"Običaji i mitovi starih Slavena" - Đurđica Kovačić, ožujak 2014.
Uvod
Budući da Slaveni nisu poznavali pismo, drevna baština se održala usmenim putem. No, mijenjala
se kroz vrijeme i prostor.
Umjesto obreda ostali su nam raznorodni narodni običaji, a imena bogova kriju se u toponimima.
Arheološki nalazi svetišta nisu brojni pa povjesničari teško tumače njihov način života i vjerovanja.
Povijesna vrela
Herodot (5.st.pr.Kr.) spominje da na sjeveru živi pleme Neuri, čiji se ljudi "pretvaraju u vukove"
nekoliko dana tijekom godine – po svemu sudeći se radilo o slavenskoj varijanti Lupercalia.
Plemenima s tog područja nadjenuo je ime "orači" iz čega potječe grč. Sklavenoi i lat. Sklavi.
Bizantski povjesničar Prokopije u 6. st. u djelu "Bellum Goticum" opisuje način života Slavena.
Kijevski monah Nestor Ljetopisac 1113.g. u "Povijesti prošlih vremena" piše o vjerovanjima istočnih
Slavena i njihovom panteonu.
Njemački svećenik Helmold u 12. st. u djelu "Cronica Slavorum" opisuje panteon zapadnih
Slavena.
Danski ljetopisac Saxo Grammaticus u 13.st. u djelu "Gesta Danorum" opisuje uništenje
Svetovidovog hrama u Rugenu, u kojem je bog bio prikazan s četiri lica.
Sličan prikaz boga s četiri lica pronađen je i u Zbruču u Poljskoj.
Budući da su ostaci uništeni, a navedeni izvori upitni, prići ćemo argumentu po preporuci
povjesničara Vladimira Mažuranića: "neka nitko ne traži matematičku sigurnost u ovome jer se radi
tek o hipotezama!"
Prokopijev opis Slavena
Bili su visoki i neobično snažni. Uglavnom riđokosi i svijetle puti.
Nisu bili krupni kao Germani, ali mnogo spretniji od njih.
Odijevanje
Tkali su platno od lana i konoplje. Na platnu su vezli su razne motive – često prikaz "stabla života"
na kojem su mitske ptice. Ukrasno platno su u kući stavljali na mjesto, odabrano za kult predaka.
Preli su ovčju vunu za odjeću i kućanstvo.
Bili su poznati po vještoj obradi krzna, a zimi su oblačili kožuhe.
Ratarstvo i stočarstvo
Bili su dobri su poljodjelci. Sijali su žitarice i to: raž, ječam, pšenicu, a najčešće proso.
Uzgajali su voćke sa obala Crnog mora: šljive, jabuke, kruške, orahe, višnje i trešnje.
Budući da nisu poznavali gnojenje zemlje, selili su se, kad bi iscrpili tlo. Pri tom, je bilo spretnije
posjedovati stoku.
Stoka = "blago" je služila kao zamjena za novac.
Osobine Slavena
Uz stočarstvo, su i dalje ostali odani lovu. No, najvažnije im je bilo pčelarstvo zbog medovine.
Od strane suvremenika opisivani su kao "vesela čeljad koja voli pjesmu, ples i gozbu".
Iako jednostavni, prema gostima su bili vrlo prijazni i gostoljubivi, toliko da bi strancu, na
proputovanju, ponudili svoju kćer ili čak ženu.
Nastambe
Osnovna jedinica društva je bila obitelj i rod.
Iako su se često selili, obitelj je uvijek iznova gradila kuću, za zimu - zemunicu, a za ljeto - sojenicu.
1
Društveno uređenje
Nisu imali plemstva, staleških razlika, ni nasljedne vlasti. Živjeli su u demokraciji – zajednička je
bila korist ili šteta. Odluke su donosili sa puno prepirke i buke.
Ipak, poštovali su najstarije i najiskusnije, koje su nazivali županima.
Župani su bili brojni, ali nesložni između sebe pa ih je lako bilo razjediniti i potkupiti.
Ratovanje
Ni u borbi nisu imali prave hijerarhije.
Za izradu oruđa i oružja koristili su željezo.
U borbu su išli kao pješadija, koristeći se štitom, kopljem, sjekirom ili lukom sa otrovnim strelicama.
Nisu nosili pancirke. Prokopije kaže da, često, nisu imali ni košulje, ni ogrtača, nego bi navukli
nekakve "bačve oko stida," - možemo nagađati da se radi o hlačama kakve bizantski pisac nije
vidio ranije.
Bili su vrlo vješti u podvalama, prepadima i zasjedama.
U slučaju borbe na otvorenom, nastojali su vikom zaplašiti neprijatelja.
No, najuspješniji su bili kad su se borili u gustišima i močvarama. Plivali su dobro i, navodno, dugo
mogli izdržati pod vodom, dišući kroz šuplju trsku.
Poznavajući dobro prirodu, lako su se skrivali, izuzev zimi, kad bi snijeg otkrio njihove tragove.
Ratovali su uglavnom sa starosjediocima, šireći se zbog potrebe za obradivom zemljom.
Poginule neprijatelje bi spalili na lomači, povrh koje bi objesili krvav mač, kako bi se oružje
žrtvovalo za mir. Kad je bilo vrijeme za novu ratnu uzbunu, drven mač bi obojili u crveno i pronijeli
selom – ovaj običaj se zadržao sve do XX stoljeća.
Vrijeme mira
Jedino što ih je moglo ujediniti, zajednički je neprijatelj.
Čim bi opasnost prošla, vojni savezi su se raspadali, a oni su se nastavili međusobno gložiti. Tako
razjedinjeni između sebe, u pogodbama koje su sklopili, nisu bili pouzdani.
Porobljavanje
U ratu su bili požrtvovni i hrabri. Ipak, ono što ih najviše užasavalo je porobljavanje.
Svoje zarobljenike su nastojali prodati, a ako to nije uspjelo, bi ih žrtvovali ili pustili.
Nema tragova o postojanju harema. Naprotiv, žene su bile ravnopravne muškarcima.
Uloga žene
Žene su bile vješte u rukovanju lukom i strijelom, a u slučaju velike opasnosti i ostalim oružjem.
Mnoge legende spominju žene kao starješine plemena ili kao vodiče pri seobi (Tuga i Buga).
U mitovima se često, za vrijeme ratnih djelovanja, pojavljuju Vile bojovnice.
Odnos spolova
Baza odnosa muža i žene bila je monogamija.
Kod nekih rimskih pisaca (Mauricije) susreću se svjedočanstva o samoubistvu udovice tijekom
sahrane muža.
Ali, ima i izvora koji spominju slučajeve poliandrije. Ostaci toga se prepoznaju u običajima da se
potakne nevjesta da zatrudni s drugim muškarcem (najčešće svećenikom?) ukoliko joj suprug nije
mogao podariti dijete. Uvid u takve običaje pruža niz folklornih igara koje još danas žive u narodu.
Folklor
Kao dokaz navedenog ponašanja dr. Košiček opisuje slijedeće običaje: Prilikom srpskih koleda, se
jedan od mladića preodjevao u djevojku, dok su obilazili kuće. Ostali tzv. Lesnici su ga zadirkivali i
štipali kako bi "mladu" potakli na živahnu spolnu aktivnost.
Kad je od kršćanstva preuzet blagdan Duhova, okićenu Rusalku bi kroz selo pratili "kraljevi" =
preodjevene djevojke naoružane uzdignutim mačem.
2
Obredi
Svi ovakvi obredi su trebali, kroz igru ljudi, pobuditi plodnost usjeva i stoke.
U vrijeme poklada, pokladnici – zvončari ili dondolaši, su orgijanjem razuzdanim pokretima tjerali
zle duhove zime. No, svaki princ karnevala, pust ili kurent kod Slovenaca, na kraju biva spaljen i
vraćen u zemljina (ili morska) njedra.
Vatra je, za Slavene, imala pročišćavajuću moć, poglavito tijekom preskakanja krijesova na ljetnji
solsticij.
Veza s prirodom
Život i smrt Slavena neraskidivo su vezani uz prirodu.
Po njihovim mitovima, čovjek je stvoren od hrasta, a žena od lipe pa su ta stabla smatrana svetim.
Vjerovali su da se nakon smrti, duša pokojnika vraća u stablo.
Stoga treba izbjegavati sječu šume jer tako "duše pokojnika gube svoj dom."
Stabla
Kultno drvo je bio hrast tzv. Dub snage. Predstavljao je najsvetije stablo koje su sadili iznad
grobova predaka. Ispod krošnje bi napravili kamene žrtvenike koji su se ponegdje zadržali do 15.
stoljeća. Žrtvovali bi se pijetlovi, koze, čak i bikovi pa bi ih zajedno pojeli u obrednoj gozbi.
Lipa je smatrana stablom istine pa se pod njom sudilo i dogovaralo. Čuvala je od uroka i groma.
Izbjegavala se sadnja oraha uz kuću, smatrajući da donosi razdor u obitelj.
Otrovna Tisa, tjerala je zle duhove, ali je korištena i za izradu otrovnih strijela.
U brezovim šumama su se mladi obećali jedno drugom. Od njena drveta, koje je smatrano
ljekovitim, izradili bi kolijevku za svoje dijete.
Od bukve su izrađivani štapići koji su se koristili za gatanje.
Sahrana
U pradomovini bogatoj rijekama, Slaveni su vjerovali da se na "drugi svijet" odlazi vodom.
Ukoliko su živjeli pored vode, na čamcu kojeg bi otisnuli, su priredili lomaču za pokojnika, sa njemu
"potrebnim" stvarima.
Kad su u seobama napustili porječja još je neko vrijeme ostao običaj izrade simboličnog "čamca za
put", u kojem bi umrlog ostavili da izgori na tlu.
U nekim krajevima i danas postoje običaji da se darovi pokojnicima stave na dasku i puste niz
rijeku.
Posmrtne ostatke pohranjivali su ispod humaka – kurgana, po poljima i šumama jer zasebna
groblja nisu imali. Ponekad su ukućane sahranjivali ispod kućnog praga ili pored ognjišta.
Ako bi lastavice savile gnijezdo ispod strehe, vjerovali su da im se preci vraćaju u blizinu doma.
Promjenom prebivališta, ideja o "drugom svijetu" se sve više veže uz podzemlje, jame, procjepe pa
se mrtvi počinju sahranjivati u zemlju, bez prethodnog spaljivanja.
Mitovi i legende
Slaveni su vrlo maštovit narod. Vole pripovijedati, ali se, pri tom, ne drže strogo zadane ideje, nego
je mijenjaju i nadopunjuju.
Kroz dugi niz godina, osnovni likovi su u svakom podneblju dobili drugačije ruho pa i nazivlje.
Vjerovanje
Budući da su Slaveni indoeuropskog porijekla, u osnovi su njegovali animizam – vjerovanje da u
svemu što postoji (biljkama, životinjama i ljudima) živi božanska iskra.
Tako je za njih čitav svijet bio "sveto mjesto."
Utjecaj na religioznost Slavena imao je dodir sa iranskim plemenima (Skiti i Sarmati) koji su
obožavali Sunce (Svantevid), vjetar (Stribog) i vlagu, odnosno vodu (Mokoš).
3
Pogledi na mitove
U nizu autora koji pokušavaju razumjeti stara vjerovanja, doktor Nikola Sučić se odlikuje
pokušajem da hrvatsku mitologiju rasplete od ostalih staroslavenskih utjecaja. U djelu "Hrvatska
narodna mitologija" bavi se predajama našeg podneblja, uspoređujući ih s drugim pristupima.
Kako je zamišljeno stvaranje svijeta?
Kad se u ništavilu Pramraka pojavilo svjetlo, božanski tvorac Svarog, Bjelobog, Svarun, Svevid
(kod Germana Odin ili Wodan) je započeo stvaranje svijeta. Svijetlo ima sjenu – Crnoboga,
Zleboga, simbola zla. Crnobog je stvorio Črta ili Čorta, crnu krilatu spodobu koji se često javlja u
obličju Zmaja.
Stablo svijeta
Nebo, zemlja i podzemlje su povezani tzv. Stablom svijeta - jasenom u čijoj krošnji žive bogovi, ali i
časni ljudi, ako su svojim podvigom pomogli narodu. Korijenje stabla urasta u podzemno carstvo
Crnoboga.
Perun
U visokim predjelima krošnje stoluje Perun - bog groma. Zovu ga i Porin, a baltički Slaveni Perkun.
Smatralo se da grom ili munja nastaje kad udari kremenim čekićem.
Iako strašan, smatran je zaštitnikom reda i pravde.
Perun je istovjetan s Thorom, Zeusom, Jupiterom, Donnerom ili Indrom.
Njegov dan je četvrtak, starohrvatski Perenden, dan kad su vršena žrtvovanja.
Perunovi simboli
Slaveni su vjerovali da tamo gdje udari grom se u tlu stvori gorski kristal – prozirac.
Stavljali su ga u temelje kuća za zaštitu od groma, ali i svih loših utjecaja.
Gdje Perun udari gromom, izraste perunika – iris croatica, biljka koja je smatrana ljekovitom.
Za zaštitu od groma, na krovnim gredama izdubili su šesterokutne simbole, koji u sebi kriju drevni
kalendar. Godina je, tako, podijeljena na 6 razdoblja:
-zimski solsticij;
-poklade;
-početak ljetnjeg doba (Jurjev dan u kršćanstvu);
-ljetnji solsticij;
-žetvene svečanosti;
-početak zimskog doba (Mitrov dan u kršćanstvu);
Perunovi simboli su se vremenom mijenjali – umjesto ognjenog kremena, oblikuje se čekić, a
kasnije tzv "rukovet strijela." Kasnijim pokrštavanjem Perun je prikazan kao sv. Ilija Gromovnik.
Volos
U najstarija vremena je religija Slavena bila vezana uz obožavanje životinja (totemizam) i uz
njihove zaštitnike. Vrlo stari, skotski bog Volos ili Veles je bio zaštitnik rogate stoke i divljači.
Neka Slavenska plemena su ga smatrala najvišim bogom, što potvrđuju brojni toponimi (npr.
Volosko postoji i u Bugarskoj, Veles u Makedoniji, Volos u Grčkoj, planina Velež u Hercegovini,
rijeka Vologda u Ukrajini, a kod nas Volosko, Voloski kuk, rt Veles kraj Žrnovice i Velebit).
U svojim ugovorima Slaveni su se kleli na Peruna i Volosa.
Volosova žena je imala različita imena u raznim područjima, npr. na istoku Devana, a kod nas
Vlasta. Kad je lov zamijenilo stočarstvo, postala je čuvarica ognjišta.
Pokrštavanjem Volos "postaje" Sveti Vlaho ili Blaž.
Izvorni aspekt božanstva je do danas sačuvan u narodu npr. u opremi zvončara.
Svantevid
4
Svantevid ili Vid se, kao bog Sunca, često bori sa silama mraka – sa Črtom. Hrvati su obožavali
Svantevida i sami sebe su nazivali Sunčevim narodom. Kult se očitava u brojnim toponimima
vezanim za vrhove s kojih se "dobro vidi". Svantevid pokrštavanjem "postaje" sv.Vid, a njegov
ognjeni mač zamjenjuje palmin list.
Ostala božanstva
Stribor je bog vjetra, nastao od Svarogova daha.
Tatomir je tajanstveni i nestalni bog Mjeseca.
Jarilo bog proljetne plodnosti, tjera zimu pa u kršćanstvu "postaje" sv. Juraj.
Rujimir je bog vina i svečanosti.
Ženska božanstva
Ženska božanstva su simboli prirode koja pruža obilje. Vrlo staro božanstvo – majka priroda je
Mokoš, gdje korijen riječi "mokro" upućuje na vlažnu zemlju, spremnu za rađanje.
U proljeće je priroda u naponu snage pa je boginja proljeća Vesna predstavljena mladom
djevojkom.
Simbol ljeta je Lada, boginja ljubavi i ljepote. Udana za boga rata Gerovita koji je u miru bio kovač.
Na jesen stiže Kaja boginja umrlih i nadolaska zime (25.11. se slavi "Sv. Kata - snijeg na vrata").
Pravi simbol zime i smrti svakako je Morana, odmetnuta boginja koja stoluje u podzemlju, gdje
urasta korijenje Stabla svijeta. To je carstvo Crnoboga kojem se ona priklonila. Morana se zimi
pretvara u zlokobnu Babu Jagu.
Ostala nadnaravna bića
Vrlo važne za sudbinu svega su vile Suđenice, Rođenice, Sojenice i sl. Ono što one odrede
prilikom rođenja, nitko ne može promijeniti.
U našim krajevima opisani su brojni divovi i patuljci, koji još žive u narodnoj predaji.
Žreci
Ljudima su pomagali tzv. Žreci – drevni svećenici, analogni keltskim Druidima. Čuvali su tzv. svete
panjeve Duba snage i Drveta istine – lipe. Od njih su spremali napitke moći, dodajući magične
trave i gljive. Žreci su poznavali rituale i bavili se predskazivanjem.
Kako su zazivali bogove i spremali amajlije prije bitaka, bogato su nagrađivani nakon pobjede.
Stoga su postali najgorljiviji protivnici kasnijem pokrštavanju.
Kako mit vide ruski teoretičari?
Ruski indoeuropeisti Ivanov i Toporov, su u sukobu Indre i Vritre (Vale) opisanom u Rig Vedi vidjeli
Peruna i Volosa. Perun kao bog groma ima osobine Indre, boga vremena. No, Veles, tradicionalni
bog stoke, po tom shvaćanju, dobiva obličje zmije ili zmaja i vlada podzemljem.
Perun i Volos jedan drugome kradu stoku i/ili vodu pa i ženu, Mokoš. Ona zimi boravi u podzemlju
kao Velesova ljubavnica, a ljeti je Perunova supruga.
Sukob je vječan, ali ne dovodi do uništenja, nego objašnjava prirodne mijene.
Kako mit vide naši autori?
Slijedeći ovaj pogled na mit, Katičić i Belaj kreću tragom narodnih pjesama. Budući da se u njima
miješa tisućljetnji utjecaj kršćanstva, Perun sve više sliči bogu Ocu, a Veles Sotoni.
Veles se, u obliku zmije, penje uz stablo, a gromovnik ga strijelama tjera u podzemlje.
Zanimljiv zaplet nastaje kad Veles u najdužoj noći ukrade iz kolijevke Perunova sina Jarila i odgaja
u podzemnom svijetu. Jarilo izlazi u proljeće (na Jurjev dan). Vjenča se sa sestrom Marom
(Perunovom kćeri) na ljetnji solsticij – mir između dva neprijateljska boga treba kroz ljeto zaštititi
žetvu. No, Jarilo prevari ženu, ona ga ubija i njena ljepota vene – pretvara se u Moranu - vraća se
zima. A onda, u najdužoj noći se opet rađa Jarilo i kreće ispočetka hod kroz godinu...
Posebna - sveta mjesta
5
Štovanje praslavenskih bogova vezano za krajolik. Odabirana su mjesta s posebnom energijom. U
srednjevjekovnom Elucidariju piše da u Europi postoji Istra, omeđena gorom koja sliči na Olimp
("jaže zovet Olinfos ježe jest Učka"). Upravo tu, prof. Belaj smješta pogansko prizorište u formi
svetog trokuta, razapetom između slijedećih toponima:
Prolazeći uz Potok kroz Trebišće = žrtvilište i Potrebišće dolazimo do vrha Perun.
S vrha Peruna pruža se pogled na rt kod Voloskog i na Trsat iznad kanjona Rječina, gdje je crkva
Sv. Jurja (Jarilo). Međusobne udaljenosti poštuju zadani razmjer kojeg su znanstvenici otkrili u
takvim "svetim pozornicama".
Slični toponimi
Slično se iznad rijeke Žrnovice kod Splita, nalazi brdo Perun. Prije gradnje ceste, postojao je blizu
vode Zmijski kamen, mitsko "sjedište Velesa".
Gerovo je mjesto čiji stanovnici govore neobičnim narječjem jer im je po legendi "Gerovit – bog
rata, dao spremiti čarobni napitak za promjenu govora, kako ih neprijatelj ne bi razotkrio."
Kornati su nastali "od tijela divova poraženih u ratu s bogovima, a suri kamen otoka, od njihovih
kostiju."
Klek je nastao "od diva kojeg je Volos ubio mačem pa je od njegove krvi potekla rijeka Dobra."
I tako, svaki toponim u pozadini krije neku priču...
I što je bilo dalje?
Kako je narodu ratara i stočara trebao putokaz u vremenu tj. kalendar, paganizam se održao
zaodjenut u novo ruho. Poganski obredi postali su narodni običaji vezani za godišnja doba.
Zaključak
O Hrvatima ima mnogo pitanja, a odgovori su, zasad, uglavnom hipoteze.
U našu domovinu su nas vjetrovi povijesti donijeli izdaleka, izmiješali smo se sa svima i nedavno
postali dio velike europske obitelji.
Velika Europa si postavlja ciljeve koji su Slavenima, pred stotinama godina, predstavljali prirodan
dio njihova bića:
- duboko usađena ekološka svijest u odnosu prema prirodi;
- demokratičnost i otpor prema ropstvu;
- ravnopravnost spolova;
- poštovanje požrtvovnosti za vlastiti narod do te mjere da je junacima zamišljeno mjesto uz
bogove.
U svijetu koji se globalizira nemojmo izgubiti vlastite korijene i zaboraviti svoje mitove o
nadnaravnim bićima, koja su nestala sa ovoga svijeta, kad smo ga počeli bolje razumijevati.
Korištena literatura:
Dr. Nikola Sučić: Hrvatska narodna mitologija
Prof. Vitomir Belaj: Hod kroz godinu
Prof. Radomir Katičić: Božanski boj
Dr. Tomo Vinšćak: Vjerovanje o drveću u Hrvata
Josip Horvat: Povijest i kultura Hrvata kroz 1000 godina
Vanja Spirin: Hrvatski mitovi i legende
Jacqueline Simpson: Europska mitologija
Richard Cavendich, Trevor O. Ling: Mitologija
Spasoje Vasiljev: Mitologija i religija drevnih Slovena
Dr. Marijan Košiček: Mit i seks
Dražen Kovačević: Legende i predaje Hrvata
Mile Dupor: Idu Slaveni
Inoslav Bešker: Puna kuća blagdana
Iolar: Paganizam u teoriji i praksi
6
© Copyright 2024 Paperzz
