EUROPEAN DEFENDOLOGY CENTER Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja KAKO PREVAZIĆI GOVOR MRŽNJE...? - ZBORNIK RADOVA - GRAFOPAPIR Banja Luka, 2014. Zbornik radova je štampan zahvaljujući finansijskoj pomoći Ambasade Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini. Stavovi iznešeni u Zborniku radova su stavovi autora i ne izražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini i Evropskog defendologija centra. IZDAVAČ EVROPSKI DEFENDOLOGIJA CENTAR za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka ZA IZDAVAČA prof. dr Duško Vejnović GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK prof. dr Duško Vejnović UREDNIK mr Velibor Lalić POČASNI ODBOR prof. dr Duško Vejnović, prof. dr Vaso Bojanić, prof. dr Neven Brandt, (Ljubljana - Slovenija), prof. dr Miodrag Simović, prof. dr Dragan Koković (Novi Sad - Srbija), dr Siniša Maričić, dr Mile Šikman, mr Velibor Lalić, prof. dr Želimir Kešetović (Beograd - Srbija), prof. dr Dilip Das (SAD), prof. dr Laurence Armand French (SAD), dr Dominique Wisler (Švicarska). PROGRAMSKI I UREĐIVAČKI ODBOR akademik prof. dr Dragoljub Mirjanić, predsjednik, prof. dr Đuro Šušnjić (Beograd - Srbija), prof. dr Stanko Stanić, prof. dr Nenad Suzić, akademik prof. dr Drago Branković, Ranko Preradović, književnik, prof. dr Braco Kovačević, prof. dr Vitomir Popović, prof. dr Ekatarina Stepanova (Moskva – Rusija), prof. dr Lazo Ristić, prof. dr Seema Shekhawat (Mumbaji - Indija), prof. dr Ostoja Đukić, prof. dr Miodrag Živanović, prof. dr Ivan Šijaković, prof. dr Rade Tanjga, prof. dr Petar Kunić, prof. dr Boro Tramošljanin, prof. dr Miodrag Romić, prof. dr Zoran Govedar, doc. dr Slobodan Simović, prof. dr Peter Stoett (Montreal - Kanada), dr Darko Matijašević, mr Slavko Milić (Nikšić Crna Gora), Miodrag Serdar, profesor, (Minhen), dipl. soc. Vedran Francuz. RECENZENTSKI ODBOR prof. dr Đuro Šušnjić (Beograd - Srbija), prof. dr Mile Dmičić, prof. Dr Levi Kreft (Ljubljana - Slovenija), prof. dr Mile Rakić (Beograd - Srbija), dr Dragan Radišić (Sarajevo), prof. dr Victor Nemuann, (Rumunija), prof. dr Siniša Tatalović (Zagreb – Hrvatska), prof. dr David Last (Kanada), mr Vladimir Karajica, dr Ostoja Barašin, dr Nedeljko Debeljak, dr Slobodan Simić, dr Boško Đukić, prof. dr Nedžad Bašić, prof. dr Ari Hello (Finska), prof. dr Dennis J.D. Sandole (SAD), prof. dr Dane Subošić (Beograd - Srbija), doc. dr Zoran Đurđević (Beograd - Srbija), doc. dr Nenad Radović (Beograd - Srbija), prof. dr Ljubiša Mitrović (Niš - Srbija), prof. dr Zoran Milošević (Beograd - Srbija), mr Slavko Milić (Nikšić - Crna Gora), mr Haris Pešto, prof. dr Vladimir Stojanović (Beograd - Srbija), prof. dr Radoslav Gaćinović (Beograd - Srbija), doc. dr Tatjana Duronjić, doc. dr Nevzet Veladžić, doc. dr Slobodan Simović, prof. dr Radoja Radić, prof dr. Gordana Ilić, prof. dr Saša Mijalković, doc. dr Saše Gerasimoski. ŠTAMPA Grafopapir d.o.o. ZA ŠTAMPARIJU Petar Vukelić UREDNIŠTVO I ADMINISTRACIJA Srpska ulica 63, 78 000 Banja Luka, Republika Srpska - Bosna i Hercegovina Telefon/faks: 051/309-470 Veb stranica: www.defendologija.com e-mail: [email protected] Žiro račun: 562 099 0000236689 LEKTOR mr Tatjana Ponorac, prof. KOREKTOR Tin Vejnović, dipl. ecc. PREVOD mr Tatjana Ponorac, prof. TIRAŽ 1000 primjeraka 2 KAKO PREVAZIĆI GOVOR MRŽNJE...? – – sa međunarodnog naučnog skupa na temu „Kako prevazići govor mržnje (nacionalne, vjerske, rasne, političke) i netoleranciju u interesu što boljeg etničkog pomirenja, dijaloga i tolerancije u Bosni i Hercegovini?” održanog 19.10.2013. godine u Banjoj Luci Banja Luka, 2014. godina 4 PREDGOVOR KAKO PREVAZIĆI GOVOR MRŽNJE OTVORIMO SE ZA RAZLIČITOSTI Poštovani čitaoci, pred Vama je Zbornik radova Kako prevazići govor mržnje, koji je rezultat Projekta, međunarodnog-naučnog skupa održanog u Banjoj Luci 19. 10. 2013. godine. Zbornik je izašao iz štampe zahvaljujući podršci Projektu od strane Ambasade Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini. U rezultat Projekta i naučnog skupa uvedena je potreba prevazilaženja govora mržnje svagdje, na svakom mjestu, pa i u svim političkim kampanjama, u svim izborima, kao kolektivna misao narodnog, građanskog stava i načela. Mnoge poznate narodne poslovice i izreke su misaona armatura radova u ovom Zborniku. Ali, uvaženi autri su iskovali mnoge sentence i izreke koje su dosegle, a ponegdje i premašile one iz narodne riznice. Autorove naučne mudrosti pomalo ulaze u narod, njihove kćeri i sinove, ulaze u javni život, njihove poruke, misli često će se citirati u vezi sa raznim životnim prilikama... pa čak i u kontekstu krupnih pitanja iz nauke, filozofije, sociologije... itd. Sa jakom misaonom svježinom vjerujemo da će radovi u ovom Zborniku i on kao cjelina biti potezani i citirani u raznim situacijama kao silan pečat vječne istine. Blago tome ko dovjek živi, imao se rašta i roditi! Pojedine misli naših i vaših autora, naših mudraca su snagom svoje svevremenske istine i univerzalne filozofičnosti postupno ,, napustile glave svojih kazivača i preselile se u područje opštenaučne, filozofske mudrosti. Govoru mržnje neophodno je posvetiti dužnu pažnju naprosto iz razloga pošto on stalno može da zaprijeti nacionalnoj bezbjednosti, ali da i izazove konflikte. U govoru mržnje koriste se riječi ili simboli koji vrijeđaju pojedince, lidere, jednoetničku, religioznu, nacionalnu, ili rasnu grupu u cjelini, ili koje vrijeđaju pojedince pravljenjem aluzije na njihovo stvarno ili pretpostavljeno pripadništvo jednoj etničkoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj grupi. Imajući u vidu činjenicu da su banalnosti i prizemnosti preplavile našu javnu scenu može se konstatovati da govor mržnje direktno vodi u političko nasilje. On je danas sofisticiraniji i kamufliraniji. Njega uzrokuje neznanje koje je bitan determinator netolerancije. Mržnja je negativna emocija. Govor mržnje je u suštini – antikomunikacija. Antipod mržnje je tolerancija. Na prostorima Bosne i Hercegovine etno–nacionalizam je dominannta politička ideologija. Riječ je ubojitija od mača, a solo5 boda govora podrazumijeva odgovornost. U vremenu predizborne kampanje nesmije se stvoriti klima antiintelektualnog stanja. Ako političkoj kampanji i parlamentarnim izborima u Bosni i Hercegovini budemo prilazili na isti način kao i do sada (npr. od 1990. godine do danas) možemo očekivati da ćemo dobiti isti rezultat kao i ranije. Na građanima je da ocijene da li su izborni rezultati u prethodnih 24 godine bili dobri ili loši, pa u ovoj političkoj kampanji i na parlamentarnim izborima treba da odluče odgovorno, moralno, kome će dati povjerenje i da li treba da mijenjaju pristup. Ako građani neće mijenjati pristup, ne treba da se žale na rezultate izbora na kojima će glasati. Ekonomski, politički, kulturološki, socijalno i moralno, svima je jasno, nema dileme, da treba redefinisati pojedinačni ali i opštegrađanski odnos prema sebi i prema svom okruženju, prema izborima analizom trendova koji se događaju u Evropi i svijetu. Građane na izborima ne interesuju sve namjere političkih partija i njihovih lidera, već ih interesuju posljedice koje će te namjere ostvariti u praksi. U principu svako ima dobre namjere i mislimo da je to stvar pristojnosti. Dosadašnja iskustva su pokazala da obećanja u predizbornim kampanjama uglavnom se ne realizuju poslije izbora, te da poslije izbora imamo permanentno loše posljedice. Ako poslije izbora imamo permanentno loše posljedice, svejedno je što je to zasnovano na dobrim namjerama, jer na kraju dovodi do propasti te zajednice, koja treba da uspije. Problem kod političkih kampanja i komunikacije u njima, te izbora kod nas je u tome što su naši lideri suviše egocentrični i samozaljubljeni i oni misle da sve postoji samo zbog njih. U modernim razvijenim društvima i državama lider je činovnik naroda i nacije i on je održiv samo ukoliko vodi naprijed i u onoj mjeri u kojoj daje neki plan gdje narod i nacija mogu da uspiju na tom putu. Lideri mogu da pogriješe, ali onog trenutka kada oni neki svoj interes stave iznad interesa nacije i naroda i kažu: Mada sam postao problem, ja neću da se sklonim, jer eto, ljudi me podržavaju – tog trenutka on gubi kredibilitet. Bolna tema za nas u Bosni i Hercegovini, uopšte na Balkanu, je i u tome što je politika mitologizovana mnogo više nego u „Modernoj Evropi“. To je iz razloga jer smo mi istorijski gledano imali problem sa nacionalnim državama. Mi smo bili praktično narodi u stranim državama. Imali smo Austrougarsku i Tursku imperiju i u tim imperijama, koje su bile države, mi smo imali neki svoj položaj, ali nismo imali svoju državu. Naš kolektivni identitet se ostvarivao kroz etnički identitet, nije mogao da se ostvaruje kroz političke institucije, jer ih nije bilo i nije bilo moguće da ih bude. Pošto kolektivni identitet postoji, on se izražavao kroz jezik, kulturu i vjeru, jer su to bili jedini atributi za prepoznavanje zajednice. Dakle, nije bilo države, nego je bila zajednica. U našim politikama, političkim kampanjama više ima propovjedi nego realnih političkih programa. Drže se zapaljivi govori i obraća se emocijama, a treba planirati jednu ozbiljnu državnu politiku. Ako u Bosni i Hercegovini hoćemo cilj, moramo da hoćemo i sredstva koja vode do tog cilja. Treba da odrastemo jednom kao narod i kao ljudi, treba da prihvatimo cijenu za ciljeve koje smo prihvatili. Akademska zajednica, naučni radnici hoće, mogu i znaju da se filozofsko- sociološkim i drugim multidisciplinarnim pristupom bave problemima, društvenog raslojavanja jezika, odnosno jezičkih i društvenih 6 struktura, odnosom varijacija u jezičkoj upotrebi (lične i kontekstualne okolnosti). Jezik je apstraktan, a govor je konkretan. Govor je jezik u realizaciji. Govor je skup svih pojedinačnih ostvarenja jezika. Bez govora nebi bilo ljudske zajednice, a upravo je raznovrsnost i raznolikost jezika najozbiljnija prepreka takvom zajedništvu; jezik homogenizuje i diferencira. Jezik kodira, klasifikuje i rangira ljudsko ponašanje, koje je uvijek nabijeno emocijama. On je temeljni medij socijalizacije i način na koji se kulturna informacija prenosi. Jedna od ključnih dilema jeste na koji način odrediti granicu između slobode govora i govora mržnje kojim se poziva na netoleranciju i nasilje. Za uspješnu komunikaciju ključno je razumijevanje kulture, jer je njome određen kontekst komunikacije. Jezik je sredstvo komuniciranja, a jezičkim konstrukcijama se izražavajau određeni socijalni odnosi i socijalne situacije. On je sredstvo izražavanja misli, sibolička kristalizacija istorijskog i duhovnog naslijeđa. Ljudski govor neispunjava samo univerzalne logičke zadatke, nego i društvene, koji zavise od specifičnih uslova grupe ili govorne zajednice. Protivrječnost jezika je u tome što je njegov zadatak da povezuje i ujedinjuje ljude; ali to ujedinjavanje jezik ne može izvesti, a da istovremeno ne odvaja ljude. Naše zatečeno stanje je takvo da se moramo buditi nasuprot apatiji i rezignaciji i monetarnoj Evropi suprotstaviti socijalnu Bosnu i Hercegovinu. Na ovom putu trebamo stvoriti osnovu jednog novog internacionalizma, na sindikalnom, intelektualnom i narodnom nivou. Istorija sveopšteg bešćašća i konformizma – kada mnogi, nasuprot naučnoj etici, etici poziva, rado plivaju niz struju „pod bijelom ili žutom zastavom predaje i prostitucije svoje savjesti“, svojim bogatim dijelom i časnim intelektualnim angažmanom ostavila je primjer kakva treba da bude uloga intelektualaca u obnovi humanističke nauke i njene emancipatorske funcije u savremenosti. Mnogi intelektualci su produžena ruka vladajućih snaga društvenog inžinjeringa – u funkciji status quoa. Intelektualci treba da vode misaoni proces koji je temelj formiranja javnog mnijenja o određenim spornim pitanjima, pa tako i o pitanjima kako prevazići govor mržnje. Javno mnijjenje je površno, lako promjenjivo, često zasnovano na zabludama i predrasudama, nepouzdano i subjektivno. Javnost čine ljudi koji su suočeni sa problemima govora mržnje i raspravljaju o mogućnosti njegovor rješavanja. Mi smo aktivna javnost i pokušavamo uticati na javno mnijenje. Impliciramo hipotezu da postoji neki konsenzus o problemima ili drukčije rečeno, da postoji neka saglasnost o pitanjima koja zaslužuju da budu postavljena. Javnost je otvorena i u suprotnosti je sa birokratskom organizacijom. Treba razgovarati, a to znači graditi mostove, povezujući suprotne obale. Previše se brblja, a premalo se misli. Samo kao ličnost mi smo moralne osobe, jer odgovornost se veže za ličnu savjest: zato masa, institucija ne može biti odgovorna. Svako nacionalno biće mora se osloniti na „vlastite snage“, uz dužno poštovanje ostalih nacija, ono mora postati duhovna zajednica slobodnih i odgovornih ljudi, u kojoj svako treba da bude ono što jeste, da sa puno strasti, ljubavi i obzira brani svoj lični stav i da otvorena duha prima od drugih i ono što se razlikuje od njegovog, da pruži ruku drugom i drukčijem. Govor mržnje je često sredstvo manipulacije za ostvarenje skrivenih, najčešće nezakoni7 tih interesa i nepravednih ciljeva. Razgovor je tihi poziv na put do istine i smisla, on je način na koji se svaki problem može riješiti, govorom mržnje i nasiljem se ništa ne rješava. U našim uslovima uvijek ispadne loše kad pojmove dubokog značenja tumače plitke glave, koje za njih nisu dozrele. Bodler je kazivao da su čitaoci u odnosu na pisca satovi koji kasne. Protagonisti govora mržnje danas stvaraju velike probleme zamišljenoj državi Bosni i Hercegovini. Oni su opasnost po građane, po mir, po njihovu bezbjednost. Neki mrtvi su i danas živi, više od mnogih živih, čije prisustvo kao da i nije nužno, jer su prije teret, nego radost zajednice. U pustinji propagirane mržnje u Bosni i Hercegovini duvaju različiti vjetrovi, pa i vjetrovi zla. Riječi mudraca nemogu se čuti od vike gomile. Javnost Bosne i Hercegovine treba liječiti od zlog jezika i mača ljutog i uspostaviti odnos da istinita riječ bude jedini mač. Mi kao sabesjednici na ovom naučnom skupu založili smo se za javno djelovanje protiv govora mržnje, za etničko pomirenje, za razvoj političke kulture, dijaloga, tolerancije, demokratije i odgovornosti uopšte, a posebno u Bosni i Hercegovini. Akademski duh je oko koje vidi što drugi ne vide, i on ima u vidu da razgovor s prošlošču neprekidno traje, te da se svi trebamo otvoriti za bogatstvo različitosti. Nužnost i neophodnost je postizanje jedinstva različitosti... Glavni i odgovorni urednik 8 SADRŽAJ PREDGOVOR........................................................................................................................5 mr Velibor Lalić prof. dr Duško Vejnović IZAZOVI I DILEME GOVORA MRŽNJE SA OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU .........................................................13 Prof. dr Braco Kovačević MEDIJI, MRŽNJA I SUKOBI NA BALKANU.............................................................30 mr Damir Nadarević TEHNOLOŠKO KOMUNIKACIJSKA PROGRESIJA UZROK MORALNE DEGRESIJE? GOVOR MRŽNJE NA INTERNETU I INTERNETSKIM DRUŠTVENIM MREŽAMA ............................................................................................43 Dr.sc. Azra Adžajlić-Dedović Mr.sc. Edita Hasković DUGI PUTEVI PRAVDE ..................................................................................................58 Doc. dr Radomir Nešković MEĐUETNIČKA MRŽNJA U KONTEKSTU DRŽAVE ..........................................75 Dr Mile Rakić Dr Ljubo Pejanović IZGRADNJA KAPACITETA BEZBEDNOSTI U VIŠENACIONALNIM I MULTIKULTURALNIM DRŽAVAMA .....................................................................84 Prof. dr Mlađen Mandić POJAM GOVORA MRŽNJE I NJEGOV UPOREDNO PRAVNI PRIKAZ SA POSEBNIM OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU ..................................... 98 Mr Boško Županović GOVOR MRŽNJE I JEZIČKE MANIPULACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI ................................................................................................ 114 9 Mr sci. Zoran Pejičić RAĐA LI GOVOR MRŽNJE U BIH DRUŠTVO UPLAŠENIH? ...........................124 Prof. dr Miodrag N. Simović Doc. dr Milena Simović PRAVO NA SLOBODU IZRAŽAVANJA IZ ČLANA II/3H USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE I ČLANA 10 EVROPSKE KONVENCIJE I NOVIJA PRAKSA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE....................133 Prof. dr Boro Tramošljanin Prof. dr Miodrag Romić NEMOGUĆNOST TOLERANCIJE I DIJALOGA U BOSNI I HERCEGOVIN .............................................................................................152 Berislav Đurić Vesna Mijatović SOCIO EKONOMSKE I POLITIČKE IMPLIKACIJE NETOLERANCIJE I GOVORA MRŽNJE U BIH...................................................162 Stamenko Novaković OPERACIJA „POMIRENJE“ ...........................................................................................185 mr. sci. Slavko Milić PREVENCIJA, PODRŠKA I ULOGA CIVILNOG DRUŠTVA U SUZBIJANJU ZLOČINA IZ MRŽNJE.....................................................................200 Vinko Perić Rade Biočanin Dragan Jakovljević GOVOR MRŽNJE I POLITIČKE KONTRAVERZE U BIH.................................. 209 Doc. dr Nebojša Macanović ULOGA RELIGIJSKE PEDAGOGIJE U PREVAZILAŽENJU MEĐULJUDSKIH KONFLIKATA IZMEĐU OSUĐENIH LICA ......................224 Doc. dr Milenko Vojvodić Prof. dr Duško Vejnović Prof. dr Vladimir Stojanović ANALIZA STAVOVA SREDNJOŠKOLACA O GOVORU MRŽNJE NA SPORTSKIM TERENIMA .................................................................... 235 Mr Edina Heldić-Smailagić Doc. dr Dalibor Kesić Mr Emir Muhić KOMUNIKOLOŠKE I PSIHOLOŠKE DIMENZIJE GOVORA MRŽNJE .........251 10 mr Stevan Dakić mr Predrag Obrenović SPECIFIČNOSTI JEZIKA I GOVORA MRŽNJE U BOSNI I HERCEGOVINI ......................................................................................... 260 Dr Goran Maksimović PSIHOLOŠKI ASPEKTI UGROŽAVANJA BEZBJEDNOSTI REPUBLIKE SRPSKE I GOVOR MRŽNJE ................................................................267 Doc. dr Mirko Stojčinović DIJALOG, TOLERANCIJA I ETNIČKO POMIRENJE U BIH............................ 286 Prof. dr Duško Vejnović Dragan Bašić POLIETNIČNOST I UKLJUČIVANJE .......................................................................292 Milenko Mršić, predavač PRIMJERI NACIONALNIH MJERA I INICIJATIVA NEKIH EVROPSKIH ZEMALJA U BORBI PROTIV GOVORA MRŽNJE .......................301 Mr Dragana Milijević KRIVIČNA DJELA POČINJENA IZ MRŽNJE U KRIVIČNOM ZAKONODAVSTVU REPUBLIKE SRPSKE ..............................................................310 Mr Suzana Todorović ANTISEMITIZAM NAJDUŽI ZLOČIN MRŽNJE ...................................................318 doc. dr sci. Idriz Ćosić, dipl.ecc GOVOR MRŽNJE I MEDIJI .......................................................................................... 332 mr Žana Vrućinić PSIHOLOŠKI ASPEKTI KOMUNIKACIJE ..............................................................340 Doc. dr Jagoda Petrović SOCIJALNA DISTANCA TIHI GOVOR MRŽNJE ..............................................348 Mr Gojko Šetka Mr Dragana Vujić GOVOR MRŽNJE I NASILJE MEĐU DJECOM I MLADIM ...............................359 mr Biljana Kovačević GOVOR MRŽNJE ULOGA I ODGOVORNOST MEDIJA .................................369 Ljiljana Marinković, dipl.pravnik ETNIČKA I VJERSKA MRŽNJA I KULTURA DIJALOGA U BIH ...................... 377 11 Mr Žaklina Komosar SLOBODA GOVORA I GOVOR MRŽNJE................................................................385 Diplomirani sociolog, Gvozden Marijana Diplomirani sociolog, Francuz Vedran DISKRIMINACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI KAO TEMELJ GOVORA MRŽNJE ..............................................................................390 Aleksandar Miladinović Vitomir Petričević Milan Salamadija GOVOR MRŽNJE NA FEJSBUKU I NA VIKIPEDIJI ............................................397 Svetlana Krstić, dipl. politikolog – master GOVOR MRŽNJE KAO POSLJEDICA NEDOSTATKA ETIČKIH I MORALNIH VRIJEDNOSTI ................................................................... 411 UPUTSTVO AUTORIMA ...............................................................................................421 12 IZAZOVI I DILEME GOVORA MRŽNJE SA OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU Pregledni rad UDK 316.647:323.269.6(497.6) mr Velibor Lalić1 Evropski defendologija centar prof. dr Duško Vejnović Univerzitet u Banjoj Luci Apstrakt: U radu se govori o specifičnostima Bosne i Hercegovine i društvenoj opravdanosti istraživanja i društvene kontrole govora mržnje. Zatim, navode se opšta konceptualno-metodološka pitanja u okviru čega je dat osvrt na pojmovno određenje fenomena. Jedno od ključnih dilema jeste na koji način odrediti granicu između slobode govora i govora mržnje. Imajući navedeno u vidu, sažeto su razmotrena pitanja određenja govora mržnje u praksi. Nakon toga, izvršena je analiza pravnih propisa kojima se reguliše ova materija. Pregled pravne literature obuhvatio je međunarodne pravne instrumente te kraći osvrt na iskustva nekih evropskih zemalja. Nakon toga, izvršen je pregled zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Ključne riječi: govor mržnje, Bosna i Hercegovina, sukob, nacionalna i vjerska mržnja, zakonodavstvo. UVOD2 Istraživanje raznih manifestacija mržnje i netrpeljivosti od posebnog je značaja u politički nestabilnim i podijeljenim društvima, kao što je Bosna i Hercegovina, gdje je mržnja i netolerancija duboko ukorijenjena u istoriji pa sve do današnjih dana. Bosnu i Hercegovinu na političkom planu karakteriše autoritarni politički sistem i građanski rat, kao politička prošlost, međunarodno prisustvo, 1 2 Korespondent: mr Velibor Lalić, e-mail: [email protected]. Napomena: U radu su korišteni određeni segmenti iz istraživačkog izvještaja „Politička kultura i govor mržnje u Bosni i Hercegovini“, Evropskog defendologija centra iz 2011. godine. 13 kao politička sadašnjost, i evropski put, kao politička budućnost. Te tri vremenske ravni mogu se dovesti u kontekst tumačenja stanja i perspektive političke kulture, mržnje i netolerancije na ovim prostorima. Dijalog i tolerancija, nacionalna i vjerska mržnja i netrpeljivost aktuelna su pitanja za mnoga društva savremenog – sve više nesigurnog svijeta. Poseban značaj imaju u nacionalno i vjerski heterogenim, politički polarizovanim i ekonomski nerazvijenim društvima. Bosna i Hercegovina je višenacionala i kulturno heterogena država sa dugom istorijom nacionalnih i vjerskih antagonizama, netrpeljivosti, mržnje i sukoba. Istorijsko nasljeđe netolerancije i brojni politički, ekonomski i socijalni problemi savremene Bosne i Hercegovine čine ovu temu vrlo aktuelnom. Stvaranje stabilnih institucija, vladavina prava, poštovanje ljudskih prava i sloboda, poštovanje i prihvatanje kulturnih različitosti drugog i drugačijeg temeljni su preduslovi za stvaranje stabilnog društva i dugoročnog mira. Iako je rat u Bosni Hercegovini davno završen, latentni sukob je prisutan i on se manifestuje u nacionalno i vjerski obojenom nasilju u vidu oštećivanja vjerskih objekata, nadgrobnih spomenika, napada na povratnike, uvrede i provokacije na pripadnike drugih etničkih i vjerskih grupa, naročito za vrijeme vjerskih praznika. Poseban problem je govor mržnje koji se manifestuje ne samo u političkom životu i medijima, već simboličke – nacionalističke poruke mržnje vidljive su na javnim površinama, u urbanim i ruralnim sredinama, stvarajući novu mržnju i produbljujući postojeću (Vejnović et al., 2011). Sam pojam govora mržnje implicira određena pitanja i dileme. Prvenstveno, radi se o pitanju slobode govora kao jednog od osnovnih ljudskih prava, s jedne strane, i o govoru mržnje koji vodi netoleranciji i nasilju u društvu, s druge strane. Na koji način omogućiti slobodu govora i ograničiti retoriku mržnje u javnosti ključni je izazov za istraživače, zakonodavce i sve one koji se bave ovim problemom. 1. GOVOR MRŽNJE OPŠTA KONCEPTUALNO METODOLOŠKA RAZMATRANJA Pojam govora mržnje je kompleksan i u našoj literaturi nije u dovoljnoj mjeri obrađivan. Problem čini složenijim činjenica da se jedna ovako složena pojava mora posmatrati multidisciplinarno, što nužno nameće potrebu naučno utemeljenog pristupa ovom važnom društvenom pitanju. Jedan takav pristup zahtijevao bi dublju teorijsku analizu, međutim, mi ćemo se ovdje zadržati na kratkom prikazu osnovnih obilježja i deskripciji pojma. Pitanje govora mržnje je vrlo osjetljivo zbog ograničavanja slobode govora, koji se smatra jednim od najvažnijih prava građana nužnih za funkcionisanje svakog demokratskog društva. Pravo na slobodu govora predviđeno je dokumentima Ujedinjenih nacija i Savjeta Evrope i ustavima i zakonima demokratskih zemalja. Međutim, ti dokumenti takođe predviđaju određene iznimke kada se zloupotreba slobode izražavanja može ograničiti zbog mogućih štetnih društvenih posljedica. Pitanje koje se nameće jeste koliko daleko ići sa restriktivnim mjerama protiv „govora mržnje“, a 14 da se pritom ne zadire u slobodu izražavanja kao jedne od temeljnih ljudskih prava (Erceg, 2004). Prve rasprave na ovu temu nastale u Sjedinjenim Američkim Državama, odakle potiču prva tumačenja govora mržnje i njegovog odnosa sa slobodom govora. U skladu sa prvim amandmanom američkog ustava garantuje se sloboda govora na način da se zabranjuje zakonodavnoj vlasti donošenje zakona kojim se ovo demokratsko pravo uskraćuje. U skladu sa tim ustavnim principom govor mržnje u Sjedinjenim Američkim Državama predmet je akademskih i širih društvenih rasprava za razliku od prakse evropskih zemalja čije zakonodavstvo govor mržnje sankcioniše. U terminološkom smislu u literaturi i svakodnevnom govoru upotrebljava se sintagma govor mržnje ili jezik mržnje, što nameće pitanje da li se radi o sinonimima ili o pojmovima sličnog ali ne i identičnog značenja. U jednoj radno-kolokvijalnoj terminologiji, govor ili jezik mržnje su sinonimi. Međutim, u stručnoj i naučno sociološkoj, antropološkoj, socijalno psihološkoj i komunikološkoj elaboraciji, jezik mržnje se prvenstveno vezuje za ispoljavanje duha netolerancije posredstvom medija, dok se govor mržnje vezuje za javne istupe u ostalim kanalima komunikacija, formalnim i neformalnim. To uključuje kompletnu javnu sferu – politiku, kulturu, umjetnost, nauku obrazovanje, sport i dr. (Babić, 2004). Govor mržnje možemo sagledati iz različitih perspektiva. Sa lingvističkog aspekta, radi se o riječima, izrazima i rečenicama uvredljivog sadržaja koje su upućene pojedincu ili grupi zbog pripadnosti određenoj rasi, naciji, vjeri, ideologiji ili seksualnom opredjeljenju. Riječi koje se upućuju etiketiraju, kleveću ili ismijavaju određenu društvenu grupu i ponižavaju osobu koja pripada toj grupi. Posebno je od značaja društveni kontekst u kome se pogrdne poruke upućuju. Lingvistički govor mržnje je dosta zanimljiva ali i neistražena oblast, naprosto zato što je značenje komunikacijskih poruka uvijek vezano za kontekst, a savremena lingvistika uglavnom izbjegava raspravu o semantičkoj vezi između teksta i konteksta. Govor mržnje se mora posmatrati i sa komunikološkog aspekta koji pretpostavlja postojanje namjere govornika sadržane u poruci koju upućuje da stigmatizuje, povrijedi ili ponizi osobu na osnovu njene pripadnosti nekoj grupi, zajednici ili ideji onda se i takve poruke mogu smatrati jezikom mržnje (Škrbić, 2010). Govor mržnje uvijek proizvodi psihološke efekte na pojedinca i zajednicu kojoj je upućen, izazivajući strah, zebnju, nelagodu ili ljutnju. Dakle, psihološki aspekt govora mržnje sadržan je u emocionalnim posljedicama takvog govora. Takav govor stvara netrpeljivost i mržnju prema pojedincu ili grupi, a nekad je i poziv na osvetu i nasilje. Pored navedenog, govor mržnje imanentno je sociološki fenomen. Svaki vid diskriminacije, netolerancije i nasilja motivisan rasnim, nacionalnim, vjerskim i drugim oblicima mržnje, uključujući i govor mržnje, posljedica su predrasuda i netrpeljivosti prema drugom i drugačijem. Ovde se radi o mehanizmima zastrašivanja, potčinjavanja i kontrole društvenih grupa koje počivaju na drugačijim kulturnim vrijednostima. Takav koncept društvenih podjela, zasnovanom na nekritičkom odnosu prema sebi i drugome – kulturno drugačijem – i diskriminaci15 ji, netoleranciji i nasilju koji su rezultat takve percepcije stvarnosti, može se nazvati paradigmom različitosti. Dihotomija grupnih podjela na mi vs. oni, mi naspram ili protiv njih, prisutna je u svim društvima, u svim istorijskim periodima. Takva tribalistička polarizacija preživjela je sve oblike društvenih struktura, od roda i plemena, od naroda i države, pa sve do današnjih dana (Lalić, 2010). Dakle, „govor mržnje“ ne pripada oblasti međuindividualnih već međugrupnih odnosa, između velikih društvenih grupa poput rasa, nacija, klasa, velikih političkih grupacija, a ne svakodnevnih razmirica između dva ili više pojedinaca. Za razliku od individualne mržnje u ličnim odnosima, govor mržnje nije determinisan ličnim karakteristikama aktera, već njihovom pripadnošću različitim društvenim grupama (Vasović, 2002:16). Govor mržnje je često sredstvo manipulacije za ostvarenje skrivenih, najčešće nezakonitih interesa i nepravednih ciljeva. Govorom mržnje se najviše manipuliše neobrazovanim, neukim i neupućenim osobama, tako da se u tom smislu može posmatrati i kao propagandna tehnika. On nekad počinje i sa iznošenjem pojedinih istinitih podataka, sa „djelimičnom“ istinom ili iskrivljivanjem istine (Škrbić, 2010). Manipulativna funkcija govora mržnje zauzima poseban značaj u etnički heterogenim i podijeljenim društvima kao što je Bosna i Hercegovina.3 Da bi jasnije razumjeli manipulativnu funkciju govora mržnje, osvrnućemo se na teoriju manipulacije. Đuro Šušnjić definiše manipulaciju kao „smišljen, sistematski i kontrolisan postupak ili skup postupaka pomoću kojih manipulator, koristeći simbolička sredstva, u za njega pogodnim psihosocijalnim uslovima, odašilje u masu, preko sredstva komunikacije, određene poruke, s namerom da utiče na uverenja, stavove i ponašanje velikog broja ljudi, tako da bi se oni, u stvarima o kojima ne postoji opšta saglasnost, a za koje su životno zainteresovani, usmerili prema ubeđenju, stavovima i vrednostima manipilatora, a da toga nisu ni svesni.“ (Šušnjić, 2004: 42) Iz ove definicije moguće je analizirati osnovne elemente koji čine pojam manipulacije u kontekstu govora mržnje. Manipulacija nije moguća bez manipulatora, odnosno izvora ili odašiljaoca poruke – u ovom slučaju, poruka mržnje koja se odašilje u masu u određenom sadržaju, obliku i vremenu. Poruka mržnje nije upućena pojedincu, već određenoj društvenoj grupi koju karakterišu određena obilježja identiteta. Poruka se saopštava u određenim socijalno-psihološkim uslovima, poput stanja poremećenih društvenih odnosa i društvenih napetosti. Naredni element definicije pojma manipulacije jesu tehnička sredstva preko kojih se poruka prenosi. Ukoliko se prenosi pomoću nekog uticajnog masovnog medija, njen efekat će biti veći. Naredno pitanje jeste postojanje problema o kojem ne postoji opšta saglasnost. Govor mržnje spada u oblast međugrupnih odnosa među kojim ne postoji saglasnost oko bitnih društvenih pitanja koja se odnose na raspodjelu moći i prava i privilegija. Pošto o problemu ne postoji saglasnost, s druge strane postoji zainteresovanost oko spornih pitanja. Poruke mržnje izazivaju značajne posljedice na međugrupne 3 16 O nacionalnom nepovjerenju u Bosni i Hercegovini opširnije vidjeti: Šalaj, B., (2009), Socijalno povjerenje u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Friedrih Ebert Stiftung; Puhalo, S., (2009), Etnička distanca i (auto)stereotipi građana Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Friedrih Ebert Stiftung. odnose, po želji manipulatora, a da masa toga nije ni svjesna. Teoriju manipulacije čine zakoniti odnosi između elemenata koje sadrži navedena definicija. Iz konteksta govora mržnje to bi bilo da postoji zakonita veza između autoriteta manipulatora i efekta poruka mržnje, između efekta poruke i socijalno-psiholoških uslova u kojima se ona saopštava, poput izbora, društvenih skupova određene društvene grupe, značajnih datuma u kolektivnom pamćenju određene grupe, sportske manifestacije i sl. Neke od definicija govora mržnje koje se sreću u literaturi jeste preporuka Savjeta Evrope o „govoru mržnje” No. R (97) 20) iz 1997. godine koja definiše „govor mržnje” kao „sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla“. Komitet pravnika za ljudska prava YUCOM u nacrtu metodologije i strategije za borbu protiv govora mržnje i zločina mržnje nudi jednu opštu definiciju po kojoj govorom mržnje se smatra izražavanje koje sadrži poruke mržnje ili netrpeljivosti prema nekoj rasnoj, nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj grupi ili njenim pripadnicima. U posljednje vrijeme, govor mržnje obuhvata i govor koji je usmjeren u cilju proizvođenja mržnje i netrpeljivosti prema polu i seksualnoj opredijeljenosti, a sve češće ovaj pojam obuhvata i netrpeljivost prema različitom političkom i drugom mišljenju kao i nacionalnom i društvenom porijeklu. Kako se dalje navodi u dokumentu, suštinska prijetnja u izražavanju mišljenja sa elementima govora mržnje je u tome što poruka, koja se ovakvim izražavanjem šalje građanima, ima za cilj da izazove određene negativne posljedice za određeno lice, odnosno grupu lica u zavisnosti od njegovog/njihovog ličnog svojstva ili pripadnosti određenoj grupi. Ovo se može manifestovati kroz: stvaranje prezira prema određenom licu ili grupi, stvaranje negativnog stereotipa prema određenom licu odnosno grupi, podsticanje diskriminacije i neprijateljstva, osudu okoline prema određenom licu ili grupi, izazivanje osjećanja nesigurnosti i straha kod određenog lica/ili pripadnika određene grupe, nanošenje fizičkih i psihičkih bolova određenom licu odnosno pripadniku određene grupe, upućivanje prijetnji određenom licu odnosno grupi, podsticanje i izazivanje nasilja prema određenom licu ili grupi, stvaranje osjećaja kod velikog broja građana da je takvo ponašanje prema određenom licu/grupi društveno poželjno i opravdano, te izazivanje osjećaja kod širokog kruga građana da će takvo ponašanje biti tolerisano i da neće biti predmet odgovornosti (Komitet pravnika za ljudska prava YUCOM, 2007). U jednom od istraživanja o govoru mržnje sprovedenih u Bosni i Hercegovini diskutuje se o govoru mržnje kao vidu simboličkog nasilja koji ne vodi nužno fizičkom nasilju, već o strategiji kojom se privilegovani i marginalizovani identiteti konstruišu, održavaju i reafirmišu u skladu sa postojećim odnosima moći u određenom društvu (Cvjetičanin et al., 2010). Ključni elementi govora mržnje su – identitet grupa koje postaju meta govora mržnje, zatim dodjeljivanje negativ17 nih karakteristika tim identitetima; smještanje identiteta u simbolički red unutar određenog konteksta, te podsticanje ili širenje nasilja i netolerancije kao mehanizma kojim se utvrđuje, odnosno dodjeljuje status određenom identitetu. Na osnovu navedenog, Cvjetičanin i saradnice nude definiciju govora mržnje kao diskurzivnog nasilja usmjerenog prema određenim grupama/identitetima, koje funkcioniše kao strategija politike drugosti i identitetskih politika unutar diskursa moći u konkretnom društveno-političkom kontekstu (Cvjetičanin et al., 2010). 2. Pitanje određenja govora mržnje u praksi Jedna od ključnih dilema jeste na koji način odrediti granicu između slobode govora i govora mržnje kojim se poziva na netoleranciju i nasilje. Organizacija za zaštitu ljudskih prava član 19 iz Londona, Velika Britanija, sačinila je grupu kriterijuma na osnovu kojih je moguće procjenjivati da li se radi o govoru mržnje ili o dozvoljenim formama govora koji se mogu tolerisati (ARTICLE 19, 29–39). Oni su sačinili test od ukupno šest osnovnih kriterijuma koji moraju biti ispunjeni da bi se radilo o govoru mržnje, što ujedno predstavlja korisno analitičko sredstvo onima koji se bave ovom problematikom u određivanju koje su forme govora dozvoljene a koje nisu. Radi se o sljedećim kriterijumima: • Kontekst izražavanja; • Govornik / zagovornik izražavanja; • Namjera od govornika da potiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje; • Sadržaj izražavanja; • Opseg i magnituda izražavanja (uključujući njegov značaj u javnosti i sredstvo komuniciranja); • Vjerovatnoća nastupanja željene posljedice, uključujući i njegovu neminovnost Što se tiče konteksta izražavanja, mora se sagledati društveni i politički ambijent i kontekst u kom je govor nastao i u kom je dalje širen. Posebno je potrebno sagledati prirodu postojećih konflikta u društvu između različitih grupa. Zatim mora se uzeti u obzir postojanje i istorija institucionalne diskriminacije prema određenoj društvenoj grupi ili grupama, istoriju sukoba, pravni okvir, i na kraju stanje u medijima. Kada je riječ o govorniku, tj. prenosiocu poruka mržnje, bitno je odrediti o kome se radi, koji je njegov položaj u društvu, njihov društveni ugled i uticaj na javnost. Primjera radi, ako se radi o uticajnim članovima političkih stranaka, zvaničnicima ili osobama sličnog statusa. Posebno je bitno da li je osoba davala izjave mržnje u svoje lično ime ili tokom vršenja zvanične dužnosti. Potrebno je utvrditi namjeru osobe da svjesno sa namjerom širi mržnju. Tu je od značaja jezik kojeg koristi u komunikaciji, ciljevi koje želi postići, te obim i ponavljanje uvredljivih sadržaja. 18 Analiza uvredljivog sadržaja je nužan uslova kojeg je potrebno utvrditi da bi se radilo o govoru mržnje. Posebno treba obratiti pažnju šta je rečeno, kome je rečeno, poput potencijalnim žrtvama diskriminacije ili nasilja, kakvim tonom je rečeno i sl. Kod opsega i magnitude izražavanja treba uzeti u obzir da li su poruke mržnje rečene u ograničenom okruženju ili su dostupni široj javnosti, zatim sredstvo kojim se poruke prenose i intenzitet izražavanja. Što se tiče vjerovatnoće nastupanja željene posljedice potrebno je sagledati da li govor poziva na diskriminaciju, nasilje ili neprijateljstva, da li je govornik mogao da utiče na javnost, da li je došlo do posljedica, tj. do diskriminacije i nasilja prema grupi na koju je govor mržnje usmjeren. 3. PRAVNI OKVIR GOVORA MRŽNJE 3.1. Međunarodni dokumenti Najznačajniji međunarodni dokumenti kojima se reguliše govor mržnje jesu dokumenti Ujedinjenih nacija i Savjeta Evrope4. Ujedinjene nacije Najznačajni dokument Ujedinjenih nacija jeste Povelja Ujedinjenih nacija (1945), koja u tački (c) člana 55 obavezuje sve članice na „poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlikovanja rase, pola, jezika ili vjere“. Nadalje, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN u članovima 1 i 2 svim ljudima garantuje slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status. Takođe, jedan od važnijih dokumenata je Pakt o građanskim i političkim pravima (1966) prema kojem države danas imaju i zakonsku obavezu da sankcionišu govor mržnje. Ova obaveza proizilazi iz člana 20 stav 2 u kojem se navodi da će se zakonom zabraniti svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. U Opštem komentaru br. 11 koji se odnosi na član 20 Pakta dodatno se pojašnjava da ovaj član može potpuno stupiti na snagu samo ako postoji nacionalni zakon iz kojeg je očito da su opisana propaganda i zagovaranje u suprotnosti sa javnom politikom, i ako postoje prikladne mjere sankcionisanja u slučaju kršenja tog zakona.5 Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1969) predstvalja vrhunac napora Ujedinjenih nacija na polju izjednačavanja ljudi različite rasne i druge pripadnosti. Ova Konvencija predstavlja temeljni dokument 4 5 Opširnije vidjeti: (Jovanović, & Nikolina Grbić Pavlović, 2010). CCPR General comment 11. 29/07/83 19 za borbu protiv rasizma i netolerancije. Konvencija predlaže različite konkretne mjere borbe protiv rasne diskriminacije i „govora mržnje”. Potpisivanjem ovog dokumenta države članice osuđuju svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili teorijama zasnovanim na superiornosti neke rase ili grupe lice izvjesne boje ili izvjesnog etničkog porijekla ili koje žele da opravdaju ili podrže svaki oblik rasne mržnje i diskriminacije. One se obavezuju da bez odlaganja usvoje pozitivne mjere koje imaju za cilj da ukinu svako podsticanje na takvu diskriminaciju ili na svako djelo diskriminacije. Države se posebno obavezuju: a) da utvrde kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja ili izazivanja na takva nasilja, uperena protiv svih rasa ili pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje; b) da izjave da su nezakonite i da zabrane organizacije i aktivnosti organizovane propagande i svaku drugu vrstu propagandnih aktivnosti koje podstiču na rasnu diskriminaciju, kao i da izjave da je učešće u ovim organizacijama ili u njihovim aktivnostima kažnjivo djelo; v) da ne dozvole javnim vlastima niti javnim nacionalnim ili lokalnim ustanovama da podstiču na rasnu diskriminaciju ili da je pomažu.6 U sklopu pozitivnih antidiskriminacijskih mjera, države članice moraju putem sudova i drugih državnih institucija osigurati odštetu osobama koje su oštećene rasnom diskriminacijom (član 6), dok obrazovne, informativne i kulturne institucije trebaju preduzeti mjere za borbu protiv predrasuda i promovisati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među narodima i rasnim i etničkim grupama (član 7). Ove su mjere detaljno razrađene u UNESKO Deklaraciji o rasi i rasnim predrasudama (1978) (Erceg, 2004). Osim ovim dokumentima, prava, a samim tim i zaštita od svih oblika diskriminacije žena, nacionalnih ili etničkih, vjerskih, te jezičkih manjina, starijih osoba, mentalno zaostalih osoba, invalida, izbjeglica, migranata i azilanata zaštićena su posebnim dodatnim dokumentima i to: Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, Deklaracija o ukidanju svih oblika netolerancije i diskriminacije na temelju religije ili vjere, Principi Ujedinjenih naroda o starijim osobama, Deklaracija o pravima mentalno zaostalih osoba, Deklaracija o pravima invalida, Konvencija o statusu izbjeglica, Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica, te Deklaracija o ljudskim pravima osoba koje nisu državljani zemlje u kojoj žive. Savjet Evrope Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950) predstavlja osnovni dokument Savjeta Evrope kojim se zabranjuje diskriminacija. U članu 10, koji nosi naziv „Sloboda izražavanja“, u stavu 1, prvo se uređuje sloboda izražavanja, da bi se potom u stavu 2, odredile određene zabrane ove slobode. Nadalje, u članu 14 Evropske konvencije definiše se: „...Uživanje prava i sloboda 6 20 Opširnije vidjeti: www.ohchr.org predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje ili drugi status.“ Koncept jednakosti i zabrane diskriminacije koja proizilazi iz ovog člana jedno je od najsloženijih pravnih načela. Protokolom 12 Evropske konvencije usvojenim 2000. godine, članice su dodatno potvrdile potrebu „sveopšte zabrane diskriminacije”, a naročito od strane organa javnih vlasti. Na samitu šefova država i vlada država članica Savjeta Evrope, koji je održan u Beču oktobra 1993. godine, izražena je zabrinutost zbog ponovnog oživljavanja rasizma, ksenofobije i antisemitizma, razvoja klime netolerancije, porasta nasilja, naročito protiv migranata i osoba imigracionog porijekla, kao i razvoja novih vidova ksenofobije u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma. S obzirom na to, na Bečkom samitu je usvojen i Plan akcije za borbu protiv rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije. Jedan od sektora na koji se ovaj Plan odnosio je i sektor medija. U članu 5 Plana, od medija se zahtijeva da vjerno i odgovorno izvještavaju i komentarišu o aktima rasizma i netolerancije, kao i da nastave da razvijaju profesionalne i etičke kodekse koje odražavaju ove zahtjeve. Preporuka R (97) 20 državama članicama o govoru mržnje prvenstveno definiše govor, a zatim naročito nalaže da vlade država članica treba da uspostave i održavaju cjelovit pravni okvir koji se sastoji od građanskih, krivičnih i upravnih odredaba o govoru mržnje. U tom cilju, vlade država članica treba da razmotre načine i sredstva kako bi, između ostalog, na listu mogućih krivičnih sankcija za govor mržnje dodale i nalog za obavljanje društveno korisnog rada, zatim povećale mogućnost za borbu protiv govora mržnje kroz građansko pravo, te da vlade država članica kao i organi uprave na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou, ali i državni službenici, imaju posebnu odgovornost da se naročito u medijima uzdrže od izjava koje mogu da se shvate kao govor mržnje ili kao govor koji bi mogao da proizvede efekte opravdavanja, širenja ili podsticanja rasne mržnje, ksenofobije i ostalih oblika diskriminacije zasnovane na netolernciji. Preporuka R (97) 21 o medijima i promovisanju kulture tolerancije predviđa da problem netolerancije zahtijeva razmatranje kako u javnosti, tako i unutar medijskih kuća. Veoma važno je napomenuti da je 1994. godine osnovana Evropska komisija za borbu protiv rasizma i netolerancije Savjeta Evrope. Ova Komisija je osnovana s ciljem suzbijanja rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije koji ugrožavaju ljudska prava i demokratske vrijednosti u Evropi. Komisija donosi različite preporuke kojima je cilj revizija zakonodavstva zemalja članica. Preporuke nisu obavezujuće, ali se u državama članicama ozbiljno razmatraju i uglavnom sprovode u djelo. Tako, na primjer, Opšta preporuka 2 savjetuje članicama da uspostave specijalizovana tijela za borbu protiv rasizma i diskriminacije na državnom nivou. Takođe, Preporuka 7 o nacionalnom zakonodavstvu za borbu protiv rasizma i diskriminacije daje smjernice državama članicama koje uopšte nemaju, ili imaju manjkave zakone za borbu protiv rasizma. U ovoj Preporuci 21 daju se definicije rasizma, direktne i indirektne diskriminacije, te prijedlozi za promjenu ustava, krivičnog zakona, građanskog i upravnog prava. Međunarodne sudske instance Pod sudom međunarodna tijela podrazumijevaju organe kojima je povjereno vršenje sudske funkcije. Za pojam suda bitno je postojanje nadležnosti u odlučivanju na osnovu zakonskih propisa, a u skladu sa postupkom koji je sproveden na propisan način. U međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima nezavisnost sudstva je garantovana na dva načina: putem instrumenata „mekog prava“ i međunarodnim ugovorima. Statutima ad hok Međunarodnih krivičnih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, kao i Statutom stalnog Međunarodnog krivičnog suda takođe se predviđa zakonsko kažnjavanje podsticanja – uključujući i verbalnog, na neki od zločina nad kojima sudovi imaju nadležnost. Tako se u članu 4 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju krivičnim djelom smatra „direktno i javno poticanje na djelo genocida“, dok se u članu 25 Statuta Međunarodnog krivičnog suda individualnom kaznenom odgovornošću smatra svako „naređivanje, olakšavanje, nagovaranje ili podsticanje na (takav) zločin koji se dogodio ili je bio planiran“. U članu 2 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu predviđeno je da se krivičnim djelom smatra svako „direktno i javno pozivanje na genocid“. Nadalje, kao veoma važna sudska instanca uzima se Evropski sud za ljudska prava koji je smješten u Strazburu. Ovaj sud može, a na osnovu zabrane diskriminacije koja je sadržana u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, procesuirati „govor mržnje“ kao oblik rasne diskriminacije (Erceg, 2004). 3.2. Uporedno-pravno iskustvo evropskih zemalja U razvijenim evropskim državama mjere koje su usvojene u Savjetu Evrope sprovode se na nacionalnom nivou. 1) Njemačka: Njemački krivični zakon sadrži veoma precizne odredbe protiv govora mržnje pa je tako kažnjivo svaka distribucija propagandnog materijala „neustavnih“ organizacija kao što su neonacističke stranke, upotreba simbola takvih organizacija, pozivanje na mržnju i nasilje protiv određenih grupa, te odobravanje, negiranje ili umanjivanje genocida, skrnavljenje uspomena na mrtve. Važno je naglasiti da u Njemačkoj postoji i stalna telefonska linija na koju građani mogu prijaviti napade neonacističkih grupa, te stalni nadzor nad Internet stranicama sa rasističkim sadržajem (ECRI, 2001). 2) Velika Britanija: U Velikoj Britaniji postoji niz zakona kojima se reguliše i govor mržnje i rasizam. Public Order Act (Zakon o javnom redu) zabranjuje verbalno i svako drugo nasilje, štampanje i distribuciju materijala koje podstiče na rasnu mržnju. Ovo se odnosi i na muziku i na film. Race 22 Relations Act (Zakon o rasnim odnosima) zabranjuje i „svjesno ili nesvjesno davanje rasističkih izjava kojima se opravdava diskriminacija“, dok Football Offences Act (Zakon o nogometnim prekršajima) zabranjuje rasističko navijanje (ECRI, 2002). 3) Italija: U Italiji je Ustavom zabranjena fašistička stranka, a u nekoliko zakona koji se odnose na ovu blast zabranjeno je širenje ideja koje se zasnivaju na rasnoj mržnji i superiornosti, i pozivanju na rasnu pripadnost, etničko i drugo nasilje ili provokaciju, grupe ili organizacije sa takvim ciljevima, upotreba njihovih simbola na sportskim manifestacijama, kao i opravdavanje fašizma i genocida. Obzirom da i pored ovih zabrana neke stranke koriste rasističke poruke u javnoj komunikaciji. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) je preporučila da se uvedu i neke ad hok mjere kojima bi se spriječila upotreba govora mržnje (ECRI, 2002a). 4) Francuska: U Francuskoj su kažnjivi diskriminacija, mržnja i nasilje na osnovu porjekla, pravdanje zločina protiv čovječnosti izvršenih u Drugom svjetskom ratu od strane sila Osovine, nošenje uniformi i amblema koji podsećaju na ličnosti odgovorne za zločine protiv čovečnosti. Francuska koja propisuje najstrožije mjere protiv govora mržnje predviđa čak i zabranu javnih podsticanja na diskriminaciju, mržnju ili rasno nasilje (ECRI, 2002). 3.3. Govor mržnje u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine7 Krivično zakonodavstvo Krivični zakon Bosne i Hercegovine predviđa u članu 145a krivično djelo Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti koji glasi: „(1) Ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana počini zloupotrebom svog položaja ili ovlaštenja kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.” Krivično djelo Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivost predviđena su i Krivičnim zakonom Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06) (čl. 390), Krivičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 36/03, 37/03 21/04, 69/04, 18/05) (čl. 163) i Krivičnim zakonom Brčko Distrikta (Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 10/03, 45/04, 06/05) (čl. 160). 7 Opširnije vidjeti: Morait, 2010. 23 Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta sadrže krivično djelo Neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice (član 363. stav 2 KZ FBiH, član 357 stav 2 KZ BD BiH) koje glasi: (2) „Ko grubo kršeći standarde profesionalnog ponašanja medija i novinara, koristi huškački ili govor mržnje ili govor koji očito poziva ili potiče na nasilje, narodnosne ili etničke sukobe i time dovede do ugrožavanja javnog reda ili mira, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.“ Krivični zakon Republike Srpske ne predviđa ovo krivično djelo. Zakoni o javnom redu i miru U određenom segmentu ova problematika regulisana je i zakonima o javnom redu i miru Republika Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske 20/07) i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH 2/02) kao i kantonalnim zakonima o javnom redu i miru u FBiH (Službene novine Hercegovačko-Neretvanskog Kantona 9/09; Službene novine Hercegovačko-Neretvanskog Kantona 9/09; Službene novine Kantona Sarajevo 9/99 i 2/02; Službene novine Tuzlanskog Kantona 9/01, 11/01, 11/07 i 14/11). Ovi zakoni propisuju da određeni oblici ponašanja kojima se vrijeđaju nacionalni, vjerski ili rasni osjećaji građana u javnosti predstavljaju prekršaj (Lučić-Ćatić & Bajrić, 2013). Zakon o javnom informisanju Odredbom člana 41 stav 1 tačka 2 Zakona o javnom informisanju (Službeni glasnik Republike Srpske, 10/97) propisano je da će se „novčanom kaznom ili zatvorom do 60 dana kazniti za prekršaj glavni i odgovorni urednik javnog glasila ako: ...ukupna programska orijentacija i uređivačka politika javnog glasila bude usmjerena na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka, narušavanje teritorijalne cjelovitosti i nepovredivosti Republike, kršenje Ustavom garantovanih prava i sloboda čoveka i građanina ili na izazivanje i podsticanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje“. Kodeks o emitovanju radio-televizijskog programa Kodeks o emitovanju radio-televizijskog programa koji je na osnovu odredbe člana 39, stav 1 Zakona o komunikacijama BiH (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 31/03) donijelo Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije u odredbi člana 2, stav 1, tačka 4. definiše jezik mržnje kao „Jezik/govor koji ima namjeru da ponizi, zastraši ili podstakne na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupe na osnovu njihovog spola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, hendikepiranosti, moralnih ili političkih ubjeđenja, socijalno-ekonomskog statusa ili profesije.“ Odredbom člana 4 Kodeksa o emitovanju radio-televizijskog programa,8 koji nosi naslov „govor mržnje“ propisano je da: 8 24 Donijelo Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije na sjednici održanoj 31. januara 2008. godine. „(1) Radio i televizijske stanice neće emitirati materijal koji svojim sadržajem i tonom: a) prenosi jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mrženje između zajednica u Bosni i Hercegovini, ili koji od strane gledalaca može biti protumačen u smislu poticanja na nasilje, nered i nemire, ili koji bi mogao izazvati ili podsticati kriminal ili kriminalne radnje; b) prenosi jasan i neposredan rizik od uzrokovanja negativnih posljedica koje uključuju, ali se ne ograničavaju na smrt, povrede, štetu nanesenu imovini ili drugu vrstu nasilja, ili skretanje policijskih aktivnosti i medicinskih usluga, ili aktivnosti drugih službi za održavanje javnog reda sa njihovih uobičajenih dužnosti. (2) Programski sadržaji RTV stanica neće biti usmjereni na kršenje zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina ili izazivanje nacionalne, rasne, vjerske i spolne netrpeljivosti ili mržnje. (3) U programima RTV stanica neće se emitovati programski sadržaji koji sadrže ili podstiču na diskriminaciju i /ili nasilje po osnovu pripadnosti etničkoj grupi, spola/roda, spolne i seksualne orijentacije, odnosno podstiču na uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje. (4) Emitovanje programskih sadržaja u kojima se upotrebljavaju termini iz stavova 1– 4 ovog člana, dozvoljeno je isključivo ukoliko su dio naučnog, autorskog ili dokumentarnog rada i/ili predstavljaju dio objektivnog novinarskog izvještaja i objavljeni su bez namjere da se podstiču radnje u gornjim stavovima, odnosno sa namjerom da se kritički ukaže na takve radnje“. Izborni zakon Bosne i Hercegovine Prema odredbi člana 1.1 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, „izborna kampanja“ podrazumijeva period utvrđen ovim zakonom u kojem politički subjekt na zakonom utvrđen način upoznaje birače i javnost sa svojim programom i kandidatima za predstojeće izbore. U poglavlju 7 Izbornog zakona BiH, u odredbi člana 7.3 stav (1) propisano je: „Kandidatima i pristalicama političkih stranaka, listi nezavisnih kandidata i koalicija, kao i nezavisnim kandidatima i njihovim pristalicama, te zaposlenima ili na drugi način angažovanim u izbornoj administraciji nije dozvoljeno: 7) koristiti se jezikom koji bi nekoga mogao navesti ili podstaći na nasilje ili širenje mržnje; ili objavljivati ili upotrebljavati slike, simbole, audio i video zapise, SMS poruke, internet komunikacije ili druge materijale koji mogu tako djelovati.“ Poglavlje 16 Izbornog zakona BiH posvećeno je medijima u izbornoj kampanji. Odredbom člana 16.1 propisano je „Mediji u BiH će pravedno, profesionalno i stručno pratiti izborne aktivnosti uz dosljedno poštivanje novinarskog kodeksa, te opšte prihvaćenih demokratskih principa i pravila, posebno osnovnog principa slobode izražavanja. 25 Odredbom člana 16.16 stav (1) Izbornog zakona BiH, „Organ za regulisanje rada elektronskih medija, nadležan za provođenje zakona i propisa o medijima, nadležan je u svim slučajevima povrede odredbi o medijima u vezi sa izborima koje su utvrđene ovim zakonom i drugim zakonima koji regulišu rad medija.“ Pravilnikom o izmjeni Pravilnika o medijskom predstavljanju političkih subjekata u periodu od dana raspisivanja izbora do dana održavanja izbora (Službeni Glasnik BiH, 65/08) propisano je da: „RAK, kao organ nadležan za praćenje rada elektronskih medija, primjenjivaće svoj Pravilnik o postupku rješavanja kršenja uslova, dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije (Službeni Glasnik BiH, 18/05), u svim slučajevima nepridržavanja odredbi Poglavlja 16 Izbornog zakona BiH i odredbi ovog pravilnika od strane elektronskih medija“ ZAKLJUČAK Političke (nacionalne) i kulturne (vjerske) podjele su prepoznatljiva obilježja u Bosni i Hercegovini što predstavlja ozbiljan problem za stvaranje građanskog (civilnog) društva za duži vremenski period. Osnovna obilježja političke kulture u Bosni i Hercegovini su provincijalizam, patrijarhalni mentalitet i nepovjerenja prema drugom i drugačijem. U Bosni i Hercegovini je niz generacija odrastalo i dozrelo u autoritarnoj političkoj kulturi, pa je zato teško očekivati da se one preorijentišu na demokratski način mišljenja, vjerovanja i ponašanja, jer je riječ o posve drugačijoj ljestvici vrijednosti i normi. Pred nama je u Bosni i Hercegovini veoma važan i težak zadatak. Mi se moramo učiti dijalogu i toleranciji, jer sve naše nevolje proističu iz činjenice što mi ne umijemo da komuniciramo jedni sa drugima. Drugim riječima, vladavinu straha postepeno zamjenjuje vladavina prava. A to je veoma težak i dug proces, jer rodovsko-plemenska svijest i način života na ovim prostorima teško se mogu uzdići na ravan univerzalnih vrijednosti, normi i pravila ponašanja. Govor mržnje je često sredstvo manipulacije za ostvarenje skrivenih interesa i nepravednih ciljeva. Govor mržnje je i propagandna tehnika kojom se stvara klima netreljivosti i mržnje. Ključno pitanje je na koji način odrediti granicu između slobode govora i govora mržnje kojim se poziva na netoleranciju i nasilje. Od posebnog je značaja razumijeti društveno okruženje i kontekst u kome se govor mržnje ispoljava, kao i poziciju i status onog ko govor mržnje širi, te njegovou namjeru, sadžaj, dostupnost i posljedice poruka mržnje. Jačanje demokratskih vrijednosti i obrazaca ponašanja, dijalog i tolerancija i efikasan zakonski okvir i primjena normi nužni su uslovi za suprotstavljanje govoru mržnje u Bosni i Hercegovini. LITERATURA: – ARTICLE 19. (2000). Prohibiting insightment to discrimaination, hostility or violence. Policy Brief. Preuzeto: 1.7.2013. http://www.article19.org/resources. 26 – – – – – – – – – – – – – – – – – php/resource/3572/en/interdiction- de -l%E2%80%99incitation%EF%BF%BD%C2%A0-la-discrimination, %EF%BF%BD%C2%A0l%E2%80 %99hostilit%EF%BF%BD%C2%A9-et-%EF%BF%BD%C2%A0-la-violence. Babić, D. (2004). Bosna i Hercegovina Jezik mržnje u javnoj sferi Fenomenološko-tipološke naznake karakteristične za ove prostore. Regionalni glasnik za promociju kulture, manjinskih prava i međuetničke tolerancije, br. 2, str. 4–11. Cvjetičanin, T., Sevima Sali-Terzić, S., Dekić, S. (2010). Strategije isključivanja: govor mržnje u BH javnosti. Sarajevo: Mediacentar. Erceg, T. (2004). Rasna netrpeljivost i „govor mržnje“ – međunarodni i hrvatski standardi i praksa. Zagreb: Centar za ljudska prava. European Commission against Racism and Intolerance [ECRI]. (2001). Second Report on Germany, Strasbourg, 3 July 2001. European Commission against Racism and Intolerance [ECRI]. (2002a). Second Report on Italy, Strasbourg, 23 April 2002. European Commission against Racism and Intolerance[ECRI]. (2002). Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002. Jovanović, C., & Nikolina Grbić Pavlović, N. (2010). Međunarodnopravni aspekti govora mržnje. U: Govor mržnje (str.179 –191). Banja Luka: Defendologija centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja. Lalić, V. (2010). Paradigma različitosti mi naspram oni – između nasilja i tolerancije. U: Govor mržnje (str. 22–31). Banja Luka: Defendologija centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka. Lučić-Ćatić, M., Bajrić, A. (2013). Sarajevo, Procesuiranje kaznenih djela počinjenih iz mržnje u Bosni i Hercegovini – Perspektiva tužitelja. Sarajevo: Analitika. Morait, B. (2010). O potrebi definisanja i mjeri sankcionisanja govora mržnje u izbornom procesu. U: Govor mržnje (str. 44–53). Banja Luka: Defendologija centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja. Puhalo, S. (2009). Etnička distanca i (auto)stereotipi građana Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Friedrih Ebert Stiftung. Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 36/03, 37/03 21/04, 69/04, 18/05 (Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine). Službene novine Hercegovačko-Neretvanskog Kantona 9/09 (Zakon o javnom redu i miru Hercegovačko-Neretvanskog Kantona). Službene novine Hercegovačko-Neretvanskog Kantona 9/09 (Zakon o javnom redu i miru Hercegovačko-Neretvanskog Kantona). Službene novine Kantona Sarajevo 9/99 i 2/02 (Zakon o javnom redu i miru Kantona Sarajevo). Službene novine Kantona Sarajevo 9/99 i 2/02 (Zakon o javnom redu i miru Kantona Sarajevo). Službene novine Tuzlanskog Kantona 9/01, 11/01, 11/07 i 14/11 (Zakon o javnom redu i miru Tuzlanskog Kantona) 27 – Službene novine Tuzlanskog Kantona 9/01, 11/01, 11/07 i 14/11 (Zakon o javnom redu i miru Tuzlanskog Kantona). – Službeni glasnik BiH, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 08/10 (Krivični zakon Bosne i Hercegovine). – Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 18/05 (Pravilnik o postupku rješavanja kršenja uslova, dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije). – Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 31/03 (Zakon o komunikacijama BiH). – Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 65/08 (Pravilnik o izmjeni Pravilnika o medijskom predstavljanju političkih subjekata u periodu od dana raspisivanja izbora do dana održavanja izbora). – Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH (Zakon o javnom redu i miru Brčko Distrikta BiH). – Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH 2/02 (Zakon o javnom redu i miru Brčko Distrikta BiH). – Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 10/03, 45/04, 06/05 (Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine). – Službeni glasnik Republike Srpske 20/07 (Zakon o javnom redu i miru Republike Srpske). – Službeni glasnik Republike Srpske 20/07 (Zakon o javnom redu i miru Republike Srpske). – Službeni glasnik Republike Srpske, 10/97 (Zakon o javnom informisanju). – Službeni glasnik Republike Srpske, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, (Krivični zakon Republike Srpske). – Šalaj, B. (2009). Socijalno povjerenje u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Friedrih Ebert Stiftung. – Škrbić, I. (2010). Govor mržnje: Intervju sa prof. dr Aleksandrom Bogdanićem, profesorom komunikologije na Komunikološkom koledžu u Banjaluci. Buka – Online magazine. Objavljeno: 11.1.2010http://www.6yka.com/govormrznje. Veb sajt posjećen: 11.2.2010. – Šušnjić, Đ. (2004). Ribari ljudskih duša. Beograd, Čigoja štampa. Komitet pravnika za ljudska prava YUCOM. Govor mržnje i zločin mržnje kao instituti međunarodnog i domaćeg prava, Nacionalna koalicija za toleranciju protiv zločina mržnje, Beograd, 2007. http://www.yucom.org.rs/rest.php?tip=ve stgalerija&idSek=24&idSubSek=70&id=1&status=drugi. – Vasović, M. (2002). Govor mržnje. Fakultet političkih nauka, Beograd: Prizma, Mesečne političke analize, Centar za liberalno-demokratske studije. – Vejnović D., Lalić V., Grbić N., Pavlović G., & Ponorac T. (2011). Politička kultura i govor mržnje u Bosni i Hercegovini. Banja Luka: Evropski defendologija centar. 28 CHALLENGES AND DILEMMAS OF HATE SPEECH WITH REFERENCE TO BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract The paper discusses specificities in Bosnia and Herzegovina and social justifiability of studying and social control of hate speech. Furthermore, general conceptual-methodological issues are given with a view on conceptual definition of the phenomenon. One of the key dilemmas here is how to define the line between freedom of speech and hate speech. Taking into account the aforementioned, a concise view on the issues of the definition of hate speech is given. This is followed by an analysis of legal regulations that govern this matter. The legal references pointed out here include the international legal instruments and a short review of the experience of some of the European countries. In addition, there is an overview of legislation of Bosnia and Herzegovina. Keywords: hate speech, Bosnia and Herzegovina, conflict, national and religious hatred, legislation. 29 MEDIJI, MRŽNJA I SUKOBI NA BALKANU Pregledni rad UDK 316.647:323.1]:659.1/.4(4-12) Prof. dr Braco Kovačević Fakultet političkih nauka Univerzitet u Banjoj Luci Apstrakt: Uloga i značaj medija su veoma veliki kako u svakodnevnom životu, tako i u kulturnom, duhovnom i političkom životu savremenog čovjeka. Njihova moć u pogledu političkog oblikovanja ljudi i oblikovanja javnog mnjenja je veoma izražajna. U postupku propagandnog uticaja na javno mnjenje koriste razne manipulativne postupke kako bi ostvarili određene interese i ciljeve. Putem medija politika ostvaruje svoje ekonomske, ideološke, političke pa i vojne akcije. Rat u bivšoj Jugoslaviji i bivšoj Bosni i Hercegovini vođen je i putem medija. Medijski rat još uvijek širi govor mržnje čime i dalje izaziva sukobe i dezintegracione procese na prostoru Balkana. Ključne riječi: mediji, propaganda, mržnja, sukobi, Balkan, novi svjetski poredak UVOD Ne treba posebno napominjati da je, u pogledu političkog oblikovanja ljudi, moć „masovnih medija“ veoma velika. „Kada bih morao da odlučim da li da imamo vladu a da nemamo novine, ili da imamo novine ali ne i vladu, bez oklijevanja bih se opredijelio za ovo drugo“, napisao je Tomas Džeferson 1787. godine, kada je američku štampu činilo svega tridesetak kratkih nedjeljnika koji su zauzimali izrazito stranačke interese. Šta bi tek danas rekao, dva vijeka nakon ovih riječi, kada su sredstva informisanja postala treća industrijska grana u Americi sa hiljadama dnevnih i nedjeljnih listova, specijalizovanim časopisima i radio stanicama, izdavačkim kućama, televizijom i Internetom? Senator Vilijam Fulbrajt je, u povodu rasprave o odnosu između vlade i medija na jednoj sjednici Senata 1966. Godine, rekao: „veoma je zanimljivo da se toli30 ki broj naših uglednih novina pretvorio gotovo u agenciju ili dodatak vlasti; da ne dovode u pitanje ili čak ne preispituju vladinu politiku“. Naravno, mediji nisu smjeli dovoditi u pitanje i preispitivati vladinu politiku jer predstavljaju cjelinu u kojoj dolaze do izražaja zajednički državni i korporativni interesi; mediji nisu ništa drugo nego dadatak vlasti i instrument preko kojeg se vlast opravdava. Promjena mišljenja kod ljudi zahtijeva suptilno korištenje raznih sredstava u postupku tzv. „ispiranja mozga“. U manipulativnom postupku oblikovanja mišljenja javnosti zajedno sa svojim saveznicima SAD koriste različita sredstva čime se pokazuje da „demokratija nije nužno vezana za slobodu“ (Čomski), te da su „nužne iluzije“ dio zapadne kulture koje podrazumjevaju „kontrolu uma“, tj. kontrolu proizvođenja različitih oblika „istine” koje odgovaraju korporacijama i političkim elitama. Nije uloga novinara i medija da stvaraju javno mnjenje, nego da se bespogovorno priklone vladajućem mišljenju, a oni koji pokušavaju bivaju odstranjeni poznatim sredstvima. Model korporativnog oligopolizma podrazumijeva državnu kontrolu medija koja je svoj najviši stepen dostigla upravo u visokorazvijenim zemljama i posebno u SAD gdje kontrolu medija ostvaruju oni koji kontrolišu državu, odnosno oni koji imaju moć da državom vladaju i koji nastoje da ostvare jedan globalni sistem kojim bi Sjedinjene Države dominirale i unutar kojeg bi se interesi američkog biznisa ostvarivali. Najveći dio svijeta sačinjavao bi jednu „Veliku oblast” koja bi isključivo bila potčinjena interesima američke ekonomije: drugim kapitalističkim državama bio bi dozvoljen ulazak u tu oblast, ali pod uslovom da taj ulazak ne ugrozi američke interese. Tako bi SAD ostvarivale svoju kontrolu na globalnom nivou i ovim „novim poretkom“ - upravljale. SVJETSKA VLADA NOVOG SVJETSKOG PORETKA Takozvani „novi svjetski poredak“, podrazumijeva uspostavljanje tzv. „nadnacionalne države“ o čemu je govorio bankar Dejvid Rokfeler, mentor „Savjeta vanjskih odnosa“ i predsjednik Trilateralne komisije, 1991. godine na zasjedanju te „nadnacionalne vlade“ svijeta: ‹›Savremeni svijet će biti savršeniji i uravnoteženiji ako uspostavimo jednu svjetsku vladu. Nadnacionalna vlast svjetskih bankara i intelektualnih elita ima prvenstvo nad pravom naroda na samoopredjeljenje a to je načelo koje smo slijedili tokom vjekova“. Iz prethodne definicije jasno proizilaze dvije bitne komponente: 1. „novi svjetski poredak“ se temelji na uspostavljanju „svjetske vlade“ („elite vlati“) koju čine bankari i intelektualci (novinari, intelektualci, političari, diplomate, korporativne elite); time se ostvaruje zahtjev koji je u knjizi De iure et pacis (O pravu rata i mira) iznio Grocius raspravljajući o međunarodnom pravu ističući da je istomišljenstvo (npr. danas efektirano djelovanjem Savjeta bezbjednosti OUN pod uticajem SAD) o bitnim elementima međunarodne politike osnova i jedina nada za budući mir čovječanstva; 2. iz pomenute definicije se vidi da se vlast „svjetske vlade“, tj. „nadnacionalne vlade“, „meta“ ili „supra vlade“, izdiže iznad nivoa nacionalnih vlada, odno31 sno iznad nivoa međunarodnog „prava“ naroda na samoopredjeljenje; drugim riječima, zagovornici uspostavljanja „svjetske vlade“ i „novog svjetskog poretka“ stoje na stajalištu tzv. „teorije ograničenog suvereniteta“: „svjetska vlada“ ima transnacionalnu, nadnacionalnu, meta ili supra suverenost (dok građanske, nacionalne države imaju ograničeni suverenitet). „Svjetska vlada“ ima različite institucije dominacije preko kojih ostvaruje svoju globalnu ekonomsku, političku, vojnu, diplomatsku, informativnu i kulturu moć, odnosno ima različite institucije realizacije koncepta globalnog neokolonijalizma i neoimperijalizma: represivne (NATO, Svjetski sud, MMF, itd.), i ne represivne („ne vladine“ i vladine međunarodne organizacije, različite medije). U spisu pod nazivom Trnovit put u novi svjetski poredak (1974) Ričard Gardner kaže: „Ako odmah ne stvorimo svjetsku vladu, ne izvršimo reviziju Povelje OUN i ne opunomoćimo Svjetski sud da ima najveću vlast - neće biti progresa. Jednom riječju dom svjetskog poretka treba dizati od temelja, a ne od krova. Još neposrednije rečeno, oko pojma nacionalne suverenosti treba stvoriti obruč djelimične ali stalne erozije, čime će se postići mnogo više nego zastarjelom tehnikom frontalnog napada. Neophodno je proširiti domen djelovanja oružanih snaga OUN na sve sektore globalnih ratnih žarišta... u kojima će takve snage imati zadatak patroliranja internacionalnim graničnim i ostalim demarkacionim linijama, uz nadzor slobodnih demokratskih izbora u svim zemljama i uz verifikaciju sprovođenja politike oružanog nemiješanja“. Iz navedene definicije je jasno da njen autor insistira na stvaranju „svjetske vlade“ i „svjetskog suda“ koji će imati apsolutnu vlast i čije će postojanje nužno dovesti u pitanje nacionalne suverenosti pa i tako što će voluntaristički subjekt svjetske moći preko tzv. „demokratskih izbora“ (ili postavljanjem pitanja tzv. „demokratije“ i „ljudskih prava“) stalno dovoditi u pitanje nacionalni suverenitet. I mada je apologeta i jedan od kreatora „novog svjetskog poretka“, bivši predsjednik Džordž Buš u svom govoru u OUN 1. oktobra 1990. godine uvjeravao svijet govoreći o „novom svjetskom poretku kao eri mira“, pokazalo se i još se uvijek pokazuje da se utemeljenje „novog svjetskog poretka“ kao legalnog poretka sile, odvija i ratom, kršenjem međunarodnog prava, ograničavanjem suverenosti država, podgrijavanjem političkih, etničkih i vjerskih nemira i sukoba, miješanjem u „unutrašnje stvari“ država čemu se dovodi u pitanje i ograničava njihova sloboda. Balkan, kao i mnoga druga neuralgična područja svijeta, upravo potvrđuju ovaj stav. MEDIJI, PROPAGANDA I JAVNO MNJENJE Kao što dobro znamo, mediji igraju ogromnu ulogu u svakodnevnom kulturnom, duhovnom i političkom životu savremenog Amerikanca snažno oblikujući njegovu svijest, stavove, mišljenje i ponašanje. Danas su Sjedinjene Države nesumnjivo prva zemlja informisanja u svijetu. I to nije nimalo slučajno, jer ulogu 32 i značaj medija moramo dovesti u vezu sa ulogom i značajem američke politike i američkih interesa u svijetu, a oni se odnose na američku projekciju izgradnje novog svjetskog poretka. Mediji su veoma moćna sredstva uticaja. U multietničkim zajednicama mogu doprinijeti širenju ideja mira, povjerenja i tolerancije, ali isto tako mogu propagandno širiti i netoleranciju, stereotipe i govor mržnje. U proteklom ratu na globalnom, kao i regionalnom području Balkana, bivše Jugoslavije i BiH, mediji su bili podstrekači mržnje jer su u balkanskom sukobu „postali jedna od zaraćenih strana koja se više nije prikazivala kao neutralna i nepristrasna“ (Peter Brok). Preko medija politika propagandno utiče na javno mnjenje kako bi ga pridobila za provođenje svojih ideoloških, političkih, ekonomskih, vojnih akcija. Ako je rat nastavak politike drugim (vojnim) sredstvima, onda je mir (nakon rata) mogući ili stvarni nastavak rata drugim (ne vojnim) sredstvima. Vojnički rat u Bosni i Hercegovini je prestao, ali je nastavljen rat drugim sredstvima: propagandim, političkim, ideološkim, edukativnim, vjerskim, medijskim, porodičnim. Mediji su, pred početak vojničkog rata, u toku njega, a i poslije njega, igrali i još uvijek igraju veliku propagandnu ulogu. Mediji snažno učestvuju u obavljanju kritičkog odnosa prema nekoj pojavi, tako što se bave postupkom „klasifikovanja svijeta“ u okvirim „diskursa vladajućih ideologija“ (S. Hol). A, to se odnosi na neprestalno maniheističko podvlačenje linije razlikovanja: „ispravnog“ od „neispravnog“, „normalnog“ od „nenormalnog“, „pravilnog od nepravilnog“, „dobrog“ od „lošeg“, „moralnog” od „nemoralnog”, itd. U „svom“ ratu, „medijskom ratu“ razlikovanja ovih dihotomija, mediji često izazivaju moralnu paniku na stvarna, ali i izmišljena stanja i događaje. Primjera za opravdanje ove tvrdnje ima mnogo, a neke od njih, vezane za predratne i ratne prilike u bivšoj Jugoslaviji i bivšoj BiH, ćemo i navesti. Kao što je poznato, Njemačka i Austrija su podržavale i podržale otcjepljenje Hrvatske i Slovenije od Jugoslavije i tako u vrijeme građanskog rata doprinijele radikalizovanju sukoba. Da bi jedan nelegalan čin sa stajališta međunarodnog prava opravdale, morale su svom javnom mnjenju preko apsolutno kontrolisanih medija plasirati dezinformacije i propagandne stereotipe o Srbima. Satanizacija i demonizacija Srba kulminirala je u stavovima i istupima tadašnjih visokih državnih službenika Zapadnih zemalja što je veoma mnogo uticalo na opredjeljenje njihovog javnog mnjenja i produbljavanje sterotipa o Srbima. Tako su ta satanizacija i demonizacija započinjali u državnoj instituciji, a zatim su se preko državno kontrolisanih medija prenosili na njihovo stanovništvo. Iza napada na tzv. stvaranje „Velike Srbije“, stvarala se „Velika Hrvatska“, a Srbija postajala sve manja. Da bi je oskatili i otrgnuli od nje koji dio, opet će pokrenuti priču o „Velikoj Srbiji“, „velekosrpskoj ideji“, „okupatoru“, „agresoru”, „hegemonističkom“ ili „komunističkom Beogradu“, „ugnjetačkoj nacija“, „srbočetnicima“, „srbokomunistima“ itd. Srbi su u ratu, ali i u filmovima snimljenim nakon raspada bivše SFRJ i dalje stigmatizovani, satanizovani i predstavljani kao „ružni, prljavi i zli“. Najčešći stereotip koji o Srbima vlada na Zapadu je da su Srbi „prgav, svojeglav i neposlušan narod, sa religijom koja liči na jeres“; srpsko „očuvano ćirilično pi33 smo dokaz je nedozvoljene samostalnosti“; „Srbi pripadaju drugoj civilizaciji, izvan evropske matice, pod uticajem vizantijske i evropske kulture“. U bestijalnoj propagandnoj histeriji Srbi su proglašavani i kao „hajduci“, „opančari“, „vizantijci“, „genocidni“, „nacisti“, „neprijatelji demokratije“, „ne civilizovani Balkanci“, „skloni atentatima i ubistvima vladara“, „inadžije“, „nasrtljivci“, „megalomanska i ratnička nacija“, i kako sve ne. U svojoj bestijalnoj propagandi „Amerikanci koriste dva osnovna oružja: avijaciju i informaciju, to jest fizičko bombardovanje neprijatelja i elektronsko bombardovanje ostatka svijeta“ (Bodrijar). Ovakva antisrpska propaganda poticala je od ranije formiranih stereotipa, iz perioda Austro-Ugarske, i u sebi je nosila snažan pečat revanšizma čiji je cilj bio secesija Hrvatske i Slovenije, te raspadanje Jugoslavije.1 Satanizovanje Srba posljedica je srpskog otpora razbijanju Jugoslavije koju su osjećali kao svoju domovinu, kao što Amerikanci osjećaju svoju zemlju kao svoju domovinu, Francuzi svoju ili Nijemci svoju i koje bi, isto tako, osjaćali kao svoje domovine i u trenucima kada bi im se pod uticajem nekog sopoljnog faktora – raspadale. Nekadašnji ministar inostranih poslova SAD, Džejms Bejker, je rekao „da se SAD i NATO bore protiv neprijatelja civilizacije i humanosti“, što je značilo da su američki interesi determinisani čovjekoljubljem i civilizacijskom dužnošću prema čovječanstvu. U svom čudnom „etičkom teocentrizmu“ Zapad se ponaša kao nekakav Deus Absconditus. Zapad misli da ima „božiji mandat“ i „dužnost da uredi slabe i haotične narode“ (Ruzvelt), i zato Zapadnjaci misle da im je „povjereno ukupno čovječanstvo“ nad kojem imaju „moralnu nadmoć“.2 Tako će, upravo u tom smislu, Toni Bler i govorio da rat protiv Srbije nije samo vojni sukob, nego da je to „borba između Dobra i Zla“ i da „NATO neće dozvoliti da Zlo nadvlada“. Tako se zapadnjačka moralanost zapravo izražava kao kolonijalizam, i imperijalizam „zapadnog tipa“ i jeste utemeljen u želji da se „drugi kolonizuju, civilizuju, fizički posjeduju, preobrate i progutaju kao zaostali i podređeni“ (Hana Arent). Istovremeno, to pokazuje da određivanje i definisanje nekog zla kao odlike jedne grupe, mada je to zlo imanentno i drugim grupama - neodgovorno. Da bi se razumjela zapadnjačka medijska propagandna histerija navešćemo, samo za ilustraciju, neke stavove. Helmut Kol, bivši njemački kancelar, zalagao se za, kako je govorio, „uništenje poslednje oaze komunizma“ (Srbije – op. B.K), a njegov ministar inostranih poslova Klaus Kinkel je govorio da: „Srbiju treba baciti na koljena“. Tako su pred i u toku rata u bivšoj Jugoslaviji, a s početka 90tih godina propagandnim stereotipima mržnje govorila djeca i unuci onih očeva 1 2 34 Rat je, kao društveni fenomen, fascinirao mnoge književnike pjesnike, glumce, npr. Jingera, Apolinera, Koktoa, Marinetija. Kada je u pitanju odnos prema Srbima, nisu samo političari i mediji, nego su i intelektualci širili propagandni govor mržnje. Za Kajzerlinga su Srbi „primitivna rasa ratnika i razbojnika“, za Gintera Grasa, koji je takođe podržao „humanitarnu intervenciju“ NATOa na Srbiju, „agresori su u prvom redu Srbi“, a za Habermasa je „opravdana NATO agresija“. Suzan Sontag će govoriti o „pravednim ratovima“, a Edgar Moren, Andre Gliksman, Anri Levi, i mnogi drugi intelektualci, će prihvatiti apriornu propagandnu priču o „srpskoj krivici“... D. R. Simić, Poredak sveta, Beograd, 1999. str. 300. i djedova koji su išli u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a onda i poslije njega, da ubijaju Srbe na njihovoj zemlji. Ali, nisu samo oni. Ondašnji predsednik SAD Bil Klinton svojevremeno je izjavio: Srbija je „srce evropskog mraka, region bombardovanih džamija, ubijenih muškaraca i djece, silovanih djevojaka“, dodajući - „Srbi će ovo skupo platiti“.3 Sekretar Sjedinjenih Država Madlen Olbrajt: „Srbi će klečati na koljenima i moliti za milost“. Komandant NATO-a za Evropu Vesli Klark rekao da će „Srbiju pretvoriti u prah i pepeo“, Bejker (1991) da će Srbiju pretvoriti u pariju (zemlju naroda niže vrste), a Majkl Rouz: „NATO je spreman da Srbe vrati u kameno doba“.4 I, kada tako kažu politički i vojni funkcioneri moćnih država, jasno je da iza tog „semantičkog terora“ mora stajati propagandna mašinerija koja lažima, isfabrikovanim stereotipima i govorom mržnje, treba da pripremi sopstveno i svjetsko javno mnjenje kako bi dobila legitimitet za represivne vojne i političke mjere koje će preduzimati. U takvom propagandnom širenju laži Havijer Solana će u toku bombardovanja SR Jugoslavije za BBC reći da se na Kosovu više „ne mogu vidjeti muškarci od 30 do 60 godina“, a predsjednik Klinton da - „Srbi provode teror i siluju albansku djecu“. Do kojeg nivoa primitivizma i vulgarnosti sežu laži, propagandni stereotipi i govor mržnje, navešćemo, takođe za ilustraciju, i stav američkog diplomate Ričarda Holbruka prema kojem su Srbi „zločinački dupeglavci“. Za Madlen Olbrajt Srbi su „odvratni“; za francuskog predsjednika Žaka Širaka „Srbi su narod bez zakona i bez vjere, narod razbojnika i terorista“. Njemački kancelar Helmut Kol će reći: „Neka se Srbi podave u sopstvenom smradu“, američki kongresmen Dejvid Obi: „Srbi su svinje”; Loran Fabijis, predsjednik Narodne skupštine Francuske: „Srbi su đubre“. Poznati sekretar inostranih poslova SAD Voren Kristofer Srbe je nazvao „nemoralnom rasom“, a američki senator Džozef Bajden „ubicama beba“. Tako se medijski razvijao govor mržnje i propagandno podupirala mržnja prema Srbima. Pod pritiskom propagandnog govora mržnje, vojne i političke pomoći, u Sarajevu su u ulici Vase Miskina 27. maja 1992. godine, te na pijaci Markale 5. februara 1994. i 27. avgusta 1995. godine, od strane muslimanske vlade inscenirana masovna ubistva kako bi se Srbima nametnule ekonomske, kulturne, naučne, sportske, političke i vojne sankcije od strane tzv. „međunarodne 3 4 „Srbi su krivi za sve“! Oni su „oreol zla“! Tako su i nakon gotovo sedamnaest godina od bombradovanja Srba u Republici Srpskoj govorili isti oni koji su ih i bombardovali (bivši predsjednik SAD Bil Klinton, bivša državna sekretarka Medlin Olbrajt, bivši komandant NATO u Evropi Vesli Klark, bivši ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt, novinarka Kristijan Amanpur) na panel diskusiji fondacije „Klinton“. Press RS, 11. februar, 2011, str. 2-3. Naravno, iza „dvostrukih aršina“ i „doktrinarnog jezika“ skrivao se stvarni genocid o čemu piše Čomski: „Ako bi civili uspeli da pobegnu iz Faludže, dozvoljavano im je da izađu, osim ako je bilo reč o muškarcima. Muškarci koji su bili u starosnom dobu u kome se služi vojni rok ili blizu njega – vraćeni su. To se dogodilo i u Srebrenici 1995. godine. Jedina razlika je u tome što su SAD bombardovale Irak i tako isterale ljude, umesto da ih trpaju u kamione. Ženama i deci je bilo dozvoljeno da izađu, muškarce bi zaustavili i poslali nazad. Bilo je predviđeno da budu ubijeni. To se širom naziva genocidom ako to rade Srbi. Kada mi to radimo, to se naziva oslobađanjem“. N. Čomski, Imperijalne ambicije (Razgovori sa Noamom Čomskim), Novi Sad, „„Rubikon“, Beograd, „Beoknjiga“, 2009. str. 104. 35 zajednice“. General Rouz je znao da je granata na pijaci Markale došla sa muslimanske strane, ali potreba za pokazivanjem postupka „izvrtanja istine“ nije ugledala svjetlost dana. Iako je tadašnji generalni sekretar UN Butros Gali imao izvještaj eksperata UN koji govori o podvali bošnjačke strane (a kojeg nije iznio na sjednici Savjeta bezbjednosti), svjetsko javno mnjenje je obmanuto a sankcije uvedene. Armija BiH je bombardovala sopstvene civile, što je dobro znao i Butros Gali, koji je raspolagao informacijama i imao autentični dokument ‹›zbivanja na terenu››, ali ga je sakrio. Optuženi su Srbi i to je bio montirani povod bombardovanja Srba. Nikako se ne bi moglo reći da to nije bilo režirano od strane SAD, jer SAD su nadgledale, kontrolisale, i stimulisale rat u BiH, naoružavale Muslimane i Hrvate („humanitarna pomoć“, „operacija padobran“), kako bi uspostavile „balans“ između zaraćenih strana. SAD su podržavale bosanske Muslimane kako bi pred muslimanskim svjetskim javnim mnjenjem kompenzovale svoj grijeh u agresiji na Irak. Nekoliko godina nakon toga, slična podvala bila je poznata pod nazivom – Račak. I, poslije te podvale – bombardovanje Srbije (SR Jugoslavije). MEDIJSKI SEMANTIČKI TEROR Stanovništvo u SAD, ali i u mnogim drugim zemljama, pod uticajem vlade, raznih propagandnih agencija i medija, a u ne znanju, neinformisanosti i dezinformisanosti, prihvata lažne informacije kao istinite. Džordž Vašington je svojevremeno isticao da izmišljene priče mogu imati veći efakat od istinitih. „Kongres neće donositi nikakve zakone...kojim bi se sužavala sloboda govora ili štampe...“ - dio je teksta Prvog amandmana Ustava Sjedinjenih Država, teksta koji je američkim sredstvima informisanja dao poticaj i pravo da svoje sadržaje objavljuju bez ograničenja i cenzure. Mnogo godina kasnije, a u kontinuitetu razvoja američke spoljne politike na propagadnim stereotipima, lažima i obmanama, bivši ministar odbrane SAD Donald Ramsfeld je izjavio da se može lagati, ako je to u „interesu države“. Poslije kubanske krize sa raketama 1962. godine jedan pomoćnik američkog sekretara za odbranu insistirao je na pravu na organizovanom javnom laganju, smatrajući da vlada ima pravo da „upravlja vijestima“ i pravo da neku informaciju uskrati ili da širi lažne vijesti. Drugim riječima, u svojim propagandnim lažima, mediji mogu da provode tzv. „semantički teror“. U tom odnosu u kojem su informacije i mediji postali direktno zavisni od vojnih i političkih centara moći, TV postaje sredstvo semantičkog terora i „pranja mozgova“ tako što: preparira informacije i manipuliše pridajući značaj marginalnim i manje bitnim problemima; ne dopušta razvoj Istine i kritičkog mišljenja, već provodi apologiju subjekta moći tako što se kontrolom TV utiče na domaće i svjetsko „javno mnjenje“; ukida javnost i autonomiju javnog mnjenja, fabrikujući ga i manipulišući njime. Propagandni „doktrinarni jezik“ i „semantički teror“ predstavljaju „teror“ poruke, prostor jezičkog skrivanja, laži i podvala. Navešćemo neke od brojnih primeri projektovanja i oblikovanja političkog i medijskog semantičkog terora iz 36 Pustinjskog rata, rata u Zalivu, rata u Jugoslaviji, rata u Iraku, Avganistanu, na Bliskom Istoku: dio moćnih država sebe proglašava „međunarodnom zajednicom“ i svoje ekonomske, političke, vojne i medijske aktivnosti i „napore“ proglašava „aktivnostima i naporima međunarodne zajednice“; humano, demokratsko i pravedno je ono za što za što tzv. „međunarodna zajednica“ smatra da je to i ko to može imati i ostvarivati „pravo na samoopredeljenje“; miješanje u tuđe unutrašnje odnose i razaranje nacionalne suverenosti je „odbrana nacionalnog“ i „vitalnog interesa“; zemljama koje zauzimaju neutralnu i nezavisnu poziciju u međunarodnim odnosima se prijeti „uskraćivanjem pomoći“, tj ekonomskim sankcijama; UN prijeti uskraćivanjem finansijske pomoći razvijenih ukoliko bi se glasalo protiv mjera i odluka razvijenih (jer je ugrožena „kooperativnost“ i „savezništvo“ ); ulaz u vojne saveze i „integracije“ je kupovina slobode; rat je „divni mali rat“ (preko kojeg se ostvaruju ekonomski i politički interesi i rješavaju sopstveni problemi); „širenje demokratije i ljudskih prava“ = imperijalno osvajanje država, naroda i njihovih bogatstava; „humanitarna intervencija“ i „kampanja“ = agresija, bombradovanje, i opravdanje zločina i genocida; „humanitarna pomoć“ = naoružavanje; „humano preseljenje“ = etničko čišćenje, intencija mirnog protjerivanja (npr. Srba iz RSK i RS); bombardovanje se naziva „humanitarnom intervencijom“ (čije je „pravo“ moćnije i jače od „načela suvereniteta države“); ubijanje ljudi, razaranje i uništavanje objekata se naziva „prosipanjem tepiha bombi“; „kolateralna šteta“ = ubijanje civila i nevinih osoba, bombardovanje i razaranje civilnih objekata; „Milosrdni anđeo“ = naziv za „vazdušnu kampanju“ (tj. bombardovanje, ubijanje ljudi i razaranje prirodne okoline, civilnih i javnih objekata u SR Jugoslaviji); „liberalizacija ekonomije“ = eksploatacija tuđih prirodnih resursa i radne snage; „borba protiv protekcionizma“ i „širenje slobodnog tržišta“ = osvajanje tržišta i uvođenje protekcionizma za prodaju svoje robe (putem „standarda“, „brenda“ itd); „mirovni proces“ = arbitriranje u sukobima, ucjene i blokiranje postizavanja mira (Amerikanci su poznati po tome da blokiraju političke pregovore uvijek kad vide da je političko rješenje moguće, i tada intenziviraju druge aktivnosti uključujući i vojne); „slobodni narodi“ = narodi koji osvajaju... Rat je uvijek, a savremeni posebno, imao potrebu za važnim sredstvom podrške, a to je – propaganda. Njen cilj je potkopavanje borbenog morala i unošenje nesloge kod neprijatelja. Pored medija koji šire propagandne stereotipe i govor mržnje, opravdavajući određene političke, diplomatske i vojne mjere „međunarodne zajednice“, treba pomenuti i propagandne agencije. „Maliciozna ratna propaganda, antisrpska mržnja i same laži preplavile su američke medije. To je bilo finansirano i provedeno kroz kampanje agencija i grupa koje se bave zaštitom ljudskih prava pod pokroviteljstvom vlada, i to sve da se javno mnjenje mobiliše na strani bosanskih Muslimana i Hrvata, a protiv Srba“ (Piter Dženings).5 Poznato je da je prva agencija takve vrste koja se „kao ministarstvo“ specijalno bavila propagandom bila je osnovana u Velikoj Britaniji za vrijeme Prvog svjet5 M. Milutinović, Rat je počeo rečima (Bosna i Hercegovina devedesetih), Banja Luka, „NUBL“, 2010. str. 372. 37 skog rata i zadatak joj je bio „da usmjerava razmišljanje većeg dijela čovječanstva“.6 Ipak, SAD su bile prve koje su se u industriji počele baviti odnosima sa javnošću (public relations) s ciljem „kontrolisanja svijesti javnosti“.7 U Sjedinjenim Američkim Državama i Na Zapadu u cjelini, ima mnogo propagandnih agencija koje su, uz velika finansijska sredstva, angažovane u kriznim i ratnim situacijama, a koje svojim medijskim manipulacijama utiču na kanalisanje pojava u pravcima koje žele naručioci i finansijeri tačno određenih usluga. Upravo je to tako bilo i u ratu u BiH i bivšoj Jugoslaviji. Firmu Ruder&Fin angažovali su Muslimani i Hrvati (a, kasnije i separatisti sa Kosova) da za njih organizuje politički marketing upravo zato što se na rat može uticati i rat dobro prodati i naplatiti. Direktor ove firme Džejms Harf je decidan kad je rekao da „naš posao nije da pravimo informacije“, već „da ubrzamo cirkulaciju informacija koje su za nas povoljne i da ih usmjerimo ka brižljivo odabranom cilju“.8 Džejms Harf decidno objašnjava koji je to „odabrani cilj“: „Time što smo pridobili jevrejsko javno mnjenje. Ta igra je bila jako delikatna i, sa te strane, ovo pitanje je uključivalo veliku opasnost zato što je predsjednik Tuđman bio toliko nepromišljen u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti. Zbog tog teksta mogao je biti okrivljen za antisemitizam. Ništa bolje nije bilo ni na bosanskoj strani, gdje se predsjednik Izetbegović u svojoj Islamskoj deklaraciji, objavljenoj 1970. godine, suviše zalago za muslimansku fundamentalističku državu (u Bosni). Pored toga, prošlost Hrvatske i Bosne bila je obilježena vrlo realnim i surovim antisemitizmom. Nekoliko desetina hiljada Jevreja nestalo je u hrvatskim logorima. Bilo je mnogo razloga što su jevrejski intelektualci i organizacije bili neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima i Bosancima. Pred nama je bio izazov da postignemo da se situacija preokrene i uspjeli smo u tome između 2. i 5. avgusta 1992. godine kada je Njujork njuzdej (The New York Newsday) objavio noseći članak o (srpskim) logorima. Uhvatili smo se za to i pozvali tri velike jevrejske organizacije: Ligu za borbu protiv klevete Bnau Brith, Komitet američkih Jevreja i Američko-Jevrejski kongres. Predložili smo im da štampaju oglas u Njujork tajmsu (The New York Times) i organizuju protest ispred zgrade UN. To je zaista upalilo: angažovanje jevrejske organizacije na strani Bosanaca (bosanskih muslimana) bila je partija super-pokera. Odmah poslije toga uspjeli smo da u javnom mnjenju Srbe dovedemo u vezu sa nacistima. Bilo je to složeno pitanje. Niko nije mogao shvatiti o čemu se radi u (bivšoj) Jugoslaviji. Iskreno govoreći, mogu vam reći da se većina Amerikanaca pitala u koju afričku zemlju da smjeste Bosnu. Jednim jedinim udarcem uspjeli smo da ponudimo jednostavnu priču, priču o dobrim i lošim momcima. Znali smo da na tom planu treba da igramo igru. I, pobijedili smo, tako što smo ciljali u jevrejsko javno mnjenje, u pravu metu. To se nije dogodilo mnogo prije nego što je došlo do jasne promjene u pisanju štampe, pošto su se pojavili emocionalni izrazi kao što su etničko čišćenje i koncentarcioni lo6 7 8 38 N. Čomski, Imperijalne ambicije (Razgovori sa Noamom Čomskim), Novi Sad – „Rubikon“, Beograd – „Beoknjiga“, 2009, str. 20. N. Čomski, Kontrola medija, Novi Sad – „Rubikon“, Beograd – „Beoknjiga“, 2009, str. 17. M. Brkić, Blokorana istina, Beograd, 1995, str. 203. gori, koji su podsjećali na nacističku Njemačku i gasne komore u Aušvicu. Emotivni naboj je bio tako snažan da mu se niko nije mogao suprostaviti, a da ne bude optužen za revizionizam“.9 Gebelovski montirana laž predstavljena je kao istina. Nevjerovatna, ali efektna manipulacija! I – podvala. S obzirom da su Srbi unaprijed bili optuženi, započela je i propaganda i o kolektivnoj odgovornosti Srba. U ratu u bivšoj BiH Srbi su iz Republike Srpske a priori stigmatizovani i proglašavani „balkanskim varvarima“. U propagandnom „semantičkom imperijalizmu“ Srbi su predstavljani kao nedozrela djeca kojima je potreban – „staratelj“. Medijska predstava o ratu u bivšoj BiH i bivšoj Jugoslaviji, imala je za cilj „satanizaciju“ Srba gdje su Srbi prikazivani kao „varvari“ a pripadnici drugih naroda, koji su sa njima bili u ratu, kao „žrtve“. Kao imperijalna sila SAD su takav stereotip o Srbima prenijele na svoje satelite kao bi se američko imperijalno poimanje novinarstva proširilo po cijelom svijetu. Tako se po koji put pokazalo da se ratovi prije, a danas posebno, ne mogu voditi samo vojničkim sredstvima. Da bi se neka drastična vojna mjera realizovala (kao, na primjer, opravdanje bombardovanja kao tzv. „humanitarna intervencija“), neophodno je da se ona najprije medijski pripremi kako bi se zadobilo javno mnjenje. S obzirom da su svjetske medijske kuće (CNN, BBC, SKY) pod uticajem transnacionalnog kapitala koji je u vlaništvu moćnih korporativnih ekonomsko-političko-diplomatsko-vojnih elita („elite vlasti“), jasno je da se taj uticaj na „domaće“ i „svjetsko javno mnjenje“ lako može isfabrikovati i manipulativno ostvariti. Protekli rat u bivšoj Jugoslaviji i BiH je pokazao da je „medijski makijavelizam“ dotle bio izražen da su za svoje laži kojima su demonizovali i satanizovali jednu stranu, a drugu prikazivali kao „nevine žrtve“, novinari i urednici dobijali „prestižne“ nagrade za „mir“ i „humnost“ iako su, kršeći profesionalnu etiku, ljudska prava i međunarodno pravo, manipulisali javnim mnjenjem podstičući rat i mržnju. Roj Gatman, Peni Maršal, kao i drugi, su svojim pričama o „srpskim koncentracionim logorima“ snažno uticali na američko, prije svega jevrejsko, javno mnjenje koje je podržalo američku militantnu politiku prema Balkanu. Kada je 1999. godine, bez odluke Savjeta bezbjednosti, NATO započeo rat protiv SR Jugoslavije sve su informacije koje su dolazile „od druge strane“ bile cenzurisane. „Sve informacije o ratu NATO protiv Jugoslavije koje do nas stižu, moraju prvo da prođu cenzuru alijanse“, izjavio je Franc Bauer, tadašnji urednik nedjeljnika Trend i funkcioner organizacije Reporteri bez granica, organizacije koja se, kako oni za sebe govorili, bori za slobodu medija u onim zemljama u kojima ona ne postoji. Ali, desilo se da i „kod kuće“ nije moguće slobodno informisanje. „Slobodno informisanje je nemoguće“, izričit je Bauer, dodajući da to isto važi i za Austriju, koja često „cijelom svijetu drži lekcije“. Kao i u drugim dijelovima svijeta, tako su i u Austriji izdavači i urednici medija veoma disciplinovano i kooperativno prihvatili uputstva o propagandnom ratu. A, što je najgore, tih činjenica su svjesni i gledaoci i čitaoci, ali se nisu previše bunili. I upravo to poka9 B. Kovačević, Medijski rat i genocid, Banja Luka, „Glas Srpski“, 1996, str. 109-111. 39 zuje svu farsu i laž u vezi sa pričom o „nezavisnim“ i „slobodnim medijima“, kao i o „slobodi medija“ na Zapadu. A, dokle ide ta politika poltronstva i podaništva „Velikom Bratu“, pokazivao je i zahtjev Noje kronen cajtunga fotoreporterima i kamermanima na Kosovu da više ne slikaju i ne snimaju „svaki pogođeni traktor“ i „kolateralne greške“ jer to pomaže srpsku propagandu. „Još nekoliko ovakvih slika i NATO će izgubiti propagandni rat“, izjavio je tada reporter Austrijske radio televizije u trenucima kada su „humanitarni“ bombarderi iz vazduha bacali smrtonosne i ekološki zagađujuće i kontaminirane „tepihe bombi“. Kao što se vidjelo, i još uvijek vidi, mediji su u ratu u bivšoj Jugoslaviji i BiH, a i poslije njega, odigrali sramnu i nemoralnu ulogu šireći laž i propagandne stereotipe mržnje. Da nije bilo medija, a i onih koji ih koriste da bi ostvarili profit, kao i strateške geopolitičke interese, ne bi se ni ratovalo, raseljavalo, ginulo, umiralo, obolijavelo i patilo. Zahvaljujući njima i interesima onih koji su njima ekonomski, politički, ideološki i vojno manipulisali, ne bi došlo do sveopšteg uništavanja biloške supstance, ekonomske i proizvodne infrastrukture, ne bi ogroman broj ljudi ostao bez posla a njihova djeca gotovo nikakvu šansu da se zaposle i da ljudski žive u nekakvom od strane UN projektovanom održivom razvoju. Nisu samo propagandne agencije, nego i mediji, a posebno televizija, razorna oruđa. Oni ne samo što prave i proizvode ratove, već ih i izmišljaju. U Pustinjskoj oluji, ratu u bišoj Jugoslaviji, Afganistanu i Iraku se pokazalo da su televizija i njene kamere snažnije od avionskog raketiranja i bombardovanja, kao i da su posljedice njihovog razaranja mnogo pogubnije nego što se to vidi i može pretpostaviti. Snažno manipulativno utičući na takozvano „svjetsko javno mnjenje“ pokazalo se da je to „mnjenje“ u suštini „moćni hor muškaraca kojima diriguju američki urednici“ (Johansen). Pa, i „takozvani Zapad“ se može „nazvati kao jedan skup vlada ili poslovodnih odbora koji su zainteresovani za zadržavanje svojih globalnih korporativnih privilegija prikrivajući to s namjerama zaštite određenih kulturnih vrijednosti kao što to rade publicisti i intelektualci u njihovim zemljama“.10 10 40 T. H. Eriksen, Paranoja globalizacije (Islam i svijet poslije 11 septembra), Sarajevo, „Sejtarija“, 2002, str. 104. Treba napomenuti da, bez obzira na laži i snažne optužbe protiv Srba, ponekad se pojave i gledišta koja govore o istini u ratu u bivšoj Jugoslaviji i bivšoj Bosni i Hercegovini. Tako, neki ističu da je „teško osporiti krivicu centra (Zapada) za te zločine na periferiji“ jer je Jugoslavija „pod humanitarnim izgovorom, rasparčana na rimokatoličku Hrvatsku i Sloveniju, pravoslavnu Srbiju i više muslimanskih enklava“. Bivši francuski predsjednik Miteran je još 1991. godine predlagao da se „priznavanje republika nastalih iz bivše Jugoslavije odloži dok se na međunarodnom nivou ne utvrde prava manjina“. Takođe, izjaviće i to „da je najveća greška učinjena nekoliko mjeseci kasnije pod pritiskom događaja. Priznati nezavisnost i suverenost novih država bez dobijanja garancija koje sam ja zahtijevao, značilo je izložiti se tragedijama koje su kasnije uslijedile. Tom pitanju su Zajednica i Ujedinjene nacije prišle na pogrešan način“. Kontroverzni Lord Oven je 1993. godine zahtijevao „intervenciju iz vazduha“ ne samo u Bosni, nego i u Srbiji, da bi kasnije rekao „Zapad snosi dio krivice zbog glupog priznavanja rivalskih država začetih u raskolu“. Konačno, pomenimo i američkog diplomatu Sajrusa Vensa koji je bio specijalni izaslanik UN za Jugoslaviju, a koji je nakon svega već viđenog izjavio: „Preuranjeno priznanje nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine od strane EZ i SAD doveli su do rata koji se vodi na prostorima Jugoslavije.“ ZAKLJUČAK U osnovi strategije neoliberalnog kapitalističkog imperijalizma nalazi se maniheistički mehanizam optužbe ili odbrane. Da bi se ostvario cilj, nekog treba optužiti za „nedostatak“ ili „kršenje“ nekih civilizovanih vrijednosti, uključiti medije i preko njih pridobiti „javno mnjenje“ i realizovati bilo kakvu imperijalnu političku i vojnu mjeru. Politika globalizacije koju provode SAD, prvenstveno služe ostvarenju njenih interesa, a današnji razvoj kapitalizma u formi neoliberalnog globalizma predstavlja obnovu klasičnog imperijalnog liberalizma. Svakodnevno se u savremenom svijetu može primijeti nedostatak političkog konsenzusa, smislene globalne pravne kontrole i sankcija koje bi se mogle upotrijebiti prema bilo kakvom obliku političke samovolje i vojnog voluntarizma. Postižući svoje ciljeve pomoću nasilja, bombardovanja i razaranja ekonomske infrastrukture, ugrožavanjem teritorijalnog integriteta i rušenjem suvereniteta država, mnogi savremeni humanistički orijentisani intelektualci SAD-e i NATO ozbiljno kvalifikuju ne samo kao zločinačke, već i kao fašističke sile. U cilju ostvarivanja svoih interesa, moćne države i njihovi ekonomski, politički i vojni savezi prave čvrstu spregu korporativnih „elite vlasti“, tj. spregu vlasti između vojne birokratije, korporativnog krupnog kapitala, naučnih institucija i medija koji će to sve opravdavati, a preko kojih će podrivati unutrašnju stabilnost drugih zemalja, narušavajući njihov suverenitet i ometajući njihov unutrašnji razvoj. A, to, ipak, nije demokratija već terorizam, ali, kao što napominje Čomski - „terorizam je jedino ako se čini nama, kad mi njima radimo mnogo gore stvari, to nije terorizam“. Politika dvojnih aršina je napravila čitav niz problema na području međunarodnih odnosa koji su završavali u antagonizirane konflikte doprinoseći dezintegraciji mnogih država i regionalnih područja, uključujući i područje bivše Jugoslavije, Srbije i Balkana. LITERATURA – Brkić M., Blokorana istina, Beograd, 1995. – Čomski N., Kontrola medija, Novi Sad – „Rubikon“, Beograd – „Beoknjiga“, 2009. – Čomski N., Imperijalne ambicije (Razgovori sa Noamom Čomskim), Novi Sad, „„Rubikon“, Beograd, „Beoknjiga“, 2009. – Eriksen H. T., Paranoja globalizacije (Islam i svijet poslije 11 septembra), Sarajevo, „Sejtarija“, 2002. – Kovačević B., Medijski rat i genocid, Banja Luka, „Glas Srpski“, 1996. – Milutinović M., Rat je počeo rečima (Bosna i Hercegovina devedesetih), Banja Luka, „NUBL“, 2010. – Simić R. D., Poredak sveta, Beograd, 1999. 41 MEDIA, HATRED AND CONFLICT IN THE BALKANS Summary The role and importance of the media are huge, both in everyday life and in cultural, spiritual and political life of modern man. Their power in the sense of political shaping of people and shaping of public opinion is very distinctive. In the process of propaganda to influence public opinion, they use various manipulative procedures in order to accomplish certain interests and objectives. Through the media, politics realises its economic, ideological, political and even military activities. The war in the former Yugoslavia and former Bosnia and Herzegovina was also waged through the media. This media war still is spreading the hate speech, thus still causing conflicts and disintegration processes in the Balkans. Key words: media, propaganda, hatred, conflicts, Balkans, new world order 42 TEHNOLOŠKO KOMUNIKACIJSKA PROGRESIJA UZROK MORALNE DEGRESIJE? GOVOR MRŽNJE NA INTERNETU I INTERNETSKIM DRUŠTVENIM MREŽAMA Pregledni rad UDK 316.647:004.738.5 mr Damir Nadarević Bihać Sažetak: Govoru mržnje svjedočimo oduvijek, svakoga dana i u svakoj prilici. Nije nastao pojavom masovnih medija ili interneta. Međutim, da bi imao smisla mora imati publiku. Internet kao tehnološki, komunikaciji i sociološki fenomen prevazilazi prostorne i vremenske prepreke i obezbjeđuje auditorij neslućenih razmjera. Kao takav predstavlja privlačan instrument za širenje govora mržnje. U članku ukazujemo na okolnosti koje internet čine „pogodnim tlom“ za širenje govora mržnje, posmatramo ga u okvirima slobode govora, te ukazujemo na mogućnosti regulacije u tim okvirima. Crvena nit članka je stav da govor mržnje ne dobija svoj „zalet“, ekspanziju, na internetu nego se širi pomoću interneta (više nego na drugi način, putem drugih medija). Ključne riječi: govor mržnje, internet, virtualna zajednica, sloboda govora, interaktivnost UVOD U postindustrijskom društvu, koje neki nazivaju i informacijsko, došlo je do niza društvenih promjena; između ostaloga i do promjene medija putem kojih komuniciramo. Klasični mediji kao što su štampa, radio, televizija, knjige, muzička i filmska industrija razlikuju se od novih masovnih medija u koje spadaju internet i društvene mreže. Međutim, istovremeno imaju i mnogo zajedničkoga, jer su tradicionalni mediji digitalizirani i inkorporirani u te nove medije1. Tuca1 Trošt (2003) medije dijeli u dvije grupe: klasične medije koji imaju i internetsku varijantu, te idealno-tipske medije koji sadržaje pripremaju isključivo za internet. 43 ković (2000: 110), kada govori o novim medijima, govori o trećoj revoluciji u sferi informisanja. Nastaje i pojam virtualne realnosti, odnosno po Kampsu (2011: 280) „globalne internet kulture“2 koja se svakim danom sve više prenosi u realni svijet (industriju, politički život, ekonomiju, protok novca itd.), ali i obrnuto3. Gotovo da i nema off line društvene aktivnosti koja nema svoj on line pandan. Odatle i svi odnosi unutar njega su često samo refleksija off line društvenih odnosa. Virtualnu zajednicu neki autori nazivaju i subkulturom. Sa tom konstatacijom bi se mogli samo djelimično složiti jer subkultura je životni stil neke grupe koji je u raskoraku i protivrječju sa kulturom šire društvene zajednice. Karakteriše je revolt i želja za promjenama. Međutim, internet je toliko ukorijenjen u svim sferama života da je postao sastavni dio (dominantne) kulture odnosno cijele društvene zajednice u svim njezinim dimenzijama. U tom kontekstu se govori o informacijskom (postindustrijskom) društvu ističući time značaj informacijskih tehnologija4 a posljedično i interneta i društvenih mreža. Vrlo bitna karakteristika informacijskog društva je njegov odnos prema znanju i ukidanju monopola elita nad njim. Internet svim društvenim grupama i pojedincima daje mogućnost društvene participacije i promocije. Međutim, neminovnost progresa su i devijacije, različite društvene patologije kao npr. – ksenofobija, rasizam, nacizam i nacionalizam, različiti oblici kriminala, pedofilije pa sve do štovanja i prakticiranja sodomije i dr. Jedna od čestih zloupotreba interneta je govor mržnje. Petrovec (2003: 36) tvrdi da je internet „/.../ sistem koji je cijelom svijetu približio sve najgore moguće oblike nasilja, i prostor, gdje ljudska mašta sa svojim niskim nagonima ne pozna granice. Danas na internetu nalazimo web stranice na kojima se autori hvale, da je riječ o sadržajima, koji nisu dozvoljeni nigdje drugo, osim tamo gdje ih čitamo“. Internet je, dakle, „otvoren“ i lako pristupačan medij. Jedna od njegovih geneoloških osobina je sloboda – sloboda pristupa informacijama, komunikacije, govora ... Zloupotreba te slobode internetu daje notu anarhičnosti. Pored toga, horizontalna hijerarhija sistema omogućava neovisno funkcionisanje mreža unutar Mreže (interneta)5. Sve to utiče na stvaranje percepcije o internetu kao „nužnom zlu“ koje (i na kojem) nema nikakvih ograničenja. 2 3 4 5 44 Fejzić (2004: 135) govori o informacijskoj globalizaciji svijeta odnosno o medijskoj globalizaciji svijeta kao dio općeg fenomena kulturne globalizacije. Praprotnik, (2003) tvrdi da „/.../ internet ne predstavlja skok u drugu dimenziju autonomne subjektivnosti i ne može ponuditi alternativu za svakidašnji ili socijalni prostor, nego je prije neko udobnije proširenje već ustaljenih uzoraka moderne kulture“. Tehnološka dostignuća i njihov razvoj su određivala tip društvene zajednice (antropološko tehnološki determinizam). Mogućnost decentralizirane i neovisne komunikacije dijelova sistema, u slučaju uništenja komunikacijskog centra, u eventualanom nuklearnom napadu SSSR-a na SAD, je bila osnovna zamisao i bit nastanka internet. O razlozima nastanka i istorijatu interneta više u Filipović, 2008, Nakić i Ugrina, 2005 i Gocini, 2001: 409-410. GOVOR MRŽNJE I SLOBODA GOVORA Pod govorom mržnje razumijemo svako izražavanje diskriminatornih mišljenja i ideja prema drugima i drugačijima. Najčešće temelji na uvjerenju da su neki ljudi manje vrijedni, zbog nekih njihovih karakteristika. Te karakteristike mogu biti: nacionalnost, rasa ili etničko porijeklo, vjersko ili drugo ubjeđenje, spol, zdravstveno stanje, jezik, spolna usmjerenost, invalidnost, starost, imovinsko stanje, obrazovanje, društveni položaj i drugo (Kaj je sovražni govor?, dostupno na: http://www.spletno-oko.si/index.php?fl=0&id=702&p1=603&p2=573&p3=702 [pristupljeno 13.07.2013. godine]). Dakle, govor mržnje je svako ugrožavanje nekoga zaštićenog dobra proizašlo iz diskriminacijskog diskursa, bez obzira na vrstu komunikacijskog kanala. Sloboda govora je tekovina demokratije koja se, u većini država, može uskratiti samo u strogo kontrolisanim i ograničenim uvjetima. Kao vrijednost prepoznata je kako u međunarodnim pravnim aktima - u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima6 i Evropskoj konvenciji o ljudski pravima7, tako i najvišim nacionalnim pravnim dokumentima – Ustav države8 i entiteta9. U raspravi o govoru mržnje i slobodi govora temeljno je pitanje gdje je granica? Je li riječ o dva međusobno isključujuća se ili dopunjujuća pojma – da li tamo gdje prestaje sloboda počinje mržnja, je li sloboda govornika da izrazi mržnju u konfliktu sa pravom slušaoca da ne bude izložen maltretiranju i mržnji, sa njegovim pravom na slobodu. Mišljenja su različita. Na jednoj strani imamo tvrdnje da je govor mržnje, ustvari, izražavanje skrivenih misli i osjećaja, upozorava da u društvu nešto nije u redu te je time svojevrsna sloboda govora. Na drugoj strani su tvrdnje da govor mržnje direktno ugrožava ideal slobode uopšte pa tako i slobode govora. Davanjem slobode dominantnim društvenim zajednicama i grupama uskraćujemo je „ranjivim“, manjinskim grupama. Mill (1994: 44) vrlo liberalno postavlja granice slobode govora koje možemo primijeniti i u kontekstu govora mržnje tvrdeći da je „/.../ moguće opravdano upotrijebiti moć na bilo kojem članu civilizirane zajednice protiv njegove volje jedino s ciljem, da spriječimo štetu drugim ljudima“. Slično tome Jelena Surčulija, stručnjak za medije i telekomunikacije sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu, kada govori o slobodi govora na internetu, kao i u realnom životu, kaže: „/.../ sloboda govora mora i treba da postoji sve dok vi ne gazite po drugima” (Milivojević, 2011). Ko određuje „pravu mjeru“ i kako je odrediti su pitanja na koja u različitim društvenim kontekstima i u različitim državama ne dobijamo iste odgovore. Slo6 7 8 9 „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu da posjeduje mišljenje bez tuđeg uplitanja i da traži, prima i šalje informacije i ideje posredstvom bilo kojeg medija i bez obzira na granice“ (Član 19 Opšte deklaracije o ljudskim pravima). „Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne spriječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija“ (Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima). Član II tačka 3 pod h Ustava BiH. Član 2 tačka 1 pod l Ustava FBiH i član 25 Ustava RS. 45 bodu govora karakteriše pluralizam, tolerancija, na drugoj strani govor mržnje je povezan sa ekstremizmom, totalitarizmom i inim –izmima čiji cilj je lična promocija temeljena na ponižavanju Drugih. Tolerancija je riječ koju govor mržnje ne poznaje. Odnos slobode govora i govora mržnje najbolje određuje princip reciprociteta, odnosno uspostavljanje ravnoteže između prava na slobodu izražavanja i prava do jednakoga tretmana i antidiskriminacije, jer upravo je to ono što nasilnici uskraćuju žrtvama. Upozoravanje na govor mržnje, pored ostaloga, ima za cilj zaštitu slobode govora. INTERNET KAO VIRTUALNA AGORA Najveći dio informacija na internetu stvaraju sami korisnici. Internet nudi lakši pristup informacijama, „informacijsku prečicu“, služi za organiziranje događaja, informiranje, komunikacija je brža i transparentnija, iskrenija te omogućava neposredno uključivanje javnosti u političke procese po modelu grčke agore u kojoj je svakom građaninu bilo omogućeno da učestvuje u raspravi o svakom pitanju (Turčilo, 2004: 62-76). Al Gore, u tom kontekstu govori o „novoj eri Atine“ (Bilgeri/Lamatsch, 2001: 55 u Kamps, 2011: 280). Tačnije riječ je o mogućnosti tzv. instant referenda democracy - a zasnovanog na stalnom konsultovanju građana (glasača) u njihovim domovima (Gocini, 2001: 411). Internet i društvene mreže omogućavaju različite oblike komunikacije - ‚one to many‘, ‚one to some‘, ‚some to some‘ ili ‚many to many‘ komunikaciju (Kamps, 2011: 292), što, integrirano, nije mogao ponuditi niti jedan drugi medij do sada. Internet kao tehnološko i komunikacijsko oruđe otvara prostor za aktivno državljanstvo i razvoj demokratije uopšte, ali i za širenje tradicionalnih oblika socijalne isključenosti, netrpeljivosti, diskriminacije, jer „/.../ sa razvojem interneta naime, kibernetski prostor nije postao zanimljiv samo za pojedinačne korisnike, nego se je izoblikovao kao značajan identifikacijski prostor za brojne institucije, zavode, organizacije i druge organizirane grupe“ (Oblak i Petrič, 2005: 12). Te organizacije mogu biti vrlo destruktivne i ekstremne. Ranije ćelijski organizirane ekstemističke grupe dobile su mogućnost da se povežu putem interneta i time izgube osjećaj izoliranosti. Sa malim financijskim sredstvima povezuju se istomišljenici iz različitih država, sa različitih kontinenata. Integracijska uloga interneta je posebno vidljiva kod malih društvenih zajednica, grupa. Internet kao globalni medij povezuje davno prekinuta prijateljstva, „razbijene“ kulturne, političke i druge interese. Prostor i vrijeme gube raniji značaj. Na drugoj strani, internet istovremeno vrši i društvenu fragmentaciju. „Veliki razmah miliona, više ili manje, specijaliziranih web stranica, foruma, blogova, chatova i prijateljskih mreža po svijetu ne vodi ka međunarodnoj ili nadnacionalnoj javnosti ili javnoj sferi nego vjerovatnije ka fragmentaciji nekadašnjih velikih masovnih javnosti u veliki broj malih izoliranih „posebnih javnosti“ koje ne mogu legitimno i učinkovito postavljati svoje zahtjeve onima koji odlučuju“ (Splichal, 2010). Upravo su ta masovna „javna mišljenja“, kanalizirana putem tradicionalnih medija, uticala na važne političke i 46 društvene odluke. Primjere političke nekompetentnosti i nemoći uzrokovane fragmentacijom javnosti vidimo u neuspjelim „revolucijama“ organiziranim putem društvenih mreža10 kod nas i u svijetu. KIBERNETSKA SREDINA KAO „PLODNO TLO“ ZA GOVOR MRŽNJE Ranije smo rekli da je govor mržnje karakterističan za različite totalitarne društvene kategorije dok su demokratska, pluralistička društvena uređenja tolerantnija prema Drugačijima. Međutim, problem demokratskih društava su „društvene niše“ i devijacije, ekstremne subkulture i razne destruktivne grupe11. Pridodamo li tome nagomilane antagonizme, krizu, pad standarda i gubljenje srednjeg ekonomskog staleža dobijamo konfliktno društvo u kojem „sjeme mržnje vrlo brzo klija“. Pogledajmo u nastavku kakvu ulogu u svemu tome ima internet, je li tehnološko-komunikacijska progresija uzrokovala moralnu degresiju, te koje su to okolnosti, pored globalnog karaktera i neograničenih komunikacijskih mogućnosti, koje čine internet „pogodnim tlom“ za razvoj govora mržnje. Zakonski neregulirano područje Ranije smo govorili o problemu definiranja govora mržnje12 u kontekstu slobode govora. Pored toga, na internetu se javlja i problem definiranja počinioca, odnosno krivca, vlasnika sadržaja kao i vlasnika medija. Dalje, postojeće zako10 11 12 Pažljivi kritičar bi mogao demantirati tvrdnju koja umanjuje ulogu interneta i društvenih mreža u burnim političkim događanjima navodeći kao kontraargument „Twitter revolucije“ u zemljama Bliskoga istoka. O razlozima njihovog uspjeha i okolnostima pogledaj više u Tomasović, 2010, Grbačić, 2012 i Vuksanović, 2011. Društvene mreže u kontekstu revolucionarnih događanja i protesta treba razumjeti isključivo kao medij koji omogućava mobilizaciju istomišljenika, brzo i relativno neovisno informisanje o događajima i organizovanje aktivnosti. Gladwel (u Vuksanović, 2011: 106) ih naziva samo „akceleratori“ duštvenih promjena a sama realizacija se vrši u realnom svijetu, kao i do sada. Demokratizacija putem društvenih mreža je dirigovana i kreirana iz istih centara moći kao i kod klasičnih medija (ibidem: 115). Privid „slobode“ koji daje internet i društvene mreže proizilazi samo iz metafizičke kategorije prostora kao geografske kategorije i društvene sredine – virtualne zajednice koja kao takva pruža mogućnosti za manipulaciju, pa i izbjegavanje kontrole (primjer su Anonymusi). Međutim, taj „neposluh“ i protest bez obzira na globalni karakter medija ipak, još uvijek. nema zadovoljavajuću „kritičnu masu“ koja može „iznijeti“ bitnije društvene promjene. Odnosno, da budemo precizniji, ta „kritična masa“ online zajednice nije u reciprocitetu sa onom u offline svijetu i zbog toga može biti samo „podrška“ ali ne i nosioc društvenih promjena. U prošlom „sistemu“ su članove opozicionih zajednica nazivali disidenti i nije im bilo dozvoljeno javno djelovanje. Teršek (2006: 3) upozorava da „/.../ govor koji izražava predrasude, još nije govor mržnje i svaki govor mržnje ne možemo opredijeliti kao krivično djelo“. Za ovo krivično djelo je značajno da postoji „/.../ motiv koji se sastoji u tome da je počinilac krivičnog djela odabrao žrtvu upravo zbog njene zaštićene karakteristike (rasa, etnicitet, religija, seksualna orijentacija i sl.)“ (Mehmedić i dr., 2012: 142). Odnosno da pojedinac postaje žrtva ne zbog sebe samoga nego zbog onoga što on predstavlja, te da su aktivnosti koje su okarakterisane kao govor mržnje bile povod činjenju krivičnog djela (iz mržnje). 47 nodavstvo je nažalost vezano za prvu industrijsku a ne za informacijsku revoluciju (Dijk, 1999: 116-117), zato se javljaju i teškoće u definiranju krivičnih djela, a ono što nije predviđeno zakonom kao krivično djelo ne može biti ni sankcionisano. Pored toga, ne postoji centralna organizacija koja bi kontrolirala događanja na internetu. Odnosno sadržaje na internetu ne nadzire i zabranjuje niti jedan međunarodni regulacijski instrument. „Profesorica Lejla Turčilo smatra da temeljno pitanje regulacije weba nije da li je potrebna određena vrsta kontrole, nego ko treba determinirati pravila i nadgledati njihovu provedbu. Države to još uvijek pokušavaju (osobito one sa malim ili nikakvim stupnjem demokratičnosti), ali je suverenitet države na ovom novomedijskom polju definitivno nemoguć“ (Mustajbegović, 2013). Države su saglasne da treba ograničiti govor mržnje13 uopšte, pa i na internetu, međutim istovremeno ne žele ograničavati slobodu govora. Vijeće Evrope je 2001. godine pripremilo Konvenciju o kibernetičkom kriminalu sa ciljem regulisanja odnosa između slobode izražavanja i borbe protiv rasističkih i ksenofobičnih aktivnosti. Nije eksplicitno obuhvatala govor mržnje što je donekle ispravljeno, 2003. godine, sa Dodatnim protokolom Konvenciji koji se bavi inkriminacijom rasističkih i ksenofobičnih aktivnosti načinjenih u kompjuterskim sistemima. Međutim, gotovo istovremeno, maja 2003. godine, na 840. sastanku zamjenika ministara u Strasbourgu donesena je Deklaracija o slobodi komuniciranja na internetu u kojoj se kroz sedam načela ističe važnost slobode izražavanja i osuđuje ograničavanje i nadziranje pristupa internetu, pogotovo iz političkih razloga. Ističe se da na internetu nebi trebala biti strožija regulacija sadržaja nego u drugim medijima, da treba poticati samoregulaciju, te ne poduzimati mjere općeg ograničavanja dostupa internetu ili filtriranja internetskih sadržaja (Splichal, 2010). „Deklaracija posebno naglašava pravo na anonimnost, čime bi se obezbijedila zaštita od mrežnog nadzora te poticala sloboda posredovanja informacija i izražavanja ideja ...“ (ibidem). Dakle, pokušava se naći neki „srednji put“, kompromis koji bi pomirio oba zahtjeva - pravo na slobodu govora i spriječio govor mržnje. U našoj državi govor mržnje, kao krivično djelo, u svim krivičnim zakonima je definisano na sličan način - kao „izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u BiH”14 (KZ BiH), „javno izazivanje... netrpeljivosti među 13 14 48 Međunarodni dokumenti koji se bave govorom mržnje: Evropska konvencija o ljudskim pravima, Međunarodna konvencija o sprječavanju svih oblika rasne diskriminacije (Rezolucija GS UN 2106 (XX), 21. decembra 1965. (stupila na snagu 4. januara 1969.), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (Rezolucija GS UN 2200 A (XXI), 16. decembra 1966. (stupio na snagu 23. marta 1976.), Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI), General Policy Recommendation No. 1: On Combating Racism, Xenophobia, Antisemitism and Intolerance (4. oktobar 1996.), (preuzeto po Mehmedić i dr. 2012: 144), Konvencija o kibernetskom kriminalu, Dodatni protokol konvenciji o kibernetskom kriminalu. Član 145a, st. 1 Krivičnog zakona BiH, „Službeni glasnik BiH” broj: 03/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 08/10. konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji”15 (KZ FBiH), „izazivanje i raspaljivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, ili širenje ideja o superiornosti jedne rase ili naroda nad drugim...”16 (KZ RS), odnosno „javno izazivanje ili raspaljivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima...”17 (KZ BD) (preuzeto od Mehmedić i dr., 2012: 150-151). Primijetimo da je temeljna kategorija definicije krivičnog djela počinjenog iz mržnje publika, javnost i javno izražavanje. Odatle i mediji kao kanali i diseminenti poruka široj javnosti, odnosno internet kao globalni medij, dobijaju ulogu koja mora biti kontrolisana. Međutim, posmatrajući dosadašnja iskustva, različita tumačenja odnosa govora mržnje i slobode govora i razloge za takva tumačenja koji, pored ostaloga, imaju osnova i u izraženom preplitanju ličnog i javnog nivoa komuniciranja na internetu, zakonsko regulisanje ovog pitanja je problematično. Zbog toga Babić (2010: 67) tvrdi da u trijadi načina uređenja medijskog prostora (regulacija, koregulacija i samoregulacija), samoregulacija najbolje odgovara suštini interneta. Kako se ona provodi u praksi vidjećemo nešto kasnije. Interaktivnost Interaktivnost je mogućnost korisnika interneta da istovremeno budu i korisnici i kreatori sadržaja. Alvin Toffler ih zove „prosumersi“ (producers+consumers) (Splichal, 2010). Jensen (u Oblak i Petrič, 2005: 86) razlikuju četiri tipa interaktivnosti: a) prenosna interaktivnost – korisnici medija biraju u trajnom nizu informacija, b) konsultacijska interaktivnost – korisnici ne samo da biraju nego i zahtijevaju određene informacije, c) konverzacijska interaktivnost (karakteristična za društvene mreže) – korisnici sami proizvode ili posreduju informacije u određeni sistem, d) registracijska interaktivnost – sistem samostalno provjerava aktivnosti korisnika i na njih se odaziva. Registracijska interaktivnost je etički problematična i dokaz je zloupotrebe ličnih podataka korisnika interneta. Trenutno se „legalno“ koristi u ekonomskom marketingu. Šta to znači? Konkretno, ako tražimo neki proizvod, koji želimo kupiti putem interneta, i pritom pratimo samo jednu web stranicu ponude za taj proizvod će nam na naš e-mail ili „račun“ na društvenim mrežama doći sa niza drugih stranica. U našem slučaju bi to, teoretski, značilo da pokazivanje (slučajnog ili namjernog) interesovanja za aktivnosti na internetu neke od ek15 16 17 Član 163 Krivičnog zakona Federacije BiH, „Službene novine FBiH” broj: 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11. Član 294a, st. 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, „Službeni glasnik RS” broj: 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10. Član 160 Krivičnog zakona Brčko Distrikta, „Službeni glasnik Brčko Distrikta” broj: 10/03, 45/04, 06/05, 21/10. 49 stremističkih grupa može rezultirati stalnim slanjem, na naš e-mail, sadržaja stranica niza sličnih grupa, njihovog propagandnog materijala, različitih poziva i sl. – dakle, širenjem ideje i govora mržnje. Koliko to može biti opasno za djecu i „nestabilnije“ osobe možemo samo pretpostaviti i posmatrati u okviru druge teme. Sa interaktivnošću je povezana i mogućnost dvosmjerne komunikacije, brzih odgovora i istovremene reakcije na svaku eventualnu provokaciju. U slučaju „spontanih“ izljeva mržnje skraćeno je vrijeme za kontrolu i samokontrolu. Upravo ta brzina i „real time activiti“ su značajni faktori koji otežavaju regulaciju govora mržnje na internetu. Anonimnost Vezano za spomenutu kontrolu nad impulsnim ponašanjima je i anonimnost koju omogućava internet. McKenna i Bargh (u Bargh, 2002: 4) upozoravaju da se pod okriljem anonimnosti ljudi manje boje negativnih posljedica javnoga izražavanja govora mržnje. Pored toga za internet je karakteristična i „latentna anonimnost“ – korisnici se najprije depersonaliziraju a zatim preuzimaju identitet grupe namijenjenje izražavanju određenih ideja. Te ideje su često ekstremne i imaju za cilj promoviranje političkog, nacionalnog, socijalnog, sportskog, vojnog „čistunstva“ članova grupe ili ideje u odnosu prema Drugima. Internet je „/.../ prostor koji je otvoren za sve i svakoga, istovremeno je mjesto gdje se zbog anonimnosti i stvaranja virtualnih identiteta mišljenja i stavovi izražavaju više izoštreno. Anonimnost tako potiče slobodnije izražavanje, ali se može i zloupotrebljavati i na taj način potpuno izbjeći svaku odgovornost“ (Gorjanc, 2005: 20). Zanimljiv je ovaj antagonizam pod okriljem anonimnosti - sloboda uz istovremeno ispoljavanje agresivnosti i mržnje. Dakle, internet na jednoj strani nudi mogućnost za razvoj demokratskih procesa i snižavanje socijalnog pritiska, dok na drugoj, stvara idealne mogućnosti za produbljivanje nejednakosti, kršenje ljudskih prava i nove oblike diskriminacije (vidi Jones u Oblak, 2003: 114). Zanimljivo je posmatrati formiranje javnog mišljenje pod okriljem anonimnosti koju nudi internet a u kontekstu teorije spirale tišine. Početkom 70-tih godina prošloga stoljeća pojam teorije spirale tišine uvodi Elisabeth Noelle-Neumann. Ključna postavka teorije spirale tišine proizilazi iz genetski usađenog straha pojedinca od izolacije. Ljudi su po prirodi radije pripadnici čopora nego što „soliraju“. Pod tim okolnostima gotovo im je urođen osjećaj za utvrđivanje naklonjene ili nenaklonjene klime (riječ je o naklonjenosti društva) njihovom mišljenju. Ako utvrde da je klima naklonjena odlučuju se progovoriti, u suprotnom ćute (Noelle-Neumann, 1980/1993 u Petrič, 2002: 134 i Liu i Fahmy, 2011: 47). Isti autori, pozivajući se na Noelle-Neumann, tvrde da pojedinci ne prate samo trenutnu (društvenu) klimu nego i buduće klimatske promjene, promjene javnoga mnijenja, i na osnovu toga formiraju svoje mišljenje (Liu i Fahmy, 2011: 47 i Petrič: 2002: 135). Riječ je o izvjesnoj konformizaciji ljudi. 50 Znači, ljudi oblikuju svoje mišljenje pod uticajem javnog mnijenja, a javno mnijenje opet, oblikuju pojedinci čijim idejama, stavovima i mišljenju je naklonjena društvena klima. Splichal (1997: 227 u Pinter i Petrič, 2002: 105) ovdje uvodi jedno ograničenje i tvrdi da „spirala tišine Noelle-Neumann proizilazi iz modela masovnoga društva, gdje su pojedinci međusobno odvojeni, neposredno ovisni od masovnih medija i izloženi njihovom (propagandnom) djelovanju“. Mediji utiču na spiralu tišine jer su izvor iz kojega se distribuiraju informacije na osnovu kojih se stvara javno mnijenje (Jeffres i dr., 1999 u Liu i Fahmy, 2011: 47)18. U savremenim društvima i u vrijeme globalnih komunikacijskih mreža zasnivanje teorije na prisili i strahu pojedinca od društvene izolacije teško da se može održati. Anonimnost komuniciranja putem interneta i društvenih mreža poništava efekte spirale tišine. Dalje, internet i mreža su dovoljno široki da svako nađe grupu istomišljenika, bez obzira kako to mišljenje u određenom realnom društvenom kontekstu devijantno bilo. Ljudi na internetu i društvenim mrežama su fizički depersonalizirani, međutim ni u kom slučaju ne mogu biti izolirani19. Odsustvo neverbalnih komunikacijskih znakova je još jedan razlog „razmahivanju“ slobode izražavanja vlastitoga mišljenja na internetu. „Važe“ se samo relavantnost komentara i mišljenja a status, fizički izgled, mjesto na društvenoj hijerarhiji ne daju posebne „kreditne“ tačke (iako nekada mogu imati uticaja)20. U kompjuterski posredovanom komuniciranju se ponašamo drugačije nego u svakidašnjem (off line) sporazumijevanju. Drugačije odgovaramo na slične poticaje pod krinkom anonimnosti, dozvoljavamo sebi više slobode i otkrijemo dijelove svoje ličnosti koje u realnosti, možda nikada nebi prikazali. U takvim okolnostima pojedinac je zaštićen od revanšističkih reakcija ostalih učesnika i istovremeno se može distancirati od preuzimanja odgovornosti za izrečene riječi (Wood i Smith, 2005: 64). Različit govor Kompjuterski posredovan govor ne poznaje neke karakteristike neposrednog komuniciranja – prikriveni govor, intonacijske promjene, neverbalna sredstva. Započinju ga ljudi koji se, vrlo često, ne poznaju nego imaju samo neki zajednički interes, područje zanimanja. Komuniciraju osobe iz različitih sredina, uključivanja i isključivanja iz govora su brza, zato njegovo trajanje nije moguće jednostrano označiti (Oblak, 2003: 119). Odsustvo verbalnih znakova u posredovanom 18 19 20 Teoriju spirale tišine pratile su i brojne kritike u 80-tim i 90-tim godinama koje su tvrdile da ne vrijedi u savremenim društvima, nego objašnjava sociološkopsihološke procese u specifičnim društvenim okolnostima (Petrič, 2002: 131), misleći pri tome na totalitarne režime. U prilog kritikama ide i činjenica da, kao što smo već rekli, Ustavi većine država (pa i naše) slobodu izražavanja imaju za pravo građana. Međutim, takav stav zanemaruje upravo psihološku i socijalizacijsku dimenziju pojma. Pojedinac ćuti zbog neformalnih sankcija a ne zbog pravnih ograničenja. Hannah Arendt (1972: 143) je tvrdila da „/... / moć nikada nije osobina pojedinca; pripada grupi i postoji samo do tada dokle postoji grupa“. Na internetu i društvenim mrežama vrlo lako dobijamo tu vrstu moći. O razlozima zbog kojih pojedinci lakše izjašnjavaju svoje mišljenje u on line komunikaciji više u Liu i Fahmy, 2011: 49-50. 51 komuniciranju putem interneta ograničava emotivnu toplinu i prijatnost interakcije, ističe samo „sirovu“ informaciju a za sve ostalo što prati „živi“ govor sagovornici ostaju uskraćeni. Donekle se to nastoji pravazići uvođenjem tzv. emotionsa. Riječ je o simpatičnim simbolima koji mogu prikazati (obično na malo šaljiv način) raspoloženje sagovornika, međutim još uvijek je to oskudno. Govor je pun anglizama, skraćenica, slenga, žargona ... Često ljudi u posredovanom komuniciranju izražavaju „/.../ potisnutu i posirovu realnost sebe samih, koju u realnom svijetu nebi smjeli predstaviti“ (Ule, 2005: 408). U komunikaciji na internetu „/.../ učesnici postaju manje društveno osjetljivi i povremeno su grublji prema sagovornicima, jer koriste agresivan jezik, pored toga usmjereni su ka vulgarnostima i uvredama“ (Parks i drugi u Praprotnik, 2003: 518). Takav jezik i metod, nesumljivo, idu „na ruku“ govoru mržnje. Ekonomske okolnosti Internet je učinkovito sredstvo za širenje govora mržnje i sa ekonomskoga stajališta. Na mreži svako sa malim troškovima barem potencijalno dostiže milionsku publiku. Zato nije iznenađujuće da su u vrlo ranom razvoju interneta na njemu našli svoje mjesto predstavnici rasističkih organizacija i drugih ekstremnih grupa koje nemaju stalne izvore prihoda za svoje aktivnosti. Niski troškovi omogućili su hiperprodukciju sadržaja što je još jedan od otežavajućih faktora kontrole govora mržnje. FORUMI I KOMENTARI KAO NEREGULIRANI DIJELOVI MREŽNE KOMUNIKACIJE Dok se sadržaji koji se postavljaju na internetu donekle mogu ragulisati na način da se odgovornost za njih traži od autora, problem nastaje na forumima21 i sa komentarima na neke od sadržaja. Autori su obično anonimni, traženje IP adrese pošiljaoca je besmisleno jer isti kompjuter koristi više ljudi, internetski forumi nisu urednički usmjeravan medij zato se komentari ne mogu posmatrati kao pisma čitalaca i odgovornost tražiti od vlasnika neke od stranica. Pored toga, tu je i problem sadržaja koji su u nekoj državi legalni a u drugoj ilegalni, a putem interneta bez problema „prelaze“ nacionalne granice itd.. Ko je onda odgovoran za komentare i kako ih kontrolisati? Određeni mehanizmi kontrole komentara ipak postoje. Moderator bi trebao biti prvi koji se neposredno suočava sa govorom mržnje i drugim nelegalnim oblicima komunikacije i ima više zadataka: „/.../ brine o sadržaju poruka i tema te ponašanju korisnika u mrežnoj zajednici. Obično ima mogućnost pomicanja, promjene imena, brisanja i zatvaranja tematskih niti 21 52 Hromadžić (2004: 100) mrežne forume definira kao „/.../ mjesta otvorene diskusije, dinamične razmjene potencijalno zanimljivih mišljenja, stavova, ideja i praksi“. Forumi su slobodno dostupni javnosti zato kontrola mora biti osmišljena i prije svega pravovremena. (engl. thread), koje „moderira“, te mogućnost mijenjanja poruka (engl. post), kada poruka nije napisana u skladu sa pravilima koja su važeća u mrežnoj zajednici. U slučaju težih kršenja moderator brine o tehničkom isključivanju člana iz zajednice (engl. ban)“ (Petrič i Petrovčič, 2008: 51). Moderator nema samo ulogu „dežurnog policajca“ i sudije. Pri svome vođenju mora se usredotočiti i na slijedeće elemente (Feenberg, C. i Xin A. u Kvas i Savič, 2007): 1. početni kometar – moderator mora početak rasprave početi sa opisom teme i u toku nje aktivno sudjelovati. 2. norme – moderator postavi pravila i norme kojih se moraju učesnici rasprave držati. Ako član ta pravila ne poštuje moderator ima pravo sankcioniranja. 3. postavljanje agende – moderator u forumu postavlja red, smjernice i vremenska usmjerenja. 4. navođenje – moderator u forumu navodi druge izvore (internetske veze, štampane izvore) koji se tiču teme rasprave u forumu. 5. očuvanje kontakta sa učesnicima rasprave – moderator postavlja svakoga novoga raspravljača i u slučaju nejasnosti rješava probleme. 6. poticanje – moderator potiče članove foruma ka koemtiranju. Moderator može svoj poticaj predstaviti u obliku javnog zaduženja ili u obliku posebne poruke. 7. ocjena – moderator u određenim vremenskim intervalima daje sažetak mišljenja, dogovora i toka rasprave. To je također podloga za dalju raspravu. Pored moderatora značajan član djelovanja foruma je sistemski operater ili administrator foruma (admin) koji je odgovoran za tehničku potporu mrežnom forumu i članovima pomaže u rješavanju teškoća s kojima se suočavaju. Može pomicati i zatvarati teme te mijenjati poruke ako te nisu u skladu sa pravilima foruma. Administrator može tehnički isključiti raspravljača mrežnoga foruma. Međutim, sve je to nedovoljno. Internet je „medij sadašnjosti“, vrlo brz medij. Reakcija na sadržaje koji sadrže govor mržnje (ukoliko se i odluči reagovati na njih) ne može biti istovremena sa njihovim postavljanjem. Poruka nesumljivo dolazi „na odredište“. Pitanje je samo koliko vremena će biti dostupna. Zbog toga i sami korisnici najčešće imaju mogućnost prijave govora mržnje i ukazivanja na nju. Nažalost, upravo takve reakcije često postaju reklama za neprimjerene sadržaje, ali to je već problem društva u kojem živimo, a ne regulacije govora mržnje na internetu. UMJESTO ZAKLJUČKA Lejla Turčilo (2006: 41) u svojoj knjizi On-line komunikacija i off-line politika u Bosni i Hercegovini definiše pojam komunikacije kao „/.../ proces transmisije (prijenosa) mišljenja, uputstava, želja, ideja, osjećanja, od jednog subjekta ka 53 drugom“. Slične definicije daju i drugi autori. Svim definicijama komunikacije zajednička je interakcija između najmanje dva subjekta. Internet omogućava interakciju gotovo neograničenog broja subjekata i prijenos neograničenog broja poruka. Kao takav predstavlja idealnu sredinu za širenje govora mržnje uz istovremeno gotovo nemoguću kontrolu. Međutim, posmatranje govora mržnje na internetu kao sui generis pojave je besmislena. Govor mržnje je oduvijek postojao u svim oblicima komuniciranja. Ne postoje egzaktni podaci da li ga sada ima više nego prije pojave interneta. Izvjesno je da je sada olakšana „distribucija“, međutim govor mržnje nije raširen zbog interneta nego pomoću interneta. Uređivanje i kontrola interentskih sadržaja u cilju sprječavanja govora mržnje direktno utiče na samu bit interneta kao komunikacijskog ali i društvenog fenomena. Problem govora mržnje na internetu ne može se riješiti „oštrim rezovima“ i sankcijama. Nužno je razvijati demokratski dijalog, samokontrolu, te oblikovati norme javnoga komuniciranja. Nužno je, dakle, razvijati demokratsku (političku) kulturu uopšte u društvu jer „virtualni svijet“ nije posebni svijet nego samo „klon“ i dio realnoga svjeta. LITERATURA – Arendt, H. (1972). The Origins of Totalitarianism. New York: Harcourt Brace Jovanovich. – Babić, M. (2010). Karakteristike generacije F i ‘Facebook – posljedice’. Dostupno na: http://www.24sata.hr/pametnakuna/karakteristike-generacije-f-ifacebook-posljedice-183506 [pristupljeno 23.10.2012.]. – Bargh, J. A. (2002). Beyond Simple Truths: The Human-Internet Interaction. Journal of Social Issues 58 (1). Dostupno na: http://www3.interscience.wiley. com/journal/118911206/abstract [pristupljeno 26.08.2011.]. – Dijk, van J. (1999). The Network Society. London: SAGE Publications, Ltd. – Dodatni protokol uz konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela asističke i ksenofobne naravi počinjenih pomoću računalnih sustava. Dostupno na: http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/I-3.17Dodatni_ protokol_uz_konvenciju_o_kibernetickom_kriminalu_o_inkriminiranju_ djela_rasisticke_i_ksenofobne_naravi_pocinjenih_pomocu_racunalnih_sustava.pdf [pristupljeno 16.07.2013.]. – Europska konvencija o ljudskim pravima. http://www.hjpc.ba/dc/pdf/Europska%20konvencija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf [pristupljeno 12.08.2013.]. – Fejzić, F. (2004). Medijska globalizacija svijeta. Sarajevo: Promocult. – Filipović, M. (2008). Istorija i razvoj interneta. Dostupno na: http:// fmk02808.wordpress.com/2008/11/27/istorija-i-razvoj-interneta/ [pristupljeno 19.09.2012.]. – Gocini, Đ. (2001). Istorija novinarstva. Beograd: Clio. 54 – Gorjanc, V. (2005). Neposredno in posredno žaljiv govor v jezikovnih priročnikih: diskurz slovarjev slovenskega jezika. Dostupno na: http://www. druzboslovnerazprave.org/media/pdf/članki/DR48-gorjanc.pdf [pristupljeno 12.09.2013.]. – Grbačić, N, (2012). Što je to s Occupy Wall Street demonstracijama u Americi i Europi? Dostupno na: http://www.newsmart.me/occupy-wall-sreetdemonstracije-u-americi-i-europi.html [pristupljeno 10.01.2013.]. – Hromadžić, H. (2004). On-line forumi. U: Poročilo skupine za spremljanje nestrpnosti 03, ur. Kuhar, R., Autor S. i Trplan T., str. 98-112. Ljubljana: Mirovni inštitut. – Kaj je sovražni govor? Dostupno na: http://www.spletno-oko.si/index.php?f l=0&id=702&p1=603&p2=573&p3=702 [pristupljeno 13.07.2013.]. – Kamps, K. (2011). Internet i politika. U: Zerfass, A. i Radojković, M. (ur.). Menadžment političke komunikacije. Osnove i koncepti. Beograd: Konrad Adenauer Stiftung, str. 277-328. – Konvencija o kibernetičkom kriminalu. http://www.fup.gov.ba/wp-content/ uploads/2012/01/Konvencija-o-cyber-kriminalu-Budimpesta.pdf [pristupljeno 16.07.2013.]. – Kvas, B. i Savič, D. (2007). Spletne forume zapirajo, mar ne? Medijska preža 28 (maj). Dostupno na: http://mediawatch.mirovni-institut.si/bilten/seznam/28/internet/ [pristupljeno 28.08.2011.]. – Liu X., S. Fahmy (2011). Exploring the spiral of silence in the virtual world: Individuals’ willingness to express personal opinions in online versus offline settings. Journal of Media and Communication Studies. Vol 3(2), pp. 45-57. Dostupno na: http://www.academicjournals.org/jmcs [pristupljeno 16.07.2012.]. – Mehmedić, A., Izmirlija M. i Madacki S., ur. (2012). Ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Pravo, praksa i međunarodni standardi ljudskih prava sa ispitivanjem javnog mnijenja. Sarajevo: Centar za ljudska prava univerziteta u Sarajevu. – Mill, J. S. (1994). O svobodi. Ljubljana: Študentska organizacija Univerze. – Milivojević, A. (2011). Odgovornost za govor na društvenim mrežama. Dostupno na: http://www.media.ba/bs/etikaregulativa-menadzment-novinarstvo-etika/odgovornost-za-govor-na-drustvenim-mrezama [pristupljeno 13.07.2013.]. – Mustajbegović, S. (2013). Nasilje i govor mržnje u novim medijima. Dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/nasilje-i-govor-mrznje-u-novim-medijima [pristupljeno 13.07.2013.]. – Nakić A. i Ugrina I., (2005). Internet baza matematičkih pojmova. Hrvatski matematički elektronski časopis „math.e“, no. 6. Dostupno na http://e.math. hr/old/baza/internet.html [pristupljeno 19.09.2012.]. – Oblak, T. (2003). Ali kaj e-participirate. Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo. 30(21), 57-73. 55 – Oblak, T. i Petrič, G. (2005). Splet kot medij in mediji na spletu. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede. – Opća deklaracija o ljudskim pravima. Dostupno na: http://www.ffzg.unizg. hr/hre-edc/Deklaracijaljp.pdf [pristupljeno 12.08.2013.]. – Petrič, G. (2002). Od spirale do molka: Empirična tradicija raziskovanja teorije spirale molka. Družboslovne razprave. XVIII (2002), 41, str. 131-199. – Petrič, G. i Petrovčič, A. (2008). Strukturni in upravljalski dejavniki družbene kohezije, zaupanja in participacije v spletnih skupnostih. Družboslovne razprave 24(58). Dostupno na: http://www.druzboslovnerazprave.org/clanek/ pdf/2008/58/3/ [pristupljeno 28.08.2013.]. – Petrovec, D. (2003). Mediji in nasilje: obseg in vpliv nasilja v medijih v Sloveniji. Dostupno na: http://mediawatch.mirovni-institut.si/edicija/seznam/13/mediawatch13.pdf [pristupljeno 21.04.2011.]. – Pintar A., Petrič, G. (2002). Dokončni zlom spirale molka? Opomba k prevodu. Družboslovne razprave. XVIII (2002), 41, str. 103-109. – Praprotnik, T. (2003). Pragmatični vidiki žaljive komunikacije v računalniško posredovani komunikaciji. Dostupno na: http://dk.fdv.uni-lj.si/db/pdfs/tip20033praprotnik.pdf [pristupljeno 23.10.2011.]. – Splichal, S. (2010). Sovražni govor na internetu. Zahteve po strožjem nadzoru internetnih strani niso utemeljene. Dostupno na: http://www.dnevnik.si/ objektiv/vec-vsebin/1042346300 [pristupljeno 12.09.2013.]. – Teršek, A. (2006). Referat na mednarodni konferenci Besede so dejanja, govor jih poganja – diskriminatorni in sovražni govor. Dostupno na: http://www. varuh-rs.si/fileadmin/user_upload/TWINNING/ETIKA_JB_GRADIVA/ Tersek_referat.doc [pristupljeno 12.06.2011]. – Tomasović, J. (2010). Internetski parlament. Facebook i Twitter kao poprište društvenih revolucija. Tportal.hr. Dostupno na: http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/91559/Facebook-i-Twitter-kao-popriste-drustvenih-revolucija.html#.UPSR2_J1NqQ [pristupljeno 02.01.2013.]. – Trošt, M. (2003). Izzivi spletnega novinarstva. Medijska preža 16 (marec). Dostupno na: http://mediawatch.mirovni-institut.si/bilten/seznam/16/internet/ [pristupljeno 12.08.2011.]. – Tucaković, dr. Š. (2000). Historija komuniciranja. Sarajevo: Univerzitetska knjiga. – Turčilo, L. (2006). On-line komunikacija i off-line politika u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Internews BiH. – Ule, M. (2005). Psihologija komuniciranja. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede. – Ustav BiH. Dostupno na: http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_ BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf [pristupljeno 12.08.2013.]. – Ustav FBiH. Dostupno na: http://skupstinabd.ba/ustavi/f/ustav_federacije_ bosne_i_hercegovine.pdf [pristupljeno 12.08.2013.]. – Ustav RS. Dostupno na: http://skupstinabd.ba/ustavi/rs/ustav_hrvatski.pdf [pristupljeno 12.08.2013.]. 56 – Vuksanović, D. (2011). Facebook i društvene mreže u funkciji društvenih promena. U: Veljanovski dr. Rade (ur.). Verodostojnost medija dometi medijske tranzicije. Beograd: Fakultet političkih nauka Beogradskog univerziteta i Čigoja štampa, str. 105-116. PROGRESSION IN TECHNOLOGICAL COMMUNICATION AS A CAUSE OF MORAL DIGRESSION? HATE SPEECH ON THE INTERNET AND THE INTERNET SOCIAL NETWORKS Abstract We have always witnessed hate speech, every day and in every occasion. It is not a result of the occurence of mass media or the Internet. However, in order for hate speech to have some sense it needs audience. Internet as a techonological, communication and social phenomenon transcends obstacles in space and time, and guarantees an audience of unexpected proportions. As such it presents an attractive instrument for spreading hate speech. In this article we show the circumstances which make the Internet a „suitable ground“ for spreading hate speech, we observe it within the frameworks of freedom of speech, and we show the possibilites of its regulation within these frameworks. The red line of the article presents the opinion that the hate speech does not take its „broad jump“, does not expand on the Internet but it is only spread by means of the Internet (more than in other ways, or by other media). Keywords: hate speech, Internet, virtual community, freedom of speech, interactivity 57 DUGI PUTEVI PRAVDE Pregledni rad UDK 316.647]:323.01:323.1(497.6) Dr.sc. Azra Adžajlić-Dedović Mr.sc. Edita Hasković Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu Sažetak: Rat u Bosni i Hercegovini ostavio je iza sebe nenaseljena, uništena, spaljena i opustošena sela. Promjenjene su demografske slike gradova, kao etničke i socijalne strukture. Ovaj članak istražuje tranzicionu pravdu kao način za okončanje nasilja i učvršćenje mira. Ovaj projekt također otvara mogućnost da se istraže različite opcije koje će osigurati provedbu pravde i otvoreni prostor za dijalog između skupina žrtava na regionalnoj i međunarodnoj razini, te potaknuti razmjenu iskustava u potrazi za istinom i građenjem povjerenje. Istina nije samo prihvatanje činjenica. Istina uključuje i emocionalne komponente - čežnja za priznavanje pogrešaka i valorizacijom bolnih gubitaka i iskustava. Rad se bavi nekim aspektima iskustava koje imamo u polju koje je nazvano „Tranziciona pravda“. Ključne riječi: tranziciona prvda, ljudska prava, žrtve i viktimologija 1. UVOD Pravo na jednako uživanje prava temeljno je za zaštitu ljudskih prava, a sadržano je u Preambuli Univerzalne deklaracije prema kojoj su ljudska prava „jednaka i neotuđiva prava pripadnika ljudskog roda”, zatim članu 1. Univerzalne deklaracije prema kojem se „sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima” i članu 2. koji utvrđuje primjere razlika koje su zabranjene. Prema članu 2. stav 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima svakome pripadaju sva prava i sve slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja, ili drugih okolnosti, što je potvrđeno i članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Rim, 58 1950.). Međutim, član 14. ove Konvencije ne obavezuje države da daju opštu garanciju protiv diskriminacije, nego samo da obezbijede nediskriminaciju u pogledu utvrđenih prava i sloboda i propisuje da su prema Konvenciji dozvoljena ograničenja odnosno restrikcije na garantovano pravo (vidjeti članove od 8. do 11.), ali se ta ograničenja ne smiju nametati na diskriminatorski način. Prema članu II stav 4. Ustava Bosne i Hercegovine: „Sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status". Evropska konvencija (Rim, 1950.) diskriminaciju je zabranila članom 14., ali je u daljem razvoju učinjen veliki pomak tako što su članice potpisnice Konvencije i Vijeća Evrope 4. novembra 2000. godine donijele Protokol broj 12 o općoj zabrani diskriminacije. Suštinska razlika ili specifičnost zabrane diskriminacije kao ljudskog prava prema ovoj Konvenciji ogleda se u tome što ovo pravo nema samostalnu egzistenciju, već je njegova primjena uvijek povezana sa primjenom nekog drugog prava ili njegovim kršenjem. Evropska konvencija (Rim, 1950.) direktno je izvršiva u Bosni i Hercegovini prema Ustavu Bosne i Hercegovine, što znači da je država prema članu 14. ove Konvencije i prema članu 1. stav 2. Protokola br. 12 uz ovu Konvenciju obavezna da suzbija svaki vid diskriminacije, a posebno etničke i vjerske, jer su ovi oblici diskriminacije uzrokovali konflikt i rat u Bosni i Hercegovini. Diskriminacija je osim prethodno navedenih međunarodnih ugovora koji su od posebnog značaja za Bosnu i Hercegovinu zabranjena i sljedećim međunarodnim ugovorima: Konvencijom o rasnoj diskriminaciji, Konvencijom o diskriminaciji žena, Međunarodnom konvencijom o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda, Konvencijom MOR-a o diskriminaciji u pogledu zapošljavanja i zanimanja, kao i Konvencijom UNESKO-a protiv diskriminacije u oblasti obrazovanja. Upravo iz ovih međunarodnih dokumenata moguće je izvesti definiciju diskriminacije, jer je Evropska konvencija (Rim, 1950) ne definira u potpunosti. Diskriminacija bi prema tome predstavljala različit tretman osoba do kojeg dolazi bez objektivnog i razložnog objašnjenja ili ukoliko postoji disproporcija između poduzetih mjera i ostvarenog cilja zbog specifičnih obilježja kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status ljudskog bića. Naime, treba praviti razliku između vjerske i etničke diskriminacije, jer to nisu sinonimi. Vjerska diskiminacija je tretiranje osoba ili grupa zbog onoga u šta oni vjeruju ili nevjeruju, dok etnička pripadnost ima ideju pripadnosti pojedinim zajednicama, koje imaju istu nacionalnost, religijsko uvjerenje, zajednički jezik ili zajedničke kulturne i tradicijske izvore. Diskriminacija na osnovu etničke pripadnosti, takođe se podvodi pod diskriminaciju na osnovu rase. Radi toga Janković govoreći o Deklaraciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (iz 1963) zaključuje da: „Iako su mere za otklanjanje rasne diskriminacije u Deklaraciji date dosta opširno, značajno je da se zaštita ne pruža samo rasi i rasnim grupama, već je proglašena „zaštita pojedinaca koji pripadaju pojedinim rasnim grupama, s ciljem da se takvim pojedincima osigura potpuno uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda“ (Janković, 1970: 59 203.). Diskriminacija se zasniva na netoleranciji različitosti i moći, što potvrđuju i drugi autori sljedećim riječima: „Princip po kome diskriminacija funkcioniše može se vezati kako za ignoranciju, tako i za privilegovano znanje, ali su mu u osnovi netolerantnost i moć“ (Gavrić, Huremović, Savić, 2011: 214). U skladu sa prethodno navedenim međunardnim dokumentima razlikujemo neposrednu i posrednu diskriminaciju, pozivanje i navođenje na diskriminaciju, pomaganje u diskriminatornom postupanju i povredu načela jednakih prava i obaveza. Posebno teški oblici diskriminacije su: izazivanje, podsticanje i raspirivanje nacionalne, rasne, vjerske i druge neravnopravnosti, mržnje, razdora i netrpeljivosti, propagiranje ili smišljeno vršenje diskriminacije od strane državnih organa, propagiranje rasne, nacionalne ili etničke superiornosti i ropstvo, trgovina ljudskim bićima, aparthejd, genocid, etničko čišćenje i njihovo propagiranje. Osim ovih, pojavljuju se specifični slučajevi diskriminacije kao što su: diskriminacija u postupcima pred državnim organima, diskriminacija u oblasti radnih odnosa, diskriminacija u pružanju javnih usluga, diskriminacija u oblasti vjerskih prava, diskriminacija zbog posla, diskriminacija zbog spolne opredijeljenosti, diskriminacija djece, diskriminacija u oblasti obrazovanja i stručnog osposobljavanja, diskriminacija manjina, diskriminacija zbog političkih ubjeđenja, diskriminacija lica sa posebnim potrebama i diskriminacija s obzirom na zdravstveno stanje. Bosna i Hercegovina je, prema svojim obavezama preuzetim iz međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava, obavezna osigurati društvo koje se bori protiv disktriminacije prema svim prethodno definisanim osnovima. Međutim, navedene odredbe o „zabrani diskriminacije“ nisu bile adekvatno interpretirane u zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini do 2010. godine, radi čega je na inicijativu nevladinog sektora usvojen Zakon o zabrani diskriminacije ili Antidiskriminacioni zakon Bosne i Hercegovine, kojim je pitanje diksriminacije po prethodno navednim osnovama precizno regulirano. 2. ŽRTVE ETNIČKE I VJERSKE DISKRIMINACIJE Deklaracija o pravima i pomoći žrtvama donesena je i usvojena na sedmom kongresu UN o prevenciji kriminaliteta i tretmanu žrtava održanom u Milanu, Italija, od 25. 08 do 06. 09. 1985. godine, i prema članu II ove Deklaracije žrtva je osoba koja je pretrpjela fizičku ili društvenu povredu ili oštećenje, materijalni gubitak ili štetu ili društvenu nepravdu kao rezultat radnje koja su krivična djela po nacionalnim krivičnim zakonima ili predstavljaju zločin po međunarodnom pravu ili uzrokuju povredu međunarodno priznatih normi o ljudskim pravima koje štite život, slobodu i ličnu sigurnost ili ( i ) na drugi način dovode do „ zloupotrebe moći „ od strane osobe koja se „ izvan domašaja zakona „ zahvaljujući svom položaju ili ovlaštenjima koja proizilaze iz političke, ekonomske ili društvene moći, bilo da se radi o javnim službenicima, predstavnicima ili namještenicima državnih organa ili privrednih organizacija ili koje ( ii ) premda još nisu inkriminirane od nacionalnog ili međunarodnog prava, uzrokuju fizičke, druš60 tvene ili materijalne povrede koje su isto tako teške kao i one prouzrokovane zloupotrebom moći utvrđenom kao zločin po međunarodnom pravu ili koje predstavljaju povrede međusobno priznatih normi o ljudskim pravima i koje dovode do isto tako ozbiljnih posljedica za žrtvu kao što su one uzrokovane povredama tih normi. Prema važećem zakonu u Bosni i Hercegovini diskriminacijom će se smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga, obuke, stanovanja i zdravstva, Važno je istaći da zakon diskriminacijom smatra i izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije, pomaganje kao i podsticanje na diskriminaciju (npr. zagovaranje vjerske, rasne ili nacionalne mržnje). Pored neposrednog i posrednog oblika Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine predviđa i neke druge oblike koji su taksativno navedeni u članu 4. Zakona i to su: uznemiravanje, polno uznemiravanje, mobing, segregacija, izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije, pomaganje drugima prilikom vršenja diskriminacije i podsticanje na diskriminaciju. Izuzeci od diskriminacije su mjere zapošljavanja invalida, te ulaganja u njihovu obuku za određena zanimanja, određivanje starosne granice za obavljanje određenih poslova, ili propisivanje specijalnih uslova za vršenje određenih poslova, mjere osmišljene da se spriječe ili nadoknade štete koje lica trpe, a naročito pripadnici ugroženih grupa poput lica sa invaliditetom, pripadnici nacionalnih manjina, žene, trudnice, djeca, omladina, starija lica i druga društveno isključena lica, civilne žrtve rata, žrtve u krivičnim postupcima, raseljena lica, izbjeglice i azilanti. Prema članu 18. ovog Zakona „nijedno lice koje je prijavilo diskriminaciju ili učestvovalo u pravnom postupku za zaštitu od diskriminacije neće trpjeti nikakve posljedice zbog takvog prijavljivanja ili učestvovanja“. Ovaj član ima veliku važnost za žrtve diskriminacije koje se zbog straha od posljedica koje mogu trpjeti zbog prijavljivanja diskriminacije još uvijek nerado obraćaju sudovima u Bosni i Hercegovini. Međutim, da bi se odredba ovog Zakona dosljedno i efikasno primjenjivala u svakodnevnom postupanju državnih organa neophodna je stroga ili visoka zaprijećena sankcija, jasno utvrđen nadležni sud, tajnost i efikasnost kroz urgenciju u postupanju svih nadležnih organa u ovakvim slučajevima, jer je bez precizno definiranih ovih odredbi propisana zaštita žrtava diskriminacije samo deklarativna. 61 3. ZAŠTITA ŽRTAVA ETNIČKE I VJERSKE DISKRIMINACJE U BOSNI I HERCEGOVINI Govoriti o efikasnoj zaštiti od diskriminacije nemoguće je bez izmjene Ustava Bosne i Hercegovine, što potvrđuje presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju tužbe Sejdić-Finci zbog diskriminacije do koje dolazi jer je izbor za člana Presjedništva privilegija samo konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Pored ove diskriminatorne odredbe u ustavu Bosne i Herecgovine sadržana je i odredba koja predviđa da hrvatske i bošnjačke delegate biraju predstavnici Hrvata i Bošnjaka u Zastupničkom domu Federacije, a delegate iz Republike Srpske u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a ista je situacija i u drugom domu Paralmenta Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovačkim građanima iz oba entiteta nije omogućeno da biraju poslanike u oba, već samo u jednom od entiteta (entitetsko državljanstvo), što je ustavari direktna diskriminacija, koja je u sukobu sa svim anti-diskriminatornim odredbama ustava, koje se, dakle, mogu shvatiti samo kao deklarativne. Međutim, i pored ove kontradiktornosti sadržane u Ustavu Bosne i Hercegovine, Krivični zakon Bosne i Hercegovine članom 145. predvidio je zatvorsko kažnjavanje od 6 mjeseci do 5 godina za službenu ili odgovornu osobu u institucijama Bosne i Hercegovine koja uskrati ili ograniči građanska prava utvrđena ustavom Bosne i Herecgovine, temeljem razlike u rasi, boji kože, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, vjeroispovjesti, političkom ili drugom uvjerenju, spolu, seksualnom opredjeljenju, jeziku, obrazovanju, društvenom položaju ili socijalnom podrijetlu. Također, ovaj zakon predvidio je kažnjavanje službene osobe koja na osnovu gore navedenih osnova daje građanima neopravdane povlastice, kao i one koja uskrati ili ograniči građanina u ostvarenju svojih prava (da se koristi jezikom i pismom ili u slobodnom zapošljavanju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine). Raspon kazni se kreće od novčane kazne, do kazne zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, ali praksa u primjeni, tj. neprimjeni gore navedenih odredbi jasno pokazuje da se u Bosni i Hercegovini ne koriste predviđeni instituti spriječavanja i kažnjavanja diskriminatorskog ponašanja. Krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini kažnjiva je i etnička i vjerska netrpeljivost i raspon kazni kreće se od tri mjeseca do pet godina zatvora, a može se izreći i do deset u slučajevima u kojim je djelo izvršeno primjenom sile, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izrugivanjema i skrnjavljenjem etničkih i vjerskih simbola i obilježja ili uz zloupotrebu položaja. Osim toga, ukoliko su krivična djela propisana kivičnim zakonom počinjena potaknuta etničkom i vjerskom mržnjom „mržnja“ se smatra otežavajućom okolnošću i utiče na strožije kažnjavanje počinitelja zločina u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu, što nije slučaj u Federaciji Bosne i Hercegovine. Poseban problem predstavljaju krivična djela poput „etničkog silovanja“ koje bi prema svim međunarodnim dokumentima koji su obavezujući za Bosnu i Hercegovinu trebalo definirati kao posebno krivično djelo u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, a koje je definirano u okviru krivičnog djela silovanja u entitetskim krivičnim zakonima kao „otežavajuća okolnost“ ili teži oblik djela, što direktno utiče na neujednačenu primjenu i 62 blaže kažnjavanje počinitelja etničkog slovanja. Etnička i vjerska diskriminacija izvršena kroz zloupotrebu službenog položaja kažnjiva je prema različitim odredbama u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine što dovodi do pogrešnog utvrđivanja nadležnosti sudova i sporog procesuiranja ovih slučajeva radi čega je i usvojen Zakon o zabrani diskriminacije. Različite državne institucije su u Bosni i Hercegovini direktno i indirektno uključeno u zaštitu od diskriminacije. Tako je Ministarstvo za ljudska prava Bosne i Hercegovine indirektno uključeno u zaštitu od diskriminacije i nadležno je da prati primjenu zakona, vodi centralnu bazu podataka na osnovu koje priprema godišnje i posebne izvještaje o diskriminaciji, te predlaže zakonodavne i druge mjere za sprječavanje i suzbijanje različitih oblika diskriminacije u Bosni i Hercegovini. Direktnu zaštitu žrtava diskriminacije omogućavaju Institucija ombdusmena za ljudska prava Bosne i Hecegovine, sudovi, centri za pružanje besplatne pravne pomoći i nevladine organizacije (udruženja). Žrtva diskriminacije može se direktno obratiti ombdusmenima popunjavanjem posebnog formulara -žalbe. Prilikom popunjavanja formulara žrtva treba navesti tražene podatke, okolnosti, radnje i činjenice kojima se potkrepljuju navodi o diskriminaciji. Žalba zbog diskriminacija Instituciji ombdusmena treba biti podnesena u vremenskom roku od 3 (tri) mjeseca od saznanja za diskriminaciju odnosno najkasnije do 12 (dvanaest) mjeseci od događaja, činjenica ili odluka na koje se žrtva diskriminacije žali, jer nepoštivanje ovog vremenskog ograničenja rezultira odbijanjem bez razmatraja žalbe za diskriminaciju. Ombdusmeni su prema zakonu obavezni pružiti pomoć u popunjavanju formulara ili dati potrebna obavještenja o pravima i obavezama, te mogućnostima sudske i druge zaštite osobama koje su dostavile žalbu po osnovu diskriminacije. Međutim, žalba upućena ombdusmenima neće inicirati pokretanje krivičnih i disciplinskih postupaka, ali preporuke ombdusmana predstavljaju osnov za pokretanje prekršajnog postupka, a nepostupanje državne institucije, preduzeća ili odgovorne osobe prema preporukama ombdusmena kažnjivo je relativno visokim novčanim kaznama. 4. ETNIČKA I VJERSKA DISKRIMINACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI U Bosni i Hercegovini spontano i organizirano nasilje, pojedinačna i masovna ubojstva, masovni neredi, nogometno i drugo huliganstvo, neonacizam, neofašizam, terror i terorizam, kao i zločini protivni međunarodnom humanitarnom pravu, delikti su koji na najteži način ugrožavaju kako integritet života i tijela pojedinca tako i sigurnost kolektiviteta, a generator ovih ugrožavanja u većini slučajeva su duboko usađene etničke i vjerske predrasude. „Predrsudni stavovi i vjerovanja zbog nacionalnih, plemenskih, rasnih, socialnih, religijskih ili drugih obilježja po kojima se ljudi razdvajaju u skupine stvaraju određeni jaz u društvenom životu ljudi, a predrsuda se definira kao stav koji čini neku osobu sklonom da misli, osjeća, percipira i djeluje na povoljne ili nepovoljne načine pre63 ma nekoj skupini ili pojedinim članovima te skupine“ (P.F.Secord, C.W.Backman, 1974.). Etnička i vjerska diskriminacija zasnovana je u većini slučajeva na predrasudama baziranim na mržnji prema drugom i drugačijem o čemu svjedoče mnogobrojne bosanskohercegovačke žrtve iz perioda 1992. do 1995. godine. Dr. Mirjana Ule tvrdi da su predrasude i stereotipi „mikroideologije” koje nam lažno pomažu strukturirati svijet, a iz ovih mikroideologija, prema profesorici Ule, razvile su se vladajuće ideologije u kojima vladajuće strukture daju legitimnost predrasudama i na njima grade svoju politiku, za što kod nas ima bezbroj primjera, ali je svakako najteži oblik ukoliko je urađeno u sticaju ili istovremeno predstavlja povredu službenog položaja kroz zlouptrebu moći i vlasti ili političku neodgovornost, a najsvježiji primjer svakako je negiranje bosanskog jezika i bošnjaštva od strane Milorada Dodika, koji svojim odnosom „s pozicije vlasti“ prema državi i njenim građanima potvrđuje teze uvažene profeosorice Ule. Zloupotrebljavajući svoj položaj Milorad Dodik upravo na ovaj način kroz zloupotrebu medijskog prostora jača stereotipe i razvija predrasude šireći dezinformacije i čineći istovremeno ne samo diskriminaciju već i ponovnu izdaju države, čime produbljuje nerazumjevanje i onemogućava pomirenje među bosanskohercegovačkim narodima, ali nažalost zbog toga nikada do sada nije procesuiran, pa se pitamo da li je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine korumpirano ili u njemu rade „dodikove sluge“ i da li u Bosni i Hercegovini imamo vladavinu prava?! Ne reagujući na povredu Ustava i diskriminaciju koju kako kroz verbalno tako i političko djelovanje provodi Milorad Dodik i njemu slični naše tužiteljstvo nagrađuju takvu vrstu djelovanja, zbog čega posebnu pažnju treba posvetiti ne samo sankcioniranju neradnika u tužiteljstvu, već i nadzoru nad djelovanjem medija za što je direktno odgovorna Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine. Mediji ove stereotipe i predrasude mogu i sami kreirati i reproducirati kroz svoje programe, zbog čega treba predvidjeti strogo kažnjavanje odgovornih za uređivanje i produciranje ovakvih programa. Pored medija značajnu ulogu u razbijanju predrasuda i stereotipa imaju obrazovne institucije i roditelji, jer se predrasude i stereotipi reproduciraju i posreduju kroz primarnu i sekundarnu socijalizaciju, što potvrđuje Duckit sljedećim riječima: „Različiti faktori pogoduju usvajanju predrasuda poput roditeljskog odgoja, uslova života, nivoa obrazovanja, ili loše psihološke prilagodbe, koja se manifestira u niskom samopoštovanju, tjeskobi, nesigurnosti, otuđenju i drugim pokazateljima negativnih osjećanja i psihološke neprilagodbe“ (Duckitt, 1994: 169). Stereotipi i predrasude dovode do pojava kakve su: ksenofobija (strah odnosno mržnja prema strancima), homofobija (strah odnosno mržnja prema gej osobama), islamofobija (strah i mržnja prema muslimanima i islamu), rasizam (odnos nepoštavanja i negiranja određenih osoba zbog njihove boje kože), gerontofobija (netrpeljivost prema starim ljudima), nacionalizam (uvjerenje o višoj vrijednosti vlastite nacije), seksizam (uvjerenje o višoj vrijednosti jednog spola) i slično, a ove pojave dovode kako do individualne tako i do sistemske i institucionalne diskriminacije. 64 4.1. Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini Prema Huyseu: „sećanje je moćan instrument pomirenja, jer može da pruži rane signale ponovnog potencijalno opasnog nepoverenja“ (Huyse, 2003), a u namjeri da se dođe do istine i pomirenja do sada je pokretano nekoliko inicijativa za formiranje različitih Komisija koje su trebale utvrditi tačan broj žrtava rata u periodu od 1991. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini do sada su formirane dvije Komisije za istinu i pomirenje, ali su obje prestale sa radom bez nekih velikih postignuća. Prvu inicijativu za formiranje Komisije za istinu i pomirenje pokrenula je NVO Udruženje građana istina i pomirenje 2000. godine i ona je rezultirala podnošenjem zakonskog prijedloga u Parlament Bosne i Hercegovine prema kojem bi negiranje genocida i zločina predstavljalo krivično djelo. Međutim, o ovom prijedlogu ili posebnom zakonu koji bi regulirao formiranje državne Komisije koja bi utvrdila tačan broj žrtava rata u Bosni i Hercegovini, nikada se zvanično nije raspravljalo. Druga inicijativa za formiranje Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini pokrenuta je 2005. godine od američke fondacije USIP, sa ciljem donošenja zakonskog prijedloga o uspostavljanju Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini i u maju 2006. godine ova radna grupa završila je svoj rad usvojivši zakonski prijedlog koji se nije značajno razlikovao od prijedloga zakona prethodne inicijative, ali nije postojao politički konsenzus za njegovo usvajanje. Nakon toga su prestali svi razgovori oko formiranja Komisije na državnom nivou, ali su državni organi i organi vlasti u entitetima formirali do sada nekoliko komisija za utvrđivanje tačnog broja žrtava rata u periodu od 1991. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Tako je Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine formirana odlukom Vlade Republike Srpske 15. decembra 2003. godine kao radno tijelo koje bi trebalo da preduzme sve istražne radnje u cilju utvrđivanja istine o događajima u i oko Srebrenice u predmetnom periodu. Vlada Republike Srpske formirala je ovu Komisiju izvršavajući sa jedne strane odluku Doma za ljudska prava (a ova odluka nalagala je Republici Srpsoj da isplati 4 miliona KM Fondaciji Srebrenica-Potočari i da sprovede brzu i nepristrasnu istragu kako bi se utvrdila sudbina prvenstveno 1.849 nestalih i pronašlo gdje su sahranjeni, kao i da se počinioci odgovorni za genocid privedu pravdi), a sa druge strane zahtjev OHR-a u kojem se izražava podrška odluci Doma za ljudska prava. Komisija je otkrila tri primarne i 29 sekundardnih i tercijarnih grobnica (ukupno 32) koje su do tog trenutka bile nepoznate i do dana podnošenja izvještaja utvrđeno je da je nestalo 7.779 lica od 10. do 19. jula. 1995. godine, ali ovaj broj nije konačan jer su do 2013. godine otkrivene nove grobnice u kojim je otkriveno više od 1000 ubijenih Bošnjaka. Za razliku od ove, Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu od 1992 – 1995. godine osnovana je u junu 2006. godine na inicijativu Vijeća ministara Bosne i Hercegovine kao Komisija za Sarajevo, a inicijativu za formiranje ove Komisije pokrenuli su poslanici srpskih stranaka i udruženja žrtava iz Republike Srpske početkom 2004. godine. Međutim, nakon završetka rada Komisije srpski političari iz Repu65 blike Srpske negirali su utvrđene brojke o nekoliko stotina stratabilih Srba, što dokazuje tvrdnje stranih eksperata da „nepoverenje nastavlja da igra značajnu ulogu u individualnoj, društvenoj i političkoj sferi u državama bivše Jugoslavije“ (Valiñas, 2009), radi čega moramo hitno pristupiti izgradnji povjerenja kroz zajedničke akcije, aktivnosti i porgrame, što potvrđuju eminentni naučni eksperti rječima da je: „napuštanje obrasca nepoverenja jedan od ključnih elemenata izgradnje trajnog mira na ovom području, jer se pomirenje u psihološkom smislu identifikuje sa poverenjem (Nikolić- Ristanović i Hanak, 2004; Petrović, 2005; Srna, 2008). Navedeno znači, da pomirenja nema bez povjerenja o čemu svjedoči odnos vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i vlasti u regiji prema posljednjoj inicijativi „RAKOM-a“ za utvrđivanje istine o broju žrtava i uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji koja nije dobila podršku, jer vladajuće strukture u svim bivšim jugoslovenskim republikama nisu spremne da se suoče s istinom. Istina o uzrocima rata i broju žrtava uvijek povlači odgovornost za zlodjela, a to znači i odgovornost za zločine počinjene zbog raspirivanja i poticanja etničke i vjerske netrpeljivosti, koji su istovremeno i zločini protiv grubog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a koji su učinjeni u periodu od 1991. na području bivše Jugoslavije . Osim ovih inicijativa, za utvrđivanje tačnog broja žrtava registrovan je i Institut za nestale osobe još 2000. godine, a osnivač je bila Međunarodna komisija za nestala lica (ICMP). Međutim, Zakon o nestalim osobama donesen je tek 2004. godine i njime je propisano formiranje državnog Instituta za nestale osobe koji je počeo sa radom tek 2005. godine. Saosnivač ovog Instutita zajedno sa ICMP je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i ovaj Institut za nestale zamijenio je entitetske komisije za nestala lica. Mandat Instituta je formiranje jedinstvene baze podataka o nestalima, istraživanje pojedinačnih i masovnih grobnica, ekshumacije ostataka i identifikacija, kako bi se ustanovila istina o sudbini nestalih i trenutno se prema podacima ovog Instituta još oko 3.000 lica vode kao nestali u Bosni i Hercegovini. Da bi ovaj Institut za nestale osobe mogao da obavlja svoju zakonsku ulogu, Zakonom o nestalima predviđeno je i osnivanje specijalnog fonda, ali zbog nedostatka dogovora entitetskih vlada i Brčko Distrikta o visini sredstava i lokaciji ovog fonda, ovaj fond još uvijek nije formiran. Pored ovog Instituta, u Bosni i Hercegovini formiran je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u okviru Univerziteta u Sarajevu sa osnovnom zadaćom dokumentovanja ratnih zločina, a pored ovog Instituta i jedan broj NVO-a također se bavi dokumentovanjem ratnih zločina. 4.2. Materijalne i nematerijalne reparacije za žrtve ratnih zločina prema zakonskoj regulativi u Bosni i Hercegovini U Bosni i Hercegovini tek od nedavno (2010) postoji strategija koja se na sveobuhvatan način bavi pitanjima pojedinačnih i kolektivnih materijalnih i nematerijalnih reparacija predstavljenih kroz naknade (kompenzacije), restituciju, rehabilitaciju i simbolične inicijative i nazvana je incijativom za ostvarivanje 66 tranzicione pravde, a proizišla je iz Rezolucije Generalne skupštine UN iz 2006. godine o „Osnovnim prinicipima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnim povredama međunarodnog humanitarnog prava“ i zahtjeva žrtava rata koje smatraju da su sa dosadašnjim aktivnostima poduzetim od strane nadležnih institucija zapostavljene i obespravljene. Sve do ove inicijative u Bosni i Hercegovini reparacije za žrtve bile su naknade putem administrativnih odredbi sadržanih u zakonima o civilnim i vojnim žrtvama rata koji su donijeti na entitetskim nivoima i putem povrata imovine implementiranjem Aneksa 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dayton, 1995.). Također, jedan dio naknada za činjenje nematerijalne štete obezbjeđivan je putem sudskih odluka ili kroz presude Doma i Komisije za ljudska prava, i putem presuda sudova kojima su se pojedinačni ili grupni tužioci obraćali, a postojale su i simbolične reparacije koje su omogućili lokalni organi vlasti kroz izgradnju memorijalnih objekata ili spomen obilježja žrtvama rata. Nažalost, upravo ove simboličke reparacije ili spomen obilježja poginulim u Bosni i Hercegovini gotovo su u potpunosti etnički, sa malim brojem primjera nadnacionalnih spomenika ili spomenika koji su podignuti inicijativama dva naroda, što zajedno sa egzistiranjem „dvije škole pod jednim krovom“ ili segragacijom u obrazovnom sistemu prozvodi nove predrasude i stereotipe i ne doprinosi pomirenju, već jačanju etničke i vjerske netrpeljivosti. Osim toga, Aneks 7 predvidio je povrat i rekonstrukciju imovine, naknadu štete raseljenim licima i povratak, ali sve do osnivanja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine u 2000. godini, nisu učinjeni značajni pomaci u realizaciji Aneksa 7, već je isto efikasno okončano teksa usvajanjem Plana za provedbu imovinskih zakona, s tim što princip naknade štete nikada nije uzet u detaljno razmatranje, jer nije formiran Fond na državnom nivou, a naknada štete (u materijalnom i simboličkom smislu) svedena je na obnovu i povrat stambenih jedinica. Potrebe žrtava trebale su biti zadovoljene kroz Federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom koji je usvojen tek 1999. godine i Zakon o civilnim žrtvama rata Republike Srpske koji je usvojen još 1993. godine, ali oba zakona karakteriše nejednako tretiranje civilnih žrtava rata u odnosu na vojne žrtve (jer je za priznanje statusa civilne žrtve rata potreban procenat fizičkog oštećenja od 60%, a za vojne 20%, što je svakako diskriminacija civilnih žrtava rata). Prema zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, civilne žrtve rata mogu biti lica koja su poginula, umrla i nestala tokom oružanog sukoba ili u vezi sa ratnim događajima, dok osobe koje nemaju fizički nedostatak nisu obuhvaćene statusom civilne žrtve (niti su kao posebna kategorija žrtava definirane žrtve etničkih slovanja), kao i osobe koje imaju posttraumatski stresni sindrom (PTSP) kao rezultat pretrpljene torture u logoru, ali je ova izmjena u korist ovih žrtava izvršena sa izmjenama i dopunama zakona 2006. godine. Za razliku od federalnog zakona u Zakonu Republike Srpske izričito se pominju i žrtve silovanja, kao i lica kod kojih je nastupilo oštećenje organizma zbog boravka u logoru, ali zakonom jasno nije definirano da li se može raditi o fizičkom ili psihičkom oštećenju, tako da je nejasno da li je PTSP u ovom 67 slučaju osnova za proglašenje neke osobe civilnom žrtvom rata, tako da odredbe ovog zakona nisu otvoreno diskriminatorne, ali je diskriminatorno njegovo dejstvo, jer je zakonom propisano da se zahtjev za priznavanje civilne žrtve rata može podnijeti u roku od pet godina od dana kada je lice zadobilo oštećenje organizma, ili ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo, a ovaj rok prestao je 2001. godine. Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata od 11. jula 2007. godine u Republici Srpskoj propisana je mogućnost da civilne žrtve rata koje do sada nisu podnijele zahtjev, to mogu učiniti do 31. decembra 2007. godine, s tim što su logoraši da bi bili proglašeni civilnom žrtvom rata, morali da pribave medicinsku dokumentaciju o povredi i liječenju u ratnom periodu. Na kraju, nejednako tretiranje civilnih i vojnih žrtava rata, tj. nejasno definiranje pojma civilna žrtva rata, i velika razlika u davanjima za ratne veterane u odnosu na civilne žrtve rata, dovelo je do preporuke UN tijela Visokog predstavnika za ljudska prava (OHCHR), da je potrebno donijeti odgovarajući zakon na državnom nivou u skladu sa kojim će entiteti donijeti nove zakone, a u ovaj zakon trebale su biti ugrađene preporuke Komiteta za ljudska prava da žrtve psihičke torture dobiju status civilne žrtve rata i da lične invalidnine moraju biti usklađene među entitetima i kantonima. Komitet za zaštitu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava također je istakao da se sva davanja vojnim i civilnim žrtvama rata moraju izjednačiti, kao i da se kao posebna kategorija civilnih žrtava rata uvrste žrtve seksualnog nasilja iz vremena oružanog sukoba (1992-1995) i da se osiguraju finansijska sredstva za adekvatne socijalne mjere uključujući i zdravstveno osiguranje i smještaj za ove žrtve. U skladu sa ovim preporukama, Vijeće ministara je 2006. godine uspostavilo radnu grupu za izradu zakona, međutim radnu grupu su napustili predstavnici Republike Srpske. Dakle, nakon analize zakonske regulative jasno je da je u Bosni i Hercegovini, prema važećoj krivičnopravnoj regulativi od 1992. godine do danas, pitanje žrtava rata uređeno na način kao da imamo „dvije države u državi“ jer su prava žrtava rata uređivana na entitetskom, a ne državnom nivou, pri čemu je Republika Srpska žrtvama rata proglasila „izdajnike“ i „rušitelje“ države Bosne i Hercegovine, a pravdu učinila nedostupnom za sve ostale bosanskohercegovačke građane koji su bili žrtve rata, a koji su u periodu od 1992. do 1995. godine protjerani sa teritorije Republike Srpske, čime je potakla dalje podjele, onemogućila tranzicionu pravdu i stvorila osnovu za razvijenje nove etničke i vjerske netrpeljivosti i diskriminacije. Međutim, nije isključeno da sudska praksa i u Republici Srpskoj u postupcima naknade štete koju su pretrpjeli ratni zarobljenici za vrijeme provedeno u ratnom zarobljeništvu, kroz sudsku praksu ne proširi pitanje objektivne odgovornosti Republike Srpske i na ovaj krug lica, a ove naknade ne smiju biti umanjivane bez obzira na rezultate revizije koja treba da se provede u vezi sa do sada izdatim rješenjima o naknadama civilnim i vojnim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini u oba entiteta.Međutim, danans smo svjedoci umanjenja naknada za vojne i civilne žrtve rata radi balansiranja državnog budžeta, radi čega je u Bosni i Hercegovini moguće očekivati nove štrajkove i krize vlasti ili potencijalne konflikte i propast nakaradno uspostavljenih demokratskih vlasti, koji ako je suditi prema ovoj kategoriji građana 68 nisu adekvatni zastupnici građana, jer im je samo za definiranje svih kategorija žrtava rata bilo neophodno čak dvadeset godina, a kada su ih napokon i definirali više nemaju srdstava za realizaciju pravde za ove žrtve, čime su sve žrtve rata postale i žrtve zloupotrebe moći i vlasti i zaslužuju da budu obeštećeni od svih onih koji su ih kroz zloupotrebu službenog položaja onemogućili u ostvarivanju tranzicione pravde. 4.3. Žrtve etničke i vjerske diskriminacije nastale usljed zloupotrebe službenog položaja i moći U skladu sa članom 9. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Bosna i Hercegovina je bila dužna da UN Komitetu za eliminaciju rasne diskriminacije dostavi Izvještaj o njenoj implementaciji, što je i urađeno februara 2006. godine kada je dostavljen Izvještaj za period od 1994. do 2004. godine. Ovaj Izvještaj trebao je da obuhvati incidente na etničim osnovama nakon rata ili prilikom povratka izbjeglog i raseljenog stanovništva, te s tim u vezi kažnjavanje počinilaca ovakvih incidenata u skladu sa članom 145. i 146. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske od 1996. do 2006. godine nije prijavljeno ni jedno krivično djelo iz članova 145. 1 146. KZBiH, kao i člana 162. Krivičnog zakona Republike Srpske. Međutim, bilo je slučajeva koji su procesuirani kao krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i neprijateljstva, kao i tužbi zbog diskriminacije na području zapošljavanja u toku 2004. godine, a ovu diskriminaciju predstaviti ćemo u narednoj tabeli koja je urađena prema Izvještaj o promociji, monitoringu i zaštiti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za period od 2002. do 2008. godine. Diskriminacija prema zaposlenim u 2004. Godini Uposlenici Srbi Uposlenici Bošnjaci Uposlenici Hrvati Uposlenici iz reda ostalih naroda Tabela broj 1. Diskriminacija u Bosni i Hercegovini prema broju zaposlenih u 2004. godini Ukupan broj uposlenih u ministarstvima u Republici Srpskoj je 10186 građana. 9656 445 85 0 Broj uposlenih u općinama u Republici Srpskoj je 3600 građana. 3458 92 31 19 U prethodnoj tabeli predstavljena je diskriminacija prema broju uposlenih u općinama u Republici Srpskoj u 2004. godini, a da ništa nije poduzeto kako bi se ona sprječila i suzbila svjedoči i članak objavljen u „Elektronskim novinama“ od 7.11.2012. godine pod nazivom „Diskriminacija Bošnjaka i Hrvata u Srpskoj“ pre69 ma kojem je, i pored usvojenog amandmana na Ustav Republike Srpke o ravnopravnosti naroda u Republici Srpskoj i usvajanja Zakona o lokalnoj samoupravi koji je nalagao da nacionalna struktura uposlenih u organima lokalne samouprave treba odražavati ili biti usklađena s popisom iz 1991. godine, struktura uposlenih ostala nepromjenjena. Bošnjaci, Hrvati i ostali narodi čine manje od 15% uposlenih u 62 opštine u Republici Srpskoj, a osnovni uzrok diskriminacije neSrba u Republici Srpskoj je zloupotreba službenog polažaja nositelja vlastij koji su u periodu od 2000. do 2011. godine raspisujući konkurse za prijem u radni odnos uveli u radni odnos samo Srbe, tako da od 2011. godine nisu u mogućnosti raspisivati nove konkurse jer su ima sva radna mjesta u lokalnoj samoupravi popunjena uposlenicima Srbima koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme, što znači da bi njihovi otkazi uzrokovali tužbe ne samo protiv organa lokalne samouprave, već i Vlade Republike Srpske i države Bosne i Hercegovine. Poseban problem u Bosni i Hercegovini predstavljaju radnici koji su, ne svojom voljom, ostali bez posla jer su mnoga preduzeća uništena i blokirana, a bosanskohercegovački građani protjerani iz svojih stanova i kuća, a time i sa svojih radnih mjesta, što predstavlja direktnu povredu Zakona o radu u oba entiteta. Prema podacima dobijenim od kantonalnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, ovim Komisijama je do decembra 2007. upućeno 59.603 žalbe po ovom osnovu od čega je njih 41.257 okončano, a u 18.346 slučaja još uvijek nije udovoljeno podnositeljima žalbi čija su prava iz radnih odnosa narušena po prethodno navedenim osnovama. Zakonom o zapošljavanju Republike Srpske ovo pitanje je posebno uređeno članom 3. i članom 60., te Zakonom o radu Republike Srpske članovima 5. i 112. stav 1. i članom 3. stav 5. Zakona o zaštiti na radu Republike Srpske. Komisija za implementaciju člana 182. Zakona o radu Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 55/07) do kraja 2007. godine obradila je 13. 244 predmeta, a pitanje institucionalne zaštite otpuštenih radnika po članu 152. Zakona o radu Republike Srpske bilo je i predmet razmatranja pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, koja je svojom Odlukom o prihvatljivosti i meritumu od 13. septembra 2006. godine naredila Republici Srpskoj da uspostavi institucionalnu zaštitu, osnuje Fond za isplatu otpremnine i vodi postupke u skladu sa pravom na pravično suđenje u smislu razumnog roka u svim ovim slučajevima. Osim toga, Zakonom o prestanku rada fondova i zavoda Republika Bosna i Hercegovina regulirala je prestanak rada fondova i zavoda, a posebno Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine za vrijeme ratnog stanja počev od 31.12.1993. godine. Ovi zavodi i fondovi ponovno su konstituirani nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili preciznije od 2000. godine kada su doneseni i Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske. Sa ovim Zakonima formirana su dva posebna fonda penzijskog osiguranja na entitetskom nivou u skladu sa Aneksom 6 i nadležnosti entiteta utvrđenim Ankesom 4, tako da je reguliranje penzija u isključivoj nadležnosti entiteta čime su diksriminirani prvenstveno penzioneri 70 ranijeg zajedničkog penzijskog fonda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ili oni koji su penzionisani prije aprila 1992. godine, radi čega su Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine zaključile Sporazum o međusobnim pravima i obavezama o sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, prema kojem je predviđeno da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu, bez obzira na mjesto prebivališta ili boravišta korisnika penzije. Međutim, Fond za penzijsko invalidsko osiguranje Republike Srpske istupio je iz ovog Sproazuma 13.2.2002. godine, a sa istupanjem Republike Srpske iz ovog Sporazuma entiteti su prilikom isplata penzijsko invalidskog osiguranja nastavili postupati u skladu sa prijašnjom praksom prema kojoj se isplata vezivala uz dokaz o prebivalištu na području tog entiteta, čime su vršene diskriminacije i sistemateske povrede ljudskih prava u oba entiteta. Bosnaskohercegovački građani koji su bili direktno diskriminirani i povrijeđeni ovakvim zakonskim rješenjima i postupanjem nadležnih entitetskih organa, obratili su se Domu za ljudska prava koji je u velikom broju predmeta utvrdio povrede i donio presude u interesu građana, ali njegove presude nisu ispoštovane ili provedene od strane entitetskih fondova. Radi toga su građani u nastojanju da dođu do svojih prava uputili tužbe Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu koji je neke od njih već okončao presudama kojim proglašava krivom Bosnu i Hercegovinu i nalaže postupanje u skladu sa međunarodnim pravom ljudskih prava, jer je ovakvim postupanjem entiteskih fondova utvrđena povreda prava aplikanata koja je garantovana članom 6. tačka 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. I na kraju, da podsjetimo da popis stanovništva u Bosni i Hercegovini još uvijek nije urađen u skladu sa evropskim standardima i normativima, kao i što nije uspostavljen efikasan monitoring etnički motivirane diskriminacije i nasilja među različitim etničkim grupama. Izmjenu diskriminatornih odredaba Ustava i Izbornog zakona s ciljem da se osigura jednako uživanje prava glasa i kandidature za sve bosanskohercegovačke građane bez obzira na etničku pripadnost, kao i ukidanje segregacije u javnim školama, eliminiranje jednoetničkih škola i škola struktuiranih kao „dvije škole pod jednim krovom“, te udžbenika sa monoetničkim ili monoreligijskim simbolima ili zastavama, kao i podstacanje međureligijskog dijaloga, edukacije o toleranciji i razumjevanju za poštivanje kulture i istorije različitih etničkih grupa unutar Bosni i Hercegovini obaveze su koje nijedan od entite nije ispoštovao niti je poduzeo značajnije aktivnosti kako bi se spriječili dalje diskriminacije. 5. ZAKLJUČNO RAZMATRANJE Navedena analiza svih zakonskih i podzakonskih akata koji su direktno i indirektno u vezi sa etničkom i vjeskom diskriminacijom, kao i broj bosanskohercegovačkih građana u oba entiteta koji su pred pravosuđem zatražili zaštitu od diskriminacije, navodi nas na zaključak da je u pogledu prevencije diskriminaci71 je potrebno uložiti mnogo više napora nego do sada. U prevenciji etničke i vjerske diskriminacije nemoguće je postići uspjeh dok postoje diskriminatorne odredbe kako u Ustavu Bosne i Hercegovine, tako i svim drugim zakonima koji iz njega proizlaze. Bosna i Hercegovina također mora što prije uskladiti svoje zakonodavstvo kako bi riješila pitanja nedostatka postojanja određenih zakonskih rješenja na državnom nivou, te neusaglašenosti i neprimjenjivosti istih u praksi, a posebno mora obezbjediti edukaciju i efikasnu podzakonsku regulativu koja će omogućiti efikasnu primjenu Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine. Iako se Zakon o zabrani diskriminacije primjenjuje relativno kratak vremenski period, neki problemi u implementaciji su već uočeni, a najpoznatiji primjer svakako je reforma Ustava Bosne i Hercegovine i prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona koje možemo okarakterisati kao diskriminirajuće, jer ne omogućavaju jednak pristup političkim pravima svim građanima Bosne i Hercegovine. Zaključujemo da su žrtve diskriminacije marginalizirane i da određene grupe poput žrtava rata i povratnika-izbjeglica trpe socijalnu isključenost, koja se nažalost kroz zloupotrebu službenih položaja može prenositi sa generacije na generaciju, gdje se pored primarnih pojavljuju i sekundarne žrtve koje su direktna posljedica ove diskriminacije. Određene vrste diskriminacije koje društvo tolerira i dalje prenosi otvaraju mogućnosti za pojavu novih vrsta diskriminacije, pa tako diskriminacija po osnov vjerske i etničke pripadnosti kroz zloupotrebu službenog položaja stvara nove diskriminacije određenih etničkih grupa koje su diskriminirane u obrazovanju, u sferi zapošljavanja, pristupa dobrima i uslugama, pristupa zdravstvenom osiguranju i slično. Različite vrste diskriminacije otvaraju mogućnosti za druge, teže oblike diskriminacije i treba ih odbacivati što prije. Prema tome, prema trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini možemo zaključiti da je diskriminacija prešla u segregaciju, jer su vlasti u oba bosanskohercegovačka entiteta propisale ne samo odvojene zakone koji sadrže diskriminatorne odredbe, već su i ovim zakonima predvidjeli blage kazne za vršitelje diskriminacije, čime je diksriminacija postala segregacija, tako da nam ostaje još samo da imamo odvajanje u redovima za čekanje autobusa, ili prilikom sjedenje na klupama u parku, ili u pozorištima i sl. Možemo zaključiti da se diskriminacija na osnovu rase utkala u sve pore društvenog života i da su se bosanskohercegovački građani saživjeli s njom, a do sada poduzete mjere prevencije ne mogu učiniti ništa na polju suzbijanja i sprječavanja iste dok se odnos vlasti prema ovom problemu radikalno ne promjeni kroz promjenu postojećih pozitivnih propisa i njihovu brzu i efikasnu implementaciju u svakodnevnom životu na cjlokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Uspješnu prevenciju etničke i vjerske diskriminacije u Bosni i Hercegovini možemo imati tek kada počnemo kažnjavati predstavnike naroda u zakonodavnima i izvršnim organima zbog zloupotrebe službenog položaja ili narušavanja ustavno-pravnog poredka kroz nečinjenje i nepoduzimanje mjera sprječavanja diskriminacije. Sankcija je generalna prevencija, a ako svi oni koji toleriraju i provode etničku i vjersku diskriminaciju zloupotrebljavajući svoje funkcije i položaje u Bosni i Hercegovini bivaju neka72 žnjeni ili im se za isto izriču blage kazne, jasno je da ćemo potaći, a ne spriječiti dalju diskriminaciju, radi čega predlažemo usvajanje posebnog Zakona o zaštiti žrtava zloupotrebe moći i vlasti koji će predvidjete stroge sankcije za ove radnje. Pored toga neophodna je uspostava državne strategije o prevenciji etničke i vjerske diskriminacije u čiju implementaciju trebaju biti uključene vladine i nevladine organizacije iz oba bosanskohercegovačka eniteta i za efikasnu realizaciju iste potrebno je izdvojiti sredstva iz entitetskih budžeta, jer su upravo entiteti odgovorni za nastanak velikog broja žrtava etničke i vjerske diskriminacije. Paralelno sa sankcioniranjem odgovornih za diskriminaciju treba raditi na prevenciji kroz zajedničke ili međuentiteske projekte u oblasti obrazovanja, koji će kroz državna takmičenja u različitim oblastima od sporta i nauke do ekologije omogućiti rušenje „nevidljivih međuetničkih i međuentitetskih granica“, a nevladine organizacije trebaju inicirati što više susreta i zajedničkih projekata koji će biti usmjereni kao razbijanju stereotipa i predrasuda u vezi sa etničkom i vjerskom pripadnoću svih građana Bosne i Hercegovine. 6. POPIS LITERATURE – Adžajlić-Dedović, A. (2011) Viktimologija, Sarajevo: Pomozimo žrtvama zloupotrebe moći – Nikolić-Ristanović,V. (2003) Društveno-istorijski kontekst,viktimizacijai dosadašnji procesistine i pomirenjau Srbiji.U: M. Gajicki(Ur.) Vivisekt.NoviSad: NVO Vojvođanka,str. 49-65. – Nikolić-Ristanović,V., Hanak,N. (2004) Od sećanjana prošlost ka pozitivnojbudućnostiideje i mišljenja građana Srbije. Beograd: VDS i Prometej. – Huyse, L. (2003) The process of reconciliation. In: D. Bloomfield, T. Barnes, L. Huyse (eds.) Reconciliation afterViolent Conflict: A Handbook. Stockholm: International Institute for Democracy and Electorial Assistance. Nikolić- Ristanović, – V., Hanak, N. (2004) Od sećanja na prošlost ka pozitivnoj budućnosti: Kakav model istine i poverenja / pomirenja je potreban Srbiji? – Ideje i predlozi građana. Beograd: Viktimološko društvo Srbije & Prometej. – Petrović, N. (2005) Psihološke osnove pomirenja između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Beograd: Institut za psihologiju & Dokumentacioni centar „Ratovi 1991-1999“. Srna, J. (2005) Towards reconciling with ourselves and others. Psihologija, 38(2), 117-132. Srna, – Valinas, M. (2009) Rebuilding Trust in the Former Yugoslavia: Overcoming the Limits of the Formal Justice System. In: E. Claes, W. Devroe & B. Keirsbilck (ed.) Facing the Limits of the Law. Heidelberg: Springer-Verlag Berlin Heidelberg, str. 177-188. – Valinas, M., Vanspauwen, K. (2009) Truth-seeking after violent conflict: experiences from South Africa and Bosnia and Herzegovina. Contemporary Justice Review, 12(3), 269-287. 73 – Ramljak A. I H. Halilović (2004) Viktimologija, Sarajevo:Fakultet kriminalističkih nauka – Sadiković, L. (2006) Ljudska prava, Sarajevo: Fakultet kriminalističkih nauka – P.F.Second,C.W.Backman, (1974) Social Psihology.Tokyo:McGraw-Hill THE LONG ROAD TO JUSTICE Apstract The war in Bosnia and Herzegovina has left behind uninhabited, destroyed, burnt down and devastated villages. The cities demographic picture has been changed, as wall as the ethnic and social structure. This paper explores transitional justice as a way to bring an end to violence and consolidate peace. This project also opens the possibility to explore various options that will ensure the implementation of justice and open space for dialog between victim groups on the regional and international level and to encourage the exchange of experiences in searching for the truth and buliding trust. The truth is not only about accepting the facts. The truth includes emotional components – longing for acknowledgment of mistakes and validation of painful losses and experiences. This paper deals with some aspects of the experiences we have in a field, wich is called „Transitional Justice“. Keywords: transitional justice, human rights, victim and victimology 74 MEĐUETNIČKA MRŽNJA U KONTEKSTU DRŽAVE Pregledni rad UDK 321.01:323.1(497.6) Doc. dr Radomir Nešković Fakultet političkih nauka Banja Luka Apstrakt: Međuetnička mržnja u složenim višeetničkim država ne može se ukloniti, izbrisati, poništiti, ali se može prevazilaziti i redukovati na podnošljivu mjeru. Ključni proces za prevazilaženje međuetničke mržnje je integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Princip jedinstva različitosti i miroljubive saradnje između etničkih zajednica u Evropi imaće pozitivno djelovanje i na međunacionalne odnose Srba, Hrvata i Bošnjaka. Evropske integracije predstavljaju pozitivan proce si ambijent u kome se mogu otkloniti sukobljenosti između države i etničkih nacija u različitim oblicima. Ključni pojmovi: međuetnička mržnja, međuetnički odnosi, država, socijalizacija, diksriminacija, političke partije, javni mediji, evropske integracije. UVOD Mržnja između etničkih grupa sa izraženom vjerskom netrpeljivošću dominira prostorom Balkana u posljednjih stotinu godina i negativno utiče na savremene odnose u društvu i među državama na ovom prostoru. Naučna, društvena i civilizacijska potreba je u multidisciplinarnoj spoznaji faktora i procesa međuetničke mržnje kako bi se mogao otvoriti proces umanjivanja i otklanjanja ove negativne i razorne pojave. Međuetnička mržnja se u proteklom vremenu izražavala u različitim aspektima što ukazuje da je riječ o složenom društvenom procesu. Negativan odnos jedne zajednice prema drugoj može, da ima izvor u različitim nacionalnim identititetima i vrijednosnom sistemu. Raznolikost etničkih zajednica u jednom društvu je prirodna i logična pojava i ona sama po sebi ne mora imati negativni ishod, a drugi faktori kao što je organizacija države, djelovanje političkih partija i medija mogu uticati da se etnička razčitost transformiše 75 u međuetničku mržnju. Etnička zajednica se po svojoj unutrašnjoj energiji i logici transformiše u etničku naciju, a etnička nacija nastoji da stvori državu prema svojim vrijednostima, identitetima i interesima. U Bosni i Hercegovini su se njeni pravoslavni stanovnici transformisali u srpsku etničku zajednicu, a potom u srpsku etničku naciju težeći da se Bosna dijelom ili u cjelini pripoji Srbiji kao nacionalnoj državi. Stanovnici katoličke vjeroispovijesti su postali hrvatska etnička zajednica, a zatim hrvatska etnička nacija s ciljem da se Bosna pripoji Hrvatskoj kao nacionalnoj državi. Stanovnici Bosne islamske vjere su predstavljali bošnjačku etničku zajednicu koja se transformisala prvo u mulismansku, a zatim u bošnjačku naciju s ciljem da se državna vlast u Bosni uredi prema njihovim nacionalnim vrijednostima i interesima. Identiteti etničkih nacija Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini nisu potencijalno sami po sebi generisali međuetničku mržnju, jer različiti identiteti u demokratskom društvu mogu da funkcionišu u toleranciji, koegzistenciji i političkom konsocijalizmu. Država i organizacija državne vlasti predstavljaju jednu od osnovnih determinanti koja trajno generiše međuetničku netrpeljivost u nekoliko osnovnih elemenata. 1. DISKRIMINACIJA POJEDINIH ETNIČKIH ZAJEDNICA U DRŽAVI Turska država je vjekovima bila primjer diskriminacije hrišćana u odnosu na muslimane, pa pravoslavni i katolički hrišćani nisu voljeli, ili su mrzili tursku državu, jer nisu imali ljudska prava. 1 Bošnjaci su opet bili povlašteni dio društva, zbog islama kao zvanične državne vjere i svaku pobunu hrišćana protiv turske države doživljavali su kao pobunu protiv islama kao svoje vjere i neprijateljski akt proiv svoje nacionalne zajendice. Kada potraje diksriminacija jedne etničke zajendice od strane države, kao što je bio slučaj sa položajem hrišćana u Turskoj tada u toj etničkoj zajednici nastane osjećaj kolektivne ugroženosti od strane državne vlasti. Po prirodnom osjećaju samoodržanja, i kolektivitet kao i pojedinac, čini sve da se odbrani od sile koja ga ugrožava i mrzi tu silu u namjeri da je trajno otkloni. Mržnja jedne etničke zajednice prema postojećoj državnoj vlasti transformiše se u mržnju prema drugoj etničkoj zajednici koja je povlaštena u državi i koja štiti tu vlast. Na osnovi sukoba hrišćana sa turskom državom nastao je sukob hrišćana sa mulimanima u Bosni i Hercegovini, jer su jedni rušili državnu vlast, a drugi su je branili. Turska vlast je za jedne predstavljala opasnost po nacionalni opstanak, a za druge integralni dio nacionalnog identiteta. Međuetnički sukob oko državne vlasti imao je realnu osnovu i trajno negativan uticaj na mogućnost izgradnje građanskog društva u kome ne bi bilo mržnje između kolektiviteta. Diskriminacija jedne etničke grupe u državi uvijek generiše međuetničku mržnju u bilo kom vremenu, pa tako i do danas. Dio Bošnja1 76 Viševjekovni položaj raje, podređenog stanovništva a sve do Hatišerifa 1838. godine hrišćani nisu mogli svjedočiti pred sudom u Turskoj na području Bosne i Hercegovine. ka u Republici Srpskoj ne voli ovu entitetsku državnu vlast, jer se smatraju disriminisanim: da su sa ovih područja protjerani, da je sistem vrijednosti uglavnom hrišćanski ( školstvo, kultura, ) da nisu ravnopravni u vršenju državne vlasti itd. Dio Srba u Federaciji BiH takođe smatra da su diskriminisani, jer nemaju sigurnost života, dominira islamski sistem vrijednosti, nema ravnopravnosti u vršenju državne vlasti i sl. Hrvati imaju kolektivni osjećaj da su dikriminisani i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH i kroz zvaničnu politiku svojih predstavnika traže da imaju ravnopravan status kao i Srbi i Bošnjaci. 2. NEPRIJATELJSKI ODNOS DRŽAVE PREMA ODREĐENOJ ETNIČKOJ ZAJEDNICI Tipičan primjer ovakve države bila je Austrougarska koja je imala sistematski i negativan odnos prema srpskoj etničkoj zajednici u Bosni i Hercegovini i prema Srbiji kao državi. 2 Neprijateljski odnos prema Srbima posebno se intenzivirao nakon atentata i ubistva Franca Ferdinanda i supruge Sofije 28. juna 1914. godine u Sarajevu. 3 Priznavanje Srbije kao nezavisne države na Berlinskom kongresu 1878. godine uticalo je na širenje oslobodilačkih i nacionalnih ideja kod slovenskih etničkih zajednica u Austrougarskoj što je podrivalo sam temelj ove države. Neprijateljski odnos prema Srbima u cjelini, i prema Srbiji kao državi, imao je racionalne državne razloge, jer srpska državotvornost na Balkanu je remetila Austrougarske imperijalne interese. U militarističkim krugovima Monarhije nastala je teorija o opasnostima od Velike Srbije pri čemu bi svako državno ujedinjenje Srba značilo remetilački faktor za Evropu, opasnost po druge nacionalne zajednice na Balkanu kao i to da ovaj proces treba sprečavati svim sredstvima. Neprijateljski stav militarističkih krugova Austrougarske prema Srbiji i Srbima u cjelini je takođe imao racionalnu osnovu državne politike, jer svaka država, naročito imperijalistička, nastoji da svoje interese javno predstavi kao opšte civilizacijske vrijednosti i da demonizira svaku etničku zajendicu i državu koja je prepreka tim imperijalnim interesima. Sticajem istorijskih okolnosti Srbija i Srbi bili su velika prepreka Austrougarskim imperijalnim interesima i zato je demoniziranje Srba proizilazilo iz državnih interesa Austrougarske. Ubistvo predstolonasljednika Franca Ferdiranda nije zaustavilo imperijalne namjere Austrougarske i ovaj događaj je militarističkim krugovima poslužio kao izgovor za surove represalije prema Srbiji i srpskom narodu u cjelini. 4 Neprijateljski odnos državne vlasti prema jednoj etničkoj zajednici ima za posljedicu mržnju te zajednice prema državi. Neprijateljski odnos državne vlasti prema jednoj etničkoj zajednici je 2 3 4 Problemi oko vjerske i prosvjetne autonomije, sprečavanje učitelja iz Srbije da rade u BiH, zabrana knjiga, suzbijanje djelovanja srpskih nacionalnih organizacija itd. Srbi kao etnička cjelina i Srbija kao država okrivljeni su za atentat, a masa Bošnjaka i Hrvata je napadala sarajevske Srbe u radanjama, kućama na ulicama Austrougarska je formirala logore za Srbe, od kojih je po zlu čuveni logor u Doboju, zatim Aradu u Rumuniji, zločini u okupiranoj Srbiji, masovna vješanja itd. 77 sankcionisano međunarodnim pravom u dva osnovna vida: a) funkcioneri državne vlasti koji neprijateljski djeluju prema nekoj etničkoj zajednici podliježu krivičnoj odgovornosti pred Međunarodnim sudom 5 i b) etnička zajednica čiji je opstanak ugrožen od postojeće države i njene vlasti ima pravo na samoopredjeljenje i izdvajanje iz postojeće države u obliku secesije6. Diskriminacija jedne etničke grupe u državi ima za posljedicu međuetničku mržnju, a neprijateljsko djelovanje državne vlasti prema jednoj etničkoj grupi ima za posljedicu međuetnički sukob, jer su jedni spremni na žrtve u odbrani države, a drugi su spremni na žrtve u rušenju i secesiji od te države. 3. NEPRIJATELJSKI ODNOS ETNIČKE ZAJEDNICE PREMA DRŽAVI Negativan odnos etničke zajednice i države može da nastane i kada jedna zajednica doživljava postojeću državu kao neprijatelja koji ugrožava njen nacionalni opstanak. Ovdje se radi o istorijskim situacijama kada etnička zajednica nastoji da stvori svoju nacionalnu državu i svaki drugi državni oblik je za nju neprihvatljiv, bez obzira što država nema neprijateljski stav prema etničkoj zajednici i nema diskriminacije. Mrzeći postojeću državu, etnička zajednica mrzi i drugu etničku zajednicu koja je zadovoljna postojećom državom. Tipičan primjer ovakve istorijske situacije je sukob Albanaca sa državom Srbijom i sa Srbima u cjelini. Još od Prizrenske lige iz 1878. godine Albanci nastoje da stvore jedinstvenu albansku nacionalnu državu koja obuhvata njihov etnički prostor i odbili su svaku mobgućnost da ostanu u državnom integritetu Srbije. Svaki ustupak koji je Srbija davala Albancima u pogledu državne autonomije za vrijeme Jugoslavije i poslije bio je nedovoljan i većina Albanaca sa Kosmeta nije nikada prihvatila Srbiju kao svoju državu. S obzirom na to da je Srbija matična država Srba i da su Srbi branili njen državni integritet sukob srpske i albanske etničke zajednice bio je neminovan i još nije okončan. Navedeni aspekt međunacionalne mržnje, koja po pravilu prerasta u sukobe, je jedan od najnegativnijih, zbog toga što dugo traje i ne može da se završi kompromisom, jer jedna strana mora da izgubi, ili će pobijediti država i suzbiti nastojanja da neko izvrši secesiju ili će etnička zajednica pobijediti državu i izvršiti secesiju i narušiti teritorijalni integritet države. Jedan etnički kolektivitet je branio državu drugi je mrzio i tako je nastala osnova međuetničke mržnje koja je potrajala u svim državnim oblicima sve do danas. 7 Međunacionalna mržnja kao posljedica sukoba etničke nacije sa državom traje sve dotle dok se državno pitanje iznova ne uredi tako da bude po volji svim etničkim nacijama u toj državi. 5 6 7 78 Primjer Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu, suđenje funkcionerima Srbije, Republike Srpske, Makedonije. Deklaracija OUN i primjer secesije Kosova i Metohije Srbi su bili protiv Turske i Austrougarske države, Hrvati protiv SHS i Kraljevine Jugoslavije, Bošnjaci protiv Austrougarske u prvoj fazi i protiv države SHS itd. 4. RATNI MEĐUETNIČKI SUKOBI Ratovi na prostoru Balkana uvijek su sadržavali izražen stepen međuetničke mržnje i sukoba. U Prvom svjetskom ratu hrvatski pripadnici Austrougarske vojske počinili su masovne zločine na prostoru Srbije u Podrinju i Mačvi i to je bila posljedica međuetničke mržnje, a ne realnih vojničkih razloga. Genocid Nezavisne države Hrvatske nad Srbima, Romima i Jevrejima u Jasenovcu u toku Drugog svjetskog rata nije imao nikakve veze sa vojničkim razlozima, nego je posljedica kompresovane međuetničke mržnje. Građanski rat u Hrvatskoj 1991. godine i u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1995 godine bio je karakterističan po međuetničkoj mržnji. Srbi siu mrzili Muslimane i Hrvate, Hrvati su mrzili Srbe i Muslimane, Muslimani su mrzili Srbe i Hrvate. Međuetničko čišćenje kao sistematsko uklanjanje ( ubijanje i protjerivanje) pripadnika jedne etničke zajednice sa teritorije koju kontroliše druga etnička zajednica bilo je izraženo kao sukob između nacija, a manje kao građanski rat. Međuetnička mržnja u ratnim sukobima predstavlja erupciju kompresovanog negativnog odnosa među etničkim zajednicama iz ranijeg perioda. Negativne posljedice jednog rata ne nestaju, nego se prelijevaju u drugi rat, pa se pripadnici jedne etničke zajednice svete pripadnicima druge etničke zajednice u ovom ratu za ono što su oni drugi učinili u onom ratu. Razorne ratne posljedice ne može da otkloni jedno društvo, uprkos naporima pripadnika različitih etničkih zajednica i zato je nužno da se takva država i poratno društvo što prije ugrade u šire društvo i veću državnu zajednicu. Naprimjer Bosna i Hercegovina ne može sama prevazići posljedice rata i zato joj je nužna integracija u šire evropsko društvo i evropsku zajednicu država. Osnovni problem je u činjenici da nakon rata nastaje razoreno društvo, slaba država i radikalno poremećeni međunacionalni odnosi i ne postoji dovoljno kapaciteta u društvu kojim se mogu generisati racionalni odnosi, demokratsko društvo, humanizam među ljudima, vladavina prava, vrijednosni sistem prihvatljiv za sve itd. U ovakvim istorijskim okolnostima nužan je unos demokratskih i progresivnih društvenih sadržaja izvana kako bi se stabilizovalo društvo država. 5. SOCIJALIZACIJA MEĐUETNIČKE MRŽNJE Bez obzira na progresivni karakter mira i napora da se otklone ratne posljedice uvijek kod jednog dijela etničke zajednice ostane frustracija da je prema njima učinjena nepravda i u ratu i u miru. Drugi dio etničke zajednice nastoji da zajedno sa pripadnicima drugih etničkih zajednica gradi društvo i odnose kojima bi se prevazišle posljedice rata. Unutar etničke zajednice dolazi do raslojavanja gdje jedan dio pripada samom centru nacionalnog identiteta ( nacionalisti), drugi dio pripada širem krugu oko centra, veže ih nacionalni identitet, ali ne na ekstreman način (umjereni pripadnici nacije) i treći dio se nalazi na periferiji nacionalnog identiteta, pripadaju naciji, ali to im nije dominantni vrijednosni sistem u životu (slabiji pripadnici nacije). Pripadnici etničkih nacija na periferiji nacio79 nalnih identiteta mogu da aktivno sarađuju sa pripadnicima drugih nacionalnih periferija. Pluralizam interesa i stepena identiteta je logična pojava u unutarnacionalnoj komunikaciji, pa je tako demokratija unutar jedne etničke nacije povoljna osnova za razvijanje međunacionalnih demokratskih odnosa. U kriznim situacijama kada je opstanak postojeće države doveden u pitanje, tada se unutar nacije potiskuje pluralizam i demokratija i stvara se osjećaj ugroženosti od drugih zajednica. Nacionalisti javno proklamuju nacionalne interese, umjereni pripadnici se pridružuju, a slabiji pripadnici nacije imaju izbor da se priključe jedinstvenom nacionalnom korpusu ili bivaju marginalizovani. Za opasnosti koje prijete naciji okrivljuju se pripadnici neke druge nacije i nastaje proces socijalizacije mržnje. Manji i ekstremniji dio je spreman na nasilje prema pripadnicima drugih zajednica, većina pripadnika nije spremna na nasilje, ali ništa neće učiniti da ga spriječi i ponašaće se kao da se ništa nije dogodilo, oni koji se tome javno usprotive smatraju se nacionalnim izdajnicima. Socijalizacija mržnje djeluje kao nabujala rijeka koja zahvata i one koji joj se raduju i one koji joj se ne raduju i teško se pojedincu, kao građaninu i izolovanoj jedinki, oduprijeti nacionalnoj bujici. 6. DISOLUCIJA DRŽAVE Raspad države je potresan istorijski proces kojim se etničke zajednice dovode u velika iskušenja. Primjer radikalnog međunacionalnog sukoba u procesu disolucije države bila je Jugoslavija. Srbi iz Hrvatske su ostvarivanje svog nacionalnog interesa vidjeli u opstanku Jugoslavije, a Hrvatima je opet Jugoslavija bila smetnja za ostvarivanje samostalne hrvatske države kao svog nacionalnog interesa. Politički sukob srpske i hrvatske etničke zajednice transformisao se u ratni što je na kraju dovelo do etničkog čišćenja srpske nacije iz Hrvatske. U Bosni i Hercegovini su Srbi takođe bili za očuvanje Jugoslavije, a Hrvati i Mulismani ( Bošnjaci ) za osamostaljivanje Bosne i Hercegovine. Sukobljavanje oko jugoslovenske države transformisalo se u međunacionalni oružani sukob sa radikalizovanom međuetničkom mržnjom. Osnovni pravci prevazilaženja međuetničke mržnje Međuetnička mržnja predstavlja razarujuću negativnu snagu i društvenu i političku pojavu koja onemogućava demoratski razvoj društva i uspostavljanje pravne države i dok ova pojava dominira nije moguće u društvu izgraditi zajednički vrijednosni sistem. Neizbježno je suočavanje sa ovom negativnom pojavom u cilju da se ona prevaziđe, umanji ili otkloni i mi ovdje ukazujemo na osnovne pravce djelovanja u prevazilaželju međuetničke mržnje. • Organizacija državne vlasti treba da bude jednako prihvatljiva za sve etničke zajednice. U Bosni i Hercegovini je na snazi Dejtonski sporazum kojim 80 • • • • je postignut balans interesa tri etničke nacije Srba, Hrvata i Bošnjaka. Eventualne promjene ustavnih rješenja i organizacije državne vlasti trebaju biti praćene ravnopravnim statusom tri nacije u državi. Postojećim ustavnim rješenjima otklonjeni su osnovni razlozi da jedna etnička nacija bude protiv države, otklonjena je mogućnost diskriminacije jedne etničke nacije i ne postoji mogućnost da državna vlast djeluje protiv neke etničke nacije. Očuvanje i razvijanje rješenja iz Dejtonskog sporazuma predstavlja faktor stabilnosti države i prevazilaženja međuetničkih sukoba i mržnje. Izgradnja demokratskih odnosa i političkog pluralizma unutar etničke zajednice predstavlja bitan faktor prevazilaženja međuetničkih tenzija, ali je istovremeno složen i dugotrajan proces. Političke organizacije, nacionalne organizacije i institucije, vjerske zajednice, civilno društvo pojedinačno i u međuuticaju imaju ulogu na pluralizam unutar etničke zajednice. Bez demokratskog pluralizma unutar jedne zajendice ne može se razvijati demokratski i tolerantni odnos između etničkih zajednica. Demokratska organizacija i djelovanje političkih partija predstavlja bitan faktor međuetničkih odnosa u pozitivnom i negativnom smislu. Bez obzira na programe i nazive političkih partija u Bosni i Hercegovini sve partije su etničke u većoj ili manjoj mjeri i nijedna ne prevazilazi etničke okvire. S obzirom na to da je djelovanje političkih partija determinisano etničkim gabaritima u javnom djelovanju partija dominiraju teme nacionalnih interesa, naročito u predizbornim kampanjama. Partijske elite u grčevitoj borbi za vlast koriste elemente koji negativno utiču na međuetničke odnose. Naprimjer ako bošnjačka partija propagira Bosnu bez entiteta, radi pridobijanja birača Bošnjaka, tada izaziva negativan stav kod Srba koji Republiku Srpsku smatraju svojim vitalnim nacionalnim interesom. Kada srpska partija minimizira značaj Bosne i Hercegovine kao države ili zagovara njen raspad tada izaziva negativne stavove kod birača, uglavnom bošnjačke nacionalnosti. Kada se završe izbori partijske elite sklapaju kolacije, oproste jedni drugima za teške riječi u izbornoj kampanji, ali negativne poruke iz kampanje ostaju kod pripadnika etničkih zajednica i kasnije imaju negativne posljedice u drugim oblicima. Političke partije osim predizborne kampanje imaju ključnu ulogu u funkcionisanju državne vlasti i bitan su faktor unutarnacionalnog političkog pluralizma. Djelovanje nacionalnih organizacija je takođe bitan faktor očuvanja nacionalnog identieta i one su ujedno i most saradnje sa drugim etničkim nacijama. Nacionalne organizacije zahvataju veliki dio pripadnika nacije, imaju podršku unutar nacije, imaju legitimitet u zastupanju interesa i promovisanju nacionalnih vrijednosti i imaju kapacitet saradnje sa nacionalnim organizacijama u drugoj etničkoj zajednici. Djelovanje medija je karakteristično zbog činjenice da zbog rejtinga kod gledalaca, slušalaca i čitalaca koriste senzacionalizam, jednostranost i razne forme spinovanja. Govor mržnje koji mediji promovišu i koriste ima izrazito negativne posljedice na međuetničke odnose i zato intelektualna 81 javnost treba s razlogom pratiti medije i podvrći kritici svaki oblik govora mržnje. • Integracije u širu društvenu i državnu zajednicu Evropske unije predstavlja osnovnu determinantu prevazilaženja međuetničkih sukoba. Međuetnička mržnja nije ukupnost pojedinačnih i izolovanih javnih djelovanja niti se iscrpljuje emotivnom osnovnom i nije krakotrajna. Međuetnička mržnja predstavlja složen sistem pojedinačnih, grupnih i opštih stavova, zahvata ideologiju, ima osobinu socijalizacije i zasniva se na realnim osnovama. Radi se o složenoj pojavi koju trebamo izučavati sistematski, trajno i multidisciplinarno u cilju njenog prevazilaženja i umanjenja njenih negativnih posljedica u društvu. LITERATURA: – Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država, „Politička kultura“, Zagreb, 2005. godine – Dejvid Kambel, Nacionalna dekonstrukcija-nasilje, identitet i pravda u Bosni, „Forum Bosna” Sarajevo 2003. godine – Zvonko Lerotić, Teorijska istraživanja temelja nacije, “Globus“, Zagreb, 1985. godine – Ante Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni i Hercegovini za vrijeme režima Benjamina Kalaja, prvi dio 1882-1892, „Tisak građanske tiskarne“, Osijek 1940. godine – Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH 18781914 g, „Svjetlost“, Sarajevo, 1976. godine – Rajko Kuzmanović, Konstitutivni akti Republike Srpske, “Pravni fakultet“„Glas Srpske“, Banja Luka, 1994. godine. 82 INTERETHNIC HATRED IN THE CONTEXT OF STATE Abstract Interethnic hatred in complex multiethnic states cannot be eliminated, erased, abolished, but it can be overcome and reduced to minimum. The key process for overcoming interethnic hatred is the integration of Bosnia and Herzegovina into the European Union. The unity principle of diversity and peaceful cooperation between ethnic communities in Europe will have a positive effect on international relations between the Serbs, Croats and Bosniaks. European integrations represent a positive process and ambience in which conflicts between the state and ethnic nations in different forms can be eliminated. Keywords: interethnic hatred, international relations, state, socialization, discrimination, political parties, the mass media, European integrations. 83 IZGRADNJA KAPACITETA BEZBEDNOSTI U VIŠENACIONALNIM I MULTIKULTURALNIM DRŽAVAMA 1 - R S - Pregledni rad UDK 323. 269. 6:351. 74/. 76(497. 11) Dr Mile Rakić Dr Ljubo Pejanović Beograd Apstrakt: Nesporno je da u višenacionalnim sredinama, bar kada je reč o Republici Srbiji i njenim pojedinim lokalnim sredinama, postoje znatno veće pretnje i rizici za nastanak ugroženog stanja bezbednosti. Jedan od primarnih zadataka demokratski izabrane vlasti u Srbiji jeste izgradnja stabilnog stanja nacionalne bezbednosti. Ovo bi se relativno lako moglo postići primenom tzv. evropskih standarda izgradnje multikulturalnih odnosa. Na taj način bi se i Republika Srbija još jednostavnije i brže mogla uključiti u sistem Evropske bezbednosti, a svakako bi predstavljala jedan od pouzdanih faktora izgradnje bezbednosti na Balkanu. Takođe, predstavljala bi u tom slučaju savremenu državu u kojoj bi se gradilo i razvijalo društvo u kome bi međunacionalna mrežnja, netolerancija i druge nedemokratske pojave bile svedene na minimum. Ovo je naročito interesantno i zahtevno jer Srbija ne sme da se stavlja na stranu jedne kulture (preferira većinsku naciju), odnosno da održi stabilnu bezbednost države i ne ugrozi nacionalni identitet i dominantnu kulturu Ključne reči: institucije, kapacitet, države, region, bezbednost, nacionalne manjine, multikulturalnost UVODNA RAZMATRANJA Više nego jasno je da u Republici Srbiji postoji socijalna, multikulturalna rascepljenost, i ne samo u njoj, što je očigledno rezultat nastanka novih neoliberal1 84 Ovaj tekst je nastao kao deo rada u okviru projekta br. 179009, koji finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije. nih odnosa, tranzicij, a naročito ekonomske krize kojoj se još uvek ne nazire kraj i čiji se negativni efekti još uvek ne mogu precizno odrediti i sgledati. Ono što je nesporno vezano (imanentno) ovim uslovima jeste nastanak čvrščih međuetničkih odnosa, nastanak tj. jače povezivanje velikih društvenih grupa. Dolazi do sve češćeg i jačeg okretanja i povratka izvornom (istorijskom) etničkom, verskom, kulturnom i drugom identitetu. Dakle, država u tim uslovima dobija „igra“ sve manju ulogu za pojedine (etničke grupe) zbog čega, gotovo po pravilu, dolazi do pojave međuetničkih i međunacionalnih konflikata, odnosno do ugrožavanja stabilnog stanja bezbednosti države. Međutim, od nastanka ovakvih pojava nisu imune ni države koje se nalaze u tranziciji, koje ne mogu rešiti svoje ekonomske probleme, ali i u onim državama koje nemaju jasno definisane granice i svoj integritet i suverenitet npr. Dakle, u tim državama nedvosmisleno se može govoriti o egzistiranju nestabilnog stanja bezbednosti. 2Ova unutrašnja nestabilnost bezbednosti može nastati i u uslovima kada u državi nije u dovoljnoj meri izgrađena i razvijena tj. kada nije zaživela demokratija u državi ili u državama regiona. Naročito se ugrožavanje bezbednosti javlja kada u državi ne postoje izgrađene demokratske institucije. Zbog toga ni institucionalistička teorija nije mogla ponuditi svima prihvatljiv koncept sistema nacionalne bezbednosti u državama u kojima egzistira ovakva ili slična problematika. U suštini o ugroženoj bezbednosti možemo govoriti u uslovima kada govorom mržnje prema drugoj naciji, članu i celokupnoj etničkoj grupi ili nacionalnim vrednostima države itd. dostigne takav nivo da se on ne može rešiti uobičajenim, konvencionalnim sredstvima (načinom). Oblik i vrsta ugrožavanja zavise od vrste i intenziteta različitih, u ovom slučaju nacionalnih i multikulturalnih interesa grupe, a najčešće njihovih lidera, kao i snaga i sredstava (metodologije) koja se uobičajeno primenjuje u drugim državama. U tom smislu, indikativna je činjenica u bivšoj SFRJ da se bezbednost nacionalnih manjina zasnivala, pre svega, na bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti Jugoslavije. Međutim, raspadom SFRJ i nastankom novih nacionalnih država na prostoru SFRJ došlo je do buđenja etničke pripadnosti („etničke svesti“) u svim novonastalim državama. Na osnovu kasnijeg ishoda međunacionalnih i međuetničkih odnosa (građanskog rata) ostalo je otvoreno pitanje da li je „bratstvo i jedinstvo“ bilo prednost ili samo jedan od problema u nizu bezbednosnih problema koji su bili prikriveni razvojem i prosperitetom države. Nastankom novih država na prostoru bivše SFRJ došlo je do unutrašnje političke, nacionalne i dr. homogenizacije zbog kojih mnoge nacionalne manjine 2 U suštini može se govoriti o nekoliko nivoa stanja (stepena) bezbednosti: najmanje ugrožena bezbednost – slučajevi kada nema nastanka štetnih posledica po lica i materijalna dobra i životnu sredinu; manje ugrožena bezbednost – slučajevi pojave straha i nesigurnosti zbog mogućnosti ispoljavanja nekih od oblika ugrožavanja bezbednosti ljudi i materijalnih dobara; srednji nivo ugroženosti bezbednosti – pokušaji ugrožavanja ličnosti i materijalnih dobara (pretnje, vređanje dostojanstva, fizičko ometanje obavljanja svakodnevnih radnji i sl. ; nivo više ugroženosti bezbednosti – podrazumeva teško narušavanje psihofizičkog dravlja lica i oštećenja tj delimično ili potpuno uništavanje materijalnih dobara i životne i radne sredine; nivo najveće ugroženosti bezbednosti – predstavlja ugrožavanje usled koga/ih dolazi do nastanka smrtnih posledica lica i trajnog uništenja imovine, životne i radne sredine 85 nisu bile zadovoljne. Prava manjina su tako najčešće artikulisana unutar građanskog diskursa. Obzirom na mesto i značaj nacionalnog pitanja na Balkanu i danas, na ovo pitanje se gleda kao na potencijalnu mogućnost ugrožavanja nacionalne bezbednosti države. Naročito se sa aspekta ugrožavanja bezbednosti u konkretnom slučaju govori kao mogućnosti nastanka terorističkih akcija, iredentizma itd. Sa aspekta bezbednosti Republike Srbije indikativna je i činjenica da ima problem sa otcepljenjem Kosova i neregulisanim pitanjima, anaročito onih koja se odnose na nacionalnu bezbednost. Ovo je naročito indikativno sa aspekta bezbednosti jer ovu problematiku vešto koriste nacionalističke stranke i njihovi lideri u zemljama kao pogodan „materijal“ za destabilizaciju bezbednosti država pa i šireg regiona pri čemu imaju obilatu pomoć nekih država iz regiona, ali i iz šireg okruženja. U mnogim državama u Svetu, pa tako i u Republici Srbiji, došlo je do pojave socijalnog i političkog razjedinjavanja društva kao refleksija privrednog stanja u zemlji, ali i u svetu. Zbog tako nastale situacije i Republika Srbija je morala, prema svojim mogućnostima i procenama, povećati izdvajanje sredstava iz nacionalnog budžeta za funkcionisanje sistema nacionalne bezbednosti. 3 Međutim, ne retko se izdvajanja za nacionalnu bezbednost, a naročito kada je u pitanju Republika Srbija ili Republika Srpska npr. tumači u smislu balasta za brži ekonomski, tehnološki, politički, naučni i dr. razvoj zemlje. Činjenica je da zaostajanje u razvoju zemlje nesumnjivo dovodi do njenog usporavanja uključivanja u Evropsku uniju, ali je takođe činjenica da sadašnje članice Evropske unije i dalje veoma mnogo ulažu u razvoj i modernizaciju svoje bezbednosti. Takav stav treba prihvatiti i kada je reč o Republici Srbiji. Nema sumnje da privredno zaostajanje najčešće nastaje kao rezultat neselektivnog vođenja ekonomije, a naročito zbog ne adekvatne politike države od strane aktuelne vlasti. Ovakvo stanje, gotovo po pravilu, može dovesti do nastanka destabilizacije tj. ugrožavanja stabilnog stanja nacionalne bezbednosti. Naročito su, posmatrano sa aspekta bezbednosti iritirajući odnosi (sukobi) koji mogu nastati usled intenzivnijih unutrašnjih političkih, socijalnih pa i kulturoloških tenzija između aktuelne – demokratski izabrane vlade i etničkih, kulturnih i socijalnih grupa. Dakle, moguće je da dođe do pojave govora mržnje, međunacionalnih i međuetničkih tenzija pa i otvorenih sukoba. Zbog toga multikulturalni4 odnosi u takvim uslovima dobijaju sve izraženiju ulogu u izgradnji celokupnog držav- 3 4 86 Sistem nacionalne bezbednosti predstavlja normativno, strukturno i funkcionalno uređenu celinu elemenata čijom se delatnošću ostvaruje zaštita nacionalnih interesa Republike Srbije. Sistem nacionalne bezbednosti u širem smislu čine najviši organi zakonodavne, izvršne i sudske vlasti: Narodna skupština Republike Srbije, predsednik Republike Srbije, Savet za nacionalnu bezbednost, Vlada, sudovi i tužilaštva. U užem smislu, sistem nacionalne bezbednosti čine: sistem odbrane, snage Ministarstva unutrašnjih poslova, bezbednosno-obaveštajni sistem i privremeno formirani organi i koordinaciona tela za pojedine krize Multikulturalizam je višestruko složen i višeslojan fenomen koji je teško metodološki i teorijski precizno definisati jer isti je nemoguće u potpunosti sagledati u okviru postojećih metodoloških matrica klasičnih disciplina društvenih nauka danas. nog kapaciteta, a naročito „pitanje kulturno-verskog sistema postaje značajnim elementom bezbednosne strukture u ovim državama“. 5 Danas se za neke države u regionu pa i kada je reč o Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji, može kazati da je dosadašnja izgradnja njenih ukupnih državnih kapaciteta bremenita i nasleđenim (nepovoljnim međunacionalnim, međuetničkim i dr odnosima) stanjem, zbog čega u njima još uvek postoje neuređeni unutrašnji i međusobni odnosi i nadležnosti između postojećih institucija (demokratskih) kao i odsustvo rešenja za njihov dosadašnji razvoj privrede, unutrašnje i spoljne bezbednosti, međusobnih odnosa, ali i multikulturalnosti tj. odnosa među nacijama i manjinama unutar zemlja itd. Ovo je naročito, u poslednje vreme, izraženo po pitanju nacionalnih manjina na Kosovu i Metohiji, Raškoj oblasti, ali i u drugim delovima zemlje i regiona. U Bosni i Hercegovini ova problematika egzistira na relaciji Federacija i Republika Srpska, Federacija i međuentitetski odnosi. Čini se ipak da jedno od najvažnijih pitanja koja se odnose na izgradnju, pre svega, demokratskog kapaciteta Srbije, a koje se tiče i stanja i perspektive razvoja multikulturalnih odnosa u njoj, predstavlja i dalja zainteresovanost velikih sila za prostor sadašnje Republike Srbije. Ova stalna zainteresovanost za ovim prostorom i dalje utiče na produkciju unutrašnjih međunacionalnih konflikata. Dakle, jasno se može zaključiti da upravo ovi međunacionalni konflikti mogu dostići visok nivo konfrontacije i ugrožavanja nacionalne bezbednosti. U tom smislu indikativan je primer samoproglašavanja tzv. države Kosovo. U suštini ovi međunacionalni odnosi i uopšteno govoreći izvesna nestabilnost imanentna multikulturalnosti predstavlja značajne izvore sukoba koji ugrožavaju stanje bezbednosti na svim nivoima unutar Srbije i BiH ali i u drugim državama slične problematike. Ovo tim pre što poremećenost tj. ugrožavanje bezbednosti u ovom slučaju ne zavisi mnogo od privrednog stanja države. Uostalom, „politika u oblasti ljudskih i manjinskih prava Republike Srbije zasnovana je na odredbama Ustava, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope i drugih potvrđenih međunarodnih ugovora. Poštovanje prihvaćenih obaveza iz oblasti ljudskih i manjinskih prava i unapređivanje pravnih okvira, koji omogućavaju nadzor u funkciji sprečavanja povreda ljudskih prava i marginalizacije građana po osnovu političke, etničke i verske pripadnosti, predstavlja značajan aspekt unapređenja nacionalne bezbednosti. U tom smislu Republika Srbija i druge države u regionu, garantuju na svojoj teritoriji sva individualna i kolektivna prava nacionalnih manjina. Ali neke nacionalne manjine ne prihvataju taj stepen prava i time remete međunacionalne odnose. Zalaže se i zastupa obavezu poštovanja ljudskih i manjinskih prava Srba u drugim državama kroz unapređenje odnosa sa tim državama, a u skladu sa relevantnim dokumentima međuna5 Nicole Ball, (1988) Security and Economy in the Third World, Princenton, N. Y. Princenton University Press,. 87 rodnog prava. Polazeći od značaja međuetničke tolerancije i međukulturnog dijaloga, Republika Srbija preduzima efikasne mere za unapređenje uzajamnog poštovanja, razumevanja i saradnje među svim ljudima koji žive na njenoj teritoriji, bez obzira na njihov etnički, kulturni, jezički ili verski identitet. Međutim, takav odnos ne prihvata nacionalna manjina albanaca na KiM. Republika Srbija je opredeljena da razvija saradnju sa predstavnicima manjina, kao i matičnim državama porekla manjina radi unapređenja njihovog položaja i njihovih prava“.6 Nema sumnje da međunarodna zajednica u znatnoj meri utiče na promenu stanja nacionalne bezbednosti u vidu nastanka i oblika pretnji unutar regiona, ali i unutar države. Međutim, nesporno je takođe da ovo dovodi i do promena u načinu rešavanja ovih sukoba. Ovo naročito u vidu jače međusobne kooperacije nacionalnih manjina unutar države, ali i međusobnih odnosa među državama koje pripadaju određenom regionu pa i šire. 7 Stim u vezi, je nastao sukob između nacionalnih grupa na Jugu Srbije koji je podpomognut izvan regiona, da bih se osnovala nova država. Činjenica je da je cilj sistema bezbednosti država u regionu i Republike Srbije danas gotovo u potpunosti identičan cilju iz proteklog perioda. Sistem bezbednosti Republike Srbije omogućava razvoj svih njenih građana i društva u celini u svim segmentima delovanja. Takođe, Sistem nacionalne bezbednosti, kao i svi elementi koji čine kapacitet nacionalne bezbednosti8, mora svojom funkcionalnošću, odnosno sprovođenjem svih mera politike bezbednosti, društvu i državi stvoriti mogućnost izbora između više pozitivnih opcija čime se nacionalna bezbednost podiže na nivo realne (istinske) nacionalne bezbednosti. Ovo nedvosmisleno zahteva stalno stalno inoviranje sistema bezbednosti (njegovih faktora), odnosno celokupni kapacitet bezbednosti kao jedan od najvažnijih segmenata države tj. kapaciteta demokratske države. U smislu daljeg razvoja i modernizacije državnih kapaciteta, neophodno je implementirati nova naučna saznanja demokratskih i privredno razvijenih država sveta kao i novu filozofiju regionalne i nacionalne bezbednosti prema kojoj se ona ne zasniva samo na policiji i vojsci, već i na drugim institucijama društva. Danas je sasvim očigledno da ove institucije nisu u mogućnosti da same (samostalno) odgovore svim savremenim bezbednosnim izazovima i pretnjama. Pri tome se moraju negovati i razvijati i druge institucije koje su u vezi sa ljudskim pravima i bezbednosti. 6 7 8 88 Ustav Republike Srbije: Politika zaštite ljudskih i manjinskih prava tačka 4. 5., Beograd, oktobar 2009. godina U tom smislu indikativan je Ugovor iz Mastrihta (1992.) u kome se prvi put u istoriji EU spominju odredbe o osnovnim pravima i priznavanju „nacionalne i regionalne različitosti“ unutar članica Unije. Pod kapacitetom bezbednosti Republike Srbije u radu ćemo podrazumevati stalan proces osavremenjivanja i prilagođavanja svih relevantnih elemenata sistema bezbednosti koji su u funkciji otklanjanja mogućeg ugrožavanja bezbednosti shvaćene u njenom širem pojmovnom značenju, odnosno značajnih za održanje i razvoj stabilnog stanja unutrašnje i spoljašnje bezbednosti države. Pod savremenim razvojem kapaciteta bezbednosti Republike Srbije podrazumevamo i razvoj stabilnog političko-bezbednosnog stanja unutar Republike Srbije kojim se doprinosi i stabilnosti stanja bezbednosti šire međunarodne zajednice. Svakako je neophodno u izgradnji sistema nacionalne bezbednosti koristiti savremena iskustva drugih demokratskih država, odnosno znatno šire shvatati pojam bezbednosti i njenog ugrožavanja, 9 kao multidisciplinarne oblasti, korišćenjem različitih sredstava i mera od strane segmenata državne uprave, uz primenu svih dostupnih naučnih (empirijskih i teoretskih) znanja i sposobnosti demokratskog društva, kako bi se omogućio potreban nivo bezbednosti građana i pojedinačno svake države u regionu. Ovo tim pre jer najčešće suštinu pojava ugrožavanja nije uvek lako identifikovati jer su interesi društvenih slojeva često u nesaglasnosti ili sukobu sa interesima vladajućih grupa (političkih partija). Društvena harmonija odnosa najčešće predstavlja idealizovani cilj, a društveni sukobi predstavljaju svakodnevnu stvarnost u ljudskoj zajednici. Zbog toga potreba za promenom po pitanju kapaciteta bezbednosti država polazi od potreba da se omogući ostvarenje realnih potreba demokratskih društava i interesa kroz sistemski (zakonski) definisano funkcionisanje državnih institucija tj. svih faktora i subjekata bezbednosti. . Nesumnjivo je da brzina, odnosno kvalitet i kvantitet promena, ne samo po pitanju bezbednosti, zahtevaju znatno bržu i adekvatniju reakciju državnih institucija. Činjenica da se promene događaju relativno brzo, a da reakcija državnih institucija u nekim slučajevima ne deluje efikasno, adekvatno i brzo nesumnjivo iritira građane i najčešće nacionalno-etničke ekstremne grupe i pojedince, u sposobnost države po pitanju nacionalne bezbednosti. Dakle, u takvim uslovima, gotovo po pravilu, dolazi do učestalijih međuetničkih i multikulturalnih sukoba sa ne retko neograničenim intenzitetom i kvantitetom. U rešavanju nastale problematike često se traži posredovanje državnih i drugih demokratskih institucija, i to bez obzira da li se radi o isključivo unutrašnjoj bezbednosnoj problematici npr. u Republici Srbiji ili BiH. Dakle, po svaku cenu se nastoji u rešavanje međuetničkih i multikulturalnih problema, uključiti međunarodna zajednica, preciznije određene države i inostrane institucije što na mnogobrojnim primerima na prostoru bivše SFRJ, ali i Republijke Srbije i BiH dodatno usložava stanje bezbednosti. Istine radi, usložavanju stanja nacionalne bezbednosti u Republici Srbiji danas svakako doprinose i dugi izvori ugrožavanja među koje se najčešće ubrajaju nepovoljan razvoj unutrašnje političke situacije i socijalnih kretanja u zemlji kao i druge promene koje doprinose drugačijoj percepciji nekih država u regionu i Srbije u svetu. Objektivno govoreći danas je mnogo veća mogućnost ugrožavanja kapaciteta bezbednosti u Regionu nevojnim ugrožavanjem u odnosu na direktno vojno konfrontiranje pa otuda je neophodno vršiti stalno procenjivanje mogućeg ugrožavanja tj. mogućih savremenih oblika ugrožavanja. . 9 U suštini, ugrožavanje bezbednosti predstavlja opšti pojam kojim se označava skup različitih nezakonitih radnji kojima se ljudski životi i materijalna dobra izlažu opasnosti u nedefinisanom broju i vrednosti. 89 1. EGZISTIRAJUĆI PROBLEMI MULTIKULTURALIZMA Kao što smo već naveli dosadašnja zaštita identiteta svih nacionalnih zajednica u SFRJ bila je zasnovana na bratstvu i jedinstvu jugoslovenskih naroda i narodnosti. Međutim, nakon građanskog rata devedesetih godina, sasvim jasno se da uočiti da je to bratstvo bilo na krhkim (nerealnim) osnovama. Smatra se da je socijalizam samo prekrio nacionalne nesuglasice u regionu, koje uostalom i nisu posledice socijalističke prošlosti. To je pokazala i reintegracija i eskalacija nacionalizma i međunacionalnih trvenja 80-tih godina 20. veka. Ovome treba dodati činjenicu da je eskalacija nacionalnog buđenja u mnogome potpirivana ne samo spolja nego sasvim jasno i unutar novih država. Ovo je svakako bio jedan od prvih indikatora ozbiljnog ugrožavanja bezbednosti na tlu Jugoslavije, a kasnije i SRJ. Ovo tim pre što je nacionalizam u drugim evropskim državama, nakon nestanka bipolarnog sveta i nastanka novih samostalnih demokratskih država, naročito od bivših postsocijalističkih država, bio kontrolisan, za razliku stanja na našem tlu. Već na prostoru SFRJ došlo je do naglog buđenja „nacionalne svesti“ (etniciteta) kod pripadnika svih etničkih zajednica u regionu, a naročito nakon smrti J. B. Tita. Činjenica je da širom sveta postoji oko 600 jezičkih i oko 500 etničkih grupa „smeštenih“ u oko 200 država. Najveći broj tih država je kulturno heterogen. Osim toga, sasvim je jasno da multikulturalizam nije proizvod modernog vremena jer egzistira, istorijski posmatrano veoma dugo „ali nas fascinira odnedavno, mi više ne očekujemo od postmodernizma da reši naše probleme, nego upravo od multikulturalizma“. 10 Međutim, po pitanju ovog fenomena do danas ne postoji konsenzus zbog čega se može zaključiti da je multikulturalizam najčešće bio prepreka prosperiteta i daljeg modernog razvoja države. Multikulturalizam se u nekim državama u regionu i u Srbiji ni danas ne može prenebregnuti. Tako je i danas očigledno da dolazi do sukoba između manjine i većine po raznim pitanjima kao npr. po pitanju regionalne autonomije, po pitanjima jezičkih prava, po pitanju nacionalnih simbola, po pitanju naturalizacione i imigracione politike, ali i po mnogim drugim pitanjima. Taj problem se otvara u Vojvodini i Raškoj, pa i u negim drugim regijama. Činjenica je da se sagledavanjem multikulturalne problematike danas mogu otkriti mnogi nedostaci demokratskog razvoja država, a takođe se može praviti jasna analiza (ne) savršenosti država i njihovog uređenja kroz njenu istoriju. U dosadašnjoj analizi stanja nacionalne bezbednosti najčešće je sagledavana problematika vezana za veru – versko pitanje i nacionalizam. Versko pitanje se razmatralo kao jedno od osnova na kojima su bazirani etnički ili nacionalni identiteti uz pokušaje razdvajanja države od crkve (naročito u periodu Socijlizma11). Činjenica je, bez obzira na dostignuti razvoj čoveka i društva, da je postojala potreba za vraćanjem svojim korenima, matičnoj kulturi itd. Danas taj multikul10 11 90 Lošonc Alpar: (2001) Multikulturalizam, Nova srpska politička misao br. 1-4, Beograd, str. 10. U jednom od svojih poznatih dela K. Marks je izjavio da je „..... religija opijum za narod..... “ turalizam ima duboke korene, ali se u ne retko i ispoljava, najčešće kroz govor mržnje. Multikulturalizam je danas nemoguće u potpunosti sagledati, a naročito njegove negativne efekte po nacionalnu bezbednost. Međutim, isti je neophodno posmatrati sa različitih aspekata: političkog, sociološkog, kulturološkog, ekonomskog, bezbednosnog, pravnog itd. što u krajnjem slučaju predstavlja veliki problem za nacionalnu bezbednost i nauke koje se bave problematikom ugrožavanja i izgradnje nacionalne bezbednosti. Naročito je multikulturalizam, sa aspekta bezbednosti interesantan zbog mogućeg ugrožavanja manjina od strane države i obrnuto. 2. MULTIKULTURALIZAM I UGROŽAVANJE BEZBEDNOSTI Česta je pojava da u okviru jedne države postoji više od jedne nacije, odnosno činjenica je da na svetu egzistira najveći broj multinacionalnih država. Ovakvo shvatanje države može imati za posledicu da je npr. jedna nacija nedobrovoljno stavljena u okvir višenacionalne države. Dakle za takvu naciju ovo stanje se može može smatrati kao čin invazije ili kao čin potčinjavanja brojnijoj naciji, stavljanje u neravnopravan položaj ili kao rezultat toga da je jedna imperijalna sila ustupila kulturnu zajednicu drugoj imperijalnoj sili. 12 Na prostoru bivše SFRJ nastale su nove države koje još uvek i pored atributivnosti demokratskih država ne uspevaju u svoj identitet utkati elemente koji integrišu npr. nacionalnu i etničku različitost u prihvatljivu društvenu matricu. I dalje egzistira, manje ili više, etnička netrpeljivost, i u ovim novonastalim (savremenim i demokratskim) državama uz prisutno etničko i međuetničko distanciranje itd. . Ovi animoziteti gotovo po pravilu ispoljavaju se od ili prema manjinskim etničkim zajednicama koje su nastanjene na prostoru novonastalih država. Ovakav stav prema njima od strane većinske nacije ili drugih nacija ili etničkih grupa svakako ukazuje na postojanje manje ili više izražene opasnosti po već dostignut (ostvaren) nivo stanja nacionalne bezbednosti države pa i regiona. Ovakvi slučajevi su interesantni i danas kada se razmatra položaj Srba u nekim od susednih država koje sebe nazivaju demokratskim državama. Takođe, čini se gotovo neverovatnim da i danas u razvijenim i demokratskim državama ili državama koje sebe vide kao savremeno razvijenom i demokratski uređenim unutrašnjim političkim odnosima, da ne retko čak i sama ideja o integracijama etničkih zajednica u velikoj meri varira. Možda na to utiče i nedostatak jasno definisanih doktrinarno-strateških interesa, ciljeva, odnosno vizije Srbije u doglednom periodu. Međutim, svakako da za takvo stanje međuetničkih odnosa u Srbiji , ali i ne samo u Srbiji, razloge ne treba tražiti samo u daljoj, a naročito u bliskoj prošlosti. Čini se da je nužno ove nedostatke prvenstveno dovoditi u vezu sa sadašnjim nedostatkom razvijene demokratije, sporoj moderni12 Will Kyumlicka: (2004) Multikulturalizam i građanstvo, CID, Podgorica, 91 zaciji, privrednoj krizi, nastanku globalizma, etničkom nasleđu, prekomernoj institucionalizaciji u državi itd. Dakle, ova problematika međuetničkih i međunacionalnih odnosa je sasvim sigurno u čvrstoj sprezi sa mnogo drugih problema koji su pratili Srbiju, uostalom kao i mnoge druge države nastale, pre svega, na prostoru bivše SFRJ. U tom smislu svakako je „najznačajniji period poslednje decenije XX i početak XXI veka u kojoj je pod plaštom buđenja etniciteta balkanskih naroda izvršen surov, iznad svega, međunacionalni obračun, ali i različitih etničkih zajednica kao i samih međugrađanskih obračuna. Ovo je nesumnjivo dovelo i uticalo i na međukulturalni obračun. U tom smislu indikativan je primer Kosova i Metohije gde su albanski nacionalisti i secesisti uspeli da ostvare deo svojih težnji. Danas to isto nastoje da urade i nacionalisti drugih boja u Raškoj oblasti, ali i u Republici Makedoniji. Uostalom kao i neki u BiH. U takvim uslovima multikulturalnost se doživljava kao stanje zbog kojeg niko nije previše srećan i koje bi trebalo da kontroliše država čiju čvrstu okosnicu predstavlja srpska nacija s jakim nacionalnim institucijama“. 13 Međutim, ništa manje nije značajan ni nastanak privredne krize širom sveta, a naročito na prostoru Evrope u prvoj deceniji novog milenijuma što je izazvalo još veće animozitete po pitanju međuetničkih pa tako i multikulturalnih odnosa. Ono što je zajedničko u tome, jeste nastanak socijalnih slučajeva, nestanak tzv. srednje klase, itd. Nastajanje „socijalnih slučajeva“ pa samim tim i socijalnih problema je normalna posledica uspostavljenih odnosa. Negtivne posledice ovih nepovoljnih političko-privrednih okolnosti je moguće preventivno smanjivati, a nekečak i suzbijati. Međutim, činjenica je da su socijalni problemi, kao skup nepoželjnih manifestacija po pojedinca i grupe pa i čitavo društvo veoma kompleksne i često predstavljaju dugoročni destabilizirajući faktor nacionalne bezbednosti. Zbog toga i eliminisanje ili suzbijanje istih zahteva kompleksan i delikatan pristup od strane države i njenih bezbdnosnih institucija. Dakle, u osnovi takve ideje u borbi protiv međunacionalnih, međuetničkih pa i multikulturalnih problema trebalo bi da bude Srbija koja je jednako privlačna za život svakom pojedincu koji je spreman da svoj životni plan usmeri ka ovom prostoru. Nažalost, danas Srbiju prati i nepovoljan demografski trend. Poznato je da u Srbiji svake godine, u odnosu nataliteta i mortaliteta nestane jedan omanji grad. S druge strane povećan je natalitet Albanaca i nekih drugih nacionalnih manjina. Ovde svakako treba istaći i činjenicu da mladi i stručni kadrovi, ne samo srpske nacionalnosti, odlaze u inostranstvo itd. što Srbiju ipak čini ne tako atraktivnom destinacijom za obrazovnu i mladu generaciju. Međutim, uopšte nije zanemarljiv ni tzv. uticaj sa strane koju dobijaju određene etničke grupe tj. nacionalne manjine u Srbiji u vidu raznih donacija koju vlast u Srbiji često ne uspeva čak ni da registruje (evidentira). . Pod pojmom manjina podrazumevamo „grupu manju od ostatka stanovništva države, koja je u nedominantnom položaju, a čiji članovi, koji su državljani te države, imaju etničke, verske ili jezičke od13 92 Bašić Goran: (2007) Politike multikulturalnosti, Filozofija i društvo br. 3, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, str. 188 like drugačije od ostatka stanovništva i iskazuju, makar samo implicitno, osećaj solidarnosti usmeren na svoje kulture, tradicije, vere i jezik“. 14 „ U ovom slučaju ugrožavaju se druge manjine i nacije preko ugrožavanja ljudske bezbednosti, „slobode od hroničnih pretnji bezbednosti“15 Ta podrška i uticaj su manje ili više direktni i najčešće kontraproduktivni nastojanjima da se Srbija, i ne samo ona, još više i brže razvija kao multikulturalna zemlja. Nesporno je da nema demokratije bez sloboda za nacionalne manjine i postojanje i razvijanje multikulturalnih odnosa u svakoj demokratskoj tj. savremenoj državi. Ali se takođe čini nužnim imati, na demokratskim principima izgrađenu državu, čije institucije u skladu sa važećim unutrašnjim i međunarodnim pravnim aktima, na adekvatan način mogu odgovoriti na izazove ugrožavanja bezbednosti koje mogu prouzrokovati upravo ekstremisti pojedinih nacionalnih manjina. Naročito je ovo bitno ako se ima na umu da ciljevi novonastalih nacionalnih država, pre svega na prostoru bivše SFRJ, koje su brišući postojanje multikulturalnosti svog društva, težeći „kolektivno, pravu na teritoriju“ povezani sa dominacijom kolektivne većinske kulture. U takvim uslovima neophodno je tragati za rešenjima koja će dovesti do stvaranja zdravih multikulturalnih odnosa i međunacionalne tolerancije i pomirenja. . Nesporno je da je demokratizacija realnost, ali je takođe činjenica i da još uvek postoje veliki antagonizmi u prilagođavanju nacionalne države u uslovima egzistiranja različitih nacija, etničkih grupa, postojanja multikulturalnosti itd. Sa aspekta stanja nacionalne bezbednosti za svaku državu i danas je veoma osetljivo pitanje nacionalnih manjina, multikulturalizma itd. U tom smislu su mnogobrojni primeri učestaliji napadi na članove drugih etničkih grupa, na pripadnike drugih nacionalnih manjina, kulturne i verske objekte itd. Najekstremniji primeri ovakvih ugrožavanja bezbednosti su uoči raspada SFRJ, ali i kasnije u svim novonastalim državama. Iskustvo je pokazalo na Kosovu i Metohiji, gde je nacionalna manjina u državi proterala narod sa njegovog prostora i formirala novu državu, koja je delimično priznata. Osetljivost prema pripadnicima drugih nacija, drugoj veri npr se naročito razvija u momentima neposredno pred rat. U tim uslovima takve manjine se često otvoreno označavaju i kao neprijatelji itd. Ovakav „odnos“ u pogledu nacionalne strukture naseljenosti pojedinih područja, ali i u pogledu demokratskog razvoja države ne predstavlja nikakav problem. Međutim ako se ovo pitanje razmatra sa aspekta bezbednosti, onda se gotovo po pravilu javljaju izvesni problemi vezani za nacionalne manjine, multikulturalnost i demokratiju. Tako se naseljenost muslimana u oblasti Raške može dovesti u vezu sa tzv. „zelenom transverzalom“ i pitanjem eventualne ugroženosti srpskog stanovništva u BiH, Mađara i Hrvata u vezu sa srpskom žitnicom uz 14 15 Capotorti Fererico: (1991) „Studija o pravima lica koja pripadaju etničkim, verskim i jezičkim manjinama“, UN, Njujork, Indikatori ljudsek bezbednosti u Srbiji, Izveštaj 2004. Fakultet Civilne odbrane, Beograd, 2005, str. 18-19. 93 činjenicu da poljoprivreda danas ostvaruje suficit od milijardu evra, Srba u BiH, Rumuna i dr. u vezu sa najvećim izvorom el. energije u Srbiji danas koja predstavlja najsigurniji izvozni potencijal i strateški faktor svake države. U suštini, sa aspekta mogućeg ugrožavanja kapaciteta bezbednosti Srbije, ali i drugih država, treba imati na umu da nastanak bilo koje krize, a naročito privredne krize ili u uslovima ugroženosti nacionalne bezbednosti može doći do ugrožavanja nacionalnih manjina pa samim tim i do prekomponovanje dosadašnjeg razvoja multikulturalnih odnosa. Svakako se ovo kosi sa pravilima demokratskog (modernog) razvoja Republike Srbije, ali i BiH. U prilog ovome ide i činjenica da u privredno ekonomski najrazvijenija državi sveta, SAD, ima oko 447 različitih entiteta, naroda, rasa koji žive u skladnim međuljudskim odnosima. Međutim, činjenica je danas kriza privrede diktira novu politiku i nove odnose i u samoj Americi. Pri tome treba imati na umu da Amerika više nije merilo vrednosti, uz činjenicu da ista podržava separatizam u mnogim državama, da ima dvostruke standarde prema nacionalnim manjinama u nekim državama, na čemu su im svakako zahvalne separatističke grupe koje po pravilu čine pripadnici nacionalnih manjina. Naročito je indikativno bombardovanje Srbije, ali i stavljanje na stranu protivnika Srba u ratu u BiH itd. . Dakle, dolazi do civilizacijske promene što svakako treba na vreme shvatiti, a naročito se ovo odnosi na države u tranziciji i ekonomski nerazvijene države kojima pripada i Srbija i BiH. Obzirom da je prostor Balkana, kome pripada i Srbija, još uvek opterećen pitanjem „nacionalnog“ identiteta, neophodno je istaći da se nacionalni identitet može sagledavati kao „spoj dve dimenzije: građanskih (teritorijalno političkih) i kulturno – etničkih, ili rečeno rečima Willa Kymlicke spoju liberalnih i neliberalnih elemenata. U tom smislu neophodno je transformisati nacionalni identitet, tj njegovu etničku komponentu, a što se postiže izgradnjom, razvojem i jačanjem insti- tucionalnih, pravno-političkih i civilnih mehanizama ili drugačije rečeno nacionalno obojiti liberalne vrednosti čime se uspostavlja balans i sprečava preterano jačanje etniciteta“. 16 U suštini, države koje priznaju nacionalne manjine vide svoje građane kao pripadnike jednake kulture i svoje državljane kao građane bez etničke ili nacionalne predispozicije. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Međukulturalni i međunacionalni odnosi u državi mogu biti izvor ugrožavanja stabilnog stanja nacionalne bezbednosti države i regiona. Zbog toga u razmatranju ove kompleksne problematike Srbija mora poći od ostvarivanja njenih strateških ciljeva, među kojima je najvažniji kontinuirani razvoj demokratskog sistema, privrede zemlje, integracionih odnosa, izgradnja etničkkog i multikulturalnog pluraliteta itd., uz jačanje nacionalne svesti, nasleđa i nacionalnog 16 94 Vesna Stanković Pejnović: (2010) Identitet i multikulturalizam nacionalnih država na Balkanu, Matica, Podgorica, jesen, str. 152 - 153 identiteta svog stanovništva o pripadnosti državi što se radi u svim modernim demokratskim državama. Dakl. Otuda i pravo Republike Srbije i Republike Srpske da na svojoj teritoriji razvijaju i jačaju ove ste odnose u cilju jačanja stabilne bezbednosti. U tom smislu neophodno je ciljano aktivnosti vlasti da bude usmerena ka oporavku i jačanju ekonomskoj stabilnosti zemlje, ekonomsko jačanje njenog stanovništva itd. Danas su države gotovo po pravilu višenacionalnog sastava stanovništva pa zbog toga je neophodno da nacionalni pluralizam postane norma ponašanja svakog modernog društva uz jačanje multikulturalnosti. Mnoge nacionalne države su suočene sa porastom politike etniciteta i multikulturalnosti što u dobroj meri implicira destabilizaciji stanja bezbednosti usled čega se mora trajno tragati za adekvatnim rešenjima ovim političkim ali i bezbednosnim izazovima. Multikulturalna i višenacionalna država predstavlja milje za razvoj posebnih kolektivnih i individualnih identiteta ukoliko obezbeđuje slobodan razvoj svih svojih konstitutivnih segmenata. Tako uređena država (zajednica) ne predstavlja prepreku izgradnju stabilnog stanja nacionalne bezbednosti. Ipak. Činjenica je da samo postojanje višenacionalne i multikulturalne države, kao koegzistencije različitih kultura, ne podrazumeva po automatizmu plodonosnu interkulturnu komunikaciju. Ovo naročito ako se taj odnos posmatra sa aspekta bezbednosti i mogučnosti ugrožavanja iste. Zbog toga se čini da nije bez razloga insistiranje na rešavanju pitanja nacionalnih manjina u Srbiji, a u cilju njenog uslaska u EU. Rešavanje ovog pitanja predstavlja jedno od fundamentalnih obavezaRepublike Srbije ka članstvu u EU. No, činjenica je da su uslovi za članstvo u EU koji se postavljaju različiti za svaku državu potencijalnu članicu. Osnovu predstavlja Deklaracija OESS-a iz Kopenhagena 1990. godine. Međutim, te dekleracije su iskaz političke privrženosti, a ne zakonski obavezujući ugovori iz međunarodnog prava. Zbog toga, insistirati na sprovođenju pojedinih uslova koji se Srbiji nameću u cilju „približavanja“ članstvu u EU, a koji se odnose, pre svega na položaj nacionalnih manjina, sa aspekta bezbednosti može predstavljati atak na njen bezbednosni kapacitet. Dok se ti uslovi ne postavljaju drugim državama pa i Crnoj Gori, BIH, Makedoniji i drugim Bez obzira na ulazak u EU neophodno je sa aspekta nacionalne bezbednosti Republike Srbije, multikulturalizam sagledavati u svetlu unutrašnje pravne, političke i bezbednosne dinamike i spremnosti iznalaženja ravnoteže između tradicije i institucionalnih nužnosti što predstavlja jedan od uslova izgradnjei očuvanja stabilnog stanja bezbednosti Republike srbije, BiH i čitavog regiona. KORIŠĆENA LITERATURA – Capotorti Fererico: (1991) „Studija o pravima lica koja pripadaju etničkim, verskim i jezičkim manjinama“, UN, Njujork, 95 – Dorff Robert: „Federalism in Eastern Europe: Part of the Solution or Part of the Problem?“, Publius: The Journal of Federalism, 1994, volumen 4, number 2. – Nicole Ball, Security and Economy in the Third World, Princenton, N. Y. Princenton University Press, 1988. godina – Will Kyumlicka: (2004) Multikulturalizam i građanstvo, CID, Podgorica, – Bašić Goran: (2007) „Politike multikulturalnosti“, Filozofija i društvo br. 3, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, – Bibo Ištvan: (1996) Beda malih naroda istočne Evrope, Izdavačka kuća Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad. – Vesna Stanković Pejnović: Identitet i multikulturalizam nacionalnih država na balkanu, Matica, Podgorica, jesen, 2010. godina, – Grupa autora, Indikatori ljudske bezbednosti u Srbiji, Fakultet Civilne odbrane, Beograd, 2005. – Devetak Silvio: (1989), Manjine i ljudska prava i demokratija, Sarajevo, – Đ. Stojanović Ž. Đurić: (2012) Anatomija savremene države, IPS, Beograd, – Lošonc Alpar: (2001) Multikulturalizam, Nova srpska politička misao br. 1-4, Časopis za političku teoriju i društvena istraživanja, Beograd, – Mile Rakić: Nacionalne manjine, multikulturalnost i izgradnja kapaciteta bezbednosti Republike Srbije, Visoka škola za „Pravne i poslovne akademske studije dr Lazar Vrkatić, Novi Sad, – Miloš Knežević: (2012) Neizvesni prelazak – demokratija i tranzicija, IPS, Beograd – Miloš Šolaja: (2006) Balkan u transatlanskoj pukotini, M-impeks, Banja Luka – Ustav Republike Srbije: Politika zaštite ljudskih i manjinskih prava tačka 4. 5., Beograd, oktobar 2009. godina CAPACITY BUILDING SECURITY IN MULTINATIONAL AND MULTICULTURAL COUNTRIES - such as Republic of Serbia Abstract It is undisputed that in multiethnic communities, at least in the case of the Republic of Serbia and its specific local areas, there are much greater threats and risks for threatening state security. One of the primary tasks of a democratically elected government in Serbia is to build a stable state of national security. This be relatively easily be achieved by using the socalled. European building standards multicultural relations. In this way, the Republic of Serbia and even 96 easier and faster to incorporate into the system of European security, and certainly would represent a reliable factor in building safety Balkanu. Also, is represented in this case a modern country where they have evolved and developed society which the inter-retina, intolerance, and other non-democratic phenomena were minimized. This is particularly interesting and demanding for Serbia should not be on the side of a culture (preferred majority nation), and to maintain a stable security of the state and undermine national identity and dominant culture Keywords: multiculturalism, institutions, capacity, state, region, security, ethnic minorities, 97 POJAM GOVORA MRŽNJE I NJEGOV UPOREDNO PRAVNI PRIKAZ SA POSEBNIM OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU Pregledni rad UDK 316.647:342.724(497.6)(094.5) Prof. dr Mlađen Mandić Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu Apstrakt: Pojam „Govor mržnje“ često se pogrešno interpretira sa ideološkim mišljenjem. Zato se često ideološki stav proglašava govorom mržnje i kada on to zaista nije. Ideološki različit stav u demokratskom društvu je jedan od osnovnih načela demokratije, kao pravnog sistema upravljanja, pod uslovom da taj stav ne podrazumjeva diskriminaciju i pozivanje na nasilje zbog različitih svojstva ličnosti ili pripadnosti pojedinca određenoj grupi. Rasprave u kojima su zastupljeni ideološki stavovi u vezi prava lica koji su pripadnici određene nacionalne ili etničke manjine su sasvim legitimna u pravno uređenom društvu koje počiva na vladavina prava i zakona, ali samo pod uslovom da se njime ne podstiče mržnja, netolerancija, ne veliča superiornost na osnovu boje kože ili pripadnosti određenoj zajednici. Razlog za to je što ideologija zasnovana na pozivanju na mržnju, kao i ideologije o superiornosti, odnosno inferiornosti na osnovu rase, jezika, boje kože, religije i nacionalnosti ne predstavljaju pravna načela na kojima počiva demokratski uređena država, te se u tom smislu svaka država mora ustanoviti djelotvoran pravni okvir kako bi takve ideologije bile pravno sankcionisane. Autor je u radu izvršio pravnu analizu pojma „govora mržnje“, kao i njegovu pojavu u međunarodno-pravnim dokumentima. Takođe izvršena je analiza kako je pojam govora mržnje, sa njegovim pojavnim oblicima regulisan u uporednopravnom sistemu, a posebno je izvršena analiza pojave pojma „govora mržnje“ u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. U radu autor se koristio prvenstveno normativnim, deduktivnim i uporedno-pravnim metodom. Ključne riječi: Govor mržnje; Diskriminacija; Zakonski okvir; Ljudska prava; Međunarodni dokumenti. 98 1. POJAM GOVORA MRŽNJE Govor mržnje se najopštije može definisati kao izražavanje koje sadrži poruke mržnje ili netrpeljivosti prema nekoj rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, vjerskoj grupi ili njenim pripadnicima. On se može definisati kao svaka komunikacija koja omalovažava osobu ili grupu na osnovu nekih karakteristika kao što su rasa, boja kože, etnička i nacionalna pripadnost, pol, seksualna orijentacija, religija i druge karakteristike.1 U poslednje vrijeme, govor mržnje obuhvata i govor koji je usmjeren u cilju proizvođenja mržnje i netrpeljivosti prema polu, a sve češće ovaj pojam obuhvata i netrpeljivost prema različitom političkom i drugom mišljenju kao i nacionalnom i društvenom porijeklu.2 Govor mržnje je svaki govor, gest, ponašanje, pisanje ili prikazivanje koje je zabranjeno jer ne smije da podstiče nasilje i predrasude protiv zaštićenog pojedinca ili grupe, ili zato što omalovažava i zastrašuje zaštićenog pojedinca ili grupu. Zakonom se mogu identifikovati zaštićeni pojedinci i grupe po rasi, polu, etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji, vjeri i drugim karakteristikama. U nekim zemljama, žrtva govora mržnje može tražiti naknadu prema građanskom, krivičnom pravu ili po osnovu oba prava. Negativan stav koji se kreira govorom mržnje prema određenom pojedincu ili grupi ne mora nužno da vodi ka fizičkom nasilju niti je krajnji cilj govora mržnje. U Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu BiH) govor mržnje se može definsati kao: kao jezik/govor koji ima namjeru da ponizi, zastraši ili podstakne na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupe na osnovu njihovog pola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, hendikepiranosti, moralnih ili političkih ubjeđenja, socijalnoekonomskog statusa ili profesije.3 Suštinska prijetnja izražavanju mišljenja sa elementima govora mržnje je u tome što poruka koja se ovakvim izražavanjem šalje javnosti, ima za cilj da izazove određene negativne posljedice po određeno lice odnosno grupu lica u zavisnosti od njegovog/njihovog ličnog svojstva ili pripadnosti određenoj grupi. što se može manifestovati kroz: 1) stvaranje prezira prema određenom licu ili grupi; 2) stvaranje negativnog stereotipa prema određenom licu odnosno grupi; 3) podsticanje diskriminacije i neprijateljstva; 4) osudu okoline prema određenom licu ili grupi; 5) izazivanje osjećanja nesigurnosti i straha kod određenog lica/ili pripadnika određene grupe; 6) nanošenje fizičkih i psihičkih bolova određenom licu odnosno pripadniku određene grupe; 7) upućivanje prijetnji određenom licu odnosno grupi; 8) podsticanje i izazivanje nasilja prema određenom licu ili grupi; 9) stvaranje osjećaja kod velikog dijela građana da je takvo ponašanje prema određenom licu/grupi društveno poželjno i opravdano; 10) izazivanje osjeća- 1 2 3 Dostupno na: http://dictionary.reference.com/browse/hate+speech, 21.01.2014. Vid.više:http://www.yucom.org.rs/upload/vestgalerija_38_5/1198696141_GS0_ Metodologija%20govor%20mrznje%20zlocin%20mrznje.pdf, 21.01.2014. Kodeks o emitovanju radio televizijskog programa, Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH 99 ja kod širokog kruga građana da će takvo ponašanje biti tolerisano i neće biti predmet pravne odgovornosti. Govor mržnje jeste snažno sredstvo za podsticanje dikriminacije, nasilja, neprijateljstava i svirepog ponašanja, raznih oblika zločina i drugih anticivilizacijskih proizvoda i stereotipa koji su osnov krivičnog djela o kome će kasnije biti riječi u radu. Lično svojstvo određenog lica odnosno pripadnost određenoj ranjivoj grupi je od suštinskog značaja za određivanje pojma govora mržnje. Poruka izražena u govoru mržnje usmjerena je uvijek na lično svojstvo ili specifičnosti svojstva ugrožene grupe. Ta lična svojstva su:1) rasa; 2) nacionalna ili etnička pripadnost; 3) vjeroispovest; 4) jezik; 5) pol; 6) seksualna oprijedeljenost; 7) političko i drugo mišljenje i uvjerenje; 8) društveno porijeklo; 9) drugo lično svojstvo. 2. MEĐUNARODNI DOKUMENTI KOJI REGULIŠU GOVOR MRŽNJE 2.1. Ujedinjene nacije U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, a samim tim i o potrebi borbe protiv diskriminacije govori se i o potrebi spriječavanja „govora mržnje“ jer on podstiče, opravdava ili veliča diskriminaciju na osnovu rase, etničke, polne, vjerske, jezičke ili neke druge razlike. 1) Povelja Ujedinjenih nacija, usvojena 1945. godine, u tački (c) člana 55. obavezuje sve članice na „poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlikovanja rase, pola, jezika ili vjere“. 4 2) Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN u članovima 1. i 2. predviđa svima slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na „bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjera, političko ili neko drugo određenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status“.5 3) Pakt o građanskim i političkim pravima predviđa da države danas imaju i zakonsku obavezu da sankcionišu govor mržnje što proizilazi iz međunarodnih standarda ljudskih prava, prije svega člana 20. st. 2., Pakta o građanskim i političkim pravima (1966) u kome se kaže: „Zakonom će se zabraniti svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.“ U Opštem komentaru br. 11. koji se odnosi na članak 20. Pakta dodatno se pojašnjava da „član 20. može potpuno stupiti na snagu samo ako postoji (nacionalni) zakon iz kojeg je očito da su opisana propaganda i zagovaranje u suprot4 5 Međ. ug. FNRJ 5/1945, Informacioni centar UN u Beogradu, 1984 Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je deklaracija koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija (A/RES/217, 10. decembra 1948. u palati Šalot u Parizu) 100 nosti sa javnom politikom, i ako postoje prikladne mjere sankcionisanja u slučaju kršenja tog zakona“ (CCPR General comment 11. 29/07/83.). 4) Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije je osnovni dokument UN u borbi protiv rasizma i diskriminacije6 kojom je između ostalog utvrđeno: „Države članice osuđuju svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili teorijama zasnovanim na superiornosti neke rase ili grupe lica izvjesne boje ili izvjesnog etničkog porijekla ili koje žele da opravdaju ili podrže svaki oblik rasne mržnje i diskriminacije. One se obavezuju da bez odlaganja usvoje pravne propise koji imaju za cilj da ukinu svako podsticanje na takvu diskriminaciju, ili na svako djelo diskriminacije, te se naročito nobavezuju: 1) da utvrde kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja uperena protiv svih rasa podrazumjevajući tu i njihovo finansiranje; 2) da izjave da su nezakonite i da zabrane organizacije i aktivnosti organizovane propagande i svaku drugu vrstu propagandnih aktivnosti koji podstiču na rasnu diskriminaciju i koji je pomažu, kao i da izjave da je učešće u ovim organizacijama ili u njihovim aktivnostima kažnjivo djelo; 3) da ne dozvole javnim vlastima niti javnim ustanovama da podstiču na rasnu diskriminaciju ili da je pomažu. U sklopu pozitivnih antidiskriminacijskih mjera, države članice moraju putem sudova i drugih državnih institucija osigurati odštetu osobama koje su oštećene diskriminacijom (član 6.)‘‘. 5) Osim ovih dokumenata, koji imaju obavezujuću pravnu snagu za države koje su ih ratifikovale, pa i Bosnu i Hercegovinu u kojoj ovi dokumenti samim Ustavom Bosne i Hercegovine predstavlju neposredno pravo, odnosno pravo koje ima primat nad domaćim zakonodavstvom7, postoje i drugi dokumenti UN različite pravne snage koji se odnose na spriječavanje diskriminacije, kao na primjer Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, verskim i jezičnim manjinama, Deklaracija o ukidanju svih oblika netolerancije i diskriminacije na temelju religije ili vjere, Principi UN o starijim licima, i dr. 2.2. Dokumenti Savjeta Evrope Izuzetno je važno i naglasiti aktivnosti Savjeta Evrope, kao savjetodavnog tijela evropskih zemalja, u pogledu konvencija, preporuka koje determinišu ponašanja u vezi govora mržnje i diskriminacije, te elaboriramo sljedeće dokumente koje regulišu predmet ovog rada, a to su: 6 7 Usvojena i otvorena za potpis i ratifikaciju Rezolucijom Generalne skupštine 2106 A (XX) od 21. decembra 1965. Član II, stav 1 i 2 Ustava Bosne i Hercegovine. 101 1) Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda usvojena u Rimu 1950. godine, predstavlja osnovni dokument Savjeta Evrope kojim se zabranjuje diskriminacija. Konkretno, član 14. Evropske konvencije predviđa da se „uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, ili drugi status. Protokolom 12. Evropske konvencije usvojenim 2000. godine, članice su dodatno potvrdile potrebu „sveopšte zabrane diskriminacije”, a naročito od strane organa javnih vlasti. Evropska konvencija je sastavni dio pravnog poretka BiH. 2) Na samitu šefova država i vlada država članica Savjeta Evrope, koji je održan u Beču oktobra 1993. godine, izražena je zabrinutost zbog ponovnog oživljavanja ksenofobije i antisemitizma porasta nasilja, naročito protiv imigranata. Šefovi država smatrali su da te manifestacije ugrožavaju demokratsko društvo i njegove osnovne vrijednosti, te je na Bečkom samitu usvojen i Plan akcije za borbu protiv rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije. Jedan od sektora na koji se ovaj Plan odnosio je i sektor medija. U članu 5 Plana, od medija se zahtijeva da vjerno i odgovorno izvještavaju i komentrišu o aktima rasizma i netolerancije, kao i da nastave da razvijaju profesionalne i etičke kodekse koje odražavaju ove zahteve.8 3) Preporuka R (97) 20 Savjeta Evrope govori o govoru mržnje i definiše govor mržnje kao svaki oblik izražavanja koji širi, raspiruje, podstiče ili pravda rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, diskriminacije protiv manjina, imigranata i osoba sa imigrantskim porijeklom. Preporuka naročito nalaže da vlade država članica treba da uspostave i održavaju cjelovit pravni okvir koji se sastoji od građanskih, krivičnih i upravnih pravnih odredbi o govoru mržnje, koji omogućuju sudskim vlastima da u svim slučajevima usklade poštovanje slobode s poštovanjem ljudskog dostojanstva. U tom cilju, vlade država članica treba da razmotre načine i sredstva kako bi na listu mogućih krivičnih sankcija za govor mržnje dodale i nalog za obavljanje društveno korisnog rada; povećale mogućnost za borbu protiv govora mrženje kroz građansko pravo dozvoljavajući zainteresovanim organizacijama da podnose građanske tužbe omogućavajući odštetu žrtvama govora mržnje i omogućavajući sudske odluke koje žrtvama daju pravo na odgovor ili nalažu ispravke. Preporuka nalaže da vlade države članica kao i organi uprave na nacionalnom nivou imaju posebnu odgovornost da se naročito u medijima uzdrže od izjava koje mogu da se shvate kao govor mržnje ili kao govor koji bi mogao da proizvede efeke opravdavanja, širenja ili podsticanja rasne mržnje, i ostalih oblika diskriminacije zasnovane na netoleranciji.9 8 9 Dostupno na: http://www.coe.int/t/dghl/monitoring/ecri/activities/gpr/en/recommendation_ n3/REC3-1998-29-SRB.pdf Dostupno na: http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/translations/serbian/ Rec(1997)020& ExpMem_sb.pdf 102 4) Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope R (97) 21 o medijima i promovisanju kulture tolerancije predviđa da problem netolerancije zahtijeva razmatranje kako u javnosti. Iskustvo profesionalnih medijskih krugova pokazuje da bi bilo korisno da medijske kuće razmisle o: izvještavanju zasnovanom na činjenicama i istinitim podacima; opreznom izvještavaju kada je riječ o napetosti među zajednicama; izbjegavaju pogrdne stereotipe opisivanja pripadnika kulturnih, etničkih ili vjerskih zajednica u svojim publikacijama i programima; osporavaju pretpostavke koje su sadržane u netolerantnim primjedbama sagovornika prilikom intervjua, izvještajima, diskusionim programima i dr. 10 2.3. Preporuke i smjernice Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Evropska komisija za borbu protiv rasizma i netolerancije Savjeta Evrope osnovana je 22. marta 1994. godine, s ciljem suzbijanja rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije koji ugrožavaju ljudska prava i demokratske vrijednosti u Evropi. Analizirajući stanje u državama članicama Savjeta Evrope, ECRI donosi preporuke kojima je cilj revizija pravnog sistema članica, te njihove politike i drugih mjera za borbu protiv govora mržnje. Osim analize stanja u državama članicama putem periodičnih izvještaja koje su države dužne podneti ECRIju, ova organizacija donosi opšte preporuke koje se odnose na različite pojave rasizma i primjere netolerancije, kao što su opšte preporuke o diskriminaciji Roma, širenju rasističkih sadržaja putem Interneta, savjeti za zakonodavna tijela država članica, preporuka o „govoru mržnje“ o kojoj je već bilo reči, itd. Preporuke, naravno, nisu obavezujuće, ali se u državama članicama ozbiljno razmatraju i uglavnom sprovode u dijelo. Tako na primjer Opšta preporuka 2. savjetuje članicama da uspostave specijalizovana tijela za borbu protiv rasizma i diskriminacije na državnom nivou. Takva tijela za sada imaju Belgija, Danska, Finska, Mađarska, Holandija, Norveška, Švedska, Švajcarska i Velika Britanija. Ta tijela su parlamentarni odbori, vladine kancelarije koje se na državnom nivou bave monitoringom, pomaganjem žrtvama govora mržnje, nadgledanjem sprovođenja nacionalnih zakona, te borbom protiv predrasuda putem edukativnih mjera i medija). Kao najvažnije odredbe krivičnog zakona preporuka spominje: zabranu javnog pozivanja na mržnju, nasilje i diskriminaciju, te prijetnje; javno podržavanje ideologija o superiornosti, odnosno inferiornosti na osnovu rase, jezika, boje kože, religije, nacionalnosti ili etničkog porijekla, te rasnu diskriminaciju prilikom obavljanja javne dužnosti ili na poslu.11 10 11 Dostupno na: http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/translations/serbian/ Rec(1997)021& ExpMem_sb.pdf ECRI General Policy Recommendation No. 7 on national legislation to combat racism and racial discrimination, Strasbourg, February 2003., dostupno na: http://www.coe.int/t/dghl/monito- 103 2.4. Međunarodne sudske instance Statutima ad hoc Međunarodnih krivičnih sudova za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Ruandu (MKSR), kao i Statutom stalnog Međunarodnog krivičnog suda (MKS) takođe se predviđa zakonsko kažnjavanje podsticanja – uključujući i verbalnog, na neki od zločina nad kojima ti sudovi imaju nadležnost. Tako se u članu 4. Statuta MKSJ-a krivičnim djelom smatra „direktno i javno podsticanje na krivično dijelo ratnog zločina“,12 dok Statut MKS-a individualnom kaznenom odgovornošću smatra svako „naređivanje, olakšavanje, nagovaranje ili podsticanje na (takav) zločin koji se dogodio ili je bio planiran“ (član 25.).13 Članom 2. Statuta suda za Ruandu krivičnim djelom smatra se i svako „direktno i javno pozivanje na genocid“.14 Vodeći se ovom odredbom ovaj sud je po prvi put nakon suđenja za nacističke ratne zločine u Nirbergu osudio „govor mržnje” kao ratni zločin, kada su dva radijska i jednog novinskog urednika osudili na doživotni zatvor jer su putem svojih medija svakodnevno podsticali na ratne zločine. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu također može, na osnovu zabrane diskriminacije sadržanoj u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, procesuirati „govor mržnje“ kao oblik rasne diskriminacije. 3. UPOREDNO PRAVNO ISKUSTVO U REGULISANJU GOVORA MRŽNJE U razvijenim evropskim državama mjere koje su usvojene u Savjetu Evrope sprovode se na nacionalnom nivou. Njemački krivični zakon sadrži veoma precizne odredbe protiv govora mržnje pa je tako kažnjiva svaka distribucija propagandnog materijala „neustavnih“ organizacija kao što su neonacističke stranke, upotreba simbola takvih organizacija, pozivanje na mržnju i nasilje protiv određenih grupa, te odobravanje, negiranje ili umanjivanje nacističkih zločina. Važno je naglasiti da u Njemačkoj postoji i stalna telefonska linija na koju građani mogu prijaviti napade neonacističkih grupa, te stalni nadzor nad Internet stranicama sa nacističkim sadržajem.15 U Velikoj Britaniji postoji niz zakona kojima se reguliše i govor mržnje. Public Order Act (Zakon o javnom redu)16 zabranjuje verbalno i svako drugo nasilje, 12 13 14 15 16 ring/ecri/activities/gpr/en/recommendation_n7/ecri03-8%20recommendation%20nr%207.pdf, 21.01.2014. Dostupno na: http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/statute_sept09_bcs.pdf, 21.01.2014. Dostupno na http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=DD:18:05:32011D0168:HR: PDF, 22.01.2014. Dostupno na http://www.unictr.org/Portals/0/English/Legal/Statute/2010.pdf, 21.01.2014. European Commission against Racism and Intolerance, Second Report on Germany, Strasbourg, 3 July 2001, dostupno na: http://hudoc.ecri.coe.int/XMLEcri/ENGLISH/Cycle_02/02_CbC_ eng/02-cbc-germany-eng.pdf, 21.01.2014. Dostupno: http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1986/64/contents, 21.01.2014. godine 104 štampanje i distribuciju materijala koje podstiče na mržnju. Ovo se odnosi i na muziku i na film. Race Relations Act (Zakon o rasnim odnosima) zabranjuje i „svjesno ili nesvjesno davanje izjava kojima se opravdava diskriminacija“, dok Football Offences Act (Zakon o fudbalskim prekršajima) zabranjuje rasističko navijanje.17 U Italiji je Ustavom zabranjena fašistička stranka, a u nekoliko zakona koji se odnose na ovu blast zabranjeno je širenje ideja koje se zasnivaju na rasnoj mržnji i superiornosti, i pozivanju na rasnu pripadnost. Etničko i drugo nasilje ili provokaciju, grupe ili organizacije sa takvim ciljevima, upotreba njihovih simbola na sportskim manifestacijama, kao i opravdavanje fašizma i genocida.18 S obzirom da i pored ovih zabrana neke stranke koriste rasističke poruke u javnoj komunikaciji ECRI je preporučio da se uvedu i neke ad hoc mere kojima bi se sprečila upotreba govoea mržnje.19 U Francuskoj su kažnjivi diskriminacija, mržnja i nasilje na osnovu porijekla, pravdanje zločina protiv čovječnosti izvršenih u Drugom svetskom ratu od strane sila Osovine, nošenje uniformi i amblema koji podsjećaju na ličnosti odgovorne za zločine protiv čovečnosti. Francuska koja propisuje najstrožije mere protiv govora mržnje predviđa čak i zabranu nejavnih podsticanja na diskriminaciju, mržnju ili rasno nasilje.20 U Hrvatskoj je najznačajniji pomak u vezi sa zabranom diskriminacije učinjen je 2006. godine, kada je izmjenama hrvatskog Krivičnog zakona uveden zločin iz mržnje kao krivično djelo. Zločin mržnje je kvalifikovani oblik krivičnog djela počinjen iz mržnje zbog pripadnosti određenoj rasi, zbog boje kože, pola, seksualne orijentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovinskog statusa, rođenja, obrazovanja, društvenog položaja, životnog doba, zdravstvenog statusa ili drugih osobina.21 Zakonodavac u Republici Srbiji govor mržnje reguliše u dva sistemska zakona, odnosno najvećim dijelom ga determiniše u Krivičnom zakoniku i Zakonu o javnom informamisanju. Što se tiče Krivičnog zakonika22, govor mržnje se javlja u nastavku navedenih krvičnih djela (povreda ravnopravnosti 128, povreda prava upotrebe jezika i pisma 129-130, Povreda slobode ispovjedanja vjere i vršenja vjerskih obreda 131, Povreda ugleda naroda, nacionalnih i etničkih grupa,174 Iza17 18 19 20 21 22 European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002, dostupno na: http://www.coe.int/t/dghl/monitoring/ecri/activities/gpr/en/recommendation_n7/ ecri03-8%20recommendation%20nr%207.pdf. 21.01.2014. Ibid ECRI: Second Report on Italy, Strasbourg, 23 April 2002, dostupno na: http:// hudoc.ecri.coe.int/XMLEcri/ENGLISH/Cycle_02/02_CbC_eng/02-cbc-italy-eng. pdf, 21.01.2014. European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism andIntolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002. Vidi član 174 Kaznenog Zakona Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 Krivični zakonik Republike Srbije „Sl. glasnik Republike Srbije“ br. br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012 i 104/2013. 105 zivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti 317, Organizovanje i podsticanje na izvršenje ratnih zločina 375), a koja sadrže u sebi elemente diskriminacije, netolerancije, podstrekivanje na nasilje, govor mržnje, s tim što nijedno od navedenih djela ne predstavalja krivično djelo zločin iz mržnje i govor mržnje, te samim tim, a s obzirom da se radi o krivičnom pravu ne postoji mogućnost da se tumačenjem pojedinih odredbi pojedinih krivičnih djela neko osudi za zločin iz mržnje ili govor mržnje. Ovdje treba naglasiti da i krivično djelo nasilničko ponašanje se u sudskoj praksi tumači tako da niko ne može biti osuđen za ovo krivično djelo ako prethodno nije osuđivan za neko od krivičnih djela koje u sebi sadrži elemente nasilja. Na ovom mjestu dajemo definicije samo tri krivična djela koja u sebi imaju navedene elemente: povreda ravnopravnosti (čl. 128); izazivanje nacionalne rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti (317) i rasna i druga diskriminacija (član 387). U članu 38. Zakona o javnom informisanju23 zabranjuje se govor mržnje koji se definiše kao: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, vjeri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično djelo. Zakon predviđa da se može podići tužba zbog povrede govora mržnje (član 39) tako što lice na koje se kao pripadnika grupe lično odnosi informacija iz člana 38. ovog zakona ima pravo da podnese tužbu sudu protiv autora informacije i protiv odgovornog urednika javnog glasila u kome je informacija objavljena, kojom može da zahtijeva zabranu njenog ponovnog objavljivanja i objavljivanja presude na trošak tuženih. 4. PRAVNI OKVIR U VEZI SA GOVOROM MRŽNJE U BOSNI I HERCEGOVINI Govor mržnje se kao pojam ne nalazi u krivičnim zakonima u BiH na svim nivoima vlasti. Slučajevi govora mržnje teško su dokazivi i podvode se pod „izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti“ što je tretirano u Krivičnom zakonu BiH kao i entitenstkim krivičnim zakonima (i krivičnim zakonom Brčko distrikta BiH). Naime, Krivičnim zakonom BiH, odnosno članom 145a, predviđa se da „službena ili odgovorna osoba u institucijama BiH koja na osnovu razlike u rasi, boji kože, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti, političkom ili drugom uvjerenju, polu, seksualnom opredjeljenju, jeziku, obrazovanju, društvenom položaju ili socijalnom porijeklu, uskrati ili ograniči građanska prava utvrđena Ustavom BiH, ratifikovanim međunarodnim ugovorom, zakonom BiH, drugim propisom BiH ili opštim aktom BiH, ili koja na osnovu ove razlike 23 Zakon o javnom informisanju Republike Srbije Sl. glasnik RS“, br. 43/2003, 61/2005, 71/2009, 89/2010 - odluka US i 41/2011 - odluka US) 106 ili pripadnosti ili kojem drugom položaju daje pojedincima neopravdane povlastice ili pogodnosti, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“ 24 U Federaciji BiH Krivičnim zakonom FBiH govor mržnje se javlja u krivičnom djelu izazivanje vjerske i nacionalne mržnje, odnosno predviđa se „da će se svako ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina. Ko krivično učini prisilom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi narodnosnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih simbola, skrnavljenjem spomenika, spomen-obilježja ili grobova, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.25 Kazniće se ko krivično djelo učini zloupotrebom položaja ili ovlašćenja, ili ako je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život konstitutivnih naroda i ostalih koji žive u Federaciji. Ko krivično djelo učini zloupotrebom položaja ili ovlasti, ili ako je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život konstitutivnih naroda i ostalih koji žive u Federaciji, kaznit će kaznom zatvora od jedne do deset godina.“ Vidljvo je iz zakonske odredbe da se različite određuje zakonski maksimum u godinama kažnjavanja u zavisnosti od učionioca krivičnog djela. Zakonodavac u Republici Srpskoj skoro na isti način Krivičnim zakonom predviđa regulisanje govora mržnje. Naime, odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske govor mržnje čini sastavni dio krivičnog djela: Izazivanja i raspaljivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje. Određuje se „da onaj ko izaziva ili raspaljuje nacionalnu, rasnu ili versku mržnju, razdor ili netrpeljivost, ili širi ideje o superiornosti jedne rase ili naroda nad drugim, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. Ako je djelo učinjeno prinudom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi nacionalnih, etničkih ili verskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen-obeležja ili grobova, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Ako je usljed djela člana došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život naroda i ostalih koji žive u Republici Srpskoj, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.“ Važno je spomenuti da zakonodavac predviđa i oduzimanje predmeta kojim se vrši govor mržnje, odnosno: „materijal i predmeti koji nose poruke iz s kao i sredstva za njihovu izradu, razmnožavanje ili rasturanje, oduzeće se.“26 Važno je i spomenuti zakonodavstvo Brčko distrikta BiH. Kao i u drugim djelovima BiH, odnosno entitetima, tako je zakonodavac Brčko distrikta svojim Krivičnim zakonom predvidio postojanje govora mržnje u istom krivičnom djelu, kao i u entitetskim krivičnim zakonima. Određuje se da onaj ko izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim 24 25 26 Krivični zakon Bosne i Hercegovine „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10. Vidi član 163. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, 42/10. Vidi član 390. Krivičnog zakona Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske: 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12 107 narodima i ostalima koji žive u Brčko distriktu, kaznit će sekaznom zatvora od jedne do pet godina. Ko krivično djelo člana učini prinudom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi nacionalnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen-obilježja ili grobova, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. kaznit će se ko krivično djelo učini zloupotrebom položaja ili ovlaštenja, ili ako je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život konstitutivnih naroda i ostalih koji žive u Brčko distriktu, kaznit će kaznom zatvora od jedne do deset godina.27 Također tu je još i Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH koji kroz neke članove tretiraju pojam govora mržnje, mada je najznačajni u vezi teme ovog rada Zakon o zabrani diskriminacije. Zakon o zabrani diskriminacije predstavlja usaglašavanja zakonodavstva BiH sa savremenim pravnim tokovima koji se kreću usaglašavanju zakonodavstava sa pravom Evropske unije. Govor mržnje se pojavljuje posredno, u opisnom određivanju kada se može tražiti zaštita od govora mržnje i oblika diskriminacije koje on prouzrokuje.28 Uznemiravanje se smatra diskriminacijom u svakoj situaciji u kojoj ponašanje ima za svrhu ili čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog ambijenta.. Svako lice ili grupa lica koja smatra da je diskriminisana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka. U slučajevima u kojima povreda prava na jednako postupanje proizlazi iz upravnog akta, žalba u upravnom postupku i eventualno pokretanje upravnog spora na osnovu zaštite od diskriminacije, a kojom se zahtijeva poništenje takvog upravnog akta, neće spriječiti lice da pokrene sudski postupak za zaštitu od diskriminacije.29Svi konkretni zahtjevi kao pojedinačni ili zajednički, mogu se tražiti u svrhu podnošenja tužbe u parničnom postupku. Udruženja, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su registrovane u skladu sa propisima koji regulišu udruživanje građana u BiH, a imaju opravdan interes za zaštitu interesa određene grupe ili se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom od diskriminacije određene grupe lica, mogu da podnesu tužbu protiv lica koje je povrijedilo pravo na jednako postupanje, ako učine vjerovatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica koja pretežno pripadaju grupi čija prava tužilac štiti. Pored ovih zakonskih propisa, važno je spomenuti da je Regulatorna agencija za komunikacije BiH je u novembru 2011. godine donijela Kodeks o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija koji kroz član 4 tretira pojam govora mržnje: „(1) Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće ponižavati, zastrašivati ili podsticati na nasilje ili diskriminaciju protiv 27 28 29 Vidi član 160. Krivičnog zakona BDBiH, „Službeni glasnik BDBiH“ br. 6/05 i 21/10 Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 59/09. Vidi član 4. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 59/09. 108 osobe ili skupine na osnovu pola, rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, posebnih potreba, dobi, seksualne orijentacije, društvenog porijekla ili na osnovu bilo koje druge okolnosti koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na temelju ravnopravnosti, njegovih prava i sloboda.30 2) Audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija neće stvarati jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje u BIH, ili koji od strane publike može biti protumačen kao podsticanje na nasilje, nered i nemire, ili koji bi mogao izazvati ili poticati krivična djela. (3) Izuzetak su audiovizualne medijske usluge i medijske usluge radija koji su dio naučnog, autorskog ili dokumentarnog rada i/ili predstavljaju dio objektivnog novinarskog izvještavanja i objavljeni su bez namjere da se podstiču radnje izazivanja bilo kog oblika mržnje, odnosno s namjerom da se kritički ukaže na takve radnje.“31 Savjet za štampu u BiH u Kodeksu za štampu BiH 32 u članu 3. (Pod naslovom: Huškanje) ističe: „Štampa će u svakom trenutku biti svjesna opasnosti koja se javlja kada mediji namjerno ili nenamjerno podstiču diskriminaciju i netoleranciju. Imajući u vidu takvu opasnost, štampa će dati sve od sebe kako ne bi huškala i/ili podsticala mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, pola, seksualne orijentacije, bilo koje fizičke ili mentalne bolesti ili onesposobljenosti. Štampa neće ni pod kakvim okolnostima podsticati krivična djela ili nasilje.“33 Veoma važno je naglasiti da Regulatorna agencija za komunikacije ima odobrenje da sankcioniše uočeni govor mržnje (od novčanih kazni do ukidanja TV stanice), dok Savjet za štampu ima samo savjetodavnu ulogu i može dati preporuke, ali ne i sankcionisati za uočeni govor mržnje. 5. PROBLEMI KOD PREPOZNAVANJA I SUZBIJANJA GOVORA MRŽNJE BOSNI I HERCEGOVINI Osnovni problemi kod prepoznavanja govora mržnje kao opasnog fenomena u podstrekivanju, širenju diskriminacije i nasilja je opasnost od zadiranja u slobodu izržavanja kao osnovnog ljudskog prava. Zato je, da ponovimo prije svakog upuštanja u ovu problematiku potrebnu naglasiti da pod govor mržnje ne treba svrstavati: 1) ideološki i politički različit stav (pod uslovom da taj stav ne podrazumjeva diskriminaciju i pozivanje na nasilje zbog odredjenih svojstava ličnosti ili pripadnosti grupi), 2) klevetu i uvredu, koja nema kao motiv diskriminaciju ili poziv na nasilje protiv neke od zaštićenih grupa, 3) kritički stav prema vlasti, političkim partijama, javnim ličnostima i sl., koji takodje nema prepoznatljiv motiv kojim karakteriše za govor mržnje (namjera da se podstiče na nasilje i diskriminaciju) 30 31 32 33 Dostupno na: http://www.cra.ba/hrv/aktuelnost.php?uid=1368780965. 21.01.2014. godine Dostupno na: http://rak.ba/hrv/?cid=4796, 21.01.2014. godine Dostupno na: http://www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=218&Itemid=9 http://www.media.ba/bs/etikaregulativa-novinarstvo-etika/obaveze-medija-u-izvestavanju-ogovoru-mrznje, 21.01.2014. godine 109 U svakom slučaju i pored pravnih propisa kojima sa direktno ili indirektno definišu elementi govora mržnje u BiH u ovoj oblasti je neophodno usklađivanje zakona sa međunarodnim dokumentima u ovoj oblasti (iako se javlja dilema u vezi ovog pitanja, budući da je BiH potpisnik velikog broja međunarodnih dokumenata iz oblasti zaštite ljudskih prava, a pojedini čak imaju i status neposredne primjene, kroz Ustav BiH). Ovdje je posebno značajno pitanje na koji način i kako regulisti negiranje zločina, pa čak i glorifikovanja zločina kao govora mržnje jer ta odredba, za razliku od većine evropskih zemalja ne postoji u našem zakonodavstvu. Osim toga, veliki broj javnih iskaza i nastupa koji su postali svakodnevni i uobičajeni, predstavljaju po svim parametrima iskaze koji u sebi sadrže govor mržnje. Ovdje posebnu teškoću predstavlja činjenica da bi kvalifikovanje prepoznatljivog i uobičajenog diskursa kao govora mržnje Osnovni problem koji kritičari ističu protiv govora mržnje je da govor mržnje u osnovi ograničava slobodu izražavanja te da je u tom smislu veoma opasno koristiti ga, jer ni najteži govor mržnje ne može da načini takvu štetu kakvu može da proizvede cenzura i ograničavanje slobode izražavanja.34 U tom smislu postoje dva pristupa rješavanju govora mržnje: 1) represivno, što znači uvođenje zakonskih odredbi koje zabranjuju govor mržnje i kažnjavanje izvršilaca (bilo administrativnim zabranama, krivičnim, bilo prekršajnim sankcijama, odnosno naknadama štete u građanskoj parnici), 2) promjena vrijednosnog sistema uz pomoć jedne šire aktivnosti prije svega političke elite kako bi se suzbile svi oblici predrasuda i stereotipa koje dovode do govora mržnje tako što bi te pojave postale društveno neprihvatljive i marginalne, odnosno ekcesi, a ne svakodnevni oblik komunikacije. U opštim komentarima Odbora UN za ljudska prava koji se odnose na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, dodatno se pojašnjava da: „pravo na slobodu izražavanja nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti, te su zbog toga dozvoljene određene restrikcije tog prava koje se odnose na interese drugih lica ili društva u celini.“ U komentaru koji govori o slobodi izražavanja i religije, naglašava se da „u skladu sa članom 20., nijedna manifestacija religije ili vjere ne može postati propaganda za rat ili zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje“ pa su „države članice obavezne donijeti zakone kojima se zabranjuju takva djela“35. Rasne predrasude opšte javnosti (koristimo izraz opšta javnost, da bi se izvršila distinkcija u odnosu na stručnu javnost) su naročito izražene prema Romima u BiH. Kada su u pitanju rasne, odnosno nacionalne predrasude prema Romima, prilično je karakteristično da se one najčešće ne prepoznaju kao takve u savremenom društvu i u BiH (odnosno njenim entitetima).36 34 35 36 Govor mržnje i zločin iz mržnje kao instituti međunarodnog i domaćeg prava, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd 2007 godina, 2-15. General comment 22., 30/07/93. dostupno na: http://www.minorityrights.org/3273/normativeinstruments/ccpr-general-comment-22-300793-on-iccpr-article-18.html, 21.01.2014. O položaju Romske nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, vidi više u Specijalnom izvještaju o stanju Roma u Bosni i Hercegovini-Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, dos- 110 6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Jasno je da „govor mržnje” mora da bude regulisan zakonom jer promoviše diskriminaciju, ugrožava dostojanstvo prije svega ugroženih grupa, ugrožava ljudska prava, ugrožava bezbjednost i demokratiju kao pravni poredak. Javlja se stalna dilema kako represivnim mjerama suzbijati govor mržnje, a ne ugrožavati fundamentalno ljudsko pravo na slobodu izražavanja koja i dalje ostaje. Ona se najbolje može razriješiti definisanjem društveno neprihvatljivih javnih iskaza kao što je zabrana veličanja zločina koji su utvrđeni pravnosnažnim sudskim presudama nadležnih sudova, taksativnim nabrajanjem grupa koje su žrtve propagande i predrasuda i sl. kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri izbjeglo paušalno i arbitrarno presuđivanje, i ideološko nametanje sopstvenih stavova. „Govor mržnje“ prisutan je u društvu na svim nivoima od političkog gde predstavnici svih grana vlasti nerijetko veoma pogrdnim rečima uz nesputano korišćenje stereotipa i predrasuda govore o često pogrdnim riječima. i pojedine etničke zajednice u zavisnosti od političke situacije, radi obezbjeđivanja određene koristi za svoju grupu. Javna polemika u kojima su zastupljeni ideološki stavovi u vezi prava lica koji su pripadnici određene nacionalne ili etničke manjine su sasvim legitimna u pravno uređenom društvu koje počiva na vladavini prava i zakona, ali samo pod uslovom da se njime ne podstiče mržnja, netolerancija, ne veliča superiornost na osnovu boje kože ili pripadnosti određenoj zajednici. Razlog tome je što je javna rasprava zasnovana na pozivanju na mržnju, kao i ideologije o superiornosti, odnosno inferiornosti na osnovu rase, jezika, boje kože, religije i nacionalnosti ne predstavljaju pravna načela na kojima počiva demokratski uređena zemlja, te se u tom smislu svaka država mora ustanoviti djelotvoran pravni okvir kako bi takve ideologije bile pravno sankcionisane. 7. SPISAK REFERENCI: Publikacije: – Govor mržnje i zločin iz mržnje kao instituti međunarodnog i domaćeg prava, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd 2007 godine. – ECRI General Policy Recommendation No. 7 on national legislation to combat racism and racial discrimination, Strasbourg 2002. – European Commission against Racism and Intolerance, Second Report on Germany, Strasbourg, 3 July 2001 – European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002 tupno na: http://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2013121011144464ser. pdf, 21.01.2014. 111 – ECRI: Second Report on Italy, Strasbourg, 23 April 2002 – Kodeks o emitovanju radio televizijskog programa, Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH – Međ. ug. FNRJ 5/1945, Informacioni centar UN u Beogradu, 1984 godina. Internet izvori: – http://www.minorityrights.org/3273/normative-instruments/ccpr-generalcomment-22-300793-on-iccpr-article-18.html, 21.01.2014. – http://dictionary.reference.com/browse/hate+speech 10.http://www.yucom. org.rs/upload/vestgalerija_38_5/1198696141_GS0_Metodologija%20 govor%20mrznje%20zlocin%20mrznje.pdf – http://www.coe.int/t/dghl/monitoring/ecri/activities/gpr/en/recommendation_n3/REC3-1998-29-SRB.pdf – http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/translations/serbian/Rec(1997)020 ExpMem_sb.pdf – http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/translations/serbian/Rec(1997)021&ExpMem_sb.pdf – http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/statute_sept09_bcs.pdf,. – http://eurlex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=DD:18:05:32011D016 8:HR:PDF, 16.http://www.unictr.org/Portals/0/English/Legal/Statute/2010. pdf, – http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1986/64/contents, 21.01.2014. godine – http://www.coe.int/t/dghl/monitoring/ecri/activities/gpr/en/recommendation_n7/ecri03-8%20recommendation%20nr%207.pdf. 21.01.2014. Propisi: – Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima – Zakon o javnom informisanju Republike Srbije Sl. glasnik RS“, br. 43/2003, 61/2005, 71/2009, 89/2010 - odluka US i 41/2011 - odluka US) – Krivični zakon Bosne i Hercegovine „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10. – Kazneni Zakon Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 – Krivični zakonik Republike Srbije „Sl. glasnik Republike Srbije“ br. br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012 i 104/2013. – Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, 42/10. – Krivični zakon Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske: 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12 – Krivični zakona Brčko Distrikta BiH, „Službeni glasnik BDBiH“ br. 6/05 i 21/10 – Zakon o zabrani diskriminacije Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 59/09. 112 THE CONCEPT OF HATE SPEECH AND ITS COMPARATIVE LEGAL OVERVIEW, WITH SPECIAL EMPHASIS ON BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract The concept, „hate speech’’ is often misinterpreted with ideological thinking. Because often ideological stance declared hate speech, and when he really is not. Ideologically different view in a democratic society is one of the basic principles of democracy, as the legal system of governance provided that this paragraph does not imply discrimination and incitement to violence for a variety of personal characteristics or individual belonging to a group. Discussions in which are represented the ideological views on the rights of persons belonging to a particular national or ethnic minorities are quite legitimate in the legal regulated society based on the rule of law, but only under the condition that it does not encourage hatred, intolerance, not glorifying superiority on the basis of skin color or membership in a particular community. The reason for this is that the ideology based on an appeal to hatred and ideologies of superiority or inferiority based on race, language, color, religion and nationality are the legal principles underlying the democratic state, and in this sense every state must establish an effective legal framework to such ideologies were legally sanctioned. The author has conducted a legal analysis „the notion of hate speech”, as well as its appearance in international legal documents. Also an analysis of how the concept of hate speech from its forms is regulated in parallel justice system, especially analyzed the occurrence of the term of „hate speech” in the legal system of Bosnia and Herzegovina. The author used primarily normative, deductive and comparative legal method. Keywords: Hate Speech, Discrimination, Legal framework, Human rights, International documents. 113 GOVOR MRŽNJE I JEZIČKE MANIPULACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI Pregledni rad UDK 316.647:316.77(497.6) Mr Boško Županović Evropski defendologija centar Opatija, Republika Hrvatska Sažetak: Pojave ugrožavanja društva i njegovih vrijednosti javljaju se još od njegovog nastanka. U početku su bili ugroženi, prije svega njihov opstanak, a zatim i njihov društveno-ekonomski, politički i kulturni razvoj. Govoru mržnje posvećuje se posebna pažnja naprosto iz razloga pošto on uvijek može da zaprijeti nacionalnoj bezbjednosti. On može da inicira nasilje između društvenih grupa u jednoj državi ili više država što može da dovede do konflikata, intervencije stranih sila i sukoba širih razmjera. U govoru mržnje koriste se riječi ili simboli koji vrijeđaju jednu etničku, religioznu, nacionalnu ili rasnu grupu u cjelini, ili koje vrijeđaju pojedince pravljenjem aluzije na njihovo stvarno ili pretpostavljeno pripadništvo jednoj etničkoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj grupi. Govor mržnje može biti direktna prijetnja regionalnoj bezbjednosti i on može da nanese i druge štete pojedincima koji su pripadnici grupe koja je ugrožena, on može postati veliki izvor frustracija građana koje mogu eksplodirati na najmanju provokaciju. Govor mržnje koristi se kao sredstvo kojim se u mobilizatorske svrhe služi jezik politike orjentisane na ućutkivanje ili odstranjivanje oponenata. On ponajbolje uspjeva upravo tamo gdje ima najmanje istinske demokratije i velika je opasnost po dijalog i toleranciju. Ako je dovoljna količina govora mržnje, članovi nipodaštavane grupe mogu čak i da se uplaše svakog učestvovanja u javnom životu, u demokratskoj politici. Zato je neophodno da u demokratskoj zajednici javna politika treba da se uokviruje prema diskusijama u kojima su svi relevantni faktori zastupljeni. Ona treba da se činjenicama suprotstavi govoru mržnje udruženim sa govorom laži koji od određenih pojedinaca i grupa želi da hara javnom scenom i tako narušava mir i bezbjednost svih građana. Činjenica je da govor mržnje nimalo ne mari za istoriju, etimologiju, semantiku – on jezik naprosto upotrebljava kao toljagu. 114 Imajući u vidu rane koje govor mržnje nanosi društvu, društvenom poretku, demokratiji i psihi pojedinca, postavlja se pitanje šta učiniti u vezi toga. Po svemu sudeći, moraćemo još da pričekamo na vrijeme kada će u javnoj i naročito političkoj upotrebi u regionu, pa i u BiH da se afirmiše jedan bar pretežno normalan, neopterećen, neideologizovan jezik, manje podatan manipulaciji i otporniji na krivitvorenje. To, a ne nekakav teško zamislivi „govor ljubavi“, jeste prava alternativa razornom govoru mržnje. Ako ne prolaze „govori ljubavi“, mijenjanje iskaza, onda treba demokratski mijenjati govornike i tako spriječiti govor mržnje i jezičke manipulacije, a osigurati bezbjednost za sve građane kao vrhovni zakon. Ključne riječi: govor mržnje, jezičke manipulacije, BiH, etničke zajednice 1. OPŠTA RAZMATRANJA U poslednje vrijeme mnogo se raspravlja o govoru ili jeziku mržnje. Za njega se optužuju novine i elektronski mediji. Iz visokih sfera geostrategije, politike, stranaka i javnih glasila, govor mržnje proširio se na sva područja ljudske djelatnosti, na gotovo sve sastanke, pregovore i razgovore. Postoji bezbroj načina da se govori mržnja. Može se napasti otvoreno i sirovo, ali i prikriveno i zaobilazno. Govorom mržnje se mogu poslužiti tek moćnici, vođe, strukture, šefovi, upravljači, i to samo prema onima prema kojima su u nadmoćnoj društvenoj poziciji. Govorom mržnje i vrijeđanjem počinje nasilje. On je opasan zato što se njime inicira diskriminacija i u krajnjoj instanci nasilje. Govor mržnje na medijima je bio podjednako proizvođač ratova kao što su to bili ekonomija ili geopolitika. Treba se izboriti da se sa govorom mržnje prestane i da se uspostavi pristojnije i bezbjednije društvo u kome će govor mržnje biti istisnut iz medija. Destruktivna uloga medija koji su izmakli bilo kakvoj društvenoj kontroli i forsiraju nasilje kao dominantnu karakteristiku, nasilje dovodi u funkciju udice za potencijalne konzumente. Naučno je dokazano da često puta siromaštvo goji ekstremizam, a mladi odrasli u atmosferi nasilja, rata i bujanja kriminala prijemčiviji su ekstremnim idejama.1 Govor mržnje i jezičke manipulacije je jedna od najaktuelnijih tema u savremenoj svjetskoj sociološkoj i kriminološkoj literaturi. Posebnu pažnju posvećuje mu sociologija devijantnosti. Radi se o fenomenu starom koliko i ljudski rod. Međutim, tek u zadnjih dvadesetak godina problem govora mržnje uvodi se u kriminološku literaturu i krivična zakonodavstva pojedinih zemalja kao posebna vrsta kriminaliteta. Prisutan je deficit naučnih radova o govoru mržnje što uzrokuje određene teorijske teškoće u objašnjenju ovog fenomena. Dosadašnja istraživanja o govoru mržnje nisu se bavila uticajem društvenih činilaca na govor mržnje, odnosno uticajima promjena društvene strukture na govor mržnje. U pravilu govor mržnje se sprovodi nad simbolima jer su simboli objekat napada. O simbolima i njihovim značenjima posvećeni su mnogi filozofski, so1 Dnevne novine Politika, Beograd, 03.04.2005. 115 ciološki, psihološki i drugi radovi, ali ne i radovi o značenjima i posljedicama koje izaziva nasilje nad simbolima. O mržnji i nasilju mnogo je pisano kroz istoriju, što znači da se uslovno može protumačiti da je istorija ljudskog roda i istorija mržnje i nasilja. Dakle, govor mržnje, kao i zločini mržnje stari su koliko i ljudski rod. Ni jedna zemlja u svijetu nije imuna na problem ispoljavanja nekog oblika netrpeljivosti, npr.: rasne, nacionalne, vjerske, političke, socijalne ili drugih oblika netrpeljivosti. Oblici netrpeljivosti determinisani su specifičnim društvenim činiocima za svako društvo. Poblem ekstremizma i netrpeljivosti u usponu je u Evropi, i to ne samo u zmljama u tranziciji već i u razvijenim zapadno evropskim zemljama. Od devedesetih godina raste broj napada od strane pripadnika ekstremno konzervativnih i neo-nacizmom zadojenih gangova čije žrtve su posebno pripadnici rasnih i etničkih, religijskih manjina, imigranti i homoseksualci. Njihova ideologija zasniva se na rasizmu, religijskoj mržnji, homofobiji i antisemitizmu. Oni su izraz shvatanja o nadmoćnosti sopstvene društvene grupe nad drugima. Napad na pojedinca ima karakter simboličnog ataka na grupu kojoj on pripada. Kako ovakva djela narušavaju mir u društvu i mogu voditi potencijalno opasnim društvenim sukobima – političkim, kulturnim, rasnim, međunacionalnim, međureligijskim i dr., nephdno im je posvetiti maksimalnu pažnju. Ključni problem koji se nužno nameće jeste zašto se govor mržnje javlja intenzvno baš u određenim društvenim periodima i da li se u određenim kulturama češće javljaju nego u drugim čak iako su društveni uslovi isti ili slični? Može se postaviti i pitanje kakvo značenje imaju povrede simbola za članove društvene grupe kojoj ti simboli pripadaju? (na primjer Republika Srpska sa svim svojim simbolima i obilježjima). U vremenima globalizacije savremeni svijet postaje sve dinamičniji, kulturno heterogeniji, ekonomski, politički, socijalno i moralno sve nestabilniji. Takva društvena klima jeste pogodno tlo za ekstremističke ideologije. Problematika govora mržnje vrlo je važno pitanje kome se posvećuje posebna pažnja u okviru Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE). Zemlje članice OESCa politički su se obavezale u mnogim dokumentima i deklaracijama da eliminišu diskriminaciju. Problem diskriminacije i mržnje jedno je od vrlo važnih pitanja u Evropskoj uniji. Vijeće evrope je ustanovilo Evropsku komisiju protiv rasizma i netolerancije (ECRI) 1993. godine. Evropska unija je 1997. godine osnovala Centar za praćenje rasizma i ksenofobije (EUMC) u cilju harmonizacije anti-rasističkih zakona. Vjerska mržnja jedno je od vrlo aktuelnih pitanja savremenog svijeta, trendovi vjerske mržnje su u porastu u Evropi. Vjerski inspirisani incidenti u jednoj zemlji mogu da utiču na zbivanja daleko preko nacionalnih granica i da dovedu do protesta, prijetnji, nasilja, čak i da negativno utiču na međunarodne, političke, ekonomske, vojne i svake druge odnose između zemalja. Povreda simbola kroz govor mržnje vrijeđa kolektivnu svijest cijele društvene grupe, nacije, naroda i tako dalje. Simboli su van granica iskustva, prostorne i vremenske stvarno- 116 sti. Naš svijet se sastoji od onog što se vidi i od onog što se ne vidi: vidljivo i ne vidljivo tek zajedno čine stvarnost.2 Akt govora mržnje je takođe simbol po sebi sa destruktivnim značenjem. Značenja koje ima nasilje nad simbolima za određenu društvenu grupu nisu golim okom vidljivi, nisu egzaktno mjerljivi i provjerljivi, ali posljedice nasilja nad simbolima su vidljive i mjerljive. Prema anlizama međunarodnih organizacija i tijela koja se bave ovim pitanjima, u BiH razni oblici diskriminacije uključujući i delikte koji su motivisani mržnjom vrlo su zastupljeni. U izvještajima se sugeriše vlastima u BiH neophodnost ozbiljnog pristupa ovim problemima a posebno se navodi neefikasnost postojećih zakonskih propisa I njihove primjene. Problem čini još većim što je BiH postkonfliktno društvo opterećeno dugom istorijom religijske i nacionalne netrpeljivosti. Za vrijeme SFRJ ovi problemi su ignorisani iz ideoloških razloga. Što se tiče vjerske mržnje danas, verbalni I fizički napadi na sveštenstvo te vjerske objekte i simbole nisu rijetka pojava, i to najčešće tamo gdje su pripadnici njihove vjerske zajednice u manjini. Postojeća zakonska rješenja u BiH I neodgovaraju potrebama prakse, reakcija organa formalne društvene kontrole takođe nije zadovoljavajuća. Govor mržnje i zločini mržnje u BiH narušavaju društveni mir, produbljuju postojeće društvene podjele i stvaraju nove, takođe mogu da vode potencijalnim društvenim sukobima. Mržnja i zločin iz religijskih, nacionalnih, političkih I drugih razloga u BiH sastavni su dio istorije, društvene svijesti i prakse i iz tih razloga zaslužuju posebnu pažnju. Nephodno je naučno, ali i politički istražiti: • U kojoj mjeri su zastupljeni govor i zločini mržnje u BiH? • Kako se može objasniti porast govora i zločina mržnje u BiH? • Koje su društvene posljedice govora i zločina mržnje u BiH? 2. GOVOR MRŽNJE U BOSNI I HERCEGOVINI Govor mržnje uopšte, pa tako i u BiH nije moguće empirijski proučavati, ali je moguće empirijski proučavati društvene posljedice mržnje. Nažalost, mržnja kao motiv prisutna je u BiH kao generator mnogih delikata, najčešće nasilnih krivičnih djela, ali i imovinskih delikata. Ta djela se označavaju kao zločini iz mržnje. U kriminološkoj literaturi pojam zločina mržnje ima niz zajedničkih karakteristika sa onim što se u kriminološkoj literaturi naziva etničko nasilje, rasno motivisani zločini, nasilje protiv stranaca ili heteroseksističko nasilje. Imajući u vidu činjenicu da je u proteklom ratu na prostorima BiH bilo puno ekstremizma, etničkog čišćenja i serijskih ubistava, neophodno je više pažnje posvetiti prevazilaženju govora mržnje. Zločin mržnje u pravilu je zločin za koje postoje dokazi da je izvršen zbog predrasuda po osnovu pripadnosti rasi, religiji, seksualnoj orijentaciji ili etničkom porijeklu. Sociološko tumačenje ovog fenomena u BiH obuhvata društvene procese koji dovode do diskriminacije i 2 Prof. Dr Đuro Šušnjić: Žetva značenja, Čigoja štampa, Beograd, 2005, str.17. 117 nasilja. BiH je krizno, postkonfliktno, višenacionalno i višereligijsko društvo u kome su govori mržnje značajno prisutni, posebno govori motivisani vjerskom mržnjom. Latentni društveni sukob u BiH proicira se sa društvene na simboličku ravan. Govor mržnje u BiH stvara nove nacionalne i vjerske antagonizme i produbljuje postojeće. U BiH je neophodno da krivični zakon sankcioniše izazivanje mržnje i razdora, što u našim uslovima nije slučaj jer je dobar dio zakona prepisan iz država u kojima su ovo nepoznanice. BiH je danas sve dalje od dejtonskog mirovnog sporazuma, a sve bliže nepoželjnim nesporazumima. U njoj je neophodna religijska i politička tolerancija, a sve što počinje govorom mržnje i netolerancijom najčešće završava fizičkim nasiljem. Velika opasnost po dijalog i toleranciju u Bosni i Hercegovini je govor mržnje i jezičke manipulacije. Oni ponajbolje uspijevaju upravo tamo gdje ima najmanje istinske demokratije. Sintagma govor mržnje koristi se sa ciljem da se satanizuje neka etnička, nacionalna, rasna, konfesionalna, socijalna ili politička grupacija. Ovako određen, govor mržnje jeste sredstvo kojim se u mobilizatorske svrhe služi jezik politike orjentisane na ućutkivanje ili odstranjivanje oponenata. Iako govor mržnje po sebi, dakako, nije nova pojava, njegova ubojitost i opake posljedice koje proizvodi u punoj jasnoći se očituju tek sa pojavom masovnih medija – štampe, radija i naročito televizije. Govor mržnje, udružen sa govorom laži, tako je počeo da hara javnom scenom, pa i scenom Bosne i Hercegovine.Upropašćavanje jezika upropašćava društvo.U BiH treba osloboditi jezik i to bi bio pravi čin slobode.Jezik i govor mržnje je sadržajno i izražajno vrlo siromašan.Tvorci tog jezika su fiksirali značenja određenih riječi i izraza i pomoću tzv.Mehanizovanja riječi koje u svakodnevnoj upotrebi imaju za cilj da pretvaraju ljude u automate, da ih uključuju u planirane akcije, podređuju autoritetima vođe, partije, organizacije, stvorili su stanje koje omogućuje da se relativizuje, često i potpuno izbriše granica između života i smrti, istine i laži, dobra i zla, lijepog i ružnog.Govor mržnje otupljuje osjećanja ljudi i pomračuje im dušu i um, i tako ih kad im oslobodi volju pretvara u sljedbenike zločinačkih ideja i automate koji bespogovorno izvršavaju naređenja vođa, ubica i psihopata.I danas smo svjedoci da nečovještvo još ima budućnost, usljed čega su ne samo mogući, već i dalje prisutni , kako planeri, tako potencijalni graditelji pakla. Dali je to tako, zapitajmo se samo, ko je naša najmanje sporna ličnost koju imamo? Od 1945. godine do danas centralno mjesto imaju tri riječi, tri pojma i to denacifikacija, demokratizacija i globalizacija. Civilizacija i vrijeme u kojem dominira pohlepa, gramzivost, rasipništvo, ideologija proizvodnje i potrošnje, gdje je važnije imati nego biti, traži da naučni radnici prkose smirenjem, skromnošću, znanjem, smjelosti poput Dantea i samoograničenjem na svim poslovima i planovima. Zastrašujućoj moći nasilja, torture i globalnog uslovljavanja i surovosti treba se opirati organizovanim znanjem, akcijom, naukom, koja kao lijepa riječ čelična vrata otvara i nesebičnom ljubavlju prema svakom čovjeku koji jedino može da pripitomi i oplemeni sve burne naravi i podivljale karaktere. Protiv prava sile treba se boriti silom prava. Moć vlada118 nja nad ljudima treba zamjeniti nenasilnom moći služenja opštem i drugima. Govornicima mržnje treba danteovski smjelo, odvažno pokazati i dokazati da naučni radnici tumače i između ostalog afirmišu etiku, a ne sviraju diple, te da će se trajno boriti pisanom, javnom riječi i svim drugim civilizovanim i demokratskim sredstvima protiv govora mržnje i moralnog rastrojstva u državi, pa i u BiH. Beskrupulozni demagozi najčešće imaju presudnu riječ u svim važnim pitanjima, pa je naučni radnik kao pravi sin naroda, zbog svog jakog rodoljublja i visoko razvijene etičko-političke svijesti sokratovski rečeno sa njima često morao dolaziti u sukobe. Neophodno je držati se mudrosti filozofa da je ljubav mašta duše, pravda njena logika, a naša duša kolijevka našeg blaženstva U Bosni i Hercegovini, kao posljedica rata i nedovoljno razvijene političke kulture, prisutan je određeni stepen mržnje među različitim etničkim zajednicama. Mržnja kao integrirajući činilac naroda pokazuje se kao ograničavajuća za razvoj demokratije. Mržnja prema drugom narodu može homogenizovati jedan narod, ali ga ona istovremeno dvostruko hendikepira za demokratske procese. Govor mržnje je velika opasnost po BiH. On potiskuje dijalog i toleranciju i ponajbolje uspijeva upravo tamo gdje ima najmanje istinske demokratije. Političari koji se koriste govorom mržnje sa ciljem da satanizuju neku etničku, nacionalnu, konfesionalnu, socijalnu ili političku grupaciju treba da u interesu svih građana odu sa političke scene. Riječima se mogu izreći najviše istine i najpodlije laži. Danas u BiH riječi su postale oružje - jezik i govor su polje borbe za moć i vlast. Neprijatne, otrovne i smrtne riječi koje se zadnjih dana koriste u BiH postižu strašan učinak na ljudsku dušu i kolektivno sjećanje.Poruke iz Brisela upozoravaju da u BiH jača nacionalizam i radikalizam. Oboljeli jezik i govor uvijek prethode oboljelim društvima: prve tamnice, prvi zločini i prve grobnice pripremaju se u jeziku i govoru. Prve mine su jezičke mine i građani moraju biti svjesni svih bolesti što ih kratkovidne politike određenih pojedinaca i grupa unose u jezik i govor. Neki visokopozicionirani političari u BiH koriste govor mržnje kroz «rječnik varvarstva i nečovještva», pri tome težeći uspostavljanju totalitarističke ideologije i unitarističke BiH. Ovakva retorika i ideologija pokušava uspostaviti nemoguću BiH koja ruši i ovu moguću BiH. Govor mržnje koristi se kao sredstvo i forma vladavine, koristi se kao demagogija najgore vrste. On nebi smio imati prostor u medijima, a treba ga prevazilaziti poštujući pravila pristojnosti. Neophodno je raskrinkati govor mržnje i odgovoriti na izazove prosjecajući izlaze iz ambisa u kojem već gotovo sedamnaest godina kleče građani BiH, a dominiraju neodgovorne političke elite. Političke elite u BiH trebaju prekinuti sa govorom mržnje i držati se poruke «budimo i ostanimo ljudi», dakle čovjek treba da se vrati ljudskim vrijednostima, da se uspravi, da izrasta iz svojih korjena i bistri oči sa svojih izvora. Treba širiti vjeru u ljudskost, čovječnost i plemenitost, a progoniti vrijeme sveopšeg besčašća, treba vršiti pročišćenje, katarzu, treba težiti blaženstvu kao temelju sokratove etike, ali i cilju i smislu ljudskog života. Duša se ne može nikada osvojiti oružjem, govorom mržnje, a isto tako se ne može stvoriti ni BiH, već samo ljubavlju i širokogrudnošću. Naprotiv, jednostavno rečeno u BiH će se dogoditi da u nedostatku mislilaca dominiraju brbljivci... 119 Slijedeći više nego rječit primjer najviših predstavnika državne i partijske vlasti, režimski mediji proizveli su ogromnu količinu netrpeljivosti, bahate agresivnosti, ksenofobije i uopšte negativne energije koja je brzo zaprijetila eksplozijom. Tu je do najvećeg izražaja došlo osnovno retoričko sredstvo govora mržnje – etiketiranje. Uz etiketiranje, kao drugo važno oružje govora mržnje i sa prvim tijesno povezano, ide opanjkavanje političkog suparnika, uz pribjegavanje tračevima kafanskog tipa i obilnu upotrebu laži. Možemo konstatovati da govor mržnje konstantno obilježava sve etape u skorašnjoj politici Bosne i Hercegovine – od šovinističkog nacionalizma, preko vještačkog mirotvorstva, do sadašnje sprege ksenofobije i merkantilnog patriotizma. Povremeno su se samo mijenjali oblici ispoljavanja i odredišta tog govora mržnje, u skladu sa potrebama trenutne politike partijsko-državnog vrha. Tako, kad jedan ovdašnji pisac sa najviše državne funkcije proglasi Bosnu i Hercegovinu istorijskom nakazom, to je neskriveno gruba riječ; a kad njegov kolega po peru za Jasenovac kaže da je to najveći srpski grad pod zemljom, a za Srbe u Hrvatskoj da su ostatak zaklanog naroda, to neko može da doživi prije kao efektne metafore. Međutim, u oba slučaja riječ je o iskazima potencijalno ubojitog učinka, jer zapravo prećutno pozivaju na ispravljanje istorije, odnosno na osvetu – dakle, na nove krvave obračune. Govor mržnje podilazi najnižim instinktima neobrazovane mase ispranih mozgova, pa je otuda kod nas u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini pao na posebno plodno tlo. Priči o jezičkim manipulacijama nema kraja, a mi u BiH moramo da se izborimo za rehabilitaciju demokratije, za pravo učešća svih u odlučivanju o javnim poslovima. To znači da politika nije vještina vladanja od strane manjine nad većinom, nego je politika briga o javnom dobru i učešće svih u odlučivanju o javnim poslovima. Samo sa takvim konceptom politike možemo imati istinsku demokratiju, i to je onaj koncept politike koji je u početku bio kod starih Grka, kod Aristotela. Tek kasnije, u vrijeme Makijavelija (15-16. vijek) politika je dobila ove atribute vladanja, upravljanja i manipulacije ljudima. Znači, ona je sužena, redukovana na borbu za vlast. „Ako je nekada politika bila definisana kao mudrost upravljanja ljudima i stvarima u svrhu ostvarivanja najviših vrijednosti (istine, pravde, slobode, svetosti života, itd.), onda se ona danas definiše kao ogoljela i krvoločna borba društvenih grupa i pojedinaca za osvajanje, očuvanje i povećanje moći, vlasti i koristi koje idu uz to. Suština politike u Bosni i Hercegovini je borba oko raspodjele i kontrole društvene moći – politika je drama. Filozof volje za moć je rekao: došlo je vrijeme da se ponovo promisli šta je politika, jer ovakva kakva je sada i ovdje, ona je mjesto gde su sve duševne bolesti zakazale sastanak. Sa dovoljno razloga može se reći da su na ovim prostorima Bosne i Hercegovine još uvijek veoma moćne mitske i paganske predstave i vjerovanja, koja po pravilu oživljavaju u trenucima političkih i društvenih kriza. Kad god se ponove krizne situacije uvijek se obnove ovi mitski i paganski obrasci. U kriznim situacijama ne traži se učitelj nego spasitelj: harizmatski vođa uvijek ima šansu kada nije moguće rije- 120 šiti krizu na racionalan način, što je slučaj i u Bosni i Hercegovini.” 3U toj borbi društvo je dijeljeno na one kojima vlast pripada zauvijek, na onu manjinu koja će učestvovati u toj vlasti i rasporedu društvenih dobara, i one koji će biti primarni objekat vladavine, dakle, politički sljedbenici, pokorni i poslušni. Ta ideja koja karakteriše cjelokupno evropsko iskustvo, obnavlja se naročito u vremenima poslije Francuske revolucije. Poslednja dva vijeka u Evropi jesu vrijeme oštre borbe između takvog elitističkog shvatanja društva i demokratskog koncepta društva u kome mase, svi građani, imaju da dođu do izražaja. Kao što smo istakli govor mržnje i jezičke manipulacije ponajbolje uspjevaju upravo tamo gdje nema demokratije, gdje je govor mržnje udružen sa govorom laži, što je česta pojava u Bosni i Hercegovini.Govor mržnje i jezičke manipulacije u Bosni i Hercegovini usmjereni su najprije prema drugim narodima, potom prema političkim suparnicima, i na kraju prema reformističkoj struji. Može se konstatovati da je govor mržnje konstantno obilježavao i obilježava sve etape u skorašnjoj politici Bosne i Hercegovine – od šovinističkog nacionalizma, preko vještačkog mirotvorstva, do sprege ksenofobije i merkantilnog patriotizma. Povremeno su se samo mijenjali oblici ispoljavanja i odredišta tog govora mržnje, u skladu sa potrebama trenutne politike partijsko-državnog vrha. Po svemu sudeći, moraćemo još da pričekamo na vrijeme kada će u javnoj i naročito političkoj upotrebi u Bosni i Hercegovini da se afirmiše jedan bar pretežno normalan, neopterećen, neideologizovan jezik, manje podatan manipulaciji i otporniji na krivotvorenje. To, a ne nekakav teško zamislivi „govor ljubavi“, jeste prava alternativa razornom govoru mržnje. Ako ne prolaze „govori ljubavi“, mijenjanje iskaza, onda treba mijenjati govornike i tako spriječiti govor mržnje i jezičke manipulacije uopšte, pa i u Bosni i Hercegovini. 3. UMJESTO ZAKLJUČAKA • • • • • 3 U BiH je prisutan govor mržnje dok reakcija organa formalne društvene kontrole nije adekvatna; Uprkos činjenici da postoji niz mehanizama za zaštitu ljudskih prava, činjenica je da ne postoji specijalizovano tijelo za borbu protiv vjerske, nacionalne i rasne diskriminacije; Ne postoji sistem registrovanja ovih krivičnih djela i incidenata koja su motivisana mržnjom; U agencijama za sprovođenje zakona u BiH ne postoje specijalizovani timovi koji su osposobljeni da sprovode istrage zločina motivisanih mržnjom; U praski zastupljenost ovih krivičnih djela je mnogo veća u odnosu na zvanične statistike; Dr Duško Vejnović: Politička kultura, dijalog, tolerancija i demokratija u BiH, Udruženje defendologa Republike Srpske i Grad Banja Luka, Banja Luka, 2003. str. 54. 121 • • • Često se krivična djela počinjena iz vjerskih, nacionalnih ili rasnih pobuda krivično ne gone, a i kada se gone postupak se vodi na osnovu običnog krivičnog djela pri čemu se zanemaruju vjerske, nacionalne ili rasne ili druge pobude; Zakonodavstavo u BiH ne predviđa rasnu, vjersku, nacionalnu i sličnu mržnju kao motiv koji bi predstavljao otežavajuću okolnost u odnosu na sva krivična djela; Govor mržnje i zločini mržnje iz vjerskih pobuda u BiH produbljuju postojeće etničke i vjerske distance i blokiraju demokratiju i pozitivne promjene na bolje u BiH. HATE SPEECH AND LINGUISTIC MANIPULATIONS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Summary Appearances of endangering of society and its value, emerged still of its origin. In the beginning they were endangered, the first of all their survival, and than and their social economic, political and cultural development. The speech of hate is dedicated particular attention, simply from the reason since it can always to threaten national secure. It could to initiate violence between social groups in one country or more countries, what could bring to conflicts, intervention of foreign force and conflicts of larger proportion. In the speech of hate its use words or symbols which insulted one ethnical, religion, national or race group in the whole, or which insulted individuals making of allusions on their real or supposed state of belonging one ethnical, religion, national or race group. The speech of hate can be direct threat of regional safety or it could to cause the other damage of individuals who are members of group which is endangered, it could become the great source of frustration of inhabitants which can explode on the even less provocation. The speech of hate use as a means which with in mobilizations purpose use language of politics orients on silence or removed of opponents. It the best succeed there where has even less true democracy and a big danger on dialogue and tolerance. It is a fact that the speech 122 of hate don’t mind for history, etymology, semantic it language simply use as a batter. If do not come through „speeches of love“, changing of statements, than should democratic change orators and that prevent the speech of hate and language manipulations, and secure safety for all citizens as a supreme law. Keywords: hate speech, linguistic manipulations, BiH, ethnic communities 123 RAĐA LI GOVOR MRŽNJE U BIH DRUŠTVO UPLAŠENIH? Pregledni rad UDK 316.347:321.01(497.6) Mr sci. Zoran Pejičić, dipl. politikolog Radiotelevizija Republike Srpske Banja Luka Apstrakt: Rad se bavi problemom nelagode i straha kao direktnih posljedica proizašlih iz govora mržnje, koji proizvodi diskriminaciju i nasilje u svim društvima pa i onim sa razvijenom demokratijom. U Bosni i Hercegovini, koja je zakoračila u demokratske procese i osvajanje slobode govora, kao višenacionalnoj i multikonfesionalnoj zemlji, odnosno, duboko podijeljenom društvu, kriza i konflikti predstavljaju obrazac ponašanja koji zajedno sa govorom mržnje, pojačavaju stare antagonizme i projektuju nove sukobe. Govor mržnje kroz nepodnošljivost i isključivost proizvodi osjećaj nesigurnosti, straha i nelagode i utiču da građani izbjegavaju da učestvuju u javnom životu. Krajnji rezultat je društvo uplašenih, nesposobnih da grade demokratsko društvo u kome je jasno povučena granica između slobode govora i jezika mržnje. Ključne riječi: govor mržnje, podijeljeno društvo, strah, društvo uplašenih, demokratija. UVOD Može li se komunikaciona praksa u Bosni i Hercegovini odvijati po visokim evropskim standardima opšte i političke kulture, kulture govora i svakodnevne komunikacije ili je jezik mržnje prihvaćeni standard bez koga bi veliki broj učesnika u komunikacionom procesu ostao anoniman, bezličan i nezapamćen? Kratkoročna korist koju u javnosti postižu pojedinici ili društvene grupe podilazeći na najprizemniji način svojim sljedbenicima, društvenoj zajednici dugoročno donosi nesagledive štete koje je moguće matematički ili ekonomski egzaktno izraziti ali i one nevidljive, koje ostaju u klektivnom pamćenju ili predstavljaju svojevrsnu branu za razvoj demokratije. 124 Svakodnevna društvena praksa nam pokazuje inertnost i naglašenu pristrasnost državnih organa, regulacionih tijela, predstavnika civilnog društva i drugih učesnika u javnom životu, prema govoru mržnje. U bosanskoherceogovačkom društvu sastavljenom (u demokratskim multietničkim društvima njegovi članovi žive jedni sa drugima. U BiH konstitutivni narodi žive jedni pored drugih) od nekoliko nacija, religija, kultura i civilizacija[1] (Hantington) jezik mržnje predstavlja opasan detonator koji teško uspostavljeni mir može pretvoriti u nove ratne sukobe. Samo u poslednjih mjesec, dva, mediju u BiH su prenijeli izjave brojnih lidera, različitih proviniencija, koje su eklatantan primjer govora mržnje. Bez namjere da kategorišemo govor mržnje koji je bio prisutan u javnom životu u relativno kratkom periodu, u njemu je evidentno prisustvo njegovih najgorih odnosno, opasnijih oblika; od osvajačko-kolonijalnih (Sve je naše od Prijedora do Sandžaka), fašisoidnih ili podcjenjivačkih u kojima se atakuje na fizički izgled, porijeklo, stepen inteligencije, rođenje izvan braka, seksualno opredjeljenje ... itd. Takva retorika, koja predstavlja zloupotrebu slobode govora kod većine građana izaziva nelagodu i strah u kome sloboda kao najveća vrijednost demokratije postaje ugrožena a društveni poredak okvir u kome se građanin koji je tek prekoračio prag demokratskih sloboda, ma kako to izgledalo paradoksalno, više ne osjeća kao slobodan čovjek. Svježa sjećanja na posljedice proistekle iz govora mržnje i nedovoljna aktivnost državnih organa da takvu aktivnost onemoguće, bosanskohercegovačko, duboko podijeljeno društvo, pretvaraju u društvo uplašenih. Uplašenih za sadašnjost i budućnost. GOVOR MRŽNJE PRIVILEGIJA „IZABRANIH“ „Govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama, migranitima i ljudima imigrantskog porijekla”[2]. Dakle, radi se o jeziku čiji je cilj da zastraši, ponizi ili podstakne nasilje i djela počinjena iz predrasuda prema nekome na osnovu njegove etničke pripadnosti, rase, nacionalnog porijekla, vjeroispovijesti, spolne orjentacije ili hendikepa. Nepodnošljivost i isključivost su usmjereni da izazovu nelagodu, strah, učešće u političkom i javnom životu. Osnovna karakteristika govora mržnje jeste njegov kontinuitet, zatim sposobnost transformacije, otpornost na pokušaje da se iskorijeni. Zato je on najčešće grub, otrovan i otvoren, sposoban da se transforimiše u suptilan, sofisticiran, gotovo neprepoznatljiv oblik izražavanja, blizak slobodi govora. Na taj način govor mržnje pokazuje svoju snagu, mogućnost mimikrije i nevjerovatnu žilavost i lukavost na jednoj i pogubnost za moderno društvo i demokratiju na drugoj strani. On isključivo koristi prošlost transformišući se u sadašnjost. U govoru mržnje ne postoji budućnost baš kao što ona ne postoji za njegove korisnike i sljedbenike. 125 Sve ovo je poznato a ipak, u praksi, nejasno i maglovito, navodi na zaključak da je jezik mržnje dobio oreol neuništivosti i predstavlja eklatantan primjer društvenog licemerja., kao nove matrice društvene stvarnosti. Jezik mržnje se svakodnevno infiltrira u javni život, postajući (kvazi)vrijednost, koja se uspješno štiti slobodom govora i pravom na stav. Njegovo tolerisanje, prihvatanje i izbjegavanje javne osude sa opravdanjem da su zabrane i kazne kontraproduktivne, predstavlja put u (kvazi)demokratiju u kojoj je sve dozvoljeno, odnosno nedemokratsko, totalitarno društvo u kome će i govor mržnje ostati privilegija „odabranih“nosilaca političkih funkcija izabranih u demokratskoj proceduri. U vremenu kada je u BiH tranzicioni proces pretvoren u „prvobitnu akumulaciju kapitala“ interes postaje osnovni motiv a nacija, vera i neprijateljsko okruženje, osnovne kategorije koje pokreću sljedbenike političkih i drugih lidera. Rat a sa njim i govor mržnje odavno su postali dio mentlnog sklopa vođa i vođenih, koji koriste sve poluge moći ali i tehnoloških rješenja kako bi organizovano uticali na neorganizovanu javnost. Jasno je da svaki oblik mržnje eksponirane u javnom životu ugoržava demokratiju bilo da onemogućuje toleranciju i dijalog ili da otvoreno podgrijava stare ili proizvodi nove sukobe.Otuda i pitanje; Može li se teško osvajana i još uvijek nedostignuta demoratija i sloboda prekinuti, naizgled beznačajnim, politički nekorektnim i kulturološki prizemnim govorom mržnje? Odgovor je potvrdan, pošto govor mržnje generiše strah i neizvjesnost kao vječite pratioce (ne)demokratskog procesa. Tim prije što sa pojavom terorizma kao jedne od, kako teoretičari kažu, četiri pošasti savremenog svijeta, (prisustvo nuklearnog potencijala i ratovi, isacrpljivanje neobnovljivih prirodnih resursa, demografska eksplozija...), globalno pa i naše, lokalno društvo, postaje društvo uplašenih. Postojanje društva uplašenih otvara nove dileme koje Urlih Bek sažima u jednu rečenicu: „Kako teroristima samoubicama prijetiti smrtnom kaznom[3]? Odnosno, postoji li rješenje pred novom društvenom opasnošću, što je vječita dilema borbe dobra i zla. Otuda se otvara novo pitanje; kakve će posljedice izazvati sprega govora mržnje i radikalnih grupa u BiH kojima terorizam predstavlja način borbe za „svoja prava“. Nažalost i radikalizam i terorizam su postali dio bosanskohercegovačke društvene stvarnosti, koji u simbiozi sa govorom mržnje mogu proizvesti nesagledive posljedice u i izvan BiH. U Bosni i Hercegovini su već zabilježeni teroristički napadi, teroristi koji su djelovali na globalnom planu su boravili ili koristili tranzit kroz BiH a potencijalni teroristi, uvezeni u vrijeme građanskog rata, godinama čekaju zadatak ili svoju šansu. U takvim uslovima, neophodno je podsjećanje na govor mržnje koji je decenijama čuvan u Pandorinoj kutiji „nedemokratskog socijalizma“ da bi u predverčerje građanskog rata u BiH, kao dio demokratije, shvaćene na balkanski način, potpalio fitilj građanskog rata. Ma koliko to izgledalo apsurdno, govor mržnje je iznikao iz demokratskog ambijenta. Ali, demokratskog ambijenta u kome je eliminisana odgovornost. Tadašnje političke elite su u javni život uvele govor mržnje što je odgovaralo „vremenu u kome pametni zaćute, budale progovore a fukare se obogate“. Ispostavilo se da je taj eksperimenat bio koban za de126 mokratiju koja podrazumijeva sinergiju između poretka i slobode zasnovanu na odgovornosti, u našem slučaju novog bosanskohercegovačkog demokratskog sistema koji je omogućio slobodu a samim tim i slobodu govora. Onog časa kada je sloboda govora prerasla u govor mržnje koji je usmjeren na rušenje poretka (društva) put ka demokratiji je skliznuo u krvavi građanski rat čiji cilj nije bilo demokratsko društvo. Naprotiv, sve koncepcije su se svodile na totilatarna rješenja, bez onih „različitih“, pa je u BiH ratovao svako protiv svakoga. Upravo zato treba podsjetiti na činjenicu da se istorija ponavlja i da su sve „već viđene društvene anomalije“ na kraju trećeg milenijuma pronašle plodno tlo u Bosni i Hercegovini. To jasno dokazuje da nismo ništa pozitivno naučili iz „bogate ratničke prakse“ koja se temeljila na govoru mržnje[4] na kome je počivala svakodnevna propaganda, koja i danas, dvije decenije poslije rata, nije eliminisana i svakodnevne komunikacije a opravdava se „slobodom govora“. Upravo zato je problem komplikovaniji, jer on zadire u dilemu; kako pobijediti govor mržnje a pri tom ne ugroziti temelje demokratskog društva-ljudska prava i naravno slobodu govora. To je civilizacijsko pitanje pošto nas društvena stvarnost svakodnevno uvjerava da je demokratija glavno obilježje globalnog poretka. Ta teza je neoboriva čak i onda kada se u ime demokratije ruše politički sistemi, bombarduju zemlje, ubijaju nevini ljudi, stradaju prirodna bogatstva ili primjenjuje govor mržnje i ubija sloboda govora. U takvim uslovima stvara se veliki broj ogorčenih, uplašenih i izgubljenih. Oni predstavljaju regrutni centar za teroriste koji su postali svakodnevnica globalnog društva ali i naše države ili regiona, a sa njima je u živote običnih ljudi ušla neizvjesnost i strah. Poslije „Jedanaestog septembra“ nelagoda i strah su postali dio globalne svakodnevice. Politikolozi, filozofi, sociolozi i medicinski stručnjaci različito definišu strah koji se javlja u individui ili društvenoj grupi a sva njegova paradoksalnost leži u činjenici da nije eliminisan iz demokratije kao nedosanjanog oblika društvenih odnosa, odnosno društvu koje je za one koji su izloženi totalitarizmu i nedemokratiji, ideal i konačni cilj. Poznato je da konačni cilj ne mora predstavljati garanciju dobrog rješenja, ali je zato njegovo stalno preispitivanje i analiziranje peripetum mobile demokratije. Ili što bi Bertnard Rasel rekao; U životu nisu važni odgovori, važna su pitanja! GOVOR MRŽNJE VRIJEDNOSNI OBRAZAC? Pojednostavljeno, demokratija je ostvarena tamo gdje uspješno funkcioniše poredak kao okvir za čovjekovo postojanje i aktrivnost i sloboda kao izraz najviših ljudskih vrijednosti. Upravo je sloboda omogućila da u globalnom (Mekluan) ali i vlastitom selu, govorimo bez ograničenja, šta hoćemo i koliko hoćemo. Možemo govoriti šta nam padne na pamet i uz pomoć novih medija i tehničkih mogućnosti u kojima su prostor i vrijeme izjednačeni, naše misli i uvjerenja plasirati do planetarnog nivoa, što je do juče bila privilegija malog broja odabranih. Pored apsolutne slobode govora, možemo birati i nametati stil života, identitete, 127 aktivno učestvovati u društvenom životu, birati i biti birani, djelovati u nekom od oblika civilnog društva, osnivati preduzeća, posjedovati medije i seliti se iz jednog u drugi dio planete Zemlje. Mogućnosti samorealizacije su kolosalne a sa njima iz univerzuma slobode rađa se klica slobode govora i mišljenja koja zahvaljujući tehnološko-tehničkom napretku medija otvaraju neslućene mogućnosti koje nerijetko, kada se svjesno ili nesvjesno zloupotrijebe, prelaze u svoju suprotnost. Upravo tamo gdje u slobodi govora prestaje odgovornost prema drugim, rađa se nesloboda. Svjedoci smo prakse gdje virtuelna komunikaciona stvarnost otvara bezbroj mogućnosti za zloupotrebe; od vođenje takozvanog virtuelnog rata, putem Interneta, do slanja uvredljivih sadržaja, mijenjanja identiteta i drugih oblika koji na grub način ugrožavaju čovjekovu slobodu. Mogućnost da „kompjuterski zanesenjaci“ „provale šifru i aktiviraju nuklearna postrojenja nudi kataklizmične prognoze. Tako se na tragičan način sve više obistinjuje poruka Herberta Grula „da je naše doba tehnički napredno ali da je misaono zaostalo“[5]. (vrijeme virtuelnog i „kontrolisanog društva“ bez mogućnosti demokratske kontrole društenih pojava koje ugrožavaju demokratiju) Problem je složeniji i komplikovaniji, zbog činjenice da se jezik mržnje kao „udarna pesnica nedemokratskih procesa“ sve češće kamuflira u kvazisuptilne varijante koje u sebi nose razarajuće političke i društvene antiporuke. Pri tom se u javnosti i medijima koristi čitava lepeza mogućnosti, počev od filmova, sportskih programa, kulturnih zabavnih pa i obrazovnih sadržaja. „Televizija je zadobila suviše veliku moć u krilu demokratije. Ni jedna demokratija ne može da preživi ako se ne stane na kraj toj svemoći“[6]. Američki komunikolozi su tridesetih godina prošlog vijeka prepoznali i upozorili na ubjeđivačku, manipulatorsku i indoktrinirajuću ulogu medija, koje su, prvenstveno radio i štampu, u nacističkoj Njemačkoj, vođe iskoristili za nametanje fašizma. Tu činjenicu nikada ne treba podcijeniti ili zaboraviti, tim prije što stari i novi mediji predstavljaju jedan od tri stuba na kojima počiva savremeno globalno društvo što potvrđuje stav da su, nelagoda i strah koji proizilaze iz govora mržnje, problem globalnog društva, odnosno globalne demokratije kao procesa za koji je teško predvidjeti koliko će trajati i kakav će rezultat donijeti. Ekvilibrirajući između slobode govora i neslobode kao izraza totalitarnog društva, govor mržnje će u budućnosti predstavljati sve veći problem. Poznato je da govor mržnje koristi prošlost i u sadašnjosti postiže efekat i da ne poznaje budućnost kao kategoriju.A kakva nas tek, budućnost očekuje u periodu globalnih turbulencija, koje su razorile postojeće vrijednosne sisteme i nametnule nove? Ubrzana promjena vrijednosnog sistema u kome je sve ono što je do juče (čitaj danas) predstavljalo kvalitet i ideal postalo irelevantno a ono što je predstavljalo amoralnost, glupost i nenormalnost, preko noći je postalo novi vrijednosni obrazac. Gubitak kriterijuma, čiji smo svakodnevni svjedoci ali i učesnici, može nas mimo naše volje transformisati u bića sa novim vrijednosnim sistemom. Baš onakva na koje je naš nobelovac Ivo Andrić upozoravao; Čuvaj se ljudi koji ti nude što ne tražiš, govore što ne misle, a rade što su naumili“. Taj novouspostavljeni vrijednosni sistem utemeljen na licemjernim kriterijumima koji je 128 odbacio, vijekovima uspostavljane civilizacijske vrijednosti ili uticao da one postanu upitne, predstavlja osnovu za stvaranje novih (kvazi)vrijednosti u kojima nije isključeno da govor mržnje postane standard. Čemu toliki pesimizam? Jasno je da demokratija podrazumijeva slobodu i omogućuje pojedincima i društvenim grupama da stvaraju i promovišu vlastite kulturne, političke, ekonomske, informativne zabavne...i druge matrice. One proizilaze iz interesa a zasnivaju se na apsolutnoj slobodi, odnosno mogućnosti da razvijaju i prihvataju drugog i drugačijeg.[7] Bez ovakve matrice, globalna, turbosložena društva, danas ne mogu funkcionisati. Slobodu na „pravo izbora“ i razumijevanju drugog i drugačijeg, Evropska unija je formulisala u tezu; „Svi različiti svi jednaki“. U prvi dio ove krilatice bosanskohercegovačko društvo se savršeno ulapa, pošto smo svi različiti dok je drugi dio koji podrazumijeva „svi jednaki“ izvor svakodnevnih sukoba. U konačnom cilju-dostizanju slobode kriju se svi izvori koflikata i zamršenosti društvenih odnosa za koje je teško pronaći i presjeći Gordijev čvor. ISKUŠENJA „NAMETNUTE“ DEMOKRATIJE Ako se zna da u Bosni i Hercegovini građanski rat nije predstavljao sukob čiji je cilj uspostavljanje i razvoj demokratije i da je ona rezultat „nametnutog stava“ međunaordne zajednice, onda su mnoga pitanja na kojima se temelji demokratija na „staklenim nogama“. U „nametnutom miru, ustavu i demokratiji“ koja je stanovnike Bosne i Hercegovine trebala da uvede u društvo zasnovano na različitosti i slobodi, ove kategorije predstavljaju „tek uvezeni model društvenog djelovanja“, dok govor mržnje predstavlja naš, autentični, decenijski obrazac. Takva percepcija u kojoj je demokratija nešto što nam je nametnuto pa samim tim kao „uvezeni proizvod“ predstavlja diktat i obavezu, otvara nove mogućnosti, političarima demagozima i njihovim sljedbenicima. U društvu zasnovanom na populizmu, konzervatizmu i drugim izmima, nacionalne elite i njihovi sljedbenici u javnom životu,djeluju protiv demokratskih procesa, „pronalazeći nove argumente i dokazujući manjkavosti demokratskog društva“ u odnosu na tradicionalna ili društva zasnovana na vjerskom, dinastičkom ili drugom obliku poretka, pri tom negirajući različitosti i jednakost, obilato se koristeći govorom mržnje. Bez obzira na precepcije demagoga i populista, demokratija je u Bosni i Hercegovini otvorila šanse za stvaranje društvenog konteksta koji podrazumijeva različitost svih vrsta, pa i onih koje su nastale u laboratoriji novog vrijednosnog sistema. Svakodnevno se u javnom životu insistira na pluralizmu, toleranciji, govori o problemima manjina i različitosti svih vrsta. Krilatica; „Svi različiti svi jednaki“, u javnom životu dobija značaj, pravac i konačni cilj. Uporedo sa „uvezenim demokratskim pravilima“ i novim vrijednosnim obrazcima stvara se novi društveni kontekst koji oblikuje medijsku kulturu, potrošačko društvo, korišćenje novih tehnologija što opet uslovljava nova pravila. Pravilo „sve je dozvoljeno“ postaje neprikosnoven princip. Sve ostalo su nijanse u kojima se nemilosrdno lome dosadašnje percepcije vrijednosnog sistema, bilo da se on relativizira, ni129 podaštava, marginalizuje ili nemilosrdno uništava počev od javne sfere, politike i političke kulture, tradicije, porodice, odgovornosti ...Jednom riječju dojučerašnje vrijednosti su relativizirane i upitne a sa njima i odgovornost kao suština demokratije i slobode. U takvom kontekstu sloboda govora postaje „medij“koj se najviše zloupotrebljava sa tendencijom da prijeđe u svoju suprotnost-govor mržnje. Tako najveća demokratska vrijednost postaje retrogradna, uvredljiva i opasna. Govor mržnje u čijoj osnovi postoji podjela na „naše“ i „one druge i drugačije“, predstavlja negaciju slobode govora. Upravo zbog te podjele, on se ukrijenio u javni život, i ne doživljava osude ili presude državnih, prvenstveno sudskih organa, regulatornih tijela, civilnog društva... dobijajući plodno tlo i licemerna opravdanja ili ignorisanje od strane svih subjekata društvenog života koji bi ga trebali osuditi i žigosati. Takav odnos ne samo prema govoru mržnje nego i terorizmu, kao bosankohercegovačkom a ne samo globalnom problemu, otvara pitanje; kome treba i ko sve koristi govor mržnje u koji svakako posredno spada i svaki oblik tolerisanja ili opravdanja terorizma? U svakom slučaju riječ je o „provjerenom“ načinu osvajanja političke javnosti, njenom oblikovanju i kontrolisanju. Pošto jezik mržnje izvire iz prošlosti, manipulativno se koristi i generiše u sadašnjosti, njegovi protagonisti, vulgarizuju istoriju i mitove prelamajući ih kroz prizmu svojih političkih ubjeđenja i frustracija, stvarajući za demokratsko društvo neodržive stereotipe iz kojih vješto generišu predrasude, a one opet mržnju. Nacionalne vođe, politički lideri i vođe, naprimjer, navijačkih skupina, zavičajnih udruženja i sličnih društvenih grupa i njihove produžene ruke u političkim partijama i asocijacijama, svojim sljedbenicima i „podanicima“ svjesno nude prošlost, izolaciju, odsustvo demokratije i ljudskih prava i pri tom podstiču nove obike mržnje i nasilja koji se sa verbalnog preseljavaju svakodnevni društveni život. Zbog toga je govor mržnje svojevrsni „lakmus papir“ za utvrđivanje nivoa demokratije. ZAKLJUČAK: Novi (kvazi)vrijednosni obrazac; „sve dozvoljeno, ništa zabranjeno“ u bosanskoherceogovačkom podijeljenom, tranzicionom, siromašnom i besperspektivnom društvu predstavlja izvanrednu osnovu za govor mržnje. Nedostatak opšte i političke kulture, nizak obrazovni nivo stanovnika, svakodnevno fabrikuju stereotipe i predrasude prema različitosti i multikulturalnosti što generiše nove oblike agresivnosti čije ispoljavanje kod velikog broja stanovnika godinama taloži nelagodu i strah. Sama činjenica da govor mržnje prističe iz agresivnosti i da stvara novu agresivnost, po principu eksponencijalnog rasta, navodi na zaključak da društveni poredak vrlo lako može skliznuti u haos u kome dominiraju nelagoda i strah. U takvom društvenom kontekstu sigurno bi nestali teško uspostavljeni obrisi demokratije u Bosni i Hercegovini. Umjesto govora koji podrazumijeva kulturu i toleranciju što predstavlja uslov za izgradnju multikulturalnog društva na matrici „svi različiti, svi jednaki“, govor 130 mržnje u BiH podstiče radikalizam svih vrsta; od nacionalizma i ksenofobije do terorizma čija je polazna i krajnja tačka mržnja. Tako se ideali demokratskog društva; sloboda i ostale vrijednosti pretvaraju u neslobodu i društvenu destrukciju na čije nas tragične posljedice opominje građanski rat iz bliske prošlosti. Činjenica je da u bosanskoherceogvačkom društvu postoji svijest o opasnosti koja proizilazi iz govora mržnje koji koriste brojni subjekti od pojedinaca, do predstavnika državnih i vjerskih institucija, u obrazovnim i vaspitnim ustanovama, preduzećima, medijima, javnim nastupima do porodice kao temelja demokratskog društva. Pojednostavljeno, jezik mržnje naizgled nikome ne treba, ali ga ipak, svi koriste. Ako kompariramo predratni, ratni i poratni odnos prema govoru mržnje može se zaključiti da je u svakom periodu, govor mržnje trebao prvenstveno političkim elitama i njihovom establišmentu, koje su ga usmjeravale prema svojim interesima čiji je konačni cilj bio nasilje. Upravo u ovoj činjenici krije se odgovor zašto u BiH ne postoje efikasni mehanizmi za njegovo zaustavljanje što više nije samo etičko pitanje, nego i ozbiljan presedan u evropskom zakonodavstvu i shvatanju demokratskih procesa. Svijest o opasnosti i posljedicama govora mržnje u Bosni i Hercegovini nije dovoljno razvijena što pretpostavlja njeno formiranje i unapređivanje; od školskog sistema, medija, svakodnevnog javnog života ali i efikasnije uloge državnih institucija, civilnog društva i regulatornih tijela. U tom procesu insistiranje na odgovornosti za izgovorenu riječ mora biti dominantna, pošto smo već vidjeli da svaki oblik bulevarskog i uličnog jezika degeneriše demokratske modele a sve veći broj građana, u koje se uvukla nelagoda, neizvjensost i strah, prisiljavaju da napuste „demokratski brod“ i izbjegavaju učešće u javnom životu. LITERATURA: – Hatington, Semjuel; „Sukob civilizacija“, CID Podgorica, Romanov Banjaluka 2000. god. – Preporuka broj (93) 20, Evropska unija, 30. oktobar 1997.godine. – BekUrlih; „Rizično drušvo-u potrazi za izgubljenom stvarnošću“, Akademka knjiga, Beograd, 2012. god. – Milutinović Milovan; „Rat je počeo riječima-Bosna i Hercegovina devedesetih“, Nezavisni univerzitet, Banjaluka, 2010. god. – Grul Herbert; „Jedna planeta je opljačkana, zastrašujući bilans jedne politike“, Prosvjeta, Beograd, 1985. god. – Popper,Karl; „La television un danger pour la democratic“, Paris, 1994. god. – Jelena Đorđević; „Postkultura“, Clio, Beograd, 2009. god. – Šušnjić Đuro; „Dijalog i tolerancija“, Čigoja štampa, Beograd, 1997. god. – Šušnjić Đuro; „Drama razumijevanja“, Čigoja štampa, Beograd, 2004. god. – Vejinović Duško; „Politička kultura“, Udruženje defendologa RS, Banjaluka 2003.god. 131 – Makluan Maršal; „Gutenbergova galaksija“, Nolit, Beograd, 1973. god. – Mek Kvejl Denis; „Stari kontinenti novi mediji“, Nova, Beograd 1994.god. – Vans Pakard; „Industrija svijesti-skriveni ubjeđivači“, Sedma sila, Beograd, 1967. god. – Kin Džon; „Mediji i demokratija“, Filip Višnjić, Beograd, 1995. god. – Bek Urlih; „Rizično društvo“, Filip Višnjić, Beograd 2001. god. – Kasapović Mirjana; „Bosna i Hercegovina-podijeljeno društvo i nestabilna država“ Politička kultura, Zagreb, 2005. god. – Fukujama Fransis; „Kraj istorije i poslednji čovjek“, CID, Podgorica 1992. god – Preporuka broj (97) 20, Komiteta ministara o govoru mržnje, Evropska unija, 30.oktobar 1997. godine. – Preporuka br. R(97)21, Komiteta ministara država članica EU o medijima i promovisanju kulture tolerancije,1997.godina – Aneks preporuke br. (97) 21 komiteta ministara država članica EU o medijima i promovisanju kulture tolerancije,1997. godina – Deklaracija o slobodi izražavanja i informisanja, Evropska unija,1982. god. – Opšta dekleracija o ljudskim pravima, UN, Njujork 1948. god. – Zbornik pravnih instrumenata Savjeta Evrope u vezi sa medijima, Savjet Evrope i Sprint, Brisel, 2002. god. DOES HATE SPEECH BRING FORTH TO A FRIGHTENED SOCIETY IN BiH? Abstract The paper deals with the issue of unease and fear as a direct consequence brought by hate speech, which brings forth to discrimination and violence in all societies, even those with developed democracy. In Bosnia and Herzegovina, which is becoming democratic and open to freedom of speech, as a multinational and multi-confessional country, i.e. a deeply divided society, crises and conflicts represent a behavioral pattern which together with hate speech enhances old antagonisms and projects new conflicts. Hate speech uses intolerance and exclusion to generate the feeling of insecurity, fear and unease and causes citizens to avoid participating in public life. The outcome is a frightened society, incompetent to build a democratic society which draws a sharp line between freedom of speech and hate speech. Keywords: hate speech, divided society, fear, frightened society, democracy. 132 PRAVO NA SLOBODU IZRAŽAVANJA IZ ČLANA II/3H USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE I ČLANA 10 EVROPSKE KONVENCIJE I NOVIJA PRAKSA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE Pregledni rad UDK 341.231.14:316.774 497.6 Prof. dr Miodrag N. Simović, potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i redovni profesor Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i inostrani član Ruske akademije prirodnih nauka, Doc. dr Milena Simović, Sekretarijat za zakonodavstvo u Vladi Republike Srpske i docent na Fakultetu za bezbjednosti zaštitu u Banjoj Luci Apstrakt: Sloboda izražavanja je jedna od elementarnih sloboda ustavnopravnog uređenja i u Bosni i Hercegovini. Ta sloboda je osnov i za izražavanje ličnosti svakog pojedinca i obuhvata više pojedninačnih prava Član II/3h) Ustava BiH i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda štite „informacije i ideje” koje obuhvataju kako izražavanje određenih vrijednosnih sudova, tako i iznošenje činjenica. Pošto se činjenice mogu dokazati, a istinitost nečijeg vrijednosnog suda ne može utvrditi bilo kakvim dokazima, sud u svakom pojedinom slučaju treba pažljivo da ocijeni da li se radi o vrijednosnim sudovima ili o iznošenju činjenica. Ako se radi o iznošenju neistine o trećem fizičkom ili pravnom licu, a to šteti njegovom ugledu, radiće se kleveti, koja može voditi građanskopravnom postupku za naknadu štete. Ključne riječi: sloboda izražavanja, Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava. 133 1. UVODNE NAPOMENE Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda1 prvim stavom definiše zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva.2 Dalje, ovaj član ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti.“3 Kao što je navedeno u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima, koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena.4 Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr., autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa. Stav 2 člana 10 Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti „predviđeno zakonom“. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude „neophodno u demokratskom društvu“ radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, na primjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da 1 2 3 4 U daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine; Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine. Vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine. Vidi, Evropski sud za ljudska prava, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, od 27. maja 2003. godine. 134 određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa. Dakle, u skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uslov kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. 2. ODLUKA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE5 O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine U ovoj odluci Ustavni sud je odlučio da je apelantovo pravo na slobodu izražavanja povrijeđeno time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost i profesionalnost Suda BiH okvalifikovali kao vrijeđanje i grubo nepoštovanje Suda BiH za šta su mu izrekli novčanu kaznu, a da nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj spornog podneska, čime je došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja. 2.1. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Apelant je naveo da je osporenim odlukama kojima mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000 KM zbog uvrede suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava6, prije svega, trebao zauzeti stav o primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama ili o „krivičnoj optužbi“ protiv njega, u smislu člana 6 Evropske konvencije.7 U odnosu na pitanje da li se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovim građanskim pravima ili obavezama, Ustavni sud je zapazio da je apelantu izrečena novčana kazna čiji je cilj osigurati pravilno izvršavanje funkcije pravosuđa i, stoga, ima karakter sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obavezama građanske prirode.8 Dakle, u konkretnom slučaju se nije radilo o odlučivanju o 5 6 7 8 U daljnjem tekstu: Ustavni sud. U daljnjem tekstu: Evropski sud. Vidi, Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine i Ljerka Kovač protiv Hrvatske, konačna odluka o dopustivosti od 23. avgusta 2011. godine. Vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Veriter protiv Francuske, aplikacija broj 25308/94, odluka od 2. septembra 1996, Odluke i izvještaji (DR) 86−B, str. 96 i 101−103. 135 apelantovim građanskim pravima i obavezama, pa se, stoga, odredbe člana 6 stav 1 koje se tiču odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ne mogu primijeniti na apelantov slučaj. Dalje, sljedeće pitanje na koje je trebalo odgovoriti jeste da li novčana kazna za vrijeđanje suda koja je izrečena apelantu predstavlja odlučivanje o krivičnoj optužbi za krivično djelo protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da Evropski sud smatra da je „krivična optužba“ autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasifikovano kao disciplinski prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje „krivične optužbe“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu da osigura pravično saslušanje jednostavnim klasifikovanjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu.9 Ustavni sud je ukazao da, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li se primjenjuje „krivični dio“ člana 6 Evropske konvencije uvijek treba ocijeniti u kontekstu tri alternativna kriterija koja je Evropski sud odredio u predmetu Engel10, koja su potvrđena u kasnijoj praksi tog suda.11 Određeni kriteriji su: (a) klasifikacija djela u domaćem pravu, (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se određeno lice izlaže, pa je, stoga, Ustavni sud ispitao konkretni slučaj u skladu sa navedenim kriterijima. U pogledu pravne klasifikacije djela na osnovu domaćeg prava, Ustavni sud zapaža da se novčana kazna koja je izrečena apelantu zasnivala na odredbama člana 150 Zakona o krivičnom postupku BiH12, dakle, na zakonu kojim su (član 1) propisana pravila postupka po kojima su dužni postupati učesnici u krivičnom postupku, kada postupaju u krivičnim stvarima, a ne na odredbama Krivičnog zakona BiH13 kojim je (član 20) definisan pojam krivičnog djela na način da je krivično djelo protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija. Dakle, iz navedenih zapažanja slijedi da ponašanje za koje je apelantu izrečena novčana kazna nije razvrstano u zakonu kao krivično djelo, te da prvi kriterij za klasifikaciju djela „kao krivičnog djela“, odnosno za potvrdu da se primjenjuje „krivični dio“ člana 6 Evropske konvencije - nije ispunjen. Dalje, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, klasifikacija učinjenog djela prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno kao preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba utvrditi da li postoji drugi kriterij, odnosno prirodu djela o kojemu je riječ. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da su pravila koja omogućavaju sudu da sankcioniše nepropisno ponašanje u postupcima pred njim 9 10 11 12 13 Vidi, Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine. Ibid, tačka 82. Mutatis mutandis, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, 23. marta 1994, serija A br. 283-B i Putz protiv Austrije, 22. februara 1996. godine, Odluke i izvještaji, 1996-I. „Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09. „Službeni glasnik BiHe” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10. 136 zajednička karakteristika pravnih sistema savremenih država. Takva pravila i sankcije izvode se iz neophodnog ovlašćenja suda da osigura pravilno i uredno funkcionisanje postupka pred njim. S obzirom na navedeno, proizlazi da su mjere koje određuju sudovi na osnovu takvih pravila srodnije izvršavanju disciplinskih mjera nego izricanju kazne za počinjenje krivičnog djela.14 Dalje, Ustavni sud zapaža da je evidentno da se novčana kazna za vrijeđanje suda ne unosi u krivičnu evidenciju, nego se, kako to jasno proizlazi iz odredaba člana 150 Zakona o krivičnom postupku BiH, o izrečenoj kazni obavještava nadležna advokatska komora. Takođe, evidentno je da se predmetni postupak ne može pokrenuti na osnovu „prijave o izvršenom krivičnom djelu“, kao što je to slučaj sa učinjenim krivičnim djelima. Ustavni sud, stoga, smatra da se u konkretnom slučaju radi o povredi discipline od apelanta kao učesnika u krivičnom postupku kojem je za učinjenu povredu izrečena disciplinska mjera kojom je sankcionisana ta povreda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju priroda djela za koje je apelant kažnjen disciplinska, a ne krivična, te da ni drugi kriterij za klasifikaciju djela „kao krivičnog djela“, odnosno za potvrdu da se primjenjuje „krivični dio“ člana 6 Evropske konvencije - nije ispunjen. Ustavni sud ističe da, bez obzira na to što je utvrdio da nisu ispunjena prva dva kriterija za primjenu krivičnog dijela člana 6 Evropske konvencije, odnosno bez obzira na nekrivični značaj zabranjenog lošeg ponašanja, priroda i stepen težine kazne kojoj se određeno lice izlaže može dovesti stvar u kategoriju „krivičnih“ stvari.15 S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantu u ovom predmetu izrečena novčana kazna od 1.000 KM, a najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na osnovu odredaba člana 150 Zakona o krivičnom postupku BiH, iznosila je 5.000 KM. Prema mišljenju Ustavnog suda, ni razmjerno mala izrečena novčana kazna, ni mogući iznos novčane kazne ne dosežu nivo koji bi je činio „krivičnom“ sankcijom.16 Kako je već konstatovano, za razliku od redovnih kazni, novčana kazna kojom je kažnjen apelant zbog vrijeđanja suda se ne unosi u krivičnu evidenciju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se izrečena novčana kazna nije mogla automatski zamijeniti kaznom zatvora, budući da je mogla biti zamijenjena kaznom zatvora samo u ograničenim okolnostima, i to ako novčana kazna nije plaćena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je malo vjerovatno da bi se u apelantovom slučaju ikada ostvarili uslovi za zamjenu novčane kazne kaznom zatvora. Pri tome Ustavni sud smatra da sama zakonska mogućnost da se zamijeni novčana kazna (ukoliko je apelant ne plati) zatvorom, ne može automatski voditi zaključku o primjenjivosti krivičnog aspekta člana 6 Evropske konvencije, budući da ta mogućnost predstavlja samo modalitet izvršenja predmetne sankcije u slučaju da se apelant ne povinuje novčanoj obavezi koja mu je kao primarna određena osporenim rješenjima. Stoga, Ustavni sud smatra da novčana kazna 14 15 16 Žugić protiv Hrvatske, tačka 66. Ravnsborg protiv Švedske, stav 35. Vidi, mutatis mutandis, Kovač protiv Hrvatske, stav 35. 137 kojom je apelant kažnjen zbog vrijeđanja suda nije dovoljno teška da bi se mogao primijeniti „krivični dio“ člana 6 stav 1 Evropske konvencije.17 Stoga, Ustavni sud zaključuje da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu nije ticao odlučivanja o „pravima i obavezama građanske prirode“, niti o „krivičnoj optužbi” u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, proizlazi da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 2.2. Meritum U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih rješenja vidljivo da je Sud BiH apelantu izrekao novčanu kaznu od 1.000 KM, ocijenivši da podnesak od 21. avgusta 2009. godine, označen kao odgovor na žalbu, predstavlja vrijeđanje Suda BiH. U izreci prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant svojim navodima da „Sud BiH svojim odlukama favorizuje Tužilaštvo, da odluke donosi po principu vjerovanja Tužilaštvu, da bez ikakve veze sa ponuđenim dokazima ili bez ikakvih dokaza usvaja prijedloge Tužilaštva BiH, da je Sud već pokazao spremnost da vjeruje Tužilaštvu, te da pruža neprimjerenu pomoć Tužilaštvu BiH“ - uvrijedio Sud BiH zbog čega se kažnjava. Prema stavu Suda BiH, ovakvo apelantovo ponašanje predstavlja grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstva Suda BiH. Prilikom odlučivanja o žalbi povodom utvrđene kvalifikacije prvostepenog suda da je riječ o uvredi Apelaciono vijeće Suda BiH je prihvatilo argumente prvostepenog suda uz obrazloženje da sporni apelantovi navodi „bez sumnje i po ocjeni ovog vijeća predstavljaju grubo vrijeđanje ugleda i dostojanstava Suda BiH, te da sporni navodi nesumnjivo prelaze okvire etičkog i profesionalnog ponašanja, koje se očekuje od svakog advokata [… ]“. Dalje, s obzirom na to da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristranost i neprofesionalnost suda ne mogu kvalifikovati kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo i prije predstavljaju apelantov vrijednosni sud i mišljenje.18 Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je već razmatrao slično pravno pitanje, dajući odgovore u pogledu narušavanja granica postavljenih stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, nakon čega je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalifikovali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta izricanjem novčane kazne. 17 18 Ljerka Kovač protiv Hrvatske. Vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba. 138 U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristranost i neprofesionalnost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja, čiji je bio cilj da se naruši autoritet suda. Isticanje navoda u žalbi za koje apelant misli da su opravdani, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar dati i u ironičnom stilu, ne pružaju dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2 člana 10 Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Ustavni sud smatra da je Sud BiH osporenim odlukama prekoračio granice svojih ovlašćenja pri utvrđivanju da su apelantovi navodi uvredljivi za taj sud, jer svoju odluku nije zasnovao na prihvatljivoj analizi činjenica koje su relevantne i svih okolnosti koje su važne u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava da je nesporno da član 150 Zakona o krivičnom postupku BiH propisuje da će sud kazniti lica koja vrijeđaju sud. Međutim, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sadržaj spornog odgovoru na žalbu, da je Sud BiH u konkretnom slučaju na arbitraran način primijenio predmetnu zakonsku odredbu, te da, u okolnostima konkretnog slučaja, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo u „skladu sa zakonom“ i da se razlozi koje je naveo Sud BiH u svojoj odluci ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim da se to miješanje opravda. 3. ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, broj AP 3805/09, od 25. aprila 2013. godine U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio da ne postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj zaštitu „ugleda ili prava drugih“ i bilo „neophodno u demokratskom društvu“. 3.1. Pravo na pravično suđenje Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi propustili da, u skladu sa zakonskom obavezom, utvrde da on, kao printani medij, nema svojstvo pravnog lica, pa prema tome ni stranačku sposobnost, zbog čega nije mogao biti stranka u postupku. U prilog ove tvrdnje, apelant je predočio i presudu Okružnog suda u Doboju, u kojoj je tužba protiv apelanta kao printanog medija odbačena zbog nedostatka stranačke sposobnosti. Ustavni sud ukazuje da je odgovornost stranaka u građanskim stvarima da „pokažu marljivost u preuzimanju proceduralnih koraka koji su relevantni za 139 njih...“19, te da iskaže posebnu marljivost u odbrani svojih interesa.20 S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da je članom 9 Zakona o parničnom postupku21, pored ostalog, propisano da su stranke u postupku dužne da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom. U konkretnom slučaju apelant je u prilog tvrdnje da nema svojstvo pravnog lica i da ne može biti stranka u postupku priložio presudu Okružnog suda u Doboju od 26. septembra 2008. godine. Iz navedene presude proizlazi da je apelant i u ovom postupku imao zastupnika u ličnosti istog advokata koji ga je zastupao i u postupku iz kojeg su proistekle presude koje osporava apelacijom. Nadalje, iz predočene presude proizlazi da je apelant u ovom postupku istakao identičan prigovor kao i u predmetnoj apelaciji, tj. da ne može biti stranka u postupku jer nema svojstvo pravnog lica, te da je ovaj prigovor uvažen i tužba u odnosu na njega odbačena. Najzad, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom.22 U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da li su i na koji način redovni sudovi utvrdili apelantovu stranačku sposobnost. S druge strane, iz dokumenta koje je predočio sam apelant, kao i iz navoda iz apelacije, proizlazi da ni on u toku postupka nije iskoristio zakonsku mogućnost da sam istakne ovaj prigovor. Ovo tim prije što iz presude Okružnog suda u Doboju, koju je priložio uz apelaciju, proizlazi da apelantu ova mogućnost nije bila nepoznata, odnosno da isticanje ovakvog prigovara može imati učinak efektivnog sredstva u zaštiti njegovih prava. U tom smislu, isticanje tek u apelaciji prigovara o nepostojanju stranačke sposobnosti u vezi s kršenjem ustavnih prava, koji prigovor je mogao biti korišćen sve do pravnosnažnog okončanja postupka pred redovnim sudovima, a što je apelant propustio da učini, ne može se uspješno koristi pred Ustavnim sudom. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od citiranog stava da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. 19 20 21 22 Vidi Evropski sud, Antyushina protiv Rusije, presuda od 23. septembra 2010. godine, st. 54 i 55 Vidi Evropski sud, Sutyazhnik protiv Rusije (dec.), aplikacija broj 8269/02, 2. mart 2006. godine. „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09. Vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05 od 31. maja 2005. godine. 140 3.2. Sloboda izražavanja Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se kod odlučivanja da li je došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dvije vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život.23 Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz.24 S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njenim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopšti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10 Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije.25 Pored toga, član 10 Evropske konvencije daje zaštitu privatnim licima, isto kao i novinarima i javnim ličnostima.26 Ipak, član 10 Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10 stav 2 Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i „dužnosti i obaveze“ koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju 23 24 25 26 Vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70. Vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 45/06. Vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40e. Vidi Evropski sud, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 32686/96. 141 „prava drugih“. Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.27 U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije.28 U konkretnom slučaju, osporene presude su zasnovane na Zakonu o zaštiti od klevete29 i Zakonu o obligacionim odnosima30, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta radi naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno tužiočevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Pri tome, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju je zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije. U ovom slučaju, apelant je u toku postupka pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji tvrdio da su informacije objavljene u spornom članku tačne. Redovni sudovi su utvrdili da sporni tekst ne predstavlja samo prenošenje izjava drugih lica, niti komentar, već djelimično sadrži i prenošenje informacija koje se predstavljaju kao tačne. Nadalje, na temelju dokaza koji su po prijedlogu apelanta i tužioca u toku postupka provedeni, utvrđeno je da sadržaj spornog članka u jednom dijelu nije istinit. Pri tome, u toku postupka je bilo nesporno da prije objavljivanja teksta nije bilo nikakvog kontakta između autora teksta i tužilaca, a na temelju čega su redovni sudovi utvrdili da se ne može isključiti namjera ili nepažnja u smislu člana 5 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete. Najzad, redovni sudovi su utvrdili da u kon27 28 29 30 Vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54. Vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40. „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01. „Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 . 142 kretnom slučaju ne postoji javni interes koji bi opravdao apelantovo postupanje. U tom smislu neprihvatljivim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je sporni članak skrenuo pažnju javnosti na problem deportacije u BiH, s obzirom na to da su tužioci privatne ličnosti, a isticanje ovog problema u javnom interesu može biti vezano samo za organe vlasti koji provode postupak deportacije, s tim da je u spornom tekstu dominirao sadržaj koji se odnosio samo na tužioce i sumnje o njihovom navodnom uticaju na postupak deportacije njihove kćerke. Ustavni sud primjećuje da se ne može prihvatiti ni apelantov navod iz apelacije da je svrha članka bila da se zaštite kći tužilaca i njen suprug, s obzirom da je kći tužilaca, saslušana u svojstvu svjedoka, upravo potvrdila da je dio spornog članka u kojem je prenijeta njena izjava o odnosu sa tužiocima kao roditeljima, pogrešno interpretirana. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da sporni članak u jednom dijelu predstavlja izražavanje nečeg neistinitog, čime je narušen ugled tužilaca. Na temelju navedenog apelant je obavezan da tužiocima naknadi štetu u utvrđenom iznosu. Pri tome, redovni sudovi su pri odmjeravanju visine naknade štete cijenili činjenicu da apelant nije ostvario kontakt s tužiocima prije objavljivanja spornog članka, pa da i nije išao za ciljem pravovremenog i istinitog informisanja, kao i da tužioci nisu preduzeli ništa da smanje nastalu štetu u smislu člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, tj. nisu tražili objavljivanje ispravke nakon objavljivanja spornog teksta. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja, zaštićenog članom 10 stav 1 Evropske konvencije i prava tužilaca na zaštitu njihove časti i ugleda, kao dijela porodičnog života koji je zaštićen članom 8 Evropske konvencije. Dakle, donošenjem osporenih presuda redovni sudovi su ocijenili da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje apelantovog prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja izašli iz okvira dopuštenog stepena slobodne procjene. 4. ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, broj AP 758/09 od 18. aprila 2012. godine Ustavni sud je u ovom predmetu zaključio da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj zaštitu „ugleda ili prava drugih“ i bilo „neophodno u demokratskom društvu“. 4.1. Pravo na pravično suđenje Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosila se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru Vrhovnog suda 143 Republike Srpske. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.31 Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli.32 Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.33 Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, prije svega, nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o nedopuštenosti revizije budući da na osnovu odredbe člana 456 Zakona o parničnom postupku34 proizlazi da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o parničnom postupku u pogledu dopuštenosti revizije, jer je prvostepena presuda donesena 6. novembra 2002. godine. Takođe, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u svojoj presudi nije bavio utvrđivanjem činjenica već je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantno materijalno pravo. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje se zasniva na primjeni relevantnih odredbi Zakona o javnom informiranju, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. 4.2. Sloboda izražavanja Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduslov za funkcionisanje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jemstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim zagarantovanim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantovanog Ustavom BiH, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne 31 32 33 34 Vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01. Vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02. Vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05. „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09. 144 ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija, ne znači samo ugroziti neka lična Ustavom zajamčena prava novinara, nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantovanih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski35 Evropski sud je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, obrazlažući da „ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu“. U konkretnom slučaju, presuda Vrhovnog suda je donesena na osnovu Zakona o javnom informisanju36 i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Presuda Vrhovnog suda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta radi naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno tužiočevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelantu kao osnov za objavu spornog teksta poslužila optužnica Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci iz koje nesporno proizlazi da je tužilac optužen za krivično djelo prikrivanja. Međutim, apelant je objavljivanjem spornog teksta odstupio od navedene optužnice na način da je o tužiocu objavio neistinite informacije iz kojih proizlazi da je 35 36 Vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine. „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/97. 145 tužilac optužen za krivično djelo razbojništva, teške razbojničke krađe i teške krađe, a ne za krivično djelo prikrivanja kako ga je optužnica teretila. Prema tome, iznošenjem neistinitih informacija apelant je narušio tužiočev ugled u porodici i u društvenoj sredini kojoj pripada zbog čega je obavezan da tužiocu naknadi štetu u obimu kako je to utvrdio Vrhovni sud. Ustavni sud zapaža da je pri odmjeravanju visine naknade Vrhovni sud uzeo u obzir detaljan nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u pogledu duševnih bolova koje je tužilac pretrpio objavljivanjem spornog članka. Takođe, Vrhovni sud je prilikom odmjeravanja visine naknade ocijenio i činjenicu da apelant nije objavio tužiočevu reakciju na predmetni članak u vidu njegove ispravke. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja, zaštićenog članom 10 stav 1 Evropske konvencije, i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, zaštićenog članom 10 stav 2 Evropske konvencije. Dakle, donošenjem osporene presude Vrhovni sud je ocijenio da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje apelantovog prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud ne može zaključiti da je Vrhovni sud izašao van dopuštenog stepena slobodne procjene. 5. ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU broj AP 3133/09, od 10. oktobra 2012. godine Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovog postupanja i navoda. Naime, jezičkom i pravnom analizom može se utvrditi da apelantovo konkretno ponašanje predstavlja narušavanje reda i procesne discipline, a takođe se na istaknuti način narušavaju autoritet i dostojanstvo suda. S obzirom na to da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je, za razliku od političara koji uživaju nekako privilegovan položaj u okviru primjene člana 10 Evropske konvencije, sa advokatima situacija obrnuta. U kontinentalnoj Evropi advokatura je slobodno zanimanje ali i nezavisan organ u sistemu pravosuđa, tako da iz te dvostruke funkcije advokature proizlaze i posebne dužnosti i odgovornosti za advokate.37 Pitanje slobode izražavanja advokata se postavlja samo u odnosu na ograničenja koja se tiču očuvanja ugleda i nezavisnosti sudstva, te se može reći da su granice slobode izražavanja advokata samo u tom domenu izuzetno usko postavljene. Ograničenje slobode izražavanja advokata Evropski sud ocjenjuje u odnosu na kritike koje oni upućuju sudovima zbog sadržaja pojedinih sudskih odluka (kritika sa stano37 Vidi Evropski sud, Amihalachioaie protiv Moldavije, presuda od 20. aprila 2002. godine, broj 27. 146 višta struke), te posebno ocjenjuje njihove generalne i paušalne iskaze u odnosu na sudove i pravosuđe uopšte. Tako je načelno dopušteno da advokati kritikuju pojedine sudske odluke sa stanovišta struke, ali im nije dopušteno da u okviru člana 10 iznose svoje komentare o toku i u toku postupka kojim vrše pritisak na sud, javnost i slično. Tako je sasvim proporcionalno u odnosu na legitimni cilj da nacionalni sud kazni advokata zbog njegovih iskaza u postupku koji su uvredljivi za sud, te da advokatska komora izriče kazne advokatu zbog toga što vrijeđa sud ili iznosi svoje stavove o sudu i toku suđenja.38 Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi odnose na postupanje suda kojim mu je izrečena novčana kazna jer je na glavnom pretresu u svojstvu izabranog branioca optuženog svojim ponašanjem narušio procesnu disciplinu. Ustavni sud napominje da je, u smislu člana 254 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH39 obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeća da rukovodi glavnim pretresom, a što podrazumijeva i ovlašćenje da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda (član 256), da se stara o redu i procesnoj disciplini (član 257), da se stara o svestranom pretresanju predmeta i otklanjanjem svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari, daje riječ strankama i braniocu za direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka, odlučuje o dopustivosti pitanja ili dokaza. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predsjednik vijeća Kantonalnog suda, a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u okviru svojih zakonskih ovlaštenja iz člana 257 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH40 izrekao apelantu novčanu kaznu u iznosu od 1.000 KM jer je kao branilac optuženog narušio procesnu disciplinu za vrijeme trajanja glavnog pretresa pred tim sudom. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da je apelant svojim ponašanjem narušio procesnu disciplinu, i to na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Naime, tokom trajanja suđenja predsjednik vijeća je više puta upozorio branioca u pogledu načina ispitivanja vještaka ekonomske struke u okviru unakrsnog ispitivanja. Predsjednik vijeća je upozorio branioca da svoja pitanja ograniči u skladu sa zakonom i u okviru unakrsnog ispitivanja vještaka, te da ne ponavlja već ranije postavljena pitanja. Nakon toga se branilac obratio predsjedniku vijeća sa upozorenjem da on zna kako treba ispitivati vještaka, da je on već odavno savladao unakrsno ispitivanje svjedoka i vještaka pred Haškim tribunalom, i to prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH i ponovo nastavio sa istim ispitivanjem. Kantonalni sud je obrazložio da je predsjednik vijeća u dva navrata usmeno upozorio branioca, i to uz napomenu ako nastavi da ometa rad u sudnici da će biti novčano kažnjen. Takođe je istaknuto da branilac nije poštovao upozorenje predsjednika vijeća i nastavio je da narušava procesnu disciplinu na način što se nije pokoravao naređenjima predsjednika vijeća. Zaključeno je da je u konkret38 39 40 Vidi Evropski sud, Schoepfer, presuda od 20. maja 1998. godine, RJD, 1998-III, broj 29. „Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05. „Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10. 147 nom slučaju bilo neophodno donijeti ovakvu odluku s ciljem da se ubuduće spriječi takvo ponašanje branioca i da se istovremeno kazni zbog svog dosadašnjeg ponašanja. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali i obrazložili sadržaj apelantovog postupanja i ponašanja za vrijeme glavnog pretresa održanog, te se jezičkom i pravnom analizom može utvrditi da konkretno ponašanje predstavlja narušavanje reda i procesne discipline a pored toga se na istaknuti način narušavaju autoritet i dostojanstvo suda.41 6. ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU broj AP 7/09, od 9. novembra 2011. godine Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u ovom slučaju osporenim presudama propustili da naprave pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio spornog izražavanja, što je, u principu, moglo imati uticaja na odluku o visini štete. Ustavni sud smatra da su na taj način redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. U postupku pred redovnim sudovima, a na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant objavio netačne informacije o privatizaciji preduzeća GIK „Oko“, te da apelant nije ni pokušao provjeriti tačnost informacije iako je to mogao na način da se, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama42, obrati Agenciji za privatizaciju Federacije BiH kao stručnoj instituciji koja provodi proces privatizacije i prati realizaciju ugovorenih obaveza u preduzećima. Ustavni sud, stoga, smatra nespornim da se u odnosu na ovaj dio objavljenih informacija o tužiocu radilo o iznošenju činjenica za koje su redovni sudovi utvrdili da su bile neistinite, a ne o vrijednosnom sudu, pa su u tom dijelu pravilni zaključci redovnih sudova. Ustavni sud, međutim, smatra spornim zaključak redovnih sudova da se radilo o kleveti u dijelu objavljenog teksta u kojem je apelant objavio „da ima saznanja da se spremaju otmice i kidnapovanja uglednih i uspješnih Sarajlija“, „da saznanja o njihovim planovima upućuju na logičan zaključak da je Radončić dobro povezan sa teroristima i kriminalcima“. U tom članku je dat autorski komentar teksta objavljenog u listu „Express“ pod naslovom „Hilmo Selimović angažovao rođaka Joju kao tjelohranitelja“, čime se, prema mišljenju redovnih sudova, sugeriše da je tužilac lice koje je povezano sa terorizmom, kriminalom i da se kao takav identifikuje široj javnosti. Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se navedene informacije ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, odnosno iznošenju vrijednosnih ocjena. Ustavni sud, stoga, smatra da u ovom dijelu nije bilo mjesta za primjenu člana 4 stav 1 tačka d) i člana 6 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti od klevete, jer primjena tih članova dolazi u 41 42 Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1301/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba. „Službene novine Federacije BiH“ broj 32/01. 148 obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih činjenica, a nikako o iznošenju nečijih vrijednosnih ocjena. Ustavni sud podsjeća da je za donošenje odluke o tome da li je uspostavljena pravilna ravnoteža između ograničenja sloboda izražavanja i zaštite prava drugih na ugled potrebno utvrditi da li su sudovi napravili pravilnu distinkciju između onoga što se smatra „vrijednosna ocjena“ i izražavanje činjenica, odnosno kako je takvo rezonovanje suda imalo uticaja na ograničenje slobode izražavanja.43 Ustavni sud je već zaključio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio spornog izražavanja. Iako su redovni sudovi utvrdili postojanje klevete uopšteno i nisu odlučivali o odgovornosti za štetu u odnosu na svaku od objavljenih informacija posebno, propust da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u principu je mogao kasnije imati uticaja na utvrđivanje visine štete, jer će od „obima“ iznesene klevete zavisiti i težina posljedica po ugled nekog lica. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava princip, na koji je već ukazano u ovoj odluci, prema kojem dosuđeni iznos naknade štete mora biti proporcionalan šteti nanesenoj nečijem ugledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, prema principu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava tužioca na ugled. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi takvim postupanjem izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. 7. ZAKLJUČAK Presude Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuju na temeljni pristup, odnosno način na koji bi domaći sudovi trebali primjenjivati domaće zakone koji se odnose na slobodu izražavanja. Odgovarajuća primjena navedenih stanovišta Evropskog suda i Ustavnog suda u sudskim predmetima vezanim uz slobodu izražavanja pred domaćim sudovima nije pitanje izbora, već njihova obaveza. Podaci prezentirani u ovom radu pokazuju da još uvijek postoje neka sporna pitanja u pogledu kompatibilnosti bh. prava i prakse sa standardima prava na slobodu izražavanja iz Evropske konvencije. Praksa tumačenja Konvencije od strane sudova u Bosni i Hercegovini pokazuje da postoje poteškoće udovoljavanja izazovima trajnog prilagođavanja. U svakom slučaju, raduju pomaci koji se odnose na poboljšanje stanja kada su u pitanju pojedinačni sudski slučajevi. 43 Vidi odluke Ustavnog suda br. AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/06, stav 38 i AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7, stav 53. 149 LITERATURA – Begić, K. (2001). Uloga Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U: Federalne strukture u Evropi i Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Ambasada SR Njemačke i Vijeće Evrope. – Bota, H. (2009). Ljudsko dostojanstvo: ustavno pravo, apsolutni ideal ili osporavana vrijednost? Beograd: Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, godina LVII, 4. – Greer, S. (2006). The European Convention on Human Rights – Achievements, Problems and Prospects, Cambridge - New York. – Kuzmanović, R. (1999). Ustavno pravo. Banja Luka: Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci. – Letsas, G. (2007). A Theory of Interpretation of the European Convention on Human Rights. Oxford – New York. – Marković, R. (2009). Ustavno pravo. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. – Miljko, Z. (2006). Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. – Pobrić, N. (2000). Ustavno pravo. Mostar: Štamparsko-izdavačko i trgovačko preduzeće na veliko i malo. – Popović, D. (2009). Autonomni koncepti evropskog prava ljudskih prava. Beograd: Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 4. – Smerdel, B. i Sokol, S. (2007). Ustavno pravo. Zagreb: Pravni fakultet. – Steiner, C. i Ademović, N. (2010). Komentar Ustava Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Konrad Adenauer Fondacija. – Trnka, K. (2000). Ustavno pravo. Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću. RIGHT TO FREEDOM OF EXPRESSION UNDER ARTICLE II(3)(H) OF THE CONSTITUTION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND ARTICLE 10 OF THE EUROPEAN CONVENTION AND THE RECENT CASE-LAW OF THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Summary Freedom of expression is one of the fundamental freedoms of the constitutional and legal order in Bosnia and Herzegovina, too. It is a basis for the expression of the personality of every individual and it includes several individual rights. Article II(3)(h) of the Constitution of BiH and Article 10 of the European Convention for the Protection of Human Rights and 150 Fundamental Freedoms protect „information and ideas” that include statements of fact and value judgments. Whereas the existence of facts can be proved, the truth of value judgements is not susceptible of proof; therefore, the court has to carefully assess in each individual case whether a matter concerns statements of fact or value judgments. If the matter concerns a false statement made about a third party, either physical or legal person, and if there has been a detrimental effect on his or her reputation, it will constitute defamation that can lead to a civil complaint for compensation. Keywords: freedom of expression, the Constitution of Bosnia and Herzegovina, the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, the European Court of Human Rights. 151 NEMOGUĆNOST TOLERANCIJE I DIJALOGA U BOSNI I HERCEGOVIN Pregledni rad UDK 323.1:316.647(497.6) Prof. dr Boro Tramošljanin Prof. dr Miodrag Romić Fakultet političkih nauka Banja Luka Apstrakt: U uvodu rada se govori o pojmovnom određenju tolerancije, dijaloga i njihovom teorijskom utemeljenju od strane brojnih filozofa i sociologa. Potom se, ekspliciraju razlozi netolerancije i nedostatka dijaloga u Bosni i Hercegovini. U zaključnom dijelu rada smo konstatovali da, ukoliko Bosna i Hercegovina ne otkloni činioce nedostatka dijaloga i tolerancije, ona će doživjeti samodestrukciju. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, tolerancija, dijalog, društvo, demokratija, politička elita, politička kultura, sukob, mržnja, mediji. 1. POJMOVNO ODREĐENJE TOLERANCIJE I DIJALOGA I NJIHOV ZNAČAJ U DRUŠTVU Naziv tolerancija u etimološkom značenju dolazi od latinske riječi tolerantia, što u doslovnom prevodu znači popustljivost, trpeljivost prema tuđim shvatanjima u vjerskim, moralnim, političkim, ideološkim i drugim pitanjima. Iako su fenomeni tolerancije i dijaloga u našem vremenu stekli frekventnu konotaciju i ubikvitet, to ne zači da se o njima nije ranije govorilo. Još je, Volter, u Filozofskom rječniku, u doba prosvjetiteljstva, pledirao za tolerancijom. Ona implicira potrebu da se pojedinci međusobno podnose, budući da su slabi, nedosljedni, podložni greškama i zabludama. I Džon Lok je dao doprinos teorijskom utemeljenju tolerancije, zalažući se za, prije svega, vjersku toleranciju. Džon Stjuart Mil, jedan od rodonačelnika liberalističke ideologije je toleranciju i slobodu ličnosti postavio na pijedestal neprikosnovene vrijednosti. U spi152 su, O slobodi, zalagao se za demokratiju, slobodu mišljenja, udruživanja, načina i stila života. U tom pogledu zauzima ekstreman individualistički stav. Neka cjelokupno čovječanstvo ima jedno mišljenje, a samo jedan čovjek drukčije mišljenje, ono nema legitimno pravo oduzimati slobodu mišljenja onom pojedincu čije je mišljenje u koliziji sa mišljenjem čovječanstva. Prema tome, čovječanstvo u totalitetu mora imati tolerantan odnos prema onom čovjeku koji slobodno misli, i njegovo mišljenje se ne može degradirati većinskim mišljenjem koje se, po pravilu, transponuje u tiraniju većine nad manjinom. Karl Poper, u duhu kritičkog racionalizma, naglašava da, tolerancija pretpostavlja ideju nepristrasnosti, što će reći, da niko ne može biti svoj sopstveni sudija. Dakle, svaka jedinka ima legitimno pravo da bude saslušana i da linijom argumentacije brani svoje stavove. To se postiže kroz mehanizam tolerancije, koja sama po sebi postaje vrednota društva i imperativ našeg vremena. Ona nam je potrebna kao nasušni hljeb, imajući u vidu našu sklonost, da sporove radije rješavamo silom, nego strpljivim razgovorom u cilju da dođemo do optimalnog rješenja koje je prihvatljivo za obe suprostavljene strane. Drugim riječima, tolerancija je jedan civilizacijski način transcendiranja razlika u pogledima i interesima različitih grupa, koje moraju naći modus vivendi. Biti toletantan, znači imati svoje snažno ubjeđenje i principe, ali istivremeno dopustiti drugima da imaju svoje. Nikad ne smijemo polaziti od dogmatskog stava, da je naše mišljenje jedino ispravno, već moramo biti strpljivi i čuti i drugu stranu (audijatur et altera pars). U tom pogledu, valja se prisjetiti naše mudre poslovice: „Lijepo je kad zvoni jedno zvono, ali je ljepše kad zvone oba”. Dakle, disonantni tonovi i razlike u mišljenjima su nešto prirodno, a svaka uniformnost, u stavovima i pogledima, dovodi do detronizacije ljudske individualnosti. Time se ljudima oduzima identitet i zato nije nikakvo izmenađenje što danas nastaju masovna drštva protkana depersonalizacijom, jer je čovjek asimiliran od društva i njegovih institucija. U vezi s tim, Erih From, s pravom konstatuje (pozivajući se na Pirandela) „Ja nisam ja, ja sam automat koji je sličan milionima drugih automata”. Stoga, ne treba da nas čudi što danas nastaju nedemokratski totalitarni sistemi kojima se pojedinci, sa izgubljenim identitetom ne mogu da suprostave. Poput Džona Stjuatra Mila, Džon Rols, protagonista političkog liberalizma, polazi od stava da građanima, u jednom složenom društvu, treba prepustiti da otvorena pitanja i dileme rješavaju shodno svojim uvjerenjima i pogledima na svijet. Pri tome, pravda i nepristrasnost moraju biti poštovani, s obzirom da su baza socijalnog konsenzusa. Na tragu, prethodno iznijetih razmišljanja o fenomenu tolerancije, (koja se postiže kroz kulturu dijaloga) i njenom značaju za društvo i naši sociolozi su ih visoko pozicionirali. Tako na primjer, Ratko Božović, u vezi kulture dijaloga i tolerancije konstatuje: „Kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sagovornika, već pretpostavlja i demokratsku svijest, razvijenu i emancipovanu sredinu i, konačno, naviku da se provjeri sve relevantno, sve što se naslućuje. ...U dijalogu bi, pored neprekidne strasti i traženja i „upitnosti”, bila neophodna kreativna gipkost, imaginarni 153 podsticaji i sposobnost raspoznavanja suštine. Kada se dijalogom želi suprostaviti prevaziđenim mentalitetima, konzervativnoj stvarnosti i inerciji norme, onda i svi koji učestvuiju u dijalogu moraju odbaciti svoje „zmijske košuljice”, jer s njima teško mogu napustiti svoje taštine i svoje oholosti. Bez autokritičnosti, bez naklonosti prema istini, bez tolerancije prema različitosti mišljenja - nemoguće je „putovanje” do drugoga i drugosti”.11 Ivan Šijaković postulira potrebu za tolerancijom bez koje se ne mogu rješavati konfliktne situacije u društvu. „Tolerancija je neophodna kao kohezivni elemenat u izgradnji minimuma zajedničkih interesa i odgovornosti za razvoj globalnog društva. ... Bez stalnog razvoja tolerancije, širenja njenih oblika i metoda, svet bi sve više zapadao u protivrečnosti i krize, mir bi se teže održavao i branio, sukobi teško rešavali i kontrolisali. Zato je tolerancija jedan od najvažnijih elemenata u izgradnji kulture moderne ljudske zajednice, odnosno savremenog društva i njegovih globalnih karakteristika i manifestacij”.22 Duško Vejinović, smatra da je tolerancija condicio sine qua non egzistencije i perspektivnosti Bosne i Hercegovine. „Tolerancija je nužan uslov za mogućnost suživota sa drugima. Pošto izvan zajednice nisu moguće, individualnosti su upućene na međusobnu koegzistenciju. ...Da bi tolerancija u Bosni i Hercegovini bila moguća potrebno je ostvariti svijest o razlikama, pravo na razlike, otvorenost za dijalog, spremnost na udruživanje. Samo na ovaj način život uz drugoga i sa drugima neće biti pakao”.33 Ne smijemo apstrahovati i činjenicu da je danas, u vrijeme globalizacije svijeta, u plannnetarnim razmjerama nastupila eskalacija nasilja, ratova, etničkih sukoba, religiozne netrpeljivosti podstaknute vjerskim fundamentalizmom. Možemo, slobodno reći, da se čovječanstvo nalazi u bespuću, na ivici ambisa, koja bi mogla dovesti do apokalipse, odnosno definitivnog kraja egzistencije čovječanstva i naše planete na kojoj živimo. Saznavši tu prijetnju, Međunarodna zajednica je postavila, kao primordijalan zadatak, postizanje sveopšte tolerancije. Na incijativu UNESK-a, OUN je proglasila 1995-u godinu međunarodnom godinom toleranicije. Kao rezultat te aktivnosti, iste godine donijeta je Deklaracija o principima tolerancije, gdje se ona operacionalizuje kao „uvažavanje, usvajanje i ispravno shvatanje bogatstva u raznolikosti kulture našeg sveta, raznovrsnih formi izražavanja i sposobnosti ispoljavanja čovekove individualnosti”. Ovo određenje implicira potrebu tolerantnog odnosa prema drugim nacionalnostima, rasama, boji kože, polu, seksualnoj orijentaciji, religiji, jeziku, političkim, ideološkim i drugim shvatanjima. Ideja tolerancije se temelji na filozofskim predpostavkama: 1. Ontološka pretpostavka o nedovršenosti ljudskog bića (a njemu su potrebna druga bića da bi sebe razvijo). 1 2 3 Ratko Božović, Dominacija i otpor, Čigoja, Beograd, 2002, str. 125-126. Ivan Šijaković, Sociologija, Univerzitet u Banjoj Luci, Ekonomski fakultet Banja Luka, 2003, str. 189. Duško Vejnović, Razvoj demokratije, dijaloga i tolerancije u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova, Republika Srpska – petnaest godina postojanja i razvoja, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, knjiga osamnaest, Banja Luka, 2007, str. 728-729. 154 2. Gnoseološka pretpostavka o ograničenosti vlastite spoznaje (zato su potrebni drugi ljudi da bi je obogatili i produbili) 3. Aksiološka pretpostavka o relativizmu grupnih vrijednosti zbog čega je nužna razmjena vrijednosti u pravcu stvaranja univerzalnog sistema vrijednosti da bi se transcendirao prenaglašeni relativizam vrijednosti. Dakako da se tolerancija ostvaruje kroz dijalog čiji krucijalan značaj je apostrofirao Dragoljub Mićunović riječima: „Dijalog je forma kretanja i napredovanja misli kroz suprostavljanje i borbu. Zato otvorena, takmičarska društva kroz konkurenciju i tržište ideja i roba neguju dijalog kao primerenu formu svoj komunikaciji. Ima nešto agonično u dijalogu, neka inherentna borbenost, nagon za nadmetanjem i uspehom koja mu daje izgled svežine i životnosti. Pluralistička, otvorena, demokratska društva u kojima su pojedinci i grupe izloženi javnom nadmetanju neguju dijalog, a moglo bi se reći da su svi u nekoj vrsti dijaloga. Postoji još jedna crta dijaloga koju bi valjalo uočiti. Za razliku od mita i epa koji govore o večnim ili svršenim stvarima, dijalog ima svrhu i trajanje u procesu. Kao finalni uzrok u dijalogu deluje ono što se traži, što će biti rezultat traganja i izmirenja sukoba. Staro je zapažanje da kad ljudi razgovaeraju ili pregovaraju, topovi zaćute. Kroz dijalog ljudi upoznaju jedni druge, razumeju probleme i jednih i drugih, otklanjaju predrasude, koje su često uzrok mržnje i sukoba, otvarajući tako vrata miru. Dijalog u miru nije samo ideal već i uslov napredovanja društva i naroda. Dijalog je okrenut budućnosti, ali budućnosti čije mogućnosti tek treba otkriti i izabrati. Možda je u tome ne samo njegova snaga i privlačnost i dra”.44 2. RAZLOZI NEMOGUĆNOSTI TOLERANCIJE I DIJALOGA U BOSNI I HERCEGOVINI Postoji veći broj razloga nemogućnosti dijaloga i tolerancije u Bosni i Hercegovini. Za ovu priliku smatramo relevantnim apostrofirati slijedeće razloge: 2.1. Ekspandiranje netolerancije i nemogućnosti dijaloga u Bosni i Hercegovini je neophodno posmatrati u širem kontekstu. Svjedoci smo nestanka socijalizma koji je izazvan ogromnim promjenama u svijetu koje su nastupile padom Berlinskog zida i dezintegracijom Sovjetskog Saveza. U takvim okolnostima i jugoslovenski socijalizam se nije mogao održati kao izolovano ostrvo tako da će doživjeti apokaliptički završetak. Nakon kraha socijalizma nastupio je period tranzicije koja nije mimoišla i Bosnu i Hercegovinu. Ustvari, došlo je do supstitucije socijalizma sa „ljudskim licem” u kojem se vodilo računa o radnom čovjeku s neoliberalnim kapitalizmom sa neljudskim licem, gdje su ljudima oduzeta brojna prava, a posebno pravo na rad i pravo na život. Radnici su, u procesu nasilne i nehumane privatizacije, ostali bez posla i bukvalno bačeni na ulicu čime su apsolutno negirani njihovo dostojanstvo, integritet, personalni i socijal4 Dragoljub Mićunović, Moja politika, „Filip Višnjić”, Beograd, 2005, str. 296-297. 155 ni identitet. Kada je čovjek socijalno ugrožen i loše živi onda to doživljava kao atak na sebe jer ima subjektivni osjećaj da društvo i njegove institucije vrše nasilje nad njim. Dakle, u toj egzistencijalnoj bezperspektinosti pojedinac mora pronaći ventil da se metodom netolerancije svega toga oslobodi. Drugim riječima rečeno, izlaz iz tog začaranog kruga traži u nasilju, a ne u mehanizmu tolerancije. Nama se to i događa sve više u vrijeme tranzicije, budući da su ljudi frustrirani, poniženi i pod presijom kontinuiteta stresnih situacija koje ih prate preko dvije decenije. Građani koji su nezadovoljni svojim deprivirajućim položajem u društvu imaju nizak prag tolerancije i sve su više skloni agresivnim postupcima koji su u inkopatibilnom odnosu sa idejom tolerancije. 2.2. Narcizam malih razlika o kojem govori, Sigmund Frojd je na paradigmatičan način dobio svoju faktičku verifikaciju u Bosni i Hercegovini. Tememeljni narodi Bosne i Hercegovine Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju isti etnički korijen, jer vode porijeklo od Starih Slovena. Dakle, u onom Jungovom kolektivno nesvjesnom u njegovim arhetipovima jedan smo rod (gens una sumus). No, male razlike u religioznom, političkom, kulturnom i ideološkom smislu su dovele u netolerantnu poziciju i otvorene animozitete narode Bosne i Hercegovine. To će sigurno biti jedan od generatora proteklog građanskog rata implementiranog u onoj poznatoj narodnoj poslovici da nema rata dok ne udari brat na brata. 2.3. Egocentrizam političkih elita je nepremostiva brana toleranciji Između njih postoji totalna diskordinacija. Na jednoj strani je bošnjačka elita, koja insistira na unitarizaciji Bosne i Hercegovine, a na drugoj srpska i hrvatska politička elita se zalažu za decentralizovanu Bosnu i Hercegovinu. U takvim okolnostima je nemoguće postići konsenzus i ta njihova diskordinacija se transferira na njihove narode. Otuda se može objasniti širenje netolerancije i međunacionalne netrpeljivosti u Bosni i Hercegovini. To samo po sebi može lako da dovede do njene destrukcije, odnosno disocijacije. 2.4. Netolerancija u Bosni i Hercegovini je izazvana i činjenicom da je ona plodna zemlja crnica u kojoj cvjetaju predrasude između tri etnosa Srba, Hrvata i Bošnjaka. One su bile detonator netolerancije i animoziteta između srpske, hrvatske i bođnjačke etničke zajednice u Bosni i Hercegovini što će dovesti do građanskog rata.Za njih je bitno reći, da pojedinci, na osnovu svog stava prema jednoj kategoriji ljudi, zauzimaju iste stavove i prema svim konkretnim jedinkama koje pod nju pripadaju. Na toj osnovi nastaju stereotipi o nacionalnim zajednicama posmatranim u totalitetu. Razumije se, da su političke elite u sva tri nacionalna tabora, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, u okviru Bosne i Hercegovine, do krajnjih granica izvršile instrumentalizaciju tih predrasuda, s ciljem da učvrste svoje vladajuće pozicije. To se najjasnije manifestovalo u otvorenom etiketiranju pripadnika druge nacije, s ciljem njihove satanizacije i ubjeđenja o postojanju kolektivne krivice koja im se pripisuje. Za Hrvate i Bošnjake, Srbi su Srbo-četnici, agresori, zli, netolerantni i nisu nizašto drugo nego „za sjekiru... i njih treba uništiti kao balkanski talog i balkansko smeće” (A. Starčević). Za Srbe, Bošnjaci su sadisti, protagonisti svetog rata, džihada, a Hrvati ortodoksne ustaše, prepredeni i lukavi Latini. U takvim okolnostima, društvene predra156 sude su postavljene u funkciju mobilizacije borbenog, nacionalnog duha. Tako se nacionalni entuzijazam ubrzo transformisao u ratnički, i svaki pojedinac se, bez rezerve, cjelokupnim bićem u Bosni i Hercegovini podređivao zovu svoje nacije i svetoj dužnosti da se fizičkom silom uništi protivnik. Na toj osnovi poništena je ideja tolerancije i dijaloga u Bosni i Hercegovini, umjesto da budu onaj kohezioni faktor njene stabilnosti, perspektivizma i vizije budućnosti intencionalno usmjerene da se kontinuirano ostvaruje društveni progres i dostigne visoki nivo životnog standarda njenih građana. 2.5. Ograničavajući činioc tolerancije i dijaloga u Bosni i Hercegovini je inkorporiran i u našoj imanentnoj sklonosti dihotomnom načinu mišljenja kojim se nastoje neutralisati i ukloniti neistomiđljenici. I tako se tim putem racionalizira naša netolerancija prema njima. Ona ima svoje ishodište u onoj čuvenoj manihejskoj podjeli na dobro i zlo, svjetlost i tamu, na moralno mi i nemoralno oni. Ilustracije radi, u toku proteklog građanskog rata u drugoj Jugoslaviji, Srbi su u skladu sa tom manihejskom podjelim posmatrani kao oličenje apsolutnog zla, a Hrvati i Bošnjaci kao oličenje apsolutnog dobra. Ovim se neopravdano zauzimao nihilistički odnos prema dijalektičkoj metodi posredovanja. Suština ove metode je da se istina nikad ne nalazi na krajnostima, već negdje na sredini, odnosno u kontinumu između tih krajnosti. Primijenjena na sve strane, u građanskom ratu u drugoj Jugoslaviji, srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj značilo bi da sve moraju biti ravnomjerno odgovorne za rat. Međutim, to se ignoriše i Srbi su planetarno satanizovani da su jedini sa svojim državnim i političkim rukovodstvom odgovorni za rat, a Hrvati i Bošnjaci sa svojim političkim liderima su pošteđeni odgovornosti. Sve je to uslovilo da se intenzivira netolerancija i nemogućnost dijaloga između tri etnosa u Bosni i Hercegovini Srba, Hrvata i Bošnjaka, budući da su Srbi proglašeni genocidnim narodom, a Hrvati i Bošnjaci se smatraju žrtvama tog genocida. U skladu sa tim, Srbima je pridodata etiketa da su hegemonisti, militaristi i fašisti, čiju štafetnu palicu oni treba da preuzmu od Nijemaca. 2.6. Religiozna heterogenost. Specifikum Bosne i Hercegovine je u tome što u njoj postoji fenomen „teologije nacije”. To znači da je religija determinirajući činilac nacije. Dakle, islam je konstituens bošnjačke nacije, pravoslavlje srpske nacije, a katolicizam hrvatske nacije. Iz ovoga proizilazi zaključak da postoji korespodencija religioznog i nacionalnog i da se etničke zajednice mogu diferencirati prema religioznoj pripadnosti. Kada govorimo o vjerskim konfesijama, u Bosni i Hercegovini, one se razlikuju po svojoj prirodi. Pravoslavlje je benevolentna religija, utemeljena na ideji ekumenizma, odnosno razumijevanju i toleranciji prema drugim religijama. Nasuprot pravoslavlju, islamska religija je agresivna, ratoborna, zasnovana na ideji džihada. Ova konotacija islama u Bosni i Hercegovini je artikulisana u islamskom fundamentalizmu. On je reljefno prikazan u Islamskoj dekleraciji, Alije Izetbegovića. U njoj se govori o nespojivosti „islama i neislamskih sistema” ili kako se na jednom drugom mjestu kaže „nema mira između islamske vjere i nemuslimanskih društvenih i političkih institucija”. Zato on poziva sve muslimane u svijetu na akciju širenja islamskog pokreta i 157 kulture. To je poziv za stvaranje jedinstvene islamske zajednice (islamske federacije) u planetarnim razmjerama od „Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije”. Pri tome poziva, 700 miliona muslimana u svijetu, da realizuju taj program. Analogno islamskom fundamentalizmu, kao njegov pandan, stoji katolički prozelitizam usmjeren na masovno pokatoličenju ljudi po tradicionalnom načelu coge intrare (gdje nevjernicima ostaje izbor između preobraćanja ili istrebljenja). Ova religiozna različitost se transponovala i na narode Bosne i Hercegovine, imajući u vidu činjenicu da postoji kongruencija između vjerskog i nacionalnog koji se nalaze u simbiotičkom odnosu. Prema tome, vjerska netolerancija i nedostatak iskrenog vjerskog dijaloga između srpske , hrvatske i bošnjačke Vjerske zajednice su uvijek izazivale vjerske sukobe, a ovi nacionalne. Između njih nema suštinske razlike iako se u formalnom pogledu može povući distinkcija, u tom smislu, što su vjerski sukobi latentni, prikriveni a nacionalni više manifestni i otvoreni. 2.7. Nepostojanje ni minimuma simpatije među temeljnim narodima Bosne i Hercegovine. Ona se hrani predrasudama jednog naroda prema drugim narodima. Ovdje postoji strah od drugosti, odnosno drugi se doživljava kao neprijatelj i s njima je svaka komunikacija izlišna, budući da sa strancima nema dogovora kako urediti jednu državnu i političku zajednicu koja, po pravilu, nije nacionalno homogena, već multinacionalna, gdje se mora pronaći modus vivendi. Ovom prilikom smatramo relevantnim pozvati se na gledište, Džona Stjuarta Mila, involvirano u riječima da jedna višenacionalna država ima budućnost ako različite nacije u njoj ujedinjuje uzajamna simpatija te zato više međusobno sarađuju nego sa drugim skupinama i pojedincima. 2.8. Mediji, koji protežiraju mržnju u Bosni i Hercegovini, dovode do netolerancije u međunacionalnim odnosima. Glavni krivac, za sve nevolje u društvu, i rastuće nezadovoljstvo izazvano padom životnog standarda i naglim siromaštvom, se ne traži u svojoj sredini, nego u drugoj. Ovdje je primijenjena, dobro poznata shema projektovanja objekta agresije iz unutrašnjosti na vanjske grupe, koju su razvili Adorno, Brunsvik, From, Raih, Olport. Prema ovom modelu, dugotrajno akumulirana agresija se ne upućuje prema stvarnom izvoru nezadovoljstva, instaliranom u postojećem birokratizovanom ekonomskom i političkom sistemu, već prema onima koji su iz drugih naroda. Oni se satanizuju za sve nedaće i probleme sa kojima se društvo susreće (mehanizmom projekcije traži se „žrtveni jarac” u drugim narodima). U ovoj demonizaciji drugosti su najviše otišli mediji iz Federacije Bosne i Hercegovine- Federalna televizija i štampani mediji, koji se naprosto takmiče u osudi srpskog naroda i Republike Srpske, kao genocidne tvorevine nastale etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Dakako, da su sve ove insinuacije neprihvatljive, jer je Republika Srpska nastala kao artikulacija kardinalne potrebe srpskog naroda da zaštiti svoje dostojanstvo i nacionalni identitet, tim prije, što su oni negirani „neprincipijelnom koalicijom” nacionalnih stranaka SDA-e i HDZ-e u Skupštini Bosne i Hercegovine, neprekidnim preglasavanjem srpskih poslanika, ne samo kad se 158 radilo o nacionalnom pitanju, nego i o onim pitanjima koja nisu imala nacionalnu konotaciju. 2.9. Disfunkcionalnost institucija na nivou Bosne i Hercegovine jača nepovjerenje i predstavlja ozbiljnu kočnicu da dođe do pomirenja naroda Bosne i Hercegovine. To se reljefno opredmećuje u radu Suda i Javnog tužilaštva Bosne i Hercegovine. I umjesto da se za ratne zločine procesuiraju svi, nezavisno iz kojeg naroda dolaze, isključivo se proskribuju Srbi i osuđuju na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Međutim, hapšenja iz druhih etničkih grupacija, bošnjačke i hrvatske, je simbolična da bi se kamuflirala pristrasnost u radu pravosudnih institucija. Sve to iritira narode Bosne i Hercegovine i netolerancija između njih se dovodi do paroksizma. Prema tome, u Bosni i Hercegovini, tamnom vilajetu, još za dugo vremena neće biti pomirenja naroda, razuminevanja, tolerancije i uklanjanja predrasuda koje jedni imaju prema drugima. 2.10. Međunarodna zajednica je svojom iracionalnom i nepravednom politikom podsticala međunacionalnu netrpeljivost i nedostatak dijaloga među političkim elitama u BiH koje su u ratu vidjele šansu za bogaćenje i ostvarivanje vertikalne društvene pokretljivosti. Ona je imala selektivan pristup prema narodima Jugoslavije, jer je svim drugim narodima dozvolila pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, a jedino je to pravo bilo uskraćeno Srbima. Prema tome, pravo Srba na samoopredjeljenje do otcjepljenja se nije uklapalo u geopolitičke i strategijske interese zapadnih sila i ono je ostalo u domenu „konkretne utopije”. Ne smijemo apstrahovasti činjenicu da je tim činom Zapad pogazio Povelju Ujedinjenih nacija, negirajući pravo naroda na samoopredjeljenje, a proklamujući pravo cjelovitih teritorijalnih republika da se otcijepe od dotadašnje zajedničke države. Sasvim je jasno da je ujdurma Međunarodne zajednice bila na liniji međunacionalne netolerancije, čije će ekspandiranje dovesti do rata na cjelokupnom geografskom i političkom prostoru bivše Jugoslavije, što nije mimoišlo Bosnu i Hercegovinu. 2.11. Nedostatak kulture dijaloga je isto tako dovelo do toga da se ne uspostavi međunacionalni konsensus o vitalnim pitanjima od kojih zavisi egzistencija zajedničke države. Umjesto kulture dijaloga, mi smo indoktrinirani autoritarnom političkom kulturom iz vremenskog perioda birokratskoetatističkog modela socijalizma, njegovali kulturu monologa. Zato monološka kultura odgovara jednoumlju, dogmatizmu i stavovima u koje se apriori vjeruje bez njihovog preispitivanja. S toga ako hoćemo da gradimo demokratiju, moramo se založiti da dođe do reinkarnacije kulture dijaloga i da se navikavamo na dijalog. U tom pogledu, obrazovanje i vaspitanje, imaju primordijalni zadatak da nas osposobe za dijalog i toleranciju koji su imperativ našeg vremena. Sporove u društvu je nemoguće rješavati silom nego strpljivim dijalogom, koji podrazumijeva uvažavanje drugčijeg mišljenja. Dijalog predpostavlja ravnopravnost učesnika u dijalogu, jer ako se u njemu sagovornik posmatra kao neprijatelj onda je dijalog poništen. Time se otvara prostor za ring gdje pobjeđuje onaj koji ima moć sile a ne moć argumenata. Razumije se da se dijaloška kultura ne može usvojiti dekreti- 159 ma, već je potrebno da prođe relativno dugi istorijski period da bi se ona razvila i tako transcendirala monološka kultura. 2.12. Netolerancija i deficitarnost dijaloga proizilaze iz antropološkog pesimizma koji je differentia specifica Bosne i Hercegovine u odnosu na druge republike u okviru Jugoslavije. To se potvrdilo u toku građanskog rata u Bosni i Hercegovini, s obzirom da je to bio najokrutniji rat u poređenju sa ostalim federalnim jedinicama eks-Jugoslavije. U njemu se verifikovala tamna destruktivna strana bosanskog čovjeka. Ispod tankog sloja kulture dijaloga i tolerancije, krila se u njemu uspavana zvijer, kojoj je bila strana svaka pomisao da uspostavi tolerantan komunikacijski odnos prema onome drugome koji dolazi iz suprotnog etnosa, kulture i religije. I na kraju da rezimiramo. Postoji dvanaest kardinalnih činioca koji inhibicijski djeluju na ovaploćenje dijaloga i tolerancije u Bosni i Hercegovini. Radi toga se urgentno postavlja zadatak da se, u relativno kratkom vremenskom razdoblju, limitirajući činioci dešifruju i otklone jer, u protivnom, ona će imati apokaliptični završetak. LITERATURA: – – – – – – – – – – – – – – – Andrić, I.: Pismo iz 1920, Pripovijetke, Prosvets, Beograd, 1963. Andrić, I.: Travnička hronika, Udruženi izdavači, sarajevo, 1986. Božović, R.: Dominacija i otpor, Čigoja štampa, Beograd, 2002. Vejnović, D.: Razvoj demokratije, dijaloga i tolerancije u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova, Akademija nauke i umjetnosti Republike Srpske, knjiga XVIII, 2006. Kararić, F.: O različitim aspektima dijaloga, Značenja broj 56, Doboj, 2006. Kovačević, B. : Medijski rat i genocid, Glas Srpske,Banja Luka, 1996. Koković, D.: Sociologija obrazovanja, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet u Novom Sadu, 2000. Mićunović, D.: Moja politika, Filip Višnjić, Beograd, 2005. Sociološki leksikon, Zavod za udžbenike, Beograd, 2007. Suzić, N.: Sociologija obrazovanja, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske, Srpsko Sarajevo, 2001. Supek, R. : Društvene predrasude, Radnička štampa, Beograd, 1973. Frojd, S. : Budućnost jedne iluzije, Naprijed, Zagreb, 1986. Šijaković, I.: Sociologija, Univerzitet u Banjoj Luci, Ekonomski fakultet, Banja Luka, 2003. Šušnjić, Đ.: Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997. Šušnjić, Đ.: Drama razumevanja, Čigoja štampa, Beograd, 2004. 160 IMPOSSIBILITY OF TOLERANCE AND DIALOGUE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Summary In the introduction of this work we have spoken about notions of tolerance, dialogue, as well as their theoretical basement which have been put by numerous philosophers and sociologists. After it the attention has been put at intolerance and disability of dialogue in BiH. Author also has suggested premises which should be accomplished in the purpose of exceed of mentioned situation in BiH. Conclusion: in the paper we have determined that, unless Bosnia and Herzegovina does not remove the factors of insufficient dialogue and tolerance, it will experience selfdestruction Key words: Bosnia and Herzegovina (BiH), tolerance, dialogue, society, democracy, political elite, political culture, conflict, hatred, media. 161 SOCIO EKONOMSKE I POLITIČKE IMPLIKACIJE NETOLERANCIJE I GOVORA MRŽNJE U BIH Pregledni rad UDK 323.1:316.647(497.7) Berislav Đurić1 Vesna Mijatović Kabinet dopredsjednika Republike Srpske Banja Luka U zemlji mržnje najviše mrze onog ko ne umije da mrzi. IVO ANDRIĆ Apstrakt: Govor mržnje je sve prisutniji u svakodnevnom životu. Njegove tragične posljedice uništavaju sve odnose čitavog društva, unose nemir i ličnu nesigurnost. Posljedice govora mržnje i netolerancije postaju posebno vidljive kada se pretvore u akciju i kada se sa riječi pređe na (ne)djela. Pod udarom su svi koji pripadaju bilo kojoj manjinskoj grupi, po bilo kom kriteriju. Mržnja uništava svaku inicijativu i mogućnost društvene afirmacije, dovodi do pasivizacije najdarovitijih ili njihovog odlaska i time do gubitka intelektualnih i stručnih potencija potrebnih za razvoj i napredak zemlje. Poseban oblik govora mržnje se ispoljava prema drugim etničkim zajednicama i manjinama. Rješenje za ovaj problem je aktivno djelovanje protiv govora mržnje svih institucija, škole, organa prinude, sudstva, vjerskih zajednica i posebno svake porodice. Ovo je moguće ostvariti primjenom principa ravnopravnosti i jednake primjena zakona na sve prekršioce kao i jednakim tretmanom žrtava bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku drugu pripadnost. Ključne riječi: moć riječi, govor mržnje, netolerancija, predrasude, diskriminacija, neprijateljstvo, nasilje, zavist, pravda, ravnopravnost, pomirenje, napredak 1 Kabinet potpredsjednika Republike Srpske, gospodina Emila Vlajkija 162 MOĆ RIJEČI Ubi me prejaka riječ BRANKO MILJKOVIĆ Mnogo je mudrih misli posvećenih moći (ne)izgovorene riječi. Konfučije nas uči da čovjeka jedna izgovorena riječ može da učini mudrim ili glupim, te stoga moramo da pazimo šta govorimo. Ispeci pa reci, kaže narodna mudrost. U (pra) početku svega je bila riječ. Božansku moć riječi najbolje opisuje sljedeći citat iz Biblije. “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj”. JEVANĐELJE PO JOVANU 1:1-3 Postavši po božjem liku ljudski rod je obdaren i riječju, božanskom moći koje najčešće nismo posve svjesni. Probavši plod sa drveta spoznanja čovjek je postao svjestan razlike između dobra i zla i odgovoran za svaki pojedinačni izbor. Riječ ima moć da stvara i razara. U riječi su i život i smrt. Riječ može da uzdigne i najneznatnijeg ili da osiromaši najbogatijeg. Riječi mogu i da inspirišu i da unište. Riječi mogu da grade i ruše mostove među ljudima. Lijepa riječ gvozdena vrata otvara i dušu liječi. Zla, ružna riječ stvara rane koje dugo, a ponekad i nikada, ne zarastaju. Mnogo je (po)stradalih od samo jedne, jedine ružne riječi ili narodnim jezikom rečeno – pogane, teške i uvrijedljive riječi, oštrije i od sablje. Nekada je riječ bila „tvrda“, izgovarana je sa oprezom i „dukata vrijedna“. Bila je zavjet za koji je garancija bila čast, obraz i glava. Danas se, u vrijeme bez časti, riječi olako potežu i malo vrijede. Da li ćemo riječ da koristimo kao sredstvo komunikacije ili oružje; melem ili otrov za dušu – naš je izbor ali i naša odgovornost!? “Čovjek je gospodar riječi koje nije izgovorio, ali je rob onih riječi koje su mu izmakle.” ARAPSKA POSLOVICA Kao što misao prethodi riječia djelo slijedi misao i riječ, tako izgovorena riječ započinje svoj samostalni život nezavisan od svoga tvorca. Zle riječi, posložene u rečenice a rečenice u knjige imaju moć da otvore Pandorinu kutiju i puste sva zla da se raziđu svijetom!? Zar nije, ne tako davno, jedna knjiga bila uzrok spaljivanja na lomači drugih knjiga da bi poslije na red došli ljudi. Milioni ljudi. Uvod u razaranje i smrt su uvijek (pre)jake riječi, kao što pjesnik reče. Ubi me prejaka riječ. Ne stigoh da se sklonim ... Pa ipak, vještina korišćenja riječi je mjera civilizovanosti jednog naroda. 163 O GOVORU MRŽNJE Mržnja je ljudsko osjećanje jake antipatije, odbojnosti, nepodnošenja. Zasnovano je na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prezira, i nenaklonosti. Uzroci mržnje često mogu biti sebičnost, zavist, povrijeđenost osobe, ljubomora ili neuzvraćena ljubav. Govor mržnje je usmeno ili pisano izražavanje koje za posljedicu ima eksplicitno iskazivanje ili izazivanje mržnje prema određenoj grupi (ili pojedincu) zbog nekog njenog određenja u cilju stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s tim što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje i može se manifestovati: 1) stvaranjem prezira prema određenom licu ili grupi; 2) stvaranjem negativnog stereotipa prema određenom licu ili grupi; 3) podsticanjem diskriminacije i neprijateljstva; 4) osudu okoline prema određenom licu ili grupi; 5) izazivanjem osećanja nesigurnosti i straha kod određenog lica ili pripadnika određene grupe; 6) nanošenjem fizičkih i psihičkih bolova određenom licu ili pripadniku određene grupe; 7) upućivanjem prijetnji određenom licu, odnosno grupi; 8) podsticanjem i izazivanjem nasilje prema određenom licu ili grupi; 9) stvaranjem osjećaja kod velikog dijela građana da je takvo ponašanje prema određenom licu ili grupi društveno poželjno i opravdano; 10) izazivanje osjećaja kod širokog kruga građana da će takvo ponašanje biti tolerisano, i neće biti predmet odgovornosti. Govor mržnje je, pokazali su i ratovi na prostorima bivše Jugoslavije, snažno sredstvo za podsticanje linča, diskriminacije, nasilja, neprijateljstva, svirepog ponašanja, ratnih zločina i drugih anticivilizacijskih tekovina i stereotipa koji su osnov krivičnog djela - zločina mržnje. „Čoveka ubijaju često i mržnjom. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava, širi, jača i usredsređuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. Ali čoveka je mogućno ubiti i - nerazvimevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumevanja. Sredstvo je sigurno kao i mržnja, samo dejstvuje nešto sporije, ali su zato muke teže i strasnije. Čovek-žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega, često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim delom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu.“2 U svakodnevnoj komunikaciji, pogotovo u posljednje vrijeme, se sve više susrećemo sa raznim oblicima nerazumijevanja, netolerancije, govora mržnje, isključivosti, zluradosti i zlobe, primitivizma i grubosti svake vrste, koji za poslje2 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, str. 155; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine 164 dicu imaju nasilne akte. Narcisoidnost i netolerancija, neprihvatanje drugog i drugačijeg, doživljavanje tuđih postignuća kao ličnih neuspjeha i vlastite štete, licemjerje, manipulacije osjećajem straha su samo neki od uzroka (govora) mržnje kojim se vrlo često bavio naš veliki nobelovac Ivo Andrić. „Kako štetni i po društvo i po pojedinca, opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicljivost, i u tačnost svog suda i zaključka.“3 „Jer, ima u jednim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i da izmisle.“4 „Stvorenja sa izuzetnim darovima i izuzetnom sudbinom redovno okružuje krug divljenja, mržnje i zavisti, nepriznavanih želja i zluradog iščekivanja. Takve ličnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a iza njih umesto ostvarenih života ostane da živi pesma ili priča.“5 „Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete.“6 ”Poznavao sam jednog čoveka koji je za svaku stvar koju on nema ili ne razume uspevao da nađe poneku zlu reč.”7 U zemlji mržnje, „Tamnom vilajetu“ sve vam mogu oprostiti, sem uspjeha. Mnogo je darovitih pojedinaca nestalo, skrajnuto, protjerano, marginalizovano od strane primitivnih, agresivnih, narcisoidnih i sebičnih prosječnih, pa i ispod prosječnih pojedinaca koji su se smatrali pametnijim, sposobnijim i talentovanijim od istinski darovitih. Na taj način smo izgubili najdragocijenije što imamo – istinsku elitu, elitu koja bi svojim sposobnostima bila pokretač i nosilac razvoja i napretka društva. Kompetencije ove istinske elite bi nam pomogle da odgojimo još uspješnije buduće generacije. Uvažavanje talenta, sposobnosti i na mukotrpnom radu zasnovanih rezultata i njihovo pozitivno vrednovanje, po principu pozitivne povratne sprege, nas vodi duhovnom i materijalnom napretku i onome čemu teže uspješni narodi – društvu znanja, kao što nas mržnja, destrukcija i negativna selekcija vode u stagnaciju i nazadovanje što ponekad tragikomično liči na svima nam znanu pjesmicu iz osnovne škole – „Pačija škola“, J. J. Zmaja. „Učili su učili, od srijede do petka, al’ se nisu pomakli dalje od početka”. Tolerancija i izostanak javne osude prema ovakvom ponašanju stvara utisak da je ono prihvatljivo i opravdano, pa i poželjno. Na žalost, primjeri ispoljavanja mržnje i netolerancije su sve češći, čak i kod djece u najmlađem uzrastu. Vrlo često, gotovo svakodnevno se u medijima susrećemo sa vijestima o zlostavljanju dobrih učenika, samo zato što su bolji od drugih. Jedan od takvih primjera je 3 4 5 6 7 Ivo Andrić, Prokleta avlija, str. 64; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, str. 73; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine Ibid, str. 124 Ibid, str. 127 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, str. 14; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine 165 dječak Ivan. Najbolji đak, sa svim odličnim ocjenama. Učenik u beogradskoj osnovnoj školi na opštini Savski Vijenac. Njegovi vršnjaci, njih 300, su formirali Fejsbuk grupu „Svi mi hoćemo da prebijemo Ivana“. Kada se majka nesretnog i prestravljenog dječaka obratila policiji rečeno joj je da ne mogu da „češljaju“ internet svaki dan i da je u pitanju samo „dječija šala“. Fejsbuk grupa „Svi mi hoćemo da prebijemo Ivana“ je poslije reakcije majke izbrisana, ali se ubrzo pojavila nova, sa istim motivom, ali po drugim nazivom „Mi koji ćemo da pljujemo Ivana, jer je cinkaroš“. Na obe ove grupe se prijavilo podjednak broj, od oko 300 Ivanovih školskih „drugara“ za ovaj „uzvišeni i hrabri“ poduhvat!? Dječak Ivan, odličan učenik, je počeo da izbjegava da ide u školu, da mokri u krevet, a nesretna majka je, prepuštena na milost i nemilost okrutne sredine, na kraju morala dječaka da prepiše u drugu školu.8 Ovakvi primjeri iskazivanja mržnje, šikaniranja, zlostavljanja i kabadahijskog ponašanja su na žalost česti i gotovo svakodnevni. Izostanak javne osude okolina prema nasilnicima, a posebno institucija kojima je to zadatak, policije i škole, djeluju kao ohrabrenje i znak odobravanja maloljetnim zlostavljačima. Pošto nisu naišli na osudu niti su snosili bilo kakve sankcije dobili su jasan signal i ohrabrenje DA SE NASILJE ISPLATI I DA OVAKO NEŠTO MOGU SLOBODNO DA URADE PONOVO. Posljedice po njihovu žrtvu će biti teške, dugotrajne i vjerovatno nepopravljive. Nameće se logično pitanje. Šta tek možemo da očekujemo od djece ove djece u ne tako dalekoj budućnosti? Želja za afirmacijom i socijalnim statusom se može ostvariti ili radom i na osnovu prirodnih talenata ili bezdušnom „eliminacijom“ boljih od sebe. Ne naišavši na otpor i sankcije ovi nasilnici će da nastave da se ponašaju, po istom obrascu, na poslu i u krugu porodice šireći oko sebe koncentrične krugove nasilja. Ovakvih primjera ne nedostaje i svakodnevno možemo da ih nađemo u crnim hronikama. Da je situacija alarmantna pokazuju primjeri kada se sa riječi pređe na (ne) djela. Grupa od sedam učenika osnovne škole je pretukla nastavnika matematike Ivana Janeša, jer su misli da je gej, ali i da se „malo zabave“!? Najmlađi član ove grupe ima samo 10 (deset), a najstariji 15 (petnaest) godina. Četvorica od sedam ovih golobradih dječaka ima već podeblji dosje i 38 krivičnih prijava. Komentar zaista nije potreban, zar ne?9 Opet u Novom Sadu, 16.09.2013. godine je došlo do obračuna u kojem su korištene sjekire i mačeta, a u kojem je jedan srednjoškolac je teško povrijeđen mačetom sa povredama ramena, kuka i podlaktice (oštećenje većeg krvnog suda) i posjekotinom donjeg dijela grudnog koša i abdomena od 20 centimetara. Jedan od napadače, navijač FK „Vojvodine“ je priveden.10 Ovi primjeri ilustruju da sa uzrastom i mržnja, i djela počinjena iz mržnje postaju sve surovija i bezobzirnija. To se odnosi na sve češće sukobe navijačkih grupa, grupne tuče sa vrlo teškim posljedicama i teškim narušavanje javnog reda 8 9 10 http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/370833/Na-Fejsbuku-se-javilo-300-djaka-da-biju-druga http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/405087/Dosije-napadaca-na-nastavnika-Trojica-nasilnikaprevise-mladi-za-sudjenje http://www.novimagazin.rs/vesti/srednjoskolac-povredjen-macetom-operisan 166 i mira, imovine i zdravlja i života drugih ljudi. Dovoljno je biti drugačiji, navijati za „pogrešan“ klub. Otimanje kapitenskih trake od kapitena FK Partizan, Marka Šćepovića11 od strane Miloša Radisavljevića zvanog Kimi, nasilno skidanje dresa sa Ivajla Peteva12 os strane nasilnih navjača FK Levski na pres konferenciji i sve to pred TV kamerama, bez ikakvih sankcija i uz veliku medijsku pažnju. Gdje je granica i da li davanjem dodatnog prostora u medijima dajemo nasilnicima još jednu priliku da ponize ne samo žrtvu nego i sve nas i dodatno ih ohrabrimo da sa (tribina) nastave da šire mržnju i propagiraju nasilje i netoleranciju? Sjledeči citat navodim u cjelini, a riječ je o letku koji sam dobio od kćerke svoga prijatelj, srednjoškolskog uzrasta. Ako se radi o pukoj šali i pretjerivanju izgleda jezivo! Komentar nije potreban. polomiti mu rebra šipkom gazili ga martinkama po faci pretući ga bejzbolkom baciti ga u kreč odvesti u šumu i sjeći, danima uhvatiti ga heftalicom za usnu i ispucati ceo šaržer prebiti mu prste vratima pritiskati mu lice o ježa polomiti mu noge a la Misery nabiti mu levak u dupe i sipati čili staviti mu žilete u usta, zatvorili mu ih lepljivom trakom i onda udarali palicom po obrazima okačiti ga o mesarsku kuku a la Teksaški masakr nabiti mu petardu u nozdrvu i zapaliti folklorno, konjma o repove polomiti mu ruke, a onda mu noge vezati za kola i vući ga po kaldrmi prikucati mu špenadlama kapke za oči makazama mu odseći deo mudne kese i pustiti da iskrvari isturiti ga kroz prozor voza u pokretu da glavom treska o bandere obmotati ga bodljikavom žicom i pustiti da se kotrlja niz stepenice staviti ga golog u prazan olimpijski bazen, koji se potom napuni tonom sitnih šivaćih igala tući ga ciglom u lice ugušiti ga u kofi govana uhvatiti klizaljke za pertle, zavitlati i udarati ga metalnim oštrim delom po faci, a la Locke & Key pregaziti ga kolima gurnuti ga sa vrha napuštenog gradilišta nasmrt ga pretući njegovom gitarom nasmrt ga pretući golim rukama gaziti ga buldožerom gaziti ga njegovim nogama gurnuti mu glavu u rernu glava o panj i sekira ne bolje motorna testera ne bolje obična testera pa polako naterati ga da se sam polije uljem i zapali vezati ga i obmotati najlonom tako da mu samo glava viri onda odvesti brodićem nasred reke i baciti u vodu gurati mu lice u užareni ugalj iz kotla nabiti mu mikrofon u usta i zapušiti mu nos da se uguši gurati mu stalak mikrofona u dupe pa u usta gurnuti mu šake u uključen sokovnik ubaciti ga u kontejner pa u kamion da ga samelje drobilica za đubre vezati ga za drvo na vrhu neke planine golog i ostaviti da skapa od hladnoće odvesti ga u strugaru i isprobati sav alat na njemu ubiti usmrtiti ugaziti uništiti ugušiti iskasapti izmasakrirati urnisati probušiti probosti pogubiti pokositi sravniti sa zemljom zgromiti preklati kamenovati smrskati odstreliti obezglaviti udaviti giljotinirati zbrisati prosuti creva razneti upucati U GLAVU Uzroka za ovakvo stanje ima više. Ekonomska kriza, ratni sukob(i) na prostorima bivše Jugoslavije, loši primjeri i nekritičko veličanje raznoraznih „žestokih 11 12 http://www.kurir-info.rs/skandal-grobari-scepovicu-skinuli-kapitensku-traku-clanak-926455 http://www.kurir-info.rs/skandal-jokanovicev-naslednik-u-levskom-izbacen-sa-promocije-clanak-1024861 167 momaka“ i njihova društevena promocija u nacionalne, i gotovo mitske heroje, stvaranje negativnih uzora za identifikaciju generacijama koje tek stasavaju, izostanak reakcije institucija i javne osude što nas na kraju vodi do naopakog sistema vrijednosti u kojem ponašanje zasnovano na mržnji, netoleranciji, zavisti, zlobi i nasilju postaje društveno prihvatljivo i poželjno, naša svakodnevnica koja se podrazumijeva. U ovakvim socijalnim odnosima pristojnost i poštenje se smatraju znakom slabosti, a sa druge strane nasilno ponašenje, čiji je prvi korak mržnja i netrpeljivost, znakom snage i moći i što je najgore – mjera uspjeha. Sredine nema. Iz svakodnevnog vokabulara većine kao da su nestali pojmovi moral i poštenje. Čak i kada nemilosrdne, bezdušne predatore i nazovu lopovima to je često sa prizvukom mistične privlačnosti. U usvojenom sistemu vrijednosti za moralne ljude se koriste „sinonimi“ mlakonja, nesposobnjaković ili najčešće budala. Kao da nema moralnih i poštenih? I kada za neoga kažu da je lopov, lopina to je sa prizvukom značenja mangup, snalažljiv, spretan i okretan, dok se za one koji nisu bilu u prilci, nisu znali ili nisu htjeli da pribave neku materijalnu ličnu korist uobičajeno je čuti pojam - budala. A između ove dvije socijalne „uloge“, budale i lopova nije teško napraviti izbor pogotovo ako je taj izbor praćen i odrđenim stepenom materijalnog blagostanja. U ovakvoj situaciji pametni (uglavnom) zaćute, budale progovore, a fukara se obogati. Umjesto istinske intelektualne elite na taj način smo uglavnom dobili neku drugu elitu sumnjivih kvaliteta, na sumnjiv način stečenih zvanja i sumnjive prošlosti o čijem porijeklu imovine nije uputno postavljati previše pitanja. Da li bilo gdje postoji tako ciničan životno moto? „Nekʹ komšiji crkne krava!“13 Krava je na ovim prostorima simbol hraniteljice i zagarantovane minimalne egzistencije. Ubiti nečiju kravu znači uništiti mu egzistenciju, uništiti posao ili s teškom mukom stvaranu životnu priliku, obeshrabriti, uništiti snove, zamagliti ciljeve, slomiti volju, potopiti i poslednju nadu... gurnuti u očaj. U osnovi ovog destruktvinog poriva je agresivno samoljublje, sebičnost, kratkovidost uz izostanak osjećaja za javno, opšte dobro i istinski patriotizam. To je sklonost da ne samo dignemo ruke od nekoga kome je krenulo niz brdo, nego da mu i malo „pripomognemo“ da mu krene nizbrdo. Umjesto puno predanog rada na ličnu korist i na korist zajednice, osjećaja obaveze prema vlastitom narodu, kolektivnog duha i odgovornosti koja se na ovim prostorima smatra slabošću, naivnošću pa i ludošću sljedbenici ove destruktivne životne filozofije opsjednuti su traženjem načina kako da drugom nanesu štetu, da ga spriječe da uspije i ostvari svoje snove čak i po cijenu vlastite štete!? Velika većina pojedinaca ovdje misli da su najbolji, najdarovitiji i kada se suoče sa realnošću da je neko drugi napravio bolji rezultat, sveo ih na stvarnu mjeru, reakcija je primitivna, agresivna, i bezobzirna ponekad i po cijenu samounštenja. Nije cilj radom postići rezultat, nego druge spriječti da se radom i talentom ostvare i da nas svedu na našu stvarnu mjeru. Uostalom uvijek je bilo lakše razarati nego graditi. I kad drugoga hvale, mnogi ovdašnji ljudi najčešće kažu: 13 http://znakoviporedputa.com/pogledi/667-nek-kom%C5%A1iji-crkne-krava 168 „Ma, dobar je, ali ... „ I poslije čuvenog „ali“ slijedi niz omalovažavajućih kvalifikacija. Prije će biti da ta „pohvala“ ima značenje: „Šta je to on bolji od mene?“ „Jednom mu je neko — u zao čas! — rekao da je pametan. Kako i zašto, to sam bog zna. Tek, on je poverovao u to. i otada je taj inače mirni i bezazleni čovek postao nemoguć, težak sebi i drugima.“14 Sljedbenici prethodno opisane autodestruktivne filozofije preiđaju životnu istinu i zakonomjernost iskazanu našom narodnom poslovicom: „Ko drugom jamu kopa, sam u nju upadne.“ Da sve bude još i gore uža na svu (autodestrukciju) treba dodati i beskrajno i nekritično divljenje svemu što je strano. „Ja se Džordžu divim do imbecilnosti“, kako u Radovanu III kaže veliki Zoran Radmilović. Ili šta reći za reklamu u izlogu prodavnice – ROBA IZ UVOZA? Da li to znači da nešto što je uvezeno, ko zna odakle, je bolje nego ista takva roba koju sami bez problema možemo da proizvedemo? Pogubna je implikacija ove reklame koja se nedvosmisleno nameće –NAJGORI I NAJNESPOSOBNIJI U POREĐENJU SA BILO KOJIM DRUGIM NARODODM! Na ovaj način smo se pretvorili u gomilu međusobno zavidnih, ogovaranju i podvalama sklonih neprijateljski raspoloženih pojedinaca, koji svoj patriotizam ne dokazuju predanim radom, osjećanjem obaveze i odgovornosti prema vlastitoj zajednici, nego prije svega mržnjom prema drugima i drugačijima od sebe, drugim narodima i zajednicama sa kojima živimo na istom prostoru i na koje smo sudbinski upućeni. Postali smo zatočenici vlastitih mentalnih tvrđava i stereotipa, nesposobni da saslušamo i prihvatimo drugoga i drugačijega i da drugome priznamo jednako pravo kakvo tražimo za sebe. Pri tome ne moramo da idemo daleko i da tražimo rjerenja u djelima velikih filozofa, u Kantovom kategoričkom imperativu. Dovoljno je za početak da se potsjetimo moralnog imperativa vojvode Marka Miljanova, da je junaštvo braniti sebe od drugog, a čojstvo braniti drugog od sebe! Pa ipak, niko o mržnji u Bosni nije tako studiozno pisao kao nobelovac Ivo Andrić. Mnogo je primjera u njegovim djelima koja se odnose na atavističku, iracionalnu mržnju, netrpeljivost i bijes u Tamnom Vilajetu, mržnju kojoj se ne zna uzrok i ne nazire kraj. „Kažu da je nekad jedan putnik svetačkog lika rekao za Olujake: „Bog im je dao bogatstvo i svaku nesreću.““15 „Kakvim je očima gledao mostarski kadija svoje selo kad je mogao ovakvu devojku da uda u njega? Ona je bila za dve glave viša od mladoženje, a za tri od najviše žene u Olujacima. Bila je vitka ali puna, oni su svi odreda zdepasti ali žilavi; bila je živa i vesela, oni mrki i potuljeni; ona je volela igru i pesmu, a oni rad i neku mračnu zamišljenost za koju se nije moglo vidjeti čemu vodi; volela je da se kiti i neguje, a to su njene jetrve i ostale snahe gledale sa čuđenjem i osudom ...“16 „Sve su te razlike pratile po ceo dan njen život i sve je više razdvajale od mladoženjine mnogobrojne porodice i celog sela. A noću je dolazio mladoženja. To je bio 14 15 16 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, str. 32; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine Ivo Andrić, Žeđ – Žeđ, pripovjetka Olujaci, str. 215; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine Ibid, str. 218 169 snažan čovek, sa preranim borama na zagasitom licu, sa vratom koji se pri dnu širio i razlivao ka ramenima, sa sumnjičavim tmastim pogledom. Zadrhtala bi kad bi osetila poizdaleka kako joj se približuje njegov miris. Mirisao je na zemlju, na tor, na ustajalo mleko. Prilazio bi joj nemo, dušmanski. Isto se tako odmicao od nje. A šta je tada bivalo između njih, to zna samo gluva noć i nesrećna ženska sudbina kojoj su usta zaliven.“17 „Od prve bračne noći on drži u bračnoj postelji, više glave, nabijenu i potprašenu malu pušku, a između sebe i žene položen dugački nož. To je bila bolesna ljubomora od prvog pogleda, bez povoda. Ljubomora bez ljubavi. U stvari, bolesna potreba za mučenjem i uništavanjem. Sve je činila da mu izbije iz glave te pogrešne misli, pokušala je da ukloni oružje, ali to je kod njega izazivalo nove sumnje i bojazni. Zaprijetio joj je da će je živu zapaliti ako to još jednom učini. I tako ona, pošto se danju naradi, leže u postelju s velikim nožem i jadnim, potajnim ludakom pored sebe. I plače i danju i noću.“18 „Među tim zgrčenim, ćutljivim ženama savila se i nevesta Mostarka. Njihove ruke, široke, kratke, sa zatubastim prstima, ispucale i pocrnele od oraha i voćnog soka, mešaju se i dodiruju sa njenim pravilnim rukama na kojima se obli nokti nedavno okniveni. I kad ništa ne govore – u Olujacima i žene malo govore – ruke su im se mrzele i oči sukobljavale, ugašene oči olujačkih žena sa njenim ćilibarskim velikim očima. Radila je nevešto i rasejano i time, pored prirodne mržnje i zavisti, navlačila na sebe još i njihov prezir. Celu svoju nesreću i odnekud neminovnu propast gledala je povazdan na tom moru razasutih šuštavih oraha. I noću, umesto zelenog, veselog mostarskog polja, na san joj je izlazima beskrajna pustinja u kojoj umesto peska crni orasi zloslutno zveče i poigravaju.“19 „Spolja je dolazio šum kao da neko nešto radi oko kapaka na prozoru. Mladić priđe tome jednom prozoru. I on je bio zatvoren; nešto teško bilo je navaljeno spolja. Uzalud je upirao. Tu se oštro osećao miris dima. Brzo pređe sobu, otključa vrata koja su vodila na niski doksat, ali i vrata su bila poduprta nečim teškim i mogla su se samo odškrinuti. Kroz mali otvor pokulja oštar i zagušljiv dim od gasa i zapaljenog sena. Kao izbezumljen, mladić se baci celim telom u onaj mali otvor koji su vrata dopuštala, ne bi li ga proširio koliko mu je potrebno da se provuče. Uto ga neko iz mraka udari po glavi nečim oštrim i teškim kao mračna i bezglasna munja. Zatetura se natrag i klonu nasred sobe. Žena pisnu i pade na kolena. A kroz onaj uski otvor na vratima, kroz koji je mladić iz Mostara nastojao uzalud da se probije, uvuče se sitni i žilavi Muderizović, sa velikim nožem skrivenim za leđim. Zaključa vrata kroz koja je sve jače navirao dim, zadenu ključ duboko za pojas i priđe svojoj ženi, koja je, zanemela od užasa, širila ruke nad onesveslim bratom.“ 20 17 18 19 20 Ibid Ibid Ibid, str. 219 Ibid, str. 222 170 O MEĐUNACIONALNOJ MRŽNJI Mrak ne može protjerati mrak; samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može. MARTIN LUTHER KING, JR. Istina je cjelina. Nije moguće govoriti o međunacionalnoj mržnji, a da prethodno nije ništa rečeno o ispoljavanju mržnje u svakodnevnom životu. U Bosni se patriotizam ne iskazuje ponosom vlastitim identitetom, kulturom, tradicijom. Umjesto toga patriotizam se mjeri količinom mržnje iskazane prema drugima i drugačijima. Istorijske okolnosti, i uticaji različitih centara političke i vjerske moći je na ovim prostorima malo, po malo stvorila podjele i omraze kojima se ne zna početak, a kako stvari sada stoje još uvijek se ne nazire kraj. O mržnji u Bosni u djelima Ive Andrića nalazimo veliki broj citata, ali je malo koji tako posvećen mržnji kao pismo Maksa Levnfelda iz 1920 godine, sarajevskog ljekara iz ljekarske porodice, koji je poslije stradanja i patnji tokom I svjetskog rata i suočen sa licemjerjem poslijeratne „građanske“ Bosne odlučio da ode što dalje od Bosne užasnut silinom mržnje koju je spoznao. „Da pređem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha.“21 „A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim i slovenskim i neslovenskim zemljama.“22 „To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.“23 „Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i djeluju često mržnjom.“24 21 22 23 24 Ivo Andrić, Žeđ – Deca, Pismo iz 1920. Godine, str. 182; Udruženi izdavači, Sarajevo 1981. godine Ibid. Ibid., str. 183. Ibid. 171 „Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Ta vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi lako na delo. I svoju voljenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.“25 „Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovništva. Izme]u raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva da ih pređe.“26 „Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijama. To prikriva kako-tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju.“27 „Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jedne minute) tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam - i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju.“28 Mržnju u Bosni bi trebalo proučavati i liječiti kao bilo koju opaku bolest, kao lepru. Ako živite ovdje morate da mrzite i budete mrženi, kako dalje nastavlja Levenfeld. Ako ne mrzite i niste ste svrstali rizikujete da vas mrze i „vaši“ i „oni drugi“. Tragedija ovih prostora je u tome da su svi narodi sa prostora bivše Jugoslavije, sem Slovenaca i Albanaca, istog etničkog porijekla barem prema preliminarnim rezultatima najnovijih genetskih istraživanja. Glavni genetski markeri nam to govore i polako ruše hipotezu o velikoj seobi Slovena, iranskim korijenima i sličnim pretpostavkama koje nisu podržane arheološkim, materijalnim dokazima. Tragične podjele na tri velike religije koje se na ovom prostoru prepliću i čiji se interesi sukobljavaju na ovoj balkanskoj vjetrometini je doveo do toga da su se djelovi jednog istog naroda podijelili i međusobno zakrvili zbog interesa centara koji su „iza trista reka i planina“, kako kaže Levenfeld u svome pismu. Vododjelnica hrišćanstva je baš na ovim prostorima i poslije crkvene šizme 1054. godine naši prostori, a pogotovo Bosna, su bili pod uticajem i Rima i Vizantije, da bi poslije pada srednjevjekovne Bosanske države sramnom izdajom tvrdog grada Ključa i pogubljenjem poslednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine pali pod uticaj nove sile – Otomanske imperije. Tada počinje islamizacija stanovništva. Jedni su prihvatali islam u cilju zadržavanja privilegija, drugi da bi stekli privilegije, ili zbog pukog preživljavanja. Dodatnu težinu je predstavljala poistovjećivanje vjere i nacije, pa na ovim prostorima promjena vjere znači automatski i promjenu i nacionalnog identiteta. Ovdje ne postoji Srbin islamske 25 26 27 28 Ibid. str. 184 Ibid. str. 185 Ibid. Ibid. str. 186 172 ili katoličke vjeroispovjesti. Granice su oštre, duboke i nažalost često nepremostive. Pozitivan primjer je Mehmed paša Sokolović koji je odveden kao dječak u „danku u krvi“, postao janjičar i dostigao položaj paše u Turskoj carevini. Zahvaljujući ovom graditelju višegradske ćuprije (1571. godine) je dobijen berat 1557. godine kojim se dozvoljava obnova Pećke patrijaršije i za patrijarha ja tada postavljen Mehmed pašin rođeni brat Makarije Sokolović. Ovo je pozitivan primjer kada se jedno nasilno odvođenje u „danku u krvi“ pretvorilo u, barem donekle, pozitivnu priču gdje dva brata, jedan pravoslavne, drugi islamske vjere zauzimaju visoke položaje, grade i obnavljaju. Vjerske, istorijski uslovljene, podjele koje su praćene izgradnjom posebnog nacionalnog identiteta dovele su do stvaranja nepremostivih jazova između naroda na ovim prostorima. Umjesto jednog naroda i tri vjere, umjesto da nam to bude prednost i karta i preporuka za sve četiri strane svijeta ove podjele su postale izvor mržnje i teških i vrlo surovih i krvavih periodičnih sukoba. Kroz vijekove međusobnih sukobljavanja, najčešće zarad tuđih ineteresa, nesporazumi a sa nesporazumima i omraze su se samo povećavale i u međuvremenu smo zaboravili zašto se mrzimo. Na stare rane i nesporazume dodajemo nove. Crvena nit koja, kada je mržnja u pitanju, povezuje prošlost i sadašnjost je nobelovac Ivo Andrić. Hrvat po rođenju, Srbin po opredjeljenju. Za jedne je izdajnik i kovertit, za druge nije Srbin jer nije pravoslavac, a za treće je ekstremni islamofob. (Ne)čuvena je izjava akademika Muhameda Filipovića iz daleke 1967. godine: “Pisanje Ive Andrića Bošnjacima je nanijelo više štete od svih vojski koje su poharale Bosnu.”29 Za Filipovića Andrić nije samo antimuslimanski pisac, premda jeste i to, već je i subverzivno antibosanski, što je kudikamo konkretnija i opipljivija krivica, ravna gotovo izdaji domovine, a za račun tuđih, našem “bosanskom duhu”, stranih interesa.30 Zašto se onda čuditi komentarima po internet forumima o velikom piscu kad jedan akademik o Andriću ovako misli. Evo nekoliko primjera sa foruma web sajta Islambosna: „Tipu je bila potrebna titula da bi zadržao diplomatsku funkciju pa je sklepao nešto (što ne mora da je odudaralo od njegovog ličnog mišljenja) što je ideološkohistorijski pasalo za jednu zemlju kakva je bila Austrija u to doba - zemlja “branik Evrope” naprema “nasilničkoj”, “primitivnoj” i istočnjačkoj kulturi tadašnjeg neprijatelja No. 1, islamskoj kulturi Osmanskog Carstva.“31 „Jugoslavija je nominovala kandidata za Nobelovu nagradu, i u opticaju su bila trojica, spomenuti Andrić, Krleža, i Selimović. Evidentno je najveći Srbin, da ne 29 30 31 Život, mart, 1967. http://www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=628:moral no-pokroviteljstvo-ive-andria-nad-izvreteljima-dva-genocida-nad-bosanskim-muslimanima16&catid=44:ivo-andric&Itemid=75 http://www.islambosna.ba/forum/politika-i-aktuelnosti/ivo-andri263-nobelovac-koji-je-mrzioislam/msg177963/#msg177963 173 kažem četnik od njih trojice bio Andrić, zbog čega ga je srpski lobi u Jugoslaviji izabrao, te je to kasnije rezultiralo Nobelovom nagradom. Ako tome dodamo i činjenicu, da su dobitnici Nobelovih nagrada često bili i “podobni muslimani”, koji su se zalagali za fleksibilniji pristup, za modernizaciju vjere, za pozapadnjačenje muslimana itd, dobivamo jednu potpuniju sliku o tome šta je Nobelova nagrada, i kakvi su kriteriji tu. Da ne spominjem činjenicu da nema Nobelove nagrade za matematiku, jer mu je žena imala aferu sa matematičarem.“32 „Tu treba dodati, samo djelo “Na Drini ćuprija”, osim ćuprije kao vezivnog tkiva cijele knjige, i nema neku vrijednost u književnom smislu, što nije samo moje mišljenje.“33 „Ivo Andrić je priznati književnik, ali jeste bio islamofob, i to podobro. Opisuje nabijanje na kolce i slićne gluposti, užas. Same izmišljotine i navođenje čitaoca na misao o tome kako je bilo kao mračno u doba vladavine Osmanlija. oni koji kažu da se njegova djela trebaju gledati kao umjetnička, po meni je baš glupost, po tome bi bilo u redu napisati nešto grozno o bilo kome i kazati gledaj to sa umjetničkog aspekta. Ne svojataju njega Srbi đaba za sebe...“34 Nije akademik Filipović poznat samo po svome stavu o velikom Ivi. Proslavio se i izjavom o Srbima i Hrvatima: “Njihova mržnja je stvar odgoja. Onaj koji se od malena odgaja da je Turčinmusliman, glavni neprijatelj, da ga je opravdano ubiti i da ga treba mrziti, ne može a da ne mrzi nas muslimane, jer nas identificira sa Turcima. Ta je mržnja dio vjerskog i nacionalnog odgoja kod Srba i Hrvata. Mene raduje što mi ne bolujemo od te bolesti i nadam se da će nas zaraza mržnje mimoići, jer ona na kraju ubija onog ko je u sebi nosi.”35 Vjerovatno se ove i slične misli akademika Filipovića bile inspiracija Muratu Šabanoviću da obezbjeđivan od strane svojih sljedbenika macolom prije početka ratnih sukoba u SR BiH polomi statuu velikog nobelovca i baci je u Drinu.36 Govor mržnje je izazvao praktičan akt mržnje. Uzmimo Višegrad kao primjer poslednjih tragičnih događaja i rata u BiH. U Višegradu je, prema popisu iz 1991. godine, živilo dvije trećine Bošnjaka i jedna trećina Srba. Svu vlast je imala SDA. Od prvog dana je na Srbe vršen pritisak i zastrašivanje upravo od strane Murata Šabanovića i njegovih sljedbenika naoružanih automatskim naoružanjem protiv kojih lokalna vlast nije ništa preduzimala.37 Naprotiv, u Skupštini Višegrada Srbi su majorizirani i redovito preglasavani i poručivano im je da moraju da se ponašaju kako im se kaže ili da idu u Srbiju. U ovome je posebno prednjačio Avdija Šabanović, brat Murata Šabanovića. Tokom skupštinskih sjednica Murat je sa svojom grupom koja je naoružana dugim cijevima „obezbjeđivao“ Skupštinu. To 32 33 34 35 36 37 Ibid. Ibid. Ibid. „Radio Slobodna Evropa“, O srpskoj i hrvatskoj mržnji prema Bošnjacima, oktobar 2005. http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm Ibid. 174 je bio razlog da odbornici Srpske nacionalnosti prestanu da dolaze u Skupštinu u kojoj su i onako preglasavani. S vemenom situacija je postajala sve napetija uz sve veći broj incidenata. Pucnjave, prijetnje i premlaćivanja su postala svakodnevna kao i širenje lažnih vijesti koje su uznemiravale i Srbe i Bošnjake stvarale tenzije i pojačavale mržnju. Srbim je poručivano da su Bošnjaci većinski narod i da Srbi u BiH nemaju šta da traže.38 Posebnu uznemirenost je izazvalo upravo rušenje spomenika Ivi Andriću 01.07.1991. godine oko 17:00 časova od strane Murata Šabanovića i njegove grupe. Rušenju spomenika je prethodilo ovredljivo pisanje o Andriću u časopisu „Vox“ na čijoj je naslovnici data karikatura Iva Andrića „nabijenog“ na olovku. Tekst Nihada Kreševljakovića o Andriću ima naslov: “Ivo Andrić - markiz de Sad naše književnosti” i podnaslov: “Ono što sam do sada u Herceg-Bosni pročitao, doživio i čuo biće sasvim dovoljno da Andrića, koji je kao pisac možda veliki, nazovem malim čovjekom, otrovnim zrnom, kao bićem koje nije imalo ni trunke ljubavi prema rodnoj grudi”. U tekstu se citira pisanje lista “Bosanski pogledi” iz marta 1961. godine - “da su djela „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ napisana iz čistog političko-šovinističkog razloga po kojem se trebala pripisati lažna genocidnost i surovost muslimanskog življa za turskog vakta, a time da se ujedno opravdaju četnički zločini koji su u toku rata masovno činjeni nad muslimanskim življem”. Andriću se pripisuju istorijske laži o Bosni i izložen je najtežim uvredama (“pa zar je moguće da je takvog gada iznjedrila lijepa, mila i tiha Bosna”). Vox, oktobar 1991. godine najavljuje potonje tragične događaje U avgustu 1991. godine u Višegradu među muslimanima je kružio letak u kome se navodi: “Očito je da se sa Srbima više mirno ne može i da kriza u kojoj 38 Ibid. 175 se nalazimo neće biti riješena sve dok i jedan Srbin bude živio u našoj Republici. Stoga moramo činiti sve da ih se što prije i što efikasnije riješimo. Prije no što upotrijebimo i poslednji argument - oružje, probaćemo nekim suptilnijim metodima...”39 Zatim se u dvadeset tačaka daju poruke za muslimane. Između ostalog, poručuje se: “Razbijajte im prozore na kolima i kućama u kojima žive”, “Istresajte smeće pred njihova vrata”, “Mokrite u njihovim ulazima”, “Obilježavajte im kuće ili stanove”, “Pišite grafite prijeteće sadržine po njihovim kućama ili crkvama” i sl.40 Nekažnjavanje Murata Šabanovića za sve ove akte nasilja, rušenje spomenika i javno nošenje automatskog naoružanja dovelo je do iseljavanja Srba preko Drine u Užice. Sve je kulminiralo u martu 1992. godine kada su milicionari Muslimani iznijeli naoružanje iz policijske stanice. Tada su Srbi napustili policiju i došlo je do podjele. Javno pokazivanje automatskog naoružanja, naoružavanje (pronađeni su spiskovi Kriznog štaba), prijetnje i stalni incidenti za koje niko nije odgovoarao su stvarali stanje nesigurnosti i povećanje međunacionalnih antagonizama. Ovakvo stanje je pogodovalo širenju glasina i sa Srpske i sa Muslimanske strane. Iz zaplijenjene dokumentacije se vidi da su vođene pripreme za rat.41 U “Podsetniku za održavanje referenduma”, pronađenom u Višegradu, navode se mere: • Najveći stepen pripravnosti (praćenja) SDS. Mobilizacija sa naoružanjem, zimskom odjećom i hranom (za nekoliko dana). • MUP mora biti mobilan. • Fizičko obezbeđenje ličnosti i objekata. • Kontrola prilaza vojnim objektima." • Na kraju se pominje i aktiviranje jedinica i "zaprečavanje" komunikacija.42 Mobilizacija Muslimana na ideji stvaranja muslimanske države na prostoru prethodne Jugoslavije podsticana je i letkom “Program doseljavanja Bošnjaka iz Turske”43. U letku je navedeno da se ogroman broj muslimana iz BiH i Sandžaka nalazi u Turskoj, gde su izbegli pred “naletima kršćanstva i hrišćanstva”, te da ih u Turskoj ima četiri miliona zajedno sa potomcima. “Program” predviđa vraćanje muslimana iz Turske u 10 “talasa” - svake godine po 400.000 ljudi. Određuju se mesta u koja će doseljavanje biti vršeno, a obuhvaćene su teritorije BiH, Crne Gore, Sandžaka i Šumadije. U tački 14. “Programa” navodi se: “Nakon ovoga stvorili bi se i formalni uslovi za stvaranje islamske Republike Bosne i Hercegovine koja bi ... bila znatno veća, odnosno vratila bi se u svoje prirodne granice.” Kao vreme početka ostvarivanja “Programa” označen je januar 1992. godine. 39 40 41 42 43 Ibid. Ibid. Ibid. Ibid. Ibid. 176 Teror Murata Šabanovića je kulminirao prijetnjom dizanjem u vazduh brane HE „Višegrad“. Slijedi transkript razgovora Murata Šabanovića, generala Kukanjca i Alije Izetbegovića 13.04.1992. godine.44 Novinar radija Sarajevo: Halo, Murate, predsjednik Alija Izetbegović je na liniji. Murate, evo, slušaj predsjednika. Gospodine predsjedniče, vi ste u programu. Izetbegović: Halo, Murate, ja te molim da ne činiš to do posljednjeg momenta, dok ne vidiš da moraš to učiniti. Murate, smirite se, ja mislim da će se Kukanjac javiti. Samo polako, treba muški da se držite, ne treba da izgubite živce - kaže Izetbegović. Novinar: Evo, Murate, generala Kukanjca. Sad će razgovarati sa vama. Kukanjac: Murate, nemoj to raditi. Nemoj, ja te molim. Murat: Pa reci Borku Glaviniću da ne bombarduje, da ne radi to. Kukanjac: Ko bombarduje? Murat: Pa Borko Glavinić, kapetan prve klase u Višegradu. Kukanjac: Odakle bombarduje? Murat: Iz Uzamnice, iz vaše kasarne, gospodine. Kukanjac: Murate, ostavi to, stradaće mnogo nedužnog naroda. Murat: Da, ali sada stradaju samo muslimani, a tvoji Srbi kolju. Ja znam da ću biti ratnizločinac, a ti si veći, ti si mog’o spriječiti sve prije tri dana. Kukanjac: Murate, ja ću to odmah uraditi, a ti, molim te, nemoj tu branu puštati. Murat: Neću, ako ne padne granata. Priđe li vojnik blizu, ima da leti, a ako poleti brana, nijeviše Alija za građansku republiku, nego je Murat za džihad, borbu do istrebljenja. Kukanjac: E, Murate, nemoj to raditi. Ako ništa, nemoj zbog muslimana. Murat: Ili nas četnici poklali, ili nas Drina odnijela, isto nam je. Kukanjac: Dobro, Murate, nemoj to raditi, a ja ću sad da vidim šta je to tamo. Murat: Reci Arkanu da ne kolje, a ne Muratu da ne diže branu. Kukanjac: Ja svakom kažem neka se čisti, neka ne dira narod, i Arkanu i svakom drugom. U to budi uvjeren, Murate. Izetbegović: Halo, Murate, sada je Kukanjac obećao da će obustaviti paljbu. Pričekačemo da vidimo da li će održati riječ. Budi tamo, ali poslušaj me, nemoj ništa činiti do daljnjeg. Bićemo u vezi. Murat: Druže predsjedniče, još ću vas sad poslušati i nikada više ako se ovo ne prekine. Izetbegović: Ako se prekrši, oni će to prekršiti, nisi ti taj koji će prekršiti. On je to obećao i da pričekamo da vidimo da li će održati riječ. Kukanjac: Sad sam provjerio, ne gađa niko od mojih starješina. Gađaju drugi. Murat: J.... ti mater! Govori ti Murat. Kako možeš lagati? Tom prilikom Šabanović je otvorio klapne na brani i izazvao protok od 6.000 m3 što je izazvalo uništavanje kuća i značajan broj stradalih civila, prije svega 44 http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=48472 177 Muslimana/Bošnjaka koji su pokopani u Žepi i poslije prikazani kao žrtve koje su pobili Srbi. Velike štete su izazvane i nizvodno. Katastrofa je spriječena jer je prije toga izvršeno kontrolisano ispuštanje vode iz HE „Bajina Bašta“ i „Zvornik“ i tome je spriječeno još veće razaranje imovine i stradanje civila duž toka rijeke Drine. Sve ovo je Šabanović uradio poštujući naređenje komandanta „Zelenih bertki“ iz Sarajeva Seda Ahmetovića.45 Danas se Šabanović, izdan od svojih naredbodavaca, kaje zbog rušenja Andrićeve biste koju je srušio po naređenju vrha SDA, Omera Behmena i Ejupa Ganića...46 o čemu se sam Šabanović u javnim istupima više puta izjasnio47, ili pak reakcije po forumima na ovu temu48. Ovakvo ponašanje, uz referendum o nezavisnosti BiH uz ignorisanje volje Srba i odbacivanje Kutiljerovog plana je Bosnu gurnulo u krvavi rat. Planu NJ. E. gospodina Kutiljera je predviđao preuređenje tadašnje SR BiH u osnovi podjelom na tri etničke jedinice. Na ovaj način bi bile relaksirane međunacionalne tenzije i spriječen krvavi rat. Alija Izetbegović je, po povratku, sa pregovora povukao paraf sa sporazuma, incidenti su učestali i dogodilo se neminovno. Ušli smo u dug, surov i iscrpljujući rat. MIR KAO NASTVAK RATA DRUGIM SREDSTVIMA U međuvremenu je 18.03.1994. godine zaključen Vašingtonski sporazum kojim je formirana FBiH, a kasnije i Dejtonski sporazum koji je zvanično potpisan 14.12.1995 godine u Parizu. Dobili smo državu u kojoj ni do danas nije riješen pravičan izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvatskog naroda. Majorizacija nad Hrvatima se nastvlja i tokom poslednjih pregovora u Briselu nije prihvaćeno formiranje čak ni izborne jedinice koje bi, u okviru rješavanja problema presude Sejdić-Finci, omogućilo uklanjanje etničke odrednice kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva BiH, a Hrvatima mogućnost izbora svoga predstavnika u Predsjedništvu. Svaki pomen trećeg entiteta je dočekan radikalnim izjavama pa čak i prijetnjama da će “ako do kraja marta ne bude formirana vlast u FBiH i na državnom nivou, ulice Tripolija biti Diznilend u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi ovdje”. Povod je bio pritisak na Hrvate da dva ministarska mjesta i „hrvatske kvote“ pripadanu SDP-u.49 U intervjuu za „Novi pečat“ broj 19. od 26.09.2013. godine profesor Marko Tokić kaže da su Hrvati stoprocentno glasali za samostalnost BiH i njen izlazak iz Jugoslavije. U međuvremenu su obespravljeni u svojim pravima u tolikoj mjeri da velika većina danas ne vidi nikakva smisla u ovoj i ovakvoj BiH. 45 46 47 48 49 http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:428124-Sabanovic-Kajanje-zbog-Andrica http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=AkOOdwKPCFw#t=219 http://www.klix.ba/forum/murat-sabanovic-t110543s50.html http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Lagumdzija-poziva-na-rat/lat/54070.html 178 Položaj Hrvata govori šta Srbe čeka u slučaju daljnje centralizacije BiH i njene pretvaranje u „građansku“ državu. Retorika političkog Sarajeva prema Srbima i RS je: manji entitet, genocidna tvorevina, „Republike šumska“ a Srbi su agresori i genocidni nacisti. Još u ratno vrijeme je plasirana laž o stotinama hiljada ubijenih nesrba. Ova netačna brojka je ponovljena od strane ministra vanjskih poslova gospodina Lagumdžije početkom avgusta ova godine u izjavi za „Vašington post“ kada je rekao da je Bosni stradalo više od 300.000 ljudi.50 Prema IDC-u koji vodi Mirsad Tokača u Bosni je tokom proteklog rata ukupno stradalo oko 98.000 ljudi, Bošnjaka, Srba i Hrvata.51 Dio ratne propagande koji traje i danas se odnosi na narativ o silovanju bošnačkih žena i djevojčica, kao sredstva ratovanja. Neukusno licitiranje ide od 500.000, koliko je pominjano tokom rata pa do 50.000 koliko tvrdi Anđelina Džoli u filmu „U zemlji krvi i meda“. Lictiranje brojem poginulih u Srebrenici i nepominjanje Srba koje su pobile snage pod komandom Nasera Orića je u najmanju ruku neukusno. Još je neukusnije izjednačavanje Srebrenice sa koncentracionim logorima Aušvic, Jasenovac ili Dahau i bilo čijeg stradanja sa Holokaustom nad jevrejskim narodom. Cilj svega ovoga je nasilna nacifikacija Srba i revizija istorije. Iza ovog „projekta“ očigledno stoji država koja je dva puta izazvala ratove svjetskih razmjera, a sada bi htjela da popravi imidž proglašavajući Srbe za naciste. U priči o Srbrenici kao da ne postoje srpske žrtve, ne vojnike nego pobijene i izmasakrirane civile. Od ukupnog broja stradalih u Srebrenici niko ne pominje vojnike ARBiH poginule jula 1995. godine u sukobima sa VRS i u povlačenju prema Tuzli, u minskim poljima. Upitna je i uloga 10. Diverzantskog odreda i jednog broja „legionara“, ko ga je i zašto formirao i ko ga je efektivno kontrolisao. Izjave Jugoslava Petrušića i javno priznanje da je (bio) pripadnik Francuske obavjeđštajne službe, kao i Dražena Erdemovića da je lično učestvovao u egzekuciji 1.200 Bošnjačkih muškaraca, a da prvi uopšte nije ni pod istragom a drugi je dobio samo 5 godina dok svi ostali kojima se sudi na osnovu njegovih izjava dobijaju doživotne robije. Erdemović je valjda jedini primjer vojnika koji je u jednom ratu tokom četiri godfine rata promijenio četiri strane – JNA, HVO, ARBiH i VRS i priznao da je svojeručno (sa)učestvovao u egzekuciji 1.200 Bošnjaka – i nije dobio doživotnu robiju!? Da je bilo egzekucija, to niko normalan ne može da ospori. Vidjeli smo snimke paravojne jedinice „Škorpioni“ kako vrše egzekuciji bošnjačkih mladića.52 Poređenje Srebrenice sa Aušvicom i Jasenovcem, a Starog sajmišta sa Omarskom53 je u najmanju ruku neukusno i nema nikakve veze sa činjenicama. Bez želje da osporim zločine koji su se nesumljivo dogodili, podsjetio bih na neke 50 51 52 53 http://www.blic.rs/Vesti/Politika/397241/Kritika-izjave-Zlatka-Lagumdzije-o-vise-od300000-poginulih-u-ratu-u-BiH http://bosniagenocide.wordpress.com/2012/02/03/tokaca-broj-civilnih-zrtava-rata-u-bih33000-bosnjaka-4000-srba/ http://www.youtube.com/watch?v=Jn0byalWvAc Oslobođenje, 01.10.2013. 179 činjenice. Srebrenica je bio zaštićena zona koja je dobijala i hranu i čak oružje i iz zraka i kopnom. U Srebrenici su bile holandske trupe koje su garantovale sigurnost civilnom stanovništvu Srebrenice. U Srebrenicu su postojale solidno naoružane i prilično jake oružane formacije pod komandom Nasera Orića koje su, krijući se iz UNPROFOR-a napadale srpska sela i pobile mnoge nedužne srpske civile. Neki pripadnici snaga pod Orićevom komandom su počinili teške ratne zločine. Stoga je krajnje je neukusno, ko god da to uradi, praviti poređenje Srebrenice sa nacističkim konc logorima. Da li je konc logor Jasenovac bilo kada bio zaštićena zona? Da li su u Jasenovcu postojale bilo kakve oružane formacije? Da li su „stanovnike“ Jasenovac od napada spolja štitile međunarodne snage? Da li su mučenici Jasenovca izlazili iz tog „sigurnog utočišta“ i ubijali okolne Hrvate? Da li su na bilo koji način u Jaseonvou dobijali pomoć u hrani? Bilo kakvo daljnje poređenje je zaista krajnje neukusno. Ne bilo fer da ne pomenem nešto što je krajnje neprihvatljivo, a to je parola koju možemo da vidimo na sportskim stadionima: „Nož, žica, Srebrenica“. Ovaj morbidni slogan je uvreda zdravog razuma i svega što ime veze sa humanošću, i apsolutno je neprihvatljivo da neko sebi uzme za pravo da u ime jednog naroda bilo kome šalje ovakve uvredljive i krajnje bolesne poruke. Oni mladi ljudi koji izgovarajući ovu nakaradnu parolu ne čine dobro nikome, a najmanje svom narodu. Ovo je problem sa kojim se RS treba ozbiljno zabaviti i srećom u poslednje vrijeme se ova jeziva parola ne vidi nigdje na javnim mjestima. Pored Tompsonovih pjesam koje vrlo često odišu mržnjom i veličanjem ustaštva i pokolja nad Srbima. Jedna od takvih pjesama je i „Jasenovac i Gradiška Stara“. Komentari posjetilaca stranice na Youtube na kojoj se nalazi ova pjesma su puni najstrašnije mržnje i izjava od kojih pamet staje uz veličanje NDH i Ante Pavelića, Maksa Luburića ...54 Nezamislivo bi bilo da bilo ko, bilo gdje na ovaj način veliča nacističke glavešine i zločince i idejne tvorce „konačnog rješenja“!? Nije stoga ni čudno da antićirilična i antisrpska histerija u Vukovaru i u nekoliko drugih gradova u Hrvatskoj gdje su polupane ili poskidane table sa dvojezičnim natpisima. Da li to znači da će branitelji čistoće hrvatskog idnetiteta otići u HAZU da polupaju i Baščansku ploču kao simbol agresije sa Istoka ili će pak da odu do Katedrale i spale bogoslužbene knjige na glagoljici koje se tamo nalaze? Širenje histerije me ne čudi s obzirom na „karikature“ koje su objavljivane po hrvatskim novinama ovih dana. 54 http://www.youtube.com/watch?v=FK6Hvti rw 180 HAZU, Baščenska ploča i glagoljski rukopis iz Zagrebačke katedrale Priča ne bi bila kompletna bez primjera antisemitizma. U svojim istupima novinar i publicista iz Tuzle Fatmir Alispahić je negator Holokausta: „Nigdje nije pronađena deponija pepela, a od šest miliona kremiranih Jevreja stvorilo bi se makar jedno brdo šljake. Naučnici smatraju da je podatak o šest milona ubijenih Jevreja obična laž jer je na teritorijama pod nacističkom kontrolom bilo četiri miliona Jevreja od kojih su dva miliona pobjegla u Rusiju. Navodno je stradao tek 300.000 Jevreja i to od posljedica tifusa i iscrpljenosti u logorima. Ključni argument je navodni sporazum cionista i nacista o preseljenju Jevreja iz Njemačke s ciljem formiranja Izraela a za šta su bile zainteresovane obe strane. Sve drugo je predstava.“55,56 Ni Srbi nisu bolje prošli. Alispahić za Srbe kaže: „Srbi su genocidni, poremećeni i otpad civilizacije. Da sam rođen u Šumadiji bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka. Srbi plivaju krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa.“57 Na večeri monodrame Milana Laneta Gutovića 12. juna 2013. godine u Narodnom pozorištu RS ovaj poznati glumac je napravio nešto nevjerovatno. „Našalio“ se na račun reklamacije na visinu računa za plin koji su Jevreji poslali Hitleru!? Vrhunac antisemitizma je slijedeći primjer. Dejan Lučić, čovjek koji (sve) zna. Na Lučićevom sajtu se može naći, na početnoj strani, da su MOSAD i Jevrejski lobi odlučili da naša zemlja (Srbija) nakon pada Izraela postane nova jevrejska država. Operacija Mosije58 – preseljenje Jevreja iz Izraela poslije neminovnog sloma jevrejske države. Srbija je izabrana jer je u Srbiji antisemitizam malo izražen, gražanska je a ne nacionalna država, većina stanovništav je hrišćansko, Srbija je kompaktna i granice sa sujedima su višedecenijske i 25% vlasništva nad 55 56 57 58 Fatmir Alispahić, Marketing tragedije, kolumne iz magazina SAFF 2003. – 2008., Samizdat, Batva, 2008., str. 78.-79. Dnevne novine “Blic”, ponedjeljak 14. maj 2012. godine Ibid. str. 219 http://www.dejanlucic.net/cirilica/Operacija-MOJSIJE.html 181 nepokretnostima. Sve bi bilo logično, barem na prvi pogled, da ista ovakva laž nije prošla u Mažarskoj. „Oko hiljadu „jobikovaca“, koji su uprkos pokušajima da se miting zabranizbog njegove antisemitske prirode imali sudsko odobrenje za skup, predsjednik Gabor Vona oslovije sa „antiboljševista-anticionista“. Odmah na početki poručio je da „židovske investiocione osvajače koji su unaprijed skovanom zavjerom planirali da kupe celu Mađarsku, uključujuči i njene predtrijanonske teritorije, što je nedavno u medijima javbno pohvalio i podržao izraelski predsjednik Šimon Peres, da bi kad dođe vreme u taj prostor preselila Izrael, najoštrije upozorovam – idite u neku drugu zemlju u svetu, jer Mađarska nije na prodaju.„59 ZAKLJUČAK Prije zaključka je važno da se podsjetimo jednog od osnovnih principa Rimskog prava da je, pravo svakog pojedinca/naroda ograničeno istim pravom drugog čovjeka/naroda. Polazeći od ovog principa sam govor mržnje, u svom totalitetu, je negiranje prava drugome! Na ispoljavanje ili izazivanje mržnje imperativno moramo da odgovorimo. Sa socijalnim posljedicama mržnje se susrećemo svakodnevno.60 Nasilje među najmlađima sa trajnim posljedicama po cjelokupan razvoj najmlađih generacija, nasilje u porodici, delikvencija sa najtežim posljedicama po pojedince – ubistvima koja su u poslednje vrijeme sve češća među maloljetnicima. Misli i riječi se brže nego što mislimo pretvaraju u (ne)djela. Svako zlo je potrebno zaustaviti prije nego se ostvari. Zato je borba protiv govora mržnje najbolja prevencija potencijalnih budućih tragičnih događaja. Ćutanje, nereagovanje, nezamjeranje nasilniku je posebna vrsta saučesništva koja nas može već sutra pretvoriti u žrtve istih tih nasilnika. Uostalom, zar nas istorija ničemu nije naučila? Ovo su stihovi koje pripisuju Martin Niemöller-u o ćutanju Nijemaca na genocid nad Jevrejima koji se odigravao pred njihovim očima. “PRVO SU DOŠLI ... “ Martin Niemöller 59 60 Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam ćutao; jer nisam bio komunista. Kada su došli po sindikalce, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalac. Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam ćutao; jer nisam bio socijaldemokrata. Kada su došli po mene, nije preostao niko da se pobuni. Sedmični magazin „Pečat“, Beograd 24. maj 2013. godine, str. 53 http://www.atvbl.com/atv-video-pretucen-povratnik-u-zvorniku/ 182 Stravični su primjeri vršnjačkog nasilja najmlađih. Omalovažavanje, fizičko zlostavljanje, premlaćivanje, povrđivanje na razne načine koje se slavi kao posebno postignuće, nržnja prema svima drugima i drugačijima, netolerancija i želja za priznanjem ber rada i rezultata budi neviđenu kojičinu mržnje i agresivnosti. Nereagovanje sredine ohrabruje nasilnike i nasilje postaje sastavni dio naših živoda od rođenja pa do smrti. Posljedice su trajne i uglavnom nepopravljive i ne tiču se samo društvenih odnosa, nego imaju uništavajući efekat i na ekonomiju zajednice. Nerijetko se žrtve zlostavljan pretvaraju u surove zlostavljače i na taj način se nasilje širi kao zaraza i doživljava svojevrsnu legalizaciju. Na udaru su svi oni koji se razlikuju i pripadaju manjinskim grupama, po bilo kom osnovu. Jedna od tih grupa su i posebno darovita djeca koja su izložena brutalnom pritisku okoline. Sredina koja ovako funkcioniše nije podsticajna za lični razvoj izuzetnih pojedinaca tako da se djeca sa natprosečnom inteligencijom uklapaju u prosjek i jednoličnost ili su u stanju konflikta sa okolinom koja ih ne prihvata jer su drugačiji ili samo zato što su bolji od drugih ili na kraju kad stasaju odluče da je najbolje otići što dalje od sredine koja ne poštuje individualnost i ne vreduje talente. Time gubimo najvrijedniji resurs, često nepovratno što se odražava na gubitak šanse za razvoj čitave zajednice i dostizanja formalno proklamovanog cilja – društva znanja i akademske izvrsnosti. Druge manjinske grupe predstavljaju pripadnici drugih nacija i nacionalnih manjina. Ove manjinske grupe su tokom poslednje dvije decenije bile izložene posebnim vidovima pritisk, progona i likvidacija.Preduslov za napredak BiH je trenutno zaustavljanje govora mržnje i okretanje ekonomskom razvoju. Problem za realizaciju ovog cilja je duboka politizacija ove teme. Umjesto principa jednakostisvih građana, žrtava i zločinaca te samim tim jednakog kažnjavanja svih počinioca ratnih zločiona, odavanja pošte svim žrtvama proteklog sukoba u BiH, pomiranja i obnove zemlje u miru i toleranciji na scenije je pokušaj ostvarivanja ratnih ciljeva u miru, ali drugim sredstvima. Tako dolazimo do antiteze Klauzevicevoj tezi da je mir nastavak rata drugim sredstvima! Dok god se ne budu i drugima priznavala ista prava koja tražimo i za sebe, dok god se iz konteksta i cjeline budu uklanjale činjenice o patnjama i stradanjima drugih, dok god sudovi budu u funkciji prekrajanja istorije i nametanja budućih političkih rješenja neće nestati frustracija i razloga za mržnju one druge strane. Kao što je negativan uticaj stranog faktora doveo do potpaljivanja ratnog sukoba, jednako tako ni sadašnji djelioci pravde ne donose ni pravdu, ni pomirenje, ni nadu u bolju budućnost. Svjesno pogrešan pristup BiH posredstvom pojedinaca poput Emira Suljagića i javnih antisrpskih nastupa61 neće nam pomoći da brže prevaziđemo nesporazume i počnemo da se bavimo ekonomijom i bolje živimo. Umjesto toga ćemo ostati zatočenici prošlosti, simbol sukoba i nestabilnosti, „bure baruta“ čiji je jedan derivat dilema o razlici između basne i Bosne. „Basna je kada, u priči životinje, govore kao ljudi, a Bosna je kada ljudi u svakodnevnom životu govore kao životinje.“ 61 http://www.blic.rs/Vesti/Politika/389075/Skandalozno-Suljagicevo-poredjenje-RepublikeSrpske-i-nacistickog-Vermahta 183 SOCIO-ECONOMIC AND POLITICAL IMPLICATIONS OF INTOLERANCE AND HATE (SPEECH) IN BiH Summary Hate speech is more and more present in our daily lives. Its tragic consequences destroy relationships of the whole society, and bring in anxiety and personal insecurity. The consequences of hate speech and intolerance become especially visible when move from words to (mis)deeds. Under the impact are all those who belong to any minority group by any criteria. Hate destroys any possibility of social initiative and affirmations, leading to passivization most talented or they leave and that way lead to loss of intellectual and professional potential necessary for the development and progress of the country. A special form of hate speech is manifested toward other ethnic groups and minorities. The solution for this problem is an active action against hate speech of all institutions, schools, law enforcement agencies, judiciary, religious communities, and especially of every family. This can be achieved by applying the principles of equality and equal application of the law to all offenders as well as by equal treatment of all victims regardless of their nationality, religious or any other affiliation. Key words: the power of word, hate speech, intolerance, prejudice, discrimination, hostility, violence, jealousy, justice, equality, reconciliation, progress 184 OPERACIJA „POMIRENJE“ K , B H Pregledni rad UDK 316.647:32.019.51 497.6 Stamenko Novaković penzionisani brigadni general Banja Luka Apstrakt: Shvatajući situaciju u Bosni i Hercegovini onakvom kakva jeste, ne može se poreći činjenica da su govor mržnje i netolerancija problem. Više od 30 godina, obavljajući skoro sve komandne dužnosti u vojsci, rešavao sam svakakve probleme. Rešenja su bila proizvod ogromnog iskustva i naučno utemeljenog sistema donošenja odluka. Nakon svega, jedno sam prihvatio kao činjenicu: Svaki problem ima i rešenje. I to više povoljnih varijanti. U potrazi za rešenjima koja bi doprinela prevazilaženju ovog problema, kombinacijom znanja i iskustva, pokušao sam prodreti u suštinu govora mržnje i netolerancije, proceniti realne mogućnosti ključnih subjekata i ponuditi određene predloge. Analizirajući saznanja po oblastima društvenog života u kojima se susrećemo sa pojavnim oblicima govora mržnje i netolerancije, uočavaju se različiti pristupi, stanja, nosioci i primenjena rešenja. To značajno olakšava potragu za opcijama. Jednostavno rečeno, u Bosni i Hercegovini ovi problemi su jasni i očigledni, ali u nekim oblastima daju se nazreti i rešenja. Nije sve tako crno, kako neupućeni mogu brzopleto zaključiti. Postoje i sfere u kojima funkcionišu, relativno, normalni odnosi. U okviru političkog sistema, kao jednog od stubova društva, kriju se ključne nijanse problema, problematizovanja stanja, ali i ključevi po varijantama rešenja. Kao produkt primenjenog tipa analize, data je lista ciljeva koje je potrebno, do određenog nivoa, dostići. Time bi se prevazišao poguban uticaj govora mržnje i netolerancije. Ponuđeni scenariji pokrivaju sva tri moguća pravca razvoja. Srednji, negativan i pozitivan. U sve je ugrađen i način postupanja nadležnih institucija u svrhu usmeravanja aktivnosti radi poboljšanja stanja. 185 U svim delovima teksta date su mere i predlozi koji mogu, manje ili više, doprineti prevazilaženju ovih problema. Nije vršena detaljnija razrada iz prostog razloga što bi ulazak u preveliku dubinu bio kontraproduktivan. Ključne reči: Međuetnička mržnja i netolerancija, mogući razvoj događaja i nužne mere. UVODNA RAZMATRANJA Kada danas, pod ovim uslovima i okolnostima, opterećeni svežinom pamćenja, govorimo o tome kako prevazići govor mržnje i netoleranciju u interesu što boljeg etničkog pomirenja, dijaloga i tolerancije u BiH, moramo, ali zaista moramo imati na umu činjenicu da govorimo o veoma ozbiljnom problemu. Jako je teško prostim boldiranjem istaći svu složenost oblasti koju pokriva odabrani termin te su neophodna dodatna objašnjenja: • Istorijski gledano, svi ratovi na ovim prostorima imali su visok nivo međuetničke mržnje i netolerancije. • Mržnja i netolerancija imaju destruktivan uticaj na društvene odnose, a posebno u multietničkim zajednicama. • Jako je teško kontrolisati mržnju. Jednom pokrenuta narasta samopothranjivanjem i poprima osobine lavine. A lavinu je, skoro, nemoguće zaustaviti. • Nemoguće je, ili u najmanju ruku bezpredmetno govoriti o perspektivi, prosperitetu ili drugim povoljnim, a nužnim pravcima razvoja drustva u uslovima naglašene mržnje i visokog stepena netolerancije medju konstitutivnim narodima. • I sama činjenica koja govori o tome sa koliko ozbiljnosti se pokušava naći rešenje za prevazilaženje ovog stanja, govori u prilog odabira termina. Bez obzira na to što, u dosta slučajeva, rešenja „traže“ i oni koji podgrejavaju problem. Obzirom da to i nije od presudne važnosti za ovu temu, u daljem ću koristiti ovaj termin i ponašati se prema istom na odgovarajući način. Složićete se sa mnom da se problemi moraju rešavati, a nauka i struka su ponudile mnoštvo pristupa i modela rešavanja. Moj pristup je specifičan po tome što proizilazi iz naučenih lekcija tokom službovanja u nekoliko vojski. Rešavajući naizgled jednostavne, ali i veoma složene probleme, gde su primenjena rešenja često imala veoma krupne posledice, naučio sam mnoštvo korisnih lekcija. Sve to, ali i dovoljno drugoga, daje mi za pravo da doprinesem iznalaženju rešenja za razvezivanje ovog, specifičnog bosansko-hercegovačkog Gordijevog čvora1. 1 Sintagma Gordijev čvor je sinonim za problem koji se veoma lako rešava. Prema legendi, u Gordijumu, prestonici Frigije u Anadoliji, kralj Mida je vezao volovsku zapregu izuzetno komplikovanim čvorom. Ko ga odveže, po proročanstvu, trebao je postati kralj Azije. Aleksandar Makedonski, nakon što ga nije mogao odvezati, presekao ga je mačem. 186 ANALIZA PROBLEMA Činjenice i pretpostavke Jasno je specificirano da su govor mržnje i netolerancija društveno neprihvatljive pojave. Podrazumeva se da opšta klima u Bosni i Hercegovini (u daljem delu teksta BiH) pogoduje njihovom razvoju. Snažan negativan uticaj pojave na odnose među narodima uvećava ovakvo stanje na terenu i značajno umanjuje efikasnost bitnih elemenata zajednica i BiH u celini. Jasno je dato da su etničko pomirenje, dijalog i tolerancija u BiH interes njenih konstitutivnih elemenata. Podrazumeva se da taj interes ima veoma veliki značaj i sa punim pravom je svrstan u kategoriju vitalnih. Takođe se podrazumeva da nismo zadovoljni trenutnim stanjem po ovim pitanjima. Jasna je činjenica da je u BiH još uvek u toku mirovna misija. Ona je, doduše, evoluirala u pozitivnom smeru i dostigla veliki deo definisanih ciljeva. Međutim, još uvek se provode neke iz širokog spektra mirovnih operacija. Isto tako jasna je činjenica da vlast u BiH i njen suverenitet, kao vitalni interes, trpe određena ograničenja. Pojedini stručnjaci to, ponekad, poistovećuju sa protektoratom. Podrazumeva se da veoma značajne institucije i organizacije veoma ozbiljno zaključuju da pomirenju, dijalogu i toleranciji na ovim prostorima treba pomoći. Koliko je to iskreno i čiji interesi dominiraju, predstavlja već drugo pitanje. Činjenica je da se u BiH, neposredno ili uz posredovanje, odvija dijalog, kao najefikasnije sredstvo prevazilaženja ovakvih, ali i sličnih problema. Pretpostavka je da je prag međuetničke tolerancije dovoljno visok i da će obezbediti dovoljno vremena za prevazilaženje govora mržnje. Isto tako, očekivati je da negativne posledice neće, bar u razumnom vremenskom periodu, proizvesti više nivoe problema, uključujući i sukobe. Tema je precizno definisana, ali pravo pitanje glasi: Ko, u kojim sferama, kada, kako i u kom cilju koristi širok spektar formi govora mržnje i podgrejava etničku netoleranciju u BiH? Analizirajući informacije, dostupne zadnjih nekoliko godina, pojavnih oblika govora mržnje i izražene netolerancije među narodima u BiH bilo je u: politici, religiji, obrazovanju, pravu i pravdi, na medijima, društvenim mrežama i na masovnim okupljanjima. Ne mogu se zanemariti i neki specifični slučajevi. Još svrsishodnija pitanja su: Kako se boriti u ovom specifičnom obračunu? I, kako prevazići ove probleme? Ova pitanja su veoma kompleksna, tako da ne čudi činjenica kako mnogi odustaju od borbe već u startu. Čak i ako se rešava problem iz dela društvenih odnosa. O pokušajima rešavanja problema u celini, skoro da i nema govora. Sfera politike Ona se s pravom tretira kao visoko pozicionirana, najčešće ključna u upravljanju društvom u celini. Najodgovornija je za stanje i aktivnosti u društvenoj za187 jednici. Problem je što se politikom danas bavi svako. Stručne kvalifikacije i afinitet nisu neophodni. Jednostavno rečeno, pojedinci od svega potrebnog za uspešno bavljenje politikom imaju samo odelo. Bez potrebe za širom elaboracijom, za ovu analizu dovoljan je i dovoljno korektan zaključak da je politička scena u BiH ispod donje granice potrebne efikasnosti sistema. Opterećena je glomaznošću, šarolikošću, spornim kredibilitetom dela učesnika, opredeljenjima i namerama, bavljenjem samim sobom ili sporednim stvarima, borbom za sopstvene, a ne šire interese, za glasače, a ne pozitivna rešenja... Zato ne čudi što, skoro svakodnevno svedočimo događajima u koje, na volšeban način biva ubačeno ponešto iz repertoara govora mržnje ili netolerancije. Od otvorenih poziva na uskraćivanje sloboda i prava drugima do spominjanja upotrebe oružja i rata. Ipak, lično me mnogo više zabrinjava ono neizrečeno, ono što se čita između redova. A toga, definitivno, ima više no što se može podneti. Ovde treba imati na umu da se u komunikaciji, a pogotovo među političarima, izbegava otvorenost, iskreno i precizno izražavanje. Pogotovo kada se govori o ozbiljnim temama. Teško da iskrenost ima plodno tlo za rast u političkom prostoru. Možda je zbog toga i zastrašujuća lakoća kojom pojedini, visoko pozicionirani političari koriste retoriku koja asocira na sukobljavanja, isključivost, pa i proterivanja i rat. Ovde treba dobro imati u vidu, a ja to sebi i okolini često naglašavam, sledeće, zabrinjavajuće činjenice: · Političari sve govore promišljeno i sa određenom namerom. Nije korektan komentar u smislu „nije on tako mislio“, ili „pogrešno ste ga razumeli“ i sl. Oni su izabrani u ozbiljnoj selekciji, zbog određenih, prikazanih sposobnosti, a ne slučajno. • Iza govora mržnje i netolerancije bilo kog političara stoji njegovo glasačko telo. Ono što govore predstavlja i mišljenje njihovih glasača. Uvek moramo imati na umu da govorimo o političkim predstavnicima, a ne o pojedincima na vlasti. • Ne sećam se primera izvinjenja za rečeno, korekcije ili povlačenja rečenog. Koji su najčešći oblici i načini upotrebe jezika mržnje i pothranjivanja etničke netolerancije u sferi politike? • Dobro organizovana i aktivno vođena kampanja održavanja postojećih stereotipa, sa naglaskom na stereotipu o Srbima kao dežurnim negativcima; • Aktivno učešće u održavanju kontinuiteta osude od strane stranog faktora; • Izazivanje osećanja nesigurnosti i straha: • Upućivanje pretnji; • Podrška, pa i podsticanje i izazivanje nasilja i • Zaštita sopstvenih pripadnika od odgovornosti za učinjena dela. Koje najčešće ciljeve žele postići politički subjekti koji, činjenjem ili nečinjenjem, odnosno ne preduzimanjem odgovarajućih pozitivnih mera, koriste jezik 188 mržnje i netolerancije u BiH? Ima se osećaj da su to samo oni koji su u sopstvenom, uskopolitičkom interesu. Dominiraju: • Borba za pozicije ili očuvanje postojećih privilegija; • Borba za vlast i privilegije koje je prate; • Borba za glasače; • Određeni tip zadovoljenja ili osvete; • Skretanje pažnje sa važnijih problema; • Zaštita od odgovornosti za počinjene zločine; • Naglašavanje sopstvenih vrednosti i sl. Retko kada se na sceni uoči neki projekat od opšteg interesa za sve narode u BiH. Zloupotrebe u sferi religije U sferi religije učinjeni su, za pozitivan primer, značajni pomaci u promociji dijaloga i izgradnji pomirenja i tolerancije. Naučene lekcije o formama delovanja trebalo bi primenjivati i u drugim oblastima. Pogotovo zbog izuzetnog ugleda i uticaja koji verske zajednice imaju u svojim sredinama. Međutim, ni ovde se ne treba previše zanositi. Opšte stanje međureligijskih odnosa daleko je od povoljnog. Nisam sklon krupnim rečima pa tako ni zaključivati da je prisutna verska netrpeljivost. Stoji to da radikalni pojedinci deluju u okviru svih konfesija. Isto tako, ima i dosta incidenata koje prave razne vrste ekstremista i verskih fanatika. Posebno zabrinjava činjenica da se ogromna većina iskrenih vernika uzdržava od sprečavanja ili osude akata verskih fanatika usmerenih prema pripadnicima i verskim objektima drugih verskih zajednica. Lično verujem u unutrašnju snagu verskih institucija. Mislim da se mogu uspešno boriti protiv svih zloupotreba vere u svrhu postizanja ciljeva koji su sve, samo ne verski. Isto tako mislim i da im je neophodna svaka dobronamerna pomoć i podrška. Posebno kada druge institucije i organizacije uspešno odrade svoj dio posla koji podržava rad verskih službenika i institucija. Obrazovanje i vaspitanje Najkarakterističniji incidenti u ovoj oblasti tiču se nastavnih sadržaja, naziva ustanova i ikonografije koja to prati. Posebnu težinu imaju činjenice da su u incidente uključena deca. Kada je to „u paketu“ sa roditeljima, a uvek jeste, onda se moramo zabrinuti. Nisam pesimista, ali bez vaspitanja, koje mora pratiti obrazovanje, ne vide se načini preduzimanja odgovarajućih mera. Mesto, uloga i profil predavača u školama se mora prilagoditi potrebama društva. Ne mali je broj „intelektualaca“ koji svoju pamet i autoritet stave u funkciju generisanja, a ne rešavanja problema. 189 Prekrajanje istorije i njeno prilagođavanje sopstvenom viđenju predstavlja specifičan, posredan problem. Ono, dugoročno gledano, može negativno uticati na međunacionalne odnose i pospešiti govor mržnje i etničku netoleranciju. Sve šira primena interneta, pored prednosti, sa sobom nosi i niz nedostataka. Na forumima i raznim komentarima, na Fejsbuku i Vikipediji mnoštvo je primera govora mržnje i netolerancije. To staviti pod društvenu kontrolu poseban je problem. Masovna okupljanja Razne vrste masovnih okupljanja predstavljaju posebnu opasnost u širenju govora mržnje i netolerancije. Posebnu pažnju treba usmeriti na: • Skoro sve tipove protesta, • Navijačke grupe na stadionima i u sportskim dvoranama, • Publiku na koncertima izvođača nacionalističkih pesama i sl. Najčešći razlozi za eksponiranje govora mržnje i netolerancije na ovakvim skupovima su: • Loše stanje međuetničkih odnosa u društvenoj zajednici, • Osobine mase koje pogoduju širenju određenih poruka, • Svojevrsno emotivno „pražnjenje“, • Nemoć društvenih podsistema nadležnih za ove oblasti, • Negativan uticaj manipulatora, • Skretanje pažnje sa drugih, najčešće ekonomskih i socijalnih, problema, • Određen nivo popularnosti lica i poruka u masi, i sl. Istorijski gledano, mnogi sukobi su inicirani upravo na takvim aktivnostima. Poruke upućene sa tih aktivnosti, po pravilu su veoma radikalne i produkt su mase. Poznato je da se njome veoma lako manipuliše. Manipulatori, na veoma perfidan način, koriste moć mase za ostvarivanje sopstvenih, sebičnih ciljeva. Oni su, po pravilu, na štetu drugoga. Lančana reakcija uvek vodi u dalje pogoršanje situacije i veoma je teško na vreme preusmeriti razvoj situacije. Bar pre no što posledice pređu podnošljivu granicu. Najozbiljnije posledice govora mržnje i netolerancije na masovnim okupljanjima su: • Prerastanje u više oblike okupljanja, kao što su demonstracije, protesti, neredi i sl. • Otvoreni verbalni i fizički napadi na pripadnike drugih naroda, • Izostanak osude, pa i podrška od strane nadležnih organa, • Političko „prestrojavanje“, • Odgovor druge strane i stvaranje suprotstavljenih tabora, • Prerastanje masovnih okupljanja u organizovane i dirigovane grupe. 190 U daljem, na problem treba gledati kao na odnose suprotstavljenih strana. A ti odnosi već imaju osobine sukoba. Pravo i pravda Nažalost, u oblasti prava i pravde dešava se nešto što ne doprinosi pomirenju na ovim prostorima. Posebno se to odnosi na procesuiranje ratnih zločina. Prosto je zabrinjavajuće sa kojom energijom se sudi Srbima i sa koliko bezobrazluka se, širokim frontom štite zločinci kod druga dva naroda. Jednostavna je činjenica da su zločinci kategorija ljudi koju je kontraproduktivno štititi. Nije samo u pitanju šteta drugima, već i posledice po sebe same. Izgleda da su mržnja i netolerancija jače i od zdravog razuma. Poruke koje se tako upućuju bilo kojoj strani ne mirišu na dobro. Asociraju na nedovršeni sukob. Kako onda graditi poverenje kao preduslov pomirenja? Produkti ovakvog razvoja situacije su svrstavanja na strane i homogenizacija društvenih grupa oko krivih vrednosti. One su uvek kratkog daha, a društvo se uređuje na duge staze. Koliko god se trudimo naći razumevanje ili tolerisati ovu vrstu pristrasnosti, isključujući teorije zavere, ne može se izbeći zaključak o skrivenim namerama usmerenim prema interesima drugih naroda. Jednostavno gledano: • može se osporiti efikasnost pravnog sistema u pružanju pravne zaštite i u delu koji tretira govor mržnje i netoleranciju, • napori koje ulažu nadležne institucije neće proizvesti povoljne efekte u razumnom vremenu, • zloupotrebe pravnog sistema u interesu demonstracije moći jednih nad drugima vode u dalje urušavalje poverenja i udaljavanje, a ne zbližavanje, dijalog i pomirenje, i • svi akteri imaju jedinstven cilj, a to je dalji razvoj sistema po svojoj meri i za potrebe sopstvenog naroda. To ne liči na zbližavanje. Mislim da je korektan zaključak, da BiH nije dovoljno i nije dovoljno kvalitetno uredila ovu oblast. To je problem sam po sebi. Stiče se utisak da je stvoren preveliki raskorak između stvarnih potreba i kvaliteta i kvantiteta normi. Da ne ulazim u razmatranje stvarnih potreba za društvenom kontrolom i represijom. Izdvojeni činioci Pored napred iznetih zaključaka iz analize, ne treba potceniti negativan uticaj nekih izdvojenih činilaca, a posebno: • Terorizam proizvodi strah kod nedužnog stanovništva, a teroristi šire mržnju i kad je ne govore. Operacije koje se vode protiv terorista ne umanjuju opasnost i ne relaksiraju situaciju. Pre će biti da pretnje terorizmom postaju sve intenzivnije i da nije daleko vreme kada će i to dopuniti našu svakodnevnicu. Kao i ranije što su učinili netipični oblici kriminala. Ne 191 treba biti previše mudar da bi zaključio kako, neko, na ovim prostorima, računa da će mu ta vrsta komplikacije odnosa u BiH pomoći u ostvarivanju sopstvenih, političkih ciljeva, a na štetu drugih naroda. • Problemi sa jezikom nisu samo u nazivu jezika kojim pokušavaju govoriti Bošnjaci. Jezik je jedno od osnovnih odrednica naroda. Sveže osamostaljeni narodi, u brzoj izgradnji sopstvenog identiteta, naglašavaju razlike. Rade to na način koji nas udaljava, a mi pokušavamo naći načine za zbližavanje. Ne radi se o prostim „greškama u koracima“. Radi se o promišljenom bavljenju prioritetima u povoljnom periodu. Po principu pravovremenosti. „Sada ili nikada!“ • Zloupotreba medija u svrhu distribucije poruka mržnje i netolerancije dešava se stalno. U suštini, te poruke i dobijaju na efektivnosti kroz medije. Uticaj RAK-a, i drugih mehanizama kontrole i usmeravanja, nije uspeo sprečiti zloupotrebe. Uslovi i okolnosti Uslovi i okolnosti u kojima se čine napori za izgradnju pomirenja i tolerancije i unapredjenje dijaloga u BiH nisu povoljni. Posebno treba imati na umu sledeće: • Nije nekorektan zaključak da je stanje u BiH tzv. „Zamrznuti konflikt“. Neizvesno je prognozirati kada će se „odmrznuti“. Dovoljno je strašna i sama pomisao da se to može desiti. • BiH nije uređena u potrebnom obimu tako da se dešavaju zloupotrebe praznina i nedorečenosti. To se dešava i u oblastima koje imaju značajan uticaj na međuetničke odnose. • Ekonomsko stanje i prezaduženost uveliko su oslabile temelje, ionako, nestabilnog i osiromašenog društva. Nedostatak vizije i nepostojanje konsenzusa po ključnim pitanjima dodatno usložnjavaju situaciju. • Finansiranje ovakvih i sličnih projekata daleko je od stvarnih potreba. Novca nema ni za proizvodnju, a kamoli za društvene delatnosti izvan uobičajenih. • Kada se sve uzme u obzir, izgleda da BiH, ovakvu kakva je niko ne voli. Ni njeni konstitutivni narodi niti ključni faktori iz medjunarodne zajednice. Svi imaju svoje jake razloge za to i svoju zamisao kako je treba preurediti. To predstavlja svojevrsnu kočnicu za izgradnju pomirenja i svakovrsnog razvoja jedinstvene države. Mogućnosti za rešavanje problema Kakve su mogućnosti elemenata za rešavanje problema? Ograničene, ali postoje. Osnovni problem leži u tome što ključni nosioci, umesto relaksiranja stanja oni ga komplikuju. Na taj način stvaraju niz pogodnosti onima koji koriste govor 192 mržnje i međunacionalnu netoleranciju u funkciji sopstvenih ciljeva. Ne postoji dovoljno jasno opredeljenje ključnih nosilaca da se problem rešava. Ukoliko se to obezbedi, mogućnosti postaju veće, pa čak i povoljne. U svakom slučaju, bez obzira na skromne mogućnosti, postoji niz razloga da se nastavi sa rešavanjem ovih i sličnih problema. Nesmanjenom energijom i upornošću. Uslovi i okolnosti su podložni promenama i tu treba tražiti svoju šansu. Poboljšanjem uslova rastu i mogućnosti za preduzimanje direktnih mera za rešavanje problema. Ograničenja Određena ograničenja i rizici su prisutni i o njima treba voditi računa. Ona se, uglavnom, svode na pravilno razumevanje suštinskog značenja govora mržnje i tipa i stepena netolerancije. Za potrebe ovog rada korišćena je definicija govora mržnje koju je 1997.godine preporučilo Veće Evrope: „Svi oblici izraza koji šire, potiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući: netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam i etnocentrizam, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porekla.“2 Pred sve subjekte uključene u borbu postavlja se jako bitan zahtev. Pobediti govor mržnje, a ne ugroziti slobodu govora i slobodu medija. Može se desiti da nekoga optužujemo za govor mržnje, a u stvari ograničavamo mu određena ljudska prava i slobode. Isto tako treba poštovati slobodu medija i boriti se za efikasnost regulativnih instrumenata. Postoji rizik i od poistovećivanja nekih legitimnih političkih stavova sa govorom mržnje. To posebno dolazi do izražaja u izbornim ciklusima i proizvodi veliku štetu za pozitivne društvene vrednosti i akcije. Lista ciljeva U okviru napred iznetih zaključaka analize problema nalaze se i mogu se izdvojiti ciljevi i obaveze čijom bi uspešnom realizacijom problem govora mržnje i stepen etničke netolerancije bio sveden u podnošljive okvire. Podrazumeva se da se radi o onima šireg značenja. To ne isključuje i one manjeg značaja i one koji su sadržani u ciljevima i obavezama sa liste koja sledi: • Sprečiti eskalaciju netrpeljivosti i sukoba, a time i rat koji je na ovim prostorima, do sada bio redovna pojava. • Popraviti opšte stanje unutar BiH, ali i odnose u okruženju. • Urediti društvenu zajednicu ili zajednice po meri svih konstitutivnih naroda i obezbediti im suverenitet. 2 Veće Evrope, Preporuka broj: R(97) 20 Komiteta ministara državama članicama o govoru mržnje, 30.10.1997.godine 193 • Obezbediti opredelenje ključnih institucija da se problemi govora mržnje i etničke netolerancije intenzivnije rešavaju. • Obezbediti provodiva pravila političkog delovanja, ali bez nametanja od strane stranog faktora. • Završiti sa stereotipima proizvedenim tokom rata o tome ko su „dobri momci“, a ko „loši“. • Zaustaviti „tužakanje“ međunarodnim institucijama. • Rehabilitovati sistem vrednosti sa naglaskom na odgovornosti. • Rehabilitovati vaspitanje i staviti ga u funkciju izgradnje pozitivnih vrednosti. • Izboriti se sa subjektivnošću i politizacijom istorije. • Učiniti da normativni, regulativni i kontrolni instrumenti društva budu efikasniji. • Podržati Međureligijsko veće u njihovoj borbi za izgradnju vere, poverenja, dijaloga, pomirenja i tolerancije. Pomoći im u efikasnijoj borbi sa ekstremistima svih vrsta. • Jasnije urediti oblast svih vrsta masovnih okupljanja i ne dozvoliti otimanje kontroli i prerastanje u destruktivne elemente. • Učiniti da procesuiranje ratnih zločina bude pravedan proces koji doprinosi, a ne razara pomirenje. • Zakone koji uređuju ovu oblast učiniti primenjivim u praksi i efikasnim u potrebnoj meri. • Osmisliti i efikasno voditi borbu protiv ekstremizma uključujući i borbu protiv terorizma. • Pitanje jezika shvatiti ozbiljno i prevazići, trenutne, nesuglasice. • Ekonomski ojačati. • Preispitati i jasnije razgraničiti prava i slobode u odnosu na govor mržnje i netoleranciju. • Institucionalizovati borbu za prevazilaženje govora mržnje i etničke netolerancije. MOGUĆI SCENARIJI Situacija u vezi sa problemom govora mržnje i etničkom netolerancijom može se razvijati u tri različita pravca. Radi se o nepovoljnom i povoljnom razvoju događaja, ili neutralnom stanju. Moguće je rašćlanjivanje dešavanja u okviru glavnih scenarija, ali se ne dobija poseban kvalitet. Najverovatniji scenario Za očekivati je da se ništa značajno neće promeniti. Do, eventualnih, poboljšanja može doći samo u sklopu opšteg, povoljnog razvoja situacije u BiH i u 194 okruženju. Ili u okviru delovanja nadležnih organa u sferama gde se i sada čine određeni napori. Nadležni u institucijama vlasti glavne napore usmeravaju u druge oblasti, a dešavanja u oblasti govora mržnje i netolerancije, uglavnom, zloupotrebljavaju za sopstvene potrebe. Osnovna karakteristika političara u BiH jeste da vode komentatorsku, a ne upravljačku politiku. Time, realno, i ne mogu ništa poboljšati, pa ni stanje po ovim problemima. Oni na zanimljiv način komentarišu događaje i pojave, a ne usmeravaju društvo u planiranom pravcu. Moć onih koji se bave problemima govora mržnje i netolerancijom, realno, ne može obezbediti značajna poboljšanja. Nije zanemarivo ni to što se problemi stalno drže aktuelnim i otimaju od potpunog ignorisanja. Međutim, nužno je biti mnogo aktivniji. Pasivno ponašanje ključnih subjekata prepušta razvoj događaja stihiji. To ih, po pravilu, usmerava u negativnom pravcu. Potrebno je mnogo svrsishodnih i efikasnih mera da se održi postojeće stanje i spreče komplikacije. One se, u okviru postojeće regulative, trebaju usmeravati u sprečavanje i sankcionisanje incidenata. Najgori scenario Ovakav razvoj događaja se, na veliku žalost, ne može isključiti i mora se uvek biti spreman na pravovremenu i odgovarajuću reakciju. Ovaj scenario opisuje nepovoljan razvoj situacije u BiH uključujući i ozbiljnije sukobe, najverovatnije međunacionalnog karaktera. Načina iniciranja, nažalost može biti više, a kao najizvesnijim možemo smatrati sledeće: • Pokretanje međunacionalne netrpeljivosti i njen nekontrolisan razvoj; • Socijalni bunt koji se, manipulacijom, pretvara u međunacionalne sukobe; • Eskalacija verskog ekstremizma u ozbiljne međunacionalne netrpeljivosti i sukobe; • Umnožavanje terorističkih akata i prerastanje u međunacionalne animozitete; • Prelivanje krize iz okruženja; • Nepromišljene, preuranjene, rizične, a radikalne političke odluke i sl. Kod negativnih scenarija uvek treba imati na umu visok procenat dodatnih komplikacija i isto tako neočekivanih preusmeravanja pravca širenja krize. Istorijska je činjenica da se sukobi retko kada dešavaju po modelu prethodnih. Za očekivati je da i fizionomija, eventualnog, budućeg sukoba na ovim prostorima bude značajno drugačija. Sa visokim stepenom sigurnosti se može računati da će u, eventualnom, budućem sukobu biti sadržano: • Angažovanje većeg broja međunarodnih institucija i organizacija čiji pristup neće garantovati razrešenje sukoba. • Prelivanje krize na okruženje, verovatno preko izbeglica, pojačanog uplitanja, raznih vrsta pomoći i sl. 195 • • • • Dominacija neoružanih nad oružanim oblicima borbe. Definitivno nacionalno razdvajanje. Dodatno razaranje sistema vrednosti. Unutrašnja rotacija snaga3. Mogućnosti usmeravanja događaja od strane nadležnih institucija uvek postoje. Potrebno je: • Pravovremeno postati svestan da su ovakvi scenariji mogući. Posebno indikatora nepovoljnog razvoja situacije. Za ovo su neophodne dodatne sposobnosti organa vlasti i ekspertski timovi. Umesto familijarnih. • Pravovremeno osmisliti kvalitetne kontramere, biti spreman za njihovo aktiviranje i koristiti ih efikasno. • U rešavanju krize koristiti svu, dobronamernu, pomoć i sve raspoložive resurse. Glavne napore usmeriti u svrhu brzog postizanja stabilnosti. Optimalni scenario Prirodno je stanje da cilj ima pozitivan predznak. U ovom slučaju to znači optimalni scenario. On podrazumeva da, nadležne institucije, dobro osmišljenim merama, koristeći povoljnu zakonsku i opštu osnovu i u normalnim uslovima pravovremeno, organizovano i efikasno sprečavaju svaki oblik govora mržnje i netolerancije i vode društvenu zajednicu u smeru u kome su dijalog, miran i prosperitetan razvoj i tolerancija u međunacionalnim odnosima sasvim normalna stvar. Mere i aktivnosti koje je neophodno provesti: • Prevazići ekonomsku i krizu prezaduženosti i obezbediti privredni razvoj u optimalnoj meri; • Urediti društvenu zajednicu ili zajednice po meri svih konstitutivnih naroda i ključnih, međunarodnih faktora; • Integrisati se u moderne, perspektivne i demokratske međunarodne zajednice; • Zakonski urediti oblast i učiniti normativna akta primenjivim i efikasnim u praksi; • Nastaviti razvoj međunacionalnih odnosa u institucijama i organizacijama multinacionalnog karaktera kao što su Oružane snage BiH, jedinice policije, institucije vlasti i slične, kako bi služile kao pozitivan primer dijaloga, pomirenja i tolerancije. Posebno je značajno podržati, a potom eksploatisati kao pozitivan primer sve multinacionalne projekte, akcije, operacije i slično, a zbog kvaliteta odnosa koji se razvijaju u oblasti zajedničkog delovanja gde je međuzavisnost pojačana. • Obezbediti nesmetan i efikasan rad nadležnih institucija u svom delokrugu rada i pružati im potrebnu podršku. 3 Stevan Jakovljević, Srpska trilogija, Una press, Beograd, Neven, Zemun i Glas Srpske, Banja Luka, 2007. 196 • Od ključnog značaja su: uređenje društva i ekonomski razvoj. To znači da glavni napori treba da budu usmereni u indirektne mere, u oblasti u kojima se jača osnova društva kako bi se stvorili povoljni uslovi za realizaciju direktnih mera, neposredno usmerenih na prevazilaženje govora mržnje i međuetničke netolerancije. U sklopu realizacije obaveza nadležnih institucija i organizacija iz okvira sopstvenih funkcija potrebno je da: • Nadležne institucije vlasti: normativno urede oblast, obezbede efikasnost rada po resorima i blagovremeno vrše potrebne korekcije. • Posebno formirani organi, veća, komisije i slično: pravovremeno prepoznaju problem, izvrše kvalitetnu elaboraciju, preduzmu efikasne mere iz svoje nadležnosti i predlože odgovarajuće mere nadležnim institucijama. ZAKLJUČAK Govor mržnje i međuetnička netolerancija, na ovim prostorima, predstavljaju ozbiljan problem. Ne stoji konstatacija da, ključni subjekti upravljanja procesima u BiH, a posebno oni politički, nisu potpuno svesni opasnosti.Mislim da nisu opredeljeni da se bore za prevazilaženje ovakvih, ali i sličnih problema. Očito je da ovakvo stanje mnogima pogoduje. Nažalost, postoje značajne ličnosti i programi po kojima Bosnu i Hercegovinu treba „doraditi“ po meri sopstvenih interesa. U njima nisu sadržani i interesi ostalih konstitutivnih naroda. Jasna je težina borbe u kojoj dominiraju različiti interesi i rešenja koja nikome ne odgovaraju, ali je i jasno da se treba boriti. Dobri međunacionalni odnosi su nužnost. Pri tome je nebitno da li se radi o susedima ili o jedinstvenoj društvenoj zajednici. Šira društvena akcija, bez obzira na nivo organizovanja, može se provesti i može dati rezultat. Posebno je značajno da se podrže svi, pa i najmanji napori pojedinaca, grupa ili organizacija i institucija usmereni ka prevazilaženju govora mržnje i netolerancije. Ukoliko se borba vodi uporno, na širokom frontu i na duže staze, može se očekivati postepeno rešavanje ovog problema. Pri ovome nije potrebno posebno naglašavati koliko je to nužno i u interesu svih naroda. LITERATURA: – Dejtonski sporazum (Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), Dejton, Pariz, 1995. – Ivanović Slavko: Misli za sva vremena, MARSO, Beograd, 2009. – Jakovljević Stevan: Srpska trilogija, Una press, Beograd, Glas Srpske, Banja Luka i Neven, Zemun, 2007. 197 – Kecmanović Nenad, dr: Nemoguća država, Glas Srpske, Banja Luka, 2007. – Krivični zakon Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, 2003. – NATO priručnik FM 7.0: Proces donošenja vojnih odluka, MO BiH, Sarajevo, 2010. – Nojbaher Herman: Specijalni zadatak Balkan, Javno preduzeće Službeni list SCG, Beograd, 2005. – Opšta deklaracija o pravima čoveka, Generalna sgupština UN, 1948. – OSCE: Borba protiv krivičnih dela počinjenih iz mržnje, Sarajevo, 2012. – Rajs, Rodolf Arčibald, dr: Čujte Srbi, „Zlaja“, Beograd, 2005. – Sun Tzu: Umijeće ratovanja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2009. – Ustav Republike Srpske sa amandmanima, „Službeni glasnik Republike Srpske“, 2011. – Fajfrić Željko,dr: Istorija krstaških ratova, Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2009. OPERATION “RECONCILIATION” How to overcome hate speech and intolerance in the interest of a better ethnic reconciliation, dialogue and tolerance in Bosnia and Herzegovina Abstract By understanding the real situation in Bosnia and Herzegovina, it is an undeniable fact that hate speech and intolerance represent a problem. For more than 30 years, performing almost all command duties in the army, I dealt with all kinds of problems. The solutions came out as the result of extensive experience and scientifically based system of decision making. After everything, I came to accept one fact: Every problem has a solution. Moreover, there are more favorable variants. In searching for solutions which would help overcome this problem, with the combination of knowledge and experience, I have tried to deeply understand hate speech and intolerance, estimate real possibilities of the key subjects and offer specific suggestions. By analyzing the knowledge from all social aspects of life in which we encounter different forms of hate speech and intolerance, different approaches, states, carriers and applicable solutions emerge. This significantly makes the search for solutions easier. Simply 198 put, it is clear and obvious that these problems are present in Bosnia and Herzegovina, but specific fields also point to solutions. Not everything is black and white, as the ignorant might say. There are areas with relatively normal relations. Political system, as one of the social pillars, hides the key components of problems, worsening the situation, but also the keys to variant solutions. As a product of applied type of analysis, the paper gives a list of aims which can be, to some extent, achieved. This would help overcome the devastating impact of hate speech and intolerance. Given scenarios cover all three developmental ways – middle, negative and positive. The whole concept implies the work of authorized institutions for the purpose of directing activities for a better situation. The entire paper contains measures and suggestions which can, more or less, contribute to overcoming this problem. A thorough analysis was not conducted simply because going deep into the problem would be counterproductive. Keywords: interethnic hatred and intolerance, possible developments and necessary measures. 199 PREVENCIJA, PODRŠKA I ULOGA CIVILNOG DRUŠTVA U SUZBIJANJU ZLOČINA IZ MRŽNJE Pregledni rad UDK 343.3/.7:316.647 mr.sci. Slavko Milić Centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore „Defendologija“ Apstrakt: Uspostavljanje sistematičnog, usklađenog i sveobuhvatnog mehanizma prikupljanja podataka o krivčnim djelima počinjenim iz mržnje predstavlja vrlo težak i iscrpan posao koji ne može zaobilaziti organizacije civilnog društva. U zemljama koje su u bliskoj prošlosti bitisale po sistemu „divide et impera“ (zavadi pa vladaj) prikupljanje podataka o krivičnim djelima počinjenim iz mržnje predstavlja jedno od najvažnijih sredstava za unapređenje prevencije, jer na osnovu tih podataka državni organi mogu uočavati stvarni obim problema i njegovu potencijalnu prijetnju društvenoj zajednici kao i multikulturalnim i multikonfeksionalnim društvima u kojima žive vjekovima narodi svih vjera i nacija, noseći u sebi duboke rane bliske prošlosti, plašeći se nadolazeće budućnosti. Organizacije civilnog društva predstavljaju ključnu komponentu napora uloženih u prevenciji krivičnih djela počinjenih iz mržnje i uspostavljanja efikasne podrške za žrtve. Državni organi najčešće podcjenjuju ulogu civilnog društva u skoro svim oblastima društvenog života, minimiziraju napore koje civilno društvo preduzima na podsjećanju organa vlasti na njihove obaveze, zaboravljajući da je civilno društvo bilo u jednom značajnom dijelu instrument u osnaživanju zajednice da pokrene društvene promjene i reformu zakonodavstva u ovoj oblasti. U radu se apostrofiraju uloga i značaj građanske svijesti u prevenciji civilnog društva u suzbijanju krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Ključne riječi: civilno društvo, prikupljanje podataka, mržnja, zločini mržnje 200 UVODNE NAPOMENE: Mržnja prema drugom i drugačijem često je potcijenjena. Krivična djela počinjena iz mržnje i predrasuda podstiču i ukorijenjuju neprijateljstvo i netoleranciju, dok u isto vrijeme šire i produbljuju razdor između određenih etničkih, vjerskih ili manjinskih grupa. Izgradnja društvenog povjerenja mukotrpan je i ozbiljan posao, kojeg narušavaju brojni faktori koji predstavljaju dio analize u ovom radu. O uzrocima sukoba i narušenoj koegzistenciji i povjerenju među ljudima značajno se govorilo i do sada. Krivičnopravni aspekti stalno su se dopunjavali i mijenjali, ali su govor mržnje i krivična djela počinjena iz mržnje bila prisutna i danas su prisutna, u mnogo uređenijim sistemima nego što je balkanski. Postoje brojne definicije zločina iz mržnje „hate crime”, međi prvima na ove delikte ukazuju Džejkobs i Poter (James B. Jacobs i Kenberly Potter) ali se ipak definicija FBI čini kompaktnom. Zločini iz mržnje su djela počinjena protiv osobe, imovine ili društvene zajednice koja su motivisana predrasudom učinioca, dijelom ili u cjelini, u odnosu na rasu, religiju, nesposobnost, seksualnu orjentaciju ili etničko /nacionalno porijeklo druge osobe. Istraživanja brojnih naučnika ili njihovih istaknutih predstavnika pokazala su (Edward Dunbar) da zločine iz mržnje kako se najčešće misli ne čine samo učinioci koji pripadaju nekoj grupi koja je organizovana na motivima mržnje. Najveći broj zločina iz mržnje izvršavaju mladi ljudi, koji se inače ponašaju u skladu sa zakonom i u svojim postupcima ne vide ništa loše, pokretač za izvršenje krivičnih djela su sopstvene predrasude koje se nekada javljaju u sadejstvu sa drugim faktorima rizika (alkohol, droga, kocka). Karen Frenklin smatra da neki učinioci osjećaju kako kako imaju društvenu dozvolu da učestvuju u nasilju prema drugačijima u bilo kom pogledu. Civilno društvo kao jedno od tri društvena sektora, predstavlja najveće nalazište ideja, konkretnih ideja i mehanizama suočavanja sa društveno negativnim pojavama kakvim se mogu smatrati govor mržnje i drugi oblici zločina iz mržnje. Društveni aktivizam nevladinih organizacija ogleda se u pronalaženju velikog broja inicijativa, jasnih ideja i konkretnih oblika suočavanja, pa i ekstremnih, sa nepravilnim i neodgovornim radom organa vlasti. Borba protiv krivičnih djela motivisanih mržnjom i predrasudama je svako istraživanje, ukazivanje i kažnjavanje svih oblika kršenja zakonskih obaveza, nepoštovanje već donešenih normi prava, blokiranje donošenja kvalitetnih propisa od opšteg interesa zarad interesa interesnih grupa na vlasti, donošenje odluka iza zatvorenih vrata i sistematsko isključivanje građanske volje iz procesa donošenja odluka. ZLOČINI I MRŽNJE U PRAVNOM SISTEMU CRNE GORE Današnji pravni okvir postojanja ovakve inkriminacije nalazi se najprije u Ustavnim odredbama Crne Gore koje garantuju svim građanima – slobodu izražavanja. Svako ima pravo na slobodu izražavanja govorom, pisanom riječju, sli201 kom ili na drugi način. Pravo na slobodu izražavanja može se ograničiti samo pravom drugoga na dostojanstvo, ugled i čast i ako se ugrožava javni moral ili bezbjednost Crne Gore. Tako se u našem najvišem pravom aktu kaže ... „Ne mogu se ukidati zabrane: izazivanja ili podsticanja mržnje ili netrpeljivosti; diskriminacije; ponovnog suđenja i osude za isto krivično djelo; nasilne asimilacije...” u dijelu odredbi koje govore o privremenom ograničenju prava i sloboda. U Krivičnom Zakoniku Crne Gore u glavi KZCG – Krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore, inkriminisano je krivično djelo: Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje (Član 370) na sljedeći način: (1) Ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti,kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda. (3) Ako je djelo iz st. 1 i 2 ovog člana učinjeno prinudom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi nacionalnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomenobilježja ili grobova, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina. (4) Ko djelo iz st. 1 do 3 ovog člana vrši zloupotrebom položaja ili ako je usljed tih djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život naroda, nacionalnih manjina ili etičnih grupa koje žive u Crnoj Gori, kazniće se za djelo iz stava 1 ovog člana zatvorom od jedne do osam godina, a za djelo iz st. 2 i 3 zatvorom od dvije do deset godina. U Zakonu o JRM Crne Gore (Član 18) se kaže: ... Ko na zgradama, spomenicama ili na drugim objektima, pisanjem grafita ili drugih natpisa pričinjava štetu na tim objektima, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 800 eura ili kaznom zatvora do 20 dana.. Takođe, (Član 19.) ...Ko na javnom mjestu govorom, natpisom, znakom ili na drugi način vrijeđa drugog po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, etničkog porijekla ili drugog ličnog svojstva, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 250 eura do 1.500 eura ili kaznom zatvora do 60 dana... U Zakonu o JRM se sankcionišu i pravna lica koja proizvode ili stavljaju u promet ili na drugi način učine dostupnim javnosti znak, crtež ili predmet kojim vrijeđa drugog po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, etničkog porijekla ili drugog ličnog svojstva. U Zakonu o medijima se takodje zabranjuje objavljivanje informacija i mišljenja kojima se podstice diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv osoba ili grupe 202 osoba zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, vjeri, naciji, etnickoj grupi, polu ili seksualnoj opredijeljenosti. Osnivac medija i autor neće odgovarati, ako su objavljene informacije i mišljenja dio naučnog ili autorskog rada koji se bavi javnom stvari a objavljeni su: bez namjere da se podstiče na diskriminaciju, mržnju ili nasilje i dio su objektivnog novinarskog izvještaja ili s namjerom da se kritički ukaže na diskriminaciju, mržnju, nasilje ili na pojave koje predstavljaju ili mogu da predstavljaju podsticanje na takvo ponašanje. Takođe, veoma važno zakonsko rješenje je i Zakon o javnom informisanju1, zatim Izborni Zakon koji je u Crnoj Gori usvojen kao kompenzacija za odricanje vlasti od crnogorskog jezika i književnosti i slično. Tada su, posjetimo se, „pale“ mnoge uvredljive riječi u našem parlementu i van njega, ucjene i kompromisi političkih elita. RAD SA ORGANIMA VLASTI NA UNAPREĐENJU ZAKONODAVSTVA Učešće organa civilnog društva u procesu donošenja odluka na najvišim nivoima vlasti, preduslov je odgovornog i transparentnog rada organa vlasti na svim nivoima u kojima je njihovo učešće moguće. Prevncija i podrška su ključne u borbi protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje i opštih naznaka netolerancije. Iako organi vlasti slabije reaguju, uključenost civilnog društva je u porastu. Neprocjenjiva je sposobnost civilnog društva da prepozna rane znakove nestabilnosti prouzrokovane incidentima motivisanim predrasudama, kao i pruži podršku žrtvama i zajednicama i da lobira kod vlade i lokalnih organa vlasti za promjene u ovom području. Država treba da postoji zbog njenih građana, koji je čine. Iza prazne zamisli o državi postoji samo jedna stvarna ličnost a to je čovjek. Građani čine državu, oni treba njome da upravljaju, bilo neposredno, ili preko slobodno izabranih predstavnika. Građani sačinjavaju i organizacije civilnog društva. Organizacije civilnog društva moraju biti svjesne svoje odgovornosti u procesu borbe protiv delikata počinjenih iz mržnje. Jedan od ključnih kriterijuma za rad civilnog sektora je transparentnost i odgovornost ali i nezavisnost. Naznačene karakteristike neophodne su i organima vlasti. Za jačanje transparentnosti, odgovornosti i nezavisnosti organa vlasti nije dovoljno samo njeno formalno ispunjavanje zakonskih obaveza prema civilnom društvu. Države bi uvijek trebale učiniti korak više na unapređenju zakonodavstva. Uspjeh suočavanja sa eliminisanjem mržnje i krivičnih djela počinjenih iz mržnje, garantuje samo aktivno građanstvo koje se svim propisanim sredstvima zalaže za donošenje odluka od najvećeg interesa za čitavu društvenu zajednicu. Nije dobro oslobađati civilno društvo od tih obaveza. Civilno društvo mora da odlučuje o sebi i svojoj društvenoj zajednici. Svaki građanin treba da je odgovoran a onda i razna udruženja, organizacije i fondacije za netransparentnost i neodgovornost u odnosu na krivična djela počinjena iz mržnje. Uspostavljanje povjerenja između organa vlasti 1 Zakon o javnom informisanju („Sl. list RCG“, br. 4/98, 16/02, 41/02); 203 i civilnog društva obezbjeđuje se na mnogo načina. Jedan od najznačajnih jeste zajednički rad na unapređenju zakonodavstva. Partnerstvo će biti sigurno dalji osnov na zajedničkom radu na unapređenju potencijala i ostvarivanja održivog razvoja u lokalnoj zajednici. Građanska pasivnost i nekorišćenje svih potencijala i mogućnosti za učešće u javnim poslovima najveća je prijetnja za zajednicu. Civilno društvo treba da bude aktivan učesnik u podizanju nivoa transparentnosti i odgovornosti organa vlasti. Učešće svih predstavnika civilnog društva: nevladinih organizacija, sindikalnih udruženja, medija i građana uopšte u vršenju javnih poslova na svim nivoima jeste uslov za jačanje ovih principa i u suzbijanju delikata počinjenih iz mržnje. Takođe, njihovo učešće je glavno „oružje” u borbi protiv zločina iz mržnje ali i drugih zloupotreba od strane organa vlasti. Isto tako, aktivno civilno društvo može da bude veoma važan „preventivni organ“ u suzbijanju govora mržnje i krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Svojom aktivnošću građani dokazuju ozbiljnost organima vlasti i spremnost da ukoliko dođe do pojave ovih krivičnih djela i drugih nelegalnih radnji neće oklijevati da na njih i javno ukažu. Upravo zbog toga njihova javna kritika nije potpuna ukoliko i oni ne utiču na izmjene postojećih i donošenje novih i potpunijih normi kojima se sankcionišu krivčna djela i drugi delikti počinjeni iz mržnje. Građansko društvo stvara ekspertizu i mrežu, koje su neophodne da bi se posvetilo pitanjima od zajedničkog interesa, među kojima je i mržnja. To je njegovo pravo. Kako moć u državi sve više prelazi iz centra u niže organe vlasti, prilike za učestvovanje u izradama, promjenama, usaglašavanjima i komentarima su sve pristupačnije građanima, udruženim građanima i svima onima kojima je društveni aktivizam način za slobodu govora i nastupa. Kada nepravda postane zakon, otpor postaje jedino legitimno sredstvo za rješenje problema. Ali ne treba otpor shvatati tako usko, kao jezičko pitanje ili ne daj Bože pitanje nasilja. Treba voditi borbu kroz rat sa samim sobom i raditi na sebi, intelektualno, duhovno, fizički...jer jedini spas čovjeka je u tome da sačuva slobodu,zdravlje, mir i ljubav! PRAĆENJE, POMOĆ ŽRTVAMA I PRIJAVLJIVANJE INCIDENATA Uloga civilnog društva (NVO) je veoma naglašena posebno u dijelu koji se odnosi na pomoć žrtvama krivičnih djela i prekršaja počinjenih iz mržnje kroz pružanje usluga i zastupanje, kao što su: pružanje pomoći kod prijavljivanja krivičnih djela, zastupanje žrtve, posredovanje između žrtve i lokalnog organa vlasti, agencija za sprovođenje zakona i pravosudnih organa, davanje savjeta i slično. Kako se još uvijek ne sistematizovano vode statistike o zločinima iz mržnje, neophodno je urediti precizniji način vođenja zločina iz mržnje što je dio odgovornosti I civilnog društva. Ono što se čini najhitnije jeste podjela po broju pojedinačnih zločina, poznatih i nepoznatih izvršilaca. Takođe, neophodno je pratiti religijske zločine, predrasude vezane za seksualnu orjentaciju, predrasude vezanu za etničko ili nacionalno porijeklo, predrasude vezane za invaliditet, imovinske predrasude, predrasude prema društvenoj zajednici, političkoj pripadno204 sti i druge, vršeći monitoring i podizanje svijesti javnosti o krivičnim djelima i incidentima počinjenim iz mržnje. Organizacije civilnog društva imaju snažnu podršku međuradne zajednice što indirektno utiče da one postaju bitan respektabilan faktor na domaćoj društvenoj sceni. I dobro je, da je to tako. Crna Gora još uvijek ne raspolaže zadovoljavajućim programom pružanja podrške žrtvama oštećenih bilo kojim vidom govora mržnje, a mediji vrlo često znaju da posreduju iz različitih ciljeva, višestrukom širenju govora mržnje. Zločini iz mržnje predstavljaju posebnu opasnost za svako društvo, a naročito za društva u kojima su još uvijek izražena različita svojstva i karakteristike u pogledu rase, vjere, nacije, jezika, pisma i crkve. Nažalost Crna Gora nije lišena ovih opasnosti i zbog toga je naglašena potreba učešća civilnog sektora. Iskustva pokazuju da se najbolje suzbijaju zločini iz mržnje kada se od strane sivilnog društva vrše inkluzivne i široke debate, uključujući akademske i opšte rasprave. Isto tako potrebna je inkriminacija određenih ponašanja koji imaju elemente zločina iz mržnje uz prepoznavanje mimo političke snage i bez obzira na motiv izvršenja. PODIZANJE SVIJESTI JAVNOSTI O POSTOJANJU ZLOČINA POČINJENIH IZ MRŽNJE Zločini iz mržnje postojaće dok god postoji mržnja među ljudima, njeno rješenje nije isključivo zakonodavne prirode, niti sila i presija države, već razvijena svijest čovjeka da prihvati drugog i drugačijeg i shvatanje da zločini iz mržnje mogu zaprijetiti i bezbjednosti multinacionalnih društava, jer se ova djela izvršavaju sa ciljem koji vrijeđaju pojedinca ili grupu ljudi pravljenjem aluzije na njihovo stvarno ili pretpostavljeno pripadništvo jednoj etničkoj, vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili seksualnoj grupi. U skladu sa tim činjenicama, reakcija organizacija civilnog društva treba da bude usmjerena kroz jačanje odgovornosti i učešću u svim poslovima koje sprovode državni organi, pozitivnom jačanju uloge medija, obrazovnog sektora, pravosudnih institucija, učešću u izmjeni zakonskih propisa kako bi se otklanjali uzroci zbog kojih dolazi do stvaranja negativnih emocija u društvu sa ciljem iskorenjivanja govora mržnje i zločina počinjenih zbog mržnje (antipod mržnji – stvaranje tolerancije). Uloga civilnog društva koje danas pod stvaranjem samopritiska, ekonomskim osnaživanjem civilnog društva od strane bogatih država svijeta i sve stručnijim kadrovima koje regrutuje, mladosti u svojim redovima, stvara pretpostavke za transcedentiranje netolerancije i nemogućnosti dijaloga koji se smatraju jednim od glavnih uzročnika zločina iz mržnje. Nevladine organizacije sve snažnije zagovaraju razvitak demokratije u kojoj se teži kompromisu, suzbijanju sukoba interesa i naprednosti društva u kojem živimo. S druge strane, depolitizacija medija slabi pod uticajem organizacija civilnog društva, što je još jedan od značajnih faktora transcedentacije. Takođe, podsticanje dijaloga je pretpostavka progresa društva i naroda. Nema sumnje organizacije civilnog društva su moćna sredstva uticaja . U multietničkim zajednicama mogu doprinijeti širenju ideja 205 mira, povjerenja i tolerancije ali i podizanju svijesti o postojanju zločina počinjenih iz mržnje. Postojeće međunarodne smjernice i odredbe koje se odnose na krivična djela počinjena iz mržnje, ne obuhvataju samo mjere koje preduzimaju pravosudni organi. U prevenciji značajno su važnije ostale preventivne mjere. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju jedan je od najvažnijih akltera u donošenju opsežnih odluka. Značaj ovih odluka dodatno je naglašen opštim sveobuhvatnim standardima koji upućuju na nacionalna zakonodavstva promovišu nacionalno jedinstvo, mirni suživot i toleranciju. Ovakav odnos je vrlo važan u crnogorskom, bosanskom, srpskom… društvu koji žive u multikulturalnim društvima koji su u svojoj bliskoj prošlosti doživljavali mržnju i sukobe. Vrlo je značajno pomenuti u tom kontekstu Komitet za ukidanje rasne diskriminacije kao i mišljenja Visokih predstavnika OSCEa. Međutim, kao značajan vid suzbijanja zločina i mržnje kod ovih međunarodnih organizacija ističe se edukacija 2 Visoki komesar za nacionalne manjine OSCE-a je u martu 2009. godine prepoznao edukaciju kao glavni faktor izgradnje međusobnog razumijevanja između različitih grupa, te unapređivanje tolerancije i jedinstva budućih generacija kroz sprečavanje da maloljetnici nasljeđuju stereotipe i predrasude svojih predaka. Tu se vidi šansa za organizacije civilnog društva. Takođe, pored značajne uloge pravosudnih organa radi osuđivanja krivičnih djela počinjenih iz mržnje, vrlo je značajno da nacionalni organi u saradnji sa civilnim društvom usvoje sveobuhvatan pristup prevenciji i borbi protiv incidenata motivisanih predrasudama. Ovo podrazumijeva izgradnju i jačanje međusobnog razumijevanja, tolerancije i jedinstvo kroz različite vanpravne i vansudske mjere. Organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u borbi protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje, tako što preduzimaju preventivne mjere i pružaju podršku3 Osim odluka OSCE-a postoji još i niz edukativnih standarda protiv sagregacije i mjera podizanja svijesti javnosti.4 Civilno društvo je prepoznato kao faktor koji snažno može promovisati kroz pojedinačno ili koaliciono postupanje negativnosti i strogo osuđavati zločine i govor mržnje. ZAKLJUČAK: Protiv prava sile treba se boriti silom prava. Zločini iz mržnje predstavljaju posebnu opasnost za svako društvo a posebno za ona društva gdje su razlike u jeziku, crkvi, pismu, orjentaciji..značajno izraženi. Uloga civilnog društva značajna je i nezaobilzna iz više od svih razloga koje smo ili nijesmo naveli u radu. Svjesni smo da razloga za ulogu civilnog društva u reformamam ima mnogo više nego što se može na optimalan način prikazati u radu. Zakonodavni organi, Ministarstva, lokalni organi vlasti, nosioci pravosudnih funkcija, tužilaštava, policije, civilnog sektora i građani, imaju podjednaku obavezu da se bore protiv mr2 3 4 Odluka Ministarskog vijeća OSCE-a iz marta 2009 godine. OSCE, Borba protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje, 2012, str 45-49, Misija OSCE-a u BiH. Odluka Ministarskog vijeća OSCE-a broj 13/06, supra fusnota 26, paragraf 5. 206 žnje i netolerancije, gradeći svijet koji će podjednako odgovarati svim ljudima kojima su ljudska prava i slobode imperativ a jezik nije „pendrek”. Svijet se mora boriti protiv nasilja a ljudi moraju imati toleranciju. Tolerancija je kako kaže uvaženi profesor Vejnović, nužan uslov za suživot sa drugima. Samo na ovaj način život uz drugoga i sa drugima neće biti pakao. LITERATURA: – Borba protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje, Analiza incidenata motiviranih predrasudama u BiH, sa preporukama, OSCE u BiH, 2012. – Govor mržnje, Zbornik radova, EDC Banja Luka, 2010 godine. – Duško Vejnović, Govor mržnje, banalnosti i prizemnosti su preplavile javnu scenu u BiH i vode u političko nasilje, UDK 316.647.3/.5(497.6), Zbornik radova „Govor mržnje, EDC Banja Luka, 2010 godine – Duško Vejnović, Razvoj demokratije, dijaloga i tolerancije u BiH, Zbornik radova Akademije nauka i umjetnosti RS, knjiga osamnaest Banja Luka, 2007. – Jacobs,J.,Potter., K(2000) Hate Crimes: Criminal Law and Identity Politics. Oxford: Oxford University Press. – Jacobs,J.,Potter., K(1998) Hate Crimes: Criminal Law and Identity Politics. Oxford: Oxford University Press. – Kon likti, Klub intelektualaca 123 Banja Luka, EDC Banja Luka. 2012. – Mile Šikman, Zločini iz mržnje – krivično-pravni osvrt, UDK 342.724:176.8. Zbornik radova „Govor mržnje, EDC Banja Luka, 2010 godine. – Slavko Milić, Uloga policije u suzbijanju govora mržnje, Medijski dijalozi, Istraživački medijski centar –Podgorica, februar 2012. – Slobodanka Konstantinović Vilić i dr., Kriminologija, Pravni fakultet Niš, 2012. PREVENTION, SUPPORT AND ROLE OF CIVIL SOCIETY IN SUPPRESSING HATE CRIME Abstract Establishing a systematic, coordinated and universal mechanism for data collection on criminal offences motivated by hatred represents a very difficult and extensive work which cannot be done without civil society. In the countries, which in the recent past resided on the principle “divide et imperia” (divide and rule), data collection on criminal offences motivated by hatred represents one of the most important 207 means for improving prevention, because, based on this data the authorities can monitor the volume of the problem and its potential threat to social community as well as to multicultural and multi-confessional societies which have been for centuries inhabited by different nations and religions, carrying inside deep wounds from recent past, fearing the upcoming future. The organization of civil society represents the key element of efforts put into the prevention of criminal offences motivated by hatred and establishing efficient support for victims. State authorities often underestimate the role of civil society in almost all forms of social life, by minimizing the efforts which civil society undertakes in order to remind the authorities of their obligations, thus forgetting the fact that civil society was an important instrument in empowering the community to start with social changes and the reform of legislature in this field. The paper emphasizes the role and the importance of civil awareness in the prevention of civil society in suppressing criminal offences motivated by hatred. Keywords: civil society, data collection, hatred, hate crimes 208 GOVOR MRŽNJE I POLITIČKE KONTRAVERZE U BIH Prethodno saopštenje UDK 316.647:32.019.51 497.6 Vinko Perić Internacionalni univerzitet Brčko Distrikt Rade Biočanin Internacionalni univerzitet Travnik, BiH Dragan Jakovljević Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, Srbija Apstrakt: Društveni procesi kao i civilizacijski razvoj nisu pravolinijski niti su sukcesivni. Istorija je prezasićena pomamom raznih osvajača, ratnih surovosti, uništavanja i zatiranja svih materijalnih,nacionalnih i duhovnih vrednosti osvojenih naroda i teritorija. Poznati su nastanci novih i nestanci starih: nacija, država i njihovih materijalnih, a ništa manje kulturnih i duhovnih vrednosti. Većina konflikata savremenog doba i ovakvog sadržaja, ima za posledicu kontrolisanje teritorija, širenje etičkih, verskih i nacionalnih osobenosti, jezičke i duhovne asimilacije, prisvajanje i otimanje baštine „demokratizovanih“ naroda i nametanje novih vrednosti. Savremeni moćnici i njihovi nacionalni trabanti većinu ciljeva iz prošlosti i danas provode, ali na veoma sofisticiran i moderan način. Izvršnu ulogu u takvim strategijama imaju sredstva komunikacija, tj. mediji komunikacija, koji imaju nezamenljivu snagu i moć manipulacija ka ostvarivanju ciljeva. Raznim medijskim aktivnostima u koordinaciji sa drugim činiocima državnog sistema sa pojmom „govora mržnje“ se može manipulisati do neslućenih razmera. Eklatantni primer ove teze u BiH je praktično urađen 2008.godine i time izvršen kulturocid nad srpskim vrednostima u BiH. srpskom filmskom, muzičkom, i TV kulturom, medijima, političkom partijom, građanima i njihovim evropskim i demokratskim slobodama. U ovom radu ćemo argumentovano izneti činjenice o navodnom „govoru mržnje“ kao i satanizirajućim posledicama. Upitna pravna konotacija i kontraverzne političke manipulacije, se ogledaju i u zloupotrebi prenešenih ovlaštenja entiteta Republike srpske na BiH. Dokumenti u prilogu daju i konkretne argumente o 209 satanizaciji, kažnjavanju i zatiranju ključnih nacionalnih vrednosti jednog naroda (Srpskog), od strane Direktora drugog naroda (Bošnjaka-Muslimana) i oktroisanim BiH organizacijama.(CIK, RAK i SUD BiH). Pravne aktivnosti tih BiH organizacija 2008. godine se po pravilima demokratskog sveta tretiraju kao Etnocid ili Kulturocid koji se, sem u obimu, ne razlikuje od takvog učinka nad Indijancima, Abolidžanima, Kurdima itd... Govor mržnje je jedno od modernih oruđa za manipulaciju i postizanje viših cinjeva. On je u BiH najpogodniji za manipulacije iz razloga što je BiH tako sastavljena i što se interesi tri mamutske svetske religije sudaraju baš u, i oko BiH. Ključne riječi: kulturocid, etnocid, satanizacija, govor mržnje, prenos ovlaštenja, politika, mediji, bezbednost, sredstva komunikacija, motiv sukoba, muzička kultura, duhovne vrijednosti, Srbi, Kurdi, Indijanci, Abolidžani, Muslimani. UVOD Istorija ljudskog roda je puna raznih oblika nasilja, otimanja, uništavanja, satanizacije, što za posledicu ima nestanak, kako raznih materijalno-duhovnih vrednosti tako i kultura, nacija, pa i civilizacija. Nažalost i savremena civilizacija je prepuna raznovrsnih oblika nasilja, kako u realnom životu ljudske egzistencije, tako i u imaginarnim formama izražavanja čoveka. Nasilje ne treba identifikovati samo sa fizičkim oblicima nasilja nad čovekovim životom ili državom. Ima puno oblika fizičko-psihološkog i manipulativnog nasilja, od samog čoveka do ukupnog ljudskog roda, vere, etničke grupe, nacije, kulture, medija, sloboda, pa i ukupnog društva. Često su drugi oblici nasilja nezgodniji i pogubniji za čoveka, ljudsku zajednicu i njihovu kulturu nego čak najsuroviji oblici fizičkog nasilja. Jedan od oblika sofisticiranog nasilja su Etnocid i Kulturocid, koji su po mnogima gori od Genocida. ETNOCID Koncept etnocida nastao je u isto vrjeme kad i pojam genocida, 1944. u Sjedinjenim Državama od strane Rafaela Lemkina, poljskog advokata. Etnocid je termin koji je alternativa za genocid prema Lemkinu (Lemkin,1944.). Pojmovi su nastali upravo u vezi sa progonom Jevreja od strane nacista u Drugom svetskom ratu. U fusnoti, prema Lemkinovoj definiciji genocida, on je napisao da je etnocid još jedan pojam za genocid. Etnocid je kombinacija grčke rijeci ETNOS-nacija, i latinske rijeci CIDE-ubiti. Stoga se može primijetiti da Lemkin kao tvorac pojma etnocid ne pravi razliku između genocida i etnocida. Engleski termin „etnička grupa“ se odnosi na populaciju sa zajedničkim jezikom, kulturom ili geografskim porijeklom. U suštini etnocid se može posmatrati kao uništenje jednog naroda i kulture tog naroda. 210 Etnocid nije samo sinonim za pojam genocida, već se takođe koristi i kao termin za „kulturni genocid“. Na primjer UNESKO je održao sastanke o pravima domorodačkih grupa, gde se značenje etnocida shvaća i definiše isto kao značenje kulturnog genocida (Aboriginal Law Bulletin). Tokom izrade Konvencije o genocidu iz 1946. generalna skupština Ujedinjenih nacija je raspravljala o genocidu kao o gubitku čovečanstva u obliku kulturnih i drugih kontribucija, a koncept kulturnog genocida je je preporučen da se uključi u prijedlog. Poznato je da je Lemkin podržao uključivanje termina „kulturni genocid“ na Konvenciji o genocidu, jer štiti grupe koje ne bi opstale bez duha i moralnog jedinstva koje im pružaju njihove kulture. Međutim, preko političkih uticaja, prije svega od strane Sjedinjenih Američkih Država, „kulturni genocid“ je isključen iz Konvencije jer ograničava genocid na fiziči akt, a smatra se da je ozbiljniji od kulturnog genocida. Osim toga, uključivanje pojma „kulturni genocid“ se vidi kao potencijalna varnica za potraživanje od strane domorodačkih grupa. Elementi koji čine kulturni genocid i etnocid se po nekima zasnivaju na razumevanju da se etnocid odnosi na „istrebljenje kulture koja ne uključuje fizičko istrebljenje naroda“. Jaulin je napisao da etnocid takođe uključuje sistematsko uništenje, posebno kada je odstranjena kultura jednog naroda i njihov način postojanja. Međutim, prema nekim autorima, razlika između kulturnog genocida i etnocida zasniva se na pretpostavci da je kulturni genocid vezan za etničko ubistvo, a sam etnocid nije vezan za ubistvo. Koncept etnocida je prošao kroz određene transformacije od njegovog prvog pominjanja od strane Lemkina. Za Lemkina, kao što je već navedeno, etnocid je sinonim za genocid. Međutim, ono što možemo da zaključimo je da je etnocid uglavnom shvaćen kao uništavanje kulture i nije potrebno istrebljenje naroda. Pored toga, etnocid je definisan kao koncept koji jezički može da znači fizičke, biološke i kulturne dimenzije genocida (holokaust, genocid, etnocid) Robert Jaulin je napisao da etnocid ne bi trebao biti definisan sredstvima, već ishodima. Od njegovog pisanja termin etnocid je revitalizovan i preduzeo se pristup koji se odnosi na uništavanje kulture jedne grupe ljudi, posebno autohtonih grupa. Termin etnocid je korišćen u ispitivanju indijanskih kultura u Americi od strane Savjeta koji je predvodio Jaulin u kasnim 1960-im. To je dovelo do širenja određenog značenja etnocida koji se pripisivao uništenju autohtonih kultura od strane drugih civilizacija, posebno evropske civilizacije. Kako se Jaulin izrazio, u etnocidu se ne radi o agresiji u tolikoj meri kolika je refleksija na dominantne kulture i negiranje drugih. Zato se etnocid koristi da opiše koncept etnocentrizma koji vrši neka grupa i osjećanja superiornosti koja može da dovede do uništenja kulture drugih. Takođe se bavi i dubljim posljedicama kolonijalizma jedne kulture od strane drugih. 211 KULTUROCID NASILJE NAD JEZIKOM Preimenovanje određenih delova jedinstvenog srpskog jezika u Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj, u zajednički maternji jezik i unutar njega petoimeni po izboru (srpski, crnogorski, bošnjački, bosanski, i hrvatski) jezik ili jezici. U stvari, radi se o tome da je to samo prva faza nove nastupajuće faze preimenovanja srpskog u „jedinstveni“ crnogorski, bosanski i hrvatski jezik kojim će morati da govore i Srbi u tim državama. Nameće se, dakle, jedan tako reći izmišljeni lingvistički neutemeljen jezik, tj jezik kojeg samozvani lingvisti, određeni (ne) zavisni intelektualci i vladajuće političke elite hoće, po državnom nacionalnom ključu (ili razlogu), da ga tako (na) zovu. Nasuprot tim društvenim strukturama postoje i oni drugi koji drugačije misle, odnosno oni koji se bore za opstajanje srpskog jezika, međutim moramo konstatovati činjenicu da se takvim stavovima i tim ljudima stavljaju klipovi u točkove od starne, srpskih daltonista, diletanata, kukavica ili što bi veliki Njegoš rekao poturica. Oni nisu ni za većinu podaničkih medija dobrodošli. Ovi drugi imaju za sada i nesebičnu pomoć stranog faktora. Preimenovanje jezika, pored toga što nije lingvistički utemeljeno, još je često i protivustavno. Prema tome, preimenovanje srpskog književnog jezika predstavlja lingvistički i juristički prekršaj, koji se slobodno može označiti nasiljem nad jezikom ili Kulturocidom. U Crnoj Gori je izvršeno antilingvističko nasilje nad jezikom. “Time oni pokazuju da nemaju nameru da poštuju ni Ustav, ni zakone, ni narodnu volju i jednostavno se ponašaju kao svemoćni gospodari crnogorskog života i smrti, a uvođenjem ‘crnogorskog jezika’ u službenu upotrebu u svom vilajetu pokazuju onu vrstu osionosti koju su preuzeli od svojih komunističkih učitelja „Petrović, 2006, 472). Prema tome, to izraženo nasilje nad jedinstvenim jezikom, standardizovan i kodifikovan, slobodno se može označiti kao svojevrsni jezikocid, koji (za) vode naciokrate iz političkih i kvaziintelektualnih struktura dukljanskomontenegrinske provenijencije. Vladeta Jerotić, osobeni srpski psihijatar i uopšte intelektualac, dobro zna šta jeste agresija i kakve sve može poprimiti oblike. On je, dakle, označio nasiljem sve što je zvanično-vladajuća politika u Crnoj Gori učinila sa srpskim jezikom. Naime, Jerotić će upozoriti: „Ako poštujemo svoju tradiciju u dobrom smislu reči, ako znamo ćirilicu, onda moramo poštovati i naš zajednički srpski jezik. Zato je neshvatljivo šta se sve, u većini ocepljenih državica i naroda, radi i vrši nad tim jezikom – to što se dešava sa Srpskim jezikom, se ne može drugčije nazvati nego nasilje ili etnocid. To je nešto neprirodno i veštačko. To je povezano sa tradicijom i sa prošlošću. Nije samo jezik u pitanju. Preko jezika je reč o celoj kulturi i identitetu jednog naroda koji se dovodi u pitanje. Ne možete stvarati novi identitet ili stari na nov način, sa drugim jezikom. Čuvajte jezik, sačuvaćete prošlost i tradiciju „(Jerotić, 2004: 36) Dakle, Jerotić dobro zapaža da pitanje jezika nije samo neko za- 212 sebno jezičko pitanje već je i pitanje tradicije, uopšte prošlosti jednog naroda a koje zadire u njegov identitet i kulturu. Eklatantan je primer nasilja nad istorijskim kulturnim vrednostima (kulturno-istorijskim spomenicima, knjigama, jezikom) kao svojevrsnim kulturocidom kakav se odigravao 90-ih godina u Hrvatskoj. Sve se to radilo u ime „čistote hrvatske kulture“ koja se mora čistiti od knjiga „opančarskog jezika, vučjeg zavijanja, aludirajući valjda na Vuka Karadžića, ili knjige su za hrvatski narod štetne i opasne, subverzivne, olinjale, pohabane itd“, a bez obzira na to što je „pola hrvatske povijesti napisano glagoljicom, bosančicom i ćirilicom“ (Livada, 2003: 10). Dostojanstveno izuzetno - hrabri i, može se reći, hiperkritički hrvatski sociolog (po rođenju Srbin a po voljnom izboru i danas Jugosloven), Svetozar Livada suprotstavlja se, jasno i glasno, javnom riječju i pisanim tekstom (dakle, jezikom protiv kulturocida nad jezikom, knjigama, kulturnim spomenicima, uopšte nad kulturom). Čak ni Krležino delanje opredmećeno u kapitalnom djelu Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu, nije zaobiđeno od vandalističkog čina, čijih je čak 40.000 kompleta bačeno u „rezalište“ pod „dirigentskom paliciom“ poznatog lingviste Dalibora Brozovića, Tuđmanovog „namještenika“ u Leksikografskom zavodu. A tek onda kako da prođu srpski pisci, još sa delima objavljenim na ćirilici?! U stvari, po jurističko-institucionalnom poretku stvari, čišćenje otpisivanje knjiga iz biblioteka širom Hrvatske, odvijalo se po „kriterijumima vrednosti“: a) sve knjige pisane ćirilicom; b) izdanja štampana u Srbiji ćirilicom, latinicom, ekavicom, ijekavicom; c) svi naslovi l jevičara i antifašista; d)sva građa i naslovi iz NOB-a; e) mnogi naslovi čiji su autori Jevreji i Muslimani; f) veliki broj ruskih autora; g) veliki broj filozofa i njihovih spisa (Ibid., 16). Livada navodi i takav čin, kada se kako sam kaže „skamenio“ kada je ugledao propucan Daničićev prevod Biblije, taj restaurirani „pilatovski čin“, a što je učinjeno isto sa ponovnim ubijanjem narodnih heroja (pucnjima u njihove biste). Paradigmatičan je slučaj bibliotekarke („direktorke“) Izabel Skokandić koja se „oslobodila“ zapaženog kontigenta knjiga iz korčulanske Gradske biblioteke, odbacujući ih u kontejner za smeće, što je izazvalo ogorčenje slobodoumnih i stvaralačkih umova Jedan od tih ogorčenih je ugledni i ujedno najstariji živući hrvatski filozof, Milan Kangrga, koji se povodom ove pojave veoma kritički oglasio u poznatom nezavisnom glasilu Feral Tribune, za što su sudski odgovarali filozof i glasilo. Dakle, „država je progon stimulisala, Crkva se o njega oglušila šutnja je ovde zacijelo morala značiti odobravanje - dok su se pisci i akademici pravili kao da ih se to ništa ne tiče“ (Rašeta, 2003: 5).U tom kulturološko-nacionalističkom haosu „cvjeta“ vandalizam, destrukcija ogromnih razmera koja je ujedno i svojevrsni oblik autodestrukcije „Razoreno je, utvrdio je i zabeležio S. Livada, 3.200 spomenika antifašizmu, prenominiraju se trgovi i ulice, napada se toponimika i onomastika, vlada jezički nacionalizam sa zahtevom da se izbaci 30.000 nehrvatskih reči, to jest zalaže se za mutavljenje naroda. Šire se lažnom i panegirici, himne i laži u strateškim oblastima školstva nauke. Oktroirano se manipuliše medijima, stimuliše se subkultura, ispiraju mozgovi i populizmom 213 provincijalizira život „(Livada, 1997: 186). Poznata hrvatska književnica međunarodno priznata, Dubravka Ugrešić koja je 90-ih godina napustila Hrvatsku (živi u Australiji), kaže za sebe da nije emigrant niti politički azilant nego samo književnica koja je u određenom momentu odlučila da ne živi u Hrvatskoj jer takva Hrvatska više nije njena (Ugrešić, 2004: 15), što govori o „kulturi“ koja se živela u vreme Tuđmanovog totalitarno-šovinističkog poretka. Zato, nije slučajno to što je Dubravka Ugrešić osudila mnoge hrvatske intelektualce zbog toga što su sopstvenu kulturnu prošlost potisnuli u zaborav koji je dekulturirao hrvatsku kulturu, tako da se počinje od nule, tako reći in statu nascendi. A i politika diskontinuiteta ide na ruku početnicima, zaključuje D. Ugrešić (Ibid., 17). Postojale su i ranije pojave traženja, po svaku cenu razlika u okviru jednog jedinstvenog jezika što je dovodilo ne samo do nesporazumijevanja između različitih naciona nego i do nesporazumijevanja unutar svog sopstvenog novogovornog naciona (ponovo se uči svoj „rođeni“, prirodni, jezik). Još davno, pred Drugi svetski rat, poznati američki lingvist i antropolog Edvard Sapir, uočio je kako se u okviru istog jezika (srpskohrvatskog) traže puki formalni razlozi da bi se odijelio jedan oblik od drugog oblika jednog te istog jezika. “Tako su hrvatski i srpski u suštini jedan isti jezik, ali se predočavaju u vrlo različitim spoljašnjim formama, budući da se prvi piše latinicom, a drugi ćirilskim pismom istočne pravoslavne crkve. Ta spoljašnja razlika, združena s verskom, zacelo ima vrlo važnu funkciju da kod ljudi koji govore veoma srodnim jezikom ili dijalektima, ali koji iz čuvstvenih razloga ne žele da se utope u neku veću celinu, spreči razvoj odviše jasne svesti o tome koliko su doista slični jedni drugima „(Sapir, 1974: 5051). Vjerovatno Sapir nije bio upoznat koliko hrvatski jezik, odnosno njegovo institucionalno organizovanje i regulisanje (normiranje), duguje srpskom jeziku da bi na kraju taj isti srpski jezik doživeo da mu se vandalistički „sveti“ ne samo taj iz njega izvedeni hrvatski jezik nego i od njega odvojeni samozvani crnogorski i bošnjački jezici. Kulturocid koji se u Hrvatskoj više ističe kao atak na knjige i kulturno-istorijske spomenike 2013. godine je javno u Vukovaru izražen na protestima protiv uvođenja ćiriličnog pisma i dvojezičnosti u lokalnim samoupravama u kojima žive više od jedne trećine pripadnika Srpske nacionalne manjine. Prema poslednjem popisu stanovništva u preko 20 opština i gradova Hrvatske živi više od jedne trećine i pored nezapamćenog genocida nad Srbima u nedavnim vremenima. Inače, Srpski jezik je agresivno napadnut na raznim geo-političkim prostorima na kojima postoji. Kurdima, kojih samo u Turskoj ima oko 15 miliona, upotreba bilo kakve oznake Kurdske kulture i jezika u gradovima je bila strogo zabranjena do 1991. godine kada je Evropska Unija donijela zakon da ne brane Kurdima svoje proslave, muziku i TV stanice. Ipak, danas edukacija na kurdskom može se dobiti isključivo privatno. 1994. Leyla Zana je postala prva Kurdkinja u turskom parlamentu, no nakon svoje istorijske izjave dobila je 15 godina zatvora. Govorila je o lojalnosti na turskom, te je na samome kraju dodala na kurdskom jeziku „Trebala bih vladati tako 214 da bi Kurdi i Turci mogli da žive zajedno u demokratskim odnosima“, no to se parlamentu nije svidjelo, te je sve završilo bojkotovanjem, pa je i sama Zana završila u zatvoru. (http://bs.wikipedia.org/wiki/Kurdi) Sva istraživanja fenomena povezanih sa narodnim stvaralaštvom, rađena poslednjih godina u Evropi, slažu se da bez narodne kulture, posebno konteksta i poprišta opštih etičkih i estetskih sistema vrednosti, nema kluture uopšte, a Profesor Aleksandar Petrović kaže: „Problem kulturne politike sa narodnom kulturom tokom dugih vekova je što je preko nje prešao niz talasa modernizacije, manje više nasilnih i sa ciljem istrebljenja nacionalne kulture. To je otpočelo sa oktroisanjem hrišćanstva, a tokom kasnijih vekova tehnološka politika nastavila je hrišćansku ideju da se zatre narodna kultura. Modernizacija se pokazala kao pokret bez skrupula i obzira koji se obračunavao sa tradicijom. Na primer, australijski Aboridžini su skoro istrebljeni jer nisu bili dovoljno moderni, da bi kasnija istraživanja pokazala da je to najstariji narod na svetu sa kontinuitetom od preko 40.000 godina. Proizvod militantnog modernizma je da narodna kultura ideološki više ne postoji, osim možda kao egzotični proizvod. (http://www. balkanmagazin.net/nauka/cid144-38642/bez-narodne-kulture-nema-kulturnog-identiteta Sjedinjene Države sadrže više od 600 plemena (uključujući i Aljaške urođenike) i svako od njih ima jedinstvenu kulturu. Svi imaju zajedničku kolonijalnu istoriju, što ih čini slične na mnoge načine. Tako često javnost misli da su izumrli - ali činjenica je da su u porastu. „Mi smo mudri i inteligentni, i naporno radimo da bi naša kultura i naši ljudi ostali netaknuti. Imamo velike porodice, snažni smo i vitalni. Ali to ne znači da se ne mučimo jer svi radimo mnogo“. Indijanci su ljudi koji pate u gotovo svakom pogledu i iskusili su sve vrste diskriminacije. Oni su siromašni, polovica njih živi ispod granice siromaštva, a nemaju dobro obrazovanje. U Portlandu, Oregon, 75% mladih Indijanaca neće maturirati. Osim toga 67% njih živi u rezervatima, uglavnom u gradovima. Na primjer: 40.000 njih živi u Portlandu. Ova statistika ih čini urbanim stanovništvom, koji živi daleko od kuće i plemena. Za posljednjih 100 godina, mnogi plemenski ljudi su se preselili u gradove, jer se suočavaju sa sve manje prirodnih resursa u svojim zajednicama. Gradovi nude više mogućnosti da zarade plate. Ali istorijski gledano mnogi domoroci nisu dobrovoljno ostavili svoja sela i plemena. Oni su bili prisiljeni na taj čin od strane vlade SAD-a. Na taj način nad njima je izvršen etnocid i kulturocid, te ekocid. Oni su tome i dalje izloženi u različitim stepenima. Kulturocid se definiše kao uklanjanje osobe iz njezine kulturne prakse ili zabrana da obavlja svoju kulturnu praksu. Mnogi ljudi nisu svesni da su SAD zabranile Indijancima praktikovanje tradicionalnih i duhovnih obreda. Njima je takođe zabranjeno da govore svojim izvornim jezicima i da vežbaju svoje prirodne religije. Decu su prisilno odvodili i smeštali u katoličke internate gde su se morali odreći svoje kulture i religije. Ti zakoni su bili na snazi do 1978. što znači da i dalje duboko utiču na današnje domoroce. Nije usamljen ovaj domorodački problem. Mnogi među svetovima ‘domorodaca“ su pretrpeli i posljedice ekološ215 ke i kulturne degradacije. Modernizacija, industrijalizacija i savremena korporativna okupacija i pohlepe kompanioja, dovodi do nesrazmernih ekoloških i zdravstvenih problema. Kroz obnovu kulturnog identiteta, raste i razvija se i pojedinac i narod. Tim bogatstvom različitosti stvaramo zdravu harmoniju života ukupnog društva. „UDAR NAĐE ISKRU U KAMENU“ NASILJE REVOLTA Prema Njegošu „Udar nađe iskru u kamenu“, nasilje se može pretvoriti u jedino sredstvo koje će skršiti zastrašivanje i biti spasonosni odgovor na prinudu „(Moren, 1983: 305). No, revolt se može odigravati mirnim protestom protiv raznih oblika psihološko-manipulativnih nasilja, kao što se praktikovalo u Crnoj Gori, posebno u Nikšiću, protiv nasilja nad srpskim jezikom i protiv represivnih mera (oduzimanja prava na rad) prema neposlušnim profesorima. Dakle, odgovor na nasilje ne mora biti nasilnim revoltom, isto kao što se ni svako nasilje ne mora izvoditi fizičkim sredstvima. Ali, opet „to što se danas relativno manje primenjuje batina, a više sredstva psihološkog nasilja, nije pitanje humanosti, već tehničke efikasnosti. Pitanje o nasilju, kada se raspolaže efikasnim sredstvima njegove primene, uvek je više stvar taktike nego principa „(Kuvačić, 1979: 166). Ivan Kuvačić s pravom ističe da kada je u pitanju značenje upotrebe metoda i sredstava nasilja, onda je uvek više stvar taktike nego principa jer se ipak razrađenom taktikom i nehumanim sredstvima, u principu, ne mogu postizati humani i razumni ciljevi što su „na najbolji način“ pokazale i dokazale revolucije. U stvari, postoje veoma različiti oblici taktičkih poteza koji proizvode nasilje nad ljudima i ljudskim tvorevinama. Kao primer najuspešnijeg oblika nenasilnog otpora je uradio Mahatma Gandi u Indiji sa svojim sledbenicima, kada je najaču svetsku inperiju porazio i morala je da napusti Indiju. ETNOCID I KULTUROCID U BIH U ratom, nametnutom tranzicionom vremenu, uz primarni uticaj različitih stranih faktora, bez transparentno iznete tranzicione strategije, dešava se bezbroj raznih kontraverzi i nasilja. Promena svega u društvu pa i svesti pojedinaca dovodi do nerazumevanja, nestručnosti za nove odnose i izazove, donošenje svakakvih zakona, haotičnog i anarhičnog stanja, enordnog bogaćenja pojedinaca, neodgovornosti, diletantizma, zloupotrebe položaja, beznađa pa i do samoubistava poštenih i čestitih ljudi. U takvom posleratnom okruženju u kojem su raspadom Jugoslavije svi narodi dobili svoju državu, samo Srpski narod je podeljen i živi u više državica, situacija u dejtonskoj BiH je najdrastičnija. 216 S toga je, i mogućnost raznih zloupotreba po nacionalnoj osnovi veoma izražena pa čak u nekim slučajevima i pravno legalizovana. Naime, po Dejtonu su Entiteti konstitutivni elementi BiH, sa velikim ovlaštenjima i mogućnostima samoodrživog razvoja, ali... Uz svestranu pomoć stranog faktora izvršen je prenos preko 60 veoma bitnih ovlaštenja sa Entiteta RS na BiH i time su stvorene mogućnosti da te kadija i tuži i sudi. A pošto su većinom na čelu tih BiH organizacija ljudi iz drugog entiteta, i prema popisu iz 1991. većinskog naroda, pa još, ako su udruženi po nacionalnoj osnovi u više tih BiH organitacija, kao u našem slučaju (CIK, RAK i SUD BiH), to se pravno stvaraju uslovi da oni mogu orkestrirano da svesno ili nesvesno, rade kako hoće i šta hoće. U prilog tome govori i činjenica da pored izvršenog kulturocida i pravni proces ovog slučaja stoji na Ustavnom SUD-u BiH od 2008. Godine, a znamo da bi se pravda pokušala dobiti bar u Strazbuuru, mora se proći Ustavni SUD BiH, kao zadnja istanca u državi. KULTUROCID U BIH KAO POSLEDICA „GOVORA MRŽNJE“? Vikom RTV je jedinstvena medijska kuća u RS i BiH koja posluje potpuno samostalno, legalno i legitimno, sa oskudnim finansijskim sredstvima, kadrovima, bez ičije pomoći, i potpuno je nezavisna od bilo koga. Prema realnoj svot analizi primenjuju se uvijek neke inovativne i napredne ideje koje okruženje nekada i ne razumije, ali to isto okruženje voli intrige i komentare, pa zato uvijek rado gleda VIKOM TV. To je za svaku komercijalnu televiziju glavni adut kod dobijanja reklama od čega žive mediji. Čelni čovek Kompanije VIKOM je 2008. godine ujedno i Predsednik izrazito patriotske Srpske napredne stranke Republike Srpske osnovane 1997. godine i koja većinom svoj rad ne prikazuje u javnosti. Tadašnja društveno politička situacija u RS i BiH je bila za Republiku Srpsku veoma nepovoljna, jer su se svi okomili na nju - kako bi nestala i stvorila se unitarna BiH. Osmišljen je i napravljen orginalan, jedinstven i atraktivan filmsko-kulturni TV muzički spot sa čuvenim „VIKOMICAMA“ i pesmom „Radovane Srpski sine“. U tom umjetničkom video muzičkom spotu se pojavljuje glumac amater u liku Dr Dragana Dabića, sa posuđenim glasom Radovana Karadžića u kojem Radovan kaže: „Mi smo puno učinili da svijet prizna pravo naše na državu, sada se sve više govori o pravu na suverenost o pravu na ujedinjenje, očekujemo da će naredna godina da bude godina definitivnog uspjeha Srpskog nacionalnog programa, oslobađanje i ujedinjenje svih Srpskih država“. Obavezno pogledajte taj TV spot u kome Akademik doc. Dr Vinko Perić sa čašom samo nazdravlja sa alijas Dr Dabićem i ništa više. Pogledajte i procenite u bilo kom kontekstu imali ikakvog govora mržnje? 217 Normalno nema! ali kako smo već na početku rada naveli u kakvoj BiH živimo, posledice emitovanja ovog TV spota su po svim evropskim demokratskim normama za aktere Etnosidnog i kulturocidnog karaktera. Citirani službeni dokumenati u daljem tekstu podkrepljuju ove navode. Argumenti za učinjeni kulturocid u BiH 1. „CIK BiH“ ili Centralna Izborna Komisija BiH je na svojoj 56. sjednici dana: 02.10.2008. godine donela odluku br: 05-1-07-5-2634-1-34/08 citiram deo: “Uklanja se ime g-dina Vinka Perića, sa kandidatske liste Srpske napredne stranke Republike Srpske na lokalnim izborima 2008. godine za odbornika u Skupštini opštine Bosanka Gradiška i izriče mu se novčana kazna u iznosu od 10.000KM. zbog povrede pravila ponašanja u izbornoj kampanji iz člana 7.3. stav (1) tačka 7 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. U potpisu direktor SUAD ARNAUTOVIĆ. Da li ste ikada čuli da postoji tako kratak rok od dva dana sem kod prekih sudova, za žalbu koja ne odlaže izvršenje i da je taj drugi dan, kakve li ironije i apsurda upravo dan lokalnih izbora 2008. godine. Ekipa pravnika je uradila 04.10.2008. žalbu na dan izbora, sa 11 pravnih i zakonskih povreda. O ekspeditivnosti te briljantne pravne farse nećemo govoriti jer bi bilo ispod nivoa današnjeg uvaženog auditorijuma. Epilog navedene mimikrije: Žalba je ekspresno odbijena dana: 13.11.2008. godine od SUD-a BiH u potpisu: Nedžad Popovac Šta sve udružene centralističko-bošnjačke BiH organizacije na čelu sa direktorima jedne nacionalnosti protiv druge nacionalnosti u BiH mogu da urade je i daljnja satanizacija medija zbog istog emitovanja. 2. „RAK BiH“ ili Regulatorna Agencija za Komunikacije BiH je dana 14.10.2008. godine donela Rješenje br: UP1 03-07-725/08 sledećeg sadržaja: Utvrđuje se da je „VIKOM“ radio i televizija Banja Luka d.o.o. nosilac dozvole za zemaljsko emitovanje tv programa, prekršila odredbe člana 4. govor mržnje, kodeksa o emitovanju rtv programa (službeni gl. 20/08 te članove 16.1, 16.2, 16.3, poglavlja 16. Mediji u izbornoj kampanji Izbornog zakona) • Ovim se nalaže TV Vikom da na ime učinjenog prekršaja, plati novčanu kaznu od 20.000 KM. • Žalba ne odlaže izvršenje rešenja. U potpisu Direktor: KEMAL HUSEINOVIĆ. Na pomenuto rješenje uručena je žalba 25.10.2008. godine Savjetu Agencije sa ukazom na 4. pravna propusta. Vijeće Regulatorne Agencije za Komunikacije na sednici održanoj 18.12.2008. godine donelo je Rješenje broj UP2-01-07-08/08 kojim je odbijena žalba i potvrđena konačna kazna. 218 Prema pravnoj proceduri ostala je tužba pred sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu što je i učinjeno 09.03.2009. godine. Sud BiH u Sarajevu 22.09.2011. godine, broj: S1 3 U 001351 09 U. Donosi presudu kojom se tužba odbija. Korišten je i pravni lek dana: 09.03.2009. godine „Zahtev za preispitivanje sudske odluke upravnog odeljenja suda BiH“. Sud BiH u apelacionom upravnom veću je dana 22.11.2011. godine doneo presudu i odbio Zahtev za preispitivanje sudske odluke. Kako bi se pravno, legalno i legitimno moglo doći do Strazbura, jer se jedino tamo očekuje korektna pravda, upućena je apelacija Ustavnom sudu BiH dana 10.01.2012. godine, i do danas 19.10.2013. godine nema nikakvog odgovora? Sada, kada građanin ili oštećene institucije Republike Srpske, u ovom slučaju RTV VIKOM i Srpska Napredna Stranka RS, mogu jedino ostvariti svoja prava u Strazburu, primenjuje se „Ljenost administracije“ BiH ili trutizam. Daleko bi nas odvelo navođenje primera sličnog čina sa različitim posledicama. Imali potrebe da Vas podsećamo na famoznu emisiju 60 minuta. U poređenju ova dva TV slučaja moramo da konstatujemo i sledeće: U slučaju VIKOM TV i današnje teme: 1. Srpski, privatno-komercijalni VIKOM RTV se bavio umjetničko-filmski svojom, srpskom muzičkom kulturom, srpskim narodom i svojim Entitetom, i zbog toga je procesuiran i drakonski kažnjen iz druge rekao bih „proklete avlije“. 2. Bošnjačko-muslimanska javna FTV Sarajevo, koju i Srbi plaćaju, se bavila pripadnicima drugog Srpskog naroda, drugog entiteta. Procesuirana je od svojih „zelenih“ ljubimaca, koji su im javno oprostili očigledan „Govora mržnje“, a kod VIKOM-a utvrdiše i nađoše kako bi narod rekao dlaku u jajetu. Oni u tuđem Srpskom oku pronađoše trun, a u svom BiH zelenom oku ne nađoše ni truli balvan. Naveli smo nepobitne pravne dokumente, a povodom ove današnje teme i ove satanizacije i haračenja Srpske napredne stranke RS, Predsednika (Srbina) Dr bezbednosti, Vinka Perića, Srpskih VIKOM RTV medija, Srpske filmske, TV kulture, posebno muzičke, nesporno možemo konstatovati i kako god posmatrali činjenica je, da su u najmanju ruku kulturocid izvršile udružene BiH centralističko-unitarne organizacije iz Sarajeva: CIK, RAK i SUD BiH, na čijem su čelu bili bošnjaci-muslimani: Suad Arnautović, Kemal Huseinović i Nedžad Popovac. I na kraju, dok ovaj Etnocid i kulturocid ne dođe do Strazbura, dozvolićete mi da se i danas povodom ovog slučaja podsetimo na krucijalne probleme ovakve oktroisane BiH u samrtničkom ropcu. Zbog svega navedenog i lično iskustvenog, imam potrebu i nacionalno-patriotsku obavezu da Vama i cjelokupnoj javnosti postavim nekoliko pitanja: • Zašto i dokle će brojne kazne nama iz RS, biti ekspresno adresirane iz Blisko-istočnog Sarajeva i drugog entiteta, po već dokazanom principu „Kadija te tuži, kadija ti sudi“, jer je prvostepeni organ Direktor, a i drugostepeni u okviru iste organizacije. 219 • Zašto Agencije iz BiH sude i presuđuju bez validnih sudija i pravnika. • Zašto Sudije u Sudovima za prekršaje to ne rade kao svugde u Svetu i ko je to tako omogućio? • Zašto im je omogućeno da ekspresno i brutalno ostvaruju nad nama iz RS otimačinu i harač! • Zašto naša Ministarstva i mediji ćute i ne reaguju na očigledna ugrožavanja društvenih resursa i vrednosti Republike Srpske, kao da to nije njihov inperativ i ako im je to prevashodna obaveza za koju ih svi mi plaćamo. • Zašto sva korespondencija ide na nekakvom oktroisanom jeziku? • Zašto i dokle ćemo sve njih u Sarajevu i BiH mi iz RS da plaćamo? • Zašto već jednom ne krenemo ka samostalnosti ili pripajanju našoj matici? Prema nama i stavovima većine građana Republike Srpske, ovakva praktična situacija u BiH i postupci centralističkih organizacija su: Protivdejtonsko djelovanje. Zloupotreba otetih ovlaštenja RS. Zloupotreba odluka Visokog predstavnika. Uništavanje ekonomije RS, medija, slobode medija i građana RS, a posebno Srpskog naroda. Satanizacija i onemogućavanje političko-demokratskog rada i djelovanja građana Srpskog nacionalnog korpusa. Bukvalno djelovanje protiv mira, druge nacije, naroda, kulture, spokojstva i ostanka Srpskog naroda na ovim teritorijama, i na kraju smatram da je ovo: Begovsko djelovanje i bukvalno izazivanje, straha, odmaze, mržnje nacionalnog antagonizma, koji kao da reafirmiše Andrićevsko pismo iz 1920. godine dopunjeno i osavremenjeno današnjim modernim stilom GOVORA MRŽNJE. ZAKLJUČAK! Naš, a nevidim nikakvog razloga da ovo ne bude zaključak i ovog skupa koji glasi: Smartamo da je rešenje svih problema u BiH, pa i svetski interes, da se pravno-bratski rastanemo, živimo i sarađujemo jedni pored drugih, mislim na dvije teritorije Srbiju i Hrvatsku, nego da upotrebom i zloupotrebom „Govora mržnje“ i raznim manipulacijama iz Sarajeva, dovedemo bivšu BiH pa i Balkan u ponovni haos sa nesagledivim posledicama. Svetska situacija, okolnosti i vremena koja dolaze su upravo bogom dati za inplementaciju pomenutog rešenja. LITERATURA: – Andrić, I. „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vlasti,“ Prosveta“ Beograd, 1994. – Lazarević, P. „Bez prava na ćutanje 2“, BL, 2007. Lazarević, P. „Andrić o Bosni“, Narodna i univerzitetska biblioteka RS, Banja Luka, 2010. 220 – – – – – – – – – – – – – Šarić, Ž. „Kamen i riječ“, Banja Luka, Ars Libri, 2010. Suzić. N. „Globalizacija i srpski nacionalni interesi“ B.Luka,2001. Skerlić, J. „ Pisci i knjige“ I, Prosveta, Beograd, 1964. Vujić. M.-Ličina, S. „Čuvati jezik kao zemlju, Zavod za udžbenike, S. Sarajevo, 2001. Perić, V. „Informacione tehnologije u funkciji ekološkog i održivog razvoja“, „SINOVIS 2011“, Beograd, Srbija, 2011. Perić, V. „An Approach to information System design“, „IFAK“ V svetski Simpozijum, Berlin, Nemačka, Zbornik r. urednik (Ditrich Brandt), 1995. Periæ V., Mekiæ S., Popoviæ H., Badiæ M., Bioèanin R., „BIOLOGICAL EFFECTS OF IONIZING RADIATION AND PROTECTION MEASURES IN THE LIVING ENVIRONMENT”, XIII Meðunarodna konferencija RaDMI 2013,(495-510) Zbornik radova CIP 621(082) 621:004(082) 005.6:621(082) ISBN 978-86-6075-042-8, Kopaonik 12-15 Septembar 2013., Kopaonik, Srbija. Perić V. „Mediji i komunikacije u funkciji unapređenja ekološke bezbednosti i održivog razvoja” (1-265) „Centar za strateška istraživanja nacionalne bezbednosti Beograd” Edicija „Naučna monografija”, CIP 574(031) 402/504(031), ISBN 978-842053-23-18. Perić V. „Mediji u funkciji novog svetskog poretka”, Međunarodni naučni skup na temu „RASKRŠĆE-ISTOK-ZAPAD”, EDC, Skupština Republike Srpske, 30.05.2013, Banja Luka, RS. Perić V., Dokumentarni film „RS-raskršće – Istok&Zapad” No: 052/2013. serija „Vreme ljudi, dokumenti”, Produkcija VIKOM RTV, RS, BiH. Perić V. „Mediji i komunikacije u funkciji zaštite i unapređenja ekološke bezbjednosti”, (1-265), Doktorska disertacija, Internacionalni univerzitet u Brčkom, Distrikt Brčko, 15.07.2013. Perić V., Biočanin R., Habibović M., Badić M. „Mladi u lokalnoj zajednici između neracionalnog korištenja slobodnog vremena izlaska iz krize“, Međunarodni naučni skup „Omladina i prevencija društveno štetnog ponašanja – tradicija i savremeni izazovi u RS i BiH“, (83-108) UDPUP&EDC,11.-12. Decembar 2012, UDK 316.7:379.8.093-053.6 Dokumentarni film „Vreme i dokumenti“ VIKOM RTV br: 039/2012. BL, Republika Srpska. Perić V., „Varijacije na poznate teme-IZVORINKE“ (457-472), I Svesrpski simpozijum Srpske duhovne i ekološke vrednosti SDEV 2012, „SKAIN“, 2223.06.2012., K.C. Kruševac, Srbija. ISBN 978-86-88965-01-9, COBISS.SR-ID 191648012. 221 THE SPEECH OF HATE AND POLITICAL CONTROVERSY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract Social processes and the development of civilization are not straight or successively. History is saturated of frenzy various conquerors, war atrocities, destruction and extermination of all material,national and spiritual values of the conquered nations and territories. Known as New Beginnings and the disappearance of the old the nation, the state of their material, and nothing short of cultural and spiritual values. Most of the conflicts of the modern era with such content results in controlling territory, expansion of ethical, religious and national characteristics, language and spiritual assimilation, appropriation and seizure heritage „democrated“ people and imposing new values. Contemporary leaders and their national trabant make the main goals of the past and present conduct, but in a very sophisticated and modern way. The means of communication have the executive role in such strategies, ie. communications media, which have an irreplaceable force and power of manipulation to achieve goals. Various media activities in coordination with other actors of the state system to the notion of „speech of hate“ can be manipulated to extreme levels. Striking example of this thesis in BiH is virtually made in 2008. and thereby committed against Serbian culturecide value, Serbian film industry, music and TV culture,medias, political parties, citizens and their European and democracy freedoms. In this paper we put forward arguments on the facts alleged „speech of hate „ and satanized consequences. Questionable legal connotation and controversial political manipulation are reflected in the abuse of delegated powers to the Serbian entity of Bosnia and Herzegovina. Documents in Appendix gives the specific arguments of demonization and punishment obliteration of key national values of a nation (Serbian), by the Director of other people (Bosnians - Muslims ), and half-baked 222 Bosnia organizations. (CEC, CRA and the Court of BiH). Legal activities of these organizations in BiH in 2008. under the rules of the democratic world are treated as ethnocide or culturocides that, except to the extent not different from the effect of such Indians, Aborigines, Kurds, etc... Speech of hate is one of the modern tools to manipulate facts and achieving them higher. It is best suited for manipulation Bosnia because Bosnia is so composed and what intersests are in mammoths three world religions collide just in and around Bosnia. Keywords: culturecide, ethnocide, demonization, speech of hate, devolved, politics, media, security, communication, conflict motif, musical culture, spiritual values, Serbs, Kurds, Indians, Aborigines, Muslims. 223 ULOGA RELIGIJSKE PEDAGOGIJE U PREVAZILAŽENJU MEĐULJUDSKIH KONFLIKATA IZMEĐU OSUĐENIH LICA Pregledni rad UDK 343.2.01:322 Doc.dr Nebojša Macanović Fakultet političkih nauka Banja Luka Apstrakt: Religijska pedagogija je jedna od zapostavljenih pedagoških disciplina u Bosni i Hercegovini. Jedan od razloga je svakako i ranije društveno uređenje ove države, nedavna ratna dešavanja, politička situacija u zemlji i dr. Međutim, danas u vremenu poremećenog sistema vrijednosti, erozije morala i sve veće kriminogene inficiranosti građana religijska pedagogija ima posebnu vrijednost za društvo u kome živimo, posebno u prevazilaženju konflikata i pomirenju naroda. Upravo iz tog razloga željeli smo prikazati koliko religijska pedagogija može biti značajna u tretmanu rizičnih grupa ljudi, posebno osuđenih lica. U radu su predstavljena osuđena lica koja izdržavaju zatvorsku kaznu u KPZ Banja Luka i njihov odnos prema religiji, način zadovoljavanja vjerskih potreba, međusobno uvažavanje i solidarnost bez obzira kojoj konfesiji oni pripadaju. Cilj ovog rada jeste da se religijska pedagogija shvati kao važan segment koji zajedno sa drugim pedagoškim metodama i tehnikama rada sa osuđenim licima može doprinijeti njihovoj što uspješnijoj resocijalizaciji. Iskustvo iz KPZ Banja Luka upravo potvrđuje ovu činjenicu, te smo iz tog razloga željeli da prikažemo koliko religijska pedagogija u ovako specifičnim ustanovama kao što je zatvor može uticati na prevazilaženje međuljudskih konflikta i mržnje. Ključne riječi: religijska pedagogija, osuđena lica, zatvor, tretman. UVOD Ljudsko društvo se danas suočava sa velikim brojem problema koji su, preme mišljenju sve većeg broja priznatih svjetskih eksperata za mentalno zdravlje, posljedica duhovne i moralno-etičke degradacije čovjeka. Ovakvi trendovi se posebno negativno odražavaju na psihičko zdravlje ljudi i njihovo asocijalno pona224 šanje, tako da je ovaj društveni problem u posljednje vijeme u fokusu interesa istraživača različitog usmjerenja. Stanje u društvu direktno se odražava na formiranje sistema vrijednosti kako opšteg društvenog, tako i pojedinačnog. Sve više primjećujemo gubitak vjere kod ljudi, njihovu labilnost, frustriranost, nezadovoljstvo, razočarenja, destruktivnost što mnoge odvodi u pogrešnom smjeru, često svjesno ili nesvjesno i u kriminal. Takva situacija još više doprinosi degradaciji i srozavanju moralnih vrijednosti pojedinca koji etiketiran i odbačen od društvene zajednice postaje još jedna žrtva anomičnosti društva. Upravo iz tog razloga želeći da ukažemo koliko religioznost može biti važan aspekt istrajavanja i vid odbrambenog mehanizma u današnjem društvu, koje je sve više dezorijentisano, mi zapravo ukazujemo koliko je zapravo religija i religioznost važan aspekt u socijalizaciji naše ličnosti. Isto tako ona utiče i na vraćanje vjere u one ljude koji su na marginama ovog društva, kao što je slučaj sa osuđenim licima, njihovom prihvatanju izgubljenih ili odbačenih moralnih vrijednosti, ali i njihovoj resocijalizaciji. Religijska pedagogija koja se bavi religijskim vaspitanjem i obrazovanjem je veoma važna naučna disciplina, jer teži pomirenju ljudi i vraćanju vjere, što je i ključni aspekt budućnosti naroda koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine. RELIGIJA I RELIGIJOZNOST Postoje različita shvatanja religije koja se temelje na pojavi različitih religija. Za većinu osoba religija je organizovani sistem vjerovanja koje stavljaju Boga u središte. Za neke druge religija označava vjerovanje u veći broj bogova, a postoje i osobe koje ne posjeduju neku tradicionalnu vjeru ili religiju već praktikuju neku vrstu vjerovanja na svoj lični način, nevezano od organizovanih religija. Ipak većina zemaljskog stanovništva vjeruje da je nekakva sila uticala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle uticaj i na život pojedinaca (Vukomanović, 2004). Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na svrhu i porijeklo svega postojećeg. Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posljedica čovjekovog shvatanja da se mnoge stvari u prirodi događaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može uticati niti ih kontrolisati. Takve pojave su npr. suše, poplave, munje i gromovi i slično. Tako je čovjek saznao o postojanju viših sila, te su u njegovom umu nastali prvi oblici „bogova” koji su simbolizovali jedinstvene moći koje vladaju čovjekovim postojanjem. Čovjek je nastojao ove više sile umilostiviti molitvama i žrtvovanjem (Kovačević, 2012). Savremena istraživanja nedvosmisleno pokazuju da se više mentalne funkcije razvijaju u najvećoj mjeri pod utjecajem društvenih i kulturnih faktora. Religioznost, je nesumnjivo jedna od bitnih varijabli među tim faktorima, a uticaj religioznosti se možda najviše očituje kroz psihički razvoj tokom adolesecencije. Prema Blagojeviću (2005) religioznost ima pozitivan uticaj na psihičko zdravlje i sazrijevanje mladih. Religioznost pozitivno utiče na sazrijavanje, posebno u ado225 lescentnoj dobi, u tom smislu što doprinosi njegovoj ravnomjernosti, harmoničnosti, kanalisanju psihičke energije u pravcu prepoznavanja i učvrščivanja istinskog identiteta čime se stvaraju uslovi za formiranje cjelovite, integrisane, postojane, samosvjesne i dobro prilagodljive ličnosti. Ona stvara prirodniji ambijent za odvijanje procesa psihosocijalnog sazrijevanja tokom adolescencije, omogućava brži i kvalitetniji proces socijalizacije, jača sklonost ka usvajanju društvenih normi i pravila ponašanja. Pruža precizne obrasce kako treba postupati u životnim situacijama koje mogu dovesti do neadekvatnog ili neodmjerenog emocionalnog reagovanja, neprimjerenog ponašanja i destabilizacije psihičkog stanja, da bi se spriječile trajne negativne posljedice na psihičko zdravlje. RELIGIJA I SOCIJALIZACIJA LIČNOSTI Nema zdrave zajednice bez slobodnog i zdravog pojedinca. Ne treba gušiti individualitet, posebno zato što je svaka individua, slobodna i odgovorna, prvo Bogu, a zatim i ljudima za svoje postupke. Formiranje religiozne ličnosti počiva na prihvatanju Božje postojanosti, i samo prisjećanje na Boga može je učvrstiti. Prisjećati se Boga znači djelovati u okviru napora za održanje ravnoteže, jer svako skretanje podrazumjeva poremećaj uravnoteženosti. Učenje religije sadrži u sebi sva polja ljudske aktivnosti, kako duhovne, tako i materijalne, pojedinačne i društvene, vaspitne i kulturne (Vukomanović, 2001). Savršenost religije leži u nadahnutom obrascu za cjelokupan život, svaku aktivnost, bez obzira na koju sferu života se odnosila: ekonomska transakcija, diplomatska djelatnost, polni odnos i sl. Dalje, vrlo važna karakteristika religije jeste ta što ona ističe prevenciju. Jer je lakše spriječiti nego liječiti. Preventivnim djelovanjem postepeno se eliminišu sva potencijalna loša stremljenja kod čovjeka, ali i zajednice. U smislu prevencije za uspješno oblikovanje ličnosti najvažnija je porodica. To je osnovna ćelija od koje se sastoji društvo. Slika porodice je slika društva. Možemo reći da religije posmatraju porodicu kao društvo u malom. Porodica i dom prožeti vjerom pružit će djetetu mogućnosti da se razvije u potpunosti. Ako je zdrava porodica, koja predstavlja nosioca vaspitanja i obrazovanja za svoje nove članove, velika je vjerovatnoća da će i djeca vaspitana u okviru takve porodice biti zdrava. Obaveze i prava kako roditelja prema djeci, tako i djece prema roditeljima su striktno određene. Roditelji su odgovorni za svoje potomke, dužni su da ih fizički štite, te da omoguće njihov duhovni razvoj uz roditeljsku ljubav i pažnju. Kada djeca počnu da postaju svjesna sebe, roditelji su dužni da ih upoznaju sa vjerom i da ih nauče njenim osnovama, kako bi to bio temelj na kome će se ubuduće graditi stabilna ličnost. Tako su i djeca obavezna da poštuju svoje roditelje. Ne samo zbog toga što su im dužni pomoći i zbog toga što su roditelji pomogli njima dok su bili zavisni i nemoćni, već i zbog formiranja zdrave društvene atmosfere u kojem će stariji članovi biti poštovani i pomagani. Bitna stvar u vaspitanju i formiranju stabilne ličnosti jeste dosljednost, odnosno konsekventnost, kako logička (konsekventnost u mišljenju) tako i praktična 226 (konsekventnost u djelovanju). Dosljednost je osobina neodvojivo vezana za religiju. Ako se zna istina, mora se djelovati po njoj. Što se tiče potenciranja dosljednosti u mišljenju i djelovanju, možemo ukazati i na Sokratov nauk da je vrlina u stvari znanje, jer znati znači tako i djelovati. Sokrat je imao na umu čovjeka kada je ovo izgovarao. Ne čovjeka rastrzanog i zanesenog raznoraznim svjetskim interesima i trivijalnošću, već samosvjesnog čovjeka dostojnog svog dara. Dosljednost je osobina čovjeka koji će svoje znanje pretvoriti u svoje djelovanje. Ali Sokratu je nedostajala jedna stvar zbog koje je ovaj njegov nauk okarakterisan utopijskim. A to je savjest, temelj odgovornosti i morala. Jer samo znanje ne nudi ništa. Poznata krilatica: „znanje je moć“ ne nosi prizvuk pozitivnosti sa sobom, iako je tačna. Znanju je potrebna savjest, odnosno na njoj zasnovan moral da bi se zatvorio krug etičkog djelovanja čovjeka. Bez vjere nema morala, jer bez vjere nema savjesti (Veber, 1989). Ako znamo granice i poštujemo iste, lako je uvidjeti šta je sloboda. Sloboda leži u granicama. Znati granice vlastitog ponašanja i djelovanja znači biti slobodan. Slobodni smo u djelovanju sve dok naše djelovanje ne ugrožava prava drugoga. Naša sloboda ide do sfere prava drugih. Ličnost je nužno slobodna u onom što vjeruje. Samim upućivanjem čovjeka da čini ono što je dobro i zabranjivanjem onoga što je zlo vjera vaspitava čovjeka. Vjera će ga ograditi od onoga što će mu štetiti, bilo po njegovo tijelo, bilo po njegovu dušu. Vjera zabranjuje svaku vrstu nasilja, osim u slučaju odbrane od napada, što će dodatno smanjiti razdor u porodici i negativan uticaj kućnog nasilja na vaspitanje djece. Iz religije su proistekli i etika i moral, pa u njoj treba tražiti izlaz iz destruktivnosti savremenog drustva. Religije: kršćanstva, islama, judeizma propovijedaju moral kao zakon kojeg potiče od navišeg Bića i kao takva pripada nad zemaljskom svijetu. Prema Veberu (1989) moral ima ishodiste u religiji. U nekim razvijenim zemljama u nastavne sisteme na prvo mjesto stavljaju religijsko vaspitanje. Danas su društvene vrijednosti, nazalost, suočene sa hroničnom konfuzijom i iracionalnog preeglašavanja aktuelnih tendencija ideološkog, političkog, rasnog, vjerskog i nacionalnog fanatizma. Religija prihvata sve ljude: • siromašne i bogate, • mlade i stare, • zdrave i bolesne. Ona ih prihvata kao cjelinu i zajednicu. Nasuprot religiji, ideologija je ljude dijelila po rasnom, klasnom, nacionalnom i drugom osnovu.. Možda nisu u pravu oni što zagovaraju gledište da je religija opijum za mase, da je zagovaraju i praktikuju neuki i neobrazovani. Kao religiozne ljude možemo nabrojati poznate filozofe i naučnike kao što su: Seneka, Aristotel, Platon, Njutn, Ajnštajn i drugi. To je dokaz da su i učeni ljudi bili religiozni i da su mnogi od su svoje učenje zasnivali na religioznim postavkama. 227 RESOCIJALIZACIJA OSUĐENIH LICA Nasuprot uticaju religije i religioznosti na socijalizaciju ličnosti moramo se baviti i aspektom resocijalizacije onih koji su narušili normativni sistem, te uvidjeti na koji način im vjera pomaže u njihovoj rehabilitaciji i prihvatanju moralnih vrijednosti koje su odbacili ili narušili. Taj proces se najčešće odvija unutar penalnih ustanova vaspitno – popravnih domova, zatvora i kazneno-popravnih zavoda. U zatvorskim uslovima, vještačkoj društvenoj sredini u kojoj je teško stvoriti normalne društvene odnose, pokušava se prevaspitati čovjek koji je narušio zakonski definisane društvene norme. U takvim nepovoljnim uslovima i u situaciji nepovoljne kriminalne politike pokušava se ostvariti svrha svake zatvorske kazne, tj. resocijalizacija osuđenih lica. Etimološki, riječ resocijalizacija je izvedena iz latinske riječi re – ponovo, te socius – drug, društven, što se obično prevodi kao ponovno uključiti u društvo. Ako polazimo od najšireg smisla riječi, resocijalizacija znači vraćanje osuđenika u društvenu zajednicu osposobljenog da živi i radi društveno usklađenim životom, da normalno i uspješno obavlja društvene djelatnosti. Taj pojam je preuzet iz socijalne psihologije. On označava, kao i pojam socijalizovana, proces prihvatanja normi i vrijednosti određene grupe, odnosno šire društvene zajednice. U toku izvršenja krivičnih sankcija i posebno kazne lišenja slobode, osuđeno lice koje se nalazi u konfliktu sa vladajućim normativnim sistemom treba prevaspitati i promijeniti tako da se asimilira u slobodnom društvu na bazi poštovanja toga sistema. „Resocijalizacija se odnosi, prema tome, na lica koja nisu bila ranije pravilno socijalizirana, koja nisu uspjela da izgrade pozitivna shvatanja o vrijednostima, pozitivne stavove, navike i druge lične kvalitete, koja nisu mogla da stvaralački koriste svoja i tuđa iskustva, pa su stoga zagazila u inkriminisano ponašanje“ (Milutinović, 1977, str. 83). Iako resocijalizacija kao proces obuhvata brojne i raznovrsne prevaspitne programe, ona je prvashodno usmjerena na promjenu ličnosti osuđenog lica, njegove stavove, ponašanje, razvijanje potencijala i kompentencija kako bi se što bolje rehabilitovao i pripremio za povratak u sredinu. „Resocijalizacija osuđenih lica može da se definiše i kao savremena teoretska misao i praktična akcija od koje se očekuje da izmeni kvalitet ličnosti osuđenika i njegova psihosocijalna obeležja i vrati ga u društvenu zajednicu sa izmenjenim svatanjima prema raznim uticajima koji vode u kriminalno i delinkventno ponašanje“ (Sulejmanov, 1996, str.23). Upravo iz tih razloga od resocijalizacije se očekuje da izmijeni ona lična svojstva osuđenika koja su povezana sa kriminalnim ponašanjem, da trajno ukloni kriminalno ponašanje takvih lica i da ih tako osposobi za integraciju u društveni život. Resocijalizacija je, dakle, proces postupnog reintegrisanja prestupnika iz kriminalne podgrupe u društvenu zajednicu kao grupu. Taj cilj se ostvaruje prevaspitanjem, kao planskim i sistematskim djelovanjem na ličnost prestupnika. Osnovni smisao resocijalizacije sastoji se u osposobljavanju osuđenika da poštuju društvene vrijednosti i da se na toj osnovi ponovo uključe u društvo. Oni treba da postanu korisni članovi zajednice mada treba znati da to osposobljavanje ne teče jednostavno i bez poteškoća. Naprotiv, ono nailazi na brojne smetnje 228 i prepreke. Nije lako „naučiti” osuđenika da prihvati ponašanje čovjeka kao kulturnog bića, da se ponaša u duhu zahtjeva društvene sredine, pogotovo ako se zna da u društvu postoje razni društveni slojevi sa različitim shvatanjima, normama i uzorima ponašanja. Osim toga, u toku procesa resocijalizacije dolazi i do negativnih uticaja koje ometaju njegovo uspješno sprovođenje. U toku izdržavanja zatvorske kazne veoma često dolaze do izražaja vrijednosti i norme zatvoreničkog društva, koje su suprotne vladajućem sistemu vrijednosti, pa stoga pojačavaju postojeće devijantne tendencije i djeluju suprotno cilju prevaspitnog tretmana. Tako može doći do pogoršanja ličnosti osuđenika i otežanja njihove resocijalizacije ako se do kraja izvršenja krivične sankcije ne uspije podići njihov društveni nivo. Jedan od najčešćih problema koji otežava sprovođenje prevaspitnog tretmana, a samim tim i proces resocijalizacije, jeste kriminogena inficiranost osuđenih lica. Taj problem posebno je izražen u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa, gdje zbog paviljonskog smještaja i nemogućnosti kategorizacije po krivičnim djelima i visini kazne, te zbog velike fluktacije osuđenih lica, često u istoj spavaonici kaznu zatvora izdržavaju lica koja su višestruki povratnici, strani državljani, lica koja su na izdržavanju kazne zbog saobraćajnog prekršaja i lica osuđena za ubistva, narkomani, itd.. Pored navedenih problema, u ustanovama zatvorenog tipa kao što je slučaj u KPZ-ma Banja Luka, Foča, Zenica, izražene su i brojne deprivacije. Veoma često mlađi osuđenici pronalaze uzore i identifikuju se sa recidivistima ili lokalnim „bosovima“ pokušavajući na taj način da skrenu pažnju na sebe i obezbijede što bolji status u grupi. Upravo takvi osuđenici najčešće odbacuju prevaspitni tretman i dosljedno se pridržavaju principa zatvoreničkog kodeksa. Nažalost, kod takvih osuđenika i u takvom okruženju veoma je teško imati uspjeha u njihovoj resocijalizaciji (Macanović, 2010). Kriminogena inficiranost koja je prisutna u zatvorskim ustanovama zatvorenog tipa svakako je jedan od najčešćih uzroka neuspješne resocijalizacije, ali i recidiva uopšte. Često se resocijalizacija kritikuje i dovodi u pitanje njena uspješnost, zbog sve većeg broja povratnika u zatvorske ustanove. Milojević (1984) ističe da se jedan dio povratnika sve više odaje kriminalu, specijalizuje se za određenu vrstu kriminala, stiče posebna znanja i tehnike, sarađuje sa drugim kriminalcima i kriminal im postaje izvor materijalnih prihoda za život. Način života i društvene veze poprimaju poseban karakter. Parazitizam i potcjenjivanje korisnog rada i mnogobrojne negativne navike prate ove promjene što se posebno negativno ispoljava u toku prevaspitanja povratnika. Takva složena struktura osuđenih lica, kao i cjelokupno stanje u društvu i kriza sistema vrijednosti otežavaju spovođenje procesa resocijalizacije. Za sprovođenje resocijalizacije važni su materijalni i prostorni uslovi, a posebno kadrovska popunjenost ustanova profesionalno i moralno kompetentnim stručnjacima. Međutim, na uspješnost resocijalizacije pored prihvatanje zatvorske kazne, institucionalnog prevaspitnog tretmana, odbacivanja zatvoreničkog kodeksa utiče i niz drugih egzogenih i endogenih faktora. Jedan od tih faktora jeste i religioznost osuđenika i prihvatanje principa na kojima se ona zasniva. Ovaj faktor u prvi plan ističe moralne 229 vrijednosti svakog čovjeka. Upravo zbog toga ovaj faktor značajno može uticati na korekciju ponašanja svakog osuđenika i prihvatanju vrijednosti koje propisuje društvo. Iako se princip zadovoljavanja vjerskih potreba spominje u naučnoj literaturi iz penologije i penološke andragogije još uvijek nema pouzdanih naučnih istraživanja koja bi ukazala u kojem obimu i na koji način osuđena lica zadovoljavaju svoje vjerske potrebe i koliko ona ima uticaja na njihovo ponašanje, kao i na sam proces resocijalizacije. Jedan od glavnih razloga zapostavljenosti ovog penološkog principa u prevaspitnom tretmanu osuđenih lica je možda i ranije uređenje društva u kome živimo, gdje se nije dozvoljavalo mješanje bilo kakvih oblika religioznosti sa resocijalizacijom osuđenih lica. Takođe, spovođenje ovog principa još uvijek nije u dovoljnoj mjeri zastupljen u svim kazneno – popravnim ustanovama u Bosni i Hercegovini, prije svega zbog skeptičnosti jednog djela penologa i sumnje u efekte ovog pristupa u resocijalizaciji osuđenih lica, nedostaka prostora za vjerske prostorije, needukovanosti penološkog osoblja, nacionalne barijere i predrasuda, ali i jednim djelom i zbog nezainteresovanosti vjerskih predstavnika da posjećuju osuđenike koji se nalaze na izdržvanju kazne zatvora. UTICAJ RELIGIJSKE PEDAGOGIJE NA RESOCIJALIZACIJU OSUĐENIH LICA Svaka religija sadrži neku osnovnu moralnu vaspitnu premisu. Za uspješano religijsko vaspitanje i obrazovanje potrebna je uspješna komunikacija između osuđenika i vaspitača, zasnovana na međusobnom povjerenju. Religija prihvata sve ljude, zbližava ih, svi su dio jedne zajednice, a roditelje možemo smatrati najboljim vjerskim vaspitačima, ako posjeduju istinske vrijednosti. Moralna i etička načela najbolje mozemo spoznati kroz proces religijskog vaspitanja (Ivanović, 2008). Nažalost poslednjih nekoliko godina, bez obzira na nastojanja vjerskih zajednica da uvođenjem vjerskog obrazovanja u školski sistem, uticaj i prihvaćenost crkve i njene religije slabi. Razlozi su mnogobrojni, a suštinski su vezani za političku, ekonomsku i socijalnu krizu u društvu. Kriza sistema vrijednosti je sve više primjetna među građanima, koji veoma često sami stvaraju vlastite sisteme vrijednosti koji su kriminalni, a koje društvo često i ne kažnjava. Ohrabreni takvim odnosom i pasivnošću društva oni se i dalje bogate baveći se kriminalnim radnjama, a svojim raskošnim životom često postaju uzor mladim ljudima. U takvoj entropiji i anomiji društva u kome su se građani olako odrekli jednog sistema vrijednosti, a da drugi još nije zaživio vlada jedna dezorijentacija društva, a posljedica takvog stanja jeste i stalni porast kriminala. Neki autori (Luković 2003, Gavran 1994) povezuju društvenu krizu sa sve većom pojavom vjerskih sekti koji primoravaju svoje članove na kriminal. U tome ide i prilog da su sve kazneno-popravne ustanove u BiH prebukirane, a resocijalizacija osuđenih lica, zbog koje su i tu je, gotovo i nemoguća, te da je sve veći broj povratnika u zatvorima. Druga poražavajuća činjenica je da polovinu osuđenih lica čine lju230 di mlađi od 35 godina, kao i podatak da je sve veći broj ovisnika od PAS u zatvorima. U takvim okolnostima, gdje sam proces prevaspitanja otežavaju i brojne deprivacije teško je motivisati osuđenika da promjeni svoje kriminogene stavove i ponašanje, kao i da prihvati savjete i sugestije vaspitača. Takođe, pored navedenih okolnosti koje otežavaju spovođenje procesa resocijalizacije važno je napomenuti i stalan pritisak neformalnog sistema na osuđena lica. Bez obzira na refeksiju stanja u društvu na situaciju u samom zatvoru, ipak se na sve načine pokušava pomoći ljudima sa one strane zakona da se resocijalizuju. Jedan od takvih pristupa je i zadovoljavanje vjerskih potreba osuđenih lica za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne. Zahvaljujući entuzijazmu radnika KPZ-a Banja Luka, prvenstveno vaspitača, a na predlog samih osuđenika stvoreni su uslovi za izgradnju vjerskih prostorija u ovom zavodu. Osuđena lica su sama pokrenula inicijativu i iskazala potrebu da zadovoljavaju svoje vjerske potrebe. U toku 2009. godine izgrađena je prva vjerska prostorija u kome su osuđena lica mogla svakodnevno zadovoljavati svoje vjerske potrebe (Macanović, 2011). Uključivanje i aktivnija saradnja sa vjerskim zajednicama svakako je doprinijela da se pojedinim osuđenim licima povrati izgubljena vjera, ali da im se kroz zadovoljavanje vjerskih potreba olakša i ujedno približe uslovi u zatvoru uslovima na slobodi. Pored vjerskih obreda predstavnci vjerskih zajednica učestvovali su i u nabavci pojedinih lijekova koje ustanova ili osuđena lice nisu mogli da nabave. Takođe, u zadnjih nekoliko godina zavodskoj biblioteci donirana je i veća količina vjerskih knjiga. Ono što je posebno indikativno nakon otvaranja vjerskih prostorija jeste ponašanje osuđenika i njihov međusobni odnos, kao i odnos prema penološkom osoblju. Smanjen je broj disciplinskih prestupa, sama atmosfera u zatvoru je bila pozitivnija, predstavnici osuđeničkih grupa jedanput mjesečno razgovarali su sa rukovodstvom ustanove iznoseći svoje predloge za poboljšanje uslova života i rada u ustanovi, za razliku od ranijeg perioda gdje su se zbog istih primjedbi i predloga stvarali neredi i pobune. Primjeri da su se osuđenici počeli međusobno poštovati i uvažavati, bez obzira na vjersku pripadnost su brojni npr. za vrijeme vjerskih praznika pripadnici drugih vjeroispovjesti samoinicijativno preduzimaju redarstva (čišćenje zajedničkih prostorija), svi zajedno odlaze na ručak koji je pripremljen bez obziza na vjersku pripadnost, nema vrijeđanja na vjerskoj osnovi, jedni drugima čestitaju vjerske praznike, samoinicijativno su napravili akciju prikupljanja pomoći osuđenicima slabog materijalnog stanja, a čak su se prilikom smrtnog slučaja supruge jednog od osuđenika svi odrekli jedne mjesečne zarade kako bi isti mogao pokriti troškove sahrane.Vjerskim obredima koje se odvijaju u vjerskim prostorijama često prisustvuju i vaspitači što utiče i na njihov odnos u pogledu saradnje i međusobnog uvažavanja. Zaista, primjeri su mnogobrojni, ali suština takvog odnosa osuđenika u zatvoru jeste međusobno poštovanje i uvažavanje, te pridržavanje moralnih načela na kojima se zasniva religija i religioznost. Upravo ovo je jedan od pozitivnih primjera primjene religijske pedagogije u resocijalizaciji osuđenih lica. Na ovakav način uz pomoć i drugih faktora koji utiču na resocijalizaciju možemo doprinjeti njenoj većoj uspješnosti. Takođe, u velikom broju slučajeva osuđena lica traže da razgovaraju 231 sa predstavnicima vjerskih zajednica kojima pripadaju iznoseći svoje probleme i iskušenja na koja nailaze. Mnogi od njih su zahvaljujući vjeri i duhovnim razgovorima ponovo povratili optimističan duh i energiju koju ranije nisu iskazivali što ukazuje da je ovakav pristup u radu sa osuđenim licima zaista potreban i koristan. Ono što ohrabruje uzimajući u obzir nedavna ratna dešavanja da je gotovo zanemarljiv broj prekršaja koja se odnose na sukob osuđenih lica zbog vjerske pripadnosti i opredjeljenja. To je dokaz da religijska pedagogija ima svoje značajno učešće u pogledu resocijalizacije osuđenih lica. ZAKLJUČAK: Religija ili religijoznost pomaže ljudima, usmjerava ih na samo nadilaženje, odnosno pokušava im objasnit da ljudski život nije samo raspon od rođena do smrti. Vjera u sebe uključuje religiju i religijoznost. Funkcija moralnog vaspitanja je izgrađivanje moralnih vrijednosti.Tu tvrdnju mozemo preinačiti i u religiju i religijsko vaspitanje. Upravo primjeri o kojima smo govorili u radu govore da religijska pedagogija ima široku terapeutsku primjenu i da je neophodno ovoj zapostavljenoj pedagoškoj disciplini posvetiti znatno više pažnje. S druge strane, religijska pedagogija utiče i na sprečavanje konflikata, suzbijanje mržnje, razvijanje moralnih vrijednosti i međusobnog uvažavanja. Ona je važan faktor koji utiče na socijalizaciju ličnosti, ali takođe, doprinosi i resocijalizaciji kao što je slučaj sa osuđenim licima. Religijska pedagogija ukazuje i na to da kod visokoreligioznih ljudi u manjoj mjeri se javljaju faktori kao što su: unutrašnji konflikti, frustracije, strah, strepnja, psihička trauma, povreda samopoštovanja, a i negativna psihička energija se neutralizuje na zdraviji i efikasniji način. Time se postiže adekvatnija procjena situacije u kojoj se objekat zadesi, racionalnije raspoređivanje i iskorištavanje psihičke energije, brža socijalizacija, veća otpornost na frustraciju, efiksnije prevazilaženje konfliktnih situacija, veće zadovoljstvo, izraženija težnja ka višim ciljevima. Visokoreligiozni ljudi su manje anksiozni, manje depresivni, manje agresivni i u manjoj mjeri podložni devijantnim ponašajnim obrascima. Iskustvo iz KPZ Banja Luka ukazuje na moć vjere i njen uticaj na psihu čovjeka, posebno na njegov razum i svijest. Pridržavajući se vjerskih principa koji polaze od moralnih vrijednosti osuđena lica za vrijeme izdržavanja kazne lakše prevladavaju brojne deprivacije, ali i iskazuju i neke ljudske vrline koje su im bile do tada nepoznate, često neprimjećene od strane drugih. Bez obzira na počinjeno krivično djelo uz pomoć vjere oni vraćaju svoje samopouzdanje i samopoštovanje svoje ličnosti. Oni postaju stabilniji i zreliji spremni da se suoče sa problemom i ponovo vrate na pravi put. Počinju da vjeruju u sebe. Mnogim od njih ni jedan metod i pristup koji se koristi u prevaspitnom procesu nije pomogao kao prihvatanje vjere, tj. religijske pedagogije kao prevaspitnog postupka. Ono što je najznačajnije jeste da religijska pedagogija kao pedagoška disciplina ima široku primjenu i svrhu, te da ju je neophodno dalje naučno razvijati i u terapeutske svrhe posebno kada je riječ o liječenju ovsnika o PAS.. 232 LITERATURA: – Blagojević M. (2005). Religija i crkva u transformacijama društva, Beograd: „Filip Višnjić“. – Enciklopedija živih religija (1990). Beograd: Nolit. – Gavran, I. (1994). Mladi i novi religijski pokreti, Psihopedagoški čimbenici, Kateheza,16/4, str. 279-287. – Ivanović, M. (2008). Religioznost i kriminalitet. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja. – Luković, D.Z. (2003). Verske sekte i pravoslavlje, Beograd: IF Arhiepiskopije Beogradsko-Karlovačke.Draganić. – Kovačević, B. (2012). Nove religije. Banja Luka: Evropski defendologija centar. – Macanović, N. (2010). Prevaspitni tretman i resocijalizacija, U knjizi: Socijalni rad i borba protiv siromaštva. str. 357 – 378. Mostar: Zaklada Marija De Matiias. – Macanović, N. (2011). Resocijalizacija osuđenih lica. Banja Luka: Besjeda. – Milojević, S. (1984). Osnovi penologije. Beograd: Viša škola UP. – Milutinović, M. (1977). Penologija. Beograd: Savremena administracija. – Sulejmanov, Z. (1996). Penologija. Skoplje: Magor – Vujaklija, M. (1970). Leksikon stranih riječi i izraza. Beograd: Prosveta. – Vukomanović, M. (2001). Sveto i mnoštvo: izazovi religijskog pluralizma. Beograd: Čigoja štampa. – Vukomanović, M (2004). Religija, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.. – Veber M. (1989), Protestanska etika i duh kapitalizma. Sarajevo: Veselin Masleša. ROLE OF RELIGIOUS PEDAGOGY IN OVECOMING MUTUAL CONFLICTS BETWEEN CONVICTS Summary Religious pedagogy is on of the neglected pedagogic disciplines in Bosnia and Herzegovina. Reasons are different: previous state model, recent war in our country, political situation, etc. However, today in disrupted system of social values, moral erosion, growing criminal infection of people, religious pedagogy has special value for our society, especilly in overcoming mutual conflicts and reconciliation of nations. This is reason why we would like to show the importance of religious pedagogy in threatment of 233 some risk groups in society, especially inmates in prisons. We will present prison Banja Luka and inmates who are carrying out of sentence there, their attitude towards religion, satisfying their religious needs, mutual respect, solidarity regardless to religious group. Main goal of this paper is to show that religious pedagogy should be understood as important segment, which together with other pedagogic and psychological methods and techniques in work with prisoners can significantly contribute to their rehabilitation. Experience from prison Banja Luka confirms this fact that satisfying of religious need can be very helpful in resocialization of convicts, and we wolud like to show how religious pedagogy in these specific institutions as prison, can influence to overcoming mutual conflicts between convicts. Key words: religious pedagogy, convicts, prison, treatment. 234 ANALIZA STAVOVA SREDNJOŠKOLACA O GOVORU MRŽNJE NA SPORTSKIM TERENIMA Originalni naučni rad UDK 316.647 053.5:796 Doc. dr Milenko Vojvodić1 Prof. dr Duško Vejnović2 Prof. dr Vladimir Stojanović3 Apstrakt: U ovom radu se govori o uzrocima govora mržnje na sportskim terenima i analizi stavova koje imaju srednjoškolaci prema tim uzrocima. Pošto su srednjoškolci među najbrojnijim navijačima na sportskim manifestacijama i takmičenjima, oni su i kompetentni da iznesu svoje stavove o uzrocima koji dovode do govora mržnje na tim takmičenjima. Rezultati istraživanja su pokazali da srednjoškolci imaju mišljenje da je govor mržnje veoma mnogo prisutan na sportskim takmičenjima i da ima veliki broj uzroka koji dovode do toga, neki u manjem, a neki u većem obimu. Ovo istraživanje je pokazalo i to koji uzrok po njihovom mišljenju najviše doprinosi govoru mržnje, a koji najmanje, kao i postojanje razlika u stavovima između ispitanika s obzirom na njihove godine, odnosno na razrede koje pohađaju u odnosu na neke uzroke. Pretpostavka da je stav srednjoškolaca da je govor mržnje na sportskim terenima veoma prisutan je potvrđena, a dio hipoteze koji se odnosi na razlike u stavovima s obzirom na godine, odnosno visinu razreda je samo djelimično potvrđena. Ključne riječi: statistička analiza, govor mržnje, srednjoškolci, stavovi UVOD Govor mržnje je društveni fenomen koji je prisutan u svim društvima, pa i u našem. Međutim, postoje nedoumice oko definisanja samog ovog pojma, koje su 1 2 3 Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, Univerzitet u Banjoj Luci, RS, Bosna i Hercegovina Evropski defendologija centar, Univerzitet u Banjoj Luci, RS, Bosna i Hercegovina Univerzitet Union u Beogradu, Srbija. 235 u mnogome i odredile odnos javnosti prema njegovim manifestacijama. S jedne strane prisutna je namjera da se svaka vrsta uvredljivog govora, javnog manifestovanja nekulture i netolerantnosti prema drugačijem, najčešće političkom mišljenju, (pogrešno) obilježi pojmom govora mržnje, čime se jasno doprinosi obesmišljavanju samog termina. Sa druge strane, pak, tipični primjeri javnog govora mržnje u određenim (opet političkim) krugovima percipiraju se kao “samo” emotivno snažniji izlivi patriotizma i manifestacije “razvijene” nacionalne svijesti, čime se, opet, želi postići istovjevetni efekat. Pri tome uobičajeni vid odbijanja prigovora o govoru mržnje jeste pozivanje na pravo i slobodu govoru. Istina je da sloboda govora predstavlja osnovno pravo, ali ne može se apsolutizovati do te mjere da se (zlo)upotrebom ove slobode ugrožavaju prava, slobode i fizička bezbjednost drugih ljudi, društvenih grupa i pojedinaca.(Atanacković, 2009) Ovo su neke od definicija govora mržnje: Govor mržnje je svaka komunikacija koja omalovažava osobu ili grupu na osnovu nekih karakteristika kao što su rasa, boja kože, etnička i nacionalna pripadnost, pol, seksualna orijentacija, religija i druge karakteristike.Po zakonu, govor mržnje je svaki govor, gest, ponašanje, pisanje ili prikazivanje koje je zabranjeno jer ne smije da podstiče nasilje i predrasude protiv zaštićenog pojedinca ili grupe, ili zato što omalovažava i zastrašuje zaštićenog pojedinca ili grupu. (Govor mržnje, sr.Wikipedia.org/sr/ – Slobodna enciklopedija) JUKOM Komitet pravnika za ljudska prava iz Beograda (2008), pod govorom mržnje podrazumijeva se propagiranje, veličanje ili opravdavanje zločina, kao i podsticanje na zločin prema društvenim grupama i njihovim pripadnicima, a na osnovu njihove rase, boje kože, verske pripadnosti, nacionalnog i etničkog porijekla, pola ili seksualne orijentacije. Kao govor mržnje se tretira i iznošenje ili prenošenje ideja o superiornosti ili podređenosti jedne društvene grupe ili njenih pripadnika, kao i upotreba simbola koji podstiču na mržnju i ističu superiornost ili podređenost društvenih grupa i njihovih pripadnika. Ako je bilo za očekivati da govor mržnje u poslijeratnom periodu bude intrnzivniji i izraženiji upravo zbog ratnih dešavanja, onda je potpuno neočekivano da govor mržnje skoro dvije decenije poslije rata bude još prisutniji, glasniji i u gorem obliku nego odmah poslije rata. Kako je veoma tanka linija koja razdvaja govor mržnje od nasilja, tako je i „zvono“ koje zvoni na uzbunu i upozorava sve jače i glasnije. Bosna i Hercegovina je višenacionala i kulturno heterogena država sa dugom istorijom nacionalnih i vjerskih antagnozama, netrpeljivosti, mržnje i sukoba. Istorijsko nasleđe netolerancije i brojni politički, ekonomski i socijalni problemi savremene Bosne i Hercegovine čine ovu temu vrlo aktuelnom. (Vejnović, Lalić, Grbić Pavlović, Pavlović, Ponorac, 2010.) Kako su sport i dešavanja u sportu i oko sporta neodvojivi dio društvenih dešavanja i „ ogledalo“ društva, to se i govor mržnje prenosi i reflektuje na sportska borilišta i sportske terene i to u najekstremnijem obliku. Koliko je tanka linije između govora mržnje i nasilja na sportskim terenima i oko njih, govore sve učestaliji surovi navijački sukobi i tuče, te prekidi utakmica kojima najčešće prethode verbalni dueli navijačkih grupa puni mržnje i brutalnih uvreda. 236 Ovo istraživanje je samo jedan mali pokušaj da se otkrije koji su to uzroci, po mišljenju srednjoškolaca, koji najčešće i najviše dovode do govora mržnje na našim sportskim borilištima i da bi se vidi postoji li eventualno razlika između razreda u stavovima s obzirom na razliku u godinama, jer u ovom uzrastu razlika od dvije, tri ili više godina predstavlja značajnu razliku u stvaranju stavova o određenim pojavama i dešavanjima. METODE Uzorak ispitanika: Istraživanjem je obuhvaćena populacija od stotinu srednjoškolaca od prvog do četvrtog razreda u Školi učenika u privredi Banjaluci. Radi se namjernom uzorku koji je i stratifikovan zbog donošenja ocjene sa što manjom greškom. (Mijanović, M., Vojvodić, M. 2008.) Od četiri prva, četiri druga, četiri treća i četiri četvrta razreda u pomenutoj školi, metodom slučajnog izbora u uzorak su uzeti po jedan prvi, jedan drugi, jedan treći i jedan četvrti razred. Uzorak varijabli: Uzorak varijabli sačinjavaju pitanja koja se odnose na uzroke koji najčešće dovode do govora mržnje na našim sportskim terenima.(u prilogu) Predmet: Govor mržnje na sportskim borilištima u BiH Problem: Uzroci koji najčešće dovode govora mržnje Cilj: Na osnovu dobijenih rezultata utvrditi postoji li po mišljenju srednjoškolaca govor mržnje na sportskim terenima i koji su to uzroci koji su po njihovom mišljenju najviše odgovorni za njega. Zadaci: Utvrditi koliko pojedinačno svaki od navedenih uzroka, po mišljenju ispitanika, učestvuje u govoru mržnje i utvrditi postoje li razlike u mišljenju učenika između prvog, drugog, trećeg i četvrtog razreda. Na osnovu definisanja cilja i zadataka može se postaviti sledeća hipoteza: H1 - Očekuje se da su stavovi učenika da je govor mržnje veoma prisutan na sportskim terenima i da postoji razlika u stavovima između razreda s obzirom na godine. Za ispitivanje stavova korištena je petostepena Likertova skala gdje se nudi pet mogućih iskaza-stavova (nimalo, malo, osrednje, mnogo, veoma mnogo).Za utvrđivanje koliko pojedinačno svaki od navedenih uzroka, po mišljenju ispitanika, učestvuje u govoru mržnje utvrđeni su procenti, apsolutne i kumulativne frekvencije svakog uzroka pojedinačno.Za utvrđivanje razlike između stavova učenika, korištene su neparametrijske metode Kruskal-Wallis H test i MannVhitney U test.(Mijanović, M. 2005.) REZULTATI I DISKUSIJA Na pitanje:,, U kojoj mjeri je po Vašem mišljenju govor mržnje prisutan na našim sportskim terenima?”, 62% ispitanika je odgovorilo sa mnogo i veoma 237 mnogo, što nedvosmisleno govori u kojoj je mjeri, po mišljenju srednjoškolaca govor mržnje prisutan na našim sportskim terenima, dok je 38% njih reklo osrednje, malo i nimalo(tabela 1). Kad je u pitanju odgovornost sportista za govor mržnje na sportskim terenima, situacija je obrnuta, jer 9% srednjoškolaca je reklo da su sportisti odgovorni mnogo i veoma mnogo, a 91% je odgovorilo da je njihova odgovornost osrednje, malo i nimalo(tabela 2). Uprave klubova su 30% “krive“ mnogo i veoma mnogo, a 70% osrednje, malo i nimalo(tabela 3). Kad su u pitanju navijačke grupe, 66% ispitanika je izjavilo da su one odgovorne mnogo i veoma mnogo za govor mržnje, a ostatak osrednje, malo i nimalo (tabela 4), dok “obični navijači” učestvuju 21% mnogo i veoma mnogo u govoru mržnje, a 79% osrednje, malo i nimalo (tabela 5). Po mišljenju 36% srednjoškolaca, sportske sudije krive su mnogo i veoma mnogo, a novinari i mediji 34%, takođe mnogo i veoma mnogo, dok je ostatak procenata odgovorilo sa osrednje, malo i nimalo (tabele 6 i 7). Političke partije i političari, po mišljenju 33% anketiranih odgovorni su mnogo i veoma mnogo za govor mržnje na sportskim terenima, a 67% osrednje, malo i nimalo (tabela 8), dok su tužilaštva i sudovi 18% krivi mnogo i veoma mnogo, a 82% osrednje, malo i nimalo (tabela 9). Mišljenje 19% anketiranih učenika je da vjerske ustanove i vjerski službenici učestvuju mnogo i veoma mnogo, a 81% osrednje, malo i nimalo u govoru mržnje (tabela 10), dok je porodica 8% “odgovorna” mnogo i veoma mnogo, a 92% osrednje, malo i nimalo (tabela11). Procenat od 51% srednjoškolaca je reklo da se govor mržnje sa stadiona prenosi u obični, svakodnevni život mnogo i veoma mnogo, što je veoma zabrinjavajući podatak (tabela 12), upravo zbog toga što veliki dio tih navijača čini srednjoškolska populacija. Na pitanje:,,Koliko na Vas utiče govor mržnje na sportskim terenima”, 18% njih je priznalo da utiče mnogo i veoma mnogo, a 82% osrednje, malo i nimalo (tabela13), a čak 66% se izjasnilo da je govor mržnje mnogo i veoma mnogo blizu nasilju (tabela 14). Dakle, iz dobijenih podataka može se lako zaključiti da srednjoškolci misle da je govor mržnje na sportskim terenima prisutan mnogo i veoma mnogo, a da u tome najviše učestvuju navijačke grupe. Slijede ih sportske sudije, novinari i mediji, te političke partije i političari. Stavovi srednjoškolaca su i da u govoru mržnje najmanje učestvuje porodica, sportisti i,,obični” navijači. Kad je u pitanju razlika u stavovima između razreda po pitanju govora mržnje na sportskim terenima, uvidom u dobijene rezultate primjenom Kruskal-Wallisovog testa, situacija je takva da razlike postoje i da su očigledne, ali da statistički značajne razlike između razreda postoje samo u nekim uzrocima koji dovode do govora mržnje na sportskim terenima. To su: novinari i mediji, gdje je razlika značajna na nivou (.002), zatim tužilaštva i sudovi gdje je razlika značajna na nivou od(.005) i vjerske ustanove i vjerski službenici gdje je razlika između stavova po razredima značajna na nivou značajnosti (.015). Ostali rezultati se mogu vidjeti u tabelama u prilogu. Primjenom Mann-Vhitney-evog testa dobijeni su rezultati koji ukazuju na to, da kad su u pitanju novinari i mediji, značajne razlike se očituju između prvog i drugog, prvog i trećeg i prvog i četvrtog razreda na nivoima značajnosti od 238 (.004), (.003) i (.001). Dakle, očigledno je da su stavovi prvog razreda izvor statistički značajnih razlika između razreda. Kod tužilaštva i sudova, značajne razlike se očituju između prvog i trećeg( .035), prvog i četvrtog razreda ( .001) i drugog i četvrtog razreda ( .028), dok značajnih razlika nema u ostalim kombinacijama. Kad su u pitanju vjerske ustanove i vjerski službenici, statistički značajne razlike postoje između prvog i četvrtog (.037), drugog i trećeg (.023) i drugog i četvrtog razreda (.005). ZAKLJUČAK Na osnovu sagledavanja cjelokupne problematike kojom se rad bavi i analize dobijenih rezultata, može se ukratko donijeti nekoliko zaključaka koji se odnose na stavove srednjoškolaca o govoru mržnje na sportskim terenima. Mišljenje, odnosno stav većine srednjoškolaca je da je govor mržnje na našim sportskim terenima prisutan mnogo ili veoma mnogo, čime je potvrđen dio hipoteze koji se odnosi na ovo pitanje. Stav ispitanika je da su navijačke grupe, sportske sudije, novinari i mediji, te političke partije i političari najviše odgovorni za govor mržnje na sportskim terenima, dok sportisti, porodica i “obični navijači” najmanje u tome učestvuju. Drugi dio hipoteze se odnosi na pretpostavku da razlika u godinama u tom periodu može biti izvor razlika u stavovima, odsnosno da učenici prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda neće imati iste stavove o uzrocima koji su nosioci govora mržnje na sportskim terenima. Ta pretpostavka je samo djelimično potvrđena i to uslučajevima kada je uzork bio u novinarima i medijima, tužilaštvu i sudovima, te vjerskim ustanovama i vjerskim službenicima. U tim slučajevima, kao što se i pretpostavljalo razlika se očitovala između nižih i viših razreda, što su pokazali rezultati Mann-Vhitney-evog testa. LITERATURA – Vejnović, D., Lalić, V., Grbić Pavlović, N., Pavlović, G., Ponorac, T. (2010) Politička kultura, dijalog i tolerancija u Bosni i Hercegovini, Defendologija centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka, RS,BiH. – Mijanović, M., Vojvodić, M.(2008).Metodologija antropologije sporta, Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, Univerzitet Banja Luka, RS, BiH. – Mijanović, M. (2005). Statističke metode, Podgorica,Univerzitet Crne Gore. – http//www.wikipedia.rs/ Govor mržnje – http//www.potsdam.yorex.org.govor mržnje u medijima, Petar Atanacković 2009. 239 – YUCOM Komitet pravnika za ljudska prava, Govor mržnje u Srbiji, Newsletter No. 1, Beograd, 2008, strana 1. www.yucom.org.yu PRILOG ANKETNA PITANJA I STATISTIČKE TABELE Pitanja o uzrocima govora mržnje 1. U kojoj mjeri je po Vašem mišljenju govor mržnje prisutan na našim sportskim terenima? 2. U kojoj mjeri su sportisti odgovorni za govor mržnje u sportu? 3. U kojoj mjeri su uprave klubova odgovorne za govor mržnje u sportu? 4. U kojoj mjeri su navijačke grupe (Grobari,Delije,Vulturesi i td.) odgovorne za govor mržnje u sportu ? 5. Koliko su „ obični navijači“ odgovorni za govor mržnje u sportu ? 6. Koliko su sportske sudije odgovorni za govor mržnje u sportu ? 7. Koliko su novinari i mediji odgovorni za govor mržnje u sportu ? 8. Koliko su političke partije i političari odgovorni za govor mržnje u sportu? 9. Koliko su tužilaštvo i sudovi odgovorni za govor mržnje u sportu ? 10. U kojoj mjeri su vjerske ustanove i vjerski službenici odgovorne za govor mržnje u sportu ? 11. Koliko porodica utiče na govor mržnje u sportu? 12. U kojoj mjeri se govor mržnje prenosi sa stadiona u obični svakodnevni život? 13. U kojoj mjeri govor mržnje u sportu utiče na Vas? 14. Koliko je govor mržnje na sportskim terenima blizu nasilju DISTRIBUCIJA I ANALIZA DOBIJENIH REZULTATA tabela 1. govor mržnje prisutan Valid 240 4.0 10.0 24.0 41.0 Valid Percent 4.0 10.0 24.0 41.0 Cumulative Percent 4.0 14.0 38.0 79.0 21 21.0 21.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo 4 10 24 41 Total tabela 2. odgovornost sportista Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 28.0 39.0 24.0 6.0 Valid Percent 28.0 39.0 24.0 6.0 Cumulative Percent 28.0 67.0 91.0 97.0 3 3.0 3.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 28 39 24 6 tabela 3. uprave klubova Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 10.0 30.0 30.0 20.0 Valid Percent 10.0 30.0 30.0 20.0 Cumulative Percent 10.0 40.0 70.0 90.0 10 10.0 10.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 10 30 30 20 tabela 4. navijačke grupe Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 11.0 4.0 19.0 20.0 Valid Percent 11.0 4.0 19.0 20.0 Cumulative Percent 11.0 15.0 34.0 54.0 46 46.0 46.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 11 4 19 20 241 tabela 5. obični navijači Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 33.0 25.0 21.0 13.0 Valid Percent 33.0 25.0 21.0 13.0 Cumulative Percent 33.0 58.0 79.0 92.0 8 8.0 8.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 33 25 21 13 tabela 6. sportske sudije Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 11.0 23.0 30.0 20.0 Valid Percent 11.0 23.0 30.0 20.0 Cumulative Percent 11.0 34.0 64.0 84.0 16 16.0 16.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 11 23 30 20 tabela 7. novinari i mediji Valid 242 nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 10.0 27.0 29.0 20.0 Valid Percent 10.0 27.0 29.0 20.0 Cumulative Percent 10.0 37.0 66.0 86.0 14 14.0 14.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 10 27 29 20 tabela 8. političke partije i političari Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 16.0 27.0 24.0 9.0 Valid Percent 16.0 27.0 24.0 9.0 Cumulative Percent 16.0 43.0 67.0 76.0 24 24.0 24.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 16 27 24 9 tabela 9. tuzilaštvo i sud tabela Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 29.0 27.0 26.0 8.0 Valid Percent 29.0 27.0 26.0 8.0 Cumulative Percent 29.0 56.0 82.0 90.0 10 10.0 10.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 29 27 26 8 tabela 10. vjerske ustanove i vjerski službenici Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 49.0 16.0 16.0 5.0 Valid Percent 49.0 16.0 16.0 5.0 Cumulative Percent 49.0 65.0 81.0 86.0 14 14.0 14.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 49 16 16 5 243 tabela 11. koliko porodica Valid Frequency Percent Valid Percent Cumulative Percent nimalo 40 40.0 40.0 40.0 malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 30 22 4 30.0 22.0 4.0 30.0 22.0 4.0 70.0 92.0 96.0 4 4.0 4.0 100.0 100 100.0 100.0 tabela 12. koliko sa stadiona u život Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 7.0 14.0 28.0 38.0 Valid Percent 7.0 14.0 28.0 38.0 Cumulative Percent 7.0 21.0 49.0 87.0 13 13.0 13.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 7 14 28 38 tabela 13. koliko na vas utiče Valid 244 nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 50.0 19.0 13.0 12.0 Valid Percent 50.0 19.0 13.0 12.0 Cumulative Percent 50.0 69.0 82.0 94.0 6 6.0 6.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 50 19 13 12 tabela 14. govor mržnje blizu nasilju Valid nimalo malo osrednje mnogo veoma mnogo Total 4.0 13.0 19.0 30.0 Valid Percent 4.0 13.0 19.0 30.0 Cumulative Percent 4.0 17.0 36.0 66.0 34 34.0 34.0 100.0 100 100.0 100.0 Frequency Percent 4 13 19 30 RAZLIKE U STAVOVIMA PO RAZREDIMA KRUSKAL WALLIS TEST tabela 15. novinarimediji7 Ranks obrazovanje prvi razred drugi razred treci razred cetvrti razred Total N 25 26 24 25 100 Mean Rank 31.90 55.60 55.48 59.02 Test Statisticsa,b novinarimediji7 Chi-Square 14.764 df 3 Asymp. Sig. .002 a. Kruskal Wallis Test b. Grouping Variable: obrazovanje tabela 16. tuzilastvoisud9 Ranks obrazovanje prvi razred drugi razred treci razred cetvrti razred Total N 25 26 24 25 Mean Rank 36.46 47.98 53.52 64.26 100 245 Test Statisticsa,b tuzilastvoisud9 Chi-Square 12.739 df 3 Asymp. Sig. .005 a. Kruskal Wallis Test b. Grouping Variable: obrazovanje tabela 17. vjustivjsluzbe10 Ranks obrazovanje prvi razred drugi razred treci razred cetvrti razred Total N 25 26 24 25 Mean Rank 44.38 39.94 57.65 60.74 100 Test Statisticsa,b vjustivjsluzbe10 Chi-Square 10.474 df 3 Asymp. Sig. .015 a. Kruskal Wallis Test b. Grouping Variable: obrazovanje tabela 18. novinarimediji7 obrazovanje prvi razred drugi razred Total Ranks N 25 26 51 Mean Rank 20.02 31.75 Test Statisticsa novinarimediji7 Mann-Whitney U 175.500 Wilcoxon W 500.500 Z -2.916 Asymp. Sig. .004 (2-tailed) a. Grouping Variable: obrazovanje 246 Sum of Ranks 500.50 825.50 tabela 20. novinarimediji7 obrazovanje prvi razred cetvrti razred Total Ranks N Mean Rank 25 18.66 25 32.34 Sum of Ranks 466.50 808.50 50 Test Statisticsa novinarimediji7 Mann-Whitney U 141.500 Wilcoxon W 466.500 Z -3.431 Asymp. Sig. .001 (2-tailed) a. Grouping Variable: obrazovanje Značajne razlike se očituju između prvog i drugog, prvog i trećeg i prvog i četvrtog razreda Ranks tabela 21. tuzilastvo i sud9 obrazovanje N Mean Rank Sum of Ranks prvi razred treci razred Total 25 24 49 20.98 29.19 524.50 700.50 Test Statisticsa tuzilastvoisud9 Mann-Whitney U 145.500 Wilcoxon W 470.500 Z -3.347 Asymp. Sig. .001 (2-tailed) a. Grouping Variable: obrazovanje 247 Ranks tabela 22. tuzilastvoisud9 obrazovanje N Mean Rank Sum of Ranks prvi razred cetvrti razred Total 25 18.82 470.50 25 32.18 804.50 50 Test Statisticsa tuzilastvoisud9 Mann-Whitney U 199.500 Wilcoxon W 524.500 Z -2.105 Asymp. Sig. .035 (2-tailed) a. Grouping Variable: obrazovanje tabela 23. tuzilastvoisud9 Ranks obrazovanje drugi razred cetvrti razred Total N 26 Mean Rank 21.67 Sum of Ranks 563.50 25 30.50 762.50 51 Test Statisticsa tuzilastvoisud9 Mann-Whitney U 212.500 Wilcoxon W 563.500 Z -2.197 Asymp. Sig. .028 (2-tailed) a. Grouping Variable: obrazovanje Značajne razlike se očituju između prvog i trećeg, prvog i četvrtog razreda i drugog i četvrtog razreda, dok značajnih razlika nema u ostalim kombinacijama. 248 tabela 24. vjustivjsluzbe10 Ranks obrazovanje N Mean Rank Sum of Ranks prvi razred 25 21.40 535.00 cetvrti razred 25 29.60 740.00 Total 50 Test Statistics(a) vjustivjsluzbe10 Mann-Whitney U 210.000 Wilcoxon W 535.000 Z -2.089 Asymp. Sig. .037 (2-tailed) a Grouping Variable: obrazovanje tabela 25. vjustivjsluzbe10 obrazovanje drugi razred treci razred Total Ranks N Mean Rank 26 21.44 24 29.90 50 Sum of Ranks 557.50 717.50 Test Statistics(a) vjustivjsluzbe10 Mann-Whitney U 206.500 Wilcoxon W 557.500 Z -2.268 Asymp. Sig. .023 (2-tailed) a Grouping Variable: obrazovanje tabela 26. vjustivjsluzbe10 obrazovanje drugi razred cetvrti razred Total N 26 25 51 Ranks Mean Rank 20.60 31.62 Sum of Ranks 535.50 790.50 249 Test Statistics(a) vjustivjsluzbe10 Mann-Whitney U 184.500 Wilcoxon W 535.500 Z -2.839 Asymp. Sig. .005 (2-tailed) a Grouping Variable: obrazovanje ANALYSIS OF ATTITUDES OF HIGH SCHOOL STUDENTS ON HATE SPEECH IN SPORTS STADIUMS Abstract: The paper discusses the causes of the hate speech on the sports field and the analysis of standpoints, which high school students have about these causes. Since high school students are among the most numerous attendees of sporting events and competitions, they are competent to present their opinion about the causes that lead to the hate speech on these competitions. Results of the research reveal that high school students think that hate speech is very often present on sports competitions and that there are a lot of causes which contribute to this fact, some of them in smaller, while some of them in bigger extent. This research was shown which of the causes, according to their opinion, contributes the most to the hate speech and which one the least, as well as, existence of the difference among opinions of examinees regarding some causes, with respect to their age, i.e. the grade which they attend. Assumption that high school students have opinions that hate speech is present very much in the sports competitions is confirmed, while part of the hypothesis which relates to the difference among opinions, with respect to the age of examinees, i.e. the grade which they attend, is only partially confirmed. Key words: statistical analysis, hate speech, high school students, standpoints 250 KOMUNIKOLOŠKE I PSIHOLOŠKE DIMENZIJE GOVORA MRŽNJE Pregledni rad UDK 316.647:32.019.51 Mr Edina Heldić-Smailagić Visoka škola unutrašnjih poslova Banjaluka, Univerzitet u Banjaluci Doc. dr Dalibor Kesić Filološki fakultet Univerziteta u Banjaluci Mr Emir Muhić1 Filološki fakultet Univerziteta u Banjaluci Apstrakt: Rad se u prvom djelu bavi definicijom, manifestacijama i etiološkim dimenzijama govora mržnje, kao i sagledavanjem pomenutog društveno-jezičkog fenomena koji predstavlja jedan od modusa komunikacije u javnoj sferi. Drugi dio rada primat daje filozofsko- lingvističkim dimenzijama govora mržnje, dok treći težište stavlja na komunikološki aspekt problematizovane pojave. Ključne riječi: jezik, govor mržnje, etnička grupa, komunikacija, propaganda, filozofski aspekti i lingvistička struktura govora mržnje, komunikološke dimenzije 1. UNIVERZALNI PARAMETRI STRUKTURISANJA I ETIOLOGIJE GOVORA MRŽNJE Govor mržnje predstavlja svaki pisani ili usmeni govor, koji je „naoružan“ obezvređivanjem nečije osobnosti, povređivanjem tuđih osjećanja i usmjeravanjem animoziteta prema „drugima“ direktnim ili indirektnim načinima. Osnovni cilj je „pobjeda“ iracionalnih strahova od nečeg što nismo „mi“ nad civilizovanim i ljudskim vrijednostima. Govor mržnje u Bosni i Hercegovini, gdje se vrlo često čuju zamjenice „mi“ i „oni“, je doživio potpuni procvat, kada je počeo da bude upotrebljavan od strane 1 Doktorand na Filološkom fakultetu u Beogradu. 251 političkog i društvenog sistema države. Zasnovan je na predrasudama i stereotipima i vrlo je moćno sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa, zamaskiranih potrebom za društvenim dobrom, odnosno za dobrobitom i blagostanjem određene etničke zajednice. Manifestuje se kroz sljedeće oblike2: 1) stvaranje prezira prema određenom licu ili grupi; 2) stvaranje negativnog stereotipa prema određenom licu odnosno grupi; 3) podsticanje diskriminacije i neprijateljstva; 4) osudu okoline prema određenom licu ili grupi; 5) izazivanje osećanja nesigurnosti i straha kod određenog lica/ili pripadnika određene grupe; 6) nanošenje fizičkih i psihičkih bolova određenom licu odnosno pripadniku određene grupe; 7) upućivanje pretnji određenom licu odnosno grupi; 8) podsticanje i izazivanje nasilje prema određenom licu ili grupi; 9) stvaranje osećaja kod velikog dela građana da je takvo ponašanje prema određenom licu/grupi društveno poželjno i opravdano; 10) izazivanje osećaja kod širokog kruga građana da će takvo ponašanje biti tolerisano, i neće biti predmet odgovornosti. Govor mržnje u Bosni i Hercegovini je izražen usljed kognitivne distance između tri konsitutivna naroda. Istraživanja koja su se bavila ovim naučnim domenom su pokazala da su nepovjerenje, strah i nedostatak želje za smanjenjem distance prema određenoj etničkoj grupi, prisutna kod sva tri naroda i ne postoje pokazatelji smanjenja te tendencije. To uveliko pospješuje razvoj i upotrebu govora mržnje, kao i neprepoznavanje različitih oblika manifestacija ovog razornog govora. Najčešće se misli na neprepoznavanje podsticaja medijskih kuća na neprijateljstvo i diskriminaciju. Pojedinci koji ne propagiraju jezik zasnovan na predrasudama i mržnjom nerijetko pasivno gledaju i slušaju, da ih ne stigne eho riječi napisanih od strane Ive Andrića: „U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.” Govor mržnje prema određenoj etničkoj skupini u sebi uvijek sadrži nacionalističke predrasude, a prihvatanje i širenje takvih socijalnih stavova objašnjava se3: 1. vezanošću za socijalnu grupu, 2. ljudskom potrebom za generalizacijom, 3. mehanizmom identifikacije i 4. konformizmom. Vezanost za određenu socijalnu, u ovom slučaju etničku grupu, je jedna od primarnih socijalnih potreba, ali ako je ta vezanost utemeljena na predrasuda- 2 3 http://www.yucom.org.rs/rest.php?tip=vesntgalerija&idSek=24&idSubSek=70&id=1&status=dru gi Milosavljević, B., 2004. godine. 252 ma, onda grupa postaje jedan od uslova širenja predrasuda prema drugoj entničkoj skupini. Ljudska potreba za generalizacijom čini ljude često neosjetljivim na govor mržnje. U svijetu velikog broja informacija i događaja ljudi su primorani da sve informacije klasifikuje u skladu sa svojim znanjem i socijalnim iskustvom u određen broj kategorija, tj. kognitivnih mapa. Mehanizam identifikacije u slučaju govora mržnje podrazumjeva identifikaciju sa nacionalizmom, tj. govorom obojenim nacionalizmom. Podražavajući taj isti govor nesiguran čovjek vraća sigurnost i samopouzdanje i bori se sa svojim unutrašnjim frustracijama, koje često i nemaju vezu sa drugom etničkom skupinom. Konformizam i nereagovanje na govor mržnje često biraju oni kojima je na direktan ili indirektan način to i nametnuto, kako od formalnih tako i od neformalnih društvenih grupa. Govor mržnje je propagandno sredstvo, a sama propaganda je neohodna vladajućim grupama koje njome žele zadržati svoje privilegije i interese. Uspješnost govora mržnje počiva na ponavljanju određene propagandne poruke. Višestruko i uporno ponavljanje s vremenom relativizira smisao poruke, smanjuje otpor prema njoj, čini je običnom i normalnom, pa prema tome prihvatljivom i korisnom.4 Kroz propagandu ljudi ostaju slijepi i ne uviđaju da se nalaze u „začaranom krugu“ koji kontroliše njihove čulne percepcije, njihove mentalne procese i emocije, ne shvataju da se izgrađuju prema odgovorajućim modelima i doziranim političkim pilulama koje čvrsto kontroliše cjelokupan metabolizam njihove socijalne kontrole (Kovačević, 1994). Fjodor Dostojevski je u svojoj noveli „Zapisi iz podzemlja“ napisao: „Svaki valjan čovjek našeg vremena jest i mora biti plašljivac i rob. I ne samo u današnje vrijeme, zbog kakvih slučajnih prilika, nego za svih vremena valjan čovjek mora biti plašljivac i rob. To je prirodni zakon svih valjanih ljudi na zemlji.“ Prirodni zakon ljudi u Bosni i Hercegovini je da se u isto vrijeme plaši i robuje političkodruštvenom sistemu. Kada se govori o govoru mržnje kao vrsti komunikacije prema određenoj grupi može se se govoriti o tri pravca komunikacije, podjednako pogubne u našem društvu: a) komunikacija prema dolje ( pojedinci na vladajućim funkcijama upotrebljavaju govor mržnje, koje potom podređene strukture oponašaju iz različitih psiholoških potreba, među kojima je i strah), b) komunikacija prema gore (pojedinac na značajnom mjestu na društvenoj ljestvici prihvata mišljenje većine, najčešče političar prihvata mišljenje svojih glasača i ponaša se u skladu sa njihovim očekivanjima) i c) bočna komunikacija (govor mržnje koji se pojavljuje u sklopu navijačke subkulture). 4 Kostić, I., Novović, S., 1998. godine. 253 Manifestacije govora mržnje može biti pisana, usmena i neverbalna, dok su najčešće odrednice govora mržnje nerazjašnjene pretpostavke, loše izrečene poruke, nepovjerenje, prijetnje i strah, kao i preuranjeno zaključivanje. Govor mržnje je, gledajući sa aspekta komunikacijske kompetencije, uvježbano i planirano ponašanje, a s tim i promjenjivo ponašanje. Pojavljuje se i tendencija da se govor mržnje pojedinca sagledava kao govor mržnje naroda kojem pojedinac pripada, ali i kao spontano ponašanje, što još više otežava preventivni rad po ovom pitanju. U govoru mržnje jezik postaje sredstvo manipulacije. Jevgenij Zamjatin (1884-1937) je u vezi toga rekao: „Riječima su počeli da se koristi kao muzikom, riječi su počeli da štimuju kao muzički instrument“ (Zamjatin, 1920-vidi kod: Kovačević, 1997, str. 33). Govor mržnje je manipulativan i politički govor, koji ima za cilj prikrivanje istine, a to zloupotrebavanje riječi ide dotle da se na opštem planu vojna agresija naziva „odbranom od napada“ ili „odbranom vitalnih interesa“.5 Govor mržnje je toliko prisutan u našem društvu da se na njega može gledati kao na društvenu devijaciju, tačnije sistemsku devijaciju. Sistemska devijacija se sastoji u kršenju normi s ciljem očuvanja postojećih odnosa moći, odnosno postojećeg poretka (Milosavljević, M., 2003). Govor mržnje je odlično sredstvo za prikrivanje političkog, činovničkog i privrednog kriminala, pa ga to čini neophodnim elementom u komunikaciji između tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. 2. FILOZOFSKO LINGVISTIČKE DIMENZIJE GOVORA MRŽNJE Jezički proces je strukturalno sličan odgovarajućem procesu mišljenja; drukčije ne bi mogl ni biti ako je jezik objektivni praktički oblik kojim se mišljenje izražava. Veza mišljenja i jezika je još mnogo prisnija nego što izgleda. Za Dekarta (Descartes) razum i jezik su neodvojivo povezani – jezik je proizvod ljudskog duha. U svim različitim jezicima postoji u osnovi jedna vječita racionalna forma Lingua universalis6. Međutim, pri isticanju formativne uloge jezika kojim se koristimo uvijek imati na umu da je i sam jezik rezultat prethodne evolucije iskustva i mišljenja. Karakter i bogatstvo njegovog rječničkog fonda, osobenost njegove gramatike i sintakse u potpunosti su određeni iskustvima ljudske prakse u datim prirodnim i društvenim uslovima. Kada se jednom oformi, dalje snažno utiče na način mišljenja svakog pojedinca date društvene zajednice i na daljnji tok njenog kulturnog stvaralaštva. Jezik obezbjeđuje onu neophodnu unifikaciju misli raznih pojedinaca koja je conditio sine qua non7 svake intersubjektivne komunikacije. Kasirer (Kassirer Ernest) ističe sljedeću relevantnu činjenicu kada je riječ o odnosu jezika i mišlje5 6 7 Kovačević, B., 1997. godine. Jedinstveno sredstvo komuniciranja. Uslov bez kojeg se ne može. 254 nja: „Učeći da imenuje stvari, dijete ne dodaje prosto jednu listu vještačkih znakova njegovom prethodnom znanju već oformljenih empirijskih objekata. U stvari ono se uči da obrazuje pojmove ovih objekata i da shvata objektivni svijet. Bez pomoći imena svaki novi napredak u procesu objektivizacije bio bi opet izgubljen već u sljedećem momentu“ ( Kassirer, 1944: 132). To nas dovodi do pitanja o ontološkom statusu govora mržnje, u kojem smislu se može reći da intersubjektivno postoji i po čime se razlikuje od ostalih oblika društvene komunikacije. Možda su odgovor na to pitanje dali Ričards i Ogden (Ogden, Richards) u svom klasičnom djelu Značenje značenja još 1923. godine (1923: 122). Pored intelektualnog i kognitivnog, uveli su i „emotivno“ značenje. Kasnije je uvedena i kategorija „preskriptivnog“ značenja, karakterističnog za iskaze kojim vrši funkcija propisivanja određene vrste ophođenja prema drugima. Razmatranja na datu temu sežu još dalje u prošlost. Pionirski rad u ovom pravcu obavio je još u XIX vijeku Čarls Sanders Pirs (Charls Sanders Pierce). Pirs je smatrao da je jezička poruka sve ono što posreduje između objekta i s njim povezanog mentalnog procesa (Pierce, 1934: 484). Ako je tako, onda bi se i govor mržnje mogao definisati isključivo pomoću fizičkih reakcija koje dovode do njegove pojave. Takvu definiciju je dao i sam Moris (Morris Charles), i ona glasi: „Ako neki objekat A usmjerava ponašanje nekog skupa organizama O ka postizanju neke praktične svrhe na sličan, mada ne obavezno identičan, način na koji bi ga ka istom cilju i u istoj situaciji usmjeravao i neki drugi objekat B, onda je za skup organizama O objekat A znak koji označava objekat B“ (Morris, 1946: 96). Morisova semiotika donekle predstavlja pokušaj izgradnje jedne takve kompleksne naučne discipline zasnovane na objektivizaciji ličnog iskustva. No to nas dovodi u veću dilemu jer se ispostavlja da je pojam objektivnog iskustva relativan. Na primjer, za vrijeme skorašnjih sukoba i rata na teritorijama nekih od republika bivše Jugoslavije, u periodu od 1991. do 1995. godine, objektivno iskustvo svake od sukobljenih strana bilo je dijametralno suprotno objektivnom iskustvu ostalih etniciteta. Ovakva primjena termina „objektivno“ može izgledati nezadovoljavajuće. Kako mogu dva ili tri suprotna iskustva istovremeno biti objektivna? Može li se ova relativnost termina „objektivno“ nekako izbjeći? Ne postoji li, naposljetku, neka apsolutna objektivnost koja bi bila kriterijum za ocjenu koliko je jedno iskustvo ili mišljenje objektivnije od drugog? U pokušaju da se pruži odgovor na ovo pitanje moglo bi se reći da u nauci apsolutne objektivnosti relacija ne može biti. To nam međutim ne smeta da govorimo o stepenu objektivnosti saznanja uopšte i iskustva posebno u kontekstu datih primjera o ljudima, uslovima i vremenu. Drugim riječima, mora postojati mogućnost da i onaj ko prima poruku koja u sebi sadrži elemente govora mržnje na drugom kraju komunikacijskog pravca ima dovoljno prethodnog iskustva da adekvatno interpretira ono što je autor iskaza želio njihovom upotrebom da kaže. Ukoliko uslovi komunikabilnosti nisu zadovoljeni, neće biti jasno kakav je iskaz o čijoj se istinitosti radi. Samim tim neće biti moguće utvrditi ni da li zadovoljava ostale kriterijume istinitosti, odnosno da li se može izvesti iz prethodno utvrđenih iskaza i stavova u skladu s logič255 kim pravilima i da li se iz njega mogu izvesti predviđanja o konkretnim događajima. Na toj liniji je i Pirs princip pragmatizma, kao i zahtjev opšte semantike Koržibskog (Korzybski, Alfred) da se apstraktno uvijek egzemplifikuje, da se shvati „ekstenzionalno“ a ne samo „intenzionalno“, i da se upotrebljavaju samo oni simboli koji zamjenjuju stvarne objekte (Korzybski 1948: 82). Pri tome se često pribjegava takozvanoj ‹zamjeni teza› pa se značenja jednih termina određuje pomoću drugih značenja, drugih pomoću trećih i slično ad infinitum8, uz istovremeno izbjegavanja odgovora na najteža ontološka i epistemološka pitanja o karakteru antagonizma koji konstituiše dati govor. No, oni koji pribjegavaju govoru mržnje nemaju za cilj saopštavanje objektivne i sveobuhvatne istine. Čak i ako bismo pošli od pretpostavke da vjeruju u ono što govore, i da je u pitanju puka zabluda, izostavili bismo jedan bitan elemenat koji je uvijek prisutan u govoru mržnje a to je da poruke nikada nisu usmjerene samo ka pripadnicima sopstvene nacije, već za cilj imaju i uzrujavanje nacije prema kojoj se osjeća animozitet. Sa te tačke gledišta može se reći da u govoru mržnje postoji komunikativna divergencija. Poruka se šalje sa jednog izvorišta, ali recipijenti su joj dvojaki. 3. KOMUNIKOLOŠKE DIMENZIJE GOVORA MRŽNJE Aparatura kojom se konstruiše govor mržnje primarno je fenomen koji shvatamo i dekonstruišemo iz jezičkog motrišta. Budući da je lingvistička etiketa suviše tehnički obojena i usmjerena ka jeziku per se u metajezičkom naučnom ovaploćenju, jezičko-komunikološke dimenzije pomenute retoričke prakse posmatraćemo kao produkt diskursnih praksi sa ciljem materijalizacije, uslovno rečeno, ideoloških matrica date socio-kulturološke grupacije. Uspostavljanje miljea u kojem je određeni hegemonijski imperativ indeks aksiološkog sistema tipičan je primjer kulturološke hegemonije i generisanja ideoloških trasa po kojim se diskursni obrasci šifriraju, a sve sa ciljem da centar moći uspostavi jezičke kanale sa primaocima koji je u idealizovanom i kontrolisanom okruženju dati komunikacijski paket dešifrovati na prethodno zamišljen način. Kako Gramši (Antonio Gramsci) prenosi, kulturalna hegemonija je pozicija moći koja omogućava dominaciju vladajućih elita koje na taj način manipulativno pristupaju vajanju faktografskih temelja vrijednosno-ideološkog profila date zajednice. Svjetonazor vladajuće klase tako postaju leće društva šifriranog i baždarenog da percepciju prilagodi dioptriji centara moći koji repeticijom i perpetuacijom u domenu diskursa stvaraju preduslov za trasiranje podobnih običaja, shvatanja i modusa operisanja u privatnoj i javnoj sferi. Altizer (Louis Althusser) prethodnu tvrdnju potkrijepljuje teorijom ideoloških praksi u redakciji državnih poluga moći. Naime, po Altizeru, vrijednosti, perceptivne matrice pa čak i želje su diskursni paket koji dekodiramo po pret8 Beskrajno, vječno. 256 hodno izgrađenim kolosijecima i na taj način pomenute kategorije nisu dio inherentnog biološkog sistema. Kao takve, predstavljaju proces svojevrsnog šifriranja naroda, odnosno učenja i usvajanja datog sadržaja. Društvene prakse omogućene diskursnim mehanizmima postaju dio svakodnevnice i na taj način granica između svijeta diskursa i materijalne stvarnosti se briše. Govor mržnje je eho pomenutih diskursnih praksi kojim se uspostavlja željeni vrijednosni profil kognitivne zajednice datog kulturološkog i geo-političkog okruženja. Bogdanić (2010) daje tripartitni pristup shvatanju fenomenologije govora mržnje. Dijeli ga na sagledavanje iz lingvističkog, psihološkog i komunikološkog motrišta. Dok smo lingvistički apelat u radu modifikovali u jezički, koji po Bogdaniću sadrži semantičke gradivne elemente govora mržnje kao što je specifičan odabir leksike, primarno imenske sintagme i pridjevske koja u morfosintaksičnom smislu djeluje kao modifikator unutar nominalno-fraznog kompleksa, zatim sintaksički mehanizmi emfaze i organizacije teksta govore u prilog da svaki žanrovski sistem ima svoje lingvističke posebnosti, psihološke potkategorije smo prethodno usvojili i dekonstruisali, a komunikološkim smo dali multidimenzionalni karakter tumačenja iz ugla teoretičara zastupljenih u kulturalnim i sociološkim naučnim krugovima. Komunikološki aspekti govora mržnje podrazumijevaju postojanje komunikacijskog modela po autorima Šenonu i Viveru (Shannon–Weaver Model of Communication) što esencijalno znači da generator diskursa u ovom slučaju govora mržnje ima određen aksiološki cilj koji želi ostvariti konstruisanjem ovakvog diskursnog paketa. Dakle, presuponira se specifična namjera, kako Bogdanić prenosi, u poruci koja je odašilje. Značenje govora mržnje ima za cilj da stigmatizuje selektovanog oponenta, povrijedi ili ponizi na osnovu pripadnosti nekoj grupi ili ideji koja se heterodoksnom odnosu sa stvaraocem datog egzemplara govora mržnje. Bosanskohercegovački kontekst daje mogućnost troslojne analize govora mržnje koji generišu dominantni medijski eksponenti konstitutivnih naroda. Govor mržnje je, nažalost, postao i konstitutivni mehanizam argumentacije koja takvim metodama gubi kredibilitet i postaje medijska spekulacija, a diskursni sistem izgradnje argumentovanih semantičkih struktura ostaje opkovan u fiktivnom svijetu retorike praznih riječi. 4. ZAKLJUČAK U Bosni i Hercegovini, na upotrebu govora mržnje se može gledati kao na propagandno sredstvo u cilju ostvarenja političke i društvene vlasti, koje u sebi sadrži stvaranje prezira, negativnog stereotipa prema određenoj etničkoj skupini i podsticanje na agresivno ponašanje koje se toleriše. Govor mržnje se objašnjava vezanošću za socijalnu grupu, ljudskom potrebom za generalizacijom usljed prevelikog obima informacija, mehanizmom identifikacije s pogrešnim uzorima i konformizmom. 257 U govoru mržnje poruke nisu samo usmjerene ka pripadnicima sopstvene nacije, već za cilj imaju i uzrujavanje nacije prema kojoj se osjeća animozitet, odnosno u govoru mržnje postoji komunikativna divergencija. Poruka se šalje sa jednog izvorišta, ali recipijenti su joj dvojaki. Komunikološki aspekti podrazumjevaju postajanje ustaljenog komunikacijskog sistema putem kojeg se trasira željeni diskursni paket s ciljem stigmatizacije selektovanog oponenta. 5. LITERATURA – Althusser, Louis (2001). Lenin and Philosophy and Other Essays. New York: Monthly Review Press. (prvo izdanje 1968. godine na francuskom jeziku). – Bogdanić, Aleksandar (2010). Ogledi iz komunikologije: Komunikološki koledž u Banjaluci. – Cassirer, Ernest (1985). Filozofija simboličkih oblika, Prvi deo, Novi Sad, NIŠRO, Književna zajednica Novog Sada, prevod: Errnest Cassirer, Philosophie der Symbolischen Formen, I 1923, II 1925, III 1929, Berlin: Bruno Cassirer. – Gramsci, Antonio (1986). Gramsci’s Relevance for the Study of Race and Ethnicity”, Journal of Communication Inquiry, vol. 10, no. 2, pp. 5–27. – Korzybski, Alfred (1948): Science and Sanity, Lakeville, Conn. : International Non-aristotelian Library Publishing Co – Kostić, Ivan, Novović Snežana (1998). Psihologija procene i komuniciranja: Viša škola unutrašnjih poslova Zemun. – Kovačević, Braco (1997). Sociologija kulture. Banjaluka: Narodna i univerzitetska biblioteka „Petar Kočić“. – Kovačević, Braco (1994). Fašizam. Banjaluka: Narodna i univerzitetska biblioteka „Petar Kočić“. – Milosavljević, Branko (2004). Socijalna patologija i društvo: Filozofski fakultet Banjaluka – Milosavljević, Milosav (2003). Devijacije i društvo: „Draganić“ Beograd. – Morris, Charles (1946) Signs, Language and Behaviour, New York: Prentice Hall – Ogden and Richards (1923) The Meaning of Meaning, London: Routledge & Kegan Paul Elektronski izvori: – http://www.yucom.org.rs/rest.php?tip=vesntgalerija&idSek=24&idSubSek= 70&id=1&status=drugi Očitano: 15.09.2103.godine 258 HATE SPEECH: COMMUNICATIVE AND PSYCHOLOGICAL DIMENSIONS Abstract The opening salvo of the paper attaches due weight to the definition, emanation and aetiology of multifarious hate speech-related dimensions. It concomitantly takes the aforementioned socio-linguistic phenomenon under advisement as one of the modalities of communication in the public sphere. The succeeding subsection underscores the philosophical and linguistic facets detected in hate speech. The conclusive remarks delve into the communicative aspect of the subject matter tackled in this small-scale theoretical survey. Key words: language, hate speech, ethnicity, communication, propaganda, philosophical aspects, hate speech linguistic structure, communicative dimensions. 259 SPECIFIČNOSTI JEZIKA I GOVORA MRŽNJE U BOSNI I HERCEGOVINI Pregledni rad UDK 316.647:316.77(497.6) mr Stevan Dakić mr Predrag Obrenović Evropski defendologija centar Banja Luka Apstrakt: U radu se govori o specifičnostima aktuelnog trenutka jezika i govora mržnje u Bosni i Hercegovini koji se javlja kao produkt normalnog i uobičajnog ponašanja javnih ličnosti i masmedija kod nas. U radu su prikazane raspoložive činjenice koje govore o jeziku i govoru mržnje u BiH koje imaju rezonantno djelovanje na najšire slojeve društva u BiH. Ovaj rad je pokušaj ukazivanja na značaj regulisanja ovog društvenog problema u pogledu primjene regulative i prakse koja se primjenjuje u državama razvijene demokratije. Ključne riječi: Govor mržnje, jezik mržnje, mržnja u društvu, mržnja 1. UVOD Bosna i Hercegovina se nalazi u periodu tranzicije koja uslovljava i nosi sa sobom brojne promjene, izazove, rizike i prijetnje u svim oblastima društvenog života. Te tranzicijske promjene donose i različita negativna ponašanja i događanja u svim slojevima društva, a posebno se ističu ponašanja koja dolaze kroz javno izgovorenu i napisanu riječ koja ima efekat rezonancije, posebno što se brzo prenosi putem savremenih javnih masmedija. Ova tema je veoma složena i masovna, ali je sa druge strane teorijski i empirijski nedovoljno istražena u BiH, te je zbog toga zadatak ovakvih istraživanja veoma složen jer se upušta u istraživanje govora nedodirljivih ličnosti iz javnog života, a sa druge bavi se ulogom medija u efektima rezonancije govora mržnje na najšire slojeve populacije BiH. 260 BiH društvo karakteriše kriza identiteta, razna psihička opterećenja, rušenje sistema vrijednosti, rušenje sistema bezbijednosti i društvene samozaštite i neizgrađenost novog sistema, ogromna nezaposlenost aktivnog stanovništva (oko 45%), besperspektivnost, ekonomska zavisnost zbog nezaposlenosti i druge brojne posljedice koje su uzrokovane ovakvim stanjem, što je idealno tlo za prihvatanje poruka iz govora mržnje koji se brzo i do svih slojeva društva lako prenose, a u krajnjem mogu biti i kao okidač za nasilna djelovanja. Jezik i govor mržnje u BiH je naša svakodnevnica i zbog toga traži brojne odgovore vlastodržaca, nauke i naučne misli. Pitanje jezika i govora mržnje se mora posmatrati sa multidisciplinarnog stanovišta više naučnih disciplina, kao što su sociologija, psihologija, medicina, nauke bezbednosti, kriminalistika, kriminologija, filozofija, političke nauke, ekonomija, istorija, etnologija i dr. U poslednjih nekoliko decenija na prostorima BiH su prisutne brojne pojave jezika i govora mržnje, od onih blažih do krajnje ekstremnih šovinističkih ratnohuškačkih govora, koji po pravilima kriznog društva imaju prilično velik uticaj na populaciju u BiH koja po pravilu tumači i prihvata poruke tih govora po nasledstvu iz socijalističkog perioda jednokanalnih partijskih TV stanica, bez bilo kakvog analiziranja poruka jezika i govora mržnje. Treba imati u vidu i činjenicu da se na našim prostorima u proteklih 30-tak godina desio tragičan međunacionalni i religijski konflikt, te da je društvo opterećeno brojnim konfliktima u društvu, predrasudama, da je bitisanje društva opterećeno brojnim faktorima koji imaju za posljedicu društveno štetne oblike ponašanja. Ovakavi i slični radovi bi trebali poslužiti kao osnova za donošenje adekvatnih propisa i kodeksa ponašanja javnih ličnosti i medija kako bi jezik i govor mržnje bio sveden u minimalne razumne okvire demokratskog ponašanja i demokratske prakse država sa razvijenom demokratijom. 2. POJMOVNA ODREĐENJA I POLAZNI STAVOVI O GOVORU MRŽNJE Razumijevanje pojma govor mržnje traži pobliže definisanje pojma jezika. Najopštiju definiciju jezika dao je Trevor koji je jezik definisao kao sistem simbola i pravila pomoću kojih vršimo komunikaciju.1 Simbolima se označavaju određene stvari, a riječima se označavaju simboli, bilo da su pisani ili izgovoreni. Misao i misaoni procesi su usko povezani interakcijskim procesom sa jezikom, odnosno misli su dovele do pojave jezika, dok jezik koristi misao da bi se izrazio. Mržnja je pojam koji je vezan za ljudsko svojstvo strukture ličnosti posjedovanja intenzivnih negativnih osjećaja, a u prenesenom značenju smatra se najjačim oblikom odbojitosti, prezira i nenaklonjenosti. 1 Harley, Trevor A.2008. The Psychology of Language -From Data to Theory, Psychology Press, New York, USA, str. 5 261 Sam izraz „govor mržnje” navodi na pogrešnu pretpostavku da je u pitanju samo govor odnosno izgovorena riječ, međutim načini izražavanja koji se podvode pod govor mržnje mogu se javiti u različitim oblicima, kao što je tekst, slike, simboli, kodovi, gestovi, video materijali i dr. U većini slučajeva pojam govor mržnje ukazuje na izražavanje koje je praćeno vidljivim emotivnim i/ili psihološkim stanjem mržnje, što ne mora biti pravilo. U savremenoj teoriji i praksi ne postoji opšte prihvaćena definicija pojma govora mržnje. Stim u vezi navešćemo jednu koja se najčešće pojavljuje po naučnim skupovima koji se organizuju na ovu i sličnu temu, a koja glasi: „Govor mržnje se može definisati kao svaka izjava koja priziva nasilje, mržnju i diskriminaciju protiv individua ili grupa, najčešće na osnovu njihove seksualnosti, rasne ili religijske pripadnosti.“2 Kao što smo naveli, obzirom da ne postoji jedinstvena prihvaćena definicija govora mržnje ovdje ćemo se opredijeliti za misao u najširem obliku koju zastupa većina stručnjaka i naučnika različitih naučnih disciplina koji kažu da govor mržnje predstavlja oblike izražavanja koji su motivisani, pokazuju ili podstiču neprijateljstvo prema grupi i/ili licu zbog pripadnosti nekoj grupi. Grupa u ovom pogledu je društvena grupa definisana ličnim svojstvima čija lista zavisi od konkretnog međunarodnog ili nacionalnog pravnog okvira, ali obično uključuje rasu, boju kože, etničku/nacionalnu pripadnost, veroispovest a zatim i druga lična svojstva kao što su pol, seksualna orijentacija, invaliditet itd.3 Opšta zabrana govora mržnje javlja u nekoliko međunarodnih dokumenata koja je usko povezana sa zabranom diskriminacije i slobodom izražavanja i ograničenjima vezanim za to pravo. Postoje dva najvažnija međunarodna dokumenta o ljudskim pravima koji regulišu pitanje zabrane govora mržnje, a to su Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koje je ra ratifikovala BiH. Zabrana govora mržnje je osetljivo pitanje jer postoji opasnost od intervencije države koja bi ugrožavala slobodu izražavanja, te je iz tog razloga potrebno razlikovati legitimne političke stavove od poruka govora mržnje u obliku uvrede i klevete, koje su česte na ovim prostrima jer je politička komunikacija nabijena jakim emotivnim sadržajem i kritički nastrojena prema političkim neistomišljenicima. Najvažnije je da lica koja imaju javne političke istupe u medijima, kojim izražavaju stavove, ne pređu granicu zagovaranja nasilja, mržnje, diskriminacije uvrede po osnovu neke od zaštićenih osobina. Prema profesoru Vejnoviću govor mržnje i jezičke manipulacije ponajbolje uspjevaju upravo tamo gdje nema demokratije, gdje je govor mržnje udružen sa govorom laži, što je česta pojava u Bosni i Hercegovini. Govor mržnje i jezičke manipulacije u Bosni i Hercegovini usmjereni su najprije prema drugim narodima, potom prema političkim suparnicima, i na kraju prema reformističkoj struji. Može se konstatovati da je govor mržnje konstantno obilježavao i obilježava sve 2 3 Beham, Mira. 2004: „Govor mržnje u politici i medijima“ u Vacić, Z. (ur.) Etika javne riječi u medijima i politici, Centar za liberalno demokratske studije, Beograd, 2004 Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije 262 etape u skorašnjoj politici Bosne i Hercegovine – od šovinističkog nacionalizma, preko vještačkog mirotvorstva, do sprege ksenofobije i merkantilnog patriotizma. Povremeno su se samo mijenjali oblici ispoljavanja i odredišta tog govora mržnje, u skladu sa potrebama trenutne politike partijsko-državnog vrha.4 3. AKTUELNI OKVIR GOVORA MRŽNJE U BIH SA SPECIFIČNOSTIMA Smještena negdje između tamnog vilajeta i oaze multikulturalnosti, u kojoj žive oni koji žele, ali i oni koji moraju, ljudi punih dobrih i loših okolnosti je današnja slika zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina. Živjeći u jednoj takvoj zemlji kakva je BiH, svaki dan smo suočeni sa specifičnim društvenim kontekstom u kome se enticitet i politika prepliću do takvih detalja da više ne možemo jasno da razlučimo gdje su granice ovih fenomena. Prije gotovo tri vijeka, kardinal Rišelje je izjavio da je riječ ubojitija od mača, a u sadašnjem vremenu tehnološke „imaginacije“ na to se nadovezuju slika i pismo. Tako danas, nakon skoro dvije decenije od kraja ratnih sukoba na teritoriji BiH i dalje imamo nacionalne antagonizme koji su i doveli do početka tih krvavih skuoba. Po mišljenju mnogih teoretičara ti antagonizmi ne da se smanjuju već se na mometne dovode do takvih granica gdje su bili i prije skoro dvije decenije čarobnom tehnološkom „kombinacijom“ riječi i slike. Svaki događaj iz predhodnog perioda u bliskoj istoriji BiH ima najmanje tri istine koje su nepomirljive i beskompromisne. Obilježavanje tih događaja iz ratnih sukoba kao i selektivni pristup procesuiranju počinilaca ratnih zločina, uz svakodnevnu upotrebu govora mržnje prema drugom i drugačijem prestavlja svakodnevnicu u BiH. Svako ko pokuša da se izdigne iz jedne takve „društvene utopije“ u kome se nalazi društvo u BiH sa mišljenjem i idejama koje se ne uklapaju u svakodnevnicu BH društva predstavlja izdajnika svog naroda i svoje vjere. Nemogućnost postojanja drugog i drugačijeg, uz svakodnevnu uptrebu govora netolerancije, mržnje, je svakodnevnica u kojoj se nalaze društvo u Bosni i Hercegovini. Izostanak adekvatne zakonske legistlative, odnosno ovdje bi se prije moglo govoriti o nedostatku političke volje i konsenzusa ključnih aktera političke scene u BiH o donošenju takvih zakonskih akata koji bi veoma rigorozno sankcionisali svakog ko bi širio govor mržnje omoguće opstanak svakodnevnog haosa i podjela koje su nastale u zadnjoj deceniji XX vijeka. Nemogućnost pronalaska konsenzusa oko ključnih pitanja razvoja demokratskog društva u BiH, omogućiće i dalji nastavak egzistencije društveno-političkog haosa u državi u kome će govor mržnje svakim danom biti sve dominantniji. Takvo stanje će doprinjeti još većoj stagnaciji BH društva u cjelini što će omogućiti kako kaže naš nobelovac Andrić približavanje tamnom vilajetu. 4 Vejnović D., 2003., Politička kultura, dijalog, tolerancija i demokratija u Bosni i Hercegovini, Udruženje defendologa Republike Srpske, Banja Luka, str. 52 263 4. MOGUĆA PREVENCIJA JEZIKU I GOVORU MRŽNJE U BIH Kada govorimo o pravnoj legistlativi o zabrani „govora mržnje“ u svim demokratskim zemljama zakonima je regulisana ova pojava, odnosno „govor mržnje se zabranjuje i sankcioniše kao opasna diskriminacijska praksa i kao akt podsticanja nacionalne i etničke mržnje i homofobije. Zakonsko uređenje ove oblasti postaje imperativ u društvima koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija, konflikata kao i izraženim predrasudama prema manjinama, kao što je to na primjer u Bosni i Hercegovini. Sprečavanje zloupotrebe govora mržnje uređeno je, prije svega, međunarodnim pravnim aktima među kojima posebno ističemo sledeća: Povelja UN, usvojena 1945. godine član 55., stav (c) obvezuje sve članice na poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike u rasi, polu, jeziku vjeri itd. Pored Povelje UN, među dokumentima koja zabranjuju govor mržnje je i Opšta deklaracija o ljudskim pravim. U njenim članovima 1. i 2. navodi se da se svim ljudima garantuje sloboda i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status. Takođe, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je usvojena 4. novembra 1950. godine, članom 14. garantuje uživanje svih prava i sloboda navedenih u Konvenciji, bez obzira na pol, rasu, boju kože, jezik, vjeru, političko ili bilo koje drugo opredjeljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinu, rođenje ili bilo koji drugi status. Protokolom 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i lični sloboda, usvojenim 4. novembra 2000. godine potpisnice su se saglasile i dodatno potvrdile potrebu sveopšte zabrane diskriminacije. Pored gore navedenih dokumenata koja imaju za cilj smanjenje ili potpuno eliminisanje govora mržnje kao pojave u demokratskim društvima na internacionalnom nivou imamo i sledeća dokumenta: • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima • Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije • “UNESCO” Deklaracija o rasi i rasnim predrasudama Kada je riječ o pravnoj legistlativi na nivou BiH moramo imati na umu da se „Govor mržnje” kao pojam ne nalazi u krivičnim zakonima u BiH na svim nivoima vlasti. Slučajevi govora mržnje teško su dokazivi i isti se podvode pod „izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti „što je tretirano u: • Krivičnom zakonu BiH (član 145a) • Krivičnom zakonu FBiH (član 163.) • Krivičnom zakonu RS (član 390.) • Krivičnom zakonu Brčko Distrikta (član 160.) 264 Takođe, tu je još imamo Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti polova i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH koji kroz neke članove tretiraju pojam govora mržnje. Pored toga, Regulatorna agencija za komunikacije BiH je u novembru 2011. godine donijela Kodeks o audiovizualnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija koji kroz član 4. tretira pojam govora mržnje. Nadamo se da će u vrlo bliskoj budućnosti vlasti na svim nivoima u BiH izraditi adekvatan zakonski okvir koji će na način kako je to regulisano u drugim savremenim društvima biti tretirano pitanje govora mržnje i u BiH. REZIME Teme o jeziku i govoru mržnje u svakodnevnom životu i u različitim profesionalnim krugovima zauzimaju poslednjih godina značajno mjesto sa stanovišta zabrinutosti za situaciju društvau BiH i perspektive života u jednom takvom društvu. Različiti teorijski pristupi i metodologija dosadašnjih istraživanja do sada nisu dali odgovore o razmjerama i karakteristikama ove pojave u BiH, dok su o ovoj temi najviše raspravljali predstavnici međunarodne zajednice u BiH, nevladin sektor i dijelom podijeljena naučna javnost u BiH. Prevazilaženje pojava govora mržnje je vrlo složen proces i zahtijeva multinaučni pristup više naučnih dicicplina, a ovakvi i slični radovi bi trebali poslužiti kao osnova za donošenje adekvatnih propisa i kodeksa ponašanja javnih ličnosti i medija kako bi jezik i govor mržnje bio sveden u minimalne okvire razumnog demokratskog ponašanja i demokratske prakse država sa većim stepenom razvoja demokratijom, uključujući tu i kaznenu regulativu. LITERATURA: – Gibbens, A. (1996). Sociologija. Podgorica: CID, – Vejnović D., 2003., Politička kultura, dijalog, tolerancija i demokratija u Bosni i Hercegovini, Udruženje defendologa Republike Srpske, Banja Luka 265 SPECIFITY OF LANGUAGES AND HATE SPEECH IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract This paper discusses the specifics of the current situation of language and speech in Bosnia and Herzegovina, which occurs as a product of the normal and the usual behavior of public figures and mass media in our country. This paper presents the available facts that speak the language and hate speech in BiH that have resonant effects on the broadest population in BiH. This paper is an attempt to point out the importance of the regulation of social issues concerning the application of regulations and practices applicable in the countries of developed democracy. Keywords: Hate speech, hate speech, hate the company, hate 266 PSIHOLOŠKI ASPEKTI UGROŽAVANJA BEZBJEDNOSTI REPUBLIKE SRPSKE I GOVOR MRŽNJE Pregledni rad UDK 323.269.6:159.9(497.6) Dr Goran Maksimović1 Evropski defendologija centar Banja Luka Apstrakt: Bezbjednost društva može biti ugrožena različitim izvorima ili oblicima ugrožavanja. Upotreba psiholoških manipulacija i pokušaji da se njima postignu sasvim konkretni, ciljevi, nije nova i datira daleko u prošlost. Psihološke operacije su u neposrednoj i direktnoj vezi s govorom mržnje. Govor mržnje se ne može smatrati izvorom ili oblikom ugrožavanja per se, već prije sadržajem ugrožavanja bezbjednosti. Rezultati istraživanja su pokazali da postoji povezanost između govora mržnje u funkciji psihološkog djelovanja ili kao oblika ispoljavanja mržnje uopšte i ugrožavanja bezbjednosti. Ključne riječi: govor mržnje, bezbjednost, manipulacija UVOD Govor mržnje je značajan generator društvenih zbivanja, odnosno, nastanka raznih izvora i oblika društvenih sukoba i destruktivnih djelovanja. Bezbjednost Republike Srpske nije lišene negativnog uticaja „govora mržnje”, što potvrđuju različiti oblici sukoba, uključujući i građanski rat vođen na ovim prostorima. Upotreba psiholoških operacija i manipulacija u cilju postizanja konkretnih ciljeva nije nova i u neposrednoj su vezi s govorom mržnje. Govor mržnje je alat psiholoških operacija za održavanje kontinuiteta konflikta u BiH a njegov intenzitet je obrnuto proporcionalan nivou bezbjednosti društva. Iako govor mržnje predstavlja ozbiljan problem, manipulacija je mnogo ozbiljnija sa stanovišta ugrožavanja bezbjednosti. Govor mržnje u funkciji manipulacije ima osim emo1 Dr Goran Maksimović, Banja Luka, e-mail: [email protected] 267 tivne i instrumentalnu dimenziju. Kad je instrumentalna dimenzija izraženija može se govoriti o specifičnoj vrsti govora mržnje, manipulativnom govoru. Manipulacija se široko koristi u svim društvenim odnosima a pouzdanog lijeka protiv nje nema. Kao takav specifičan fenomen, manipulativni govor svakako može uticati na bezbjednost, tj. može predstavljati opasnost po bezbjednost Republike Srpske. POJMOVNO ODREĐENJE GOVORA MRŽNJE Govor mržnje je složena pojava i mora se posmatrati multidisciplinarno. Prije svega, ključni element govora mržnje je sama mržnja. Terminološki, mržnja se određuje kao osjećanje odbojnosti, netrpeljivosti i raznih vidova ispoljavanja agresivnosti prema „drugom“. Prema tome, govor mržnje se najopštije može definisati kao izražavanje koje sadrži poruke mržnje ili neptrpeljivosti prema nekoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj grupi ili njenim pripadnicima. Poruka izražena u govoru mržnje usmjerena je uvijek na lično svojstvo ili specifičnosti svojstva ugrožene odnosno ciljne grupe. Mržnja je veoma efikasan instrument za okupljanje, usmjeravanje i vladanje ciljnom grupom jer je ona akumulirana u većini ljudi i samo je potreban adekvatan podsticaj da se ispolji. Pitanje govora mržnje je vrlo osjetljivo zbog ograničavanja slobode govora, koji se smatra jednim od najvažnijih građanskih prava, nužnih za funkcionisanje svakog demokratskog društva. Posmatrano u radno-kolokvijalnoj terminologiji, govor i jezik mržnje su sinonimi. Međutim, u stručnoj, naučno-sociološkoj, antropološkoj, socijalnopsihološkoj i komunikološkoj elaboraciji, jezik mržnje se prvenstveno vezuje za ispoljavanje duha netolerancije posredstvom medija, dok se govor mržnje vezuje za javne istupe u ostalim formalnim i neformalnim kanalima komunikacija. To podrazumjeva kompletnu javnu sferu: politika, kultura, umjetnost, nauka, obrazovanje, sport i dr. (Babić, 4–11). Govor mržnje je oblik međugrupnih odnosa, između velikih društvenih grupa. S obzirom na političko-nacionalnu polarizaciju društva u BiH, govor mržnje implicira stalno stanje tenzija zbog nacionalne dihotomije političkih a time i nacionalnih grupa u BiH. Govor mržnje nije determinisan ličnim karakteristikama aktera već njihovom pripadnošću različitim društvenim grupama (Vasović, 16). U literaturi postoji nekoliko definicija govora mržnje mada se često koristi preporuka Savjeta Evrope o „govoru mržnje” iz 1997. godine koja definiše govor mržnje kao: „sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.” U jednom od istraživanja o govoru mržnje sprovedenih u BiH, diskutuje se o govoru mržnje kao vidu simboličkog nasilja koji ne vodi nužno fizičkom nasilju, već o strategiji kojom se privilegovani i marginalizovani identiteti konstruišu, održavaju i reafirmišu u skladu sa posto268 jećim odnosima moći u određenom društvu. Ključni elementi artikulacije govora mržnje su: određivanje identiteta grupa koje postaju meta govora mržnje i cilj manipulacije, dodjeljivanje negativnih karakteristika tim identitetima, smještanje identiteta u simbolički red unutar određenog konteksta te podsticanje ili širenje nasilja i netolerancije kao mehanizma kojim se utvrđuje, odnosno dodjeljuje status određenom identitetu. Govor mržnje se može posmatrati i kao diskurzivno nasilje usmjereno prema određenim grupama/identitetima, koje funkcioniše kao strategija politike „drugosti“ i identitetskih politika unutar diskursa moći u konkretnom društveno-političkom kontekstu (Vejnović i dr., 28). Govor mržnje kod primalaca poruke izaziva strah, prezir, mržnju i bijes prema pošiljaocima poruka i zato je govor mržnje često recept za društveni sukob, bilo simbolički ili fizički. Jednom riječju, govor mržnje je efikasan mehanizam za socijalnu kontrolu, odnosnu kontrolu društva i ljudi pojedinačno (kao članova različitih grupa), što je u osnovi ambicije ljudi oduvijek. BITNA OBILJEŽJA BEZBJEDNOSTI I NJENOG UGROŽAVANJA Terminološko određenje bezbjednosti i dalje predstavlja područje na kojem ne postoji saglasnost. Pod tim pojmom podrazumijeva se stanje u kojem državi ili pojedincu ne prijeti opasnost, odnosno, stanje u kojem je neko obezbijeđen od opasnosti. Bezbjednost predstavlja funkciju, organizaciju i stanje koje podrazumijeva zaštitu vitalnih društvenih vrijednosti jedne društvene zajednice. Ona se može posmatrati i kao rezultatnta balansa između stvarne i potencijalne ugroženosti referentnih štićenih vrijednosti i interesa. Bez obzira na specifičnost državnopravnog organizovanja BiH, sa Republikom Srpskom kao njenim konstitutivnim elementom – entitetom, vrijednosti koje se štite u njima nisu izrazito specifične u odnosu na zaštićene vrijednosti u drugim zemljama. Stoga i sistem bezbjednosti BiH, bez obzira na to s kojim ciljem i na koji način je organizovan, predstavlja oblik organizovanja društva u zaštiti njegovih vitalnih vrijednosti U neraskidivoj vezi sa bezbjednošću stoji opasnost ili prijetnja koja podrazumijeva manju ili veću mogućnost ugrožavanja nekog dobra ili vrijednosti, konkretnog ili apstraktnog. Pojave ugrožavanja društva i njegovih vrijednosti javljaju se još od njegovog nastanka. Ne postoji saglasnost o definiciji pojma ugrožavanja jer se ovaj pojam različito upotrebljava. Ugrožavanje bezbjednosti obuhvata dejstvo i posljedice svih ugrožavajućih pojava koje su usmjerene protiv vitalnih društvenih odnosno nacionalnih vrijednosti i interesa. Sa pojmom ugrožavanja je usko vezan pojam prijetnji po bezbjednost. Prijetnja se određuje kao svjesna namjera uzrokovanja štete ili stavljanja u izgled štete ili neželjene posljedice po objekat bezbjednosti, pri čemu ta prijetnja mora biti realna. Pod pojmom ugrožavanja možemo podrazumijevati sve društvene pojave ili ponašanje nastalo djelovanjem čovjeka (pojedinačno ili grupno), prirode ili tehničko-tehnoloških sistema u dužem vremenskom periodu i značajnijeg obima, pri čemu nastaju ili mogu nastati, štetne posljedice po integritet čovjeka, njegovu slobodu i imovinu, 269 kao i po integritet, subjektivitet društva i njegovih institucija. Dakle, ugrožavanje je svaka vrsta društvene, prirodne, tehničko-tehnološke i druge opasnosti kojom se ugrožava integritet čovjeka, njegova ljudska prava, slobode, imovina, kao i teritorijalni integritet i suverenitet te ustavni poredak i pravo države, naroda, nacije ili društvenih grupa i pojedinaca (Vejnović, 86). Sa stanovišta ugrožavanja bezbjednosti, postoje spoljašnji i unutrašnji oblici ugrožavanja bezbjednosti, u čijem kontekstu će se posmatrati govor mržnje. Spoljašnji oblici ugrožavanja bezbjednosti. Republika Srpska i BiH su postale mjesto ukrštanja političkih i drugih interesa raznih evropskih i vanevropskih zemalja. U takvom okruženju, govor mržnje, kao proizvod spoljnog faktora, može se posmatrati kao potencijalni generator nastanka oblika ugrožavanja bezbjednosti iz menija sukoba niskog intenziteta, kao što su unutrašnji nemiri, subverzije i obuhvatanje prostora Republike Srpske terorizmom. U tom smislu, subverzija kao oblik prikrivenog i perfidnog vida strane intervencije u unutrašnje poslove Republike Srpske, te izazivanje unutrašnjih nemira, predstavljaju efikasno područje gdje govor mržnje dolazi do punog izražaja, neizbježno sa sadržajem nacionalnih i vjerskih sukoba i u vezi sa različitim političkim ciljevima, Unutrašnji oblici ugrožavanja bezbjednosti. Govor mržnje postaje motiv i generator mnogih zabranjenih radnji koje po svojoj suštini predstavljaju ugrožavanje vrijednosti zaštićenih bezbjednosnom funkcijom i sistemom. Kriminalitet, rušilačke demonstracije, narušavanje javnog reda i mira u većem obimu, psihološko-propagandna djelatnost i terorizam, mogu se odrediti kao pojavni oblici ugrožavanja bezbjednosti na kojima se efekti govora mržnje u Republici Srpskoj mogu najviše ispoljavati. Govorom mržnje i manipulacijama izazivaju se osjećanja nesigurnosti i straha kod pripadnika određene grupe, upućivanje prijetnji određenom licu ili grupi te podsticanju i izazivanju nasilja prema određenim licima ili grupama. Govor mržnje odslikava postojeće stanje u društvu, odnosno animozitet između pripadnika različitih nacionalnih grupa, koji je u neraskidivoj vezi s posljedicama proteklog rata na prostoru BiH. Društvene protvriječnosti i neusklađenosti na teritoriji BiH, kultura, ideologija, međunarodna politika i međunarodni status, neusklađenost ciljeva i sredstava za ostvarivanje ciljeva pojedinih društvenih grupa, politika, te prošlost obilježena ratnim zbivanjima, dovode do društvenih sukoba čiji sadržaj neizbježno postaje i govor mržnje. Zbog toga on, kao takav, može biti generator nastanka pojava i oblika koji se određuju kao izvori ili oblici ugrožavanja bezbjednosti Republike Srpske u sferi unutrašnje i spoljne bezbjednosti. Govor mržnje ima nesumnjivo negativan uticaj na izvore i oblike ugrožavanja bezbjednosti društva. Posljedice govora mržnje se mogu manifestovati kroz: stvaranje prezira prema određenoj grupi, stvaranje negativnog stereotipa prema određenoj grupi, podsticanje diskriminacije i neprijateljstva, osudu okoline prema određenoj grupi, izazivanje osjećanja nesigurnosti i straha kod pripadnika određene grupe, nanošenje fizičkih i psihičkih bolova pripadniku određene grupe, upućivanje prijetnji određenoj grupi, podsticanje i izazivanje nasilja prema određenoj grupi, stvaranje osjećaja kod velikog dijela građana da je takvo ponašanje prema odre270 đenoj grupi društveno poželjno i opravdano i izazivanje osjećaja kod širokog kruga građana da će takvo ponašanje biti tolerisano i neće biti predmet odgovornosti. Sve ove posljedice mogu se negativno reflektovati i na stanje bezbjednosti u državi. Vrijednosti koje se štite od govora mržnje se mogu svesti na dvije: s jedne strane javni red i mir, a s druge strane ustavni poredak i bezbjednost države. Zanimljivo je istaći postojanje svojevrsne geografske podjele u Evropi, u odnosu na vrijednosti zaštićene od govora mržnje. Države sjevero-zapadne Evrope štite javni red i mir dok države jugo-istoka štite ustavni poredak. PSIHOLOŠKI ASPEKTI UGROŽAVANJA BEZBJEDNOSTI REPUBLIKE SRPSKE I GOVOR MRŽNJE Upotreba psiholoških manipulacija i pokušaji da se njima postignu sasvim konkretni ciljevi, nije nova i datira daleko u prošlost. U pogledu vremena njihovog trajanja, prisutno je načelo kontinuiteta i korišćenje tzv. pravila „6P“ (Prethodno Pravilno Planiranje Proizvodi Povećanu Produktivnost). Posmatrajući poslednje dvije decenije, zapaža se transformacija primjene termina od propagandni rat, psihološke operacije, medijski rat, neokortičko ratovanje, informacijske operacije do „upravljanje percepcijom protivnika“ (Perception Management). Riječ je o sinonimima za suštinski istu pojavu. U teoretskim razmatranjima na našem prostoru, koja inače od 2000-te oskudijevaju sa značajnijim stručnim i naučnim radovima iz ove oblasti, prisutan je termin psihološko-propagandno djelovanje (PPD), koji je korišćen devedesetih godina prošlog vijeka. Psihološki aspekt djelatnosti podrazumijeva koordinisano i smišljeno korištenje propagande i drugih oblika aktivnosti, koji imaju za cilj da utiču i oblikuju u željenom pravcu svijest, mišljenje, emocije i moral građana, dok propagandni aspekt predstavlja organizovanu i smišljenu aktivnost i tehniku širenja mišljenja, ideja, raspoloženja, s namjerom da ih ljudi usvoje i nadalje postupaju u skladu s njima. Danas se većinom koristi termin „psihološke operacije“. Svrha psiholoških operacija je uticanje na ponašanje ciljnih grupa (TA–Target Audiences) u skladu sa ciljevima kreatora operacija. Ciljevi psiholoških operacija, uslovno, mogu da se podijele na opšte, posebne i pojedinačne. Psihološke operacije koje se vode na duže vrijeme i sa opštim ciljem, uglavnom, izvode se radi uticaja na sisteme vrijednosti velikih grupa ljudi kao što su nacije, države, vjerske zajednice, politički pokreti ili multinacionalne kompanije (sopstvene ili konkurentske). Posebni ciljevi se odnose na oblasti čovjekovih djelatnosti kao što su kultura, tradicija i moral. Pojedinačni cilj se odnosi na jedan konkretan proces na užem prostoru i za kraće vrijeme. Efekti su kratkotrajni i brzo se uočavaju. U odnosu na objekte djelovanja (ciljne grupe), ciljevi psiholoških operacija mogu biti usmjereni prema najvišem rukovodstvu određene grupe, subjektima bezbjednosti i stanovništvu. Zajednički cilj djelovanja prema navedenim ciljnim grupama, jeste promjena stavova, ubjeđenja i načina ponašanja. Kada se postignu navedene promjene, 271 može se ocijeniti da je psihološka operacija postigla uspjeh. Protivnik je pobijeđen kada je ubjeđen. Primjenu psiholoških operacija u postizanju projektovanih ciljeva i snagu uticaja na javno mnjenje, politiku i odnose, pratio je izrazito brz i veoma širok razvoj i primjena sredstava javnog komuniciranja. Stvorena je mogućnost da se najšira javnost ili određena ciljna grupa brzo i usmjereno „informiše“ o događajima u svijetu, zemlji ili regionu, u skladu sa interesima onih koji sa tim inforacijama raspolažu. Primjena savremenih tehničkih sredstava u propagandne svrhe uslovila je promjene u načinu oblikovanja psiholoških operacija, brzini prenošenja informacija i u njihovoj klasifikaciji. U psihološkim operacijama se koriste tri grupe sredstava: auditivna, vizuelna i audiovizuelna. Najčešći sadržaj psiholoških operacija čine propagandne informacije i poruke, koje se prije svega, usmjeravaju na one psihološke faktore (percepcija, motivacija, sumnja, strah, stres – do psihološkog šoka i slično) koji u različitim situacijama opredjeljujuće utiču na ponašanje ljudi. U odnosu na navedene faktore, razvile su se metode i tehnike psihološkog djelovanja. U odnosu na efekte koji se prema određenoj ciljnoj grupi žele postići, najčešće se primjenjuju slijedeće metode: • izazivanje određenih emocionalnih stanja (do šokiranja); • uticaj na znanje, stavove i uvjerenja (do nivoa opredjeljivanja u praksi); • izazivanje konfuzije u sistemu vrijednosti (dezorijentacija); • nametanje vlastitih modela vrijednosti (ideologizacija); • agresivno nametanje modela ponašanja (indoktrinacija); • nehumano mijenjanje ličnosti „žrtve“ (ispiranje mozga). U kontekstu sadržinskih obilježja propagandnih poruka, koje se kreiraju i distribuiraju putem psiholoških operacija, moguće je napraviti razvrstavanje svih metoda na slijedeće kategorije: • Očigledni metodi: pozivi na autoritet, zvanične potvrde (onih koji zapravo to i nisu), moralno etiketiranje, prozivanje i zamjena (kroz tzv. metod identifikacije krivaca), iznošenje tvrđenja i konstatacija (unaprijed, bez prethodne verifikacije i bilo kakve provjere), davanje „svjetlucavih“ saopštenja kroz upotrebu riječi sa jakim emotivnim nabojem, pojednostavljenje, jednostrano i stereotipno uopštavanje (kroz isticanje parola i istrošenih fraza), pravdanje akcija konceptom „nužnog ili minimalnog zla“, isticanje svjedočenja „običnih ljudi“, nejasnoće i nedorječenosti, namjerno isticanje stava „nepoželjnih kategorija“ iz društva itd. • Neubjedljivi metodi: iznošenje nevjerovatnih istina, insinuacije, iznošenje gledišta druge strane i velika laž. • Metodi odložene percepcije: promjena tempa, naizmenično davanje kontradiktornih stavova ili informacija, kao što su slijed prijetnji i ucjena sa dobronamjernim ukazivanjima, izbjegavanje, korupcija u upravljanju informacijama ili odugovlačenje sa informacijama dok njihova aktuelnost ne prođe, promjena scene, skretanje pažnje. • Repetitivni metodi: sistemska i iscrpljujuća ponavljanja jednog te istog, bez obzira na njegovu istinitost ili aktuelnost („držanje u vječitom šahu“). 272 • Metodi svjesne inferencije: anticipatorni ili pripremni, poruke koje razdvajaju i vrše polarizaciju ciljne grupe, prinudne poruke tipa teških prijetnji i diskvalifikacija, teme i poruke straha. Edukacijom svih a posebno pripadnika subjekata bezbjednosti, omogućava se upoznavanje sa ciljem, snagama, sredstvima, metodama i oblicima primjene psiholoških operacija, mogućim štetnim posljedicama i efikasnim mjerama suprotstavljanja i zaštitom. U suprotstavljanju glasinama i očuvanju psihološkog zdravlja stanovnika, najvažnije je blagovremeno, realno i potpuno informisanje, koje daje neophodne elemente za razumijevanje konkretne situacije (npr. realne informacije o važnim pojedincima ili događajima na koje se glasina odnosi). Druga bitna pretpostavka u borbi protiv glasina jeste razvijanje kritičkog mišljenja prema svemu onome što može da liči na glasine. Republika Srpska se na psihološko-propagandnom planu nosi sa kreatorima psihološkoh operacija u skladu sa mogućnostima. Angažovanje profesionalnih kompanija te naklonost tzv. „međunarodne zajednice“ doprinijeli su oblikovanju percepcije a može se reći i karaktera rata u BiH. Učinjene su i još se čine određene greške u odnosu na zaštitu od psiholoških dejstava. Jedna od njih je mit o tome da je dobro poznato na čijoj je strani pravda i da to ne treba posebno dokazivati, dakle, svjesna apatija i opasno naivan stav pasivnosti, nedovoljne inventivnosti i kreativnosti. Druga je mit o „jednom već rečenom”. Totalno se zapostavila činjenica o tome da je neke, čak i sasvim očigledne, istine potrebno ponavljati u kontinuitetu, preventivno, prije dejstva propagande. Dobro je poznato da je snaga demantija diskutabilna i nije uvijek moguće njima neutralisati negativne efekte namjerno plasiranih psiholoških manipulacija. Treće se može okarakterisati kao odsustvo jasne vizije o interesima od nacionalnog značaja i nepostojanje konkretnih ciljeva. Kao četvrta se mogu označiti iskazi o neravnomjernoj raspodjeli moći i očekivanja da podsticaj za promjene potekne od „najjačih“, čije je pravo na izbor prije prava drugih. Pokušaji ispunjenja jednog političkog konteksta doveli su do porasta animoziteta između strana u BiH. Eskalacija tog animoziteta je vidljiva a iskustva iz propagandnog djelovanja su se prenijela i nastavila kroz forme psihološkog djelovanja usmjerenog protiv Republike Srpske. Te aktivnosti se ponekad ublažavaju kroz „medijska prepucavanja“ ili „govor mržnje“ mada su ona u svojoj suštini psihološka dejstva za koja se koriste prvenstveno audio-vizuelna sredstva. U kontekstu sadržinskih obilježja propagandnih poruka, koje se kreiraju i distribuiraju putem psiholoških operacija, moguće je izdiferencitarti sve metode kao i sve vrste ciljeva. Opšti cilj je usmjeren na srpsko stanovništvo u Republici dok se posebni realizuju kroz kulturu, prvenstveno jezik, prekrajanje istorije, djelujući i omalovažavajući tradiciju. U odnosu na objekte djelovanja, usmjereni su kako na rukovodstvo tako i na stanovništvo Republike. 273 Društveni kontekst - okolnosti Efekti Medij Izvor Poruka Semantiþka veza Ciljna grupa Psihološki Emocionalni Sociološki Komunikološki Kulturološki Pravni Društveni kontekst - okolnisti Slika 1: Govor mržnje u funkciji psiholoških operacija Psihološko-propagandna djelatnost ili psihološke operacije su u neposrednoj vezi s govorom mržnje. Sadržaj psihološko-propagandne djelatnosti nesumnjivo se ogleda i u ispoljavanju govora mržnje u cilju manipulacije. Posebno je značajno da se govor mržnje, u ovom kontekstu, može pojaviti i biti opasan u vidu zloupotrebe uticaja, funkcije ili položaja. Sredstva javnog informisanja predstavljaju najpogodnije instrumente za širenje govora mržnje. Destruktivna psihološko-propagandna djelatnost manifestuje se u formi medijskog rata koji podrazumjeva skup tehnika psihološkog pritiska koji koriste političke grupe s ciljem postizanja sopstvenih ciljeva koristeći sredstva masovnog informisanja protiv ciljne grupe u određenom vremenskom periodu. Da bi jasnije razumjeli manipulativnu funkciju govora mržnje, osvrnućemo se na teoriju manipulacije. Manipulacija se definiše kao smišljen, sistematski i kontrolisan postupak ili skup postupaka pomoću kojih manipulator, koristeći simbolička sredstva, u za njega pogodnim psihosocijalnim uslovima, odašilje u masu, preko sredstva komunikacije, određene poruke, s namjerom da utiče na uvjerenja, stavove i ponašanje velikog broja ljudi, tako da bi se oni, u stvarima o kojima ne postoji opšta saglasnost, a za koje su životno zainteresovani, usmjerili prema ubjeđenju, stavovima i vrijednostima manipilatora, a da toga nisu ni svjesni. Ovakvo određenje pojma manipulacije omogućava analiziranje njegovih osnovnih elemenata u kontekstu govora mržnje (Slika 1). Manipulacija nije moguća bez manipulatora, odnosno izvora ili odašiljaoca poruka (u ovom slučaju poruka mržnje) koje se odašilju u masu u određenom sadržaju, obliku i vremenu. Poruka mržnje nije upućena pojedincu već određenoj društvenoj grupi, koju karakterišu određena obilježja identiteta. Poruka se saopštava u određenim socijalno-psihološkim uslovima, poput stanja poremećenih društvenih odnosa i društvenih napetosti. Drugi element pojma manipulacije su tehnička sredstva preko kojih se poruka prenosi, odnosno mediji. Što je mas-medij preko kojeg se prenosi poruka uticajniji, to je njen efekat veći. Slijedeći bitan element je postojanje problema o kojem ne postoji opšta saglasnost. Govor mržnje spada u oblast međugrupnih odnosa, među kojim ne postoji saglasnost oko bitnih društvenih 274 pitanja koja se odnose na raspodjelu moći i prava i privilegija. Pošto o problemu ne postoji saglasnost, postoji zainteresovanost strana oko spornih pitanja. Poruke mržnje izazivaju značajne posljedice na međugrupne odnose, po želji manipulatora, a da masa toga nije ni svjesna. Teoriju manipulacije čine zakoniti odnosi između elemenata, koje sadrži navedena definicija. Iz konteksta govora mržnje to bi značilo da postoji zakonita veza između autoriteta manipulatora i efekta poruka mržnje odnodno između efekta poruke i socijalno-psiholoških uslova u kojima se ona saopštava (izbori, društveni skupovi određene društvene grupe, značajni datumi u kolektivnom pamćenju određene grupe, sportske manifestacije i sl.). Govor mržnje je često sredstvo manipulacije za ostvarenje skrivenih, najčešće nezakonitih interesa i nepravednih ciljeva. Radi se o svjesnoj namjeri da se manipuliše emocijama onih kojima je poruka upućena. Njime se najviše manipuliše neobrazovanim, neukim i neupućenim osobama tako da se u tom smislu posmatra i kao propagandna tehnika, odnosno alat u psihološkim operacijama. On nekad počinje i sa iznošenjem pojedinih istinitih podataka, „djelimičnom“ istinom ili iskrivljavanjem istine.2 Naime, ako je svrha propagande zavođenje i manipulacija sviješću masa, jedna od osnovnih tehnika te manipulacije jeste upravo proizvođenje, oblikovanje i plasiranje posebne vrste informacija namijenjenih ciljnoj grupi – glasina. Manipulativna funkcija govora mržnje zauzima poseban značaj i ima punu funkciju u etnički heterogenim i podijeljenim društavima kao što je BiH. REZULTATI ISTRAŽIVANJA Cilj istraživanja bio je da se ukaže na postojanje povezanosti između ugrožavanja bezbjednosti i govora mržnje u funkciji psihološkog djelovanja kroz percepciju ispitanika o rasprostranjenosti, uzrocima, posljedicama i načinu prevazilaženja govora mržnje u Republici Srpskoj i BiH. U radu su predstavljeni rezultati empirijskog istraživanja koje je realizovano individualno na struktuisanom uzorku koji je činilo 114 ispitanika sa prostora Republike Srpske. Statistički skup ispitanika je homogen, obuhvata jedinke koje imaju zajednička svojstva a posjeduju i numerička i atributivna obilježja, što je bitno sa aspekta obrade podataka. Sa stanovišta distribucije ispitanika po polu njih 70 odnosno 61,4% su muškog pola, dok je 44 odnosno 38,6% ispitanika ženskog pola. Distribucija ispitanika po godinama starosti pokazuje da je 12,28% njih starosti od 20 do 30 godina, 63,16% ispitanika je od 31 do 40 godina dok je 24,56% ispitanika starije od 40 godina. Prema školskoj spremi 45,61% je sa srednjom stručnom spremom, 50,88% njih je sa visokom stručnom spremom, 1,75% njih sa titulom magistra odnosno doktora nauka. Prema dužini radnog staža, distribucija ispitanika pokazuje da je 19,30% njih sa manje od 10 godina radnog staža, 49,12% ispitanika je sa dužinom staža od 2 Bijele, sive i crne informacijske operacije. 275 10 do 20 godina dok je 31,58% ispitanika sa dužinom radnog staža većom od 30 godina. Zaposlenih u sektoru bezbjednosti je 49,12% dok onih koji nisu zaposleni u sektoru bezbjednosti 50,88%. Deskriptivna statistička analiza pokazuje da je uzorak istraživanja predstavljen ispitanikom muškog pola, visoke stručne spreme, starosti 36,67 godina, sa dužinom radnog staža od 16,23 godina. 15,79% 28,07% Loše 56,14% Zadovoljavajuće Dobro Slika 2. Kako bi ocijenili stanje bezbjednosti u Republici Srpskoj i BiH Na slici 2. prikazana je distribucija odgovora ispitanika o ocjeni stanja bezbjednosti u BiH. Od ukupnog boja, 32 ili 28,07% ispitanih ocijenilo je stanje bezbjednosti u Republici Srpskoj kao loše, dok je 18 odnosno 15,79% ispitanika ocijenila ocjenom dobro. Najviše ispitanika, njih 64 odnosno 56,14% ocijenilo je stanje bezbjednosti ocjenom zadovoljavajuće. Niko od ispitanika nije se opredijelio za odgovor da je stanje bezbjednosti u Republici ni izrazito dobro niti izrazito loše. Zaposleni u sektoru bezbjednosti smatraju da je stanje bezbjednosti zadovoljavajuće, odnosno 35,09% ispitanika, dok ispitanici koji nisu zaposleni u sektoru bezbjednosti imaju podijeljeno mišljenje o stanju bezbjednosti, njih 21,05% smatra da je stanje ili zadovoljavajuće ili loše. U cilju utvrđivanja istinitosti odgovora putem raspodjele frekfencija primjenjen je X² test. S obzirom na kategorije, opravdano je bilo očekivati da je stanje izrazito dobro ili loše 5%, loše i dobro 25% a zadovoljavajuće 40%. Izračunavanjem se dobija X² =23,12, (df =4) te pošto su granični X² (5%)=9,48 i X² (1%)=13,27, dobijeni rezultat je veći od graničnih i ukazuje da se rezultati statistički značajno razlikuju od odgovora koje bi dobili slučajno te se nulta hipoteza treba odbaciti. Ovo znači da je ocjena „zadovoljavajuće“ istinita. Usaglašenost ispitanika potvrđuje se preko varijanse koja iznosi σ²= 0,01, standardna devijacija σ=0,12 a koeficijent varijacije je ν=11,95%. Iz navedenih veličina koje opisuju homogenost pojave, može se zaključiti da je mišljenje ispitanika homogeno. Sa stanovišta oblika ugrožavanja, ispitanicima je omogućen višestruki odgovor. U odgovorima ispitanika, dominantan oblik ugrožavanja bezbjednosti je organizovani kriminal i korupcija koji se nalazi u 80,70% odgovora ispitanika a slijede ga unutrašnja politička nestabilnost sa 49,12% ispitanika i etnički konflikti sa 31,58% ispitanika. Terorizam i dužničko ropstvo slijede sa 24,56% odgovora dok su ekstremizam i socijalni nemiri poslednji sa 21,05% odgovora. 276 Distribucija odgovora ispitanika o ocjeni ključnih društvenih problema u Republici Srpskoj i BiH, ukazuje da 42,11% ispitanika vidi socijalne probleme kao ključni društveni problem u Republici, dok 22,81% ispitanika smatra da su to međunacionalni odnosi, mržnja i netolerancija. Ukupno 21,05% ispitanika kao ključni problem ističe političku krizu i političke odnose, dok 61,91% ispitanika smatra da je nepovoljna ekonomska situacija ključni društveni problem u Republici Srpskoj i BiH. Najviše ispitanika, njih 75,44% smatra da su kriminal i korupcija ključni društveni problem u Republici Srpskoj i BiH dok svi prethodno navedeni problemi kao društveni problem vidi 17,54% ispitanika. 7,02% 29,82% U potpunosti se slažem Slažem se Ne slažem se 63,16% Slika 3. Govor mržnje koji potiče vjersku i nacionalnu netrpeljivost široko je rasprostranjen u BiH. Zanimljivo je primjetiti da ispitanici potenciraju organizovani kriminalitet i korupciju istovremeno kao najopasniji oblik ugrožavanja bezbjednosti i kao ključni društveni problem. Na slici 3. prikazana je distribucija rezultata na pitanje o rasprostranjenosti govora mržnje. Ukupno 34 ili 29,82% ispitanika u potpunosti se slaže sa tvrdnjom da je govor mržnje, koji potiče vjersku i nacionalnu mržnju, široko rasprostranjen i ozbiljan problem u javnom životu u BiH, dok se najveći broj, odnosno njih 72 ili 63,16% slaže sa ovom tvrdnjom. Ukupno 8 ispitanika, odnosno 7,02% ne slaže se sa tvrdnjom da je govor mržnje rasprostranjen i ozbiljan problem u političkom i javnom životu u BiH dok se nijedan ispitanik u potpunosti ne slaže ili ne zna. Domaći političari 7,02% 3,51% 42,11% Vjerski službenici Mediji Predstavnici međunarodne zajednice Građani 36,84% 10,53% Slika 4. Ko najviše koristi govor mržnje 277 Na slici 4., iz distribucije odgovora ispitanika vidi se da ukupno 8 ili 7,02% ispitanika smatra da govor mržnje najviše koriste građani, potom vjerski službenici 12 ili 10,53% ispitanika a zatim mediji sa 42 odnosno 36,84% ispitanika. Ispitanici smatraju da govor mržnje najmanje koriste predstavnici međunarodne zajednice u 4 ili 3,51% slučajeva dok ukupno 48 ili 42,11% ispitanika smatra da govor mržnje najviše koriste domaći političari. Odgovor Grupna zatvorenost Predrasude i stereotipi Isključivost Istorijsko naslijeđe Nekritičan odnos prema sopstvenoj grupi Društvena kriza Nedovoljno obrazovanje Ne mogu ocijeniti N 114 114 114 114 Frekfencija 16 12 20 26 Procenat (%) 14,04 10,53 17,54 22,81 114 0 0 114 114 114 20 4 16 17,54 3,51 14,04 Tabela 1. Koji su uzroci govora mržnje U tabeli 1. prikazana je distribucija odgovora ispitanika koji se odnose na uzroke govora mržnje. Kao dominantan uzrok nacionalne, vjerske mržnje, netrpljivosti, netolerancije i govora mržnje 22,81% ispitanika smatra dio istorije, istorijskog naslijeđa i kolektivnog pamćenja naroda u BiH, dok po 17,54% smatra da su to isključivost i društvena kriza. Grupnu zatvorenost kao uzrok govora mržnje vidi 14,04% ispitanika a 10,53% se slaže da su predrasude i stereotipi uzroci nezadovoljstva i nacionalne, vjerske mržnje i netrpeljivosti. Oko 3,51% ispitanika navodi da je nedovoljno obrazovanje uzrok govora mržnje dok 14,04% ispitanika ne može ocijeniti šta uzrokuje mržnju i netrpeljivost. Sagledavajući percepciju ugroženosti pojedinih pripadnika nacionalne i vjerske grupe od drugih grupa, usljed realne spoljne prijetnje i pitanja da li je mržnja je posljedica tog stanja, distribucija odgovora ispitanika ukazuje da se 18 ili 15,79% ispitanika u potpunosti slaže sa tvrdnjom da su predstavnici njihove nacionalne i vjerske grupe u BiH ugroženi od drugih grupa usljed realne spoljne prijetnje i da je mržnja je posljedica tog stanja, dok se najveći broj, odnosno njih 52 ili 45,61% slaže sa ovom tvrdnjom. Ukupno 16 ispitanika, odnosno 14,04% njih ne slaže se sa tvrdnjom da su nacionalne i vjerske grupe u BiH ugrožene od drugih grupa usljed realne spoljne prijetnje, i da je mržnja je posljedica tog stanja, dok se osam ili 7,02% ispitanika u potpunosti ne slaže sa ovom tvrdnjom. Dvadeset ispitanika iz posmatranog uzorka ili 17,54% njih ne znaju ili ne mogu procijeniti situaciju. Ovi rezultati se odnose na srpsku nacionalnu grupu jer je nacionalna struktura ispitanika takva. U cilju utvrđivanja istinitosti odgovora putem raspodjele frekfencija primjenjen je X² test. S obzirom na kategorije, opravdano 278 bi bilo očekivati da se u potpunosti slaže/ne slaže 15%, slaže/ne slaže 30% a da ne zna 10%. Izračunavanjem se dobija X² =30,33, (df =4) te pošto su granični X² (5%)=9,48 i X² (1%)=13,27, dobijeni rezultat je veći od graničnih i ukazuje da se rezultati statistički značajno razlikuju od odgovora koje bi dobili slučajno te se nulta hipoteza treba odbaciti. Ovo ukazuje da je ocjena „slažem se“ istinita. Usaglašenost ispitanika potvrđuje se preko varijanse koja iznosi σ²= 0,01, standardna devijacija σ=0,09 a koeficijent varijacije je ν=8,50%. Iz navedenih veličina koje opisuju homogenost pojave, može se zaključiti da je mišljenje ispitanika homogeno. Na pitanje o ulozi predstavnika međunarodne zajednice u održavanju razdora i kontinuiteta konflikta nacionalnih grupa u BiH, kroz manipulaciju i govor mržnje, 58 ispitanika ili 50,88% ukupnog broja u potpunosti se slaže dok se djelimično slaže 48 ispitanika ili 42,11%. Djelimično se ne slaže nijedan ispitanik, u potpunosti se ne slaže njih 4 ili 3,51% dok isti broj ispitanika ne zna. Ovakva percepcija ispitanika ukazuje na značajnu ulogu prestavnika međunarodne zajednice u održavanju kontinuiteta konflikta na ovim prostorima i primjene dobro poznate strategije „zavadi pa vladaj“, toliko često korištenu na ovim prostorima. Odgovor Manipulacija brojem žrtva građanskog rata Manipulacija korumpiranošću i kriminalom Manipulacija u vezi s patritizmom i izdajom naionalnih interesa Manipulacija političkim obećanjima Manipulacija karakterom rata na prostoru BiH Manipulacija ratnim zločinima i zločinom genocida N Frekfencija Procenat (%) 114 16 14,04 114 0 0 114 16 14,04 114 16 14,04 114 20 17,54 114 46 40,35 Tabela 2. Manipulacija kroz govor mržnje se najviše koristi kroz U tabeli 2. prikazana je distribucija odgovora na pitanje u kojim se slučajevima najviše koristi manipulacija kroz govor mržnje. Jednak broj ispitanika odnosno 16 ili 14,04% ukupnog broja smatra da se govor mržnje u funkciji manipulacije najviše koristi u manipulacijama brojem žrtava građanskog rata, manipulacijom u vezi patriotizma i izdaje nacionalnih interesa te manipulacija odnosno neispunjavanje političkih obećanja. Dvadeset ispitanika ili 17,54% smatra da je to manipulacija o karakteru rata na prostoru BiH dok najveći broj ispitanika 46 ili 40,35% smatra da je to manipulacija ratnim zločinima i zločinom genocida. 279 7,02% Slažem se 7,02% Ne slažem se 35,09% U potpunosti se ne slažem Ne znam 50,88% Slika 5. Sud u Hagu je dokazao da je u Srebrenici počinjen zločin genocida Na slici 5. prikazana je distribucija odgovora ispitanika na pitanje da li je dokazano u Sudu u Hagu da je u Srebrenici počinjen zločin genocida. Nijedan ispitanike se ne slaže u potpunosti dok se osam ispitanika ili 7,02% ukupnog broja slaže. Ne slaže se 58 ispitanika ili 50,88%, dok se u potpunosti ne slaže 40 ispitanika ili 35,09%. Osam ispitanika ili 7,02% ne zna ili ne može ocijeniti. Rezultati pokazuju da većina ispitanika smatra da Haški sud nije dokazao zločin genocida u Srebrenici i da se radi o samo jednoj u nizu manipulacija koje imaju dalekosežne posljedice. U cilju utvrđivanja istinitosti odgovora putem raspodjele frekfencija primjenjen je X² test. S obzirom na kategorije, opravdano bi bilo očekivati da se u potpunosti slaže/ne slaže 15%, slaže/ne slaže 30% a da ne zna 10%. Izračunavanjem se dobija X² =85,42 (df =4) te pošto su granični X² (5%)=9,48 i X² (1%)=13,27, dobijeni rezultat je veći od graničnih i ukazuje da se rezultati statistički značajno razlikuju od odgovora koje bi dobili slučajno te se nulta hipoteza treba odbaciti. Ovo ukazuje da je ocjena „ne slažem se“ istinita. Usaglašenost ispitanika potvrđuje se preko varijanse koja iznosi σ²= 0,01, standardna devijacija σ=0,11 a koeficijent varijacije je ν=10,57%. Iz navedenih veličina koje opisuju homogenost pojave, može se zaključiti da je mišljenje ispitanika homogeno. Isti takav slučaj je i sa izrazom „NATO napad nije bio usmjeren protiv srpskog naroda u Republici Srpskoj već protiv vašeg rukovodstva“. Zaboravlja se da je to rukovodstvo izabrao upravo taj isti narod. Ova zamjena teza je sastavni dio psiholoških operacija. Sa ovim izrazom se ne slaže 42,11% ispitanika a u potpunosti se ne slaže 40,35%, što znači velika većina ispitanika. Jedno od vitalnih bezbjednosnih pitanja, koje stvara ugroženost, je pitanje nacionalnog identiteta. Ovo pitanje se tretira kroz koncept socijetalne bezbjednosti koja je vezana za bezbjednost identiteta jer, kad država izgubi suverenitet prestaje postojati kao država dok nacija opstaje ali kad društvo ili nacija izgubi identitet, prestaje da postoji kao nacija. Zbog tog je u današnjim uslovima pitanje nacionalnog identiteta opravdano bezbjednosno pitanje (Maksimović,112). I pored svega, Republika Srpska nema ni jasno definisan identitet niti nezavistan sistem odlučivanja a time i praktične mogućnosti da sprovede politiku nezavisno od globalnih geopolitičkih aktera. Efektivna politika oslanja se na zajedničko osjećanje nacionalnog identiteta, percepciju vrijednosti, položaj u svijetu kao i jasno definisanih interesa i težnji. Ovo se mijenja u skladu sa tumačenjem političkih lidera i djelovanjem eksternih i internih faktora (Maksimović,111). Procesi 280 integracije i fragmentacije po ekonomskim, regionalnim, etno-nacionalnim i religioznim osnovama upućuju na potrebu fokusiranja na koncept bezbjednosti identiteta, posebno na nacionalnom planu (Maksimović,112). Na osnovu navedenog, pitanje nacionalnog identiteta, koje se najčešće reflektuje kroz jezik i nacionalnost, nalazi se u fokusu govora mržnje u funkciji manipulacije. Slažem se 10,53% 10,53% Ne slažem se U potpunosti se ne slažem Ne znam 33,33% 45,61% Slika 6. Integracijom u EU prestaće da bude važno koje ste nacinalonosti i koji jezik govorite. Na slici 6. prikazana je distribucija odgovora ispitanika na pitanje da li će eventualnom integracijom u EU prestati da bude važna nacionalnost i jezik kojim govore ispitanici. Dvanaest ispitanika ili 10,53% od ukupnog broja se slaže sa ovom konstatacijom dok se identičan broj ispitanika nije izjasnio. S druge strane, velika većina ispitanika se ne slaže, odnosno 52 ispitanika ili 45,61% a u potpunosti se ne slaže 38 ispitanika ili 33,33%. Ovo ukazuje da su ispitanici svjesni značaja nacionalnog identiteta i različitosti i da ovaj oblik manipulacije nema efekta. Slična situacija je sa manipulacijom u režiji EU i Brisela. Da bi se na određen način distancirali od ovog dijela geografskog prostora Evrope i da bi pokazali da problemi koji s prisutni u regiji nisu „evropski“ problemi izvršena je zamjena termina „jugoistočna Evropa“ za „zapadni Balkan“. U osnovi, geografski posmatrano nema razlike mđutim u političkom smislu razlika je ogromna. U tu svrhu je i postavljeno pitanje ispitanicima. 10,53% 24,56% 17,54% 7,02% JI Evropa Z. Balkan I. Evropa Evroazija Ne znam 40,35% Slika 7. Kako bi ste označili geografski prostor na kom živite 281 Na slici 7 prikazana je distribucija odgovora ispitanika na pitanje kako bi prevashodno označili geografski prostor na kom žive. Od ukupnog broja, 28 ispitanika ili 24,56% ukupnog broja ga označava kao Jugoistočna Evropa, 8 ispitanika ili 7,02% kao Istočna Evropa, 20 ispitanika ili 17,54% kao Evroazija dok njih 12 ili 10,53% ne zna. Najviše odgovora ima opcija Zapadni Baklkan odnosno 46 ispitanika ili 40,35%. Jedan od problema bezbjednosti identiteta je prenaglašavanje pitanja nacionalizma koji stvara razdor između etničkih, vjerskih i kulturnih grupa. To je ujedno i sfera u kojoj govor mržnje u funkciji manipulacije može ostvariti najveće efekte i postići najveće rezultate. Ukoliko rezultuje nasiljem, dolazi do pojave tzv. „socijetalne bezbjednosne dileme“ u okviru koje se bezbjednost jedne nacionalne grupe pretvara u ugrožavanje bezbjednosti druge grupe (Maksimović,113), odnosno govor mržnje postaje „pojačivač“ ugrožavanja bezbjednosti. Zbog tog je sagledana i percepcija ispitanika po pitanju preduzimanja mjera za prevazilaženje govora mržnje u Republici Srpskoj i BiH. Odgovor Preventivno obrazovanjem Preventivno poboljšanjem ekonomske situacije Preventivno kulturom Preventivno podizanjem nivoa odgovornosti političkih elita i medija Represivno zakonskim regulisanjem Nije ga moguće prevazići niti suzbiti u BiH Nije potrebno ništa perduzimati jer stanje govora mržnje nije zabrinjavajuće N 114 Frekfencija Procenat (%) 14 12,28 114 26 22,81 114 0 0 114 42 36,84 114 16 14,04 114 16 14,04 114 0 0 Tabela 3. Prevazilaženje govora mržnje u BiH moguće je ostvariti U tabeli 3. prikazana je distribucija odgovora ispitanika na načine prevazilaženja govora mržnje u Republici Srpskoj i BiH. Ukupno 14 ispitanika ili 12,28% njih smatra da se to može učiniti preventivno obrazovanjem, njih 26 ili 22,81% smatra da se to može učiniti preventivno poboljšanjem ekonomske situacije u Republici, 16 ili 14,04% smatra da se to može učiniti represivno zakonskim regulisanjem i kažnjavanjem. Najveći broj ispitanika, njih 42 ili 36,84% smatra da se to može učiniti preventivno podizanjem nivoa odgovornosti političkih elita i medija. Interesantno je da 16 ili 14,04% ispitanika smatra da govor mržnje nije moguće suzbiti niti ga prevazići u Republici Srpskoj i BiH. S obzirom da nijedan ispitanik nije odgovorio da nije potrebno ništa perduzimati jer stanje govora mržnje nije zabrinjavajuće u Republici i u BiH, implicira da su ispitanici itekako svjesni prisutnosti i uticaja govora mržnje. Konzistentnost odgovora na ovo pitanje se reflektuje kroz rezultate koji kažu da mediji (36,84%) i domaći političari 282 (42,11%) najviše koriste govor mržnje te tako i prevazilaženje govora mržnje u Republici Srpskoj prevashodno vide kroz preventivno djelovanje podizanjem nivoa odgovornosti političkih elita i medija. Rezultati istraživanja pokazuju da je govor mržnje rasprostranjen u BiH te da su prisutni različiti metodi manipulacije, u čijoj funkciji i neposrednoj direktnoj vezi je identifikovan i govor mržnje. Istovremeno, stanje bezbjednosti u Republici je prevashodno ocijenjeno kao zadovoljavajuće. U cilju verifikacije polazne premise, postojanja povezanosti ugrožavanja bezbjednosti i govora mržnje, izračunat je Spirmanov koeficijent korelacije. Dobijeni rezultat je rs=0,50 odnosno radi se o umjerenoj korelaciji i bitnoj povezanosti između percepcije postojanja govora mržnje u funkciji psihološkog djelovanja ili kao oblika ispoljavanja mržnje uopšte i stepena bezbjednosti društva tj. njegove ugroženosti. ZAKLJUČAK Različiti su uzroci nacionalne, vjerske mržnje, netrpljivosti, netolerancije i govora mržnje i netrpeljivosti u BiH ali istorijsko naslijeđe i kolektivno pamćenje naroda se izdvojilo kao karakteristično. Posmatrajući istoriju ovih krajeva može se reći da je ona bila prevashodno vojno – geopolitičkog a manje ekonomskog ili kulturološkog karaktera. Na ovim prostorima se bez neprijatelja ne može, jer se unutrašnji ili spoljašnji neprijatelj koristi kao integrativni faktor, što istina nije karakteristika samo ovih prostora. Nacionalni heroji i nacionalni identitet uvijek su u prvom planu što nije posljedica samo unutrašnjih podjela, nego i kontinuiteta politike i pristupa velikih sila. Osnovna obilježja političke kulture u BiH su provincijalizam, patrijarhalni mentalitet i nepovjerenje prema drugom i drugačijem, uz nizak obrazovni nivo stanovništva kao konstante političkog života. Odrastanje čitavih generacija u ambijentu autoritarne političke kulture, stvorilo je posebnu ljestvicu vrijednosti i normi. Javno mnijenje se više ne sluša, ono se kreira; medijska slika stvarnosti zamjenjuje samu stvarnost. Iz tog razloga, političke elite i mediji su percipirani kao glavni protagonisti govora mržnje. „Narcizam malih razlika“ se obilato i vješto koristi od strane, prevashodno spoljnih, manipulatora kroz psihološke operacije koje podrazumjevaju govor mržnje radi stvaranja „diferencijabiliteta“. Uprkos svim socijalnim razlikama među pojedincima iste nacije, nacija se doživljava kao bratska zajednica, sve nejednakosti su izbrisane u ime jedinstva nacije! To se postiže vještom manipulacijom simbolima jer se time nudi lični identitet i kolektivna identifikacija sa zajednicom odnosno određuje mjesto pojedinca u zajednici. Ovi zatvoreni obrasci zajednica svakako su smetnja širim integrativnim procesima i toleranciji među narodima. Riječima se mogu izreći najviše istine i najpodlije laži. Danas su riječi postale oružje – jezik i govor su polje borbe za moć i vlast. Odnosi između tri nacionalno - političke zajednice u BiH odslikavaju se u jeziku i govoru kao u nekom ogledalu. Govor mržnje je prisutan u BiH i postojaće dok postoji mržnja. Mržnja se ne smije ignorisati već se mora rješavati u svijesti građana odnosno, 283 prevazilaziti kulturom dijaloga i tolerancije. Imajući u vidu nedavno protekle događaje, neophodno je više pažnje posvetiti prevazilaženju postojeće mržnje. BiH je krizno, postkonfliktno, višenacionalno i višereligijsko društvo u kome se latentni društveni sukob projektuje sa društvene na simboličku ravan. Govor mržnje u BiH stvara nove antagonizme i produbljuje postojeće. Psihološke operacije su u neposrednoj i direktnoj vezi s govorom mržnje. Govor mržnje je značajan generator društvenih zbivanja a time i nastanka raznih oblika društvenih sukoba i destruktivnih djelovanja, tako da ni bezbjednost Republike Srpske nije lišena njegovog negativnog uticaja. Kao specifičan fenomen, svojom rasprostranjenosti i upotrebom u funkciji psiholoških operacija, manipulativni govor utiče na bezbjednost, tj. predstavlja opasnost po bezbjednost Republike Srpske. Govor mržnje je alat psiholoških operacija za održavanje kontinuiteta konflikta u BiH a njegov intenzitet je obrnuto proporcionalan nivou bezbjednosti društva. Govor mržnje se koristi u funkciji ostvarenja političkih ciljeva što pokazuju i rezultati istraživanja kroz protagoniste i nosioce govora mržnje. Destruktivnost i efekti manipulativnog govora se koriste obilato a metode i oblici upotrebe su širokog spektra. Može se konstatovati da postoji povezanost između ugrožavanja bezbjednosti i govora mržnje u funkciji psihološkog djelovanja ili, kao oblika ispoljavanja mržnje uopšte Govor mržnje se može suzbijati na više pravnih i nepravnih načina. Među najvažnijima su: mjere zaštite od govora mržnje, mjere zabrane govora mržnje i kaznene mjere. U praksi, dakle, postoje dva pristupa rješavanju govora mržnje: represivni, uvođenjem zakonskih odredbi koje zabranjuju govor mržnje i kažnjavaju izvršioca i preventivni, promjenom vrijednosnog sistema uz pomoć jedne šire prosvetiteljske aktivnosti, kako bi se suzbili svi oblici predrasuda i stereotipa koje dovode do govora mržnje tako što bi te pojave postale društveno neprihvatljive i marginalne, odnosno ekcesi a ne svakodnevni oblik komuniciranja. LITERATURA – Babić, D. Bosna i Hercegovina: Jezik mržnje u javnoj sferi - Fenomenološkotipološke naznake karakteristične za ove prostore. Regionalni glasnik za promociju kulture, manjinskih prava i međuetničke tolerancije, br. 2., str 4 – 11. – Vasović, M. (2002). Govor mržnje. Fakultet političkih nauka Beograd, Prizma, Mesečne političke analize, Centar za liberalno-demokratske studije. Beograd. – Vejnović, Duško. (2002). Defendologija, Banja Luka, 2002 – Vejnović Duško, Lalić Velibor, Grbić Pavlović Nikolina, M.Sc., Pavlović Gojko, Ponorac Tatjana. (2011). Politička kultura i govor mržnje u Bosni i Hercegovini. Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja, Banja Luka. – Maksimović, Goran. (2012). Korelacija političke kulture i bezbjednosti u Republici Srpskoj, Zbornik radova 107 – 117, Evropski defendologija centar, Markos, Banja Luka. 284 – Cvjetičanin, T., Sevima Sali-Terzić, S., Dekić. (2010). Strategije isključivanja: govor mržnje u BH javnosti. Mediacentar, Sarajevo. PSYCHOLOGICAL ASPECTS OF SECURITY THREATS TO REPUBLIC OF SRPSKA AND HATE SPEECH Abstract Security of the society may be endangered from a variety of sources or forms of threats. Use of psychological manipulation and attempts to reach very concrete goals using them, is not new and dates back far into the past. Psychological operations are directly related to the hate speech. Hate speech can not be considered as a source or form of a threat per se, but rather as the content of compromising of security. The findings in the survey showed the existance of a connection between a hate speech in the function of the psychological activities or as a manifestation of hate in general and compromising of security. Keywords: hate speech, security, manipulation 285 DIJALOG, TOLERANCIJA I ETNIČKO POMIRENJE U BIH Prethodno saopštenje UDK 321.01:323.1(497.6) Doc. dr Mirko Stojčinović Visoka tehnička škola Doboj Apstrakt: Mladi ljudi imaju pravo na to da odbace okove prošlosti i da mogu da uživaju u investiranju životne mladalačke energije, kao i ispunjavanju svih onih potencijala datih ljudima rođenjem. Upravo zbog toga su dijalog, tolerancija i etničko pomirenje u BiH najvrednije što danas možemo ostaviti djeci, potkrijepljeno sa istinom, pravdom, praštanjem i pomirenjem. Ključne riječi: dijalog, tolerancija, mržnja, etničko pomirenje, BiH 1. UVOD 1.1. Osvrt na značaj i aktuelnost teme Skoro će dvadeset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, a Bosna i Hercegovina sa svoja dva entiteta FBiH i Republika Srpska još uvijek nije pronašla pravi put, niti je napravila iskoraka prema Evropskoj uniji. Osnovna smetnja na tom putu su: stalni konflikti, različiti pogledi na BiH od strane tri konstitutivna naroda srba, hrvata i bošnjaka, različito shvatanje zajedničke države, zatim shvatanje i međusobno poštivanje i uvažavanje entiteta, kao i shvatanje puta ka Evropskoj uniji i evroatlantskim integracijama. Iz navedenog proističe obaveza da ovoj aktuelnoj temi poklonimo posebnu pažnju, davajući time ljudski i načuni doprinos dijalogu, toleranciji i etničkom pomirenju u BiH. 286 1.2. Predmet, problem, cilj i osnovna hipoteza istraživanja Zbog toga se kao predmet našeg istraživanja postavlja dijalog, tolerancija i etničko pomirenje u BiH, stavljajući pri tome u fokus osnovni problem: Kako postići da sva tri konstitutivna naroda vide BiH kao svoju državu, tj. kako izgraditi međusobno uvažavanje entiteta i samim time istinskog jedinstva BiH?. Cilj našeg istraživanja je da stvorimo šansu mladim ljudima da ostvare sve svoje potencijale, date im rođenjem, odbacivši okove prošlosti, koji ne samo da ih sputavaju, nego u potpunosti zaustavljaju njihov napredak. Naša je osnovna hipoteza da do konačnog pomirenja i isključivanja konflikata može doći samo ako se istinski posmatraju protekli događaji i utvrde detaljno svi krivci za bratoubilački rat, kao sigurna pretpostavka i osnova budućeg pomirenja. 2. OSNOVNI USLOVI ZA PREVAZILAŽENJE KONFLIKATA I POMIRENJE Veoma je malo onih koji pošteno i nepristrasno pišu i govore o ovim temama. Takođe, mali je broj istraživanja o pomirenju, što opet pokazuje nezainteresovanost intelektualne elite za ove probleme. Dakle, da bi došlo do pomirenja, treba da ispunimo veoma važne uslove, a zasigurno, jedni od njih su: • otkrivanje istine o svim zločincima u BiH, • suđenje ratnim zločincima (svima po istim pravilima i na isti način), • oproštaj radi budućnosti naše djece, • stvaranje i jačanje svijesti o zajedničkoj budućnosti svih naroda u BiH. 2.1. Važni faktori pomirenja Uzimajući u obzir navedene faktore, religija može biti veoma značajan činilac i moćno oružje u procesu pomirenja u BiH. Međutim, kada je situacija takva da su vjerske institucije zarobljene u svoje „etničke torove“, onda religija postaje sredstvo razdora, a ne pomirenja. Doprinos pomirenju nije karakterističan za religijske teme. Religijski dijalog se vrlo malo objavljuje. Vjerski poglavari, pored isticanja važnosti pomirenja međunacionalnog dijaloga i afirmacije ljudskih prava, dosta često upotrebljavaju govor koji jedne plaši i uznemirava, a druge kvalifikuje kao krivce, pri tome ih etiketirajući. Mediji, takođe, mogu imati veliku ulogu na proces pomirenja pa se „nadamo da će domaći političari naći dovoljno vremena da pročitaju ovo naše pisanje i da 287 će im to barem malo pomoći da razumiju one koje bi trebalo da nas predstavljaju i da svoje ponašanje usmjere u kretanju jednog boljeg i pravednijeg društva”1. Mnogo veće i ozbiljnije razloge predstavljaju mediji i novinari kojima bi borba protiv svih oblika diskriminacije trebala da bude važan dio samog profesionalnog poziva. Iz svega proizilazi da je 18 punih godina, od završetka rata, bilo premalo za izmirenje. Novih nekoliko decenija je polovina prosječnog ljudskog vijeka. Razmišljanje o toj cjeni moglo bi biti vrlo složen motor, sa težnjom da se ide korak naprijed. Dugotrajni sukob, pored svog dugog trajanja, ostavio je iza sebe tragove razaranja, poginule i povrijeđene. Prije pomirenja, neophodno je rješavanje problema: gladi, zaraze, beskućništva i sl. 2.2. Pomirenje Pomirenje predstavlja volju da se druga strana prihvati u svojoj moralnoj zajednici i da se prema njemu ponašamo pravedno, nezaboravljajući pri tome zlo koje je učinjeno. Sa druge strane, da kazna bude u skladu sa pravdom u cilju popravljanja učinioca, kako bi isti mogli postati punopravni članovi zajednice. Na svim jezicima, pomirenje znači obnavljanje mira, ali i opraštanje i ponovnu saradnju, suživot, oprost i jednakost. Posmatrajući sa tog aspekta može se konstatovati da rat u BiH nije imao pobjednika. Sa stanovišta pojedinaca, pomirenje je bitno za očuvanje njegovog mentalnog zdravlja. Mržnja i želja za osvetom pojedincu ne dozvoljavaju da se on razvije i postaje disfunkcionalan. Činjenica je da mržnja iscrpljuje čovjeka. Sa stanovišta kolektivnog pomirenja, ono je neophodno radi sprečavanja izbijanja sukoba koji rađaju nove žrtve. Malo koje društvo je iz rata bogatije, spremnije i naprednije, što, naravno, ne važi za jednu malu grupu profitera, iz čega je jasno da je uspostavljanje mira najvažnija stvar za ovu zemlju. Pomirenje znači imati dobar odnos sa nekim sa kim ste se već posvađali. U BiH su prisutna nastojanja da se pomire narodi, u ovom slučaju etničke skupine. Pomirenje bi se teoretski moglo desiti kao proces širenja vidova i rasta praga tolerancije kod većinskih skupina, kao što su žene, starci, đaci i slično. Postoje tri izlaza, odnosno jedan izlaz sa tri aspekta depolitizacije društva u zakonodavstvu, nauci i stvaralaštvu. Ovdje je važno istaknuti da bi zakonodavstvo posebno trebalo usmjeriti pažnju za donošenje zakona i pravnih procedura protiv diskriminacije etničkih grupa. Od praštanja, pomirenje ide dalje u tome da se ne samo prihvata neko u sopstvenu moralnu zajednicu, već i da se uspostavlja kooperativan odnos među pojedincima i grupama koje su se udaljile kroz zločine, međusobno počinjene. Pomirenje je završetak procesa koji počinje praštanjem. 1 Spremnost na pomirenje u BiH, Srđan Puhalac, Nebojša Petrović i Neda Perišić, Sarajevo 2010. god. strana 11 288 Kao veoma bitni elementi pomirenja su: 1. Obostrana bezbjednost - što posebno karakteriše jedan od najznačajnijih konflikata u svijetu između Izraelca i Palestinaca, gdje upravo najviše podsticaja konflikta stoji u nevjerici, strahu za sopstvenu bezbjednost. 2. Međusobno poštovanje – svaka strana se mora odnositi prema drugoj strani sa poštovanjem, ljubaznošću, učtivošću, koji se normalno očekuju u građanskom društvu. Kada se to radi u porodici, na ulici, na radnom mjestu, školi ili svakodnevnim drugim okolnostima, često do toga, samim time, može doći i u političkim odnosima. 3. Humanizacija druge strane – razne vrste kontakata mogu pospješivati ovu humanizaciju, čak i određene popularne televizijske serije, koje prate živote ljudi sa vrlinama i manama iz jedne sredine, pod uslovom da su rado gledane i u drugoj sredini. 4. Ekonomska sigurnost – nedostatak osnovnih uslova života mora biti hitno riješen, ukoliko se želi postići pomirenje. 5. Obrazovanje – trajno pomirenje podrazumijeva transformaciju obrazovnog sistema, kao i medija unutar svake od grupa, a u svrhu postizanja nepristrasnog pogleda na sukob u istoriji, obezbjeđivanje informacija i podrške nenasilinoj metodi rješavanja sukoba i stvaranja pozitivne slike o mirotvorcima i miroljubivim osobama. 6. Pravilnost u rješavanju konflikta – veoma je važno spriječiti pojavu novih konflikata i unaprijed postaviti pravila i zakone, eksperte i institucije koje će se starati o konfliktima, konstruktivno i pravično. 7. Obuzdavanje ekstremista na obe strane – ekstremisti produbljavaju i nastavljaju sukob. LJudi moraju biti svjesni da ekstremisti direktno rađaju ekstremizam protivnika koji je usmjeren protiv njih lično, tako da su ekstremisti sami sebi prijetnja. 8. Postepeno razvijenje međusobnog povjerenja i saradnje – danas postoji mnogo veći manevarski prostor za brojene vidove direktne saradnje. Objekti koji koriste često objema stranama, često je izvanredan način postizanja saradnje. Nije nezamislivo da medicinsko osoblje koje radi zajedno na liječenju bolesnika i prevenciji same bolesti, bude međusobno blisko, uprkos etničkim razlikama. Osjećajući se pripadnicima raznih grupa, ukidamo jednoznačnu podjelu na nas i njih koje izričito dominiraju u vrijeme sukoba. 2.3. Praštanje Praštanje je veoma značajno za psihološko i duhovno ozdravljenje, kao i za pomirenje, a poželjno je tek onda kada pojedinac može da kontroliše bijes, strah, krivicu, poniženje, povrijeđenost i bol koji je nagomilan u njemu. To bi sve doprinijelo poboljšanju sveukupnog života, karakterišući time sadržinu, kao prijatnu i podržavajuću u samim odnosima u porodici, na poslu i zajednici. 289 Obe strane, i žrtve i počinioci, imaju prilično visoke moralne standarde prema onima koje su se sami uključili u svoju moralnu zajednicu, ali istovremeno ne puštaju te moralne standarde kada su u pitanju oni koji su iz te zajednice isključeni. Prepoznavanje dobrog i lošeg u svim ljudima, kako u sebi, tako i u drugima, olakšava proces praštanja žrtava, počiniocima. Veoma često praštanje prati i interakciju između žrtve i počinioca da bi se uspostavili uslovi potrebni za praštanje. Rezultati istraživanja pokazuju da je veoma izraženo nepovjerenje prema drugim etničkim grupama, kao i povjerenje među pripadnicima sopstvene etničke grupe. „Izgleda da su veoma važni i odvažnost i strpljenje da bi ljudi prevazišli svoje strahove i stali pod zastavu nade“.2 3. ZAKLJUČAK Za poboljšanje dobrobiti i vlastitog života svako se mora izboriti sam. Većina ljudi treba shvatiti da poštovanje dijaloga i tolerancije, prema drugima, nisu neke apstraktne ideje onih koji žele da se odreknu sopstvenog identiteta, već da je to konkretno sredstvo do boljeg kvaliteta života. Nepovjerenje prema drugim etničkim grupama je veće u Republici Srpskoj, nego u FBiH, što znači da su stanovnici FBiH u većem stepenu praštanja, u odnosu na stanovnike Republike Srpske. Takođe, utvrđeno je da su mladi starosti od 18-25 godina najviše spremni na praštanje, kao i činjenica da se nepovjerenje ne smanjuje sa porastom obrazovanja. Za praštanjem su najspremniji hrvati, potom bošnjaci, a najmanje srbi. Religiozne osobe imaju manje povjerenja od nereligioznih. Ključ pomirenja u BiH je u rukama bošnjačke političke, vjerske, naučne i kulturne elite. U zavisnosti od njihovog političkog cjelovanja poces pomirenja u zemlji će biti zaustavljen, usporen ili ubrzan. Bošnjačka politička elita treba da kroz uvažavanje političkog interesa hrvata i srba odagna strahove istih od mogućeg gubitka političke moći, etničkog identiteta, kulturne i vjerske autonomije. Osamnaest (18) godina nakon rata, nakon sprovođenja hiljade projekata pomirenja, još uvijek nema ozbiljnog pomirenja u BiH. Zemlja i građanstvo su još uvijek podijeljeni po etničkim crtama uz diskriminaciju po osnovu etničkih pripadnosti. Nacionalnalizam još uvijek vlada, otvoreno ili prikriveno. Radom smo u potpunosti dokazali osnovnu hipotezu da istinsko pomirenje može nastupiti kada svi narodi u BiH istinski sagledaju prethodnu istoriju koja će biti okosnica za utvrđivanje ispravnog i čistog puta budućnosti. 2 Spremnost na pomirenje u BiH, Srđan Puhalac, Nebojša Petrović i Neda Perišić, Sarajevo 2010. god. strana 60 290 4. LITERATURA – Spremnost na pomirenje u BiH, Srđan Puhalac, Nebojša Petrović i Neda Perišić, Sarajevo 2010. godine – Internet DIALOGUE, TOLERANCE AND ETHNIC RECONCILIATION IN BIH Summary Young people have a right to reject the chains of their past and they can enjoy in the investment of they youthful life energy, as well as the fulfillment of all human potentials given with birth. That’s why the dialogue, tolerance and ethnic reconciliation in BH is the most valuable thing that we can now leave our children substantiated with truth, justice, forgiveness Keywords: dialogue, tolerance, hatred, ethnic reconciliation, BiH 291 POLIETNIČNOST I UKLJUČIVANJE Pregledni rad UDK 316.77:32.019.51 Prof. dr Duško Vejnović Redovni profesor Univerziteta u Banjoj Luci Dragan Bašić Fakultet političkih nauka Banja Luka Apstrakt: Neminovnost multikulturalnih društava je postojanje zahtjeva za polietničkim pravima u raznim oblicima i u raznim segmentima društvenog života. Motivi, ali i posljedice ovakvih zahtjeva mogu biti različiti. Oni se mogu kretati od dobronamjernog zahtjeva za širim uključivanjem u društvo bez krajnje namjere u vidu separacije, do ciljanog isključivanja jednog nacionalnog identiteta iz šire multikulturalne društvene zajednice sa dugoročnim negativnim posljedicama po cjelokupnu multikulturalnu zajednicu. U radu se razmatra pitanje polietičnosti društvenih zajednica i problemi njihovog uključivanja. Istraživanjem se pokušalo odgovoriti na problemsko pitanje da li su u osnovi zahtjeva za polietničkim pravima u svojoj suštini zahtjevi za intenzivnije uključivanje u sve segmente jednog društva i promovisanje manjinskih zajednica, ili su u osnovi zahtjeva potreba za odvajanjem i formiranjem jednonacionalnih društvenih zajednica. Cilj rada je ukazati na motive i posljedice zahtjeva za polietičkim pravima u multikulturalnom društvenom okruženju. Ključne riječi: polietičnost, multikulturalizam, potreba uključivanja, integracija, odvajanje, tribalizacija društva, balkanizacija 1. UVODNA RAZMATRANJA Zahtjev uskraćenih grupa za predstavničkim pravima je zahtjev za uključivanjem (Kimlika, 2002). Grupe koje se osjećaju isključene žele da budu uključene 292 u šire društvo, a cilj priznavanja i prilagođavanja njihove razlike je da se taj proces učini lakšim. Uvijek je priznavano da većinska demokratija može sistematski da ignoriše glasove manjina. U slučajevima kada su manjine teritorijalno koncentrisane, demokratski sistemi su odgovorili namjernim povlačenjem federalnih jedinica i pojedinačnih izbornih jedinica tako da stvore poslanička mjesta tamo gdje je manjina većina. Pobornici specijalnog predstavljanja tu logiku proširaju na neteritorijalne grupe koje takođe mogu imati potrebu za predstavljanjem npr. etničke manjine, žene, invalidi. Poznata praksa definisanja izbornih jedinica tako da se obezbijedi predstavljanje „interesnih zajednica“ ne doživljava se kao prijetnja nacionalnom jedinstvu, naprotiv, to se shvata kao promovisanje učešća i političkog legitimiteta. Prijedlog za interesnim zajednicama nailazi na velike praktične prepreke zbog toga što je u osnovi predstavničkih prava integracija, a ne odvajanje. Većina polietničkih zahtjeva predstavlja dokaz da pripadnici manjinskih grupa imaju želju učestvovanja u glavnom društvenom toku. Imamo slučaj Sika koji su željeli da stupe u Kanadsku kraljevsku motorizovanu policiju, ali zbog njihove vjerske obaveze da nose turban, nisu to mogli da učine sve dok nisu bili oslobođeni od obaveze da nose ceremonijalnu kacigu, kao i slučaj ortodoksnih Jevreja koji su željeli da stupe u armiju SAD, ali su tražili da budu oslobođeni od uobičajnih pravila tako da mogu da nose jarmulku. Takvim oslobađanjima se mnogi protive i posmatraju ih kao znak nepoštovanja jednog od „nacionalnih simbola“. Činjenica da ti ljudi žele da budu dio nacionalne policije ili vojske je dovoljan dokaz njihove želje da učestvuju i doprinose široj zajednici. Specijalno pravo koje oni traže je u suštini promovisanje, a ne kao udaljavanje od integracije. Zahtjevi za polietničkim pravima u obliku povlačenja iz šireg društva više važe za vjerske sekte nego za etničke zajednice (u slučaju Amiša i drugih hrišćanskih sekta kojima je odobreno izuzimanje od uobičajnih obaveza koje su vezane za integraciju npr. služenja vojnog roka, obaveznog školovanja djece). Ali to nije tipičan slučaj jer ovi izuzeci vezani za vjerske grupe imaju drugačije porijeklo i motivaciju od tekuće politike „multikulturalizma“. Odluka da se određenim grupama dopusti da se povuku iz šireg društva javila se prije više decenija, uglavnom na prelomu vijekova, kao odgovor na zahtjeve bjelačkih hrišćanskih i jevrejskih grupa, kao što su amiši1, huteriti2, kvekeri3 i hisidimi. 1 2 3 U središtu Pensilvanije žive Amiši, vjerska zajednica za koju su mnogi Amerikanci čuli, ali je mali broj razumije. Amiši su rođeni iz anabaptističkog pokreta u Švajcarskoj 1525. godine. Amiši naglašavaju važnost pokornosti, dobročinstva i jednostavnosti kao principa na kojima se bazira hrišćanski život. Slijedeći anabaptističku tradiciju, vjeruju da su hrišćani pozvani da slijede primjer Hristovog neodupiranja. Vjeruju da hrišćani ne treba da koriste nasilje ili pribjegavaju sili, te kao takvi ne učestvuju u bilo kakvim vojnim aktivnostima. Hrišćanska sekta, Huteriti biva prognana iz Evrope u 19. vijeku. Ova grupa nalazi mir u Americi gdje još uvijek živi po svojim starim običajima. Religiozno društvo prijatelja 293 Rad polazi od osnovne hipoteze da zahtjevi za polietničkim pravima jesu zahtjevi za uključivanje u šire društvo i promovisanje manjinskih zajednica, a ne zahtjev za odvajanje od multikulturalne zajednice. 2. MULTIKULTURALIZAM I POTREBA UKLJUČIVANJA „Multikulturalizam“ kao zvanična politika vlasti se javio kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka u okolnostima rastuće imigracije iz nebjelačkih, nehrišćanskih zemalja.4 Većina grupno-diferenciranih politika sa odrednicom „multikulturalizma“, a s ciljem prilagodbe ovih novih etničko/vjerskih grupa, nisu bile vezane za povlačenje iz šireg društva (slučaj Sika u Kanadskoj kraljevskoj motorizovanoj policiji gdje cilj politike nije bio da dozvoli Sikima da se povuku iz šireg društva, već da se institucije glavnog društvenog toka prilagode tako da se Siki u što većoj mjeri integrišu). Neke novije imigrantske grupe iznose zahtjeve koji su slični zahtjevima starih hrišćanskih sekti. Na primjer, neke muslimanske grupe u Britaniji zahtijevaju isti oblik oslobađanja od liberalnog obrazovanja koji je odobren amišima. Ipak je to atipičan slučaj jer takvi zahtjevi nisu prihvaćeni u Kanadi, SAD i Austriji u cilju nove politike polietničnosti koja ne ide u susret takvim zahtjevima. Polietničnost je integracionistička i pogrešno je opisivati polietnička prava kao prava za promovisanje „getoizacije“ ili „balkanizacije“5. Međutim, postoji bojazan da polietnička prava ometaju integraciju imigranata, stvarajući osjećaj nelagodnosti između pripadanja staroj naciji i državljanstva u novoj, i podsjećajući imigrante „na njihovo drugačije porijeklo umjesto na zajedničke simbole, društvo i budućnost“. Takve bojazni empirijski su neutemeljene. Iskustvo govori da imigranti prve i druge generacije ostaju ponosni na svoje nasleđe, a isto tako spadaju među najpatriotskije građane u novim zemljama. NJihova snažna privrženost novoj zemlji velikim dijelom je utemeljena ne samo na spremnosti da budu tolerantni prema kulturnom razlikama, već i na sposobnosti da im izađu u susret. Mali je broj dokaza da imigranti na bilo koji način ugrožavaju jedinstvo ili stabilnost zemlje. Bojazni za takvim nečim su se mogla razumjeti prije 150 godina, kada su SAD, Kanada i Australija počele da prihvataju talase neengleskih imigranata. Međutim, suprotno bojazni pokazalo se da se znatna većina imigranata želi da integriše, čak i u razdobljima velikih priliva, istinski se starajući o jedinstvu svojih novih zemalja, ali željeći pri tome reformu glavnih institucija u 4 5 Multikulturalizam je politički identitet koji uključuje zahtjeve za prepoznavanjem kulturnih jedinstvenosti socijalnih podgrupa. Pojam Balkan obojen je negativnim značenjima: nasilje, vjerska i etnička nesnošljivost, sveopšta nazadnost i podjeljenost. U engleskom jeziku riječ balkanisation (balkanizacija) označava neizlječivu rascjepkanost i netrpeljivost između frakcija unutar neke skupine. Zato se ta riječ na rubnim područjima izbjegava i ponekad smatra pogrdnom. U nekim zemljama bivše Jugoslavije koristi se i pojam balkanska krčma, koji se proslavio zbog Krležine rečenice: „Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi.“Termin „Balkan“ često je podrazumijevao region „parohovog pogreba“ ili „rovit dodatak“ Evrope. 294 njihovom društvu kako bi se prilagodile njihove kulturne razlike i priznala vrijednost njihovog kulturnog naslijeđa. One etničke grupe koje traže polietnička prava često su posebno zainteresovane za razjašnjavanje osnove nacionalnog jedinstva. Istaknimo zapažanja Tarika Maduda da „najveća psihološka i politička potreba za jasnoćom zajedničkih okvira i nacionalnih simbola potiče od manjina, jer jasnoća koja nas dobrovoljno vezuje za jednu zemlju slabi pritisak na manjine, posebno na nove manjine čije prisustvo u kulturi nije u potpunosti prihvaćeno, da bi se one prilagodile svim oblastima društvenog života ili onim oblastima koje sami izaberu, u cilju opovrgavanja optužbe za nelojalnost.“ (Baćić, 2000) Integrativni impuls polietničkih prava se neuočava djelimično zbog predrasuda prema novim imigrantima, koji većinom nisu hrišćani i nisu bijelci. Postoje i dvostruka mjerila u mnogim kritikama polietničkih prava. Specijalna prava na povlačenje iz šireg društva, priznata bijelim, jevrejskim i hrišćanskim grupama, povremeno su bila sporna, ali ih se danas ne posmatra kao ozbiljnu prijetnju društvenom jedinstvu i stabilnosti jer su već decenijama dio naše političke kulture. Kada govorimo o izlasku u susret nebjelačkim, nehrišćanskim grupama, počinje se govoriti o „tribalizaciji“ društva i gubitku zajedničkog identiteta, iako je istinski cilj ovih novih polietničkih prava da unaprijede integraciju, pa je teško izbjeći zaključak da se zazor zbog multikulturalizma javlja zbog rasističkog i ksenofobnog straha od novih imigrantskih grupa. (Baćić, 2000) U slučaju Kanade vidimo kako je „lakše optužiti“ za nejedinstvo raznolikost koja se povezuje sa mutikulturalizmom nego se sukobljavati sa samoupravnim zahtjevima Kvebečana6 ili Aboridžina7. Sličnu bojazan vidimo i u odnosu izme6 7 Osnovna obilježja kanadskog multikulturalizma počivaju na istorijskim migracijama i utvrđivanju etničkih areala koji u savremenim uslovima uslovljavaju da je anglofonsko stanovništvo dominantno u devet provincija, a samo u Kvebeku čive u frankofonskom kulturnom i govornom većinskom okruženju. Ne bi trebalo zanemariti ni razlike koje proizlaze iz vjeroispovjesti, a koje su imale velikog udjela u razvoju obe imigrantske kulture. Tokom šezdesetih u kanadskoj provinciji Kvebek došlo je do „tihe revolucije“ kad je znatno opao anglo-uticaj, a 1963. godine teroristička grupa Front za oslobađanje Kvebeka pokrenula je deceniju bombardovanja, pljački i napada, usmjerenih na engleske institucije. Dva puta, 1980. i 1995. održani su referendumi, na kojima je odbačen projekat za suverenitet Kvebeka. Oktobra 2003. kanadska skupština je potvrdila da „Kvebečani čine naciju“, a 2006. da čine „jedinstvenu naciju u okviru Kanade.“ Aboridžini je zajednički naziv za domorodačka plemena Australije. Korijen ove riječi je „ab origine“ što znači „od početka“ (prebivati na jednom mjestu od pamtivijeka), došla je iz latinskog, i poznata je u frazi „Agnus, qui est occisus ab origine mundi’ koja znači „”slaughtered from the beginning of the world”.’ Jedno neidentificirano pleme s apeninskog poluostrva prvo je dobilo ime Aborigines. Kasnije se riječ internacionalizira, označava pradstanovnika neke zemlje ili kontinenta. Danas je to uobičajeni naziv za australijske domoroce. Aboridžini su najobespravljenija australijska grupa, čiji mnogi pripadnici žive u zabačenim divljim naseobinama, u vrlo lošim uslovima. Australijski domoroci su do 1967. godine bili obuhvaćeni zakonom o zaštiti biljnog i životinjskog svijeta. Te godine je raspisan referendum na kome je izglasano da Aboridžini postanu punopravni dio australijskog društva i dodjeljena su im građanska prava. Aboridžini i pripadnici još nekih manjih domorodačkih grupa, kojih je ukupno svega 460.000, čine svega dva odsto stanovništva Australije od 20 miliona ljudi. 295 đu bijelaca i crnaca u SAD-u koja se često zamjenjuje bojazni zbog „etničke obnove“, pa su najskromniji zahtjevi imigranata lakša meta nego zahtjevi većih i šire naseljenih manjina, mada prvi ustvari predstavljaju manju prijetnju za jedinstvo i stabilnost zemlje. Liberalne pretpostavke o odnosu između građanstva i integracije su, naročito u britanskim okolnostima, oblikovani iskustvom radničke klase. Radnička klasa pruža jasan i uspješan primjer u kojem opšta građanska prava pomažu integrisanju prethodno isključenih grupa u zajedničku nacionalnu kulturu. Mišljenje mnogih liberala i socijalista, pri tome ignorišući različite okolnosti, je da se ovaj model može primijeniti na druge istorijski isključene grupe. Jedan od najuticajnijih poslijeratnih teoretičara građanstva T. H. Maršal je vjerovao da je radnička klasa u Engleskoj odvojena od „zajedničke kulture“ i da joj se odriče pristup „zajedničkoj civilizaciji“, koja se shvata kao zajedničko vlasništvo i naslijeđe. Engleska, duboko podijeljena duž klasnih linija, sa malo međusobnih dodira između pripadnika različitih klasa, u spoju sa nedostatkom materijalnih izvora, otežavala je radnicima da uzmu udjela u širem kulturnom životu zemlje. Radnici su imali sopstvene podkulture koje su često bile visoko razvijene, ali lišene pristupa nacionalnoj kulturi. Maršal je bio više zainteresovan za kulturni aspekt isključivanja radničke klase, nego za materijalnu nejednakost. Međutim, pošto je kulturno isključivanje radničke klase bilo posljedica njihovog društveno-ekonomskog položaja, najuspješniji način za promovisanje nacionalne integracije bio je kroz mjere materijalnog poboljšanja, državu sa socijalnom zaštitom za sve građane („država blagostanja“8). Zbog toga je Maršal bio usredsređen na proširivanje građanstva uvođenjem univerzalnih „socijalnih prava“9 u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i programima socijalnog osiguranja. Zasnovanu na ovom primjeru, Maršal je razvio teoriju o integrativnoj funkciji građanskih prava. Vjerovao je da jednaka prava građanstva mogu da pomognu promovisanju nacionalne integracije za prethodno isljučene grupe. Takva prava 8 9 Ideja države blagostanja nema jedno precizno značenje. Sam pojam je nastao tokom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njegovog završetka, kada se nasuprot Nemačkoj koja je bila država sile odnosno država rata (warfare state), za Veliku Britaniju govorilo da je država blagostanja (welfare state) koja brine o svojim građanima „od kolijevke do groba“. Uopšteno, ovaj izraz se koristi za svaku državu koja se na bilo koji način bavi i drugim stvarima, a ne samo održavanjem zakona i reda. U ovom smislu država blagostanja je opozit državi noćnom čuvaru XVIII i XIX vijeka. U periodu poslije Drugog svjetskog rata, većina kapitalističkih zemalja imala je neki oblik države blagostanja. Socijalna prava su kompleks pravnih normi kojima se obezbjeđuje standard života u jednom društvu. Ova prava uključuju različite usluge i benefite iz oblasti zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite i dr. Prema Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka i Paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, socijalna prava se tretiraju kao element životnog standarda. Prema takvoj orijentaciji, svako ima pravo na standard života koji obezbjeđuje zdravlje i blagostanje pojedinca i njegove porodice. To uključuje: hranu, odjeću, stan, ljekarsku njegu, usluge socijalnih službi, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljavanja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje usljed okolnosti nezavisnih od volje pojedinca. 296 će stvoriti neposredno osjećanje pripadnosti zajednici, zasnovano na lojalnosti civilizaciji koja je zajedničko vlasništvo. Integracija radničke klase se, međutim, ne može uopštavati na takav način, jer postoje brojni oblici kulturnog isključivanja, a oni se različito odnose prema opštem građanstvu. Maršalova teorija posebno ne važi za kulturno vidljive imigrante, ili za različite druge grupe koje su tokom istorije isključivane iz punopravnog učešća u nacionalnoj kulturi, kao što su crnci, vjerske manjine i homoseksulaci. Neki pripadnici ovih kultura još uvijek se osjećaju isključeni iz „zajedničke kulture“ uprkos tome što posjeduju opšta prava građanstva. Pitanje odnosa homoseksualnosti i hrišćanstva je predmet duge debate, koja još uvijek traje unutar različitih hrišćanskih crkava. Treba imati na umu da unutar svake denominacije postoje članovi i članice čiji stavovi mogu da se razlikuju od zvaničnog stava crkve kojoj pripadaju. Tabela 1. Odnos homoseksualnosti i hrišćanstva Denominacija Adventistička crkva Anglikanska crkva Baptistička crkva Crkva bratskog jedinstva (Češka crkva) Mormoni Crkva metropolitenske zajednice Crkva ujedinjenja Jehovini svjedoci Prima LGBT osobe u članstvo Da Da Zavisi Postavlja LGBT osobe za sveštenike i sveštenice Ne Zavisi Ne Da Diskutuje se Diskutuje se Zavisi Ne Da Da Zavisi Blagoslovi istopolne zajednice Vjenčava istopolne parove Ne Zavisi Ne Ne Ne Ne Ne Diskutuje se Ne Da Da Da Ne Ne Ne Ne Zavisi Zavisi Zavisi Zavisi Ne Ne Ne Zavisi Ne Ne Ne Ne Ne Ne Ne Ne Kvekeri Da Luteranska crkva Metodistička crkva Nova apostolska crkva Pentekostalna crkva Pravoslavna crkva Prezbiterijanska crkva Reformisane crkve Reformisana hrišćanska crkva Rimokatolička crkva Da Da Da Da Da Da Ne Ne Ne Nema sveštenstvo Zavisi Zavisi Ne Ne Ne Većina ne Ne Da Zavisi Zavisi Ne Da Ne Ne Ne 297 Starokatolička crkva Svedenborgijanska crkva Ujedinjena crkva Australije Da Da Da u Holandiji, NJemačkoj, Austriji i Švajcarskoj Da Zavisi Zavisi Zavisi ? Ne Generalno Da Generalno Da ? Pravo sveštenika Da Da Da Ujedinjena crkva Hrista Da Ujedinjena crkva Kanade Da Unitarni Univerzalisti Da Da, prezbiterij može da odluči Genaralno Da, ali zavisi od kongregacije Da, ali kongregacija može da odbije Da Ne U svakom od ovih slučajeva, grupe nisu bile isključene iz punopravnog učešća zbog društveno-ekonomskog statusa, već zbog svog socio-kulturnog identiteta, odnosno razlike. Pripadnici ovih manjina su često i materijalno uskraćeni, što nije jedini uzrok njihovog istorijskog isključivanja, tako da poboljšanje njihovog materijalnog stanja ne bi nužno garantovalo njihovu integraciju u zajedničku kulturu ili razvilo osjećaj lojalnosti prema zajedničkoj civilizaciji. Poput radničke klase (ali ne i poput nacionalnih manjina), ove grupe traže uključivanje u dominantnu nacionalnu kulturu. Međutim, za razliku od radničke klase njima su grupno-diferencirana prava potrebna da bi osjetili da ih zajednica prihvata, da bi pri tome imali neposredni osjećaj pripadnosti zajednici zasnovane na lojalnosti prema civilizaciji koja je zajedničko vlasništvo, a koja je po Maršalu osnova građanstva. Opšte pravo građanstva, prvobitno definisano od strane bijelog, dobrodržećeg hrišćanina, često ne može da izađe u susret posebnim potrebama ovih grupa. Zbog toga, potpuno integrativno građanstvo mora uzeti u obzir sve takve razlike što je Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija iz 1948 godine i zagarantovano.10 3. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Prema svojoj definiciji multikulturalizam uključuje zahtjeve za prepoznavanjem kulturnih jedinstvenosti socijalnih podgrupa koji uključuju i zahtjev za 10 Član 2.: Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mi.ljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti. Dalje, neće se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili teritorije kojoj neko lice pripada, bilo da je ona nezavisna, pod starateljstvom, nesamoupravna, ili da joj je suverenost na ma koji drugi način ograničena. 298 uključivanje preko određenih predstavničkih prava. U osnovi većine polietničkih zahtjeva interesnih zajednica je želja za učestvovanje i integracijom u glavnim društvenim tokovima sa ciljem unapređenja integracije, a ne odvajanje od šire društvene zajednice, jer je u praksi mali broj dokaza da imigranti na bilo koji način ugrožavaju jedinstvo ili stabilnost neke od zemalja. Zahtjevi za polietničkim pravima u obliku povlačenja iz šireg društva uglavnom se više važu za određene vjerske sekte i separatističke nacionalne interesne zajednice. Etničke grupe emancipovane u multikultularnim društvima koje traže polietnička prava često su posebno zainteresovane za razjašnjavanje osnove nacionalnog jedinstva i priznavanje vrijednosti njihovog kulturnog nasleđa i političkog identiteta. Veliki doprinos pitanju polietničkih prava manjinskih zajednica dao je Maršal razvijajući teoriju o integrativnoj funkciji građanskih prava koja je bazirana na mišljenju da jednaka prava građanstva mogu da pomognu promovisanju nacionalne integracije za prethodno isljučene grupe. Takva prava će stvoriti neposredno osjećanje pripadnosti zajednici, zasnovano na lojalnosti civilizaciji koja je zajedničko vlasništvo. Međutim, ova teorija u današnjoj savremenoj praksi još uvijek nije našla svoje potpuno uporište za kulturno vidljive imigrante, ili za različite druge grupe koje su tokom istorije isključivane iz punopravnog učešća u nacionalnoj kulturi, kao što su crnci, vjerske manjine i pripadnici LSB zajednica. Neki pripadnici ovih kultura još uvijek se osjećaju isključeni iz „zajedničke kulture” uprkos tome što posjeduju opšta prava građanstva zagarantovana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija iz 1948 godine. 4. LITERATURA – Baćić, G. (2000). Politike multikulturalnosti - zaštita ili kontrola etničkih identiteta. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju. – Generalna skupština Ujedinjenih nacija. (1948). Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. – Kimlika, V. (2002). Multikulturno građanstvo - liberalna teorija mawinkih prava., Novi Sad: Centar za multikulturalnost. POLYETHNIC RIGHTS AND INCLUSION Abstract Inevitability of multicultural societies is the existence of requests for polyethnic rights in various forms and in various segments of society. Motives and consequences of these requirements may be different. They can range from well-intentioned demands for wider 299 involvement in society without ultimate intentions in mind the separation, to the target off a national identity from the broader multicultural community with long-term negative consequences for the entire multi-cultural community. The paper considers the question polyethnic rights in communities and the problems of their inclusion. The study attempts to answer the problematic issue of whether the basis of requests for polyethnic rights essentially demands for a more intense involvement in all segments of society and promotion of minority communities, or are based on the application requirements for the separation and the mono-ethnic communities. The aim is to point out the motives and consequences of the application for polyethnic rights in a multicultural social environment Keywords: Polyethnic rights, multiculturalism, the need for inclusion, integration, separation, tribalization society, Balkanization 300 PRIMJERI NACIONALNIH MJERA I INICIJATIVA NEKIH EVROPSKIH ZEMALJA U BORBI PROTIV GOVORA MRŽNJE Pregledni rad UDK 316.647:321.01(4) Milenko Mršić, predavač Visoka škola unutrašnjih poslova Banja Luka Apstrakt: S ciljem rješavanja, bolje reći suzbijanja problema koji se zove „govor mržnje“ i senzibilizacije mladih ljudi za poštovanja kulturne, vjerske, nacionalne i svake druge raznolikosti i toleranciju uopšte, većina evropskih zemalja aktivno radi na izradi nacionalnih mjera, pokretanju raznih inicijativa, donošenju akcionih planova, otvaranju raznih radionica, najčešće usmjerenih na edukaciju i senzibilizaciju mladih ljudi, s posebnim akcentom na govoru mržnje u medijima i na internetu. Budući da je Bosna i Hercegovina veoma složena multietnička zajednica naroda balkanskog mentaliteta, a sobzirom na činjenicu da se prije dvadesetak godina na ovim prostorima desio građanski i vjerski rat, govor mržnje je u ovoj zemlji i na balkanskom prostoru uopšte posebno izražen. Zbog toga bi država sa svojim institucijama uz pomoć nevladinih organizacija i kroz međunarodnu saradnju morala hitno poduzeti sve edukativno-preventivne aktivnosti i kaznene mjere u cilju suzbijanja ovog velikog društvenog problema. Govor mržnje možda je, ipak, najizraženiji na internetu, zato što je ružne poruke lakše slati na indirektan način, bez kontakta licem u lice. Pošto su najčešći korisnici društvenih mreža upravo mladi ljudi (a na mlađima svijet ostaje), treba prvenstveno kod njih na vrijeme raditi na formiranju svijesti, a pri tom u vaspitanju mladih ljudi najveću ulogu mogu i trebaju odigrati stariji: u porodici – roditelji, u školi – učitelji a u vjerskim objektima – vjerski službenici. Oni to mogu, naravno, ako hoće… Ključne riječi: govor mržnje, senzibilizacija, tolerancija, edukacija, mjere i inicijative 301 UVOD U radu se navode konkretne mjere i inicijative većine evropskih zemalja poduzetih s ciljem senzibilizacije mladih ljudi, odnosno jačanja njihove svijesti o nacionalnoi, vjerskoj, kulturnoj i svakoj drugoj raznolikosti i jačanja tolerancije. Pojam „govor mržnje“ često se koristi i u evropskom pravosuđu, iako Evropski sud zbog širine značenja ovog pojma nikada nije tačno definisao njegovo značenje. Sud otprilike definiše ovaj pojam kao svaki oblik ispoljavanja mržnje koja se zasniva na netoleranciji (uključujući i vjersku netoleranciju), kao i njeno propagiranje, podsticanje ili opravdavanje. U preporuci Odbora ministara Evropskog vijeća 97 o govoru mržnje, pojam govor mržnje definisan je otprilike kao svaki oblik ispoljavanja koji propagira rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam kao i druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, koja se iskazuje u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminaciji i neprijateljstvu prema manjinama, raznim grupama i imigrantima. Veliki izazov zakonskom sankcionisanju govora mržnje predstavlja poštivanje slobode mišljenja i izražavanja kao jednog od temeljnih ljudskih prava u svim demokratskim društvima. Najveći problem sudova i drugih nadležnih organa pri procjeni „žestine“ govora mržnje je određivanje granice dopuštenog i momenta od kojeg počinju elementi govora mržnje. Govor mržnje se ne može brzo i lako iskorijeniti. On, reklo bi se, postoji odvajkada, ali je posebno u posljednje dvije decenije kao problem dobio tolike razmjere da je postao dio kulture naše sredine i regiona. Zbog toga se mora na vrijeme reagovati, a to znači neposredno i posredno uticati prije svega na djecu i omladinu. Većina zemalja EU, ali i drugih evropskih zemalja već nekoliko godina aktivno rade na preduzimanju raznih mjera i inicijativa, kao i izradi akcionih planova usmjerenih na edukaciju i senzibilizaciju mladih za respekt. MJERE I INICIJATIVE Obrazovanje Sa ciljem da se kod mladih ljudi razvija svijest i jača osjećaj za poštivanje vjerske različitosti i toleranciju (senzibilizacija), Andora je pokrenula nekoliko inicijativa. Pored projekata za rješavanje, odnosno izbjegavanje konflikata posredovanjem (medijacijom) i za unapređenje prava djece, organizovane su kampanje protiv nasilja u porodici. Belgija je pokrenula projekat „Škole za demokratiju“, koji je usmjeren na unapređenje tolerancije i respekta. Luksemburg pridaje u školama poseban značaj vaspitanju i edukaciji mladih o ljudskim pravima. 302 U San Marinu se za razne grupe zanimanja, između ostalih za nastavno osoblje, nude obrazovni programi sa argumentima koji govore u prilog multikulturalnog vaspitanja i očuvanja raznolikosti. Osnovne i srednje škole su sprovele mnogobrojne projekte na temu interkulturalnost i ljudska prava. U okviru svog nacionalnog plana uz deceniju integracije Roma (2005–2015), Slovačka veoma aktivno potpomaže obrazovne projekte usmjerene na marginalizovanu romsku populaciju. Inicijative na polju obrazovanja i opšte politike usmjerene na organe krivičnog gonjenja, pravosudne i druge državne službenike U Austriji je policijski kadar aktivno uključen u sprovođenje mjera za senzibilizaciju mladih ljudi. Najmanje jedanput u pola godine pripadnici policije imaju kontakt s prosvjetnim radnicima, upravama škola i drugim licima uključenim u obrazovanje, dajući im podršku i pružajući im pomoć u njihovoj borbi protiv rasističkih, ksenofobičnih i antisemitskih ideologija. I u osnovnom obrazovanju policijskih službenika posebna pažnja se poklanja temi rasizam i ksenofobija. Pored toga 1996. godine tadašnja obavještajna služba (sadašnji Savezni ured za zaštitu ustava i borbu protiv terorizma, BVT1) je lansirao jedan internetprojekt sa ciljem da se obezbijedi nadzor i kontrola određenih internetskih stranica, foruma za diskusije i mejling-lista. Ovo bi dugoročno trebalo omogućiti da se procijene tendencije koje postoje u ekstremističkim grupama. Savezni ured za zaštitu ustava i borbu protiv terorizma, a neovisno od toga i organi gonjenja, vrše njihovu procjenu i analizu. U Francuskoj je formirana grupa specijalizovanih službenih lica koja kontrolišu koherenciju lokalnih političkih koncepata za suzbijanje krivičnih djela i ostvaruju kontakt sa civilnim društvom (udruženja, predstavnici crkava i vjerskih grupa). Godine 2004. uvedeni su tzv. „stages de citoyennete“ (državnograđanske prakse), kako preventivno, tako i kao alternativa kaznenim sankcijama. Njihova uloga je da u sjećanje prizivju republikanske vrijednosti, kao i da neprestano podsjećaju na neophodnost da se s drugim ljudima ophodi s uvažavanjem. U Norveškoj su Direkcija za imigracije i policijska škola izradili zajednički projekat za razvoj metodike i sadržaja stalnog programa obrazovanja, koji je usmjeren na razumijevanje kulturološke raznolikosti i razumijevanje zakona o imigraciji. U periodu 2001–2004. uvedene su metode, strategije i programi obrazovanja sa ciljem da se poboljša odnos službenika u javnoj službi prema manjinama. Staleška pravila i kodeksi ponašanja Međunarodno udruženje novinara (FIJ) je još davne 1954. godine na Drugom kongresu donijelo deklaraciju o ponašanju novinara. Prema načelu 7 svaki novi1 Bundesamt für Verfassungsschutz und Terrorismusbekämpfung 303 nar mora biti svjestan opasnosti od diskriminacije koju podržavaju mediji i poduzeti sve da spriječi podsticanje te diskriminacije. Ovdje se posebno misli na rasnu i polnu diskriminaciju, seksualnu orijentaciju, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo ubjeđenje ili nacionalno ili socijalno porijeklo. Udruženje austrijskih internet-provajdera (ISPA) je izradilo smjernice ponašanja. Članovi ovog udruženja su se obavezali da će se suprotstaviti širenju nezakonitih sadržaja u okviru mogućeg. Kad primijete da postoji širenje ovakvih sadržaja, dužni su da to prijave hot-lajn i policiji. ISPA je razvila veb-sajt (www. stopline.at) specijalizovan za kontrolu neonacističkih sadržaja. Na Kipru, Komesarijat uprave izrađuje zbirku preporučljivih postupaka koji važe za privatni kao i za javni sektor posebno radi odstranjivanja svakog oblika diskriminacije u pogledu vjere, državljanstva ili etničkog porijekla. Pored toga, komesarijat ima zadatak da sprovodi istraživanja i vodi statistike u tim oblastima. U Finskoj su internet ponuđači objavili smjernice za primjereno ponašanje (Netiquette). Ove smjernice posebno zabranjuju svaki oblik rasizma i podsticanje na rasizam. Osim toga je Vijeće za medije izradilo uputstva za novinare (vidi www.jsn.fi). Ova uputstva od novinara posebno traže da se sačuva dostojanstvo svakog čovjeka i da se niko ne vrijeđa zbog etničkog porijekla, državljanstva, pola, seksualnog opredjeljenja, svjetonazora i drugih ličnih karakteristika (stav 26). U Mađarskoj kodeksi časti raznih organa, gremija, profesionalnih udruženja i velikih ekonomskih udruženja sadrže pravila koja se odnose na govor mržnje. U Norveškoj je Udruženje novinskih izdavača izradilo kodeks časti za štampane medije, radio i televiziju. U Švajcarskoj Deklaracija o pravima i obavezama novinara u dijelu pod naslovom „Deklaracija o obavezama“ sadrži tačku 8 koja glasi: „Vi ćete respektovati dostojanstvo čovjeka i u svojim izvještajima u obliku teksta, slike i tona ćete izbjegavati svaku diskriminaciju kad se radi o etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovjesti, polu, seksualnoj orijentaciji, bolesti kao i o fizičkim i mentalnim nedostacima. Granice izvještavanja u vidu teksta, slike i tona o ratovima, terorističkim aktima, nesrećama i katastrofama nalaze se tamo gdje prestaje respekt prema boli unesrećenih i osjećanjima njihovih bližnjih“. Mediji na internetu U Belgiji su se javne i privatne službe kao što su FCCU (specijalna jedinica Savezne policije Belgije), ISPA (belgijsko Udruženje internet-ponuđača) i javna tužilaštva uključili u CYBERHATE. Na veb-stranici www.cyberhate.be se preuzimaju i sakupljaju dojave. Grčka radio-televizija (Hellenic Radio and television AG, ERT AG) emituje sve veći broj informativnih programa čija je tema zaštita ljudskih prava (zaštita maloljetnika, izbjeglička problematika, nasilje prema ženama i djeci, rasizam i ksenofobija, trgovina ljudima itd.). Na ovaj način ne samo što se profesionalni grčki mediji senzibilišu za ova pitanja, nego se stvara i sve veći interes javnosti. U Letoniji su inicijative raznih nevladinih organizacija usmjerene na borbu protiv govora mržnje u letonskom sajberspejsu. Najvažnija od ovih inicijativa se 304 odnosi na on-lajn biblioteku (www.tolerance.lv / vidi http://www.iecietiba.lv/ index.php?lang=2). Biblioteka je uređena po temama koje se odnose na razne probleme u vezi sa tolerancijom. Na borbu protiv govora mržnje na internetu usmjeren je i projekat „Internet - free of hate“ (internet bez mržnje), koji sprovodi jedna letonska intermedijska grupa. Više informacija o ovom projektu na www.dialogi.lv. Civilno društvo i informativne kampanje Nekoliko država članica EU finansiraju projekte koji polaze od civilnog društva i čiji je cilj jačanje tolerancije i razumijevanja između manjina i većinskog stanovništva (vidi Češka Republika, Danska, Njemačka, Holandija i Švedska). Danska je odredila priznanje za privatna preduzeća koja su u okviru sastavljanja personala dala doprinos raznolikosti. Godine 2006. pokrenuta ja kampanja „Crveni karton rasizmu“. Ova danska inicijativa se orijentiše prema sličnim kampanjama u drugim evropskim zemljama, a na startu se krenulo od fudbala. Ona se ne ograničava samo na pojave rasizma kad je fudbal u pitanju, nego obuhvata čitav niz inicijativa usmjerenih na škole i preduzeća. Ovdje učestvuju razni danski profesionalni fudbaleri koji imaju velikog uticaja u ciljnoj grupi. U Njemačkoj imamo čitav niz inicijativa usmjerenih na sprečavanje govora mržnje: projekat za primarnu prevenciju nasilja protiv pripadnika raznih grupa, prije svega protiv mladih ljudi, „Forum protiv rasizma“ koji unapređuje dijalog između vladinih službi i nevladinih organizacija, a isto tako i akcioni program „Mladi za toleranciju i demokratiju - protiv desničarskog ekstremizma, ksenofobije i antisemitizma“, koji je lansirao „Savez za demokratiju i toleranciju - protiv ekstremizma i nasilja“. Ovaj savez obuhvata inicijative vladinih službi i partnera iz civilnog društva. U Grčkoj se makedonska novinska agencija priključila inicijativi društva sa oznakom „EQUAL DREAM”. Ona je podržala ideju ovog programa, koji je usmjeren na borbu protiv rasizma i ksenofobije u medijima. Islandski crveni krst je realizovao program „Raznolikost i dijalog“ koji se odnosi na pojedine osobe, preduzeća, organizacije i regionalne uprave. Ovaj procesno orijentisani program koristi grupnu dinamiku za rad na senzibilizaciji. Cilj je da se suzbije svaki oblik netolerancije, predrasuda i diskriminacije zbog rase ili etničke pripadnosti i da se utiče na učešće, predstavljanje i poštivanje svih članova društva. Na kraju svakog seminara učesnici izrađuju konkretni akcioni plan kojim se utvrđuje na koji način se treba boriti protiv rasizma u svakodnevnom životu u lokalnoj zajednici, na radnom mjestu, u školama, crkvama itd. U Litvaniji važnu ulogu u sprečavanju govora mržnje i jačanju tolerancije igraju nevladine organizacije. Evo nekoliko primjera: Litvanski centar za ljudska prava je za predstavnike nevladinih organizacija održao seminar na temu „Organizacija i kompetencije civilnog društva u borbi protiv diskriminacije“. Pored toga, ovaj centar je objavio nekolicinu spisa vezanih za ovu oblast. Sljedeći primjer za ove inicijative je naučnoistraživački projekat „Prevencija etničke mržnje 305 i ksenofobije: građanski odgovor u masmedijima“, koji je razvio Centar za etničke studije Instituta za socijalna istraživanja. Holandska vlada vodi aktivnu politiku za jačanje tolerancije i međusobno uvažavanje raznih kultura. Na državnom nivou inicijativi „&-campaign“ je uspjelo da pokaže dodatnu vrijednost koja nastaje kada ljudi različitih kultura žive i rade zajedno. Na lokalnom nivou gradsko vijeće Amsterdama organizuje razne manifestacije i izgradilo je mreže čiji je cilj stvaranje mostova između pripadnika raznih grupa koji žive u gradu. Cjelokupni projekat „Wij Amsterdammers“ (Mi Amsterdamci) obuhvata razne inicijative, među kojima i Dan dijaloga koji se održava svake dvije godine, zatim mrežu za specijalne odnose između Jevreja i Marokanaca, kao i mnoge druge aktivnosti. Švedska vlada učestvuje u izgradnji Centra protiv rasizma. Švedsko vijeće za integraciju je obezbijedilo finansijska sredstva za ovu organizaciju i prati njene aktivnosti. Zadatak Vijeća za integraciju je da se brine o tome da politički koncepti za integraciju postignu stvarni efekat u raznim sferama švedskog društva. Glavni cilj Centra za borbu protiv rasizma jeste da jača i razvija akcije civilnog društva usmjerene protiv rasizma, ksenofobije, homofobije i diskriminacije. Druga državna inicijativa je Living History Forum koji se zalaže za borbu protiv antisemitizma, islamofobije i homofobije. Ovaj institut je između ostalog među studenatima sproveo anketu u pogledu njihovih stavova prema Muslimanima. Pored toga organizovani su seminari za prosvjetne radnike i diskusije sa širokom javnošću i mladima, nastavnicima i onima koji odlučuju. Institut se sistematski zalaže za diskusiju i dijalog o svim ovim pitanjima. On redovno vrši i ispitivanja javnog mnijenja koja se odnose na jevrejsku i muslimansku populaciju. Švajcarska organizacija „Aktion Kinder des Holocaust“ (Akcija djeca holokausta) vodi projekat „Internet-Streetworking gegen Rassismus“ (InternetStreetworking protiv rasizma) koji usmjeren na to da se uspostavi kontakt s licima i mjestima sa kojih dolaze neonacističke i antisemitske izjave. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je 2005. godine lansirala inicijativu „Improving Opportunity, Strenghening Society“ (Poboljšajmo šanse, jačajmo društvo). Njena strategija je isti tretman rasa i povezanost i sloga zajednica u Velikoj Britaniji. Ovom inicijativom vlada izražava svoju volju da se stvori britansko društvo u kojem će se vršiti uspješna integracija i u kojem će rasizam biti potpuno neprihvatljiv. U prvom planu ovdje je jačanje osjećaja pripadnosti zajednici i jačanje veza između raznih grupa. Postoji i čitav niz lokalnih inicijativa kao što je PilotHotline pomoću kojeg stanovnici Jorkšira i Humbersajda mogu u svako doba dana i noći prijaviti svaki slučaj ispoljavanja mržnje prema drugim rasama. Inicijativa Savjeta Evrope protiv govora mržnje i aktivnosti i akcioni planovi zemalja Balkana U središtu nove kampanje Savjeta Evrope Pokret protiv govora mržnje su mladi ljudi između 13 i 30 godina, a cilj ove kampanje je da se podigne svijest o govoru mržnje na internetu i o opasnosti koju on predstavlja po demokratiju. 306 U sklopu projekta biće praćen govor mržnje na internetu i razviće se načini koji će pomoći mladima da ponude konstruktivne odgovore i stanu u odbranu ljudskih prava. U Makedoniji će Agencija za omladinu i sport koordinisati aktivnosti u narednih godinu dana, pod sloganom „Mladi za ljudska prava na internetu“. Makedonija planira da uspostavi nacionalni odbor za sprečavanje govora mržnje na internetu, koji će uključivati i vladine institucije i nevladine organizacije. Prema riječima Lazara Popovskog, direktora Agencije za omladinu i sport, cilj kampanje nije da se ograniči sloboda izražavanja na internetu, već je riječ o aktivnostima koje će pomoći da se eliminiše govor mržnje na internetu, kojeg je, nažalost, danas sve više, a posebno u populaciji djece i omladine. Govor mržnje je zakonom zabranjen u Makedoniji, ali vlasti imaju problema da ga kontrolišu na internetu. Korisnici društvenih mreža s anonimnim profilima organizovali su nasilne proteste prošlog mjeseca u Skoplju. Policija je zatvorila desetine Fejsbuk-profila grupa koje pozivaju na nasilje. Profesorka Pravnog fakulteta u Skoplju Elena Mihajlovska izjavila je da su međunarodni standardi protiv govora mržnje strogi, ali je dodala da je potrebna odlučnija akcija za sprečavanje ove vrste kriminala. „Imamo neophodne zakone, ali nam nedostaje zakonska praksa“, rekla je Mihajlovska. „Potrebna nam je dinamičnija aktivnost Komisije za sprečavanje diskriminacije i intenzivnija sudska aktivnost prilikom rešavanja ovih vrsta pitanja.“ Mihajlovska je rekla da sudovi i komisija ponekad ne ocjenjuju govor mržnje na internetu kao krivično djelo, jer je često teško pronaći dokaze. U Bosni i Hercegovini Udruženje mladih Motus Adulescenti iz istočnog Sarajeva planira da osnuje nacionalne odbore za edukaciju mladih i povećanje javne svijesti. Udruženje isto tako želi da pokrene inicijativu i stvori pravni okvir koji će se direktno odnositi na govor mržnje na internetu. „U BiH imamo zakon koji govor mržnje tretira kao krivično djelo kažnjivo zatvorskom kaznom u trajanju tri mjeseca do 10 godina. Međutim, ne pominje se konkretno govor mržnje na internetu“, kaže koordinatorka programa Udruženja Motus Adulescenti Aleksandra Matić. U sklopu ankete koju je nedavno sprovelo Udruženje Motus Adulescenti, 30 odsto mladih je reklo da su bili žrtve govora mržnje na internetu, a 90 odsto da poznaje nekoga ko je bio žrtva. Deset odsto je reklo da je upotrebilo lažno ime da bi koristilo govor mržnje na internetu. „Lakše je slati ružne poruke na ovaj indirektan način, bez kontakta licem u lice“, izjavila je studentkinja iz Sarajeva Lejla Hodžić. Ovogodišnji incident u Rumuniji izazvao je talas govora mržnje na internetu. Sabina Elena, rumunska tinejdžerka koja pohađa školu u Mađarskoj, nosila je na glavi maramu sa bojama rumusnke zastave 15. marta, na mađarski nacionalni praznik. Taj događaj je pokrenuo niz revanšističkih komentara između mladih mađarskog i rumunskog porijekla. 307 „Mislim da je vrlo važno razumjeti gdje se sloboda govora završava i gdje počinje govor mržnje“, kaže koordinatorka programa nevladine organizacije Prihvati (Accept) Irina Nita. „Na internetu u Rumuniji nailazimo na puno reakcija koje vrijeđaju i ponižavaju i kojima se promovišu nasilje i diskriminacija. Sve su to primjeri govora mržnje. Kampanja koju je pokrenuo Savjet Evrope upućuje upravo tu poruku: Ne možemo ostati indiferentni prema mržnji koja se grubo ispoljava protiv diskriminisanih grupa. Svako od nas može i mora da reaguje.“ U Krivičnom zakonu u Albaniji govor mržnje na internetu nije definisan kao krivično djelo. Danijela Bonolari, glavna urednica Balkanveba, najveće informativne internet strane u Albaniji, kaže da se njeni zaposleni trude da filtriraju poruke čitalaca. „Provjeravamo sve komentare i mišljenja čitalaca ili blogera kroz naš sistem praćenja. U početku smo dozvoljavali svim čitaocima da slobodno komentarišu, ali poslije samo dva probna dana primijetili smo da većinu komentara čine uvrede, pa čak i prijetnje. Danas panel gdje uređujemo vijesti Balkanveba ima vrlo sofisticiran sistem koji kontroliše sve poruke čitalaca“, rekla je Bonolari. Ove godine je Hrvatska postala jedna od nekolicine zemalja u regionu sa specifičnim zakonskim odredbama o govoru mržnje na internetu. Hrvatskim zakonom su već bili regulisani kleveta i uvreda u javnosti ili u medijima, ali sada se precizno pominje i internet. Objavljivanje govora mržnje putem interneta kažnjava se zatvorskom kaznom u trajanju do tri godine. U Zemunu je krajem juna ove godine održan regionalni seminar Pokreta protiv govora mržnje na internetu. Seminar su organizovali Ministarstvo omladine i sporta Republike Srbije i Savjet Evrope – Odjeljenje za mlade. Tom prilikom okupljeni su predstavnici institucija i civilnog sektora iz Srbije, Crne Gore, Makedonije, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske, kako bi se nivo znanja i informisanosti svih aktera u vezi s pokretom protiv govora mržnje na internetu doveo u istu ravan. Drugi cilj seminara bio je pokretanje regionalne inicijative ex Yu zemalja za zajedničku kampanju protiv govora mržnje na internetu No Hate Speech On-line, planiranu za period od septembra 2013. pa vjerovatno do kraja 2014. godine. Ovaj dio seminara rezultovao je izradom akcionih planova regionalne inicijative za kampanju protiv govora mržnje na internetu. Nevladina organizacija Prima je učestvovala u grupi za izradu akcionog plana za obrazovanje, u okviru buduće regionale kampanje protiv govora mržnje na internetu. LITERATURA – Handbuch zur Frage der Hassrede, Anne Weber Generaldirektion für Menschenrechte und Rechtsangelegenheiten Europarat 2009 – http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/sr_Latn/features/setimes/ features/ 2013/04/05 – https://groups.google.com/forum/#!msg/crnvo/bTuIfdW3aUk/UFH2qnPaAzIJ 308 EXAMPLES OF NATIONAL MEASURES AND INITIATIVES OF SOME EUROPEAN COUNTRIES IN COMBATING HATE SPEECH Summary In the attempt to solve, or better said, prevent a problem defined as „hate speech“ and to increase youth awareness of cultural, religious, national and every other variety and tolerance in general, a majority of European countries has been actively working on setting up various workshops, mostly aimed at educating and alerting young people, with special emphasis on hate speech in the media and on the internet. Since Bosnia and Herzegovina is a very complex multiethnic community of peoples of the Balkan mentality, and having in mind the fact that only twenty years ago this area was sunk in civil and religious war, hate speech has been highly exposed in this country and in the Balkans. Hence, the state should along with its institutions and other non-governmental organisations and through international co-operation urgently realise all educative and preventive activities and penalty measures with the aim to prevent this large social problem. Hate speech, it must be said, is exceedingly exposed on the internet, since foul messages can easily be sent in an indirect way, without face-to-face contact. Since the most frequent beneficiaries of social networks are young people, thus it is highly important to form their frame of mind from the start, and in educating the young, the most difficult tasks rest on the old: in the family – parents, at school – teachers and in sacred facilities – spiritual guide. They can do that only if they want to... Key words: hate speech, sensibility, tolerance, education, initiatives and measures 309 KRIVIČNA DJELA POČINJENA IZ MRŽNJE U KRIVIČNOM ZAKONODAVSTVU REPUBLIKE SRPSKE - - Pregledni rad UDK 343.3/.7(497.6RS)(094.5) Mr Dragana Milijević, Visoka škola unutrašnjih poslova Banja Luka Abstrakt: Opseg mjera zaštite od krivičnih djela počinjenih iz mržnje u savremenim krivičnim zakonodavstvima nije istovjetan. Međutim, kao zajednička karakteristika savremenih zakonodavstava, može se izdvojiti tendencija inkriminisanja ovih ponašanja. Ovo se, u postkonfliktnom društvu kakvo je Bosna i Hercegovina, nameće kao izražena potreba. S obzirom na to, u krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske u protekloj deceniji pristupilo se izmjenama kod ovih krivičnih djela. U radu se daje prikaz i kritički osvrt na zakonsku regulativu u pogledu krivičnih djela počinjenih iz mržnje u Republici Srpskoj. Ključne riječi: krivični zakon, krivično djelo, zločin iz mržnje. UVODNA RAZMATRANJA Zakonsko uređenje krivičnih djela počinjenih iz mržnje počiva na činjenici da je riječ o protivpravnom napadu na pravnozaštićena dobra koji je motivisan stavovima kojima se derogiraju osnovne vrijednosti savremenog društva. Sintagma „zločin iz mržnje“, tj. krivično djelo počinjeno iz mržnje određuje se različito, ali u najširem smislu predstavlja protivpravno ponašanje usmjereno protiv određene osobe, njene imovine ili organizacije, motivisano mržnjom prema grupi kojoj osoba, imovina ili organizacija pripada, a iz razloga što je ona drugačija od grupe kojoj pripada učinilac krivičnog djela1. 1 V. ampl. Hall, N.: Hate Crime; Willan Publisching; 2005 Year; p. 1 et seq; Klotter, J.; Pollock J.: Criminal law; Pearson education; USA; 2006 Year; p. 189 – 190. 310 Uviđa se da se krivično djelo počinjeno iz mržnje strukturalno sastoji iz dva elementa: na prvom mjestu riječ je o klasičnoj inkriminaciji, odnosno „običnom“, prije bi se moglo reći osnovnom krivičnom djelu, dok se na drugoj strani pojavljuje subjektivni element, tj. mržnja.2 Dakle, neophodno je da se ostvari biće krivičnog djela i da je to počinjeno iz „mržnje“. Savremena krivična zakonodavstva se opredijeljuju za različite pristupe prilikom zakonskog regulisanja ove pojave. Tako, činjenica da je krivično djelo izvršeno iz „mržnje” može da predstavlja otežavajuću okolnost kod odmjeravanja kazne; izvršenje krivičnog djela iz mržnje može da se javi kao kvalifikovani oblik krivičnog djela; zatim može da postoji inkriminacija koja nosi naziv ”zločin iz mržnje ”; i na kraju pojedina krivična zakonodavstva, (npr. Sjedinjene Američke Države) usvajaju posebne akte3 kojima se uređuje ova oblast. U krivičnom zakonodavstvu u Republici Srpskoj je u protekloj deceniji pristupljeno usklađivanju pravnih akata sa međunarodnim standardima kada je u pitanju ova oblast, pri čemu su najznačajnije izmjene napravljene u Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske iz 2010. godine.4 MEĐUNARODNI STANDADI I KRIVIČNA DJELA POČINJENA IZ MRŽNJE Iako, govor mržnje uopšteno posmatran kao pojam još uvijek izaziva teškoće i nedoumice značaj njegovog krivičnopravnog regulisanja, on je prepoznat u međunarodnim pravnim aktima, ali bez precizne i opšteprihvaćene definicije. Tako je komitet ministara Savjeta Evrope se u Preporuci br. 20 o govoru mržnje iz 1997. godine usaglasio da se pod terminom „govor mržnje” podrazumijevaju svi oblici izražavanja koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju mržnju među rasama, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući: netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam, etnocentričnost, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla5. Prvi dokument u kome je regulisana ova problematika je Povelja Ujedinjenih nacija koja je u tački (c) čl. 55 obavezala potpisnice da poštuju ljudska prava i osnovne slobode za sve, bez razlikovanja rase, pola, jezika ili vjere”. Poučene iskustvom zločina iz II svetskog rata, članice Uje- 2 3 4 5 Klotter, J.; Pollock J., op. cit., p. 190, autori takođe izdvajaju dva elementa zločina iz mržnje: neko od krivičnih djela propisanih pravnim aktom (Prohibitetd act) i posebno zaštićenu grupu (Specific groups that are protected). Riječ je o The Matthey Shepard and James Byrd Jr. Hate Crimes Prevention Act i The Hate Crime Statistics Act, v. ampl. Ćirić, J.: „Zločini mržnje – američko i balkansko iskustvo“; Temida; vol. 14; br. 4; 2011. god.; str. 25. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 73/12. Preporuka Komiteta ministara državama članicama o „govoru mržnje” R(97)20, 30.10.1997. godine. 311 dinjenih nacija su 1948. godine usvojile Opštu deklaraciju o ljudskim pravima6 polazeći upravo od osnovnih vrijednosti pojedinca i društva – dostojanstva pojedinca i savjesti čovječanstva. Svako ima pravo na slobodu izražavanja (čl. 19), ali istovremeno svako ima i obavezu prema društvu, jer je zajednica ta koja „jedino omogućava slobodno i puno razvijanje ... ličnosti” (čl. 29). Pored ovoga, u čl. 1. i 2. svim ljudima garantuje slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na „bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status.”7 Pored Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN, odredbe koje tretiraju ovu problematiku su sadržane i u Paktu o građanskim i političkim pravima8 iz 1966. godine. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima predviđa zaštitu slobode izražavanja kao jednog od osnovnih prava svakog lica koje se može ograničiti samo ukoliko je ograničenje izričito određeno zakonom iz razloga poštovanja prava ili ugleda drugih lica, ili zaštite državne bezbjednosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala (čl. 19.). Pored toga, ističe se i sledeće: „zakonom će se zabraniti svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.”9 U međunarodnom pravu u Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminalcije iz 1965. godine ističe da: „države članice osuđuju svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili teorijama zasnovanim na superiornosti neke rase ili grupe lica izvjesne boje ili izvjesnog etičkog porijekla ili koje žele da opravdaju ili podrže svaki oblik rasne mržnje i diskriminacije.”10 Ni Evropska konvencija o ljudskim pravima11 ne ostavlja mogućnost da se sloboda izražavanja uživa bez granica. Član 10. Konvencije propisuje da je ograničenje ove slobode jedino moguće ukoliko je ograničenje propisano zakonom u cilju zaštite pretežnijeg interesa, a mjera kojom se ovo pravo ograničava proporcionalna i neophodna u demokratskom društvu. KRIVIČNO DJELO POČINJENO IZ MRŽNJE U KRIVIČNOM ZAKONODAVSTVU U REPUBLICI SRPSKOJ U protekloj deceniji u Republici Srpskoj svojim značajem se izdvajaju tri pravna akta iz oblasti krivičnog materijalnog prava: Krivični zakonik iz 2000. 6 7 8 9 10 11 Univerzalna deklaracija o ljudskum pravima, Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 217 (III), od 10.12.1948. godine. V. član 1 i 2. Univerzalne deklaracije o ljudskum pravima. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2200A (XXI), od 16.12.1966. godine. V. e.c. član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. V. član 2. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 106 A (XX), od 21.12.1965. godine. Evropska konvencija o ljudskim pravima, sačinjena u Rimu, 4.12.1950. godine. 312 godine12, Krivični zakon iz 2003. godine 13 i Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske iz 2010. godine. Svaki od navedenih pravnih akata je na svoj način uređivao materiju krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Krivični zakonik Republike Srpske iz 2000. godine u svojim odredbama inkriminisao je određene djelatnosti kao krivična djela počinjena iz mržnje. Krivična djela u kojima se mogu pronaći elementi „govora mržnje“ i netolerancije u tadašnjem krivičnom zakoniku su: Povreda ravnopravnosti građana (čl. 141), Povreda upotrebe jezika i pisma (čl. 142), Onemogućavanje povratka izbjeglih i raseljenih lica (čl. 146), Povreda prava na podnošenje pravnog sredstva (čl. 156), Povreda slobode vjere i vršenja vjerskih obreda (čl. 157), Povreda slobode izražavanja nacionalne pripadnosti (čl. 158), Povreda slobode izražavanja misli (čl. 159), Izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti (čl. 377)14. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine nije donijela značajnije izmjene kada su u pitanju ova krivična djela. I u ovom Krivičnom zakonu „mržnja“ nije bila eksplicitno navođena ni kao element bića krivičnog djela, niti kao kvalifikovani oblik krivičnog djela, već se radi o pojedinim krivičnim djelima, npr. Povreda ravnopravnosti građana (čl. 162), Povreda prava upotrebe jezika i pisma (čl. 163), Povreda slobode vjere i vršenja vjerskih obreda (čl. 178), Povreda slobode izražavanja nacionalne pripadnosti (čl. 179), Izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti (čl. 390) i sl. Uviđa se da ovi pravni akti nisu sadržavali posebnu inkriminaciju sa predznakom krivičnog djela ostvarenog iz „mržnje“, niti se na osnovu ovoga subjektivnog elementa mogao zasnovati kvalifikatorni oblik određene inkriminacije. Međutim, već ovim tada se pristupilo osavremenjavanju zakonskih rješenja u pogledu krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Primjera radi, kod inkriminacije Povreda ravnopravnosti građana (čl. 141) Krivičnim zakonikom iz 2000. godine prvi put su kod osnovnog oblika krivičnog djela dodati novi osnovi „boja kože, polna usmjerenost, imovno stanje, rođenje i socijalno porijeklo“.15 Uopšteno se može zaključiti da se „mržnja“ kao motiv izvršenja krivičnog djela, mogla posmatrati isključivo kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za počinjeno krivično djelo, npr. u kontekstu „pobuda iz kojih je izvršeno krivično djelo“.16 Pored navedenog, krivični zakoni su poznavali (a još uvijek i poznaju), npr. teže oblike krivičnih djela (npr. ubistva) koje su učinjeni iz „drugih naročito niskih pobuda“.17 Pod ovim terminom se podrazumijevaju pobude koje su u oštroj suprotnosti sa vladajućim i opštprihvaćenim moralnim normama i stavovima i koje nailaze na osudu većine članova društvene zajednice. Za njih je karakterističan posebno visok stepen moralne prekorljivosti, socijalno 12 13 14 15 16 17 Krivični zakonik Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 22/00. Krivični zakon Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 49/03. V. ampl. Krivični zakonik Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 22/00. V. član 141. Krivičnog zakonika Republike Srpske. V. e.c. član 37. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. V. e.c. član 149. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske. 313 etičke predbacivosti i prezira18. S obzirom na to da se „mržnji“ ne može odreći niti jedno od navedenih svojstava, treba naglasiti da su u krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske, uvijek postojale odgovarajuće odredbe putem kojih su se inkriminisala ova krivična djela. One su samo bile „skrivene“, predstavljale su questio facti i sudovima je ostavljeno da odlučuju o ovim okolnostima od slučaja do slučaja. Drugim riječima, trebalo je samo okvalifikovati dotičnu stvar na pravi način, kao ubistvo iz drugih naročito niskih pobuda,19 pa bi se razriješila situacija „prividnog“ neopostojanja krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Iako su i prva dva akta odražavala rješenja u pogledu zločina iz mržnje, značajnije izmjene u ovome domenu nastale su u Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske iz 2010. godine. Izmjene u kontekstu krivičnih djela počinjenih iz mržnje kretale su se u dva pravca. Intervencije u napravljene i u opštem i u posebnom dijelu Krivičnog zakona. U odredbama opšteg dijela je po prvi put definisan termin mržnja. Član 31. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske predvidio je poseban stav u okviru definisanja osnovnih pojmova u kome „Mržnja predstavlja pobudu za činjenje krivičnog djela, propisanog ovim zakonom, koja je u cjelini ili djelimično zasnovana na razlikama po osnovu: stvarnog ili pretpostavljenog etničkog ili nacionalnog porijekla, jezika ili pisma, vjerskih uvjerenja, rase, boje kože, pola, polne orijentacije, političkog ili drugog uvjerenja, socijalnog porijekla, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina ili zbog dovođenja u vezu sa osobama koje imaju neku od navedenih različitih osobina.“20 Dakle, mržnja predstavlja subjektivni element bića konkretnog krivičnog djela. Pored ovoga, zakonodavac je intervenisao i u okviru odredbe kojom se regulišu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, ističući da u slučajevima u kojima je krivično djelo izvršeno iz mržnje „sud će to uzeti u obzir kao otežavajuću okolnost i odmjeriti veću kaznu, osim ako zakon ne propisuje teže kažnjavanje za kvalifikovani oblik krivičnog djela“.21 Dakle zakonodavac je putem ove odredbe predvidio uzimanje subjektivnog elementa na strani izvršioca krivičnog djela u vidu „mržnje“ kao redovnu otežavajuću okolnost pri odmjeravanju kazne, što će značiti da se može izreći ili stroža kazna u okviru zakonski predviđenog raspona kazne za konkretno krivično djelo. Izuzetak od navedenog postoji ukolko u odredbama posebnog dijela kod pojedinih krivičnih djela „mržnja“ predstavlja kvalifikatornu okolnost, pri čemu postoji teži oblik datog krivičnog djela. Iako je „mržnja“ kao otežavajuća okolnost u ovoj noveli izdvojena, uvidjelo se da se ne može odreći mogućnost izricanja teže kazne za krivično djelo počinjeno iz „mržnje“ i u prijašnjem krivičnom zakonodavstvu. Riječ je naravno o otežavajućoj okolnosti koja se javlja u obliku „pobuda iz kojih je krivično djelo izvršeno“, a mržnja svakako predstavlja „naročito nisku pobudu“, te se stvar rješavala u okviru individualizacije kazne. 18 19 20 21 /Marković/, Babić, M. et. al.: Komentar krivičnih/kaznenih zakona Bosne i Hercegovine; Savjet Evrope; Sarajevo; 2005. god.; str. 1459. Up. Ćirić, J., op. cit., 32. V. član 31. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske. V. član 15. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske. 314 Intervencije su vršene i u posebnom dijelu Krivičnog zakona. Doduše, „krivično djelo iz mržnje“ ne predstavlja nikakav optšti delikt, već je „mržnja“ kako je i istaknuto uzeta kao kvalifikatorna okolnost, zasnivajući teži oblik krivičnog djela. Ovo je učinjeno kod nekolicine krivičnih djela. Tako je kod krivičnih djela protiv života i tijela kod inkriminacije Teško ubistvo (čl. 149) predviđeno u st. 2. da teško ubistvo postoji i u slučaju lišenja života iz „koristoljublja, radi izvršenja i prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, iz drugih naročito niskih pobuda ili iz mržnje“, dok je kod krivičnog djela Teška tjelesna povreda (čl. 156) dodat novi stav (3) prema kome će se lice koje počini tešku tjelesnu povredu (st. 1) iz „mržnje“ kazniti zatvorom od jedne do osam godina. Slično rješenju kod krivičnog djela Teško ubistvo zakonodavac je kod Teške krađe (čl. 232) u stavu 7 dodata kvalifikatorna okolnost „iz mržnje“, za što se učinilac ima kazniti zatvorom od 1 do 8 godina. Slično je učinjeno i kod krivičnog djela Razbojništvo (čl. 233) i Razbojnička krađa (čl. 234) kod kojih je u stavu 2. predviđeno izvršenje ovih krivičnih djela iz „mržnje“ za šta se izvršilac kažnjava zatvorom od 3 do 15 godina. Nadalje, kod krivično djela Silovanje (čl. 193) zakonodavac je predvidio u posebnom stavu (4) da će se lice koje počini osnovni oblik krivičnog djela silovanja iz „mržnje“ kazniti zatvorom od 3 do 15 godina. Pored navedenog, zakonodavci su propisali kvalifikovani oblik krivičnog djela počinjenog iz „mržnje“ i kod osnovnog oblika inkriminacije Oštećenje tuđe stvari (čl. 249 st. 1) za koje je prediđen zatvor 6 mjeseci do 5 godina, kao i kod krivičnog djela Izazivanje opšte opsnosti (čl. 402 st. 1, 2 i 3) za što je predviđena kazna zatvora od 1 do 10 godina. I na kraju, u oblasti Krivičnih djela protiv ustavnog uređenja Republike Srpske, predviđeno je krivično djelo pod nazivom Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti (čl. 294a). Iako naizgled nova inkriminacija, treba istaći da je u Krivičnom zakonu Republike Srpske iz 2003. godine u okviru Krivičnih djela protiv javnog reda i mira bilo predviđeno krivično djelo pod nazivom Izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrepeljivosti (čl. 390)22 koji je ujedno brisan u Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske. „Novo“ krivično djelo se od krivičnog djela koje je već tradicionalno zastupljeno u krivičnim zakonima se razlikuje samo u dvije stvari; kao prvo ono je permutiralo iz grupe krivičnih djela protiv javnog reda i mira u grupu krivičnih djela protiv ustavnog uređenja Republike Srpske, i kao drugo ono u svome naslovu više ne sadrži riječ „razdora“, mada se u biću krivičnog djela dakako pominje „razdor“ pošto ono u potpunosti oslikava dotada postojeće zakonsko rješenje. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Krivična djela počinjena iz mržnje ne predstavljaju novi fenomen. Riječ je o djelatnostima koje su, kao izrazito društveno opasne prepoznate već sredinom 22 V. član 390. Krivičnog zakona Republike Srpske. 315 prošlog vijeka. Ipak, aktuelizacija ove problematike u krivičnim zakonodavstvima nastupla je nešto kasnije. Krivično zakonodavsto Republike Srpske je naslijedilo je koncept u kome se „govor mržnje“, odnosno krivična djela počinjena iz mržnje ne predviđaju kao posebne inkriminacije. Ipak, iako eksplicitno nenavedeno u krivičnim zakonima, mržnja kao motiv izvršenja krivičnog djela oduvijek je bila predmetom sankcionisanja, bilo kao otežavajuća okolnost, ili kao „druga naročito niska pobuda“. Ovo je bio slučaj i sa Krivičnim zakonikom Republike Srpske iz 2000. godine kao i sa Krivičnim zakonom republike Srpske iz 2003. godine. Za razliku od ovih akata, u Noveli Krivičnog zakona Republike Srpske iz 2010. godine sistemski je izmijenjen pristup problematici krivičnih djela počinjenih iz mržnje, kako u odredbama opšteg, tako i u odredbama posebnog dijela. U odredbama opšteg dijela riječ je o terminološkom određenju pojma „mržnje“, njegovom eksplicitnom navođenju kao otežavajuće okolnosti, dok se u odredbama posebnog dijela „mržnja“ izdvaja kao kvalifikatorna okolnost kod pojedinog krivičnog djela. Navedenom se ne može odreći određena doza ispravnosti, s obzirom činjenicu da je Bosna i Hercegovina, odnosno Republika Srpska postkonfliktno društvo. LITERATURA – Babić, M. et. al. (2005). Komentar krivičnih/kaznenih zakona Bosne i Hercegovine; Savjet Evrope; Sarajevo; – Ćirić, J. (2011). Zločini mržnje – američko i balkansko iskustvo. Temida; vol. 14; br. 4; 21 – 36; – Hall, N. (2005). Hate Crime; Willan Publisching; – Klotter, J.; Pollock J. (2006). Criminal law; Pearson education; USA; – Univerzalna deklaracija o ljudskum pravima, Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 217 (III), od 10.12.1948. god.; – Evropska konvencija o ljudskim pravima, sačinjena u Rimu, 4.12.1950. god.; – Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 106 A (XX), od 21.12.1965. god.; – Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2200A (XXI), od 16.12.1966. god.; – Preporuka Komiteta ministara državama članicama o „govoru mržnje” R(97)20, 30.10.1997. god.; – Krivični zakonik Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 22/00; – Krivični zakon Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 49/03; – Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 73/12; 316 HATE CRIMES IN CRIMINAL JURISDICTION OF REPUBLIC OF SRPSKA - the past decade Abstract The scope of protection measures against crimes of hate in modern criminal legislation is not identical. However, a common feature of modern legislation, can be extracted trend of criminalizing these behaviors. This is emerging as a strong need in a post-conflict society such as Bosnia and Herzegovina. Since, in the Criminal Code of the Republic of Serbian in the past decade there were changes in these crimes. This paper presents a critical review of the legislation in respect of crimes of hate in the Republic of Srpska. Keywords: criminal code, crime, hate crime. 317 ANTISEMITIZAM NAJDUŽI ZLOČIN MRŽNJE Prethodno saopštenje UDK 323.12:341.485 Mr Suzana Todorović1 Ministarstvo trgovine i turizma Vlada Republike Srpske Banja Luka Apstrakt: Govor mržnje, pokazali su i ratovi na prostorima bivše Jugoslavije, jeste snažno sredstvo za podsticanje linča, dikriminacije, nasilja, svirepog ponašanja, ratnih zločina i drugih anticivilizacijskih tekovina i stereotipa koji su osnov krivičnog dela zločina mržnje. Suštinska pretnja izražavanju mišljenja sa elementima govora mržnje je u tome što poruka koja se ovakvim izražavanjem šalje građanima, ima za cilj da izazove određene negativne posledice po određeno lice odnosno grupu lica u zavisnosti od njegovog ili njihovog ličnog svojstva ili pripadnosti određenoj grupi. Mi se sa ideologijom ne rađamo, nego je usvajamo. Ni predrasude nisu prirodne, nego stečene. Rasizam, ksenofobija i šovinizam su usvojena, ideološki oblikovana stajališta. Od takvih je i Antisemitizam. Antisemitizam je specifičan odnos prema Jevrejima koji se može definisati kao mržnja prema njima. Antisemitizam je i antihrišćanska pojava, na šta ukazuje između ostalog i povratak paganizmu kod određenih antisemitskih grupa. Antisemitizam zapljuskuje svet vekovima. Tokom Drugog svetskog rata došlo je do najgoreg oblika antisemitizma - holokausta u kojem su nacisti likvidirali šest miliona evropskih Jevreja. Danas, mnogo godina kasnije, kako se ističe u izveštaju State Department-a antisemitizam, doduše u prikrivenijim perfidnijim formama i dalje prestavlja prijetnju. Nisu antisemiti samo desničarski nastrojeni ultranacionalisti. Sada imamo popriličan broj respektabilnih intelektualaca koji počinju u svoju retoriku unositi antisemitizan, i to je ono što onespokojava. Odakle potiče antisemitizam i mržnja prema Jevrejima? Koje su bezbednosne implikacije antisemitizma i govora mržnje koji skoro uvek dovodi do konkretnih akcija na osnovu njega? Šta jedno društvo može da uradi kako bi sprečilo zloupotrebu slobode izražavanja koja lako preraste u govor mržnje? Ključno 1 Mr Suzana Todorović, Ministarstvo trgovine i turizma, Vlada Republike Srpske 318 pitanje se postavlja kako sprečiti nasilje potaknuto semitizmom, koje je danas gotovo uvek vezano za anti-izraelsko pitanje? Ključne reči: govor mržnje, antisemitizam, srpsko-jevrejski odnosi, bezbednost UVOD: Za nacionalizam se kaže da to u suštini predstavlja privrženost sopstvenom narodu. Kao pojava, smatra se da je nacionalizam nastao s početka 19. veka sa pojavom romantizma u umetnosti i književnosti te, kao odgovor na univerzalnost renesanse i humanizma. Za razliku od tog romantičarskog nacionalizma, koji radi na vlastitom kulturnom identitetu i pri tome čak isti proces podstakne u drugim nacijama, pojavljuje se tkz. militantni nacionalizam (šovinizam) koji svoj identitet izgrađuje tako što ništi svaki drugi. Osoba koja mrzi, u svemu može naći povod za mržnju. Današnji antisemitizam najčešće se vezuje za nerešeno bliskoistočno pitanje, koji u isto vreme može predstavljati i alibi za antisemitizam. Međutim jedno se ne može osporiti, a to je da, nikada nije iskazivana tolika netrpeljivost prema drugim manjinama, bar ne u toliko radikalnoj i globalnoj meri, kao prema Židovima. Kada govorimo o antisemitizmu, treba pomenuti to da je reč o potpuno nepreciznom terminu koji je prvi put upotrebio Moritz Steinschneider (1860), a potom i Wilhem Marr(1879) da bi opisao antižidovsku kampanju kojoj je svedočio u Nemačkoj. Obzirom da Jevreji nisu jedini semiti, mnogi smatraju termin antisemitizam potpuno neadekvatan. Semit je kulturološka i lingvistička, a ne nacionalna ili rasna oznaka. Prvo treba znati ko su Semiti da bismo razumeli i antisemitizam, a Semitska rasa pored Izraelaca obuhvata i sve Arape i druge narode; kako onda jedan Palestinac može biti antisemita? Antisemitizam je termin koji označava mržnju prema jednom vrlo praktičnom pogledu na život, koji proističe iz Talmuda2. Predrasude i mržnja prema jevrejima postoje vekovima, pri čemu je najduže trajao verski antisemitizam. Verski antisemitizam je bio osnova za njegove druge oblike. Večite hrišćanske crkvene dogme o Jevrejima kao bogoubicama prva se odrekla Katolička crkva u drugoj polovini prošlog veka. Danas sve više nestaju tradicionalne hrišćanske optužbe za ubistvo Isusa, ali se nažalost pojavljuju među muslimanskim vernicima, optužbe u kojima se parafraziraju stari evropski klišeji. Tako je pre nekoliko godina osvanuo naslov u novinama da su se Židovi „zamerili Alahu“, iako nije baš najjasnije ostalo odakle novinaru informacija o tome šta je Svevišnjem na pameti, tekst je izazvao incidente koji govore u prilog tome da se zanemaruje bezbednosni aspekt antisemitizma kao i ugrožavanje osnovnih ljudskih prava. Nedavno su u Velikoj Britaniji članovi Parlamenta upozorili na porast antisemitskih incidenata, koji su uglavnom objašnjeni „situacijom na Bli2 Talmud je sveta knjiga za Jevreje. On sadržava ne samo religioznu nauku Jevreja, nego i građanske zakone: privatno pravo, porodično pravo i kazneno pravo. 319 skom Istoku“. Danas je, takođe rasprostranjen tkz. anticionizam ili anti-izraelizam. Pomenuti termin „anti-izraelizam“ ne treba poistovećivati sa kritikom izraelske politike ili vlasti, jer sasvim je drugo poricati Izraelu pravo na postojanje, negiranje Holokausta, gasnih komora i slično. 3 ODAKLE ANTISEMITIZAM? Kada govorimo o nastanku antisemitizma moramo da se osvrnemo na sam početak sukoba i stvaranju dogme o jevrejima kao narodu koji se stavlja uvek u mističan i mračan kontekst: Oni su ubili Hrista! Kada se sagleda situacija od nastanka, pa sve do danas shvatamo, da su Hrista ubili gresi čitavog čovečanstva, a ne jevrejski narod. Prvi Hristovi učenici su bili Jevreji koji su verovali, svi pisci biblije bili su Jevreji, dakle prvi vernici su bili duhovno i telesno Izraelci. Posle jevrejsko-rimskih sukoba i stradanja na Masadi4, Jerusalim je razoren i preimenovan u Aelia Capitolina. Podignuta su svetilišta rimskim bogovima Jupiteru i Veneri, a ono što je ostalo od zajednice koja je verovala u Hrista očišćeno je i zamenjeno antijevrejskom rimskom crkvom. Prema podacima smatra se da je Rim razorio skoro celu Judeju, uništivši skoro 1000 gradova i pobivši preko pola miliona jevrejskih muškaraca. Mnogo ljudi je kasnije umrlo od gladi, bolesti i požara. Rim je tada doneo stroge zakone protiv slavljenja Šabata, jevrejskih praznika, javnih jevrejskih obreda i čitanje Zakona. Jevreji kao i oni koji su verovali u Hrista nisu smeli da priđu na 250 kilometara od grada. Loza jevrejskih , apostolskih vođa sa Jakovom je ugašena , a počela je nova na čelu sa papama. Setimo se samo reči Justina mučenika, ranohrišćanskog filozofa „Mi vidimo vaša obrezanje, Šabatne dane, i jednom rečju sve vaše običaje i znamo da ste time kažnjeni zbog tvrdoće svoga srca. Obred obrezanja, prenošen još od Avrama, dat vam je kao odvratno obeležje, da vas razlikuje od nas hrišćana. Svrha ovoga je bila da vi i jedino vi možete patiti zbog toga, i tuga je sada zasluženo vaša; da bi vaša zemlja bila razorena, i vaši gradovi spaljeni, da bi plodovi vaše zemlje bili izjedeni od stranaca pred vašim očima; da niti jedan od vas može ući u vaš Jerusalim. Vaše obrezanje tela je jedina stvar koja vas sigurno razlikuje od drugih ljudi… i kao što sam rekao ranije, vaši gresi i gresi vaših otaca su uzrok, između ostalog, zašto vas je Bog osudio na poštovanje Šabata kao znak.“5 Celo rimsko društvo je bilo veoma antijevrejsko. Jevreji su bili prezirani zbog različite religije i nepoštovanja paganskih božanstava. Donošeni su zakoni protiv gradnje sinagoga i osnivanja jevrejskih zajednica. Tadašnji crkveni sabori propisivali su da, onaj koji jede sa jevrejima neće smeti da se pričešćuje, ne bi li se naučio poslušnosti, a da je kazna za 3 4 5 Preuzeto sa: http://www.e-novine.com/feljton/88281-Alibi-porobljavanje-pljaku.html, dana 2.10.2013. godine Masada je simbol otpora, upornosti i smrti jevrejskog naroda koji je shvativši da će izgubiti izvršio kolektivno samoubistvo upravo na toj tvrđavi odbivši tako da padnu živi u ruke rimljana koji su je danima opsedali. Preuzeto sa: http://www.srbel.net/2013/04/29/da-li-je-isus-hristos-ukinuo-zakon-4/, dana 3.10.2013. godine 320 brak sa jevrejinom ili jevrejkom ekskomunikacija. Svi ovi događaji postavili su temelje za sve ono što će Rimokatolička crkva počiniti kroz istoriju. Progoni Jevreja, Krstaški ratovi, inkvizicija, masovni pokolji, i naravno Holokaust, direktni rezultati antisemitizma. U svakom slučaju poznato je da su Jevreje širom sveta vekovima proganjali. U Austougarskoj monarhiji, na primer, trpeli su razne oblike tlačenja, od narušavanja dostojanstva, lišavanja imovine, zatvaranja, ubijanja i drugo. Objašnjenje je variralo od slučaja do slučaja, međutim uvek se na kraju svodilo na staru floskulu: Jevreji su ubili Hrista. Ne treba zaboraviti ni čuvenu Drajfus aferu6 koja se odigrala 1894. godine. Poznata širom sveta po tome što se Alfredu Drajfusu, francuskom oficiru jevrejskog porekla sudilo za izdaju i špijunažu. Na prvi pogled bila je to špijunska afera, kakvih je ljudska istorija bila prepuna, jedini problem bio je taj što je Drajfus bio Jevrejin i što je kao takav bio žrtva tadašnjeg sistema. Pomenute godine bilo mu je suđeno za izdaju. Drajfus je na osnovu lažnih dokaza, osuđen na doživotnu robiju. Godine 1894, u antisemitskoj atmosferi stvorenoj natpisima u štampi i javnosti, od strane francuske protivobaveštajne službe otkriven je akt špijunaže nepoznatog oficira u korist Nemačke. Tragovi su upućivali na Vrhovni štab francuske vojske u kojem je kapetan Alfred Drajfus bio jedini Jevrej. Uprkos tome što nije bilo stvarnih dokaza za inkriminacije za koje su ga optužili, Drajfus je uhapšen i osuđen na doživotni zatvor na Đavoljem ostrvu, u Francuskoj Gvajani. Mnogo godina kasnije, tačnije 1906. godine, Kasacioni sud Francuske i 40 sudija donelo je odluku o nevinosti Drajfusa i tako stavio tačku na događaj koji je potresao Francusku ali i ceo svet. Meru je konačno prevršio Treći rajh. Adolfa Hitlera nije zanimalo ko je ubio Hrista jer ni sam nije verovao u Njega, on je zastupao neku sasvim drugu teoriju. Nacisti su nastojali da zamene hrišćanske obrede i simbole svojim: prinudna okupljanja omladine bila su nedeljom ujutru, kad se ide u hram; ko je hteo, mogao je da se venča i sahrani uz upotrebu nacističkih rituala. Zato se moramo vratiti na onu rečenicu Adolfa Hitlera iz njegove knjige „Razgovori za stolom“, gde on kaže „mrzim Jevreje. Jer su oni izmislili Boga“. U Hitlerovom poimanju sveta i njegovom poretku, to je značilo da on mrzi živoga, ličnoga Boga, koji je nepredvidiv. Hitler je želeo svet u kojem bi prirodni zakoni vladali svetom. Prema rečima Episkopa lipljanskog Jovana Ćulibrka, Hitler je, biološki uništavajući Jevrejski narod iz kojeg je proistekao Isus Hristos, uništavao samu mogućnost ovaploćenja Isusa Hrista i zbog toga je on zapravo naslednik svih starih jeresi koje su napadale crkvu i protiv kojih su sazivani Vaseljenski sabori. U tome se vidi demonska strana Hitlerovog režima, da on nije samo neprijatelj, već je on bio demonski neprijatelj- kako Jevreja, isto tako i pravoslavnih hrišćana i zato je on morao da napadne Rusiju, jer je u njoj video živog Boga, ovaploćenog, koji je tu na zemlji i kojeg je on mrzeo.7 Dolazak Hitlera na vlast ostavilo je nesagledive 6 7 http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%90%D0%BB%D1%84%D1%80%D0%B5%D0%B4_%D0%94%D1 %80%D0%B0%D1%98%D1%84%D1%83%D1%81 Preuzeto sa : http://www.pravoslavie.ru/srpska/62341.htm, dana 3.10.2013. godine 321 posledice po našu civilizaciju. Posledice rata i njihov uticaj na život Jevreja toliko su duboki da čak i danas, posle toliko decenija, ne možemo u potpunosti da sagledamo njihovo značenje. Veliki ljudski gubici i užasna patnja koju su preživeli tokom rata samo su ona vidljiva, najtragičnija strana tog perioda. Holokaust je izmenio sliku jevrejskog naroda u svetu. Sagledavajući pojavu Holokausta tokom proteklih godina pokušava se razumeti kako je bilo moguće da nacizam prodre u Nemačku? Da li su postojale određene sklonosti i koreni u nemačkoj istoriji i kulturi koje su omogućile da se nacizam razvije baš u Nemačkoj? Ili se nacizam uspeo na vlast samo zbog političkih, ekonomskih i društvenih prilika u vreme krize? Pored Nemaca, i druge nacije među kojima su Jevreji živeli trebalo bi da postave sebi isto pitanje. Jevreji su transportovani u koncetracione logore iz zemalja u kojima su živeli stotinama godina, i pred tim narodima odigrale su se najveće drame. Većina tih naroda među kojima su Jevreji živeli prećutno su prihvatali da ih deportuju, manji procenat je pokušao da ih spase. Holokaust je pokazao da moderan čovek, bez obzira na kulturološki, naučni i tehnološki napredak, nije postao tolerantniji prema drugim osobama. Ispostavlja se da u periodima krize na čoveka lako deluju ekstremističke ideologije i neobuzdani grupni egoizam. Znanja i iskustvo koje čovek ima, tehnologija koju primenjuje, mogu da se koriste za usavršavanje naoružanja i uništavanje. Ta pretnja viđena je i u poslednjem ratu na našim prostorima, međutim najtraumatičniji izraz dobila je za vreme Holokausta. Holokausta je za Jevreje istorijska lekcija koja je postala deo njihovog života, sa njom se rađaju i umiru. Zato su danas mnogi Jevreji osetljivi na teškoće i opasnosti koje postoje u Izraelu, koji predstavlja, kako za Jevreje tako i za nejevreje, zemlju gde su preživeli Holokaust našli utočište i domovinu.8 ANTISEMITIZAM U SRPSKOM NARODU Srpski narod, u poslednjih 15 godina, postao je poligon za bezbrojna eksperimentisanja u medijima širom sveta. Beskrupulozno plasiranje lažnih informacija ili montirani događaji bili su izgovor za bombardovanje čitavog jednog evropskog naroda. Reakcije i posledice takve jedne kampanje govora mržnje traju i danas. Devedesetih godina prošlog veka sa Zapada je krenula besomučna propaganda protiv srpkog naroda. Bilo je neophodno optužiti Srbe kao zločince, kako bi se steklo moralno pravo na njihovo „pravedno“ kažnjavanje. Međutim, u moru neistina izrečenih na račun srpskog naroda, najgnusnija i ujedno najisplativija je optužba za antisemitizam. Međutim, antisemitizam ne sme da postane ideologija koja će služiti političkim interesima. Posebno u jednom vremenu kada izmišnjena medijska realnost može da organizuje postojanje događaja koji se nisu ni desili. Narodi koji imaju hrišćanski identitet ne mogu se poistovetiti ni sa jednom formom mržnje, a posebno ne prema narodu iz kojeg korene vuče njiho8 http://coihserbia.com/fajlovi/Jevrejski_narod_posle_Holokausta.pdf 322 va vera. Judejskom plemenu izraelskog naroda pripadaju Isus Hrist, presveta bogorodica Marija, neki od apostola koji su u srodstvu sa Hristom, a svi apostoli su Izraelci tako da je antisemitizam i antijudejstvo ujedno i antihrišćanstvo. Na kraju krajeva i sami hrišćani mogu stradati od antisemitizma, jer ne žele da se odreknu korena svoje vere. Najbolji primer su nacistički ideolozi svih vrsta i vremena koji su slabost Hrišćanstva nalazili upravo u jevrejskom korenu. Dakle, duhovne osnove naše vere nalaze se u biblijskom starozavetnom i novozavetnom jevrejstvu. Srbi su jedan od retkih naroda u Evropi koji u svojoj istoriji nikada nije proganjao i uništavao Jevreje. Naprotiv, velika je i snažna tradicija srpsko-jevrejskog prijateljstva kroz istoriju. Od najstarijih vremena do danas Jevreji žive među Srbima, a da nikad nisu doživeli nikakve neprijatnosti, a kamoli progone. Sa druge strane, mnogi Jevreji su se žrtvovali za Srbiju koju su doživljavali kao svoju otadžbinu. Istorijskih primera ima bezbroj, a najviše ih je vezano za period Balkanskih i Prvog svetskog rata. Tu žrtvu srpskih vojnika jevrejskog porekla za slobodu naše otadžbine nikada ne smemo zaboraviti. U knjizi Jaše Almulija „Živi i mrtvi“, Jevreji koji su preživeli Drugi svetski rat, svedoče o odnosima Srba i Jevreja u to teško doba. Poznati kompozitor Enriko Josif godinama je upozoravao Jevreje „Molim vas, stvar je užasno jasna. Mi smo sa Srbima u duhovnom srodstvu kao dva eshatološka naroda sa užasno sličnom sudbinom. Nešto eshatološki čudesno se nad srpskim narodom dešava kao što se to dešavalo do juče i nad Izraelom. I zato je sveta dužnost svakog od nas Jevreja da to shvati. Jer Jasenovac srpski je ono što je naš Dahau. To je jedan izuzetan narod i strašno je ovo što je učinjeno. Vrlo je to učinjeno promišljeno. I ponavljam, izvršen je nad Srbima pravi pravcati medijski genocid, medijski Aušvic, pretvorili su Srbe u nakaze kako su nas unakazivali kroz vekove, a posebno preko Gebelsa i njegove propagande. Gledao sam strašnu emisiju u kojoj su izišle sve one nalepnice o Srbima, to je isto kao kad je Hitler Jevreje prikazivao onako unakažene kao satane i đavole.“9 Antisrbizam ništa nije humaniji od antisemitizma. Nažalost za oba pokreta su realizovana u istim logorima. Postavlja se pitanje, da li mi kao narod, uopšte imamo pravo da konstatujemo postojanje antisrbizma od NDH do druge albanske države koju pokušavaju da grade na Kosovu i Metohiji? Ovo zajedničko stradanje čini naša dva naroda nerazdvojnim i odbacuje svaki pokušaj antisemitizma kao besmislen. Međutim, ne treba zanemariti antisemitizam u našoj zemlji, koji je prisutan i vidljiv. Samo treba postaviti pitanje, ko je antisemita u Srbiji, pa i u Republici Srpskoj? Da li su skinhedsi tradicionalno srpsko udruženje ili uvozna sekta sa Zapada? Da li je usmerenost na agresiju hrišćanska vrlina? Antisemitizam je postao popularno sredstvo za obračun sa jedinim nacionalizmom koji u sebi nikada nije imao antisemitizma i drugih nacističkih oblika i formi. Svetska civilizacija postala je s pravom osetljiva na antisemitizam kao koren svih zala odgovornih za smrt toliko nevinih žrtava. Zato nijedna optužba nije toliko medijski isplativa kao antisemitizam. 9 http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Apologetika/OklevetaniSvetac/OklevetaniSvetac53.htm 323 BEZBEDNOSNI ASPEKTI ANTISEMITIZMA U NAŠOJ ZEMLJI Danas niko sa sigurnošću ne može tačno da zna koliko ima Jevreja u našoj zemlji. Za Jevreje i neke druge etničke grupe, posebno one koje su bile žrtve Holokausta, karakteristično je da nerado pristaju da budu registrovani, jer su razni spiskovi, crkvene knjige i drugo služili njihovim progoniteljima da ih pronađu. U Srbiji je veliku pažnju izazvalo pojavljivanje imena uglednih Jevreja iz Beograda i okruženja na jednom nacističkom sajtu. U pitanju je jedan od najpoznatijih i najposećenijih sajtova neonacističke zajednice širom sveta. Funkcioniše pod sloganom „Beli ponos širom sveta“10. Sajt služi za širenje neonacističke literature, rasističkih, antisemitskih i homofobičnih tekstova i poruka. Čak ima deo posvećen i deci, kao i lične oglase za upoznavanje. Preko sajta se razmenjuju fajlovi sa nacističkom muzikom, filmovi sa pomenutom tematikom, sve u svemu 11 „prava mala neonacistička virtuelna zajednica“. Sociolozi koji se bave ekstremizmom, okarakterisali su internet kao jedan od najznačajnijih događaja za popularizaciju ekstremnih desničarskih ideja. Praktično je besplatan, omogućava međunarodno prisustvo i anonimnost. Objavljivanje adresa ljudi koje neonacisti smatraju za ideološke neprijatelje nije novitet. Predhodnih godina svetsku pažnju uzburkao je događaj gde je Matt Hale, lider jedne od rasističkih organizacija u SAD uhapšen nakon što je pokušao da ubije sudiju Joan Humphrey Le ow, koja je neposredno pre toga donela presudu protiv njega. Hejlovi simpatizeri su nakon toga objavili adresu sudije Levkov na istom sajtu na kojem su objavljivana imena naših Jevreja u Srbiji. Ubrzo nakon toga majka i muž sudije Levkov, oboje invalidi, nađeni su mrtvi u kućama. Dvostruki ubica slavljen je kao heroj među neonacistima u Americi. Što se tiče objavljivanja liste imena i adresa uglednih Jevreja u Srbiji, jasno je da je ovaj potez motivisan željom da se jevrejska zajednica zaplaši. Zastrašivanje, kojim se želi postići nevidljivost i nečujnost manjina u javnom životu. Onog trenutka kada su posle Holokausta Jevreji osnovali državu Izrael, ekonomski brže napredovali udruženim snagama, te integrišući se u državne institucije SAD, delimično postajući i sami SAD, svrstani su u novu grupi neprijatelja u čije ruke ne treba pasti. Te su ruke obično nazivane „Novim svetskim poretkom“ ili „Jevrejskom zaverom“. Odatle se vešto izvukao zaključak, da je Srbiju bombardovao jevrejski lobi iz Amerike. Obzirom da kod nas ne postoji primer novog antisemitizma koji se odnosi na anti-izraelizam, često se plasira priča o ideji jevrejske zavere koja opstaje kao latentna dimenzija anti-evropskog, antiliberalnog i anti-američkog diskursa. Međutim posmatrajući neke naše desničarske organizacije, može se primetiti da postoji određeni animozitet između skinhedsa koji su nevernici i hrišćanske desničarske omladine. Ali u ideološkom smislu indirektna veza postoji, jer delovi njihovih programa se podudaraju. Pa se tako često anti-zapadnjaštvo, na10 11 http://www.stormfront.org/forum/ Preuzeto sa: http://www.makabijada.com/antise.htm 324 cionalizam, ideološka isključivost, otpor prema liberalnim idejama, homofobija u našem narodu poistovećuje s antisemitizmom. Dakle, može se zaključiti, da se antisemitizam znatno razvija tamo gde jevrejski kapital ima dominantnu ulogu i gde je učešće Jevreja u političkoj vlasti vidljiv. Antisemitizam u Srbiji posledica je neznanja, i u principu znači „anti-amerikanizam“ i „protivljenje globalizaciji“. Protiv takvog oblika antisemitizma se treba boriti jer je apsolutno nerazuman, neprihvatljiv i nepriličan u zemlji kao što je naša. Zdrav razum teško može prihvatiti ovu tezu po kojoj, dakle, mrzeti Jevreje znači automatski mrzeti Amerikance i obratno, kao da je to isti narod, i biti protiv ekonomskog procesa iza kojih stoje interesi multinacionalnih kompanija. Zar se onda po toj logici ne bi dalo zaključiti, da su svih 200.000 demonstranata u Đenovi12, koji su čak i krv prolili zbog globalizacije ustvari-antisemiti? U ovakvim preterivanjima krije se i moralna podvala, jer ako optužite Židova za silu, onda ne napadate slabijeg, nego „nevidljivog vladara sveta“, kojeg treba raskrinkati i pobediti. Zato je uredu tvrditi da su Jevreji krivi za sva zla sveta, počevši od raspeća Isusovog, da su trgovci, tvrdice, lihvari i lešinari jer su u evropsku ekonomiju uveli menice. Optuživati Jevreje za otimanje „našeg“, iza čega je stajao poziv za pljačku jevrejskog. Nataložene i okoštale predrasude stvaraju simbole negativnog kao što su: da je Židov izdajica i manipulator (često predstavljen po Judinom liku), trovač i seksualni napasnik, čak su Jevreje optuživali za krvnu klevetu, koja je ustvari predstavljala lažnu optužbu da Jevreji ubijaju decu kako bi koristili njihovu krv u svojim verskim obredima. Istorijski gledano ove tvrdnje, uz one o trovanju vode i skrnavljenje hostije bile neki od glavnih izgovora za progon Jevreja u Drugom svetskom ratu. U doba nacizma mrzeti Židove bilo je patriotski. Danas ćete se često sresti sa floskulom da ako svi oduvek mrze Židove-mora da Židovi ne valjaju! Potreba za tipom je potreba za jednoobraznim, uniformisanim objektom mržnje. Jevrej za antisemitu nije biće, nego predmet kojeg treba uništiti. Oni koji napadaju Jevreje danas, često kažu da ne mrze Jevreje već su samo „objektivni“.13 Dakle problem današnje bezbednosti manjina i nekontrolisanom govoru mržnje jeste što u principu nacizmu nema kraja. Primer za to je ovogodišnji miting mađarske ultradesničarske partije „Jobik“, koja je treća po veličini partija u mađarskom parlamentu. Povod za okupljanje bio je protest protiv sastanka Svetskog jevrejskog kongresa koji je održan u Budimpešti. Mađarski sud poništio je policijsku odluku o neodržavanju mitinga, tako da su na ulice grada izašle pristalice Jobik-a sa antisemitskim obeležjima, kukastim krstovima i transparentima da se svim političarima koji poseduju jevrejsko poreklo zabrani delovanje. Ukoliko sagledamo pojedinačno sve segmente mržnje prema jednom narodu, možemo da zaključimo da se mržnji prema Jevrejima samo menja oblik, nalaze novi objekti, primenjuju drugačije metode uništenja ali svaka hoće isto: poniženje, ropstvo, uništenje. Antisemitizam, rasizam i ksenofobija nas uvek oba12 13 http://en.wikipedia.org/wiki/27th_G8_summit, Preuzeto sa: http://www.e-novine.com/feljton/88281-Alibi-porobljavanje-pljaku.html, dana 2.10.2013. godine 325 veštavaju o duhovnom, političkom, etičkom i ideološkom stajalištu sredine u kojoj takve pojave bujaju. Odatle potreba da se što više ukazuje na ovakve pojave u društvu kako bi se sprečilo neko novo stradanje, neki novi Holokaust. ANTISEMITIZAM U UMETNOSTI Otkud antisemitizam u umetnosti, odakle ta nakaradnost? Smatra se da to nikada nije bio izum samog umetnika već prosto usvajanje predrasuda i klišeja, proizvod socijalne psihopatologije društva u doba naraslih društvenih kriza. Antisemitizam je imao dugu istoriju i mnoge pristalice. Ne treba da čudi ni činjenica, da se pojavila i Enciklopedija antisemitizma, u kojoj su sistematski pobrojani svi značajniji incidenti i gledišta o antisemitizmu. Enciklopedija navodi filozofe te, njihove stavove prema jevrejskom pitanju.14 Uvid u ovu vrstu antisemitizma treba da dokaže, da nije u pitanju neka metafizička predstava, već da su pogledi na antisemitizam uveliko spojeni sa razvojem društvene i političke svesti. Tako je Volter u svom Filozofskom rečniku (1764.) označio Židove kao neznalice, barbare i ljude pune predrasuda. Slične tvrdnje izneo je i Theodor Fontane, jedan od vodećih nemačkih pisaca, koji je u svojim pismima iskazao neprekriveni antisemitizam rekavši da su „Židovi sposobni samo za materijalnu, ali ne i duhovnu asimilaciju“. Ne treba izostaviti ni čuvenog Johann Gottfried von Herdera, filozofa koji je istakao da Židove treba držati izvan društva, što je poslužilo kasnije militantnim nemačkim nacionalistima, koju su hteli da sve što ne pripada njihovoj naciji, odstrane iz nemačkog društva. Rani socijalist, Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.) karakterisao je Jevreje kao parazitsku snagu zla u svetu, predstavnike buržoazije, te je svoje stavove o tome da Jevreje treba proterati iz Francuske obrazložio argumentima koji su bili spoj rasnih i ekonomskih predsrasuda. Najbizarnije stajalište izneo je svakako Paul Anton de Lagarde, koji je u svojim Nemačkim spisima(1878.), rekao da je ponosan što je antisemita, ali da ne mrzi Židove! Navedeni primera je mnogo i dokazuju da se antisemitizam pojavljuje u različitim oblicima i različitim mestima. U ostvarivanju nacionalnog programa uništavanja Jevreja (Holokaust) jedno od najmoćnijih propagandnih sredstava bio je film. Zajedno sa drugim masovnim medijem, radiom, uz široko korišćenje već poznatih sredstava masovnih komunikacija, film se pokazao kao izuzetno delotvoran u propagandnom delovanju na širok krug ljudi. Slikovno predstavljanje propagandne poruke ima važne prednosti nad drugim sredstvima komunikacije, brže i ekonomičnije je a, dejstvo slike je trenutno i integralno, dok se poruka shvata u celini i bez raščlanjivanja. Film izaziva emocije kod publike i omogućava uživljavanje. Gebelsovo propagandno delovanje bilo je zasnovano na Hitlerovom političkom načelu, da se na masu deluje emocijama, osećanjima i verom, a ne razumom. Nacistička propaganda, pa i ona filmska, ciljala je na psihološku retrogresiju i najniže instikte 14 Richard S. Levy Ed., Antisemitism. A Historical Encyclopaedia od Prejudice and Persecution, Volume 1: A-K; Volume 2: L-Z, 2005. 326 radi lakše manipulacije. Tako imamo filmove poput Večni Židov(1938.), Jud Süss V. Harlana (1940.). Već nakon nekoliko dana od premijere ovog filma, Himler je izdao naredbu da pripadnici SS policije treba da vide taj film, koji je zatim redovno prikazivan “Hitlerovoj omladini“. Prema poverljivim policijskim izveštajima s kraja te godine, publika je na film reagovala „izuzetno afirmativno“, a nisu bili retki ni oni koji su nakon filma glasno tražili izbacivanje Jevreja iz Nemačke. Jevreji su u filmu provodili ritualna ubistva, silovanja, rasno mešanje i trovanje krvi. Milionskoj publici predstavljena je opasnost od jevrejske „svetske kuge“ koja prodire u čistu arijevsku krv i preti da uništi nemački narod. Filmovi su rađali jedan za drugim. Tokom postojanja Trećeg rajha snimljena su 1.363 filma. Filmski poziv za genocid viđen je, i u filmovima: Velika iluzija (1938.), Obećana zemlja(1974.) pa sve do danas gde imamo čuveni film u režiji Mel Gibsona, The Passion of the Christ(2004.).15 Antisemitizam bio je uveliko zastupljen i u slikarstvu. Među najznačajnijim likovnim delima koja bi mogla biti označena kao antisemitska je Oskrnavljenje hostije, Paolo Uccello-vo likovno delo iz 1468. godine. Često se pominje platno Arnold Boecklina pod nazivom Suzana i Mudraci, koje ima za temu Židovsku seksualnu pohotu. U doba Drajfusove afere karikature Jevreja postale su svakodnevnica i nalazile su se skoro na svakom koraku. Karikatura, po svojoj prirodi uvek balansira između humora i uvrede, uvek na granici i klizavom terenu. Međutim, humor nestaje onog trenutka kada karikatura postaje uvreda i maliciozno karikiranje. Nosat, pogrbljen sa odvratnim osmehom, takva karikatura svakako uveseljava, osim ako je na njoj nešto tvoje, ili neko do koga ti je stalo, ili ti sam. Da li bi sa osmehom posmatrali karikaturu ako lično pripadaš naciji ili klasi koja se ismejava na njoj? 16 U umetnosti se uglavnom ponavljaju usvojeni stereotipi. Tako su Jevreji zelenaši, mešetari, seksualni predatori, oni koji upražnjavaju naopaku religiju, Bosanci su glupi, Crnogorci lenji, Rusi ismejavaju Ukrajince, Francuzi Belgijance itd. Međutim, šta kada karikiranje prestaje biti duhovito i postane samo ruganje? Potcenjivanje zagovara potčinjenost. Porobljivački mentalitet, koji se zalaže za neravnopravnost, nalazimo u karikiranju osobina i običaja najviše na račun predstavnika židovske manjine. Od svih knjiga ikada objavljenih u istoriji, “Protokoli sionskih mudraca” spadaju u red onih knjiga koje su u potpunosti antisemitske. Pored njih u prodaji se sasvim slobodno mogu naći i Jevrejsko ritualno ubistvo kao i Hazardsko kraljevstvo, u kojem je antisemitizam kamufliran kao kritika Hazarima, kao i na desetine ako ne i stotine drugih. 15 16 Milan Koljanin „Filmska propaganda, uvod u Holokaust“, str. 37 i 38, Godišnjak za društvenu istoriju VII/1, 2000. godina preuzeto sa: http://www.e-novine.com/feljton/88281-Alibi-porobljavanje-pljaku.html, dana 8.10.2013. god. 327 ANTI IZRAELIZAM I BLISKOISTOČNO PITANJE U zapadnoj Evropi poslednjih godina primetan je porast antisemitizma. U Engleskoj je broj antisemitskih ispada porastao za 50 odsto, kako navode stručnjaci. Slično je u Francuskoj, Belgiji i drugim evropskim zemljama. Iza ovog porasta stoje dva fenomena. Prvi je tradicionalna desnica, čiji se antisemitizam zasniva na rasističkim teorijama, koje su bile stub nacističke ideologije u Nemačkoj 30. i 40. godina prošlog veka. Tu se ubraja antisemitizam skinhedsa i neonacista. Oni u principu propagiraju ideje o inferiornosti Jevreja u odnosu na arijevsku rasu, te forsiraju ideje o „Jevrejskoj zaveri“. Drugi izvor antisemitizma je, takozvani islamski ekstremizam, koji propovedaju razne islamističke grupe. Fokus njihove pažnje je kriza na Bliskom Istoku i izraelsko-palestinski rat, te animozitet prema Americi koju smatraju cionističkom ekpoziturom. Kao što se vidi iz svega navedenog, opet se radi o nekoj vrsti zamišljene „Jevrejske zavere“ protiv ostatka čovečanstva. U principu taj „novi antisemitizam“ ili „anti-izraelizam“ kako ga neki autori nazivaju, ustvari predstavlja kritiku izraelske politike na Bliskom Istoku, koja je formulisana kao kritika prema Jevrejima i Izraelu kao Jevrejskoj državi. U Srbiji je više prisutan prvi izvor antisemitizma, jer kao što možemo primetiti, nacisti su još uvek među nama, dok je islamski antisemitizam vrlo malo zastupljen. Takvi odnosi su rezultat tradicionalno dobrih odnosa sa Izraelom, kao i toga, da kod nas izraelsko-palestinski sukob zauzima malo medijskog prostora. Ono što zabrinjava jeste činjenica da u našoj zemlji raste ideja o Jevrejskoj zaveri koja opstaje kao neka vrsta hrišćanskog antisemitizma.17 U poređenju sa brojem muslimana i hrišćana u svetu, pri tome zanemarujući hinduse i budiste, Jevreji su malobrojna skupina. Oni čini neznatan procenat svetskog stanovništva. Gotovo polovina ih živi u Izraelu, zemlji koja je površinom opet manja od mnogih evropskih zemalja. Danas sve više Jevreja iz Evrope odlazi u Izrael, jer je skoro pa postalo moderno koristiti ponašanje izraelske vlade kao izgovor za otvoreni antisemitizam na kakav smo navikli od muslimana. Na anti-izraelskim demonstracijama u Evropi lako možete čuti pozive da se Je17 preuzeto sa: http://www.makabijada.com/antise.htm, dana 8.10.2013. god. 328 vreji „vrate“ u gasne komore. To smo imali priliku čuti i od jednog holandskog poslanika. U Belgiji se na sajtu Ministarstva za edukaciju pojavio tekst gde upoređuju Izrael sa nacističkom Nemačkom.18 U Švedskoj, izraelski sportisti skoro da ne mogu da se takmiče da ih ne napadne podivljala gomila. Zločini motivisani mržnjom prema Jevrejima brojčano prevazilaze one protiv muslimana, koji su od malena učeni da mrze Jevreje. O tome ima veliki broj video zapisa koji se lako mogu pogledati na većini društvenih mreža, uključujući i Youtube .19 Izrael je teritorijalno na najgorem mestu, jer ne postoji gore mesto za život ako ste okruženi mržnjom svojih suseda. Činjenica da jevrejska država mora da postoji, a mora, predstavlja optužnicu za čitavo čovečanstvo, a posebno katoličku crkvu, čiji je vekovni program agresivne mržnje prema Jevrejima usađen pravo u evropsku psihu zbog koje je dovoljan i najmanji podsticaj pa da ispliva na površinu. Pre nekoliko godina bili smo svedoci masakra koji je počinjen nad nedužnom jevrejskom decom iz porodice Fogel20 u njihovoj sopstvenoj kući. Deca su pobijena na najbrutalniji način od strane palestinskih terorista. Tom prilikom Benjamin Netanyahu obratio se liderima sveta, koji hitaju da osude Izrael pred Savetom bezbednosti UN-a kada god Izrael potvrdi svoje pravo na ovu zemlju, dozvolom Jevrejima da grade domove. Zahtevao je Netanyahu da osude ubistvo jevrejske dece sa jednakim entuzijazmom i brzinom. To se nije dogodilo. Istovremeno na ulicama Gaze slavljeno je ubistvo dece, koje je doživljeno kao herojski čin. Na ulicama se održao karneval, a članovi Hamasa deci su delili slatkiše. Posao intelektualnih gromada iz zapadnog visokog društa je da Jevreje mrze na onaj starovremenski način, kako su i njihovi pradedovi mrzeli Jevreje tada, početkom dvadesetog veka. Od Mel Gibsona, Džulijen Asanža do Džon Galijana, čini se da ne prođe skoro ni dan, a da se poneka javna ličnost ne razotkrije kao mrzitelj Jevreja. Radi se o tome da im više nije ni neprijatno da se razmeću negativnim osećanjima prema Jevrejima. Brana koja je zauzdavala antisemitizam nakon Holokausta, urušila se. Dok su Jevrejska deca ubijana u vlastitim krevetima, na ulicama, po diskotekama i prodavnicama širom Izraela, pomodne antisemite obradovala je prilika da ponovo mogu javno mrzeti Jevreje. Izraelske vođe karikaturno su prikazivani kao Fejgin, Pontije Pilat i Hitler na novinskim naslovnicama po celoj Evropi. Pripadnici izraelske vojske prikazivani su kao nacisti, a izraelske porodice kao neljudi. U Engleskoj je čak prikazivana mini serija pod nazivom „Obećanje“ u produkciji Kanala 4. Ovo ostvarenje predstavlja se kao istorijska drama o Izraelu i Palestincima. U skladu sa opšte prihvaćenim shvatanjem, jedini dobri Jevreji u ovoj seriji su oni koji su stradali u Holokaustu. Iz perspektive ovog ostvarenja, svaki Jevrej koji se podigao na oružje kako bi oslobodio Izrael jeste nacista. I dok se u Engleskoj puštaju serije poput ove, sa druge strane se ubistvo Fogelove dece opisuje kao slučajno ubistvo „naseljeničkih porodica“ od „navodnih terorista“. Ukoliko bi 18 19 20 http://www.cendo.hr/Novosti.aspx?id=2460&a=0&title=anti-izraelizam-u-belgiji Video „Muslims teach their kids how to kill Jews“, http://www.youtube.com/watch?v=q9RraMYttIQ http://www.ynetnews.com/articles/0,7340,L-4041237,00.html, The names of the five family members murdered in the Itamar terror attack were cleared for publication Saturday evening: Udi Fogel, 36, Ruth Fogel, 35, and their children Yoav, 11, Elad, 4, and three-month-old Hadas. 329 neko i hteo da napravi seriju po istoimenom događaju pri tome ističući u prvi plan da Palestinci nemaju drugog nacionalnog identiteta izuzev opsesije za uništenjem jevrejske države, ne bi imao publicitet kao pomenuta serija.21 ZAKLJUČAK: U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, a samim tim i o potrebi borbe protiv rasizma i rasne diskriminacije govori se i o potrebi sprečavanja „govora mržnje“, jer „govor mržnje“ podstiče, opravdava ili veliča diskriminaciju na osnovu rase, etničke, polne, verske, jezičke ili neke druge pripadnosti. Ujedinjene nacije (UN), Savet Evrope, Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI), međunarodne sudske insance i Evropski sud za ljudska prava, samo su neki od međunarodnih institucija koje svojim delovanjem nastoje da spreče zločine počinjene iz mržnje. U tom smislu govor mržnje i zločin iz mržnje najčešće su neraskidivo povezani. Međutim, osnovni problem govora mržnje kako pojedini kritičari ističu jeste, da on ograničava slobodu izražavanja, te da je u tom smislu opasno koristiti ga, jer ni najteži govor mržnje ne može da načini štetu kakvu može ograničavanje slobode izražavanja. Postavlja se pitanje šta jedno društvo može da uradi kako bi sprečilo zloupotrebu slobodnog izražavanja? U širenju ili sprečavanju govora mržnje, pored institucija vlasti, veliku ulogu imaju mediji. Oni igraju ključnu ulogu u kreiranju javnog mnenja. U istoriji 20. veka postoje brojni primeri zloupotrebe još od Julijusa Štrajhera, urednika Der Stürmer u vreme Trećeg Rajha, pa sve do NATO bombardovanja SRJ i kreiranju opravdanosti za taj genocidni čin. Vlast je odgovorna da sve organizacije koje šire mržnju ukine ili zabrani njihovo delovanje, dok mediji imaju obavezu da ukazuju na primere govora mržnje i izbegavaju da isti šire. Naravno širenje govora mržnje mora biti prepoznata ne samo od vlasti i medija, već i od civilnog sektora, verskih zajednica i lokalne samouprave. Što se tiče antisemitizma, treba još jednom istaći da ljudi u našoj zemlji ne smeju da iznevere svoje pretke i ogreše se o narod sa kojim su u istorijskom prijateljstvu, sa kojim su biblijski i samim tim i egzistencijalno srodni. Osuda i iskorenjivanje antisemitizma treba da bude naš zadatak više nego bilo čiji drugi, jer to kalja moralni lik našeg naroda koji je vekovima čuvan od raznih iskušenja. Antisemitizam nikada ne može biti Srpski stav, ali može biti tuđa podvala i tuđi interes. Trudimo se da ne ponovimo istorijske greške kada smo sledeći tuđi interes, gubili sopstveni identitet. A, o značaju jevrejskog nasleđa za naš identitet nije potrebno ni govoriti. 21 preuzeto sa: http://www.nspm.rs/prenosimo/nas-svet-troje-jevrejske-dece.html, dana 2.10.2013. godine 330 ANTISEMITISM – THE LONGEST FORM OF HATE CRIME Abstract Hate speech, as previous wars on the territory of Former Yugoslavia show, is a powerful tool for instigating lynch, discrimination, violence, cruel behavior, war crimes and other anti-civilized legacies and stereotypes which are the basis for a criminal offence called hate crime. The fundamental threat for expressing opinion with the elements of hate speech is that a message with such content, which is sent to citizens, targets to cause some negative effects on a person or a group of persons depending on his or their personal characteristics or membership in a particular group. We are not born with ideology, we adopt it. Even prejudiced is not natural, but acquired. Racism, xenophobia and chauvinism are acquired, ideologically shaped opinions. One such ideology is Antisemitism. It implies a specific relation towards the Jews which can be defined as hatred aimed at them. Antisemitism is also an antiChristian phenomenon, which is corroborated by returning to paganism with particular Antisemitism groups. Antisemitism has been present for centuries. In World War II the worst form of Antisemitism emerged – the Holocaust, in which the Nazi liquidated six million of European Jews. Today, many years later, as State Department reports show, Antisemitism, admittedly, in its disguised perfidious forms still poses a threat. Antisemites are not the only rightwing ultranationalists. Now, there is a considerable number of distinguished intellectuals who promote Antisemitism in their speeches and it is precisely this that perpetuates it. Where do Antisemitism and hatred towards the Jews come from? Which security implications of Antisemitism and hate speech almost always lead to concrete actions caused by it? What can one society do in order to prevent the misuse of freedom of expression which so easily turns into hate speech? The key question is how to prevent violence motivated by Semitism, which is today almost always related to anti-Israeli issue? Keywords: hate speech, Antisemitism, Serbian-Jewish relations, security 331 GOVOR MRŽNJE I MEDIJI Prethodno saopštenje UDK 316.647:659.1/.4 doc.dr sci. Idriz Ćosić, dipl.ecc1 Apstrakt: Poznato je da mediji, kao opšte prihvatljivi segment društvene zbilje, imaju značajnu ulogu u kreiranju stvarnosti i utiču na pojedinca ili grupu u formiranju mišljenja u bilo kojoj sferi života. Da bi se približio značaj i uloga medija i govor mržnje, u radu su predstavljeni osnovni elementi koji karakterišu ovu tematiku. Primjera govora mržnje u praksi je bezbroj, naročito u poskonfliktnom regionu, kao što je Balkan . U prvom dijelu rada dat je osvrt na ulogu medija u društvu, gdje se postavlja pitanje objektivnosti i neutralnosti u prezentovanju informacija. U centralnom dijelu rada ukazuje se na problem govora mržnje, stav medija u odnosu na zadanu problematiku, kao i posljedice koje su direktno prouzrokovane medijskom prezentacijom govora mržnje. Za izradu rada korištena je dostupna literatura koja tretira navedenu oblast, te web portali. Ključne riječi: mediji, govor mržnje, diskriminacija ULOGA MEDIJA U DRUŠTVU Mediji kao sastavni dio modernog društva imaju važnu ulogu, možda u novije vrijeme i najvažniju u oblikovanjuh naših ličnih percepcija i uvjerenja, što se posebno odnosi na događaje i teme o kojima se nezna puno. Dok mediji prikazuju pojednostavljene i uređene verzije događaja u našem kompleksnom i dinamičkom svijetu, istovremeno nam daju osjećaj sudjelovanja i razumijevanja. 2 Većina novina, časopisa, televizijskih i radijskih stanica su kompanije. Izdavačka i televizijska industrija su iste veličine kao i automobilska industrija u kategoriji tržišne vrijednosti. Mediji se često pogrešno povezuju samo sa fenomenom zabave, pa se kao takvi smatraju marginalnim u životu većine ljudi. Među1 2 Kontakt: doc.dr sci.Idriz Ćosić ,dipl.ecc, Livnica čelika doo Tuzla,direktor, E-mail: cosic.idriz@ gmail.com Zoran Tomić: (2006 ), Odnosi s javnošću, Sarajevo, str. 260 332 tim, masovne komunikacije su dio ukupnih društvenih aktivnosti. Jedna od njihovih osnovnih uloga jeste informisanje, ali i da svojim angažmanom zauzmu kritički stav prema temama i događajima od javnog značaja i time utiču na kreiranje javnosti, odnosno javnog mnjenja. Ne samo zato što utiču na stavove pojedinaca, već i zbog toga što predstavljaju instrumente pristupa različitim oblastima ljudskog znanja. U ranijim teorijama komunikacije mediji su označeni kao posrednik u prenosu poruke, odnosno vijesti, međutim sa porastom uticaja elektronskih medija i razvojem informacionih tehnologija koje omogućuju gledaocima da budu trenutni svjedoci nekog događaja koji se dešava na drugom dijelu svijeta počeo je da raste njihov uticaj na oblikovanje sadržaja poruke koju prenose. Brojne su, vidljive i nevidljive, veze javnosti i medija. Moderna društva se, između ostalog, određuju i na osnovi stanja medijske scene: brojnosti i različitosti medija, stupnjeva slobode izražavanja te dominantnog jezika koji se koristi u medijima. Slika medija ujedno odražava vladajuće ozračje vremena. Prelistavanje novinske dokumentacije ili pregled arhive elektroničkih medija pokazuju stanje jednog društva, upozoravaju na glavne društvene smjerove i ideje.3 Mediji prodaju informacije i zabavu na način koji stimulira publika da izdvoji novac ili vrijeme da bi čitala, slušala ili gledala. Možda još i važnije, mediji prodaju svoj prostor ovlašivačima. U vezi s navedenim, praktičari odnosa s javnošću moraju razumijeti i nikada ne smiju zanemariti dva osnovna cilja medija: traženje i širenje istine i sticanje profita. Odanost novinara prema njihovoj misiji uzrokuje da se njihovo viđenje činjenica bitno razlikuje od viđenja njihovog izvora informacija. Novinar gleda na vijest kao na potrošnu robu, dok se izvor te vijesti više brine o trajnom učinku te vijesti. Novinaru je reportaža prijelazni element u neposrednom tijeku informacija, dok izvor na reportažu gleda kao na diskretan događaj. Novinar se općenito ne zabrinjava pozitivnim ili negativnim učincima reportaže, dok god su činjenice u toj reportaži istinito prikazane, dok izvor informacija uvjek želi biti prikazan u najboljem svjetlu. Ako osoba koja se bavi odnosima s javnošću želi uspješno surađivati s medijima, ona mora razumjeti način na koji mediji funkcioniraju. Osobe koje rade s medijima moraju biti vješte u proizvodnji publiciteta i moraju znati privlačiti pozornost medija4 prema kome je usmjerena. U osnovi govora mržnje ne postoji tolerancija, poštovanje različitog mišljenja, kulture, identiteta. Medijsko izvještavanje može imati pozitivan ili negativan učinak na svaki aspekt djelovanja organizacija. Način na koji određeni problem ili određenu organizaciju mediji javno prezentiraju ima važan učinak na povjerenje javnosti i javnu podršku. Medije možemo promatrati kroz dvije funkcije : kao javnost i to im je jedna od funkcija,a druga funkcija medija je da su „materijalni supstrat pomoću kojeg se informacije 3 4 Stjepan Malović,: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007, str. 9. Zoran Tomić.: (2006 ), Odnosi s javnošću, Sarajevo, str. 260 333 posreduju u komunikacijskom kanalu“ (Sapunar: Osnovi znanosti o novinarstvu, 200.,40). Promatramo li medije kao kanal za posredovanje poruka i informaicja, uglavnom mislimo na masovne medije ili medije masovnog komuniciranja. Masovni mediji su kanali preko kojih se emitiraju poruke i informacije masovnoj publici, a dijelimo ih na: elektroničke medije (radio i televizija), pisane medije i nove medije. Pisane publikacije prema autorima su i dalje glavni medij za internu komunikaciju. Cilj tih medija je informirati zaposlenike o poslovnoj djelatnosti, pružiti zaposlenicima informacije da bi stručno obavljali svoje zadatke, ohrabrivati zaposlenike da održavaju i unapređuju standarde organizacije. Lično komuniciranje treba da doprinese pridobijanju potpune naklonosti pojedinaca za djelovanje u interesu organizacije. Opšti kanali komuniciranja predstavljaju način prenošenja poruke bez ostvarivanja ličnog kontakta, i oni se manifestuju kao mas mediji, za stvaranje određene atmosfere, određenih događaja i dr. Neposredno se s ciljnim grupacijama može komunicirati planirani događaj putem kojeg se neposrednom komunikacijom prezentiraju proizvodi, usluge ili ideje, vlastitom web stranicom, vijesti odaslane e-mailom bilo potrošačima, partnerima, stručnoj javnosti, blogom, pismima zahvale, nagradnim igrama, nagrađivanjem vjernosti bilo potrošače, bilo poslovne partnere, bilo zaposlenike, zatim katalozima, brošurama, lecima, anketama, vanjskim oglašavanjem, unutarnjim oglašavanjem. Treći komunikacijski kanal odnosi se na posrednu komunikaciju. Mediji su svoju privlačnu moć stekli zahvaljujući sposobnosti da prepoznaju, ispravno i na vrijeme uoče čovjekovu potrebu za raznovrsnošću i pokretljivošću, kao i učestvovanjem u društvenim procesima za oslobađanje od neznanja i nezrelosti, kao suštinsku potrebu za samoodređenjem, da bi mu ponudili zadovoljenje potreba, koje mu se čine vrlo realnim.5 Primjeri iz vremena ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji devedesetih predstavljaju najočigledniju manifestaciju govora mržnje i njegovog uticaja na društvo. Međutim, svakodnevni primjeri širenja govora mržnje, podsticanja na obračun ili opravdavanja konflikta sa različitim društvenim grupama, diskriminacije na osnovu etničke, vjerske, seksualne, starosne ili neke druge karakteristike, prisutni su gotovo svakodnevno u javnom govoru našeg društva. Mediji igraju ključnu ulogu u periodima konflikata i ratova. Mediji sami ne mogu proizvesti ratove, ali njihova sistematska manipulacija igra značajnu ulogu u planovima ratnih lidera. Uticajni mediji se koriste da bi se stekla podrška javnosti ili barem javno tolerisanje politike koja, u najboljem slučaju, predstavlja pretnju miru i javnoj bezbjednosti. Ključnu ulogu u ratnoj propagandi predstavlja blokada informacija, odnosno kontrola, cenzura i prilagođavanje informacija za javnost. Radi konstantne podrške populacije ratnim naporima, potrebno je adaptirati izvesne informacije i interpretacije podataka. 5 5. Komunikacijski kanali i alati,Agencija 334 Image Maker d.o.o. Raspon metoda se prostire od proste dezinformacije do ispravljanja informacija, od opisivanja sopstvenih gubitaka u sukobu kao zanemarljivih, a gubitaka neprijatelja kao ogromnih, do prostog ispuštanja negativnih i neželjenih vesti. Kako bilo, medijsko izvještavanje karakteriše manjak odgovarajućih detalja, nepostojanje balansiranog predstavljanja važnih informacija, komentari zasnovani na predrasudama, očigledan govor mržnje i „peglanje” kontroverznih događaja6 Ratna praksa pokazuje da se novinari vrlo često mogu naći u poziciji da budu proglašeni za izdajnike. Ukoliko samo obavljaju svoj posao, pokušavajući da saslušaju argumente obje strane i da nakon toga formiraju sopstveno mišljenje ili da makar posumnjaju u zvaničnu verziju događaja, često mogu doći u situaciju da se posmatraju kao saradnici neprijatelja.7 Novinari i mediji često zauzimaju odbrambeni stav kada je u pitanju prenos elemenata govora mržnje. Prvi i osnovni problem je objektivnost. Novinari se brane objektivnošću, kada ta objektivnost, gubi svaki smisao, jer njene posledice mogu da izjednače ono što se ne može i ne smije izjednačiti. Režiser Žan Lik Godar sjajno je primetio da su se novinari u ime objektivnosti držali logike u vrijeme nacističke vladavine: minut Hitleru, minut Jevrejima. Da li se to može pravdati objektivnošću i ravnopravnim prisustvom u javnosti posredstvom medija? Naravno, s onog višeg i univerzalnijeg stanovišta, to se ne može pravdati jer se na taj način izjednačva pravedno i nepravedno, dobro i zlo. Drugi problem je problem novinarske i medijske neutralnosti. Da li u nekim događajima i slučajevima može se biti neutralan – posebno u onim u kojima se afirmiše nasilje, zločin, mržnje i diskriminacije. Naravno, neutralnost podrazumjeva cjelovitost, ali i odgovornost za javnu riječ koja se izriče u javnosti. Konstatacija Filipa Bretona da „pod maskom one podjele rada i profesionalne ideologije potpomognute tzv. neutralizmom, mediji su postali najpogodnije sredstvo za širenje ksenofobičnih amalgama“, koji mogu razorno djelovati na javnost.8 Manipulacija se pojavljuje kao treći problema medija, odnosno prenošenje manipulativnih poruka. Taj problem nije lako riješiti. Jer, oni koji šalju manipulativne poruke svjesno to čine upotrebljavajući, odnosno zloupotrebljavajući medije. Jedini način jeste da se uloži napor, da se spriječi logika po kojoj sve riječi podjednako vrijede. Ako je razvijena moralna kultura kod novinara oni će biti osjetljivi na navedenu logiku i otkrivaće preko upotrebe riječi manipulativnu poruku i manipulatora. Suprotno ako nema otpora toj logici, doći će do pojačavanja manipulacije koja će ostaviti razorne posledice u javnosti i javnom životu. Velika opasnost po demokratsku političku kulturu jeste prisustvo i širenje preko medija: predrasuda i stereotipa, diskriminacije, govora mržnje i nekritičkog širenja poruka. Širenje predrasuda preko medija može da dobije razmjere čije posljedice mogu biti tragične. „Mi smo najbolji, samo ne znamo u čemu. Što 6 7 8 Thompson 1999, p. 200 Morelli 2004, S. 124 Filip Breton, Izmanipulisana reč, Clio, Beograd 2000, str. 170. 335 je povoljniji stav jedne grupe o samoj sebi, to će biti nepovoljniji po sve druge grupe, uz sklonost ka optuživanju drugih za sve nedaće svoje grupe: otuda rastu mogućnosti za sukob sa drugim grupama, a svaki sukob još više ojačava nepovjerenje i mržnju“.9 Mediji bi mogli i trebalo bi taj praktičan način da koriste obazrivim suočavanjem različitih, posebno onih kod kojih već postoji kolebljivost u sopstvenim predrasudnim stavovima, kao posljedica njihovih rđavih iskustava. Takođe, njihov susret s autoritetima koji znaju da strpljivo i razložno pokažu i dokažu pogubnost predrasudnog mišljenja mijenjao bi im takvo mišljenje. ULOGA MEDIJA NA GOVOR MRŽNJE Govor mržnje postao je u novije vrijeme veoma izlizan i semantički neodređen termin. Veoma često se pozivaju na to da su postali njegove žrtve upravo osobe i politički krugovi koji su ga najčešće koristili, uspijevajući prilično vješto da relativizuju njegovo značenje. Ono što je osnovno značenje govora mržnje kao termina jeste javno etiketiranje, diskvalifikacija i satanizacija određene društvene grupe, koja često može da bude, što se posebno odnosi na ratne uslove i najava moguće fizičke likvidacije. Ovako određen, govor mržnje jeste sredstvo kojim se u mobilizatorske svrhe služi jezik politike orijentisane na ućutkivanje ili odstranjivanje oponenata, često u fazi pripreme za rat ili u toku samog rata, kada govoru mržnje pripada vodeća uloga orkestriranja ratne retorike. Neki od njegovih uzora svakako bi se mogli naći u rasističkoj propagandi Trećeg Rajha, ali nama je svakako najbliži i najočigledniji primjer medijsko raspirivanje mržnje koje je prethodilo ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Struktura govora mržnje podrazumijeva dvije suprotstavljene grupe aktera, pri čemu je govorno lice, bilo da je u pitanju političar, novinar, urednik, ili neka druga javna ličnost, nosilac određenog identiteta i predstavnik grupe, koju zastupa on i njegovi istomišljenici. Govor mržnje je usmeno ili pismeno izražavanje diskriminatorskih stavova. Njime se širi, potiče, promovira ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, homofobija, antisemitizam, seksizam i drugi oblici mržnje koji se temelje na netrpeljivosti. Žrtve govora mržnje u pravilu nisu pojedinci nego ranjive društvene grupe. U osnovi govora mržnje je uvjerenje da su neki ljudi manje vrijedni, zbog čega je njegov cilj dehumanizacija, ponižavanje, zastrašivanje i pogoršavanje društvenog položaja onih protiv kojih je uperen. Perfidniji načini pakovanja medijskih poruka i prepoznavanje oblika govora mržnje u društvima koja nisu diktatorska i od strane medija koji slove za demokratske jeste oblast intenzivnog naučnog proučavanja. U zapadnim medijima se kao takva podrazumjeva svaka negativna karakterizacija, odnosno širenje stereotipa posredstvom medija usmjerenih ka marginalizovanim grupama kao što su: 9 Đuro Šušnjić,:Drama razumevanja, Čigoja štampa, Beograd 2004, str. 102. 336 stranci, manjinske zajednice ili žene. Povreda ovih normi podliježe kršenju ljudskih i građanskih prava i postoje precizno definisani kodeksi kojih se mediji moraju pridržavati kako bi izbjegli ovakve slučajeve. Kao rasizam u političkom diskursu smatra se svako pominjanje neke zajednice ili naroda kao manje vrijednog u odnosu na sopstveni, ili navođenje nekih njihovih osobina u tom značenju. On može biti eksplicitno naveden u medijima u mnogim primjerima. Govor mržnje u javnom prostoru najčešće završava u nasilju. Zavist, mržnja, pakost, prezir i gađenje su čovjekova loša osjećanja. Emocije mržnje, prezira i gađenja „potiču iz ranijih faza evolucije i [...] podrazumjevaju antagonizam prema onima koji nisu pripadnici naše zajednice spadaju u najopasnije u našem repertoaru [...] Njih nasljeđujemo zajedno sa svojom sposobnošću da volimo. Najekstremniji izraz ovih emocija je rat, aktivnost koja je i danas, u 21. vijeku i dalje prisutna. Manevrisanje sa ciljem obezbeđivanja statusa u hijerarhiji dominacije je društveni čin sa određenim pravilima i procedurama. Nasuprot tome, kod emocija prezira i mržnje težimo da eliminišemo druge, bez ograničenja, kao što istrebljujemo štetočine. Nagoni koji nas navode na takav čin nisu društvene emocije, već asocijalne“.10 Kad god je mržnja i zlo provaljivalo, život je stagnirao i bio u opasnosti da se dovede u pitanje i da nestane. Erih From je upozoravao da „ljudska agresija izgleda daleko nadmašuje agresiju predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi ubojica“. Mržnja je „težnja za nestankom, za smrću, uništenjem neke osobe. Dakako, taj se fenomen ne javlja uvijek u tako apsolutnom čistom obliku: postoje različiti stupnjevi. Možemo polovično željeti nečiju smrt. Ali svaka vrsta mržnje sadržava u sebi pomisao na smrt. Dva delirija sadržavaju u sebi pomisao na smrt: delirij melanholije i delirij proganjanja. Deliriju melanholije konačan je cilj ili meta samoubistvo. Deliriju proganjanja ili deliriju mržnje konačni je cilj ubojstvo“.11 Kad mržnja dobije šansu da se manifestuje na javnoj sceni, onda se može smatrati da njom upravljaju i podstiču je rđavi i opasni ljudi. Dominacija mržnje na javnoj sceni nije ništa drugo do dominacija rđavih na vlasti. Mediji koji govor mržnje upotrebljavaju i šire, saučesnici su u mogućem zlu i zločinima koji iz mržnje proizilaze. Riječi mržnje izrečene ili napisane u medijima „nemaju društvenu vrijednost, dehumanizuju svoju metu ili podstiču nasilje i druge oblike antisocijalnog ponašanja. Kao i svim drugim oblastima brige o moralu, zaposleni u medijima su odgovorni za sadržaj koji prikazuju bez obzira na to ko ga zaista proizvodi. A oglasivači su etički odgovorni za pružanje finansijske potpore apostolima neuljudnosti. Prava realnost kaže da sve dok publika nastavlja da podržava ili barem povlađuje snabdjevačima govora mržnje i programima koji uspjevaju zahvaljujući nasilnoj konfrontaciji, mediji će i dalje davati svoj doprinos degradaciji kulturnog društva“. „Iskustvo je pokazalo da se s tim rđavim zanatlijama i lošim ljudima ništa ozbiljno ni vrijedno ne može učiniti. Život s njihovim učestvovanjem na javnoj sceni biće velika podvala i laž – prevara uvijek u njihovu korist. S njima ni 10 11 Kit Outli, (2005), Emocije, Clio, Beograd,str. 136-137 Pierre Janet, (1968) Ljubav i mržnja, Naprijed, Zagreb,str. 196-197 337 u najvećoj opasnosti po zajednicu, društvo i državu ne treba sarađivati, čak ni po cijenu dobra i spasa, jer će kad-tad sve obesmisliti i razoriti. Takvo iskustvo odigralo se i odigrava se pred našim očima i s našim životima“.12 U borbi protiv govora mržnje u medijima nikada ne treba izgubiti iz vida stav da bez slobode govora nema slobodnog društva. Zato je potrebno, pored državne i društvene kontrole izražavanja, još više omogućiti organizovani pritisak građana, preko različitih nedržavnih udruženja, da se na govor mržnje odgovori samo govorom argumenata. „Pravi protivotrov za govor mržnje nije gušenje govora, već mnogo više govora. Ključ za civilno društvo leži, koliko u publici, toliko i u onima koji to prenose. Voditelji talk show-a, čija su specijalnost šokantni epiteti i poruke ispunjene mržnjom opstaje zahvaljujući reklami zbog visoke gledanosti – drugim riječima to je privlačno publici. Realnost je da ukoliko zaista želimo i zaslužujemo etičko društvo, onda apostoli vrline i uljudnosti treba da se pobedonosno pojave na tržištu ideja u otvorenom sučeljavanju sa ciničnim zaštitnicima govora mržnje“.13 ZAKLJUČAK Uvjerenje o tome gdje povući granicu između govora mržnje i slobode izražavanja razlikuje se od države do države. Govor mržnje može biti osnova za različite vrste diskriminacije, a i sam može biti jedna vrsta diskriminacijske prakse, npr. u slučaju kada se izražava kao uznemiravanje. U drugim slučajevima govor mržnje se ne smatra diskriminacijom nego poticajem diskriminaciji. Oni koji su optuženi za govor mržnje često svoje stavove smatraju domenom slobode govora, ali sloboda govora nije pravo koje je apsolutno, nego pravo koje je ograničeno pravima drugih, a ta prava se krše govorom mržnje, raspirivanjem mržnje i opravdavanjem diskriminacije. Svaka mržnja ograničava, izoluje, zatvara, proganja i osvetnička je. Opasno je na nju se oslanjati u bilo kojem slučaju i onaj ko je praktikuje i upotrebljava teško je se može osloboditi. Mržnja truje razum i ona je unutrašnji bezdan duše i duha. Pojedinca unakažava, a grupe, narode i zajednice parališe. Realizovana, proizvodi zločince i zločine, a pojedinci, grupe i narodi zaraženi mržnjom nemaju šansu za budućnost. LITERATURA – Breton, P, (2000), Izmanipulisana reč, Clio, Beograd, – Čupić,Č. (2002), Politika i poziv, Udruženje za političke nauke Jugoslavije i Čigoja štampa, Beograd, 12 13 Čedomir Čupić,(2002), Politika i poziv, Udruženje za političke nauke Jugoslavije i Čigoja štampa, Beograd, str. 89. Luis Alvin Dej, Etika u medijima, Klub plus i Čigoja štampa, Beograd, 2008, str. 336. 338 – – – – – – – Dej,L., A.(2008), Etika u medijima, Klub plus i Čigoja štampa, Beograd, Janet, P. (1968), Ljubav i mržnja, Naprijed, Zagreb, Morelli, A. (2004), Die Prinzipien der Kriegspropaganda. Klampen Dietrich, Malović, S.(2007): Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, Outli,K. Emocije,(2005), Clio, Beograd, Šušnjić, Đ (2004), Drama razumevanja, Čigoja štampa, Beograd Thompson, M. (1999). Forging War: The Media in Serbia, Croatia, Bosnia, and Hercegovina. University Of Luton Press, – Tomić, Z.: (2006 ), Odnosi s javnošću, Sarajevo. – http://www.diskriminacija.ba/sites/default/files/O_diskriminaciji_-_prirucnik.pdf, preuzeto 05.09.2013. HATE SPEECH AND MEDIA Abstract It is known that the media, as a general acceptable segment of social reality, play a significant role in the creation of reality and affect the individual or group to form opinions in any sphere of life. To be closer to the importance and role of the media and hate speech, the paper presents the basic elements that characterize this subject. Examples of hate speech in practice countless, especially in poskonfliktnom region, such as the Balkans. In the first part of the article is on the role of media in society, where the question of objectivity and neutrality in presenting information. In the central part of the paper points out the problem of hate speech, the attitude of the media in relation to a given problem, and the consequences that are directly caused by the media presentation of hate speech. To create a work used available literature that treats the above areas, and web portals. Keywords: media, hate speech, discrimination 339 PSIHOLOŠKI ASPEKTI KOMUNIKACIJE Prethodno saopštenje UDK 614.253.5:159.9 mr Žana Vrućinić1 Visoka škola unutrašnjih poslova Banja Luka Apstrakt: Na početku ovog rada pokušaće se razjasniti terminološke nejasnoće u vezi sa pojmom komunikacije, a zatim će biti opisane i njene osnovne vrste. Nakon toga, u drugom dijelu, biće riječi o uzrocima loše međuljudske komunikacije u koje ubrajamo: različitosti među ljudima u odnosu na njihovu sačuvanu individualnost, identitet i jedinstvenost, specijalni set nesvjesnih potreba i očekivanja koje dolaze u konflikt sa potrebama i očekivanjima drugih, potrebu da stalno budemo u pravu, emocionalnu nepismenost, kao i specifične osobine ličnosti. Nakon toga opisani su psihološki aspekti nenasilne komunikacije s posebnim naglaskom na empatiju koja je temelj nenasilne komunikacije. Ključne riječi: nenasilna komunikacija, verbalna agresija, empatija O KOMUNIKACIJI Komunikacija (communicatio, lat. saopštavanje) je složen proces koji zavisi od čitavog niza ličnih i situacionih faktora. To je proces sporazumijevanja među ljudima (i drugim živim bićima), prenošenjem poruka i drugih psihičkih sadržaja uz pomoć sistema signala ili znakova (govor, zvučni signali, jezički znakovi, simboli, oznake). Ona se odvija između najmanje dvije osobe, u dijadi. Najjednostavnija podjela komunikacije jeste na verbalnu i neverbalnu. Verbalna komunikacija podrazumijeva govor i pisanje, dok neverbalna komunikacija podrazumijeva izraz lica, ton glasa, pogled, položaj i pokrete tijela, gestikulaciju itd. Dakle, neverbalna komunikacija je komunikacija porukama koje 1 Mr Žana Vrućinić, magistar psiholoških nauka, viši stručni saradnik za predmet Policijska psihologija i Pravna medicina na Visokoj školi unutrašnjih poslova u Banjoj Luci 340 nisu izražene riječima nego drugim sredstvima. Ljudi veći dio dana provode u komunikaciji s drugim ljudima: slušajući ih, gledajući ih, govoreći im, pišući ili čitajući. U međusobnim odnosima ljudi jezikom, kao osnovnim sredstvom komunikacije izražavaju svoje misli, osjećanja i težnje. Jezik i način na koji koristimo riječi pokazuju našu sposobnost empatije. Naime, iako možda ne smatramo da je način na koji govorimo “nasilan”, naše riječi često povređuju ljude s kojima smo u interakciji. Da bi se bolje razumjelo šta je u stvari konflikt, potrebno je razlikovati sukob i svađu. Desimirović (1996) pravi razliku između konflikta (sukoba) i verbalnog konflikta odnosno verbalnog sukoba tj. svađe. Verbalni dueli predstavljaju oblik agresije koji je dio svakodnevice u najužem smislu ove riječi, a potencijalno oni oštećuju samopoštovanje, odnosno specifično osjećanje dostojanstva. Poznato je da agresija stoji u osnovi nasilničkog ponašanja. Na ovom mjestu, da ne bi bilo terminoloških nejasnoća, napravićemo razliku između pojma agresije i agresivnosti. Socijalni psiholozi (Berkowitz, 1989) su saglasni da koncept agresije, sadrži dvije komponente, namjeru da se neko povrijedi i stvarno nanošenje povrede drugoj osobi. Sama agresija nije neko negativno osjećanje, npr. ljutnja ili bijes, već oblik ponašanja. Primarno određenje agresije nema svoje negativno značenje, (lat.ad –ka i gradus- korak), što bi označavalo korak ka nečemu a, u širem smislu, to je aktivnost koja je usmjerena ka postizanju određenog cilja. Samim tim, primarno određenje agresije nema svoje negativno značenje, kao što je to uobičajeno u svakodnevnom govoru. Osim pojma agresije, u čestoj upotrebi je i pojam agresivnosti. Agresija zavisi od okolnosti i ne mora se uvijek ispoljavati, dok je agresivnost crta i karakteristika ličnosti i relativno je trajna. Kada se govori o uzrocima agresivnog ponašanja, mnogi psiholozi smatraju da se agresija uči posmatranjem, ali isto tako od nagrađivanja ili kažnjavanja od strane socijalne sredine zavisi da li će se to ponašanje održati i učvrstiti. Verbalna agresija se, pored agresije u mislima kada se kontrolišu agresivni impulsi, agresije prema predmetima. u kojoj se jasno prepoznaje manifestna sklonost i želja za destruktivnim ponašanjem i agresije prema drugim osobama u smislu njihovog povređivanja, ubraja među manifestne oblike agresije. S druge strane, kada se govori o konfliktima riječ sukob ne bi trebalo da ima negativnu konotaciju, jer bez sukoba ne bi bilo ni života, sazrijevanja, ni odrastanja (Mandić, 2003). Pored intrapsihičkog konflikta postoji i sukob između dva čovjeka (interpersonalni konflikt), kao i sukob unutar jedne grupe (konflikt u grupi). Konflikt može dovesti do boljeg sagledavanja problema i podsticanja novih, uspješnih rješenja, pa konflikti s obzirom na njihov ishod mogu biti konstruktivni ukoliko oni na subjektivnom planu dovedu do osjećaja zadovoljstva i samopouzdanja, te ako podstiču radoznalost i kreativno mišljenje. Na interpersonalnom planu konstruktivni konflikti dovode do toga da su svi akteri zadovoljni ishodom koji predstavlja unapređenje socijalnih odnosa (Ajduković, Pećnik, 1994). 341 UZROCI LOŠE MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE Postoji mnogo razloga zbog kojih ulazimo u konflikte sa drugima. Jedan od njih je nerazumijevanje onoga što nam druga strana poručuje i govori. Ljudi su uglavnom više usredsređeni na sopstvene želje i potrebe, pa često nemaju “sluha” za druge i pokazuju nerazumjevanje prema potrebama drugih (Mandić, 2003). Brajša (1996) ističe da su konflikti nužna pratnja različitosti među ljudima, njihove sačuvane individualnosti, identiteta i jedinstvenosti. Da bi se razumjeli interpersonalni problemi neke osobe, neophodno je najprije doprijeti do interpersonalnih ciljeva i želja osobe i utvrditi da li je ponašanje njenog partnera u saglasnosti sa njima (Horowitz, Dryer, Krasnoperova, 1997, prema Plučik, 2006). Ljudi će, u suštini, biti sposobniji da redukuju interpersonalne konflikte i tenzije ukoliko imaju uvida u to šta druga osoba možda osjeća (Riso & Hudson, 1996). Interpersonalni procesi se odvijaju na polju interakcije koje se razvija u odnosu na emocionalnu povezanost između dvije ili više osoba. Svaki učesnik u polje interakcije donosi svoj specijalni set nesvjesnih potreba i očekivanja koje dolaze u konflikt sa potrebama i očekivanjima ovih drugih (White, 1996). Komunikacija nije otvorena i jasna. Informacije su nedovoljne ili se namjerno proturaju pogrešne informacije. Skriveno djelovanje na štetu druge strane tako raste. Prijetnje i pritisci zamjenjuju otvorenu diskusiju i argumentaciju (Deutsch, 1976). U skladu sa ovim, Vilijam Šulc (William, 1958, prema Ramaraju, 2012) je razvio sistematski pristup za razumijevanje međuljudskih komunikacija, koji se zasniva na međuljudskim potrebama. Prema njemu, međuljudske potrebe mogu biti podijeljene u tri kategorije. To su inkluzija (uključenost), kontrola i privrženost. Inkluzija se odnosi na potrebu da se održi zadovoljavajući odnos sa drugima kroz ravnopravno učešće svih aktera u komunikaciji, kontrola je povezana sa potrebom za uticaj i moć, a privrženost se odnosi na potrebu za prijateljstvo, bliskost i ljubav. Svi ljudi imaju različite interpersonalne potrebe. Svijest o potrebama svakog pojedinca će nam omogućiti da bolje razumijemo njihovo ponašanje u komunikaciji. Šulcov pristup sugeriše da je međuljudska komunikacija uspješna ukoliko su zadovoljene potrebe učesnika. Osim toga razlog zbog kojeg su nam konflikti mučni i teški je naša potreba da stalno budemo u pravu (Mandić, 2003). Tada na scenu stupaju različiti interesi i mišljenja, a sopstveno ponašanje se posmatra kao jedino ispravno. Geste pomirenja koje napravi suprotna strana tumače se kao pokušaji prevare, namjere suprotne strane ocjenjuju se kao neprijateljske, i tada povjerenje opada, nepovjerenje raste. Opada spremnost da se drugome pomogne savjetom ili djelom. Zadatak da se dođe do rješenja, tokom kojeg bi se strane trebale podijeliti tako da svako doprinese pronalasku rješenja onoliko koliko može i umije, se više ne shvata kao zajednički (Deutsch, 1976). Kao jedan od uzroka interpersonalnih konflikata navodi se i emocionalna nepismenost. Naime, Danijel Goleman, (Daniel Jay Goleman) doktor psiholoških nauka sa Harvarda, navodi da među više vrsta inteligencija najznačajnije 342 mjesto zauzimaju intrapersonalna i interpersonalna inteligencija. Samo u slučaju kada se poznaju sopstvena osjećanja i kada postoji svijest o sopstvenim reakcijama, može se kritički odnositi prema sebi, mijenjati sopstveni stav i raspoloženje. Na taj način se postiže ravnoteža, a ne potiskuju emocije. Ako se emocije previše potiskuju dolazi do izolovanosti, a ukoliko su one neobuzdane, postaju patološke. S druge strane, interpersonalna inteligencija je od krucijalne važnosti za svakodnevne odnose, a njena suština je da se shvate potrebe, motivacije i želje drugih ljudi i da se na njih odgovori. Spoznavanje čovjekovih emocija i sposobnost kontrole snažnih osjećanja predstavljaju temelj emocionalne inteligencije (Goleman, 1997). Emocije se takođe opisuju kao strategije za pregovaranje u interpersonalnim odnosima. Prijateljstvo i ljubav održavaju dobre odnose, ljutnja sprečava eksploataciju, anksioznost i krivica motivišu ljude da ispune obaveze, da istraju u društvenom dogovoru i ostanu vjerni prijateljima (Ness, 1991, prema Plučik, 2006). Dva čovjeka mogu različito da definišu realnost i da budu ubjeđeni da su upravo oni objektivni, a da druga strana ne vidi situaciju jasno. Ovakvi konflikti su teže prepoznatljivi, ali ne i manje burni. Nečije želje mogu da se sukobe sa tuđim vrijednostima, a nečiji stavovi sa tuđim činjenicama. Nečiji motivi mogu da se sukobe sa tuđim osjećanjima, kada će pri tom jedna osoba sebe doživjeti kao profesionalca a druga kao bezdušnog karijeristu. Isto tako se nečije činjenice (ovo je istina) mogu sukobiti sa tuđim motivima (ovo želim), tako da prvi tvrdi da je to nemoguće iako drugi vjeruje da se bez toga ne može živjeti (Mandić, 2003). Postoje ljudi koji su konfliktni sami po sebi. Oni dokazuju i pokazuju da su odvojeni, različiti, integrisani, drugačiji. U središtu interesovanja psihologije ličnosti su velike i male razlike, razni mehanizmi i uzroci zbog kojih se razlikujemo. Neke od osobina ličnosti koje doprinose pojavi konflikta su niska frustraciona tolerancija, rigidnost u mišljenju, egocentrizam, zablude da smo uvijek u pravu, nisko samopoštovanje, nesposobnost za empatiju, nespremnost da se prizna greška i oprosti. Milon (Millon, 1994, prema Plučik, 2006), npr. tvrdi da se ličnost odnosi na individualni životni stil odnosa sa drugima, prevazilaženje problema i ispoljavanje emocija. Ovi relativno stabilni obrasci razmišljanja i interakcija imaju važnu ulogu u korišćenju, kontrolisanju ili prilagođavanju spoljnim faktorima. Da bi se konflikti smanjili potrebno je harmonično uklapanje različitih ličnosti u zajednicu, a ono je moguće samo ako se zbiva po principu slobodnog izražavanja volje pojedinca, uz uvažavanje neospornog prava drugih ljudi da budu drugačiji od nas, da se razlikuju (Desimirović, 1996), U vezi sa ovim, na osnovu brojnih istraživanja različitih tipova ličnosti može se dati psihološki profil nosioca ekstremističke ideologije. Ekstremisti su, po pravilu, ljudi čije su potrebe i želje hronično osujećene. Izloženi stalnim životnim stresovima (nezaposlenost, loš ekonomski i socijalni položaj), oni često postaju nervozni, hronično nezadovoljni sobom, uplašeni i bijesni. Ovakvo stanje ispunjeno negativnim, otrovnim i destruktivnim emocijama, često vodi netrpeljivosti, mržnji i iskaljivanju gnjeva na marginalnim društvenim grupama (ma343 njine, žene, djeca, homoseksualci). Dalje, ličnosti koje su nesigurne, nezadovoljne svojim životom, bez obzira na prividno osjećanje nadmoći i ispoljen kompleks više vrijednosti, u suštini imaju osjećanje manje vrijednosti, pune su potisnutog bijesa, te na najmanju uvredu reaguju prekomjernom agresijom. Nekim ljudima su “potrebni neprijatelji” da bi na njih usmjerili frustracijsku agresiju. Veoma je korisno da neko drugi bude odgovoran za naše neuspjehe. Neprijateljstvo je posebno usmjereno na one koji odstupaju od konvencionalnih propisa, ne poštuju društvene norme i ponašaju se nekonformistički. Svi oni koji su “drugačiji” (različito vjerski, nacionalno, ideološki ili seksualno orijentisani) predstavljaju metu bijesa, mržnje i agresivnosti. Ko je različit od većine, doživljava se kao “izopačen”, “bolestan”, “nemoralan” i samim tim je opasan po “zdrav organizam” nacije ili države (Trebješanin, 2007). Ekstremistu odlikuje mišljenje u grubim, crno-bijelim kategorijama (dobarzao, pametan-glup, prijatelj-neprijatelj). Po njima nema mišljenja u nijansama, finesama, kao što nema kompromisa u politici i međuljudskim odnosima – ili si “patriota” ili “izdajanik”, “snažan” ili “slab”, “normalan” ili “nenormalan”. Mnogi ljudi, a posebno ekstremisti, s lakoćom uopštavaju: “Crnci su zapalili ...”, “Jevreji su oteli ...”, “Srbi su poklali ...”. Oni izriču sudove zasnovane na predrasudi da su čitavi narodi “lijeni”, “glupi”, “podmukli” ili “genocidni”, a takvi sudovi često vode do masovnih zločina (Trebješanin, 2007). U komunikaciji, bilo usmenoj ili pismenoj, se kroz izražavanje diskriminatornih stavova izražava mržnja. Govorom mržnje se širi, podstiče, promoviše ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, homofobija, antisemitizam, seksizam i drugi oblici mržnje koji se temelje na netrpeljivosti. Žrtve govora mržnje u pravilu nisu pojedinci nego ranjive društvene grupe. U osnovi govora mržnje je uvjerenje da su neki ljudi manje vrijedni, zbog čega je njegov cilj dehumanizacija, ponižavanje, zastrašivanje i pogoršavanje društvenog položaja onih protiv kojih je usmjeren. Govor mržnje može biti osnova za različite vrste diskriminacije, a i sam može biti jedna vrsta diskriminacijske prakse, npr. u slučaju kada se izražava kao uznemiravanje. Najčešći razlozi za diskriminaciju su stereotipi i predrasude kao i neinformisanost o društvenim grupama izloženim diskriminaciji. PSIHOLOŠKI ASPEKTI NENASILNE KOMUNIKACIJE Vrlo važno je uočiti bitne aspekte nenasilne (saosjećajne) komunikacije (Rosenberg, 2005). Prije svega važno je razlikovati opažanje od procjene. Najviši oblik inteligencije je sposobnost opažanja bez procjenjivanja (Rosenberg, 2003, prema Simon, 1975). Ispravno posmatranje uključuje opis neke situacije, uključujući sliku i ton, bez dodavanja procjene, slično zapisu video kamere. Većini nas je teško opažati ljude i njihova ponašanja bez procjenjivanja, kritikovanja ili analize. To i nije nužno. Međutim, dobro je pratiti da li smo u stanju razlučiti opažanje od procjene jer kada procjenjujemo drugi čuju kritiku ili našu negativnu ocjenu pa je životno logično da pružaju otpor. 344 Opažanje se uvijek odnosi na specifično ponašanje u određenom kontekstu u tačno određeno vrijeme, dok je procjena generalizovanje usmjereno na osobu. Svjesnost o sopstvenim osjećanjima je osnovna funkcija neverbalne komunikacije. Smatra se da su osjećanja važni indikatori naših potreba (Rosenberg, 2001, prema Simon, 1975). Na primjer, osjećaj prkosa može biti posljedica nezadovoljene potrebe za autonomijom, a osjećaj sreće zadovoljene potrebe za zajedništvom. Osjećanja se obično “aktiviraju” nakon percepcije unutrašnjih ili spoljašnjih događaja. Osjećanja ljutnje, krivice ili stida su izuzeci jer su ona uzrokovana evaluacijom naših potreba, ali i evaluacijom drugih ljudi. Na primjer osjećaj ljutnje je posljedica procjene da je nešto/neko loše/loš i opažanja da neke potrebe nisu zadovoljene. Drugi ljudi i situacije ne izazivaju u nama emocije – već način na koji tumačimo to što drugi rade ili se oko nas dešava. Naša osjećanja su posljedica nekog našeg ličnog nedostatka ili nezadovoljene potrebe. Pored toga, izražavanje osjećaja u komunikaciji nerijetko se smatra nepoželjnim, nepristojnim, neprimjerenim, gubitkom kontrole. U nekim kulturama to je imperativ (azijske zemlje). Međutim, činjenica je da je naš repertoar riječi kojima vrijeđamo druge često je puno veći od rječnika koji nam omogućava jasno opisivanje vlastitih emocionalnih stanja. U komunikaciji je takođe važno jasno izraziti svoje i uvažiti tuđe potrebe. Primjeri univerzalnih ljudskih potreba su: autonomija, privrženost, integritet, međusobna zavisnost, fizičke potrebe i razumijevanje (Simon, 1975). Potrebe su više izraz životne energije koju mi pripisujemo riječima da bismo ispunili biološke, socijalne i duhovne zahtjeve i tako sebi uljepšali život. Kada potrebu izražavamo posredno drugi će čuti kritiku i adekvatno tome odgovoriti pa je sukob neizbježan. (Na primjer: “Želim provoditi vrijeme s tobom ali, kada se vratim s posla trebam nekoliko minuta samo za sebe da se potpuno isključim od obaveza na poslu i vratim energiju”.) Da bi nenasilna komunikacija funkcionisala potrebno je osvijestiti i otkloniti neke aspekte komunikacije koji onemogućavaju jednakost među njenim akterima. Jedna vrsta komunikacije koja nas međusobno otuđuje je moralno prosuđivanje (procjenjivanje) koje sugeriše da su ljudi koji ne djeluju u skladu sa našim uvjerenjima lošiji od nas. Okrivljavanje, uvrede, ismijavanje, etiketiranje i kritikovanje su oblici moralnog prosuđivanja. Na ovom mjestu važno je istaći razliku između vrijednosnog i moralističkog prosuđivanja. Svi ljudi donose sudove kada se radi o kvalitetima koje vrednujemo u životu kao što su iskrenost, poštenje, sloboda i mir. Vrijednosni sudovi govore o našim uvjerenjima o tome kako najbolje služiti životu. Moralističke procjene donosimo o ljudima ili ponašanjima koji nisu u skladu sa našim vrijednosnim sistemom (Rosenberg, 2005). Još jedna vrsta komunikacije koja podstiče nasilje i netoleranciju među učesnicima komunikacije je poricanje odgovornosti koja zamagljuje odgovornost za vlastite misli, osjećaje i djela. Upotreba uobičajenog izraza “moram”, kao na pri- 345 mjer u rečenici “Neke se stvari moraju napraviti, sviđalo se to nama ili ne”, ilustruje kako se takvim jezikom prikriva lična odgovornost. Dalje, kada nam neko uputi negativnu poruku, bilo verbalno ili neverbalno, možemo odabrati četiri načina kako da primimo tu poruku (Rosenberg, 2005). Jedan način je primiti je lično tako što poruku čujemo kao okrivljavanje i kritiku. Na primjer, kada je neko ljut, kaže: “Ti si najsebičnija osoba koju sam ikada srela/o!”. Naša reakcija, ukoliko je primimo lično, mogla bi biti “Trebala/o sam biti sam biti pažljivija/i”! Tako prihvatamo osudu druge osobe i krivimo sebe. Ovakav izbor reakcije nosi sa sobom visoku cijenu za održavanje samopoštovanja jer podstiče osjećanje krivice, srama i potištenosti. Drugi način je okriviti osobu koja nam je uputila poruku. Na primjer, na poruku, “Ti si najsebičnija osoba koju sam ukada srela/o, mogli bismo se pobuniti: “Nemaš pravo to reći, uvijek pazim na tvoje potrebe. Ti si u stvari ta/taj koji je sebičan”. Kada na ovaj način primimo poruku i krivimo drugu osobu, vjerovatno je da ćemo osjetiti ljutnju. Kada primimo negativnu poruku, treća mogućnost bi bila usmjeravanje pažnje na lične osjećaje i potrebe. U tom slučaju mogli bismo odgovoriti: “Kada čujem da kažeš da sam najsebičnija osoba koju si ikada sreo, to me boli, jer mi je potrebno da se prepozna barem dio mojih napora kojima nastojim voditi računa o tvojim željama”. Usmjeravajući pažnju na lične osjećaje i potrebe postajemo svjesni da naši trenutni osjećaji povrijeđenosti proističu iz potrebe da nam se priznaju naši napori. I na kraju, četvrta mogućnost primanja negativne poruke je usmjeravanje pažnje na trenutne osjećaje i potrebe druge osobe. Mogli bismo, na primjer pitati: “ Osjećaš li se povrijeđenom/im jer ti je potrebno više uvažavanja tvojih želja?” UMJESTO ZAKLJUČKA Kao što je već rečeno, jezik i način na koji koristimo riječi pokazuju našu sposobnost empatije koja je temelj nenasilne komunikacije. U odnosima sa drugima, empatija se pojavljuje samo onda kada smo uspješno otklonili sve predrasude i procjene o drugim ljudima. Kao motivaciona komponenta empatije navodi se poštovanje života druge osobe kao osnovne vrijednosti, prepoznavanje jada druge osobe, kao i motiv za pomaganjem u psihičkom i fizičkom smislu. Nenasilna komunikacija u cijelom svijetu služi kao dragocjen resurs u zajednicama u kojima egzistira problem nasilnih sukoba i teških etničkih, vjerskih ili političkih napetosti. LITERATURA: – Ajduković, M., Pećnik, N. (1994). Nenasilno rješavanje sukoba. Zagreb: Alinea. – Berkowitz, L. (1989). Frustration-Aggression Hypothesis: Examination and Reformulation. Psychological Bulletin. Vol. 106, No. 1, 59–73. 346 – – – – – – – – – – – – Brajša, P. (1996). Umijeće svađanja: svađam se, dakle postojim. Pula : C.A.S.H. Desimirović, V. (1996). Svađajmo se pametno. Beograd: Nauka. Deutsch, M. (1976). Konfliktregelung. München, Basel, Ernst Reinhardt Verlag. Goleman, D. (1997). Emocionalna inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga. Mandić, T. (2003). Komunikologija: psihologija komunikacije. Priručnik za vežbe iz Razvojne psihologije. Beograd : Clio. Plučik, R. (2006). Emocije u psihoterapijskoj praksi: kliničke implikacije teorije afekata. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju. Ramaraju, S. (2012). Psychological perspectives on interpersonal communication. International Refereed Research Journal. Vol.– III, Issue–4(2), 68–73. Riso, D.R., Hudson, R. (1996). Personality types:using the enneagram for self discovery-Rev.ed. New York: Houghton Mifflin Company. Rosenberg, M.B. (2005). Nonviolent Communication: A Language of Life. Encinitas, CA: A PuddleDancer Press Book. Simon, R.B. (1975). Developing nonviolent communication: an integral approach. Master of education. University of Victoria: Department of educational psychology and leadership studies. Trebješanin, Ž. (2007). Psihologija političkog ekstremizma. Hereticus, Vol. V., Br. 2., 67–76. White, R.S. (1996). Psychoanalytic Process And Interactive Phenomena. Journal Amer. Psychoanal. Assn., 44, 699-722. PSYCHOLOGICAL ASPECTS OF COMMUNICATION Abstract At the beginning this paper will attempt to clarify the terminology confusion regarding the concept of communication, then its basic categories will be described. In the second part, we examine the causes of a poor interpersonal communication skills which include: differences among people in terms of their retained individuality, identity and uniqueness, the special set of unconscious needs and the expectations which come in conflict with needs and expectations of others, the need to be right all the time, emotional illiteracy, as well as a specific personalities. After that, the psychological aspects of non-violent communication, with particular emphasis on empathy which is the base of non-violent communication has been described. Keywords: non-violent communication, verbal aggression, empathy 347 SOCIJALNA DISTANCA TIHI GOVOR MRŽNJE Prethodno saopštenje UDK 316.647:32.019.51 497.6 Doc. dr Jagoda Petrović [email protected] Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Apstrakt: Prisilne migracije tokom rata u BiH promijenile su demografsku strukturu lokalnih zajednica. Socijalna integracija raseljenih lica i povratnika podrazumijeva razvijanje pozitivnog socijalnog identiteta sa lokalnim okruženjem. Izražena socijalna distanca između pripadnika ovih društvenih grupa otežava socijalnu integraciju. Istraživanja socijalne distance, posebno one zasnovane na nacionalnom identitetu, mogu doprinijeti razumijevanju društvenih promjena u postkonfliktnom društvu. Ključne riječi: migracije, lokalna zajednica, socijalna distanca, socijalna integracija 1. UVOD Filosofska ideja o vječitom sukobu suprotnosti je, zapravo, ideja o stalnim promjenama i razvitku. Prema toj ideji, suprotnosti se u međusobnoj borbi neprestano izmiruju i stvaraju harmoniju. Iskazan Heraklitovom mudrošću, ovaj dijalektički princip znači da „sve teče” i da je „rat otac svemu”. Samo u tom, filosofskom smislu, rat može imati pozitivno značenje. Kao realan oružani sukob, rat teško da može u svijesti onih koji su ga doživjeli, prizvati ideju o nužnoj borbi suprotnosti i privremenom neredu koji vodi uspostavi nove harmonije i sklada. Savremenici rata mogu svjedočiti o necivilizacijskim pojavama tokom sukoba. Govor, ali i djela mržnje iz kojih rat proishodi, su dominantna crta međuljudskih odnosa. Nagomilane suprotnosti, netrpeljivost, pa i mržnja, po okončanju rata mogu se manifestovati kroz socijalnu distancu pripadnika pojedinih drušvenih skupina. 348 Problem socijalne distance otežava socijalnu integraciju ljudi u postkonfliktim društvima. U takva spada i bosanskohercegovačko, u kome su još uvijek otvorena pitanja socijalne integracije, a u vezi s tim i socijalne distance između pripadnika različitih socijalnih grupa u lokalnim zajednicama. Istraživanja socijalne distance, posebno one zasnovane na nacionalnom i vjerskom identitetu, nisu široko zastupljena u društvima u kojima su prisutne nacionalne tenzije. U ovom tekstu će biti riječi o jednom istraživanju koje se, uzimajući u obzir da su prisilne ratne migracije iznjedrile specifične društvene skupine kakve su raseljena lica i povratnici, bavilo pitanjima njihove integracije i socijalne distance. Polazeći od toga da rezultati ovakvih istraživanja mogu oslikati aktuelne društvene odnose i anticipirati buduće, njihovo provođenje može doprinijeti praćenju i kreiranju društvenih promjena, umjerenih ka uspostavljanju funkcionalnih socijalnih veza u lokalnim zajednicama. 2. LOKALNA ZAJEDNICA KAO „PRIRODNI MILJE” SOCIJALNE INTEGRACIJE Teško je zamisliti čoveka, ma kako osobenog, koji bi mogao provesti cio svoj život potpuno sam, bez ikakvog kontakta s ljudima. Isto tako nezamislivo je da pojedinci svoj život provedu međusobno komunicirajući isključivo putem pisane korespodencije, elektronskih medija ili interneta. Istina, dometi moderne tehnologije daju mogućnost da ljudi opšte bez neposrednog (“face to face”) kontakta. Zahvaljujući internetu, čovek danas, zaista, može bez da napravi ijedan korak doprijeti do bilo kog dijela svijeta, može pribaviti bilo koju informaciju ili ostvariti „poznanstvo” i „vezu” sa velikim brojem ljudi. Umjesto otvaranja pitanja alijenacije savremenog doba, konstatujmo da virtuelna stvarnost ne može nadomjestiti onu realnu. Ljudska bića, koja su prema atributu „ljudsko” definisana kao društvena, žive u interakciji sa drugim ljudima. Mjesto gdje se te neposredne interakcije dešavaju jeste lokalna zajednica. Lokalna zajednica, kao društveni milje za mnogostruke interakcije ljudi, ujedno je i mjesto njihove socijalne integracije. To je ambijent u kome se prepliću mreže različitih nivoa i sadržaja, most između primarnih socijalnih mreža i onih na višem (institucionalnom) nivou. Značenje složenice „lokalna zajednica” određeno je pojmovima „lokalna” i „zajednica”. Lokalna (od latinskog locus - mjesto, prostor) označava određenu teritorijalnu cjelinu na kojoj stanovnici, pomoću vlastitih i kolektivnih resursa, zadovoljavaju najveći dio svojih potreba. Pojam „zajednica” upućuje na posebne društvene grupe, koje su formirane na osnovu nekih zajedničkih interesa i ciljeva. Analogno tome, može se govoriti o dva viđenja. Prema prvom, prostor se uzima kao primarna odrednica. Prostorom ograničeno djelovanje zbližava ljude i čini ih drugačijim u odnosu na druge grupe ljudi koji pripadaju nekoj drugoj teritorijalnoj cjelini. Omeđeni zajedničkim prostorom, ljudi su usmjereni jedni na druge i obavljaju funkcije koje su neophodne za njihov opstanak, ali i održanje 349 same zajednice. Dileme kod prostornog određenja zajednice nastaju kad treba precizno definisati međe različitih zajednica. Stoga se, prema drugom viđenju, kao osnovni kriterij za određenje zajednice uzimaju organizovane socijalne aktivnosti. Zajednica se vidi kao cjelina unutar koje se obavlja proizvodnja, razmjena dobara i usluga, socijalizacija, socijalna kontrola, socijalna participacija i gdje postoji uzajamna podrška pripadnika zajednice. Zajednički imenitelj za ovaj set funkcija je „svijest o pripadnosti”. Na osnovu navedenih karakteristika može se reći da je zajednica „oblik udruživanja ljudi unutar nekog manje ili više ograničenog prostora. Kao pojedinci, članovi različitih društvenih grupa, institucija, ljudi stupaju u raznovrsne socijalne interakcije, okupljajući se oko zajedničkih vrednosti, potreba, interesa, problema, razvijajući osećanja pripadnosti i identifikacije sa kolektivom i preduzimajući organizovane akcije za zadovoljavanje ličnih i zajedničkih potreba u okviru kolektiva i sa resursima... kojima kolektiv raspolaže” (Milosavljević, Brkić, 2005:19). U tom smislu od manjeg je značaja apostrofiranje termina „lokalna” u odnosu na termin „zajednica”, što podrazumijeva „posebne društvene grupe, formirane na osnovu zajedničkih interesa i ciljeva, odnosno radi zadovoljavanja nekih specifičnih potreba” (Milosavljević, Brkić, 2005:20). Dakle, lokalna zajednica nije neka apstraktna kategorija, nego realni ambijent u kome ljudi, porodice i društvene grupe zadovoljavaju svoje potrebe, razvijajući spontane ili organizovane interakcije. U većini bosanskohercegovačkih zajednica ove interakcije su otežane, usljed turbulentnih demografskih promjena uzrokovanih ratnim i poslijeratnim migracijama. „Tragičan sukob u regionu”, kako je Opšti okvirni sporazum za mir definisao ratna zbivanja u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, dramatično je uticao na promjenu socio-demografske slike lokalnih zajednica. Usljed ratnog sukoba u BiH je pokrenuto oko 2,2 miliona lica, što je više od 50% ukupnog predratnog stanovništva. Od tog broja, oko 1,2 miliona ljudi potražilo je izbjegličku zaštitu u više od stotinu zemalja svijeta, a oko milion ljudi raseljeno je unutar BiH. Registracija iz 2000. godine, pokazala je da na prostoru BiH živi 551.752 raseljenih lica. Danas, skoro dvije decenije nakon rata, 166.906 raseljenih osoba još uvek očekuje trajna rešenja (Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, 2013). Dugo očekivani mir podrazumijevao je stabilizaciju odnosa i uspostavljanje „normalnih” životnih tokova. Međutim, upravo u ovom razdoblju počele su se sagledavati teške posljedice četvorogodišnjeg sukoba. Prema podacima IMG-a iz 1995. godine u BiH je uništeno ili oštećeno 37% predratnog stambenog fonda. U napuštenim stambenim jedinicama, privremeno su se nastanile raseljene osobe. Na taj način, promijenjeni su korisnici više od 200.000 stambenih jedinica. Psihologiju međunacionalne suprotstavljenosti trebalo je usmjeriti ka procesu pomirenja, suživota i tolerancije. Ovaj proces trebalo je da se odvija na dvostrukom kolosijeku. Jedan je integracija raseljenih u mjestima raseljenja, a drugi je integracija povratnika u mjestima predratnog prebivališta. Polazeći od toga da je povrat imovine ključno pravo i uslov povratka, implementacija imovinskih zakona bila je prioritet. Svim osobama, koje su napustile svoje kuća za vrijeme rata u 350 BiH omogućen je povrat imovine i stanarskih prava, u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i drugim globalnim ciljem Strategije BiH za provođenje Aneksa 7. Tokom proteklih godina uloženi su ogromni napori da se realizuje proces povratka unutar BiH. Strateški dokumenti, zakonska regulativa i intencije međunarodne zajednice vodili su ka tome da se problem raseljenih lica riješi njihovim povratkom u predratna prebivališta. Precizan odgovor na pitanje koliki je stvarni povratak mogu dati rezultati popisa stanovništva u BiH, koji oktobra 2013. godine konačno proveden. Do tada, zvanična UNHCR-ova statistika bilježi preko pola miliona povrataka unutar BiH. Reuspostavljanje socijalnih mreža otežano je kod ljudi koji se nalaze u teškim životnim situacijama. U slučaju ratnih migracija u BiH ove mreže su nasilno pokidane. Raseljene osobe, nakon dugo vremena (uglavnom od rođenja) provedenog u jednoj vrsti zajednice, pokušavaju da se integrišu u lokalnoj zajednici u kojoj su se nastanili u poslijeratnom periodu. U sličnoj poziciji su i povratnici. Za obje ove skupine proces (re)integracije je dugotrajan i bolan. U novoj sredini u koju su se raselili, ili u sredini u koju su se vratili nakon raseljeništva, treba raditi na izgradnji „mreža”. Uspostavljanje „pokidanih veza” u novom lokalnom okruženju dugotrajan je i složen proces na koji utiču, ne samo psihofizičke karakteristike pojedinca, nego i karakter okruženja u kome se vrši integracija. Da se radi o dugotrajnom procesu govori činjenica da je, deset godina nakon uspostavljanja mira na području BiH, i dalje aktuelno pitanje integracije raseljenih lica i povratnika, a u tom kontekstu i pitanje njihove međusobne socijalne distance. 3. SOCIJALNA INTEGRACIJA U KONTEKSTU PRISILNIH MIGRACIJA U svom izvornom značenju, pojam integracije vodi porijeklo od latinske riječi integer što znači netaknut, sav i podrazumijeva spajanje nekih dijelova u celinu, povezivanje, ujedinjavanje. Pojam socijalan (od latinskog socius - drug) znači društven, dakle, odnosi se na društvo. Vrlo često pod pojmom „socijalan” podrazumijevamo osobu koja ima osjećaj za zajednicu i razumijevanje za tuđe poteškoće. Ukoliko se u interakciji pojedinaca i društvenog okruženja postigne adekvatna socijalna integracija, onda možemo govoriti o zdravim pojedincima, ali i zdravom društvu. U poslednjih sto godina stvoreno je veće materijalno bogatstvo, nego u bilo kom razdoblju u istoriji ljudskog roda. Savremena civilizacija je stvorila i zabludu da su materijalne blagodeti „conditio sine qua non” individualnog i društvenog blagostanja. Međutim, više no ikada prije, sa zabrinutošću se pitamo živimo li zaista u zdravom društvu i koliko smo i sami mentalno zdravi. Sasvim opravdano Erih From sugeriše da, pored istraživanja individualne patologije, treba istraživati i patologije civilizovanih zajednica. Polazna pretpostavka za ovakav stav je da postoji ljudska priroda koja je univerzalna za sve kulture i epohe, odnosno da 351 postoje ljudske potrebe i težnje koje su svojstvene ljudskom biću kao takvom. Pet ključnih motiva, koje je po snazi i prioritetu zadovoljenja Abraham Maslov piramidalno strukturisao, treba uvijek imati u vidu. Ukoliko se društvo razvija neprestano u kontrastu sa čovjekovim potrebama, javljaju se patološka stanja. Iako čovjek opstaje i u uslovima rata, i u uslovima mira, i u ropstvu, i u slobodi, i u neimaštini, i u bogatsvu, ne može se tvrditi da, nasuprot životinji, može da se adaptira na sve promjene. Dugotrajno izložen uslovima suprotnim njegovoj prirodi, čovjek reaguje u rasponu od autodestrukcije do borbe za uslove koji odgovaraju njegovim potrebama. Na taj način doprinosi mijenjanju društvenog okruženja. Iako po svojoj suštini osuđen na usamljenost, čovjek ne može opstajati sam, bez ičije pomoći i podrške. Način da se adekvatno podnese nesigurnost, svojstvena savremenoj civilizaciji, jeste da čovjek nađe svoje mjesto u zajednici sa drugima. Pripadati grupi, porodici, susjedstvu, klasi, naciji, odnosno biti socijalno integrisan, iplicite znači biti siguran. Ne zanemarujući značaj prirodne sredine i bioloških potreba, u kontekstu socijalne integracije u prvom planu je društvena sredina. Ona je, za razliku od prirodne, dinamičnija, teže ju je pojmiti i ustrojiti. Dinamički odnos između čovjeka i drušvenog okruženja od izuzetne je važnosti za formiranje ljudske ličnosti. Budući da prirodna i društvena sredina čovjeku ne pružaju uvijek sve ono što mu je potrebno, on je stalno u životnoj situaciji u kojoj se prepliću različite sile djelovanja. U datoj konstelaciji snaga i odnosa mora nalaziti puteve i rješenja za maksimalno zadovoljavanje potreba. Zajedno sa zahtjevima koje ličnost postavlja okolini, ta ista okolina postavlja i njoj određene zahtjeve. Ako pojedinac te zahtjeve ne prihvata, dolazi do odbacivanja od strane okoline. U obrnutom slučaju, kada okolina nema razumijevanje za potrebe pojedinca, on ostaje isključen. U oba slučaja možemo govoriti o neintegrisanim pojedincima. Odnos čovjeka i sredine, posmatran kroz prizmu njegovog prilagođavanja, može se analizirati kroz dvije komponente: u kojoj mjeri ponašanje pojedinca zadovoljava njegove biološke i socijalne potrebe i u kojoj mjeri zadovoljava zahtjeve socijalne sredine. Idealna kombinacija je kada ponašanje pojedinca zadovoljava njega samog i zahtjeve sredine. Tada se može govoriti o prilagođenom ponašanju. Ono je svojevrstan psihološki ideal. Naravno, pod uslovom da se život pojedinca ne pretvori u totalni malograđanski konformizam, koji ne doprinosi društvenom progresu (Zvonarević, 1981). Potreba za sigurnošću je snažan motiv socijalne integracije, premda su i druge potrebe sastavni dio i pokretač ljudskog ponašanja. Većina ljudskih potreba povezana je sa društvenim životom i nastaje kao rezultat tog života. Čovjek ih ispoljava i artikuliše u odnosu sa drugima, odnosno unutar društvene zajednice. Da bi uspostavio dvosmjeran odnos sa okruženjem, čovjek stupa u različite veze sa drugim ljudima i gradi socijalne mreže. Prema Redklif-Braunu, „socijalne mreže predstavljaju realne, empirijski opisive socijalne odnose između pojedinaca. Pojam mreže lako je razumljiv i daje uvid u svakodnevicu čoveka, posebno ko s kim ima kakve kontakte” (Bulinger i Novak, 2004:3). Socijalna mreža ima 352 funkciju premoštavanja mikro nivoa ljudskih interakcija ka makro nivou socijalnih struktura. Koncept socijalne mreže omogućava da se sagleda pojedinac i njegovi socijalni odnosi. Kvalitetna analiza u kojoj je pojedinac „focus point” socijalne mreže, može ukazati na akutne ili hronične probleme njegovog socijalnog funkcionisanja, na stepen socijalne integracije, na problematične relacije, kao i na one koje su bitne za psihosocijalnu stabilnost pojedinca. Biti integrisan znači participaciju u svim sferama zajednice: od ekonomske (pristup zaposlenju i ekonomskim dobrima), preko socijalne (socijalne usluge), do interpersonalne komunikacije (uspostavljanje i razvijanje porodičnih, prijateljskih ili susjedskih veza, značajnih za podršku i pomoć). Nemogućnost ravnomjernog pristupa materijalnim dobrima može biti osnov za neintegrisanost. Neko ko je depriviran u materijalnom pogledu često jeste siromašan, slabo obrazovan i nezaposlen. To još uvijek ne znači da je potpuno socijalno neintegrisan. Mora se uzeti u obzir brojnost i intenzitet socijalnih relacija, odnosno participacija ljudi u svim drugim aspektima zajednice. Proces socijalne integracije odvija se tokom cijelog života. Za ljude koji su u jednoj sredini proveli veći dio svog života ovaj proces je postupan i bez većih traumatskih iskustava. Za one koji su, usljed prisilnih migracija, neočekivano promijenili mjesto življenja, proces socijalne integracije dobija nove dimenzije. Zbog toga je proces migracije istovremeno i proces (re)uspostavljanja produktivnih odnosa na prostoru na kome se migranti zaustave. Iz ugla teorije kulturnog sukoba migracije se posmatraju kao jedan od uzroka mogućih društvenih sukoba. Sukob će se razviti ili prevladati u zavisnosti od uzajamnog odnosa pripadnika dominantne i manjinske kulturne skupine. Razmatrajući ove procese na američkom tlu, sociolog Torsten Selin (Thorsten Sellin) istraživao je dolazak velikog broja imigranata sa različitim idejama, navikama, ciljevima i uopšte sa različitom kulturom. „On smatra da se kulturni sukob javlja kao posledica suprotstavljanja normativnih sistema različitih etničkih grupa, odnosno u onim situacijama kada se pojedinac ili grupa nalazi pod uticajem dveju različitih kultura (Milosavljević, 2009:179). S obzirom na etničku strukturu raseljenih lica i povratnika na prostoru BiH, ove teorijske postavke korisne su za razumijevanje njihove socijalna integracija. Ključno pitanje je proces interakcije pripadnika ovih grupa i nove sredine, kao i njihov međusobni odnos. U procesu usvajanja novih standarda ponašanja radi zajedničkog života, odnos stanovništva i resursi zajednice mogu povoljno uticati na integraciju, ili je otežavati. Povećan dolazak stanovništva iz jednog dijela zemlje u drugi, podrazumijeva susret različitih običajnih i kulturnih navika, te stvaranje jedne nove društveno-kulturne realnosti. Kada se govori o migraciji, a u tom kontekstu i integraciji, treba reći da različitost između društvenih grupa ne mora da znači njihovu suprotnost, ali svakako podrazumijeva nužnost promjena. Veoma je važno da promjene nastanu i u ponašanju domaćina, kako bi zajednica bila sposobna da se uhvati u koštac sa novonastalom situacijom. Proces razvijanja suživota često je spor, pogotovo ako se odvija u uslovima svježeg poslijeratnog sjećanja, što uzrokuje visok stepen socijalne distance. 353 4. SOCIJALNI IDENTITET I SOCIJALNA DISTANCA Događaji koji su se odigrali na prostorima bivše Jugoslavije iznijeli su u prvi plan do tada ignorisana pitanja nacionalnog identiteta i socijalne distance. Ova pitanja su naročito osjetljiva u društvima u kojima postoji emocionalni i ideološki naboj povezan sa pojmom „nacionalno”. U svijetu je sve manje jednonacionalnih država. Globalizacija produkuje multietničnost i multikulturalnost, a savremena društva podstiču međunacionalnu toleranciju. Međutim, postavlja se pitanje kako ljudi prihvataju brze promjene. Pitanje se odnosi, ne samo na tehnološke, nego i na društvene, socjalne, političke ili kulturene promjene. Mijenjanje državnih granica i nacionalnog sastava zemalja su traumatične promjene, posebno kada se dešavaju u ratnim okolnostima. Otuda se javlja problem kvalitetne percipcije i prihvatanja ovakvih promjena. Dio problema proizlazi iz činjenice da ljudi, živeći u društvenim grupama, razvijaju autentičan socijalni identitet. Osećaj pripadnosti nekoj društvenoj grupi doprinosi pozitivnom samopoimanju i važan je faktor socijalne integracije. Ljudi, kao članovi grupe, razvijaju pozitivan socijalni identitet koji pogoduje njihovom psihičkom zdravlju, sigurnosti, osjećaju vlastite vrijednosti i samopoštovanja.1 Nacionalni identitet, kao dio socijalnog identiteta, temelji se na osjećaju pripadnosti nacionalnoj zajednici. On se razvija i mijenja, kako kroz život pojedinca, tako i kroz istorijat nacije. O tim „mijenama” jasno svjedoče zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije, propraćena tenzijama koje kod običnih ljudi stvaraju visoku emocionalnu napetost, nesigurnost i afektivnu javnu manifestaciju. U višenacionalnim zajednicama nacionalni identiteta značajno utiče na formiranje socijalnog identiteta i proces socijalne integracije. Razumijevanje socijalnog i nacionalnog identiteta je bitno za razumijevanje socijalne integracije raseljenih lica i povratnika i suživota u multietničkim lokalnim zajednicama. Pouzadno se može pretpostaviti da stepen nacionalnog identiteta u postkonfliktnom periodu umnogome utiče na međuljudske interakcije i socijalnu integraciju. U tom smislu, socijalni identitet raseljenih lica i povratnika opterećen je osećajem pripadnosti nacionalnoj zajednici koji potiskuje osećaj pripadnosti neposrednom okruženju (zavičaju, lokalnoj zajednici). Promjene i sukobi koji počivaju na nacionalnim razlikama, te njihove tragične posljedice podsticajni su za istraživanja u ovom području. Sistematska naučna istraživanja pojava i procesa koji se odnose na pitanja socijalne distance, nacionalnog identiteta, socijalne integracije i sl. tek predstoje. Njihov cilj nije samo da se shvate i opišu ovi fenomeni, nego i da se unaprijedi kvalitet (su)života u složenim društvenim zajednicama. U našim lokalnim zajednicama posebno 1 Pripadnost određenoj grupi ponekad ne donosi dobrobiti, nego razvija suprotne efekte kao što su smanjenje samopouzdanja, gubitak osjećaja vlastite vrijednosti i sl. Tada se govori o negativnom socijalnom identitetu. Takav identitet se može razviti npr. u dodiru manjinske s većinskom nacionalnom grupom. 354 osjetljivim se čini odnos domicilnog stanovništva prema izbjeglicama, raseljenima i povratnicima, ali i međusobni odnos ovih specifičnih skupina migranata. Razaranje društvenih veza, tolerancije i suživota, raspad porodica i mikro zajednica, devalviranje društvenih vrijednosti, posljedice su rata koje se ne mogu otkloniti za kratko vrijeme. Ispostavilo se da je mnogo teže obnoviti društveno tkivo, nego kuće i infrastrukturu. Egzistencijalni problemi, kao što su nezaposlenost, nedovoljni izvori prihoda, gubitak imovine, neadekvatan smještaj, zdravstveni problemi, gubitak bližnjih, udaljenost srodnika presudno utiču na integraciju u lokalnoj zajednici, ali i način na koji su migranti prihvaćeni u mjestima sadašnjeg prebivališta. Ne smije se zanemariti ni psihološka dimenzija integracije. Predratno i ratno iskustvo i pamćenje može biti podsticajno, ako služi kao pouka o negativnim aspektima rata, ali i retrogradno, ukoliko je zasnovano na netolerantnosti, isključivosti, netrpeljivosti. Socijalna integracija raseljenih lica i povratnika u lokalnoj zajednici bila je predmet akcionog istraživanje koje je provedeno na području opštine Bijeljina, koja svojim demografskim karakteristikama odslikava procese ratnih i poslijeratnih migracija (šire u: Petrović, Ničiji ljudi, 2007). Polazište za formiranje naučno relevantnog uzorka bila je statistička masa koju je činio ukupan broj raseljenih lica i povratnika na području opštine. Uzorak od 300 ispitanika (po 150 nosilaca domaćinstava iz kategorije raseljenih lica i povratnika) je formiran metodom slučajnog izbora iz zvaničnih evidencija nadležnog opštinskog organa. Polna, starosna i nacionalna struktura ispitanika odgovarala je polnoj i starosnoj strukturi statističke mase. U okviru ovog istraživanja, između ostalog, korištena je i modifikovana Bogardusova skala za mjerenje socijalne distance između pripadnika različitih nacionalnih i socijalnih grupa. Logika skale je da stepen bliskosti, koji je osoba spremna ostvariti s prosječnim članom određene grupe iskazan procjenom na skali, odgovara njenom odabiru i ponašanju u stvarnom životu. Od sedam tvrdnji sa ove skale, koje izražavaju različite stepene bliskosti, bile su ponuđene četiri opcije: usko srodstvo/bračni drug, lični prijatelj, susjed u ulici, kolega na poslu. Prilikom anketiranja znatan broj ispitanika nije želio da se opredijeli ni za jednu od ponuđenih opcija, insistirajući na iskazu „ne želim nikakav odnos”. Zbog toga je pri obradi rezultata uključena i ova opcija. U istraživanju su ispitivane relacije Srba prema Bošnjacima i Hrvatima i Bošnjaka prema Srbima i Hrvatima. Povratnici, pripadnici bošnjačke nacionalnosti, pokazali su najviši stepen bliskosti prema svojim sunarodnicima, budući da su svi prihvatili opciju „usko srodstvo/bračni drug”. U odnosu na pripadnike hrvatske nacionalnosti, 11% ispitanika prihvatilo bi isti takav odnos, 29% bi pristalo na lično prijateljstvo, 48% smatra da je „susjed u istoj ulici” najveći stepen bliskosti koji bi prihvatili. Ostali (7%) ne bi pristali ni na kakav odnos sa pripadnicima hrvatske nacionalnosti, ili bi pristali da budu kolege na poslu (5%). Pripadnici bošnjačke nacionalnosti su sličan odnos pokazali i prema Srbima. Većina ispitanika (47%) bi Srbe prihvatilo kao susjede u istoj ulici, ili kao prijatelje (31%). Manji dio (15%) bi prihvatio 355 bliže srodstvo, 5% je odbilo bilo kakav odnos, a 2% je prihvatilo poslovnu saradnju. Raseljena lica, pripadnici srpske nacionalnosti, u 58% slučajeva su izjavili da ne pristaju na bilo kakav odnos sa pripadnicima bošnjačke nacionalnosti, pa ni sa pripadnicima hrvatske nacionalnosti za šta se izjasnilo 45% ispitanika. Po 13% ispitanika bi Bošnjake i Hrvate prihvatilo kao „kolege na poslu” i „susjede u istoj ulici”. Za ličnog prijatelja bi u 15% slučajeva prihvatili Hrvate, a u 9% slučajeva Bošnjake. Sa pripadnicima hrvatske nacionalnosti bi 14% ispitanika pristalo na blisko srodstvo, dok bi sa pripadnicima bošnjačke nacionalnosti na takav odnos pristalo njih 7%. Na pitanje o mogućem suživotu raseljenih i povratnika, anketirani pripadnici ove dvije socijalne (i nacionalne) grupe dali su različite odgovore. Iz grupe povratnika njih 98% smatra da je suživot moguć. Kod raseljenih je 33% prihvatilo suživot, a dvije trećine je odbilo, navodeći kao razlog loša iskustva, gubitak člana porodice ili lični otpor. Dajući iskaze o osjećaju pripadnosti ispitanici su se opredjeljivali između opcija: ravnopravan građanin, pripadnik većinskog naroda, pripadnik nacionalne manjine i nemam stav. Analogno iskazanoj volji za suživotom, 85% povratnika je izjavilo da se osjeća kao ravnopravan građanin. Odgovori raseljenih, pokazali su da se njih 41% osjeća pripadnikom većinskog naroda, a 47% kao ravnopravan građanin. Po 10% ispitanika iz obje grupe je izjavilo da nema stav u vezi sa osjećajem pripadnosti. Pokazalo se da je socijalni identitet raseljenih lica i povratnika, shvaćen kao pripadnost neposrednom okruženju (lokalnoj zajednici), značajno uslovljen nacionalnim identitetom. Iz toga proizlazi i visok stepen socijalne distance. S obzirom na to, moglo bi se reći da su raseljene osobe u prednosti, jer žive u lokalnoj zajednici u kojoj je i domicilno (većinsko) stanovništvo iste nacionalne pripadnosti. U skladu s tim, iskazuju i veći stepen socijalne distance. Iskazi povratnika u vezi sa stepenom bliskosti sa pripadnicima većinskog naroda, ne ukazuju na veće zapreke u suživotu. Većina (98%) prihvata suživot i izjavljuje da se u lokalnoj zajednici osećaju kao ravnopravni građani. Ovakvi iskazi mogu se tretirati i kao lični stavovi, koji korespondiraju sa željenom projekcijom i političkom proklamacijom o unitarnom državnom uređenju. Mora se primijetiti da u pomenutom istraživanju niko nije navodio strah kao razlog koji sprečava suživot. To još jednom potvrđuje da se mnogi stavovi i ponašanja ljudi (pa i osjećaj socijalne distance) formiraju na temelju predrasuda, stereotipa ili iracionalnih uvjerenja. Izražena socijalna distanca između pojedinih društvenih skupina, svakako, ne olakšava proces integracije u lokalnim zajednicama. Ovu tezu će potvrditi i istraživanje koje je provedeno pet godina kasnije i koje je pokazalo da raseljena lica i povratnici još uvijek pripadaju „rizičnim” skupinama socijalno isključenog stanovništva (Petrović, 2013). 356 5. ZAKLJUČAK Ruptura socijalnih veza, tolerancije i suživota, raspad porodica i malih zajednica, te krah društvenih vrijednosti su posljedice rata, koje se sporo otklanjaju. Duboke korjene dezorganizacije teško je otkloniti u kratkom vremenskom periodu. Tim više, što se reorganizacija zajednice prije poistovećuje sa političkom organizacijom i strukturama, nego sa uređenjem ekonomskih, kulturnih ili socijalnih odnosa i procesa u zajednici. U ambijentu izražene socijalne distance teško je očekivati značajnije pomake na planu pune socijalne integracije svih stanovnika lokalne zajednice. Otuđenje ljudi se produžava, a dijapazon njihovih interakcija sužava. Izražena socijalna distanca pogoduje svojevrsnoj zatvorenosti i društvenoj isključenosti iz regularnih društvenih procesa. Svakodnevni govor, u kome su i dalje prisutni izrazi „izbjeglica”, „raseljeno lice”, „došljak”, „povratnik” i sl. eksplicitno ukazuje na još uvijek prisutnu socijalnu distancu. Sve dok je tako, socijalna integracija nije potpuna, te će se kompenzirati nacionalnom, vjerskom ili ideološkom identifikacijom. Uz sve moguće pozitivne implikacije ovih vrsta identifikacija, one su nedovoljne za produktivnu identifikaciju sa lokalnom zajednicom u kojoj se ostvaruju vitalne međuljudske interakcije i gdje se grade funkcionalne socijalne mreže. Iako je skala socijalne distance izvorno konstruisana za mjerenje i komparaciju stavova prema rasnim i etničkim grupama, uz određene modifikacije ona se može primijeniti za ispitivanje socijalne distance između različitih društvenih skupina. U različitim zemljama i kulturama različiti faktori mogu biti osnova socijalne distance: rasa, religija, nacionalnost, profesija, kultura, politička ideologija itd. Istraživanja socijalne distance ima posebno značenje u multikulturalnim društvima, budući da govore koliko su njihovi članovi, kao pripadnici pojedinih nacionalnih, religijskih ili kulturalnih skupina vezani za svoju skupinu, te koliko su tolerantni jedni prema drugima. Takvi podaci ukazuju na trenutne stanje odnosa i njihov uticaj na socijalnu integraciju. Praćeni u dužem vremenskom periodu mogu ukazati na važne promjene koje se odvijaju i mogu biti polazište za predviđanje i/ili planiranje socijalnih promjena. LITERATURA: – Bulinger, H. i Novak, J. (2004) Mrežni socijalni rad. Banja Luka: Filozofski fakultet; – Milosavljević, M. (2009). Osnove nauke socijalnog rada, Banja Luka: Filozofski fakultet; – Milosavljević, M. Brkić, M. (2005) Socijalni rad u zajednici. Beograd: Socijalna misao; 357 – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (2010) Revidirana strategija BiH za implementaciju Aneksa 7. za period 2010-2014. godine. Sarajevo: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH; – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (2012), Pregled stanja bosanskohercegovačkog iseljeništva. Sarajevo: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH – Fromm, E. (1984) Zdravo društvo. Zagreb: Naprijed; – Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (2013) Informator, april 2013. Banja Luka; – Petrović, J. (2007) Ničiji ljudi. Beograd: Socijalna misao; – Petrović, J. (2013) Nemam, dakle ne postojim. Banja Luka: Fakultet političkih nauka; Zvonarević, M. (1981) Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga; SOCIAL DISTANCE - SILENT HATE SPEECH Abstract Forced migration, during the war in Bosnia and Herzegovina, has changed the demographics of the local community. Social integration of the IDPs and returnees has included development of a positive social identity with the local environment. Emphasized social distance between members of these social groups has hindered social integration. Studies of social distance, especially those based on national identity, may contribute to the understanding of social change in a post-conflict society. Keywords: migration, local community, social distance, social integration 358 GOVOR MRŽNJE I NASILJE MEĐU DJECOM I MLADIM Pregledni rad UDK 316.647:316.77-053.5 Mr Gojko Šetka Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka Mr Dragana Vujić Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka Apstrakt: Rad sagledava problematiku govora mržnjekao jednog od faktora koji utiče na nasilje među djecom i mladim na našim prostorima. Data su opšta razmatranja o pojmovima kao što su mržnja, nasilje i govor mržnje, a poseban akcenat je stavljen na nasilje među djecom i mladim. Suprotstavljanje nasilju među djecom i mladima treba da bude prioritet svih visoko organizovanih država. Posljedice do kojih krivična djela sa elementima nasilja dovode, naročito ona čije su žrtve ali i učinioci djeca i maloljetnici, po svojoj prirodi, u odnosu na druga krivična djela, izazivaju najveću reakciju, što je shvatljivo s obzirom na to da je objekt radnje i krivičnopravne zaštite život i tijelo najmlađih članova društva. Ključne riječi: mržnja, govor mržnje, djeca, mladi, nasilje, vršnjačko nasilje. UVODNA RAZMATRANJA Opšti trend na našim prostorima predstavlja nasilje djece i mladih, a istovremeno ipovećanbroj krivičnih djela izvršenih od strane maloljetnih izvršilaca krivičnih djela. Ove dvije starosne kategorije (djeca i maloljetnici) počinju se isticati posebno po stepenu nasilja koje koriste prilikom vršenja nasilnih akata na svoje vršnjake i izvršenja krivičnih djela. Svi zvanični podaci, izvještaji državnih organa i medija svjedoče o tačnosti pomenute teze. Treba istaći to da govor mržnje predstavlja čest pokretački motiv nasilja djece i mladih, pa iz tog razloga ovaj rad će se i baviti tim problemom. Da bi se moglo govoriti o govoru mržnje kao faktoru koji utiče na nasilje djece i mladih, neophodno je definisati osnovne pojmove koji se mogu dovesti u vezu sa ovom problematikom. Pojam koji je neodvojiv i koji praktično čini sa359 stavni dio govora mržnje je pojam mržnje. Mržnja se temelji na svojstvu posjedovanja intenzivnih negativnih osjećaja, i u figurativnim smislu smatra se najjačim oblikom odbojnosti, prezira i nenaklonjenosti. Prema mnogim stručnjacima krivičnog prava mržnja je stanje visoke netolerancije. Svaki učinilac koji učini krivično djelo iz mržnje protiv osobe zbog kakvog njezinog obilježja, s obzirom na način kako je djelo počinio, pokazuje zapravo stepen visoke netolerancije. Da mržnja predstavlja ozbiljan problem našeg društva, te da je našla svoje mjesto u krivičnom zakonodastvu, najbolje ilistruje izmjena Krivičnog zakona Republike Srpske. U članu 147. Krivičnog zakona Republike Srpske dodat je novi stav(26) koji definiše pojam mržnje tako da prema njemu:„Mržnja predstavlja pobudu za učinjenje krivičnog djela, propisanogovim zakonom, koja je u cjelini ili djelimično zasnovana na razlikama poosnovu stvarnog ili pretpostavljenog etničkog ili nacionalnog porijekla, jezika ili pisma, vjerskih uvjerenja, rase, boje kože, pola, polne orijentacije, političkog ili drugog uvjerenja, socijalnog porijekla, društvenogpoložaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina ili zbog dovođenja u vezu sa osobama koje imaju neku od navedenih različitih osobina.”Na ovaj način, u Krivični zakon Republike Srpske uvodi se jedinstvena definicija mržnje, kao pobude koja je u skladu sa međunarodnim standardima i definicijom mržnje, odnosno zločina iz mržnjeu dokumentima OSCE-a (Mitrović, 2010). Već duže vrijeme se vodi polemika na koji način se govormržnje može definisati.Teoretičari koji se zalažu za ograničenja govora mržnje smatraju da ponovljeni primjeri govora mržnje znače više od izražavanja ideja ili neslaganja.Zapravo govormržnje često uzrokuje strah koji dovodi do zastrašivanja i maltretiranja pojedinaca. Međutim, istorija je pokazala da je u mnogim slučajevima, govormržnje dovodio do izvršenja teških krivičnih djela nad onima na koje jebio usmjeren.Zabrinjava podatak da se kao čest motiv nasilja djece i mladih upravo javlja mržnja i govor mržnje.Neodvojiv supstrat mržnje i diskriminacije na našim prostorima je govor mržnje. Kao socio-psihološki konstrukt, on postaje ključno oruđem za uvođenje novog sadržaja u postojeći stereotipni perceptivni model, te kao takav izaziva korjenitu promjenu stavova. Govor mržnje je nefizički oblik nasilja koji dovodi do akumulacije nasilja u zajednici. Govor mržnje je jedan od ključnih elemenata pojave manipulacije kolektivne precepcije i potencijalne destabilizacije društvenog poretka koja vodi masovnom fizičkom nasilju. Govor ili jezik mržnje izdvaja, ponižava i vrijeđa pojedinca pripisujući mu negativne osobine kao pripadniku društvene zajednice, grupeili ideologije. S toga, izvrgavanje osobe ruglu zbog rase, pola, nacije, vjere, seksualne orijentacije, ideološkog opredjeljenja i sl., predstavljakrivično djelo u zakonodavstavima demokratskih sistema.Nema precizne i opšteprihvaćene međunarodne definicije govoramržnje. Komitet ministara Savjeta Evrope, u preporuci br. 20/1997, koja seodnosi na govor mržnje, usaglasio je, da se pod terminom „govor mržnje” podrazumijevaju svi oblici izražavanja koji šire, podstiču, promovišuili opravdavaju mržnju među rasama, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući: netolerancijuizraženu kroz agresivni naci360 onalizam, etnocentričnost, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema manjinama, imigrantima i ljudima imigrantskog porijekla.Govor mržnje, u širem smislu predstavlja bilo kakvo pozivanje na nasilje, mržnju i netrpeljivost, ili njihovo podsticanje i raspirivanje, njihovo opravdavanje prema pripadnicima određene grupe ili jasno identifikovanim pojedincima upravo zato što su pripadnici neke grupe, bilonpr. nacionalne, religijske, rodne, te zbog seksualne orijentacije ili političkog opredjeljenja, odnosno bilo kojeg obilježja na koje oni nisu mogli da utiču ili su upravo to odlučili da budu (Vranješ, 2010). Nasilje djece i mladih se može definisati na više načina s obzirom na stanovište sa kog se ono posmatra. Definicije pojma nasilja se kreću od uskog određenja u smislu izjednačavanja s nekim od njegovih oblika – na primjer, fizičkim nasiljem, pa do šireg određenja, koje kreće od verbalnog nasilja prema necivilizovanosti. Karakteristika je to da nasilje uvijek biva bolno i razorno kako po pojedinca, tako i po porodicu i društvo. Nasilje ugrožava ljudski život kao i osnovno pravo na fizički, psihički i socijalni integritet čovjeka. Nasilje je uvijek stvar odnosa između ljudi koji počiva na zloupotrebi moći. Nasilje je uvijek instrument kojim se osigurava dominacija i moć.Nasilje je prisutno u širokom spektru ljudskih odnosa – između roditelja i djece, nastavnika i učenika, učenika i učenika, nasilje u politici, u ekonomiji, u sportu i sl. Jedan od ključnih pojmova koji se vezuju za pojam nasilja jeste pojam moći, koja se u naširem značenju može odrediti kao sposobnost da se postigne željena namjera. Agresivno ponšanje obuhvata širok spektar specifičnih ponašanja, koja se prema različitim kriterijumima mogu podjeliti u fizička, psihološka i socijalna. Fizička i verbalna agresija ubrajaju se u direktne oblike agresivnosti, a socijalna u indirektnu agresivnost. U svakom slučaju, nasilništvo je poseban oblik agresivnosti, pri čemu se dominantni pojedinac (nasilnik) kontinuirano ponaša agresivno prema manje dominantnom pojedincu (žrtvi) duže vrijeme. Nasilje je svjesna i namjerna neprijateljska aktivnost, čija je svrha povrijediti i izazvati strah kroz prijetnje ili nastavljanje mnogo ozbiljnije agresije. Iako nasilje može izgledati kao haotičan proces, ono uvijek sadrži četiri osnovna elementa: 1) nesrazmjernu moć nasilnika koji može biti stariji, jači, popularniji, bogatiji itd., od žrtve. Broj djece koja zajedno učestvuju u zlostavljanju pokazuje da nasilništvo ne uključuje uvijek konflikt dvoje djece podjednake moći; 2) namjera povrijeđivanja – nasilnik želi da nanese emocionalni ili fizički bol. O nasilju se ne radi ako do povrede dođe slučajno, u igri npr. Nasilje podrazumeva želju za povrijeđivanjem druge osobe; 3) prijetnjanastavljanjem nasilništva – i nasilnik i žrtva znaju da će se nasilničko ponašanje vjerovatno ponoviti; 4) Prestravljenost, strah – javlja se kao rezultat nasilja, a koje se koristi da bi se zastrašili drugi i održala dominacija nasilnika. Strah koji se javlja kod djece i mladih koja su meta nasilja nije samo sredstvo za postizanje cilja, on je i sam po sebi cilj. Nakon što se ostvari zastrašivanje, nasilnik se može ponašati slobodno, bez straha da će biti okrivljen, prijavljen ili sankcionisan. Žrtva postaje toliko bespomoćna da je malo vjerovatno da će uzvratiti ili prijaviti nasilništvo. Oblici i vrste nasilja su različiti, shodno kontekstima u kojima se ispoljavaju. Može se govoriti o pasivnom (zanemarivanje) kao i o aktiv361 nom nasilju (fizičko, psihičko ili seksualno). Prisutno je i pojedinačno ili kolektivno nasilje, kao i organizovano (klanovi, grupe) itd. Najčešći vidovi vršnjačkog nasilja su: verbalna agresija, prijetnja batinama, iznuđivanje novca, «reketiranje», fizičko povrjeđivanje, čak oružano i seksualno (Milošević & Karapandžić, 2013). GOVOR MRŽNJE KAO JEDAN OD FAKTORA NASILJA MEĐU DJECOM I MLADIMA Bezbjedno okruženje u kome nema nasilja predstavljaju osnovnu potrebu svakog člana jednog društva. Nasilje je rezultat interakcije velikog broja egzogenih i endogenih faktora, čija međusobna povezanost na različitim nivoima doprinosi stvaranju rizika da neko preduzme radnju nasilja ili da postane žrtva nasilja (Đurđević & Radović, 2012). Od svih vrsta nasilja, najveću društvenu opasnost ima nasilje čiji objekt radnje su deca i maloletnici, dok posebno veliki problem predstavlja nasilje koje čine djeca i maloljetnici, čija kvota direktno ukazuje na neuspjeh cjelokupnog društva, na nespremnost ili nestručnost da se ovakavom problemu priđe na adekvatan, na naučnim metodama zasnovan način.Suprotstavljanje nasilju među djecom i mladima treba da bude prioritet svih visoko organizovanih država. Poslijedice do kojih krivična djela sa elementima nasilja dovode, naročito ona čije su žrtve ali i učinioci djeca i maloljetnici, po svojoj prirodi, u odnosu na druga krivična djela, izazivaju najveću reakciju, što je shvatljivo s obzirom na to da je objekt radnje i krivičnopravne zaštite život i tijelo najmlađih članova društva (Đurđević, Bošković & Senić, 2013). Na putu razvoja ličnosti svaka individua prolazi kroz razne faze. Jedna od faza koja je najrizičnija jeste doba adolescencije, doba kada mladi upoznaju sebe, i tu se javlja želja za iskazivanjem odnosno dolazi do izražaja njihova radoznalost. Taj segment života jedinke uključuje i želju za isticanjem, uvažavanjem, samopotvrđivanjem, iskušavanjem svojih snaga i mogućnosti, upuštanje u pustolovine, želju za osvetom. U pokušaju da ostvare svoje ciljeve, mladi dolaze u sukob sa ljudima iz okruženja i dolazi do ispoljavanja agresije prema njima. Isto tako ovaj period karakteriše i preterana senzibilnost koja se ispoljava kroz emocionalnu nestabilnost, razdražljivost, uznemiranost kao posledicu „odbačenosti“, osujećenosti, inferiornosti, potištenosti, ljubomore i slično (Mojsilović & Gavrić, 2013). Da bi se na adekvatan način sagledalo kako to govor mržnje utiče na pojavu nasilja među djecom i maldima, potrebno je prvobitno ukazati na faktore koji su uslovili pojavu govora mržnje, a samim ti i izloženost djece i mladih ovoj pojavi. Kao direktna posljedica tranzicionih promjena na ovim prostorima javlja se govor mržnje i nasilje među djecom i mladima. Poslijeratni period u BiH označen je kao period tranzicije, pri čemu se pod tranzicijom ne može podrazumijevati samo proces radikalnih promjena u ekonomiji i samom sistemu države već ona duboko zadire i u društvene odnose i strukture, društvenu svijest i društvene 362 vrijednosti. U Strategiji protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini 2006.-2010., posljedice procesa tranzicije opisane su na sljedeći način: „Cijeli niz paralelnih procesa, karakterističan za zemlje u tranziciji, koji na direktan ili indirektan način imaju ogroman uticaj na život djece, nije mimoišao ni Bosnu i Hercegovinu. Prilagođavanje uslovima tržišne ekonomije, praćeno reformskim procesima u oblasti vladavine prava, uz reformu socijalnog sektora kao i neujednačen razvoj civilnog sektora, stvara situaciju u kojoj društvo ne može pružiti adekvatnu brigu o djeci”. Tako je tranzicioni period izrodio patologiju vrijednosnih sistema. Etnička i vjerska isključivost, koje društvom dominiraju još od devedesetih, ne samo da su reprodukovale same sebe već su izrodile i druge oblike isključivosti, koje su se proširile i u ostale pore društva. Govor mržnje, nasilje i netolerancija postali su tako i glavno obilježje mladih generacija čije odrastanje se temeljilo na iskrivljenom sistemu društvenih vrijednosti u kojem se nepoštovanje drugog i drugačijeg i neprihvatanje društvenih normi i pravila doživljavaju kao apsolutno pozitivne vrijednosti. U takvim uslovima mladi ljudi, budući građani, ne poznaju pojam tolerancije, drugačije seksualne orijentacije ili pojam ravnopravnosti polova. Podijeljenost i zatvorenost, loša ekonomska situacija, visoka stopa nezaposlenosti, kao i migracije stanovništva, kreirali su jednu novu sredinu koja predstavlja plodno tlo za socijalnu izolaciju mladih, obično u lokalne sredine, gdje se mladi „povlače” u socijalnu izolaciju uglavnom na osnovu vlastitog (često lošijeg) ekonomskog položaja i u skladu sa vlastitim sistemom vrijednosti koji se doživljava kao jedini ispravan i prihvatljiv. Takva socijalana izolacija pogoduje razvoju različitih oblika isključivosti i nerijetko vodi ka društveno neprihvatljivom ponašanju koje obuhvata preddelinkventno i delinkventno ponašanje. „Ekonomski i demografski faktori i promjena sistema vrijednosti, te sve veće aspiracije ka materijalnim vrijednostima, i promijenjena tradicionalna uloga porodice, povećavaju rizik po zdravlje djece i njihovo socijalno ponašanje.”(Strategija protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini 2006.-2010.). Živeći u skladu sa sopstvenim uvjerenjima, koja su kao takva za nju jedina ispravna, današnja omladina često ne razmišlja o opštim društvenim problemima, ne izlaže se bilo kakvim vanjskim kulturnim uticajima i najčešće nije zainteresovana za bilo kakve aktivnosti koje se odvijaju izvan domena njihovog okvira. U ovakvim sredinama homofobija, nasilje i diskriminacija, govor mržnje i zločini počinjeni iz mržnje, vode ka sve izraženijoj ranjivosti, marginalizaciji i društvenoj isključivosti drugih i drugačijih koji su, kao takvi, nepodobni. Svi su napori u ovim sredinama usmjereni ka izgradnji identiteta „junaka naselja” koji se temelji na sticanju koristi na nelegalan način, ugrožavanju sigurnosti drugih zarad jačanja vlastitog autoriteta, a opet shodno vlastitim iskrivljenim uvjerenjima. Identitet „junaka naselja” sa sobom nosi sve negativnosti na osnovu kojih će se, ako su bile ugrađene u vrijednosni sistem mlade osobe, kroz izvjesno vrijeme formirati identitet ”zrele” ličnosti. Kreiranjem ovakvih vrijednosnih sistema unutar zatvorenog kruga koji ne dopušta prodor novih vrijedno363 sti, stvara se sredina koja mladima uskraćuje njihova osnovna prava poput prava na obrazovanje, prava na slobodu kretanja, pa nerijetko i prava na život.1 Sve negativnosti koje je izrodio tranzicijski proces a koje su onemogućile i adekvatnu brigu o djeci, omogućile su, međutim, da socijalno ponašanje djece kreiraju i medijski sadržaji koji najčešće nisu primjerene informativno-edukativne prirode. Danas su mediji neizostavan faktor našeg života. Ako ih definišemo kao sredstvo za prenošenje informacija odnosno provodnik putem kojeg se omogućuje komunikacija sa javnošću i da se tako može uticati na razne ciljne grupe, možemo izvući zaključak da su djeca i mladi posebno ranjivi u tom pogledu, jer se može izvršiti uticaj na njihovo ponašanje i formiranje prvih stavova na koje će ona kasnije nadograđivati svoj doživljaj o svetu koji ih okružuje. Televizija, radio-stanice, internet, štampani mediji, svi oni oblikuju svjest mladih. Dostupnost informacija je tako raznolika da više ne poznaje granice. Kada ovo uzmemo u obzir i kada konstatujemo da te informacije i nisu toliko dobronamerne i da stvaraju nerealne slike o stvarnosti odnosno da iskrivljuju koncept poimanja života, možemo zaključiti da one samim tim mogu da dovedu do raznih pojava nepoželjnog ponašanja. Bombardovani svakodnevnim scenama nasilja, govora mržnje, netolerancijom maloletnici znaju da prihvate upravo takvu realnost bez ikakve alternative i da se prepuste takvoj formi ponašanja koja nosi epitet asocijalnog, nepoželjnog, devijantnog. Cilj medija treba da bude osmišljavanje strategija koje će promovisati odgovorno postupanje prema antisocijalnom ponašanju u medijima i izbegavanje postupaka koji podstiču moralanu degeneraciju. Potrebno je sve te programe koji se slivaju od medijskih centara kontrolisati i podvesti pod zakon, da bismo na taj način uspeli obuzdati njihov uticaj(Mojsilović & Gavrić, 2013). Kada se već pominje internet kao medij preko koga se mladi većinom informišu, treba posebno istaći društvene mrereže preko kojih mladi međusobno šalju poruke govora mržnje, što svakako predstavlja trend koji zabrinjava i koji je izuzetno društveno štetan. Jasno je da u razvoju deteta odnosno maloljetnika, primarni uticaj ima porodica, kao osnovna jedinka (ćelija) svakog društva. Međutim, činjenica je da se i u porodičnim okvirima mogu naći osnovi za govor mržnje, nasilje, netoleranciju što sve negativno utiče na proces odrastanj i usvajanja prihvatljivog skripta ponašanja od strane djece i omladine. Kako je porodična sredina od primarnog socijalno-psihološkog značaja za proces socijalizacije mlade ličnosti, može se opravdano dovoditi u vezu pojava negativnog ili delinkventnog ponašanja kod djece i maloljetnika sa negativnim ili lošim uslovima života u mikrosocijalnoj sredini, koja je prva i najvažnija „društvena stepenica“ u formiranju i u uobličavanju emocionalnih, intelektualnih i voljnih komponenti mlade ličnosti; za porodicu se ističe i da predstavlja najvažniji faktor socijalizacije, posebno u periodu djetinjstva. Vaspitna zapuštenost kod djece i mladih često nastaje uz primjenu pogrešnih metoda vaspitanja, uslijed toga što roditelji ili staratelji zanemaruju vaspitanje svog djeteta – to se stanje ispoljava na taj način što zapušteno djete psihički zaostaje za svojim vršnjacima, pokazuje znake nezrelosti i ne obraća 1 Dostupno na:http://www.pulsdemokratije.ba/sadrzaj/mladi-bih-u-getu, preuzeto: 18.9.2013. 364 pažnju na svoju užu sredinu pa i na društvo uopšte. Takođe, djeca i maloljetnici koji žive u nesređenim porodičnim uslovima koji generišu psihičke ili psihosocijalne poremećaje, depresiju, anksioznost, napetost, veoma su podložni devijatnom ponašanju. Porodično stanje se u mnogim radovima označava kao jedan od ključnih kriminogenih faktora. Negativni uslovi u porodici po pravilu generišu raznovrsne psihičke i psihosocijalne poremećaje kod djece. Koliko god su odrasli važni za određivanje granica dječijem ponašanju i stvaranje povoljne atmosfere za razvoj socijalnih odnosa, prisustvo vršnjaka omogućava da se praktično uvježba i usvoji poštovanje ovih granica, a socijalni odnosi obogate i razviju. Među različitim činiocima koji utiču na razvoj djece vršnjaci imaju značajnu ulogu, što je naročito izraženo u periodu školovanja. Za dječiji razvoj nisu važne samo prve godine kada roditelji, a naročito majka, imaju nesumnjivo presudni značaj, već i kasnije godine u kojima su djeca i mladi izloženi različitim uticajima, uključujući i uticaj vršnjaka. Kada se govori o vršnjacima kao faktoru socjalizacije, najčešće se misli na djecu i mlade približno istog hronološkog uzrasta koji imaju zajednička interesovanja, sličan način života i koji vrše određene uticaje jedni na druge. Za razliku od odnosa sa odraslima, koji je prevashodno jednosmeran(odrasli utiču na djete), odnosi među vršnjacima su recipročni(pojedinac prima uticaje svojih drugova ali istovremeno i on utiče na njih). U društvu vršnjaka mladi stiču socijalno iskustvo i socijalne vještine, razvijaju osetljivost za druge i njihove potrebe, uče se da sarađuju i brinu o drugome, osamostaljuju se u odnosu na odrasle.U okviru vršnjačkih odnosa, posebno značajnu ulogu u socio-emocionalnom razvoju imaju njihovi bliski prijatelji. Kroz prijateljstvo koji predstavlja odnos zasnovan na slobodnom izboru, uzajamnoj privlačnosti, povjerenju i lojalnosti, mladi dobijaju podršku, stiču sigurnost i samopouzdanje, zadovoljavaju potrebu za pripadanjem i afektivnom vezanošću. Međutim, treba istaći da odnosi među vršnjacima nisu idilični i bez problema, kao i da efekti vršnjačkih uticaja nisu uvek pozitivni i socijalno poželjni. Škola je poslije porodice, najznačajnija socijalna skupina u koju djete ulazi. Većina djece suočava se u školi sa svijetom u kojem više nema povlašćenu poziciju koju su uživala u porodici. Ona se u školi nerijetko susreću i s vrijednosnim sastavom koji se razlikuje od onog njegovih roditelja a ponekad im je čak i suprotan. Nedostaci u usvajanju radnih navika, ostvarivanju ciljeva i zadataka vaspitanja, kulturnih i moralnih navika i drugih svojstava mladih generacija, mogu izazvati negativne efekte u ponašanju ličnosti. Usljed nedostataka u vaspitnom procesu stvaraju se društveno i psihološki povoljni uslovi za pojavu devijacija u ponašanju maloljetnika koji su došli pod udar takvih nedostataka i uticaja. Kako je školovanje značajan uvod za uspešnu afirmaciju u životu, život djece i omladine delinkventnog ponašanja često je opterećen različitim problemima koji, između ostalog, utiču na normalan tok njihovog školovanja. Poremećeni tok školovanja, neadekvatan odnos prema školskim i radnim obavezama, negativan stav prema školi kao instituciji, i pomanjkanje radnih navika oslikavaju se na razne načine, te se tok školovanja maloletnih delinkvenata odlikuje donekle specifičnim karakteristikama i obilježjima (Mojsilović & Gavrić, 2013). U atmosferi po365 remećenih vrijednosnih stavova tokom školovanja, djeca koja se nisu prilagodila školi i usvojila vrijednosne stavove obrazovanja, pribjegavaju upotrebi govora mržnje prema svojim vršnjacima, koji neće da prihavte njihove obrasce ponašanja. Govor mržnje u ovakvim situacijama veoma često dovodi i do nasilja većih razmjera, te do pojave nasilnika među vršnjacima. Takođe, u današnje vrijeme je prisutna sve veća upotreba društvenih mreža koja je dovela, pored bolje informisanosti i aktivizma i do niza negativnih pojava u sajber okruženju – digitalnog nasilja, širenja diskriminacije, ksenofobija i rasizma, pojavu govora mržnje usmjerenog prema svemu što je drugačije, bez obzira na osnov (nacionalni, verski, rodni i sl). Posebno zabrinjavaju video snimci koji se putem interneta prikazuju široj društvenoj javnosti u kojima mladi nasilnici maltretiraju svoje žrtve. Jedno od sprovedenih istraživanja sa uzorkom od preko tri hiljade osnovaca i srednjoškolaca, u sklopu projekta „Zaustavimo digitalno nasilje“, ukazalo je da više od 90 odsto mladih ima mobilni telefon sa mogućnošću konekcije na Internet, a da Fejsbuk koristi svakodnevno preko 80 odsto mladih. Rezultati alarmantno ukazuju na činjenicu da 24 odsto učenika doživelo iskustvo uznemiravanja putem mobilnog telefona ili Interneta2. Svakodnevno se susrećemo sa slučajevima postavljanja uvredljivih poruka i pretnji ispod slika i postova, kao i potpirivanjem netrpeljivosti kroz blogove i druge forme sajberinterakcije. Nažalost, ishodi ovih negativnih pojava mogu biti i fatalni. Imajući u vidu značaj zaštite mladih od svih oblika uznemiravanja, te potrebu da se internet učini bezbjednim mjestom za sve, Srbija je jedna od prvih zemalja u regionu koja je lansirala nacionalnu kampanju protiv govora mržnje na internetu 20. marta, dva dana prije nego što je lansirana panevropska kampanja Saveta Evrope od strane generalnog sekretara Tjoborna Jaglanda. Do sada je 35 zemalja-članica Saveta Evrope formiralo svoje nacionalne komitete ili je u procesu formiranja istih. Nacionalni komitet je organ zadužen za vođenje kampanje na nacionalnom nivou u čiji sastav ulaze predstavnici institucija, civilnog sektora, medija, stručne zajednice. Kampanja teži da ukaže da su na meti govora mržnje stvarni, a ne virtuelni ljudi i da on izaziva tragedije u realnom životu. Pritiskom dugmeta za isključivanje kompjutera ne nestaje sve ono što ste ostavili kao svoj trag u sajber prostoru. Dakle, koraci su joj da informiše, edukuje, navede na prepoznavanje i reakciju. Cilj kampanje je da podigne svest o tome šta je govor mržnje, odakle dolazi i kako ga zaustaviti, kao I kakve su posledice u realnom životu. Jedan od najboljih načina da se to učini je kampanja na nacionalnom nivou kojom će se promeniti svest društva, uz angažman svih relevantih faktora u zemlji, kao i edukacija najmlađih i njihovih roditelja, koji često ne obraćaju pažnju šta im deca rade na internet. Posebno je važno učešće Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razloga koje je prepoznalo ozbiljnost problema i prihvatilo učešće nastavnika i profesora koji su u dnevnom kontaktu sa mladima. Koliko god su odrasli važni za određivanje granica dečjem ponašanju i stvaranje 2 Dostupno na: http://www.kurir-info.rs/zaustavimo-digitalno-nasilje-protiv-govora-mrznje-clanak-742767, preuzeto: 28.9.2013. 366 povoljne atmosfere za razvoj socijalnih odnosa, prisustvo vršnjaka omogućava da se praktično uvežba i usvoji pridžavanje ovih granica, a socijalni odnosi obogate i razviju.3 ZAKLJUČAK Polazeći od principa isključivosti drugog i drugačijeg, koji se nalazi na samom vrhu ljestvice vrijednosnih sistema, te nasilja shvaćenog kao komunikacijskog koda, među djecom i mladima prisutni su svi oblici nasilnog ponašanja (psihološki oblici nasilnog ponašanja: ruganje, ismijavanje, potcjenjivanje, nazivanje pogrdnim imenima, dobacivanje, kritikovanje, naređivanje, vrijeđanje, prijetnje, ignorisanje, ogovaranje, prijeteći pogledi; oblici fizičkog nasilja: oštećenje ličnih stvari, iznuđivanje novca, otimanje stvari, udaranje, guranje, čupanje, pljuvanje, zabrana prolaska i guranje i oblici seksualnog nasilja.Ne samo da na žrtvama nasilja ovo ostavlja teške posljedice, već i za djecu koja ispoljavaju oblike nasilnog ponašanja prema svojim vršnjacima postoji veći rizik od sukoba sa zakonom. Očito je potrebno da i društvo i država ulože izuzetan napor da bi se oduprlo nasilju među vršnjacima, maloljetničkoj delinkvenciji, svim oblicima isključivosti, govoru mržnje i netoleranciji što predstavlja veliki izazov za BiH s obzirom na mehanizme koje ona (ne) posjeduje ili čije je funkcionisanje u najmanju ruku upitno. Postojećim uvjerenjima mladih neophodno je ponuditi alternativu, ali takvu koja bi mlade primjereno motivisala. Dio problema socijalne isključenosti mladih nalazi se i u obrazovnom sistemu, nezaposlenosti koja među problemima s kojima se suočavaju mladi u BiH zauzima čelnu poziciju, nedostataku podrške kroz rad s mladima, savjetovanje i informisanje, kao i nizak nivo mobilnosti mladih, te zapostavljane mladih talenata u kulturi i sportu. Ukoluko se u budućem periodu ne posveti dovoljno pažnje ovim problemima, realno je za očekivati da će ovakvo nepromijenjeno stanje uticati na kreiranje vrijednosnih sistema nekih novih generacija koje će svoj životni stil i dalje temeljiti ne samo na nacionalnom i etničkom, već i na kulturnom i svakom drugom obliku isključivosti, pa i na nasilju. LITERATURA – Vranješ, N. (2010). Neki pravni aspekti govora mržnje. Banja Luka: Evropski defendologija centar. Zbornik radova ‹›Govor mržnje››, 483-491. – Đurđević, Z., Bošković, G., Senić. D. (2013). Karateristike krivičnih djela sa elementima nasilja izvršenih od strane djece imaloljetnika u Republici Srbiji. – Đurđević, Z., Radović, N.(2012), Determinante i trendovi maloletničkog nasilja. Beograd: Kultura polisa, br. 1, 31-48. 3 Dostupno na:http://www.kurir-info.rs/zaustavimo-digitalno-nasilje-protiv-govora-mrznje-clanak-742767, preuzeto: 23.9.2013. 367 – Mitrović, Lj. (2010). Mržnja u novom krivičnom zakonodavstvu BiH i RS. Banja Luka: Evropski defendologija centar. Zbornik radova ‹›Govor mržnje››, 134-131. – Milošević, M., Karapandžić, M. (2013). Vršnjačko nasilje u školama – Antropološki pristup. Laktaši: Visoka škola unutrašnjih poslova u saradnji sa Hans Zajdel fondacijom. Zbornik radova ‹›Vršnjačko nasilje››, 29-41. – Mojsilović, Ž., Gavrić, N. (2013). Kuda vodi vršnjačko nasilje – maloletnička delinkvencija, pojam i karakteristike. Laktaši: Visoka škola unutrašnjih poslova u saradnji sa Hans Zajdel fondacijom. Zbornik radova ‹›Vršnjačko nasilje››, 107-119. – Popadić, D. (2009). Nasilje u školama, Beograd: Institut za psihologiju. – Strategija protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini (2006201). Sarajevo (2006):Ministarstvo Bosne i Hercegovine za ljudska prava i izbjeglice. – KrivičnizakonRepublikeSrpske („SlužbeniglasnikRepublikeSrpske”, broj 49/2003, 37/2006 i 70/2006). – http://www.kurir-info.rs/zaustavimo-digitalno-nasilje-protiv-govora-mrznje-clanak-742767 – http://www.pulsdemokratije.ba/sadrzaj/mladi-bih-u-getu HATE SPEECH AND VIOLENCE AMONG CHILDREN AND YOUTH Abstract The paper considers the problem of hate speech as one of the factors that affect violence among children and youth in our region. A general considerations has been given about concepts such as hatred, violence and hate speech. But particular accent is placed on violence among children and youth. Confronting violence among children and youth should be a priority for all highly organized states. Consequences that crimes involving violence lead, especially those whose victims and perpetrators of children and minors , by their nature , in relation to other offenses , causes the biggest reaction, which is understandable given the fact that the object actions and criminal protection of life and limb of the youngest members of society. Keywords: hate, hate speech, children, youth, violence, peer violence. 368 GOVOR MRŽNJE ULOGA I ODGOVORNOST MEDIJA Prethodno saopštenje UDK 316.647:659.1/.4 mr Biljana Kovačević magistar socioloških nauka Banja Luka Apstrakt: S tehnološkim napretkom i razvojem medija mijenjao se i stepen interakcije između medija i publike. Nove komunikacione tehnologije svojim ubrzanim razvojem potiskuju klasične medije i njihove forme prezentacije. Nove medijske forme kao što su portali, elektronske novine, blogovi, forumi, Fejsbuk, Tviter, i drugi oblici društvenih mreža, imaju daleko veći stepen interakcije nego što je to slučaj sa tradicionalnim medijima, kao što su novine, radio, televizija. Zbog važne uloge u informisanju i kreiranju javnog mnjenja, mediji su ti koji imaju jednaku moć da učestvuju u kreiranju ili kreiraju atmosferu netrpeljivosti i nasilja između pojedinih grupa, ali i da promovišu toleranciju kao osnov svakog uređenog društva. U ovom radu akcenat je na analizi uloge i odgovornosti medija kada je u pitanju govor mržnje, posebno medija novog formata, opasnostima koje proisitiču iz njihove otvorenosti i interakcije. Govor mržnje i širenje netrpeljivosti najizraženije je u komentarima na portalima, i na forumima. Mogućnost ostavljanja komentara na portalima umjesto njegovanja interakcije koju sa sobom nosi internet i koja treba da ponudi direktnu komunikaciju između medija i čitalaca, pretvorila se u poligon za vrijeđanje i širenje govora mržnje. Moguće rješenje bilo bi radikalnije sankcionisanje govora mržnje koji poziva na nasilje, koje je moguće ostvariti kroz adekvatna zakonska rješenja i samoregulaciju, odnosno značajnije poštovanje etike novinarstva od pojedinaca koji učestvuju u interakciji putem interneta. Ključne riječi: mediji, novi mediji, govor mržnje, komentari, samoregulacija, komunikacija. 369 UVOD Mediji u procesu globalizacije imaju presudan značaj u povezivanju ljudi širom svijeta, u prihvatanju kulturoloških i socioloških razlika. Proučavanje društvenog konteksta medija, kao i promjena koje su masovni mediji unijeli u društveni život, od izuzetne je važnosti za svako društvo. Proučavanjem medija može se mnogo toga naučiti o društvu u kojem mediji funkcionišu. Neka od pitanja koja je važno proučavati jesu – odnos globalnog društva i medija, proučavanje samih medija u sociološkom kontekstu, proučavanje stavova, uloga, funkcija i potreba u vezi sa masovnim medijima, analiza efekata koje proizvode mediji. Posebnu važnost ima analiza efekata, a koji mogu biti politički, ekonomski, društveni, kulturni i drugi. Pored ovih, i govor mržnje je jedan od efekata koje proizvode mediji i koji mogu da imaju negative posljedice, kako na pojedince tako i na društvo u cjelini. Stoga je važno istraživati fenomen govora mržnje, i uopšte njegovo mjesto u javnom diskursu, a posebno u medijima kao faktoru od najvećeg uticaja na ponašanje javnosti. Mediji nisu pasivni odraz društva, već njegov aktivni i dinamički činilac, pa je važno proučavati povratni uticaj masovnih medija na društvo. Tehnologija je pokazala svoju moć na razvojnom putu od alata i tehnika koje je upotrebljavao Gutenberg do daljinskog upravljača, mobilnog telefona i bežičnog interneta.1 Tehnološka dostignuća u drugoj polovini 20. i početkom 21. vijeka potpuno su promijenila istoriju telekomunikacija. Infrastruktura pomoću koje se šalju i razmjenjuju informacije predstavlja jedan od najvažnijih aspekata medija. Bez inovacija, radio-televizijskih satelita, digitalnih signala, kompjutera i slično, čitav poduhvat bi bio nemoguć. S tehnološkim napretkom i razvojem medija mijenjao se i stepen interakcije između medija i publike. Nove komunikacione tehnologije svojim ubrzanim razvojem potiskuju klasične medije i njihove forme prezentacije. Nove medijske forme kao što su portali, elektronske novine, blogovi, forumi, Fejsbuk, i drugi oblici društvenih mreža, imaju daleko veći stepen interakcije nego što je to slučaj sa tradicionalnim medijima. Publika u daleko većoj mjeri ima priliku da učestvuje u kreiranju sadržaja u ovim medijima. Posebnu važnost ima pisanje komentara ispod tekstova koji se objavljuju u ovim medijima. U ovom radu ističemo važnosti uloge medija. Zbog svoje uloge u informisanju i kreiranju javnog mnjenja, mediji su ti koji imaju jednaku moć da učestvuju u kreiranju ili čak sami kreiraju atmosferu netrpeljivosti ili nasilja između pojedinih grupa, ali i da promovišu toleranciju kao osnov svakog uređenog društva i neophodan preduslov za razvoj ličnosti. Akcenat je na analizi uloge i odgovornosti medija kada je u pitanju govor mržnje, posebno medija novog formata, opasnostima koje proisitiču iz njihove otvorenosti i interakcije. Moguće rješenje bilo bi filtriranje govora mržnje koji direktno poziva na nasilje, koje je moguće ostvariti kroz adekvatna zakonska rješenja, procesuiranje kršenja zakonskih odredbi i samoregulaciju koja podrazumijeva poštovanje određenih etičkih standarda. 1 Više vidjeti u: Gocini, Đ., Istorija novinarstva, Klio, Beograd, 2001 370 NOVE FORME MEDIJA Kada je riječ o novinama, radiju i televiziji, korisnici su u jednosmjernoj komunikaciji (jedan-mnogi), čime su unaprijed omasovljeni, depersonalizovani i pasivizovani te samim tim svedeni na publiku. Televizija u velikoj mjeri utiče na intelektualni život pojedinca, određuje njegov stav prema svijetu, a može ozbiljno ugroziti čovjekovu individualnost. U takvoj jednosmjernoj komunikaciji sve je podređeno „prosječnom korisniku“. Televizija proizvodi intelektualnu pasivnost (Burdije), jer je više u službi zabave mase, a njena obrazovna uloga je u drugom planu. Ona vrši jak uticaj na shvatanja i kreiranje javnog mnjenja. Obično se forsiranjem zabavnog programa skreće pažnja javnosti sa ozbiljnih društvenih problema kao što su siromaštvo, nezaposlenost, političke krize, koji su posebno izraženi u nerazvijenim zemljama. Sa razvojem interneta otvara se prostor za dvosmjernu komunikaciju. Ranih devedesetih godina prošlog vijeka stručnjaci iz oblasti komunikacija i tehnologija uočili su da budućnost ne leži u personalnim kompjuterima, nego u globalnom sistemu međusobno povezanih kompjutera – internetu. Iako nudi nova iskustva u istraživanju svijeta, internet istovremeno prijeti da iz korijena promijeni ljudske odnose. Kao što se to ranije dogodilo sa televizijom, i internet rađa strah i nadu. Broj korisnika interneta širom svijeta neprestano raste2, a opseg aktivnosti koje se mogu obaviti preko interneta u stalnoj je ekspanziji. Novi mediji – portali, forumi, blogovi, društvene mreže, iz temelja mijenjaju prirodu i etiku novinarstva. Internet podstiče nove oblike novinarstva koji su interaktivni i noposredni i putem kojih su čitaoci dobili priliku da stvaraju i razmjenjuju informacije na globalnom nivou. Iako su portali, blogovi i forumi, postali prostor za širenje nekontrolisane mržnje i isključivanja, upravo su ovi novi mediji istovremeno i potencijalne arene gdje se danas vodi bitka protiv govora mržnje. S obzirom na slobodu internetske komunikacije u odnosu na tradicionalne medije, novi medijski formati omogućavaju veću interakciju publike, nude veću mogućnost razmijene mišljenja u vidu komentara i tako dodatno oblikuju javno mnjenje. Ekonomska kriza danas u velikoj mjeri ograničava i guši rad tradicionalnih medija, što pogoduje pokretanju novih „on lajn“ medijskih formi koje mogu da funkcionišu sa daleko manje finansijskih sredstava nego što je to neophodno za funkcionisanje tradicionalnih medija. To kao posljedicu ima i sve veći broj korisnika „on lajn“ medija. Dok se kultura tardicionalnog novinarstva oslanja na vrijednosti kao što su nepristrasnost i objektivnost, kultura „on lajn“ novinarstva sve više se zasniva na neposrednosti, transparentnosti i, vrlo često, pristrasnosti. Naravno, ne smijemo zaboraviti na političku ekonomiju i ovih medija, što uključuje njihov način finansiranja, ali i spregu vlasničko-političkih veza koje umnogome diktiraju njihov sadržaj. 2 Prema podacima stranice Internet World Stats broj korisnika interneta u svijetu u 2012. godini kretao se oko 2,4 milijarde. Dnevno se pošalje 144 milijarde mejlova, dok je broj aktivnih korisnika Fejsbuka u septembru 2013. godine iznosio oko jednu milijardu. (http://www.internetworldstats.com/stats.htm) 371 GRANICE GOVORA MRŽNJE U svom fundamentalnom značenju sloboda govora jeste pravo pojedinca da iznese svoje mišljenje a da pri tom ne strahuje da će ga neko u tome spriječiti ili da će biti kažnjen. Sloboda govora je jedna od najvećih vrijednosti društva i u kauzalnoj je vezi sa demokratijom. Sloboda izražavanja je jedna od ključnih osnova na kojima počiva djelotvorna funkcionalna demokratija.3 Liberalizam insistira na zaštiti ličnih sloboda, a prema ovoj teoriji važnost slobode govora ne ogleda se samo u tome da pojedinac ima slobodu da kaže šta misli, već i u tome što zajednica u kojoj živi pojedinac mora da čuje kako razmišljaju njeni građani (Mil). Međutim, kada je riječ o slobodi govora važno pitanje koje se neminovno mora postaviti jeste gdje su granice slobode govora? Neupitno je da sloboda govora predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava ali se ona ne može apsolutizovati, jer zloupotrebom slobode govora ugrožava se sloboda i prava drugih pojedinaca i grupa. Ostvarivanje prava na slobodu govora neminovno mora da uključuje odgovornost i sankcije za one koji prekorače te granice. Jer, prеkoračenje, odnosno zloupotreba te slobode vodi ka govoru mržnje. Govor mržnje uključuje, prije svega, diskriminaciju po različitim osnovama, i to je osnovna karakteristika govora mržnje. Najčešća je diskriminacija na nacionalnoj osnovi, rasnoj, konfesionalnoj, polnoj i svakoj drugoj po kojoj se razlikuju pojedinci i grupe. Govor mržnje predstavlja pripisivanje negativnih karakteristika pripadnicima jedne grupe i može se definisati kao svaka izjava koja poziva na nasilje, mržnju i diskriminaciju, protiv individua ili grupa. Zbog toga je važno sankcionisati govor mržnje, a da bi se nešto sankcionisalo mora prethodno da se odredi, posebno imajući u vidu opasnost po slobodu izražavanja. Za shvatanje govora mržnje na internetu od velike koristi može da bude socijalna teorija i socijalna psihologija. Socijalne teorije naglašavaju uticaj okoline – porodice, škole, crkve, medija, društvenih organizacija, kao i društva u cjelini. Tokom života pojedinac kroz ove agense socijalizacije razvija kritičko i samokritičko mišljenje što mu pomaže u izgrađivanju sopstvenog stava i razmišljanja. Imajući u vidu da je devijantno ponašanje karakteristično za društva u tranziciji u koje svakako spada i bh. društvo, kao i to da omladina u dobi od 15 do 35 godina u najvećem procentu koristi internet, jasno je da se i u društvenim okolnostima mogu tražiti uzroci izraženog govora mržnje na internetu. S druge strane psihologija mase objašnjava da ljudi često mogu dobiti direktnu moć ako djeluju u grupi. Djelovanjem u grupi pojedinci izbjegavaju odgovornost za pojedinačno ponašanje, jer se odgovornost dijeli na sve ostale članove grupe. Tako pojedinac ne prihvata odgovornost za verbalno vrijeđanje druge osobe ili grupe, jer vrijeđaju i drugi. Ljudi se u masi ponašaju drugačije nego oni koji razmišljaju individualno.4 Svojevrsan strah ili nespremnost na individualno djelanje, najlakše se mogu prikriti iza „kolektivne 3 4 Opšta deklaracija o ljudskim pravima koju su UN usvojile 1948. godine, u članovima 1 i 2 svim ljudima garantuje slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalano ili društveno porijeklo, ili neki drugi status. (http://www.ffzg.unizg.hr/hre-edc/Deklaracijaljp.pdf) Riječ je o glavnoj ideji Frojdove teorije o ponašanju gomile. 372 svijesti“ (Jung). Tako je internet postao idealno mjesto za anonimno djelovanje, prikrivanje individualnog i pribjegavanje kolektivnoj svijesti. Bodrijar ističe da se pod uticajem tehnologije proizvode dvije vrste stvarnosti – ona koja odražava tekući život i ona koja je posredovana tehnikom (virtuelna stvarnost). Virtuelna stvarnost označava se kao nepostojeći svijet simuliranog događanja u koji se ulazi pomoću računara i drugih tehničkih pomagala.5 Skrivajući se iza monitora pojedinci štite svoju anonimnost i misle da ostvaruju više uloga i različith identiteta sa više grupa simultano. U kompjuterskoj kulturi moguće su neke čudne mutacije identiteta. Mnogi ljudi na sajtovima za komunikaciju i forumima uzimaju identitet suprotnog pola, profesije i slično. Entoni Gidens konstatuje da, sa izuzetkom elektronske pošte, kod koje se korisnici uzajamno identifikuju, niko na internetu ne zna ko je u stvari ko – je li muško ili žensko, ili gdje živi. Gidens ovo odlično ilustruje pozivajući se na jednu slavnu karikaturu na kojoj se vidi pas koji sjedi ispred kompjutera. Tekst ispod slike kaže: „Super je što na internetu niko ne zna da si pas“.6 KOMENTARI KAO IZVOR GOVORA MRŽNJE Smatra se da su poruke govora mržnje koje se šalju s javne scene putem medija opasnije od ostalih vidova govora mržnje. Govor mržnje manje je prisutan u tradicionalnim medijima, odnosno ne toliko eksplicitno koliko u novim medijima. Novi mediji podstiču ljude da izražavaju svoja mišljenja i oni su uveliko povećali količinu dostupnih informacija, a otežali kontrolu tih podataka, ukoliko je ona uopšte moguća. Najčešći oblik govora mržnje jesu komentari koje posjetioci ostavljaju ispod objavljenih tekstova na internet portalima, kao i komentari na forumima. Takođe, veliki problem predstavljaju i anonimne grupe na društvenim mrežama koje vrlo često otvoreno pozivaju na nasilje. Uglavnom se radi o grupama zatvorenog tipa, tako da je teško otkriti ko su njihovi akteri i ko stoji iza njih. Govor mržnje ima dalekosežne posledice, a naročito kada je riječ o medijskoj propagandi, posebno zloupotrebi medija za propagiranje rata i nasilja. To najbolje može da potvrdi primjer ratnih sukoba početkom devedesetih godina prošlog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije. Govor mržnje širio se medijskim prostorom i uticao na društvo, pa je rat riječima vrlo brzo prešao u oružani sukob. Mediji su opravdavali konflikt, podsticali obračun sa različitim društvenim grupama, a najviše je bila izražena diskriminacija po etničkom i vjerskom osnovu. I danas, dvadeset godina nakon rata, situacija se nije promijenila. Istraživanja u BiH pokazuju da su različiti etnonacionalni identiteti, nacionalne manjine i 5 6 Virtuelna se stvarnost u antropološkom i sociološkom smislu može objasniti kao tehničko sredstvo za posredno proizvođenje stvarnosti, koja može značiti bijeg iz zbiljske u nepostojeću stvarnost i uspostaviti punu kontrolu nad čovjekom i njegovim postupcima. (Prema: Koković, D., Društvo i medijski izazovi: uvod u sociologiju masovnih komunikacija, Filozofski fakultet, Novi Sad 2007, str. 179) Gidens, E., Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003., str. 474 373 LGBT populacija, grupe na koje se najčešće odnosi govor mržnje.7 Zabrinjavajuće je to što se političari najčešće spominju kao neko ko proizvodi govor mržnje, dok su mediji u ulozi prenosnika takvog govora. Mogućnost ostavljanja komentara na portalima umjesto njegovanja interakcije koju sa sobom nosi internet i koja treba da ponudi direktnu komunikaciju između medija i čitalaca, pretvorila se u poligon za vrijeđanje i širenje govora mržnje. Tako portali8 postaju mjesta gdje komentatori koji se kriju ispod lažnih pseudonima i iz anonimnosti kreiraju ksenofobične stavove o marginalizovanim grupama. U poplavi komentara koji nedvosmisleno sadrže govor mržnje, oni koji sadrže konstruktivnu kritiku padaju u drugi plan, iako je neupitna činjenica da interakcija između medija i publike, može da doprinese javnoj raspravi. Neki portali protiv govora mržnje bore se tako što ukidaju opciju komentarisanja članaka, drugi se bore strogom kontrolom komentara, a ima i onih koji, s obzirom na to šta se sve može pročitati u komentarima, uopšte ne reaguju na ovu negativnu pojavu. Smatra se da su komentari integralni dio članka, pa je stoga obaveza svakog portala da o njima brine kao o člancima. Komentare u „on lajn“ medijima u BiH reguliše Vijeće za štampu BiH, a u skladu s tim postoji zajednička aktivnost policije, pravosuđa i tužilaštva koje po prijavama građana ili Vijeća prate takve sadržaje.9 Vijeće za štampu BiH već primjenjuje Kodeks za štampu, „on lajn“ medije i „on lajn“ sadržaje.10 Međutim, istraživanje je pokazalo da ne tretira u značajnoj mjeri komentare iako sugeriše ukidanje komentara ukoliko sadržavaju govore mržnje. ZAKLJUČAK Otvorena je dilema ko je odgovoran za uvredljive komentare na internet potralima i drugim novim medijskim formama – autor ili onaj ko je objavio? Moguće rješenje bilo bi filtriranje govora mržnje koji poziva na nasilje, koje je moguće ostvariti kroz adekvatna zakonska rješenja i samoregulaciju, odnosno značajnije poštovanje etike novinarstva od pojedinaca koji učestvuju u interakciji putem 7 8 9 10 Mediacentar Sarajevo proveo je istraživanja o temi govora mržnje u bh. medijima u okviru projekta EU-UNESCO „Odgovornost medija u jugoistočnoj Evropi“. Dodatni problem predstavlja to što u BiH niko sa sigurnošću ne može da kaže koliko postoji registrovanih portala. Prema podacima Vijeća za štampu čak se za oko 50 ne zna ko ih uređuje niti ko je vlasnik. Istraživanje BH novinara pokazalo je smanjivanje slučajeva žalbi pred Regulatornom agencijom, koje su vezane za sektor emitovanja to jest radijski-televizijski sektor. Pri tome još uvijek postoji veliki broj žalbi u vezi s govorom mržnje u „on lajn“ i printanim medijima koje su uložene Vijeću za štampu BiH. Tako su u 2012. godini uložene 52 žalbe, koje su tretirale sadržaj govora mržnje, dok je do jula 2013. uloženo oko osam žalbi. (http://www.bhnovinari.ba) Novinari će u svakom trenutku biti svjesni opasnosti koja se javlja kada mediji govorom mržnje podstiču diskriminaciju i netoleranciju. Imajući u vidu takvu opasnost, novinari će dati sve od sebe kako ne bi huškali i/ili podsticali mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, pola, seksualne orijentacije, fizičke onesposobljenosti ili mentalnog stanja. Novinari neće ni pod kakvim okolnostima podsticati krivična djela ili nasilje. (Kodeks za štampu i online medije BiH, Član 3 - Huškanje(http://www.vzs.ba/index.php?option=com_conte nt&view=article&id=218&Itemid=9&lang=bs) 374 interneta. Najveću podršku govoru mržnje pružaju komentari koji se ne recenziraju u okviru medijske kuće, stoga je potpuno opravdano pozvati na odgovornost medija koji dozvoljavaju takav govor i na taj način podržavaju govor mržnje. Neosporni su pozitivni aspekti koje mediji novog formata pružaju korisnicima, koji se prevashodno ogledaju u davanju šanse većem broju ljudi da se slobodno izražavaju. S druge strane ovo postavlja veće zahtjeve pred pojedinačnog korisnika kada je u pitanju samoregulacija, kao i profesionalno i lično razmatranje medijske etike. Dok je nekada bilo daleko teže učestvovati u dijalogu u medijima, danas, čini se, da to mogu ostvariti svi oni koji posjeduju računar i internet konekciju. Zbog toga se samoregulacija smatra jednim od mogućih rješenja za povećanje „on lajn“ odgovornosti. Važno je institucionalno pozvati medije na odgovornost za ono što objave, uključujući i komentare koji se ostavljaju ispod tekstova, jer su oni njihov integralni dio. Državne institucije imaju važnu ulogu u regulaciji interneta, jer imaju mogućnost da kroz zakonodavni okvir kontrolišu i suzbijaju negativne pojave kao što je govor mržnje. Potrebno je uspostaviti regulatorna tijela i odgovarajući zakonski okvir kako bi govor mržnje i stigmatizacija određenih grupa u medijima bio suzbijen. Pored institucionalne regulacije, neophodna je samoregulacija, medijska pismenost i etička odgovornost svakog pojedinačnog korisnika. LITERATURA – – – – – – – – – – – – – – – – Bal, Fransis, Moć medija – mandarin i trgovac, Klio, Beograd, 1997 Bodrijar, Žan, Simulakrum i simulacija, Svetovi, Novi Sad, 1991 Božović, Ratko, Tišina dokolice, Čigoja štampa, Beograd, 2010 Čomski, Noam, Mediji, propaganda i sistem, Biblioteka Što čitaš, Zagreb, 2000 Gocini, Đovani, Istorija novinarstva, Klio, Beograd, 2001 Gidens, Entoni, Sociologija, Ekonomski fakultet Beograd, 2003 Govor mržnje u medijima, Cenzura, Novi Sad, 2009 Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd, 2004 Kelner, Daglas, Medijska kultura i trijumf spektakla, Evropski glasnik 13, 2008 Koković, Dragan, Društvo i medijski izazovi: uvod u sociologiju masovnih komunikacija, Filozofski fakultet, Novi Sad 200 McQuail, Denis, Mass media in the Public Interest: Towards a Framework of Norms for Media Performance, in Mass Media and Society, James Curran and Michael Gurevitch, London, Arnold, 1996, 2009 Nikić, Stevo, Etika i Internet, Kotor, 2007 Tomić, Zorica, Komunikacija i javnost, Čigoja štampa, Beograd, 2004 Tomić, Zorica, New$ Age, Čigoja štampa, Beograd, 2008 Stop govoru mržnje, Centar za kulturu dijaloga, Sarajevo, 2012 Vodič za samoregulaciju online medija, Ured predstavnice za slobodu medija, Organizacija za sigurnost i suradnju u Evropi, Beč, 2013 375 Internet izvori – – – – http://www.ffzg.unizg.hr/hre-edc/Deklaracijaljp.pdf (20.12.2013.) http://www.bhnovinari.ba (24.12.2013.) http://www.internetworldstats.com/stats.htm (24.12.2013.) http://www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=218&I temid=9&lang=bs (20.12.2013.) HATE SPEECH THE ROLE AND RESPONSIBILITY OF THE MEDIA Summary Technological progress and development of the media have changedthe interaction between the media and the audience.New rapidly growing communication technology represses classic media and its forms. New types of media such as web portals, online newspapers, blogs, forums, facebook, twitter and many others have a much higher degree of interaction than traditional media like newspapers, radio or television. Because of its important roleof informing the public and creating public opinion,the media not only have the power to createthe atmosphere of intolerance and violence between different individual groups but also can promote tolerance which is a base of every well ordered society. The aim of this paper is to analyze the role and responsibility of the mediawhen it comes to the question of hate speech. The stress is also on the danger that can come from the openness and interaction of new media. Hate speech and propagation of intolerance is mostly expressed through the comments on web portals and forums. The ability of writinga comment on a web portalhave turned to insulting and spreading hate speech instead of developing interaction on the internet and enabling direct communication between the media and the readers. The possible solution of this problem could be in radical sanctioning of hate speech which incites violence. This can be done through adequate legal solutions and self-regulation or higher respect of journalism ethics by individuals who take part in interaction on the internet. Key words: media, new media, hate speech, comments, self-regulation, communication. 376 ETNIČKA I VJERSKA MRŽNJA I KULTURA DIJALOGA U BIH Prethodno saopštenje UDK 316.774: 321.01:323.1 497.6 Ljiljana Marinković, dipl.pravnik1 el. adresa: [email protected] Apstrakt: Pojmovi kao što su etnija, nacija, nacionalizam i religiozna pripadnost nisu nigdje tako usko povezani kao na Balkanu, kod Južnih Slovena. Zanimljivo je da se sve druge grupe naroda, za definiciju vlastitog identiteta služe kulturnim slikama svijeta, simbolima i mitovima, koje opet u vrlo bogatoj mjeri stavljaju na raspolaganje katoličke, pravoslavne i muslimanske religiozne grupe. Zanimljiv je jedan podatak iz 1948 godine u vrijeme jugoslovenskog popisa stanovništva, gdje su Muslimani na pitanje nacionalnosti mogli da biraju između čak tri kategorije: Musliman/Srbin, Musliman/Hrvat ili Musliman/ neopredeljena nacionalnost. Rezultat je bio sljedeći 25.000 Muslimana je označilo sebe kao Hrvate, 72.000 kao Srbe i 778.000 kao nacionalno neopredeljene.2 Na popisu stanovništva iz 1953 godine ondašnja vlast je poslednji put pitala za religiju. Tada se u čitavoj bivšoj Jugoslaviji 12,5 procenata stanovnika izjasnilo za muslimansku religiju. Pojam muslimana je imao sada jedno religiozno značenje. Musliman je bio onaj ko se izjasnio za islamsku religiju.U odnosu na nacionalitet pojavila se zato kategorija Jugosloven /nacionalno neopredenjen u duhu oficijalno propagiranog „jugoslovenstva“. U Bosni je 891.000 ljudi obilježilo upravo ovu rubriku. Zanimljivo je da je popis stanovništva iz 1961 godine upotrebilo službeni pojam “Musliman u etičkom smislu“. Na taj način je oznaka musliman opet dobila nacionalnu konotaciju, od 1971 godine računao se „Musliman u smislu nacije“.Ovo je klasičan primjer povezanosti religije i stvaranje jedne nove „nacije“, a Bosna i Hercegovina je izgleda u ovom primjeru jedinstvena u cijeloj Evropi. Ključne riječi: etnija, nacija, nacionalizam i religiozna pripadnost 1 2 Korespodent: Ljiljana Marinković, dipl.pravik, vanjski saradnik Centra za geostrateška istraživanja Univerziteta u Banja Luci i zaposlena u Fondu PIO RS, na poslovima inostranog osiguranja. Mišljenja i stavovi izraženi u ovom radu su isključivo stavovi autora i ne predstavljaju zvanične stavove institucije Fonda PIO RS. Politička enciklopedija, Beograd, 1975 377 1. UVOD Iako često spominjan termin nacije i nacionalizma i danas nemaju posebnu definiciju. Latinska riječ “natio“ potiče latinske riječi „nasci“- što znači biti rođen, i označava zajednicu porijekla. Univerzitet u Parizu je još 1249 godine razlikovao normansku, pikardijsku, englesku i galsku naciju, pod kojom su se podrazumijevali Italijani, Španci i Grci. Engleska nacija obuhvatala je njemačke, poljske i skandinavske studente. Francuska akademija je 1694 godine dala sledeću definiciju nacije, kao ukupnost svih stanovnika jedne te iste države, jedne iste zemlje, koji žive pod istim zakonima i služe se istim jezikom. Zanimljive su i definicije koje daju brojni njemački teoretičari, od Herdera koji pojam nacije i naroda davao sinonimna i kvazi personalna svojstva i ide čak dotle da nacija vrijedi više nego individuum, koji svoja svojstva dobija kroz pripadnosti nekom narodu.U 19. vijeku stvaraju se različiti koncepti nacije u kojem vodeću ulogu imaju njemački i francuski teoretičari. Ako bismo vršili dalji osvrt na razvoj nacije u Evropi upravo Francuska i Velika Britanija, SAD i Švajcarska služe državno nacionalnoj školi kao primjeri. Upravo u ovim državama nacija se shvatala kao politička zajednica građana koji su jednaki pred zakonom, nezavisno od socijalnog mjesta, porijekla, jezika ili religije, dok u Njemačkoj i Italiji, se suprotno formira kulturno nacionalni pojam nacije, gde se osjećaj zajedničke pripadnosti zbog nedostajanja države oslanjao na jezik i kulturu. Za razliku od Zapadne Evrope, na Balkanu, na teritoriji tzv. evropske Turske, čije je raspadanje već uveliko počelo, stvara se tokom 19. vijeka nekoliko manje ili više samostalnih nacionalnih država, kneževina i kraljevina, kao što su Srbija, Crna Gora i Grčka, Bugarska i Rumunija. Savezi za nacionalno oslobođenje od Turaka pretvaraju se vrlo brzo u snage koje ulaze u oštre sukobe oko podele oslobođene teritorije. Na podlozi zakasnjelih i nemirnih procesa formiranja nacija na ovim prostorima započinje „balkansko vrzino kolo“ permanentnih diplomatskih sukoba, ali i vrlo surovih oružanih obračuna.3 U svakom slučaju treba razlikovati dvije situacije. Tamo gdje se nacionalni identitet mogao formirati na datoj državi, obrazovalo se jedno voluntarističko razumijevanje nacija, koje u prednji plan stavlja volju za političku zajednicu. Drugi slučaj je, gdje je nedostajala zajednička država i gdje su se pozivali intelektualci na tzv.prirodne, preddržavne kategorije kao što je jezik, porijeklo i kultura, i u svojim nacionalnim predstavama stvarali su jednu zajednicu kulture i porijekla. Nacija je ovdje postajala izvorno, izvan države. Državno nacionalno tumačenje pojma nacije autori i literaturi označavaju zapadnom, a kulturno nacionalni srednje istočnom teorijom. Zajedničko i jednima i drugima je da pripadnici jedne nacije žele da se nalaze pod istom vladom, ili da isključivo vladaju oni sami ili jedan njihov dio. Mnogobrojne su definicije ovih pojmova i različita su tumačenja koja su data od strane mnogobrojnih naučnika i teoretičara, ali su najzanimljivija ona koja 3 Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija 1993.g. Beograd, str706 378 potiču upravo od strane onih naučnika čija su učenja i tumačenja bila izvorno vezana u marksističkoj teoriji koja je naciju na jedan perfidan način negirala. Ljudi,a ne jezici, spajaće se u jednu višu čovečansku zajednicu, pri čemu različitost jezika neće baš ništa smetati, utoliko više što sa višom kulturom, ljudi će govoriti više jezika.4 Navodno, u tom procesu spajanja nacija, nije bilo u pitanje njihovo totalno negiranje koje bi dovelo do ukidanja razlika u jeziku, kulturi, nacionalnim osobinama i nasleđu. Po učenju marksističkih teoretičara upravo bi svaka nasilna asimilacija nacionalnih osobina dovela do pojačanog nacionalizma i zatvaranje nacije u sebe, a upravo je socijalizam bio taj koji je stvarao sve uslove za istinsku ravnopravnost nacija i do pune afirmacije ideje internacionalizma. Savremeni naučnici naciju definišu kao “istorijski razvojem pripremljeni i savremenom društvenom podelom rada (robonovčanom privredom) uslovljeni specifični oblik trajne ljudske zajednice u kojoj se naširem društvenom planu ostvaruje nužni stepen kompleksne ekonomske, političke i kulturne integracije društvenog života-svih procesa njegove reprodukcije.5“ Političko značenje pojma nacije u jeziku naširoko se uspostavilo u 20. Vijeku, ali se i pored toga zadržala predpolitička terminologija. One grupe naroda koje su bile nezadovoljne sa postojećom državom, nazvale su se bez daljnjeg nacijama da bi zadobile međunarodno priznanje, kao npr. Slovenci i Hrvati, kao i Baskici i Korzikanci, pri tome nacionalisti u Baskiji ili na Korzici naglašavaju etničkokulturalni identitet, ali traže za svoj narod jednu teritorijalno-političku bazu. Kao i nacionalisti drugih regija sekvestriraju stanovnike određenog područja za svoja nastojanja, mada oni djelimično posjeduju drugačiji etnički ili kulturalni identitet. Teškoće na koje nailazimo pri pokušaju definisanja pojma nacije indikativne su same po sebi i zato zaslužuju ozbiljnu opservatorsku pažnju. Na putu naučne spoznaje kompleksne prirode moderne nacije, uslova i vremena njihovog nastanka i njihove budućnosti u industrijskom i postindustrijskom društvu, stajale su i stoje ozbiljne prepreke u njihovom izučavanju. Upravo su dramatična zbivanja u sferi međunacionalnih odnosa do kojih je došlo u čitavom svijetu, a naročito u zemljama koje se sada kvalifikuju kao “postsocijalističke“, obelodanila su začuđujuće nizak stepen mogućnosti i sposobnosti naučnog predviđanja na ovom području savremenog društvenog razvoja. Brojne teorije, a jednu smo u međuvremenu pomenuli iz prošlosti, koje su učile o već roješenom nacionalnom pitanju ili o protivrečnom, ali neizbježnom silasku nacije i nacionalne države sa savremene svjetsko-istorijske scene pred nastupom nezadrživih integracionih procesa kontinentalnih i svjetskih razmjera, grubo su demantovane u društvenoj praksi. Ponovo se otvorilo pitanje da li je nacionalni fenomen, i pored svih dosadašnjih teorija i empirijskih izučavanja, još uvijek velikim dijelom neistražena zemlja “terra incognita“. Upravo je svim ovim zajednicama zajednička težnja da u potpunosti i u cjelini apsorbuju u sebe sve individue i sve uže grupe u svom 4 5 E.Kardelj, Mala politička enciklopedija, Savremena administracija, 1966 g.Beograd, str.692 Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija Beograd 1993, str705 379 sastavu tj.da nametnu maksimalno poistovećivanje dijelova sa cjelinom. U težnji da ostvare svoju dominaciju nad totalitetom čovijekove ličnosti, nad materijalnim i duhovnim uslovima i determinantama njegove društvene egzistencije, ove zajednice i organizacije su prirodno isključive i netolerantne prema svim drugim društvenim subjektima koji bi mogli da imaju slične pretenzije.Od konkretnog ishoda borbe oko toga koje zajednice (organizacije) u kome stepenu i u kojim formama simbolizuju i izvršavaju i ostvaruju jedinstvo globalnog društva sa kojim se njegovi dijelovi postovjećuju, zavisi u vjelikoj mjeri i priroda svih drugih odnosa u datom društvu, pretpostavljeni i stvarni stepen unutrašnje društvene kohezije, stepen ostvarene, odnosno moguće nezavisnosti, slobode i neslobode pojedanica i društvenih grupa6. U ovom kontekstu se najbolnje može shvatiti i priroda i uloga nacije i nacionalne države kao istorijskog oblika globalne društvene identifikacije. Ali upravo je to, u isto vrijeme i najnepristupačnija, najmistifikovanija strana izuzetno složene problematike nacije i nacionalizma. Nacionalizam, partikularno važenje pojma koje se nalazi u protivrečju sa univerzalnom raširenošću pojma. U slučaju nacionalizma moramo se čuvati od tiranije pojmova jer korumpirani pojmovi iskrivljuju stvarnost. Mnogi teoretičari smatraju da kako nacionalizam ne raspolaže nikakvom čvrstom doktrinom, on upravo tako posjeduje sposobnost da doima ljude, koji su mnogobrojni.U njegovoj neodređenosti leži njegova snaga. Naš poznati književnik Danilo Kiš kaže da „ljudima bez izgrađene ličnosti daje identitet koji im nedostaje“. Na Balkanu, i u istočnoj Evropi, narodi su svoju nacionalnu svijest razvijali izvan ili u opoziciji prema državnom okviru. Ovdje je nacionalna svijest rasla kroz protivništvo prema postojećoj državi koja je posmatrana kao tlačitelj. Ogromna snaga i manilupativna vijednost nacionalizma odnosno nacionalističke ideologije, leži upravo u tome što je ona u današnje vrijeme najpouzdanije i najefikasnije sredstvo i način supstituisanja realno postojećih unutrašnjih klasnih tenzija i sukoba oprečnih interesa, isticanjem konfliktnih interesa na spoljnem planu-među nacijama, koje navodno, ugrožavaju jednu drugu u pogledu ostvarivanja njihovih istorijskih prava i vitalnih razvojnih potreba. Jer, šta znači unutrašnje homogenizovanje jedne nacije, na kome se toliko politički insistira i praktično radi, ako ne poziv da se zanemare i bar privremeno“zamrznu“ svi interesni konflikti (ekonomski, klasni, ideološki) koji iznutra dijele naciju u interesu odbrane od “zavere i agresije spoljnih neprijatelja“ i radi uspješnog ostvarivanja “nacionalnog programa na međunarodnom planu“, nasuprot drugim nacijama i njihovim nacionalnim programima i „istorijskim ciljevima“.7 Spomenućemo i pojam religije u socijalnom kontekstu gdje nailazimo na različite definicije, a ovdje ćemo spomenuti one koje su usko povezane s pojmovima nacije i etničkog sukoba.Riječ religija potiče od latinske riječi religare (religare), a znači povezivati se. Pod religijom se podrazumijeva forma društvene svije- 6 7 Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija Beograd 1993, str708 Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija Beograd 1993, str719 380 sti, dio ideološke nadgranje čija se specifičnost sastoji u fantastičnom odrazu ljudi prema prirodi i njihovom međusobnom odnosu.8 2. ETNIČKA I VJERSKA MRŽNJA UZROCI, STANJE I DRUŠTVENE POSLEDICE Kada govorimo o pojavi etničkoh sukoba, definisaćemo pojam etničkih grupa.Moramo istaći to, da je osnovna etnička grupa narod i nacija. Od različitih definicija koju daju različiti teoretičari izdvajamo sledeću. Etničke grupe su društvene grupe sastavljene od ljudi istog ili sličnog porijekla, jezika, običaja, tradicije i niza drugih kulturnih – istorijskih karakteristika, po pravilu grupisane i teritorijalizovane.Narod se javlja ranije od nacije i nastaje raspadanjem plemena, odnosno njihovim ujedinjavanjem u veće društvene zajednice.Među pripadnicima naroda nema tesnih ekonomskih i kulturnih dodira. Često su se etničke grupe shvatale uže i obuhvatale i narodnosti ili nacionalne manjine tj.grupe koje imaju izvesne više istorijske etničke standarde i kulturne zajedničke akte i veze. O značaju etnitničkih i nacionalnih podjela u Evropi možemo istaći dio intervjua koji je ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Čepurin dao medijima, pred neposrednu proslavu 1700 godine obilježavanja jubileja Milanskog edikta. Prvo što treba istaći jesu razlike između katolika i pravoslavaca. Ako govorimo o evropskoj civilizaciji, tu imamo tri elementa. Etnički – pošto je Evropa podeljena na tri takve komponente: to su romanski narodi: Italija, Španija, Portugalija, Francuska, potom anglosaksonski: Nemačka, Skandinavija i Engleska i – slovenski narodi: Poljska, Češka, Ukrajina, Srbija, Hrvatska, Rusija... Najveća komponenta je slovenska. Naime, oko 40 odsto Evropljana su Sloveni. Drugo civilizacijsko pitanje jeste pitanje duhovnosti. I po tome Evropa može da se posmatra u tri nivoa. Imamo katolike, koje uglavnom čine romanski narodi, zatim protestante, koje čine anglosaksonski narodi, i pravoslavce, a to su, uglavnom Sloveni. Šta je bolje, a šta gore, to je stvar istorijskog razvoja. Ipak, kada kažemo Evropa, u vidu moramo da imamo čitavu tu duhovnu skupinu. Mislim da u Evropi ne bi trebalo da postoje stvari poput Berlinskog zida. To se posebno odnosi na nas Slovene. Jer, jaka su nastojanja da se pravoslavna civilizacija razdvoji na dva dela. To nikome neće doneti ništa dobro.9 Upravo je etniziranje društva u Bosni i Hercegovini proizvodilo i pojačavalo religiozni konflikt i vodilo politiziranju religiozne pripadnosti. Etnonacionalni rat izaziva religioznu mržnju. Ono što je specifično za Bosnu i Hercegovinu je da to da se etnički, religiozni i etnički kriteriji ne poklapaju. Pored etničkih kategorija koje omogućavaju to da se Srbi, Hrvati i Bošnjaci međusobno razlikuju jedno od drugih, religiozna kategorija čini bogoštovanje etničkom specifičnom razlikom. Ovdje su relevantna dva vida sloma Bosne i Her8 9 Mala politička enciklopedija, Savremena administracija Beograd 1966, str 294 Preuzeto 08.09.2013 godine sa http://www.pravoslavie.ru/srpska/64658.htm 381 cegovine, pitanje države i pitanje demokratije. Sve dotle dok je postojala zajednička država, i kao republika i kao federacija, građani su toj državi bili lojalni, oni su je doživljavali kao jamca sigurnosti i miroljubivog života triju nacionalnih zajednica. Ali čim se 1992 počela raspadati, izbijanjem sukoba, njeni građani su tražili sigurnost unutar svojih vlastitih nacionalnih zajednica. Vraćanje vlastitim nacionalnim zajednicama sa svoje strane takođe je ubrzalo proces raspadanja države, ojačalo separatističke težnje i učvrstilo antagonističke etničke podjele.10 3. UZROCI I KARAKTER SUKOBA U BIH Od potpisivanja Dejtonskog Sporazuma i procesa završetka rata prošlo je skoro 18 godina, i mnogi naučnici su u svojim mnogobrojnim esejima pokušali da objasne uzroke rata u BiH. Konflikt, koji je doveo do raspada bivše Jugoslavije sadrži sva obeležja jedne etno-nacionalističke konfrontacije s religioznim crtama11. Ono, koliko su evropske države znale o ovim prostorima govori i jedan podatak jednog sociologa koji ističe da pred balkanski rat od 1991 godine do 1995 godine javno mnjenje u Zapadnoj evropi jedva da je znalo da u Evropi izvan Turske postoje muslimanska sela i regioni. O neizbježnom uticaju religijske pripadnosti naroda u BiH na izbijanje njihovog međusobnog sukoba govori i konstatacija bivšeg Ministra spoljnih poslova BiH Muhameda Šaćirbegovića u Pogovoru knjige o diplomatskoj misiji u Bosni i Hercegovini, bivšeg američkog diplomate Ričarda Holbruka, objavljene i prevedene i u BiH: “Uvijek smo nastojali da se pitanje Bosne i Hercegovine ne definiše u religioznim terminima. To bi samo pogodovalo predrasudama Karadžića i njegovih apologeta. Međutim, ako će Zapad ignorisati stanje u BiH zbog predrasuda koje sprečavaju pravi odgovor, onda bi islamski faktor mogao postati dvosjekli mač i pokazati kakve opasne posledice mogu biti za novi svjetski poredak, a posebno za zapadni svijet „12. Ovo je izrečeno prije ravno petnaest godina i vidimo kako se ove riječi proročki ostvaruju, gledajući situaciju danas na Bliskom Istoku, Siriji, Libiji i Egiptu,a koja se neizbježno reflektuje i na našu političku stvarnost, ukazujući da sjedimo na “buri baruta“, s vremena na vrijeme čitajući o oglašavanju vehabijskih vođa u BiH. 4. GOVOR MRŽNJE I MEDIJI Napravićemo i jedan osvrt na uticaj medija u razvoju konflikta u BiH. Zanimljiv je jedan pasus u jednom udžbeniku za studente žurnalistike u kojem se govori o ratnom izvještavanju. 10 11 12 Nedovršeni mir, Izvještaj međunarodne komisije za Balkan, Pravni centar FOD BiH, Sarajevo 1997, str 33 Etnonacionalizam u Evropi, Urs Altermat, Izdavačka kuća Jež, Sarajevo 1997 g, str.73 Završiti rat, Ričard Holbruk, Šahinpašić, Sarajevo,1998 g. Str.392 382 “Tijekom rata u Jugoslaviji, koja se raspadala, neslavnu ulogu odigrala je američka tvrtka za odnose s javnošću Ruder Fin. Već 1993 godine Kosovo je dalo nalog toj tvrtki da zastupa njegove interese. To je rezultiralo pojačanom kampanjom u američkoj javnosti, za Kosovo. Ista agencija je navodno radila i za Hrvatsku, te za muslimansko vođstvo u Bosni i Hercegovini (Katlip1994). Tijekom rata ista agencija je pomagala Hrvatskoj u širenju propagande o ratnim zločinima. Hrvatsko Ministarstvo informiranja raširilo je priču da Srbi plaćaju za svako ubijeno dijete kako bi djeca postala glavnom metom snajperista.13 Zanimljivo je dalje istraživati stvari i uporediti kako su velike svjetske sile u napadu NATO snaga protiv ondašnje Jugoslavije koristile raznim medijskim špekulacijama, jer je činjenica da su u napadu ubijani i civili, a to se rado objašnjavalo time, što ih je “protivnik “zloupotrebio kao živi štit, što se u većini slučajeva nije moglo provjeriti.Možemo otvoreno reći da je što se tiče rata u Bosni i Hercegovini novinarska etika je pala na ispitu, a o novinarskom moralu nije moglo biti ni riječi.U mnogim udžbenicima savremene žurnalistike govori se da novinarstvo u demokratiji ima javni zadatak, a to je da pribavi i širi informacije o stvarima od javnog interesa, kako bi se uticalo na proces formiranja javnog mnjenja. U Bosni i Hercegovini to nije bio slučaj, već se išlo ka satanizovanju jednog naroda, u ovom slučaju srpskog, a posledice toga se još uvijek osjećaju, u marginizovanju istog po pitanju rješavanja važnih ekonomskih i političkih problema u regionu. 5. ZAKLJUČAK Da li je nacija jedan puki misaoni konstrukt ili jedna unaprijed data veličina. O značaju nacionalnog fenomena rečeno je malo time što se on uzima kao prirodna datost, socijalna konstrukcija ili čak čista izmišljotina. Kako god da se ona definiše i objašnjava ona egzistira, a vrlo lako je moguće da će ona nekada zastarjeti i biti zamenjena drugim konstrukcijama kolektivnog identiteta. Upravo, nacionalni konflikti u bišoj Jugoslaviji, kao i u nekadašnjem Sovjetskom Savezu izazvali su burne građanske ratove. Stav je mnogih modernih teoretičara da iako Evropska Unija poprima oblik u područjima privrede, komunikacije i saobraćaja, nacionalne države i sada kao i ranije ostaju centralne u međunarodnoj politici i dalje imaju vrlo važnu ulogu. LITERATURA – – – – 13 Politička enciklopedija, Beograd, 1975 Uvod u znanost o medijima i komunikologiji, Zagreb,2006 g Završiti rat, Ričard Holbruk, Šahinpašić, Sarajevo,1998 Etnonacionalizam u Evropi, Urs Altermat, Izdavačka kuća Jež, Sarajevo 1997 g Uvod u znanost o medijima i komunikologiji, Zagreb,2006 g. Str.269 383 – Nedovršeni mir, Izvještaj međunarodne komisije za Balkan, Pravni centar FOD BiH, Sarajevo 1997 g – Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija Beograd 1993 – Mala politička enciklopedija, Savremena administracija Beograd 1966 ETHINC AND RELIGIOUS HATERED AND CULTURE OF DIALOGUE IN BiH Abstract Terms such as ethnic groups, nations, nationalism and religious affiliation are nowhere so closely related as in the Balkan, the Southern Slavs. It is interesting that all the other groups of the people , for the definition of their own identity serve cultural image of the world , symbols and myths , which again is very rich measure at the disposal of the Catholic , Orthodox and Muslim religious groups . An interesting piece of information from 1948 to the time of the Yugoslav census, where Muslims to nationality could choose between three categories: Muslim / Serb, Muslim / Croat or Muslim / maverick nationality. The result was the next 25,000 Muslims marked themselves as Croats, 72,000 Serbs and 778,000 as a nation: In the census of 1953, the then government was the last time you asked for religion. Then throughout the former Yugoslavia, 12.5 percent of the population voted for the Muslim religion. The notion of Muslims is now had a religious significance. A Muslim is the one who pleaded for Islamic religious. Compared to the Rationality of appeared Yugoslav category / national vague officially propagated in the spirit of “Yugoslav “. In Bosnia, 891.000 people marked just this section. It is interesting that the census of 1961 and has used the official term “Muslim in the ethical sense.” Thus the label Muslim again received national connotation of 1971 counted “Muslims in terms of the nation.” This is a classic example of the relationship of religion and the creation of a new “ nation” , and Bosnia and Herzegovina and in this case seems unique in Europe . Keywords: ethnic groups, nation, nationalism, religious, affiliation 384 SLOBODA GOVORA I GOVOR MRŽNJE Prethodno saopštenje UDK 342.727:316.647 Mr Žaklina Komosar Prijedor Apstrakt: Pojam govor mržnje је vrlo složena pojava koja se mora posmatrati multidisciplinarno, što nužno nameće potrebu naučno utemeljenog pristupa ovom važnom društvenom pitanju. Pitanje govora mržnje je vrlo osjetljivo zbog ograničavanja slobode govora, koji se smatra jednim od najvažnijih prava građana nužnih za funkcionisanje svakog demokratskog društva. Govor mržnje je prisutan u gotovo svim sferama ljudskog života. U današnje vrijeme, kada je prisutno veliko nezadovoljstvo i loš životni standard u našoj zemlji, mržnja se sve više širi. Strah od budućnosti i ponašanja budućih generacija je svakako prisutan. Širenju govora mržnje na našim prostorima svakako da doprinosi i patrijarhalni mentalitet koji vlada među porodicama, ali i nepovjerenje prema drugom i drugačijem. Ključne riječi: Govor mržnje, Sloboda govora, Svjetska ekonomska kriza, Loš životni standard, Nepovjerenje prema drugom i drugačijem „Termin „govor mržnje“ će biti shvaćen kao svi oblici izražavanja, koji šire, potiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje na temelju netolerancije, uključujući: netoleranciju izraženog agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.“1 „Pojam govor mržnje se može definirati kao svaka izjava koja priziva nasilje, mržnju i diskriminaciju protiv individua ili grupa, najčešće na osnovu njihove seksualnosti, rasne ili religijske pripadnosti.“2 Govor mržnje, uključuje, prije svega, diskriminaciju po različitim osnovama i to je osnovna karakteristika govora mržnje. Ti osnovi su: nacija, rasa, boja kože, 1 2 Vijeće ministara EU, Preporuka 97/20 Beham, Mira. 2004: ‘’Govor mržnje u politici i medijima’’ u Vacić, Z. (ur.) Etika javne riječi u medijima i politici, Centar za liberalno demokratske studije, Beograd, 2004. 385 pol, seksualna orijentacija, fizičke karakteristike i drugo. Govor mržnje predstavlja pripisivanje negativnih karakteristika svim pripadnicima jedne skupine: nacionalne, rasne, etničke, polne. Govor mržnje se bazira na negativnim predrasudama i stereotipijama. Iz navedenih definicija, vidimo da je pojam govor mržnje vrlo složena pojava koja se mora posmatrati multidisciplinarno, što nužno nameće potrebu naučno utemeljenog pristupa ovom važnom društvenom pitanju. Pitanje govora mržnje je vrlo osjetljivo zbog ograničavanja slobode govora, koji se smatra jednim od najvažnijih prava građana nužnih za funkcionisanje svakog demokratskog društva. Prve rasprave na temu govora mržnje nastale su u Sjedinjenim Američkim Državama, odakle potiču prva tumačenja govora mržnje i njegovog odnosa sa slobodom govora. U skladu sa prvim amandmanom američkog ustava garantuje se sloboda govora na način da se zabranjuje zakonodavnoj vlasti donošenje zakona kojim se ovo demokratsko pravo uskraćuje. U skladu sa tim ustavnim principom govor mržnje u Sjedinjenim Američkim Državama predmet je akademskih i širih društvenih rasprava za razliku od prakse evropskih zemalja čije zakonodavstvo govor mržnje sankcioniše.3 Postojanje zakonskih rješenja posebno je važno u zajednicama koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija, konflikata i izraženih predrasuda prema manjinama, kao što je na primjer u Bosni i Hercegovini. Glavnim uzrocima nezadovoljstva, netrpeljivosti i širenja mržnje u Bosni i Hercegovini, smatraju se društvena kriza, siromaštvo i velika nezaposlenost. Govor mržnje često je sredstvo manipulacije za ostvarivanje skrivenih, najčešće nezakonitih interesa i nepravednih ciljeva. Govorom mržnje se najviše manipuliše neobrazovanim, neukim i neupućenim osobama. U nastavku, navodim jedna primjer širenja govora mržnje kroz medije: „Dnevni list „Glas javnosti“ objavio marta 2006. godine oglas u rubrici „Ekonomija“ kojim su građani pozivani da bojkotuju otvaranje tržnog centra „IDEA“ isključivo jer se radilo o firmi iz Republike Hrvatske. U oglasu je istovremeno naglašeno da će se pratiti svako „ko kupuje u toj radnji i ne želi da se solidariše sa stotinama hiljada izbjeglih i prognanih Srba“. Nevladina organizacija Inicijativa mladih za ljudska prava podnijela je tužbu za govor mržnje protiv tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika i vlasnika novina.“4 Riječima se danas mogu izreći najviše istine i najpodlije laži. Riječi su postale oružje borbe za moć i vlast. Vodeći se osnovnim ljudskim pravima, kao što su pravo na informisanje i slobodu izražavanja, vrlo lako je prepoznati da ta prava u Bosni i Hercegovini nisu apsolutna. Demokratsko društvo treba osvještenu kritičku javnost i slobodne medije, ali se vremenom ove potrebe zloupotrebljavaju i usmjeravaju ka 3 4 Vejnović dr Duško, Lalić mr Velibor, Grbić Pavlović m.sc. Nikolina, Pavlović m.sc. Gojko, Ponorac Tatjana: „Politička kultura, dijalog i tolerancija u Bosni i Hercegovini“, Defendologija centar, Banja Luka, 2010. http://www.media.ba/bs/etikaregulativa-novinarstvo-etika/obaveze-medija-u-izvestavanju-ogovoru-mrznje 386 ostvarivanju individualnih, političkih ili drugih degradirajućih ciljeva. Govor mržnje u Bosni i Hercegovini stvara nove nacionalne i vjerske antagonizme i produbljuje postojeće. Mržnja kao integrirajući činilac naroda pokazuje se kao ograničavajući za razvoj demokratije. Bosni i Hercegovini, kao jednoj državi u tranziciji, potrebna je demokratija. Ta demokratija treba da garantuje mir, spokoj i dobre odluke. Treba da građanima daje pravo da donose sud o kvalitetu tih odluka, demokratija u kojoj se birači trebaju osloboditi tiranije političkih stranaka. Demokratija, između ostalog, podrazumijeva slobodu govora. Vrijeme velikih ekonomskih kriza je najpogodnije tlo za pojavu nacionalnih i etničkih netrpeljivosti. Hitlerova propaganda u odnosu na Jevreje započela je u vrijeme kada je Njemačka bila suočena sa velikom ekonomskom krizom i posljedicama poraza u Prvom svjetskom ratu. Posljedice svjetske ekonomske krize su trenutno vidljive širom svijeta. Zemlje u tranziciji, kao što je Bosna i Hercegovina, spadaju u male i nerazvijene zemlje, tako da je ova svjetska kriza ostavila velike tragove i posljedice na državu i njen narod i dovela je do još većeg nezadovoljstva i širenja govora mržnje. Iz navedenog, vidimo da je govor mržnje prisutan u gotovo svim sferama ljudskog života. U današnje vrijeme, kada je prisutno veliko nezadovoljstvo i loš životni standard u našoj zemlji, mržnja se sve više širi. Strah od budućnosti i ponašanja budućih generacija je svakako prisutan. Širenju govora mržnje na našim prostorima svakako da doprinosi i patrijarhalni mentalitet koji vlada među porodicama, ali i nepovjerenje prema drugom i drugačijem. Pred nama je u Bosni i Hercegovini veoma težak i važan zadatak. Mi se moramo učiti dijalogu i toleranciji, jer sve naše nevolje proističu iz činjenice što mi ne umijemo da komuniciramo jedni sa drugima. Samo vaspitanjem i obrazovanjem za dijalog i toleranciju može se steći svijest da su drugi čovjek i kultura naša dopuna, a ne pakao. UMJESTO KRAJA: GOVOR PROTIV MRŽNJE IZ FILMA „VELIKI DIKTATOR“ SNIMLJEN 1940. GODINE CHARLIE CHAPLIN „Žao mi je, ali ne želim da budem vladar. To nije moja stvar. Ne želim da vladam niti da osvajam. Želim da pomognem svima. Židovima. Paganima. Crncima. Bijelcima. Ljudi smo, a oni žele da se međusobno pomažu. Želimo da djelimo sreću, a ne patnju. Ne želimo da se mrzimo. Na ovom svijetu ima mjesta za sve. Majka Zemlja nas može prehraniti sve. Možemo živjeti slobodno i lijepo, ali smo promašili put. Pohlepa je zatrovala naše duše, postavila je prepreke od mržnje. Odvela nas je u patnju i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Izobilje mašina nas ostavlja izgubljenim. Nauka nas je napravila ciničnim, a intelekt bezdušnim. Razmišljamo previše, a osjećamo premalo. Više nego mašine, nama treba humanosti. Više od inteligencije, treba nam dobrota i veli387 kodušnost. Bez tih kvaliteta život bi bio nasilan i sve bi bilo izgubljeno. Avioni i radio aparati su nas približili jedne drugima. Priroda tih pronalazaka vapi za našom dobrotom, za opštim bratstvom i jedinstvom duha. I sada, moj glas doseže do miliona ljudi u svijetu, miliona očajnih muškaraca, žena, djece. Žrtava sistema koji muči i zatvara nevine ljude. Onima, koji me čuju kažem: ne očajavajte. Nesreća koja nad nama se događa zbog pohlepe i gorčine čovjeka koji se boji ljudskog napretka. Mržnja prolazi, diktatori umiru i vlast oduzeta od naroda će biti vraćena narodu. Dok ljudi umiru, sloboda neće iščeznuti. Vojnici! Ne podajte se okrutnima, koji vas preziru, porobljavaju, koji vam uređuju živote, govore šta da radite, mislite, osjećate! Koji vas tretiraju kao stoku, hranu za topove. Ne dajte se tom neprirodnom čovjeku sa mašinskim mozgovima, mašinskim srcima! Vi niste mašine, vi niste stoka. Vi ste ljudi! Sa svom ljubavlju i humanošću u srcima! Vi ne mrzite, samo nevoljeni mrze. Vojnici, ne borite se za ropstvo, borite se za slobodu! U 17-om Lukinom Jevanđelju piše: „Kraljevstvo Boga je u čovjeku“. Ne u jednom čovjeku, ili grupi, već u svim ljudima! Vama ljudima. Imate moć da stvarate mašine. Moć da stvarate sreću! Vi, ljudi imate moć da život učinite slobodnim i sretnim, da život bude divna avantura. U ime demokratije iskoristimo našu moć, ujedinimo se svi. Borimo se za novi svijet, prijatan svijet, gdje će čovjek moći da radi, mladost imati budućnost, a starost bezbjednost. Obećanjima da će vam sve to pružiti, ovi neljudi su preuzeli vlast. Ali lagali su i nikada ih neće ispuniti. Diktatori su oslobodili sebe, a porobili narod. Ostvarimo sami ta obećanja! Borimo se da oslobodimo svijet, da ukinemo nacionalne barijere, pohlepu, mržnju i netoleranciju. Borimo se za razuman svijet, svijet nauke i napretka, koji će svima donijeti sreću. Vojnici! U ime demokratije, ujedinimo se svi!“5 LITERATURA – Vejnović dr Duško: „Pravo na pravo“, Udruženje defendologa Republike Srpske, Banja Luka, 2006. – Vejnović dr Duško, Lalić mr Velibor, Grbić Pavlović m.sc. Nikolina, Pavlović m.sc. Gojko, Ponorac Tatjana: „Politička kultura, dijalog i tolerancija u Bosni i Hercegovini“, Defendologija centar, Banja Luka, 2010. – „Sociološki diskurs“, naučni časopis iz oblasti društvenih nauka, Udruženje sociologa Banja Luka, 2011. – www.media.ba – www.ckdbih.com – www.blic.rs – www.politika.rs 5 http://www.ckdbih.com/dokumenti/STOP%20GOVORU%20MRZNJE_fv%20%281%29.pdf 388 FREEDOM OF SPEECH AND HATE SPEECH Abstract Concept of hate speech is a very complex phenomenon that must be considered multidisciplinary, which imposes the need for scientifically based approach to this important social issue. The issue of hate speech is very sensitive due to restrictions of freedom of speech, which is considered one of the most important rights of citizens necessary for the functioning of a democratic society. Hate speech is present in almost all spheres of human life. At the present time, when there is a great dissatisfaction and poor living standards in our country, hate is widening. Fear of the future and behavior of future generations is certainly present. Dissemination of hate speech in our country certainly contributes to the patriarchal mentality that prevails among relatives and distrust towards the other. Keywords: Hate Speech, Freedom of Speech, Global economic crisis, Poor living standards, Mistrust towards the other 389 DISKRIMINACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI KAO TEMELJ GOVORA MRŽNJE Prethodno saopštenje UDK 316.774:323.1(497.6) Diplomirani sociolog, Gvozden Marijana Diplomirani sociolog, Francuz Vedran Banja Luka Apstrakt: Religijska pedagogija je jedna od zapostavljenih pedagoških disciplina u Bosni i Hercegovini. Jedan od razloga je svakako i ranije društveno uređenje ove države, nedavna ratna dešavanja, politička situacija u zemlji i dr.. Međutim, danas u vremenu poremećenog sistema vrijednosti, erozije morala i sve veće kriminogene inficiranosti građana religijska pedagogija ima posebnu vrijednost za društvo u kome živimo, posebno u prevazilaženju konflikata i pomirenju naroda. Upravo iz tog razloga željeli smo prikazati koliko religijska pedagogija može biti značajna u tretmanu rizičnih grupa ljudi, posebno osuđenih lica. U radu su predstavljena osuđena lica koja izdržavaju zatvorsku kaznu u KPZ Banja Luka i njihov odnos prema religiji, način zadovoljavanja vjerskih potreba, međusobno uvažavanje i solidarnost bez obzira kojoj konfesiji oni pripadaju. Cilj ovog rada jeste da se religijska pedagogija shvati kao važan segment koji zajedno sa drugim pedagoškim metodama i tehnikama rada sa osuđenim licima može doprinijeti njihovoj što uspješnijoj resocijalizaciji. Iskustvo iz KPZ Banja Luka upravo potvrđuje ovu činjenicu, te smo iz tog razloga željeli da prikažemo koliko religijska pedagogija u ovako specifičnim ustanovama kao što je zatvor može uticati na prevazilaženje međuljudskih konflikta i mržnje. Ključne riječi: govor mržnje, diskriminacija, nacionalizam, demokratija, Ustav UVOD Pojam „govor mržnje“ se može definirati kao svaka izjava koja priziva nasilje, mržnju i diskriminaciju protiv individua ili grupa, najčešće na osnovu njihove 390 seksualnosti, rasne ili religijske pripadnosti. Govor mržnje uključuje, prije svega, diskriminaciju po različitim osnovama i to je osnovna karakteristika govora mržnje. Ti osnovi su: nacija, rasa, boja kože, pol, seksualna orijentacija, fizičke karakteristike itd. Govor mržnje predstavlja pripisivanje negativnih karakteristika svim pripadnicima jedne grupe: nacionalne, rasne, etničke, polne. Govor mržnje se bazira na negativnim predrasudama i stereotipijama. „Termin „govor mržnje“ će biti shvaćen kao svi oblici izražavanja, koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje na temelju netolerancije, uključujući: netoleranciju izraženog agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla. Govor mržnje – jezik/govor koji ima namjeru da ponizi, zastraši ili podstakne na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupe na osnovu njihovog spola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, hendikepiranosti, moralnih ili političkih ubjeđenja, socijalno-ekonomskog statusa ili profesije. Savjet Evrope definiše govor mržnje kao – sve oblike izražavanja koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje, zasnovane na netoleranciji, uključujući: netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminaciji i netrpeljivosti nasuprot manjina, migranata i osoba imigrantskog porijekla. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu definiše termin kao svaku formu izražavanja koja širi, podstiče, promoviše, ili opravdava „mržnju zasnovanu na netoleranciji, uključujući i vjersku netoleranciju. Iako je sloboda izražavanja posebno pravo zaštićeno Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, bitno je spomenuti da i sama Konvencija dozvoljava njeno ograničavanje u određenim predviđenim slučajevima, između ostalog u slučajevima kada se štiti javna sigurnost, sprječavaju mogući neredi ili zločini, kao i da je članom 17 ove Konvencije predviđeno da: “se ništa u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.1 Sloboda govora jedno je od osnovnih ljudskih prava. Ipak, to ne znači da je ona neograničena; sloboda izražavanja prestaje tamo gdje počinje da se ponižava ili vrijeđa neka druga grupa” VERBALNI RAT U BOSNI I HERCEGOVINI Činjenica je da je rat u Bosni i Hercegovini završen 1995. godine. Međutim, da li je to možda samo pretpostavka? Ovo je jedno pitanje, na koje su nam dužni odgovor dati političari Bosne i Hercegovine jer zasigurno su tvorci orkutne reto1 Izvještaj o govoru mržnje zasnovanom na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu u BiH, Sarajevo 2013 391 rike koji dobija sve veće zamahe na ovim prostorima . Rat od 1995. godine pa do danas naziva se verbalni rat koji se vrši nad građanima Bosne i Hercegovine od strane političara. Demokratija zahtjeva poštovanje drugog i različitog, ovo je rečenica koju ni jedan političar ne osporava ali je rijetko kad u praksi primjenjena. Govor mržnje je prisutan u svim sferama javne komunikacije ali najviše u političkim diskursima. Posljednja decenija prošlog vijeka nije nam samo donijela podjeljenost u jeziku, govoru, mišljenju ponašanju, svakodnevnom životu već i u političkom. Građanima Bosne i Hercegovine je jasno da su mržnja, netolerancija i neprihvatanje različitosti glavni pokretači govora mržnje. Dok se u mnogim zapadnoevropskim zemljama izražavanje rasističkih, nacističkih, fašističkih i drugih stavova pojedinaca ili grupa putem simbola, grafita najčešće na vjerskim objektima ali i na drugim javnim ustanovama tretira kao govor mržnje u Bosni i Hercegovini je to slobodno izražavanje mišljenja. Posljedica tog ”slobodnog izražavanja mišljenja” je da se u Bosni i Hercegovini ni jedna manifestacija ne može održati bez verbalnih i fizičkih sukoba. Brojni primjeri sukoba koji su se dešavali u Bosni i Hercegovini nam svjedoče o tome da je često govor mržnje sa riječi prešao na dijela. Naši predstavnici vlasti sa svojim nepromišljenim govorima koji su puni mržnje i diskriminacije putem medija znaju često izazvati revolt među građanima. Jedna od najosjetljivijih tema o kojoj se vode mnoge polemike je slučaj Sejdić-Finci gdje je država Bosna i Hercegovina diskriminisala svoje građane time što im je zabranila da se kandiduju na visoke državne pozicije. Poznato je da se prema Ustavu i Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, pravo da se kandiduju na visoke državne pozicije imaju samo pripadnici tri konstitutivna naroda, što znači da su sve ostale nacionalne manjine diskriminisane. Neprihvatljivo da tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini mogu da odlučuju o ostalim narodima koji su nacionalna manjina iako su državljani iste države. Nacionalne manjine nailaze na diskriminaciju u mnogim sferama života kao na primjer u zdravstvu, prilikom zapošljavanja, školovanja, a često im nisu dostupne i odgovarajuće informacije. I pored tog što je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu osudio Bosnu i Hercegovinu zbog diskriminacije Jevreja i Roma, predstavnici vlasti i dalje ne mogu da dođu do zajedničkog kompromisa kojim bi svi građani Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalnu pripadnost imali ista prava i bili jednaki pred zakonom. Takođe je poznato da u Bosni i Hercegovini ne postoji samo diskriminacija takozvanih “ ostalih naroda” potvrđuje se u jednom od izvještaja Stejt Department, u kojem se iznosi da u Bosni i Hercegovini postoji diskriminacija sva tri konstitutivna naroda, a koji su manjina u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine, i to kako na vjerskoj i nacionalnoj osnovi tako i po pitanju ostvarivanja prava na zaposlenje kao i drugih prava građana Bosne i Hercegovine. Narod bukvalno doživljava psihičko maltretiranje od strane vlasti slušajući međusobno prepiranje predstavnika vlasti tri konstitutivna naroda putem medija. Da li je moguće da se narod te iste države ništa ne pita? Odgovor glasi da je moguće. Dok neko još uvjek ne može da zaboravi sliku rata, našim predstavnicima vlasti je sasvim normalna pojava da otvoreno pozivaju na oružani sukob. Građanima je dosta krvoprolića koje se desilo u prošlosti, ali očigledno političa392 rima nije jer dogovorena retorika koju održavaju na javnoj sceni očigledno im dobro služi za manipulisanje masama i prikrivanjem očigledne nefunkcionalnosti sistema i institucija gdje ličnu korist najviše izvlače oni koji održavaju nered. PRIVIDNA DEMOKRATIJA U BOSNI I HERCEGOVINI Nalijepše definicije demokratije pročitali smo samo u knjigama. Opšte je poznato da demokratija iz teorije koja je zapisana u knjigama i ova u Bosni i Hercegovini se nikako nepoklapaju, odnosno nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Put ka demokratskom društvu je veoma težak i spor, jer nedostaje politička volja. Etnički sukobi u Bosni i Hercegovini su se samo završili na fizičkom obračunu, a nastavili na verbalnom obračunu. Predstavnici vlasti treba da se oslobode prošlosti i konačno počnu razmišljati o budućnosti Bosne i Hercegovine i njenih građana. Činjenica je da su građani u Bosni i Hercegovini diskriminisan, posebno oni koji se nazivaju “ostali”. Diskriminacija je često skrivena i nekad je vrlo teško odrediti da li se radi o kršenju prava ili diskriminaciji. Sadašnji Ustav Bosne i Hercegovine, gdje su zagarantovana prava isključivo pripadnicima tri konstitutivna naroda nije put ka demokratiji. Ustav, kao najviši pravni akt jedne zemlje svakako treba da bude garant zaštite prava i sloboda svakog građanina date države. Nacionalne manjine bi trebale dobiti jednaka prava kao što ih imaju tri konstitutivna naroda, a da tri konstitutivna naroda budu istinski i jednako konstitutivni na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Ukoliko bi se ustavni sistem Bosne i Hercegovine usaglasio sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljuskih prava i osnovnih sloboda, to bi značilo prije svega, odlučno ukidanje svih diskriminatornih i segregacijskih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, a koje svakako postoje u Ustavu, pogotovo prema kategoriji takozvanih Ostalih naroda. Potrebno je da se uzajamno priznaju i jamče temeljna građanska, individualna i kolektivna prava i tek tad bi se moglo reći da je to demokratija. BUDUĆNOST BIH Poznato je da su izbori koji su održani 3. oktobra 2010. godine bili diskriminatorski izbori, jer su pojedinim građanima bila oduzeta njihova osnovna politička prava. Građani Bosne i Hercegovine se nadaju promjenama tek nakon sledećih izbora koji će se održati 2014. godine. To bi bili prvi pošteni izbori samim tim što bi se uklonila diskriminacija i svi građani Bosne i Hercegovine bi imali jednaka politička prava. Potrebno je uraditi detaljnu reformu Ustava Bosne i Hercegovine i time označiti početak demokratske države. Početak demokratske države bi označio i članstvo u EU. Za takav značajan korak potrebna je jaka volja političara na vlasti kako bi se došlo do zajedničkog rješenja. Krajnje vrijeme je da vlast ostavi po strani staru politiku, koja je reprodukovana u prošlosti, a počne 393 razvijati strategiju za novu politiku,koja će biti snažnija, demokratska i prevenstveno što je i osnovni cilj zajednička. Stanovništvo se već dugo nalazi u kriznom periodu i neizvjesnosti i to sve zahvaljujući političkoj nestabilnosti. Neogovornost vlasti nas sve više udaljava od evropskog puta, jer se zbog ovakvog stanja u Bosni i Hercegovini već u nekim diskusijama u Evropskom parlamentu spominje suspenzija Bosne i Hercegovine iz članstva Savjeta Evrope. Dok druge države idu ka putu progresa Bosna i Hercegovina ide sigurnim putem ka regresu. Sve ostaje samo na optimističkim riječima koje se nikad ne sprovedu u dijelo. Narod samo dobija lijepa obećanja od vlasti kojim oni kupuju vrijeme. Na razne demonstracije od strane građana vlast to shvata kao pozdravnu poruku ili podršku za sav dosadašnji rad i priliku da se što više ispromovišu u medijima sa svojim skupocjenim odjelima koja su sigurno skuplja i od najveće prosječne penzije ili plate u Bosni i Hercegovini. Da bi država Bosna i Hercegovina konačno krenula ka napredku nije potrebna nova vlast već samo da se sadašnja probudi i počne da ispunjava želje građana, a novi izbori 2014. godine bi samo bili nova šansa da se ispravi nepravda koja je počinjena nad Ostalim ZAKLJUČAK Na samom kraju rada dotaknućemo se i polja interneta i društveni mreža. Većina portala u Bosni i Hercegovini ima opciju za komentarisanje koja dovodi do nevjerovatno teških riječi koje doprinose netrepeljivosti i mržnji među posjetiocima. Ovdje se ni slučajno ne radi o ‘izražavanju svoga mišljenja’, već o diskriminaciji putem jezika, koji podstiče mržnju i nasilje. Na pojedinim portalima ne morate biti registrovani da biste mogli komentarisati. Oni koji odluče da se registruju uglavnom koriste nadimke. Policija u oba slučaja ima načina da otkrije o kome se radi. Potparolka MUP-a RS Mirna Šoja je rekla: „Bitno je da se taj događaj koji se na internetu desi prijavi policiji u policijskoj postaji, e-mailom, telefonom, kako bi policija mogla postupati. Mi dalje provodimo istragu u saradnji s Odjeljenjem za visoko-tehnološki kriminalitet Pored kratkih komentara na portalima postoje i specificni portali tzv. forumi. Oni imaju pravila korištenja i razgovora na forumima. Međutim, usprkos pravilima često se na forumima može uočiti govor mržnje. Govor mržnje, u svim se demokratskim zemljama zakonima zabranjuje i sankcioniše kao opasna diskriminacijska praksa i kao akt podsticanja nacionalne i etničke mržnje i homofobije. Postojanje zakonskih rješenja posebno je važno u zajednicama koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija i konflikata i izraženih predrasuda prema manjinama, kao što je to na primjer u Bosni i Hercegovini. Govor mržnje se kao pojam ne nalazi u krivičnim zakonima u BiH, odnosno isti niej evidentiran na svim nivoima vlasti. Slučajevi govora mržnje teško su dokazivi i podvode se pod „izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti“ . Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini u Kodeksu za štampu Bosne i Hercegovine u članu 3. (Huškanje) ističe: „Štampa će u svakom trenutku biti svjesna opasnosti koja se javlja kada mediji namjerno ili nenamjerno podstiču 394 diskriminaciju i netoleranciju. Imajući u vidu takvu opasnost, štampa će dati sve od sebe kako ne bi huškala i/ili podsticala mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, pola, seksualne orijentacije, bilo koje fizičke ili mentalne bolesti ili onesposobljenosti. Štampa neće ni pod kakvim okolnostima podsticati krivična djela ili nasilje.“2 .Važno je naglasiti da Regulatorna agencija za komunikacije ima ovlaštenja da sankcioniše uočeni govor mržnje (od novčanih kazni do ukidanja TV stanice), dok Vijeće za štampu ima samo savjetodavnu ulogu i može dati preporuke ali ne i sankcionirati. Kad je u pitanju rješenje problema čini se da je svima u Bosni i Hercegovini jasno šta treba činiti osim našim političarima koji vode ovu zemlju i kreiraju našu sadašnjost i budućnost. Očigledno je da se mora sprovesti ozbiljna, temeljna i demokratska reforma Ustava BiH, kroz što širu javnu raspravu o njegovim odredbama, a preko stručne i intelektualne javnosti, nevladinog sektora, udruženja poslodavaca, sindikata, medija, i svih drugih relevantnih faktora u ovom društvu, a kako bi Ustav dobio na legitimitetu i kako bi se stvorio ustavni okvir koji nikome neće biti tijesan i u kojem će se svaki pojedinac osjećati slobodno sa podjednakim pravima. LITERATURA: – Stević, R. i Francuz, V. (2010). Diskriminacija u ustavu BiH i Izbornom procesu, Banja Luka: „Perpetuum mobile“. – Sadiković, Ćazim (2004). Ustav BiH i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Sarajevo – Kuzmanović, Rajko. (2004). Ustavno pravo, Banja Luka : Pravni fakultet – Dinan, D. (2009). Sve bliža Unija – uvod u evropsku integraciju, Beograd: Službeni glasnik – Međunarodni naučno stručni časopis (2010). Medijska kultura, Nikšić: NVO Civilni forum – Bošnjak, Emina. (2013). Izvještaj o govoru mržnje zasnovanom na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu u BiH, Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar 2 http://www.rak.ba/hr/public-affairs/pressr/default.aspx?cid=4796 395 DISCRIMINATION IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AS A FOUNDATION OF HATE SPEECH Summary Religious pedagogy is on of the neglected pedagogic disciplines in Bosnia and Herzegovina. Reasons are different: previous state model, recent war in our country, political situation, etc. However, today in disrupted system of social values, moral erosion, growing criminal infection of people, religious pedagogy has special value for our society, especilly in overcoming mutual conflicts and reconciliation of nations. This is reason why we would like to show the importance of religious pedagogy in threatment of some risk groups in society, especially inmates in prisons. We will present prison Banja Luka and inmates who are carrying out of sentence there, their attitude towards religion, satisfying their religious needs, mutual respect, solidarity regardless to religious group. Main goal of this paper is to show that religious pedagogy should be understood as important segment, which together with other pedagogic and psychological methods and techniques in work with prisoners can significantly contribute to their rehabilitation. Experience from prison Banja Luka confirms this fact that satisfying of religious need can be very helpful in resocialization of convicts, and we wolud like to show how religious pedagogy in these specific institutions as prison, can influence to overcoming mutual conflicts between convicts. Key words: hate speech, discrimination, nationalism, democracy, the Constitution 396 GOVOR MRŽNJE NA FEJSBUKU I NA VIKIPEDIJI Prethodno saopštenje UDK 316.647:004.738.5 Aleksandar Miladinović Policijska akademija Banja Luka, MUP RS Vitomir Petričević Visoka škola unutrašnjih poslova Banja Luka, MUP RS Milan Salamadija Policijska akademija Banja Luka, MUP RS Apstrakt: Usljed mnogobrojnih ograničenja koja postoje u realnom okruženju (pravne, socijalne, ambijentalne, interpersonalne prirode), čini se da se govor mržnje iz realnog „preselio’’ u internet okruženje, zadržavajući stare i dobijajući nove obrasce, čime je primjetna njegova i kvalitativna i kvantitativna ekspanzija u ovom okruženju. U ovom radu se, od mnogobrojnih aspekata govora mržnje na internetu, posmatraju njegovi fenomenološki obrasci ispoljavanja u kontekstu usluga interneta, i to ne svi, već samo fenomenološki obrasci ispoljavanja značajni po kvantitetu (učestalosti) i po određenim kvalitativnim aspektima. U tom kontekstu, kao govor mržnje značajan po kvantitativnom aspektu na internetu posmatra se govor mržnje na Fejsbuku, dok se govor mržnje na Vikipediji posmatra po kvalitativnom aspektu. Takođe, u radu je predstavljen dio istraživanja u pogledu percepcije prisutnosti govora mržnje na Fejsbuku među srednjoškolskom populacijom u Banjoj Luci. Ključne riječi: govor mržnje, internet, društvene mreže, Fejsbuk, Vikipedija UVODNA RAZMATRANJA Govor mržnje nije zaobišao ni internet. Štaviše, usljed mnogobrojnih ograničenja koja postoje u realnom okruženju (pravne, socijalne, ambijentalne, interpersonalne prirode), čini se da se govor mržnje iz realnog „preselio’’ u internet okruženje, zadržavajući stare i dobijajući nove obrasce, čime je primjetna njegova i kvalitativna i kvantitativna ekspanzija u ovom okruženju. 397 Od mnogobrojnih aspekata govora mržnje na internetu, svakako je značajno posmatrati njegovo ispoljavanje kroz fenomenološke obrasci u kontekstu usluga interneta, te se tako govor mržnje na internetu ispoljava na vebu, na portalima, na forumima, na društvenim mrežama, posebno na Fejsbuku, na Vikipediji.... Iako su svi ovi fenomenološki obrasci značajni i karakteristični po određenim segmentima, posebnu pogubnost, usljed učestalosti, predstavlja govor mržnje na Fejsbuku. S druge strane, pored govora mržnje na Fejsbuku, koji je nesporno negativan usljed svoje kvantitativne značajnosti i „prodornosti’’ u okviru internautske populacije, govor mržnje na Vikipediji ima kvalitativnu komponentu pogubnosti u internet okruženju, usljed čega se može smatrati i pogubnijim od Fejsbuka, odnosno od govora mržnje ispoljenog preko Fejsbuka. GOVOR MRŽNJE NA FEJSBUKU Društvene mreže su zadnjih nekoliko godina jedna od najpopularnijih usluga na internetu, sa kvalitativnom i kvantitativnom ekspanzijom. Međutim, navedeno svakako ima i svoju „tamnu stranu’’. Uporedo sa ekspanzijom društvenih mreža, primjetna je i ekspanzija kriminalnih aktivnosti na društvenim mrežama ili prema korisnicima društvenih mreža. Navedenom je razlog, prije svega, masovnost korisnika društvenih mreža, ali isto tako i needukovanost korisnika o bezbjednosnim rizicima na društvenim mrežama, vlastita pasivizacija mogućnosti zaštite, virtuelni aspekt okruženja u kojem egzistiraju ove mreže... Pored krađa profila i raznih oblika ispoljavanja prevarnih aktivnosti na društvenim mrežama, posebno su učestali razni oblici ispoljavanja nasilja, prije svega elektronskog nasilja, kroz govor mržnje. S obzirom na masovnost korisnika, kao i heterogenost korisnika u smislu pripadnosti određenim neformalnim društvenim grupama (nacionalnoj, vjerskoj, regionalnoj, lokalnoj, polnoj, obrazovnoj, seksualnoj, manjinskoj), a pogotovo imajući u vidu mogućnost anonimnog djelovanja, preko društvenih mreža se sve više ispoljavaju razni oblici elektronskog nasilja koji se najčešće ispoljavaju kroz govor mržnje koji se ogleda u prijetnjama, ponižavanju, maltretiranju, ismijavanju i na druge slične degradirajuće načine. Karakteristika ovog oblika ispoljavanja govora mržnje jeste da se on najčešće realizuje prema određenoj populaciji korisnika društvenih mreža, najčešće manjinskoj (nacionalnoj, vjerskoj, seksualnoj) populaciji u određenom društvu, dok se rjeđe ispoljava prema konkretnom korisniku, iako ni navedeno ne izostaje, pogotovo kada su u pitanju korisnici društvenih mreža koji su u određenoj zajednici poznatiji, odnosno u određenom društvu imaju konkretnu formalnu ili neformalnu ulogu.1 1 Aleksandar Miladinović, Vitomir Petričević, Kriminogeni aspekt društvenih mreža, Zbornik radova „Suzbijanje kriminala i evropske integracije, s osvrtom na visokotehnološki kriminal’’, Visoka škola unutrašnjih poslova Banja Luka i Hans Zajdel fondacija, Laktaši, 2012. godine, str. 257. 398 Fejsbuk je, usljed mnogobrojnih mogućnosti, svakako i mjesto (ali i sredstvo distribucije) govora mržnje, koje se svakako ispoljava u mnogobrojnim oblicima, ali je karakteristika da nije sputan, da se čak odvija između poznatih aktera, te da se ne preza ni od najgnusnijeg konteksta. Govor mržnje svakako nije nepoznanica na internetu, niti u konvencionalnim medijima, ali je svakako negativnu afirmaciju pronašao i na Fejsbuku. To mu omogućava, prije svega, anonimnost subjekta, kao i fokusiranost ka što većoj populaciji, ali isto tako, i distanciranost od pasivnog subjekta, odnosno subjekta prema kojem je sam govor mržnje upućen. Ono što je karakteristično za govor mržnje na Fejsbuku je što on nije upućen konkretnom korisniku Fejsbuka, odnosno konkretnim (imenom i prezimenom identifikovanim) korisnicima Fejsbuka, već što se odnosi, odnosno upućen je korisnicima Fejsbuka sa određenim nacionalnim, vjerskim, seksualnim, polnim, regionalnim, starosnim, fizičkim, medicinskim, obrazovnim, profesionalnim ili sličnim karakteristikama. Naravno, činjenica je da se govor mržnje bazira, prije svega, na vjerskom, nacionalnom i seksualnom identitetu, usljed čega su ovakvi ispadi i najčešći. Pored toga što govor mržnje na Fejsbuku podrazumijeva kreiranje grupa koje samim imenom ili sadržajem asociraju ili impliciraju na govor mržnje prema određenoj individualizovanoj grupi korisnika,2 česti su i slučajevi poimeničnog prozivanja korisnika Fejsbuka koji pripadaju grupi koja je meta napada govora mržnje. Iako je navedeno samo po sebi neprijatno, nije i najgore, pogotovo što navedeno može da kod ostalih korisnika Fejsbuka stvori (ili afirmiše već postojeću) atmosferu linča, što (može da) rezultira i preduzimanjem konkretnih fizičkih aktivnosti prema metama govora mržnje. Ovdje se vidi jedna povezanost samog govora mržnje na Fejsbuku sa potencijalnim fizičkim ugrožavanjem određenih pripadnika konkretne (manjinske) populac
© Copyright 2024 Paperzz
