close

Enter

Log in using OpenID

AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

embedDownload
IDENTITET
Godina 17 • Broj 171 • 20. Novembar 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
www.identitet.info
LOKALNI IZBORI
CSI KAPTOL
Manjine između
asimilacije i getoizacije
Župnici kao forenzičari
i kriminalisti
...str. 10
...str. 12
kultura
sport
PRAVDA NA STRANPUTICI
Presuda koja
ismijava
žrtve
Kerestinca
...str. 20
IZ GVOZDA
U VRGINMOST
Završetak lingvističke tiranije
...str. 15
Banalna
politička utrka
za osvajanje
ili održanje
vlasti
...str. 6
AMERIČKI
PREDSJEDNIČKI
IZBORI
2
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 171 / 2012.
4 SPEKTAR
Pripremio: IGOR PALIJA
6 ANALIZA PREDSJEDNIČKIH IZBORA U SAD-u
Piše: DRAŽEN LALIĆ
10 MANJINE IZMEĐU ASIMILACIJE I GETOIZACIJE
Piše: DAVOR GJENERO
12 CSI KAPTOL: CRKVA U AKCIJI SPAŠAVANJA HEBRANGOVA
Analiza predsjedničkih izbora u SAD-u
UREDA
Piše: DRAGO PILSEL
15 SLUČAJ VRGINMOST: LOPATA KAO ZADNJA LINIJA OBRANE
Piše: MILAN JAKŠIĆ
18 GRANIČNI SLUČAJEVI U EKONOMIJI: STRATEŠKI
EKONOMSKI INTERESI NEPOZNAT POJAM U OVOM DIJELU
EVROPE
Piše: HRVOJE PRNJAK
20 PRESUDA ZA KERESTINAC: ISMIJAVANJE ŽRTAVA UMJESTO
KAŽNJAVANJA POČINIOCA
Piše: RADOJE ARSENIĆ
22 PRIČA S ISTOKA: BAL VAMPIRA U ISTOČNOJ SLAVONIJI
15
SLUČAJ VRGINMOST
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
25 SEPARATIZAM U EVROPI: KATALONIJA KAO KOSOVO
Piše: IGOR PALIJA
26 AFERE IZ STRATOSFERE: DIPLOMATSKA PENZIJA NI ZA
GAĆE
Piše: NINOSLAV KOPAČ
29 INTERVJU S MITJOM ŽAGAROM: KRIZA
MULTIKULTURALIZMA OPASNIJA OD EKONOMSKE KRIZE
Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ
32 PANORAMA
Pripremio: IGOR PALIJA
Presuda za Kerestinac: Ismijavanje žrtava
20
34 REPORTAŽA OBLJAJ: NESTAJANJE BANIJSKIH SELA
Piše: MARKO ROKNIĆ
36 URBANA LOBOTOMIJA: ĆORLUKINE PAJDE
Piše: DUNJA NOVOSEL
38 IZVAN GRANICE: KRALJEVA REFORMA U MAROKU
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
40 INTERVJU: PREDRAG ŽIVKOVIĆ TOZOVAC
Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
44 PRIČA: KOD ANĐELKE NA KAVU
Piše: JOVAN HOVAN
46 DUHOVNI ZOV: CRKVA U PLAVŠINCU
Piše: NIKOLA CETINA
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
48 TREĆE POLUVRIJEME: RASIZAM U SPORTU
Piše: HRVOJE PRNJAK
www.identitet.info
22
Bal vampira u Istočnoj Slavoniji
Štampa:
Suradnici:
Glavni i odgovorni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković, Marko
Izdavač:
Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa
Srpski demokratski forum
Knežević, Nikola Ištvanović
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
3
6
SPEKTAR
DRŽAVA & CRKVA:
Četiri međudržavna ugovora sa
Svetom stolicom Hrvatsku „koštaju“
oko milijardu kuna godišnje
N
a ime davanja Republike
Hrvatske Katoličkoj crkvi
godišnje se iz proračuna
izdvaja 245 milijuna kuna.
Međutim, prema pisanju
medija, otkriveno je kako je iznos prikazan u proračunu kao obveza prema
Crkvi, slikovito rečeno, samo vrh ledene
sante. Iznos koji Crkva zaista dobije je
gotovo četiri puta toliki – oko milijardu
kuna. Na poziciji Ministarstva financija
postoji stavka ‘Međunarodni sporazum –
Sveta stolica i RH’ na kojoj je izdvojeno
245 milijuna kuna. To je iznos oko kojeg
se lome koplja u javnim polemikama, a
formulacija je neprecizna jer navodi na
krivi zaključak da postoji samo jedan
međunarodni sporazum između Svete
stolice i Republike Hrvatske i da je tih 245
milijuna kuna jedina financijska obaveza
Republike Hrvatske prema Katoličkoj
crkvi u Hrvatskoj. Republika Hrvatska je
sa Svetom Stolicom 1996. i 1998. godine
potpisala četiri međunarodna ugovora:
o suradnji na području odgoja i kulture,
o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih
službi Republike Hrvatske, o pravnim
pitanjima te o gospodarskim pitanjima.
Famoznih 245 milijuna kuna odnosi se
samo na obvezu Republike Hrvatske
iz članka 6. stavak 2. Ugovora između
Svete Stolice i Republike Hrvatske o
gospodarskim pitanjima. Raščlanivši sva
četiri ugovora, čistom matematikom, HAlter je došao do pomalo zastrašujuće
brojke od čak 700 milijuna kuna koje neprijavljeno iz proračuna cure u crkvenu
blagajnu. Od izračunavanja koeficijenata
plaća vjeroučitelja kojima je prema tim
ugovorima RH obvezna pokrivati iste (na
vjeroučitelje otpada 11,58 posto novca
planiranog za plaće svih uposlenih u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju)
pa do godišnjeg troška za plaće Vojnog
ordinarijata (koji se ne spominje nigdje u
proračunu, a iznosi preko šest i pol milijuna kuna) stvarni iznos koji Crkva povuče
iz Državnog proračuna iznosi tako gotovo
milijardu kuna.■
MEDIJI & SLOBODA NOVINARSTVA:
Urušavanje medija i novinarske struke
P
ovodom Svjetskog dana
obrane novinarstva u
Zagrebu su novinari
razgovarali o stanju
u medijima i novinarskoj struci koja je posljednjih godina u velikoj krizi. Poslodavci u
medijima već 9 godina opstuiraju
donošenje granskog kolektivnog
ugovora za novinarstvo, a stanje
u medijima je istaknuto kao loše,
a perspektiva još gora. Novinari
smatraju da poslodavce zanima
jedino smanjenje PDV-a na novine,
te punjenje kase oglasima i “žutim
sadržajima” na štetu nazavnosnog
novinarstva i kvalitetnog, ozbiljnog
i odgovornog informiranja javnosti.
4
Novinari traže da se postojeće zakone poštuje, te se donesu novi
koji bi uveli veću trasparentnost
poslovanja i precizirali odgovornost
vlasnika. „U posljednje 3 godine izgubljeno je oko 300 radnih mjesta,
što je gotovo 10 posto od ukupnog
broja stalno zaposlenih novinara, a
plaće su pale za gotovo 20 posto.
To je zapravo malo koja branša u
Hrvatskoj doživjela. Nema statuta
u redakcijama, nema nacionalnog
kolektivnog ugovora, a nema ni
kolektivnih ugovora po poduzećima,
a i tamo gdje ih ima ili su ‘zaleđeni’
ili se neke odredbe ne poštuju“ ističe predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić.■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
SUKOB INTERESA:
Ustavni sud poslao Sabor i Vladu na popravni
U
stavni sud jednoglasno je
ukinuo dio odredbi Zakona
o sprječavanju sukoba interesa te poslao Sabor i Vladu
na popravni ispit poučivši ih
što je uopće institut sukoba interesa kako
bi ga znali što je ranije moguće pravilno
definirati u zakonskim izmjenama ili u
novom zakonu, a u zadaću su dobili da
do 15. februara 2013. konačno provedu
izbor predsjednika i članova Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa.
Ovom odlukom Ustavni je sud otvorio put
za donošenje novog zakonskog rješenja
kojim će se sukob interesa, ne samo
sprječavati i kažnjavati, već će ga se
sustavno prepoznavati i njime upravljati
među dužnosnicima, službenicima i svim
ostalim sudionicama procesa političkog
odlučivanja, na svim razinama i u svim
granama vlasti. „Sukob interesa ne smije
se tolerirati u urednom demokratskom
društvu jer objektivno stvara plodno tlo za
korupciju, međutim, sukob interesa sam
po sebi nije korupcija. On uvijek može
nastati spletom životnih okolnosti, no bitno je da se djelotvorno spriječi, odnosno
da se aktualni i realni sukob djelotvorno riješi. Bude li to učinjeno, nema ni
kažnjivog ponašanja, nema ni korupcije,
nema ni kazne“, poručila je Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda. Drugim
riječima, Ustavni sud pojašnjava da sukob interesa nije sam po sebi korupcija
te da to područje automatski ne potpada
pod kazneno pravo ili nezakonito postupanje. Ali istovremeno, demokratsko
društvo mora imati pravne mehanizme
koji će opisane životne situacije djelotvorno sprječavati ili ih, u slučaju njihova
nastanka, odmah djelotvorno rješavati.
Razvitak istinske političke demokracije
i pluralizma nezamisliv je bez djelotvornog pravnog uređenja sukoba interesa.
Zbog toga Hrvatska treba urediti sukob
interesa, ali na ispravan način, poštujući
temeljna ustavna načela na kojima je ustrojena vlast. U posljednjih 20 godina institut sukoba interesa često se pogrešno
razumijevao, te sada postoji potreba i
dužnost da se institut sukoba interesa,
jednom za svagda, odvoji od kaznene
sfere ili bilo kakvog inkriminirajućeg
ponašanja. Takav stav imaju i udruge civilnog društva okupljene u Platformu 112,
jer smatraju da budući Zakon o upravljanju sukobom interesa treba predstavljati kamen temeljac za rastakanje klijentelizma, a time i sprječavanje korupcije.
Stoga pozivaju Ministarstvo uprave da
što prije pokrene postupak izrade novog
Zakona na otvoren način, uključujući
stručnu i aktivističku zajednicu. Upravo
zato što se radi o održivosti i učinkovitosti
antikorupcijske politike, očekuju da će
Evropska komisija poduprijeti ovaj proces prilagodbom jedne od 10 točaka
novonastaloj situaciji, ali i pružanjem pravovremene stručne podrške.■
EKONOMIJA:
Šećerni rat između Hrvatske i Srbije
M
inistarstvo poljoprivrede Srbije donijelo je zabranu izvoza šećerne repe
u Hrvatsku zbog
suše i manjih prinosa. Dvije šećerane
u Hrvatskoj koje su dogovorile uvoz
šećerne repe i sufninaciranje sjetve
u Vojvodini ostaju ove godine bez
šećerne repe. Neslužbene procjene
govore da bi se štete u Tvornici
šećera Osijek i Sladorani Županja
mogle popeti i na 12 do 15 milijuna
eura. Obrazloženje za ovakvu odluku
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
srpsko ministarstvo navodi u činjenici
da je zabrana bila nužna kako bi se
osigurala snabdjevenost tržišta Srbije šećerom. Šećerana u Osijeku je
imala dogovorenih nešto manje od
6.000 hektara šećerne repe u Vojvodini, a Županjska šećerana nešto
preko 4.000 hektara. Treća velika
šećerana u Hrvatskoj - ona u Virovitici
- nije pogođena ovom zabranom jer
svoje potrebe zadovoljila u najvećem
dijelu na domaćem tržištu, a dijelom
i na zemljopisno bližem mađarskom
tržištu.■
5
tekovine demokracije
AMERIČKI
PREDSJEDNIČKI IZBORI
Banalna utrka obilježena žestokom
borbom za osvajanje ili održanje vlasti
Ovogodišnji predsjednički izbori u SAD donijeli su razočaranje mnogima kojima je istinski stalo do te zemlje i demokracije. Obilježila ih je
banalna utrka dvaju predsjedničkih kandidata koja nije donijela argumentiranu raspravu o najvažnijim temama američkoga društva već
žestoku političku borbu u kojoj je dominantni cilj osvajanja ili održanja
vlasti znatno odredio korištena sredstva
6
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
O
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
vogodišnji predsjednički
izbori
u SAD donijeli
su
razočaranje
mnogima
kojima je istinski stalo do te zemlje i demokracije. Osobito su
razočarani oni koji su prije četiri
godine bili očarani kvalitetnim izbornim procesom u Sjedinjenim
Američkim državama. Izbore
2008. je iskusni novinar Washington Posta David S. Broder
ocijenio zanimljivijima i od legendarne utrke između Kennedya i Nixona 1960. godine; nadmetanje Obame i McCaina čak
je nazvao „Čudesnom utrkom“
(Amazing Race), parafrazirajući
naziv stare kršćanske pjesme
„Čudesna milost“ (Amazing
Grace). Za razliku od toga, ovi
su predsjednički izbori (bili)
po mnogo čemu banalna utrka. Ona uglavnom nije donijela valjanu i argumentiranu
raspravu o najvažnijim temama
američkoga društva i njegovom
razvoju; umjesto toga, zbila se
žestoka politička borba u kojoj
je dominantni cilj osvajanja ili
održanja vlasti znatno odredio
i korištena sredstva. Nakon
ovogodišnjega glasanja zemlja je ostala jako podijeljena na
dva gotovo podjednaka tabora
(prema ukupnom broju glasova,
Barrack Obama je pobijedio s
izrazito malom većinom). Takva
politička, a time kulturna i druga,
dezintegriranost nije dobra za
budući ekonomski i društveni
razvoj, pa se treba nadati da će
u sljedećim mjesecima biti bar
ublažena. Već ima nekih naznaka u tom smjeru: priznavajući
poraz, Mitt Romney se izjasnio
kako je „dosta političkih prepucavanja. Moramo staviti ljude ispred politike“; Obama je u svom
pobjedničkom govoru ponovno
upozorio da ne smije postojati
„plava“ (demokratska) i „crvena“
(republikanska) Amerika, nego
Sjedinjene Američke Države. Na
sreću, „Očevi osnivači“ su još
krajem XVIII. stoljeća dizajnirali
američki politički sustav tako da
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
se moć raspodijeli među više aktera i na različitim razinama vlasti, što doprinosi prevladavanju
različitih političkih i društvenih
rascjepa. I osobno sam prilično
razočaran ovogodišnjim izborima, s obzirom da sam prije
četiri godine izravno svjedočio
fascinantnom nadmetanju Barracka Obame i Johna McCaina.
Čvrsti, ali viteški vijetnamski veteran nije se zbog podmakle dobi
kandidirao za izbore 2012.; na
sceni je ostao Obama koji je u
međuvremenu posijedio i izgubio
mnogo od entuzijazma kojega je
ranije širio u javnosti. Tolerantni
zagovaratelj kolektivne nade i
samopouzdanja (slogan „Yes,
we can“) za obespravljene i
„obične“ Amerikance u razdoblju
od 2008. do 2012. ponajviše je
postao pragmatični predsjednik
koji na ovim izborima na različite
načine nastojao da se zadrži na
dužnosti.
KAMPANJA PUNA GAFOVA
Za razliku od svoje prve
predsjedničke
kampanje,
Obama je rijetko spominjao
američki san, ali je na različite
načine pokazao svoju izrazitu
prilagođenost surovoj političkoj
javi.
Njegovo
ovogodišnje
predizborno komuniciranje bilo
je prilično obilježeno cinizmom,
uopćenim frazama, napadima
na suparnika i različitim manipulacijama, pa pokadšto uopće nije
sličio na širokogrudnoga i lucidnoga Obamu iz 2008. godine.
Na sličan način je komunicirao
i Romney, političar i uspješni
biznismen koji je nedvojbeno
sposoban i upućen u ekonomska pitanja, ali koji je u svojoj
političkoj karijeri, pa čak i u istoj
kampanji, pokazao nečuvenu
spremnost da u nizu važnih
pitanja (pobačaj, zdravstvena
reforma i neka druga) izražava
sasvim
suprotna
stajališta,
odnosno da „samome sebi
skače u usta“. Posljednjih sam
nekoliko tjedana s distance, ali
pomno (zbog velike dostupnosti različitih medija i posebno
7
blagodati Interneta, sad je to
mnogo lakše nego ikada prije)
pratio kampanju i predsjedničke
izbore u SAD. Slažem se s
ocjenom koju je dao Joe Klein,
kolumnist magazina Time, kako
je kampanja bila „bez srca“, te
da se mnogo više zasnivala na
nastojanju kandidata da ostvare
pobjedu nego što je izrazila
stvarne probleme ljudi. Obama
i Romney nisu dostatno jasno
argumentirali kako u sljedeće
četiri godine planiraju suzbijati
razmjerno visoku nezaposlenosti i druge ekonomske teškoće
zemlje, tj. na koje se konkretne
načine namjeravaju originalno
(znači ne ponavljanjem prilično
istrošenih keynesijanskih ili
neoliberalnih obrazaca) suočiti
s gospodarskom krizom. Za
svoje predizborno komuniciranje
kandidati su utrošili vrtoglavo
visoke dolarske iznose: samo
u međusobnom sučeljavanju
svaki po više od milijardu dolara. Izvori financiranja kampanja
nerijetko nisu bili (dovoljno)
transparentni, što se najviše
povezuje s djelovanjem Super
PAC-ova (Super Političkih akcijskih komiteta) koji su im (više
Romneyu nego Obami) priskrbili jako mnogo novca. Slijedom
toga, građani su bili „bombardirani“ televizijskim spotovima,
od kojih je čak 70 posto bilo
negativno usmjereno. Čak su i
njihovi slogani bili neinventivni:
„Naprijed!“ (Forward!) ka nosiva poruka kampanje Barracka
Obame zapravo nije poručila
išta konkretno, te je u javnosti
uglavnom protumačena kao
izraz nastojanja da i sljedećih
četiri godine ostane na vlasti;
„Vjeruj u Ameriku“ (Believe in
America) Mitta Romneya posebno je otrcan i uopćen slogan.
Kampanja je obilovala gafovima
kandidata. Romneyeva izjava,
procurila s jednoga zatvorenog
političkog skupa na Floridi, da
47 posto Amerikanaca u svakom slučaju podržavaju Obamu
i žive od tuđe pomoći nanijela
mu je ogromne štete. A Obamu
tekovine demokracije
Tolerantni zagovaratelj kolektivne nade i samopouzdanja za obespravljene i „obične“ Amerikance u razdoblju od 2008. do 2012.
ponajviše je postao pragmatični predsjednik koji je na ovim izborima
na različite načine nastojao da se zadrži na dužnosti
su posebno snažno napadali, najviše
putem televizijskih spotova, zbog za
mnoge
poduzetnike
„svetogrdne“
poruke: „Ako imate uspješan biznis, niste ga vi izgradili, netko drugi je učinio
da se to dogodi“ (Roanoke, Virginija,
13. srpnja 2012.).
PRODUBLJENE RASNE RAZLIKE
Navedene i slične boljke ovogodišnje
kampanje i izbora su dovele, kako
ističu mnogi komentatori, do slabljenja
političkoga entuzijazma u SAD i smanjenja političke participacije građana:
bilo je manje volontera i posjetitelja
političkih skupova nego 2008., a posebno su mladi bili manje zainteresirani za
izbore. Ove godine su se u toj zemlji
dodatno produbili politički i društveni
rascjepi, koji nisu samo ekonomski i socijalno (podjela na siromašne i bogate,
te na viši, srednji i niži sloj) te ideološki
(konzervativci i liberali) uvjetovani, nego
i rasno. Primjerice, prema istraživanjima
javnoga mnijenja oko troje od petoro
bijelaca je podržavalo Romneya, a
najmanje četvoro od petoro nebijelaca
Obamu. Nisu se samo Afroamerikanci ogromnom većinom opredijelili za
predsjednika, nego i Latinoamerikanci
(već ih neko vrijeme u toj zemlji ima
više od crnaca), što je bilo jako važno
u nekim državama poput Nevade gdje
je prema anketama čak tri četvrtine
posto useljenih iz Meksika i drugih zemalja Južne Amerike podržalo Obamu.
Naravno, jedan je kandidat i u tako
nekvalitetnom izbornom procesu morao
prevladati. U ovom tekstu, kojega
pišem neposredno nakon objavljivanja
prvih rezultata izbora, ukratko izlažem
svoje viđenje osnovnih razloga zbog
kojih je Barrack Obama uspio u nastojanjima da i sljedećih četiri godine bude
stanovnik Bijele kuće. Prvi je razlog
vezan za povijesno utvrđenu činjenicu
da postojeći predsjednik koji se natječe
za drugi mandat ima mnogo veće
8
šanse za pobjedu od izazivača. Naime,
u posljednjih stotinu godina incumbenti
su od trinaest izbora u kojima je bila
takva situacija izgubili samo pet puta:
William H. Taft 1912., Herbert Hoover
1932., Gerald Ford 1976., Jimmy Carter 1980. i George Bush 1992. Takve
su preokrete svaki puta određivale
slične važne okolnosti: s jedne strane,
zemlja je bila ugrožena ekonomskom
i društvenom krizom (npr. depresija
1928. ili drugi naftni šok 1978.), a izborni suparnici koji su na izborima
pobijedili listom su bili vrlo sposobni i
komunikacijski vješti političari, od kojih
se neki smatraju najboljim američkim
predsjednicima XX. stoljeća, npr.
Franklin D. Roosevelt, Ronald Reagan i
Bill Clinton. Obama je imao sreću: vrhunac financijske i ekonomske krize zbio
se u prvoj godini njegova mandata, a
Romney se ne može usporediti primjerice s Ronaldom Reaganom (iako
je u kampanji pokušavao istaći svoju
sličnost s predsjednikom iz osamdesetih godina prošloga stoljeća). Ipak
treba istaknuti kako je Obama u svom
prvom mandatu poduzeo snažne mjere
u suzbijanju ekonomske krize koja je
nastala za vladavine republikanca Busha. Uslijed tih mjera je nezaposlenost
prije nekoliko mjeseci (u pravi čas za
njega) pala na ispod 8 posto, rast BDPa je ove godine 2 posto, i slično. Drugi
je razlog povezan s prvim, a odnosi se
na kvalitetu dvojice političara koji su se
ove godine natjecali za najprestižniju
političku dužnost na svijetu. Riječju,
unatoč nedostatka izraženih u svome
prvom mandatu Obama ipak nije toliko slab političar da bi izgubio izbore
od Romneya koji s druge strane ipak
nije toliko snažan političar da bi trijumfirao. Ubrzo nakon slaboga nastupa
na prvom televizijskom sučeljavanju
3. listopada, predsjednik je našao u
sebi snagu da bolje komunicira i djeluje nego što je činio do tada. Posebno je to došlo do izražaja u njegovom
umješnom korištenju uragaan Sandy
koji je poharao dijelom istočne obale
SAD-a, kada se prezentirao javnosti
kao odlučan i efikasan vođa. Snažno
sučeljenje s tom prirodnom katastrofom, za što su mu odali priznanje i neki
vodeći republikanci, Obama je upotrijebio kako bi dodatno naglasio komunitarnu idejnu osnovu svoje politike
nasuprot individualističkom pristupu
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
koji je u pozadini politike Romneya i
Republikanaca. Obama je tako u svojim govorima na posljednjim skupovima
u kampanji izgovarao poruke kao što
je sljedeća: „Bez obzira kako oluja bila
jaka, bit ćemo zajedno“ (Bocca Raton,
Florida, 5. studenoga).
DRUGA ŠANSA ZA OBAMU
Treći se razlog tiče Obaminih suradnika i njegove „političke mašine“. Predsjednikovu kampanju je vodio David
Axelrode koji je i prije četiri godine bio
arhitekt njegove pobjede. Obami su
osobitu potporu pružili bivši predsjednik
Bill Clinton i potpredsjednik Joe Biden.
Clinton je nesebično, unatoč svome
oštećenom zdravlju, nastupio na više
skupova, što je bilo od neprocjenjive
važnosti s obzirom da je on još uvijek
najbolji politički govornik u Americi.
„Heroj radničke klase“ Biden je u televizijskom dvoboju potpredsjedničkih
kandidata pobijedio neiskusnoga (42
godine) i za prosječan društveni ukus
pretjerano konzervativnoga republikanca Paula Ryana; uz to je imao više
elektrizirajućih nastupa na skupovima,
u kojima je odašiljao atraktivne poruke
poput „Osama bin Laden je mrtav, General Motors je živ“. Romney u kampanji
nije imao pomoć tako velikih „kalibara“,
izuzev rijetkih nastupa glumca Clinta
Eastwooda. Četvrti je razlog baš u
nekim rezultatima Obaminoga prvoga
mandata. Čak ni Romney nije mogao
poreći Obami da je ostvario pojedine
uspjehe, kao što je obračun s Osamom
bin Ladenom (Amerikanci su još uvijek
prilično istraumatizirani terorističkim
napadom 11. rujna 2001.). Šira
javnost priznaje Obami neke uspjehe
u sučeljavanju s teškom ekonomskom
krizom, primjerice državno saniranje
automobilske industrije u državama
Ohio i Michigan. A mnogi liberalno orijentirani građani i posebno siromašni
izražavaju veliku zahvalnost Obami i
njegovoj vladi zbog zdravstvene reforme kojom je djelomice prevladana
mučna situacija u kojoj je 40 milijuna
Amerikanaca bilo bez ikoje zdravstvene
zaštite. Ako se tome nadoda povlačenje
vojske iz Iraka i neki drugi dobri rezultati njegove administracije, onda je vidljivo da u ovim izborima Obama, unatoč
različitim greškama i propustima, nije
bio bez aduta. Peti razlog se odnosi
na okolnost da su ljudi ipak skloniji
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Političar i uspješni biznismen koji je nedvojbeno sposoban i upućen
u ekonomska pitanja, ali koji je u svojoj političkoj karijeri, pa čak i
u kampanji, pokazao nečuvenu spremnost da u nizu važnih pitanja
(pobačaj, zdravstvena reforma i neka druga) izražava sasvim suprotna stajališta, odnosno da „samome sebi skače u usta“
opredijeliti se za već poznatu politiku,
bez obzira na njene nedostatke, nego
uzeti „mačka u vreći“. Posebno Romney
nije davao dostatnu garanciju da će provoditi konzistentnu politiku, odnosno da
će se kao predsjednik držati obećanja i
opredjeljenja koje je iznio tokom kampanje. Jedan je politički analitičar prije
dva tjedna izjavio kako očekuje kako
će Amerikanci izabrati „vraga kojega
poznajemo“ (devil we know). Ipak, teško
je tvrditi kako je Obama neki politički
vrag, odnosno negativac. Konačno,
rezultati istraživanja su pokazala da
je građanima simpatičniji od Romneya. Prije svega, Barrack Obama je
pragmatični političar koji se u ovoj izbornoj utrci jako trudio zadržati svoj posao.
S druge strane treba uzeti u obzir kako
se radi o starom političkom idealistu. I
to onome koji je u svojoj izvrsnoj autobiografiji „Odvažnost nade“ prije samo
šest godina napisao kako ne postoji
9
samo politička tradicija obilježena cinizmom i prljavštinama, neto i „tradicija
koja se zasniva na jednostavnoj zamisli
da smo svi međusobno ovisni te da je
ono što nas povezuje jače od onoga
što nas razdvaja, i ako dovoljan broj
ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli,
ne baš riješiti svaki problem, ali zato
ostvariti značajne ciljeve“. Obama je
postigao ono što je rijetkost u vrhunskoj politici: dobio je drugu šansu. U
sljedećih četiri godine on zajedno sa
svojim suradnicima može pokušati ostvariti svoje izvorne ideale. Ima priliku da
bar djelomice u tome uspije, budući da
će biti neopterećen sljedećim izborima.
Uspjesima svoje unutarnje i vanjske
politike američki predsjednik može u
sljedećih četiri godine ponovno očarati,
i to kako svoje sudržavljane tako i nas
u drugim dijelovima globaliziranoga svijeta.■
manjine & većine
Manjinska zaštita pred lokalne izbore i
pristupanje Hrvatske Europskoj uniji
IZBOR IZMEĐU ASIMILACIJE I
GETOIZACIJE
Dva događaja - jedan, koji se ponavlja svake četiri godine, i jedan, koji je
jedinstven u povijesti, to jest lokalni izbori u maju iduće godine i očekivano
pristupanje Europskoj uniji u julu - morala bi pitanje manjinske zaštite ponovno
dovesti u središte pažnje cjelokupne političke javnosti u Hrvatskoj. Rješavanje
problema manjinske zaštite, doduše, nije među deset zadataka, koje Hrvatska
mora ostvariti do drugog izvješća o monitoringu, ali je politika zaštite manjina
dio pregovaračkog poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima. Isto tako, Hrvatska je u tom poglavlju preuzela neke obveze, prije svega, vezane uz političku
reprezentaciju manjina, koje do danas nisu ispunjene
P
Piše:
DAVOR
GJENERO
romjena
Ustavnog
zakona o pravima
nacionalnih manjina,
istovremena s „europskom“ reformom
Ustava, tek je formalno zadovoljila preuzete obveze, ali je bila
protuustavna i u neravnopravni
je položaj dovodila građane i
neke od manjina. Zato je Ustavni sud odlučio ukinuti novele
Ustavnoga zakona, što znači da
bi hrvatski zakonodavac morao
pristupiti promjenama izbornoga
modela i osigurati takav način izbora parlamentarnih zastupnika
manjina, kojim pripadnici manjina neće biti dovedeni u situaciju
da biraju između getoizacije i
političke asimilacije. Primjereno
rješenje ovog problema moralo
bi obuhvatiti definiranje dvostrukoga prava glasa, drukčije nego
što je bilo u prvotnom rješenju,
koje je Ustavni sud poništio,
primjenu tog prava na pripadnike svih manjina, pa i srpske,
koja prema prvom rješenju nije
dobila jednaku zaštitu biračkoga
prava, ali i redefiniranje mandata
manjinskih zastupnika. Bilo bi
nužno da se u vrijeme završetka
priprema za pristupanje Europskoj uniji ozbiljno otvori rasprava
o ovom problemu i da ga se riješi
prije ulaska u EU, čime bi se, bez
obzira na prioritete monitoringa,
poslala jasna poruka cijeloj regiji o europskoj politici integracije
manjina na Jugoistoku Europe,
odnosno na Balkanu. Vrijeme,
kad se mijenjao Ustav, nije bilo
primjereno za ozbiljne rasprave
o promjenama izbornog sustava, jer su parlamentarni izbori
već bili pred vratima, a Ustavni
zakon o provođenju Ustava
jasno određuje da mijenjanje
izbornih pravila nije prihvatljivo
godinu dana prije provođenja izbora. Sada smo u razdoblju još
uvijek prve četvrtine parlamentarnoga mandata, i to je vrijeme
u kome se o izbornom sustavu
može raspravljati ozbiljno i bez
žučnih stranačkih kalkulacija.
Vjerojatno bi bilo potrebno ozbiljno
reformirati
cjelokupni
izborni model i manjinama, u
bitno drukčijem izbornom sus10
tavu, osigurati mogućnost dvostrukoga prava glasa, dakle, i
za manjinske predstavnike i za
političke stranke na općim izbornim listama. Postoje modeli
koji omogućuju ostvarivanje takva prava, a da se pritom ne dovede u pitanje jednakost prava
glasa svih državljana, ali to nije
moguće u okviru postojećega izbornog sustava.
EVROPSKE OBAVEZE
HRVATSKE
Ne dođe li do reforme izbornog
sustava, ostat će neispunjena
jedna od obveza preuzetih u
pretpristupnom dijalogu, a za
regiju ne bi bila dobra poruka
kako su obveze vezane uz slobodu tržišne utakmice i zaštitu
vlasničkih prava investitora
važnije od obveza vezanih uz
ostvarivanje prava ranjivih socijalnih skupina, kakve su nacionalne manjine. Europska je unija,
naime, primarno uspostavljana
kao ekonomska integracija, ali
se u cijeloj svojoj povijesti, usporednim institucijama, razvijala
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
i kao zajednica koja građanima na svom
prostoru garantira najviši oblik zaštite
ljudskih individualnih i kolektivnih prava.
Europska je unija uvijek bila opterećena
svojevrsnim „demokratskim deficitom“.
Naime, Europska komisija, kao tijelo
izvršne vlasti unutar Unije, ne proizlazi iz Europskoga parlamenta, kao
što je to uobičajeno u parlamentarnim
demokracijama, i nije ovisna o povjerenju većine u Europskom parlamentu.
Isto tako, Komisija preuzima i zakonodavne ovlasti donoseći direktive koje ne
podliježu čak niti parlamentarnoj ratifikaciji u Europskom parlamentu. Radi
se o tijelu, koje ne biraju državljani,
nego političke elite država članica, a
koje bitno nadilazi ovlasti izvršne vlasti u demokratski uređenom društvu.
Međutim, legitimnost Europske unije,
pa tako i Europske komisije, ne proizlazi
iz izbornih kutija, nego iz toga što Unija
građanima osigurava viši ekonomski
standard i višu razinu zaštite prava,
nego što bi je imali bez nje. Važno je da
se u narednom razdoblju pošalje jasna
poruka kako je hrvatsko društvo spremno za članstvo u EU i da je spremno na
to da svojim građanima – pripadnicima
ranjivih skupina – počne osiguravati
bolju zaštitu nego što su je imali dok
je Hrvatska bila izvan europske integracije ili „na njenom rubu“. Bez obzira što izgleda da Europska komisija u
svojim kriterijima monitoringa nije fokusirana na ostvarivanje svih preuzetih
pregovaračkih obveza, koje se odnose
na građansko/civilno društvo, pa tako
i na ostvarivanje političkih prava nacionalnih manjina, organizacije civilnog
društva u Hrvatskoj, a prije svega one
ISKORAK U ZAŠTITI MANJINSKOG BIRAČKOG PRAVA:
Odsad pravo na zastupljenost ili
razmjernu zastupljenost manjina
više neće određivati lokalno
predstavničko tijelo statutom,
što ga se često izigravalo, nego
će ga definirati središnje tijelo
državne uprave, i to u skladu s
popisom birača
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
manjinske, morale bi iskoristiti priliku i
ovo pitanje dovesti u fokus javnosti.
SUSTAV KONFLIKTA NISKOG
INTENZITETA
Lokalni izbori, koji su naročito važni
za ostvarivanje manjinskih prava, jer
se glavnina tih prava ostvaruje na
razinama lokalne i regionalne samouprave, bit će važan ispit u tome. Problem, koji su u Europskoj komisiji prepoznali, kad je riječ o predstavljanju
manjina na državnoj razini, problem
izbora između getoizacije i asimilacije,
još je osjetljiviji na razinama lokalne i
regionalne samouprave. Predsjednik
Josipović nedavno je, posve s pravom,
konstatirao da je dominantna stranka
srpske manjinske zajednice uspostavila sustav održavanja konflikta niskog
intenziteta u lokalnim zajednicama, i
da na taj način legitimira svoju poziciju, a i položaj ključne nacionalističke
opcije u većinskoj zajednici. Kombinacija takva vođenja lokalne politike i
uspostavljanja getoizacije nacionalnih
zajednica u svim sustavima, na primjer, u školstvu, kao što se primjenjuje
u nekim dijelovima Hrvatske, otežava
političku integraciju manjine. S druge
strane, u drugim dijelovima Hrvatske
manjina ne uspijeva ostvariti niti temeljna prava važna za održivost, kao što
su školovanje na manjinskom jeziku i
pismu te korištenje manjinskim jezikom
i pismom u komunikaciji s javnim vlasti11
ma. Sustav getoizacije primjenjuje se
u Podunavlju i proizlazi iz aranžmana
u Erdutskom sporazumu, koji dio manjinske političke elite još uvijek smatra
čvršćim garantom prava nego što je
Ustavni zakon, a čini se da i neki vladini
funkcionari manjinsku ulogu u izvršnoj
vlasti radije vide kao dio „erdutske obveze“, nego kao politički dogovor zasnovan na poštivanju duha Ustavnog
zakona. Institucionalno, ove će godine
u zaštiti manjinskoga biračkog prava na
lokalnim razinama biti učinjen tek jedan
iskorak – odsad pravo na zastupljenost
ili razmjernu zastupljenost manjina više
neće određivati lokalno predstavničko
tijelo statutom, što ga se često izigravalo, nego će ga definirati središnje tijelo
državne uprave, i to u skladu s popisom birača. Drugi važan korak - povratak na sustav u kome su u pluralnim
sredinama izvršnu vlast konsenzusom
uspostavljale većinska i manjinska zajednica - nije na vidiku, a zakonodavac
niti ne razmišlja o tome da bi se lokalna samouprava u pluralnim sredinama
mogla organizirati drukčije nego što se
organizira u nacionalno homogenim
regijama. Zato valja očekivati da će
sustav održavanja „sukoba niske napetosti“ „preživjeti“ i u idućem mandatnom
razdoblju, jer je očito da za potrebne reforme izbornoga zakonodavstva i sustava lokalne i regionalne samouprave
nema niti spremnosti, a sada više ni
vremena. ■
župnici kao forenzičari i kriminalisti
CSI Kaptol:
Crkva u akciji spašavanja
Hebrangova ureda
Biskupi su se složili s prijedlogom da se u svakoj nad/biskupiji osnuje posebno povjerenstvo koje će inicirati i koordinirati rad u župama,
gdje će se istražiti komunistički zločini. Naglašeno je da se treba jasno
istaknuti pojam kršćanskog mučeništva, istražiti represiju komunističkog
sustava poslije rata, te potrebu da se posebno obradi represija prema
crkvenim ustanovama i pojedincima. Gospićko-senjski biskup, mons.
Mile Bogović, inače član Upravnog vijeća tzv. Hebrangovog ureda iz
redova HBK smatra ‘’kako je doista neshvatljivo da vlada proistekla iz
Domovinskog rata, a ne iz Narodnooslobodilačkog rata, može biti tako
neosjetljiva da ponovno nameće šutnju o tolikim nevinim žrtvama o kojim je pola stoljeća bio zabranjeno govoriti’’
O
Piše:
DRAGO
PILSEL
dgovor državi na
ukidanje Ureda za
žrtve komunističkih
zločina odnosno na
vladino navodno
izbjegavanje hvatanja u koštac
s problemom komunističkih
žrtava stigao je u obliku odluke
Hrvatske biskupske konferencije
(HBK) prema kojoj će župnici
skupljati podatke o ubojstvima
iz doba komunizma. Da, dobro
ste pročitali: Katolička crkva
u Republici Hrvatskoj kreće u
konkretnu akciju prikupljanja podataka o žrtvama komunističkog
progona pa će uskoro župnici
diljem Hrvatske početi primati informacije o žrtvama. Konkretnu
inicijativu pokrenula je Komisija
za martirologij HBK i BK BiH na
svome nedavnom susretu u Zagrebu pod vodstvom gospićkosenjskog biskupa mons. Mile
Bogovića, inače člana Upravnog
vijeća tzv. Hebrangovog ureda iz
redova HBK koji smatra ‘’kako
je doista neshvatljivo da vlada
proistekla iz Domovinskog rata,
a ne iz Narodnooslobodilačkog
rata, može biti tako neosjetljiva
da ponovno nameće šutnju o
tolikim nevinim žrtvama o kojim
je pola stoljeća bio zabranjeno
govoriti’’. O tome, šuti li Vlada
o tzv. komunističkih zločinima ili
ne, može se suditi ali da se iz redova vladajućih govori, to je neosporno. Ministarstvo branitelja
je na javnoj tribini u Novinarskom
domu u Zagrebu (kako smo pisali u prethodnom broju Identiteta)
predstavilo nacrt prijedloga Zakona o istraživanju, uređenju i
održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata
i poslijeratnog razdoblja. ‘’Punih
20 godina vodi se dnevnopolitički
12
rat o Drugom svjetskom ratu.
Taj rat nije donio ništa dobroga
jer svrha rata nije bila rasprava
koja će donijeti dobrobit i dignitet za žrtve Drugog svjetskog
rata i njihove obitelji. Upravo
zato predlažem novi zakon koji
je svojevrsna nadopuna Zakona
o pronalaženju, obilježavanju
i održavanju grobova žrtava
komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata (žrtve ili ubijeni nakon 9. svibnja 1945.) koji
je donesen 2011. godine. Da ne
bude nikakve zabune, niti jedno
slovo tog Zakona ne mijenjamo
u novom zakonu već samo nadopunjujemo nedostatke kako bi
baš sve žrtve Drugog svjetskog
rata njime bile obuhvaćene. Do
tada je naime postojao pravni zakon jer su dva postojeća zakona
regulirala samo pisanje poginulih
vojnika stranih vojski za vrijeme
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
U HBK-u ne pojašnjava kojim će to sredstvima i vještinama župnici preuzeti ulogu kriminalista i forenzičara,
ali jedno je sigurno, na Prisavlju mogu početi razmišljati o novoj kriminalističkoj seriji, domaće produkcije, CSI Kaptol, a kao glumce mogu angažirati ne samo spomenutog biskupa Milu Bogovića već izričito sugestivne likove svećenika Anđeljka Kaćunka i novinarku Višnju Starešinu. Imaju i scenaristu, povjesničara
Josipa Jurčevića, a svjedoka iz onih vremena može uvjerljivo glumiti svećenik Anto Baković
Drugog svjetskog rata i poginule nakon
rata, ali ne i sve ratne žrtve’’, objasnio
je ministar branitelja Predrag Matić.
Dodao je da je temeljno načelo kojim
su se vodili pri izradi novog zakona bilo
pravo svih žrtava na dostojanstveno
počivalište. Ministar branitelja je već u
uvodnom govoru izrazio bojazan da će
rasprava dokazati da Drugi svjetski rat u
Hrvatskoj zapravo nikad nije završio i da
još uvijek traje. Tako je bilo. Primjerice,
Ivan Fumić, iz Saveza antifašističkih
boraca, u svojoj raspravi postavio je
pitanje: ‘’Da li su svi ubijeni žrtve?’’, što
je naravno potpuno razbjesnilo njegove
političke neistomišljenike, no ni oni nisu
ostali dužni ‘’partizanima’’, a nekoliko
njih potpuno je nepotrebno provociralo
potežući stalno pitanja poput osvete
Udbe, udbaša koji još uvijek, navodno,
žive među nama i slične kvaziargumente koji se često koriste u ovim raspravama.
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
HEBRANGOV URED
Iako je, načelno, novi zakon podržao i
Andrija Hebrang, jedina mu je zamjerka
ta što Zakon predviđa gašenje Ureda za
istraživanje komunističkih zločina poslije Drugog svjetskog rata kojeg je on
osnovao i kojem je on na čelu. Naime,
umjesto tog ureda novi zakon predviđa
osnivanje Vladinog povjerenstva koje bi
se bavilo istraživanjem, uređivanjem i
održavanjem grobova svih žrtava Drugog svjetskog rata a ne samo žrtava
komunističke odmazde. ‘’Ured bi trebao
postati neovisno tijelo, a ne povjerenstvo pod ingerencijom Vlade. Ja sam
odmah nakon izbora novom premijeru
Zoranu Milanoviću dao pismenu ostavku i rekao mu da slobodno smijeni i
mene i ostale članove ureda, ali da ured
ne gasi nego da u njega postavi nove
ljude. Nažalost nikakav odgovor nisam
dobio’’, rekao je Hebrang. Ministar bran13
itelja Predrag Matić poručio mu je da
nema nikakvih prepreka da svi ljudi koji
rade u tom Uredu, uključujući i njega, ne
nastave svoj rad u novom povjerenstvu.
O temi je u više navrata progovorio i
Ivo Josipović. Predsjednik Republike
Hrvatske u svojoj je izjavi, povodom
23. kolovoza, Europskog dana sjećanja
na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih
režima, istaknuo kako od početka svog
mandata zagovara politiku punog i
bezrezervnog poštivanja svih žrtava
totalitarnih i autoritarnih poredaka, bez
obzira o kome se radi i u kojim je okolnostima netko postao nevinom žrtvom
ekstremizma. Napominje da je Europski
dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima prilika da se podsjetimo svih pojedinaca, društvenih skupina,
manjina i naroda, koji su stradali zbog
političkog, vjerskog, ideološkog i svakog drugog ekstremizma. Navodi i da
smo se u Hrvatskoj tek krajem prošlog
župnici kao forenzičari i kriminalisti
stoljeća u potpunosti okrenuli demokratskom uređenju, koje u svom središtu
ima koncept ljudskih prava, pluralizma
i međusobnog poštivanja te da taj put
nije bio ni lagan, ni pravocrtan. ‘’Od
početka svog mandata zagovaram politiku punog i bezrezervnog poštivanja
svih žrtava totalitarnih i autoritarnih
poredaka, bez obzira o kome se radi
i u kojim je okolnostima netko postao
nevinom žrtvom ekstremizma. Svaka
žrtva zaslužuje puno dostojanstvo, a
obitelji žrtava našu brigu i pomoć. Žrtve
prošlih ratova, holokausta, političkog
ekstremizma protiv manjina, stradanja
u poslijeratnom razdoblju, stradanja u
Domovinskom ratu, kao i druge žrtve
netolerancije i nasilja ostaju nam trajnom opomenom da uvijek i neprekidno moramo raditi na očuvanju mira
i demokracije, kao i na sprečavanju
nasilja i totalitarnih tendencija’’, izjavio
je Josipović.
IDEOLOŠKI RAT
Međutim, Katolička crkva uopće nije
zadovoljna i nastavlja svoj ideološki
rat. HBK je odlučila da je u ovome
trenutku “najvažnije uspostaviti povjerenstva u svakoj nad/biskupiji koja bi
pomagala komisiji u osmišljavanju programa na terenu i u ostvarivanju konkretnih zadaća”. Predlaže se, također,
da biskupije obilježavaju svake godine
spomen na žrtve, odnosno da je najpogodniji način da se hodočasti na mjesto
stradanja ili da se ondje obavi križni
put. “Svakako treba raditi na traženju
tragova mučeništva na našim prostorima, napose u Drugom svjetskom ratu
i poraću. Sa žaljenjem se konstatira
snažan otpor državnih vlasti da se napravi popis svih žrtava tog razdoblja,
što se čita iz nastojanja da se dokine
Ured za žrtve komunističkih zločina’’,
poručila je Crkva. Zato će trebati – koliko je to moguće, kažu – poraditi preko
župnih ureda da se istražuje ne samo
tragove mučenika nego i sve žrtve.
Župnicima će trebati dostaviti obrasce
koje bi uz pomoć svojih suradnika
ispunjavali i slali u biskupijsko povjerenstvo”, objašnjavaju iz Komisije za
hrvatski martirologij i najavljuju kako će
se uskoro na njihovu portalu hrvatskimucenici.net moći pronaći potrebni materijali koje će čitatelji moći dopunjavati
i slati svoje primjedbe. Također, biskup
Bogović najavio je i pokretanje Instituta
za istraživanje posljedica totalitarizama
20. stoljeća. Komisija je zaključila da u
svim većim katoličkim središtima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini treba predstaviti knjigu o prikrivenim stratištima
i grobištima dr. Josipa Jurčevića (osporena od mnogih antifašista). Također
valja predstaviti i novi broj Hrvatske
vjernosti, u kojem su sažeci izlaganja
na prošlom znanstvenom skupu, a
nakon izlaska zbornika radova s toga
skupa trebat će predstaviti i taj zbornik.
Dokle su došli pripremni radovi, izvijestio je urednik Mate Rupić. U zborniku će
biti cjelovita izlaganja. Prigodom ‘’terenskog rada” Komisije treba mjesnoj
Crkvi predstaviti projekt izrade hrvat-
Ministar Matić smatra da se već
20 godina vodi dnevnopolitički
rat o Drugom svjetskom ratu
koji nije donijo ništa dobrog
društvu
skog martirologija i uspostaviti kontakte
sa stručnjacima na dotičnom području
radi animiranja terena u duhu ciljeva
Komisije. Biskupi su se početkom godine složili s prijedlogom znanstvenog
skupa u travnju 2011. godine, kao i s
prijedlogom da se u svakoj nad/biskupiji
osnuje posebno povjerenstvo koje će
inicirati i koordinirati rad u župama,
gdje će se istražiti komunistički zločini.
Naglašeno je da se treba jasno istaknuti
pojam kršćanskog mučeništva, istražiti
represiju komunističkog sustava poslije
rata, te potrebu da se posebno obradi
represija prema crkvenim ustanovama i
pojedincima. Iako Crkva naglašava da
treba staviti naglasak na mučeništvu
i (nevinoj) žrtvi, a ne na okrutnosti
mučitelja i nalogodavaca, očito je da
su revoltirani i ljuti na Milanovićevu
Vladu. Iz HBK poručuju da je potrebno
čistiti memoriju od svake mržnje i neprijateljstva, a u sjećanje na žrtve ugraditi
prave vrijednosti. Tu se od Crkve, kažu,
očekuje snažan poticaj i pomoć da se
počne s isticanjem ‘’onoga što nam
pomaže za postavljanje temelja boljoj
budućnosti. A to je do sada uglavnom
gurano na margine i prepuštano zaboravu’’, smatraju članovi Komisije koja će
14
predložiti svim nad/biskupijama da se
organiziraju istraživanja na terenu.
CSI KAPTOL
Mediji su prošloga ljeta izvijestili o
pozitivnim rezultatima sondaže terena u podsljemenskom zagrebačkom
naselju Gračani gdje je započela akcija
otkopavanja jedne od masovnih grobnica iz svibnja 1945. godine. Riječ je
o lokaciji koja se zove Krivićev brijeg,
a prema evidenciji Miroslava Haramije
koji je 1945. kao zdravstveni inspektor obavljao asanaciju likvidiranih te
desetljećima čuvao dokumentaciju o
lokacijama, sastoji se od dvije grobnice
u koje je pokopano ukupno 60 ubijenih
‘’narodnih neprijatelja’’. Haramija je evidentirao sva mjesta na kojima je on organizirao pokop žrtava te je riječ o 20
lokacija te čak 783 žrtava! Grobište se
nalazi u bivšem voćnjaku koji vlasnik
sve godine od Drugog svjetskog rata
ne obrađuje. Organizirane egzekucije
u Gračanima počele su, prema svjedocima, već 10. na 11. svibnja 1945.
Prema iskazima lokalnog stanovništva,
žrtve su dovođene iz logora i zatvora u
Zagrebu, vezani su bili žicom a među
njima je bilo i muškaraca i žena. Egzekucije su obavljali pripadnici jedinice Jugoslavenske armije koja je tih dana bila
stacionirana u Gračanima, a ubijali su ih
na ulazu u Park prirode Medvednica te
u samom naselju. Tijela su naknadno u
masovne grobnice organizirano ukapali
mještani. ‘’Sva daljnja otkopavanja time
će biti zaustavljena, jer se na terenu
zbog straha svjedoka neće moći dobiti
podaci’’, upozorio je Andrija Hebrang na
tiskovnoj konferenciji tog Ureda. Drži i
da će se onemogućavanjem daljnjeg
rada Ureda, zbog životne dobi, smanjiti broj svjedoka komunističkih zločina.
Sve u svemu, HBK ne pojašnjava kojim
će to sredstvima i vještinama župnici
preuzeti ulogu kriminalista i forenzičara,
ali jedno je sigurno, na Prisavlju mogu
početi razmišljati o novoj kriminalističkoj
seriji, domaće produkcije, CSI Kaptol, a kao glumce mogu angažirati
ne samo spomenutog biskupa Milu
Bogovića već izričito sugestivne likove
svećenika Anđeljka Kaćunka i novinarku Višnju Starešinu. Imaju i scenaristu, povjesničara Josipa Jurčevića, a
svjedoka iz onih vremena može uvjerljivo glumiti svećenik Anto Baković.■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
zona zabranjenih letova
GVOZD ILI VRGINMOST
lopata kao zadnja linija
obrane
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
Ako je istina da ime planine Gvozd ne potječe od srpske riječi „gvoždje“, što na hrvatskom znači „željezo“,
već je to, kako kažu protivnici vraćanja Vrginmostu 300 godina starog imena, starohrvatski naziv za
„šumu“, kako to onda da se selo Gvozdensko nigdje
ne spominje po nekakvoj svojoj vjekovnoj pilani već
po tome što je tamo; „Nikola III Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovanicu novca“, kako je zapisano u
udžbenicima iz povijesti
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
15
zona zabranjenih letova
D
ok sam na ulazu u Vrginmost s karlovačke strane
slikao dvije željezne šipke
sa kojih je nedavno skinuta postavljena tabla sa
starim natpisom tog mjesta jer je bila
zamazana crnom bojom prema meni je
iz dvorišta obližnje kuće krenuo čovjek,
star otprilike oko 50 godina, izderavši
se: „Zašto slikaš!“ Osjetio sam njegov
preteći ton ali i primijetio lopatu u njegovoj ruci. Odvojio se od miješalice
privodeći kraju uređenje fasade na svojoj kući ali lopatu nije odložio već ju je
ponio sa sobom. Šta da radim? Namjerava li to on mene stvarno deknuti po
glavi? Kako zna tko sam? Ili vjerojatno
ne zna ali pretpostavlja da sam, bilo kao
slučajni prolaznik ili novinar, na strani
onih koji su protiv čepanja upravo skinute table na kojoj je pisalo Vrginmost,
razmišljao sam meteorskom brzinom o
prijetnji sa kojom sam bio suočen jer
baš i nisam imao mnogo vremana za
odluku kako da se zaštitim od fizičkog
napada. Gotovo instinktivno i jednako
snažno sam mu uzvratio: „A zašto ne
bi slikao!“. I tada se dogodilo nešto što
je karakteristično za životinjski svijet i
susrete ljudi sa opasnim zvijerima. Tko
god se razumije u psihologiju lava, tigra vuka ili morskog psa reći će vam:
„Samo nemoj bježati jer takvim potezom i sam daješ životinji na znanje
da si lovina“ Mada se tog momenta
nisam sjetio takvog uputstva čovjek sa
lopatom u ruci je stao nakon mog odgovora. To mi je bilo dosta da nastavim
raditi svoj posao. Bio sam siguran da
neće napasti. A moglo se svašta dogoditi. Mogao sam dati petama vjetra a
on mi u najboljem slučaju lopatom pogoditi automobil. Mogao sam mu se i
fizički suprotstaviti u iznenada nastaloj
stani-pani situaciji…
GVOZD, SRBIZAM!?
Pošto se moglo dogoditi veliko zlo istog trena kada je lopata klonula u ruci
borca protiv Vrginmosta nadošlo mi
je sjećanje na prethodne novinarske
izvještaje o problemima nastalim zbog
spomenute table. Da je toga dana na
ulazu u to mjesto s karlovačke strane
pala krv glavni krivac za takvu nesreću
bila bi jedna od poznatijih Televizija u
Hrvatskoj koja je izvještavajući javnost
o događajima u Vrginmostu odlučila
naglo preći sa mirnodopskog na ratno
novinarstvo. I to privatna televizija čiji
dnevnik smatraju najgledanijim u Hrvatskoj. Njegova voditeljica je na kraju
priče o uskovitlanim strastima zbog
Vrginmosta uzviknula kako je uklonjeno staro hrvatsko ime Gvozd, a čovjek
s lopatom u ruci krenuo je u njegovu
obranu smatrajući valjda da sam ja
došao tamo boriti se za staro srpsko ime
Vrginmost. Podsjećam da je smišljeno
u čast Stojanu Vrgi, jednom od prvih
doseljenika u taj kraj koji je još prije 300
godina preko rječice Trepče prebacio
nekoliko balvana kako bi mogao prelaziti sa jedne na drugu stranu pa je
tako nastao i naziv najprije Vrgin most,
a onda poslije Vrginmost. Ni eventualno kasnije utvrđivanje zapovjedne
odgovornosti protiv voditeljice dnevnika
zbog mogućeg zločina lopatom ništa
mi ne bi značilo. Kao ni mogućnost da
jednog dana žešći hrvatski nacionalisti
nekoga među zagovornicima Gvozda
optuže zbog veleizdaje, dokaže li se
da je Gvozd srpskog na ne hrvatskog
jezičnog porijekla. Neću sada detaljno ponavljati anegdote vezane za
ponašanje onih koji smatraju da se to
ime i dalje tako trebalo zvati. Manje više
poznate su široj javnosti. Netko u njima
raspoznaje negativan, a netko pozitivan
sadržaj. Svode se uglavnom na priču
kako je riječ o starom hrvatskom imenu koje je kasnije zamijenjeno riječju
šuma. Neki opet smatraju da prijevod
gvozda u šumu nisu izveli starohrvatski
već staroslavenski „lingvisti“. Drugi opet
da je to srpsko ime jer potiče od srpske
riječi gvožđe što na hrvatskom jeziku
znači željezo. Prelistao sam rječnik
Bratoljuba Kljajića, najčešće citiranu
knjigu te vrste u Hrvatskoj, ali nigdje
nisam našao ni gvozd ni šumu. Tamo
gdje su, recimo, turcizmi navedeno je
i što takve riječi znače na hrvatskom
jeziku. Ima i mjesta koje upućuju na
zaključak o evoluciji nekih riječi i izraza
kroz historiju pa su i one objašnjene
novim hrvatskim nazivom. Ali o tome da
su gvozd i šuma jedno te isto ništa nije
zapisano. Navodim samo činjenice bez
namjere da presuđujem tko je ovdje u
pravu pa neka onda čitaoci samostalno
o svemu tome donesu svoj zaključak.
Pošto se o navedenim hrvatskim argumentima u javnosti više zna jer je odnos
snaga na hrvatsko-srpskim relacijama
na strani tipičnog hrvatskog tumačenja
vrgomoškog spora ipak ću ovaj puta
16
nešto više reći o samo uslovno rečeno
srpskim argumentima, pošto se oni koji
su vratili staro ime pozivaju isključivo na
njegovu tradiciju. Uopće nigdje ne navode nacionalne razloge te svoje odluke
niti spominju Vrgu kao Srbina. Možda
bi hrvatskoj strani u ovom sporu bilo
pametnije da je potražila nekog Vrgu hrvatske nacionalnosti pa onda sa mnogo
više elegancije nego li je to sada slučaj
prihvatila ovu zadnju promjenu kao
maltene svoju vlastitu. Koliko je samo
Srba koji nose prezime: Šušak, Šešelj,
Vukojević, Glavaš, Đapić, Papić…, pa
svejedno u Hrvatskoj nikome ni na kraj
pameti nije da poriče hrvatsko porijeklo
itekako poznatih lica sa takvim prezimenima.
HRVATI, SRBI, KELTI...
Kako bih barem malo relaksirao negativnu atmosferu u Vrginmostu zbog
njegovog imena podsjetit ću na anegdotu koju je jedan Vrgomoštan ispričao
stranoj radio-stanici; „Kada je bivši
povjerenik Vlade za Vrginmost, Mirko
Putrić, koji je to i promijenio, upitao
jednog Srbina što misli o promjeni imena u Gvozd, ovaj mu je odgovorio
‘konačno da nešto bude i srpsko’“. Pogledao sam neke knjige iz historije, pa
čak i seminarske i doktorske radove čiji
se autori kao prirodnjaci, prije svega
geolozi, bave Gvozdom ili Petrovom
Gorom, kako se sada zove na planina, te još nekim obližnjim planinama.
Namjera mi je bila da vidim upućuju li
takve knjige i takvi radovi na preciznije
objašnjenje riječi gvozd. Je li to stvarno
stari naziv za šumu ili ta riječ potječe
od riječi gvožđe. Ohrabrilo me je u toj
mojoj namjeri i to što ni jedan tekst što
sam ga pročitao, vjerojatno zbog svoje
stručne osnove, nije u sebi nosio ni
zrno bilo kakve političke spekulacije.
I evo što je tamo zapisano; „Rudno
blago Petrove gore čine boksit, barit
(‘težac’), gips, kvarcni pijesak, rude
željeza, mangana, bakra i olova, a ima
i srebra i zlata (‘zlatne žile’). Željezne
rude iskorištavale su se od davnina,
primjerice u rudniku u dolini gornjeg
toka Male Pecke. Talile su se u talionici
Velika Vranovina kraj Topuskog, najviše
u drugoj polovici 19. sto­ljeća. Španov
brijeg nadomak Perne zanimljiv je po
jedinstvenom nalazu u Hrvatskoj samorodnog željeza zemaljskog podrijetla
(obično su ti nalazi svemir­skog, meteor-
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Ime Vrginmost smišljeno je u čast Stojanu
Vrgi, jednom od prvih doseljenika u taj kraj
koji je još prije 300 godina preko rječice
Trepče prebacio nekoliko balvana kako bi
mogao prelaziti sa jedne na drugu stranu pa
je tako nastao i naziv najprije Vrgin most, a
onda poslije Vrginmost
skog…)“. Zatim slijedi tekst o nastavku
tog planinskog lanca prema Baniji gdje
su jednaka zapažanja zapisana o Zrinskoj i Trgovskoj Gori. Navodeći kako se
na području Petrove Gore (tj. Gvozda)
nalazio veliki rudnik željeza autor teksta
također izdvaja Trgovsku Goru i selo
Gvozdensko kao „najpoznatija, najveća
i nekad najznačajnija nalazišta željeznih
ruda u Hrvatskoj“. Spominje i Kelte za
koje kaže da su „kao izuzetni metalurzi, usavršenom obradom željeza
osvojili i taj prostor, koristeći pri tom
najbliže rudnike željeza koji su se nalazili na Trgovskoj Gori“. Nigdje ni riječi
o vjekovnoj eksploataciji šuma na tim
područjima, mada je vjerojatno i toga
bilo, ali željezo je, kao slijedi iz ovakvim
zapisa, ipak tamo bila glavna ekonomska i razvojna djelatnost. Nigdje nisam
našao ni da se Gvozdensko kao stara
hrvatska riječ prevodi u Šumsko, niti
da je u njemu ikada bilo pilane već je
tamo: „Nikola III Zrinski imao topionicu,
ljevaonicu i kovanicu novca“, kako je
zapisano u udžbenicima iz povijesti. ■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
17
granični slučajevi
ZAŠTO SU DUGOROČNI, STRATEŠKI EKONOMSKI INTERESI, KOJI
BI TREBALI NADILAZITI USKE STRANAČKE DOMETE, JOŠ UVIJEK
NEPOZNAT POJAM U OVOM DIJELU EUROPE
DANAS IMPROVIZIRAMO... I
TAKO GODINAMA!
K
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
ada
njemačka
kancelarka Angela
Merkel ustvrdi da
će dužnička kriza
u Europi trajati još
barem pet godina, ne trebate
biti veliki ekonomski stručnjak
da biste to “preveli” na ovdašnje
ekonomske (ne)prilike. Naime,
ako je uopće bila neka vrsta
prednosti u tome što je kriza
ovdje ponešto kasnila u odnosu
na razvijenija zapadna tržišta,
sasvim je sigurno da nije nikakva
prednost to što se može s velikom sigurnošću prognozirati da
ćemo iz krize i izići sa stanovitim
zakašnjenjem. To se, dakako,
odnosi na gotovo čitavu regiju, ne
samo na Hrvatsku. Pogotovo ako
znamo strukturu ovdašnjih gospodarstava, koja kronično vape za
investicijama, i dalje više uvoze
nego što izvoze, a razvojne industrije uglavnom poznaju tek
kao stavku u planovima za bolje
sutra. Kao svojevrsni šamar u
tom je kontekstu stigla i vijest da
će proteklih godina toliko spominjani Južni tok, trasa plinovoda
ruskog Gazproma, naposljetku
zaobići Hrvatsku. Odnosno, da
će, negdje kod Subotice, trasa
“okrenuti” prema sjeveru, tj. kroz
Mađarsku, pa onda dalje na zapad. A to, procjenjuju upućeni,
znači i da s Južnim tokom ostajemo i bez vjerojatnih 200 milijuna eura godišnje naknade, a
i bez izravne isporuke plina.
Možda je vrijeme da se zapitamo
gdje smo pogriješili, komentirao
je vijest da će Južni tok proći
kroz Mađarsku, predsjednik dr.
Ivo Josipović. I pogodio u srž
problema. “To je loša vijest. Ona
je rezultat činjenice da godinama
nemamo sistemsku politiku, da
ne planiramo i ne predviđamo
budućnost, kao i toga što smo u
odnosu na neke ruske investitore
povukli nekorektne poteze koji
do danas nisu ispravljeni”, rekao
je Josipović za HTV, otklonivši
bilo kakvu mogućnost da se na
tlu propalog plana kreiraju neke
nove teorije urote, kojima često
volimo pravdati vlastito neznanje ili nesposobnost. “Očito da
Rusima u ovom trenutku nismo
MAŠTAJ GLOBALNO,
DJELUJ LOKALNO
Regionalna suradnja nije
medijski niti približno tako
atraktivna kao brojni, zvučno
najavljivani dolasci raznih
šeika i emira, kineskih i
ostalih bogatih partnera iz
snova, ali čini se da je upravo ona temelj za parafrazu
uzrečice koja bi sada mogla
glasiti - “maštaj globalno,
djeluj lokalno”.
interesantni: Južni tok ide preko
Srbije i Mađarske na Sloveniju i
Italiju, tj. Austriju. Mi očito još nismo svjesni koliko gubimo time.
Kod nas su se ekolozi bunili protiv kapaciteta u Omišlju, protiv
JANAF-a, i sve nas je to izbrisalo sa karte energetske mreže
svijeta. Tankeri koji su nama
18
bili toliko problematični, mogu
pristajati u Italiji, u istom moru.
Rusija je prestala biti supersila
u političkom smislu, ali je ona to
i dalje u energetskom. I tako bi
ju trebalo tretirati, samo što smo
mi svoju šansu zasad propustili.
Neka buduća vlast bi trebala tom
problemu pristupiti studioznije”...
Ovo su riječi koje mi je, u intervjuu za Spektar, subotnji prilog
Slobodne Dalmacije, kazao
tadašnji magistar, danas doktor znanosti Siniša Kuko. Samo,
bilo je to prije točno godinu i po
dana! Usto, čovjek nije nikakav
astrolog ili kiromant, nego diplomirani sociolog i povjesničar koji
je, eto, notorne činjenice stavio u
kontekst, što je u izvršnoj vlasti
očito mnogima tako teško.
PLANIRANJE ENERGETSKOG
RAZVOJA
Projekti kao što je Južni tok ne
dogovaraju se i ne događaju
preko noći. Nisu stvar politike
jedne stranke, nego bi trebali biti
dio nekakve dugoročne strategije. Dakle, nipošto nisu stvar
jednokratnog lobiranja, ili nekog
zaplotnjačkog
“uvjeravanja”,
da ne spominjem mogućnost
potkupljivanja pregovarača i
druge male tajne ovdašnjih velikih blefera. Nije to ni rezultat
urote onih koji nas tobože ili
bez toga “tobože” ne vole na
međunarodnoj sceni. Makar, kud
ćeš boljeg objašnjenja vlastite
nesposobnosti... Jednostavno,
riječ je o strateški važnoj stvari
u planiranju energetskog razvoja nekog gospodarstva. S
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Kao svojevrsni šamar stigla je vijest, da će
proteklih godina toliko spominjani Južni
tok, trasa plinovoda ruskog Gazproma, na
posljetku zaobići Hrvatsku
naglaskom na riječ - planiranje. O čemu
je na neki način, samo dan prije no što
je objavljena vijest o trasi kroz Mađarsku,
puno govorila i vijest po kojoj niti 200
dana od posjete japanskih menadžera
zainteresiranih za ulaganja u ovom dijelu Europe Vladi nije bilo dovoljno da
pripremi i ponudi im projekte kroz koje
bi Japanci mogli “intenzivirati vlastita
ulaganja”, o čemu se govorilo nakon
posjete u travnju... Ukratko, kako kažu
podaci HNB-a, Hrvatska je u prvoj polovici godine ostvarila 154 milijuna eura
investicija, ili deset puta manje nego u
istom periodu prethodne godine. Da ne
spominjemo predkriznu 2007., kada je
zabilježeno 3,6 milijardi eura ulaganja.
O tome danas možemo samo sanjariti.
Što ćete, ne prodaju se Pliva ili Ina svaki
dan... Istodobno, osim Mađarske, i susjedna Srbija se nalazi na trasi Južnog
toka, projekta vrijednog ukupno 15,5 milijardi eura, od čega će oko 10 milijardi biti
utrošeno na podvodne dionice u Crnom
moru, a ostatak na kopnene radove i dionice. Južni tok bi trebao biti u funkciji od
2015. godine, a njima će Rusija izvoziti
63 milijarde kubnih metara prirodnog plina. U Srbiji očekuju da će izgradnja plinovoda angažirati više od 2000 tamošnjih
radnika, uglavnom građevinara. No, ni
tamo se očito nije previše razrađivalo
ovaj projekt, valjda čekajući da će to
učiniti netko drugi: “Ne treba čuditi što
u Srbiji uoči početka gradnje naftovoda
vrijednog 1,7 milijardi eura još nitko ne
zna odakle će se osigurati novac. Recite,
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
koji je to projekt u posljednjih 12 godina
kod nas napravljen, a da se znalo kako
će se financirati?”, komentirao je za B92
Mahmud Bušatlija, konzultant za strane
investicije. On je naglasio i kako se u cijeli posao neće miješati država, budući
da će cijeli projekt voditi rusko-srpska
tvrtka registrirana u Švicarskoj, “jer u
tom slučaju nikad ne bismo saznali koliko Južni tok stvarno košta”. Ovako,
nakon izrade elaborata projekta i studije
izvodljivosti, slijedi bankarska procjena
isplativosti cijelog posla... Valjda neće
zapeti na pitanju eksproprijacije zemljišta
i “u raljama birokracije”, tj. na pitanju izdavanja dozvola za gradnju plinovoda.
REGIONALNA SURADNJA IMPERATIV
No, da ne biste olako pomislili da je upravo Srbija nekakav investicijski raj, iako je
tamo cijena rada osjetno jeftinija, što će
reći da je to tržište konkurentnije u očima
ulagača iz inozemstva, evo sljedeće informacije: više inozemnih investitora
počelo je vraćati državnoj Agenciji za inozemna ulaganja i promociju izvoza subvencije dobivene za pokretanje biznisa u
Srbiji. Riječ je o konkretno devet investitora s kojima su raskinuti ugovori jer
nisu u stanju pokrenuti posao pod dogovorenim uvjetima. Glavni uzrok - kriza,
ma što to sve značilo. Od 2006., otkako
traje ovaj program, propao je 51 projekt,
a završeno je ili se upravo ostvaruje
ukupno 226 investicijskih projekata.
U međuvremenu, ništa nas ne stoji
19
priželjkivati spas s neba: tako je u Srbiji
posljednjih dana aktualna priča o ulaganju biznismena iz Ujedinjenih Arapskih
Emirata (UAE), a u Hrvatskoj o milijunskim investicijama koje bi trebale stići iz
Katara. A onda ćemo se opet sjetiti Kineza, Rusa, Amerikanaca, i tako u krug.
Dakako, sve uz emotivne prigovore na
temu rasprodaje ostataka obiteljskog bogatstva... Iako, barem u ekonomiji nema
emocija: zato se samo politikanti ili jako
naivni ljudi mogu čuditi što pri Privrednoj
komori Srbije postoji i Sekcija za Albaniju,
unatoč tome što se inače pitanje statusa
Kosova javlja kao velika zapreka u odnosima sa svim zemljama koje su priznale
kosovsku samostalnost. Nedavno je u
Albaniji bio i ministar vanjskih poslova
Srbije, uostalom, Albanija je jedna od
rijetkih zemlja s kojima Srbija ostvaruje
suficit u robnoj razmjeni... Naposljetku,
slična relacija obilježava i ekonomske
odnose između Hrvatske i Srbije, koji već
dugo nisu sporni niti najvećim ekstremima s obje strane granice: tako je ukupna
robna razmjena između dviju zemalja u
prvih osam mjeseci ove godine iznosila
555,5 milijuna dolara, dok je deficit i dalje
na strani Srbije, u visini od 53,1 milijun
dolara... Istina, regionalna suradnja nije
medijski niti približno tako atraktivna kao
brojni, zvučno najavljivani dolasci raznih
šeika i emira, kineskih i ostalih bogatih
partnera iz snova, čini se da je upravo
ona temelj za parafrazu uzrečice koja
bi sada mogla glasiti - “maštaj globalno,
djeluj lokalno”.■
pravda na stranputici
Ismijavanje žrtava Kerestinca
Za dokazana sadistička mučenja izrečene su nevjerojatno blage
kazne, čak ispod zakonskog minimuma od pet godina zatvora
koji za takva djela predviđa zakon. Time ova presuda više liči
na ismijavanje žrtava nego na objektivno kažnjavanje počinioca
zločina
Sramotna presuda počiniocima ratnog zločina nad srpskim
civilima i vojnim zarobljenicima u logoru Kerestinec ukazuje
da je reforma pravosuđa tek na početku i još daleko od modela kakav se očekuje i traži od članica EU
20
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
H
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
rvatska i dalje
ima velikih problema s pravdom
i
pravosuđem.
Točnije, s onim
njegovim dijelom, još uvijek
znatnim i time utjecajnim, koji
je svojim duhom i rezonima
ostao u onom ratnom periodu
kada se sve svodilo na osvetu
„mrskom neprijatelju“ i zaštitu
„svojih“ koji – već po prirodi
stvari – ne mogu da počine ratni
zločin. Prvostupanjska presuda
za ratne zločine počinjene nad
srpskim civilima i pripadnicima
JNA zatočenim krajem 1991. u
logoru Kerestinec kraj Zagreba,
naime, ukazuje da je reforma
pravosuđa koje je na zasadima
HDZ-ove vladavine nanijelo
mnogo štete i sramote Hrvatskoj – praktično na početku i
poprilično daleko od željenog (i
obećanog) modela kakav pretpostavlja članstvo u Europskoj
uniji. Za pred sudskim vijećem
Zagrebačkog županijskog suda
dokazana sadistička mučenja i
silovanja (jedna zatočenica je
zbog toga pobacila dijete što
je ravno ubojstvu), izrečene su
nevjerovatno blage kazne, čak
ispod zakonskog minimuma od
pet godina zatvora koji za takva
djela predviđa zakon. Time ova
presuda više liči na ismijavanje žrtava nego na objektivno
kažnjavanje počinioca zločina.
DOBRO DRŽANJE
ZLOČINACA
Tadašnji upravnik logora u Kerestincu, koji je bio pod kontrolom hrvatske Vojne policije,
Stjepan Klasić osuđen je na
3,5 godine zatvora, dok su njegovi potčinjeni Viktor Ivančin
na dvije godine, a Dražen
Pavlović, Željko Živec i Goran
Štrukelj na po godinu dana zatvora. Da ova pravosudna farsa
bude veća pobrinuo se predsjednik sudskog vijeća Marijan
Garac, koji je obrazlažući ovu
sramotnu presudu naveo da
su optuženima u obzir uzete
olakotne okolnosti i shodno
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
tome smanjene konačne kazne – učešće u proteklom ratu
kao pripadnici Hrvatske vojske,
dobro držanje pred sudskim
vijećem i loše imovinsko stanje!
Na stranu to što su optuženi
uglavnom
negirali
navode
optužbe (Klasić je, šta više, tvrdio da u Kerestincu uopće nije
bilo silovanja iaklo su to pred
sudskim vijećem potvrdile neke
žrtve i drugi svjedoci), što se
valjda računa u „dobro držanje“,
te da bi možda bili nešto oštrije
kažnjeni da su iz rata uspjeli
izaći bogatiji kao neki drugi pripadnici HV-a, posebno je zanimljivo insistiranje na olakotnoj
okolnosti „učešća u Domovinskom ratu“, što je proteklih
godina bio glavni izgovor za
ublažavanje krivične odgovornosti za počinjena nedjela pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Drugim riječima, time su oni
već u startu bili u povoljnijem i
povlaštenom položaju u odnosu
na optuženike srpske nacionalnosti za istu vrstu počinjenih
krivičnih djela. Odatle, prisjetimo se, brojne primjedbe
u izvještajima međunarodnih
promatračkih misija proteklih
godina na etničku pristranost
u suđenjima za ratne zločine u
Hrvatskoj.
PRVA LASTA NE ČINI
PROLJEĆE
Na ovu činjenicu upozoravale
su i domaće nevladine organizacije za ljudska prava, a
ove godine sa zadovoljstvom
su zabilježile i prvi slučaj da
jedan hrvatski sudac nije postupio na takav način. U svom
zajedničkom
tromjesečnom
izvještaju o praćenju suđenja
za ratne zločine (I-IV 2012.)
Documenta, Goljp i Centar za
nenasilje, mir i ljudska prava
Osijek ocijenili su da je to novi
trend u procesima koji se na hrvatskim sudovima vode protiv
počinitelja ratnih zločina i, naravno, pozdravili ga. Desilo se to
28. veljače ove godine kada je
na Županijskom sudu u Zagre-
21
bu izrečena presuda pripadniku
Hrvatske vojske Željku Gojaku
od 9 godina zatvora zbog ubojstva srpskih civila maloljetne
Danijele Roknić i njene tete
Dragice Ninković u njihovoj kući
Karlovcu. Obrazlažući presudu
sudac Ivan Turudić je napomenuo da sudjelovanje optuženika
u Domovinskom ratu neće biti
uzeto kao olakotna okolnost
radi ublažavanja kazne, jer
je Gojak „postupao suprotno
onome kako bi vojnici trebali
postupati“. Sudac je također
naglasio da je dotični time „okaljao ugled Hrvatske vojske i Re-
Ovakva presuda samo
dodatno potvrđuje brojne
primjedbe u izvještajima
međunarodnih
promatračkih misija
proteklih godina na
etničku pristranost u
suđenjima za ratne
zločine u Hrvatskoj
publike Hrvatske“. Ističući ovaj
primjer u navedenom izvještaju
nevladinih
organizacija
se
takođe navodi: „To je vrijedan
napredak u primjeni olakotnih
okolnosti pri osudi pripadnika
Hrvatske vojske optuženih za
ratne zločine, jer je do sada bila
široko rasprostranjena praksa hrvatskih sudova da sudjelovanje u Domovinskom ratu
valoriziraju kao olakotnu okolnost i na taj način pripadnicima
Hrvatske vojske izriču blaže
kazne. “Zahvaljujući najnovijoj presudi za ratne zločine u
logoru Kerestinec ovako uočen
i pohvaljen novi trend u praksi
hrvatskog pravosuđa na žalost
ostaje tek kao usamljeni slučaj
(i to na istom zagrebačkom
sudu), a kao što je poznato
- prva lasta ipak ne čini proljeće!■
priča s istoka
BAL VAMPIRA
Iako je Srba u Hrvatskoj danas znatno manje nego 1991. i teško da će
više ikada biti „remetilački faktor“ još ima onih kojima su pripadnici ove
nacionalne manjine krivi za sve životne nedaće koje su ih snašle od hrvatskog osamostaljenja do danas, tako da svoje frustracije i mržnju ispoljavaju uvredljivim grafitima, govorom mržnje i divljačkim iživljavanjem nad
mrtvima
U
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
noći 7. na 8. oktobar,
uoči Dana nezavisnosti, nepoznati
vandali su u naletu
divljačkog besa i
mržnje porušili i na drugi način
oštetili 25 spomenika i nadgrobnih
ploča, na samom ulazu u daljsko
pravoslavno groblje. Na meti vandala tog prvog vikenda u oktobru
našlo se i pravoslavno groblje u
Sarvašu, osječkom prigradskom
naselju gde je takođe oštećeno
nekoliko spomenika. Ogorčeni
meštani Dalja od početka su bili
uvereni da je ovo delo vandala,
iako je bilo nemuštih pokušaja
da se taj događaj poveže s olujnim nevremenom te noći. Naime,
teško je bilo poverovati u takav
scenario, da je u pitanju razorna
moć prirode, a ne ljudski faktor jer
su na grobovima i sutradan, kada
su uznemireni članovi porodica
izašli na groblje da obiđu grobove
svojih pokojnika i utvrde štetu, još
bili vidljivi tragovi blatnjave obuće.
Policija je ubrzo otkrila i počinioce
te krivično prijavila 36-godišnjaka
i 37-godišnjaka s tog područja
zbog osnovane sumnje da su u
periodu od 5. do 8. oktobra na
pravoslavnim grobljima u Dalju
i Sarvašu uništili 31 spomenik.
Za krivično delo „povrede mira
pokojnika“, za koje se terete,
zaprećena je kazna do godinu
dana zatvora. Osječko-baranjska
PU u saopštenju za javnost ne
otkriva identitet počinilaca, niti
inicijale, već samo spol i dob,
navodeći da su počinioci sa šireg
osječkog područja.
JEDINSTVENI U OSUDI
Kako bi oštećenim građanima nadoknadili štetu, koja je po rečima
načelnika
Jugoslava
Vesića
između 40 i 50 hiljada kuna,
opštinske vlasti su donele odluku
da se sanacija spomenika izvrši
na teret budžeta opštine Erdut,
uz podnošenje odštetnih zahteva
prema pravosudnim organima,
odnosno policiji. S obzirom da je
od mirne reintegracije do danas
uložen veliki napor s ciljem normalizacije međunacionalnih odnosa, narušenih u poslednjem ratu,
u opštini Erdut su ogorčeni, ali i jedinstveni u osudi tog vandalskog
čina, bez obzira na stranačku ili
nacionalnu pripadnost. Načelnik
Vesić je ujedno pohvalio brzu
intervenciju policije. „Ljuti smo
i ogorčeni. Međutim, mogu reći
da smo zadovoljni brzom intervencijom policije koja je pronašla
počinioce ovog događaja. Nadamo se da će pravosudni organi
preduzeti sve kako bi ovi vandali
i rekao bih neljudi bili kažnjeni i
da im se odredi primerena kazna“
rekao je načelnik Vesić. Uveren
je da ovaj incident neće narušiti
dobre međunacionalne odnose u
toj pograničnoj, istočnoslavonskoj
opštini. „Taj događaj smo svi osudili i svako ko iole razmišlja
trezvene glave smatra da je ovo
jedan čin vandala, ljudi koji ne
razmišljaju ni o sebi ni o svojim
porodicama ni o našim mladima. Mi ovo osuđujemo i sma22
tramo da se ovakve stvari više
ne bi smele dešavati“ poručio
je Vesić. Slično razmišlja i zamenik načelnika iz redova hrvatske zajednice. „Očekujem da se
takve stvari više ne ponavljaju
jer smo zaista postigli visok nivo
međunacionalnih odnosa na
području opštine i nećemo dopustiti da ih ovi i slični pojedinici
narušavaju“ poručio je zamenik
načelnika Dragan Vulin u izjavi
medijima. Dodaćemo i da se ovaj
incident dogodio prvog vikenda u
oktobru, kada je u Dalju održan
8. Sajam starih običaja i zanata
opštine Erdut, koji je ove godine
okupio 40-ak izlagača iz Hrvatske, Srbije i BIH-a te 4. daljska
„Gužvarijada“ gde se puna dva
dana, u prijateljskoj atmosferi, uz
pesmu, ples i autohtonu kuhinju
tog kraja, slavio život, u najlepšem
smislu te reči.
NEGACIJA
ČOVEČNOSTI
ČOVEKA
I
Vandalizam na pravoslavnim grobljima u Dalju i Sarvašu osudila je
i Samostalna demokratska srpska
stranka koja je na vlasti u opštini
Erdut. „Najoštrije osuđujemo vandalski, antihrišćanski i anticivilizacijski čin rušenja nadgrobnih
spomenika na pravoslavnim grobljima u Dalju i Sarvašu. Pokojnici
bez obzira na svoju nacionalnu
pripadnost, versku orijentaciju ili
bilo koju drugu različitost koju su
za života ispoljavali, zaslužuju mir
i spokoj, a njihove porodice pijetet
i poštovanje“ navodi se – između
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
ostalog – u saopštenju za javnost iz
SDSS-a te zaključuje da su se počinioci
tog nedela ogrešili ne samo o moral
nego i sveukupne civilizacijske norme.
„Zato SDSS uz osudu tog čina, izražava
duboku i iskrenu podršku porodicama
pokojnika, čiji su spomenici oskrnavljeni
jer im je nečijim hirom ili zlom namerom
još jednom naneta teško opisiva bol. Od
nadležnih institucija zahtevamo da se
počinioci pronađu, javno obznane njihova
imena i sankcionišu u skladu s pozitivnim
zakonodavstvom. Samo pravovremenim
otkrivanjem takvih nemoralnih osoba,
koje u svojoj biti nisu ništa drugo nego
potpuna negacija „čoveka i čovečnosti“,
može se preventivno delovati, kako
se slično ne bi ponovilo na nekoj dugoj
lokaciji i kako se opet ne bi narušio mir
pokojnika i dostojanstvo živućih članova
porodica“ upozoravaju iz SDSS-a.
STOP POLICIJA
I kao da prethodni slučaj nije bio opomena i pouka, nedugo zatim u Vukovarskosremskoj županiji, u Pačetinu, mestu
nastanjenom pretežno srpskim življem
u opštini Trpinja, zabeležen je još jedan
ksenofobični, antisrpski ispad. I ovaj
slučaj, kao i prethodni u opštini Erdut,
predstavlja svojevrstan presedan, s ozbirom da takvih događaja, na sreću, u tim
sredinama dosad nije bilo. Naime, u noći
20. na 21. oktobar na mesnom Domu kulture, prodavnici i autobuskoj stanici nepoznati počinilac je sprejem ispisao grafite
šovinističkog sadržaja čime je, kako se
navodi u saopštenju iz policije, izvrgao
ruglu, preziru i grubom omalovažavanju
pripadnike nacionalne manjine koja živi
u Hrvatskoj. U saopštenju se dodaje
da policijski službenici preduzimaju
kriminalistička istraživanja s ciljem
pronalaženja nepoznatog počinioca
krivičnog dela povrede ugleda Republike
Hrvatske. A ti neprimereni grafiti, kako
su ih u policiji okvalifikovali, u skladu sa
već poznatim šovinističkim repertoarom
su –„Ubij Srbina“, „Vinkovačke ustaše“,
„Ultras Vinkovci“ i veliko slovo „U“. Zanimljivo je da policija ne navodi sadržaj
grafita, iako je to ranije, u nekim drugim
slučajevima kada su mogući počinioci bili
Srbi, bila praksa niti je objavila fotografije
grafita, već je saopštenje, umesto slike s
uviđaja, popratila „prigodnom“ ilustracijom komada zemljišta ograđenog trakom
na kojoj je ispisano „Stop policija“. Time
se, nažalost, kod dela srpske javnosti
stvara uverenje da je reč o pokušaju
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Grafiti u Pačetinu, mestu nastanjenom pretežno srpskim življem u
opštini Trpinja
zataškavanja pa i diskriminaciji, kada je u
pitanju nacionalna pripadnost počinilacavandala. Ovaj događaj osudila je u
saopštenju za javnost i Opštinska organizacija SDSS-a opštine Trpinja. „Verujemo u nadležne institucije da će pronaći
vinovnike, odnosno one koji i dalje ispoljavaju ideje za koje smo kao civilizovani ljudi mislili da su odavno prošlost.
Meštani Pačetina poštuju institucije i
zakone ove države i ničim nisu zaslužili
pretnje i uvrede, sadržane u grafitima“
navodi se, uz ostalo, u saopštenju iz
Opštinske organizacije SDSS-a Trpinja.
Ovaj vandalski čin, koji je uneo strah
i nevericu u domove Pačetinaca, osudilo je i Udruženje antifašističkih boraca i antifašista opštine Trpinja. Ovi
grafiti
fašističko-ksenofobičnog,
antisrpskog sadržaja, kako ističu trpinjski
antifašisti, imaju za cilj da unesu nemir
i strah među srpskim stanovništvom, ne
samo u Pačetinu, nego u čitavoj regiji.
Povezujući ovaj ispad sa skrnavljenjem
pravoslavnog groblja u Dalju, trpinjski
antifašisti se pitaju ko stoji iza pojedinaca
koji iskazuju takve elemente mržnje i ek23
stremizma.
NETRPELJIVOST KAO KONSTANTA
Govore li ovi događaji, naizgled nepovezani, sem u mržnji prema pripadnicima
srpske zajednice, o porastu nesnošljivosti
prema Srbima u Hrvatskoj, teško je reći.
„Netrpeljivost prema Srbima u Hrvatskoj
nije ni u padu niti u porastu. Ona je konstantna i za nju je potreban samo „dobar“
povod ili razlog pa da se ona i javno obznani, na ovaj ili neki drugi način. Tako je
bilo i sa slučajevima rušenja spomenika
na pravoslavnom groblju u Dalju, kada
se uoči Dana nezavisnosti održavala
„Gužvarijada“ – manifestacija u organizaciji tamošnjeg srpskog kulturnoumetničkog društva, kao i poruke
na fasadi Doma kulture u Pačetinu,
ispisane nedelju dana nakon početka
haškog suđenja Goranu Hadžiću, inače
rođenom Pačetincu“ kaže Srđan Sekulić
iz Pačetina, novinar manjinskog lista
„Izvor“ čiji izdavač je Zajedničko veće
opština. Po rečima ovog Pačetinca, čiji
su se preci naselili u tom mestu još pre
150 godina, poseban problem u oba
priča s istoka
U periodu od 5. do 8. oktobra na pravoslavnim grobljima u Dalju i
Sarvašu uništen je 31 spomenik
slučaja, posebno kada je u pitanju ovaj
poslednji iz Pačetina, predstavlja odnos
medija i celokupne javnosti prema tom
problemu. „Od ovih grafita niko se nije
javno ogradio i niko ih nije osudio, sem
opštine Trpinja, opštinske organizacije
SDSS-a i Udruženja antifašista koje,
opet, u potpunosti čine Srbi. Ni jedne
novine, sem srpskih manjinskih listova,
u svojim štampanim izdanjima nisu objavile ovu vest, a o televizijskim prilozima
da i ne govorim“, priča naš sagovornik.
Po njegovom mišljenju neshvatljivo je i
to što je na zvaničnoj internetskoj stanici
PU vukovarsko-sremske ovaj događaj
okarakterisan kao povreda ugleda RH
dok se tekst grafita uopšte ne spominje, slika devastiranog Doma kulture
ne postoji, a o uvredi srpske nacionalne
manjine ni slova! „Ovo nisu izolovani
slučajevi i takvih primera imamo gotovo
svakodnevno u Hrvatskoj, samo je pitanje koliko ljudi o njima govore i koliko im
daju na značaju?! Na ovakve postupke
treba reagovati i, zaista, pitam se gde su
sad nevladine organizacije, centri za mir,
nezavisni intelektualci, stranke leve, pa i
desne orijentacije i na kraju sam predsednik i Vlada RH?! Zašto od njih niko
nije osudio ove poruke „mira, ljubavi, tolerancije i suživota“?“ pita se ovaj mladi
Pačetinac.
USTAŠLUCI
Na meti vandala našao se i spomenik mladom hrvatskom reprezentativcu tragično stradalom u saobraćajnoj nesreći
24
Na kraju ove priče još jedna turobna
slika iz albuma manjinske svakodnevice. Jedne subote, početkom oktobra, u povratku iz Vukovara s proslave
Međunarodnog dana starih, poznanica
srpske nacionalnosti zatekla se na autobuskoj stanici, baš u trenutku kada je
tim putem prolazila kolona hrvatskih svatova. Nepoznati mladić u jednom od automobila, opijen alkoholom ili mržnjom,
zapevao je kroz otvoren prozor glasno,
izazivački „Šta se ono na Dinari sjaji?
Paveliću slovo „U“ na glavi!“. Pored
nelagode i nekog iracionalnog straha, ta
gotovo nestvarna epizoda učinila joj se,
kaže, kao ružan košmar, pa je u trenutku
poželela da se probudi na nekom boljem
mestu, gde se na dan koji slavi ljubav
ne priziva mržnja, gde se ne veličaju
zločinci… Iako su ti i takvi pojedinci
ipak manjina, prećutkivanjem ovakvih
događaja i njihovim ignorisanjem, što
je prevladavajući stav i praksa u ovom
društvu, pothranjujemo njihovu mržnju i
destrukciju i gotovo im dajemo za pravo
da je to što čine društveno prihvatljiv i
čak poželjan obrazac ponašanja. ■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
separatizam u Evropi
KATALONIJA KAO KOSOVO
Politika dvojnih aršina i bumerang koji se vraća
Katalonija je sve bliže odcjepljenju od Španjolske i to na temelju Kosovskog presedana.
Takvi navodi i ocjene pojavili su se u više evropskih i svjetskih medija pošto je autonomna
vlast te španjolske pokrajine saopćila da će sazvati referendum o nezavisnosti u jesen
2014. godine baš kada to isto predviđa i Škotska. U Belgiji je na izborima u Flandriji uvjerljivu pobjedu odnijela stranka NVA koja se zalaže za konfederaciju, a to znači da ta federalna jedinica Belgije u suštini treba postati nezavisna
K
atalonski političari traže da
“nova država u Evropskoj uniji”
bude “velika Katalonija” koja bi
obuhvatila i Balearske otoke,
područje Valencije, a možda bi mogla
da traži i neki pogranični dio Francuske.
Talijanski list Stampa je, pored ostalog, u
naslovu izvještaja ukazao da “Katalonija
kao Kosovo” želi da jednostrano proglasi
nezavisnost od Španjolske. Vlast u Barceloni, posebno poslije demonstracija
milijun i pol Katalonaca koji su tražili
nezavisnost i nogometnog derbija Barcelona-Real Madrid, na kojem su navijači
mahali katalonskim zastavama i nosili veliki natpis “Nezavisnost”, traži pet milijardi
eura pomoći od Madrida da bi se izborila
s ogromnim dugom od 42 milijarde eura
i rastućim budžetskim deficitom. Barcelona također traži da ubuduće Katalonija,
najbogatija španjolska oblast, sama ubire
porez, jer je vlada u Barceloni izračunala
da 8 posto bruto proizvoda Katalonije
biva raspoređeno kao pomoć ostalim
španjolskim pokrajinama. Neki komentatori su postavili pitanje hoće li mnoge
evropske i zapadne zemlje priznati Kataloniji pravo na jednostrano, po ustavu
Španjolske neprihvatljivo, odvajanje isto
kao što su Kosovu priznale pravo na jednostrano proglašavanje nezavisnosti u
odnosu na Srbiju.
Zaključak je bio jednoglasan, a to je da
neće jer one zemlje koje su priznale Kosovo uporno tvrde da je to “specifičan
slučaj” iako su neki komentatori primijetili
da to je “politika dvojnih aršina i bumerang koji se vraća”.
EKONOMSKA KRIZA KAO OKIDAČ
SEPARATIZMA
Takve zaključke je prenio i vrlo ozbiljni internet portal za političke analize
zbivanja u Španiji i Portugaliji - Iberosfer,
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
upozorivši da je “ponovo vrijeme da se
zaustave ekstremisti na obje strane, jer
na Kosovu je to dovelo do jednog, dva
rata, pa je vrijeme da se od historije bolje
nauči da treba rano reagirati”. Jednostrano proglašenje nezavisnosti Katalonije
je protivno i odredbama Evropske unije,
a i Evropska komisija je jasno stavila
do znanja da bi odcjepljenje Katalonije
značilo da ta nova država mora zatražiti
da bude primljena u članstvo EU, za što je
potrebna jednoglasna odluka svih članica
Unije - dakle i vlade u Madridu. Španjolski
premijer Mariano Rajoy zatražio je od Evropske komisije da u tom slučaju stavi
na snagu jedan član temeljnog akta EU,
Ugovora iz Lisabona, koji ne dozvoljava
jednostrano odcjepljenje neke regije od
punopravne države članice EU.
Predsjednik katalonske vlade Arturo Mas
je, međutim, saopćio da će na referendum Kataloncima biti postavljeno pitanje
“Želite li da Katalonija postane nova
država Evropske unije?” što bi trebalo
da znači da Katalonija ne napušta EU,
već da samo odvajanjem od Španjolske
postaje nova država Unije. Neki komentatori ukazuju na to da bi primjeri Katalonije, Škotske, Flandrije, mogli ohrabriti
još više oduvijek snažni, dijelom nasilni
baskijski separatizam u Španjolskoj, ali i
težnje za “samostojnošću”, drugih regija
u EU, poput Južnog Tirola-Alto Adige u
Italiji, Korzike u Francuskoj, dijela Rumunjske gdje žive većinski Mađari.
Američka agencija za strateške analize
Stratfor zaključuje da će “škotski referendum, ako bude uspješan, biti primjer
ostalim separatističkim pokretima na
starom kontinentu, a posebno Kataloniji”.
Mnogi analitičari daju podudarnu ocjenu
da je teška ekonomska i socijalna kriza u
Španjolskoj i dobrom dijelu Evrope samo
25
zaoštrila težnje za odcjepljenje raznih dijelova u Evropi.
SVATKO NA SVOME
Eksplozivna mješavina nacionalističkih
osjećanja,
naglog
osiromašenja,
zaduženosti i krize kojoj se ne vidi kraj,
samo je pojačala uvjerenje da bi “svatko
na svome” bolje prošao nego da ima neki
centar koji ima konačnu moć odlučivanja.
Španski kralj Juan Carlos je, što je izuzetno rijetko, također reagirao i zatražio da
se u ovim teškim vremenima “ne ide u
daljnje podjele”, a neki generali u Madridu
su i javno predočili da je ustavna dužnost
španjolske vojske da brani teritorijalnu
cjelovitost zemlje. U Barceloni na ovakve
„tvrde“ stavove Madrida odgovaraju da
oni imaju legitimitet katalonskog parlamenta i da bi mirno izražena demokratska volja naroda trebala biti iznad svega.
Torinska Stampa, ipak, upozorava da
“Kosovo docet” što je parafraza latinske
izreke “Experientia docet - Iskustvo je najbolja pouka” i primjećuje da “Španjolske
koja je oduvijek u kući imala baskijske i
katalonske separatiste, ne želi da završi
kao Srbija gdje je Kosovo jednostrano
proglasilo nezavisnost”.
Stampa podsjeća da je još prije jednog
stoljeća španjolski filozof Ortega upozorio
da će “nacionalizmi razbiti Španjolsku”.
Najzad, portal Iberosfer pravi i usporedbu s raspadom Jugoslavije i ocjenjuje da
Katalonija ne može da se jednostrano
odcijepi, jer nije, recimo, Slovenija koja
je po jugoslavenskom ustavu imala pravo
na samoopredjeljenje. Portal zaključuje
da je “situacija Katalonije mnogo više
nalik na državni koncept Srbije” koja je,
baš kao što Katalonci žele da objedine
sve svoje oblasti, htjela da zadrži i sve dijelove bivše Jugoslavije u kojoj su živjeli
Srbi.■
afere iz stratosfere
Diplomatska penzija niti za gaće
„Velika Sestra“ spustila se s neba u „Balkansku krčmu“ i nemirnoj „dječici“ kao prava odgojiteljica podijelila packe, a i pohvale. Veselje je bilo neizmjerno i kod onih koji su dobivali
packe, a tek tamo gdje je blagonaklona odgojiteljica pogladila glavice veseloj dječici koji su
dobro počeli shvaćati lekciju demokracije, naprosto je zavladao urnebes od oduševljenja.
Tako je otprilike izgledao orkanski vjetar Hillary koji je u dva dana poharao „suverene“
države Balkana, nastale nakon „velikog praska“ Jugoslavije
Č
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
uveni suverenitet na
Balkanu izgleda kao
buduća predškola
koju će od slijedeće
godine
obavezno
pohađati djeca u Hrvatskoj da bi
se lakše prilagodili u pravoj školi.
Elem, Državni sekretar za vanjske poslove, tajnica, kako se to
sada u novohrvatskom kaže, a
taj naziv ne asocira samo mene,
na plavušu u minici s napumpanim grudima koja se umilnim
glasom javlja na telefon i kaže da
šef trenutno nije u uredu, iako se
krije iza tapeciranih vrata, ili mu
dotična upravo sjedi u krilu, Sjedinjenih američkih država sletjela
je s neba u Boingu Air Force two,
posjetila Beograd, u kojem su do
jučer zakleti protivnici bili kakvog
dijaloga s Prištinom s kiselim osmjehom kimali glavom i obećali
joj da će svakako nastaviti dijalog
s odcjepljenim im dijelom države.
Packe su dijeljene na sve strane
dok se konačno „Velika Sestra“
nije prizemljila u Zračnoj luci Zagreb, za koju bi mnogi željeli da
se zove po „neumrlom“ nam predsjedniku, kojeg je smrt spasila od
Haškog suda za ratne zločine.
Naši predškolci demokracije
pokazali su se ko’bajage najboljima od svih Balkanaca. Blagonaklono je pomilovala glavice
naših državnih funkcionara i pohvalila ih da vrlo dobro završavaju
predškolu, a za uzvrat imat ćemo
„čast“ da nam djeca ginu zajedno
s Amerikancima diljem svijeta
šireći plamen „demokracije.“ Ipak
vize za ulazak u USA, još nam
se neće ukinuti, jer to još nismo
zaslužili na olako uđemo u „rasadnik“ demokracije. Ali, uvijek ima
neki ali, za uzvrat što su Evropljani otkrili Ameriku, a mi se takvima
smatramo „od stoljeća sedmog“,
Amerikanka je otkrila Hrvatsku.
Našim političkim liderima je objasnila da živimo u Raju, ali kao
poniženi domorodci, a imamo
toliko mogućnosti za razvoj. Naši
su na to ozbiljno klimnuli glavama
i obećali joj da će odmah sutra
od pakla koji liči na Raj napraviti
istinski raj. Koliko puta smo to
već čuli! Svi smo bili razdragani
tim posjetom i čašću što nam je
Državni sekretar Amerike podarila prospavavši u Zagrebu,
a ne kao što je u nekim ostalim,
nama nekad bratskim republikama, podijelila packe u nekoliko
sati i nastavila dalje. Toliko nas je
to obradovalo da smo zaboravili
i na tužni dan koji je u „najcrnjem mraku“ koji je „branio“ vjeru
„pogotovo katoličku“ bio neradni
blagdan i obilježavao se kao
Dan mrtvih, ali puno svečanije
i masovnije nego radimo danas, kada više nema progona
katoličke crkve, ali kako izgleda
ona sve više proganja nas. Sve
u svemu gospođa Clinton nam
nije ni trebala dolaziti da bi nam
otkrila „toplu vodu“ tj. da nas ubija
birokracija, kao da mi to već godinama nismo znali, ali tko će imati
hrabrosti otpustiti desetke hiljada
birokrata i natjerati ih da se nečim
bave, na primjer poljoprivredom,
jer nesposobnošću i neradom tu
nemaju što upropastiti, kad nam
je poljoprivreda već i bez njih
potpuno upropaštena, industrije
nema, a kada bi ih zaposlili u turizmu rastjerali bi nam sve goste,
taman kada su sada počelu dolaziti u većem broju.
26
SPALJIVANJE STOGODIŠNJIH
VJEŠTICA
Dvadeset prvo stoljeće se opet
„mrači“ i uz sav tehnološki razvoj
religije nas vraćaju u Srednji vijek. I ovaj naš nedavni Treći balkanski rat imao je obilježje vjerskog rata. Plamen vjere širi se na
sve strane. Najtragičnije od svega je to da su Arapi – muslimani,
u vrijeme najcrnjeg evropskog
srednjovjekovnog mraka, širili
prosperitet, nauku i kulturu. Dali
su nam algebru, arapske brojeve, a još i danas najljepše palače
koje su krase Španjolsku djelo
su arapskih neimara. Međutim,
njih vjera danas vraća u najcrnji
mrak kakav smo mi imali pred
500 godina. U ime Alaha spremni
su ubiti sebe i srušiti sve pred
sobom. Ali, opet neki ali, mračna
inkvizicija se vraća i u Hrvatsku.
Dobro, neće baš biti spaljivanja
na lomači pred katedralom, niti
će svećenici moći, još, hapsiti
kao što su to mogli prije nekoliko
stotina godina, ali Crkva „u Hrvata“ naložila je svojim župnicima
da skupljaju podatke o zločinima
koje su počinili antifašisti i „crveni“ komunisti! Za razliku od
obveze Kanonskog zakona koje
im brani da zločine koje im pri
ispovjedi priznaju zločinci prijave
policiji, crkva im nalaže da se
bave istragom i popisom zločina,
zapravo samo onoga što, ONA,
crkva smatra da je bio zločin.
Čuvajte se stogodišnjaci! Dolazi
vrijeme kada će i vas početi hapsiti i suditi vam za to što se crkva
u vrijeme NDH odlučila za, vama
i svim antifašistima, suprotnu
stranu! Da ima Boga, nadam se
da nakon ove moje izjave nećete
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
bojkotirati Identitet i moje tekstove kao
što se nedavno zbog slične izjave to dogodilo Branku Lustigu, siguran sam da
bi on odmah dao ostavku nakon ovakvih
akcija njegovih „slugu“.
HEROJ, A NE ZLOČINAC
Bliži smo Srbiji no ikada objavili su mediji
u skrivenom članku, koji je mnogima jednostavno promakao, ili ispario iz sjećanja.
Naime, prema vjerodostojnim podacima
Hrvati, Srbi i Moldavci jedva preživljavaju
i najbjednije žive u cijeloj Evropi. Eto što
je nama naša borba dala. Uvijek smo na
nekim vrhovima, ali ne po kvaliteti već
po zlima kojima smo obasuti i koja nas
vrebaju sa svih strana. Važno je da nam
mudro rukovodstvo to shvaća, pa će poduzeti sve da, barem ostane tako kako
je, jer moglo bi i gore! Ako mene pitate
tko je tomu kriv, ispalit ću ko’ iz topa ZNA
SE. To što su oni uradili ovoj zemlji i
napaćenim narodima i narodnostima koji
u njoj žive, ili zbog njih više ne žive, nije
ni Hitler učinio Nijemcima. Umjesto da
se kriminalnu organizaciju, zvanu HDZ
zabrani zbog izazivanja rata, izazivanja
međunacionalne mržnje, rasističkog
i segregacionog ponašanja, etničkog
čišćenja, agresiju na drugu državu,
zakonskog
nesankcioniranja
ratnih
zločinaca, pokušaja restauracije takozvane NDH, što im je djelomično i uspjelo,
zbog sramotne privatizacije društvenih
dobara koja su uništena od pojedinaca,
zbog krađe milijardi valute kojoj su dali
ime po ustaškoj moneti, kriminalnog
vođenja stranke i namještanja izbora,
najdrskije pljačke državne i naše imovine
od gospodina predsjednika te stranke i
Vlade RH kojoj je bio na čelu, mislim da
više nema smisla nabrajati svinjarije i
zločine koje su počinili, a ako im se bude
dalo radit će ih i dalje, jer stranka na vlasti, počev od pokojnog Ivice Račana, pa
danas do Zorana Milanovića, sve tolerira,
pa njihove svinjarije maltene zataškava,
a za ekonomsku katastrofu koju sada
pokušaju djelomice sanirati čak javno ni
ne imenuju krivce umjesto da ih potrpaju
u zatvore. Znam, naši su puni, ali kako
su nam odnosi sa susjednim zemljama,
bivšim bratskim republikama sve bolji,
mogli bi im poslati naše kriminalce da
popune njihove zatvore. Osim toga jednog ratnog zločinca su nam čak i ugostili! „Pravna država“ Hrvatska iz koje je
taj „heroj a ne zločinac“ pobjegao je u
Hercegovinu iako Slavoniju „ima u srcu“
i odmara u mostarskom zatvoru jer je
komforniji od zeničkog, čak ga se pušta
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Gospođa Clinton nam nije ni trebala dolaziti da bi nam otkrila „toplu vodu“
tj. da nas ubija birokracija, kao da mi to već godinama nismo znali, ali tko
će imati hrabrosti otpustiti desetke hiljada birokrata i natjerati ih da se nečim
bave, na primjer poljoprivredom, jer nesposobnošću i neradom tu nemaju što
upropastiti, kad nam je poljoprivreda već i bez njih potpuno uništena, industrije nema, a kada bi ih zaposlili u turizmu rastjerali bi nam sve goste, taman
sada kada su počeli dolaziti u većem broju
bez lisica na sprovod sestre u Hrvatsku, umjesto da ga odmah na granici
uhapsi i odvede u Remetinec u ćeliju
od 20 kvadrata da se pati s još desetak
sudrugova. Zločinac se uzdignute glave
prošetao bez lisica, a te iste lisice dobivaju nevini ljudi optuženi anonimnim
prijavama i u „komforu“ remetinečkog zatvora drže ih po dva mjeseca i onda im
se ispričaju da nemaju ništa protiv njih i
da su slobodni građani. Time sam ilustrirao samo jedan slučaj Nenada Pralije
bivšeg direktora Radničkog nogometnog
kluba Split, kojeg su kao zadnjeg kriminalca vodali u lisičinama, možda i zbog
toga jer klub u nazivu ima radnički i dresove crvene boje, a zločinci bez metala
na rukama uzdignute glave ko’ purani se
šepure uz diskretnu pratnju policajaca
u civilu kroz Hrvatsku, i onda ponovno
sjedaju u policijski automobil i odlaze na
izdržavanje kazne u BiH. Ne zaboravite
zločini su počinjeni u Hrvatskoj, a dotični
„heroj, a ne zločinac“ čak je predsjednik
jedne hrvatske stranke koja u Saboru ima
i svoj stranački klub! „Heroj“ je i vlasnik
uspješne firme koja trguje građevinskim
materijalima i doslovce izrabljuje sirotinju koja je sretna da ima posao. A to što
stranka ratnog zločinca ponosno nosi
bedževe s njegovim likom u Saboru i po
Evropi ne samo da je negativna propaganda za zemlju koja to dozvoljava i ne
27
to nije liberalna demokracija to je čista
anarhija, a da se ne govori o krivičnom
djelu! Bravo ministre pravosuđa! Samo
naprijed, ovako ćemo sigurno ukoračiti u
pravnu državu.
HOĆETE LI PIŠKITI ILI KAKITI
Nevjerojatno je se kako su sekularnoj, ili
svjetovnoj državi, gotovo nitko javno ne
usudi reći da je ateista, svi su uglavnom
„vjernici“, a rijetki za sebe kažu da su
agnostici, što je zapravo blaži izraz za
ateiste, ali ljepše zvuči. Konačno, naš
premijer je izjavio da je ateista, i odmah
nakon te izjave Vlada, zajedno s njim na
čelu, katoličkoj su se crkvi počeli uvlačiti
pod kožu da je to naprosto degutantno.
Bivši drugovi koji za sebe vole reći da su
socijaldemokrati?! Od socijaldemokracije
su sve dalji, a sve bliži liberalizmu, koji je
preliberalan i za same liberale. Premijer
nam je nedavno posjetio i Papu. Televizija
nije uspjela snimiti da li mu je poljubio
ruku, ali nakon tog posjeta, premijer je
novinarima izjavio da nije bilo govora o reviziji međudržavnog ugovora sa Svetom
stolicom, pa ni razgovora o samostanu
Daili kraj Poreča koji je bivša vlada vratila prebogatom benediktinskom redu
iz Italije, kojeg je Jugoslavija obeštetila
novcem prilikom potpisivanja Osimskog
sporazuma. Da je taj Milanovićev odgovor i postupak vezan za taj samostan u
afere iz stratosfere
najmanju ruku degutantan, potvrdio je
neki dan svećenik Aldabert Rebić koji je
jedno vrijeme bio i ministar u vladi Franje Gregurića u vrijeme Tuđmana. On je
u intervjuu na zagrebačkom radiju 101
doslovce rekao da Hrvatska nikako ne
treba taj samostan davati nekome koji
je za to dobio odštetu, bez obzira što oni
cigle ne mogu odnijeti u Italiju. Rebić je
rekao da je to vrlo nerazumno prelaziti
preko toga i davati izjave “što je darovano
nećemo tražiti natrag“. U istom intervjuu
svećenik Rebić je rakao, da ga je sram
kako biskupi bahato pokazuju zlato i bogatstvo i da bi Hrvatska u krizi kakvoj je
ipak trebala preispitati Ugovor potpisan
sa Svetom stolicom. Iako nikada nisam
bio pristalica Ive Sanadera i o njemu
imam najgore mišljenje, ali u jednoj njegovoj izjavi potpuno se slažem s njim, a
to je kada je na čuvenu neodlučnost naših
vrlih socijaldemokrata rekao: „Gospodo,
odlučite se da li trebate piškit ili kakiti?“
Stvarno bivši drugovi konačno odlučite
što hoćete, jer ovaj narod više nema para
da vam plaće pelene, jer ako ne odlučite
na vrijeme neće biti tako velikih pelena.
SKUPLJAČI SEKUNDARNIH
SIROVINA
Ekonomska kriza nas sve uništava.
Prosječnoj obitelji za preživljavanje
mjesečno nedostaje najmanje 3 hiljade
tih novaca koje u narodu ima popularni
naziv ustašica. Međutim vlada tvrdi da
građani Hrvatske nemaju poduzetničkog
duha. Pošto sam i ja jedan od tih kojem nedostaje tih 3 hiljade počeo sam
razmišljati da proširim biznis skupljanja
reciklažnog otpada, pa da u Kauflandu ne
prodajem plastične boce koje mjesečno
moja familija i ja nakupimo i za to dobijemo 50 kuna, razmišljam da proširim biznis i na okolne ulice i pregledam kante
za smeće. Možda bih skupio još kojih
pedesetak ovih „naših“ novaca. Čak
je nedavno i ministar zaštite okoliša na
televiziji izjavio da nisu svi kriminalci oni
koji se bave prikupljanjem sekundarnih
sirovina što me odmah osokolilo. Osim
toga vlada, svim budućim poduzetnicima čak olakšava posao, jer za 10 kuna
možete otvoriti poduzeće. Pošto od
prodanih plastičnih boca mogu za deset
kuna osnovati firmu, a ostalih 40 odmah
mogu uložiti u biznis i posao bi sigurno
„procvjetao!“ Baš krenuh k’ javnom
bilježniku, da me pretvori u poduzetnika,
kad doznadoh da u Hrvatskoj najbogatija
umirovljenica ima 72 godine i biznisom, ili
poduzetništvom se počela baviti tek 2005.
godine. Pošto sam ja sada nekako u go-
Tako sam ja još uvijek u dilemi koga da posvojim. Možda ipak imam rješenje!
Sve više razmišljam o Ljubi Ćesiću Rojsu. I on je jedan od onih koji je „jamio“ i to javno priznao. Sada ima dosta, nije bogat kao Todorić ili Vidošević,
ali ima dovoljno. Osim toga, duhovit je čovjek koji svakom svojom izjavom
uveseli naciju, pa razmišljam, osim što bi mi bilo bolje nego da skupljam
boce, imao bi nešto para, a veselja do smrti!
dinama kada je ona počela posao odmah
sam se zainteresirao. Naravno ne moram
ja baš biti najbogatiji penzioner, ali što ne
probati. Gospođa je kažu odmah nakon
što je započela posao vrijednost tvrtke
povećala na oko 2,5 milijuna kuna. Njeni
prijatelji kažu da je uvijek bila štedljiva, pa
je od 4 hiljade kuna mirovine, koje ona
dobiva, uštedjela 2 i pol miljuna. Njena
tvrtka danas ima desetak vila i jednu
jahtu koju daje u najam. Pošto je žena
ipak u poznijim godinama ona samo nadgleda posao i živi o tantijeme a upravljanje tvrtke prepustila je supruzi Nadana
Vidoševića, predsjednika Privredne komore Hrvatske i direktoru Kraša. Na taj
mudar potez nagovorio ju je sin Nadan,
jer čovjek ipak ima obzira prema starici
majci, a ona je, gle čuda, ušla u posao u
trenutku kada se njen brižan sin naumio
kandidirati za predsjednika republike, i na
našu sreću u tome nije uspio, pa je na
mamicu prenio dio imovine, za koju nitko
nikada neće doznati kako ju je stekao,
jer, uostalom koga se to i tiče. Ne mogu
se ni ja požaliti na penziju u koju su me
otjerali. O sramoti koju dobivam ovdje ne
bih htio ni razgovarati, ali bio sam i konzul
u New Yorku za vrijeme Jugoslavije, pa
kao savezni kadar dobivam i penziju iz
„inozemstva“. Za četiri godine rada u diplomaciji odbijam mjesečno 3.600 dinara.
Neki dan gledam humorističku seriju koju
emitira Nova TV, zove se Žene s Dedinja.
U jednoj epizodi prijateljice kupuju donje
rublje i pitaju prodavačicu koliko koštaju
28
jedne crvene ženske gaće. Cijena im je
3.900 dinara. Možete slobodno ovo komentirati kako hoćete ovo, ali ja za moju,
diplomatsku, penziju ne mogu kupiti ni
jedne ženske gaće u Beogradu! Sada
sam u dilemi, da li da proširim posao sa
„sekurdanim sirovinama“ ili da pronađem
nekoga bogatijeg kojega bih posvojio. Ja
bi za 10 kuna osnovao firmu, a moj posvojeni sin mi „ubaci“ nekoliko milijunčića,
zaposli svoju ženu za direktora, a ja bi
ovo još malo što mi je preostalo preživio
od tantijema. Razmišljam, ne mogu posvojiti Todorića, jer ima živog oca Antu
koji je od malena sina učio „biznisu“,
pošto otac je upropastio Agrokombinat
Zagreb, „čalabrcnuo“ nešto mrskih nam
dinara i u ona „najmračnija“ vremena i
odležao nekoliko godina zbog privrednog
kriminala, kako se onda zvao takav tip
poduzetništva, koji je vrlo uspješan danas. A svi oni koji su u bivšem sistemu
uništavali privredu i bili u krivičnoj evidenciji, dolaskom „demokracije“ i neumrlog nam predsjednika postali su politički
zatvorenici „proganjani“ od „komunista“ i
dobivaju dobru državnu apanažu za dane
provedene „iza brave“, Dakle shvatio sam
da kod Todorića nemam šanse, pa čak
ni ući u njegov „hotel“ u kojem živi. Jer
čovjek je dvorac grofa Kulmera, pored
živih nasljednika dobio u vlasništvo pod
uvjetom da ga pretvori u hotel otvorenog
tipa. To je i učinio! Familija Todorić danas
živi u hotelu, i zamislite, jadni nemaju ni
kuću! ■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
intervju: Mitja Žagar
Intervju s Mitjom Žagarom, profesorom na Fakultetu za društvene znanosti
Sveučilista u Ljubljani, znanstvenim savjetnikom Instituta za etničke studije te
ekspertom Vijeća Europe i OESS-a za pitanja nacionalnih manjina
KRIZA MULTIKULTURALIZMA
OPASNIJA JE OD AKTUALNE
EKONOMSKE KRIZE
Ako Europa ne napravi nešto ozbiljno na planu promocije multikulturalizma, na
planu edukacije, na planu informiranja o prednostima, o vrijednostima, o funkcijama
i značaju tog multikulturalizma koji već postoji, onda će to biti jedna velika prijetnja
budućnosti Europe, pojedinih zemlja i europskih integracija uopće. To je realno veća
prijetnja i opasnost nego aktualna ekonomska kriza
Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ
D
anas je sve više
javnih
indikacija
koje ukazuju na to
da živimo u vremenu
nesklonom manjinama, multietničnosti, multikulturalizmu. Kako procjenjujete situaciju
i što smatrate realnim prijetnjama
u tom smislu?
- Da, sadašnje vrijeme zaista nije
povoljno i naklonjeno manjinama i
širenju manjinskih prava. Za to postoji nekoliko bitnih razloga. Ono s
čime je ovakvo razdoblje zapravo
započelo je pitanje sigurnosti odnosno shvaćanje manjina kao potencijalnog rizika za sigurnost jer se smatralo da manjine u nekim situacijama
mogu biti čak i saveznici terorizma i
da mogu biti saveznici onih snaga i
onih zemalja iz kojih navodno dolaze
neke prijetnje svjetskoj sigurnosti.
Aktualna situacija, kada su manjine
u pitanju, povezana je i s činjenicom
da je u proteklom razdoblju došlo
do snižavanja nekih standarda ljudskih prava upravo zbog isticanja
nekih novih sigurnosnih potreba i
aspekata. A dodatni utjecaj, koji je
situaciju još više pogoršao, bio je
početak ekonomske krize, jer se u
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
29
ekonomskim krizama uvijek traže
neki krivci, a manjine su jedan od
društvenih subjekata kojemu se ta
„krivnja„ može lako pripisati. I ako se
kombiniraju ovi faktori s još jednom
faktorom, a to je da se netrpeljivost
i netolerancija također povećavaju u
vremenima krize onda kao posljedicu
imate situaciju da raste negativna
percepcija javnosti te da su državna
i politička vodstva spremna mijenjati određene manjinske politike, što
pogoršava situaciju manjina, pa i formalno reducirati manjinska prava
Vrlo negativne poruke o multikulturalizmu dolazile su, nažalost, iz
samih europskih političkih vrhova. Kakve je to posljedice izazivalo?
- Multikulturalizam je jedan vrlo interesantan, rekao bih čak fantastičan,
koncept koji po prvi put u povijesti daje priznanje različitosti, ali
i mogućnosti da različite zajednice mogu izražavati svoje različite
etničke, kulturne i druge identitete.
Kad je taj koncept započeo 60-tih i
70-tih godina 20. stoljeća, prvo u Kanadi, to je bilo vrlo značajno. Multikulturalizam se u Europi preobrazio,
pa se je tako dosta često govorilo
intervju: Mitja Žagar
o multikulturalizmu i interkulturalizmu
koji je davao više naglaska ne samo
na čuvanje i razvoj različitih kulturnih
identiteta već i na njihovo međusobno
prožimanje i njihov međusobni utjecaj.
Sličan razvoj i preobrazba su se dešavali
i u Kanadi. Interesantno je to da je npr.
u Kanadi dobar dio tih multikulturnih politika bio implementiran i u zakonodavstvu,
što je u Europi bio znatno manje slučaj.
Poznata izjava njemačke kancelarke Angele Merkel da je multikulturalizam mrtav
je meni zapravo smiješna. Njemačka je,
kao što je poznato, dugo provodila politiku „gastarbajtera“ - radnika koji su po
njihovom gledanju došli privremeno da
bi se nakon nekog vremena, kako se
prvotno očekivalo, vratili u svoje zemlje.
Ali mnogi od njih u Njemačkoj već imaju
i drugu i treću generaciju svojih potomaka. Njemačka je bila jedna od lošijih
učenica na području multikulturalizma i
njene politike na tom području nisu imale visoke ocjene. Nešto slično vrijedi i
za Francusku. Pokazuje se da ni Merkel
ni Sarkozy nisu pokazali neko znanje o
značaju, konceptu i vrijednostima multikulturalizma i multikulturalnih politika.
Ono što je još problematičnije u tom kontekstu je da u nekim sredinama, poput
Skandinavije ili Ujedinjenog kraljevstva, gdje su ti procesi jačali, sada jačaju
glasovi onih koji se suprostavljaju tim
razvojnim konceptima i tim vrijednostima i koji smatraju da su multikulturalne
politike prekomplicirane i preskupe za
društvo i da ne daju očekivane rezultate.
Sada, umjesto razmišljanja iz nedavne
prošlosti o potrebi da se razvijaju politika i praksa multikulturalizma, sve se
više javljaju razmišljanja da te politike
treba drastično ograničiti, pa možda i u
cijelosti onemogućiti. Smatram da su
DODATNA
PRAVA
RAVNOPRAVNOSTI
UVJET
Trebamo biti svjesni da manjinska
prava nisu nešto dodatno što se tim
manjinama daje, već je to sredstvo
kojima manjine mogu ostvarivati jednaka prava kao svi ostali građani.
To je vrlo važno i to treba stalno
naglašavati. Dakle, posebna prava
manjina nisu neka dodatna prava
koja bi poboljšavala položaj manjina u
odnosu na ostale, već su to prava koja
osiguravaju da te manjine odnosno njihovi pripadnici mogu ostvarivati svoja
ljudska prava ravnopravno s drugima.
takva razmišljanja veoma opasna za Europu. Europa postaje sve različitija i na to
sve više utječu ne samo unutareuropske
migracije nego i izvaneuropske migracije
i stvaraju se nove manjine za koje će
koncept multikulturalizma biti još važniji
i značajniji. Ako Europa stvarno sebi
želi dobro onda bi morala učiti iz nekih
pozitivnih politika i praksi koje su sada
prisutne npr. u Kanadi, Novom Zelandu i
Australiji, a prije svega učiti iz negativnih
iskustava koje su prošle neke tipične imigracijske zemlje i društva u prošlosti, a
koja se nisu na adekvatan način postavile
prema konceptu različitosti .
Čini se da je prevagnuo govor koji
isključivo upozorava na neke probleme multikulturalizma, a da se skoro
potpuno zanemaruju neke vrijednosti i
koristi koje multikulturalizam donosi.
Postoji li svijest o tim prednostima, da
tako kažemo benefitima, multietničkih
i multikulturalnih društava?
- Nažalost, mislim da ta svijest nije dovoljno prisutna ni razvijena, iako zapravo mi svi na neki način profitiramo od
te društvene raznolikosti. Koliko je naš
svijet prije 100 godina bio siromašniji u
kulturološkom, muzikološkom, kulinarskom ili gastronomskom aspektu! Svi ti
različiti utjecaji na različitim područjima
koje donose pripadnici drugih etnija i
kultura čine naš svijet neuporedivo bogatijim, kvalitetnijim, jednostavno ugodnijim i izazovnijim za življenje. I zato
kažemo da različitost jeste bogatstvo.
Različitost bez sumnje predstavlja komparativnu prednost nekog društva i ta
različitost može pomoći nekim društvima
i zajednicama da nađu neka rješenja koja
inače ne bi mogla doseći. Velika greška
se radi kada se multikulturalizam kao
i nacionalne manjine doživljavaju kao
sigurnosni rizik, prijetnja stabilnosti nekog društva. Zato smatram da je nužno
da u obrazovnim sustavima i u medijima
započne provođenje jedne sustavne informativno – edukativne kampanje kojom bi se predstavili različiti pozitivni
aspekti multikulturalizma. Kada mlade
ljude, a ja to obavezno radim sa svojim
studentima, upoznate s činjenicom da
neka njihova najomiljenija jela ili muzika
zapravo dolaze iz drugih kultura onda oni
vrlo brzo percipiraju i prihvaćaju realnost
i prednosti multikulturalizma i njegovu
pozitivnu društvenu funkciju. Takav pristup dugoročno osigurava i integraciju tih
različitosti, njihovu ravnopravnu poziciju
u društvu i što je možda najvažnije njihov
međusobni utjecaj i prožimanje.
30
Postoji li, s druge strane, svijest o
mogućim negativnim implikacijama
do kojih mogu dovesti pokušaji suzbijanja, onemogućavanja ili reduciranja
multikulturalizma?
- Ako Europa ne napravi nešto ozbiljno
na planu promocije multikulturalizma, na
planu edukacije, na planu informiranja o
prednostima, o vrijednostima, o funkcijama i značaju tog multikulturalizma koji
Prakse ksenofobije, redukcionizma, kulturnog ekskluzivizma,
različitih nacionalizama prije svega smanjuju potencijale društava
i njihovu mogućnost da riješe
krize i ojačaju svoj razvoj
već postoji, onda će to biti jedna velika
prijetnja budućnosti Europe, pojedinih
zemlja i europskih integracija uopće. To
je možda čak realno i veća prijetnja i
opasnost nego aktualna ekonomska kriza. Pogotovo zato što će u ekonomskoj
krizi upravo ti problemi u međuetničkim
odnosima, netrpeljivost i netolerancija
još više jačati. Vrlo je značajno ukazati
na to da prakse ksenofobije, redukcionizma, kulturnog ekskluzivizma, različitih
nacionalizama prije svega smanjuju potencijale društava i njihovu mogućnost da
riješe krize i ojačaju svoj razvoj. Inače,
smatram da će te teme nužno trebati
razmatrati u širem kontekstu i to u kontekstu trajnog održivog razvoja. Mislim
da su to te teme koje ustvari određuju
budućnost i da mi trebamo razmišljati
ne samo u konceptima rasta kao što je
bio slučaj do sada, već u konceptima
razvoja novih kvaliteta. Time želim reći
da je u globalnim razmjerima produkcija
dovoljno velika da bi već sada mogla zadovoljiti naše potrebe, ali je distribucija
manjkava i nezadovoljavajuća. A distribucija velikim djelom nije adekvatna
upravo zbog ekskluzivističkih koncepata
razvoja i kapitalističke ekonomije koji ju
ograničavaju. Zaboravljanje multikulturnog značaja naših društava jednako
je ignoriranju ekoloških problema u tim
društvima. To zanemarivanje multikulturalizma vratit će nam se kao bumerang i
ako se na vrijeme ne trgnemo troškovi
toga će biti jako veliki, možda čak toliko
veliki da mogu ugroziti i samu postojanost
ljudske vrste. Čini mi se vrlo značajnim
da se naglašava kako su ekološki, klimatIDENTITET/ BR. 171 / 2012.
ski te problemi neadekvatnog upravljanja
različitostima ustvari problemi koji mogu
biti presudni pa i kobni za budućnost
čovječanstva.
Koje bi bile osnovne uporišne točke
na kojima bi trebalo promišljati aktualne probleme, ali i budućnost
multietičnosti i multikulturalnosti u
suvremenim društvima?
- Prije svega nužna je svijest o tome da
različitost postoji i da je različitost normalno stanje stvari. Drugo, važna je tolerancija. I to ne samo tolerancija u pasivnom, već i u aktivnom smislu što nam
zapravo omogućava da upoznajemo druge kulture i zajednice i da ih onda lakše
prihvaćamo. Vrlo je važno omogućiti tim
različitim zajednicama da iskazuju, razvijaju i prezentiraju svoj identitet i kulturu
široj društvenoj zajednici. S druge strane
značajno je stvarati uvjete i mjere koje
će stimulativno utjecati na njihovo povezivanje i integraciju. Vrlo je važno i da
se izrade odgovarajuće edukacijske politike te politike integracije na pojedinim
područjima kao što je to gospodarstvo,
tržište radne snage, borba protiv diskriminacije itd. Samo jedan ovakav globalni
pristup, jedna osmišljena strategija upravljanja različitostima koja istovremeno
vodi računa i o ekološkim i drugim faktorima može ponuditi dugoročno održive
odgovore na goruće društvene probleme.
I naravno da je u tom kontekstu značajno
da se ne zaborave i segmentarne politike. Ali samo cjelovit strateški pristup osigurava stabilan i održiv razvoj i pojedinih
društava i čovječanstva.
Kako se ovi problemi prelijevaju na
mlada, demokratska društva, na tranzicijska društva kao što je hrvatsko,
ali i veći dio društava srednje i istočne
Europe. Društva koja su tek počela
usvajati neke vrijednosti multikuturalizma i graditi demokratske manjinske
politike, a već se suočavaju s jednim
negativnim globalnim ozračjem koje
se javlja na tom planu i koje dolazi iz zemalja koje im se na drugim
područjima političkog i demokratskog
razvoja nude kao uzor?
- To je jedna velika prijetnja. Dapače,
mnogi nisu ni svjesni koliko je to velika
prijetnja. To može biti kobno i za manjine i za društva u cjelini. Mislim da sada,
prije svega, treba uložiti puno energije u
to da se neki normativni okviri i temelji
koji su stvoreni počnu ostvarivati u praksi. Drugo, što će sada u vremenu krize
biti izuzetno značajno, jeste to da se na
neki način uspiju obraniti ta dostignuća
na području zaštite i prava manjina pred
nasrtajima onih koji žele ta prava i ta
postignuća umanjiti ili čak ukinuti. Tu je,
kao što sam već rekao, vrlo važna uloga
politike i njene socijalizacijske funkcije te
medija i obrazovnog sustava, posebno
obrazovanja za ljudska prava i aktivno
građanstvo. Vrlo je važno da se i u tim
društvima, ali i u međunarodnoj zajednici stvori saznanje da bez adekvatnog
rješavanja tih problema jača velika opasnost za stabilnost i opstojnost tih društava
kao što je slučaj npr. s Bosnom I Hercegovinom pa i Makedonijom, ali onda i za
stabilnost na širem planu.
PLURALNOST UNUTAR MANJINA
Da li same manjine nekad svojim ekskluzivističkim politikama
otežavaju izgradnju postkonfliktne komunikacije i razvoja ljudskih i
manjinskih prava?
“
Politike ekskluzivizma, zatvaranja i izolacije pogubne su upravo za manjine.
Manjine bi zapravo uvijek trebale težiti integraciji. One trebaju čuvati i razvijati
svoj identitet i kulturu, ali mogu se i asimilirati ako žele, samo ne smiju na to
biti prinuđene. Jedan od velikih problema u tom kontekstu je to što se manjinske zajednice u pravilu smatra vrlo homogenima što nije točno. Manjine su unutar
sebe također raznolike i pluralne i vrlo je važno da taj njihov pluralizam i unutarnja
demokratičnost dođu do punog izražaja te da same manjine znaju da je njihova
najbolja dugoročna strategija ravnopravna integracija u društvo. Zato je važno da
manjine nisu te koje samo traže neke ustupke ili neprestano upozoravaju na svoje
teškoće ili probleme, već da, kada god mogu, a često mogu, daju i nude i neka
rješenja i inicijative i na gospodarskom i na kulturnom i na obrazovnom planu. Manjine koje imaju svoje matične države mogu puno učiniti na međudržavnoj suradnji i
pokazati svoj značaj u nekom društvu. Znači, taj pozitivni pristup, priznavanje pluralnosti unutar manjinskih zajednica, otvorenost prema društvu, integracijski pristup i nuđenje nekih rješenja, to je najbolji način kako se manjine mogu pozicionirati
i osigurati svoj povoljni položaj i status u nekom društvu.
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
31
Neki redukcionistički pristupi koje smo
imali u prošlosti, npr. da se smatralo kako
se neki problemi rješavaju samo usvajanjem nekog zakona više neće biti dovoljni.
Vjerojatno ćemo se suočiti i s negativnim
pristupima u normativnoj oblasti, pa
će tim značajnija biti nastojanja da se
poboljšava praksa ostvarivanja dosegnutih prava.
Kako u društvima koja su opterećena
nedavnom konfliktnom prošlošću,
u kojoj su na ovaj ili onaj način sudjelovale i same manjine te manjine
predstaviti kao mogući faktor stabilnosti, razvoja, bogatstva, a ne samo
kao društvene grupe koje stalno traže
neka posebna prava?
- Trebamo biti svjesni da manjinska prava
nisu nešto dodatno što se tim manjinama
daje, već je to sredstvo kojima manjine
mogu ostvarivati jednaka prava kao svi
ostali građani. To je vrlo važno i to treba
stalno naglašavati. Dakle, posebna prava
manjina nisu neka dodatna prava koja bi
poboljšavala položaj manjina u odnosu
na ostale, već su to prava koja osiguravaju da te manjine odnosno njihovi pripadnici mogu ostvarivati svoja ljudska prava
ravnopravno s drugima. Što se tiče uloge
manjina smatram da su društva u kojima
svi dijelovi dobro funkcioniraju puno bolja, puno kvalitetnija, puno sretnija i puno
perspektivnija nego društva u kojima su
neke grupe i zajednice marginalizirane,
potisnute, zaboravljene, obespravljene.
Važno je pokazati da tek kada je svima
dobro, znači i manjinama, tek tada je i
cjelom društvu dobro. To je kao i s organizmom. Bez obzira radilo se o vitalnim
ili perifernim organima ili dijelovima ako
neki od njih ne funkcionira onda ni čitav
organizam ne može dobro funkcionirati.
Ovakve analogije razumiju i djeca i ona
vrlo brzo shvaćaju da je suradnja upravo
onaj koncept koji najbolje omogućava zadovoljavanje njihovih interesa i potreba. I
kada bi mi naš edukacijski i socijalizacijski koncept tako postavili onda bi sigurno
išli dobrim putem. U postjugoslavenskoj
regiji mi smo još suočeni s važnom ulogom međunarodne zajednice koja je garant mira i stabilnosti na ovim prostorima.
Ali tu ulogu moramo i sami početi preuzimati. To bi bila i poruka mnogima koji
već djeluju na području gradnje postkonfliktne komunikacije i razvoja, na području
ljudskih ili manjinskih prava itd. da što
snažnije javno djeluju i prezentiraju svoje poruke kako bi one doprle do najšire
javnosti. ■
PANORAMA
ENERGETIKA:
Počinje izgradnja “Južnog toka” kroz Srbiju
S
kupština dioničara kompanije
“Južni tok Srbija” donijela je
konačnu odluku o početku
izgradnje dionice plinovoda
za ruski plin “Južni tok” kroz
Srbiju. “Ta odluka garantuje da će
‘Južni tok’ biti ne samo projektovan,
već i izgrađen”, kazao je generalni direktor Srbijagasa Dušan Bajatović na
konferenciji za novinare u Beogradu.
Bajatović je istakao da je procijenjena
vrijednost izgradnje oko 470 kilometara
plinovoda kroz Srbiju oko 1,7 milijardi
eura, da će kapacitet plinovoda biti 40
milijardi kubnih metara prirodnog plina
godišnje i da će na radovima biti zaposleno oko 2.000 ljudi. Plinovod bi u
Srbiju iz Bugarske trebalo da uđe kod
Zaječara, a da se završi na mađarskoj
granici.■
LJUDSKA PRAVA:
Pretjerana upotreba sile u EU
O
rganizacija Amnesty International osudila je policije
u zemljama Evropske unije
zbog prekomjerne upotrebe
sile protiv mirnih demonstranata koji
protestiraju zbog mjera štednje. Također
je osudila nedostatak kažnjavanja pripadnika snaga sigurnosti odgovornih za
ta kršenja ljudskih prava. “Ljudi koji mirno demonstriraju protiv mjera štednje
usvojenih u zemljama Evropske unije
su udarani, šutirani, posipani suzavcem
i povređivani gumenim mecima u kontekstu u kome prekomjerna upotreba
sile policije nije bila ispitivana i nije
kažnjena”, navodi Amnesti u saopćenju.
Organizacija za zaštitu ljudskih prava,
čije je sjedište u Londonu, kritizirala je
ne samo pretjeranu upotrebu sile protiv
demonstranata i novinara nego također
i arbitražna hapšenja i sprječavanje
pristupa liječničkoj pomoći.■
RODNA RAVNOPRAVNOST:
G
Ravnopravnost kao ključ za
napredak i uspjeh
odišnji Globalni izvještaj
o rodnim razlikama za
2012. godinu pokazao je
da su zemlje sa vrha liste
smanjile jaz među između
žena i muškaraca za više od 80 posto
dok one s kraja treba da popune po još
gotovo 50 posto. Zemlje su rangirane
prema sposobnosti da uklone rodne razlike na četiri ključna sektora - u pristupu zdravstvu, obrazovanju, učešću u
političkom životu i ekonomskoj jednakosti. Gledano prema regijama, evropske zemlje dominiraju među prvih deset
- Island je sačuvao prvo mjesto, slijede
ga Finska, Norveška, Švedska i Irska,
Danska je sedma a Švicarska deseta. U
Sjevernoj Americi su SAD skliznule za
pet mjesta, na 22. poziciju zbog manjeg
postotka žena u političkom životu, dok
je najbolja iz Latinske Amerike Nikaragva na devetom mjestu globalne liste.
32
Od azijskih zemalja su najbolje rangirani Filipini, na osmom mjestu, Kina je
69. a najgori po rodnoj ravnopravnosti
su Japan na 101. i Južna Koreja na
108. mjestu. U arapskom svetu najbolje
plasirani su Ujedinjeni Arapski Emirati
na 107. mjestu dok je Saudijska Arabija 131. a Sirija 132. U Africi je rodna
ravnopravnost najveća u Južnoj Africi,
koja je 16. na svjetskoj listi, a najmanja
u Čadu, koji je 133.■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
Srbija prva po broju
izbjeglica u Evropi
IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA:
U
Srbiji živi gotovo 300.000
izbjeglica i interno raseljenih, što je najviše u
nekoj zemlji Evrope. Status izbjeglica u Srbiji ima
66.000 ljudi, a 215.000 ima status interno raseljenih, a tu se radi pretežno o
Srbima sa Kosova.■
MEDIJI:
Elektronska izdanja gase štampane medije
D
rugi najtiražniji američki
nedjeljni list Newsweek,
koji izlazi gotovo 80 godina, objavio je da od 2013.
godine prelazi isključivo
na digitalnu verziju izdanja. Ključni razlozi za odustajanje od štampanog
izdanja leže u velikom padu broja pretplatnika i značajnom gubitku profita od
reklama. To na najbolji način oslikava
trend koji je prisutan u posljednje vrijeme, a to je da sve više listova prelazi
na online i internet izdanja.■
EKONOMIJA:
Kosovska vlada prodala elektromrežu
K
osovska vlada je prodala
turskom konzorciju “Čalik
end Limak” elektrodistributivnu mrežu za 26,3
miljuna eura. Turske
kompanije obećale su 300 milijuna
eura investicija od čega 200 milijuna u
distributivnu mrežu. Investitori su kao
glavne izazove u radu kosovske kompanije označili netehničke gubitke struje, sjeverni dio Kosova, krađu struje i
malu stopu naplate. Čalik holding je 80
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
godina stara porodična firma koja
posluje u 15 zemalja u sektorima
energetike, telekomunikacija, tekstila, financija, medija i rudarstva. U
regiji je vlasnik najvećeg albanskog
operatera fiksne telefonije i banke
BTK na Kosovu. Druga članica konzorcija, Limak, je građevinska kompanija koja je vlasnik 10 cementara,
najvećeg lanca hotela u Turskoj i
važan igrač u sektoru obnovljivih
izvora energije..■
33
reportaža
NESTAJANJE JEDNOG OD
NAJVEĆIH BANIJSKIH SELA
Priča o Obljaju identična je stotinama sudbina srpskih sela u
Hrvatskoj, koja žive svoje posljednje dane. Sela koja umiru sa
svojim posljednjim stanovnicima. A Obljaj je, ne tako davno, bio
jedno od najvećih sela na Baniji, na samoj granici sa Bosnom i
Hercegovinom
Piše: MARKO ROKNIĆ
NAGORIJELI, PORUŠENI I ZAPUŠTENI OSTACI NEKADA VELIKOG OBLJAJA
CRKVA
SEOSKI DOM
GROBLJE
ŠKOLA
34
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
S
tanko Ćana Lončar dobro
se sjeća vremena kada
je u selu bilo dvijestotinjak domaćinstava, a imalo
je stanicu žandarmerije,
školu, crkvu, dom, nekoliko kafana i
trgovina. Sada se mogu vidjeti samo
ostaci te veličine, nagorijeli, porušeni
i zapušteni. Tek desetak starijih vratilo se poslje Oluje, da svoje posljednje dane prožive u selu, koje će nestati
zajedno sa njima.- Volio sam drvene
kuće. Moja je izgorela u Oluji. A rekao mi jednom moj prijatelj: „Ćana, u
svemu si pametan ali u jednom nisi.
Ljepo si i tvrdo napravio to stanje, ali
mu je jedina mana što lako plane“.
I baš je čovjek dobro rekao. Sada
me uveravaju da su mi kuću zapalili
Muslimani, a ovi opet prebacuju na
Hrvate. Ja tu nisam bio pa ne mogu
ništa tvrditi, a pitanje je samo tko je
od njih prvi stigao do moje kuće pokušava riješiti tu enigmu Ćana. Svi
ratovi što su prošli kroz Obljaj, ostavili su ožiljke i na selu i u Ćaninom
domaćinstvu. Iz Prvog svjetskog rata
nije mu se vratio djed, u Drugom je
izgubio oca, a u ovom posljednjem
sina jedinca. I to je njemu i supruzi
Mari neprebolna rana. Život je za
njih stao pola godine prije Oluje, u
decembru 1994., kada im je poginuo
Staniša i još trojica prvih komšija,
mladići od dvadeset godina. - I zato
sam odlučio da nikuda ne idem, kada
je krenula Oluja, u augustu 1995. godine spremio sam za put unuka, koji
je tada imao nepunu godinu dana,
snajku i suprugu Maru. Ali Mara me
je tada zaklela da se moramo zajedno boriti za unuka. Zaputili smo se u
izbjeglištvo, ali smo se već sljedeće
Stanko Ćana Lončar
Obljajčanin sa kojim će umrijeti i njegov Obljaj
godine vratili u Obljaj. U povratku
nam je policija u Sisku otela traktor.
Imali smo za njega krajinske papire,
što ih je iritiralo - prisjeća se Ćana
tih prvih povratničkih dana. Tri godine je čekao da mu vrate traktor.
U međuvremenu, bilo je to u jesen
1997. godine, u lancem i katancem
zaključanu staju provalili su i odveli
mu dve kobile i dve krave. I policija
je došla da pravi uviđaj, a oni su
to i uradili, ubjeđen je Stanko. Pre-
TITO O STRADANJU SRBA NA OVIM PROSTORIMA:
“
Velike su to bile patnje i zato se mi nikada ne možemo otrgnuti od tih dana. Lika, Banija, Kordun, Krajina iz tih dana
uvek će nam se vraćati u sećanje. Ja vas savetujem da to
nikada ne zaboravite, ali ne zato da to bude vaša strašna
prošlost, već samo zato da bi bolje znali ceniti ovu slobodu i ono
što smo danas postigli“, citat je iz Titova govora u Glini 1965. godine, uklesan na spomeniku žrtvama iz Drugoog svetskog rata u
Obljaju. Sada tu Titovu pouku u Obljaju nema tko da čita.
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
35
tili su mu da ne baca ljagu na njih i
državu, a on im je odgovorio u svom
stilu - jadna je to država ako u njoj ne
smiješ istinu reći. Kada se vratilo njih
desetak u Obljaj, bili su, priča Ćana,
izloženi svakom teroru. Nisu samo
njega opljačkali. Svima su u gluvo
doba noći, ali i usred dana, pljačkali
stoku. Ali ljudi su bili u strahu, ćutali
su o tom teroru. Jedino se Stanko
nije libio govoriti. Štaviše, od početka
je tvrdio da ih policija teroriše i
pljačka. Zato nikada nisu ni pohvatali
lopove. Konje su, u po bijela dana,
odveli i njegovom prvom komšiji Stevanu Baljku. - Moj unuk je htio da živi
u Obljaju. Kako da dijete izložim tom
teroru i riziku. Zato sam rekao snajki
da se ponovo sprema za izbjeglištvo
u Srbiju. Otišli su 1997. godine.
Sada je unuk punoljetan i sa majkom živi u Novom Sadu. Ovde nema
budućnosti ni za koga - kaže Stanko
pomalo sjetno, ali i ljutito zbog zle
Obljajske sudbine koju nema tko da
promijeni.■
urbana lobotomija
ĆORLUKINE PAJDE
S
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
vi su Ćorlukine pajde.
Kažu da je čovjek bogatiji što više prijatelja
ima, pa onda je Vedran Ćorluka toliko
blagoslovljen da mu sve one
silne pare od transfera dođu
samo kao bonus. Više se ne
govori „ima para ko Džaja“ nego
„ima kumova ko Ćorluka“. Zagreb je postao nakaradan grad,
ali i vremena su nakaradna.
Sjedim baš neku večer u novom stanu svoje prijateljice,
u nekom manjem društvu, svi
smo prijatelji od najranijih dana,
nazdravili smo u čast novoga
stana, izdivili mu se, probali
smo sve specijalitete što nam je
domaćica naspremala, odslušali
čitavu paletu raznih glazbenih
želja, od Darka Domijana preko
Bajage do Ace Lukasa (svi se
oni, na neki način, mogu nazvati
starim rokerima) bila je subota
i razmišljali smo kuda ćemo
poslije izaći. Nismo izašli nikuda
jer je bilo još vina i hrane, a i
nije nam se dalo. Dođeš u godine kad ti se ne da stajati pola
sata u redu pred klubovima, kao
da tamo dijele zlatne poluge ili
eliksir vječne mladosti, a nismo
baš svi rodom iz Tomislavgrada
ili Ljubuškog pa da klepnemo
rođaka iz obezbjeđenja dva tri
puta širokim dlanom po širokom
ramenu, pa da ovaj raskrili vrata,
a konobari pohitaju odnijeti platu
s pršutom i livanjskim sirom za
separe iz kojeg će istovremeno
potjerati neko žensko društvo
pristiglo pola sata ranije, jer realno, ne mogu toliko popiti. A
ako će baš biti umiljate, neka ih
lijepo gospoda prizovu nazad za
stol i čašćavaju, druga je to već
priča! Nije nam se dakle dalo
izlaziti, a taman su toga vikenda
ponovno otvorene Vode, nakon
godinu dana uspjeli su isposlovati dozvolu za rad, valjda su
nekom dobro platili pa buka više
ne smeta biljkama u botaničkom
vrtu, ili zimi hiberniraju pa su
manje osjetljive, tko će ga znati,
a stambenih zgrada ionako
nema uokolo, da bi buka smetala stanarima. Jedan je to od
tri do pet aktualnih zagrebačkih
klubova koji se bore za prestiž
i u kojima su apsolutno uvijek
ista lica, kao šutljivi akteri vječne
misterije nad kojoj se iščuđavaju
svi što u Zagreb pristignu iz
drugih gradova u regiji i šire (i
zbog koje je Zagreb pred koju
godinu proglašen najdosadnijim europskim gradom poslije
Brisela. Ja bi se rado dosađivala
u Briselu.) : svaki je vikend samo
jedan od tih klubova pun, ostali
zjape prazni. I nije da u njima
postoje neki posebni programi
ili koncerti, što bi objašnjavalo
ovu neobičnost, naprotiv, riječ je
o gotovo identičnim, ne naročito
uređenim halama crnih zidova,
zapišanih toaleta, pretrpanih
garderoba, preskupih pića i
ujednačena glazbenog repertoara (fini prijelazi Jole-MišoRihanna-Magazin- Stoja). I nije
da se zna koji će točno vikend
koji od njih odnijeti prvenstvo
(mislim, insajderi sigurno znaju,
oni kojima se cijeli tjedan vrti
isključivo oko toga gdje će se u
subotu navečer pokazati, pa su
umreženi sa svim bitnim ljudima
i Ćorlukom), ali običan svijet
nema pojma. Pa ako poželi izaći
s društvom, kraj ionako oskudnog izbora, prava je lutrija hoće
li potrefiti onaj koji je te večeri
in. Ili će potrefiti tri prazna kluba
pa ozlojeđen otići kući. Tako se
nama nije dalo kockati, a Vode
36
su se taj vikend otvorile, i Ćorluka
mora da je bio tamo, a sa njim i
čitav grad. Svi njegovi drugari,
kumovi, štitonoše, ljubiguzice
i oni koji ga samo opčarano i
bojažljivo promatraju s ruba
šanka tražeći priliku da se očešu
ramenom o njega. Uopće tu nije
riječ o klinkama što prate utakmice radi zelenookog ljepotana
s polufudbalerkom pa uzdišu
za njim i traže autogram, ni o
nešto starijim sponzorušama što
su već spremne na konkretnije
akte. Pričam o muškarcima što
čeznu za time da im je Ćorluka
najbolji prijatelj i što misle da ako
jednom postignu to blaženstvo,
nikad više ništa u životu neće
morati uraditi. Dobro, nije ni da
sad rade, od fakulteta su odustali još na drugoj godini, zapravo,
zamrznuli su godinu prije nekih
pet, čisto da imaju mogućnost
izbora i da ne budu pod presingom, stalni posao im nije hića
dok god im mili roditelji daju
džeparac i dok pogode nešto u
kladionici, vlastiti stan bi im bio
pokora jer bi trebalo pospremati i
čistiti, a i plejstejšn voli biti u kutu
na koji je navikao, pa ga je grehota prenositi.... Ali recimo, kad
postanu prijatelji s Ćorlukom,
dobili su imunitet, mogu prestati
i vježbati, odustati od ugradnje
skupih zvučnika u autu, dopustiti
da im majica šlampavo viri ispod košulje i pustiti neurednu
bradu. Jer duboko su uvjereni
da u rukama drže najjači adut,
prijateljstvo s Ćorlukom, nema
žene koja tome ne bi odoljela,
nema muškarca koji na tome
ne bi pozavidio. Pričam baš s
ovima mojima, dok sjedimo kod
prijateljice u stanu i ne idemo
nigdje van, o tome kako je Zagreb postao nakaradan, ali i vre-
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Nisu bitna postignuća, već poznanstva
Muškarci se ne hvale uspješnom karijerom i priznanjima na poslovnom planu, gradovima koje
su proputovali ili knjigama koje su pročitali, već novim kolima ili makar novim felgama, ovisno
o mogućnostima. Žene na ova sranja ne kolutaju očima već hihoću kao hijene i popravljaju kosu.
I naručuju novu red-bull votku na njihov račun. Pa će još bolje hihotati. Tko tu koga zajebava i
tko se na čiju razinu spušta, nije poznato, ali jadna li im majka. I jadna nam svima majka jer ovi
udaraju temelje novog društvenog poretka
mena su nakaradna; kako su se
ljudi srozali i postali šljam, neovisno o godinama i spolu, kako
nije bitno kakav je tko već što ima
i koliko toga ima i koga poznaje;
o tome kako se klubovi pune tek
u dva sata (šta radi i gdje bude taj
narod prije?!), i kako se svi predstavljaju u najizvještačenijem
mogućem svjetlu, lažnijem od
eko-bundica i kopijama Ulysse
Nardin satova što se nose za
tu prigodu. Vrednuju se krive
stvari, i krive se stvari prezentiraju. Začarani krug. Muškarci se
ne hvale uspješnom karijerom i
priznanjima na poslovnom planu,
gradovima koje su proputovali ili
knjigama koje su pročitali, već
novim kolima ili makar novim felgama, ovisno o mogućnostima.
Žene na ova sranja ne kolutaju
očima već hihoću kao hijene i
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
popravljaju kosu. I naručuju novu
red-bull votku na njihov račun. Pa
će još bolje hihotati. Tko tu koga
zajebava i tko se na čiju razinu
spušta, nije poznato, ali jadna
li im majka. I jadna nam svima
majka jer ovi udaraju temelje novog društvenog poretka. Negdje
u tim salvama samohvale, bit će
plasirana rečenica: „Kad smo
ono Ćorluka i ja prošle godine
bili u Garmiš-Partenkirhenu...“ Ili,
„prošli vikend kad sam zaružio s
Ćorlukom...“ Ili „Ćorluku i mene ti
tako zaustavi murja, ono, vozimo
dvjesto šezdeset...“ I stvarno,
taj Ćorluka je svestran, on i skija, i pije, i putuje, i pjeva, i svira
harmoniku, i šopingira, i igra
tenis... Nogomet mu je ustvari
hobi. A prijatelja ima toliko da ih
ni insomničar ne bi stigao izbrojati kad bi se svi obukli u kostim
37
ovaca i uglas složno zameketali.
Tako sam i ja upoznala par hofiranata što su bili Ćorlukini prijatelji,
prijateljice sućutno kimaju glavama, i one poznaju neke Ćorlukine
drugare. Muški dio društva se
zavjerenički, ali ipak pomalo posramljeno ceri, i oni su se, izgleda,
svojedobno družili s Ćorlukom.
Stiglo vrijeme kad nisu bitna
postignuća, bitna su poznanstva.
I ona slobodno mogu lažna, kad
je lažno i sve drugo. Da li je kriza
morala i pad sustava vrijednosti
uzrokovao srozavanje kriterija,
ili su srozani kriteriji ti koji su potaknuli krizu morala i pad sustava
vrijednosti? U svakom slučaju,
crno nam se piše. Ili balansiraj
među tim nakaradnim kodeksima ili sjedi kući u samtericama i
slušaj evergrine iza kariranih zavjesa, jer te vrijeme pregazilo.■
izvan granice
KRALJEVA REFORMA U MAROKU
Rijetko se događa da vladari odustanu od dijela svoje moći, pogotovo kada
je ta moć iznimno velika. Upravo to je prošle godine napravio marokanski kralj
Muhamed VI, stavivši na referendum ustavne promjene koje su sadržavale
smanjenje njegovih ovlasti i značajan napredak u demokratizaciji zemlje. Taj
potez je potaknut ili iznuđen Arapskim proljećem. Između revolucija koje su
se uz više ili manje nasilja dogodile u predsjedničkim diktaturama Tunisu, Libiji,
Egiptu, Jemenu i Siriji na jednoj strani, te kršenja revolta koje su kombinacijom
represije i potkupljivanja postigle zaljevske monarhije, Maroko se našao na
˝Trećem putu˝ reforme oktroirane sa samog vrha vlasti
R
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
ijetko se događa da
vladari odustanu od
dijela svoje moći,
pogotovo kada je ta
moć iznimno velika.
Upravo to je prošle godine napravio marokanski kralj Muhamed
VI, stavivši na referendum ustavne
promjene koje su sadržavale
smanjenje njegovih ovlasti i
značajan napredak u demokratizaciji zemlje. Taj potez je potaknut
ili iznuđen Arapskim proljećem.
Između revolucija koje su se uz
više ili manje nasilja dogodile u
predsjedničkim diktaturama Tunisu, Libiji, Egiptu, Jemenu i Siriji
na jednoj strani, te kršenja revolta
koje su kombinacijom represije i
potkupljivanja postigle zaljevske
monarhije, Maroko se našao na
˝Trećem putu˝ reforme oktroirane
sa samog vrha vlasti. Referendum je bio veliki uspjeh među
biračima koji su mahom glasali
za, mada su službene brojke od
98.5% potvrdnih glasova prilično
neuvjerljive. Pozdravljen je i od
strane međunarodne zajednice,
koja je Maroko uzela za primjer
uspješne i nenasilne demokratizacije. No u zadnjih godinu dana
je oduševljenje pomalo splasnulo,
i sve više se postavlja pitanje
koliki je stvarni domet reforme.
Lakše je izmijeniti ustav nego
način razmišljanja onih koji vladaju i onih kojima se vlada, a mreža
korupcije i nevidljivih veza moći
prijeti gušenjem stvarnih političkih
promjena. Maroko je po mnogo
čemu specifičan, čak i u odnosu
na ostale arapske zemlje. Od susjeda ga dijeli more, pustinja i planine. Berberska i arapska kultura
skladno se isprepliću, a postoji i
jak pečat bivših kolonizatora iz
Španjolske i Francuske. Dinastija Alida već četiri stoljeća upravlja zemljom, ili nezavisno ili pod
nečijim protektoratom. Taj kontinuitet predstavlja snažan izvor
autoriteta među stanovništvom.
Vladar, osim svjetovne moći,
baštini i navodno direktno porijeklo od proroka Muhameda i titulu
˝Zapovjednik vjernih˝, što ga čini
vrhovnim vjerskim vođom u zemlji. Do nedavno, osoba vladara
ustavom je bila zaštićena kao
˝sveta i nedodirljiva˝, što znači
da je svaka kritika kralja povlačila
ozbiljne zakonske sankcije. Tu se
reformom nije puno promijenilo,
osim što je ustavna formulacija
svedena samo na ˝nedodirljivost˝.
KRALJ ODRŽAO OBEĆANJE
Današnji Maroko uvelike je oblikovan u gotovo četiri desetljeća vladavine Hasana II, oca sadašnjeg
kralja. Otarasivši se kolonijalnih
gospodara, vladao je zemljom
kombinacijom lukave političke
trgovine i brutalne represije. Uspijevao je mrežom patronaže i korupcije privoliti ili potkupiti na svoju
stranu tradicionalne političke, plemenske i vjerske elite. Protivnike,
bilo da se radilo o marksističkim
ljevičarima, demokratskim disidentima ili islamistima zatvarao
38
je na desetke tisuća, a ni politička
ubojstva mu nisu bila strana. Pogotovo je bio brutalan u Zapadnoj
Sahari, području pod marokanskom okupacijom koje se već
desetljećima bori za nezavisnost.
Usprkos represiji održao je dobar imidž zemlje i monarhije na
Zapadu, gdje se Maroko i onda
i danas smatrao za egzotičnu ali
savezničku zemlju, otvorenu za
biznis i turizam i suprotstavljenu
prvo komunizmu, a potom ekstremnom islamizmu. Pred kraj vladavine Hasan II dozvolio je nešto
slobodniju političku klimu i propustio neke opozicijske stranke
u parlamentarnu utakmicu, ali
je sve do njegove smrti službeni
poredak ustavne monarhije ostao
gola forma. Njegov sin i današnji
kralj naslijedio ga je 1999. Muhamed VI uglavnom je ukinuo
praksu zatvaranja i mučenja
političkih protivnika. Riješio se
nekoliko najomraženijih figura
iz starog režima. Unaprijedio
je zakonski položaj žena. Od
početka je volio iskazivati svoju
socijalnu osjetljivost i solidarnost
monarhije sa najsiromašnijima.
No prava politička reforma, toliko potrebna Maroku, je izostala. Nacionalni dohodak po glavi
stanovnika daleko je iza arapskih
zemalja u regiji. Nezaposlenost
je narasla na 40% među mlađim
muškarcima i znatno više među
ženama. Pismenost je nešto
iznad 50%. Politička i ekonomska stagnacija obilježila je prvo
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Kralj Muhamed VI – pokretač uspješne
i nenasilne demokratizacije Maroka ili...
desetljeće vladanja mladog kralja. Njegovi podanici su to prepoznali. Na izbore
2007 izašlo je, po napuhanim službenim
brojkama, samo 37% birača. Najjača
oporbena stranka, islamistička Partija
pravde i razvoja, bila je i dalje zabranjena. Političkim životom su dominirali
kadrovi postavljeni iz palače. A onda se
dogodilo Arapsko proljeće. Protesti u
Maroku bili su relativno blagi i nisu bili
usmjereni na vladarsku osobu. Ipak, kralj
je reagirao televizijskim obraćanjem bez
presedana u povijesti zemlje obećavši
duboke ustavne reforme koje će na referendumu izglasati ili odbaciti birači.
Obećanje je održano i promjene su izglasane. Novi ustav znatno jače naglašava
ljudska i politička prava građanina. Ovlasti monarha ograničene su u odnosu
na prije i djelom prenesene na premijera
i parlament. Kralj i dalje ostaje neprikosnoveni zapovjednik vojske i vjerski vođa,
ali mnogi smatraju da će ustupci koje je
morao napraviti pomoći da monarhija
postepeno izgubi polu-božanski status koji je imala u očima dobrog dijela
stanovništva. No usprkos ograničenjima,
snaga vladara i njegova mogućnost da
nadjača demokratski izabranu vlast prenesena je u novi ustav člancima koji mu
daju pravo opstrukcije. On više nema apsolutno pravo izbora premijera i mora ga
izabrati iz najjače stranke u parlamentu,
ali ga može i smijeniti. Više ne postavlja
samostalno najviše državne službenike,
menadžere i diplomate, ali može blokirati
njihovo imenovanje.
BOGATSTVO KAO POLITIČKA MOĆ
Lista takvih primjera u kojima kralj može
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
parlamentarnu većinu dovesti u pat-poziciju je poduža. Stvar je dodatno komplicirana činjenicom da ustav u mnogim
aspektima nije jasan. Takva situacija je
dovela do svojevrsne političke paralize.
Prošle godine legalizirani islamisti osvojili su većinu u parlamentu, ali do sada
nisu povukli značajnije poteze. Kralj je
svoju političku inicijativu ograničio, no
nastali vakuum još nitko nije ispunio. U
zemlji kojoj su potrebne hitne zakonske
i gospodarske promjene to je opasna
situacija. Potencijalna prijetnja demokratizaciji je i nevidljiva mreža patronaže
i nepotizma kojoj je centar palača. Svaki visoki činovnik, sudac ili general u
Maroku svoj položaj može zahvaliti sudjelovanju u toj mreži. Nije teško zamisliti scenarij u kojem ih kralj koristi da bi
blokirao nešto što mu se ne sviđa. Najzad, Muhamed VI je izuzetno bogat. Sa
procijenjenih 2.5 milijardi dolara imovine
˝teži˝ je od britanske kraljice ili kuvajtskog šeika. To bogatstvo počiva na tvrtkama koje su u njegovom vlasništvu i
koje imaju monopol ili povlašten položaj
na tržištu. Drugi ekonomski igrači često
su prisiljeni na ustupke i mito da bi uopće
opstali. No iako takva količina novca
predstavlja značajnu političku moć, u
općem siromaštvu Maroka ona je i ranjivo mjesto monarhije. Upravitelji kraljevskog novca već su dugo omrznuti u
narodu, a u atmosferi promjena koja je
zahvatila zemlju za očekivati je da će se
nezadovoljstvo korupcijom početi okretati
i protiv Njegovog Veličanstva. Zapravo,
glavni problem kraljeve reforme i ˝Trećeg
puta˝ na kojem se našao Maroko upravo
je to da jednom kada promjene počnu
39
i monarh napravi prve ustupke dojam
njegove nedodirljivosti se gubi. Riječima
jednog marokanskog disidenta:˝Možete
imati društvo kojim se upravlja na temelju
strahopoštovana i divljenja ili društvo
kojim se upravlja na temelju jednakosti
građana. Trećeg načina nema˝. Ključno
pitanje je što vladajuća dinastija namjerava sa političkom moći koju trenutno
drži u rukama. Ukoliko smatra da je
sadašnje stanje ujedno i trajno rješenje,
prije ili poslije suočiti će se gnjevom
naroda koji će zahtijevati daljnje promjene. Ugled monarhije ne može vječno
biti brana nezadovoljstvu uzrokovanom
siromaštvom, korupcijom i nedostatkom
demokracije. No ukoliko je reforma u
zadnjih godinu dana početak procesa
kojim bi se ustavna monarhija stvarno
demokratizirala, a dinastija postupno
povukla iz realnog prema simboličnom
obnašanju vlasti, Maroko bi mogao
postati izuzetak u nasilnim promjenama vlasti na Bliskom Istoku i primjer za
zemlje poput Jordana i Omana koje se
nalaze u sličnom položaju. Pouzdanog
recepta za uspjeh u takvom poduhvatu
nema, što se može vidjeti iz niza primjera europskih i bliskoistočnih monarhija
koje su pogriješile u ritmu i načinu reformi
te bile svrgnute. Poslušavši svoj narod
prošle godine i poduzevši prve ozbiljne
ustupke prije nego se zahtjev za promjene pretvorio u krik bijesa, Muhamed VI
je napravio korak u pravom smjeru. Ukoliko na tom putu izbjegne zamke koje će
mu postaviti objektivne okolnosti u zemlji, četiri stoljeća stara tradicija ili vlastiti
kraljevski ego, mogao bi u povijest Maroka biti upisan kao veliki vladar.■
intervju: Predrag Živković Tozovac
ŽIVOT BRZO PROĐE, A SUTRA
NIKAKO DA DOĐE
Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
40
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
A
ko se za nekoga može
reći da je legenda za
života, to je sa sigurnošću
Predrag Živković Tozovac. Rođen je 1936. u
Kraljevu i od najranije mladosti druži
se sa harmonikom, pesmom i publikom. Kao jedan od retkih školovanih
muzičara svog doba, dobar poznavalac
teorije i istorije muzike, pekao je svoj
zanat kako i doliči, po mnogobrojnim
kafanama. Mnoge njegove pesme s
pravom su dobile status hita: „Oči jedne
žene“, „Prazna čaša na mom stolu“,
„Vlajna“, „A ja sam negde rujno vino
pio“, „Ovamo cigani“, „Jesen u mom
sokaku“... Ono što Tozovca umnogome
izdvaja od ostalih pevača narodne
muzike je specifičan izvođački senzibilitet i sposobnost da svoje pesme interpretira upravo na način najbliži publici.
On živi svoje pesme - kada je tužan
on plače, kada je radostan smeje se...
Tokom svoje šeždesetšestogodišnje
karijere Tozovac je snimio 30 singlova i 20 albuma, održao preko 300
koncerata u bivšoj Jugoslaviji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Americi
itd. Najčuveniji njegovi koncerti bili su
održani u Beogradu u Domu Sindikata i
u Zagrebu u dvorani Vatroslav Lisinski.
Sve ovo ga čini živom legendom naše
estrade.
- Moram da priznam da mi prija “etiketa”, legenda. Ja sebe ne doživljavam na
taj način. Sada u najboljim godinamaa
ima ih 76. radim kao i što sam radio ceo
život. Pišem, komponujem, družim se
sa ljudima - počinje svoju priču Predrag
Živković Tozovac.
O vama se mogu pisati knjige, a
prostora u novinama je malo. Da
počnemo od kraja, od onoga što se
dogodilo pre neki dan.
- Poslednji svoj koncert, imao sam
pre12 godina, nisam imao želju da se
više pojavljujem na velikoj sceni. Pre
par meseci moja prijateljica Ana Bekuta
pozvala me je da budem gost na njenom
koncertu, ja kao stari džentlmen sam
pristao, ali sa strahom. Mnogo toga se
promenilo za ovih 12 godina. Treme je
bilo, ali posle prvih taktova video sam
da je preko 4500 prisutnih u Sava centru pevalo i igralo uz moje pesme.To
je bila početna kapisla da pokušam da
posle toliko vremena ponovo napravim
svoj solistički koncert.
“
O BEOGRADU:
Proputovao sam svet, video svetska čuda, ali mi je
najlepše u Beogradu
Da li ste očekivali da će te, za samo
par sati prodati sve karte (4500
gledalaca)?
- Pa normalno je da sam se pribojavao
da li će dvorana biti puna. Iskreno, nisam očekivao da ću napuniti dvoranu i
to tri puta i da se traži karta više. Moje
godine mi ne dozvoljavaju da pravim
više solo nastupa, ali ovo što se dogodilo u Sava centru je veli eliksir da dok
mogu pevam i pišem pesme za sebe,
za svoje drage kolege i za moju dragu
publiku.
Tri pune dvorane oko 14.000 gledalaca, od prve do poslednje pesme
su pevali sa vama i zadovoljni
otišli sa koncerta. Pored dobrog
raspoloženja poneli su i vašu zbirku
poezije.
- Pisanje poezije me prati od moje najranije mladosti. Uvek sam imao svesku
pored sebe i zapisivao. Zahvaljujući
dobrim ljudima, zbirka moje poezije
je odštampana u dovoljnom broju da
mogu da svakom posetiocu koncerta
PESMA KOJA JE VIŠE OD 20 GODINA HIT
Tozovac je napisao mnoge lepe pesme. Da se radi o tekstopiscu,
piscu muzike i aranžeru koji piše pesme za sva vremena najbolje
pokazuje i činjenica da se njegove pesme slušaju više od 20 godina.
- Ja sam ponosan na sve što sam do sada uradio. Radujem se što
moje pesme sluša više generacija. Pesmu “Jesen u mom sokaku”
napisao sam pre 20 godina a ona je i sada veliki hit - priča nam
Tozovac.
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
41
poklonim po jednu knjigu.
Vas “ bije” glas da ste boem. Da li
je to mnogo, pića, cigara, neprespavanih noći, i sve to uokruženju lepih
žena i dobrih muzičara?
- Mnogi greše kada boema svrstaju u
grupu onih koji samo piju, puše, sede i
ništa ne rade. Pravih boema više nema
ili ih ima malo. Spisak onih pravih kojih
više nema je velik pa ih ne bi spominjao, ali tu su naši najveći pesnici, pisci,
glumci, slikari... Boem je gospodin
čovek koji uživa u životu. Evo, ja svaki
dan odlazim u kafanu, a već više od 10
godina ne pijem (umereno, samo čaša
dobrog vina) i ne pušim, ali uživam u
atmosferi i mirisu pravih kafana, kojih je
na žalost sve manje.
Vaša
pesma
„Ovamo
cigani“
proglašena je za najbolju u poslednjih 50 godina.
- Sve to prija. Ja sam ponosan na sve
ono što sam u životu radio. Bilo je svega
i sada kada se polako svode računi na
površinu izlaze mnoge dobre stvari na
koje čovek zbog brzine vremena i zaboravi. Ponosan sam na svoje pesme, a
kada ti publika i kolege odaju priznanje,
to te posebno čini ponosnim.
“
O TITU:
Bio sam često sa našim
maršalom, on je voleo da
peva i to je radio dobro.
Često smo uz vino ostajali do ranih jutarnjih časova
Publika i kolege su rekle svoje, ali
država vam nije dodelila nacionalnu
penziju. Da li ste ljuti zbog toga ?
- To najbolje govori o onima koji sede
u komisijama i donose odluke. Meni je
priznanje publike i kolega važnije od
nacionalne penzije. Ako ti „stručnjaci“
misle da ja to nisam zaslužio, a misle,
to je njihov problem. Ja se ne žalim, dobro živim svoje najbolje godine.
Jednom ste rekli da vam je omiljena
pesma „Siromah sam al’ volim da
živim“
- U svojoj dugoj karijeri snimio sam
mnogo pesama. Teško je neku izdvojiti, to ostavljam slušaocima. Ali sve ono
što nam se događalo od devedesetih
pa do danas ta pesma je nekako na-
intervju: Predrag Živković Tozovac
jbolje oslikala ono kroz šta smo prošli
ili prolazimo. Da „Siromah sam al’ volim
da živim“ je zaista pesma koja na najbolji način oslikava to razdoblje.
Pored komponovanja i pevanja,
malo ste se bavili glumom i bili ste
voditelj u televizijskim emisijama.
- Debitovao sam u jednoj seriji 1968.
godine, a posle u još 5-6 projekata, a
jedan je bio i uspešan film “Balkan ekspres 2”, zatim “I bog stvori kafansku
pevačicu”… Na televiziji sam vodio
nekoliko šou emisija i to kako su drugi
rekli, uspešno.
U mladosti ste gajili golubove, bili
ste uspešan golubar.
- I danas volim golubove. Oni za mene
imaju posebnu simboliku. Setim se
svoje mladosti, škole, roditelja, prijtelja
kojih nema, volim da gledam kako visoko i slobodno lete.
Sa godinama dolaze i priznanja,
nedavno ste dobili veliko priznanje
vezano za vaš rodni grad.
-Izuzetno sam počastvovan što su
ljudi koji vode grad Kraljevo odlučili da
mi dodele titulu počasnog građanina
Kraljeva. To priznanje me čini ponosnim i ujedno me vraća na 1941. godinu
kada je moj otac streljan sa mnogim
građanima Kraljeva .
Kažete da živite za muziku i od
muzike !
- Muzika je moja velika ljubav i njoj se
prepuštam. Na moju sreću nasledio
sam od roditelja talenat da mogu da
uveseljavam ljude širom sveta. Proputovao sam svet, video svetska čuda, ali
mi je najlepše u Beogradu.
Zbog muzike i pesme Jeremija imali
ste velikih problema sedamdesetih.
- Jeremija je jedna lepa, topla priča o
srpskom vojniku. U njoj nema ničega
što može bilo koga da vređa. Međutim
politička situacija u zemlji je bila takva
da je ova pesma svrstana u srbovanje,
četništvo, pa sam ja zglajzno zajedno
sa Latinkom Perović i liberalima da i
danas ne znam zašto. Otišao sam u
Nemačku da preživim, a kada sam
se vratio oduzet mi je pasoš. Opet,
da kažem, ni danas ne znam zašto.
Posle mnogo godina Draža Marković i
Branko Pešić, tada gradonačelnik Beograda, vratili su mi pasoš. Sa godinama
koje imam i sa estradnom kilometražom
koju sam prošao, mogu da kažem da
nikada nisam pevao četničke pesme
i nikada od mene to niko nije tražio.
Ja sam Kraljevčanin, Srbin i time se
ponosim kao što i drugi treba da budu
ponosni na svoje poreklo.
Pa kako da su vam uzeli pasoš i
stavili vas na “led”, a pevali ste i
NIJE DOBRO DUGO ŽIVETI
”
Nije tačno da je starost lepa. Mladost je lepa. Mladost nosi sa sobom sve što kasnije čovek koristi kao eliksir za duži život - tvrdi Tozovac i nastavlja. - Kada čovek dugo živi, on potroši sve radosti i
njegov život se svede na preživljavanje jer više nema radosti koje
su potrošene. Na moju sreću ja sam ponovo “oživeo”. Gostujem po
mnogobrojnim tv stanicama, ima me u novinama, sada i tri predivna
koncerta. Sa mojih 76 godina to je i više no što čovek može da izdrži,
ali je predivno i daje mi novu snagu da još malo produžim sa životom.
42
družili se sa Titom.
- Bili su to lepi trenuci. Pilo se najbolje
vino i pevale se prelepe pesme. Jeste,
bio sam sa našim maršalom, on je voleo da peva i to je radio dobro. Često
smo uz vino ostajali do ranih jutarnjih
časova. Tito je odlično svirao i pevao,
ma ta su druženja za posebnu temu.
I dan danas razmišljam kako je jedan
bravar imao toliko talenata.
Vaša profesija vam je omogućila da
upoznate mnoge ljude .
- Ja sam sa istim žarom pevao Titu, ali
i ljudima koje sretnem na ulici. Volim
da pevam, kao mlađi nosio sam i harmoniku sa sobom i stalno sam pevao i
svirao. Muzičar mora da ima magareće
živce da bi izbegao sve što ga snađe na
sceni. Bilo je pijanih, pa onda žestokih
momaka, kako su ih zvali, ali na sreću
nikada nisam imao problema.
- Bežim od tuge, život je kratak. Kada
se osvrnem iza sebe kao da je prošlo
nedelju dana, a eto dođoše i bogami
ozbiljne godine ( 76.) Raduje me novi
dan. Svaki dan je dar božiji, živim ga
punim plućima u skladu sa mojim godinama. Volim da čitam knjige, pišem poeziju, pišem pesme za druge pevače,
vozim još uvek biciklu, družim se, brzo
prođe dan i jedva čekam novu zoru zaključio je ovaj razgovor sa nama Predrag Živković Tozovac.■
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Platforma 112 - za Hrvatsku vladavine prava
Platforma 112 okuplja šezdeset organizacija civilnog društva koje se niz godina bave
zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i
zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, koje su u 112 zahtjeva, upućenih svim političkim
opcijama uoči parlamentarnih izbora, definirale prioritete i konkretne mjere za Hrvatsku
u kojoj je vladavina prava uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite. Platforma 112 traži i očekuje dosljednost i političku odgovornost nove vlasti, ali i svih drugih
političkih aktera i institucija, za stvarna i trajna poboljšanja u pet prioritetnih, međusobno
povezanih, područja:
1 Stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi
2 Kvaliteta demokracije
3 Borba protiv korupcije i javni interes
4 Ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi
5 Nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mir
„Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ čine sljedeće organizacije:
B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne
studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, GONG,
Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum (SDF), Transparency International Hrvatska, Udruga
za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama - Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život
- PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija
„Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ podržavaju sljedeće organizacije:
Amnesty International Hrvatska, Brodsko ekološko društvo, Centar inkluzivne potpore IDEM, Centar za građanske
inicijative Poreč, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog
društva DELFIN Pakrac, Eko Pan, Eko-eko Komin, Ekološko turistička udruga Šolte, Eko-Zadar, Forum za slobodu
odgoja, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Hrvatski
savez slijepih, Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga Info zona, Koalicija udruga u
zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Krka Knin, Kurziv - platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska
grupa Kontra, MIRamiDA Centar regionalne razmjene mirovnih iskustava, Mreža mladih Hrvatske, Projekt građanskih
prava Sisak, Radio Mreža, Roditelji u akciji, Udruga Delta, Fade In - Fantastično dobra institucija, Savez udruga stanara Hrvatske (SUSH), Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbing, Udruga
za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce,
Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za razvoj civilnog društva SMART,
Volonterski centar Zagreb, Zelena Istra, Zeleni Osijek, Zeo Nobilis, Ženska soba
nastrani kut
KOD ANĐELKE NA KAVU
Najbolja čekaonica prvog razreda bila je u Vinkovcima. Bila je uvijek zagrijana, s
udobnim foteljama, a već je odavno nema
Domovi željezničara bili su kultna mjesta: tu su se okupljali političari, sportaši,
muzičari, radnici, a subotom su održavani plesnjaci koji su imali svoja stroga
pravila
Kako je novosagrađeni hotel dobio naziv Anđelka
P
Piše:
JOVAN
HOVAN
riznajem, željeznica je uvijek bila moja
velika ljubav. Ona mi je bila i učiteljica, u
njoj sam učio prve riječi stranog jezika,
jer je bilo opasno nagnuti se kroz prozor,
a gdje nije? Po vlakovima sam učio da
poštujem putovanje i vrijeme mi ništa nije značilo,
da poštujem državu i državne željeznice koje
nikoga ne čekaju. Uvijek imam dojam da i brzi i
međunarodni, i poslovni vlakovi, pa i oni zakašnjeli,
jedno mjesto do prozora čuvaju samo za mene.
Sjedeći često uz prozor, osjećao sam se kao gost
u svom vlastitom životu. Događalo mi se da kad
44
u nekom mjestu nisam mogao dobiti prenočište,
SOS sam tražio u čekaonicama koje možda i nisu
bile izluftane ali su pružale zaštitu od zime, kiše ili
snijega. Najbolja čekaonica prvog razreda bila je u
Vinkovcima, s foteljama, uvijek zagrijana i gotovo
prazna.
Mnoga mjesta imala su i svoje domove željezničara
koji su bili nositelji kulturnog, zabavnog, političkog,
muzičkog, sportskog, pa ako hoćete i sudačkog
života. U našem mjestu jedina dvorana bila je u
domu željezničara, koji je sagrađen između dva
rata. To je bila dobra građevina, lijepa i jaka, u
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
dobar čas zamišljena, na pravom mjestu postavljena i sretno
i na vrijeme završena. Tu su se dočekivale nove godine, u
vrijeme izbora tu su postavljane glasačke kutije, tu je proglašen
i prvi radnički savjet, odatle je Ante Markić, otac našeg druga,
odveden na višegodišnju robiju zbog utaje poreza.
otrovna biljka. Savjetovali su joj da prestane pušiti, da ne ide
na plesnjake, da ode u neku vazdušnu banju, ali ona nije
slušala – htjela je zgrabiti život koji se penjao bogu. Operirana
je, komplicirana operacija navodno je uspjela. Ima li uopće
neuspjelih operacija? Samo što srce nije izdržalo, eto, uvijek se
nađe netko tko mora sve pokvariti.
U domu željezničara bio je izložen i lijes sekretara komiteta, a
dan žalosti zbog „nenadoknadivog gubitka“ trajao je tri dana:
tko prvog dana nije bio žalostan, drugog i trećeg je zažalio.
Tu je formiran i prvi radnički savjet: tko je za? – pitao je voditelj.
Ima li tko protiv? Ih, protiv!
U tom domu govorio je jednom i Moša Pijade, pa je radnički
savjet u znak sjećanja odlučio postaviti spomen obilježje. Jest,
ali kad je zgrada krečena, zlosretni maler Pišta okrečio je i
spomen ploču, što je tretirano kao diverzija. Šef Udbe nije htio
da se slučaj tek onako riješi, pa je uzeo stvar u svoje ruke:
- Znaš li ti druže tko je bio Moša Pijade? – pitao je malera
Pištu.
- Je li to onaj što liči na, na….
- Na koga ti liči? Reci, na koga liči.
- Pa na… to znate i vi….
- Znaš li ti da je on prevodio Marxov „Kapital“ dok je ležao u
zatvoru.
- Dok je on prevodio „Kapital“ drugi su se kapitalizirali.
- To nije tvoja stvar… Tvoje je da spomen ploču vratiš u
pređašnje stanje, što se na latinskom kaže In integrum
restitutio. Ja to znam jer izvanredno studiram pravo.
- U kom roku?
- UI jesenjem… rujanskom.
- Ma ne to… mislim ono s čišćenjem?
- Još pitaš: u roku odmah!
Briga robijaša za državu
Kad je čuo presudu – sedam godina zatvora – pao je u nesvijest,
ali su ga polili vjedrom vode i on je došao k sebi. Iz zatvora
nikad nije izašao, zatvori tog vremena bili su drugačiji, manje
komforni, samica nije ličila na garsonijeru kao sada, osuđenici
nisu imali TV ni radio aparat, a povremeno bi se oglasio razglas
da im saopći najvažnije vijesti, do kojih zatvorenici nisu mnogo
držali. Tada je i nastao izraz: brine se kao robijaš za državu.
U tom domu suđeno je i nekim trgovcima koji su zakidali i na
centimetrima i na dekagramima. Premda su bili u zatvoru, na
suđenje su dolazili pješice jer je „marica“ bila u kvaru pa su
vezani hodali gradskim ulicama, dok su im građani sa strane
dobacivali „Ua, lopovi!“. Tada sam mislio kako su u pravu bili
antički narodi što su imali istog boga i za trgovce i za lopove.
Utorkom poslijepodne čuveni violinist Zlatni zub imao je u domu
školu plesa i lijepog ponašanja. Djevojke njegovu školu nisu
zarezivale pa sam tako svoj prvi valcer otplesao s običnom
stolicom. U modi je bio „Domino, domino“ kojeg smo mi
interpretirali na svoj način: „Dinamo, Dinamo!“. Prema učenju
Zlatnog zuba ako vas drugarica odbije (tad pojam dama nije
bio u upotrebi, a i onaj ples Dame biraju zvao se Drugarice
biraju) a ode s drugim partnerom plesati, imali ste pravo da joj
odvalite pljusku. Naš prijatelj Sten zbog takve pljuske zamalo je
glavu izgubio; mačka koja mu je dala košaricu bila je mišićava
gimnastičarka koja mu je uzvratila takvom žestinom da je počeo
bježati po dvorani ali nije mogao umaći pošto je netko izlazna
vrata u međuvremenu zaključao. Tu ga je sustigla i odvalila mu
nekoliko tako vrućih pljuski da je i nas zaboljelo, ali kad smo
vidjeli kakva je goropadnica u pitanju, nismo se šćeli miješati.
Poslije su nas zadirkivali da smo šonje ali mi smo se branili na
način da su svi generali pametni poslije bitke, a dezerteri prije
nje.
Uzdah koji su svi čuli
I ploča je zasjala kao da je tog časa postavljena. “Eh da drugi
Pijade znade što se ovdje radi“ uzdahnuo je Pišta sebi u sebi i
samo za sebe, ali su to i drugi čuli….
Kad je otvoren nov hotel, dom željezničara počeo je tonuti, rušiti
se sam u sebe, skretničar Stipe dobio je otkaz pa se propio,
djeca su ulazila kroz prozore, igrala skrivača i činila ostale
stvari; netko je najprije poskidao brave, netko odnio vrata i
klozetsku školjku, nestalo je i velikog ogledala pred kojima su
se cure šminkale i popravljale frizure, netko je sa zida skinuo
Titovu sliku, umotao je u tepih i odnio kući.
Nov hotel trebalo je krstiti, licitirana su razna imena, a tada
je krojač Makso (za koga se u šali govorilo da šiva kačkete s
rukavima) predložio naziv TITO. Svi su zašutjeli, onda je drug
iz komiteta stao za govornicu, otpio gutljaj vode, subalterno se
iskašljao i rekao: Ne može Tito! Kad se netko napije još će reći
napio se kod Tita… ili potukli se kod Tita…posvađali se kod Tita,
kartali, pjevali, pali sa stolice kod Tita.
Profesor povijesti imao je još jače argumente. Iznio je kako
riječ Tito bude razne asocijacije na razne i od nas udaljene
događaje. Na Titovo rušenje Jeruzalema, na udes Titanica,
na nesreću Inka čiji je kralj Tito Tuta umro od ujeda pčele. Na
kockara Titulijana koji je bacajući kocke s točkicama izgubio
pola Kartagine i blaga koje je opljačkao Hanibal.
Svi su prijedlozi odbijeni pa je hotel i dan-danas bezimen. Ali
kako Andrić kaže „narod sve stvari nazivaj po svojoj logici i po
svom stvarnom značenju koje one za njega imaju“. Duša hotela
bila je Anđelka, mlada i lijepa konobarica, sa svima ljubazna,
otkopčanog jezika i odriješene pameti. Hotel je ponio njezino
ime pa se i danas tako zove. Ali zna se, kod Anđelke se pije
najbolja kava, premda ona odavno ne radi.■
Jebeš ljubav kad nije nesretna
U domu željezničara subotom su organizirani plesnjaci, s tim što
se nije plesalo kao danas nego prema uputama Zlatnog zuba.
Vi ste odabrali partnericu, naklonili se, a ona hoće ili neće, to
je ovisilo od njezine volje. Tek poslije onoga sa Stenom pljuske
više nisu pljuštale kao dotad.
Meni se sviđala učenica Danica, koja je sa svojom starijom
sestrom dolazila i odlazila, ja sam je birao nekoliko puta,
nastojao sam je privući da bude tijelo uz tijelo kako je „profesor“
govorio, a ona je plesala na takvom odstojanju da je između nas
mogao stati još jedan plesni par.
Upravitelj doma bio je Stipe, bivši željezničar kome je vagon
nagnječio stopalo. Bio je džinovskog rasta i djetinje duše, jak
kao medvjed, a krotak i stidljiv kao djevojka. On je pištaljkom
davao znak da ples može početi, a otvarala ga je ljepotica Bela,
za koju smo svi govorili da je prava kraljica zabave. Bila je
ljepotica, odudarala je od ostalih djevojaka kao kap ulja od vode
u kojoj pliva. Spajala je u sebi čar djeteta i ljepotu žene.
Dvije crne mrlje na plućima
Svačija smrt negdje i od nečeg počinje. Belina smrt počinjala
je na vrhovima plućnih krila dvjema crnim mrljama. Nije ni
slutila da se u njoj rascvjetava, kao iz gomolja, neka nepoznata
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
45
duhovni zov
HRAM SVETOG ČETVERODNEVNOG
LAZARA U PLAVŠINCU
Historija bilježi da su pravoslavni Srbi u većem broju živjeli i na području
Podravine. Svjedoči o tome i mjestance Plavšinci s bogatim vjerskim životom
i hramom Svetog četverodnevnog Lazara koji se može podičiti i slikama od
neprocjenjive pravoslavne baštine. Unatoč tome u bliskoj budućnosti će se, o
tom svojevrsnom bastionu pravoslavlja, pisati i govoriti kao i o mnogim drugim
mjestima u kojima su nekada kroz vjekove živjeli Srbi
M
Piše:
NIKOLA
CETINA
jesto Plavšinac ili kako
ga i sada pravoslavni
Srbi toga kraja zovu
Plavšinci smješteno je u Podravini između Koprivnice i Đurđevca.
Plavšinci sa ostalim mjestima
plavšinačke parohije ( Srdinci,
Dijelovi, Kladari, Jeduševci,
Vlaislav, Javorovac, Bakovčica,
Borovljani i Glogovac) naseljeni
su Srbima još prilikom prvih
doseljavanja Srba u ove krajeve
koji su početkom 16. vijeka gotovo
sasvim opustjeli. Ime je dobilo po
srpskom vojvodi Plavši (Plavcu)
Margetiću, stricu poznatog vojvode Ivana Margetića, koji se na
područje donje Slavonije doselio
1542. godine, a zatim se sa dosta srpskih uskoka 1552. godine
preselio u ove krajeve. Uzrok
odseljavanju katolika Hrvata iz
ovih krajeva bio je ne samo strah
od Turaka koji su sve češće upadali na ovo područje, nego i vrlo
nečovječno postupanje hrvatskoslavonske vlastele sa svojim kmetovima. Zapovjednik ovdašnje
krajine Ivan Lenković u izvještaju
Dvorskom ratnom savjetu u Beču
1561. godine kaže da su vlastela
deset puta krivlji od Turaka što
su se kmetovi razbježali, a zemlja ostala pusta.Novi doseljenici
dolazili su mahom iz donje Slavonije, koja je bila pod Turcima,
ali i preko Like i Žumberka iz
sjeverne Dalmacije; kao i preko
Bosne iz južnih krajeva sa sliva
Pive, Tare i Lima; gornjih tokova
Neretve i Drine. Iz južnih krajeva
su vjerojatno bili i plavšinački
Petrovići i Ciganovići koje su
mještani nazivali Grcima, a oni su
se tim nadimkom ponosili. U 18. i
19. vijeku u Plavšincima se pominju ove porodice: Milankovići,
Mikašinovići, Usorci, Sučevići,
Petrovići, Liščići, Ciganovići,
Jovičići, Vučkovići i Pulje.
ije poznato kada je u
Plavšincima
podignuta
prva pravoslavna crkva,
ali je poznato da je bila drvena. U
izvještaju protopopa plavšinačkog
Teodora Pavkovića, iz 1786. godine doznajemo da je “parohijska
crkva u Plavšinicima, hram svetog
i pravednog Lazara, sagrađena
od drveta, u dobrom je stanju.
Krov na njoj je u redu. Crkva kao
i u oltaru antimins i druge stvari
sa odeždama čuvaju se u čistoći.
Porta oko crkve je ograđena.
Ostala opšta groblja po parohiji uredno su ograđena. Crkvu
je posvetio blaženopočivši gospodin episkop Filipović (episkop
lepavinsko-severinski
Simeon
Filipović, čije je sjedište bilo u
Severinu kod Bjelovara). Paroh
dobro uči narod, koji dolazi u crkvu, hrišćansku nauku. Ova crkva
ima jednu dobru kuću gdje živi
paroh, štalu za konje, štagalj za
sijeno, komoru za svoje naturalije,
kolnicu za kola, svinjac za svinje,,
i to sve pod jednim krovom, jedan
ambar za njegovo žito, oko kuće
dva jutra crkvene zemlje, livada
crkvena, što sve paroh besplatno
uživa. Kod crkve ima još jedna
kuća za narod koji dolazi crkvi”.
Zidana crkva u Plavšincima pod-
N
46
ignuta je 1758. godine. Ikonostas
je novijeg datuma iz 1895. godine i rad je znamenitog crnogorskog slikara Atanasa Bocarića,
a veoma je sličan ikonostasu
Preobraženskog hrama u Zagrebu.
ajveći priložnik i tutor
plavšinačke crkve bio
je austrijski feldmaršallajtnant i baron od Šlagengenfelda
Mihaijlo Mikašinović, rodom iz
Plavšinaca, prvi pravoslavni Srbin unapređen u čin austrijskog
generala. Crkva u Plavšincu ima
posebnu kulturnu vrijednost jer
su na njenom ikonostasu bile
dvije vrijedne slike poznatog
slikara onoga vremena Joakima
Markovića, a rađene po narudžbi
barona Mikašinovića 1750. godine. Na jednoj je prikazano kako
bizantijski car Vasilije I Makedonac daje dozvolu Srbima i Hrvatima da se nasele na njegove zemlje. Na slici Srbin ispred sebe drži
srpski, a Hrvat hrvatski grb. Na
drugoj slici prikazano je kako austrijski car Rudolf II daje povlastice
Srbima Varaždinskog generalata.
Na slici pravoslavni sveštenik lijevom rukom prima privilegiju,
a desnu sa tri ispružena prsta
diže u znak zakletve “Za vernost
cesarsku jesmo gotovi svi umreti”, a car mu odgovara: “Milost
moja budi s vama”. Obje slike
kao izuzetno vrijedni eksponati
sada se nalaze u Muzeju Srpske
pravoslavne crkve u Zagrebu.
Po dostupnim podacima uz protu Teodora Pavkovića, duboki
N
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Hram u Plavšincima
trag u burnoj historiji parohije plavšinačke
ostavili su parosi: Dimitrije Tatalović,
Aksentije Grubac, Mihailo Kobasica,
Filip Jagodić i Atanasije Majstorović.
Nedaće za plavšinačke pravoslavne Srbe
počinju 1941. godine uspostavom ustaške
tvorevine NDH. Ustaške vlasti nasilno
preuzimaju pravoslavnu crkvu i 1942. godine u Plavšinac dovode grkokatoličkog
svećenika Feliksa Bilenkija, Ukrajinca
iz Dervente i postavljaju ga za “župnika
prijelazničke župe Plavšinci-Bolfan” s
obrazloženjem da veliki broj pravoslavnih
vjernika podnosi zahtjeve za vjerske prelaze. Naknadno su tumačili da nitko nije
izvršio formalnosti vjerskog prijelaza , već
je pravoslavnima “velikodušno” ostavljen
njihov obred. Unatoč ovakvoj konstrukciji
ipak su novoproglašeni unijati na vlastiti
zahtjev dobijali i potvrde o vjerskom prijelazu koje su im često i život spašavale.
atne nedaće smanjile su broj žitelja
u ovoj parohiji koji se po završetku
rata ponovno vraćaju svojoj pravoslavnoj vjeri. Tada počinje odljev seoskog stanovništva u gradove čime se još
više smanjuje broj pravoslavnih Srba i u
Plavšincu. Od sadašnjih 125 stanovnika
u Plavšincu preostale su samo tri kuće
pravoslavnih Srba ( Ciganović, Vučković
i Sekulić) što ukazuje na stalno smanjivanje broja Srba i na ovom području.
Da je kroz historiju bilo drugačije govore
i podaci iz statističkog pregleda Pakračke
eparhije od 1702-1929. godine po kojima je u Plavšinicima 1732. godine bilo
135 pravoslavnih duša. Broj je 1899. godine porastao na 199 duša u 48 domova.
Statistika bilježi da je još 1953. godine bilo
u Plavšincima 117 pravoslavnih duša, a
1991. broj je pao na svega 31 dušu. Nakon paroha Milivoja Žorića do ratnih
1990-ih godina paroh plavšinački bio je
Radovan Majstorović. Zbog ozbiljnih prijetnji napušta parohiju u koju dolazi jeromonah Damaskin (Uroš Marunić). Nove
vlasti ga hapse i zatvaraju. Više puta bio je
pretučen i pod prijetnjama biva razmijenjen
iako je bio svešteno lice i živio u Hrvatskoj.
Upražnjenu parohiju više godina opslužuje
legendarni varaždinski paroh protojerejstavrofor Zvonko Pilinger. Nakon njegovog upokojenja parohiju plavšinačku koju
uz Plavšinac sačinjavaju i Bačkovica,
Borovljani, Virje, Vlaislav, Glogovac,
Delovi, Javorovac, Jeduševac, Novigrad i Srdinci opslužuje koprivnički
paroh jerej Radovan Dimitrić. Zbog svoje
posebne kulturne i građevinske vrijednosti
hram Svetog četverodnevnog Lazara ima
status zaštićenog kulturnog dobra.■
R
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
SRBI I HRVATI PRIMAJU PRIVILEGIJE OD BIZANTSKOG CARA BAZILIJA II
MAKEDONCA - Joakim Marković, 1750.g. Dio konostasa srpske crkve u Plavšincima
SRBI I HRVATI PRIMAJU PRIVILEGIJE OD AUSTRIJSKOG CARA RUDOLFA II Joakim Marković, sredina 18. st. Dio konostasa srpske crkve u Plavšincima
47
treće poluvrijeme
SERIJA RASISTIČKIH INCIDENATA U EUROPSKOM
NOGOMETU KAO PODSJETNIK NA VAŽNOST PROMICANJA
TOLERANCIJE I KAD MISLIMO DA JE TO APSOLVIRANA
LEKCIJA
HUKALA NAM MAJKA!
P
roljetos je objavljen godišnji
izvještaj Europske mreže protiv rasizma (ENAR), u kojem
je, među ostalim, konstatirano kako ekonomska kriza
podstiče i rasnu diskriminaciju. Najčešća
meta rasističkih istupa su narodi Afrike, emigranti i etničke manjine se prepoznaju kao “glavni krivci” za porast
nezaposlenosti i druge posljedice krize,
objasnili su iz ENAR-a fenomen koji bi,
po nekoj evolucijskoj logici poimanja
svijeta, trebao odavno biti prevladan
i napušten. Osim pripadnika afričkih
naroda, najviše su na udaru diljem Europe Romi, muslimani i Židovi, stoji u
istom izvještaju... Samo, kako onda objasniti žilavost rasizma u sportu, i to ne
među navijačima, nego među samim
sportašima, koji uglavnom nemaju problema s prihodima? I to ne samo u zemljama u kojima se takvo što, nažalost, još
uvijek može predvidjeti i očekivati, nego
recimo i u zemljama razvijenog zapada,
recimo u Engleskoj? Dakle, bit će da socijalno nezadovoljstvo nipošto nije jedini
okidač ovakvog ponašanja. Upravo u
Engleskoj veliku je buru izazvala priča o
navodnom rasizmu Marka Clattenburga,
suca prvenstvene utakmice ChelseaManchester Utd. Naime, čelnici i igrači
londonskog kluba optužili su suca za rasizam i upotrebu “nepristojnog rječnika”
prema dvojici igrača Chelsea, Juanu
Mati i Johnu Obiju Mikelu, koji je žučno
negodovao zbog nekih odluka glavnog
arbitra. A rasizam se nipošto ne može
ubrojiti u “regularne” greške, budući da
se u Premier ligi za takvo što predviđa i
kazna doživotne suspenzije iz nogometa.
Nogometaš Chelsea John Terry je nedavno zbog rasističkih uvreda na račun
jednog tamnoputog nogometaša QPR-a
zaradio suspenziju od četiri utakmice plus
220.000 funti kazne. I to nakon što ga je
Piše: HRVOJE PRNJAK
civilni sud oslobodio odgovornosti u istom
slučaju. Zbog komentara na društvenoj
mreži Twitter, Rio Ferdinand, igrač Manchester Uniteda, također se našao pod
povećalom Nogometne asocijacije, jer je
nogometaša Chelsea Ashleya Colea (koji
je svjedočio protiv Terryja) nazvao “Choc
Ice”, kako se inače u Engleskoj pogrdno
nazivaju ljudi koji su “izvana crni, a u duši
bijelci”.
RASISTIČKE UVREDE
Koji mjesec ranije, tabloidi su se bavili
rasističkim incidentom čiji su glavni protagonisti bili urugvajski nogometaš na
privremenom radu u Liverpoolu Suarez
(kasnije kažnjen s osam utakmica neigranja) i Evra, nogometaš Manchestera.
Sve su to bili razlozi da se na ovu temu
oglasi i premijer Velike Britanije David
Cameron, koji je izjavio kako rasistički ispadi na nogometnim terenima “ne smiju
povući sve u prošlost”. “Ne možemo ovo
jednostavno gurnuti pod tepih, vlada mora
učiniti sve što može”, napisao je Cameron u autorskom članku objavljenom u
“The Sunu”. Prije nešto više od mjesec
dana danska nogometna federacija najavila je žalbu FIFA-i zbog vrijeđanja njihovog tamnoputog igrača tijekom utakmice kvalifikacija za SP u Brazilu protiv
Bugarske. Naime, za trajanja utakmice
koja se igala u Sofiji, domaći navijači su
vrijeđali Patricka Mtiligu dok je ulazio u
igru tijekom drugog poluvremena. Inače,
Bugari su kažnjeni od UEFA-e sa 40.000
eura zbog sličnog incidenta na utakmici
s Englezima, u okviru kvalifikacija za EP,
u rujnu prošle godine. Legenda nizozemskog fudbala Edgar Davids zatražio je
od Johana Cruyffa ispriku za uvrede na
rasnoj osnovi koje mu je slavni trener navodno uputio prije godinu dana. Davids
od Cruyffa traži da mu se ispriča jer je
navodno rekao da je na klupi Ajaxa bio
48
samo zato što je - crnac. Trener i igrač
drugoligaša Barneta precizirao je za BBC
da je posebno ljut na Nizozemsko nogometno udruženje, u kojem se “prave
kako se ništa nije dogodilo”... UEFA je
nešto osjetljivija na ovakve incidente,
pogotovo ako se dogode na utakmici
nekog natjecanja pod njezinom kapom,
pa je tako kaznila talijanskog prvoligaša
Lazija sa 40.000 eura zbog rasističkog
vrijeđanja od strane njihovih navijača u
utakmici 1. kola skupine J Europske lige
protiv Tottenhama, odigranom u rujnu,
na White Hart Laneu. Na meti Lazijevih
navijača - šovinista bili su Tottenhamovi
tamnoputi igrači Jermain Defoe, Aaron
Lennon i Andros Townsend.
RASIZAM SLIKA DRUŠTVA
No, zahvaljujući i gotovo općoj tučnjavi na
kraju utakmice, najveću pažnju dobila je
ovojesenska utakmica mladih reprezentacija Srbije i Engleske. I ovdašnji su
mediji, neki uz primjetnu dozu likovanja,
prenijeli vijesti o sramotnim rasističkim ispadima publike u Kruševcu. Ako sudimo
po količini zgražanja, mogli bismo pomisliti da se takvo što ovdje već desetljećima
ne događa, tj. da ovdašnji klubovi i HNS
nikad nisu kažnjeni od UEFA-e zbog rasizma! Valjda zato nitko nije prenio, a
kamoli “preveo” na ovdašnje neprilike
riječi lidera Liberalno-demokratske partije
Čedomira Jovanovića, koji je kazao da su
“rasistički ispadi na utakmici u Kruševcu
slika sistema vrijednosti koji proizvode
i njeguju političari koji vode Srbiju”. U
povodu incidenta u Kruševcu on je još
dodao kako neki vodeći političari “vječito
koketiraju sa ksenofobijom, ekstremnim
nacionalizmom i ideologijom sukoba sa
svakim tko je drugačiji”. “Eksplozija nasilja, vrijeđanja i zaziranja od različitosti nije
posljedica spleta okolnosti. To naročito
nije slučajnost na Balkanu, gdje se, posle
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
svega, svaki sportski događaj koristi za
međunacionalne sukobe i dizanje tenzija”, kazao je Jovanović, ističući kako je
sve to znak kako griješimo “i u politici, i
u obrazovnom sistemu, u odnosu elita i
medija prema ljudskim pravima, slobodi,
toleranciji i pravilima civilizacije kojoj pripadamo”. Zanimljivo da je, daleko od bilo
kakve samokritičnosti koju sugerira istup
liberalnog političara, Nogometni savez
Srbije rezolutno i dakako autistično demantirao da je bilo ikakvog rasizma i
naveo da se mladi engleski nogometaš
nesportski i vulgarno ponio prema
navijačima. Kao da se za rasizam može
pronaći opravdanje u nekoj igračkoj
nepodopštini ili nepristojnosti... Pravdanje rasizma nije mrsko niti ovdašnjim
“hukačima” i ostalima koji se ne žele
suočiti s društvenim anomalijama na
koje ukazuje Jovanović. Pa se tako često
može čuti kako su nas ipak kaznili “iako
mi nismo rasisti”, što tobože potvrđuje i
činjenica da nikad nitko nije vrijeđao tog i
tog tamnoputog nogometaša koji je “igrao
za naš klub”. I da ustvari “nitko ovdje ne
mrzi crnce”. Moguće, ali cijela argumentacija neodoljivo podsjeća na onu splitskog gradonačelnika Željka Keruma, koji
će kazati da “ne bi nikad prihvatio Srbina
kao zeta”, jer “Srbi moraju znati gdje im
je mjesto”, ali i da “ima mnogo prijatelja
Srba”. A kad se takve izjave i istupi toleriraju kao prolazni incidenti, onda ne treba
čuditi niti kada čitav stadion “izvuče” adut
rasne netrpeljivosti. Uzalud se poslije
pravdati navedenom “argumentacijom”,
ili transparentima poput “Kruševac nije
rasistički grad”, kojega su navijači lokalnog Napretka bili razvili nedugo nakon
incidenta kojeg su zakuhali mladi Srbi i
Englezi. Nakon toga, javnosti su se obratili i igrači Napretka koji dolaze iz Gane.
Jedan od njih, Mohammed Arif, kazao je
Tanjugu da je publika u Kruševcu inače
prijateljski nastrojena prema njemu i da je
u tom “gostoljubivom gradu stekao brojne
prijatelje”...
KULTURNI FUNDAMENTALIZAM
Pravdao se po medijima, doduše iz
nešto drukčije pozicije, i nogometaš Hajduka, ujedno i mladi reprezentativac
Josip Radošević, koji je prije otprilike
dvije godine na Facebooku sudjelovao
u uvredljivoj raspravi o tamnoputim
osobama. Mladost ludost, glasilo je
ukratko objašnjenje nepromišljenih riječi,
uz dodatak kako je Josip tada imao
“samo 15 godina” i da on zapravo nema
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
SOCIJALNO NEZADOVLJSTVO NIJE OSNOVNI UZROK RASIZMA U
SPORTU
Kako objasniti žilavost rasizma u sportu, i to ne među navijačima, nego
među samim sportašima, koji uglavnom nemaju problema s prihodima
čak i u ova krizna vremena
ništa protiv ikoga. No, i u proklamiranom
uvažavanju kulturnih razlika, poznati beogradski antropolog i etnolog Ivan Čolović
vidi svojevrsnu “zamku”: “Danas se sve
češće događa da se ideja o uvažavanju
kulturnih razlika koristi da bi se legitimirao kulturni fundamentalizam, odnosno prikriveni rasizam. I kad je riječ o etno-muzici, slavljenje identiteta, korijena i
izvora često poprima manje-više otvoreni
rasistički smisao. Kulturni fundamentalisti
govore o pravu na razliku, ali sve se svodi
na to da je za svaku kulturu najbolje da živi
za svoj groš, to jest na svom prostoru”...
Uostalom, zbog rasizma s tribina hrvatska nogometna reprezentacija kažnjena
je još nakon utakmice protiv Turske u
četvrtfinalu Eura 2008., kada je kazna
iznosila 12.500 eura, dok je za “hukanje”
engleskom napadaču Heskeyu, u utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo
odigranoj u Zagrebu FIFA oglobila HNS
sa 30.000 švicarskih franaka. Sjetimo se,
i na posljednjem Europskom prvenstvu u
Poljskoj i Ukrajini, hrvatski su navijači osigurali nacionalnom savezu uvrštavanje
u loše društvo kojega su ovoga puta
činili još i kažnjeni Rusi te Španjolci.
Inače, u domaćem prvenstvu, rasizam
s tribina klubove stoji minimalno 30.000
49
kuna, što najbolje znaju u Hajduku i Dinamu, pri čemu su Splićani ipak rekorderi te
loše navike. Najradikalniji incident splitskih navijača koji se inače vole smatrati
duhovitim je onaj iz 2005., kada su izvjesili transparent “Maksimirski Zoo: Chago,
Etto, Da Silva”, dakako uz neizbježno
“hukanje”, što je rezultiralo kaznom jedne
utakmice bez gledatelja... Iako su najjača
klupska, a sve više i reprezentativca
natjecanja danas prava smotra internacionalaca, kulturna raznolikost i nogomet
očito ne idu beziznimno ruku pod ruku.
Koliko god mislili da se multikulturalnost
u sportu podrazumijeva, čini se da se
još uvijek podrazumijevaju i erupcije niskih strasti, zbog čega ispada da nikad
nije naodmet isticati važnost promicanja
tolerancije, pa i onda kada naivno pomislimo da je to apsolvirana lekcija. Jer,
ono što su jučer bili tamnoputi sportaši,
sutra će biti homoseksualci - uzgred,
zbog diskriminirajućih izjava na račun
te populacije Vrhovni sud RH je naložio
javnu ispriku bivšem čelniku HNS-a Vlatku Markoviću - prekosutra opet Srbi, s
“one strane granice” Hrvati, Bošnjaci ili
tko zna... Hukala nam majka! Dok god
mržnja bude ključni “argument” ili “adut” u
navijanju za svoj klub ili reprezentaciju.■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina u RH
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: [email protected]
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
www.cgiporec.hr
50
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112c, Zagreb
Tel: +3851 64 13 710
Tel/fax: +3851 64 13 711
[email protected]
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
9
File Size
2 406 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content