IDENTITET Godina 16 • Broj 155 • 15. Jun 2011. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport www.identitet.info ISSN 1331-386X PREDRAG MATVEJEVIĆ: Nacionalna kultura nije proizvod samo jedne nacije Predstavljena knjiga: „GLINA 13. MAJA 1941.“ Borovo – 20 godina poslije: ŽIVOT POD HIPOTEKOM ...str. 16 ...str. 32 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. IDENTITET SADRŽAJ BR. 155 / 2011. 4 manjine & većine: PRISTUPANJE EU I MAKSIMALIZACIJA DOBITI MANJINSKIH ZAJEDNICA Piše: DAVOR GJENERO 6 tekovine demokracije: VJEČNE (NE)ISTINE Piše: DRAŽEN LALIĆ ŠTO DEMONSTRIRAJU DEMONSTRACIJE? 8 dvornikovanje: DEMONSTRIRANJE ALTERNA- 8 TIVE Piše: SRĐAN DVORNIK 10 ekonomija: U HRVATSKOJ VIŠE JAPANACA NEGO SRBIJANACA Piše: MIRKO VID MLAKAR 13 intervju - PREDRAG MATVEJEVIĆ: NACION- ALNE KULTURE SU PLOD TUĐINSKOG UTJECAJA Razgovarao: DRAGO PILSEL 16 sjećanje: PREDSTAVLJENA KNJIGA “GLINA 13. MAJA 1941.” Piše: NIKOLA CETINA 20 granični slučajevi: DOŽIVOTNA FOBIJA: ZAŠTO SMO OSUĐENI JEDNI NA DRUGE Piše: HRVOJE PRNJAK 13 22 Hrvatska & EU: HRVATSKA NIJE SPREMNA ZA NACIONALNE KULTURE SU PLOD TUĐINSKOG UTJECAJA UNIJU Zajedničko mišljenje 15-tak organizacija civilnog društva 32 Borovo - dvadeset godina posle: ŽIVOT POD HIPOTEKOM Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ 36 zona zabranjenih letova: NE IDITE NOVOM CESTOM U LAPAC AKO VAM JE ŽIVOT MIO Piše: MILAN JAKŠIĆ 39 urbana lobotomija: NADNARODNI HEROJI Piše: DUNJA NOVOSEL 40 intervju-Nikola Plećaš: ”SVETI NIKOLA” ZBOG ČAJA IZLETIO IZ REPREZENTACIJE Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ PREDSTAVLJENA KNJIGA “GLINA 13. MAJA 1941.” 16 44 feljton - TITO TAJNA VEKA (13): EMBARGO I POSLE SMRTI 46 iz svijeta: NADOLAZEĆA PREHRAMBENA KRIZA Piše: GORAN MRDAKOVIĆ 48 više od sporta: SANJAJU O PLAĆI, KOGA BRIGA ZA LIGU PRVAKA Piše: HRVOJE PRNJAK 22 HRVATSKA NIJE SPREMNA ZA UNIJU nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM www.identitet.info Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula Suradnici: Davor Gjenero, Drago Pilsel, Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Mirko Mlakar Štampa: Alfacommerce Zagreb Tiraž: 5.000 primjeraka List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj pomoći zahvaljujemo Ministarstvu kulture Republike Srbije i Gradu Zagrebu. Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 155 / 2011. manjine & većine PRISTUPANJE EU I MAKSIMALIZACIJA DOBITI MANJINSKIH ZAJEDNICA Za razliku od strategije zasnovane na zagovaranju neuspjeha hrvatskoga pristupnog procesa Evropskoj uniji, daleko je racionalnija i za položaj manjine korisnija politika podrške završetku pregovora, uz zahtjev za uspostavu dvaju kontrolnih mehanizama – za unutarnju i regionalnu politiku. Samo takvim pristupom, manjine u Hrvatskoj mogu izvući maksimum dobiti za ostvarivanje svojih prava i interesa Piše: DAVOR GJENERO IDENTITET/ BR. 155 / 2011. I ako manjinska politika nije dio „acquisa“, zajedničke europske pravne baštine, pa nije bila formalno predmetom pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, sigurno je da je proces pristupnih pregovora doprinio poboljšanju položaja nacionalnih manjina, a posebno srpske manjinske zajednice. Naime, već je za potpisivanje Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju, što je bio prvi korak integracijskog procesa, Unija, kao preduvjet, definirala novo ustavno-pravno uređenje manjinskoga pitanja, pa je aktualni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nastao i radi ispunjenja toga europskoga integracijskog uvjeta. Za srpsku zajednicu još su važniji koraci koji su se dogodili na početku pregovora i vezano uz dobivanje statusa kandidatkinje. Tada su, naime, bila definirana tri uvjeta: puna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine, regionalna suradnja i provođenje sustava zaštite nacionalnih manjina. Koliko god napredak bio spor i manjkav, on je u velikoj mjeri bio uvjetovan ispunjavanjem europskih uvjeta, a regionalna suradnja, što ju je EU definirala kao integracijski uvjet svim zemljama Zapadnoga Balkana, otvorila je prostor i za kakvo-takvo rješavanje najozbiljnijeg problema u odnosima Hrvatske i Srbije, ali i vitalnog problema srpske zajednice u Hrvatskoj – pitanja povratka izbjeglica. MAKSIMALISTI I REALISTI Unutar srpske zajednice u Hrvatskoj, ali još više među Srbima izbjeglima iz Hrvatske, oblikuju se, vezano uz završetak hrvatskih pristupnih pregovora, dva temeljna stava: dok jedni podupiru završetak pregovora, ali pod određenim uvjetima, provedene u Hrvatskoj nisu niti dostatne niti „samoodržive“, odnosno da će nakon kraja pristupnih pregovora započeti svojevrstan reverzibilni proces i da će, bez međunarodnog monitoringa, položaj manjina, odnosno prije svega srpske manjine u Hrvatskoj, biti bitno pogoršan. Osim toga, oni misle da bi pristupanje Hrvatske Uniji najmanje jedan politički ciklus prije nego što Srbija može zadovoljiti Propast projekta hrvatskog pristupanja EU doveo bi do urušavanja demokratskih energija u hrvatskom društvu, trijumfa protudemokratskih snaga i naglog urušavanja dosegnutih demokratskih standarda sve pristupne uvjete, mogao dovesti do blokade procesa pristupanja Srbije Uniji. Taj zaključak izvode iz onoga što se tijekom pregovora događalo u odnosima Zagreba i Ljubljane i načina na koji je Slovenija za cijelu godinu zaustavila hrvatski pristupni proces. Maksimalisti se zato zalažu za to da Srbija i Hrvatska u Uniju budu primljene u paketu, a „realisti“ među zagovornicima odgode hrvatskog pristupanja Uniji misle da Hrvatska mora najprije zatvoriti i sve bilateralne probleme sa Srbijom, kako se oni poslije ne bi Srbiji ispostavili kao pristupna zapreka. KOBNE POSLJEDICE PO MANJINE Zaustavljanje ili odgoda završetka pregovora Hrvatske s EU imali bi kobne posljedice za stanje hrvatskog društva, ali i za poziciju nacionalnih manjina. Proteklih nekoliko mjeseci, a zapravo i cijela godina, bili su obilježeni izrazitim Sve nacionalne manjine u Hrvatskoj, obilježene su „dvostrukom lojalnošću“, a napredak države matičnoga naroda uvijek je legitiman interes svake manjinske zajednice drugi se zalažu za to da se pokuša utjecati na europske institucije i zaustaviti hrvatsku integraciju u EU, i to do ispunjavanja svih političkih zahtjeva manjinske, a prije svega izbjegličke zajednice. Dva su temeljna razloga koji motiviraju zagovornike škole mišljenja koja se zalaže za odgodu ili zaustavljanje završetka hrvatskih pregovora. S jedne strane, zagovornici takva stava uvjereni su da reforme IDENTITET/ BR. 155 / 2011. poticajnom za demokratske reforme, a cijenu reverzibilnoga proces prve bi platile ranjive skupine – među njima i manjine. S pozicije EU neuspjeh pregovora s Hrvatskom značio bi početak ozbiljne krize u procesu proširenja i doveo bi do relativiziranja pristupnih šansi svih kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja s tog prostora. Dakle, vjerojatnost da Srbija do kraja godine dobije status kandidatkinje naporima, ne samo administracije i parlamentarne većine, nego cijeloga proeuropskoga, liberalnoga, demokratskog korpusa hrvatskoga društva da se pregovori okončaju. Propast tog projekta doveo bi do urušavanja demokratskih energija u hrvatskom društvu, trijumfa protudemokratskih snaga i naglog urušavanja dosegnutih demokratskih standarda. Perspektiva članstva u EU prestala bi biti bila bi u slučaju propasti hrvatskih pristupnih pregovora manja nego li ako bi Hrvatska u lipnju završila pristupni proces. NUŽNI KONTROLNI MEHANIZMI Za razliku od strategije zasnovane na zagovaranju neuspjeha hrvatskoga pristupnog procesa, daleko je racionalnija i za položaj manjine korisnija politika podrške završetku pregovora, uz zahtjev za uspostavu dvaju kontrolnih mehanizama. Jedan bi mehanizam bio vezan uz unutarnju politiku, a njime bi se osiguravalo da se za budućnost preuzete obveze doista ispunjavaju i da se ne dovode u pitanje dosegnuti standardi. Drugi mehanizam treba biti vezan uz regionalnu politiku i osigurati formalizaciju neformalno preuzetih obveza hrvatske politike kako ona ni na koji način neće opstruirati pristupni napredak susjednih zemalja. Sve manjine, pa tako i srpska manjinska zajednica u Hrvatskoj, obilježene su „dvostrukom lojalnošću“, a napredak države matičnoga naroda uvijek je legitiman interes svake manjinske zajednice. Napredak Srbije u pristupanju Europskoj uniji pripadnicima srpske zajednice u Hrvatskoj mora biti posebno na srcu, jer je europeizacija „obiju njihovih država“ temeljni mehanizam koji osigurava održivost i razvoj manjine, ali i situaciju u kojoj „dvostruka lojalnost“ više neće moći biti interpretirana kao nekakva konfliktna situacija. Budući da je danas vrlo izgledno da će oba mehanizma biti ugrađena u konstrukciju završetka hrvatskih pristupnih pregovora, jasno je da će u takvim uvjetima pristupanje Hrvatske EU maksimalizirati dobiti svih manjina, pa tako i srpske zajednice. ■ tekovine demokracije VJEČNE (NE)ISTINE Izjavu Jadranke Kosor prema kojoj će reforme ove Vlade trajati vječno valja ocijeniti ne samo neosnovanom, odnosno „posvađanom“ s ekonomskom i društvenom stvarnošću, nego i bizarnom. Takve samoreklamerske izjave za izborne potrebe trebaju izazvati zabrinutost u javnosti, budući su podložne interesima uskih klika i skupina, a ne izlasku zemlje iz teške ekonomske i društvene krize te promicanju općega dobra R eforme koje je pokrenula ova Vlada trajat će vječno – ustvrdila je 27. travnja ove godine hrvatska premijerka. Kad sam rečenu izjavu čuo (na radiju), a potom i pročitao u novinama i portalima, pomislio sam kako bi Jadranka Kosor nakon što siđe s vlasti, uz ostalo, mogla biti upamćena baš po toj poruci, kao što primjerice Franju Tuđmana mnogi pamte po rečenici u kojoj upozorava na „crvene, žute i zelene vragove“ ili onoj „Imamo Hrvatsku!“. Najvjerojatnije sam pritom bio u krivu: Kosoričina izjava o reformama njene Vlade nije izazvala posebna reagiranja istaknutih političara, novinara i drugih aktera u javnosti. Unatoč tome, tu izjavu treba pomno analizirati, budući da obiluje značenjima koja su veoma važna za razumijevanje političkoga djelovanja sadašnje Vlade i osobe koja joj je na čelu, pa i „duha vremena“ u Hrvatskoj danas. Na početku treba odrediti pojam reforma koji se već stoljećima (preciznije: od jeseni 1517. kad je Martin Luther izvjesio svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu) koristi u političkom i društvenom životu. U užem smislu, prevedeno s latinskoga (re–nazad; formatio-uspostava), znači ponovnu uspostavu: u širem označava planirane i znatne promjene u okviru postojećih političkih i drugih sustava. Konrad Paul Liessmann u svome znanstvenom bestseleru „Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja“ (prvo izdanje 2006. god- Piše: DRAŽEN LALIĆ ine; kod nas objavljena dvije godine kasnije) ističe kako se u sadašnjim prilikama „reformna faza posvuda ugnijezdila“, te uočava: „Ili se nalazimo u reformnom zastoju, pa smo baš stoga voljni žustro krenuti u reformu, ili je iza nas nužna reforma koja za sobom ne može povući ništa doli daljnje reformne naume“. Taj austrijski filozof upozorava: „Reforma koja je poput brojnih renesansa europske kulture uvijek bila označena voljom za vraćanjem i ponovnim zadobivanjem izgubljenog znanja prometnula se u svime vladajući modus nepromišljenog srljanja dalje“. Nebrojeno je primjera (poduzimanja) reforma u povijesti, kako u drugim zemljama tako i na našim prostorima. Tako su glasovite socijalne reforme njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka, kojima je uz ostalo zabranjen rad nedjeljom te ukinut noćni rad žena i djece. U posljednjih pola stoljeća na našim je prostorima bilo mnogo reformi, ali više u smislu „nepromišljenoga srljanja dalje“ nego pametne obnove postojećega sustava. U bivšoj je Jugoslaviji posebno bila važna privredna reforma iz 1965. godine kojom se nastojalo prevladati onodobnu krizu te ograničiti etatističku i potaknuti tržišnu ekonomiju. Ta se reforma provodila s velikim teškoćama. Čak je i Vladimir Bakarić, jedan od najvećih njenih zagovornika, 6. prosinca 1968. godine u tekstu znakovita naslova „Reforma – sinonim za daljnji razvoj socijalističkih odnosa“ objavljenom u Vjesniku, upozorio kako je došlo do „neke vrste društvene i političke stagnacije. Počela se gubiti vjera u napredak samoupravljanja i jačati strah pred povratkom unatrag“. KAOTIČNOST REFORMIRANJA Reforma iz 1965. godine zapravo bila je početak serije reformi s ciljem suzbijanja krize socijalističkoga sustava koje su zapravo trajale do - njegova sloma. Tokom tih četvrt stoljeća jedan od najoštrijih kritičara reformi bio je sociolog Josip Županov. Upozoravao je na strukturalnu narav te krize, tj. na činjenicu da sustav socijalističkoga samoupravljanja ne uspijeva realizirati potrebe građana te unaprijediti ekonomski i drugi razvoj. Županov je početkom rujna 1989. u intervjuu tjedniku „Danas“ (razgovor je vodio Milan Jajčinović) ustvrdio kako ekonomska reforma s obzirom na tadašnji odnos snaga nema šansu, dajući za to sljedeće obrazloženje: „Jer da bi reforma uspjela, trebala bi prihvatiti privatnu privredu i sve one konzekvencije što ih ona povlači na političkom planu (...) Sve dotle dok vi pričate o tržišnom mehanizmu i različitim mjerama tržišne ekonomije, vi još ne mijenjate osnovnu paradigmu: društveno (pa, ako hoćete, i državno) vlasništvo, gdje se država ponaša kao vlast u privredi. A s takvom paradigmom ne možete daleko“. Nije se daleko došlo ni u posljednjih 27 godina, razdoblju koje su obilježile mnoge političke i druge promjene, ali bjelodano više kaotične i na površini ekonomskoga IDENTITET/ BR. 155 / 2011. i društvenoga života, nego promjene koje su sustavne i dubinske naravi. Potvrde za tu ocjenu izražavaju se ne samo u pojavnosti i uvjetovanosti ekonomske i svekolike društvene krize te drugih razloga zbog kojih se opetovano nastoje poduzeti nove reforme, nego i u odnosu vladajućih političara prema „njihovim“ reformama. Mnogi upozoravaju kako se Program gospodarskoga oporavka, kojega je Kosoričina Vlada usvojila 19. travnja 2010. godine, neuspješno provodi. Ekonomski eksperti Jutarnjega lista su 360 dana kasnije, 14. travnja ove godine, ustvrdili kako je od 40 najvažnijih mjera iz toga Programa realizirana samo jedna trećina, i to uglavnom manje važnih, dok ostale tek čekaju provedbu, u početnoj su fazi provedbe ili se od njih već odustalo. POLITIČKI MENADŽERI U posljednjih godinu dana u Hrvatskoj nisu sniženi troškovi države, nije došlo do smanjivanja broja zaposlenih u javnih poduzećima i državnim službama, nije pripremljeno smanjivanje broja od čak 560 gradova i općine (od kojih se bar trećina ne može sama financirati), nisu znatnije smanjene ili ukinute povlaštene mirovine, nisu napravljene dodatne izmjene sustava mirovinskoga osiguranja, i tako gotovo u nedogled. Istina, u posljednje je vrijeme kod nas u usporedbi s prljavom vladavinom Ive Sanadera opala korupcija i organizirani kriminal odnosno manje je kvarnih političara, „poduzetnika“ i kriminalaca na slobodi ili pak takvih koji su sigurni da protiv njih neće biti pokrenuti kazneni postupci, ali VJEČNE ISTINE & OTVORENO DRUŠTVO N užno je upozoriti na korištenje riječi kao što je „vječno“ u komuniciranju vodećih političara. Takvim se komuniciranjem ometa razvitak otvorenoga društva. Da podsjetim: otvoreno je društvo, prema Karlu R. Popperu i drugim misliocima, ono u kojemu nema dogmi odnosno „vječnih istina“; sva vjerovanja, znanja i politička odlučivanja mogu biti otvoreno kritizirana; ljudi u takvom društvu mogu mijenjati povijest, a budućnost prepoznaju kao bitno nepredvidljivu. Kosoričino hvalisanje „reformama koje će trajati vječno“ zapravo doprinosi održanju dogmatske i neučinkovite vladajuće politike te najavljuje predvidljivo nepovoljnu budućnost Hrvatske. IDENTITET/ BR. 155 / 2011. su se produbili neki važni negativni trendovi. Više je nezaposlenih, povećala se nelikvidnost i vanjski dug, industrijska je proizvodnja i građevinska djelatnost dodatno opala, i slično. Slijedom svega toga, Željko Lovrinčević, član tima gospodarskih savjetnika Vlade i jedan od autora toga Programa, nedavno je ustvrdio da su političari „okrenuti politici, EU i izborima“, a ne ekonomiji i reformi, te je upozorio: „Opasno će biti ako ni nova Vlada ne skupi dovoljno snage i hrabrosti da pokrene zamrznuti proces reformi. Dogodi li se to, bankrot hrvatskog financijskog sustava bit će vjerojatno najtvrđi od svih koje smo u Europi vidjeli“. U pozadini takvoga stanja ponajprije treba sagledati pojavu na koju je upozorio još Županov: država se još uvijek ponaša kao vlast u privredi. Drugim riječima, politika i nadalje dominira nad temeljnim područjem društvenoga života. Unatoč nekih promjena nabolje, kod nas je još uvijek prisutniji politički nego poduzetnički kapitalizam, što se ogleda u tome da se veliki dio BDP-a distribuira državnim kanalima. Nadalje, glavni su ekonomski akteri i nadalje političari i politički menadžeri (rukovoditelji javnih poduzeća koji su na ta mjesta uglavnom došli na osnovu kriterija političke podobnosti), a ne vlasnici tvrtki i profesionalni menadžeri. Također, dominacija političkoga kapitalizma izražava se i u okolnosti da vlast HDZ-a i njegovih partnera još uvijek štiti brojne socijalne ovisnike i primatelje različitih subvencija, i to najviše zbog održanja (privida) „socijalnoga mira“ koji joj je očito nužan da održi kakve-takve šanse za svoj uspjeh na predstojećim izborima. BEZKOFEINSKE REFORME Imajući navedeno u vidu, izjavu Jadranke Kosor prema kojoj će reforme ove Vlade trajati vječno (vjerojatno je mislila na rezultate tih reformi, ali to uopće ne mijenja poruku) valja ocijeniti ne samo neosnovanom, odnosno „posvađanom“ s ekonomskom i društvenom stvarnošću, nego i bizarnom. Takve samoreklamerske izjave za izborne potrebe trebaju izazvati zabrinutost u javnosti, s obzirom da održanje (provedbe) takve reforme u razdoblju do izbora i možda – tko zna, možda se dogodi čudo pa HDZ pobijedi uglavnom uspavani Milanovićev SDP? – i poslije izbora ne sluti na dobro. Velikoj većini građana ove zemlje ne odgovaraju „pakirane“ reforme, odnosno one koje su površinske, a ne strukturale naravi, te koje su podložne interesima uskih klika i skupina, a ne izlasku zemlje iz teške ekonomske i društvene krize 360 dana od „Kosoričinih reformi“, od njih 40 tek je realizirana jedna trećina, i to uglavnom manje važnih, dok ostale tek čekaju na one hrabre da ih provedu te promicanju općega dobra. Jadranka Kosor u svojoj reformskoj retorici, koja je toliko odlučna koliko je neodlučno stvarno ekonomsko i drugo djelovanje njene Vlade, zapravo slijedi obrasce uskogrudne političke upotrebe reformi koji su se pokazali neuspješnima u nizu zemalja. Te je obrasce Liessmann nemilosrdno kritizirao, ističući kako „reforme sadašnjosti, koje se očigledno bez milosti okreću budućnosti i novome, uistinu predstavljaju najveći pokret povratka u novijoj povijesti: naopake prilike u zapošljavanju, manjkava društvena skrb, prisila na mobilnost, pritisak u vezi s prilagodbom, privatizirane infrastrukture, medicinska skrb i zahtjevno obrazovanje sve više samo za one koje si to mogu priuštiti – sve smo to već jednom imali“. Sasvim slično tome, „bezkofeinske“ reforme Vlade kojoj je na čelu gospođa Kosor zapravo nas više vraćaju na stanje koje je dovelo do ogromnih teškoća ove zemlje, nego što blagotvorno djeluju na prevladavanje teške gospodarske i društvene krize.■ dvornikovanje DEMONSTRIRANJE ALTERNATIVE Što za Hrvatsku znače velike demonstracije, a bilo ih je raznih oblika i intenziteta u posljednjih 20-ak godina. Od onih demokratske podrške Radiju 101, preko eskapade nacionalizma na „Splitskoj rivi“ vezanih za hapšenje Gotovine do ovih posljednjih facebook protesta kojima su građani izražavali nezadovoljstvo sadašnjom vlašću… Piše: SRĐAN DVORNIK Što demonstriraju demonstracije? Na prvu loptu, ono što demonstranti poručuju svojim transparentima, što viču svojim parolama. Nezadovoljstvo, zahtjev, protest. Da, ali kad bismo te poruke vidjeli štampane u novinama, izgovorene na televiziji ili radiju, čak i ispisane na plakatu, ne bi to bilo to. Navlastiti ‘medij’ demonstracija je ulica, trg, ono gdje se inače prođe, pòstoji s prijateljima, posjedi u kafiću. Demonstracije krše red i taj prostor svakodnevna kretanja i sretanja pretvaraju u mjesto javnog govora. Paradoksalno, to i jesu javna mjesta, ali kad bi na njima netko tek tako počeo držati javni govor, zgledali bismo se s čuđenjem, nelagodom ili podsmjehom. A javnim je porukama mjesto u namjenskim, uređenim, pa stoga i kontroliranim ‘kanalima’ medija. Bili oni veliki, što pripadaju matičnoj struji, ili neovisni i marginalni, oni su mjesta gdje se ‘to radi’. Iskakanjem iz te čudne diobe, u kojoj javna mjesta služe privatnim susretima i kretanjima, a ona posebna, namjenska (i često privatna) daju prostor javnom govoru, javne demonstracije poručuju više nego što kažu. Poručuju da ima nečega što se kroz predviđene kanale ne može plasirati. Pokazuju da kretanje javnim prostorom, kada se kreće organizirano i kada okupljanje na javnom mjestu nije slučajno, može prerasti u svojevrsno osIDENTITET/ BR. 155 / 2011. vajanje tog prostora čime dotad raspršene individue odjednom počinju tvoriti javnost odozdo. Govorom na ‘nepredviđenom’ mjestu pokazuje se da ispod kore institucija, uobičajenih načina ponašanja, etabliranih medija možda kipi neka magma koja će, izbije li, stvoriti vrag zna što. Vrag zna: Ako okolo prevladava inercija, neće stvoriti ništa: pojedinac ili grupica koji viču na trgu mogu ostati tek redikuli čiju se ‘poruku’ pamti kao puki ispad. A ako među hiljadama osamljenih pojedinaca i obitelji već tinja nezadovoljstvo, isti taj ispad mnogima će biti znak da njihov revolt nije tek stvar njihove osamljeničke muke nego zajednička sudbina, koju mogu podijeliti i izreći gromoglasno, s mnogim drugima. HRVATSKA: OD NARODA DO GRAĐANKI & GRAĐANA Pa što se to stvaralo u dosadašnjim demonstracijama u Hrvatskoj, koje već imaju nekakvu svoju malu povijest? Kada je, u tamnu jesen 1990., nekoliko ljudi osjetilo svu moralnu sramotu uklanjanja imena zagrebačkog Trga žrtava fašizma, i na samom trgu demonstriralo sa zahtjevom da se tu odluku poništi, prolaznici su spuštali pogled, ili dobacivali da je prošlo “komunističko” vrijeme. Pridružio se nije praktički nitko. Pridruživanje je dolazilo s godinama opetovanih protesta; okupljanje nikad nije postalo masovno, ali je djelovalo kao onaj tihi glasić koji smeta kad se nešto želi potisnuti i zaboraviti. Na kraju je za režim postalo dovoljno veliko da na njega pošalje svoje ekstremiste i pretvori ga u provokaciju koja je p(r)okazala ekstremizam samog režima. U drugu jednu mračnu jesen tih godina, 1996., na jednom drugom zagrebačkom trgu, sasvim druga priča: prijetnja gušenjem jednog ne-režimskog medija izazvala je demonstrativno okupljanje stotinjak hiljada ljudi. Teško da ih je okupio sam princip slobode medija i javne riječi; za razliku od vremena prije šest godina, režim je već počeo gubiti auru vječno žuđene, k tome agresiji izložene nacionalne države, i mnogima je već bilo jasno njegovo autoritarno lice pa su pokazali da im je svega toga dosta. Kada se troje ljudi sredinom februara ove godine obrelo na trećem zagrebačkom trgu, onom zabranjenom (poznatom još i kao Markov), jedva je ikome bilo jasno što točno traže ili odbacuju, ali svejedno je u danima što su slijedili demonstrativno okupljanje nastupalo opet i opet, uz strm posrast broja sudionika, od početnih nekoliko stotina do 5-10 hiljada. Malo IDENTITET/ BR. 155 / 2011. kodenzacijsko jezgro onih početnih troje, samih na pustom zabranjenom trgu, kao da je bilo već neko vrijeme očekivan povod da se javno istrese sve ono što se difuzno mrmorilo o mafiji na vlasti (pred par godina zvanoj “bandom lopovskom”), vladi koja nije kadra zaustaviti ekonomsko i pravno propadanje niti ga barem ublažiti mjerama socijalne pravde i sigurnosti. Nije to bio jedini predmet nezadovoljstva. Za neke, to je bio tek simptom nadiranja kapitalizma, kojemu ovdašnje vlasti tek više ili manje nevješto služe. Za druge je pak glavni prigovor ležao u predobroj suradnji domaćih vlasti i međunarodnih snaga oličenih u EU, zbog čega se “naše branitelje” stavlja na optuženičku klupu. I tako dalje. ... I NATRAG Na kraju, najnedavnije, demonstracije od desetak hiljada ljudi u Zagrebu iskazale su protivljenje haškoj presudi Gotovini i Markaču, samom haškom sudištu, a i šire. Usporedbom s jednim ranijim sličnim događanjem naroda, one nameću i pitanje – što u Hrvatskoj znače velike demonstracije? U usporedbi s ovim posljednjima, na sličnu se temu deset godina prije bila okupila deset puta veća masa na splitskoj rivi. Vlasti su ih dočekale sa sličnom knedlom u grlu. Za tadašnjeg predsjednika koalicijske vlade Ivicu Račana ta je masa bila moguć pokazatelj da pobjedom na izborima nije zadobio i onu legitimnost koju uživa nacionalistička vlast, a koja ne počiva na biračkoj većini nego na predstavljanju kolektivnog etno-identiteta. Kako je SDP izbjegavanje svake konfrontacije s nacionalizmom i inače bio učinio svojom temeljnom strategijom i ulagivao mu se kako god je znao i mogao, pred gomilom od stotinjak hiljada njegovih netrpeljivih pobornika oni koji su nedugo prije bili osvojili uvjerljivu većinu ipak su se držali gotovo kao uljezi u državi kojom bi trebali upravljati. Začudo, desetak puta manje demonstranata sredinom aprila imalo je vrlo sličan efekt: kako god inače stajalo s vladom HDZ-a i koalicije, bio je dovoljan i taj broj da joj ospori akreditive pravog predstavnika ‘zajednice’ koja ne zna ni za pluralizam ni za kompromis. Upravo zbog toga što identifikacija s nacionalnom političkom zajednicom kao svetinjom ne zna za različite stavove (“svi smo mi Hrvatska”, pa i bilo koji njen ratni zločinac) niti dopušta mogućnost da išta s njom u vezi ima obilježja zločina, nije uopće nužna velika masa da povuče oštar kontrast između takve ‘principijelnosti’ i ‘kom promiserske’ vlasti koja ipak, mada preko volje, priznaje jurisdikciju međunarodnog sudišta te će na kraju morati prihvatiti i njegovu konačnu presudu. MAGMA IPAK RADI To, dakako, nije jedina briga trenutne vladajuće garniture. Razlozi teškog nezadovoljstva puka stalno se gomilaju, a barem neki od njih bolje su poznati onima na vlasti nego samim ljudima koje pogađaju. Odatle i toliki početni strah od ikakvih demonstracija da se protiv njih, kao prvo, uporno održava pravnu barijeru zone zabrane od znamenitih 100 metara radijusa, a kao drugo, da se na relativno malene demonstracije šalje interventnu policiju. Najupadljiviji se raskorak između ‘prijetnje’ i sile manifestirao u upotrebi policijskih oklopnjaka (ljudstva, ne vozila) protiv demonstranata u zagrebačkoj Varšavskoj ulici u više navrata od februara do jula prošle godine, te prilikom nedavnog trijumfa političkog crony-kapitala nad građanima i dobrim ukusom na Cvjetnom. Kao da je netko na vlasti, recimo ministar unutrašnjih poslova, već neko vrijeme bio svjestan potencijalnog nezadovoljstva, pa je odlučio brže-bolje začepiti svaku rupicu, da ne bi dobio erupciju. To se ponovilo i s ovim pretposljednjim valom demonstracija, u kojima su, doduše, u jednom trenutku i neki demonstranti svojim nasiljem ponudili policiji dobrodošlo opravdanje.Ali trajanje tih iznenađujuće upornih, raširenih i brojnih demonstracija potvrdilo je režimu da se zasad još ne mora bojati. One su pokazale koliko je široko i duboko nezadovoljstvo građana sadašnjom vlašću; pokazale su to upravo time što nije bilo jedinstvene i jasne “artikulacije”, organizacije i vodstva, a ipak je toliko ljudi na djelu demonstriralo kako shvaćaju da nekog vraga ipak treba pitati i same građanke i građane. No, potvrdile su i izreku Adama Przeworskog kako vlast nije ugrožena odsustvom legitimnosti, nego prisustvom opozicije. To jest, osim nezadovoljstva nužna je organizirana volja da se vlast promijeni, odnosno da se vladajuću garnituru smijeni i zamijeni. Neumjesno bi bilo komentirati da su demonstrantkinje i demonstranti trebali činiti i govoriti ovo ili ono. Oni nisu nikakva javna služba koja u ime građana obavlja funkciju demonstriranja, pa da oni koji sjede sa strane imaju pravo prigovarati ili zahtijevati. Svakome je otvorena javna scena. Kako reče Aleksandar Baljak, “kod nas građani slobodno šeću ulicama, samo se to još ne radi na dovoljno organizovan način”.■ ekonomija U HRVATSKOJ LJETUJE VIŠE JAPANACA NEGO SRBIJANACA Svjetsko tržište putovanja napreduje, a Hrvatska ne može postići ni učinak iz boljih godina. Ako se ove godine ostvari 6,5 milijardi eura prihoda, to će biti bolje od rezultata 2006., ali lošije od 2007., te milijardu eura manje od rekordne 2008. godine D osad je najviše građana Srbije ljetovalo u Istri, a otvaranjem avionske linije između Beograda i Dubrovnika „posjeta bi se trebala ravnomjerno rasporediti po cijeloj obali“. To je, prema sajtu Javno.hr, krajem veljače izjavio „predsjednik Hrvatske turističke organizacije Boris Žgomba.“. Ako je novinarka portala u čijem podnaslovu stoji „uvijek otvorenih očiju“ već prepisala i loše pohrvatila vijest iz srbijanskih medija, mogla je dodanu vrijednost ostvariti barem provjerom podataka. Pa bi razgoračila oči otkrivši da je Žgomba predsjednik Udruge hrvatskih Piše: MIRKO VID MLAKAR putničkih agencija (UHPA). Ono što je u Srbiji turistička organizacija u Hrvatskoj je turistička zajednica. Dužnost predsjednik Hrvatske turističke zajednice obnaša aktualni ministar, sada je to Damir Bajs, koji nije bio u Beogradu. Na tamošnjem 33. međunarodnom sajmu turizma, na kome je Hrvatska bila zemlja partner, bio je direktor Glavnog ureda HTZ-a. Na tome je mjestu još od 1999. godine Niko Bulić, koji je od 1993. do 1997. bio ministar turizma. Dakle, prema procjeni hrvatskog turističkog dužnosnika, ove će godine u Lijepoj Našoj ljetovati oko 100.000 turista iz Srbije, što je više nego lani. „Trend po10 rasta“ bio je dovoljan da se izvještajčić naslovi s Velika invazija: 100.000 Srba „osvaja“ Jadransko more (misli se, naravno, na hrvatski dio Jadrana). Što nije bilo dovoljno pa stoji i nadnaslov Navala susjeda. Reklo bi se da nije riječ o ironiji, nego o napumpavanju (od zunzare praviti senzacionalnog slona), koje je utemeljeno na neznanju, kao i svojedobni natpisi da će Srbi iz Srbije spašavati hrvatski turizam. POLJSKA POTUKLA SRBIJU Sudeći prema rezervacijama u srbijanskim agencijama, tamošnje će boljestojeće pučanstvo i ove godine pretežno ljetovati u Grčkoj i Turskoj. Ako IDENTITET/ BR. 155 / 2011. se u Grčkoj, koja Srbiji nije susjedna zemlja, lani odmaralo 500.000 Srbijanki i Srbijanaca, kakva li se tu mogla razviti priča o invaziji, te navali k tome! Bez obzira na to što i u sušnim godinama Grčku posjeti 15 milijuna turista. U Hrvatsku je lani navalilo 90.000 stanovnika Srbije pod egidom turističkog posjeta (a ne poslovnog putovanja). Dođe li nam ove godine 100.000 Srba – uzaludan im je trud osvajača. Naime, biti će ih manje nego, primjerice, Japanaca. Lani je Hrvatsku posjetilo 147.000 japanskih turista, rekao je japanski veleposlanik Yoshio Tamura za nedavna posjeta Puli. I pod pretpostavkom da će, zbog i katastrofa koje su pogodile dalekoistočnu otočnu državu, biti manje putovanja, vjerojatno se i ove godine dolazaka Japanki i Japanaca može očekivati više nego Srbijanki i Srbijanaca. Godine 2007. bilo je registrirano 77.000, a sljedeće godine 88.000 turističkih dolazaka iz Srbije. Japanaca je u prvom slučaju bilo 86.000, a u drugome 143.000. Izraženo ratničkim rječnikom (invazija, „osvaja“ i sl.), Srbijanci tuku Japance u noćenjima. U spomenutim godinama zabilježeno je IDENTITET/ BR. 155 / 2011. srbijanskih 314.000 i 385.000, a japanskih samo 131.000 i 201.000. To je i razumljivo budući da Japanci, kao u pravilu i ostali turisti s drugih kontinenata, u paketu posjećuju nekoliko evropskih zemalja. Ako su posjetitelji iz Srbije invazija što li su onda Nijemci? Prema po- K dacima Državnog zavoda za statistiku, prošle je godine iz Njemačke ostvareno više od 1,5 milijuna dolazaka i 11,5 milijuna noćenja, što je 22,5 posto noćenja stranih turista u Hrvatskoj. Otprilike upola manje, odnosno 11,5 posto, ostvarili su Slovenci, treći su Talijani sa 9,3 TAKO LIJEPO, TAKO DALEKO… ad se zbroje lanjska noćenja u Istarskoj (17,7 milijuna) i Primorsko-goranskoj županiji (10,9 milijuna), proizlazi da je u dvije najsjevernije obalne županije i dalje ostvare više od polovine svih hrvatskih noćenja. Gledano u masi, istočnojadranski se turizam tek spušta na jug. Primjerice, prošle je godine u Zadarskoj županiji ostvareno 6,2, a Splitskoj 9,3 milijuna noćenja. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, lani je u Hrvatskoj bilo 10,6 milijuna turista, što je 3,2 posto više nego 2009. godine. Noćenja je ukupno bilo 56,4 milijun, što je rast od 2,6 posto. Prošle su godine gotovo 86 posto ukupnih dolazaka i 90 posto ukupnih noćenja ostvarili strani turisti, čijih su 9,1 milijuna dolazaka i gotovo 51 milijun noćenja porasti od 4,8 i 3,6 posto u odnosu na 2009. godinu. Domaći su turisti i prošle godine u Hrvatskoj nastavili bilježiti pad, pa je tako njihovih 1,49 milijuna dolazaka i 5,42 milijuna noćenja za 5,3 i 5,8 posto manje nego u godini prije. Usporedbe radi, 2007. bilo je 1,86 milijuna domaćih turista. Domorodcima je ljetovanje tako lijepo, a tako daleko. Osim ako nisu stanovnici Slavonije i uopće kontinentalne Hrvatske, pa su sezonski sobarice, konobari, recepcioneri... 11 ekonomija NI KRIVI NI DUŽNI OPET ĆEMO IMATI DOBRU SEZONU: Uzdrmanosti tuniskog i egipatskog tržišta političkim obratima u tim državama koje su u regiji u kojoj se još i ratuje (Libija) utječu na to da ćemo ove godine biti na turističkoj razini iz 2006. godine posto, slijede Austrijanci sa 8,7, Česi sa 8,2 i Poljaci sa 5,7 posto noćenja inozemnih gostiju, a među prvih deset još su Nizozemci, Slovaci, Mađari i Francuzi (2,9 posto). Ostvare li ove godine Srbijanci u Hrvatskoj i 500.000 noćenja, to će biti manje od jedan posto noćenja stranih turista! Usporedbe radi, realno je očekivati da će iz mnogo udaljenije Poljske doći oko 500.000 gostiju i ostvariti tri milijuna noćenja. Dolasci gostiju iz Srbije nemaju ni osobiti financijski učinak. No, ni cijelo hrvatski turizam nema neki financijski učinak. Ali, opet, budući da je Hrvatskoj vrag odnio proizvodne djelatnosti s kojima je mogla konkurirati na međunarodnom tržištu, u dogledno vrijeme samo može zahvaljivati Bogu da joj je dao plavo more, žarko sunce, prirodne ljepote, Dubrovnik i slične darove na temelju kojih Hrvatska, htjela ne htjela, ima odlične preduvjete za status regionalne turističke velesile. Koja je zbog rata granicu od tri milijarde turističkih eura preskočila 2000. godine, a već 2006. ostvarila dvostruko više. Sljedeće je godine taj prihod narastao na 6,8, a u 2008. postignuto je gotovo 7,5 milijardi eura. NESTALA MILIJARDA EURA Financijski rekordne 2008. godine hrvatski je BDP iznosio (u tekućim cijenama) 47,4 milijarde eura, odnosno u tome je kolaču gotovo šestina otpadala na tu- rizam. No, bez obzira na dobre fizičke pokazatelje (dolasci i noćenja), poslije toga novčani pokazatelji nisu tako izdašni. Kriza je značila milijardu eura manji godišnji turistički prihod, ali se zasigurno dio toga manjka prelio u sivu ekonomiju. Budući da je posljednjih nekoliko godina broj turista malo oscilirao, znači da je prosječan turist trošio manje. U pravilu su bile manje plaće i druga primanja onih koji dolaze na odmori, a pravilo je i da se na ljetovanje potroši mjesečna plaća. S druge strane, u Hrvatskoj se, generalno gledano, nema gdje i na što kvalitetno trošiti. Na to se osobito žale bogatiji Rusi. O slici hrvatskog turizma govori i vrsta noćilišta. Najviše, 34,4 posto, noćenja obavlja se u kućanstvima (sobama, apartmani), u hotelima 26,7, kampovima 24,5 posto itd. Tzv. privatni smještaj godišnje je popunjen do mjesec i pol dana, kampovi prosječno dva mjeseca, a hoteli također malo – 130 dana. Kad se ubace neki drugi podaci vidi se da Hrvatska ne prati trendove (npr. tijekom godine više kraćih odmora), te ne koristi svoje komparativne prednosti (zbog razvedene obale dušu je dala nautički turizam, a ti su gosti bogatija klijentela). Ili, da hrvatskim turizmom upravljaju Japanci, sigurno bi baštinska i uopće kulturna dobra Zadra, Šibenika, Trogira i Splita – koja su velikim dielom pod zaštitom 12 Unesca – bila primjereno valorizirana, sve u granicama socioekološke održivosti. Kristian Šustar, predsjednik Udruge poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske, smatra da nas očekuje jedna od najuspješnijih turističkih sezona, u to je uvjeren i predsjednik Kamping udruženja Hrvatske Veljko Ostojić, a porast turističkog prometa, i bolje financijske rezultate očekuju i predsjednik Nacionalne udruge obiteljskih i malih hotela Šime Klarić. S druge strane, svjetsko tržište putovanja godišnje napreduje više od šest posto, dok Hrvatska ne može postići ni rezultate iz boljih godina. Za razliku od prošle godine, kada rast fizičkih pokazatelja nije pratio i rast prihoda, analitičari zagrebačkog Raiffeisena očekuju fizički rast od tri i rast prihoda od 4,4 posto. Budući da je lanjski turistički prihod iznosio 6,24 milijardi eura, o znači da bi ove godine iznosio nešto više od 6,5 milijardi eura. To je rezultat bolji nego 2006. godine (6,3 milijardi eura), ali lošiji nego 2007. godine (6,8 milijardi eura).Dio tog rasta, odnosno držanja nosa nad vodom (morem), možemo zahvaliti i uzdrmanosti tuniskog i egipatskog tržišta političkim obratima u tim državama koje su u regiji u kojoj se još ratuje (Libija). Ili, kao što bi rekao konzultant Miroslav Dragičević: „Ni krivi ni dužni opet ćemo imati dobru sezonu“.■ IDENTITET/ BR. 155 / 2011. susreti Predrag Matvejević: ‘’Nacionalne kulture su plod tuđinskoga utjecaja’’ Osjećam židovsku kulturnu scenu Bejahad kao neku svoju matičnu organizaciju ne samo što je izvrsno organizirana. Prija mi i što se otvara svim ljudima i što širi granice, što postaje evropska pozornica kulture. Dakle, za ljude ne samo jugoslavenskog porijekla, već općenito. Bez zadrške moram i mogu reći da je to, za mene, možda najbolja međunarodna kulturna manifestacija koja se održava u našoj zemlji. Od Korčulanske škole do Bejahada nema tako jake scene sa sudionicima najvišega ranga, odista svjetskoga ugleda. Dakle, od tada do Bejahada nema skupa ovakoga intelektualnoga napona i ugleda Razgovarao: DRAGO PILSEL P redrag Matvejević, već pet godina stalni dragi gost i predavač na Bejahadu (što na hebrejskome znači ‘zajedno’), međunarodnoj židovskoj kulturnoj sceni koja je krenula 1999., a već nekoliko godina ima stalnu adresu u Opatiji, koncem augusta. Rodio se u Mostaru 1932. od oca Ukrajinca, Vsevoloda Matveeviča, izbjeglice iz sovjetske Rusije, suca u Mostaru nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj 1945. i majke Angeline r. Pavić, Hrvatice iz BiH. Nakon školovanja u rodnom Mostaru, gdje je bio i partizanski kurir, započinje studij francuskoga jezika i književnosti u Sarajevu koji završava u Zagrebu. Godine 1967. doktorira na sveučilištu Sorbonni u Parizu disertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu. Do 1991. godine predavao IDENTITET/ BR. 155 / 2011. je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbog niza prijetnji napušta Zagreb te od 1991. do 1994. predaje slavenske književnosti na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na Rimskom sveučilištu La Sapienza. Matvejević je primio počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova, Trst), a dodijeljen mu je 2002. godine i počasni doktorat na Univerzitetu ‘’Džemal Bijedić’’ u njegovu rodnu Mostaru. Predrag Matvejević, poznat i po višegodišnjoj borbi za slobodu političkih zatvorenika, jedan je od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu. Njegov “Mediteranski brevijar” preveden je na dvadesetak jezika (samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka). 13 Njegova posljednja knjiga, ‘’Kruh naš’’, postiže senzacionalni uspjeh u Italiji i u velikome je hvaljena. Na Bejahadu ga viđamo već pet godina za redom pa je rado pristao na razgovor o svom iskustvu s Židovima i o motivima da bude prisutan u ovoj kulturnoj manifestaciji. - Bejahad je za mene vrlo važan događaj. Susreo sam prijatelje koje godinama nisam vidio. Naročito obitelji koje su otišle iz Jugoslavije u Izrael. Zatim, kako sam rođen u Mostaru, gdje je prije Drugoga svjetskoga rata bilo dosta Židova, bilo mi je simpatično, ugodno, iznenađujuće, čuti jezik kojim je nekad govorila moja majka, a i moja baka. Ti stari ljudi koji su došli na Bejahad iz Izraela i koji su preživjeli nateže što se može zamisliti u životu, vratili su me u moje djetinjstvo. Ne samo zbog toga, Bejahad je za mene poseban Predrag Matvejević FOTO: Claudia Keller-Pilsel doživljaj. Naročito zbog ideje da se kulturna ponuda što je moguće više proširi. Susreo sam i važne pisce kao što je David Albahari i druge koji su bili prijatelji mojega najboljeg prijatelja - Danila Kiša. O njemu sam mogao govoriti, u malim krugovima ili na tribinama, i evocirati uspomene koje nisu bile dovoljno poznate – ističe Matvejević. Pamtim jedan lijepi razgovor u Opatiji, bio je za tim stolom isto i Miljenko Jergović, kada ste govorili o Karlu Štajneru, još jednom Židovu važnog za našu povijest i publicistiku. Autor ‘’7.000 dana u Sibiru’’ je jedan od malobrojnih jugoslavenskih komunista koji su se 1956. godine vratili u svoju zemlju iz zatočeništva u SSSRu. Štajner je proveo dvadeset godina u najstrašnijim logorima u prostranstvima Sibira i u svojoj knjizi iznosi svjedočanstva strašnih zločina što ih je počinio Staljin u ime komunizma... Da. Želio bih istaknuti i to da sam pokušao prijateljima koji su se okupili oko Bejahada evocirati dragoga Karla. Jedno je vrijeme on bio u istom logoru u kojem je bio i moj djed. Ja sam djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mi je Karlo posvjedočio je bilo veoma, veoma važno. Pomogao sam mu kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio sam član žirija Vjesnikove nagrade i predložio sam da se ta knjiga nagradi, što je prihvaćeno. Štajner je rođen u Beču, 15 siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. je u Moskvi vodio izdavačku djelatnost Kominterne. Uhapšen je 1936. jer je davao putovnice Židovima progonjenima kao trotskisti. Potpuno nevin, prolazi 20 godina po staljinističkim logorima. Iz knjige ‘’Homo poeticus’’ Danila Kiša (Globus, Zg.; Prosveta, Bg. 1983. str. 157. - 59.), prepisujem dijelove: “Jednom drugom prilikom, također u Zagrebu, Karlo me upoznaje sa svojom ženom, Ruskinjom Sonjom... Svako poređenje, svaka asocijacija, sa mitskom Penelopom, uvredljivo je. Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem, pod blagim helenskim nebom, odbijajući mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj, suvremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja ponižena, popljuvana, namučena žena narodnog neprijatelja (...) u trenutku kada 14 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. je on uhapšen, Sonja je bila u poslednjem mesecu trudnoće. Devojčica koja će se roditi umrla je od bede, hladnoće, bolesti (...) Posmatram Gospođu Štajner, i sklanjam pogled. Taj se pogled ne može izdržati ! (...) otkrivam nešto što nikad u svom veku nisam video: mrtve oči ! Ne kao oči slepca, ne slepe oči (...) mrtve oči na živom licu. I sada, tek sada, prepoznajem u Karlu Štajneru, indirektno, ono što sam tražio : onih dvadeset godina, preko 7000 dana, provedenih u dalekim sibirskim predelima iznad polarnog kruga! Poniženja, batinanja, strah, glad, studen, smrt...’’. Jednom na slobodi, Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja ga je čekala vjerno toliko godina. Ta je knjiga, ‘’7000 dana u Sibiru’’, napisana prije ‘’Arhipelag Gulag’’, postala prvi veliki svjedok staljinizma a bila je predodređena da postane veliki hit i, vjerojatno, svjetski best seller. Postala je veliko nadahnuće Danilu Kišu... Kiša je čitanje knjige duboko dirnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite ‘’Grobnice za Borisa Davidoviča’’, remek-djela svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976., pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom, jednu je priču u ‘’Grobnici’’ posvetio Štajneru, nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz “7000 Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu 20. stoljeća, Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature. Ipak bih ovdje nešto važno želio kazati o Kišu. Znate, nastala je Predrag Matvejević jedan je od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu. Njegov “Mediteranski brevijar” preveden je na dvadesetak jezika tada najstrašnija kulturna i antisemitska afera. I o tome smo govorili na Bejahadu. Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno, optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je to podnio hrabro i onda je napisao ‘’Čas anatomije’’. Zatim je došao u Zagreb, užasno osamljen. Pomogao sam mu ustupivši mu jedan manji stan mojega oca. Otišli smo Krleži koji je cijeli život bio sklon Židovima. Kiš uspostavlja vezu i sa Slavkom Goldsteinom koji objavljuje ‘’Grobnicu’’, a onda se javljaju i drugi izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan. Javila se bolest, pa je umro. Evo, to su stvari, među inima, koje sam ja želio prenijeti Bejahadu i mislim da sam uspio zainteresirati dosta prijatelja. Međutim, čini se kako ste ‘’član posade’’ i da ste jako dobro raspoložen i opušten kada vas vidim tamo, ‘’među Nacionalna kultura nije samo proizvod jedne nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ‘’Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalemova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska’’. dana”. Dodatnu je zahvalnost Štajneru pokazao pišući predgovor za francusko izdanje “7000 dana“, naprosto je to štivo smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije. I tako je u vječni svijet književnih vrijednosti zauvijek uveo i Štajnerovo logorsko iskustvo te mu, na neki način, nadoknadio slavu što je pripala Solženjicinu zbog činjenice da je njegov ”Arhipelag“ ipak prije stigao do čitatelja širom svijeta. IDENTITET/ BR. 155 / 2011. samo što je izvrsno organizirana. Prija mi i što se otvara svim ljudima i što širi granice, što postaje evropska pozornica kulture. Dakle, za ljude ne samo jugoslavenskog porijekla, već općenito. Bez zadrške moram i mogu reći da je to, za mene, možda najbolja međunarodna kulturna manifestacija koja se održava u našoj zemlji. Od Korčulanske škole stradalnicima’’... Jeste. Postao sam nekako i stalni gost, član projekta. Vjerojatno i zbog stradalništva moje obitelji. Otac je ipak bio u nacističkom logoru. Spasio ga je luteranski pastor o čemu pišem u knjizi ‘’Kruh naš’’. Ja sam u mnogočemu poistovjećen sa Židovima. Približile su me i priče mojega oca, koji je rođen u Odessi i koji je odrastao okružen brojnim talentiranim Židovima, glazbenicima nadasve. Osjećam Bejahad kao neku svoju matičnu organizaciju ne 15 do Bejahada nema tako jake scene sa sudionicima najvišega ranga, odista svjetskoga ugleda. Dakle, od tada do Bejahada nema skupa ovakoga intelektualnoga napona i ugleda. Ohrabrilo me je i što se je vodstvo Bejahada pokazalo izričito otvorenim i što nema trunke nacionalizma. Uzmite samo izložbe: Murtić. Džamonija, Veličković, Berber... Pa to je fenomenalno. To je želja da se pokaže snaga umjetnosti i dijaloga. Ove će te godine govoriti o modelima kulture i o identitetu. Možete li nam, za kraj ovoga susreta, nešto od toga najaviti? Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod, jedne, nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ‘’Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalemova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska’’. ■ PREDSTAVLJENA KNJIGA “GLINA 13. MAJA 1941.” U sklopu obilježavanja 70. godišnjice glinskih tragedija 1941. godine pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u Spomen domu u Glini koji je 1995. godine prozvan Hrvatskim domom predstavljena je knjiga “Glina 13. maja 1941 Napisao i snimio: NIKOLA CETINA 16 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. sjećanje U sklopu obilježavanja 70. godišnjice glinskih tragedija 1941. godine pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u Spomen domu u Glini koji je 1995. godine prozvan Hrvatskim domom predstavljena je knjiga “Glina 13. maja 1941.” Brojne prisutne među kojima su bili potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Slobodan Uzelac i episkop gornjokarlovački g. Gerasim pozdravio je Nikola Miljević predsjednik organizacijskog odbora Vijeća srpske nacionalne manjine grada Gline. Izrazio je svoje zadovoljstvo što “smo se okupili u ovako velikom broju, da svojim prisustvom doprinesemo dostojanstvenom odavanju počasti našim sugrađanima nevinim žrtvama ubijenim prije 70.godina. Ovo nije jedino obilježavanje koje ćemo upriličiti ove godine. Za nešto više od dva mjeseca obilježit ćemo i masovni zločinubistvo više od 1000 srpskih seljaka u Banskom Grabovcu, a 29. i 30.7. ove godine Duhovnom večeri i parastosom na ovom mjestu 70. godišnjicu pokolja Srba u pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Prisustvovat ćemo 20-toj godišnjici svirepog ubistva 21 hrvatske žrtve u selu Jošavica, nedaleko Gline, kojeg su počinili srpski zlikovci. Zašto ovo činimo?!. Zbog kulture sjećanja koju ove žrtve zaslužuju, ali i zbog istine koja oslobađa, te nade da ćemo njenom spoznajom stvoriti zalog za budućnost sebi, svojoj djeci i za generacije koje dolaze. Strašno zvuči činjenica da nas je danas na općini Glina 6 puta manje nego prije 80 godina. Zato vas molim da današnji i druge pomene nevinim žrtvama odamo iskreno i s pijetetom, njima za blagoslov duše, a nama za moralno i duhovno pročišćenje. Otjerajmo zlo jednom za svagda iz sebe i sa ovog prostora i, vjerujte mi, krenut će nam bolje. Neka nam Bog u tome pomogne”, dovršio je svoje dojmljivo uvodno slovo Nikola Miljević. Knjigu “Glina 13. maja 1941.” autora Branka Vujasinovića, Čedomira Višnjića i Đure Roksandića predstavili su autori Vujasinović, Višnjić i Drago Roksandić. Čedomir Višnjić je izrekao svoju dilemu o potrebi komentiranja knjige ili bi možda bilo najbolje samo u tišini pročitati imena pobijenih i poklanih Srba, jer imena, a ne samo brojke govore puno više od prigodnih riječi. “Rat sa Srbima je zapravo prava priroda i suština ustaškog režima. Oni su si u zadaću uzeli slamanje jedne zajedIDENTITET/ BR. 155 / 2011. nice uništavanjem elite i građanstva, prije svega radikalnom pljačkom imovine i zatiranjem srpskog sela” napisao je Višnjić u uvodu knjige, a na njenom predstavljanju posebno je naglasio značaj zapisa Branka Vujasinovića, čiji su članovi porodice pobijeni u prvom majskom pokolju. Profesor historije na filozofskom fakultetu u Zagrebu prof.dr.sc. Drago Roksandić da je i u to vrijeme u glinskom kraju život bio jači od smrti dodavši da “komemoriranje ne smije glinsku zajednicu podvojiti po etnokonfesionalnim linijama. Suosjećanje s jednom tragedijom mora humanizirati odnose među ljudima u tome kraju. Javne komemoracije od 1945. do 1990. bile su oficijelni monopol i naglašeno ideologizirane. Smisao za razumijevanje tragedije redovito se gubio ili trivijalizirao. Time je u korijenu bila isključena mogućnost da odnos prema tragedijama i traumama dobije ekumenski smisao. Makrohistorijski, do današnjih vremena nije egzaktno utvrđeno što se u Glini i tom kraju sve dešavalo; postojao je zazor prema individualizaciji žrtava i njihovih egzekutora, neovisno o tome odakle su bili. Time su se u konfliktnim perspektivama stvarale ne samo kontraverze nego i mitovi, koji su u kriznim situacijama u Glini, Hrvatskoj i Jugoslaviji u konačnici dobivali destruktivne potencijale i bili među uzročnicima novih tragedija 1991.“, dodavši da “ima revizionističkih pokušaja da se dokaže da se u Glini ništa nije dogodilo, ali i da se hiperboliziraju dimenzije tragedije. Svojevremeno je serija članaka u Glasu koncila izazvala brojne nedoumice, ali i potakla na kritička razmišljanja. Šteta što Rimokatolička i Srpska pravoslavna crkva nisu utemeljile zajedničku ekspertnu komisiju koja bi se u suradnji s profesionalnim institucijama bavila tragedijama koje imaju etno-konfesionalna obilježja. Predlažem da se skupina stručnjaka, koja bi se iz različitih kutova i na različite načine bavila Glinom, javno očituje zbornikom na temu što se zna, a što ne zna o glinskoj 1941.godini”, apelirao je Roksandić na potrebu sveobuhvatnog sagledavanja stradanja glinskih Srba 1941. godine. U knjizi je objavljen i dragocjeni prilog Draginog oca Đure Roksandića koji je upornim istraživanjem uspio napraviti spisak žrtava fašističkog terora od 6. aprila do konca 1941. kotara Glina, a na kojem je za većinu žrtava uspio pronaći prezime, očevo ime i ime, godinu rođenja, od koga su ubijeni, mjesto pogibije i mjesto sahrane. Individualno je identificirao 2157 17 REKLI SU: • Rat sa Srbima je zapravo prava priroda i suština ustaškog režima. Oni su si u zadaću uzeli slamanje jedne zajednice uništavanjem elite i građanstva, prije svega radikalnom pljačkom imovine na jednoj strani, a na drugoj zatiranjem srpskog sela - Čedomir Višnjić, koatuor knjige „Glina 13. Maja 1941.“ • Suosjećanje s jednom tragedijom mora humanizirati odnose među ljudima u tome kraju - Profesor Drago Roksandić • Pomene nevinim žrtvama odajmo iskreno i s pijetetom, njima za blagoslov duše, a nama za moralno i duhovno pročišćenje. Otjerajmo zlo jednom za svagda iz sebe i sa ovog prostora i, vjerujte mi, krenut će nam bolje - Nikola Miljević, predsjednik organizacijskog odbora Vijeća srpske nacionalne manjine grada Gline • I pored onih koji na sve moguće načine ometaju okupljanje i sjećanje na pobijene Srbe, mi ćemo se okupljati i sjećati, ne samo zbog identiteta žrtava nego i zbog vjere u zajednički život – Milorad Pupovac, Predsjednik SNV-a • Nakon 70 godina od počinjenih svirepih zločina moramo da se sjetimo svih nevino ubijenih samo zato što su bili druge vjere i nacije Episkop Gerasim • Na zgradu Hrvatskog doma u Glini treba vratiti spomen-ploču, ali i domu vratiti nekadašnje ime Spomendom koji je sagrađen 1969. godine na mjestu pravoslavne crkve koju su ustaše 1941. godine nakon strašnog krvoprolića srušile – Vesna Teršelić, voditeljica Documente (dvije hiljade sto pedest sedam) žrtava iz Donje i Gornje Bačuge, Donjeg i Gornjeg Banskog Grabovca, Luščana, Vlahovića, Drenovca, Bučice, Banskog Taborišta, Ilovačaka, Brnjeuške, Donjeg i Gornjeg Selišta, Gornjeg Trtnika, Joševice, Jukinca, Majskih Poljana, Ravnog Rašća, Uz prisustvo većeg broja vjernika i gostiju ovog 13. maja episkop gornjokarlovački g. Gerasim sa sveštenicima i monasima održao je kod Spomen kosturnice parastos i pomen nevino pobijenim pravoslavnim Srbima Roviška, Viduševca, Brezovog Polja, Grubnog, Donjeg i Gornjeg Klasnića, Dragotine, Kraljevčana, Dodošina, Velikog Šušnjara, Balinca, Bojne, Buzeta, Dabrine, Hajtića, Maje, Majskog Trtnika, Obljaja, Šaševa, Šibine, Bijele Vode, Brestika, Kozaperovice, Malog Gradca i Trnovca. Unatoč njegovom golemom uloženom trudu, nažalost, popis žrtava nije potpun, a što ukazuje na dosadašnju nebrigu onih koji su trebali javnosti podastrijeti sve činjenice o ovim genocidnim masakrima nevinih ljudi. PARASTOS ŽRTVAMA Po završetku Drugog svjetskog rata ostaci preko 2000 Srba pobijenih u ljeto 1941. godine preneseni su na pravoslavno groblje u Glini, gdje je 1951. godine podignuta zajednička grobnica sa Spomen kosturnicom na kojoj je u znak trajnog sjećanja na nevine žrtve napisano:” Ovđe leže nevine žrtve zloglasnih pokolja koje su ljeta 1941. god. u Glini i okolici izvršili ustaški zločinci u službi fašističkih okupatora, koji usmrtiše na zvjerski način preko dve hiljade sinova i kćeri srpskog naroda kotareva Gline, Vrginmosta i Bosanske Dubice”. Uz prisustvo većeg broja vjernika i gostiju ovog 13. maja episkop gornjokarlovački g. Gerasim sa sveštenicima i monasima održao je kod Spomen kosturnice parastos i pomen nevino pobijenim pravoslavnim Srbima. U prigodnoj komemoraciji prisutnima se je obratio predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac rekavši: “I pored onih koji na sve moguće načine ometaju okupljanje i sjećanje na pobijene Srbe, mi ćemo se okupljati i sjećati, ne samo zbog identiteta žrtava nego i zbog vjere u zajednički život”. Kazao je i da za sjećanje nije dovoljno jedanput godišnje otići u Jasenovac i održati protokolarni dogovor, već se treba podsjetiti i na Jadovno, Sloboštinu, Slabinju i druga stratišta. Voditeljca Documente - centra za sučeljavanje s prošlošću Vesna Teršelić kazala je da su žrtve u Glini žrtve svih u Hrvatskoj i izrazila žaljenje zbog svake žrtve u ratovima na ovim prostorima. Predložila je da se na zgradu Hrvatskog doma u Glini vrati spomen-ploča, ali i da se domu vrati nekadašnje ime Spomendom koji je sagrađen 1969. godine na mjestu pravoslavne crkve koju su ustaše 1941. godine nakon strašnog krvoprolića srušile. Komemoracija se završila polaganjem vijenaca delegacija srpskog narodnog vijeća, ambasade Srbije, delegacija Županije sisačko-moslavačke, antifašista, 7. banijske divizije i manjinske samouprave Gline i Petrinje. LITURGIJA ZA GLINSKE MUČENIKE Uspostavom ustaške tvorevine NDH počinju masovna hapšenja, pokrštavanja i ubijanja pravoslavnih Srba i na glin18 skom području. Već 13. maja 1941. godine ustaše hapse gotovo sve glinske Srbe i zvjerski ih ubijaju u obližnjoj Prekopi. Ubijena su 433 glinska Srbina i oko 80 mladića iz popravilišta. Potom u zločinačkom orgijanju kolju 1200 Srba u obližnjem Banskom Grabovcu. Krajem jula u Glini je došlo do novog pokolja. U hramu Rođenja Presvete Bogorodice i na nekoliko okolnih lokacija zaklano su i pobijena 1.564 Srbina dovedeni iz okolice Gline i Vrginmosta zbog navodnog pokrštavanja na katoličku vjeru. Masovnim pokoljima i uništavanjem pravoslavnih svetinja pokušali su realizirati rigidne ustaške ideje o pobijanju, raseljavanju i pokatoličavanju Srba na području ustaške NDH. Poslije ovih monstruoznih likvidacija ustaški poglavnik Ante Pavelić poručuje: “Ja sam ponosan na Glinu koja je našla pravi put, i shvatila kako treba pravi ustaša da se bori za našu Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Krajem Drugog svjetskog rata u oslobođenoj Glini 30. jula 1944. godine održan je na ruševinama glinskog hrama parastos nevinim srpskim žrtvama. Od tada, na žalost započinje marginalizacija glinskih žrtava, a da ne bi bili potpuno zaboravljeni brine Gornjokarlovačka eparhija SPC, koja svake godine liturgijama i parastosima podsjeća na nevino stradale pravoslavne Srbe toga kraja. Tako je i ove godine na IDENTITET/ BR. 155 / 2011. Spomen-kosturnica glinskim žrtvama 70. godišnjicu zvjerskog pokolja nedužnih srpskih civila svetu arhijerejsku liturgiju u glinskom hramu Rođenja Presvete Bogorodice podignutom 1963. godine služio episkop Eparhije gornjokarlovačke g. Gerasim uz sasluženje jeromonaha Nauma sabrata manastira Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom; protojereja Radoslava Anđelića paroha dvorskog i Mile Ristića paroha topličkog i jereja Saše Umićevića paroha karlovačkog. Liturgiji su prisustvovali i sveštenici: protojerej Petar Olujić paroh sisački; jereji Goran Slavnić paroh plašćanski; Željko Vidaković paroh kolarićko-vojnićki; Nikola Malobabić paroh kostajnički i domaćin Slobodan Drakulić paroh glinski. Uz preostale pravoslavne Srbe Gline i okolice i brojnih gostiju liturgiji je prisustvovao i kapelan glinske katoličke župe Dražen Lauc. Nakon liturgije služen je parastos za nevine glinske žrtve, a episkop Gerasim u svojoj besjedi istakao da i nakon 70 godina od počinjenih svirepih zločina moramo da se sjetimo svih nevino ubijenih samo zato što su bili druge vjere i nacije. Podsjetio je da na području Eparhije gornjokarlovačke postoje brojna stratišta pravoslavnih Srba koja treba obilaziti, jer nevino postradali to zaslužuju. Naglasio je da moramo svima praštati, ali se zauvijek sjećati ovakvih mjesta i datuma uz nastojanja da se takvi zločini više ne ponove. IDENTITET/ BR. 155 / 2011. BOMBOM NA POTPREDSJEDNIKA VLADE Cjelodnevni program obilježavanja 70. godišnjice stradanja glinskih Srba uobičajeno je ignoriran je od strane hrvatskih medija. Ni riječi ni slova o dostojanstvenom obilježavanju masovnog stradanja hrvatskih državljana 1941. godine. Nije to vijest ni za službenu web stranicu grada Gline na kojoj između ostalog piše:”Po popisu pučanstva iz 1991. godine, područje Grada Gline imalo je 23.040 žitelja, od čega otpada na srpsko pučanstvo 60,66 %, na hrvatsko pučanstvo 34,90%, a ostatak je činilo ostalo pučanstvo. U samom naselju Glini živjelo je 1991. godine 6933 žitelja, od čega 1448 Hrvata, što iznosi 20,9%. Tijekom povijesti, a posebno period 2. svjetskog rata, dakle od 1945. godine, udio hrvatskog pučanstva u ukupnoj populaciji se smanjivao. To je rezultat politike totalitarnog komunističkog režima koji je zlostavljao i zapostavljao Hrvate glinskog kraja. Poslije Domovinskog rata situacija se znatno promijenila. Prema popisu pučanstva iz 2001. godine na području Grada Gline živi 9868 stanovnika, od čega je 68,01% Hrvata, 28,66% Srba i 3,33% ostalih”. Vjerojatni rezultat ovakvih stavova vladajućih je i njihov izostanak sa ove manifestacije. Poslali su u Glinu svoje koalicijske Srbe, ali im ni tamo nedadoše da u miru ručaju. Nakon komemoracije or19 ganizator je ručkom ugostio svoje goste, koji je ometen dojavom o postavljenoj bombi u taj ugostiteljski objekt. Dakle, postaviše ili lažno dojaviše postavljanje bombe potpredsjedniku Vlade Republike Hrvatske Slobodanu Uzelcu, pomoćniku ministra unutrašnjih poslova Đorđu Tepši i drugim uzvanicima ove manifestacije. Ni postavljanje bombe potpredsjedniku Vlade RH nisu obilježili ovdašnji mediji, vjerojatno stoga što se nije radilo o nekom drugom potpredsjedniku Vlade. O “ljubavi” prema preostalim glinskim Srbima govori i “Priopćenje za medije predsjednika GO HSS Glina Stjepana Tonkovića, koji “uznemiren” ovom manifestacijom kaže “mišljenja sam da u ovom trenutku kada su neopravdano osuđeni hrvatski generali u Haagu, nema opravdanja za obilježavanje obljetnica stradavanja srpskog stanovništva iz 1941. godine, a posebno nema mjesta za promjenu imena Hrvatskog doma u Spomen dom“. Potom lamentira o umanjivanju digniteta Domovinskog rata, a organizatore proziva da Hrvate žele prikazati kao genocidan narod. Također podsjeća da se “zaboravlja stradavanje velikog broja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, a da im se ni danas ne zna gdje su pokopani”. Tako o Srbima razmišljaju iz redova Hrvatske seljačke stranke članice vladajuće koalicije u kojoj je i Samostalna demokratska srpska stranka.■ granični slučajevi DOŽIVOTNA FOBIJA: Zašto smo osuđeni jedni na druge Umjesto da se bavimo teorijama zavjere o navodnom obnavljanju Jugoslavije, bilo bi pametnije, primjerice, mućnuti glavom i obnoviti ekonomsku suradnju za zajednički izvoz u treće zemlje, od čega će svi imati konkretne koristi Piše: HRVOJE PRNJAK O bnavlja li Zapad uistinu nekakvu zajedničku državu na prostoru rahmetli Jugoslavije, kako se to, u Hrvatskoj i Srbiji podjednako, pribojavaju dežurni teoretičari zavjera i urota svih vrsta? Znam da pobornici teorija zavjera, od kojih jedna kaže kako zapadne sile pošto-poto žele obnoviti Jugoslaviju, teško mogu shvatiti teorije funkcioniranja tržišta, ali činjenica je da krupni ulagači prostor bivše zajedničke države nerijetko gledaju kao jedinstveno tržište. Državne granice ih pri tom niti najmanje ne smetaju. Dapače, najveće kompanije u to zajedničko tržište uključuju i druge zemlje Balkana, odnosno jugoistoka Europe. I u tome nema ništa zavjereničko, ništa urotničko, osim kao zavjeru ne doživimo njihovu nakanu da prošire biznis i na ovaj dio svijeta. Budući da se svi ionako vidimo unutar EU-a, priznat ćete, stvaranje nekih novih država, kako bi se više granica pretvorilo u samo jednu na putu do željenih benefita i oslobađanja carinskih troškova, čini se već i kratkoročno gledano kao prilično suvišan i besmislen posao. PREVARANTI I LOV U MUTNOM Uostalom, objedinjavanje tržišta nije samo interes “nekih tamo” ulagača sa Zapada: nedavno su se tako sastali predstavnici nacionalnih udruga osiguravatelja iz Hrvatske, Srbije, BiH, Mađarske, Crne Gore, Makedonije, Slovenije i Makedonije, kako bi dogovorili modalitete suradnje čiji je cilj spriječiti međunarodne prijevare osiguravateljskih kuća. Razmjenom podataka iz baza osiguravanja, brojni prevaranti bit će onemogućeni u svojoj unosnoj raboti simuliranja nesreća i drugih oštećenja. Samo u Sloveniji, kažu u tamošenjem nacionalnom udruženju, prevaranti svake godine naplate oko 105 milijuna eura, što predstavlja čak 10 posto ukupno isplaćenih šteta. U Hrvatskoj se godišnje na taj način “ukrade” i do 300 milijuna kuna. Sad bi tome trebalo makar donekle stati na kraj. Rast robne razmjene između većine zemalja bivše SFRJ za neke je također “sumnjiva stvar”. Samo, u redu, ako ne želite trgovati sa Srbima ili Hrvatima, pokušajte, recimo, izvoziti u SAD ili Japan. Baš i ne ide? Tko bi rekao... A povećanje robne razmjene sa susjedima, jasno je i ekonomskim analfabetima, 20 automatski “podiže” i BDP. Poznati srpski ekonomist Miroslav Zdravković je tu bio i konkretan, procijenivši da bi rast robne razmjene između Srbije i Hrvatske na milijardu eura u svakoj od tih zemalja utjecao na rast BDP-a za dva do tri posto! Inače, lanjska robna razmjena između spomenih zemalja iznosila je 707 milijuna dolara, što će reći da pamtimo i uspješnijih godina (2008. je, tako, donijela milijardu dolara robne razmjene!). Naposljetku, praksa u ovom slučaju i te kako demantira teoriju (zavjere): pašteta Argeta proizvodi se u četiri zemlje, što joj je omogućilo konkurentnost s nekim, ranije bolje pozicioniranim markama. Priče o nužnosti zajedničkog nastupa na trećim tržištima konkretizirane su i na primjeru hrvatskog Dalekovoda i srpske Goše. Tvrtka iz Zagreba i Smederevske Palanke najozbiljnije razmatraju mogućnost zajedničkih nastupa na natječajima za poslove u regiji. Na ovogodišnjem, 55. međunarodnom sajmu tehnike u Beogradu, zajedničku suradnju za nastupe na trećim tržištima pozdravio je i Darinko Bago, predsjednik Upravnog odbora Končara, koji je na tu temu kazao IDENTITET/ BR. 155 / 2011. Poznati srpski ekonomist Miroslav Zdravković procijenio je da bi rast robne razmjene između Srbije i Hrvatske na milijardu eura u svakoj od tih zemalja utjecao na rast BDP-a za dva do tri posto i sljedeće: “Sve više do izražaja dolazi struka i poslovnost, što je nama drago, jer na trendove poslovanja sve manje utječe politika”. Upravo je Končar, jedan od rijetkih domaćih pretežitih izvoznika, svoj uspjeh zadnjih godina “zacementirao” i činjenicom da su se BiH, Srbija i Slovenija ustalili među deset izvoznih tržišta te tvrtke. BRENDIRANJE REGIJE Uostalom, Srbija je zbog sporazuma o slobodnoj trgovini sa Rusijom, Turskom, Bjelorusijom i Kazahstanom mamac za osnivanje tvrtki na njezinom teritoriju, što će dodatno ispreplesti ekonomsku suradnju. Neke nove poslovne grane, kao recimo informatička, reklo bi se, već i po samoj svojoj definiciji podrazumijevaju nadilaženje državnih granica. Stoga bi valjalo poslušati i savjet Sashe Bezuhanove iz svjetski renomiranog Hewlett-Packarda, koja je ovdašnjem IT sektoru poručila kako će investitori teško doći budu li se zemlje iz regije predstavljale pojedinačno, što će kazati da je nužno ujedinjavanje malih tržišta u cjelinu. Uostalom, uspjeh u IT sektoru donose samo oni proizvodi koji imaju i globalnu potražnju, a ne samo unutar granica jedne države, pa čak i kad je ona daleko veća od Hrvatske ili bilo koje susjedne zemlje. “Ja sam čelnike IDENTITET/ BR. 155 / 2011. svoje današnje kompanije pune dvije godine nagovarala da dođu u moju Bugarsku”, kazala je nedavno gostujući nedavno na jednom stručnom forumu u Dubrovniku. Naravno da je brendiranje regije posebna tema. Hoće li se to zvati jugoistočna Europa ili zapadni Balkan, lama. Jer, kad se već ne možemo mjeriti u ekonomiji, znanosti ili inovacijama bilo koje vrste, možemo se barem busati u junačka prsa. I praviti se da ne znamo kako stvaranje nekakvog konzorcija nije isto što i pravljenje zajedničke države. Ma koliko iz tih velikih ekonomskih sila Priče o nužnosti zajedničkog nastupa na trećim tržištima konkretizirane su i na primjeru hrvatskog Dalekovoda i srpske Goše. Tvrtka iz Zagreba i Smederevske Palanke najozbiljnije razmatraju mogućnost zajedničkih nastupa na natječajima za poslove u regiji još će se i te kako raspravljati, naravno, i sa stajališta koje nemaju veze sa poslovnim razmišljanjima. No, onima kojima je uistinu stalo do njihovih država, ne bi se smjeli olako upuštati u politikantska i populistička “teoretiziranja” s ciljem obrane suvereniteta koji je tobože jako ugrožen različitim vrstama prekograničnih gospodarskih suradnji. Iako se najčešće radi o brkanju jabuka i krušaka, takve teorije ipak još uvijek svugdje nalaze svoju ostrašćenu publiku, koja se u takvim raspravama valjda barem na trenutak osjeća važnom u usporedbi i sa vodećim ekonomskim si- 21 ili svjetskih multinacionalnih kompanija nedvosmisleno poručivali da nema globalne konkuretnosti bez povezanosti, te da ih zanimaju regije, a ne pojedinačne države, dakako, u smislu tržišta, ne i u političkom smislu. Hoćemo li iz ovoga izvući zaključke i reagirati kao netko kome je uistinu stalo do razvoja zemlje u kojoj živi ili ćemo se isključivo zatvoriti u vlastite granice i tzv. domoljublje potvrđivati pokazujući bosanski lakat svijetu koji vas “ne prepoznaje i ne cijeni dovoljno”, nije samo pitanje sadašnjosti, nego i budućnosti, da ne kažem i opstanka na gospodarskoj mapi svijeta. ■ HRVATSKA & EU HRVATSKA NIJE SPREMNA ZA UNIJU Unatoč određenim pozitivnim pomacima u zadovoljenju reformskih ciljeva i mjerila u područjima zaštite ljudskih prava, održivog povratka i procesuiranja ratnih zločina, brojna područja od prioritetne važnosti i dalje nisu riješena na odgovarajući način, smatra 15-ak nevladinih organizacija koje djeluju na polju afirmacije i zaštite ljudskih prava čije mišljenje o napredku i spremnosti Hrvatske za zatvaranje pregovora o Poglavlju 23 - Pravosuđe i temeljna ljudska prava - prenosimo u cijelosti Sredinom veljače 2011. skupina od petnaestak hrvatskih organizacija civilnog društva koje djeluju na polju afirmacije i zaštite ljudskih prava izradila je Zajedničko mišljenje o spremnosti Hrvatske za zatvaranje pregovora u Poglavlju 23 – Pravosuđe i temeljna prava. Prije tri mjeseca zaključili smo da Hrvatska nije spremna zatvoriti pregovore u ovom poglavlju jer nismo svjedočili nepovratnim pozitivnim promjenama u vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Međutim, isto tako istaknuli smo da ukoliko Vlada i Sabor Republike Hrvatske doista prepoznaju ta pitanja kao političke prioritete i provedu neke od naših preporuka, bio bi to dokaz predanosti hrvatskih vlasti da u potpunosti prihvate europske vrijednosti i standarde. U tom smislu, šteta što je Vladi RH trebalo više od mjesec dana da nam se obrati i odgovori na naše zahtjeve za javnom raspravom o problematici vladavine prava u Hrvatskoj. S druge strane, opsežnost, a povrh svega javno objavljivanje Vladinog Izvješća o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. Pravosuđe i temeljna prava, od 12. svibnja 2011. ukazuje na pozitivan pomak u Vladinom prihvaćanju standarda javnog izvješćivanja o ključnim reformskim pitanjima koja nas se svih tiču. Stoga očekujemo od Vlade RH da na isti način objavi i izvješća koja se tiču ispunjavanja obveza u ostalim pregovaračkim poglavljima. Naime, jedino na takav način, koristeći argumente i opipljive 22 dokaze s obje strane, možemo meritorno raspravljati o pitanjima o kojima nemamo jednako mišljenje te osigurati informirano sudjelovanje građana/ki u ukupnom procesu političkog odlučivanja o pristupanju RH EU. Ovo mišljenje pripremljeno je sredinom svibnja i nadovezuje se na našu procjenu iz veljače 2011. te razmatra postignuti napredak, kao i područja gdje je napredak izostao u reformi pravosuđa, sprječavanju i borbi protiv korupcije, zaštiti ljudskih i političkih te prava nacionalnih manjina i povratnika, procesuiranju ratnih zločina i suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mišljenje se temelji na aktivnostima praćenja od strane organizacija civilnog društva u specifičnim područjima njihove djelatIDENTITET/ BR. 155 / 2011. nosti, Vladinim izvješćima o napretku u Poglavlju 23 objavljenih 6. travnja, 20. travnja te 12. svibnja 2011. godine, savjetodavnim sastancima s predsjednicom Nacionalnog odbora za praćenje pristupnih pregovora s Europskom unijom i ministrom pravosuđa u ožujku 2011., te na okruglom stolu u organizaciji Kuće ljudskih prava, uz podršku Savjeta za razvoj civilnog društva, održanom 6. travnja 2011. Unatoč određenim pozitivnim pomacima u zadovoljenju reformskih ciljeva i mjerila u područjima zaštite ljudskih prava, održivog povratka i procesuiranja ratnih zločina, brojna područja od prioritetne važnosti i dalje nisu riješena na odgovarajući način, dok neke predložene izmjene zakona koje čine mjerila imaju, po našem mišljenju, potencijalno negativne učinke. Osim toga, niz pokrenutih zakonodavnih promjena nisu se provodile na načelima sudjelovanja i transparentnosti, unatoč obvezama koje proizlaze iz Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata. Upravo stoga i dalje dovodimo u pitanje održivost i djelotvornost uspostavljenih institucionalnih mehanizama koji bi trebali osigurati poboljšanja u svakodnevnom životu hrvatskih građana/ki u pogledu pravne sigurnosti i zaštite njihovih temeljnih prava, kao i u postojanje potrebne razine političke volje, ali i institucionalnih kapaciteta za provedbu reformi. Upravo u cilju poticanja većeg sudjelovanja javnosti i transparentnosti rada institucija u području reformi moramo napomenuti izrazito zabrinjavajuće stanje medijskih sloboda u RH. Naime, usprkos zatvorenim pregovorima u Poglavlju 10, još uvijek postoje veliki problemi u pogledu uređivačke autonomije i uvjeta rada koji bi jamčili slobodu izvještavanja, što predstavlja izuzetno značajan otegotni faktor za javni nadzor nad reformama i stanjem u IDENTITET/ BR. 155 / 2011. pravosuđu te je to dodatni razlog zašto je potreban institucionalizirani monitoring reformi vezanih uz Poglavlje 23. Ipak, svjesni smo širih političkih implikacija daljnje odgode pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, u smislu političke stabilnosti Hrvatske i cijelog Zapadnog Balkana, koje EU zasigurno uzima u obzir u procesu donošenja odluke o brzini hrvatskog pristupanja. Stoga, ukoliko EK odluči zatvoriti pregovore u poglavlju 23 prvenstveno iz političkih razloga, umjesto da odluku temelji isključivo na objektivnoj procjeni kvalitete hrvatskih javnih politika i kapaciteta za provedbu reformi u ovom području, naglašavamo nužnost uspostave formalnog neovisnog mehanizma praćenja provedbe preuzetih obveza i njihovih stvarnih učinaka po građane kroz cijelo razdoblje ratifikacije i kasnije tijekom najmanje prve tri godine hrvatskog članstva u EU. Sustav daljnjeg nadzora nad reformama iz Poglavlja 23, a koji obvezuje i povezuje hrvatske i EU institucije, treba biti preciziran u Ugovoru o pristupanju RH EU, dok za kontinuitet reformi smatramo jednako važnim i što skorije određenje datuma zaključenja pregovora te očekivanog datuma primanja RH u članstvo. To je pitanje vjerodostojnosti ne samo Hrvatske već i institucija Europske unije. Zatvaranje pregovora u ovom ključnom poglavlju treba shvatiti kao važan korak u nadolazećem procesu sastavljanja Ugovora o pristupanju, kao i u osiguranju dovoljne razine javne podrške hrvatskom članstvu i u Hrvatskoj i širom EU. Ta podrška bi se pak trebala osigurati putem informiranih javnih rasprava u svrhu priprema za referendum u Hrvatskoj, kao i postupcima ratifikacije u nacionalnim parlamentima zemalja članica EU. Uvjereni smo da i hrvatske i građan(k)e EU prije svega zanima ujednačena i primjerena razina vladavine prava, javnog upravljanja i zaštite ljudskih prava u svim zemljama 23 članicama. Izostanak nadzora nad provedbom ključnih reformi otežao bi, pa čak i onemogućilo pokušaje da se hrvatskim građanima opravda duljina pregovaračkog procesa kao i činjenica da se većina opipljivih učinaka reformi još uvijek nije ostvarila na razini svakodnevnog života građana. Istovremeno, građanima i poreznim obveznicima zemalja članica EU teško bi bilo opravdati odluku o primanju Hrvatske u punopravno članstvo. Iz tih razloga predstavljamo naše ključne zahtjeve upućene Vladi RH i Europskoj komisiji radi poduzimanje dodatnih aktivnosti u sklopu pregovaračkog procesa i njegovih neposrednih posljedica. Bez opipljive demonstracije istinske i trajne političke volje i odgovornosti, duh i svrha cijelog procesa reformi u hrvatskom pravosuđu bit će prokazani kao puko označavanje kućica u mjerilima za zatvaranje pregovora. 1. Brzo i cjelovito objavljivanje svih pregovaračkih, kao i zajedničkih stajališta u svim poglavljima, prije zatvaranja pregovora u poglavlju 23, kao pokazatelj ostvarenja prava na pristup informacijama i Vladinog istinskog interesa za informiranjem građana/ki o sadržaju i obvezama iz pristupnog procesa; 2. Uspostavljanje učinkovitog mehanizma nadzora svih obveza koje proizlaze iz Poglavlja 23 unutar hrvatskog Sabora, uz angažman članova/ica parlamentarnih stranaka, predstavnika/ca akademske zajednice, stručne javnosti i organizacija civilnog društva, te uz blisku suradnju sa zastupnicima Europskog parlamenta i stručnjacima EK. Ovaj nadzorni mehanizam trebao bi imati status posebnog izvjestitelja institucijama Europske unije, na polugodišnjoj osnovi, barem tijekom tri godine po završetku pregovora te bi kao takav trebao biti naveden u Ugovoru o pristupanju RH EU, uz definiran protokol o suradnji i razmjeni informacija između predstavnika/ca EU institucija i domaćeg nadzornog tijela tijekom misije redovne procjene napretka. Predlažemo da se ovaj nadzorni mehanizam uspostavi izmjenama mandata i sastava jednoga od dvaju već postojećih saborskih posebnih radnih tijela – Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije ili Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (kao njegov pododbor ili centralno područje praćenja); 3. Hitna i transparentna revizija Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, uz puno sudjelovanje pružatelja ovih usluga, stručnjaka i specijaliziranih udruga, radi njegova usklađivanja s mišljenjem Ustavnog suda, sprječavanja pravnog vakuuma (od 16. srpnja 2011.), uzimajući u obzir zaključke i preporuke stručne studije naručene od strane Centra za ljudska prava, kako bi se osigurao puni pristup pravdi najugroženijim skupinama hrvatskih građana/ki izloženih siromaštvu, marginalizaciji i socijalnoj isključenosti; 4. Sadržajne promjene Zakona o pravu na pristup informacijama uspostavljanjem učinkovitog mehanizma testa javnog interesa, uz istodobno usklađivanje Zakona o tajnosti podataka sa Zakonom o pravu na pristup informacijama; 5. Učinkovito sprječavanje sukoba interesa promjenom načina izbora članova te ponavljanjem postupka kandidiranja za članove/ice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u kojem uvjeti za kandidate/kinje uključuju iskustvo i reference u borbi protiv korupcije i sukoba interesa; 6. Strože kažnjavanje napada na zviždače, novinare i aktiviste za ljudska prava u izmjenama i dopunama Kaznenog zakona; 7. Dokazi o stvarnoj provedbi mjera zapošljavanja nacionalnih man- jina u 2011. i konkretnim ciljanim zapošljavanjima u naredne dvije godine, prema regijama te prema državnim i lokalnim institucijama, uz odgovarajući financijski plan i opis poticajnih mjera, poput javnog informiranja, obuke itd. 8. Hitne izmjene te usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima od posebne državne skrbi kako bi se osiguralo da Vlada preuzme potpunu i isključivu odgovornost za sve naknade štete koje proizlaze iz neriješenih slučajeva neovlaštenog ulaganja u imovinu povratnika. Nadalje, postojeće zakonske odredbe povratnicima bi trebale omogućiti povrat imovine po načelu iste vrijednosti (obnova ili zamjena nekretnina), u skladu s vrijednošću u vrijeme prvobitnog korištenja, prije ratnih razaranja i šteta nastalih neodgovornim upravljanjem od strane države. 9. Ukidanje roka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana u državnom vlasništvu bivših nositelja stanarskog prava izvan područja posebne državne skrbi, uz izjednačavanje cijena stanova na cijelom teritoriju Republike Hrvatske s cijenama koje su nositelji stanarskog prava platili sredinom 1990-ih. 10. Efikasno istraživanje i procesuiranje svih ratnih zločina te politička predanost uspostavljanju Fonda za žrtve ratnih zločina i njihove obitelji, kao i nadoknada troškova u postupcima za naknadu štete zbog usmrćenja članova uže obitelji, u skladu s UN-ovim standardima naknade ratne štete. 11. Hitno ukidanje Zakona o igralištima za golf, s obzirom na njegov korupcijski potencijal, naročito na razini jedinica lokalne samouprave, rizika od kršenja vlasničkih prava i činjenice da je postao nacionalnim simbolom državnog pogodovanja pojedinim interesnim skupinama; 12. Stavljanje izvan snage potpune zabrane javnih okupljanja na Trgu 24 Sv. Marka u Zagrebu u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju, kako bi se omogućilo slobodno izražavanje političkih stavova na ključnom javnom prostoru izvanredne simboličke vrijednosti i naslijeđa, na kojem bi građani trebali moći izravno komunicirati sa svojim izabranim predstavnicima. Predlažemo da se nacionalni mehanizam nadzora nad provedbom obveza proizašlih iz Poglavlja 23 smjesti u Hrvatskom saboru kroz restrukturiranje postojećeg posebnog radnog tijela – Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, čiji bi se mandat i struktura izmijenili kako bi se mu se osigurala ovlast i vjerodostojnost u nadzoru provedbe neophodnih reformi i obveza koje proistječu iz Poglavlja 23 i povezanih reformskih područja. Alternativno, istovjetan nadzorni mehanizam mogao bi djelovati kao specijalizirani pododbor ili centralno područje djelovanja Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju RH EU, čiji bi se pak naziv i mandat izmijenio na način da prati provedbu svih obveza RH proizašlih iz pristupnih pregovora. U svrhu premošćivanja jaza između domaćih i europskih nadzornih mehanizama, kao i u svrhu povećanja povjerenja i smanjenja zazora javnosti prema EU monitoringu, predlažemo da se ovom specijaliziranom tijelu u Hrvatskom saboru dodijeli status posebnog izvjestitelja za institucije Europske unije. Time bi se osigurala sinergija hrvatskih i europskih stručnjaka i političkih institucija. Obaveza uspostavljanja ovakvog nadzornog tijela trebala bi biti definirana u samom Ugovoru o pristupanju RH EU, uz definiran protokol o suradnji i razmjeni informacija između predstavnika/ca EU institucija i domaćeg nadzornog tijela tijekom misije redovne procjene napretka. Predloženo Nacionalno vijeće za praćenje suzbijanja IDENTITET/ BR. 155 / 2011. korupcije, vladavine prava i temeljenih prava imalo bi mandat za izradu i predstavljanje polugodišnjih izvješća s neovisnim ocjenama i preporukama, koje bi trebale rezultirati obvezujućim parlamentarnim zaključcima za Vladu, u odnosu na sljedeća kritična pitanja: 1. nepristranost u imenovanju, napredovanju i disciplinskim postupcima vezanima uz suce i državne odvjetnike; 2. učinci provođenja mjera reforme pravosuđa, definiranih u raznim strateškim dokumentima i akcijskim planovima; 3. učinci provedbe antikorupcijskih mjera; 4. učinkovitost i ishodi procesuiranja ratnih zločina na domaćim sudovima i širi proces suočavanja s prošlošću i izgradnje mira, s posebnim fokusom na održivi povratak i razvoj ratom pogođenih područja; 5. učinkovitost institucionalnog sustava za promociju i zaštitu ljudskih prava, uključujući politička, socijalna, manjinska i ekološka prava i njihov status. Nadzorno tijelo sastojalo bi se od predstavnika/ca parlamentarnih stranaka, predstavnika/ca akademske zajednice, stručnjaka/inja i mjerodavnih organizacija civilnog društva, uz strukturu i proceduralnu organizaciju koja bi onemogućila dominaciju predstavnika vladajuće koalicije ili oporbe. Stoga za poziciju predsjedavajuće(g) predlažemo člana/icu akademske ili stručne zajednice ili civilnog društva, uz šest predstavnika parlamentarnih stranaka (s jednakim brojem vladajućih i oporbe) i sedam nestranačkih članova/ica iz drugih institucija/organizacija. Postupak imenovanja trebao bi biti jasno definiran i za parlamentarne (u obzir bi se trebalo uzeti prethodno političko i stručno djelovanje u području reforme pravosuđa i ljudskih prava) i za vanjske članove, na temelju nominacija od strane vodećih akademskih i stručnih IDENTITET/ BR. 155 / 2011. institucija, kao i vodećih organizacija civilnog društva s dokazanim iskustvom u praćenju provedbe javnih politika i promicanju reforme pravosuđa, borbe protiv korupcije, ljudskih prava, procesuiranja ratnih zločina i izgradnje mira. Pri sastavljanju izvješća i donošenju zaključaka i preporuka, Tijelo bi se konzultiralo i usko surađivalo s Uredom pučkog pravobranitelja i mjerodavnim sveučilišnim odjelima širom Hrvatske, a predviđena je i uska suradnja sa stručnjacima i parlamentarcima u EU. REFORMA PRAVOSUĐA U našem mišljenju iz veljače 2011. dovodili smo u pitanje političku nepristranost u pravosuđu, istaknuli vidljivost selektivnosti u istražnim i kaznenim postupcima, kritizirali manjak otvorenosti pravosudnih tijela te naglašavali neučinkovitosti istražnih i pravosudnih postupaka u smislu napada na novinare i aktiviste za ljudska prava. Nadalje, istaknuli smo nedostatak pravovremenog i učinkovitog pristupa pravdi u upravnim postupcima vezanima uz slobodu pristupa informacijama, prostorno planiranje, izgradnju i zaštitu okoliša; upozorili smo na nedovoljnu spremnost za provođenjem reforme općeg upravnog postupka i izrazili zabrinutost u vezi kapaciteta hrvatskih pravosudnih vlasti za primjenu međunarodnih konvencija i odgovarajućeg zakonodavstva Europske unije. Također smo progovorili o raširenom negativnom mišljenju javnosti o nepristranosti i vjerodostojnosti Ustavnog suda, koje se neprestano iznova potiče ili odugovlačenjem, ili iznimnom brzinom u izdavanju mišljenja o ustavnosti zakona koje donosi Vlada, kao i o kroničnom nedostatku inicijativa za revidiranje statusa sudaca Suda imenovanih političkim dekretom parlamentarne većine. Tri mjeseca kasnije, svi glavni razlozi naše zabrinutosti još uvijek su tu. U međuvremenu, imenovanje 62 suca provedeno u skladu sa starim Zakonom 25 o državnom sudbenom vijeću za sobom je povuklo 27 žalbi (44%) Upravnom sudu do 26. travnja 2011., na temelju zakonitosti imenovanja (uglavnom u vezi nepoštivanja poretka kandidata za imenovanje u odnosu na ukupni broj bodova svakog suca), s time da se rješenja Upravnog suda ne očekuju prije listopada 2011. Činjenica da se i sami suci žale na postupak imenovanja podupire našu tvrdnju o upitnoj nepristranosti pravosuđa i potrebu da se djelovanje „starog“ DSV-a temeljito preispita te nikako ne ide u prilog tvrdnjama Vlade da su imenovanja temeljena na primjeni jednoznačnih, transparentnih, objektivnih i nacionalno primjenjivih kriterija. K tome, prema Zakonu o Državnom sudbenom vijeću, uvjeti za imenovanje sudaca u prijelaznom razdoblju (do prve generacije iz Državne škole za pravosudne dužnosnike, tj. do 31.12.2012.) i dalje nisu takvi da omogućuju objektivne kriterije procjene kvaliteta kandidata (prevladavaju subjektivni kriteriji pisanih klauzura) i jednak položaj kandidata u postupku imenovanja, posebno kad je riječ o kandidatima koji dolaze iz pravničke struke, ali nisu suci. DSV i dalje djeluje s nedostatnim administrativnim kapacitetom koji bi trebao osigurati uvjete za sustavno provjeravanje imovinskih kartica sudaca, a Integrirani sustav upravljanja predmetima na sudovima još nije zaživio. Neovisno o pravima koja imaju pripadnici nacionalnih manjina prema Ustavnom zakonu o zaštiti nacionalnih manjina na razmjernu zastupljenost u pravosudnim tijelima, do sada nije preciznije definirano na koji će se način ostvarivati ta prava. U pogledu uspostave mehanizma ocjene učinka propisa, Vlada RH ističe «zamjetan napredak» učinjen 9. veljače 2011. godine donošenjem Odluke o uspostavi mehanizma za ocjenu učinka propisa od strane ministra pravosuđa, međutim, donesena odluka još nije operacional- izirana. Konačno, iako je Vlada RH na svojim internetskim stranicama objavila treće «Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. - Pravosuđe i temeljna prava» na 67 stranica, nisu objavljeni i dodatni materijali, precizno 35 stranica, kakvi su predstavljeni predstavnicima zemalja članica Europske unije na sastanku s premijerkom Jadrankom Kosor 13. svibnja 2011. S obzirom da je sve navedeno conditio sine qua non za vladavinu prava, i dalje odlučno tražimo da se reforma pravosuđa neprekidno prati od strane neovisnog multisektorskog i interdisciplinarnog službenog mehanizma za nadzor i izvješćivanje kroz cijelo razdoblje ratifikacije i kasnije, kako je i navedeno u uvodu. SPRJEČAVANJE I BORBA PROTIV KORUPCIJE Unatoč pozitivnim pomacima u obračunavanju s korupcijom na visokoj razini, i dalje ostaju otvorena pitanja o selektivnosti istražnih i kaznenih postupaka. Nisu provedene nikakve istrage u slučaju brojnih ponovljenih i trajnih navoda o korupciji u Gradu Zagrebu i Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, dok je mali broj pravovaljanih presuda u istaknutim slučajevima i nedostatak zapljena nezakonito stečene imovine ukazuju na to da su potrebni znatni dodatni napori da bi se postigli rezultati u ovom području. U prilog tvrdnji o selektivnosti istražnih i kaznenih postupaka u borbi protiv korupcije ide i izjava bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca kojom optužuje ravnatelja MUP-a Olivera Grbića da mu je tokom 2009. godine sugerirao da bi vladajuća stranka trebala podnositi anonimne prijave za korupciju protiv čelnika oporbe jer se anonimne prijave zaprimaju protiv članova vladajuće stranke. O ozbiljnosti ove optužbe svjedoči i činjenica da je Predsjednik RH hitno sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i izjavio da ako bi ta optužba bila točna da bi se radilo o ozbiljnom kršenju ljudskih prava, ugrožavanju ustavnopravnog poretka i ugrožavanju nacionalne sigurnosti. Nadalje, nije postignut napredak u smislu pružanja zaštite i podrške zviždačima, istraživačkim novinarima i aktivistima za ljudska prava, dok ogledni primjer pogodovanja države interesnim skupinama u Zakonu o igralištima za golf hrvatske političke elite još uvijek ne smatraju razlogom za bilo kakvu zabrinutost u kontekstu korupcije. Čini se da je ista situacija i s Ustavnim sudom, koji još uvijek nije objavio svoje mišljenje o ustavnosti Zakona, što je zatraženo od koalicije udruga civilnog društva u veljači 2009. i ponovo u listopadu 2010. Vlada je gotovo preko noći po hitnom postupku uputila izmjene Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe kojim se DIP-u daju nadležnosti nadzora godišnjeg financijskog poslovanja i godišnjih financijskih izvještaja političkih stranaka, nezavisnih zastupnika, zastupnika nacionalnih manjina i nezavisnih članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Izmjene idu u dobrom pravcu, međutim, sastav DIP-a i njegova kapacitiranost trenutno ne mogu kvalitetno odgovoriti dodatnim zadacima tako da će provedba Zakona doći u pitanje. Pozitivno je što je u kontekstu borbe protiv korupcije i sukoba interesa u političkim kampanjama Državno izborno povjerenstvo najavilo zapošljavanje tri osobe za nadzor transparentnosti financiranja predizbornih kampanja, međutim, u okviru DIP-ovih nadležnosti, potrebna je edukacija i dodatna kapacitiranost DIP-a. Pozitivno je i da su neke stranke već otvorile posebne bankovne račune, u skladu s nedavno dopunjenim Zakonom o financiranju političkih stranaka. Pri izradi Pravilnika o načinu vođenja evidencija i izdavanja potvrda o primitku dobrovoljnih priloga (donacija) i članarina, 26 izvješćima o primljenim donacijama za financiranje izborne promidžbe i financijskim izvješćima za financiranje izborne promidžbe Ministarstvo financija je zainteresiranim udrugama civilnog društva poslala nacrt, ali u vremenskom okviru od pet dana, uključujući uskršnji vikend i jedan dan državnog praznika. Predloženi nacrt Pravilnika ne regulira na adekvatan način izvješćivanje o promidžbi u predizbornoj kampanji, jer stranke nisu dužne navesti medije, količinu medijskog prostora, kao ni utrošeni novac i dogovorene popuste. Javni razgovori s kandidatima za Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pretvorili su se u cjelodnevni nacionalni zabavni program jer kandidati u užem izboru nisu bili u stanju navesti primjere sukoba interesa. Saborski Odbor za izbor i imenovanja svejedno je prihvatio njihove kandidature jer su kandidati zadovoljili sve formalne uvjete. Već inzistiranje na formalnim zahtjevima (npr. fakultetsko obrazovanje, radni staž) bez zahtjeva u vezi specifične stručnosti ili iskustva u razotkrivanju ili borbi protiv korupcije i sukoba interesa smatramo problematičnim. Stoga smo zaključili da se kompetencije i neovisnost članova Povjerenstva ne smatraju relevantnim kriterijima te da svrha Zakona o sprječavanju sukoba interesa ponovo neće biti zadovoljena. Nije odgovoreno ni na naš zahtjev u vezi izmjena u postupku glasanja u samom Povjerenstvu kako bi se odluke donosile dvotrećinskom većinom. Članovi Povjerenstva bit će izabrani voljom saborske većine te postoji mogućnost da Povjerenstvo neće biti neovisno u svom radu. Kodeks savjetovanja za zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata u većini slučajeva se ne primjenjuje. Pozitivna iznimka je postupak konzultacija pri donošenju Kaznenog zakona što se ponajviše pripisuje inci- IDENTITET/ BR. 155 / 2011. jativnosti radne skupine pri Ministarstvu pravosuđa. U širem kontekstu slobodnog pristupa informacijama nije došlo do promjena u političkim i administrativnim „kulturama tišine“, što je možda najbolje ilustrirano nedavnim javnim tvrdnjama premijerke kako se sve informacije o EU, uključujući one o zatvorenim poglavljima u pregovorima, mogu dobiti u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija. Jednostavni telefonski poziv besplatnom EU info telefonu Ministarstva pokazao je da će sadržaj određenih poglavlja biti objavljen po zatvaranju pregovora, dok su ponovljeni zahtjevi organizacija civilnog društva, kao i predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, za objavljivanjem dokumentacije o pregovorima i dalje ignorirani. U slučaju samog Zakona o pravu na pristup informacijama, 23. ožujka 2011. Ustavni sud je poništio novousvojene zakonske promjene jer nisu usvojene kvalificiranom većinom. Unatoč zahtjevima organizacija civilnog društva da Vlada iskoristi ovu mogućnost i poboljša Zakon u participativnom smislu te osigura adekvatni mehanizam za ispitivanje javnog interesa i usklađenost s Zakonom o tajnosti podataka i Zakonom o općem upravnom postupku, Vlada je u saborsku proceduru uputila istu verziju zakona koja je usvojena u prosincu 2010. i zatim poništena od strane Ustavnog suda iz proceduralnih razloga, a Sabor je zaključio raspravu o Zakonu u hitnoj proceduri 19. svibnja. S obzirom da je primjena trenutno važećeg Zakona o pravu na pristup informacijama pokazala da građani i dalje teško dolaze do informacija, da je žalbeni postupak, premda olakšan činjenicom da je uvedeno drugostupanjsko tijelo (AZOP), ujedno i otežan odredbama o dopunama upita (uz neuobičajeno kratak rok za dopunu), a činjenica da AZOP smije reagi- IDENTITET/ BR. 155 / 2011. rati samo na odgovore u obliku rješenja, koja tijela javne vlasti prečesto ne donose, u praksi znači produljenje postupka za najmanje mjesec dana. Stoga smatramo da zakonske promjene ponovo neće zadovoljiti zahtjeve u smislu neovisnog ispitivanja javnog interesa. Istovremeno je Agencija za zaštitu osobnih podataka, kao ovlašteno tijelo, izvijestila o provođenju Zakona o pravu na pristup informacijama u 2010., izjavivši kako je samo 22% javnih tijela predalo izvješća za 2010. iako su to po zakonu dužna učiniti, te zaključivši da zakon i dalje pati od “dječjih bolesti”, što smatramo sramotnim zaključkom sedam godina nakon usvajanja Zakona. Međutim, zadovoljni smo činjenicom da je u svom prvom izvješću kao ovlašteno tijelo Agencija ukazala na ista otvorena pitanja koja su mjerodavne organizacije civilnog društva naglašavale godinama, uključujući relevantnost podataka u izvješćima koja je pripremilo prethodno ovlašteno tijelo, Ministarstvo uprave. U tom kontekstu, priprema analitičkog izvješća s točnim i neiskrivljenim podacima i kritika umjesto pohvale za provođenje Zakona definitivno predstavljaju korak naprijed. Pravni okvir za financiranje stranaka i izbornih kampanja bit će testiran na sljedećim parlamentarnim izborima gdje će biti ključan nadzor i izvještavanje o troškovima oglašavanja. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA U području zaštite ljudskih prava u protekla je tri mjeseca došlo do određenih promjena, kako pozitivnih, tako i negativnih. Pozitivan primjer je slučaj uspostave civilnog nadzora nad policijom, gdje novi Zakon o policiji, usvojen u ožujku 2011., propisuje da pritužbe na rad policije u drugoj instanci obrađuje Povjerenstvo koje tvore jedan član Ministarstva unutarnjih poslova i dva člana imenovana od strane saborskog Povjerenstva za ljudska prava, nakon nominacija od strane organizacija civilnog 27 društva i stručne javnosti. To predstavlja znatno poboljšanje u usporedbi s nacrtom zakona kojim je bila predložena potpuna kontrola ministra unutarnjih poslova nad ovim imenovanjima. S druge strane, smatramo da odredba koja propisuje da je jedna od tri osobe u Povjerenstvu djelatnik MUP stvara situaciju očitog sukoba interesa što bi moglo dovesti do smanjene objektivnosti i učinkovitosti rada Povjerenstva. Dodatno, sa gledišta učinkovitosti, vrlo je upitno da li tročlano tijelo može osigurati učinkoviti nadzor nad radom policije s obzirom na očekivani broj predstavki građana procijenjen na temelju dosadašnjih statistika MUP-a. Jednako tako nije jasno na koji način će novi nadzor funkcionirati posebno u nadzoru mjera tajnog prikupljanog podataka provođenih od strane policije. Dodatno zabrinjava da nisu učinjeni nikakvi pomaci u izmjenama Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu kojima bi se članovima Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija omogućio neovisan i učinkovit nadzor nad radom agencija posebice ulazak i obavljanje nadzora nad Operativno-tehničkim centrom, te dala ovlast da postupaju i na vlastitu inicijativu, a ne nužno samo po pretpostavkama građana. Smatramo da izmjene Zakona o policiji kojima je cilj bio depolitizacija policije ne predstavljaju efikasan mehanizam neovisnosti policije, te da još uvijek postoji percepcija o instrumentalizaciji MUP-a u nekim političkim obračunima, o čemu svjedoči i trenutno aktualna afera potaknuta optužbama bivšeg potpredsjednika Vlade Polančeca protiv ravnatelja policije Grbića (vidi gore pod Sprečavanje i borba protiv korupcije). Po pitanju zatraženih izmjena u Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, 6. travnja 2011. Ustavni sud je poništio neke od članaka Zakona, na temelju njihove neustavnosti. Znakovito je da se u trećem Izvješću Vlade o ispunjenju obveza iz Poglavlja 23 ne spominje odluka Ustavnog suda. Ministarstvo pravosuđa je prije navedene odluke Ustavnog suda uvelo nekoliko operativnih promjena radi poboljšanja provođenja postojećeg zakona, između ostaloga i povećanjem odvjetničkih tarifa na 50% od redovne tarife. Također je sastavilo popis odvjetnika spremnih na preuzimanje slučajeva i donekle pojednostavilo obrasce za prijave. Osim ovih proceduralnih poboljšanja, Ministarstvo pravosuđa odbijalo je pokrenuti sveukupnu reviziju Zakona i uporno ignoriralo zaključke i preporuke iz stručne studije naručene od strane Centra za ljudska prava, kojima se ukazuje na potrebu revidiranja cijelog Zakona zbog sveukupnih problema implementacije, što je potvrđeno i iz drugih izvora. Takav stav onemogućio je otvorenu i smislenu diskusiju koja bi osigurala uspostavljanje mehanizma koji bi zaista omogućio pristup pravdi najosjetljivijim skupinama u društvu. Želimo naglasiti da je postupak izmjena i dopuna Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći također predviđen u revidiranom Akcijskom planu reforme pravosuđa te da cijeli proces pregovora nije značajno poboljšao pristup pravdi najosjetljivijim skupinama građana Hrvatske, izloženih siromaštvu, marginalizaciju i socijalnoj isključenosti. Nakon obvezujućeg mišljenja Ustavnog suda, Ministarstvo pravosuđa je započelo sa pripremama izmjene spornih odredbi Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći i uputilo poziv udrugama civilnog društva da sudjeluju u ovom postupku. Udruge civilnog društva uz pomoć vodećih stručnjaka iz ove oblasti izradile su prijedlog izmjena i dopuna Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći koji obuhvaća obvezujuće mišljenje Ustavnog suda, ali i preporuke iz stručne studije. Upravo je u tijeku konzultacijski proces pokrenut od strane udruga i Centra za ljudska prava kojem je krajnji cilj osiguranje podrške ovom prijedlogu mreža, organizacija civilnog društva, stručne javnosti i institucija. Po pitanju kapaciteta Ureda pučkog pravobranitelja da učinkovito nadzire stanje ljudskih prava, oformljena je radna skupina za izradu nacrta izmjena i dopuna Zakona o pučkom pravobranitelju, ali je taj postupak obilježen i proceduralnim i koncepcijskim rizicima. Zbog odbijanja predsjedavajućeg tijela, Ministarstva pravosuđa, radna skupina nije poduzela nikakve konzultacije s relevantnim zainteresiranim stranama, uključujući službene konzultacije s uredima specijaliziranih pučkih pravobranitelja koji bi se prema nacrtu prijedloga trebali pripojiti Uredu pučkog pravobranitelja. Vremenski okvir za djelovanje radne skupine je samo dva mjeseca, iako nema objektivnih razloga za tu vrstu ograničenja, koja bi potencijalno mogla umanjiti kvalitetu rezultata radne skupine. Na koncepcijskoj razini, osnaženje ljudskih i financijskih resursa bilo bi samo nominalno, s obzirom da je namjera stopiti urede specijaliziranih pravobranitelja s Uredom Pučkog pravobranitelja. Naime, ured bi dobio znatnu količinu novih obveza, što bi vjerojatno imalo neželjene posljedice na glavnu svrhu osnaženja kapaciteta Ureda pučkog pravobranitelja. Rizik stapanja postojećih ureda pravobranitelja također može dovesti do manje razine vidljivosti usluga koje postojeći uredi nude marginaliziranim društvenim skupinama, kao i niže kvalitete ostvarenja i izvješćivanja o nacionalnim i međunarodnim obvezama po pitanju ljudskih prava. U isto vrijeme, dvije nedavne nepravomoćne presude dovode u pitanje sposobnost sustava za provođenje zakona o suzbijanju diskriminacije. Naime, 2. svibnja 2011. odbačene su tužbe protiv predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i predsjednika nogometnog kluba Dinamo. Prvi je javno izjavio da „dok je on na 28 čelu HNS-a niti jedan gay neće igrati u reprezentaciji“ i da „na svu sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi“, dok je drugi rekao kako „nikada ne bi zaposlio gay nogometaša“. U jednom je slučaju sud zaključio da je zapošljavanje igrača formalno u domeni Hrvatskog nogometnog saveza, a ne njegovog predsjednika, dok je u drugom odbacivanje tužbe opravdano pravom na iznošenje osobnih mišljenja i stavova. Još je veći razlog za brigu što su hrvatski sudovi pogrešno protumačili primjer s Europskog suda pravde u slučaju C54/07 Centrum voor gelijkheid van kansen en voor racismebestrijding v. Firma Feryn NV (2008) ECR I-05187 te ga proglasili irelevantnim za tužbu. Također treba istaknuti da je Pučki pravobranitelj naredio Ministarstvu obrazovanja, znanosti i sporta, Hrvatskog olimpijskom odboru i Hrvatskom nogometnom savezu da istraže je li u navedenim slučajevima prekršen Zakon o sportu i ostali relevantni propisi, međutim nijedna od ovih institucija nije reagirala. Dodatno, dugo najavljivane izmjene Zakona o suzbijanju diskriminacije – vezane uz neprihvatljive odredbe izuzeća od diskriminacije (čl. 9, točka 9. i 10.) još se uvijek nisu dogodile a javnost je za sada u potpunosti isključena iz procesa izmjena i dopuna Zakona. U pogledu praćenja implementacije Zakona o suzbijanju diskriminacije i dalje problem predstavlja nedostupnost pravomoćnih presuda od kojih većina nije objavljena na stranicama suda. Predložene izmjene i dopune Kaznenog zakona u segmentu kriminalnih djela iz mržnje predstavljaju pozitivan primjer napretka. Međutim, popis osnova za zločin iz mržnje sveden je na rasu, boju kože, religiju, nacionalno i etničko porijeklo i spolnu orijentaciju, te ne sadrži ostale kategorije navedene u Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Istovremeno nisu predviđene nikakve promjene u smislu strože klasifikacije IDENTITET/ BR. 155 / 2011. napada na branitelje ljudskih prava, zviždače i novinare, unatoč ponovljenim zahtjevima od strane udruga za ljudska prava i novinarskih udruga. Osobito zabrinjavajuća činjenica za stanje ljudskih prava općenito, te prava na slobodu izražavanja specifično, je loše stanje medijskih sloboda koje su vrlo često ugrožene političkim interesima i interesima privatnog kapitala. Tako je primjerice Vlada propustila ugraditi u Zakon o medijima odredbu prema kojoj su medijski vlasnici pri imenovanju glavnog urednika dužni testirati i poštivati većinsku volju redakcije, te odredbu koja bi omogućila novčano kažnjavanje onih medijskih vlasnika koji ignoriraju zakonsku obvezu donošenja redakcijskih statuta, što je prema podacima Zbora istraživačkih novinara, velika većina. Iz perspektive transparentnosti, smatramo da je jako zabrinjavajuće da Vlada RH još uvijek nije objavila zatvorena poglavlja u pregovorima s EU, Akcijski plan za zatvaranje poglavlja 23, kao ni cijeli niz strateških i operativnih dokumenata vezanih uz ratne zločine navedenih u Prvom izvješću Vlade Republike Hrvatske o ispunjavanju mjerila za zatvaranje poglavlja 23. Jednako tako, puni hrvatski prijevod pravne stečevine Europske unije još uvijek nije javno dostupan. POLITIČKA PRAVA U području političkih prava, hrvatsko zakonodavstvo i dalje sprječava pravo na slobodu okupljanja i izražavanja političkih stavova pred zgradama Sabora i Vlade te nema promjena u vezi tog pitanja. Međutim, Zakon se ne provodi konzistentno. Naime, treba napomenuti da unatoč zakonskoj zabrani nekoliko prosvjednika nije uklonjeno, niti procesuirano zbog demonstracija na Markovom trgu prije početka masovnih protuvladinih prosvjeda građana. Kada su masovni prosvjedi započeli u ožujku 2011., primijenjena je znatna količina represije kako bi se prosvjedIDENTITET/ BR. 155 / 2011. nici spriječili da dođu do Markovog trga. Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o referendumu poslan je u saborsku proceduru, međutim predložene promjene ne ublažuju značajnije vrlo oštre uvjete za pokretanje inicijative za referendum od strane građana - 10% registriranih glasača mora potpisati zahtjev za organiziranje referenduma u razdoblju od 30 dana kada se radi o državnom referendumu, odnosno 20 posto glasača u roku od 15 dana kada se radi o lokalnom referendumu. S druge strane, nisu predložene nikakve revizije glasačkih popisa, iako je registriran puno veći broj glasača u odnosu na ukupni broj građana, što dodatno komplicira pokretanje referenduma od strane samih građana. Usprkos činjenici da se broj glasača po izbornim jedinicama suprotno zakonu ne podudara već neko vrijeme, Vlada je tek nedavno pokrenula debatu o izmjenama i dopunama Zakona o izbornim jedinicama. Iako su te izmjene neophodne, dolaze daleko prekasno, jer Ustav brani bilo kakve izmjene izbornih zakona godinu dana prije izbora. K tome, iako je Državno izborno povjerenstvo nadležno za nadzor financiranja izborne kampanje, te mu je hitnim izmjenama Zakona o DIP-u 20. svibnja 2011. povećan opseg posla, postojeći kapaciteti DIP-a neće biti dovoljni za kvalitetan nadzor i istrage sumnjivih slučajeva koji će se pojaviti u izbornoj kampanji. Dodatno, dolazi u pitanje i mogućnost i kapacitet izricanja sankcija u takvim uvjetima. PRAVA NACIONALNIH MANJINA U našem zadnjem mišljenju podcrtali smo znatna poboljšanja u smislu učinkovite zaštite i promicanja Ustavom zajamčenih prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj u proteklom desetljeću. Ipak, neka kritična pitanja ostaju otvorena – osiguranje ravnopravnog tretmana svih nacionalnih manjina u izbornom procesu i pravovremeno premošćivanje jaza između zakonom propisane i u stvar29 nosti nedovoljne zastupljenosti nacionalnih manjina na poslovima u državnoj i lokalnoj upravi. Oba ta pitanja već su otvorile hrvatske organizacije civilnog društva. 8. travnja 2011. Vlada je usvojila novi akcijski plan za provedbu Zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje od 2011. do 2013., koji uključuje poglavlje o zapošljavanju nacionalnih manjina, u skladu s Člankom 22 i pristupnim obvezama. Plan postavlja trogodišnji cilj povećanja udjela zaposlenika iz nacionalnih manjina u državnoj upravi s trenutnih 3.92% na 5.5% do kraja 2011., bez navođenja očekivanih poboljšanja u pokrivenosti različitih nacionalnih manjina ili naročito nezastupljenih institucija, sektora ili regionalnih i lokalnih zajednica. Treba napomenuti da je trenutno u cijeloj državnoj administraciji zaposlen samo jedan pripadnik romske manjine. Plan međutim ne predviđa bilo kakve specifične mjere za ostvarenje zadanog cilja. Opći dojam koji se stječe iz sadržaja Plana jest da prevladavaju birokratske i analitičke vježbe bez izričitog značaja za stvarna poboljšanja strukture zaposlenja u tijelima državne i lokalne uprave, koja bi se mogla postići određivanjem prioriteta za državne institucije ili jedinice lokalne samouprave, s definiranim godišnjim ciljevima. Naročito je zabrinjavajuće što je Vlada doslovno priznala da su osnovni podaci i mehanizmi nadzora za zapošljavanje nacionalnih manjina nedostatni. Nema dostupnih podataka o konkretnom sadržaju najavljenog Plana za zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u državnoj upravi, niti su vodeće organizacije civilnog društva koje predstavljaju interese nacionalnih manjina konzultirane u postupku njegove navodne formulacije. Najnovije izvješće Vlade u poglavlju VII o zastupljenosti manjina u širem javnom sektoru konstatira «da ne postoji podzastupljenost nacionalnih manjina» ne slaže sa saznanjima organizacija civilnog društva koje se bave ovim pitanjem. Nedostupnost spomenute studije u izvješću kao i nedostupnost podataka na web stranicama Vlade o tom istraživanju dovodi u pitanje zaključke instituta Ivo Pilar, koji u ovoj oblasti ima vrlo skromna iskustva. Stoga zaključujemo da nema vidljivih promjena u političkoj volji i aktivnostima prema uklanjanju postojeće diskriminacije i stvaranju prijeko potrebnih mogućnosti zapošljavanja za nacionalne manjine. Čini se da ubrzana hiperprodukcija akcijskih planova odražava Vladino shvaćanje svojih obveza u ovom području procesa pregovora o poglavlju 23. Što se tiče kontroverzne odredbe Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, usvojene 15. prosinca 2010., koja predviđa različite izborne postupke i način predstavljanja nacionalnih manjina koje tvore više ili manje od 1,5% stanovništva (tj. srpske manjine i svih ostalih), važno je napomenuti da nekoliko zahtjeva prema Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ove odredbe koje su predale različite organizacije civilnog društva i drugi akteri nije obrađeno u protekla tri mjeseca, unatoč činjenici da je Hrvatska u izbornoj godini. 11. travnja 2011. Ustavni sud je održao savjetodavnu stručnu raspravu o ovom pitanju, otvorenu i za specijalizirane organizacije civilnog društva. Sud je najavio dodatne konzultacije na nacionalnoj i međunarodnoj razini zbog nemogućnosti dogovora među sucima o prirodi problema. Zastoj u pojašnjavanju ovog visoko ispolitiziranog pitanja može ukazati na to da je Ustavni sud pod nepriličnim utjecajem vladajuće koalicije, koja je propisala kontroverznu odredbu, u korist najveće političke stranke koja predstavlja srpsku nacionalnu manjinu. Dakle, trebalo bi pronaći prikladnije rješenje za sprječavanje nejednakog tretmana različitih nacionalnih manjina u izbornom procesu i učinka istoga na njihovu stvarnu političku zastupljenost. PRAVA POVRATNIKA I ODRŽIVI POVRATAK Tijekom protekla tri mjeseca zabilježena su određena poboljšanja u uklanjanju prepreka za održivi povratak, kroz nekoliko slučajeva koji su izravno u skladu s prioritetnim mjerama predloženima od strane organizacija civilnog društva. Pozitivne promjene odnose se na bivša stanarska prava povratnika, dok određeni napredak u rješavanju 11 slučajeva nezakonitog ulaganja u imovinu povratnika nije rezultirao odgovarajućim rješenjima. Nema napretka u uklanjanju administrativnih prepreka za povratnike bez hrvatskog državljanstva, kao ni vidljivih poboljšanja u ekonomskim i socijalnim uvjetima u područjima pogođenima ratom. Prema Uredbi iz veljače 2011. pravo na kupnju državnih stanova u gradovima i općinama u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji razvrstanim u I skupinu područja posebne državne skrbi imaju i bivši nositelji stanarskog prava koji su stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca temeljem Zakona o najmu stanova. U svrhu potpunog uklanjanja administrativnih prepreka i diskriminacije, predlažemo da se rok za zahtjev za otkup stanova izvan područja posebne državne skrbi ukloni, te da se cijene stanova na cijelom teritoriju Republike Hrvatske ujednače s cijenama koje su nositelji stanarskog prava platili sredinom 1990-ih. 30. ožujka 2011. Ustavni sud je odlučio poništiti odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu, između ostalih i one koje su Vladi omogućavale privremeno oduzimanje nekorištene obradive zemlje bez znanja ili pristanka vlasnika, od kojih su mnogi povratnici i žitelji ratom pogođenih područja. 3. ožujka 2011. Vlada je također usvojila Odluku o stambenom zbrinjavanju povratnika - bivših nositelja stanarskog prava izvan područja posebne državne skrbi, kojom je otvorila novi 30 rok za podnošenje zahtjeva do 9. prosinca 2011. Ohrabrujuće je što je Vlada konačno odlučila razmotriti pitanje 11 slučajeva nezakonitog ulaganja u imovinu povratnika, kroz postojeći Prijedlog za donošenje izmjena i dopuna Zakona o područjima od posebne državne skrbi. Međutim, predloženo rješenje daleko je od prihvatljivog, jer državu stavlja u poziciju vjerovnika prvobitnih vlasnika kojima će država nadoknaditi dug prema privremenim korisnicima njihovih nekretnina a koji je nastao na temelju sudskih presuda za naknadu uloženih troškova privremenih korisnika, umjesto da preuzme punu odgovornost za naknadu svih troškova nastalih u razdoblju dok je predmetna imovina bila pod kontrolom i upravljanjem države, uključujući odluku o dodjeli nekretnina privremenim vlasnicima. Smatramo da bi Vlada trebala preuzeti punu odgovornost za naknadu štete i naknadu za duljinu postupaka, kao i sve sporove s bivšim privremenim korisnicima. Istovremeno bi trebalo zadržati postojeći prijedlog odredbi Zakona o PPDS-u koje vlasnicima omogućuju prijenos vlasništva nad nekretninama koje su bile obuhvaćene Zakonom o privremenom oduzimanju i upravljanju imovinom na državu, u zamjenu za drugu nekretninu. Vlada je u ovom prijedlogu propustila definirati da se treba raditi o zamjeni nekretnina ekvivalentne vrijednosti, procijenjene u skladu s vrijednosti u vrijeme prvobitnog korištenja, prije ratnih razaranja i štete koja je nastala zbog neodgovornog upravljanja od strane Vlade. Sporazum i prihvaćanje fer rješenja problema nezakonitog ulaganja u imovinu povratnika predstavlja hitno pitanje, s obzirom na činjenicu da je predloženi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima od posebne državne skrbi na dnevnom redu trenutnog zasjedanja sabora, koje završava 20. svibnja te bi se trebao usvojiti u skraćenoj, hitnoj IDENTITET/ BR. 155 / 2011. proceduri. Osobito je zabrinjavajuće da najavljene izmjene Zakona o strancima još nisu usvojene, jer bi one trebale osigurati stalni boravak povratnicima bez hrvatskog državljanstva koji se vraćaju u Republiku Hrvatsku sukladno programu povratka, obnove ili stambenog zbrinjavanja, što bi im omogućilo pristup socijalnim pravima, primitak u hrvatsko državljanstvo i punu reintegraciju. U trećem Izvješću Vlade u mjerilu Povratak izbjeglica izneseni su brojni statistički podaci o povratku, stambenom zbrinjavanju i obnovi koji, međutim, nisu dostupni na internetskim stanicama resornog ministarstva što ozbiljno utječe na transparentnost rada istog. Premda se u izvješću ukazuje da je statističko praćenje unaprijeđeno i precizno, izneseni statički podaci su ipak manjkavi što ilustriramo na primjeru broja stambeno zbrinutih izvan područja posebne državne skrbi. Prema izvješću stambeno je zbrinuto 1396 obitelji što predstavlja trećinu od ukupnog broja zaprimljenih zahtjeva za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi, ali se ne iznose podaci što je s preostalih dvije trećine zahtjeva. U Izvješću se također opisuju novo uvedene mjere i u tom kontekstu iznosi podatak da je zaprimljeno 610 zahtjeva za otkup stanova izvan područja posebne državne skrbi. Potrebno je istaći da su potencijalni kupci zahtjeve popunili ne znajući niti približnu cijenu stana, a najviše zbog toga da ne bi propustili rok koji je godinu dana. Premda je od donošenja odluke (rujan 2010) proteklo 8 mjeseci i zaprimljeno 610 zahtjeva, prema našim saznanjima još nije realiziran niti jedan otkup stana izvan područja posebne državne skrbi. PROCESUIRANJE RATNIH ZLOČINA I SURADNJA S HAAŠKIM SUDOM U skladu s našim ključnim zahtjevima u području procesuiranja ratnih zločina, prijedlog izmjena i dopuna Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda, usvojen u Saboru 6. svibnja, smatramo poboljšanjem. Naime, prema tim promjenama, županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu dobit će (isključivu) jurisdikciju u novim slučajevima procesuiranja ratnih zločina. Sudovi nadležni po Za- ►►►ORGANIZACIJE CIVILNOG DRUŠTVA KOJE SU SUDJELOVALE U IZRADI MIŠLJENJA: B.a.B.e. – Budi aktivna Budi emancipirana, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za mirovne studije (CMS), Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), GONG, Zelena akcija, LGBTIQ Hrvatska, Pravo na grad, Srpski demokratski forum (SDF), Transparency International Hrvatska i Zbor istraživačkih novinara Hrvatske (ZINH), uz doprinos za određena pitanja od strane Udruge žena Romkinja Bolja budućnost, Bošnjačke nacionalne zajednice za Zagreb i Zagrebačku županiju te Inicijative mladih za ljudska prava IDENTITET/ BR. 155 / 2011. 31 konu o kaznenom postupku i dalje će biti nadležni za slučajeve započete prije nego što je ovaj zakon stupio na snagu, ali uz mogućnost da predsjednik Vrhovnog suda, na prijedlog Glavnog državnog odvjetnika, odobri prijenos određenih slučajeva na jedan od četiri navedena županijska suda. Osim toga, promjene omogućavaju korištenje dokaza prikupljenih od strane Haaškog suda u domaćim sudskim postupcima, ako su prikupljeni u skladu sa Statutom i Pravilima o postupku i dokazima Haaškog suda. Ako u potpunosti zažive ove bi izmjene mogle imati snažne pozitivne učinke. S druge strane, smatramo da još uvijek zanemareno pitanje naknade štete zbog usmrćenja članova uže obitelji kao i neriješeno pitanje parničnih troškova u takvim postupcima predstavljaju zapreku uspostavljanju vladavine prava. Stoga ostajemo pri zahtjevu da država smjesta uspostavi pravni mehanizam u skladu s UN-ovim standardima za naknadu ratne štete. Na kraju, Vladinu, pa čak i Predsjednikovu, reakciju na nepravomoćnu presudu u slučaju protiv Gotovine, Čermaka i Markača smatramo negativnom i uznemirujućom promjenom nakon objave našeg Zajedničkog mišljenja u veljači. U svojim su izjavama otvoreno kritizirali presudu i u tom smislu ugrozili načelo vladavine prava te neovisnost pravosuđa. U ovim nedavnim događajima vidimo propuštenu priliku hrvatskih političkih elita i šire javnosti da započnu proces suočavanja društva s prošlošću i utvrđivanja svih činjenica o ratnim zločinima. Iz perspektive vladavine prava, naročito je zabrinjavajuće što su dovođene u pitanje pravno utemeljene radnje bivšeg predsjednika Mesića u suradnji s Haaškim sudom, dok je Vlada čak i najavila, pa tek naknadno povukla, istragu o slučaju dostavljanja transkripata Haaškom sudu. ■ Borovo - dvadeset godina posle Zgrada opštine Borovo, dve zastave jedna pored druge ŽIVOT POD HIPOTEKOM Iako su od krvavih događaja u Borovu 2. maja 1991. godine i neformalnog početka rata na prostorima bivše Jugoslavije protekle dve decenije, opština Borovo i njeni stanovnici i dalje žive s hipotekom onoga što se u njihovom mestu dogodilo pre tačno 20 godina Piše i foto: DRAGANA ZEČEVIĆ 32 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. “ Taj datum, 2. maj 1991. godine je jedan nesrećni događaj koji Srbi nisu izazvali i smatram da je, zaista, jedna takva etiketa i hipoteka nametnuta ovom mestu potpuno nezaslužena. Svedoci smo da se još uvek pokreće pitanje odgovornosti za te događaje što jasno dovodi do određenog nemira i nesigurnosti naših građana. To pitanje se iz određenih političkih razloga ne zatvara, čime smo veoma nezadovoljni“ ističe Danko Nikolić, predsednik Opštinskog veća i Veća srpske nacionalne manjine opštine Borovo. „Iako su neke optužnice primenom Zakona o opštem oprostu obustavljene, sad se po nekom drugom osnovu ljudi terete zbog teških ubistava i drugih krivičnih dela, a to bi svakako i po zakonu, ako i postoji neka odgovornost, moralo pasti u zastaru““ kaže ovaj diplomirani pravnik. Po rečima našeg sagovornika odgovornost za događaje od 2. maja 1991. snose ekstremne grupe hrvatskih nacionalista. „ Istorija će pokazati koji su to ljudi, već su neka svedočenja u tom pravcu, s vrlo visokih državnih funkcija. Zna se da su to ljudi kojima nije odgovarao mir na ovim prostorima. I načelnik osječke policije Josip Rajhl Kir je stradao jer se zalagao za mir. On je naišao na otvorena vrata u našem mestu, ali su drugi hteli da se problem još više radikalizuje, što se i dogodilo“, priča Nikolić. Napominje da se nakon svakog slučaja procesuiranja hrvatskih vojnika i oficira od strane domaćih sudova ili Haškog suda pokušava napraviti nekakva ravnoteža u krivici tako da hrvatska javnost očekuje da se optuži i neko sa srpske strane. „Sigurno je da takvi postupci ne dovode do smirivanja situacije jer su usmereni na zastrašivanje, možda ne toliko u pravcu iseljavanja, već u smislu da se ljudi koji su otišli iz Borova ne vraćaju jer nikada nisu sigurni da li će biti optuženi i krivično gonjeni“ smatra Nikolić. Dodaje da bi svaka razumna politika morala staviti tačku na to pitanje jer i s vremenskim protokom dolazi do pravnih barijera za krivično gonjenje, a pogotovo tamo gde nema činjeničnog osnova. „Siguran sam da se ovde ne radi o ratnom zločinu već je to zapravo jedan nesrećni slučaj gde su, nesrazmernom intervencijom hrvatskih policijskih snaga, zaista bili ugroženi životi ljudi koji su ovde živeli do tada, na jedan miran način“ mišljenja je naš IDENTITET/ BR. 155 / 2011. „Moramo biti realni, ako je neko kriv neka odgovara, ali ja kao Srbin ne želim da snosim nikakvu kolektivnu krivicu“, kaže Tihomir Jakovljević, direktor najveće škole u RH na manjinskom jeziku i pismu koju pohađa 315 učenika u okviru nastave na srpskom jeziku i pismu, po tzv. modelu A sagovornik. Što se tiče uslova života u ovoj opštini oni su po Nikoliću svakako unapređeni i to u velikoj meri. Borovo je danas jedno moderno i urbano mesto. Stvoreni su uslovi za jedan pristojan život, sa svim objektima komunalne infrastrukture. Međunacionalni odnosi su zadovoljavajući, bez incidenata na nacionalnoj osnovi i svako može slobodno da ističe svoja nacionalna obeležja i čuva svoju tradiciju i običaje. LICE I NALIČJE ISTINE Teret događaja od pre 20 godina oseća i Duško Drobić, zamenik borovskog načelnika i predsednik Opštinske organizacije SDSS-a. „Stariji građani, sigurno je, nose jedan deo te hipoteke, događaja iz 1991. godine, iako smo mi kao političke strukture sve učinili i činimo od 1997. i mirne reintegracije do danas, da tu hipoteku skinemo. Međutim, nakon poslednjih događaja, hapšenja, privođenja i ispitivanja ljudi, imam osećaj da još nosimo taj veliki teret“ uveren je ovaj Borovac. Mišljenja je da je mladim ljudima, koji su pre 20 godina bili deca, iako su danas mahom bez posla, donekle lakše, bar kada je u pitanju teret rata i događaja od pre 20 godina. Drobiću kao i većini meštana Borova naročito smeta što se Borovo u medijima danas spom33 inje isključivo u negativnom konteksu, u svetlu događaja iz 1991. godine, kao Borovo Selo, iako se ovo mesto i pre rata, a i danas zove Borovo. „Meni lično smeta. U Borovo sam došao davne 1970. godine. Za mene je to uvek bilo Borovo. Međutim, taj naziv hrvatska strana koristi kako bi bili obeleženi, da svako zna gde je to mesto i šta se u njemu dogodilo pre 20 godina. Borovo ove godine proslavlja 780 godina svog postojanja i oduvek je bilo Borovo, nikad Borovo Selo.“, kaže Drobić. Zamenik borovskog načelnika osvrnuo se i na krivične prijave i optužnice podignute ovih dana protiv bivših i sadašnjih meštana Borova, zbog navodnog ratnog zločina, te privođenje u policiju na informativne razgovore većeg broja meštana. Kao legalista zalaže se da se to prepusti pravosuđu, ali smatra da je u ovoj državi pravosuđe pod uticajem politike, podsećajući da se isti scenario ponavlja iz godine u godinu. „Svake godine prilikom dolaska u Borovo 2. maja hrvatski zvaničnici obećaju da će istražiti događaje od pre 20 godina i procesuirati krivce. Tako je bilo i ove godine. Kao čovek mogu reći da postoji i lice i naličje događaja od pre 20 godina, ti događaji se tumače jednostrano što nije dobro jer neće dovesti do istine i zajedničkog Duška Drobića, zamenika načelnika opštine Borovo i predsednika Opštinske organizacije SDSS-a Borovo, kao i većinu meštana Borova, naročito smeta što se Borovo u medijima danas spominje isključivo u negativnom konteksu, u svetlu događaja iz 1991. godine, kao Borovo Selo, iako se ovo mesto i pre rata, a i danas zove Borovo „Ovde se ne radi o ratnom zločinu već je to zapravo jedan nesrećni slučaj gde su, nesrazmernom intervencijom hrvatskih policijskih snaga, zaista bili ugroženi životi ljudi koji su ovde živeli do tada, na jedan miran način“ – smatra Danko Nikolić, predsednik Opštinskog veća i Veća srpske nacionalne manjine opštine Borovo 34 života, ne samo u Borovu već na čitavom području Republike Hrvatske“ mišljenja je naš sagovornik. TRAJNO OBELEŽENI Meštani Borova danas nerado govore o tim događajima, ali ne iz razloga, kako to zlurado tumače hrvatski mediji, što u Borovu vlada zavet ćutnje, već o tome ne govore iz straha. „Većina Borovaca okrenuta je budućnosti. Jedan deo ljudi, sigurno je, o tome ne želi da govori iz straha jer danas svako može biti priveden na saslušanje i ispitivanje, bez obzira da li je 2. maja 1991. godine bio u Borovu. Dovoljno je nekoga prokazati imenom i prezimenom“ ističe Drobić. Dodaje da su Borovci danas okrenuti radu i stvaranju bolje budućnosti. Lokalne vlasti, uverava nas Drobić, čine sve što je u njihovoj moći kako bi u Borovo doveli ulagače, s ciljem zapošljavanja lokalnog stanovništva koje danas uglavnom živi od poljoprivrede, stočarstva i zanata. Uz one malobrojne srećnike, zaposlene u državnim službama većina zaposlenih Srba u Borovu i na vukovarskom području obavlja najteže i najslabije plaćene poslove, kao tekstilci, obućari i građevinski radnici ili rade, a ne primaju platu, iako među njima ima i onih s fakultetskim diplomama. Drobić se nada da će u idućih godinu ili dve uspeti u svojoj nameri, s obzirom na interes potencijalnih ulagača. Prioritet je izgradnja kanalizacije što je takođe jedan od preduslova za dolazak investitora na područje ove opštine. Ljudi u Borovu su po rečima našeg sagovornika okrenuti egzistenciji, borbi za goli život jer uz visoku stopu nezaposlenosti na istoku Hrvatske, u ovoj krizi svakodnevno ostaju i bez posla. „Mi smo opština koja ispunjava sve svoje obaveze, u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, ali tražimo i svoja prava i tako ćemo raditi i dalje. Samo tako ćemo jednog dana skinuti tu hipoteku i teret s leđa Borovaca i biti ravnopravni građani ove države“ poručuje Drobić. Podseća da prema popisu iz 2001. godine u Borovu, nastanjenom većinskim srpskim življem, živi 5.360 stanovnika. Nada se da će i nakon ovogodišnjeg popisa ta brojka biti približno ista. Od našeg sagovornika saznajemo i da je od 1991. godine do danas iz Borova otišlo oko hiljadu ljudi, u potrazi za boljim životom. Iako nema trajnog povratka veliki broj ovdašnjih Srba koji danas žive u Srbiji, Norveškoj, Velikoj Britaniji ili Irskoj ne zaboravlja stari zavičaj koji povremeno obilaze, najčešće za vreme novogodišnjih praznika i seIDENTITET/ BR. 155 / 2011. Borovo - dvadeset godina posle Spomenik 12-rici hrvatskih policajaca u centru mesta koji su poginuli u Borovu 2. maja 1991. godine zone godišnjih odmora. MLADI I BUDUĆNOST BOROVA Zoran Kojić je 27-godišnji većnik koji se bavi humanitarnim radom. Za sebe kaže da je mladi čovek koji u ovoj opštini traži perspektivu i mogućnost da uzdržava svoju porodicu, da radi i da se razvija u skladu s realnim mogućnostima, čiji prosperitet je uslovljen 20-godišnjom agonijom nerealne prezentacije događaja koji nas okružuju i pritiscima javnosti koja nije uvek objektivna i dobronamerna i nema interes za raščišćavanjem događaja od pre 20 godina. „Smatram da je neophodno da se to jednom raščisti, ali na zaista realan način, ako je potrebno i pred međunarodnim institucijama jer smatram da će naš prosperitet i dalje biti ugrožen, ne samo u ovih 20 godina već možda i sledećih 20 godina, ukoliko istina ne izađe na videlo“ priča naš sagovornik. Ukoliko se to ne dogodi, to će po mišljenju ovog mladog čoveka biti najveći teret i problem za ostanak i opstanak Srba na ovim prostorima. A da je tako i da suživotu na ovim prostorima svakako ne doprinosi to što mediji raspiruju najniže strasti, svedoči i sledeći primer. Meštane Borova je ovog maja šokirala izjava i govor mržnje jednog od učesnika ovogodišnje komemoracije u Borovu, koji je hrvatskoj javnost i građanima Hrvatske IDENTITET/ BR. 155 / 2011. poručio da, ako slučajno automobilom prolaze kroz Borovo stisnu gas i da se nikako ne zaustavljaju u ovom mestu. Kao da su Borovci divljaci i kanibali, a ne pristojni ljudi i dobri domaćini, spremni da ugoste svakog pa i putnika namernika. Uprkos velikom broju vojske i policije tog 2. maja, na komemoraciji kod spomenika poginulim hrvatskim policajcima, u neposrednoj blizini Osnovne škole Borovo, nastava je normalno organizovana. „Taj dan je protekao u jednom pristojnom, normalnom, civilizovanom okruženju i nikakvih provokacija nije bilo, ni s jedne strane“, ističe direktor škole Tihomir Jakovljević, Dodaje da su deca još mala i ne znaju šta se dogodilo na taj dan pre 20 godina, a da će oni stariji još godinama nositi tu hipoteku. „Moramo biti realni, ako je neko kriv neka odgovara, ali ja kao Srbin ne želim da snosim nikakvu kolektivnu krivicu“, kaže direktor najveće škole u RH na manjinskom jeziku i pismu. Borovsku školu danas pohađa 315 učenika, u okviru nastave na srpskom jeziku i pismu, po tzv. modelu A. Tradicija školstva u Borovu je duga i seže u drugu polovinu 18. veka. Ove godine u Borovu se obeležava 75-ta godišnjica, kako je napravljena sadašnja škola koju je sagradio Toma Maksimović, generalni direktor fabrike „Bata“. S radom je počela 35 1936. godine, kao jedna od najmodernijih škola u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Direktor Jakovljević podseća da je 2006. ova obrazovna ustanova obnovljena sredstvima resornog ministarstva. Škola je dobro opremljena, ima stručni kadar i dobru saradnju sa lokalnom samoupravom, Vukovarsko-sremskom županijom i državnim vlastima. Jakovljević je izrazio zadovoljstvo što će od ove jeseni u školske klupe po prvi put sesti i 44 đakaprvaka. To je u odnosu na lanjskih 35 prvačića, povećanje za više od 20 odsto. Opštinsko veće opštine Borovo nedavno je dalo saglasnost Osnovnoj školi Borovo da u svom nazivu pored latiničnog pisma koristi i ćirilično. Radi se o zakonskoj proceduri koja prethodi postupku zvanične registracije škole na srpskom jeziku i pismu, što u praksi ova obrazovna ustanova i jeste, iako taj proces traje još od mirne reintegracije. „Mi samo tražimo da se zakonski i pravno legalizuje ono što se od 1997. već radi, a to je da i zvanično dobijemo registraciju u Trgovačkom sudu i Ministarstvu, kao škola srpske nacionalne manjine u kojoj se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Mi se nadamo, postoje naznake, iako su postojale i ranije, da će se taj proces koji traje 14 godina konačno završiti, u najskorije vreme“ uveren je naš sagovornik.■ zona zabranjenih letova Stijene i kamenje na cesti Bjelopolje - Lapac Ne idite novom cestom u Lapac ako vam je život mio Lapčanima je svejedno hoće li cesta od Korenice do njihovog mjesta, čiji su posljednji metri asfalta položeni još u oktobru mjesecu prošle godine, biti otvorena uoči samih izbora ili nešto prije toga. Tko će je otvoriti i hoće li uopće biti svečnog otvaranja. Ovog momenta im je najvažnije da prežive vožnju po njoj dok se to ne dogodi Piše i foto: MILAN JAKŠIĆ 36 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. S Putokaz u Bjelopolju o zabrani prometa novom cestom premajući sa prijateljem posjetu Donjem Lapacu čovjek kojeg smo tamo nazvali reče nam kako do tog mjesta možemo novom cestom. Prvi puta smo to tada čuli. Nije nam u prvi mah bilo jasno da nije bilo svečanog otvaranja. Pa nigdje političari ne vole presjecati vrpce kao u takvim prilikama - dovodeći svoj interes u sklad sa kultnim odnosom čovjeka prema automobilu i općenacionalnom važnošću kakva se daje auto-putevima ili lokalnim značajem kakav imaju obične ceste. Pomislih kako je možda za naše prilike jedan uobičajeni propagandni refleks konačno popustio pred nečim što naprednije zemlje smatraju poslom kao što je svaki drugi posao, nemajući po njegovom završetku potrebe za svečarskim makazama. Posljednji metri asfalta na cesti Korenica, tj. Bjelopoplje – Donji Lapac postavljeni su u oktobru mjesecu prošle godine. Nastojeći da što bolje razumijem nešto što me je IDENTITET/ BR. 155 / 2011. svakako ugodno iznenadilo sjetio sam se jednog od prošlogodišnjih putovanja u Ljubljanu kad sam neočekivano naletio na dovršenu posljednju dionicu auto-puta između glavnog slovenskog i hrvatskog grada – od Novog mesta do Trebnja. Nisam primijetio u slovenskim medijima, koje redovno pratim, da je bilo tko po završetku tog cestovnog bajpasa posebno slavio takvu operaciju. Posljednji zahvat na vertikalnom slovenskom putnom krvotoku prihvaćen je tamo kao nešto što je razumljivo samo po sebi. Pod utiskom da se vjerojatno nešto slično dogodilo i u Hrvatskoj, opuštenije nego obično krenuli smo na put u rodnu Liku. SLIJEPO CRIJEVO Lapac mi je na takvim putovanjima uvijek bio najveći problem. Do tamo je najbolja cesta preko Gračaca i Srba, ali je najdalja. Od Udbine direktno do Lapca je makadam. Od Mazina do Lapca rupa je na rupi. Sve do dovršetka najnovije najkraća je bilo preko Bihaća. Samo 37 što tamo treba dva puta prelaziti granicu. Žurili smo prema Lapcu osjećajući veliko olakšanje zbog toga što taj prelijepi dio Like neće više biti slijepo crijevo koje su mnogi rađe zaobilazili nego mu prilazili. Znali smo otprilike kako izgleda kraj kroz koji prolazi nova cesta. Ravni dio koji vodi do Frkašića vidi se sa ličke magistrale nešto poslije Korenice pa sve do zadnjeg prijevoja pred Krbavskim poljem, a potom slijedi brdoviti i šumski predio o kojem sam još kao dijete slušao nadahnute utiske svojih roditelja iz jedne od ratnih godina kada su upravo kroz te šume kao skojevci stigli u to selo na nekakvu konferenciju. Do jučer bogu za leđima, a sada kao na dlanu – Lapac kao cilj našeg puta nikad nam nije bio bliži kao tog dana. Kad li... U Bjelopolju 100 metara pred raskršćem iz kojeg vodi nova cesta prema Lapcu neugodno iznenađenje. Prekrižen putokaz za to mjesto. Kao i onaj na samom raskršću. Ne možemo vjerovati da smo pogrešno informirani. Možda se u međuvremenu nešto dogodilo, najprije je cesta bila otvorena pa onda zatvorena? U obližnjoj gostionici gdje smo otišli provjeriti naše uvjerenje da ćemo do Lapca kraće putovati nego što je ranije bio slučaj rekoše nešto čemu smo se najmanje nadali – prolaz je zabranjen ali možete tamo ići jer svi tom cestom voze i nitko do sada nije platio kaznu. Vani sretosmo još jednog mještanina Bjelopolja pa i njega upitasmo jel’ to neko zaboravio skinuti flaster sa putokaza? I on nam reče kako možemo tom cestom bez obzira na znakove zabrane. Obadvojica su nas također upozorili da pazimo na odrone u njezinom brdovitom dijelu. CESTA SMRTI Na trenutak nismo znali šta da radimo. Ali izvukosmo se iz pravne i moralne dileme u koju smo upali tako što smo sami sebi zadali novinarski zadatak čiji je cilj otkriti zašto se tom cestom smije voziti bez obzira što je to zabranjeno. Dali smo si pravo koje si znadu dati novinari na ratištima kada zbog profesionalne znatiželje prelaze liniju opasnosti bez posljedica od strane onih koji su im to zabranili. Na taj način smo nekako sami pred sobom uspjeli opravdati ovo kršenje propisa i krenuli u priču koja nije bila planirana već nam na izvjestan način nametnuta. Krenuli smo u neizvjesnost i nakon nešto više od 10 kilometara na uzbrdici stali pred slijedećim znakom zabrane prolaza. Možda su ga danas stavili pa to nisu znali ljudi iz Bjelopolja sa kojima smo razgovarali, prvo je na što smo pomislili. Odlučili smo vratiti se nazad i još jednom provjeriti o čemu se tu radi. Već nakon nekoliko stotina metara naišli smo na parkirani automobil pored ceste i upitali vlasnika vozila za znak koji nam se ispriječio na prvoj većoj uzbrdici. Odgovorio nam je isto kao i Bjelopoljčani: «Samo idite, ništa ne brinite. Jedino pripazite na odrone». Moj prijatelj pritisnu na gas i nastavismo putovanje. Cesta je bila vijugava i rijetko posuta kamenčićima. Prošli smo prilično oštar zavoj... Kad li... Opet iznenađenje, mnogo gore od onoga sa bjelopoljskog raskršća. Pred nama gomila velikog kamenja. Lijepo se na crvenoj zemlji vidi jarak po strmini koji ja masa teškog materijala istrugala sručivši se na asfalt. Pošto su pred nas iz istog tog ljevka vrcali manji kamenčići krenusmo oštro u rikverc... Kad li... Ruuuummm! Iza nas se prelomi ogromna stijena. Udarivši u asflat pukla je na nekoliko dijelova. «Ajme meni šta je ovo», zavapih, a moj prijatelj mi panično odgovori: «Klopka, Znak zabrane prometa na cesti Bjelopolje - Lapac zasjeda...!» Neki novi gerlici. Kamenje ispred, kamenje iza nas. A odozgo juri «tamić». Kad je vozač ugledao mišolovku u kojoj smo se našli nagazi na kočnicu koja ga odnese ustranu jer je naletio na sitne kamenčiće klizave kao led zbog njihovog grupnog kotraljanja pod kotačima. BJEŽ’MO ODAVDE! Izlazim van da to snimim a prijatelj mi viče: «Je si li lud. Bježimo odavle». Nisam mogao odoljeti da ne ovjekovječim muku ličku na jednom infrastrukturnom objektu, kako političari vole reći za veće poslove kad si žele pripisati predizborne zasluge izmjerene sfaltiranim kilometrima. Brzo smo shvatili u čemu je problem. U žičanim mrežama. Ili ih uopće nema na strminama od kojih se kamenje može odlomiti maltene rukom, ili su zakačene ali ne mogu izdržati silni pritisak koji sa lakoćom probija slabašnu vezu između dna mrežaste zapreke i betonskih utega čiji je zadatak podvijanje mreže na njezinom koncu kako kamenje ne bi završilo na cesti. Lapčani i njihovi gosti svaki dan voze slalom po brdovitom dijelu odavno željene ceste i nose pri tom glavu u torbi... Sretni valjda što više ne moraju okalavati silna prostranstva kako bi se povezali sa svijetom. Hrvatske opozicione stranke smatraju da se sa otvaranjem ceste, tj s dovršenjem još 10 posto posla na njoj, već mjesecima odugovlači 38 kako bi je vladajuća stranka i njezin srpski koalicioni partner otvorile pred same izbore. Kažu isto tako da je na ovoj cesti dopuštena vožnja automobilima tamo gdje je to službeno zabranjeno kako se mještani tog dijela Like ne bi previše propitkivali otkud od oktobra mjeseca prošle godine takav zastoj u radovima – iz čega slijedi da se ovdje vozačima gleda kroz prste valjda zbog nagomilane pare koja ipak negdje mora provaliti, obično tamo gdje je put do zraka najkraći. Jer negdje je moralo prošišati i nezadovoljstvo Lapčana tako dugom izolacijom. Prozvani im, medjutim, spominju visoke cijene gradnje. Veliki porast cijena čelika od kojeg se prave mrežaste žice za zaštitu od odrona. Slab angažman SDPove vlasti u samom Lapcu na tom poslu. Upozoravaju da svi građani moraju poštovati saobraćajne propise bez obzira kakve frustracije imali itd. Ali Lapčanima je, takav smo utisak stekli razgovarajući s njima, ovog momenta potpuno svejedno voze li kraćim putem nego ikada ranije do ostalih dijelova Hrvatske na vlastitu odgovornost ili odgovornost nekoga drugog. Hoće li cesta biti otvorena pred izbore ili nešto prije toga. Također i tko će otvoriti cestu, te hoće li uopće biti svečanog otvaranja. Mnogo im je važnije preživiti vožnju po njoj dok se to ne dogodi.■ IDENTITET/ BR. 155 / 2011. urbana lobotomija NADNARODNI HEROJI A sada malo o onima koji natežu svojih pet minuta slave istovremeno natezajući cjelokupnu naciju za nos, ili za još nešto gore (ili dole), o nakaradama sklonim samoisticanju i žrtvama nesretnog spleta okolnosti koji preko noći postaju nacionalni heroji istovremeno nasmijavajući i rastužujući naciju koja prosto obožava ove kvazi junake našeg doba Piše: DUNJA NOVOSEL Poznato je, čak i onima koji jedva uspiju locirati Hrvatsku na zemljovidu, a kako ne bi bilo onima koji ovdje žive, da je naša domovina, zbog burne i trnovite prošlosti, prkosa, talenta da prevrće iz šupljeg u prazno i istovremene težnje da živi na nivou, ili makar na van prikaže to isto, a možda i zbog geografske širine, broja sunčanih sati, crljenice u Istri ili čak i možda nekakve magične ljubičaste prašine koja se noću, dok spavamo, s nekog oblaka prosipa po ovim tlima, pa tu čuda niču, Bogom dani prostor za uzgajanje prvaka i narodnih heroja. Gotovo da ne prođe par mjeseci, pa da neki naš sportaš ne osvoji neki važan turnir, kup, prvenstvo, ne postavi novi rekord, pa da čitava nacija izađe na ulice trubiti i razdragano mahati zastavicama. Međutim, pored Janice, Ivice, Gorana, Ljube, Blanke, ima ih, da ne nabrajam, postoje i oni koji su narodni heroji postali bez višegodišnjeg ustajanja u šest, tri treninga dnevno, krvavih žuljeva, lišavanja svih oblika privatnog života i trpljenja ogromnog pritiska, suočavanja sa jačim protivnicima i porazima, nemilosrdnim novinarima...postoje eto ljudi, koji su samo iznikli odnekuda, preko noći proslavivši ime kupnjom neke propale firme, hotela ili brodogradilišta, napisavši roman u obliku intimne ispovijedi starlete i žene nogometaša, izvedbom nekog liveperformancea na ulici koji podrazumijeva, recimo, besposleno sjedenje na kauču i vezenje goblena nasred nekakvog trga, ili recimo snimivši promo singl koji se sastoji samo od imbecilnog refrena i puno sisa i guzica na ekranu, ili javnim priznavanjem ili makar navođenjem na zaključke o vlastitoj homoseksualnoj orijentaciji pred nacijom, pa pravljenje biznisa iz svega toga, ili mijenjanje slavnih i lovom podfutranih bračnih partnera i priležnica... Mogli bismo sada tu raspravljati tko su junaci, a tko antijunaci, ali činjenica je da im se daje ogroman medijski prostor i da svi bruje o njima, da su oni, svojevrstan establišment, bez IDENTITET/ BR. 155 / 2011. ikakvih konkretnih zasluga, dostignuća, obrazovanja, kulture, ali eto, tu su. Svatko od njih, od Nives Celzijus preko Željka Keruma do Modnog Mačka (pomozi Bože. Modni mačak. Mačak!!!) već dobrano nateže i zlorabi svojih 5 minuta slave. S druge strane, oni mladi matematičari i fizičari dobiju (ako!) svojih dve i pol minute u Dnevniku, ako na dnevnom rasporedu nije bilo odveć islamističkog terorizma i crne kronike te priprema za papinski dolazak, znači usnime ih sa povratka s neke olimpijade (i opet: ako!), usput spomenuvši kako precizno i marno djeluje mlade hrvatske sive stanice, ne spomenuvši čak ni imena mladih genijalaca nego ih trpajući tako sve na jedan kup. Da bi bio cijenjen i ispoštovan narodni heroj, trebaš dakle biti sportaš, nakarada sklona samopromicanju, mistik (e, da! Njih sam zaboravila. Mistici, vračevi, proroci, vorloci. Narod ih obožava!) ili....žrtva. žrtva nesretnih okolnosti. Pa još ako si k tome branitelj. Pa još ako te čope na graničnome prijelazu dok mirno, ne sluteći ništa, ideš po špeceraj. Pa te pošalju u Zenicu na promjenu klime. Pa se cijela Hrvatska, na čelu sa Vladom i hrvatskim veleposlanstvom u BiH digne na noge i traži pravdu za Tihomira Purdu, a njegove slike osvanu na šajbama osobnih automobila tik uz već izblijedjelu sliku generala Gotovine...tako se eto rađaju nacionalni heroji. Nema tu ništa nova, zasjao je kao komet u noći, svi su danima brujali samo o Purdi, digla se prašina, oslobođen je optužnice za ratne zločine, koja mu je došla kao veliki šok i neslana šala istovremeno, našao se čovjek u neprilici, ostao zabezeknut...ali najvažnije je da se vratio svojim najmilijima i da sada mirno, daleko od sve te halabuke, može pecati uz Dunav, što mu je omiljena relaksacija. Zašto sada pišem o Purdi, kada se u međuvremenu rodilo pregršt novih narodnih heroja?! E, pa zato što mu jedan drugi heroj, najveći od najvećih, ne dozvoljava da se povuče u osamu i da narod zaboravi čime nas je i 39 kako ovaj vukovarski vitez zadužio. (Čime nas je zadužio?! Pa probudio je u nama osjećaj solidarnosti i međupripadnosti!! To je svojedobno uspjelo samo Davoru Šukeru i papi Ivanu Pavlu Drugom). Zdravko Mamić, Don Kihot zagrebačkih modrih, nakon što je istjerao iz kluba trenera Vahida Halilhodžića, uz, kako se čini, neko spominjanje majke, ( i sad se čeka vjerojatno, se da se dovede Ilija Lončarević, po 15. put, taj čovjek kao da sjedi kući uz telefon i čeka da zazvoni telefon pa da Zdravko zavapi Pomagaaaaaj u slušalicu!), uhvatio se nove misije. Naime, cilj mu je istaknuti, mada bi to već trebalo biti opće poznato i priznato, citiram: da je Dinamo uvijek bio na braniku rodoljublja i hrvatskih vitezova. Kraj citata. Prizvao je tako mirnog i izlaganju u medijima nesklonog Tihomira Purdu te ga darivao pred kamerama: nogometnom loptom koju su potpisali svi Dinamovi igrači, mada mu je Purda još pred neka dva mjeseca sramežljivo zahvalio na Dinamovu dresu i uz ispriku dodao da je on zapravo Hajdukovac. Karte koje je tom prilikom dobio, za neku Dinamovu utakmicu u hrvatskom kupu nije iskoristio. Ali nije to pokolebalo Zdravka Mamića da mu dakle pokloni loptu, par riječi iz srca, i da mu proturi omotnicu sa, “a ovo sada iz moga džepa, osobno od mene“ parama (širok i nadasve blag osmijeh u kamere.) I :“Ne znam sada, da li da spominjem koliko je unutra???“ pita Zdravko, a plahi i posramljeni Purda će „Bolje ne.“ Eto, kako čovjek čovjeku pomaže. Čisti altruizam. Ganutljivo, kao kad Bambiju zapne nogica u klopku. Još je trebao Purda izvesti i počasni prvi udarac na prvoj utakmici finala kupa, o čemu je Mamić sproveo i anketu među navijačima, no rastužio ga je malen odaziv na ovaj spektakl. Zato se i isprsio sam. Da ne spominjemo da je svaki gledatelj koji je došao na utakmicu dobio na poklon Dinamovu majcu. I možda potpisanu sliku, na kojoj zagrljeni stoje Purda i Zdravko, ti junaci našega doba.■ intervju: Nikola Plećaš „SVETI NIKOLA“ ZBOG ČAJA IZLETIO IZ REPREZENTACIJE Danas se više ne vodi računa o mladima i ne ulaže se u njihov sportski razvoj, a bez toga nema vrhunskog sporta. Danas sve ovisi o novcu... Tekst i foto: NINOSLAV KOPAČ 40 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. I grao je na položaju beka ‘60-ih i ‘70-ih godina i bio poznat po nadimku “Sveti Nikola”. Vjerojatno je najbolji strijelac Lokomotive, a time i nasljednika Cibone, svih vremena. Imao je karakterističan šut koji je bio vrlo precizan i da se vodila statistika po današnjim pravilima, mnogi koševi koje je postigao bili bi trice, no tada nije bilo tog pravila. Vrlo karakterističan je imao i ulaz u reket s lijeve strane kada bi se nakon dvokoraka u skoku odrazio (imao je vrlo dobar odraz) skoro vertikalno i od table zabijao koševe. Nikola Plećaš bio je igrač koji je mogao odlučiti utakmicu sam. Prvo što sam ga pitao u razgovoru bilo je koliko je najviše koševa postigao na jednoj utakmici?“Na seniorskoj utakmici 67“, reče. Šezdeset sedam! Spada li to u svjetske rekorde? Ne, Ne! Radivoj Korać je na međunarodnoj utakmici u Kupu šampiona, protiv Šveđana, dao 99, a onda su taj rekord jurili dugo vremena, pa je onda Babić, igrač Zadra, kažu da je na jednoj utakmici dao 120 koševa. To nije vjerodostojno, jer naknadno se dopisivalo pravilo, ovako – onako i nije autentično kao kad je Radivoj zabio. On je stvarno, na međunarodnoj utakmici, znači pod strogom kontrolom dao 99 poena. Po svemu sudeći ti si u ono vrijeme bio veći igrač, no što je bio Dražen Petrović. Kako bi se moglo usporediti tebe i Dražena Petrovića? Pa teško je ići u potpunu usporedbu. Dražen je generacija, koja je, rekao bih, naslijedila i kvalitetu i uspješnost reprezentacije koja je tada bila. On je jedino imao veliku sreću da je došao u Cibonu kada je tadašnji trener stvarao veliki klub na način da je dovodio igraće izvana, kao što se na današnjem principu stvaraju veliki klubovi, dovedeš što više igrača izvana, i uspio je biti prvak države i prvak Evrope. Na žalost to mu je uspjelo samo s Cibonom. Sjeti se, kada je Dražen pobjegao u Real, koji je dao veliki novac da bi bio prvak Španjolske. Nije bio prvak Španjolske! Onda je otišao u Ameriki i završio kao što se zna. Zar se u doba dok si ti igrao košarku nije se moglo ići van? U vrijeme dok sam ja igrao, bio je zakon koji je branio izlazak u inozemstvo do IDENTITET/ BR. 155 / 2011. dvadeset osme godine. Dražen Petrović je to probio i drago mi je da je to probio da se ta starosna granica spustila, a o ostalim pričama i financijama koje slijede, ja ne bih. Mislim da ima dovoljno dokumenata i da su neki ljudi tog vremena rekli dovoljno o tome i da se zna zašto se popustilo Draženu i koji su to i kakvi transferi bili. Kakve su zarade bile u to vrijeme u košarci? U moje vrijeme smo dobro živjeli. Mogli smo imati solidnu plaću, premije i nagrade i to je bilo to što se moglo dobiti. Na žalost u moje vrijeme nije se mogao Ti si zbog čaja izbačen iz jugoslavenske reprezentacije! To je priča koja je sramotna! Ja bi to tako nazvao. Još 1974. iz Olimpijskog pravilnika izbačen je stavak kojim se sportašima brani reklamiranje i daje se preporuka rukovodstvima, da reprezentativci i vrhunski sportaši smiju sudjelovati u reklamnim porukama, skupljajući sredstva za reprezentacije i klubove za koje igraju kako bi im pomogli u materijalnoj egzistenciji. Dakle to je bila čista prevara prema meni i sramota ljudima koji su to uradili. Naime, ja sam bio snimio jednu televizijsku reklamu za U moje vrijeme smo dobro živjeli od košarke. Mogli smo imati solidnu plaću, premije i nagrade, ali to je bilo sve. Tada se nije mogao dobiti veliki novac za prelaske iz kluba u klub, pa smo uglavnom u to vrijeme igrali u klubovima u kojima smo ponikli dobiti veliki novac za prelaske iz kluba u klub. Nije bilo puno prelazaka, što donosi i najviše novaca. Potpisivanje ugovora je nešto što bi trebalo donijeti novce, a pošto smo mi uglavnom, u to vrijeme igrali u klubovima u kojima smo ponikli, ili kao što sam ja iz zagrebačke Mladosti prešao u zagrebačku Lokomotivu, što je uglavnom isto mjesto i što se nije mnogo toga u tome promijenilo tako da nije bilo novaca za prelaske. A, jeste dobivali stanove? To je bio jedan od uvjeta i jedino vrijedno što smo dobili da bi se mi kao vrhunski sportaši, reprezentativci, osvajači medalja i svjetskih odličja zadržali u sredinama u kojima smo poniknuli , radili i trenirali. Da li si ti dobio stan? Ja sam dobio stan! Čuo sam priču da si dobio stan, a tvoj je otac rekao da ga moraš vratiti. O da! Kada sam ja tražio da dobijem stan, onda su tadašnji čelnici kluba došli kod mog oca, tada potpukovnika JNA, i rekli mu da ja tražim stan. Onda me on pozvao i rekao mi što ga sramotim što tražim stan kada ja imam gdje stanovati. I, dobro šta je bilo s tim stanom? Uzeo sam stan, ipak. „Osramotio“ sam oca! Imao si jedan problem s reklamama. 41 Franck čajeve. To je najprije bilo prikazano u BiH i tadašnji ljudi koji su bili na čelu saveza odmah su digli galamu da se to ne smije raditi, a ljudi iz Olimpijskog odbora nisu im rekli da ta odluka više ne važi i umjesto mene u reprezentaciju je ušao Varajić. Interesantno je da je scenarij za taj reklamni spot djelo Mirka Novosela i Antona Vrdoljaka, koji ga je i režirao, a Mirko Novosel me je izbacio iz reprezentacije. U kakvim si odnosima s Mirkom Novoselom danas? S njim ja nemam nikakve odnose i uopće ne postoji potreba da ja s takvom osobom koja me je lažući izbacila iz reprezentacije imam bilo što, a što je najgore u tom istom spotu sa mnom je bio je i Andro Knego koji je otišao na Olimpijske igre, a ja ne. Imaš li, danas, veze s Cibonom i kakvi su tvoji odnosi s njima, jer Lokomotiva, tvoj klub je preimenovana osamdesetih godina u Cibonu? Bio sam član skupštine Cibone, kao predstavnik grada Zagreba, jer radim u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, i redovito sam išao na utakmice, dok mi se nije dogodilo da me nisu pustili da uđem na utakmicu kroz službeni ulaz. Uz sebe sam tada imao jednu torbicu kakvu nose muškarci za koju su mi redari rekli da ju moram os- Nikola Plećaš je jedan od najvećih ex-jugoslovenskih košarkaša, sa vrlo preciznim šutom i neobranjivim ulaskom pod reket 42 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. intervju: Nikola Plećaš taviti u autu, okrenuo sam se i kod kuće na TV-u gledao utakmicu i od tada više nisam kročio u dvoranu. Jedino sam dolazio na skupštine, kada bi me pozvali. To su bili svi moji kontakti s tim klubom. S ovom novom upravom nemam nikakav kontakt, iako je predsjednik kluba moj nadređenu u Gradskom uredu, jer ja vjerojatno o košarci ništa „ne znam“. Pa dobro, stoji li tvoja fotografija u klupskim prostorijama? Dugo vremena stajala je samo slika ekipe koja je osvojila kup tadašnje Jugoslavije 1969. godine i osvajača prvog međunarodnog trofeja. To je trofej Kupa Radivoja Koraća koji smo osvojili 1972. Dugo, dugo godina su visile samo te dvije grupne fotografije u prostorijama KK Cibona, međutim u novije vrijeme, prostorije krasi moja i fotografije još nekih starijih igrača koji su igrali u Lokomotivi. Spomenuo si Radivoja Koraća. On je imao ulicu na zagrebačkom Jarunu, međutim devedesetih godina ta je ulica preimenovana, ali u Aleji velikana hrvatskog sporta, uz mnoge pa i tvoju, stoji slika Vere Nikolić. Zašto su makli Radivoja Koraća? Pa, kod velikih preimenovanja ulica očito je da je nekima smetalo bilo kakva veza sa Srbijom, pa vjerujem da je to jedan od razloga zašto je ta ulica maknuta, a Radivoj Korać je bio sportski genijalac kojeg cijeni čitav svijet koji je poginuo 69. godine i nema nikakve veze s onim što se događalo devedesetih godina. Meni i mnogim žiteljima ovog grada je nejasno zašto su mnoge takove ulice preimenovane, ali komisije koje su to radile očito imaju odgovor na to. Kako ti ocjenjuješ današnje stanje ovdje? Sport i uopće život. Po mom mišljenju u državi je veliki kaos. Kaos je u političkom pogledu, kaos je u privrednom pogledu, kaos je u sportu! Prekrasno je da imamo kakve-takve rezultate, ali žalosno je da jedini kvalitetni rezultati se ostvaruju u individualnom sportu. Znači da rezultate ostvaruju sportaši čiji roditelji omogućavaju da im se djeca mogu baviti sportom. To ne valja! Kada sam dolazio raditi u Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, zalagao sam se i želio da se što više posveti pažnja školskom sportu. Dinamu ne treba pažnja, Dinamu trebaju samo materijalna sredstva! Cibona ne treba pažnju, njoj trebaju materijalna sredstva. Svim velikim sportskim klubovima samo treba materijalnih sredstava. Prema tome za vrhunski IDENTITET/ BR. 155 / 2011. Radivoj Korać je bio sportski genijalac kojeg cijeni čitav svijet, koji je poginuo 69. godine i nema nikakve veze s onim što se događalo devedesetih godina kod nas. Meni i mnogim žiteljima ovog grada je nejasno zašto su preimenovali ulicu koja je nosila njegovo ime sport treba sam dosta para da se mogu boriti za vrhunske rezultate, no, da bi imali razvoj sporta i razvoj sportaša, sport bi morali spustiti u osnovne škole. Međutim, imamo jedan paradoks. Natalitet nam je sve slabiji i sve je manje đaka u osnovnim školama. U moje doba kada su škole bile pune djece imali smo sjajne rezultate u svim sportovima. Danas, kada bi se to moglo reprogramirati i školske dvorane više koristiti, a uz sve to Zagreb i nema dovoljno adekvatnih dvorana, nema dovoljno bazena, što je po meni najveća sramota. Nema ni atletskih staza. Grad Zagreb ima jednu jedninu kvalitetnu atletsku stazu to je na Mladosti na Savi. Atletska staza na Dinamovom stadionu je uništena, što je sramota. Satovi sportskih aktivnost u školama svedene su na jedan sat tjedno, a i to se smanjuje, školske dvorane koriste rekreativci koji na taj 43 način povećavaju školske budžete, djeci se ne posvećuje dovoljna pažnja i sport propada. Kaki ti vidiš ovu situaciju koja se događa unutar srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj? Nas je sve manje, a imamo sve više nekakvih grupa i grupacija i „lidera“. Zašto stalno moramo ići za tim da se svađamo umjesto da se objedinjujemo, to nikako ne mogu shvatiti. Ne mogu shvatiti da u mjestima u kojima su ljudi ostali, gdje žive, gube prioritete i gube pravo, neću reći na vlastiti život, to im nitko ne smije oduzeti, nego na neka događanja i zbivanja u svojim mjestima koja im netko sa strane oduzima i nameće, a oni umjesto da se ujedine, okupe i zajednički bore za svoja prava, svađaju se, razjedinjuju. Naprosto je nevjerojatno i meni to nikako nije jasno.■ feljton TITO - TAJNA VEKA (13) Embargo i posle smrti Detalje iz života Josipa Broza Tita, dosada nepoznate, prenosimo iz knjige “Tito, tajna veka” autora Pere Simića. Ova provokativna knjiga je prva kompletna dokumentirana biografija doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije pisana na osnovu tajnih dokumenata i njegovog ličnog dosijea, koji je sedam decenija strogo čuvan u Staljinovom arhivu u Moskvi 44 IDENTITET/ BR. 155 / 2011. P očetkom 1939, kada je napustio Moskvu, Tito je bio siguran da je učvrstio svoju kandidaturu i da sad sve ponajviše zavisi od njega i njegove snalažljivosti. Preko Lenjingrada i Kopenhagena doleteo je do Pariza da još jedanput pripreti Mariću i Kusovcu, a početkom marta došao je u Ljubljanu i Zagreb, gde je započeo završne pripreme za ispunjavanje jednog od najvažnijih uslova za njegov izbor za novog “centralnog rukovodioca” KPJ. U jednu dobro kamufliranu kuću na Bohinjskom jezeru u Sloveniji, pozvao je na prvi sastanak članove svog “privremenog rukovodstva za tekuća pitanja dok naše pitanje ne bude riješeno u KI”. Kad su stigli svi koji su mogli doći, pored njega su se poređali crnogorski pisac Milovan Đilas, zagrebački radnik Josip Kraš, slovenački učitelj Edvard Kardelj, slovenački radnik Franc Leskošek i beogradski intelektualac Ivo Lola Ribar. Zapisnik sa onoga što je usledilo predstavljao je jednu od najvećih tajni Titovog života. Misterija je bila toliko velika da je on mirne duše dozvolio da se u njegovim sabranim delima objavi netačan podatak i o datumu održavanja ove sednice i da se prećuti prva i najvažnija odluka koja je na njoj doneta, samo da taj dokument neko ne bi video svojim očima. BRUTALNE OCENE Embargo je bio na snazi čak i godinama posle njegove smrti, a sad kad te zabrane, najzad, više nema, ta velika tajna može biti konačno dešifrovana. “Sjed...”, kako piše u desnom gornjem uglu prve strane ovog zapisnika, počela je 19. marta 1939. Pored Titovog moskovskog i pseudonima petorice njegovih tek pristiglih saradnika, navedeni su i nadimci dvojice odsutnih Marka i Poldija, odnosno Aleksandra Rankovića i Mihe Marinka. Prva i najvažnija tačka dnevnog reda ovako je formulisana: “Izveštaj Valtera o unutrašnjoj partijskoj krizi”. Prema onome što je potom zabeleženo, nije bilo nikakve neizvesnosti oko ishoda ovog višednevnog sastanka: “Zaključci: Izveštaj primljen - Isključenje svih bivših rukovodećih, frakciskih i antipartiskih elemenata.” Uz zaključke je uneta i napomena: Dati formulacije u Golji, što je bila nova lozinka za oficijelni partijski list Proleter. A u Golji, koji će se uskoro pojaviti, formulacije za one koji su isključeni iz KPJ bile su brutalne: Ivan Marić, njegova supruga Margita i bračni par Labud i Kristina Kusovac, koji su podržavali i Miletićevu i Marićevu pretenIDENTITET/ BR. 155 / 2011. ziju da s Titom učestvuju u trci za glavnog Kominterninog poverenika za Jugoslaviju, izbačeni su iz KPJ zbog “razornog antipartiskog delovanja, grupašenja, pokušaja obnavljanja frakcijskih borbi u KPJ”. Prišiveno im je i “unošenje zabune u redove partije i širenje lažnih glasina iz inostranstva” i “veze sa trockističkim i drugim sumnjivim elementima itd.” U drugu kategoriju grešnika strpani su Marićevi dalmatinski simpatizeri, koji su iz KPJ najureni kao “tuđi i antipartiski” i “tuđi i sumnjivi elementi”, a spisak njihovog zastranjivanja bio je dugačak: “grupaški i antipartijski rad, tijesne veze sa trockistima i obaveštavanja istih o partijskim tajnama” i “nedisciplina, grupaštvo i nepokoravanje odlukama partije”, koja, inače, više od godinu i po dana nije imala nikakvo rukovodstvo. VARALI PARTIJU Glavno mesto i na ovoj sednici i u formulacijama datim u Golji bilo je rezervisano za one jugoslovenske komuniste koji su u Sovjetskom Savezu već bili uhapšeni, a ogromna većina, na osnovu iskonstruisanih optužbi o njihovoj špijunaži, i osuđena i streljana. Od nekoliko stotina ovih nevinih ljudi, Valter i petorica njegovih asistenata poimenično pominju samo njih devetnaest, nazivajući ih “elementima koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u toku niza godina”. Terete ih za sve: za “frakcijske i grupaške borbe, veze sa klasnim neprijateljima, varanje Komunističke internacionale”, “destruktivni rad”, “kočenje razvitka partije i obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije”, “pomaganje klasnom neprijatelju”. Na tom spisku bila su i šestorica od sedmorice vođa KPJ, koji su 23. septembra 1938. već bili mrtvi kada je Tito u Moskvi pisao dokument “Moj odnos prema osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije”. Sedmi, Filip Filipović, nije pomenut samo zbog toga što je bio veoma popularan među jugoslovenskim komunistima, pa je bilo sasvim jasno da bi Tito time u Jugoslaviji mnogo više izgubio nego što bi u Moskvi dobio. Na spisku devetnaestorice prokaženih našli su se i dr Sima Marković i Simo Miljuš, koji su bili živi i dok je Tito septembra 1938. u Moskvi objašnjavao svoj odnos prema “raskrinkanima”, a bili su živi i kad je na Bohinjskom jezeru držao svoju “Sjed...” Obojica će u Moskvi biti streljani samo mesec dana pošto ih Tito, Kardelj, Đilas, Kraš, Leskošek i Ribar proglase “štetočinama” i izjure ih iz partije koju su 45 Marković i Miljuš stvarali. Iz KPJ su tom prilikom izbačena i još devetorica živih jugoslovenskih komunista koji su se tada nalazili u Staljinovoj “Zemlji Obećanoj”. Bili su to: Vladimir Čopić, Vilhelm Horvaj, Adolf Vajs, Robert Valdgoni, Kosta Novaković, Jovan Mališić, Akif Šeremet, Janko Jovanović i Radomir Vujović. Sva devetorica su u trenutku anatemisanja i odstranjivanja iz KPJ bili u moskovskim zatvorima, i sva devetorica su streljana samo mesec dana posle isključenja iz KPJ. Na ovoj “Sjed...” iz KPJ su najureni i svi drugi funkcioneri KPJ o kojima je Tito Jakuboviču, Špineru i drugim “kadrovicima” Kominterne i NKVD-a od 1935. davao “karakteristike”, “mišljenja” i “podatke”. Među njima je bio i Blagoje Parović, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo u Španiji, Adolf Muk, koga su italijanski fašisti 1943. ubili u Boki kotorskoj i Karel Hudomalj, koga su nemački nacisti umorili u Mauthauzenu. Sve dotadašnje i buduće žrtve staljinističkih pogroma, koje je upravo isključio iz KPJ, Tito je posle ovog sastanka nazvao jednim te istim imenom. U pismu koje je preko svog pariskog izaslanika Lovre Kuhara poslao u Moskvu krstio ih je “onima koji su gore (u SSSR-u) sjeli”. Za neke od njih vezale su ga i neke lične uspomene. Recimo, Čopić mu je u jesen 1938. pomagao da sa ruskog na hrvatski jezik što bolje prevede istoriju Staljinove partije, a Vujović je Tita 1935, kad je došao na rad u Moskvu, primio u svoj stan broj 275 u Kominterninom hotelu “Luks”, u kome su mesecima živeli zajedno. SKLONjEN I MILETIĆ NA bohinjskom većanju sa petoricom svojih istomišljenika, Tito zahteva da mu se s puta skloni i najpoznatiji jugoslovenski komunista i najveći konkurent Petko Miletić. Za njega je pripremljen poseban arsenal optužbi. To što se suprotstavljao samozvanom generalnom sekretaru nepostojećeg CK KPJ kvalifikovaće se Miletićevim “pokušajem da stvara frakcije u Partiji”, a njegovo nepokoravanje Titu “nedisciplinom prema Partiji”. Miletićevo pravo i obaveza da učestvuje u rešavanju krize u KPJ etiketiraće se “unošenjem smutnje u partijske redove” i “neiskrenošću pred CK”. Najzad, iako je jugoslovenski sud Miletića osudio na sedam godina robije, Tito će svog takmaca optužiti da je tom istom sudu “izdao Partiju” i da je time što je dobio samo sedam godina tamnice “ doveo u zabludi ne samo KP nego i čitavu radničku klasu”! (Nastaviće se)■ iz svijeta NADOLAZEĆA PREHRAMBENA KRIZA UN-ova organizacija za prehranu i poljoprivredu nedavno je objavila da je u proteklih godinu dana cijena pšenice na svjetskom tržištu narasla za 75 posto. Iako taj podatak nema medijsku atraktivnost rata u Libiji, potresa i nuklearne havarije u Japanu ili nemira u Siriji, krije iza sebe više ljudske tragedije nego sve navedene vijesti zajedno. Nesreća nikada nije ravnomjerno raspoređena i obično najteže pada na najsiromašnije... Piše: GORAN MRDAKOVIĆ U N-ova Organizacija za prehranu i poljoprivredu nedavno je objavila da je u proteklih godinu dana cijena pšenice na svjetskom tržištu narasla za 75%. Iako taj podatak nema medijsku atraktivnost rata u Libiji, potresa i nuklearne havarije u Japanu ili nemira u Siriji, krije iza sebe više ljudske tragedije nego sve navedene vijesti zajedno. Nesreća nikada nije ravnomjerno raspoređena i obično najteže pada na najsiromašnije. Takva promjena cijene u bogatoj Americi,gdje su sirovine jeftine a prerada i transport skupi, znači neznatno poskupljenje kruha koji je ionako minorna stavka kućnog budžeta. U Hrvatskoj cijena kruha nije za omalovažavanje, ali zbog nje se ipak neće umirati od gladi. No milijuni siromašnih u Aziji i Africi žive direktno od žitarica koje sami prerađuju u obrok(kašu, kruh…) jer si to jedino mogu priuštiti. Većina njihovih prihoda već ide na prehranu. Za mnoge od njih rast cijene žita ili riže znači jedan obrok dnevno umjesto dosadašnja dva. PRESKUPA HRANA Ranija velika poskupljenja žitarica, koje su temelj prehrane većine svijeta, bila su privremena i uglavnom vezana za vremenske uvjete. Suša ili poplava smanji- la bi urod nekog od velikih proizvođača, no intervencijom zalihama ili privremenim zasađivanjem dodatnih površina cijene bi se stabilizirale do prolaska krize. Velike gladi kasnog dvadesetog stoljeća nisu uzrokovane nedostatkom hrane na globalnoj razini, nego nedostatkom mogućnosti, novca i volje da se ta hrana isporuči gdje je potrebna. No stvari se mijenjaju, i to u zabrinjavajućem smjeru. Sadašnji rast cijena nije uzrokovan određenom elementarnom nepogodom, nego činjenicom da je potražnja gotovo dosegla ukupnu svjetsku proizvodnju. Razlozi za to su višestruki. Najvažniji je stalni rast stanovništva. Svjetska populacija je gotovo 7 milijardi. Svake godine se poveća za daljnjih 80 milijuna, i svake godine potrebe za hranom sve više rastu. Dobar dio tih ljudi, pogotovo u Kini i Indiji, sve bolje zarađuje i nastoji obogatiti svoju ishranu. No da bi se dobilo meso, mlijeko i jaja potrebno je othraniti stoku i perad, a to zahtjeva višestruko veće ulaganje žitarica nego da se njima direktno hrane ljudi. Zbog toga je potrošnja žitarica po glavi stanovnika u Americi četiri puta veća nego u Indiji, iako su Amerikanci poznati mesojedi. Osim rastućom potražnjom, nadolazeća prehrambena kriza uzroko46 vana je i ograničenjima u proizvodnji. Neka od njih su namjerna. Sve veći dio poljoprivrednih površina namjenjuje se kulturama čijom se preradom dobiva bio-gorivo, jer je ono sve profitabilnije u odnosu na fosilne izvore energije. Time rastuća cijena sirove nafte indirektno povećava cijenu hrane. Ekološka neobazrivost također dolazi na naplatu. Zadnjih desetljeća mnoge su vodom siromašne zemlje, poput Izraela i Saudijske Arabije, postigle zavidnu poljoprivrednu proizvodnju crpeći rezerve podzemnih voda do maksimuma. No te su rezerve velikim dijelom istrošene, a tlo koje se nalazi iznad ispražnjenih podzemnih prostora sada se urušava i erodira. Pad proizvodnje je neminovan. Globalno smanjivanje rezervi vode u odnosu na sve veći broj stanovnika dugoročno će postati ključan faktor. Koliko će si vodom siromašne zemlje moći dozvoliti intenzivno navodnjavanje usjeva potrebno za suvremenu poljoprivredu ako njihovo stanovništvo jedva bude imalo dovoljno za piće? Do sada se u rješavanju problema ishrane uvijek moglo računati na tehnologiju, koja je uspijevala omogućiti sve veću proizvodnju na istoj površini. No već desetak godina proizvodnja po hektaru u SAD i IDENTITET/ BR. 155 / 2011. Na svijetu se i dalje proizvodi dovoljno hrane za potrebe cijelog stanovništva, mada zbog neodgovarajuće distribucije 1 milijarda ljudi gladuje Europi je nepromijenjena, i čini se da se tu došlo do krajnjih granica. NOVI KOLONIJALIZAM Države su već počele reagirati na nadolazeću krizu, uglavnom svaka za sebe i bez ozbiljnijih pokušaja međunarodne suradnje. Proizvođači žitarica sve češće ograničavaju izvoz, kao što je to Rusija učinila prošle godine kada je zbog suše urod pao za 40%. Zemlje uvoznice pokušavaju se osigurati višegodišnjim ugovorima o isporuci, ali takve sporazume je teško postići kada tržište pogoduje dobavljačima. Bogate države kojima nedostaje poljoprivrednog zemljišta, poput Južne Koreje ili Saudijske Arabije, počele su kupovati ili unajmljivati velike površine u siromašnim afričkim zemljama poput Etiopije ili Sudana. Činjenica da veliki dio lokalnog stanovništva ovisi o slobodnom korištenju tih područja ne ulazi IDENTITET/ BR. 155 / 2011. u računicu. Naručitelji dobivaju sveobuhvatna prava koja uključuju crpljenje vode i protjerivanje svih onih koji smetaju njihovom posjedu, i to za bagatelnu cijenu koja često na prelazi dolar po hektaru. Radi se o novoj vrsti kolonijalizma koji ugrožava egzistenciju onih u čijim se zemljama provodi. No pitanje je hoće li gladno stanovništvo mirno gledati kao se hrana uzgaja da bi se potom otpremila u inozemstvo. Nedostatak hrane, najčešće upravo žitarica, uzrokovao je više pobuna i revolucija nego ijedan drugi faktor u povijesti. Isti bi razlog mogao dovesti do nemira u svim zemljama koje nemaju ni dovoljnu vlastitu proizvodnju, ni dovoljno novca da potrebnu hranu kupe na svjetskom tržištu. U najgorem slučaju budućnost bi nam mogla donijeti ratove za kontrolu nad poljoprivrednim zemljištem. Ostvarivanje najgoreg scenarija nije nužno. 47 Na svijetu se i dalje proizvodi dovoljno hrane za potrebe cijelog stanovništva, mada zbog neodgovarajuće distribucije 1 milijarda ljudi gladuje. Proces kultivacije novog zemljišta u siromašnim zemljama bi mogao biti postavljen na partnerskim, a ne na izrabljivačkim osnovama. To bi osiguralo i prehranu lokalnog stanovništva, i značajan višak za izvoz. Svjetska mora predstavljaju još uvelike neistraženu alternativu klasičnoj poljoprivredi. Djelomičnom regulacijom distribucije i odbacivanjem čisto tržišnog sustava mogu se značajno ublažiti najkritičniji slučajevi oskudice. No sve to zahtjeva značajan stupanj međunarodne suradnje i dobre volje, a toga je proteklih godina bilo jako malo. Vidjeti ćemo hoće li međunarodna zajednica ovaj put reagirati na vrijeme ili će, po običaju, sačekati katastrofalne posljedice prije nego što povuče neophodne poteze.■ više od sporta KAKO JE KLUPSKI SPORT ‘ZAPEO’ U TRANZICIJI SANJAJU O PLAĆI, KOGA BRIGA ZA LIGU PRVAKA Navijači i sportska javnost na području država ex-Jugoslavije morati će „smanjiti apetite“ i nerealna standardno visoka očekivanja narasla na humusu “neke bolje i slavnije prošlosti“ od koje se više ne može živjeti M ožda vam je promaklo, ali vrijedi zabilježiti: osječki nogometaš Domagoj Vida, koji posljednjih godina baš nešto i ne igra u Njemačkoj, tj. u svom Bayeru iz Leverkusena, odbio je poziv čelnika Dinama da pomogne zagrebačkom klubu u još jednom pokušaju ulaska u Ligu prvaka. Dakako, Vida nije odbio modre zbog Lige prvaka, nego zato što mu se, kako su prenijeli sportski novinari - baš i ne igra u hrvatskoj nogometnoj ligi. Time je sve rečeno. Očito, nema više tih novaca zbog kojih bi mladi nogometaš s iskustvom njemačke lige, koju u prosjeku gledaju 42.000 gledatelja, igrao pred 500 do najviše 3000 gledatelja na stadionima kojima ni umjetna trava ne pomaže u umjetnom stvaranju dojma spektakla. I zaista, pogledamo li recentna zbivanja u hrvatskoj i ostalim nogometnim prvenstvima u susjedstvu, čak i ako se spomenuti Vida do izlaska ovog teksta i predomisli, jasno je da kolektivni sport, pa i njegova tradicionalna perjanica na dva gola, sve teže prolazi kroz tranziciju. Bolje reći, nogomet kao da je negdje dobrano zapeo. A ono očekivano svjetlo na kraju tunela se nekako ne vidi... U početku tog puta bio je “onaj sustav”, kad smo našim igračima tepali da su amateri - iako to zadnjih Piše: HRVOJE PRNJAK godina Jugoslavije više nisu bili ni u kojem pogledu - a svi su ostali u Evropi bili kruti profesionalci, što je davalo dodatnu težinu svakoj novoj pobjedi “amatera” u evro kupovima. Potom smo ušli u tranziciju, novi sustav, tržišnu ekonomiju, ali zapravo je više manje sve ostalo po starom. Veliki klubovi su do novca dolazili uz veliku pomoć svojih političkih tutora, moćnih pojedinaca u vlasti i državnim firmama, koje su funkcionirale kao da im je oglašavanje pitanje života ili smrti, iako svi dobro znamo da monopolist HEP ili recimo Croatia osiguranje nisu niti najmanje ovisili o tome hoće li se njihov logo pojaviti na dresu igrača Dinama ili Hajduka. NOGOMET U BLATU Rezanje troškova u državnim tvrtkama reduciralo je i izdašnost pomoći velikim klubovima, pa su mnogi od sponzora široke ruke morali zatvoriti slavine, prije svega zbog borbe za vlastiti opstanak u uvjetima recesije koja traje li ga traje... Jedinice lokalne samouprave i županije su već otprije učinile to isto, ma koliko bili slizani s lokalnim klubovima, pa je postalo normalno pročitati u dnevnom tisku kako više od pola nogometne lige ne prima plaće, a možemo samo pretpostavljati koliko se dug istodobno stvara i prema državi, na ime neplaćenih doprinosa. Tako smo nedavno čitali o štrajku 48 nogometaša Karlovca, Varaždina, o isplati plaće za igrače Šibenika od lanjskog listopada u svibnju, zatim o “tihom štrajku” košarkaša Cibone zbog neizmirenih dugovanja iz ugovora, itd... U Hrvatskoj se, s Hajdukovim primjerom, krenulo i u priču o privatizaciji, tj. preoblikovanju klubova iz udruga u sportska dionička društva. No, kakve će koristi imati Inker iz Zaprešića, ili u Srbiji Javor ili Spartak od dionica koje na burzama objektivno nemaju nikakvu vrijednost? Pri tom ne treba smetnuti s uma niti razočarenje koje pojedini veći dioničari Hajduka (Jako Andabak, npr.) izražavaju nakon višemjesečnog iskustva funkcioniranja privatiziranog kluba, u kojem većinski paket i dalje ima - gradska vlast, tj. gradonačelnik. Istodobno, trijumf kapitala u evropskom sportu, pogotovo nogometu, stalno probija dotadašnje granice, pa cijene transfera lete do neba, a trendu se, objektivno, ne vidi kraja. Dodamo li tome i neke druge okolnosti koje ovdašnji nogomet drže čvrsto prikovane za blato - recimo, blamažu u finalu kupa Srbije, kada su nogometaši novosadske Vojvodine napustili teren nezadovoljni kriterijem suđenja; da ne spominjemo skandaloznu suspenziju nogometnog saveza i reprezentacije BiH zbog prepucavanja čelnika saveza zbog nacionalne zastupljenosti u vrhu organizacije IDENTITET/ BR. 155 / 2011. - situacija nije nimalo ohrabrujuća. Pa se tako rijetke iznimke, kao u slučaju košarkaša zagrebačke Cedevite, koji su pod patronatom Atlantic Grupe vlasnika Emila Tedeschija dospjeli do Final Foura Eurocupa; zatim nogometaša Partizana koji su igrali - istina, bez gotovo ikakvog uspjeha - Ligu prvaka, ili pak košarkaša istoimenog beogradskog kluba, koji su ove sezone dogurali do 16 najboljih ekipa elitne Eurolige, čine uistinu fantastičnim. PRIVATIZACIJA ILI… Situaciji ne ide na ruku niti ultraliberalna regulativa EU-a, koja ne dopušta nacionalnu diskriminaciju pri zapošljavanju, što u sportu indirektno potiče mlade talente da što prije napuste matične sredine i potraže sreću u nekom bogatijem evropskom klubu, unatoč svim rizicima koje to donosi. Tako da otpadaju i one luzerske “kombinacije” o stvaranju mladog, talentiranog tima koji će iznenaditi Evropu kad “malo sazrije”. Naime, za razliku od vremena bivše države, kad su sportaši bili prisiljeni ostati u rodnoj zemlji do 28. godine, danas se talentirana generacija najčešće osipa već u dobi od 18-19 godi- IDENTITET/ BR. 155 / 2011. na. U Srbiji još nema formalno preoblikovanog kluba, iako su neki funkcionirali praktično kao privatni projekti. Dakako, s različitim uspjehom i epilogom: kratkotrajni uspjeh Obilića, svojedobno pod paskom pokojnog Željka Ražnatovića Arkana, ovih je dana ispostavio “račun” svog komotnog uspona u obliku izricanja osmomjesečnog kućnog pritvora Arkanovoj udovici Ceci Ražnatović, zbog malverzacija pri transferiranju deset nogometaša u inozemstvo. S druge strane, tu je i dugoročno uspješni primjer košarkaškog kluba FMP iz Železnika, praktično u rukama nekadašnjeg šefa beogradskih socijalista, Nebojše Čovića, inače vlasnika tvornice konzervi FMP. No, riječ je o klubu koji nikako ne uspijeva privući širu bazu navijača koji bi se i identificirali s klubom što se može pohvaliti i osvajanjem regionalne košarkaške lige (2004. godine, pod imenom Reflex), pa se čini da je taj klub “osuđen” tek na stvaranje novih igrača koji vrlo rano odlaze u bogatije europske klubove. Slučaj reprezentivca Miloša Teodosića, koji je vrlo mlad postao nositelj igre 49 grčkog Olympiakosa, najilustrativniji je primjer klupske politike FMP-a. Prije dvije godine čak su srpski mediji nagađali o mogućnosti da Čović preuzme i KK Crvena zvezda, ali sve je ostalo na tome. Vodeći srpski biznismeni podijeljeni su oko pitanja privatizacije najpoznatijih klubova: tako Zoran Drakulić, tvrdi da bi “kupovina Zvezde ili Partizana bili isplativo ulaganje, iako država zadržava pravo vlasništva nad zemljištem stadiona.” “Najvažnije je da vlasnik kluba može da raspolaže objektima, a dobro je i što postoji promjena namene objekta kao opcija, naravno u dogovoru sa državom”, kazat će Drakulić. S druge strane, Toplica Spasojević, vlasnik ITM grupe, inače bivši predsjednik FK Crvena zvezda, generalno je protiv privatizacije, iako je svjestan da će biti sve teže opstati na dosadašnji način. No, neke stvari će se nužno morati mijenjati, ili će navijači naprosto morati “reprogramirati” tradicionalno velike apetite i sve nerealnija standardno visoka očekivanja, narasla na humusu “neke bolje i slavnije prošlosti”. A u to baš i nije realno vjerovati...■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: [email protected] www.ombudsman.hr ►Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Preobraženska 4, Zagreb Tel: +3851 48 48 100 Fax: +3851 48 44 600 www.prs.hr ►Pravobranitelj za djecu Andrije Hebranga 4/1, Zagreb Tel: +3851 49 29 669 Fax: +3851 49 21 277 E-mail: [email protected] www.dijete.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: [email protected] www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Ured za ljudska prava Vlade RH Trg Maršala Tita 8, Zagreb Telefon: 01/ 48 77 660 Fax: 01/ 48 13 430 www.ljudskaprava-vladarh.hr Stručna služba Vlade koja se bavi pitanjima zaštite, promocije i poštivanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj ►Ured za nacionalne manjine Vlade RH Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Tel: 01 4569 397 Fax: 01 4569 324 E-mail: [email protected] ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 [email protected] www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: [email protected] www.snv.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Gundulićeva 55, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: [email protected] www.sdf.hr ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: [email protected] www.skdprosvjeta.com ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: [email protected] www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: [email protected] www.gong.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 [email protected] www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: [email protected] www.lsc.hr 50 Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: [email protected] www.cgiporec.hr Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: [email protected] www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: [email protected] www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: [email protected] www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: [email protected] Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: [email protected] www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: [email protected] www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112, Zagreb www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije www.cms.hr Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću www.documenta.hr Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. www.babe.hr Građanski odbor za ljudska prava www.goljp.hr Udruga za promicanje istih mogućnosti www.upim.hr Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.udruga-svitanje.com IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
© Copyright 2024 Paperzz
