IDENTITET
Godina 19 • Broj 192 • Jul 2014. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
HRVATSKA KAO FENOMEN
JEDINA ČLANICA EU KOJA VEĆ ŠESTU GODINU NE MOŽE IZAĆI IZ RECESIJE
2
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
http://www.identitet.info/
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Draškovićeva 25, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
IMPRESUM
Glavni urednik:
Igor Palija
[email protected]
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
[email protected]
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
[email protected]
Suradnici:
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević,
Nikola Cetina, Milan Jakšić,
Goran Mrdaković, Marko Roknić,
Radoje Arsenić, Đurđa Knežević,
Antonija Petričušić, Renato
Đurđević, Aleksandar Ajdarić
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
SADRŽAJ:
4 ŠTO SE NIJE PROMIJENILO U 15 GODINA
... Aleksandar Ajdarić
6 MANJINE KAO ZATOČENICI VLASTI
... Davor Gjenero
8 KOLIKO KOŠTA RATNI ZLOČIN
... Radoje Arsenić
10 MANJAK INSTITUCIONALNOG MEĐURELIGIJSKOG
DIJALOGA
... Drago Pilsel
14 RATKOV POVRATAK
... Dunja Novosel
16 KNINSKA KRONIKA
... Barbara Matejčić
20 POLITIČKE STRANKE KAO GENERATORI KRIZE
... Dražen Lalić
23 REHABILITACIJA ZLOČINA U ŠKOLSKOM UDŽBENIKU
... Đurđa Knežević
26 DRUŠTVA PROPUŠTENIH PRILIKA
... Hrvoje Prnjak
29 DEVASTACIJE SPOMENIKA IZ NOB-a
... Milan Jakšić
32 INTERVJU: MITROPOLIT PORFIRIJE
35 ŠTO OBEĆAVA SRPSKA KOALICIJA U VUKOVARU
... Dragana Zečević
38 PO KOME JE VOJNOVIĆEVA ULICA U ZAGREBU DOBILA
IME
... Nikola Cetina
40 ZNAMENITI SRBI U HRVATSKOJ: GRIGOR VITEZ
... Renato Đurđević
42 PRIČE SA BANIJE: SMEĆEM NA DRŽAVNOST
... Marijan Janošević
List izlazi mjesečno i financiran je
sredstvima Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi
za razvoj civilnog društva i Gradu
Zagrebu
45 IZVAN GRANICA: IRAK
... Goran Mrdaković
48 MUNDIJALSKA GROZNICA: OD PATRIOTIZMA DO
KSENOFOBIJE
... Hrvoje Prnjak
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 190
192 / 2014.
3
politika & društvo
DOSSIER HRVATSKA
Što se nije promijenilo u 15 godina
Piše:
ALEKSANDAR
AJDARIĆ
Ne biste vjerovali, ali Hrvatska je još uvijek u tranziciji. Ta
riječ koja označava prijelaznu
fazu, u ovoj tromoj i dosadnoj
zemlji postala je sinonim za trajno
stanje. Iako gazimo prema 2015.
godini, iako smo od gvozdenog Tuđmana promijenili četiri
vlade, nominalno modernističke
i reformatorske, mi se još uvijek batrgamo unutar glomaznog
državnog aparata, statusa quo po
pitanju centraliziranog teritorijalnog ustroja te još uvijek čekamo
na konačni iskorak prema potpunoj tržišnoj ekonomiji, što bi nam
dugoročno osovilo gospodarstvo,
a što su sve dosadašnje vlade
postavile kao cilj. Međutim, ništa
od toga. Od mrskog socijalizma,
odnosno državne ekonomije, koju
smo tako žarko željeli ukinuti,
transformirati, “ubiti et orobiti” te
baciti u ropotarnicu povijesti, evo
ga, ona je i dalje tu, sramežljivo
svako malo izvire iz svih pora
društva.
Kukamo što nemamo mentalni sklop Nijemaca i instinkt za
biznis, ali istovremeno ne želimo
ni mrdnuti iz balkanske postelje
gdje majka-država uvijek pred
spavanje nježno pomiluje naše
glavice.
Ukratko, Hrvati još uvijek ne
znaju žele li piškiti ili kakiti, što je
izreka kojom je 2007. Sanader
počastio tada oporbenog Zorana
Milanovića, aludiravši na njegovu
karakternu neodlučnost.
Kako stvari idu, Hrvatska će
uskoro postati predmetom znanstvenog istraživanja jer mi smo
jedina članica Evropske unije koja
već šestu godinu ne može izići iz
recesije. “To je vrlo neobično, gotovo fenomen”, kažu u Svjetskoj
banci.
Međutim, u tome što još
uvijek nema konkretnih poteza
kojom bi se radikalno reformirala
ekonomija te još važnije, opći
svjetonazor društva - nije kriva
4
samo vlast. Odgovornost ima i
društvo koje, tako se čini, ne želi
promjene. Odnosno, želi ih, ali da
se prebije preko leđa drugog. Ispada, da su Hrvati zapravo jedan
duboko nesložan narod koji samo
čeka inicijativu drugoga pa da
promijeni stvari dok on u hladovini glođe krušku. Ali, na žalost, te
inicijative nema ni kod vladajućih
koji tek sada bojažljivo organiziraju kojekakve okrugle stolove
oko, evo, državnog preustroja ili
izbornog zakonodavstva. Tražeći,
gotovo moleći, opći konsenzus
oko njih zapravo je konstatacija
kako ga u ovome trenutku uopće
nema.
“Ljudi loše žive pa onda
za to krive reforme, za koje
političari tvrde da ih provode, ali
kojih zapravo nema”, “Prosječna
plaća u javnom sektoru i dalje je
veća od onih u privatnom”, “Udio
privatnog sektora u albanskom
gospodarstvu je 75 posto, dok
je udio privatnog sektora kod
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
TRANZICIJSKO ČUDO: Hrvatska će uskoro postati predmetom znanstvenog istraživanja jer je jedina
članica Evropske unije koja već šestu godinu ne može izići
iz recesije... “To je vrlo neobično, gotovo fenomen”, kažu u
Svjetskoj banci....
nas tek na 70 posto”, samo su neki od
recentnih citata domaćih ekonomskih
analitičara koje govore u prilog tome da
je Hrvatska ipak daleko od konkurentnog
gospodarstva, a time i od boljeg standarda za sve građane.
Dakle, 2014. mi se nalazimo na
samom početku ozbiljnih promjena koje
su se trebale inicirati i kategorički provoditi još od 2000.
HDZ-ov NESVRŠENI RAT
Što se još nije promijenilo u posljednjih 15 godina? Ne biste vjerovali, ali u
Hrvatskoj i dalje bijesni Domovinski rat
za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i dijasporu.. Iako zasad još nema naznaka da
srbočetničke horde kreću iz Beograda na
našu zemlju, “Herceg-Bosnu” ili Kanadu,
na političkoj desnici sve je spremno za
njih. U HDZ-u nikada ne spavaju i ništa
ih ne može iznenaditi pa shodno tome
svaki benevolentni pokušaj naše aktualne diplomacije da s Beogradom stvore
kakav takav koncijalantan dijalog, u
toj stranci dočekuju na nož. Raspiruju
potom paranoju kako nas Milanovićeva
vlada i Josipovićeva administracija žele
uvesti u neku novu Jugoslaviju. Jest, baš
je Aleksandru Vučiću i Zoranu Milanoviću
do nove asocijacije, ili čega već, a ne
mogu ni svoje stranke držati na okupu.
Na te koještarije Jandrokovića i Šeksa
može nasjesti još samo HDZ-ovo biračko
tijelo.
No, dobro. Što se još nije promijenilo u posljednjih 15 godina? Ženama u politici i dalje nema mjesta, provalio je HDZov saborski zastupnik Duje Marasović.
“Politika je težak, rudarski posao i on nije
za ženu jer tada mora zapostaviti obitelj”,
kazao je Marasović dok mu istovremeno
cijela stranka priprema predsjedničku
kampanju za, zamisli ženu, Kolindu Grabar Kitarović. Međutim, situacija nije bajna ni u Socijaldemokraciji. Još odzvanja
Banskim dvorima poruka tadašnjeg
ministra gospodarstva Radimira Čačića
kolegici Mireli Holy: Ne zamaraj svoju lijepu glavicu ekonomijom, ima tko brine
o tome”.
Primjera ima još. Recimo, Jadranku
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
Kosor još uvijek nitko ne shvaća ozbiljno
(osim marginalnih Keruma, Salapića i
Gabrića), iako je bivša premijerka imala
solidnih političkih momenata, možda i
više od sve ridikuloznijeg Milanovića.
Međutim, činjenica je da se danas u
Hrvatskoj žene i dalje ne percipira kao
političare visokog ranga. Iako su, ne tako
davno, Milka Planinc i Savka Dapčević
Kučar uživale golem autoritet kod muških
kolega te, još više, u cijelom narodu, 40tak godina kasnije, kada bismo trebali
biti napredniji i liberalniji, mi smo i dalje
zarobljeni u primordijalnim mentalnim
ćelijama i na žene gledamo kao manje
sposobnu vrstu.
Ne, nije u pitanju dokazano ili nedokazano djelovanje, što bivših, što
sadašnjih političarki, već namjerno
održavanje nazadne tradicionalnosti u
Hrvatskoj, kojoj, nažalost, još uvijek pri-
država poput Irske i Poljske, nikome
ne pada na pamet išta službeno prigovoriti tom dvostruko legaliziranom smuku
državnog proračuna (koji ionako ima
višemilijunske donacije iz međunarodnog
miljea, ali i domaćeg puka), pa da im se
preispita kanaliziranje novca od poreznih
obveznika. Ostat će sve i dalje na tihom
glasu protesta ireligioznih udruga poput
Protagore ili Davida.
Što se to još nije promijenilo? Hrvatska reprezentacija se po 58. put nije plasirala u višu fazu Svjetskog nogometnog
prvenstva.
I to malo opijuma za narod reducirali
su nam na tek jednu pobjedu ili remi u
skupini. Odraz je to svekolikog stanja u
našem napaćenom i frustriranom narodu.
Nit’ naprijed-nit’ nazad, tek toliko živimo
pa da preživimo. Živimo slučajno otprilike
kao i naše ministarstvo turizma. Političke
krize u okruženju ili sjevernoj Africi i dalje
su glavni orijentiri o tome kakva će nam
biti turistička sezona. Tu je i iznimno
važna stavka poput, zamislite – sunca.
Ne znam kako se zvao ili dozivao, ali netko je zasigurno od prvih homosapiensa,
upirući prstom prema nebu prije 200.000
MOŽE, ALI NE U MOJOJ KUĆI: Što još uvijek nema konkretnih poteza kojim bi se radikalno reformirala ekonomija te još važnije, opći svjetonazor društva - nije kriva samo
vlast. Odgovornost ima i društvo koje, tako se čini, ne želi promjene. Odnosno, želi ih, ali da se prebije preko leđa drugog...
pada dobar dio hrvatskog društva i koja
slasno godi dobrom dijelu političara kako
bi zadržali privilegirane pozicije.
Nadajmo se da će ih demantirati
samostalna i hrabra Mirela Holy, koju će
i pozicija i opozicija najozbiljnije morati
uzeti u obzir, ako žele dobiti parlamentarne izbore krajem 2015.
O CRKVI SVE NAJBOLJE, ALI...
Što se još nije promijenilo u
posljednjih 15 godina? Poziciju utjecaja
Katoličke crkve u Hrvatskoj nitko od
dosadašnjih vladajućih garnitura dosad
nije želio dovesti u pitanje, gledajući u nju
kao u neku egzotičnu životinju u kavezu,
pitajući se – ako ju izvedemo na čistac,
hoće li nam to prouzročiti više štete ili
koristi?
Uvijek je to bila i bit će borba za
glasove birača. Iako HKC ima pogodnije
ugovore s Vatikanom i od ultrakatoličkih
5
godina, zaključio sljedeće: “Ovo svjetlo i
okruglo se pojavi svaki put nakon mraka.
Ono je toplo, znači ugodno je. To je dobro. Ja ću ostati tu”, kazao je taj neki prvi
homosapiens, a njegove je riječi prije par
tjedana više-manje ponovio naš ministar
turizma u špilji svoje kancelarije: “Dobro
je, toplo je, znači ugodno je. Nećemo
ništa mijenjati”. Par dana kasnije, ubila
ga je u pojam meteorologinja s televizije,
koja je nagovijestila kišu te cijeloj naciji
srušila nadu kako će nam i ova sezona
prikrpati proračun.
Zašto je tome tako? Zašto se razvijamo sporije od demokratskih procesa u
HDZ-u, nitko ne zna.
Zapravo, znate li što je jedino
moguće da se promijeni u zemlji Hrvatskoj? To da Zdravko Tomac postane
zeleni aktivist ORAH-a. Ali...i to bi bilo
već viđeno...■
prava manjina
Pretvaranje manjine u
zatočenika vlasti
Često se vodeći ljudi pojedinih društvenih skupina identificiraju s jednom
političkom opcijom i svoju skupinu čvrsto vežu uz tu stranku. Posljedice takva
„političkog zagrljaja“, od kojega profit izvlači samo politička vlast, a troškove
i štetu pripadnici manjinske zajednice, posebno su štetne i mogu dugoročno
utjecati na elementarnu ravnopravnost svih pripadnika društva...
N
Piše:
DAVOR
GJENERO
ije baš rijetko da
se vodeći ljudi pojedinih društvenih
skupina
identificiraju s jednom
političkom opcijom i svoju skupinu
čvrsto vežu uz tu stranku. Naravno, to se uglavnom događa kad
je ta stranka na vlasti. Posebno
je opasno, a i to se ne događa
rijetko, da vezivanje uz neku
stranku ili koaliciju društveni li-
deri ne zasnivaju na stvarnim
osobinama vladajuće opcije,
realnim uvjerenjima vladajuće
skupine ili dobroj politici aktualne vlade prema njihovoj zajednici, nego na projekciji, na
vrijednostima što ih društveni lideri pripisuju vladajućima. Takvo
poistovjećivanje uvijek na koncu
donese mnogo štete, ali najveći
teret te štete ne snose niti politički
vođe niti vladajuća politička op6
cija, niti lideri zajednice koju su
gurnuli u neki politički „zagrljaj“,
nego pripadnici te zajednice.
Kad se radi o pripadnicima
manjina, kao posebno ranjivih
društvenih grupa, posljedice
takva „zagrljaja“, od kojega profit
izvlači samo politička vlast, a
troškove i štetu pripadnici manjinske zajednice, posebno su
štetne i mogu dugoročno utjecati
na elementarnu ravnopravnost
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
svih pripadnika društva.
Dugo je u Hrvatskoj postojala
fascinacija trenutnom vladajućom
strankom i njenim predsjednikom.
Brojni su društveni lideri politiku te
stranke i njezina predsjednika interpretirali, zanemarujući pritom njene
stvarne odlike i projicirajući na njih
svoje vrijednosti i uvjerenja. Stranački predsjednik i premijer dodatno je
poticao takvo stanje, insistirajući na
stvaranju slike o političkoj dihotomiji,
u kojoj je svojim političkim konkurentima u opoziciji oduzimao svaki
politički legitimitet, i predstavljao ih
političkom podzemljem. Zaoštravanje društvenih sukoba i povećavanje
nesnošljivosti, čemu je vladajuća politička opcija bitno doprinijela, u dvije
i pol godine njena mandata dovelo je
do izrazitog nazadovanja hrvatskog
društva. O tome, na primjer, svjedoči
i istraživanje organizacije Freedom
House „Nacije u tranziciji“, koje longitudinalno „mjeri“ razvitak demokratskih institucija u 29 europskih
novih demokracija. Ovo istraživanje
upozorava da u većini društvenih
segmenata demokratski razvitak Hrvatske stagnira, a u dva nazaduje:
dodatno nazaduje u pitanjima vladavine prava (taj je segment ionako
najsporniji), a lošija je i ocjena institucija civilnoga društva.
Ekonomska kriza, koja Hrvatsku potresa već dugi niz godina,
neminovno ostavlja posljedice na
stanje demokratskih institucija. Isto
tako, već je postalo uobičajeno da se
u novim demokracijama, nakon što
pristupe Evropskoj uniji, dogodi određena društvena regresija. Naime,
pristupni proces iscrpi demokratske
društvene energije, a članstvo u Uniji
postaje svojevrstan dokaz, certifikat
o postignutoj demokratizaciji, koji je
često puko samozavaravanje. Međutim, ozbiljnu društvenu regresiju u
Hrvatskoj nije moguće tumačiti samo
kombinacijom ovih dvaju elemenata.
Druga su dva čimbenika: strategija vlasti zasnovana na zaoštravanju društvenih konflikata i poticanju društvenih grupa na međusobno
sukobljavanje, te istovremeno čvrsto
vezivanje društvenih lidera nekih od
skupina uz takvu vlast, čime „svoje“
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
IZOKRENUTE TEZE I LAŽNA SLIKA: Većina
lidera manjinskih zajednica, a posebno
oni iz srpske zajednice, čvrsto su se poistovjetili
s aktualnom vlašću i vezali uz trenutnog premijera i njegovu stranku, a da za uzvrat nisu dobili ništa. Položaj manjinskih zajednica danas
je institucionalno jednak kao i u vrijeme prethodne administracije, a stvarno stanje pripadnika manjine je lošije nego što je bilo. Pritom
je stvorena slika kao da samo u uvjetima kad
zemljom vlada lijeva koalicija, manjine mogu
ostvarivati svoja elementarna prava...
socijalne skupine pretvaraju u zatočenike vlasti.
Većina lidera manjinskih zajednica, a posebno oni iz srpske
zajednice, čvrsto su se poistovjetili s
aktualnom vlašću i vezali se uz trenutnog premijera i njegovu stranku,
a da za uzvrat nisu dobili ništa. Položaj manjinskih zajednica danas je
institucionalno jednak kao i u vrijeme
prethodne administracije, a stvarno
stanje pripadnika manjine je lošije
nego što je bilo. Pritom je stvorena
slika kao da samo u uvjetima kad zemljom vlada lijeva koalicija, manjine
mogu ostvarivati svoja elementarna
prava.
Na prvim slobodnim izborima u
Saveznoj Republici Njemačkoj 1949.
godine Danska manjinska stranka
prvi je put dobila zakonski zaštićen
mandat u Bundestagu, donjem domu
saveznog parlamenta, a Konrad
Adenauer izabran je za kancelara
samo s jednim glasom većine. Pronijela se priča da je taj glas doprinio
upravo danski manjinski zastupnik i
tako arbitrirao nacionalnoj većini tko
će tvoriti političku većinu. Iako to nije
bila istina, Danci otada ne sudjeluju
sa svojim zastupnikom u radu Bundestaga, jer ne žele ponovno doći
u situaciju da im netko predbacuje
kako oni arbitriraju o „međunjemačkim“ pitanjima. Sudjeluju, doduše,
u radu parlamenta Savezne Države
Schleswig-Holstein, ali se njihovi
zastupnici povlače iz glasovanja u
svakoj situaciji u kojoj se parlament
7
te savezne države podijeli pola-pola.
U takvim pitanjima ostavljaju „Nijemcima da sami odluče“. Na taj način
ne izvlače kratkoročne dobiti, ali
dugoročno štite poziciju manjinske
zajednice.
U Hrvatskoj se uobičajilo da
političari svoja promišljanja ograničavaju četverogodišnjim okvirom
mandatnog razdoblja. Nažalost, u
istim okvirima razmišljaju i oni na
čije djelovanje politički mandati ne bi
smjeli utjecati – društveni lideri koji
predvode različite socijalne skupine.
Interesi društvenih skupina, pogotovo manjinskih zajednica, dugoročni
su i ne mijenjaju se svake četiri godine, već prema smjeni vlasti. Zato je
važno da lideri građanskoga društva
u Hrvatskoj uspostave ekvidistancu
prema političkim strankama. Naravno, to se odnosi samo na stranke
koje pripadaju ustavnom luku, koje
poštuju temeljna građanska prava i
spremne su zaštititi prava svih društvenih ranjivih skupina i manjinskih
zajednica. Poistovjećivanje manjina, ili drugih socijalnih skupina, s
jednom strankom ili koalicijom šteti
ostvarivanju dugoročnih interesa
te zajednice, a u strankama, koje
predstavljaju političku alternativu
„odabranima“, ono uzrokuje nezainteresiranost za interese tih skupina i
dovodi do zapostavljanja, na primjer,
politike zaštite manjina. Tako manjine istovremeno postaju i zatočenicima političkih opcija i žrtvama politike
i političkih sukoba. ■
suočavanje
politika
s prošlošću
Koliko košta ratni zločin
Nedavno je objavljeno da je Hrvatska potrošila 3,7 milijuna eura na
tužbu protiv Srbije za navodni genocid počinjen na tlu RH, ali nije
poznato koliko je utrošeno na farsična suđenja pred hrvatskim sudovima počiniocima ratnih zločina protiv srpskih civila u kojima su
optuženi uglavnom oslobađani zbog „nedostatka dokaza“...
M
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
inistarstvo pravosuđa Republike
Hrvatske
preko svog internetskog sajta obavijestilo je javnost da je za
tužbu Hrvatske protiv Srbije pred
Međunarodnim sudom pravde
za navodni genocid počinjen na
tlu Hrvatske u proteklom ratu
do sada utrošeno 3,7 milijuna
eura. Najveći dio, oko 3,1 milijun
eura, utrošen je na angažiranje
stranih odvjetnika i stručnjaka za
zastupanje pred tim sudom, oko
350.000 eura je utrošeno na tzv.
intelektualne usluge (troškovi prijevoda, stručnih analiza i dr.), za
smještaj članova pravnog tima i
svjedoke, te njihove dnevnice i
druge troškove utrošeno je oko
230.000 eura, itd...
Sve u svemu, pozamašan
novac da bi se dokazalo nešto u
što sumnjaju i oni koji su sastavljali takvu tužbu (o čemu se proteklih godina moglo u tom smislu
mnogo čuti i od najistaknutijih
hrvatskih pravnih stručnjaka), ali
možda od toga i bude neke koristi pogotovo ako se u procesu
koji je upravo u toku dođe i do
nekih istina iz proteklog tragičnog
razdoblja pred kojima se do sada
uporno žmirilo ili su čak smišljeno
gurane pod tepih.
Sasvim je u redu da građani
budu informirani u šta i kako se
troši novac koji je ipak u državnu
blagajnu pristigao iz njihovih džepova, i tu se ne bi imalo što dodati da nije onog „ali“. Odnosi se to
na činjenicu da nedostaje podatak koliko je, na primjer, utrošeno
NEGIRANJE ZLOČINA:
Nedavno okončana sudska sapunica
poznata pod nazivom „Ratni zločin u Gruborima“, u kojoj je Županijski sud u Zagrebu oslobodio optužene hrvatske policijske specijalce za surovu likvidaciju šest staraca i starica
u zaseoku Grubori kod Knina, samo potvrđuje
otužnu i demokratski zabrinjavajuću činjenicu
da u Hrvatskoj do danas nema još niti jedne
pravomoćne presude počiniteljima ratnog
zločina nad srpskim civilima tokom vojne operacije „Oluja“, a da o zločinima u „Bljesku“ niti
ne govorimo...
novca građana na ona na žalost
brojna farsična suđenja pred hrvatskim sudovima počiniocima
ratnih zločina protiv srpskih civila
u Hrvatskoj u kojima su optuženi
uglavnom oslobađani zbog „nedostatka dokaza“, a žrtve proglašavane „ratnom štetom“.
Ne zna se, dakle, koliko je
utrošeno na ta isprazna suđenja,
ali se zato zna tko će to sve platiti
– oni koji s tim zločinima nemaju
veze iako su počinjeni kobajagi u
njihovo ime, a to su opet građani. Najnoviji takav primjer imamo
u nedavnom okončanju sudske
sapunice poznate pod nazivom
„ratni zločin u Gruborima“, u kojoj je Županijski sud u Zagrebu
oslobodio optužene policijske
specijalce za surovu likvidaciju
šest staraca i starica u zaseoku
Grubori kod Knina, koji su bili
„krivi“ samo zato što nisu htjeli
da napuste svoje kuće u rodnom
8
mjestu (jer su povjerovali pozivu
i garanciji predsjednika Tuđmana
da ostanu u svojim kućama i dočekaju „oslobodilačku Hrvatsku
vojsku“) i valjda zato što su Srbi.
Da farsa bude veća, sudsko
vijeće pod predsjedanjem suca
Zdravka Majerovića utvrdilo je
da su starce u Gruborima ubili
pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko (točno se zna tko je u
vrijeme zločina od te jedinice bio
u Gruborima i tko su bili odgovorni zapovjednici), ali je oslobodilo
optužene Franu Drlje i Božu Krajinu iako bi morali da odgovaraju barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su bili rukovodioci
u tadašnjoj akciji u tom mjestu.
Obrazloženje oslobađajuće presude je – najkraće – nedostatak
dokaza. Nitko od učesnika te zločinačke akcije na suđenju se nije
sjećao ni tko mu je bio zapovjednik, a kamoli što su tamo radili, a
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
takva simptomatična amnezija protezala
se do samog vrha te policijske jedinice,
što je sudsko vijeće sasvim ozbiljno uvažilo, na čast hrvatskog pravosuđa.
Kako poslije ove najnovije presude
neobično zvuči uvjeravanje s najvišeg državnog mjesta, dano odmah nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima
u Hagu, kako će Hrvatska nastaviti da
sudi onima koji su počinili ratne zločine
nad civilima u proteklom ratu. U stvari,
nije se dogodilo ništa drastično novo, jer
je hrvatsko pravosuđe i do sada u tom
pogledu imalo prečesto dvostruke aršine koji su ovisili od nacionalnog porekla
žrtve i počinitelja zločina. Rezultat toga
je da u Hrvatskoj do danas nema još ni
jedne pravomoćne presude počiniteljima
ratnog zločina nad srpskim civilima tokom vojne operacije „Oluja“ (o „Bljesku“
da se i ne govori, jer se za tu akciju niti ne
priznaje da je bilo ikakvih ratnih zločina),
iako je nedvosmisleno utvrđeno da ih je
ubijeno nekoliko stotina, i to uglavnom
nejakih staraca i starica, neki i na zvjerski
način.
Uostalom, uoči konačnog primanja
Hrvatske u EU krajem 2012. godine Zagrebu su iz Bruxellesa stigla tri posljednja
uvjeta koja je trebalo da ispuni, od kojih
je jedan glasio: „Odlučnije procesuirati
slučajeve ratnih zločina pred domaćim
sudovima.“ Zato i ono uvjeravanje s najvišeg državnog mjesta.
Znali su iz Evrope zašto su to tražili,
ali na kraju niti se u Zagrebu na to itko
osvrtao i niti je u EU nekog zbog toga zaboljela glava. Čudna neka demokracija, u
kojoj netko može i ovako i onako, a netko
samo onako kako se to od njega traži.
Zar se onda treba čuditi što za one
silne pobijene i surovo mučene Srbe u
Sisku ni poslije više od 20 godina nitko
ne odgovara, ili za ono etničko čišćenje
i sravnjivanje sa zemljom 26 sela na po-
UBOJSTVA U MIRU, A NE U RATU:
Ubojstva srpskih civila kao što su ona u Varivodama
(9 ubijenih), Gruborima (6), Gošiću (7), Golubiću (10), Uzdolje (7), Mokrom Polju (15)... imala su karakter masovnih
likvidacija civilnog staračkog stanovništva i dogodila su se
kada je „Oluja“ već davno prošla pa ih je, unatoč pokušajima, bilo teže prikriti ili opravdati ratnim akcijama...
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
9
dručju Slavonske Požege i ubijanje najmanje 44 žitelja koji nisu htjeli da napuste
svoje kuće, ili uništenje oko 180 srpskih
sela i progon njihovih stanovnika 1991.
u zapadnoj Slavoniji gdje do tada i nije
bilo oružanih sukoba, ili ubijanje 22 stanovnika Medara kod Nove Gradiške u
Slavoniji u vrijeme vojne akcije „Bljesak“
1995. među kojima i dvije djevojčice od 7
i 8 godina i 11 žena, da podsjetimo samo
na ove najdrastičnije primjere. ■
ekumenizam & dijalog
Radosno dočekujemo mitropolita
Porfirija, ali može li mu biskup Košić
biti partner?!
Osim januarske Molitvene osmine za ‘’jedinstvo kršćana’’ kada se predstavnici kršćanskih crkava susreću u različitim bogomoljama i jedni drugima
čestitaju, manje više, s figom u džepu, ništa se ne događa na institucionalnoj
razini. Možemo konstatirati da je institucionalni međureligijski dijalog miljama
daleko, a kada znamo da je na čelu Vijeća za ekumenizam i dijalog biskup
Vlado Košić, simpatizer ratnih zločinaca i predvoditelj akcije referenduma
protiv ćirilice u Vukovaru, jasno nam je da dijalog i suradnja ne mogu niti biti
bajni...
Z
Piše:
DRAGO
PILSEL
ahtjev da Hrvatska biskupske konferencija
‘’smjeni’’
sisačkog
biskupa
Vlade Košića sa čela
Vijeća za ekumenizam i dijalog
HBK a koji je javnim prvi učinio,
nakon čega nema više povratka
na staro, predsjednik Mešihata
Islamske zajednice u RH muftija Aziz ef. Hasanović, povod je
da pokušamo analizirati stanje
međureligijskog odnosno ekumenskog dijaloga na području
Republike Hrvatske. Od 13. srpnja, kada srpski patrijarh gospodin Irinej ustoliči gospodina dr.
Porfirija (Perića), novog mitropolite zagrebačko-ljubljanskog a
dosadašnjeg episkopskog vikara
jegarski pri Bačkoj eparhiji, a što
je odlučeno na redovnom zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve,
koje je održano pod predsjedanjem srpskog patrijarha Irineja,
14. do 24. svibnja, stanje, loše,
odmah ću kazati, tražit će odgovor na važno pitanje: a tko je to
partner u hrvatskom episkopatu
tako odličnom mitropolitu kakav
će biti, tako se vjeruje jer ga
silno hvale oni koji ga poznaju,
gospodin Porfirije? Situacija
očitog deficita na planu odnosa
Katoličke crkve i SPC na području
RH se pogoršava i zbog dolaska
na teritorij Hrvatske još jednog
kvalitetnog kadra SPC, gospodina Jovana Ćulibrka, dosadašnjeg
vikarnog episkopa lipljanskog koji
je imenovan za novog episkopa
slavonskog.
Muftija Hasanović je, inače,
potaknut skandaloznom ulogom i
ponašanjem biskupa Košića kod
dočeka ratnog zločinca Darija
Kordića u zagrebačkoj zračnoj
luci u petak 6. lipnja, rekao je:
‘’Ostao sam zatečen i iznenađen
postupkom Vlade Košića prilikom
dočeka Darija Kordića na aerodromu te podržavam stajalište
Rijaseta Islamske zajednice BiH
i osudu tog čina.’’ Izjavu je dao
gostujući u emisiji Ekumena
HRT-a na temu Islam i sekularno društvo izjavivši kako ‘’traži
smjenu biskupa Vlade Košića
sa čela Vijeća za ekumenizam i
dijalog HBK.’’ Te je dodao: ‘’Posjetio sam vatikanskog nuncija,
mons. D’Errica i izrazio protest.
Tražio sam odgovor na pitanje
je li to stav cijele Crkve u Hrvatskoj. Ako jest, da znamo, ako
nije – neka to netko kaže. Do
sada nitko iz Crkve nije to osudio, a koliko znam to nije na tragu
odnosa pape Franje prema dija10
logu. Zabrinjava me činjenica da
je biskup Košić na čelu Vijeća za
ekumenizam i dijalog Hrvatske
biskupske konferencije. Ja mislim
da nakon ovog čina nema vjerodostojnosti biti na čelu takvog
odbora i s pravom očekujemo,
a i druge vjerske zajednice, da
ne bude više na čelu tog odbora
jer bi tako Crkva pokazala da ne
stoji iza njegovih riječi’’, poručio je
muftija Hasanović.
Podsjetimo, Košić se među
prvima pozdravio s Kordićem i,
kako je registrirao snimatelj Nove
TV, poljubio desnu ruku osobi koja
je odgovorna za masakr Bošnjaka
u Ahmićima 16. travnja 1993.
Žestoko kritiziran, među prvima
sam na to upozorio, jer je još zimus na jednoj misi Košić Kordića
po stanju nevinosti usporedio sa
samim Isusom Kristom, Košić
se odlučio ‘’pojasniti’’ svoj stav
i učinio je to u razgovoru za sarajevski Katolički tjednik. Sisački
biskup koji je i predsjednik
Komisije Iustitia et pax (pravda i
mir) Hrvatske biskupske konferencije rekao je da je sudjelovao
u zagrebačkom dočeku haaškog
osuđenika Darija Kordića (gdje
se skandiralo i ‘’Za dom spremni’’, op.D.P.) smatrajući da je
nepravedno osuđen te da se
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
IZGUBLJENA
VJERODOSTOJNOST:
Predsjednik Mešihata Islamske
zajednice u RH muftija
Aziz ef. Hasanović potaknut
skandaloznom ulogom i
ponašanjem biskupa Košića kod
dočeka ratnog zločinca Darija
Kordića u zagrebačkoj zračnoj
luci izjavio je kako traži smjenu
biskupa Vlade Košića sa čela
Vijeća za ekumenizam i dijalog
HBK te traži odgovor na pitanje
da li je to i stav cijele Katoličke
crkve u Hrvatskoj...
time ‘’krivnja željela svaliti na cijeli hrvatski narod u BiH’’. Neki mediji u BiH i
Hrvatskoj, Islamska zajednica u BiH te
pojedine nevladine organizacije oštro su
reagirale jer je biskup Košić, uz još nekoliko svećenika, sudjelovao u Kordićevu
dočeku koji je oslobođen iz pritvora nakon što je izdržao dvije trećine kazne od
25 godina zatvora na koju ga je osudio
Haaški sud zbog ratnih zločina počinjenih
nad Bošnjacima u središnjoj Bosni među
kojima i pokolj u Ahmićima. ‘’Ja ne vjerujem da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a
ne na temelju dokaza’’, rekao je Košić
nazivajući Kordića prijateljem kojega
je pobliže upoznao dok je bio u zatvoru
Karlau u austrijskom Grazu. Pojasnio je
kako je krunski svjedok protiv njega imao
zaštićen identitet te da je povukao iskaz
u kojemu je tvrdio da je Kordić sudjelovao
na sastanku gdje se planirao napad na
Ahmiće. Pri tome je biskup Košić naveo da su i drugi hrvatski velikani poput
Zrinskih i Frankopana, Stjepana Radića,
Franje Tuđmana, pa i kardinala Alojzija
Stepinca redom bili osuđivani i odlazili u
zatvor, a da nisu bili krivi. Otkrio je kako su
Kordiću predstavnici haaškog tužiteljstva
nudili različite nagodbe po kojima je trebao okriviti bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i ministra Gojka
Šuška čime bi mu se kazna drastično
smanjila. Doduše, kratke pameti kakav
jest, Kordić ni Košić nisu shvatili da time
otežavaju poziciju generala Praljka i ostalih Hrvata odgovornih za zločine HVO-a
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
kojima se sudi u Haagu. ‘’No on to nije
mogao jer je rekao - kako ću se u tom
slučaju moći pogledati u zrcalo, kako ću
stati pred svoju djecu i pogledati ih u oči?
Ne, on je moralna veličina jer je na sebe
preuzeo teret krivnje koja nije utemeljena
na činjenicama’’, dodao je biskup Košić.
Tek u tom intervjuu, biskup je izrazio pijetet (ali ne i kajanje) prema bošnjačkim
žrtvama u Ahmićima kod Viteza, ali je
kazao da se pomirenje i u BiH ni u Hrvatskoj ne može do kraja provesti sve
dok ‘’svi ne priznaju i prihvate istinu’’. Po
njegovu mišljenju presuda Dariju Kordiću
je presuda Hrvatima u BiH. ‘’Netko je sigurno počinio strašan zločin u Ahmićima,
ali ne znači da treba osuditi bilo koga,
nego doista počinitelja. No, ovaj sud to
nije tražio, on je želio ovom presudom
podijeliti krivnju za ratne zločine, a to
znači i za sam rat u BiH, između svih
triju naroda. Ipak to ne odgovara istini
jer Hrvati su se samo branili’’, rekao je.
Naveo je da su Hrvati u Središnjoj Bosni
tijekom rata bili u potpunom okruženju
bošnjačko-muslimanskih snaga koje su
bile deseterostuko brojnije od hrvatskih.
‘’Zar onda nije apsurdno da je od 13 u
Den Haagu osuđenih Hrvata, čak 8 iz
Lašvanske doline, s ukupnom kaznom
od 107 godina?’’, upitao je biskup Košić.
KLEROFAŠISTIČKA OFENZIVA
Neće, i to smo vidjeli, hagiografsko
predstavljanje Darija Kordića pomoći ekumenizmu ni dijalogu. Cijeli taj cirkus oko
veličanja njegove ‘’duhovnosti’’ miriše
na trulo jer Crkva prihvaća i širi tezu
11
o velikim herojskim krepostima Darija
Kordića, ili ovako, ne izražava oprez pred
Kordićevim izjavama da mu se u zatvoru
čak dva puta prikazao sam Isus Krist. Ne
treba biti doktor teologije da se zna kako
je to nemoguće, ali, Bože moj, onaj tko
će vjerovati u fluorescentnu međugorsku
Gospu taj neće imati problema ni da
prihvati kako su Dario Kordić i Isus iz
Nazareta u zatvoru pili kavu i bacali šale.
Kako je to počelo? U Frohnleitenu kod
Graza, u petak 28. ožujka (ma da na
službenim stranicama sisačke biskupije
piše da se ovaj događaj zbio u subotu
29. ožujka, što je greška koju namjerno
navodim citirajući nešto niže propovijed
sa te mise), održalo se nesvakidašnje
euharistijsko slavlje. Tu je misu želio
Dario Kordić, haški uznik koji svoju kaznu zatvora izdržava u Grazu, a taj je
dan bio pušten na tzv. slobodan dan, te
su u Frohnleiten pohrlili susresti se s njim
njegovi najbliži – supruga Venera i kćeri
Marija i Elizabeta, rodbina i mnogobrojni
prijatelji iz domovine i inozemstva.
Na misi, koju je predvodio vojni
biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji
s biskupima sisačkim Vladom Košićem
i pomoćnim zagrebačkim Valentinom
Pozaićem, bilo je puno svećenika koncelebranata, a među njima i provincijal hercegovačkih franjevaca, koji
inače vode tu hrvatsku katoličku misiju,
fra Miljenko Šteko, koji je imao ulogu
domaćina. Sudjelovalo je, da budemo
precizni, tako izvještava Glas Koncila,
37 svećenika te više stotina rodbine i
ekumenizam & dijalog
POKAZATI
ZAJEDNIŠTVO : Hrvatski
će ekumenski orijentirani
građani morati pokazati da
iza srdačne dobrodošlice
gospodinu Porfiriju Periću i
gospodinu Jovanu Ćulibrku
postoji i dobra volja da se
‘’bude jedno’’, baš onako
kako je Isus Krist to poželio ili
kako papa Franjo i carigradski
patrijarh Bartolomej u
posljednje vrijeme svjedoče...
prijatelja. Katolički novinar Vlado Čutura
kaže da je skupu, premda nije medijski
najavljivan, nazočilo više hrvatskih generala i visokih časnika iz Domovinskoga
rata, predstavnika hrvatskih braniteljskih
udruga – od specijalne policije do gardijskih brigada – predstavnika Počasnoga
bleiburškoga voda, prijatelja i rodbine
”nepravedno osuđenog Kordića”, zatim
brojne redovnice, župni zbor i KUD iz
Žepča. Na stranicama Sisačke biskupije
može se pročitati cijela propovijed koju
je biskup Košić posvetio Dariju Kordiću,
a koja se pretvorila u najstrašniji crkveni
skandal koji pamtim otkako je don Živko
Kustić stao veličati ratne zločine hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (prvi uvodnik Glasa Koncila
toga kolovoza 1995. imao je prestrašan
naslov ”Neviđena humanost ratovanja”).
Prenosim prvi dio skandalozne Košićeve
propovijedi: ”Mons. Vlado Košić, biskup
sisački - Homilija na misi s Dariom
Kordićem - Frohleiten, 29. ožujka 2014.:
‘Dragi naš Dario, poštovana suprugo
Venera s kćerima, poštovana obitelji
Kordić, dragi biskupi, oče provincijale,
braćo svećenici, sestre redovnice, dragi
prijatelji! Zapravo je ovaj sam naš susret
– propovijed za sebe. To što si Ti, Dario,
na slobodi, pa makar i privremenoj, te
činjenica da si želio da se okupimo ovdje, u crkvi i slavimo sv. misu te da smo
se okupili u ovako velikom broju, Tvoji
najbliži – obitelj i prijatelji, već sve go-
vori. Ali treba to i istaknuti riječima: to
znači najprije da si nam mnogima drag,
da Te volimo i da se za Tebe molimo;
to znači da se Ti moliš za nas i za našu
Domovinu, da si izdržao do sada noseći
teški križ uzništva tolike godine, ali i da
konačno malo po malo stižeš do kraja tog
križnog puta. Mi se tome veselimo i svi
mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča
taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji,
na što imaš puno pravo i što si zaslužio
svojim ustrajnim uspravnim stavom pred
nepravednom osudom i onima koji Te ne
razumiju, kao što ne razumiju ni našega
Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i
nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli
i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali –
najvažnije je da se nisu dali slomiti, da
stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine
i kad-tad pravorijek pravednosti u korist
našeg hrvatskog naroda. Ti bi nam, dragi
Dario, mogao možda najbolje protumačiti
današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš –
svojim životom, svojom žrtvom, svojom
neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš
sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski
narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni
i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje. Mnogi smo, kada smo
Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu
što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te
je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o
12
Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti a što sve možeš primiti
samo od Boga koji – kako reče sv. Pavao
– ‘u svemu na dobro surađuje s onima
koji ga ljube’ (Rim 8,28). Njima se uistinu
sve okreće na dobro!…..”.
Dakle,
pročitali
ste:
biskup
uspoređuje ratnog zločinca Darija
Kordića, odgovornog za smaknuće
116 Bošnjaka u Ahmićima 16. travnja
1993. (najmlađa žrtva je tromjesečna
beba) kada su tzv. Jokeri (dio vojne
policije HVO-a) razori selo i dinamitirali džamiju, sa samim Isusom Kristom,
bogočovjekom i spasiteljem svijeta, pa se
čovjek koji još nije poludio kao što su poludjeli svi ti popovi na toj misi pita: dokle
će ići ta klerofašistička ofanziva? Košić
sve Hrvate zatim uspoređuje s Kordićem
jer kaže kako će jednom stići pravda za
Kordića i za cijeli hrvatski narod. Kordić
je, naime, prema biskupu i svima ostalima, a na tisuće se broje, nevin da neviniji
ne može biti. Nevin kao Isus Krist. Riječi
pijeteta prema ubijenima u Ahmićima,
naravno, nije bilo. Jebe se Košića za
muslimane ili, kako se ono kaže, ”balije”?
Pa bismo tako mogli reći: jebe se nama
za Košića i njegovu ljubav prema ratnim
zločincima. Ali to nije način i to nije pametan stav. Nije uopće pametno ignorirati to
stanje ludila koje predvodi sisački biskup,
kum i duhovni vođa onima iz Stožera,
ta sam je stao na čelu kolone koja razIDENTITET/ BR. 192 / 2014.
bijanje ćiriličnih tabli smatra vrhunaravnim činom, a zabranu ćirilice poželjan
katolički i domoljubni stav. Ali centralna
je figura bio ratni zločinac. Bilo je to, da
budemo maksimalno iskreni, najbrutalnije ikad viđeno navijanje za zločin na
nekoj hrvatskoj katoličkoj misi. Glas Koncila je objavio i fotografiju Darija Kordića
kako na oltaru pali zavjetni svijeću ”za
sve uznike, poginule, za domovinu”! A
to je, inače, da pojasnim neupućenima
u liturgijske stvari, svijeća baš onakva
kakva se pali za Uskrs, koja simbolizira
uskrslog Gospodina Isusa Krista. Na kraju mise nazočnima se obratio i sam Dario
Kordić i to s ambona, odakle se čita Riječ
Božja. Pa da, ako je ordinarnom Košiću
Kordić sinonim za izmučenog i razapetog
Krista, zašto se ne bi ”uzniku” dopustilo
da najavi i objasni cijeloj tzv. katoličkoj
javnosti, cijeloj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu kako se to ”pati za domovinu”? Zapravo, poručuje nam se da je
Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon
Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u
duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je
osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti
dadne snagu, znademo da si ostao sam i
da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom
i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin
uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo
je sve ove godine ostati na križnom putu,
izdržati bičeve i udarce….”. Ono što je,
protestirajući i u ime drugih revoltiranih
predstavnika crkava i vjerskih zajednica
koje traži Košićev odlazak, revoltiralo
muftiju Hasanovića je što ne može pojmiti
bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih
svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i
generala i tamte-vamte prema svakoj
nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u
taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa
je bogohuljenje biskupa Košića potpuno:
sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
IZOSTANAK DIJALOGA
Kako rekoh, kocka je pala i natrag
se ne može. Košić bi na jesen na idućem
plenarnom zasjedanju HBK trebao biti
‘’oslobođen’’ uloge koordinatora ekumenskog i međureligijskog dijaloga u ime
HBK. Privremeno bi to kvalitetno mogao
voditi požeški biskup Antun Škvorčević
(on je na toj poziciji i bio) koji je stručnjak
za tu temu i koji je na djelu pokazao ekumenizam pomažući i financijski nekolicinu
pravoslavnih sveštenika. Jer ni situacija
na razini institucionalnih odnosa HBK i
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
Srpske pravoslavne crkve nisu odlični.
Naime, Biskupsku komisiju HBK za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom
vodi splitsko makarski nadbiksup i metropolita mons. dr. Marin Barišić (jedan
od HDZ-ovih tvrdolinjaša u episkopatu) a
članovi su lički biskup i tvrdi ultranacionalist mons. dr. Mile Bogović, dakovačkoosiječki nadbiskup i metropolta mons. dr.
Đuro Hranić (ne baš motiviran) te nesretni mons. dr. Vlado Košić.
Jasno je da gospodin vladika i metropolita Porfirije neće započeti svoju
službu svađom s biskupom Košićem: biti
će tu protokolarne i obavezne diplomatske kurtoazije ali neće biti ništa konstruktivno dokle god se ne riješi ‘’slučaj Košić’’.
Košić je inače lani iznervirao predstavnike crkava i vjerskih zajednica time što im
je na ad hoc (ti se sastanci inače pomno
pripremaju) susretu u jeku rasprave o referendumu o braku podvalio izjavu u kojoj
je trebalo agitirati za homofobne ciljeve
udruge ‘’U ime obitelji’’ iako je bilo toga
još podlo jer se intervencijom predstavnika Islamske zajednice u RH iz priopćenja
od kojeg su se kasnije ogradili iz židovske
organizacije izbacio paragraf kojim je
Košić želio prisiliti ostale da kritiziraju
predsjednika Ivu Josipovića. Već je tada
bilo jasno da je dijalog ‘’puknuo’’.
Osim januarske Molitvene osmine
za ‘’jedinstvo kršćana’’ kada se predstavnici kršćanskih crkava susreću u
različitim bogomoljama i jedni drugima
čestitaju, manje više, s figom u džepu,
ništa ali ama baš se ništa ne događa na
institucionalnoj razini iako, istina za volju,
treba kazati da postoje mirotvorne inicijative gdje se kakav takav ekumenizam
ipak živi i produbljuje. Daleko je to pak,
za institucionalni dijalog, miljama daleko, od minimuma kakav traži članstvo u
Evropskoj uniji. Ništa bolji nije ni dijalog
između židova, kršćana i muslimana:
simpozija, okruglih stolova, studentske i
profesorske suradnje itd, nema. Dijalog
ne može biti pokriven nekim pametnim
akcijama kao što je omogućiti hrvatskim
vojnim snagama koje idu u mirovnu
misiju u Afganistan da ih poduče predstavnici Mešihata u čemu svaku pohvalu
zaslužuje spomenuti muftija Hasanović.
Da, teško će biti vladiki Portfiriju ako
mu bude stalo. Ma da se trebaju sanirati
nesporazumi kao što je bio onaj zbog djela poslanice patrijarha Irineja koji je ostao
zapamćen po incidentu kada se Njegova
svetost gospodin Irinej za Božić obratio
pravoslavnim Srbima u “Dalmaciji, Hrvat13
ŠKVORČEVIĆ UMJESTO
KOŠIĆA:
Košić bi na jesen na idućem plenarnom zasjedanju HBK trebao biti
‘’oslobođen’’ uloge koordinatora
ekumenskog i međureligijskog
dijaloga u ime HBK. Privremeno bi
to kvalitetno mogao voditi požeški
biskup Antun Škvorčević (on je na
toj poziciji i bio) koji je stručnjak
za tu temu i koji je na djelu pokazao
ekumenizam pomažući i financijski
nekolicinu pravoslavnih sveštenika...
skoj, Slavoniji, Lici, Kordunu i Baniji koji
ponovno doživljavaju kao i prije dvadesetak godina progone i stradanja zbog svog
imena pisma i jezika”, jasno je da suradnja sa biskupom Košićem koji provodi akciju referenduma protiv ćirilice u Vukovaru neće biti bajna. Hrvatski će ekumenski
orijentirani građani morati pokazati da iza
srdačne dobrodošlice gospodinu Porfiriju
Periću i gospodinu Jovanu Ćulibrku postoji i dobra volja da se ‘’bude jedno’’. Baš
onako kako je Isus Krist poželio ili kako
papa Franjo i carigradski patrijarh Bartolomej u posljednje vrijeme svjedoče da
se može pokušati biti.■
politika
RATKOV POVRATAK
Kakvo god mišljenje imali o Ratku Čačiću i smatrali ga sposobnim političarom
i gospodarstvenikom, arogantnom javnom ličnosti i prznicom ili neostvarenim
slikarom, obzirom na trenutnu dezorijentiranost u zemlji i na njegovu prirođenu
ambicioznost, svojim bi povratkom mogao ozbiljno uzdrmati političku scenu
u Hrvatskoj
N
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
a inače uzdrmanoj
i ogavnoj hrvatskoj
političkoj sceni koju
karakteriziraju skandali, optužbe za korupciju, smjene gradonačelnika,
ministara i ljudi na raznim odgovornim funkcijama, vječita neprimjerena prepucavanja na
relaciji Karamarko-Milanović i
povremene kritike upućene predsjedniku, čija je najveća pokora
što mora biti dijelom tog kolažakaljuže, izlaskom Ratka Čačića iz
pulskog zatvora najavljuju se neki
novi pravci i zaokreti. Podsjetimo,
Čačić koji je prošle godine krenuo
na odsluženje zatvorske kazne
zato jer je u zimu 2010. u prometnoj nesreći u Mađarskoj skrivio
smrt dvoje ljudi, već tom je prilikom najavio svoj povratak u politiku po odsluženju kazne. Kako
već od prvog dana njegovog
izlaska na uvjetnu slobodu njegovi suradnici i simpatizeri najavljuju
formiranje nove političke stranke
do jeseni, takozvanih Reformista, možemo zaključiti da Ratko
Čačić u pulskoj kaznionici nije
tratio vrijeme ubudale, već je temeljito skicirao okosnicu, politiku,
ustrojstvo i ciljeve nove stranke.
Naravno, pritom nije zanemario
raditi i na sebi, pa saznajemo
tako da je rado igrao golf (kako
u zatvorskom dvorištu igraju golf?
To si teško mogu predočiti.), i razvio ljubav prema slikarstvu, pa je
tako osam od dvadesetak njegovih ulja na platnu iz tamničkog
razdoblja izloženo netom nakon
njegova izlaska iz zatvora na
skupnoj izložbi nekoliko autora u
Pazinu. Iako su one snobovske
seronje od kritičara izjavile da od
Čačića nebu velikog umjetnika
i tako mu zatvorile vrata slikarske karijere u Hrvatskoj, meni ti
njegovi šareni i idilični morski i
cvjetni motivi djeluju prilično vedro, neopterećeno i lepršavo, a
istovremeno i puno suvislije od
nekih modernih žvrljotina koje isti
ovaj nobl svijet cijeni na više desetaka tisuća kuna. Ja bih, evo,
bez imalo ustručavanja okačila
Čačića u dnevnom boravku.
Pored umjetničke vrijednosti
koja je za mene neosporna, treba
imati na umu izvanrednu snagu
koju je ovaj čovjek zadržao za vrijeme najtežeg perioda u svom životu, da u takvom košmaru i tmini stvori nešto tako vedro i puno
optimizma! Ako Čačićeva ulja na
platnu nisu oda ustrajnosti i nepokolebljivosti, kao i životu samome,
onda ne znam što jest! Na zid s
njima! U muzeje! Kladim se da bi
se jednako gorljivo za popularizaciju Čačićeve umjetnosti zalagala
i Vesna Pusić, samo kad bi skupila dovoljno snage da preko usana prevali i jednu jedinu pohvalu
za svog nekadašnjeg stranačkog
kolegu. Naime, Vesni Pusić bi,
kao i nekolicini drugih HNS-ovaca vjerovatno odgovaralo kad bi
Čačić ostao u slikarskoj domeni i
ne bi se više pačao u politiku, jer
dajem ruku u vatru da strahuju od
odmazde jer su mu onomad kad
se zatekao u teškoj situaciji okrenuli leđa i išćerali ga iz stranke čiji
je on osnivač. Kako Čačić nije jedini kog su se zasramili i pokazali
mu vrata, već je tu bilo još njegovih pristalica s kojima je stranka
raskrstila naknadno, kao što je
to s slučaj s Natalijom Martinčević, sadašnje vodstvo HNS-a vrlo
dobro zna kako Čačić u novom
jurišu na političku scenu neće biti
usamljeni vitez, već će iza sebe
imati razgranatu mrežu suradnika
i istomišljenika.
Iako još uvijek udruga građana, Čačićeva mreža koja se
vrućeg ljetog vikenda okupila na
prijateljskom i promotivnom druženju na zagrebačkom Jarunu,
najavljuje kako do jeseni planira
formirati stranku i svakog tjedna
osnivati dvije do tri podružnice diljem Hrvatske. Kao glavna zvijezda ovog Čačićevog come-back
partija pojavio se Miki Bandić da
ČAČIĆEV POLITIČKI PROGRAM:
Smanjenje broja općina i gradova, i
održavanje tek onih koje se mogu samofinancirati, potom ukidanje nepotrebnih županija
i organizaciju države u sedam regija, jačanje
gospodarstva i ekonomije, omogućavanje bespovratnih sredstava tvrtkama, ustanovama i
institucijama korisnicima EU fondova, što bi vrijedilo i za privatne i za javne projekte, te preferencijsko glasanje na izborima...
14
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
Izgleda da Ratko Čačić
u pulskoj kaznionici nije
tratio vrijeme već je temeljito skicirao okosnicu,
politiku, organizaciju i
ciljeve nove stranke...
svoje sugrađane počasti kavicom, ali i
da implicitno označi svoju podršku Čačiću i najavi neku buduću koaliciju. Kako
je Čačić tom prigodom izjavio, stranka
kani okupiti oko sebe ljude bez ideološkog predznaka, a sa rezultatima iza
sebe. Ovu izjavu Vesna Pusić popratila je sarkastičnim komentarom kako im
još samo fali Glavaš, što je zapravo bilo
neumjesno i bespotrebno, a i na kraju
krajeva, ako nimalo ne strahuje od Čačićeva povratka na političku scenu, kako
to uporno tvrdi, onda bi trebala biti imuna
i na zbivanja oko njega i suzdržana od
komentara. Međutim, svaki put kad daje
izjavu u medijima ne propušta priliku da
podcijeni Čačića i istakne kako on nije
kadar biti ozbiljnim akterom na političkoj
sceni, a još manje odvući ljude iz HNS-a i
uzdrmati ravnotežu stranke. Štoviše, optužuje ga da je dvaput u povijesti stranke srozao rejting HNS-a na svega jedan
posto, pritom zanemarujući činjenicu da
je sudeći prema anketama rejting HNSa spao na najniže grane upravo u ovih
godinu dana kad je Čačić mlatio kistom
u bajboku, kao i to da je on puno karizmatičniji, ambiciozniji i energičniji vođa
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
od nje, te neće imati problema s privlačenjem onih članova HNS-a koji se još
uvijek nećkaju kojem krilu da se priklone.
Iako je teško očekivati da bi Čačić
u ovom momentu, kad planira ponovni
politički uzlet rasipao energiju na razračunavanje i odmazde usmjerene bivšim
suradnicima, dovoljan udarac na njih bio
bi i sam rast njegove političke moći, što
bi im neizvjesnost podgrijavao na laganoj vatri. Osim Vesne Pusić, zabrinutim
bi se mogao naći i ministar gospodarstva
Ivan Vrdoljak, kojem je Čačić tu funkciju
i omogućio, kao i Srećko Ferenčak. Tko
su pak ljudi van njegove matične stranke
koji bi mu u tom usponu mogli pomoći,
još nije precizirao, ali navode se imena
svih nedavno zglajzalih političkih figura,
kao što su Slavko Linić i Rajko Ostojić.
Kao da je novinarima u cilju prikazati
Čačićev povratak u politiku u vidu neke
strip avanture junaka-osvetnika, kao
Marvelovi Avengers Alliance! Zašto, zašto sam to pomislila! Sad mi ne izlaze iz
glave u kostimima od kričavog spandeksa, s krinkama na licima i onim šiljatimbetmen ušima. Možda ih i Pusićka tako
zamišlja, pa ih ne percipira kao stvarnu
15
prijetnju. Ali manimo se toga. Ono što je
bitno, čini se da bi Čačićeva reformatorska stranka zaista mogla posjedovati i
nekakav program, za razliku od SDP-a
i HDZ-a koji samo mlate praznu slamu
i političke poene skupljaju na međusobnom vrijeđanju. Ono za što su se najavili zalagati jest smanjenje broja općina
i gradova, i održavanje tek onih koje se
mogu samofinancirati, potom ukidanje
nepotrebnih županija i organizaciju države u sedam regija, jačanje gospodarstva
i ekonomije, omogućavanje bespovratnih sredstava tvrtkama, ustanovama i
institucijama korisnicima EU fondova,
što bi vrijedilo i za privatne i za javne
projekte, te preferencijsko glasanje na
izborima (zašto se toga dosad nitko nije
sjetio?) U svakom slučaju, kakvo god mišljenje imali o Ratku Čačiću i smatrali ga
sposobnim političarom i gospodarstvenikom, arogantnom javnom ličnosti i prznicom ili neostvarenim slikarom, obzirom
na trenutnu dezorijentiranost u zemlji i na
njegovu prirođenu ambicioznost, svojim
bi povratkom na hrvatskoj političkoj sceni
mogao ostaviti upečatljiv trag, kao otisak
ulja na platnu.■
rat & sjećanja
KNINSKA KRONIKA
Na pitanje tko ga je ubio, starica sliježe ramenima i kaže: puška...
Kada smo se vratili 1999., otišli smo do rijeke i Tode se bacio u vodu u
odjeći, mislila sam da je poludio...
Na podu se još vide tamni tragovi izgorjelih tijela...
Usput ga pitamo odakle mu autobusna sjedišta, neobično ih je vidjeti
u dvorištu? „Na njima su mi ubijeni roditelji, našli su ih tu, u sjedećem
položaju“...
Sinu bih radije otkinula prst koji ide na obarač, nego što bih mu dala da
ode u rat...
V
rućeg kolovoškog dana
sve se teže uspinjemo
prašnjavim makadamom
prema selu Grubori, visoko u brdima dvadesetak kilometara istočno od Knina. Podno
Grubora se može autom po toj lošoj
cesti, a onda još pješice petnaestak
minuta uzbrdo. Bolji put bi rijetko kome i
služio jer tamo više nitko ne živi. Čak ni
u ljetno vrijeme kada u Knin stižu puni
vlakovi iz Srbije i kada se na okolnim
cestama najčešće sreću auta beogradskih tablica - jer ljudi za godišnjih odmora dolaze obići nekadašnje domove - u
Grubore nitko ne svraća. Na drvenoj
klupi uz cestu dvije starice jesenski
odjevene po toj sparini čekaju kombi
koji dvaput tjedno tuda prolazi i prodaje
hranu. To je njihova opskrba.
Osamdesetogodišnja Milica Bursać kupuje dva limuna i banane. Kada
joj kažemo da idemo prema Gruborima
ne bismo li možda ipak pronašli nekog
od rodbine šestero hrvatskih građana
srpske nacionalnosti koji su u tom selu
ubijeni 25. kolovoza 1995., Milica odmahuje glavom i potvrđuje da nećemo
nikoga naći. Prije Oluje je u Gruborima
živjelo 70 seljana. Kako se razgovor širi
Piše: BARBARA MATEJČIĆ
na sjećanja na ljeto od prije 16 godina,
tako joj se oči pune suzama. Isprekidano uspijeva ispričati da joj je muž ubijen
6. kolovoza 1995. u dvorištu kuće u zaseoku Bursaći. Bio je lijep, sunčan dan.
Išla je tražiti ovce i iz polja je vidjela da
kuće gore. Kada se vratila, našla ga je
mrtvog. Na pitanje tko ga je ubio, sliježe
ramenima i kaže: „puška“.
Priča Milice Bursać jedna je od
niza koje smo čuli u tri dana intenzivnog obilaska sela i zaselaka u okolici
Knina početkom augusta 2011., pred
obljetnicu vojne operacije Oluja. Golubić, Gošić, Varivode, Uzdolje, Rusići,
Plavno, Mokro Polje… Dovoljno je stati s rijetkim, mahom starim ljudima na
koje naiđete i nakon prvog pitanja priče
krenu. Vrlo osobne priče, ali govore bez
ustezanja. Kao da je njihova obaveza
da odgovaraju na svako pitanje. Možda
nemaju iskustva s novinarima, i zbog
toga tražimo potvrdu od svakog smijemo li citirati, a možda smatraju da o
tome moraju govoriti. Nekom su ubijeni
majka ili otac, nekome oboje, nekome
suprug, sin, rođaci, susjedi. Teško ćete
naići na osobu bez nekog gubitka.
Kolika god bila točna brojka žrta16
va – ona Hrvatskog helsinškog odbora
o više od 600 ubijenih civila za vrijeme
Oluje i u narednih sto dana, ona u evidenciji DORH-a o 214 smrtno stradalih
osoba ili pak neka treća – sigurno je da
je ubojstava bilo dovoljno da mučno obilježe čitavo to područje. Uglavnom su to
bili starci ubijeni u svojim krevetima, na
pragu kuće, u dvorištima. Kada prođete
tim raštrkanim, brojnim selima, uvjerite
se da je bio potreban trud da se sve to
obiđe, na brzinu zapali i ljude ubije. S
obzirom da je prije i za vrijeme Oluje
izbjegla velika većina tamošnjih stanovnika - ostalo je tek oko 8000 ljudi,
većinom staraca - teško je povjerovati
da su baš oni koji nisu izbjegli pripadali
„zaostalim četničkim grupama“ i „teroristima“, kako je tadašnji vojni zapovjednik Knina Ivan Čermak nazvao ubijene
u Gruborima. Ružica Babić sigurno to nije bila.
Imala je 69 godina kada je ubijena 6.
kolovoza 1995. na pragu svoje kuće u
Mokrome Polju. Bila je teško pokretna
i htjela je otići iz sela, ali nije uspjela.
Petnaest dana joj je tijelo stajalo na vrućini, nepokopano, prepričava njen sin
Tode Babić dok sjedimo pred kućom
u kojoj živi, istom onom u kojoj mu je
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
U GRUBORE NITKO NE
SVRAĆA: Na drvenoj klupi
uz cestu dvije starice čekaju
„opskrbu“ - kombi koji dvaput
tjedno dolazi i prodaje hranu...
majka ubijena. Nakon ubojstva su na
zidu kuhinje pronašli crvenom bojom
potpis 4. gardijske brigade, ali Tode ne
vjeruje da će ikada saznati tko mu je
ubio majku. Zločini u Mokrom Polju nisu
procesuirani. Ipak smatra da je makar
haška presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču priznanje svih
tih žrtava. „Kada osude generale, žrtve
su pobjednici“, kaže. Njegova supruga
Jovanka Babić dodaje da bi presuda
mogla utjecati na to da se žrtve više
ne prešućuje, ali i hrvatski predsjednik
Ivo Josipović, čiju osudu zločina nakon
Oluje smatra iskrenom. Što se proslave
Oluje tiče, kaže da ju „jeza hvata kada
vidi zastave Zenga“, mada je Zbor narodne garde još četiri godine prije Oluje
preimenovan u Hrvatsku vojsku. Babići,
kao i većina Srba s kojima smo razgovarali, u dane Oluje ostaju u kući, „u
svom ćošku“. Čekaju da prođe proslava
pa da nastave normalan život. Oboje
nemaju posla, kao i većina od 1204 stanovnika te najsiromašnije hrvatske općine Ervenik. Bez obzira na sve, Tode je
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
zadovoljan što se vratio kući. Od 1995.
do 1999. je živio u Beogradu i nije mu
bilo dobro. „Dočekali su nas kao da smo
došli s kugom“, prisjeća se. Mislio je da
se nikada više neće vratiti, da neće dočekati vrijeme kada će to biti moguće.
„Kada sam ‘97. čuo da su se ljudi počeli
vraćati, svaku noć sam sanjao rijeku Zrmanju, nedostajala mi je voda uz koju
sam proveo cijeli život“. „Kada smo se
vratili 1999., otišli smo do rijeke i Tode
se bacio u vodu u odjeći, mislila sam
da je poludio“, smije se Jovanka. U to
dječak od kojih dvanaestak godina traži
od Tode balote. Tode ga zafrkava da mu
padeži ne idu baš najbolje, dijete živi u
Australiji, djed mu je iz obližnjeg zaselka. Usput, kao vic, Tode kaže da je mali
izjavio da će tu doći jednom australska
vojska i sve sravniti. „Ne znam otkud
mu to, nitko mu ništa nije pričao“, kaže. Dok nas ispraća, Jovanka nam pokazuje prostorije nekadašnjeg skladišta
dućana u kojem je ubijeno i spaljeno
četvero ljudi. Na podu se još vide tamni
tragovi izgorjelih tijela. Jovanka kaže da
17
ih je svim sredstvima probala očistiti.
Uzalud, to se ne da izbrisati. „Ne ponovilo se“, kaže. Pitamo je misli li da se
može ponoviti; 1991. su se pozivali na
1941., a 1995. na 1991. godinu. Hoće
li doći vrijeme kada će opet stari zločini
biti alibi za nove? „Ne može se ponoviti.
Barem ne za našeg života“, odgovara. Ilija Babić djed je australskog dječaka i jedini preostali stanovnik zaselka
Babići u Mokrom Polju. Babići kažu da
on zna sve, godinama bilježi podatke
o žrtvama, piše knjigu. Zatekli smo ga
kako sjedi pred kućom odakle se pogled
pruža na plodnu, nekoć obrađivanu dolinu uz Zrmanju. Danas više nema tko
raditi na zemlji. Ilija kaže da je u Mokrom Polju prije Oluje bilo oko 1200 stanovnika, a da ih je nakon Oluje ostalo
39. Tvrdi da ih je petnaestero ubijeno
između 6. i 10. kolovoza 1995. Jedanaestero iz sela i četvero koji su se tu došli
skriti, oni isti koji su ubijeni u skladištu
dućana. Svima im nabraja imena, prezimena i dob, pokazujući u pravcu gdje
je tko živio. Najmlađi je bio 1952. godi-
rat & sjećanja
TRAGOM ZLOČINA: Varivode,
Golubić, Gošić, Grubori, Uzdolje,
Rusići, Plavno, Mokro Polje... teško ćete
naići na osobu kojoj netko nije ubijen za
vrijeme i nakon „Oluje“...
šte, mentalno bolesna osoba. Nisu im
dali da pokopaju tijela, već ih je vojska
pokupila i sahranila na kninsko groblje
po oznakom NN, kao i mnoge druge koji
su ubijeni za Oluje. „Sreća da ljudi nisu
slušali radio pa nisu čuli Tuđmana koji
je pozivao Srbe da ne napuštaju kuće,
da im se ništa neće dogoditi. Možda bi
mu povjerovali i ostali. Koliko bi ih tek
onda poginulo,“ odmahuje glavom. I on
ponavlja: ‘’Ne ponovilo se“.
Da takvi zločini nikada više ne smiju biti ponovljeni rekao je i predsjednik
Ivo Josipović kada je u oktobru 2010.
godine bio na otvorenju prvog službenog spomenika srpskim žrtvama Oluje
u selu Varivode. Jovo Berić, čiji su roditelji među devetero ljudi ubijenih 28.
rujna 1995. u Varivodama, smatra da
je upravo Josipović više utjecao na to
da se mijenja svijest o zločinima počinjenima za vrijeme i poslije Oluje, nego
prvostupanjske presude u Haagu. „Presude jesu neka satisfakcija za obitelji žrtava i aktualizirale su priču o zločinima,
ali ne onoliko koliko se moglo očekivati.
Utjecaj politike je odlučujući u tome
kako će se interpretirati presude, a pokazalo se da još nije došlo do prihvaćanja odgovornosti na svim razinama“,
kaže. Razgovaramo u dvorištu kuće
gdje su mu ubijeni roditelji, Marija i Radivoje Berić. Oboje su imali 69 godina.
Usput ga pitamo odakle mu autobusna
sjedišta, neobično ih je vidjeti u dvorištu.
„Na njima su mi ubijeni roditelji, našli
su ih tu, u sjedećem položaju“, kaže. I
oni su pokopani na kninskom groblju i
trebalo je proći naknadni proces identifikacije da bi tek nakon osam godina,
18
2003., bili sahranjeni na svom groblju.
Jovo Berić je tužio državu za naknadu
štete, ali je zahtjev za odštetom odbijen
s obrazloženjem da se ne može utvrditi zbog čega su mu točno roditelji ubijeni. Uz to je dobio i nalog da plati 54
tisuće kuna sudskih troškova. Berić ne
odustaje, žalit će se na presudu, a ako
mu u Hrvatskoj ne uspije naći pravdu na
sudu, namjerava ići na Evropski sud za
ljudska prava u Strasbourgu. Berić se druži i sa Srbima i s Hrvatima. S Hrvatima, uglavnom doseljenima nakon Oluje u obližnje Kistanje iz
Janjeva na Kosovu, za koje će mnogi
reći da su najtvrđi za suživot, igra šah
i kaže da su se s vremenom počeli dobro slagati. Isprva su Janjevci bili sumnjičavi, dok su mu, s druge strane, Srbi
prigovarali da se druži s onima koji su
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
mu ubili roditelje, ali on krivnju ne kolektivizira. S obzirom da se u Kistanju
vodio spor oko ulica Franje Tuđmana i
Hrvatskih branitelja, jer Hrvati smatraju da je zahvaljujući njima to područje oslobođeno, a Srbi da su Tuđman i
branitelji odgovorni za ubojstva, pljačke
i paljenja u Kistanju i okolici, pitamo Berića bi li i varivodske žrtve mogle dobiti
svoju ulicu. Optimistično kaže da misli
da je sazrelo vrijeme za to. Ali izgleda da za otkrivanje počinitelja još nije došlo vrijeme. Za zločin
u Varivodama su bila osumnjičena šestorica redarstvenika, ali su oslobođeni
krivnje i ponovno se vodi istraga protiv
nepoznatih počinitelja.
Tode Opačić je među onima koji
smatraju da je Tuđman zločinac i da
je i njemu trebalo biti suđeno u Haagu.
Osamdesetogodišnja majka mu je ubijena pored kuće gdje danas živi u selu
Golubić. Bio je 28. kolovoza 1995. Mislili su da je najgore prošlo nakon što
je u Golubiću za vrijeme Oluje već bilo
ubijeno najmanje desetero civila. Opačić se skrio u šumi kada je vidio da dolaze vojnici. „Uzeo sam sa sobom oružje,
što lovačko, što ono koje sam imao iz
JNA, za koju sam radio i bio umirovljen
još prije rata. Mogao sam ih sve pobiti i
nikada me ne bi našli, jer znam sva ta
brda i šume od rođenja. Ali, nisam htio.
Nisam tip koji tako rješava stvari.“ Ipak,
za generale u Haagu optužene za zločine u Oluji kaže da sud nije ni potreban.
Što se njega tiče, on bi sve to „po kratkom postupku riješio“. “Kakvi su to ljudi? Imaju li oni djecu, obitelji, ikakvo dostojanstvo? Ubojstva slabih i nemoćnih
ljudi najveća su hrvatska sramota.“ I
on kaže da se druži s Hrvatima, da ima
dobre prijatelje među njima i da nemaju
međusobno nikakvih problema. Kada
ga pitamo kaže li i tim svojim prijateljima
Hrvatima što misli o Tuđmanu, mogu li i
o tome otvoreno razgovarati, odgovara:
„Pa neću im ja o ocu loše govoriti, o tim
stvarima ne treba pričati.“ Ubojstva kao što su ona u Varivodama, Gruborima, Gošiću (gdje je 27.
kolovoza 1995. u samo petnaestak minuta po kućama ubijeno sedmero ljudi
od 56 do 81 godinu) poznata su i makar
se nešto u njihovom rješavanju poduzelo (mada nitko nije osuđen), zbog toga
što su bila masovna i zbog toga što su
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
se dogodila kada je Oluja već davno
prošla pa ih je bilo teže prikriti ili opravdati ratnim akcijama. „To su ubojstva u
miru, a ne u ratu“, kako je sažeo čovjek
koji je pronašao šest mrtvih tijela svojih
suseljana u Gošiću odmah nakon što su
ubijeni. Htio je ostati anoniman jer „ne
želi biti crna ovca“. No, brojna ubojstva
civila u Oluji još trebaju epilog. Neka od
njih su također masovna i o njima se ne
govori, recimo, o pokolju u selu Uzdolje podno Promine, gdje je 7. kolovoza
1995. strijeljano sedmero ljudi. Navečer odlazimo u kninski klub
A3, mjesto koje izvana izgleda kao jedan od mnogih PVC kafića uz cestu,
dok unutra gomile plakata svjedoče da
je to kultno koncertno mjesto u Kninu.
Od Goribora preko raznih alternativaca do TBF-a, desetine koncerata se
godišnje održi. Dvojica sugovornika za
stolom su Kninjani i znaju se dugi niz
godina. Mihajlo Kragulj i Dragan Babić.
Jedan je Knin napustio 1991. i vratio
se odmah nakon Oluje, kada je drugi
otišao iz grada prema Beogradu. Dijete miješanog braka i Srbin, mada se ni
jedan ne voli tako izjašnjavati. Otvoreno
međusobno razgovaraju o svemu što je
bilo. „Postoje tri Knina: onaj prije rata,
za vrijeme Krajine i ovaj poslije rata. Prije rata je bilo dobro, ali nije mi se sviđala
nesloboda govora, može biti da u meni
čuči mali antikomunist. Krajina je pak
bila fašistička tvorevina, tako da, kad
se sve zbroji, najbolji mi je ovaj današnji
Knin“, kaže Dragan. Obojica se slažu
da u Kninu nema neke podjele među
Hrvatima i Srbima, pogotovo ne među
mladima. „Štandove za proslave slava
u srpskim selima još od 2000. godine
drže Hrvati. Ali kada su izbori, onda se
homogeniziraju: Hrvati glasaju za hrvatske stranke, a Srbi za srpske“, kaže
Mihajlo Kragulj. Ionako se stranačkim
koalicijskim partnerima u Kninu brojnim grafitima u gradu i okolici poručuje:
SDSS = HDZ. „Teško ćete naći posao u
državnim institucijama ako ne pripadate
nekoj od te dvije stanke. A poslodavaca
mimo države je vrlo malo. To je najveći problem Knina, ljudi nemaju posla“,
objašnjava. Nezaposlen je i Dragan, po
struci vozač, mada se time nije nikada
bavio. Povremeno odlazi u inozemstvo
u pečalbu, a u Kninu piše pjesme, okuplja dramsku skupinu i priprema večer
19
poezije poljskog pjesnika Zbigniewa
Herberta.
Iako ga je Oluja potjerala iz Knina
i izgubio je stan koji je do tada imao u
gradu, o Oluji ima neočekivano mišljenje: „Oluja, odnosno pad Krajine je bio
koristan, u eshatološkom smislu, jer su
ljudi konačno shvatili da su sve te godine bili u zabludi i da im za to nije kriva
Hrvatska, nego Milošević. Shvatili su
da su bili vođeni pogrešnom politikom
i da se u njihovo ime svašta radilo. U
izbjegličkoj koloni je bila masa gnjevnih,
razočaranih ljudi, koje su prvo u Banja
Luci razoružali, a onda ih usmjerili prema Kosovu. Da ih nisu spriječili, izbjegli
iz Krajine su mogli utjecati na događaje
u Srbiji.“Na pitanje koliko bi se Srba s
takvim tumačenjem složilo, rezignirano
odgovara: „Vrlo malo.“ Za Zvjezdanu Zeljak Bajić nema
dvojbe: Oluja je oslobodilačka akcija
koja ju je vratila kući. Bila je studentica
1991. godine kada je s obitelji napustila
rodni Drniš i izbjeglištvo je provela u hotelu pored Splita. Odmah nakon Oluje je
s Međunarodnim crvenim križem obišla
to područje tako da je svjedočila onome
što se događalo, ali kaže da se u Kninu
zločini za Oluje nisu uopće spominjali
sve do otprilike 1998. godine. Zvjezdanu smo prekinuli usred posla u uredu
kninske nevladine organizacije Zvonimir. Profesionalno je fokusirana na borbu protiv nasilja u obitelji i kaže da joj se
o ratu i tom periodu više uopće ne govori. Energično kaže da obožava mjesto u
kojemu živi, da je lokalpatriotkinja, i da
treba razgovarati o tome kako poboljšati
uvjete života, kako ljudima omogućiti da
plate račune. Zvjezdana, kao i mnogi u
Kninu, negoduje zbog izgradnje novog
spomenika Oluji, misli da se tih šest
milijuna kuna moglo puno korisnije potrošiti. Kada Dragana Babića pitamo što
on misli o spomeniku, ironično komentira: „Bit će dobar da se sakriješ od kiše.“ „S jedne strane je vaša velika ljubav prema ovom kraju“, kažemo na
odlasku Zvjezdani, „a s druge, osobno
iskustvo rata. Što biste napravili da ponovno počne rat?“ „Prvim prijevozom
bih otišla što dalje odavde. A sinu bih
radije otkinula prst koji ide na obarač,
nego što bih mu dala da ode u rat“, kaže
bez puno razmišljanja.■
tekovine demokracije
IZLAZAK IZ KRIZE
Temeljite gospodarske i druge društvene reforme nužne za prevladavanje krize u Hrvatskoj moraju otpočeti baš od reforme stranaka
i političkoga sustava, a organiziranje i djelovanje političkih stranaka
valja bitno promijeniti, inače će ovo društvo i ubuduće izdisati u
teškoj agoniji...
P
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
osljednjih
dana
prošloga proljeća objavljena je moja knjiga
„Pet kriznih godina“
(izdavač Antibarbarus) u kojoj sam sabrao, uz nekoliko novonapisanih tekstova,
članke objavljene od travnja
2009. do travnja ove godine u
Identitetu i nekim drugim novinama i medijima. Inače nije prilično
da u novinskim tekstovima au-
tor citira sam sebe, ali smatram
nužnim baš ovdje istaknuti kako
sam predgovoru te knjige ustvrdio kako mi „redovito pisanje
za Identitet donosi veliko zadovoljstvo. I to ne samo zato što
omogućava da kontinuirano i slobodno prezentiram svoje uvide
u politička i društvena zbivanja,
nego i zbog primjernih odnosa
koje mi autori toga magazina,
ljudi različitih identiteta pa i
20
mišljenja, imamo s uredništvom“.
U Zagrebu je 18. lipnja
održana promocija knjige na kojoj su govorili psihologinja Mirjana Krizmanić i politoginja Vlasta
Ilišin, te dvojica istaknutih novinara imena Mirko – Galić i Mlakar (koji je i urednik publikacije).
Na toj se promociji vodila zanimljiva rasprava u kojoj su uz
promotore i pojedine javne intelektualce (Predrag Matvejević)
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
sudjelovali i neki „obični“ građani iz
publike. Središnje pitanje te rasprave
je neobično važno za sadašnjicu i
sutrašnjicu ovoga društva: Na kakve
načine i s kojim vodstvom možemo
izaći iz svekolike krize u kojoj je Hrvatska zaglibljena već dulje od pola
desetljeća? Priključujući se toj diskusiji
istaknuo sam kako su za povoljan izlazak iz krize ponajprije nužna dva
povezana uvjeta: prvi, temeljita refleksija cijeloga društva, a poglavito istaknutih intelektualnih i političkih aktera,
o žarištima krize odnosno o razlozima
zbog kojih je ona ovako teška i tvrdokorna; drugi uvjet je po mome sudu
u potrebi da nužne ekonomske i druge
reforme krenu od političkih stranaka,
posebno onih najvećih.
U ovom tekstu nastojim pobliže
objasniti tu tezu, s obzirom da na prvi
pogled ona donosi paradoks. Naime,
prema jednoj od središnjih ocjena
moje knjige žarište krize je u političkom
sustavu, ponajprije u SDP-u, HDZ-u i
drugim političkim strankama koje su u
pet godina krize sudjelovale u vlasti;
one posljednjih pet i po godina nisu
donosile rješenje problema, nego su
bile problem. S obzirom da takvo detektiranje žarišta krize i činjenicu da te
stranke nisu učinile što je potrebno da
Hrvatska izađe iz strukturnih ekonomskih i društvenih poteškoća, moguće
se upitati je li uopće uputno očekivati
da nas one izvuku iz krizne situacije.
Ipak smatram da to treba očekivati,
ponajprije s obzirom na to da je
predstavnička demokracija najsnažniji
instrument kojim ovo društvo u posljednjih desetljeće i po (preciznije od
početka kampanje vezane za izbore
3. siječnja 2000. kada je otpočela konsolidacija demokracije) raspolaže, te
imajući u vidu nenadomjestivu ulogu
stranaka u tom obliku „vladavine naroda, od naroda i za narod“ (Abraham
Lincoln).
Nužnost preferencijalnoga
glasanja
Organiziranje i djelovanje stranaka kod nas valja bitno promijeniti,
inače će ovo društvo i ubuduće izdisati
u teškoj agoniji. Temeljite gospodarske i druge društvene reforme nužne
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
za prevladavanje krize u Hrvatskoj,
smatram, moraju otpočeti baš od reforme stranaka i političkoga sustava.
U široj se javnosti svijest o nužnosti
tih reformi pojavila ranije nego u okviru
stranaka. Odskora su zaredale inicijative za uvođenje istinski demokratskih odnosa unutar stranaka. Naročito
se to odnosi na biranje stranačkih
vodstava i tijela kao i izbornih lista,
u što bi trebalo uključiti cijelo njihovo
članstvo, a ne isključivo relativno uzak
krug najaktivnijih članova. Posljedice
stroge kadrovske i druge kontrole koje
nad strankama imaju njihovi predsjednici i drugi iz najužih vodstava su
zaista teške. Uz ostalo se izražavaju
u društveno štetnoj regrutaciji nemeritornih, vodstvu poslušnih kadrova za
položaje u vlasti, te u širenju razvojno
pogubnoga kriterija političke podobnosti na različita područja društvenoga
života.
Posebno su važne inicijative za
uvođenje preferencijalnoga glasanja
na izborima: mogućnost zasebnoga
biranja kandidata „s imenom i prezimenom“, umjesto zaokruživanja lista
u cijelosti, često većinom sastavljenih
od mediokriteta i klimoglavaca, pokazala se na izborima za Evropski parlament demokratski vrlo poticajnom i
društveno korisnom. Izuzetno velik broj
glasova koje su na tim izborima dobili
neki meritorni političari koji misle svojom glavom i govore svojim riječima,
primjerice Tonino Picula, pokazatelj su da birači vrlo dobro reagiraju
na preferencijalno glasanje. Stoga
podržavam, bez obzira na znatne
svjetonazorske i ideološke razlike, inicijativu Željke Markić i udruge „U ime
obitelji“ obznanjenu sredinom lipnja da
se i na parlamentarnim i drugim izborima uvede takvo glasanje te da pritom
ne postoji prag nego da se redoslijed
kandidata ustvrđuje isključivo na temelju dobivenih glasova. Tu politički i
društveno nadasve korisnu inicijativu,
smatram, trebaju podržati akteri s lijeve i središnje strane civilnoga društva.
Idejnu osnovu za uspostavu vrlo široke
koalicije civilnoga društva usmjerene
reformi stranačkoga i izbornoga sustava već je moguće uočiti, uz ostalo i
zato što vrlo utjecajna udruga GONG
21
u posljednje vrijeme naročito uporno
zagovara novo izborno zakonodavstvo
u cilju „povećanja povjerenja građana
u politički sustav, njihove participacije
u političkim procesima te reprezentativnosti izabranih predstavnika“.
Čelnici dviju najvećih stranaka,
na žalost, uglavnom ignoriraju takve
inicijative, odnosno ne uzimaju u obzir
da reforme trebaju početi baš od njih
koji su najviše „zakuhali kašu“. Tomislav Karamarko i njegovi suradnici,
koji strogo vladaju HDZ-om slijedom
„željeznoga zakona oligarhija“, uopće
ne referiraju na zahtjeve iz civilnoga
društva i javnosti. Zoran Milanović je
krajem lipnja ustvrdio kako je prekasno za promjenu izbornoga zakona,
iako se sljedeći parlamentarni izbor,
ako se održe u redovnom roku što je
najizglednije, trebaju održati za čak
17 mjeseci. Jasno je da predsjednici i
drugi iz najužih vodstava najvećih stranaka nisu skloni navedenim i sličnim
promjenama. Ta nesklonost nije samo
pokazatelj njihove očajničke težnje
da kontroliraju svoje organizacije i slijedom toga sada ili kasnije društvo u
cijelosti, nego i njihove nesvjesnosti
da se stvari u hrvatskom društvu sve
brže mijenjaju, i to na gore, pa i da
sami mogu pasti ili pak već padaju pod
točak tih promjena. Na sreću, neke
stranke srednje veličine, primjerice Hrvatski laburisti i ORaH, pokazuju da su
svjesne nasušne potrebe za promjenama u zakonskom uređenju djelovanja
stranaka, izbora i političkoga sustava.
Izbjegavanje društvene realnosti
„Nojevski“ odnos prema promjeni
stranačkoga i izbornoga sustava štetan je za obje najveće stranke. I ako na
sljedećim izborima osvoji vlast, za što
sada postoje nemale šanse, HDZ će
zaglaviti u uskom grlu institucionalne
politike. Posebno je takav ignorirajući
odnos štetan za socijaldemokrate, budući da su oni kao predvodnici vladajuće koalicije osobito izloženi kritici javnosti koja zahtijeva svekolike reforme,
i to posebno odrešito reforme političkih
institucija. Šteta se za SDP itekako već
pokazuje. Novopečena stranka Mirele
Holy, bez obzira na kadrovske, orga-
tekovine demokracije
STRANKE GENERATORI KRIZE: Žarište krize je u političkom sustavu, ponajprije u
SDP-u, HDZ-u i drugim političkim strankama koje nisu učinile što je potrebno da
Hrvatska izađe iz strukturnih ekonomskih i društvenih poteškoća...
nizacijske i druge nedostatke koje sam
analizirao u prošlom broju Identiteta,
posljednjih nekoliko mjeseci prema rezultatima kredibilnih istraživanja javnog
mnijenja, ali i prema raspoloženju među
običnim svijetom posebno u velikim
gradovima, sve bliže „dahće za vratom“
tradicionalno vodećoj stranci hrvatske
ljevice. Prema Pulsovom Crobarometru
za lipanj SDP ima sve manju (17,4 posto, što je najmanji rejting u posljednjih
više godina), a ORaH sve veću (gotovo
14 posto) podršku u javnosti. Ako se takav trend nastavi, ORaH bi mogao već
ujesen postati najpopularnija stranka
na lijevoj strani političkoga prostora kod
nas i jedna od dviju najsnažnije stranke, pa vjerojatno i ona bez koje se neće
moći formirati vlast, barem ne snažna
odnosno s velikom većinom u sljede-
ćem sazivu Sabora.
Za kraj ovoga teksta jedan dobronamjerni savjet vodstvu SDP-a: ta partija treba hitno uzeti zastavu borbe za
reformu stranačkoga i izbornoga sustava u svoje ruke. Pokazujući da je voljna
i sposobna mijenjati sebe i uvjete svoga
djelovanja, Milanovićeva stranka može
javnosti pokazati da bolje od HDZ-a,
koji je unutar sebe pa i prema vani ruku
na srce još uvijek manje demokratski
od SDP-a, može pokrenuti i realizirati
blagotvorne reforme u ekonomiji i drugim područjima društvenoga života.
Međutim, veliko je pitanje jesu li socijaldemokrati još uvijek sposobni, kao što
su to bili u nekim ključnim momentima u
novijoj povijesti, poduzeti važan politički
iskorak koji bi donio napredak za hrvatsko društvo.
22
Često neprimjereno političko komuniciranje i djelovanje Zorana Milanovića i nekih njegovih najbližih suradnika,
nespretnosti i loši potezi nekih članova
Vlade, mučne svađe između suprotstavljenih pojedinaca i klanova u stranci
(nedavni sukob između Linića i riječkoga klana s Milanovićem i njegovim
pobočnicima bio je zaista „pucnjava za
pamćenje/ još uvijek se dimi“), simptomi
izbjegavanja društvene realnosti i slični
pokazatelji upućuju kako sadašnji SDP
nije sposoban za tako dalekosežnu političku i društvenu intervenciju. Najlakše
je s tim u vezi lakonski reći „živi bili, pa
vidjeli“, ali u teškoj situaciji svekolike
društvene krize koja prijeti gospodarskom i drugom katastrofom te iz koje
malotko vidi sretan izlaz kao da je uputnije ustvrditi: „Tko preživi, pričat će“.■
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
rehabilitacija
rehabilitacija zločina
zločina
Kao gubitnici pišu povijest, onda
ona od učiteljice postaje služavka
Nema ovdje dovoljno mjesta za svu onu gomilu falsifikata i nevjerojatnih
interpretacija s kojima autori školskog udžbenika pokušavaju rehabilitirati
Nezavisnu Državu Hrvatsku. Izbor činjenica i interpretacija koje su ponudili autori udžbenika naprosto su ciljano falsificiranje povijesti, a ne rezultat
nesnalaženja i znanstvene mutavosti. Autori nastoje da se država nastala na
zločinu i država koja je bila u svom ustroju diktatorska, rasistička, ovisna o najgorem što se čovječanstvu moglo dogoditi, o nacizmu i fašizmu, rehabilitira.
Ako se ne varam, rehabilitiranje fašizma je kod nas kažnjivo djelo?
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
73 su godine prošle nakon
što je osnovan Sisački partizanski odred i u Hrvatskoj se taj
dan slavi kao Dan antifašističke
borbe. Uvijek iznova, nije naodmet upitati se što o tome, povijesti tog vremena, znaju mladi
danas. Logično mjesto, izvor
njihovih znanja su škole, točnije,
knjige iz kojih im se prenose
znanja, iz kojih uče – udžbenici.
Evo kako nam izgleda povijest
toga vremena, prema jednom od
udžbenika za 8. razred osnovne
škole, s liste Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Autori su
Stjepan Bekavac i Mario Jareb,
nakladnik je Alfa d. d. iz Zagreba,
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
izdanje (već drugo) godine 2009.
Udžbenik je odobrilo spomenuto
Ministarstvo, a recenziralo ga čak
šestero recenzenata.
Čitajući dijelove koji se
odnose na 2. svjetski rat, konkretno na situaciju u Jugoslaviji
odnosno Hrvatskoj, čak i slabije
poznavanje povijesnih činjenica
dovodi nas u pravo čudo, i to
kako nad njihovim izborom, tako
(pa i gore) i nad osebujnom “interpretacijom”. Redom i sistematski,
autori će nam sasvim lijepo objasniti što je to kvisling (“zemlja u
kojoj su Nijemci uspostavili marionetsku vladu na čelu sa Vidkunom Quislingom…”), ali ni na jed23
nom mjestu ne vezuju taj pojam
uz Pavelića i njegov marionetski
režim (str. 94). Dvije stranice kasnije (u dijelu “Nastanak Nezavisne države Hrvatske”) stvari se,
istina bez namjere autora, ipak
razjašnjavaju. Kažu: “Imajući u
vidu želju hrvatskog naroda za samostalnom državom, smatrali su
(Nijemci, op. đk) da nakon razbijanja Jugoslavije treba uspostaviti njima sklonu državu. Vlast u
Hrvatskoj odlučili su ponuditi
(podvukla đk) Vlatku Mačeku…
No kako je Maček tu ponudu odbio, Nijemci su se pomirili s time
da vodeću ulogu u Hrvatskoj
preuzmu ustaše na čelu s An-
tom Pavelićem. U dogovoru s njemačkim
izaslanikom, pukovnik Slavko Kvaternik
10. travnja 1941. proglasio je Nezavisnu
državu Hrvatsku.” (str. 97) Pogledajmo
malo vlasničke odnose. Čija je bila Hrvatska? Prema napisanome, očigledno
u vlasništvu Njemačke, jer su je, kako
kažu autori, Nijemci ponudili, i bilo im je
uglavnom svejedno tko će, samo neka
odgovara njihovoj politici. O toj se politici
nažalost mnogo zna, s izuzetkom autora
udžbenika. K tome, vrlo su duševni bili ti
Hitlerovi momci, jer su, kažu opet autori,
“imali u vidu želju hrvatskog naroda za
samostalnom državom”. Tko dakle bijaše
onaj Quisling? Kako dalje razlažu građu
i interpretaciju, tako pomutnja autora, da
ne upotrijebimo goru riječ, postaje sve
teža, da bi se ipak na kraju pokazala
kao sistem, kojega, naučili smo, ima u
svakoj ludosti. Dakle, Nijemci su utrapili
državu bilo kome, samo da dobro služi
njihovim interesima, jer osim političke
službe i ideološke podređenosti, NDH je
morala plaćati još i cjelokupne troškove
uzdržavanja njemačke i talijanske vojske na “njezinu” području (što navode
čak i autori ovog udžbenika). Pa pošto
su državu, prvo neuspješno ponuđenu
Mačeku, ustaše brže bolje prihvatile, pogledajmo što su to novi vazali imali na
pameti, kamo im je smjeralo ustaško srce
i pamet. Autorima nije ni na pamet palo
da djeci objasne razloge Mačekovog odbijanja njemačke ponude, kao i razloge
zbog kojih su to ustaše sa veseljem i
poniznošću prihvatile. A što su to u stvari
prihvatile, autori poučavaju djecu na zanimljiv način. Tumačeći odakle riječ “Nezavisna” u naslovu marionetske države,
kažu: “Riječju nezavisna (podcrtali autori)
htjela se istaknuti željena samostalnost i
potpuna neovisnost nove države.” Tako
na strani 98. Tridesetak redaka dalje,
na stranici 99 stavljaju, međutim, stvarnom stanju državne nezavisnosti sasvim
odgovarajući međunaslov: “Podređenost
NDH Njemačkoj i Italiji”. Jedino što se iz
svega dade zaključiti jest da su ustaše,
dodijelivši taj pridjev, teško lagale jer
država, priznaju to i autori, nije bila nezavisna. Ili su bile retardirane, pa su u naslov države stavljale puke želje, kako
su u stvari autori i objasnili. Svakako,
ispod tog međunaslova tek slijedi još
veće čudo izbora i sklapanja činjenica
te njihovih interpretacija. Zadržat ćemo
se na ključnom. Kažu autori: “Ubrzo nakon proglašenja NDH Mussolini je prisilio
(podcrtala đk) Pavelića na sklapanje
tzv. Rimskih ugovora. (zbog čega ‘tzv.’
ZLOĆUDNOST FALSIFICIRANJA POVIJESTI
U silnoj želji da nekako skinu bijedu s vrata NDH i sakriju ili
barem zamagle užas zla koje je predstavljala i činila, autori
pripovijedaju o kulturi i umjetnosti koja je „cvala“ u vrijeme
NDH i to kroz glasilo hrvatskog ustaškog pokreta „Hrvatski
narod“ i radio kojem tepaju „krugoval“...
to samo autori znaju) Njima su Italiji
ustupljeni najvitalniji dijelovi hrvatskog
obalnog područja. Uz to su na polovici
državnog područja NDH zadržali znatne
vojne snage pa su i nad njima bili stvarni
gospodari. Osim područja ustupljenih
Italiji, NDH je ostala i bez Međimurja, koje
je okupirala Mađarska.” (str. 99) Kako se
ipak ne može toliko falsificirati, pa je bilo
nužno priznati činjenice o tome koliko je
Hrvatska bila okljaštrena, poslužilo se
naizgled manje primjetnim falsifikatom.
Onom o prisili. Kako je to, naime, i čime
24
Mussolini prisilio Pavelića i ustaše da se
ne samo odreknu praktički cijele hrvatske
obale zajedno s Istrom i naravno otocima? Je li Pavelić mogao kao i Maček odbiti nemoralnu ponudu? Da ne govorimo
o kasnijem Josipu Brozu, koji ne samo
da nije pristajao na otimačinu dijelova
Hrvatske, već ih je borbom povratio. Je
li Mussolini Pavelića nečim ucjenjivao?,
možda ga i tukao? Po onome što je
prilično dobro poznato u historijskoj znanosti, ništa od toga; dapače, organizirao
je i plaćao logore za vojnu obuku ustaša,
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
rehabilitacija zločina
pa ne samo da ih je obučio već ih je i
obukao. Kako nisu imali uniforme, Mussolini im je dao uniforme talijanskih vatrogasaca, pa je tako šaka ustaškog jada
ponosno dovezena na talijanskim kamionima (valjda i s talijanskim šoferima) u
vatrogasnim uniformama u reliquiae reliqiarum od poklonjenog im feuda. Koja i
kakva im se to prisila priviđa, to autori ne
objašnjavaju, jer prisile nije niti bilo, barem što se tiče podataka u ozbiljnoj historijskoj znanosti. Italija nije otela dijelove
Hrvatske, ona ih je dobila na poklon od
Pavelićevog režima. Za uzvrat, Pavelić
je dobio talijanske i njemačke gospodare
i upravljače na tom jezičku od države, a
bogme i “čast” da hrvatsku dovede (istim
Rimskim ugovorima) pod vlast talijanskog
kralja. O svemu tome autori, očekivano,
ne izvještavaju.
Nema ovdje mjesta za svu onu
gomilu falsifikata i nevjerojatnih interpretacija dvojca Jareb-Bekavac; spomenimo
tek neke “znanstvene zanimljivosti”. Tako
imamo poglavlje “Kulturni život i mediji u
NDH”, u kojem se hvali ustašku vlast jer
je eto “posvetila kulturi i medijima posebnu pozornost”. Pa se vrlo ležerno spominje glavni medij NDH “Hrvatski narod
– glasilo hrvatskog ustaškog pokreta”.
Što su objavljivale te novine, o tome ni
slova, iako se radilo o najstrašnijoj ratnoj propagandi, koja je uz to sistematski širila rasizam. Bile su te novine, tko
ne zna, nešto kao ustaški bilten u koje
su objavljivani svi oni propisi i ukazi o
progonima Židova, Srba, komunista…
Drugo “dostignuće” za autore je, čudnim
čudom, radio (koji zovu krugoval), kojem
je, kao i filmu, kako kažu, “posvećena
sustavna briga”. Krugoval je naime radio,
ali je tada ustašama, a izgleda i danas
autorima udžbenika, srcu bliži njemački
oblik, to jest naprosto doslovni prijevod
i ponovni spoj dviju njemačkih riječi koje
tvore rundfunk. Potrudili su se autori, ali
u mizernoj ponudi onoga što bi se moglo
podvesti pod kulturu u ustaškoj NDH nije
bilo, pa tako nije bilo lako naći nešto što bi
vrijedilo istaknuti. Ono što je međutim odlikovalo ustašku “kulturu” nosi točnije ime
– kulturocid; spomenimo samo rušenje
sinagoge u Zagrebu, a sve u skladu s
rasnim zakonima, kada je na mjestu ministra vjere i prosvjete bio, vidimo veoma
“kulturni”, pisac Mile Budak. O zabranama knjiga, skidanju predstava židovskih
autora s kazališnog repertoara, zabrani
rada umjetnicima a bogme i vješanju
i strijeljanju umjetnika, nema ni riječi.
Samo toliko o “umjetničkom” izražavanju
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
ustaša. Istovremeno, poglavlja o kulturi
u Narodnooslobodilačkoj borbi, gdje je
kipjelo svim vidovima kulture i kulturne
proizvodnje, u ovom udžbeniku nema.
Preskočilo se i zatajilo učenicima veliko
i istinsko kulturno blago nošeno imenima
Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija,
Ognjena Price, Antun Barca, Grge Novaka, likovnim velikanima kao što su
Murtić, Radauš, brojnim ljudima od
teatra, spomenimo samo Vjekoslava
Afrića, brojnim piscima i pjesnicima…
lista je vrlo duga, preduga. O njima ništa,
baš ništa. Jedva su istisnuli imena Nazora, Gorana te Pavleka Miškine. Ovakvo
znanstveno nedopustivo i moralno bijedno ispuštanje najboljega što smo
imali, valjda je posljedica toga što su dio
spomenutih umjetnika i znanstvenika pobile ustaše, dio je zatvaran po logorima
a dio otišao u partizane. Odgovarajuće
autorskim naklonostima su i ilustracije u
udžbeniku: niti jedan od, recimo, genijalnih Murtićevih plakata, ali talijanskih
i ustaških u lijepom broju. I još samo
jedan primjer grdnog muljanja s, po autore, neočekivanim implikacijama. Autorski dvojac naime govori o teroru ustaša
uglavnom korektno, jednako kao što govori i o teroru četnika, također nesporno.
Razlika je jedino pod kojim naslovima se
o tome govori. Ustaški teror opisan je pod
naslovom “Ustaški režim” dok je četnički
teror naslovljen “Četnički teror”. U silnoj želji da nekako skinu bijedu s vrata
NDH i sakriju ili barem zamagle užas zla
koje je predstavljala i činila, desila im se
nezgoda. Ustaški teror je po ovakvom
smještaju i imenovanju ne tek neugodna
sastavnica režima (u značenju vladavine,
uprave; istina, pojam konotira diktaturu,
svakako ne demokratsku vlast), već je
sam režim imanentno teroristički. Teror
je po autorima u NDH bio standard a ne
devijacija. Dakle, učiteljica i učenici mogu
jedino zaključiti da je ustaška vladavina
bila po svojoj biti i u svom djelovanju,
teroristička. Što je i točno (napokon
nešto!), mada daleko od namjere autora
da to i tvrde. Omaklo im se ili je ipak povijest mudrija od pojedinačnog nauma.
Rekoh, mjesta za sve svinjarije
nema, pa niti kolumna nije mjesto na
kojem će se do svih detalja razlagati
zloćudnost ovakvog falsificiranja povijesti. I nije glavni problem u tandemu Bekavac, Jareb; takvih nam, na žalost, ne nedostaje, i napokon svatko ima pravo da
misli što hoće, kako može i koliko je to u
stanju. Svatko ima pravo i predložiti Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta
25
RH udžbenik za bilo što. Oni međutim
na kojima je odgovornost za sadržaje i
poučavanje koje iz njih slijedi prije svega
su Ministarstvo i recenzenti koji su takav
udžbenik ocijenili valjanim za upotrebu u
hrvatskim školama. Šestero recenzenata, po svoj prilici školovanih historičara,
propustili je takav opasan otpad u upotrebu. I to čak dva doktora (valjda ipak historijskih znanosti, mada se već u to može
jako sumnjati), Franko Mirošević i Zdenko Radelić, te četvero profesora: Mila Anzur, Petar Bučević, Ivan Jujnović i Slavica Pervan. Provjereno, taj je udžbenik i
dalje u upotrebi, usprkos dernjanju sada
već bivšeg ministra Jovanovića da će
‘isušiti močvaru’. Novi ministar daje još
manje nade (za koju, nota bene, ni s
Jovanovićem nije bilo osnova) da će se
nešto promijeniti. No uza sve to zaista
je pitanje, a gdje su to ti silni profesori
povijesti, ta silna inteligencija s kojom se
busamo u nejaka prsa, na fakultetima, u
nastavi, po institutima, da se uhvate analize i podignu glas u javnosti. Jer o čemu
se u osnovi radi u ovakvim “interpretacijama” povijesti? Možemo se mi zabavljati
upućujući na nepoznavanje elementarnih
činjenica od strane autora ili pak njihovu
interpretacijsku nevještost, otklon od
svake historijske znanosti i historiografske metode i tako biti jako superiorni.
Međutim, prilično je blizu pameti da autori poznaju činjenice, jednako kao i to da
je njihova interpretacija ciljana a ne tek
rezultat nesnalaženja i znanstvene mutavosti. Izbor činjenica i interpretacija koje
su ponudili Jareb i Bekavac jest naprosto
falsificiranje povijesti, nastojanje da se
država NDH, nastala na zločinu nad vlastitim narodom prije svega, država koja je
bila u svom ustroju diktatorska, rasistička,
ovisna o najgorem što se čovječanstvu
moglo dogoditi, o nacizmu i fašizmu, da
se dakle, takva jedna sramotna mrlja na
hrvatskoj povijesti, opere i dapače, da ju
se rehabilitira. Ako se ne varam, rehabilitiranje fašizma je kod nas kažnjivo djelo?
Zaključno, nije dobro, iako se u
pravilu događa, kad historiju pišu pobjednici, kao što nije dobro niti kada je, to
je već rjeđe, pišu gubitnici. Ovo je drugo
možda i opasnije za znanost samu jer
je praćeno donekle razumljivim, ali po
posljedicama katastrofalnim frustracijama. Od silnog bljeska pobjede sjene se
slabo vide, no tek od mrklog mraka gubitka, ne vidi se ništa. Povijest sama ostaje sakrivena i jedino što se s njom zbiva
jest da umjesto učiteljice postaje obična
služavka. ■
granični slučajevi
OD VARDARA PA DO TRIGLAVA
“
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
Ne može se ovdje
formirati
neka
jača
kapitalistička klasa s
područja u kojima je kapitalizam najrazvijeniji,
a ne može doći ni do formiranja
nekih vlastitih kompanija koje će
imati multinacionalni karakter, već
mogu samo biti filijale kompanija
koje već postoje u razvijenom
kapitalizmu (...) Ovdje ima da
se rinta! I to da rinta što jeftinija
radna snaga, do daljnjega. Potreban je samo bezobzirni kapitalist i
državni aparat koji ga opslužuje.
Tu nema mjesta za procvat srednjih slojeva, a pogotovo ne za
nove srednje slojeve koji su na
razvijenom Zapadu danas nosioci novih vizija, tzv. nove ljevice, ekološkog socijalizma itd.”
Složit ćete se, uvodni citat ne
opisuje samo kako će izgledati
naše “malo sutra”, on, prilično
vjerno oslikava i ovdašnju tranzicijsku sadašnjost. Tako je, naime,
prije nešto manje od dvadeset
godina govorio dr. Stipe Šuvar, u
intervjuu kojega sam s njim tada
radio za magazin “STAR(T) nove
generacije”.
Ako je netko tada i pomislio, evo ga, rezignirani bivši
komunistički
funkcioner
širi
koncentrične krugove pesimizma
zbog vlastite besperspektivnosti, sada to sigurno ne misli. Ne
nužno zato što je možda korigirao
svoje mišljenje o jednom od zadnjih velikih mislioca lijeve misli u
Hrvatskoj, nego zato što na svojoj koži osjeća istinitost izrečenih
“prognoza”, danas zapravo više
“dijagnoza”.
Rekao mi je dr. Šuvar tada
još nešto što se, čini se, ostvaruje
zadnjih godina. Naime, upozorio je da nam na temelju svega
navedenog prijeti opasnost od
konstituiranja društava koja će
“nalikovati na ona koja su se u
Južnoj Americi konstituirala u 19.
stoljeću i nikako da se bitno izmijene“.
Pri tom je parafrazirao teoriju “dvotrećinskog društva“
njemačkog ljevičarskog filozofa
Petera Glotza: “U najrazvijenijim
zemljama Zapada dvije trećine
ljudi riješilo je svoje egzistencijalne probleme u smislu da ne
osjećaju bijedu svakidašnjeg
života, a trećina je marginalizirana. Ovdje će također postojati
dvotrećinsko društvo, ali će biti
obrnuto! Dvije će trećine biti u
velikom siromaštvu, barem idućih
nekoliko desetljeća. Sve dok se
taj proces prvobitne akumulacije
kapitala ne dovrši. Zato ćemo
ovdje uvijek imati sakati kapitalizam, kapitalizam čiji će mozak i
organizacijski pokretači biti negdje drugdje u velikom svijetu!“...
Drugim riječima, predvidio
je da ćemo postati “(polu)periferija kapitalizma”, kako je on to
nazvao: “Radi se o povratku kapitalizma na tlo na kojemu se on
ranije počeo razvijati, ali ga je
nezrelog svrgnuo nezreli socijalizam. Pa je i taj nezreli socijalizam
propao i sada treba ‘dovršiti’ kapitalizam kroz ponavljanje procesa
prvobitne akumulacije kapitala”,
govorio je Šuvar, upozoravajući
pritom da će se u tom procesu
prvobitne akumulacije kapitala
“stvari odigravati veoma ogoljeno”...
Zborio je tako dr. Šuvar
prije, rekosmo, gotovo dva
desetljeća, vjerojatno još pod
dojmom ondašnje “privatizacije i
pretvorbe”, ali uglavnom točno.
Uostalom, brojke ne lažu.
26
Evo recimo one o standardu, o
kojem se dosta može zaključiti na
temelju visine prosječne plaće u
regiji. Tako mjesečna prosječna
zarada u Srbiji danas ne prelazi 384 eura. Iz te perspektive,
prosječna plaća u Hrvatskoj izgleda “bogataški velika”, iako i ona,
razumljivo, upravo toliko zaostaje
za plaćama na bogatijem eVropskom zapadu. Dakle, u Hrvatskoj
prosječna plaća iznosi 730 eura,
u Sloveniji 970, dok najslabije
zarađuju Makedonci, čiji je prosjek 340 eura na mjesec. Nešto
bolje stanje je u BiH (450 eura) te
u Crnoj Gori, koja nadmašuje Srbiju sa svojih 480 eura prosječne
mjesečne plaće.
Tako
niske
prosječne
plaće srpski ekonomist Danilo
Šuković objašnjava “slabostima
ekonomije i društva u cjelini,
tj. nespremnošću da se prave
ekonomske reforme i izgradnja
institucija provedu”. Tome doprinosi i precijenjenost lokalnih
valuta u gotovo svim pobrojanim
državama u odnosu na euro.
NEODLUČNOST U
PROVOĐENJU REFORMI
Kad još malo “zagrebemo”
ispod površine, saznajemo još
neke detalje koji idu u prilog svemu što je dr. Šuvar najavljivao: u
Srbiji tek svaki peti poslodavac
redovno isplaćuje zarade svojim
uposlenicima, a pojedini radnici i po sedam godina čekaju na
svoju plaću, pri čemu poslodavci
prolaze bez ikakvih sankcija.
Isto vrijedi i za dugovanja zbog
neuplaćenih doprinosa i invalidskog osiguranja, pri čemu je dodatno pitanje - koliko je takvog
duga uopće naplativo. I sad dolazi
“šlag”: sindikalisti se za rješenje
tih problema pozivaju - na hrvatIDENTITET/ BR. 192 / 2014.
ski primjer. Ranka Savić iz Asocijacije
samostalnih i nezavisnih sindikata Srbije
poziva državne vlasti da se “ugledaju na
Hrvatsku” u kojoj je “takvo ponašanje
sankcionirano kao kazneno djelo”.
“Insistirat ćemo da se oni poslodavci koji ne isplaćuju zarade uz poreze
i doprinose kažnjavaju i to zapljenom njihove osobne imovine. Sadašnji propisi
predviđaju simboličnu kaznu za poslodavce od nekoliko desetina hiljada dinara. Ali tko je još čuo da je neki poslodavac u Srbiji platio kaznu, jer nije isplatio
zaradu radnicima?! “, pita Savić i dodaje
kako jedan dio poslodavaca živi na visokoj nozi, a radnici pritom nemaju niti za
osnovne potrebe.
“Apatija i letargija vladaju u cijeloj
zemlji. Plašim se samo da ne postanemo
društvo propuštenih šansi. Mi nismo propustili priliku da svaku priliku upropastimo. I plašim se da bi to moglo da se
dogodi ukoliko reforme ne dovedemo do
kraja“, kazao je krajem lipnja u intervjuu
“Politici” potpredsjednik Vlade Srbije
Rasim Ljajić.
Evo što o reformama otprilike u isto
vrijeme kaže njegov hrvatski kolega po
funkciji, dr. Branko Grčić: “Točno je da
na svim razinama moramo ubrzati, kako
strukturne reforme, tako i sve druge aktivnosti koje donose boljitak građanima i
jednostavnije poslovanje gospodarstvu.
Izloženi smo velikoj konkurenciji susjeda
u regiji kada je riječ o odabiru središta za
inozemne investitore. Mi se reformiramo,
a susjedi još radikalnije”. Iako nije precizirao, dr. Grčić sigurno nije mislio na
Italiju...
Dakle, ako ništa, moramo priznati
da nije uvijek lako shvatiti neke stvari
vezane uz krvnu sliku tuzemnih ekonomija: u Srbiji se ugledaju na Hrvatsku, u Hrvatskoj se vade na susjede.
PERIFERIJA KAPITALIZMA:
Ovdje ćemo uvijek imati sakati kapitalizam, kapitalizam čiji će mozak i organizacijski pokretači biti
negdje drugdje u velikom svijetu
– proročanski je prije 20-ak godina
govorio Stipe Šuvar
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
27
granični slučajevi
Bit će da je u pitanju ipak prije svega
neodlučnost da se neke reforme, koje
možemo provesti neovisno o djelovanju svjetskih “igrača”, ipak provedu. To
je, nažalost, konstanta svih ovdašnjih
izvršnih vlasti.
Novinarka Olivija Rusovac iz beogradskog časopisa “Republika - glasilo
građanskog samooslobođenja” to ovako
objašnjava na srpskom primjeru (ne)
provođenja reformi: “Kada govori o reformi, vlast ističe samo jednu njenu stranu.
Kao da je to uglavnom pitanje hoće li se
više proizvoditi, kakve će povlastice imati
poslodavci, kako će se smanjiti dugovi,
povećati investicije. Potpuno se zapostavlja da reforme moraju imati pravni
okvir koji je mnogo širi od onog potrebnog da se privuku strani investitori...
Pravosuđe nije reformirano i ono je pod
utjecajem partijske države. Kada je riječ
o 24 sporne privatizacije, o kojima nas
upozoravaju i iz Evropske unije, one su
test spremnosti vlade da se obračuna s
kriminalom u privatizaciji i da ispravi nepravde prema radnicima... Osim toga,
slučaj ovih privatizacija ima i širi značaj
jer je trebao pokazati koliko vlada ima
znanja i imaginacije da oslonac za razvoj pronađe u vlastitoj zemlji s vlastitim
snagama, a ne da reforme svede na
dovođenje stranaca da ovdje investiraju i
pritom budu dobro plaćeni. Ništa od toga
nije napravljeno, jer vlast ne želi dirati u
tajkunsku privatizaciju koja bi poremetila
novouspostavljenu harmoniju između privatnih gazda i političkih interesa vlasti.
Ona još manje želi radnicima dati bilo
kakvo pravo suodlučivanja o putevima
eventualnog oporavka poduzeća, nego
se opredjeljuje za stečaj i likvidaciju, ne
samo poduzeća, nego i radnika”.
EKONOMSKA SLIKA HRVATSKE
Ogroman javni sektor i sustav lokalnih jedinica,
gospodarstvo koje se zasniva na turizmu i graditeljskom
bumu, gotovo bez industrije, jako mnogo nezaposlenih u
odnosu na radno sposobno stanovništvo, enorman broj
umirovljenika kao i enormna porezna presija i pravna nesigurnost.
RAZBUCATI JAVNI SEKTOR
I eto nas opet kod “Šuvarove” prvobitne akumulacije kapitala. Ona, očito, još
traje, ne onako vulgarno i “ogoljeno” kao
u ratnom i poratnom razdoblju devedesetih, i uz nešto ipak uređenije društvene
okolnosti, no jasno je da još uvijek nekima ne odgovara potpuno uvođenje reda
u funkcioniranje države. Ma kako se
ona zvala, taj prizemni interes je isti i ne
poznaje granice.
I zato je dobro čuti mišljenje nekoga
tko nije vezan uz strančarenje, recimo
jednog burzovnog stručnjaka. Evo što
je, zalažući se za “radikalne reforme”,
u intervjuu zagrebačkom tjedniku “Lider” kazao Roman Rinkovec, burzovni
analitičar angažiran u investicijskom
društvu Credos: “Javni sektor treba
doslovno razbucati. Barata se različitim
podacima: sindikati imaju jedne podatke,
poslodavci druge, vlada treće, a domaći i
strani savjetnici četvrte. Ne mogu vjerovati da u 20 godina nismo mogli napraviti jednu analizu javnog sektora i da
se svi relevantni sudionici slože u vezi s
elementarnim stvarima... Naša je burza
jedna od rijetkih na svijetu koja se gotovo nije pomaknula s najnižih razina s
kraja 2008. i početka 2009. godine. Ako
pokušamo rekapitulirati zašto je to tako,
jasno je da se strukturno ništa nije mi-
VISINA PROSJEČNE PLAĆE U REGIJI
Mjesečna prosječna zarada u Srbiji danas ne prelazi 384 eura. Iz te perspektive, prosječna plaća u Hrvatskoj izgleda “bogataški velika”, iako i ona, razumljivo, upravo toliko zaostaje za plaćama na bogatijem evropskom
zapadu – u Njemačkoj je prosječna neto plaća 2.000
eura. Dakle, u Hrvatskoj prosječna plaća iznosi 730 eura,
u Sloveniji 970, dok najslabije zarađuju Makedonci, čiji je
prosjek 340 eura na mjesec. Nešto bolje stanje je u BiH
(450 eura) te u Crnoj Gori, koja nadmašuje Srbiju sa svojih
480 eura prosječne mjesečne plaće.
28
jenjalo. Rast BDP-a do 2008. zakamuflirao je sve probleme koji su danas kulminirali: ogroman javni sektor i sustav
lokalnih jedinica, gospodarstvo koje se
zasniva na turizmu i graditeljskom bumu,
gotovo bez industrije, jako mnogo nezaposlenih u odnosu na radno sposobno
stanovništvo, enorman broj umirovljenika
kao i enormna porezna presija i pravna
nesigurnost. Mnoge od tih činjenica svoje
korijene vuku iz početaka samostalnosti i
busanja u prsa”...
U takvim okolnostima, normalno da
je svaka investicija iz inozemstva pravi
mali uspjeh. No, Olivija Rusovac ima
komentar i na to, vrijedi on i za Hrvatsku
i za Srbiju podjednako, bez brige: “Nije
lako dovesti stranog investitora u zemlju
s klimavim pravosudnim sistemom. Zato
svaki dolazak investitora iz inostranstva
izgleda kao podvig i ljudska i profesionalna žrtva onog koji je investitora doveo,
a to je skoro uvijek premijer. Lakše bi
bilo da se dopusti da ovdje deluje pravna
država, umjesto da se naši najviši predstavnici vlasti lomataju po svijetu i vuku
investitore za rukav. Ali onda ne bi bilo
žrtvovanja, sretnih osmijeha, pa time
i zasluga iz koje se crpi politička moć.
Tu bolesnu ambiciju podređivanja Czeslaw Milosz opisuje kao ‘psudomilost’
precizirajući da se radi o zanosu koji
ima za predmet moje ‘ja’, moje osobno
znanje, dobrotu, smjernost”. Naime,
pokojni poljski književni velikan Milosz
na tu temu dodaje i sljedeće: “Nikad se
ne pravi toliko podlosti i grešaka, kao u
oduševljavanju vlastitom plemenitošću ili
vlastitim pozivom”...
A kad smo već kod knjiških uzora,
onda bismo mogli još samo konstatirati
kako našim političarima ne nedostaje
“volje za moć”, što se baš i ne može reći
za suštinske reforme. Od javne uprave
pa nadalje... I vrijedi to “od Vardara pa do
Triglava”.
Čisto da znamo što nas to i danas
tako čvrsto veže, iako odavno nismo u
istoj državi.■
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
zona zabranjenih letova
Zid je prošao, na redu je spomenik
Ne upućuje li prije nekoliko godina ofarbani savršeno bijeli zid, bez i jedne
packe ili grafita, prije rušenja spomeničke figuracije posvećene antifašizmu
u centralnom karlovačkom parku njezin sastavni dio, na zaključak kako HDZ
tamo gdje je na vlasti, u domeni radikalne ideološke destrukcije, ima veće
mogućnosti pozitivnog utjecaja nego hrvatske institucije zadužene za takve
ispade, te da se zbog eventualno vlastitog doprinosa renesansi antifašizma
ne bi trebao bojati izbornog neuspjeha...
N
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
edavno je na izbornoj
skupštini
županijske organizacije karlovačkih
antifašista jedan od
gostiju tog skupa predložio kako
bi valjalo pokušati vratiti spomenik
kipara Vanje Radauša u tom
gradu posvećen antifašističkoj
borbi otvaranjem rasprave prije
svega o njegovoj umjetničkoj vrijednosti. Ne pričati, kad se traži
njegova obnova i postavljanje u
centralni gradski park previše o
partizanima, antifašizmu kao temeljnoj vrijednosti moderne civilizacije i žrtvama fašizma, jer to do
sada nije upalilo pošto su sve te
vrijednosti već toliko ispljuskane
valovima povijesnog revizionizma da u njih vjeruju valjda samo
oni najstariji koji su direktno imali
doticaj sa borbom protiv okupatora i domaćih izdajnika, te njihovi nasljednici ako ih pri tom nije
previše strah.
Mogu li rasprave o spomenicima dati novi kvalitet i doprinijeti njihovoj obnovi ako se u njima krene prvenstveno od autora
i njegovog djela kada je takvih
rasprava u Hrvatskoj već bilo ali
bez mnogo uspjeha?
Juraj Hrženjak, partizan
i nekadašnji sudac Ustavnog
suda, autor knjige „Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000“ u jednoj prilici je
izjavio: Ideji antifašizma priključila se cijela umjetnička javnost.
Pjesnici, kipari i pisci znali su uobličiti naše psihološke odnose u
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
umjetničko djelo. Spomenici nisu
bili samo čelik i beton, to su bile
pjesme i knjige, ulice nazvane po
junacima“. Stručnjaci ocjenjuju
kako su mnogi među tim spomenicima imali vrhunsku umjetničku vrijednost koju je, prema
njihovom mišljenju, omogućio
prodor modernizma i specifična politička pozicija Jugoslavije
nakon sukoba s Informbiroom.
Posebno ističu spomenike Vojina Bakića: “Poziv na ustanak” u
spomen-parku Borik u Bjelovaru,
spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu, narodnom heroju
Stjepanu Stevanu Filipoviću kod
Valjeva i u Opuzenu, spomenik
“Revoluciji” ili spomenik “Pobjede
naroda Slavonije” u selu Kamenska između Požege i Pakraca koji
je po estetskom rješenju, prema
mišljenju stručnjaka, jedan od
najboljih
kasnomodernističkih
evropskih spomenika. Zatim toj
izuzetno vrijednoj skupini pripadaju skulpture u Spomen-parku
“Dotršćina” u Zagrebu, spomenik
na Petrovoj gori posvećen NOBu i žrtvama fašističkog terora na
Kordunu, tu je, dakako, i spomenik antifašizmu u Karlovcu itd.
Ali badava. Spomenici u našoj zemlji ponovo su sredstvo političke borbe. Prije rata uglavnom
pobjedničko- komemorativne, a
poslije rata pobjedničko-revanšističke naravi, dok su još bila svježa sjećanja na njihovo rušenje.
Potom na red dolazi ravnodušnost prema tragičnoj sudbini hrvatske antifašističke spomeničke
29
baštine i politička pragma o čije
zidne se razbija svaki spomen
na mogućnost njezinog vrednovanja mjerilima znanstvene
provjere, pravde i istine. Hoće li
uopće, i kada, biti obnovljen neki
spomenik odlučuje se isključivo
na temelju procjene kada je politički tajming za tako nešto, tj. po
stranku korisno vrijeme za takvu
odluku. U prvom planu su interesi politike, a to znači stranke. Ali
pošto bi karlovački primjer mogao
dati odgovor na barem dio ovakvih pitanja sa njim ću i nastaviti.
Grad je u jednom trenutku
donio odluku da izdvoji novac
za bojanje velikog spomeničkog
zida ispred kojeg su se nalazile minirane skulpture; da li zbog
nužnih estetskih, higijenskih i
ekoloških razloga ili i zato što je
neko u gradu došao do zaključka
kako upravo na jedan takav diskretni način treba početi sa obnovom spomenika, ovog trenutka
nije toliko ni važno. Ili je netko htio
testirati javnost (čak i ako nije,
bio je to test) kako bi se uvjerio
hoće li biti šaranja po ogromnom
i upadljivo bijelo ofarbanom zidu.
Pa ako šaranja ne bude onda bi
to mogao biti dobar znak o mogućem nastavku radova na obnovi
cijelog spomeničkog kompleksa.
I dogodilo se nešto nevjerojatno.
Već nekoliko godina, od kada je
zid dobio novu sjajnu boju, potpuno je čist. Ni packi ni grafita na
njemu. Svaka čast građanima. Ili
bi možda bolje bilo reći biračima.
I to HDZ-ovim.
NAJNOVIJI SLUČAJ DEVASTACIJE: NOB-e spomenik "Ustanak" autora Frana Kršinića
ukraden u šumi Brezovica kod Siska i izrezan kako bi se prodao kao sekundarna sirovina
Još jednom se pokazalo da ta stranka i u Karlovcu odlično kontrolira svoje birače jer postoji prilično realna pretpostavka da SDP-ovi ipak nisu skloni grafitima
usmjerenim protiv antifašizma, što opet
ne znači kako svim trenutnim HDZ-ovim
pristalicama treba automatski pripisati
jednu takvu anti-antifašističku atribuciju… Neki su i za vrijeme rata bili u HDZu, ili su simpatizirali tu stranku. Tada su
najviše i škrabali po zidovima. Kasnije su
neki prešli u HSP. Dio njih formalno više
ne pripada ni jednoj stranci, osim svom
desnom uvjerenju. Ima ih i koji pretjeruju
u tome. Neki su takvo uvjerenje napustili.
Ali refleks rata je ostao. Tako i tragovi koji
desnicu u Hrvatskoj i dalje homogeniziraju. Samo na nešto drukčiji način nego
prije.
HDZ je vodio taj rat i preuzeo odgovornost za njegov ishod i žrtve. Toga
su svjesni i oni koji su u njemu sudjelovali. Smatraju da je većina ljudi stradala prihvativši vodstvo HDZ upravo zbog
ratnih ciljeva koje je ta stranka postavila.
Ne mogu onda cijeniti te žrtve a ne cijeniti
one čiju su politiku te žrtve slijedile. I to
većinom dobrovoljno, bez ikakve prisile,
u borbi za hrvatsku državu pod HDZovom zastavom jer je ta stranka cijeli rat
bila na vlasti. Isto kao što joj pripisuju i
najveće zasluge za pobjedu u ratu.
HDZ je poslije rata izvodio određene
političke manevre prilagođavajući se domaćim i međunarodnim političkim i drugim okolnostima. Čak je, kao što znamo,
dao i Gotovinu uhapsiti. Ali ipak je i dalje
- u percepciji dobrog dijela ovdašnje jav30
nosti, a to znači pogotovo ljudi jačih nacionalnih emocija, agresivnije ćudi ili većeg
porodičnog ili osobnog stradanja za vrijeme rata - ostao najdomoljubnija stranka. Normalno je onda da na taj dio hrvatske etničke populacije ta stranka ima
i najveći utjecaj, a to znači i na one koji
pokazuju veću sklonost incidentima sa
međuetničkim ili ideološkim predznakom.
Pa ako je među njima, recimo, samo pet
onih najgorih, najneotesanijih u jednom
gradu, koji će, kao što je slučaj sa Vukovarom i čekićem razbijati dvojezične table, njih jedino HDZ može dovesti u red.
U ovom konkretnom slučaju, kao što nam
je poznato, uz pomoć evropskih Pučana
koji su predsjedniku stranke Tomislavu
Karamarku poručili da ne podržava čekićanje po ćirilici ako želi biti dio moderne
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
Promotori antifašističkih vrijednosti:
Aktualni predsjednik Josipović i
bivši Mesić
NA DRUŠTVENIM MARGINAMA: Antifašizam kao temeljna vrijednost moderne civilizacije u Hrvatskoj je do te mjere ispljuskana valovima povijesnog revizionizma da ga tek
malobrojni javno zagovaraju...
evropske stranačke konfiguracije. Isto
kao što nitko od glasovno i fizički borbenijih u mirnodopskim uvjetima nije stavio
ni jednu šaru na predložak, nadajmo se,
u dogledno vrijeme obnovljenom spomeniku antifašizmu na Šetalištu Franje
Tuđmana u Karlovcu, tako vjerojatno ne
treba očekivati kako bi netko ponovo srušio taj spomenik, ili na njemu počinio bilo
kakvu drugu štetu.
SDP nikoga u tom smislu ne može
kontrolirati iz svima nama poznatih razloga, a kako sve stoje stvari u toj stranci
kad je riječ o čuvanju antifašističkih tradicija možda i o tome najbolje govori karlovački primjer. I to upravo sa spomenute skupštine antifašista koju nije otvorio
predsjednik županijske organizacije pošto na nju nije ni došao, već predsjednik
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
Saveza antifašista grada Karlovca. Imao
je potrebu reći kako nema predsjednika,
ali bez obrazloženja zašto nije došao jer
očigledno takve isprike nije ni bilo. Čovjek je u jednom trenutku zanijemio. Oči
su mu se zacaklile od tuge, samo što
nije zaplakao dok je razmišljao kako da
opravda izostanak svog kolege koji je
inače u međuvremenu postao i predsjednik SDP-a u tom gradu. Zbog čega vjerojatno nije ni došao na skupštinu, jer to
bi možda za stranku i njezin rejting u široj
javnosti bio prevelik rizik, kako neki tada
ironično primijetiše.
Obnova spomenika u Karlovcu,
kao i u nekim drugim gradovima gdje
je HDZ na vlasti već sutra je moguća…
Samo ako u toj stranci ponovo ne dođu
31
do zaključka kako će daleko više glasova
skupiti ne podrže li obnovu spomeničke
baštine posvećene antifašizmu u Hrvatskoj, a ne da joj daju vjetar u leđa. Ne
upućuje li, uostalom, ovdje već spomenuti savršeno bijeli zid na zaključak kako se
HDZ zbog mogućnosti svog pozitivnog
utjecaja u domeni radikalne ideološke
destrukcije, te na taj način vlastitog doprinosa renesansi antifašizma, ne treba
bojati izbornog neuspjeha. Uspjet će zato
najavljena kulturna tribina posvećena
spomeniku antifašizmu u Karlovcu jedino
ako svojom porukom uvjeri javnost i vlast
da je nezahvalnost, ovaj puta prema partizanima i njihovoj žrtvi, ništa drugo nego
nedostatak kulture, kako bi rekao norveški književnik i nobelovac Bronstjerne
Bjornson. ■
intervju: Mitropolit Porfirije
DOLAZIM U ZAGREB S
RADOŠĆU I STRAHOM
Radujem se jer dolazim u sredinu s velikom i bogatom kršćanskom
tradicijom, a strahujem jer ne znam hoću li dostojno ispuniti ovaj veliki zadatak koji su pred mene postavili Bog i Crkva’, kaže u intervjuu
Hini novoimenovani mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije
32
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
V
ladiku dr. Porfirija Perića
Sabor Srpske pravoslavne crkve (SPC) koncem maja, nakon smrti
mitropolita Jovana, imenovao je za njegova nasljednika na čelu
Mitropolije.
Pozdravljajući ‘sve građane Hrvatske i Slovenije - pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i
agnostike ili ateiste’, mitropolit Porfirije
naglašava da dolazi ‘otvorena srca, s
ljubavlju prema svoj braći i sestrama’.
Kaže da mu je njegov prethodnik,
vladika Jovan, ostavio ‘dragocjeno naslijeđe sijući evanđeosko sjeme u desetljećima koja nisu bila nimalo laka te
da nije za sobom zatvorio nijedna vrata’.
‘Iskreno ću raditi na dijalogu sa
svim dobronamjernim ljudima u Hrvatskoj, ali u prvom redu ću, razumljivo,
voditi brigu za povjerene mi pravoslavne kršćane u Eparhiji zagrebačko-ljubljanskoj. Njih pozdravljam Kristovim
riječima: ‘Što je ljudima nemoguće,
Bogu je moguće’, a u isto vrijeme, riječima premudrog Salomona: ‘Bolje
susjed blizu, nego brat daleko’ ‘, kaže
vladika Porfirije.
Kao svoja temeljna polazišta u
unaprjeđenju odnosa s Rimokatoličkom Crkvom u Mitropoliji i općenito,
novi mitropolit zagrebačko-ljubljanski
naglašava ‘vjeru u Boga, vjeru u izvornu dobrotu čovjeka i vjeru u kršćansku
civilizaciju ljubavi’.
ĆIRILICA JE ORGANSKI DIO
IDENTITETA SRBA
Komentirajući tvrdnje da je osporavanjem ćirilice ugrožen i nacionalni
O SUŽIVOTU:
Ne postoji alternativa - moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo...
identitet Srba u Hrvatskoj, ovaj velikodostojnik SPC ukazuje da je ćirilično
pismo ‘organski dio kulturnog identiteta
srpskog naroda’.
‘Srbi nemaju drugog pisma. Onaj
tko se zalaže za ukidanje ćirilice tamo
gdje je njena uporaba u skladu s ljudskim pravima i domaćim i europskim
standardima i zakonodavstvom, zapravo teži ukinuti i srpski kulturni i nacionalni identitet’, ocijenio je mitropolit
Porfirije, istodobno ukazujući i na odlučno reagiranje hrvatske države na
proteste zbog ćirilice.
‘Prethodni, nemili događaji i reagiranje hrvatske države uvjerili su me da
se, ovim povodom, ipak ne moramo pozivati na zakonodavstvo Evropske unije
i da su oni koji ne žele vidjeti ćirilicu u
Hrvatskoj u manjini.
Naglašavam, ne postoji alternativa moramo učiniti sve da prihvatimo jedni
druge onakvima kakvi jesmo’, poruka je
novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog.
On navodi da je bio ‘ako ne protagonist, a ono svjedok i skromni suradnik nastojanja odgovornih ličnosti
u SPC da katolici, kao i vjernici drugih
vjeroispovijesti, imaju u Srbiji ista prava
kao i pravoslavni’.
‘Što smo od države tražili za sebe,
u istoj mjeri smo tražili za druge crkve i
vjerske zajednice i njihove vjernike. Ni
više ni manje. U pogledu zakonodavnih
rješenja, društvenog života, vraćanja
imovine, zastupljenosti u medijima,
svega...’, objašnjava vladika Porfirije.
SVETAC MORA BITI SVET SVIM
KRŠĆANIMA
Komentirajući tvrdnje pojedinih
čelnika izbjegličkih udruga Srba iz Hrvatske u Srbiji da se mijenja nacionalna
slika i da su hiljade Srba u Hrvatskoj
u međuvremenu pokatoličeni, vladika
Porfirije kaže da ‘nema egzaktne podatke, ali želi vjerovati da je prozelitizam daleka prošlost’.
‘Iznad svega poštujem slobodu
svakoga i u slobodi osobnu opredijeljenost po svakom pitanju, pa i po pitanju
vjere’, naglašava on i kaže da bi, primijeti li ‘bilo kakav oblik prisile u vezi
s vjeroispoviješću, u skladu sa svojom
odgovornošću, ukazivao na takvu pojavu i činio sve da se zaštiti sloboda vjere
i savjesti svakog ljudskog bića’.
Komentirajući aktualne rasprave
i prijepore o mogućem kanoniziranju
kardinala Alojzija Stepinca, vladika Porfirije kaže kako ‘dijeli mišljenje patrijarha Srpskog Irineja da svetac, kojoj god
crkvi pripadao, mora biti ličnost svijetla
i sveta za svu braću u Kristu’.
Na pitanje kako crkve i vjerske
zajednice mogu više pridonijeti uzajamnom povjerenju i pomirenju među
narodima bivše Jugoslavije i šta on
osobno želi i može učiniti, novi mitropolit zagrebačko-ljubljanski kaže kako
►►► Ćirilica je organski dio kulturnog identiteta Srba
Komentirajući tvrdnje da je osporavanjem ćirilice ugrožen i nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj,
mitropolit Porfirije ukazuje da je ćirilično pismo organski dio kulturnog identiteta srpskog naroda:
‘Srbi nemaju drugog pisma. Onaj tko se zalaže za ukidanje ćirilice tamo gdje je njena upotreba u
skladu s ljudskim pravima i domaćim i europskim standardima i zakonodavstvom, zapravo teži
ukinuti i srpski kulturni i nacionalni identitet’, ocijenio je mitropolit Porfirije, istodobno ukazujući
i na odlučno reagiranje hrvatske države na demonstracije zbog ćirilice.
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
33
intervju: Mitropolit Porfirije
je ‘poslanje Crkve da izgrađuje mir i
međusobno povjerenje’ i podsjeća na
Kristove riječi: ‘Mir svoj dajem vam’.
‘Ako imamo mir Božji u sebi, mirit
ćemo se s drugim čovjekom, s prirodom i sa sobom. Širit ćemo mir oko
sebe, bit ćemo svjedoci mira, blagovjesnici mira, mirotvorci’, kaže on, naglašavajući da to mogu samo ‘istinski
ljudi Crkve u kojima vlada imperativ
ljubavi, istine i pravde’.
‘Dijalog, praštanje, pomirenje –
tri su načela koja ću nastojati primijeniti u praksi. Trudit ću se, a na Bogu
i ljudima je da procijene moj podvig’,
istaknuo je vladika Porfirije.
U povodu čestih komentara o
zbližavanju Pravoslavne i Katoličke
Crkve i mogućnostima da Papa posjeti Srbiju, što je posebno spominjano
uz obljetnicu obilježavanja Milanskog
edikta, vladika Porfirije kaže da je ta
tema dosad bila više ‘medijsko nagađanje, nego što je imala službeni karakter’ te da mu nije poznata ‘bilo kakva službena inicijativa koja je potekla
s bilo čije strane’.
‘Kako je dijalog način na koji
Crkva provodi svoju misiju u svijetu,
osobno držim da bratski i dobronamjeran razgovor može donijeti korist
svima - i pravoslavnima i katolicima’,
naglašava vladika Porfirije.
‘Što se tiče zbližavanja dviju crkava, najvažnije je da mi, naročito u
područjima koja stoljećima dijelimo, živimo u zajednici ljubavi. Tada će i službeni bogoslovski dijalog, kao i svako
drugo međusobno općenje Katoličke
i Pravoslavne Crkve, dati blagoslovljene plodove’, kaže vladika Porfirije i
podsjeća na nedavne zajedničke izjave pape Franje i patrijarha ekumenskog Bartolomeja: ‘Bog nas uči da
O KANONIZIRANJU KARDINALA STEPINCA:
Dijelim mišljenje patrijarha Srpskog Irineja
da svetac, kojoj god crkvi pripadao, mora biti
ličnost svijetla i sveta za svu braću u Kristu...
smatramo jedni druge članovima iste
kršćanske obitelji, da volimo jedni druge da bismo mogli ispovijedati našu
vjeru u isto Evanđelje’.
‘I mi, u Hrvatskoj, Srbiji, bilo gdje,
zajedno s našim poglavarima trebamo
biti predani putu ka jedinstvu za koje
je i Krist molio Gospodina riječima ‘da
svi jedno budu’’, ocijenio je mitropolit
Porfirije, naglašavajući da na novu
dužnost u Zagreb dolazi ‘s radošću i
strahom Božjim’.
‘Radujem se jer dolazim u sredinu s velikom i bogatom kršćanskom
tradicijom, a strahujem jer ne znam
hoću li dostojno ispuniti ovaj veliki zadatak koji su pred mene postavili Bog i
Crkva’, kaže mitropolit Porfirije.
BOGATIM DRUŠTVENIM
ANGAŽMANOM STEKAO IZNIMAN
UGLED
Novi mitropolit zagrebačko-ljubljanski dr. Porfirije Perić rođen je
1961. u Bečeju. Osnovnu školu je završio u Čurugu, gimnaziju u Novom
Sadu, diplomirao je na Pravoslavnom
bogoslovnom fakultetu u Beogradu
1986. godine, a zamonašio se godinu
dana ranije.
Na postdiplomskom studiju u Ateni bio je od 1986. do 1990. kad je postavljen za igumana manastira Kovilj
kod Novog Sada, koji od tada postaje
duhovna matica mnogim mladim ljudima, intelektualcima, ali i umjetnicima,
DIJALOG, PRAŠTANJE, POMIRENJE:
Ako imamo mir Božji u sebi, mirit ćemo se s
drugim čovjekom, s prirodom i sa sobom. Širit ćemo
mir oko sebe, bit ćemo svjedoci mira, blagovjesnici
mira, mirotvorci. To mogu samo istinski ljudi Crkve
u kojima vlada imperativ ljubavi, istine i pravde...
34
glumcima i rock glazbenicima.
Kao iguman manastira, posebno
je angažiran u liječenju bolesti ovisnosti, a 2005. godine utemeljio je terapijsku zajednicu ‘Zemlja živih’, koja je
priznata kao najuspješniji projekt za
liječenje ovisnosti o drogama i danas,
pod vodstvom vladike Porfirija, ima
više od stotinu štićenika u kampovima
širom Srbije.
Sabor SPC izabrao ga je 1999.
za episkopa jegarskog, vikara Eparhije bačke, a doktorirao je 2004. na
Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u
Ateni.
Na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu predavač je na katedri Pastirske psihologije, njegova predavanja
posjećuju i studenti drugih fakulteta,
a suosnivač je građanske udruge koje
se bavi resocijalizacijom žrtava destruktivnih vjerskih sekti i kultova.
Episkop Porfirije istodobno je i
predsjednik Upravnog odbora humanitarne zaklade ‘Privrednik’ koja stipendira talentirane, a siromašne učenike
i studente.
Skupština Srbije ga je, kao predstavnika svih crkava i vjerskih zajednica, 2005. godine izabrala za člana Vijeća Republičke radiodifuzne agencije
(RRA), neovisnog tijela s javnim ovlastima u reguliranju radiodifuzne politike u Srbiji. Vijeće RRA ga je za svog
predsjednika izabralo 2008. godine.
Od dolaska vladike Porfirija na to
mjesto u radiodifuznom spektru Srbije
čuju se i pravoslavne radijske postaje
te katolički Radio Marija, a potaknuo je
i pokretanje niza radijskih i televizijskih
emisija koje se bave religijskim temama.
Svojim je ne samo duhovnim,
već i bogatim i raznolikim društvenim
angažmanom stekao izniman ugled u
Srbiji. Govori grčki, engleski i njemački, a služi se ruskim jezikom.■
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
35
36
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
37
nomen est omen
Po kome je Vojnovićeva
ulica u Zagrebu dobila ime?
stari brojevi u ulici
sadašnj tabla u
Vojnovićevoj ulici
M
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
nogi bi, pa i autor ovih redaka,
ovakvo pitanje
proglasili
banalnim jer su
čak i sadašnji učenici srednjih
škola u Hrvatskoj bar čuli za
poznatog dubrovačkog pisca
Iva Vojnovića pisca znamenitog
djela “Dubrovačka trilogija” Kako
to obično biva na ovim našim
prostorima svojataju ga i Hrvati
i Srbi. Po jednima je Ivo hrvatski, a po drugima srpski pisac.
Možda bi najpoštenije bilo reći da
je grof (konte) užički Ivo Vojnović
bio dubrovački pisac iz srpske
porodice, a čije djelo se danas
izučava u okviru srpske i hrvatske
književnosti.
Međutim, kako je o tome
nedavno pisao i Jutarnji list mnogi stanovnici Vojnovićeve ulice u
centru Zagreba su se (ne)ugodno
iznenadili saznavši iz računa koji
su im nedavno počeli dolaziti da
žive u Ulici Koste Vojnovića. Naviknuti na hametice pometanje
imena brojnih ulica u Zagrebu čiji
naziv je “mirisao” na Srbe, Srbiju,
Jugoslaviju, antifašizam i „nepodobne“ Hrvate pomisliše da je
tako došao red i na ulicu Iva Voj-
novića. Zatražili su pojašnjenje od
gradskih vlasti i dobili odgovor da
ta ulica nosi ime Koste Vojnovića
još od 1933. godine i od tada se
ništa nije mijenjalo.
Pomireni s činjenicom da njihova ulica ne nosi ime književnika
Iva Vojnovića dadoše se u potragu za njegovim prezimenjakom
Kostom te u Hrvatskoj enciklopediji nađoše da je Vojnović, Konstantin (Kosta) bio hrvatski pravnik i političar te otac književnika
Ive i Luje Vojnovića. “Dobro je da
je naša ulica ostala u hrvatskoj
obitelji Vojnović”- zadovoljan raspletom konstatirao je jedan moj
poznanik koji živi u toj ulici. Kada
sam mu rekao da je ta obitelj srpskog porijekla odvratio mi je uobičajenoj floskuli o Srbima koji svojataju kao svoje mnoge poznate
ličnosti iz hrvatske historije. Istine
radi, ovako o Vojnovićima zbori
Lujo, sin Konstantinov: “Ja ćutim
da mi u žilama teče srpska krv
onih Vojnovića koji, po srpskim i
ruskim poljanama, do naše dobe,
mačem napisaše nekoliko stranica istorije srpskog naroda. Pa
kako oni nisu mogli biti do srpski
velikaši, tako i ja, ništavan njihov
potomak, nisam i ne mogu drugo
38
novi brojevi u ulici
da budem nego Srbin, pripravan
dati svoj život za slavu i veličinu
srpskog naroda”.
Konte užički Lujo Vojnović
provodio je buran život po južnoslavenskim dvorovima i drugdje.
Bio je lični sekretar crnogorskog
knjaza Nikole Petrovića, ministar
pravde Crne Gore i njen ambasador u Vatikanu. U Beogradu je bio
odgajatelj kneževića Aleksandra
Karađorđevića i specijalni izaslanik vlade Nikole Pašića u misiji u
Rimu. Godine 1919. bio je delegat Kraljevine SHS na Mirovnoj
konferenciji u Rimu. Umro je u
Zagrebu 1951. godine. Njegovi biografi navode da je Lujo bio
postojan Srbin katolik umjerenih
političkih pogleda. Za mnoge čistunce pojam Srbin katolik je bogohulan, međutim za Dubrovnik
je to uobičajena pojava. U Dubrovačkoj Republici bilo je pravilo da
se “nitko u Grad ne prima za stalnog žitelja ako ne usvoji katoličku
vjeru”. Srbi, uglavnom iz Hercegovine, naseljavaju Dubrovnik,
uzimaju katoličku vjeru, pri tom ne
mijenjajući narodnost po načelu baška vjera, baška narodnost.
Tako su pokatoličeni Srbi u
Dubrovniku i dalje ostajali Srbi,
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
čuvajući svoju tradiciju i običaje, posebno
krsnu slavu. Krajem 19. i početkom 20.
vijeka u Dubrovniku nastaje srbokatolički
pokret s brojnim značajnim Dubrovčanima toga vremena. Uz nezaobilaznog
Luja Vojnovića pokretu su pripadali i poznati književnici braća Niko i knez Medo
Pucić; slikar Marko Murat; jezikoslovac i
leksikograf Pero Budmani i pravnik Baltazar (Baldo, Valtazar) Bogišić autor u
pravnoj historiji poznatog Opšteg imovinskog zakonika Knjaževine Crne Gore.
No, vratimo se na dr. grofa (konta)
užičkog Konstantina( Kostu) Vojnovića čije ime nose ulice u Zagrebu, Banja
Luci i Beogradu. Porijeklom je iz srpske
pravoslavne porodice venecijanskih grofova (conte veneto) Vojnović, koja je oko
1690. godine iz Popova Polja u Hercegovini došla u Herceg Novi. Venecijanska
republika, a potom i Habzburška monarhija priznala im je korištenje porodičnog
grba koji je identičan s grbom srednjovjekovnih Vojnovića i korištenje titule užičkih
grofova, jer je Užice bilo sjedište srednjovjekovnih Vojnovića. Iz hercegnovske
porodice Vojnovića bilo je više ruskih
oficira kao što su admiral grof Marko
Vojnović, jedan od osnivača ruske Crnomorske flote; kontraadmiral Jovan(Ivan)
Vojnović; general konjice Aleksandar V.
Vojnović i drugi. I Kostin djed grof Đorđe Vasiljevič Vojnović bio je ruski oficir.
Nakon osvajanja Ankone oženio se Talijankom katolkinjim iz Ankone Kasandrom
Angeli Radovani. Njihov sin konte užički
Jovan umro je mlad u 26. godini života i
ostavio dva maloljetna sina Konstantina(
Kostu) i Đorđa(Đura) i udovicu Katarinu
rođ. Gojković čija majka je bila iz porodice mitropolita karlovačkog Stevana
Stratimirovića. Đorđe i Konstantin kršteni su u pravoslavnom manastiru Savina
u Herceg Novom, a kao djeca otišli kod
bake Kasandre koja ih je upisala u katoličku školu gdje su i prevedeni u katoličku
vjeru. Konstantin je ostao u katoličkoj vjeri, a Đorđe se vratio u pravoslavlje i bio
predsjednik općine Herceg Novi i jedan
od vođa Srpske stranke u Dalmatinskom
saboru.
Konstantin (Kosta) diplomirao je
JOŠ JE VEĆA ČAST ŽIVJETI U ULICI KOSTE VOJNOVIĆA
Konstantin Kosta Vojnović (1832-1903.) bio je
pravnik, univerzitetski profesor, rektor zagrebačkog
sveučilišta i političar koji se ustrajno zalagao za ujedinjenje hrvatskih zemalja unutar Austro-Ugarske, i
stvaranje jedinstvenog hrvatskog političkog subjektiviteta. Bio je štrosmajerovac, intelektualac europskih obzora, otvoren prema zapadu koliko i prema
istoku.
Potekao iz plemićke srpske obitelji, unuk ruskog carskog oficira Đorđa Vasiljeviča Vojnovića i bokeške
katolkinje Kasandre Angeli Radovani, Kosta je kršten
u hercegnovskom pravoslavnom manastiru Savina,
ali ga je baka s vremenom prevela na katoličanstvo.
U kući Koste Vojnovića i njegovih potomaka ove su
se dvije kršćanske denominacije miješale i preplitale,
a s njima i nacionalni osjećaji, koji su u Vojnovića bili
nestalni, tokom života promjenjivi, ponekad u braće
različiti, ali svima je zajednička bila živa emocionalna pripadnost Dubrovniku i širem dubrovačkom
zavičaju. Ime Koste Vojnovića jedna je zagrebačka
ulica ponijela još 1933, u kampanji imenovanja ulica u istočnim dijelovima grada, oko Zvonimirove
ulice, po osobama koje su utjecale na formiranje
hrvatskog nacionalnog i državotvornog identiteta.
A korištena je i prigoda tridesete godišnjice smrti
znamenitoga zaslužnika. U međuvremenu je, slijeIDENTITET/ BR. 192 / 2014.
39
pravo u Beču, a doktorirao u Padovi. U
Splitu je djelovao kao vrstan advokat,
pisac zakona i političar. Zagovarao je ujedinjenje Dalmacije i Istre sa Hrvatskom i
Slavonijom. Na preporuku prijatelja i kolege biskupa Josipa Juraja Strossmayera
bio je izabran za redovnog profesora građanskog prava na Sveučilištu u Zagrebu
gdje je dva puta bio biran za prorektora
i potom za rektora. Bio je i zastupnik u
Hrvatskom saboru i član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti. Zbog
neslaganja s prisilnom mađarizacijom
naprasno je penzioniran, vratio se u Dubrovnik gdje je istraživao dubrovačku zakonodavnu historiju. Umro je Dubrovniku
1903. godine , a povodom 30-e godišnjice smrti 1933. godine ulica u Zagrebu u
tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji po njemu
dobiva ime.
Analizirajući neočekivano saznanje
o nosiocu imena ove ulice naš poznati novinar i književnik Miljenko Jergović zaključuje kako je čast živjeti u ulici
koja nosi ime tako postojanog, mudrog i
ispravnog čovjeka.■
dom povijesnog zaborava i inflacije zlatnih telaca,
Kosta Vojnović gotovo sasvim zaboravljen, skrajnut
i smješten u ropotarnicu jedne iznevjerene povijesti.
Otuda šok i nevjerica među žiteljima Vojnovićeve,
kada su otkrili da ne stanuju u ulici pjesnika i
dramatičara Iva.
Kosta je bio vjenčan s Marijom Seralji, Dubrovkinjim,
pol’ Talijankom pol’ Hrvaticom, s kojom je narodio
petero djece: Iva, Luja, Katicu, Eugeniju i Kristinu.
Lujo je bio briljantan pisac, literalno darovitiji i od velikog Iva, autor uzbudljive, ali i prilično vjerodostojne
knjige o padu Dubrovnika. Cijeloga je života bio katolik, ali i Srbin. Ivo, kakođer katolik, nacionalno se
kolebao: znao je biti i vatreni Srbin, i odlučni Hrvat,
ali bio je i vrlo sentimentalni Jugoslaven. Danas njegovo književno djelo pripada onima koji ga s ljubavlju čitaju na svome materinjem jeziku.
Otkriće da ne stanujete u ulici Iva Vojnovića, nego
u Ulici Koste Vojnovića po svojoj je možebitnoj traumi u dalekoj srodnosti s otkrićem da vam otac nije
onaj kojeg ste cijeloga života smatrali ocem, nego
jedan drugi. Ali kada se čovjek sabere i smiri, osjetit
će, možda, kako je i koliko čašćen time što stanuje
u ulici koja nosi ime tako postojanog, mudrog i ispravnog čovjeka, povrh svega i oca dvojice sjajnih
pisaca.
Miljenko Jergović u Jutarnjem listu
40
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
41
42
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
43
44
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
izvan granice
IRAK
Velika pobjeda sunitskih ekstremista
N
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
akon
3
godine
političkih
turbulencija,
stalnog
zaoštravanja odnosa između sunita
i šijita i eskalacije nasilja koje je
odnosilo stotine života mjesečno
iračka kriza je ponovo prerasla u
otvoreni i sveobuhvatni građanski
rat. Glavni nositelj događaja je
politička i vojna grupacija ekstremnih sunitskih islamista čije se
ime najčešće navodi kao Islam-
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
ska Država u Iraku i Siriji (engl.
skraćenica ISIS). Tokom juna je
ISIS zauzeo dobar dio sjevernog
i zapadnog Iraka uključujući Mosul, drugi najveći grad u zemlji.
Time je pod barem djelomičnu
kontrolu stavio veći dio onog
djela Iraka u kojem dominiraju
suniti i pri tom nanio teške poraze
iračkim sigurnosnim snagama
koje kontrolira uglavnom šijitski
politički vrh u Bagdadu. ISIS je
imao podršku drugih sunitskih
45
paravojnih formacija na terenu,
uključujući i one koje ne dijele
njegov ekstremistički pogled na
vjeru i svijet. Njegov deklarirani
konačni cilj je islamski Kalifat na
području današnjeg Iraka i Sirije,
ali i drugih dijelova Bliskog istoka
u kojima žive suniti poput Jordana, Libanona i Izraela. Postignuti rezultati ofenzive još su impresivniji ako se uzme u obzir da
je izvedena sa samo oko 10 000
boraca ISIS-a i nekoliko hiljada
izvan granice
NEPOVRATNO PODJELJENA ZEMLJA: Ofenziva ISIS-a bila je posljednji čavao u lijesu ideje ujedinjenog Iraka u kojem državne institucije
nadilaze vjerske i etničke podijele. Nova faza rata cementirati će upravo te
podjele i dati im definitivnu teritorijalnu podlogu. Nakon toga, Irak će ostati
samo zemljopisni pojam i slab političko-pravni okvir za nepovratno podijeljenu
zemlju i posvađan narod...
pripadnika savezničkih formacija.
PRODUKT AMERIČKE OKUPACIJE
Islamska država u Iraku i Siriji
(umjesto riječi Sirija nerijetko se koristi
Levant ili al Šam) je produkt američke
okupacije Iraka 2003. godine. Organizacija koja joj je prethodila je često
mijenjala ime, ali je svjetskim medijima
bila najpoznatija prvo kao Al Kaida u
Iraku, a potom kao Islamska Država u
Iraku. Iako je grupa formirana radi borbe protiv Amerikanaca, njena ekstremistička ideologija i postupci doveli su ju
u sukob i sa iračkim šijitima, ali i sa velikim brojem sunita koji nisu htjeli živjeti
po drakonskim pravilima koje je organizacija pokušavala nametnuti. Savezništvo koje su 2007. sklopile američka
vojska i sekularne sunitske paravojne
skupine zadalo je ekstremistima težak udarac. Oporavak organizacije je
išao postepeno, i u njemu su ključnu
ulogu odigrala dva faktora. Prvo, to što
je irački premijer Maliki, oslonjen na
šijitsku većinu u državi, autokratskim
i često represivnim stilom vladavine
jasno pokazao da se brojčano slabili
suniti ne mogu nadati stvarnoj ravnopravnosti. Oni i Kurdi u znatnoj mjeri
su očišćeni iz sigurnosnog aparata,
da bi potom taj aparat bio upotrijebljen
protiv Malikijevih političkih protivnika.
Takvo stanje stvari stvorilo je među
mnogim sunitima spremnost da se prihvati svako rješenje koje bi okončalo
ono što su smatrali neprihvatljivom
šijitskom dominacijom. Drugi faktor je
46
rat u Siriji. Nakon što je zauzeo dobar
komad istočne Sirije, ISIS je ratovanje
protiv režima Bašara al-Asada sveo na
minimum i posvetio se uspostavljanju
svoje vlasti na terenu i stvaranju temelja za budući politički i vjerski poredak.
To ga je na dovelo u oružani sukob sa
ostalim pobunjeničkim grupama uključujući i one islamističke. Ekstremizam
ISIS-a u političkim ciljevima i u pravilima koja su propisali stanovništvu, kao
i brutalnost s kojom su se obračunavali
sa svim drugim vjerskim zajednicama
bio je takav da ih se odrekla čak i Al
Kaida. Usprkos tome, ISIS je izvukao
velike koristi iz svog dosadašnjeg djelovanja u Siriji. Privukao je nove regrute i usvojio nova vojna iskustva. Dok
je u Iraku do tada bio gerilska i terori-
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
stička organizacija, u Siriji je razvio
znanja o otvorenom, manevarskom
ratu, korištenju motorizacije, teškog
naoružanja i zauzimanju teritorija.
Zauzevši dio sirijskih naftnih izvora,
ISIS je kroz šverc gorivom brzo postao najbogatija džihadistička grupa
na svijetu, što je dijelom iskorišteno
za nabavu oružja i opreme.
MUNJEVITI UDAR
Sve navedene prednosti došle
su do izražaja u munjevitoj kampanji
u kojoj su za otprilike tri tjedna osvojeni veliki dijelovi sjevera i zapada
Iraka. Brze kolone terenskih vozila
uglavnom su bez borbe zauzimale
naseljena mjesta sa pretežno sunitskim stanovništvom. Dobar obavještajni rad i međusobna koordinacija
omogućili su im da najčešće zaobiđu
loše vođene, loše motivirane i inertne protivničke snage i natjeraju ih
na povlačenje bez prave bitke. A ako
je do bitke ipak trebalo doći, ISIS je
uspijevao dobrom komunikacijom
među jedinicama i brzim manevrom
na ključnoj točci koncentrirati dovoljan broj odlučnih i iskusnih boraca.
Posebnu ulogu u zbunjivanju protivnika, razvlačenju njegovih snaga i
vršenju udara u odlučnom trenutku
odigrale su one ćelije i skupine ISISa koje su se od prije nalazile u mnogim mjestima i gradovima. Sve to ne
bi bilo dovoljno da je iračka vojska
koja je do početka lipnja na papiru
brojila 250 000 ljudi bila barem donekle na visini zadatka. No politička
vrhuška je u tri protekle godine od
oružanih snaga svim silama nastojala stvoriti sebi lojalnu šijitsku miliciju u kojoj se ostale vjerske i etničke
skupine jedva toleriraju a politička
podobnost čak i kod šijita znači puno
više od njihove stručnosti. Suniti i
Kurdi kojih je bilo dosta u jedinicama
na sjeveru pod udarom ISIS-a nisu
htjeli ginuti za režim koji ih otvoreno
diskriminira. Njihovi šijitski kolege
nisu htjeli ratovati za područje u kojem ih sunitska većina uglavnom gleda kao predstavnike neprijateljskog
režima. Ako se tome doda nizak
nivo obuke vojnika, politički ključ kod
odabira zapovjednika i jako mala logistička sposobnost iračkih jedinica
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
da se udalje od svojih baza i koncentriraju na potrebnom mjestu, rezultat
je očekivana katastrofa. Desetci hiljada pripadnika sigurnosnih snaga
na sjeveru jednostavno su dezertirali, a zabilježeni su slučajevi da su se
iračke jedinice predavale i trideset
puta malobrojnijem neprijatelju. ISIS
je tako barem nominalno zauzeo većinu dominantno sunitskih područja
u Iraku. No čim su se njegovi borci
približili područjima na kojima su u
većini druge etničke ili vjerske skupine, ofenziva je stala ili barem značajno usporila. Na sjeveru Iraka je
područje Regionalne kurdske vlade
koje je etnički homogeno i branjeno
sa otprilike 35 000 kurdskih boraca.
Ne samo da ISIS nije ni pokušao napad, nego su Kurdi iskoristili priliku
da ugrabe dugo priželjkivani grad
Kirkuk i pripoje ga svojoj oblasti. U
centru Iraka ofenziva je stigla u blizinu Bagdada. Teško da ISIS može
zauzeti grad sa populacijom do 7
milijuna ljudi, od kojih su preko 75%
šijiti, iako nema sumnje da je terorističkim aspektom svog djelovanja
u mogućnosti posijati smrt i u onim
područjima koje ne može osvojiti.
Šijiti su na približavanje ratnog vihora njihovim domovima reagirali mobiliziranjem dobrovoljačkih jedinica
koje će se znatno odlučnije suprotstaviti sunitskim borcima nego što
je to činila redovna vojska do sada.
Ali i vojska će, sada kada je nakon
dezertiranja većine ostalih postala
homogeno šijitska, vjerojatno popraviti svoj učinak. Takav preobražaj
oružanih snaga cijele zemlje u miliciju jedne etničke ili vjerske skupine
nedavno je viđen u Siriji.
razvoj događaja načelno odgovara
ISIS-u kojem rast broja žrtava i vjerske mržnje znači lakše širenje njegove ideologije i učvršćivanje političke
kontrole nad osvojenim područjem.
NOVI REGIONALNI SUKOB
U velikom broju nepoznanica jedna stvar je sigurna. Ofenziva
ISIS-a bila je posljednji čavao u lijesu ideje ujedinjenog Iraka u kojem
državne institucije nadilaze vjerske
i etničke podijele. Nova faza rata
cementirati će upravo te podjele i
dati im definitivnu teritorijalnu podlogu. Nakon toga, Irak će ostati samo
zemljopisni pojam i slab političkopravni okvir za nepovratno podijeljenu zemlju i posvađan narod. A već
samo to je velika pobjeda za ISIS i
njegovu ekstremističku ideologiju.■
ISIS je na jugu i istoku došao
otprilike do granica većinskog sunitskog područja. On će vjerojatno
imati još dobitaka, ali je period brzog
napredovanja i lakih pobjeda skoro
sigurno gotov. Borbe protiv šijita koje
slijede sadržavati će sve više teških
bitaka i sve manje manevara. Ako se
stvari nastave po šabloni već viđenoj u Siriji i Libanonu, slijedi krvava,
teška i spora bitka suprotstavljenih
vjerskih skupina za teritorij. Takav
47
Treba reći da je ta kontrola još
nesigurna. Ofenziva se odvijala preko glavnih centara i komunikacija, ali
nije prošla preko cijele širine teritorija. Još postoji znatan broj mjesta
i oružanih skupina čija je lojalnost
upitna. ISIS-ovih boraca je relativno
malo i u značajnoj se mjeri oslanjaju
na saveznike kad je u pitanju upravljanje osvojenim područjem. Neki od
tih saveznika su im ideološki bliski,
ali neki su uz njih zbog oportunizma
i mogli bi ponovo promijeniti stranu
ako osjete da se ratna sreća mijenja.
ISIS bi si mogao i sam prouzročiti
krizu. Njihov ekstremizam već ih je
koštao podrške većine sunita u Iraku i teškog poraza 2007.godine, kao
što ih je doveo i u sukob sa sunitskim pobunjenicima nedavno u Siriji.
Sam uspjeh ofenzive koja je ponovo
razbuktala rat u Iraku i spojila ga sa
ratom u Siriji u jedan veliki regionalni
sukob također predstavlja izvor opasnosti za grupu. Iran je pod dojmom
sunitskih pobjeda već poslao do
dvije hiljade pripadnika specijalnih
snaga u Irak kako bi pomogli šijitima.
Sjedinjene Države također pomažu
bagdadski režim i možda će zbog
zaustavljanja i potiskivanja razornog
utjecaja ISIS-a tu pomoć intenzivirati. Turska je zabrinuta zbog ratnog
požara na svojim južnim granicama.
Snažno djelovanje jedne ili više navedenih država može u značajnoj
mjeri promijeniti odnose snaga na
iračkom ratištu.
treće poluvrijeme
IAKO SU SVJETSKA PRVENSTVA ODAVNO KARNEVALIZIRANA,
ZNANSTVENI AUTORITETI PODSJEĆAJU KOLIKO JE TANKA
GRANICA IZMEĐU RITUALNOG I STVARNOG NEPRIJATELJSTVA
Mundijalska groznica:
od patriotizma, preko
nacionalizma do ksenofobije
D
vadeset tisuća ljudi na
nogometnoj utakmici nije
malo, ali u svjetskim relacijama zapravo i nije neko
čudo. No, kad se toliko ljudi
okupi da bi putem video-zida pratilo nogometnu utakmicu koja se odigrava na
drugom kontinentu, a nije riječ o finalu
ili makar polufinalu nekog natjecanja, to
znači da imamo fenomen iznimne popularnosti.
Kad je riječ o nogometu, bili bismo
daleko oprezniji s korištenjem termina
“fenomen”, samo da je mjesto radnje
negdje u Engleskoj, Njemačkoj... Ovdje
zapravo mislimo na okupljanje 20.000
ljudi koji su se u Chicagu – nemamo razloga ne vjerovati The Chicago Tribuneu
u ovom slučaju - okupili kako bi pratili
utakmicu reprezentacija SAD-a i Portugala u prvom krugu Svjetskog prvenstva
u Brazilu.
Istina, milijun američkih gledatelja
finala Evropskog prvenstva u nogometu
2012. (posredstvom ESPN-a) smiješna
je brojka u odnosu na 111,5 milijuna
gledatelja ovogodišnjeg Super Bowla
američkog nogometa, ali treba znati da
je finale EP-a 2008. gledalo dvostruko
manje ljudi u SAD-u! Finale Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici gledalo
je “samo” 24,3 milijuna Amerikanaca, no
to predstavlja porast od čak 41 posto u
odnosu na prethodno finale, ono s mundijala 2006. u Njemačkoj. Usporedbe radi,
sedmu utakmicu lanjskog finala NBA lige
gledalo je 26 milijuna ljudi, dok je posljednja utakmica lanjskog finala hokejaške
Piše: HRVOJE PRNJAK
NHL lige imala 8,2 milijuna gledatelja!
Dakle, vrag je očito došao po svoje
i u, za nogometnu igru, desetljećima gotovo potpuno nezainteresiranu Sjevernu
Ameriku!
U SAD-u nogomet, istina, nikad
nije bio zabranjivan, kao što je to recimo bio slučaj u Iranu i Afganistanu od
islamističkih radikala, ali je tamošnjoj
publici i medijima dugo bio daleko
iza kvarteta najpopularnijih sportova
(američki nogomet, bejzbol, košarka i
hokej na ledu). No, manje je poznato
da je i u Americi nogomet svojedobno
bio i predmetom političkih obračuna, pa
je tako svojedobno konzervativac Jack
Kemp, inače bivši profesionalni igrač
američkog nogometa (u ekipi “Buffalo
Bills”), u Kongresu SAD-a agitirao protiv američke kandidature za organizaciju
Mundijala 1994. godine ovim riječima:
“Važno je radi svih mladih shvatiti razliku
po kojoj je američki nogomet demokratski, kapitalistički, dok je evropski nogomet
socijalistički sport”.
Ipak, soccer se u međuvremenu
ipak razgranao Sjevernom Amerikom, ne
samo među pripadnicima latinoameričkih
imigranata i njihovih potomaka, zbog čega
više nikome nije čudno da reprezentacija
SAD-a prolazi u drugi krug natjecanja...
Publicist i Franklin Foer u knjizi
“Kako nogomet objašnjava svijet” (kod
nas objavljenoj u izdanju zagrebačkog
Celebera) donosi sljedeći podatak kojeg
ustvari možemo shvatiti kao uvod u ono
što se danas događa s nogometom u Am48
erici: “Kako tvrdi Sporting Goods Manufactures Association of America, broj
tinejdžera koji su igrali bejzbol između
1987. i 2000. pao je za 47 posto. U istom
razdoblju, nogomet se među mladima eksponencionalno širio”...
Amerika ipak nije jedino mjesto na
kojem nogomet prelazi granice sporta,
naročito u tih mjesec dana koliko traje
Svjetsko prvenstvo, kad nogomet prate i
oni kojima to tijekom godine ne pada na
pamet, a kamoli da bi otišli na neki stadion.
Evo, recimo u Banjoj Luci, da
ne idemo opet “preko sedam mora i
sedam gora”. Po svjedočenju jedne
moje poznanice iz tog grada, nastup BiH
reprezentacije u Brazilu učinio je pravo
čudo: na benzinskoj je svjedočila inače,
veli, nezamislivoj situaciji: dvojica radnika
usred Banja Luke jutro nakon utakmice
Argentina-BiH (2:1) komentiraju igru i
kažu “Dobro smo se držali, ipak je to Argentina”... “Posebno mi je tih dana bilo
drago čuti ono ‘Dali smo gol!’, ‘Stvarno
smo dobro igrali’ iz usta onih koji uporno
negiraju BiH, a veličaju jedino i isključivo
Republiku Srpsku. Znam da je to možda
samo privid, privremeno oduševljenje, ali
lijepo zvuči”, kazala mi je kao da ni sama
ne vjeruje da takvo stanje u razjedinjenoj
BiH, čiji stanovnici odavno navijaju za
različite reprezentacije, može i potrajati.
Dakle, nogomet nipošto nije
igra. Ne važi to od jučer. Znale
itekako i londonske vlasti kad su
stoljeću, točnije, 1314., pozivajući
samo
su to
u 14.
se na
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
SUVREMENI GLADIJATORI:
Nogomet kao civilizacijski fenomen
zauzima otprilike ono mjesto koje
su u antičkoj civilizaciji imale borbe
gladijatora u ondašnjim arenama
volju kralja Edwarda II., zabranili nogomet na intervenciju trgovaca koji su u nogometu vidjeli samo “nasilje i vražju dangubu od koje mogu nastati zla koja Bog
zabranjuje”. Slične zabrane događale su
se i u drugim otočnim gradovima, sve
do druge polovine 17. stoljeća. Tako su
puritanci u parlamentu (1640. do 1660.)
branili igranje nogometa “zbog nasilja
i profanizacije nedjelje”. No, nogometu
status pučke igre i svojevrsne pučke religije nitko nije mogao oteti. Zato ni najmanje ne čudi da su nekako u isto vrijeme crkvene zabrane pogađale i igrače
igre “soule”, koja se u Francuskoj igrala
svinjskom mješinom koju bi pobjednici
potom trijumfalno ponijeli na zvonik crkve
u svojem mjestu, često uz međusobne
tučnjave...
Nogomet kao civilizacijski fenomen
“zauzima” otprilike ono mjesto koje su u
antičkoj civilizaciji imale borbe gladijatora
u ondašnjim arenama. O tome piše i grupa francuskih autora – Dominique Bodin,
Luc Robene i Stephane Heas - u knjizi
“Sport i nasilje u Europi”, kod nas prevedene u izdanju Knjiga trgovine d.o.o.:
“Jedan od najranijih zapisa o sukobima
između suparničkih navijača potječe od
Tacita i opisuje nerede u Pompejima iz
59. godine. Tijekom gladijatorskih igara
koje je u gradu organizirao Livenius
Regulus, skupina gledatelja iz Nucerije i
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.
Pompeja stala se međusobno nabacivati
uvredama, a potom i kamenjem, da bi neredi naposljetku prerasli u oružani sukob.
U sukobu je ubijeno i ozlijeđeno toliko
ljudi da je građanima Pompeja nametnuta desetogodišnja zabrana sudjelovanja
na sportskim natjecanjima a navijački
su klubovi raspušteni. Začuđuje sličnost
s engleskim huliganizmom iz ‘80-ih godina i zabranom sudjelovanja određenih
klubova na europskim natjecanjima”...
u Njemačkoj, upozorava koliko je tanka
linija između nogometnog patriotizma i
nacionalizma. Njemu je, naime, razumljivo što se navijač identificira sa svojom
reprezentacijom, vjeruje da su “njegovi”
bolji od drugih. No, no taj naizgled bezopasni party-patriotizam umotan u karnevalsko šarenilo različitih identifikacijskih
simbola može postati bure baruta. Wagner upozorava da “nacionalni ponos
često lako prerasta u ksenofobiju”.
Današnji su “gladijatori” daleko
blaži i “ropstvo” klupskim i korporacijskim
gazdama im se daleko više isplati, a nogomet je, kao i nekoć gladijatorske igre,
“područje koje ne nalikuje ni jednomu
drugomu području u današnjem društvu
u kojemu ljudi mogu izraziti strasti, očaj,
žar, nezadovoljstvo i nasilje te ih iz sebe
izbaciti”, kako konstatiraju autori knjige
“Sport i nasilje u Europi”...
Istina, i on priznaje da je ponašanje
njemačkih navijača pod posebnom prizmom, ali vidi i dozu opasne provokacije
u povicima “Sieg, sieg” nakon pobjede protiv Portugala (4:0) na početku
Mundijala u Brazilu. Iako svjestan da
nitko ne bi zamjerio povike “Pobjeda,
pobjeda” navijačima Kameruna ili Engleske, Wagner u ovom slučaju ipak
vidi nacionalističke konotacije i drži da
je “granica prijeđena”... Možemo se mi
praviti blesavi, kao u slučaju tuzemnog
“pravdanja” pozdrava “Za dom spremni”
isticanjem njegove povijesne geneze, ali
neke stvari ipak valja na vrijeme nazvati
pravim imenom. Uostalom, sjetimo se
provale “tvrdog” ili u pošalice “upakiranog”
šovinizma na društvenim mrežama nakon što je japanski sudac Yuichi Nishimura prestrogo dosudio jedanaesterac na
utakmici između Hrvatske i Brazila u korist domaćina. Dakle, za “prelazak” gran-
Mundijali su, doduše, već odavno
mjesta u kojima sve uglavnom protječe u
znaku velike fešte, sraza različitih kultura
i nacija, izgredi su rijetkost (pokoju pijanu
tučnjavu ne možemo uzeti kao pravilo),
a nasilnici, čini se, posve “ukroćeni”. Nacionalno ponosni i osviješteni navijači,
umotani u svoje nacionalne boje, imaju
pravo galamiti koliko hoće, no sve ostaje
uglavnom na tome.
Ipak, prof. dr. Ulrich Wagner, socijalni psiholog sa sveučilišta u Marburgu,
49
treće poluvrijeme
ice o kojoj govori njemački znanstvenik
ne treba puno: nekad je dovoljna i jedna
jedina sporna sudačka odluka...
Ali to nipošto nije odgovor na
pitanje – zašto čitav svijet luduje za nogometom?
Da, nogomet je idealan nadomjestak za sve one koji bi sad malo ratovali, kao što je očito i da može biti
kakva takva satisfakcija za sve što
se izgubilo srozavanjem standarda.
Međutim, to još uvijek ne objašnjava
fenomen njegove globalne popularnosti, naročito u dane svjetskog prvenstva.
Istina, nogomet je danas možda i više
od svega veliki biznis (11 milijardi dolara
uložio je Brazil u organizaciju Mundijala,
što ovo prvenstvo čini najskupljim u povijesti!). Ali ni to još uvijek ne objašnjava
fenomen njegove globalne popularnosti. Ne objašnjavaju ga, ako baš hoćete,
niti maestralni potezi jednog Messija,
Neymara, Robbena, Pogbe... Još ga
manje mogu objasniti utakmice bez
golova, igračko glumatanje i pripadajući
folklor, zahvaljivanje “onome gore” nakon postignutog gola, brzinske molitve
prije ulaska na teren...
No, možda je dio odgovora
u sljedećem: svjetska prvenstva,
odnosno smotre najboljih reprezentacija možda su još posljednja prigoda
navijačima da se potpuno poistovjete s
nogometašima, ako ni zbog čega, onda
zbog nacionalne pripadnosti, zajedničke
himne. Naime, dok je u visoko komercijaliziranom i tržišnom logikom vođenom
klupskom sportu “protočnost” igračkog
kadra došla do te razine da dobar broj
navijača više ne zna nabrojati lanjski
sastav, reprezentacije su ipak “cijepljene” od svega toga. Usto, jedan Ronaldo, Rooney ili Sneijder ne mogu više
“prijeći” iz svojih reprezentacija u redove neke druge, onako kako bi za dovoljno “šuškavu” ponudu mogli rastužiti
navijače svojih sadašnjih klubova.
Navijajući za skupe manekene
nogometnog tržišta, navijači imaju onaj
iskonski osjećaj uspjeha “jednoga od
nas” (iako su većinom i te kako pritom
svjesni jaza između socijalnog standarda bogatih igrača i standarda navijača),
što se u većini, pogotovo europskih,
klubova odavno izgubilo, budući da smo
odavno navikli da najbolji klubovi svijeta
u prvih 11 najčešće nemaju ama baš niti
FENOMEN GLOBALNE POPULARNOSTI NOGOMETA
Svjetski autoritet iz područja kulturne antropologije Gualtiero Harrison davno je konstatirao da je “sport
možda i najvažniji kulturni i politički fenomen naše epohe”. A to posebno vrijedi za nogomet. On odavno nije
samo zapadnjački, ili samo evropski. On je danas jednako nigerijski, japanski, iranski ili kolumbijski kao i francuski,
njemački, hrvatski ili engleski fenomen. Naravno, u svakom od tih primjera on je i svojevrsni odraz specifičnosti
u svakom od tih društava. Pa tako negdje na bogatom
Zapadu navijače muči nerealizirani transfer igrača koji
vrijedi desetke milijuna eura, a negdje se upravo s debelim razlogom brinu hoće li im klub preživjeti tranziciju,
kao recimo u slučaju beogradske Crvene zvezde koja je
zbog financijskih dubioza ostala bez Lige prvaka.
jednog igrača koji je prošao sve mlađe
klupske uzraste.
Tu se, dakle, krije i romantičarska
dimenzija okupljanja najboljih reprezentacija: vlasničko pitanje i dostupnost
izvora financiranja, i te kako bitne
odrednice funkcioniranja današnjeg
profesionalnog sporta (npr., u SAD-u se
gotovo i ne govori o klubovima, nego o
franšizama, čija se vrijednost u svakom
trenutku, dakako, može provjeriti na
burzi), nakratko postaje nebitno. Nitko
ne spominje Romana Abramoviča,
američke ili azijske tajkune koji su,
primjerice, posljednjih godina ušli u
vlasničku strukturu dobrog dijela engleskih klubova.
Moć novca najednom, kao da
ne živimo u svijetu neoliberalnog kapitalizma, postaje manje bitna, nestaju
ustaljene hijerarhije moći. Naravno, kao
i svaka iluzija, i ova ima svoj rok trajanja. Nakon kojih će tribine biti pune
oduševljenih navijača (ultrasi su posebna priča, oni u zemljama poput Hrvatske, Srbije ili BiH čine jedinu vjernu ili
jedinu preostalu publiku!) samo u onim
zemljama gdje još nema korupcije ili
možda samo nije razotkrivena.
Mundijal je još uvijek i simbolička
dodirna točka između zemalja i različitih
kultura, zbog čega je po globalnom
značenju usporediv s Olimpijskim igrama. Istina, sve veći broj naturaliziranih
reprezentativaca (npr. Boateng, Podol-
50
ski i Klose u Njemačkoj, Diego Costa u
Španjolskoj) govori da su tržišni principi
na mala vrata ušli i na polje Svjetskih
prvenstava, iako je dobar dio takvih
slučajeva i rezultat životnog spleta
okolnosti, a ne samo čiste trgovine motivirane popunjavanjem igračkih pozicija, onako kako se to radi u klubovima
kad ste na nekom dijelu terena taktički
naročito “tanki”.
Sve su to razlozi zbog kojih je
svjetski autoritet iz područja kulturne
antropologije Gualtiero Harrison davno
konstatirao da je “sport možda i najvažniji
kulturni i politički fenomen naše epohe”. A to posebno vrijedi za nogomet.
On odavno nije samo zapadnjački, ili
samo europski. On je danas jednako
nigerijski, japanski, iranski ili kolumbijski kao i francuski, njemački, hrvatski ili
engleski fenomen. Naravno, u svakom
od tih primjera on je i svojevrsni odraz
specifičnosti u svakom od tih društava.
Pa tako negdje na bogatom Zapadu
navijače muči nerealizirani transfer
igrača koji vrijedi desetke milijuna eura,
a negdje se upravo s debelim razlogom
brinu hoće li im klub preživjeti tranziciju,
kao recimo u slučaju beogradske Crvene zvezde koja je zbog financijskih
dubioza ostala bez Lige prvaka. U Zagrebu je pak glavno pitanje – hoće li
Dinamo preživjeti Zdravka Mamića...
Dakle, Mundijal je iza nas, dobro došli
u realnost.■
IDENTITET/ BR. 192 / 2014.

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske

IVO JOSIPOVIĆ

AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

POSLJEDNJI LET BRANKA LUSTIGA DAVOR GJENERO

EKONOMSKA KRIZA

Novi broj Identiteta preuzmite ovdje

PREDRAG MATVEJEVIĆ:

link - Novi val

„U MOSLAVINI PONOVNO USPJEŠNI!!“

pdf

pdf

Srpska manjinska zajednica u Europskoj uniji

Legende o svetom Nikoli