Depresija u stoljeću uma 4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem 26 — 28 / 02 / 2015 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 2|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | |3 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Gyrus vol III sup 1 Depresija u stoljeću uma 4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem 26 — 28 / 02 / 2015 U organizaciji Hrvatskog društva za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja Hrvatskog liječničkog zbora i Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Impressum Sadržaj Gyrus vol III sup 1 Glavni i odgovorni urednik / Editor-in-Chief Filip Đerke School of Medicine, University of Zagreb Zamjenik glavnog urednika / Deputy Editor Karlo Toljan School of Medicine, University of Zagreb Pridruženi urednici Barbara Tomić University of Zagreb Karlo Toljan University of Zagreb Marko Zorić University of Zagreb Božidar Nikša Tarabić University of Zagreb Grafički kolegij / Graphic Editor Otto Kušec School of Design, Faculty of Architecture, University of Zagreb Dora Kasun School of Design, Faculty of Architecture, University of Zagreb Nikola Prpić School of Medicine, University of Zagreb Urednički odbor Doc.dr.sc. Marijana Braš Prof.dr.sc. Veljko Đorđević Dr.sc. Lovorka Brajković, prof. Luka Filipović-Grčić Marcela Marčec Monika Šerić Naslovnica: Prof. Robert Šimrak tisak: ALFACOMMERCE d.o.o. Adresa redakcije Šalata 12, Zagreb Svi su radovi objavljeni u obliku u kojem su i zaprimljeni. Radovi nisu prevođeni, lektorirani niti uređivani. Izneseni stavovi predstavljaju stavove autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije uredničkog kolegija. 11 15 21 31 35 55 131 151 171 187 191 predgovor znanstveni i organizacijski odbor program kongresa susret s ekspertima plenarna predavanja kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi sažetci postera izložba predkongresne radionice o zagrebu bilješke Predgovor http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 10|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 11 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Uvodna riječ predsjednika kongresa POŠTOVANI KOLEGICE I KOLEGE! Izrazita nam je čast i zadovoljstvo zaželiti Vam dobrodošlicu na 4. kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji, koji se održava u Zagrebu od 26. do 28. veljače 2015. godine, ovog puta pod nazivom „Depresija u stoljeću uma“. Od svih nas očekuje se više no što smo do sada činili. Naša zemlja ne samo da nema suvišnih ljudi, nego mi svojom aktivnošću moramo učiniti novi iskorak u unaprijeđenju mentalnog zdravlja kao bitnog činitelja cjelokupnog zdravlja. U vremenu globalnih društvenih, ekonomskih, socijalnih i psiholoških kriza kroz koje prolazimo kao pojedinci, obitelji i društvo, svjedočimo i velikoj pojavnosti depresije koja postaje čest pratitelj suvremenog čovjeka, pratitelj koji narušava kvalitetu života i uzrokuje patnju pojedinca, obitelji i zajednice u cjelini. Osim toga, depresija je nezaobilazni pratitelj mnogih drugih teških stanja i bolesti, pri čemu je vrlo često neprepoznata ili neliječena. Nema i nemoguće je imati zdravlje bez mentalnog zdravlja, a prepoznavanje, preveniranje, liječenje i rehabilitacija depresije je važan korak ka promociji mentalnog zdravlja svih nas. Predsjednik kongresa prof. dr. sc. Veljko Đorđević Što smo u stanju učiniti u prevenciji i rehabilitaciji depresije te senzibiliziranju i podučavanju javnosti u suočavanju s ovom nadolazećom, pa već i prisutnom epidemijom. O brojnim aspektima depresije, kao jednog od najvećih javno-zdravstvenih problema 21.stoljeća koje ponosno nosi naziv Stoljeće uma, raspravljat ćemo na ovom kongresu. Možemo li i kako zaustaviti trend porasta broja oboljelih, gdje je mjesto i uloga psihijatrijske službe, javnog zdravstva ali i cjelokupne zajednice? Što treba i što se može učiniti da se ovi trendovi zaustave ili barem uspore? Da li je dovoljno samo informirati javnost i čekati da se poremećaji pojave, ili se može učiniti nešto više. Kako u Stoljeću uma i novih tehnologija zaustaviti porast broja depresivnih bolesnika, a posljedično i porast suicida, jer neliječena depresija je čest uzrok suicidalnog ponašanja? Uvjereni smo da samo zajedno i interdisciplinarno, okrenuti ideji zdravog življenja, možemo učiniti iskorak u zaustavljanju negativnih trendova, pobolijevanja i gubitka kvalitete života i povećanog mortaliteta uzrokovanog depresijom. 12|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predgovor | 13 Znanstveni i organizacijski odbor http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 14||4. Hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim djelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 15 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Organizacijski odbor Veljko Đorđević predsjednik Suorganizatori kongresa Lovorka Brajković Marijana Braš dopredsjednica dopredsjednica Filip Đerke Luka Filipović - Grčić Vlatko Šagud Vlado Čutura Jadranka Pavić Branka Kandić - Splavski Monika Šerić Josip Drdić Marcela Marčec Ana Jurašić zagrebački institut za kulturu zdravlja studentska sekcija za neuroznanost Znanstveni odbor doc. Josip Baće prof. Borna Baletić prof. dr. sc. Dražen Begić doc. dr. sc. Ivan Begovac prof. Peruško Bogdanić prof. dr. sc. Fran Borovečki dr. Tomo Brataljenović prim. dr. sc. Petrana Brečić prof. dr. sc. Danijel Buljan prof. Dalibor Cikojević prof. dr. sc. Nada Čikeš akademkinja Vida Demarin prof. dr. sc. Rudolf Gregurek doc. dr. sc. Mario Habek prof. dr. sc. Sanja Hajnšek prof. dr. sc. Neven Henigsberg prof. Leon-Battista Ilić prof. dr. sc. Slađana Ivezić dr. sc. Goran Ivkić prof. dr. sc. Miro Jakovljević prof. Mladen Janjanin prof. dr. sc. Miloš Judaš prof. dr. sc. Vlado Jukić prof. dr. sc. Križo Katinić prof. dr. sc. Marijan Klarica doc. dr. sc. Nataša Klepac prim.dr. Vesna Knapić akademik Ivica Kostović doc. dr. sc. Željka Krsnik prof. dr. sc. Božo Krušlin doc. dr. sc. Zorana Kušević prof. dr. sc. Vesna Medved prof. dr. sc. Alma Mihaljević - Peleš prof. dr. sc. Ninoslav Mimica prof. dr. sc. Lana Mužinić doc. dr. sc. Mirna Peršić - Brida doc. dr. sc. Milan Radoš doc. dr. sc. Martina Rojnić - Kuzman prof. dr. sc. Krešimir Rotim dr. sc. Goran Sedmak doc. dr. sc. Marina Šagud prof. dr. sc. Goran Šimić prof. Robert Šimrak prof. dr. sc. Mario Vukšić doc. dr. sc. Zoran Zoričić 16|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Akademija dramske umjetnosti Akademija likovnih umjetnosti muzička akademija Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 |Organizacijski odbor| 17 Podržavatelji kongresa Srebrni sponzor HRVATSKO PSIHIJATRIJSKO DRUŠTVO HRVATSKO DRUŠTVO ZA PALIJATIVNU MEDICINU HRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZBORA UDRUGA 100-POSTOTNIH HRVATSKIH RATNIH VOJNIH INVALIDA (HRVI) 1. SKUPINE ZBOR UDRUGA VETERANA HRVATSKIH GARDIJSKIH POSTROJBI UDRUGA SPECIJALNE POLICIJE IZ DOMOVINSKOG RATA Sponzori i izlagači UDRUGA NARODNOG ZDRAVLJA “ANDRIJA ŠTAMPAR” UDRUGA OBOLJELIH I LIJEČENIH OD MALIGNIH BOLESTI, NJIHOVIH OBITELJI I PRIJATELJA “VILA ZA LIKU”, GOSPIĆ PALIA CENTAR OSIJEK PROJEKT NA PRVOJ CRTI ZDRAVLJA KLUB SRETNIH ŽENA FACEBOOK GRUPA LAVICE SAVEZ PSIHOTERAPIJSKIH UDRUGA HRVATSKE PALIJATIVNI TIM LIPA, LIPIK DRUŠTVO ZA HOSPICIJSKU I PALIJATIVNU ZDRAVSTVENU NJEGU PRI HUMS-U 18|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 19 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Program kongresa http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 20|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 21 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Četvrtak, 26. veljače 2015 10:00 - 12:00 | cepamet | Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 4 Predkongresna radionica Uloga palijativne skrbi i gerijatrije u zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja (međunarodni simpozij organiziran u suradnji s bolnicom u Klagenfurtu i SANICADEMIA-om, Hrvatskim društvom za palijativnu medicinu HLZ-a i Društvom za hospicijjsku i palijativnu zdravstvenu njegu pri HUMS-u) moderatori: Veljko Đorđević, Marijana Braš Palliative Competence in emergency medicine, Rudolf Likar (in English) Geriatric concepts in Austria, Georg Pinter (in English) Psihijatrijsko/psihološki aspekti u palijativnoj skrbi Veljko Đorđević, Marijana Braš, Lovorka Brajković Prikaz eseja: Kako vidim razvoj pal. skrbi u lokalnoj zajednici, Boris Mijakovac Koje su poželjne osobine i koje su najvažnije kompetencije profesionalaca u palijativnom timu, Marko Dejanović Moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu, Biserka Sviben Moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu, Ranka Vučković Moja uloga u mobilnom palijativnom timu, Dina Linda Veronika Primjeri dobre prakse u Hrvatskoj Podjela diploma i zahvalnica, Veljko Đorđević, Vlasta Vučevac Rasprava 12:00 | POSJETA MUZEJU PSIHIJATRIJSKE BOLNICE VRAPČE | Bolnička ulica 32 početak razgleda (glavni ulaz u bolnicu) Voditelj: Vlado Jukić 12:00- 13:30 | HIIM (HRVATSKI INSTITUT ZA ISTRAŽIVANJE MOZGA) | šalata 12 Radionice iz neuroanatomije i neuroimaginga Milan Radoš, Mario Vukšić 14:00 - 16:00 | AKADEMIJA DRAMSKE UMJETNOSTI | Trg Maršala Tita 5 Pozdravna riječ, Borna Baletić Sastanak s ekspertom, akademik Ivica Kostović moderator: Veljko Đorđević 16:00-19:00 Pozdrav predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog društva, Vlado Jukić Depresija u stoljeću uma, Veljko Đorđević Depresija iz sedam perspektiva: transdisciplinarni integrativni model, Miro Jakovljević Depresija i komično, Borna Baletić Jules Massenet: Meditation, Vid Veljak, Krešimir Starčević Umjetnost, raspoloženje i bol, akademkinja Vida Demarin Giacomo Rossini: Une Larme, Vid Veljak, Krešimir Starčević 19:30 | MUZIČKA AKADEMIJA | Trg Maršala Tita 12 Svečanost otvaranja kongresa Pozdravne riječi Glazbena izvedba: F. Chopin: Scherzo nr. 3 u cis-molu, Ana Dadić, klavir Predstavljanje radova studenata Akademije likovnih umjetnosti te grafičke mape BOL Koktel dobrodošlice Petak, 27. veljače 2015 9:00 – 10:40 | cepamet | Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 4 Plenarna predavanja Depresivni poremećaj u stoljeću uma, Alma Mihaljević Peleš Farmakoterapija depresije, Marina Šagud Psihoterapija depresija, Rudolf Gregurek 22|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa | 23 Značaj rehabilitacije u liječenju oboljelih od depresije, Slađana Štrkalj Ivezić Psiha i dermatovenerologija u stoljeću uma?, Mihael Skerlev Egzistencijalni pristup depresiji, Križo Katinić Putokaz – smjer koji vodi iz depresije, Nikoleta Josipović 10:40 – 11: 00 | pauza za kavu 13:45 – 14:30 | pauza za ručak uz poster prezentaciju 11:00- 12:30 14:30 – 15:45 DVORANA 1 Javno predstavljanje projekta: Na prvoj crti zdravlja Na prvoj crti zdravlja, Marijana Braš, Veljko Đorđević, Lovorka Brajković, Vida Demarin, Vlado Čutura, Jadranka Pavić, Ivan Šušnjara, Čedo Kuharić, Branka Kandić- Splavski DVORANA 2 Depresija – veliki javnozdravstveni problem u RH Kratka usmena izlaganja Bolnički pobol zbog depresivnih poremećaja u Republici Hrvatskoj, Maja Silobrčić Radić Javnozdravstveni aspekti depresije, Luka Filipović-Grčić Prevencija studentske depresije, Filip Đerke Depresija kroz povijest: pitanja i izazovi, Goran Mihelčić Neznanje od depresiji, Mia Bursić Rasprava Okrugli stol: moderator: Lana Mužinić Terapijski dosezi u liječenju depresije - klinička iskustva u Klinici za psihijatriju KB Dubrava, Lana Mužinić, Davor Rak, Igor Marinić, Aldenita Matić 12:40 – 13:45 | DVORANA 2 Terapija depresije Kratka usmena izlaganja Metabolizam triptofana i etiologija depresije, Karlo Toljan Prevencija depresivnog poremećaja suportivnim terapijskim postupcima, Sonja Vrban Depresija u stoljeću depresije? Psihoanalitički osvrt, Zorana Kušević Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti u prevenciji i tretmanu depresije, Ivana Lujić Tretiranje nesanice u rehabilitaciji oboljelih od depresije, Marija Živaljić Studentski osvrt na intervju s osobom koja boluje od depresije, Ivana Flisar Primjena narativnog pristupa u skrbi za mentalnog bolesnika, Dubravka Šimunović 24|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Depresija i komorbiditet Kratka usmena izlaganja Depresivni poremećaj u bolesnika s tjelesnim bolestima, uloga konzultativnog psihijatra u liječenju, T. Jagodić Bilansna depresivna pozicija kod ovisnika, Zoran Zoričić Povezanost depresije i tumora - serija prikaza slučajeva, Marcela Marčec, Luka Filipović-Grčić Depresija i kvaliteta života u pacijenata s implantiranim kardioverter defibrilatorom: prikaz slučaja i pregled literature, Monika Šerić Post-inzultna depresija, Dinko Smilović Okrugli stol (psihoonkologija): moderator: Lovorka Brajković Kvaliteta života kod onkoloških bolesnika, Lovorka Brajković Mentalna adaptacija na rak - analiza valjanosti mini MAC upitnika, Maja Boban Poricanje kao zdrav mehanizam obrane kod pacijenta s karcinomom pluća, Robert Marinić Depresija i kronična bol, Marko Zorić Povezanost depresije i tumora-serija prikaza slučaja, Marcela Marčec Analiza valjanosti skale hospitalne anksioznosti i depresivnosti (HAD) u pacijenata oboljelih od uznapredovalog raka, Boban Maja 15:45 – 16:45 Mediji: prijatelj ili neprijatelj u sprječavanju depresije, Blanka Jergović, Srećko Gajović, Dragan Bralić, Jasenka Pajalić Lavice protiv depresije, Facebook grupa Lavice 16:35 – 16:45 | pauza za kavu 17:00 – 18:15 Na prvoj crti zdravlja Na prvoj crti zdravlja, Marijana Braš, Veljko Đorđević, Lovorka Brajković, Vida Demarin, Vlado Čutura, Jadranka Pavić, Ivan Šušnjara, | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa | 25 Čedo Kuharić, Branka Kandić- Splavski Život s posttraumatskim stresnim poremećajem, Marijana Braš Klub sretnih žena, Mirela Cvitić „Šatorom“ protiv depresije, Vlado Čutura Sekundarna viktimizacija u braniteljskoj populaciji, Zlatko Crkvenčić 18:30 – 19:30 Susret s ekspertom – akademkinja Vida Demarin moderator: Veljko Đorđević 21:00 | ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH (ZKM) - dvorana Polanec Kazališna predstava Psihoza 4.48 (U izvedbi Učilišta ZKM-a) Psihoza 4.48, Ira Fabijanić Rasprava o predstavi, Borna Baletić, Veljko Đorđević Subota, 28. veljače 2015 9:00 – 11:00 | CEPAMET | Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 4 Plenarna predavanja Uloga studenata u borbi s depresijom, Filip Đerke, Luka Filipović-Grčić Depresija u djece i adolescenata- izazovi za terapiju, Ivan Begovac Važnost psihijatrije starije životne dobi danas, Ninoslav Mimica Duhovnost i depresija, Mijo Nikić Djela dobra sada daju hrabrost za budućnost, Slobodan Lang Um atrakcijskih sila 21. stoljeća bez razuma (represija, hipertenzija i depresija u mentalnom sklopu), Slavko Kulic 11:00 – 11:15 | Pauza za kavu 26|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem 11:15 – 12:45 | DVORANA 1 Dječja i adolescentna psihijatrija Okrugli stol: Dječja depresija ili o boli – što dijete boli, Ljubica Paradžik Rana adolescencija, nenamjerne ozljede i depresivnost, Tomislav Franić Iskustvo zlostavljanosti i depresija, Domagoj Štimac Primjena lijekova u liječenju depresije dječje i adolescentne dobi, Katarina Dodig-Ćurković Kratka usmena izlaganja Prevencija dječjeg suicidalnog ponašanja – iskustva iz školske prakse, Aleksandra Mindoljević Drakulić Depresivnost adolescenata – što znamo i što bismo trebali znati, Trpimir Jakovina Obilježja namjernog trovanja lijekovima kod maloljetnih osoba, Nenad Jakušić 11:15 – 12:45 | DVORANA 2 Kratka usmena izlaganja Depresija i starost, Branka Kandić – Splavski Okrugli stol: Podrškom protiv depresije, Jadranka Pavić, Jelena Lončar, Mirela Pandžić, Biserka Sedić, Dubravka Šimunović, Mario Bebek 12:45 – 14:00 | DVORANA 1 Depresija u zajednici Kratka usmena izlaganja Prepoznavanje suicidalne depresivne osobe u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj službi - možemo li bolje?, Franko Haller Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura, Božidar Nikša Tarabić Depresija i društvo, Ira Fabijanić Edukacija i kompetencije multidisciplinarnog profesionalnog tima u pristupu depresiji, Petra Ćaćić Metode i motivi samoubojstava u antičkom društvu, Aleksandra Mindoljević Drakulić Uloga profitnog i neprofitnog sektora u pristupu depresiji, Dora Dujmović | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa | 27 12:45 – 14:00 | DVORANA 2 Depresija i duhovnost Kratka usmena izlaganja Depresija u ozračju duhovnosti, Vladimir Gruden Od Freuda – do Lise Miller: Psihološka perspektiva povezanosti depresije i religioznosti, Lucija Fusić Duhovnost i depresija u svjetlu kršćanske antropologije, Krešimir Grgat Klinička i duhovna depresija, Igor Grahovac-Fedešin Utjecaj duhovnosti i religioznosti na brzinu oporavka u oboljelih od depresije, Sanea Mihaljević 14:00 – 15:00 | pauza za ručak 15:00 – 16:00 | dvorana 1 Umjetnost i depresija kratka usmena izlaganja Klasična glazba i psihijatrijski bolesnici, Željko Milovac Depresija i umjetnost, Sandra Vuk Pisk Art terapije i depresija, Melinda Šefčić Uloga umjetnosti u liječenju i rehabilitaciji depresivnog bolesnika - Prikaz slučaja, Sonja Mikulec/Ema Bokulić Art terapijski pristup likovnom radu kod hospitaliziranih osoba sa dijagnosticiranom depresijom, Mia Janković Shentser DVORANA 2 Sljepoća nije mrak / Dodir stopala, dodir ruke / 10 minuta samoće (performansi); Ivona Biočić Mandić DVORANA 3 Dr. Dušan Potkonjak - psihodramski terapeut, trener i edukator: Psihodrama protiv depresije, Zdravko Bokulić Pokret u psihodrami kao mogući izlaz iz depresije, Zdravko Bokulić Karakteristike psihodramske katarze, Ljubomir Radovančević Psihografije umjetnika, Ljubomir Radovančević Shizofrenija i samoubojstvo Ulderika Donadinija, Ljubomir Radovančević Stavovi društva spram suicida dovedeni do ekspresije humorom, Ljubomir Radovančević Depresija u doba raz/uma, Ljubomir Radovančević Psihopatologija slikarstva Marije Novaković, Ljubomir Radovančević Proces psihoterapije djeteta i upotreba crteža, Ljubomir Radovančević 19:00-20:00 | ZAKLJUČAK I RASPRAVA Možemo li /i kako/ zajedno zaustaviti depresiju u stoljeću uma? Moderatori: Veljko Đorđević, Vida Demarin, Slavko Kulić Zajedničko druženje u ZIKZ-u 15:00 – 16:00 | DVORANA 2 Okrugli stol: Ivan Vukoja, Jakov Ivković, Ana Asančaić, Lucija Bagarić i Maksimilijan Mrak Zdrava ljubav kao preduvjet zdravlja Projekt Udruge narodnog zdravlja Andrija Štampar „budi cool, ne budi bully“ Projekt Udruge narodnog zdravlja Andrija Štampar „zdravlje svima“ 16:30 – 19:00 | ZIKZ, Zagrebački Institut za kulturu zdravlja | Kvaternikov trg 9 DVORANA 1 Autogeni trening kao pomoćna psihoterapijska metoda u liječenju depresije, Vedran Bilić 28|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 29 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa Sastanak s ekspertima 30|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 31 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Susret s ekspertom Susret s ekspertom Ivica Kostović Vida Demarin Ivica Kostović hrvatski je zananstvenik impresivnog životnog i zananstvenog iskustva. On je akademik HAZUa, bivši potpredsjednik Vlade, ministar znanosti i tehnologije, predstojnik Ureda Predsjednika Republike, saborski zastupnik i potpredsjednik Hrvatskog sabora te ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga. Rođen je u Zagrebu 7. lipnja 1943., a 1967. diplomirao je na Medicinskom fakultetu. Ondje je ostao raditi na Anatomskom institutu Drago Perović, gdje je 1987. osnovao i vodio Odjel za neuroanatomiju. Godine 1998. utemeljio je Hrvatski institut za istraživanje mozga, čija se 25. obljetnica rada obilježava ove godine. Ivica Kostović je profesor na Medicinskom fekultetu sveučilišta u Zagrebu, a u razdoblju od 1992.-1993. vodio ga je kao dekan. Također je bio gostujući profesor na Harvard Medical School u Bostonu od 1975. do 1976., savjetnik za Ljudsku neuroanatomiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Yale od 1979. i Spinoza Professor na Sveučilištu u Amsterdamu od 1990. godine. Aktivno je sudjelovao u Domovinskom ratu kao zamjenik načelnika Stožera saniteta Republike Hrvatske od 1991. do 1995. Godine. Uza sve navedeno, njegova najveća ljubav i strast ostaje neuroznanost kojom se još uvijek predano bavi. Glavni doprinos je u objavljenim otkrićima o razvitku moždane kore čovjeka. Rezultatima svojih radova, a posebno otkrićem prolaznog fetalnog sloja u razvojnoj osnovi moždane kore čovjeka (subplate zona), kao i otkrićem prvih neuronskih veza u fetalnoj moždanoj kori čovjeka, bitno je utjecao na razvitak neuroznanosti. Veliki doprinos Ivice Kostovića jest promicanje spoznaja o mozgu i potrebe istraživanja mozga u široj javnosti, kroz dugogodišnje aktivno sudjelovanje u sklopu svjetskog Tjedna mozga kojeg organizira Dana Alliance for Brain Research, a u Hrvatskoj Tjedan mozga organiziraju Hrvatskog društvo za neuroznanost (kojem je Kostović predsjednik) i HIIM (u kojem je Kostović direktor). Njegova najbolja osobina ostaje, međutim, vječita spremnost da svoje bogato znanje i iskustvo podijeli sa studentima. Vida Demarin je ugledna hrvatska znanstvenica i redovita profesorica Sveučilišta u Zagrebu te redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rođena je u Zagrebu 15. Lipnja 1944., a 1969. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bila je predstojnica Klinike za neurologiju KBC «Sestre milosrdnice» do 2011. i osnivač i voditelj 2 referentna centra Ministarstva zdravlja (za neurovaskularne poremećaje i za glavobolje). Od rujna 2012. medicinski je ravnatelj Poliklinike Aviva. Direktorica je poslijediplomskog tečaja Healthy Lifestyle and Prevention of Stroke Interuniversity Centre Dubrovnik - kontinuirano od 1990. - (Sveučilište u Zagrebu, Grazu, Munchenu i Columbia University New York) te predavačica na međunarodnoj kontinuiranoj poslijediplomskoj izobrazbi iz neurosonologije Curso Teorico sobre Doppler Transcranel - Madrid i Assessment of cerebral vasoreactivity and evoked vascular responses - Graz, Miinchen, Udine. Osnivačica je Laboratorija za cerebrovaskularnu dijagnostiku u KBC «Sestre milosrdnice“, osnovala je Hrvatsko društvo za neurovaskularne poremećaje HLZa i Hrvatsko društvo za prevenciju moždanog udara. Predsjednica je ili članica znanstvenih odbora više međunarodnih društava i izabrana je za «fellow» Američke akademije neurologa, Američkog društva za srce i moždani udar i Europskog društva za moždani udar. Osnovno je područje njenog djelovanja proučavanje krvožilnih poremećaja mozga, moždane autoregulacije, neuroplastičnosti mozga i glavobolje. Pionir je doplerske dijagnostike u Hrvatskoj i u ovom dijele Europe, a svojim je radom značajno unaprijedila neinvazivnu dijagnostiku cerebrovaskularnih poremećaja prvenstveno u svrhu prevencije moždanog udara. Nesebično prenosi svoje znanje na mlađe kolege i tijekom svoje karijere odgojila je generacije neurologa koji danas rade u gotovo svim bolnicama u Hrvatskoj, mnogi i u svijetu, na uglednim pozicijama kao sveučilišni profesori ili voditelji prestižnih institucija. Dio tog znanja odlučila je podijeliti s nama u nečemu što će, nadajmo se, biti samo jedan u nizu susreta s ovom iznimnom znanstvenicom. 32|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sastanak s ekspertima | 33 Plenarna predavanja http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 34|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 35 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresija u stoljeću uma ĐORĐEVIĆ V. KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia Sažetak: Kako je moguće da u 21. stoljeću, stoljeću uma, raste broj oboljelih od depresije te da se često pojedinac, obitelj, ali i cijela zajednica osjećaju beznadno, izgubljeno, ustrašeno, bez nade i želje za životom. Epidemiološki podaci govore o sve većem porastu depresivnih osoba te o depresiji kao izrazito rastućem, gotovo pandemijskom procesu, prisutnom širom svijeta. Depresija razara um i tijelo, a od čovjeka stvara ljudsku kreaturu koja se muči sa svakodnevnim funkcioniranjem, osobu koja ne može uživati, kojoj su nestala osjetila i koja često pomišlja, pa i počini suicid. Psihijatrija je, ma što o njoj danas mislili, desetljećima pokušavala zaustaviti ove trendove, očito nedovoljno uspješno. Kako možemo govoriti o uspjehu jedne struke ako se predmnijeva da će iz godine u godinu rasti broj depresivnih te da će dovesti do onesposobljavanja velikog broja ljudi i biti povezana s nizom drugih somatskih bolesti. Naravno, ovdje samo jedna struka nikako nije dovoljna. Psihijatrija se godinama povlačila u svoje „kazamate“ – odjele, psihijatrijske bolnice i kao da se još uvijek izdvaja iz društva, priznali mi ili ne. Uloga cijele akademske zajednice, od onih koji se bave etikom do onih koji se bave umjetnošću, kao i nas medicinara, psihologa, socijalnih radnika, duhovnika, ali i svih humanista je da nas sve poveže i krenemo iznova. Ne možemo biti sretni ako su ljudi pokraj nas nesretni. Okrenimo se jedan prema drugome, pogledajmo se, osjetimo se da bismo si pomogli kao ljudi, kao struka, kao zajednica. Danas učinimo svi zajedno stručni iskorak, kako bismo u skoroj budućnosti osigurali zdravlje sa što manje depresije u mozgu, tijelu i duši. Možda nećemo uspjeti do kraja, ali ćemo bar smanjiti broj oboljelih i ljudi koji pate. Smanjiti ljudsku patnju je naša zadaća. To možemo samo ako se povežemo, surađujemo i idemo svi u jednom cilju zdravije, naprednije i humanije Hrvatske, Hrvatske dostojne čovjeka. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2084 Depresija iz sedam perspektiva: transdisciplinarni integrativni model JAKOVLJEVIĆ M. KBC Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, CRO •Klinika za psihijatriju •Zavod za biologijsku psihijatriju i kliničku psihofarmakologiju Sažetak: U literaturi se može naći jako veliki broj teorijskih modela depresije, kako biologijskih, psiholoških i socijalnih tako i spiritualnih i evolucionističkih. Svaki od ovih modela sadrži više ili manje korisnih informacija i istina o depresiji, ali nijedan od njih ne objašnjava sve aspekte depresije i njezina liječenja. Drugim riječima niti jedan od modela depresije ne može se u potpunosti prihvatiti ili odbaciti. Zastupljenost mnoštva različitih modela i teorija depresije podsjeća na anegdotu o slijepcima koji su opisivali slona tako što je svaki od njih pipao pojedini, ali drugi dio tijela i u skladu s tim ga opisao. Ako se radi o slijepcima koji ne uvažavaju jedni druge ili pak međusobno ne razgovaraju svaki će imati svoje uvjerenje i držati da je samo on u pravu. Ako slijepci razgovaraju, od fragmentarnih opisa mogu sklopiti cjelovitu definiciju slona. Stoga je kreiranje integrativnog i holističkog modela depresije od iznimne važnosti za njezino bolje razumijevanje i uspješnije liječenje, ali i za daljnji razvoj psihijatrije kao vjerodostojne i terapijski moćne medicinske discipline. Depresija je iznimno složen medicinski, ali i antropološki, evolucijski, sociološki, filozofski i psihološki fenomen koji se može promatrati iz različitih perspektiva, koje objedinjene daju njezinu potpuniju sliku koja može biti putokaz za uspješnije liječenje. Različite perspektive u različitim fazama razvoja depresogenog procesa, ali i u različitim fazama liječenja omogućuju bolje razumijevanje i uspješnije liječenje depresije. Transdisciplinarni holistički integrativni model temelji se na sistematiziranim i integriranim spoznajama o depresiji iz sedam perspektiva na temelju četiri paradigme (tjelesna, tjelesno-duševna, tjelesno-energetska i tjelesno-duhovna) i četiri ontološke dimenzije (čovjek kao biološko/tjelesno, psihičko/duševno, socijalno i duhovno/transcendentalno biće). http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2108 36|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 37 Depresija i komično Umjetnost, raspoloženje i bol BALETIĆ B. Akademija dramske umjetnosti, Zagreb, Croatia DEMARIN V. Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Zagreb, Croatia Sažetak: Velik je popis izuzetno poznatih umjetnika za koje je utvrđeno da su bolovali od depresije. Gotovo da su bolesti psihe nešto što se podrazumijeva kao “normalno“ u svijetu umjetnosti i stvaralaštva. Svejedno, često se iznenadimo i s nevjericom prihvaćamo činjenicu da je umjetnik koji je živio i radio u našoj blizini bolovao od depresije i da je čak kao poslijedicu toga počinio samoubojstvo. Netko tko nas je i prosvjetljivao , netko tko nas je zabavljao netko kome smo zavidili na životu koji je živio, i na djelima koja je stvorio, digao je ruku na sebe. Slobodno možemo reći da nam je to teško shvatljivo i prihvatljivo. Pogotovo nam je teško shvatljivo i prihvatljivo i s nerazumijevanjem privaćamo da je to učinio komičar, glumac čiji je zadatak da nas zabavlja i koji nas je uveseljavao, odjednom nam se prikaže u potpuno drugom svjetlu. U današnjem svijetu, gdje komičari postaju svjetski poznate ličnosti, osjećamo da svaki dan živimo s njima i s njihovim radom, postaju nam uzor, volimo njihov rad, identificiramo se s njima i inficiramo se njihovim smijehom i porukom koju ona donosi. Je li moguće da nitko od nas koji se bavimo izvedbenim umjetnostima ne znamo što je to depresija ili možda ne želimo znati što je to, i kako ona nastaje u svezi s našim poslom i izloženošću s javnošću? Možda na neki način i prizivamo sami ta stanja duha koja nas u stvaranju hrane i pristajemo na njih? Da li je moguće da ako se počnemo boriti protiv depresije i sličnih stanja, da se bojimo da ćemo izgubiti moć stvaranja koja nas određuje i o kojoj ovisimo? Sažetak: Umjetnost je plod ljudske kreativnosti, ona je stvaranje lijepih i značajnih djela, viša vještina kojom se ovladava učenjem, vježbom i promatranjem. Stoljećima znanstvenici tragaju za izvorom umjetničkog dara i kreativnosti. Uvođenje moderne tehnologije u medicinu omogućilo je vizualizaciju i mjerenje promjena moždanih funkcija za vrijeme kreativnih procesa poput slikanja, slušanja ili izvođenja muzike. Neuroznanost je svjesna činjenice da se umjetnost ne može pojednostavniti i opisati kao čisto senzoromotorička aktivnost različitih područja mozga. Umjetnost je proizvod kreativnog uma. Temeljne funkcije mozga i najdojmljivija ljudska iskustva usko su povezane. Što je iskustvo važnije, to će ono više pridonijeti shvaćanju temeljnih svojstava mozga. Ne radi se, stoga, toliko o tome što nas neuroznanost može naučiti o ljubavi i umjetnosti, već što nas ljubav i umjetnost mogu naučiti o mozgu. Što je umjetnost? Ona izrasta iz ljudske radosti i tuge. Uglavnom iz tuge. Ona izrasta iz naših života. Je li bol ključ kvalitetne umjetnosti? Često govorimo o ludim genijima, napaćenim umjetnicima i preklapanju to dvoje. Je li bol čahura iz koje izrasta dobra umjetnost? Na polju vizualne umjetnosti jasna je i ohrabrujuća činjenica da bolest nije pod svaku cijenu onesposobljavajući faktor. S jede strane, bolest otežava svakodnevne aktivnosti, ali s druge, kreativne strane, otvara nove mogućnosti kojih um do tada nije bio svjestan. Prema staroj kineskoj poslovici, glazba ima moć da olabavi napetosti u srcu i smanji i otpusti skrivene emocije. Glazbi se okrećemo, trebamo je, zbog njezine mogućnosti da nas dirne, potakne naše osjećaje, raspoloženja i stanja uma. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2113 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2068 38|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 39 Krešimir Starčević diplomirao je klavir u razredu Đorđa Stanettija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se na Univerzitetu za glazbu u Beču u razredu Stefana Vladara. Dobitnik je nagrada na domaćim i međunarodnim pijanističkim natjecanjima te Dekanove nagrade. Solistički je nastupio uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT-a i Simfonijskinorkestar Muzičke akademije u Zagrebu, a komornu glazbu svira sa nekima od najboljih mladih glazbenika. Umjetnički je voditelj Zagrebačkih ljetnih večeri. Vid Veljak rođen je 1996. godine u Rijeci. Trenutno je student četvrte godine Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Valtera Dešpalja, te se usavršava na Međunarodnoj Muzičkoj akademiji Kneževine Liechtenstein. Dobitnik je brojnih prvih nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanja kao što je Međunarodno natjecanje za mlade violončeliste Antonio Janigro u Poreču. Kao solist nastupao je diljem Europe sa orkestrima kao što su Simfonijski orkestar HRT-a, Stuttgartski komorni orkestar, te Zagrebački solisti. Giacomo Rossini: Une Larme Jules Massenet: Meditation 40|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem SERVIER AD3 2013-14. Rujan 2014. Izvođači koncerta Otkrića za život Servier Pharma d.o.o. Tuškanova 37, Zagreb T +385 1 3016 222 E [email protected] www.servier.com | | 41 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresivni poremećaj u stoljeću uma Farmakoterapija depresije MIHALJEVIĆ PELEŠ A., Šagud M., Bajs Janović M., Jevtović S. Klinika za psihijatriju KBC Zagreb, Zagreb, Croatia SAGUD M., Mihaljević-Peleš A., Vuksan-Ćusa B. KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za Psihijatriju Sažetak: Veliki depresivni poremećaj, sa svojim ponavljajućim obilježjem ima značajan upliv na cijeli životni vijek bolesnika. Poremećaj je povezan sa značajno većim brojem opće medicinskih i psihijatrijskih pratećih bolesti. Ima veliki utjecaj na psihosocijalnu dobrobit bolesnika, smanjuje produktivnost i predstavlja znatan ekonomski teret zdravstvenom sustavu. Depresija uzrokuje porast socijalne disfunkcionalnosti 23 puta veću nego u općoj populaciji. Depresivni bolesnici imaju dva puta veći mortalitet od opće populacije. Dijelom se to odnosi na suicidalnost bolesnika, a dijelom na rizik od razvoja drugih tjelesnih bolesti, posebno kardiovaskularnih bolesti. Danas se depresija nalazi na četvrtom mjestu kao uzrok bolesti, a smatra se da će do 2020. godine biti na drugom mjestu odmah iza kardiovaskularnih bolesti. Godišnja prevalencija depresivnog poremećaja procjenjuje se na 3,9%, a oko 12,8% ljudi doživi barem jednu depresivnu epizodu. Podaci pokazuju da čak 15% depresivnih bolesnika počini samoubojstvo. Kod žena će zbog njihove biološke specifičnosti do 2020. biti na prvom mjestu kao uzrok bolesti. Postoji očita razlika u pojavnosti depresije između spolova. Depresija se gotovo dvostruko češće (2:1) javlja kod žena u odnosu na muškarce. Učestalost depresije se stoga za muškarce procjenjuje na oko 11%, a za žene 19%. Nema velike razlike u učestalosti pojavljivanja poremećaja raspoloženja ovisno o rasi, socio-ekonomskom stanju. Ipak treba reći da se kod siromašnijih češće dijagnosticira shizofrenija, a kod bogatijih poremećaji raspoloženja. Svi psihijatrijski poremećaji, ako se na vrijeme ne liječe, dovode do oštećenja kognitivnih funkcija. Poznato je da depresija i demencija već duže koegzistiraju, no nije jasno dovodi li jedno stanje do drugoga. Povećava se količina dokaza koji sugeriraju da bi depresija mogla biti rizični čimbenik za razvoj demencije. Depresija, koja uvijek utječe na pad kognitivnih sposobnosti, gotovo udvostručava rizik razvoja demencije. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo. Depresija nije obična tuga. Kad se tuga pojavi bez ikakvog pravog razloga ili je razlog nesrazmjeran jačini tuge, ako ne prestaje i ponavlja se, te čovjek zbog toga nije u stanju normalno raditi, živjeti i veseliti se životu, onda se radi o depresiji. Zbog neupućenosti depresiju ne prepoznaju ni oni koji je imaju. Depresija je stoga, ozbiljan duševni poremećaj koji zahtjeva ozbiljan pristup, kako bi se spriječile ozbiljne posljedice. Na kraju i socioekonomske posljedice su velike. Troškovi liječenja depresije antidepresivima, dani bolovanja i prerane smrti zbog depresije jesu veliki, ali neliječenje depresije donosi još veće troškove. Zato je neophodno što ranije dijagnosticirati i liječiti poremećaj kako bi se poboljšala radna i socijalna funkcionalnost i izbjegao razvoj drugih tjelesnih i psihičkih bolesti povezanih s depresijom. Stoga će učinkovita primjena svih raspoloživih metoda liječenja u psihijatriji bitno umanjiti opće toškove u zdravstvenom sustavu. Sažetak: Iako je depresija poznata još iz antičkih vremena, učinkovita terapija pojavila se tek sredinom 20. stoljeća. Nakon prvih antidepresiva – tricikličkih antidepresiva te neselektivnih i ireverzibilnih inhibitora monoaminooksidaze, posljednjih godina i desetljeća pojavljuju se brojni novi antidepresivi. Antidepresivi su temeljna terapija umjerno teške i teške depresivne epizode. Potrebni su nam antidepresivi različitih mehanizama djelovanja da bismo mogli ublažiti simptome u pojedinih bolesnika. Mehanizam djelovanja svih postojećih antidepresiva uključuje monoamine. Antidepresivi spriječavaju ponovnu pohranu, imaju učinak na receptore, ili usporavaju metabolizam monoamina. Posljedično dolazi do promjene ekspresije gena, povećane sinteze faktora rasta neurona te neuroplastičnosti. Svaki antidepresiv se po određenim osobinama (npr., učinak na budnost/spavanje, bol, anksioznost, apetit/tjelesnu težinu, kardiovaskularne parametre, kognitivne simptome, interakcije sa drugim lijekovima) razlikuje od ostalih. Zbog velikog broja antidepresiva, vrsta i doza prilagođuju se svakom bolesniku. Podnošljivost modernih antidepresiva općenito je dobra. U svakom slučaju, blage i prolazne nuspojave (ako ispravno odaberemo antidepresiv) su mnogo manja šteta nego neliječeni depresivni poremećaj. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2043 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2093 42|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 43 Psihoterapija depresija GREGUREK R. KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia Sažetak: O psihoterapijskom pristupu u liječenju depresije postoji relativno mali broj navoda u znanstvenoj literaturi. U ovom radu pokušalo se sustavno sagledati problem psihoterapije depresije, kroz prikaz individualnog, grupnog i kombiniranog, farmakoterapijskopsihoterapijskog pristupa u liječenju ovog psihičkog poremećaja. Definiran je problem depresije s gledišta psihodinamske psihijatrije, no, opisani su i ostali (kognitivni i behvioralni) koncepti u razumijevanju depresije. Ujedno prikazana su i novija neuroznanstvnopsihoanalitička promišljanja o psihoterapiji i njenom mjestu u suvremenom znanstvenom pristupu u psihijatriju. Usprkos mnogim metodološkim poteškoćama psihoterapija predstavlja značajan aspekt u liječenju depresije. Posebno je značajan zajednički, farmakoterapijski i psihoterapijski pristup koji je u većem broju kliničkih istraživanja ukazao na svoje vrijednosti. Zaključno, psihoterapijski pristup može se ravnopravno nositi s farmakološkim metodama liječenja jer u krajenjem ishodu ne postoji, prema metaanalitičkim studijama, značajnijih terapijskih razlika. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2088 44|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Značaj rehabilitacije u liječenje oboljelih od depresije ŠTRKALJ IVEZIĆ S. Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, Croatia Sažetak: Cilj predavanje je opisati ulogu rehabilitacije u liječenju oboljelih od depresije kroz prikaz postupaka procijene, izrade, provedbe plana rehabilitacije i izbora psihosocijalnih postupaka. Psihosocijalno funkcioniranje izraženo kroz izvođenje i sudjelovanje u različitim aktivnostima svakodnevnog života koje uključuje samozbrinjavanje, učenje, rad, obiteljske uloge i društvene aktivnosti oštećeno je u različitom stupnju kod oboljelih od depresije što otežava oporavak od bolesti. U planiranju postupaka rehabilitacije važna je psiho-bio-socijalna procjena potreba i formulacija poteškoća kako bi postupke rehabilitacije individualno prilagodili potrebama osobama oboljelih od depresije. Rehabilitacija uključuje različite psihosocijalne postupke poput treninga socijalnih vještina, bihevioralnih postupaka, organizacije suportivne mreže te planiranja aktivnosti koje pridonose zadovoljstvu. Ciljevi rehabilitacije su povećanje vještina potrebnih za svakodnevni život i rad, osiguravanje podrške okoline i povećanje kvalitete života što posljedično utječe na smanjenje depresije i prevenciju rizika ponovne pojave depresije. Potrebno je procijeniti doprinos utjecaja različitih područja kao što su obitelj, prijatelji, socijalna okolina, obrazovanje, rad, stanovanje, financije, pravne poteškoće i drugo na nastanak i održavanje depresije . U predavanju se uz prikaz osnovnih principa rehabilitacije za oboljele od depresije iznosi i konkretni primjer kako bi se prikazao značaj rehabilitacije u procesu oporavka od depresije. | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 45 Psiha i dermatovenerologija u stoljeću uma? Uloga studenata u borbi s depresijom SKERLEV M., Marinović B. Klinika za dermatovenerologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Klinika za dermatovenerologiju ĐERKE F., Filipović-Grčić L. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: U doba opće informatizacije i vrlo brzog kolanja i izmjene podataka na globalnoj razini postoji ponekad osjećaj da se unutar našeg okruženja u kojem radimo i stvaramo nepotpuno i nedovoljno poznajemo. Stoga bismo ovim predavanjem željeli ukazati, na neke vrlo bitne, suvremene aspekte psihodermatologije i spolno prenosivih bolesti. Treba svakako imati na umu da je koža u cjelini ogledalo vanjskog svijeta, kao i zbivanja unutar čovjeka. Promjene na koži, kao i na spolovilu prezentiraju se često na dijelovima koji su vidljivi (npr. lice), odnosno na dijelovima kože i sluznice na koje smo posebno osjetljivi, odnosno povezujemo s nizom konotacija (spolna regija). Gotovo da nema spolno prenosive bolesti koja se ne manifestira na koži/sluznici i koja u određenom smislu ne može dovesti do stigmatizacije. S druge strane, s obzirom da su promjene kože, osobito ako su lokalizirane na licu razlog traženja stručne pomoći, događa se da ponekad bolesnici sami izazivaju i/ili intenziviraju takve promjena kao „nesvjestan alarm i poziv u pomoć“. U tom su smislu najznačajniji artefaktni dermatitisi i deluzijske parazitoze. Niti najbujnija mašta ne može zamisliti što su sve naši bolesnici u stanju učiniti izazivajući, odnosno podržavajući „kroničnost“ takvih promjena kože i sluznice, pri tome vrlo često opsežno mutilirajući sami sebe, izlažući se pri tom ozbiljnim zdravstvenim rizicima. Prikazat ćemo najčešće oblike artefaktnog dermatitisa, kao i brojne predmete koje nam bolesnici donose u svrhu „prikaza raznih kukaca, ili nekih drugih živih (mikro)organizama koji po njima plaze i uzrokuju im promjene kože“. Najveća pozornost liječnika u tom smislu treba biti pridana postavljanju točne dijagnoze i diferenciranju definiranih dermatoza standardne etiopatogeneze od artefaktnih dermatitisa. Uvjeravanja bolesnika (kao i njegove bliže okoline) najčešće ne daju zadovoljavajući rezultat te je, zapravo, jedina svrsishodna mjera što prije uputiti takvog bolesnika kompetentnom psihijatru. Treba napomenuti da bolesti u pravilu ne nestaju, postoji njihova dinamika. Posebno nam je, u tom smislu važno predstaviti značajne psihološke aspekte bolesnika s danas najčešćim spolno prenosivim bolestima. Na kraju, ne treba zaboraviti da smo svi zajedno u stručnom, nastavnom i znanstvenom smislu dio medicinske obitelji u službi promocije bolje kvalitete zdravlja i života naših bolesnika i postizanja što više humanističke i civilizacijske razine našeg društva (bez obzira na ekonomsku situaciju!). Nadamo se da će i ovaj naš dermatovenerološki prilog barem malo doprinijeti tome! Sažetak: Kao dio populacije studenti su baš kao i ostali izloženi depresiji. S druge strane, kao najpropulzivniji dio populacije, studenti su u jedinstvenoj poziciji da svojim radom izravno doprinesu stvaranju boljeg sutra, kako za buduće, tako i za sadašnje generacije. U današnje se vrijeme studenti oboljeli od depresije još uvijek srame svoje bolesti, iako im je dostupna kvalitetna potpora, kako od strane nastavnika (barem što se medicinskog fakulteta tiče), tako i od strane kolega. Osim osobnih prijateljstava i potpore grupe prijetelja, u borbi s depresijom važnu ulogu igraju i studentske sekcije. One predstavljaju platforme za druženja van okvira zadanog nastavnog kurikuluma, na taj način omogućavajući studentima da pronađu sebe i posvete se interesima koji su ih doveli na fakaultet, a ne da samo uče zadano gradivo, što nerijetko zna biti zatupljujuće. Sekcije također povezuju studente sličnih interesa, što je važno, jer potiče osjećaj pripadnosti. Osim direktnog utjecaja na mentalno zdravlje pojedinaca, studentske sekcije, a napose Sekcija za neuroznanost, igraju odlučujuću ulogu u edukaciji studenata, ne samo zagrebačkog, već i drugih sveučilišta u zemlji. Na taj način širi se svijest o ovoj bolesti, čime se efektivno radi na njenom suzbijanju i prevenciji. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2133 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2106 46|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 47 Depresija u djece i adolescenata – izazovi za terapiju BEGOVAC I. Klinika za psihološku medicinu-specijalistički zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju-KBC Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagreb • Klinika za psihološku medicinu Sažetak: Depresija u djece je bila dulje povijesno zanemarivana. Danas sve više smatramo da su djeca «kompetentnija», odnosno da imaju intenzivniji osjećajni život nego što to odrasli pretpostavljaju. Danas smatramo da imamo tipične kliničke simptome ovisne od razvojne dobi i razvojne faze djeteta i adolescenta. Predškolska djeca pokazuju labilno raspoloženje, inhibiciju u igri, manjak verbalizacije, dok školska djeca mogu pokazivati depresivno raspoloženje, ponekad i iritabilnost, manjak energije, loše samopoštovanje, osjećaje krivnje i opsjednutost sa smrti. Adolescenti pokazuju slično raspoloženje kao i školska djeca, vrlo izražen manjak energije, usporeno mišljenje uz sumanutosti krivnje i opsjednutost sa smrti. Način liječenja ovisi o dobi djeteta u smislu da se svaka faza razvoja očituje u fazno-specifičnim okolnostima koje zahtjevaju fazno-specifičan pristup liječenju. Drugi važan faktor u izboru oblika liječenja je procjena koji su čimbenici zaslužni za razvoj određenog oblika afektivnog poremećaja. Konačno, potrebna je procjena težine određene simptomatologije. Danas se smatra općenito da je najdjelotvornije multimodalno liječenje, koje uključuje različite oblike terapija. Ciljevi psihoterapije jesu jačanje selfa, ili stvaranje konstruktivnijeg selfa kroz terapijsku alijansu, okretanje agresije na van bez osjećaja krivnje, kao i jačanje agresije u smislu pospješenja autonomije i razvoja individuacije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2107 48|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Važnost psihijatrije starije životne dobi danas MIMICA N. Klinika za psihijatriju Vrapče, Zavod za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju, Zagreb, Croatia Sažetak: Danas kada opća populacija globano svakim danom postaje sve vremešnija, i kada se očekuje da do 2050. godine na svijetu trećina ljudi bude starija od 65 godina, svima postaje razumljivo da će osobe u tzv. trećoj životnoj dobi biti sve zastupljenije i u svakodnevnoj psihijatrijskoj kazuistici. S obzirom da dob svake osobe predstavlja najsnažniji rizični faktor za nastanak najvećeg broja neurokognitivnih poremećaja, očekuje nas epidemija demencija, mahom Alzheimerovog tipa, ali isto će tako i vaskularna demencija biti u porastu. Nužno je, a postoji i preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, da svaka zemlja, pa tako i Hrvatska, izradi nacionalni plan borbe protiv Alzheimerove bolesti i drugih demencija. Mnogo se ulaže u razvoj inovativnih terapijskih pristupa u području (imunoterapije) demencija, vjeruje se da postoji terapija koja bi mogla utjecati na modifikaciju prirodnog tijeka ovih bolesti. Nadalje, nastoje se identificirati drugi rizični faktori na koje bi se moglo utjecati i na taj način smanjiti rizik razboljevanja. I druga psihijatrijska stanja, kao što su anksiozni, afektivni, psihotični i drugi poremećaji bit će također u porastu u ovoj populaciji pa će iz tog razloga u budućnosti biti potreban sve veći broj stručnjaka koji će se prvenstveno baviti psihijatrijom starije životne dobi. Poseban profil liječnika - gerijatara, odnosno psihogerijatara postati će traženi kadar, kao što su to danas pedijatri odnosno dječji psihijatri. Paralelno s razvojem psihijatrije starije životne dobi, bit će potrebno razvijati i palijativnu medicinu, jer je ona dio sveobuhvatne skrbi za bolesnika i predstavlja nastavak kontinuuma preventivne i kurativne medicine. Da bi se lakše nosili sa svim ovim nadolazećim poteškoćama ovi liječnici (ali isto tako i medicinske sestre i drugo zdravstveno osoblje) trebati će pored stručnih medicinskih i psihijatrijskih vještina usvajati i specifična znanja iz komunikacijskih vještina. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2082 | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 49 Duhovnost i depresija Djela dobra sada daju hrabrost za budućnost NIKIĆ M. Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, Croatia LANG S. Umirovljeni profesor, Zagreb, Croatia Sažetak: Depresija je primarno psihička ili duševna bolest, ali ona pogađa čitavu osobu: često puta se somatizira i optereti tijelo svojim brigama, ona blokira ili umanjuje normalno psihičko funkcioniranje osobe, poremećuje međuljudske odnose tako što utječe na osobu da se izolira od društva. Konačno, depresija također može ugroziti duhovnu dimenziju osobe jer vrši pritisak na nju da posumnja u ljubav Božju, da izgubi vjeru i nadu i tako se udalji od Boga, izvora svjetla i ljubavi. Cilj ovoga teksta je pokazati kako je depresivnoj osobi potrebno, uz psihološku, psihijatrijsku i psihofarmakološku pomoć, pružiti i duhovnu pomoć. Ona se sastoji u slijedećoj strategiji: 1) U vlastiti identitet ugraditi istinu kako je čovjek stvoren na sliku Božju, a Bog je beskrajna ljubav koja prašta i bezuvjetno ljubi; 2) Pomoći osobi da prihvati svoj križ, patnju (depresiju) i da u časovima krize ne regredira na stanje infantilne bespomoćnosti, nego da se otvori Isusu Kristu koji reče: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“; 3) Oprostiti od srca poznatim i nepoznatim osobama koje su mi nanijele psihotraume kroz život; 4) Povjerovati u ljubav Božju te izaći iz sebe i učiniti nešto lijepo i dobro drugima koji su u nevolji; 5) Osloboditi se stvarne osobne i objektivne krivnje iskrenim kajanjem i vjerom u Božje milosrđe i praštanje u sakramentu ispovijedi; 6) Osloboditi se iracionalne, isključivo subjektivne krivnje ispravljajući u svojoj svijesti i savjesti krivu sliku Boga kao strogog sudca. 7) Naučiti tehnike meditacije i vježbati se u doživljaju Božje nazočnosti u časovima tjeskobe i straha. Na koncu autor donosi neke biblijske citate i molitve korisne i učinkovite u liječenju i prevenciji depresije. Sažetak: Čovjek je vrijeme. Mi potpuno vladamo sadašnjošću, u njoj je središte slobode. Sada nam daje mogućnost činjenja dobra, učenja, stvaranja, ljubavi, povezivanja ... da budemo i sretni i nesretni. Sve kako želimo. U sadašnjosti nas nitko ne vodi. Mi sami odlučujemo sa kim ćemo zajedno stvarati sebe i svijet. Najvažnija sloboda je sada. Budućnost ne znamo, ali se možemo pripremati da je dočekamo kada postane sada, predviđamo i tako se nadamo da smo je uključili u sada. Prošlosti se možemo sjećati i nastojati je uključiti u sada. Sadašnjost, svijet u kojem smo slobodni, vladamo sobom i društvom, ima svoj početak, trenutak i budućnost. Sadašnjost traje, od kada smo se odlučili da nešto činimo, dok ne riješimo, prekinemo ili umremo. (sprečavanje depresije, raka, zatopljavanje zemlje – činjenje dobra). Sada sami odlučujemo želimo li biti dobri, uski, zli ili smo u nevolji, pa i depresiji. Vrhunac sreće je kad se radujemo da smo slabi, grešni i kratkotrajni – jer to omogućava da jačamo povezivanjem i znanjem, da ispravljamo svoje greške i prihvatimo kritiku te da prenosimo ljubav djeci, dobro ljudima i znanje u buduću sadašnjost. Ja sam proveo život kao liječnik socijalne medicine. Klinička medicina i javno zdravstvo su institucije organiziranog i očuvanog društva. One stvaraju lažni osjećaj da je najveća moć za ostvarivanje znanja – politička moć i kapital. Za razliku, socijalna medicina pruža pomoć ljudima kada se društvo uruši i jedina snaga je sam narod. Ona povezuje svoje znanje da bi narod učinila jačim. Socijalnu medicinu je u velikoj mjeri potakao Andrija Štampar i pokrenuo je u miru. Zajedno sa suradnicima, uključivši Veljka Đorđevića i tisuće ljudi u narodu, mi smo je koristili u ratu i ostvarili brojna djela dobra. Danas se svijet rađa u potpuno novom vremenu. Postoji samo sadašnjost. Potpuno smo slobodni. Možemo ostvarivati više dobra nego ikada, biti doista sretni. Da li to i želimo, ili ćemo bježati od slobode. Mnogi ljudi, Hrvatska i Europa bježe od slobode. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2032 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2094 50|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja | 51 Um atrakcijskih sila 21. stoljeća bez razuma (represija, hipertenzija i depresija u mentalnom sklopu) KULIC S. Institut za svjetske probleme - za Europu, Zagreb, Croatia Sažetak: Intenzitet, oblici, metode i sredstva represije (nasilja) koje emitira um atrakcijskih sila s naslova nagona i pohlepe za profitom jača spram života i prirode.Humana medicina, pa i psihijatrija,sve je slabija da spriječi razaranje emocionalnog mozga, mentalnog integriteta pojedinca i ljudske vrste. Prevencija posustaje u zaustavljanju razaranja mentalnog integriteta i emocionalne jezgre. Ona je u hipokriziji stvarajući dojam da nešto čini. Ona nema ni ljudi ni antidepresiva da bude učinkovita jer se ne suprotstavlja uzrocima depresije već posljedicama. Javno-zdravstveni problem u Hrvatskoj, Europi i svijetu postaje sve teže kontroliran. Pojedinac, pa i ljudska vrsta se sve teže nosi sa tim problemom jer joj školovanje pa i obrazovanje ne pomaže u osvješćivanju uzroka s naslova dva ograničena izvora svijesti (mišljenja) – kreacionizma i evolucionizma. Središnji živčani sustav (genetske sile) je sve slabiji spram mega sustava (negenetskih sila) atrakcijskog uma koji relativizira život i apsolutizira uništenu prirodu. Život pojedinca je sve manje vrijedan. Atrakcijske sile 21. stoljeća troše život u proizvodnji svijeta stvari. Pojedinac ne može pružiti repulzijski otpor atrakcijskim silama. Život podliježe nasilju kojim se nitko ne suprotstavlja kao uzroku razaranja mentalnog integriteta, psihe pojedinca i ljudske vrste. Odnosi nadređenosti i podređenosti ne daju prostora za raspravu o slobodi i zdravlju. Zdravlje, ni fizičko ni mentalno, nije predmet atrakcijskih sila. Atrakcijske sile djeluju od centra moći prema periferiji. Sve manji broj ljudi je u strukturi moći, atrakcijskih sila, sve veći broj ljudi je podređen i trpi nasilje, u stanju depresije, neoliberalne eutanazije, egzistencijalne anksioznosti – straha od sutra ujutro. Odnosi među ljudima se temelje na povjerenju, a ne na strahu. Životinje žive u strahu kao refleksu za preživljavanje. Suprotstavljanje uzrocima depresije traži višu razinu obrazovanja pojedinca i ljudske vrste. Školovanje nije dovoljno. Sve veći broj ljudi se brani od depresije niskom razinom razumijevanja okolnosti u kojima živi. Ljudi koji razumiju stvarnost su u sve većoj ili jačoj depresiji. Antidepresivi su sredstvo omamljivanja, onesposobljavanja da se vidi stvarno stanje. Kapitalizam sve manje izdvaja za obrazovanje i za zdravlje. „Stoljeće uma“ bez razuma traži da se preispitaju ograničeni izvori „stoljeća uma“: a) patologija kreacionizma; b) patologija evolucionizma. Problem i rješenje nije u umu 21. stoljeća, već u razumijevanju uzroka depresije koje stvara um nasilja spram života i prirode. Psihijatrija nije pseudo znanost zato što je velika znanost postala oblanda nasilja spram života. Psihološke patnje rastu. Psihički poremećaji također. To su posljedice što ih proizvodi nasilje. Um 21. stoljeća je u stanju dijabolizma (poticanje nasilja i otklanjanje posljedica istog). Um 21. stoljeća je ambivalentan. Razara život i bori se sa posljedicama bolesti. Um atrakcijskih sila razara neuronsku mrežu, središnji živčani sustav, proizvodi somatske bolesti mozga. Istovremeno razara i donji mozak, emocionalni mozak, mentalni integritet sve većeg broja ljudi u pojedinom društvu i svijetu. Svijet podređenih ljudi ima sve veće probleme egzistencije. Žive u strahu pod sve jačom prijetnjom nasilja, tj. represijom. Žive u depresiji jer su okolnosti života sve bolesnije, a zdravlje ljudske vrste sve ugroženije. Rasprava o bitnom na ovom kongresu mora se usmjeriti na borbu protiv uzroka jer se sa posljedicama sve teže nosi. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2001 52|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Sastavni dio ovog promotivnog materijala predstavlja cjelokupni odobreni Sažetak opisa svojstva lijeka Kvetiapin XR PharmaS ®, sukladno člancima 14.,15. i 24. Pravilnika o načinu oglašavanja o lijekovima i homeopatskim proizvodima (“Narodne novine” broj 118/09). Prije propisivanja lijeka Kvetiapin XR PharmaS ®, molimo pročitajte zadnji odobreni Sažetak opisa svojstva lijeka i zadnju odobrenu Uputu o lijeku. Samo za zdravstvene djelatnike. KVP-LF-05-02/15 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 54|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 55 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Bolnički pobol zbog depresivnih poremećaja u Republici Hrvatskoj SILOBRČIĆ RADIĆ M. Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, Croatia • Služba za epidemiologiju, Odsjek za mentalne poremećaje Sažetak: Depresivni poremećaji predstavljaju jedan od vodećih uzroka bolničkog pobola zbog mentalnih poremećaja u Hrvatskoj, kako prema broju hospitalizacija tako i prema korištenju dana bolničkog liječenja. Cilj rada je prikazati odabrane pokazatelje bolničkog pobola zbog depresivnih poremećaja analizom hospitalizacija. Podatci su dobiveni iz baza Hrvatskog zavoda za javno te su analizirani metodama deskriptivne epidemiologije. Pobol zbog unipolarnih depresivnih poremećaja uključuje depresive epizode i povratni depresivni poremećaj. Depresivni poremećaji na 3. su mjestu bolničkog pobola zbog mentalnih poremećaja u 2013. godini s udjelom 13,3% u hospitalizacijama i 11,0% u korištenju dana bolničkog liječenja (BOD). Registrirano je ukupno 5.384 hospitalizacija zbog depresivnih poremećaja za koje je korišteno ukupno 149.841 BOD. Prosječno liječenje po jednoj hospitalizaciji iznosilo je 27,8 dana. Žene su skoro dvostruko češće hospitalizirane od muškaraca, a kod oba spola je dijagnoza povratnog depresivnog poremećaja znatno zastupljena. Osobe s povratnim depresivnim poremećajem bile su hospitalizirane u 77% svih slučajeva hospitalizacija zbog depresivnih poremećaja te su bile prosječno duže liječene po hospitalizaciji (30,2 BOD) od osoba dijagnozom depresivnih epizoda (20,0 BOD). Najveći broj hospitalizacija bilježi se u dobi 40-59 godina. U razdoblju 1995.-2013. godine registriran je uzlazni trend u bolničkom pobolu zbog depresivnih poremećaja sa znatnim porastom broja i stopa hospitalizacija ukupno i prema spolu. Stopa hospitalizacije iznosila je 1995. godine 54,6/100.000, a 2013. godine 125,7/100.000. Udio depresivnih poremećaja u ukupnom broju hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja porastao je od 5,3% 1995. godine na 13,3% 2013. godine. Depresivni poremećaji globalno, kao i u Hrvatskoj, jedan su od prioritetnih javnozdravstvenih izazova. Rastući trendovi hospitalizacija upućuju na potrebu jačanja izvanbolničkih programa liječenja, što bi oboljelim osobama omogućilo bolju kvalitetu života te bi dovelo do unaprijeđenja zaštite mentalnog zdravlja. Javnozdravstveni aspekti depresije FILIPOVIĆ-GRČIĆ L. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Depresija je jedna od bolesti modernog doba. To potvrđuju dijagnostički statistički podaci, kao i oni o potrošnji antidepresiva. Kao moderna bolest, depresija je prisutna u popularnoj kulturi, na filmu, glazbi, u televizijskim emisijama. Današnja obrazovana javnost zainteresirana je za bilo koji oblik informacija o ovoj bolesti, a, zahvaljujući suvremenim medijima poput interneta, te informacije lako su im dostupne, primjerice na stranicama Škole narodnog zdravlja, ili inozemnim stranicama poput NIH (National Institute of Health). S druge strane, značajan dio domaće javnosti depresiju još uvijek promatra kao sumnjivu dijagnozu koja je zapravo izlika za lijenost ili razmaženost. Iako prava patoanatomska pozadina depresije uistinu nije poznata, ona je itekako stvarna i ozbiljna bolest koja onemogućava bolesnikovo normalno funkcioniranje, a pogađa i njegovu neposredu i širu okolinu. Stoga je nužno posvijestiti javnosti prirodu ovog poremećaja, ali i terapijske uspjehe i mogućnosti, a sve u svrhu ranijeg otkrivanja i kvalitetnije potpore oboljelima. Zato smatram nužnim pravodobno i kvalitetno zdravstveno obrazovanje, kako u osnovnim, tako i u srednjim školama, kako bi se budućim naraštajima na vrijeme objasnila priroda, ne samo ove, već cijelog niza drugih bolesti. Samo tim putem, kojeg je zacrtao još Strossmayer svojom izrekom: „Prosvjetom k slobodi“ postigla bi se napokon, ne samo sloboda od bolesti kroz raniju prevenciju i efikasnije liječenje, već i sloboda od stigmi koje su još uvijek neizostavni pratitelj psiholoških poremećaja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2065 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2119 56|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 57 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Prevencija studentske depresije Depresija kroz povijest: Pitanja i izazovi ĐERKE F. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost MIHELCIC G.1, 1 Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Odsjek za psihologiju Sažetak: Depresija je sve izraženija bolest studenata, jednako su joj podložni i mlađi i stariji. Studenti su u današnje vrijeme izloženi nikad jačem intelektualnom i socijalnom pritisku. Unazad dvadesetak godina sve grane znanosti bilježe eksponencijalni napredak. Udžbenici postaju sve deblji, predaja znanja tehnološki naprednija, a studenti u tzv. radnoj memoriji trebaju imati sve više podataka. Osim intelektualnog, prisutan je i socijalni pritisak. U, kako ga stručnjaci nazivaju, on-line vremenu nema mjesta odmoru, izostanku, stagniranju. Uz sve navedeno ne treba zanemariti okolinu u kojoj se nalazimo. Društvo u kojem zaposlenje i redovita primanja postaju luksuz, u kojem je stopa nezaposlenosti mladih najveća u EU. Svi navedeni razlozi vrlo lako mogu rezultirati depresijom. S pravom se postavlja pitanje: Kako prevenirati studentsku depresiju? Danas postoji niz institucionalnih rješenja, od savjetovališta, razgovora i konzultacija pa sve do specijaliziranih građanskih udruga. Kolika je uloga studentske aktivnosti i studentskih organizacija? Prema vlastitom iskustvu, kao voditelj Studentske sekcije za neuroznanost, smatram da studentima treba dati da se iskažu, treba ih poticati u onome što ih zanima i u onome u čemu su najbolji. Studentima je veći cilj raditi ono što vole, nego raditi nešto što ih ne zanima samo da zarade. Upravo volontirajući u struci u kojoj se i educiraju oni postaju još stručniji i kompetentniji sutra na tržištu rada. U našoj Sekciji gotovo svi studenti koji su pokazali interes za dodatnim edukacijama, koji volontiraju u bolnici, koji sami predlažu nove aktivnosti govore pozitivno o okolini u kojoj žive, vide svoju budućnost u Hrvatskoj, a ne u inozemstvu – kako su ranije mislili, ne osjećaju pritisak okoline već govore o slobodi i kreativnosti. Upravo radom kroz Sekciju, usuđujem se reći da studenti danas mogu, žele i znaju više od onoga što društvo od njih očekuje, više od onoga što im društvo dopušta. Sputavanje i marginaliziranje studenata još više doprinosi prevalenciji depresije kod njih. Odobravajući studentski angažman, prihvaćajući studenta kao partnera ne samo da bi društvo napredovalo, već bi se smanjila i stopa studentske depresije. Sažetak: Depresija je najčešća vrsta mentalnog poremećaja u svijetu. Pretpostavlja se da će do 2020. biti vodeći uzrok onesposobljenosti. Ono što se trenutno smatra depresivnim raspoloženjem, retroaktivnim pristupom se ustanovilo da se događalo kroz povijest i bilo je prisutno u životima mnogih poznatih osoba. Autor nastoji privući pozornost na nekoliko stvari s ovim retroaktivnim pristupom. Kao prvo, kliničari nastoje odvojiti depresiju od drugih stanja kroz diferencijalne dijagnoze, ali takva praksa je uvelike bila izostavljena u povijesnim istraživanjima. Kao drugo, postoji nekoliko stanja koja se obično smatraju istim kao moderna dijagnoza depresije, uključujući melankoliju ili neurasteniju, termini ne samo s drugim kriterijima već i koji su napušteni ili zadržani pod drugim definicijama. Treće, pisanje o učestalosti depresije kroz povijest ima tendenciju precijeniti kroničnu depresiju nad svim drugim tipovima depresije. Postoji težnja da se pronađu slavne osobe koje su bile pogođene kroničnim oblikom, iako samo polovica onih koji imaju veliku depresivnu epizodu razviju daljnje epizode. Četvrto, mnogi prethodni pokušaji su zanemarili uzeti u obzir ulogu kulture u identifikaciji i raspoznavanju simptoma, iako je ovo bilo prepoznato u moderno vrijeme kroz multikulturalne studije (primjerice individualne i kolektivne kulture). Individualistička sekularna kultura Zapada, koja je kolijevka modernoj kliničkoj praksi, nije postojala do ranog modernog doba. Postoje i druge razlike, uključujući veću ulogu spolova, ograničenja jezika i dostupnosti informacija. Peto i posljednje je identifikacija depresije u poznatih osoba, motivirano željom da se pobijedi stigma mentalnih bolesti, iako ovakva praksa može biti kontraproduktivna i voditi iluzornim korelacijama. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2033 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2072 58|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 59 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Neznanje o depresiji Mia Buršić MEF Zagreb, 4. godina sažetak: Depresija. Pojam koji često čujemo, a tako slabo razumijemo. Studentica sam četvrte godine medicine, čovjek bi očekivao da znam kako se postaviti prema depresivnom pacijentu, depresivnoj osobi. Ali ne znam. I znam da nisam jedina, da nisam čak ni u manjini. Jednostavno ne znam kako prići pacijentu koji je depresivan, bez obzira na to je li to njegov osnovni problem ili je uzrokovana nekim drugim stanjem, bolešću, s kojim se pacijent teško nosi. Do sada sam odradila pet stručnih praksi, propedeutiku i internu medicinu, ali još nisam doživjela da se neki liječnik posebno brinuo o pacijentovom mentalnom stanju ili da je studentima skrenuo pažnju na to. Sjećam se da mi je jednom prilikom doktorica hematologije rekla da su (Amerikanci, ili tako netko) napravili istraživanje koji specijalisti najslabije prepoznaju psihički bolesnu osobu, a rezultat je bio: internisti. Poražavajući rezultat. Kako doprijeti do pacijenta koji je depresivan ako uopće ne možemo prepoznati da pacijent ima psihički (psihološki, psihijatrijski) problem? Što i kako promijeniti? Jedan bi korak svakako bio osvjestiti članove medicinskog tima da ti paciejnti nisu isključivo problem psihijatara, da su depresivni ljudi- ljudi, i kao takvi imaju ‘pravo’ bolovati i od drugih bolesti. Da će dio pacijenata koji nam dolazi u ordinaciju činiti i depresivni pacijenti i da se prema njima treba (možda) nešto drugačije odnositi, drugačije im pristupiti i (opet možda) više se brinuti kako će reagirati na priopćavanje loših vijesti. Sigurna sam da će pokušaj da se promjeni način pristupa pacijentu naići na otpor kod dijela medicinkog osoblja, ali što nas se ranije o tome educira, i mi ćemo se lakše prilagoditi. Terapijski dosezi u liječenju depresije - klinička iskustva u Klinici za psihijatriju KB Dubrava MUŽINIĆ L., Rak D., Marinić I., Matić A. KB Dubrava, Zagreb, Croatia • Klinika za psihijatriju Sažetak: U Klinici za psihijatriju Dubrava pacijenti s dijagnozom depresije ili komorbiditeta s depresijom (najčešće s posttraumatskim stresnim poremećajem) čine najzastupljeniju dijagnostičku skupinu. Liječenju depresije pristupa se kroz bio-psiho-socijalni model bolesti i zdravlja kroz kombinaciju farmakoloških, psihoterapijskih i socioterapijskih tehnika. Od psihoterapijskih tehnika najčešće se koristimo integrativnom i kognitivno bihevioralnom psihoterapijom, individualno ili grupno psihoterapijski. Depresivni bolesnici ovisno o intenzitetu bolesti uključeni su u bolničko ili izvanbolničko liječenje, koje može biti kroz uključivanje u dnevnu bolnicu ili socio - rehabilitacijski program gdje se koristi niz socioterapijskih tehnika uz pomoć kojih doprinosimo rehabilitaciji pacijenata, održavanju remisije te uključivanja u zajednicu - radeći na poboljšanju socijalnih vještina, osnaživanju i podizanju kvalitete života. Posebno će biti prikazane najvažnije farmakološke metode liječenja depresije, osnovne smjernice kognitivno bihevioralnog tretmana depresije, važnost socioterapijskih tehnika u rehabilitaciji od depresije te značaj art terapije kao pomoći u dijagnostici i terapiji depresivnih bolesnika. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2037 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2062 60|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 61 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Metabolizam triptofana i etiologija depresije TOLJAN K. Medicinski fakultet u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Depresija svojom kliničkom slikom i simptomima ne odaje njezinu etiologiju. Uspjeh liječenja ovisi o samoj podlozi nastalog poremećaja kao i terapijskom pristupu. Terapija nije univerzalna, a to govori i u prilog raznovrsne podloge depresije. Prema farmakološkom aspektu najviše se pažnje posvećuje monoaminskim neurotransmitorima. Međutim, neurokemija mozga je puno složenija i zanemarivanjem ostalih metaboličkih promjena u depresivnim stanjima uskraćuje se i mogućnost terapije bazirane na etiološkom, a pristupa simptomatskom principu. Triptofan kao prekusor serotonina ima i drugi metabolički put, takozvani kinureninski. Ovaj metabolički put razgrađuje čak 95% triptofana u središnjem živčanom sustavu (SŽS). Različiti enzimi su uključeni u triptofanskom metabolizmu u periferiji (probavni sustav) i SŽS-u (mikroglija, astrociti). Produkti kinureninskog puta djeluju kao agonisti NMDA receptora (kinulinat) ili antagonisti NMDA receptora (kinureninat, pikolinat). Stresna reakcija, kao i upalni citokini povećavaju skretanje prema triptofanskom metabolizmu u kojem se stvara više kinulinata. Posljedice su pojačanje ekscitotoksičnosti i neurodegeneracije, entiteta redovito prisutnih u depresiji. S obzirom na metabolizam triptofana i uključene enzime etiološki bi se moglo pristupiti depresiji. Poremećaj bi mogao biti uzrokovan: urođenim manjkom enzima u sintezi serotonina, stresom koji povećava kinureninski put te upalom koja također dominantno skreće triptofan prema kinureninskom putu. Terapijski pristup bi se sljedeći etiološko načelo mogao svesti na: povećanje sistemske razine neposrednog prekursora serotonina pri urođenom manjku enzima, psihoterapijski u stresu te protuupalnom terapijom u upali. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2021 Prevencija depresivnog poremećaja suportivnim terapijskim postupcima VRBAN S. Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, Croatia Sažetak: Koliko je depresija ozbiljan medicinski i javnozdravstveni problem, već dulje vrijeme govore podaci i predviđanja Svjetske zdravstvene organizacije o najčešćim bolestima današnjice. Tako je depresija prije dvadeset godina bila na četvrtom mjestu, a 2020. godine ona će zauzeti visoko drugo mjesto, odmah iza kardiovaskularnih bolesti. Zbog navedenog nužno se nameće potreba za uvođenjem preventivnih programa koji bi donekle spriječili pojavnost depresivnog poremećaja u gotovo svim dobnim skupinama. Zdravstvenim wellnessom u Hrvatskoj bave se stručnjaci različitih profila, zbog čega prevladavaju različita mišljenja vezana uz njegovu učinkovitost i značenje. Wellness je način usvajanja određenih obrazaca ponašanja koji vode k boljem fizičkom, emocionalnom i duhovnom zdravlju, a pomažu čovjeku da uživa u životu(Feder.,Fedre.1998.) Prema Swarbricku (1997.) wellness je stil života koji uključuje dobru ravnotežu životnih navika, primjerice dovoljno sna i odmora, produktivnosti i tjelovježbe što u konačnici utječe na socijalne uloge i s njima povezane aktivnosti. Wellness svakodnevnih aktivnosti konceptualno je usmjeren na organizaciju uobičajenih svakodnevnih aktivnosti , kako bi ih pojedinac mogao provoditi na smislen način koji će mu donijeti zadovoljstvo . Organiziranje svakodnevice doprinosi zdravlju i dobrobiti pojedinca te omogućava izbjegavanje rizičnih čimbenika. Koncept i sam model okupacijskog wellnessa uključuje aktivnosti , vrijednosti i osjećaj kontrole. Wellness terapeut u svom radu naglasak stavlja na procijenu svakodnevnice osobe pri čemu je najveći naglasak na aktivnostima. Aktivnosti se sagledavaju kroz tri pod kategorije: aktivnosti koje su socijalno očekivane, aktivnosti koje promiču zdravlje i služe održavanju zdravlja te aktivnosti slobodnog vremena. Aktivnosti koje su socijalno očekivane (ili pretpostavljene) su one koje pojedinac obavlja u skladu sa svojom životnom dobi. Aktivnosti koje promiču zdravlje vezane su uz brigu o samome sebi. One promiču i održavaju fizičko, mentalno i duhovno zdravlje osobe . Aktivnosti slobodnog vremena pojedinac odabire iz osobnih interesa i vrijednosti, a ne zbog očekivanja okoline. Iz navedenog proizlazi potreba za većim angažiranjem wellness terapeuta čija je uloga puno složenija od saznanja kojima raspolažemo. Wellness terapeut kao član preventivnog tima ima za cilj podučiti pojedinaca metodama osobnog razvoja i učenja što u konačnici rezultira promjenama na osobnom planu , usvajanja novih obrazaca adaptiranog ponašanja u skladu sa životnim situacijama što je zasigurno jedna od nezaobilaznih mjera prevencije depresivnog poremećaja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2136 62|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 63 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresija u stoljeću depresije? Psihoanalitički osvrt Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti u prevenciji i tretmanu depresije Kušević z. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, • Klinika za psihološku medicinu, KBC Zagreb LUJIĆ I. Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Odsjek za psihologiju Abstract: Depresija je kao bolest u porastu, a čini se da je u porastu i broj depresivnih fenomena s kojima smo kao civilizacija suočeni, raste razina eksternih rizika, uz moguće sve vulnerabilniju intrapsihičku strukturu koja se tome pokušava oduprijeti. I dok biološke teorije depresije objašnjavaju etiologu koristeći saznanja o neurotransmiterskim disbalnsima, hormonalnim poremećajima, strukturalnim promjenama, i uspješnoj primjeni farmakoterapije, a kognitivno biheviralne teorije ju tumače kao negativni kognitivni trijas, psihoanalitičke teorije raznih autora dale su svoj značajan doprinos razumijevanju ovog kompleksnog fenomena koji nadilazi samo paradigmu individualne bolesti. Depresija se u svjetlu psihoanalitičkih teorija može tumačiti kao kao autoagresija, plač i glad za ljubavi, intrapsihički konflikt uz nemogućnost reparacije, fiksacija na oralnost i besmomoćnost. Često je vezana uz agresiju, krivnju i tjeskobu. Tumači se kao reakcija na gubitak stvarnog ili imaginarnog objekta osobito uz ambivalentne osjećaje, reakcija na narcističnu povredu, rezultat prestrogog superega, neurotična ekspresija. Tumači se i kao depresivna pozicija na skali od normalnog razvoja, preko normalne reakcije do teške depresije. Depresija kao poremećaj u mentalizaciji? Depresija kao reakcija na ranu separaciju? Depresija kao reakcija na siromašan i frustrirajući svijet unutarnjih objekata? Parafrazirajući premisu „Gdje je bio Id neka bude Ego“, za psihoanalitički pristup depresiji važno je tragati za libidnim i implementirati ga gdje je bilo autoagresivno uz ponovno otkriće ljekovitosti terapijskog i ljudskog odnosa u atmosferi empatije, kontejmenta i stabilnog psihoterapijskog setinga. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2112 Sažetak: Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti (Mindfulness Based Cognitive Therapy MBCT) osmišljena je u svrhu prevencije relapsa depresivnih epizoda kod pacijenata u remisiji, a provodi se u obliku grupne terapije u trajanju od osam tjedana. Svrha ovog rada je dati pregled rezultata istraživanja objavljenih od 2000. do 2014. godine o uspješnosti MBCT-a u prevenciji relapsa depresivnih epizoda i reduciranju depresivnih simptoma te drugih utvrđenih efekata. Ovaj pregled obuhvaća 16 istraživanja (12 s kontrolnom, a 4 bez kontrolne skupine) sa sudionicima s dijagnosticiranim rekurentnim depresivnim poremećajem ili poviješću s minimalno jednom velikom depresivnom epizodom. Rezultati istraživanja pokazuju da MBCT uspješno smanjuje pojavu relapsa depresivnih epizoda kod osoba s ≥ 3 doživljene depresivne epizode, no rezultati nisu konzistentni za osobe s ≤ 2 depresivne epizode. Istraživanja pokazuju statistički značajno smanjenje depresivnih simptoma i ruminiranja nakon MBCT-a, a Cohenov d ukazuje na srednje velike do velike efekte. Većina sudionika nastavlja koristiti naučene vještine, a dobici MBCT-a održavaju se i do 4 godine nakon završetka tretmana. MBCT se pokazao uspješnim i kod sudionika s terapijski rezistentnom depresijom i kroničnom depresijom. Iako je MBCT prvotno osmišljen za prevenciju relapsa depresivnih epizoda kod pacijenata u remisiji, istraživanja su pokazala da je MBCT uspješan u smanjenju depresivnih simptoma i kod sudionika u akutnoj fazi. Rezultati istraživanja podržavaju korištenje MBCT-a u prevenciji i tretmanu depresije i ukazuju na dugoročne pozitivne ishode. KLJUČNE RIJEČI: kognitivna terapija usredotočene svjesnosti, depresija, mindfulness http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2115 64|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 65 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Tretiranje nesanice u rehabilitaciji oboljelih od depresije Studentski osvrt na intervju s osobom koja boluje od depresije ŽIVALJIĆ M. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost FLISAR I. Medicinski fakultet Zagreb, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Uvod: Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost. Kod pacijenata oboljelih od depresije povećan je rizik za povratak težih simptoma nakon privremene remisije. Nadalje, uočeno je da više od polovice pacijenata oboljelih od depresije također pati od nesanice. Odnos je tih poremećaja dvosmjeran - nesanica može prethoditi depresiji, ali nesanica može biti i jedan od simptoma depresivnog poremećaja. Rezultati: Za tretiranje nesanice najčešće se primjenjuje tzv. higijena spavanja; redovno vježbanje te izbjegavanje kave i alkohola te na drugom mjestu psihoterapija, oboje u kombinaciji s antidepresivima. Rezultati pokazuju da se 60 posto pacijenata koji su kombinirali terapiju razgovorom s antidepresivima potpuno oslobodilo simptoma depresije, u usporedbi s 33 posto koji su kombinirali antidepresive i predočenu higijenu spavanja. Zaključci: Teški simptomi depresije povezani su s poteškoćama u svakodnevnom životu i rijetko se povlače bez odgovarajuće rehabilitacije. Psihološkim savjetovanjem i psihoterapijom nastoji se vratiti samopoštovanje i motivaciju oboljelome te uklanjanjem dominantnih simptoma znatno utjecati na uključivanje bolesnika u normalne tijekove društvenog života, što je glavni cilj rehabilitacije. Podaci upućuju da terapija usmjerena na nesanicu znatno poboljšava izglede za rehabilitaciju oboljelog od depresije te da predočavanje higijene spavanja ima slabije rezultate od psihoterapije pri liječenju nesanice. Zbog svega navedenog, psihoterapijski pristup u liječenju nesanice uputno je uključiti u program rehabilitacije depresivnog bolesnika. Sažetak: U sklopu izbornog predmeta 4.godine studija medicine imala sam priliku voditi intervju s gospođom koja se niz godina liječi od depresije. Uzrok njezine bolesti seže u rano djetinjstvo i proteže se na cijeli život. Figuru majke preuzela je nakon njezina rođenja skrbnica njezine biološke majke. Razvoj ličnosti i samo odrastanje provela je u nezdravom okruženju u kojem je još kao dijete bila izložena svakodnevnim fizičkim i psihičkim maltretiranjima svoje biološke majke i očuha. Mentalno bolesna sestra bila je centar pozornosti i majčin prioritet o kojoj se i sama pacijentica morala brinuti što je također utjecalo na brzo odrastanje. S druge pak strane, imala je baku koja je za nju bila jedino utočište i oslonac tijekom njezina ranog djetinjstva, ali i kasnije kako je odrastala. Poremećeni odnosi unutar same obitelji zapravo su polazišna točka od koje je osoba cijelog života prožeta osjećajem manje vrijednosti, krivnje i obveze prema biološkoj majci. Upravo zbog toga ona se ne osjeća sposobnom prekinuti agoniju i udaljiti se od samog uzroka svoje bolesti. Tijekom intervjua pročitala je pismo koje je napisala u sklopu psihoterapije. U njemu raskida veze s majkom i odlučuje se posvetiti svojoj djeci, mužu i okrenuti novu stranicu svog života. S jedne strane bilo je dirljivo slušati čvrste, odlučne riječi, dok je s druge pak strane ovim pismom pokazala veliku snagu kojom se osoba rješava sveg tereta kojeg godinama nosi u sebi. Zvučalo je poput odluke za oslobođenjem vlastite osobe iz uloge koja joj zapravo ne pripada, već ugrožava njezino zdravlje i narušava odnose u obitelji koju je izgradila. Držanjem i pristupom koji je imala za vrijeme čitavog intervjua, uočila sam kako je psihoterapijom uspjela nadograditi neke fragmente ličnosti koji su joj nedostajali, koji su ju osnažili te time postaje sve više spremna napraviti zaokret u životu koji će ju dovesti do izlječenja ove česte bolesti naše sadašnjice. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2034 66|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2103 | | 67 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Primjena narativnog pristupa u skrbi za mentalnog bolesnika ŠIMUNOVIĆ D., Pulić E., Šantek V., Njegovan - Zvonarević T. Zdravstveno veleučilište , Zagreb, Croatia • Studij radne terapije Sažetak: Smislene aktivnosti u svakodnevnom životu izuzetno su bitne za pojedinca , uključujući osobe s mentalnim poteškoćama. Narativni pristup utemeljen je na Ricoeur-ovoj teoriji naracije i akcije. Narativna analiza predstavlja tri analitička sloja procesa pridodavanja značenja: 1. identifikacija priče koja se pojavila 2. interpretacija pridodavanja značenja 3. teoretsko objašnjenje naracije u akciji. Rijetko je istraživano jedno od fundamentalnih pitanja na koji način su okupacije i smisao aktivnosti povezani. Brojna saznanja govore u prilog recipročnog odnosa okupacije i poimanja smisla aktivnosti. Eklund, 2010. ističe važnost socijalne interakcije, pri čemu razmjena i interpretacija osobnog iskustva i promišljanja poprima dimenziju smislene aktivnosti. Istraživanja provedena u brojnim psihijatrijskim centrima identificiraju nužnost sagledavanja pacijentovog iskustva kroz zajedničko izvođenje aktivnosti s ostalim osobama. Mattingly, 1991. ističe kao male stvari koje se događaju u svakodnevnom životu mogu biti iznimno moćne u stvaranju veza između osoba dajući nadu pojedincu u vlastitu samoučinkovitost. Značenje dijaloga na razini terapeut-bolesnik-grupa bolesnika često se izražava u pripovjednoj formi, jer pojedinci obično traže i stvaraju značenje života kroz pripovijedanje i koriste pripovjedno rasuđivanje kako bi razumjeli priču kao životno iskustvo. U skladu s narativnom terapijom, značenja nastaju kada osobe stvaraju priče ili dijelove priča u svakodnevnom životu, kroz proces pridodavanja značenja koji je socijalno, kulturno i povijesno determiniran. Pojam priče se odnosi na sadržaj pripovijedanja s različitim vremenskim komponentama (početak, sredina i kraj). S Franklinovog stajališta potraga za značenjem životnog smisla je konstantna u svakodnevnom životu. Ovo egzistencijalno razumijevanje značenja se često izražava kao nada ili čežnja, motivacijske forme koje daju snagu pojedincu. Ta snaga povezuje individue učeći ih životnim vrijednostima, što predstavlja svojevrsni komplementarno suportivni pristup temeljnim terapijskim postupcima. Pojedinac, govoreći o svojim aktivnostima, konstruira osjećaj sebe (i identiteta) koji je shvaćen u njegovom širem socijalnom kontekstu, kao i neposredan kontekst razgovora. Narativna terapija je izuzetno važan oblik terapijskog djelovanja, uzimajući u obzir da ljudi s mentalnim poteškoćama teško mogu biti društveni i činiti nešto zajedno. Time im nedostaje mogućnost za iskustvenim mišljenjem o životu, što je bitna odrednica liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije pojedinca. Putokaz – smjer koji vodi iz depresije Josipović n. , Mošić Pražetina i., Slivonja đ, Katinić k. Klinika za psihijatriju, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb SAŽETAK: Nakon višegodišnjeg iskustva u institucionalnom radu sa psihijatrijskom bolesnicima na Klinici za psihijatriju KBC Sestre Milosrdnice prepoznali smo potrebu nastavka takvog rada i po njihovom otpustu iz bolnice, te smo 2013.godine oformili udrugu kao dio vaninstitucionalnog liječenja. Udruga “Putokaz” je osnovana s ciljem pojedinačnog i obiteljskog liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije psihijatrijski liječenih osoba i članova njihovih obitelji u skladu s općim društvenim interesima, saznanjima te preporukama EU. U radu ćemo prikazati dosadašnje metode i rezultate izvaninstitucionalnog rada s psihijatrijskim bolesnicima kao i međusobna iskustva i zapažanja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2223 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2087 68|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 69 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresivni poremećaj u bolesnika s tjelesnim bolestima, uloga konzultativnog psihijatra u liječenju JAGODIĆ T., Vidrih B., Karlovic D., Katinic K. Klinika za psihijatriju KBC Sestre milosrdnice, Zagreb, Croatia Sažetak: U radu će se prikazati retrospektivna studija prevalencije depresivnog poremećaja u prigodnom uzorku pacijenata koji su se liječili od nekog tjelesnog poremećaja na Klinikama KBC-a Sestre milosrdnice u petogodišnjem periodu. Osim prevalencije depresivnog poremećaja među psihijatrijskim konzultacijama istražit će se u kojih bolesnika i s kojim tjelesnim bolestima se depresija češće javlja. Također će se utvrditi i obilježja bolesnika s tjelesnom bolešću u kojih se javlja depresivni poremećaj za razliku od onih drugih kod kojih se javlja druga psihijatrijska simptomatologija. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2066 Bilansna depresivna pozicija kod ovisnika ZORIČIĆ Z. KBC SESTRE MILOSRDNICE, ZAGREB, CROATIA • Klinika za psihijatriju Sažetak: Učestalost i intenzitet depresivnosti kod ovisnika dobro je znana, te stručno i znanstveno obrađena pojava. Poznato je da depresija vodi u ovisnost, npr. u alkoholizam i igranje na sreću žena srednje dobi. Razvijajući ovisnost, kao posljedica psiholoških i somatskih komplikacija, depresija dodatno komplicira psihopatologiju, otežavajući kliničku sliku te reducirajući šanse za što potpunijim oporavkom. Ipak, depresivnost kao posljedica bilansnog promišljanja ovisnika nije u tolikoj mjeri niti stručno, niti znanstvemo obrađivana, a viđamo je često u radu s ovisnikom. Često ovisnik o alkoholu suočen sa somatskim ili psihološkim propadanjem, zatim ovisnik o drogama, te patološki kockar, s nizom psiholoških, socijalnih i maritalnih problema nosi teret depresivne bilansne pozicije, koja demotivacijski djeluje, otežavajući kratke i motivacijske intervencije. S druge strane, po uspostavi apstinencije od sredstva ili aktivnosti, te poboljšanju psihosocijalne i obiteljske situacije, depresivnost kao posljedica suočavanja s posljedicama dugo vremena otežava potpuniji oporavak, te nameće pitanje izbora najboljih opcija tretmana za specifičnog ovisnika. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2130 70|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 71 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Povezanost depresije i tumora-serija prikaza slučajeva MARČEC M., Filipovića-Grčić l. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Depresija i kvaliteta života u pacijenata s implantiranim kardioverter defibrilatorom: prikaz slučaja i pregled literature ŠERIĆ M. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • STUDENTSKA SEKCIJA ZA NEUROZNANOST Sažetak: Depresija je jedna od najčešćih bolesti 21. stoljeća. Prevalencija je u porastu ponajviše zbog modernog, stresnog i užurbanog, načina života. Smatra se da danas svaka deseta osoba u svijetu ima šansu oboljeti od depresije. No, nije rijetkost da se u jednog pacijenta uz dijagnozu depresije nađu i druge dijagnoze kako somatskih tako i ostalih psihičkih bolesti; primjerice, razne kardiovaskularne, endokrinološke, neurološke, dermatološke, maligne bolesti, anksioznost, ovisnosti, itd. U većini slučajeva postoji uzročnoposljedična veza: depresija može izazvati pojavnost druge bolesti, ali i obratno; depresija se može pojaviti kao posljedica, a u tim slučajevima često ostaje neprepoznata ili čak namjerno zanemarena jer se smatra „manje bitnom“, što je u potpunosti pogrešno. Postoji i mogućnost da i depresija i komorbiditet imaju zajednički uzrok. U svakom slučaju, brojne su studije pokazale kako depresija i komorbiditet pridonose smanjenoj kvaliteti života pacijenata, pogotovo onih u terminalnim fazama somatskih bolesti. Također postoji višestruko negativan utjecaj depresije na tijek i prognozu druge bolesti te je i dokazano kako istodobno postojanje depresije i komorbiditeta povećava rizik za smrt. Stoga je izuzetno važno usmjeriti pažnju na prevenciju depresije i na vrijeme prepoznati i ne ignorirati prisutnost depresije i komorbiditeta radi pružanja adekvatne terapijske pomoći u vidu ne samo farmakoloških mjera nego i kognitivno-bihevioralne terapije i ostalih oblika psihoterapija. Sažetak: Implantabilni kardioverter defibrilatori (ICD) danas su najučinkovitija metoda liječenja životno ugrožavajućih ventrikularnih aritmija, čime smanjuju pojavu nagle srčane smrti u visoko rizičnih pacijenata. Iako je korist ICD-a u poboljšanju tjelesnog zdravlja neosporna, implantacija za pacijenta predstavlja stresan događaj. Može doći do poteškoća u procesu psihosocijalne prilagodbe pacijenta na život s uređajem te pogoršanja kvalitete života. Strah, anksioznost i depresija česti su u tih osoba. Nastaju kao posljedica zabrinutosti za vlastito zdravstveno stanje, nedovoljne obaviještenosti o operativnom postupku i načinu rada ICD-a, ograničenjima u svakodnevnom životu te nepredvidljivosti aktivacije uređaja. Upravo su ta strahovanja i zabrinutosti, posebice nakon iskustva bolnog ICD-elektrošoka, najviše zadužena za psihološki nemir pacijenta. Cilj je ovog rada prikazati mladu ženu koja je nakon implantacije ICD-a doživjela brojne i učestale aktivacije uređaja, često praćene elektrošokom, pokazati na koje se načine se ona nosi s novonastalom životnom situacijom te naglasiti utjecaj koji je to iskustvo imalo na njeno psihološko stanje. Kroz njen slučaj i pregled literature istraženo je zbog čega i na koji način implantacija kardioverter defibrilatora utječe na pojavu depresije, a posljedično i na postimplantacijsku kvalitetu života tih pacijenata. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2099 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2002 72|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 73 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Post inzultna depresija Kvaliteta života kod onkoloških bolesnika Dinko Smilović Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu • Studentska sekcija za neuroznanost BRAJKOVIĆ L. KBC Zagreb - Klinika za psihijatriju, Zagreb, Croatia Sažetak: Post inzultna depresija je jedna od najčešćih psiholoških posljedica preboljenog cerebrovaskularnog inzulta (CVI), uz apatiju. Uz psihološke probleme, bolest također negativno utječe na oporavak motoričkih i kognitivnih deficita, te povećaje mortalitet u oboljelih. Prevalencija te bolesti je visoka, oko 32%, sa najvišom incidencijom u periodu od 3 mjeseca do godine dana nakon CVI. U ovom predavanju ću prikazati psihološke i neurološke teorije razvitka post inzultne depresije, epidemiološke pokazatelje i kratak opis bolesti, rizične čimbenike i markere koji mogu predvidjeti razvitak bolesti, posljedice nelijećene depresije te studije za prevenciju nastanka bolesti. Također ću prikazati nove inovativne metode poput elektroakupunkture i terapije glazbom koje se mogu primijeniti za pomoć oboljelima (uz standardnu terapiju SSRI), te pozitivne učinke remisije bolesti na rehabilitaciju i poboljšanje kvalitete života bolesnika. Ključne riječi: SSNZ, Post inzultna depresija, CVI, depresija, pregledno predavanje, rTMS, DCEAS, SSRI, Escitalopram, Fluoksetin, http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2061 Sažetak: Kvaliteta života, kako je definira SZO, predstavlja pojedinčevu percepciju pozicije u specifičnom kulturološkom, društvenom te okolišnom kontekstu. Brojni čimbenici koji doprinose razvoju i održavanju bolesti su u direktnoj i/ili indirektnoj vezi s kvalitetom života svakog pojedinca. U zapadnim zemljama Europe, kao i u svijetu, mjera kvalitete života je jedan od osnovnih pokazatelja uspješnosti tretmana i liječenja onkoloških bolesnika. Brojna istraživanja ukazuju da su onkološki bolesnici izloženi intenzivnom, dugotrajnom psihološkom distresu i patnji, što neminovno utječe na kvalitetu života. Kvaliteta psihološkog distresa je u vezi s vrstom malignog oboljenja, stadijem bolesti, sociodemografskim podacima (prvenstveno s dobi onkološkog bolesnika, potom spolom i stupnjem obrazovanja) te vrstom tretmana i liječenja. S obzirom na neprepoznatost i radi nedovoljne brige o psihološkom funkcioniranju bolesnika, nerijetko onkološki bolesnici razvijaju depresivna stanja i reakcije. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj na ženama oboljelima od raka dojke je ukazalo da mlađe žene, žene koje imaju gradus 2 i više pokazuju lošiju kvalitetu života u odnosu na starije žene čiji je gradus bolesti niži od 2. Isto istraživanje je pokazalo da je depresija važan i visoko prediktivan faktor kvalitete života te je također ukazalo na nužnost psihološkog suporta onkološkim bolesnicima s ciljem povećanja kvalitete života. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2092 74|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 75 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Mentalna adaptacija na rak — analiza valjanosti mini MAC upitnika Poricanje kao zdrav mehanizam obrane kod pacijenta s karcinomom pluća BOBAN M.1, Braš M.2, Đorđević V.2, Kralj-Škoc V.3 1 Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi, Zagreb, Croatia • Služba za razvoj, istraživanje i zdravstvene tehnologije 2 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu 3 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za onkologiju MARINIC R., Cigrovski A. Neuropsihijatrijska bolnica Dr. I. Barbot, Popovača, Croatia • odjel za Neuroze i granična stanja Sažetak: Upitnik mini-MAC (eng. Mini Mental Adjustment to Cancer Scale) sadrži 29 čestica podijeljenih u 5 kategorija: „borbeni duh“, „beznađe“, „fatalizam“, „anksiozna preokupacija“ i „kognitivno izbjegavanje“. Cilj ovog istraživanja je bio provjeriti metrijske karakteristike upitnika na uzorku pacijenata oboljelih od uznapredovalog raka (bez mogućnosti kurativnog pristupa). U istraživanju je sudjelovalo N = 46 ispitanika, stupnja bolesti III ili IV, ECOG = 0-3, prognoze preživljenja 6 do 12 mjeseci; svi ispitanici bili su uključeni u psihodijagnostički intervju te su zadovoljili na testu kognitivnih sposobnosti (MoCA test (eng. Montreal Cognitive Assessment)). Faktorska struktura originalnog upitnika nije se ponovila u slučaju našeg istraživanja, ali dobiveni su psihološki interpretabilni faktori čija je pouzdanost tipa unutarnje konzistencije visoka (Cronbach α=0,809). Prilikom primjene ovog upitnika trebalo bi voditi računa o uzorku na kojem se primjenjuje i situacijskim faktorima u trenutku ispitivanja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2104 76|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Sažetak: Dijagnoza terminalne bolesti izaziva kod osobe različite reakcije. One ovise o strukturi ličnosti, načinu priopćavanja vijesti, onome tko priopćuje vijest, podršci okoline, obrambenim mehanizmima osobe, stavovima o smrti i životu, obiteljskim prilikama, popratnim tjelesnim ili psihičkim poremećajima. Jednu od mogućih obrambenih reakcija predstavlja poricanje. S psihodinamskog aspekta poricanje je maladaptivna obrana kojom se osoba uvjetno rečeno štiti od prijeteće stvarnosti. S druge strane može se smatrati i načinom nošenja sa stresom, adaptivnim mehanizmom kojim se osoba šiti od preplavljujućih osjećaja. U ranoj fazi poricanje se smatra zdravom i očekivanom reakcijom dok kasnije može predstavljati prepreku u pružanju palijativne skrbi. Istraživanja pokazuju na učestalost poricanja kod pacijenata s karcinomom od 4-47%. U nekim slučajevima se pokazalo da poricanje može biti konstruktivna obrana. Svrha ovog rada je prikazati pacijenta oboljelog od karcinoma pluća s poricanjem kao konstruktivnom obranom. U opisanom slučaju pacijent je promijenio grupnu dinamiku u grupi otvorenih vrata vođenoj u psihijatrijskoj dnevnoj bolnici. Potrebna su daljnja istraživanja poricanja kao mehanizma obrane kod pacijenata s terminalnom bolesti te njegova utjecaja na duljinu i kvalitetu života oboljelih. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2105 | | 77 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresija i kronična bol ZORIĆ M. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Depresija kao jedna od najčešćih psihijatrijskih bolesti zauzima velik značaj u medicini današnjice, narušava zdravlje milijuna ljudi na svijetu, ali negativno djeluje i na njihovu obitelj i okolinu. Bol s druge strane je najčešći razlog dolaska pacijenta liječniku. Često se zapravo ova stanja isprepliću, odnosno to su dva stanja koja najviše narušavaju zdravlje u razvijenom svijetu. Postoje istraživanja koja ih proučavaju sa stanovišta upale-psihoneuroimunologije. Prema toj teoriji ona su uzrokovana upalom u organizmu te se time mijenja normalni sustav funkcioniranja neuronskih krugova, sustav transdukcije živčanih podražaja i sustav neurotransmitera. Samim time mijenja se način odgovora mozga na podražaje. Naime, prije se smatralo da je mozak imunoprivelegiran organ, no istraživanja su to opovrgnula i pokazala da aplikacija proupalnih citokina uzrokuje bezvoljnost, umor i može dovesti do sniženog raspoloženja. Značaj je tim veći ako uzmemo u obzir da kronična bolna stanja npr. tumori, reumatodni astritis, lumboishijalgija itd. zapavo jesu bolesti s jakim upalnim odgovorom. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2075 Povezanost depresije i tumora – serija prikaza slučaja MARČEC M., Filipović-Grčić L. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Depresija i tumor su dvije česte dijagnoze modernog doba. Iako su klinički različite, sve veća važnost se pridaje njihovoj međusobnoj povezanosti. Kao što tumor izaziva psihički stres i može dovesti do pojave depresije, tako i depresija može pogodovati nastanku i daljnjem razvoju tumora. Već sada dostupna su brojna istraživanja koja potvrđuju i rasvjetljuju ulogu depresije u smanjenju obrambenih sposobnosti imunološkog sustava što depresivne osobe čini prijemčljivijima za cijeli niz bolesti, dok kod onih koji depresiju razviju uz preegzistirajuću bolest dovode do progresije te bolesti. Često se pri liječenju jedne bolesti zaboravi na moguću pojavnost druge. Više studija pokazalo je kako je zajednička prisutnost tumora i depresije bila povezana s povećanim rizikom za smrtni ishod. Napravljena je serija prikaza slučajeva pet pacijentica s dijagnozama tumora dojke, Non- Hodgkinovog limfoma i von Hippel-Linadau sindroma kao komorbiditeta depresije. Nastojalo se dobiti uvid u uzročno-posljedičnu vezu depresije i tumora. Prikazane su povijesti bolesti pacijentica, s naglaskom na moguće predisponirajuće faktore koji su doveli do pojave tumora, odnosno depresije, njihova razmišljanja o bolestima te povezanosti istih, način nošenja s dijagnozama te koliko im je bitna okolina, komunikacija i sustav potpore koju dobivaju od bliskih osoba te drugih pacijenata koji su se našli u sličnim situacijama. Potrebna su mnoga daljnja istraživanja međusobnih utjecaja somatskih i psihijatrijskih bolesti, ali već sada naglasak treba biti stavljen na prevenciju depresije ne samo kao primarne bolesti već kao i komorbiditeta. U tu svrhu uputno bi bilo sve onkološke pacijente podvrgnuti psihološkoj procjeni kako bi im se na vrijeme pružila odgovarajuća terapija i potpora, za koju smatramo da bi, osim olakšanja i uklanjanja psihičke bolesti, povoljno djelovala i na primarnu onkološku patologiju. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2064 78|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 79 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Skala hospitalne anksioznosti i depresivnosti (HAD) kao skrinig instrument u pacijenata oboljelih od uznapredovalog raka — preliminarni rezultati MAJA B.1, Braš M.2, Đorđević V.2, Kralj-Škoc V.3 1 Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi, Zagreb, Croatia • Služba za razvoj, istraživanje i zdravstvene tehnologije 2 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu 3 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za onkologiju Sažetak: Cilj istraživanja je bila kritička analiza HAD (eng. Hospital Anxiety and Depression) skale u populaciji pacijenata oboljelih od uznapredovalog metastatskog raka kod kojih ne postoji mogućnost izlječenja. Pokušali samo odrediti valjane cut-off vrijednosti, ocijeniti osjetljivost i specifičnost svake pojedine čestice kao i njihovu faktorsku strukturu. U istraživanju je sudjelovalo N = 46 ispitanika, stupanj bolesti III ili IV, ECOG = 0-3, prognoze preživljenja 6 do 12 mjeseci; svi ispitanici su zadovoljili na testu kognitivnih sposobnosti (MoCA test (eng. Montreal Cognitive Assessment)). Unutarnja pouzdanost čestica je zadovoljavajuća (Chronbah α =0,831) a faktorskom analizom potvrdili smo dvofaktorsku strukturu upitnika. Osjetljivost i specifičnost skala anksioznosti i depresivnosti, kao i ukupnog rezultata („emocionalna uznemirenost“) nisu zadovoljavajuće. Temeljem dobivenih nalaza preporučamo oprez prilikom korištenja HAD skale kao skrining instrumenta depresivnosti i anksioznosti u pacijenata oboljelih od uznapredovalog raka. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2221 Okrugli stol “Mediji: prijatelj ili neprijatelj u sprječavanju depresije” jergović, b. Mediji i depresija povezani su na mnoge, izravne i neizravne, pozitivne i negativne načine. Primjerice, izloženost medijima u adolescentskoj dobi u pozitivnoj je korelaciji s povećanim depresivnim simptomima u mladosti, pogotovo kod mladih muškaraca. Ta je uzročno-posljedična veza neizravna: Izloženost medijima oduzima vrijeme koje bi adolescenti mogli koristiti za razvoj «protektivnih iskustava koja uključuju aktivan društveni, intelektualni ili sportski angažman». Medije, pogotovo TV konzumiramo kasno navečer ili noću, kada oni oduzimajnu san, koji je neophodan za kognitivan i emocionalan razvoj. Među izravnim vezama jake su one preko kulturoloških poruka koje mediji prenose. Najjači utjecaj medija upravo je na popularnu kulturu, a preko nje taj se utjecaj širi i na dublje vrijednosti, kao što su spolnost ili stav prema različitim rasama ili narodnostima.. Mediji o tim pitanjima često kreirau jednostavne stereotipske slike. Zna se da utjecaj medija može jačati s duljim vremnom izloženosti i da od utjecaja na percepciju važnosti određenih tema i na kreiranje agrendi, može prijećii i na neku vrstu utjecaja na stavove (najčešće je to na učvršćivanje već postojećih ili na kriranje stavova o onim pitanjima o kojima ih prije toga nije bilo). Izloženost pojednostavljenim stereotipima kod adolescenata može potaknuti stvaranje negativne ili čak zastrašujuće slike o svijetu, koja u konačnici može izazvati depresiju. Upravo jak utjecaj medija na popularnu kulturu može poticati i na zdravstveno rizična ponašanja; seksualna, ovisnička ili ona koja se odnose na hranu ili dijetu. Istodobno, i pomalo paradoksalno, mediji upravo na iste te probleme mogu imati izravan pozitivan učinak. Primjerice, postoji dosta dokaza da mediji mogu prevenirati pušenje, ili navesti na prestanak pušenja kod mladih, pogotovo u kombinaciji s drugim načinima anti-pušačke kampanje i tijekom vremena. I sama količina vremena provedenog s medijima, pogotovo na društvenim medijima potencijalno dovodi do tzv. socijalno-medijske depresije ili društveno-medijske depresije (social-media depression). Mediji mogu imati i posredan pozitivan utjecaj na depresiju preko nihovog pozitivnog učinka na zdravstvenu pismenost i informiranost o depresiji . Internet može ojačati ljude koji pate od depresije pružajući im podatke o nihovoj dijagnozi i o tome kako da se nose s depresijom na lak način. Mediji mogu imati dobar preventivan učinak, preko zabavnih programa, humora, veslijih sadraža ili muzike. Biomedicinske studije su potvrdile da smijeh može smanjiti stress, pa se terapija smijehom pokazala učinkovitom kod oboljelih od depresije i terminalno bolesnih ljudi. Slično tome, životno pozitivne poruke medija mogu štititi od depresije, a uporaba društvenih medija može ponditi osjećaj uključenosti u društvo i općenito društvenu komponentu koja također može štititi od depresije. Okrugli stol na kojemu sudjeluju medijski profesionalci i istraživači medija, novinari i društveni znanstvenici usredotočen je na pitanja koja proizlaze iz ovog teoretskog konteksta, a pogotovo na pitanja iz relanosti medija u Hrvatskoj opterećenih mračnim političkim i društvenim temama, crnom kronikom koja se širi i guta druge, nekada važnije i pozitivnije teme. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2400 80|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 81 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Lavice protiv depresije Na prvoj crti zdravlja FACEBOOK GRUPA L. Facebook grupa, Zagreb, Croatia BRAŠ M. KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia Sažetak: Lavice su Facebook grupa osnovana 2010. godine s ciljem da poveže žene koje su oboljele od raka dojke. Zamišljene su kao mjesto gdje će žene razmjeniti iskustva i podržati jedna drugu u bolesti i nakon nje. U 5 godina prerasla je u grupu koja okuplja više od 100 žena oboljelih ili liječenih od svih vrsta karcinoma, mjesto gdje su neke žene postale povezane i prijateljice, mjesto gdje se ne razmjenjuju samo iskustva, nego gdje se nalazi utjeha, šala ili samo mjesto gdje se može iskukati, ispsovati i izgalamiti. Cilj radionice je pokazati da grupa podrške može uspješno pomoći u depresivnim stanjima. Prikazat ćemo dva posta kroz koja se vidi na koji način grupa podrške pomaže u depresivnim stanjima, te P.P. prezentaciju događaja koje su nas obilježile kao grupu. U budućnosti Lavice očekuju što manji broj novih članica, te da budemo žive i zdrave i da se uspješno nosimo sa svim novim izazovima. Sažetak: Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine (CEPAMET) Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Centar Sirius započeli su početkom 2015. godine s projektom Na prvoj crti zdravlja, kojeg želimo predstaviti na okruglom stolu u sklopu 4. hrvatskog kongresa o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. U sklopu spomenutog projekta pokrenut će se brojne znanstvene, stručne i javnozdravstvene aktivnosti posvećene zdravstvenom stanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji kao i drugih sudionika Domovinskog rata. Osobit će naglasak biti stavljen na psihoedukativne aktivnosti, a uz bogat program radionica i tribina pokrenut će se i niz drugih multimedijalnih oblika edukacije za zdravstvene profesionalce i širu javnost. Projektu su se već sada priključile i druge organizacije i institucije iz Hrvatske i inozemstva. U sklopu projekta osnovan je i Klub sretnih žena, koji će također biti predstavljen na okruglom stolu, a predstavit će se i nekoliko ambasadora čovječnosti. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2083 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2079 82|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 83 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Život s posttraumatskim stresnim poremećajem BRAŠ M. KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia Sažetak: Kako živjeti s ratom uzrokovanim posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP)? PTSP je kronični i onesposobljujući psihijatrijski poremećaj povezan sa značajnim stupnjem morbiditeta. Često ima kroničan tijek, uz povratne epizode koje su najčešće povezane sa izlaganjem multiplim traumama. PTSP se najčešće javlja odmah po traumatskom događaju ili unutar 6 mjeseci, ali se može prvi puta javiti i puno godina nakon traume. Hoće li netko razviti PTSP nakon traumatičnog iskustva ovisi o više faktora. Na prvom mjestu su obilježja same traume, kao i obilježja same osobe, a treća značajka koja ima izrazito važnu ulogu u javljanju simptoma PTSP-a je kvaliteta socijalne podrške koju osoba ima na raspolaganju u razdoblju oporavka. PTSP je spektralni poremećaj, što znači da se može javiti u blagoj formi, ali i u vrlo teškim, onesposobljavajućim kliničkim slikama. Epizode PTSP-a se mogu ponoviti, kao što pojedinci mogu biti izloženi i novim traumama. Istraživanja ukazuju da oko 40% pacijenata ima kronično stanje, uz značajan komorbiditet, a novije spoznaje ukazuju da je baš jedna od glavnih značajki ovog poremećaja kronicitet. Rizik za razvoj s komorbidnih poremećaja je vezan uz više faktora, npr. uz ozbiljnost traume, spol, obiteljsku anamnezu, osobnu anamnezu i kompleksnost simptoma PTSP-a. Glavni komorbidni psihički poremećaj je depresija, koja se javlja gotovo u polovine oboljelih od PTSP-a. Optimalno liječenje PTSP-a važno je u cilju redukcije simptoma i poboljšanog funkcioniranja i kvalitete života bolesnika. Primjernjuju se farmakoterapijske, psihoterapijske i socioterapijske intervencije. Psihosocijalna rehabilitacija uključuje intervencije s ciljem pomoći pacijentu da se bolje integrira u društvo i poveća kvalitetu života. Klub sretnih žena CVITIĆ M., Jakšić M. Klub sretnih žena, Zagreb, Croatia Sažetak: Kratak opis projekta “Klub sretnih žena” namijenjen je okupljanju žena koje su na bilo koji način vezane za Domovinski rat, bilo kao braniteljice, supruge branitelja, kao one koje su radile kao civili u ratu, udovice te majke stradalih u ratu. Ideja Kluba je da se takvim ženama koje su zapravo marginalizirane u našem društvu i o čijim se problemima nitko ne bavi omogući svojevrsna psihološka potpora, a i radna terapija uz osobe koje imaju manje-više slična životna iskustva, jer svi mi znamo da je čovjek čovjeku lijek. Klub je zamišljen kao mjesto gdje će se takve žene osjećati sigurno i sretno, gdje će biti opuštene, mjesto gdje će barem nakratko moći zaboraviti svoje probleme, a uz takav pristup nadamo se da ćemo barem malo pripomoći u sprječavanju raznoraznih bolesti koje nastaju kao posljedica tragedija i stresnih situacija kojih je nažalost napretek u životima tih žena. Mnoge od tih žena su potpuno isključene iz društvene zajednice, veliki postotak ih je oboljelo od PTSP-a i malignih bolesti. S obzirom da naš zdravstveni sustav za ovu kategoriju ljudi ne omogućava adekvatnu psihoterapiju i liječenje, klub ima za zadatak uz stručni monitoring liječnika psihijatara djelovati terapijski na žene članice kluba kako bi se i lakše uključile u život društvene zajednice. Uz redovito sastajanje, u okviru projekta provodile bi se razne kreativne radionice, organizirane književne večeri i manifestacije, večeri sa stručnjacima iz raznih oblasti, a sve to sa svrhom „rješavanja problema na jednom mjestu” te pozitivnog psiho-socijalnog djelovanja na spomenutu skupinu žena. Još jedan od krucijalnih ciljeva je utjecaj na poboljšanje kvalitete života istih. Slogan kluba: Sreća koju tražimo izmiče nam, sreća koju pružamo, vraća nam se. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2076 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2080 84|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 85 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi „Šatorom“ protiv depresije ČUTURA V.1, Glogoški Đ.2, Deur A.3, Klemm J.4, Radoš M.2 1 Glas Koncila, Zagreb, Croatia 2 Udruga 100-postotnih Hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) I. skupine, Zagreb, Croatia 3 Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, Zagreb, Croatia 4 Udruga specijalne policije iz domovinskog rata, Zagreb, Croatia Sažetak: Svrha rada je prikazati zajedničku poveznicu u ostvarivanju ljudskoga dostojanstva i težnju vraćanja promijenjenog identiteta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju braniteljske populacije koja prosvjeduje u Savskoj 66 pod Šatorom u Zagrebu. Spontani prosvjed stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine uz pomoć branitelja iz cijele Domovine svraća pozornost da je njihovo dostojanstvo ugroženo, da su žrtva i agresor izjednačeni, prava umanjena, temelji Domovinskoga rata poljuljani, a time i same države te njezina identiteta. Mijenjanjem naziva resornoga ministarstva i brisanjem dijela naziva „hrvatskih branitelja“ nijekanje je identiteta, a samim time i ideala za koji su se hrvatski branitelji borili, za koji su ostavili dijelove svoga tijela, mnogi izgubili kolege, ostali bez roditelja, djece, supružnika. U potrazi za povratkom identiteta dogodio se Šator – Savska 66. Hrvatski branitelj kao pojedinac ne može se oduprijeti sustavu koji rastače njegove ideale, a time i zadire izravno u oskvrnjivanje njegova identiteta, što ga čini nemoćnim i depresivnim. K tome, siromaštvo i obespravljenost većine hrvatskih branitelja dovelo je do obolijevanja i morbiditeta, pa tako prema medijskim podatcima više od 30 000 hrvatskih branitelja umrlo je od 1998. godine s prosječnom starosnom dobi od 50,9 godina života. Problem je i u nedostatku veteranskih centara koji se prakticiraju svugdje u svijetu kako bi se o ratnim veteranima brinulo posebno u prevenciji psihosomatskih bolesti. Organiziranje Šatora – Savska 66, kroz zajedništvo, razmjenu životnih iskustava, svakidašnja druženja s različitim zvanjima i profesijama ‘razbija’ kod pojedinaca depresivnu životnu sliku, osobito kod onih koji su živjeli u samoći i beznađu. U prvih osamdeset dan prosvjeda Šator je posjetilo više od 100 000 osoba što je snažna poruka kako u razbijanju depresije, tako i u težnji osnivanja veteranskoga centra. Sekundarna viktimizacija u braniteljskoj populaciji CRKVENČIĆ Z., Radovančević Lj. PRIVATNA PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA, Zabok, Croatia Sažetak: U radu autori podvrgavaju deskripciji, raščlambi, disputu, komentarima, operacionalizaciji fenomena drugostupnog povređivanja u (hrvatskih) veterana. Prvobitne traume na bojišnicama PTSP-om i drugim stradavanjima nakon različito dugo vremena oni kao i branitelji koji nisu primarno manifestirali poremećaje i obolijevanja, bivaju ponovno viktimizirani razočaranjem, neuvažavanjem, nezbrinjavanjem potrebitih od strane države i društva. Isto tako, u sekundarnoj obitelji prvenstveno poginulih i nestalih, raseljenih, eksodiranih, traumatiziraju se djeca, supruge, unuče od strane njihovog agresivnog, nezainteresiranog, odbacujućeg ponašanja,n avikama i ovisnostima (alkoholom,psihostimulativnim sredstvima) bez njihove krivnje, materijalnom nezbrinutošću, siromaštvom (nezaposlenost roditelja-branitelja), neimanjem osiguranog adekvatnog smještaja (stana), ometanjem školovanja, neprimjerenom pripremom za upise u škole i fakultete itd. Radeći profesionalno s braniteljima, njihovim udovicama i obitelji u poratnom razdoblju do danas, autori su se uvjerili u iskustvo sekundarnog povređivanja u hrvatskih veterana. Obiteljsko nasilje, zanemarivanje, indolencija, ignorancija prema djeci, sve je to posljedica i prvobitnog stradavanja, odnosno, ono traje ispoljavajući se na djeci i suprugama, kao i na braniteljima samim postupcima zbog nedostatka političke volje i motivacije da im se adekvatno pomogne (zapošljavanjem, smještavanjem, invali dninama,zdravstveno,umirovljeničkim nadoknadama i sl.). Zbog neimaštine, branitelji su primorani da prodaju na buvljacima i sajmovima vojničku opremu (npr. šljemove) pa svoja odlikovanja i oznake, što je također vid moralne viktimizacije, gubitka digniteta, sve u referentnom okviru sekundarnog stradavanja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2026 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2006 86|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 87 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Psihoza 4.48 Dječja depresija ili o boli – što dijete boli Ćosić V., Devčić T., Drokan E., Evđenić D., FABIJANIĆ I., Kovačić J., Luque Akrap L., Olujić I., Posilović L., Rožman T., Šivak M., Topolovec L., Škuflić Horvat I. Učilište Zagrebačkog Kazališta Mladih, Zagreb, Croatia • Dramski Studio PARADŽIK Lj.1, Boričević Maršanić V.1, Karapetrić Bolfan Lj.1, Šarić D.1, Franić T.2, Štimac D.3 1 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia • Dječja psihijatrija 2 Klinika za psihijatriju, KBC Split, Split, Croatia 3 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia • Psihijatrija Sažetak: Usamljenost, nesnađenost, nepripadanje, različitost, tuga, bol, pritisak, odlazak... obezljuđeni svijet, sa sve manje su/osjećanja doveli su nas do propitivanja identiteta, naših puteva, želja, očekivanja koja drugi imaju od nas, i koja imamo od sebe samih. Tko sam ja, tko je osoba do mene? Komuniciramo li, razumijemo li se, kako percipiramo stvarnost, što je uopće stvarnost? Čija je percepcija točna? Poznajem li tebe, poznajem li sebe? Što je moje suštinsko ja? Postojim li? Postojiš li? Zašto? Pitanja lika ispreplela su se s našim osobnim pitanjima. Krenuli smo od rečenice: “Ja nisam ovdje, niti sam ikada bila.” Tekst britanske autorice Sarah Kane, koji prikazuje njezinu osobnu bitku s depresijom, služio nam je kao predložak za propitivanje društva u kojem živimo i nas samih. Koliko nas određuju vrijeme i mjesto u kojem živimo? Država u kojoj odrastamo, društveno uređenje, besperspektivnost i nedostatak vizije. Koliko društveni život utječe na osobni? Prije postavljanja predstave raspravljali smo zbog čega mladi ljudi u našoj okolini oboljevaju od depresije i kako se nose s njome, što ih navodi na razmišljanje o samoubojstvu. Jedan od izazova u našem radu bio je prikazati emocije koje lik proživljava: od tuge, razočaranosti, rezignacije do bijesa, ljutnje i ludila. Da bismo ih mogli prikazati na sceni, bilo je potrebno pronaći situacije i odnose koji su u nama samima izazvali takve osjećaje, razviti emocionalno pamćenje, upamtiti osjećaj, te ga kroz lik prenijeti publici. Identificirali smo se s likovima, ali do određenog stupnja. Bilo je uznemirujućih situacija, koje su u nama izazivale osjećaje tuge, nemoći, straha. Bilo je važno naći način, kako nakon ulaska u određenu „tešku“ emociju, ostaviti ju u kazalištu, a ne ponijeti sa sobom. Radili smo vježbe relaksacije, razgovarali, plesali. Humor je bio ponekad zaštita, ponekad opuštanje. Imali smo priliku zaviriti u svijet osobe koja je bolesna i njenim očima vidjeti probleme s kojima se susreće u životu. Tekst nam je otvorio i pitanja o usamljenosti jedinke sukobljene s pravilima institucija, šablonskim rješenjima, neimanjem vremena, ograničenjima. Jesmo li kažnjeni kad smo bolesni? Postaje li liječnik bog koji određuje našu sudbinu? Iskustvo rada na predstavi pomoglo nam je u upoznavanju nas samih, otvorilo nam je mnoštvo pitanja na koje nismo uvijek znali naći odgovor. Pitanja osobnosti, društva u kojem živimo, kao i pitanja o depresiji i ljudima oboljelima od depresije. Može li im se pomoći i kako. Cilj nam je bio publici približiti unutrašnji svijet depresivne osobe, potaknuti na promišljanje o sebi, svojoj suosjećajnosti i razumijevanju drugačijih. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2101 88|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Sažetak: Klinička slika depresije kod djece i adolescenata razlikuje se tijekom različitih razvojnih faza. Tjelesni simptomi koji nemaju organsku podlogu su vrlo česti kod mlađe, ali i starije djece te adolescenata; povezani su s internaliziranim simptomima, posebno anksioznim i depresivnim poremećajima, te su često njihov prvi znak. Oko 70% djece i adolescenata s depresijom iznosi somatske pritužbe, a njihova učestalost raste s težinom depresije neovisno o stupnju anksioznosti. Pojavnost tjelesnih simptoma u okviru depresivnog poremećaja kod djece i adolescenata determiniraju biološki i psihološki čimbenici. Biološki čimbenici odnose se na promjene u neurotransmiterskim sustavima (serotonin, noradrenalin) i nociceptivnim putevima. Psihološki čimbenici uključuju intrapsihičke konflikte, učenje neadekvatnih obrazaca ponašanja uz potkrepljenje i modeliranje od stane okoline, a prema sistemskoj teoriji obitelji tjelesni simptomi kod djece imaju određenu“funkciju” unutar obiteljske dinamike, pri čemu najčešće reflektiraju obiteljsku disharmoniju. Mlađa djeca svoja negativna emocionalna stanja (tuga i strah) zbog ograničenih verbalnih sposobnosti manifestiraju neverbalno plakanjem, odsutnošću osmjeha, izbjegavanjem konakta očima, oskudnom ili povišenom motoričkom aktivnošću, tjelesnim pritužbama. S porastom dobi povećava se kod djece verbalno izražavanje promjena raspoloženja, kao i ostalih emocionalnih, vegetativnih i kognitivnih simptoma depresivnog poremećaja. Somatizacija predstavlja oblik emocionalne i socijalne komunikacije pri čemu se djeca i mladi opisujući duševne doživljaje zbog nezrelosti psihičke strukture služe tjelesnim simbolima. Djeca sa somatizacijskim smetnjama i njihovi roditelji usmjereni su na tjelesne bolesti i medicinske probleme, učestalo traže liječničke preglede, dijagnostičke pretrage, zahvate i hospitalizacije. I od strane somatskih liječnika somatizacija je često neprepoznata, odnosno psihološka uzrokovanost tjelesnih simptoma, te se dugotrajno nastavljaju dijagnostičke pretrage pri čemu psihičke smetnje progrediraju. U velikom broju pokušaja suicida kod mladih, najčešće djevojaka, postoje anamnestički podaci o dugogodišnjim somatizacijskim smetnjama, opsežnoj somatskoj obradi, ali i izostanku psihološke i psihijatrijske procjene i liječenja. Tjelesni simptomi za koje nije utvrđena organska etiologija su često rani simptom depresivnog poremećaja kod djece i adolescenata te trebaju biti signal za pažljivu psihosocijalnu procjenu djeteta i odgovarajuće intervencije unutar zdravstvene i psihijatrijske skrbi. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2008 | | 89 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Rana adolescencija, nenamjerne ozljede i depresivnost Perić K.1, Davidović N.2, Boričević Maršanić V.3, Dodig Čurković K.4, Tomac A.5, Paradžik Lj.3, FRANIĆ T.1 1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Croatia 2 KBC Split, Split, Croatia • Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu 3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia 4 KBC Osijek, Osijek, Croatia • Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku 5 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu Sažetak: U ranoj adolescenciji postoji značajan razvojni jaz između intenziviranja emocionalnih stanja i ponašanja koja prate hormonalne promjene puberteta i ovladavanja kognitivnim i emocionalnim vještinama suočavanja koje se razvijaju s kortikalnim razvojem tijekom kasne adolescencije i rane mladosti. Ovaj jaz rane adolescente prepušta promjenama i nestabilnosti raspoloženja uz iskrivljenu interpretaciju iskustava; slabu prosudbu i suočavanje oslonjeno na emocije i afekt. Iz navedenog je jasno da su adolescenti ranjiva skupina sklona različitim rizičnim ponašanjima u koja se mogu svrstati i nenamjerne ozljede koje predstavljaju značajan javnozdravstveni problem. Ozljede su vodeći uzrok akutnih zdravstvenih problema među adolescentima u razvijenim zemljama, a s medicinskim i drugim posljedicama adolescentne ozljede nameću značajan teret društvu. Ozljede također možemo interpretirati kao marker za visoko rizične adolescentne stilove života koji uključuju više rizičnih ponašanja i povezanost sa zdravstvenim posljedicama. U RH se godišnje barem jednom ozljedi oko 50% dječaka i oko 40 % djevojčica u ranoj adolescenciji. Nenamjerne ozljede se u literaturi često povezuju s psihopatološkim stanjima. Riječ je uglavnom o eksternalizirajućim ponašanjima. Istraživanja o mogućoj povezanosti nenamjernih ozljeda s internalizirajućim poremećajima poput depresivnosti su znatno rjeđa. Cilj ove prezentacije je prikazati i interpretirati rezultate istraživanja povezanosti nenamjernih ozljeda i depresivnosti u ranoj adolescenciji. Uzorak je 803 djece u dobi od 12-14 godina. Uz sociodemografske podatke, depresivnost je mjerena Skalom depresivnosti, nenamjerne ozljede su procjenjivane pomoću pitanja iz Upitnika o zdravstvenom ponašanju djece školske dobi. Iskustvo zlostavljanosti i depresija ŠTIMAC D.1, Buljan Flander G.1, Profaca B.1, Španić A. M.1, Dodig-Ćurković K.2, Boričević Maršanić V.3, Tomac A.4, Franić T.5 1 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia • Dječja psihijatrija 2 KBC Osijek, Osijek, Croatia • Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Osijeku 3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Croatia • Dječja psihijatrija 4 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu 5 KBC Split, Zagreb, Croatia • Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Splitu Sažetak: Depresija i zlostavljanje djece u fokusu su društvenog interesa, što potvrđuje i značajan broj provedenih studija koje ispituju ulogu iskustva zlostavljanja u djetinjstvu u etiologiji depresije te potencijalnu povezanost različitih oblika zlostavljanosti i depresije. Cilj provedenog istraživanja je ispitati razlikuje li se izraženost depresivne simptomatologije kod djece ovisno o tipu zlostavljanja kojemu su bila izložena. Uzorak istraživanja činio je klinički uzorak zlostavljane djece i djece koja su svjedočila nasilju u obitelji uključene u obradu Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (N=659). Od ukupnog broja djece, 49 je bilo fizički zlostavljano, 118 emocionalno zlostavljano, 176 seksualno zlostavljano te je 316 djece svjedočilo nasilju u obitelji. Rezultati su pokazali da je kod četvrtine ukupnog uzorka djece prisutna povišena depresivna simptomatologija, pritom je najveći postotak djece s povišenom depresivnosti prisutan kod seksualno zlostavljane djece. Najmanji postotak povišene depresivnosti prisutan je kod djece koja su svjedočila nasilju u obitelji u odnosu na ostale vrste zlostavljanja. Dobiveni rezultati komentirat će se iz perspektive tretmanskih mogućnosti i prevencije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2018 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2221 90|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 91 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Primjena lijekova u liječenju depresije dječje i adolescentne dobi Prevencija dječjeg suicidalnog ponašanja – iskustva iz školske prakse DODIG-ĆURKOVIĆ K.1, Groznica Hržić I.1, Franić T.2, Boričević Maršanić V.3, Štimac D.4, Tomac A.5, Petek Erić A.1, Ćurković M.6, Paradžik Lj.3 1 Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Osijeku, Osijek, Croatia • Klinički odjel za dječju i adolescentnu psihijatriju, Osijek 2 Klinika za psihijatriju, Medicinskog fakulteta u Splitu, KBC Split, Split, Croatia 3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Croatia 4 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia 5 Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, Croatia 6 Dom zdravlja Osijek i Medicinski fakultet u Osijeku, Osijek, Croatia MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ A. Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Katedra za psihologiju Sažetak: Činjenica je da je sve više djece i adolescenata depresivno kao i da posljedice neliječene depresije značajno utječu na funkcioniranje praktički u svim područjima njihovog života. U liječenju se kombiniraju brojne psihoterapijske tehnike, ali i terapija lijekovima. U slučajevima kada izostane odgovor na psihoterapijske tehnike ili kod težih depresivnih epizoda, a posebno kod depresija sa psihotičnom simptomatologijom ili pojačanim rizikom od suicida, potrebna je primjena i lijekova. Pojava teške depresije u adolescentnoj dobi obično je uvod u kasniji bipolarni poremećaj. Najčešće u planiranju odabira lijeka imaju prednost takozvani selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, a s obzirom na popratne druge simptome (psihotični simptomi, samoozlijeđivanje, autoagresivnost i sl) u obzir dolazi povremeno i primjena antipsihotika. Naša iskustva u radu sa djecom i adolescentima prednost daju upravo ovoj skupini antidepresiva, iako u obzir dolaze s obzirom na kliničku sliku i druge mogućnosti. Vrlo je važno prije svega postaviti dobru kliničku sliku, procjeniti težinu samih simptoma te uz dobru titraciju i prije svega pažljivo monitoriranje i sveukupno praćenje kako psihičkoga tako i fizičkoga statusa djeteta odnosno adolescenta postići najbolji mogući učinak. Važno je prije svega imati dobru podršku od strane obitelji, bilo roditelja ili nekog drugog sa ciljem da se kontinuiranom terapijom i suradljivošću postigne željeni učinak. Iskustvo nas je u radu naučilo da dijete samo po sebi nije “umanjena verzija odraslog čovjek” i u skladu sa time pristupamo u odabiru lijeka, doze, načinu titriranja kao i planiranju praćenja određenih parametara ( RR, EKG, laboratorijski pokazatelji, TT i sl). Osim toga, uz pomoć standardiziranih psihijatrijskih skala radimo procjenu na početku, mjesec dana nakon tretmana i završno nakon 6 mjeseci tretmana. Cilj ovog rada je prije svega ukazati da je potrebno i opravdano ponekad u liječenju uzeti u obzir uporabu lijekova, u ovom slučaju posebno antidepresiva, i smanjiti sve veći utjecaj ne-stručnjaka ili laika na upravo ovo osjetljivo područje psihijatrije. Sažetak: Unazad nekoliko desetljeća sve su brojnija istraživanja u svijetu kojima se pokušava razumjeti, definirati i objasniti dječje i adolescentsko suicidalno ponašanje, posebice prepoznavanje presuicidalnih simptoma. S obzirom na predviđanja da će do 2020. godine u svijetu biti milijun i pol samoubojstava na godinu od kojih sve više (pre)adolescentskih, prevencija suicida je prioritetan zadatak javnog zdravstva i čitavog društva. Iskustva iz anglosaksonskih zemalja potvrđuju da postoji nekoliko načina primarne i sekundarne prevencije suicida u osnovnim i srednjim školama. Pritom, stručnjaci mentalnoga zdravlja za učinkovitu borbu protiv suicida i destigmatizaciju naglašavaju pravilno i dovoljno dugotrajno izvođenje takvih programa prevencije kao i njihovo sinergijsko, zajedničko djelovanje. Školsko okružje omogućava brojne načine prevencije suicida od kojih su najčešći: utvrđivanje/otkrivanje razine suicidalnog rizika učenika (grupnom uporabom standardiziranih dijagnostičkih mjernih instrumenata u razredima, primjenom individualnih razgovora i povezivanjem s obitelji učenika te ustanovama mentalnog zdravlja); psihoedukacija za različite subgrupe u školi (za učenike, roditelje, liječnike školske medicine i cjelokupno školsko osoblje); - obrazovanje i jačanje mreže tzv. vratara (engl. gatekeeper) educiranih neprofesionalaca (volontera) pomagača (školskih vršnjaka-tinejdžera i/ili odraslih pomagača (učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa); te kontinuirana uporaba treninga socijalnih vještina (vođenjem radionica aktivnog slušanja, asertivnosti, emocionalne pismenosti, rješavanja sukoba nenasilnim metodama i sl.). Iako dio stručnjaka pomagačkih profesija programe prevencije suicida u školama smatraju kontroverznom temom, ipak prevladava stajalište o važnosti implementacije (što konkretnijih) procedura u školske kurikulume. Smatra se da bi tako institucionalizirane sveobuhvatne strategije prevencije pridonijele mobiliziranju i održavanju kontinuiteta pomaganja u školama, posebice brojnim učenicima s poteškoćama koji sami ne traže pomoć. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2095 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2005 92|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 93 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresivnost adolescenata – što znamo i što bismo trebali znati Obilježja namjernog trovanja lijekovima kod maloljetnih osoba JAKOVINA T., Tomac a., Frgačić t. KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu JAKUŠIĆ N., Rešić A., Klobučar A. Klinika za dječje bolesti Zagreb, Zagreb, Croatia • Poliklinika za dječju i adolescentnu psihijatriju Sažetak: Adolescencija je složeno i dugotrajno razvojno razdoblje tijekom kojeg su promjene raspoloženja fiziološke i očekivane. No, intenzitet i učestalost fizioloških oscilacija raspoloženja ne utječe značajnije na funkcioniranje adolescenata. Poremećaji raspoloženja u adolescenata imaju vrlo šarolike obrasce manifestiranja. Simptomi poremećaja raspoloženja mogu se manifestirati kroz tzv. korelate, odnosno simptome koji prevladavaju kliničkom slikom, a ne klasificiraju se kao primarno simptomi poremećaja raspolođenja. Nadalje, simptomi ne dosižu nužno sindromalnu razinu, kako u svojoj brojnosti tako i intenzitetu, da bi bila postavljena jasna dijagnoza poremećaja raspoloženja. Ova “miješana“, nejasna, klinička slika može odvući pažnju na površne, trenutno najintenzivnije simptome od suštinskog problema. Najčešće se radi o nekom obliku agresivnog ponašanja (prema sebi ili prema van), školskom neuspjehu, izbjegavanju škole (markiranje, ostanak kod kuće), naglom prekidanju i izbjegavanju do tada poželjnih aktivnosti, itd. U prezentaciji prikazujemo rezultate istraživanja psihopatoloških fenomena u adolescenata koji su došli na prvi pregled kod dječjeg i adolescentnog psihijatra (N=150) i uspoređujemo ih sa općom populacijom. Nužno je cjelovito promatrati i razumijevati individualne karakteristike samog adolescenta, okolnosti i iskustva tijekom odrastanja, te aktualne osobne i realitetne okolnosti u kojima se zbivaju smetnje koje nadilaze fiziološku razinu. Budući da komplikacije razvijenih poremećaja raspoloženja narušavaju sve razine i aspekte funkcioniranja i kvalitetu života (uz realan autoagresivni i suicidalni rizik), potrebno je da roditelji i profesionalci koji se bave adolescentima (od nastavnika u školama, suradnih struka do zdravstvenih radnika) budu dobro informirani i educirani kako bi se na vrijeme moglo provesti adekvatne preventivne i kurativne mjere. Sažetak: U radu se analiziraju 23 slučaja namjernog trovanja lijekovima maloljetnih osoba liječenih u Klinici za dječje bolesti Zagreb tijekom 2014. godine. Osobe su iz područja Zagreba i Zagrebačke županije. Među njima bila su 4 suicidalna pokušaja. U 18 slučaja radilo se o prvom trovanju u životu, jednom o trećem, te u 4 slučaja podaci o broju trovanja nisu bili pouzdani. U 18 slučaja osobe su već imale neki premorbidni psihički poremećaj (F 32, F 92, F 93, F 91, ...), a u 5 slučaja nisu nađeni podaci koji bi na to upućivali. Lijekovi koji su korišteni u svim su slučajima bili na dohvat ruke pacijentima. U 11 slučaja radilo se o lijekovima pacijenata i to većinom psihijatrijskim, a u 12 slučaja lijekovi su pripadali članu obitelji. Pacijenti nisu dvoumili oko količine, uglavnom bi popili onoliko koliko bi im bilo pri ruci. U 22 slučaja trovanja radilo se o ženskoj populaciji. Prosječna dob bila je 15,5 godina, a najmlađa osoba imala je 11 godina. U 18 slučaja pacijente je dovezla HMP, a u 5 slučaja roditelj(i). Najveća frekvencija dolazaka bila je krajem polugodišta i krajem školske godine (14), dok je tijekom ljetnih i zimskih praznika bio samo po jedan slučaj. Naši pacijenti su uglavnom učenice četvorogodišnjih srednjih škola (8), a od njih čak 5 pohađa gimnaziju. Većina od 23 učenika u školi postiže srednje rezultate, te uglavnom nemaju dodatnih izvannastavnih aktivnosti. Žive u obitelji s oba roditelja (12), jednim roditeljem (9), odnosno ne žive s roditeljem (2). Prosječni ekonomski status obitelji ispitanika procijenjen je kao ispodprosječan prema prosječan. Odnosi unutar obitelji u 16 slučaja opisani su kao jasno narušeni. Sa somatskog aspekta svi su pacijenti uspješno zbrinuti, a prosječna duljina liječenja u našoj Klinici bila je 2,6 dana. Nakon otpusta sa pedijatrije nastavljen je neki od oblika psihijatrijskog liječenja: kroz stacionar (6), dnevnu bolnicu (2), ambulantu (15). http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2091 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2133 94|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 95 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Starost i depresija Kandić-Splavski b., Sladić Rimac d., Kanisek s., Barać i., SAŽETAK Cilj: Cilj istraživanja bio je ispitati pojavnost i razinu depresivnosti među osobama starijim od 65 godina, u Osječko-baranjskoj županiji. Pri tome se htjelo specifično ispitati pojavnost depresivnosti kod starijih osoba, s obzirom na spol, dob, stručnu spremu, bračni status, roditeljstvo, način stanovanja (vlastiti dom, dom za starije i nemoćne osobe), razloge smještaja u dom za starije i nemoćne, vrstu i učestalost socijalnih kontakata, te razinu mogućnosti brige za sebe. Metode: U istraživanju je sudjelovalo ukupno 517 ispitanika. Istraživanje je organizirano od strane Centra za koordinaciju palijativne skrbi Osječko-baranjske županije i Doma zdravlja Osijek. Provedeno je putem Odjela za palijativnu skrb i Patronažne službe u tri županijska doma za starije i nemoćne, u ordinacijama obiteljske medicine Doma zdravlja Osijek te u Udruzi aktivnih umirovljenika. U istraživanju je sudjelovalo 517 ispitanika, 290 (56%) ispitanika iz doma za starije i nemoćne te 227 (44%) ispitanika koji stanuju u vlastitom domu. Kao instrument istraživanja korišten je anketni upitnik (sociodemografski podaci, razina mogućnosti brige o sebi) i Gerijatrijska skala depresivnosti. Istraživanje je provedeno od listopada do prosinca 2014. godine. Rezultati: Depresivnost je utvrđena među 356 (69%) ispitanika. Pri čemu su 245 (47%) umjerene, a 111 (22%) teške depresivnosti. Među starijim osobama u Osječko-baranjskoj županiji teška je depresivnost češća u ispitanika nižeg stupnja obrazovanja (p<0.004), udovaca (p=0.004), te ispitanika koji imaju djecu (p=0.004). S obzirom na spol nešto je veća depresivnost kod ispitanika muškog spola 122 (72%) u usporedbi sa ženama 230 (66%), pri čemu nije utvrđena značajna razlika. Nije utvrđena značajna razlika u pogledu smještaja, depresivnost je utvrđena kod 158 (69%) ispitanika koji stanuju u vlastitom domu te kod 198 (68%) ispitanika koji stanuju u Domu za starije i nemoćne. Teška depresivnost značajno je više izražena u ispitanika kojima djeca rijetko dolaze (p=0.019) te onih koji pri aktivnosti samozbrinjavanja moraju uključiti pomoć druge osobe ili su potpuno ovisni o pomoći drugih (p<0.001). Depresivnost je značajnije prisutna kod ispitanika koji su u dom otišli zbog nemogućnosti organizacije skrbi u vlastitom domu (p<0.001). Potrebu za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) ispitanika od čega značajnije ispitanici bez depresivnosti i sa teškom depresivnosti (p=0.005). Zaključak: Temeljem rezultata provedenog istraživanja moguće je zaključiti: depresivnost je prisutna kod dvije trećine ispitanika. Značajno više su u teškoj depresivnosti ispitanici nižeg stupnja obrazovanja te udovci. Način smještaja i spol ne utječe značajno na pojavu depresivnosti. Teška depresivnost prisutna je kod ispitanika ovisnih o tuđoj pomoći te kod onih kojima djeca rijetko dolaze. Depresija u ljudi starije životne dobi učestala je i zabrinjavajuća, često neprepoznata, neophodno je ozbiljno, sistematično i stručno pristupiti ovom problemu i posvetiti se prepoznavanju simptoma depresivnosti te njenoj prevenciji. Uzimajući u obzir rezultate ovog istraživanja koji ukazuju na visok postotak ispitanika sa potrebom za psihološkim savjetovanjem neodgodiva je potreba uvođenja adekvatnih Savjetovališta, poput ovog koji je otvoren u Domu zdravlja Osijek. Ključne riječi: starije osobe, Gerontološka skala depresivnosti, psihološka savjetovališta Grupe samopomoći u zajednici SEDIĆ B.1, Šimunović D.2 1 Zdravstveno veleučilište, Zagreb, Croatia • Studij sestrinstva 2 Zdravstveno veleučilište, Zagreb, Croatia • Studij radne terapije Sažetak: Na popisu deset oboljenja koja imaju bitan utjecaj na radne sposobnosti pet je mentalnih, a najviše mjesto među njima zauzimaju depresija i alkoholizam. Stoga je Odjel za mentalno zdravlje pri SZO 1997. godine pokrenuo poseban program čiji je cilj upozoriti na utjecaj mentalnih poremećaja koji su sve rasprostranjeniji, s posljedicama jednako pogubnim kao kod organskih oboljenja. Ciljevi programa su pružanje pomoći u razvoju i potpori mentalnom zdravlju, ljudskim pravima i legislativi, pri čemu se naglašava koncept mentalnog zdravlja u zajednici, gdje svaki član zajednice pridonosi uključivanju osobe s mentalnim poremećajem među druge članove društva. W. Rutz, savjetnik za mentalno zdravlje SZO, smatra kako je «mentalna bolest odraz poremećaja u zajednici i zajednica mora biti uključena u njezino rješavanje». Isti autor smatra da je cijena zdravlja, odnosno bolesti, onih koji su bolesni i koji će umrijeti mnogo veća nego što se to može danas predvidjeti. Neki proračuni (SZO) pokazuju da je čak do 40 posto svih troškova za zdravlje vezano uz stres, depresiju i druge mentalne poremećaje. Grupe samopomoći jedan su od oblika pomoći osobama u zajednici, organizirane kao dobrovoljne organizacije osoba koje se redovito sastaju kako bi razmijenile informacije i pružile si podršku i sustavnu pomoć u prevladavanju zajedničkih problema te predstavljaju moćno oružje u pružanju prilike za stjecanje novih socijalnih vještina. Svrha rada je ukazati na važnost grupa samopomoći kao neizostavnog organizacijskog oblika pružanja skrbi osobama s psihičkim poremećajima u zajednici te potaknuti osnivanje grupa za oboljele i obitelji oboljelih kao i onih grupa kojima je primarni cilj unapređenje mentalnog zdravlja i prevencija mentalnih poremećaja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2036 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.krivo 96|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 97 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Podrškom protiv depresije PAVIĆ J. Zdravstveno veleučilište Zagreb, Zagreb, Croatia • Studij sestrinstva Sažetak: Pravodobna pomoć i podrška bolesnima i nemoćnima može prevenirati ili ublažiti depresivne poremećaje i brojne druge psihičke patnje koje značajno utječu na kvalitetu života. Suvremeni statistički podatci govore da je depresija najčešći psihički poremećaj od kojeg u svijetu oboljeva više od sto milijuna ljudi, a u Hrvatskoj oko dvjesto tisuća, a procjene su da još najmanje toliko pati od raznih oblika anksioznosti, zabrinutosti, straha. Među vodećim uzrocima depresije nalaze se siromaštvo i kronične tjelesne bolesti. Prema istraživanjima Eurostata, stopa siromaštva u Hrvatskoj je oko 32%. Udio oboljelih od depresije koji boluju od kroničnih tjelesnih bolesti kreće se od 14 do 56%, ovisno o prisutnosti boli, vrsti i trajanju bolesti. Prema objavljenim statistikama oko 55.000 do 60.000 hrvatskih građana koji imaju invaliditet pati od nekog simptoma depresije. Svrha rada je prikazati različite oblike podrške protiv depresije kod osoba s kroničnim bolestima i invaliditetom. Budući da je siromaštvo jedan od značajnih uzroka somatskih bolesti i invaliditeta, bit će prikazane najčešće potrebe kao i vrste pomoći siromašnima i nemoćnima. Nadalje, istraživanja pokazuju da se podrška okoline, uključujući i članove skupina za potporu, pokazala učinkovitom te je bila podjednako djelotvorna u liječenju depresije kao i kognitivna bihevioralna terapija usredotočena na usvajanje novih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Stoga je u prevenciji i liječenju depresije neophodna podrška suportivnih grupa, udruga pacijenata, ali i neizostavne aktivosti senzibilizacije javnosti o prepoznavanju i potrebama najvulnerabilnijih članova društva. Ključne riječi: depresija, kronične bolesti, podrška, siromaštvo http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2031 Prepoznavanje suicidalne depresivne osobe u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj službi možemo li bolje? Družijanić J., Bakoš M., Rastovac M., HALLER F. Zavod za hitnu medicinu Sisačko-moslavačke županije, Sisak, Croatia • Edukacijski i simulacijski centar Sažetak: Izvanbolnička hitna medicinska služba (iHMS) susreće se u svakodnevnom radu s osobama s brojnim prethodno dijagnosticiranim i nedijagnosticiranim psihijatrijskim stanjima. Analizom podataka sakupljenih kroz elektronički sustav pohrane dokumentacije Zavoda za hitnu medicinu Sisačko-moslavačke županije (SMŽ) za razdoblje od godinu dana prikazujemo učestalost pojave pacijenata s dijagnozama raspona F32-F33 (Depresivne epizode i Povratne depresivne epizode) koji samostalno ili od strane druge osobe potraže pomoć od županijske iHMS. U razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2014. hitni timovi zabilježili su 16388 intervencija na području SMŽ, te 35526 ambulantnih pregleda. U samo 0,002% slučajeva intervencija (30) postavljena je dijagnoza iz spektra F32-F33, te u 0,0009% (33) slučajeva pregleda ambulantnih pacijenata. Kroz elektronske nalaze od ukupno 63 slučaja evidentirano je upućivanje 16 pacijenata obiteljskom liječniku, a 21 pacijent je upućen u psihijatrijsku ustanovu, od čega 20 dobrovoljno, dok je 1 osoba prisilno hospitalizirana. U samo 17 od ukupno 63 dokumentacijska lista pregleda pacijenta evidentiran je anamnestički podatak koji bi odgovarao probiru o postojanju sklonosti samoozljeđivanju ili samoubojstvu. Niti jedan nalaz nije evidentirao bodovnu procjenu “SAD PERSONS scale” ili neki drugi klinički alat procjene. Iz navedenih podataka zaključujemo da su depresivni poremećaji suboptimalno prepoznati, a onda i kada su prepoznati nisu primjereno rizično procijenjeni. Smatramo da je potrebna bolja edukacija liječnika u iHMS u prepoznavanju, dijagnosticiranju i procjeni rizika depresivnih pacijenata, kao i razvijanje protokola ustanove. Unatoč ograničenim podacima o učinkovitosti i validiranosti procjenskih ljestvica poput “SAD PERSONS scale”, u dinamičnom i vremenski kratkom kontaktu s pacijentom u iHMS potreban je algoritamski pristup u kojemu će se liječnik moći osloniti na validirani klinički alat primjerene osjetljivosti i specifičnosti. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2128 98|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 99 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura TARABIĆ B. N. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Psihologija Sažetak: Promatrano iz evolucijske perspektive, fenomenološki slične kliničke manifestacije depresije možemo, ovisno o njihovom uzroku opisati kroz stupanj njihove adaptivnosti. Moderno je društvo osjećaj sigurnosti pojedinca u vidu jasnog položaja i očekivanja spram njegove budućnosti, zamijenilo konceptom ‘’slobode izbora’’, individualizma i hedonizma. Današnji, ‘’individualiziran’’, pojedinac, bez adekvatne socijalne podrške, suočen sa pretjeranim zahtjevima od strane poslodavca, neizvjesnosti u pogledu vlastite budućnosti, nezadovoljan nedostatkom podražavajućih intimnih odnosa i brojnim drugim dimenzijama svakodnevnog funkcioniranja, a bez mogućnosti za ‘’bijeg’’, neminovno posustaje. Depresija pacijenata novog vala tako uistinu predstavlja adaptivni oblik bijega iz stresne situacije i povik za pomoć, a psihijatrijske ustanove pružaju svojevrstan azil od teške svakodnevice – i to primarno bilježeći zamjetan priljev pacijenata iz opće populacije, bez ranijih psihijatrijskih odstupanja. Raste broj situacija gdje bazična vjerovanja i pogled na stvarnost nisu pogrešni već u skladu s objektivnim stanjem. Upravo objektivnost uzorka depresije današnjeg pojedinca nužno redefinira pristup samoj terapiji, zahtijevajući oboje u kliničara i u pacijenta razvoj novih i specifičnih vještina suočavanja i mehanizama distorzije realnosti. Medikamentnozna terapija još uvijek opravdano predstavlja temeljni stabilizator, no psihoterapijski pristupi usmjereni na korekciju pogrešnih bazičnih vjerovanja i pogleda na stvarnost postaju manje efikasni. Upitna je i mogućnost distrakcije i pronalaženja novih izvora zadovoljstva, a temeljni cilj tretmana postaje resocijalizacija pojedinca te njegovo funkcionalno osposobljavanje za suočavanje sa stresnim životnim događajima. Postavlja se i pitanje moralno upitnog kognitivnog restrukturiranja uz pomoć kojeg pacijent prihvaća svoju realnost takvom kakva jest, gaseći adaptivne reakcije, a u cilju prevencije relapsa i povratka u sustav. Depresija i društvo FABIJANIĆ I. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: U današnjem društvu postoji slika „idealnog čovjeka“ koji je sretan, bogat, uspješan, privlačan, i svi teže postati i biti takvi. Jesu li očekivanja društva prevelika? Ljudi iz tog razloga često nose „masku“, boje se pokazati da u nečemu nisu uspjeli i osjećaju golem pritisak. U društvu se oboljele od depresije, distimije, ali i drugih oblika psihičkih poremećaja često percipira kao trajno nesposobne za rad i kvalitetno funkcioniranje unutar zajednice. Zbog toga je sve teže prepoznati osobe koje pucaju pod pritiskom, pate i obolijevaju. To je posebno štetno zbog toga što je ključ liječenja depresije upravo rano obraćanje liječniku i traženje pomoći, a upravo ovdje neposredna i šira zajednica oko bolesnika može i treba imati odlučujuću ulogu. Prvi korak je shvatiti da postoje osobe koje trebaju pomoć, a boje se potražiti istu. Društvo treba podučiti kako prepoznati znakove depresije i kako takvim osobama pružiti pomoć i podršku. Druga ključna stvar je destigmatizirati depresiju. Kada bi ljudi naučili što je uistinu depresija, manje bi bilo onih koji osuđuju i odbacuju oboljele, jer bojimo se onoga što ne razumijemo. Umjetnost može igrati veliku ulogu u upoznavanju javnosti s problemom. Primjerice, u kazalištu se može prikazati predstava koja se bavi temom depresije, u kojoj će glumci utjeloviti depresivnog bolesnika s kojim se neki pojedinci možda nikada nisu susreli. Nakon predstave, stručnjak će educirati gledatelje te im pružiti priliku da upitaju što ih još zanima. Ovaj pristup je zanimljiv jer se predstava i razgovor mogu prilagoditi publici bilo koje dobi. Na taj način efektivno bi se sve buduće generacije moglo senzibilizirati u ovom smislu i jednom za svagda skinuti stigmu s depresije i niza sličnih bolesti. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2074 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2120 100|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 101 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Edukacija i kompetencije multidisciplinarnog profesionalnog tima u pristupu depresiji Metode i motivi samoubojstava u antičkom društvu ĆAĆIĆ P. Medicinski fakultet, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ A. Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Katedra za psihologiju Sažetak: Danas znamo da je depresija povezana s čitavim nizom somatskih bolesti, bilo da je njihov uzrok ili posljedica. Istraživanja pokazuju da genetska predispozicija ima bitnu ulogu u razvoju ovog poremećaja. Također, veliki broj precipitirajućih društvenih čimbenika i životnih situacija ima ulogu u razvoju depresije. Kompleksna etiologija, šarolika klinička slika i oskudna dijagnostika čine depresiju vrlo složenim patološkim entitetom. Stoga je logično razmišljati o uključenju stručnjaka s raznih područja u njezino dijagnosticiranje, liječenje, praćenje i proučavanje. Dakako, pristup akutnoj egzacerbaciji depresije ima za sada samo jedan uspješan vid liječenja, a to je farmakoterapijski. No, u fazi oporavka kombinacija farmakoterapijskog, psihoanalitičkog i radnoterapeutskog pristupa pokazala je znatno bolji uspjeh. Multidisciplinarni pristup trebao bi uključivati medicinske stručnjake iz psihijatrije, ali i neurologije, radiologije i farmakologije. Psihijatri su ključni za akutnu terapiju depresije, farmakoterapiju te psihoterapiju. Farmakolozi bi u suradnji s psihijatrima trebali poboljšati i modificirati ljekove i njihovu primjenu. Radiolozi i neurolozi će se, koristeći podatke psihijatara i uz njihovu pomoć prilikom snimanja moždane aktivnosti, moći kvalitetnije pozabaviti pronalaženjem patoanatomskog supstrata depresije te eventualnom manipulacijom njime. U multidisciplinarni tim bi trebalo dodati i javnozdravstvenu komponentu s ciljem informiranja javnosti i smanjivanja predrasuda koje ovim pacijentima otežavaju rehabilitaciju i reintegraciju. Podaci raznih istraživanja govore da je ovakav, multidisciplinarni, pristup liječenju depresije znatno uspješniji, a neki od profesionalnih timova čak u svome sastavu nemaju liječnika, što cijeli postupak liječenja čini jeftinijim. Sažetak: Suicid je postojao oduvijek, u svim društvenim uređenjima i kod pripadnika svih klasa. Za tumačenje tog složenog i zagonetnog fenomena (unatoč relativnoj nepouzdanosti različitih povijesnih izvora) potrebno je vratiti se u prošlost. Samoubojstvo se u starom Rimu i Grčkoj gledalo ponajprije kroz prizmu filozofije. O tom činu su u antici izricana potpuno suprotna stajališta. Tako su starogrčki filozofi Sokrat i Platon suicid smatrali posve neprihvatljivim, uz iznimke pri pitanjima obeščašćenja ili proživljavanja velikih životnih tragedija. Platonov učenik i mislilac Aristotel samoubojstvo nije smatrao neprihvatljivim, ali ga je osuđivao kao izraz unutarnje (moralne) nesređenosti čovjeka. U stoičkom se pak učenju samoubojstvo definiralo kao jedini put prema osobnoj slobodi i miru. Razumijevanje suicida bilo je prepuno ambivalencije te je taj čin bio i tabuiziran i apoteoziran. Demonstracija svjetonazora i (životne) filozofije antičkih suicidanata bila je vidljiva upravo odabirom metoda i motiva samoubojstava. Motivi samoubojstava u antici bili su brojni te su se mogli pronaći u različitim filozofskim i sudačkim raspravama. Opravdavani su različitim razlozima, a najčešće očuvanjem osobnog dostojanstva i časti (lat. pudor) i izbjegavanjem boli i tuge (lat. desperata salus). Što se načina izvršavanja samoubojstva tiče većina siromašne populacije staroga Rima, poput robova, odabirala je različite „vulgarne“ metode poput skoka u ponor Etne, ispijanja otrova, samospaljivanja ili vješanja. Dostojanstveno gladovanje do smrti (grč. karteria, lat. inedia) kao pasivan oblik samoubojstva odabirali su stariji i bogatiji, najčešće liječnici ili filozofi. Iako je od antike do danas prošlo mnogo vremena, čin suicida se kao transkategorijski fenomen i danas promatra sa stanovitom dozom mistifikacija uz stalno prisutne moralne dileme. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2030 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2096 102|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 103 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Uloga profitnog i neprofitnog sektora u pristupu depresiji DUJMOVIĆ D. Medicinski fakultet u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Profitni sektor, dakle razna poduzeća, kako državna tako i privatna, još uvijek ne shvaćaju u potpunosti da su kao dio zajednice dužni sudjelovati u interakciji s brojnim bolesnicima, pa tako i onima oboljelima od depresije. Pojedinci oboljeli od tog poremećaja često se doživljavaju kao lijeni, dok se oni s depresijom u povijesti bolesti ili depresijom kao razlogom bolovanja teže kasnije zapošljavaju zbog stigme koja prati ovaj psihički poremećaj, a posljedica je neinformiranosti javnosti o njegovoj pravoj prirodi. Stoga je moguće rješenje za ovakve situacije bolje informiranje cjelokupne javnosti o depresiji, njenim mogućim uzrocima, ali i učinku na oboljele, njihove obitelji i šire okruženje. Neprofitni sektor, poglavito kroz djelovanje raznih udruga i volontera, s druge strane pomaže oboljelima. Udruge oboljelih mjesto su nalaženja potpore i učenja o vlastitoj bolesti te kako se nositi sa svakodnevnim poteškoćama koje ova bolest donosi. Također, udruge poput „Lavica“, gdje si žene oboljele od raka pružaju međusobnu podršku, važna je za prevenciju i rano otkrivanje depresije kroz uzajamno povjeravanje gore spomenutih bolesnica, a to je utoliko važnije zato što sve više postaje jasna veza između depresivnog poremećaja i niza onkoloških entiteta. Glavni problem je na koji način zainteresirati profitni sektor kako bi on prepoznao korist koju može imati od raznih društvenih akcija. Humanitarne organizacije zbog niskog budžeta nemaju priliku reklamirati se i na taj način privući pažnju šire javnosti, a imaju sve veću ulogu unutar društva. Iz tog se razloga u posljednje vrijeme sve više povećava uloga neprofitnog marketinga koji pokušava pomoći udrugama u ostvarenju cilja. Još jedan problem s kojima se susreću neprofitne organizacije kod realizacije je manjak volontera i entuzijasta. Mnogi se prijave, ali rijetki su oni koji ostaju do kraja. Međutim, postoji svijetla točka u svemu ovome, a to je sve veći broj mladih i osviještenih ljudi koji nesebično volontiraju i pomažu udrugama te na taj način predstavljaju uzor na koji bi se i mi ostali trebali ugledati. Možda javnost napokon shvati da volontiranje i sudjelovanje u humanitarnim organizacijama nije dodatna aktivnost, već sastavni dio života. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2098 Depresija u ozračju duhovnosti GRUDEN V. KBC Zagreb, Zagreb, Croatia sažetak: Pođimo od činjenice da je depresija narcistički poremećaj u kojemu je autoagresija dominantna vrijednost bolesnika. Narcistički poremećaj snažno se suprotstavlja pokušaju promjene te je stoga, u mnogim slučajevima, uspjeh bilo koje psihoterapijske tehnike upitan. Jedan je suicidalni bolesnik u svojemu diplomskome radu zaključio da je suicid jedini izraz samostalne odluke jer u svim okolnostima od rođenja do smrti, uključujući i ta dva događaja nešto ili netko drugi odlučuje za nas. Duhovnost je mogućnost otklanjanja takve narcističke obrane. Duhovnost obuhvaća transcedenciju koja je otporna na logiku i „mudrost“. U duhovnosti nalazimo prihvaćanje određenih sadržaja bez argumenata i pravila. Relativiziraju se posebno one vrijednosti koje su, zbog njihova neostvarenja, uzrokovale depresivnu reakciju. Relativiziranje ne pripada mehanizmima obrane kao što bi npr. mogle biti negacija ili reaktivna formacija. Relativiziranje ne poništava vrijednosti nego ih cijeni kao skale koje vode prema kvalitetnijem ustroju osobnosti što je optimizam koji se suprotstavlja autoagresiji. Cilj našega rasta nije određen. On je proces. Mi ga ne poznajemo. Mi vjerujemo u njega. Tzv. stvarnost postaje percepcijom. Odnosi s okolinom su prilagodbe koje omogućavaju komunikaciju. U radu s depresivnim bolesnikom osnovna je pretpostavka kvalitetni kontratransfer. Kvalitetni kontratransfer posjeduje psihoterapeut koji je usvojio osnovni princip duhovnosti koji se, kako je već spomenuto, ne oslanja na logiku i pravila nego je riječ o dinamičnom usvajanju vrijednosti. Takav psihoterapeut stalno promatra i korigira svoje emocionalne reakcije te ih prilagođuje bolesnikovim sposobnostima i spremnosti za promjene. Pri tome je bitan čimbenik identifikacija sa psihoterapeutom („Ne liječi metoda nego psihoterapeut“). Tijekom psihoterapijske seanse psihoterapeut, osluškujući (više emocionalno nego intelektualno) bolesnika paralelno osluškuje sebe. Psihotrapeut doživljava bolesnikove probleme u široj dimenziji no što mu je bolesnik sposoban to verbalizirati. Osluškujući sebe on prepoznaje svoje reakcije koje su najprimjerenije u vođenju seanse, prihvaća ih i usmjeruje prema bolesniku. Psihoterapeut se susreće sa sobom i izvan seansi i, oslobođen predrasuda i krutih pravila, dopušta svojim asocijacijama da ga oblikuju u kvalitetniju osobnost. Pored vlastite izgradnje prepoznaje i usvaja stavove koji se odnose specifično na određene bolesnike kao i ostale životne upite. Kroz duhovnost psihoterapeut se prepušta optimističkom usmjerenju ostvarujući takvo prepuštanje i usmjerenje i kod svojih bolesnika. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2111 104|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 105 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Od Freuda – do Lise Miller: Psihološka perspektiva povezanosti depresije i religioznosti FUSIĆ L. Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Odsjek za psihologiju Sažetak: Depresiju povezujemo s gubitkom smisla, a upravo je smisao jedan od zajedničkih nazivnika svih religija i duhovnosti. Otkako je psihologije, otada je i pitanje povezanosti religioznosti pojedinca i njegovog psihičkog zdravlja i blagostanja. Cilj je predavanja pružiti opći pregled statusa religioznosti u psihološkim istraživanjima duševnog zdravlja, od začetaka do najnovijih neuroznanstvenih i longitudinalnih nalaza. Prvi rezultati metaanaliza Batsona i Ventisa (1982) pokazali su nejednoznačne rezultate, međutim nakon uzimanja u obzir koncepata religioznih orijentacija Allporta i Batsona, rezultati postaju jednoznačni i na neki način pomiruju postavke brojnih psihologa koji su se do tada bavili tom temom: od Freuda i Skinnera koji su zauzimali negativan stav prema religioznosti, do Allporta, Jamesa i Frankla koji su tvrdili da je religioznost bitan faktor duševnog zdravlja. Kasniji su nalazi potvrdili da religioznost može imati terapijsko djelovanje kod depresije (Ćorić, 2003), a Jakovljević (2013) u peterodimenzionalnom modelu razumijevanja depresivnog poremećaja navodi duhovnu dimenziju. Najnovija istraživanja podržana su neuroznanstvenim nalazima, odnosno pokazuje se da je debljina korteksa u lijevim i desnim parijetalnim i okcipitalnim regijama, središnjem frontalnom režnju desne hemisfere te cuneusa i precuneusa u lijevoj hemisferi povezana s osobnom važnosti religioznosti (Miller, 2014). Također se pokazuje da osobna važnost religioznosti ili duhovnosti može biti zaštitni faktor protiv relapsa depresivnog poremećaja, pogotovo kod odraslih s osobnom poviješću ili s poviješću depresije roditelja (Miller, 2012). Prikazani nalazi dovode do zaključka kako je religioznost nezaobilazan čimbenik u pristupu depresiji – njezinom razumijevanju i liječenju. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2117 Duhovnost i depresija u svjetlu kršćanske antropologije GRGAT K. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Duhovnost i depresija, ovako postavljeni jedno pored drugoga, djeluju kao antiteza, ali istovremeno, stavljeni zajedno bude neizbježan tračak nade. U kršćanskom smislu, duhovnost je život u Kristu, put rasta u ljubavi prema Njemu, s ciljem zajedništva s Bogom, tj. svetost, a sastoji se, uz pomoć milosti, u pročišćavanju našeg uma i volje da budu u skladu s mudrošću i voljom Božjom. Depresija je kompleksna bolest, koja se ne događa samo na razini emocija nego zahvaća i ostale mentalne i fizičke aspekte života dajući osjećaj očaja i beznađa. Čovjek je racionalno (traži istinu), relacionalno (stvoreno za odnose ljubavi i sebedarivanja) i slobodno biće koje teži dobru. Čovjek je dušom i tijelom jedno biće. Zato i pristup čovjeku mora biti komplementaran i s više apekata, jer se čovjeka ne može rastaviti na proste faktore. Činilo bi se da pravi vjernik ne može i ne pati od depresije. Problem toga uvjerenja je da ono ne gleda depresiju kao kompleksnu bolest, a i u suprotnosti je s evanđeljem. Neki od svetaca patili su od depresije cijeloga života, ali su zadržali onu nutarnju radost vjere. Duhovnost može čak biti i uzrok depresije, što sigurno ovisi o načinu pogrešnog prakticiranja koje korelira s ličnosti i iskustvima osobe. S druge strane depresija može narušavati duhovnost, ali duhovni život prije svega narušava grijeh. Zato ispovijed daje veliku utjehu osobi jer ju u samoj biti Bog oslobađa grijeha i više ih se ne spomije, što ni jedna psihoterapija ne može donijeti. S druge strane, ispovijed samu patologiju ne može liječiti, ali može biti komplementarna, pogotovo ako je terapeut vjernik. On, držeći se svojih kompetencija, može u svom radu svjetlom vjere spoznavati da je ljudska osoba stvorena dobra, iako pala i ranjena, ali otkupljena i pozvana na život s Bogom. Bog sve može okrenuti na dobro. Prakticiranje vjere smanjuje rizik od depresije i pomaže pacijentima da se brže oporave od depresivnih epizoda. Također smanjuje rizik suicida; vjera podiže pogled iz skučenog pogleda ovoga života prema slavnoj budućnosti, života s Bogom – koji mi je bliži nego ja samome sebi, koji me nikada nije napustio i koji je uvijek uz mene. Vjera, nada i ljubav pomažu izdržati situacije koje bi se u suprotnom mogle činiti nepodnošljive. Depresija je trpljenje. A trpljenje je u svijetu također prisutno da u drugima oslobodi ljubav, upravo to nesebično darivanje osobnoga “ja“ u korist drugih ljudi. Zato je potreban rad sviju, ljudi različitih kompetencija na osvjetljavanju problema depresije sa znanstvenog pogleda, jednako tako s humanog pristupa bolesnicima, a oba s ljubavlju. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2073 106|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 107 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Klinička i duhovna depresija GRAHOVAC-FEDEŠIN I. Duhovnik u palijativnoj skrbi, Lipovljani, Croatia Sažetak: Depresija, kao sve češći i vrlo ozbiljan poremećaj modernog čovjeka, odlikuje se ponajviše nedostatkom volje za “pokretanjem” u bilo kojem smislu. Sve postaje beznadno i besmisleno. Nužno je, u razgovoru s pacijentom, nakon više ponovljenih “a zašto?” doći do pitanja koja se tiču samog egzistencijalnog sukusa ljudskog bitka na zemlji, razloga zašto je dobro činiti dobro i zašto nam je u normanim okolnostima to dovoljan poticaj na djelovanje. Ovaj rad se bavi idejom da je u duševnim poremećajima, poput depresije, centralni problem da naš mozak i funkcionira prilično dobro no depresivni poremećaj nam stavlja na oči naočale vrlo pogrešne dioptrije te nam iskrivljuje realnost i šalje pogrešnu sliku. Zahvaljujući prilagodljivosti našeg mozga on s vremenom prihvaća tu sliku kao ispravnu i suživljuje se s njom. Međutim, ako samo utječemo na mozak i njegove procese u liječenju depresije još uvijek nam ostaju naočale s pogrešnom dioptrijom, a njih jedino možemo skinuti ako nađemo nešto što djeluje na oboje, i intrapsihički i interpersonalno, a jedino biće s tom moći i utjecajem je Bog, ne kao placebo efekt ili retorička motivacija, nego kao pravi pokretač našega djelovanja. No zbog ljudske sve veće otuđenosti od bilo kakvog pojma Boga i anksioznosti, koju smo sami sebi umislili da je poniženje za ljudski ego da nas motivira neko više biće, stvaramo crnu rupu u svojoj svijesti koja nas pretvara u robote koji čine stvari jer su tako programirani, a kada se zapitamo zašto, nastaje muk jer se bojimo odgovora. Bježeći od samih sebe, svojih najdubljih temelja, stvaramo si duhovnu depresiju jer nošeni ponosom ne želimo priznati kako bježanje od pojma Boga je ustvari bijeg od vlastitog sebstva, od samoga sebe. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2038 108|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Utjecaj duhovnosti i religioznosti na brzinu oporavka u oboljelih od depresije MIHALJEVIĆ S.1, AUKST-MARGETIĆ B.2, KARNIČNIK S.1, VUKSAN-ĆUSA B.2 1 Opća bolnica Virovitica, Virovitica, Croatia • Odjel za psihijatriju 2 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihijatriju Sažetak: Uvod: Duhovnost i religioznost su se u nizu istraživanja pokazale zaštitnim čimbenicima za psihičko zdravlje. Ličnost je povezana s nastankom i tijekom depresije, kao i s duhovnošću i religioznošću, ali njihova međusobna povezanost te odnos prema oporavku od depresije neistraženi su. Cilj: Ovim istraživanjem pratili smo brzinu oporavka od depresije u oboljelih od depresivnog poremećaja u odnosu na duhovnost i religioznost te dimenzije ličnosti prema psihobiološkom modelu. Metode: Osim sociodemografskog upitnika ispitanici su ispunjavali samoocjenske skale za depresiju (BDI), za duhovnost (WHOQOL-SRPB), za religioznost (DUREL), te upitnik ličnosti (TCI). Praćeno je 99 ispitanika kroz godinu dana. Rezultati: Više izražena duhovnost utjecala je na brži oporavak od depresije u oboljelih od depresije za razliku od religioznosti koja se nije pokazala značajnim prediktorom oporavka od depresivnosti. Dimenzija temperamenta izbjegavanje štete bila je tijekom cijelog praćenja značajan prediktor oporavka. Zaključak: Duhovnost i dimenzija izbjegavanje štete značajni su prediktori oporavka od depresije tijekom godinu dana praćenja u oboljelih od depresije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2013 | | 109 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Klasična glazba i psihijatrijski bolesnici Depression and art MILOVAC Ž.1, Mihanović B.2, Filipčić I.1, Caratan S.1, Gajšak T.1 1 Psihijatrijska bolnica ‘’Sveti Ivan’’ , Zagreb , Croatia • hitni odjel 2 Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia VUK PISK S.1, Filipčić I.1, Barun I.2, Racz T. B.2, Vuk S.2 1 Psychiatric Hospital ‘’Sveti Ivan’’, Zagreb, Croatia • Acute female department 2 Academy of Fine Arts, Zagreb, Croatia • Art Education Department Sažetak: Muzikoterapija predstavlja upotrebu glazbe unutar razvijajućeg odnosa klijenta i terapeuta kako bi poboljšali zdravlje na fizičkoj, psihičkoj, socijalnoj i emocionalnoj razini. To je psihoterapijska metoda koja koristi glazbenu interakciju kao sredstvo komunikacije i izražavanja. Cilj terapije je pomoći ljudima sa psihičkim bolestima razvijati odnose i rješavanje onih stanja koja nisu u mogućnosti izraziti na verbalnoj razini. Istraživanja su pokazala da je Muzikoterapija dodatna terapija depresije i raznih drugih psihijatrijskih poremećaja. U suradnji sa Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu izradili smo program pod nazivom „Glazbena radionica” u sklopu Kluba pacijenata Zajedno u Psihijatrijskoj bolnici “ Sveti Ivan “. Program se sastoji od radionica u kojima nastavnici i studenti Muzičke akademije ili drugi profesionalni glazbenici u našoj bolnici jednom tjedno održavaju koncerte klasične glazbe za naše bolesnike. Nakon koncerta klasične glazbe psihijatrijski bolesnici se okupljaju u grupi bolesnika. Grupnu psihoterapiju provodi grupni terapeut. Grupe su otvorenog tipa i novi članovi mogu se pridružiti u bilo kojem trenutku. Bolesnici verbaliziraju osjećaje koje su doživjeli tijekom slušanja glazbe, govore o svojim sjećanjima i senzacijama. Ovaj materijal se koristi kao dio terapijskog procesa i omogućuje bolje razumijevanje i zrcaljenje na interpersonalnoj razini. Radionice su zamišljene kao timski rad glazbenika , odjelnih psihijatara, psihijatara grupnih terapeuta i ostalog osoblja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2127 110|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Sažetak: Art therapy is based on the idea that creative process of art production has healing and life-enhancing abilities, and represents a form of nonverbal communicating of one’s thoughts and feelings. Similar to other forms of psychotherapy and counseling, it is used to encourage personal growth, increase self-understanding, and assist in emotional reparation.Emphasis on the therapeutic aspects of art in the act of creation is considered a form of art therapy. In cooperation with the Academy of Fine Arts in Zagreb, we have created a program titled “The World and I / I and the World” as part of the Club of Patients at “Sveti Ivan” Psychiatric Hospital in Jankomir. The program consists of several cycles of art workshops for both hospital and ambulatory patients.Within the same cycle, the workshops are substantially different, complement each other and form a special experience aimed at establishing the intrapersonal and interpersonal communication. The introductory workshopsare followed by workshops that allow participants intensified expression in terms of understanding oneself and relationships with the others, as well as an insight into the past and present emotional experiences. The final workshops complete the experiences from the previous workshops and allow the participants to create a positive outlook for the future. The workshops are intended as teamwork of the workshop leaders (faculty at the Academy of Fine Arts), psychiatrists, psychologists and other staff members. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2067 | | 111 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Art terapije i depresija ŠEFČIĆ M., Janković Shentser M., Janković J. POTICAJ – udruga za kvalitetan razvoj djece i mladih, Zagreb, Croatia Sažetak: Kao sve češće stanje vezano za životne i društvene okolnosti, depresija u uvjetima ekonomske krize postala je dio svakodnevice sve većeg broja građana. Takav trend kretanja mentalnog zdravlja-bolesti zahtjeva daleko veću brigu nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Kako se intenzitet depresivnih stanja kreće od blagog osjećaja tuge, žalosti, bezvoljnosti, beznađa pa do potpunog odustajanja od bilo kakvog djelovanja ili od života, izuzetno je važno otkriti njenu pojavu što ranije i pomoći u zaustavljanju njenog razvoja, otkrivanju mogućih područja, nekada i prkrivenih interesa, takvim stanjima pogođenih osoba. To je moguće posebno uspješno korištenjem kreativnih aktivnosti koje su izuzetno dobar aktivator zdravih dijelova ličnosti i odgovarajućih mentalnih procesa, kao i nalaženja putova prevladavanja depresivnih tendencija još na razini povišene razine konativnih faktora, sprečavanja razvoja depresivnih stanja, koja će u slučaju izostajanja odgovarajućih oblika pomoći prerasti u ozbiljne depresivne poremećaje i na razini psihoze. U tom kontekstu art terapija i njene metode i tehnike posebno su vrijedne jer mogu dati veliki doprinos u prevenciji, liječenju i održavanju stanja remisije kod osoba opterećenih depresijom u remisiji. U radu se prezentira pristupanje primarnoj i sekundarnoj prevenciji različitih psihosocijalnih poremećaja kod djece, liječenju depresivnih poremećaja kod odraslih u hospitalnim uvjetima, ali i mogućnostima koje art terapija pruža u izvanbolničkom, preventivnom i djelovanju na održavanju liječenih depresija u kontekstu komunalno psihijatrijskih nastojanja. Prezentiraju se i likovne produkcije djece uključene u male kreativne socijalizacijske skupine kao i odraslih pacijenata tijekom liječenja u uvjetima bolničkog tretmana. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2085 Uloga umjetnosti u liječenju i rehabilitaciji depresivnog bolesnika-prikaz slučaja BOKULIĆ E.1, Mikulec S.1 1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost 2 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Studentska sekcija za neuroznanost Sažetak: Depresiju kao jedan od vodećih svjetskih javnozdravstvenih problema većinom liječimo farmakoterapijom i psihoterapijom. Art-terapija pripada grupi kreativnih terapija, zajedno s terapijom glazbom, plesom i pokretom ili glumom. Takve kreativne terapije pomažu izražavanju emocija te rješavanju unutarnjih konflikata čime nadopunjuju druge vrste liječenja različitih psihičkih poremećaja. Svrha ovoga rada je pokazati na primjeru pacijenta-umjetnika što umjetnost i kreativnost mogu učiniti u procesu rehabilitacije i prevencije depresije. S druge strane, možemo pratiti što znači oduzeti mogućnost bavljenja umjetnošću osobi koja je posvetila tome cijeli svoj život. Pacijent, po zanimanju kostimograf, stradava u dvije prometne nesreće nakon kojih osjeća konstantne bolove u ramenu, glavobolju i vrtoglavicu. U procesu liječenja pacijent prolazi 5 operacija ramena, više od 2500 fizikalnih terapija, uzima opioidne analgetike kako bi umanjio bol. Zbog toga se povlači u sebe, bol počinje upravljati njegovim životom i pati od nesanice. Brojne tegobe ometaju ga u svakodnevnom funkcioniranju te čak razmišlja o odustajanju od profesionalnog rada. Dolazak psihijatru to mijenja te se potiče njegovo ustrajanje u radu. Radost i veselje koje pacijent osjeća pri stvaranju svojih radova pomaže mu olakšati simptome. Ovim radom želimo istaknuti art-terapiju kao pristupačnu komplementarno- suportivnu metodu u liječenju depresije. Tehnike art-terapije odnosno umjetničke aktivnosti pomažu pojedincu da slikanjem vizualizira svoje unutarnje, podsvjesne konflikte, eksternalizira ih, ponovno proživi i razriješi u radu s terapeutom. U ovome slučaju kreativni rad ujedno omogućuje pacijentu vraćanje u svakodnevnicu jer je on osnova njegovog profesionalnog uspjeha. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2028 112|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 113 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Art terapijski pristup likovnom radu kod hospitaliziranih osoba s dijagnosticiranom depresijom JANKOVIC SHENTSER M. Udruga “Poticaj”, Zagreb, Croatia Sažetak: Rad se bavi procesima kod osoba s dijagnosticiranom depresijom tokom četiri mjeseca primjene art terapijskih tehnika u milieau psihijatrijske bolnice. Art terapija kao psihoterapijski proces koristi slikovni svijet pojedinca kako bi korisniku pomogli doći do osobnih značenja i razumijevanja vlastitih intrapsihičkih procesa. Likovni izraz otvara nesvjesne unutrašnje, manje kontrolirane sadržaje te ih čini dostupnim kroz realizirano likovno djelo, koje postaje simboličan prostor u kojem se eksternaliziraju emocije i subliminalni psihički procesi te se istražuju različite solucije problema i postavljaju temelji za njihovo transponiranje u svjesno. Svaka emocija, konflikt ili kompleksni psihički proces ima svoju vizualnu formu u imaginacijskom svijetu osobe, svjesnom ili nesvjesnom. Njihom eksternalizacijom dobijaju se informacije na osnovu kojih korisnik uz proradu psihoterapeuta može doći do uvida u značenje i uzroke patoloških procesa i obrazaca, a onda i do puteva suočavanja s njima i njihove integracije. Grupne radionice s elementima art terapije vođene su u obliku otvorenog studija, nedirektivno, te su uključivale osobe s različitim dijagnozama. Rad se odvijao u grupi, ali individualno prema ritmu koji je odgovarao pojedinoj osobi - autoru likovnog djela, temama i elementima koji su izvirali iz sadržaja, te materijalima koje je autor izabirao. Mogućnosti izražavanja su varirale od vrlo kreativnog, likovnog do grafičkog, dijagramskog crteža, a odgovarao je trenutnoj fazi bolesti, situaciji s obzirom na hospitalizaciju, podršku izvan bolnice i većinom njihovim osjećajem “izgubljenosti” u svijetu, što se može protumačiti njihovim stvarnim nestabilnim statusom i stigmatizaciji u socijalnoj sredini, strahom vezanim za neizvjesnost ishoda bolesti i nastavka života izvan ustanove. Tijek ovih procesa bit će ilustriran likovnom produkcijom osoba s dijagnozom. Zdrava ljubav kao preduvjet zdravlja VUKOJA I., Bagarić L., Njavro L., Antunović R., Brizar I., Šulc I. Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar, Zagreb, Croatia Sažetak: Ne postoji jedinstvena definicija ljubavi, ali je nedvojbeno da je zdrava ljubav preduvjet fizičkog, psihičkog, duhovnog i socijalnog blagostanja, a samim time i preduvjet cjelokupnog zdravlja. S logoterapeutskog stajališta postoje tri dimenzije ljubavi. Fizička komponenta predstavlja nagonsku komponentu koja brine o produženju ljudske vrste, psihička komponenta je prisutna u fazi zaljubljenosti u kojoj vidimo bitne odlike ljudske osobe te se približavamo psihičkoj unutrašnjosti osobe u koju smo zaljubljeni. Ljubav se u potpunosti očituje kroz duhovnu dimenziju koja svjesno uključuje tjelesnu i psihičku komponentu, te se kroz duhovnu dimenziju odlučujemo za osobu u svim njenim dimenzijama radi njezine jedinstvenosti. Pošto je logoterapijska premisa da je duhovna komponenta čovjeka neovisna o bolestima te nužno zdrava, tako je i ljubav doživljena kroz duhovnu dimenziju nužno zdrava. Duhovna dimenzija ljubavi je svevremenska i neovisna je o svim promjenama fizičke i psihičke komponente koje se protokom vremena događaju. Logoterapija ističe pet izrazitih opasnosti za ljubav. Ubrzan životni tempo ističe pitanje gubitka životne orijentacije i smisla uz stvaranje osjećaja egzistencijalnopg vakuuma, uz zatvoren krug tempa kao uzročnika ovisnosti i neuspjela pokušaja samoizlječenja. Pretjerana seksualiziranost je neuspjeli pokušaj ostvarivanja ljubavi kroz samo fizičku dimenziju što dovodi do psihičke patnje i izoliranosti duha. Dosada je jedan od vodećih faktora u razvoju psihičkih smetnji i destrukcije ljubavi, jer čovjek u besmislu provodi vrijeme. Negativističan stav i pretjerano potenciranje negativnog u potpunosti prožimlje čovjeka izravno ugrožavajući sve njegove dimenzije. Manipulirana nemoć nastaje produbljivanjem egzistencijalnog vakuuma u potpun gubitak osjećaja za vrijednosti općenito. Frankl navodi da je ljubav je najvažniji element za očuvanje ljudskog života i najvažniji element za očuvanje zdravlja u psihohigijenskom smislu. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2041 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2102 114|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 115 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Projekt udruge narodnog zdravlja Andrija Štampar „Zdravlje svima“ ASANČIĆ A., Njavro L., Ivković J., Relić D., Plazibat O., Vukoja I. Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar, Zagreb, Croatia Projekt udruge narodnog Zdravlja Andrija Štampar „Budi cool, ne budi bully“ MRAK M., Mašić M., Antunović R., Fuštin D., Kereković E., Vočanec D., Tačigin T., Vukoja I. Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar, Zagreb, Croatia Sažetak: Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar u suradnji s partnerima Zagrebačkim institutom za kulturu zdravlja, Udrugom za neuropsihijatriju te Društvom za prevenciju moždanog udara pokrenula je projekt „Zdravlje svima“. Projekt je prepoznat od strane Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske te je na natječaju za udruge bio među najbolje ocijenjenima i stoga je njegovo provođenje financijski potpomognut od strane Ministarstva zdravlja. „Zdravlje svima“ je projekt koji je prožet mišlju kako se pojedinca i pacijenta ne smije promatrati isključivo kroz prizmu bolesti te ga se na istu simplificirati, već da svaka osoba treba biti promatrana u jedinstvu svog fizičkog, psihičkog, socijalnog i duhovnog stanja. Za cilj ima promociju zdravlja provedbom aktivnosti osmišljenih prema načelima dr. Andrije Štampara koji je zagovarao djelovanje struke među populacijom, a ne samo u zdravstvenim ustanovama. Anketiranjem stanovništva mladi liječnici i studenti medicine stječu praktična znanja koja u svojem budućem radu prenose na generacije mladih liječnika te osvješćuju pacijente o potrebi razvijanja kulture zdravlja. Provodeći edukativno-promotivne aktivnosti među općom populacijom promiču se zdravi stilovi života i važnost zdravlja i prevencije bolesti. Ciljevi koji se postižu provedbom projekta su praćenje i ocjena zdravstvenog stanja i kvalitete života stanovništva, identifikacija zdravstvenih problema i opasnosti za zdravlje stanovništva, promicanje zdravih stilova življenja i sprječavanje i suzbijanje rizičnih čimbenika bolesti, smanjenje socijalnih nejednakosti u zdravlju i promocija zdravlja. Važnost promicanja zdravlja nije samo zadatak nacionalnih i lokalnih zdravstvenih politika, ustanova, djelatnika, već i organizacija civilnog društva u kojima stručnjaci nesebično prenose svoja znanja i kroz aktivnosti ovoga projekta educiraju javnost i osnažuju kapacitete za provedbu i nekih budućih programa i projekata promocije i očuvanja zdravlja. Sažetak: Većina ljudi se u djetinjstvu susrela s međuvršnjačkim nasiljem bilo kao sudionik, bilo kao promatrač. U Hrvatskoj je 2012. godine bilo prijavljeno 1039 slučajeva međuvršnjačkog nasilja u osnovnim školama. Posljedice međuvršnjačkog nasilja su osim „akutnih“ često i „kronične“ te se mogu očitovati teškim depresivnim i anksioznim poremećajima što izrazito negativno utječe na daljnje funkcioniranje u životu. Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar je u sklopu svojih aktivnosti prepoznala ovaj problem te je na isti odlučila djelovati. Već 6 godina za redom provodi program „ Budi cool, ne budi bully“ u suradnji s OŠ Kaje Adžića Pleterničanina u Pleternici. U posljednjih 6 godina obuhvaćeno je 48 razreda odnosno preko 750 djece. Cilj projekta je prevencija međuvršnjačkog nasilja djece osnovnoškolske dobi. Osnovnu metodu rada predstavlja interaktivna radionica pod nadzorom i moderiranjem dva educirana izvoditelja programa. Udruga najprije organizira edukaciju provoditelja radionice u suradnji sa Školom narodnog zdravlja Andrija Štampar te Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu pod strogim nadzorom i profesionalnim normama. Nakon edukacije provoditelja započinje se s održavanjem radionica u trajanju od 45 minuta s djecom/učenicima osnovnih škola u dobi od 10-14 godina (peti do osmi razred). Kroz interaktivnu izmjenu mišljenja, stavova i ponašanja, znanstveno provjerenim pedagoškim metodama moderator razvija i sudjeluje u izgradnji pozitivnih stavova. S obzirom da je najbolji način prevencije edukacija, UNZAŠ svojim djelovanjem pokušava djeci ukazati na probleme koje međuvršnjačko nasilje donosi te smanjiti učestalog istog u njihovom okruženju. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2040 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2039 116|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 117 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Autogeni trening kao pomoćna psihoterapijska metoda u liječenju depresije Sljepoća nije mrak / Dodir stopala, dodir ruke / 10 minuta samoće (performansi) BILIĆ V. KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia BIOČIĆ MANDIĆ I. OŠ Josipa Jurja Strossmayera , Zagreb, Croatia Sažetak: Autogeni trening je psihoterapijska tehnika kojoj je temeljni cilj psihofizička relaksacija. Osnovna terapijska ideja autogenog treninga temelji se na spoznaji o povezanosti psihe i tijela u nedjeljivu cjelinu. Tjeskobu neki autori još nazivaju „ulazna vrata u psihopatologiju“. Depresivna stanja gotovo uvijek sadržavaju i tjeskobnu komponentu. Psihička stanja neugodne prirode koja proizlaze iz tjeskobe uvijek su praćena tjelesnim reakcijama, koje odražavaju psihičku napetost. Na tjelesne komponente koje prate anksioznost i druge neugodne afekte moguće je djelovati, odnosno izazvati njihovo umanjivanje i eliminaciju putem relaksacije. Veliko znanstveno i terapijsko otkriće, za koje je zaslužan tvorac autogenog treninga J. Shultz je posebno dizajniran sistem vježbi, kojima se postiže psihofizička relaksacija, a uobličene su u autogeni trening. Tehnika autogenog treninga se dijeli na osnovne i napredne vježbe. Same vježbe, pogotovo set osnovnih elemenata, su prilično jednostavne. Njihovo memoriranje, usvajanje i savladavanje nakon kratkog vremena praktične primjene, pogotovo ukoliko se učenje odvija u prisutnosti iskusnog voditelja u grupi vježbača, ne predstavlja većini osoba nikakav problem. Usmjeravanje svjesne pažnje je suštinski element tehnike vježbanja. Prije svega, radi se o usmjeravanje pažnje na unutrašnje doživljaje. U uvodnom dijelu autogenog treninga, koji se odvija prije samih uvodnih vježbi, kao i u uvodnim vježbama radi se prije svega o tjelesnim senzacijama. Kasnije, kad je postignuto autogeno stanje, to postaju razni psihički doživljaji koji se spontano pojavljuju, odnosno izranjaju iz predsvjesnog i nesvjesnog vježbača. U samom uvodu u vježbanje, prije seta osnovnih vježbi, svjesna pažnja vježbača se usmjerava na njihov doživljaj tijela. Tijelo neprekidno šalje svoje poruke putem niza tjelesnih senzacija. Uobičajeno tim porukama, tjelesnim senzacijama, pridajemo malo pažnje, ili ih potpuno zanemarujemo. Sažetak: Sljepoća nije mrak, 2014. Percepcija kratkog dokumentarnog filma s povezom preko očiju, u tamnoj sobi. Kakav je osjećaj, bez upotrebe vida, audio percepcijom percipirati vizualni film? Film nije prilagođen za slijepe osobe. Poruka performansa je: Prilagodimo audio vizualne sadržaje za percepciju slijepim osobama. Fokus grupa nakon percepcije filma. Trajanje 45 minuta. Dodir stopala, dodir ruke, 2009. Percepcija kratkog dokumentarnog filma s povezom preko očiju i bez poveza. Film je prilagođen za integrirano gledanje / slušanje slijepih i videćih osoba. Fokus grupa nakon percepcije filma. Trajanje 45 min. 10 minuta samoće. Uz pomoć videće osobe, s povezom preko očiju, s voskom ili pamukom u ušima, ulazi se u prostor i ostaje u istom položaju 10 minuta. Nakon 10 minuta pali se svjetlo i skida povez. Knjiga utisaka- obvezno je opisati doživljaj samoće u 10 minuta i asocijacije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2035 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2078 118|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 119 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Dr. Dušan Potkonjak - psihodramski terapeut, trener i edukator: Psihodrama protiv depresije Pokret u psihodrami kao mogući izlaz iz depresije BOKULIĆ Z.1, Radovančević Lj.2 1 PRO FUTURA, Zagreb, Croatia 2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Split, Croatia BOKULIĆ Z.1, Radovančević Lj.2 1 PRO FUTURA, Zagreb, Croatia • INTEGRATIVNA I GESTALT TERAPIJA, INTEGRATIVNA SUPERVIZIJA 2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Split, Croatia Sažetak: Autori u ovome prikazu predstavljaju profil i ‘’en face’’ lik i aktivnost učitelja i psihijatra Dušana Potkonjaka (1947.), i provode to razmatrajući kroz nekoliko područja: Curriculum vitae; profesionalna karijera; edukacije i iskustva u psihodramskoj i grupnopsihoanalitičkoj sferi; edukacijsku, psihodramsku i organizacijsku dugogodišnju djelatnost u Londonu, Beogradu, Ljubljani, Zagrebu i drugdje. Bili smo sudionici inovativnim preokretima u funkciji dramske radnje na sceni i u radu s edukatorima i edukantima. Topao emocionalni odnos i stručnost komentara privlači na njegove seminare, kao i mogućnost stalnog učenja na licu mjesta ‘’in statu nascendi’’. S pažnjom i uvažavanjem uvijek je otvoren za mišljenja, komentare i prijedloge, tumačeći i moguće posebne rizike u namjeri da izbjegnemo moguće ‘’faux pas’’ intervencije, da steknemo kao protagonisti uvide, postanemo kritični prema sebi i drugima, situacijama i cjelokupnom polju. Poznavajući svestrano psihodramu pomagao je početnicima psiholozima, pedagozima, socijalnim radnicima i drugim profilima stručnjaka vezanim uz zdravstvo. Njegovo je obraćanje drugima s mnogo poštovanja, i u druženju prije i nakon seminara. Poznavajući ga dugo, doživljavamo ga i poznajemo kao izuzetno informiranog i kompetentnog stručnjaka i psihoterapeuta, pouzdanog i kao profesora i kao prijatelja. Njegov ljudski i profesionalni pristup, s izrazitim pozitivnim i zdravim humorom, omogućio je da sudionici njegovih psihodramskih grupa, bilo kao edukanti ili pacijenti, dobiju i ‘’role –model’’ i mogućnost sudjelovanja, zahvaljujući i njegovom dubokom poznavanju grupno-analitičkog pristupa, u procesima koji vode ‘’s onu stranu depresije’’, otvaranjem spontanosti i kreativnosti, u skladu s J. Morenom, ‘’čovjekom koji je donio smijeh u psihijatriju’’, a poznato je da je zdravi smijeh na drugoj obali od depresije. Sažetak: Autori u ovome prikazu se bave istraživanjem pokreta u psihodrami kao jednog od važnih faktora promjene od depresije prema više psiho-fizičkog i psiho-socijalnog zdravlja. Depresija opisana u umjetnosti 20.stoljeća i ranije – slikarstvu, fotografiji, literaturi, filmu, glazbi, i depresija psihički bolesnih ali i ‘’relativno normalnih’’ ljudi, uvijek je sužavanje svijesti, fokusiranje na manjak, nedostajanje i gubitak, ali istovremeno je i prikaz ‘’depresivnog tijela’’ , tijela ‘’smanjenog pokreta’’, usporenog, uvučenog, koje je ‘’anestezirano’’. Međutim, i depresija čovjeka 21. stoljeća, metaforički i doslovno, predstavlja usporeni pokret i unutrašnju i izvanjsku ‘’dramu’ ‘i tragičnost životne pozicije depresivne osobe i njezine okoline. Ona nije samo izraz osobne patogeneze, izrasle na ometanjima, traumama, vanjskim i unutarnjim konfliktima osobe, nego je i izraz jakih deficita u emocionalnom i socijalnom području. Naše ‘’materijalno’’ i ‘’transmaterijalno’’ tijelo u depresiji je u smanjenoj pokretljivosti, usporenosti i ‘’anesteziranosti’’ prepoznatljivo, i trpeće, ‘’potisnuto’’, privremeno ili trajnije u reduciranosti spontaniteta i životnosti pokreta u neposrednom i metaforičkom smislu riječi. Pokret u psihodrami ima posebnu funkciju u ‘’oslobađanju tijela’’, pa tako i ‘’depresivnog tijela’’. Sigurnost psihodramskog settinga, mogućnost eksperimentiranja, istraživanja i prorade često vrlo bolnog iskustva, kreiranje korektivnog iskustva, modifikacija unutarnjeg i vanjskog obrasca ponašanja, otvaranje mogućoj novoj perspektivi i otkrivanje i uvježbavanje nove orijentacije na razini tijela i pokreta, depresivnom tijelu vraća spontanost i fleksibilnost, kako u fizičkom tako i u duševnom pokretu i životnosti u kontekstima socijalne okoline. Na ovaj način pokret u psihodrami ima i jake salutogene mogućnosti u pristupu prevenciji i terapiji depresije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2024 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2023 120|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 121 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Karakteristike psihodramske katarze Psihografije umjetnika RADOVANČEVIĆ Lj. Umirovljeni profesor, Zagreb, Croatia Lecher-Švarc V.1, RADOVANČEVIĆ Lj.2 1 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc, Zaprešić, Croatia 2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia Sažetak: Psihološki fenomen, pojam i teorija katarze poznat je još od Aristotelove „Poetike“, a označava pročišćenje, očišćenje duše emocionalnim pražnjenjem. Ishod je (re)solucija problema, smetnji, tegoba, unutarnjih konflikata, kompleksa, praćena afektivnom abreakcijom. U svakoj metodi i psihoterapijskoj tehnici u klijenta/protagonista nakon stanovitog vremena dolazi do katarze. Teorija katarze podrazumijeva da svjedočenje ekspresiji neke emocije ili njezino (ne)verbalno izražavanje inducira dovoljno relaksacije sličnih napetosti i potisnutih osjećaja u pojedinca s ciljem opuštanja. Također, cilj je rješavanje potrebe za otvorenom ekspresijom takvih emocija u stvarnom životu. Teorija katarze djelomice relaksira psihomotorne tenzije te više sublimira nego fiksira sadržaje iz nesvjesnog. U ovom radu autor na bazi vlastitih opažanja i proživljavanja u psihodramskoj praksi i edukaciji analizira, komentira, diskutira i kontekstualizira bitne specifičnosti i karakteristike psihodramske katarze. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2097 Sažetak: Zašto su interesantne biografije umjetnika s naglaskom na njihova oboljenja? Populacija umjetnika ne odudara u patološkom smislu od one općeg stanovništva. Ipak, pošto su uspješni umjetnici na neki način, zahvaljujući svom daru, postali poznati (celebrities), zanimljivo je prosječnom puku znati i podatke od čega su bolovali i u kojoj su dobi života umrli. Mnoge se bolesti odražavaju na slikama i u sadržajima njihovih djela. To privlači i konzumente umjetnosti, čitatelje, gledatelje, slušatelje, pa tako i one znanstvenike koji se bave patografijama. Slava mnogih umjetnika, njihova profesionalna ne/uspješnost dovodi se u fokus upravo zbog njihove patologije, bilo somatske, bilo mentalne. Tragedije genija uvijek su atraktivne zbog projektivne identifikacije. Privlače pozornost s obzirom na izuzetnost, osebujnost umjetnika, pa i glede poremećaja i bolesti koje ih zahvaćaju, bilo endogene ili egzogene etiološke provenijencije. Kao i sve, i umjetnike u manjem broju pogađaju hereditarne bolesti, a češće one izazvane okolinom (otrovi, zaraze, akcidenti…). U nekih je umjetnika upravo direktno povezana njihova sudbina s njihovom patologijom, karakterom, ljudskom prirodom, čovječjom naravi, odgojem, spaciotemporalnim određenjem u kom su živjeli, gdje su se formirali, izrasli, educirali, stasali, bili gratificirani ili ometani u satisfakcijama (ne)razumijevanjem sredine. A to je sve u strogoj relaciji s oboljenjima. Da nisu bili bolesni i prerano umrli, kakve bi sve umjetničke darove ostavili u cjelokupnoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini čovječanstvu? Voditi računa o zdravlju, materijalnom, duševnom i spiritualnom statusu umjetnika dužnost je i odgovornost njih samih, kao i svakog čovjeka, ali i društva čiji su oni dragocjeni pripadnici. Izučavati patologiju u umjetnika na osnovu njihovih sačuvanih djela i oskudnih povijesnih informacija katkad je vrlo nezahvalan, naporan i skoro nemoguć posao. Stoga je velika korist od znanja patologije umjetnika. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2009 122|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 123 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Shizofrenija i samoubojstvo Ulderika Donadinija Stavovi društva spram suicida dovedeni do ekspresije humorom Lecher-Švarc V.1, RADOVANČEVIĆ Lj.2 1 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc, Zaprešić, Croatia 2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia RADOVANČEVIĆ Lj.1, Lecher-Švarc V.2 1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia 2 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc, Zaprešić, Croatia Sažetak: Izlaz za nemilu regrutaciju u KuK regimente Ulderiko Donadini je potražio u simulaciji ludila, te bio hospitaliziran na Psihijatrijskom odjelu Opće bolnice Karlovac. Mora se istaknuti da je hinjenje teže duševne bolesti – psihoze – shizofrenije ili depresije bilo teško pred dobro educiranim austrougarskim liječnicima (službena specijalizacija neuropsihijatrije još nije bila poznata, ali su se neki, po afinitetu, njome bavili). Jedino je znameniti slovenski psihijatar Anton Šerko uspio simuliranjem nadmudriti vrlo verzirane ondašnje neuropsihijatre. Donadiniju vjerojatno nije bilo teško glumiti ludost, jer je već i tada, premorbidno, još dok se nije SCH evidentirala, tj. očigledno širila, imao možda adolescentne krize, gdje je još imao stečenog uvida i bio introspekcijski kritičan. To mu je poslužilo da uspije zavarati karlovačke liječnike, te je bio, ushićen, trajno oslobođen služenja vojske u I. svj. ratu. Kasnije je njegov život, pun skandala, neprimjerenog ponašanja, pribjegavanja alkoholu da kontrolira (pre)psihotične strahove, pokazao šunjajući shizofreni tijek, dok nije došlo do potrebe za stacionarnim liječenjem zbog manifestiranog „mladenačkog ludila“. Uslijedilo je nekoliko hospitalizacija, s vjerojatno kraćim intermitentnim remisijama, te je u zadnjem recidivu bolesti, u bolnici u Karlovcu (Švarči?) učinio tentamen suicidii, prerezavši si britvom vratne žile (karotidu). Bio je premješten zbog tjelesnog zbrinjavanja rane u Bolnicu Sestara milosrdnica u Zagreb, gdje je i podlegao obilnom iskrvavljenju. Tako je završio mladi život uspješnog talentiranog hrvatskog književnika, dramatičara, feljtonista, pripovjedača i novelista. Nije mogao izbjegnuti svojim psihopatološkim halucinantnim demonima, sablastima, koje su ga persekutorno kontinuirano pratile. Vjerojatno je, ako se gleda katamnestički, bio predisponiran i hereditarno – genetski i razvojem – odgojem, environmentalno, opterećen uz oca također neprilagođenog ponašanja. Sažetak: Stavovi izraženi u bezbroj karikatura i šala ne mogu se shvatiti kao stavovi pojedinih kreatora humora – osobni stavovi nekih karikaturista i anonimnih stvaratelja viceva, koji kolaju prepričavanjem društvom. Stavovi se društva prema bilo čemu projektivnom identifikacijom kroz humor ovdje otkrivaju via nadarenih crtača i/ili ne/poznatih pripovjedača, što pripadaju i usmenoj književnosti. Kao individue oni su probuđeni dio sociuma u kom su stasali u određenim društvenim sredinama i formirani takvim u takvu društvu – njegovim atributima, usvojivši kolektivne determinirane stavove. Jedino je u njihovom talentu da mogu, kao i svi umjetnici to (emocije, stavove, odnose, mišljenja...) prepoznati u životu i translatirati ih drugim pripadnicima zajednice, da bi im se svidjeli, otvorili im oči, ukazali na potencijalne aspekte neke pojavnosti. Humor je to sredstvo i način zabave, duhovitosti, veselja, radosti, pa i kada se izražavaju stavovi mržnje, gađenja, preziranja, zavisti, odbojnosti, gnjusnosti. Sve da bi izazvali adekvatnu reakciju, uboli umjetničku žaoku u meso onih ne/osviještenih, zaspalih, somnolentnih, slijepih, gluhih, gluhonijemih ljudi, ignorantnih i indolentnih prema svakidašnjoj, a (samo)ubijajućoj, (samo)ubilačkoj fenomenologiji. Umjetnici – stvaratelji (crnog) humora su eksponenti društva, te kao takvi re/prezentiraju stavove onih koji su ih iznjedrili. Ne žive u egzistencijalnom vakuumu nego su psiho(pato)formativni i nastali u svom Zeitgeist-u i realizirali svoj Weltanschauung. Tako ono što oni izraze može se ekstrapolirat i generalizirati kao stavove (i) društva u kojem žive. Oni su i dijete koje viče: koje viče: “Car je gol!“ Specifičnosti tih stavova glede suicida biti će izneseni u samome radu i to humorom garnirani i komikom intonirani. Karikatura nije crtani humor, ona nosi filozofsku poruku, utkanu u svoju ideju i sadržaj, pa i vis-á vis nemile teme samoubojstva. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2010 124|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2011 | | 125 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Depresija u doba raz/uma Psihopatologija slikarstva Marije Novaković RADOVANČEVIĆ Lj. Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia RADOVANČEVIĆ Lj.1, Lecher-Švarc V.2 1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia 2 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc, Zaprešić, Croatia Sažetak: Kako je shizofrenija poremećaj osjećanja i mišljenja, tako je i psihotična razina depresije duboki poremećaj tužnog osjećanja i mišljenja intoniranog žalošću. Depresija može imati nekoliko kvalitativnih i kvantitativnih nivoa: od normalne depresije u žalovanju, prosječno prihvaćeno u trajanju do 6 mj., od događaja koji ga je izazvao do prolongiranog žalovanja te neurotske melankolije i potištenosti. Racionalni, intelektualni dio ljudske psihe pandan je onom emocionalnom, afektivnom. Obično ta dva Janusova lika, anvers i revers duševnog života su kontradiktorni, ali i usklađeni pandani. U nekim slučajevima dolazi i do njihove dihotomije. U senilnoj demenciji strada raz/umska sastavnica; memorijska sfera je oštećena organskim, aterosklerotskim, senescencijskim procesima, kao i u Mb. Alzheimer. Nakon civilizacijsko-kulturološkog nazatka od 4. do kraja 15. st. došlo je do perioda preporoda: renesansa i doba humanizma s mnogim ushitima. U 18-om st., kao kontraefekt srednjevjekovnog „mraka“, dolazi doba racionalizma i prosvjetiteljstva u europskim zemljama, osobito u Francuskoj prije velikog prevrata 1789. Niz značajnih filozofa i enciklopedista, poput Denis Diderota, Jean le Rond d` Alamberta, Quesnaya i J. J. Rousseaua, korifeji su tog doba, doba raz/uma, unatoč jezuitskim kočnicama. Suvremeno vrijeme intonirano emocionalnim otuđenjem i materijalizmom prati ubrzani tehnološki razvoj industrijskog žrvnja s prestižem raz/uma. Pri tome je alijenaciji usporedna depresija. Tehnološki je proces omogućio aktivnosti u psihofarmakološkom razbijanju depresije kao bolesti koja unatoč tome poprima ekspanzivne karakteristike u populaciji iz decenije u deceniju. Ljudska je patnja pojačana tehnološkim progresom, kojem je svrha bila upravo obrnuta. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2012 Sažetak: U psihijatrijskoj je znanosti već utvrđeno da ne postoji „psihopatološka umjetnost“, „psihijatrijska umjetnost“, ali uvriježen je pojam „umjetnost umobolnih“, „patologija umjetničke ekspresije“ i sl. Literatura je neiscrpna, a začetnici su joj Hans Prinzhorn, Margareth Naumburg, Kurt Rennert i dr. Za afirmaciju te vrste umjetnosti, koja je kunsthistorijski teoretska realnost zaslužan je slikar Jean Dubuffet, a i naš Slavko Kopač, koji su svoju vlastitu umjetnost izgradili na temelju percepcije i uvida u likovne vrijednosti umo- i ruko-tvorevina duševnih bolesnika; kao što su i Jean Miro, Paul Klee i mnogi drugi (Zlatko Keser), nalazili poticaje i inspiracije u umjetnosti djece, a neki drugi (Amadeo Modigliani, Dušan Džamonja) u tradicionalnoj umjetnosti afričkih crnaca. Nihil nove sub Sole. Gotovo se svaki umjetnik u likovnoj, a i drugim umjetnostima (glazba npr.), oslanja i nastavlja na ranije prethodnike. Tvorevine duševnih bolesnika dugo su bile skotomizirane, a onda su, kada su se otvorili novi oslobađajući horizonti u teoriji i praksi, bile prepoznale istinske genuine umjetničke vrijednosti, kao i u dječjem, nepotrebno nazvanom, slikarstvu, a isto tako i u likovnosti neprofesionalaca amatera, zatvorenika, primitivaca – naivaca i diletanata, ako su to radovi izvorni i kreiraju ona suštinska načela što umjetnost uistinu jeste. Danas se u umjetnosti prepoznaje i priznaje ono što je primordijarno vrijedno u nekim djelima, autohtono, identitentno, izražajno, likovno emocionalno, od umjetnosti prethistorije do moderne konceptuale. U shvaćanju umjetnosti dan danas nije više u redu i iznad svega traganje za čisto estetskim vrijednostima, nego upravo obratno – ljepota rugobe, osjećaj za gnjusobu i sl. U tom se smislu, u ovome radu, i gleda na umjetnost Marije Novaković, koja je dala svoje doprinose Hrvatskoj. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2014 126|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 127 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Proces psihoterapije djeteta i upotreba crteža RADOVANČEVIĆ Lj.1, Lecher-Švarc V.2 1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia 2 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc, Zaprešić, Croatia Sažetak: Psihoterapija kao psihološka metoda liječenja duševnih bolesti i poremećaja koristi u svom radu i crteže, među drugim likovnim tvorevinama koje stvaraju bolesnici, klijenti, ili svi oni koji zatraže psihijatrijsko - psihologijsku pomoć. Osobito je značajno korištenje crteža u psihoterapijskom radu s djecom jer su mogućnosti njihovog izražavanja govorom ograničene, a neverbalnim putem u mnogome slobodnije. U crtežu se djeca, adolescenti, a i odrasli izražavaju doslovno ili simbolički, po sekundarnom ili primarnom, psihoanalitički, rečeno, procesu. U ovom radu autori nastoje prikazati kako crtež pomaže u liječenju i otkrivanju latentnih obilježja bolesti, presuicidalnog sindroma, raspoloženja, poremećaja ličnosti, inteligencije itd. Crtežom i crtanjem se psihoterapeut koristi kao posrednim sredstvom kako bi bolesnik crtajući sam sebi ili kroz postepenu polaganu interpretaciju, otkrio neke ključne momente u svojoj bolesti, svome liječenju, smetnjama, tegobama, u karakteru, ličnosti, etc. Crtež može pacijent izvesti olovkom ili raznim drugim sredstvima. Crtati se u likovnoj terapiji na psihoterapijskoj seansi može kolektivno ili individualno. Postoje veoma razrađene metode kako se crtanjem postižu efikasni rezultati u tretmanu mentalnih poremećaja i oboljenja. Svejedno crtež ostaje samo kao adjuvantan, ali ipak instrument od značajne koristi. Obojen crtež ili crtež izveden različitim bojama art terapija upotrebljava u iste psihološke tretmanske svrhe. U liječenju crtanjem dominiraju kreativni, okupacioni, re/habilitacijski, re/socijalizacijski i ličnostno integrativni ciljevi imago terapije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2015 128|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Sažetci postera Povezanost depresije, vršnjačkog nasilja i fizičkih obračuna u ranoj adolescenciji Tjelesni komorbiditet i metabolički sindrom u depresiji u srednjoj dalmaciji Vojković K.1, Davidović N.2, Boričević Maršanić V.3, Dodig Čurković K.4, Tomac A.5, Štimac D.6, FRANIĆ T.2 1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Croatia 2 KBC Split, Split, Croatia • Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu 3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia 4 KBC Osijek, Osijek, Croatia • Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku 5 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu 6 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia LASIĆ D., Uglešić B., Vujnović Z., Žuljan Cvitanović M., Kaliterna M., Katavić Z. Klinički bolnički centar Split, Split, Croatia • Klinika za psihijatriju Sažetak: Depresija je jedan od najčešćih psihijatrijski poremećaja. Danas se procjenjuje da od 20 do 25% odraslih i čak od 10 do 15% djece u općoj populaciji ima depresivne simptome. Do 60-ih godina prošlog stoljeća smatralo se da je depresija u djece izuzetno rijetka, a kada se i pojavi da se manifestira na zamaskirani način tada je dio normalnog razvojnog procesa. Ovakva vjerovanja na izvjestan su način usporila empirijski način proučavanja ovog fenomena. Danas depresivnost u djece i adolescenata predstavlja veliki izazov u psihodijagnostici. Broj identificirane depresivne djece mnogo je manji nego broj onih koji će biti pogrešno identificirani ili neće biti prepoznati kao djeca s depresivnim smetnjama. Zbog činjenice da se internalizirajući poremećaji poput depresivnosti kod djece zbog razdražljivosti mogu manifestirati u obliku eksternaliziranih simptoma postalo je jasno da se depresivnost kod djece ne može gledati iz perspektive depresivnosti odraslih. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela je istraživanje u 25 osnovnih škola o školskom nasilju među djecom. Istraživanje je pokazalo da je 8% djece svakodnevno nasilno prema drugoj djeci, a sama ne doživljavaju nasilje (tj. ukupno 16 % ispitanih učenika se svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci). Vršnjačko nasilje i fizički obračuni u ranoj adolescenciji se često povezuju s psihopatološkim stanjima. Riječ je uglavnom o eksternalizirajućim ponašanjima. Istraživanja o mogućoj povezanosti tih ponašanja s internalizirajućim poremećajima poput depresivnosti su znatno rjeđa. Cilj ove prezentacije je prikazati i interpretirati dobivene rezultate o povezanosti vršnjačkog nasilja i fizičkih obračuna u ranoj adolescenciji s depresijom . Sažetak: UVOD. Komorbiditet tjelesnih i psihičkih bolesti je uz istraživanje etiologije psihijatrijskih poremećaja vodeći znanstveni izazov suvremene psihijatrije. Poremećena aktivnost osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda jedna je od privlačnih hipoteza koja povezuje depresiju i metabolički sindrom. CILJ. Ciljevi istraživanja bili su istražiti učestalost i značajke tjelesnog komorbiditeta u depresivnih bolesnika te pojavnost metaboličkog sindroma i pojedinih njegovih sastavnica kod skupina oboljelih od depresije i kontrolne skupine. MATERIJAL I METODE. Provedeno istraživanje presječna je studija na uzorku od ukupno 124 bolesnika, od kojih 62 s dijagnozom povratnog depresivnog poremećaja sukladno MKB-10 liječenih u hospitalnim uvjetima u Klinici za psihijatriju KBC-a Split tijekom 2012. god. Kontrolnu skupinu u istraživanju sačinjavaju ispitanici uključeni u projekt „10 001 Dalmatinac“, koji se provodi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. REZULTATI. Kod depresivnih hipertenziju smo dijagnosticirali kod 29,0% ispitanika, dijabetes 24,2%, bolesti štitnjače kod 11,3% bolesnika, bolesti probavnog sustava kod 21,0%, bolesti pluća kod 6,5%, a tumore kod 12,9% oboljelih od depresije što daje ukupni komorbiditet od 40,3% kod depresivnih bolesnika prosječne životne dobi od 55 godina. Pojavnost metaboličkog sindroma prema NCEP-ATPIII kriterijima iznosila je 53,2% među depresivnima i 32,3% među kontrolama. Detaljnija analiza sastavnica MS-a ukazala je na postojanje statistički značajnih razlika za svih pet sastavnica. ZAKLJUČAK. Holistički pristup psihijatrijskim bolesnicima danas je prije pravilo nego iznimka, a svijest o visokoj učestalosti komorbiditetnih tjelesnih bolesti obzirom na visoku učestalost danas mora biti temeljna odrednica u svakodnevnom kliničkom radu. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2004 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2003 132|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 133 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Somatizacija kao faktor rizika za razvoj depresije Suportivna psihoterapija deperisivnosti kod bolesnika s afazijom-kreativne radionice PARADŽIK Lj.1, Boričević Maršanić V.1, Bogadi M.1, Tripković M.1, Dodig Ćurković K.2, Tomac A.3 1 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Zagreb, Croatia • Dječja psihijatrija 2 Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, KBC Osijek, Osijek, Croatia • Dječja psihijatrija 3 Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, KBC Zagreb, Zagreb, Croatia • Dječja psihijatrija KONDIĆ Lj. Poliklinika Suvag, zagreb, Croatia • Psihijatrijsko-psihologijski odjel Sažetak: Somatizacija označava prisutnost tjelesnih simptoma koji nemaju jasnu organsku podlogu. Prevalencija somatizacija kod djece i adolescenata u općoj populaciji iznosi 2-10 % i dva puta češće se javlja kod djevojčica. Najčešće somatizacije kod djece i adolescenata su trbuhobolja, mučnina, glavobolja, bol u prsištu, ubrzan rad srca. Simptomi uzrokuju poteškoće u svakodnevnom, socijalnom i akademskom funkcioniranju djeteta. Radi iskazanih somatskih tegoba djeteta/adolescenta u pravilu se provede opsežna dijagnostička obrada. Iznimno visoka razina somatizacijskih tegoba povezana je sa psihijatrijskim poremećajima (depresija, anksiozni poremećaj). Visoka razina somatizacija je faktor rizika za razvoj depresivnog poremećaja četiri godine kasnije (Zwaigenbaum, Szatmari, Boyle, Offord; 1999.) To iziskuje potrebu ranog prepoznavanja somatizacija kao jednog od prvih znakova depresije, pravovremenog liječenja te prevencije psihopatologije u odrasloj dobi. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2007 134|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Sažetak: Bolesnici s afazijom dožive lanac gubitaka vezanih uz tjelesno, socijalno te psihološko stanje. Obično dožive pad na socijalnoj ljestvici u svim oblicima, a s psihološke strane javljaju se poteškoće u ostvarivanju i održavanju objektnih odnosa. Bolesnici često privremeno ili trajno imaju poteškoće u verbalnoj komunikaciji. Uključuju se u govornu rehabilitaciju. Pacijenti tijekom rehabilitacije zapažaju promjene svoga stanja koje ih često čini nezadovoljnim zbog uvida u gubitak, sporost i dugotrajnost tretmana, nedostatnost u smanjenju poteškoća. Sve to participira u pojavi depresivne simptomatike. Cilj ovog istraživanja je prikazati razlike u razinama depresivnosti na početku kompleksne terapije, te tijekom i krajem terapije. Razina depresivnosti mjerena je na početku intenzivne govorne terapije Beckovom skalom depresivnosti. Zatim je istim mjernim instrumentom ponovljeno mjerenje tri mjeseca nakon inicijalnog ispitivanja te je provedeno treće mjerenje nakon godinu dana na istim ispitanicima. Na temelju dobivenih rezultata moguće je zaključiti da tijekom kompleksne intenzivne govorne terapije bolesnika s afazijom se povećava razina depresivnosti koja ima utjecaj na daljnji tijek govorne rehabilitacije te je otežava. Odgovarajućim psihoterapijskim suportom moguće je pacijentima pomoći da prevladaju depresivnu krizu, odnosno da se smanji depresivna simptomatika. Support u vidu kreativnih radionica pokazalo se kao korisna pozitivna strategija u suočavanju s depresivnom krizom. Potrebno je koristiti pozitivne stimulacije, bez pretjeranog nekritičnog optimizma, sačuvan realitet i omogućiti daljnji tijek govorne rehabilitacije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2019 | | 135 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Što priroda može napraviti za afektivne poremećaje: Integracija prirode u terapijski pristup u psihijatrijskoj bolnici ŠENDULA JENGIĆ V.1, Hodak J.1, Rechner-Dika I.2 1 Psihijatrijska bolnica Rab, Rab, Croatia • Odjel za istraživanje i razvoj 2 Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost Sažetak: Iako se općenito smatra kako priroda doprinosi ljudskom psihičkom i fizičkom zdravlju, iscjeljujuća moć prirode je rijetko uključena u hrvatske zdravstvene institucije ili korištena kao terapijsko sredstvo. U zadnje tri godine Psihijatrijska bolnica Rab se uključila u projekt krajobrazne arhitekture Design/Build kako bi se napravili terapijski vrtovi na tlu bolnice. Dosada su izgrađena tri terapijska vrta: multifunkcionalni, kontemplativni/ restorativni i za neurokognitivnu rehabilitaciju. Sve veći broj istraživanja danas nudi dokaze o raznim pozitivnim djelovanjima na zdravlje koje prirodno okruženje ima na ljude, ovisno o tipu okoliša i vrsti interakcije. Općenito, promatraju se krvni tlak, razina kortizola, napetost mišića, raspoloženje, emocije, rad srca, pažnja i drugo. Integracija terapijskih vrtova i terapije na otvorenom u ustanovama za mentalno zdravlje je novo u svijetu i posljedično tome nema još dovoljno kvalitativnih i kvantitativnih studija s mentalno bolesnim pacijentima. Ali u skladu sa sadašnjim zaključcima i prirodi depresivnog poremećaja, razumno je očekivati znatne koristi od terapijskih vrtova i terapije na otvorenom za hospitalizirane pacijente koji pate od depresije. Ovaj rad iznosi sadašnje zaključke o prirodi i afektivnim poremećajima i raspravlja o potencijalnim koristima terapije na otvorenom za pacijente koji pate od depresije kao i o financijskoj isplativosti iste. Depresivnost kod adolescenata u Zagrebu TRIPKOVIĆ M., Paradžik Lj., Bogadi M., Andrić A. Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia • Polikliničko konziljarni odjel Sažetak: Adolescencija se smatra razdobljem česće pojave depresivnog raspoloženja što je potvrđeno i u mnogim do sada provedenim istraživanjima koja bilježe porast depresivnosti među mladima. Približno 5-10% djece i adolecenata ima iskustvo s depresivnim poremećajima, a istraživanja ukazuju da je pojava depresivnih simptoma u djetinstvu usko povezana s kasnijim javljanjem depresije u odrasloj dobi. Cilj rada bio je istražiti kolika je učestalost depresivnosti među općom populacijom adolescenata koji su bili učenici srednjih škola na području grada Zagreba. Istraživanje je provedeno na srednjoškolskom uzorku na području Zagreba i obuhvatilo je 701 učenika oba spola u dobi od 14 do 19 godina. Za ispitivanje depresivnosti primijenjen je Beckov upitnik depresije (BDI). Ovim istraživanjem dobiveni su rezultati koji su pokazali da blage i granične depresivne smetnje ima oko 20,7 % srednjoškolaca dok umjerenu ili tešku depresivnost iskazuje oko 5 %, pri čemu je depresivnost statistički značajna i to u korist djevojaka koje u prosjeku izvješćuju o više simptoma depresivnosti. Dobiveni podaci kao i spoznaja o ozbiljnim posljedicama depresivnosti upućuju na važnost ranog prepoznavanja, razumijevanja i liječenja depresivnih simptoma u adolescenciji kako bi se umanjio rizik od kasnijih kroničnih psihosocijalnih oštećenja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2022 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2020 136|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 137 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Mi nismo svoje pogreške ŠAKIĆ M., Delaš M., Marušić K. Specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael Strmac, Strmac, Croatia • Odjel ženske kronične psihijatrije Sažetak: Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem. Jedno od tumačenja psihodinamike nastanka depresije je razvoj patološkog odvajanja Ja od Nad-Ja. Tako u ranom primarnom odnosu dobar dio objekta od koga dijete hoće da bude prihvaćeno i voljeno ostaje u Nad-Ja, dok loš dio objekta kojeg dijete mrzi čak ubilačkom mržnjom postaje dio Ja. Tako se objašnjava potreba za samooptuživanjem uz gubitak samopoštovanja. Rani gubitak ili doživljaj izostanka emocionalne uloge roditelja često vodi u depresivnu životnu poziciju. Depresija čovjeka čini nesretnim i nezadovoljnim i on traga za prihvaćanjem sebe kako bi doživio unutrašnju slobodu s kojom raspolaže čak i u nepovoljnijim izvanjskim okolnostima. U poster prezentaciji prikazat ćemo paralelno dvije bolesnice koje su se liječile od depresivnog poremećaja sa bizarnim autodestruktivnim postupanjima. Obje su imale nepovoljne uvjete odrastanja koji nisu omogućili zdravu separaciju i mentalizaciju. Tijekom liječenja su se integrirale u terapijski osmišljeni program zajednice s drugim bolesnicima. Uvođenjem u grupni socioterapijski program uz duhovnu nadogradnju i radno terapijske aktivnosti postepeno dolazi do bolje socijalizacije i izlaženja iz vlastitih mračnih determiniranih okvira. U cjelovitom pristupu fizioterapeut je dodirom i ustrajnim vježbanjem osvijestio tjelesnu važnost i pripadnost. Tijekom individualne psihoterapije bolesnice su doživjele novo terapijsko iskustvo sadržavanja, podržavanja i odigravanja jer smo ljudski duboko postali svjesni kako u nama i našem bolesniku Netko djeluje s ljubavlju i milosrđem. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2027 Plućna rehabilitacija u prevenciji depresivnosti i anksioznosti u bolesnika s astmom i KOPB BASARA L., Jalušić Glunčić T., Maletić O., Pelicarić D., Popović Grle S., Samaržija M. Klinički bolnički centar Zagreb, Klinika za plućne bolesti Jordanovac, Zagreb, Croatia Sažetak: Uvod: Astma i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) predstavljaju bolesti s učestalim psihološkim komorbiditetima. Visoka prevalencija anksioznosti i depresije u bolesnika je poznata, a također i pozitivan utjecaj koji program plućne rehabilitacije ima na psihičku dobrobit ovih bolesnika. Cilj: Ispitati utjecaj programa plućne rehabilitacije na psihološke varijable – anksioznost, depresivnost i kvalitetu života u grupi bolesnika s astmom i KOPB uzevši u obzir stupanj težine njihove bolesti. Metoda: Kod 44 bolesnika (22 s astmom i 22 s KOPB) izmjerena je razina anksioznosti, depresivnosti i kvalitete života na početku i na kraju trotjednog programa plućne rehabilitacije. Stupanj težine bolesti izražen je kroz vrijednost FEV1 – forsirani ekspiratorni volumen u prvoj sekundi. U grupi s normalnom FEV1 vrijednošću bilo je 19 bolesnika, 10 u grupi s blagom opstrukcijom, 6 u grupi s umjerenom i 9 u grupi s teškom opstrukcijom. Svi bolesnici sudjelovali su u aktivnostima programa plućne rehabilitacije sukladno propisanim smjernicama. Rezultati: Rezultati su pokazali značajno smanjenje simptoma depresivnosti i anksioznosti (p<0.01) te povećanje procjenjene kvalitete života (p<0.01) u svim grupama bolesnika, neovisno o stupnju težine bolesti. Zaključak: Program plućne rehabilitacije efikasan je u smanjivanju simptoma depresivnosti i anksioznosti kao i u povećanju procjenjene kvalitete života bolesnika s astmom i kroničnom opstruktivnom plućnom bolesti. Efikasnost je vidljiva neovisno o stupnju težine plućne bolesti te je stoga treba ponuditi svim bolesnicima kao mjeru prevencije komplikacija uslijed kronificiranja psihičkih smetnji. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2042 138|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 139 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Depresija kod palijativnih pacijenata PAVKOVIĆ Lj., Božić V., Mađaroši I. Palijativni tim LiPa, Pakrac, Croatia Sažetak: „Iz depresije u Haronovu lađu uz Palijativni tim LiPa“ Palijativni tim LiPa djeluje kao udruga građana koja u lokalnoj zajednici kroz volonterski rad pruža usluge palijativne skrbi potrebitima. U posljednjih godinu i pol dana aktivnog rada, članovi Tima, koji čine medicinske sestre, obiteljski liječnik, psiholog, duhovnik te stručni volonteri susreli su se nebrojeno puta s depresijom. Ovim radom žele podijeliti svoje iskustvo rada s palijativnim pacijentima koji pokazuju simptome depresije i time potaknuti druge na djelovanje u palijativnoj skrbi kroz organizacije civilnog društva. Svrha rada bila je jezgrovito prikazati što sve može učiniti svaki od pojedinih članova multidisciplinarnog palijativnog tima u borbi s depresijom kod palijativnih pacijenata, kao i u podršci tugujućim članovima obitelji. Tako se spominje uloga psihologa u timu u borbi protiv depresije te postupci kojima se ona može dijagnosticirati kao i zablude pri pripisivanju simptoma bolesti simptomima depresije. Diplomirane medicinske sestre u radu se osvrću na svoja iskustva s depresijom, pa se tako spominje formula depresije u vidu svih okolnosti koje pogoduju njezinom nastanku kod palijativnih pacijenata. Nadalje, navode se smjernice za rad medicinskih sestara s palijativnim pacijentima koji boluju od depresije i svi uzroci na koje one mogu utjecati, čime se osvještava važnost njihove uloge u procesu palijativne skrbi. Zaključak je da će još dugo biti potrebno raditi na educiranju zdravstvenih i stručnih djelatnika u palijativnoj skrbi, no da već sad postoje dobri temelji i bogato iskustvo iz kojega se može puno naučiti. Ključne riječi: palijativna skrb, multidisciplinarni tim, depresija http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2114 Psihoterapija pokretom i plesom kod pacijenata s depresijom u dnevnoj bolnici psihijatrijske klinike: Studija slučaja JANKOVIĆ MARUŠIĆ S. MeMotus, Centar za ples i pokret, Zagreb, Croatia Sažetak: Studija obuhvaća razvojni proces 20 tretmana psihoterapije pokretom i plesom (PPP) na otvorenoj grupi 24 odrasla pacijenta s depresijom u dnevnoj bolnici psihijatrijske klinike u Zagrebu. Uz neugodne emocionalne simptome depresije poput tuge, anksioznosti, osjećaja praznine i bezvrijednosti, pacijenti upućeni na PPP imali su i niz tjelesnih simptoma. Iako je PPP vidljivo vezana za tijelo i pokret, ciljevi terapije obuhvatili su i šire psihološke potrebe pacijenata: osvijestiti i opustiti tijelo, povećati sposobnost izražavanja i upravljanja emocijama te pronaći nove načine suočavanja s problemima pomoću kreativnih aktivnosti u pokretu. Hipoteza je bila da će primjena kreativnog pristupa u PPP-u potaknuti emocionalno izražavanje te pozitivno utjecati na raspoloženje i samopoimanje. Temeljni princip rada oslanjao se na kreativni proces podijeljen u četiri faze: priprema, inkubacija, iluminacija i zatvaranje. Ritmičnom promjenom svjesnog i nesvjesnog, aktivnosti i receptivnosti unaprjeđuje se proces veze i integracije tijela i uma. Uranjanjem u kreativne aktivnosti u pokretu te koristeći metafore u pokretu, tehnike uzemljenja i potporu grupe, PPP terapijski proces pacijentima omogućuje kreativne nesvjesne izbore i stanje slobodno od kognitivne kontrole te lakši pristup potisnutim sadržajima sa sigurne udaljenosti, a po uzoru na humanistički utemeljene teorije, s ciljem pronalaženja i oslanjanja na osobne resurse i razvoj, umjesto na patologiju. Kliničkom opservacijom potvrđen je veći dio hipoteze o poticanju emocionalnog izražavanja i pozitivnom utjecaju na raspoloženje. Kako bi se dokazao utjecaj primjene PPP-a na samopoimanje, potrebno je učiniti daljnje istraživanje koje bi uključilo ostale utjecaje. Ključne riječi: psihoterapija pokretom i plesom, depresija, tjelesni simptomi, emocionalno izražavanje, kreativni proces http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2116 140|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 141 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Analitički orijentirana suportivna psihoterapija u uspješnom otklanjanju simptoma netipične anoreksije u komorbiditetu s depresijom kod djevojčice predškolske dobi KUŠEVIĆ Z.1, Bebek M.2 1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia • Klinika za psihološku medicinu 2 Opća bolnica “dr.Ivo Pedišić” Sisak, Sisak, Croatia Sažetak: Prikaz slučaja. Anoreksija je relativno rijetka u predškolskoj dobi. Najčešće počinje u adolescenciji i kod mladih žena. U opisanom kliničkom primjeru, jedna netipična anoreksija javila se kod petogodišnje djevojčice koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji s još dvoje djece. Disfunkcionalnost je uglavnom temeljena na poremećenim partnerskim odnosima koji se negativno reflektiraju na pacijenticu, dok emocionalna hladnoća majke, narcističnost uz elemente emocionalnog zanemarivanja u odgojnom stilu, psihoanalitički gledano predstavljaju značajan psihološki etiološki faktor u opisanim morbiditetima. Djevojčica je dovedena jer je u potpunosti prestala uzimati hranu, povukla se u sebe, postala jako tužna, umorna, adinamična, nezainteresirana za kontakt i igru. Djevojčica je uključena u analitičku suportivnu psihoterapiju kroz igru i crtež. Tijekom prvih nekoliko seansi dolazi do znatnog povlačenja anorektičnih simptoma, djevojčica počinje normalno jesti, dobiva na tjelesnoj težini, smanjuju se simptomi depresije, no ipak zaostaju neki od njih u blažem obliku što je vidljivo na prikazanim crtežima s početka i kraja jedne suportivne psihoterapijske seanse. Djevojčica sebe prikazuje sa suzama iako se u na drugom crtežu može vidjeti vremenski ograničen pozitivan suportivni učinak na simptome depresivnosti. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2121 Upotreba slike i crteža u psihoterapiji i praćenju tijeka analitičke psihoterapijske seanse kod depresivnog predškolskog djeteta KUŠEVIĆ Z., Jedvaj Šumski I. Medicinski Fakultet Sveučiišta u Zagrebu, Klinika za psihološku medicinu KBC Zagreb Rebro, Zagreb, Croatia Sažetak: Prikaz slučaja Crtež i slika se uspješno koriste kao dijagnostičko i terapijsko sredstvo u psihoterapiji djece. Depresija se pojavljuje rijetko u predškolskoj dobi, ali je u kliničkim uvjetima ipak viđamo, osobito u svezi sa žalovanjem, kada može imati kompleksan puni klinički izričaj kao i u prikazanom slučaju. Djevojčica stara šest godina, izgubila je nesretnim slučajem (suicidi) prije dvije godine dva člana šire obitelji (baku i tetku), liječena je uspješno analitički orijentiranom terapijom kroz igru i crtež jer je i tada u sklopu žalovanja pokazivala značajnu depresivnost koja se očitovala velikom regresijom, prestankom govora, prestankom uzimanja hrane, umorom, plakanjem, tužnim raspoloženjem, gubitkom volje i prestankom igranja. Tada tijekom nekoliko psihoterapijskih seansi dolazi do značajnog oporavka, no s obzirom na anamnezu, hereditet i bolest (depresija i kod roditelja), djevojčica je zadržana u terapiji. Zadnjih godinu dana bila je u potpunoj remisiji, normalizirao se proces žalovanja iz koga je izašla, i psihoterapijom je usmjerena ka zdravijem psihološkom razvoju.Nakon dvije godine, dolazi do ponovnog javljanja depresije, srednje teške, bez vanjskog vidljivog uzroka. Dijete je ponovno gotovo prestalo govoriti, a heteroanamneza upućuje na povlačenje, gubitak volje za igru, osiromašenje spontaniteta, gubitak apetita. Crteži (br.1 i br.2) u prilogu pokazuju tijek prve psihoterapijske seanse nakon ponovnog javljanja bolesti, iz kojih je vidljiva upotreba crteža kao dijagnostičkog sredstva i kao uspješnog terapijskog sredstva, koje u ovom slučaju, pokazuje značajni oporavak depresivnog unutar jedne psihoterapijske seanse. Psihoterapijska seansa je bazirana na igri i crtežu te upotrebi asocijacija kroz priču u empatijskom okruženju uz korištenje analitičkog razumijevanja. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2122 142|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 143 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Crtež, slika i konzultacija s roditeljem u uspješnoj analitički orijentiranoj psihoterapiji patološkog žalovanja i depresije kod predškolskog djeteta KUŠEVIĆ Z., Santrić L. Medicinski Fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za psihološku medicinu KBC Zagreb, Rebro, Zagreb, Croatia Sažetak: Depresija u predškolske djece može imati netipične izričaje, a kada se pojavljuje komorbidno sa žalovanjem, kompleksana rana psihoterapijska psihoanalitička intervencija temeljena na upotrebi crteža i slike, igre te konzultacije s roditeljem, rano u procesu žalovanja, može uvelike pomoći u sprečavanju razvoja patološkog žalovanja, ublažavanju depresije i otvaranju daljnjih psiholoških mogućnosti za nastavak normalnog razvoja. U radu je prikazan primjer uspješne terapijske intervencije kod petogodišnje djevojčice (s pojavom patološkog žalovanja i depresije nakon smrti majke nekoliko mjeseci pred dolazak u terapiju) temeljene na konzultaciji roditelja u pratnji. Otac se javio s djetetom vezano uz promjenu ponašanja nakon pogreba i zahtjeva djevojčice da se maknu neke fotografije iz dnevnog boravka, odbijanja hrane, stalnog plakanja, dubokog regresa, tužnog raspoloženja, odbijanja odlaska na groblje i sl. Prva psihoterapijska seansa vođena je uz prisutnost oca, uz kontejment, empatiju i angažman psihoterapeuta kako bi se djetetu omogućio stabilan i siguran seting. Psihološki zdraviji roditelji mogu prihvatiti večinu preporuka koje, u uvjetima obiteljskog života, otvaraju prostor za zdraviji psihološki rast. U konkretnom primjeru, roditelj je čuo psihoterapeuta, a već na drugoj seansi izvještava o bitnom napretku: izlasku djeteta iz duboke regresije te ulasku u normalan proces žalovanja. Crtež koji je prikazan dijete je napravilo za psihoterapeuta i donijelo ga na drugu seansu. Na njemu se nalaze tipični elementi s kojima se dijete igralo prije neželjenog događaja što je, uz heteroanamnestičke podatke, znak smanjejna regresije i početaka pozitivnog transfera u kojem se nastavlja psihoterapija temeljena na igri i crtežu, uz povremenu konzultaciju roditelja. Analitički orijentirana psihoterapija socijalne fobije u komorbiditetu sa depresijom kod adolescenta KUŠEVIĆ Z., Bolfan Mihaljević M. Medicinski fakultet sveučilišta u Zagrebu, Klinika za psihološku medicinu KBC Rebro, Zagreb, Croatia Sažetak: U radu je prikazana uspješna analitički orijentirana psihoterapija gore navedenog morbiditeta kod osamnaestogodišnjeg adolescenta. Depresija se javila reaktivno, nakon višegodišnjeg neliječenog trajanja socijalne fobije, koja je od početka bila relativno sužena na susrete sa suprotnim spolom i autoritete izvan kruga obitelji, uz kompleksan odnos s ocem koji je imao eritrofobiju. Prezentirala se crvenilom lica, drhtanjem ruku i glasa, mučninom, visokom tjeskobom do razine panike te sve većim izbjegavanjem i socijalnom izolacijom. Postupno se razvila i blaga depresija. Analitički orijentirana psihoterapija s elementima psihodrame u individualnom settingu u potpunosti je tijekom prvih tjedana terapije otklonila većinu socijalnih fobičnih simptoma i u potpunosti simptome depresije. Terapija traje godinu dana u settingu jedanput tjedno. Aktualno su zaostali simptomi vezani uz edipsku problematiku, koji se uglavnom prezentiraju socijalnom fobijom u relaciji prema suprotnom spolu. Klinički aktualno više nema znakova depresije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2123 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2124 144|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 145 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Razina depresivnosti kod liječenih alkoholičara u s obzirom na uključenost u klupski tretman (KLA) MAVAR M., Višić V. Psihijatrijska bolnica Ugljan, Ugljan, Croatia Sažetak: Alkoholizam posljedično prati niz zdravstvenih i socijalnih problema. Iako se dugo vremena smatralo da je alkohol „antidepresiv“, da potiče raspoloženje, da stvara volju i razvija interes, da potiče ljude na ostvarivanje interpersonalnih odnosa, istraživanja rađena posljednjih godina ukazuju na suprotno. Naime, ista upućuju da dugotrajno i prekomjerno uživanje alkoholnih pića razvija depresivne simptome ili intenzivira već postojeće. Ovo istraživanje je pokušalo utvrditi kako tretman u klubu liječenih alkoholičara utječe na razinu depresivnosti. Ispitivanje je obavljeno na dvije skupine ispitanika. Jedna skupina je redovito pohađala tretmane u klubu liječenih alkoholičara i uspješno apstinirala dok je druga, također apstinirala uz kontrolne preglede kod psihijatra, ali nije bila uključena u klupski tretman. Na obje skupine je primijenjena Beckova skala depresije. Rezultati ukazuju da je razina depresivnosti kod osoba koje nisu bile u klupskom tretmanu značajno viša u odnosu na osobe koje su redovito odlazile u klub liječenih alkoholičara. Isto upućuje da klupski tretman, koji sadržava elemente socioterapijskog rada, ima i psihoterapijsku dimenziju te značajno djeluje na redukciju depresivne simptomatike. Poliperspektiva ZADRAVEC VRBANC T.1, Vuk A.1, Handl H.1, 2, Šago D.1, 2, Brescher M.2, Filipčić I.1, 2 1 Psihijatrijska bolnica ‘Sveti Ivan’, Zagreb, Croatia • Klub pacijenata ‘Zajedno’ 2 Klub pacijenata ‘Zajedno’, Zagreb, Croatia • Klub pacijenata ‘Zajedno’ Sažetak: Depresija, ranije nazivana melankolija, spominje se još od antičke Grčke, a u današnje doba spada u jedan od najučestalijih poremećaja općenito. Sniženo raspoloženje, tuga, zabrinutost, nesanica, gubitak volje i socijalna izolacija tipični su simptomi depresivnog poremećaja, no također i pratioci niza drugih duševnih i somatskih poremećaja, u kojima na jednak način utječu na smanjenje kvalitete života. U trenucima kada takve negativne emocije postaju nepodnošljive i otežavaju svakodnevno funkcioniranje, otvara se mogućnost usmjeravanja energije prema umjetničkom radu, što može djelovati terapijski za samog pacijenta, ali i za druge pacijente. Mnogi autori opisivali su kako umjetnost pospješuje percepciju i razumijevanje emocionalnih stanja. S ciljem rehabilitacije, stjecanja novih vještina i znanja, razvijanja kreativnog potencijala te poboljšanja kvalitete života osoba s psihičkim smetnjama osnovan je i Klub pacijenata ‘Zajedno’ koji djeluje u prostorima Psihijatrijske bolnice ‘Sveti Ivan’. Ovim prikazom željeli bismo Vam približiti djelić umjetničkog i emotivnog iskustva nekih njegovih članova. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2131 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2126 146|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 147 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Autoportret VUK A.1, Zadravec Vrbanc T.1, Handl H.1, 2, Šago D.1, 2, Brescher M.2, Filipčić I.1, 2 1 Psihijatrijska bolnica ‘Sveti Ivan’, Zagreb, Croatia • Klub pacijenata ‘Zajedno’ 2 Klub pacijenata ‘Zajedno’, Zagreb, Croatia • Klub pacijenata ‘Zajedno’ Uloga terapijske zajednice u liječenju depresivnih poremećaja u djece i adolescenata POLJAK M., Bećirević A., Juretić Z., Domokuš N. A. Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Croatia • Dječji odjel Sažetak: Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2004. godine depresivni je poremećaj po učestalosti u ukupnoj populaciji na trećem mjestu. Od te brojke više zabrinjava činjenica kako se depresivna simptomatika pojavljuje kao sastavni dio ili pratioc i niza drugih psihijatrijskih poremećaja, a u kojima na sličan način postaje jedna od glavnih podloga teškoća svakodnevnog funkcioniranja i smanjene kvalitete života. Razvoj biomedicinskih znanosti uvelike je unaprijedio razumijevanje i liječenje tih poremećaja, no istodobno nas je i uveo u razdoblje rizika da naše pacijente definiramo isključivo kroz njihove simptome i poistovjećujemo ih s njihovim dijagnozama. Suprotno tome zdravstveni bi tim trebao imati više uloga – ne samo olakšavanje simptoma i kontrola bolesti, već i rehabilitacija, poticanje oporavka i ponovnog pronalaska smisla. S takvim ciljevima osnovane su i brojne kreativne radionice Kluba pacijenata ‘Zajedno’ koji djeluje u prostorima Psihijatrijske bolnice ‘Sveti Ivan’. Ovim prikazom jednog njegovog člana željeli bismo Vam ponuditi pogled na to kako oni sami definiraju sebe te podsjetiti na ono izvorno i jedinstveno područje koje zapravo stoji iza naših uniformnih termina. Sažetak: Terapijska zajednica je, prema definiciji, zajednica bolesnika i svih članova terapijskog osoblja konstituirana na načelima samouprave i demokracije čime je omogućeno maksimalno aktiviranje bolesnika u terapijskom postupku i preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje i uspješnost liječenja. Već tradicionalni pristup u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež je provođenje terapijske zajednice sa ciljem stvaranja što boljih uvjeta za liječenje naših pacijenata, među kojima se nalaze i djeca i adolescenti sa depresivnim poremećajem. Najveći značaj pri tome imaju sami članovi terapijske zajednice koji kroz međusobnu komunikaciju i stvaranje odnosa povjerenja pridonose procesu ozdravljenja i povratka u zajednicu (primarna obitelj, udomiteljska obitelj, dom). Iako smo svjesni ograničenosti terapijskih postupaka, nastojimo kontinuirano raditi na kulturi otvorenosti, stvaranju pozitivne slike o sebi, međusobnog dijaloga, planiranja postupaka za povratak u školu, među prijatelje, obitelj. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2132 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2129 148|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 149 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera Izložbe Umjetnost i depresija Depresija; Orfej PUČEK E. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia • Nastavnički odsjek KLANJČIĆ M. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: Tema mog rada jedna je od ponuđenih, a naziva se „Umjetnost i depresija“. Svojim sam radom htjela prikazati kako ja vidim, to jest kako osjećam depresiju. Kako nikada nisam bolovala od kronične depresije, već sam depresiju spoznala kao osjećaj, mogu prikazati ono što me uz te osjećaje veže; boje, oblike. U trenutcima depresije čovjek se povuče u sebe, zatvori se prema svima i prema onima koji mu pokušavaju pomoći, okreće leđa. U svojim sam kolažima upravo htjela istaknuti te momente, momente slabosti i nemira, tuge i boli. U leđima skrivamo svoju bol i nosimo svoj teret. Leđa nam predstavljaju obranu, jedan čelični štit od boli. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2016 Sažetak: Loše raspoloženje, nisko samopouzdanje, gubitak interesa za nekoć ugodne aktivnosti, neki su od simptoma mentalnog poremećaja zvanog depresija. Uzroci ovog poremećaja mogu biti različiti, npr. Zlostavljanje, bilo to fizičko ili psihičko, kronične bolesti, izoliranost od ostatka društva, alkoholizam, stresni događaji kao što je gubitak voljene osobe i slično... „Ne! Ostani! Nemoj pobjeći!“ Bile su ovo posljednje riječi upućene Euridici od strane očajnog Orfeja. Euridike više nema, zauvijek je vraćena u kraljevstvo mrtvih. Orfej, sin muze Kaliope, silno je volio glazbu te mu je od strane boga Apolona bila podarena lira. Muze su ga naučile svirati tako dobro da su čak i potoci prestajali šumjeti da bi čuli njegovo sviranje. Volio je Euridiku, prelijepu djevojku, ona je bila smisao njegova života. Euridiku je jednog dana ugrizla zmija, i tako je završila u podzemlju. Orfej je odlučio vratiti je predstavljajući svoju glazbu bogovima podzemlja, Hadu i Perzefoni. Bogovi su odlučili udovoljiti mu, ali pod uvjetom da ne smije pogledati svoju voljenu sve dok ne izađu van podzemlja. Nestrpljiv, Orfej izađe iz podzemlja te se okrene kako bi pogledao Euridiku, ali ona tada još nije izašla. Orfej je time prekršio uvjet, a Euridika je vraćena. Gubitkom Euridike započinje razdoblje depresije i tužnih pjesama u Orfejevu životu. Kao jedan od najtužnijih, mit Orfeja i Euridike predstavlja jako dobru podlogu za moj pokušaj prikazanja depresije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2017 152|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe | 153 Troglavo čudovište Depresija ŠOKČEVIĆ A. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia KUTLEŠA A. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: Rad se sastoji od glinene skulpture koja je nastala po uzoru na poluapstraktan crtež. Postoje dvije varijante skulpture – bijela s nacrtanim ljubičastim očima i crna sa probušenim rupama umjesto očiju. Za izložbu sam odabrala skulpturu od bijele gline. Skulptura su 3 izdužene, bezizražajne glave postavljene u odnos i povezane u cijelinu. Čini se da izlaze iz istog tijela i tako ostavljaju zbunjujuć dojam. Radi se o tome da ljudi u depresiji ne vide „stvarnu sliku“, situacije kakve jesu te gube interes za život. Skulptura sadrži snažne skulpturalne forme i indicira osjećaje straha i boli. Tri spojene glave su reminescencija na Kerbera (grč. Κέρβερος, Kérberos) iz grčke mitologije, kojemu svaka glava predstavlja – rođenje, mladost i starost – ciklus života u kojem svako od nas u bilo kojem trenu može osjetiti tendenciju da se osjeća obeznađeno i bespomoćno, okrivljujući sebe što se osjeća tako. Postajući depresivnima postajemo preopterećeni i iscrpljeni, kao izbačeni iz ravnoteže. Tema i inspiracija ovih radova bila je predstaviti višebrojne i kontradiktorne aspekte pojedinca. Ovdje otvaram teme o zbunjenosti, krajnostima, boli i strahu. Materijal : bijela glina i engoba Sažetak: Mnoge mlade osobe nisu zadovoljne samima sobom. Ne osjećaju se ugodno u vlastitoj koži jer prema svom mišljenju ne zadovoljavaju trenutačne ideale ljepote, koji do njih dolaze putem medija i okoline u kojoj žive. Posebice djeca koja su često izložena ruglu vršnjaka zbog težine, visine, odjeće, prištića, aparatića za zube, gube samopouzdanje te lako prihvaćaju zadirkivanje kao činjenicu. Udaljavaju se od društva drugih osoba, povlače se u sebe, misleći kako su pogledi svih ljudi usmjereni upravo u njih i njihove takozvane mane. Oči, zgrožene njihovom prisutnošću, promatraju svaki centimetar njihova lica i tijela u potrazi za novim manama kojih još nisu svijesni dovodeći ih do stanja depresije. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2070 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2069 154|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe | 155 Urušavanje snova o životu Audio-video kompilacija UROIĆ D. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia ŠABIĆ P. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: Ako je riječ o depresivnom stanju ili depresiji kao bolesti, ljudska mašta može jako puno toga proizvesti na tu temu. Rad koji ću izložiti, a riječ je o linorezu, prikazuje na prvi pogled apstraktne forme, veoma ekspresivne, ali samo na prvi pogled. Dakako, zapravo prikazuje urbano urušavanje, tehnički su to neboderi koji padaju, ali u dubljem smislu se urušavaju snovi i maštanje o pozitivnom životu bez patnje kojeg nema u depresiji. Neboderi koje gradimo kroz život, to visoko samopouzdanje, volja i brojni katovi puni sadržaja koji bi trebali biti pozitivni se u takvom depresivnom stanju urušavaju u sebe i nema se čemu radovati. Sve propadne, a najčešće preživi samo duboki podrum u koji spremamo ili točnije sakrivamo naše najgore i najopasnije osjećaje i stanja koja jako negativno utječu na naš život i volju za životom. Sažetak: Video kao medij odabrala sam zbog njegove mogućnosti iskazivanja ekspresije, koja je ključni faktor mog rada budući da mi je cilj iz prve ruke približiti gledatelju doživljaj depresije umjesto da za njih ona predstavlja samo teorijski konstrukt i medicinski fenomen. Rad je zamišljen kao audio-video kompilacija sastavljena od 3 nezavisna dijela s kojim pokušavam opisati tri različita oblika depresivnih poremećaja. Izdvojila sam bipolarni poremećaj, psihotičnu depresiju i distimiju koja napreduje i ne liječi se. Odabrana su ova tri tipa depresije budući da ih smatram međusobno najrazličitijima i najzanimljivijima, a djelomično i zbog samog video uratka koji mi ne dopušta da ih obradim sve. Po meni, distimija predstavlja odsustvo zadovoljstva i motivacije stoga sam ju odlučila prikazati u crno bijeloj tehnici. Sam video sastavljen je od tri kratka isječka međusobno povezanih bljeskovima i trebaju dočarati čovjekovu nesposobnost da sam izađe iz takvog stanja poluživota. S druge strane, bipolarni poremećaj uvijek je okarakteriziran upravo izmjenom manične faze s depresivnom fazom stoga je i video koncipiran slojevito. U pozadini će biti prikazane ubrzane snimke dvaju biljaka, jedne koja izrasta iz sjemena, a druga koja se iz svog punog rasta vraća u sjeme. Konačno, psihoza, psihotična depresija, prikazana u svim svojim kontradiktornostima – bijes, krivnja, grešnost nasuprot ideji veličine, halucinacijama, a sve zaokruženo jednim jakim osjećajem vlastite nesposobnosti i gubljenja tla vlastitog uma pod nogama. Depresija ima stotinu lica, čak i tisuće. Ona je samo simptom koji se skriva iza mnogo ljudi. Čak i više nego što smo sami toga svjesni. Svrha mog rada je direktno pristupiti u ta brojna lica koje depresija poprima. Također, na ljudima je da pronađu u sebi humanost koja će ih dovesti do zaključka da bilo koji poremećaj je zapravo rezultat disbalansa u onome što je nama iskonsko, osjećajnost i emocije te stoga ne treba osuđivati i otuđivati se od takvih tema. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2071 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2077 156|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe | 157 Komunikacijom protiv boli – grafička mapa BOL Ponor ĐORĐEVIĆ V.1, Bogdanić P.2, Šimrak R.2, Baće J.2, Braš M.1 1 KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia 2 Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia RADNIĆ C. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: Bol je najčešći problem zbog kojeg se ljudi javljaju liječniku, ali i najčešći simptom koji ukazuje na početak bolesti ili bolest samu. Bol uz strah predstavlja evolucijski najstariju reakciju organizma na bilo kakav atak ili destrukciju. Je li bol signal, simptom, emocija ili bolest? Zašto osjećamo bol? Uzroci boli mogu biti fizički, psihički, socijalni i duhovni. Bol je subjektivan osjećaj i nije ju jednostavno mjeriti. Kako ne postoje dvije iste osobe, ne postoje ni dvije iste reakcije na bol. Teško je, pa gotovo i nemoguće uspoređivati biološki nastalu bol s emocionalnom, socijalnom ili duhovnom boli, ali sve one mogu biti uzrok velike patnje. Bol i ugoda su isto tako povezani, kao jedan kontinuum, a nerijetko ih dijeli samo uska pukotina. U jednom se svi slažemo, bez obzira s kojeg kuta promatramo bol – bol predstavlja dominantan svjetski javnozdravstveni problem kojemu se treba multidisciplinarno pristupiti. Osnovno je ljudsko pravo čovjeka i civilizacijski iskorak 21. stoljeća oslobađanje od boli i patnje, što ne smije biti ograničeno često brojnim predrasudama, ali i neznanjem. Problemom boli trebali bi se baviti svi, jer nitko ne bi trebao trpjeti u tišini u svojoj boli ili umirati u bolovima. Suvremena znanost i klinička praksa nam već sada omogućavaju da znatno smanjimo bol i patnju koja ona sa sobom nosi, bez obzira na uzrok i vrstu boli. Bol treba prevenirati i liječiti multidisciplinarno, jer problem boli nije rezerviran i predodređen za jednu struku ili profesiju. Liječnici, psiholozi, socijalni radnici, duhovnici, znanstvenici, filozofi, umjetnici, pedagozi, ali i pacijenti i članovi njihovih obitelji trebaju se baviti s boli, jer komuniciramo jedni s drugima i trebamo prepoznati bol i patnju osobe koja živi i djeluje tu uz nas. Sažetak: Svoje viđenje depresije prikazala sam kroz reljef. Male figure, nastale tehnikom modeliranja u terakoti, izlaze i/ili ulaze u reljef, takozvani “ponor”. Neki od likova tonu dublje u ponor, dok su drugi još glavom “iznad vode”. No, glavno pitanje je, jesu li to likovi koji su bili u ponoru pa izlaze iz njega, ili su oni ti koji tonu dublje. Na gledatelju je da promisli i sam stvori priču te odluči želi li biti pasivni promatrač ili ih pokušati izvući iz ponora. Za izradu sam izabrala šamotiranu glinu, upravo zbog njene grubosti, ali istovremeno i podatnosti. Također se osušene figure pale u peći te su dovoljno izdržljive da “prežive” visoke temperature, ali u mom radu i krhke dok propadaju u svoju depresiju. Figure su razmještene tako da simboliziraju samoću, odnosno osjećaj samoće koji osobe koje pate od depresije konstantno osjećaju. Svaka od figura s drugom nema previše doticaja. Kao da su otuđeni jedni od drugih. Svatko u svojoj samoći, u svojoj tami. materijal: terakota http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2089 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2081 158|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe | 159 Medulla spinalis Ljuti post-it-i PETRIC J. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia YOUNIS M. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: Skulptura kralježnične moždine od mekog materijala, žice i komada razbijenoga stakla; rad je nastao kao ekspresija dojmova proizašlih tijekom proučavanja boli, duševnih i fizičkih. Kralježnična moždina kao potporanj cijelokupnog ljudskog zdravlja, a opet tako krhka i osjetljiva, u meni pobuđuje nježnost i nagon da ju zaštitim. Ovako izložena i ogoljena postavlja pitanje našeg osobnog odnosa prema njoj, a samim time i prema nama samima. Sažetak: Ovaj rad sastoji se od preko stotinu post-it papirića na kojima sam zapisivala sve što me ljuti. Zadnja četiri mjeseca mog života bila su jako stresna, psihički i fizički iscrpljujuća, puna egzistencijalnih pitanja koja mi se sve više postavljaju, a ja sve manje imam odgovor na njih. Moje emocionalno stanje bilo je obojeno nekim sivilom, a nezadovoljstvo je vladalo mojim danom. Takvo tlo izrodilo je ljutnju. Tijekom dana ljutnje su se gomilale u meni, a dan bi završavao tugom. Jednu srijedu poželjela sam se riješiti tog ogromnog tereta u meni i svoje ljutnje izbaciti iz sebe. Tako je nastao ovaj rad. OPIS RADA: - crni post-it papirići i bijeli flomaster - dimenzije variraju od min. 50 x 50 cm do max. 150 x 150 cm KONCEPT POSTAVA: Željela bih da ovaj rad bude interaktivan s publikom. Posjetitelji bi se sami mogli uključiti u ovaj rad tako da bi svatko na crni post-it papirić napisao što njega/nju ljuti i nalijepio na zid. Ovim načinom željela bih potaknuti publiku da promisli o svojim izvorima ljutnje i napišu što ih ljuti. Time će ljutnju izbaciti iz sebe i postati dio izložbe. Likovna umjetnost se danas previše ograničava samo na gledanje. Koncept ovog rada je da se ukine ta barijera te da posjetitelji aktivno sudjeluju u kreiranju umjetnosti, a njihova akcija bude trajno zabilježena. Na ovaj način posjetiteljima bi se približio ovaj koncept suvremene umjetnosti što bi rezultiralo cijelim bogatstvom različitih intimnih misli i izvora ljutnje. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2090 http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2100 160|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 161 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe Iz depresije u kreativnost Moda i secesija BANOVIĆ V. Zagreb, Croatia BANOVIĆ V. Zagreb, Croatia Sažetak: Za izradu radova na temu ,,Depresija u stoljeću uma” inspiraciju sam pronašla u sebi. Moji radovi dosta govore o periodu kroz koji sam prolazila u zadnja 3 mjeseca, govori o mojoj nesigurnosti, tjeskobi, strahovima, prošlosti i pretjeranom maštanju o boljem životu, koji je totalna suprotnost od trenutnog, i straha od odrastanja. Boje i neboje koje sam upotrijebila su tamne i tmurne (crno-bijela kombinacija, smeđe maslinasta i siva) pa dok sam osjetila nalet sreće ubacila bih i pokoju vedriju boju, ali sve do neke granice. Prisutni su elementi poput sitnih kružića, zavijutaka, cvjetnih uzoraka i svakojakih geometrijskih oblika. Silueta samih modela prikazuje moje vlastito stanje uma, djelujući iskrivljeno, pogrbljeno, krhko i stidljivo. Veliku ulogu u izradi ovog procesa ima glazba koju slušam i koja me nadahnjuje. Tehnike koje sam koristila je obična grafitna olovka, ljepilo gliter i drvene bojice. Sažetak: Valentina Banović se, nakon nekoliko zajedničkih izložbi na kojima je sudjelovala, odvažila krenuti u nepoznate vode te nam predstavila svoju prvu samostalnu izložbu ‘Moda i secesija’ u knjižnici Dugave. Izložba je nadahnuta razdobljem bečke secesije i modnim dizajnerima koji vladaju modnom scenom današnjice poput Vivienne Westwood i Alexandra McQueena. Osim rada Judite Gustava Klimta s kojim Valentina koketira unoseći svoj osebujan stil i prerađujući dekorativnu pozadinu, vidi se i u ostalim njenim radovima utjecaj Klimta koji je poznat po motivu žena-zavodnica i dekorativnom ukrašavanju. Ženski likovi, makar djeluju vrlo krhko i djevojački, ipak nose taj dašak ženstvene senzualnosti kojim femme fatale s nogu obaraju sve muškarce. Odjevni predmeti su ispunjeni minijaturnim detaljima koji su vrlo bogati i kompleksni te tvore jedan svojevrstan skup koji se ne može raspasti. Valentina u svojim radovima ne koketira samo s bečkom secesijom, nego i s modnim trendovima što možemo prvenstveno vidjeti u obući koju ženski likovi nose. Valentina želi ispuniti svijet jedinstvenom ljepotom koja odmah ugrije oko promatrača te unosi svoj specifičan duh kroz bogate detalje u svoje radove. Njezini radovi pokazuju iznimno vješto baratanje likovnim i grafičkim sredstvima te veliko znanje koje je stekla tijekom polaženja Škole za primjenjenu umjetnost, smjer grafika, i Tekstilno tehnološkog fakulteta, smjer modni dizajn. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2109 Marija Valentina Žuvić http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 162|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 163 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe Starac vrijeme DOBRILOVIĆ J. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: Tonski crtež ugljenom. Na crtežu je prikaz vremena u obliku starca. Sa svojim atributima on označava prolaznost vremena, starost, strogost, hladnoču, tmurnost, pa i samu smrt. Vrijeme je sastavni dio svačijeg života. Nedostatak vremena često je uzrok depresije. Osoba koja nema vremena u bitnim životnim situacijama, osjeća kako gubi kontrolu nad situacijom, te dolazi do osjećaja krivnje i bezvrijeđa. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2118 Cijepanje sebe – suočavanje sa svojom boli i rješavanje iste kroz umjetnost ŠAGUD V. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia Sažetak: U umjetnosti one prve, sirove emocije imaju najbitniju ulogu u realizaciji nekoga djela. Kasnije obrade, prerade i cenzura uma nekada mogu osakatiti jedno ekspresivno djelo. Kroz izradu nekoga djela ispoljavaju se najdublji strahovi i najprikrivenije emocije. Čak i ako na prvi pogled nije očita poruka, ako se čita između redaka može se vidjeti ta prvobitna, sirova, istinska emocija koja je potaknula to pojedino djelo na realizaciju. Kroz ove radove pokušavam pokazati način ekspresije gdje je umjetnik svjestan svoje podsvjesne emocije, što manje cenzuriran od strane uma, jer što je rad siroviji u svojoj naraciji to će on biti jasniji publici i ostalim primateljima, ali i samoj osobi koja stvara. Kroz svaki rad osoba bi trebala pristupati s predoumišljaj da se time rješava onoga najgorega djela sebe koji ih razara iznutra. Jednom kada se rad realizira podsvjesno osoba pristupa tome kao da je stvorila nešto novo, „novi život“, simbolički taj rad je njeno „dijete“. Taj rad nastavlja živjeti izvan osobe i, što je možda najbitnije, odvojen je od nje. Nije više pod milošću i nemilošću svojih emocija koje ne može kontrolirati, nego ih je konvertirala u likovni rad koji sada živi izvan nje. Takav pristup likovnog izražavanja bi primjetno ublažio simptome boli nastalih psiho – somatski zbog negativnih utjecaja emocija kod određenih pacijenata. DERANJE TIJELA Akril na papiru; 100 x 90 cm Rozo – ljubičaste boje su boje tijela i iznutrica. Prikazana osoba je autodestruktivna nad sobom, grčevito se prima za leđa kao da silom želi išćupati to što ju muči iz sebe. RAZBIJENO NALIČJE Gravirano staklo, drvo; A5 format Strah da će, ako mehanizmi obrane popuste i emocije se više neće moći kontrolirati, razoriti sve oko sebe, prikazane kroz crte koje izlaze iz centra deručeg lica. RAZOTKRIVENI POGLED Gravirano staklo, drvo; A5 format Paranoični aspekt rascjepane ličnosti koja se ne može odlučiti što poduzeti sa sobom. SMANJENA Pečena glina, patinirana; 20 x 8 x 15 cm Skvrčena, savijena osoba privučenih nogu predstavlja želju za povratkom u stanje embrija, regresija u maternicu. Išarane, razderano tijelo koji su toliko duboki da prolaze kroz tijelo su ožiljci i proživljena bol koja je bila dovoljno jaka da razori osobu kroz njenu srž. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2125 164|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 165 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe Depresija KOLAREC E. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia • student nastavnički odsjek Sažetak: za depresivca ne vrijede zakoni univerzuma. sve ono što je čuo od predaka smatra zaostalim, staromodnim, seljačkim. svijet je započeo otkad se ON rodio. ON je moderan i depresivan. neshvaćen i poseban. to je stvar ekrana. ON VOLI pogledati akcijski film s nagim ženama u glavnoj ulozi, kaže, uzbuđuje ga to, jer nekad su ga tjerali da gleda “ Ko pjeva zlo ne misli”. VOLI vrijeme provoditi u zamračenoj sobi, ispred kompjutera, od dnevnog svijetla mrzak mu je odraz u ekranu. ON zna koliko stvarno vrijedi, lajkovi na fejsu su mu mjerilo. prije je znao prošetati šumom i udahnuti svjež zrak, danas šeta virtualnim poljima smrti i udiše dim cigareta. znao je prije zanjihati se nevino uz muziku, danas nosi obilježja omiljenog death metal benda. “imamo još kelja od ručka”, al’ depresivcu se jede megić, to je hrvatska tragedija, to je humor, to je budućnost... ON je poeta, boem, satima bi mogao pobijati svojim vještim jezikom zakone prirode. ON VOLI život a zalaže se za smrt, kaže: “I to je demokracija”. ON je slobodan i neovisan, a lice mu sakriveno ispod teških maski gdje se nalazi samo normalan/dosadan....ON. dano mu je da bira...i on je odabrao. društvo je odabralo. depresija u stoljeću uma, pitam se zašto? tehnika rada: tuš, akvarel, stiropor rad je pano od stiropora na kojem su tri papira s različitim porukama. kombinirana su slova na akvarelu i tušu. tematika rada: depresija http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2135 Gledao sam u bezdan, i bezdan je pogledao u mene VUDRAG N. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia • student Sažetak: autoportret, acrystal, 220cm x 40cm x 50cm, MMXV Autoportretom kao vječnom temom u umjetnosti dovodim u pitanje odnos svakoga od nas sa samim sobom. Usudim se priznati da me osobno taj rad oslobodio velikih sukoba s vlastitim karakterom u obliku neke vrste „art terapije“. „Ja sam sama sebe upoznao“ Heraklitove su riječi koje su me dovele do spomenutog rada, rješavajući pritom u procesu većinu problema koji su mi stajali na putu razvoja. Znajući da najveći neprijatelj kojeg imamo je naš ego, ne želim prezentirati sebe, već reprezentirati ideju. Ideju da svaki problem, svaku prepreku u razvoju osobnosti možemo riješiti samo suočavanjem s istinom o sebi. Kad preuzmemo svaki problem na sebe, spoznajemo i prihvaćamo činjenično stanje, i tom spoznajom dolazimo do znanja koje je trajna promjena ponašanja. Tom promjenom mijenjamo sebe, i vlastitim djelima svijet oko nas. Takvo je suočavanje izazov, naročito u današnje vrijeme, jer živimo u primitivnom svijetu i ovo su primitivna vremena, ni barbarska, ni mudra... Umjesto nas samih, čovjekom manipuliraju mediji, stilovi, trendovi i društvo, umjesto da sam sebi kroji sudbinu. U tom konfliktu vanjskih utjecaja zaboravili smo sebe, i iz toga proizlaze sindromi poput depresije, agresije, bijesa ili gnjeva, koji nas upozoravaju da se tijelo i um urušavaju. U tom procesu nalazimo trenutna prolazna zadovoljstva i time ne pomažemo sebi, samo činimo spiritualno samoubojstvo. Naime, suočavanjem sa samim sobom dolazimo do teških i bolnih pitanja, ali u toj potrazi za istinom pronalazimo sebe, i nadilazimo pesimizam života. Spomenuti je autoportret bio moj sukob sa vlastitim sobom, vlastitim egom. Kao kipar radeći ga u klasicističkom figurativnom realističnom stilu ubio sam taj ego uklonivši bilo kakvu naznaku vlastitog likovnog izričaja, koji bi trebao predstavljati mene kao umjetnika. Na taj način umjesto onoga što bih htio biti, ostao sam samo ja kakav jesam, bez maske, bez glume, suočen sa svojim najvećim strahom. Ispred mene stoji moj strah, gnjevna, istrošena, bijesna i mračna osoba ogorčena neispunjenim životom, gleda me praznim očima i govori mi: „Sve tvoje mogućnosti, sav talenat, svi snovi umrijet će s tobom, neiskorišteni, neispunjeni.“. Ostavivši se takvoga iza sebe, nisam samo dobio spoznaju koja me dovodi do trajne promjene ponašanja, već mi se ukazala prilika za „tabula rasa“. Praznu ploču za početi ispočetka, ispunjen prijašnjim iskustvom. Smatram da takvim činom, takvim suočavanjem, čovjek dodirne vlastito dno, vlastiti bezdan, ali ono bitnije: izgori u tom bezdanu i iz pepela se ponovno uzdigne. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2137 166|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe | 167 Volja VUDRAG N. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia • student Sažetak: Volja“ željezo, lanac, 60cm x 15cmx 5cm, MMXIV Apstraktna skulptura „Volja“ simbol je moći ljudske odlučnosti. Kad nas život gazi, kad je nemoguće izvući se iz problema, kad sve nade nestanu, jedna je ljudska sposobnost koja čini od čovjeka nešto veće. Čini nas onim što evolucijski trebamo postići. A ta je sposobnost moć volje. Skulptura predstavlja tu moć, kad protiv svih mogućnosti uspijemo. Ona je simbol naših postignuća. I ta se volja ne manifestira fizički u spomenutom radu, već je između dva lanca koji se privlače, i stoje protiv svih sila, teže jedan drugome. U tom se prostoru nalazi misao, i njena volja kojom se ista manifestira u stvarnost. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2138 168|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Predkongresne radionice http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 170|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 171 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi Palliative Competence in emergency medicine LIKAR R., Neuwersch S., Köstenberger M., Pinter G. Landeskrankenanstalten-Betriebsgesellschaft – KABEG KLINIKUM Klagenfurt am Wörthersee, Klagenfurt, Austria • Abteilung für Anästhesiologie und Intensivmedizin Sažetak: Emergency cases in nursing homes are challenging for emergency doctors as there are many palliative patients among the residents. Hence, emergency doctors have to make a decision balancing the devises of “saving life” and “increasing quality of life”. Issues of palliative medicine are not part of the education of emergency doctors. Only little is known about the experiences of emergency doctors, their understanding of decision making in such situations and potential measures for improving the situation. In an exploratory study 160 emergency doctors from all Austrian provinces (except for Vienna) were surveyed about their subjective experiences regarding emergency incidents in nursing homes: What information is available in the nursing home, which information would be helpful for decision making, and what impedes emergency deployments. Mostly, emergency doctors can draw on medication lists and nursing staff ’s information, more rarely general practitioners’ information as well as advance directives are available. This very information would be helpful though to make a clear decision. Hospital admissions are only avoidable if sufficient symptom control and care are provided in the nursing home. Emergency doctors with longer professional experience are more likely to refrain from relocating residents to hospital. Insufficient staff resources, fragmentary presence of general practitioners and the absence of advance directives impede emergency deployment in nursing homes. The implementation of advance care planning, training in the field of palliative medicine for emergency doctors and general practitioners as well as information on legal and ethical aspects for nursing home staff and relatives are being suggested. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2086 172|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice | 173 Kako vidim razvoj palijativne skrbi u lokalnoj zajednici „Čovječnost se rađa samo u suočavanju sa smrću“ — Sv. Augustin Razvoj palijativne skrbi u mojoj lokalnoj sredini, Kninu i široj okolici otpočela je tek prije desetak godina, na početku novog milenijuma, u onom trenutku kad je šira znanstvena i kulturna javnost kod Hrvata uočila velike potencijale koje pruža neiskorišteni kapacitet trećeg i četvrtog kata opće bolnice „Hrvatske ponos“. Priča se zavrtila po medijima, u gradu se među medicinskim osobljem, njegovateljicama i gerantodomaćicama proširila informacija o zapošljavanjima i izlaska iz sjene prekarijatskog statusa takvih zanimanja u nešto trajnije pa samim tim i manje stresno - da bi sve stalo prilikom posljednje promjene vlasti na parlamentarnim izborima od prije tri godine. Sve je stalo maltene pred presijecanje trake i sada, krajem tekuće 2014. godine isti prostor u bolnici opet zjapi neiskorišten kao što je tako od kraja Domovinskog rata. Kninska bolnica je izgrađena 1984. godine famnoznim samodoprinosom, radila je punim kapacitetom do ljeta 1995. godine i nakon toga je slikovito presječena na pola – ostali su u uporabi samo dva donja kata glavne zgrade a poliklinike su radile sa upola manje ambulanti. Inače riječ je o bolnici sa konformnim uvjetima ergonomski i arhitektonski moderno osmišljenim koja nimalo ne podsjeća na provincijske bolnice još iz doba Franje Josipa. Prema bolnici je gravitiralo prije rata gotovo 100 000 ljudi da bi nakon rata i ima sad već blizu 20 godine broj spao na 20 000 i to većinom starije populacije i u vrlo specifičnim uvjetima gdje u staračkim kućanstvima nema potpore mlađih članova obitelji koji su većinom raseljeni van Knina u drugim dijelovima Hrvatske, regije i cijelog svijeta. Znamo da je starenje u tranzicijskim društvima izuzetno tegoban proces gdje još nije stupila istinska zdravstvena zaštita a palijativa skrb spada gotovo u znanstveno-fantastične obzore; u mojoj sredini a to je kontinentalni dio Šibensko-Kninske županije to je još sve dodatno osjenčeno demografskom implozijom i neopisivim posljedicama rata. S druge strane stoji u gotovo nadrealnom prirodnom okruženju ispod Dinare i uz rijeku Krku bolnica „Hrvatskog ponosa“ inače prije mjesec dana proglašena za najgoru bolnicu u Hrvatskoj. A mogla bi postati uz pametno kadroviranje referentna državna bolnica za stacionarni tip zdravstvene zaštite bilo psihijatrija, gerijatrija, produženog liječenja ili palijative. Ali teško se mijenjaju navike, posebno mentalne navike naših osobnosti koje su zatrovane omnipotencijom i narcisoidnošću a i naša medicina je takva. Pa se onda javlja otpor prema takvim inicijativama, malo tko od svršenih studenata medicine i ostalih zdravstvenih struka vidi sebe u palijativnoj medicini da bi se takvi stavovi reflektirali i na lokalnom nivou projektivnim identifikacijama koje rezultiraju prihvaćenim malograđanskim stavovima tipa – „Nismo mi ubožnica države“ i „Zaslužili smo bolje“. Opet s druge strane u Kninu i Drnišu, u „mitskim“ sredinama i nacionalnim koljevkama na koje ukazaše Ivan Raos, Vladan Desnica ili Jakov Gotovac a u kojima radim i jedrim kroz život i u novom Milenijumu, treći sektor Hrvatske točnije nevladin sektor provodi ima već petu godinu 174|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem značajne projekte brige i njege za naše starije i bolesne sugrađane. Preko mreže njegovateljica, gerantnodomaćica, pomoćnog osoblja i volontera pokušavamo doprijeti do najzabačenijeg staračkog domaćinstva ili obitelji sa bolesnim članom sve tamo do šumovite tromeđe Dalmacije, Like i Bosne. I naravno da se uvidjela potreba i za palijativnom skrbi pa se uz improvizacije, doškolovavanja u hodu, izbijanje pragova obiteljskih liječnika ili specijalista u kninskoj i šibenskoj bolnici zajedno sa našim bakama i djedovima, odlascima do prve ljekarne i više puta dnevno počela praviti distinkcija između sekundarnog i tercijalnog zdravstvenog i psihosocijalnog radnog angažmana. Uvidjela se potreba za „strategijskim“ pristupom u takvim poslovima koji će se nekima učiniti ne spojivim sa 21. stoljeću kao što je odvesti bolesnog štićenika do svog liječnika ili do šaltera HZZO jer dotični ili dotična nisu ni imali zdravstveno osiguranje. Sve navedeno se provodi u sjeni nerazumijevanja svih relevantnih državnih institucija, centara, zavoda i koga sve ne gdje se ingnoriranje za realne životne probleme starijih i bolesnih sugrađana može fizički opipati. I psiholog onda mora na suport i/ili terapijskoj grupi imati uistinu duboki „gaz“ za kontejniranje i proradu svih tih tegobnih i stvarnih životnih problema koje strmoglavo vode prema rušenju svih granica i sagorijevanju u radu. A svim tim članovima grupe, većinom djevojkama i ženama, mladim majkama i bakama jedina briga koju ne mogu riješiti jeste prekarijatski status jer država konstantno iz svojih „Marie Antoinette „ visina propovijeda rezanje kruha na što tanje fete, stezanje kajiša, gašenje programa, otpuštanje srednjeg medicinskog kadra, „outsorsinga“... A ljudi bi samo htjeli raditi u nekakvom kontinuitetu, ako treba i za minimalna primanja, putem javnih radova, bilo kako samo da ih prestanu optuživati da su lažni socijalni slučajevi, ljenčine i da su na jaslama (sic!) države. Ustrajnost i kontinuitet u radu sa našim starijim i nemoćnim sugrađanima je prioritet i nužnost a ne fragmentiranost i odustajanje na koje huškaju sve one strukture koji misle da imaju moć. Kad se na kraju opet postavi pitanje mojih vizija i očekivanja razvoja palijativne srkbi u lokalnoj sredini na osnovu mog osobnog profesionalnog i životnog puta i sadašnjeg stanja pameti mogu konstatirati da sam uvjeren u razvoj i implementaciju palijative kako na osobnom, intimnom planu tako i na društvenom planu. Distanciranje i imuniziranje od političkog diskursa koji producira i provocira samo ambivalenciju kod običnih ljudi kojima je gotovo urođena privrženost i empatija / bar kod 90% onih koji su odabrali rad i poslanje u palijativnoj skrbi/, znači to distanciranje i jačanje otpornosti će probuditi u svakome od nas nijansu Epikura, Sv. Augustina, Majke Tereze, Tolstoja ili patera Cveka. A sve sa ciljem da sa ovoga svijeta otpratimo druge i sami odemo sa što manje fizičkog i duševnog bola i što više okruženi dragim i voljenim ljudi oko naše samrtne postelje. Boris Mijakovac http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2219 | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice | 175 Koje su poželjne osobine i koje su najvažnije kompetencije profesionalaca u palijativnom timu Palijativna medicina je najmlađa i najmanje afirmirana grana integrirane medicine. Glavna joj je zadaća poboljšanje kvalitete i ugode života palijativnih bolesnika, koji imaju tešku bolest koja skraćuje život i više ne reagira na kurativno liječenje uz istovremenu brigu o članovima obitelji bolesnika. Palijativna medicina i palijativna skrb počinje se značajnije razvijati 70-tih godina 20-tog stoljeća. U RH, nažalost je društveno i medicinski slabo prepoznata. Za nju se vežu mnoge predrasude i neznanja. Borba za palijativnu medicinu i palijativnu skrb je borba protiv tih predrasuda i neznanja, ali i borba za ljudskost i podizanje kvalitete života palijativnog bolesnika sve do kraja njegovog života. U svom radu, na različitim nivoima, palijativna skrb se koristi ljudskim resursima, profesionalcima koji čine palijativne timove(vanbolnički palijativni tim, bolnički mobilni tim za potporu palijativnoj skrbi, bolnički mobilni tim za obavljanje zadaća van domene liječnika opće medicine, tim volontera). U strukturi timova rade razni profesionalci kao što su liječnici, medicinske sestre, psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, duhovnici, fizioterapeuti, radni terapeuti, ljekarnici, nutricionisti, i drugi. U timu nema hijerarhije, ali postoji koordinator tima. Za kvalitetan rad palijativnih timova poželjne su mnogobrojne osobine članova palijativnih timova kao što su stručnost, savjesnost, empatija, suradljivost, odgovornost, brižnost, iskrenost, pravednost, požrtvovanost, optimističnost, sposobnost slušanja, donošenje konstruktivnih odluka, kritičnog dijaloga, prihvaćanje filozofije“personalizirane“ medicine, ravnopravnost svih palijativnih bolesnika, sposobnost razrješenja problema sa tzv. „teškim“ bolesnikom i „teškom“ obitelji, sposobnost nošenja stresom na poslu i pojave tzv. sindroma izgaranja(„burn out“) koji može dovesti do potpune blokade radne sposobnosti. Pored navedenog od izuzetne važnosti se komunikativnost i kompetencija profesionalaca u palijativnom timu. Dobra komunikacija u medicini je garancija uspjeha medicinskog tima, a obuhvaća odnos zdravstvenog profesionalca, bolesnika i njegove obitelji, te komunikaciju između članova medicinskog tima, volontera.Osobito je bitna dobra komunikacija između liječnika i palijativnog bolesnika u priopćavanju loše vijesti(SPIKES protokol, ABCDE protokol). Od njega ovisi kvaliteta odnosa između liječnika i palijativnog pacijenta, suradljivost bolesnika u odluci o terapiji, uključivanju obitelji u skrb, mjestu pružanja palijativne skrbi itd. Gore navedene poželjne osobine profesionalaca u palijativnom timu su garancija sigurnosti palijativnog pacijenta, njegovog dostojanstva i privatnosti, ostvarivanja prava, načela i osobnosti te najveće dobrobiti za palijativnog pacijenta kao aktivnog i centralnog sudionika u palijativnoj skrbi. Kvalitetan profesionalni palijativni tim garantira afirmiranje života, 176|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem negiranje eutanazije i distanazije, pružanje emocionalne i duhovne potpore, čuvanje dostojanstva palijativnog pacijenta sve do njegove smrti te pružanja potpore obitelji umrlog za vrijeme pružanja palijativne skrbi i u vrijeme žalovanja. Članovi palijativnog tima trebaju i moraju biti kompetentni profesionalci koji promoviraju praksu utemeljenu na dokazima, sposobni da budu harmonični članovi interdisciplinarnog, multidisciplinarnog i transdisciplinarnog tima. Moraju biti spremni na superviziju kojom se vrši timska analiza učinjenog i kvaliteta razrješenja mogućih problema. Kompetencija profesionalaca u palijativnom timu je od osobitog značenja. EAPC u Bijeloj knjizi je definirao i analizirao pitanje edukacije i obuke zdravstvenih djelatnika u palijativnoj skrbi. Edukacija se može obavljati u svim ustanovama od primarne do tercijarne zdravstvene zaštite koje se bave palijativnom skrbi. EAPC preporuča okvir palijativne skrbi u tri razine. Specijalistički nivo znanja treba biti osiguran zdravstveni djelatnicima koji se svakodnevno isključivo bave palijativnom skrbi. Danas je znanje zaista moć. Početkom 90-tih godina eksplozivnim razvojem informacijske tehnologije započela je treća revolucija znanja koju možemo definirati kao tsunami revolucije znanja( I revolucija 1455 g. sa pojavom Gutenbergove štamparije, 50-tih godina XX stoljeća II revolucija pojavom radija i TV). Živimo u doba u kojem je znanje neophodno za naše funkcioniranje. Svima nama je moć znanja danas dostupna, nikada ne možemo tvrditi da dovoljno znamo, primorani smo da stalno učimo. Razvoj kompetencija je važna točka da medicina našeg doba bude zasnovana na znanju. Znanje je intelektualni kapital, a on se stječe učenjem. Bolje obrazovani smo jači, bolje upravljamo informacijama, vještiji smo u donošenju odluka, preferiramo timski rad i učenje, podučavanje, postižemo viši stupanj brzog i ispravnog rješavanja problema, razvijamo svoju osobnost, fleksibilnost, veću kvalitetu odnosa u timu. Pravilno usmjeravanje i motiviranje pojedinaca u palijativnom timu je ključna zadaća koordinatora tima iako je on prvi među jednakimarukovođenje timom potrebnije nego ikad prije. „Moć je oduvijek ležala u tome da ljudima podarite snove. Znanje se uvećava eksponencijalno i era znanja, emocija i duše je već počela. Oni koji to još nisu shvatili,vjerojatno i neće. I treba ih samo gledati kako propadaju.“ Jonas Ridderstrale | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice | 177 Kompetencija je sinteza znanja(stečena kroz obrazovanje), vještina(stečeno radom) i sposobnosti(mogućnost da se primjene stečena znanja i vještine). Kompetencija je potencijal za efikasno korištenje znanja, iskustva i sposobnosti. Interne kompetencije se stječu radom “u svome timu“. Interdisciplinarno učenje ima prednosti na specijalističkoj razini. Kompetentan član palijativno tima ima znanje i vještine koje ga osobno ostvaruju i razvijaju i kao takvi su dobro prihvaćeni u svom timu i svojoj sredini. Psihološke kompetencije znače da se donošenjem odluka u radu sa palijativnim pacijentom emocije u potpunosti manifestiraju. Inteligencija ničemu ne služi ako emocije zakažu. Međutim ukoliko se preintenzivno javljaju nastaje stres-osjećanje kada osoba uvidi da njeni ciljevi i potrebe prevazilaze osobne i socijalne potencijale, koje ona može da angažira. Stres ima brojne negativne posljedice(napetost, razdražljivost, smanjenje volje za radom, smanjenje efikasnosti u radu, smanjenje kvalitete suradljivosti sa drugim članovima tima). Kontrolu stresa treba razvijati kod članova palijativnog tima kako ne bi došlo do sindroma izgaranja koji dovodi do potpune blokade radnih sposobnosti. g rus Kompetencije se stječu permanentnim učenjem-koncept doživotnog obrazovanja, elektronskim učenjem, interdiciplinarnim učenjem, neformalnim učenjem i mješovitim učenjem(obavlja se u učionici, razvijaju se kolegijalni odnosi). Treba promovirati doživotno učenje, podjednak pristup obrazovanju za sve, omogućiti ljudima da lakše steknu potrebne kvalifikacije i vještine. „Ako praviš planove za narednu godinu-zasadi žito, ako praviš planove za narednih 10 godina-posadi drvo, ako planiraš za cijeli život-prioni na učenje“ Kineska izreka Ključne kompetencije u palijativnoj skrbi su: primijeniti palijativnu skrb u okruženju u kojem se palijativni pacijent i njegova obitelj nalazi, ostvariti pacijentu tijekom bolesti osjećaj udobnosti, ponuditi palijativnom pacijentu psihosocijalnu i duhovnu potporu, podržavati i poticati ulogu obiteljskih njegovatelja, pravilno primijeniti bioetičke principe, razvijati komunikacijske vještine specifične za palijativnu skrb, kontinuirano se profesionalno educirati. Svakodnevnim radom na palijativnoj skrbi bolesnika uz pridržavanje navedenih ključnih kompetencija postiže se poboljšanje kvalitete života palijativnog bolesnika i njegove obitelji u vrijeme završne faze ozbiljne bolesti koje će na kraju završiti smrću, a da palijativni bolesnik umre dostojanstveno, bez patnje, agonije, dehidracije i pogotovo usamljenosti. dr. Marko Dejanović http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2218 178|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem Gyrus je časopis Studentske sekcije za neuroznanost. Časopis pišu i uređuju studenti, a izdaje se 4 puta godišnje. Cilj i namjera Gyrusa je popularizirati i približiti najnovije spoznaje iz područja neuroznanosti široj akademskoj zajednici. Moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu Kad se pojavi bolest, članovi obitelji i okolina bolesnika, kao i on sam prolaze kroz različite faze njenog prihvaćanja. Postoji ogromna potreba u cjelokupnoj zajednici za što boljim razumijevanjem bolesti, te načinima ophođenja prema bolesniku/obitelji, a sam bolesnik/obitelj ima potrebu što više saznati o svojoj bolesti i stanju, svojim mogućnostima, pravima i obvezama. Ako nam je cilj kod zdravstvene njege pacijenata da se brinemo za kompletnu osobu, tada trebamo hrabrosti da bismo ušli svijet pacijenta i vidjeli situaciju s pacijentovog stajališta. Na taj način možemo pokrenuti umjetničke i kreativne intervencije u njezi pacijenata. Estetsko znanje u zdravstvenoj njezi pomoći će da se brinemo o pacijentima sa duhovnog i emocionalnog gledišta. I sama sam dio plemenite profesije te usprkos mogućim velikim preprekama i frustracijama svakodnevno sam u mogućnosti biti odgovorna za život zdravlje, kvalitetu života i dobrobit drugog ljudskog bića, te željom da im se ublaže bolovi, smanje neugodni simptomi bolesti i podigne kvaliteta života. Dakle, naglasak je na kvalitetnom načinu životu teško oboljelih pacijenata. Multidisciplinarnost omogućuje timski pristup palijativnoj skrbi tijekom rješavanja fizičkih, emocionalnih, duševnih te socijalnih briga koje se javljaju s napredovanjem bolesti. Bolnički team za palijativu je formiran. Palijativa je izbor koji traži novi pristup i predanost bolesnicima. Svi smo svjesni koliko je pomoć takvim bolesnicima potrebna. Kako ključnu ulogu u tom procesu ima bolesnik, potrebno je raditi na aktivnom uključivanju bolesnika/obitelji u proces zdravstvene njege (donošenje i provedbu zdravstvenih odluka) kako bi se postigli što bolji rezultati u njezi, te kako bi se unaprijedio razvitak partnerskog odnosa. Iako se o estetici u zdravstvenoj njezi, i zdravstvenoj njezi kao umjetnosti govori u novije vrijeme još je F. Nightingale rekla : Zdravstvena skrb umirućih sve je značajniji problem. Vrlo je važno unaprijediti odnose zdravstvenog osoblja prema bolesniku koji umire, ali i prema njihovim obiteljima. Kako je svaki bolesnik individua za sebe, tako su i njegov način i pogled na život, a i sama smrt individualne. Potrebno je pomoći mu da doživi posljednju katarzu, da očuva svoje ljudsko dostojanstvo time što će u sklopu postojanja na zemlji primiti i njegov logičan završetak – smrt. “Tko nije sjedio uz postelju umirućih, taj ne zna što je život.” Reiner Marija Rilke Komunikacija između medicinske sestre i bolesnika važan je čimbenik u pružanju sestrinske skrbi svakom bolesniku, a napose bolesniku u terminalnoj fazi bolesti. Važno je ispuniti svaku realnu želju umirućeg, čak i ako ona nije doslovce izrečena, često je moramo naslutiti i “prepoznati“ te pažljivo promatrati. Aktivna prisutnost djeluje na bolesnika umirujuće i povećava njegovu sigurnost. Razgovarati samo ako bolesnik to želi i pri tome mu omogućiti da on govori, a mi ga slušamo. Potrebno je voditi brigu o bolesnikovom sramu, strahu, nesigurnosti. Veliku ulogu ima i obitelj, kojoj se mora pružiti prilika za rastanak. 180|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem „ Zdravstvena njega je umjetnost, a ako se smatra umjetnošću, zahtjeva veliku predanost, tešku pripremu, kao što se priprema svaki slikar ili kipar. Ali što je raditi sa običnim platnom ili hladnim mramorom, u usporedbi sa živim bićem – hramom Božjega duha? To je jedna od najvećih umjetnosti, usudila bih se reći; veća od najvećih.“ I naposljetku, kada vam bude teško, podsjetite se na dvije činjenice: Ja kao pojedinac ne mogu upravljati bolesnikom i njegovom bolešću. Mogu samo dati najbolje od sebe, biti spremana pomoći, dati podršku i iskazati strpljenje. Ja sam samo pojedinac i samo čovjek. Nitko, čak ni bolesnik ne može očekivati više od mojih mogućnosti. Budite pametni, budite realni. Ne možete se brinuti o bolesniku, ako se ne brinete o sebi. Trajna edukacija je odgovornost-društva, pojedinca, organizacije ili institucije obrazovnog sustava. „Edukacija se ne sastoji od toga koliko ste zapamtili ili koliko znate. Sastoji se od toga da razlikujete koliko znate, a koliko ne.“ Antonel France Ranka Vučković http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2217 | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice | 181 Moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu Dom zdravlja Krapinsko-zagorska županija – patronažna djelatnost Studirajući na Specijalističkom diplomskom studiju Javno zdravstvo pri Zdravstvenom veleučilištu prilikom odabira izbornog predmeta između Zdravstvene njege palijativnog bolesnika i Upravljanja stresom, odabrala sam ipak ovo drugo. Kad već mogu birati, želim nešto zanimljivo, životno i na kraju veselije. Možda je moja odluka bila da se ne želim baviti palijativnom skrbi, ali palijativa se svakodnevno bavi mnome. Razvijam neki svoj model palijativne skrbi na svom terenu sa resursima koje imam i osjećam se bespomoćno svaki put kad čujem rečenicu: „Ne mogu vam pomoći.“ Ali meni ni ne treba pomoć! Prije dvije godine, čuvši za tečaj iz Osnova palijativne skrbi pri CEPAMET-u, od nas 25 patronažnih sestara, prva sam se izjasnila da za to nemam vremena niti je taj dio točka interesa mog profesionalnog usmjerenja. Gdje je moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu? Tamo gdje je oduvijek: uz pacijenta i njegovu obitelj kao zagovornica njihovih prava, kao profesionalca koji procjenjuje njihove potrebe, kao poveznica između dostupnih resursa i službi te kao inicijatora u osvješćivanju potencijalnih članova tima o pojmu i potrebi organizirane palijativne skrbi kako bismo što manje čuli rečenicu: „Ne mogu vam pomoći.“ Istodobno, radeći svakodnevno na terenu kao patronažna sestra redovito obilazim nepokretnu pacijenticu koja boluje od multiple skleroze te joj palim cigaretu za cigaretom, primičem usnama i tresem pepeo u pepeljaru. Veseli se mojoj posjeti jer joj obitelj brani pušenje. Uz fizikalnu terapiju i zdravstvenu njegu u kući dva puta tjedno, potreban joj je antidekubitalni madrac, ali na njega nema pravo jer nema dekubitus. Trenutno ona i ja pregovaramo s Udrugom oboljelih od multiple skleroze jer, prema mojoj sestrinskoj procjeni, ima potrebu i za osobnim asistentom. Ne mogu mi pomoći jer su svi asistenti već zauzeti. U ambulanti, pred njenom obiteljskom liječnicom, branim pravo izbora pacijentičine kćeri da njeguje svoju majku u njihovom vlastitom domu gdje ujedno odrasta i pacijentičin tromjesečni unuk jer liječnica smatra da takvo okruženje nije zdravo za jednu mladu obitelj. Prvi korak- tečaj pri CEPAMET-u, a dalje je samo nebo granica. Biserka Sviben, dipl.med.techn. http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2215 U sljedećoj kući educiram obitelj i pacijenta o životu nakon moždanog udara. Nepokretan je, inkontinentan, povremeno dezorjentiran. Preko Crvenog križa nabavljam prikladan krevet, a sina savjetujem kako od improviziranih sredstava napraviti potrebna pomagala jer ih nema dovoljno, niti u Crvenom križu, ni u našoj podružnici HZZO-a, a trenutno ni na terenu u nekoj drugoj obitelji. Pitam njega i obitelj kako mu još možemo pomoći. Sve ima, ali čašica vina nakon ručka bi baš odgovarala. Sin ga uvjerava da ne može konzumirati alkohol, a ja ih uvjeravam da mu jedna čaša ne može škoditi. Ipak, ima 76 godina. Umire mi pacijent od karcinom želuca. U trenutku moje posjete trpi strašne bolove. Njegova liječnica radi popodne, a na moj poziv dispečerka, a zatim i liječnica hitne medicinske pomoći, čuvši dijagnozu, opravdavaju se da to nije u njihovoj domeni jer to nije hitan slučaj te mi ne mogu pomoći. Zovem drugog liječnika iz Doma zdravlja i molim za pomoć. Nije njezin pacijent, ali kad već zovem i inzistiram, pokušat će mi pomoći čim riješi pacijente u ambulanti. 182|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice | 183 Posjeta muzeju Psihijatrijske bolnice Vrapče Radionice iz neuroanatomije i neuroimaginga Klinika za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, naša je najveća i najstarija psihijatrijska ustanova sa 135 godišnjom povijesti i tradicijom te jedina namjenski građena za psihijatrijske bolesnike. Bolnicu je 1879. u sklopu opširnog programa modrenizacije Hrvatske otvorio sam ban pučanin, Ivan Mažuranić. U krugu Bolnice nalazi se Muzej Bolnice Vrapče, a uz njega postoji još jedan manji muzej iz kojeg je davno potekla cijela priča o potrebi osnivanja ovakvog muzeja, čuvanja radova bolesnika, te priča o povijesti psihijatrije. Uz Muzej postoji i Galerija „Slava Raškaj“. Radi se o zanimljivom Muzeju čiji vas izlošci vode kroz dugogodišnju povijest ove psihijatrijske ustanove, podsjećajući na nekadašnje terapijske metode, alate i postupke, te svjedočeći o evoluciji građanske i medicinske svijesti kad su posrijedi psihički bolesnici. Ondje se mogu vidjeti luđačke košulje, gumene sobe, kreveti-kavezi, aparati za elektrošokove (EKT-elektrokonvulzivnu terapiju) i sl. Dr. Jukić, ravnetelj bolnice, nada se da će muzej postati mjesto susreta svih onih koji se interesiraju za psihijatriju kao struku, ali i za psihijatrijske bolesnike kojima je nužna pomoć ne samo psihijatrije kao struke i djelatnika u psihijatriji, nego i cijelog društva. Hrvatski institut za istraživanje mozga Šalata 12, zagreb Radionica Uvod u neuroanatimiju donosi kratak pregled morfologije i anatomije ljudskog mozga. Radionica se odžava u prosekturi HIIMa gdje će polaznicii radionice moći na ljudskom modelu upoznati se s anatomijom mozga. Radionicu će voditi demonstratori kolegija Temelji neuroznanosti. Radionica je namijenjena zdravstvenim dijelatnicima, suradnicima u interdisciplinarnim timovima i psiholozima. Ravnatelj Instituta: prof.dr.sc. Mario Vukšić, dr.med. Demonstratori: Filip Đerke, Luka Filipović-Grčić, Nikola Prpić, Dinko Smilović, Marko Zorić, Marija Živaljić Pojavom novijih neuroradioloških metoda poput funkcijske magnetske rezonancije i traktografije značajno su unaprijeđene dijagnostičke procedure, pogotovo u preoperativnoj obradi neuroloških i neurokirurških pacijenata. Da bi se u potpunosti iskoristili dijagnostički potencijali spomenutih metoda potrebno je sve potencijalne korisnike dobro upoznati s njihovim mogućnostima, ali i ograničenjima. U ovoj kratkoj, neuroimaging, radionici donosimo Vam edukativni pregled današnjih tehnoloških dosega u ovom području. Radionica je prvenstveno namijenjena specijalistima koji sudjeluju u dijagnostici I liječenju različitih poremećaja središnjeg živčanog sustava. Voditelj radionice: doc.dr.sc. Milan Radoš, dr.med.spec.radiolog 184|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice | 185 O Zagrebu http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 186|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 187 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi O Zagrebu Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske. Predstavlja upravno, gospodarsko, kulturno, prometno i znanstveno središte Hrvatske te je također najveći grad u Hrvatskoj po broju stanovnika. Posebna je jedinstvena, teritorijalna, upravna i samoupravna jedinica koja ima položaj županije. Nalazi se u kontinentalnoj središnjoj Hrvatskoj, na južnim obroncima Medvednice te na obalama rijeke Save, na nadmorskoj visini od 122 metara. Klima u Zagrebu je umjerena kontinentalna. velebna neobarokna zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Istočno od središta grada, u četvrti Maksimir, smjestio se park Maksimir, povijesni perivoj osnovan u 18. stoljeću te oblikovan po uzoru na engleske romantičarske parkove. U njemu se nalazi Zoološki vrt. Popularno izletište Zagrepčana je i Medvednica, na kojoj se nalazi srednjevjekovna utvrda Medvedgrad, i njen vrh Sljeme. Povijesno gledajući, izrastao je iz dva naselja na susjednim brdima, Gradeca i Kaptola. S obzirom na svoju povijest i značaj, Zagreb je bogat spomenicima i arhitekturom. Središtem Zagreba smatraju se povijesne četvrti Gornji grad i Kaptol te Donji Grad, u kojima je iznimna raznolikost arhitekture od baroka do današnjih dana. Glavni trg Gornjeg grada je Trg sv. Marka, nekad mjesto trgovanja, a danas političko sjedište Hrvatske, sa zgradama Hrvatskog sabora, Vlade i Gradske skupštine. Trgom sv. Marka dominira i crkva sv. Marka. Na Gornjem gradu nalazi se još i niz crkava, muzeja i galerija; crkva sv. Katarine, grkokatolička konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Hrvatski povijesni muzej, Klovićevi dvori, Muzej grada Zagreba, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, itd. Gornji je grad nekad bio okružen zidinama s kulama i nekoliko gradskih vrata. Do danas su očuvana jedino istočna, tzv. Kamenita vrata. Na sjevernom dijelu Gornjeg grada je kula Popov toranj, u kojoj je smještena zvjezdarnica. Kula Lotrščak poznati je vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na Donji grad. Ispod kule nalazi se Strossmayerovo šetalište te uspinjača koja povezuje Gornji i Donji grad. Kaptol je povijesno naselje u Zagrebu formirano oko Zagrebačke katedrale. Danas je središte crkvenih institucija. Između Gornjeg grada i Kaptola smjestio se predjel zvan Dolac, gdje je Tržnica Dolac, najpoznatija zagrebačka tržnica na otvorenom. Uz nju se nalazi i barokna crkva sv. Marije. Zapadno od crkve prolazi Tkalčićeva ulica, nastala na mjestu nekadašnjeg potoka Medveščak koji je razdvajao povijesna naselja Gradec i Kaptol, a danas je jedno od središta noćnog života Zagreba. Donji grad je urbano središte suvremenog Zagreba. Glavni i najveći trg Zagreba je Trg bana Josipa Jelačića. Sa zapadne strane trga dolazi se u Ilicu, najpoznatiju i najdužu zagrebačku ulicu. Donji grad je poznat po svom urbanizmu, kojeg karakteriziraju zgrade raspoređene u pravokutne blokove i načelno sijecanje ulica pod pravim kutem. Ovdje se nalazi jedinstven zeleni pojas gradskih trgova-perivoja, u obliku uglatog slova U, nazvan Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova. Najstariji od parkova je Zrinjevac. Na Zrinjevcu se ističu zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Arheološki muzej u Zagrebu. Trg kralja Tomislava uređen je kao parterni vrt s fontanom i kipom kralja Tomislava. Sa sjeverne strane omeđen je zgradom Umjetničkog paviljona, a s južne se nalazi Glavni kolodvor. Zapadni krak Zelene potkove završava na Trgu maršala Tita kojim dominira 188|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 O Zagrebu | 189 Bilješke http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 190|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110 | | 191 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi 192|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Bilješke | 193 194|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem | | 195 Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Bilješke
© Copyright 2024 Paperzz
