partizani našli i zažgali. Moram ja javiti da nisam bila 4 godine kod kuće, jer mi
smo pobegli od Švaba, u kojoj su oni malo stanovali. I kad je došla ova vojska su se Švabe umaknuli
otišli, naša kuća je bila potpuno prazna – nato jednog dana ob noći, sigurno su imali sud i osudili
ih u toj kući, gdje su pustili ove slike. Molim Vas držite tajnu, ne pravite o meni i ko vam piše jer bih
imala čuda posljedica. Napisala sam vam sve što god znadem istinu i neću vam lagati drugačje
nego što mislim da se bez spomenoga tražili i Vas pozdravljam. Ista koju ste tražili. One dane kad
smo čuli to strahotu bili smo popolne prestrašeni i smo se čudili da su Vaši s Vašim tako činili. To je
sve što sam znala o tome, da vam kažem. Molim budite obzirni."****
Ljudi dugo nisu htjeli govoriti o svemu ovom. Samo da se stari sjećaju da su bili goli ili u donjem
rublju. Ne sjećaju se suđenja, ali da pucnjave i krikova. Navodno su ljudi iz Glihine kuće ubijeni
kod neke trafostanice i bačeni u neke jame u kojima je bila voda i blato. Nažalost živih koji su tamo
bili nema, a mnogi drugi nisu htjeli govoriti. Ipak pronašlo se par ljudi koji su ponešto ispričali ...
* Valter je bio jedini sin u obitelj, pa zato i piše u pismu majci Tvoj jedinac Walter. Ivan i
Ljubica Jadro još su imali dvije kćerke. Ranije spomenutu Branku ud. Kovačević i najmlađe
dijete Bosiljku ud. Marohnić (rođ. 1931. godine).
** Mama Ljuba je Ljubica Jadro rođ. Polić, majka Valterova i baka Ivice Kovačevića. Svi
njezini unuci, pa i Ivica, nazivali su ju "Mama Ljuba".
*** Pismo je pisala Branka Kovačević, kćerka Ljubina, u ime Ljubice Jadro, ali bez njezina
znanja, jer majka nije mogla prihvatiti žalosnu istinu o smrti sina, a obitelj je nije htjela još i
dodatno opterećivati.
**** Slovenka Jelka Gliha očito nije bila vješta u pisanju pisma na hrvatskom jeziku, pa ima
podosta nepravilnosti i slovenskih izraza. No, čitatelj razumije suštinu sadržaja ovoga pisma
jedne plemenite duše koja je smogla hrabrosti da poštom obavijesti obitelj o mjestu i vremenu
stradanja pokojnog Valtera. U to vrijeme (1946. godina!) za takvo što moglo se i glavu
izgubiti!
Slavko Sintić je imao 15 godina i kaže da su grobišta skroz okolo. Alojz Komljanc potvrđuje da se
najviše ubijalo "kod Ponikvarjevih". Zemlje je malo pa su kosti izlazile van, nalazili smo cipele.
Našao sam jedno dugme, kaže on, sa znakom NDH. Nisam mogao vjerovati koliko je kosti na
jednom mjestu. Bilo je i dječjih kosti, kaže on. Koliko je grobišta u Krakovskoj šumi nitko ne zna.
Nalazili smo kosti više osoba povezanih žicom. On tvrdi da se sjeća kako je hercegovačka brigada
presjekla put legionarima i izbjeglicama. Kolona je bila duga 3 km po 4 u redu. Mi smo mislili da
idu u logor, ali su svoj put svi zavšili u Krakovskim šumama nedaleko Rake. Partizani su sve
opljačkali. Nosili su ure, a ubijanje je trajalo jedan dan i jednu noć. Mi smo kao djeca bili u strahu,
iza kolone ostala je roba i neki drugi predmeti, a od ljudi su ostali smao krikovi.
Silvo Majstorović priča kako je vidio sve crno od ljudi od trafostanice do Krke. Nakon nekoliko
dana iz mjesnoga odbora su nas pozvali, dali nam lopate da nabacamo u šumi zemlju na ubijene.
Smrdilo je strašno, a onda su nam dali neku tekućinu da po mrtvima polijemo.
Franc Maksi iz Kostanjevice kaže kako je oko transformatora bilo zarobljenih koji su ubijani uz rub
šume. Nismo smjeli godinama o ovom govoriti. Nama mladićima su dali lopate da nabacamo škrtu
zemlju na mrtvace, a doktor Ivo Ivanišević nam je dao vedro lizola za raskuživanje. Slavko Sintić
tvrdi da je ovdje pobijeno više od 5.000 ljudi. Godinama nam milicija nije dala prilaz humkama.
Sintić i Maksi su nalazili pločice s hrvatskim imenima. Blizu stratišta ljudi su postavili veliki križ, a
postavio ga je nakon 1990. godine Franc Maksi. Iz emigrantskoga tiska naišao sam na podatak
kako je 1989. godine jedan bivši partizan rekao da je bio u Kostanjevici i da je tamo ubijeno
najmanje 2.000 Hrvata. Izvjesni komesar 2. brigade Miljenko Đurić navodno je sam ubio 300
legionara. Nažalost, živih svjedoka masakra nema jer su temeljito ubijeni, a rijetko će koji partizan
priznati što je radio...
Negdje oko Kostanjevice, ispod humka leži i tijelo Valtera Jadro. Mučki je ubijen, iako za cijelog
svog "ratnog" puta nije ni metka opalio. Kada je bio kod nas u Petrinji 1944. godine, pitao sam ga
gdje mu je pištolj. A što će mi, odgovorio je. I tada sam mu posljednji put sjedio u krilu. Otišao je u
jedinicu, a potom u Kostanjevicu zauvijek ...
Bleženi Alojzije Stepinac je na suđenju u Zagrebu rekao 3. listopada 1946. godine sljedeće:"...
Hrvatski narod plebiscitarno se izjasnio za hrvatsku državu i ja bio ništarija kad ne bih osjetio bilo
hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju
u vojsci ili da rade u diplomaciji, osim da promjene vjeru ili da ožene inovjerku..."
Valter je to znao i zato je ostao dosljedan.
Negdje u inozemstvu nastala je i ova pjesma:
"Sloveniji, puna si bregova
Od grobova hrvatskih sinova.
Sloveniji, ne treba ti kiše,
Hrvati te krvlju natopiše.
Sloveniji, imena ti tvoga,
Gdje je grobak sina moga?"
Zabilježio sam samo dio iz istraživanja dokumenata do kojih sam mogao doći. Iz svega se može
vidjeti ipak dio puta.
Tako ovaj intimistički intoniran tekst završava Ivica Kovačević.
XL.
POSLJEDNJA PRIČA
OD 15. OŽUJKA 1888. DO 15. RUJNA 2013.
Često se pitamo kakvi su ljudi iz pojedinog mjesta. Zacijelo smo se više puta upitali kakvi smo to
mi Zlobinjari. Sigurno su nas znali ocijeniti i naši susjedi. Možda ponekad i objektivno, a vjerojatno
da je koja ocjena bila i subjektivna, stereotipna ili uzrokovana predrasudama. Zanimljiv je tekst
zapisan u Župnoj spomenici 15. ožujka 1888. godine od strane svećenika Jurja Štanfela. Tekst je
naslovljen Budućem župniku znanja i ravnanja radi i posljednji je njegov zapis u Spomenici.
Govori više-manje o tome kakvi su njegovi župljani, tj. mi Zlobinjari i ne opisuje nas u pozitivnim
tonovima. Možda je malo i preoštar sudac, ali radi zanimljivosti tekst iz Spomenice prenosimo u
cjelosti!
Budućem župniku znanja i ravnanja radi
Da bude budući ovdje župnik se znao ravnati prema ćudi i poštenju ovoga puka po iskustvu svojih
predšasnika evo mu njekoliko podataka:
1. Župnika Matu Škiljana javno su mimo stana prolazeći grdili i ružili te je stoga bio pok. Juraj
Jadro u reštu, a pok. Ivan Knez morao se javno za oprost moliti. Puno put ga riečju uvriedili.
Paškvile (paskvila je podrugljiv spis na nečiji račun, javna uvreda ili klevata putem spisa, op. R. T.)
mu na vrata od stana pribijali i sl. Krali pčele, ogovarali i klevetali.
2. Aleksandra Cara komu bi morali zahvalni biti što je svojim trudom i nastojanjem jedva mogao
ove ljude nagovarati i skrenuti na gradnju nove crkve, obredili ga pred njegovi neprijatelji da je
ovu crkvu odilazeć na Crikvenicu okrao. Ogovarali ga da je bio hinav (arhaizam, čovjek koji hini je
onaj koji nešto lažno prikazuje, predstavlja, op. R. T.), tancur i sl.
3. O Lovri Večerini rekli da bi se bio na mrcini jeo i napio kad bi samo zaman bilo. I da se nije za
ništa brinuo nego za sebe i svoj džep, za crkvu ništ. Kad je odilazio u Praputnjak njekoji su
predlagali da mu se njegova prtljaga pretraži da što crkvenoga sa sobom neodnese.
4. Kad je potpisani god. 1886. (pop Juraj Štanfel, op. R. T.) prigodom ove kolere ovaj puk
opomenuo da se čuvaju jer da se mogu te bolesti lasno najesti, ružio ga je Andrija Blažina svimi
............ (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) da ne zna ništa u crkvi govoriti, ako ne najeti ćete se i to
i to. Bio prijavljen i da ne bude se pokorio i oprost pitao bi bio kažnjen.
Kad je godine 1879. jedan čobanin jednomu Šmričaninu u njegovoj mašuni svu repu poskubao
govoreć pri tom djelu. "Kad nije za mene (za čobana) neka ne bude ni za tebe (Šmričanina)"
Opomenuo je to i ukorio ih radi vandalskog djela, a da mu se osvjete raztrubili su iz same djavolske
zlobe po Fužini i okolici da je propovijedao da su Fužinari "žabari", Ličani "kebari", a Zlobinjari
da će od sada se "repari" zvati.
Iz toga neka si župnik sam sud i zaključak sam stvori.
Kad je Lovro Večerina god. 1871. htjeo jedan treći novi zvon naručiti (od 9 centi) Brdari su tu
namjeru razvrgli (jer su htjeli imat od 13 centi) i tako su i danas samo dva zvona u zvoniku.
Podpisani je god. 1882. uveo pomoću i voljom bivšeg ovdje privremenog učitelja Bartola Vučića u
crkvi skladno pjevanje posudio u tu svrhu svoj harmonij, koj je u ovoj crkvi orgulam odgovarao.
Dolje uvrstjenom tužbom su ga razvrgli. Kad je učitelj premješten župnik je harmonij kao svoj
prodao.
Godine 1886. na Božić ovomj. učiteljica (Terezija Vlašič, op. R. T.) na molbu potpisanoga župnika
počela u crkvi pjevati. Već o mesopustu sliedeće godine prestala pjevati jerbo su je žene javno na
cesti smiehu i ruglu izvrgle te je Agata Miloš zato globljena.
Radi strahovito ružnoga i divljega više tulenja nego pjevanja zabranio je (10. 4. 1887.) ženskadiji u
crkvi pjevati na temelju rieči sv. Pavla: "Žena neka šuti u crkvi." A pošto je pjevalo sve žensko i
mlado i staro tako da su kuću božju molitve pretvorili u kuću pjevanja odredio je župnik da imade
podžup sa njekoliko muškaraca na koru to jest pjevalištu pod sv. Misom pjevati. Podžup držao
potajno sa ženami te je na Vazam popodne i ponedjeljak na misi bilo u crkvi malo neobično. U
ponedjeljak kad je župnik zapjevao nitko nije htio pjevati. Tomu je uzrok i povod bio Mate Polić
podžup (mežnjar, sakristan, crkveni podvornik, op. R. T.).
Te i slične intrige dovoljno karakterišu ovaj puk. Evo glasovite tužbe u vjernom prepisu:
"Visokočastno Biskupsko pristolje i vlasti duhovna!
S štovanim poklonstvom Župljani Zlobinski kao iz pustinje glas puka, glas istine vapijući akoprem
nevredno ali usiljeno i dužno za čast Crkve Božje a s druge strane za ugled puka prijavljujemo
Sliedeće Circonstanze (iskrivljena tuđica, vjerojatno u značenju okolnosti, op. R. T.)
Prvo.
Da je duhovna vežbanost veoma potrebita u ovome vieku u selih i u varoših. Neka bude kako će Bog
ali zloj crkvenoj disciplini i neredu pomoći se može kao naš pastir tako ......... (nerazumljivi dio
teksta, op. R. T.) je još u disciplini. Može u blagdane kako ih valja (misli se na svećenika koji se u
to vrijeme oslovljavao iz poštovanja u 3. licu množine, tj. "oni", op. R. T.) i dobu kada hote
Blagoslov drže ako ih volja. Najvažnija ispovijed trudno i pogibeljno u zimi očekiva se a gdjegod i
kad godlipo a najmre nekoje ženske srićne jer se možu i u toploj sobi blizu krevetah ispovijedati a
druge nek drhće vani i za to treba prijateljstvo.
Drugo.
....................... (nerazumljivi dio teksta) za pomirenje kršćansko, a pastir je pretvara za razkalnicu
jer ako crkva želi koga naružiti, ili cieli puk nepristojno karati čeka dok se sprave u crkvu na
svetak.
Treće.
Postavljeju puk u dubium (dvojba, op. R. T.) .................................. (nerazumljivi dio teksta, op. R.
T.) pita se potrebita alemozina (lemozina, limozina, crkveni milodar), a slabi uresi jer kaštaldi
(crkveni odbornici, op. R. T.) većinom nevesti (nevješti, op. R. T.) a i bona fide (lat. dobre vjere, op.
R. T.) da bi se barem na svaku godinu proračun puku napovidao tekar onda osvjedočeni bi
doprinašali složno i zadovoljno za ures jer to uzviša puk i slavu Božju.
Četvrto.
Trpimo političnu moralnost često dogadja se da pastir bez potrebe razsrdi se rad na starešinstvo
sad na učiteljstvo da neslogu takovi osobe poremtljuje svaku slogu i red.
Peto.
......................................... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) spadajući našeg prečasnog pastira
Jurja Štanflina malo ispod ................... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) prečasni imao je jedan
organet za meliodarmu si zabavu. Pred 2 godine biaše sudbeno plenjen radi duga sestrina ko
garant da tom zgodom taj organ nepropade sporazumno ................................(nerazumljivi dio
teksta, op. R. T.) dade ga crkvi za poslugu pevanih maša a učitelj izvježban lepo odsluživao viš
vremena službu božju krasno i uredno, učio nam odgoj štujemo ga (jer je baš on, koj vas puntao J.
Štanfel) ali što bi prije spomenuto zavadio se Plovan s učiteljem sad je mrzak učitelj i
..................................... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) svira organet gospod Plovan oduzeo
crkvi poklonjen organ i grozi se da već ne bude u crkvi sličnih organa niti organista jer Plovan je
gospodar u crkvi. Pravo je ali kakav. Na 100 župljana spomoćom Božjom i vrednim pastirom bivšim
Carom Aleksandrom ovu crkvu sagradismo bila procenjena od kr.....................(nerazumljivi dio
teksta, op. R. T.) od 500 tisuća for. Dakle nismo tlap* (nego tlap J. Štanfel) (Tekst u prethodnoj
zagradi je pisan kao napomena popa Štanfela, op. R. T.), a gospodin plovan za taj organ dobio
krompira i što mi znamo davamo neznamo za što ....
Šesto.
Molimo tu veliku obćinsku da razvidi kuda i kamo su ukamaćeni i obsigurani Legati i dobra
crkvena, jer mi nismo u stanju ili dostatni jer nesmiemo ni spominajti o toj stvari kao da i to je
plovansko (nije ni tužiteljevo opazka pisca) (Tekst u prethodnoj zagradi je opaska pisca teksta
župnika Jurja Štanfela, op. R. T.) ali ostrašeni poslovicom jer se sa popom pravdati težko bez njega
i u grobu i mi pisati ne znajući (ste mogli osobno pred biskupom – pisac) (Tekst u prethodnoj
zagradi je opaska tekstopisca popa Štanfela, op. R. T.) prosili smo inostranca (a taj je bio toliko
čovjekoljuban) (Tekst u prethodnoj zagradi je napomena popa Štanfelja, op. R. T.) i pisac neće da se
potpisuje u stvar koja ga se ne tiče budući stvar istinita i tako lahko razviditi da nije Calunia
(kleveta, op. R. T.) (čemu onda bez potpisa tužiti) (Tekst u prethodnoj zagradi je opaska tekstopisca
Štanfela, op. R. T.).
___________________________________________________________________________
* Tlap je stari naziv za čovjeka koji "tlapi" (tlapiti=govoriti u bunilu, buncati, isprazno
maštati) tj. govori "tlapnje" (Zlobinjari bi rekli da je to un ali ona ki/ka bulazni!).
Svemogući Bog a presvetli Biskup joće lahko razviditi u napred kog poživi sve vlasti i udahnuo
mudrost duha svetoga (jer do sada su bili bez nje i njega) (Tekst u prethodnoj zagradi je pisan od
strane popa Štanfela, op. R. T.).
Glas vapijućih z pustinje Zlobin odpravljen slavnom stolu Duhovnome modruškom Carbavo
(Krbave, tj. Modruško-krbavske biskupije, op. R. T.) senjske dieceze dne 8. listopada 1884."
To je vjerni prepis glasovite tužbe glasovi cijela puka zlobinskoga koju je napisao Zlobinjarac Toma
Grubišić grobar na Rieci koj iz velikoga patriotizma i ljubavi prema materi hrvatskoj koja ga rodila
i hrvatskim mliekom zadojila, odrekao se svoga imena i porekla te postao riečki ungarac pretvorio
svoje ime u Grubesich. Medju hrvatskimi izdajicami biti ćemu slava neuvehla.
Začetnik i pobornik ove tužbe je bivši ovdje učitelj Bartol Vučić. On se naime zaljubio u kćer Felica
Šubata Franku*. Bratća njegova su se neumoljivo sa ovom ženidbom protivili da se ne bi za
pastiricu ženio. Odgovarali ga od toga koraka i njegovi kolege. Podpisani župnik ga je na molbu
njegova brata Roka** takodjer odgovarao sa istinitimi podatci. Da je naime sliepa na jedno oko,
da je skrofulozna. Ali tim se zamjerio čitavom rodu tako da su Gašpar Šubat i Petar Tometić otišli
na Rieku k Tomi Grubišiću da ovu famoznu tužbu, moguće po naputku učitelja sastaviti dali. Neka
bude kako hoće to je istina da podpisani župnik nije imao neprijateljstva i opozicije dokle ovdje nije
bilo učitelja koj je ovdje zlo sjeme posijao i javno agitirajući proti župnika. Njegov prijateljski rod
ni sada god. 1888. nije prestao neprijateljski vojevati proti župniku. Dokaz tomu je učitelj Miroslav
Malnar*** koga je Felic Šubat dne 2. 3. 1888. prvi put sastavši se s njim u krčmi nagovarao i učio
neka župnika ne sluša, neka drži s njim, da je ovaj župnik kukavica da nije čovjek oni su ljudi i. t. d.
Nije vriedno gubiti s takvimi pričanjima vriemenom i papira nu znanja i ravnanja budućem
župniku.
Da li smo mi Zlobinjari baš takvi ili ipak nismo tako crni svatko će tumačiti na svoj način. Ipak, ako
je i ovaj tekst pisan u afektu i ako u njemu ima pretjerivanja i generaliziranja, ima u njemu i koje
zrnce istine. Učinimo sve da takve mržnje, pakosti, zavisti, zlobe, nesporazuma, protimbi i
protuslovlja bude što manje, kad ih već ljudski rod ne može iskorijeniti u potpunosti.
* Franka Šubat i Bartol Vučić su ipak okrunili svoju ljubav vjenčanjem. Napustili su Zlobin
radi daljenjeg službovanja B. Vučića u školi Grobnik i kasnije u Boričevcu (Naselje u istočnoj
Lici, u Općini Donji Lapac. Drugoga kolovoza 1941. selo je razrušeno od četničkopartizanskih pobunjenika, a svo zatečeno stanovništvo je pobijeno. Zanimljivo je da je u
Boričevcu neko vrijeme župnik bio i zlobinski sin Rudolf Miloš).
** Roko Franjo Vučić, rođen 1850. u Kraljevici, u vrijeme pisanja tužbe svećenik, a od 1910.
do smrti 1915. godine je biskup Senjsko-modruški.
*** U nekim izvorima i Slavoljub. Učitelj zlobinski školske godine 1887./88.
Nepunih pedest godina nakon ovoga zapisa (1936.) pop Ivan Kauzlarić* piše u spomenici tekst
potpuno drugačije konotacija. I taj tekst prenijet ćemo ovdje u cjelosti.
Sv. Misije je držao kod nas vlč. o. Nikola Buljan**, isusovac, vatrenom riječju s puno ljubavi za
Boga i za neumrle duše. Premda su vjernici župe Zlobin i prije bili na glasu kao dobri katolici – no
iza Misija su postali još revniji. Svi polaze i muški i ženske na sv. Misu i po podne na večernjicu
(blagoslov). Župa ima oko 800 vjernika od tih ima i u Americi, ipak je bilo u god. 1936. 8265 sv.
Pričesti. Prije su običavali ići samo o Uskrsu i to su vršili savjesno, no sada se osobito na prvi
petak i prvu nedjelju u mjesecu primaju sv. Sakramenti. Dapače i svaki dan ima ih mnogo, koji
pristupaju k stolu Gospodinovu.
Lijepo napreduje Djevojačko društvo Presv. Srca Isusova. Kroz ljeto donose u crkvu svježe cvijeće
te osobito Marija Pavletić*** kiti oltare te je upravo milina gledati i biti u crkvi. Uz to lijepo
pjevaju u crkvi i uopće su djevojke tog društva ponos i dika župe naše.
Božanski vrtlar presadio nam je iz ovog zemaljskog vrta, u nebeski na 1. IX. 1936. čestitu djevojku
Milku Dorić. Dne 20. siječnja umrla nam je jedinica kći majke udove, uzor djevojka i članica
društva, čestita Marica Marohnić. Članice društva otpratile je na vječni počinak sa velikim
poštovanjem i žalošću sa vijencima. Prikazale su sv. Pričest i sv. Misu za pokoj duše. Veliku ljubav
imadu vjernici prema svojim pokojnicima. Radi toga u velike cijene korist sv. Mise te daju dnevno
služiti sv. Misu za svoje pokojnike. Jednu pogrešku imadu, a to je da jako plaču prigodom sprovoda
i to upravo sa velikom bolju i prikazuju i vanjskim načinom, da viču i davaju druge znakove svojoj
velikoj tuzi – a to je protivno našoj sv. vjeri. Onaj zdvojni plač i krik odaje običaj poganski koji
nevjeruju u život preko groba. Mladići su nam također čestiti, rado polaze crkvu – lijepo se vladaju,
nema ovdje nikavih nedoličnih djela, osobito otkada su nestale neka društva koja su bila na štetu u
moralnome pogledu.
S ovim lijepim riječima koje opisuje nas Zlobinjare, radosno zaključujem cjelokupne priče,
ispričane radoznalim čitateljima povodom 170. obljetnice zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja.
Predajem ovo štivo našim Zlobinjarima te prijateljima i poštovateljima našega mjesta, s nakanom
da se kroz ove priče otrgne zaboravu povijest mjesta iz najranijeg razdoblja, tj. od zlobinske
prapovijesti (prije stalnog naseljavanja) do sredine XX. stoljeća. Istraživanje i pisanje povijesnice
od drugoga svjetskoga rata, pa nadalje, ostavljam budućim povjesničarima i zaljubljenicima u
zlobinsku starinu.
Dovršeno 15. rujna 2013. godine, nakon istraživanja pismohrana i proučavanja dokumentacije u
Zagrebu, Rijeci, Senju i Zlobinu.
___________________________________________________________________________
* Rodom Fužinarac, kao i pop Štanfel
** Redovnik Hrvatske provincije Družbe Isusove. Nakon drugog svjetskoga rata
komunističke su ga vlasti, u progonu svega katoličkoga, zatvorile u sarajevskom zatvoru, gdje
je i umro 26. kolovoza 1946. godine.
*** Po nadimku Sosakova (1900. - 1984.). Obavljala i službu mežnjarica.
LITERATURA
1. Župna spomenica župe sv. Ivana Krstitelja Zlobin
a) Viek i povjest sela Zlobin
b) Viek i povjest župe Zlobin
c) Opis i postanak župne crkve, zvonova itd
d) Opis i postanak kapele BDM 7 žalosti
e) Opis i postanak župnog groblja
f) O župnome stanu
g) Imena dobročinitelja ove župne crkve
h) Popis svih župnika i župnih upravitelja ove župe
i) Pregled i povijest glavnica za uzdržavanje župne crkve sv. Ivana na Zlobinu
j) Pregled crkvenih glavnica i plaćenih kamat župe, crkve i kapele
k) Pregled zakladnih ili vjekovitih sv. Misa u župnoj crkvi zlobinskoj
l) župnički dohodci
m) Našastar (inventar, op. R.T.)
n) Budućem župniku znanja i ravnanja radi
Spomenicu započinje svećenik Juraj Štanfel i piše ju izmedju 1884-88.). Zadnji tekst
naslovljen "Budućem župniku znanja i ravnanja radi pisan je 15. ožujka 1888. godine.
U nekim poglavljima pisanje Spomenice nastavljaju i kasniji župnici, zaključno s
R. Milošem.
2. Stališ duša župe sv. Ivana Krstitelja Zlobin,
3. Knjige rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih župa sv. Jurja Hreljin (1772. - 1800.),
(1801. - 1815.), (1816. - 1844.), (1845. - 1863.) i sv. Ivana Krstitelja Zlobin (1845. - 1948),
4. Urudžbeni zapisnik župe sv. Ivana Krstitelja Zlobin ( 1884. - 1935.) – kratica "Ur.zap.",
5. Andrija Rački: Iz prošlih dana Liča i Fužina, Sušak 1946.,
6. Radovan Tadej: Zlobinski čeljadopis, Bakarski zbornik III, Bakar 1997.,
7. Radovan Tadej:U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima - Zlobinski iseljenički
čeljadopis, prilozi istraživanju prekomorskog iseljavanja iz jednog malenog mjesta u zaleđu
Hrvatskog primorja, Bakarski zbornik V, Bakar 1999.,
8. Radovan Tadej: Zlobinski žrtvoslovnik XX. stoljeća, Bakarski zbornik VIII, Bakar 2003.,
9. Radovan Tadej: Sokolska četa Zlobin (1931. - 1936.), Bakarski zbornik XII, Bakar 2010.,
10.Radovan Tadej: In search of the lost people of Zlobin - Research on overseas emigration
from a Croatian village on the Adriatic coast (povijesna studija na engleskom jeziku),
Fintrade&tours d. o. o., Rijeka 2006.,
11.Radovan Tadej: Domaće najveć ljubavne - hrvacke starinske pivanje pobrane va naše
dane na Zlobinu, Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matetić Ronjgov, Zlobin 1993.,
12.Radovan Tadej: Zlobin, Sušačka revija br.12/95,
13. Fužine, Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac u povodu 200-godišnjice škole Fužine
(1785. - 1985.), Fužine 1985.,
- Neda Kauzlarić Andrić: Postanak, rast i razvoj naselja - stanovništvo i življenje,
- Vlado Oštrić: Fužine i okolna naselja u 18. stoljeću,
- Kruno Tonković: Fužine uz Karolinsku cestu,
- Maks Karlović: Kako su živjeli i zabavljali se naši stari,
14.Emilij Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923.,
15.Antun Burić: Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj (goranska prezimena
kroz povijest), Rijeka 1979.,
16.Album svećenika Senjske i modruške biskupije, Sakralna baština, Senj (u dva sveska a
i b). Prvi obuhvaća svećenike s početnim slovom prezimena od slova A do L, a drugi
od slova M do Ž. U Albumu su podaci o svim svećenicima ovih biskupija i to: mjesto
i dan rođenja, školovanje, svećeničko ređenje, službovanje i konačno smrti. Knjiga se
počela voditi 1878., a završila prestankom djelovanja Biskupije u Senju, tj. 1. I. 1970.
17. Mile Bogović: Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili
krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština, Senj 1999.,
18. Dragutin Hirc: Hrvatsko primorje, Zagreb 1891. (pretisak Riječka tiskara 1996. godine),
19. Lujo Margitić: Srednjovjekovni zakoni i opći akti na Kvarneru, knjiga treća, GrobnikBakar-Hreljin-Grižane-Bribir-Vinodol, Adamić, Rijeka 2007.,
20.Srednjovjekovni zakoni i opći akti na Kvarneru, priredio, napisao popratne studije i preveo
Lujo Margitić, Nakladni zavod Globus-Naklada Kvarner-Pravni fakultet svučilišta u
Rijeci, Zagreb-Rijeka, 2012.,
21. Zrinko Mičetić: Praputnjak i Vinodolski zakon, Kulturno društvena udruga "Praputnjak".
Praputnjak, 2009.,
22. Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, izdaje Nadbiskupski ordinarijat Rijeka,
godina III., broj 2., Rijeka 24. ožujka 1971.,
23. Službeni vjesnik Biskupskog ordinarijata Senjskog i Modruškog u Senju, broj 801/1962
od 20. rujna 1962. godine,
24. Školska spomenica škole Zlobin,
25. Irvin Lukežić: Grobnički biografski leksikon, Libellus, Rijeka 1994.,
26. Goran Moravček: Jadranovo – Sveti Jakov Šiljevica, Zvona, Rijeka, srpanj/kolovoz
2011., broj 6/443, godina XLIX.,
27. Radovan Tadej: Kukuljanovo – sto i pedeset godina u životu jedne škole, Fintrade&tours
d. o. o. , Rijeka 2004.,
28. Imenik zavičajnika Porezne općine Zlobin,
29. BAS (Biskupijski arhiv Senj) oznaka je za spise koji se čuvaju u Biskupijskom arhivu u
Senju (Sakralna baština Senj, Trg Cimiter 7, Senj). Uz ovu kratice se u svakoj zasebnoj
bilješci navodi broj i godina nastanka za svaki spis koji je korišten kao izvor podataka.
30. Župna spomenica župe sv. Jurja Hreljin,
31. Vinko Tadejević: Agrarni mrtvi kapitali riječkog okružja, Dometi, br. 1-6/1995.,
32. Statistički godišnjak Općine Rijeka, 1977.,
33. Šematizmi Biskupije senjsko-modruške za godine 1851., 1863., 1867., 1875., 1895.,
1902., 1906., 1907., 1908., 1912., 1913., 1914., 1915., 1916. i 1925. (Šematizam je
popis ustanova, službenih osoba i vjernika katoličke crkve),
34. "Leksik prezimena SRH" sačinjen prema popisu pučanstva iz 1948. g., Nakladni zavod
matice Hrvatske, Zagreb 1976.,
35. Statistički ljetopis Državnog zavoda za statistiku za 2011.,
36. Zvona, Rijeka, broj 9/1998., rujan 1998. godine, Iz naših župnih spomenica – Spomenica
župe Divjake,
37. Boris Zakošek: Zemljišne zajednice Hrvatskog primorja i Gorskoga kotara, Vjesnik
Povijesnog arhiva Rijeka, svezak XXXV-XXXVI, Rijeka prosinac 1994.,
38. Imovnik župne crkve sv. Ivana Krstitelja u Zlobinu.
39. Prof. dr. sci. Milivoj Čop: Povijest Hreljina, knjiga prva – od početka do novoga doba“,
Grad Bakar, Bakar 2009.
40. Goran Moravček: Cesta stvarana kroz tri desetljeća, Sušačka revija br. 69., Rijeka
BILJEŠKA O AUTORU
Samostalna izdanja:
1. Ljudi krstijani (čakavske pjesme), Centar društvenih djelatnosti mladih,
Biblioteka Val, Rijeka 1991.;
2. Ki smo ča smo (čakavske pjesme), Centar društvenih djelatnosti mladih,
Biblioteka Val, Rijeka 1991.;
3. Domaće najveć ljubavne (hrvacke starinske pivanje pobrane va naše dane na Zlobinu),
Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matetić Ronjgov, Zlobin 1993.;
4. Iseljavanje iz Zlobina (povijesno-sociološka studija), vlastita naklada, Zlobin 1995.;
5. Drama poetica ciacavcschiana - črez čakavski ričnik složena (zbirka pjesama),
Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1997.;
6. In search of the lost people of Zlobin (povijesna studija na engleskom jeziku),
vlastita naklada, Zlobin 1999.;
7. Rič po rič (čakavske pjesme), Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2001.;
8. Kukuljanovo - Sto i pedeset godina u životu jedne škole 1853. - 2003.
(povijesna studija), Fintrade&tours, Rijeka 2004.;
9. In search of the lost people of Zlobin - Research on overseas emigration from a
Croatian village on the Adriatic coast (povijesna studija na engleskom jeziku),
Fintrade&tours d. o. o., Rijeka 2006.;
10.Zvukovlje stihovlja (čakavske pjesme), Naklada Kvarner d. o. o., Rijeka 2012.
Pjesme, članci, studije, ogledi, rasprave i kritički prikazi objavljivani u periodici:
- Lipa naša (ciklus od 8 čakavskih pjesama objavljenih pod pseudonimom Stipan Kalafatić*),
Rival, Rijeka, broj 1-2/1989.;
- Ljudi krstijani (ciklus od 8 čakavskih pjesama objavljenih pod pseudonimom Stipan
Kalafatić), Rival, broj 3-4/1989.;
- Zmiranja (ciklus od 8 čakavskih pjesama objavljenih pod pseudonimom Stipan Kalafatić),
Rival, Rijeka, broj 3-4/1990.;
- 3 čakavske pjesme, Rival, Rijeka, broj 1-2-3-4/1991.;
- 1 čakavska pjesma pod pseudonimom Stipan Kalafatić, Čakavska beseda, Bakar,
broj 11/1991.;
- Domaće ljubavne i junačke - hrvacke starinske pučke pisme pobrane va naše dane na
Zlobinu (ciklus od 10 narodnih pjesama zabilježenih u Zlobinu), Rival, Rijeka, broj
1/1992.;
- Litanija (2 čakavske pjesme), Godine, Zagreb, broj 1/1992.;
___________________________________________________________________________
* Pjesnik se u početcima objavljivanja svojih radova (1989.,1990. i 1991. godine) služio
pseudonimom Stipan Kalafatić (Kalafatić je rođeno prezime njegove majke, a Stipan je
spomen na brata njegova djeda - Stjepana Tadeja, koji je poginuo 1916. na galicijskom
ratištu, kao austro-ugarski vojnik).
- 1 čakavska pjesma, Čakavska beseda, Bakar, broj 12/1992.;
- 1 čakavska pjesma, Čakavska beseda, Bakar, broj 13/1993.;
- 1 čakavska pjesma, Čakavska beseda, Bakar, broj 14/1993.;
- Josip Marohnić-Prvi pjesnik iseljene Hrvatske, Matica, Zagreb, broj 5/1994.;
- Čakavski pledoaje, Dometi, Rijeka, broj 11/1994.;
- Zabetina zvunjelica (ciklus od 8 čakavskih pjesama), Rival, Rijeka, broj 3-4/1994 i
1-2/1995.;
- Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena, I. dio, Dometi, Rijeka,
broj 11/1994.;
- Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena, II. dio, Dometi, Rijeka,
broj 12/1994.;
- Autonomaštvo jučer, danas, sutra, Dometi, Rijeka, broj 12/1994;
- Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena, III. dio, Dometi, Rijeka,
broj 1-6/1995.;
- Mors ultima lenea rerum est, Rival, Rijeka, broj 3/1995.;
- Dva Mataca črez Michigan Av. (dvije čakavske pripovijesti, tri pjesme i jedna
drama Poetica Ciacavschiana), Sušačka revija, Rijeka, broj 10-11/1995.;
- Zlobin - naši ljudi i krajevi, Sušačka revija, Rijeka, broj 12/1995;
- Antun Bonifačić-čežnja za domovinom, Sušačka revija, Rijeka, broj 12/1995.
- U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima, BBC Goranski časopis, broj 12, Mrkopalj 1997.;
- Zlobinski čeljadopis, Bakarski zbornik III., 1997.;
- U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima - Zlobinski iseljenički čeljadopis, prilozi istraživanju
prekomorskog iseljavanja iz jednog malenog mjesta u zaleđu Hrvatskog primorja,
Bakarski zbornik V, 1999.;
- Žažara (ciklus od 8 čakavskih pjesama), Ognjište, Zagreb-Karlovac, broj 10/1999.;
- Đurđica Ivančić-Dusper "Pod murvicun-crtice z nigdanje Crikvenice", Književna rijeka,
Rijeka, broj 1/2001.;
- Franjo Matetić "Zvoneća svojni", Književna rijeka, Rijeka, broj 1/2001.;
- Zlobinski žrtvoslovnik XX. stoljeća, Bakarski zbornik VIII, 2003.;
- Devet čakavskih pjesama, Tarsatika-glasilo prijatelja Trsata za kulturna i društvena
zbivanja, Rijeka 2004. godine, godina IV broj 11.;
- Zvukovlje stihovlja (šest pjesama), Tarsatika-glasilo kluba prijatelja Trasata za
kulturna i društvena zbivanja, Rijeka 2010. godine, godina X broj 22.;
- Sokolska četa Zlobin (1931 - 1936), Bakarski zbornik XII, 2010.;
Osim naprijed navedenog, R. T. je autor mnogih tekstova objavljivanih u "Grobničkom listu",
riječkim "Zvonima", riječkom "Novom listu", "Hrvatskoj rijeci", bakarskoj Buri", pulskome
"Ča" i na Radio Rijeci. Prema njegovu scenariju snimljen je i dokumentarni film o Josipu
Marohniću, prvaku hrvatske iseljeničke zajednice u SAD na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Film
je snimljen 1995. godine u režiji riječkog filmaša Bernardina Modrića, u koprodukciji Istra-filma iz
Rijeke i HTV.
Antologije i pregledi:
- Pul Matetićevega ognjišća 2, (2 pjesme), Kulturno prosvjetno društvo "Ivan Matetić
Ronjgov", Viškovo-Ronjgi 1994.;
- Zbornik čakavske besede (1 pjesma pod pseudonimom Stipan Kalafatić i 3 pjesme pod
pravim pjesnikovim imenom), Društvo primorskih čakavaca "Čakavska beseda",
Bakar, 1995.;
- Goran Kalogjera: Mlada Rijeka u stihu (4 pjesme), Hrvatsko filološko društvo, Rijeka
1997.;
- Dan velikih valova - proza i poezija Rivalova naraštaja (1 pjesma), Udruga građana
RIVAL, Rijeka 2001.;
- Milorad Stojević: Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća" (1 pjesma) , II. prošireno i
izmijenjeno izdanje, Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2007.
- Duša zdola kamika, Biblioteka puntape (6 pjesama), Adamić, Rijeka 2012.;
- Seljanski susreti 1992-2012. Pjesnička panorama (1 pjesma), Kulturno-umjetničko društvo
"Stjepan Žiža" Rovinjsko Selo 2013.;
Kritički prikazi o stvaralaštvu Radovana Tadeja:
- Gordana Milić: "Nostalgično prizivanje prošlosti", Novi list, Rijeka, 11. srpnja 1991.;
- Gordana Milić: "Kako sačuvati čakavštinu - iz tiska je izašla treća knjiga R.T. Domaće,
najveć ljubavne", Novi list, Rijeka, 11. veljače 1993.;
- Ivanka Kružić: "Čakavska poezija Radovana Tadeja", Rival, Rijeka, broj 3/1995.;
- Kim Cuculić: "Čarolije čakavštine", Novi list-Mediteran, Rijeka, 24. svibnja 1998.;
- Slavica Mrkić-Modrić: "U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima-Nova knjiga Radovana
Tadeja prilog povijesti mjesta Zlobin", Novi list, Rijeka, 26. ožujka 1999.;
- Sanjin Sorel: "Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena", Riječi,
Sisak, broj 2/1999.;
- Kim Cuculić: "U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima", Novi list-Mediteran, Rijeka,
28. travnja 2002.;
- Vesna Kukavica: "Zlobinjari od Zlobina do Michigana", Vjesnik, 2. listopada 2002.;
- Silvana Kopajtić-Zurak: "Kukuljanovo - stopedeset godina u životu jedne škole
(1853.-2003.), Bakarski zbornik IX, Bakar, 2004.;
- M. Nemec: "Zlobinsko iseljavanje", Dom i svijet, broj 394, 4. listopada 2002. godine;
- Vesna Kukavica: "Putovi Zlobinjara u obećanu zemlju", Iseljenički horizonti - prikazi i
feljtoni, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2005.;
- Sanjin Sorel: "Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena", Kritike i tome
slično, Matica hrvatska Ogranak Osijek, 2007.;
- Sanjin Sorel: "Kršćanske teme u hrvatskom pjesništvu devedesetih", Crkva u svijetu, Split,
broj 2/2008.;
− Nikola Petković: "Skliske staze tradicije", Novi list, 5. studeni 2012.
− Svjetlana Hribar: "Kairosov čuperak uhvaćen za vječnost", Novi list, 10. studeni 2012.
− Ljerka Car Matutinović: "Čakavska razbibriga", Vijenac, broj 492, 10. siječnja 2013. i
„Vijenac odabranih“, Biakova, Zagreb, 2013.
Radovan Tadej rođen je 1956. godine u Zlobinu. Po naobrazbi je diplomirani pravnik. Rodno
mjesto, njegova povijest, njegovi ljudi i običaji, jezik kojim govore ili jezik kojim su govorili
izvorište je i nadahnuće njegovog umjetničkog senzibiliteta i znanstvenog interesa.
http://www-zlobincjb.net
http://www.w84.org/zlobin

Centar za translacijska medicinska istraživanja

Druga nedjelja kroz godinu listic 08.doc

NIKOLA Br 32(345).pub - Župa Sv. Nikole biskupa – Krapina

Župni listić – 13. NKG

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

novih 22 zbora - Ured za crkvenu glazbu varaždinske biskupije

Zapisnik sa 2. skupštine Alumni kluba

Letak Antunovo 2015 - Župa sv. Antuna Padovanskog – Sesvetska

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

Poziv na skup DIT2015-Dr.Juraj Plenkovic