HRVATSKO
KATOLIČKO
PROSVJETNO
DRUŠTVO
RODOLJUB
FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
Broj 16
svibanj/lipanj 2012.
cijena 2 KM
ECONOMIC s.t.r. FOJNICA - 061 984 306
Više od 2000 artikala
• bijela tehnika,
• elekto i vodo materijali,
• oprema za kupaonice,
• keramičarske pločice
• sitni kućanski aparati...
ukratko, sve što nudi i Ecomic Vitez.
Svaki mjesec akcije do 15%
na pojedine artikle!
Uvedena fiskalna kasa, kartično plaćanje i plaćanje kreditnim karticama Raiffeisen banke. Uz
ljubazno osoblje možete dobiti i savjet za
rekonstrukciju kupaonica i kuhinja, dovozimo
robu do potrošaća i istu montiramo po želji
kupca.
HOTEL "STARI GRAD"
10 komfornih soba, četiri apartmana,
restoran, pivnica, čuvani parking...
RESTORAN "STARI GRAD"
ugodan ambijent, vrhunska usluga,
bogata gastronomska ponuda, živa
muzika - idealno mjesto za poslovne I
obiteljske ručkove, romantične
večere, rođendane, promocije...
Informacije i rezervacije
tel. 063 993 093
CATERING USLUGE: 063 478 464
OLD CITY PUB
house party, acoustic nights, koncerti,
promocije pića, užarena atmosfera,
ples I ludi provod... pravo mjesto za Vas
[email protected]
www.prokoskojezero.com
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
travanj/svibanj 2012.
Dragi naši prijatelji,
K R Š T E N I
i sami smo sa nestrpljenjem očekivali novi broj. U njemu vam
opet nudimo zanimljive pričice vezane za život ljudi i
preživljavanje običaja na ovim našim prostorima, povijesne crtice i
trenutke sadašnjosti koje je lako usporediti...
Što se to uistinu promijenilo od vremena naših djedova i
očeva? Možda se u jednom trenutku i činilo da smo dio suvremene
civilizacije. Puteve nam asfaltiraše, kupismo televizore i Levi's- ove
farmerice, poletismo avionom, dobismo internet. Ali već sljedećeg
trenutka taj asfalt izlokaše neimaština i nemar, pretvori se u
neočekivano grubi makadam, prodavnice nam se zatvaraju, pa do
prve sljedeće po TV ili farmerice putujemo bar 20 minuta. Na
internetu i telefonu, bilo fiksnom, bilo mobilnom, pljačkaju nas kao
neprijateljsku vojsku. Sve mi to nekako izgleda kako niti ovoj vlasti
nismo dragi!
A u zraku je već naboj važnosti predolazećih lokalnih izbora.
Lobiraju se ljudi, sastavljaju se liste, daju se obećanja iako još nije
sigurno kako će se namaći novac za realizaciju davanja povjerenja.
Dakle, ako i dođe do izbora, u što ne želimo niti sumnjati, (jer ako
nam već uzimaju pravo na školovanje, rad, liječenje, zasluženu
mirovinu, onda su nam dužni dati bar pravo da biramo tko će nas
gaziti...), vrijeme je razmisliti polako o svakoj osobi koja je na
ponuđenoj listi. Vrijeme je birati mlađe ljude koji su se svojim
angažmanom već pokazali kao vrijedni, odgovorni, nepotkupljivi,
ljude koji svoje suradnike ne biraju niti po nacionalnoj, niti po
vjerskoj, niti po spolnoj pripadnosti. Sudjelujte na predizbornim
tribinama! Potrudite se da upoznate te ljude, pitajte ih sve što vas
u praktičnoj stvarnosti boli, proniknite u njihove karaktere pravih
ili odigranih altruista, budite aktivni i prije nego dođete u situaciju
da samo zaokružite neki redni broj!
U narednim brojevima planiramo predstaviti par lokalnih
političara svih stranačkih pripadnosti, čitajte nas i dalje...
Marin Musa
(Miro i Svjetlana rođ. Pravdić)
Manuela Bašić
(Goran i Dajana rođ. Iviš)
Robert Turić
(Dražen i Sandra rođ. Petković)
Arijana Turić
(Dražen i Sandra r Petković)
VJ E N Č A N I
Ivan Gudelj i Manda Ilišević
Danijel Bošnjak i Suzana Prskalo
Goran Bašić i Dajana Iviš
U M R L I
Mijo Pecirep, 1935.
Ljubica Bošnjak rođ. Oroz, 1937.
Ljubica Tolo rođ. Ostojić, 1927.
Ivo Tolo, 1934.
Željko Vrebac, 1942.
Ana Glavočević rođ. Bošnjak, 1933.
Ivo Miličević, 1942.
Finka Katavić rođ. Bešlić, 1935.
Zora Miličević rođ. Tolo, 1960.
Branko-Josip Rajić, 1953.
Stipo Tolo, 1936.
CIJENE REKLAMNOG PROSTORA
U ČASOPISU 'FOJNIČKA ŠKRINJA'
U BOJI
- 1/1 stranica
- 1/2
"
- 1/4
"
150,00 KM
80,00 KM
40,00 KM
CRNO- BIJELA
urednica
-
1/1 stranica
1/2
"
1/4
"
1/8
"
100,00
60,00
30,00
20,00
KM
KM
KM
KM
Fojnička škrinja, broj 16, svibanj/lipanj 2012 .
izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica
■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran,
Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan
Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić Drmač
■adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb ■ tel.: 063 369 169 ■e-mail: [email protected] ■
žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 600 primjeraka ■ tisak:
"ŠTAMPARIJA FOJNICA" Fojnica
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
BROJ 16
3
AKTUALNOSTI
Zabavno glazbeni program
povodom Međunarodnog
praznika rada
Proslavljen
praznik (ne)rada
FOTO: HAZIM ČUKLE
FOJNIČKAŠKRINJA
invalidnih osoba 'Drin' i OŠ 'Ivan Goran Kovačić'. U zabavnom
programu su sudjelovali i mladi pjevački talenti iz Fojnice i
Kiseljaka, a skromni vatromet nad gradom je zaokružio kolektivnu euforiju nad ničim.
Prvomajski uranak oglašen je vatrogasnom sirenom, kao i
obično, nakon čega nije bilo dodjela udarničkih značaka niti
plaketa za ikakve zasluge. Kako se tko uspio organizirati, tako
se i krenulo put Brusnice, Pogorelice, Malkoča, Jezernice, Prokoškog jezera...
Fojnička škrinja
Noć uoči 1. svibnja na središnjem gradskom trgu, u organizaciji Općine Fojnica, započelo je prvomajsko slavlje nastupom KUD '1001 noć'. Par stotina građana dočekali su dugim
pljeskom i folklorne sekcije Zavoda za zbrinjavanje mentalno
Udruženje ribolovaca
na djelu
Na spomen-obilježje žrtvama Drugog
svjetskog rata položeno je cvijeće
FOTO: HAZIM ČUKLE
Fojnička škrinja
Antifašisti naprijed
- ostali stoj!
Dobrovoljna jednodnevna akcija čišćenja korita rijeke Dragače u gradskoj zoni izvedena je po mrzlom i kišovitom vremenu. Dvadesetak članova UGSR Fojnice je u sklopu svog godišnjeg plana tom prilikom očistila dno i obalu rijeke u dužini od
oko 900 metara. Ribočuvar Džemil Berbić pobrojao je ribarske
sekcije iz Fojnice, Ostružnice, Bakovića, Gojevića i Prokosa, te
naglasio: 'Stvarno je sramota šta se sve baca i odlaže u naše rijeke. Bilo je tu svega od bijele tehnike, ćilima, tepiha, drva, posuđa, plastike, porculana do higijenskih potrepština, knjiga, pisama itd. Apelujemo na građanstvo i na nadležne inspekcijske
službe da se povede više brige oko zaštite naših rijeka i potoka'.
Udruženje antifašista i boraca Narodno oslobodilačkog rata
općine Fojnica nije nešto aktivno, ali se oglase jedan put u godini, svakako. Prilika za to je 9. svibanj, Dan pobjede nad fašizmom. Na spomen-groblju žrtvama Drugog svjetskog rata položeno je cvijeće, a minutom šutnje odana je počast i svim
žrtvama rata 1992.-1995. godine. Tijekom ove svečanosti uručene su i tri zahvalnice od strane Udruženja antifašista i boraca
narodno oslobodilačkog rata općine Fojnica koje su dobili
Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida domovinsko odbrambenog rata, potom Elvedin Karahmet, vlasnik firme "Karadrvo" d.o.o. Fojnica i novinar Fojnica online i Dnevnog
avaza Hazim Čukle u znak zahvalnosti za blagovremeno i
objektivno izvještavanje o radu Udruženja antifašista i boraca
NOR-a općine Fojnica.
4
BROJ 16
U akciji unatoč lošem vremenu
Ne treba zanemariti činjenicu kako je cijena dnevne dozvole u tom reviru 20 KM, a cijena poludnevne 10 KM. Taj novac
djelomično pridonosi opstanku UGSR Fojnica, ali je važan i za
opći dojam Fojnice kao banjsko-turističke destinacije, koja i
pored svih prirodnih ljepota, bogatih termalnih i radioaktivnih
izvora, stručnog i cijenjenog medicinskog osoblja, ne može nekulturom domaćeg stanovništva zadržati gosta.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOTO: HAZIM ČUKLE
Fojnička škrinja
FOJNIČKAŠKRINJA
Fra Luka Markešić, Stjepan Mesić i Rizvan Halilović
Dobri Bošnjanin
na Milodražu
Ana Popović
Stjepan Mesić "počašćen" titulom "dobrog Bošnjanina"! Ostali su mogli uživati u lijepom vremenu,
halvi i iskrivljavanju povijesti...
Na polju Milodraž pokraj Kiseljaka obilježena je 549. godišnjica otkako su se na ovom mjestu susreli turski osvajač sultan
Mehmed El Fatih i fra Anđeo Zvizdović. Povod slavlju kojeg
su na Milodražu pripremili članovi Udruženja bosansko-turskog prijateljstva "Bosfor" bila je povelja, čuvena ahdnama koju je El Fatih na Milodražu dao fra Anđelu Zvizdoviću jamčeći,
navodno, njome slobodu ispovijedanja vjere franjevcima u
Bosni. Kako je original ahdname spaljen zajedno sa Samostanom u Fojnici, ahdnama se danas tumači na različite načine.
Članovi Udruženja "Bosfor" među kojima je i fra Luka Markešić, žele je po svaku cijenu predstaviti kao najstariju povelju
o ljudskim pravima dok protivnici ovakvog mišljenja, među
kojima su i gvardijani Samostana u Fojnici i Livnu fra Nikica
Vujica i fra Anđelko Barun, kažu: "Sačuvaj nas Bože takvih
prava jer turski je osvajač popalio crkve i samostane, katolike
progonio, mladiće odvodio u janičare, djevojke u hareme, a
mnogi su katolici silom prešli na Islam!".
Rizvan Halilović, bivši oficir
JNA (kapetan), rođen u Bijelom
Polju, bio je aktivni obavještajac
muslimanske vojske kao i suradnik
turske i pakistanske obavještajne
službe zbog čega je osuđen na Vojnom sudu u Nišu 1993. godine.
Da je Rizvan Halilović opasan
čovjek s još opasnijim namjerama
piše u svojoj knjizi "Ubij bližnjega
svoga" srbijanski novinar i publicist Marko Lopušina koji se specijalizirao za pisanje o tajnim službama, mafiji i masonima.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
Rizvan Halilović
Ipak, članovi "Bosfora", kao i lokalnih bošnjačkih omladinskih Udruženja koja djeluju u Kiseljaku "Fatiha" iz Milodraža i
"Preporoda", ahdnamu po svaku cijenu žele promovirati kao
najstariju povelju o ljudskim pravima, a pokrovitelj Dana ahdname na Milodražu, Tahir Lendo, predsjednik Vlade Srednjobosanske županije doveo je ahdnamu u kontekst presude
Sejdić- Finci.
"Ahdnama nam je putokaz kako zaštiti drugog i drugačijeg,
kako bismo mi trebali danas štititi manjine, a pokazatelj je i na
koji će način naša prava biti zaštićena kada jednom uđemo u
Europsku uniju", naglasio je Lendo.
Fra Luka Markešić, franjevac koji je najvatreniji zagovornik
ahdname kao navodne povelje o ljudskim pravima Stjepanu
Mesiću, bivšem hrvatskom predsjedniku, dao je na Milodražu
epitet "dobrog Bošnjanina"! Mesić je jedan od ovogodišnjih dobitnika povelje "Prijatelj Bosne" koju dodjeljuje Udruženje
"Bosfor". Na naš upit slavi li se u Milodražu zapravo dolazak
opkupatira, Mesić je odgovorio: "To kažu oni koji o povijesti ne
znaju puno, koji je krivo tumače, oni koji Tursku gledaju samo
kao osvajača", kaže Mesić. Na naše pitanje kako preći preko toga da je upravo Turska u BiH popalila katoličke vjerske objekte,
ubijala i progonila katolike Mesić je odgovorio da je to tako bilo
u srednjem vijeku, te da je isto radila i Franuska i neke druge
katoličke zemlje.
Usporedba El Fatiha s Adolfom Hitlerom za bivšeg hrvatskog predsjednika također je nekorektna.
"Oni nemaju veze jedan s drugim. Hitler je želio uništiti
druge, dok su drugi ratovi vođeni zbog osvajanja tuđeg teritorija", kaže Mesić. Bivši hrvatski predsjednik jedini je dobitnik
priznanja bosansko-turskog udruženja "Bosfor" koji je osobno
došao na Milodraž primiti priznanje. Umjesto generala Hulusi
Akara, povelju je primio njegov izaslanik, dok će Valetin
Inzko, visoki predstavnik u BiH i Ivo Komšić, profesor na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, povelje primiti naknadno.
Rizvan Halilović, predsjednik Udruženja "Bosfor" na 550.
obljetnicu dodjele ahdname najavio je na Milodražu podizanje
spomenika sultanu Mehmedu El Fatihu. BiH bi mogla tako biti
među rijetkim, a možda i jedinim zemljama u svijetu koje su
podigle spomenik svome osvajaču! Naravno, ukoliko "Bosfor"
dobije potrebna odobrenja za gradnju spomenika El Fatihu.
Inače, hrvatskih političkih predstavnika iz Kiseljaka i SBŽ
na ovom skupu nije bilo. U ime domaćina, okupljene je prozdravio Muhamed Emšo, predsjedavajući Općinskog vijeća Kiseljak, a svojeg izaslanika, točnije izaslanicu Lauru Bošnjak, na
skup je poslao Živko Budimir, predsjednik Federacije BiH.
BROJ 16
5
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
Dar prirode i djelo vješte ruke
Općina Fojnica, kao što je slučaj i sa mnogim drugim
općinama u Bosni i Hercegovini, ima karakteristike koje su
specifične samo za njen teritorij. Njen raznoliki pejzaž
pruža niz prilika i mogućnosti za njen ekonomski razvoj.
Planine Fojnice bogate su šumskim biljem i ljekobiljem,
kao što su brusnica, majčina dušica, cvijet gloga, divlja
menta, a od šumskog voća najprisutnija je borovnica,
malina, kupina i šumska jagoda. Međutim, samo su rijetki
iskoristili dar prirode, te pokrenuli vlastiti biznis prerade
ovih proizvoda i njihovo plasiranje na tržište.
Mahira Akšamović
N
ihad i Dževada Ibreljić započeli su
svoj posao 2004. godine, sa pola dunuma jagode. Danas se Poljoprivredno gazdinstvo "Ibreljić" bavi proizvodnjom maline i jagode i preradom domaćeg i šumskog voća, od kojeg prave džem,
sirup, pekmez i marmeladu. Bave se, takođe, pčelarstvom i proizvodnjom propolisa i meda. Navode kako su svi njihovi
proizvodi organski, a jedini konzervans
koji koriste je limunov sok. Redovno posjećuju sajmove, a njihovi proizvodi su
dva puta išli na sajam u Francusku. Proizvodi su traženi i zadovoljni su prihodima
koje ostvaruju.
Među one rijetke koji su iskoristili
dar prirode spada i porodica Tutnjević
iz Fojnice. Proizvodi od šumskih plodova
"Džemila" su, takođe, proizvodi spravljeni od ljekobilja i voća sa naših planina.
Široku paletu ovih proizvoda čine proizvodi od brusnice, borovnice, smreke, a to
su razne vrste sirupa, slatka, pekmeza,
meda, kao i razne vrste čajeva.
Porodica Pamić iz Fojnice ima 180
košnica postavljenih na pet lokaliteta, a
područja gdje pčelare obiluju raznovrs-
6
nim cvjetovima i šumskom pašom koja je
ekološki čista i daje izuzetno kvalitetan
med. Proizvode med u saću, propolis i
polenov prah. Ono što je bitno da u toku
pašne sezone nema prehranjivanja pčela
niti davanja lijekova. Samo ono što pčele
nađu, ističe porodica Pamić. To svakako
garantira kvalitet svih proizvoda koje
nudi Pčelarstvo "Pamić" Fojnica.
Eko proizvodi "Iva" Fojnica nude samo zdravu hranu, a suhi sir, kuglof, peciva, samo su dio onoga što izlažu na sajmovima. Pšenično brašno, heljda, kikiriki, orah, susam, kim, lan, kopar, anis,
sve ovo su sastojci jednog peciva, kruha
koji izgleda tako da se mora probati.
Suveniri Jelene Cvjetković su prava
mala umjetnička djela, a nešto ovako može uraditi samo vješta i nadarena ruka.
Božićni aranžmani, uskršnje pisanice,
pleteni, vezeni i heklani radovi, suveniri,
slike rađene od ulja i akrila na platnu,
ono je što izrađuje i predstavlja na sajmovima ova suvenirnica.
Ovi proizvođači su svoje proizvode
izložili na sajmu koji je održan u sali hotela Reumal. Ovu ideju pohvalila je pred-
BROJ 16
sjednica Matice umirovljenika Grada Zagreba, Marija Kalebota, ali i ostali penzioneri iz Zagreba koji su bili na odmoru
u Reumalu. Ideja je, kako kažu, za svaku
pohvalu, a domaći proizvodi ono što treba cijeniti i maksimalno podržavati.
Svoje proizvode je na ovom sajmu izložilo i malo obiteljsko preduzeće "Natur
Farm" iz Kreševa koje se bavi uzgojem,
berbom i preradom ljekobilja, šumskih
plodova i gljiva. Ovo preduzeće je prvenstveno orjentirano na izradu biljnih preparata kao što su kreme, ulja, sirupi,
tinkture, čajevi, a sve je rađeno na potpuno prirodnoj bazi, bez dodavanja hemijskih preparata i konzervansa. Neki od
ovih preparata su za liječenje pojedinih
oboljenja, a neki za tretmane lica i kože.
Ideja koja će uskoro ugledati svjetlo
dana ono je na čemu proizvođači organskih proizvoda, hrane i suvenira sa područja naše općine rade već duže vrijeme.
Četiri objekta u etno stilu koji će biti
smješteni ispred hotela Reumal bit će
uskoro izložbeno mjesto za sve ove naše
autohtone proizvode. Glavni cilj ove ideje je kvalitetna promocija našeg potencijala i afirmacija autentičnih i autohtonih
domaćih proizvoda. Ovim će se domaćim
ljudima i turistima ponuditi ono što ne
mogu naći na policama trgovačkih lanaca.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
CRTICA IZ PROŠLOSTI
ZANIMLJIVOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Tajanstveni križ
na Bašinom brdu
Mirko Cvjetković-Mirkeša
ivot u roditeljskom domu u Ostruškoj Citonji nije bio nimalo
bezbrižan. Prije nego smo stasali za školu moja braća i ja
smo čuvali stoku po obližnjim proplancima, nekada brojeći
munje i sklanjajući se od grada veličine oraha, nekada po
nepodnošljivoj sunčevoj pripeci braneći se od muha, stršljenova i osova. Kasnije smo, kada smo malo ojačali, krčili
šumu, otkidajući još koji pedalj zemlje za zasijati kakvo žito ili
krumpir. Zime su u Citonji bile nekako duže nego u čaršiji, a
trebalo je puno usta prehraniti.
Ž
Oko pet tona zlata još
je u rudnicima Fojnice
Nekadašnji rudnik zlata u Bakovićima kod Fojnice bit će izdan na koncesiju odmah nakon što
se usvoji novi Federalni zakon o koncesijama,
izjavio je federalni ministar rudarstva, energetike i industrije Erdal Trhulj
Ivana Cvjetković
S
udeći po najstarijim dostupnim dokumentima, u Bakovićima se zlato iskopavalo još od 1365. godine. Rudnik su
1885. godine otvorila braća Došen, a kasnije su koncesiju
dobili Britanci koji su rudnik eksploatirali sve do 1936.
godine No, i tri godine kasnije, ljudi iz različitih krajeva svijeta
izvlačili su zlato i vraćali se kućama bogati. To vrijeme
nazvano je "zlatna groznica".
Ista "zlatna groznica" javlja se i danas. Procjenjuje se da je
u to vrijeme izvučeno na desetine tona zlata i još više srebra,
iako točne, a niti približne brojke, nitko ne zna. Stručnjaci
kažu kako je upravo u Bakovićima najveće nalazište zlata u
jugoistočnoj Europi, te da je moguće da ga još ima u velikim
količinama, čak oko pet tona.
Tvrtka iz Jajca već godinama traži koncesiju za iskopavanje zlata. Suglasnost općinskih vlasti je dobila, a konačnu
odluku tko dobiva koncesiju donijet će Vlada FBiH nakon
usvajanja Zakona o koncesijama. Međunarodni tender će biti
uskoro raspisan i tada će se znati više.
Mještani se nadaju otvaranju kako bi napokon i oni, u vidu
zapošljavanja velikog broja ljudi te ostajanja blaga u našoj
državi, imali neku korist od bogatstva koje gledaju duge godine.
Rudnik je zasad napušten i samo se po narančastom tlu
nazire što je nekoć bio. A što će u budućnosti biti, zlatna dolina
i mjesto koje će uzburkati strasti onih željnih brzo stečenog
bogatstva ili jedna priča koju pamte samo najstariji mještani
ovoga mjesta, ostaje da doznamo.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
Moj brat Vinko Cvjetković rođen je 1939. godine. Kako
nam jedne zime nije doteglo žita, on je kao najsnažniji poslan
našem ujaku Juri u Bistricu po vreću brašna. Kao još golobradi
mladić ponio je vreću tešku 20-ak kg iz Bistrice, preko Bakovića, Bakovićke Citonje i Bašinog brda. Svladan umorom, zastao je na Bašinom brdu da se odmori. Izgladnio i umoran, te
teške i mrzle zime ostao je sjedeći, duže nego je smio. Sniježna
mećava ga je okovala za njegovo odmorište i više se nije podigao s njega. Našli smo ga drugog dana u sniježnom grobu, kako grli vreću brašna i oslonjen na nju sa nekim nezemaljskim
osmjehom na licu. Te 1952. godine pred Božić, točnije 24.
prosinca, sahranjen je na Roljinom groblju, a već sljedeće godine mi, njegova braća Ilija i Mirko, podigosmo mu križ na
onome mjestu gdje ga nađosmo smrznutog. Taj spomen i danas obiđu moja djeca, a zbog bolesti i starosti sam više ne
mogu.
BROJ 16
7
IZ SUSJEDNIH OPĆINA
FOJNIČKAŠKRINJA
N
a prvi mah i ovo je još jedno selo bez
budućnosti, međutim kad prođete
kroz naselje na putu do jedinstvenog
amfitetara i Vrela sv. Jakova, pred vama je
prelijepo uređena građevina – punionica
vode. I odmah pitanje otkud ideja i zašto
baš ovdje.
O tome smo razgovarali sa Vedranom Miličević, zamjenicom direktora
Nevre d.o.o., punionicom prirodne izvorske vode, tvrtke koja je danas na putu ka
vodećim poslovnim vrijednostima u
segmentu punjenja prirodne izvorske
vode u Bosni i Hercegovini.
n Nakon srdačnog prijema Vedranu
smo pitali otkada su ovdje i otkud ideja, te jesu li zadovoljni dosadašnjom
realizacijom zamišljenog.
p Ideja postoji još od ranije, ali stvari su
se poklopile 2009. godine kada se i formalno krenulo sa implementacijom projekta Nevra. Izvorište Nevra je na 1200
metara n/v i temperatura vode na izvoru
je samo 6 stupnjeva.Voda se ne akumulira , nego protiče kroz punionicu , filtrira
se, puni i pakira.
Poduzeće Nevra d.o.o. Kreševo službeno je otvoreno 29. lipnja 2010. godine,
tako da možemo reći da poslujemo nepune dvije godine što nas čini jednim mladim poduzećem koje nastupa na tržištu.
Plasmanom naše prirodne izvorske vode
NEVRA smo dosad prilično zadovoljni, s
obzirom da nastupamo laganim, ali sigurnim koracima, uspjeli smo ući na jedan dio tržišta i svakim danom se trudimo širiti ga.
Što se tiče međunarodnog tržišta, polagano pripremamo izlazak i tamo, te se
nadamo da će se desiti i to u skorije vrijeme s obzirom da u svijetu vlada prilična nestašica pitke vode, a naša zemlja je
već stekla glas zemlje sa kvalitetnom pitkom vodom kao svojim prirodnim bogatstvom, te vjerujemo da će se prepoznati i
kvaliteta naše prirodne izvorske vode
NEVRA. Naš adut prvenstveno je kvaliteta. Vršili smo brojne analize kako u BiH
tako i u inozemstvu, sve one su pokazale
izuzetnu kvalitetu, pa i određenu ljekovitost ove vode.
n Rekli ste da idete polako susrećući
se sa brojnim preprekama neuređenog tržišta. Kako se unatoč tome probijate do potrošača?
p S obzirom da se radi o vodi, naši kanali
su i veleprodaje i maloprodaje te ugostiteljstvo.
Tržište nam je svakako veleprodaja,
međutim sad nam je primarni cilj doći do
8
Nevra – svijetli primjer
u sivilu današnjice
U podnožju Inča –Lopate – Visočice – Bitovinje – Vranice, na 928
metara n/v prostrle se Deževice, malo, mirno, ali po mnogo čemu
zanimljivo selo. Malo je onih koji nisu barem čuli za Vrelo sv. Jakova, a
brojni hodočasnici i turisti iz cijelog svijeta ga i posjetili ne samo na
mladu nedjelju nego i kroz cijelu godinu. Ovdje mir i tišinu remeti
samo šum živahnog potočića Nevre ili sve rjeđa dozivanja seljana.
Prije ovog posljednjeg rata ovo selo, kao i brojna druga, vrvilo je
životom i djecom. Danas su ostali uglavnom stari, mladi su se kažu
rasuli po svijetu. Otišli su u škole, veliki broj njih postali su uspješni u
mnogim sferama života, ali opet navrate u svoje Deževice, ako nikada
onda za Gospu Sniježnu .
Marina Šimunić
potrošača i postići njegovo povjerenje u
naš proizvod tako da dosta idemo direktnim kanalima. Prošle godine smo na ulicama Sarajeva sudjelovali u uličnoj prodaji hladnih napitaka. Sad zamislite da
hodate po nesnosnoj vrućini i odjednom
naiđete na hostesu koja vam nudi bocu
hladne vode Nevre. Iako dotad niste znali
za tu vodu, sigurno da sad znate. Osim
toga ukazujemo na bitnost vode u našim
organizmima te njenu svrhu za naše
zdravlje i život, tako da se trudimo pratiti
sportske događaje pogotovu dječije, ali i
BROJ 16
brojna druga događanja. I u promidžbi,
sa mladim timom ljudi koje imamo,
pokušavamo tražiti neke nove načina za
put do kupca.
n Danas Nevra u svom asortimanu
ima široku lepezu PET i staklene ambalaže. Možete li nam reći koja ambalaža je trenutno najtraženija na tržištu?
p Da. U našem asortimanu nalazi se PET
0,5 l, 0,6 l 1,5 l, 5 l, staklo 0,25 l, te 5galoni za aparate za vodu, točnije 18,9 l.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Aparati za vodu imaju sve veću primjenu
čak i u domaćinstvima, posebno u mjestima gdje postoji problem s pitkom vodom. Upravo s tim bocama za aparate
smo i započeli naše poslovanje, tako da i
danas s njima ostvarujemo najbolje rezultate. No trudimo se to ostvariti i s drugima, tako da smo nedavno uveli staklo
za ugostiteljstva od 250 ml, a od nedavno
smo uveli nešto sasvim novo na ovim
područjima. Naime radi se o PET 0,6 l, dakle naši potrošači će za isti novac dobiti
veću količinu vode, u boci novog dizajna.
n Kako ocjenjujete nivo vaših konkurenata u BiH?
p Nažalost naši najveći konkurenti dolaze upravo iz drugih zemalja što je nepojmljivo s obzirom da BiH ima jedne od
najkvalitetnijih voda u svijetu, i umjesto
da uloži novac na to područje poslovanja
i ukaže svijetu na kvalitet i količine naših
voda, mi izdvajamo godišnje cca. 120 milijuna KM na uvoz stranih voda. Prošle
godine je izvezeno svega 17 milijuna KM.
Ovdje bih izdvojila citat jednog stručnog
geologa dr. Skopljaka "Imajući u vidu
kvalitetu i količinu vode izvorišta NEVRA
apsurdno je da Bosna i Hercegovina uvozi velike količine flaširane vode iz inostranstva, i ostavlja velike iznose novca
van države, kada sama raspolaže vlastitim bogatstvom kvalitetnih podzemnih
voda, kao što je i NEVRA". Dakle tu se radi
prvenstveno o politici naše države koja
ne štiti dovoljno domaću proizvodnju.
Evo tek ove godine je doveden zakon o
priznavanju voda u BiH, odnosno da se
na tržištu smiju prodavati samo one prirodne izvorske vode koje su priznate od
strane Agencije za sigurnost hrane. Zakon je donesen, međutim na policama se
još uvijek prodaje dosta voda koje nemaju ni koncesiju. Takve vode prolaze kod
kupaca zahvaljujući svojim niskim cijenama, koje su ispod svakog prosjeka, te
time obaraju i cijene drugih koji se trude
raditi u skladu sa zakonom, i koje se tru-
de ulagati u sam brand. Iskreno se nadamo da će naši građani promijeniti mišljenje i više cijeniti domaći i to kvalitetan
domaći proizvod.
n Po vašem mišljenju koji su najveći
izazovi u sferi poslovanja prirodne
izvorske vode?
p Po svom opisu, voda se karakterizira
kao tekućina bez mirisa i okusa. Mislim
da je pravi izazov pokazati i dokazati
kupcima da zapravo postoje razlike među vodama, i zašto je neka voda po svom
sastavu bolja od druge. Da bez nje ne
možemo živjeti, to znamo, ali rijetko tko
misli o tome da njen sastav uvelike može
utjecati na zdravlje čovjeka. Institut Fresenius iz Njemačke je jedan od prvih koji
je radio analizu vode NEVRA, te došao do
rezultata da svojim sastavom NEVRA pozitivno utječe na cirkulaciju krvi, rad bubrega te pomaže pri kožnim oboljenjima.
Dakle, velik je izazov u moru voda istaći
jednu i pokazati zašto trebate baš nju
piti. Osim toga, za razliku od Zapada, kod
nas još uvijek nema dovoljno navike među ljudima piti flaširanu vodu. U redu je
kad imate kući koliko-toliko pitku vodu,
ali žalosna je činjenica da većina radije
uzima flaširane sokove napravljene od
raznih konzervansa i izbjegava običnu
vodu koja je puno zdravija od toga. Dakle
i tu je izazov u poslovanju sa prirodnom
izvorskom vodom, kako ukazati kupcima
da piju ono što je zdravo samo po sebi.
n Za sve tvrtke lojalnost potrošača je
ako bitna. Po ćemu su vaši proizvodi u
prednosti u odnosu na konkurenciju?
p Prije svega radi se o kvaliteti same
vode NEVRE. Kako sam već rekla izvor se
nalazi na 1200 m nadmorske visine planinskog područja, sa izdašnosti od 26 l /s
te stalnom temperaturom od 6 stupnjeva
celzijusovih. Mineralizacija od 166 mg/l
te dominancija hidrokarbonata, kalcija i
magnezija uz svoj idealan oblik kristala
vode, čini je kvalitetnom vodom za piće.
Posebno treba istaknuti odsustvo natrija, što povećava njenu vrijednost. Dakle
Nevra je u odnosu na konkurenciju, na
visokom mjestu što se tiče kvalitete i što
mogu potvrditi sve analize. Osim toga,
uveli smo certifikate HACCP i ISO 9001:
2008 što opravdava kvalitet i sigurnost
proizvoda. Među prvima smo koji su ušli
u registar priznatih prirodnih izvorskih
voda u BiH. A u procesu smo priznavanja
i u Hrvatskoj. Potrošačima se trudimo
predstaviti i vizualnom kvalitetom, tako
da smo početkom 2011. uradili redesign
etiketa, i stvorili jedan prepoznatljiv i lijep logotip. A pored svega toga, trudimo
se pratiti želje potrošača, i raditi na novitetima kao što je boca 0,6 l.
n Koliko vaša tvrtka trenutno broji
zaposlenih i što ih čini dobrim timom?
p Tvrtka trenutno broji 18 zaposlenih, s
tim da se taj broj non-stop povećava kako
se širi i tržište. Stvorili smo tim od mladih
poduzetnih ljudi, kojima je cilj što bolje
plasirati NEVRU. Osim toga, punionica se
nalazi u mjestu Deževice koje je u prethodnim godinama i posljedicama rata
dosta napušteno tako da smo otvaranjem punionice dali prednost pri zapošljavanju stanovnicima tog mjesta, tako
da imaju razloga vratiti se i raditi za nešto što i njima uvelike predstavlja značaj,
a potom i Fojničanima koji se također
zapošljavaju u Nevri.
n Da li ste zadovoljni prošlom poslovnom godinom, i koji su vaši planovi za
2012. godinu, i da li Nevra ima razvijenu poslovnu strategiju za budućnost?
p Prilično smo zadovoljni, s tim da smo
svjesni da uvijek može biti bolje i da
trebamo raditi na tome da se to i ostvari.
Naši planovi za ubuduće su prvenstveno
proširiti tržište, biti prepoznatljivi u svakom kutu naše zemlje i probiti se na međunarodno. Imamo u planu raditi marketinšku kampanju na malo drukčije načine od uobičajenih i time predstaviti naš
proizvod. Također stalno se truditi potrošačima ukazati na kvalitetu domaće
proizvodnje i domaćih resursa, nadajući
se da ćemo time smanjiti konkurentnost
stranih dobavljača.
n Gospođice Vedrana, hvala Vam za
ovaj razgovor i na kraju imate li poruku za čitatelje "Fojničke škrinje"?
p Fojnica je poznata po dobroj vodi, ali
svi koji nemaju sreću da imaju dobar
izvor, mi im nudimo izvor na stolu.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
BROJ 16
9
PROJEKTI
FOJNIČKAŠKRINJA
N
akon prezentacije projekta "Inkluzivna škola u inkluzivnoj zajednici" u
sali Općine Fojnica i podrške svih prisutnih implementiranju ovog projekta u
našoj općini, formirani su razvojni timovi O.Š. "Muhsin Rizvić", O.Š. "Ivan Goran
Kovačić" i Općinski razvojni tim. U sklopu projekta održana je dvodnevna edukacija kojoj su prisustvovali predstavnici
O.Š. "Muhsin Rizvić", O.Š. "Ivan Goran Kovačić", Zavoda Drin, Zavoda Bakovići,
Doma zdravlja, Vijeća roditelja i Općine
Fojnica.
Treneri edukacije bili su Jasna Eminović, pedagog O.Š. "Turbe", i Saudin
Beganović, pedagog Druge osnovne
škole Bugojno, a dvodnevnoj edukaciji
prisustvovala je i Refija Kulašin, glavni
kantonalni inspektor resornog ministarstva. Cilj ove obuke bio je osposobljavanje učesnika da pokrenu i vode inkluzivni proces u školi.
U toku dvodnevne obuke učesnici su
se upoznali sa samim projektom "Inkluzivna škola u inkluzivnoj zajednici", sa
konceptom inkluzije, fazama indeksa inkluzivnosti, indikatorima, a urađene su i
dvije radionice o izradi školskog i općinskog razvojnog plana što će poslužiti
učesnicima kada se vrate u svoju
sredinu.
Inkluzija se danas najčešće povezuje
sa učenicima ometenim u razvoju ili onima koji imaju posebne obrazovne potrebe. Međutim, ona je mnogo više od toga.
Inkluzija je jedan beskrajan proces stalnog porasta učenja i učešća svih učenika
u školi. Učešće znači učenje sa drugima i
10
Inkluzivna škola u
inkluzivnoj zajednici
Projekat "Inkluzivna škola u inkluzivnoj zajednici", koji implementira
Ministarstvo obrazovanja SBK uz finansijsku pomoć organizacije Save
the Children iz Norveške, ima za cilj samoprocjenu inkluzivnosti škola
korištenjem metodologije IFI (Indexs for inclusion) i određivanje prioriteta razvoja iskazanih kroz školski razvojni plan. Ovim se želi
unaprijediti inkluzivno obrazovanje za svu djecu, na način da se
angažuju svi članovi škole i lokalne zajednice u rješavanju obrazovnih
prioriteta.
Mahira Akšamović
saradnja u iskustvima zajedničkog učenja. Uz to, učešće podrazumijeva da se
svaki učenik primjećuje, prihvata i uvažava onakav kakav jeste, a sama inkluzija
počinje priznavanjem razlika između
učenika. Inkluzija, takođe, znači da škole
pružaju podršku i budu podsticajne i za
zaposlene i za učenike.
Inkluzivno obrazovanje promovira
promjene unutar čitavog obrazovnog sistema, kao i unutar zajednica, kako bi se
osiguralo da se obrazovni sistem prilagodi djetetu, a ne da se dijete prilagođava
sistemu. Međutim, jedan ovakav pristup
zahtijeva temeljite promjene u razmišljanju ljudi, promjene u stavovima i odnosu prema različitostima.
Indeks inkluzivnosti je sveobuhvatni
BROJ 16
dokument koji može pomoći da se utvrde naredni koraci u razvoju škole. On
nudi školama poticajan i koristan proces
procjene/samoprocjene i razvoja, zasnovan na mišljenju nastavnika, uprave škole, učenika, roditelja/staratelja, kao i
drugih članova lokalne zajednice. U
Indeksu se naglašava izvor teškoća u
obrazovanju koji leže u međuljudskim
odnosima, kulturi, školskom programu,
pristupu nastavi i učenju, školskoj organizaciji i politici.
Prema Indeksu inkluzivnosti, inkluzija se izučava preko tri međusobno povezane dimenzije: stvaranje inkluzivne
kulture, kreiranje inkluzivne politike i
razvoj inkluzivne prakse. Dimenzije i
oblasti zajedno čine okvir za procjenu
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
potreban za izradu školskog razvojnog
plana, kao i za praćenje razvoja u svakoj
pomenutoj oblasti. Indeks inkluzivnosti
sastoji se od pet faza: početak rada s
Indeksom, procjena postojećeg stanja u
školi, kreiranje Inkluzivnog školskog
razvojnog plana, provođenje prioriteta i
procjena rada s Indeksom. Sve ove faze
proći će školski razvojni timovi.
Nakon ove edukacije predstavnici
škola treba da formiraju koordinacionu
grupu sastavljenu od različitih predstavnika, učenika, roditelja, školskog
osoblja, menadžmenta, predstavnika lo-
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
kalne zajednice. Potrebno je informisati
predstavnike škole o indeksu inkluzivnosti i o projektu, te održati detaljniju
obuku sa članovima koordinacione grupe na temu indeks inkluzivnosti, u cilju
procjene stanja u školi i kreiranje školskog razvojnog plana, a kasnije plana na
nivou općine. Nakon toga treba provesti
istraživanje pomoću upitnika sa djecom,
roditeljima, nastavnim osobljem, predstavnicima javnih ustanova, kao što su
centar za socijalni rad, dom zdravlja, policija, nevladine organizacije, privatni
sektor, poslanici, te prikupljene upitnike
BROJ 16
obraditi i analizirati, sumirajući predložene prioritete. Poslije svih ovih koraka
izraditi školski razvojni plan, uzimajući u
obzir rezultate istraživanja i definisane
prioritete. Škola treba da kreira vlastitu
dinamiku realizacije plana, da koristeći
postojeće, ali i nove resurse krene u implementaciju plana, a koordinaciona
grupa treba da prati implementaciju plana, da evidentira promjene i ocjeni postignute rezultate, s ciljem da se naredne
godine uradi ponovna procjena stanja u
školi.
U cilju povećanja učešća lokalne zajednice u pitanjima koja se tiču inkluzije i
obrazovanja, neophodno je izraditi Općinski razvojni plan. Izrada ovog dokumenta ima za cilj veće uključivanje lokalnih zajednica u unapređivanje obrazovanja za svu djecu. Općinski razvojni
plan treba da sadrži rezime školskih razvojnh planova, prijedloge za unapređenje inkluzivnog obrazovanja od strane
svih bitnih vladinih ustanova, institucija
i nevladinih organizacija. Cilj ove aktivnosti je usvajanje plana i izdvajanje budžetske linije za finansiranje plana ili
izdvajanje dodatnih sredstava iz općinskog budžeta za implementaciju plana
inkluzivnog obrazovanja.
Nadamo se da će ove aktivnosti dovesti do pozitivnih promjena u razmišljanju ljudi, promjena u stavovima i odnosu
prema različitostima i da će obje osnovne škole na području naše općine nakon
implementiranja ovog projekta biti inkluzivne škole u pravom smislu ove
riječi.
11
TALENTIRANI FOJNIČANI
FOJNIČKAŠKRINJA
Sami biramo
lijepe trenutke
Olivera Tadić, rođena je 8. kolovoza 1990. godine u
Sarajevu. Osnovnu školu "Ivan Goran Kovačić" završila
je u Fojnici, gdje trenutno i stanuje, a SSŠ "Ivan Goran
Kovačić", smjer dizajner odjeće, u Kiseljaku. Školske
2009/10. god. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti Široki Brijeg i trenutno je treća godina na
smjeru grafika.
Do sada je imala par izložbi s drugim umjetnicima i
jednu reviju u srednjoj školi. U slobodno vrijeme bavi
se fotografijom, slikanjem i piše poeziju koja je isprepletena osobnim osjećajima i s osjećajima tuge, radosti i težnje za savršenstvom skladne ljubavi s dozom
nadrealizma i velikim brojem epiteta. Pisanje je jedan
njen skriveni kutak u kojemu izražava svoje najintimnije osjećaje i stavove i koji je sve do sada bio skriven
pod prašinom starih knjiga i datoteka na kompjuteru.
Suzana Lovrić
Prošlost
Prošlost te zove... Ne okreći se...
On nije dovojno dobar za tebe,
njegov šešir i zapušenu lulu
ugasio je vjetar...
Prošlost te zove, iz daljine,
jedva čujno...
Ne okreći se...
Njegove traperice su već izlizane,
i prošla su mnoga ljeta
koja ti još uvijek nećeš proći,
prošla su mnoga mjesta
na kojima ti nisi bila...
Prošlost te zove... Ne okreći se...
Ne sanjaj jer u snovima ona vreba...
Ona je tu, prati te poput sjene...
Prošlost te zove... Ne okreći se...
12
n Studiraš ALU u Širokom Brijegu.
Koja si godina, smjer, zašto si se odlučila za taj studij?
dvanaest, kasnije crtamo mali akt od pola dva do pola četiri. Nakon toga slijede
predavanja.
p Studiram ALU u Širokom Brijegu, druga sam godina slikarstva u klasi profesora Ante Kajinića. Od ranog djetinjstva
sam slikala, crtala i tome sam ostala vjerna tijekom cijelog svog života, tako da mi
odluka o upisivanju ALU nije teško pala.
Andy Worhol (pop-art umjetnik) je rekao: "Umjetnost je jedino čime se želim
baviti", pobornik sam njegove tvrdnje.
n Što za tebe predstavlja pisanje
poezije i proze? Kada si se počela
baviti pisanjem?
n Je li studij ispunio tvoja očekivanja
o učenju i prakticiranju likovne umjetnosti, jesi li zadovoljna programom?
p Početak je većini ljudi uvijek malo
težak, tako se i meni u početku bilo teško
prilagoditi novoj sredini, novim profesorima i programu rada koji je drukčiji već
u srednjim školama. Danas sam zadovoljna programom na Akademiji, čak
smatram da bi on mogao biti još malo
stroži po pitanju teorijskog dijela nastave.
Praktičnim dijelom sam jako zadovoljna. Svakodnevno na drugoj godini slikamo akt u prirodnoj veličini od osam do
BROJ 16
p Pisanje je za mene prenošenje poruke
ljudima kroz tajnoviti način poezije i proze koji se isprepliću emocijama ljubavi,
prirodnih ljepota, ljudskih grešaka s željom da se oni pronađu u mojim djelima,
da ih ona duhovno motiviraju da postanu
bolje osobe i ne zaborave duhovne vrijednosti usred današnjeg ubrzanog protoka života.
Dugo vremena sam se okušavala u
pisanju, to su bile kratke pričice, rime,
slobodni stihovi. Kada sam napokon odlučila raskrstiti sve veze sa književnošću
(jer sam smatrala da nisam dovoljno talentirana za nju), javio se jedan preokret
i počela sam pisati poeziju i prozu. Pisanjem se aktivno bavim već tri godine.
n Što su motivi, odnosno teme, tvoga
pisanja? Koliko se prepliće slikarski
izraz sa pjesničkim?
p Smatram da je umjetnik onaj koji će
ljudima pokazati istinu u svojim djelima
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
(književnost, glazba, likovne umjetnosti)
o svijetu. Ono što običan čovjek ne može
da vidi usred preokupiranosti poslovnim
i drugim obvezama umjetnik vidi, on upija sveopću energiju društva, bori se protiv sebe jer ga ljudi ponekada ne shvaćaju.
Osoba sam koja nosi previše emocija
u sebi, od ranog djetinjstva, rata, tuge do
pak nekih sretnijih trenutaka u mom životu... Svoje emocije nastojim pretvoriti
u stihove, prozu, njima izražavam današnje sveopće stanje društva, emocije vezane uz neku osobu, usamljenost, prirodne ljepote...
Slikarstvo je moja ljubav prema bojama, oblicima. Jedna želja za stvaranjem, ostavljanjem tragova moje psihe i
kreativnosti. Pjesnički izraz je odraz
mojeg duhovnog stanja. Kroz poeziju i
prozu jasno izražavam sebe, svoje emocije, a kroz slikarstvo izražavam svoju
slobodu duha, kreativnost, ukus za
estetiku.
Slikarstvo je ponekad bijeg od emocija, bijeg od same sebe čiji put završava
prekrasnim slikama. Ali koliko god bježala od svojih emocija, one se opet naziru
ispod lepršavog plašta boja mojih slika.
n Postoje li situacije, osjećaji, potrebe
koje ne možeš artikulirati slikanjem
pa pribjegavaš pisanju, naravno, i
obrnuto?
p Da, to sam već prethodno navela. U
pisanju se predstavljam ranjivom, pokazujem izravno svoje emocije, dok je slikarstvo ponekada bijeg od tih emocija.
Želja za kreiranjem svog vlastitog veselog šarenog kutka koji će me učiniti
sretnom.
Pišem samo onda kada sama sebi priznam poraz, ili pobjedu, a slikam svakodnevno da bi sebe, a i druge ljude koji
gledaju moje slike učinila sretnijima.
n Kakvu budućnost želiš sebi i svojoj
generaciji? Vjeruješ li u mogućnost
realizacije svojih umjetničkih ambicija?
p Svojoj generaciji, i svim generacijama
kao i samoj sebi želim lijepe trenutke u
životu. Da se ne vežu previše za materijalne stvari, jer sve prolazi, a ljepota ostaje u nama i našim djelima. Pogotovo mladima u Fojnici poručujem da se ne okupiraju previše vanjskim izgledom i izlascima, jer je Fojnica grad koji nudi sve
mogućnosti izgradnje jednog moralnog
duhovnog bića od samog svog zelenila,
kulture , voda ...
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
Želim da se ljudi izgrade kao pozitivne i dobre osobe koje se ne ustručavaju
pomoći jedni drugima, koji se ne stide
svojega izgleda kojeg prikrivaju tonama
šminke. Želim da ljudi budu bliži Bogu, a
Bog je sva prirodnost oko nas. Zašto se
skrivati od Boga odjećom i šminkom, kad
je Bog savršenstvo, a mi smo kao njegova
djeca dio tog savršenstva kojeg ne bi trebali kvariti. Danas je svijet suviše daleko
otišao po tom pitanju, pa zato bi mi mladi
trebali biti nova nada u ovom tehnologiziranom svijetu.
Vjerujem da mogu postati dobra slikarica sve dok se trudim i dok volim svoj
posao. O tome se ne želim puno zamarati,
pustit ću da vrijeme pokaže svoje. Ako
uspijem ostaviti svoju poruku svijetu i
ako svijet prihvati moju poruku smatrat
ću se uspješnom, do tada sam ja samo
jedan od niza umjetnika koji ljude
pokušava učiniti boljima.
n Planiraš li se nekada vratiti u Fojnicu i kroz privatnu inicijativu ponuditi
svoje znanje i talente?
p U Fojnicu ću se uvijek vraćati, to je moj
grad, moj mir. Tamo su moji prijatelji,
tamo je kultura mog naroda. Uvijek ću
nastojati pomoći svojim građanima u
svakome smislu, i bez obzira ako kasnije i
ne budem živjela u Fojnici.
n Hvala na razgovoru!
Maštarija
Željno iščekujem taj trenutak
kada će san postati java,
kada će sobovi ispunjavati želje
u ljetnjim danima,
kada će moja kosa postati plava,
raspuštena kroz okove nekog
starog srednjovjekovnog dvorca,
dok će se uz nju penjati odbjegli
kraljević iz Grimmovih bajki...
Željno iščekujem taj trenutak,
sunce će sjati samo za nas,
sokoli će samo nama pjevati
pjesmu o zemaljskom životu,
o leptirićama koje ispuštaju
biserno svjetlo u noći,
o poljupcima koji će te okrijepiti,
o ljubavi koja će cvjetati poput
pupoljka mlade ruže,
uvijek i iznova...
San će postati java...
p Hvala vama!
BROJ 16
13
DRUŠTVA I UDRUGE
FOJNIČKAŠKRINJA
Obilježavanje 80. godišnjice Društva
LD "Divokoza" Fojnica
Na osnovu postojećih podataka iz arhiva Ministarstva šuma i ruda u
maju 1931. godine u Fojnici je formirano LU koje je u to vrijeme
tretirano kao Sreski savez lovaca, jer je Fojnica bila sjedište sreza. Srez
je obuhvatao pored fojničkih lovaca i lovce iz Kreševa, Kiseljaka,
Busovače te lovce iz Gornjeg Vakufa. Udruženje od tada do danas
neprekidno djeluje, izuzev perioda Drugog svjetskog rata i perioda
'93.-'96. Društvo je tada imalo oko 100 članova. Ovaj period karakteriše da je stanje divljači bilo na zavidnom nivou, takođe za ovaj
period ne postoje drugi podatci osim podataka o broju članova.
Lovačka kuća Jezernica
Mensur Softić
Lovački dom Pogorelica
Lovački dom Kozovgrad
Lovačka kuća Zahor
14
N
akon Drugog svjetskog rata ponovo
se obnavlja rad udruženja u istom
organizacionom obliku, kao Sresko
lovačko društvo Fojnica, koje 1951. godine broji 115 članova. Predsjednik društva od osnivanja bio je Jozo Trogrančić.
1956. godine dolazi do rasformiranja
Sreskog saveza lovačkih društava i do
formiranja posebnih lovišta po općinama kada je formirano i zasebno lovačko
društvo Fojnica, a slijedi i formiranje lovačkih društava u Kreševu, Kiseljaku i
drugim općinama Fojničkog sreza.
Ime Divokoza društvo dobiva 20.12.
1958. godine odlukom Narodnog odbora
sreza i u to vrijeme Društvo broji 68 članova. U ovom periodu (1960.) spominje
se i prvi ugovor o dodjeli lovišta Fojnica
na gazdovanje LD Divokoza Fojnica u površini od 28.290 ha. Društvo 1965. godine od Šumarstva dobija radničku baraku
BROJ 16
u predjelu (lokalitetu) Jezernice koju
adaptira i pretvara u lovački dom. Tri
godine kasnije dobija svoj prvi objekat u
okviru "stare banje".
Lovno-tehničkih objekata nije bilo
sve do 1970. godine. Društvo je radilo sa
veoma skromnim materijalno-financijskim sredstvima, nije imalo svoje sjedište, kancelarija društva je bila u kući
predsjednika Društva Joze Trogrančića.
Period 1970.-1992. karakteriše brži
tempo razvoja Društva, tako da je u ovom
periodu postignut veliki napredak u izgradnji lovno-tehničkih i lovno-uzgojnih
objekata. Izgrađen je lovački dom u Fojnici, lovačka kuća na Kozovgradu, lovački
dom na Pogorelici i pet lovačkih koliba,
tri prizemne čeke sa hranilištima za
medvjede, veći broj hranilišta i solila.
Period '41.-'45. te poslijeratni period
karakteriše stradavanje divljači, posebSVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Obilježavanje 40. godišnjice Društva
no divokoze gdje dolazi gotovo do istrebljenja ove vrste. Da bi se to spriječilo,
Društvo 1968. godine kupuje devet komada divokoza sa Prenja i iste pušta u
lovište. Fond divljači dostigao je zavidni
nivo do 1992. godine, kada se ponavlja
ratna istorija gdje je ponovo brojno stanje divljači drastično narušeno, a divokoza nestala iz fojničkog lovišta.
Ovaj period takođe karakteriše izmjenjen način gazdovanja lovištem. Društvo je u ovom periodu omasovljeno i
1991. godine broji 330 članova uz veoma
dobru organizovanost, stručnu osposobljenost i veliki entuzijazam svih članova i
rukovodstva Društva, te povezanost sa
privrednim i društvenim strukturama u
općini i šire.
Danas se s ponosom sjećamo svih
onih lovaca koji su dali duboki pečat u
radu i razvoju ovog Društva u proteklom
periodu i nikako se ne mogu zaboraviti i
zaobići, a obavljali su različite funkcije ili
bili istaknuti članovi Društva, a to su: Jozo Trogrančić, Mustafa Varešlija, Ekrem Haračić, Nikola Kovačević, Drago
Oroz, Dževad Kubat, Vukadin Rebić,
Anto Trogrančić, Rašid Huseinbašić,
Marijan Ivančević, Mato Bošnjak, Dušan Kanlić, Ibrahim Hodžić, Pero Božić, Mujo Varka, Anto Božić, Ivo
Bošnjak, Ragib Akšamović, Ragib Bitić, Mato Kulijer, Mirko Dursum, Hamdo Muderizović, Slavko Cvjetković,
Šaćir Mukača i drugi. Zahvaljujući njima
Društvo je bilo u samom vrhu najboljih
lovačkih udruženja u BIH.
Lovačko društvo privremeno prestaje s radom u periodu '93.-'96. da bi odSVIBANJ/LIPANJ 2012.
mah po prestanku ratnih dejstava nastavilo sa radom, a potom se prešlo obnovi
oštećenih lovno-tehničkih i lovno-uzgojnih objekata. Društvo danas broji oko
230 članova, od toga pet je počasnih,
multietničkog je karaktera i vrlo je aktivan član ove jedinice lokalne samouprave, a predstavljaju ga Mensur Softić,
predsjednik društva, Braco Oroz, dopredsjednik, Ivan Ababović, glavni lovovođa, Mukača Šaćir, sekretar, te ostali
članovi koji su i ujedno predsjednici
sekcija, a to su: Ragib Akšamović, Ilija
Petrović, Hasan Pašić, Josip Mijatović,
Nasir Hurem, Zahid Drinić i Naim Bureković.
LD ima u svom sastavu osam sekcija
koje su organizovane na teritorijalnom
principu, a članstvo sačinjavaju redovni
članovi, članovi pripravnici, članovi podmlatka, počasni članovi i pomažući članovi, starosne dobi 18-87 godina. Najstariji član je Ibrahim Hodžić koji je ujedno i počasni član.
Osnovne aktivnosti društva bazirane
su na pripremama za dobijanje koncesije
na lovište, unošenje divljači u lovište, za-
Lov kod prijatelja u Bačkoj Topoli
BROJ 16
štiti postojećeg fonda divljači i održavanja postojećih objekata. Lovački objekti
u vlasništvu LU su dom u Fojnici, na
Kozogradu, na Pogorelici, novoizgrađeni
dom u Jezernici te pet lovačkih koliba.
Fojničko lovište je brdsko-planinsko i
obuhvata oko 25.721 hektara lovne površine, nelovne 9.279 sa rasponom 5002000 metara, većim djelom rasprostranjeno na planinama Vranica, Šćit i Zahor.
Najveći dio lovišta je pod visokom šumom, ispresjecan mnogobrojnim vodotocima planinskih potoka sa dosta kanjona. Fojničko lovište je utočište mnogih vrsta divljači niskog i visokog lova:
zec, lisica, divlja mačka, kuna, puh, vidra,
vjeverica, tvor, vuk, divlja svinja, srna,
divokoza i medvjed, a od pernatih divljači tu su: šumske koke, lještarke, kamenjarke, terijeb gluhan, te selice: golub
grivnjaš, patke i guske. Društvo upravlja
lovištem u granicama općine Fojnica.
Društvo se uglavnom finasira iz vlastitih sredstava: članarinom, upisninom,
prihodima od domova, solidarnom odstrelnom taksom, te donacijama pojedinih ustanova i pojedinaca, a ne treba
zaboraviti i pomoć općine i načelnika.
Godišnji prihod omogućava uglavnom da
se preživi, a i nešto uradi kako na održavanju postojećih lovno-tehničkih i lovnouzgojnih objekata, tako i na izgradnji novih objekata, tako da je u ovom periodu
zahvaljujući naporima vrijednih lovaca i
rukovodstva izgrađen novi objekti u Jezernici, Potočkoj česmi, Bojnoj, a u toku
su i pripreme za izgradnju drugih objekata. Pored ovih aktivnosti vrijedno je
napomenuti da je u ovoj godini primljen i
jedan profesionalni lovočuvar, a sve u
cilju zaštite postojećeg fonda divljači. Dio
sredstava usmjeren je i za nabavku hrane
i soli za divljač. Uglavom društvo funkcioniše kao udruženje građana i pokušava da bude jedno od uspješnih udruženja
u dosta složenim uslovima.
Svake godine se održava Skupština
udruženja, a IO Udruženja je operativno
tijelo koje je u stalnom zasjedanju i
sjednice se održavaju najmanje jedanput
mjesečno, a po potrebi i više puta. Aktivno se radi na uspostavljanju dobre saradnje sa svim susjednim lovačkim društvima, sa policijom, sa veterinarskom službom, a posebno dobra saradnja je sa LD
"Vepar" Gojevići, Općinom i Savezom lovačkih organizacija BiH. Nastavili smo
tradiciju koju su nam u amanet ostavili
naši prethodnici, tako da svake godine
imamo tradicionalna druženja i susrete
lovaca iz Bačke Topole, te lovaca iz susjednih općina.
15
VREMEPLOV
FOJNIČKAŠKRINJA
"Prima pars est de dando ad maius consilium per donari Nouize et sponse domini Regis Bosne...".
Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium rogatorum, IV, fol. 63, (23. srpanj. 1428.)
Doček kraljevskih svatova
u Milodražu 1428. godine
Većinu ljubitelja prošlosti srednjovjekovne Bosne toponim Milodraž
podsjeća na čuvenu Fojničku ahd-namu koju je osmanski sultan Mehmed II. (el Fatih) uručio znamenitom franjevcu Anđelu Zvizdoviću.
Međutim, mnogo manje je poznato da se prostor Milodraža povezuje
sa dvije kraljevske svadbe. Prvi brak je sklopljen 1428. g. između
bosanskog kralja Tvrtka II. Tvrtkovića i ugarske plemkinje Doroteje
Gorjanske, dok se drugo vjenčanje održalo 1446. g. između novog
kralja Bosne Stjepana Tomaša i humske vlastelinke Katarine Kosače. U
ovom prilogu ćemo govoriti o prvom vjenčanju u onoj mjeri koju nam
bude omogućavala izvorna građa.
Marjan Drmač
Godine 1426. g. desio se žestok upad
osmanske vojske u Bosnu na koji
bosanski kralj Tvrtko II. Tvrtković nije
mogao pružiti adekvatan otpor. Oko
4000 vojnika pustošilo je bosanske
velikaške oblasti i stanovništvu nanosilo
razna stradanja. Kralj Tvrtko II. je bio
primoran tražiti brzu reakciju i pomoć
od ugarskog dvora. Ugarski kralj
Sigismund Luksemburški je bio jako
dobro upućen u tadašnje stanje u Bosni,
pa je odlučio takvu situaciju iskoristiti za
svoju dobrobit. To je učinio tako što je
zatražio od Tvrtka II. da za svog
prijestolonasljednika prizna celjskog
g ro fa H e r m a n a I I . ( ko j i j e b i o
Sigismundov tast). Ovaj plan je bio
izuzetno nepopularan među bosanskim
plemićima koji nisu željeli da Ugarska
dobije veći utjecaj u Bosni, niti da time
isprovociraju Osmanlije. Pošto se našao
u prilično teškoj poziciji, kralj Tvrtko II.
je ipak obećao bosansku krunu Hermanu
II, ukoliko on sam ne bude imao muških
16
potomaka. Na ovaj način je udovoljeno
ugarskim prohtjevima 1427. g. Da bi još
više zbližio odnose Ugarske i Bosne, kralj
se odlučio na politički brak naredne
godine.
Naime, Tvrtkova buduća žena bila je
ugarska plemkinja Doroteja Gorjanska,
koja je u vrijeme pregovora o ženidbi (u
proljeće 1428. g.) boravila na području
pečujske biskupije. Nemamo razloga
sumnjati da se upravo sa tog mjesta
kasnije zaputila u Bosnu u susret svome
vjereniku. Važno je znati da je ona bila
Sigismundova rodica koju je ovaj koristio
za istrajavanje u svojim političkim
namjerama. Na svadbu su bili pozvani
brojni zvaničnici tog doba, među njima i
Dubrovčani koji su odlučili uputiti na
kraljev dvor jednog ili dvojicu svojih
ljudi. U pismu od 6. srpnja 1428. g.
dubrovački izaslanici su izvijestili svoju
vladu da se kralj sprema dočekati
buduću suprugu. Pred nevjestu je uputio
svoje ljude, a sam je odlučio da 12. srpnja
BROJ 16
dočeka kraljicu u Milodražu, kamo je
trebala stići. Dubrovačka vlada je svojim
ljudima naredila da čim mladenka stigne
tamo, odmah jave vijest u Dubrovnik.
Poslanici su pratili kralja na putu prema mjestu dočeka Doroteje i redovno
slali izvještaje. U dubrovačkom izvještaju od 13. srpnja vidna je mogućnost da se
kraljeva svadba obavi u samom Milodražu, ali ipak o vjenčanju na tom mjestu nemamo potvrde u izvorima. Da li se buduća kraljica samo čekala u Milodražu ili je
tu održano i vjenčanje zaista je teško
ustanoviti. Činjenica je da se kralj sa dubrovačkim poslanicima zadržao u Milodražu oko sedam dana i da je dolaskom
kraljice i njene pratnje na to mjesto mogao otpočeti svadbeni ceremonijal. Ipak,
zbog narednih pisama dubrovačkih poslanika upućenih njihovoj vladi i uzvraćenih odgovora izgleda da su se odmah
po dolasku kraljice u Milodraž svatovi
zaputili na slavlje u Sutjesku oko 18. ili
19. srpnja, nakon čega se trebala održati
centralna svadbena svečanost. U prilog
tome govore i naredni izvještaji dubrovačkih poslanika koji su već 20. srpnja
boravili na kraljevskom dvoru u Sutjeskoj, nakon što su kralj i nova kraljica stigli tamo. Humski velikaš Sandalj Hranić
je 21. srpnja kod Dubrovčana tražio i dobio dva svirača koji su trebali uljepšati
svadbeno veselje. Dubrovačko Veliko vijeće i Vijeće umoljenih je 23. srpnja također odredilo da dva svirača otputuju na
kraljev dvor i tamo daju svoj doprinos
svadbenoj zabavi. Dubrovčani su narednih dana počeli slati razne poklone kralju
i kraljici, a sve sa ciljem da isposluju određene trgovačke privilegije za sebe. Svirači i pokloni su bili uvertira u centralnu
svadbenu svečanost koja je mogla biti
obavljena tokom kolovoza 1428. g. u Sutjeskoj. Prema mišljenju prof. Vladimira
Ćorovića na ovoj svadbi je bio prisutan i
Sigismund Luksemburški, ali njegov itinerar to demantira. U samom svadbenom slavlju tračak loše atmosfere svojim
neprisutstvom pridonijelo je par bosanskih velikaša, među kojima su bili Radosav Pavlović i Zlatonosovići. Očito su svojim nepojavljivanjem na svadbenom veselju iskazali nezadovoljstvo prema
ovom braku, odnosno zbližavanju odnosa između Ugarske i Bosne. Uprkos tome,
Bosna je u to vrijeme bila u miru. Što se
tiče Milodraža njegova lokacija se u ovoj
epizodi pokazala kao zgodno mjesto za
doček kraljevih svatova gdje su se nesumnjivo okupili brojni bosanski, dubrovački, ugarski i drugi zvaničnici tog doba.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
IZ STARIH VREMENA
FOJNIČKAŠKRINJA
Na starim rukama
moje bake križ živi
Na jednim starim rukama, koje prevališe mnoge godine duge, pune
bora teškog rada, tim rukama koje činiše kruh za djecu svoju, i stiskaše
krunicu svake noći u molitvi za dobro sutra, stoji ponosno jedan biljeg,
zelenkasto-plave boje. Znak križa. Vjere koja je vodila kroz cijeli život.
Vjere koja joj je uvijek bila sve.
Ivana Cvjetković
S
tara moja, mila moja, moja baka na
sebi ima tri tetovaže i jednu priču o
njenom životu, a tako i životu njene
majke, te majčine majke i tko zna koliko
još dobrih i pobožnih majki unazad.
Sjeća se, kaže mi, da su joj pričali, da je
sve počelo davno prije. Svaka ta tetovaža
nije napravljena poradi ukrasa tijela,
negoli da zaštiti djevojče, kasnije žene,
koja ju nosi. Svaka bi djevojčica u razdoblju od trinaeste do šesnaeste godine
već bila istetovitrana križem, bez izuzetka. Jer... Bila su to vremena osvajanja. Kad
su age i turski gospodari tjerali "strah u
kosti" ovdašnjem katoličkom pučanstvu.
Otimali djecu. Mušku učili svojoj vjeri, a
žensku ženili ili u većim slučajevima silom obljubljivali, iskorištavali.
Počelo je, stari njeni joj pričahu, kad
je jednom, neka prosta i isuviše lijepa
djevojka odbila da ode za bega. Iz silnog
straha da je silom ne natjeraju da mu postane vječna družica, istetovirala je znak
križa, svoje vjere, na čelo i begu se ogadila, pa je ne oženi. Od tada su žene slijedile
njen primjer, znajući da se nasilje nad njima može spriječiti samo ako se na vidljiSVIBANJ/LIPANJ 2012.
vom mjestu istetovira znak njihove vjere,
na koju Turci ne bi išli, pogledali bi samo
znak i ne htjeli je ni dotaknuti.
Tetovaža križa tetovirala bi se na ruci
jer je bila vidljiva jedino na tome mjestu,
u vrijeme kad su žene još bile jako pokrivene svojom nošnjom. Postojale su i
neke tetovaže na poprsju, ali su veoma rijetke. Iako se smatralo da su učinkovitije
u zaštiti, te na prstima.
Nisu to bili samo veliki križevi, veli mi
baka, bile su to i razne grančice, kola, narukvice, klasje, jelice, sunašca, a sve načinjeno od malih križića.
BROJ 16
Kako su djevojke tetovirane u ranoj
mladosti, zanimalo me koliko je bio bolan sam proces bilježenja svoga krščanstva, katoličanstva na tijelo.
I reče mi stara moja, da ona gotovo ni
osjetila nije bol. Znala je da tako treba i
znala je da je za cijeli život, ali se nije
premišljala. Nikada i nikako. Tako treba,
tako ide, veli ona. Nikakvi ubodi iglica nisu ju mogli spriječiti da učini na svome
tijelu znak kakav imaše sve žene u njenoj
obitelji, njenoj okolini. On je čuva i odavno već tako.
I priča baka, a sve jedna priča povlači
za sobom drugu, a svaka uspomene, svaka sjetu za vremenom koje polako prestaje i koje joj više od svega nedostaje. Taj
vakat.
Nastavišmo...
Na zategnuto tijelo, čistom iglom se
samo trebalo izbockati ono što se željelo
imati na sebi, a izbockanu kožu premazati smjesom za tetoviranje, koja se radila od majčinog mlijeka i čađi (saja) iz
peći. Zazvučalo je jezivo, ali i smisleno.
Mlijeko koje nas odgoji i načini čovjekom
i prah izgorenog drveta, koje nas griješe
od svih zima i davaše nam život. U nekim
krajevima uz to se koristio i med, da ubije
gorčine života, dodala bih.
Nakon samo dan, dva, zarasla bi rana i
simbol bi već bio spreman za pokazivanje, za život cijeli.
Ispričala mi je potom i kolika je njihova trajnost, kroz priču o ženi koja se udala za supruga druge vjere, koji joj je zgulio kožu, kako bi joj uklonio znak križa.
No, kad je koža ponovo zarasla, znak je
bio ponovo tu, još očitiji. I sav trud uzalud. Kaže mi i da je tako i sa vjerom. Kad
se jednom naučiš vjerovati u jedno, više
nikada ne prestaneš i ako ti pokušaju to
oduzeti, ti vjeruješ još, jače više. Nikad ne
zaboravljaš tko si.
Još žive starice, koje su bile stručne u
iscrtavanju tih znakova i tetoviranju, kao
što još žive i žene koje smjelo i sa ljubavlju nose sve te znakove na sebi. Treba ih
samo pitati i uvijek će rado govoriti o
tome. Znaju one što ih je cijeloga života
štitilo od svih zala, koja su ih stizala i prijetila im. Imaju toliko mudrosti i tajni koje još moraju prenijeti. Treba samo nekoga zanimati.
I polako shvaćam koliko joj znači njen
biljeg iz mladosti, koliko treba značiti
svima nama, koliko se samo trebamo
ponositi njima, njihovima hrabrostima i
ustrajnostima.
Gledam je, slušam je, znam – ona taj
znak ne nosi, ona ga živi.
17
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
Stani i okreni se
– dobio si priliku
Možemo li se bar nekada oteti kandžama modernog života satkanog
od jurnjave i kaosa, a da i ne znamo kuda zapravo idemo. Ako si
priuštite taj "luksuz" postoji mogućnost da primijetite i ljude oko sebe.
Ja sam imala sreću i pred Božić prošle godine upoznala obitelj Mije –
Brace i Dragice Bošnjak iz Crvenih zemalja kod Otigošća.
Marina Šimunić
D
ođe vrijeme Božića, tisuće lampica,
izobilje na stolu, pa vrijeme Uskrsa
opet izobilje svega oko nas, puno više
od onoga što nam treba, pa onda brojni
drugi povodi za "razbacivanje", iako se
stalno kuka kako nikada nije bilo teže,
nema posla, nema novaca, nema ničega.
Jesmo li se mi to malo pogubili u "modernom svijetu", jesu li nas to preplavili
trendovi Zapada sa kojima se mi baš i ne
znamo nositi. Danas je ugrožena cijela
planeta, priroda se zagađuje, uništava se
sve što znači život, ali najgore od svega je
što nestaje ono malo duše po kojoj je naš
čovjek uvijek bio prepoznat ma gdje da
se našao na ovoj kugli zemaljskoj.
Ne znam zašto, ali imala sam potrebu
reći ono što svi znamo. Možemo li se bar
nekada oteti kandžama modernog života
satkanog od jurnjave i kaosa, a da i ne
znamo kuda zapravo idemo. Ako si priuštite taj "luksuz" postoji mogućnost da
18
primijetite i ljude oko sebe. Ja sam imala
sreću i pred Božić prošle godine upoznala obitelj Mije - Brace i Dragice Bošnjak
iz Crvenih zemalja kod Otigošća. Divni su
to ljudi koji sa svoje dvije kćerke Antonijom i Katicom žive daleko od prvih
susjeda nekoliko kilometara, bez puta,
vodovoda, struju su tek nedavno dobili,
a o telefonu mogu samo sanjati. Još dvoje
djece, Lucija i Ivo smješteni su u Zavodu
Drin jer nemaju uvjete da borave tu, kaže
kroz plač majka koja ih nije već dugo vidjela. Žive oni od rada svojih ruku, imaju
kravicu, nekoliko kokoša, mačku i psa, a i
posade nešto na svojoj zemlji. Za drva im
se već godinama brine Dominko Bošnjak čija je vikendica tu u blizini i koji im
je i desna ruka jer sve što im zatreba on
se pobrine. Svrate nekada i dobri ljudi i
donesu im štogod, a i fra Tomislav Šitum kao i ostali fratri puno čine za njih,
kažu nam ovi skromni ljudi.
BROJ 16
Po atmosferi koja vas preplavi kada
se nađete ovdje reklo bi se da ste u okruženju toplog doma i to bi zaista i bilo tako
da njihova kuća nije u potpuno ruševnom stanju. Za vrijeme dok smo sjedili u
kući komadići plafona, koji su se odvajali
sa ispucanog stropa, padali su oko nas.
Prozori su polijepljeni ljepljivom trakom, vrata se ne mogu zatvoriti nego su
samo prislonjena uz dovratak, a starim
šporetom je nemoguće zagrijati malu
sobicu u kojoj ova obitelj boravi. Unatoč
tome, gostoljubivi, raspoloženi i radosni
kad ih netko posjeti ne žale se, samo sanjaju da njihova kći Antonija dobije kakav posao pa bi im kažu bilo puno lakše.
Naravno to je za nju i njenu obitelj za
sada neostvarena želja, ali možda se ipak
nađe netko tko bi ovoj djevojci dao šansu.
Dobro upoznat sa situacijom u kojoj
ova obitelj živi, te nakon ove strašne zime
kada se nije moglo do njih, zabrinut da li
je kućica izdržala, Dominko je odlučio
poduzeti nešto konkretno kako bi se ovoj
obitelji osigurao krov nad glavom. Najprije se obratio nadležnim općinskim
službama. Naravno, konkretnih rezultata do danas nema, iako postoje obećanja.
A kud bi se obraćali naši ljudi u ovakvim
situacijama nego našim fratrima koji su
uvijek tu kada je teško. Fratri su prihvatili inicijativu i u župi Fojnica pokrenuli
akciju izgradnje kuće ovoj obitelji – kao
zavjet Duhu svetom i sv. Anti čiji blagdani
su pred nama.
Imenovan je odbor za izgradnju: Dominko Bošnjak, fra Nikica Vujica, Kata
Barbić i Viktor Knežević. Zamolbe za
pomoć u osiguranju materijala poslane
su na brojne adrese, prva financijska
sredstva od župljana već su prikupljena,
a radovi će se izvoditi na bazi dragovoljnog rada Fojničana i počet će odmah nakon Duhova. Za uplatu sredstva za izgradnju kuće ovoj obitelji na raspolaganju je i račun kod Uncredit banke na broj
40228024000 – broj tekućeg računa 2534-02336-7 Dominko Bošnjak – sa naznakom za obitelj Bošnjak. Također sredstva možete uplatiti i osobno kod Dominka ili kod fra Nikice.
Prelijep je doživljaj podijeliti sreću
ove obitelji kada se priča o novom domu.
To treba zaista doživjeti, a i vi to možete
uključivši se doniranjem novca ili materijala ili osobnim angažmanom. Već narednog Božića nadamo se da će lampice
sijati i u njihovom novom domu, a i naše
će tada imati smisla. Ali najvažnije od
svega, i njima i nama će biti toplije, nama
u duši, a njima u novom toplom domu.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
Ana Jarvis
Majčin dan
Mi slavimo Majčin dan. Jesmo li se upitali otkuda potječe i kad se
počinje slaviti Majčin dan? Na ideju ustanovljenja takvog jednog dana
došla je Julia Ward 1872. godine. Zamislila ga je kao dan posvećen
miru. No, dalje od zamisli nije se uspjela maknuti. Za razliku od nje,
ideju o majčinu danu u djelo je uspjela sprovesti Ana Jarvis, učiteljica iz
Zapadne Virginije.
Priredio Nikica VUJICA
O
pet ista, stara, ali lijepa priča! Mjesec
svibanj darujemo njoj: Majci. Darujemo ga našoj mami koja nam uvijek
tepa: "Sunce moje malo!", pa čak i onda
kad više nismo mali; mjesec svibanj darujemo i Majci Isusovoj i našoj, koja nas
budno i svakodnevno prati poput velikog
sunca s neba. Dan naših mama proslavljamo jedan dan u mjesecu svibnju (i ne
zaboravite na neki dar, može i sasvim
skroman, jer prave mame su skromne
mame), a dan Marije Majke slavimo cijelog ovog mjeseca svibnja (ne zaboravite
ni mali dar za Mariju Majku Isusovu i
našu). Mnogi nam sveci šapuću kako je
njoj nekako najmilija molitva Krunice, ali
i naše iskreno lice. Pa onda, okrenimo
svoja lica, svoje poglede i misli prema
mami i Majci Mariji! Neka u ovom mjesecu svibnju, ali i uvijek, one budu središte
našega svemira, kao što smo mi u sve
dane godine središte njihove srca!
Mi slavimo Majčin dan. Jesmo li se
upitali otkuda potječe i kad se počinje
slaviti Majčin dan? Na ideju ustanovSVIBANJ/LIPANJ 2012.
ljenja takvog jednog dana došla je Julia
Ward 1872. godine. Zamislila ga je kao
dan posvećen miru. No, dalje od zamisli
nije se uspjela maknuti. Za razliku od nje,
ideju o majčinu danu u djelo je uspjela
sprovesti Ana Jarvis, učiteljica iz Zapadne Virginije. Njena kampanja za ustanovljenje takva blagdana započela je kao
sjećanje na njezinu majku koja je umrla
1905. godine, a koja je koncem devetnaestog stoljeća nastojala uspostaviti
majčine dane prijateljstva, kao put iscjeBROJ 16
ljenja rana američkoga građanskog rata.
Dvije godine nakon majčine smrti, 1907.,
Ana je priredila svečanost u čast pokojne
joj mame. Ovaj događaj je se toliko dojmio da je započela s masovnim kampanjama da se jedan dan u godini proglasi
službenim državnim blagdanom posvećenim majkama. Godine 1910. Zapadna
Virginija postala je prvom državom Sjedinjenih Američkih Država, koja je prihvatila Majčin dan. Samo godinu dana
kasnije gotovo sve američke države službeno su obilježile ovaj dan. Konačno je i
predsjednik Wilson, 1914., i službeno
proglasio Majčin dan nacionalnim blagdanom, koji se slavi na drugu nedjelju
mjeseca svibnja.
Ana je umrla, a Majčin dan je tako
snažno zaživio da je postao ne samo
američkim nacionalnim blagdanom,
nego i dijelom američkog identiteta te je,
kao i sve drugo tipično američko, započelo prelaziti granice i uvlačiti se u običaje i kulture drugih naroda i država.
Danas se proslave Majčinog dana održavaju diljem svijeta, ali ne posvuda na
isti dan. U nas taj dan nije još tako čvrsto
zaživio, ali se sve više primjećuje opće
zanimanje za njega. U našoj Fojnici je
Majčin dan proslavljan dva puta, 2004. i
2005. godine, ali je ostalo na tome. Možda nije bilo interesa.
Ali, kako bi se Majčin dan mogao zapravo proslaviti? Mogao bi se proslaviti
odlaskom u crkvu, čestitkom, buketom
cvijeća, skromnim poklonom, ili nečim
sličnim. No, jedan od najboljih načina
proslave Majčina dana vrlo je lagan i
jednostavan: darovati svojoj majci jedan
slobodan dan da se odmori i opusti, a
umjesto nje, neka ostatak obitelji stupi u
akciju. Tako, na samom početku dana,
majka bi mogla doručkovati u krevetu,
nakon što se dobro naspavala, jer su tata i
djeca hodali na prstima i pripremali njeno omiljeno jelo. Mogao bi se prirediti
poseban ručak ili večera na koju bi se
okupila cijela obitelj i pomolila se Bogu,
posjedila, popričala i zapjevala. Moglo bi
se majku toga dana negdje izvesti ili joj
prirediti neko iznenađenje od kojeg će je
obliti suze, naravno suze radosnice. Jednostavno, Majčin dan bi mogao biti odlična prigoda da mama vidi kako divnu obitelj ima.
Ako to niste učinili na Majčin dan,
učinite to neki drugi dan u godini. Nikad
nije kasno, zar ne?
19
SVAKODNEVNO
FOJNIČKAŠKRINJA
Crna murva
Kada su džudije htjeli raspeti Isusa, on se skrio pod jednu vrbu. No oni
su ga ipak pronašli i raspeli na križ iako je vrba spustila svoje grane
gotovo do zemlje ne bi li ga nekako zaštitila. Od žalosti što nije mogla
zaštiti Božjeg Sina, vrbine grane su ostale mlitavo visjeti stremeći k
zemlji. Njezina žalost traje do dana današnjega. Svojom opuštenom
krošnjom ona i danas podsjeća sebe i druge na vlastitu nemoć, a ljudi
je zovu žalosna vrba.
Piše Ivica Studenović
O
vu priču čuh od starih dok još bijah
dijete i ona mi bî sasvim dovoljna za
razlikovanje žalosne od obične vrbe.
Nikada se više ne pitah zašto su kod nekih vrba grane spuštene, a kod drugih
uzdignute. Znadoh, naime, da je vrba sa
spuštenim granama ona ispod koje su
Isusa odveli na križ. Pa ni danas, kad sam
odrastao, ne osjećam potrebu ni za kakvim stručnijim i znanstvenijim opisima
toga stabla. Žalosna vrba za mene će uvijek biti žalosna zato što nije mogla spasiti
nevini život.
Priče ovakva tipa, kojima se neke pojave i stvari objašnjavaju, pričane su i pričaju se u svakom narodu. Jer kako drukčije ponajprije djeci, ali i običnim ljudima, objasniti neobjašnjivo, približiti čudnovato, protumačiti nejasno? Promatramo li pak i vlastitu civilizaciju kao živo
biće koje se rađa, prolazi doba djetinjstva, adolescencije, zrelosti, starosti te
na koncu ulazi u spokoj, zaključiti nam je
da i ona, sukladno različitim stadijima
20
svoga razvoja, određene stvari mora
sama sebi pojašnjavati. Stoga ne čudi da
je mnoštvo priča kakva je ona s početka
teksta nastalo upravo u djetinjstvu naše
civilizacije, naime u antičko doba. Pričanje mitova najlegitimniji je, a vjerojatno i
najljepši i najpoetičniji, oblik čovjekova
snalaženja u svijetu. Pravi majstori u tome bijahu zacijelo Grci i Rimljani. Stoga
kad već počeh sa stablom, ispričat ću
vam tužnu ljubavnu priču o Piramu i Tizbi. Antički je to mit koji je zapisao rimski
pjesnik Ovidije u svome djelu koje nazva
Metamorfoze. Kakve veze ima jedna ljubavna priča sa stablima?! Ima, itekako,
jer to nije samo priča o ljubavi. Kroz nju
ćete saznati zašto do dana današnjega
pored bijelih i crvenih murvi ili dudova
postoje i one crne.
Priča kaže da je u gradu Babilonu
živjelo dvoje mladih, on – Piram i ona –
Tizba. Kuće im bijahu jedna do druge,
samo zidom jednim razdvojene. Njih
dvoje se zaljubiše, ali roditelji njihovi, jer
BROJ 16
su bili u svađi, ne dadoše im se uzeti. Čak
su im zabranili i da se viđaju. Stoga im je
jedina mogućnost komunikacije ostala
mala, neprimjetna pukotina na zidu između njihovih kuća za koju su znali samo
njih dvoje, jer što to može biti, a da ljubav
ne spazi – kaže Ovidije. Jednoga dana,
nagnani silnom ljubavlju, dogovore se da
će se noću iskrasti iz kuća i sastati izvan
grada kod jednog izvora ispod velikoga
stabla sa snježnim plodovima. To stablo
bijaše bijeli dud. Na dogovoreno mjesto
prva dođe Tizba i stane čekati Pirama.
Dok ga čekaše, iz šume nadođe lavica
krvlju uprljanih gubica jer se vraćaše iz
lova. Tizba, uplašivši se, pobjegne u obližnju špilju, ali u bijegu izgubi veo koji je
imala na sebi. Lavica, pošto se napila
izvor-vode, nađe veo i razdere ga okrvavljenim gubicama igrajući se njime. Malo
kasnije stigne i Piram. Ugledavši na tlu
razderan i okrvavljen Tizbin veo i prepoznavši u zemlji utisnute lavlje tragove,
pomisli da je Tizbu razderala lavica. U
teškoj žalosti stane okrivljivati sama
sebe zbog njezine smrti. Legne pod stablo sa snježnim plodovima, potegne svoj
mač i probode se njime. Kako je ležao
nalećke, uvis mu krvca sukne ko olovna
cijev, kad pokvari se i pukne. Uska rupica
stane da pišti, a voda u dugim mlazima
skakati počne te šiba i probija uzduh.
Dudov iza toga plod pocrni krvlju budući
poškropljen Piramovom, a korijen nakvašen njome dudinje, koje visi sa drveta,
crveno oboji – tako Ovidije. Malo potom
iz špilje se vrati i Tizba i u prvi mah se
zbuni vidjevši da mjesto je isto i drveta lik,
ali u sumnji poradi boje je ploda. Tad pronađe svoga dragoga mrtva pod stablom.
Raščupavši kosu stane suze roniti i miješati ih s njegovom krvlju te poljupce
mnoge u ledeno mu utiskivati lice. Shrvana bolju odluči i sama za njim poći u
smrt. Zazvavši bogove, obrati se svome i
Piramovu ocu zaklinjući ih samo to da u
isti budu pokopani grob. No prije nego si
oduzme život prozbori i stablu ovim riječima: A ti, o drvo, koje nad jedno tijelo jadno grane spuštavaš sad, spuštavati začas
ćeš nad dva. Čuvaj krvavi znak i uvijek
plod ti nek bude crn, nek odgovara tuzi,
ubijstva dvostrukog spomen. Izrekavši to,
probode se Piramovim mačem. Molbe joj
nisu ostale neuslišane, ni od bogova ni od
očeva. Ovu potresnu priču Ovidije završava riječima: Tizbine molbe i bogove
dirnu i oce, jer plod je drveta crn, kad uzri,
a u džari jednoj pepeo leži, što osta od
spaljenih dvaju tjelesa.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Stoga, dragi čitaoče, kada ugledaš
crni dud ili crnu murvu kako je još zovu,
sjeti se Pirama i Tizbe mu mile i njihove
nesretne ljubavi! Sjeti se i svih drugih
nesretnika čije ljubavi, nastojanja, ideje, životi uopće nisu bili shvaćeni ni od
drugih odobreni! Sjeti se svih onih koji
su zbog tuđih nesporazuma trpjeli i trpe, onih koji zbog krutosti i samouvjerenosti upitnih autoriteta ma koje vrste
nisu mogli vlastiti život disati punim
plućima! Sjeti se onih koji zbog vlastitih
malih probitaka ili vlastite sujete neprestano nastoje razdvojiti nerazdvojivo, zaustaviti nezaustavljivo, umiriti
uzavrelo, ugasiti rasplamsalo, u ponor
sunovratiti ono što prema nebu leti!
Sjeti se svih onih koji su kobne poteze u
životu vukli nepromišljeno, vođeni isključivo osjećajima! Sjeti se i silne snage koju samo ljubav može dati, snage
kojom se za voljenom osobom ili za
idealima i neupitnim vrednotama može, usprkos svim protivljenjima, hrabro
kročiti naprijed, čak i u smrt, uvjeren da
je jedino takva ljubav vrijedna radikalnog žrtvovanja! Sjeti se i svih onih koji
svoje greške zbog kojih su drugi stradali olako kušaju okajati sahranjujući oba
tijela u isti grob i pritom misle kako su u
svojoj dobroti stradalima iskazali veliku čast i ispunili sve njihove želje! Sjeti
se i svih onih koji, poput crne murve,
svojim tihim postojanjem neprestano
svjedoče i ukazuju na patnju nevinih,
malenih ali hrabrih, na patnju onih koji
bi htjeli živjeti, ali im se to ne dopušta.
Sve to, dragi čitaoče, crna murva
nosi u sebi. Čudnovato je to stablo.
Odreče se svojih snježnih plodova kako
bi trajno moglo svjedočiti patnju i
ljubav stradalih ljubavnika. Odluči se na
preobrazbu, tj. promijeni obraz potaknuto tajnom ljubavi. O kad bismo i mi
češće i pažljivije osluškivali govor toga
stabla! Stoga nemoj tražiti druga objašnjenja za crnu murvu – da ne umanjiš
snagu simbola, ne iskvariš ljepotu poezije, ne prezreš čistoću ljubavi. A kad o
svemu dobro promisliš, uberi koji plod
toga stabla za koje je rimski pjesnik Vergilije govorio da je najpametnija biljka
jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme, a kad počne pupati, propupa u jednoj noći. Pojedi ga jer nutricionisti vele
da je izuzetno zdrav. Pritom pazi da
automobil ne parkiraš pod crnu murvu.
Njezini tragovi na automobilu gotovo
su neizbrisivi – upravo kao što je vječna
i neuništiva poruka i simbolika ispričane priče.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
Ima na Balkanu
jedna zemlja…
Nepoznati autor
I
ma na Balkanu jedna zemlja koja
graniči sama sa sobom. Gdje žive
najljepše žene, a natalitet opada. Gdje
nezaposelni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje
svi igraju nogometa, a pobeđuju u vaterpolu, rukometu, tenisu, ili košarci.
Svi žure na posao, a nitko ne stiže na
vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme
traje 12 sati. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari
slobodni napisati što god im se naredi.
Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad
ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja
svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji
nikad nisu radili. Gdje je strana valuta
uzeta za domaću. Gdje preziru ateiste, a
psuju Boga. Gdje pametne proglašavaju
BROJ 16
luđacima, a luđake sposobnima. Gdje
nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni
nezakoniti, a anarhija regularno stanje.
Gdje vlast prezire građane kao nepoželjne svjedoke. Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemate pravo.
Gdje se svatko svakome smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski
postupci traju duže od života. Gdje su
samo poplave način navodnjavanja.
Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju
smatraju porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati,
ako što više nazaduje. Pa ti budi normalan i preživi. Sreća je što je takvih sve
manje. Normalni svakako nikom nisu
potrebni. A i sam život je najveći paradoks. Živiš da bi umro, reći će nam oni
koji misle da je vrijeme beskonačno, a
vlast besmrtna.
21
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
Bugojno na starim fotografijama
Fra Mijo Vjenceslav Batinić(4)
franjevac, dušobrižnik, učitelj, povijesničar i književnik
26. kolovoza 2011. navršilo se 60 godina od smrti fra Mije V. Batinića.
Otkrivši ovaj podatak sasvim slučajno odlučio sam da povodom 60-te
obljetnice njegove smrti napišem nekoliko riječi o ovom vrijednom
fratru, i tako, makar skromno obilježim ovu obljetnicu.
Miroslav Vešara
U GORNJEM VAKUFU: U proljeće
1871. god. fra Mijo bude premješten u
Gornji Vakuf za duhovnog pomoćnika. Tu
je zatekao školsku zgradu ''koju je još
1853. podigao zauzeti za narodnu prosvjetu blage uspomene o. fra Filip Kunić.
Ali je ta zgrada bila više godine prazna''
(str. 18). Fra Mijo se odmah dao na obnovu zgrade i nabavku namještaja, tako
da je škola uskoro otvorena. Međutim,
iskrsle su nove poteškoće: javio se problem udžbenika ''kojih s glave nije bilo''
(str. 18). Da bi riješio ovaj problem,
pozajmio je nekoliko starih početnica iz
bugojanske škole ''ter je po dvoje i po
troje djece učilo iz jedne knjige, dok
imućniji varošani nisu sabrali neku svotu
i naručili nove knjige'' (str. 18). Sudeći po
Vladićevu izvješću, fra Mijo je veoma
volio učiteljski poziv. ''Kada bi mu
zvanični poslovi dopuštali, po cijeli bi
dan ostao u školi među djecom (str. 18).
Međutim, fratarska rotacija ponovno ga
22
je prekinula u njegovoj zauzetosti.
Njegov ''blagorodni rad u svakom
pogledu'' (str. 24) trajao je u Gornjem
Vakufu samo godinu dana, jer je već
slijedeće godine (1872.) bio ponovno
premješten, ovoga puta u Bugojno.
U BUGOJNU: Za razliku od Gornjeg
Vakufa, fra Mijo je u Bugojnu zatekao
znatno povoljnije uvjete za rad. Kao prvo
tu je postojala škola koju je ''prilično
uradio njegov pretšasnik, vrli redovnik
pok. fra Blaž Kulier'' (str. 25). Zatim, ni
knjiga nije manjkalo, jer se župnik fra
Marijan Miličević revno brinuo za
njihovu nabavku. Sve je ovo utjecalo na to
da je fra Mijo uspio u Bugojnu razviti
znatno veću aktivnost. Kao i na ranijim
radnim mjestima i ovdje mu je rad s
djecom u školi bila jedna od osnovnih
preokupacija. Uz to je nastojao da
nekako organizira i vanškolsku
omladinu. Njih bi okupljao u dane kada
nije bilo škole, nedjeljom i blagdanima.
BROJ 16
Drugi vid njegove aktivnosti, koju je
vrijedno ovdje spomenuti, jest njegova
navika da bilježi sve ono što mu se činilo
interesantnim i važnim za skidanje vela s
naše prošlosti. Vladić kaže da je i u
Bugojnu neumorno ''punio svoje
bilježnice opisujući i brda i gore i planine
i odžake i podrtine i ostanke iz doba
domaće dinastije, od čega je nešto poslije
uvrstio u svoju povijest Djelovanje
franjevaca, a nešto opet u druga svoja
djela Franjevački samostan u Fojnici''
(str. 28). U njegovim bilježnicama bilo je
mnoštvo podataka i predanja o
''Sulejmanpašića Odžaku, Susjedgradu,
Veseloj Straži, Sultanoviću, Čaušlijama,
Ćelepirovoj kuli, Pruscu (turski Ah-isar) i
blizoj Ajvatovici i basni o Ajvat-dedi, itd.''
(str. 29). Na žalost, sve ove spise i
zabilješke, osim onih koje je objavio u
svojim knjigama, fra Mijo je uništio.
Čuvši za ovo, kaže Vladić: ''Vrlo sam
požalio i ukorio ga da je to učinio, jer ako
njega već ne zanimaju, da bi nakon njega
nekoga ipak zanimali'' (str. 29).
Iz vremena fra Mijina djelovanja u
Bugojnu, donosi Vladić i jednu zgodu koju želim ovdje spomenuti iz jednostavnog razloga da se i to zna. Zbilo se to
1872. god. na blagdan sv. Franje Asiškog.
Fra Mijo je sa svojim zborom pošao na
groblje u Čaušlijama da tamo celebrira
misu. Putem ga sretne ''gazda Risto Baltić i upita: 'Kuda to fra Mijo? Ta danas nije
nikakav praznik!' Otporvre mu fra Mijo:
'Jest nama. Danas je blagdan našeg sv. o.
Franje', i s djecom otiđe na groblje, a Risto u čaršiju. I došavši u čaršiju, ugleda
Risto trgovca i crkvenog prakaratura
Ivana Subašu kako otvara dućan, ter će
mu: 'Šta ti to Ivane radiš? Druga čeljad i
fra Mijo idu k Misi, a ti otvorio dućan ko
na radetni dan!' Odgovori Ivan: 'Pa nije
zapovjedni svetac, nego od volje i domišnjak.' Risto će mu jakim glasom: 'Šta od
volje, šta domišnjak, šta nije veliki svetac,
koji vam je dao fratre, onako uglađenu,
vaspitanu i uglednu gospodu da bi i njim i
njihovu ocu morali stope ljubiti.' I nije
bilo druge. Ivan otiđe k Misi, kod koje im
fra Mijo reko krasni govor... po misi, rekne Ivan Subaša fra Miji: 'Fra Mijo, ti nam
danas vrlo lipu pridiku reče, ali sam i
lipšu i bolju čuo u čaršiji.' A fra Mijo reče:
'Vidi ti sramote, da jedan inovjerac bolje
shvaća vaše dužnosti nego vi sami!'...''
(str. 25-28)
Moramo priznati da je ono bio drukčiji vakat od ovog današnjeg i nije čudo
što se svašta događalo.
U slijedećem broju: Fra Mijo V. Batinić
ponovno u Fojnici
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
IZ ARHIVA
FOJNIČKAŠKRINJA
Legende
''Narod pamti i prepričava ono što može da
shvati i što uspije da pretvori u legendu. Sve
ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga
, sa nijemom ravnodušnošću bezimenih
prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i
ostaje u njegovom sjećanju.''
Ivo Andrić, Na Drini ćuprija
P
o narodnim predanjima Kozograd je
oduvijek bio znamenita gradina, dva
sata jugozapadno od Fojnice, preko
brda zvanog Križ, putem koji vodi na
planinu Zec. Sa jugozapadne strane, upravo pod gradom nalazi se jedna provalija koja je u narodu prozvana tavnicom.
No, postoji mogućnost da je to bila čatrnja iz koje je vođena voda za grad, jer i
danas postoje tragovi. Sa istočne strane
spram sela Bistrice očuvalo se i nešto zida. Kroz zid se vide rupe u jednom pravcu i jedankim razmacima. Ove rupe su
dosta malene, jedna djetinja ruka bi se
mogla uvući. Narod je ovo nazivao puškarnicama, kao da se kroz njih pucalo na
neprijatelje. Po tvrdnji Luke Grđića u tim
rupama su bile gvozdene grede, koje su
zidove grada vezale i to tim prije što su
sve rupe u jednom pravcu po zidu, a kroz
zid su istosmjerne. Zid je zidan krečom i
sitnijim finim pijeskom. Sjeveroistočno
od grada spušta se niz jednu liticu bedem, donekle zidan krečom, a dalje suhozidom. Po nastavku suhozida nahodi se
jedan zapodak. Na ovom zapotku imade
jedan mali prostor obzidan i ščemeren.
Prostor je do dva metra dugačak, manje
od metar širok i do jedan metar dubok.
Po narodnom predanju tu su mogla biti
tajna vrata od grada. Na jednoj litici, jugozapadno od tih vrata, nevještom rukom pisan, nalazio se natpis bosančicom
koji je počinjao: "Se pisa", a ostalo je nečitko.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
Legenda o Kozogradu
i Zvonigradu
Po predanju Luke Grđić Bjelokosić, objavljeno u Glasniku
Zemaljskog Muzeja iz 1892. godine
Priredila Sandra Biletić
Kozograd je poznat po pričama da su
Osmanlije osvojile ovaj grad i da je posljednja bosanska kraljica Katarina pobjegla ispred njih.
Opkolivši grad, osmanska vojska dugo vremena nije mogla da ga zauzme. Pošto su se na sve strane trudili i mučili da
ga zauzmu, poslušali su savjet jedne stare babe koja im reče: "Zatvorite konja,
pastuha, pa mu ne dajte tri dana vode.
Onda ga pustite i dobro gledajte gdje će
zakopati nogom. Ondje kopajte, pa ćete
naći vodu što ide u grad, pa im je presijecite! Kad vodu presiječete, grad će se
predati".
Tako su i uradili. Kada je u gradu nestalo vode, kraljica je naredila da se konji
potkuju naopako, natovarila je blaga što
se moglo ponijeti i pobjegla je. Pripovijeda se dalje da je kraljica tom prilikom
sa Kozograda sa topom ubila zapovjednika koji se nalazio čak u Ostružnici,
četiri sata hoda daleko. Kada su svukli
zapovijednika da ga okupaju, vidješe da
je žensko. (Na putu, uz glavnu cestu prema Fojnici u Ostružnici i danas se nalazi
nišan poznat kao "Grob Gazi djevojke").
Spram Kozograda, u daljini od tri sata
hoda, iznad sela Božića nalazi se Zvonigrad. On se održao još samo u narodnim
predanjima, bez ikakvih materijalnih dokaza za razliku od Kozograda.
O Zvonigradu se pripovijedalo da je
tu nekada živio nekakav vrijedni težak
Božo, po kome se selo i nazvalo Božići.
BROJ 16
Ispod Zvonigrada, ima veoma plodna zemlja koju je taj Božo obrađivao i tako građanima Kozograda pribavljao hranu. Na
Zvonigradu je bio načinjen zvonik i na
njemu veliko zvono. Za to zvono je bila
svezana žica koja je vodila na Kozograd.
Kad bi u Kozogradu nestalo hrane, potegnuli bi samo za onu žicu, a težak Božo,
čim bi čuo zvono, odmah hranu nosio. Jedne godine ne urodi ljetina ovom težaku,
te se on uputi kralju na Kozograd da posudi novca da nabavi hrane. Kralj mu odbi molbu, al on zamoli i drugi i treći put i
svaki put prođe kao i prvi. Težak uzdahnu, pa reče kralju: "Doći će vrijeme pa ćeš
davati za tovar moga klaka-klasja (op.a.)
tovar para, a ni onda ti dati neću“. Te se jadan i žalostan vrati svojoj kući, obori zvonik, presiječe žicu i svaku vezu sa Kozogradom. Taj težak ostane nekako živ do
ljeta dok mu nije prispjela nova ljetina.
Za kratko vrijeme iza toga opkoli nekakav neprijatelj grad, te u njemu nestane hrane. Sad se kralj sjeti težaka i njegove prijetnje, pa natovari tovar blaga i
posla mu ga, da mu pošalje tovar žita ali
težak nije htio na to ni pogledati.
Kralj je imao u Prozoru nekakvog pobratima, koji se tada nalazio u Kozogradu, te ga zamoli da i on ode težaku, ne bi li
on uspio dobiti makar tovar žita da ne
umru od gladi. Ode ovaj pobratim težaku,
a težak ne znajući da će žito na Kozograd
dadne mu, te se tako spasiše i grad i kralj.
23
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
Stjepan
Zelenika
Stjepan Zelenika, suvremeni pjesnik i književnik, rođen je 1958. godine u Kiseljaku, središnja Bosna. Njegove pjesme su objavljivane
u književnim časopisima, a prevođene su i na
njemački jezik. Ratnu kroniku pod naslovom
Kreševski zapisi, nesvršeno vrijeme trpno objavio je 2001. godine.
Član je Međunarodnog instituta za književnost u Zagrebu. Posljednjih godina piše prozu,
uglavnom kratke priče od kojih su neke objavljivane i nagrađivane u hrvatskoj književnoj
periodici.
Za 2007. godinu na natječaju fondacije/
zaklade fra Grgo Martić u kategoriji proznog
teksta na temu fra Grge Martića nagrađen je
prvom nagradom za povijesni roman Čuvari
vremena, koji je izašao iz tiska u svibnju 2008.
Još je objavio Zaputovići - Obiteljski album
– kazivanje po Kiku, Kreševo, lipanj 2009.,
potom publikaciju Kristali minerala, Fojnica,
2009. godine.
Priče Channelig, O fra Ljubinom grijehu,
Jastrebin, Ciglana i druge predstavlja na trećem programu hrvatskog radija u emisiji "Hrvatska Proza". Na radiju BH1 u emisiji "Moji
tajni favoriti" objavljene su priče O obitelji
Tucaković, Zagledana u nizine (dio Channeliga), Sjećanje prvo i Sjećanje drugo. U zajedničkoj zbirci "PRIČE" 29 autora iz bh dijaspore,
Gratiartis Bruxselles, 2010. g. objavio je priče
Žene, cuga i rock 'n' roll i Jastrebine. Autor je
povijesne radio-drame Fra Grgina zapamćenja i dokumentarne radio-drame Lédäri .
U izdanju IK Bosanska riječ Tuzla 2011. godine objavio je roman Per Aspera.
24
Kako smo odrastali
Išli smo u kino.
Nedjeljom bismo pred crkvom nakon velike mise prodavali Glas Koncila,
zadužujući ga tako da bismo za dva ili tri broja prevarili fratra pri zaduživanju (što
je on, siguran sam, znao, ali nam nikada nije prigovorio) pa bismo od viška novaca
kupili ulaznice za kino. Naravno, gledali smo kaubojce, westerne: Za šaku dolara,
Bilo jednom na divljem zapadu, Buč Kasidi i Kid, itd... Obavezno pred početak predstave otišli bi u jabuke pa bilo to u crkvene ili kod Ivušića (Nikolića) u baštu, koja je
bila bliže od crkvene bašte. Stariji, oni čije smo jabuke brali, znali su za to, ali nas
nikad nitko nije otjerao niti nagalamio na nas. To se dešavalo samo za kestenje kad
bi brali da bismo mogli kući malo skuhati ili peći, i to nas je gonio čovjek koji je
prisvajao tuđe kestenje, a nikada ga nismo vidjeli da ih prodaje nego bi većina
kestena propala. Prvi televizori u čaršiji bili su u Vatrogasnom domu na Vrh čaršije
i kod Ivušića u Srednjem čelu. Gledali smo Bonancu i bježali iz kuće u terminu
nedjeljnog popodneva kad počne Gradić Pejton. Od 1963. kad su asfaltirali glavnu
ulicu, opanci su nam puno kraće trajali, cipele smo obuvali samo za posebno svečane prilike. Najveći neprijatelj opanaka, te naše obuće, bio je asfalt i lopta, nogomet. Asfalt bi brzo derao đonove, a lopta kidala kaiševe za stezanje obuće. Čitali
smo, neki su skupljali, Politikin Zabavnik i Nikad Robom, serijal partizanskog
stripa, Mirko i Slavko i vječiti neprijatelji Nijemci... Pojavljuju se tenisice, starke i to
je bio fazon nabaviti Šangajke. Za razliku od današnje kineske robe, Šangajke su
bile kvalitetne i dugotrajne. Kamenjem smo proganjali čaršijske koke, nekada bi
neka od njih završavala na ražnju na Brdu pokraj bazena na Banji. Podno brda koje
je, zapravo, bilo mali brijeg, izdizalo se oko dvadesetak metara nad bazenom skladište pića za kavanu Banja. Kroz rupu na prozoru uzimali bismo, najčešće, sokove
Jupi ili Coktu, piće naše mladosti. U bazenu nakon sezone kupanja, kad ga isprazne,
igrali smo, teniskom lopticom i kevama, hokej na betonu. Iznad nas je bilo gradsko
perilo gdje su žene, zbog tople banjske vode, prale veš koristeći Plavi radion koji je
na kutu kutije imao žuto sunce, domaći sapun i Nilu. Trljale su veš o rebrasti lim.
Prve veš mašine su olakšale posao mamama, ali su nam iz rijeke otjerale sve rakove i sve peševe. Lovili smo ribe na ruke ili pravili osti od viljuški iz majčine kuhinje.
Radili kao pomoćnici zidarima na gradnjama kuća da bismo zaradili za more.
Skupljali željezo za furdu tj. otpad, kamion iz Zenice dolazio dva put mjesečno. Nakon derneka u Deževicama za Sniježnu Gospu, 5. kolovoza, od tih para bismo
pravili tombolu. Sortirali bismo igračke i kojekakve sitnice po brojevima. Bilo je tu:
češljeva, ogledalaca, klikera, plastičnih igračaka raznih veličina i još mnogo štošta.
Brojeve bismo stavljali u koverte, mislim da smo prodavali po pet banki kovert, i
kupac bi platio pa šta izvuče od predmeta. Od tih para kupovali smo knjige i teke za
školu. Zadaće smo pisali percetom i držalom umakajući u tintu. Ubrzo dolaze prva
Pelikan nalivpera. Par godina kasnije... Slušali smo na gramofonu Iskra: Janis
Joplin, Tinu Turner, Bad Company, Deep Purple, Sweet, The Dors i mnoge još... Srijedom navečer obavezno Zvijezdana prašina, emisija pop i rock glazbe, koju je uređivao Husein Vladović - Hus. Počinju igranke u Domu kulture. Svake nedjelje svira
domaća grupa, Fenixi. Tek danas mi je postalo jasno da su za naše sitne nestašluke,
krađe (jabuke, pitome jagode, mrkve, koke itd...) odrasli znali, ali su nas tolerirali.
Takav je bio stil odrastanja.
O Zelen Panu i velikoj tajni smrti
(Ulomak iz romana)
UVOD
U rudarskim krajevima odvajkada postoji legenda o malim zelenim ljudima.
Oni zalaze po rudnicima i kopovima, susreću se s rudarima. Vjeruje se da kad ih
rudari sretnu ne treba im ništa govoriti, jer će se, u protivnom, zarušiti okno ili će
se dogoditi neka druga teška nezgoda.
Neki od družine patuljaka, a koji su bitni za ovo naše predanje su: Kolutko, nemirna pogleda, krupnih, veselih, razigranih očiju, Crnutko, crne puti i namrgođen,
Smijuljko, stalno nasmijan ali šutljiv. Oni su ti koji stalno obilaze oko rudara dok
oni kopaju blizu njihovog blaga i paze da im rudari ne odnesu neku od tajni
skrivenu u draguljima njihovog svijeta.
BROJ 16
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Tu je i naš glavni junak, Zelen Pan, smaragno zelenih očiju i
zelenkaste puti. Vragolasti patuljak, živahnih očiju i nemirna
duha, na rubu kavgađije, ali predan zadatku, pokoran, snalažljiv
i nada sve izuzetno pošten. I još sporedan, ali ništa manje važan
lik je, Šaputko, može, kad to poželi, čuti šaputanja među ljudima. Njega će Savez mudraca poslati u jednom pohodu sa Zelen
Panom u ovaj svijet.
Legenda o malim zelenim
Duboko u tami ispod nama znanog svijeta, nalazi se svijet u
kojem žive patuljci tame. Žive tu i svakodnevno kopaju blago,
kristale, drago i poludrago kamenje. Zadatak je da ga nađu što
više kako bi ga sakupili na jedno mjesto u veliku škrinju da bi ga
lakše sačuvali od ljudskih želja i pohlepe.
Žive u tišini ljubomorno čuvajući znanje o mjestima na kojima se nalazi najveće bogatstvo. Jedno od tih njihovih mjesta odmah ispred njihova prebivališta u jednoj sjajnoj udubini, optočenoj kristalima čadžavog, ljubićastog i žutoga kremena, crvenih i zelenih smaragda i rubina, malo odmaknuta od njihova
prebivališta nalazi se, od nedavno, jedna posebna škrinjica u
kojoj je bio kristal s tri kraka, a u njemu je najjače čuvana tajna velika tajna smrti.
Tajna je bila smještena u kristalu s tri kraka u jednostavnom
sanduku napravljenom od korijenskog čvora drveta tise, koji
može trajati vječno. Na sanduku koji je samo na bravici i šarkama ukrašen mjedom i srebrom, a na sred poklopca je izrezbarena divna lijepa djevojka u divnom bijelom plaštu poput
vjenčanice s čarobnim osmijehom na licu, cvijetom u kosi, sjaja i
ljepote i mirisa koji nitko nikada na ovom svijetu neće osjetiti.
Ista ta djevojka je bila u kristalu s tri kraka.
To je simbol smrti, onakav simbol kakav bi on stvarno trebao još i danas biti. Ne simbol koji imamo: kostur čovjeka u
crnom s kosom u ruci, kako bi izgledao što strašnije.
Religijama je cilj držati ljude u strahu.
Kako je tajna smrti izašla u ovaj svijet
Neki od rudara otkopao je jednog dana škrinju, uzeo kristal s
tri kraka u kojem je bila skrivena vječna tajna i iznio tajnu na
svijetlo dana, u ovozemaljski svijet. Kad su patuljci otkrili da je
škrinja prazna u kojoj je bila smještena, u kristalu s tri kraka,
tajna smrti (djevojka u bijelom) nastala je sveopća panika i
užurbanost, tek tada su škrinju donijeli i smjestili u udubinu
pokraj prebivališta
Oni koji su prvi otkrili da je kristal s tajnom nestao prvo su
se, strogo u tišini, osječajući krivnju, skrušeno obratili svom
mjesnom mudracu za savjet.
"Prazna škrinja, hmmm", zamišljeno se počešao po bradi
mudrac, "ništa materijalno ne donosi prosvječenje, samo ljudi
neće to da znaju. Prosvječenje je uvijek u praznini ponekad
upakirano u znane oblike i predmete kako bi ga lakše našli. Ne
zna se više, tko se prvi sjetio i zašto, da ljepotu kristala, boju, sjaj
i oblik, zatoči u zlato i srebro, u oblik i formu dragocjenih predmeta, kraljevskih kruna i ogrlica, narukvica i prstenja, i ukrasi
njegovom ljepotom i najsvetije predmete crkvenih obreda i
prostora? Sve to zbog vlastite koristi. Ljudi bi za vlastitu korist
uništili i vodu i zrak i ovaj naš svijet. Zar nije lijepo kad je sve na
svom mjestu i ove kapljice vode sa stropa i šišmiš i leptir koji
svojim letom zraku sunca siječe i stablo u šumi i vuk u gori, i
nebo i zvijezde i cvijeće na livadi i riba u vodi, sve lijepo izgleda
kad je na svom mjestu." (Mudrac ne bi bio mudrac kad ne bi
poznavao i svijet ljudi).
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
"I", tu je malo zastao, "sol u moru i kristal u zemlji sve mora
biti na svom mjestu. Zato treba kristal s tajnom vratiti što prije u
ovaj naš svijet. Misliš li da ne bi čovjek, kad bi samo mogao,
zvijezde i njihov sjaj nosio kući u vazu stavljao? Svu ljepotu i sjaj
Svevišnjeg bi u mali prostor zatvarao samo radi vlastite koristi."
"Kako ću prepoznati kristal ako ga ljudi isjeku i obrade za te
njihove ukrasne predmete ili nakit?", upitao je Zelen Pan
mudraca.
"Svaki pa i najmanji komdić", rekao mu je, "ima u sebi oblik
djevojke, kraljice smrti. Taj kristal ima tako jaki sjaj da ga ti
nećeš nikako moći ne zapaziti. Neke od tih komadića nećeš
morati donijeti nazad, bit će dovoljno da ih samo dodirneš, a
druge ćeš morati donijeti. Najbolje je da..."
Napravio je kraću stanku pa onda rekao Zelen Panu da je on
odabran i neka ide Vijeću mudraca oni će mu sve objasniti.
Potom je glas već stigao do Vijeća mudraca nakon čega se
hitno sastao Zbor starješina s mudracima i nakon dužeg vijećanja odlučiše u ovaj svijet poslati po njima najsposobnijeg i najodanijeg patuljka, Zelen Pana, kako bi našao kristal u kojem je
skrivena tajnu smrti i vratio je u njihov svijet, u podzemlje.
***
Na poslijetku nakon dugačkog vijećanja i razglabanja objašnjavanja šta ga to čeka u ovom svijetu i šta i kako treba on činiti,
kad je krenuo Vijeće mudraca su mu dali još nekoliko naputaka:
Prvo je: - Moraš znati slušati ušima ljudi, gledati njihovim
očima i misliti njihovom savješću. Kloni se njhovih emocija, jer
ako budeš radio kako smo ti rekli biti ćeš u stalnoj opasnosti da
podlegneš emocijama. Dat ćemo ti ego, njime moraš naučiti
vladati. Naš savjet ti je još i to da budeš samo promatrač i sve što
se događa ako nije vezano za kristal ne tiče te se.
Drugo: - Ako te u zanosu nekada ponese: naslada, zavist ili
pohlepa, ili samo u trenu pomisliš na jedno od ova tri karaktera,
onda padaš i počinješ sve ispočetka.
Dalje: - Ako šta od tajne krene u narodu kao trač, a da bi
tvojoj misiji moglo nauditi, mi ćemo ti biti na pomoći. Poslat
ćemo po šišmišima do noćnih leptira i vila i vilenjaka priču koja
će demantirati glas. Tada će ti trebati Šaputko, kako biste brzo
našli izvor te priče te ušutkali glasine i vratili tajnu.
Već smo poslali glas da nesmetano možte izaziti kroz rudnike, skupa s rudarima.
Od tada su Zelen Pana i Šaputka rudari sretali kad bi izlazili,
ali da ih tko ne bi upitao, tko su i otkuda dolaze (u duhovnom
svijetu nema laži), pa bi oni morali reći istinu starješine su
poslale glas o malim zelenim s kojima kad ih sretnete ne smijete
pričati, samo ih pustite da šutke prođu i sve će biti dobro. U
protivnom može se zarušiti cijelo okno.
Elem, tako su Zelen Pana i Šaputka, drugog malo rijeđe,
viđali rudari kako izlazi skupa s njima iz jame, kako ulazili u
jamu skupa s njima kad pođu na kopanje, zaviruje u rudnjuše
dok oni rudu izvlaće na površinu, pa čak i u rudnjuše u kojima
momci nose rudu u rudnice kako bi je poslije istopili. Svuda je
tražio ili kristal ili rudara kako bi od njega saznao gdje je sakrio
tajnu umiranja.
Tako su, kako bi pomogli u traženju, Kolutko, Crnutko i
Smijuljko i Šaputko, dobili epitet mali zeleni, da bi mogli nesmetano zalaziti po rudištima i majdanima i nadgledati kopove.
Kada su stigli ova tri patuljka, tek tada je Zelen Pan konačno
napustio tamu i izašao posve u ovaj svijet. Obilazio je mjesta
gdje se događaj tragedije, gdje ljudi sami sebi ili drugima oduzimaju život, nebi li napokon saznao nešta o tom kristalu.
To njegovo putovanje mjereno ovozemaljski trajat će stoljećima i stoljećima.
BROJ 16
25
IN MEMORIAM
METAFORA ZA POUKU
FOJNIČKAŠKRINJA
Gdje smo sada?
U SJEĆANJU
Fizički smo udaljeni jedni od drugih, ali duhom smo
dostatno bliži. Zajednički osjećamo duboko posljedice kaotične ratne bliske prošlosti, te svih plima i
oseka iz davne prošlosti.
Anđa Trogrančić - Čaja
20.7.1932. - 13.5.2002.
S ponosom i tugom te se sjećamo.
Počivaj u miru Božjem!
Djeca i unučad
TUŽNO SJEĆANJE
Ruža Oroz rođ. Okić
25.2.1937. - 24.5.1992.
Vječno ostaješ u našim
srcima i mislima.
Počivala u miru Božjem!
Suprug Nikola, djeca Anđa, Kata,
Veronika, Miroslav i Vito sa obiteljima
IN MEMORIAM
Ružica Lovrić
17.3.1944. - 29. 5.2011.
osušeni pogled
ostao je zabijen u pljusak
nadala sam se da ga čuje kroz otvoren prozor
silovito se igrao sa tek pokošenom travom
nadala sam se da je miriše
mladi listovi jabuke pucketali su pomireno
u rukama olujnog vjetra
nekako u skladu sa njenim disanjem
poljubila sam joj obraz bio je hladan
ali se njena najdraža pidžama još uvijek dizala
i spuštala i dizala
jedan oblak na horizontu nalikovao je parkovskoj klupi
rekoh joj kreni mama
uz klupu je sigurno voda pa možeš odmoriti
osušeni pogled
prikovano se uvjeravao u ponuđenu sliku kratko
duša je pronašla put prema negdje naprijed i gore
na način kako se diže proljetna magla sa rijeke
kroz istu onu pukotinu na koju Isus dobroj djeci
donosi olovke marame i diplome
nešto izvan mene je zaplakalo pjevajući
netko je ugasio televizor drugi netko je upalio svijeću
a ja sam donijela odjeću u kojoj će zauvijek biti lijepa
26
Nevenka Jukić
P
rošlost Fojnice počinje u davno ilirsko doba, a urbano oblikovanje varoši počinje sa dolaskom Franjevaca – duhovnih
pastira, osnivanjem franjevačkog Samostana, najprije na
Pazarnicama davne 1532. godine a kasnije na brdu Križ, i time
varoš dobiva duhovnu dimenziju u kontinuitetu. S koje god se
točke promatra, crkva Duha Svetoga i samostan okružen šumama, plijeni pogledom i još više željom za posjetom. Ispred ulaza
u crkvu, do koje se uspinje preko šest stepenika, napravljen je
plato za bogoslužje na otvorenom, ali i za odmor uz promatranje
jedinstvene ljepote okolnog planinskog pejzaža. Svaki pristup
crkvi je izazovna duhovna okrjepa u krajoliku, zahvaljujući svećenicima ujacima koji mudro i sa puno ljubavi upravljaju transferom tj. duhovnim mostom uspostavljenim s malobrojnim katolicima. Fizički smo udaljeni jedni od drugih, ali duhom smo
dostatno bliži. Zajednički osjećamo duboko posljedice kaotične
ratne bliske prošlosti, te svih plima i oseka iz davne prošlosti.
Gdje smo sada? Zasigurno živimo u oseci s nadom da nismo
sami, da se netko nevidljiv i ujedno prisutan zauzima i hrabri
svakog vjernika. Ljudi su oduvijek željni duhovnosti, osobito u
našoj župi, sa dobrom koordinacijom između većeg broja aktivnih katolika i ujaka sa visokom razinom aspiracije da se održi
katolička manjina u nekad počasnom gradu nazvanom “kraljevski grad”. Mladi naraštaji svoju perspektivu vide daleko od svog
grada i države, u nezavidnom ozračju, budući je općenito humanost svedena na opasno malu mjeru. I u toj sferi života, svećenici
nas u svojim prigodnim homilijama podsjećaju redovito na
identitet svakoga ponaosob. Tu se skriva ogledalo, u kojem se
možemo ogledati i upoznati. Izvanjski dio čovjeka je vidljiv, dok
je skriveni nevidljiva datost pojedinaca. Tek kad se usporedimo
sa osobom Isusa Krista, saznajemo tko smo i kamo stremimo sa
svojim individualnim svjetonazorima.
U procjepu svoje i tuđe civilizacije, čovjek jedno vrijeme živi
kao presađena biljka. Strani i tuđi ambijent je prijetnja ali i
izazov čovjeku u akciji. Tada počinje otkrivati svoju pravu narav i
potencijale, prvobitno kroz volonterske projekte kao jedino
oružje u početnoj borbi za egzistencijalni minimum.
Meštar mladeži - pokojni fra Nikola Granić u pripovjetci
"Čaša" našeg pisca, nobelovca Ive Andrića, imao je svoje lekcije o
problemu "bježanja u svijet". Za rođenu zemlju Bosnu bi govorio
mladima da je uboga i oskudna, gdje jedna čaša bode oči kao velika kula u nekoj drugoj zemlji. U njoj je kriva bosanska brazda, teška svaka služba, pa ako čovjek mora da griješi, bolje je griješiti u
svojoj zemlji i biti božji vojnik. Ono što oduzima dobrovoljna ili
prisilna emigracija svetlo u čovjeku (volja), to je volja božja. S
Bogom imaju barem religiju, dok je širom svijeta samo trgovina
temelj društva. Bezbroj primjera raseljenih ljudi po svim kontinentima govori da se prije ili poslije ljudi uspješno asimiliraju ili
srode s mjestom gdje se udome. To je simbolika duhovne emigracije, Bogom dane. Pravi vjernik, odgojen u katoličkom duhu,
svoj zemljopis nosi u krvi, ali umije biti velik i u tuđini, u radu, u
oskudici, u nostalgiji i u ljubavi za sve što je dobro i lijepo.
BROJ 16
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
JAGODA. U doba Grka i Rimljana ona je bila divlja biljka, simbol božice Venere zbog svog
oblika i boje, a njezine prve botaničke ilustracije objavljene su 1454. godine. Belgija joj je
posvetila i muzej. Jagoda je posebno važna, jer obiluje vitaminima koji stimuliraju
imunološki sistem. Osim što je bogata vitaminima, ima i mnogo kalija, koji dobro utječe
na nervni sustav, dobar je za bubrege i protiv hipertenzije. Jagoda sadrži i kalcij i fosfor
koji su dobri za kosti, magnezij koji pomaže u borbi protiv stresa te željezo koje daje
energiju mišićima
U sezoni jagoda može se od njih napraviti fini i ukusan džem koji kasnije koristimo kao
namaz, a istovremeno se prisjetimo mirisa jagoda. Još tko ima mogućnost ovo raditi od
šumskih jagoda - to je nešto posebno.
Džem od
jagoda
Priredila Božana Tuka
Sastojci :
1 kg jagoda
1 kg šećera
2 vrećice želatin praha
2 vrećice vanilin šećera
Priprema:
Dobro oprane i osušene jagode, zajedno sa šećerom i vanil šećerom lagano zagrijavati, stalno mješajući dok se šećer sasvim
otopi. Dodati želatin prah i mješajući kuhati
oko 15 minuta. Prilikom kuhanja stvori se
pjena, koju na kraju kuhanja oberete. Smjesu odmah nakon kuhanja ulijevajte u tople i
suhe staklenke i stavite otvorene u pećnicu
na oko 100°C da se stvori lagana korica
Staklenke zatim zatvoriti i staviti na
suho i hladno mjesto.
SVIBANJ/LIPANJ 2012.
BROJ 16
27
Stare slike Fojnice

MojPosao.net - Moj Profil

DUHOVNA OBNOVA ZA NUTARNJE ISCJELJENJE I OSLOBO ENJE

Fojnička škrinja broj 15

Fojnička škrinja broj 4

Fojnička škrinja broj 3

Fojnička škrinja broj 14

Fojnička škrinja broj 17

Fojnička škrinja broj 10

Fojnička škrinja broj 19

Fojnička škrinja broj 5

Fojnička škrinja broj 11

Fojnička škrinja broj 13

Fojnička škrinja broj 7

Fojnička škrinja broj 9

- CroExpress

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

ovdje - Sjemenarna

Fojnička škrinja broj 24

eMzin - Mensa

Agria info 2012 0506

ahmed sudi bošnjak