HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE DRUGO SUDBENO VIJEĆE Broj: HNES – SV / 2 – 2015 Zagreb, 18. travnja 2015. Hrvatsko nacionalno etiĉko sudište u Drugom sudbenom vijeću za odluĉivanje o etiĉkim optuţbama za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, u sastavu: Zvonimir Šeparović predsjednik, Zdravko Vladanović - glavni tajnik te ĉlanovi Vijeća: Nikola Debelić, Ante Beljo, Vladimir Iljkić, Josip Jurĉević, Zvonimir Hodak, Nevenka Nekić, Ţeljko Olujić, Josip Peĉarić, Zdravko Tomac i Đuro Vidmarović, u postupku protiv Stjepana Mesića, za kojega je podignuta etiĉka optuţbe na sjednici odrţanoj 20. studenoga 2014. godine u Vukovaru, jednoglasno je donijelo ovu ODLUKU O ETIČKOJ OSUDI STJEPAN MESIĆ, roĊen 24. prosinca 1934. godine u Orahovici, diplomirani pravnik, hrvatski drţavljanin s prebivalištem u Zagrebu, po nacionalnosti Hrvat, bivši općinski sudac, bivši ĉlan Komunistiĉke partije te bivši zastupnik u Saboru Socijalistiĉke Republike Hrvatske, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, predsjednik Predsjedništva Socijalistiĉke Federativne Republike Jugoslavije i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske narodne armije, predsjednik Zastupniĉkog doma Hrvatskog drţavnog sabora, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oruţanih snaga Republike Hrvatske u dva mandata. ETIČKI JE ODGOVORAN 1. što je, 1967., kao zastupnik u Saboru Socijalistiĉke Republike Hrvatske, iznimno ţestoko progonio hrvatske znanstvenike i kulturne djelatnike koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 2. što je u prvoj polovici 1990-ih, kao visoki drţavni duţnosnik Republike Hrvatske, meĊunarodno kompromitirao demokratsku Republiku Hrvatsku kad je tijekom javnih okupljanja u hrvatskom iseljeništvu u Australiji i europskim zemljama drţao proustaške govore i pjevao ustaške pjesme. Istodobno je meĊu hrvatskim iseljenicima sramotio hrvatske drţavne institucije otuĊivanjem ĉekova s visokim novĉanim iznosima, koje su mu hrvatski iseljenici povjeravali kao donacije za obranu Hrvatske, HNES – SV / 2 – 2015 ∙ STJEPAN MESIĆ - ETIĈKA OSUDA ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA 1 3. što je u proljeće 1994. kao Predsjednik Zastupniĉkog doma Hrvatskog drţavnog sabora, sudjelovao u pokušaju izvoĊenja drţavnog udara, te je od tada sudjelovao u pokretanju i daljnjem konstruiranju laţne optuţnice protiv drţave Republike Hrvatske za poĉinjenje navodnog udruţenog zloĉinaĉkog pothvata; 4. što je u svibnju 1995. nakon osloboditeljske vojno-redarstvene operacije Bljesak ameriĉkom veleposlaniku Peteru Galbraightu laţno optuţio hrvatsku drţavu za etniĉko ĉišćenje Srba iz zapadne Slavonije; 5. što je 1998. bio laţni svjedok protiv Republike Hrvatske pred MeĊunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, a u razdoblju kad je bio Predsjednik Republike Hrvatske (2000. – 2010.), bio je jedan od glavnih promicatelja optuţbe o navodnoj krivnji hrvatske drţave za ratne zloĉine i agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu; 6. što je 2000. godine umirovio sedam generala Hrvatske vojske koji su hrvatskoj javnosti uputili pismo iskazujući zabrinutost zbog kriminalizacije Hrvatskog domovinskog rata i zanemarivanja Hrvatske vojske; 7. što je bio jedan od najvećih zagovaratelja laţne teze da Crna Gora nije 1990-ih sudjelovala u srbijanskoj oruţanoj agresiji na Republiku Hrvatsku te da nikada u povijesti nije ratovala protiv Hrvatske. Na taj je naĉin pridonosio neopravdanom iskljuĉivanju drţave Crne Gore iz optuţnice za genocid, koju je optuţnicu Republika Hrvatska podnijela pred MeĊunarodnim sudom pravde u Den Haagu. 8. što je bio jedan od najistaknutijih zagovaratelja i sudionika pravosudnih, politiĉkih, medijskih i svih drugih vrsta progona hrvatskih branitelja te stigmatizacije vrijednosti Hrvatskog domovinskog rata i tradicionalnog hrvatskog identiteta; 9. što je, kao predsjednik Republike Hrvatske, sustavno i veoma uporno sudjelovao u nizu djelatnosti koje su sprjeĉavale suoĉavanje hrvatskog društva i hrvatske drţave sa zloĉinima jugoslavenskog komunistiĉkog reţima, te je javno opravdavao i promovirao zloĉinaĉki jugoslavenski komunistiĉki sustav a njegovu paradigmu i simbole etablirao u institucijski sustav demokratske Republike Hrvatske; 10. što je krajem 2009., kao Predsjednik Republike Hrvatske, pristajanjem na presedansku izvansudsku arbitraţu sa Slovenijom glede Savudrijske vale, izravno sudjelovao u HNES – SV / 2 – 2015 ∙ STJEPAN MESIĆ - ETIĈKA OSUDA ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA 2 najteţoj veleizdaji protiv teritorijalnog integriteta i teritorijalne cjelovitosti drţave Republike Hrvatske, pa se zbog svega toga Stjepan Mesić ETIČI OSUĐUJE ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA OBRAZLOŢENJE Nakon što je na svojoj prvoj radnoj sjednici odrţanoj u Pastoralnom centru Sv. Bono u Vukovaru protiv Stjepana Mesića, pred Hrvatskim nacionalnim etiĉkim sudištem, podnesena etiĉka prijava te slijedom iste podignuta etiĉka optuţba za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, ovo Sudbeno vijeće provelo je postupak i pri tome utvrdilo etiĉki relevantne ĉinjenice i okolnosti koje se navode u dispozitivu ove Odluke. Vijeće pri tome polazi od notorne ĉinjenice da je Stjepan Mesić bio zastupnik u Saboru Socijalistiĉke Republike Hrvatske, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, predsjednik Predsjedništva Socijalistiĉke Federativne Republike Jugoslavije i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske narodne armije, predsjednik Zastupniĉkog doma Hrvatskog drţavnog sabora Republike Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oruţanih snaga Republike Hrvatske i da se za cijelo vrijeme javnoga djelovanja nije odrekao komunistiĉkih i projugoslavenskih politiĉkih uvjerenja. Politiĉku karijeru zapoĉeo je 1966. godine izborom u Općinsko vijeće Orahovice, a već 1967. postaje gradonaĉelnik Orahovice i zastupnik u Saboru Socijalistiĉke Republike Hrvatske. Bilo je to vrijeme kada je Matica hrvatska priredila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika u kojoj se pojašnjava pravo hrvatskog jezika na jeziĉnu osobnost i vlastito ime. Deklaraciju je sredinom oţujka 1967. potpisalo 18 ĉelnika najuglednijih jeziĉnih i kulturnih institucija u Hrvatskoj, a tekst Deklaracije objavljen je 17. oţujka u tjedniku Telegram. Mjesecima je jugoslavenski totalitarni reţim provodio zastrašujuću represivnu javnu hajku na Deklaraciju i njezine potpisnike. Vrhunac toga bilo je zasjedanje Sabora u kojem se niz zastupnika obrušilo na Deklaraciju kao da se dogodio smak svijeta. Radikalizmom se posebno iskazao mladi Stjepan Mesić, koji je tako zapoĉeo svoju istaknutu i višedesetljetnu protuhrvatsku djelatnost. Mesić je u Saboru izmeĊu ostalog rekao: „ Drugarice i drugovi zastupnici! ... Nije nas iznenadilo bacanje bombi na naša predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemaĉkoj ... Ali iznenadila nas je Deklaracija koju, na odreĊeni naĉin, svrstavam u isti koš s nekolicinom bombaša prema ĉitavom našem nacionalnom tijelu ... Kada sam proĉitao deklaraciju, sjeo sam i zamislio se. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politiĉka diverzija uperena protiv socijalistiĉkog razvoja naše zemlje, uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilaĉkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, ĉega se mi ne moţemo odreći ... Pridruţujem se onim zastupnicima koji traţe ... da se ne samo društveno politiĉki osude HNES – SV / 2 – 2015 ∙ STJEPAN MESIĆ - ETIĈKA OSUDA ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA 3 stavovi i potpisnici Deklaracije nego da i tuţilaštvo pokrene kriviĉni postupak protiv odgovornih za to.“ Nakon sloma Hrvatskog proljeća krajem 1971. g. zapoĉeo je novi krug ţestokih unutarpartijskih obraĉuna u Hrvatskoj, u kojima je Stjepan Mesić osuĊen zbog neprijateljske propagande i gospodarskih kriminalnih djelatnosti. Presuda je postala pravomoćna 1975. godine, te je Mesić na godinu dana upućen u zatvor Stara Gradiška. Na prvim višestranaĉkim izborima u Hrvatskoj, u proljeće 1990., Mesić je na listi Hrvatske demokratske zajednice izabran za saborskog zastupnika, a na konstituirajućoj sjednici Sabora – 30. svibnja 1990., postavljen je za prvog premijera demokratske Hrvatske. No, već u kolovozu 1990. Mesić umjesto Stipe Šuvara postaje predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu Socijalistiĉke Federativne Republike Jugoslavije, u statusu potpredsjednika. Kad je Mesić sredinom svibnja 1991. trebao automatskom rotacijom postati Predsjednik Predsjedništva SFRJ, to su sprijeĉila ĉetvorica velikosrbijanskih ĉlanova Predsjedništva. Tek poĉetkom srpnja 1991. godine., pritiskom Europske zajednice, Mesić je proglašen Predsjednikom Predsjedništva SFRJ, a u studenom 1991. podnosi ostavku i vraća se u Hrvatsku. Na drugim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, u kolovozu 1992., Mesić je na listi HDZ-a ponovno izabran za saborskog zastupnika, u kojem postaje predsjednik Zastupniĉkog doma. Na tome je mjestu sve do proljeća 1994. blokirao rad drţavne Komisije za utvrĊivanje ratnih i poratnih ţrtava te tako odgaĊao suoĉavanje hrvatskog društva sa zloĉinima jugoslavenskog komunistiĉkog reţima. Poslije odrţavanja prvih izbora za Ţupanijski dom Sabora (1993.), u kojem je Josip Manolić postao predsjednik tog saborskog doma, Mesić je zajedno s njim i s nizom drugih osoba u politiĉkoj i vojnoj strukturi Hrvatske i okolnih zemalja sudjelovao u pripremanju drţavnog udara u Hrvatskoj. Nakon što su poĉetkom oţujka 1994. dr. Franjo TuĊman, predsjednik Republike Hrvatske, i dr. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, potpisali Washingtonske sporazume kojima je uspostavljena intenzivna suradnja izmeĊu Hrvatske vojske, Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, Mesić i Manolić poĉetkom travnja 1994. blokiraju rad Sabora i pokreću parlamentarnu krizu u Hrvatskoj s ciljem provoĊenja drţavnog udara. Mjesec dana je u Hrvatskoj trajala parlamentarna kriza i pozadinska politiĉko-obavještajna bitka u kojoj su Mesić i Manolić bili poraţeni, pa poĉetkom svibnja istupaju iz HDZ-a i s nekolicinom najvjernijih pristaša osnivaju svoju novu stranku – Hrvatske nezavisne demokrate – u kojima je Mesić izabran za predsjednika, a za podpredsjednike bivši zastupnici HDZ-a Josip Manolić, Tomislav Duka, Slavko Degoricija, Perica Juriĉ i Dragutin Hlad. U drugoj polovici svibnja Mesić i Manolić, traţeći stranu podršku za drţavni udar, uputili su pismo Kongresu Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, u kojem su drţavno vodstvo Republike Hrvatske na ĉelu s dr. Franjom TuĊmanom laţno optuţili za sudjelovanje u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Tako su Stjepan Mesić i Josip Manolić poĉinili ĉin veleizdaje neutemeljenim kreiranjem teze o navodnom udruţenom zloĉinaĉkom pothvatu u kojem su sudjelovale najviše HNES – SV / 2 – 2015 ∙ STJEPAN MESIĆ - ETIĈKA OSUDA ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA 4 drţavne institucije Republike Hrvatske. Ta se teza nadalje postupno razvijala uz pomoć svih unutarnjih i vanjskih protivnika samostalne hrvatske drţave, a u punoj je mjeri buknula nakon 2000. godine. Zviţdaĉka stranica WikiLeaks objavila je mnogobrojne najstroţe ĉuvane tajne iz pismohrane diplomatskih biljeţaka Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava. Tako se saznalo da je Stjepan Mesić nakon osloboditeljske operacije hrvatskih vojno-redarstvenih snaga „Bljesak“ posjetio ameriĉkog veleposlanika Petera Galbraitha te „optuţio hrvatsku vlast da od oporbe skriva zbivanja u bivšem Sektoru zapad i izjednaĉio je iseljavanje Srba s etniĉkim ĉišćenjem“. Kljuĉna prijelomnica za neutemeljene optuţbe protiv hrvatske drţave zbila se u travnju 1998. kad je Mesić tajno svjedoĉio pred Haškim tribunalom u sluĉaju Blaškić, kojeg je zastupao odvjetnik Anto Nobilo. Mesić je usprkos prisege koju je dao pred sudom – da će govoriti istinu i samo istinu – ipak laţno svjedoĉio te je tako postao krivokletnik na štetu drţave u kojoj je do tada obnašao razliĉite iznimno istaknute drţavne duţnosti, a kasnije je u dva mandata bio i predsjednik Republike Hrvatske. Krivokletnik Mesić u Hagu je izrekao niz neistinitih ĉinjenica, meĊu kojima je kljuĉna polazna neistina da su se Slobodan Milošević i dr. Franjo TuĊman u KaraĊorĊevu navodno dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, te potom izvršili agresiju i najteţe ratne zloĉine. Nakon što je poĉetkom 2000. izabran za Predsjednika Republike Hrvatske, Stjepan Mesić je u rujnu iste godine, kršeći propisanu proceduru umirovio sedam istaknutih generala i admirala iz Domovinskog rata, koji su javnim pismom hrvatskoj javnosti opravdano iskazali zabrinutost zbog sve veće pravne, politiĉke i percepcijske kriminalizacije Domovinskog rata te destrukcije Hrvatske vojske. Umirovljen je admiral Davor Domazet Lošo te generali Mirko Norac, Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Damir Krstiĉević, Ivan Kapular i Milenko Filipović. Mesić je, pokušavajući opravdati ovu sramotnu odluku, u javnim istupima vrijeĊao generale optuţbama da navodno ruše drţavu: „Svi koji su mislili da se drţava moţe rušiti pamfletima, zaigrali su na krivu kartu. Od danas, oni više nisu pripadnici Hrvatske vojske! Vojska mora biti depolitizirana, onaj tko se ţeli baviti politikom ima pravo na to, ne sugeriramo mu u koju će stranku ući, ima široku lepezu pred sobom. Ali, dok je u vojsci, neće pisati pamflete.“ Mesić je potom u oba svoja predsjedniĉka mandata bio jedan od najvećih i najupornijih zagovaratelja i sudionika pravosudnih, politiĉkih, medijskih i svih drugih vrsta progona hrvatskih branitelja te stigmatizacije vrijednosti Domovinskog rata i tradicionalnog hrvatskog identiteta. Taj veleizdajniĉki ĉin Mesić je provodio u brojnim domaćim i meĊunarodnim prigodama zlorabeći i sramoteći autoritet institucije Predsjednika drţave. To se najradikalnije oĉitovalo u servilnom sluţenju neutemeljenim konstrukcijama Tuţiteljstva Haškog tribunala, koje je stranka u sudskom postupku, a pritom su se potpuno zanemarivale ĉinjenice i nacionalna sigurnost. Istodobno dok je kriminalizirao Domovinski rat, Stjepan Mesić je uzdizao jugoslavenski komunistiĉki reţim i njegove simbole nastojeći ih predstaviti kao vrijednosni temelj HNES – SV / 2 – 2015 ∙ STJEPAN MESIĆ - ETIĈKA OSUDA ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA 5 samostalne i demokratske Republike Hrvatske. Napadao je sve zagovaratelje humanistiĉkih i demokratskih vrijednosti, ukljuĉujući i meĊunarodne rezolucije u kojima su svi europski komunistiĉki reţimi osuĊeni kao totalitarni i zloĉinaĉki. Bio je jedan od najĉešćih posjetitelja i govornika na komunistiĉkim i ĉetniĉkim okupljanjima i obiljeţavanjima dogaĊaja iz Drugoga svjetskog rata. Redovito je odlazio u Srb, povodom obiljeţavanja 27. srpnja 1941. kao „Dana ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, iako je ĉak i prema partizanskim izvorima nedvojbeno da su tada ĉetniĉke i partizanske postrojbe izvršile jedan od najstrašijih pokolja nad hrvatskim hodoĉasnicima i svećenicima te bošnjaĉkim civilima. Mesić usprkos tim neprijepornim ĉinjenicama tvrdi da je ĉetniĉko-partizanski pokolj civila u Srbu „bio ustanak protiv ustaškog reţima!“. Na temelju izloţenih ĉinjenica i u duhu općih propisa kojima se ureĊuje pravo javnosti na pristup informacijama, valjalo je radi generalne i specijalne prevencije odluĉiti kao u dispozitivu ove Odluke, odnosno etiĉki osuditi Stjepana Mesića za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Predsjednik Drugog sudbenog vijeća i predsjednik Hrvatskog nacionalnog etiĉkog sudišta: Dr. sc. Zvonimir Šeparović, v.r. Ĉlanovi Drugog sudbenog vijeća Hrvatskog nacionalnog etiĉkog sudišta: Zdravko Vladanović, dipl. iur., glavni tajnik, v.r. Prof. dr. dr. h. c. Nikola Debelić, v.r. Ante Beljo, v.r. Vladimir Iljkić, dipl. iur., v.r. Prof. dr. sc. Josip Jurĉević, v.r. Zvonimir Hodak, dipl. iur., v.r. Nevenka Nekić, prof., v.r. Ţeljko Olujić, dipl. iur., v.r. Akademik Josip Peĉarić, v.r. Dr. sc. Zdravko Tomac, v.r. Mr. sc. Đuro Vidmarović, v.r. DOSTAVITI: 1. Javnosti, putem medija 2. Pismohrana, ovdje, - HNES – SV / 2 – 2015 ∙ STJEPAN MESIĆ - ETIĈKA OSUDA ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA 6
© Copyright 2024 Paperzz
