IDENTITET Godina 17 • Broj 166/167 • 15. Jul 2012. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport www.identitet.info POLOŽAJ MANJINA U RH: Manjinski cvijet na političkom reveru DISKRIMINACIJA U OBNOVI: Ispit vjerodostojnosti aktualne administracije STJEPAN MESIĆ: Nemam nikakvih političkih ambicija 2 IDENTITET/ BR. 166/167 2012. IDENTITET SADRŽAJ BR. 166/167 2012. 8 BILATERALNI ODNOSI ZAGREBA I BEOGRADA I POLOŽAJ SRPSKE ZAJEDNICE U RH Piše: DAVOR GJENERO 10 INTERVJU: STJEPAN MESIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK RH Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ 15 SJEĆA LI SE NETKO “NEUNIŠTIVOG” KOMUNIZMA? Piše: HRVOJE PRNJAK 18 SPREČAVANJE POSRNULIH ČLANICA ILI SPAŠAVANJE EVROPSKE UNIJE Piše: IGOR PALIJA NEMAM NIKAKVIH POLITIČKIH AMBICIJA 10 20 MANJINSKI CVIJET NA POLITIČKOM REVERU Piše: MARIJAN VOGRINEC 23 NE MOŽE SE OPRATI HOROR S NAŠIH RUKU Piše: DRAGO PILSEL 28 ISPIT VJERODOSTOJNOSTI ADMINISTRACIJE Piše: DAVOR GJENERO 30 DUHOVI PROŠLOSTI OPSJEDAJU BOROVO Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ 20 33 AMBASADORI PUTNICI Pripremio: IGOR PALIJA Položaj manjina u Hrvatskoj 34 BUKVA I LIM NIKAKO NE IDU ZAJEDNO Piše: MILAN JAKŠIĆ 37 POLJSKA IZ PRVE RUKE Piše: DRAŽEN LALIĆ 40 NTERVJU: PROF.DR. DINKA ČORKALO BIRUŠKI Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ 44 JEDNA CIGLA ZA KUĆU ZAJEDNIŠTVA Piše: NINOSLAV KOPAČ 46 HRVATI POD ZIDINAMA STADIONA Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ Duhovi prošlosti opsjedaju Borovo 50 AVANTURA JEDNOG PURANA 30 Piše: JOVAN HOVAN 52 KRUHA I IGARA Piše: DUNJA NOVOSEL 53 SAMOSTALNA ŠKOTSKA U 2014? Piše: GORAN MRDAKOVIĆ 56 PATRIJARH IRINIEJ U HRVATSKOJ Piše: NIKOLA CETINA 61 U LONDON PO MEDALJE Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM 64 HULIGANI OBJAVILI RAT I SAMOM NOGOMETU Piše: HRVOJE PRNJAK 56 Patrijarh Irinej u Hrvatskoj www.identitet.info Štampa: Suradnici: Glavni urednik: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Igor Palija Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Zamjenik urednika: Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Ljubo Manojlović 5.000 primjeraka Dunja Novosel, Dragana Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Izdavač: Marko Roknić, Radoje Arsenić, Srpski demokratski forum Đurđa Knežević Za izdavača: Veljko Džakula List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj pomoći zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 166/167 2012. 3 SPEKTAR LJUDSKA PRAVA: Besplatna pravna pomoć nedostupna građanima O rganizacije civilnog društva koje provode monitoring nad provođenjem Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći upoznale su javnost sa iskustvima koje imaju u ovom segmentu antidiskriminacijske politike i zaštite ljudskih prava. Slijedom analiza i anketa sadašnji sustav besplatne pravne pomoći ocjenjuju nedovoljno funkcionalnim i nedovoljno djelotvornim jer najugroženijim skupinama stanovništva ne omogućava ravnopravan pristup pravdi. Najupečatljiviji pokazatelj vidljiv je iz grafičkog prikaza prema kome je devet anketiranih udruga, tokom 2011., pružilo pravnu pomoć unutar sustava financiranog od strane Ministarstva pravosuđa u svega 178 pojedinačnih pravnih slučajeva, dok je istodobno izvan sustava – čije financiranje osiguravaju uglavnom međunarodni donatori – pruženo pomoć u 15.265 pojedinačnih pravnih slučajeva. Po njihovom mišljenju Novela Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći iz 2011. godine nije donijela očekivani, nužan i objektivno ostvariv kvalitativni tak o razmjerno malom broju osoba koje su ostvarile pravnu pomoć. Sužena je mogućnost za podupiranje svih oblika pravnog savjetovanja, jer je iz sustava isključeno svako pravno savjetovanje izvan sudskih i upravnih postupaka i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, u partnerstvu s Centrom za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovaar i Srpskim demokratskim forumom iz Zagreba sadašnji sustav besplatne pravne pomoći ocjenjuju nedovoljno funkcionalnim i nedovoljno djelotvornim jer najugroženijim skupinama stanovništva ne omogućava ravnopravan pristup pravdi iskorak, niti pridonijela djelotvornosti i učinkovitosti sustava besplatne pravne pomoći u Hrvatskoj. Najozbiljniji problemi koji se prenose iz godine u godinu su i dalje nefunkcionalnost i neadekvatnost sustava posebno u odnosu na socijalno ugrožene osobe kojima je zakon namijenjen, o čemu govori poda- upravnog spora. Savjetovanje građana prije pokretanja formalnih pravnih postupaka, često je od utjecaja na odluku građana o pokretanju postupka, te značajno može pridonijeti umanjenju nepotrebnih postupaka, a posljedično i rasterećenju sudova i upravnih tijela. Utvrđeni imovinski kriteriji za odobra- 4 vanje besplatne pravne pomoći i dalje su restriktivni i dovode do eliminacije svih onih korisnika koji bi mogli ostvariti besplatnu pravnu pomoć jer nemaju nikakvih primanja, neki čak nemaju u vlasništvu ni nekretninu u kojoj stanuju, ali imaju u vlasništvu zemlju i to najčešće neke manje dijelove u suvlasništvu, nevelike vrijednosti. Tako postavljeni kriteriji predstavljaju rizik od diskriminacije po osnovi imovnog stanja, ocjenjuju nevladine organizacije. Ključna preporuka ovoga Izvještaja je da je neophodno izvršiti reviziju postojećeg Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći kako bi se sustav pružanja pravne pomoći debirokratizirao i u značajno većoj mjeri odgovorio na potrebe građana. Izmjene bi trebale biti takve da pridonose većoj iskoristivosti sredstava namijenjenih za besplatnu pravnu pomoć građanima, manjim administrativnim troškovima i smanjenju administrativnog tereta, a u korist povećanja broja građana koji dobivaju besplatnu pravnu pomoć.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Pripremio: IGOR PALIJA STAMBENO ZBRINJAVANJE: Tužilaštvo pokrenulo 150 tužbi protiv srpskih povratnika “ Ovom prilikom Vas želimo informirati i upozoriti na demokratski opasnu i ljudskopravaški alarmantnu praksu u procesu stambenog zbrinjavanja povratnika i izbjeglica srpske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. Naime, samo ovoj kategoriji ratnih stradalnika se u postupku stambenog zbrinjavanja dodatno penaliziraju njihova prava i obaveze, tako da isti moraju u kontinuitetu tokom šest mjeseci boraviti u stanu ili kući koje su dobili od države na korištenje u postupku stambenog zbrinjavanja”, stoji u otvorenom pismu premijeru Zoranu Milanoviću kojeg potpisuje Veljko Džakula predsjednik Upravnog odbora Srpskog demokratskog foruma. Naime, SDF naglašava u pismu kako ti ljudi ukoliko ne borave u tim stanovima ili kućama u tom razdoblju, državno odvjetništvo protiv njih pokreće tužbe po službenoj dužnosti za naknadu i povrat sredstava. “Trenutna situacija je takva da postoji 150 tužbi za utuženje vlasnika kojima je država utvrdila da ne stanuju kontinuirano šest mjeseci u kućama ili stanovima u kojima im je država u procesu stambenog zbrinjavanja dala pravo zbrinjavanja”, napominju iz SDF-a dodajući kako su ti povratnici ostali bez mogućnosti traženja posla negdje drugdje ili izbivanja zbog privatnih razloga. “Ohrabreni programom ove Vlade, da će otkloniti sve diskriminacijske i nedemokratske mjere bivše koalicije koje su otežavale i usporavale povratak i integraciju izbjeglica, a zbog zanemarivanja istih u proteklom periodu, tražimo od nadležnih in- IDENTITET/ BR. 166/167 2012. SDF traži hitnu reakciju Vlade da se zaustavi diskriminacijska praksa u procesu stambenog zbrinjavanja, te ukinu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PPDS-u koji svojim dijelovima proizvodi etničku diskriminaciju u RH stitucija, hitnu reakciju da se zaustavi ovakva diskriminacijska praksa u procesu stambenog zbrinjavanja, te ukinu odredbe Zakona o izmjenama 5 i dopunama Zakona o PPDS-u koji u svojim dijelovima proizvodi etničku diskriminaciju u Republici Hrvatskoj”, zaključuje se u pismu. ■ SPEKTAR RATNI ZLOČIN: Za zločine u Lovasu 128 godina zatvora O djeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je 14 pripadnika JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne formacije “Dušan Silni”, na ukupno 128 godina zatvora zbog zločina nad najmanje 70 civila tokom oktobra i novembra 1991. godine u hrvatskom selu Lovas. Stravična dešavanja iz jeseni ’91. u mjestu Lovas, u Vukovarskosrijemskoj županiji, dobila su sudski epilog nakon četiri godine dugog procesa. Za jedan od najsvirepijih zločina počinjenih tokom ratova devedesetih, prvooptuženi Ljuban Devetak osuđen je na maksimalnih 20 godina zatvora, dok su ostali, među kojima četvorica bivših članova JNA, kao i bivši pripadnici paravojne formacije “Dušan Silni”, dobili između pet i 14 godina zatvora. Tokom postupka, prema riječima predsjedavajuće sutkinje Olivere Anđelković, dokazana je većina navoda optužnice, u kojoj su detaljno opisane svireposti, malretiranja i ubijanja civila hrvatske nacionalnosti u Lovasu, oktobra i novembra ‘91. godine. Tako su i pred sudom potvrđene zastrašujuće ispovijesti preživelih, koje govore o tome da su 18. oktobra ‘91. godine pripadnici lokalne vlasti, grupu Hrvata naterali u minirano polje, sa namjerom da ga razminiraju živim ljudima. Vrlo brzo su usljedile eksplozije u kojima je stradalo 22-oje civila. U mjesecima terora u ovom pograničnom selu, većinsko hrvatsko stanovništvo bilo je obavezno da nosi bijele trake oko ruku, mučeno je i prebijano, primoravano na rad i sakupljanje leševa ubijenih sunarodnjaka. Ukupno je ubijeno 70 civila. Njihove porodice, koje su u Beogradu pratile izricanje presuda, smatraju da je svaka kazna mala za ono što se događalo u Lovasu. Stručna javnost i humanitarne organizacije presudu smatraju dobrom, jer prije svega u pr- “Po nama je adekavatna kazna za ovaj užasan i mogao bih reći jedan od najvećih zločina koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije” - rekao je zamjenik tužitelja za ratne zločine Bruno Vekarić komentirajući presudu u slučaju Lovas vom planu vodi računa o žrtvama i daje osjećaj porodicama žrtava da ima pravde. S druge strane, pak smatraju, da se najodgovorniji nisu našli pred sudom. Ocjenjuju da je optužnica bila selektivna, jer najviše se optužuju pripadnici dobrovoljačke jedinice i civilne vlasti koja je uspostavljena, a najmanja je odgovornost na pripadnicima JNA 6 budući da najviši oficiri JNA pod čijom je komandom izvršen ovaj zločin nisu obuhvaćeni optužnicom. Suđenje za zločine u Lovasu počelo je 17. aprila 2008. godine. Tokom četiri godine, saslušana su 194 svedoka, koji su, prema navodima tužilaštva, zajedno sa članovima sudskog veća, bili izloženi brojnim pritiscima.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. MEDIJI & CENZURA: HRT film o Pakračkoj Poljani drži u bunkeru osam godina Š efovi HRT-a godinama ignorirali ’Paviljon 22’ - film o Pakračkoj Poljani koji će sada biti dokaz na suđenju Tomislavu Merčepu u postupku suđenja za ratne zločine. Film je snimljen davne 2002. godine, a Hrvatska televizija u bunkeru ga drži već osam godina, iako ga je otkupila, platila i planirala prikazati. Čak ni za takav događaj kao što je bilo Merčepovo hapšenje sredinom decembra prošle godine ili početak suđenja u februaru ove godine, kada je sasvim sigurno postojao itekakav javni interes za taj događaj, Hrvatska televizija nije ga prikazala. Dokumentarni film “Paviljon 22” Nenada Puhovskog bit će predan u sudski spis na suđenju Tomislavu Merčepu , koje se vodi na Županijskom sudu u Zagrebu. Tako bi film, koji govori o Merčepovoj jedinici lociranoj u paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma gdje se usred ratnog meteža privodilo, IDENTITET/ BR. 166/167 2012. zlostavljalo, ucjenjivalo i likvidiralo civile B92 šest mjeseci čekao odgovor HTV-a, srpske nacionalnosti - bude li prikazan želeći da film bude premijerno prikazan u sudnici - posredno, makar i u dijelovi- u Hrvatskoj, ali to se nije dogodilo. HRT ma, mogao biti prikazan na javnoj tel- je “Paviljon 22” otkupio u paketu s još eviziji, u sklopu izvještaja sa suđenja. devet filmova u produkciji Faktuma, ali Za razliku od HRT-a, beogradska tel- ga nije emitirao. Autoru filma, Nenadu evizija B92 je film Za HTV film o ratnim zločinima nad “Paviljon 22” Nenada Puhovskog Srbima u Zagrebu i Pakračkoj Poljani „ne reprizirala netom odgovara formatu“ nakon Merčepova hapšenja. Toj se televizijskoj kući ne može prigovoriti Puhovskom, objašnjavano je da o da je to učinila sa zluradošću jer je na emitiranju treba odlučiti novi urednik, isti način reagirala kad je u Beogradu potom se čekala promjena programske počelo suđenje optuženima za zločin sheme, zatim promjena urednika, pa na Ovčari, prikazavši dokumentarni film nova programska usmjerenja... Jedino “Vukovar završni rez”, ili kada je počelo službeno objašnjenje Puhovski je dobio suđenje Ljubanu Devetaku i drugima za potkraj 2007. kada mu je tadašnji glavstravičan zločin u istočnoslavonskom ni urednik Dokumentarnog programa selu Lovas gdje su paravojne srpske HTV-a, Miro Branković, rekao da je film formacije u minsko polje natjerale i - predugačak. Njegov film “Paviljon 22” usmrtile 22 tamošnja Hrvata. Puhovski traje 55 minuta i od planirane sheme je prije prvog emitiranja “Paviljona” na Hrvatske televizije dulji je tri minute!■ 7 manjine & većine Bilateralni odnosi Zagreba i Beograda i položaj srpske zajednice u Hrvatskoj Samo stabilni bilateralni odnosi, u kojima niti jedna od strana ne nastoji instrumentalizirati poziciju manjinskih zajednica, osiguravaju uvjete u kojima će manjinska zajednica moći istovremeno ostvarivati pravo na socijalnu integriranost i pravo na razvoj onih posebnih obilježja po kojima se pripadnici manjine razlikuju od ostalih svojih sugrađana K Piše: DAVOR GJENERO ad je prije deset godina u Hrvatskoj stupao na snagu Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, unutar „manjinske socijalne elite“ jasno su se oblikovale dvije „škole mišljenja“. Jedna, dominantna, procjenjivala je da je za manjine najvažnije koristiti se instrumentima utjecaja na državnu vlast, a da se za manjinske interese najviše može napraviti ako se uspostavi situacija u kojoj bi manjinske političke stranke imale pivotalnu ulogu, dakle, u kojoj bi bilo nemoguće uspostaviti parlamentarnu većinu, a da u njoj ne sudjeluju zastupnici nacionalnih manjina, i u kojoj bi njihovo eventualno odustajanje od podrške koaliciji automatski dovodilo do gubitka parlamentarne većine. Druga je, manjinska, škola mišljenja smatrala kako je daleko važnije insistirati na razvoju mehanizama manjinskog utjecaja na lokalnoj i regionalnoj razini te na mehanizmima društvene integracije manjina, a da sudjelovanje u parlamentarnoj većini nosi više izazova i rizika, 8 nego koristi koje je moguće ostvariti. Uskoro se pokazalo da je manjinska škola mišljenja bila u pravu, jer se već godinu dana nakon usvajanja Ustavnog zakona uspostavila nova parlamentarna arena u kojoj je vladajuća većina ovisila o glasovima manjinskih zastupnika. Rezultati dvaju parlamentarnih mandata, u kojima su manjinski zastupnici sudjelovali u vladajućoj većini, nije nepovoljan za manjine, ali rezultati postignuti u ta dva mandata uglavnom nisu posljedica angažmana manjinskih zastupnika, nego, prije IDENTITET/ BR. 166/167 2012. svega, činjenice da je Hrvatska u tom vremenu vodila institucionalni dijalog o članstvu u EU. Doduše, manjinska zaštita dugo nije bila dijelom acquisa (zajedničke pravne baštine), Europska unija nema neku skupnu manjinsku politiku, a prije pregovora s državama iz velikoga proširenja 2004. manjinska pitanja i nisu bila dijelom pregovaračkog procesa. Uostalom, tek nakon usvajanja Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1998. godine i prvih direktiva Europske komisije, koje se odnose na sprečavanje diskriminacije po nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, uspostavljaju se prve konkretne mjere manjinske zaštite u europskim državama, ali one su koncentrirane, prije svega, na zaštitu individualnih prava pojedinaca, pripadnika manjinskih zajednica. Pitanja kolektivnih prava, dakle, ljudskih prava treće generacije, i dalje nisu predmetom europske politike, a neke od tradicionalnih demokracija jednostavno ne priznaju nacionalne manjine. Neke od njih priznaju ih samo kao „jezične“, poput Italije, a neke druge, poput Francuske, naciju tretiraju kao „politički narod“, dakle, nacija obuhvaća sve državljane te države, pa prema načelno ravnopravnim državljanima i nije moguća neka posebna manjinska politika. Iskustvo je pokazalo da je manjinska politika u najvećoj mjeri unaprijeđena u vrijeme hrvatske administracije koja formalno nije ovisila o podršci manjinskih zastupnika i u vrijeme kad je najveća, srpska nacionalna manjina, bila najlošije zastupljena u Saboru, sa samo jednim zastupnikom. Riječ je o razdoblju „Račanove administracije“ koja je nastojala napraviti prepoznatljiv diskontinuitet prema vladavini Tuđmanova autoritarnog režima, utemeljenoga na nacionalističkom kolektivizmu. Doduše, i u tom razdoblju manjin- ska se politika razvijala pod određenim utjecajem europske politike. Venecijanska komisija za demokraciju putem prava, ekspertno tijelo Vijeća Europe, intenzivno je sudjelovala u pripremi hrvatskoga Ustavnog zakona i razradi sustava manjinske zaštite, a usvajanje Svatko onaj tko svojim sugrađanima, pripadnicima manjinske zajednice, ostvarivanje nekog prava, za koje se ovi bore, uvjetuje time da se u državi njihova matičnog naroda takvo pravo prizna tamošnjim manjinskim zajednicama, zapravo nedvosmisleno govori o tome da nije spreman štititi prava svojih državljana Ustavnog zakona bio je preduvjet za potpisivanje Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju. Oni koji ne misle da je provođenje manjinske zaštite važno zbog stabilnosti vlastita demokratskog poretka, nego na manjinsku zaštitu pristaju samo radi zadovoljavanja vanjskih pritisaka, obično smatraju da je pri ostvarivanju manjinskih prava najbolje načelo reciprociteta. Svatko onaj tko svojim sugrađanima, pripadnicima manjinske zajednice, ostvarivanje nekog prava, za koje se ovi bore, uvjetuje time da se u državi njihova matičnog naroda takvo pravo prizna tamošnjim manjinskim zajednicama, zapravo nedvosmisleno govori o tome da nije spreman štititi prava svojih državljana. Ipak, pravilo je da je realni položaj neke manjine u društvu to bolji, što su bolji odnosi države, čiji su državljani pripadnici te manjinske zajednice, s državom njihova matičnog naroda. Zakonski položaj srpske manjine poboljšan je u razdoblju kad su odnosi među državama bili vrlo ograničeni, a prvi bilateralni ugovor o međusobnoj zaštiti manjina između Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore sklopljen je krajem 2004. godine, kad su Z akonski položaj srpske manjine poboljšan je u razdoblju kad su odnosi među državama bili vrlo ograničeni, a prvi bilateralni ugovor o međusobnoj zaštiti manjina između Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore sklopljen je krajem 2004. godine, kad su zastupnici srpske zajednice sudjelovali u hrvatskoj administraciji, a objema je državama napredak prema europskoj integraciji Europska komisija uvjetovala regionalnom suradnjom. Srpskoj manjinskoj zajednici bilateralni ugovor nije donio ništa konkretno, a sudjelovanje u administraciji omogućilo je bitno poboljšanje pozicije samo pripadnicima manjinske političke klase, ali ne i „običnim“ pripadnicima manjine IDENTITET/ BR. 166/167 2012. zastupnici srpske zajednice sudjelovali u hrvatskoj administraciji, a objema je državama napredak prema europskoj integraciji Europska komisija uvjetovala regionalnom suradnjom. Srpskoj manjinskoj zajednici bilateralni ugovor nije donio ništa konkretno, a sudjelovanje 9 u administraciji omogućilo je bitno poboljšanje pozicije samo pripadnicima manjinske političke klase, ali ne i „običnim“ pripadnicima manjine. Okvir poticajan za razvoj prava neke manjine onaj je u kome, u državi gdje manjina živi, vlast obnaša administracija kojoj je stalo do ljudskih prava, i to ne samo individualnih nego i kolektivnih, a da pritom postoje dobri odnosi između države, u kojoj manjina živi, s državom njena matičnog naroda. Položaj manjine neće se bitno promijeniti ako bi u zategnutim odnosima „matična država“ nastojala koristiti se manjinom u ostvarivanju nekih svojih interesa. Uostalom, imamo već unutarnjopolitičko iskustvo o neefikasnosti politike uvjetovanja, jer je očito kako time što su manjinski zastupnici dva mandata bili oni o kojima je ovisila parlamentarna većina nije ostvareno niti jedno „održivo“ pravo za pripadnike nacionalnih manjina. Današnji su odnosi između Hrvatske i Srbije komplicirani i neizvjesni. Krenu li oni po zlu, bez obzira na retoriku administracije u Beogradu, realni će se položaj srpske manjinske zajednice pogoršavati. Pritom za manjinu neće biti problem to što njeni predstavnici ne sudjeluju u aktualnoj administraciji i više nemaju pozicije političkog elementa o kome ovisi većina. Samo stabilni bilateralni odnosi, u kojima niti jedna od strana ne nastoji instrumentalizirati poziciju manjinskih zajednica, osiguravaju uvjete u kojima će manjinska zajednica moći istovremeno ostvarivati pravo na socijalnu integriranost i pravo na razvoj onih posebnih obilježja po kojima se pripadnici manjine razlikuju od ostalih svojih sugrađana. ■ Intervju: Stjepan Mesić, bivši predsjednik RH Nemam nikakvih političkih ambicija FOTO: N. KOPAČ 10 IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Iako nemam nikakvih političkih ambicija svi me napadaju jer sam sada najslabija karika u političkom prostoru. Iza mene nema niti jedne stranke. Jedino imam argumente i autoritet koji sam stekao obnašajući dužnost Predsjednika – izjavljuje za Identitet bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić otvoreno progovarajući o antifašizmu, Karamarku, Nikoliću, suočavanju sa prošlošću Bosni, i mnogim drugim temema... Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ Upravo nam se poklopilo da imamo puno lijepih događaja o kojima možemo razgovarati. Pa ne znam da li su lijepi, ali interesantni jesu! Hoćemo li početi s HDZ-om? Novi predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, je bio vaš šef kabineta. Da - šef kabineta, dok sam bio predsjednik Sabora i kratko vrijeme savjetnik za nacionalnu sigurnost, na početku prvoga predsjedničkog mandata, kasnije - šef obavještajnih službi, pa ministar . . . Da, to je dobra kvalifikacija i edukacija. Pa, ako mislite na obaviještenost, vjerojatno dobra. Kakvi su sada vaši odnosi s njim? Dosta dugo ga nisam vidio. Nisam ga vidio od kada je otišao za ministra unutrašnjih poslova, dakle za vrijeme Sanadera. Sanader me nazvao i pitao da li ću imati što protiv, ako on uzme, nakon nekih turbulencija koje su bile u Hrvatskoj, za ministra unutrašnjih poslova Karamarka i Šimonovića za ministra pravosuđa. Pošto je Šimonović vanstranački čovjek i iza sebe ima dosta iskustva, i kao sveučilišni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i kao diplomat, smatrao sam da bi to bilo u redu, i Sanader je išao pred Sabor s ta dva prijedloga. A Karamarka sam upoznao i dok je radio sa mnom i dok je vodio obavještajne službe. Bio je dobar organizator, to moram priznati, ali nikada nije nastupao u javnosti. IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Imali smo određena razilaženja, ali to se nije odražavalo na posao. Razilazili smo se prije svega u odnosu na žrtve rata i poraća. Pokušao sam ići s nekom argumentacijom, koja na njega, očito, nije baš previše djelovala, ali mi nismo vodili javne polemike, nego je to bilo u razgovoru. O čemu se radilo? Radilo se, prije svega, o Drugom svjetskom ratu. U razgovoru s njim, moja teza je bila, da jedino zahvaljujući tome što je većina Hrvata otišla na stranu NOBa, mi imamo Hrvatsku. Dakle, zahvaljujući tome dobili smo mogućnost da opstanemo, jer u Jalti, a posebno u Potsdamu, bilo je dogovoreno, kada je bilo jasno da će Saveznici pobijediti, da se države zbrisane okupacijom vraćaju - kako u svojim okvirima, tako i sadržajima. Drugim riječima, za nas bi to značilo da se vraća unitarna Jugoslavija s Petrom II Karađorđevićem , a on bi doveo svoga ministra Dražu Mihajlovića. Jasno je da bi to bilo porazno za Hrvate i mnoge druge, da nisu bili na strani Saveznika. Dakle, ja sam mu pokušao, ne samo njemu nego i mnogim drugima, objašnjavati da se Jugoslavija doduše vratila u svom okviru, ali kao federativna država u kojoj je i Hrvatska bila jedna od federalnih republika. Prema tome, zasluga je upravo Josipa Broza Tita da smo iz rata izašli na strani pobjednika. Međutim, njemu ta logika nije baš sasvim odgovarala. Možda manje što se tiče rata, ali u pogledu onoga što 11 se događalo poslije rata, tu smo se razilazili. Ja sam rekao, bilo je sigurno nevinih žrtava, samo kao prvo - ne na Bleiburgu! Da, bilo je nevinih žrtava, ali moramo reći što se događalo! Jer, mnogi su ginuli s oružjem u rukama. Vodio se rat poslije rata! Kvislinzi koji su odbijali predaju, borili su se i ginuli, i to – naravno - nisu bili nevini civili. To su bili oni koji se nisu htjeli predati. Ne znam da li ste čitali, ali u dnevniku koji je vodio ustaški pukovnik Danijel Crljen prilikom predaje ustaške vojske na blajburškom polju, engleski general im je priprijetio da ukoliko ne prihvate uvjete koje im je postavio potpukovnik jugoslavenske armije Milan Basta, pošto ih smatraju odmetničkim bandama za koje ne vrijede odredbe III ženevske konvencije, jer su se nastavili boriti i nakon opće kapitulacije koja je potpisana 9. maja, na njih će krenuti tenkovima. To je točno. Oni se nisu predali, a jasno je i zašto se nisu predali. U tim bitkama nakon kapitulacije Njemačke poginulo je više od 1.500 partizana, sada već pripadnika Jugoslavenske vojske. Bilo ih je ranjeno više od 3 i pol tisuće. A za pretpostaviti je da je na strani kvislinga poginulo daleko više. Ali – tko? Tu su bili stražari iz Jasenovca, njih više od tisuću, tu je bio Poglavnikov tjelesni zdrug. Pa naravno da se oni nisu predavali, a znali su i zašto, jer su znali što su radili za vrijeme rata. Dalje - bojna “ “ O ANTIFAŠIZMU: Moramo jednom za svagda raščistiti s time što znači da u hrvatskom Ustavu piše da je ova država nastala na temeljima antifašizma O KARAMARKU: Mislim da bi se za predsjednika Republike moralo naći više tema na kojima se on mora potvrditi. Nije dovoljno samo obilježavati takozvane neobilježene grobove “ O NIKOLIĆU: Pitanje je da li može poslati poruke koje bi pomogle da dođe do katarze srpskog društva Rafaela Bobana, „crna legija“, koja je ubijala sve pred sobom. Nema Srba u Prekomurju, tamo su poubijali Hrvate. Dakle, to su bili ubojice i zločinci. Oni se nisu predavali! I ja sam upravo to govorio - da su oni nastavili rat, da bi napokon ipak kapitulirali, ali da je bilo i onih ustaša koji nisu ni došli do Bleiburga, koji su se razmilili po slavonskim i ličkim, bosanskim šumama i nastavili rat protiv novo uspostavljene vlasti. Dakle i opet ne govorimo o civilima, nego o tzv. križarima, čiji su vođe pretpostavljali da će se Zapad nakon obračuna s fašizmom, pokušati obračunati sa Sovjetskim savezom. Računajući na taj sukob u kojem su sebe vidjeli kao saveznike Zapada, oni su i dalje oružjem napadali organe vlasti. Ubijali odbornike, pljačkali, zaustavljali vlakove. Ja sam bio u vlaku kada je jedna jedinica križara zaustavila vlak, opljačkala i neke odvela. To nije bilo nimalo bezazleno! Kada smo već počeli time, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, kojem ste vi počasni predsjednik, čini mi se da se i oni u posljednje vrijeme, zapravo njihovo rukovodstvo pomalo čudno, ili bolje rečeno nespretno, odnose prema svemu tome. Nas grupa građana je čak napisala Otvoreno pismo protiv njihovog sadašnjeg predsjednika koji je prilikom hapšenja Boljkovca izjavio da ukoliko je kriv neka ga hapse. Volio bi vidjeti i čuti kako bi predsjednik HVIDRA-e Đakić reagirao da se uhapsi neki njihov pripadnik pod optužbom za ratni zločin, na temelju optužbe nekog Srbina. Pa, ja bih volio nešto drugo vidjeti, kako bi se vladala vlast u Francuskoj da se uhapsi netko tko je bio u Pokretu otpora. Poznato je, naime, da je oko 10 tisuća Francuza zbog kolaboracije likvidirano po kratkom postupku. A De Gaulle je rekao da, s obzirom na užase koje su činili, Francuska s time može živjeti. Kako bi bilo da nekoga, sada, iz Pokreta otpora hapse i sude. Pa cijela Francuska bi se digla na noge. Što se Hrvatske tiče i konkretno Josipa Boljkovca, riječ je o čovjeku koji je prešao 90 godina, dakle ne može pobjeći, ne može ništa učiniti, a povrh svega bio je i prvi ministar unutrašnjih poslova Hrvatske poslije višestranačkih izbora. Pa je i zbog toga trebalo pokazati više obzira. Međutim, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Karamarko je smatrao da ga treba egzemplarno, spektakularno hapsiti. A svi dokazi koji su izneseni protiv njega jako su diskutabilni. No vratit ću se ipak još na križare: godine 1951. likvidirana je zadnja grupa križara u Hrvatskoj. Dotle i oni su ginuli u sukobima s OZNOM, kasnije UDB-om, milicijom i vojskom, a ginuli su i pripadnici legalne vlasti. Naglašavam, to nisu bili nevini civili, nego ljudi koji su pružali otpor. To se čak može naslutiti i iz jedne serije, prepune falsifikata, a koju trenutno gledamo na javnoj TV. Na primjer, ako se netko vježba u inozemstvu s oružjem da dođe napadati organe vlasti, čak i kaže da diže revoluciju, dakle to nisu nevini civili, oni napadaju i oni u sukobu s organima vlasti ginu. Sada, međutim, mi kao da odobravamo terorističkim grupama što su likvidirale jugoslavenske ambasadore, dakle ubijale predstavnike vlasti u inozemstvu, a s druge strane, osuđujemo što se ta vlast štitila i proglašavamo to ubijanjem nevinih civila. Treba ipak imati nekakvu 12 mjeru! Nedavno je na Hrvatskoj televiziji bila obilježena godišnjica upada one terorističke grupe iz Australije! Oni su bili trenirani da ubijaju i oružjem uspostave novi režim, a vlast se branila. Da vas podsjetim na jednu stvar: kada su na Olimpijskim igrama u Muenchenu, teroristi ubili veći broj izraelskih sportaša i funkcionera, Mosad je dobio zadatak da ih likvidira. Sve do jednoga! I Mosad ih je sve likvidirao, i organizatore i izvršitelje. Nikada još nismo čuli prigovor da su oni ubijeni bez suđenja. Ako teroristi ubijaju bez suđenja, može se očekivati da će i oni biti ubijeni na isti način. Dobro, a kakvo je sada vaše mišljenje o SABA-u? Meni oni sada izgledaju kao domobranska organizacija. Ja se ne bih upuštao u davanje kvalifikacija. Kao počasni predsjednik bio sam više puta pozivan, ali nekoliko puta i nisam pozivan na rasprave koje su vođene o nekim aktualnim temama, a posebno temama koje se tiču NOB-a. No, mislim da se osjeća jedna sterilnost te organizacije. Upravo sada kada bismo morali jednom za svagda raščistiti s time što znači da u hrvatskom Ustavu piše da je ova država nastala na temeljima antifašizma. To se SABA maksimalno tiče. I glas te bi se organizacije morao čuti, ma koliko teško da se ona probija u medije. Što mislite o budućnosti HDZ-a nakon Karamarkove pobjede? Pravo da vam kažem ne znam, ali pravilo je da većina uvijek ide u šator pobjednika. Tako ja računam da će netko iz ovih frakcija tražiti svoje mjesto u šatoru pobjednika. Neki će izići iz politike, kao što najavljuju, a neki će, vjerojatno, čekati IDENTITET/ BR. 166/167 2012. novu šansu. Mislite li da bi Karamarko, kako on smatra, mogao biti predsjednik republike? Ja ne znam što on smatra, ali izbori su još daleko. Mislim da bi se za predsjednika republike moralo naći više tema na kojima se on mora potvrditi. Nije dovoljno samo obilježavati takozvane neobilježene grobove. Dakle, tu se traži opredijeljenost za evropsko udruživanje, za toleranciju, za demokraciju i za antifašizam, jer Evropa je antifašistička! Da dodam, budući predsjednik, ili premijer, ako žele dobiti hrvatsku javnost na svoju stranu, oni moraju reći na koji način Hrvatsku reindustrijalizirati, na koji način stvoriti radna mjesta u proizvodnji. Na koji način krenuti i promijeniti davno inaugurirani trend da Hrvatska može živjeti od trgovine i turizma. Hrvatska mora živjeti od proizvodnje! Svaki onaj koji u buduće želi voditi hrvatsku politiku i predstavljati je, on se mora tu jasno opredijeliti i nuditi rješenja. Nije dovoljno reći: mi smo za Evropu. Treba osigurati i standarde. Ja znam da su danas problem i neka neriješena institucionalna pitanja u Evropskoj uniji, problem je, sigurno, i gospodarska i financijska kriza, ima puno problema, ali mi moramo imati svoje stavove. Evropa mora uvesti regulatore za financijsku krizu da se izbalansira financijski sektor s realnom privredom, a tu se moraju nuditi nova rješenja. I mi u tome moramo sudjelovati. Da, ali kada sada govorite o industrijalizaciji Hrvatske, pa ona je bila industrijski najrazvijenija republika bivše Jugoslavije, koja je totalno uništena zahvaljujući upravo politici HDZ-a i IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Franje Tuđmana, a najveći uništavači bili su tajkuni koji sada traže azil u drugim bivšim jugoslavenskim republikama. Jednog od njih, Josipa Gucića imao sam prilike vidjeti ovih dana kako se mirno šeće Beogradom. Ja sam nedavno bio u posjetu Sarajevu i tamo smo našli Miroslava Kutlu. On je privatizirao 167 poduzeća, a sva su uništena. Ali, kao da Hrvatska nema interesa da te ljude zakonski progoni! To nemojte pitati mene, ali ja pitam – vjerujem zajedno s vama i mnogima - zašto je trebalo uništiti Prvomajsku, Jedinstvo, Jugoturbinu, zašto je trebalo Plivu svesti na ovo na čemu je ona sada? Zašto Radu Končara, zašto Đuru Đakovića? INA je posebna priča. Dakle, to su promašaji koje treba konstatirati i tražiti reindustrijalizaciju na novom tehnološkom nivou. Ali, i odgovornost. Evo u istom danu dva Tomislava su odnijeli izborne pobjede na Balkanu. Onaj, srpski, Tomislav Nikolić, čini mi se, da je promijenio retoriku u roku od 24 sata. Najnovije izjave su mu da on nema ništa protiv Hrvata iako je četnički vojvoda i kao takav boravio je u selu Berak u istočnoj Slavoniji. Pa da, nije on ni prije imao ništa protiv Hrvata – efikasno. Članovi Demokratske stranke Srbije traže da oni imenuju premijera, čak se spominje da bi moglo doći do velike koalicije. Ta koalicija može biti i drukčije sastavljena. Pitanje da li će to biti kohabitacija, ili će to biti ista politička opcija. To je sada veliko pitanje, ali ako bi došlo do kohabitacije, da se stvori jedna realna snaga, 13 koja će omogućiti Srbiji brži ulazak u Evropsku uniju, a to znači i ispunjavanje svih onih uvjeta koje Unija traži, onda bi se moglo očekivati od Srbije da ide bržim koracima prema Evropi, bez obzira kako će se postavljati šef države. Prema ovoj novoj Nikolićevoj retorici, on nije protiv Evrope. Možda bi on mogao biti i bolji predsjednik za Srbiju, no što je bio Tadić. Pitanje je tko može poslati poruke koje bi, mislim, pomogle da dođe do katarze srpskog društva. Netko, na primjer, mora reći Srbima u Bosni i Hercegovini da je to njihova država, da je njihov glavni grad Sarajevo i da svoju sreću i zadovoljstvo traže u BiH, a da politiku kreiraju u svom glavnom gradu – Sarajevu. Mi smo to Hrvatima poručili. Nekima se to nije svidjelo, ali smo im tako poručili. Međutim, ova dvojna politika, koja kaže: „Mi podržavamo BiH, jedinstvenu i cjeloviti, ali u svemu podržavamo politiku vodstva u Republici Srpskoj“, dakle u entitetu, to neće ići. Jer taj entitet, njegovo vodstvo, kaže: „Mi ne priznajemo BiH, mi je smatramo nužnim zlom, dakle, za nas Sarajevo nije glavni grad nego administrativno središte, a u BiH ćemo biti dok moramo.“ A i o ratovima u kojima se raspala Jugoslavija u Srbiji bi, na razini vlasti, neke stvari napokon trebalo jasno reći i priznati. Mene neki ljudi iz BiH uvjeravaju da se Dodik svojim stavovima zapravo bori protiv „baliluka“ koji prijeti toj državi. Pa čudna je to borba protiv, kako kažete, baliluka, ako se ne dozvoljava povratak Hrvata i Bošnjaka u njihove kuće. Kada bi institucije Republike Srpske, njihova vlada, rekle: „Mi predlažemo da u budžet Intervju: Stjepan Mesić, bivši predsjednik RH RS uđe jedna stavka za obnovu kuća onih koji su napustili Republiku Srpsku“, to bi već značilo nešto. Naravno, ne mogu se sve te kuće obnoviti, ali da se vidi jedan proces. A na drugoj strani, kada bi Federacija u svom budžetu osigurala sredstva za povratak Srba, onda bi to bio povratak jednoj tolerantnoj BiH, koja treba dobiti mehanizme da uopće funkcionira. Bez toga, teško da išta možemo očekivati. Nema približavanja, ali ako se grade mostovi i u stvarnom i u prenesenom smislu riječi, mostovi među entitetima, ako se grade ceste među entitetima, onda to vodi prema rješenju. Ako toga nema, same riječi ne znače ništa. Ili ova „ambicija“ da se stvori treći entitet. Što to znači? To je getoizacija Hrvata, to je završetak procesa etničkog čišćenja. I vrlo vjerojatno novi rat! Bez novog rata nema nove granice. Ja ću vjerovati u dobre namjere onda kada se nešto učini za povratak ljudi, jer ako je u RS bilo 48 posto Bošnjaka i Hrvata, a danas ih ima jedva 10 posto, onda je jasno u kojem smjeru stvari idu. I ništa se neće samo od sebe riješiti. Moraju svi sjesti za isti stol i reći da li su za BiH, ili ne. Ako jesu, onda moraju svojim građanima uputiti poruku da je BiH stvarnost, a sve ostalo su iluzije. Nedavno ste boravili u Zenici. Lijepo su vas primili i izjavili da Balkan treba takvoga predsjednika kakav ste vi bili. Da, rekli su čak neki kako bi htjeli da se kandidiram u BiH! Ha, ha! Ali moram reći da je to kanton koji je multietnički. Ja sam tamo sretao, u institucijama, i Hrvate i Srbe i Bošnjake. Nije to sve do kraja dorečeno, ali se ipak događa i ta multietnička sredina napreduje. Kada već govorite o tome, prije dvije godine sam i ja bio u Zenici i razgovarao s urednikom kulturnog časopisa koji izdaje Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Sarajeva. I on mi je tada rekao da postoji i Prosvjeta na Palama. Da oni surađuju s gotovo svim društvima Prosvjete na području bivše Jugoslavije, ali oni s Pala znači Republike Srpske ne žele suradnju s Prosvjetom iz Sarajeva. Da, a ja sam, da bih pokazao interes za sve etničke zajednice bio i u džamiji i u sinagogi i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi. Sve sam obišao i svugdje su me vjerski službenici jako dobro dočekali, kao i građani pred svakom tom institucijom. A kada ćete u Sloveniju. Hoćete li posjetiti gospodina Joška Jorasa? O HAPŠENJIMA ANTIFAŠISTA: V olio bi vidjeti kako bi se vladala vlast u Francuskoj da se uhapsi netko tko je bio u Pokretu otpora. Poznato je, naime, da je oko 10 hiljada Francuza zbog kolaboracije likvidirano po kratkom postupku. A De Gaulle je rekao da, s obzirom na užase koje su činili, Francuska s time može živjeti. Kako bi bilo da nekoga, sada, iz Pokreta otpora hapse i sude. Pa cijela Francuska bi se digla na noge. Što se Hrvatske tiče i konkretno Josipa Boljkovca, riječ je o čovjeku koji je prešao 90 godina, dakle ne može pobjeći, ne može ništa učiniti, a povrh svega bio je i prvi ministar unutrašnjih poslova Hrvatske poslije višestranačkih izbora. Pa je i zbog toga trebalo pokazati više obzira. Međutim, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Karamarko je smatrao da ga treba egzemplarno, spektakularno hapsiti... Pa, ne znam. To je jedan slučaj sui generis. Nevjerojatno! Na pitanje jednog novinara 2004. godine na otoku Braču, koje je bilo o nekom čovjeku koji želi izmijeniti granicu između Hrvatske i Slovenije i pomaknuo je graničnu oznaku tako da bi njegova kuća bila u Sloveniji, odgovorio sam da je to neki redikul iza koga netko stoji. Ni ime se nije spominjalo. Dakle, objektivno gledano, iznio sam vrijednosni sud. Nisam ga imao namjeru vrijeđati, niti sam ga poznavao. No, on je i naš državljanin. Ja sam to rekao na hrvatskom teritoriju. Ja sam hrvatski Predsjednik, kuća Jorasova je na hrvatskom teritoriju, a on mene tuži sudu u Kopru, u Sloveniji i slovenski sud to prihvati. Dok sam bio Predsjednik, iz Kopra su poslali privatnu tužbu, koja do mene nije ni došla, a osim toga ja sam tada imao i imunitet. Međutim to sve nije smetalo sucu da mi izrekne kaznu od 2 tisuće eura i da traži kamate od 2004. godine u korist tog gospodina. Ali, po njihovom zakonu 2 tisuće je limit, a da je samo jedan euro preko tog iznosa, onda bih ja imao pravo na reviziju, a ovako je presuda postala pravomoćna. Dakle, nisu poštivali pravilo mjesne nadležnosti i jako su se trudili da mi onemoguće korištenje bilo kakvog pravnog lijeka. Baš evropski! Nevjerojatno! Da! Ja sam rekao da ću se žaliti sudu u Strasburgu, jer to je sada međunarodni spor. To je pitanje nadležnosti. I omalovažavanje vrha vlasti jedne strane države! Pa šta se to događa u posljednje vrijeme svi su protiv vas? Je, je, tako izgleda! Pa to je zbog toga, jer jednima smetam iz čiste ljubomore, a drugima smeta moja politika. Trećima smeta to što sam ih prije pobjeđivao na izborima. A u stvari procjena je da sam ja sada najslabija karika u političkom prostoru, jer iza mene nema ni jedne stranke. Iza mene nema nikakve snage. Ja jedino imam argumente i autoritet koji sam 14 stekao obnašajući dužnost Predsjednika. Sada neki, napadajući mene, misle graditi svoj autoritet, a to vrlo teško može proći. Evo, napadali su čak i Karamarka da je bio moj šef ureda, a on pobjedi! Dakle to, što su mu stavljali na teret, nije mu štetilo. Možda je i on to shvatio. Mislim da o hajci koja se diže oko vašeg stana ne bi trebali govoriti, jer stvar je vrlo jasna. Pa ne, zašto ne bih? Možemo i o tome. Stvar je zaista vrlo jasna. Ja, odnosno moja žena, imamo stan u Ilici, do kojeg je ona došla zamjenom, jer je prethodno imala stan u Ožegovićevoj ulici. U Ilici je stan od 105 kvadrata, a u dvorištu se nalazi dom zdravlja. Dok sam bio nepoznat to nam nije ništa značilo, mada je tu prilična frekvencija ljudi. Dok sam bio na funkciji, pred zgradom je bio policajac. Dakle imao sam priličnu sigurnost, ali sada osiguranja više nema i moja je žena predložila da taj stan zamijenimo za dva manja stana. Jedna naša prijateljica ima projektni biro u kojem sam ja ranije bio direktor, ona je sada vlasnik i direktor tog biroa i ona je gradila stanove i dogovorila s mojom ženom zamjenu za dva stana na lokaciji 18 kilometara od centra grada. Dakle – nikakva elitna podsljemenska zona. Pošto nije uspjela prodati sve stanove i nije mogla otplaćivati kredite, banka je preuzela zgradu i više nismo mogli napraviti zamjenu, nego smo morali kupiti te stanove i dok ne prodamo stan u Ilici, novac smo posudili. To je normalna ljudska priča. Ali za moje političke protivnike i neke novinare to je sada prvorazredna priča kojom me razvlače po javnosti i medijima. Na žalost to je „materijal“ za moje kolege „novinare“, jer vi više i nemate političkih protivnika koje bi mogli ugroziti. Pa da. Koga bih ja to mogao ugroziti, a osim toga nemam nikakvih političkih ambicija. ■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. granični slučajevi DOK SVI STRAHUJU OD GRČKOG, EVROPI PRIJETI JUGOSLAVENSKI SCENARIJ Sjeća li se netko „neuništivog“ komunizma? Sve koji potcjenjuju prijetnje koje donosi aktualna ekonomska kriza u Evropi, bugarski politolog Ivan Krastev podsjeća kako prije dvadesetak i kusur godina nitko nije mogao zamisliti da ćemo se jednog dana probuditi bez SSSR-a na karti svijeta. Nemogućnost istinskog reformiranja taj je sistem stajala opstanka. Čeka li i eurozonu, odnosno i EU - ista sudbina?! Z Piše: HRVOJE PRNJAK animljiva se podudarnost proteklih dana bilježi u Hrvatskoj i u Srbiji. Nakon tolikih, u posljednje vrijeme sve brojnijih štrajkova u ekonomskom životu jedne i druge države, u Srbiji su, zbog šestomjesečnog kašnjenja isplate plaća, neuplaćenih poreza i doprinosa, u štrajk stupili i oni koji su o svemu tome ustrajno pisali, analizirali ekonomske probleme, tražili rješenja zajedno s eminentnim stručnjacima. Naime, u štrajk IDENTITET/ BR. 166/167 2012. je stupila redakcija tjednog lista Ekonomist, inače u vlasništvu tvrtke Ekonomist Media Group (EMG). Da stvar bude gora, kako tvrde uposlenici tjednika, stvarni vlasnik je bivši potpredsjednik Vlade Božidar Đelić, što u ovom kontekstu govori ponešto i u uspješnosti drugog bivšeg čovjeka izvršne vlasti. Istodobno, nije puno bolja situacija niti u zagrebačkom poslovnom listu koji nosi naziv Business. hr. Posljednjih mjeseci plaće su također kasnile, što na pomalo grotesktan način, možda i više 15 od samih tekstova novinara i izjava protagonista ekonomske stvarnosti u Hrvatskoj, odaje u kolikim je problemima gospodarstvo općenito. Nedavno se, također zbog problema s financiranjem, ugasio tjednik Nacional, a još se neki projekti “ne osjećaju najbolje”... Dnevni list Vjesnik, unatoč tradiciji neformalnog Vladinog glasila, više ne izlazi niti na internetu. Kako je krenulo, primijetio je jetko jedan kolega, možda nećemo imati gdje niti pročitati vijest o potpunoj propasti nacionalnih DOK ČEKAMO EKONOMSKI PROSPERITET: Nakon svih pljački, korupcija, manipulacija i merifetluka, koji traju kontinuirano i preko 20 godina, „grčki scenarij“ za Hrvatsku i nije tako nemoguća alternativa ekonomija u regiji! A i ako napokon umaknemo zagrljaju recesijske hobotnice, to nećemo imati gdje objaviti. Šalu na stranu, razloga za zabrinutost ne nedostaje: hrvatski premijer Zoran Milanović sredinom lipnja je priznao kako će građani “na vidljive rezultate morati pričekati”. Jer moraju shvatiti da je “(...)nakon svega što se događalo, nakon svega što je izmanipulirano i popljačkano, alternativa Grčka”. Istodobno, nesvjesno nastavljajući krug hrvatsko-srpskih analogija, oglasio se i predsjednik MK grupe, jednog od vodećih poslovnih sustava u Srbiji, Miodrag Kostić, izjavom da “Srbiji prijeti grčki scenarij, ne bude li država oprezno usklađivala prihode i rashode”. Srpski “kralj šećera” je dodao i kako je posebno zabrinjavajuće što je “posljednjih mjeseci broj isplaćenih plaća u Srbiji postao manji nego broj isplaćenih mirovina”. Osvrćući se na promjenu vlasti, Kostić je kazao i sljedeće: “Dolaskom nove partije na vlast ne treba mijenjati administraciju, ona koja treba biti profesionalna i kvalitetna”. U Srbiji su, kako je dodao, ranijih godina u javni sektor i administraciju nakon svakih izbora dolazili novi ljudi, dok stari kadrovi nisu odlazili. Zato ne treba čuditi, dodat ćemo, da sve priče o smanjenju javne uprave zapele na podatku da je broj uposlenih u proteklih nekoliko godina, tj. od izbijanja globalne krize 2008., u tom sektoru povećan - dakle, ne smanjen, kako se to često može čuti u nabrajanju “lijepih želja” u prigodnim razradama scenarija izlaska iz krize - za 6000 činovnika! Naime, dosadašnja je vlada najavljivala otpuštanje 10 do 15 tisuća činovnika, no u međuvremenu je njihov broj narastao do 34.000 iako se na otpuštanje svakog desetog zaposlenog iz državne uprave i samouprave vlada obavezala MMF-u i prije nego što je aranžman s tom svjetskom institucijom zamrznut. Naročiti hrvatski “doprinos” takvim tendencijama svakako je možda onaj iz javnog poduzeća Hrvatske šume - u kojima od 8800 zaposlenih samo 1700 radi šumarske poslove. Istina, naručene su tri studije o smanjivanju broja zaposlenih, uredno plaćene 6 milijuna kuna, i na tome se zasad stalo... KULA OD KARATA!? Uzmemo li u obzir i druge parametre, jasno je da Grčka ne dolazi, kao kakva avet suvremenog kapitalizma, ona je - kao metafora za nacionalnu ekonomiju koja nikako ne uspijeva na zelenu granu - zapravo već tu. Štoviše, moglo bi se kazati da je Europskoj uniji i naročito eurozoni ovog trenutka “jugoslavenski scenarij” daleko veća prijetnja od onog grčkog. Uostalom, iako službeno to nitko neće kazati - štoviše, svi će reći kako izlazak Grčke iz eurozone ne dolazi u obzir, ako ni zbog čega onda zbog prelijevanja dalekosežnih posljedica takvog čina - javna je tajna da se unutar EU-a odavno razrađuju scenariji grčkog pov- granični slučajevi ratka drahmi. Grčka bi tu imala zapravo samo ulogu “okidača” koji bi mogao ugroziti čitavu eurozonu i rasklimati budućnost Europske unije, koja se sada suočava s činjenicom da idejnopolitička platforma njezina postojanja očito nije ni blizu čvrsta i važna kao što je to ona ekonomska, potvrđena i kroz euro, zajedničku valutu 17 zemalja. Ne daju li mjere rigorozne štednje učinka, odnosno, ne potakne li se nekako i statistika gospodarskog rasta, pravo je pitanje - tko je sljedeći, nakon Grčke. Tko na ovakva strahovanja tek odmahuje rukom, očito nikad nije čuo što na tu temu kaže bugarski politolog Ivan Krastev, iz Centra za liberalne strategije u Sofiji. On podsjeća da tako prije dvadesetak i kusur godina nitko nije mogao zamisliti da ćemo se jednog dana probuditi bez SSSR-a na geopolitičkoj karti svijeta. “I 1985., i 1986., kao i 1989. godine dezintegracija Sovjetskog saveza je bila nezamisliva u analizama tadašnjih eksperata, kao što je to dezintegracija EU u analizama današnjih. Sovjetsko carstvo je bilo preveliko kako bi palo, previše stabilno da bi se urušilo i već je prošlo toliko turbulencija. Ali koliko samo promjena može nastati u jednoj dekadi... I upravo je taj okret sud- i europski projekat. Iako komunizam i centralno upravljanje nikada nisu zaveli EU, ona ipak nije odoljela poroku kompleksnosti. Europska unija je najsofisticiranija politička slagalica u dosadašnjoj povijesti. Walter Bagehot primjećuje da ‘snaga monarhijske vladavine leži u jasnosti, razumljivosti’... EU je, međutim, sasvim suprotno, najnerazumljivija vlast širem stanovništvu Europe. Oni ne shvaćaju kako Unija funkcionira, a još teže im je shvatiti što bi njezin raspad mogao značiti. U slučaju Sovjetskog saveza SVI NA DRŽAVNE JASLE: U javnom poduzeću „Hrvatske šume“ od 8.800 zaposlenih samo 1.700 radi šumarske poslove. Naručene su i tri studije o smanjivanju broja zaposlenih, uredno plaćene 6 milijuna kuna, i na tome se zasad stalo... raspad je značio nestanak jedne države s karte i nastanak mnogo novih na njezinom mjestu, kao i kraj komunističkog sistema. Ali EU nije država. Čak i ako projekt propadne, ništa se neće promijeniti na kartama. Čak i ako se EU dezintegrira, većina, EU & JUGOSLAVENSKI RASPAD: Ljudi u Evropskoj uniji ne shvaćaju kako Unija funkcionira, a još teže im je shvatiti što bi njezin raspad mogao značiti bine, taj skok između ‘nezamislivog’ i ‘neizbježnog’ ona fusnota koja je korisna u trenutnim diskusijama o krizi Europe i izborima pred kojima se evropski lideri nalaze”, konstatira Krastev. Sovjetski poredak se “srušio poput kule od karata”, napisao je pokojni američki povjesničar Martin Edward Malia, dodajući da je to bilo moguće - “jer je taj poredak oduvijek i bio kula od karata”. No, bugarski politolog tvrdi kako EU nije kula od karata. KRIZA SE VRAĆA KUĆI “Kako bi izvukli lekciju iz sovjetskog kolapsa, trebali bismo imati na umu kako su dramatično različiti sovjetski IDENTITET/ BR. 166/167 2012. nametnute obaveze rigorozne štednje i tzv. fiskalni pakt, koji normira financijsku disciplinu svih članica. Još više zabrinjava rezultat koji kaže da gotovo 90 posto Europljana vidi prazninu između onoga što javnost hoće i onoga što rade njihove vlade. “Najvažniji faktor koji ugrožava preživljavanje Unije nije razočarano stanovništvo, već nesigurnost elita u rješavanju problema”, komentira Krastev i upozorava kako se SSSR mogao još neko vrijeme sačuvati, ali da je propao upravo zato što nije mogao biti istinski reformiran. ako ne i sve države članice, zadržat će demokratsko tržište”, utješno će na koncu Krastev. Ipak, brine što po nedavnom istraživanju Europske komisije o budućnosti Europe, opada povjerenje samih Europljana u kapacitet EU-a: šest od deset anketiranih drži da će životi ljudi koji su sada u dječjoj dobi imati teže životne uvjete nego današnje generacije, iako pogođene krizom. Poseban je problem i to što samo trećina Europljana osjeća da je njihov glas bitan unutar procesa odlučivanja u EU-i, dok tek 18 posto Talijana i jedva 15 posto Grka drži da je njihov glas bitan i za politiku matičnih im država. Pri tom se očito aludira na 17 Znamo li da je EU i u Hrvatskoj i u Srbiji godinama promovirana kao svojevrsna “sigurna luka”, ako ni zbog čega onda zbog ulaska na sređenije tržište i usvajanja pozitivnih europskih vrijednosti u politici i ekonomiji, jasno je da se o ovoj temi teško može govoriti bez knedle u grlu. Otud i oni cinični komentari: “Ta EU će se raspasti dok mi u nju uđemo!”... Upravo zato, i poznati ekonomski analitičar, Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije, upozorava kako vlade u Srbiji i Hrvatskoj imaju “relativno kratko vrijeme da nešto učine i preokrenu naslijeđena negativna očekivanja”. Tu valja opet pogledati put Grčke - tamo se na početku krize dogodilo upravo to da vlada nije bila dorasla zadatku i zato je, podsjeća na to i Gligorov, morala sići s vlasti prije isteka mandata. Imamo li na umu nepredvidivost takvih okolnosti, koje nose rizik društvene destabilizacije, vijesti poput one koja govori o sukobima rudara u štrajku i policije na sjeveru Španjolske zbog smanjenja državnih subvencija, kao i informacija o eksploziji bombe ispred porezne uprave u gradu Lamezia Terme na jugu Italije... mogle bi prestati biti “tamo neke vijesti” iz svijeta. Kriza se vraća kući, rekli bi cinični promatrači.■ EU & kriza SPAŠAVANJE POSRNULIH ČLANICA ILI SPAŠAVANJE EVROPSKE UNIJE Financijska pomoć EU do sada je odobrena za tri zemlje zone eura - Grčku, Irsku i Portugal - u ukupnom iznosu od 543 milijarde eura, dok su Španija i Cipar službeno zatražile pomoć za bankarski sektor. Kako bi se ovakva kriza u budućnosti izbjegla Evropska unija užurbano radi na uspostavi prave ekonomske unije i to prvenstveno bankarskog sektora svih 27 zemalja članica sa strogim nadzorom Evropske centralne banke F Piše: IGOR PALIJA inancijska pomoć EU do sada je odobrena za tri zemlje zone eura - Grčku, Irsku i Portugal - u ukupnom iznosu od 543 milijarde eura, dok su Španija i Cipar zvanično zatražile pomoć za bankarski sektor. Grčkoj su odobrena dva paketa pomoći, koja uključuju pozajmice, pomoć i brisanje duga, u ukupnom iznosu od 380 milijardi eura. Preduslov je bio drakonski paket mjera štednje, uz nadzor zajmodavaca - EU, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Grčki dug iznosi 160% bruto domaćeg proizvoda, dok je plan da se do 2020. smanji na 120%. Grčka kasni u realizaciji programa, a planiran je i zahtev za reviziju ciljeva. Druga zemlja koja je zatražila pomoć je Irska, koja je plan sa EU i MMF-om postigla u novembru 2010. godine. Te godine deficit je dostigao 32% burto domaćeg proizvoda, a ono što je zemlju gurnulo na ivicu ambisa bila je kriza na tržištu nekretnina, koja je opustošila bankarski sektor. Pomoć od 85 milijardi eura uslovljena je strogim mjerama štednje, koje Irska poštuje. Portugalu je pomoć plaće službanicima, penzija i socijalnih davanja, kao i povećanje poreza. Španija je zvanično zatražila pomoć 25. juna. Uslovi i iznos tek će se precizirati. To će biti pomoć koja se razlikuje od pomoći za Grčku, Portugal i Irsku jer će se odnositi na bankarski sektor i neće biti uslovljena mjerama štednje. Prema najnovijoj procjeni, bit će joj potrebno Prema mišljenju mnogih analitičara osnovni uzrok krize u euro zoni je nedovoljna ekonomska integracija zemalja članica od 78 milijardi eura odobrena u maju 2011. godine, takođe uz uslov sređivanja javnih financija. Prema ocjeni nadzora - EU i MMF-a - Portugal se drži mjera štednje, koje podrazumijevaju i smanjenje 18 najviše 62 milijarde eura. Poslednji u nizu je Cipar, koji je 25. juna takođe zatražio pomoć. Zamisao je da se zauzdaju rizici koje za ciparsku privredu nosi financijski sektor, koji je veoma izložen grčkoj privredi. IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Još nije odlučeno da li će se zahtjev odnositi samo na bankarski sektor, kao u Španiji, ili na cijelu zemlju, što podrazumijeva i mjere štednje. Prema mišljenju mnogih analitičara osnovni uzrok krize u euro zoni je nedovoljna ekonomska integracija zemalja članica. Razlike u pristupu rješavanja krize među zemljama članicama i dalje su velike. Njemačka, kao najveća ekonomska sila u Evropi, zalaže se za povećanu integraciju i budžetsku odgovornost i to postavlja kao preduvijet za mjere solidarnosti unutar EU. Shodno tome rade se prvi obrisi prave ekonomske unije sa planom da se do kraja godine dođe do konkretnih rješenja i prijedloga, sa ciljem da se ovakve krize ubuduće izbegnu. Prva oblast je bankarska unija. Zamisao je, da se napravi okvir za bankarsku uniju svih 27 zemalja članica. Unija IDENTITET/ BR. 166/167 2012. bi počivala na garancijama depozita na nivou EU i na zajedničkom mehanizmu za rješavanje kriza. Evropska centralna banka bi bila zadužena za nadzor u euro zoni, dok bi za kontrolu u zemljama koje nemaju službenu euro valutu bila zadužena regulatorna agencija za banke EBA. Veći nadzor nad budžetskim sistemima od EU traže i MMF i G20, dok i sam Predsjednik Evropske komisije Jose Barroso priznaje da je ova kriza najveća prijetnja Uniji od početka njezinog stvaranja prije 60 godina. Zbog toga se nadaju u Uniji, da će stalni fond za izvlačenje iz krize, Evropski mehanizam stabilnosti, koji počinje djelovati u julu, postati “pojas za spašavanje” kojim će se ojačati mehanizam za rješavanje kriza, dok na duži rok, evropski je plan da se ojača budžetski okvir, što prije svega znači veću kon- 19 trolu nad budžetima država članica, uz davanje veće moći institucijama zone eura, posebno Evropske centralne banke. Ono što je za sada potrebno razdvojiti jesu odluke koje se mogu doneti vrlo brzo i o kojima već postoji politička saglasnost kao na primjer davanje ovlaštenja za nadzor bankarskog sistema Evropskoj centralnoj banci od inicijativa koje iziskuju promjenu osnivačkih sporazuma i veliku tehničku pripremu kao što je evropski fond za restrukturiranje bankarskog sektora ili izdavanje evro obveznica protiv kojih je prvenstveno Njemačka. Kakve god bile mjere one bi trebale osigurati prekid veze između krize u bankarskom sektoru i dužničke krize zemlje što je temeljna odrednica ekonomske krize koja posljednjih nekoliko godina „trese“ Evropu.■ položaj manjina u RH MANJINSKI CVIJET NA POLITIČKOM REVERU Na deklarativnom planu, moglo bi se reći, sve je manje-više u redu kada su u pitanju status i položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ali u oživotvorenju proklamacija u svakodnevnom životu ljudi u višenacionalnoj zajednici, pak, dosta toga škripi. A ne bi smjelo, ako su politička opredjeljenja vlasti bez fige u džepu i građanska svijest dovoljno zreli Piše: MARIJAN VOGRINEC “ Hrvatska je stvorila kvalitetne preduvjete za zastupljenost manjina i zaštitu njihovih interesa, a modelom kulturne autonomije omogućila je njihovu integraciju s punim identitetom. Ohrabruje nas da smo u Hrvatskoj uspjeli riješiti prvu generaciju manjinskih prava i da je to prepoznato kao zajednički interes koji se ogleda u djelovanju svih državnih institucija, što nam omogućuje da očuvamo svoje identitete i razvijamo ih i da svoje probleme ne prebacujemo na račun drugih. Time se daje obrazac jednakih šansi za sve, bez obzira na porijeklo i sve drugo što nas čini različitima u odnosu na druge“, kazao je ovih dana u Zagrebu predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer na skupu „Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati kao manjina - europski izazovi”, koji su organizirali Institut za društvene znanosti „Ivo Pilar” i Hrvatski institut za povijest pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine i Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. 20 Tolnauer je dodao da Hrvatska tim uspjesima pruža pozitivan primjer zemljama u regiji. Teško je ne složiti se s predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine u jednom: Hrvatska je uistinu donijela niz propisa s ustavnom i zakonskom snagom (zbog vlastite dozrele svijesti o potrebi međunacionalne ravnopravnosti ili zbog svog međunarodnog političkog imidža, zasad nije važno) kojima formalno daje primjer i mnogim zemljama izvan regionalnih granica. No, za normalan i sadržajan život u višenacionalnoj zajednici, a Hrvatska to jest, važniji su realno stanje međunacionalnih odnosa, kvaliteta suživota u društvenoj svakodnevici i od najmudrijih deklaracija, najdobronamjernijih paragrafa i bombastičnih političkih očitovanja. Na deklarativnom planu, moglo bi se reći, sve je manje-više u redu, iako bi se u pojedinostima još štošta dalo poboljšati. No, upravo u oživotvorenju proklamacija u svakodnevnom životu ljudi u višenacionalnoj zajednici, pak, dosta toga škripi. A ne bi smjelo, IDENTITET/ BR. 166/167 2012. ako su politička opredjeljenja vlasti bez fige u džepu i građanska svijest dovoljno zrela. ZAPJENJENI RASIZAM S TRIBINA Za nešto su u toj škripi krivi blesavi i isfrustrirani tikvani u lokalnim sredinama (npr. povremene međunacionalne provokacije i sukobi mladeži u Vukovaru ili zapjenjeni rasizam na nogometnim utakmicama: „Ubij, ubij Srbina!“), za nešto čelnici lokalnih vlasti ponajviše na nekadašnjim područjima ratnih razračunavanja (npr. podgrijavanje niskih nacionalnih strasti govorima na mjesnim proslavama i seoskim dernecima), za nešto čuvari reda i mira jer ne reagiraju ili mlako reagiraju na grube ispade mržnje i rasizma razjarene rulje, a za nešto, bogami, i političari raznih profila i stranačkih boja. Kad se sve to zbroji, pa još dodaju nelijepe pojedinosti međunacionalnog nesklada u zapošljavanju, školstvu, socijali, javnom komuniciranju, vjerskim slobodama, kulturi… ocjenama Aleksandra Tolnauera potrebna je,barem blaga, korekcija. Na to navode i puke činjenice. Hrvatska je zbog nekoliko zaredalih grubih šovinističkih i rasističkih ispada i drastičnog kršenja prava nacionalnih manjina u prošlih nekoliko mjeseci prozvana u Bruxellesu i opomenuta, pa se novopečena ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić na brzinu morala posipati pepelom pred čelnicima EU-a. Slučaj Roma u Škabrnji odjeknuo je daleko izvan naših granica i osramotio Hrvatsku, koja je još pod strogim monitoringom EU-a zbog poštivanja ljudskih prava, prava nacionalnih manjina, povratka izbjeglica, procesuiranja ratnih zločinaca i sve tako nekih škakljivih „sitnica“. Vjerojatno ne bez razloga. Jer, kako se u protivnom u optimistične Tolnauerove ocjene o primjernom državnom odnosu prema manjinskom pitanju uklapa zborna dreka zajapurenih žitelja mjesta u kamenjaru zadarskog zaleđa baš na Praznik rada: „U Škabrnji nisu živjeli ni Srbi niti Romi, pa neće ni sada“? Škabrnjani su se javno, glasno i masovno pobunili protiv doseljene romske obitelji, koja je uredno kupila parcelu uz industrijsku zonu na kojoj je pokušala skupljati sekundarne sirovine radi reciklaže. Škabrnjani su protjerali IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Rome. „Podmeće nam netko iz politike, ali igra im neće proći. Ovo je provokacija da se vidi kako će se Škabrnjani, koji su okarakterizirani kao ustaše, ponašati prema Romima. Da se vidi hoćemo li biti Europljani ili kurve. Škabrnjani su se napatili i izborili za svoje, tako će biti i da nebulozama o protjerivanju Roma posprdno komentira tko je to i zašto u Republici Hrvatskoj „zaštićena manjina“!? Država je na to morala odmah odlučno reagirati kao i kad ju „veseli“ hrvatski nogometni huligani globalno sramote, ispisujući svojim tijelima naci- Mlade treba odgajati u duhu bogatstva različitosti - nacionalnih, vjerskih, rodnih…, a ne po obrascima nacionalnih mitova, povijesnih euforija i isključivosti, što neminovno vodi u sukobe i netrpeljivost ubuduće“, kazao je mještanin Vladimir Brkić, kako su prenijeli mediji, ljuteći se na Zorana Gurlicu, direktora mjesnog komunalnog poduzeća Latra, koji je pokušavao smiriti napetosti. U zadarskom i šibenskom zaleđu, međutim, „nepoznati počinitelji“ znaju povremeno, obično pod okriljem mraka, napadati i na srpsku imovinu i ugrožavati tamošnje mahom starije i nemoćne ljude, povratnike ili seljane koji ni nisu izbjegli pred ratnim stradanjima. PROTJERIVANJE „ZAŠTIĆENE MANJINE“ Drastičan je također primjer iz Osijeka: načelnik PU osječko-baranjske Željko Prša, govoreći u Gradskom vijeću, Romima je pripisao krivnju za povećanje broja provala u kuće i stanove. „Na našem području pojavilo se dosta Roma, koji su došli kamperima. Provaljuju djeca, trudnice, starije žene, a teško im je ući u trag, ako ih ne zateknete na mjestu događaja, premda je i tada problem. Zaštićena manjina, znate kako to ide. Ne zna hrvatski jezik i onda sto problema. Teško da ćemo moći riješiti taj povećan broj provala u domove. Jedino da ih nekako potjeramo s našeg terena. Druge neće biti”, rekao je načelnik policije prema pisanju Jutarnjeg lista. Ako to tvrdi službeni predstavnik države - i to javno, u tijelu lokalne samouprave, a ne privatno u pripitom društvu u nekoj birtiji! - riječ je o ozbiljnom problemu na koji je vlast morala odmah odgovarajuće reagirati. Otkud pravo policijskom načelniku, obučenom u hrvatsku uniformu i postavljenom u službu državnim dekretom, u čijoj je plaći i poneka manjinska kuna, 21 stičke kukaste križeve na stadionima u inozemstvu. Kao što su to morale nadležne državne službe u Varaždinu, gdje je Romkinjama Željki i Luciji, učenicama Gospodarske škole, onemogućeno pohađati praksu, jer im je vlasnica jedne varaždinske trgovine rekla: “Ne želim vas primiti, jer ste Ciganke”. Općinski sud nepravomoćno je presudio da su učenice bile žrtve diskriminacije na osnovi etničke pripadnosti. A, kako očekivati da vlast odmah i odlučno reagira kad to ne čini ni u slučajevima šovinističkih eskapada pojedinih saborskim zastupnika, koji se usude i u najvišem predstavničkom domu ove države i pred televizijskim kamerama nekažnjeno vrijeđati ljude nehrvatskih nacionalnih pripadnosti, osporavati neka manjinska prava zajamčena Ustavom, ponižavati ljude drugih političkih ili vjerskih uvjerenja (osobito ateiste i agnostike), žene, građane drugih spolnih orijentacija i razne druge „drukčije“!? Dakle, ima još ohoho posla da bi se postiglo veće zadovoljstvo kvalitetom društvene (čitaj: državne) brige o razvoju ravnopravnih međunacionalnih odnosa i skladnog suživota. To je obavezna domaća zadaća i za čelne predstavnike državne vlasti na svim razinama, i za pripadnike većinskog hrvatskog naroda i za nacionalne manjine. Predviđeno uvođenje građanskog odgoja u škole prilika je za temeljitiji edukativni pristup i jačanje zdravih međunacionalnih odnosa, tolerancije i kvalitetnog suživota u svim našim različitostima. Mlade treba odgajati u duhu bogatstva različitosti (nacionalnih, vjerskih, rodnih…), a ne po obrascima nacionalnih mitova, povijesnih euforija i isključivosti, što ne- položaj manjina u RH Slučaj Roma u Škabrnji odjeknuo je daleko izvan naših granica i osramotio Hrvatsku, koja je još pod strogim monitoringom EU-a zbog poštivanja ljudskih prava, prava nacionalnih manjina, povratka izbjeglica, procesuiranja ratnih zločinaca... minovno vodi u sukobe i netrpeljivost. Zastupljenost manjina u medijima jedan je od ključnih uvjeta ne samo za širenje međunacionalne tolerancije, ravnopravnosti i sadržajnog suživota svih u višenacionalnoj društvenoj zajednici nego i za skladan razvoj i izglednu budućnost zajedničke države, njezinih stanovnika i većinskog i manjinskih naroda. Zastupljenost nacionalnih manjina u hrvatskim medijima, međutim, također ne zadovoljava, blago rečeno. To je prošlih godina potvrđeno u nekoliko (iako vrlo rijetkih, sporadičnih, gotovo bi se reklo slučajnih) istraživanja, a početkom lipnja nezadovoljstvo je ponovljeno u Opatiji na seminaru o medijima i nacionalnim manjinama, koji su upriličili Savjet za nacionalne manjine i Vladin Ured za nacionalne manjine. Osobito je kritiziran način na koji se manjinska problematika prati na Hrvatskoj televiziji. Manjine sudjeluju u ukupnom stanovništvu Hrvatske sa 7,4 posto, a u programima Hrvatske televizije zastupljene su s tek jedan posto, tvrdi Aleksandar Tolnauer, dodajući da su manjine u Dnevniku HTV-a 2010. godine „bile zastupljene 66 puta, ali većina priloga trajala je oko pola minute« te da su u novinama postale žrtve tržišta. OBAVEZA BEZ ALTERNATIVE Uzme li se sve to u obzir, potvrđuje se da je manjinska problematika (ili pitanje) ozbiljan zalogaj za sve u Hrvatskoj. To je težak posao na kojem ne smije biti ni zabušavanja niti čekanja da ga obavi netko drugi umjesto nas samo državna vlast ili samo Bruxelles i Ujedinjeni narodi. Međunarodne konvencije, deklaracije i povelje o ljudskim i osobito manjinskim pravima zato ne smiju biti tek privlačan cvijet na reveru političkih prigodničara, pa ni manjinskih čelnika spremnih za kojekakve simbioze s državnom vlašću, nego 22 konkretna obaveza koja nema alternativu. To da smo svi u državi jednaki u pravima i odgovornostima, slobodni poštovati slobodu drugog i drukčijeg, da smo životno i radno upućeni i ovisni jedni o drugima, to je uvjet za izglednu zajedničku budućnost u kojoj će biti ugodno i većinskom narodu i nacionalnim manjinama. Mostovi povjerenja i međunacionalne snošljivosti dugo se i naporno grade, ali imaju smisla, dugoročno se isplate, jer su temelj slobode svakog građanina ove zemlje i moraju ljudima biti na duši i u najtežim trenucima. Taj naporan rad počinje već od najmanjih nogu, u obitelji i školi, sustavnim odgojem za skladan i siguran suživot u bogatstvu svih naših različitosti. Bude li u tome osjetnijih rezultata, politički papiri i proklamacije o manjinama oslanjat će se na kvalitetan sadržaj, neće biti prazne ljuske koje će povijesni vjetrovi kobno raznositi na sve strane.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. povijest koja to nije NE MOŽE SE OPRATI HOROR S NAŠIH RUKU Od diktatora argentinske vojne hunte kojima se počelo suditi 1985. sve do danas, preko haaške sudnice, sve do presude predsjedniku Tayloru za zločine u Sierra Leoneu i 50 godina kazne zatvora koju je dobio, sve je to bilo moguće provesti jer se dogodilo suđenje Eichmannu. Neki su se krvavi vladari od Pinocheta do Miloševića izvukli iako je suđenje započeto, opet zahvaljujući volji izraelske države, a prije toga saveznika da sude nacistima u Nurembergu. I suđenje Mirku Norcu, Branimir Glavašu ili Tomislavu Merčepu imaju temelj na učincima suđenja Eichmannu. Neka to znaju grlati branitelji Bleiburškog mita I Piše: DRAGO PILSEL spričavam se što prenosim članak iz desničarskog portala dnevno.hr ali nemam drugog izvora da priopćim što se dogodilo na tribini zagrebačke Zajednice udruga HVIDR-a u Domu invalida Domovinskog rata u Zagrebu koja je imala naslov: “Odnos intelektualnih elita prema kompleksnosti teme Bleiburg”. Time, nadam se, za ovu godinu završavamo s ovom temom. Svoje viđenje ove problematike iznijeli su biskup Sisački, mons. dr. Vlado Košić, povijesničar prof. dr. sc. Josip Jurčević, filozof prof. dr. sc. Žarko Puhovski, publicist i nakladnik Slavko Goldstein, ministar branitelja Predrag Matić te Dragan Kovačević, dok je moderator bio Mirko Ljubičić Šveps. Premda su istupi gostiju putem govornice po svojoj formi više ličili na predavanje, a manje na okrugli stol na kojem se u IDENTITET/ BR. 166/167 2012. pravilu očekuju kraća diskusije gostiju, ali uz češće i življe izmjene njihovih međusobnih replika - u prepunoj dvorana, gdje se tražila stolica više - polemičkih tonova nije izostalo, navodi izvjestitelj rečena portala. Temu je otvorio Slavko Goldstein, predstavivši se kao čovjek koji je vjerojatno jedini u dvorani bio u partizanima dodavši kako bi, da nije otišao u partizane, završio u Jasenovcu. Potom je nastavio: ‘’Da se razumijemo, ovo što se podrazumijeva pod imenom Bleiburg je zločin! Ja o tome nimalo ne dvojim, niti sam se po tom pitanju ikad izmotavao! Meni je i tada bilo jako krivo, a i danas mi je krivo što je taj zločin počinila vojska u kojoj sam i sam bio tri godine. Međutim, ja se ipak ne odričem te vojske jer istina je cjelina! Istina je da je Bleiburg zločin, ali svaka povijesna istina ovako velikog događaja ne može se oci- 23 jeniti bez onoga što je prethodilo, a često puta i što je slijedilo poslije Bleiburga. Prethodio je Drugi svjetski rat, ustaška Nezavisna država Hrvatska, i odmah da kažem, Jadovno. Jadovno je bio prvi koncentracioni logor na području Hrvatske. No, meni se čini da se o broju žrtava onog što zovemo Bleiburgu ne bismo trebali sporiti ili natezati. Istina je ustanovljena, ako ne baš ona brojčana, onda barem sve ono ostalo što je bilo na Bleiburgu ne bi trebalo bit sporno. Na Bleiburgu je bila vojska, kojom je zapovijedao Maks Luburić, ujedno i zapovjednik Jasenovca, a prethodnica te vojske bila je Ustaška obrana, opet jedinica koja je imala snage u Jasenovcu. Također, tu je bila i Crna legija. Na samom Bleiburgu, kad je došlo do predaje Englezima, pripadnici jedinica Ustaške obrane i Crne legije uspjeli su se izvući i probiti čak do Papuka, a neki pak do izbjegličkih logora. A na Bleiburgu su uglavnom ostali upravo oni koji su smatrali da im se ništa neće dogoditi jer su bilo i mobilizirani i nevini. A dogodilo se to da su - ako govorimo da je Bleiburg nekakva “osveta za ono što je bilo” što je djelomično ali ne i sasvim točno - na tzv. Križnom putu stradali nevini. Dakle, da su oni koji su u NDH i počinili zločine, uglavnom na vrijeme pobjegli, a oni koji su ostali, dobrim djelom nevini, poubijani su bez suđenja. I ponavljam: nema dvojbe da je to bio zločin!” – zaključio je Goldstein. Pomalo osobnim tonom, nastavilo se i izlaganje profesora Jurčevića koji je istaknuo da će o Bleiburgu govoriti i kao znanstvenik koji je istraživao temu Bleiburga ali i kao dragovoljac Domovinskog rata. ‘’Kad se radi o Bleiburgu, naravno, jasno je da on ima i svoj povijesni kontekst i svoje ishodište. No, mislim da nitko humanističkog opredjeljenja ne bi smio ni relativizirati, a još manje opravdavati, zločin nekakvim povijesnim kontekstom. Dakle, ‘41. se ne može pravdati ništa iz ‘45. godine! A isto tako se ‘41., ‘43. ili ‘44. ne može pravdati zločinima koji su se događali u prvoj Jugoslaviji! To bi, prvo, bilo pogrešno sa stručnog motrišta; a s intelektualnog motrišta bilo bi jako nekorektno i nemoralno. A drugo, to bi bilo pogubno s motrišta budućnosti koja bi trebala biti oslobođena naših teških totalitarnih iskustava iz autoritarnih režima prošlog stoljeća. Kad se radi o Bleiburgu, to je simbolički naziv za sve vrste komunističke represije i zločina koji su se događali od pred kraj rata pa do u poratne godine. A na neki način, taj se termin može čak produžiti i do 90. godine, obzirom da se ta represija i taj režim nikad nije promijenio, gleda li se 30 hiljada političkih procesa koji su vođeni od 45-90. godine, a u kojima je osuđeno preko 100 hiljada ljudi samo zbog počinjenja djela koja bismo danas smatrali običnim ljudskim pravom. Kad se radi o Bleiburgu kao simboličkom nazivu, tu postoje golemo neznanje, jer mnogi koji manipuliraju i Bleiburgom, i Jasenovcem, i uopće hrvatskom suvremenom poviješću, zapravo time društvu onemogućavaju da se oslobodi tih tragičnih iskustava. ujedno, time se onemogućava i da osudimo sve te režime koji su provodili nasilja, i u kojima su i mnogi pripadn- KONTROVERZA ZVANA BLEIBURG Publicist Slavko Goldstein: Na Bleiburgu je bila vojska kojom je zapovijedao Maks Luburić, ujedno i zapovjednik Jasenovca, a prethodnica te vojske bila je Ustaška obrana, opet jedinica koja je imala snage u Jasenovcu. Također, tu je bila i Crna legija... Povjesničar Josip Jurčević: Nitko humanističkog opredjeljenja ne bi smio ni relativizirati, a još manje opravdavati, zločin nekakvim povijesnim kontekstom. Dakle, ‘41. se ne može pravdati ništa iz ‘45. godine! A isto tako se ‘41., ‘43. ili ‘44. ne može pravdati zločinima koji su se događali u prvoj Jugoslaviji... Biskup Vlado Košić: Bleiburg bi trebao biti ‘condicio sine qua non’, dakle, uvjet bez kojeg se ne može! Tko bi to nijekao trebao bi biti smatran izdajicom vlastitog naroda, i samim time ne bi smio imati mjesta niti u javnom životu niti u drugim segmentima javnog djelovanja... Profesor Žarko Puhovski: Umjesto na Bleiburgu komemoracija bi trebala biti u Hrvatskoj i samo tamo, na toj komemoraciji ustaške uniforme ne bi smijele biti zabranjene. Jer samo na tom mjestu, ustaške uniforme predstavljaju simbol žrtve, a ne koljača. Kao što i u Jasenovcu ne smije biti izvođena hrvatska himna, jer su logoraše s tom himnom budili svako jutro... Ministar branitelja Predrag Matić: Problem je u tome što je rasprava o Bleiburgu već 70 godina mjesto za politiziranje i manipuliranje pa i danas imamo podatke koji variraju od 40.000 do 200.000 žrtava ici ustaške bojnice, i domobranstva, i partizanskog pokreta bili uhvaćeni u zamku i sudjelujući u tome na neki se način poistovjećivali s time. A toga se naraštaj koji je stvarao samostalnu hrvatsku državu mora osloboditi. A može se osloboditi jedino na temelju pune istine koja bi trebala podrazumijevati barem one neupitne činjenice što se dogodilo. A onda ćemo se vjerojatno u visokoj mjeri složiti i kako i zašto se 24 to dogodilo te koje su razine odgovornosti. Istina je jednostavna: povijest ne možemo mijenjati, ali znajući što se događalo u prošlost možemo donositi kvalitetne odluke za budućnost. No, to se uporno onemogućava te nas se prisiljava da i danas živimo prošlost, što je apsurdno. Pogotovo, za naraštaj koji je stvarao državu i koji je prekinuo taj tragični kontinuitet totalitarnih i autoritarnih režima. I tu treba podvući crtu!’’, IDENTITET/ BR. 166/167 2012. povijest koja to nije rekao je Jurčević. IZDAJICE NARODA Izuzetnu pažnju (navodno) pobudilo je i izlaganje biskup Košića, koji je odmah na početku ustvrdio kako govoreći o temi Bleiburga, mora naglasiti da se čini kako je na djelu tzv. negacionizam koji je osudila izjava Komisije “Iustitia et pax” HBK. ‘’Pod tim nazivom negacionizma treba razumjeti nijekanje istine o tragediji koja se dogodila, njezinim razmjerima, počiniteljima te tragedije i njezinim žrtvama. A ja bih tome dodao da je to i nijekanje jedinstva hrvatskog naroda, budući da to izaziva sve jače podjele. Napokon, to je i nijekanje nužnog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Pritom, uzmemo li za paralelu Poljsku, i pokolj u Katynskoj šumi 1940. a koji su izvršili Rusi nad 20 hiljada poljskih oficirra od kojih je polovica bila intelektualci, broj žrtava Bleiburga kao prve postaje Križnog puta možda je deset puta veći. No, ako uzmemo da je poljski narod gotovo deset puta brojniji od Hrvata, onda je za nas Bleiburg gotovo stostruka tragedija. I da se o tome ne možemo složiti, nego stalno vrludamo i niječemo tu tragediju – to ja ne mogu shvatiti. U tom smislu smatram da bi Bleiburg trebao biti ‘condicio sine qua non’, dakle, uvjet bez kojeg se ne može! Tko bi to nijekao trebao bi biti smatran izdajicom vlastitog naroda, i samim time nebi smio imati mjesta niti u javnom životu niti u drugim segmentima javnog djelovanja. Jer, ne radi se samo o brojnim svjedocima istine, nego ako se radi o 200 hiljada žrtava, tu se radi i o barem pet puta toliko involviranih članova njihovih obitelji. Dakle, tu se radi o gotovo milijun ljudi koji su pogođeni stradanjem tih žrtava. I sve to dok se u Hrvatskoj želi ukinuti ured čija je zadaća istraživanje komunističkih zločina. Napokon, govoreći u političkom smislu, treba se upitati i kako bi danas izgledala država da te žrtve među kojima su bili i profesori, i odvjetnici, i svećenici, dakle brojni intelektualci, nisu bili ubijeni’’. Prof. Puhovski je ustvrdio kako neće govoriti niti o povijesti općenito, niti o starom sustavu. ‘’Ono o čemu, po mom sudu, treba raspravljati su moralna pitanja vezana uz zajednicu koja se s teškoćom suočava sa svojom prošlošću. I kao što je Jasenovac naša prošlost, tako IDENTITET/ BR. 166/167 2012. je i Bleiburg naša prošlost! A Voltaire je rekao ‘samo prostaci raspravljaju o činjenicama, dok pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama’. A mi smo stalno u poziciji ‘prostaka’ koji raspravljaju o elementarnim činjenicama jer one naprosto nisu ustanovljene. Pa onda i ne dolazimo do rasprave o interpretacijama, kad ni elementarne brojke nisu usuglašene. Međutim, ono što se dogodilo pod imenom Bleiburga je težak, masovni i dobro organizirani zločin! I to su učinili ljudi ljudima, zna se koji ljudi i koja organizacija te kojim ljudima i kojim organizacijama. A upravo time se neprekidno manipulira. I da kažem jednostavno: Hrvatska svakako treba imati dan sjećanja na taj zločin. A moje je mišljenje da to ne treba biti vezano uz Bleiburg. I to iz razloga što je zadnjih 20 godina, Bleiburgom jasno i očito manipulirano. Primjerice, činjenicom da nikad na Bleiburgu nije bilo pripadnika Pravoslavne crkve iako je tamo počelo i ubijanje većeg broja ljudi i pravoslavne vjere. Dakle, kad se govori o Bleiburgu, govori li se o nama ili o žrtvama? Jer, ako se govori o nama, onda imamo što imamo: pojave se političari, svećenici, održe se govori... No, ako se radi o žrtvama, onda komemoracija mora imati drugačija obilježja neovisno održava li se na Bleiburgu, ili što bi po mom sudu bilo bolje, na nekom drugom mjesto u Hrvatskoj”. Iako je ova izjava izazvala burno negodovanje, Puhovski je nastavio još provokativnije: ‘’Mislim da bi mjesto sjećanja trebalo biti u Hrvatskoj, Markovo polje u Sesvetama ili negdje drugdje, ali u Hrvatskoj. I samo tamo, na toj komemoraciji ustaške uniforme ne smiju biti zabranjene. Jer samo na tom mjestu, ustaške uniforme predstavljaju simbol žrtve, a ne koljača. Kao što i u Jasenovcu ne smije biti izvođena hrvatska himna, jer su logoraše s tom himnom budili svako jutro!” Ovakav nastavak izlaganja je izazvala erupciju bijesa u publici, koju su uglavnom činili branitelji i stradalnici Domovinskog rata. Uz povike “Ovakvi nam predaju na fakultetima - ovakvi nam truju mladež”, ni napori organizatora Mirka Ljubičića Švepsa, da primiri atmosferu nisu urodili plodom. Žarko Puhovski pokušao je objasniti da je ovakav njegov prijedlog sličan onom koji je poslije Drugog svjetskog rata donio grad Dachaua odlučivši 25 da na prostoru logora više nikad neće izvjesiti njemačka zastava, “što ne znači da Dachau nije u Njemačkoj nego to znači poštovanje spram žrtava”. No branitelji su uzvicima “Ne možete nas vrijeđati”, naprosto onemogućili Puhovskog da nastavi sa svojim izlaganjem. Strasti je pokušao primiriti ministar branitelja Predrag Matić, koji je rekao da tema Bleiburga teško opterećuje Hrvatsku. ‘’Problem je u tome što je rasprava o Bleiburgu već 70 godina mjesto za politiziranje i manipuliranje pa smo i danas na tribini čuli podatke koji dosta variraju, od 40.000 do 200.000 žrtava. Ja predstavljam branitelje iz Domovinskog rata i mislim da se događajima otprije Domovinskog rata trebaju baviti isključivo povjesničari. No, s obilježavanjem Bleiburga dogodila se jedna, rekao bih, u najmanju ruku nespretnost. Povjesničari će reći da su se stradanja dogodila tijekom Križnog puta, ali po meni je Bleiburg simbol i ne treba ga ukidati. Stoga će moj prijedlog kao ministra branitelja ići prema Vladi u smislu da Ministarstvo branitelja preuzme pokroviteljstvo nad Bleiburgom, kao i financiranje počasnog bleiburškog voda. Mislim da bismo na taj način mogli amortizirati sve naboje, a povjesničari neka rade svoje’’, zaključio je ministar. HAPŠENJE ARHITEKTA HOLOKAUSTA OK, pročitali ste pa se sada, ako smatrate da je bilo vrijedno saznati što je tko rekao na toj tribini, možda pitate što sam ja to želio postići ovim prenošenjem. Naravno, već bi same skandalozne izjave biskupa Košića - te da svatko tko ne misli kao on o Bleiburgu i o onomu što se pod Bleiburgom podrazumijeva jest nacionalni izdajica – zaslužile bi poseban komentar ali sve sam rekao: to što je biskup kazao jest naprosto skandalozno da ne kažem glupo. Ali nas ne iznenađuje jer spada u red pretjerivanja na koja smo navikli od predstavnika Crkve. Moja je namjera bila ponuditi vam šlagvort za tezu koju ovdje zastupam, a glasi da prečesto pod poviješću uzimamo stvari koje povijesti nisu. Naime, tek kada se Košićeve izjave stave u kontekst onoga što su drugi rekli vidimo da je to što on brani, neko katoličko, crkveno ili hrvatsko viđenje Otto Adolf Eichmann Prilikom pedeset godina od suđenja i smaknuća arhitekta Holokausta Otta Adolfa Eichmanna želim konstatirati da se zločinac ne može izvući na principu poslušnosti kada su u pitanju zločini protiv čovječnosti, da takvi zločini nemaju zastaru, jer zaborav ne može oprati horor... povijesti obično nacionalističko bauljanje. Umjesto komentara, kojih sam na ovu temu već imao podosta, danas vam nudim jednu refleksiju na temu suđenja Adolfu Eichmannu (jer smo obilježili 50 godina njegova smaknuća) jer mislim da je to poučnije nego da se ponavljam. Navršilo se, kažem, 50 godina od smaknuća nacističkog vođe Otta Adolfa Eichmanna u zatvoru u Ramali, 15 km od Jeruzalema. Osuđen je na smrt zbog toga što je nađen krivim za 15 zločina protiv čovječnosti. Od tada, od toga suđenja i vješanja arhitekta Holokausta traje utopija, još uvijek u izgradnji, da je moguća međunarodna pravda koja će biti sposobna i efektivna u gonjenju i kažnjavanju tako strašnih zločina. Ne treba to zaboraviti u danima kada promatramo kako su smaknuta i dijeca u Siriji. Naravno, europljani smo i kao takvi i zbog našega ustava, ne poznajemo niti zagovaramo kaznu smrti, dapače, strogo joj se protivimo ali treba moći shvatiti koliko je za međunarodno pravo suđenje Eichmannu i njegova kazna bila ljekovita i sudbonosna. U noći 31. maja 1962. zločinac je odbio da mu se na glavu stavi crna kapuljača, rekao svoje posljednje riječi: ‘’Dug život Aus- triji, dug život Njemačkoj, dug život Argentini, nikada vas neću zaboraviti!’’ i u 11:45 je ostao visijeti tko zna zapravo kojim mislima, ali su svijet, a naročito izraelska država i njen temeljni narod kao i svi Židovi dijaspore, poklopili su knjigu tešku gotovo šest milijuna života koliko ih je Eichmann, kao glavni organizator provedbe Holokausta, gurnuo tamo gdje je i sam otišao u 56. godini. Suđenje, gledano iz današnje perspektive, kao niti jedno do tada, nije izazvao toliku svjetsku pažnju i tako vatrene diskusije. Izraelska televizija je prenosila uživo sesije koji su se na istočnoj obali SAD, primjerice, zbog razlike u vremenu pratile dok su obitelji bile na okupu za večeru. Sve je zapravo bilo počelo dvije godine ranije kada je Ben Gurion, tadašnji izraelski premijer, zapovijedio tajnoj službi Mossad da izvedu kidnapiranje Eichmanna u Buenos Airesu, gdje je živio pod lažnim identitetom, kao i druge nacističke (ali i ustaške glavešine), da ga dovedu u Jeruzalem na suđenje. Vješto su ga locirali, identificirali, uhapsili i prebacili (transferirali, rekao bih Vladimir Šeks) u Izrael kao da se radilo o pilotu El Al-a. Nekadašnji oberstandertenführer je živio u Argen- 26 tini od 1950. A Mossad nije želio riskirati od kako je 1959., u studenom, Vrhovni sud Argentine odbio izdati rješenje o izručenju, zatraženo od Njemačke, još jednog nacističkog ratnog zločinca, dr. Josepha Mengelea, lječnika u koncentracijskome logoru Auschwitz gdje je vježbao na sadistički način nad zatočenicima prije njihova usmrćivanja. Sud je poručio Njemačkoj da argentinski ustav zabranjuje izručenja ‘zbog političkih razloga’ tako da je takva presuda praktički onemogućavala Izrael da dobije Eichmanna pa je kidnapiranje ostala jedina solucija. A Izraelu je bilo važno to suđenje, između ostalog, jer su se zločini nacizma polagano zaboravljali i zato što je SAD bio fokusiran na svoj sukob s SSSR-om. Mossad je oteo Eichmanna 11. maja 1960. u blizini njegove kuće u kvartu San Fernando, predgrađe grada Buenos Airesa (nedaleko rodne kuće ovoga novinara), a otmica je izazvala veliku međunarodnu diskusiju koja je okončana zahtjevom Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj se pozivao Izrael da simbolično plati odštetu Argentini zbog kršenja njene suverenosti. Mnogi su se uključili u raspravu, a njemačka filozofkinja i esejistkinja židovskoga porijekla IDENTITET/ BR. 166/167 2012. povijest koja to nije Hannah Arendt (učenica velikoga Karla Jaspersa) otišla je u Jeruzalem da prati suđenje kao dopisnica časopisa The New Yorker sa zadatkom da napiše pet reportaža. Nakon priustvovanja prvim sesijama, nešto se duboko dugodilo u svijesti te žene, autorice važne knjige ‘Počeci totalitarizma’. Nije mogla ne oživjeti progonstvo kojeg su propatili toliki Židovi, uključivši i njena vlastita rodbina koja je pobjegla iz Njemačke s Gestapom za petama. Arendt se vratila u New York i pala u duboku krizu. Tek se 1963. oporavila i, osim pet dogovorenih članaka, napisala je 500 stranica djela ‘’Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla’’, jedan od najvažnijih eseja XX. stoljeća. Ta knjiga, živopisna reportaža Eichmannova suđenja, uvela je ideju koja je od tada instalirana u sve jezike razvijenoga svijeta. Tvrdi Hannah Arendt da zlo nije nužno vezano uz psihotične ličnosti kakav je bio Adolf Hitler već da se također može pojaviti u liku relativno mirnih i ‘’normalnih’’ osoba kakav je bio Adolf Eichmann, dobar otac, brižan susjed, egzemplaran građanin i radnik, savjestan činovnik. O tome, na svoj je način, promatrajući Haaška suđenja, progovorila i novinarka i spisateljica Slavenka Drakulić u maloj, ali vrlo važnoj knjizi ‘’Oni ne bi ni mrava zgazili’’ (Feral Tribune, Split, 2003). Iz takva štiva se zaključuje da su ti ‘’banalni ljudi’’ možda najgoriji pa slijedi pitanje: koliko smo tzv. ubojica za pisaćim stolom susreli u svijetu od Eichmannova suđenja 1962.?! SAMO IZVRŠAVAO NAREDBE Suđenje je bilo kontroverzno. Mnogi su tvrdili da Izrael nema jurisdikcije, a Jaspers je mislio da je Eichmannu trebalo suditi na međunarodnom sudu. Sam Eichmann se pozivao i na zastaru. Mogao se braniti po pravilima. Uzeo je važna kriminalistička stručnjaka, švicarca Roberta Servatiusa čiji je honorar platila izraelska država, izabrana je strategija obrane koja je tvrdila da je optuženi djelovao zbog tzv. naredbe o poslušnosti, naime, on je samo izvršavao naredbe pretpostavljenih. Sve je nijekao. Ali sud ga je našao krivim za barem 15 slučajeva zločina protiv čovječnosti. Saslušalo se stotinjak svjedoka i dokazalo se da je IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Poručujem grlatim braniteljima Bleiburškog mita da od povijesti nisu ništa naučili, te da pripadaju onom dijelu polusvijeta koji negira Holokaust te pokušava minimalizirati zločine ustaša Eichmann bio organizator precizno razrađena plana koji je imao za cilj potpuno uništenje Židova kako je Hitler bio zacrtao i argumentirao u svojoj knjizi Mein Kampf (1925). Izrael je tada po jedini puta izvršio smrtnu kaznu koja nije postojala pa je i samo Eichmannovo smaknuće podigao dosta političke i medijske prašine. Do zadnjeg se trenutka čekala milost koju predsjednik Ben-Zvi nije pružio. Jedan od otaca modernog Izraela, teolog Martin Buber, koji je od 1939. živio u Palestini, molio je da se ne ubije Eichamna i da ga se doživotno osudi na radnu kaznu na zemlji Izraela, kao poljoprivrednik u nekom kibutcu. O pedesetoj godini toga suđenja i smaknuća, ovaj novinar i teolog ima konstatirati da to nije samo povijesni čin već da još uvijek utječe na naše živote jer je utemelji bazičnih normi. Na primjer, da se zločinac ne može izvući na principu poslušnosti kada su u pitanju zločini protiv čovječnosti. Zatim, zločini koji se pripisuju Eichmannu nemaju zastaru jer zaborav ne može oprati horor. Nekako me to muči, da se ne može oprati horor s naših ruku. Od diktatora argentinske vojne hunte kojima se počelo suditi 1985. sve do danas, preko haaške sudnice, sve do presude predsjedniku Tayloru za zločine u Sierra 27 Leoneu i 50 godina kazne zatvora koju je dobio, sve je to bilo moguće provesti jer se dogodilo suđenje Eichmannu. Neki su se krvavi vladari od Pinocheta do Miloševića izvukli iako je suđenje započeto, opet zahvaljujući volji izraelske države, a prije toga saveznika da suđe nacistima u Nurembergu. I suđenje Mirku Norcu, Branimir Glavašu ili Tomislavu Merčepu imaju temelj na učincima suđenja Eichmannu. No, ipak je to dio jedne utopije, koja ide za tim da dobijemo jake instrumente međunarodne pravde da se goni svaki pojednini zločin protiv čovječnosti. Moramo to pamtiti unatoč pola stoljeća od jeruzalemskoga suđenja jer dobar dio svijeta negira Holokaust, pa i u Republici Hrvatskoj gdje se pokušavaju minimalizirati zločini ustaše. Treba pamtiti i zbog svakog umorenog dijeteta u Siriji. Treba pamtiti i zbog nas i Europe u kojoj se ponovno dižu svastike. Dogodilo se, naime to i u Grčkoj, koljevci zapadne civilizacije i demokracije. Relativiziranje, shvaćate poantu, događa se i kada se uglednici okupe da progovore o notornim zločinima (onih s partizanske strane) jer od povijesti nisu ništa naučili. Niti one Isusa Krista niti ove o razapetima naših dana. Neka to zapamte grlati branitelji Bleiburškog mita.■ diskriminacija u obnovi ISPIT VJERODOSTOJNOSTI ADMINISTRACIJE Ugovori, što su ih građani na područjima „posebne državne skrbi“ potpisivali s državom da bi ona obnovila njihove kuće, sadržavali su član koji ih obvezuje da u određenom razdoblju nakon obnove moraju živjeti u obnovljenim kućama, a da se u protivnom obvezuju da će državi vratiti sredstva što ih je ona uložila u obnovu njihovih domova. Tim je ugovorima država, kao jedna od ugovornih strana, zapravo nastojala ograničiti pravo vlasnika kuća na obnovu, odnosno, njima su ograničena dva prirodna prava građana: pravo na nepovredivost vlasništva i pravo na slobodu kretanja N ačelo vladavine prava i poštivanja zakona i ugovornih obveza jedno je od onih koja su tijekom procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji dobila status ključne odrednice društvenih odnosa. Međutim, često se previđa činjenica da načelo vladavine prava nije jednoznačno i da ono u različitim političkim svjetonazorima ima bitno različita značenja. Konzervativci smatraju da svaki zakon obvezuje, i to dok je god na snazi, a da je zakon tim bolji, što je stariji. Misle da na donošenje nekog zakona može utjecati mnogo faktora i da zakon može proizlaziti iz tradicije, iz emotivnih odnosa, da može biti rezultat spontaniteta… Liberali, pak, zakonodavnu proceduru vrednuju bitno drukčije. Oni misle da je obvezujući samo onaj zakon koji je racionalan, o kojemu je postignut Piše: DAVOR GJENERO društveni konsenzus, koji štiti temeljna ljudska prava. Za liberale isto vrijedi i za ugovore. Oni nisu obvezujući ako nisu u skladu sa zakonom ili temeljnim vrednotama zaštite ljudskih prava, i onda ako se njima ograničava ili ugrožava neko od prava koja spada u set prirodnih prava. Liberalno shvaćanje prava dobilo je na značenju nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, puko poštivanje pozitivnog prava ne bi omogućilo sankcioniranje najgorih nacističkih zločinaca, jer su oni „savjesno obavljali svoju dužnost“, kao što su se, uostalom, mnogi od njih i branili pred Nürnberškim tribunalom. Pravnici su se stoga morali vratiti prirodnom pravu. Ono je naddržavno, nadpozitivno i ne zasniva se na pravu koje određuju ljudi, niti na ljudskim pravnim formama, dakle, to je pravo kojem državno pravo ne može proturječiti ni pod kakvim VJEČNA PRAVA S vaki čovjek u istoj mjeri posjeduje jednaka prirodna prava (npr. pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili osobnu slobodu), i to neovisno o njegovu spolu, starosti, položaju u društvu, neovisno o vremenu, mjestu ili državnom uređenju u kojem živi. Prirodna prava su naddržavna i zbog toga su neotuđiva i „vječna“ 28 IDENTITET/ BR. 166/167 2012. okolnostima. Svaki čovjek u istoj mjeri posjeduje jednaka prirodna prava (npr. pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili osobnu slobodu), i to neovisno o njegovu spolu, starosti, položaju u društvu, neovisno o vremenu, mjestu ili državnom uređenju u kojem živi. Prirodna prava su naddržavna i zbog toga su neotuđiva, „vječna“. Ta se prava razlikuju od zakona i drugih državnopravnih (nametnutih) normi koje s mijenjaju protokom vremena, dakle, ona se razlikuju od pozitivnoga prava i zahtijevaju veću mjeru poštovanja nego li pozitivno pravo. Ista je stvar i s ugovorima. Oni ugovori koji dovode u pitanje norme pozitivnog prava automatski su nevažeći, ali nevaljali su i oni ugovori koji ne poštuju načela prirodnoga prava. Ugovori, što su ih građani na područjima „posebne državne skrbi“ potpisivali s državom da bi ona obnovila njihove kuće, sadržavali su članak koji ih obvezuje da u određenom razdoblju nakon obnove moraju živjeti u obnovljenim kućama, a da se u protivnom obvezuju da će državi vratiti sredstva što ih je ona uložila u obnovu njihovih domova. GRAĐANSKI NEPOSLUH Tim je ugovorima država, kao jedna od ugovornih strana, zapravo nastojala ograničiti pravo vlasnika kuća na obnovu, odnosno, njima su ograničena dva prirodna prava građana: pravo na nepovredivost vlasništva i pravo na slobodu kretanja. Svatko ima pravo sam odlučiti gdje će i kako živjeti, a korisnicima obnove država to pravo ograničava. Onaj zakon, koji nije zasnovan na razumu, koji nije utemeljen na društvenoj suglasnosti i koji ne štiti ljudska prava, ne zaslužuje da ga građani poštuju. U društvima s demokratskom tradicijom takve se zakone osporava građanskim neposluhom. Građani i civilne inicijative odlučuju se na nenasilno kršenje onih zakona koji nisu zakoni u pravom smislu riječi, spremni su podnijeti konzekvence svoga činjenja, izazivaju policijske, administrativne i sudske procese i pomoću njih razvijaju svijest sugrađana o neodrživosti takvih odredaba, a takve zakone nastoje „srušiti“, bilo lobiranjem za zakonodavne promjene, bilo IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Zaustavljanje sporova protiv korisnika obnove, redovito pripadnika srpske nacionalne zajednice, i reforma zakonskog okvira, kojim je pravo na obnovu regulirano, važan su ispit vjerodostojnosti aktualne administracije sudskim sporovima u kojima će oni biti proglašeni protivnima ustavnim načelima i građanskim pravima. Upravo ovakva situacija nastala je vezano uz ugovore o obnovi. Činjenica je da su brojni građani prekršili članak 7. Ugovora o obnovi, koji ih obvezuje da deset godina nakon obnove stalno borave u obnovljenim kućama. Čak i kad bi se oni za boravak negdje drugdje odlučili samo radi ostvarivanja svoga prava na slobodnu volju u izboru prebivališta, država bi to morala poštivati. Kad pritom imaju i objektivan razlog – činjenicu da na područjima gdje su im obnovljene kuće ne mogu naći posao i osigurati egzistenciju – insistiranje države na i inače nelegitimnom članku ugovora dodatno je neprihvatljivo. Zabrana bilo kakvog oblika diskriminacije, pa i diskriminacije prema nacionalnoj pripadnosti, regulirana je Ustavom i zakonima, pa je praksa, prema kojoj se samo u slučaju pripadnika manjinske zajednice insistira na poštivanju 29 toga ugovornog članka, zapravo protuustavna i protuzakonita. Ako se za administraciju, koja se definirala kao konzervativna, a na izborima krajem prošle godine ostala bez parlamentarne većine, moglo razumjeti zašto insistira na provođenju ovakvih nelegitimnih ugovora, administracija, koja samu sebe naziva i liberalnom, nikako ne bi smjela ustrajati na provođenju zakona i ugovora koji nisu zasnovani na razumu i koji su protivni načelu zaštite ljudskih prava. Takva administracija, ako želi da ju se smatra demokratskom i želi li ispuniti ne samo slovo, nego i duh predizbornih obveza, mora promijeniti zakone donesene bez društvene suglasnosti i koji nisu racionalan okvir za ostvarivanje ljudskih prava. Zato su zaustavljanje sporova protiv korisnika obnove, redovito pripadnika srpske nacionalne zajednice, i reforma zakonskog okvira, kojim je pravo na obnovu regulirano, važan ispit vjerodostojnosti aktualne administracije.■ priča sa istoka DUHOVI PROŠLOSTI OPSJEDAJU BOROVO Opštinsko veće opštine Borovo izrazilo je neodobravanje zbog postavljanja dodatne ploče na postojećem spomeniku poginulim hrvatskim redarstvenicima u Borovu s tekstom koji je, kako je ocenjeno, neprihvatljiv i uvredljiv za srpsku zajednicu jer sadrži teške kvalifikacije kojima se upućuje na kolektivnu krivicu P Razgovarala: DRAGANA ZEČEVIĆ ostavljanje dodatne spomen ploče u podnožju spomenika 12. hrvatskih redarstvenika u centru Borova, od strane ratnih pripadnika specijalne policije MUP-a RH, na kojoj piše da su „2. maja 1991. godine u Borovu Selu srpski teroristi podmuklo iz zasede izvršili masakr, ratni zločin nad zarobljenim i ranjenim pripadnicima specijalne policije RH“, mimo znanja i saglasnosti lokalne samouprave, uzbunilo je duhove ovog 2. maja, 21. godinu posle krvavih događaja u Borovu i početka rata na ovim prostorima. Nedugo zatim, u noći 6. na 7. maj nepoznati počinilac je sprejem po spomen obeležju ispisao četiri ćirilična slova „S“ i reč Srbija (na latinici) te razbacao vence i lampione u podnožju spomenika. Takođe, po izlogu obližnje prodavnice mešovite robe istim sprejem je ispisao četiri ćirilična slova „S“ Ovaj vandalski čin je, očekivano, naišao na osudu i zgražavanje hrvatske javnost i medija koja se i ove godine pretvorila u medijsku hajku i javni linč. Najdalje u tome, čini se, otišao je vukovarski HSP. U duhu one narodne „kadija te tuži, kadija ti sudi“ HSP smatra, kako se navodi u saopštenju za javnost te stranke, da je „ to čin dela lokalnih srpskih ekstremista koji i nakon 21. godine od agresije i razaranja Vukovara te mučke smrti hrvatskih vitezova-redarstvenika u Borovu Selu ne žele prihvatiti ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske“. Nadalje, HSP se ne zadovoljava nalaženjem krivca već traži i politički uzrok, a nalazi ga u „porastu političkog ekstremizma u susednoj Srbiji, naročito podstaknutog za vreme izborne utrke“. Navedenu tvrdnju vukovarski pravaši potkrepljuju činjenicom da se vandalski čin u Borovu dogodio nakon objave izbornih rezultata u Republici Srbiji gde je Srpska napredna stranka Tomislava Nikolića osvojila najviše glasova?! Da je reč o neutemeljenim i zlonamernim konstrukcijama pokazali su rezultati kriminalističke istrage koja je završena 30. maja, a PU vukovarsko-sremska je 1. juna izvestila da je spomenik 12. redarstvenika oskrnavio 20-godišnji hrvatski državljanin iz Borova. Protiv počinioca je već ranije dostavljena krivična prijava Opštinskom državnom tužilaštvu u Vukovaru radi počinjenog krivičnog dela rasne i druge dis30 kriminacije, a sada i poseban izveštaj Opštinskom državnom tužilaštvu za mladež u Vukovaru. Iako policija u šturom saopštenju ne navodi identitet niti inicijale 20-godišnjaka neslužbeno se saznaje da počinilac nije srpske nacionalnosti i da ne živi u Borovu, mada bi se iz policijskog saopštenja lako mogao izvući takav zaključak. Naime, Borovo je zvanični naziv mesta, koje hrvatski mediji pa i ozbiljne institucije, uključujući policiju, nazivaju Borovo Selo, a ono što kolokvijalno zovu Borovo je vukovarska četvrt Borovo naselje. NAMETANJE KRIVICE KOLEKTIVNE Povodom ovih događaja Opštinsko veće veće opštine Borovo održalo je 8. maja vanrednu sednicu na kojoj su većnici, svi do jednog, osudili skrnavljenje spomenika, ali isto tako izrazili neodobravanje zbog postavljanja dodatne ploče na postojećem spomeniku s tekstom koji je, kako je ocenjeno, neprihvatljiv i uvredljiv za srpsku zajednicu jer sadrži teške kvalifikacije kojima se upućuje na kolektivnu krivicu. I, zaista, nameće se pitanje ko su srpski teroristi IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Naknadno postavljena sporna ploča na spomeniku poginulim redarstvenicima u Borovu koji su 2. maja 1991. mučki iz zasede izmasakrirali hrvatske policajce? Da li su to Borovci ili ljudi sa strane? Žive li i danas u Borovu ti (ne)ljudi bezbrižno svoje živote? Mirno, bez straha od zaslužene kazne. I koliko ih je, 5, 50, 500 ili 5.133 koliko je u Borovu žitelja, prema poslednjem popisu stanovništa? Mnogo je otvorenih pitanja, na koja i 21. godinu posle krvavih događaja u ovom mestu nema odgovora. Većnici su takođe izrazili pijetet prema svim žrtvama rata, uz spremnost da se gradi suživot i podršku nadležnim telima krivičnog progona na otkrivanju i kažnjavanju vinovnika ovog necivilizacijskog čina. „Kao legitimni predstavnici svih građana opštine Borovo članovi Opštinskog veća izražavaju pijetet prema svim žrtvama i spremnost IDENTITET/ BR. 166/167 2012. da se gradi suživot svih građana Borova. Isto tako, opredeljeni su da se ratne rane i međusobni sukobi iz prošlosti ne oživljavaju i ne produbljuju, već da se gradi prosperitetna zajednica svih građana, bez obzira na nacionalne, verske, socijalne i druge različitosti, čemu događaji od 2. i 7. maja ne doprinose te se najodlučnije osuđuju i odbacuju kao neprihvatljivi“ kaže se na kraju zaključka koji je prosleđen organizatorima Memorijala 12. redarstvenika, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Vukovarsko-sremskoj županiji. DOPISNA ŠKOLA Zanimljivo je, međutim, da je mesec dana nakon ove vanredne sednice, krim-policija PU vukovarsko-sremske 31 uputila dopis u kojem Opštinsko veće opštine Borovo obaveštava o navodnom nezadovoljstvu i ogorčenosti anonimnih građana zbog spomen obeležja poginulim građanima srpske nacionalnosti na mesnom groblju. Tim povodom je 12. juna Opštinsko veće opštine Borovo ponovo održalo vanrednu sednicu. „Izveštavamo vas da je Direkcija policije u prethodnom periodu zaprimila više anonimnih podnesaka kojima se izražava nezadovoljstvo i ogorčenost građana zbog nezakonito postavljenih spomen ploča i spomen obeležja poginulim srpskim dobrovoljcima koji se nalaze na mesnom groblju u Borovu i na području Vukovara, na vojnom groblju Aleja, budući da se istima veličaju poginuli pripadnici srpskih paravojnih jedi- priča sa istoka nica od 1991. do 1995. godine, među kojima ima i onih koji su osuđeni za najteže oblike agresije na Republiku Hrvatsku te počinjenje ratnih zločina“ navodi se u dopisu koji je potpisao načelnik krim-policije Goran Lovrić. Takođe, policija od opštine Borovo traži da u što hitnijem roku utvrdi zakonitost postavljanja tih nadgrobnih ploča i spomen obeležja za koja tvrde da sadržajem natpisa i istaknutim obeležjima vređaju osećaje građana. Uz dopis su priloženi i printovi fotografija koje su, kako tvrde, anonimno zaprimili od građana. Na tim fotografijama se, uz ostale, nalaze porodična kapela Vukašina Šoškoćanina i spomen obeležje s imenima meštana srpske nacionalnosti, poginulih u poslednjem ratu. KAO BUMERANG Zamenik načelnika opštine Borovo Duško Drobić za „Identitet“ kaže da dopis iz policije nije „odgovor“ na dopis koji je organizatorima Memorijala 12. redarstvenika uputilo predstavničko telo ove opštine, a u kojem je izražen stav Opštinskog veća povodom događaja od 2. i 7. maja ove godine. „Međutim, kao bumerang je s druge strane stigao, ne odgovor, već traženje nečega što nije u nadležnosti PU. Ono što je interesantno je da se iz policije pozivaju na anonimne prijave. Policija treba da radi svoj posao, ali ne preko anonimnih prijava. Oni u tom dopisu čak slikovito prikazuju spomen ploče na mesnom groblju i od opštine traže da im dostavi projektnu dokumentaciju za postavljanje istih. Opština Borovo od 1997. i mirne reintegracije radi po zakonu RH. Mesno groblje je u nadležnosti opštine Borovo i zakon je propisao kako se na grobljima i šta može graditi. Nikakva građevinska ili posebna dozvola ne treba da bi neko sagradio spomenik svom pokojniku“ ističe naš sagovornik. Po Drobiću je to vid pritiska na srpsku zajednicu u Borovu, počev od postavljanja dodatne ploče na spomenik 12. redarstvenika u centru mesta, mimo protokola te ispisivanja grafita po spomen obeležju. „Kada se to dogodilo hrvatski mediji su se utrkivali ko će više ocrniti srpsku zajednicu u Borovu. Sad kad je krivac otkriven, kada se zna ko je Radimo po zakonu, poštujemo zakone ove države i državu u kojoj živimo, ali isto tako očekujemo da se i nas poštuje - ističe zamenik načelnika opštine Borovo i predsednik opštinske organizacije SDSS-a Borovo Duško Drobić počinilac mi smo očekivali, možda, izvinjenje s hrvatske strane. Toga nema, kao ni dobre volje, naročito medija, da dođu u Borovo i da pokušamo svi zajedno saznati pravu istinu od 2. maju 1991. godine“, napominje zamenik borovskog načelnika. Drobić se u razgovoru ponovo dotakao anonimnih prijava. „Po tim anonimnim prijavama naši Srbi iz Borova su optuženi, čak i nepravomoćno presuđeni, od ljudi koji su nešto videli iz daljine od 400500 metara. Žalosno je da se u ovoj državi takvim ljudima veruje i da se takav zakon provodi, samo za našu etničku zajednicu. Borovo će i dalje živeti sa svojim mukama, u ovoj krizi i nestašici. Očekujemo i bolja vremena, kada će neko razumniji doći u Borovo, da sednemo i razgovaramo o svim otvorenim pitanjima“ poručio je Drobić. On podseća da se u Boro- 32 vu poslednje dve decenije živi pod pritiskom događaja od 2. maja 1991. godine što je kulminiralo postavljanjem eksplozivne naprave na ulazu u opštinsku zgradu, pre nekoliko godina, a uoči Dana opštine - 22. maja. Iste noći je, kako se čini u koordinisanoj akciji, minirana i opštinska zgrada u Trpinji, Policija do danas nije pronašla počinioce ovog terorističkog čina u kojem, na sreću, sem inventara nije bilo ljudskih žrtava, a pričinjena je velika materijalna šteta. „Policija nam danas upućuje dopise o anonimnim prijavama, umesto da radi svoj deo posla u otkrivanju počinilaca najtežih krivičnih dela. Mi smo rekli svoje i nećemo se dopisivati s policijom. Radimo po zakonu RH, poštujemo zakone ove države i državu u kojoj živimo, ali isto tako očekujemo da se i nas poštuje“ rezimira Drobić. ■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. diplomacija naglavačke AMBASADORI PUTNICI Hrvatska ima ukupno 81 diplomatsko i konzularno predstavništvo u svijetu (pedeset i jednu ambasadu, sedam diplomatskih misija i 23 konzulata). Zbog aktualne krize, nužnosti štednje, afera i neracionalnog trošenja državnog novca, kao i odgovornije i smislenije strategije predstavljanja Hrvatske u svijetu potrebne su znatne racionalizacije i reorganizacije i u ovom segmentu državne uprave Pripremio: IGOR PALIJA Pedeset i jedno veleposlanstvo, sedam diplomatskih misija i 23 konzulata, trenutna je hrvatska diplomatska mreža u svijetu. Njoj se može dodati i 70-tak hrvatskih počasnih konzula, no na njih država nema nikakvih izdvajanja, niti su oni stalni zaposlenici Ministarstva vanjskih i evropskih poslova. Ministarstvo ima 1.260 zaposlenih kako u sjedištu u Zagrebu tako i u diplomatsko konzularnim predstavništvima. Trenutno u ministarstvu rade analizu kako smanjiti taj broj, odnosno zatvoriti neke konzulate. O zatvaranju ambasada se trenutno u ministarstvu ne razmišlja. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić još je u martu, na samom početku svog mandata, najavila racionalizaciju sa tvrdnjom da sve koji nisu dovoljino kvalitetni treba povući. Do danas nitko Živković koji također ukazuje i na činjenicu štednje u ministarstvu jer je za rad konzularno-diplomatskih predstavništava u 2007., izdvojeno 438 milijuna kuna godišnje (oko šest milijuna eura), a ove godine 387 milijuna, 51 milijun kuna manje, a pokušavaju se što racionalnije koristiti i objekti. „Najveći dio objekata u kojima su hrvatska veleposlansta su još uvijek iznajmljeni. Mi imamo određene lokacije koje su u našem vlasništvu. Prošle i ove godine u okviru sukcesije smo dobili diplomatska predstavništva bivše SFRJ na više lokacija. Jedno od najznačajnijih je u Beču. Također smo dobili i dva stana u Trstu, rezidencije u Lisabonu i Madridu. U tom smislu ti objekti koji su preuzeti će biti uređeni i u njima će se vidjeti da li će se nastaviti raditi ili će se prodati, izna- POLITIČKA UHLJEBLJENJA Kvalitete i kvalifikacije hrvatskih diplomatskih predstavnika su neujednačene, od izvrsnih karijernih diplomata do onih koji dolaze po ključu stranačke pripadnosti sa dvojbenim kvalifikacijama za taj posao nije „povučen“, vjerojatno i zbog utjecaja jakih političkih i interesnih lobija, kao i zbog bojazni da se takva politika predstavi u javnosti kao politički revanšizam. U ministarstvu također razmišljaju da zbog racionalizacije diplomatke mreže uvedu koncept „putujućih ambasadora“, kao što to imaju neke skandinavske zemlje. „Tu se ponajprije misli na područje Podsaharske Afrike ili dijelove Bliskog istoka, gdje nemamo svoja veleposlanstva. Uskoro bi trebalo otvoriti veleposlanstvo u Kataru. Veliki je bio interes od Katara i UAE, vjerojano i Omana, da postoji jedno bliže diplomatsko predstavništvo, kako zbog putovanja i ishođenja viza njihovih državljana u Hrvatsku, tako i zbog nastupa hrvatskih tvrtki na tom tržištu” – ističe glasnogovornik ministarstva Berislav IDENTITET/ BR. 166/167 2012. jmiti ili vidjeti na koji drugi način raspolagati”, pojašnjava Živković. Najveće hrvatske diplomatske misije su u Sjedinjenim Američkim Državama i Bruxellessu. „Ako kažemo da je najveća diplomatska misija u Bruxellessu, onda to može dovesti na neki krivi zaključak, zato što se tamo nalazi dosta resornih predstavništava. U kontekstu pristupanja Hrvatske EU, mi imamo oko 60-ak djelatnika u našoj misiji u Bruxellessu, ali gotovo polovica njih su predstavnici resornih institucija iz Republike Hrvatske”, navodi Živković. Mnogi analitičari smatraju da su hrvatski diplomati slabije plaćeni od većine zemalja u regionu, a da je u samoj diplomaciji daleko previše ljudi. Tako Davor Gjenero tvrdi da Hrvatska diplomacija funkcionira kao i sva ostala javna up33 rava, te da u tom velikom sustavu postoji 50 do 100 ljudi koji znaju svoj posao, koji izrazito dobro radi, ali koji su ujedno preopterećeni i slabo plaćeni. Dok ogroman broj ljudi u diplomaciji je imenovan na osnovu najrazličitijih interesnih lobija i utjecaja i ti ljudi niti znaju što raditi, niti žele što raditi, a interesira ih samo da kroz boravak u inozemstvu svojoj djeci osiguraju školovanje na državni trošak u skupim školama i da zarađuju bitno više nego što bi zarađivali u Hrvatskoj. Tomislav Jakić, vanjskopolitički savjetnik bivšeg predsjednika Mesića, smatra da je slaba strana hrvatske diplomacije i „loša raspoređenost“ i osoblja i diplomatskih predstavništava, osobito u zemljama trećeg svijeta i to podkrijepljuje činjenicom da je svojedobno u ambasadi u golemoj i ekonomski prosperitetnoj Indiji radilo svega dvoje ljudi, dok su sa druge strane neki konzulati, kao oni u Njemačkoj, imali i više od deset zaposlenih. Preoblemi i devijacije u hrvatskoj diplomaciji su brojni, možda čak i veći nego u društvu budući su bili pod manjom paskom javnosti i medija. Njihovo rješenje, prije svega, ovisi o odlučnosti trenutne administracije u Ministarstvu vanjskih i evropskih poslova, prvenstveno ministrice Pusić, da „sredi stanje“ i kvalitetno racionalizira i reorganizira diplomatsku mrežu kako bi odgovorila trenutnom statusu i položaju Hrvatske kao buduće članice Evropske Unije i zemlje sa tradicionalno dobrim odnosima sa zemljama Trećeg svijeta. Sve one koji su tu postavljeni isključivo po stranačkoj pripadnosti ili utjecaju interesno-političkih i ekonomskih lobija treba protjerati, a diplomatsku mrežu bazirati na stručnim i karijernim diplomatima kojima je cilj što kvalitetnije predstavljati Hrvatsku u svijetu. Ako se to ne učini, nikakve požarne mjere, kao što su putujući ambasadori, neće donijeti stvarnu korist.■ zona zabranjenih letova BUKVA I LIM NIKAK Piše: MILAN JAKŠIĆ U pravi čas na područje budućeg plitvičkog naselja kod Vrhovina stigla je i Požgaj grupa, prerađivač drveta sa varaždinskog područja. Zagorci danas tamo proizvode parket, a sutra će sudjelovati u izgradnji turističkih objekata i njihovom opremanju I nvestitori su zbog besparice jako oprezni ali ipak napreduje projekt „Zapadni ulaz u Nacionalni park Plitvička jezera“. Velikih ulaganja još nema ali ima zanimljivih novosti. Načelnik i zamjenik načelnika općine Vrhovine; Milorad Delić i Miroslav Mašić – ne gube vrijeme čekajući bolja vremena kako bi nastavili posao na stvaranju uvjeta za gradnju turističkog naselja zapadno od Plitvica. Znajući da nitko neće na golu ledinu, tko bi je, uostalom, kao takvu platio, svojski se trude kako bi mjesto na kojem bi jednog dana trebao buknuti turizam najprije dobilo vodovod, kanalizaciju, električnu i plinsku mrežu. Prečistač za otpadne vode već je izgrađen. Njih dvojica ne mogu zadrijemati dok rade posao stoljeća zbog procjene profesora sa riječkog Ekonomskog fakulteta da će za koju godinu Vrhovine, upravo zahvaljuljući projektu na koji se osvrćemo, imati najveću stopu rasta u Hrvatskoj. U pravi čas, kad im je bilo najteže zbog prestanaka prozvodnje tamošnje pilane, ohrabrila ih je i Požgaj grupa, preradjivač drveta sa varaždinskog područja. Zagorci od nedavno u Vrhovinama proizvode parket, a sutra će sudjelovati u izgradnji samog turističkog naselja. Teško da će u njemu biti objekta bez elemenata od drveta, što je temelj tamošnje tradicionalne arhitekture. Podsjetimo da je, nedugo po završetku autoputa prema Splitu, rođena zamisao o rasterećenju središnjeg dijela nacionalnog parka Plitvička jezera. Počelo je, prije otprilike četiri godine, sastankom u zgradi Ličko senjske županije. Zaključeno je da se na prostoru od Vrhovina do Babinog Potoka izgrade: hoteli, apartmani, restorani, kafići, sportska dvorana, razna sportska igrališta, biciklističke staze, trim staze, otvoreni, poluotvoreni i natkriveni bazeni, aqua park, wellness centar, skijalište, skiservis, trgovine, aerodrom na području Otočca… Dvadeset kilometara od autoputa. Na terenu kojem je, među plitvičkim vodenim površinama, najbliže Prošćansko jezero. Od kojeg se, preko mnoštva jezeraca, brzaka i slapova, skroz na drugu stranu stiže do mnogo poznatijeg Kozjaka. Tursti bi tako ukrštali svoje puteve. Oni koji bi doputovali na Plitvice preko Slunja pješačili 34 bi od Kozjaka do Prošćanskog jezera, a od najhladnijeg medju svim tamošnjim jezerima do Kozjaka pješke bi se uputili oni koji bi se s autoputa spustili do Zapadnog ulaza. Od tuda do Prošćanskog jezera vozili bi se petnaestak minuta plitvičkim vlakom. Ne bi više bilo potrebe da okalavaju preko Brezovca, Klanca, Vrela Koreničkog i Borja do samog srca Plitvica gdje se nalaze hotel Jezero i legendarna Lička kuća, na žalost, u ugarcima jer je originalno drveno zdanje nedavno progutao plamen. SPAVANJE U LICI A KUPANJE U MORU Autoput je odredio osnovni smisao ovog projekta, a njegove detalje pretrpanost pojedinih plitvičkih lokacija. Pogotovo kad je riječ o području oko spomenutog hotela čije je parkiralište od nedavno samo za njegove goste. Nema više na putu u Liku svraćanja u njegov čuvani klozet kojeg su brojni prolazni gosti doživljavali čistim poput apoteke, niti za one koji su navikli tamo samo malo navratiti ispijanja kave s ukočenim pogledom kroz prozor. Kratkog sanjarenja o nagloj promjeni IDENTITET/ BR. 166/167 2012. O NE IDU ZAJEDNO Načelnik i zamjenik načelnika općine Vrhovine, Milorad Delić i Miroslav Mašić, ne gube vrijeme čekajući bolja vremena kako bi nastavili posao na stvaranju uvjeta za gradnju turističkog naselja zapadno od Plitvica IDENTITET/ BR. 166/167 2012. 35 gradskog u prirodni ambijent. Pogotovo kad je riječ o Ličanima na putu do rodnog sela. Izašavši pred Jezerom iz automobila uzeli bi prvi sunak čistog zraka do punog uzdaha u nekoj od zabiti svog rođenja. Prisjećajući se, dok gledaju ličke cure za hotelskim šankom, lijepih čobanica iz svog djetinjstva i njihovog, ispod nehotice otkrivene suknje, bijelog i kao vreteno oblikovanog nožnog lista, prije nego što bi sa močicom u ruci potrčale za ovcama. Od čega bi momcima prije spavanja pogled dugo bio ufitiljen u plafon. „E, nećete više ovdje navraćati da bi se popišali“,vjerojatno je zaključila uprava Plitvica. Manje je automobila ispred Jezera ali ih je zato više preko ceste u šumi. Čistiji je zrak na važnom plitvičkom mikro prostoru a vozilima doslovno zatrpana stoljetna šuma. Turisti ih teško podnose jer bukva i lim nikako ne idu zajedno. Otuda onda i zamisao da Zapadni ulaz u Nacionalni park posluži kao vodeni odteretni kanal iskopan na širem prostoru oko grada kako bi ga u nevrijeme zaobišla bujica. Već nekoliko godina za redom, kažu u Vrhovinama, starim smjerom preko Slunja i Rakovice do Plitvica dolazi 10 posto turista, a autoputom preko Otočca i Vrhovina 90 posto. Pošto turistima na to područje broj stalno raste, prošle godine ih je bilo milijun i sto hiljada, zapadna varijanta postaje nužnost jer bi bez nje, smatraju oni koji se razumiju u turizam, daljnji razvoj Nacionalnog parka ozbiljno mogao doći u pitanje. - Nema drugog načina za povećanje broja gostiju koji bi u njemu boravili duže od jednog dana. U prosjeku samo dan duže donio bi dvostruko veći prihod, a za tako nešto potrebne su nove investicije koje u prostornom smislu veći zamah mogu dobiti jedino ovdje kod nas u zapadnom dijelu – upozorava Miroslav Mašić, zamjenik načelnika općine Vrhovine. Na ovakva njegova razmišljanja oslanja se i temeljna zamisao o novom turističkom naselju, 20 kilometara udaljenom od autoputa. Cilj ovog projekta je uspostavljanje interesne ravnoteže izmedju tog dijela Like i obližnjih primorskih i dalmatinskih mjesta. Pošto brojni turisti planiraju prilikom odlaska na more ili povratka kući svratiti upravo na Plitvice, stratezi proširenja plitvičkog turizma htjeli bi upravo na tom mjestu što više njih što duže zadržati. Kvalitetnim Od Istambula do Vrhovina G rupa Požgaj, drvna industrija iz Ludbrega, ovog trenutka nije direktni ulagač u novi plitvički projekt ali se u tom pravcu kreće po logici svoje proizvodne inercije i nove proizvodne lokacije upravo na području Vrhovina gdje je, nakon stečaja, preuzela proizvodni pogon tamošnje drvne industrije. Riječ je o jednom od uspješnijih stečajnih postupaka od kada je samostalne Hrvatske. Dio radnika vraćen je na posao, a ostali će ponovo raditi otprilike za godinu dana kada to poduzeće proširi proizvodnju. U Požgaj grupi kažu kako im je želja ulagati na jednom od najperspektivnijih područja Nacionalnog parka Plitvička jezera pošto bi drvna branša i drvni proizvodi tamo mogli imati značajni udio u izgradnji smještajnih kapaciteta i njihovom opremanju. Imaju veliko iskustvo i kvalitetu za obavljanje takvih poslova budući da su na njihovoj referentnoj listi gotovo svi značajniji hotelski i rezidencijalni objekti u Hrvatskoj kao i zadnje veliko opremanje hotela Rixos u Istanbulu, te opremanje vila u rezidencijalnoj četvrti u Rimu. Proizvode parkete, ploče i namještaj vrhunske kvalitete. smještajem i raznim drugim uslugama, uglavnom rekreativnog sadržaja, omogućiti im da idu na kupanje na morske plaže koje se protežu od Senja prema Novom Vinodolskom i Selcu pa sve do Crikvenici. Ili do Rovanjske, Posedarja, Starigrada, Zadra... Jer autom se do svih tih mjesta može stići za 40 minuta do jednog sata. Da bi ih onda već narednog dana dočekao potpuni obrat – obilazak jezera, ribolov u dolini rijeke Gacke ili vožnja biciklom. A po zimi skijanje iznad sela Rudopolje. Uz ovakvo turističko preslagivanju ide i slogan - usred ljeta spavanje pod ličkim biljcem i onda kupanje na moru. PROJEKT VRIJEDAN MILIJUNE - Koliko god ova zamisao o naplati velike klimatske razlike izmedju Like na jednoj i Primorja i Dalmacije na drugoj strani, djelovala već pomalo kao fraza njezina realizacija je u ovom slučaju moguća prije svega zbog podatka o milijun turista. Koliko turista toliko i novca pa se nadamo da će o tome voditi računa i budući investitori u naš projekt - dodaje Mašić. Moji su sugovornici uvjereni kako ulaganja u izgradnju spomenutih objekata mogu promašiti jedino presuše li Plitvička jezera. Ne zanemaruju pad privrednih aktivnosti u Evropi i Hrvatskoj, ali će isto tako podsjetiti na činjenicu kako se dovršenju in- 36 frastrukture i mekšoj proceduri za izdavanje raznih dozvola više ništa ne može ispriječiti. Prema riječima načelnika općine Vrhovine Milorada Delića izgradnja kanalizacije, vodovoda i plinske mreže financira se iz evropskih fondova, uz pomoć Hrvatskih voda i još nekih ministarstava. - Opredjelit ćemo se samo za najpouzdanije ulagače. Takvima smo spremni zemljište dati i za jednu kunu, sa svom potrebnom infrastrukturom. Taj posao za nas inače radi jedna od najboljih konzultantskih tvrtki u Hrvatskoj - kaže prvi čovjek Vrhovina. Kanalizacija i vodovod dovršeni su u samom mjestu Vrhovine dok će u okolna sela i na parcele namjenjene izgradnji turističkih objekata stići u slijedećih nekoliko mjeseci. Pošto između Vrhovina i budućeg turističkog naselja prolazi magistralni plinovod za Split svi će u toj općini dobiti i plin. I to do kraja iduće godine. Na taj način želi se stimulirati čak i one koji trenutno žive od uzgoja stoke ili okopavanja krumpira da preurede svoje ličke domove u turističke objekte kad za to dođe vrijeme. Kako bude raslo novo turističko naselje rasti će broj zaposlenih u njemu i broj ugovorenih poslova s proizvodjačima hrane, namještaja, suvenira, pribora za jelo i drugih proizvoda. Cijela Lika bi mogla imati veliku korist od tog projekta, ali i brojni proizvodjači iz raznih drugih dijelova Hrvatske. ■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. tekovine demokracije POLJSKA IZ PRVE RUKE Moj uvid u ponašanje navijača hrvatske, irske i drugih reprezentacija u Poljskoj potvrđuje temeljnu spoznaju koju već dugo slijedim unatoč različitim ekscesima: nogomet mnogo više zbližava, nego razjedinjuje ljude. Međutim, uz taj pehar meda nerijetko se servira i čaša žuči: u dijelu publike najpopularnijega sporta današnjice razmjerno se lako prima zlo sjeme mržnje i nasilja. Većini navijača, onima dobrohotnima koji vole svoje ne mrzeći tuđe, te ozbiljnim novinarima i drugim akterima demokratske javnosti ostaje težak, ali provediv zadatak da ostrašćenu manjinu gurnu ondje gdje bi trebala biti i ostati – na nevažne margine sportskoga i društvenoga života S Piše: DRAŽEN LALIĆ tadionski bog Mars – naslov je članka s temom nasilništva nogometnih navijača kojega sam objavio u magazinu Start još na samom početku devedesetih. Bog rata u hramovima nogometa kao svjetovne religije, u simboličnom smislu, više nije dominantan kao što je primjerice bio prije nešto više od dva desetljeća kod nas ili prije tri desetljeća u Engleskoj. Bihevioralne promjene kod pripadnika publike najpopularnijega sporta pokazuju kako su današnji stadioni svetilišta različitih bogova, odnosno da se na tribinama i oko njih promiču različite ideje vodilje – rodoljublja, regionalizma, prijateljstva, uzbuđenja, užitka... Moj jednotjedni boravak u Poljskoj za vrijeme Europskog prvenstva potvrdio je ranije usvojenu ocjenu kako se poklonici nogometa, metaforički rečeno, zapravo najviše klanjaju Janusu. Taj rimski bog, poznato je iz antičke mitologije, ima dva lica okrenuta na različite strane: prvo je mladenačko i optimistično, a drugo staračko i pesimistično. IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Drugim riječima, ono što se moglo vidjeti i čuti na ulicama i trgovima Poznana, Varšave, Wroclava, Kijeva i drugih gradova bilo je u znaku izrazite kulturne i druge ambivalentnosti koja sociologa poput mene nuka na promišljanje. Tisuće nogometnih hodočasnika ovoga je lipnja pohodilo Poljsku i Ukrajinu. Bio sam jedan od desetak tisuća hrvatskih navijača koji su u prve dvije utakmice, uglavnom osobnim automobilima (što znači mukotrpnom, cjelodnevnom vožnjom) prispjeli u Poznan. Naše uvjerenje kako smo mi iz Hrvatske „najluđi“ navijači, dakle najspremniji da žrtvujemo vrijeme, živce i novac kako bismo pružili potporu našoj reprezentaciji, neki su drugi doveli u pitanje. Ponajprije Poljaci i Irci. Domaćini su gotovo listom tih nekoliko tjedana živjeli u znaku prvenstva, te su na različite načine (nošenjem navijačkih šalova i drugih obilježja, isticanjem bijelo-crvenih zastavica na automobilima i slično) nastojali podržati svoju reprezentaciju, koja se naposljetku ponajprije zbog skromnih igračkih kvaliteta 37 ipak nije uspjela plasirati u drugi krug. Irci su pak posebna priča: u Poljsku ih je pristiglo čak oko 50.000, od kojih bar trećina nije imala ulaznicu ni za jednu utakmicu. Baš ništa, pa ni loši rezultati „momaka u zelenom“, nije irske navijače spriječilo da odjeveni u zelene dresove, s kriglama piva u rukama i pjesmom na usnama, posvuda šire dobre vibracije. Prije utakmice Irska-Hrvatska neki od njih su mi iskreno priznali kako ne vjeruju u uspjeh svoje reprezentacije zato što je njihov hood uglavnom sastavljen od starijih i manje kvalitetnih igrača; poslije utakmice su nama pobjednicima čestitali podignutim palčevima i stiscima ruke, govorivši Good game, Croats. Druženja s irskim navijačima u Poznanu prije, za vrijeme i nakon utakmice 10. lipnja spadaju u najljepša iskustva moga dugotrajnoga navijačkog života. Oni u zelenom i mi u kockastom smo dobrohotno razgovarali, častili jedne druge pićem, razmjenjivali navijačka obilježja, zajedno pjevali i plesali na kiši... Slični su bili odnosi navijača tih dviju reprezentacija sa žiteljima Poznana i okolnih mjesta. Netko bi mogao ustvrditi kako ta bliskost ima religijsku (katoličku) i neku političku pozadinu, ali po mome mišljenju izrazito najvažniji razlog za taj nogometni ekumenizam bio je u nastojanju navijača tri reprezentacije da se svojim ponašanjem distanciraju od ikoje mržnje i nasilja. U tome su najviše uspjeli Irci koji ni na ovom prvenstvu, koliko sam osvjedočio izravno i informirao putem medija, nisu napravili ni jedan veći izgred. A poljski mediji su izvještavali o dobroj atmosferi na dan utakmice Irska-Hrvatska, te su proglasili povezanost između tih navijača za najsnažniju na prvenstvu. NA EURO ZBOG TUČNJAVE Među poljskim i hrvatskim navijačima, međutim, bile su prisutne grupice ekstremista koje su poduzele nekoliko teških nereda. Na glavnom trgu u Poznanu su se prije utakmice prvo potukli domaći huligani (ozloglašeni navijači Lecha) i izvjesni Bad Blue Boysi, posljednji su se potom šaketali s nekim pripadnicima Torcide, da bi gužva okončala u sukobu s policijskim specijalcima. Navečer sam tamo vidio pojedine ozljeđene Splićane i Zagrepčane te druge njihove „suborce“. S pojedinima od njih sam nakon utakmice i razgovarao, po tko zna koji puta iznenađen stoicizmom kojim su prihvaćali svoje modrice, njihovom mržnjom prema pripadnicima suparničke skupine te bedastim razlozima kojima su pokušavali opravdati tučnjave. Ambivalentnost se izrazila i na stadionu. Većina hrvatskih navijača nije u svojoj verbalnoj (pjevanja i skandiranja) niti u vizualnoj (transparenti i slično) ekspresiji isticala šovinističke, rasističke i radikalno desne poruke. Međutim, manjina je baš to radila. Nekoliko manjih skupina navijača, uglavnom odjevenih u crno (?!), nerijetko je uzvikivala ustaške poruke (npr. provokativnu „Šta je, šta je, mi smo ustaše“) čemu se pridruživao manji, ali nipošto zanemarivi, dio hrvatskih navijača. Većina je takve pokliče ignorirala. Pojedini oko mene su u međusobnim razgovorima izražavali svoju ogorčenost tim provokacijama. Posebno su zdvojna bila reagiranja nekih Srba, navijača naše reprezentacije, prim38 jerice iseljenice u Njemačkoj, porijeklom iz Zrenjanina, koja je u kockastom dresu došla zajedno sa suprugom Hrvatom bodriti Bilićev tim. Također, na utakmici Hrvatska-Italiji manja je skupina (prema objektivnoj procjeni udruge „Nogomet protiv rasizma“ bilo ih je između 300 i 500) ekstremista „hukanjem“ vrijeđala tamnoputoga Maria Balotellija, a baš su neki od njih na teren bacili upaljene baklje. Zbog posljednjega je Hrvatski nogometni savez kažnjen s 25.000 eura, a kazna za hukanje (zasigurno će biti jako stroga, jer se na utakmicama naše reprezentacije i ranije izražavao grubi rasizam) tek slijedi. Sam Michael Platini, predsjednik UEFA-e je 18. lipnja najavio drakonsku kaznu za Hrvate, te izjavio: „Oni imaju dobru momčad koja izvrsno igra, ali nije prihvatljivo da stotinu ili više šupčina radi probleme“. Najteži incidenti ipak su bili bez sudjelovanja Hrvata: 12. lipnja u Varšavi izbili su teški sukobi između velikoga broja ruskih navijača i organiziranih skupina domaćih huligana, koje je policija spriječila tek gumenim mecima i vodenim topovima. Povod za te IDENTITET/ BR. 166/167 2012. nerede bio je povijesno-politički: mnogi Poljaci, pripadnici nacije koja očito još uvijek ima mučna sjećanja na odnose s istočnim susjedima u prošlom stoljeću, nisu imali razumijevanja za namjeru Rusa da povorkom, u kojoj su se isticala i komunistička obilježja, proslave ruski Dan nezavisnosti. Poljaci s kojima sam u to vrijeme komunicirao nisu podržavali napade na Ruse, s obzirom da se opiru ikojem nasilju i smatraju kako se treba okrenuti budućnosti. Slično su na verbalne i druge izgrede hrvatskih ekstremista reagirali gotovo svi naši navijači s kojima sam se susretao u Poljskoj. I ne samo oni, nego i neki predvodnici javnoga mnijenja: Slaven Bilić je ustvrdio kako „šačicu huligana treba istrijebiti sa stadiona“ jer štete ugledu Hrvatske kao tolerantne i normalne zemlje, a ugledni kolumnist Tomislav Židak upozorio je kako su „neki na Euro došli samo zbog dobre tučnjave“. NOGOMET IPAK ZBLIŽAVA S obzirom na iznesene i ostale uvide vezane za dosadašnje (ovaj tekst pišem neposredno nakon ispadanja naše reprezentacije s natjecanja) ponašanje navijača na tom prvenstvu, ustvrđujem kako je za to vezana ambivalentnost izrazito asimetrična. Lako je uočiti kako se ovakvo ili onakvo nasilje uključivala tek manjina navijača, dok se velika većina ponašala korektno. Naravno, nasilju sklone skupine su ponajprije zbog svoje organiziranosti uočljive, naši i drugi mediji posebno intenzivno izvještavaju baš o izgredima, ali to nipošto ne znači da hrvatske navijače u cijelosti treba poistovjetiti s esktremistima i izgrednicima kao što neki pokušavaju kod nas, pa i u inozemstvu. Asimetričnost navijačke ambivalentnosti se ovoga lipnja izrazila i u činjenici da su različite izgrede gotovo isključivo poduzimali hrvatski, poljski i ruski estremisti, dok se simpatizeri ostalih reprezentacija u tako nešto gotovo uopće nisu uključivali. U nekim zapadnim medijima su se pojavile tvrdnje prema kojima su Slaveni posebno skloni navijačkom huliganizmu, ali one nisu osnovane. Okolnost da su neki navijači tih triju reprezentacija evidentno skloni raznovrsnom nasilju ne treba tumačiti rasnom (slavenskom) pripadnošću, nego drugim razlozima. Ovdje navodim tri koja smatram posebno važnima. Prvi se razlog odnosi na tranzicijske traume, koje posebno utječu na mladi naraštaj iz kojega se regrutiraju izgrednici, kao na IDENTITET/ BR. 166/167 2012. NAVIJAČKI HULINGANIZAM & RASNA PRIPADNOST A simetričnost navijačke ambivalentnosti se na ovom Euru izrazila i u činjenici da su različite izgrede gotovo isključivo poduzimali hrvatski, poljski i ruski estremisti, dok se simpatizeri ostalih reprezentacija u tako nešto gotovo uopće nisu uključivali. U nekim zapadnim medijima su se pojavile tvrdnje prema kojima su Slaveni posebno skloni navijačkom huliganizmu, ali one nisu osnovane i ne treba ih tumačiti rasnom tj. slavenskom pripadnošću. Za takvo, huligansko ponašanje hrvatskih, poljskih i ruskih navijača postoje tri razloga: prvi su tranzicijske traume koje se posebno reflektiraju na mlade, drugi razlog je zapuštenost demokratske političke kulture u Poljskoj, Rusiji i Hrvatskoj, a treći razlog se tiče javne politike suzbijanja toga problema koja još uvijek nije dovoljno profilirana ili se slabo provodi u mnogim postkomunističkim zemljama. socijalnu pozadinu snažne prisutnosti društvenoga problema navijačkoga nasilja u tim zemljama. Drugi je zapuštenost demokratske političke kulture u Poljskoj, Rusiji i Hrvatskoj, slijedom koje se uz ostalo u posljednjih dva desetljeća normaliziralo nasilno i politički radikalno komuniciranje u javnosti. Treći se tiče javne politike suzbijanja toga problema, koja u tim zemljama, kao uostalom i u Srbiji te nekim drugim postkomunističkim državama, još uvijek nije dostatno profilirana ili se slabo provodi. Hrvatska je u tom smislu ipak naprednija od većine drugih tranzicijskih država (javna politika suzbijanja navijačkoga nasilja kod nas, iako ima očite nedostatke, postoji i daje neke rezultate), ali naša zemlja još uvijek trpi od razmjerno snažne prisutnosti šovinizma i nekih drugih posljedica posljednjega rata i načina vladanja koje se izgleda lako izražavaju baš u vezi s nogometom. Najvažniju ambivalentnost moguće je sagledati u prisutnosti integrirajućih i dezintegrirajućih potencijala nogometa. EURO 2012. je u dosad pokazao kako nogomet može efikasno povezivati, ali pokadšto i razdvajati čeljad različitih nacionalnih, političkih i drugih identitetnih obilježja. Atraktivna međunarodna sportska natjecanja, kao što je ovo u nogometu, omogućuju međusobne susrete tisuća, a iz susreta se rađaju prijateljstva i ljubavi, te u svakom slučaju komunikacije slijedom kojih se lako može razabrati kako su ljudi iz drugih zemalja zapravo međusobno po mnogo čemu slični i bliski. Moj uvid u ponašanje navijača hrvatske, irske i drugih reprezentacija u Poljskoj potvrđuje temeljnu spoznaju koju već dugo slijedim unatoč različitim ekscesima: nogomet mnogo više zbližava, nego razjedinjuje 39 ljude. Međutim, uz taj pehar meda nerijetko se servira i čaša žuči: u dijelu publike najpopularnijega sporta današnjice razmjerno se lako prima zlo sjeme mržnje i nasilja. Većini navijača, onima dobrohotnima koji vole svoje ne mrzeći tuđe, te ozbiljnim novinarima i drugim akterima demokratske javnosti ostaje težak, ali provediv zadatak da ostrašćenu manjinu gurnu ondje gdje bi trebala biti i ostati – na nevažne margine sportskoga i društvenoga života. Naša policija nije na vrijeme, prije ovoga prvenstva, izolirala i odstranila osvjedočene huligane, pa njeni vodeći ljudi s obzirom na taj propust trebaju snositi odgovornost. Javni diskurs o nogometu i njegovoj publici uglavnom ide iz krajnosti u krajnost: ovisno o situaciji, navijači se u medijima i na političkim forumima nekritično hvale ili kritiziraju. Ovaj tekst završavam izražavanjem svoga neslaganja s tezama inače umnoga publiciste i pisca Vuka Perišića, koje je on iznio 13. lipnja u Jutarnjem listu u članku znakovitoga naslova „I fašizam je primitivcima dao kriglu piva, agoru i neprijatelja za mržnju“. Za razliku od Perišića, itekako uočavam osnovnu razliku između fašizma i stadiona: ona je u ljubavi, slobodi i toleranciji. Riječ je o razlici koja se jasno izrazila u ponašanju velike većine hrvatskih navijača koji su u lipnju ove godine slobodno (u fašizmu nema slobode, Perišiću) došli u Poljsku izraziti privrženost prema reprezentaciji i domovini koju ona predstavlja, pri čemu nisu vrijeđali i napadali druge, nego su s njima toleratno i ljudski komunicirali. Moja izravna iskustva pokazuju kako je stadionski bog Janus ovoga puta, kao i u mnogim ranijim prigodama, mnogo više pokazao optimistično i humano, nego ono drugo lice.■ intervju Intervju s prof. dr. Dinkom Čorkalo Biruški koja je (uz prof. dr. Deana Ajdukovića) koautorica istraživanja zagrebačkog Filozofskog fakulteta o promjenama stavova o školovanju u Vukovaru koje je realizirano u razdoblju 2001.- 2011. godine ŠKOLA KAO ČINILAC SOCIJALNOG OPORAVKA PODIJELJENOG GRADA Pokušavajući odgovoriti na pitanja može li i kako obrazovni sustav doprinijeti socijalnom oporavku jedne multietničke zajednice bremenite teškoćama rata i poraća u Vukovaru se već 10 godina provodi sustavno istraživanje funkcioniranja obrazovnog sustava. Rezultati pokazuju da je moguće otvoriti razgovor o tome kako djecu integrirati i kako im omogućiti jedno drugačije tumačenje stvarnosti gdje podjele nisu jedina mogućnost već gdje funkcioniraju norme zajedništva, međusobnog uvažavanja, priznavanja i interkulturalnosti Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ Koje ste stavove o školovanju u Vukovaru istraživali? Stavove učenika i roditelja mjerili smo u tri vremenske točke: 2001., 2007. i 2011. godine i to u sedam područja: a) stav prema obrazovanju kao putu za ostvarivanje važnih životnih vrijednosti, b) stav prema školskoj integraciji, c)prema socijalnoj integraciji djece izvan škole, d)toleranciju prema različitostima, e) prema asimilaciji nacionalnih manjina, f) prema nekim razlozima odvojenog školovanja djece koji se mogu pripisati posljedicama postojećih etničkih odnosa, te g) stav prema tri različita oblika manjinskog obrazovanja koji su predviđeni zakonima RH. Koliko je sudionika, učenika, nastavnika i roditelja sudjelovalo u Vašem istraživanju? U ispitivanju 2001. godine sudjelovalo je 718 učenika i učenica osnovnih i srednjih škola u Vukovaru, 953 njihova roditelja i 113 nastavnika nacionalne 40 grupe predmeta. To su bili učenici 6. i 8. razreda osnovnih škola te učenici 2. razreda srednjih škola. Sljedeće istraživanje iz 2007. godine uključilo je 703 učenika osnovnih i srednjih škola, 849 njihovih roditelja te 88 nastavnika. Ovoga puta uključeni su i učenici prvih razreda srednjih škola. Ispitivanje se iz 2011. godine odnosilo na 696 učenika i 949 njihovih roditelja, tako da je praktički uključena cjelokupna populacija učenika 6. i 8. razreda osnovnih IDENTITET/ BR. 166/167 2012. škola u Vukovaru koje imaju nastavu na hrvatskom i srpskom jeziku i pismu kao i cjelokupna populacija učenika 2. razreda srednjih škola. Nastavnici nisu obuhvaćeni ovim posljednjim istraživanjem, ali treba istaći da se već prije pokazalo kako upravo nastavnici imaju najpozitivnije stavove. Koji su najznačajniji zaključci vašeg istraživanja? Opći je zaključak da je kod učenika i njihovih roditelja u oba jezična programa došlo do promjena u većini stavova tijekom 10 godina. No, te su promjene male, a pogotovo u razdoblju od 2007. do 2011. godine, što pokazuje da su stavovi stabilizirani. Prosječne vrijednosti stavova pokazuju da postoji prostor za daljnju promjenu u pogledu veće socijalne integracije djece, povećanja tolerancije na različitosti i smanjivanja razlike između većine i manjine kada je riječ o stavu prema asimilaciji manjina. IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI VAŽAN PROSTOR POVEZIVANJA Koliko škole mogu doprinijeti promjeni tih stavova? Škola je kao jedan od najznačajnijih socijalizacijskih agensa idealan prostor za postizanje ovih promjena kao ambijent u koji su uključena sva djeca, škola je siguran prostor i u njemu su djeca jed- IDENTITET/ BR. 166/167 2012. naka i ravnopravna. Ostavljajući po strani pitanje je li zajedničko školovanje djece u istim razredima presudno za socijalne odnose djece, u prvi plan dolazi mogućnost realizacije drugih, izvannastavnihaktivnosti učenika, pa i roditelja. To omogućava njihovo međusobno povezivanje kao osoba, a ne ponajprije kao pripadnika etničke grupe te stvara uvijete za uspješniju izvanškolsku socijalnu integraciju učenika, što postaje sve važnije i učenicima i roditeljima. Nužan je znatno snažniji i sustavan rad na približavanju grupa i njihovih stavova u pogledu socijalne integracije, multikulturalnosti i tolerancije. Istraživanje je trajalo 10 godina. Je li zajednica koju ste istraživali spremna za veće pomake? Pomaci do kojih smo došli nisu veliki, ali su značajni jer zajednica pulsira na jedan važan način koji poručuje da je spremna za jedan novi Vukovar, ja bih rekla za neki drugačiji Vukovar, za grad koji će odisati zajedništvom. U svim tim koracima potrebna je pomoć stručnjaka i iskazana je želja da politika više ne diktira život. Završna konferencija o našem istraživanju uključila je i 4 radionice: za učenike, roditelje, nastavnike te ravnatelje i stručne suradnike, koji su razmatrali načine kako škola može biti prostor socijalne inte- 41 gracije. Razgovaralo se o opcijama i mogućnostima i nužnoj potrebi izbora kao načina mogućnosti donošenja odluke. Ako nemate izbor, onda se krećete u suženim okvirima, koji vam ne omogućavaju da donesete informiranu, odgovornu i samostalnu odluku. DO JEDINSTVENOG GRADA KORAK PO KORAK Kakva ste još poboljšanja zamijetili? Opet želim naglasiti stav da izvannastavne aktivnosti u školama mogu biti zajedničke i da se organiziraju kao interes i potreba učenika, a ne pripadnika etničkih zajednica, što može biti osnova za socijalnu integraciju. Potrebu za većim brojem zajedničkih aktivnosti jasno su istaknuli sami sudionici radionica. Došlo je i do poboljšanja u međuljudskim odnosima u kolektivima škola i među djecom. Spomenuta su uzajamna prijateljstva i ljubavne veze, djeca se više druže. Postoji želja da se prostor škole upotrijebi za promoviranje višejezičnosti, multikulturalnosti i vrijednosti zajednice kao i potreba za dodatnom edukacijom nastavnika i djece u promociji tolerancije i multikulturalnosti. Vukovar je etiketiran kao grad podijeljenih škola, kako tu unaprijediti društvenu zajednicu odnosno olakšati socijalnu integraciju? intervju To može izgledati tako, ali ne daje pravo za pesimizam. Jako je važno ne praviti problem oko specifičnih prava manjina na posebne oblike obrazovanja.na svojem jeziku. Politika odnosno politička instrumentalizacija mora se maknuti iz škola, te treba omogućiti da obrazovanje odgovori na potrebe zajednice, odnosno djece i njihovih roditelja. Svaki roditelj mora imati pravo izbora o školovanju svojega djeteta. Ako je strategija imati jedinstven grad, tada snage trebaju biti usmjerene korak po korak na ulaganje u one resurse koji će omogućiti da grad profunkcionira. Vukovar ima mlade ljude koji žele, znaju i hoće, ali ima i ljude s pozitivnim iskustvima koji to iskustvo mogu prenijeti i primijeniti te je potrebna jasna podrška svih političkih instanci da se takvi integracijski procesi osnaže. Kako pojačati kontakte djece iz različitih etničkih zajednica u školi i izvan nje? Kada škola počne pulsirati na drugačiji način i tako postane sigurno mjesto, tada se taj prostor može iskoristiti i za promicanje onih vrednota i normi na kojima želimo da hrvatsko društvo u cjelini funkcionira. To je prije svega multikulturalnost, slobodno izražavanje ljudskih i etničkih prava, uzajamno uvažavanje i tolerancija te njegovanje zajedništva, što ukupno gledano i Hrvatsku kao malu državu vodi u zajednicu europskih država. Djeci su potrebni zajednički sportski klubovi, provođenje zajedničkih slobodnih aktivnosti, zajednički izleti, maturalne zabave, koncerti. To su ak- Socijalna obnova zajednice P rocesi kojima se nakon stradanja zajednice njezino socijalno funkcioniranje podiže na višu razinu odnosa naziva se socijalna obnova ili socijalna rekonstrukcija zajednice. Pri tome nije riječ u prvom redu o obnavljanju starih odnosa između pojedinaca i grupa koji su bili u sukobu, nego o stvaranju novih obrazaca odnosa među onima koji su odlučili živjeti u pogođenoj zajednici. Socijalna je obnova zajednice preduvjet za povećanje njezine učinkovitosti. Ključno je nastojanje da se zadovolje zajedničke, a ne samo posebne potrebe grupa u zajednici, jer je u protivnome to izvor sukoba koji smanjuje učinkovitost zajednice. tivnosti za koje oni imaju zajednički interes i koje će im omogućiti da se upoznaju i zbliže, a ne činjenica pripada li netko njihovoj etničkoj grupi ili ne. NASTAVNICI VAŽAN AKTER PROMJENA Politika vlada još uvijek svim segmentima društva u Vukovaru, još se uvijek govori o asimilaciji i segregaciji. Može li se to uopće prevazići? Sigurno je da će još dugo postojati takvi problemi, ali je pitanje jesu li takva mišljenja u većini ili ne. Naše je istraživanje i rad u radionicama pokazalo da više ne govorimo o asimilaciji ili segregaciji, nego o tome kako djecu integrirati. Ne da li, nego kako! Ako nastavnici mogu biti akteri promjene, onda je to čvrsto uporište, snažna institucija i snažan socijalizacijski adut Zajednički i grupni identitet O brazovanje je jedan od glavnih mehanizama prenošenja i nacionalnog i pojedinačnih etničkih identiteta na nove generacije. Zbog toga je važno sačuvati visoku razinu prava i nacionalnih manjina na oblike školovanja kojima će se to osigurati . Međutim, rezultati istraživanja u Vukovaru upućuju na to da odrasli stanovnici grada odijeljeno školovanje djece vide kao veliku prepreku uspostavi boljih odnosa između Hrvata i Srba . No , prilikom razvijanja zajedničkog identiteta važno je da se niti jedna grupa ne mora odreći svojega grupnog identiteta. 42 koji može uvesti neka druga pravila gdje će djeca dobiti priliku za neko drugačije tumačenje stvarnosti. Djeca bi tako mogla kritički promišljati o stvarnosti u kojoj odrastaju i uvidjeti kako podjela nije jedino što je moguće, već da je moguće funkcionirati na normi zajedništva, međusobnog uvažavanja, priznavanja i interkulturalnosti. Ako odrasli, koji imaju iskustvo predratnog zajedništva, nisu ostvarili veći pomak, kako to očekivati od djece koja nemaju takvo iskustvo? Istraživanje je pokazalo da je kod djece zabilježen manji pomak u zbližavanju, ali ga moramo cijeniti, jer je postignut u uvjetima podijeljene sredine i moramo ga poticati. Škola može biti mjesto koje će im pomoći da se razvijaju kao zrele ličnosti koje će na temelju vrijednosti pojedinca birati ljude, a ne temeljem “zasluge“ ili “mane” po rođenju. Djeca i ne znaju za drugačiju nego samo za podijeljenu sredinu i za to ona i ne mogu činiti drugačije; odrasli su ti koji imaju odgovornost promovirati i prenositi vrednote društva. Našem je skupu u Vukovaru prisustvovala i pravobraniteljica za djecu koja je prepoznala problem i iskazala zabrinutost što djeca imaju negativnije stavove prema drugim etničkim skupinama nego roditelji, te pokazuju negativnija međuetnička ponašanja. Stoga si je stavila u zadatak monitoriranje načina na koji se ostvaruju dječja prava kada je riječ o procesima socijalne integracije.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. obilježavanje 120. godišnjice titova rođenja Dan Mladosti – dan radosti Tekst i foto: Ninoslav Kopač P red desetak hiljada štovalaca lika i djela Josipa Broza Tita, pravi broj zna jedino policija koja je snimila svakog sudionika ponaosob, kako se to danas kaže, a prema Zakonu o policiji kako je prisutnima, uz uzvike neodobravanja, objašnjeno, u Kumrovcu je obilježena 120 godišnjica od rođenja najvećeg političara s ovih balkanskih prostora. Zagrebački glumac Dubravko Sidor izvanredno nadahnutom konferansom zasjenio je sve buduće govornike te najavio zbor KUD Željezničar koji je u stilu Hrvatskih željeznica otpjevao Lijepu našu takvim tempom da sam prisutne morao uvjeravati da je to Hrvatska himna, a ne posmrtni marš. Predsjednik Saveza IDENTITET/ BR. 166/167 2012. društava JBTito Hrvatske, Tomislav Badovinac govorio je o liku i djelu tog velikana pred čijom se rodnom kućom okupio do sada najveći broj ljudi. Predsjednik SABA dipl. iur Ratko Maričić, pozdravio je prisutne, a posebno predstavnike braniteljskih udruga, koje nitko od prisutnih nije vidio niti čuo. U daljnjem govoru dipl. iur. je ponovio je sve ono što je prethodnik već rekao, da bi govor zaključio konstatacijom da mi danas ne bi bili tu gdje jesmo da nije bilo hrvatskih branitelja. Pokojni slavljenik se sigurno okrenuo u beogradskom grobu, a nakon takvog govora i usporeni željezničari su bili „melem za uši“. Govornicom su se redali ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Samo iz Velike Kladuše došlo je 8 autobusa. Bilo je Srba, Crnogoraca, a Slovenci, kao i 43 svake godine glave su ukrasili partizanskim trorogama. Bilo je Istrana, i Zadrana koji bi da nije bilo Tita uz svo velikohrvatstvo kojem teži HDZ-ovska gradska uprava danas govorili talijanski i zvali se Zaratini. Uz sijede pionire bio je i veliki broj mladih koji se nisu ni rodili kada je Tito umro. Obradovan tolikim brojem ljudi načelnik Općine Kumrovec Dragutin Ulama pozdravio je prisutne i zaključio da se svake godine na Titov rođendan okuplja sve veći broj ljudi, a biti će ih svake godine sve više, ako jedan, sada oporbeni, političar ne zabrani tu proslavu, kako je obećao. A ako bi crni Marko i zabranio okupljanje štovalaca pred Titovom rodnom kućom, tek tada bi ih sigurno bilo još daleko više. Smrt fašizmu – sloboda narodu!■ multireligijski dijalog Hermann Schaluick, Marko Oršolić i Igor Gallo JEDNA CIGLA ZA KUĆU ZAJEDNIŠTVA Na Dan pobjede nad fašizmom bosanski franjevac Marko Oršolić u Beogradu je osnovao Beogradski multireligijski i interkulturalni centar D an Evrope, Dan pobjede nad fašizmom, utorak 9. maja, Beograd, Srbija, ako je to netko zaboravio. Hodam po suncem obasjanim Terazijama s Mićom Vujanićem i tražimo ulaz u zgradu na broju 3 u kojoj se u 11 osniva BEMIC?! To je skraćenica za Beogradski multireligi- Tekst: Ninoslav Kopač jski i interkulturalni centar, čiji je inicijator i osnivač Marko Oršolić bosanski franjevac iz Sarajeva, koji je još davne 1991. godine na godišnjicu Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda 10. decembra u Sarajevu osnovao IMIC (Internacionalni multireligijski i interkulturalni centar). Nakon osnivanja BEMICA, Marko Oršolić prelazi u samostan u 44 rodnoj Tolisi kako bi bio bliže Beogradu i Tišini, predgrađu Bosanskog Šamca u kojem je već osnovao svoju kuću mira i tolerancije u kojoj će uskoro jedna soba biti posvećena Zoranu Đinđiću koji je rođen u susjedstvu. U Press centru NUNS-a, Nezavisnog udruženja novinara Srbije, na Dan pobjede nad fašizmom, Marko je namjerno IDENTITET/ BR. 166/167 2012. odabrao taj dan za osnivanje BEMICa, za dugim stolom zasjelo je i okupilo se šaroliko i vrlo značajno društvo. Na sjednicu je pozvano 60 osoba od toga 30% žena 30% muslimana i židova, te ostalih katolika, pravoslavnih, protestanata i agnostika. Osnivačku skupštinu je otvorio naš poznati glumac Igor Galo, nakon njega je u nekoliko riječi Marko Oršolić objasnio zašto BEMIC i njegovo značenje, danas, kada smo mi građani nekada jedinstvene države postali podijeljeni i netrpeljivi jedni prema drugima. Nakon njega o filozofskim pretpostavkama teološkog diskursa govorio je profesor Mišo Kulić, o emancipaciji žena u Islamskom svijetu govorila je Amira Mahmutspahić, profesor Vojin Dimitrijević govorio je o Religijama i ljudskim pravima a bivši general franjevačkog reda fra Hermann Schaluick govorio je o Judeo – kršćansko – islamskoj duhovnost. Svoj veoma nadahnuti govor fra Schaluick započeo je: „Bugarski filozof Tvzetan Todorov, koji živi u Francuskoj, u jednoj svojoj knjizi citira riječi srednjovjekovnog filozofa Huge iz sv. Viktora: „Tankoćutne je naravi onaj koji svoju domovinu smatra ugodnom, njemu nasuprot snažne naravi je onaj kojemu je svako tlo domovina, ali je samo onaj savršen kojemu je cijeli svijet strana zemlja.“ Na prvi pogled, pomalo neobična misao. Ali ako se pažljivije posluša, naslućuju se misli koje su aktualne u našem svijetu s njegovim starim i novim formama etničkih konflikata i religijske netolerancije. Sažeto u kratku formulu znači: Ljubi i cijeni ono vlastito, svoju domovinu, svoje porijeklo. Svoju kulturu i religiju. Ali ti se možeš uživjeti i domovinu pronaći i ondje gdje čak nisi rođen. Zato idi bez straha i predrasuda prema onom stranom, gdje god te ono susreće. U tome ćeš otkriti puno o samom sebi. Time je dotaknuta temeljna pretpostavka interkulturalnog razumijevanja koja tim više vrijedi za interreligijski dijalog.“ Hermann Schaluick završio je: „ Želio bih svima koji sudjeluju u osnivanju ovog interreligijskog centra u Beogradu srdačno čestitati. Neka to bude jedan posve specifični europski doprinos univerzalnom projektu interkulturalnog IDENTITET/ BR. 166/167 2012. učenja. Pokažite drugima da je moguće – međusobno razgovarati. O vlastitoj povijesti. O onome što je važno. O istini i potrazi za smislom života. O obredima i ceremonijama. O različitim načinima razumijevanja i oblikovanja svijeta. O radu, odgoju i obitelji. O uspjesima i porazima, o strahovima i nadanjima. Ali i o Bogu i iskustvu njegove prisutnosti i odsutnosti u svijetu kako je danas doživljavamo i kako nam je ona danas zadana. Najbolje sredstvo protiv fanatizma i isključivosti jest dijalog ljudi različitih kultura i religija. Moglo bi se tad čak pokazati da je Bog – Bog koji traži druge, da oba partnera u dijalogu otkriju da je ono vlastito istodobno i tuđe, te da ono tobože tuđe i strano, može postati vlastito. Upravo o tome je riječ u jednom citatu Julie Kristeve: „Živjeti s drugim, sa strancem konfrontira nas s pitanjem je li moguće postati netko drugi. Ne radi se – u humanističkom smislu – o našoj sposobnosti da prihvatimo drugoga, već o tome da se bude na njegovom mjestu, a to znači misliti sebe kao drugoga u odnosu prema samom sebi, a to znači misliti sebe kao drugoga u odnosu prema samom sebi i tako se ponašati.“ Naravno osnivačkom skupštinom nisu završene aktivnosti oko tog događaja. Delegacija BEMIC-a ručala je s beogradskim nadbiskupom Hočevarom i posjetila beogradskog rabina Asijela. Svi uzvanici navečer su se okupili u prelijepoj crkvi franjevačkog samostana u Bregalničkoj ulici, koju je još prije rata projektirao čuveni slovenski arhitekt Jože Plečnik, na žalost ne dočekavši kraj gradnje koja je završena šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zbor beogradske protestantske crkve uz pratnju crkvenih orgulja prisutnima je izveo purpuri judejo – kršćansko – islamske religijske muzike. Deseti maj osvanuo je divnim sunčanim jutrom. Sjedim u baštenskoj hladovini franjevačkog samostana i razgovaram s bivšim generalom franjevačkog reda fra Hermannom Schaluickom i pitam ga kako to da upravo franjevci aktivno rade na izmirenju i prevladavanju religiokulturoloških različitosti na ovim balkanskim prostorima? - To nije došlo iz ničega! Prvo je došlo iz Isusovih propovjedi, a drugo došlo je 45 od svetog Franje iz Asizija. Bog je Isusu poslao poruku da se približi siromašnima i ljudima različitih rasa i religija i on nije pravio razlike između onih koji su bili sljedbenici njegove religije i onih koji su pripadali drugim. Taj koncept nije uvijek prezentiran u razmišljanjima službene crkve, ali on je u temelju božjeg evanđelja. Sveti je Franjo u 13. stoljeću ponovno ozbiljno shvatio evanđelje, propovijedi o nenasilju i bio je otvoren prema svim etničkim grupama i ljudskim rasama. Ideja i osnivanje BEMIC-a koju je predložio fra Marko Oršolić je odlično prihvaćena i vi ju podržavate. Zbog toga sam ovdje. Vjerujemo da su vremena vrlo teška ne samo u vašim državama na ovim prostorima i mi moramo prihvatiti razne mogućnosti da bi krenuli naprijed u tom pravcu. Ovdje je snaga interkulturalnog dijaloga također ponekada teška, ali mislim da inicijativa koju je pokrenuo brat Marko u ovim teškim vremenima, dobar je primjer kako zajedništvo ljudi može i mora načiniti prvi korak. Usprkos kritikama i neizvjesnosti kamo nas to vodi, ali mislim da će unatoč svemu svi, opet, stajati zajedno, biti otvoreni jedni prema drugima, poštovati jedni druge i da će to biti dobar primjer interkulturalnosti, računajući dijalog i mirenje. Što mislite kakva budućnost očekuje ove prostore bivše Jugoslavije? Vi najbolje znate ovdašnju situaciju, mi u Njemačkoj znamo da je situacija dosta komplicirana i da je jedino rješenje pomirenje i priznavanje. I to je svakako zadatak svakog političara i svake političke partije koja vjeruje u budućnost svoje zemlje. Ja mislim, a to je i u duhu moje kršćanske religije, da svi ljudi, žene i muškarci, muslimani, pravoslavni, katolici, židovi i drugi, koji stvarno žele mirnu regiju, moraju biti otvoreni za dijalog i priznanje, bez obzira što je vrlo teško zaboraviti ono što se dogodilo u prošlosti ne samo u proteklih 20 godina, nego i u ranijem stoljeću, ali, budućnosti nema bez novih pozitivnih snaga u kulturnoj tradiciji i mora se nastaviti zajednički dijalog. A BEMIC je mala cigla u zajedničkom „domu“ koji trebamo sagraditi. Da! Za sve vaše države!■ ženski nered HRVATI POD ZIDINAMA STADIONA Dva su para ženskih sisa tražena, locirana i javno obznanjena, to jest, prijavljena. Takvi smo mi ljudi, padnemo u nesvijest kad vidimo ženske sise, obične, ali niti krajičkom pameti ne registriramo nasilje, ne samo ovo, kojeg izvozimo po inozemstvu, već i ono u kojem i s kojim trajno živimo kod kuće u domovini I Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ ma mišljenja da se povijest ponavlja. Po već bezbroj puta ponovljenom obrascu, prvo kao tragedija potom kao farsa, a po nekim mišljenjima samo kao tragedija ili samo kao farsa. Neće baš biti da se naprosto ponavlja, ali ako se uvijek iznova javljaju neke sličnosti, paralele sadašnjosti s prošlim događajima, glasam za njezino ponavljanje u oba oblika i s raznim varijacijama i modernim dodacima, kao tragedije i farse istovremeno. U davna doba, početkom 17. stoljeća, Hrvati su se otisnuli, zapravo odjahali i/ili odmarširali na sjever, s maramom oko vrata i sabljom u rukama. U krvavom Tridesetogodišnjem ratu osobito su zadužili građane Magdeburga, toliko da su majke dugo nakon njihova posjeta plašile malenu dječicu (onu koja su preživjela pokolj) Hrvatima, a svi su skupa molili boga i po oltarima mu ostavljali zapisane vapaje da ih isti “Oslobodi kuge, gladi i Hrvata.” Tek neki kasniji dodaci sadrže i riječ rata, pa tako izgleda da su suvremenici imali manje straha od rata nego od naših predaka. Hrvati su se, petsto godina kasnije, pred tjedan ili malo više, ponovo otputili na sjever, pa malo istočnije, u Poljsku i Ukrajinu, ovaj put automobilima, vlakovima, avionima, čini se opet u neki rat. Neki su se modni detalji istina izmijenili, ne nosi se ondašnju maramu – danas kravatu, a zahvaljujući specifično shvaćenoj emancipaciji i hrvatskoj varijanti feminizma, pošle su s njima i Hrvatice, domaće Walküre, neke bogme i s golim sisama na gotovs. Umjesto sablji, i neki naši najhrabriji muški su isukali svoje najveće a opet najmanje blago, inače dobro sakriveno u prednjoj strani gaća. Junački je pokazan i jedan rekvizit pripadan stražnjem dijelu gaća. Opremljeni još i petardama, bakljama, bokserima, sitnijim, dječjim nožićima, multifunkcionalnim lančićima od sedam kila dobro kovanog željeza oko vrata (to je umjesto demode kravata), stupili su na bojno polje. A nije da je bilo izlišno; slični njima iz raznih zemalja uljuđene Europe, koji doduše nešto zaostaju za nama, stigli su također dobro pripremljeni. Osobito domaćini, pa dalje na istok sve do Putinboysa. No ostavimo se internacionalizma, nećemo se mi valjda baviti drugima; udubimo se u 46 naše društvene plićake. BOJNA POLJA I GOTOVINA Osim što se Hrvate (a jasno je da je riječ o nogometnim navijačima, tako se danas zovu oni od pred petsto godina koje su tada, puno preciznije, zvali barbarima) generalno doživljava kao kugu, glad je izostala; rat međutim nije. Omiljena pjesmica danas je “U boj, u boj, za narod svoj” i ori se kao uvertira čim zauzmu svoja mjesta na bojnom polju. Krene se lakšim tempom, stotinjak petardi, nekoliko raketica, koja polomljena stolica, ali sve je to još uvijek uvertira. Boj se bije kasnije, i to po svim pravilima seoskog viteštva, s heraldikom kolca i boksera. I danas se, kao i prije petsto godina, bojevi dogovaraju a bojna polja više nisu livade i šume već gradovi Poljske i Ukrajine, kvartovi i ulice. Kada se ne ide u ratne pohode u inozemstvo, vježba se kod kuće na benzinskim pumpama ili birtijama krajputašicama, ali i gradske borbe se priređuju također, uključujući i prije svega stadione. Naša je domovina jedina i jedinstvena, najljepša, najkulturnija, najpametnija… zato, kad vidiš crnca na nogometnom IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Bujne ženske sise prikrivaju još bujniju kulturu nasilja sa kojom svakodnevno živimo terenu (od kuda se taj dovukao?), baci mu bananu i hukom mu pokaži čime ga smatraš. Svijet? Europa? Što je to? I što će to nama? Deri, pali zastavu i pokaži im sliku Gotovine, nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Što naravno vrijedi samo za Europu, za nas je on naravno heroj. GOLO DUPE I PAR SISA Reći će mnogi, s pravom, da nismo svi isti i da ima u Hrvatskoj i pristojnog svijeta. Točno. Reći će također mnogi da se radi o bijednoj šaci huligana. Sad što znači šaka, a i koliku recepciju pa i utjecaj na javni, prije svega medijski prostor ta šaka jada može imati – to je već nesigurno i nije se oko toga lako složiti. Svakako gledajući i čitajući izvještaje, baš da je šaka…. No kad se već uzima da su tisuće – šaka, onda je razumljivo da se njihovo djelovanje (i mnogo, mnogo više od onoga što šaka doista čini) bagatelizira, jer eto njihova navodna (malo)brojnost to ne zaslužuje. Pa opet, stvari su nelogične. Primjerice, nad ‘šakom’ (ponekad i ‘šačicom’) od između 300 i 500 huligana, koji su primjerice sudjelovali u rasističkim ispadima na utakmici s talijanskom reprezentacijom, tek skromni medijski izvještaji, dok se nad dva para sisa, dva penisa i jedIDENTITET/ BR. 166/167 2012. nom stražnjicom digla država. Ministarstva reagiraju, sise dobivaju partijske atribute, pa i samo sitno međunožje vrla dva Hrvata, koje istina nije bilo moguće povećati, ali je priča oko toga, uobičajeno, dobila neslućene dimenzije. Golo muško dupe nas je već ostavilo bez daha. Na ukazanje tisuća muških sisa, hrvatskih, domaćih, diljem Poljske i Ukrajine, nikome nije palo na pamet da istraži imena njihovih vlasnika, partijsku pripadnost sisa i eventualno broj brushaltera, jer našlo se i takvih momaka kojima bi ta naprava sasvim dobro došla. Dva su međutim para sisa (samo stoga što su malo veće i, ipak najvažnije, što ih nose žene) tražena, locirana i javno obznanjena, to jest, prijavljena. Takvi smo mi ljudi, padnemo u nesvijest kad vidimo ženske sise, obične, ali niti krajičkom pameti ne registriramo nasilje, ne samo ovo, kojeg smo trenutno jedan dio izvezli u inozemstvo, već i ono u kojem i s kojim trajno živimo kod kuće u domu/domovini. To jest, prinuđeni smo ga registrirati tek kad na stadion pred crnog igrača padne banana, kad u isti stadion padne nekoliko hrvatskih baklji, kad naši hrvatski huligani premlate već tko naleti, pa ih privede ‘neprijateljska’ policija. Jedan je hrvatski ‘novinar’ čak vedro pribilježio 47 kako su ‘naši’ navijači uspjeli oteti svog ‘suborca’ iz ruku policije. Bravo! Tako se brani domovina, čast, borci i suborci! Međutim, ne bismo mi ništa od toga registrirali, ili tek malo, da evropski mediji ne pišu o Hrvatima rasistima, huliganima, nasilnim hordama…. OGRADE I SAMO OGRADE I tako, evo nas ponovo pred Magdeburgom! U rascvjetanoj, bujnoj kulturi nasilja, nota bene jedinoj kulturnoj djelatnosti kojoj u Hrvatskoj trajno dobro ide, a kriza ju još i osnažuje, što mi kao društvo sa svim zakonima, mehanizmima, vladama i ministarstvima, zakletvama na demokraciju, taj sumnjivi zapadnjački uvozni artikl, činimo? Hrvatski nogometni savez, inače čudo od uljudnosti i poštenja, ograđuje se. Ograđuje se i vlast, ako uopće nešto kažu. Pristojni navijači ograđuju se od nepristojnih. Građani obični, indignirani su, pa se i oni ograđuju. I tako smo se svi dobro ogradili, ostavljajući javni prostor ‘šačici’ besprizornih da se njime služi po vlastitom nahođenju. Ograđujući se, podižući ograde, tek kad budu nepremostive shvatit ćemo da smo u njih zagradili same sebe. A kad su ograde nepremostive, obično je i prekasno.■ PANORAMA Pripremio: IGOR PALIJA IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA: Za 5 godina riješiti stambeno zbirnjavanje za sve Na regionalnoj donatorskoj konferenciji održanoj 24. aprila u Sarajevu sakupljeno je 261 milijun eura donacija za program zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih u zemljama bivše Jugoslavije.Taj iznos treba da pokrije skoro polovinu planirane sume od 501 milijuna eura koliko je potrebno za cijeli program stambenog zbrinjavanja koji bi trebalo da traje pet godina. Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora obavezale su se da će osigurati još 83 milijuna eura. Regionalni stambeni program za povratak izbeglica obuhvatiće 27.000 domaćinstava, ili 74.000 ljudi u ove četiri zemlje.■ BiH & POSLJEDICE RATA: Uništeno 460 hiljada stanova i kuća U Bosni i Hercegovini živi oko miliIjun interno raseljenih osoba. Procenjuje se da van BiH živi oko 400.000 osoba izbjeglih tokom rata. Uz demograf- sko razaranje, rat 1990-ih je radikalno promjenio stambenu situaciju, pošto je djelimično ili potpuno uništeno oko 460.000 stanova i kuća - više od polo- 48 vine predratnog stambenog fonda. Do sada je, 17 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i prestanka rata u BiH, zabilježen povratak 1,1 milijun izbjeglih i interno raseljenih. Više od 220.000 jedinica imovine vraćeno je predratnim vlasnicima i nosiocima stanarskih prava čime je rješeno oko 99% slučajeva. U razdoblju 2003-2010. za povratka u BiH je uloženo oko milijardu maraka (KM), od čega oko 400 milijuna u stambenu obnovu, a više od 500 milijuna uloženo u “mjere održivog povratka”. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice više od polovine izbjeglih i raseljenih još se nije vratilo u svoje domove. U BiH oko 2.700 porodica živi u kolektivnom smeštaju, a još toliko u mjestima povratka nema električne energije.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. REGIJA & BLAGOSTANJE: Srbija na jednoj trećini prosječnog standarda EU Građani Srbije su prošle godine imali tri puta niži standard od prosjeka EU, pokazuju podaci evropskog statističkog zavoda Eurostat o bruto domaćem proizvodu po stanovniku. Kada je riječ o realnoj potrošnji po pojedincu, koja se smatra pokazateljem kvaliteta života, ona je 44 % ili dva i po puta niža od prosjeka EU. Srbija je manje privredno razvijena i od Bugarske, koja ima najniži BDP po stanovniku u EU - 45 % evropskog prosjeka. Srbija je tako po bruto domaćem proizvodu po stanovniku na 35 % evropskog prosjeka, Makedonija na 36 %, Crna Gora na 43 % posto, a Hrvatska na 61 % presjeka EU. Najlošije po tom pokazatelju su Bosna i Hercegovina sa 29 % i Albanija sa 31 %. Od zemalja bivše Jugoslavije, najbolja je Slovenija, sa BDP po stanovniku od 84 % evropskog prosjeka. Njen BDP po stanovniku je ujedno viši i od svih zemalja centralne Evrope i baltičkih zemalja. U EU najveći BDP po stanovniku i dalje ima Luksemburg - 2,74 puta veći od prosjeka EU. Za Luksemburgom slijede Nizozemska sa oko 31 % više od prosjeka EU, pa Austrija, Irska i Švedska.■ VOZOVI & VLAKOVI: Hrvatska zabrana za vozove iz BiH Uprkos brojnim projektima regionalne suradnje i napretku koji je postignut u toj oblasti, proteći će još vremena dok prostor bivše Jugoslavije ne postane pouzdana i stabilna zona. Novi primjer za to je plan Hrvatske železnice (HŽ) za ukidanje 46 međunarodnih linija, čime bi se Bosni i Hercegovini u potpunosti uskratili međunarodni vozovi za EU. Navedeni razlog je neisplativost, a u hrvatskim željeznicama preporučuju kolegama iz BiH da se obrate preduzeću HŽ infrastruktura i zakupe željezničke kapacitete. U Bosni se, međutim, na ovu odluku gleda i kroz političku prizmu. U toj zemlji je veliku reakciju izazvala i vijest o problemu pokretanja linije do luke Ploče novim vozom koji je BiH kupila od Hrvatske za pet milijuna eura. Železnice Hrvatske su za 2012/2013. predvidjele IDENTITET/ BR. 166/167 2012. 49 ukidanje 46 međunarodnih vozova, među kojima i svih pet međunarodnih vozova koji polaze iz BiH i idu za EU. Hrvatska je to zatražila na redonvnim godišnjim sastancima za planiranje međunarodnog putničkog reda vožnje za evropske željeznice. Osim vozova koji idu ka EU, problem je i zabrana prolaska voza koji iz BiH ide ka moru budući nisu prikupljene sve potrebne dozvole. U Bosni procijenjuju da bi tim vozom svaki dan u luku Ploče stizalo 100 do 150 turista. Sa jedne strane se smatra da je problem u tome što se uprave željeznica zemalja regiona nisu mogle dogovoriti oko podjele troškova za održavanje željezničkih linija, dok sa druge strane stižu optužbe da se radi o namjeri „lobija sa Zapada“ da unište lokalne željezničke prijevoznike.■ nastrani kutak AVANTURA JEDNOG PURANA I beduini se raduju kad susjedu crkne deva Od električnih aparata sirotinja ima samo strujomjer Pogreške su jedine stvari za kojima čovjek ne žali Piše: JOVAN HOVAN Jedan puran, sedam kilograma težak, nesklon skitničenju i bludničkom životu, jedan od onih rijetkih primjeraka za kojeg ne znate je li ljepši na stolu ili u kavezu ZOO vrta, a kad mu je bilo svega dosta, i čuvara i rukovoditelja, i posjetitelja koji bulje u njega kao u neko čudo, a i on u njih, pogazio je pravila kućnog reda i otisnuo se u ilegalu. Puran o kojem vam pišem uvijek se držao pravila ponašanja i iz vladanja je imao odličan (5) ali toga dana teškog za srčane bolesnike i astmatičare, nešto se poremetilo u njegovoj purećoj glavi, uostalom zašto ne bi i on otišao na neki izlet? Ocjene nisu bile razlog. Njega su uostalom cijenili i veterinar i kuhar, a i siromašne obitelji priželjkivale su ga reš pečenog, što je i razumljivo kad se zna da je meso u Zagrebu dosta skupo. Na listi osumnjičenih odmah se našla lisica, ali ona je napravila tako kiselu facu da je izgledala kao stara frajla kad mladoj čestita vjenčanje. Kad je čuo vijest šef jednog obližnjeg restorana odmah se dao u razmišljanje i računanje koliko bi se porcija purice s mlincima iz toga zgotovilo i kakva bi to bila dobit za zaposlene. A za to vrijeme puran se šetkao po ZOO vrtu i razmišljao: zemljo, okreni se jednom i na moj račun. Užasnuo se pred lavljim kavezom, užasnuo se i lav od njega: iznenađenje je bilo obostrano. Strah je u takvim susretima kao revnosni pas čuvar koji laje i na gazdine prijatelje. Lisica ga je mjerkala: Ah, kakav zalogaj, mijenjala bih 50 IDENTITET/ BR. 166/167 2012. trodnevno koštu za njega jednog! Međutim puran se držao upozorenja i nije se približavao kavezu. Prolazeći pored svinja pomislio je: možete sagraditi najljepšu kuću, ali ako u nju stavite svinje, postat će obor. Zmije ga nisu zanimale, ali majmuni, to da! Divio im se kako se vješto penju po drveću, kako se cerekaju, i za te svoje gluposti od posjetitelja dobivaju napojnicu u obliku hrane. (Hrana je velika stavka i u ljudskom i u majmunskom životu.) Pitao je, koji je od vas majmun-električar, pa ih je tim pitanjem malo zbunio. - Nema majmuna-električara. - Kako nema, kad god nestane svjetla ljudi zovu telefonom i pitaju koji je to majmun isključio struju?! Baš je život nepravedan, mislio je puran. Mrav, eto, cijelog života radi, kopa tunele, tegli, znoji se i na kraju umre kao mrav. Ponekad svaki od nas liči na mrava koji traži prijelaz preko velike rijeke, a nitko mu ne pruža slamku koja daje nadu. Majmun se cijelog života cereka, zeza se, skače s drveta na drvo, i na kraju od njega postade čovjek. Htio se pridružiti racama, ali je samo umočio nogu i stresao se od zime: prerano je za kupanje. Ne treba zaboraviti ni Andersenovo Ružno pače, bajku koja može biti i vaša biografija. Da ne duljim, u jatu raca našlo se i jedno pače koje nije sličilo na ostale. Bilo je bijelo i imalo duži vrat, pa su ga svi maltretirali i govorili da je najružnije na svijetu. A onda je jednoga dana kad je već bilo na ivici samoubojstva srelo na jezeru jato predivnih labudova koji su imali istu boju kao njegovo perje i isto tako duge vratove. Pače je, ako se sjećate, postalo labud. Noj je tašta i bespomoćna ptica koja ima najljepše perje ali ipak ne može letjeti. - Mi smo neki rođaci? – rekao mu je puran. - Ma kakvi, ja sam ovdje stranac na privremenom radu, još ni domovnicu nisam dobio. Paun se sav napuhao kad ga je vidio, a dobrodušni puran ga je pitao što će mu toliki rep, što se muči. - Ne nosim ja to radi ukrasa, to je radi ženki. Prolazeći pored gavrana, mislio je: ako se uzme u obzir da su donositelje loših vijesti od davnina ubijali, tisak nema prava da se žali na loš tretman. Ovaj se selio s grane na granu, a puran je mislio da je bog htio da čovjek leti, dao bi mu krila. Čudio se slonu što je porastao onoliki a hrane se u istoj kuhinji. Još ga je pitao kakva je razlika između indijskog i afričkog slona a ovaj mu je odgovorio kako je najbolje umio: - Pa ovaj prvi je iz Indije, a ovaj drugi iz Afrike. - Kako to da su slonovi tako krupni a tako miroljubivi? - Pa niti znamo da se tučemo, niti možemo bježati. Kokotu se u kljun nasmijao: - Ti si onaj što se hvali: «Još ne sviće, još nisam dao znak!» Što ti se sirena za kukurikanje pokvarila, pa umjesto «kukuriku!» ti vičeš «kokakola!»? - Ma navukao sam neku gripu, imam i temperaturu, ne mogu ni sirenu stisnuti kako treba. - Što ne uzme nekog pomoćnika? - Zato što su mi koke bez morala! Odmah dižu noge, a i toliko su bestidne da gole poziraju po mesnicama. - Možda ti je slaba struja? - Kako skupa struja može biti slaba?! Stalno dobivam IDENTITET/ BR. 166/167 2012. elektrošokove preko priznanica. To me održava u životu. Moj strujomjer je brži od zvuka, nikad se ne odmara. Još ti mogu reći da sam, kao i mnogi građani, toliko osiromašio da od električnih aparata imam samo strujomjer. - Novac sam po sebi ne donosi sreću, ali lakše je biti nesretan u Mercedesu nego u gradskom prijevozu. Kad je došao do golemog udava, najprije je pregledao jaja, koja su mu namijenili za hranu, a kad je utvrdio da to nisu njegova djeca šapnuo mu je: Za neke od vas šteta što ste rođeni! Život shvaćate kao ružno vrijeme – stanete i čekate da prođe. Konja je pitao što inače radi, a ovaj je odgovorio: Sve što mi narede: vučem, trčim, vozim... Naučen od predaka da sagne glavu i šuti, on život jedino tako i razumije. - Zar ti ne stanuješ u Voltinom naselju? - Još nikad nisam bio tamo. - A zašto onda stanari govore «opet je onaj konj zalupio vratima od lifta»? Nilski je konj zinuo od čuda kad ga je vidio onako slobodnog: - Lako ti je bježati kad si angažirao Silvija Degena da te vadi iz škripac situacija. - Higijena ti je slaba točka, kao i mnogim ljudima. Da si čitao Plinija, znao bi da «u kupaonici je ozdravljenje». - S latinskim slabo stojim, ja sam ti iz one generacije koja je učila ruski. Kod magarca se nije zadržavao, samo mu je prolazu dobacio: Kad se govori o glupostima, uzimaju tebe za primjer! Mrki medvjed asocirao ga je na onaj vic kad Huso pita Muju: - Što bi učinio da te pojuri medvjed? - Popeo bih se na drvo! - A ako on krene za tobom? - Popeo bih se još više. - A šta ako i on krene? - Išao bih na najtanju granu. - A ako i on? - Pa je li ti navijaš za medvjeda ili za mene? Divio se papigama što svaka od njih govori poneki strani jezik. Sjetio se i priče kako je neki crnac ušao u obližnji bife s ogromnom papigom na ramenu. Konobarica ga pita: - Gdje ste nabavili to čudo? - U Africi! – odgovara papiga. Deve su ga asocirale da su svuda na svijetu ljudi isti. Pomislio je: i beduini se raduju kad susjedu crkne deva. Kod vukova je pomislio kako se vuk na vuka naslanja, a čovjek na čovjeka. Tako bi barem trebalo biti. Ali moram misliti o lošem. Dva vijeka prije naše ere Plaut je veselio Rimljane svojim komedijama. Od njih smo zapamtili četiri riječi: homo homini lupus est. Kada bi zvijeri mogle razmišljati i stvarati aforizme sigurno bi neki sijedi vuk, kome je njegov susjed iščupao pramen dlake počeo zavijati vuk je vuku čovjek. Oglasilo se zvono, to je bio znak da su čuvari stavljeni u stanje povišene borbene gotovosti, pa je odlučio vratiti se. Večer se počela spuštati, a on je poznavao zakone noći: omrkneš a ne osvaneš. Čekala ga je svježa večera i dok je zobao svoju hranu, razmišljao je: pogreške su jedine stvari za kojima čovjek ne žali.■ 51 urbana lobotomija KRUHA I IGARA Kažu na Dnevniku, avion za Poljsku dan uoči utakmice i na dan utakmice polijeće svakih sat vremena. Karta je između dvije i pol i tri hiljade kuna. A letovi su puni. A ljudi ne rade. A letovi puni. A oni ne rade. Pa dobro, gdje je početak tom začaranom krugu, gdje je rješenje te misterije? N eka žderu travu. Kad ne budu imali šta jesti, neka lijepo pasu. Ima trave u Hrvatskoj napretek. A oni, kao da je nema, plaćaju dvije-tri hiljade kuna da bi gledali poljski travnjak, dvije razapete mreže, jednu loptu i jedanaest im mezimaca u seljačkim dresovima kojima će psovati majku ako ne nagnaju loptu u jednu od mreža. I to onu pravu. Kako za vrijeme čitavog tog prvenstva nijedna mreža neće ostati pošteđena, tako ni majka, jer heroj jedne utakmice lako postaje baksuz one naredne. Dovoljno da mu malo popusti koncentracija, da zbog mjesečevih mijena loše snijeva noć uoči utakmice ili da mu knedličke koje je jeo za ručak loše sjednu na želudac, pa da ga razapnu kao kockasto jedro, a onda Bog dragi zna koliko će dugo biti u nemilosti i na vjetrometini. Jer nogomet je u Hrvata nacionalni sport i nadobudni sokolići iz Dinamova podmlatka ili dijaspore samo čekaju da netko doživi gaf, pa da budu pozvani na njegovo mjesto u redove reprezentacije. Nema tu puno lufta. I neka momci igraju. Oni se sigurno svojski i trude i svaka im čast. To je njihov posao, za njega su plaćeni i rade ga valjda najbolje što znaju. Osim toga, pružaju tračak veselja onim običnim momcima, što nikad neće imati priliku istrčati ni pod reflektorima u Kranjčevićevoj ili Šubićevcu, a kamoli na nekom evropskom stadionu, i dopuštaju im da kroz njih žive svoj san. Plasman hrvatske nogometne reprezentacije na Evropsko nogometno prvenstvo i njezini daljnji uspjesi zacijelo dođu kao melem na ranu naciji napaćenoj besparicom, besposlic...mislim, nezaposlenošću, porastom cijena živežnih namirnica, benzina i alkohola po kafanama. Bit će da su već počeli pasti i ići pješice u Buzin i Zaprešić na posao, kad im nije problem Piše: DUNJA NOVOSEL izdvojiti dvije i po hiljade kuna za avionsku kartu za Poznanj. Ili uopće ne žive teško! Samo se utvaraju. Vide da ostatak Evrope ide u vražju mater, pa se solidariziraju i leleču iz pristojnosti. Neumjesno je da pričamo kako nam je dobro dok ovi okolo pate. Ako je tako, Hrvati su ovdje pokazali neviđenu tankoćutnost. Ako ipak gladuju i žeđaju i tjeraju svoju djecu da rade to isto i pritom im ne kupe nove tenisice i ne plate ljetni kamp u Novom Vinodolskom, ali sebi plate avionsku kartu do Poznanja kako bi mogli uživo pratiti dvoboje hrvatske reprezentacije (Dvoboj naše reprezentacije. Eto ga na. Sintagama koju su sportski komentatori toliko ponavljali da se već uvriježila u hrvatskom jeziku. Dvoboj. Kako otmjeno, Kako dramatično i gordo! Pogibeljno. Kao da nose uštirkanu košulju i frak, a ne šareni dres od poliestera), onda su, da prostite na izrazu, neviđeni seronje. Kažu na Dnevniku, avion za Poljsku dan uoči utakmice i na dan utakmice polijeće svakih sat vremena. Karta je između dvije i pol i tri hiljade kuna. A letovi su puni. A ljudi ne rade. A letovi puni. A oni ne rade. Pa dobro, gdje je početak tom začaranom krugu, gdje je rješenje te misterije? Drže li leprikone zatočene na tavanima? Ili su na to odlučili potrošiti par novčanica što im je iznjedrilo obiteljsko zlato s kojim su se oprostili u nekom od kioska što niču ko pečurke na svakom uglu, onima s natpisom „otkup zlata i srebra“? A pritom su to vjerojatno isti oni ljudi što u regularno vrijeme, bez nogometnih prvenstava, smatraju da je ponuda od 900 kn za tri noćenja u centru Zlatnoga Praga i večeru na Vltavi, što je nudi neki od portala s popustima čisto bacanja para. Koje nemaju. Jer se teško živi. Za razliku od dosadašnjih dvoboja hrvatske reprezentacije, zbog kojih su se žene uglavnom hvatale za 52 glavu, ovoga ljeta pokazale su zavidnu razinu navijačke strasti. Toliko da su se raspojasale, pardon, razgolitile do pasa i pijano skakale sa sve tim sisama koje su u žaru navijanja, kao Julijine grudi, vatale njihove kolege navijači, valjda da im donesu sreću na sljedećem dvoboju, tvoreći sve skupa jedan neukusan prizor. Koji je onda procurio u hrvatskoj javnosti, pa nakon njega i činjenica da Vila Velebitska i sestra joj Hrvatska Mati rade u Ministarstvu kulture, čiji su lijepi reprezenti, mašala. I nisu dobile otkaz, ma šta se pričalo. Samo opomenu. Žuti umjesto crvenog kartona. Suci su bili blagonakloni jer su članice HDZ-a, a tamošnji odličnici rekli su da je pohvalno iskazivati patriotizam. Makar i na taj, pomalo nekonvencionalan način. One su bolje Hrvatice od donedavne predsjednice stranke, kojoj sada, kad su je zbacili sa trona, prigovaraju za samohrano majčinstvo. To je ipak ozbiljniji grijeh od mahanja sisama, jer ovo drugo je samo trenutni izgred, a prvo se kosi s postulatima stranke. Zahvaljujući evropskom prvenstvu u nogometu, gej parade u Zagrebu i Splitu prošle su iznenađujuće mirno. Svi su žestoki navijači koji nekako ne vole ove bezazlene momke i djevojke što nose zastave duginih boja i drže se za ručice, otišli na utakmicu. Tamo se maše regularnom zastavom, kockastom, a ne ovom pederskom. Da su kockasti možda osvojili prvenstvo, možda bi to smekšalo rogobusna navijačka srca pa bi halalili gejevima što dišu i jednom godišnje odu u paradni špacirung po Zrinjevcu i Rivi. Ali budući da je reprezentacija podbacila i nije se kvalificirala u drugi krug natjecanja, sirotani u rozom mogu strahovati od retroaktivne odmazde. Netko će morati platiti što je Modrić zbog mjesečevih mijena noć uoči utakmice slabo snijevao.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. izvan granica Samostalna Škotska u 2014!? U siječnju ove godine škotska vlada je objavila da planira održati referendum o nezavisnosti u jesen 2014. Iako je vijest pomalo iznenadila svjetske medije radi se samo o potvrdi dosadašnjih stavova Škotske nacionalne partije(SNP), koja je na vlasti od 2007., a od 2011. ima i apsolutnu većinu u škotskom parlamentu. Pitanje nezavisnosti Škotske aktualno je u njenom političkom životu već desetljećima, a intenzivnije se razmatra zadnjih desetak godina. Vladajuća škotska stranka čvrsto stoji na poziciji da je samostalnost najbolje rješenje. No prije nego plavo-bijela zastava svetog Andrije zaleprša ispred zgrade Ujedinjenih naroda, SNP će za svoje ideje prvo morati pridobiti većinu Škota. Za sada, samo ih oko trećine podržava punu nezavisnost Z Piše: GORAN MRDAKOVIĆ ajednička povijest Engleza i Škota puna je ratova i bitaka koji i dan danas čine veliki dio škotskog nacionalnog identiteta. William Wallace, populariziran u filmu ˝Braveheart˝, na najuzvišenijem je mjestu u panteonu nacionalnih junaka. Odmah do njega je Robert Bruce, još jedan ratni vođa koji je postigao spektakularnu pobjedu nad Englezima. No život nije film, i 1707. osiromašena i iscrpljena Škotska ušla je u uniju sa Engleskom, formiravši tako Ujedinjeno Kraljevstvo. U toj za- IDENTITET/ BR. 166/167 2012. jednici Škoti su u početku često nailazili na nepovjerenje i diskriminaciju. Stvari su se postupno popravile. Industrijska revolucija učinila je Škotsku jednim od središta svjetske ekonomije. Romantični pogled na povijest koji je donijelo 19. stoljeće značio je da je njihovo do tada prezreno plemensko i ratničko naslijeđe odjednom postalo popularno u cijeloj Britaniji. Zbog iznad proporcionalnog sudjelovanja u vojsci i kolonijalnoj administraciji Škoti su prozvani ˝graditeljima Carstva˝, u doba kada je to carstvo bilo ponos velike većine Britanaca. Škotski 53 identitet skladno se uklopio u britanski, ne žrtvujući pritom svoju posebnost. Polako, ali sigurno dobivena je i odgovarajuća zastupljenost u vladi i parlamentu u Londonu, kao i sve jača lokalna vlast. Taj proces kulminirao je 1999. osnivanjem škotskog parlamenta sa širokim ovlastima koje omogućavaju uređenje većine aspekata svakodnevnog života, poput zdravstva, školstva ili ekoloških propisa. Pa ipak, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća težnja za nezavisnošću se nakon duge pauze vratila u škotsku politiku. Osim činjenice da je nacionalizam otporna biljka izvan granica Nad simbolom škotske nacije dvorcem Edinburg zastava je i dalje britanska za čiji rast nije potrebna posebno jaka ili racionalna podloga, bilo je i konkretnijih razloga. Britanija je tada prolazila kroz fazu duboke tranzicije uzrokovane gubitkom kolonija i statusa svjetske sile, kao i velikih društvenih promjena kod kuće. Kriza identiteta i preispitivanje starih vrijednosti nisu zaobišli ni Škotsku, koja je proživljavala tešku recesiju. Tradicionalne industrije poput ugljena, čelika i brodogradnje na kojima se baziralo njeno gospodarstvo krenule su u nezaustavljiv pad, sa katastrofalnim posljedicama za zaposlenost i standard. Kriza se poklopila sa trenutkom kada je Britanija započela eksploataciju nafte u Sjevernom moru, koja se većinom nalazila u blizini škotskih obala. Borbeni poklič ˝To je škotska nafta!˝ i namjera da se njenim prihodima financira lokalni oporavak pretvorio je SNP u ozbiljnu političku opciju čija je snaga do danas u stalnom porastu. ZA I PROTIV UNIJE Iako je ekonomska situacija danas puno bolja nego sedamdesetih, nafta je i dalje prvi argument koji iznose pobornici samostalnosti. Dosadašnja zarada od eksploatacije procijenjena je na 250 milijardi funti, koje su u glavnom otišle u pravcu Londona. Čak i ako je vrh proizvodnje prošao, još uvijek ostaje više desetljeća isplativog iskorištavanja. To bi Škotskoj moglo dati ne samo jak izvor tekućih financija, nego i mogućnost Spomenik škotskom nacionalnom heroju Williamu Wallacu da poput Norveške formira naftni fond u koji će se položiti velika sredstva za osiguranje budućeg prosperiteta zemlje. Način na koji bi Škoti trošili te prihode također se ističe kao različitost od ostatka Unije i razlog za nezavisnost. Od vladavine Margret Tatcher naovamo Britanija je kresala elemente socijalne države i išla u smjeru privatizacije i ekonomskog liberalizma. Škoti, čija politička tradicija ima izrazito lijevi otklon baziran na nekadašnjem sindikalizmu, čvrsto drže do društvene solidarnosti plaćene državnim novcem i svima dostupnog zdravstva, školstva i socijalnih usluga. Tu su i razlike u nizu političkih pitanja aktualnih posljednjih godina. Britansko ratovanje u Afganistanu i Iraku kao i druge vojne avanture tog tipa ne bi se ticale Škotske da je samostalna, poručuju iz tabora za nezavisnost. Njihov konačni argument je da političari u Londonu nikada neće moći razumjeti i rješavati škotske probleme kao vlast koju bi formirali sami Škoti. Protuargumenti su također mahom ekonomski. Škotska je trenutno treća regija po visini BDP-a u Ujedinjenom Kraljevstvu, iza Londona i jugoistočne Engleske. Statistike pokazuju da u godišnjoj raspodijeli svojih financija država na prosječnog Škota troši 1600 funti više nego na prosječnog Engleza. Biti djelom velikog britanskog ekonomskog i državnog sustava daje nivo stabilnosti koji je dobro došao u bankarskoj krizi 2008/09. kada 54 je središnjica stabilizirala dvije posrnule škotske banke. Odlazak britanske vojske, koja ima brojne garnizone u slabo naseljenoj Škotskoj, značio bi nestanak mnogih radnih mjesta za koje je upitno da bi ih nadomjestile vlastite oružane snage. Samostalnost bi značila i vlastiti državni aparat koji bi trebalo financirati. Najzad, naftne bušotine u Sjevernom moru nose sa sobom i niz obaveza, poput one da se do 2040. na ekološku sanaciju potroši 30 milijardi funti. Ekonomski argumenti za i protiv nezavisnosti toliko su izbalansirani da je teško predvidjeti bi li Škoti u vlastitoj državi živjeli bolje ili lošije nego do sada. Dojam je da je ekonomija najčešće obrazloženje, ali ne i dubinski uzrok cijele priče. Nacionalizam je moćna sila koja već dva stoljeća oblikuje povijest Evrope. To što se na sjeverozapadu kontinenta sada upražnjava na civiliziran način ne znači da je marginaliziran. Kada diskusija postane malo strastvenija, pobornici samostalnosti govore o obnovi nacionalnog identiteta kroz punu državnost sa jednako žara kao o prihodima sa naftnih platformi. A ne treba zaboraviti da je taj identitet u velikoj mjeri izgrađen u sukobima sa Englezima. PRIMJER DRUGIMA Postoji, naravno, i druga strana medalje. Isti jezik, slična kultura i tri stotine godina zajedničke povijesti u Uniji također su jak faktor u životu Škotske. U IDENTITET/ BR. 166/167 2012. ovom trenutku, još uvijek jači nego želja za nezavisnošću, barem ako je vjerovati anketama. Za vlastitu državu čvrsto se izjašnjava 30% Škota, ali ih je 51% protiv nje. Interesantno je da je da su na pitanje o odvajanju Škotske engleski ispitanici odgovorili sa 36% za i 32% protiv, dok su rezultati na nivou Ujedinjenog Kraljevstva 35% i 34%. Što god Škoti odlučili, ostatak Unije im neće stvarati probleme. Postavlja se pitanje kolike su zapravo šanse za nezavisnost kada je znatno veći postotak građana protiv nje. Stranka koja propagira odcjepljenje je doduše dobila većinu, ali mnogi su Škoti glasali za SNP zato što im više nego drugima vjeruju u lokalnim pitanjima, a ne zato da bi izrazili nacionalne aspiracije. Da li će se blagi, ali konstantni rast raspoloženja za nezavisnost i dalje nastaviti uvelike zavisi od političara na vlasti. Ako se SNP pokaže osjetno sposobnijim u rješavanju svakodnevnih problema od dosadašnjih škotskih političkih garnitura, to će svakako biti vjetar u leđa ostvarivanju njihovog temeljnog cilja. Retorika i konkretni potezi Londona također bi se mogli pokazati bitnim. Za sada većina Škota, čak i onih koji su protiv samostalnosti, imaju jak dojam da ih centralne vlasti ne razumiju i ne slušaju. Emocionalna i pomalo patetična reakcija vladajućih britanskih konzervativaca na najavu referenduma puna velikih riječi i stereotipnih poziva na zajedništvo primjer je politike koja samo pogoršava situaciju. Najzad, životni standard birača uvijek je bitan za njihovu ocjenu u kojem pravcu stvari idu i da li je potrebna drastična promjena. Možda je najrealističniji prijedlog da se na budućem referendumu postave dva pitanja, prvo o nezavisnosti i drugo o maksimalnoj autonomiji unutar Unije, koja bi mogla zadovoljiti barem relativnu većinu škotskih birača. Rasprava o samostalnoj Škotskoj indikacija je da politička karta Evrope još može doživjeti promjene, i to ne samo u nestabilnim jugoistočnim područjima. Sa obzirom da je Velika Britanija članica Evropske Unije, cijela situacija je dodatno interesantna Flamancima, Baskima, Kataloncima i ostalima koji se nalaze ili bi se mogli naći na sličnom putu. Odluka koju Škoti na kraju donesu, bez obzira da li će biti za nezavisnost ili protiv nje, lako bi se mogla pretvoriti u lekciju koja će biti izučavana i možda kopirana u drugim zemljama Europe. ■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Anketa o nezavinosti Škotske pokazuje da trenutno niti Škoti nisu za odcjepljenje od Ujedinjenog Kraljevstva budući je 51 posto Škota protiv škotske samostalnosti Bogate britanske zalihe nafte u Sjevernom moru nalaze se na škotskom teritoriju 55 duhovni zov KANONSKA POSJETA PATRIJARHA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE IRINEJA I ČLANOVA SVETOG ARHIJEREJSKOG SINODA MITROPOLIJI ZAGREBAČKOLJUBLJANSKOJ I ZAGREBU Foto: NIKOLA CETINA, SPC I URED PREDSJEDNIKA RH P Piše: NIKOLA CETINA rva posjeta Zagrebu i Mitropoliji zagrebačkoljubljanskoj Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Irinejem Za razliku od prošlogodišnje prve posjete Zagrebu patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja koja nije imala zvanični karakter, nedavna posjeta Zagrebu i Mitropoliji zagrebačkoljubljanskoj Njegove svetosti Arhiepiskopa pećkog, Mitropolita beogradsko-karlovačkog i Patrijarha srpskog Irineja bila je kanonska. Za ovu posjetu patrijarha Irineja, koji je i predsjednik Svetog arhijerejskog sinoda, najviše izvršne i sudske vlasti u svom djelokrugu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi značajno je da su u njegovoj pratnji bili i članovi Svetog arhijerejskog sinoda episkop sremski Vasilije, episkop šumadijaski Jovan, episkop bački Irinej i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Brojni vjernici, sveštenici i đakoni sa neskrivenim oduševljenjem dočekali su svoga Patrijarha i članove Svetog arhijerejskog sinoda u velebnom hramu Preobraženja Gospodnjeg. Dobrodošlicu dragim gostima uputio je domaćin mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, a svoje oduševljenje ponovnim dolaskom u Zagreb među pravoslavne Srbe patrijarh Irinej je izrazio blagoslovom blagovernom narodu koji ovde živi i čuva veru svojih predaka. Svečana akademija povodom otvaranja Srpske pravoslavne gimnazije Kantakuzina Katarina Branković Istoga dana 7. juna održana je svečana akademija povodom otvaranja Srpske pravoslavne gimnazije Kantakuzina Katarina Branković i Duhovnog centra na Svetom Duhu u Zagrebu u sklopu manastira Sveta Petka. Uz patrijarha Irineja i njegovog domaćina mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana otvorenju su prisustvovali i članovi Svetog arhijerejskog sinoda; ministar prosvjete i sporta u Vladi RH dr. Željko Jovanović; ministar branitelja u Vladi RH Predrag Matić; ambasadori Srbije, SAD, Rusije, Norveške, Francuske, Kanade, Bosne i Hercegovine, gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, gradonačelnik Grada Maribora Franc Kangler; predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić; dr. Jure Zečević, sekretar Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam; muftija Ševko Omerbašić; rabin Lucijano Moše Prelević; 56 generalni vikar Evangeličke crkve u RH Branko Berić; sveštenik MPC protoprezbiter Kirko Velinski; predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj i brojni sveštenici i vjernici SPC. Nakon intoniranja himne Lijepa naša koju je impresivno izvela Ivana Srbljan, voditeljica hora hrama Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu i Bože pravde u nadahnutoj izvedbi Beogradskog muškog hora sa protođakonom Vladimirom Rumenčićem v.d. direktor Gimnazije protojerej-stavrofor Slobodan Lalić pozdravio je prisutne, nakon čega je prikazan film o viziji, radu i prednostima Gimnazije koji je uspješno režirao istaknuti glumac i režiser Dejan Aćimović. Gost predavač član SANU akademik Momčilo Spremić upečatljivo je govorio o liku Kantakuzine Katarine Branković. U nastavku svečanog programa imaginarni dnevnik Kantakuzine koji su napisali učenici historijske sekcije Gimnazije pročitala je učenica Nataša Vrga. Dramska sekcija učenika Gimnazije izvela je poučnu predstavu “A ‘ko sam ja ?”. Svečanost je obogaćena i nastupom Prvog beogradskog pevačkog hora, nakon čega je uslijedio prijem za uzvanike sa patrijarhom Irinejom, a za brojne goste uspješno je zabavljala IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Njegova svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski IRINEJ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. 57 duhovni zov Svečanoj akademiji povodom otvaranja Srpske pravoslavne gimnazije Kantakuzina Katarina Branković i Duhovnog centra na Svetom Duhu u Zagrebu u sklopu manastira Sveta Petka uz patrijarha Irineja i njegovog domaćina mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana prisustvovali su i članovi Svetog arhijerejskog sinoda, te ministar prosvjete i sporta u Vladi RH dr. Željko Jovanović, ministar branitelja u Vladi RH Predrag Matić, ambasadori Srbije, SAD, Rusije, Norveške, Francuske, Kanade, Bosne i Hercegovine, gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, gradonačelnik Grada Maribora Franc Kangler, predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, dr. Jure Zečević, sekretar Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam, muftija Ševko Omerbašić, rabin Lucijano Moše Prelević, generalni vikar Evangeličke crkve u RH Branko Berić, sveštenik MPC protoprezbiter Kirko Velinski, predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj i brojni sveštenici i vjernici SPC... etno grupa Teodulija iz Beograda. Posjeta patrijarha Irineja i članova Svetog arhijerejskog sinoda predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću Drugog dana posjete Zagrebu patrijarh Irinej u pratnji mitropolita ljubljanskog Jovana i članova Svetog arhijerejskog sinoda episkopa sremskog Vasilija, episkopa bačkog Irineja i episkopa šumadijskog Jovana primljeni su kod predsjednika RH Ive Josipovića. Tom prilikom predsjednik Josipović ocijenio je posjetu patrijarha Irineja i članova Svetog arhijerejskog sinoda važnim događajem koji doprinosi miru i prijateljstvu među ljudima, narodima i vjerama u ova teška vremena. Istog dana delegaciju SPC primio je i predsjednik Vlade RH Zoran Milanović sa predsjednikom Komisije za odnose s vjerskim zajednicama ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem. Pozdravljajući visoke goste predsjednik 58 Vlade Zoran Milanović istakao je zadovoljstvo posjetom i upoznavanjem s patrijarhom Irinejom i otvaranjem pravoslavne gimnazije u Zagrebu istakavši da je Hrvatska država svih njenih građana uz poštivanje zasebnih identiteta. Po završetku posjeta na najvišem državnom nivou Patrijarh je naglasio da u položaju srpskog naroda i SPC ima mnogo dobrih stvari koje treba podržati, ali kao i svagdje ima i problema, koji se u dobroj volji i raspoloženju mogu riješiti IDENTITET/ BR. 166/167 2012. na najbolji način. Zajedničko saopštenje sa susreta Patrijarha Irineja i Kardinala Bozanića U nadbiskupskom dvoru u Zagrebu u petak 8. juna 2012. godine zagrebačkog je Nadbiskupa, Uzoritog kardinala Gospodina Josipa Bozanića posetio predstojatelj Srpske Pravoslavne Crkve Patrijarh srpski Gospodin Irinej. Tome su susretu uz patrijarha, prisustvovali članovi Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve : Episkop sremski Gospodin Vasilije, Episkop bački Gospodin Irinej i Episkop šumadijski Gospodin Jovan, te Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Gospodin Jovan. Uz Kardinala prisutni su bili članovi stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije: predsednik Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječki Nadbiskup mons. Marin Srakić, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i riječki Nadbiskup mons. Ivan Devčić, te predsednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog sisački Biskup mons. Vlado Košić, kao i zagrebački pomoćni Biskupi: mons. Valentin Pozaić, mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski. Razmotrena su ponajprije pastirska pitanja djelovanja dviju Crkava u kontekstu savremenih društvenih okolnosti. Poslanje Crkava usmjereno je na propovjedanje i život po evanđelju Gospoda Isusa Hrista te su u tome smislu u središtu bile teme koke se odnose na izazove suvremenosti, a na prvome mjestu vrednovanje svetotainskog života i Božjijeg stvaranja, posebno ističući dostojanstvo čovjeka od njegovog začeća do prirodne smrti, pazeći da se biotehnološke mogućnosti ne zloupotrebe i ne pretvore u ideologiju protiv života. U razgovoru je važno mjesto dano promicanju i zaštiti ustanove porodice, kao i vrijednostima vezanima za brak kao blagoslovenu i prirodnu zajednicu između muškarca i žene. Nadovezujući se na ove dve teme katolički i pravoslavni episkopi su naglasili važnost odgoja djece, pri čemu je neizostavna poveznica i vjersko vaspitanje. Rečeno je da nije dovoljna samo briga za neko vrednosno neodređeno obrazovanje, tj. bez prepoznatljivih kvaliteta, među kojima u društvu treba biti stalno čuvana sloboda ispovjedanja vjere te u skladu s njom i briga za kvalitetnu konfesionalnu vjeronauku u vlastitim i obrazovnim ustanovama. S obzirom na odnose dve Crkve naznačene su dodirne tačke i IDENTITET/ BR. 166/167 2012. područja postojeće, te moguće buduće suradnje na teološkom, kulturnom i pastoralnom planu. Primjećeno je da je neizostavan doprinos Crkava u zauzimanju za pravednost i mir među narodima, te traženju istine i postupanju u skladu s njom, kako bi se na primeren način suočavalo s eventualnim napetostima koje dolaze iz političkog djelovanja ustanova i pojedinaca. Vjernici obje Crkve još uvek osjećaju brojne posljedice ratnih stradanja. Zato episkopi obje Crkve ohrabruju sve crkvene, državne i građanske institucije, na svim nivioma, u obje države, za neumorno zalaganje u otklanjanju posljedica rata, kako bi se ublažila stradanja i olakša patnja svih pogođenih. Podržavaju sva nastojanja oko povrata svih izbeglih i raseljenih osoba u svoje domove i oko ostvarivanja njihovih ljudskih i vjerskih prava. Sudionici susreta, i kao pastiri svojih vernika i kao građani svojih država, svesni su da su mnoga pitanja iz prošlosti još uvek kamen spoticanja. Gledajući u njima konkretne ljude episkopi su se složili da je potrebno što pre da se rasvjetle događaji za koje još ne postoji dovoljna osetljivost u hrvatskoj i srpskoj javnosti. Poduprt je rad komisija koje rade na istraživanju komunističkih zločina i prikladnom obilježavanju grobova žrtava. Osim toga, episkopi dviju Crkava upućuju poziv odgovornima u političkom i društvenom životu, ali i svakom čovjeku koji ima saznanja o još uvijek nepronađenim osobama, nestalim u ratnim stradanjima devedesetih godina prošloga vijeka, da pomognu u njihovom pronalaženju ili u informiranju o njihovim grobovima. To je izuzetan čin ljudskosti i pomoći porodicama koje ne prestaju živjeti svoj bol, neki i više od dve decenije. Sa svima koji tuguju i trpe episkopi izražavaju ne samo žaljenje nego i svoju ljudsku blizinu, i hrišćansku solidarnost i suosećanje. Episkopima sudionicima susreta na srcu je da se sva događanja iz prošlosti razmotre pošteno i odgovorno, kako bi se mogli postaviti zdravi temelji za život u istini među pripadnicima naša dva naroda. Samo tako se mogu lječiti rane i vedrije gledati u budućnost. Jasno je izražena želja da se na svim nivoima razvija iskren odnos koji će ostvarivati pravičnost i jednak tretman u poštovanju hrvatskog i srpskog naroda u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji. Kao što jevanđeoskom svetlošću i snag59 om treba pristupiti prošlosti, episkopi su se svojom pastirskom brigom osvrnuli i na sadašnjost, pozivajući naročito svoje vjernike da svedoče svoju hrišćansku vjeru i žive prema moralnim načelima koje im je poverio Gospod Isus Hristos, kako bi u društvu bili kvasac novog sveta, Božijeg Carstva. Izražena je želja da ovaj susret bude svedočanstvo zajedničkih hrišćanskih temeljnih vrijednosti obiju Crkava i odlučno podstiču nastavak započete saradnje na nivou Biskupske komisije Hrvatske Biskupske Konferencije za dijalog sa Pravoslavnom Crkvom i analogne Komisije Svetoga Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve. Svečani prijem povodom dolaska patrijarha Irineja u Zagreb U prostorijama Duhovnog centra u sklopu Gimnazije održan je svečani prijem na kojem su uz patrijarha Irineja, mitropolita Jovana i više episkopa SPC bili prisutni gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, ambasador Srbije u RH Stanislav Vukićević i predstavnici srpskih institucija i organizacija u Hrvatskoj. Zbog iznimne pomoći i saradnje prilikom gradnje Gimnazije i Duhovnog centra patrijarh Irinej odlikovao je Milana Bandića gradonačelnika Grada Zagreba ordenom cara Konstantina Velikog. Nakon prijema na večeri uzvanicima se pridružio i kardinal Bozanić, kome se je mitropolit Jovan zahvalio što je pronašao vremena i ukazao čast svojim dolaskom. Osvećenje hrama Svetog Save u Zagrebu Trećeg dana sadržajnog posjeta Zagrebu Patrijarh Irinej osvetio je novi hram Svetog Save u Zagrebu u sklopu zgrade Gimnazije i Duhovnog centra. Parijarhu Irineju sasluživali su mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije, episkop osečko-poljski i baranjski Lukijan, episkop vranjski Pahomije, episkop šumadijaski Jovan, episkop moravički Antonije sa više sveštenika i đakona. U časni presto položene su čestice mošti prepodobne majke Angeline, despotice srpske, dar episkopa sremskog Vasilija koji je zajedno sa episkopom bačkim Irinejem prisustvovao osvećenju hrama. Po završetku osvećenja i pripremljene trpeze ljubavi mitropolit Jovan i brojni vjernici ispratili su patrijarha Irineja sa željama da što prije ponovno posjeti vjerni narod u Zagrebu i Hrvatskoj.■ kultura TEATAR ULYSSES: Internacionalni kazališni festival Glumac Rade Šerbedžija sa suradnicima predstavio je program 12. sezone kazališta Ulysses. Dvije premijere, niz repriza i koncerte, a od ove sezone i izložba, ove su godine u znaku - povratka Pripremio: IGOR PALIJA “ Za spiritus movens teatra Ulysses Radu Šerbedžiju presudno je da umjetnici grade mostove na ovim prostorima, jer se samo na takav način zaista postaje dio svijeta Odisej“ Gorana Stefanovskog u režiji makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog i „Pokojnik“ Branislava Nušića u režiji Lenke Udovički dvije su premijere ovogodišnje 12. po redu sezone Ulysses teatra na Brijunima, preko puta obale Istre. Festival koji je ove godine u znaku povratka održava se od sredine jula do kraja augusta, a sve predstave, koncerti i izložbe osim izložbe Zlatka Kauzlarića Atača i Stjepana Gračana održavaju se na Brijunima. Kao i svake godine, reprizira se Shakespeareov „Kralj Lear“ koji je postao svojevrsni zaštitni znak Ulyssesa i Brijuna, reprizni je i Brechtov „Cabaret Brecht - Zadrživi uspon Artura Uija“, a Samuel Finzi gostuje sa Gogoljevim „Dnevnikom jednog luđaka“ ljubaznošću berlinskog Deutsches Theatera. „Ove sam godine nekako izuzetno sretan da imamo toliko novih ljudi u našem teatru, pa i izvan granica naše države, što je velika stvar i što pokazuje našu ispravnu orijentaciju da želimo da napravimo internacionalni kazališni festival“, kaže o programu i o glumcima - spiritus movens Ulyssesa Rade Šerbedžija. Premijera „Odiseja“ je 20. jula, u glumačkoj ekipi najpoznatije je ime beogradskog glumca Svetozara Cvetkovića, a predstavu supotpisuje 7 teatara - redom sa zapada - Drama mariborskog Slovenskog narodnog gledališča, kazalište Ulysses, zagrebačko 60 dramsko kazalište Gavella, Sterijino pozorje i Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, beogradski Atelje 212 i skopski Teatar na navigatorot. Režiser Aleksandar Popovski rušenje Troje uzima kao paradigmu za rušenje berlinskog zida, ali i kao rušenje jednog svijeta i jednog sustava vrijednosti. „I kada se srušio taj svet - to je bila jedna energija koju nisi mogao zaustaviti - svih ovih godina nisam siguran da smo napravili novi! Znači, okej, bila je ta energija za rušenje, sve se srušilo, ali kako vreme prolazi shvatam da nitko ništa ne pravi, da je to rušenje postalo jedno stanje koje sada traje“, kazao je Popovski. Lenka Udovički režira Nušićevog „Pokojnika“ i kaže kako je to tekst kojem se dugo nije vraćala, a onda: „Kada sam mu se sada ponovno vratila, mislim da me stvarno nekako zateklo i vrlo inspirisalo i njegovo majstorstvo i aktualnost i tačnost i veština, tako da mislim da će biti i za našu publiku - naročito ako gledamo većinu onog što sam ja do sada radila - nešto novo i drugačije.“ U „Pokojniku“ će glumiti niz poznatih imena - od Seke Sablić preko Zijaha Sokolovića do Miodraga Krivokapića. Govoreći o projektu teatra Ulysses, Šerbedžija je pojasnio kako samo sadašnje vrijeme nalaže bavljenje projektima poput ovog, jer umjetnici moraju graditi mostove na ovim prostorima, a samo se tako - naglasio je - može biti dio svijeta.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. olimpijske igre U LONDON PO MEDALJE Preko sto srpskih olimpijca (112) odlazi u London da se bore u 15 sportova, sa velikom željom da se osvoji što više medalja, a najveća želja svakog člana Olimpijskog Tima Srbije verovatno je da baš on osvoji 100-tu medalju, jer do sada je osvojeno 98 Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ Ž ivoti vrhunskih sportista dele se na četvorogodišnje olimpijske cikluse. Za neke brzo, a za neke ne, ali četiri godine u našim životima je prošlo i ovog leta na programu su službeno „igre 30-te Olimpijade“, u Londonu od 27. jula do 12. avgusta. A da li je baš tako? Ne nije! Igre se zbog prvog i drugog svetskog rata nisu održale 1916. godine u Berlinu, 1940. godine u Helsinkiju i 1944. godine u Londonu. Međutim, Međunarodni Olimpijski Komitet (MOK) koji je osnovan u Parizu 23.06.1894. godine, na veliko zalaganje francuskog barona Pjerde Kubertena, zvanično, igre u Londonu, vodi kao 30. igre. Da potsetimo, prve moderne igre su održane 1896. godine u Atini na kojima je učestvovalo 285 sportista i to isključivo muškarci iz 13 država. Od tada je prošlo mnogo vremena i danas su Olimpijske igre vrhunac sportskih dostignuća, dobrog marketinga, sa velikim udelom ekonomije i politike. Mnogo novca je utrošeno u izgradnju sportskih objekata u gradu domaćinu, pripreme sportista širom sveta su u završnoj fazi, mnogo financijskih sredstava je potrošeno da se sportisti u Londonu prikažu u što boljem izdanju, jer više nije popularna krilatica „važno je učestvovati“. Moderni gladijatori se bore do zadnjih atoma snage da osvoje medalje za svoje države. Sport je odavno prevazišao svoje okvire i prerastao u veliki biznis, koji traži velika ulaganja, koja se kroz osvojene medalje višestruko vraća. Preko sto srpskih olimpijca (112) odlazi u London da se bore u 15 sportova, sa velikom željom da se osvoji što više medalja, a najveća je želja svakog člana Olimpijskog Tima Srbije verovatno je da baš on osvoji 100. medalju, jer do sada je osvojeno 98. - Naši sportisti učestvuju na Igrama od 1912. kada su u Stokholmu predstavljali Kraljevinu Srbiju. Ukupno 22 puta su naši sportisti učestvovali na Igrama Olimpijade, a London će biti 23 učešće na smotri najboljih sportista sveta. Prve medalje osvojio je Leon Štukelj na Olimpijskim igrama 1924. godine u Parizu, dva zlata u gimnastici. Najviše medalja je osvojeno 1984. godine u Los Anđelesu, 7 zlatnih, 4 srebrne i 7 bronzanih. Do sada smo osvojili 28 zlatnih, 35 srebrnih i isti broj bronzanih medalja - sa istorijom našeg olimpijskog puta upoznaje nas, a ko drugi nego najstariji olimpijac Franjo Mihalić osvajač srebrne medalje 1956. godine na igrama koje su održana u Mel- ►►► IDENTITET/ BR. 166/167 2012. 61 izvan granica burnu. - Velika mi je želja da sada sa 92 godine ponovo osetim olimpijski duh. London je blizu i nadam se da ću barem par dana biti u glavnog gradu Engleske - reči su najstarijeg osvajača olimpijske medalje u svetu. Olimpijski komitet Srbije na čijem je čelu Vlade Divac naš proslavljeni košarkaš, učinio je sve da naši najbolji sportisti imaju dobre uslove za dobar rad i da njihov nivo forme bude takva da na Igrama pruže svoj maksimum i osvoje što više medalja. -Ljubitelji sporta uvek razmišljaju o krajnjem rezultatu koji podrazumeva osvajanje medalja i dobre plasmane. Nije lako u modernom sportu doći do mogućnosti da se boriš za medalju. Mnogo je sportista širom sveta koji imaju vrhunski kvalitet i iste želje, a samo su tri medalje- ističe Divac. Od Pekinga je prošlo 4 godine, u Kini smo osvojili tri medalje. Milorad Čavić srebrnu na 100m delfin, Novak Đoković u tenisu i vaterpolisti bronzanu.Da li u Londonu možemo da osvojimo veći broj medalja od Seula? - Nastojimo da budemo servis za naše sportiste. Trudili smo se da obezbedimo one uslove za trening i pripreme koje zaslužuju i mislim da smo u tome i uspeli. Oni su sa svojim trenerima i timovima vredno radili i verujem da bi sada sav njihov uloženi trud i znoj mogao da ih dovede do ulaska u grupu onih koji se bore za medalje. Mi smo mala država, sa skromnim ekonomskim uslovima, ali verujem da smo napravili značajne pomake. I pored evidentnih problema sa kojima se susrećemo svaki dan, naš kvalitet, naš inat i želja da obradujemo naciju je velika. Teško je očekivati da možemo da ponovimo 1984. godinu i Los Anđeles imajući u vidu da smo tada osvojili 18 medalja, ali bili smo SFRJ. U Londonu će nas predstavljati najbolji. Imamo predstavnike u čak 15 sportova. Na našu veliku sreću imamo jednog Milorada Čavića, Novaka Đokovića i ostale tenisere, sjajane strelce na čelu sa iskusnom Jasnom Šekarić, odbojku u obe konkurencije, svakako vaterpoliste, ali i rukometaše koji su ove godine osvojili evropsko srebro… Kajak nam se vraća na Igre na velika vrata sa čak 4 čamca i 11 sportista, a svakako se nadamo i dobrim rezultatima veslača... Po prvi put ćemo u Londonu imati predstavnike u tekvondou i to čak troje, a treba imati u vidu da je četvoro maksimum koliko jedan nacionalni olimpijski komitet može da ima na olimpijskom turniru. Svake Igre izbace na površinu i ĐOKOVIĆ NOSI ZASTAVU Svako ko počne da se bavi bilo kojim sportom sanja da jednog dana kada poraste ode na Olimpijske igre i osvoji medalju. Na našu sreću snovi mnogih dečaka i devojčica (njih 98) ostvarili su se,otišli su na igre i vratili se sa medaljom oko vrata. Da li pored ovog predivnog osećaja pobednika, ima još nešto što čoveka dovodi na mesto na kome mogu samo odabrani. Ima! - Pored svih uspeha koje sam do sada postigao, pripala mi je velika čast da na otvaranju Olimpijskih igara nosim zastavu naše zemlje. Pomisao na taj trenutak u meni budi dodatni motiv da ostvarim svoj najveći uspeh na igrama. Osećaj je predivan i jedva čekam da igre počnu -istakao je Novak Đoković kada je saznao da će on nositi zastavu Srbije na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu. FRANJO MIHALIĆ - najstariji osvajač olimpijske medalje u svetu ALEKSANDAR OBRENOVIĆ NA PRVIM IGRAMA Srbija nije imala sportiste na prvim Olimpijskim igrama koje su održane 1896. u Atini.Prvi naši sportisti su bili atletičari Dragutin Tomašević i Dušan Milošević koji su učestvovali na igrama 1912. godine u Stokholmu. Istorija beleži da je kao specijalni gost na prvim igrama bio, tadašnji monarh kneževine Srbije Aleksandar Obrenović. 62 IDENTITET/ BR. 166/167 2012. nekog na koga se, možda, nije računalo da može do medalje. Imamo nekoliko mladih plivača koji mogu da iznenade, tu su i atletičari koji dugo očekuju medalju, ali treba reći da je konkurencija u ovom sportu zaista velika. Tu su još bokser Aleksandar Drenovak, dva predstavnika u biciklizmu, dvojca u stonom tenisu... Iskusni Karakašević je u dobroj formi, a za razliku od Pekinga u Londonu neće biti sam, već će uz sebe imati i mladog Marka Jevtovića. Imamo sjajnog Gerasimenka u džudou i odlučnog Maksimovića rvanju. Svi se nadamo da ćemo se u Londonu radovati 100-toj olimpijskoj medalji za naš tim, a nadamo se i nekoj preko, ali sigurno je da ne želimo da stvaramo sportistima nepotreban pritisak. Njima je sada potrebno da osete pravu i iskrenu podršku čitave nacije, a ne pritisak i očekivanja. Mislim da imamo jak i jedinstven tim. Veliki broj naših sportista ima kvalitet, želju i ambiciju. Bio bih zadovoljan da svako od njih pruži svoj maksimum i ostvari svoj najbolji rezultat, a taj rezultat bio bi dovoljan da nas sve obraduje i da nam bude povod za slavlje - samouvereno ističe predsednik olimpijskog komiteta Vlade Divac. Divac nije želeo da se izjasni o broju mogućih medalja, ali sportski savezi čiji sportisti učestvuju na igrama u Londonu su bili konkretniji. Vodeni sportovi, plivanje i vaterpolo očekuju dve, a možda i tri medalje. Naši najbolji strelci su u formi, ali o medalji odlučuju nijanse. Ako bude sreće strelci bi mogli da nas obraduju sa dve medalje. Teniseri su posebna priča. Najviše se očekuje od Novaka Đokovića koji je u Pekingu bio treći, sada 4 godine kasnije dolazi kao najbolji teniser sveta i sa pravom se od njega očekuje da igra u finalu i da se bori za zlatnu medalju.Ostali teniseri mogu da prijatno iznenade i da pored Đokovića bude još jedna medalja. Obe naše selekcije u odbojci, muška i ženska, iako su se poslednji ukrcali u avion za London, imaju velike šanse da osvoje jednu od medalja. Sportski je nadati se da će neko od našh sportista da iznenadi i osvoji medalju. Ako je verovati sportskim savezima, možemo očekivati 6 do 8 medalja na Olimpijskim igrama u Londonu što bi bio veliki uspeh za srpski sport i potvrda da je Olimpijski komitet na dobrom putu da stvori uslove u kojima bi se naši najbolji sportisti pripremali za najveća sportska takmičenja. London je tu pred nama ,ali već se razmišlja o igrama 2016. koje se održavaju u Brazilu u Riju.■ IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Jasna Šekarić sedmi put, a Dragutin Topić šesti put na Olimpijskim igrama Dame se ne pitaju za godine. Naše streljaštvo u Londonu po sedmi put predstavljaće Jasna Šekarić koja je na igrama u Seulu 1988. godine osvojila dve medalje. Zlatnu (vazdušni pištolj) i bronzanu (malokalibarski pištolj). Posle Južne Koreje sledi Barcelona (srebrna medalja), Atlanta (4 mesto), Sidnej (srebrna medalja), Atina (srebrna medalja), Peking 6. mesto. Jasna je uvek u samom vrhu i sigurno je da će učiniti sve da se opet domogne jedne od medalja što bi bio veliki uspeh. Malo je sportista u svetu koji mogu da kažu da su sedam puta bili učesnici Olimpijskih igara i pri tome osvajali više puta medalje. Dragutin Topić koji je napunio 41 godinu uspeo je u nemogućoj misiji kada je atletika u pitanju. Olimpijske igre u Londonu su šeste na kojima učestvuje. Barcelona 1992. godine deveto mesto, 1996. godina Atlanta četvrto mesto, 2000. godina Sidnej nije ušao u finale, 2004. godina Atina deseto mesto, 2008. godina Peking 17 mesto. Ako bi u Londonu ponovio svoj ovogodišnji rezultat (228cm) plasirao bi se u finale skoka uvis što bi bio veliki uspeh za Topića. Jasna Šekarić je najstarija predstavnica Srbije u Londonu sa 47. godina Topić je sa 41. godinom najstariji muški predstavnik, sledi stonoteniser Aleksandar Karakašević sa 36 godina i teniser Nenad Zimonjić sa 35 godina. Veliki broj naših sportista ima kvalitet, želju i ambiciju. Bio bih zadovoljan da svako od njih pruži svoj maksimum i ostvari svoj najbolji rezultat, a taj rezultat bio bi dovoljan da nas sve obraduje i da nam bude povod za slavlje ističe predsednik Olimpijskog komiteta Srbije Vlade Divac. 63 treće poluvrijeme EUROPSKO NOGOMETNO PRVENSTVO NAS JE PO TKO ZNA KOJI PUT PODSJETILO DA MNOGI SPORT IPAK DOŽIVLJAVAJU SAMO KAO NASTAVAK RATA DRUGIM SREDSTVIMA HULIGANI OBJAVILI RAT I SAMOM NOGOMETU Piše: HRVOJE PRNJAK D a se društveno polje sporta, a pogotovo nogometa, kao najgledanijeg sporta, i politike uvelike preklapaju - znali smo i prije ovog nogometnog prvenstva Europe. Međutim, moramo priznati da duže vrijeme na nekoj sportskoj smotri te razine nije bilo ovoliko politikanstva i animoziteta koji nisu bili iskazani samo na ritualnoj razini svojevrsnog navijačkog folklora. Je li to neizravna posljedica aktualne ekonomske krize u Europi, zbog čega bi se moglo zaključiti da su zbog egzistencijalnih teškoća oživjele neke stare predrasude i mislilo se, prevladani animoziteti, ili je sve to bila svojevrsna posljedica činjenice da se Euro po prvi put organizirao u zamljama nekadašnjeg “istočnog bloka”, manje je bitno. Duh je očito (opet) pušten iz boce. Mi, s prostora na kojima čep nikad nije ni bio propisno zabrtvljen nemamo se što posebno zgražati nad, recimo, sukobima i netrpeljivostima koje su pokazali poljski i ruski navijači u međusobnom srazu. Primjetno je ipak da ni u ovom, kao ni u bilo kojem drugom slučaju, u prepucavanjima nisu sudjelovali nogometni reprezentativci niti njihovi treneri, već samo navijači. A i to je veliki pomak u odnosu na vrijeme kad je, recimo, uoči završnog turnira na prvi Euro (tada Uefin Kup nacija) u Francuskoj 1960. godine, španjolski fašistički diktator Francisco Franco naredio svojim nogometašima da odbiju igrati kvalifikacijske utakmice s reprezentacijom SSSR-a, koji je kasnije - osvojio zlato. Pobjedom nad Jugoslavijom. Četiri godine kasnije, naročitom ironijom sudbine, Španjolci i Sovjeti su se sreli u finalu - 2:1 pobijedila je Španjolska, Caudillo je likovao, a nogomet je po tko zna koji put poslužio tek kao sredstvo za ostvarenje nekih drugih ciljeva. I dok UEFA i FIFA danas strogo kontroliraju bilo kakvo politiziranje natjecanja pod njihovom paskom, reprezentativci Engleske su davne 1938. pozdravili Hitlera prije utakmice s Njemačkom nacističkim reforme u Hondurasu, kada su brojne parcele koje su obrađivali Salvadorci u potrazi za poslom i hranom, prepisane domicilnim poljoprivrednicima iz Hondurasa. Nakon što je Honduras dobio prvu utakmicu (1:0), Salvador slavi s 3:0 u uzvratu. Majstorica se igrala u Meksiku. Ulog je bio velik: odlazak na Svjetsko prvenstvo. Opet je slavio Salvador, koji u U okršajima Poljaka i Rusa na evropskom prvenstvu teško su ozlijeđene 33 osobe, od čega deset policajaca, te je uhapšeno 184 aktera tučnjava i međusobnih provociranja pozdravom - i to po tadašnjoj preporuci Foreign Officea, koji je u to vrijeme pragmatično radio na dobrim odnosima s nacističkim ideologom. Kad smo već kod ideologa, talijanski fašistički vođa Mussolini je nogometašima znao slati poruke iz doba rimskih gladijatora - “Pobijediti ili umrijeti”... Britansko-argentinski rat oko Falklandskih otoka “ispirirao” je Margaret Tatcher da uoči svjetskog prvenstva u Španjolskoj 1982. u parlamentu pozove navijače da budu “dobri predstavnici ove zemlje kao što su to oružane snage u južnom Atlantiku” NOGOMETNI RAT Dakako, vrhunac zlouporabe nogometa je poznati slučaj “nogometnog rata”, koji je u ljeto 1969. izbio između Salvadora i Hondurasa. U tom ratu, koji je srećom potrajao samo četiri dana, poginulo je oko 3000 ljudi. Naime, nogometne razmirice su samo razbuktale stare sukobe dviju susjednih latinskoameričkih država. Naime, trzavice su izbile nakon zemljišne 64 eskalaciji nacionalnog slavlja i samouvjerenosti 14. srpnja počinje napad iz zraka i sa zemlje. Tražili su od Hondurasa da prekine s protjerivanjem Salvadoraca s parcela na kojima su radili te da im isplati odštetu. Budući da odšteta nije isplaćena, u El Salvadoru izbija pobuna, odnosno desetogodišnji građanski rat! Danas, na svu sreću, više ne srećemo takve slučajeve zadrtosti na najvišem nivou. Ali, zato su tu navijači, ili bolje reći, onaj dio navijačke gomile koji odlazak na velika natjecanja i utakmice općenito koristi za izbacivanje različitih vrsta frustracija. U spomenutim okršajima Poljaka i Rusa teško su ozlijeđene 33 osobe (od čega deset policajaca), uhapšeno je 184 aktera tučnjava i međusobnih provociranja... Iza rešetaka poljskih pritvora završili su i neki hrvatski navijači, koji su se na Euru “proslavili” i bacanjem baklji u teren, rasističkim vrijeđanjem talijanskog tamnoputog napadača Marija Balotellija, kojega su pokušali gađati bananom... I dok Balotelli baš ničim nije dao tribinama IDENTITET/ BR. 166/167 2012. Evropsko prvenstvo u nogometu: SUKOBI UMJESTO FESTIVALA RAZLIČITOSTI razloga za takvo ponašanje, ruski su navijači očito pomno osmislili svoj “nastup” u Varšavi. Naime, na dan utakmice, oni su slavili Dan Rusije. Za vrijeme utakmice razvili su veliki transparent (na engleskom jeziku) s natpisom “Ovo je Rusija” s likom generala Dimitrija Požarskog, koji je 1612. porazio tada okupacijsku poljsku vojsku te vratio Moskvu pod ruski nadzor. Dakako, to je samo jedan u nizu povijesnih “nesporazuma” između ova dva naroda, sve do razdoblja pred Drugi svjetskog rata i sporazuma Ribbentrop-Molotov. Naime, ministri vanjskih poslova Staljinova Sovjetskog saveza i Hitlerove Njemačke 1939. tajno su podijelili Poljsku, što je na kraju rezultiralo masovnim zločinom 1940., kada su ruski vojnici u Katynskoj šumi pobili 20.000 poljskih intelektualaca, pripadnika društvene elite, vojske... Svojevrsna zanimljiva uvertira Euru bio je i događaj u reprezentaciji Srbije, koja nije izborila plasman na Euro, ali je odigravala prijateljske utakmice. Naime, novi izbornik Siniša Mihajlović izbacio je iz selekcije 20-godišnjeg Adema Ljajića, inače veznjaka Fiorentine, jer ovaj nije pjevao srpsku himnu “Bože pravde” pred utakmicu sa Španjolskom. Izbornik se pozvao na sporazum o ponašanju kojega su potpisali svi igrači, pa i Ljajić koji je na koncu ipak - zamukao. Čelnici nacionalnog nogometnog saveza podržao je izbornika, a u Ademovo ime naknadno se javno ispričavao i njegov otac, kao da je riječ o kakvom nestašluku s ekskurzije... IDENTITET/ BR. 166/167 2012. POLITIZACIJA NOGOMETA I eto nas opet na terenu politiziranja. Igrač koji nije pjevao je, očito, poremetio borbenu spremnost ekipe kakvu je izbornik Mihajlović zamislio, vjerojatno po principima stege kakvu imaju valjda komandosi. Samo, kakve to veze ima sa sportom? I kome bi tu zapravo trebalo biti neugodno? “’Bože pravde’ jest stara ako se gleda njen nastanak, ali je u upotrebi od jučer, himna i Adem su vršnjaci, doklen neki Francuz pjeva himnu koju je pjevao i njegov pradjed, dobro, Ljajić se i ne izgovara da sporo uči, da je zaboravio tekst, građanin artikulirano i samosvjesno odbija pjevati: hoćete srbovati i u himni, izvolite, ja stojim pokraj vas, ali ako ste većina tolika da se samo vi spominjete u pjesmi, onda ju većinski i otpjevajte bez mene! Ali ne! Selektor je sročio Pravila ponašanja, a mladi Pazarac-Firentinac je jedno od zakonopravila bacio pod kopačke! Što li je još u pravilima? Igrač koji ulazi kao zamjena dužan je u trku se prekrstiti? Bi li se nogometaš rimokatoličke vjere smio prekrstiti na način svojih otaca ili mora gledati snimke ranog Kežmana i oponašati ga, smije li igrač muhamedanske vjeroispovijesti klanjati nakon postignutog gola?!... Ima li još pravila? Kad igrači podižu tri prsta, kako se nakon pobjede umotavaju u zastavu, polažu li reprezentativci test i iz intonacije ili ih pomoćni trener preslušava samo znaju li riječi?”, kazat će Ljubomir Živkov, kolumnist beogradskog tjednika Vreme na tu temu, pitajući se usput: Hoće li doći dan kad će 65 reprezentativac moći kazati ‘ja ne pjevam himnu’, a da se to shvati kao kad bi rekao ‘ja ne pušim’? Bojim se da je odgovor na pitanje koje postavlja Živkov u futuru drugom, da ne kažem trećem. Jer, svi mi volimo pobjeđivati “velike”, ali ne volimo i učiti od njih. Recimo, volimo pobijediti Francuze, ali sačuvaj bože da bismo se od njih učili toleranciji i multikulturalnosti. Drago nam je i kad “skinemo” Nijemce, ali nema šanse da od njih preuzmemo vrline točnosti i bespoštedne marljivosti... Istodobno olako zaboravljamo da je “himna slobodne zemlje pjesma koju nitko ne mora pjevati”, kako je u povodu ovog slučaja konstatirao pisac i novinar Miljenko Jergović. To svakako važi i za onu epizodu iz predratnog dijela 1991., kada su neki mediji tada raspadajuće Jugoslavije napali slovenskog košarkaša Juru Zdovca jer nije pjevao himnu nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u košarci. Kao i za epizodu s “neposlušnim” Damirom Mulaomerovićem, koji je postao “problematičan” kada jedini u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji sredinom devedesetih nije stavljao ni ruku na srce za intoniranja himne, onako kako to dični HDZ-ovci godinama čine... Nije problem Adema, Jure i Damira što nisu pjevali. Problem je što ovdašnja društva tradicionalno nemaju sluha za one koji su drukčiji, makar odlično radili svoj posao. Eto, zato nećemo nikad biti ni blizu jednoj Francuskoj ili Njemačkoj, čak i onda kada semafor bude pokazivao da, kao, sigurno pobjeđujemo.■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: [email protected] www.ombudsman.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: [email protected] www.sdf.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: [email protected] www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: [email protected] www.skdprosvjeta.com ►Ured za ljudska prava Vlade RH Trg Maršala Tita 8, Zagreb Telefon: 01/ 48 77 660 Fax: 01/ 48 13 430 www.ljudskaprava-vladarh.hr Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH ►Ured za nacionalne manjine Vlade RH Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Tel: 01 4569 397 Fax: 01 4569 324 E-mail: [email protected] ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 [email protected] www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: [email protected] www.snv.hr ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: [email protected] www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: [email protected] www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: [email protected] www.gong.hr ►Projekt građanskih prava Sisak Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava Rimska 6, Sisak Tel: +385 44 571 752 Fax: +385 44 521 292 E-mail: [email protected] www.crpsisak.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 [email protected] www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek 66 Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: [email protected] www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: [email protected] www.cgiporec.hr Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: [email protected] www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: [email protected] www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: [email protected] www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: [email protected] Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: [email protected] www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: [email protected] www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112, Zagreb www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. Građanski odbor za ljudska prava Udruga za promicanje istih mogućnosti Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.identitet.info IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
© Copyright 2024 Paperzz
