close

Enter

Log in using OpenID

Depresija u stoljeću uma

embedDownload
Depresija u
stoljeću uma
4. hrvatski kongres o prevenciji i
rehabilitaciji u psihijatriji
s međunarodnim sudjelovanjem
26 — 28 / 02 / 2015
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
2|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
|3
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Gyrus vol III sup 1
Depresija u
stoljeću uma
4. hrvatski kongres o prevenciji i
rehabilitaciji u psihijatriji
s međunarodnim sudjelovanjem
26 — 28 / 02 / 2015
U organizaciji Hrvatskog društva za zaštitu i unapređenje
mentalnog zdravlja Hrvatskog liječničkog zbora i Centra
za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske
vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Impressum
Sadržaj
Gyrus vol III sup 1
Glavni i odgovorni urednik / Editor-in-Chief
Filip Đerke
School of Medicine, University of Zagreb
Zamjenik glavnog urednika / Deputy Editor
Karlo Toljan
School of Medicine, University of Zagreb
Pridruženi urednici
Barbara Tomić
University of Zagreb
Karlo Toljan
University of Zagreb
Marko Zorić
University of Zagreb
Božidar Nikša Tarabić
University of Zagreb
Grafički kolegij / Graphic Editor
Otto Kušec
School of Design, Faculty of Architecture,
University of Zagreb
Dora Kasun
School of Design, Faculty of Architecture,
University of Zagreb
Nikola Prpić
School of Medicine, University of Zagreb
Urednički odbor
Doc.dr.sc. Marijana Braš
Prof.dr.sc. Veljko Đorđević
Dr.sc. Lovorka Brajković, prof.
Luka Filipović-Grčić
Marcela Marčec
Monika Šerić
Naslovnica:
Prof. Robert Šimrak
tisak:
ALFACOMMERCE d.o.o.
Adresa redakcije
Šalata 12, Zagreb
Svi su radovi objavljeni u obliku u kojem
su i zaprimljeni. Radovi nisu prevođeni,
lektorirani niti uređivani. Izneseni
stavovi predstavljaju stavove autora i
ne predstavljaju nužno stav redakcije
uredničkog kolegija.
11
15
21
31
35
55
131
151
171
187
191
predgovor
znanstveni i organizacijski odbor
program kongresa
susret s ekspertima
plenarna predavanja
kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
sažetci postera
izložba
predkongresne radionice
o zagrebu
bilješke
Predgovor
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
10|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 11
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Uvodna riječ predsjednika kongresa
POŠTOVANI KOLEGICE I KOLEGE!
Izrazita nam je čast i zadovoljstvo zaželiti Vam dobrodošlicu na 4. kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji, koji se održava u Zagrebu od 26. do 28. veljače
2015. godine, ovog puta pod nazivom „Depresija u stoljeću uma“.
Od svih nas očekuje se više no što smo do sada činili. Naša zemlja ne samo da
nema suvišnih ljudi, nego mi svojom aktivnošću moramo učiniti novi iskorak u
unaprijeđenju mentalnog zdravlja kao bitnog činitelja cjelokupnog zdravlja.
U vremenu globalnih društvenih, ekonomskih, socijalnih i psiholoških kriza kroz
koje prolazimo kao pojedinci, obitelji i društvo, svjedočimo i velikoj pojavnosti
depresije koja postaje čest pratitelj suvremenog čovjeka, pratitelj koji narušava
kvalitetu života i uzrokuje patnju pojedinca, obitelji i zajednice u cjelini. Osim
toga, depresija je nezaobilazni pratitelj mnogih drugih teških stanja i bolesti, pri
čemu je vrlo često neprepoznata ili neliječena.
Nema i nemoguće je imati zdravlje bez mentalnog zdravlja, a prepoznavanje, preveniranje, liječenje i rehabilitacija depresije je važan korak ka promociji mentalnog
zdravlja svih nas.
Predsjednik kongresa
prof. dr. sc. Veljko Đorđević
Što smo u stanju učiniti u prevenciji i rehabilitaciji depresije te senzibiliziranju i
podučavanju javnosti u suočavanju s ovom nadolazećom, pa već i prisutnom epidemijom.
O brojnim aspektima depresije, kao jednog od najvećih javno-zdravstvenih problema 21.stoljeća koje ponosno nosi naziv Stoljeće uma, raspravljat ćemo na ovom
kongresu. Možemo li i kako zaustaviti trend porasta broja oboljelih, gdje je mjesto
i uloga psihijatrijske službe, javnog zdravstva ali i cjelokupne zajednice? Što treba
i što se može učiniti da se ovi trendovi zaustave ili barem uspore? Da li je dovoljno
samo informirati javnost i čekati da se poremećaji pojave, ili se može učiniti nešto
više. Kako u Stoljeću uma i novih tehnologija zaustaviti porast broja depresivnih
bolesnika, a posljedično i porast suicida, jer neliječena depresija je čest uzrok suicidalnog ponašanja?
Uvjereni smo da samo zajedno i interdisciplinarno, okrenuti ideji zdravog življenja,
možemo učiniti iskorak u zaustavljanju negativnih trendova, pobolijevanja i gubitka kvalitete života i povećanog mortaliteta uzrokovanog depresijom.
12|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predgovor
| 13
Znanstveni i
organizacijski
odbor
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
14||4. Hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim djelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 15
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Organizacijski odbor
Veljko Đorđević
predsjednik
Suorganizatori kongresa
Lovorka Brajković Marijana Braš
dopredsjednica
dopredsjednica
Filip Đerke
Luka Filipović - Grčić
Vlatko Šagud
Vlado Čutura
Jadranka Pavić
Branka Kandić - Splavski
Monika Šerić
Josip Drdić
Marcela Marčec
Ana Jurašić
zagrebački institut za kulturu zdravlja
studentska sekcija
za neuroznanost
Znanstveni odbor
doc. Josip Baće
prof. Borna Baletić
prof. dr. sc. Dražen Begić
doc. dr. sc. Ivan Begovac
prof. Peruško Bogdanić
prof. dr. sc. Fran Borovečki
dr. Tomo Brataljenović
prim. dr. sc. Petrana Brečić
prof. dr. sc. Danijel Buljan
prof. Dalibor Cikojević
prof. dr. sc. Nada Čikeš
akademkinja Vida Demarin
prof. dr. sc. Rudolf Gregurek
doc. dr. sc. Mario Habek
prof. dr. sc. Sanja Hajnšek
prof. dr. sc. Neven Henigsberg
prof. Leon-Battista Ilić
prof. dr. sc. Slađana Ivezić
dr. sc. Goran Ivkić
prof. dr. sc. Miro Jakovljević
prof. Mladen Janjanin
prof. dr. sc. Miloš Judaš
prof. dr. sc. Vlado Jukić
prof. dr. sc. Križo Katinić
prof. dr. sc. Marijan Klarica
doc. dr. sc. Nataša Klepac
prim.dr. Vesna Knapić
akademik Ivica Kostović
doc. dr. sc. Željka Krsnik
prof. dr. sc. Božo Krušlin
doc. dr. sc. Zorana Kušević
prof. dr. sc. Vesna Medved
prof. dr. sc. Alma Mihaljević - Peleš
prof. dr. sc. Ninoslav Mimica
prof. dr. sc. Lana Mužinić
doc. dr. sc. Mirna Peršić - Brida
doc. dr. sc. Milan Radoš
doc. dr. sc. Martina Rojnić - Kuzman
prof. dr. sc. Krešimir Rotim
dr. sc. Goran Sedmak
doc. dr. sc. Marina Šagud
prof. dr. sc. Goran Šimić
prof. Robert Šimrak
prof. dr. sc. Mario Vukšić
doc. dr. sc. Zoran Zoričić
16|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Akademija dramske umjetnosti
Akademija likovnih umjetnosti
muzička akademija
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1
|Organizacijski odbor| 17
Podržavatelji kongresa
Srebrni sponzor
HRVATSKO PSIHIJATRIJSKO DRUŠTVO
HRVATSKO DRUŠTVO ZA PALIJATIVNU MEDICINU
HRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZBORA
UDRUGA 100-POSTOTNIH HRVATSKIH RATNIH VOJNIH INVALIDA
(HRVI) 1. SKUPINE
ZBOR UDRUGA VETERANA HRVATSKIH GARDIJSKIH POSTROJBI
UDRUGA SPECIJALNE POLICIJE IZ DOMOVINSKOG RATA
Sponzori i izlagači
UDRUGA NARODNOG ZDRAVLJA “ANDRIJA ŠTAMPAR”
UDRUGA OBOLJELIH I LIJEČENIH OD MALIGNIH BOLESTI, NJIHOVIH
OBITELJI I PRIJATELJA “VILA ZA LIKU”, GOSPIĆ
PALIA CENTAR OSIJEK
PROJEKT NA PRVOJ CRTI ZDRAVLJA
KLUB SRETNIH ŽENA
FACEBOOK GRUPA LAVICE
SAVEZ PSIHOTERAPIJSKIH UDRUGA HRVATSKE
PALIJATIVNI TIM LIPA, LIPIK
DRUŠTVO ZA HOSPICIJSKU I PALIJATIVNU
ZDRAVSTVENU NJEGU PRI HUMS-U
18|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 19
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Program
kongresa
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
20|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 21
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Četvrtak, 26. veljače 2015
10:00 - 12:00 | cepamet | Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 4
Predkongresna radionica
Uloga palijativne skrbi i gerijatrije u zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja
(međunarodni simpozij organiziran u suradnji s bolnicom u Klagenfurtu i SANICADEMIA-om, Hrvatskim društvom za palijativnu medicinu HLZ-a i Društvom za
hospicijjsku i palijativnu zdravstvenu njegu pri HUMS-u)
moderatori: Veljko Đorđević, Marijana Braš
Palliative Competence in emergency medicine, Rudolf Likar (in English)
Geriatric concepts in Austria, Georg Pinter (in English)
Psihijatrijsko/psihološki aspekti u palijativnoj skrbi
Veljko Đorđević, Marijana Braš, Lovorka Brajković
Prikaz eseja:
Kako vidim razvoj pal. skrbi u lokalnoj zajednici, Boris Mijakovac
Koje su poželjne osobine i koje su najvažnije kompetencije profesionalaca u palijativnom timu, Marko Dejanović
Moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu, Biserka Sviben
Moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu, Ranka Vučković
Moja uloga u mobilnom palijativnom timu, Dina Linda Veronika
Primjeri dobre prakse u Hrvatskoj
Podjela diploma i zahvalnica, Veljko Đorđević, Vlasta Vučevac
Rasprava
12:00 | POSJETA MUZEJU PSIHIJATRIJSKE BOLNICE VRAPČE | Bolnička ulica 32
početak razgleda (glavni ulaz u bolnicu)
Voditelj: Vlado Jukić
12:00- 13:30 | HIIM (HRVATSKI INSTITUT ZA ISTRAŽIVANJE MOZGA) | šalata 12
Radionice iz neuroanatomije i neuroimaginga
Milan Radoš, Mario Vukšić
14:00 - 16:00 | AKADEMIJA DRAMSKE UMJETNOSTI | Trg Maršala Tita 5
Pozdravna riječ, Borna Baletić
Sastanak s ekspertom, akademik Ivica Kostović
moderator: Veljko Đorđević
16:00-19:00
Pozdrav predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog društva, Vlado Jukić
Depresija u stoljeću uma, Veljko Đorđević
Depresija iz sedam perspektiva: transdisciplinarni integrativni model, Miro Jakovljević
Depresija i komično, Borna Baletić
Jules Massenet: Meditation, Vid Veljak, Krešimir Starčević
Umjetnost, raspoloženje i bol, akademkinja Vida Demarin
Giacomo Rossini: Une Larme, Vid Veljak, Krešimir Starčević
19:30 | MUZIČKA AKADEMIJA | Trg Maršala Tita 12
Svečanost otvaranja kongresa
Pozdravne riječi
Glazbena izvedba: F. Chopin: Scherzo nr. 3 u cis-molu, Ana Dadić, klavir
Predstavljanje radova studenata Akademije likovnih umjetnosti te grafičke mape BOL
Koktel dobrodošlice
Petak, 27. veljače 2015
9:00 – 10:40 | cepamet | Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 4
Plenarna predavanja
Depresivni poremećaj u stoljeću uma, Alma Mihaljević Peleš
Farmakoterapija depresije, Marina Šagud
Psihoterapija depresija, Rudolf Gregurek
22|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa
| 23
Značaj rehabilitacije u liječenju oboljelih od depresije, Slađana Štrkalj Ivezić
Psiha i dermatovenerologija u stoljeću uma?, Mihael Skerlev
Egzistencijalni pristup depresiji, Križo Katinić
Putokaz – smjer koji vodi iz depresije, Nikoleta Josipović
10:40 – 11: 00 | pauza za kavu
13:45 – 14:30 | pauza za ručak uz poster prezentaciju
11:00- 12:30
14:30 – 15:45
DVORANA 1
Javno predstavljanje projekta: Na prvoj crti zdravlja
Na prvoj crti zdravlja, Marijana Braš, Veljko Đorđević, Lovorka Brajković,
Vida Demarin, Vlado Čutura, Jadranka Pavić, Ivan Šušnjara,
Čedo Kuharić, Branka Kandić- Splavski
DVORANA 2
Depresija – veliki javnozdravstveni problem u RH
Kratka usmena izlaganja
Bolnički pobol zbog depresivnih poremećaja u Republici Hrvatskoj,
Maja Silobrčić Radić
Javnozdravstveni aspekti depresije, Luka Filipović-Grčić
Prevencija studentske depresije, Filip Đerke
Depresija kroz povijest: pitanja i izazovi, Goran Mihelčić
Neznanje od depresiji, Mia Bursić
Rasprava
Okrugli stol:
moderator: Lana Mužinić
Terapijski dosezi u liječenju depresije - klinička iskustva u Klinici za psihijatriju KB
Dubrava, Lana Mužinić, Davor Rak, Igor Marinić, Aldenita Matić
12:40 – 13:45 | DVORANA 2
Terapija depresije
Kratka usmena izlaganja
Metabolizam triptofana i etiologija depresije, Karlo Toljan
Prevencija depresivnog poremećaja suportivnim terapijskim postupcima, Sonja Vrban
Depresija u stoljeću depresije? Psihoanalitički osvrt, Zorana Kušević
Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti u prevenciji i tretmanu depresije, Ivana Lujić
Tretiranje nesanice u rehabilitaciji oboljelih od depresije, Marija Živaljić
Studentski osvrt na intervju s osobom koja boluje od depresije, Ivana Flisar
Primjena narativnog pristupa u skrbi za mentalnog bolesnika, Dubravka Šimunović
24|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Depresija i komorbiditet
Kratka usmena izlaganja
Depresivni poremećaj u bolesnika s tjelesnim bolestima, uloga konzultativnog
psihijatra u liječenju, T. Jagodić
Bilansna depresivna pozicija kod ovisnika, Zoran Zoričić
Povezanost depresije i tumora - serija prikaza slučajeva,
Marcela Marčec, Luka Filipović-Grčić
Depresija i kvaliteta života u pacijenata s implantiranim kardioverter defibrilatorom:
prikaz slučaja i pregled literature, Monika Šerić
Post-inzultna depresija, Dinko Smilović
Okrugli stol (psihoonkologija):
moderator: Lovorka Brajković
Kvaliteta života kod onkoloških bolesnika, Lovorka Brajković
Mentalna adaptacija na rak - analiza valjanosti mini MAC upitnika, Maja Boban
Poricanje kao zdrav mehanizam obrane kod pacijenta s karcinomom pluća,
Robert Marinić
Depresija i kronična bol, Marko Zorić
Povezanost depresije i tumora-serija prikaza slučaja, Marcela Marčec
Analiza valjanosti skale hospitalne anksioznosti i depresivnosti (HAD) u pacijenata
oboljelih od uznapredovalog raka, Boban Maja
15:45 – 16:45
Mediji: prijatelj ili neprijatelj u sprječavanju depresije, Blanka Jergović, Srećko Gajović,
Dragan Bralić, Jasenka Pajalić
Lavice protiv depresije, Facebook grupa Lavice
16:35 – 16:45 | pauza za kavu
17:00 – 18:15
Na prvoj crti zdravlja
Na prvoj crti zdravlja, Marijana Braš, Veljko Đorđević, Lovorka Brajković, Vida Demarin, Vlado Čutura, Jadranka Pavić, Ivan Šušnjara,
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa
| 25
Čedo Kuharić, Branka Kandić- Splavski
Život s posttraumatskim stresnim poremećajem, Marijana Braš
Klub sretnih žena, Mirela Cvitić
„Šatorom“ protiv depresije, Vlado Čutura
Sekundarna viktimizacija u braniteljskoj populaciji, Zlatko Crkvenčić
18:30 – 19:30
Susret s ekspertom – akademkinja Vida Demarin
moderator: Veljko Đorđević
21:00 | ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH (ZKM) - dvorana Polanec
Kazališna predstava Psihoza 4.48 (U izvedbi Učilišta ZKM-a)
Psihoza 4.48, Ira Fabijanić
Rasprava o predstavi, Borna Baletić, Veljko Đorđević
Subota, 28. veljače 2015
9:00 – 11:00 | CEPAMET | Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 4
Plenarna predavanja
Uloga studenata u borbi s depresijom, Filip Đerke, Luka Filipović-Grčić
Depresija u djece i adolescenata- izazovi za terapiju, Ivan Begovac
Važnost psihijatrije starije životne dobi danas, Ninoslav Mimica
Duhovnost i depresija, Mijo Nikić
Djela dobra sada daju hrabrost za budućnost, Slobodan Lang
Um atrakcijskih sila 21. stoljeća bez razuma (represija, hipertenzija i depresija
u mentalnom sklopu), Slavko Kulic
11:00 – 11:15 | Pauza za kavu
26|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
11:15 – 12:45 | DVORANA 1
Dječja i adolescentna psihijatrija
Okrugli stol:
Dječja depresija ili o boli – što dijete boli, Ljubica Paradžik
Rana adolescencija, nenamjerne ozljede i depresivnost, Tomislav Franić
Iskustvo zlostavljanosti i depresija, Domagoj Štimac
Primjena lijekova u liječenju depresije dječje i adolescentne dobi,
Katarina Dodig-Ćurković
Kratka usmena izlaganja
Prevencija dječjeg suicidalnog ponašanja – iskustva iz školske prakse,
Aleksandra Mindoljević Drakulić
Depresivnost adolescenata – što znamo i što bismo trebali znati, Trpimir Jakovina
Obilježja namjernog trovanja lijekovima kod maloljetnih osoba, Nenad Jakušić
11:15 – 12:45 | DVORANA 2
Kratka usmena izlaganja
Depresija i starost, Branka Kandić – Splavski
Okrugli stol:
Podrškom protiv depresije, Jadranka Pavić, Jelena Lončar, Mirela Pandžić, Biserka
Sedić, Dubravka Šimunović, Mario Bebek
12:45 – 14:00 | DVORANA 1
Depresija u zajednici
Kratka usmena izlaganja
Prepoznavanje suicidalne depresivne osobe u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj
službi - možemo li bolje?, Franko Haller
Moderno društvo i redefiniranje terapijskih procedura, Božidar Nikša Tarabić
Depresija i društvo, Ira Fabijanić
Edukacija i kompetencije multidisciplinarnog profesionalnog tima u pristupu
depresiji, Petra Ćaćić
Metode i motivi samoubojstava u antičkom društvu, Aleksandra Mindoljević Drakulić
Uloga profitnog i neprofitnog sektora u pristupu depresiji, Dora Dujmović
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa
| 27
12:45 – 14:00 | DVORANA 2
Depresija i duhovnost
Kratka usmena izlaganja
Depresija u ozračju duhovnosti, Vladimir Gruden
Od Freuda – do Lise Miller: Psihološka perspektiva povezanosti depresije i religioznosti, Lucija Fusić
Duhovnost i depresija u svjetlu kršćanske antropologije, Krešimir Grgat
Klinička i duhovna depresija, Igor Grahovac-Fedešin
Utjecaj duhovnosti i religioznosti na brzinu oporavka u oboljelih od depresije,
Sanea Mihaljević
14:00 – 15:00 | pauza za ručak
15:00 – 16:00 | dvorana 1
Umjetnost i depresija
kratka usmena izlaganja
Klasična glazba i psihijatrijski bolesnici, Željko Milovac
Depresija i umjetnost, Sandra Vuk Pisk
Art terapije i depresija, Melinda Šefčić
Uloga umjetnosti u liječenju i rehabilitaciji depresivnog bolesnika - Prikaz slučaja,
Sonja Mikulec/Ema Bokulić
Art terapijski pristup likovnom radu kod hospitaliziranih osoba
sa dijagnosticiranom depresijom, Mia Janković Shentser
DVORANA 2
Sljepoća nije mrak / Dodir stopala, dodir ruke / 10 minuta samoće (performansi);
Ivona Biočić Mandić
DVORANA 3
Dr. Dušan Potkonjak - psihodramski terapeut, trener i edukator: Psihodrama
protiv depresije, Zdravko Bokulić
Pokret u psihodrami kao mogući izlaz iz depresije, Zdravko Bokulić
Karakteristike psihodramske katarze, Ljubomir Radovančević
Psihografije umjetnika, Ljubomir Radovančević
Shizofrenija i samoubojstvo Ulderika Donadinija, Ljubomir Radovančević
Stavovi društva spram suicida dovedeni do ekspresije humorom,
Ljubomir Radovančević
Depresija u doba raz/uma, Ljubomir Radovančević
Psihopatologija slikarstva Marije Novaković, Ljubomir Radovančević
Proces psihoterapije djeteta i upotreba crteža, Ljubomir Radovančević
19:00-20:00 | ZAKLJUČAK I RASPRAVA
Možemo li /i kako/ zajedno zaustaviti depresiju u stoljeću uma?
Moderatori: Veljko Đorđević, Vida Demarin, Slavko Kulić
Zajedničko druženje u ZIKZ-u
15:00 – 16:00 | DVORANA 2
Okrugli stol: Ivan Vukoja, Jakov Ivković, Ana Asančaić, Lucija Bagarić
i Maksimilijan Mrak
Zdrava ljubav kao preduvjet zdravlja
Projekt Udruge narodnog zdravlja Andrija Štampar „budi cool, ne budi bully“
Projekt Udruge narodnog zdravlja Andrija Štampar „zdravlje svima“
16:30 – 19:00 | ZIKZ, Zagrebački Institut za kulturu zdravlja | Kvaternikov trg 9
DVORANA 1
Autogeni trening kao pomoćna psihoterapijska metoda u liječenju depresije,
Vedran Bilić
28|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 29
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Program kongresa
Sastanak
s ekspertima
30|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 31
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Susret s ekspertom
Susret s ekspertom
Ivica Kostović
Vida Demarin
Ivica Kostović hrvatski je zananstvenik impresivnog životnog i zananstvenog iskustva. On
je akademik HAZUa, bivši potpredsjednik Vlade, ministar znanosti i tehnologije, predstojnik Ureda Predsjednika Republike, saborski zastupnik i potpredsjednik Hrvatskog sabora
te ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga. Rođen je u Zagrebu 7. lipnja 1943., a
1967. diplomirao je na Medicinskom fakultetu. Ondje je ostao raditi na Anatomskom institutu Drago Perović, gdje je 1987. osnovao i vodio Odjel za neuroanatomiju. Godine 1998.
utemeljio je Hrvatski institut za istraživanje mozga, čija se 25. obljetnica rada obilježava
ove godine. Ivica Kostović je profesor na Medicinskom fekultetu sveučilišta u Zagrebu, a u
razdoblju od 1992.-1993. vodio ga je kao dekan. Također je bio gostujući profesor na Harvard Medical School u Bostonu od 1975. do 1976., savjetnik za Ljudsku neuroanatomiju
na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Yale od 1979. i Spinoza Professor na Sveučilištu u
Amsterdamu od 1990. godine. Aktivno je sudjelovao u Domovinskom ratu kao zamjenik
načelnika Stožera saniteta Republike Hrvatske od 1991. do 1995. Godine. Uza sve navedeno, njegova najveća ljubav i strast ostaje neuroznanost kojom se još uvijek predano bavi.
Glavni doprinos je u objavljenim otkrićima o razvitku moždane kore čovjeka. Rezultatima
svojih radova, a posebno otkrićem prolaznog fetalnog sloja u razvojnoj osnovi moždane
kore čovjeka (subplate zona), kao i otkrićem prvih neuronskih veza u fetalnoj moždanoj
kori čovjeka, bitno je utjecao na razvitak neuroznanosti. Veliki doprinos Ivice Kostovića
jest promicanje spoznaja o mozgu i potrebe istraživanja mozga u široj javnosti, kroz
dugogodišnje aktivno sudjelovanje u sklopu svjetskog Tjedna mozga kojeg organizira
Dana Alliance for Brain Research, a u Hrvatskoj Tjedan mozga organiziraju Hrvatskog
društvo za neuroznanost (kojem je Kostović predsjednik) i HIIM (u kojem je Kostović
direktor). Njegova najbolja osobina ostaje, međutim, vječita spremnost da svoje bogato
znanje i iskustvo podijeli sa studentima.
Vida Demarin je ugledna hrvatska znanstvenica i redovita profesorica Sveučilišta u
Zagrebu te redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rođena je u
Zagrebu 15. Lipnja 1944., a 1969. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Bila je predstojnica Klinike za neurologiju KBC «Sestre milosrdnice» do 2011. i osnivač
i voditelj 2 referentna centra Ministarstva zdravlja (za neurovaskularne poremećaje i
za glavobolje). Od rujna 2012. medicinski je ravnatelj Poliklinike Aviva. Direktorica je
poslijediplomskog tečaja Healthy Lifestyle and Prevention of Stroke Interuniversity
Centre Dubrovnik - kontinuirano od 1990. - (Sveučilište u Zagrebu, Grazu, Munchenu
i Columbia University New York) te predavačica na međunarodnoj kontinuiranoj
poslijediplomskoj izobrazbi iz neurosonologije Curso Teorico sobre Doppler Transcranel - Madrid i Assessment of cerebral vasoreactivity and evoked vascular responses - Graz,
Miinchen, Udine. Osnivačica je Laboratorija za cerebrovaskularnu dijagnostiku u KBC
«Sestre milosrdnice“, osnovala je Hrvatsko društvo za neurovaskularne poremećaje HLZa i Hrvatsko društvo za prevenciju moždanog udara. Predsjednica je ili članica znanstvenih odbora više međunarodnih društava i izabrana je za «fellow» Američke akademije
neurologa, Američkog društva za srce i moždani udar i Europskog društva za moždani
udar. Osnovno je područje njenog djelovanja proučavanje krvožilnih poremećaja mozga,
moždane autoregulacije, neuroplastičnosti mozga i glavobolje. Pionir je doplerske
dijagnostike u Hrvatskoj i u ovom dijele Europe, a svojim je radom značajno unaprijedila
neinvazivnu dijagnostiku cerebrovaskularnih poremećaja prvenstveno u svrhu prevencije
moždanog udara. Nesebično prenosi svoje znanje na mlađe kolege i tijekom svoje karijere
odgojila je generacije neurologa koji danas rade u gotovo svim bolnicama u Hrvatskoj,
mnogi i u svijetu, na uglednim pozicijama kao sveučilišni profesori ili voditelji prestižnih
institucija. Dio tog znanja odlučila je podijeliti s nama u nečemu što će, nadajmo se, biti
samo jedan u nizu susreta s ovom iznimnom znanstvenicom.
32|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sastanak s ekspertima
| 33
Plenarna
predavanja
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
34|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 35
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresija u stoljeću uma
ĐORĐEVIĆ V.
KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Kako je moguće da u 21. stoljeću, stoljeću uma, raste broj oboljelih od depresije te da se
često pojedinac, obitelj, ali i cijela zajednica osjećaju beznadno, izgubljeno, ustrašeno, bez
nade i želje za životom. Epidemiološki podaci govore o sve većem porastu depresivnih
osoba te o depresiji kao izrazito rastućem, gotovo pandemijskom procesu, prisutnom
širom svijeta. Depresija razara um i tijelo, a od čovjeka stvara ljudsku kreaturu koja se
muči sa svakodnevnim funkcioniranjem, osobu koja ne može uživati, kojoj su nestala
osjetila i koja često pomišlja, pa i počini suicid. Psihijatrija je, ma što o njoj danas mislili,
desetljećima pokušavala zaustaviti ove trendove, očito nedovoljno uspješno. Kako
možemo govoriti o uspjehu jedne struke ako se predmnijeva da će iz godine u godinu
rasti broj depresivnih te da će dovesti do onesposobljavanja velikog broja ljudi i biti
povezana s nizom drugih somatskih bolesti. Naravno, ovdje samo jedna struka nikako
nije dovoljna. Psihijatrija se godinama povlačila u svoje „kazamate“ – odjele, psihijatrijske
bolnice i kao da se još uvijek izdvaja iz društva, priznali mi ili ne. Uloga cijele akademske
zajednice, od onih koji se bave etikom do onih koji se bave umjetnošću, kao i nas medicinara, psihologa, socijalnih radnika, duhovnika, ali i svih humanista je da nas sve poveže
i krenemo iznova. Ne možemo biti sretni ako su ljudi pokraj nas nesretni. Okrenimo se
jedan prema drugome, pogledajmo se, osjetimo se da bismo si pomogli kao ljudi, kao
struka, kao zajednica. Danas učinimo svi zajedno stručni iskorak, kako bismo u skoroj
budućnosti osigurali zdravlje sa što manje depresije u mozgu, tijelu i duši. Možda nećemo
uspjeti do kraja, ali ćemo bar smanjiti broj oboljelih i ljudi koji pate. Smanjiti ljudsku patnju je naša zadaća. To možemo samo ako se povežemo, surađujemo i idemo svi u jednom
cilju zdravije, naprednije i humanije Hrvatske, Hrvatske dostojne čovjeka.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2084
Depresija iz sedam perspektiva:
transdisciplinarni integrativni model
JAKOVLJEVIĆ M.
KBC Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, CRO
•Klinika za psihijatriju
•Zavod za biologijsku psihijatriju i kliničku psihofarmakologiju
Sažetak:
U literaturi se može naći jako veliki broj teorijskih modela depresije, kako biologijskih,
psiholoških i socijalnih tako i spiritualnih i evolucionističkih. Svaki od ovih modela
sadrži više ili manje korisnih informacija i istina o depresiji, ali nijedan od njih ne
objašnjava sve aspekte depresije i njezina liječenja. Drugim riječima niti jedan od modela
depresije ne može se u potpunosti prihvatiti ili odbaciti. Zastupljenost mnoštva različitih
modela i teorija depresije podsjeća na anegdotu o slijepcima koji su opisivali slona tako
što je svaki od njih pipao pojedini, ali drugi dio tijela i u skladu s tim ga opisao. Ako
se radi o slijepcima koji ne uvažavaju jedni druge ili pak međusobno ne razgovaraju
svaki će imati svoje uvjerenje i držati da je samo on u pravu. Ako slijepci razgovaraju, od
fragmentarnih opisa mogu sklopiti cjelovitu definiciju slona. Stoga je kreiranje integrativnog i holističkog modela depresije od iznimne važnosti za njezino bolje razumijevanje
i uspješnije liječenje, ali i za daljnji razvoj psihijatrije kao vjerodostojne i terapijski moćne
medicinske discipline. Depresija je iznimno složen medicinski, ali i antropološki, evolucijski, sociološki, filozofski i psihološki fenomen koji se može promatrati iz različitih
perspektiva, koje objedinjene daju njezinu potpuniju sliku koja može biti putokaz za
uspješnije liječenje. Različite perspektive u različitim fazama razvoja depresogenog procesa, ali i u različitim fazama liječenja omogućuju bolje razumijevanje i uspješnije liječenje
depresije. Transdisciplinarni holistički integrativni model temelji se na sistematiziranim
i integriranim spoznajama o depresiji iz sedam perspektiva na temelju četiri paradigme
(tjelesna, tjelesno-duševna, tjelesno-energetska i tjelesno-duhovna) i četiri ontološke
dimenzije (čovjek kao biološko/tjelesno, psihičko/duševno, socijalno i duhovno/transcendentalno biće).
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2108
36|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 37
Depresija i komično
Umjetnost, raspoloženje i bol
BALETIĆ B.
Akademija dramske umjetnosti, Zagreb, Croatia
DEMARIN V.
Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Velik je popis izuzetno poznatih umjetnika za koje je utvrđeno da su bolovali od depresije.
Gotovo da su bolesti psihe nešto što se podrazumijeva kao “normalno“ u svijetu umjetnosti i stvaralaštva. Svejedno, često se iznenadimo i s nevjericom prihvaćamo činjenicu
da je umjetnik koji je živio i radio u našoj blizini bolovao od depresije i da je čak kao
poslijedicu toga počinio samoubojstvo. Netko tko nas je i prosvjetljivao , netko tko nas
je zabavljao netko kome smo zavidili na životu koji je živio, i na djelima koja je stvorio,
digao je ruku na sebe. Slobodno možemo reći da nam je to teško shvatljivo i prihvatljivo.
Pogotovo nam je teško shvatljivo i prihvatljivo i s nerazumijevanjem privaćamo da je to
učinio komičar, glumac čiji je zadatak da nas zabavlja i koji nas je uveseljavao, odjednom
nam se prikaže u potpuno drugom svjetlu. U današnjem svijetu, gdje komičari postaju svjetski poznate ličnosti, osjećamo da svaki dan živimo s njima i s njihovim radom, postaju
nam uzor, volimo njihov rad, identificiramo se s njima i inficiramo se njihovim smijehom
i porukom koju ona donosi. Je li moguće da nitko od nas koji se bavimo izvedbenim
umjetnostima ne znamo što je to depresija ili možda ne želimo znati što je to, i kako ona
nastaje u svezi s našim poslom i izloženošću s javnošću? Možda na neki način i prizivamo
sami ta stanja duha koja nas u stvaranju hrane i pristajemo na njih? Da li je moguće da
ako se počnemo boriti protiv depresije i sličnih stanja, da se bojimo da ćemo izgubiti moć
stvaranja koja nas određuje i o kojoj ovisimo?
Sažetak:
Umjetnost je plod ljudske kreativnosti, ona je stvaranje lijepih i značajnih djela, viša
vještina kojom se ovladava učenjem, vježbom i promatranjem. Stoljećima znanstvenici
tragaju za izvorom umjetničkog dara i kreativnosti. Uvođenje moderne tehnologije u
medicinu omogućilo je vizualizaciju i mjerenje promjena moždanih funkcija za vrijeme
kreativnih procesa poput slikanja, slušanja ili izvođenja muzike. Neuroznanost je svjesna
činjenice da se umjetnost ne može pojednostavniti i opisati kao čisto senzoromotorička
aktivnost različitih područja mozga. Umjetnost je proizvod kreativnog uma. Temeljne
funkcije mozga i najdojmljivija ljudska iskustva usko su povezane. Što je iskustvo važnije,
to će ono više pridonijeti shvaćanju temeljnih svojstava mozga. Ne radi se, stoga, toliko
o tome što nas neuroznanost može naučiti o ljubavi i umjetnosti, već što nas ljubav i
umjetnost mogu naučiti o mozgu. Što je umjetnost? Ona izrasta iz ljudske radosti i
tuge. Uglavnom iz tuge. Ona izrasta iz naših života. Je li bol ključ kvalitetne umjetnosti?
Često govorimo o ludim genijima, napaćenim umjetnicima i preklapanju to dvoje. Je
li bol čahura iz koje izrasta dobra umjetnost? Na polju vizualne umjetnosti jasna je
i ohrabrujuća činjenica da bolest nije pod svaku cijenu onesposobljavajući faktor. S
jede strane, bolest otežava svakodnevne aktivnosti, ali s druge, kreativne strane, otvara
nove mogućnosti kojih um do tada nije bio svjestan. Prema staroj kineskoj poslovici,
glazba ima moć da olabavi napetosti u srcu i smanji i otpusti skrivene emocije. Glazbi
se okrećemo, trebamo je, zbog njezine mogućnosti da nas dirne, potakne naše osjećaje,
raspoloženja i stanja uma.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2113
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2068
38|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 39
Krešimir Starčević diplomirao je klavir u razredu Đorđa Stanettija na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu, a usavršavao se na Univerzitetu za glazbu u Beču u razredu Stefana
Vladara. Dobitnik je nagrada na domaćim i međunarodnim pijanističkim natjecanjima
te Dekanove nagrade. Solistički je nastupio uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski
orkestar HRT-a i Simfonijskinorkestar Muzičke akademije u Zagrebu, a komornu glazbu
svira sa nekima od najboljih mladih glazbenika. Umjetnički je voditelj Zagrebačkih
ljetnih večeri.
Vid Veljak rođen je 1996. godine u Rijeci. Trenutno je student četvrte godine Muzičke
akademije u Zagrebu u klasi prof. Valtera Dešpalja, te se usavršava na Međunarodnoj
Muzičkoj akademiji Kneževine Liechtenstein. Dobitnik je brojnih prvih nagrada na
domaćim i međunarodnim natjecanja kao što je Međunarodno natjecanje za mlade
violončeliste Antonio Janigro u Poreču. Kao solist nastupao je diljem Europe sa orkestrima kao što su Simfonijski orkestar HRT-a, Stuttgartski komorni orkestar, te Zagrebački
solisti.
Giacomo Rossini: Une Larme
Jules Massenet: Meditation
40|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
SERVIER AD3 2013-14. Rujan 2014.
Izvođači koncerta
Otkrića za život
Servier Pharma d.o.o.
Tuškanova 37, Zagreb
T +385 1 3016 222
E [email protected]
www.servier.com
|
| 41
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresivni poremećaj u stoljeću uma
Farmakoterapija depresije
MIHALJEVIĆ PELEŠ A., Šagud M., Bajs Janović M., Jevtović S.
Klinika za psihijatriju KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
SAGUD M., Mihaljević-Peleš A., Vuksan-Ćusa B.
KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za Psihijatriju
Sažetak:
Veliki depresivni poremećaj, sa svojim ponavljajućim obilježjem ima značajan upliv na cijeli
životni vijek bolesnika. Poremećaj je povezan sa značajno većim brojem opće medicinskih i
psihijatrijskih pratećih bolesti. Ima veliki utjecaj na psihosocijalnu dobrobit bolesnika, smanjuje
produktivnost i predstavlja znatan ekonomski teret zdravstvenom sustavu. Depresija uzrokuje
porast socijalne disfunkcionalnosti 23 puta veću nego u općoj populaciji. Depresivni bolesnici
imaju dva puta veći mortalitet od opće populacije. Dijelom se to odnosi na suicidalnost bolesnika,
a dijelom na rizik od razvoja drugih tjelesnih bolesti, posebno kardiovaskularnih bolesti. Danas
se depresija nalazi na četvrtom mjestu kao uzrok bolesti, a smatra se da će do 2020. godine biti
na drugom mjestu odmah iza kardiovaskularnih bolesti. Godišnja prevalencija depresivnog
poremećaja procjenjuje se na 3,9%, a oko 12,8% ljudi doživi barem jednu depresivnu epizodu. Podaci pokazuju da čak 15% depresivnih bolesnika počini samoubojstvo. Kod žena će zbog njihove
biološke specifičnosti do 2020. biti na prvom mjestu kao uzrok bolesti. Postoji očita razlika u
pojavnosti depresije između spolova. Depresija se gotovo dvostruko češće (2:1) javlja kod žena
u odnosu na muškarce. Učestalost depresije se stoga za muškarce procjenjuje na oko 11%, a za
žene 19%. Nema velike razlike u učestalosti pojavljivanja poremećaja raspoloženja ovisno o rasi,
socio-ekonomskom stanju. Ipak treba reći da se kod siromašnijih češće dijagnosticira shizofrenija,
a kod bogatijih poremećaji raspoloženja. Svi psihijatrijski poremećaji, ako se na vrijeme ne liječe,
dovode do oštećenja kognitivnih funkcija. Poznato je da depresija i demencija već duže koegzistiraju, no nije jasno dovodi li jedno stanje do drugoga. Povećava se količina dokaza koji sugeriraju
da bi depresija mogla biti rizični čimbenik za razvoj demencije. Depresija, koja uvijek utječe na
pad kognitivnih sposobnosti, gotovo udvostručava rizik razvoja demencije. Depresija uzrokuje
duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo. Depresija nije obična tuga. Kad se tuga pojavi bez ikakvog pravog razloga ili je razlog nesrazmjeran
jačini tuge, ako ne prestaje i ponavlja se, te čovjek zbog toga nije u stanju normalno raditi, živjeti i
veseliti se životu, onda se radi o depresiji. Zbog neupućenosti depresiju ne prepoznaju ni oni koji
je imaju. Depresija je stoga, ozbiljan duševni poremećaj koji zahtjeva ozbiljan pristup, kako bi se
spriječile ozbiljne posljedice. Na kraju i socioekonomske posljedice su velike. Troškovi liječenja
depresije antidepresivima, dani bolovanja i prerane smrti zbog depresije jesu veliki, ali neliječenje
depresije donosi još veće troškove. Zato je neophodno što ranije dijagnosticirati i liječiti
poremećaj kako bi se poboljšala radna i socijalna funkcionalnost i izbjegao razvoj drugih tjelesnih
i psihičkih bolesti povezanih s depresijom. Stoga će učinkovita primjena svih raspoloživih
metoda liječenja u psihijatriji bitno umanjiti opće toškove u zdravstvenom sustavu.
Sažetak:
Iako je depresija poznata još iz antičkih vremena, učinkovita terapija pojavila se tek
sredinom 20. stoljeća. Nakon prvih antidepresiva – tricikličkih antidepresiva te neselektivnih i ireverzibilnih inhibitora monoaminooksidaze, posljednjih godina i desetljeća
pojavljuju se brojni novi antidepresivi. Antidepresivi su temeljna terapija umjerno
teške i teške depresivne epizode. Potrebni su nam antidepresivi različitih mehanizama
djelovanja da bismo mogli ublažiti simptome u pojedinih bolesnika. Mehanizam
djelovanja svih postojećih antidepresiva uključuje monoamine. Antidepresivi spriječavaju
ponovnu pohranu, imaju učinak na receptore, ili usporavaju metabolizam monoamina.
Posljedično dolazi do promjene ekspresije gena, povećane sinteze faktora rasta neurona
te neuroplastičnosti. Svaki antidepresiv se po određenim osobinama (npr., učinak na
budnost/spavanje, bol, anksioznost, apetit/tjelesnu težinu, kardiovaskularne parametre, kognitivne simptome, interakcije sa drugim lijekovima) razlikuje od ostalih. Zbog
velikog broja antidepresiva, vrsta i doza prilagođuju se svakom bolesniku. Podnošljivost
modernih antidepresiva općenito je dobra. U svakom slučaju, blage i prolazne nuspojave
(ako ispravno odaberemo antidepresiv) su mnogo manja šteta nego neliječeni depresivni
poremećaj.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2043
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2093
42|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 43
Psihoterapija depresija
GREGUREK R.
KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia
Sažetak:
O psihoterapijskom pristupu u liječenju depresije postoji relativno mali broj navoda u
znanstvenoj literaturi. U ovom radu pokušalo se sustavno sagledati problem psihoterapije depresije, kroz prikaz individualnog, grupnog i kombiniranog, farmakoterapijskopsihoterapijskog pristupa u liječenju ovog psihičkog poremećaja. Definiran je problem
depresije s gledišta psihodinamske psihijatrije, no, opisani su i ostali (kognitivni i behvioralni) koncepti u razumijevanju depresije. Ujedno prikazana su i novija neuroznanstvnopsihoanalitička promišljanja o psihoterapiji i njenom mjestu u suvremenom znanstvenom
pristupu u psihijatriju. Usprkos mnogim metodološkim poteškoćama psihoterapija
predstavlja značajan aspekt u liječenju depresije. Posebno je značajan zajednički, farmakoterapijski i psihoterapijski pristup koji je u većem broju kliničkih istraživanja ukazao
na svoje vrijednosti. Zaključno, psihoterapijski pristup može se ravnopravno nositi s
farmakološkim metodama liječenja jer u krajenjem ishodu ne postoji, prema metaanalitičkim studijama, značajnijih terapijskih razlika.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2088
44|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Značaj rehabilitacije u liječenje oboljelih od
depresije
ŠTRKALJ IVEZIĆ S.
Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Cilj predavanje je opisati ulogu rehabilitacije u liječenju oboljelih od depresije kroz
prikaz postupaka procijene, izrade, provedbe plana rehabilitacije i izbora psihosocijalnih postupaka. Psihosocijalno funkcioniranje izraženo kroz izvođenje i sudjelovanje u
različitim aktivnostima svakodnevnog života koje uključuje samozbrinjavanje, učenje, rad,
obiteljske uloge i društvene aktivnosti oštećeno je u različitom stupnju kod oboljelih od
depresije što otežava oporavak od bolesti. U planiranju postupaka rehabilitacije važna je
psiho-bio-socijalna procjena potreba i formulacija poteškoća kako bi postupke rehabilitacije individualno prilagodili potrebama osobama oboljelih od depresije. Rehabilitacija
uključuje različite psihosocijalne postupke poput treninga socijalnih vještina, bihevioralnih postupaka, organizacije suportivne mreže te planiranja aktivnosti koje pridonose
zadovoljstvu. Ciljevi rehabilitacije su povećanje vještina potrebnih za svakodnevni život
i rad, osiguravanje podrške okoline i povećanje kvalitete života što posljedično utječe
na smanjenje depresije i prevenciju rizika ponovne pojave depresije. Potrebno je procijeniti doprinos utjecaja različitih područja kao što su obitelj, prijatelji, socijalna okolina,
obrazovanje, rad, stanovanje, financije, pravne poteškoće i drugo na nastanak i održavanje
depresije . U predavanju se uz prikaz osnovnih principa rehabilitacije za oboljele od
depresije iznosi i konkretni primjer kako bi se prikazao značaj rehabilitacije u procesu
oporavka od depresije.
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 45
Psiha i dermatovenerologija u stoljeću uma?
Uloga studenata u borbi s depresijom
SKERLEV M., Marinović B.
Klinika za dermatovenerologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb i
Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Klinika za dermatovenerologiju
ĐERKE F., Filipović-Grčić L.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
U doba opće informatizacije i vrlo brzog kolanja i izmjene podataka na globalnoj razini
postoji ponekad osjećaj da se unutar našeg okruženja u kojem radimo i stvaramo nepotpuno
i nedovoljno poznajemo. Stoga bismo ovim predavanjem željeli ukazati, na neke vrlo bitne,
suvremene aspekte psihodermatologije i spolno prenosivih bolesti. Treba svakako imati na
umu da je koža u cjelini ogledalo vanjskog svijeta, kao i zbivanja unutar čovjeka. Promjene
na koži, kao i na spolovilu prezentiraju se često na dijelovima koji su vidljivi (npr. lice),
odnosno na dijelovima kože i sluznice na koje smo posebno osjetljivi, odnosno povezujemo
s nizom konotacija (spolna regija). Gotovo da nema spolno prenosive bolesti koja se ne
manifestira na koži/sluznici i koja u određenom smislu ne može dovesti do stigmatizacije.
S druge strane, s obzirom da su promjene kože, osobito ako su lokalizirane na licu razlog
traženja stručne pomoći, događa se da ponekad bolesnici sami izazivaju i/ili intenziviraju
takve promjena kao „nesvjestan alarm i poziv u pomoć“. U tom su smislu najznačajniji
artefaktni dermatitisi i deluzijske parazitoze. Niti najbujnija mašta ne može zamisliti što
su sve naši bolesnici u stanju učiniti izazivajući, odnosno podržavajući „kroničnost“ takvih
promjena kože i sluznice, pri tome vrlo često opsežno mutilirajući sami sebe, izlažući se pri
tom ozbiljnim zdravstvenim rizicima. Prikazat ćemo najčešće oblike artefaktnog dermatitisa, kao i brojne predmete koje nam bolesnici donose u svrhu „prikaza raznih kukaca, ili
nekih drugih živih (mikro)organizama koji po njima plaze i uzrokuju im promjene kože“.
Najveća pozornost liječnika u tom smislu treba biti pridana postavljanju točne dijagnoze i
diferenciranju definiranih dermatoza standardne etiopatogeneze od artefaktnih dermatitisa.
Uvjeravanja bolesnika (kao i njegove bliže okoline) najčešće ne daju zadovoljavajući rezultat
te je, zapravo, jedina svrsishodna mjera što prije uputiti takvog bolesnika kompetentnom
psihijatru. Treba napomenuti da bolesti u pravilu ne nestaju, postoji njihova dinamika.
Posebno nam je, u tom smislu važno predstaviti značajne psihološke aspekte bolesnika s danas najčešćim spolno prenosivim bolestima. Na kraju, ne treba zaboraviti da smo svi zajedno
u stručnom, nastavnom i znanstvenom smislu dio medicinske obitelji u službi promocije
bolje kvalitete zdravlja i života naših bolesnika i postizanja što više humanističke i civilizacijske razine našeg društva (bez obzira na ekonomsku situaciju!). Nadamo se da će i ovaj naš
dermatovenerološki prilog barem malo doprinijeti tome!
Sažetak:
Kao dio populacije studenti su baš kao i ostali izloženi depresiji. S druge strane, kao najpropulzivniji dio populacije, studenti su u jedinstvenoj poziciji da svojim radom izravno
doprinesu stvaranju boljeg sutra, kako za buduće, tako i za sadašnje generacije. U današnje
se vrijeme studenti oboljeli od depresije još uvijek srame svoje bolesti, iako im je dostupna
kvalitetna potpora, kako od strane nastavnika (barem što se medicinskog fakulteta tiče),
tako i od strane kolega. Osim osobnih prijateljstava i potpore grupe prijetelja, u borbi s
depresijom važnu ulogu igraju i studentske sekcije. One predstavljaju platforme za druženja
van okvira zadanog nastavnog kurikuluma, na taj način omogućavajući studentima da
pronađu sebe i posvete se interesima koji su ih doveli na fakaultet, a ne da samo uče zadano
gradivo, što nerijetko zna biti zatupljujuće. Sekcije također povezuju studente sličnih
interesa, što je važno, jer potiče osjećaj pripadnosti. Osim direktnog utjecaja na mentalno
zdravlje pojedinaca, studentske sekcije, a napose Sekcija za neuroznanost, igraju odlučujuću
ulogu u edukaciji studenata, ne samo zagrebačkog, već i drugih sveučilišta u zemlji. Na taj
način širi se svijest o ovoj bolesti, čime se efektivno radi na njenom suzbijanju i prevenciji.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2133
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2106
46|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 47
Depresija u djece i adolescenata – izazovi
za terapiju
BEGOVAC I.
Klinika za psihološku medicinu-specijalistički zavod za dječju i adolescentnu
psihijatriju i psihoterapiju-KBC Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagreb • Klinika za psihološku medicinu
Sažetak:
Depresija u djece je bila dulje povijesno zanemarivana. Danas sve više smatramo da
su djeca «kompetentnija», odnosno da imaju intenzivniji osjećajni život nego što to
odrasli pretpostavljaju. Danas smatramo da imamo tipične kliničke simptome ovisne od
razvojne dobi i razvojne faze djeteta i adolescenta. Predškolska djeca pokazuju labilno
raspoloženje, inhibiciju u igri, manjak verbalizacije, dok školska djeca mogu pokazivati
depresivno raspoloženje, ponekad i iritabilnost, manjak energije, loše samopoštovanje,
osjećaje krivnje i opsjednutost sa smrti. Adolescenti pokazuju slično raspoloženje kao i
školska djeca, vrlo izražen manjak energije, usporeno mišljenje uz sumanutosti krivnje
i opsjednutost sa smrti. Način liječenja ovisi o dobi djeteta u smislu da se svaka faza
razvoja očituje u fazno-specifičnim okolnostima koje zahtjevaju fazno-specifičan pristup
liječenju. Drugi važan faktor u izboru oblika liječenja je procjena koji su čimbenici
zaslužni za razvoj određenog oblika afektivnog poremećaja. Konačno, potrebna je procjena težine određene simptomatologije. Danas se smatra općenito da je najdjelotvornije
multimodalno liječenje, koje uključuje različite oblike terapija. Ciljevi psihoterapije jesu
jačanje selfa, ili stvaranje konstruktivnijeg selfa kroz terapijsku alijansu, okretanje agresije
na van bez osjećaja krivnje, kao i jačanje agresije u smislu pospješenja autonomije i razvoja
individuacije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2107
48|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Važnost psihijatrije starije životne dobi danas
MIMICA N.
Klinika za psihijatriju Vrapče, Zavod za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju,
Zagreb, Croatia
Sažetak:
Danas kada opća populacija globano svakim danom postaje sve vremešnija, i kada se
očekuje da do 2050. godine na svijetu trećina ljudi bude starija od 65 godina, svima
postaje razumljivo da će osobe u tzv. trećoj životnoj dobi biti sve zastupljenije i u svakodnevnoj psihijatrijskoj kazuistici. S obzirom da dob svake osobe predstavlja najsnažniji
rizični faktor za nastanak najvećeg broja neurokognitivnih poremećaja, očekuje nas
epidemija demencija, mahom Alzheimerovog tipa, ali isto će tako i vaskularna demencija
biti u porastu. Nužno je, a postoji i preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, da svaka
zemlja, pa tako i Hrvatska, izradi nacionalni plan borbe protiv Alzheimerove bolesti i
drugih demencija. Mnogo se ulaže u razvoj inovativnih terapijskih pristupa u području
(imunoterapije) demencija, vjeruje se da postoji terapija koja bi mogla utjecati na modifikaciju prirodnog tijeka ovih bolesti. Nadalje, nastoje se identificirati drugi rizični faktori
na koje bi se moglo utjecati i na taj način smanjiti rizik razboljevanja. I druga psihijatrijska stanja, kao što su anksiozni, afektivni, psihotični i drugi poremećaji bit će također
u porastu u ovoj populaciji pa će iz tog razloga u budućnosti biti potreban sve veći broj
stručnjaka koji će se prvenstveno baviti psihijatrijom starije životne dobi. Poseban profil
liječnika - gerijatara, odnosno psihogerijatara postati će traženi kadar, kao što su to danas
pedijatri odnosno dječji psihijatri. Paralelno s razvojem psihijatrije starije životne dobi, bit
će potrebno razvijati i palijativnu medicinu, jer je ona dio sveobuhvatne skrbi za bolesnika
i predstavlja nastavak kontinuuma preventivne i kurativne medicine. Da bi se lakše nosili
sa svim ovim nadolazećim poteškoćama ovi liječnici (ali isto tako i medicinske sestre i
drugo zdravstveno osoblje) trebati će pored stručnih medicinskih i psihijatrijskih vještina
usvajati i specifična znanja iz komunikacijskih vještina.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2082
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 49
Duhovnost i depresija
Djela dobra sada daju hrabrost za budućnost
NIKIĆ M.
Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, Croatia
LANG S.
Umirovljeni profesor, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Depresija je primarno psihička ili duševna bolest, ali ona pogađa čitavu osobu: često puta
se somatizira i optereti tijelo svojim brigama, ona blokira ili umanjuje normalno psihičko
funkcioniranje osobe, poremećuje međuljudske odnose tako što utječe na osobu da se
izolira od društva. Konačno, depresija također može ugroziti duhovnu dimenziju osobe
jer vrši pritisak na nju da posumnja u ljubav Božju, da izgubi vjeru i nadu i tako se udalji
od Boga, izvora svjetla i ljubavi. Cilj ovoga teksta je pokazati kako je depresivnoj osobi
potrebno, uz psihološku, psihijatrijsku i psihofarmakološku pomoć, pružiti i duhovnu
pomoć. Ona se sastoji u slijedećoj strategiji: 1) U vlastiti identitet ugraditi istinu kako je
čovjek stvoren na sliku Božju, a Bog je beskrajna ljubav koja prašta i bezuvjetno ljubi; 2)
Pomoći osobi da prihvati svoj križ, patnju (depresiju) i da u časovima krize ne regredira
na stanje infantilne bespomoćnosti, nego da se otvori Isusu Kristu koji reče: „Dođite
k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“; 3) Oprostiti od srca poznatim i
nepoznatim osobama koje su mi nanijele psihotraume kroz život; 4) Povjerovati u ljubav
Božju te izaći iz sebe i učiniti nešto lijepo i dobro drugima koji su u nevolji; 5) Osloboditi
se stvarne osobne i objektivne krivnje iskrenim kajanjem i vjerom u Božje milosrđe i
praštanje u sakramentu ispovijedi; 6) Osloboditi se iracionalne, isključivo subjektivne
krivnje ispravljajući u svojoj svijesti i savjesti krivu sliku Boga kao strogog sudca. 7)
Naučiti tehnike meditacije i vježbati se u doživljaju Božje nazočnosti u časovima tjeskobe
i straha. Na koncu autor donosi neke biblijske citate i molitve korisne i učinkovite u
liječenju i prevenciji depresije.
Sažetak:
Čovjek je vrijeme. Mi potpuno vladamo sadašnjošću, u njoj je središte slobode. Sada nam
daje mogućnost činjenja dobra, učenja, stvaranja, ljubavi, povezivanja ... da budemo i
sretni i nesretni. Sve kako želimo. U sadašnjosti nas nitko ne vodi. Mi sami odlučujemo
sa kim ćemo zajedno stvarati sebe i svijet. Najvažnija sloboda je sada. Budućnost ne
znamo, ali se možemo pripremati da je dočekamo kada postane sada, predviđamo i tako
se nadamo da smo je uključili u sada. Prošlosti se možemo sjećati i nastojati je uključiti
u sada. Sadašnjost, svijet u kojem smo slobodni, vladamo sobom i društvom, ima svoj
početak, trenutak i budućnost. Sadašnjost traje, od kada smo se odlučili da nešto činimo,
dok ne riješimo, prekinemo ili umremo. (sprečavanje depresije, raka, zatopljavanje zemlje
– činjenje dobra). Sada sami odlučujemo želimo li biti dobri, uski, zli ili smo u nevolji, pa
i depresiji. Vrhunac sreće je kad se radujemo da smo slabi, grešni i kratkotrajni – jer to
omogućava da jačamo povezivanjem i znanjem, da ispravljamo svoje greške i prihvatimo
kritiku te da prenosimo ljubav djeci, dobro ljudima i znanje u buduću sadašnjost. Ja sam
proveo život kao liječnik socijalne medicine. Klinička medicina i javno zdravstvo su institucije organiziranog i očuvanog društva. One stvaraju lažni osjećaj da je najveća moć za
ostvarivanje znanja – politička moć i kapital. Za razliku, socijalna medicina pruža pomoć
ljudima kada se društvo uruši i jedina snaga je sam narod. Ona povezuje svoje znanje da
bi narod učinila jačim. Socijalnu medicinu je u velikoj mjeri potakao Andrija Štampar i
pokrenuo je u miru. Zajedno sa suradnicima, uključivši Veljka Đorđevića i tisuće ljudi
u narodu, mi smo je koristili u ratu i ostvarili brojna djela dobra. Danas se svijet rađa u
potpuno novom vremenu. Postoji samo sadašnjost. Potpuno smo slobodni. Možemo
ostvarivati više dobra nego ikada, biti doista sretni. Da li to i želimo, ili ćemo bježati od
slobode. Mnogi ljudi, Hrvatska i Europa bježe od slobode.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2032
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2094
50|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Plenarna predavanja
| 51
Um atrakcijskih sila 21. stoljeća bez razuma
(represija, hipertenzija i depresija u
mentalnom sklopu)
KULIC S.
Institut za svjetske probleme - za Europu, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Intenzitet, oblici, metode i sredstva represije (nasilja) koje emitira um atrakcijskih sila s naslova nagona i pohlepe za
profitom jača spram života i prirode.Humana medicina, pa i psihijatrija,sve je slabija da spriječi razaranje emocionalnog
mozga, mentalnog integriteta pojedinca i ljudske vrste. Prevencija posustaje u zaustavljanju razaranja mentalnog integriteta i emocionalne jezgre. Ona je u hipokriziji stvarajući dojam da nešto čini. Ona nema ni ljudi ni antidepresiva da bude
učinkovita jer se ne suprotstavlja uzrocima depresije već posljedicama. Javno-zdravstveni problem u Hrvatskoj, Europi
i svijetu postaje sve teže kontroliran. Pojedinac, pa i ljudska vrsta se sve teže nosi sa tim problemom jer joj školovanje
pa i obrazovanje ne pomaže u osvješćivanju uzroka s naslova dva ograničena izvora svijesti (mišljenja) – kreacionizma i
evolucionizma. Središnji živčani sustav (genetske sile) je sve slabiji spram mega sustava (negenetskih sila) atrakcijskog uma
koji relativizira život i apsolutizira uništenu prirodu. Život pojedinca je sve manje vrijedan. Atrakcijske sile 21. stoljeća
troše život u proizvodnji svijeta stvari. Pojedinac ne može pružiti repulzijski otpor atrakcijskim silama. Život podliježe
nasilju kojim se nitko ne suprotstavlja kao uzroku razaranja mentalnog integriteta, psihe pojedinca i ljudske vrste. Odnosi
nadređenosti i podređenosti ne daju prostora za raspravu o slobodi i zdravlju. Zdravlje, ni fizičko ni mentalno, nije
predmet atrakcijskih sila. Atrakcijske sile djeluju od centra moći prema periferiji. Sve manji broj ljudi je u strukturi moći,
atrakcijskih sila, sve veći broj ljudi je podređen i trpi nasilje, u stanju depresije, neoliberalne eutanazije, egzistencijalne
anksioznosti – straha od sutra ujutro. Odnosi među ljudima se temelje na povjerenju, a ne na strahu. Životinje žive u
strahu kao refleksu za preživljavanje. Suprotstavljanje uzrocima depresije traži višu razinu obrazovanja pojedinca i ljudske
vrste. Školovanje nije dovoljno. Sve veći broj ljudi se brani od depresije niskom razinom razumijevanja okolnosti u kojima
živi. Ljudi koji razumiju stvarnost su u sve većoj ili jačoj depresiji. Antidepresivi su sredstvo omamljivanja, onesposobljavanja da se vidi stvarno stanje. Kapitalizam sve manje izdvaja za obrazovanje i za zdravlje. „Stoljeće uma“ bez razuma traži
da se preispitaju ograničeni izvori „stoljeća uma“: a) patologija kreacionizma; b) patologija evolucionizma. Problem i
rješenje nije u umu 21. stoljeća, već u razumijevanju uzroka depresije koje stvara um nasilja spram života i prirode. Psihijatrija nije pseudo znanost zato što je velika znanost postala oblanda nasilja spram života. Psihološke patnje rastu. Psihički
poremećaji također. To su posljedice što ih proizvodi nasilje. Um 21. stoljeća je u stanju dijabolizma (poticanje nasilja i
otklanjanje posljedica istog). Um 21. stoljeća je ambivalentan. Razara život i bori se sa posljedicama bolesti. Um atrakcijskih sila razara neuronsku mrežu, središnji živčani sustav, proizvodi somatske bolesti mozga. Istovremeno razara i donji
mozak, emocionalni mozak, mentalni integritet sve većeg broja ljudi u pojedinom društvu i svijetu. Svijet podređenih
ljudi ima sve veće probleme egzistencije. Žive u strahu pod sve jačom prijetnjom nasilja, tj. represijom. Žive u depresiji
jer su okolnosti života sve bolesnije, a zdravlje ljudske vrste sve ugroženije. Rasprava o bitnom na ovom kongresu mora se
usmjeriti na borbu protiv uzroka jer se sa posljedicama sve teže nosi.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2001
52|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Sastavni dio ovog promotivnog materijala predstavlja cjelokupni odobreni Sažetak opisa svojstva lijeka Kvetiapin XR PharmaS ®, sukladno člancima 14.,15.
i 24. Pravilnika o načinu oglašavanja o lijekovima i homeopatskim proizvodima (“Narodne novine” broj 118/09). Prije propisivanja lijeka Kvetiapin XR
PharmaS ®, molimo pročitajte zadnji odobreni Sažetak opisa svojstva lijeka i zadnju odobrenu Uputu o lijeku. Samo za zdravstvene djelatnike. KVP-LF-05-02/15
Kratka
usmena izlaganja
i okrugli stolovi
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
54|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 55
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Bolnički pobol zbog depresivnih poremećaja u
Republici Hrvatskoj
SILOBRČIĆ RADIĆ M.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, Croatia
• Služba za epidemiologiju, Odsjek za mentalne poremećaje
Sažetak:
Depresivni poremećaji predstavljaju jedan od vodećih uzroka bolničkog pobola zbog
mentalnih poremećaja u Hrvatskoj, kako prema broju hospitalizacija tako i prema
korištenju dana bolničkog liječenja. Cilj rada je prikazati odabrane pokazatelje bolničkog
pobola zbog depresivnih poremećaja analizom hospitalizacija. Podatci su dobiveni iz baza
Hrvatskog zavoda za javno te su analizirani metodama deskriptivne epidemiologije. Pobol
zbog unipolarnih depresivnih poremećaja uključuje depresive epizode i povratni depresivni poremećaj. Depresivni poremećaji na 3. su mjestu bolničkog pobola zbog mentalnih
poremećaja u 2013. godini s udjelom 13,3% u hospitalizacijama i 11,0% u korištenju dana
bolničkog liječenja (BOD). Registrirano je ukupno 5.384 hospitalizacija zbog depresivnih
poremećaja za koje je korišteno ukupno 149.841 BOD. Prosječno liječenje po jednoj
hospitalizaciji iznosilo je 27,8 dana. Žene su skoro dvostruko češće hospitalizirane od
muškaraca, a kod oba spola je dijagnoza povratnog depresivnog poremećaja znatno zastupljena. Osobe s povratnim depresivnim poremećajem bile su hospitalizirane u 77% svih
slučajeva hospitalizacija zbog depresivnih poremećaja te su bile prosječno duže liječene
po hospitalizaciji (30,2 BOD) od osoba dijagnozom depresivnih epizoda (20,0 BOD).
Najveći broj hospitalizacija bilježi se u dobi 40-59 godina. U razdoblju 1995.-2013. godine
registriran je uzlazni trend u bolničkom pobolu zbog depresivnih poremećaja sa znatnim
porastom broja i stopa hospitalizacija ukupno i prema spolu. Stopa hospitalizacije iznosila
je 1995. godine 54,6/100.000, a 2013. godine 125,7/100.000. Udio depresivnih poremećaja
u ukupnom broju hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja porastao je od 5,3% 1995.
godine na 13,3% 2013. godine. Depresivni poremećaji globalno, kao i u Hrvatskoj, jedan
su od prioritetnih javnozdravstvenih izazova. Rastući trendovi hospitalizacija upućuju na
potrebu jačanja izvanbolničkih programa liječenja, što bi oboljelim osobama omogućilo
bolju kvalitetu života te bi dovelo do unaprijeđenja zaštite mentalnog zdravlja.
Javnozdravstveni aspekti depresije
FILIPOVIĆ-GRČIĆ L.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Depresija je jedna od bolesti modernog doba. To potvrđuju dijagnostički statistički
podaci, kao i oni o potrošnji antidepresiva. Kao moderna bolest, depresija je prisutna
u popularnoj kulturi, na filmu, glazbi, u televizijskim emisijama. Današnja obrazovana
javnost zainteresirana je za bilo koji oblik informacija o ovoj bolesti, a, zahvaljujući
suvremenim medijima poput interneta, te informacije lako su im dostupne, primjerice
na stranicama Škole narodnog zdravlja, ili inozemnim stranicama poput NIH (National
Institute of Health). S druge strane, značajan dio domaće javnosti depresiju još uvijek promatra kao sumnjivu dijagnozu koja je zapravo izlika za lijenost ili razmaženost. Iako prava
patoanatomska pozadina depresije uistinu nije poznata, ona je itekako stvarna i ozbiljna
bolest koja onemogućava bolesnikovo normalno funkcioniranje, a pogađa i njegovu
neposredu i širu okolinu. Stoga je nužno posvijestiti javnosti prirodu ovog poremećaja, ali
i terapijske uspjehe i mogućnosti, a sve u svrhu ranijeg otkrivanja i kvalitetnije potpore
oboljelima. Zato smatram nužnim pravodobno i kvalitetno zdravstveno obrazovanje,
kako u osnovnim, tako i u srednjim školama, kako bi se budućim naraštajima na vrijeme
objasnila priroda, ne samo ove, već cijelog niza drugih bolesti. Samo tim putem, kojeg je
zacrtao još Strossmayer svojom izrekom: „Prosvjetom k slobodi“ postigla bi se napokon,
ne samo sloboda od bolesti kroz raniju prevenciju i efikasnije liječenje, već i sloboda od
stigmi koje su još uvijek neizostavni pratitelj psiholoških poremećaja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2065
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2119
56|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 57
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Prevencija studentske depresije
Depresija kroz povijest: Pitanja i izazovi
ĐERKE F.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
MIHELCIC G.1,
1 Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Odsjek za psihologiju
Sažetak:
Depresija je sve izraženija bolest studenata, jednako su joj podložni i mlađi i stariji.
Studenti su u današnje vrijeme izloženi nikad jačem intelektualnom i socijalnom
pritisku. Unazad dvadesetak godina sve grane znanosti bilježe eksponencijalni napredak. Udžbenici postaju sve deblji, predaja znanja tehnološki naprednija, a studenti u
tzv. radnoj memoriji trebaju imati sve više podataka. Osim intelektualnog, prisutan je i
socijalni pritisak. U, kako ga stručnjaci nazivaju, on-line vremenu nema mjesta odmoru,
izostanku, stagniranju. Uz sve navedeno ne treba zanemariti okolinu u kojoj se nalazimo.
Društvo u kojem zaposlenje i redovita primanja postaju luksuz, u kojem je stopa nezaposlenosti mladih najveća u EU. Svi navedeni razlozi vrlo lako mogu rezultirati depresijom.
S pravom se postavlja pitanje: Kako prevenirati studentsku depresiju? Danas postoji niz
institucionalnih rješenja, od savjetovališta, razgovora i konzultacija pa sve do specijaliziranih građanskih udruga. Kolika je uloga studentske aktivnosti i studentskih organizacija?
Prema vlastitom iskustvu, kao voditelj Studentske sekcije za neuroznanost, smatram da
studentima treba dati da se iskažu, treba ih poticati u onome što ih zanima i u onome u
čemu su najbolji. Studentima je veći cilj raditi ono što vole, nego raditi nešto što ih ne
zanima samo da zarade. Upravo volontirajući u struci u kojoj se i educiraju oni postaju još
stručniji i kompetentniji sutra na tržištu rada. U našoj Sekciji gotovo svi studenti koji su
pokazali interes za dodatnim edukacijama, koji volontiraju u bolnici, koji sami predlažu
nove aktivnosti govore pozitivno o okolini u kojoj žive, vide svoju budućnost u Hrvatskoj,
a ne u inozemstvu – kako su ranije mislili, ne osjećaju pritisak okoline već govore o slobodi i kreativnosti. Upravo radom kroz Sekciju, usuđujem se reći da studenti danas mogu,
žele i znaju više od onoga što društvo od njih očekuje, više od onoga što im društvo
dopušta. Sputavanje i marginaliziranje studenata još više doprinosi prevalenciji depresije
kod njih. Odobravajući studentski angažman, prihvaćajući studenta kao partnera ne
samo da bi društvo napredovalo, već bi se smanjila i stopa studentske depresije.
Sažetak:
Depresija je najčešća vrsta mentalnog poremećaja u svijetu. Pretpostavlja se da će do
2020. biti vodeći uzrok onesposobljenosti. Ono što se trenutno smatra depresivnim
raspoloženjem, retroaktivnim pristupom se ustanovilo da se događalo kroz povijest i bilo
je prisutno u životima mnogih poznatih osoba. Autor nastoji privući pozornost na nekoliko stvari s ovim retroaktivnim pristupom. Kao prvo, kliničari nastoje odvojiti depresiju
od drugih stanja kroz diferencijalne dijagnoze, ali takva praksa je uvelike bila izostavljena
u povijesnim istraživanjima. Kao drugo, postoji nekoliko stanja koja se obično smatraju
istim kao moderna dijagnoza depresije, uključujući melankoliju ili neurasteniju, termini
ne samo s drugim kriterijima već i koji su napušteni ili zadržani pod drugim definicijama.
Treće, pisanje o učestalosti depresije kroz povijest ima tendenciju precijeniti kroničnu
depresiju nad svim drugim tipovima depresije. Postoji težnja da se pronađu slavne osobe
koje su bile pogođene kroničnim oblikom, iako samo polovica onih koji imaju veliku
depresivnu epizodu razviju daljnje epizode. Četvrto, mnogi prethodni pokušaji su zanemarili uzeti u obzir ulogu kulture u identifikaciji i raspoznavanju simptoma, iako je ovo
bilo prepoznato u moderno vrijeme kroz multikulturalne studije (primjerice individualne i kolektivne kulture). Individualistička sekularna kultura Zapada, koja je kolijevka
modernoj kliničkoj praksi, nije postojala do ranog modernog doba. Postoje i druge
razlike, uključujući veću ulogu spolova, ograničenja jezika i dostupnosti informacija. Peto
i posljednje je identifikacija depresije u poznatih osoba, motivirano željom da se pobijedi stigma mentalnih bolesti, iako ovakva praksa može biti kontraproduktivna i voditi
iluzornim korelacijama.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2033
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2072
58|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 59
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Neznanje o depresiji
Mia Buršić
MEF Zagreb, 4. godina
sažetak:
Depresija. Pojam koji često čujemo, a tako slabo razumijemo. Studentica sam četvrte
godine medicine, čovjek bi očekivao da znam kako se postaviti prema depresivnom
pacijentu, depresivnoj osobi. Ali ne znam. I znam da nisam jedina, da nisam čak ni u
manjini. Jednostavno ne znam kako prići pacijentu koji je depresivan, bez obzira na to je
li to njegov osnovni problem ili je uzrokovana nekim drugim stanjem, bolešću, s kojim
se pacijent teško nosi. Do sada sam odradila pet stručnih praksi, propedeutiku i internu
medicinu, ali još nisam doživjela da se neki liječnik posebno brinuo o pacijentovom
mentalnom stanju ili da je studentima skrenuo pažnju na to. Sjećam se da mi je jednom
prilikom doktorica hematologije rekla da su (Amerikanci, ili tako netko) napravili
istraživanje koji specijalisti najslabije prepoznaju psihički bolesnu osobu, a rezultat je
bio: internisti. Poražavajući rezultat. Kako doprijeti do pacijenta koji je depresivan ako
uopće ne možemo prepoznati da pacijent ima psihički (psihološki, psihijatrijski) problem? Što i kako promijeniti? Jedan bi korak svakako bio osvjestiti članove medicinskog
tima da ti paciejnti nisu isključivo problem psihijatara, da su depresivni ljudi- ljudi, i kao
takvi imaju ‘pravo’ bolovati i od drugih bolesti. Da će dio pacijenata koji nam dolazi u
ordinaciju činiti i depresivni pacijenti i da se prema njima treba (možda) nešto drugačije
odnositi, drugačije im pristupiti i (opet možda) više se brinuti kako će reagirati na
priopćavanje loših vijesti. Sigurna sam da će pokušaj da se promjeni način pristupa pacijentu naići na otpor kod dijela medicinkog osoblja, ali što nas se ranije o tome educira, i
mi ćemo se lakše prilagoditi.
Terapijski dosezi u liječenju depresije - klinička
iskustva u Klinici za psihijatriju KB Dubrava
MUŽINIĆ L., Rak D., Marinić I., Matić A.
KB Dubrava, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihijatriju
Sažetak:
U Klinici za psihijatriju Dubrava pacijenti s dijagnozom depresije ili komorbiditeta s
depresijom (najčešće s posttraumatskim stresnim poremećajem) čine najzastupljeniju
dijagnostičku skupinu. Liječenju depresije pristupa se kroz bio-psiho-socijalni model
bolesti i zdravlja kroz kombinaciju farmakoloških, psihoterapijskih i socioterapijskih
tehnika. Od psihoterapijskih tehnika najčešće se koristimo integrativnom i kognitivno
bihevioralnom psihoterapijom, individualno ili grupno psihoterapijski. Depresivni
bolesnici ovisno o intenzitetu bolesti uključeni su u bolničko ili izvanbolničko liječenje,
koje može biti kroz uključivanje u dnevnu bolnicu ili socio - rehabilitacijski program gdje
se koristi niz socioterapijskih tehnika uz pomoć kojih doprinosimo rehabilitaciji pacijenata, održavanju remisije te uključivanja u zajednicu - radeći na poboljšanju socijalnih
vještina, osnaživanju i podizanju kvalitete života. Posebno će biti prikazane najvažnije
farmakološke metode liječenja depresije, osnovne smjernice kognitivno bihevioralnog
tretmana depresije, važnost socioterapijskih tehnika u rehabilitaciji od depresije te značaj
art terapije kao pomoći u dijagnostici i terapiji depresivnih bolesnika.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2037
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2062
60|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 61
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Metabolizam triptofana i etiologija depresije
TOLJAN K.
Medicinski fakultet u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Depresija svojom kliničkom slikom i simptomima ne odaje njezinu etiologiju. Uspjeh liječenja ovisi o samoj podlozi nastalog poremećaja kao i terapijskom pristupu.
Terapija nije univerzalna, a to govori i u prilog raznovrsne podloge depresije. Prema
farmakološkom aspektu najviše se pažnje posvećuje monoaminskim neurotransmitorima.
Međutim, neurokemija mozga je puno složenija i zanemarivanjem ostalih metaboličkih
promjena u depresivnim stanjima uskraćuje se i mogućnost terapije bazirane na
etiološkom, a pristupa simptomatskom principu. Triptofan kao prekusor serotonina
ima i drugi metabolički put, takozvani kinureninski. Ovaj metabolički put razgrađuje
čak 95% triptofana u središnjem živčanom sustavu (SŽS). Različiti enzimi su uključeni
u triptofanskom metabolizmu u periferiji (probavni sustav) i SŽS-u (mikroglija, astrociti). Produkti kinureninskog puta djeluju kao agonisti NMDA receptora (kinulinat)
ili antagonisti NMDA receptora (kinureninat, pikolinat). Stresna reakcija, kao i upalni
citokini povećavaju skretanje prema triptofanskom metabolizmu u kojem se stvara
više kinulinata. Posljedice su pojačanje ekscitotoksičnosti i neurodegeneracije, entiteta
redovito prisutnih u depresiji. S obzirom na metabolizam triptofana i uključene enzime
etiološki bi se moglo pristupiti depresiji. Poremećaj bi mogao biti uzrokovan: urođenim
manjkom enzima u sintezi serotonina, stresom koji povećava kinureninski put te upalom
koja također dominantno skreće triptofan prema kinureninskom putu. Terapijski pristup
bi se sljedeći etiološko načelo mogao svesti na: povećanje sistemske razine neposrednog
prekursora serotonina pri urođenom manjku enzima, psihoterapijski u stresu te protuupalnom terapijom u upali.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2021
Prevencija depresivnog poremećaja
suportivnim terapijskim postupcima
VRBAN S.
Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Koliko je depresija ozbiljan medicinski i javnozdravstveni problem, već dulje vrijeme govore
podaci i predviđanja Svjetske zdravstvene organizacije o najčešćim bolestima današnjice.
Tako je depresija prije dvadeset godina bila na četvrtom mjestu, a 2020. godine ona će zauzeti
visoko drugo mjesto, odmah iza kardiovaskularnih bolesti. Zbog navedenog nužno se nameće
potreba za uvođenjem preventivnih programa koji bi donekle spriječili pojavnost depresivnog
poremećaja u gotovo svim dobnim skupinama. Zdravstvenim wellnessom u Hrvatskoj bave
se stručnjaci različitih profila, zbog čega prevladavaju različita mišljenja vezana uz njegovu
učinkovitost i značenje. Wellness je način usvajanja određenih obrazaca ponašanja koji
vode k boljem fizičkom, emocionalnom i duhovnom zdravlju, a pomažu čovjeku da uživa u
životu(Feder.,Fedre.1998.) Prema Swarbricku (1997.) wellness je stil života koji uključuje dobru
ravnotežu životnih navika, primjerice dovoljno sna i odmora, produktivnosti i tjelovježbe što
u konačnici utječe na socijalne uloge i s njima povezane aktivnosti. Wellness svakodnevnih
aktivnosti konceptualno je usmjeren na organizaciju uobičajenih svakodnevnih aktivnosti
, kako bi ih pojedinac mogao provoditi na smislen način koji će mu donijeti zadovoljstvo .
Organiziranje svakodnevice doprinosi zdravlju i dobrobiti pojedinca te omogućava izbjegavanje rizičnih čimbenika. Koncept i sam model okupacijskog wellnessa uključuje aktivnosti
, vrijednosti i osjećaj kontrole. Wellness terapeut u svom radu naglasak stavlja na procijenu
svakodnevnice osobe pri čemu je najveći naglasak na aktivnostima. Aktivnosti se sagledavaju
kroz tri pod kategorije: aktivnosti koje su socijalno očekivane, aktivnosti koje promiču zdravlje
i služe održavanju zdravlja te aktivnosti slobodnog vremena. Aktivnosti koje su socijalno
očekivane (ili pretpostavljene) su one koje pojedinac obavlja u skladu sa svojom životnom
dobi. Aktivnosti koje promiču zdravlje vezane su uz brigu o samome sebi. One promiču i
održavaju fizičko, mentalno i duhovno zdravlje osobe . Aktivnosti slobodnog vremena pojedinac odabire iz osobnih interesa i vrijednosti, a ne zbog očekivanja okoline. Iz navedenog proizlazi potreba za većim angažiranjem wellness terapeuta čija je uloga puno složenija od saznanja
kojima raspolažemo. Wellness terapeut kao član preventivnog tima ima za cilj podučiti pojedinaca metodama osobnog razvoja i učenja što u konačnici rezultira promjenama na osobnom
planu , usvajanja novih obrazaca adaptiranog ponašanja u skladu sa životnim situacijama što je
zasigurno jedna od nezaobilaznih mjera prevencije depresivnog poremećaja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2136
62|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 63
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresija u stoljeću depresije?
Psihoanalitički osvrt
Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti u
prevenciji i tretmanu depresije
Kušević z.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
• Klinika za psihološku medicinu, KBC Zagreb
LUJIĆ I.
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Odsjek za psihologiju
Abstract:
Depresija je kao bolest u porastu, a čini se da je u porastu i broj depresivnih fenomena s
kojima smo kao civilizacija suočeni, raste razina eksternih rizika, uz moguće sve vulnerabilniju intrapsihičku strukturu koja se tome pokušava oduprijeti. I dok biološke teorije
depresije objašnjavaju etiologu koristeći saznanja o neurotransmiterskim disbalnsima,
hormonalnim poremećajima, strukturalnim promjenama, i uspješnoj primjeni farmakoterapije, a kognitivno biheviralne teorije ju tumače kao negativni kognitivni trijas,
psihoanalitičke teorije raznih autora dale su svoj značajan doprinos razumijevanju ovog
kompleksnog fenomena koji nadilazi samo paradigmu individualne bolesti. Depresija se
u svjetlu psihoanalitičkih teorija može tumačiti kao kao autoagresija, plač i glad za ljubavi,
intrapsihički konflikt uz nemogućnost reparacije, fiksacija na oralnost i besmomoćnost.
Često je vezana uz agresiju, krivnju i tjeskobu. Tumači se kao reakcija na gubitak stvarnog
ili imaginarnog objekta osobito uz ambivalentne osjećaje, reakcija na narcističnu povredu,
rezultat prestrogog superega, neurotična ekspresija. Tumači se i kao depresivna pozicija
na skali od normalnog razvoja, preko normalne reakcije do teške depresije. Depresija kao
poremećaj u mentalizaciji? Depresija kao reakcija na ranu separaciju? Depresija kao reakcija na siromašan i frustrirajući svijet unutarnjih objekata? Parafrazirajući premisu „Gdje
je bio Id neka bude Ego“, za psihoanalitički pristup depresiji važno je tragati za libidnim i
implementirati ga gdje je bilo autoagresivno uz ponovno otkriće ljekovitosti terapijskog i
ljudskog odnosa u atmosferi empatije, kontejmenta i stabilnog psihoterapijskog setinga.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2112
Sažetak:
Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti (Mindfulness Based Cognitive Therapy MBCT) osmišljena je u svrhu prevencije relapsa depresivnih epizoda kod pacijenata u
remisiji, a provodi se u obliku grupne terapije u trajanju od osam tjedana. Svrha ovog rada
je dati pregled rezultata istraživanja objavljenih od 2000. do 2014. godine o uspješnosti
MBCT-a u prevenciji relapsa depresivnih epizoda i reduciranju depresivnih simptoma
te drugih utvrđenih efekata. Ovaj pregled obuhvaća 16 istraživanja (12 s kontrolnom, a
4 bez kontrolne skupine) sa sudionicima s dijagnosticiranim rekurentnim depresivnim
poremećajem ili poviješću s minimalno jednom velikom depresivnom epizodom. Rezultati istraživanja pokazuju da MBCT uspješno smanjuje pojavu relapsa depresivnih epizoda
kod osoba s ≥ 3 doživljene depresivne epizode, no rezultati nisu konzistentni za osobe s
≤ 2 depresivne epizode. Istraživanja pokazuju statistički značajno smanjenje depresivnih
simptoma i ruminiranja nakon MBCT-a, a Cohenov d ukazuje na srednje velike do
velike efekte. Većina sudionika nastavlja koristiti naučene vještine, a dobici MBCT-a
održavaju se i do 4 godine nakon završetka tretmana. MBCT se pokazao uspješnim i kod
sudionika s terapijski rezistentnom depresijom i kroničnom depresijom. Iako je MBCT
prvotno osmišljen za prevenciju relapsa depresivnih epizoda kod pacijenata u remisiji,
istraživanja su pokazala da je MBCT uspješan u smanjenju depresivnih simptoma i kod
sudionika u akutnoj fazi. Rezultati istraživanja podržavaju korištenje MBCT-a u prevenciji i tretmanu depresije i ukazuju na dugoročne pozitivne ishode. KLJUČNE RIJEČI:
kognitivna terapija usredotočene svjesnosti, depresija, mindfulness
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2115
64|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 65
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Tretiranje nesanice u rehabilitaciji
oboljelih od depresije
Studentski osvrt na intervju s osobom
koja boluje od depresije
ŽIVALJIĆ M.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
FLISAR I.
Medicinski fakultet Zagreb, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Uvod: Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji
raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim
nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje
bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost. Kod pacijenata oboljelih od depresije povećan je rizik za povratak težih simptoma nakon privremene
remisije. Nadalje, uočeno je da više od polovice pacijenata oboljelih od depresije također
pati od nesanice. Odnos je tih poremećaja dvosmjeran - nesanica može prethoditi
depresiji, ali nesanica može biti i jedan od simptoma depresivnog poremećaja. Rezultati:
Za tretiranje nesanice najčešće se primjenjuje tzv. higijena spavanja; redovno vježbanje
te izbjegavanje kave i alkohola te na drugom mjestu psihoterapija, oboje u kombinaciji s
antidepresivima. Rezultati pokazuju da se 60 posto pacijenata koji su kombinirali terapiju
razgovorom s antidepresivima potpuno oslobodilo simptoma depresije, u usporedbi
s 33 posto koji su kombinirali antidepresive i predočenu higijenu spavanja. Zaključci:
Teški simptomi depresije povezani su s poteškoćama u svakodnevnom životu i rijetko
se povlače bez odgovarajuće rehabilitacije. Psihološkim savjetovanjem i psihoterapijom
nastoji se vratiti samopoštovanje i motivaciju oboljelome te uklanjanjem dominantnih
simptoma znatno utjecati na uključivanje bolesnika u normalne tijekove društvenog
života, što je glavni cilj rehabilitacije. Podaci upućuju da terapija usmjerena na nesanicu
znatno poboljšava izglede za rehabilitaciju oboljelog od depresije te da predočavanje
higijene spavanja ima slabije rezultate od psihoterapije pri liječenju nesanice. Zbog svega
navedenog, psihoterapijski pristup u liječenju nesanice uputno je uključiti u program
rehabilitacije depresivnog bolesnika.
Sažetak:
U sklopu izbornog predmeta 4.godine studija medicine imala sam priliku voditi intervju
s gospođom koja se niz godina liječi od depresije. Uzrok njezine bolesti seže u rano
djetinjstvo i proteže se na cijeli život. Figuru majke preuzela je nakon njezina rođenja
skrbnica njezine biološke majke. Razvoj ličnosti i samo odrastanje provela je u nezdravom
okruženju u kojem je još kao dijete bila izložena svakodnevnim fizičkim i psihičkim maltretiranjima svoje biološke majke i očuha. Mentalno bolesna sestra bila je centar pozornosti i majčin prioritet o kojoj se i sama pacijentica morala brinuti što je također utjecalo
na brzo odrastanje. S druge pak strane, imala je baku koja je za nju bila jedino utočište
i oslonac tijekom njezina ranog djetinjstva, ali i kasnije kako je odrastala. Poremećeni
odnosi unutar same obitelji zapravo su polazišna točka od koje je osoba cijelog života
prožeta osjećajem manje vrijednosti, krivnje i obveze prema biološkoj majci. Upravo zbog
toga ona se ne osjeća sposobnom prekinuti agoniju i udaljiti se od samog uzroka svoje
bolesti. Tijekom intervjua pročitala je pismo koje je napisala u sklopu psihoterapije. U
njemu raskida veze s majkom i odlučuje se posvetiti svojoj djeci, mužu i okrenuti novu
stranicu svog života. S jedne strane bilo je dirljivo slušati čvrste, odlučne riječi, dok je s
druge pak strane ovim pismom pokazala veliku snagu kojom se osoba rješava sveg tereta
kojeg godinama nosi u sebi. Zvučalo je poput odluke za oslobođenjem vlastite osobe
iz uloge koja joj zapravo ne pripada, već ugrožava njezino zdravlje i narušava odnose u
obitelji koju je izgradila. Držanjem i pristupom koji je imala za vrijeme čitavog intervjua,
uočila sam kako je psihoterapijom uspjela nadograditi neke fragmente ličnosti koji su joj
nedostajali, koji su ju osnažili te time postaje sve više spremna napraviti zaokret u životu
koji će ju dovesti do izlječenja ove česte bolesti naše sadašnjice.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2034
66|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2103
|
| 67
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Primjena narativnog pristupa u skrbi
za mentalnog bolesnika
ŠIMUNOVIĆ D., Pulić E., Šantek V., Njegovan - Zvonarević T.
Zdravstveno veleučilište , Zagreb, Croatia
• Studij radne terapije
Sažetak:
Smislene aktivnosti u svakodnevnom životu izuzetno su bitne za pojedinca , uključujući
osobe s mentalnim poteškoćama. Narativni pristup utemeljen je na Ricoeur-ovoj teoriji
naracije i akcije. Narativna analiza predstavlja tri analitička sloja procesa pridodavanja
značenja: 1. identifikacija priče koja se pojavila 2. interpretacija pridodavanja značenja 3.
teoretsko objašnjenje naracije u akciji. Rijetko je istraživano jedno od fundamentalnih
pitanja na koji način su okupacije i smisao aktivnosti povezani. Brojna saznanja govore
u prilog recipročnog odnosa okupacije i poimanja smisla aktivnosti. Eklund, 2010. ističe
važnost socijalne interakcije, pri čemu razmjena i interpretacija osobnog iskustva i
promišljanja poprima dimenziju smislene aktivnosti. Istraživanja provedena u brojnim
psihijatrijskim centrima identificiraju nužnost sagledavanja pacijentovog iskustva kroz
zajedničko izvođenje aktivnosti s ostalim osobama. Mattingly, 1991. ističe kao male stvari
koje se događaju u svakodnevnom životu mogu biti iznimno moćne u stvaranju veza
između osoba dajući nadu pojedincu u vlastitu samoučinkovitost. Značenje dijaloga na
razini terapeut-bolesnik-grupa bolesnika često se izražava u pripovjednoj formi, jer pojedinci obično traže i stvaraju značenje života kroz pripovijedanje i koriste pripovjedno
rasuđivanje kako bi razumjeli priču kao životno iskustvo. U skladu s narativnom terapijom, značenja nastaju kada osobe stvaraju priče ili dijelove priča u svakodnevnom životu,
kroz proces pridodavanja značenja koji je socijalno, kulturno i povijesno determiniran.
Pojam priče se odnosi na sadržaj pripovijedanja s različitim vremenskim komponentama
(početak, sredina i kraj). S Franklinovog stajališta potraga za značenjem životnog smisla
je konstantna u svakodnevnom životu. Ovo egzistencijalno razumijevanje značenja se
često izražava kao nada ili čežnja, motivacijske forme koje daju snagu pojedincu. Ta snaga
povezuje individue učeći ih životnim vrijednostima, što predstavlja svojevrsni komplementarno suportivni pristup temeljnim terapijskim postupcima. Pojedinac, govoreći o
svojim aktivnostima, konstruira osjećaj sebe (i identiteta) koji je shvaćen u njegovom
širem socijalnom kontekstu, kao i neposredan kontekst razgovora. Narativna terapija
je izuzetno važan oblik terapijskog djelovanja, uzimajući u obzir da ljudi s mentalnim
poteškoćama teško mogu biti društveni i činiti nešto zajedno. Time im nedostaje
mogućnost za iskustvenim mišljenjem o životu, što je bitna odrednica liječenja,
rehabilitacije i resocijalizacije pojedinca.
Putokaz – smjer koji vodi iz depresije
Josipović n. , Mošić Pražetina i., Slivonja đ, Katinić k.
Klinika za psihijatriju, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb
SAŽETAK:
Nakon višegodišnjeg iskustva u institucionalnom radu sa psihijatrijskom bolesnicima
na Klinici za psihijatriju KBC Sestre Milosrdnice prepoznali smo potrebu nastavka
takvog rada i po njihovom otpustu iz bolnice, te smo 2013.godine oformili udrugu kao
dio vaninstitucionalnog liječenja. Udruga “Putokaz” je osnovana s ciljem pojedinačnog i
obiteljskog liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije psihijatrijski liječenih osoba i članova
njihovih obitelji u skladu s općim društvenim interesima, saznanjima te preporukama EU.
U radu ćemo prikazati dosadašnje metode i rezultate izvaninstitucionalnog rada s
psihijatrijskim bolesnicima kao i međusobna iskustva i zapažanja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2223
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2087
68|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 69
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresivni poremećaj u bolesnika s tjelesnim
bolestima, uloga konzultativnog
psihijatra u liječenju
JAGODIĆ T., Vidrih B., Karlovic D., Katinic K.
Klinika za psihijatriju KBC Sestre milosrdnice, Zagreb, Croatia
Sažetak:
U radu će se prikazati retrospektivna studija prevalencije depresivnog poremećaja u prigodnom uzorku pacijenata koji su se liječili od nekog tjelesnog poremećaja na Klinikama
KBC-a Sestre milosrdnice u petogodišnjem periodu. Osim prevalencije depresivnog
poremećaja među psihijatrijskim konzultacijama istražit će se u kojih bolesnika i s kojim
tjelesnim bolestima se depresija češće javlja. Također će se utvrditi i obilježja bolesnika s
tjelesnom bolešću u kojih se javlja depresivni poremećaj za razliku od onih drugih kod
kojih se javlja druga psihijatrijska simptomatologija.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2066
Bilansna depresivna pozicija kod ovisnika
ZORIČIĆ Z.
KBC SESTRE MILOSRDNICE, ZAGREB, CROATIA
• Klinika za psihijatriju
Sažetak:
Učestalost i intenzitet depresivnosti kod ovisnika dobro je znana, te stručno i znanstveno
obrađena pojava. Poznato je da depresija vodi u ovisnost, npr. u alkoholizam i igranje
na sreću žena srednje dobi. Razvijajući ovisnost, kao posljedica psiholoških i somatskih
komplikacija, depresija dodatno komplicira psihopatologiju, otežavajući kliničku sliku te
reducirajući šanse za što potpunijim oporavkom. Ipak, depresivnost kao posljedica bilansnog promišljanja ovisnika nije u tolikoj mjeri niti stručno, niti znanstvemo obrađivana,
a viđamo je često u radu s ovisnikom. Često ovisnik o alkoholu suočen sa somatskim
ili psihološkim propadanjem, zatim ovisnik o drogama, te patološki kockar, s nizom
psiholoških, socijalnih i maritalnih problema nosi teret depresivne bilansne pozicije, koja
demotivacijski djeluje, otežavajući kratke i motivacijske intervencije. S druge strane, po
uspostavi apstinencije od sredstva ili aktivnosti, te poboljšanju psihosocijalne i obiteljske
situacije, depresivnost kao posljedica suočavanja s posljedicama dugo vremena otežava potpuniji oporavak, te nameće pitanje izbora najboljih opcija tretmana za specifičnog ovisnika.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2130
70|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 71
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Povezanost depresije i tumora-serija prikaza
slučajeva
MARČEC M., Filipovića-Grčić l.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Depresija i kvaliteta života u pacijenata s
implantiranim kardioverter defibrilatorom:
prikaz slučaja i pregled literature
ŠERIĆ M.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• STUDENTSKA SEKCIJA ZA NEUROZNANOST
Sažetak:
Depresija je jedna od najčešćih bolesti 21. stoljeća. Prevalencija je u porastu ponajviše
zbog modernog, stresnog i užurbanog, načina života. Smatra se da danas svaka deseta
osoba u svijetu ima šansu oboljeti od depresije. No, nije rijetkost da se u jednog pacijenta
uz dijagnozu depresije nađu i druge dijagnoze kako somatskih tako i ostalih psihičkih
bolesti; primjerice, razne kardiovaskularne, endokrinološke, neurološke, dermatološke,
maligne bolesti, anksioznost, ovisnosti, itd. U većini slučajeva postoji uzročnoposljedična veza: depresija može izazvati pojavnost druge bolesti, ali i obratno; depresija
se može pojaviti kao posljedica, a u tim slučajevima često ostaje neprepoznata ili čak
namjerno zanemarena jer se smatra „manje bitnom“, što je u potpunosti pogrešno. Postoji
i mogućnost da i depresija i komorbiditet imaju zajednički uzrok. U svakom slučaju,
brojne su studije pokazale kako depresija i komorbiditet pridonose smanjenoj kvaliteti
života pacijenata, pogotovo onih u terminalnim fazama somatskih bolesti. Također
postoji višestruko negativan utjecaj depresije na tijek i prognozu druge bolesti te je i dokazano kako istodobno postojanje depresije i komorbiditeta povećava rizik za smrt. Stoga
je izuzetno važno usmjeriti pažnju na prevenciju depresije i na vrijeme prepoznati i ne
ignorirati prisutnost depresije i komorbiditeta radi pružanja adekvatne terapijske pomoći
u vidu ne samo farmakoloških mjera nego i kognitivno-bihevioralne terapije i ostalih
oblika psihoterapija.
Sažetak:
Implantabilni kardioverter defibrilatori (ICD) danas su najučinkovitija metoda liječenja
životno ugrožavajućih ventrikularnih aritmija, čime smanjuju pojavu nagle srčane smrti u
visoko rizičnih pacijenata. Iako je korist ICD-a u poboljšanju tjelesnog zdravlja neosporna,
implantacija za pacijenta predstavlja stresan događaj. Može doći do poteškoća u procesu
psihosocijalne prilagodbe pacijenta na život s uređajem te pogoršanja kvalitete života.
Strah, anksioznost i depresija česti su u tih osoba. Nastaju kao posljedica zabrinutosti za
vlastito zdravstveno stanje, nedovoljne obaviještenosti o operativnom postupku i načinu
rada ICD-a, ograničenjima u svakodnevnom životu te nepredvidljivosti aktivacije uređaja.
Upravo su ta strahovanja i zabrinutosti, posebice nakon iskustva bolnog ICD-elektrošoka,
najviše zadužena za psihološki nemir pacijenta. Cilj je ovog rada prikazati mladu ženu koja
je nakon implantacije ICD-a doživjela brojne i učestale aktivacije uređaja, često praćene
elektrošokom, pokazati na koje se načine se ona nosi s novonastalom životnom situacijom
te naglasiti utjecaj koji je to iskustvo imalo na njeno psihološko stanje. Kroz njen slučaj
i pregled literature istraženo je zbog čega i na koji način implantacija kardioverter
defibrilatora utječe na pojavu depresije, a posljedično i na postimplantacijsku kvalitetu
života tih pacijenata.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2099
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2002
72|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 73
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Post inzultna depresija
Kvaliteta života kod onkoloških bolesnika
Dinko Smilović
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
• Studentska sekcija za neuroznanost
BRAJKOVIĆ L.
KBC Zagreb - Klinika za psihijatriju, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Post inzultna depresija je jedna od najčešćih psiholoških posljedica preboljenog cerebrovaskularnog inzulta (CVI), uz apatiju. Uz psihološke probleme, bolest također negativno
utječe na oporavak motoričkih i kognitivnih deficita, te povećaje mortalitet u oboljelih.
Prevalencija te bolesti je visoka, oko 32%, sa najvišom incidencijom u periodu od 3 mjeseca do godine dana nakon CVI. U ovom predavanju ću prikazati psihološke i neurološke
teorije razvitka post inzultne depresije, epidemiološke pokazatelje i kratak opis bolesti,
rizične čimbenike i markere koji mogu predvidjeti razvitak bolesti, posljedice nelijećene
depresije te studije za prevenciju nastanka bolesti. Također ću prikazati nove inovativne
metode poput elektroakupunkture i terapije glazbom koje se mogu primijeniti za pomoć
oboljelima (uz standardnu terapiju SSRI), te pozitivne učinke remisije bolesti na rehabilitaciju i poboljšanje kvalitete života bolesnika.
Ključne riječi: SSNZ, Post inzultna depresija, CVI, depresija, pregledno predavanje, rTMS,
DCEAS, SSRI, Escitalopram, Fluoksetin,
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2061
Sažetak:
Kvaliteta života, kako je definira SZO, predstavlja pojedinčevu percepciju pozicije u
specifičnom kulturološkom, društvenom te okolišnom kontekstu. Brojni čimbenici koji
doprinose razvoju i održavanju bolesti su u direktnoj i/ili indirektnoj vezi s kvalitetom
života svakog pojedinca. U zapadnim zemljama Europe, kao i u svijetu, mjera kvalitete
života je jedan od osnovnih pokazatelja uspješnosti tretmana i liječenja onkoloških
bolesnika. Brojna istraživanja ukazuju da su onkološki bolesnici izloženi intenzivnom,
dugotrajnom psihološkom distresu i patnji, što neminovno utječe na kvalitetu života.
Kvaliteta psihološkog distresa je u vezi s vrstom malignog oboljenja, stadijem bolesti,
sociodemografskim podacima (prvenstveno s dobi onkološkog bolesnika, potom spolom
i stupnjem obrazovanja) te vrstom tretmana i liječenja. S obzirom na neprepoznatost
i radi nedovoljne brige o psihološkom funkcioniranju bolesnika, nerijetko onkološki
bolesnici razvijaju depresivna stanja i reakcije. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj na
ženama oboljelima od raka dojke je ukazalo da mlađe žene, žene koje imaju gradus 2 i
više pokazuju lošiju kvalitetu života u odnosu na starije žene čiji je gradus bolesti niži od
2. Isto istraživanje je pokazalo da je depresija važan i visoko prediktivan faktor kvalitete
života te je također ukazalo na nužnost psihološkog suporta onkološkim bolesnicima s
ciljem povećanja kvalitete života.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2092
74|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 75
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Mentalna adaptacija na rak — analiza
valjanosti mini MAC upitnika
Poricanje kao zdrav mehanizam obrane
kod pacijenta s karcinomom pluća
BOBAN M.1, Braš M.2, Đorđević V.2, Kralj-Škoc V.3
1 Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi, Zagreb,
Croatia
• Služba za razvoj, istraživanje i zdravstvene tehnologije
2 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu
3 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za onkologiju
MARINIC R., Cigrovski A.
Neuropsihijatrijska bolnica Dr. I. Barbot, Popovača, Croatia
• odjel za Neuroze i granična stanja
Sažetak:
Upitnik mini-MAC (eng. Mini Mental Adjustment to Cancer Scale) sadrži 29 čestica
podijeljenih u 5 kategorija: „borbeni duh“, „beznađe“, „fatalizam“, „anksiozna preokupacija“ i „kognitivno izbjegavanje“. Cilj ovog istraživanja je bio provjeriti metrijske karakteristike upitnika na uzorku pacijenata oboljelih od uznapredovalog raka (bez mogućnosti
kurativnog pristupa). U istraživanju je sudjelovalo N = 46 ispitanika, stupnja bolesti III
ili IV, ECOG = 0-3, prognoze preživljenja 6 do 12 mjeseci; svi ispitanici bili su uključeni
u psihodijagnostički intervju te su zadovoljili na testu kognitivnih sposobnosti (MoCA
test (eng. Montreal Cognitive Assessment)). Faktorska struktura originalnog upitnika
nije se ponovila u slučaju našeg istraživanja, ali dobiveni su psihološki interpretabilni
faktori čija je pouzdanost tipa unutarnje konzistencije visoka (Cronbach α=0,809). Prilikom primjene ovog upitnika trebalo bi voditi računa o uzorku na kojem se primjenjuje i
situacijskim faktorima u trenutku ispitivanja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2104
76|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Sažetak:
Dijagnoza terminalne bolesti izaziva kod osobe različite reakcije. One ovise o strukturi
ličnosti, načinu priopćavanja vijesti, onome tko priopćuje vijest, podršci okoline, obrambenim mehanizmima osobe, stavovima o smrti i životu, obiteljskim prilikama, popratnim
tjelesnim ili psihičkim poremećajima. Jednu od mogućih obrambenih reakcija predstavlja
poricanje. S psihodinamskog aspekta poricanje je maladaptivna obrana kojom se osoba
uvjetno rečeno štiti od prijeteće stvarnosti. S druge strane može se smatrati i načinom
nošenja sa stresom, adaptivnim mehanizmom kojim se osoba šiti od preplavljujućih
osjećaja. U ranoj fazi poricanje se smatra zdravom i očekivanom reakcijom dok kasnije može predstavljati prepreku u pružanju palijativne skrbi. Istraživanja pokazuju na
učestalost poricanja kod pacijenata s karcinomom od 4-47%. U nekim slučajevima se
pokazalo da poricanje može biti konstruktivna obrana. Svrha ovog rada je prikazati
pacijenta oboljelog od karcinoma pluća s poricanjem kao konstruktivnom obranom.
U opisanom slučaju pacijent je promijenio grupnu dinamiku u grupi otvorenih vrata
vođenoj u psihijatrijskoj dnevnoj bolnici. Potrebna su daljnja istraživanja poricanja kao
mehanizma obrane kod pacijenata s terminalnom bolesti te njegova utjecaja na duljinu i
kvalitetu života oboljelih.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2105
|
| 77
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresija i kronična bol
ZORIĆ M.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Depresija kao jedna od najčešćih psihijatrijskih bolesti zauzima velik značaj u medicini
današnjice, narušava zdravlje milijuna ljudi na svijetu, ali negativno djeluje i na njihovu
obitelj i okolinu. Bol s druge strane je najčešći razlog dolaska pacijenta liječniku. Često
se zapravo ova stanja isprepliću, odnosno to su dva stanja koja najviše narušavaju zdravlje
u razvijenom svijetu. Postoje istraživanja koja ih proučavaju sa stanovišta upale-psihoneuroimunologije. Prema toj teoriji ona su uzrokovana upalom u organizmu te se time
mijenja normalni sustav funkcioniranja neuronskih krugova, sustav transdukcije živčanih
podražaja i sustav neurotransmitera. Samim time mijenja se način odgovora mozga na
podražaje. Naime, prije se smatralo da je mozak imunoprivelegiran organ, no istraživanja
su to opovrgnula i pokazala da aplikacija proupalnih citokina uzrokuje bezvoljnost, umor
i može dovesti do sniženog raspoloženja. Značaj je tim veći ako uzmemo u obzir da
kronična bolna stanja npr. tumori, reumatodni astritis, lumboishijalgija itd. zapavo jesu
bolesti s jakim upalnim odgovorom.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2075
Povezanost depresije i tumora –
serija prikaza slučaja
MARČEC M., Filipović-Grčić L.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Depresija i tumor su dvije česte dijagnoze modernog doba. Iako su klinički različite, sve
veća važnost se pridaje njihovoj međusobnoj povezanosti. Kao što tumor izaziva psihički
stres i može dovesti do pojave depresije, tako i depresija može pogodovati nastanku i
daljnjem razvoju tumora. Već sada dostupna su brojna istraživanja koja potvrđuju i rasvjetljuju ulogu depresije u smanjenju obrambenih sposobnosti imunološkog sustava što
depresivne osobe čini prijemčljivijima za cijeli niz bolesti, dok kod onih koji depresiju razviju uz preegzistirajuću bolest dovode do progresije te bolesti. Često se pri liječenju jedne
bolesti zaboravi na moguću pojavnost druge. Više studija pokazalo je kako je zajednička
prisutnost tumora i depresije bila povezana s povećanim rizikom za smrtni ishod. Napravljena je serija prikaza slučajeva pet pacijentica s dijagnozama tumora dojke, Non- Hodgkinovog limfoma i von Hippel-Linadau sindroma kao komorbiditeta depresije. Nastojalo
se dobiti uvid u uzročno-posljedičnu vezu depresije i tumora. Prikazane su povijesti
bolesti pacijentica, s naglaskom na moguće predisponirajuće faktore koji su doveli do
pojave tumora, odnosno depresije, njihova razmišljanja o bolestima te povezanosti istih,
način nošenja s dijagnozama te koliko im je bitna okolina, komunikacija i sustav potpore
koju dobivaju od bliskih osoba te drugih pacijenata koji su se našli u sličnim situacijama.
Potrebna su mnoga daljnja istraživanja međusobnih utjecaja somatskih i psihijatrijskih
bolesti, ali već sada naglasak treba biti stavljen na prevenciju depresije ne samo kao primarne bolesti već kao i komorbiditeta. U tu svrhu uputno bi bilo sve onkološke pacijente
podvrgnuti psihološkoj procjeni kako bi im se na vrijeme pružila odgovarajuća terapija i
potpora, za koju smatramo da bi, osim olakšanja i uklanjanja psihičke bolesti, povoljno
djelovala i na primarnu onkološku patologiju.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2064
78|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 79
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Skala hospitalne anksioznosti i depresivnosti
(HAD) kao skrinig instrument u pacijenata
oboljelih od uznapredovalog raka —
preliminarni rezultati
MAJA B.1, Braš M.2, Đorđević V.2, Kralj-Škoc V.3
1 Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi, Zagreb,
Croatia
• Služba za razvoj, istraživanje i zdravstvene tehnologije
2 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu
3 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za onkologiju
Sažetak:
Cilj istraživanja je bila kritička analiza HAD (eng. Hospital Anxiety and Depression)
skale u populaciji pacijenata oboljelih od uznapredovalog metastatskog raka kod kojih ne
postoji mogućnost izlječenja. Pokušali samo odrediti valjane cut-off vrijednosti, ocijeniti osjetljivost i specifičnost svake pojedine čestice kao i njihovu faktorsku strukturu.
U istraživanju je sudjelovalo N = 46 ispitanika, stupanj bolesti III ili IV, ECOG = 0-3,
prognoze preživljenja 6 do 12 mjeseci; svi ispitanici su zadovoljili na testu kognitivnih
sposobnosti (MoCA test (eng. Montreal Cognitive Assessment)). Unutarnja pouzdanost
čestica je zadovoljavajuća (Chronbah α =0,831) a faktorskom analizom potvrdili smo dvofaktorsku strukturu upitnika. Osjetljivost i specifičnost skala anksioznosti i depresivnosti,
kao i ukupnog rezultata („emocionalna uznemirenost“) nisu zadovoljavajuće. Temeljem
dobivenih nalaza preporučamo oprez prilikom korištenja HAD skale kao skrining instrumenta depresivnosti i anksioznosti u pacijenata oboljelih od uznapredovalog raka.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2221
Okrugli stol “Mediji: prijatelj ili neprijatelj u
sprječavanju depresije”
jergović, b.
Mediji i depresija povezani su na mnoge, izravne i neizravne, pozitivne i negativne načine. Primjerice, izloženost medijima u adolescentskoj dobi u pozitivnoj je korelaciji s povećanim depresivnim
simptomima u mladosti, pogotovo kod mladih muškaraca. Ta je uzročno-posljedična veza neizravna: Izloženost medijima oduzima vrijeme koje bi adolescenti mogli koristiti za razvoj «protektivnih
iskustava koja uključuju aktivan društveni, intelektualni ili sportski angažman». Medije, pogotovo
TV konzumiramo kasno navečer ili noću, kada oni oduzimajnu san, koji je neophodan za kognitivan
i emocionalan razvoj. Među izravnim vezama jake su one preko kulturoloških poruka koje mediji
prenose. Najjači utjecaj medija upravo je na popularnu kulturu, a preko nje taj se utjecaj širi i na dublje vrijednosti, kao što su spolnost ili stav prema različitim rasama ili narodnostima.. Mediji o tim
pitanjima često kreirau jednostavne stereotipske slike. Zna se da utjecaj medija može jačati s duljim
vremnom izloženosti i da od utjecaja na percepciju važnosti određenih tema i na kreiranje agrendi,
može prijećii i na neku vrstu utjecaja na stavove (najčešće je to na učvršćivanje već postojećih ili na
kriranje stavova o onim pitanjima o kojima ih prije toga nije bilo). Izloženost pojednostavljenim
stereotipima kod adolescenata može potaknuti stvaranje negativne ili čak zastrašujuće slike o svijetu,
koja u konačnici može izazvati depresiju. Upravo jak utjecaj medija na popularnu kulturu može poticati i na zdravstveno rizična ponašanja; seksualna, ovisnička ili ona koja se odnose na hranu ili dijetu.
Istodobno, i pomalo paradoksalno, mediji upravo na iste te probleme mogu imati izravan pozitivan
učinak. Primjerice, postoji dosta dokaza da mediji mogu prevenirati pušenje, ili navesti na prestanak
pušenja kod mladih, pogotovo u kombinaciji s drugim načinima anti-pušačke kampanje i tijekom
vremena. I sama količina vremena provedenog s medijima, pogotovo na društvenim medijima potencijalno dovodi do tzv. socijalno-medijske depresije ili društveno-medijske depresije (social-media
depression). Mediji mogu imati i posredan pozitivan utjecaj na depresiju preko nihovog pozitivnog
učinka na zdravstvenu pismenost i informiranost o depresiji . Internet može ojačati ljude koji pate
od depresije pružajući im podatke o nihovoj dijagnozi i o tome kako da se nose s depresijom na lak
način. Mediji mogu imati dobar preventivan učinak, preko zabavnih programa, humora, veslijih
sadraža ili muzike. Biomedicinske studije su potvrdile da smijeh može smanjiti stress, pa se terapija
smijehom pokazala učinkovitom kod oboljelih od depresije i terminalno bolesnih ljudi. Slično
tome, životno pozitivne poruke medija mogu štititi od depresije, a uporaba društvenih medija može
ponditi osjećaj uključenosti u društvo i općenito društvenu komponentu koja također može štititi
od depresije. Okrugli stol na kojemu sudjeluju medijski profesionalci i istraživači medija, novinari
i društveni znanstvenici usredotočen je na pitanja koja proizlaze iz ovog teoretskog konteksta, a
pogotovo na pitanja iz relanosti medija u Hrvatskoj opterećenih mračnim političkim i društvenim
temama, crnom kronikom koja se širi i guta druge, nekada važnije i pozitivnije teme.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2400
80|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 81
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Lavice protiv depresije
Na prvoj crti zdravlja
FACEBOOK GRUPA L.
Facebook grupa, Zagreb, Croatia
BRAŠ M.
KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Lavice su Facebook grupa osnovana 2010. godine s ciljem da poveže žene koje su oboljele
od raka dojke. Zamišljene su kao mjesto gdje će žene razmjeniti iskustva i podržati jedna
drugu u bolesti i nakon nje. U 5 godina prerasla je u grupu koja okuplja više od 100 žena
oboljelih ili liječenih od svih vrsta karcinoma, mjesto gdje su neke žene postale povezane
i prijateljice, mjesto gdje se ne razmjenjuju samo iskustva, nego gdje se nalazi utjeha, šala
ili samo mjesto gdje se može iskukati, ispsovati i izgalamiti. Cilj radionice je pokazati
da grupa podrške može uspješno pomoći u depresivnim stanjima. Prikazat ćemo dva
posta kroz koja se vidi na koji način grupa podrške pomaže u depresivnim stanjima, te
P.P. prezentaciju događaja koje su nas obilježile kao grupu. U budućnosti Lavice očekuju
što manji broj novih članica, te da budemo žive i zdrave i da se uspješno nosimo sa svim
novim izazovima.
Sažetak:
Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku
i komunikacijske vještine (CEPAMET) Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
i Centar Sirius započeli su početkom 2015. godine s projektom Na prvoj crti zdravlja,
kojeg želimo predstaviti na okruglom stolu u sklopu 4. hrvatskog kongresa o prevenciji
i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. U sklopu spomenutog projekta pokrenut će se brojne znanstvene, stručne i javnozdravstvene aktivnosti posvećene
zdravstvenom stanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji
kao i drugih sudionika Domovinskog rata. Osobit će naglasak biti stavljen na psihoedukativne aktivnosti, a uz bogat program radionica i tribina pokrenut će se i niz drugih
multimedijalnih oblika edukacije za zdravstvene profesionalce i širu javnost. Projektu su
se već sada priključile i druge organizacije i institucije iz Hrvatske i inozemstva. U sklopu
projekta osnovan je i Klub sretnih žena, koji će također biti predstavljen na okruglom
stolu, a predstavit će se i nekoliko ambasadora čovječnosti.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2083
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2079
82|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 83
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Život s posttraumatskim
stresnim poremećajem
BRAŠ M.
KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Kako živjeti s ratom uzrokovanim posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP)?
PTSP je kronični i onesposobljujući psihijatrijski poremećaj povezan sa značajnim
stupnjem morbiditeta. Često ima kroničan tijek, uz povratne epizode koje su najčešće
povezane sa izlaganjem multiplim traumama. PTSP se najčešće javlja odmah po traumatskom događaju ili unutar 6 mjeseci, ali se može prvi puta javiti i puno godina nakon
traume. Hoće li netko razviti PTSP nakon traumatičnog iskustva ovisi o više faktora. Na
prvom mjestu su obilježja same traume, kao i obilježja same osobe, a treća značajka koja
ima izrazito važnu ulogu u javljanju simptoma PTSP-a je kvaliteta socijalne podrške
koju osoba ima na raspolaganju u razdoblju oporavka. PTSP je spektralni poremećaj, što
znači da se može javiti u blagoj formi, ali i u vrlo teškim, onesposobljavajućim kliničkim
slikama. Epizode PTSP-a se mogu ponoviti, kao što pojedinci mogu biti izloženi i
novim traumama. Istraživanja ukazuju da oko 40% pacijenata ima kronično stanje, uz
značajan komorbiditet, a novije spoznaje ukazuju da je baš jedna od glavnih značajki
ovog poremećaja kronicitet. Rizik za razvoj s komorbidnih poremećaja je vezan uz
više faktora, npr. uz ozbiljnost traume, spol, obiteljsku anamnezu, osobnu anamnezu i
kompleksnost simptoma PTSP-a. Glavni komorbidni psihički poremećaj je depresija,
koja se javlja gotovo u polovine oboljelih od PTSP-a. Optimalno liječenje PTSP-a važno
je u cilju redukcije simptoma i poboljšanog funkcioniranja i kvalitete života bolesnika.
Primjernjuju se farmakoterapijske, psihoterapijske i socioterapijske intervencije. Psihosocijalna rehabilitacija uključuje intervencije s ciljem pomoći pacijentu da se bolje integrira
u društvo i poveća kvalitetu života.
Klub sretnih žena
CVITIĆ M., Jakšić M.
Klub sretnih žena, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Kratak opis projekta “Klub sretnih žena” namijenjen je okupljanju žena koje su na bilo
koji način vezane za Domovinski rat, bilo kao braniteljice, supruge branitelja, kao one
koje su radile kao civili u ratu, udovice te majke stradalih u ratu. Ideja Kluba je da se
takvim ženama koje su zapravo marginalizirane u našem društvu i o čijim se problemima
nitko ne bavi omogući svojevrsna psihološka potpora, a i radna terapija uz osobe koje
imaju manje-više slična životna iskustva, jer svi mi znamo da je čovjek čovjeku lijek.
Klub je zamišljen kao mjesto gdje će se takve žene osjećati sigurno i sretno, gdje će biti
opuštene, mjesto gdje će barem nakratko moći zaboraviti svoje probleme, a uz takav pristup nadamo se da ćemo barem malo pripomoći u sprječavanju raznoraznih bolesti koje
nastaju kao posljedica tragedija i stresnih situacija kojih je nažalost napretek u životima
tih žena. Mnoge od tih žena su potpuno isključene iz društvene zajednice, veliki postotak
ih je oboljelo od PTSP-a i malignih bolesti. S obzirom da naš zdravstveni sustav za ovu
kategoriju ljudi ne omogućava adekvatnu psihoterapiju i liječenje, klub ima za zadatak uz
stručni monitoring liječnika psihijatara djelovati terapijski na žene članice kluba kako bi
se i lakše uključile u život društvene zajednice. Uz redovito sastajanje, u okviru projekta
provodile bi se razne kreativne radionice, organizirane književne večeri i manifestacije,
večeri sa stručnjacima iz raznih oblasti, a sve to sa svrhom „rješavanja problema na jednom mjestu” te pozitivnog psiho-socijalnog djelovanja na spomenutu skupinu žena. Još
jedan od krucijalnih ciljeva je utjecaj na poboljšanje kvalitete života istih. Slogan kluba:
Sreća koju tražimo izmiče nam, sreća koju pružamo, vraća nam se.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2076
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2080
84|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 85
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
„Šatorom“ protiv depresije
ČUTURA V.1, Glogoški Đ.2, Deur A.3, Klemm J.4, Radoš M.2
1 Glas Koncila, Zagreb, Croatia
2 Udruga 100-postotnih Hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) I. skupine,
Zagreb, Croatia
3 Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, Zagreb, Croatia
4 Udruga specijalne policije iz domovinskog rata, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Svrha rada je prikazati zajedničku poveznicu u ostvarivanju ljudskoga dostojanstva i
težnju vraćanja promijenjenog identiteta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju
braniteljske populacije koja prosvjeduje u Savskoj 66 pod Šatorom u Zagrebu. Spontani
prosvjed stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine uz pomoć branitelja
iz cijele Domovine svraća pozornost da je njihovo dostojanstvo ugroženo, da su žrtva
i agresor izjednačeni, prava umanjena, temelji Domovinskoga rata poljuljani, a time i
same države te njezina identiteta. Mijenjanjem naziva resornoga ministarstva i brisanjem
dijela naziva „hrvatskih branitelja“ nijekanje je identiteta, a samim time i ideala za koji su
se hrvatski branitelji borili, za koji su ostavili dijelove svoga tijela, mnogi izgubili kolege,
ostali bez roditelja, djece, supružnika. U potrazi za povratkom identiteta dogodio se
Šator – Savska 66. Hrvatski branitelj kao pojedinac ne može se oduprijeti sustavu koji
rastače njegove ideale, a time i zadire izravno u oskvrnjivanje njegova identiteta, što ga
čini nemoćnim i depresivnim. K tome, siromaštvo i obespravljenost većine hrvatskih branitelja dovelo je do obolijevanja i morbiditeta, pa tako prema medijskim podatcima više
od 30 000 hrvatskih branitelja umrlo je od 1998. godine s prosječnom starosnom dobi
od 50,9 godina života. Problem je i u nedostatku veteranskih centara koji se prakticiraju
svugdje u svijetu kako bi se o ratnim veteranima brinulo posebno u prevenciji psihosomatskih bolesti. Organiziranje Šatora – Savska 66, kroz zajedništvo, razmjenu životnih
iskustava, svakidašnja druženja s različitim zvanjima i profesijama ‘razbija’ kod pojedinaca
depresivnu životnu sliku, osobito kod onih koji su živjeli u samoći i beznađu. U prvih
osamdeset dan prosvjeda Šator je posjetilo više od 100 000 osoba što je snažna poruka
kako u razbijanju depresije, tako i u težnji osnivanja veteranskoga centra.
Sekundarna viktimizacija u braniteljskoj
populaciji
CRKVENČIĆ Z., Radovančević Lj.
PRIVATNA PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA, Zabok, Croatia
Sažetak:
U radu autori podvrgavaju deskripciji, raščlambi, disputu, komentarima, operacionalizaciji fenomena drugostupnog povređivanja u (hrvatskih) veterana. Prvobitne traume
na bojišnicama PTSP-om i drugim stradavanjima nakon različito dugo vremena oni
kao i branitelji koji nisu primarno manifestirali poremećaje i obolijevanja, bivaju
ponovno viktimizirani razočaranjem, neuvažavanjem, nezbrinjavanjem potrebitih
od strane države i društva. Isto tako, u sekundarnoj obitelji prvenstveno poginulih
i nestalih, raseljenih, eksodiranih, traumatiziraju se djeca, supruge, unuče od strane
njihovog agresivnog, nezainteresiranog, odbacujućeg ponašanja,n avikama i ovisnostima (alkoholom,psihostimulativnim sredstvima) bez njihove krivnje, materijalnom
nezbrinutošću, siromaštvom (nezaposlenost roditelja-branitelja), neimanjem osiguranog
adekvatnog smještaja (stana), ometanjem školovanja, neprimjerenom pripremom za upise
u škole i fakultete itd. Radeći profesionalno s braniteljima, njihovim udovicama i obitelji
u poratnom razdoblju do danas, autori su se uvjerili u iskustvo sekundarnog povređivanja
u hrvatskih veterana. Obiteljsko nasilje, zanemarivanje, indolencija, ignorancija prema
djeci, sve je to posljedica i prvobitnog stradavanja, odnosno, ono traje ispoljavajući se na
djeci i suprugama, kao i na braniteljima samim postupcima zbog nedostatka političke
volje i motivacije da im se adekvatno pomogne (zapošljavanjem, smještavanjem, invali
dninama,zdravstveno,umirovljeničkim nadoknadama i sl.). Zbog neimaštine, branitelji
su primorani da prodaju na buvljacima i sajmovima vojničku opremu (npr. šljemove) pa
svoja odlikovanja i oznake, što je također vid moralne viktimizacije, gubitka digniteta, sve
u referentnom okviru sekundarnog stradavanja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2026
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2006
86|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 87
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Psihoza 4.48
Dječja depresija ili o boli – što dijete boli
Ćosić V., Devčić T., Drokan E., Evđenić D., FABIJANIĆ I., Kovačić J., Luque Akrap L.,
Olujić I., Posilović L., Rožman T., Šivak M., Topolovec L., Škuflić Horvat I.
Učilište Zagrebačkog Kazališta Mladih, Zagreb, Croatia
• Dramski Studio
PARADŽIK Lj.1, Boričević Maršanić V.1, Karapetrić Bolfan Lj.1, Šarić D.1,
Franić T.2, Štimac D.3
1 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia
• Dječja psihijatrija
2 Klinika za psihijatriju, KBC Split, Split, Croatia
3 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia
• Psihijatrija
Sažetak:
Usamljenost, nesnađenost, nepripadanje, različitost, tuga, bol, pritisak, odlazak...
obezljuđeni svijet, sa sve manje su/osjećanja doveli su nas do propitivanja identiteta, naših
puteva, želja, očekivanja koja drugi imaju od nas, i koja imamo od sebe samih. Tko sam ja,
tko je osoba do mene? Komuniciramo li, razumijemo li se, kako percipiramo stvarnost, što
je uopće stvarnost? Čija je percepcija točna? Poznajem li tebe, poznajem li sebe? Što je moje
suštinsko ja? Postojim li? Postojiš li? Zašto? Pitanja lika ispreplela su se s našim osobnim
pitanjima. Krenuli smo od rečenice: “Ja nisam ovdje, niti sam ikada bila.” Tekst britanske
autorice Sarah Kane, koji prikazuje njezinu osobnu bitku s depresijom, služio nam je kao
predložak za propitivanje društva u kojem živimo i nas samih. Koliko nas određuju vrijeme
i mjesto u kojem živimo? Država u kojoj odrastamo, društveno uređenje, besperspektivnost
i nedostatak vizije. Koliko društveni život utječe na osobni? Prije postavljanja predstave
raspravljali smo zbog čega mladi ljudi u našoj okolini oboljevaju od depresije i kako se nose
s njome, što ih navodi na razmišljanje o samoubojstvu. Jedan od izazova u našem radu bio
je prikazati emocije koje lik proživljava: od tuge, razočaranosti, rezignacije do bijesa, ljutnje
i ludila. Da bismo ih mogli prikazati na sceni, bilo je potrebno pronaći situacije i odnose
koji su u nama samima izazvali takve osjećaje, razviti emocionalno pamćenje, upamtiti
osjećaj, te ga kroz lik prenijeti publici. Identificirali smo se s likovima, ali do određenog
stupnja. Bilo je uznemirujućih situacija, koje su u nama izazivale osjećaje tuge, nemoći,
straha. Bilo je važno naći način, kako nakon ulaska u određenu „tešku“ emociju, ostaviti ju u
kazalištu, a ne ponijeti sa sobom. Radili smo vježbe relaksacije, razgovarali, plesali. Humor
je bio ponekad zaštita, ponekad opuštanje. Imali smo priliku zaviriti u svijet osobe koja je
bolesna i njenim očima vidjeti probleme s kojima se susreće u životu. Tekst nam je otvorio
i pitanja o usamljenosti jedinke sukobljene s pravilima institucija, šablonskim rješenjima,
neimanjem vremena, ograničenjima. Jesmo li kažnjeni kad smo bolesni? Postaje li liječnik
bog koji određuje našu sudbinu? Iskustvo rada na predstavi pomoglo nam je u upoznavanju
nas samih, otvorilo nam je mnoštvo pitanja na koje nismo uvijek znali naći odgovor. Pitanja
osobnosti, društva u kojem živimo, kao i pitanja o depresiji i ljudima oboljelima od depresije.
Može li im se pomoći i kako. Cilj nam je bio publici približiti unutrašnji svijet depresivne
osobe, potaknuti na promišljanje o sebi, svojoj suosjećajnosti i razumijevanju drugačijih.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2101
88|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Sažetak:
Klinička slika depresije kod djece i adolescenata razlikuje se tijekom različitih razvojnih faza.
Tjelesni simptomi koji nemaju organsku podlogu su vrlo česti kod mlađe, ali i starije djece
te adolescenata; povezani su s internaliziranim simptomima, posebno anksioznim i depresivnim poremećajima, te su često njihov prvi znak. Oko 70% djece i adolescenata s depresijom
iznosi somatske pritužbe, a njihova učestalost raste s težinom depresije neovisno o stupnju
anksioznosti. Pojavnost tjelesnih simptoma u okviru depresivnog poremećaja kod djece i
adolescenata determiniraju biološki i psihološki čimbenici. Biološki čimbenici odnose se na
promjene u neurotransmiterskim sustavima (serotonin, noradrenalin) i nociceptivnim putevima. Psihološki čimbenici uključuju intrapsihičke konflikte, učenje neadekvatnih obrazaca
ponašanja uz potkrepljenje i modeliranje od stane okoline, a prema sistemskoj teoriji obitelji
tjelesni simptomi kod djece imaju određenu“funkciju” unutar obiteljske dinamike, pri čemu
najčešće reflektiraju obiteljsku disharmoniju. Mlađa djeca svoja negativna emocionalna stanja
(tuga i strah) zbog ograničenih verbalnih sposobnosti manifestiraju neverbalno plakanjem,
odsutnošću osmjeha, izbjegavanjem konakta očima, oskudnom ili povišenom motoričkom
aktivnošću, tjelesnim pritužbama. S porastom dobi povećava se kod djece verbalno izražavanje
promjena raspoloženja, kao i ostalih emocionalnih, vegetativnih i kognitivnih simptoma
depresivnog poremećaja. Somatizacija predstavlja oblik emocionalne i socijalne komunikacije
pri čemu se djeca i mladi opisujući duševne doživljaje zbog nezrelosti psihičke strukture služe
tjelesnim simbolima. Djeca sa somatizacijskim smetnjama i njihovi roditelji usmjereni su
na tjelesne bolesti i medicinske probleme, učestalo traže liječničke preglede, dijagnostičke
pretrage, zahvate i hospitalizacije. I od strane somatskih liječnika somatizacija je često neprepoznata, odnosno psihološka uzrokovanost tjelesnih simptoma, te se dugotrajno nastavljaju
dijagnostičke pretrage pri čemu psihičke smetnje progrediraju. U velikom broju pokušaja suicida kod mladih, najčešće djevojaka, postoje anamnestički podaci o dugogodišnjim somatizacijskim smetnjama, opsežnoj somatskoj obradi, ali i izostanku psihološke i psihijatrijske procjene
i liječenja. Tjelesni simptomi za koje nije utvrđena organska etiologija su često rani simptom
depresivnog poremećaja kod djece i adolescenata te trebaju biti signal za pažljivu psihosocijalnu procjenu djeteta i odgovarajuće intervencije unutar zdravstvene i psihijatrijske skrbi.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2008
|
| 89
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Rana adolescencija, nenamjerne
ozljede i depresivnost
Perić K.1, Davidović N.2, Boričević Maršanić V.3, Dodig Čurković K.4, Tomac A.5,
Paradžik Lj.3, FRANIĆ T.1
1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Croatia
2 KBC Split, Split, Croatia
• Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia
4 KBC Osijek, Osijek, Croatia
• Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku
5 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu
Sažetak:
U ranoj adolescenciji postoji značajan razvojni jaz između intenziviranja emocionalnih
stanja i ponašanja koja prate hormonalne promjene puberteta i ovladavanja kognitivnim i
emocionalnim vještinama suočavanja koje se razvijaju s kortikalnim razvojem tijekom kasne
adolescencije i rane mladosti. Ovaj jaz rane adolescente prepušta promjenama i nestabilnosti raspoloženja uz iskrivljenu interpretaciju iskustava; slabu prosudbu i suočavanje
oslonjeno na emocije i afekt. Iz navedenog je jasno da su adolescenti ranjiva skupina sklona
različitim rizičnim ponašanjima u koja se mogu svrstati i nenamjerne ozljede koje predstavljaju značajan javnozdravstveni problem. Ozljede su vodeći uzrok akutnih zdravstvenih
problema među adolescentima u razvijenim zemljama, a s medicinskim i drugim posljedicama adolescentne ozljede nameću značajan teret društvu. Ozljede također možemo
interpretirati kao marker za visoko rizične adolescentne stilove života koji uključuju više
rizičnih ponašanja i povezanost sa zdravstvenim posljedicama. U RH se godišnje barem
jednom ozljedi oko 50% dječaka i oko 40 % djevojčica u ranoj adolescenciji. Nenamjerne
ozljede se u literaturi često povezuju s psihopatološkim stanjima. Riječ je uglavnom o
eksternalizirajućim ponašanjima. Istraživanja o mogućoj povezanosti nenamjernih ozljeda s
internalizirajućim poremećajima poput depresivnosti su znatno rjeđa. Cilj ove prezentacije
je prikazati i interpretirati rezultate istraživanja povezanosti nenamjernih ozljeda i depresivnosti u ranoj adolescenciji. Uzorak je 803 djece u dobi od 12-14 godina. Uz sociodemografske podatke, depresivnost je mjerena Skalom depresivnosti, nenamjerne ozljede su
procjenjivane pomoću pitanja iz Upitnika o zdravstvenom ponašanju djece školske dobi.
Iskustvo zlostavljanosti i depresija
ŠTIMAC D.1, Buljan Flander G.1, Profaca B.1, Španić A. M.1, Dodig-Ćurković K.2,
Boričević Maršanić V.3, Tomac A.4, Franić T.5
1 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia
• Dječja psihijatrija
2 KBC Osijek, Osijek, Croatia
• Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Osijeku
3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Croatia
• Dječja psihijatrija
4 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu
5 KBC Split, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Splitu
Sažetak:
Depresija i zlostavljanje djece u fokusu su društvenog interesa, što potvrđuje i značajan
broj provedenih studija koje ispituju ulogu iskustva zlostavljanja u djetinjstvu u etiologiji
depresije te potencijalnu povezanost različitih oblika zlostavljanosti i depresije. Cilj
provedenog istraživanja je ispitati razlikuje li se izraženost depresivne simptomatologije
kod djece ovisno o tipu zlostavljanja kojemu su bila izložena. Uzorak istraživanja činio je
klinički uzorak zlostavljane djece i djece koja su svjedočila nasilju u obitelji uključene u
obradu Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (N=659). Od ukupnog broja djece, 49
je bilo fizički zlostavljano, 118 emocionalno zlostavljano, 176 seksualno zlostavljano te je
316 djece svjedočilo nasilju u obitelji. Rezultati su pokazali da je kod četvrtine ukupnog
uzorka djece prisutna povišena depresivna simptomatologija, pritom je najveći postotak
djece s povišenom depresivnosti prisutan kod seksualno zlostavljane djece. Najmanji
postotak povišene depresivnosti prisutan je kod djece koja su svjedočila nasilju u obitelji
u odnosu na ostale vrste zlostavljanja. Dobiveni rezultati komentirat će se iz perspektive
tretmanskih mogućnosti i prevencije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2018
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2221
90|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 91
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Primjena lijekova u liječenju depresije
dječje i adolescentne dobi
Prevencija dječjeg suicidalnog ponašanja –
iskustva iz školske prakse
DODIG-ĆURKOVIĆ K.1, Groznica Hržić I.1, Franić T.2, Boričević Maršanić V.3, Štimac
D.4, Tomac A.5, Petek Erić A.1, Ćurković M.6, Paradžik Lj.3
1 Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Osijeku, Osijek, Croatia
• Klinički odjel za dječju i adolescentnu psihijatriju, Osijek
2 Klinika za psihijatriju, Medicinskog fakulteta u Splitu, KBC Split, Split, Croatia
3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Croatia
4 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia
5 Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb,
Croatia
6 Dom zdravlja Osijek i Medicinski fakultet u Osijeku, Osijek, Croatia
MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ A.
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Katedra za psihologiju
Sažetak:
Činjenica je da je sve više djece i adolescenata depresivno kao i da posljedice neliječene
depresije značajno utječu na funkcioniranje praktički u svim područjima njihovog života. U
liječenju se kombiniraju brojne psihoterapijske tehnike, ali i terapija lijekovima. U slučajevima
kada izostane odgovor na psihoterapijske tehnike ili kod težih depresivnih epizoda, a posebno
kod depresija sa psihotičnom simptomatologijom ili pojačanim rizikom od suicida, potrebna
je primjena i lijekova. Pojava teške depresije u adolescentnoj dobi obično je uvod u kasniji
bipolarni poremećaj. Najčešće u planiranju odabira lijeka imaju prednost takozvani selektivni
inhibitori ponovne pohrane serotonina, a s obzirom na popratne druge simptome (psihotični
simptomi, samoozlijeđivanje, autoagresivnost i sl) u obzir dolazi povremeno i primjena
antipsihotika. Naša iskustva u radu sa djecom i adolescentima prednost daju upravo ovoj
skupini antidepresiva, iako u obzir dolaze s obzirom na kliničku sliku i druge mogućnosti. Vrlo
je važno prije svega postaviti dobru kliničku sliku, procjeniti težinu samih simptoma te uz
dobru titraciju i prije svega pažljivo monitoriranje i sveukupno praćenje kako psihičkoga tako
i fizičkoga statusa djeteta odnosno adolescenta postići najbolji mogući učinak. Važno je prije
svega imati dobru podršku od strane obitelji, bilo roditelja ili nekog drugog sa ciljem da se kontinuiranom terapijom i suradljivošću postigne željeni učinak. Iskustvo nas je u radu naučilo
da dijete samo po sebi nije “umanjena verzija odraslog čovjek” i u skladu sa time pristupamo
u odabiru lijeka, doze, načinu titriranja kao i planiranju praćenja određenih parametara ( RR,
EKG, laboratorijski pokazatelji, TT i sl). Osim toga, uz pomoć standardiziranih psihijatrijskih
skala radimo procjenu na početku, mjesec dana nakon tretmana i završno nakon 6 mjeseci
tretmana. Cilj ovog rada je prije svega ukazati da je potrebno i opravdano ponekad u liječenju
uzeti u obzir uporabu lijekova, u ovom slučaju posebno antidepresiva, i smanjiti sve veći utjecaj
ne-stručnjaka ili laika na upravo ovo osjetljivo područje psihijatrije.
Sažetak:
Unazad nekoliko desetljeća sve su brojnija istraživanja u svijetu kojima se pokušava
razumjeti, definirati i objasniti dječje i adolescentsko suicidalno ponašanje, posebice
prepoznavanje presuicidalnih simptoma. S obzirom na predviđanja da će do 2020. godine
u svijetu biti milijun i pol samoubojstava na godinu od kojih sve više (pre)adolescentskih,
prevencija suicida je prioritetan zadatak javnog zdravstva i čitavog društva. Iskustva iz
anglosaksonskih zemalja potvrđuju da postoji nekoliko načina primarne i sekundarne
prevencije suicida u osnovnim i srednjim školama. Pritom, stručnjaci mentalnoga zdravlja
za učinkovitu borbu protiv suicida i destigmatizaciju naglašavaju pravilno i dovoljno
dugotrajno izvođenje takvih programa prevencije kao i njihovo sinergijsko, zajedničko
djelovanje. Školsko okružje omogućava brojne načine prevencije suicida od kojih su
najčešći: utvrđivanje/otkrivanje razine suicidalnog rizika učenika (grupnom uporabom
standardiziranih dijagnostičkih mjernih instrumenata u razredima, primjenom individualnih razgovora i povezivanjem s obitelji učenika te ustanovama mentalnog zdravlja); psihoedukacija za različite subgrupe u školi (za učenike, roditelje, liječnike školske medicine
i cjelokupno školsko osoblje); - obrazovanje i jačanje mreže tzv. vratara (engl. gatekeeper)
educiranih neprofesionalaca (volontera) pomagača (školskih vršnjaka-tinejdžera i/ili
odraslih pomagača (učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa); te kontinuirana uporaba
treninga socijalnih vještina (vođenjem radionica aktivnog slušanja, asertivnosti, emocionalne pismenosti, rješavanja sukoba nenasilnim metodama i sl.). Iako dio stručnjaka
pomagačkih profesija programe prevencije suicida u školama smatraju kontroverznom
temom, ipak prevladava stajalište o važnosti implementacije (što konkretnijih) procedura
u školske kurikulume. Smatra se da bi tako institucionalizirane sveobuhvatne strategije
prevencije pridonijele mobiliziranju i održavanju kontinuiteta pomaganja u školama,
posebice brojnim učenicima s poteškoćama koji sami ne traže pomoć.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2095
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2005
92|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 93
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresivnost adolescenata – što znamo i što
bismo trebali znati
Obilježja namjernog trovanja lijekovima kod
maloljetnih osoba
JAKOVINA T., Tomac a., Frgačić t.
KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu
JAKUŠIĆ N., Rešić A., Klobučar A.
Klinika za dječje bolesti Zagreb, Zagreb, Croatia
• Poliklinika za dječju i adolescentnu psihijatriju
Sažetak:
Adolescencija je složeno i dugotrajno razvojno razdoblje tijekom kojeg su promjene raspoloženja fiziološke i očekivane. No, intenzitet i učestalost fizioloških oscilacija raspoloženja ne utječe značajnije na funkcioniranje adolescenata. Poremećaji
raspoloženja u adolescenata imaju vrlo šarolike obrasce manifestiranja. Simptomi
poremećaja raspoloženja mogu se manifestirati kroz tzv. korelate, odnosno simptome koji
prevladavaju kliničkom slikom, a ne klasificiraju se kao primarno simptomi poremećaja
raspolođenja. Nadalje, simptomi ne dosižu nužno sindromalnu razinu, kako u svojoj brojnosti tako i intenzitetu, da bi bila postavljena jasna dijagnoza poremećaja raspoloženja.
Ova “miješana“, nejasna, klinička slika može odvući pažnju na površne, trenutno najintenzivnije simptome od suštinskog problema. Najčešće se radi o nekom obliku agresivnog
ponašanja (prema sebi ili prema van), školskom neuspjehu, izbjegavanju škole (markiranje, ostanak kod kuće), naglom prekidanju i izbjegavanju do tada poželjnih aktivnosti, itd.
U prezentaciji prikazujemo rezultate istraživanja psihopatoloških fenomena u adolescenata koji su došli na prvi pregled kod dječjeg i adolescentnog psihijatra (N=150) i
uspoređujemo ih sa općom populacijom.
Nužno je cjelovito promatrati i razumijevati individualne karakteristike samog adolescenta, okolnosti i iskustva tijekom odrastanja, te aktualne osobne i realitetne okolnosti u
kojima se zbivaju smetnje koje nadilaze fiziološku razinu.
Budući da komplikacije razvijenih poremećaja raspoloženja narušavaju sve razine i aspekte funkcioniranja i kvalitetu života (uz realan autoagresivni i suicidalni rizik), potrebno je
da roditelji i profesionalci koji se bave adolescentima (od nastavnika u školama, suradnih
struka do zdravstvenih radnika) budu dobro informirani i educirani kako bi se na vrijeme
moglo provesti adekvatne preventivne i kurativne mjere.
Sažetak:
U radu se analiziraju 23 slučaja namjernog trovanja lijekovima maloljetnih osoba liječenih
u Klinici za dječje bolesti Zagreb tijekom 2014. godine. Osobe su iz područja Zagreba
i Zagrebačke županije. Među njima bila su 4 suicidalna pokušaja. U 18 slučaja radilo se
o prvom trovanju u životu, jednom o trećem, te u 4 slučaja podaci o broju trovanja nisu
bili pouzdani. U 18 slučaja osobe su već imale neki premorbidni psihički poremećaj (F
32, F 92, F 93, F 91, ...), a u 5 slučaja nisu nađeni podaci koji bi na to upućivali. Lijekovi
koji su korišteni u svim su slučajima bili na dohvat ruke pacijentima. U 11 slučaja radilo
se o lijekovima pacijenata i to većinom psihijatrijskim, a u 12 slučaja lijekovi su pripadali
članu obitelji. Pacijenti nisu dvoumili oko količine, uglavnom bi popili onoliko koliko bi
im bilo pri ruci. U 22 slučaja trovanja radilo se o ženskoj populaciji. Prosječna dob bila je
15,5 godina, a najmlađa osoba imala je 11 godina. U 18 slučaja pacijente je dovezla HMP,
a u 5 slučaja roditelj(i). Najveća frekvencija dolazaka bila je krajem polugodišta i krajem
školske godine (14), dok je tijekom ljetnih i zimskih praznika bio samo po jedan slučaj.
Naši pacijenti su uglavnom učenice četvorogodišnjih srednjih škola (8), a od njih čak 5
pohađa gimnaziju. Većina od 23 učenika u školi postiže srednje rezultate, te uglavnom
nemaju dodatnih izvannastavnih aktivnosti. Žive u obitelji s oba roditelja (12), jednim
roditeljem (9), odnosno ne žive s roditeljem (2). Prosječni ekonomski status obitelji
ispitanika procijenjen je kao ispodprosječan prema prosječan. Odnosi unutar obitelji u
16 slučaja opisani su kao jasno narušeni. Sa somatskog aspekta svi su pacijenti uspješno
zbrinuti, a prosječna duljina liječenja u našoj Klinici bila je 2,6 dana. Nakon otpusta sa
pedijatrije nastavljen je neki od oblika psihijatrijskog liječenja: kroz stacionar (6), dnevnu
bolnicu (2), ambulantu (15).
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2091
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2133
94|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 95
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Starost i depresija
Kandić-Splavski b., Sladić Rimac d., Kanisek s., Barać i.,
SAŽETAK
Cilj: Cilj istraživanja bio je ispitati pojavnost i razinu depresivnosti među osobama starijim od 65 godina, u
Osječko-baranjskoj županiji. Pri tome se htjelo specifično ispitati pojavnost depresivnosti kod starijih osoba,
s obzirom na spol, dob, stručnu spremu, bračni status, roditeljstvo, način stanovanja (vlastiti dom, dom za
starije i nemoćne osobe), razloge smještaja u dom za starije i nemoćne, vrstu i učestalost socijalnih kontakata,
te razinu mogućnosti brige za sebe.
Metode: U istraživanju je sudjelovalo ukupno 517 ispitanika. Istraživanje je organizirano od strane Centra
za koordinaciju palijativne skrbi Osječko-baranjske županije i Doma zdravlja Osijek. Provedeno je putem
Odjela za palijativnu skrb i Patronažne službe u tri županijska doma za starije i nemoćne, u ordinacijama
obiteljske medicine Doma zdravlja Osijek te u Udruzi aktivnih umirovljenika. U istraživanju je sudjelovalo
517 ispitanika, 290 (56%) ispitanika iz doma za starije i nemoćne te 227 (44%) ispitanika koji stanuju u
vlastitom domu. Kao instrument istraživanja korišten je anketni upitnik (sociodemografski podaci, razina
mogućnosti brige o sebi) i Gerijatrijska skala depresivnosti. Istraživanje je provedeno od listopada do
prosinca 2014. godine.
Rezultati: Depresivnost je utvrđena među 356 (69%) ispitanika. Pri čemu su 245 (47%) umjerene, a
111 (22%) teške depresivnosti. Među starijim osobama u Osječko-baranjskoj županiji teška je depresivnost
češća u ispitanika nižeg stupnja obrazovanja (p<0.004), udovaca (p=0.004), te ispitanika koji imaju djecu
(p=0.004). S obzirom na spol nešto je veća depresivnost kod ispitanika muškog spola 122 (72%) u usporedbi sa ženama 230 (66%), pri čemu nije utvrđena značajna razlika. Nije utvrđena značajna razlika u pogledu
smještaja, depresivnost je utvrđena kod 158 (69%) ispitanika koji stanuju u vlastitom domu te kod 198 (68%)
ispitanika koji stanuju u Domu za starije i nemoćne. Teška depresivnost značajno je više izražena u ispitanika
kojima djeca rijetko dolaze (p=0.019) te onih koji pri aktivnosti samozbrinjavanja moraju uključiti pomoć
druge osobe ili su potpuno ovisni o pomoći drugih (p<0.001). Depresivnost je značajnije prisutna kod
ispitanika koji su u dom otišli zbog nemogućnosti organizacije skrbi u vlastitom domu (p<0.001). Potrebu
za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) ispitanika od čega značajnije ispitanici bez depresivnosti i sa
teškom depresivnosti (p=0.005).
Zaključak: Temeljem rezultata provedenog istraživanja moguće je zaključiti: depresivnost je prisutna
kod dvije trećine ispitanika. Značajno više su u teškoj depresivnosti ispitanici nižeg stupnja obrazovanja
te udovci. Način smještaja i spol ne utječe značajno na pojavu depresivnosti. Teška depresivnost prisutna
je kod ispitanika ovisnih o tuđoj pomoći te kod onih kojima djeca rijetko dolaze. Depresija u ljudi starije
životne dobi učestala je i zabrinjavajuća, često neprepoznata, neophodno je ozbiljno, sistematično i stručno
pristupiti ovom problemu i posvetiti se prepoznavanju simptoma depresivnosti te njenoj prevenciji.
Uzimajući u obzir rezultate ovog istraživanja koji ukazuju na visok postotak ispitanika sa potrebom za
psihološkim savjetovanjem neodgodiva je potreba uvođenja adekvatnih Savjetovališta, poput ovog koji je
otvoren u Domu zdravlja Osijek.
Ključne riječi: starije osobe, Gerontološka skala depresivnosti, psihološka savjetovališta
Grupe samopomoći u zajednici
SEDIĆ B.1, Šimunović D.2
1 Zdravstveno veleučilište, Zagreb, Croatia
• Studij sestrinstva
2 Zdravstveno veleučilište, Zagreb, Croatia
• Studij radne terapije
Sažetak:
Na popisu deset oboljenja koja imaju bitan utjecaj na radne sposobnosti pet je mentalnih, a najviše mjesto među njima zauzimaju depresija i alkoholizam. Stoga je Odjel za
mentalno zdravlje pri SZO 1997. godine pokrenuo poseban program čiji je cilj upozoriti
na utjecaj mentalnih poremećaja koji su sve rasprostranjeniji, s posljedicama jednako
pogubnim kao kod organskih oboljenja. Ciljevi programa su pružanje pomoći u razvoju i
potpori mentalnom zdravlju, ljudskim pravima i legislativi, pri čemu se naglašava koncept
mentalnog zdravlja u zajednici, gdje svaki član zajednice pridonosi uključivanju osobe s
mentalnim poremećajem među druge članove društva. W. Rutz, savjetnik za mentalno
zdravlje SZO, smatra kako je «mentalna bolest odraz poremećaja u zajednici i zajednica mora biti uključena u njezino rješavanje». Isti autor smatra da je cijena zdravlja,
odnosno bolesti, onih koji su bolesni i koji će umrijeti mnogo veća nego što se to može
danas predvidjeti. Neki proračuni (SZO) pokazuju da je čak do 40 posto svih troškova
za zdravlje vezano uz stres, depresiju i druge mentalne poremećaje. Grupe samopomoći
jedan su od oblika pomoći osobama u zajednici, organizirane kao dobrovoljne organizacije osoba koje se redovito sastaju kako bi razmijenile informacije i pružile si podršku
i sustavnu pomoć u prevladavanju zajedničkih problema te predstavljaju moćno oružje
u pružanju prilike za stjecanje novih socijalnih vještina. Svrha rada je ukazati na važnost
grupa samopomoći kao neizostavnog organizacijskog oblika pružanja skrbi osobama s
psihičkim poremećajima u zajednici te potaknuti osnivanje grupa za oboljele i obitelji
oboljelih kao i onih grupa kojima je primarni cilj unapređenje mentalnog zdravlja i prevencija mentalnih poremećaja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2036
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.krivo
96|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 97
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Podrškom protiv depresije
PAVIĆ J.
Zdravstveno veleučilište Zagreb, Zagreb, Croatia
• Studij sestrinstva
Sažetak:
Pravodobna pomoć i podrška bolesnima i nemoćnima može prevenirati ili ublažiti
depresivne poremećaje i brojne druge psihičke patnje koje značajno utječu na kvalitetu
života. Suvremeni statistički podatci govore da je depresija najčešći psihički poremećaj
od kojeg u svijetu oboljeva više od sto milijuna ljudi, a u Hrvatskoj oko dvjesto tisuća,
a procjene su da još najmanje toliko pati od raznih oblika anksioznosti, zabrinutosti,
straha. Među vodećim uzrocima depresije nalaze se siromaštvo i kronične tjelesne bolesti.
Prema istraživanjima Eurostata, stopa siromaštva u Hrvatskoj je oko 32%. Udio oboljelih
od depresije koji boluju od kroničnih tjelesnih bolesti kreće se od 14 do 56%, ovisno
o prisutnosti boli, vrsti i trajanju bolesti. Prema objavljenim statistikama oko 55.000
do 60.000 hrvatskih građana koji imaju invaliditet pati od nekog simptoma depresije.
Svrha rada je prikazati različite oblike podrške protiv depresije kod osoba s kroničnim
bolestima i invaliditetom. Budući da je siromaštvo jedan od značajnih uzroka somatskih
bolesti i invaliditeta, bit će prikazane najčešće potrebe kao i vrste pomoći siromašnima i
nemoćnima. Nadalje, istraživanja pokazuju da se podrška okoline, uključujući i članove
skupina za potporu, pokazala učinkovitom te je bila podjednako djelotvorna u liječenju
depresije kao i kognitivna bihevioralna terapija usredotočena na usvajanje novih obrazaca
razmišljanja i ponašanja. Stoga je u prevenciji i liječenju depresije neophodna podrška
suportivnih grupa, udruga pacijenata, ali i neizostavne aktivosti senzibilizacije javnosti o
prepoznavanju i potrebama najvulnerabilnijih članova društva. Ključne riječi: depresija,
kronične bolesti, podrška, siromaštvo
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2031
Prepoznavanje suicidalne depresivne osobe
u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj službi možemo li bolje?
Družijanić J., Bakoš M., Rastovac M., HALLER F.
Zavod za hitnu medicinu Sisačko-moslavačke županije, Sisak, Croatia
• Edukacijski i simulacijski centar
Sažetak:
Izvanbolnička hitna medicinska služba (iHMS) susreće se u svakodnevnom radu s
osobama s brojnim prethodno dijagnosticiranim i nedijagnosticiranim psihijatrijskim
stanjima. Analizom podataka sakupljenih kroz elektronički sustav pohrane dokumentacije Zavoda za hitnu medicinu Sisačko-moslavačke županije (SMŽ) za razdoblje od
godinu dana prikazujemo učestalost pojave pacijenata s dijagnozama raspona F32-F33
(Depresivne epizode i Povratne depresivne epizode) koji samostalno ili od strane druge
osobe potraže pomoć od županijske iHMS. U razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2014.
hitni timovi zabilježili su 16388 intervencija na području SMŽ, te 35526 ambulantnih
pregleda. U samo 0,002% slučajeva intervencija (30) postavljena je dijagnoza iz spektra
F32-F33, te u 0,0009% (33) slučajeva pregleda ambulantnih pacijenata. Kroz elektronske nalaze od ukupno 63 slučaja evidentirano je upućivanje 16 pacijenata obiteljskom
liječniku, a 21 pacijent je upućen u psihijatrijsku ustanovu, od čega 20 dobrovoljno, dok je
1 osoba prisilno hospitalizirana. U samo 17 od ukupno 63 dokumentacijska lista pregleda
pacijenta evidentiran je anamnestički podatak koji bi odgovarao probiru o postojanju
sklonosti samoozljeđivanju ili samoubojstvu. Niti jedan nalaz nije evidentirao bodovnu
procjenu “SAD PERSONS scale” ili neki drugi klinički alat procjene. Iz navedenih podataka zaključujemo da su depresivni poremećaji suboptimalno prepoznati, a onda i kada su
prepoznati nisu primjereno rizično procijenjeni. Smatramo da je potrebna bolja edukacija
liječnika u iHMS u prepoznavanju, dijagnosticiranju i procjeni rizika depresivnih pacijenata, kao i razvijanje protokola ustanove. Unatoč ograničenim podacima o učinkovitosti i
validiranosti procjenskih ljestvica poput “SAD PERSONS scale”, u dinamičnom i vremenski
kratkom kontaktu s pacijentom u iHMS potreban je algoritamski pristup u kojemu će se
liječnik moći osloniti na validirani klinički alat primjerene osjetljivosti i specifičnosti.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2128
98|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 99
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Moderno društvo i redefiniranje
terapijskih procedura
TARABIĆ B. N.
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Psihologija
Sažetak:
Promatrano iz evolucijske perspektive, fenomenološki slične kliničke manifestacije depresije
možemo, ovisno o njihovom uzroku opisati kroz stupanj njihove adaptivnosti. Moderno
je društvo osjećaj sigurnosti pojedinca u vidu jasnog položaja i očekivanja spram njegove
budućnosti, zamijenilo konceptom ‘’slobode izbora’’, individualizma i hedonizma.
Današnji, ‘’individualiziran’’, pojedinac, bez adekvatne socijalne podrške, suočen sa
pretjeranim zahtjevima od strane poslodavca, neizvjesnosti u pogledu vlastite budućnosti,
nezadovoljan nedostatkom podražavajućih intimnih odnosa i brojnim drugim dimenzijama svakodnevnog funkcioniranja, a bez mogućnosti za ‘’bijeg’’, neminovno posustaje.
Depresija pacijenata novog vala tako uistinu predstavlja adaptivni oblik bijega iz stresne
situacije i povik za pomoć, a psihijatrijske ustanove pružaju svojevrstan azil od teške
svakodnevice – i to primarno bilježeći zamjetan priljev pacijenata iz opće populacije, bez
ranijih psihijatrijskih odstupanja. Raste broj situacija gdje bazična vjerovanja i pogled na
stvarnost nisu pogrešni već u skladu s objektivnim stanjem. Upravo objektivnost uzorka
depresije današnjeg pojedinca nužno redefinira pristup samoj terapiji, zahtijevajući oboje
u kliničara i u pacijenta razvoj novih i specifičnih vještina suočavanja i mehanizama
distorzije realnosti. Medikamentnozna terapija još uvijek opravdano predstavlja temeljni
stabilizator, no psihoterapijski pristupi usmjereni na korekciju pogrešnih bazičnih vjerovanja i pogleda na stvarnost postaju manje efikasni. Upitna je i mogućnost distrakcije
i pronalaženja novih izvora zadovoljstva, a temeljni cilj tretmana postaje resocijalizacija
pojedinca te njegovo funkcionalno osposobljavanje za suočavanje sa stresnim životnim
događajima. Postavlja se i pitanje moralno upitnog kognitivnog restrukturiranja uz
pomoć kojeg pacijent prihvaća svoju realnost takvom kakva jest, gaseći adaptivne reakcije,
a u cilju prevencije relapsa i povratka u sustav.
Depresija i društvo
FABIJANIĆ I.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
U današnjem društvu postoji slika „idealnog čovjeka“ koji je sretan, bogat, uspješan,
privlačan, i svi teže postati i biti takvi. Jesu li očekivanja društva prevelika? Ljudi iz tog razloga često nose „masku“, boje se pokazati da u nečemu nisu uspjeli i osjećaju golem pritisak. U društvu se oboljele od depresije, distimije, ali i drugih oblika psihičkih poremećaja
često percipira kao trajno nesposobne za rad i kvalitetno funkcioniranje unutar zajednice.
Zbog toga je sve teže prepoznati osobe koje pucaju pod pritiskom, pate i obolijevaju. To
je posebno štetno zbog toga što je ključ liječenja depresije upravo rano obraćanje liječniku
i traženje pomoći, a upravo ovdje neposredna i šira zajednica oko bolesnika može i treba
imati odlučujuću ulogu. Prvi korak je shvatiti da postoje osobe koje trebaju pomoć, a boje
se potražiti istu. Društvo treba podučiti kako prepoznati znakove depresije i kako takvim
osobama pružiti pomoć i podršku. Druga ključna stvar je destigmatizirati depresiju. Kada
bi ljudi naučili što je uistinu depresija, manje bi bilo onih koji osuđuju i odbacuju oboljele,
jer bojimo se onoga što ne razumijemo. Umjetnost može igrati veliku ulogu u upoznavanju javnosti s problemom. Primjerice, u kazalištu se može prikazati predstava koja se
bavi temom depresije, u kojoj će glumci utjeloviti depresivnog bolesnika s kojim se neki
pojedinci možda nikada nisu susreli. Nakon predstave, stručnjak će educirati gledatelje te
im pružiti priliku da upitaju što ih još zanima. Ovaj pristup je zanimljiv jer se predstava i
razgovor mogu prilagoditi publici bilo koje dobi. Na taj način efektivno bi se sve buduće
generacije moglo senzibilizirati u ovom smislu i jednom za svagda skinuti stigmu s depresije i niza sličnih bolesti.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2074
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2120
100|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 101
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Edukacija i kompetencije multidisciplinarnog
profesionalnog tima u pristupu depresiji
Metode i motivi samoubojstava u antičkom
društvu
ĆAĆIĆ P.
Medicinski fakultet, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ A.
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Katedra za psihologiju
Sažetak:
Danas znamo da je depresija povezana s čitavim nizom somatskih bolesti, bilo da je njihov
uzrok ili posljedica. Istraživanja pokazuju da genetska predispozicija ima bitnu ulogu u
razvoju ovog poremećaja. Također, veliki broj precipitirajućih društvenih čimbenika i
životnih situacija ima ulogu u razvoju depresije. Kompleksna etiologija, šarolika klinička
slika i oskudna dijagnostika čine depresiju vrlo složenim patološkim entitetom. Stoga je
logično razmišljati o uključenju stručnjaka s raznih područja u njezino dijagnosticiranje,
liječenje, praćenje i proučavanje. Dakako, pristup akutnoj egzacerbaciji depresije ima
za sada samo jedan uspješan vid liječenja, a to je farmakoterapijski. No, u fazi oporavka
kombinacija farmakoterapijskog, psihoanalitičkog i radnoterapeutskog pristupa pokazala je znatno bolji uspjeh. Multidisciplinarni pristup trebao bi uključivati medicinske
stručnjake iz psihijatrije, ali i neurologije, radiologije i farmakologije. Psihijatri su ključni
za akutnu terapiju depresije, farmakoterapiju te psihoterapiju. Farmakolozi bi u suradnji
s psihijatrima trebali poboljšati i modificirati ljekove i njihovu primjenu. Radiolozi i neurolozi će se, koristeći podatke psihijatara i uz njihovu pomoć prilikom snimanja moždane
aktivnosti, moći kvalitetnije pozabaviti pronalaženjem patoanatomskog supstrata depresije te eventualnom manipulacijom njime. U multidisciplinarni tim bi trebalo dodati i
javnozdravstvenu komponentu s ciljem informiranja javnosti i smanjivanja predrasuda
koje ovim pacijentima otežavaju rehabilitaciju i reintegraciju. Podaci raznih istraživanja
govore da je ovakav, multidisciplinarni, pristup liječenju depresije znatno uspješniji, a
neki od profesionalnih timova čak u svome sastavu nemaju liječnika, što cijeli postupak
liječenja čini jeftinijim.
Sažetak:
Suicid je postojao oduvijek, u svim društvenim uređenjima i kod pripadnika svih klasa.
Za tumačenje tog složenog i zagonetnog fenomena (unatoč relativnoj nepouzdanosti
različitih povijesnih izvora) potrebno je vratiti se u prošlost. Samoubojstvo se u starom
Rimu i Grčkoj gledalo ponajprije kroz prizmu filozofije. O tom činu su u antici izricana
potpuno suprotna stajališta. Tako su starogrčki filozofi Sokrat i Platon suicid smatrali
posve neprihvatljivim, uz iznimke pri pitanjima obeščašćenja ili proživljavanja velikih
životnih tragedija. Platonov učenik i mislilac Aristotel samoubojstvo nije smatrao
neprihvatljivim, ali ga je osuđivao kao izraz unutarnje (moralne) nesređenosti čovjeka. U
stoičkom se pak učenju samoubojstvo definiralo kao jedini put prema osobnoj slobodi i
miru. Razumijevanje suicida bilo je prepuno ambivalencije te je taj čin bio i tabuiziran i
apoteoziran. Demonstracija svjetonazora i (životne) filozofije antičkih suicidanata bila
je vidljiva upravo odabirom metoda i motiva samoubojstava. Motivi samoubojstava u
antici bili su brojni te su se mogli pronaći u različitim filozofskim i sudačkim raspravama.
Opravdavani su različitim razlozima, a najčešće očuvanjem osobnog dostojanstva i časti
(lat. pudor) i izbjegavanjem boli i tuge (lat. desperata salus). Što se načina izvršavanja
samoubojstva tiče većina siromašne populacije staroga Rima, poput robova, odabirala je
različite „vulgarne“ metode poput skoka u ponor Etne, ispijanja otrova, samospaljivanja
ili vješanja. Dostojanstveno gladovanje do smrti (grč. karteria, lat. inedia) kao pasivan
oblik samoubojstva odabirali su stariji i bogatiji, najčešće liječnici ili filozofi. Iako je od
antike do danas prošlo mnogo vremena, čin suicida se kao transkategorijski fenomen i
danas promatra sa stanovitom dozom mistifikacija uz stalno prisutne moralne dileme.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2030
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2096
102|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 103
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Uloga profitnog i neprofitnog sektora
u pristupu depresiji
DUJMOVIĆ D.
Medicinski fakultet u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Profitni sektor, dakle razna poduzeća, kako državna tako i privatna, još uvijek ne shvaćaju
u potpunosti da su kao dio zajednice dužni sudjelovati u interakciji s brojnim bolesnicima,
pa tako i onima oboljelima od depresije. Pojedinci oboljeli od tog poremećaja često se
doživljavaju kao lijeni, dok se oni s depresijom u povijesti bolesti ili depresijom kao razlogom bolovanja teže kasnije zapošljavaju zbog stigme koja prati ovaj psihički poremećaj,
a posljedica je neinformiranosti javnosti o njegovoj pravoj prirodi. Stoga je moguće
rješenje za ovakve situacije bolje informiranje cjelokupne javnosti o depresiji, njenim
mogućim uzrocima, ali i učinku na oboljele, njihove obitelji i šire okruženje. Neprofitni
sektor, poglavito kroz djelovanje raznih udruga i volontera, s druge strane pomaže oboljelima. Udruge oboljelih mjesto su nalaženja potpore i učenja o vlastitoj bolesti te kako
se nositi sa svakodnevnim poteškoćama koje ova bolest donosi. Također, udruge poput
„Lavica“, gdje si žene oboljele od raka pružaju međusobnu podršku, važna je za prevenciju
i rano otkrivanje depresije kroz uzajamno povjeravanje gore spomenutih bolesnica, a to je
utoliko važnije zato što sve više postaje jasna veza između depresivnog poremećaja i niza
onkoloških entiteta. Glavni problem je na koji način zainteresirati profitni sektor kako bi
on prepoznao korist koju može imati od raznih društvenih akcija. Humanitarne organizacije zbog niskog budžeta nemaju priliku reklamirati se i na taj način privući pažnju šire
javnosti, a imaju sve veću ulogu unutar društva. Iz tog se razloga u posljednje vrijeme sve
više povećava uloga neprofitnog marketinga koji pokušava pomoći udrugama u ostvarenju
cilja. Još jedan problem s kojima se susreću neprofitne organizacije kod realizacije je manjak volontera i entuzijasta. Mnogi se prijave, ali rijetki su oni koji ostaju do kraja. Međutim,
postoji svijetla točka u svemu ovome, a to je sve veći broj mladih i osviještenih ljudi koji
nesebično volontiraju i pomažu udrugama te na taj način predstavljaju uzor na koji bi se i
mi ostali trebali ugledati. Možda javnost napokon shvati da volontiranje i sudjelovanje u
humanitarnim organizacijama nije dodatna aktivnost, već sastavni dio života.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2098
Depresija u ozračju duhovnosti
GRUDEN V.
KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
sažetak:
Pođimo od činjenice da je depresija narcistički poremećaj u kojemu je autoagresija
dominantna vrijednost bolesnika. Narcistički poremećaj snažno se suprotstavlja pokušaju
promjene te je stoga, u mnogim slučajevima, uspjeh bilo koje psihoterapijske tehnike
upitan. Jedan je suicidalni bolesnik u svojemu diplomskome radu zaključio da je suicid
jedini izraz samostalne odluke jer u svim okolnostima od rođenja do smrti, uključujući i
ta dva događaja nešto ili netko drugi odlučuje za nas. Duhovnost je mogućnost otklanjanja takve narcističke obrane. Duhovnost obuhvaća transcedenciju koja je otporna na
logiku i „mudrost“. U duhovnosti nalazimo prihvaćanje određenih sadržaja bez argumenata i pravila. Relativiziraju se posebno one vrijednosti koje su, zbog njihova neostvarenja,
uzrokovale depresivnu reakciju. Relativiziranje ne pripada mehanizmima obrane kao što
bi npr. mogle biti negacija ili reaktivna formacija. Relativiziranje ne poništava vrijednosti
nego ih cijeni kao skale koje vode prema kvalitetnijem ustroju osobnosti što je optimizam
koji se suprotstavlja autoagresiji. Cilj našega rasta nije određen. On je proces. Mi ga ne
poznajemo. Mi vjerujemo u njega. Tzv. stvarnost postaje percepcijom. Odnosi s okolinom su prilagodbe koje omogućavaju komunikaciju. U radu s depresivnim bolesnikom
osnovna je pretpostavka kvalitetni kontratransfer. Kvalitetni kontratransfer posjeduje
psihoterapeut koji je usvojio osnovni princip duhovnosti koji se, kako je već spomenuto,
ne oslanja na logiku i pravila nego je riječ o dinamičnom usvajanju vrijednosti. Takav
psihoterapeut stalno promatra i korigira svoje emocionalne reakcije te ih prilagođuje
bolesnikovim sposobnostima i spremnosti za promjene. Pri tome je bitan čimbenik
identifikacija sa psihoterapeutom („Ne liječi metoda nego psihoterapeut“). Tijekom
psihoterapijske seanse psihoterapeut, osluškujući (više emocionalno nego intelektualno)
bolesnika paralelno osluškuje sebe. Psihotrapeut doživljava bolesnikove probleme u široj
dimenziji no što mu je bolesnik sposoban to verbalizirati. Osluškujući sebe on prepoznaje
svoje reakcije koje su najprimjerenije u vođenju seanse, prihvaća ih i usmjeruje prema
bolesniku. Psihoterapeut se susreće sa sobom i izvan seansi i, oslobođen predrasuda i
krutih pravila, dopušta svojim asocijacijama da ga oblikuju u kvalitetniju osobnost. Pored
vlastite izgradnje prepoznaje i usvaja stavove koji se odnose specifično na određene bolesnike kao i ostale životne upite. Kroz duhovnost psihoterapeut se prepušta optimističkom
usmjerenju ostvarujući takvo prepuštanje i usmjerenje i kod svojih bolesnika.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2111
104|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 105
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Od Freuda – do Lise Miller: Psihološka
perspektiva povezanosti depresije i
religioznosti
FUSIĆ L.
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Odsjek za psihologiju
Sažetak:
Depresiju povezujemo s gubitkom smisla, a upravo je smisao jedan od zajedničkih
nazivnika svih religija i duhovnosti. Otkako je psihologije, otada je i pitanje povezanosti
religioznosti pojedinca i njegovog psihičkog zdravlja i blagostanja. Cilj je predavanja
pružiti opći pregled statusa religioznosti u psihološkim istraživanjima duševnog zdravlja,
od začetaka do najnovijih neuroznanstvenih i longitudinalnih nalaza. Prvi rezultati metaanaliza Batsona i Ventisa (1982) pokazali su nejednoznačne rezultate, međutim nakon
uzimanja u obzir koncepata religioznih orijentacija Allporta i Batsona, rezultati postaju
jednoznačni i na neki način pomiruju postavke brojnih psihologa koji su se do tada bavili
tom temom: od Freuda i Skinnera koji su zauzimali negativan stav prema religioznosti, do
Allporta, Jamesa i Frankla koji su tvrdili da je religioznost bitan faktor duševnog zdravlja.
Kasniji su nalazi potvrdili da religioznost može imati terapijsko djelovanje kod depresije (Ćorić, 2003), a Jakovljević (2013) u peterodimenzionalnom modelu razumijevanja
depresivnog poremećaja navodi duhovnu dimenziju. Najnovija istraživanja podržana
su neuroznanstvenim nalazima, odnosno pokazuje se da je debljina korteksa u lijevim i
desnim parijetalnim i okcipitalnim regijama, središnjem frontalnom režnju desne hemisfere te cuneusa i precuneusa u lijevoj hemisferi povezana s osobnom važnosti religioznosti
(Miller, 2014). Također se pokazuje da osobna važnost religioznosti ili duhovnosti može
biti zaštitni faktor protiv relapsa depresivnog poremećaja, pogotovo kod odraslih s osobnom poviješću ili s poviješću depresije roditelja (Miller, 2012). Prikazani nalazi dovode
do zaključka kako je religioznost nezaobilazan čimbenik u pristupu depresiji – njezinom
razumijevanju i liječenju.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2117
Duhovnost i depresija u svjetlu
kršćanske antropologije
GRGAT K.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Duhovnost i depresija, ovako postavljeni jedno pored drugoga, djeluju kao antiteza, ali istovremeno, stavljeni zajedno bude neizbježan tračak nade. U kršćanskom smislu, duhovnost je život
u Kristu, put rasta u ljubavi prema Njemu, s ciljem zajedništva s Bogom, tj. svetost, a sastoji
se, uz pomoć milosti, u pročišćavanju našeg uma i volje da budu u skladu s mudrošću i voljom
Božjom. Depresija je kompleksna bolest, koja se ne događa samo na razini emocija nego zahvaća
i ostale mentalne i fizičke aspekte života dajući osjećaj očaja i beznađa. Čovjek je racionalno
(traži istinu), relacionalno (stvoreno za odnose ljubavi i sebedarivanja) i slobodno biće koje teži
dobru. Čovjek je dušom i tijelom jedno biće. Zato i pristup čovjeku mora biti komplementaran
i s više apekata, jer se čovjeka ne može rastaviti na proste faktore. Činilo bi se da pravi vjernik ne
može i ne pati od depresije. Problem toga uvjerenja je da ono ne gleda depresiju kao kompleksnu bolest, a i u suprotnosti je s evanđeljem. Neki od svetaca patili su od depresije cijeloga života,
ali su zadržali onu nutarnju radost vjere. Duhovnost može čak biti i uzrok depresije, što sigurno
ovisi o načinu pogrešnog prakticiranja koje korelira s ličnosti i iskustvima osobe. S druge
strane depresija može narušavati duhovnost, ali duhovni život prije svega narušava grijeh. Zato
ispovijed daje veliku utjehu osobi jer ju u samoj biti Bog oslobađa grijeha i više ih se ne spomije,
što ni jedna psihoterapija ne može donijeti. S druge strane, ispovijed samu patologiju ne može
liječiti, ali može biti komplementarna, pogotovo ako je terapeut vjernik. On, držeći se svojih
kompetencija, može u svom radu svjetlom vjere spoznavati da je ljudska osoba stvorena dobra,
iako pala i ranjena, ali otkupljena i pozvana na život s Bogom. Bog sve može okrenuti na dobro.
Prakticiranje vjere smanjuje rizik od depresije i pomaže pacijentima da se brže oporave od depresivnih epizoda. Također smanjuje rizik suicida; vjera podiže pogled iz skučenog pogleda ovoga
života prema slavnoj budućnosti, života s Bogom – koji mi je bliži nego ja samome sebi, koji
me nikada nije napustio i koji je uvijek uz mene. Vjera, nada i ljubav pomažu izdržati situacije
koje bi se u suprotnom mogle činiti nepodnošljive. Depresija je trpljenje. A trpljenje je u svijetu
također prisutno da u drugima oslobodi ljubav, upravo to nesebično darivanje osobnoga “ja“ u
korist drugih ljudi. Zato je potreban rad sviju, ljudi različitih kompetencija na osvjetljavanju
problema depresije sa znanstvenog pogleda, jednako tako s humanog pristupa bolesnicima, a
oba s ljubavlju.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2073
106|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 107
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Klinička i duhovna depresija
GRAHOVAC-FEDEŠIN I.
Duhovnik u palijativnoj skrbi, Lipovljani, Croatia
Sažetak:
Depresija, kao sve češći i vrlo ozbiljan poremećaj modernog čovjeka, odlikuje se ponajviše
nedostatkom volje za “pokretanjem” u bilo kojem smislu. Sve postaje beznadno i
besmisleno. Nužno je, u razgovoru s pacijentom, nakon više ponovljenih “a zašto?” doći
do pitanja koja se tiču samog egzistencijalnog sukusa ljudskog bitka na zemlji, razloga
zašto je dobro činiti dobro i zašto nam je u normanim okolnostima to dovoljan poticaj na
djelovanje. Ovaj rad se bavi idejom da je u duševnim poremećajima, poput depresije, centralni problem da naš mozak i funkcionira prilično dobro no depresivni poremećaj nam
stavlja na oči naočale vrlo pogrešne dioptrije te nam iskrivljuje realnost i šalje pogrešnu
sliku. Zahvaljujući prilagodljivosti našeg mozga on s vremenom prihvaća tu sliku kao
ispravnu i suživljuje se s njom. Međutim, ako samo utječemo na mozak i njegove procese
u liječenju depresije još uvijek nam ostaju naočale s pogrešnom dioptrijom, a njih jedino
možemo skinuti ako nađemo nešto što djeluje na oboje, i intrapsihički i interpersonalno,
a jedino biće s tom moći i utjecajem je Bog, ne kao placebo efekt ili retorička motivacija,
nego kao pravi pokretač našega djelovanja. No zbog ljudske sve veće otuđenosti od bilo
kakvog pojma Boga i anksioznosti, koju smo sami sebi umislili da je poniženje za ljudski
ego da nas motivira neko više biće, stvaramo crnu rupu u svojoj svijesti koja nas pretvara
u robote koji čine stvari jer su tako programirani, a kada se zapitamo zašto, nastaje muk
jer se bojimo odgovora. Bježeći od samih sebe, svojih najdubljih temelja, stvaramo si
duhovnu depresiju jer nošeni ponosom ne želimo priznati kako bježanje od pojma Boga
je ustvari bijeg od vlastitog sebstva, od samoga sebe.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2038
108|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Utjecaj duhovnosti i religioznosti na brzinu
oporavka u oboljelih od depresije
MIHALJEVIĆ S.1, AUKST-MARGETIĆ B.2, KARNIČNIK S.1, VUKSAN-ĆUSA B.2
1 Opća bolnica Virovitica, Virovitica, Croatia
• Odjel za psihijatriju
2 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihijatriju
Sažetak:
Uvod: Duhovnost i religioznost su se u nizu istraživanja pokazale zaštitnim čimbenicima
za psihičko zdravlje. Ličnost je povezana s nastankom i tijekom depresije, kao i s
duhovnošću i religioznošću, ali njihova međusobna povezanost te odnos prema oporavku
od depresije neistraženi su. Cilj: Ovim istraživanjem pratili smo brzinu oporavka od
depresije u oboljelih od depresivnog poremećaja u odnosu na duhovnost i religioznost
te dimenzije ličnosti prema psihobiološkom modelu. Metode: Osim sociodemografskog
upitnika ispitanici su ispunjavali samoocjenske skale za depresiju (BDI), za duhovnost
(WHOQOL-SRPB), za religioznost (DUREL), te upitnik ličnosti (TCI). Praćeno je
99 ispitanika kroz godinu dana. Rezultati: Više izražena duhovnost utjecala je na brži
oporavak od depresije u oboljelih od depresije za razliku od religioznosti koja se nije
pokazala značajnim prediktorom oporavka od depresivnosti. Dimenzija temperamenta
izbjegavanje štete bila je tijekom cijelog praćenja značajan prediktor oporavka. Zaključak:
Duhovnost i dimenzija izbjegavanje štete značajni su prediktori oporavka od depresije
tijekom godinu dana praćenja u oboljelih od depresije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2013
|
| 109
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Klasična glazba i psihijatrijski bolesnici
Depression and art
MILOVAC Ž.1, Mihanović B.2, Filipčić I.1, Caratan S.1, Gajšak T.1
1 Psihijatrijska bolnica ‘’Sveti Ivan’’ , Zagreb , Croatia
• hitni odjel
2 Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
VUK PISK S.1, Filipčić I.1, Barun I.2, Racz T. B.2, Vuk S.2
1 Psychiatric Hospital ‘’Sveti Ivan’’, Zagreb, Croatia
• Acute female department
2 Academy of Fine Arts, Zagreb, Croatia
• Art Education Department
Sažetak:
Muzikoterapija predstavlja upotrebu glazbe unutar razvijajućeg odnosa klijenta i terapeuta kako bi poboljšali zdravlje na fizičkoj, psihičkoj, socijalnoj i emocionalnoj razini.
To je psihoterapijska metoda koja koristi glazbenu interakciju kao sredstvo komunikacije
i izražavanja. Cilj terapije je pomoći ljudima sa psihičkim bolestima razvijati odnose i
rješavanje onih stanja koja nisu u mogućnosti izraziti na verbalnoj razini. Istraživanja su
pokazala da je Muzikoterapija dodatna terapija depresije i raznih drugih psihijatrijskih
poremećaja. U suradnji sa Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu izradili smo program pod nazivom „Glazbena radionica” u sklopu Kluba pacijenata Zajedno u Psihijatrijskoj bolnici “ Sveti Ivan “. Program se sastoji od radionica u kojima nastavnici i studenti
Muzičke akademije ili drugi profesionalni glazbenici u našoj bolnici jednom tjedno
održavaju koncerte klasične glazbe za naše bolesnike. Nakon koncerta klasične glazbe
psihijatrijski bolesnici se okupljaju u grupi bolesnika. Grupnu psihoterapiju provodi
grupni terapeut. Grupe su otvorenog tipa i novi članovi mogu se pridružiti u bilo kojem
trenutku. Bolesnici verbaliziraju osjećaje koje su doživjeli tijekom slušanja glazbe, govore
o svojim sjećanjima i senzacijama. Ovaj materijal se koristi kao dio terapijskog procesa
i omogućuje bolje razumijevanje i zrcaljenje na interpersonalnoj razini. Radionice su
zamišljene kao timski rad glazbenika , odjelnih psihijatara, psihijatara grupnih terapeuta
i ostalog osoblja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2127
110|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Sažetak:
Art therapy is based on the idea that creative process of art production has healing and
life-enhancing abilities, and represents a form of nonverbal communicating of one’s
thoughts and feelings. Similar to other forms of psychotherapy and counseling, it is
used to encourage personal growth, increase self-understanding, and assist in emotional
reparation.Emphasis on the therapeutic aspects of art in the act of creation is considered
a form of art therapy. In cooperation with the Academy of Fine Arts in Zagreb, we have
created a program titled “The World and I / I and the World” as part of the Club of
Patients at “Sveti Ivan” Psychiatric Hospital in Jankomir. The program consists of several
cycles of art workshops for both hospital and ambulatory patients.Within the same cycle,
the workshops are substantially different, complement each other and form a special
experience aimed at establishing the intrapersonal and interpersonal communication.
The introductory workshopsare followed by workshops that allow participants intensified expression in terms of understanding oneself and relationships with the others, as
well as an insight into the past and present emotional experiences. The final workshops
complete the experiences from the previous workshops and allow the participants to
create a positive outlook for the future. The workshops are intended as teamwork of the
workshop leaders (faculty at the Academy of Fine Arts), psychiatrists, psychologists and
other staff members.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2067
|
| 111
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Art terapije i depresija
ŠEFČIĆ M., Janković Shentser M., Janković J.
POTICAJ – udruga za kvalitetan razvoj djece i mladih, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Kao sve češće stanje vezano za životne i društvene okolnosti, depresija u uvjetima ekonomske krize postala je dio svakodnevice sve većeg broja građana. Takav trend kretanja
mentalnog zdravlja-bolesti zahtjeva daleko veću brigu nego što je to slučaj u Hrvatskoj.
Kako se intenzitet depresivnih stanja kreće od blagog osjećaja tuge, žalosti, bezvoljnosti,
beznađa pa do potpunog odustajanja od bilo kakvog djelovanja ili od života, izuzetno je
važno otkriti njenu pojavu što ranije i pomoći u zaustavljanju njenog razvoja, otkrivanju
mogućih područja, nekada i prkrivenih interesa, takvim stanjima pogođenih osoba. To je
moguće posebno uspješno korištenjem kreativnih aktivnosti koje su izuzetno dobar aktivator zdravih dijelova ličnosti i odgovarajućih mentalnih procesa, kao i nalaženja putova
prevladavanja depresivnih tendencija još na razini povišene razine konativnih faktora,
sprečavanja razvoja depresivnih stanja, koja će u slučaju izostajanja odgovarajućih oblika
pomoći prerasti u ozbiljne depresivne poremećaje i na razini psihoze. U tom kontekstu
art terapija i njene metode i tehnike posebno su vrijedne jer mogu dati veliki doprinos
u prevenciji, liječenju i održavanju stanja remisije kod osoba opterećenih depresijom u
remisiji. U radu se prezentira pristupanje primarnoj i sekundarnoj prevenciji različitih
psihosocijalnih poremećaja kod djece, liječenju depresivnih poremećaja kod odraslih
u hospitalnim uvjetima, ali i mogućnostima koje art terapija pruža u izvanbolničkom,
preventivnom i djelovanju na održavanju liječenih depresija u kontekstu komunalno
psihijatrijskih nastojanja. Prezentiraju se i likovne produkcije djece uključene u male
kreativne socijalizacijske skupine kao i odraslih pacijenata tijekom liječenja u uvjetima
bolničkog tretmana.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2085
Uloga umjetnosti u liječenju i rehabilitaciji
depresivnog bolesnika-prikaz slučaja
BOKULIĆ E.1, Mikulec S.1
1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
2 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Studentska sekcija za neuroznanost
Sažetak:
Depresiju kao jedan od vodećih svjetskih javnozdravstvenih problema većinom liječimo
farmakoterapijom i psihoterapijom. Art-terapija pripada grupi kreativnih terapija,
zajedno s terapijom glazbom, plesom i pokretom ili glumom. Takve kreativne terapije
pomažu izražavanju emocija te rješavanju unutarnjih konflikata čime nadopunjuju druge
vrste liječenja različitih psihičkih poremećaja. Svrha ovoga rada je pokazati na primjeru
pacijenta-umjetnika što umjetnost i kreativnost mogu učiniti u procesu rehabilitacije
i prevencije depresije. S druge strane, možemo pratiti što znači oduzeti mogućnost
bavljenja umjetnošću osobi koja je posvetila tome cijeli svoj život. Pacijent, po zanimanju
kostimograf, stradava u dvije prometne nesreće nakon kojih osjeća konstantne bolove u
ramenu, glavobolju i vrtoglavicu. U procesu liječenja pacijent prolazi 5 operacija ramena,
više od 2500 fizikalnih terapija, uzima opioidne analgetike kako bi umanjio bol. Zbog
toga se povlači u sebe, bol počinje upravljati njegovim životom i pati od nesanice. Brojne
tegobe ometaju ga u svakodnevnom funkcioniranju te čak razmišlja o odustajanju od
profesionalnog rada. Dolazak psihijatru to mijenja te se potiče njegovo ustrajanje u
radu. Radost i veselje koje pacijent osjeća pri stvaranju svojih radova pomaže mu olakšati
simptome. Ovim radom želimo istaknuti art-terapiju kao pristupačnu komplementarno- suportivnu metodu u liječenju depresije. Tehnike art-terapije odnosno umjetničke
aktivnosti pomažu pojedincu da slikanjem vizualizira svoje unutarnje, podsvjesne konflikte, eksternalizira ih, ponovno proživi i razriješi u radu s terapeutom. U ovome slučaju
kreativni rad ujedno omogućuje pacijentu vraćanje u svakodnevnicu jer je on osnova
njegovog profesionalnog uspjeha.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2028
112|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 113
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Art terapijski pristup likovnom radu
kod hospitaliziranih osoba s
dijagnosticiranom depresijom
JANKOVIC SHENTSER M.
Udruga “Poticaj”, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Rad se bavi procesima kod osoba s dijagnosticiranom depresijom tokom četiri mjeseca
primjene art terapijskih tehnika u milieau psihijatrijske bolnice. Art terapija kao psihoterapijski proces koristi slikovni svijet pojedinca kako bi korisniku pomogli doći do
osobnih značenja i razumijevanja vlastitih intrapsihičkih procesa. Likovni izraz otvara
nesvjesne unutrašnje, manje kontrolirane sadržaje te ih čini dostupnim kroz realizirano
likovno djelo, koje postaje simboličan prostor u kojem se eksternaliziraju emocije i subliminalni psihički procesi te se istražuju različite solucije problema i postavljaju temelji
za njihovo transponiranje u svjesno. Svaka emocija, konflikt ili kompleksni psihički
proces ima svoju vizualnu formu u imaginacijskom svijetu osobe, svjesnom ili nesvjesnom.
Njihom eksternalizacijom dobijaju se informacije na osnovu kojih korisnik uz proradu
psihoterapeuta može doći do uvida u značenje i uzroke patoloških procesa i obrazaca, a
onda i do puteva suočavanja s njima i njihove integracije. Grupne radionice s elementima
art terapije vođene su u obliku otvorenog studija, nedirektivno, te su uključivale osobe
s različitim dijagnozama. Rad se odvijao u grupi, ali individualno prema ritmu koji je
odgovarao pojedinoj osobi - autoru likovnog djela, temama i elementima koji su izvirali
iz sadržaja, te materijalima koje je autor izabirao. Mogućnosti izražavanja su varirale od
vrlo kreativnog, likovnog do grafičkog, dijagramskog crteža, a odgovarao je trenutnoj fazi
bolesti, situaciji s obzirom na hospitalizaciju, podršku izvan bolnice i većinom njihovim
osjećajem “izgubljenosti” u svijetu, što se može protumačiti njihovim stvarnim nestabilnim statusom i stigmatizaciji u socijalnoj sredini, strahom vezanim za neizvjesnost ishoda
bolesti i nastavka života izvan ustanove. Tijek ovih procesa bit će ilustriran likovnom
produkcijom osoba s dijagnozom.
Zdrava ljubav kao preduvjet zdravlja
VUKOJA I., Bagarić L., Njavro L., Antunović R., Brizar I., Šulc I.
Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Ne postoji jedinstvena definicija ljubavi, ali je nedvojbeno da je zdrava ljubav preduvjet fizičkog, psihičkog, duhovnog i socijalnog blagostanja, a samim time i preduvjet
cjelokupnog zdravlja. S logoterapeutskog stajališta postoje tri dimenzije ljubavi. Fizička
komponenta predstavlja nagonsku komponentu koja brine o produženju ljudske vrste,
psihička komponenta je prisutna u fazi zaljubljenosti u kojoj vidimo bitne odlike ljudske
osobe te se približavamo psihičkoj unutrašnjosti osobe u koju smo zaljubljeni. Ljubav se
u potpunosti očituje kroz duhovnu dimenziju koja svjesno uključuje tjelesnu i psihičku
komponentu, te se kroz duhovnu dimenziju odlučujemo za osobu u svim njenim dimenzijama radi njezine jedinstvenosti. Pošto je logoterapijska premisa da je duhovna komponenta čovjeka neovisna o bolestima te nužno zdrava, tako je i ljubav doživljena kroz
duhovnu dimenziju nužno zdrava. Duhovna dimenzija ljubavi je svevremenska i neovisna
je o svim promjenama fizičke i psihičke komponente koje se protokom vremena događaju.
Logoterapija ističe pet izrazitih opasnosti za ljubav. Ubrzan životni tempo ističe pitanje
gubitka životne orijentacije i smisla uz stvaranje osjećaja egzistencijalnopg vakuuma, uz
zatvoren krug tempa kao uzročnika ovisnosti i neuspjela pokušaja samoizlječenja. Pretjerana seksualiziranost je neuspjeli pokušaj ostvarivanja ljubavi kroz samo fizičku dimenziju
što dovodi do psihičke patnje i izoliranosti duha. Dosada je jedan od vodećih faktora
u razvoju psihičkih smetnji i destrukcije ljubavi, jer čovjek u besmislu provodi vrijeme.
Negativističan stav i pretjerano potenciranje negativnog u potpunosti prožimlje čovjeka
izravno ugrožavajući sve njegove dimenzije. Manipulirana nemoć nastaje produbljivanjem egzistencijalnog vakuuma u potpun gubitak osjećaja za vrijednosti općenito. Frankl
navodi da je ljubav je najvažniji element za očuvanje ljudskog života i najvažniji element
za očuvanje zdravlja u psihohigijenskom smislu.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2041
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2102
114|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 115
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Projekt udruge narodnog zdravlja Andrija
Štampar „Zdravlje svima“
ASANČIĆ A., Njavro L., Ivković J., Relić D., Plazibat O., Vukoja I.
Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar, Zagreb, Croatia
Projekt udruge narodnog
Zdravlja Andrija Štampar
„Budi cool, ne budi bully“
MRAK M., Mašić M., Antunović R., Fuštin D., Kereković E., Vočanec D., Tačigin T.,
Vukoja I.
Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar u suradnji s partnerima Zagrebačkim
institutom za kulturu zdravlja, Udrugom za neuropsihijatriju te Društvom za prevenciju moždanog udara pokrenula je projekt „Zdravlje svima“. Projekt je prepoznat od
strane Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske te je na natječaju za udruge bio među
najbolje ocijenjenima i stoga je njegovo provođenje financijski potpomognut od strane
Ministarstva zdravlja. „Zdravlje svima“ je projekt koji je prožet mišlju kako se pojedinca
i pacijenta ne smije promatrati isključivo kroz prizmu bolesti te ga se na istu simplificirati,
već da svaka osoba treba biti promatrana u jedinstvu svog fizičkog, psihičkog, socijalnog i
duhovnog stanja. Za cilj ima promociju zdravlja provedbom aktivnosti osmišljenih prema
načelima dr. Andrije Štampara koji je zagovarao djelovanje struke među populacijom, a
ne samo u zdravstvenim ustanovama. Anketiranjem stanovništva mladi liječnici i studenti medicine stječu praktična znanja koja u svojem budućem radu prenose na generacije
mladih liječnika te osvješćuju pacijente o potrebi razvijanja kulture zdravlja. Provodeći
edukativno-promotivne aktivnosti među općom populacijom promiču se zdravi stilovi
života i važnost zdravlja i prevencije bolesti. Ciljevi koji se postižu provedbom projekta su
praćenje i ocjena zdravstvenog stanja i kvalitete života stanovništva, identifikacija zdravstvenih problema i opasnosti za zdravlje stanovništva, promicanje zdravih stilova življenja
i sprječavanje i suzbijanje rizičnih čimbenika bolesti, smanjenje socijalnih nejednakosti u
zdravlju i promocija zdravlja. Važnost promicanja zdravlja nije samo zadatak nacionalnih
i lokalnih zdravstvenih politika, ustanova, djelatnika, već i organizacija civilnog društva
u kojima stručnjaci nesebično prenose svoja znanja i kroz aktivnosti ovoga projekta
educiraju javnost i osnažuju kapacitete za provedbu i nekih budućih programa i projekata
promocije i očuvanja zdravlja.
Sažetak:
Većina ljudi se u djetinjstvu susrela s međuvršnjačkim nasiljem bilo kao sudionik, bilo kao
promatrač. U Hrvatskoj je 2012. godine bilo prijavljeno 1039 slučajeva međuvršnjačkog
nasilja u osnovnim školama. Posljedice međuvršnjačkog nasilja su osim „akutnih“ često
i „kronične“ te se mogu očitovati teškim depresivnim i anksioznim poremećajima što izrazito negativno utječe na daljnje funkcioniranje u životu. Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar je u sklopu svojih aktivnosti prepoznala ovaj problem te je na isti odlučila
djelovati. Već 6 godina za redom provodi program „ Budi cool, ne budi bully“ u suradnji
s OŠ Kaje Adžića Pleterničanina u Pleternici. U posljednjih 6 godina obuhvaćeno je 48
razreda odnosno preko 750 djece. Cilj projekta je prevencija međuvršnjačkog nasilja
djece osnovnoškolske dobi. Osnovnu metodu rada predstavlja interaktivna radionica pod
nadzorom i moderiranjem dva educirana izvoditelja programa. Udruga najprije organizira edukaciju provoditelja radionice u suradnji sa Školom narodnog zdravlja Andrija
Štampar te Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu pod strogim nadzorom i
profesionalnim normama. Nakon edukacije provoditelja započinje se s održavanjem
radionica u trajanju od 45 minuta s djecom/učenicima osnovnih škola u dobi od 10-14
godina (peti do osmi razred). Kroz interaktivnu izmjenu mišljenja, stavova i ponašanja,
znanstveno provjerenim pedagoškim metodama moderator razvija i sudjeluje u izgradnji
pozitivnih stavova. S obzirom da je najbolji način prevencije edukacija, UNZAŠ svojim
djelovanjem pokušava djeci ukazati na probleme koje međuvršnjačko nasilje donosi te
smanjiti učestalog istog u njihovom okruženju.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2040
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2039
116|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 117
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Autogeni trening kao pomoćna psihoterapijska
metoda u liječenju depresije
Sljepoća nije mrak / Dodir stopala, dodir ruke /
10 minuta samoće (performansi)
BILIĆ V.
KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia
BIOČIĆ MANDIĆ I.
OŠ Josipa Jurja Strossmayera , Zagreb, Croatia
Sažetak:
Autogeni trening je psihoterapijska tehnika kojoj je temeljni cilj psihofizička relaksacija.
Osnovna terapijska ideja autogenog treninga temelji se na spoznaji o povezanosti psihe
i tijela u nedjeljivu cjelinu. Tjeskobu neki autori još nazivaju „ulazna vrata u psihopatologiju“. Depresivna stanja gotovo uvijek sadržavaju i tjeskobnu komponentu. Psihička
stanja neugodne prirode koja proizlaze iz tjeskobe uvijek su praćena tjelesnim reakcijama,
koje odražavaju psihičku napetost. Na tjelesne komponente koje prate anksioznost i
druge neugodne afekte moguće je djelovati, odnosno izazvati njihovo umanjivanje i
eliminaciju putem relaksacije. Veliko znanstveno i terapijsko otkriće, za koje je zaslužan
tvorac autogenog treninga J. Shultz je posebno dizajniran sistem vježbi, kojima se postiže
psihofizička relaksacija, a uobličene su u autogeni trening. Tehnika autogenog treninga
se dijeli na osnovne i napredne vježbe. Same vježbe, pogotovo set osnovnih elemenata,
su prilično jednostavne. Njihovo memoriranje, usvajanje i savladavanje nakon kratkog
vremena praktične primjene, pogotovo ukoliko se učenje odvija u prisutnosti iskusnog
voditelja u grupi vježbača, ne predstavlja većini osoba nikakav problem. Usmjeravanje
svjesne pažnje je suštinski element tehnike vježbanja. Prije svega, radi se o usmjeravanje
pažnje na unutrašnje doživljaje. U uvodnom dijelu autogenog treninga, koji se odvija
prije samih uvodnih vježbi, kao i u uvodnim vježbama radi se prije svega o tjelesnim senzacijama. Kasnije, kad je postignuto autogeno stanje, to postaju razni psihički doživljaji
koji se spontano pojavljuju, odnosno izranjaju iz predsvjesnog i nesvjesnog vježbača. U
samom uvodu u vježbanje, prije seta osnovnih vježbi, svjesna pažnja vježbača se usmjerava na njihov doživljaj tijela. Tijelo neprekidno šalje svoje poruke putem niza tjelesnih
senzacija. Uobičajeno tim porukama, tjelesnim senzacijama, pridajemo malo pažnje, ili ih
potpuno zanemarujemo.
Sažetak:
Sljepoća nije mrak, 2014. Percepcija kratkog dokumentarnog filma s povezom preko očiju,
u tamnoj sobi. Kakav je osjećaj, bez upotrebe vida, audio percepcijom percipirati vizualni
film? Film nije prilagođen za slijepe osobe. Poruka performansa je: Prilagodimo audio
vizualne sadržaje za percepciju slijepim osobama. Fokus grupa nakon percepcije filma.
Trajanje 45 minuta.
Dodir stopala, dodir ruke, 2009. Percepcija kratkog dokumentarnog filma s povezom
preko očiju i bez poveza. Film je prilagođen za integrirano gledanje / slušanje slijepih i
videćih osoba. Fokus grupa nakon percepcije filma. Trajanje 45 min.
10 minuta samoće. Uz pomoć videće osobe, s povezom preko očiju, s voskom ili pamukom u
ušima, ulazi se u prostor i ostaje u istom položaju 10 minuta. Nakon 10 minuta pali se svjetlo i
skida povez. Knjiga utisaka- obvezno je opisati doživljaj samoće u 10 minuta i asocijacije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2035
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2078
118|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 119
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Dr. Dušan Potkonjak - psihodramski terapeut,
trener i edukator: Psihodrama protiv depresije
Pokret u psihodrami kao mogući
izlaz iz depresije
BOKULIĆ Z.1, Radovančević Lj.2
1 PRO FUTURA, Zagreb, Croatia
2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Split, Croatia
BOKULIĆ Z.1, Radovančević Lj.2
1 PRO FUTURA, Zagreb, Croatia
• INTEGRATIVNA I GESTALT TERAPIJA, INTEGRATIVNA SUPERVIZIJA
2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Split, Croatia
Sažetak:
Autori u ovome prikazu predstavljaju profil i ‘’en face’’ lik i aktivnost učitelja i psihijatra
Dušana Potkonjaka (1947.), i provode to razmatrajući kroz nekoliko područja: Curriculum vitae; profesionalna karijera; edukacije i iskustva u psihodramskoj i grupnopsihoanalitičkoj sferi; edukacijsku, psihodramsku i organizacijsku dugogodišnju djelatnost
u Londonu, Beogradu, Ljubljani, Zagrebu i drugdje. Bili smo sudionici inovativnim preokretima u funkciji dramske radnje na sceni i u radu s edukatorima i edukantima. Topao
emocionalni odnos i stručnost komentara privlači na njegove seminare, kao i mogućnost
stalnog učenja na licu mjesta ‘’in statu nascendi’’. S pažnjom i uvažavanjem uvijek je
otvoren za mišljenja, komentare i prijedloge, tumačeći i moguće posebne rizike u namjeri da izbjegnemo moguće ‘’faux pas’’ intervencije, da steknemo kao protagonisti uvide,
postanemo kritični prema sebi i drugima, situacijama i cjelokupnom polju. Poznavajući
svestrano psihodramu pomagao je početnicima psiholozima, pedagozima, socijalnim
radnicima i drugim profilima stručnjaka vezanim uz zdravstvo. Njegovo je obraćanje
drugima s mnogo poštovanja, i u druženju prije i nakon seminara. Poznavajući ga dugo,
doživljavamo ga i poznajemo kao izuzetno informiranog i kompetentnog stručnjaka i
psihoterapeuta, pouzdanog i kao profesora i kao prijatelja. Njegov ljudski i profesionalni
pristup, s izrazitim pozitivnim i zdravim humorom, omogućio je da sudionici njegovih
psihodramskih grupa, bilo kao edukanti ili pacijenti, dobiju i ‘’role –model’’ i mogućnost
sudjelovanja, zahvaljujući i njegovom dubokom poznavanju grupno-analitičkog pristupa,
u procesima koji vode ‘’s onu stranu depresije’’, otvaranjem spontanosti i kreativnosti, u
skladu s J. Morenom, ‘’čovjekom koji je donio smijeh u psihijatriju’’, a poznato je da je
zdravi smijeh na drugoj obali od depresije.
Sažetak:
Autori u ovome prikazu se bave istraživanjem pokreta u psihodrami kao jednog od važnih
faktora promjene od depresije prema više psiho-fizičkog i psiho-socijalnog zdravlja.
Depresija opisana u umjetnosti 20.stoljeća i ranije – slikarstvu, fotografiji, literaturi, filmu,
glazbi, i depresija psihički bolesnih ali i ‘’relativno normalnih’’ ljudi, uvijek je sužavanje
svijesti, fokusiranje na manjak, nedostajanje i gubitak, ali istovremeno je i prikaz ‘’depresivnog tijela’’ , tijela ‘’smanjenog pokreta’’, usporenog, uvučenog, koje je ‘’anestezirano’’.
Međutim, i depresija čovjeka 21. stoljeća, metaforički i doslovno, predstavlja usporeni
pokret i unutrašnju i izvanjsku ‘’dramu’ ‘i tragičnost životne pozicije depresivne osobe i
njezine okoline. Ona nije samo izraz osobne patogeneze, izrasle na ometanjima, traumama, vanjskim i unutarnjim konfliktima osobe, nego je i izraz jakih deficita u emocionalnom i socijalnom području. Naše ‘’materijalno’’ i ‘’transmaterijalno’’ tijelo u depresiji
je u smanjenoj pokretljivosti, usporenosti i ‘’anesteziranosti’’ prepoznatljivo, i trpeće,
‘’potisnuto’’, privremeno ili trajnije u reduciranosti spontaniteta i životnosti pokreta u
neposrednom i metaforičkom smislu riječi. Pokret u psihodrami ima posebnu funkciju
u ‘’oslobađanju tijela’’, pa tako i ‘’depresivnog tijela’’. Sigurnost psihodramskog settinga,
mogućnost eksperimentiranja, istraživanja i prorade često vrlo bolnog iskustva, kreiranje
korektivnog iskustva, modifikacija unutarnjeg i vanjskog obrasca ponašanja, otvaranje
mogućoj novoj perspektivi i otkrivanje i uvježbavanje nove orijentacije na razini tijela
i pokreta, depresivnom tijelu vraća spontanost i fleksibilnost, kako u fizičkom tako i u
duševnom pokretu i životnosti u kontekstima socijalne okoline. Na ovaj način pokret u
psihodrami ima i jake salutogene mogućnosti u pristupu prevenciji i terapiji depresije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2024
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2023
120|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 121
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Karakteristike psihodramske katarze
Psihografije umjetnika
RADOVANČEVIĆ Lj.
Umirovljeni profesor, Zagreb, Croatia
Lecher-Švarc V.1, RADOVANČEVIĆ Lj.2
1 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc,
Zaprešić, Croatia
2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Psihološki fenomen, pojam i teorija katarze poznat je još od Aristotelove „Poetike“, a
označava pročišćenje, očišćenje duše emocionalnim pražnjenjem. Ishod je (re)solucija
problema, smetnji, tegoba, unutarnjih konflikata, kompleksa, praćena afektivnom
abreakcijom. U svakoj metodi i psihoterapijskoj tehnici u klijenta/protagonista nakon
stanovitog vremena dolazi do katarze. Teorija katarze podrazumijeva da svjedočenje
ekspresiji neke emocije ili njezino (ne)verbalno izražavanje inducira dovoljno relaksacije
sličnih napetosti i potisnutih osjećaja u pojedinca s ciljem opuštanja. Također, cilj je
rješavanje potrebe za otvorenom ekspresijom takvih emocija u stvarnom životu. Teorija
katarze djelomice relaksira psihomotorne tenzije te više sublimira nego fiksira sadržaje iz
nesvjesnog. U ovom radu autor na bazi vlastitih opažanja i proživljavanja u psihodramskoj praksi i edukaciji analizira, komentira, diskutira i kontekstualizira bitne specifičnosti i
karakteristike psihodramske katarze.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2097
Sažetak:
Zašto su interesantne biografije umjetnika s naglaskom na njihova oboljenja? Populacija
umjetnika ne odudara u patološkom smislu od one općeg stanovništva. Ipak, pošto su
uspješni umjetnici na neki način, zahvaljujući svom daru, postali poznati (celebrities),
zanimljivo je prosječnom puku znati i podatke od čega su bolovali i u kojoj su dobi života
umrli. Mnoge se bolesti odražavaju na slikama i u sadržajima njihovih djela. To privlači i
konzumente umjetnosti, čitatelje, gledatelje, slušatelje, pa tako i one znanstvenike koji se
bave patografijama. Slava mnogih umjetnika, njihova profesionalna ne/uspješnost dovodi
se u fokus upravo zbog njihove patologije, bilo somatske, bilo mentalne. Tragedije genija
uvijek su atraktivne zbog projektivne identifikacije. Privlače pozornost s obzirom na
izuzetnost, osebujnost umjetnika, pa i glede poremećaja i bolesti koje ih zahvaćaju, bilo
endogene ili egzogene etiološke provenijencije. Kao i sve, i umjetnike u manjem broju
pogađaju hereditarne bolesti, a češće one izazvane okolinom (otrovi, zaraze, akcidenti…).
U nekih je umjetnika upravo direktno povezana njihova sudbina s njihovom patologijom, karakterom, ljudskom prirodom, čovječjom naravi, odgojem, spaciotemporalnim
određenjem u kom su živjeli, gdje su se formirali, izrasli, educirali, stasali, bili gratificirani
ili ometani u satisfakcijama (ne)razumijevanjem sredine. A to je sve u strogoj relaciji s
oboljenjima. Da nisu bili bolesni i prerano umrli, kakve bi sve umjetničke darove ostavili
u cjelokupnoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini čovječanstvu? Voditi računa o zdravlju,
materijalnom, duševnom i spiritualnom statusu umjetnika dužnost je i odgovornost
njih samih, kao i svakog čovjeka, ali i društva čiji su oni dragocjeni pripadnici. Izučavati
patologiju u umjetnika na osnovu njihovih sačuvanih djela i oskudnih povijesnih informacija katkad je vrlo nezahvalan, naporan i skoro nemoguć posao. Stoga je velika korist
od znanja patologije umjetnika.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2009
122|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 123
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Shizofrenija i samoubojstvo Ulderika
Donadinija
Stavovi društva spram suicida dovedeni do
ekspresije humorom
Lecher-Švarc V.1, RADOVANČEVIĆ Lj.2
1 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc,
Zaprešić, Croatia
2 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia
RADOVANČEVIĆ Lj.1, Lecher-Švarc V.2
1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia
2 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc, Zaprešić,
Croatia
Sažetak:
Izlaz za nemilu regrutaciju u KuK regimente Ulderiko Donadini je potražio u simulaciji
ludila, te bio hospitaliziran na Psihijatrijskom odjelu Opće bolnice Karlovac. Mora
se istaknuti da je hinjenje teže duševne bolesti – psihoze – shizofrenije ili depresije
bilo teško pred dobro educiranim austrougarskim liječnicima (službena specijalizacija
neuropsihijatrije još nije bila poznata, ali su se neki, po afinitetu, njome bavili). Jedino je
znameniti slovenski psihijatar Anton Šerko uspio simuliranjem nadmudriti vrlo verzirane
ondašnje neuropsihijatre. Donadiniju vjerojatno nije bilo teško glumiti ludost, jer je već
i tada, premorbidno, još dok se nije SCH evidentirala, tj. očigledno širila, imao možda
adolescentne krize, gdje je još imao stečenog uvida i bio introspekcijski kritičan. To mu
je poslužilo da uspije zavarati karlovačke liječnike, te je bio, ushićen, trajno oslobođen
služenja vojske u I. svj. ratu. Kasnije je njegov život, pun skandala, neprimjerenog
ponašanja, pribjegavanja alkoholu da kontrolira (pre)psihotične strahove, pokazao
šunjajući shizofreni tijek, dok nije došlo do potrebe za stacionarnim liječenjem zbog
manifestiranog „mladenačkog ludila“. Uslijedilo je nekoliko hospitalizacija, s vjerojatno
kraćim intermitentnim remisijama, te je u zadnjem recidivu bolesti, u bolnici u Karlovcu
(Švarči?) učinio tentamen suicidii, prerezavši si britvom vratne žile (karotidu). Bio je
premješten zbog tjelesnog zbrinjavanja rane u Bolnicu Sestara milosrdnica u Zagreb, gdje
je i podlegao obilnom iskrvavljenju. Tako je završio mladi život uspješnog talentiranog
hrvatskog književnika, dramatičara, feljtonista, pripovjedača i novelista. Nije mogao
izbjegnuti svojim psihopatološkim halucinantnim demonima, sablastima, koje su ga
persekutorno kontinuirano pratile. Vjerojatno je, ako se gleda katamnestički, bio predisponiran i hereditarno – genetski i razvojem – odgojem, environmentalno, opterećen uz
oca također neprilagođenog ponašanja.
Sažetak:
Stavovi izraženi u bezbroj karikatura i šala ne mogu se shvatiti kao stavovi pojedinih
kreatora humora – osobni stavovi nekih karikaturista i anonimnih stvaratelja viceva,
koji kolaju prepričavanjem društvom. Stavovi se društva prema bilo čemu projektivnom
identifikacijom kroz humor ovdje otkrivaju via nadarenih crtača i/ili ne/poznatih
pripovjedača, što pripadaju i usmenoj književnosti. Kao individue oni su probuđeni dio
sociuma u kom su stasali u određenim društvenim sredinama i formirani takvim u takvu
društvu – njegovim atributima, usvojivši kolektivne determinirane stavove. Jedino je u
njihovom talentu da mogu, kao i svi umjetnici to (emocije, stavove, odnose, mišljenja...)
prepoznati u životu i translatirati ih drugim pripadnicima zajednice, da bi im se svidjeli,
otvorili im oči, ukazali na potencijalne aspekte neke pojavnosti. Humor je to sredstvo i
način zabave, duhovitosti, veselja, radosti, pa i kada se izražavaju stavovi mržnje, gađenja,
preziranja, zavisti, odbojnosti, gnjusnosti. Sve da bi izazvali adekvatnu reakciju, uboli
umjetničku žaoku u meso onih ne/osviještenih, zaspalih, somnolentnih, slijepih, gluhih,
gluhonijemih ljudi, ignorantnih i indolentnih prema svakidašnjoj, a (samo)ubijajućoj,
(samo)ubilačkoj fenomenologiji. Umjetnici – stvaratelji (crnog) humora su eksponenti
društva, te kao takvi re/prezentiraju stavove onih koji su ih iznjedrili. Ne žive u egzistencijalnom vakuumu nego su psiho(pato)formativni i nastali u svom Zeitgeist-u i realizirali
svoj Weltanschauung. Tako ono što oni izraze može se ekstrapolirat i generalizirati
kao stavove (i) društva u kojem žive. Oni su i dijete koje viče: koje viče: “Car je gol!“
Specifičnosti tih stavova glede suicida biti će izneseni u samome radu i to humorom garnirani i komikom intonirani. Karikatura nije crtani humor, ona nosi filozofsku poruku,
utkanu u svoju ideju i sadržaj, pa i vis-á vis nemile teme samoubojstva.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2010
124|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2011
|
| 125
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Depresija u doba raz/uma
Psihopatologija slikarstva Marije Novaković
RADOVANČEVIĆ Lj.
Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia
RADOVANČEVIĆ Lj.1, Lecher-Švarc V.2
1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia
2 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc,
Zaprešić, Croatia
Sažetak:
Kako je shizofrenija poremećaj osjećanja i mišljenja, tako je i psihotična razina depresije
duboki poremećaj tužnog osjećanja i mišljenja intoniranog žalošću. Depresija može
imati nekoliko kvalitativnih i kvantitativnih nivoa: od normalne depresije u žalovanju,
prosječno prihvaćeno u trajanju do 6 mj., od događaja koji ga je izazvao do prolongiranog
žalovanja te neurotske melankolije i potištenosti. Racionalni, intelektualni dio ljudske
psihe pandan je onom emocionalnom, afektivnom. Obično ta dva Janusova lika, anvers
i revers duševnog života su kontradiktorni, ali i usklađeni pandani. U nekim slučajevima
dolazi i do njihove dihotomije. U senilnoj demenciji strada raz/umska sastavnica; memorijska sfera je oštećena organskim, aterosklerotskim, senescencijskim procesima, kao i u
Mb. Alzheimer. Nakon civilizacijsko-kulturološkog nazatka od 4. do kraja 15. st. došlo
je do perioda preporoda: renesansa i doba humanizma s mnogim ushitima. U 18-om st.,
kao kontraefekt srednjevjekovnog „mraka“, dolazi doba racionalizma i prosvjetiteljstva u
europskim zemljama, osobito u Francuskoj prije velikog prevrata 1789. Niz značajnih filozofa i enciklopedista, poput Denis Diderota, Jean le Rond d` Alamberta, Quesnaya i J. J.
Rousseaua, korifeji su tog doba, doba raz/uma, unatoč jezuitskim kočnicama. Suvremeno
vrijeme intonirano emocionalnim otuđenjem i materijalizmom prati ubrzani tehnološki
razvoj industrijskog žrvnja s prestižem raz/uma. Pri tome je alijenaciji usporedna
depresija. Tehnološki je proces omogućio aktivnosti u psihofarmakološkom razbijanju
depresije kao bolesti koja unatoč tome poprima ekspanzivne karakteristike u populaciji
iz decenije u deceniju. Ljudska je patnja pojačana tehnološkim progresom, kojem je svrha
bila upravo obrnuta.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2012
Sažetak:
U psihijatrijskoj je znanosti već utvrđeno da ne postoji „psihopatološka umjetnost“,
„psihijatrijska umjetnost“, ali uvriježen je pojam „umjetnost umobolnih“, „patologija
umjetničke ekspresije“ i sl. Literatura je neiscrpna, a začetnici su joj Hans Prinzhorn,
Margareth Naumburg, Kurt Rennert i dr. Za afirmaciju te vrste umjetnosti, koja je
kunsthistorijski teoretska realnost zaslužan je slikar Jean Dubuffet, a i naš Slavko Kopač,
koji su svoju vlastitu umjetnost izgradili na temelju percepcije i uvida u likovne vrijednosti umo- i ruko-tvorevina duševnih bolesnika; kao što su i Jean Miro, Paul Klee i
mnogi drugi (Zlatko Keser), nalazili poticaje i inspiracije u umjetnosti djece, a neki drugi
(Amadeo Modigliani, Dušan Džamonja) u tradicionalnoj umjetnosti afričkih crnaca. Nihil nove sub Sole. Gotovo se svaki umjetnik u likovnoj, a i drugim umjetnostima (glazba
npr.), oslanja i nastavlja na ranije prethodnike. Tvorevine duševnih bolesnika dugo su bile
skotomizirane, a onda su, kada su se otvorili novi oslobađajući horizonti u teoriji i praksi,
bile prepoznale istinske genuine umjetničke vrijednosti, kao i u dječjem, nepotrebno nazvanom, slikarstvu, a isto tako i u likovnosti neprofesionalaca amatera, zatvorenika, primitivaca – naivaca i diletanata, ako su to radovi izvorni i kreiraju ona suštinska načela što
umjetnost uistinu jeste. Danas se u umjetnosti prepoznaje i priznaje ono što je primordijarno vrijedno u nekim djelima, autohtono, identitentno, izražajno, likovno emocionalno,
od umjetnosti prethistorije do moderne konceptuale. U shvaćanju umjetnosti dan danas
nije više u redu i iznad svega traganje za čisto estetskim vrijednostima, nego upravo obratno – ljepota rugobe, osjećaj za gnjusobu i sl. U tom se smislu, u ovome radu, i gleda na
umjetnost Marije Novaković, koja je dala svoje doprinose Hrvatskoj.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2014
126|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 127
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Proces psihoterapije djeteta i upotreba crteža
RADOVANČEVIĆ Lj.1, Lecher-Švarc V.2
1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, Croatia
2 Specijalistička psihijatrijska ordinacija dr. Vesna Lecher-Švarc,
Zaprešić, Croatia
Sažetak:
Psihoterapija kao psihološka metoda liječenja duševnih bolesti i poremećaja koristi u
svom radu i crteže, među drugim likovnim tvorevinama koje stvaraju bolesnici, klijenti,
ili svi oni koji zatraže psihijatrijsko - psihologijsku pomoć. Osobito je značajno korištenje
crteža u psihoterapijskom radu s djecom jer su mogućnosti njihovog izražavanja govorom
ograničene, a neverbalnim putem u mnogome slobodnije. U crtežu se djeca, adolescenti, a i odrasli izražavaju doslovno ili simbolički, po sekundarnom ili primarnom,
psihoanalitički, rečeno, procesu. U ovom radu autori nastoje prikazati kako crtež pomaže
u liječenju i otkrivanju latentnih obilježja bolesti, presuicidalnog sindroma, raspoloženja,
poremećaja ličnosti, inteligencije itd. Crtežom i crtanjem se psihoterapeut koristi kao
posrednim sredstvom kako bi bolesnik crtajući sam sebi ili kroz postepenu polaganu
interpretaciju, otkrio neke ključne momente u svojoj bolesti, svome liječenju, smetnjama,
tegobama, u karakteru, ličnosti, etc. Crtež može pacijent izvesti olovkom ili raznim drugim sredstvima. Crtati se u likovnoj terapiji na psihoterapijskoj seansi može kolektivno ili
individualno. Postoje veoma razrađene metode kako se crtanjem postižu efikasni rezultati
u tretmanu mentalnih poremećaja i oboljenja. Svejedno crtež ostaje samo kao adjuvantan,
ali ipak instrument od značajne koristi. Obojen crtež ili crtež izveden različitim bojama
art terapija upotrebljava u iste psihološke tretmanske svrhe. U liječenju crtanjem dominiraju kreativni, okupacioni, re/habilitacijski, re/socijalizacijski i ličnostno integrativni
ciljevi imago terapije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2015
128|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Sažetci
postera
Povezanost depresije, vršnjačkog nasilja i
fizičkih obračuna u ranoj adolescenciji
Tjelesni komorbiditet i metabolički sindrom u
depresiji u srednjoj dalmaciji
Vojković K.1, Davidović N.2, Boričević Maršanić V.3, Dodig Čurković K.4, Tomac
A.5, Štimac D.6, FRANIĆ T.2
1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Croatia
2 KBC Split, Split, Croatia
• Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
3 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia
4 KBC Osijek, Osijek, Croatia
• Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku
5 KBC Zagreb, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu
6 Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, Croatia
LASIĆ D., Uglešić B., Vujnović Z., Žuljan Cvitanović M., Kaliterna M., Katavić Z.
Klinički bolnički centar Split, Split, Croatia
• Klinika za psihijatriju
Sažetak:
Depresija je jedan od najčešćih psihijatrijski poremećaja. Danas se procjenjuje da od 20
do 25% odraslih i čak od 10 do 15% djece u općoj populaciji ima depresivne simptome.
Do 60-ih godina prošlog stoljeća smatralo se da je depresija u djece izuzetno rijetka, a
kada se i pojavi da se manifestira na zamaskirani način tada je dio normalnog razvojnog
procesa. Ovakva vjerovanja na izvjestan su način usporila empirijski način proučavanja
ovog fenomena. Danas depresivnost u djece i adolescenata predstavlja veliki izazov u
psihodijagnostici. Broj identificirane depresivne djece mnogo je manji nego broj onih
koji će biti pogrešno identificirani ili neće biti prepoznati kao djeca s depresivnim smetnjama. Zbog činjenice da se internalizirajući poremećaji poput depresivnosti kod djece
zbog razdražljivosti mogu manifestirati u obliku eksternaliziranih simptoma postalo je
jasno da se depresivnost kod djece ne može gledati iz perspektive depresivnosti odraslih.
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela je istraživanje u 25 osnovnih škola
o školskom nasilju među djecom. Istraživanje je pokazalo da je 8% djece svakodnevno
nasilno prema drugoj djeci, a sama ne doživljavaju nasilje (tj. ukupno 16 % ispitanih
učenika se svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci). Vršnjačko nasilje i fizički
obračuni u ranoj adolescenciji se često povezuju s psihopatološkim stanjima. Riječ je
uglavnom o eksternalizirajućim ponašanjima. Istraživanja o mogućoj povezanosti tih
ponašanja s internalizirajućim poremećajima poput depresivnosti su znatno rjeđa. Cilj
ove prezentacije je prikazati i interpretirati dobivene rezultate o povezanosti vršnjačkog
nasilja i fizičkih obračuna u ranoj adolescenciji s depresijom .
Sažetak:
UVOD. Komorbiditet tjelesnih i psihičkih bolesti je uz istraživanje etiologije psihijatrijskih poremećaja vodeći znanstveni izazov suvremene psihijatrije. Poremećena aktivnost
osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda jedna je od privlačnih hipoteza koja povezuje depresiju i metabolički sindrom. CILJ. Ciljevi istraživanja bili su istražiti učestalost
i značajke tjelesnog komorbiditeta u depresivnih bolesnika te pojavnost metaboličkog
sindroma i pojedinih njegovih sastavnica kod skupina oboljelih od depresije i kontrolne
skupine. MATERIJAL I METODE. Provedeno istraživanje presječna je studija na uzorku
od ukupno 124 bolesnika, od kojih 62 s dijagnozom povratnog depresivnog poremećaja
sukladno MKB-10 liječenih u hospitalnim uvjetima u Klinici za psihijatriju KBC-a Split
tijekom 2012. god. Kontrolnu skupinu u istraživanju sačinjavaju ispitanici uključeni u
projekt „10 001 Dalmatinac“, koji se provodi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u
Splitu. REZULTATI. Kod depresivnih hipertenziju smo dijagnosticirali kod 29,0% ispitanika, dijabetes 24,2%, bolesti štitnjače kod 11,3% bolesnika, bolesti probavnog sustava kod
21,0%, bolesti pluća kod 6,5%, a tumore kod 12,9% oboljelih od depresije što daje ukupni
komorbiditet od 40,3% kod depresivnih bolesnika prosječne životne dobi od 55 godina.
Pojavnost metaboličkog sindroma prema NCEP-ATPIII kriterijima iznosila je 53,2% među
depresivnima i 32,3% među kontrolama. Detaljnija analiza sastavnica MS-a ukazala je na
postojanje statistički značajnih razlika za svih pet sastavnica. ZAKLJUČAK. Holistički
pristup psihijatrijskim bolesnicima danas je prije pravilo nego iznimka, a svijest o visokoj
učestalosti komorbiditetnih tjelesnih bolesti obzirom na visoku učestalost danas mora
biti temeljna odrednica u svakodnevnom kliničkom radu.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2004
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2003
132|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 133
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Somatizacija kao faktor rizika za razvoj
depresije
Suportivna psihoterapija deperisivnosti kod
bolesnika s afazijom-kreativne radionice
PARADŽIK Lj.1, Boričević Maršanić V.1, Bogadi M.1, Tripković M.1, Dodig Ćurković
K.2, Tomac A.3
1 Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Zagreb, Croatia
• Dječja psihijatrija
2 Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, KBC Osijek,
Osijek, Croatia
• Dječja psihijatrija
3 Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, KBC Zagreb,
Zagreb, Croatia
• Dječja psihijatrija
KONDIĆ Lj.
Poliklinika Suvag, zagreb, Croatia
• Psihijatrijsko-psihologijski odjel
Sažetak:
Somatizacija označava prisutnost tjelesnih simptoma koji nemaju jasnu organsku podlogu. Prevalencija somatizacija kod djece i adolescenata u općoj populaciji iznosi 2-10 %
i dva puta češće se javlja kod djevojčica. Najčešće somatizacije kod djece i adolescenata
su trbuhobolja, mučnina, glavobolja, bol u prsištu, ubrzan rad srca. Simptomi uzrokuju
poteškoće u svakodnevnom, socijalnom i akademskom funkcioniranju djeteta. Radi iskazanih somatskih tegoba djeteta/adolescenta u pravilu se provede opsežna dijagnostička
obrada. Iznimno visoka razina somatizacijskih tegoba povezana je sa psihijatrijskim
poremećajima (depresija, anksiozni poremećaj). Visoka razina somatizacija je faktor
rizika za razvoj depresivnog poremećaja četiri godine kasnije (Zwaigenbaum, Szatmari,
Boyle, Offord; 1999.) To iziskuje potrebu ranog prepoznavanja somatizacija kao jednog
od prvih znakova depresije, pravovremenog liječenja te prevencije psihopatologije u
odrasloj dobi.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2007
134|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Sažetak:
Bolesnici s afazijom dožive lanac gubitaka vezanih uz tjelesno, socijalno te psihološko
stanje. Obično dožive pad na socijalnoj ljestvici u svim oblicima, a s psihološke strane
javljaju se poteškoće u ostvarivanju i održavanju objektnih odnosa. Bolesnici često
privremeno ili trajno imaju poteškoće u verbalnoj komunikaciji. Uključuju se u govornu rehabilitaciju. Pacijenti tijekom rehabilitacije zapažaju promjene svoga stanja koje
ih često čini nezadovoljnim zbog uvida u gubitak, sporost i dugotrajnost tretmana,
nedostatnost u smanjenju poteškoća. Sve to participira u pojavi depresivne simptomatike.
Cilj ovog istraživanja je prikazati razlike u razinama depresivnosti na početku kompleksne terapije, te tijekom i krajem terapije. Razina depresivnosti mjerena je na početku
intenzivne govorne terapije Beckovom skalom depresivnosti. Zatim je istim mjernim
instrumentom ponovljeno mjerenje tri mjeseca nakon inicijalnog ispitivanja te je
provedeno treće mjerenje nakon godinu dana na istim ispitanicima. Na temelju dobivenih rezultata moguće je zaključiti da tijekom kompleksne intenzivne govorne terapije
bolesnika s afazijom se povećava razina depresivnosti koja ima utjecaj na daljnji tijek
govorne rehabilitacije te je otežava. Odgovarajućim psihoterapijskim suportom moguće
je pacijentima pomoći da prevladaju depresivnu krizu, odnosno da se smanji depresivna
simptomatika. Support u vidu kreativnih radionica pokazalo se kao korisna pozitivna
strategija u suočavanju s depresivnom krizom. Potrebno je koristiti pozitivne stimulacije,
bez pretjeranog nekritičnog optimizma, sačuvan realitet i omogućiti daljnji tijek govorne
rehabilitacije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2019
|
| 135
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Što priroda može napraviti za afektivne
poremećaje: Integracija prirode u terapijski
pristup u psihijatrijskoj bolnici
ŠENDULA JENGIĆ V.1, Hodak J.1, Rechner-Dika I.2
1 Psihijatrijska bolnica Rab, Rab, Croatia
• Odjel za istraživanje i razvoj
2 Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost
Sažetak:
Iako se općenito smatra kako priroda doprinosi ljudskom psihičkom i fizičkom zdravlju,
iscjeljujuća moć prirode je rijetko uključena u hrvatske zdravstvene institucije ili korištena
kao terapijsko sredstvo. U zadnje tri godine Psihijatrijska bolnica Rab se uključila u
projekt krajobrazne arhitekture Design/Build kako bi se napravili terapijski vrtovi na
tlu bolnice. Dosada su izgrađena tri terapijska vrta: multifunkcionalni, kontemplativni/
restorativni i za neurokognitivnu rehabilitaciju. Sve veći broj istraživanja danas nudi
dokaze o raznim pozitivnim djelovanjima na zdravlje koje prirodno okruženje ima na
ljude, ovisno o tipu okoliša i vrsti interakcije. Općenito, promatraju se krvni tlak, razina
kortizola, napetost mišića, raspoloženje, emocije, rad srca, pažnja i drugo. Integracija
terapijskih vrtova i terapije na otvorenom u ustanovama za mentalno zdravlje je novo u
svijetu i posljedično tome nema još dovoljno kvalitativnih i kvantitativnih studija s mentalno bolesnim pacijentima. Ali u skladu sa sadašnjim zaključcima i prirodi depresivnog
poremećaja, razumno je očekivati znatne koristi od terapijskih vrtova i terapije na otvorenom za hospitalizirane pacijente koji pate od depresije. Ovaj rad iznosi sadašnje zaključke
o prirodi i afektivnim poremećajima i raspravlja o potencijalnim koristima terapije na
otvorenom za pacijente koji pate od depresije kao i o financijskoj isplativosti iste.
Depresivnost kod adolescenata u Zagrebu
TRIPKOVIĆ M., Paradžik Lj., Bogadi M., Andrić A.
Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež Zagreb, Zagreb, Croatia
• Polikliničko konziljarni odjel
Sažetak:
Adolescencija se smatra razdobljem česće pojave depresivnog raspoloženja što je
potvrđeno i u mnogim do sada provedenim istraživanjima koja bilježe porast depresivnosti među mladima. Približno 5-10% djece i adolecenata ima iskustvo s depresivnim
poremećajima, a istraživanja ukazuju da je pojava depresivnih simptoma u djetinstvu
usko povezana s kasnijim javljanjem depresije u odrasloj dobi. Cilj rada bio je istražiti kolika je učestalost depresivnosti među općom populacijom adolescenata koji su bili učenici
srednjih škola na području grada Zagreba. Istraživanje je provedeno na srednjoškolskom
uzorku na području Zagreba i obuhvatilo je 701 učenika oba spola u dobi od 14 do 19
godina. Za ispitivanje depresivnosti primijenjen je Beckov upitnik depresije (BDI). Ovim
istraživanjem dobiveni su rezultati koji su pokazali da blage i granične depresivne smetnje
ima oko 20,7 % srednjoškolaca dok umjerenu ili tešku depresivnost iskazuje oko 5 %, pri
čemu je depresivnost statistički značajna i to u korist djevojaka koje u prosjeku izvješćuju
o više simptoma depresivnosti. Dobiveni podaci kao i spoznaja o ozbiljnim posljedicama
depresivnosti upućuju na važnost ranog prepoznavanja, razumijevanja i liječenja depresivnih simptoma u adolescenciji kako bi se umanjio rizik od kasnijih kroničnih psihosocijalnih oštećenja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2022
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2020
136|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 137
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Mi nismo svoje pogreške
ŠAKIĆ M., Delaš M., Marušić K.
Specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael Strmac, Strmac,
Croatia
• Odjel ženske kronične psihijatrije
Sažetak:
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će do 2020. godine postati
drugi svjetski zdravstveni problem. Jedno od tumačenja psihodinamike nastanka depresije je razvoj patološkog odvajanja Ja od Nad-Ja. Tako u ranom primarnom odnosu dobar
dio objekta od koga dijete hoće da bude prihvaćeno i voljeno ostaje u Nad-Ja, dok loš
dio objekta kojeg dijete mrzi čak ubilačkom mržnjom postaje dio Ja. Tako se objašnjava
potreba za samooptuživanjem uz gubitak samopoštovanja. Rani gubitak ili doživljaj
izostanka emocionalne uloge roditelja često vodi u depresivnu životnu poziciju. Depresija
čovjeka čini nesretnim i nezadovoljnim i on traga za prihvaćanjem sebe kako bi doživio
unutrašnju slobodu s kojom raspolaže čak i u nepovoljnijim izvanjskim okolnostima. U
poster prezentaciji prikazat ćemo paralelno dvije bolesnice koje su se liječile od depresivnog poremećaja sa bizarnim autodestruktivnim postupanjima. Obje su imale nepovoljne uvjete odrastanja koji nisu omogućili zdravu separaciju i mentalizaciju. Tijekom
liječenja su se integrirale u terapijski osmišljeni program zajednice s drugim bolesnicima.
Uvođenjem u grupni socioterapijski program uz duhovnu nadogradnju i radno terapijske
aktivnosti postepeno dolazi do bolje socijalizacije i izlaženja iz vlastitih mračnih determiniranih okvira. U cjelovitom pristupu fizioterapeut je dodirom i ustrajnim vježbanjem
osvijestio tjelesnu važnost i pripadnost. Tijekom individualne psihoterapije bolesnice
su doživjele novo terapijsko iskustvo sadržavanja, podržavanja i odigravanja jer smo
ljudski duboko postali svjesni kako u nama i našem bolesniku Netko djeluje s ljubavlju i
milosrđem.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2027
Plućna rehabilitacija u prevenciji depresivnosti
i anksioznosti u bolesnika s astmom i KOPB
BASARA L., Jalušić Glunčić T., Maletić O., Pelicarić D., Popović Grle S., Samaržija M.
Klinički bolnički centar Zagreb, Klinika za plućne bolesti Jordanovac,
Zagreb, Croatia
Sažetak:
Uvod: Astma i kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) predstavljaju bolesti s
učestalim psihološkim komorbiditetima. Visoka prevalencija anksioznosti i depresije u
bolesnika je poznata, a također i pozitivan utjecaj koji program plućne rehabilitacije ima
na psihičku dobrobit ovih bolesnika.
Cilj: Ispitati utjecaj programa plućne rehabilitacije na psihološke varijable – anksioznost,
depresivnost i kvalitetu života u grupi bolesnika s astmom i KOPB uzevši u obzir stupanj
težine njihove bolesti.
Metoda: Kod 44 bolesnika (22 s astmom i 22 s KOPB) izmjerena je razina anksioznosti,
depresivnosti i kvalitete života na početku i na kraju trotjednog programa plućne rehabilitacije. Stupanj težine bolesti izražen je kroz vrijednost FEV1 – forsirani ekspiratorni
volumen u prvoj sekundi. U grupi s normalnom FEV1 vrijednošću bilo je 19 bolesnika,
10 u grupi s blagom opstrukcijom, 6 u grupi s umjerenom i 9 u grupi s teškom opstrukcijom. Svi bolesnici sudjelovali su u aktivnostima programa plućne rehabilitacije sukladno
propisanim smjernicama.
Rezultati: Rezultati su pokazali značajno smanjenje simptoma depresivnosti i anksioznosti (p<0.01) te povećanje procjenjene kvalitete života (p<0.01) u svim grupama bolesnika,
neovisno o stupnju težine bolesti.
Zaključak: Program plućne rehabilitacije efikasan je u smanjivanju simptoma depresivnosti i anksioznosti kao i u povećanju procjenjene kvalitete života bolesnika s astmom
i kroničnom opstruktivnom plućnom bolesti. Efikasnost je vidljiva neovisno o stupnju
težine plućne bolesti te je stoga treba ponuditi svim bolesnicima kao mjeru prevencije
komplikacija uslijed kronificiranja psihičkih smetnji.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2042
138|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 139
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Depresija kod palijativnih pacijenata
PAVKOVIĆ Lj., Božić V., Mađaroši I.
Palijativni tim LiPa, Pakrac, Croatia
Sažetak:
„Iz depresije u Haronovu lađu uz Palijativni tim LiPa“ Palijativni tim LiPa djeluje kao
udruga građana koja u lokalnoj zajednici kroz volonterski rad pruža usluge palijativne
skrbi potrebitima. U posljednjih godinu i pol dana aktivnog rada, članovi Tima, koji
čine medicinske sestre, obiteljski liječnik, psiholog, duhovnik te stručni volonteri susreli
su se nebrojeno puta s depresijom. Ovim radom žele podijeliti svoje iskustvo rada s
palijativnim pacijentima koji pokazuju simptome depresije i time potaknuti druge na
djelovanje u palijativnoj skrbi kroz organizacije civilnog društva. Svrha rada bila je
jezgrovito prikazati što sve može učiniti svaki od pojedinih članova multidisciplinarnog palijativnog tima u borbi s depresijom kod palijativnih pacijenata, kao i u podršci
tugujućim članovima obitelji. Tako se spominje uloga psihologa u timu u borbi protiv
depresije te postupci kojima se ona može dijagnosticirati kao i zablude pri pripisivanju
simptoma bolesti simptomima depresije. Diplomirane medicinske sestre u radu se osvrću
na svoja iskustva s depresijom, pa se tako spominje formula depresije u vidu svih okolnosti koje pogoduju njezinom nastanku kod palijativnih pacijenata. Nadalje, navode se
smjernice za rad medicinskih sestara s palijativnim pacijentima koji boluju od depresije i
svi uzroci na koje one mogu utjecati, čime se osvještava važnost njihove uloge u procesu
palijativne skrbi. Zaključak je da će još dugo biti potrebno raditi na educiranju zdravstvenih i stručnih djelatnika u palijativnoj skrbi, no da već sad postoje dobri temelji i
bogato iskustvo iz kojega se može puno naučiti. Ključne riječi: palijativna skrb, multidisciplinarni tim, depresija
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2114
Psihoterapija pokretom i plesom kod
pacijenata s depresijom u dnevnoj bolnici
psihijatrijske klinike: Studija slučaja
JANKOVIĆ MARUŠIĆ S.
MeMotus, Centar za ples i pokret, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Studija obuhvaća razvojni proces 20 tretmana psihoterapije pokretom i plesom (PPP) na
otvorenoj grupi 24 odrasla pacijenta s depresijom u dnevnoj bolnici psihijatrijske klinike
u Zagrebu. Uz neugodne emocionalne simptome depresije poput tuge, anksioznosti,
osjećaja praznine i bezvrijednosti, pacijenti upućeni na PPP imali su i niz tjelesnih
simptoma. Iako je PPP vidljivo vezana za tijelo i pokret, ciljevi terapije obuhvatili su i šire
psihološke potrebe pacijenata: osvijestiti i opustiti tijelo, povećati sposobnost izražavanja
i upravljanja emocijama te pronaći nove načine suočavanja s problemima pomoću
kreativnih aktivnosti u pokretu. Hipoteza je bila da će primjena kreativnog pristupa u
PPP-u potaknuti emocionalno izražavanje te pozitivno utjecati na raspoloženje i samopoimanje. Temeljni princip rada oslanjao se na kreativni proces podijeljen u četiri faze: priprema, inkubacija, iluminacija i zatvaranje. Ritmičnom promjenom svjesnog i nesvjesnog,
aktivnosti i receptivnosti unaprjeđuje se proces veze i integracije tijela i uma. Uranjanjem
u kreativne aktivnosti u pokretu te koristeći metafore u pokretu, tehnike uzemljenja i
potporu grupe, PPP terapijski proces pacijentima omogućuje kreativne nesvjesne izbore
i stanje slobodno od kognitivne kontrole te lakši pristup potisnutim sadržajima sa
sigurne udaljenosti, a po uzoru na humanistički utemeljene teorije, s ciljem pronalaženja
i oslanjanja na osobne resurse i razvoj, umjesto na patologiju. Kliničkom opservacijom
potvrđen je veći dio hipoteze o poticanju emocionalnog izražavanja i pozitivnom utjecaju
na raspoloženje. Kako bi se dokazao utjecaj primjene PPP-a na samopoimanje, potrebno
je učiniti daljnje istraživanje koje bi uključilo ostale utjecaje. Ključne riječi: psihoterapija
pokretom i plesom, depresija, tjelesni simptomi, emocionalno izražavanje, kreativni
proces
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2116
140|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 141
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Analitički orijentirana suportivna psihoterapija
u uspješnom otklanjanju simptoma netipične
anoreksije u komorbiditetu s depresijom kod
djevojčice predškolske dobi
KUŠEVIĆ Z.1, Bebek M.2
1 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Croatia
• Klinika za psihološku medicinu
2 Opća bolnica “dr.Ivo Pedišić” Sisak, Sisak, Croatia
Sažetak:
Prikaz slučaja. Anoreksija je relativno rijetka u predškolskoj dobi. Najčešće počinje
u adolescenciji i kod mladih žena. U opisanom kliničkom primjeru, jedna netipična
anoreksija javila se kod petogodišnje djevojčice koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji s
još dvoje djece. Disfunkcionalnost je uglavnom temeljena na poremećenim partnerskim
odnosima koji se negativno reflektiraju na pacijenticu, dok emocionalna hladnoća majke,
narcističnost uz elemente emocionalnog zanemarivanja u odgojnom stilu, psihoanalitički
gledano predstavljaju značajan psihološki etiološki faktor u opisanim morbiditetima.
Djevojčica je dovedena jer je u potpunosti prestala uzimati hranu, povukla se u sebe,
postala jako tužna, umorna, adinamična, nezainteresirana za kontakt i igru. Djevojčica je
uključena u analitičku suportivnu psihoterapiju kroz igru i crtež. Tijekom prvih nekoliko
seansi dolazi do znatnog povlačenja anorektičnih simptoma, djevojčica počinje normalno
jesti, dobiva na tjelesnoj težini, smanjuju se simptomi depresije, no ipak zaostaju neki od
njih u blažem obliku što je vidljivo na prikazanim crtežima s početka i kraja jedne suportivne psihoterapijske seanse. Djevojčica sebe prikazuje sa suzama iako se u na drugom
crtežu može vidjeti vremenski ograničen pozitivan suportivni učinak na simptome
depresivnosti.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2121
Upotreba slike i crteža u psihoterapiji i
praćenju tijeka analitičke psihoterapijske
seanse kod depresivnog predškolskog djeteta
KUŠEVIĆ Z., Jedvaj Šumski I.
Medicinski Fakultet Sveučiišta u Zagrebu, Klinika za psihološku medicinu KBC
Zagreb Rebro, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Prikaz slučaja Crtež i slika se uspješno koriste kao dijagnostičko i terapijsko sredstvo u
psihoterapiji djece. Depresija se pojavljuje rijetko u predškolskoj dobi, ali je u kliničkim
uvjetima ipak viđamo, osobito u svezi sa žalovanjem, kada može imati kompleksan puni
klinički izričaj kao i u prikazanom slučaju. Djevojčica stara šest godina, izgubila je nesretnim slučajem (suicidi) prije dvije godine dva člana šire obitelji (baku i tetku), liječena
je uspješno analitički orijentiranom terapijom kroz igru i crtež jer je i tada u sklopu
žalovanja pokazivala značajnu depresivnost koja se očitovala velikom regresijom, prestankom govora, prestankom uzimanja hrane, umorom, plakanjem, tužnim raspoloženjem,
gubitkom volje i prestankom igranja. Tada tijekom nekoliko psihoterapijskih seansi
dolazi do značajnog oporavka, no s obzirom na anamnezu, hereditet i bolest (depresija i
kod roditelja), djevojčica je zadržana u terapiji. Zadnjih godinu dana bila je u potpunoj
remisiji, normalizirao se proces žalovanja iz koga je izašla, i psihoterapijom je usmjerena
ka zdravijem psihološkom razvoju.Nakon dvije godine, dolazi do ponovnog javljanja
depresije, srednje teške, bez vanjskog vidljivog uzroka. Dijete je ponovno gotovo prestalo
govoriti, a heteroanamneza upućuje na povlačenje, gubitak volje za igru, osiromašenje
spontaniteta, gubitak apetita. Crteži (br.1 i br.2) u prilogu pokazuju tijek prve psihoterapijske seanse nakon ponovnog javljanja bolesti, iz kojih je vidljiva upotreba crteža
kao dijagnostičkog sredstva i kao uspješnog terapijskog sredstva, koje u ovom slučaju,
pokazuje značajni oporavak depresivnog unutar jedne psihoterapijske seanse. Psihoterapijska seansa je bazirana na igri i crtežu te upotrebi asocijacija kroz priču u empatijskom
okruženju uz korištenje analitičkog razumijevanja.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2122
142|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 143
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Crtež, slika i konzultacija s roditeljem u
uspješnoj analitički orijentiranoj psihoterapiji
patološkog žalovanja i depresije
kod predškolskog djeteta
KUŠEVIĆ Z., Santrić L.
Medicinski Fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za psihološku medicinu KBC
Zagreb, Rebro, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Depresija u predškolske djece može imati netipične izričaje, a kada se pojavljuje komorbidno sa žalovanjem, kompleksana rana psihoterapijska psihoanalitička intervencija
temeljena na upotrebi crteža i slike, igre te konzultacije s roditeljem, rano u procesu
žalovanja, može uvelike pomoći u sprečavanju razvoja patološkog žalovanja, ublažavanju
depresije i otvaranju daljnjih psiholoških mogućnosti za nastavak normalnog razvoja.
U radu je prikazan primjer uspješne terapijske intervencije kod petogodišnje djevojčice
(s pojavom patološkog žalovanja i depresije nakon smrti majke nekoliko mjeseci pred
dolazak u terapiju) temeljene na konzultaciji roditelja u pratnji. Otac se javio s djetetom
vezano uz promjenu ponašanja nakon pogreba i zahtjeva djevojčice da se maknu neke
fotografije iz dnevnog boravka, odbijanja hrane, stalnog plakanja, dubokog regresa,
tužnog raspoloženja, odbijanja odlaska na groblje i sl. Prva psihoterapijska seansa vođena
je uz prisutnost oca, uz kontejment, empatiju i angažman psihoterapeuta kako bi se
djetetu omogućio stabilan i siguran seting. Psihološki zdraviji roditelji mogu prihvatiti večinu preporuka koje, u uvjetima obiteljskog života, otvaraju prostor za zdraviji
psihološki rast. U konkretnom primjeru, roditelj je čuo psihoterapeuta, a već na drugoj
seansi izvještava o bitnom napretku: izlasku djeteta iz duboke regresije te ulasku u normalan proces žalovanja. Crtež koji je prikazan dijete je napravilo za psihoterapeuta i donijelo
ga na drugu seansu. Na njemu se nalaze tipični elementi s kojima se dijete igralo prije
neželjenog događaja što je, uz heteroanamnestičke podatke, znak smanjejna regresije i
početaka pozitivnog transfera u kojem se nastavlja psihoterapija temeljena na igri i crtežu,
uz povremenu konzultaciju roditelja.
Analitički orijentirana psihoterapija socijalne
fobije u komorbiditetu sa depresijom
kod adolescenta
KUŠEVIĆ Z., Bolfan Mihaljević M.
Medicinski fakultet sveučilišta u Zagrebu, Klinika za psihološku medicinu KBC
Rebro, Zagreb, Croatia
Sažetak:
U radu je prikazana uspješna analitički orijentirana psihoterapija gore navedenog
morbiditeta kod osamnaestogodišnjeg adolescenta. Depresija se javila reaktivno, nakon
višegodišnjeg neliječenog trajanja socijalne fobije, koja je od početka bila relativno sužena
na susrete sa suprotnim spolom i autoritete izvan kruga obitelji, uz kompleksan odnos
s ocem koji je imao eritrofobiju. Prezentirala se crvenilom lica, drhtanjem ruku i glasa,
mučninom, visokom tjeskobom do razine panike te sve većim izbjegavanjem i socijalnom
izolacijom. Postupno se razvila i blaga depresija. Analitički orijentirana psihoterapija s
elementima psihodrame u individualnom settingu u potpunosti je tijekom prvih tjedana
terapije otklonila većinu socijalnih fobičnih simptoma i u potpunosti simptome depresije.
Terapija traje godinu dana u settingu jedanput tjedno. Aktualno su zaostali simptomi vezani uz edipsku problematiku, koji se uglavnom prezentiraju socijalnom fobijom u relaciji
prema suprotnom spolu. Klinički aktualno više nema znakova depresije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2123
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2124
144|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 145
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Razina depresivnosti kod liječenih alkoholičara
u s obzirom na uključenost u
klupski tretman (KLA)
MAVAR M., Višić V.
Psihijatrijska bolnica Ugljan, Ugljan, Croatia
Sažetak:
Alkoholizam posljedično prati niz zdravstvenih i socijalnih problema. Iako se dugo vremena smatralo da je alkohol „antidepresiv“, da potiče raspoloženje, da stvara volju i razvija interes, da potiče ljude na ostvarivanje interpersonalnih odnosa, istraživanja rađena
posljednjih godina ukazuju na suprotno. Naime, ista upućuju da dugotrajno i prekomjerno uživanje alkoholnih pića razvija depresivne simptome ili intenzivira već postojeće.
Ovo istraživanje je pokušalo utvrditi kako tretman u klubu liječenih alkoholičara utječe
na razinu depresivnosti. Ispitivanje je obavljeno na dvije skupine ispitanika. Jedna skupina
je redovito pohađala tretmane u klubu liječenih alkoholičara i uspješno apstinirala dok je
druga, također apstinirala uz kontrolne preglede kod psihijatra, ali nije bila uključena u
klupski tretman. Na obje skupine je primijenjena Beckova skala depresije. Rezultati ukazuju da je razina depresivnosti kod osoba koje nisu bile u klupskom tretmanu značajno
viša u odnosu na osobe koje su redovito odlazile u klub liječenih alkoholičara. Isto
upućuje da klupski tretman, koji sadržava elemente socioterapijskog rada, ima i psihoterapijsku dimenziju te značajno djeluje na redukciju depresivne simptomatike.
Poliperspektiva
ZADRAVEC VRBANC T.1, Vuk A.1, Handl H.1, 2, Šago D.1, 2, Brescher M.2, Filipčić I.1, 2
1 Psihijatrijska bolnica ‘Sveti Ivan’, Zagreb, Croatia
• Klub pacijenata ‘Zajedno’
2 Klub pacijenata ‘Zajedno’, Zagreb, Croatia
• Klub pacijenata ‘Zajedno’
Sažetak:
Depresija, ranije nazivana melankolija, spominje se još od antičke Grčke, a u današnje
doba spada u jedan od najučestalijih poremećaja općenito. Sniženo raspoloženje, tuga,
zabrinutost, nesanica, gubitak volje i socijalna izolacija tipični su simptomi depresivnog
poremećaja, no također i pratioci niza drugih duševnih i somatskih poremećaja, u kojima
na jednak način utječu na smanjenje kvalitete života. U trenucima kada takve negativne emocije postaju nepodnošljive i otežavaju svakodnevno funkcioniranje, otvara se
mogućnost usmjeravanja energije prema umjetničkom radu, što može djelovati terapijski
za samog pacijenta, ali i za druge pacijente. Mnogi autori opisivali su kako umjetnost
pospješuje percepciju i razumijevanje emocionalnih stanja. S ciljem rehabilitacije,
stjecanja novih vještina i znanja, razvijanja kreativnog potencijala te poboljšanja kvalitete
života osoba s psihičkim smetnjama osnovan je i Klub pacijenata ‘Zajedno’ koji djeluje u
prostorima Psihijatrijske bolnice ‘Sveti Ivan’. Ovim prikazom željeli bismo Vam približiti
djelić umjetničkog i emotivnog iskustva nekih njegovih članova.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2131
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2126
146|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 147
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Autoportret
VUK A.1, Zadravec Vrbanc T.1, Handl H.1, 2, Šago D.1, 2, Brescher M.2, Filipčić I.1, 2
1 Psihijatrijska bolnica ‘Sveti Ivan’, Zagreb, Croatia
• Klub pacijenata ‘Zajedno’
2 Klub pacijenata ‘Zajedno’, Zagreb, Croatia
• Klub pacijenata ‘Zajedno’
Uloga terapijske zajednice u liječenju
depresivnih poremećaja u
djece i adolescenata
POLJAK M., Bećirević A., Juretić Z., Domokuš N. A.
Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Croatia
• Dječji odjel
Sažetak:
Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2004. godine depresivni je
poremećaj po učestalosti u ukupnoj populaciji na trećem mjestu. Od te brojke više
zabrinjava činjenica kako se depresivna simptomatika pojavljuje kao sastavni dio ili pratioc i niza drugih psihijatrijskih poremećaja, a u kojima na sličan način postaje jedna od
glavnih podloga teškoća svakodnevnog funkcioniranja i smanjene kvalitete života. Razvoj
biomedicinskih znanosti uvelike je unaprijedio razumijevanje i liječenje tih poremećaja,
no istodobno nas je i uveo u razdoblje rizika da naše pacijente definiramo isključivo
kroz njihove simptome i poistovjećujemo ih s njihovim dijagnozama. Suprotno tome
zdravstveni bi tim trebao imati više uloga – ne samo olakšavanje simptoma i kontrola
bolesti, već i rehabilitacija, poticanje oporavka i ponovnog pronalaska smisla. S takvim
ciljevima osnovane su i brojne kreativne radionice Kluba pacijenata ‘Zajedno’ koji djeluje
u prostorima Psihijatrijske bolnice ‘Sveti Ivan’. Ovim prikazom jednog njegovog člana
željeli bismo Vam ponuditi pogled na to kako oni sami definiraju sebe te podsjetiti na
ono izvorno i jedinstveno područje koje zapravo stoji iza naših uniformnih termina.
Sažetak:
Terapijska zajednica je, prema definiciji, zajednica bolesnika i svih članova terapijskog
osoblja konstituirana na načelima samouprave i demokracije čime je omogućeno maksimalno aktiviranje bolesnika u terapijskom postupku i preuzimanje odgovornosti za svoje
ponašanje i uspješnost liječenja. Već tradicionalni pristup u Psihijatrijskoj bolnici za djecu
i mladež je provođenje terapijske zajednice sa ciljem stvaranja što boljih uvjeta za liječenje
naših pacijenata, među kojima se nalaze i djeca i adolescenti sa depresivnim poremećajem.
Najveći značaj pri tome imaju sami članovi terapijske zajednice koji kroz međusobnu
komunikaciju i stvaranje odnosa povjerenja pridonose procesu ozdravljenja i povratka u
zajednicu (primarna obitelj, udomiteljska obitelj, dom). Iako smo svjesni ograničenosti
terapijskih postupaka, nastojimo kontinuirano raditi na kulturi otvorenosti, stvaranju
pozitivne slike o sebi, međusobnog dijaloga, planiranja postupaka za povratak u školu,
među prijatelje, obitelj.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2132
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2129
148|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 149
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Sažetci postera
Izložbe
Umjetnost i depresija
Depresija; Orfej
PUČEK E.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
• Nastavnički odsjek
KLANJČIĆ M.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Tema mog rada jedna je od ponuđenih, a naziva se „Umjetnost i depresija“. Svojim sam
radom htjela prikazati kako ja vidim, to jest kako osjećam depresiju. Kako nikada nisam
bolovala od kronične depresije, već sam depresiju spoznala kao osjećaj, mogu prikazati
ono što me uz te osjećaje veže; boje, oblike. U trenutcima depresije čovjek se povuče u
sebe, zatvori se prema svima i prema onima koji mu pokušavaju pomoći, okreće leđa. U
svojim sam kolažima upravo htjela istaknuti te momente, momente slabosti i nemira,
tuge i boli. U leđima skrivamo svoju bol i nosimo svoj teret. Leđa nam predstavljaju
obranu, jedan čelični štit od boli.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2016
Sažetak:
Loše raspoloženje, nisko samopouzdanje, gubitak interesa za nekoć ugodne aktivnosti,
neki su od simptoma mentalnog poremećaja zvanog depresija. Uzroci ovog poremećaja
mogu biti različiti, npr. Zlostavljanje, bilo to fizičko ili psihičko, kronične bolesti, izoliranost od ostatka društva, alkoholizam, stresni događaji kao što je gubitak voljene osobe
i slično... „Ne! Ostani! Nemoj pobjeći!“ Bile su ovo posljednje riječi upućene Euridici od
strane očajnog Orfeja. Euridike više nema, zauvijek je vraćena u kraljevstvo mrtvih. Orfej,
sin muze Kaliope, silno je volio glazbu te mu je od strane boga Apolona bila podarena
lira. Muze su ga naučile svirati tako dobro da su čak i potoci prestajali šumjeti da bi čuli
njegovo sviranje. Volio je Euridiku, prelijepu djevojku, ona je bila smisao njegova života.
Euridiku je jednog dana ugrizla zmija, i tako je završila u podzemlju. Orfej je odlučio
vratiti je predstavljajući svoju glazbu bogovima podzemlja, Hadu i Perzefoni. Bogovi su
odlučili udovoljiti mu, ali pod uvjetom da ne smije pogledati svoju voljenu sve dok ne
izađu van podzemlja. Nestrpljiv, Orfej izađe iz podzemlja te se okrene kako bi pogledao
Euridiku, ali ona tada još nije izašla. Orfej je time prekršio uvjet, a Euridika je vraćena.
Gubitkom Euridike započinje razdoblje depresije i tužnih pjesama u Orfejevu životu.
Kao jedan od najtužnijih, mit Orfeja i Euridike predstavlja jako dobru podlogu za moj
pokušaj prikazanja depresije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2017
152|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
| 153
Troglavo čudovište
Depresija
ŠOKČEVIĆ A.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
KUTLEŠA A.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Rad se sastoji od glinene skulpture koja je nastala po uzoru na poluapstraktan crtež. Postoje dvije varijante skulpture – bijela s nacrtanim ljubičastim očima i crna sa probušenim
rupama umjesto očiju. Za izložbu sam odabrala skulpturu od bijele gline. Skulptura su 3
izdužene, bezizražajne glave postavljene u odnos i povezane u cijelinu. Čini se da izlaze
iz istog tijela i tako ostavljaju zbunjujuć dojam. Radi se o tome da ljudi u depresiji ne
vide „stvarnu sliku“, situacije kakve jesu te gube interes za život. Skulptura sadrži snažne
skulpturalne forme i indicira osjećaje straha i boli. Tri spojene glave su reminescencija
na Kerbera (grč. Κέρβερος, Kérberos) iz grčke mitologije, kojemu svaka glava predstavlja – rođenje, mladost i starost – ciklus života u kojem svako od nas u bilo kojem trenu
može osjetiti tendenciju da se osjeća obeznađeno i bespomoćno, okrivljujući sebe što se
osjeća tako. Postajući depresivnima postajemo preopterećeni i iscrpljeni, kao izbačeni iz
ravnoteže. Tema i inspiracija ovih radova bila je predstaviti višebrojne i kontradiktorne
aspekte pojedinca. Ovdje otvaram teme o zbunjenosti, krajnostima, boli i strahu.
Materijal : bijela glina i engoba
Sažetak:
Mnoge mlade osobe nisu zadovoljne samima sobom. Ne osjećaju se ugodno u vlastitoj
koži jer prema svom mišljenju ne zadovoljavaju trenutačne ideale ljepote, koji do njih
dolaze putem medija i okoline u kojoj žive. Posebice djeca koja su često izložena ruglu
vršnjaka zbog težine, visine, odjeće, prištića, aparatića za zube, gube samopouzdanje
te lako prihvaćaju zadirkivanje kao činjenicu. Udaljavaju se od društva drugih osoba,
povlače se u sebe, misleći kako su pogledi svih ljudi usmjereni upravo u njih i njihove
takozvane mane. Oči, zgrožene njihovom prisutnošću, promatraju svaki centimetar njihova lica i tijela u potrazi za novim manama kojih još nisu svijesni dovodeći ih do stanja
depresije.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2070
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2069
154|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
| 155
Urušavanje snova o životu
Audio-video kompilacija
UROIĆ D.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
ŠABIĆ P.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Ako je riječ o depresivnom stanju ili depresiji kao bolesti, ljudska mašta može jako puno
toga proizvesti na tu temu. Rad koji ću izložiti, a riječ je o linorezu, prikazuje na prvi
pogled apstraktne forme, veoma ekspresivne, ali samo na prvi pogled. Dakako, zapravo
prikazuje urbano urušavanje, tehnički su to neboderi koji padaju, ali u dubljem smislu
se urušavaju snovi i maštanje o pozitivnom životu bez patnje kojeg nema u depresiji.
Neboderi koje gradimo kroz život, to visoko samopouzdanje, volja i brojni katovi puni
sadržaja koji bi trebali biti pozitivni se u takvom depresivnom stanju urušavaju u sebe i
nema se čemu radovati. Sve propadne, a najčešće preživi samo duboki podrum u koji spremamo ili točnije sakrivamo naše najgore i najopasnije osjećaje i stanja koja jako negativno
utječu na naš život i volju za životom.
Sažetak:
Video kao medij odabrala sam zbog njegove mogućnosti iskazivanja ekspresije, koja je
ključni faktor mog rada budući da mi je cilj iz prve ruke približiti gledatelju doživljaj
depresije umjesto da za njih ona predstavlja samo teorijski konstrukt i medicinski
fenomen. Rad je zamišljen kao audio-video kompilacija sastavljena od 3 nezavisna dijela s
kojim pokušavam opisati tri različita oblika depresivnih poremećaja. Izdvojila sam bipolarni poremećaj, psihotičnu depresiju i distimiju koja napreduje i ne liječi se. Odabrana
su ova tri tipa depresije budući da ih smatram međusobno najrazličitijima i najzanimljivijima, a djelomično i zbog samog video uratka koji mi ne dopušta da ih obradim sve.
Po meni, distimija predstavlja odsustvo zadovoljstva i motivacije stoga sam ju odlučila
prikazati u crno bijeloj tehnici. Sam video sastavljen je od tri kratka isječka međusobno
povezanih bljeskovima i trebaju dočarati čovjekovu nesposobnost da sam izađe iz takvog
stanja poluživota. S druge strane, bipolarni poremećaj uvijek je okarakteriziran upravo
izmjenom manične faze s depresivnom fazom stoga je i video koncipiran slojevito. U
pozadini će biti prikazane ubrzane snimke dvaju biljaka, jedne koja izrasta iz sjemena, a
druga koja se iz svog punog rasta vraća u sjeme. Konačno, psihoza, psihotična depresija,
prikazana u svim svojim kontradiktornostima – bijes, krivnja, grešnost nasuprot ideji
veličine, halucinacijama, a sve zaokruženo jednim jakim osjećajem vlastite nesposobnosti
i gubljenja tla vlastitog uma pod nogama. Depresija ima stotinu lica, čak i tisuće. Ona je
samo simptom koji se skriva iza mnogo ljudi. Čak i više nego što smo sami toga svjesni.
Svrha mog rada je direktno pristupiti u ta brojna lica koje depresija poprima. Također,
na ljudima je da pronađu u sebi humanost koja će ih dovesti do zaključka da bilo koji
poremećaj je zapravo rezultat disbalansa u onome što je nama iskonsko, osjećajnost i
emocije te stoga ne treba osuđivati i otuđivati se od takvih tema.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2071
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2077
156|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
| 157
Komunikacijom protiv boli – grafička mapa BOL
Ponor
ĐORĐEVIĆ V.1, Bogdanić P.2, Šimrak R.2, Baće J.2, Braš M.1
1 KBC Zagreb -Klinika za psihološku medicinu, Zagreb, Croatia
2 Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
RADNIĆ C.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Bol je najčešći problem zbog kojeg se ljudi javljaju liječniku, ali i najčešći simptom koji
ukazuje na početak bolesti ili bolest samu. Bol uz strah predstavlja evolucijski najstariju
reakciju organizma na bilo kakav atak ili destrukciju. Je li bol signal, simptom, emocija
ili bolest? Zašto osjećamo bol? Uzroci boli mogu biti fizički, psihički, socijalni i duhovni.
Bol je subjektivan osjećaj i nije ju jednostavno mjeriti. Kako ne postoje dvije iste osobe,
ne postoje ni dvije iste reakcije na bol. Teško je, pa gotovo i nemoguće uspoređivati
biološki nastalu bol s emocionalnom, socijalnom ili duhovnom boli, ali sve one mogu
biti uzrok velike patnje. Bol i ugoda su isto tako povezani, kao jedan kontinuum, a
nerijetko ih dijeli samo uska pukotina. U jednom se svi slažemo, bez obzira s kojeg kuta
promatramo bol – bol predstavlja dominantan svjetski javnozdravstveni problem kojemu
se treba multidisciplinarno pristupiti. Osnovno je ljudsko pravo čovjeka i civilizacijski
iskorak 21. stoljeća oslobađanje od boli i patnje, što ne smije biti ograničeno često brojnim predrasudama, ali i neznanjem. Problemom boli trebali bi se baviti svi, jer nitko ne
bi trebao trpjeti u tišini u svojoj boli ili umirati u bolovima. Suvremena znanost i klinička
praksa nam već sada omogućavaju da znatno smanjimo bol i patnju koja ona sa sobom
nosi, bez obzira na uzrok i vrstu boli. Bol treba prevenirati i liječiti multidisciplinarno,
jer problem boli nije rezerviran i predodređen za jednu struku ili profesiju. Liječnici,
psiholozi, socijalni radnici, duhovnici, znanstvenici, filozofi, umjetnici, pedagozi, ali i
pacijenti i članovi njihovih obitelji trebaju se baviti s boli, jer komuniciramo jedni s drugima i trebamo prepoznati bol i patnju osobe koja živi i djeluje tu uz nas.
Sažetak:
Svoje viđenje depresije prikazala sam kroz reljef. Male figure, nastale tehnikom modeliranja u terakoti, izlaze i/ili ulaze u reljef, takozvani “ponor”. Neki od likova tonu dublje u
ponor, dok su drugi još glavom “iznad vode”. No, glavno pitanje je, jesu li to likovi koji su
bili u ponoru pa izlaze iz njega, ili su oni ti koji tonu dublje. Na gledatelju je da promisli
i sam stvori priču te odluči želi li biti pasivni promatrač ili ih pokušati izvući iz ponora.
Za izradu sam izabrala šamotiranu glinu, upravo zbog njene grubosti, ali istovremeno
i podatnosti. Također se osušene figure pale u peći te su dovoljno izdržljive da “prežive”
visoke temperature, ali u mom radu i krhke dok propadaju u svoju depresiju. Figure su
razmještene tako da simboliziraju samoću, odnosno osjećaj samoće koji osobe koje pate
od depresije konstantno osjećaju. Svaka od figura s drugom nema previše doticaja. Kao
da su otuđeni jedni od drugih. Svatko u svojoj samoći, u svojoj tami.
materijal: terakota
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2089
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2081
158|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
| 159
Medulla spinalis
Ljuti post-it-i
PETRIC J.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
YOUNIS M.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Skulptura kralježnične moždine od mekog materijala, žice i komada razbijenoga stakla;
rad je nastao kao ekspresija dojmova proizašlih tijekom proučavanja boli, duševnih i
fizičkih. Kralježnična moždina kao potporanj cijelokupnog ljudskog zdravlja, a opet tako
krhka i osjetljiva, u meni pobuđuje nježnost i nagon da ju zaštitim. Ovako izložena i
ogoljena postavlja pitanje našeg osobnog odnosa prema njoj, a samim time i prema nama
samima.
Sažetak:
Ovaj rad sastoji se od preko stotinu post-it papirića na kojima sam zapisivala sve što me
ljuti. Zadnja četiri mjeseca mog života bila su jako stresna, psihički i fizički iscrpljujuća,
puna egzistencijalnih pitanja koja mi se sve više postavljaju, a ja sve manje imam odgovor
na njih. Moje emocionalno stanje bilo je obojeno nekim sivilom, a nezadovoljstvo je
vladalo mojim danom. Takvo tlo izrodilo je ljutnju. Tijekom dana ljutnje su se gomilale
u meni, a dan bi završavao tugom. Jednu srijedu poželjela sam se riješiti tog ogromnog
tereta u meni i svoje ljutnje izbaciti iz sebe. Tako je nastao ovaj rad.
OPIS RADA: - crni post-it papirići i bijeli flomaster - dimenzije variraju od min. 50 x 50 cm
do max. 150 x 150 cm
KONCEPT POSTAVA: Željela bih da ovaj rad bude interaktivan s publikom. Posjetitelji
bi se sami mogli uključiti u ovaj rad tako da bi svatko na crni post-it papirić napisao što
njega/nju ljuti i nalijepio na zid. Ovim načinom željela bih potaknuti publiku da promisli
o svojim izvorima ljutnje i napišu što ih ljuti. Time će ljutnju izbaciti iz sebe i postati dio
izložbe. Likovna umjetnost se danas previše ograničava samo na gledanje. Koncept ovog
rada je da se ukine ta barijera te da posjetitelji aktivno sudjeluju u kreiranju umjetnosti,
a njihova akcija bude trajno zabilježena. Na ovaj način posjetiteljima bi se približio ovaj
koncept suvremene umjetnosti što bi rezultiralo cijelim bogatstvom različitih intimnih
misli i izvora ljutnje.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2090
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2100
160|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 161
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
Iz depresije u kreativnost
Moda i secesija
BANOVIĆ V.
Zagreb, Croatia
BANOVIĆ V.
Zagreb, Croatia
Sažetak:
Za izradu radova na temu ,,Depresija u stoljeću uma” inspiraciju sam pronašla u sebi.
Moji radovi dosta govore o periodu kroz koji sam prolazila u zadnja 3 mjeseca, govori
o mojoj nesigurnosti, tjeskobi, strahovima, prošlosti i pretjeranom maštanju o boljem
životu, koji je totalna suprotnost od trenutnog, i straha od odrastanja. Boje i neboje koje
sam upotrijebila su tamne i tmurne (crno-bijela kombinacija, smeđe maslinasta i siva)
pa dok sam osjetila nalet sreće ubacila bih i pokoju vedriju boju, ali sve do neke granice. Prisutni su elementi poput sitnih kružića, zavijutaka, cvjetnih uzoraka i svakojakih
geometrijskih oblika. Silueta samih modela prikazuje moje vlastito stanje uma, djelujući
iskrivljeno, pogrbljeno, krhko i stidljivo. Veliku ulogu u izradi ovog procesa ima glazba
koju slušam i koja me nadahnjuje. Tehnike koje sam koristila je obična grafitna olovka,
ljepilo gliter i drvene bojice.
Sažetak:
Valentina Banović se, nakon nekoliko zajedničkih izložbi na kojima je sudjelovala,
odvažila krenuti u nepoznate vode te nam predstavila svoju prvu samostalnu izložbu
‘Moda i secesija’ u knjižnici Dugave. Izložba je nadahnuta razdobljem bečke secesije i
modnim dizajnerima koji vladaju modnom scenom današnjice poput Vivienne Westwood i Alexandra McQueena. Osim rada Judite Gustava Klimta s kojim Valentina
koketira unoseći svoj osebujan stil i prerađujući dekorativnu pozadinu, vidi se i u ostalim
njenim radovima utjecaj Klimta koji je poznat po motivu žena-zavodnica i dekorativnom
ukrašavanju. Ženski likovi, makar djeluju vrlo krhko i djevojački, ipak nose taj dašak
ženstvene senzualnosti kojim femme fatale s nogu obaraju sve muškarce. Odjevni predmeti su ispunjeni minijaturnim detaljima koji su vrlo bogati i kompleksni te tvore jedan
svojevrstan skup koji se ne može raspasti. Valentina u svojim radovima ne koketira samo s
bečkom secesijom, nego i s modnim trendovima što možemo prvenstveno vidjeti u obući
koju ženski likovi nose. Valentina želi ispuniti svijet jedinstvenom ljepotom koja odmah
ugrije oko promatrača te unosi svoj specifičan duh kroz bogate detalje u svoje radove.
Njezini radovi pokazuju iznimno vješto baratanje likovnim i grafičkim sredstvima te veliko znanje koje je stekla tijekom polaženja Škole za primjenjenu umjetnost, smjer grafika,
i Tekstilno tehnološkog fakulteta, smjer modni dizajn.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2109
Marija Valentina Žuvić
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
162|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 163
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
Starac vrijeme
DOBRILOVIĆ J.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
Tonski crtež ugljenom. Na crtežu je prikaz vremena u obliku starca. Sa svojim atributima on označava prolaznost vremena, starost, strogost, hladnoču, tmurnost, pa i samu
smrt. Vrijeme je sastavni dio svačijeg života. Nedostatak vremena često je uzrok depresije.
Osoba koja nema vremena u bitnim životnim situacijama, osjeća kako gubi kontrolu nad
situacijom, te dolazi do osjećaja krivnje i bezvrijeđa.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2118
Cijepanje sebe – suočavanje sa svojom boli i
rješavanje iste kroz umjetnost
ŠAGUD V.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
Sažetak:
U umjetnosti one prve, sirove emocije imaju najbitniju ulogu u realizaciji nekoga djela.
Kasnije obrade, prerade i cenzura uma nekada mogu osakatiti jedno ekspresivno djelo.
Kroz izradu nekoga djela ispoljavaju se najdublji strahovi i najprikrivenije emocije. Čak i
ako na prvi pogled nije očita poruka, ako se čita između redaka može se vidjeti ta prvobitna, sirova, istinska emocija koja je potaknula to pojedino djelo na realizaciju. Kroz ove
radove pokušavam pokazati način ekspresije gdje je umjetnik svjestan svoje podsvjesne
emocije, što manje cenzuriran od strane uma, jer što je rad siroviji u svojoj naraciji to će
on biti jasniji publici i ostalim primateljima, ali i samoj osobi koja stvara. Kroz svaki rad
osoba bi trebala pristupati s predoumišljaj da se time rješava onoga najgorega djela sebe
koji ih razara iznutra. Jednom kada se rad realizira podsvjesno osoba pristupa tome kao
da je stvorila nešto novo, „novi život“, simbolički taj rad je njeno „dijete“. Taj rad nastavlja
živjeti izvan osobe i, što je možda najbitnije, odvojen je od nje. Nije više pod milošću i
nemilošću svojih emocija koje ne može kontrolirati, nego ih je konvertirala u likovni rad
koji sada živi izvan nje. Takav pristup likovnog izražavanja bi primjetno ublažio simptome boli nastalih psiho – somatski zbog negativnih utjecaja emocija kod određenih pacijenata. DERANJE TIJELA Akril na papiru; 100 x 90 cm Rozo – ljubičaste boje su boje
tijela i iznutrica. Prikazana osoba je autodestruktivna nad sobom, grčevito se prima za
leđa kao da silom želi išćupati to što ju muči iz sebe. RAZBIJENO NALIČJE Gravirano
staklo, drvo; A5 format Strah da će, ako mehanizmi obrane popuste i emocije se više neće
moći kontrolirati, razoriti sve oko sebe, prikazane kroz crte koje izlaze iz centra deručeg
lica. RAZOTKRIVENI POGLED Gravirano staklo, drvo; A5 format Paranoični aspekt
rascjepane ličnosti koja se ne može odlučiti što poduzeti sa sobom. SMANJENA Pečena
glina, patinirana; 20 x 8 x 15 cm Skvrčena, savijena osoba privučenih nogu predstavlja
želju za povratkom u stanje embrija, regresija u maternicu. Išarane, razderano tijelo koji
su toliko duboki da prolaze kroz tijelo su ožiljci i proživljena bol koja je bila dovoljno jaka
da razori osobu kroz njenu srž.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2125
164|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 165
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
Depresija
KOLAREC E.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
• student nastavnički odsjek
Sažetak:
za depresivca ne vrijede zakoni univerzuma. sve ono što je čuo od predaka smatra
zaostalim, staromodnim, seljačkim. svijet je započeo otkad se ON rodio. ON je moderan i
depresivan. neshvaćen i poseban. to je stvar ekrana. ON VOLI pogledati akcijski film s nagim ženama u glavnoj ulozi, kaže, uzbuđuje ga to, jer nekad su ga tjerali da gleda “ Ko pjeva
zlo ne misli”. VOLI vrijeme provoditi u zamračenoj sobi, ispred kompjutera, od dnevnog
svijetla mrzak mu je odraz u ekranu. ON zna koliko stvarno vrijedi, lajkovi na fejsu su mu
mjerilo. prije je znao prošetati šumom i udahnuti svjež zrak, danas šeta virtualnim poljima
smrti i udiše dim cigareta. znao je prije zanjihati se nevino uz muziku, danas nosi obilježja
omiljenog death metal benda. “imamo još kelja od ručka”, al’ depresivcu se jede megić, to
je hrvatska tragedija, to je humor, to je budućnost... ON je poeta, boem, satima bi mogao
pobijati svojim vještim jezikom zakone prirode. ON VOLI život a zalaže se za smrt, kaže: “I
to je demokracija”. ON je slobodan i neovisan, a lice mu sakriveno ispod teških maski gdje
se nalazi samo normalan/dosadan....ON. dano mu je da bira...i on je odabrao. društvo je
odabralo. depresija u stoljeću uma, pitam se zašto? tehnika rada: tuš, akvarel, stiropor rad
je pano od stiropora na kojem su tri papira s različitim porukama. kombinirana su slova
na akvarelu i tušu. tematika rada: depresija
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2135
Gledao sam u bezdan, i bezdan
je pogledao u mene
VUDRAG N.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
• student
Sažetak:
autoportret, acrystal, 220cm x 40cm x 50cm, MMXV Autoportretom kao vječnom temom u
umjetnosti dovodim u pitanje odnos svakoga od nas sa samim sobom. Usudim se priznati da
me osobno taj rad oslobodio velikih sukoba s vlastitim karakterom u obliku neke vrste „art
terapije“. „Ja sam sama sebe upoznao“ Heraklitove su riječi koje su me dovele do spomenutog
rada, rješavajući pritom u procesu većinu problema koji su mi stajali na putu razvoja. Znajući
da najveći neprijatelj kojeg imamo je naš ego, ne želim prezentirati sebe, već reprezentirati ideju.
Ideju da svaki problem, svaku prepreku u razvoju osobnosti možemo riješiti samo suočavanjem
s istinom o sebi. Kad preuzmemo svaki problem na sebe, spoznajemo i prihvaćamo činjenično
stanje, i tom spoznajom dolazimo do znanja koje je trajna promjena ponašanja. Tom promjenom mijenjamo sebe, i vlastitim djelima svijet oko nas. Takvo je suočavanje izazov, naročito u
današnje vrijeme, jer živimo u primitivnom svijetu i ovo su primitivna vremena, ni barbarska, ni
mudra... Umjesto nas samih, čovjekom manipuliraju mediji, stilovi, trendovi i društvo, umjesto
da sam sebi kroji sudbinu. U tom konfliktu vanjskih utjecaja zaboravili smo sebe, i iz toga
proizlaze sindromi poput depresije, agresije, bijesa ili gnjeva, koji nas upozoravaju da se tijelo i
um urušavaju. U tom procesu nalazimo trenutna prolazna zadovoljstva i time ne pomažemo
sebi, samo činimo spiritualno samoubojstvo. Naime, suočavanjem sa samim sobom dolazimo
do teških i bolnih pitanja, ali u toj potrazi za istinom pronalazimo sebe, i nadilazimo pesimizam života. Spomenuti je autoportret bio moj sukob sa vlastitim sobom, vlastitim egom. Kao
kipar radeći ga u klasicističkom figurativnom realističnom stilu ubio sam taj ego uklonivši bilo
kakvu naznaku vlastitog likovnog izričaja, koji bi trebao predstavljati mene kao umjetnika. Na
taj način umjesto onoga što bih htio biti, ostao sam samo ja kakav jesam, bez maske, bez glume,
suočen sa svojim najvećim strahom. Ispred mene stoji moj strah, gnjevna, istrošena, bijesna i
mračna osoba ogorčena neispunjenim životom, gleda me praznim očima i govori mi: „Sve tvoje
mogućnosti, sav talenat, svi snovi umrijet će s tobom, neiskorišteni, neispunjeni.“. Ostavivši se
takvoga iza sebe, nisam samo dobio spoznaju koja me dovodi do trajne promjene ponašanja,
već mi se ukazala prilika za „tabula rasa“. Praznu ploču za početi ispočetka, ispunjen prijašnjim
iskustvom. Smatram da takvim činom, takvim suočavanjem, čovjek dodirne vlastito dno, vlastiti bezdan, ali ono bitnije: izgori u tom bezdanu i iz pepela se ponovno uzdigne.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2137
166|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Izložbe
| 167
Volja
VUDRAG N.
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Croatia
• student
Sažetak:
Volja“ željezo, lanac, 60cm x 15cmx 5cm, MMXIV Apstraktna skulptura „Volja“ simbol je
moći ljudske odlučnosti. Kad nas život gazi, kad je nemoguće izvući se iz problema, kad
sve nade nestanu, jedna je ljudska sposobnost koja čini od čovjeka nešto veće. Čini nas
onim što evolucijski trebamo postići. A ta je sposobnost moć volje. Skulptura predstavlja
tu moć, kad protiv svih mogućnosti uspijemo. Ona je simbol naših postignuća. I ta se
volja ne manifestira fizički u spomenutom radu, već je između dva lanca koji se privlače, i
stoje protiv svih sila, teže jedan drugome. U tom se prostoru nalazi misao, i njena volja
kojom se ista manifestira u stvarnost.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2138
168|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Predkongresne
radionice
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
170|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 171
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
Palliative Competence in emergency medicine
LIKAR R., Neuwersch S., Köstenberger M., Pinter G.
Landeskrankenanstalten-Betriebsgesellschaft – KABEG KLINIKUM Klagenfurt am
Wörthersee, Klagenfurt, Austria
• Abteilung für Anästhesiologie und Intensivmedizin
Sažetak:
Emergency cases in nursing homes are challenging for emergency doctors as there are
many palliative patients among the residents. Hence, emergency doctors have to make a
decision balancing the devises of “saving life” and “increasing quality of life”. Issues of palliative medicine are not part of the education of emergency doctors. Only little is known
about the experiences of emergency doctors, their understanding of decision making in
such situations and potential measures for improving the situation. In an exploratory
study 160 emergency doctors from all Austrian provinces (except for Vienna) were
surveyed about their subjective experiences regarding emergency incidents in nursing
homes: What information is available in the nursing home, which information would be
helpful for decision making, and what impedes emergency deployments. Mostly, emergency doctors can draw on medication lists and nursing staff ’s information, more rarely
general practitioners’ information as well as advance directives are available. This very
information would be helpful though to make a clear decision. Hospital admissions are
only avoidable if sufficient symptom control and care are provided in the nursing home.
Emergency doctors with longer professional experience are more likely to refrain from
relocating residents to hospital. Insufficient staff resources, fragmentary presence of general practitioners and the absence of advance directives impede emergency deployment in
nursing homes. The implementation of advance care planning, training in the field of palliative medicine for emergency doctors and general practitioners as well as information
on legal and ethical aspects for nursing home staff and relatives are being suggested.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2086
172|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice
| 173
Kako vidim razvoj palijativne skrbi u
lokalnoj zajednici
„Čovječnost se rađa samo u suočavanju sa smrću“ — Sv. Augustin
Razvoj palijativne skrbi u mojoj lokalnoj sredini, Kninu i široj okolici otpočela je tek prije desetak
godina, na početku novog milenijuma, u onom trenutku kad je šira znanstvena i kulturna javnost
kod Hrvata uočila velike potencijale koje pruža neiskorišteni kapacitet trećeg i četvrtog kata opće
bolnice „Hrvatske ponos“. Priča se zavrtila po medijima, u gradu se među medicinskim osobljem,
njegovateljicama i gerantodomaćicama proširila informacija o zapošljavanjima i izlaska iz sjene
prekarijatskog statusa takvih zanimanja u nešto trajnije pa samim tim i manje stresno - da bi sve stalo prilikom posljednje promjene vlasti na parlamentarnim izborima od prije tri godine. Sve je stalo
maltene pred presijecanje trake i sada, krajem tekuće 2014. godine isti prostor u bolnici opet zjapi
neiskorišten kao što je tako od kraja Domovinskog rata. Kninska bolnica je izgrađena 1984. godine
famnoznim samodoprinosom, radila je punim kapacitetom do ljeta 1995. godine i nakon toga je
slikovito presječena na pola – ostali su u uporabi samo dva donja kata glavne zgrade a poliklinike
su radile sa upola manje ambulanti. Inače riječ je o bolnici sa konformnim uvjetima ergonomski i
arhitektonski moderno osmišljenim koja nimalo ne podsjeća na provincijske bolnice još iz doba
Franje Josipa. Prema bolnici je gravitiralo prije rata gotovo 100 000 ljudi da bi nakon rata i ima sad
već blizu 20 godine broj spao na 20 000 i to većinom starije populacije i u vrlo specifičnim uvjetima
gdje u staračkim kućanstvima nema potpore mlađih članova obitelji koji su većinom raseljeni van
Knina u drugim dijelovima Hrvatske, regije i cijelog svijeta.
Znamo da je starenje u tranzicijskim društvima izuzetno tegoban proces gdje još nije stupila
istinska zdravstvena zaštita a palijativa skrb spada gotovo u znanstveno-fantastične obzore; u mojoj
sredini a to je kontinentalni dio Šibensko-Kninske županije to je još sve dodatno osjenčeno demografskom implozijom i neopisivim posljedicama rata. S druge strane stoji u gotovo nadrealnom
prirodnom okruženju ispod Dinare i uz rijeku Krku bolnica „Hrvatskog ponosa“ inače prije mjesec
dana proglašena za najgoru bolnicu u Hrvatskoj. A mogla bi postati uz pametno kadroviranje referentna državna bolnica za stacionarni tip zdravstvene zaštite bilo psihijatrija, gerijatrija, produženog
liječenja ili palijative. Ali teško se mijenjaju navike, posebno mentalne navike naših osobnosti koje
su zatrovane omnipotencijom i narcisoidnošću a i naša medicina je takva. Pa se onda javlja otpor
prema takvim inicijativama, malo tko od svršenih studenata medicine i ostalih zdravstvenih struka
vidi sebe u palijativnoj medicini da bi se takvi stavovi reflektirali i na lokalnom nivou projektivnim
identifikacijama koje rezultiraju prihvaćenim malograđanskim stavovima tipa – „Nismo mi
ubožnica države“ i „Zaslužili smo bolje“.
Opet s druge strane u Kninu i Drnišu, u „mitskim“ sredinama i nacionalnim koljevkama na koje
ukazaše Ivan Raos, Vladan Desnica ili Jakov Gotovac a u kojima radim i jedrim kroz život i u
novom Milenijumu, treći sektor Hrvatske točnije nevladin sektor provodi ima već petu godinu
174|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
značajne projekte brige i njege za naše starije i bolesne sugrađane. Preko mreže njegovateljica,
gerantnodomaćica, pomoćnog osoblja i volontera pokušavamo doprijeti do najzabačenijeg
staračkog domaćinstva ili obitelji sa bolesnim članom sve tamo do šumovite tromeđe Dalmacije,
Like i Bosne. I naravno da se uvidjela potreba i za palijativnom skrbi pa se uz improvizacije,
doškolovavanja u hodu, izbijanje pragova obiteljskih liječnika ili specijalista u kninskoj i šibenskoj
bolnici zajedno sa našim bakama i djedovima, odlascima do prve ljekarne i više puta dnevno
počela praviti distinkcija između sekundarnog i tercijalnog zdravstvenog i psihosocijalnog radnog
angažmana. Uvidjela se potreba za „strategijskim“ pristupom u takvim poslovima koji će se nekima
učiniti ne spojivim sa 21. stoljeću kao što je odvesti bolesnog štićenika do svog liječnika ili do
šaltera HZZO jer dotični ili dotična nisu ni imali zdravstveno osiguranje. Sve navedeno se provodi
u sjeni nerazumijevanja svih relevantnih državnih institucija, centara, zavoda i koga sve ne gdje
se ingnoriranje za realne životne probleme starijih i bolesnih sugrađana može fizički opipati. I
psiholog onda mora na suport i/ili terapijskoj grupi imati uistinu duboki „gaz“ za kontejniranje i
proradu svih tih tegobnih i stvarnih životnih problema koje strmoglavo vode prema rušenju svih
granica i sagorijevanju u radu. A svim tim članovima grupe, većinom djevojkama i ženama, mladim
majkama i bakama jedina briga koju ne mogu riješiti jeste prekarijatski status jer država konstantno
iz svojih „Marie Antoinette „ visina propovijeda rezanje kruha na što tanje fete, stezanje kajiša,
gašenje programa, otpuštanje srednjeg medicinskog kadra, „outsorsinga“... A ljudi bi samo htjeli
raditi u nekakvom kontinuitetu, ako treba i za minimalna primanja, putem javnih radova, bilo kako
samo da ih prestanu optuživati da su lažni socijalni slučajevi, ljenčine i da su na jaslama (sic!) države.
Ustrajnost i kontinuitet u radu sa našim starijim i nemoćnim sugrađanima je prioritet i nužnost a
ne fragmentiranost i odustajanje na koje huškaju sve one strukture koji misle da imaju moć.
Kad se na kraju opet postavi pitanje mojih vizija i očekivanja razvoja palijativne srkbi u lokalnoj
sredini na osnovu mog osobnog profesionalnog i životnog puta i sadašnjeg stanja pameti mogu
konstatirati da sam uvjeren u razvoj i implementaciju palijative kako na osobnom, intimnom planu
tako i na društvenom planu. Distanciranje i imuniziranje od političkog diskursa koji producira i
provocira samo ambivalenciju kod običnih ljudi kojima je gotovo urođena privrženost i empatija /
bar kod 90% onih koji su odabrali rad i poslanje u palijativnoj skrbi/, znači to distanciranje i jačanje
otpornosti će probuditi u svakome od nas nijansu Epikura, Sv. Augustina, Majke Tereze, Tolstoja
ili patera Cveka. A sve sa ciljem da sa ovoga svijeta otpratimo druge i sami odemo sa što manje
fizičkog i duševnog bola i što više okruženi dragim i voljenim ljudi oko naše samrtne postelje.
Boris Mijakovac
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2219
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice
| 175
Koje su poželjne osobine i koje su najvažnije
kompetencije profesionalaca
u palijativnom timu
Palijativna medicina je najmlađa i najmanje afirmirana grana integrirane medicine. Glavna
joj je zadaća poboljšanje kvalitete i ugode života palijativnih bolesnika, koji imaju tešku
bolest koja skraćuje život i više ne reagira na kurativno liječenje uz istovremenu brigu o
članovima obitelji bolesnika.
Palijativna medicina i palijativna skrb počinje se značajnije razvijati 70-tih godina 20-tog
stoljeća. U RH, nažalost je društveno i medicinski slabo prepoznata. Za nju se vežu mnoge
predrasude i neznanja. Borba za palijativnu medicinu i palijativnu skrb je borba protiv
tih predrasuda i neznanja, ali i borba za ljudskost i podizanje kvalitete života palijativnog
bolesnika sve do kraja njegovog života. U svom radu, na različitim nivoima, palijativna skrb
se koristi ljudskim resursima, profesionalcima koji čine palijativne timove(vanbolnički
palijativni tim, bolnički mobilni tim za potporu palijativnoj skrbi, bolnički mobilni tim za
obavljanje zadaća van domene liječnika opće medicine, tim volontera). U strukturi timova
rade razni profesionalci kao što su liječnici, medicinske sestre, psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, duhovnici, fizioterapeuti, radni terapeuti, ljekarnici, nutricionisti, i drugi. U
timu nema hijerarhije, ali postoji koordinator tima. Za kvalitetan rad palijativnih timova
poželjne su mnogobrojne osobine članova palijativnih timova kao što su stručnost, savjesnost, empatija, suradljivost, odgovornost, brižnost, iskrenost, pravednost, požrtvovanost,
optimističnost, sposobnost slušanja, donošenje konstruktivnih odluka, kritičnog dijaloga,
prihvaćanje filozofije“personalizirane“ medicine, ravnopravnost svih palijativnih bolesnika,
sposobnost razrješenja problema sa tzv. „teškim“ bolesnikom i „teškom“ obitelji, sposobnost
nošenja stresom na poslu i pojave tzv. sindroma izgaranja(„burn out“) koji može dovesti do
potpune blokade radne sposobnosti. Pored navedenog od izuzetne važnosti se komunikativnost i kompetencija profesionalaca u palijativnom timu.
Dobra komunikacija u medicini je garancija uspjeha medicinskog tima, a obuhvaća odnos
zdravstvenog profesionalca, bolesnika i njegove obitelji, te komunikaciju između članova
medicinskog tima, volontera.Osobito je bitna dobra komunikacija između liječnika i palijativnog bolesnika u priopćavanju loše vijesti(SPIKES protokol, ABCDE protokol). Od
njega ovisi kvaliteta odnosa između liječnika i palijativnog pacijenta, suradljivost bolesnika
u odluci o terapiji, uključivanju obitelji u skrb, mjestu pružanja palijativne skrbi itd.
Gore navedene poželjne osobine profesionalaca u palijativnom timu su garancija sigurnosti palijativnog pacijenta, njegovog dostojanstva i privatnosti, ostvarivanja prava, načela i
osobnosti te najveće dobrobiti za palijativnog pacijenta kao aktivnog i centralnog sudionika
u palijativnoj skrbi. Kvalitetan profesionalni palijativni tim garantira afirmiranje života,
176|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
negiranje eutanazije i distanazije, pružanje emocionalne i duhovne potpore, čuvanje dostojanstva palijativnog pacijenta sve do njegove smrti te pružanja potpore obitelji umrlog za
vrijeme pružanja palijativne skrbi i u vrijeme žalovanja.
Članovi palijativnog tima trebaju i moraju biti kompetentni profesionalci koji promoviraju
praksu utemeljenu na dokazima, sposobni da budu harmonični članovi interdisciplinarnog,
multidisciplinarnog i transdisciplinarnog tima. Moraju biti spremni na superviziju kojom
se vrši timska analiza učinjenog i kvaliteta razrješenja mogućih problema.
Kompetencija profesionalaca u palijativnom timu je od osobitog značenja. EAPC u
Bijeloj knjizi je definirao i analizirao pitanje edukacije i obuke zdravstvenih djelatnika u
palijativnoj skrbi. Edukacija se može obavljati u svim ustanovama od primarne do tercijarne
zdravstvene zaštite koje se bave palijativnom skrbi. EAPC preporuča okvir palijativne skrbi
u tri razine. Specijalistički nivo znanja treba biti osiguran zdravstveni djelatnicima koji se
svakodnevno isključivo bave palijativnom skrbi. Danas je znanje zaista moć. Početkom
90-tih godina eksplozivnim razvojem informacijske tehnologije započela je treća revolucija znanja koju možemo definirati kao tsunami revolucije znanja( I revolucija 1455 g. sa
pojavom Gutenbergove štamparije, 50-tih godina XX stoljeća II revolucija pojavom radija
i TV). Živimo u doba u kojem je znanje neophodno za naše funkcioniranje. Svima nama
je moć znanja danas dostupna, nikada ne možemo tvrditi da dovoljno znamo, primorani
smo da stalno učimo.
Razvoj
kompetencija je važna točka da medicina našeg doba bude zasnovana na znanju. Znanje je
intelektualni kapital, a on se stječe učenjem. Bolje obrazovani smo jači, bolje upravljamo informacijama, vještiji smo u donošenju odluka, preferiramo timski rad i učenje, podučavanje,
postižemo viši stupanj brzog i ispravnog rješavanja problema, razvijamo svoju osobnost,
fleksibilnost, veću kvalitetu odnosa u timu. Pravilno usmjeravanje i motiviranje pojedinaca
u palijativnom timu je ključna zadaća koordinatora tima iako je on prvi među jednakimarukovođenje timom potrebnije nego ikad prije.
„Moć je oduvijek ležala u tome da ljudima podarite snove.
Znanje se uvećava eksponencijalno i era znanja, emocija i
duše je već počela. Oni koji to još nisu shvatili,vjerojatno
i neće. I treba ih samo gledati kako propadaju.“
Jonas Ridderstrale
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice
| 177
Kompetencija je sinteza znanja(stečena kroz obrazovanje), vještina(stečeno radom) i
sposobnosti(mogućnost da se primjene stečena znanja i vještine). Kompetencija je potencijal za efikasno korištenje znanja, iskustva i sposobnosti. Interne kompetencije se stječu
radom “u svome timu“. Interdisciplinarno učenje ima prednosti na specijalističkoj razini.
Kompetentan član palijativno tima ima znanje i vještine koje ga osobno ostvaruju i razvijaju
i kao takvi su dobro prihvaćeni u svom timu i svojoj sredini. Psihološke kompetencije znače
da se donošenjem odluka u radu sa palijativnim pacijentom emocije u potpunosti manifestiraju. Inteligencija ničemu ne služi ako emocije zakažu. Međutim ukoliko se preintenzivno javljaju nastaje stres-osjećanje kada osoba uvidi da njeni ciljevi i potrebe prevazilaze
osobne i socijalne potencijale, koje ona može da angažira. Stres ima brojne negativne
posljedice(napetost, razdražljivost, smanjenje volje za radom, smanjenje efikasnosti u radu,
smanjenje kvalitete suradljivosti sa drugim članovima tima). Kontrolu stresa treba razvijati
kod članova palijativnog tima kako ne bi došlo do sindroma izgaranja koji dovodi do potpune blokade radnih sposobnosti.
g rus
Kompetencije se stječu permanentnim učenjem-koncept doživotnog obrazovanja, elektronskim učenjem, interdiciplinarnim učenjem, neformalnim učenjem i mješovitim
učenjem(obavlja se u učionici, razvijaju se kolegijalni odnosi). Treba promovirati doživotno
učenje, podjednak pristup obrazovanju za sve, omogućiti ljudima da lakše steknu potrebne
kvalifikacije i vještine.
„Ako praviš planove za narednu godinu-zasadi žito,
ako praviš planove za narednih 10 godina-posadi drvo,
ako planiraš za cijeli život-prioni na učenje“
Kineska izreka
Ključne kompetencije u palijativnoj skrbi su: primijeniti palijativnu skrb u okruženju u kojem se palijativni pacijent i njegova obitelj nalazi, ostvariti pacijentu tijekom bolesti osjećaj
udobnosti, ponuditi palijativnom pacijentu psihosocijalnu i duhovnu potporu, podržavati
i poticati ulogu obiteljskih njegovatelja, pravilno primijeniti bioetičke principe, razvijati komunikacijske vještine specifične za palijativnu skrb, kontinuirano se profesionalno educirati.
Svakodnevnim radom na palijativnoj skrbi bolesnika uz pridržavanje navedenih ključnih
kompetencija postiže se poboljšanje kvalitete života palijativnog bolesnika i njegove obitelji
u vrijeme završne faze ozbiljne bolesti koje će na kraju završiti smrću, a da palijativni bolesnik umre dostojanstveno, bez patnje, agonije, dehidracije i pogotovo usamljenosti.
dr. Marko Dejanović
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2218
178|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
Gyrus je časopis Studentske sekcije za neuroznanost. Časopis pišu i uređuju
studenti, a izdaje se 4 puta godišnje. Cilj i namjera Gyrusa je popularizirati i
približiti najnovije spoznaje iz područja neuroznanosti široj akademskoj zajednici.
Moja uloga u multidisciplinarnom
palijativnom timu
Kad se pojavi bolest, članovi obitelji i okolina bolesnika, kao i on sam prolaze kroz
različite faze njenog prihvaćanja. Postoji ogromna potreba u cjelokupnoj zajednici za
što boljim razumijevanjem bolesti, te načinima ophođenja prema bolesniku/obitelji,
a sam bolesnik/obitelj ima potrebu što više saznati o svojoj bolesti i stanju, svojim
mogućnostima, pravima i obvezama.
Ako nam je cilj kod zdravstvene njege pacijenata da se brinemo za kompletnu osobu, tada
trebamo hrabrosti da bismo ušli svijet pacijenta i vidjeli situaciju s pacijentovog stajališta.
Na taj način možemo pokrenuti umjetničke i kreativne intervencije u njezi pacijenata.
Estetsko znanje u zdravstvenoj njezi pomoći će da se brinemo o pacijentima sa duhovnog
i emocionalnog gledišta.
I sama sam dio plemenite profesije te usprkos mogućim velikim preprekama i frustracijama svakodnevno sam u mogućnosti biti odgovorna za život zdravlje, kvalitetu
života i dobrobit drugog ljudskog bića, te željom da im se ublaže bolovi, smanje neugodni simptomi bolesti i podigne kvaliteta života. Dakle, naglasak je na kvalitetnom
načinu životu teško oboljelih pacijenata. Multidisciplinarnost omogućuje timski pristup
palijativnoj skrbi tijekom rješavanja fizičkih, emocionalnih, duševnih te socijalnih briga
koje se javljaju s napredovanjem bolesti. Bolnički team za palijativu je formiran. Palijativa je izbor koji traži novi pristup i predanost bolesnicima. Svi smo svjesni koliko je
pomoć takvim bolesnicima potrebna. Kako ključnu ulogu u tom procesu ima bolesnik,
potrebno je raditi na aktivnom uključivanju bolesnika/obitelji u proces zdravstvene njege
(donošenje i provedbu zdravstvenih odluka) kako bi se postigli što bolji rezultati u njezi,
te kako bi se unaprijedio razvitak partnerskog odnosa.
Iako se o estetici u zdravstvenoj njezi, i zdravstvenoj njezi kao umjetnosti govori u novije
vrijeme još je F. Nightingale rekla :
Zdravstvena skrb umirućih sve je značajniji problem. Vrlo je važno unaprijediti odnose
zdravstvenog osoblja prema bolesniku koji umire, ali i prema njihovim obiteljima. Kako je
svaki bolesnik individua za sebe, tako su i njegov način i pogled na život, a i sama smrt individualne. Potrebno je pomoći mu da doživi posljednju katarzu, da očuva svoje ljudsko dostojanstvo time što će u sklopu postojanja na zemlji primiti i njegov logičan završetak – smrt.
“Tko nije sjedio uz postelju umirućih,
taj ne zna što je život.”
Reiner Marija Rilke
Komunikacija između medicinske sestre i bolesnika važan je čimbenik u pružanju sestrinske
skrbi svakom bolesniku, a napose bolesniku u terminalnoj fazi bolesti. Važno je ispuniti
svaku realnu želju umirućeg, čak i ako ona nije doslovce izrečena, često je moramo naslutiti
i “prepoznati“ te pažljivo promatrati. Aktivna prisutnost djeluje na bolesnika umirujuće i
povećava njegovu sigurnost. Razgovarati samo ako bolesnik to želi i pri tome mu omogućiti
da on govori, a mi ga slušamo. Potrebno je voditi brigu o bolesnikovom sramu, strahu, nesigurnosti. Veliku ulogu ima i obitelj, kojoj se mora pružiti prilika za rastanak.
180|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
„ Zdravstvena njega je umjetnost,
a ako se smatra umjetnošću, zahtjeva veliku predanost,
tešku pripremu, kao što se priprema svaki slikar ili kipar.
Ali što je raditi sa običnim platnom ili hladnim mramorom,
u usporedbi sa živim bićem – hramom Božjega duha?
To je jedna od najvećih umjetnosti, usudila bih se reći; veća od najvećih.“
I naposljetku, kada vam bude teško, podsjetite se na dvije činjenice: Ja kao pojedinac ne
mogu upravljati bolesnikom i njegovom bolešću. Mogu samo dati najbolje od sebe, biti
spremana pomoći, dati podršku i iskazati strpljenje. Ja sam samo pojedinac i samo čovjek.
Nitko, čak ni bolesnik ne može očekivati više od mojih mogućnosti. Budite pametni,
budite realni. Ne možete se brinuti o bolesniku, ako se ne brinete o sebi. Trajna edukacija
je odgovornost-društva, pojedinca, organizacije ili institucije obrazovnog sustava.
„Edukacija se ne sastoji od toga koliko ste zapamtili ili koliko znate. Sastoji se od toga da
razlikujete koliko znate, a koliko ne.“
Antonel France
Ranka Vučković
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2217
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice
| 181
Moja uloga u multidisciplinarnom
palijativnom timu
Dom zdravlja Krapinsko-zagorska županija – patronažna djelatnost
Studirajući na Specijalističkom diplomskom studiju Javno zdravstvo pri Zdravstvenom
veleučilištu prilikom odabira izbornog predmeta između Zdravstvene njege palijativnog
bolesnika i Upravljanja stresom, odabrala sam ipak ovo drugo. Kad već mogu birati, želim
nešto zanimljivo, životno i na kraju veselije.
Možda je moja odluka bila da se ne želim baviti palijativnom skrbi, ali palijativa se
svakodnevno bavi mnome. Razvijam neki svoj model palijativne skrbi na svom terenu sa
resursima koje imam i osjećam se bespomoćno svaki put kad čujem rečenicu: „Ne mogu
vam pomoći.“ Ali meni ni ne treba pomoć!
Prije dvije godine, čuvši za tečaj iz Osnova palijativne skrbi pri CEPAMET-u, od nas 25
patronažnih sestara, prva sam se izjasnila da za to nemam vremena niti je taj dio točka
interesa mog profesionalnog usmjerenja.
Gdje je moja uloga u multidisciplinarnom palijativnom timu? Tamo gdje je oduvijek:
uz pacijenta i njegovu obitelj kao zagovornica njihovih prava, kao profesionalca koji
procjenjuje njihove potrebe, kao poveznica između dostupnih resursa i službi te kao
inicijatora u osvješćivanju potencijalnih članova tima o pojmu i potrebi organizirane
palijativne skrbi kako bismo što manje čuli rečenicu: „Ne mogu vam pomoći.“
Istodobno, radeći svakodnevno na terenu kao patronažna sestra redovito obilazim
nepokretnu pacijenticu koja boluje od multiple skleroze te joj palim cigaretu za cigaretom, primičem usnama i tresem pepeo u pepeljaru. Veseli se mojoj posjeti jer joj obitelj
brani pušenje. Uz fizikalnu terapiju i zdravstvenu njegu u kući dva puta tjedno, potreban
joj je antidekubitalni madrac, ali na njega nema pravo jer nema dekubitus. Trenutno ona
i ja pregovaramo s Udrugom oboljelih od multiple skleroze jer, prema mojoj sestrinskoj
procjeni, ima potrebu i za osobnim asistentom. Ne mogu mi pomoći jer su svi asistenti
već zauzeti. U ambulanti, pred njenom obiteljskom liječnicom, branim pravo izbora
pacijentičine kćeri da njeguje svoju majku u njihovom vlastitom domu gdje ujedno
odrasta i pacijentičin tromjesečni unuk jer liječnica smatra da takvo okruženje nije zdravo
za jednu mladu obitelj.
Prvi korak- tečaj pri CEPAMET-u, a dalje je samo nebo granica.
Biserka Sviben, dipl.med.techn.
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2215
U sljedećoj kući educiram obitelj i pacijenta o životu nakon moždanog udara. Nepokretan je, inkontinentan, povremeno dezorjentiran. Preko Crvenog križa nabavljam
prikladan krevet, a sina savjetujem kako od improviziranih sredstava napraviti potrebna
pomagala jer ih nema dovoljno, niti u Crvenom križu, ni u našoj podružnici HZZO-a, a
trenutno ni na terenu u nekoj drugoj obitelji. Pitam njega i obitelj kako mu još možemo
pomoći. Sve ima, ali čašica vina nakon ručka bi baš odgovarala. Sin ga uvjerava da ne
može konzumirati alkohol, a ja ih uvjeravam da mu jedna čaša ne može škoditi. Ipak, ima
76 godina.
Umire mi pacijent od karcinom želuca. U trenutku moje posjete trpi strašne bolove. Njegova
liječnica radi popodne, a na moj poziv dispečerka, a zatim i liječnica hitne medicinske pomoći,
čuvši dijagnozu, opravdavaju se da to nije u njihovoj domeni jer to nije hitan slučaj te mi ne
mogu pomoći. Zovem drugog liječnika iz Doma zdravlja i molim za pomoć. Nije njezin pacijent, ali kad već zovem i inzistiram, pokušat će mi pomoći čim riješi pacijente u ambulanti.
182|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice
| 183
Posjeta muzeju Psihijatrijske bolnice Vrapče
Radionice iz neuroanatomije i neuroimaginga
Klinika za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, naša je najveća i najstarija psihijatrijska ustanova
sa 135 godišnjom povijesti i tradicijom te jedina namjenski građena za psihijatrijske
bolesnike. Bolnicu je 1879. u sklopu opširnog programa modrenizacije Hrvatske otvorio
sam ban pučanin, Ivan Mažuranić. U krugu Bolnice nalazi se Muzej Bolnice Vrapče, a
uz njega postoji još jedan manji muzej iz kojeg je davno potekla cijela priča o potrebi
osnivanja ovakvog muzeja, čuvanja radova bolesnika, te priča o povijesti psihijatrije. Uz
Muzej postoji i Galerija „Slava Raškaj“. Radi se o zanimljivom Muzeju čiji vas izlošci vode
kroz dugogodišnju povijest ove psihijatrijske ustanove, podsjećajući na nekadašnje terapijske metode, alate i postupke, te svjedočeći o evoluciji građanske i medicinske svijesti
kad su posrijedi psihički bolesnici. Ondje se mogu vidjeti luđačke košulje, gumene sobe,
kreveti-kavezi, aparati za elektrošokove (EKT-elektrokonvulzivnu terapiju) i sl. Dr. Jukić,
ravnetelj bolnice, nada se da će muzej postati mjesto susreta svih onih koji se interesiraju
za psihijatriju kao struku, ali i za psihijatrijske bolesnike kojima je nužna pomoć ne samo
psihijatrije kao struke i djelatnika u psihijatriji, nego i cijelog društva.
Hrvatski institut za istraživanje mozga
Šalata 12, zagreb
Radionica Uvod u neuroanatimiju donosi kratak pregled morfologije i anatomije ljudskog mozga. Radionica se odžava u prosekturi HIIMa gdje će polaznicii radionice moći na
ljudskom modelu upoznati se s anatomijom mozga. Radionicu će voditi demonstratori
kolegija Temelji neuroznanosti. Radionica je namijenjena zdravstvenim dijelatnicima,
suradnicima u interdisciplinarnim timovima i psiholozima.
Ravnatelj Instituta: prof.dr.sc. Mario Vukšić, dr.med.
Demonstratori: Filip Đerke, Luka Filipović-Grčić, Nikola Prpić, Dinko Smilović, Marko
Zorić, Marija Živaljić
Pojavom novijih neuroradioloških metoda poput funkcijske magnetske rezonancije i
traktografije značajno su unaprijeđene dijagnostičke procedure, pogotovo u preoperativnoj obradi neuroloških i neurokirurških pacijenata. Da bi se u potpunosti iskoristili
dijagnostički potencijali spomenutih metoda potrebno je sve potencijalne korisnike
dobro upoznati s njihovim mogućnostima, ali i ograničenjima. U ovoj kratkoj, neuroimaging, radionici donosimo Vam edukativni pregled današnjih tehnoloških dosega u ovom
području. Radionica je prvenstveno namijenjena specijalistima koji sudjeluju u dijagnostici I liječenju različitih poremećaja središnjeg živčanog sustava.
Voditelj radionice: doc.dr.sc. Milan Radoš, dr.med.spec.radiolog
184|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Predkongresne radionice
| 185
O Zagrebu
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
186|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 187
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
O Zagrebu
Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske. Predstavlja upravno, gospodarsko, kulturno,
prometno i znanstveno središte Hrvatske te je također najveći grad u Hrvatskoj po
broju stanovnika. Posebna je jedinstvena, teritorijalna, upravna i samoupravna jedinica
koja ima položaj županije. Nalazi se u kontinentalnoj središnjoj Hrvatskoj, na južnim
obroncima Medvednice te na obalama rijeke Save, na nadmorskoj visini od 122 metara.
Klima u Zagrebu je umjerena kontinentalna.
velebna neobarokna zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.
Istočno od središta grada, u četvrti Maksimir, smjestio se park Maksimir, povijesni perivoj
osnovan u 18. stoljeću te oblikovan po uzoru na engleske romantičarske parkove. U
njemu se nalazi Zoološki vrt. Popularno izletište Zagrepčana je i Medvednica, na kojoj se
nalazi srednjevjekovna utvrda Medvedgrad, i njen vrh Sljeme.
Povijesno gledajući, izrastao je iz dva naselja na susjednim brdima, Gradeca i Kaptola.
S obzirom na svoju povijest i značaj, Zagreb je bogat spomenicima i arhitekturom.
Središtem Zagreba smatraju se povijesne četvrti Gornji grad i Kaptol te Donji Grad, u
kojima je iznimna raznolikost arhitekture od baroka do današnjih dana.
Glavni trg Gornjeg grada je Trg sv. Marka, nekad mjesto trgovanja, a danas političko
sjedište Hrvatske, sa zgradama Hrvatskog sabora, Vlade i Gradske skupštine. Trgom sv.
Marka dominira i crkva sv. Marka. Na Gornjem gradu nalazi se još i niz crkava, muzeja i
galerija; crkva sv. Katarine, grkokatolička konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Hrvatski povijesni muzej, Klovićevi dvori, Muzej grada Zagreba, Hrvatski muzej naivne umjetnosti,
itd. Gornji je grad nekad bio okružen zidinama s kulama i nekoliko gradskih vrata. Do
danas su očuvana jedino istočna, tzv. Kamenita vrata. Na sjevernom dijelu Gornjeg grada
je kula Popov toranj, u kojoj je smještena zvjezdarnica. Kula Lotrščak poznati je vidikovac
s kojeg se pruža prekrasan pogled na Donji grad. Ispod kule nalazi se Strossmayerovo
šetalište te uspinjača koja povezuje Gornji i Donji grad.
Kaptol je povijesno naselje u Zagrebu formirano oko Zagrebačke katedrale. Danas je
središte crkvenih institucija.
Između Gornjeg grada i Kaptola smjestio se predjel zvan Dolac, gdje je Tržnica Dolac,
najpoznatija zagrebačka tržnica na otvorenom. Uz nju se nalazi i barokna crkva sv.
Marije. Zapadno od crkve prolazi Tkalčićeva ulica, nastala na mjestu nekadašnjeg potoka
Medveščak koji je razdvajao povijesna naselja Gradec i Kaptol, a danas je jedno od
središta noćnog života Zagreba.
Donji grad je urbano središte suvremenog Zagreba. Glavni i najveći trg Zagreba je Trg
bana Josipa Jelačića. Sa zapadne strane trga dolazi se u Ilicu, najpoznatiju i najdužu
zagrebačku ulicu. Donji grad je poznat po svom urbanizmu, kojeg karakteriziraju zgrade
raspoređene u pravokutne blokove i načelno sijecanje ulica pod pravim kutem. Ovdje se
nalazi jedinstven zeleni pojas gradskih trgova-perivoja, u obliku uglatog slova U, nazvan
Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova. Najstariji od parkova je Zrinjevac. Na Zrinjevcu
se ističu zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Arheološki muzej u Zagrebu.
Trg kralja Tomislava uređen je kao parterni vrt s fontanom i kipom kralja Tomislava. Sa
sjeverne strane omeđen je zgradom Umjetničkog paviljona, a s južne se nalazi Glavni
kolodvor. Zapadni krak Zelene potkove završava na Trgu maršala Tita kojim dominira
188|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 O Zagrebu
| 189
Bilješke
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
190|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
http://dx.doi.org/10.17486/gyr.3.2110
|
| 191
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Kratka usmena izlaganja i okrugli stolovi
192|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Bilješke
| 193
194|4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem
|
| 195
Gyrus, February 2015, Volumen III, suplement 1 Bilješke
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
11
File Size
3 056 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content