HRVATSKE NOVINE
KULTURA-POVIJEST-ZNANOST-DRUŠTVO
Veljača 2014.
broj 7
ISSN 2334-821 6
Glasovati ili ne?
H G U „Festival bunjevački pisama“
24000 Subotica, Jo Lajoša br. 4/a
Telefon: 063/808-78-36 ;
e-mail: [email protected]
PIB: 106434484 ;
Matični broj: 28003838
Tekući račun: 205-153399-59
Devizni račun: RS35205007080003304524
www.fbp.rs
Raspisuje
NATJEČAJ
Za skladbe koje će se izvesti na
XIV. FESTIVALU BUNJEVAČKI PISAMA
Festival će se održati 28.09.2014 u Subotici
Veljača 2014.
IMPRESIUM
Osnivač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Izdavač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Uredništvo:
Ivan Stipić, Stipan Vojnić, Donko
Balažević,
Mirko Vidić, Šime Peić Tukuljac
Uredničko vijeće:
Ivan Tumbas
Dipl ing Marijeta Belosevac
Zlatko Ifković
Lektor: Ruža Alaga
Tisak:
Visions 24, Subotica
Za sadržinu članaka odgovara
autor.
Članak sa ličnim stavom odražava
stajalište autora.
Svi autorski tekstovi podliježu
zakonu o zaštiti autorskih prava
Republike Srbije i međunarodnom
zakonu zaštite autorskih prava.
Hrvatske novine izlaze jednom
mjesečno.
Hrvatske novine su glasilo Udruge.
Kontakt:
[email protected]
Hrvatska nezavisna lista
web: www.hnl.org.rs
email:
[email protected]
Telefon: 060/562-7570
24000 Subotica Ivana Sarića 85
Facebook:
https://www.facebook.com/pages/Hrvatskanezavisnalista/269537643207761 ?fref=ts
325-95007000311 88-42, OTPBanka,
Novi Sad
Broj računa i naziv banke
/IBAN i SWIFT
RS 353259601 700051 76289,
OTP Banka
Srbija AD NOVI SAD,
EUR 3259601 700051 76289
SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT
CODE>OTPVRS22
Temeljna svrha ovoga festivala je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima,
a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.
PROPOZICIJE NATJEČAJA:
1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon)
mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj
neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisa radi
popularizacije festivala.
Natječaj je otvoren od dana objavljivanja do 31. 05 .2014.
Skladbe slati na adresu:
-Vojislav Temunović, Skerlićeva 17, Subotica;
-HGU FBP, Lajoša Joa 4a, Subotica;
[email protected].
s naznakom: ZA XIV. FESTIVAL BUNJEVAČKI PISAMA.
Sadržaj
VRIJEME LUPETANJA
Strana 4.
ŽIVOTI,AH NAŠI ŽIVOTI...!
Strana 5.
Lajk! Palac gore ili si mrtav!
Strana 6.
Katolička vjera je jedina vjera
koja sadrži puninu istine
Strana 1 2.
Uvodnik
GLASOVATI
ILI NE?
Danas smo svjedoci izbora. Na
svakom koraku, htjeli mi to ili ne, izloženi
smo promidžbi političara i stranaka.
Riječi političara o borbi protiv korupcije,
o stranim ulaganjima, o najvišim
standardima
prava
nacionalnih
manjina..., iste su kod svih, tako da
imamo dojam kao da na izborima
sudjeluje jedna stranka samo pod
različitim imenima. Ne moramo da
pratimo razne političke emisije niti da
gledamo promidžbene spotove stranaka
ali doma ne možemo ni ...na zahod otići
jer nam se stalno na vratima pojavljuju
predstavnici raznih stranaka i, što je naj
gore, narušavaju nam privatnost i
zlorabe čak i telefone, pozivaju nas kada
se odmaramo ili smo doma u razgovoru
sa članovima obitelji ili susjedima. Na
vrlo perfidan način prikupljaju podatke
koje će koristiti na dan izbora. Kada
iziđete vani oni, političari, su opet tu
ispred vaših vrata, gradom nemožete
šetati, u trgovinu nemožete ući i, što je
najgore, ljubazno dijele promidžbeni
materijal za čiju izradu su dobili novac iz
proračuna, od nas poreznih obveznika.
Naše hrvatske stranke, Demokratski
savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) i
Demokratska zajednica Hrvata (DZH),
ne sudjeluju na izborima sa ovakvom
promidžbom jer promidžbu vode stranke
na čijim su listima.
Prema procjenama Hrvati bi mogli
imati dva do tri predstavnika u
srbijanskom parlamentu kada bi bili
složni, odnosno nastupili objedinjeni,
zajednički. To bi ohrabrilo Hrvate u
Srijemu ili užoj Srbiji da bez straha
očituju svoju nacionalnu pripadnost. U
tom svjetlu se trebalo razgovarati unutar
zajednice. Dogovoriti tko bi mogao na
izborima najbolje zastupati interese
hrvatske nacionalne manjine ili se pak
odlučiti da se na izbore, u kojima za
našu
nacionalnu
manjinu
nisu
garantirana mjesta, ne izlazi. Stav da bi
se neizlaskom na izbore pogoršao
financijski položaj zajednice je samo
izlika kako bi se, i nadalje, samo
pojedinci obezbijedili. U svojoj povijesti
DSHV je bio vanparlamentarna stranka,
3
pa se ostalo i opstalo.
Za koga glasovati? Za one koji sjede u
Skupštini Srbije sedam godina i nisu
podnijeli ni prijedlog zakona kojim bi se
formirala posebna izborna jedinica za
Hrvate u Srbiji, ili za one stranke koje
nam samo tijekom izbora obećavaju
ostvarivanje prava?
Prigoda je bilo i previše. Zaslužuju li još
jednu? Treba li nam još jedan fikus u
Skupštini? Dilema je glasovati ili ne?
Zlatko Ifković
VRIJEME LUPETANJA
Vrijeme koje se u civilnome društvu
naziva vremenom predizbornih kampanja
slobodno možemo nazvati vremenom
lupetanja i to pod z a š t i t o m države!
Za svrhe ovih, da kažemo, zvaničnih
lupetanja država izdvaja pozamašne
sume novaca iz proračuna koji je,
navodno, toliko prazan da ne može
namaći novac za liječenje bolesne
dječice te nam ona umiru ne dočekavši
prikupljanje neophodnog novca, jer...
proračun je prazan.
Ne i kada je lupetanje u pitanju!
Baš briga izvjesnu gospođu iz izvjesne
stranke što joj pod milim Bogom ama baš
nitko ne vjeruje kada nas ubjeđuje da
slijedi vrijeme, u slučaju njene pobjede,
kada će „ljudi sa posebnim potrebama“
imati prednost u zapošljavanju... Jedino
što draga gospođa pri tome zaboravlja
da je pojam zapošljavanja bačen ad acta
za neodređeno vrijeme...
I da bi svoje tvrdnje što konciznije
opisala druga neka draga gospođa nam
u nekoliko nadahnutih rečenica opisuje
situaciju u kojoj se uistinu nalazimo, što
znači: pater familiaris – nezaposlen,
mater... – također. Izvor prihoda djed čija
je duša u nosu..., klinci – pitaj Boga?
Rečena gospođa, dakle, uz neskrivenu
dozu sadističkog samozadovoljstva,
cijelu ovu partijsku žvaku predočava
potencijalnome biračkome tijelu ne zato
da bi nekoga ubijedila u neku „svoju“
istinu nego zato što unaprijed zna da će
ona, osobno, pobijedila ili ne, uvijek
dobro proći!!
Stvar matematike, što bi rekao neki
iskusni politikus...
Mlađani ministar športa okupljenoj
čordi govori o tome kako nam mladi i te
kako trebaju!!! Još je samo trebao dodati:
mladi, ludi a hoće im se!
Suprotno njemu jedan orator tvrdi da
je došlo vrijeme da se uposle oni koji
nikada nisu radili u životu a prešli su
pedesetu, jer su upravo oni prikriveno
blago ove zemlje!
U ovome horu lupetanja izdvajaju se
solisti koji tvrde da će upravo oni biti
lukavci koji će dovući bogate (i glupe)
investitore, jer, kao što je općepoznato,
investitori su zato bogati jer su glupi!
A mi smo zato užasno siromašni jer
smo – pametni! I visokomoralni i
pošteni... što se dade zaključiti iz
svakodnevnih
otkrivanja
tzv.
manipulatora koji se u zadnje vrijeme
tako nazivaju. A ne lopovi i tome slično!
Europa ne trpi lopuže, ali kada je riječ
o manipulatorima onda je to sasma
druga pjesma!
Barem mi to tako shvatamo...
Zato bi neka od naših partija trebala u
svome političkome programu zacrtati kao
cilj:
prekvalificiranje
lopuža
u
manipulatore, i tko zna?
Prema tome, dragi lupetaroši još vam
nije kasno svoja lupetanja obogatiti
novim idejama.
Ja vam ih dijelim besplatno!!
ČAROBNA
POLJOPRIVREDA
Približavanjem šesnaestome ožujku postaje sve jasnije da je najprofitabilnija oblast
djelovanja – poljoprivreda, unatoč svim politikantskim pokušajima u proteklim
vremenima da se ista, tj. poljoprivreda, prikaže kao nešto što se ne dade usporediti
sa proizvodnjom automobila, oružja, čelika i svih ostalih „supercivilizacijskih“
djelatnosti...
I shodno tome Vojvodini, kao izrazito poljoprivrednome području i nije trebalo
davati onih famoznih 7% jer je ona lijepo preživjela i bez tih napomenutih postotaka...
To što je Vojvodina od izrazito razvijenoga područja u bivšoj Jugi pala na nivo
nerazvijene regije, kojoj se narugao čak i gospon Palma iz Jagodine, treba pripisati
ničemu drugome nego „vojvođanskoj urođenoj lijenosti“. A što bi drugo bilo?
Najlakše je tvrditi autonomašima kako su „...vojvođanski novci pokradeni...“ i „...
kako je Beograd kriv za sve...“...
U te priče nije vjerovao ni gospodin Tadić za čiju su partiju najviše glasali upravo
Vojvođani, te se stoga rečeni gospon nije nimalo trudio da Vojvodina dobije onih
„ustavnih 7%“... On je, iskusna Lola, dobro znao da Vojvođani obožavaju one koji ih
najviše ....caju! A budući da je Vojvodina kao takva čisto ženskoga predznaka, sve
postaje potpuno jasno.
Em ....caš, em ne treba da platiš!
A ženska vrijedna, da je samo tako!!!
I možeš da proćerdaš koliko te volja, ženska će da pokrije troškove...
Svi su izgledi da će ženska (Vojvodina!) promijeniti dilbera poslije šesnaestoga
ožujka, ali od 7% i nadalje ostaje ona: sanjaj Morelo...
Tko će od gospon Tadića naslijediti Vojvodinu, to nitko pod milim Bogom ne zna..
Kandidata ima poprilično... Gospon Čeda je obišao „29. Novembar“, očerupani
ponos Subotice, i zaključio da je ostatak fabrike još uvijek na istome mjestu, ali će
trebati angažirati arheologe da bi se koliko-toliko utvrdio tlocrt nakadašnjega
giganta...
Gospon Čeda je zaključio „da se ovdje očigledno dogodila plačka koju neki
pogrešno nazivaju privatizacijom“.
Uz to, gospon Čeda je prilično naočit mladi gospodin na koji Vojvodina pada i to u
„kompletu“!!
Ipak, ako ćete mene da pitate, ja bih se opredjelio za Ruse ili Arape... Rusi su
dokazali da veoma stručno prčkaju po utrobi Vojvodine izvlačeći iz nje (iz utrobe)
milijarde dolara, a Arapi se tek spremaju. Arapi, kao što je općepoznato, umiju sa
ženama...
I na koncu konca, bitno je da Vojvodina i nadalje bude lišena onih 7% i to ustavno
zagarantiranih!!!
Šime Peić Tukuljac
4
ŽIVOTI
AH NAŠI ŽIVOTI...!
,
Životi ljudi, životi nekog naroda su nešto najdragocijenije.
Premda su životi bez i najmanje sumnje nešto što je najdragocijenije,
tako uvijek ne misli politika, ili tako u pravilu ne misli politika
(Čovjek kome srce sebičnošću ne gori,
i kad nema nikoga - nije sam ispod
zvijezda.)
Kad biste mogli što biste kao suvišno
izbacili iz života - neku biljku ili životinju
- promislite! Kad biste mogli što biste
novo kreirali u život - neku novu biljku ili
životinju, ili neki posve novi oblik života promislite!
Ma koliko znanost bila jaka - još
čovjeku nije uspjelo njome proizvesti niti
jedan jedini novi, pa niti onaj
najjednostavniji oblik života poput
amebe. A uspjelo mu je nepovratno
uništiti brojne postojeće vrste.
Stvoreni oblici života (faune i flore)
toliko su maštovito i raznoliko smisleni,
savršeno uklopljeni u ambijent, prožeti
gotovo
neizrecivom
ljepotom,
međusobno ovisni i fascinantni –
usklađeni
simbiozama,
suglasjem,
upareni u dvoje, kroz život izloženi
procesu dozrijevanja, sa izrazito
naglašenom
estetskom
formom,
savršenim obličjem i najsavršenijim
mogućim
koloritom,
neizrecivim
bogatstvom oblika i s nevjerojatnom
funkcionalnošću i s mnogo nezamislivo
sitnih
savršeno
funkcionalnih
mikrodijelova, da prema svemu tome –
Darwinova Teorija o postanku vrsta djeluje kao bacanje petardi na koncertu
Mozartovih simfonija.
A naši životi? Životi ljudi, životi nekog
naroda su nešto najdragocijenije.
Premda su životi bez i najmanje sumnje
nešto što je najdragocijenije, tako uvijek
ne misli politika, ili tako u pravilu ne misli
politika. Za politiku ili „politiku“ pod
navodnicima, ljudski životi ne vrijede
mnogo. Po onom pravilu – nije ti ga
majka rodila. Za politiku ti životi vrijede
tek toliko koliko politika, bilo domaća ili
tuđa, od njih ima konkretnog i
neposrednog interesa i koristi.
korijene, to su njegovi mrtvi. A u našem
narodu je mnogo mrtvih za koje se i ne
zna gdje se nalaze njihovi zemni ostaci.
Mnogi među njima su umrli skupno u vrlo
velikim brojevima, vrlo mladi i
mučeničkom smrću, a posebno, posebno
u dvadesetom vijeku kao istovremeno
vijeku smrti, ali i vijeku najvećih
tehnoloških dostignuća.
Svake godine u desecima tisuća trgaju
se pupoljci života još nerođene djece u
utrobama naši mladih majki, koje ne žele
djecu, ne žele novi život. Život u naš
narod uvire na kapaljke, a život iz njeg
odlazi u mlazu.
Kad ćemo doživjeti obrat, kad ćemo
čuti krik smrti, a prestati jednom slušati
krik života? – ( / Krik! I krik opet! I krik
potom! I tri puta krik Smrti pred Životom.
I od jeke toga krika širila se potom –
Želja za ŽIVOTOM!)
Koliko duša je prije samog rođenja,
abortusom, vraćeno Bogu. A Bog je želio
da nam budu naša djeca, naša braća i
sestre. Bog ih je želio pogostiti životom
kao najvećim misterijem. A nigdje želje za
životom, za novim životom, za novom
radošću, za novom ljubavlju, i umjesto
našeg glasa zahvale Bogu za novi i novi
život, za smijeh i radost i dječji plač - mi
mu zalupimo vratima. Ne damo tom
novom životu, da uđe u ŽIVOT! Ne damo
tom novom životu da uđe u naš narod, jer
njihov put prolazi kroz naša srca. A tu
nema dobrodošlice. Ulaz života u naša
srca postaje sve uži i uži, a time nam
postaje i uži uvir života u narod kao
cjelinu.
Doista, što su to ljudski životi i
koliko nam uopće znače!?
Svi razmišljaju samo o tome kakvu će
ulogu imati u životu, a rijetko tko o tome
kako je doveden na pozornicu života. Što
je cilj i smisao života? Što sâm pruža
Ljudski životi...?!
životu i što od života uzima?
Ma kako da kratko, ili ma kako da dugo
Što u narodu znače – ljudski životi!? živio, uvijek bih glorificirao život, jer biti
Jedan po jedan čovjek čine narod. Narod rođen i živjeti znači sudjelovati kao
je zbir pojedinaca. Narod ima svoje aktivni subjekt u njavećem misteriju –
5
misteriju ŽIVOTA!
Život je najveći mogući dar koji se
može dobiti – jer se izravno dobiva od
Boga, predstavlja najveću svetost i nitko
ga nema pravo nikome oduzeti.
Život je kao brod koji će stići u neku
luku, samo se ne zna u koju. Ovisno o
tome kako smo se odnosili prema Životu,
svome, tuđem, onom bliskom, ili i onom
neprijatelja?! Koliko smo se borili za
živote ljudi (i onih nerođenih kojima
nismo dali ući u Život), koliko smo se
borili za opstanak flore i faune u okružju
u kojem živimo i djelujemo.
Najveći bojovnik za život je - Isus Krist.
Zato ga nazivamo i - Vođa živih! Za nas
ljude nema veće časti nego biti njegovi
legionari.
Sile mraka ne posustaju u nakani da
unište život – kao oruđem služe se
ljudima, koji u ime „dobra“ čine djela
protiv života. Povijest je puna ljudi koji su
u ime „dobra“ počinili velike zločine protiv
Života. Zar vam ne zvuči poznato - po
plodovima ćete ih prepoznati. U pravilu
iza njih leže brda mrtvih, ubijenih zato da
bi se, po njima - zadovoljila pravda.
Zato najveći princip života neka vam
bude - istina! Kad nešto govorite nemojte
ni dodavati niti oduzimati od onog kako je
bilo ili kako jeste.
Istina je u životu najbolji orijentir, nikako
se ne možete izgubiti. Ako se netko i
izgubi u istini – pronaći će se u raju.
Ne znamo ni otkud smo došli u život ni
kamo se smrću vraćamo. To nam je
znanje uskraćeno radi slobode našeg
življenja.
A bitka za žvot nije ograničena
rundama. Ona traje od njegova postanka
i ide prema nesagledivoj budućnosti. I
zato nikada nemojte odustati od borbe za
život jednako i za tuđi kao i za svoj
vlastiti., Uvir života stvar je duha jednog
naroda, ali i svake duše pojedinačno.
U životu ogrlica se stavlja na tijelo oko
vrata radi ukrasa, a kako ukrasiti vrat
duše? Samo biserjem ljubavi za život
kroz ovozemno bivanje.
Mile Prpa
Lajk!
Palac gore
ili si mrtav!
Što je taj fejsbuk?
Kako započeti još jednu kolumnu? Čita li je uopće netko?
Vidim, ima nešto lajkova na fejsbuku. Da, zanimljivo u
kakvom svijetu živimo. Vrijedi samo palac gore. Čak ni ne
postoji palac dolje! O njemu u današnjem svijetu nitko više
ni ne govori. Čak ga je u Rimskom carstvu bilo, a nije to
bila demokracija. U današnjem vremenu, postoji samo
palac gore. Ako ga nema, to znači da si neuspješan,
nevažan i ne treba ti to netko reći, napisati ili stisnuti palac
dolje. Čemu trošiti energiju. Palac gore ili si bezvrijedan,
nevažan u gomili isto tako nevažnih koji se zaluđeno, bez
ikakve kritičke distance bore za palac gore, nevažno o
tome čiji je. Radi li se o ovakvoj ili onakvoj osobi.
Što želim napisati? Suludim mi se čini, zapravo totalno
besmislenim, način života koji nam se sve više nameće, a
pritom nas uvjeravaju da svijet napreduje. Kakav napredak
kad si mladi čovjek od 1 5 ili 1 6 godina oduzme život jer ga
je netko na fejsbuku popljuvao, ili mu nije stisnuo lajk? Tko
je taj fejsbuk? Što je taj fejsbuk? Zbir bilijardi beživotnih
nula i jedinica u virtualnom svijetu. Ništa više! Pa ipak.
Milijarde ljudi ovisne su o tim beživotnim nulama i
jedinicama i o tome hoće li im netko, nevažno tko i kakav
stisnuti lajk! Ludo! Tko je tu više lud? Ja, koji poput nekog
zaljubljenog dječarca nervozno svaki dan gledam jel mi
netko lajkao status ili oni koji na tome zarađuju milijarde?
Pitanje je retoričko.
Zar nije tragično ljudi moji da ima roditelja koji se osjećaju
razočarano nad svojim djetetom jer fotografija tog istog
njihovog djeteta na fejsbuku nije skupila dovoljan broj
lajkova? Hej, pa riječ je o tvom djetetu!?
Najveličanstvenijem daru koji si mogao dobiti!
Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada
nije bilo fejsbuka.
Danas, kada ovo pišem, slavimo blagdan blaženog
zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. O kakav je to
čovjek bio! Koji svjedok vjere! Živio je i svjedočio svoju
vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Divili su
mu se i njegovi neprijatelji, iako su ga mrzili. Nije se
obazirao hoće li ga krojači mode i društvenih vrijednosti
onoga vremena lajkati. Njegov kriterij bio je Krist! Bog koji
je iz ljubavi prema čovjeku prihvatio najgoru i najsramotniju
smrt. Onu na križu.
HRVATSKE NOVINE
Moj mi je pokojni otac često pričao o Stepincu. Mogu potpuno
dočarati tu sliku tatina zanosa i ponosa dok meni malom
dječaku priča o kardinalu Stepincu, njegovoj žrtvi i
neustrašivosti pred lažima, mržnjom i zlom. Stavljao mi ga je
kao uzora prema kojem se mogu i moram orijentirati u životu.
Sad, sjećajući se toga, mogu mu samo zahvaliti na tome.
Nedavno sam pregledavao tatine papire i našao sam
odgovor iz nizozemske katoličke misije u kojem mu odgovaraju
da mu oni ne mogu poslati primjerak Stepinčeve biografije, jer
da oni nisu izdavači. Pričao mi je o tome kako je Stepinčevu
biografiju na kraju nabavio negdje iz Španjolske. Bila su to
opasna vremena. Mogao je završiti u zatvoru.
Stavimo li to sve zajedno, ona pitanja s početka kolumne i
opise sjećanja na mog oca, neminovno mi se postavlja pitanje
– što se to dogodilo s čovjekom danas? Gdje smo kao društvo
zaboravili na savjest, taj glas Božji u nama? Kad smo ga
ušutkali? Zašto smo dopustili da naše živote određuju
beživotne nule i jedinice virtualnog svijeta? Zašto više nema
susreta? Zašto se bojimo živog susreta s drugim? Bojimo se
već i sami sebe!
A život je tako lijep! Tko nam može dati ljepši poklon od
osmijeha našeg djeteta kad nas navečer ugleda na vratima
doma po povratku s posla? Koji lajk to može zamijeniti? Taj
Božji osmijeh kroz osmijeh vlastitog djeteta?
Za kraj, dugo sam vremena vjerovao da Bog ispunjava želje
ako ga se dovoljno ustrajno moli. I ne samo da sam bio u krivu,
nego sam potpuno promašio bit. Bog ne ispunjava želje – On
daje prilike! Prilike, dragi prijatelji! Ako ga molite za strpljivost,
neće prekrajat vašu DNK i vaše biće. Ne. Dat će vam priliku da
vježbate strpljivost. Ako ga molite za ljubav, neće poput nekog
boga s Olimpa ili, u zadnje vrijeme popularnih nordijskih
mitoloških bića, natjerati nekog drugog da vas zavoli. Dat će
vam priliku da volite nekoga. Nekoga tko nije savršen, tko vas
živcira, tko ima tisuću mana, kao i u ostalom vi sami. Ako ga
molite za zdravlje, neće vam poslati čarobni napitak, nego dati
priliku da u strpljivosti prihvatite svoje stanje, da se zavolite
takvi kakvi jeste i da vidite nije li uzrok bolesti u vama, vašoj
nestrpljivosti, mržnji, pohlepi, sebičnostiS Ta nismo robovi! Mi
smo Njegova Djeca! Slobodni! Mi smo Božja slika! Koji je to
dar!
Prečesto ga nismo svjesni i olako zaboravljamo na njega.
Zato, dragi prijatelji, kad gledate koliko lajkova ste skupili na
svom životnom zidu, ne gledajte samo na broj, nego tko vam ih
je dao i zašto. A još više tko vam ih nije dao i zašto to nije
učinio. Neka nas sve svojim zagovorom kod Oca na nebesima
prati blaženi kardinal Stepinac!
Zvonko Franc
6
Šta ko radi
sebi radi
Mogo sam za naslov i ovo napisati:
„Što neželiš sebi, to ne radi ni drugom“,
al moro sam ostati kod gornji riči, jel
ispripovidat ću jednu staru bunjevačku
pripovitku čija poruka je i u ovo današnje
vrime zdravo dobra.
Jedan prosjak, o kome će ode bit
divana, kadgod je u koju kuću koracio i
molitvu svoju izmolio uvik je nadodo: „šta
ko radi, sebi radi“.
Čeljad su isprva začuđeno slušali ove
riči. Vrimenom njim dosadilo što prosjak
furtom ponavlja jedno te isto, zato se
našlo taki koji su ga radi te njegove
rečenice popriko pogledali, al bilo je i taki
koji su ga izvijali iz avlije. Pitali su se kaki
je to bedast divan: „šta ko radi, sebi
radi“? Jel bi to bilo tako da kad ja njemu
udilim milostinju, onda sam sam sebi
dao? Jel ako ja njega batinom istučem,
onda sam sam sebe namlatijo? Ta kad
mu dadem štogod onda sam ja sirotiji
posto a on bar ima ono što je od mene
dobio! Isto tako ako ga istučem, to njega
boli a ne mene koji sam ga batino!
Al našla se jedna žena (a ko bi drugi
neg žena!) koja je dilom tila pokazati da
je to što prosjak divani lud i prazan divan.
„Pokazaću ja njemu da to nije istinama
kako lipo zvuči! Ispeću mu somunčić
kruva, al ću kruv otrovati, pa ćemo vidit
ko će od kruva umriti, ja el on!“, kazala je
u sebi.
I stvarno! Jedared, kadje mislila da će
prosjak opet doći, ispekla je mali al
udešen somunčić kruva i umila ga jakim
otrovom kad ga je iz peći izvadila. Oko
podne došo prosjak, izmolio molitvu i
opet nadovezo: „šta ko radi, sebi radi“.
Kad je žena čula ove riči potresla se do
dnola duše jel je zamislila šta bi bilo da
od tog pripravljenog somunčića poide
ona sama, jel joj čovik, jel koje njezino
dite? Ondak bi se stvarno ispunilo ono da
je sama sebi uradila ono što je tila
prosjaku uraditi. Al vake dobre misli brzo
je zadavila njezina mržnja i bisnilo. Zato
uđe u kujnu, uzme somunčić, iznese ga i
dade prosjaku. Ovaj se začudi i kaže:
„A! Sto puta vam fala dobra seko! Bog
nekvam plati. On vidi sve i ništa
nezaboravlja. Šta ko radi, sebi radi...“
„Ajd, ajd!“, prikine gažena, „nedivani tu,
nego iđi da se i ja latim posla!“
Prosjak nazove Faljnis i ode, a žena
ostane zamišljena. Dok je prosjak
sokakom išo iz kuće u kuću, višputa joj
bilo da ode do njegi zaište natrag
somunčić. Kad ga više nije vidla, spolja
se koliko-toliko umirila, al oko srca je
furtom ostila, mučio je niki glas da nije
dobro uradila i da će se za to dilo gorko
pokajati. „Sebi si uradila“ vikalo joj štogod
u uvu i ma šta da radila cio dan je čula taj
glas.
A prosjak se pridomislio i kad je već
imo kruva i za nedlju dana odluči da priđe
u komšinsko selo da itamo oproba sriću.
Taki kaki je bio, s jednom taškom priko
ramena a drugom na leđi, uputi se na jugi
udari sokakom. Kad je bio blizo drugog
sela opaze ga dva derana koji su baš
ondak udarili sokakom na siver, otkaleg
je išo prosjak. Čim ga opaze pomuti se
želdac jednog derana, pa ga obuzela
taka glad ko daće mu se želdac probušiti:
„Neznam šta je samnom,“ kaže drugom
deranu, svom bratu, „sad me najedared
taka glad napala da bi još i gvožđe poijo.
Da mi nije sramota tražijo bi od onog
prosjaka malo kruva.“
„Stid i sramota ovamo-onamo“, reče na
to drugi „bome i ja sam gladanko kurjak.
A glad nepita ko je rani, zato ćemo
zaiskati od tog čovika malo ila“.
U tom prosjak stigne do nji i nazove
Faljnis.
„Amen, dragi rode!“ prime pozdrav
momci i u jedan glas ga zamole nek bude
tako dobar ako ima štogod kruva nek
njim udili jel će skapati od glada.
„Imam dico i drage volje ću vam dati“,
odvrati prosjak. „Danas me je srića baš
poslužila. Jedna blaga duša mi udilila
ovaj somunčić bilog kruva. Nisam ga još
ni načo. Evo ite i nasitite se!“
„A ko je bila ta blaga duša?“ zapita
stariji momak kadje već odlomijo priličnu
7
komadinu i zagrizo u njeg tako slatkoko
da nikad za života nije ijo.
„Iz tog sela je di sad vi iđete,“ na to će
prosjak i opiše ženu i kućuu kojoj stoji.
„Pa to je naša mama!“usklikne mlađi
srićno, „baš ko da je znalada ćemo se
gladni s vama susriti.“
Sotim se zafale prosjaku i veselo
koracajući udare na siver. A prosjak pun
veselja zato što je i on sam mogo jedared
milosrđe učiniti, skrene oma u prvi sokak,
uđe u prvu kuću i svršivši molitvu
nadoda: „šta ko radi, sebi radi“.
Momci žvakajući i veselo podskakajući
brzo dojure pod selo. Tu se stariji naglo
uvati za trbu, problidi, padne na zemlju i
stane drćati cilim tilom.
„Joj brate moj! Joj!“cikne, „neznam šta
mi je. Tako mi najedared rđavo da mi se
magli prid očima. Iđi, žuri kući i pošalji
oca s kolima, jer ja dalje nemožem!“
Mlađi brat na to skoči i štogod je brže
mogo otrči kući. Al blizo očevog praga i
njega stegne nika bol i teškom mukom se
dovuko do kuće.
„Jao, mama!“ drekne još sa sokaka.
„Tako mi jeko da ću omaizdaniti.“
Na njegovu dreku mater ispane iz kujne,
istrče prid njeg, privije ga na grudi i
zapita:
„Joj rano moja! Joj! Šta ti je i od čega ti
tako rđavo?“
Izdivani deran kako su natrčali na
prosjaka a bili zdravo gladni i on njim dao
kruva. „O proklete mene!“ cikne na ove
riči mater. „O ubojice mene! Ubila sam
obodva sina! Vežite me, nosite me na
višala! O jao, o jao! Šta ko radi, sebi radi!
Sad vidim da ima pravo prosjak. O dico
moja... O jao!“
Najedared spušti sina, istrče bez
marame, raspletene kose, ko da je
poludila, otrče na sokak di joj je drugi sin
već mrtav ležo. Narod za njom. Kad je
stigla bacila se na mrtvog sina, ljubila ga,
grlila ga, al sve uzalud. A kod kuće joj i
drugi sin izdanio.
A ona, pofalila pameću, neočešljana,
neumivena trčkarala je dugo po selu i
prid svakim vratima vikala: „Šta ko radi,
sebi radi!“
Zato čeljadi moja nikad se nevidi vaše
iskušenje u svačijem životu, u svim
skockanim životima, pa pripovitka divani
tušta.
Ivan Tumbas
UTRKA ZA VOĐU
Svi već ludimo od sadašnje situacije
kada vidimo kako nam se političari
ponašaju u ovoj ekonomskoj krizi. Vidimo
kako nam priređuju predstave zbijajući
„politiku“ umjesto šala. Vidimo da ih nije
briga što svaki dan nešto poskupljuje, što
je nizak životni standard, što je većina
njihovih birača na granici siromaštva, što
svojim odlukama stvaraju ogromne
deficite u proračunu i nerazumna
zaduživanja. Uz takvu njihovu veliku
neefikasnost i dalje imaju obraza,
svojstveno dvorskim ludama, priopćivati
daje za sve kriva prethodna vlast, dok
nam u isto vrijeme „zaboravljaju“ priopćiti
koliko funkcija obavljaju, kolike su im
plaće i ostali privilegiji kao npr. zašto im
se iz proračuna plaćaju posebno putni
troškovi kao i računi za mobitele i još
mnogo toga javnosti nepoznatoga. Ono
što je nekada bilo normalno danas je
nenormalno. Pohlepnicii bestidnici nam
otimaju budućnost. Što da radimo? Kako
da se spasimo?Je li rješenje da se
pravimo ludima? Je li je rješenje da
prihvatimo ulogu suvremenih kmetova?
Danas smo na svakom koraku, htjeli mi
to ili ne, izloženi utjecaju marketinga. Dok
gledamo razne političke emisije,
promidžbene spotove stranaka, iz njih
poruke političara, po onome što nam
poručuju ne razlikuju se nimalo od onih
poruka koje razne tvrtke za proizvodnju
dječjih igračaka i drugih potrepština
upućuju djeci. I jedne i druge uljepšavaju
svakodnevni život i raspiruju maštu o
nekom drugom svijetu. Tako nam se na
TV ekranima smjenjuju političari, mace,
poniji, vile, kornjačeS, i opet političari.
Riječi političara o borbi protiv korupcije,
o stranim ulaganjima, o najvišim
standardima
prava
nacionalnih
manjina..., iste su kao riječi dadilje koje
ona upućuje djeci. Da stvar bude gora
kad ugasite TV i iziđete vani, oni,
političari, su opet tu ispred vaših vrata,
bezbrižno šetaju gradom, trgovinama i
ljubazno dijele bombone narodu kao što i
vašem mališanu njegov idol koji je „sišao“
sa TV ekrana ljubazno dijeli bombone.
„Prljava“ kampanja za mjesto prvog
potpredsjednika
Danas smo svjedoci raznih izbora: u
školama,
mjesnim
kvartovima,
udrugama... Vodi se „prljava“ kampanja
za mjesto prvog potpredsjednika: odjela
u školi, kvartske četvrti, udruga (ljubitelja
životinja, ribiča, lovaca)... Ne biraju se
sredstva, vrijeme, novac da bi netko
postao prvi potpredsjednik. Nitko ne želi
biti predsjednik. U školskim odjelima ne
postoji interesiranje za predsjednika
odjelske zajednice. Djeca smatraju da
glavne odluke treba da donosi prvi
potpredsjednik odjelske zajednice. Svi
žele da budu prvi potpredsjednik. Između
odjela najviše komuniciraju prvi
potpredsjednici, i donose odluke gde će
odjeli ići tijekom velikog odmora i kako će
se rasporediti proračun koji učenici
prikupljaju u svakom tromesječju.
I ove godine u siječnju, povijest se
ponovila, snijeg nas je iznenadio. Ovaj
put se to dogodilo prigodom raspisivanja
vanrednih parlamentarnih izbora za
Skupštinu Srbije. Kao i uvijek ralice za
čišćenje snijega nisu bile spremne, ali su
ovaj snijeg kao i uvijek, jedino spremno
dočekale stranke i njihove Vođe.
Izvješće sa portala Njuz neta „Ljudi
zavejani u snegu kod Zrenjanina nisu
zaboravljeni, a to je pokazala i akcija
stranačkih aktivista koji su uspeli da
stignu do njih i podele im propagandni
materijal za predstojeće izbore.
’Znam koliko je teško ljudima koji su
zarobljeni u snegu što ne mogu da prate
sve naše predizborne aktivnosti,’ priča
Blagoje Jović, jedan od aktivista SNS-a.
’Čim smo čuli za njihovu situaciju
formirali smo tim koji će stići i obavestiti
ih o našem programu i viziji Srbije u
narednom periodu. Iskreno nije bilo lako,
ali nadljudskim naporima, ponekad
kopajući sneg i golim rukama, uspeli smo
da se probijemo kroz smetove i ljudima
obezbedimo sve informacije o našem
partijskom programu,’ objašnjava Jović,
pokazujuću pri tom promrzline na
šakama koje je dobio kopajući sneg.“
U izvješću portala se navodi da su na
lice mjesta stigli i timovi drugih stranaka
pa je u jednom momentu došlo i do oštre
polemike među njihovim aktivistima oko
toga tko je prvi stigao na cilj i tko je
probio put.
Članovi Demokratske stranke tvrde da
su oni bili ti koji su započeli sa kopanjem,
a da su Naprednjaci samo iskoristli prtinu
koju su oni napravili. U Srpskoj naprednoj
stranci to demantiruju i tvrde da će tražiti
da se ispita odgovornost članova
Demokratske stranke jer su, prema
njihovim riječima, prtinu napravili bez
potrebnih uporabnih dozvola.
8
Feudalno vladanje
Sada ulazimo u jedan autoritativan
model koji ima blaže oblike feudalnog
vladanja, u kojem mediji formiraju svijest
o jednom plemiću.
Totalitarizam kojeg smo rušili kod nas,
on nije ni nestao. To nije pitanje nego
smo svjedoci medijskoga formiranja
svijesti. Medije i dvadeset četiri godina
nakon pada komunizma u Srbiji formiraju
svijest o novom Vođi. Ovih sam dana
prelistavao stare tiskovine i ponovno se
uvjerio da nam sada drže lekcije o
demokraciji oni koji su formirali javno
mnijenje devedesetih o narodu kojem je
potreban novi Vođa koji će riješiti srpsko
pitanje. Tada nisu pisali demokratske
tekstove, nego su, primjerice, pisala
protiv Slobodana Miloševićajer je on
svojim ponašanjem slijedio načela
komunizma kao oblik zla. Kritizirali su
Miloševića ne zato jer se nije zalagao za
liberalno društvo i državu, već zato da bi
se grčevito spašavala Jugoslavija, i
komunizam. Tadašnja oporba ga je
kritizirala što je gubio rat za ratom.
Mediji danas, od lokalnih do državnih,
funkcioniraju
prema
načelu
senzacionalizma i potrebe za što većim
isticanjem aktivnosti vladajuće stranke i
njihovog vođe. Oni su danas znatno više
cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji
način nego u Miloševićevo doba.
Medijima osnovni ton daju novinari koji
služe vlasti kao za vrijeme komunizma.
Onda su prikazivali djela i aktivnosti
jedne partije, a sada samo djela i
aktivnosti jedne stranke, jednog Vođe.
Stranka i Vođa se ponašaju kao da jesu
oni država, i kao da imaju svoj proračun
iz kojeg financiraju određene projekte.
Političke stranke su bez ideologije.
Koalicije su kao brak bez ljubavi. Nit’
mirišu, niti smrde! Koja je ta spona koja
ih veže? Koji su ciljevi, ako nema
ideologije? Sada je politika biznis koji
proizvodi
politički
proizvod
čija
deklaracija se često ne poštuje. Piše da
ne goji, a ono goji! Piše da ne boli, a ono
boli! Prosto nema kontrole političkog
proizvoda u smislu da kad oni kažu
uradićemo to i to, da budu sankcionirani
što to nisu i uradili. Obzirom na to da
potrošač često nije zaštićen u
ekonomskom sistemu, tako ni glasač nije
zaštićen u političkom sistemu. To je
postao proces manipulacije običnim
ljudima i potrošačima kako političke, tako
i ove druge proizvodnje.
Zlatko Ifković
TRAŽENE STRANKE
Da je politički status Hrvata u Srbiji,
koji
podrazumijeva
prije
svega
nepostojanje
izravnog
manjinskog
zastupanja u srbijanskoj Skupštini,
najveći problem ove manjinske zajednice
istaknuo je Ivo Jelušić, saborski
zastupnik i potpredsjednik Ureda za
Hrvate izvan Hrvatske te predsjednik
Upravnog odbora Hrvatske matice
iseljenika (HMI).
On je predvodio izaslanstvo iz
Republike Hrvatske koje suprimili
predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća
dr. Slaven Bačić, zastupnik u Skupštini
Republike Srbije ing. Petar Kuntić, te
ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih
Hrvata prof. Tomislav Žigmanov.
„Hrvatska nema političkih problema s
Mađarskom, niti sa statusom Hrvata u toj
zemlji. Ali, s političkim statusom Hrvata u
Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini imamo.
Moramo znati da je na desetine tisuća
Hrvata otišlo iz Vojvodine, a iz BiH 300
tisuća. Ali nitko nije otišao zbog toga što
nije imao posla, ili što nije mogao igrati
svoj folklor, da se tako izrazim. Otišli su
jer se nisu osjećali poželjnima, osjećali
su strah i tako dalje. Nisu se osjećali
ravnopravnim građanima s drugima. Na
svom europskom putu Srbija će morati
riješiti i pitanje statusa manjina“, istaknuli
su gosti iz Hrvatske. „U Hrvatskoj postoji
osam mjesta u Saboru zajamčenih za
manjine. Na manjinske izbore može izaći
i samo dvjesto pripadnika manjine, oni će
imati svog predstavnika u Saboru.
Vojvođanski Hrvati imaju pravo tražiti viši
stupanj ostvarivanja manjinskih prava,
kako od Hrvatske tako i od Srbije“, te
poručuje da ustraju u tome, „pa će ih
valjda netko čuti, ako su glasni i uporni“,
rekao je tom prigodom Ivo Jelušić.
U odnosu na ranije izjave dužnosnika
koji su nam stigli u posjet iz Republike
Hrvatske ovo je jedan pomak, ali je
zakašnjeli, jer se dogodio u trenutku kada
su izbori raspisani. I u njoj još nedostaje
tko će podnijeti prijedlog Zakona o
posebnoj izbornoj listi za Hrvate u Srbiji.
Hoće li to uraditi zastupnik u Skupštini
Srbije ili neka stranka? Žalosno je u
svemu tome što netko (pojedine udruge)
već ima pripremljen prijedlog zakona, ali
njih nitko ne želi saslušati. Nažalost
uvijek isti predstavnici Hrvata iz Srbije
nazoče sastancima s dužnosnicima
Republiike Hrvatske, isti oni koji su bili u
obvezi da preduzmu sve raspoložive
mjere da se poštuje međudržavni
sporazum o recipročnoj zaštiti prava
manjina zaključen između Srbije i
Hrvatske. Ti isti predstavnici Hrvata u
Srbiji uvijek, i jedino oni, nazoče
sastancima sa predstvanicima hrvatske
Vlade, a da nisu za vrijeme svojih
mandata podnijeli zahtjev institucijama
Republike Srbije (sjede u Skuštini Srbije
sedam godina) i nisu bili voljni da iznesu
taj slučaj kršenja svojih prava pred
međunarodnu zajednicu.
Moramo te iste, koji su pregovarali u
ime i za prava Hrvata u Srbiji, pitati zar
ne osjećaju nelagodu što poslije toliko
godina nemamo političkih prava, što
izbornim zakonom nije reguliran izborni
model kojim bi se formirala posebna
izborna jedinica za Hrvate u Republici
Srbiji kako bi na taj način stvarno,
pravedno i punopravno Hrvati sudjelovali
u donošenju političkih odluka?
Moramo pitati one koji sjede u Skupštini
Srbije sedam godina je li vam to
prekratak rok za podnošenje priijedloga
zakona kojim bi se formirala posebne
izborna jedinica za Hrvate u Srbiji, ili to
nisu učinili sa ciljem da jedino oni mogu
„zastupati“ interese Hrvata u skupštini
Srbije?
Prigoda je bilo i previše. Zaslužuju li
još jednu? Sudjelovali su u vlasti kada je
Hrvatima u Vojvodini nanesena velika
šteta, odnosno najveća u cijeloj njihovoj
povijesti. Skupština AP Vojvodine (u kojoj
je imala apsolutnu većinu Demokratska
stranka i Liga socijaldemokrata
Vojvodine)izglasovala je 2009.godine da
Bunjevci budu priznati kao ravnopravna
nacionalna zajednica s Hrvatima,
Mađarima, Rumunjima, Slovacima,
Česima i Rusinima. Tako su Bunjevci
inicijativom i glasovanjem Demokratske
stranke odijeljeni od hrvatske zajednice,
a naš poslanik je ostao nijem.
Sam posjet je trebao uslijediti mnogo
prije. Za temu je trebao imati: trebaju li
Hrvati iz Srbiji sudjelovati na
predstojećim izborima? Ukoliko je
odgovor da, trebalo je razgovarati o tome
9
da se formira zajednička hrvatska
izborna lista. Sada smo u situaciji da
postoji mogućnost da Hrvati u Srbiji ne
budu zastupljeni u Skupštini.
Ljudska glupost je neuništiva? Ali uz to
neuništivo je i stranačko hvalisanje!
Umjesto prijedloga zakona o posebnoj
izbornoj jedinici slušali smo izjave, prvo
predsjednika stranke Demokratski savez
Hrvata u Vojvodini (DSHV) Petra Kuntića,
da je DSHV bio veoma tražena stranka
kao partner na predstojećim izborima, no
unatoč tomu, vijećnici su na sjednici
Vijeća stranke poduprli prijedlog da se
ide u koaliciji u kojoj je Demokratska
stranka, a ne sa Srpskom naprednom
strankom i sa Socijalističkom partijom
Srbije.
U isto vrijeme je i druga hrvatska
stranka Demokratska zajednica Hrvata
(DZH) obavijestila hrvatsko pučanstvo da
je bila veoma tražena stranka i da su i oni
imali ponude Srpske napredne stranke i
Socijalističke partije Srbije.
Šteta što nisu prihvatile ponude pa bi
tako bili na istoj izbornoj listi.
Prema procjenama kada bi Hrvati bili
složni mogli bi imati dva do tri
predstavnika u srbijanskom parlamentu,
što bi ohrabrilo Hrvate u Srijemu ili užoj
Srbiji da očituju svoju nacionalnu
pripadnost. U tom smislu se trebalo
razgovarati unutar zajednice, tko bi
mogao na izborima najbolje zastupati
interese hrvatske nacionalne manjine. Ili
se pak odlučiti da se na izbore u kojima
nisu garantirana mjesta ne izlazi. Izlika
da bi se neizlaskom na izbore pogoršao
financijski položaj zajednice je samo
izlika kako bi se, i nadalje, samo
pojedinci obezbijedili. U svojoj povijesti
DSHVje bio van parlamentarna stranka,
pa se ostalo i opstalo.
Unaprjeđenje svojega položaja hrvatska
zajednica
nemože
postići
bez
zajedništva. Nemože hrvatska zajednica
funkcionirati kao u vrijeme feudalizma,
bez demokratskih izbora unutar hrvtskih
stranaka, institucija, udruga, uklapajući
se sa navikama srpskog društva.
Zlatko Ifković
VLAK ŽIVOTA
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku
šetnju.Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i
tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te
spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga
silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju
Donko Balažević
Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je
život uspoređivan s putovanjem u vlaku.
Bijaše to veoma zabavna lektira.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi
ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja
znaju se dogoditi ugodna iznenađenja.
Čovjek proživljava sretne trenutke, ali
ima i nezgoda, nesreća, žalosti.
Kad se rodimo i kročimo u vlak,
susrećemo se s ljudima za koje mislimo
da će nas pratiti tijekom cijeloga našega
putovanja. Primjerice, naši roditeljiS
Nažalost, istina je posve drukčija.
Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti
nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti,
nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga
društva. Međutim, u vlak će unići druge
osobe koje će nam biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji te
ljudi koje susrećemo te koje ćemo
zavoljeti u svome životu.
Život je pun izazova
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na
putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život
nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih
koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat
ruke te spremno pomažu onima kojima
treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska
s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju.
Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni
zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su
nam najdraži negdje u nekom drugom
vagonu. Ostavljaju nas same u tome
odsječku našega putovanja. Naravno da
nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe
putovanja i samoće potražiti ih te se
pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim,na našu žalost ne možemo
sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već
netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova,
maštanja, nadanja, prepun sastanaka i
rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I
nikad se ti trenutci ne će vratiti.
Pokušajmo od svoga putovanja kroz život
učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo
sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u
svakome od njih vidjeti ono najbolje što je
u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome
odsječku životnoga kolosijeka netko od
suputnika može 'iskliznuti' te da treba
naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo
možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I
vjerujemo da će se netko naći tko će nas
razumjeti.
I najveći je misterij putovanja što ne
znamo kad ćemo mi napokon sići s
vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši
suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik
uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad
moradnem sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s
nekim prijateljima koje sam susreo za
vrijeme putovanja te koji su mi postali
dragi.
Veoma će me ražalostiti što ću morati
ostaviti svoju djecu same. Međutim,
gajim nadu da će doći i glavni kolodvor.
Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa
svom prtljagom što je za ulaska u vlak
nisu imali. To će me silno obradovati.
Usrećit će me činjenica te pomisao da
sam im pomogao povećati putnu prtljagu
te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imadnemo
sretno putovanje te da se na kraju sva
muka stostruko isplatila. Pokušajmo da
pri silasku s vlaka ostavimo prazno
sjedalo koje budi u ostalim putnicima što
nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i
ugodna sjećanja.
NEKA VAS SVE BLAGOSLOVI, I
ČUVA DOBRI BOG!
[email protected]
www,hnl.org.rs
00381 60 5627570
PRIOPĆENJE
HRVATSKA NEZAVISNA LISTA NE SUDJELUJE NA IZBORIMA ZA SKUPŠTINU REPUBLIKE SRBIJE
Na sjednici Glavnog odbora udruge Hrvatska nezavisna donesena je odluka da ne sudjelujemo na izborima za
Skupštinu Republike Srbiji.
Iz razloga što niti jedna stranka sa kojom smo obavili razgovore nije garanirantirala zastupljenost pripadnika
hrvatske nacionalne manjine u Skupštini Republike Srbije.
U Subotici 1 9. Veljače 201 4.
Hrvatska nezavisna lista
Zlatko Ifković, predsjednik
10
Možda je trenutak za novi
hrvatski suverenizam?
U
Hrvatskoj
se još uvijek razmišlja na
razini ili-ili, tko nije za nas protiv nas
je. Ne prođe niti jedan dan, u tisku, Saboru,
u kafićima da se ne spomene rovovski
verbalni rat između komunjara i domoljuba;
ateista i dobrih katolika, izroda i domaćeg,
agramera i došljaka. Kao da je cijela nacija
zahvaćena bipolarnim poremećajem, ne u
psihijatrijskom
manijakalno-depresivnom
smislu, već u društvenom i političkom
smislu, trajna bipolarizacija u svrhu
zastrašivanja i mobbinga vlastitog naroda.
Hrvatska je mala, pa nije čudno vidjeti iste
likove koji se recikliraju iz jednog u drugi
tabor u razmaku od 20 godina, vidjeti
dojučerašnje okorjele marksiste i titoiste
danas
najveće
zagovornike
konzervativizma koji su doživjeli duhovni
preobražaj (kako kažu) ili obrnuto, jer i jedni
i drugi proizlaze iz istog društvenog i
kulturno-obrazovnog inkubatora. Razvidno
je samo da u oba tabora svi govore o
nužnosti smjene generacija i socijalnoj
pravdi a nitko ne bi ni pomislio napustiti
svoje udobne fotelje ili financijske
povlastice. Naravno da za takav bipolarni
mentalni sklop nisu samo krivi mediji i
politika već i društveno povijesni kontekst
kada se Hrvatska rađala kao samostalna
država. Hrvatska se 90-tih konstituirala
kao samostalna država-nacija i trebala je
ubrzanim
tempom
integrirati
postmodernitet obilježen relativizmom
svjetonazora, primat liberalnih društvenih
vrednota i tržišne demokracije. Nitko ne
može zamjeriti Hrvatskoj što je nakon
stoljetne austrougarske i jugoslavenske
dominacije uspješno uspostavila svoju
državnu neovisnost tek 1 991 , a ne 1 848.
za vrijeme proljeća naroda i nacionalnih
revolucija svih ostalih srednjoeuropskih
država. Međutim ono što se zamjera svim
sukcesivnim političkim opcijama na vlasti
je nametanje krivih bipolarnih alternativa.
Tako je pogrešna alternativa koja izvire iz
određenih krugova civilnog društva da je
umjesto ateističkog neokomunizma
jedina
valjana
alternativa
tzv.
konzervativna revolucija kao oblik
klerikalizacije politike. Treba napomenuti
da nacionalizam nije nekompatibilan sa
socijalnom politikom i da zdravi laicitet
ne isključuje socijalni nauk katoličke
crkve a o tome govore povijesna
iskustava Peronizma u Argentini,
španjolskog falangizma i justicijalizma a
i Salazorov koporativizma u Portugalu.
Spominje se i otvara medijski prostor
eksponentima lokalnog Opus dei, koji
kao
osobna
prelatura katoličke Crkve (Opus Dei
je u početku trebao pomagati običnim
laicima u traženju svetosti u
svakodnevnim djelatnostima) danas
nema ništa zajedničko prvotnom
Opus dei utemeljitelja Josemaría
Escrivá 1 928. nalikujući korporaciji
koja se pretvorila u klijentelistički
poslovni lobi. (Treba samo pogledati
na što liči zgrada sjedišta Opus dei u
New Yorku). Povodom referenduma
„U ime obitelji“ mediji su također
stigmatizirali opasnost konzervativne
revolucije u Hrvatskoj ne obazirući
se na realno značenje takvog
političkog fenomena ( postoje razne
struje
takve
revolucije:
od
Weimarskog
nacionalističkog
antiliberalnog tipa konzervativne
revolucije pa sve do tehnokratskog
neokonzervativizma). Po mom
mišljenju, krugovi koji zagovaraju tu
opciju danas na političkoj sceni,
bliskiji su engleskom thatcherizmu ili
američkom reaganizmu (mješavina
„moralne većine“ i ekonomskog
ultraliberalizma)
negoli
konzervativnoj
europskoj
antiliberalnoj kontinentalnoj tradiciji.
Ako se iza legitimne građanske
inicijative „ u ime obitelji“ i legitimnih
zahtjeva za obranu obitelji krije
jedan tip konzervativne revolucije
koji će davati društvenu legitimaciju
krupnom korporativnom kapitalu i
tržišnom fundamentalizmu kao
izvoru globalne nejednakosti, onda
bolje da je nema. Društvena i
politička bipolarizacija u biti
odražava provincijalni oblik pseudo
elitizma na desnoj i lijevoj strani
političkog spektra koji se zbog
imperativa
prisvajanja
i
monopoliziranja političke moći
odvaja (a u biti duboko prezire puk)
od naroda i društvene zbilje. I sam
Opus dei u svom nastojanju da
kontrolira političke intelektualne
elite u svijetu podržao je i financirao
pro-američke
južnoameričke
diktature, Pinocheta u Čileu, Franca
u Španjolskoj, da ne spominjemo
financijske skandale u koje je bio
upleten
(
RUMSA,
Bank
Ambrosian, IOR) Dok se agitira
opasnost re-komunizacije hrvatske
s jedne strane ili povratak
„klerofašizma“ s druge, bankarska i
financijska oligarhija po receptu
monetarizma i neoliberalnog
društvenog inženjeringa nastavlja
porobljavati ono što ostaje od
prirodnih resursa i bogatstava.
Hrvatska je danas
11
s
uočena s
novim
nadnacionalnim
europskim
izazovima
koji
zahtijevaju
društveno-politički
konsenzus koji bi skladno izmirio i
artikulirao elemente kulturne nacije
i političke nacije. Politička kultura
jedne nacije je nešto složenije
negoli bipolarni politički ideološki
obrazac, a počiva na realnosti
višeslojnog
društvenog
i
nacionalnog korpusa. Naime,
jedno od ključnih pitanja za
budućnost hrvatskog političkog
identiteta jest ne samo izgradnja
stabilne političke kulture i jačanje
nacionalne identifikacije unutar
europskih nadnacionalnih prilika,
već stvaranje autoreferencijalnog
afirmativnog
nacionalnog
i
konstitutivnog političkog identiteta
naprotiv
jednog
reaktivnog
bipolarnog identiteta negacije, ili
identiteta iz nehaja koji se tijekom
povijesti često reaktivno afirmirao
u odnosu na druge ili na ugrozu
izvana. Sanacija mentalnog i
društvenog oblika neokomunizma
daleko više zahtijeva negoli samo
pozivanje na moralizaciju društva
i vraćanje na „tradiciju“. Najveća
zapreka bilo kojem društvenopolitičkom pomaku je mentalne
prirode podaničko neo-feudalne
naravi
koja
kategorijalno
razmišlja na binarnoj razini
vlastela-kmetovi,
politikaposlodavci, koja pod krinkom
konzervativizma
ili
pak
proleterskog progresizma i
„kulturne revolucije“ ustvari
nastoji privatizirati državu za
privatne interese. Možda je
trenutak za novi hrvatski
suverenizam
kao
izraz
sveobuhvatne
nacionalne
solidarnosti iznad lijevo/desne
dihotomije, koji će znati
artikulirati
demokratski
kooperativizam i gospodarski
nacional-solidarizam,
ali
također kao polugu nužnog
državnog intervencionizma na
bankarsko-financijskom
i
gospodarskom području, kao
jedino sredstvo za odupiranje
domaćoj i globalnoj oligarhiji,
ali to već ne bi bilo
konzervativno
već
revolucionarno.
J.Vujić
Intervju
Katolička vjera je jedina vjera koja
sadrži puninu istine
dr. soc Ivan Poljaković
Gospodine Poljakoviću, zamolio
bih Vas da se za početak razgovora
ukratko predstavite našim čitateljima.
Rođen sam u Subotici 1 956. godine,
gdje sam pohađao klasičnu vjersku
gimnaziju ‘Paulinum’, a potom sam
studirao germanistiku i anglistiku na
Sveučilištu u Innsbrucku i Cambridgeu, a
diplomirao sam u Zagrebu 1 980. godine.
Kasnije sam uz rad i magistrirao, a iz
područja
prognaničke
književnosti
Podunavskih Švaba doktorirao sam na
Sveučilištu u Aucklandu (Novi Zeland).
Na Novom Zelandu sam također završio i
studij za profesora španjolskog jezika,
engleskog kao materinskog jezika i
vjeronauka. Oženjen sam i imam jednu
kćerkicu od dvije i pol godine. Trenutno
radim kao voditelj Centra za strane jezike
na Sveučilištu u Zadru.
Autor ste knjige “Istina – uvod u
apologetiku” koja, kao što nam sam
naslov sugerira, obrađuje tematiku
katoličke apologetike, tj. obrane katoličke
vjere od napada koji ju žele iskriviti ili u
krajnjoj liniji uništiti. Što Vas je potaknulo
na pisanje te knjige, i možete li ukratko
prezentirati njezin sadržaj?
Apologetikom sam se počeo baviti na
Novom Zelandu još 1 998. godine nakon
što sam imao niz rasprava s Jehovinim
svjedocima. Prvo sam počeo pisati
članke za vjerski mjesečnik Zvonik (koji
izlazi u Subotici), a kasnije se toga dosta
nakupilo pa sam odlučio izdati knjigu. U
knjizi, u kojoj je sadržano moje
desetogodišnje iskustvo i istraživački rad
na tom području, obradio sam najvažnija
pitanja vjere i morala. Knjiga je
namijenjena svim ljudima dobre volje
kojima je stalo do istine. Posebno bih je
preporučio katolicima općenito, jer je u
današnje vrijeme upravo nama potrebno
obraćenje – više nego ikada. Velika
većina katolika danas su zavedeni
pomodnim
filozofijama
i
imaju
neoliberalne stavove misleći da su tako
HRVATSKE NOVINE
moderni, a u stvari se vraćaju u
prapovijest.
Uzmimo
primjer
kontracepcije. Mnogi katolici misle kako
su moderni jer koriste kontracepciju, a u
tome nema ništa moderno. Kontracepciju
su koristili pogani još prije Krista. Postoje
zapisi stari 4000 godina koji govore o
korištenju kontracepcije kod Egipćana, a i
biblijska priča o Onanu je nastala prije
3500 godina.
Ili uzmite Sodomu i Gomoru. Mišljenje
da
je
homoseksualnost
stvar
opredjeljenja nije ništa novo. Mnogi
katolici su upali u zamku relativizma, pa
misle da su u pravu ako žive po svojoj
savjesti, gubeći iz vida da i bombaši
samoubojice žive po svojoj savjesti.
Živjeti po savjesti, ako je ona krivo
formirana, neće u konačnici opravdati
čovjeka pred Bogom. Danas u vrijeme
globalne komunikacije i Interneta teško
se netko može pozvati na nesavladivo
neznanje. Jedna od fatalnih posljedica
relativizma je izjednačavanje katoličke
vjere s drugim vjerama. Istina je,
međutim, da nema ni jedne religije na
svijetu ravne katoličkoj. Jedino je
Katolička crkva ustanovljena izravno od
samoga Boga. Zato je katolička vjera i
jedina vjera koja sadrži puninu istine i
koja je u skladu s prirodnim zakonom,
koji je, naravno, uspostavljen također od
samoga Boga. Iz toga slijedi da čovjek
može postići, ne bih rekao savršenu
sreću, jer ona ne postoji na ovom svijetu,
ali sigurno optimalnu sreću, jedino živeći
po vjeri koja je u apsolutnom skladu s
prirodnim i duhovnim svijetom. Svatko
onaj tko misli da može naći bolji smisao
života van katoličke vjere u zabludi je.
Knjiga otvara srce i oči onim ljudima
kojima je ostala makar još mrvica
poniznosti, tj. svima onima koji nisu
ogrezli u taštini i oholosti; a oholost je
najjače oružje sotone. Upravo je ta
oholost kamen temeljac u konceptu
relativizma. Knjiga je podijeljena u osam
poglavlja: Bog, Sveto pismo i sveta
predaja, Crkva, Sakramenti, Spasenje,
Moral i etika, Pokreti sekte i kultovi, te
Antikatolička stajališta. Ukupno je
obrađeno 58 tema, ovdje ću navesti neke
od njih: Trebamo li vjerovati u Trojstvo,
Sveta predaja važnija od Biblije, Odakle
vam
autoritet,
Sola
scriptura,
Nepogrešivost pape, Klanjaju li se katolici
kipovima, Relikvija ili magija, Tko je
1212
ukinuo čistilište, Zašto katolici krste
novorođenčad, Kad nebo dotakne
zemlju, Nerazrješivost ženidbe, Sola fide,
Pobačaj – znak dekadentnog društva,
Dijete iz epruvete, Homoseksualnost,
Reinkarnacija, Kad vam mormoni
pokucaju na vrata, Tko nisi žig zvijeri,
Sljeparija Da Vincijeva koda, Inkvizicija,
itd. Knjiga se može kupiti u pola cijene na
našoj apologetskoj web stranici:
www.katolik.hr.
Iako je Hrvatska formalno katolička
zemlja, nemoguće je ne primijetiti kako
agresivna protukatolička manjina upravlja
većinom velikih medija, kao i političkim i
kulturnim strukturama. Što je prema
Vašem mišljenju uzrok takvoga
neveselog stanja?
Pa, prvo bih rekao da se ne radi o
protukatoličkoj manjini, već o većini. Iako
formalno po popisu stanovništva ima
gotovo 90% katolika većina njih su samo
nominalni katolici, tj. katolici koji se tako
izjašnjavaju, ali svojim stavovima,
uvjerenjima, životom i djelovanjem u
stvari
proklamiraju
neku
vrstu
protestantizma, gdje svatko na svoj način
tumači riječ Božju i prilagođava je svojim
svjetonazorima, umjesto da učine
obrnuto, da svoje svjetonazore usklade s
Božjom voljom koja se u svojoj punini
očituje u nauku Katoličke crkve.
Katoličanstvo je za njih samo jedno
folklorno obilježje čime se diče iz čisto
sentimentalnih razloga, ali čim bi se od
njih zatražilo da svojim životom svjedoče
vjeru, obrušili bi se na Crkvu kao njeni
najveći neprijatelji. Po mojoj procjeni u
Hrvatskoj živi oko 1 0% pravih katolika, tj.
onih katolika koji prihvaćaju vjeru u
cijelosti i trude se živjeti po toj vjeri u
svom svakodnevnom životu (za sada
samo postoji istraživanje o tome koliko
katolika ide na misu, to je oko 20%, ali
nije istraženo koliki postotak prihvaća
nauk Crkve u cijelosti). Dakle, pravo
pitanje je ustvari, kako to da smo spali na
tako niske grane. Odgovor nije
jednostavan, ali svakako se može tražiti
u globalnom i sustavnom pranju mozga
kojem su nažalost podlegli i većina
Hrvata.
Pred parlamentarne izbore politički
ste se aktivirali u pokretu “Hrvatski
rast” – “Hrast”. Zašto ste se pridružili
godina (ne računam ratno razdoblje)
HDZ i HSS su doslovce obmanule
baš toj stranci i imate li i dalje
Ulaganjem
u
obitelj, katolike koji su od tih stranaka s pravom
namjeru sudjelovati u radu stranke? razaraju.
Pridružio sam se Hrastu jer je upravo
to ta snaga koja može okupiti nas
vjernike, jer je to jedina stranka koja ne
ulazi, niti će ikada ući, u bilo kakav
kompromis s kršćanskim vrijednostima.
Jer onoga trena kada bi to učinila postala
bi kao i druge ‘demokršćanske’ stranke u
Hrvatskoj. Još mnogi ne shvaćaju da su
kršćanske vrijednosti, bez kojih
dugoročno nema ni materijalnog ni
duhovnog boljitka, duboko utkane u sam
identitet hrvatskog čovjeka. Ovo je sada
velika prilika da se mi katolici, mislim na
prave katolike, trgnemo iz dugogodišnjeg
sna, i shvatimo, da ako se mi sami
politički ne organiziramo, nitko to neće
učiniti umjesto nas. Budimo realni, nas je
malo, ali ako se svi udružimo, možemo
postati treća stranka po snazi, a onda
ćemo imati i dovoljno utjecaja, i bit ćemo
u poziciji da promijenimo ovo društvo na
bolje, ne samo za nas katolike, već u
konačnici na dobrobit svih građana. Ako
pak ne iskoristimo ovu priliku, ostavit
ćemo duhovnu pustoš svojoj djeci. U
školi će ih učiti promiskuitetu, učit će ih
da je homoseksualnost izbor, a ne bolest,
da je transseksualac samo jedan rod
jednakopravan sa muškim i ženskim, za
Krista će im govoriti da je mitska osoba
kao što su nas učili komunisti, na televiziji
i u novinama bit će sve više golotinje,
čestitost i čednost će biti ismijavana,
obitelj kao osnovna stanica društva bit će
dotučena. Po gradovima će se održavati
parade duševnih bolesnika, kojima će
svjetina
aplaudirati,
a
političari
povlađivati. A ono malo katolika što
ostane bit će diskriminirano. Zar to
želimo svojoj djeci? Ako se to dogodi
nećemo nikoga moći kriviti, osim sebe.
Neki misle da je gospodarstvo
najvažnije pa ih nije briga za duhovne
vrijednosti. Prvo, gospodarstvo jest
važno, ali nije najvažnije. Drugo,
gospodarstvo koje nije bazirano na
duhovnim vrijednostima ne može
dugoročno donijeti boljitak hrvatskim
građanima, osim onom malom sloju
bogatih,
kojima
odgovara
ovaj
neoliberalni kapitalizam koji gazi malog
čovjeka. Zato je gospodarski program
Hrasta, baziran na tehnološkom
gospodarstvu, socijalnom nauku Crkve i
kršćanskim vrijednostima, jedini koji
može dugoročno donijeti boljitak za sve
građane. Dat ću samo jedan primjer kako
je gospodarstvo povezano s duhovnim
vrijednostima. Mnoge stranke su
penzionerima davali obećanja kako će im
povećati životni standard. Međutim, sve
dok imamo jednog radnika na jednog
penzionera, nema tog čarobnog štapića
koji će im povećati kupovnu moć.
Najveće blago Hrvatske je obitelj, ona
obitelj koju HDZ i SDP sustavno već 1 5
povećanjem nataliteta (vraćamo se na
prirodni moralni zakon – obrazovanjem
mladih da je kontracepcija u konačnici
kontraproduktivna) stvorit ćemo onaj
prirast mlade radne snage koja je
potrebna da bi penzioneri mogli imati bolji
život. Hrast u svom programu ima 25
mjera za preobražaj obitelji, jedna od tih
mjera je i uvođenje instituta majke
odgojiteljice za majke četvoro ili više
djece.
Naravno ne može se preko noći
popraviti ono što se godinama rušilo. U
SAD razvod brakova dostiže već 50%, a i
Hrvatska se žuri da sustigne ‘razvijeni
svijet’, već smo se približili 25%. U
zapadno-europskim zemljama, što zbog
razvoda, što zbog izvanbračnih veza,
više od 50% djece odrasta bez biološkog
oca ili majke. Ne trebam ni govoriti što to
znači za porast kriminala (direktna
povezanost je znanstveno dokazana). A
jeste li znali da je postotak razvoda
brakova kod pravih katolika (ponavljam,
onih koji u cijelosti drže nauk Crkve,
dakle, ne koriste kontracepciju) samo
1 %! Ovdje mi je skučen prostor kako bih
ušao u dublje analize, ali i već iz rečenog
je vidljivo da nema zdravog društva ako
nije postavljeno na temelje koji su u
skladu s moralnim vrijednostima
prirodnog zakona. Sve parlamentarne
stranke koje su se do sada predstavljale
kao demokršćanske, u prvom redu
mislim na HDZ i HSS, nemaju s
kršćanstvom ama baš ništa zajedničko.
Kad su u pitanju kršćanske vrijednosti
HDZ, kako kaže Jadranka Kosor, ‘nema
alternative’. HDZ je uvijek protiv njih.
Andrija Hebrang se također vrlo jasno
izjasnio rekavši: ‘Mi konsultiramo Crkvu,
ali ako trebamo birati između Crkve i
Europske unije, mi ćemo se uvijek
opredijeliti za Europsku uniju’. Dakle,
HDZ
nije
demokršćanska,
već
neoliberalna stranka, to katolicima treba
napokon postati jasno. Evo što su ‘učinili’
za nas katolike: nisu ukinuli zakon o
abortusu koji su donijeli još komunisti
1 978. godine; nisu dozvolili uvođenje
zdravstvenog
odgoja
GROZD-a,
baziranog na kršćanskim vrijednostima,
koji je prošao sve pilot programe i dobio
visoke ocjene; uveli su zakon o
suzbijanju diskriminacije, što je ustvari
prvi
korak
ka
ozakonjenju
homoseksualnih brakova; ozakonili su
umjetnu oplodnju; nisu ozakonili nerad
nedjeljom; nisu procesuirali, čak ni
pokrenuli niti jedan postupak protiv
zločina počinjenih od strane komunista;
izdali su Domovinski rat i sve generale
izručili sudu u Haagu, što je bez
presedana u svjetskoj povijesti, jer do
sada ni jedna zemlja u svijetu nije vodila
oslobodilački rat, a zatim predala svoje
generale tuđinskom sudu; itd.
13
očekivali da će stati u zaštitu barem onih
najosnovnijih kršćanskih vrednota. One
su zauvijek izgubile kredibilitet kod birača
– pravih katolika. Samo nova stranka s
novim, nepatvorenim ljudima, može
donijeti nove vrijednosti i pomaknuti
matricu samorazarajućeg mentaliteta koji
se uvlači u sve pore društva.
Podrijetlom ste iz Vojvodine te ste od
1 992. do 1 996. kao jedini Hrvat
obnašali funkciju zastupnika u
Vojvođanskom parlamentu. Zanima
nas koja je Vaša ocjena trenutnog
položaja Hrvata u Vojvodini.
Obzirom da već 1 5 godina ne živim u
Subotici nisam mjerodavan dati
kvalificiranu ocjenu. Ali mogu reći nešto
općenito o položaju Hrvata u Bačkoj i
Srijemu. Nad njima se sustavno, od 1 9.
stoljeća pa sve do danas, provodilo
kulturno nasilje. Još su Mađari potkraj 1 9.
stoljeća forsirali da se Hrvati izjašnjavaju
kao Šokci ili Bunjevci. Kasnije su Srbi
nastavili tu istu politiku. Subotica, kao
kulturno središte Hrvata u Bačkoj, po
popisu stanovništva 1 91 0. godine bila je
jedan od najvećih hrvatskih gradova,
rame uz rame sa Zagrebom i
Pittsburghom. Godine 1 956. u Subotici je
djelovalo 43 hrvatske institucije, od
Hrvatskog narodnog kazališta, preko
raznih kulturnih institucija, pa do tjednika
Hrvatska riječ. Sve te institucije su u
svom nazivu nosile riječ ‘hrvatski’,
međutim, samo u jednom danu,
komunistički komesari su pokupili sve
pečate, i preko noći dostavili nove.
Naravno, na novim pečatima više nije
bilo riječi ‘hrvatski’, već umjesto toga
‘šokački’ ili ‘bunjevački’. Za vrijeme
Domovinskog rata većina Hrvata iz
gotovo svih sela Bačke i Srijema su
prognani, a da nitko za to nije odgovarao.
Nažalost ni danas nije puno bolje.
Doduše, sada Hrvati mogu koristiti riječ
‘hrvatski’ u nazivlju hrvatskih institucija,
više ih se fizički ne progoni, ali
odnarođivanje Hrvata se sustavno
provodi i dalje, na druge, još perfidnije
načine. Tako sada srpski akademici i
raznorazni jezikoslovci pišu gramatike i
udžbenike za ‘bunjevački jezik’, a sve u
cilju da se bunjevački govor, tj.
starohrvatski jezik, prikaže kao poseban
jezik koji sa hrvatskim nema ništa
zajedničko. Tu su srpski ‘mentori’ naišli i
na plodno tlo među nekolicinom neukih
Bunjevaca, koji su ‘Isusa metlom tukli’
nakon ‘oslobođenja’ Subotice. Nažalost,
Hrvati u Bačkoj nikada u povijesti nisu
imali gotovo nikakvu potporu od strane
svoje matice, pa ni sada nakon
osamostaljenja Republike Hrvatske.
Davor Dijanović
HRVATSKE NOVINE
Jesu
li Bunjevci
Hrvati ili nisu?
Novosadska deklaracija
Već tada tomu se jasno odupro
predstavnik bunjevačkih Hrvata Babijan
Malagurski koji je čak i zaprijetio kako
će oni napustiti taj farsični skup ako se
ne izmijeni sadržaj dokumenta te ne
vrati na prvobitni prijedlog da se ide
preko Zagreba, kako je ranije
dogovoreno u Subotici i Novom Sadu.
Ipak, postignut je kompromis da se
izrade dvije deklaracije te je skupština
održana.
Tako naelektriziranome ozračju
punome emocija Tomić je naknadno
uspio progurati svoje rješenje, ali je u
jednom dijelu Novosadske deklaracije
u točki 2 dio teksta u kojem je pisalo
ujedinjenje u 'jugoslavenske zemlje'
zamijenio
naknadno
riječima
'ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom', te
je već i taj čin falsifikat za koji u tom
trenutku nisu znali hrvatski predstavnici
na čelu s vlč. Rajićem i ostalim
hrvatskim izaslanicima te su oni
podržali Deklaraciju pritom odabirući
predstavnike za suradnju i s Zagrebom
i s Beogradom.
Upravo to je Tomiću poslužilo da
prikrije svoje stvarne planove
priključenja toga teritorija izravno Srbiji,
a u stvarnosti to je već ranije učinila
srpska vojska zauzimajući taj teritorij i
izbijajući na zamišljenu sjeveroistočnu
crtu novih srpskih zemalja Maros-BajaSubotica-Pečuh.
Navedenome tumačenju povijesnih
događaja posebice u prilog idu još dvije
povijesne činjenice jer je tada i slovački
predstavnik i sudionik te skupštine Jan
Grunik tom prigodom jasno rekao kako
se BBB mogu pripojiti jedino Državi
SHS, a ne Kraljevini Srbiji, odnosno i
tadašnja srpska kraljevska vlada,
nakon što je bila informirana od strane
Tomića i vlč. Rajića o novosadskim
zaključcima, tom političkom dokumentu
nije davala previše značaja jer o njemu
nije raspravljala niti je podnijela
prijedlog o ujedinjenu na ratificiranje
HRVATSKE NOVINE
kraljevskome parlamentu smatrajući taj
čin nepotrebnim tako da je taj akt već
tada bio gotovo u potpunosti pravno
ništetan.
Stoga rješenje o ulasku Baranje,
Banate i Bačke u sastav Kraljevine
Srbije nije donijela danas toliko
uzveličana Velika narodna skupština u
Novom Sadu, već je taj teritorij u
današnjim granicama bio formalnopravno priključen naknadno ustrojenoj
Kraljevini SHS i to tek Trianonskim
mirovnim ugovorom 1 920. godine uz
veliku borbu i dokazivanje broja
slavenskoga, tj. u to vrijeme
većinskoga hrvatskog stanovništva
upravo od strane bačkih bunjevačkih
Hrvata o čemu također u knjizi Povijest
Hrvata u Vojvodini posebice svjedoči.
Negiranje hrvatstva Bunjevaca
Ne treba zaboraviti i činjenicu kako
tijekom
trijanonskih
pregovora
predstavnici srbijanske vlade nisu bili u
potpunosti zainteresirani za cijeli
teritorij Baranje i Bačke te je i sam
ministar i kasniji premijer Nikola Pašić
tada izjavio: 'dosta je Latina', što zorno
svjedoči da je on već tada osjećao
ugrozu od toga nesrpskog stanovništva
Bačke i Baranje u pogledu ostvarenja
srpskih političkih ciljeva.
Posljedica te njegove odluke bila je
odustajanje u pregovorima od teritorija
Baranje oko Pečuha i Mohača i
Bajskog trokuta, tada također
umnogome nastanjenoga bunjevačkim
i šokačkim Hrvatima, što je tamošnje
hrvatsko katoličko stanovništvo i
ponukalo na prvo veliko nezadovoljstvo
prema
odlukama
monarhističke
beogradske vlade jer je po prvi put taj
narod podijeljen između dviju država.
To je ujedno bio i prvi politički poraz
hrvatskih
elita
u
srazu
s
jugounitarističkim i
monarhističkim
krugovima jer nisu mogli ili nisu znali
zaštititi interese Hrvata u Bačkoj i
Baranji, a vrlo brzo se i pokazalo kako
14
je taj prostor postao i moneta za
potkusurivanje u srazu dvaju vodećih
naroda u prvoj jugoslavenskoj
zajednici.
Jer najviše promjena granica tijekom
egzistiranja prve Jugoslavije bilo je
upravo u Srijemu, također prostoru koji
su srpske radikalne elite već od ranije,
a napose od 1 91 8., pokušavale pripojiti
imaginarnoj Vojvodini Srpskoj, što će
im uspjeti tek nasilnim Đilasovim
crtanjem granica nakon 1 945.
godine.(Jerko Zlatarić i Andrija
Hebrang, iako antifašisti, završili su u
komunističkom zatvoru upravo i zbog
pitanja granica - op. a.)
Ideologija Garašanina i Karadžića
Upravo u vrijeme prve monarhističke
jugoslavenske zajednice javljaju se po
ranije
isprobanome
mađarskom
modelu iz sredine 1 9. st., ali i po
ideologiji Garašanina i Karadžića,
nepriznavanje i podjele među bačkobaranjskim Hrvatima na etničke ili
vjerske skupine, kako se tada govorilo,
a što danas ponavlja predsjednik Srbije
Nikolić: 'niti Hrvati niti Srbi već zasebna
slavenska zajednica'.
Već vrlo rano, preko unitarističke
ideologije koju je zagovarao Pribičević,
srpske demokratske i posebice
radikalne elite postupno uz pomoć
korupcije i klijentelizma pridobivaju dio
već ionako pokolebanih bunjevačkih
Hrvata za zastupanje teze o
Bunjevcima
kao
posebnome
slavenskom
plemenu,
jednako
bliskome i Hrvatima i Srbima.
Takve teze nisu samo podupirane od
strane političkih predstavnika Srbije već
su paralelno i srbijanske kulturne i
znanstvene elite pokušavale dokazivati
u svojim znanstvenim radovima tezu o
'nehrvatstvu' Bunjevacva. U to vrijeme
među njima se posebice isticao
osnivač
srpske
znanstvene
antropologije Jovan Erdeljanović,
učenik i sljedbenik Jovana Cvijića. On
je upravo u jeku najžešće diktature
kralja Aleksandra objavio i studiju O
poreklu Bunjevaca koja mu je tridesetih
godina prošloga stoljeća otvorila put za
stjecanje titule srpskog akademika.
Tu knjigu, kao i mnoge druge, slijedili
su već tada ti 'nacionalni Bunjevci'
predvođeni radikalnim prvakom i
beogradskim poslanikom Markom
Jurićem koji je otišao i korak dalje
tvrdeći da su 'Bunjevci zapravo
katolički Srbi' što je i jedna od teza u
radovima Albe M. Kuntića, inače
bliskoga Jurićeva suradnika u kulturnoj
organizaciji Bunjevačkoj prosvetnoj
matici.
Vlč. Blaško Rajić
Ta organizacija u to je vrijeme bila
izravan i žestok oponent prohrvatskoj
Subotičkoj matici čije su hrvatske elite
radile
protivtoga
nasilnog
odnarođivanja bačkih bunjevačkih
Hrvata. Upravo taj ustrajni preporodni
rad, bunjevačkih Hrvata, predvođenih
prvacima hrvatskim pučkaša u Bačkoj,
odnosno članovima Bunjevačkošokačke stranke predvođenih vlč.
Blaškom Rajićem, dr. Franjom
Sudarevićem i drugima, ali i kasnijim
prvacima HSS-a Đidom Vukovićem, dr.
Jankačem, dr. Katancom, prof.
Malagurski-Tanoarom, Pekićem, dr.
Skenderovićem i drugima, uz svekoliku
materijalnu i moralnu potporu biskupa
Budanovića, dovest će pred kraj prve
Jugoslavije do potpunog raspada
jugounitarističke i srpske ideologije
među bunjevačkim Hrvatima, a sam
vlč. Rajić kao neprikosnoveni moralni
autoritet već je 1 940. godine zatražio je
(nakon što nije uspio pokušaj bačkog
HSS-a o ujedinjenju toga prostora u
Banovinu Hrvatsku - op. a.) od
jugoslavenske vlade Cvetković-Maček
jasna jamstva za ostvarenje kulturnih,
obrazovnih i vjerskih prava svim
šokačko-bunjevačkim Hrvatima koji su
već tada jasno istaknuli da se oni
jedino smatraju 'nacionalnim Hrvatima',
a ne 'nacionalnim Bunjevcima'.
Brzi dolazak Drugoga svjetskoga
rata prekinuo je taj nacionalni pokret
bunjevačko-šokačkih Hrvata te je zbog
mađarskih progona dio njih na čelu s
biskupom Budanovićem i vlč. Rajićem
bio interniran u mađarske logore i
izgnanstvo (Rajić je nakon logora bio u
kućnom pritvoru u Budimpešti - op. a).
Memorandum SANU
I dok se u hrvatskoj državi za svako
pravo nacionalnih manjina javljaju
brojne strane i domaće, vladine i
nevladine organizacije i zaštitnici
ljudskih prava, u Srbiji je sasvim
normalno da sve vlade i znanstvene i
kulturne institucije, od Miloševića do
danas, omogućuju prešutno državno
potenciranje asimilacije hrvatskoga
stanovništva. Nitko u svijetu, nitko u
Hrvatskoj i Srbiji i ne pomišlja
suprotstaviti se tom suvremenom
anticivilizacijskom
djelovanju
srbijanskih elita.
Nikolićeve izjave treba staviti u
kontekst vremena i prostora u kojem se
one događaju kako Bunjevci nisu ni
Hrvati ni Srbi, već zaseban autohtoni
sovenski narod koji živi vekovima u
Srbiji, napravio samo korak unatrag
time da I koja je na tragu provedbe
sada već započete operacionalizacije
Memoranduma SANU 2 o provedbi
kulturne asimilacije i propagandnoga
djelovanja prema Srbima izvan Srbije,
ali o slabljenju potencijala nesrpskoga
stanovništva u novonastalim državama
nakon raspada Jugoslavije i širenju
novoga
kulturnog hegemonizma
prikrivenog lažnim demokratskim
frazama, kao i potpunom pacificiranju
autonomaških težnju u Vojvodini.
Na kraju razvidno je kako Nikolićeva
Srbija ima svoj strateški plan
ostvarivanja svojih nacionalnih interesa
i novoga pozicioniranja, kako u regiji
tako i u Europi i svijetu. Pitanje je kako
će odgovoriti hrvatske političke i
kulturne elite?
Jer ni jedna institucija naše države
godinama se jasno ne očituje, a
pojedinci koji istupaju u javnosti do
danas nisu dovoljno prihvaćeni u
pripremama hrvatskog odgovora tim
izazovima koji stalno stižu iz susjedne
države pa Nikolić i njegovi mogu
likovati jer im nitko iz vrha vlasti i
kulturnih institucija poput Matice
hrvatske, HAZU-a, Sveučilišta nije
odgovorio. A Hrvati u Bačkoj i dalje se
mogu u strahu jedino sakrivati iza
etničkoga imena Bunjevac.
dr. Krešimir Bušić
GLAVA X.
BUNJEVCI U BAČKOJ. O IMENU
BUNJEVAC I ŠOKAC. VELIKA SEOBA
BUNJEVACA.
Prvi Bunjevci su morali dosta rano doseliti u Bačku. Izvori nam o tome slabo
govore, ipak znamo toliko da ih je bilo već i šesnaestome vijeku. Povjesničar
segedinskoga samostana, Czörnig i drugi pisci skoro uvijek govore o Dalmatincima
pa nam je teško ili bolje reći nemoguće utvrditi postanak naziva Bunjevac u Bačkoj. U
turskim defterima se prvi put spominje u selu Maroku (Baranja) 1 550. Martin
Bunjevac. God. 1 565. bijaše u Subotici odlikovan od cara Ferdinanda prvi Bunjevac
Stjepan Prćić (Bács Bodrog vm. tört. társ. évk. 1 893. p. 1 21 . Porodica Prćića je
danas najbrojnija u Subotici). God. 1 595. se također spominju Bunjevci u Bačkoj, ali
sve su to, kao što vidimo, vrlo oskudni podatci. Istom početkom sedamnaestoga
vijeka imamo sigurnije dokumente o Bunjevcima. God. 1 61 2. svećenik Simun
Matković, koji je vršio duhovnu pastvu među Bunjevcima, moli papu Pavla V. neka
mu pošalje isusovce koji će dalmatinski jezikom propovijedati riječ božju među
njegovim vjernicima. Deset godina kasnije ponovo moli istoga papu da mu povjeri
župu Bunjevci u Bačkoj. Ne znamo da je u Bačkoj postojala župa Bunjevci; bit će da
je on pod tim imenom razumjevao koji geografski predjel u kojem su živjeli Bunjevci.
Poslije njega već pomenuti biskup Ibrišimović vrši krizmanje među Bunjevcima i
Šokcima u Bačkoj. Po bilješci u povijesti franjevačke provincije u Đenđešu Bunjevci
se već 1 657., 1 660. i 1 668. šalju na nauke u Segedin (U Segedinu je također bilo
mnogo Bunjevaca. U povijesti segedinskog franjevačkog samostana je zabilježeno
1 71 5. da je veliki žrtvenik u franj. crkvi o svom trošku podigao Juraj Šeravac.).
Subotički Bunjevci u jednoj molbi od 1 775. vele da se Bunjevci 1 668. naseliše u
okolini Subotice. To pa rođenje Bunjevca Jeremije fra Guganovića i Nikole
Kujundžića oko 1 660. u Ludošu potvrđuju da je Bunjevaca već prije velike seobe
njihove bilo u Bačkoj.Kad je govor o Bunjevcima, prije svega treba da ukratk
15
HRVATSKE NOVINE
pregledamo kako je nastalo ime Bunjevac. O tome su mišljenja
vrlo različita, a malo vjerovatna. Kao što god se o imenu Šokac
izlažu razna i skoro fabulozna mišljenja tako i o imenu
Bunjevac postoje ne više sigurne pretpostavke. O Šokcima
jedni vele da su prozvani zato što se krste cijelom šakom, drugi
pak da su postali od glagola uskočiti (uskok), jer su, vele,
mnogi uskočili iz Turske u susjedne kršćanske države. Ni prvo
ni drugo mišljenje nije osnovano, jer, da su dobili ime od šake,
vjerovatno bi ga dobio cio naš katolički narod, da su ga pak
dobili od glagola uskočiti, s njim bi ga i Srbi dobili, jer i oni su
također dolazili iz Turske. Neki pak hoće da su odskočili iz
grčko-istočne crkve u katoličku i tako postali Šokci, što ne stoji,
jer su Srbi iz kat. Crkve odskočili u pravoslavnu pa zato nisu
postali Šokci. O. Petar Katančić (Antunović: Rasprava, str. 55.)
tvrdi da ime Šokac potječe iz staroga vijeka i to od planine
Succus koja je činila granicu Dačana i Ilira koje već Sokrat i
Amulijan zovu Sukcima. Ovo tumačenje se ne može usvojiti, jer
je za Šokce prestaro, jer ničim nije dokazano i jer bi se
stanovnici oko planine Succus morali također zvati Šokcima.
Napokon se drži da je naziv Šokac postao od mađarske
rečenice sok lesz már (Poslije pada bosanske države mnogi
narod pobjegne ispred Turaka. Na nekom prelazu preko vode
se odveć napune čamci i brodovi uslijed čega Mađar brodar
doviknu: Sok lesz már! Te od toga Šokci dobiju svoje ime. Toj
priči se, naravno, ne može poklanjati nikakva vjera.), i t.d. O
nazivu Bunjevac se također dosta raspravljalo sa istim
neuspjehom kao i o nazivu Šokac. Mnogi tvrde da su bački
Bunjevci stanovali u bunjama uslijed čega su prozvani
Bunjevci. Ovo tvrđenje se ne može usvojiti, jer se Bunjevci tako
nazivahu već i prije svoga dolaska u Bačku i jer u sličnim
bunjama stanovahu i Srbi pa bi, prema tome, i oni dobili to ime.
Drugi bi htjeli da su Bunjevci dobili svoje ime otuda što su često
puta dizali ustanke i pobune protiv vlasti. S time se opet ne
slaže blag i miran karakter Bunjevaca. O. Martin Nedić
(Đakovački Glasnik, 1 881 .) je izmislio da su Bunjevci dobili
svoje ime od pape Bonifacija III. onda kada je carigradski
patrijarh Ivan naredio da Slaveni općim glasanjem odluče da li
će priznati papu ili carigradskoga patrijarha Kristovim
nasljednikom na zemlji. Bunjevci glasaše za papu, a protivnici
ih na to prozovu Bonifacima, pa kasnije i Bunjevcima.
Neosnovanost ovoga tvrđenja ćemo odmah vidjeti. Kada bi
Bunjevci dobili svoje ime od pape Bonifacija, grkoistočnjaci bi
ga također dobili od carigradskoga patrijarha kao što se to
dogodilo u šesnaestome vijeku kada su protestanti katolike
zvali papistima, a ovi protestante luterovcima. U takvim
slučajevima protivnici nikada ne ostaju jedni drugima dužni.
Konačno veći dio historičara pa i sami Bunjevci misle da su
tako prozvani od hercegovačke rijeke Bune. Tome se odlučno
protive jezikoslovci, jer, vele, od riječi Buna ne može u duhu
našega jezika nastati derivat Bunjevac. Međutim jezikoslovci se
ovdje mogu varati, jer prost narod prije tri-četiri stotine godina
je davao nazive onakve kakve je htio, a ne onakve kakvima ih
današnji gramatici zamišljaju. Osim toga mi smatramo da je
ovo zadnje tvrđenje najvjerovatnije i zbog toga što jedan i to
najstariji dio Bunjevaca doista potječe od rijeke Bune pa je
moguće da je, iselivši se u druge krajeve, za pobližu oznaku
sačuvao to svoje ime gdje god se kasnije nastanio.
Rijeka Buna lijeva pritoka Neretve izvire iz Veleža planine kod
Blagaja gdje se sabiru razne ponornice pa i ponornica rijeke
Zalomske, zatim protječe blagajskim poljem te se iza kratkoga
HRVATSKE NOVINE
tijeka izlijeva kod sela Bune u Neretvu. Selo Buna se pak
nalazi 1 0 km južno od Mostara, a više njega se nalaze ruševine
drevne Bone (Latinski Bona aqua /dobra voda/). Osim Bune
poznatija sela bijahu još Nevesinje, Biogas, Stolac, Počitelj i
t.d. Poslije pada Hercegovine u turske ruke, tamošnji narod je
mnogo trpio od turskoga nasilja. Nemogavši dugo snositi sve
žešće ugnjetavanje pa glad i krajnu bijedu, stanovnici oko
rijeke Bune pod vodstvom franjevaca napuste svoju domovinu
(U okolini Bune još i sada postoji tradicija o toj seobi.) i kod
Metkovića prijeđu u Dalmaciju te se nastane oko donjega
Kotora u primorju. Ali ni tu ne nađu uslove za stalno naseljenje,
jer je Dalmacija kao pokrajina mletačke republike tada bila
gusto naseljena. Zato se krenu dalje tražeći sebi povoljniju
postojbinu. Tako dođu do Knina gdje se razdijele na dvije
skupine. Većina pođe uz more te se nastani s onu stranu
Velebita do bivšega grada Ledenice u Takolicu, Vidovcu,
Konjskom, Karlobagu, Cesarici, Prisni, Racviću, Jablancu,
Sitnici, Staromgradu, Kladi, Lukovi, Volarici i t.d. pa na Velebitu
u Ostariji, Crnompadežu, Krasnom, Ratniku, Krivim Putu i
Krmpotama. Manjina se pak krene dolinom rijeke Zrmanje te
prijeđe Velebit pa se nastani u Gračanici, Stikadi, Rudompolju,
Ričicama, Sv. Roku, Ceriju, Lovrincu, Vraniku, Smodrici i
Vaganu.
Sudeći po broju naselja što su Bunjevci tom prilikom naselili
u Dalmaciji i Hrvatskoj, možemo tvrditi da je kolonista bilo više
od iseljenika sa rijeke Bune pa je vrlo vjerovatno, dapače i očito
da im se na prolazu kroz Dalmaciju pridružio i veliki broj
Hrvata. Zato su možda u nekim izvorima Bunjevci zabilježeni
kao Hercegovci, Bošnjaci, Dalmatinci i Hrvati.
Sve do osamdesetih godina sedamnaestog stoljeća
nemamo nikakvih dokumenata o novoj seobi Bunjevaca. Istom
iza bitke kod Beča (1 683.) gdje je Kara Mustafa pretrpio
strahoviti poraz od Ivana Sobejskoga, imamo pismenih dokaza
o velikoj seobi naših pređa u Bačku. Što je ponukalo Bunjevce
na seobu u doba kada se vodila divlja borba između turskoga i
kršćanskoga svijeta? Ponukaše ih opet krajna materijalna
bijeda i nada u slom Turaka protih kojih će se i oni rado boriti.
Tako se oni u masama krenu (Mnogo je Bunjevaca ostalo u Lici
gdje još i danas žive. Među ličkim i bačkim Bunjevcima je
vrijedno spomenuti ovo upoređenje. Pok. Benedikt Mamužić
profesor u Subotici je pohodio ličke Bunjevce. On je tom
prilikom po tipu bačkih i ličkih Bunjevaca ustanovljavao
istovjetnost prezimena i jednih i drugih. Jednom ustavi nekoga
mladića pa ga zapita: „Oprosti, brate, nisi li ti Stipić?“ na što mu
ovaj začuđeno odgovori da jeste. Kad je pak drugoga zapitao
da li je Dulić, dobije odgovor da nije Dulić već Dolić. Mladić
kojega zapita da li se zove Mamužić, reče: Ne Mamužić već
Mamuzić i t.d. Kolika sličnost nakon gotovo tri stoljeća
odvojenoga života!) prema Slavoniji; mnogi ostadoše u
virovitičkoj i požeškoj županiji, mnogi pak dođu do Dunava i
Drave. Tada u većim i manjim grupama prijeđu u Baranju i
Bačku gdje kod franjevaca nađu potrebnu zaštitu. O tome
dolasku prve podatke nalazimo u povijesti franjevačke
provincije u Đönđöšu. Tamo je zabilježeno da su Bunjevci došli
u Suboticu pod vodstvom osamnaest otaca franjevaca
pripadnika bosansko-argentinske pokrajine dok u Bačkoj vršiše
duhovnu pastvu franjevci pokrajine Salvatorske. U pomenutim
rukopisima stoji još zabilježeno slijedeće: „Takozvani Bunjevci
većinom iz Bosne (pod kojom se tada razumijevala i
Hercegovina, pače i Slavonija), a manjinom iz Dalmacije,
16
vođeni od osamnaest otaca sv. Franje dođoše u jesen 1 686. u
Bačku gdje je već ranije bilo oko 1 50 bunjevačkih
porodica.Jedni se nastaniše u Subotici, a drugi preseliše u
Segedin. U njihovoj pratnji nadošli franjevci vratiše se naskoro
u Bosnu svi do jedinoga Anđela Šarčevića. Budući da
poglavica salvatorski nije trpio da se u Subotici nastane
franjevci države bosansko-argentinske, to se u Bosnu morao
vratiti i Anđeo Šarčević čim su neki salvatorci naučili bunjevački
jezik...“ Koliko su ti franjevci doveli Bunjevaca, ne znamo, jer
pismeni izvori o tome šute. Ali, sudeći po tome što su ih doveli
osamnaest franjevaca, možemo zaključiti da je njihov broj
mogao biti dosta velik.
Nakon pada Segedina 1 687., Turci se povukoše iz Bačke
koju zauze carska vojska pod zapovjedništvom bavarskoga
kneza izbornika Maksimilijana Emanuela. Te znamenite godine
kad se većina Ugarske oslobodila turskoga jarma, dogodi se i
posljednja velika seoba Bunjevaca u Bačku. Dne 9. jula stupe
neki Bunjevci (Njihova imena se, na žalost, nigdje ne
spominju.) pred pomenutoga kneza izbornika u njegovu taboru
kod Sizara u Bačkoj te ga zamole neka im dozvoli da presele
mnoge katoličke porodice iz Turske u Bačku. Nadalje mole
neka im se ustupi tri grada za stanovanje u kojima će sebi kuće
podignuti i opustjele tvrđavice popraviti. Malo kasnije iza toga
stupe pred istoga kneza izbornika bunjevački izaslanici Dujam
Marković i Juraj Vidaković te ga zamole neka im dozvoli 5000
katolika Bunjevaca preseliti iz Turske u Bačku. I oni zatraže tri
grada za stanovanje u kojima će si kuće sagaditi i tvrđave
popraviti. Dalje mole neka im se ustupi zemljište za obrađivanje
i prehranu, a oni se obvezuju da će se svagda vjerno boriti
protiv carskih neprijatelja pod zapovjedništvom njemačkoga
generala (Hofkrat. 1 687. prot. exp. fol. 573. Nr. 43.). Knez
izbornik sasluša molitelje, ali pošto nije imao prava naseljavati
narod iz drugih država, pošalje obje molbe sa preporukom
ratnome vijeću u Beč (Hofkrat. 1 687. prot. exped. fol. 570. Nr.
22.). Molitelje također uputi u Beč da se stvar što brže i za njih
povoljnije riješi.
Ratno vijeće 31 . avgusta 1 687. uze u pretres obje molbe
Bunjevaca. Pošto je tada između cara i Turaka bjesnila divlja
borba pa je caru Leopoldu za daljnje vojne operacije trebalo
više no ikada vojnika, to ratno vijeće 1 . septembra 1 687. uvaži
molbu Bunjevaca te naloži Maksimilijanu Emanuelu odnosno
generalu Caraffi neka ih smjesti u Segedinu, Subotici i Baji gdje
imadu sagraditi tvrđavice. General Caraffa tu odluku ratnoga
vijeća uruči moliteljima koji mu tom prilikom rekoše da će još
mnogo svojih suplemenika dovesti u Bačku.
Ova dozvola ratnoga vijeća je važila samo za prvu molbu
Bunjevaca. No mnogo teže je išlo odobrenje molbe Dujma
Markovića i Jurja Vidakovića. Zato im sam knez izbornik
Maksimilijan Emanuel dade propusno pismo sa kojim 5. sept.
1 687. lično pođu u Beč da kod ratnoga vijeća ishode traženu
dozvolu. Ratno vijeće zatraži mišljenje generala Caraffe. Ovaj
pošalje u toku mjeseca oktobra za Bunjevce povoljan izvještaj i
tako stvar bude riješena u korist Bunjevaca. Kao mjesta za
njihovu kolonizaciju bijahu određeni gradovi Segedin, Subotica,
Baja i Sombor.
Tada započne posljednja i najveća seoba Bunjevaca pod
vodstvom Markovića, Vidakovića i otaca franjevaca preko
Hrvatske i Slavonije u Bačku. Sama seoba je bila spojena sa
raznim poteškoćama, jer turske vlasti nisu dozvoljavale
katolicima da se iseljavaju u carske zemlje. Zato se iseljenici,
vođenih od svojih predstavnika i otaca franjevaca, u noći
kretahu prema granici. Došavši na granicu, njihova seoba je
bila mnogo olakšana time što je austrijska vojna uprava izdala
nalog vojsci da ih pusti na carsku obalu gdje su ih vlasti čekale
i o državnom trošku smjestile u određena mjesta t.j. u Segedin,
Suboticu, Baju i Sombor. Ta je seoba vršena po svoj prilici
tečajem mjeseca oktobra i novembra 1 687. godine.
U isto vrijeme spada seoba Bunjevaca iz Bosne, Hrvatske i
Dalmacije pod vodstvom šest otaca franjevaca. Po spisima
biskupa Nikole Plumba (Winkler Pál: A kalocsai és bácsi
érsekség történeti összefoglalás 1 926. pag. 1 9.), ti su franjevci
doveli sobom čitave legije Bunjevaca. Otac Andrija Dubocac
franjevac iz dubočačke župe dovede u bačku 2700, o. Mihovil
Velika 2300, o. Ivan Sočanin iz Majevaca 1 500, o. Ilija Dubovac
i o. Šimun Rončanin iz Modrića 650, o. Zgozđanin iz Sevčine
4500, o. Đurađ Turbić iz Čuzmadagnja 5300, duša. Svi ti
Bunjevci bijahu smešteni u okolini Segedina, Subotice, Baje i
Sombora.
Sve te seobe su, kao što smo vidjeli, vršene za vrijeme
turskih ratova. Kad se austrijska vojska vraćala iz Bosne, njoj
se pridruže i mnogi Bunjevci iz Turske Hrvatske te dođu u
Bačku gdje se stalno nastane. Svi doseljeni Bunjevci se sa
ponosom nazivahu: Mi smo pravi Bunjevci(God. 1 881 . Je
štampan u Somboru „Pravi bunjevački kalendar.“ Po tome se
vidi da su Bunjevci, osobito u starije doba, često upotrebljavali
ispred svoga naziva i pridjev pravi.).To pa znatan broj njihov su
glavni razlog da u mjestima gdje oni sačinjavahu većinu
Slaveni starosjedioci poprime također naziv Bunjevac. Tako su
nastale bunjevačke mase u subotičkoj, bajskoj i somborskoj
okolini.
Od doseljenih Bunjevaca u Bačku prva i poznatija prezimena
bijahu slijedeća: Adamović, Antunović, Barišić, Bilogrivić,
Grubišić, Dujmović, Vojnić, Dulić, Mamužić, Ivković, Stipić,
Šarčević, Stantić, Guganović, Kuntić, Skenderović, Mandić,
Rajić, Vidaković, Čović, Piuković, Rudić, Latinović, Pilasanović,
Vuković, Čilić, Boganović, Bogišić, Beretić, Parčetić, Marković,
Carinić, Lovrić, Jurić, Mihalović, Sudarević, Vujković,
Kujundžić, Peić, Malagurski, Matković, Kulić, Neorčić, Kajić,
Jaramazović, Horvacki, Gršić, Francišković, Delić, Barić,
Blesić, Pastorović, Drnić.
Na temelju opisane seobe pa tradicije, narodnih običaja,
pjesama, etimoloških i jezičnih upoređenja možemo sigurno
tvrditi da je stara domovina Bunjevaca bila Bosna i
Hercegovina, Hrvatska i Dalmacija. Pretežna većina njihova
potječe iz Dalmacije, poglavito iz kotara sinjskog, kninskog,
imotskog i drniškog, zatim iz južne i jugozapadne Hrvatske,
naročito iz okoline Senja, pa sjeverne i sjevero zapadne Bosne,
napokon najmanji dio iz poriječja rijeke Bune u Hercegovini (Dr.
Ivo Milić /Književni Sever, 1 927. str. 7./ misli da Bunjevci ne
potječu iz okoline rijeke Bune, jer tamošnji stanovnici ne govore
istim nariječjem niti imaju prezimena kompaktna sa bačkim
Bunjevcima. Međutim kompaktnih prezimena zato nema što su
se pređašnji stanovnici oko rijeke Bune u cijelosti iselili, a na
njihovo mjesto drugi nastanili koji doduše govore drugim
nariječjem, ali su pređašnji stanovnici govorili ikavski, što je
historijski utvrđeno). Oni su došli u svoju novu domovinu puni
nade da će u njoj naći srećniju budućnost. Ali su, na žalost,
dugo morali čekati da im ona dođe.
17
HRVATSKE NOVINE
PROCEDURE
Saga o troprstoj hobotnici se nastavlja,
svojevrstan hommage geniju jednog
Kafke, ali i mnogih drugih koji su poklekli
pred Zlom, da bi mu presudili, moralnom
čistotom i intelektualnom superiornošću,
unatoč nemoći pred skučenom logikom
labirinta s fundamentalnim deficitom,
uperenog protiv pojedinca i protiv Života.
U istom trenutku, ili snagom poruke, post
mortem, posthumno, za sva vremena
stinom, naravno, koliko god ta
transcendirala
mučnu,
medijskim
bajkama i hajkama hranjenu prizemnu
glupost i bijedu bezizlazne svakodnevice.
Bilo kad i bilo gdje, ali osobito baš sada i
posebno kod nas. Što bi drugo bilo
relevantno i aktualno, valjda ne mučna
piskaranja ili pak nemušta šutnja
režimskih opsluživača i služinčadi
svakoga soja?
Iritantne parlamentarne tirade, sve češće
i redovno su ad hominem, obavezno i
neizbježno su na razini ulice, šovinizma,
košmara. U zaglupljujoćoj zbilji, ministri
obloga lika zabavljaju se ''radeći svoj
posao'' na račun izgladnjelih statista u
političkom teatru Snova: što god uradili i
kako god (ne) napravili, staž i plaća tih
eksperata-za-ništa(pametno) teku, na
račun cjelokupne države u šoku. Za
dobro trabanata i trbuhozboraca čas
unisono aktiviranih, kao na stadionu, čas
utonulih u grobnu šutnju s prešućivanjem
svega što treba, od Hipokratove zakletve
do vrišteće, svježe vijesti – sve preko
iščezle, odlutale savjesti.
Reče netko mudar, iznad nas je nebo a
ispod je zemlja; sve ostalo su procedure.
Jasno, tu nedostaje sadržaj. Jer i
procedure bi ga trebale imati, a kada ga i
ako nemaju, čitav je sadržaj van
procedura. Gdje je danas taj naš
sadržaj? Besmislene, iritantne procedure,
besmisleno dizanje ruku umočenih u tko
zna što i što sve ne, smrtonosna
sjevernokorejska demokracija obučena u
ruho zapadnih, naprednih, proaktivnih,
retardiranih:
procedura,
procesa,
programa, metoda bez sadržaja i s
visokim postotcima oktanske gluposti,
zaodjenute u vlastiti interes, iza
neprobojnog stakla korumpiranosti do
srži.
Procedure služe nepotizmu u državi koja
možda nije Danska, ali polako truli, i
zaudara od glave, preko cijelog
isključivog gospodarskog pojasa, ali i
mnogo šire i puno dalje, u nepregledna
prostranstva komunističkog univerzuma,
gdje se stapaju dvije Einsteinove istine o
beskonačnosti.
Liberalna demokracija
HRVATSKE NOVINE
Čopori pasa koji defiliraju ulicama
metropole kao i svih seosko-gradskih
čvorišta
vodeći svoje vlasnike na
uzicama češće nego oni njih, a i više kad
su slobodni i bez omče. U tome je trik! U
eri bežične komunikacije, omče su
relacijskog karaktera. Ono što Njima
treba, bežični je punjač, još samo da je
daljinski.
I novac bez težine i sadržaja, samo ideja
i procedura, s bankama kao hramovima i
hranom isključivo iz certificiranog
supermarketa. Naravno, zakon su
procedure,
potpomognute
zakonodavstvom. Kako i za koga, te
kada zakoni važe, više je nego jasno
svakome u Sjevernoj Koreji. I ne samo
tamo. Pitanje je to pritiska na gumb,
odabira procedure odnosno dinamičkog
vezanja datoteke iz biblioteke. Hoćete
Sistem na svojoj strani? Hvala, on je tu
za vas, na žalost ne ako ste identificirani
kao greška u sustavu. Onda neka
pomogne viša sila, ako može. He he.
Treba shvatiti, ne može se živiti
životinjski, i stvarati višak vrijednosti. Više
od suparnika, više od onoga što ti
sjevernokorejski sustav dozvoljava.
A svi smo mi Sjeverna Koreja, samo nam
je to malo teže priznati? Naime, liberalna
demokracija toliko je privlačna da je
teško uočiti gdje je tu Kafka. Proces
međutim treba osjetiti, na vlastitoj koži. A
proces čine procedure, koje su po
zakonu. Ili nisu.
Primitivna indoktrinacija
HRT-u je nedavno prikazana emisija
zlokobna naziva: ''Ni da, ni ne''. Zgodno,
čovjek bi rekao fifty-fifty, demokratski.
Kad tamo, slutnja s početka konzistentno
provedena .do krajnje konzekvence –
patriotizam je loš! Dva tabora, afirmacije i
negacije, s po dva člana, i ekspertom-zaništa(pametno) koji presuđuje, daje
povjerenje taboru koji je argumentaciju
uvjerljivo – izgubio
Na stranu što je početno pitanje nonsens,
jer autori televizijskog uradka nemaju
blage veze o tome što patriotizam znači
per se, još manje djeca iz tabora
negacije, koji utrpaše u nj ne samo
nacionalizam već i primjese šovinizma.
Ne možete pogriješiti, pri kraju su se
morali spomenuti i ''Srbi''. To je osiguralo
pobjedu.
I tako, primitivna indoktrinacija pomalo
pronalazi svoj put i do (ne)iskvarene
spoznaje adolescenata koji tek što nisu,
onako nadahnuto, politički, progovorili.
Kao pošteni drugovi, komunisti, nekad u
sukobu s trulom buržoazijom a danas s
18
tim odvratnim i zatucanim patriotima.
Vjerovali ili ne, postavljeno pitanje je
glasilo: je li patriotizam dobar ili loš?
Presudom autoriteta-za-ništa(pametno)
pobijedio je tabor negacije, kojemu je
spomenuti
kontra-ekspert
ukazao,
dakako, vlastito povjerenje. Eto kako
stvari postaju relativne, kada se radi o
presudama. A tek kad se počnu tumačiti
zakoni!? Onda tek sve postaje zamršeno.
Ili neobično lagano, preskoče li se i oni i
Sistem i procedure i sve ono ljudsko i
pošteno, o čemu se navodno uči – i dalje
– u školama.
Sve će to (jedan neimenovani) govor u
Parlamentu pozlatiti. Narod, naravno,
odavno nitko više ne pita. Osim na
izborima, gdje otprilike birate hoćete li
jesti manje, ili gore? Gorče, ili još više
kiselo? Što nam još treba, u EUropskoj
magli koju Kafka nije ni poznavao. Ali ju
je predvidio, na način o kojem nije ni
sanjati mogao. Historijska transformacija
idejnog u materijalno danas se odvija na
političko-umjetničkoj razini, digitalnoj,
elektroničkoj.
Ekonomija
Transcendiramo stvarnost, pretvarajući
oniričko i nezamislivo u čvrsto tlo koje
nestaje. Pod našim nogama, pred našim
očima. I-ili pod ovrhama, i blokadama
računa, i dodjelama basnoslovnih kredita
po formalnim OK-procedurama, i
zaposlenjima na dodjeli unosnog novca,
po od smrtnika zaštićenim procedurama,
iz tih izdašnih, EUropskih fondova. Za
koje ćemo mi i naša dječica raditi, te koje
ćemo, vrlo izdašno, financirati.
Ali, ušli smo u proceduru prekomjernog
deficita, koja nije samo za nas, nego i za
naše adolescente, našu dječicu, naše
unuke. Kamo će nas ti i takvi procesi
odvesti? U košmaru već jesmo, čak i ako
zaboravimo gdje smo. Kada će početi
rasti broj zaposlenih? Kada počme rasti
BDP, kažu doktori. I brojni nadriliječnici,
iako bi to trebalo biti kažnjivo. Ovisi, gdje
se nalazi sud. Bitno je ne uživati
Facebook, onda vas možda neće
ošamutiti tim teškim drogama, pri zdravoj
svijesti. Kao i prije, bez te iščezle,
odlutale savjesti.
Nije čudno što imamo ministarstvo
zdravlja – zdravstvo odavno nemamo, u
raspadu je.
Treba znati očuvati zdravlje. Bez
pridruženog mu (?) ministarstva. A
doktori su raspršeni, gdje koji. Što po
strankama, što po funkcijama.
dr. Slaven Šuba
Ne veruj čoveku koji laže
Svaka vlast je jednako glupa i osiona jer veruje da je samodovoljna. Na to su se
navukli, a kasnije i razbili mnogi vlastodršci, kako kod nas tako i u belom svetu,
kako danas tako i nekad…
Knjige o feng šuiju i proricanju sudbine
povučene su iz knjižara u okviru
„kampanje protiv sujeverja“ koju je
pokrenuo kineski predsednik Si Đinping,
piše „South China Morning Post“. Ipak,
Kinezi su i dalje zainteresovani za
njihovu kupovinu, pa ih nabavljaju na
crnom tržištu. (Kineski predsednik
zabranio prodaju knjiga o feng šuiju i
proricanju sudbine, Blic, 5. februar 201 4.)
Već sam vam pričao o horoskopskoj
“aferi” Milana Kundere, ako već to niste
znali, ali ponoviću opet jer je priča
zanimljiva, šaljiva i poučna (kao i život i
literatura ovog češkog pisca). Jedno
vreme je Kundera, u doba komunističkorusko-satelitskog režima, radio kao
urednik horoskopa za neke praške
novine; verovatno je bio prisiljen da radi
tako nešto zbog svog nerešenog
egzistencijalnog
pitanja,
tačnije
nemaštine,
a možda i
zbog
“nepodnošljive lakoće postojanja”S
Elem, pisao Kundera “dobre” horoskope,
toliko dobre da su ga čak potajno čitali i
partijski funkcioneri, što će reći ljudi od
vlasti. Saznao pisac da je njegovo
astralno palamuđenje popularno u
vladajućim strukturama, pa je počeo da
sastavlje “ciljane” horoskope, tačnije
direktno se svojim predviđanjima obraćao
pojedinim ljudima na vlasti, ali naravno u
zavijenoj formi kako to ovi ne bi razumeli.
Tako je Kundera koristio horoskop kako
bi širio liberalne ideje i direktno uticao na
ljude koji su bili politički moćni i, ko zna,
moguće da je tako uticao i na Praško
proleće i događaje tog vremena. Šta ćeš,
ne mogu Česi bez “šale i
ludosti”(legendarni Hašekov vojnik Švejk)
pa su tako uz osmeh i “zveckanje
ključeva” ispratili rusku vojsku i ponovo
vratili svoju slobodu i nezavisnost.
Kundera je u međuvremenu otišao u
Francusku i postao svetski poznat
disident-književnik i borac za slobodnu
tadašnju Čehoslovačku. Posle je ostao
da živi u Francuskoj, pa ga je neki
književni kritičar (Francuz) morao da
podseti da je njegova država sada
slobodna i da može da se vrati, ali
Kundera je izgleda zavoleo francuski
mentalitet i način života (a ko ga ne bi
voleo).
Sad se vi verovatno pitate: Kakve veze
imaju feng šui i njegova zabrana od
strane kineskog predsednika sa
Kunderom i njegovim horoskopom? Pa
na prvi pogled nikakve, ali ipak možda
ima sličnosti zbog “liberalnih ideja” koje
su tu mogu provući u zavijenoj formi. Ova
feng šui literatura je verovatno bila šund
na razini popularne literature iz domena
astrologije,
parapsihologije
i
paranormalnih pojava koja se može naći
kod nas, ali je bila popularna kod turista
koji su je rado kupovali i onda je tu moglo
doći i do neke “antidržavne i
antiideološke” kampanje. A možda je
kineski
predsednik
prosvetiteljski
raspoložen pa želi da ukine predrasudu o
Kinezima kao narodu sklonom misticizmu
i ezoteričnoj literature i tako ih pokaže u
svetlu racionalno-ekonomskog progresa i
blago-liberalnog društvenog štimunga –
đavo bi ga znao. Kroz tu tzv. ezoteriju
može svašta da se provučeS Lično mi je
“drag” primer rusko-carske tajne policije
OHRAN-e koja je lansirala izmišljen
pamflet “Protokoli sionskih mudraca”,
želeći ovim “mističnim” spisom da
(ne)posredno optuži Jevreje za “širenja
komunizma u tradicionalno-carskoj
Rusiji”. Ovaj antisemitski falsifikat je
postao vrlo popularan, pa su ga čak i
nemački nacisti voleli i koristili u svoje
propagandne svrhe. I danas se može ova
opasna žvrljotina naći na policama naših
knjižara uz ostalu mistično-ezoterijsku
literature koja često ne beži od
antisemitskih izliva mržnje ili pak idolatrije
sopstvenog naciona (Srbi kao nebeski
19
narod
–najstariji,
najmudriji
i
najnapaćeniji, jer su nam svi zavideli na
našoj superiornosti).
Ima kod Kiša u Grobnici za Borisa
Davidoviča priča o revolucionaru, borcu u
španskom građanskom ratu, koga na
prevaru strpaju na brod i odvedu u
SSSRS Tamo je provodio svoje vreme
trunući u zatvoru, ali nisu smeli da ga
ubiju tek tako jer je bio poznati borac i
revolucionar. Zato su odlučili da ga
nateraju, uz ucene i užasno mučenje, da
napiše “javno” pismo gde bi priznao sva
svoja “zlodela i izdajstva” i tako ga javno
osramote i spreče njegovu heroizaciju
postmortemS Onda počinje prava
literarna igra jer revolucionar piše to
pismo, a predstavnik vlasti – policajac to
analizira i traži skrivena značenja i
prikrivene forme koje bi mogle da
miniraju njegovo “priznanje”.
Svaka vlast je jednako glupa i osiona jer
veruje da je samodovoljna. Na to su se
navukli, a kasnije i razbili mnogi
vlastodršci, kako kod nas tako i u belom
svetu, kako danas tako i nekadS Vlast je
gadan porok i stvara zavisnost, a i
uzročnik je svekolikih nevolja – i za sebe,
a osobito za podanike nad kojima vlada.
Ne verujte njihovim “feng šuijima”,
pamfletima,
mistično-ezoteričnim
spisima; ne verujte njihovoj lažnoj
humanosti i tobožnjoj zabrinutosti za svoj
narod; ništa im ne verujte, ni kada vam
darove donose; ni kada vam trinaestu
platu ili penziju nude; ne verujte im ni
kada se igraju “vlaka u snegu” i “družine
Pere Kvržice”; ne verujte njihovim
osmesima i obećanjima jer su nas već
toliko puta prevarili; ili kako bi stara
kineska poslovica rekla: Ne veruj čoveku
koji laže
Zlatko Jelisavac
HRVATSKE NOVINE
Iz krajnosti u krajnost, od
vremenskih uvjeta, političkih
dešavanja u nas, i ekoloških
novosti u vezi Palićkog jezera
Dragi moji čitatelji, sugrađani i svi vi
koji pratite novosti u našem listu, nadam
se većina vas, sa zebnjom, strepnjom a
ipak živi i zdravi ste preživjeli nevrijeme
koje nas je zaista iznenadilo poslije
relativno blagog, ne hladnog mjeseca
siječnja, što nas je pomalo ohrabrilo da
će nam ova zima biti blaga, daleko toplija
od prosjeka. Čak i visibabe, taj dragi
vjesnik proljeća, su procvale, uljuljkali
smo se u nešto što baš i nije prirodna
pojava.
No čovjek veoma lako prihvati ono što
je ljepše, ugodnije (da nekažem jeftinije
zbog grijanja), makar to bilo i neprirodno
toplo vrijeme za ovo doba godine, nakon
čega se u veoma kratkom periodu
vrijeme preokrenulo i pojavila se zima,
nepamćena skorije na ovim prostorima.
Ne bih ulazila u detalje spašavanja, tko
i koliko je bio nazočan i koliko smo bili
spremni, točnije nespremni, za ove
izvanredne okolnosti. Jedno je sigurno netko iz ljudskih pobuda, neki po
službenoj dužnosti, a pojedinci zbog
političkih poena su se pojavili na
„barikadama“, htjedoh reći na vrhovima
snježnih nameta gdje su se spašavali
ljudski životi. No bilo kako bilo, ljudskih
žrtava nije bilo,što je najbitnije. Svi
nazočni sa ekipama za spašavanje dali
su maksimum pod datim uvjetima. Zimi
vrijeme može varirati i temperaturne
razlike su moguće, tako je i sa
padalinama, iz krajnosti u krajnost,
priroda je nepredvidljiva. Tragično je to
kada je sudbina prirodnih bogatstava kao
što su jezera, livade, šume, upropašćena
zbog ljudskog nemara, kasnog reagiranja
ili pustog neznanja.
Da pređem na suštinu onogašto vam
želim saopćiti o najsvježijim ekološkim
pitanjima vezano za naše Palićko jezero.
Drago mi je da se mogu konačno služiti
sa točnim, provjerenim podacima i
ciframa, koliko smo blizu ili daleko od
istine da ima nade za spas onog jedinog
jezera koje smo na ovoj ravnici dobili kao
dar od prirode.
Palićko jezero je ponovno na
prekretnici: narednih dana treba da se
odluči hoće li se ono spašavati betonskim
gromadama u vidu kaseta ili manje
agresivnim, a kako se tvrdi efikasnijim
metodama. Pokrajinski sekretarijat za
HRVATSKE NOVINE
urbanizam, građevinarstvo i životnu
sredinu odobrio je 60 milijuna dinara, a
grad Subotica 1 5 milijuna, dok stručnjaci
treba da daju mišljenje kako će biti
utrošena ta sredstva.
Do prije nekoliko sedmica nije bilo
dileme da će novac biti utrošen na
podizanje betonskog zida u trećem
sektoru Palića, a po prijedlogu Instituta
„Jaroslav Černi“ čiji projekt remedijacije,
tzv. izmuljavanja, predviđa izgradnju dvije
betonske kasete. Po glavnom projektu
Instituta predviđeni su radovi u vrijednosti
od milijarde dinara, gdje je ovaj betonski
nasip tek mali postotak onoga što treba
učiniti. I fizički i financijski najzahtjevnije
je polaganje cijevi i kompletne aparature
koja će usisavati mulj i ubacivati ga u
betonske kasete. Samo taj segment
košta više od 600 milijuna dinara, i spada
u onu vrstu zahvata koji se zbog prirode
tehnologije ne izvode „na rate“. Međutim,
ulazak u ovako skup projekt je doveden u
pitanje, iako je za njegovo dovršenje
potrebno obezbijediti ne tako veliki iznos
novca.
Dr. Gabor Mesaroš, savjetnik
gradonačelnika za pitanje zaštite životne
sredine u Subotici je rekao da je Institut
„Jaroslav Černi“ napravio dobar projekt
na zadatak koji im je pogrešno
postavljen. Zadatkom su naložene mjere
za izmuljavanje jezera, umjesto da
potraže i druga dostupna rješenja za
revitalizaciju Palića. Problem je sada u
tome što je taj projekt prošao čitav niz
faza, od studije do glavnog projekta i
praktično je pred realizacijom.
Zasadne bih više govorila o projektu i
mišljenjima i lošim proračunima. Citirala
bih na kraju njemačkog stručnjaka koji je
na osnovu svoje dugogodišnje studije
Palićkog jezera dao svoje mišljenje koje
je zastrašujuće...da se naježimo!
Mišel Roman, hidrolog iz Njemačke
upozorava da izmuljivanje jezera neće
odstraniti osnovne uzroke koji su doveli
do zagađenja vode. On ovako opisuje
svoj susret sa Palićem:
„Prvi put sam ovdje vidio neko jezero u
tako lošem stanju. Ovdje se stalno govori
o potrebi izmuljivanja jezera, jer je sloj
mulja na jezerskom dnu različite visine, a
ima ga i do jednog metra. Međutim, to je
mjera koja ’liječi’ simptom, a ne i uzrok
’bolesti’ jezerske vode.“
On dodaje da bi izmuljivanje trebalo da
se radi paralelno ili nakon niza drugih
aktivnosti koje bi na dugi rok mogle da
poboljšaju neprozirnu i neprivlačnu
vodenu površinu.
Mišel Roman je uradio presjek
zagađivača jezera i označio crne točke, a
to je slivanje neprečišćenih ili bar
20
nedovoljno prečišćenih otpadnih voda
grada i okolice u Palić, kao i difuzno
zagađivanje kroz poljoprivrednu aktivnost
na pojedinim dijelovima oko jezera.
Njegova ocjena se u potpunosti slaže sa
mišljenjem
ovdašnjih
stručnjaka.
Međutim, kada je riječ o mjerama koje
treba poduzeti, Romanovo mišljenje je
nešto drugačije.
Važno je da Palić napokon završi svoju
kanalizacijsku mrežu i svu otpadnu vodu
odvede na prečistač umjesto da je
neprečišćenu ubacuje u Ludaško jezero.
Mišel Roman zagovara i stvaranje
zaštitnog pojasa oko jezera, od deset ili
dvadeset metara, koji bi tijekom cijele
godine imao zeleni pokrivač kako bi biljke
vezale zemlju da se pod utjecajem kiše i
vjetra ona ne prenosi u jezero.
„Ljudima koji tu imaju njive treba pomoći
i edukovati ih, da ne strahuju od zaštitnog
pojasa,“ kaže Roman naglašavajući da bi
takav pojas imao i vrijednost za
posjetioce i rekreativce na Paliću.
„Grad je poduzeo najvažniji korak i
izgradio najmoderniji prečistač u Srbiji
koji radi od svibnja 2009. godine.
Prisustvo dušika u vodi prije izgradnje
prečistača bilo je u prosjeku oko 35
miligrama po litru, što su vrijednosti
septičke jame. Sada je to na nivou 1 0 i
ispod 1 0 miligrama po litru, što je
europski standard. Fosfor, kao najvažniji
elemenat koji hrani alge, koje opet onda
dovode do zagušenja jezera, sada je sa
pet ili čak šest miligrama sveden na nivo
manji od jednog miligrama po litru, što je
također europski standard. Ali, Subotica
sa tim ne može da bude zadovoljna, jer
kod ovakvih plitkih jezera treba da
vladaju stroža mjerila,“ navodi Roman.
Kako se nezvanično procjenjuje,
nedostaje između tri i četiri milijuna eura
za izgradnju kanalizacijske mreže oko
Palića i spoljnjeg kraka koji bi otpadnu
vodu sa Palića, umjesto da je direktno
ubacuje u jezero, odveo na prečistač. Tek
paralelno sa tim ima smisla, objašnjava
Roman, raditi i izmuljivanje jezera. Iako je
to mjera od koje svi najviše očekuju, ona
je u stvari samo rješenje za posljedice, ali
ne i za uzrok zagađenja.
Pa cijenjeni naši čitatelji nadam se da
će i vama ovi podaci biti interesantni, i
tema za dubioznije razmišljanje. U nadi
da je ovo jedan ozbiljan i odgovoran
pristup, svima onima koji su zaduženi za
daljnju budućnost našeg jezera želim
uspješnu realizaciju.
Neka nam mjesec veljača bude
uspješan i radostan!
Dipl.ing. Beloševac Marietta
Politička desnica
Desni blok političkih stranaka obuhvaća
široku paletu u koju spadaju
monarhističke, aristokratske, teokratske,
reakcionarne
kontrarevolucionarne
stranke. Desnica i desničarenje pojmovi
su koji nas svakodnevno zasipaju sa
televizijskih ekrana, iz tiskanih medija te
iz usta političkih čimbenika.
Ovi termini najčešće su u uporabi kako
bi se nekoga diskreditiralo kao nazadnog,
protivnika napretka i razvoja.
Kada i socijaldemokratska i
demokršćanska politička opcija provode
gotovo
identičnu
politiku
na
gospodarskom, obrazovnom, vanjsko i
unutarnjem, demografskom i socijalnom
polju , teško je govoriti o postojanju
političke desnice i desničarenju.
Politička desnica je sintagma kojom u
aktualnom političkom životu označavamo
uglavnom konzervativne struje unutar
političkog spektra.
I na kraju prvog desetljeća 21 . stoljeća
u znanstvenoj i popularnoj literaturi
postoji za politička strujanja u području
desnog
ekstremizma
mnoštvo
međusobno konkurentnih pojmova pod
kojima se razumijevaju i različiti sadržaji.
Desni ekstremizam, radikalna desnica,
ultranacionalizam,
(neo)fašizam,
(neo)nacizam, Nova desnica, samo su
neki od pojmova koji se pojavljuju u
međunarodnoj literaturi i oko kojih se, s
obzirom na različita društveno-politička i
metodološka polazišta autora, teško
postiže suglasnost kad je riječ o njihovu
značenju i sadržaju.
Desni ekstremizam
Iako se na prvi pogled čini da su termini
desni ekstremizam i ekstremna desnica
(extreme right, right-wing extremism,
extrême droite, extrémisme de droite,
estrema destra) sinonimi, u prvom je
slučaju osnovna riječ ekstremizam, a u
drugom desnica.
U definiranju pojma desnog ekstremizma
potrebno je krenuti od nadređenog pojma
političkog ekstremizma koji su Backes i
Jesse definirali kao “skupni pojam za
različite političke stavove i nastojanja
koja odbijaju demokratsku ustavnu
državu i njezine osnovne vrijednosti, bilo
da negiraju načelo ljudske jednakosti
(desni ekstremizam), bilo da žele načelo
jednakosti proširiti na sva životna
područja, prekrivajući i ideju individualne
slobode (komunizam), bilo da ikoji oblik
državnosti označavaju represivnim
(anarhizam)” (Backes i Jesse).
Ekstremizmom se dakle opisuju stavovi
i stremljenja kojima je zajedničko
odbijanje sustava vrijednosti koji su
temelj demokratske ustavne države; riječ
je o antitetičkom paru ekstremizamdemokracija. Ta se definicija zasniva na
pluralističkom razumijevanju demokracije
koja je suprotna stavovima koji
zagovaraju monizam interesa koji je
karakterističan za totalitarna društva.
Demokratska je ustavna država
suprotnost državnim modelima koji teže
identitarnoj teoriji demokracije, jer
pluralizam negira Rousseauovo poimanje
demokracije koje zagovara ukidanje
razlika između onih koji vladaju i onih nad
kojima se vlada. Misao vodilja o tome da
su ekstremizam i demokracija na
suprotnim pozicijama ima, naravno, i
svoje protivnike, koji pojam ekstremizma
poistovjećuju s ekstremom, a time misle
na krajnje točke kontinuuma “lijevodesno”
Međutim, prema samom značenju riječi,
“ekstreman” bi bio netko tko se nalazi
vrlo daleko od neke konkretne ili
apstraktne sredine. I upravo tu dolazimo
do važnog pitanja: što je sredina? Taj
pristup, naime, ne definira točno sredinu,
na nju se obično gleda kao na varijabilan
i nejasan duhovno-politički mainstream
unutar krajnjih točaka “lijevo-desno”, što
u političkim znanostima ne može služiti
kao kriterij. Još jedan od najčešćih
argumenata protiv normativne definicije
političkog ekstremizma jest da on
izjednačava lijevi i desni ekstremizam
(Butterwege i Meier, 2002). Međutim, već
sami atributi “desni” i “lijevi” ekstremizam
pokazuju da se priznaje suprotstavljeni i
deološki pravac tih dvaju fenomena.
Pojam ekstremizam potječe iz latinskoga
jezika (lat. extremus = krajnji). Još je
Aristotel u svojoj Ethica Eudemia rekao
da je “sredina u jačem proturječju prema
krajnostima nego što su krajnosti
(ekstremi) međusobno jedna prema
drugoj”. Sredina naime “ne dolazi niti s
jednim ekstremom zajedno, ali ekstremi
dolaze često zajedno” (Aristoteles)
U literaturi postoje brojne definicije
desnog ekstremizma, u kojima se,
primjerice, kao desnoekstremističke
mogu obilježiti osobe, organizacije i
grupe koje zastupaju“... autoritarne,
antipluralističke, antiparlamentarne (...) i
nacionalističke (prema stranim grupama
predrasudama opterećene) misli i ideje i
kod kojih se u tu ‘političku filozofiju’ još
ubraja i rigidna, na ‘ili-ili dihotomiju’
fiksirana misaona shema.
(Desni) radikalizam
Pojam desni radikalizam je u
“znanstvenim raspravama, kao i u javnoj
uporabi, postao neobvezujući catch-allterm kojim se opisuju sva strujanja desno
od etabliranog konzervatizma” (Jaschke,
1 994). Nemali broj autora poistovjećuje
ga s pojmom desnog ekstremizma,
odnosno radikalizam se interpretira i kao
slabiji, ali i kao razvijeniji oblik
ekstremizma. Primjerice Schubert i Klein
u upotrebi nasilja vide ključnu razliku
između ekstremizma i radikalizma te u
radikalizmu
vide
“viši”
stupanj
ekstremizma. Oni u ekstremizmu vide
“načelno i nepomirljivo neprijateljstvo
prema porecima, pravilima i normama
demokratske ustavne države, kao i
fundamentalno odbijanje društvenih i
ekonomskih okolnosti koje su s njom
povezane”, dok se lijevom i desnom
radikalizmu a priori pripisuje zagovaranje
nasilnih radnji (Schubert i Klein, 2006).
21
Nova desnica
Analiziranjem politološke literature o
Novoj desnici na europskom tlu može se
zaključiti da je i taj pojam višestruko
interpretiran. Nova desnica smješta se
ideološko-programski
između
konzervativizma i desnog ekstremizma,
kao njihov granični fenomen ili pak
“šarka” (Gessenharter, 1 994), odnosno
njihova “siva zona” (Mantino,1 992).
Pfeiffer u Novu desnicu ubraja
“nacionalne
revolucionare”
i
“konzervativne revolucionare” koji se
nalaze u “sivoj zoni” desnog
ekstremizma, ali svrstavanje cijele Nove
desnice u područje “desnog ekstremizma
utoliko nije opravdano” (Pfeiffer, 2002).
Stöss pak razlikuje između grupa koje su
usmjerene na autoritarne i fašističke
metode vladanja iz doba Weimarske
Republike i onih koje se trude pronaći
suvremena
rješenja,
prilagođena
promijenjenim
nacionalnim
i
međunarodnim
političkim
uvjetima
prouzročenim Drugim svjetskim ratom.
Prvi bi se mogli opisati kao Stara
desnica, a drugi kao Nova desnica
(Stöss, 1 995). Stara desnica identificira
se,
doduše,
s
predodžbama
nacionalsocijalista, ali ne teži restauraciji
historijskog nacionalsocijalizma; ona
nastoji
izbjeći
propuste
nacionalsocijalističke diktature i na
određeni način početi ispočetka. Nova
desnica distancira se od “starog
nacionalizma” i u potrazi je za novim
političkim koncepcijama .
Politički ekstremizam, bilo lijeve ili
desne orijentacije, karakterizira odbijanje
temeljnih
vrijednosti
demokratske
ustavne države. Politički ekstremisti
polaze od apsolutnih istina, njihove
doktrine počivaju na aksiomatskim
temeljima, ideološki su kruti i skloni
pronalaženju “žrtvenog jarca” za
postojeće stanje. Desni ekstremizam, za
razliku od lijevoga, ne priznaje etos
fundamentalne ljudske jednakosti. U
strukturne crte desnog ekstremizma
mogli bismo, sažeto prikazano, ubrojiti
agresivni nacionalizam povezan s
rasizmom,
socijaldarvinizam,
autoritarnost i revizionizam.
Desni ekstremizam treba razlikovati od
radikalizma koji je, zbog svoje
semantičke opterećenosti, neprikladan za
analizu demokratskih stremljenja. Nova
desnica može se pak ukratko opisati kao
mreža intelektualaca, novinara i izdavača
koji “kulturnom hegemonijom” žele
preuzeti dominaciju nad javnim
mišljenjem i tako stvoriti dobru podlogu
za djelovanje desnih ekstremista.
Etnopluralizam, kao bitan ideološki
element Nove desnice, zbog dovođenja u
pitanje pluralizma i ljudskih prava
nosi ekstremističke crte. Upravo suptilne
varijante desnog ekstremizma mogu
potkopati demokraciju i ugroziti njezinu
srž.
M.M
HRVATSKE NOVINE
Hrvatska se opirala
poniženju kroz
svoju povijest
Za razliku od naših polupismenih 'naučnih radnika', francuski stručnjaci
za povijest i situaciju 'izmedju dvaju svjetskih ratova' obradili su i u
globalu i minuciozno sudbinu Hrvatske kao posve ukinute države i
zanijekane hrvatske nacije sa svojom burnom povješću i kulturom,
svedenu na neka 'južnoslavenska plemena'
Potomci smo europskih starosjeditelja
Dinaraca ljudi visokog stasa koji su
zajedno sa svojim biljkama i životinjama
preživjeli i Ledeno doba privrženi svojoj
zemlji i svom moru. Topla voda s
polutara, tekla je kao prava nadmorska
rijeka kroz Gobraltar, toplom stranom
Sredozemlja i produljivala duž sjeverne
jadranske obale koja nikad nije bivala
pokrivana ledom. To i izobilje izvora
slatke vode omogućili su našim precima
da obrađuju svoju zemlju, uzdržavaju
svoje blago na pašnjacima i bave se
pomorstvom i ribolovom. Imali su
dovoljno sredstava za život i opstanak, ali
sve je trebali pribavljati snagom svojih
ruku.
U tom prostoru po duljini Istočne
jadranske obale i u zaleđu – kako se je
led povlačio – sve dublje u unutrašnjost,
u trajanju od tisuće godina Dinarci su
povećavanjem životnog prostora i
brojčano rasli. U Istri je pronađenio
ljudsko stanište – pećina Šandalja - staro
– oko jedan milijun godina.
To bogato more, plodna zemlja i Dinarci
koji su se znali dobro snalaziti da
osiguraju svoj opstanak, kad su se i
istočno i zapadno, a kasnije i na sjeveru
počele pojavljivati nomadske i pljačkaške
horde počela je duga epopeja
obrambenih
ratova od
nasrtaja
napasnika. Sva naša povijest, prema
antropolozima, a u novije doba i
genetičarima,
povjest
sjedilačkog
pučanstva Dinaraca prošla je u
obrambenoj spremnosti: ratari su bili i
naoružani ratnici, sela su bila ograđivana
obrambenim zidovima, a duž naše obale
– od Istre pa sve do Peloponeza –
građeni su megalitni refugiji u koje su se
– na znak opasnosti – sabirali ljudi i
njihova stoka, dok su ratnici odoljevali
navalama divljih pljačkaša.
ILIR ZNAČI SLOBODAN
Arheolozi, a zatim i antropolozi, a
HRVATSKE NOVINE
ovodbno i genetičari, ustanovili su svaki
na svom području povijesnih znanosti
naših područja, da su dinarska plemena
bila organizirana za opstanak i obranu
svaki na svom području, a kad je trebalo,
znali su zajedno organizirati obranu. U
tako bogatom i relativno dobro
branjenom prostoru nastala je Panonija
čija su plemena bila ukupno, radi
srodstva, nazvali – Iliri. Oni su prvi
uzgajali velika stada goveda, poznavali
su još u doba Vučedolske kulture i
alternaciju zemljišta i bili su vrlo lucidnim,
a ne i praznovjerni. Njihov način
proizvodnje žilja i bilja, a također i
kovanja i uporabe odličnog oružja,
omogućila je obranu rubova zemalja bez
organiziranih sjedilačkih grupa na koje su
dolazili, donosili 'i u lijevoj i u desnoj' a na
svojim zaprežnim kolima (kako se vidi na
nekim arheološkim rekvizitima) prevozili
su nejač, hranu i predmete za
svakidašnju i sezonsku uporabu.
Antropolozi dokazuju da su Dinarci
doprijeli do svih rubova Europe pa i jugoistočne Azije, ali nije poznato da su
tamošnje državice a ni kasnije
organizirane države bile proglašavane
dijelovima nikad ne postojećeg Ilirskog
carstva.
Ilir znači slobodan, a Herodot tumači da
su stvarno bili slobodni. Latinski
povjesničar Tit Livije zapisa da su i uoči
razdoblja Krista, 'Iliri bili nepobjedivi i na
kopnu i na moru'. Imali su i na kopnu i na
moru dostatna sredstva za obranu od
svih nasrtaja i to je bilo i ostalo
karakteristično za svu našu povijest:
povijest obrambenih ratova. Najveći ilirski
strateg bili su Dmitar Hvaranin na moru i
veležupan Baton na kopnu. Rimska
vojska je, nakon pomorskih pokušaja da
prodre u Jadran, dovela Senat do
potrebe da potpiše s Ilirima – Ugovor o
nenapadanju - Rim je nakon toga priznao
Dmitru Hvaraninu vlast na svim ilirskim
22
zemljama duž Jadrana.
Julije Cezar je pokušao prodrijeti u
Jadran, ali je pretrpio poraz. Stoga je
uputio Oktavijana svog nasljednika da ide
k Ilirima u pomorsku školu, zajedno s
Istraninom Agrippom, a to im je
omogućilo da dobiju obrambenu
pomorsku Bitku kod Actiuma.
Rimske legije su pokušale slomiti
združenu vojsku Panonije (danas Bosne)
i pali su u zamku bana Batona. Morali su
s nama potpisati s Batonom opet jedan
„Ugovor o ne napadanju“– ovog puta što
se tiče kopnenih snaga.
ZAKLETVA NA GROBU SVETOG
PETRA
Obrambena strategija Dinaraca prožima
svu našu potonju povijest i ilirski
Imparatori
su,
nakon
ukidanja
centralizirane Imperije (diktature) tu
strategiju proširili na sve kompozante
Imperije, osobito po rubovima. Poput
valova koji se šire od centra strateškog
impulsa prema rubovima, u ukupnosti
Zapadnog rimskog carstva, naša
Dalmatinsko-panonska
dijeceza
je
uspjela održati samosvijest našeg
pučanstva i nakon pomoći koje je dobila
sa sjevera od Bielohorvata, da se obrani
od barbarskih pljačkaša, ubojica i
rušitelja. Da su Bielohorvati preuzeli i
nastavili strategiju obrambenog rata,
dokazuje i priserga koju je knez Hrvata
položio pred papom Agatonom na Grobu
svetog Petra 698. godine – da ne će
osvajati tuđe zemlje i da će biti saveznik
Rima.
Knez Domagoj je vodio obrambeni rat
na moru. Kralj Tomislav je vodio
obrambeni rat i na moru i na kopnu. Kralj
Tvrtko I. Kotromanić je uspio oko sebe
okupiti razne područne vojske od juga
prema sjeveru, od zapada prema Drini pa
i do Mačve – u naporu da se riješi strane
dominacije koju su lukavo održavale,
pomažući jedna drugoj – Venecija i
Madžari, Franci i Bizantinci.
Razne združene snage Tvrtkove vojske
nazivale su se su već – ustaše. Tako ih
naziva i August Šenoa u svom romanu
„Kletva“. Nije to bio prvi neuspjeh u
pokušaju obnove Hrvatske kao
jedinstvene kraljevine na svom svojemu
etničkom i državnom teritoriju. Nešto
slično događalo se - jer se je pokušavalo
ostvariti tijekom vladarskih razdoblja
hrvatskih banova i knezova Zrinskog i
Frankopana, a koje su izdali Burboni u
korist Habsburga. Sudbina im se je
gadno osvetila. Kao što god su čeličnim
sječivima obezglavljeni Petar Zrinski i
Fran-Krsto Frankopan,
tako su
obezglavljeni i Burboni (Louis XVI) a i
krunski nasljednik Habsburga, FranzFerdinand u Sarajevu
1 91 4. Zapravo tad je
svima bilo jasno da je
Bosna bila strateški
epicentar s kojeg je
potekao sav kaos svijeta u
dvadesetom stoljeću. Taj
kaos se je okrenuo protiv
Romanovih koji su ga
naručili. Propast Rusije je
unio germanski agent
Lenjin, a Crvena armija je,
u najtežim uvjetima prvog
svjetskog rata postala
velikom prijetnjom i Njemačkom Reichu,
a i svoj zapadnoj Europi, pak su ga
stratezi ograničili na brzinu i zapetljali u
Versaillesu 1 91 9.
Versailleskom odlukom Srbiji je
dodijeljena daleko starija nacionalna
država Hrvatska. Karađorđevići su
odlučili ukinuti sve prerogative hrvatske
države a i hrvatske nacije. Iz straha zbog
mogućeg miješanja Sovjetskog Saveza
na Balkanu, ta Karađorđevićeva politika
je dobila što prešutnu što izričitu potporu
Zapadne Europe – da zadovolji i
sovjetske ambicijeS
CHURCHILL
I tu i tad su stvoreni uvjeti za
sudbonosno odmjeravanje – strategije
navalnih i strategije obrambenih ratova.
Naime, Njemačka je izišla iz prvog
svjetskog rata kao država koja je bacila
boomerang
na
Zimski
Dvorec
Romanovih, a primila ga nazad pravo u
dvorac 'Sans souci'. No, Prusi ne bi bili
Prusi kad se ne bi sjetili svojih iskustava
s Romanovima: što tajno što javno –
dogovarati
se
–
na
račun
zapadnoeuropskih carstava (u prvom
redu Britanskog i Francuskog, itd.). Prvi
pozitivni dogovor između Moskve i
Berlina zbio se je u Rapallu (1 922), kad
je ispostavljeno diplomatsko povjerenje
između dviju velesila u tom dijelu Europe.
Ipak, kako su zapadne kancelarije
shvatile da ih se to i te kako tiče, njihova
taktika bila je – pomagati sve režime koje
vodi podozrivost prema Sovjetskom
Savezu i prema Njemačkoj.
Tako je došlo do udvaranja
Mussolinijevom fašističkom režimu s
istoka i sa Zapada, a i iz Njemačke
(Jedan od prvih koji je išao Mussoliniju
na noge, u Rim, bio je – Winston
Churchill (1 5.01 .1 927.), a za njim još i
Chamberlain). U to doba je i srbijanski
kralj Aleksandar dao poubijati hrvatske
zastupnike u Beogradskoj Skupštini i
zavesti – Šestosiječanjsku diktaturu.
Zapravo tad su se stvorili i uvjeti da se
stavljanjem 'ljute trave na ljutu ranu'
ukaže da protiv podlosti i drskosti postoji
efikasan lijek – do rasula diktature vodi
obezglavljenje diktatora.
Za razliku od naših polupismenih
'naučnih radnika', francuski stručnjaci za
povijest i situaciju 'izmedju dvaju
svjetskih ratova' obradili su i u globalu i
minuciozno sudbinu Hrvatske kao posve
ukinute države i zanijekane hrvatske
nacije sa svojom burnom poviješću i
kulturom,
svedenu
na
neka
'južnoslavenska
plemena'.
Među
najuspjelija i najobjektivnija djela
francuskih književnika o tom razdoblju
su: „Occident joue et perde' (1 968)
Bernard George-a (1 968); zatim
„Oustachi, terroristes de l'ideal' Michel
Lespart-a (1 976); 'Dangers serbes sur la
Croatie' Andre Ott (1 987, Ernet Pezet
„Stepinac – Tito“ (1 959). ; Francois
Broche: „Alexandre I. – Louis Barthou'
(1 978) itd,
Posebno i osobito - moglo bi se reći da
je životno djelo francuskog istraživača
Christophe Dolbeau (*1 953), autora niza
znanstveno obrađenih tema u djelima,
kao :'Les Sacrifies de Yalta' (1 988), 'Ante
Pavelić' (1 989.); 'La Croatie – santinelle
de l'Occident' (1 990); 'Le panserbisme –
cancer yougoslave' (1 991 ); 'FranceCroatie entre XI et XIX siecele' (1 994);
23
'Les forces armees croates' ( 2002);
'France-Croatie – une belle amitie' (201 2)
itd itd. G. Dolbeau je objavio niz članaka
o istim temama po francuskim
časopisima i listovima, a i u hrvatskom
tisku u Dijaspori i u Domovini. To je
utoliko dragocijenije što je njegov djed po
majci prošao kroz njemačke logore
tijekom Drugog svjetskog rata.
Među svim knjigama navedenih
francuskih autora, najsažetije i u samoj
biti istine zvuče slijedeće misli Francois
Broche, u njegovoj knjizi o Marseilleskom
atentatu: „Da se Hrvati nisu popubunili
protiv tolikog poniženja, oni bi bili dostojni
prezira“. To su teške i sudbonosne riječi u
očekivanju realizacije prava hrvatske
nacije na samoodređenje, a Francois
Broche nije bio bilo tko!
Njegov otac je bio dopukovnik
francuske kolonijalne vojske, a
zatim
de
Gaulle-ov
'Compagnon de la Liberation'
(prvoborac). Diplomirao je na
školi ENA (koja proizvodi
visoke državne kadrove), a
uređivao je niz prvorazrednih
listova i časopisa, od
gaullističkog
povremenika
'L'espoir' do 'Revue de
politique independente' ili 'Le
spectacle du monde'. Dobio je,
između ostalih, nagradu „Prix d'Ecrivains
combattants' te nagradu koju mu je
dodijelila „Academie des sciences
morales et politique', itd.
Oni koji su stajali iza poniženja Hrvatske
grdno su se prevarili jer – očito – nisu
nas ni približno poznavali. Hrvati su išli s
Napoleonom do u Moskvu. Motivirale su
nas 'Ilirske provincije', ali i one su nestale
s Napoleonovom Imperijom. Francuska
je nakon toga imala nesrazmjerno
ponašanje prema nama – zbog prezira
prema povijesnoj istni i međunarodnim
pravnim normama po kojima je etnocid
daleko veće zlo od regicida.
Političkom igrom ili strančarenjem ima
smisla baviti se u nezavisnoj pa i u državi
pod stranom dominacijom, kako je to bilo
prije prvog svjetskog rata, ali bavit se
političkim
igrama
u
potpuno
obespravljenoj državi i obezličenom
narodu - zapravo je puki je sarkazam i
servilno ponašanje izroda i izdajica.
Nakon
proglasa
'Šestosiječanjske
diktature', nastala je opća hajka na sve
što je još disalo domovinskim grudima.
Zatvori su punjeni, ljudi su prebijani, a
politički leaderi koji nisu otišli u pravom
trenutku u emigraciju dospjeli su u zatvor
pa i na robiju.
I.Vidović
HRVATSKE NOVINE

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Bunjevci istraživanja – Hrvati Bunjevci

ric bunjevacke matice

bunjevacka ric 77-78_Layout 1

“DUŽIONICA SOMBOR 2010.”

citat 16. str.93

pdf

bunjevacka ric 91-92_Layout 1

Ideš dalje!, 21.-22.2012., Zadar

bunjevacka ric 79-80_Layout 1

bunjevacka ric 87-88_Layout 1

leksikon uvod B4.qxd

bunjevacka ric 85-86_Layout 1

Hrvatske novine – br. 6 - Hrvatska Nezavisna Lista

pridstavljanje

leksikon uvod B2.qxd - Hrvatsko akademsko društvo

Preuzmi (pdf - 2.19MB )

leksikon uvod 7.qxd - Hrvatsko akademsko društvo

Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata

K V I Z Z N A NJ A C R O M I N 2 0 1 1.

Biografija

Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi