Pravni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu Katedra za opću povijest prava i drţave SVAKODNEVNI ŢIVOT LJUDI U AMERIĈKIM KOLONIJAMA seminarski rad voditelj seminara: Doc. dr. sc. Zrinka Erent-Sunko autorica: Cheryl SADRŢAJ 1. UVOD……………………………………………………………………………………………………........3 2. OTKRIĆE NOVOGA KONTINENTA I NJEGOVA VAŢNOST ZA EUROPU …………………………...4 3. EUROPA U OSVAJANJU NOVOGA SVIJETA …………………………………………………………....4 4. ODNOS PREMA STAROSJEDIOCIMA …………………………………………………………………....6 5. KOLONIJE U ZALJEVU CHESAPEAKE ………………………………………………………………......6 5.1. Virginia …………………………………………………………………………………………6 5.1.1. John Rolfe - ţenidba s Pocahontas, veliki pokolj Indijanaca i njegove ……………….7 posljedice 5.1.2. 5.2. 6. Robovi – radna snaga…………………………………………………………………..7 Maryland ………………………………………………………………………………………..8 NOVA ENGLESKA ……………………………………………………………………………………...…..9 6.1. Plymouth………………………………………………………………………………………..9 6.2. Zaljev Massachusetts ………………………………………………………………...…………9 6.3. Puritanci – svjetovna i crkvena vlast ………………………………………………………….10 6.4. Puritanci – odgoj i obrazovanje …………………………………………………………...…..11 7. RHONE ISLAND, CONNECTICUT, NEW HAMPSHIRE ………………………………………….…….11 8. AMERIĈKA AUTONOMIJA ………………………………………………………………………….…...12 9. PREDNOSTI I NEDOSTACI PURITANIZMA U AMERIĈKOM DRUŠTVU …………………..……....13 9.1. Vještice iz Salema ……………………………………………………………………….……14 10. BRITANSKO SJEVERNOAMERIĈKO CARSTVO, 1660. – 1763. ………………………………………14 11. VLASNIĈKE KOLONIJE …………………………………………………………………………………..14 12. ZAKONI O PLOVIDBI I PODREĐIVANJE KOLONIJALNOG GOSPODARSTVA ……………………16 ENGLESKOM GOSPODARSTVU 13. UPRAVLJANJE CARSTVOM ……………………………………………..……………………………...16 14. ENGLESKO – FRANCUSKI RATOVI ………………………………………….……..………………….18 15. NOVO DRUŠTVO, 1600-TIH – 1700-TIH GODINA ………………………………………..……………19 15.1. Amerikanci ………………………………………………………………………..…………..19 15.1.1. Englezi, Dutchi, Škoto – Irci, Nizozemci, francuski hugenoti ………………………19 15.1.2. Afriĉki robovi ……………………………………………………….……………….19 16. NOVI GRADOVI - BOSTON, NEWPORT, SALEM, PHILADELPHIA, NEW YORK ………………...20 I STARI ZAPAD 17. KOLONIJALNO DRUŠTVO ………………………………………………………………...…….……….21 17.1. Kolonijalne ţene …………………………………………………………………...……....….22 17.2. Prosvjetiteljstvo ……………………………………………………………………………….23 17.3. Veliko vjersko buĊenje ………………………………………………………………………..23 17.4. '' Taj novi ĉovjek'' …………………………………………………………….…..…………...24 18. LITERATURA ………………………………………………………………………….…………………..25 -2- UVOD Neosporna je ĉinjenica da je nastanak i razvitak drţave na ameriĉkom kontinentu uvelike predodredio i ţivot u Europi. S one strane Atlantika došle su do nas ideje o razvitku osobnih sloboda i prava graĊana, demokracije, ograniĉenja politiĉke vlasti nad pojedincima... Svakako trebamo uzeti u obzir i ameriĉka dostignuća s podruĉja tehnologije, umjetnosti i kulture koja su pronašla svoje mjesto i u Europi. Upravo zbog visokog stupnja razvijenosti i mogućnosti koje Amerika od svog nastanka pa sve do danas pruţa svojim stanovnicima, ona je bila i ostala privlaĉnom destinacijom za brojne generacije koje su ţeljele uspjeti u ţivotu. Tome u prilog svjedoĉi i brošura pod nazivom Uputa onima, koji žele doći u Ameriku koju je 1760. objavio Benjamin Franklin. '' Prava istina je ovo: premda u ovoj zemlji ima malo takve sirotinje, kakvu je moguće naći u Europi, ipak su ovdje rijetki ljudi, koje bi u Europi nazvali bogatima; prije bi se moglo reći, da u Americi prevladava blažena sredina. Ima malo velikih zemljoposjednika i malo farmerazakupnika; većina obraĎuje svoju vlastitu zemlju ili se bavi obrtom ili živi od sitne trgovine; malo je onih, koji su dovoljno bogati da bi mogli živjeti od rente ili koji bi mogli plaćati visoke cijene, što ih u Europi imaju umjetnička djela… Ima malo javnih službi i nikakvih suvišnih namještenja; kao u Europi. Nitko se dakle ne bi smio iseliti iz Europe u nadi da će ovdje dobiti neko namještenje. Još manje ako računa, da će uspjeti na temelju svoga visokog podrijetla… To je roba, za koju u Americi nema tržišta. Ovdje strance ne pitaju: tko je? nego: što znade raditi? Ukratko, Amerika je zemlja rada, a nipošto ono, što Francuzi nazivaju zemljom slasti i lasti. ''1 Franklin je savjetovao mladim, siromašnim ili umjereno imućnim ljudima, koji znaju obraĊivati zemlju ili su vješti nekom zanatu da doĊu u Ameriku.Ondje su najsiromašniji mogli poĉeti kao sluge i za nekoliko godina steći dovoljno sredstava da se oslobode. To je nešto što je u to vrijeme mogla pruţiti samo Amerika. Unatoĉ brojnim manjkavostima koje su postojale prilikom uspinjanja Amerike na današnju razinu, a pritom mislim na izrabljivanje radne snage i loš poloţaj ţena, smatram vrlo korisnim upoznati se, bez predrasuda, s nastankom drţava na ameriĉkom tlu, prvom organizacijom vlasti, naĉinom ţivota i obiĉajima. 1 Maurois, Andre, Povijest Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, Zagreb, 1960., str. 78-79. -3- OTKRIĆE NOVOGA KONTINENTA I NJEGOVA VAŢNOST ZA EUROPU Kad je Kristofor Kolumbo svladao vodenu prepreku na putu u Novi svijet i tako postao prvi Europljanin koji je kroĉio na tlo San Salvadaora, otvorio je vaţno poglavlje u povijesti Staroga i Novoga svijeta. U statiĉnoj Europi toga doba javljala su se nova intelektualna nastojanja, rastuća trgovina i nadmetanje meĊu novonastalim drţavama-nacijama u istraţivanju prekomorja i u trgovini. Sama spoznaja o postojanju naizgled bezgraniĉnih prostranstava i dobara u Americi potaknula je dugotrajan gospodarski razvitak, ubrzala poduzetniĉki duh, proizvela rastuću pobunu protiv krutog društvenog poretka i ubrzala ulazak Europe u moderni svijet individualizma, kapitalizma i liberalne demokracije. EUROPA U OSVAJANJU NOVOGA SVIJETA Kao tradicionalan datum otkrića obiju Amerika uzima se 12. listopada 1492. MeĊutim, mnogo stoljeća prije nego što je Kristofor Kolumbo, talijanski pomorac otplovio zapadno od Španjolske traţeći trgovinske putove za Orijent, azijski su nomadi došli u sjevernoameriĉku divljinu, već poĉetkom ledenog doba, prije oko 50 000 godina. Ti prvi otkrivaĉi putovali su ''kopnenim mostom'' preko Beringova tjesnaca ili preko Tihog oceana, i razmjerno brzo su se raspršili zapadnom hemisferom, od Aljaske do Ognjene zemlje. 2 Predvodnica odvaţnog istraţivanja Novog svijeta bila je Španjolska, uz ĉiju je potporu Kolumbo vodio svoju ekspediciju. 3 Poĉetkom 16.st., puno stoljeće prije osnivanja prvih trajnih engleskih naseobina na sjeveru, španjolski su doseljenici zauzeli dijelove Haitija, Kube, Puerto Rika, Jamajke i Paname. Kad su Francuzi i Englezi poĉeli uspostavljati svoje sjevernoameriĉke kolonije, Španjolci su već bili zauzeli Floridu i podruĉje današnjih drţava Novog Meksika i Arizone, a nešto kasnije su svoje misije proširili na Teksas i Kaliforniju. Carstvo Nove Španjolske u Juţnoj Americi na taj je naĉin imalo svoje francuske i nizozemske protuteţe u Sjevernoj Americi, u obliku Nove Francuske i Nove Nizozemske. Naime, Francuzi i Nizozemci s vremenom su napustili nadu u pronalaţenje preĉaca za Kinu i u prvoj polovici 17.st. zapoĉeli pothvat izgradnje kolonija. Nizozemce su uskoro nadjaĉali njihovi trgovinski i kolonijalni suparnici, Englezi, dok su im se Francuzi uspješno odupirali sve do 18.st. Za razliku od svojih 2 Francuski ''otkrivaĉ'' Jacques Cartier dao je ime tom predjelu. Vaţno je napomenuti da su veliki istraţivaĉi-moreplovci 15. i poĉetka 16. stoljeća uz Španjolce bili i Portugalci. Već krajem 15. stoljeća došlo je do sporova izmeĊu te dvije zemlje. U sukob se umiješao i papa Aleksandar VI Borgia te je nakon pregovora, Ugovorom u Tordesillasu 1494. povuĉena linija izmeĊu polova što je išla 350 morskih milja zapadno od otoĉja Cape Verde koje je ispred zapadne Afrike. Ta linija je presijecala Grenland i istoĉni dio Juţne Amerike. Sve istoĉno od te linije pripalo je Portugalu, a zapadno od nje Španjolskoj. 3 -4- suparnika, Englezi su tragali za sjeverozapadnim prolazom ali s obzirom da ga nisu pronašli, postali su kolonizatori. U procesu kolonizacije Engleska je bila bliţa tradiciji prava pojedinca i društvene pokretljivosti, oni su prije i potpunije od ostalih pokazivali duh individualnog poduzetništva koje će postati glavnom snagom u modernizaciji europskog svijeta. Osim toga, Engleska se kolonizacija Amerike razlikovala po karakteru i posljedicama od kolonizacije koju su provodile druge europske drţave. Ona je kolonizatorske pothvate poĉela kao siromašna zemlja. U to vrijeme, kraljiĉina riznica nije bila u stanju podupirati pothvate u Novi svijet pa je trebalo regrutirati privatno poduzetništvo. Odaziv tome nacionalnom cilju bila je mješavina domoljublja, protestantskog vjerskog zanosa, ţelje za pustolovinom ali i pohlepe. Pojedinci koji su se odazvali tom pozivu su u procesu kolonizacije naišli na neprijateljski raspoloţene Indijance i ĉesto doţivljavali neuspjehe. Taj se problem nastojao riješiti organiziranjem udruga londonskih trgovaca koji će financirati daljnja putovanja. Na taj naĉin je omogućena engleska kolonizacija ameriĉkog kontinenta uz ostvarenje privatnog profita i nacionalnih interesa. Oni su u novoosnovanim kolonijama pokušali nametnuti kruti oblik društvene organizacije radi podupiranja zajedniĉkih a ne individualnih ciljeva. MeĊutim, Engleski Novi svijet bio je pogodan samo za skromno poljodjelstvo, ribarstvo i trgovinu, odnosno za poslove koji više pogoduju individualnom nego zdruţenom poduzetništvu. Upravo iz razloga što nisu uspjele u svojim izvornim namjerama zdruţena poduzetništva, engleske kolonije su doţivjele procvat. U takvim okolnostima Engleska je postala predvodnicom na putu atlantskog svijeta u moderno doba. 4 Taj tijek zbivanja moţemo vidjeti u dvije doseljeniĉke zajednice osnovane u prvoj polovici 17.st., jedna u zaljevu Chesapeake (Virginija i Maryland), a druga u Novoj Engleskoj (Plymouth i zaljev Massachusetts). 4 U Sjevernoj Americi, Engleska je posjedovala 13 kolonija. Postojale su tri vrste kolonija: krunske, vlasniĉke i kompanijske. Vlasniĉke i kompanijske nastale su tako što ih je kralj putem povelje darovao pojedincima i kompanijama. -5- ODNOS PREMA STAROSJEDIOCIMA Poĉetak kolonijalno-indijanskih odnosa bila je nestabilna mješavina suradnje i sukoba. S jedne strane bilo je primjerenih odnosa, a s druge pak strane, bio je ĉitav niz neuspjeha, sukoba i ratova koji su bez iznimke završavali porazima Indijanaca i daljnjim gubitkom zemlje. Većina indijanskih plemena bavila se razliĉitim oblicima lova, njegovala razliĉite oblike okupljanja i uzgajala kukuruz i druge biljke koje su im sluţile kao hrana. U mnogim su sluĉajevima ţene bile zaduţene za uzgoj stoke i raspodjelu hrane, dok su muškarci išli u lov i ratovali. Indijanski ţivot je bio klanovski i vezan uz zajednicu, a njihova djeca su uţivala veću slobodu i toleranciju nego što je tada u Europi bilo uobiĉajeno. Premda su starosjedilaĉki Amerikanci imali koristi od dolaska nove tehnologije i trgovine, bolesti (posebno boginje) i suša koje su prvi doseljenici takoĊer donijeli sa sobom predstavljale su ozbiljan izazov indijanskom naĉinu ţivota i imale su razarajući uĉinak na starosjedilaĉku populaciju. KOLONIJE U ZALJEVU CHESAPEAKE Virginia 1606.godine kralj James izdao je dvama dioniĉkim društvima povelje za odlazak na zapad da koloniziraju zemlju nazvanu Virginia. Jedno drugo društvo ubrzo je odaslalo ekspedicijsku skupinu od 144 osobe, koji su na jednom moĉvarnom poluotoku osnovali naselje Jamestown, prvo trajno englesko naselje u Sjevernoj Americi. Glad, neprijateljski raspoloţeni domoroci i malarija prvih su godina odnijeli mnoge ţivote, a 1609./1610. poharala ih je strašna zima. Dolazak pojaĉanja od 300 ljudi i guvernera Lorda De la Warra odvratilo ih je od povratka u Englesku. Te poteškoće bile su rezultat neiskustva Engleza u poljodjelstvu i nerealistiĉnih ciljeva samog pothvata. Ţiveći pod velikim pritiskom da namaknu veliki profit za svoje ulagaĉe, doseljenici su osigurali vrlo malo usjeva i tako ostali nespremni za ţivot u divljini. Oni koji su preţivjeli prve teške zime moraju to zahvaliti Indijancima od kojih su stekli mnoga znanja o Novom svijetu i s kojima su razmjenjivali noţeve i sjekire za kukuruz. Doseljenici su ubrzo shvatili da na tom podruĉju nema preĉaca za Orijent ni brze zarade od dragocjenih minerala pa su politiku usmjerili na razvoj trgovine. 1618.g. uveden je glasoviti sustav ''prava po glavi''. Po tom sustavu 50 jutara zemlje dodjeljivano je svakoj osobi koja je platila troškove jednom doseljeniku koji je pristao obraĊivati tu zemlju i plaćati godišnju najamninu Kompaniji. Taj sustav imao je za cilj poticanje doseljavanja. Doseljenicima je bilo -6- dopušteno slati predstavnike u Zastupniĉki dom, koji je bio organiziran po uzoru na engleski Donji dom. John Rolfe - ţenidba s Pocahontas, veliki pokolj Indijanaca i njegove posljedice John Rolfe pomogao je uspostavljanju mira s Indijancima svojom ţenidbom s Pocahontas, kćeri lokalnog poglavice. Osim toga, Virginiji je pridonio uzgojem indijanske biljke duhana koja je postigla popularnost u Engleskoj. Poslovi kompanije su zanemareni i prepušteni propadanju. Kompanija zbog toga uskoro zapada u krizu. 1622.g., nakon smrti Pocahontasina oca, novi je ratoborniji poglavica poveo Indijance u pokolj engleskih farmera uz rijeku James. Ubijeno je oko trećine doseljenika i uništeno sve do vrata Jamestowna. 1624.g. kralj je odluĉio povući povelju Kompanije, a Virginija je postala kraljevskom kolonijom kojom je vladao od kralja postavljen guverner. Sustav glavarine, kao i Zastupniĉki dom su opstali. MeĊutim, kruna se, za razliku od Kompanije prije nje, manje miješala u poslove Virginije. Zarada od duhana omogućila je brz oporavak od posljedica indijanskog pokolja i pretvorila Virginiju u zemlju dobrih mogućnosti za unesrećene i nezadovoljne. Najsiromašniji engleski seljaci i radnici mogli su otputovati kao privremenim ugovorom vezane sluge nekog stanovnika Virginije koji je platio troškove njihova putovanja preko oceana. Radna snaga je bila toliko dragocjena, a zemlja u Novome svijetu tako jeftina, da je sluga, nakon tri do pet godina sluţenja drugome mogao ĉesto kupiti farmu, uzgajati duhan i moţda imati vlastite ugovorne sluge. Fluidnost društva onemogućavala je njihovo raslojavanje na vladajući i podĉinjeni sloj. Dovoljno je bilo da ĉovjek ode prema zapadu i na taj naĉin izbjegne klasno raslojavanje. Svakom srcu ţeljnom jednakosti, granica je omogućavala da naĊe primitivno društvo, u kom su vrijedili samo hrabrost i rad. Robovi – radna snaga Za jednu kategoriju doseljenika Virginija nije bila uspjeh, nego ropstvo. 1619.g. jedan je nizozemski trgovaĉki brod pristao u Jamestownu s prvim teretom Afrikanaca. Unatoĉ predrasudi o crncima koju su engleski doseljenici donijeli sa sobom, engleski zakon nije predviĊao mogućnost drukĉijeg tretiranja crnaca od ugovornih sluga. Usprkos tome, bilo ih je lakše iskorištavati, jer nisu imali sredstava oduprijeti se ugnjetavanju u nepoznatom okruţju Virginije. Nedvojbeno razliĉiti od europskih sluga, nisu mogli pobjeći niti se izgubiti meĊu slobodnim stanovnicima. Kako su uvjeti sluţenja za bijelce postali lakši, gospodari su poĉeli postupno zadrţavati sluge crnce doţivotno i prisvajati pravo na radnu snagu njihove djece. Od ukupnog broja od 85 000 stanovnika, crnaca je bilo 10 000. Mnogi su se bogatili -7- izrabljivanjem jeftine crnaĉke radne snage. Neki smatraju da ropstvo nikad ne bi postojalo u Americi da prije nije bilo stara afriĉka institucija. U Gvineji su uvijek zarobljenike prodavali kao roblje, pa su plemenske poglavice smatrali posve prirodnim, da ih ustupaju i bijelim kapetanima. Natrpani u potpalublju i uvijek okovani lancima, crnci su umirali od dizenterije, prljavosti, boginja. 8-10 % pogibalo je za vrijeme prelaska preko oceana. Preostatak su ustupali trgovcima, koji su ih dalje prodavali na malo uz prosjeĉnu dobit od 10 %. Dugo vremena ropstvo nije postojalo zakonski: ono je postalo realnost prije nego što su ga priznali zakoni. Ali sve su ga kolonije tolerirale. 1705.g. kodificirani su robovski zakoni kojima su robovi proglašeni imovinom. Maryland 1632.g. Charles I. darovao je Ceciliusu Calvertu pravo na feudalni veleposjed Maryland. Calverti su bili plemićka katoliĉka obitelj koja je zamišljala Maryland kao pribjeţište svoje subraće katolika iz protestantske Engleske. Prvo je naselje osnovano na Saint Mary 1634.g. No, uskoro su se i protestanti i katolici iseljavali u Maryland da bi postali uzgajivaĉi duhana poput stanovnika Virginije. Oni su, za razliku od prvih stanovnika Virginije, ţivjeli u miru sa svojim indijanskim susjedima i nisu iskusili glad. Zahvaljujući izuzetno povoljnoj kraljevskoj povelji, Cecilius Calverti imao je apsolutnu politiĉku vlast i osobno vlasništvo nad zemljom. Da bi privukao doseljenike, s njima je podijelio i zemlju i vlast. Darivao je velike posjede od tri do šest tisuća jutara nekim doseljenicima, većinom katolicima. Kao gospodari imanja, upravljali su velikim brojem sluga i zakupaca i tako s vremenom postali neka vrsta vlastele. U poĉetku su Calverti postavljali guvernera, a kasnije su dopustili doseljenicima da biraju skupštinu koja je uskoro proglasila pravo pokretanja donošenja zakona. Najznaĉajniji je bio Zakon o snošljivosti iz 1649.g. On se odnosio samo na ortodoksne kršćane i nije zajamĉio razdvajanje crkve i drţave ni sveopću slobodu vjere. Ipak je jamĉio stanovitu mjeru vjerske slobode i protestantima i katolicima. Tri desetljeća nakon osnivanja, ta je kolonija imala oko 13 000 stanovnika. -8- NOVA ENGLESKA Plymouth Mnogo sjevernije od kolonija u zaljevu Chesapeake dogaĊala se razliĉita vrsta engleske kolonizacije na mnogo manje gostoljubivim obalama Nove Engleske. Kolonije Nove Engleske bile su izdanak obnovljenog vjerskog sukoba u Engleskoj. Gorljivi pobornici protestantizma, nazivajući sebe puritancima, ţeljeli su Englesku crkvu osloboditi rimokatoliĉke prakse i ''oĉistiti'' je ukidanjem hijerarhije biskupa i pojednostavljenjem crkvenog obreda. Puritancima i anglikancima zajedniĉke su bile doktrine švicarskog svećenika Jeana Calvina. Puritanci su nastojali ţivjeti strogo prema Boţjoj volji i stvoriti zajednicu po uzoru na prve kršćane. James I. iz dinastije Stuart naredio im je da se pokore obiĉajima Engleske crkve ili će biti protjerani iz zemlje. Najgorljiviji puritanci su tako zbog svoje neposlušnosti protjerani, te su se skrasili u Nizozemskoj, a kasnije su svoju pozornost usmjerili prema Americi. Uz pomoć jedne skupine londonskih trgovaca, zajedno s drugim dobrovoljcima iz Engleske, isplovili su brodom Mayflower u Virginiju, i ondje 1620.g. osnovali naselje Plymouth. Polovica ih je već tijekom prve zime umrla od bolesti i neishranjenosti. Preostali su spašeni zahvaljujući dolasku Squantoa, dobronamjerna Indijanca koji je govorio engleski. On ih je nauĉio ribariti i uzgajati kukuruz. 5 Plymouth, prvo trajno naselje Nove Engleske, pamti se i po dokumentu zvanom Mayflower Compact. Prema tom sporazumu doseljenici su osnovali ''graĊansko politiĉko tijelo'' koje će vladati njihovom zajednicom na osnovi volje većine i obećali ''svu potrebnu pokornost i poslušnost'' ''pravednim i jednakim zakonima'' kolonije. Zaljev Massachusetts Tu prvu zajednicu u Novoj Engleskoj, naselje Plymouth, ubrzo je nadmašila i 1691.g. apsorbirala veća i naprednija puritanska kolonija iz zaljeva Massachusetts. Iseljavanje puritanaca u Novu Englesku omogućila je skupina utjecajnih ljudi koji su od kralja Charlesa 1629.g. dobili povelju za Kompaniju Massachusetts, kojom je dopušteno naseljavanje sjeverno od kolonije Plymouth. Oni osnivaju mnoge gradove oko bostonske luke. Kako su se prilike za puritance pogoršavale, za tim prvim doseljenicima su uskoro došle tisuće drugih. Nova Engleska je tada imala 20 000 ljudi. 5 Iz tog razdoblja potiĉe prvi Dan zahvalnosti, proslava u ĉast prve ţetve u novoj naseobini. -9- Puritanci – svjetovna i crkvena vlast Puritanska teorija svjetovne vlasti bila je sliĉna njihovoj teoriji crkvene vlasti. Istinska Crkva bila je skupina ''vidljivo odabranih''. Ĉlanovi crkve su za svećenika trebali izabrati ĉovjeka koji je svojim karakterom i obrazovanjem sposoban interpretirati boţju volju. Ţenama je većinom bilo uskraćeno obrazovanje i nisu imale pravo svećenstva. Ta je teorija sadrţavala element demokracije u pravu svih ĉlanova da sudjeluju u svetom sporazumu, biraju svećenike i odluĉuju o primanju novih ĉlanova. Svećenik je dobivao vlast sukladno svojim sposobnostima tumaĉenja Boţje volje (element aristokracije), a Boţja volja je neupitna (element monarhije). Oblik puritanske drţave bio je zasnovan na zdruţenoj povelji Kompanije Massachusetts Bay. Dioniĉari ili ''slobodnjaci'' toga dioniĉkog društva sastajali su se jednom na godinu kao tijelo pod nazivom ''Veliki i opći sud''. Na tom su sastanku donosili sve vaţnije odluke u vezi s politikom društva, birali izvršnu vlast društva, guvernera i odbor pomoćnih i svjetovnih sudaca. Kad su 1630.g. puritanski ĉelnici povelju Kompanije Massachusetts Bay preselili iz Engleske u Novu Englesku, samo je nekolicina svjetovnih sudaca i slobodnjaka otišla u Novu Englesku. Ti suci su u poĉetku nastojali samostalno vladati i donositi sve zakone, ali su s vremenom ugledniji doseljenici poĉeli zahtijevati sudjelovanje u vlasti. Svjetovni suci su tada odluĉili da svi odrasli muškarci pripadnici crkve imaju pravo sudjelovanja na sastancima Općeg suda radi izbora guvernera i pomoćnika. Do 1632.g. opći je sud prisilio svjetovne suce da mu prepuste dio zakonodavne vlasti. S vremenom je prihvaćena praksa da slobodnjaci svakog grada biraju po dva poslanika koji će ih zastupati na Općem sudu. Prerastanje Općeg suda u zastupniĉko zakonodavno tijelo dovršeno je 1640.g. kad su zastupnici, guverner i suci poĉeli zasjedati odvojeno, što je poĉetak dvodomnog zakonodavstva. Puritanska je drţava bila teokratska utoliko što je Boţja volja bila zakon, ali to nije znaĉilo da su svećenici imali izravnu politiĉku vlast. Njihova je vlast proizlazila iz njihova prava interpretiranja Boţje volje. Vjerovalo se da je drţava duţna izdrţavati crkvu, zahtijevati odlaţenje u crkvu vjernika i nevjernika i nametati moralne norme. Ĉovjek nije imao pravo kupovati zemlju po vlastitom izboru. Opći je sud iziskivao izgradnju gusto naseljenih i meĊusobno povezanih gradova. Obiteljima su dodjeljivana gradilišta u gusto naseljenom mjestu unutar gradskih meĊa, a obraĊivale su zemlju koja im je dodjeljivana izvan naselja, dok je crkva je bila smještena u samom središtu naselja. I slobodnjaci i neslobodnjaci imali su jednako pravo sudjelovanja na gradskim skupštinama gdje su birani gradski ĉelnici i gdje su se donosile odluke o lokalnoj politici. - 10 - Puritanci – odgoj i obrazovanje Puritanci su bili gorljivi pobornici obrazovanja. Obitelj je bila mjesto stjecanja osnovnog obrazovanja. Iako je prevlast muškaraca bila uvrijeţeno naĉelo, a od ţena se oĉekivalo da svoje muškarce poštuju s ''duţnom podreĊenosti'', majka je katkad imala odluĉujuću ulogu u obitelji. Ona se brinula o odgoju djece i većini pitanja u kućanstvu. Otac se brinuo da njegova djeca i posluga svladaju osnove ĉitanja pisanja i matematike i da sinovi izuĉe neki obrt. Oĉevi su bili odgovorni i za vjerski i moralni odgoj i vladanje ĉlanova obitelji. MeĊutim, lakoća kojom su sinovi mogli naći zemlju ili novi zanat, oslabila je neograniĉenu oĉinsku vlast nad njima.Tragovi feudalnih odnosa, kao što je bilo pravo primogeniture i majorat, išĉezli su. U gradovima su postojale osnovne,a ponekad i javne srednje škole. Puritanska je ideologija nalagala visoko obrazovanje za sudstvo i svećenstvo pa je, po uzoru na engleska sveuĉilišta, 1636.g. osnovano sveuĉilište Harvard koje su pohaĊali bistri djeĉaci iz obiĉnih zemljoradniĉkih obitelji od kojih je polovica postajala svećenicima. RHONE ISLAND, CONNECTICUT, NEW HAMPSHIRE MeĊu puritancima je uskoro došlo do suprotstavljanja naĉelu vjerske jednoobraznosti, pa je mladi svećenik Williams došao na ideju odvajanja Crkve od drţave u uvjerenju da nametanje jedinstvene vjere svima prijeĉi dušu u potrazi za vjerskom istinom. To je gledište bilo prijetnja drţavi pa je Williams izgnan iz kolonije, otišao je na jug gdje je osnovao grad Providence, a potom i koloniju Rhone Island gdje je proglasio potpunu slobodu vjere i uveo demokratski sustav samouprave. Rhone Island privlaĉio je nezadovoljnike iz Massachusettsa i Europe, cvjetao kao poljoprivredna i trgovaĉka zajednica i bio trn u oku svojim ortodoksnim puritanskim susjedima. Nedugo nakon Williamsova izgona, Anne Hutchinson takoĊer je izgnana iz Massachusettsa na Rhone Island. Opći ju je sud optuţio za nepoštivanje svećenstva i antinomizam6, krivovjerje koje je pretpostavljalo unutrašnju vjeru i zajedništvo s Bogom, izvanjskim crkvenim obredima i drugim dobrim djelima. Glasno kritiziranje sluţbene crkvene vlasti i upletanje u poslove koje su puritanski oci smatrali muškima, priskrbilo joj je presudu ''ţene nepodobne za naše društvo''. Zajedno sa svojom obitelji pobjegla je na Rhone Island, a 1643.g. ubili su je Indijanci. 6 Antinomizam je doktrina koja nauĉava, u ime vrhovne milosti, ravnodušnost prema zakonu, odbacuje opravdanost i vrijednost svakog zakona. - 11 - Thomas Hooker i ĉlanovi njegove pastve iz Cambridgea bili su privuĉeni plodnom dolinom rijeke Connecticut. 1636.g. Hookerovi su sljedbenici osnovali grad Hartford i ustanovili vlastitu koloniju Connecticut po uzoru na zaljev Massachusetts. Zaljev Massachusetts nastojao je odrţati kontrolu nad raštrkanim naseljima koja su se osnivala prema sjeveru. 1679.g. gradovi iznad rijeke Marimac dobili su povelju po kojoj su postali zasebna kraljevska kolonija New Hampshire. AMERIĈKA AUTONOMIJA Stjuartskom kralju Charlesu I. se nije svidjela samovoljna neovisnost puritanske Nove Engleske, ali je on bio previše zaokupljen puritancima u staroj Engleskoj da bi poduzimao bilo kakve kaznene mjere prema njima. U tim su se okolnostima engleske kolonije mogle nesmetano razvijati. U Marylandu je puritanska većina iskoristila graĊanski rat i svrgnula obitelj Calvert i katoliĉki vladajući sloj te opozvala Zakon o snošljivosti. Ţitelji Nove Engleske postali su neovisniji nego ikada. Nastojali su iskorijeniti svaku vjersku pogrešku koja bi se pojavila. Kvekeri, sljedbenici Vjerskog društva prijatelja, vrsta radikalnog puritanizma, stvarali su im najviše problema. Oni su smatrali da svaki ĉovjek treba slijediti boţanski šapat '' unutrašnjeg svijetla'' i drţali su svojom duţnošću svjedoĉiti svoju vjeru. Vlasti su ih pritom kaţnjavale šibanjem, rezanjem ušiju i prijetili im vješanjem. Bez obzira na to, protjerani kvekeri su se i dalje vraćali. Puritanska drţava u Engleskoj se u meĊuvremenu srušila, a monarhija Stuart vratila se na vlast u razdoblju restauracije 1660.g. Charles II. je vratio Maryland Calvertima i nastojao ojaĉati svoju kontrolu nad ostalim kolonijama, ali je pritom naišao na snaţan otpor. Suci i svećenici Nove Engleske su pronalazili naĉine za odrţavanje svoje autonomije i snage u odanost idealu svete drţave. Premda je taj je ideal već bio oslabljen iznutra jednako kao izvana. - 12 - PREDNOSTI I NEDOSTACI PURITANIZMA U AMERIĈKOM DRUŠTVU U Novoj se Engleskoj razvilo autonomno društvo, ali je njezin institucionalizirani puritanizam bio koĉnica zaletu Novog svijeta u moderno doba. Naglašavanjem Boţje neupitnosti puritanizam se odupirao modernom duhu samouvjerena individualizma, ali je on sa svojim uvjerenjem ispravnog ţivljenja pozivao ljude na marljivost i uspješnost u poslu. Usprkos nestašici plodne zemlje, Nova Engleska je otpoĉetka napredovala. Lov na krzno je nestao zbog išĉezavanja divljaĉi, ali se razvio lov bakalara koji je ostao stalan izvor profita. Pojavili su se i unosni poslovi u trgovini s engleskim kolonijama u Indiji te s Engleskom i Španjolskom. Karipski su otoci proizvodili duhan i šećer za europsko trţište, a doseljenici Nove Engleske otoĉane su opskrbljivali ribom, ţitaricama, drvom za baĉve i stokom. Katkad su razmjenjivali rum za robove na obalama zapadne Afrike. Trgovci Nove Engleske su uspostavili izmeĊu Novoga svijeta, Karipskih otoka i Staroga svijeta trgovaĉki sustav, neprecizno nazvan trokutastim. Razvili su cvjetajuću mornaricu koja je poticala razvoj brodogradnje. Sredinom 17. stoljeća, puritanske su kolonije imale rastući sloj uspješnih i dobrostojećih trgovaca i poduzetnika, Amerikanaca druge generacije koji nisu nosili traume progona svojih predaka. Kako je vjerski ţar prvotne drţave slabio, Crkve su, da bi oĉuvale svoj utjecaj, morale napraviti kompromis – izbrisati razliku izmeĊu odabranih i samo odanih ĉlanova, a s vremenom su dopustile i priĉest bez javnog ispovijedanja vjere. Uspješni i manje poboţni ţitelji Nove Engleske su u meĊuvremenu poĉeli isticati da vjerska netolerancija obeshrabruje doseljavanje i koĉi razvoj. Protivili su se pravovjernom vodstvu i ustrajnoj neposlušnosti kraljevske vlasti. Tako je britanska vlada, izgubivši strpljenje sa zaljevom Massachusetts, našla svoje saveznike meĊu puritancima.1684. Charles II. je poništio povelju Massachusetts, a zatim je James II., godinu dana kasnije stavio sve kolonije Nove Engleske zajedno sa New Yorkom i New Jerseyjem pod novu jedinstvenu upravu pod nazivom Dominion Nova Engleska. Njime su vladali od kralja postavljen guverner Sir Edmund Andros i njegovo vijeće. Kad je kralj James svrgnut u ''Slavnoj revoluciji'' iz 1688., narod ga je nizom pobuna zbacio s vlasti i u ameriĉkim kolonijama. 1691. godine, vlasti u zaljevu Massachusetts morale su prihvatiti od novih engleskih vladara Williama i Mary, povelju koja je jamĉila daljnju sekularizaciju. Ponovno je bila uspostavljena zakonodavna vlast Općeg suda, ali je otada guvernera imenovao kralj, a vlasništvo nad nekretninama postalo je kvalifikacijom za pravo glasa. - 13 - Vještice iz Salema Svećenstvo je nastojalo sprijeĉiti gubljenje svoje duhovne i politiĉke vlasti sve gorljivijim propovjedaĉima Boţje moći i gnjeva i tako nehotice pridonijelo histeriji lova na vještice u Salemu poĉetkom 1960-ih godina. No ta histerija je više bila rezultat napetosti uzrokovanih promjenama društvenog, gospodarskog i politiĉkog poretka nego neumjerenosti svećenstva. Ipak, to je bio veliki nazadak za puritansku hijerarhiju. Vodstvo puritanskih kolonija prelazilo je u ruke poduzetniĉkog trgovaĉkog sloja. Puritanci su preĉesto promatrani kroz mraĉni prozor suĊenja vješticama.Ali, u prijetećem i nesigurnom svijetu njihova je drţava bila svrsishodna zajednica koja se pokazala vrlo privlaĉnom iskorijenjenima i nezadovoljnima. Više su voljeli umjerenost od potpune apstinencije i konzumirali su duhan i alkohol u umjerenim koliĉinama. Crkveni spisi otkrivaju da je predbraĉna tjelesna ljubav mogla biti oproštena puritancu pokajniku i da se dopuštao razvod braka u sluĉaju okrutnosti, preljuba i impotencije. Brak je ĉesto bio pun njeţnosti, temeljen na dubokoj ljubavi prema partnerima. Sve u svemu, bio je to privlaĉan narod. BRITANSKO SJEVERNOAMERIĈKO CARSTVO, 1660. – 1763. Britanska je vlada do 1660. godine bila previše uznemirena politiĉkim rasulom u zemlji da bi smišljala bilo kakav sustavan plan korisnih odnosa izmeĊu kolonija i matiĉne zemlje. MeĊutim, završetkom graĊanskih borbi pojavilo se novo zanimanje za Ameriku i poĉela se razvijati se ideja o uspostavi carstva. VLASNIĈKE KOLONIJE 1663. kralj Charles II. darovao je skupini od 8 plemića prostrano podruĉje Karoline na kojem su oni imali politiĉku vlast i pravo vlasništva nad zemljom. U ţelji da potaknu useljavanje i namaknu novac od rastućih cijena zemlje, vlasnici su obećali vjersku toleranciju i prihvatili liberalan sustav stjecanja zemlje. Doseljenicima je bilo dopušteno birati skupštinu i donositi zakone zajedno s guvernerom i vijećem koje su imenovali vlasnici. Sjeverna naselja su naselili mali zemljoposjednici dok su juţna naselja razvila izvoznu trgovinu kvalitetnim krznima i pomorskim potrepštinama a kasnije riţom i indigom. Dovedeni da obraĊuju plantaţe, crnci su na prelasku stoljeća postali brojniji od bijelaca, a uvrijeţio se okrutan oblik ropstva temeljen na ropskom zakonu britanskoga Barbadosa. Na - 14 - plimovitim su ušćima izrasle velike plantaţe,a vlasnici plantaţa su postali tijesno povezan vladajući sloj. Nizozemci su, u potrazi za kraćim vodenim putem do otoka s mirodijama, došli na prostor Sjeverne Amerike gdje su 1624. osnovali trgovinske postaje koje su prerasle u koloniju Nova Nizozemska. Novi Amsterdam postao je kozmopolitsko trgovaĉko središte. Prostrana imanja uz rijeku Hudson dodijeljena su imućnim vlasnicima koji su nad svojim zakupcima provodili feudalnu vlast. Zaokupljenost Nizozemaca Dalekim istokom, njihov nedemokratski vlasniĉki sustav i sitniĉava tiranija guvernera sprijeĉili su Novu Nizozemsku da procvjeta poput njezinih susjednih engleskih kolonija. Kako su Englezi smatrali da su Nizozemci uljez na tom teritoriju, uskoro je kralj James II. je organizirao flotu i otplovio u Novi Amsterdam koji se predao bez ijednog pucnja, a zatim ga je preimenovao u New York. Dio tog teritorija predao je dvojici svojih miljenika kao vlasniĉku darovnicu New Jersey, koji su poticali naseljavanje na taj teritorij obećavajući zemlju i vjersku toleranciju. To podruĉje uskoro je postalo jednom od etniĉki i vjerski najšarolikijih kolonija Angloamerike. 1674. podijeljen je na istoĉni i zapadni dio, a prvotni su vlasnici prodali svoja vlasniĉka prava drugima. Zapadni Jersey došao je u ruke Williama Penna. Njemu je uskoro Charles II. darovao velika prostranstva izmeĊu Marylanda i New Yorka, kao isplatu duga njegovu ocu. Okupivši taj ĉitav teritorij, Penn je 1682. izgradio Philadelphiju. Tako je stvorena zemlja zvala Pennsylvania. Kako bi privukao stanovništvo, Penn je nudio potpunu vjersku slobodu, predstavniĉku vlast i najvelikodušniju politiku stjecanja zemlje. Brojno stanovništvo se odazvalo pa je na taj naĉin Pennsylvannija postala najnaprednije i najnaseljenije podruĉje britanske Amerike. Penn je ondje uspostavio vlast koja je donijela najhumaniji zakon na svijetu. Georgia, posljednja ameriĉka kolonija Velike Britanije osnovana je 1732. Sve su vlasniĉke kolonije osnovane nakon 1660. obećavale vjersku toleranciju, predstavniĉku vlast i jeftinu zemlju, što je bila planirana politika za privlaĉenje doseljenika uz jamstvo osobnih prava i napretka. - 15 - ZAKONI O PLOVIDBI I PODREĐIVANJE KOLONIJALNOG GOSPODARSTVA ENGLESKOM GOSPODARSTVU U oĉima Engleza kolonije su bile unosna poduzeća kojima je bilo namijenjeno da joj dobavljaju proizvode i da joj sluţe kao trţište na koje će izvoziti svoje tvorniĉke proizvode. Kralj Charles II. i Parlament nastojali su pojaĉati kontrolu gospodarskih djelatnosti u kolonijama nizom zakona o trgovini i plovidbi. Zakoni o plovidbi sadrţavali su tri glavna uvjeta. Trgovina izmeĊu Engleske i njezinih kolonija morala se odvijati brodovima koje su izgradili, posjedovali i kojima su upravljali Britanci ili stanovnici britanskih kolonija - Act of Navigation, 1651. Sva europska roba koja se uvozila u kolonije morala je proći kroz Englesku ĉime je podlijegala britanskoj carini - Staple Act, 1663. Osim toga, kolonijama je bilo zabranjeno proizvoditi neke gotove proizvode koji su konkurirali britanskim proizvodima. Na taj su naĉin, plovidbeni zakoni kolonijalnu trgovinu podredili engleskoj trgovini, a kolonije su postale vezane za matiĉnu zemlju. Sazrijevanjem kolonijalnog gospodarstva britanske su vlasti uvodile nova pravila radi postizanja merkantilistiĉkih ciljeva. Primjer za to je i Zakon o melasi iz 1733. Najteţi gospodarski problem kolonija bila je zaliha novca. Doseljenici nisu mogli niti uvoziti britanski kovani novac niti kovati vlastiti. Tako nikada nije postojala dovoljna zaliha novca za meĊukolonijalnu razmjenu dobara i usluga. Kolonijalne vlasti pokušali su taj problem riješiti izdavanjem papirnatog novca, ali taj novac je u Engleskoj bio bezvrijedan. Osim toga, 1751. Parlament je kolonijama Nove Engleske zabranio izdavanje bilo kakvog papira za plaćanje dugova. UPRAVLJANJE CARSTVOM Ubrzo nakon restauracije kraljevo je glavno savjetodavno tijelo, plemićko Krunsko vijeće, osnovalo odbor pod nazivom Lordovi trgovine, sa zadaćom da razmotri kolonijalna pitanja. Tek dolaskom na prijestolje kralja Williama i kraljice Mary, kolonijalni drţavni djelatnici poĉeli su razmatrati stvaranje centralizirana carstva politiĉki jednakih i ovisnih kolonija pod nadzorom imperijalne vlasti. Temeljni cilj Odbora bio je pretvoriti sve kompanijske i vlasniĉke trgovine u kraljevske kolonije. Taj je proces zapoĉet s Virginijom 1624. i New Hampshireom 1679. Uskoro su imanja Calverta i Penna takoĊer stavljena pod vlast kralja. MeĊutim, nova politika bila je preslaba da bi izdrţala politiĉki utjecaj tako moćnih vlasnika, tako da su im ona ubrzo vraćena. Kolonijalni organizatori su ustrajali u svom cilju pa su - 16 - oduzeli vlasnicima Istoĉni i Zapadni Jersey i ujedinili ih u kraljevsku pokrajinu pod nazivom New Jersey. Britanska vlast je nadzirala kraljevske kolonije putem guvernera koji je imao apsolutno pravo veta nad zakonima koje su donosile kolonijalne skupštine, a krunsko vijeće bilo je prizivni sud za sve presude kolonijalnih sudova. 1721. glavni kraljev ministar postao je Walpole. On je vjerovao da je u interesu Engleske pustiti kolonije da cvjetaju bez upletanja. Njegova politika '' zdravog nemara'' trajala je do 1760-ih godina. U tim su okolnostima kolonije postale praktiĉki samostalne. Sve su imale sliĉan oblik vlasti. Guvernere i vijeća imenovao je kralj ili vlasnik na neodreĊeno vrijeme. 7 Imenovano vijeće i izabrani donji dom tvorili su dvodomnu skupštinu koja se mogla sastajati samo kad ju je sazvao guverner. Njegov se veto nije mogao odbaciti, ali on je u praksi teško odolijevao volji skupštine. Labava imperijalna uprava postupno je dopuštala kolonijalnim skupštinama da provode vlasti i prava koja su u praksi, iako ne po zakonu, središte kolonijalne vlasti. U stvarnosti, one su postale mali Donji domovi i preuzeli su široke parlamentarne ovlasti na lokalnoj razini. Guvernere su plaćale kolonije, a skupštine su imale snaţno politiĉko oruţje u mogućnosti da odbiju nametanje poreza ili namicanje sredstava za guvernerovu plaću. Bilo je bezbroj svaĊa izmeĊu guvernera i skupština. Razapeti izmeĊu nepomirljivih zahtjeva londonskih vlasti i lokalnih skupština, guverneri nisu mogli udovoljiti ni jednoj strani. Ipak je obiĉno sve bilo po volji skupštine. Kako su desetljeća prolazila, Amerikancima je bilo sve normalnije da imaju neotuĊivo pravo na samoupravu u obliku svojih skupština. Sukob s krunom i Parlamentom u Londonu izbjegnut je sve dok imperijalne vlasti nisu zahtijevale usklaĊivanje kolonijalne prakse s imperijalnom politikom. 7 Osim u Rhone Islandu i Connecticutu , gdje su se i dalje birali drţavni sluţbenici, i u Massachusettsu, gdje je skupština birala vijeće. - 17 - ENGLESKO – FRANCUSKI RATOVI Francuzi u Americi su zbog svojega upornog istraţivaĉkog rada i postignutih dobrih odnosa s indijanskim saveznicima postali jaka brana engleskoj ekspanziji na zapad. Jedino neprijateljski raspoloţeno pleme prema Francuzima bilo je pleme Iroquois koje je štitilo engleske kolonije od kontakta s Francuzima. Nakon uspona Luja XIV., Francuzi su snaţnije poticali svoje pothvate u Kanadi i pomagali svojim indijanskim saveznicima u ratovima protiv plemena Iroquois. Luj je nastojao Francusku uĉiniti vodećom drţavom u Europi i proširiti njezino carstvo u Americi. Engleska je ušla u niz savezništava da sprijeĉi francuske ambicije što je rezultiralo nizom od ĉetiri rata. Posljednja faza sukoba izmeĊu Britanije i Francuske u Sjevernoj Americi bio je francusko-indijanski rat, u Europi poznat pod imenom ''Sedmogodišnji rat''. Sukob je poĉeo kad je jedna skupina Virdţinijaca poslala izviĊaĉe u gornju dolinu rijeke Ohio radi trgovine s Indijancima i kupnje zemlje. Francuzi su odgovorili izgradnjom niza malih utvrda na gornjem Ohiju. Mladi George Washington odaslan je na ĉelu jedne skupine virdţinijske civilne garde ali je stigao prekasno da sprijeĉi izgradnju utvrde. Francuzi su odbili i rat je poĉeo. U poĉetku su se stvari odvijale loše za Britance. Nisu imali nikakvu strategiju, a kolonije nije bilo moguće prisiliti da zanosno pridonose ratnim naporima. Predstavnici osam kolonija, koji su se sastali na takozvanom Kongresu u Albanyju 1754. odobrili su dalekovidni plan Benjamina Franklina za meĊukolonijalnu obranu i jedinstvo, ali taj prvi plan za dobrovoljno ujedinjenje nije uspio zadobiti potporu ni od kralja ni od kolonijalnih skupština. 1757. William Pitt preuzeo je vodstvo nad britanskim ratnim naporima. Njegov krajnji cilj je bio osvajanje Kanade. 1759 zauzeo je Quebec. Pariškim mirom 1763. Britanija je dobila francusku Kanadu, španjolsku Floridu, Indiju i druga podruĉja a Lousuana je od Francuza prešla u posjed Španjolaca. Britanski Amerikanci imali su razloga za slavlje. Najednom osloboĊeni od svih prijetnji vlastitoj sigurnosti, poĉeli su se okretati prema zapadu preko nepregledna polja mogućnosti koje su bile na dohvatu njihovoj poduzetnosti. Tada im nije padalo napamet da bi njihova sigurnost i samopouzdanje mogli oslabiti njihove veze s rodnom zemljom, koju su tada odano slavili kao novopeĉenu najmoćniju drţavu svijeta. - 18 - NOVO DRUŠTVO, 1600-TIH – 1700-TIH GODINA ''Kakav je, dakle, Amerikanac, taj novi čovjek?''8 Amerikanci Englezi, Dutchi, Škoto – Irci, Nizozemci, francuski hugenoti Amerikanac de Crevecoeurova doba pripadao je brojnom narodu koji se povećavao velikom brzinom 9. Većina tih Amerikanaca bila je engleskog podrijetla. No, useljavanje iz Engleske smanjilo se u drugoj polovici 17. stoljeća. Porast puĉanstva u 18. stoljeću temeljio se na rastućem doseljavanju neengleza. Od osnutka Pennsylvanije, Pennove su reklame privlaĉile neprestano rastući priljev siromašnih seljaka iz ratom opustošene zemlje njemaĉkog Rajnskog podruĉja. Ti su, tzv. Dutchi, tvorili trećinu puĉanstva te središnje kolonije. U prvim desetljećima 18. stoljeća iz Ulstera dolaze Škoto – Irci potisnuti teškim okolnostima ţivota – engleske restrikcije irske trgovine i industrije, rastuća zemljarina i razne obespravljenosti. Manje skupine doseljenika iz Europe ĉinili su Nizozemci i francuski hugenoti. Doseljenici iz Europe 18. stoljeća uglavnom su bili iz niţih i srednjih društvenih slojeva Staroga svijeta. Više od polovice doseljenika u središnje kolonije došlo je kao ugovorne sluge. Neke su oteli i prodali u Americi trgovci ljudskom robom. Tisuće drugih, siroĉadi, djece iz siromašnih obitelji i uhićenika, poslale su drţavne vlasti. Mnogi su se odluĉili otići jer im je to bilo jedina alternativa dugogodišnjem zatoĉeništvu ili smaknuću zbog nekog manjeg prekršaja. 40 000 engleskih osuĊenika koje je bilo transportirano u Sjevernu Ameriku, ondje su postajali slugama. MeĊutim, bez obzira na njihov zakonski status, većina doseljenih Europljana bila je dio mlaĊe i snaţnije populacije. Kad bi ugovor o sluţenju istekao, ĉak su i najniţi od njih imali mogućnost napredovanja. Afriĉki robovi Afriĉki robovi tvorili su više od petine svih Amerikanaca. Dolazili su protivno svojoj volji i nisu imali nikakve mogućnosti napredovanja. Upravo je napredak europskih doseljenika stvarao sve veću potraţnju za jeftinom i lako izrabljivanom radnom snagom. Ameriĉki i europski kapetani brodova prevozili su brodove krcate teretom ''crne slonovaĉe'' sa zapadne 8 9 To pitanje postavio je francuski doseljenik Hector de Crevecoeur 1770-ih godina. Broj stanovnika porastao je sa ¼ milijuna 1770. godine na 2.5 milijuna 1775- godine. - 19 - obale Afrike i iz zapadne Indije za prodaju u britanskoj Sjevernoj Americi. Ropstvo je bilo uspostavljeno u svim kolonijama, ali su juţne drţave bile najveće trţište za crnce i crnkinje koji su preţivjeli strahote ropskih brodova. Povlašteni, vladajući sloj plantaţera bio je ovisan o robovima koji su radili iscrpljujuće poslove na plantaţama duhana, riţe i indiga. Crnci su pridonijeli kulturnom i gospodarskom razvoju novoga ameriĉkog društva i s vremenom su razvili elastiĉnu i prilagodljivu vlastitu potkulturu. Bili su ţigosani bojom koţe, koĉeni degradirajućim ropskim poloţajem i iskljuĉeni iz pogodnosti koje su bile dostupne svima drugima u tom razmjerno naprednome novosvjetskom poretku. NOVI GRADOVI – BOSTON, NEWPORT, SALEM, PHILADELPHIA, NEW YORK I STARI ZAPAD Iako je puĉanstvo 1775. bilo gotovo u potpunosti ruralno, gradovi su poĉeli imati sve veću ulogu u ţivotu kolonija. Rani razvoj trgovine u Novoj Engleskoj bio je popraćen poĉecima urbanizacije. Boston, Newport i Salem postaju cvjetajuća trgovaĉka središta. Kasnije su Philadelphia i New York izrasli u veća gradska središta i tako nadmašili svoje prethodnike. Ti kolonijalni gradovi bili su poput golemih sela u usporedbi sa starijim, većim i razvijenijim europskim gradovima. Priobalni gradovi su postali dinamiĉna središta napretka i promjena, mjesta rastućeg gospodarskog, intelektualnog i politiĉkog ţivota kolonija. Dok su se gradovi razvijali uz obalu, pod pritiskom visoka prirasta puĉanstva, crta naseljavanja se pomicala duboko u unutrašnjost. U tome se zaleĊu, na tzv. '' Starom zapadu'' oblikovalo novo društvo. Budući da je leţao previše u unutrašnjosti da bi proizvodio robu za trţište, stari zapad je postao podruĉje poljodjelstva prvih doseljenika za vlastite potrebe. Za doseljene Europljane, taj je prostor izgledao poput agrarnog raja, prvenstveno iz razloga što je lakoća kojom su stjecali farme jamĉila sigurnost, blagostanje i neovisnost. - 20 - KOLONIJALNO DRUŠTVO Ţitelji Staroga zapada – Yankee farmeri izraţavali su nezadovoljstvo prema starijim kolonijalnim naseljima uz obalu. Starija su podruĉja odbijala dopustiti novim naseljima onaj broj zastupnika koji im je po broju puĉanstva pripadao. Doseljenici iz pograniĉnih predjela ţalili su se da su nepredstavniĉke skupštine ravnodušne na zapadne probleme poput potrebe za agresivnijom politikom prema Indijancima. Poricanje prava na biranje zastupnika i nebriga za brzo rastuća naselja na pograniĉnom podruĉju uzrokovalo je napetosti i povremena nasilja. 10 Englezi koji su došli u Novi svijet u 17. stoljeću donijeli su sa sobom tradicionalno europsko poimanje da ljudi moraju iskazivati poštovanje boljima od sebe u društvu razliĉitih slojeva i statusa. Te razlike starog svijeta bile su besmislene u jednome naprednome društvu pokretljivih pojedinaca, a klasna i imovinska klasifikacija za biraĉko pravo bila je gotovo nepoznanica u prvotnim skupštinama. MeĊutim, u okolnostima rastućeg bogatstva i sve većih mogućnosti, društvene i gospodarske razlike su se povećale. S vremenom je nerazmjeran dio bogatstva od trgovine i komercijalne poljoprivrede dospio u ruke najpoduzetnijih trgovaca Nove Engleske i juţnih plantaţera. Društvo pribliţno jednakih slobodnjaka 17. stoljeća preraslo je u raslojeno i diferencirano društvo 18. stoljeća. Vaţno je napomenuti da je i sama britanska vlada poticala proces raslojavanja. Nakon Slavne revolucije, londonske su vlasti vjersku kvalifikaciju za biraĉko pravo zamijenile imovinskom. Obiĉno je biraĉ morao biti ''slobodni posjednik'', tj. vlasnik 50 jutara zemlje ili gradskog zemljišta. Ameriĉkim društvom 18. stoljeća vladali su povlašteni pojedinci. Njihov utjecaj je obiĉno proizlazio iz bogatstva i imetka. Bez obzira na to, predrevolucionarno ameriĉko društvo je i onima izvan struktura moći nudilo više mogućnosti za napredovanje nego europska društva. Iako nije bilo sasvim demokratsko po mjerilima 20. stoljeća, društvo Novog svijeta nudilo je osjetno veće gospodarske moći, malo siromaštva i mnogo klasne elastiĉnosti. Osim negativnosti ropstva i uvrijeţeno ograniĉenih prava ţena, nije bilo nijednog oblika stvarnog društvenog raslojavanja u smislu slojeva Staroga svijeta. U nekim kolonijama gdje je pravo glasa bilo dostupno golemoj većini slobodnih muškaraca, postojale naznake da je pravo glasa bilo raširenije od volje za glasovanjem. Ta izuzetna raširenost prava glasa bila je posljedica jeftine zemlje, a ne ustavnih teorija ni modernih demokratskih poimanja. Amerikanci do 1760-ih i 1770-ih već su znatno uznapredovali prema predstavniĉkom društvenom i politiĉkom poretku za muškarce. 10 Bacon je 1676. godine poveo oruţani ustanak u Virginiji protiv guvernera Berkeleya koji je do tada autokratski vladao tom pokrajinom 25 godina s najbogatijim plantaţerima. 1764. Poxton Boys, oruţana skupina prvih doseljenika, krenula je na Philadelphiju razjarena miroljubivom politikom prema Indijancima koju je provodila skupština Pennsylvanije, kojom su dominirali istoĉnjaci. - 21 - Kolonijalne ţene Uz malobrojne iznimke, ţene su u kolonijalnoj Americi bila ograniĉene na rad u kućanstvu – odgoj djece, stvaranje doma i moralni odgoj slugu i potomaka. Većina je bjelkinja bila udana i ţivjela na malim farmama. Dani su im bili ispunjeni svakodnevnim poslovima kolonijalnog ţivota – obraĊivanjem vrta, predenjem, tkanjem, pranjem rublja, ĉišćenjem i kuhanjem. Ţene ropkinje obiĉno su radile na polju, ali su na dobrostojećim juţnim plantaţama sluţile i kao švelje, kuharice i primalje. Ţene ugovorne sluškinje, koje se obiĉno nisu imale pravo udati, sve su vrijeme radile za svoje gospodare. Bijela sluškinja koja bi zgriješila, morala je u svom sluţinskom poloţaju ostati godinu dana duţe. Ţene, obiĉno udovice, su katkad u gradovima posjedovale dućan ili gostionicu; druge su radile kao pralje, dadilje, ĉak i kao kvalificirane radnice, a neke ţene su vodile ''škole za djevojke''. Ţene koje su imale posao, neizbjeţno su zaraĊivale manje od muškaraca. One su bile ''ţivotne druţice'' svojim muţevima; nisu bile njihove ropkinje, ali ni ravne muţevima. Budući da je privatnim ţivotom Amerikanaca upravljao engleski common law, na temelju tog zakona, muţ je apsolutni gospodar zajednice, glava obitelji. Bjelkinje su se udavale u dvadesetim, a crnkinje u kasnim tinejĊerskim godinama. U zemljoradniĉkom razdoblju, kad je brojna obitelj bila gospodsko dobro, a sredstva kontrole raĊanja primitivna, ţene su obiĉno imale 5-7 djece. Poloţaj kolonijalne ţene bio je po zakonu i obiĉaju, niţi od poloţaja muškarca. Po engleskom obiĉajnom pravu skrbništva, ţenina je pravna osoba utopljena u osobi njezina muţa. U većini sluĉajeva, njezina zarada, pokretna i nepokretna imovina, nisu pripadale njoj. Ona nije imala pravo sklopiti ugovor niti naĉiniti oporuku, nije imala nikakva zakonskog nadzora nad svojom djecom. Osim u Novoj Engleskoj, nije mogla dobiti razvod braka. Ţene nisu imale pravo glasa i u većini kolonija su bile podvrgnute fiziĉkom kaţnjavanju od muţeva. 11 Nije im bila dostupna većina profesija, ukljuĉujući svećeniĉku sluţbu, politiku i knjiţevnost. 12 Mlade su Amerikanke najĉešće poticane na njegovanje praktiĉnih umijeća,a ne vlastita intelekta. Obrazovanje izvan najosnovnijih poslova smatralo se prerogativom muškaraca. 11 Pravo glasa za ţene na teritoriju današnjih SAD je prvi put sluţbeno uvedeno u drţavi New Jersey godine 1776. posebnim zakonom, kojim se omogućavalo muškarcima i ţenama da glasaju ukoliko su prelazili imovinski cenzus od tadašnjih 50 funti (250 dolara). Godine 1790. je amandmanom to pravo izriĉito potvrĊeno. MeĊutim, godine 1807. nova izmjena zakona je ţenama ukinula pravo glasa, odnosno ograniĉila ga na muškarce. U prvoj polovici 19. stoljeća je pokret za ţensko pravo glasa bio priliĉno nerazvijen, te se svodio na izolirane pojedince, ĉije je stavove tadašnja javnost smatrala egzotiĉnim. Veći poticaj mu je dao ameriĉki graĊanski rat kojemu su ţene na obje strane dale znaĉajan doprinos. Feministiĉke ideje, koje su tinjale u okviru šireg pokreta za graĊanska prava, prvi put su uobliĉene u konkretni pokret kroz Nacionalno udruţenje za ţensko pravo glasa (NWSA) na ĉelu sa Susan B. Anthony osnovano 1869. godine u New Yorku. Pokret za prava ţena, djelomiĉno i pod utjecajem burnih zbivanja u Britaniji, se intenzivirao u drugom desetljeću 20. vijeka.1920., Devetnaesti amandman Ustava SAD-a omogućio je ţenama pravo glasa na cijelom podruĉju SAD-a. 12 Anne Dudley Bradstreet istaknula se kao prva ameriĉka pjesnikinja, njezina su djela izdavana anonimno. - 22 - Prosvjetiteljstvo Utjecaj prosvjetiteljske misli vidljiv je u ameriĉkom ţivotu 18. stoljeća. Ono je dalo poticaj kulturnom i intelektualnom ţivotu kolonija. Poĉevši s bostonskim listom News-Letter, posvuda su se pojavile novine. Pridajući tako veliku vaţnost intelektu, prosvjetiteljstvo je pojaĉalo vjerski poticaj za višim obrazovanjem. To je rezultiralo osnivanjem devet koledţa do 1770-ih – Harvard, William and Mary u Virginiji, Yale u Connecticutu i Philadelphija Academy 13 i dr. Veliko vjersko buĊenje Iskorak prema modernitetu uvelike je potkopao poboţnost 17. stoljeća koju su doseljenici donijeli sa sobom u prve kolonije, a puritanizam je bio samo njezin najjaĉi oblik. Vjerski obredi su u poĉetku bili strogo poštovani i u anglikanskoj Virgniji kao u Novoj Engleskoj, ali je blagostanje od unosna duhana ubrzo pretvorilo anglikanizam u opuštenu i nezahtjevnu kićenost ugodna provincijskog ţivota Virginije. Moţda je najuoĉljiviji primjer erozije poboţnosti u Novome svijetu bilo brzo preobraćenje hugenota, francuskih pandana puritanaca, na uljudni anglikanizam. Ljudi, navikli na poboţnost, nisu se mogli prilagoditi atmosferi nadolazećeg prosvjetiteljstva. Veliko je vjersko buĊenje bilo emocionalno, popularno i antiintelektualno. U velikim gradovima i u provinciji, obiĉni je puk zanosno reagirao na novi evangelizam. Protestantske vjere su se povećale, a vjerski pluralizam se rasprostranio po svim kolonijama. Usprkos naglasku na osjećajima nad razumom, jedan od najvećih predvodnika vjerskog buĊenja bio je najdarovitiji kolonijalni intelektualac, Johathan Edwards. Taj je izuzetan teolog bio most izmeĊu dva doba, on je nastojao uobliĉiti i modernizirati puritanizam u svijetlu racionalizma 18. stoljeća. MeĊutim, većina Amerikanaca je već napravila velik pomak prema modernitetu da bi u jednakoj mjeri prihvatila njegovu viziju ljepote i pogodnosti Boţje neupitnosti. Gorljiv evangelizam Edwardova vremena imao je i politiĉkih posljedica. Šireći se poput vjerske epidemije, veliko je buĊenje prešlo politiĉke granice i tako ojaĉalo meĊukolonijalne veze. BuĊenje je potaknulo duhovnu raznolikost i prokrĉilo put odvajanju Crkve od drţave, pothranjivalo je rastući osjećaj ameriĉke razliĉitosti i tako ubrzalo raskid s Velikom Britanijom. 14 Usprkos svom antiintelektualizmu, taj je snaţan povratak vjerskog zanosa uvelike pridonio razvoju obrazovanja u cijeloj zemlji. 13 Philadelphijsku akademiju osnovao je Benjamin Franklin. Ona je prvo postojala kao srednja škola a zatim se razvila u najmodernije od svih kolonijalnih koledţa. 14 Neki intelektualci smatraju da bez BuĊenja ne bi bilo ni revolucije ni neovisnosti. - 23 - ''Taj novi ĉovjek'' '' Amerikanac, taj novi ĉovjek'' u potpunosti je uobliĉen u Autobiography (ţivotopisu) Benjamina Franklina. 15 Franklin je bio tipiĉan Amerikanac, jednostavan, snaţan, neovisan i nekorumpiran dekadencijom Staroga svijeta. Utjelovljivao je ameriĉku samosvijest, taj osjećaj nastajućega novoga naroda, politiĉki vezana za Englesku, a ipak prepoznatljivo ameriĉkoga, razliĉita po karakteru i kulturi. 15 Franklin u svom djelu ''Autobiography'' istiĉe 13 vrlina koje je sam ţelio steći kao naviku. To su: umjerenost (Ne jedi do otupjelosti; ne pij do pripitosti), šutljivost (Ne govori nego ono što moţe koristiti drugima, ili tebi samome; izbjegavaj triĉave razgovore ), red (Odredi svakoj stvari svoje mjesto; odredi svakom dijelu svog posla svoje vrijeme), odluka (Odluĉi da uradiš što trebaš; neizostavno uradi ono što si odluĉio), štedljivost (Ne troši ni na što, osim na ono što koristi drugima ili tebi samome, tj. ne rasipaj ništa), marljivost (Ne gubi vrijeme; budi uvijek zaposlen neĉim korisnim; prekini sve nepotrebne djelatnosti), iskrenost (Ne sluţi se laţima; misli pošteno i pravedno, a ako govoriš, govori isto tako), pravda (Ne ĉini nikome nepravde, niti ne popuštaj dobroĉinstva, što ti je duţnost), uzdrţljivost ( Izbjegavaj krajnosti; nastoj da uvrede ne uzimaš za zlo dokle k+god misliš da to zasluţuju), ĉistoća (Ne trpi nikakve neĉistoće na tijelu, odijelu ili u stanu), spokojstvo (Ne uznemiruj se zbog sitnica ili zbog obiĉnih ili neizbjeţivih dogaĊaja), kreposnost (Rijetko opći spolno, osim kada se radi o zdravlju ili potomstvu, ali nikad do zasićenosti i iznurenosti, ili da naškodiš svome, ili neĉijem drugom miru ili ugledu), poniznost (Ugledaj se u Isusa i Sokrata). Poanta Franklinove moralne knjiţice jest kontrola ostvarivanja odabrane vrline, jer u skladu s njegovom skromnošću, postizanje sviju odjednom bilo bi suviše zahtjevno. Njegove knjiţice su imale i program rada u toku 24 sata. - 24 - LITERATURA Andre Maurois, Povijest Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb 1960. Benjamin Frankin, Autobiografija, Zagreb, 1994. Charles Sellers, Henry May, Neil R. McMillen – Povijest Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb 1996. INFORMATIVNA AGENCIJA SAD - AMERIČKA POVIJEST Prof. dr. Šefko Kurtović – Opća povijest prava i države, II. knjiga, Novi vijek Wikipedia http://hr.wikipedia.org/wiki/Jacques_Cartier http://hr.wikipedia.org/wiki/Pravo_glasa_ţena_u_Sjedinjenim_Ameriĉkim_Drţavama - 25 -
© Copyright 2024 Paperzz
