HRVATSKO
KATOLIČKO
PROSVJETNO
DRUŠTVO
RODOLJUB
FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
Broj 14
siječanj/veljača 2012.
cijena 2 KM
ECONOMIC s.t.r. FOJNICA - 061 984 306
Više od 2000 artikala
• bijela tehnika,
• elekto i vodo materijali,
• oprema za kupaonice,
• keramičarske pločice
• sitni kućanski aparati...
ukratko, sve što nudi i Ecomic Vitez.
Svaki mjesec akcije do 15%
na pojedine artikle!
Uvedena fiskalna kasa, kartično plaćanje i plaćanje kreditnim karticama Raiffeisen banke. Uz
ljubazno osoblje možete dobiti i savjet za
rekonstrukciju kupaonica i kuhinja, dovozimo
robu do potrošaća i istu montiramo po želji
kupca.
HOTEL "STARI GRAD"
10 komfornih soba, četiri apartmana,
restoran, pivnica, čuvani parking...
RESTORAN "STARI GRAD"
ugodan ambijent, vrhunska usluga,
bogata gastronomska ponuda, živa
muzika - idealno mjesto za poslovne I
obiteljske ručkove, romantične
večere, rođendane, promocije...
Informacije i rezervacije
tel. 063 993 093
CATERING USLUGE: 063 478 464
OLD CITY PUB
house party, acoustic nights, koncerti,
promocije pića, užarena atmosfera,
ples I ludi provod... pravo mjesto za Vas
[email protected]
www.prokoskojezero.com
IZ ŽUPNIH MATICA
UVODNIK
FOJNIČKAŠKRINJA
prosinac 2011./siječanj 2012.
Dragi prijatelji Fojničke škrinje,
u trenutku dok pišem ovaj uvodnik svi smo zatvoreni u veliku
sniježnu škrinju i čekamo, neće li nas nevidljiva Božja ruka izvući iz
elementarne nesreće koja nas zadesi... Već sedam sati je prošlo otkako
je Vlada Federacije BiH proglasila stanje prirodne elementarne
nepogode na području ovog entiteta, uzrokovane velikim snježnim
padavinama i niskom temperaturom. Dok osluškujemo vijesti iz cijele
domovine, polako se i mirimo sa zatrpanim vozilima, neprohodnim
cestama, zatvorenim prodavaonicama. Brašna, soli i krumpira ima,
gladni nećemo biti!
Kako nam se direktor komunalnog poduzeća ne javlja na telefon,
izlazimo u svoja naselja, kvartove, sela, uzimamo vlastitu lopatu i
vlastitu sudbinu u svoje ruke. Pomažemo jedni drugima stići do
doktora, pekara, ljubavi... Već drugi dan uviđamo kako je Fojnica jedna
od najprohodnijih čaršija, snijeg se odvozi sa javnih površina, općinski
uposlenici su svoj servis preselili izvan zgrade, što je za svaku pohvalu!
Iako redakcija Fojničke škrinje uporno kasni sa aktualnim
vijestima, nadamo se kako vam neće biti dosadno čitati o događajima
koji su obilježili prethodna dva mjeseca. Uz uobičajene rubrike od
sada vam nudimo novu pod nazivom Slovo iz dijaspore koja će iz
broja u broj predstavljati raseljene Fojničane i približiti snove,
razočarenja, uspjehe i poteškoće na koje nailaze u bogatim,
demokratskim zemljama.
Za većinu Fojničana zasigurno će biti najzanimljiviji razgovor sa
aktualnim načelnikom kojega predstavljamo i kao čovjeka i kao
funkciju. Ovdje moramo izdvojiti kako smo dobili samo pohvale za naš
rad te poziv da prisustvujemo sjednicama OV kako bi se javnost mogla
nepristrasno informirati o svim gorućim pitanjima.
Predstavljanje kreativne energije sa kojom se može pohvaliti i
mala općina poput Fojnice nastavljamo, kao i naša Putovanja u mjestu,
silom prilika malo drugačije...
Uz želju da ćemo se što prije izvući iz snijega u svakodnevne
obaveze, ne otkidajući nikomu od godišnjih odmora ili, ne daj Bože,
bolovanja, veselimo se susretu s vama u proljetnom broju, toplom,
osunčanom i probeharalom.
Pozdrav!
K R Š T E N I
Ela Bošnjak
(Slaviša i Lucija, rođ. Medić)
Markus Markija
(Danijel i Helena, rođ. Mijatović)
Mateo Grubešić
(Ivica i Josipa, rođ. Bošnjak)
Barbara Oroz
(Anto i Marinka, rođ. Prskalo)
Lukas Čuturić
(Viktor i Karolina, rođ. Bućo)
VJ E N Č A N I
Dejan Štrljić i Vesna Remić
U M R L I
Ivica Trogrančić - Ćine, 1947.
Mijo Trogrančić, 1935.
Vinko Oroz, 1959.
Ljiljana Cvjetković, 1956.
Ivan Beblek, 1932.
CIJENE REKLAMNOG PROSTORA
U ČASOPISU 'FOJNIČKA ŠKRINJA'
U BOJI
- 1/1 stranica
- 1/2
"
- 1/4
"
150,00 KM
80,00 KM
40,00 KM
CRNO- BIJELA
-
1/1 stranica
1/2
"
1/4
"
1/8
"
100,00
60,00
30,00
20,00
KM
KM
KM
KM
Fojnička škrinja, broj 14, siječanj/veljača 2012 .
izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica
■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran,
Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan
Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić Drmač
■adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb ■ tel.: 063 369 169 ■e-mail: [email protected] ■
žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 600 primjeraka ■ tisak:
"ŠTAMPARIJA FOJNICA" Fojnica
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
BROJ 14
3
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
lazbena
udruga
Kraljica
Katarina
kfk
Održana Osnivačka
skupština Glazbene
udruge "Kraljica
Katarina KFK"
Milo Jukić
KISELJAK, 16. siječnja 2012.
Udruzi je već na Osnivačkoj skupštini pristupilo sedamdesetak članova, kako onih koji će aktivno sudjelovati u radu
Udruge, tako i onih koji će potporu davati na drugi način.
Nazočnim su se na početku obratili Milo Jukić, jedan od
inicijatora osnutka Udruge, te mr. Frano Martinčević, umjetnički ravnatelj zbora koji već djeluje u sklopu Udruge, koji su u
najkraćem obrazložili motive osnivanja, te prezentirali metode
rada i planove.
Nakon što su izabrana radna tijela, aklamacijom je prihvaćeno da za predsjednicu Skupštine udruge bude izabrana Vanja
Oroz iz Fojnice. Potom je usvojen Statut udruge, a onda se
pristupilo izboru članova Upravnog odbora. Većinom glasova u
Odbor su izabrani Anita Markanović, Zdenko Miličević i
Ivana Oroz iz Fojnice, Mladen Mitrović, Sanja Tomićić i Ivo
Miro Jović iz Kiseljaka, te Marko Marković, Silva Ivičević i
Milo Jukić iz Kreševa. Oni će na prvom sastanku izabrati predsjednika Odbora.
U Nadzorni odbor izabrani su Jakov Gavran iz Fojnice, Dragica Bilela iz Kreševa i Katica Kovačevska iz Kiseljaka.
Usvojena su i sva ostala akta potrebna za registraciju Udruge, koja će tako za nekoliko dana biti i službeno registrirana.
Prije sjednice Skupštine održana je i dvosatna proba, a zboru je pristupilo i nekoliko novih članova.
Dešavanja u
Zavodu Bakovići
Branimir Miličević
Koncert za korisnike Zavoda Bakovići
Na samom isteku 2011. godine, korisnike Zavoda Bakovići,
kao i prethodnih godina, posjetili su i održali koncert, članovi
grupe "Duga". Korisnici su imali priliku dva sata uživati u novim
i starim hitovima njima dragih izvođača, koje su navedeni
glazbenici interpretirali na sebi svojstven način. Na kraju koncerta dugogodišnji prijatelj Zavoda, Vlado Kapetanović, pozdravio je prisutne korisnike, zaželio im sve najbolje u Novoj
godini i najavio ponovni susret.
Ovom prigodom korisnici i djelatnici Zavoda još jednom se
zahvaljuju članovima glazbene grupe "Duga", koji su i ovaj put
pokazali svoju humanost.
Zimovanje s korisnicima Zavoda Bakovići
Krajem prošlog mjeseca, točnije u periodu od 23. – 26.
siječnja 2012. godine, u sklopu aktivnosti radno-okupacionog
tretmana, za korisnike Zavoda Bakovići bilo je organizirano
zimovanje u već poznatom RC "Brusnica". Iako vremenski uvjeti
nisu dozvoljavali da se dožive prave zimske radosti i provedu
određene aktivnosti na snijegu, to nije utjecalo na raspoloženje
njih 24 zajedno sa 5 djelatnika koji su to kratko vrijeme provedeno u planini iskoristili na najbolji mogući način.
4
BROJ 14
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Američki biskup
u Gojevićima
Ana Popović
Zahvaljujući humanitarnoj organizaciji Catholic Relief
Services (CRS) te njihovim partnerima, općini Fojnica i Zavodu
za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Bakovićima, u
fojničkom naselju Gojevići prije nekoliko godina sagrađeno je
socijalno naselje.
Kapacitet naselja je 30 osoba, a namijenjeno je stambenom
zbrinjavanju prognanih osoba, uglavnom starije životne dobi i
samaca, kojima kuće nisu obnovljene ili u naseljima u koja bi se
trebali vratiti nema potrebne infrastrukture pa tako ni uvjeta za
normalan život. Naselje je popunjeno do posljednjeg mjesta, a
topli dom u njemu su našle, među ostalima, i Luca Bošnjak iz
Fojnice i Šuhra Muminović iz Uskoplja.
Luca iz novog doma gleda Bašino Brdo u kojemu je živjela 60
godina. „Danas sam ovdje i uglavnom mi je lijepo. Kao i u
svačijem životu, tu i tamo bude nesuglasica, ali to je život.
Najviše se radujem kad mi dođe netko od moje 11-oro djece
koja su danas rasuta po svijetu“, ispričala nam je Luca Bošnjak.
Šuhra Muminović, prognanica iz Uskoplja s kojom danas
dijeli životni prostor (imaju odvojene sobe, a dnevni boravak,
kuhinja i kupatilo su im zajednički), najviše se žali zbog male
mirovine. „Najgore je to što su mirovine male, a većina nas više
ne može raditi“, ističe Šuhra Muminović.
Kako žive mještani socijalnog naselja u Gojevićima za čiju
gradnju je najveći dio sredstava izdvojio CRS, uvjerio se i
američki kardinal i član Upravnog odbora CRS-a Theodor
McCarrick. U svom novom domu ugostila ga je Jela Jurak,
prognanica iz fojničkog naselja Ostružnica. Jela će uskoro
obilježiti četiri godine kako živi u Gojevićima. Jedino na što se
žali je mala mirovina.
„Bože zdravlja i sve će biti dobro. Da su mirovine veće bilo bi
još bolje. Ni na što se drugo nemam požaliti. Susjedi su dobri,
kako stanari socijalnog naselja tako i mještani Gojevića koji
nam pomažu kad god zatreba. Odu u trgovinu umjesto nas. Mi
jedino sami idemo liječniku kad zatreba“, ispričala je Jela Jurak
upoznavši washingtonskog biskupa sa svakodnevnim
problemima male zajednice u Gojevićima, ali i većine
umirovljenika u BiH.
Biskupa je posebno oduševila činjenica da 79-godišnja Jela
Jurak u malom vrtu sadi krumpir, mrkvu i luk te povrća ima
dovoljno za svoje potrebe, a posebno se brine i za cvijeće.
„Ovo je moj prvi posjet Fojnici. U BiH sam boravio više puta u
posljednjih 20-ak godina. Sretan sam što vidim puno novih i
lijepih stvari ovdje. Naišao sam na divne ljude koji vrijedno
rade“, izjavio je američki kardinal Theodor McCarrick.
Domaćini bivšem nadbiskupu Washingtona bili su i Salkan
Merdžanić, načelnik općine Fojnica, fra Janko Ljubos, kustos
muzeja Franjevačkog samostana te dr. Nada Sučić-Sijerčić,
ravnateljica Zavoda Bakovići. Ova ustanova inače brine o
grijanju stambenog prostora u socijalnom naselju čijim je
stanovnicima na raspolaganje stavila i mobilni tim u čijem
sastavu su socijalni radnik, medicinska sestra te tehničko
osoblje.
Proslava sv. Ante
Pustinjaka,
zaštitnika
grada Fojnice
Milo Jukić
U utorak, 17. siječnja 2012. godine proslavljen je sv. Anto
Pustinjak, zaštitnik grada Fojnice i drugi patron samostana i
župe Fojnica. Središnje misno slavlje u 11.00 sati predvodio je
fra Ilija Alandžak, samostanski vikar i ekonom. U svojoj homiliji fra Ilija je vjernicima približio pojam svetosti u našoj vjeri s
posebnim naglaskom na svetost Ante, opata i pustinjaka, koji je
živio i djelovao u današnjem Egiptu. Razloge da je baš sv. Anto
Pustinjak zaštitnik grada Fojnice te samostana i župe, pronalazimo u 18. i 19. stoljeću, kada je fojničkim krajem harala opaka
bolest kuga. Godine 1731. zabilježena je prva pojava kuge, koja
nije odnijela mnogo života. Druga je bila dugotrajnija (1813.1817.) od koje je pomrlo gotovo cijelo stanovništvo Fojnice. Svi
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
su, bez obzira na vjeru koju su ispovijedali, borili se da sačuvaju
svoje živote. Tako su se i katolici molili Bogu da ih sačuva od
kuge (bolest su personificirali u mračnom liku iz pakla s kosom
u rukama).
BROJ 14
5
AKTUALNOSTI
SLOVO IZ DIJASPORE
FOJNIČKAŠKRINJA
Iz tog teškog vremena za stanovništvo Fojnice, imamo dvije
zavjetne slike (čuvaju se u Galeriji slika Samostana u Fojnici),
preko kojih su se katolici utjecali Bogu za pomoć i zaštitu: slika
Mihe Čuića Sv. Anto Pustinjak iz 1800., te Oltarna pala Sebastiana
de Vite s početka 18. stoljeća, na kojoj je naslikana Bogorodica sa
sv. Rokom, sv. Sebastianom i anđelima. I jedna i druga slika svjedoče o teškom vremenu kada je kuga harala Fojnicom. Stanovništvo je u ta vremena napuštalo grad i bježalo u sela. Jedan od
zbjegova je i Trošnjik, u kojem i danas postoji groblje gdje su pokapani umrli od kuge. Danas se to groblje naziva Kužno, i svake
Mlade nedjelje slavi se sv. misa u 7.00 sati. Na groblju su mnogi
križevi bez imena. Bog je uslišio molitve svoga naroda. Kuga je
prestala i narod je spašen. I zbog toga su katolici uzeli sv. Antu
Pustinjaka za zaštitnika grada Fojnice, jer je po njegovu zagovoru
Fojnica spašena.
KNJIŽEVNA ZAKLADA/FONDACIJA
FRA GRGO MARTIC
K R E Š E V O
Počela akcija "1000
knjiga za kulturne i
obrazovne
institucije u BiH"
Milo Jukić
Književna zaklada „Fra Grgo Martić“ danas je i službeno započela akciju pod nazivom "1000 knjiga za kulturne i obrazovne institucije u BiH", a predsjednik Upravnog odbora Zaklade, Anto
Stanić, komplete izdanja zaklade uručio je Sinanudinu Alibegoviću, bibliotekaru Elči-Ibrahim pašine medrese u Travniku, te
ravnatelju KŠC Travnik, don Marijanu Pejiću.
Planirano je da tijekom 2012. godine kulturnim i obrazovnim
institucijama bude podijeljeno 1000 knjiga, i to knjiga koje su od
osnutka Zaklade do danas birane za najbolje, čiji su autori laureati naših natječaja. Akcija će biti provedena u cijeloj Bosni i
Hercegovini, a cilj je popularizacija dobre knjige i poticanje književnog stvaralaštva.
Obavljajući svoju misiju približavanja knjige čitateljima, Zaklada od 2006. godine, kad je osnovana, dodjeljuje financijski
najizdašnije književne nagrade u BiH, izdaje knjige, organizira
znanstvene skupove i književne kolonije te daje stipendije studentima književnosti, a dosad je priredila promocije svojih izdanja u više od 30 gradova u cijeloj Bosni i Hercegovini. Sve aktivnosti Zaklade financira privatna kompanija "Stanić grupa" iz Kreševa čiji vlasnik Svjetlan Stanić je i utemeljitelj Zaklade. I mimo
ove akcije dosad su kulturnim i obrazovnim institucijama u BiH
podijeljene stotine knjiga Zaklade.
6
BROJ 14
M
oja je cesta nekad davno bila drugačija. I raskršće
jedno. Ono u čaršiji. Krenem iz kuće, pedeset dva koraka do ceste pa lijevo. Desno je postojalo samo ići
dedi i babi u Šćitovo, iza pilane na kupanje ili u Podcitonju
u visibabe: Za retrovizor nisam niti znala... Mladoj mi nije
padalo na pamet gledati unazad.
Kad skrenem lijevo, a skrenem, rekoh, uvijek krenula
sam u čaršiju. Put mi je bio kratak i uzak. Išla sam u školu,
pa na pijacu, pa u samoposlugu. Radnim danima "Tin", vikendom "Reumal".
"U ovom našem tužnom vilajetu ima samo jedan pravac", mislila sam nekad.
Nekad sam pak izašla iz kuće i krenula desno. Prvo
raskršće je Raskršće, ako mu zatreba ime onda je Fojničko.
Kiseljak desno, Busovača lijevo, pravo kućica sa begonijom. Drugo je raskršće već imalo pravo ime. Mostarsko.
Lijevo Sarajevo, desno Mostar. Pogledamo lijevo pa desno i
produžimo. Ako je ljeto sačekamo. Dok svi odu na more i
svi se vrate s mora. Pa prođemo u Sarajevo. Osim ako smo
na godišnjem pa i mi krenuli na more.
Što sam više raskršća prolazila, manje sam znala kud
će drugi i više sam gledala i lijevo i desno i u retrovizor.
Iz nekog, meni neznanog razloga, su danas uvijek raskršća ono što me podsjeti da sam stranac. Ne samo danima ponekad i mjesecima prolazim ovim sadašnjim životom, nesvjesna da ga ovakvog nisam željela niti planirala,
da je moje "kod kuće" kilometrima daleko. Čovjek se valjda
bori i stremi, pokušava napraviti od danog mu trenutka
najbolje što može pa sebi zabrani svako malo analizirati, a
pogotovo svako malo osjećati svoju uzaludnost i nemoć. I
nije nesretan, dapače.
Sitne svakodnevne radosti se ponavljaju, dan osvane i
bude često sunčan. Pojede se ponekad s užitkom i zdravo i
dobro. Druži se rijetko u razgovorima izgubljen u vremenu (šta, zar već tri?!). Djeca se jave ili se pojave, zagrle,
obaviju i rastegnu srce s kraja na kraj planete. Muž se prigrli i osjeti se nježnost zrelosti ili strast mladosti. Razgovara se sa kolegama, radi se rado ili se radi iako se htjelo
ostati u krevetu. Telefonira se s mamom, maila sa dragim
ljudima, bljesne osjećaj zadovoljstva i ispunjenja.
Sve do nekog raskršća. Do onog istog koje sam prošla i
jučer i prekjučer, a da ništa neobično nisam primijetila.
Produžila ili skrenula, okrenula glavu lijevo pa desno, pogledala u retrovizor i samo registrirala kolonu automobila
iza i ispred. Sve staro.
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Za sve će doći vrijeme!!!
OSIM ZA ONO ZA ŠTO (SVAKAKO) I NE MORA
Široka i bijela, puna znakova, automobila, natpisa, reklama. Raskršća u
tuđini. I ponekad, kad mi se krv slije u pete i ostane vakuum u meni, upitam se jesam li i kad sam to pogrešno skrenula. Na kojem sam to raskršću
postala strana i kako sam došla u ovaj nepoznati svijet, na ove široke ceste
na kojima su natpisi i pored i iznad, veliki i mali, svijetleći i mat. Da se
čovjek valjda ne bi izgubio... Samo ja izgubljena!
Cecilija Toskić
U sekundi se desi. Ne ostavi vremena
pogledati lijevo ili desno. To gledanje se
vjerojatno odigrava po nekoj navici koje
čovjek nije više svjestan. U toj jednoj sekundi potpune svijesti ili potpune izgubljenosti se učini da neka moćna mašinerija na vakuum izvuče i slije negdje u pete svu krv iz tijela. Kao prazna ljuštura,
osušen list zastanem tako na raskršću i u
toj beskrvnoj sekundi proživim cjeli život. Ili umrem cijelu smrt. Prestane postojati ili postane sve što jeste, što je ikad
bilo i što će za me biti pa bude u toj jednoj
sekundi. U djeliću sekunde. Misli prolete
kroz mene istom brzinom kojom ona
pumpa povuče krv. Čak ni za prazninu
nema mjesta, nema rupe u stomaku (ah,
ta je već pitoma). Sve nestane. Ovaj trenutak nitko ne primijeti, toliko je kratak
da se opet ima vremena pomisliti kratko
"ovo je strano", prešaltati brzina, pogledati lijevo, desno, u retrovizor. Poslije
razmisliti. "Šta ovo bi, što mi se ovo upravo dogodilo?" Ništa što mi poslije padne
na pamet nije to, a i jeste to. Ništa od
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
ovog što zapišem nije to i sve je baš to.
Široka i bijela, puna znakova, automobila, natpisa, reklama. Raskršća u tuđini. I ponekad, kad mi se krv slije u pete i
ostane vakuum u meni, upitam se jesam
li i kad sam to pogrešno skrenula. Na kojem sam to raskršću postala strana i kako
sam došla u ovaj nepoznati svijet, na ove
široke ceste na kojima su natpisi i pored i
iznad, veliki i mali, svijetleći i mat. Da se
čovjek valjda ne bi izgubio.
Samo ja izgubljena!
Toliko o osjećajima. I sada sam još
uvijek strana i nisam strana.
Prolazi život i svjesni smo ga samo u
nekim kratkim, lucidnim sekundama.
Preveliki je to bol da bi ga se živjelo.
Tamo više nisam potpuno svoja, ovdje nisam još potpuno (barem ne sva)
svoja.
U onom malom gnijezdu domovine u
mojim njedrima nađe se Fojnica mojih
sjećanja i mojih snova. Moj mali azil.
A okolo?
BROJ 14
Pješke u Njemačku, za sat u Italiju, za
dva u Švicarsku ili Francusku. Kući za
deset.
Najprije sam bila kelnerica pa grilala
piliće, pomagala izbjeglicama da nauče
jezik i nekim Hrvatima da dobro odgajaju
djecu, djeci da dobro uče u školi.
Zadnjih godina radim kao pedagog.
Projekti Europske zajednice: integriranje i inkluzija ljudi sa posebnim potrebama, ratificirana UNO-Konvencija, koju
sad treba provesti u djelo.
Istovremeno studiram na kolegiju za
socijalnu pedagogiju, jer mi diploma Sarajevskog univerziteta nije priznata. Nostrificiranje bi bilo puno skuplje nego što
je studij koji sam odabrala i kojeg mi plaća moj poslodavac. Radujem se kraju studija (kraj juna/lipnja). Napokon će opet
biti vremena za pisanje nenaučnih radova, za doći kući, vidjeti i družiti se sa mamom, sa dragim Fojničanima i dragim
mjestima. Vremena za opet preko Mostarskog na more.
U međuvremenu su se djeca poženila,
uključila još dva grada u pridjeve "moj".
Moj muž je ostao moj jedini, (trideset
godina - idemo proslaviti). Dragi Brane
(dr. Vujica) bi rekao svojim svećeničkim
glasom: "Cecilija, dosta smo mi posla već
dosad uradili…"
A opet još dosta ima!
O čemu sanjam?
O malom ateljeu u Fojnici, o slikanju i
pisanju, o čitanjima i predavanjima (dosta se naučilo, ne znam kuda s tim), o
druženjima, skijanju na Brusnici, trčanju
do i jogi na vidikovcu, o kavi i Maračinoj
orahovači ujutro i roštilju sa prijateljima
uvečer, o nekom životu koji nije ovako
brz i u kojem imam vremena za sve.
Čak i za zapisati!
7
INTERVIEW
FOJNIČKAŠKRINJA
SALKAN MERĐANIĆ, načelnik Općine Fojnica
Zaboravljamo da smo
mala općina
Općina Fojnica svoju strategiju razvoja mora bazirati na turizmu, iako je
to jedna od najskupljih grana privrede u koju treba dugo ulagati, a dugo
čekati i da se počnu ubirati prihodi s te strane. Mi često zaboravljamo da
smo mala općina, a ako uzmemo u obzir da Fojnica ima oko 13 000
stanovnika jasno je kolika je naša snaga. Dva do tri miliona KM koje
možemo namaći budžetom govori u prilog tome da bez viših instanci mi
ne možemo u prosperitet. Kada sve saberemo, jasno je i to da ne možemo
bez još jedne grane privrede napredovati.
Suzana Lovrić
FŠ: Čitate li Fojničku škrinju? Imate li
kakvih sugestija ili kritika na koncepciju časopisa?
Salkan Merđanić: Dakle, prvo želim da
čestitam redakciji Fojničke škrinje i njenim osnivačima što su se uopšte odvažili
na jedan tako hrabar potez u maloj sredini, sigurno nije lako opstati već treću godinu. Osim toga, želim reći da sam na raspolaganju, šta god treba pomoći u smislu
da časopis izlazi i dalje. Naravno da sam
neke detalje i pročitao, mene zanima sve
što se tiče kulturnog života Fojnice, ali da
budem otvoren, nemam vremena da baš
sve pročitam. Ono što sam pročitao smatram izuzetno kvalitetnim s obzirom da
redakcija radi na volonterskoj bazi i da to
nije školovan novinarski kadar.
FŠ: Prije par dana OV Fojnica izglasalo je godišnji budžet? Hoće li to ostati
samo mrtvo slovo na papiru ili postoje
neke šanse da se sredstva i namaknu
te budžet realizira?
Salkan Merđanić: Donesena je odluka,
ali pitanje je hoćemo li ga ostvariti. On je
formiran prema našim prošlogodišnjim
potrebama, to je negdje oko 3 200 000
KM, međutim, već prema tome kako sada
stvari stoje, kako se januar u našim analizama pokazao- prije da nećemo nego da
hoćemo.
FŠ: Kraj je siječnja 2012. godine. Može
li se već podvući crta pod prošlogodišnjim projektima, jesu li se ostvarili zacrtani planovi i ako nisu, što je razlog
tome?
8
Salkan Merđanić: Dosta toga smo ostvarili od naših planova, međutim imamo
i dio nerealizovanih projekata. Sve ono
što nismo ostvarili posljedica je nedovoljnog punjenja budžeta i ne dobivanja
grantova sa viših instanci vlasti, od Kantona do Federacije. Ta su se sredstva
odnosila na kapitalne izdatke kroz koje
mi uglavnom radimo projekte na infrastrukturi, a ove godine na tom planu skoro ništa nismo uradili. Npr. imali smo
obećanje od Federalne vlade da uradimo
prisupni put prema samostanu, imali
smo obećana sredstva za rješavanje
kanalizacije u Ostružnici, mi imamo još
niz odluka Federalne vlade o namjeni
sredstava za konkretne projekte, međutim sredstava nema. Imamo i odluku
Vlade na 160 000 KM za spajanje asfaltnog puta od Malkoča do Korita, pa projekat Ponjušine, međutim, obećana sredstva nisu nam isporučena.
FŠ: Nešto se ipak radilo tijekom prošle
godine. Ulica prema školi je konačno
široka i sa trotoarima?
Salkan Merđanić: To su naša vlastita
sredstva, osigurana nauštrb vlastitih
troškova, a zbog sigurnosti djece, prije
svega. Uspjeli smo malo srediti i zelene
površine, zasijati cvijeće, stabla, a to nam
je i dalje u planu...
FŠ: Česta tema našeg časopisa je teška
ekonomska situacija koja posebno
pogađa populaciju mladih, školovanih Fojničana koji u sve većem broju
napuštaju Fojnicu. Ima li općinska
BROJ 14
uprava ideju kako zadržati školovani
kadar?
Salkan Merđanić: Naravno da imamo
ideje i to je nešto o čemu se stalno razmišlja. Međutim, nisu svi ti mehanizmi u
rukama načelnika niti lokalne zajednice
da bi se te ideje i sprovele. U nekim
stvarima su nama ruke vezane. Uzmimo
primjer Šipad Vranice, gdje zbog nepostojanja jasne pravne regulative gubimo
ne samo priliku za prosperitet općine već
i brojna radna mjesta. Kanton je to proglasio opštim dobrom i sam povratak u
ruke lokalne vlasti je mukotrpan i težak.
Stečajni postupak u kojem je preko noći
300 ljudi ostalo bez posla konačno je
priveden kraju i pogon je prebačen u
Tvornicu žice, pronađen je jak investitor i
sada je konačno na pragu rješenje. Odnedavno se pojavio problem da se ne može
uticati na isporuku robe toj pilani, to se
opet načelnik ne pita, već društvo u
Donjem Vakufu. Tako da je to čitav splet
okolnosti, i za dva dana idem na jedan
sastanak na tu temu, pa ako ne možemo
uticati i ako ne možemo zapošljavati se i
razvijati u jednoj Fojnici na bazi drveta,
nije mi jasno. Nažalost, niko od viših institucija vlasti ne želi se uplitati u to,
prepušteni smo na milost i nemilost,
tako da nije isključeno da posegnemo i za
nepopularnim instrumentima, tužbama
i sl. Ništa bolja situacija nije i sa tvornicom tekstila, Sport – Form d.d. Fojnica,
čekaju se još odgovori na pitanje privatizacije. Proces privatizacije je pod ingeSIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
rencijom Kantona, agencija za privatizaciju radi kako radi, tu sam bez komentara, dvije grupe u mandatu od po tri
godine nisu uradile ništa, uskoro slijedi
novi mandat, hoće li se šta promjeniti, ne
znam. Problem je i što je to firma sa velikim zaduženjima, pod raznim hipotekama, samo obaveze prema radnicima
prevazilaze vrijednost firme jer od 1988.
godine niti jednom radniku nisu plaćeni
doprinosi. Ili, od 400 žena koje su tamo
radile, preko 200 njih nisu nikada bile u
evidenciji rada.
FŠ: Koji su to primarni ciljevi i projekti na kojima će općinska vlast posebno inzistirati u 2012. godini?
Salkan Merđanić: Općina Fojnica svoju
strategiju razvoja mora bazirati na
turizmu, iako je to jedna od najskupljih
grana privrede u koju treba dugo ulagati,
a dugo čekati i da se počnu ubirati prihodi s te strane. Mi često zaboravljamo
da smo mala općina, a ako uzmemo u
obzir da Fojnica ima oko 13 000 stanovnika jasno je kolika je naša snaga. Dva do
tri miliona KM koje možemo namaći
budžetom govori u prilog tome da bez
viših instanci mi ne možemo u prosperitet. Kada sve saberemo, jasno je i to da
ne možemo bez još jedne grane privrede
napredovati. Drvo je takođe naš važan
potencijal, ali već sam rekao koje probleme imamo na tom planu. Drvno-prerađivački duh koji je u Fojnici star preko
200 godina, treba ponovo oživjeti.
Međutim, ljudima prvo treba objasniti da
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
su prošla ona vremena kada se posao
dobijao, sada se traži poduzetnički duh.
Čini mi se da je on u Fojnici potpuno zamro. Dobar dio građanstva živi još uvijek
u onom sistemu kad očekuje da će mu
općina ili država napraviti neku fabriku.
Toga u ovom uređenju više neće i ne
može biti. Ono što mi možemo je olakšati
i ubrzati pravne procedure u privatnoj
privrednoj inicijativi, poslužiti kao servis
za što lakše funkcionisanje te inicijative.
Nama je zapravo zabranjeno da se bavimo biznisom, mi smo organ uprave koji
je tu da građanstvu stvori uslove i ambijent za privatno poduzetništvo, bilo ono
malo ili veliko.
FŠ: Zanima me korist općine od mini
hidrocentrala. Jesmo li dali svoje vodene resurse za kusur?
Salkan Merđanić: Pa imamo nešto veću
korist od koncesija mini hidrocentrala,
jer se onaj prvobitni omjer promjenio
zbog povećanja koncesione stope. U
početku je taj omjer bio općini 40%, a
kantonu 60 %, sada je to obrnuto i preračunato u KM oko 30-ak hiljada godišnje.
Međutim, da su nerealno i neprofesionalno građene to se potpuno slažem. Ali,
ja nisam bio dio toga. To sam naslijedio.
Energetski projekti su danas svugdje u
svijetu dobro došli, i mi trebamo razmišljati u tom smjeru, međutim, ovdje su
izvedena pogrešna i nestručna mjerenja,
sada se neke, od njih ukupno pet koliko
ih je izgrađeno, pokazuju neprofitabilnim.
BROJ 14
FŠ: Kakvom treba biti osoba koja vodi
i usmjerava prosperitet gradića poput
Fojnice?
Salkan Merđanić: Hm... složeno pitanje.
Kakva treba biti osoba koja vodi Fojnicu?
FŠ: To ja Vas pitam?
Salkan Merđanić: Pa treba prije svega
biti neko ko voli ovaj grad, treba biti
razumna osoba prije svega, jer ovdje
treba uskladiti život dva naroda i u
svakodnevnici i u vlasti, treba biti osoba
koja ima neke vizije i poglede na budućnost, osoba koja sa svojih putovanja,
posebno po Evropi, donosi iskustva i
rješenja starijih demokratija, inkorporiše ih ne podliježući malograđanskoj ili
mahalskoj sredini i dnevnoj politici. Naravno, na to sve treba dodati kako to
mora biti čovjek koji zna šta hoće i kako
to izvesti, kako se okružiti kvalitetnim,
stručnim ljudima...
FŠ: Što Vam je u dosadašnjem mandatu bilo najteže i sa kakvim se poteškoćama susreće osoba na načelničkoj
funkciji?
Salkan Merđanić: Ova funkcija ne
podrazumjeva samo dinamiku susreta sa
poslovnim delegacijama već i susrete sa
narodom. Najteže je u ovom poslu postići
financijsku stabilnost i stabilnost suživota dva naroda ovdje. Jedan od najtežih
trenutaka jeste moj dolazak na mjesto
načelnika 2004. godine u decembru,
donošenje budžeta za 2005. godinu koji
je bio mali, potom ulazak u zimu, blokada
9
INTERVIEW
ZANIMLJIVOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
računa, motiviranje ljudi na rad sa minimalnim ličnim dohotkom.
Poslije toga mi je jako teško palo niz štrajkova...
FŠ: Koji europski grad biste mogli izdvojiti kao potencijalni
uzor Fojnici?
Salkan Merđanić: Bled, bez razmišljanja, on bi nam mogao biti
uzor.
FŠ: Možete li nam ukratko opisati svoj radni dan?
Salkan Merđanić: Na posao dolazim oko 8h, ostavljam administraciji vremena da popije kafu od 7h i pripreme se za radni dan.
Ja kafu pijem kod kuće. Kada dođem prvo palim kompjuter i pročitam elektronsku poštu, poslije toga i ostalu poštu, koja je stigla
kroz knjigu protokola, pregledam izvode sa računa, jer ako ne
znam kakvo je stanje ne mogu planirati ni radni dan. Svaki drugi
dan imam kolegije koji traju od 8-10h, ako nemam kolegij, početak radnog dana izgleda kao što sam ispričao. Poslije toga slijede
obaveze prema gradu, kantonu ili federaciji, odlazim na sastanke,
ili susrete sa potencijalnim investitorima, ili nešto u nevladinim
organizacijama, lokalnim sportskim društvima, jer svi žele prisustvo i pokroviteljstvo načelnika. Uglavnom, stalni je pokret, nema
radnog vremena, ono zapravo traje oko 15h, nekada me porodica
želi vidjeti, vjerujte.
FŠ: Može li Općina, kao institucija, pripomoći uštedi na javnim rashodima, osim gašenjem ulične rasvjete u pojedinim
naseljima?
Salkan Merđanić: Dakle, ja nemam informaciju da se rasvjeta
gasi i gdje. Ako se gasi, onda je to bez mog naloga. Ali ja vjerujem
da su u pitanju neki kvarovi... Općina može i vrši uštede, evo, počev od papira, tonera, putovanja i dnevnica, sve smo sveli na minimum ispod kojeg se ne može raditi, jednostavno. Ali to nije ništa od skoro, mjere štednje mi imamo već godinama, to se lako da
i provjeriti. Međutim, na neke izdatke ne možemo uticati, ljudi
imaju zakonsko pravo da ih koriste. Na kraju krajeva, mi smo općina sa vrlo malo uposlenih, radimo sa minimumom uposlenih.
FŠ: Ovih se dana poprilično priča o smjeni generacija u općinskoj upravi. Neki od uposlenika imaju uvjete za odlazak u
mirovinu, a nekima se nudi prijevremena?
Salkan Merđanić: Nedavno je napravljena analiza po pitanju
uslova za ostvarivanje penzije i 11 uposlenika bi moglo iskoristiti
trenutne uslove. Međutim, još ne znamo hoće li baš tako i biti, jer
neki od njih imaju zakonsku osnovu za dalji rad. Volio bih podmladiti tim, unijeti dinamike i osvježenja, a sa druge strane pružiti maksimum obeštećenja onima koji se odluče za penziju, iako
se, vjerujte mi, godišnje gubi jako malo novčano.
FŠ: Zahvaljujem Vam na razgovoru za kojeg ste izdvojili svoje
slobodno vrijeme. Izvolite reći sve čega se nismo sjetili pitati
ili poslati poruku svojim sugrađanima.
Salkan Merđanić: Ja sam javna ličnost i svjestan sam toga da
sam stalno pod lupom, svjestan sam svojih propusta i mana, ali se
trudim da radim kako najbolje znam i mogu. Međutim, mi smo
kao općina samo ogledalo kantona, a kanton je ogledalo države.
Tu smo gdje jesmo. Pokušavam balansirati, da ne idem ni previše
lijevo, ni previše desno, da budem načelnik svih građana ove
općine bez obzira što mnogi nisu glasali za mene. Poručujem
svima, da pometu prvo ispred svojih avlija pa da se onda bavimo
tuđim, da se svako bavi svojim poslom, za što je stručan i za što je
odabran. A svima nama želim puno zdravlja i sreće u godini koja
je pred nama.
10
BROJ 14
P
očetkom svake godine katolička crkva u Fojnici iznosi
statističke podatke vezane za članove njene župe, sačinjene na temelju božićnog blagoslova kuća. Kad je riječ
o brojnosti pojedinih prezimena, dugi niz godina po brojnosti dominira prezime Bošnjak. Po popisu za Božić 2009.
godine, od 1.247 obitelji, u kojima je živjelo 3.127 duša,
njih 316 nosilo je prezime Bošnjak. Slijede prezimena
Tuka (176 duša), Oroz (153), Cvjetković (149) itd.
Tragom istraživanja svoga rodoslova i najstarijih korijena, došao sam do otkrića da je to prezime u Fojnici staro
tek nešto više od dva stoljeća. Podatak temeljim na najpouzdanijim, a može se reći i jedinim, izvorima iz tog vremena – crkvenim maticama krštenih, vjenčanih i umrlih.
U 18. stoljeću u Fojnici uopće nije bilo prezimena Bošnjak. Kao prvo kršteno dijete pod ovim prezimenom u franjevačkom samostanu u Fojnici upisan je Mato Bošnjak iz
Ponjušine, sin Jure Bošnjaka i Ane r. Miačević (ili Miačić) iz
Rame. Krstio ga je fra Ivan Perišić, 23. siječnja 1803. godine. Tek 1813. godine bilježi se novo krštenje, ovaj put Tome Bošnjaka, sina istih roditelja. U Obojku je 1819. godine
kršten sin u obitelji Ante Bošnjaka i Ruže r. Trogrančić iz
Selakovića. Nakon toga učestala su krštenja Bošnjaka, a
kao mjesto rođenja spominju se Gvožđani, Ponjušina, Djedov Do, Otigošće, Obojak, Ragale i dalje, izvan današnjeg
teritorija općine Fojnica – Brestovsko, Milodraž, Višnjica
itd.
Nameću se logična pitanja: Odakle su došli u ove krajeve? Zašto? I prije svih pitanje: Kako je nastalo prezime?
Sve su to pitanja koja za ispravan odgovor traže studiozan
istraživački pristup, golemi napor i vrijeme. Doda li se tome najveći problem; nedostatak pisanih izvora, koji su
uslijed raznih razaranja, premetačina i paljevina kroz stoljeća turske vladavine uništeni, na određenoj vremenskoj
distanci dođe se jednostavno do nepremostivog "zida".
O dolasku svojih predaka sačuvana je najčešća usmena
predaja tipa: "Moj šukundjed ubio turčina u Hercegovini, pa
morao pobjeći preko planina u Bosnu..." Nema sumnje da
je bilo takvih slučajeva, ali su ipak prevladavali ekonomski
razlozi. Mnogi kmetovi iz Hercegovine bježali su u Bosnu
zbog manjih poreza i boljih uvjeta koje su im nudili bosanski begovi i age. Više puta Hercegovinom su vladale strašna kuga i kolera (narodnim rječnikom oganj). Pored tih
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Prezime Bošnjak
najbrojnije hrvatsko prezime u Fojnici
U dva stoljeća od dolaska na ove prostore prezime Bošnjak se ukorijenilo, i godinama predstavlja najbrojnije
hrvatsko prezime na području općine Fojnica
Tomo Bošnjak
pošasti vladala je i velika glad od koje se
umiralo, pa su ljudi bili primorani tražiti
spas. Navedene (ne)prilike bile su najbolja pozivnica da se potomci nekada odbjeglih katolika (za vrijeme Bečkog rata i
provale Eugena Savojskog u Sarajevo)
vrate na prostore svojih predaka. Živeći u
Hercegovini zadržali su vjeru, ali nepovratno izgubili prvotno prezime, pred
upečatljivijom odrednicom odakle su.
Nikola Mandić iz Mostara je istražujući skoro 50 godina podrijetla Hrvata u
Hercegovini napisao knjigu Podrijetlo
hrvatskih starosjedilačkih rodova u
Mostaru, i u njoj navodi da su jedni Bošnjaci nastali od Marića, drugi od Zovka,
treći od Oroza, a za one četvrte nije utvrđeno ranije prezime koje su donijeli
doselivši iz Bosne. Jedna loza Bošnjaka iz
Bakovića i Gojevića zna da su njihovi preci doselili iz Grabove Drage (Široki Brijeg), i da im je predak bio nahijski (seoski) knez.
Bošnjaci su se, zajedno s drugim rodovima, pokrenuli u Bosnu u većem valu
početkom 19. stoljeća. Crkvene matice
jasno otkrivaju starosnu dob doseljenika. Doseljavale su kompletne obitelji; od
staraca koji su ubrzo ostavljali kosti u
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
novoj domovini, mladića i djevojaka u
punoj snazi, odlučnih da radom stvaraju
uvjete za bolji život, do djece začete u
Hercegovini, a ovdje rođene. Isto tako,
matice nam otkrivaju porijekla njihovih
roditelja i kumova npr. iz Rame, Posušja,
Čemerna, Rakitnog, Runovića, Mostara,
Stoca, Neretve.... Ili, jednostavno piše – iz
Hercegovine. Ubrzo je bračnim vezama
došlo do miješanja s domaćim stanovništvom, a brojnim potomstvom do potpunog stapanja.
Zahvaljujući popisima biskupa fra Pave Dragičevića (1742.) i fra Marijana
Bogdanovića (1768.) vidljivo je da su Bošnjaci živjeli u još nekim selima mostarske župe, ali da su najbrojniji bili u Grabovoj Dragi.
Novi doseljenici iz Hercegovine u početku su bili skoncentrirani na dva fojnička područja: u Gvožđanima i Ponjušini, te Obojku i Carevom Dolu. Kako su
pripadali onoj vjeri i narodu predodređenom na poslušnost, poniznost, rad i
patnju, to ih je čekalo i u novoj sredini.
Zemaljski posjedi na koje su došli bili su
u vlasništvu aga i begova, a oni ponizni
kmetovi (sluge) na njima. Krčenjem šuma širili su obradive površine. Živjelo se
u jednostavnim, skromnim kućama s
BROJ 14
brojnom čeljadi, a kad bi postale pretijesne oženjeni bi članovi napuštali zajedničko ognjište i započinjali novi život.
Njihove migracije svodile su se na uži
prostor; kao da su u strahu od nevolje
željeli dohvatiti ruku pomoći svojih najbližih. Jasno se na reljefu može vidjeti
nepravilni lanac njihovih posjeda; od
Gvožđana, preko Dugog Brda, Bakovića,
Bakovičke Citonje, oko brda Zvonigrada,
Zgonova, Božića, Crvenih Zemalja, Otigošća, do Djedovog Dola i Ponjušine.
Oni drugi Bošnjaci, iz Obojka i Carevog Dola, koje od početka prati nadimak
"Miške" vremenom su se proširili prema
Ragalama (Gradini), jedni otišli u Bakovičku Citonju, a drugi opet u šumoviti
Zahor. Preko Šajnovaće i Selišta dospjeli
su do Šćitova (Rajetića).
Za života nisu mogli ostvariti niti u
nasljedstvo ostaviti veliko materijalno
bogatstvo, ali su ostavili živo vrelo života,
koje i danas izdašno napaja ove prostore
svojim vjerskim i narodnim identitetom.
I danas bi veliki broj njih živio na tim
prostorima da posljednji rat nije bujicom
mržnje ne samo pogasio njihova ognjišta, već i nepovratno promijenio demografsku sliku Fojnice. Opustošena sela i
zemlju napuštenu od rada vrijeme sve
više pretvara ponovno u šumu. Novi naraštaji budućnost su vezali uz asfalt.
Postoji evo i plemićki grb Bošnjaka.
Ali, da se ne bi zavaravali - on pripada
onim Bošnjacima koji su bježeći iz Bosne
naselili Hrvatsku u prvoj polovici 14. stoljeća. Naši preci u Bosni sagnuti pod turskim jarmom mogli su biti samo kmetovi,
ili u najboljem slučaju slobodni seljaci,
osuđeni na izrabljivanje i trpljenje. Mnogo su radili, malo živjeli, a najviše trpjeli.
Na žalost, takva je naša prošlost, u kojoj
su se naši pređi rađali i umirali, osvitali i
omrkivali. Nekada su bili najniži sloj
društvene piramide, međusobno povezani ne samo prezimenom, već uopće, istom tegobnom sudbinom. U tami, bez
prosvjete, zalijepljeni za zemlju, pogleda
uprta u nebo, a na zemlji u svoje duhovne
pastire (fratre) kao tvrdu hrid da ne bi
utonuli u valove očaja i iznevjerili vjeru
pradjedovsku.
Njihovi potomci danas su dio suvremenog svijeta, rasuti na svim meridijanima, manje ili više školovani i uspješni
ljudi. Znanja o precima su im slabašna,
površna. Ostala im je ista misija u nasljeđe; stvaranje novih klica života, bez
kojih nema produljenja niti jedne loze,
pa niti one najbrojnije u Fojnici - BOŠNJAK.
11
TALENTIRANI FOJNIČANI
FOJNIČKAŠKRINJA
ADNAN BUBALO
Fotografija je
moja ljubav
Suzana Lovrić
n Tko je Adnan Bubalo?
o Najteže je o sebi govoriti, a i ne treba.
Evo mogu ti reći par informacija. Rođeni
Fojničanin, diplomirani pravnik, trenutno zaposlen na mjestu šefa Sektora zajedničkih poslova u JU Zavod – Drin, zaljubljenik u prirodu, muziku, film i naravno fotografiju.
I što je meni najvažnije, sretno oženjen i otac dva zlatna sina Imrana i
Affana.
n Za početak, reci nam, tko je 'kriv' za
tvoje bavljenje fotografijom? Kako je
sve zapravo krenulo?
o Vjerujem da se ljubav prema fotografiji ili bilo čemu drugome rodi zajedno sa
čovjekom. Prije fotografije tu je bila ljubav prema crtanim romanima, onda prema dizajnu jer sam kao dječak jako volio
kružiti stripove, sastavljati one koji izlaze u nastavcima, kreirati omote, a mislim
da me ljubav prema filmu u stvari najviše
približila fotografiji. Sve u svemu od najranijeg djetinjstva kod mene je nekako
konstantno bila naglašena ta vizuelna
strana.
n Imaš li prije nekog foto-sessiona
unaprijed isplaniran koncept ili priču
stvaraš na licu mjesta?
o Zavisi. Ima i jednog i drugog. Postoje
momenti koje želim da zabilježim upravo onako kako ih tog trena vidim. Tako da
to razrađujem na licu mjesta odnosno
jednostavno to i uradim.. Moje ideje proizilaze iz prošlih iskustava i ljudi koje
susrećem. Kad imam zamišljenu ideju u
glavi, onda počinjem istovremeno da
pravim koncept i moram se pripremiti
nešto prije. Ukoliko se radi o snimanju
prirode, unaprijed pokušavam saznati
nešto više o toj lokaciji, o klimatskim uvjetima, o tome šta se može očekivati, koja
mi je oprema potrebna, a često je u tim
12
situacijma fotografska oprema tek na nekom šestom
mjestu, ono, ako nemate dobre čizme, rezervne čarape,
dovoljno hrane itd. tad je vrijeme da se ide kući, nema više
slikanja. Ishod u velikoj mjeri ovisi o dobroj pripremi. Slično je i sa
fotografisanjem osoba. Morate se prilagoditi svim uvjetima. U svakom slučaju
najdraže mi je "uzimati" fotografije koje
već postoje u mojoj glavi.
n Primjećujem da su tvoji najčešći
motivi prirodne ljepote užeg zavičaja,
fojničke ulice u svim godišnjim dobima i svim dobima dana i noći. Što je
zahtjevnije, fotografirati ljude ili nepomične objekte, predmete?
o Ja sam nedavno izašao u javnost sa
nekim od svojih radova, sam sebi sam
dao zadatak da sa jedne strane ispromovišem Fojnicu i fojničku prirodu, a sa
druge, ništa manje važno po meni je želja
da našim ljudima koji danas žive širom
planete približim ljepotu i toplinu zavičaja. Priroda mi je vječita inspiracija. Tu
uvijek ima nešto drugačije i nešto zanimljivo. Međutim nije samo to, veliku ljubav
imam i prema portretima, naročito ambijentalnim. Postoji jedna želja koju ću
vjerojatno teško ostvariti, a to je da uradim ambijentalne portrete što više Fojničana, bilo u njihovim kućama ili na njihovom radnim mjestima.
Fotografija je zanat koji nema jezičnu
barijeru tako da često slika govori više
od hiljadu riječi. A ja želim da moje slike
imaju priču. I nikada ne treba zaboraviti
da protokom vremena fotografija višestruko dobija na vrijednosti.
Što je zahtjevnije? Pa na prvu bih rekao da nije važno, međutim ipak je zahtjevnije raditi sa ljudima, ne u smislu saradnje i druženja nego postizanja krajnjeg rezultata, a to je da na jedan fer i doBROJ 14
stojanstven način oslikamo osobu onakvom kakva u suštini i jeste.
n Je li ti se ikada dogodilo da misliš
kako je neka tvoja fotografija loša, a
onda ti se nakon nekog vremena počne sviđati i uvidiš da si 'ukrao' sjajan
trenutak?
o Fotografija se uvukla u moj život tako
da često vidim svijet drugačijim očima.
Od kada sam započeo sa fotografisanjem
sve mi izgleda drugačije, a ja sam učio kako da to posmatram. Mogli bismo godinama šetati oko neke stare kuće u ulici, a
da je zapravo i ne primjetimo. Danas, osjećam da mogu primjetiti stvari prije
nego što ih izgubim. Svaki moment koji
sam zabilježio ovjekovječio je jedan trenutak, jedan datum, jedno vrijeme, događaj, tako da mi je svaka fotografija danas
podjednako draga. Naravno da tu u mojoj
arhivi danas ima i dosta fotografija upitnog kvaliteta, međutim i one pričaju priču, svaka me veže za neki period mog
života.
n Neke od tvojih fotografija završile
su u godišnjim kalendarima, npr. je li
ti lakše stvarati naručene fotografije
ili one koje snimaš za svoj gušt?
o Podjednako se posvećujem svakom fotografisanju. Izazov mi je raditi naručenu
fotografiju, mada pošteno govoreći danas je teško naići na klijenta koji tačno
zna šta želi, što me, iako mi olakšava posao jer su uglavnom više nego zadovoljni,
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
na neki način i smeta. Kada radiš za svoj
gušt sam sebi postavljaš uvjete. Naravno
da mi je lakše i draže snimati fotografije
koje sam sâm osmislio. Mada generalno,
kad nešto jako voliš u stvari i ne postoji
taj neki osjećaj težine.
n Što je potrebno da se postane dobar
fotograf?
o Rad i upornost, otvorenost za svježe
ideje, talent, dobar su put da postaneš
dobar fotograf. Naravno potrebno je otkriti stil i pronaći neku strast u svemu
tome. Jednom kada to otkriješ, ostatak će
dolaziti postepeno i ljudi će želiti da vide
tvoj rad. Budi originalan i samouvjeren.
Kada je u pitanju tehnički aspekt, internet je nepresušan izvor informacija i danas svako, potpuno besplatno može da
savlada kako osnove, tako i bilo koju
fotografsku tehniku.
Međutim, želim istaknuti, da je važnije da se čovjek osjeća dobro baveći se fotografijom, čak nemjerljivo važnije od toga da se postane "dobar fotograf" ili postigne nekakav, nazovimo ga, komercijalni uspjeh.
n Tko su tvoji fotografski uzori?
o Jako puno vremena iskoristim gledajući fotografije drugih ljudi, naročito
onih kojima to zaista ide od ruke. To bi
svakome preporučio, to je dobar put da
čovjek sebi zada visoke standarde. Trudim se koncentrirati na trenutak nastajanja fotografije. Svijet je pun odličnih
fotografa. Ima puno fotografa koje izuzetno cijenim, recimo: Mark Hamilton,
Marc Adamus, Javier Vallhorant, Patrick
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
Hoelck, Edward Weston i drugi, a od bh.
fotografa to je na prvom mjestu Mevludin Sejmenović, sjajan fotograf i još bolji
prijatelj.
n Ima li BiH umjetničku foto-scenu?
Družiš li se sa profesionalnim bh. fotografima? Može li se živjeti u BiH od
fotografije i možeš li usporediti to sa
vrednovanjem ove umjetnosti u zemljama okruženja, da ne pričamo o Zapadu?
o Smatram da u BiH ima puno dobrih,
kvalitetnih fotografa, mnogi su postigli i
zavidan uspjeh na međunarodnom planu. Isto tako danas imamo veliki broj foto
klubova koji su prije svega dobra baza za
stjecanje novih poznanstva i prijateljstava, za dobro druženje, naravno da se tu
može i naučiti dosta stvari. Poznajem
mnoge od njih, ponekad se sastanemo.
Sad po definiciji profesionalni fotograf je onaj koji od toga živi, kod nas je
jako malo ljudi kojima je pošlo za rukom
da sebi na taj način obezbijede solidnu
egzistenciju. To se može danas reći za
Jasmina Fazlagića, Benisa Arapovića i još
par drugih. Veći je broj onih koji su našli
angažman radeći za novinske kuće ili
internet portale, a tu situacija i nije baš
sjajna.
Tržište u BiH još uvijek nema jasne
stavove i viziju o tome šta se smatra vrhunskim proizvodom kada je u pitanju
fotografija pa zašto ne reći i dizajn. To se
u ostalom vidi na svakom koraku. Onog
trenutka kada apsolviramo moć marketinga i fotografija će doći na svoje mjesto.
Situacija je samo malo bolja u Hrvatskoj,
BROJ 14
a sve se to skupa ne da ni porediti sa stanjem u razvijenim europskim zemljama
ili SAD-u.
n Je li bilo kakvih nagrada do sada,
sudjeluješ li na natječajima, grupnim
izložbama i sl.?
o Imam par zapaženih rezultata na vodećim svjetskim foto stranicama, učešće
na nekoliko grupnih izložbi, onih klasičnih, ali danas se sve to u najvećoj mjeri
dešava na internetu, tako da sam imao
par puta proglašenje za najbolju fotografiju mjeseca, najbolju fotografiju u projektu i slično, mada iskreno nisam na tom
planu bio baš aktivan što svakako namjeravam promijeniti.
n Imaš li u planu uskoro predstaviti se
samostalnom izložbom u Fojnici?
o U Fojnici ne za sada. Trenutno sam u
fazi priprema i dogovora sa Julijanom
Komšićem, vlasnikom galerije Black Box
u Sarajevu. Danas kada postavite samostalnu izložbu na otvorenje u prosjeku
dođe 20-30 ljudi, to je naša realnost. U
isto vrijeme vaše fotografije na internetu
za sedam dana može pregledati i par hiljada ljudi.
Stoga, da ne bi ostalo samo na skromoj samopromociji, zamislio sam prodajnu izložbu za koju se nadam da ću obezbijediti prisustvo dijela diplomatskog
kora, privrednika, ljudi iz politike i dr.
Nadam se da ću naići na razumijevanje i
pomoć medija jer sredstva prikupljena
prodajom namjeravam u potpunosti usmjeriti za dobrobit osoba sa intelektualnim smetnjama.
13
PUTOVANJE U MJESTU
FOJNIČKAŠKRINJA
A
ustrija mami na glečer Mölltaler, u St.
Jakob ili u Kaltenbach, Italija u Bormio, Kronplatz, Val di Sole, Livigno,
Francuska zove u La Normu, Saint Martin
de Belleville, Val Torens, Chamonix Mont
Blanc, ali ne postoji ljepše mjesto za zimovanje od Fojnice. Doduše, baš i nemam vremena za zimovanje, čak niti u
mjestu življenja, a trenutke koje sam
pokrala usput, ne mogu čuvati za sebe.
Rasipaju se, lete, vraćaju i gube, poput
pahuljica. Veju, veju...
FOJNICAtrans
Glavom u bijelo
Suzana Lovrić
ZIMOVANJE br. 1
Radio Stari Grad, srijeda, 15:08,
Zdravko Čolić, ziiima je biiiila sa puuno
snijega... Ne dvoumim, nimalo. Kočim,
iako je riskantno, da ne kažem suludo,
činiti to na ledu. Ali nije mi sudbina porinuti Fiat Grande u vještačko jezero na
Lugu. Na samoj granici kiseljačke i fojničke općine, tamo gdje najviše izbacuju
smeće iz automobila, moraš okrenuti pogled dole. Netko je ogromnu automobilsku gumu ofarbao u crveno i stavio je
ispred skromne brvnare. Zavjese su uštirkane minusom, ispred je parkirani
bicikl zameten u snijegu, a lijevo je kavana. Po parkingu zaključujem da je prazna, ali iznenađenje postaje neopisivo.
Nema slobodne stolice! Stajem za šank i
naručujem čaj. Dok se prohladi, prošetati
ću naokolo. Terasa je kao dječji crtež, sve
je oštro i slomljeno do visine 70 cm, debeli bijeli stolnjaci od snijega padaju i po
klupama, tek ponegdje otkrivaju drvene
bridove. Iznad je nezavršena oblina, prosuta bijela boja... Još jedan korak i već
sam u odmoru. Gracilne crvene stolice
prosute su oko jezera, čekaju vojnike slo-
14
bode. Taj, što će sjesti, morat će zabaciti
silk iz ramena. Okrajci jezera su zaleđeni
i samo mala površina diše negdje na njegovoj sredini, ravnomjerno otpuštajući
toplinu ribljeg tijela. Tu snijeg ne pada.
Rasipa se poput svjetla ulične lampe visoko u zraku. Drugi dio jezera snijeg zasipa sa svih strana, ali je prometan. Dva
su para patkica upravo krenula na ručak.
Sjedam na crvenu stolicu. Lik koji ne ostavlja stope u snijegu spustio je šalicu
moga čaja u snijeg na stolu. Okolna šuma
se naklonila toj sceni. Toj sceni, u kojoj
sam ja na zimovanju, zabacujem iz ramena po sred disanja i uzimam kap po
kap fino serviranog pića. Ne mogu vjerovati da Fiat Grande nije završio kao podmornica, a ja na infuziji? Uštinu me minus! Jeste zimovanje, ono između dvije
smjene...
ZIMOVANJE br. 2
Kada imate slobodnu subotu, uz nedjelju koju svakako ne radite, onda ste na
zimovanju! Fiksni i mobilni su isključeni,
na prozore navučene debele zavjese, buBROJ 14
dite se po vlastitom satu. Prva kava je
užurbana i u hodu, na kakvu ste već navikli za radnih dana, a onda slijedi druga
kava kojom potpuno osvješćujete priliku
za odmorom. Izvlačim svoje skijaško odijelo koje meni služi samo za šetanje, priSIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
premam čaj od plućnjaka, integralne
kekse i pakiram foto opremu. Znam gdje
ću. Luke su prelijepe pod snijegom. Imaju i jednu ambijetalnu kavanicu u kojoj
sam se već nekoliko puta zgrijala ribljom
čorbicom ili čašicom domaće šljive. Od
Alaupovke do Luka nailazim na jedno
jedino vozilo, traktor što prevozi sijeno.
Ne uzrujavam se zbog toga. Vozim polako
i volan me sluša. Snow Patrol - This Isn't
Everything You Are... Škodu ostavljam na
cesti preko puta kavane, jer nema drugog
mjesta za parking. Led je ukrotio obale
rijeke. Dugo promatram njihovu finu igru oblika. Sa mjesta gdje je mrzla pokorica tanka i providna otkidaju se kristali,
a onda, vučeni jakom strujom brzaka, tope se, odlaze... Vodenica se samo nazire.
Dio snijega skliznuo je sa krova pa izgleda kao da će se cijela otklizati u rijeku.
Zrak je rezak, ali ga dubokim udahom puštam u pluća. Čini mi se kako sa svakim
mojim udahom narastaju sniježni šampinjoni iz rijeke. Nebo je također bijelo.
Samo mu se jedan krajičak sivi, negdje
iznad Deževica. Prsti se koče pod hladnoćom, sve je teže smiriti kadar od ove
drhtave jeze. Vrijeme je za kavanu. Već sa
ceste uviđam kako ovdje nitko nije bio
danima. Kotlić u ognjištu je zavejan, kao i
cijela bašta. Točak je okovan, nepomičan.
Drveno korito za hlađenje pića je zaleđeno i u njemu se, kao u ogledalu, jasno
vidi reljef stabla ogromne jelike. Netko je
zaboravio kišobran. Sjedam za stol i pripaljujem cigaretu. Možda će se netko
vratiti po svoj kišobran.
ZIMOVANJE br. 3
Nije se šalio taj snijeg što je 2. veljače
počeo padati. Hedonisti su ga poredili sa
guščjim perjem i klepama, pjesnici rekoše kako se nebo pocijepalo, vozači su mu
proklinjali mater - vodu, a djeca su već
sljedećeg dana sa krovova u snijeg skakali lastu. Sve je stalo četvrtog dana veljače, osim snijega. Od svih pacijenata iz
prve i druge smjene samo se jedan probio, i to iz Austrije. Putovao je 15 sati! Do
njega sam već izlopatala tonu snijega,
garant! Ruke su mi se tresle kao da sam u
heroinskoj apstinencijskoj krizi. Najviše
je boljela lijeva nadlaktica i desna šaka.
Gladna, a napor je držati žlicu. Danas
imam sok od jabuke, uspomene Ephraima Kishona - Šalu na stranu. Okretati listove nije uopće teško! Povremeno se izvučem ispod dekice i pogledam kroz
prozore. Sa jednog vidim naselje u kojem
par različitih kapa visoko iznad sebe bacaju snijeg žutim lopatama. Sa drugog
prozora vidim samo moje mačke. One su
prišle rijeci i oblizuju brkove, jer su vrapci žedni pa se spuštaju na ledene riječne
otočiće da piju. Vraćam se knjizi i bogomdanom odmoru. Poslije opet zirkam kroz
okno, dva automobila se mimoiđoše na
glavnoj cesti. Život opet teče poznatim
stazama...
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
BROJ 14
15
OSVRT
FOJNIČKAŠKRINJA
Leonora Lovrić Drmač
N
kom "vodstvu", s druge strane je to ona
svevremenska priča odrastanja i uspostavljanja socijalnih veza sa ostatkom
društva koju neminovno prati niz banalnih, neizbježnih situacija koje su obično
popraćene humorom i nerijetko su materijal za viceve.
Ova noć je zaista bila čarobna jer osim
odlične predstave organizatori manifestacije "U susret Božiću" su gledateljima
pripremili i još jedno ugodno iznenađenje. Jedva da su se osušile suze izazvane
smijehom na redu su bile one od ganuća
za koje su bili "krivi" mladi pjevački talenti pod vodstvom ravnatelja zbora mr.
Frane Martinčevića otpjevavši našoj publici tri pjesme iz svog repertoara. Ovako
nahranjenog duha i čiste duše izašli su
gledaoci iz TKC Ümraniye na svjež fojnički zrak, a tamo napolju ih je srdačno pozdravio prvi snijeg ove zime te se i priroda odjenula u svečano bijelo ruho i time
16
BROJ 14
edjelja 17. prosinca 2011. će sigurno
ostati zapamćena i po odličnoj izvedbi autorske monodrame "Otirač" Ive
Krešića u okviru manifestacije "U susret
Božiću" održanoj u TKC Ümraniye u Fojnici. Predstava je počela u 18 sati, a dotada je svako mjesto već bilo popunjeno i
donosile su se dodatne stolice jer je zainteresiranost za ovakvu vrstu kulturnog
zbivanja u našem lijepom gradiću premašivala sva očekivanja ljubitelja kazališta i dobre predstave. Tematski slojevi
monodrame su veoma aktualni i svaki od
gledatelja, bez obzira na dob ili spol te
poziciju na društvenoj ljestvici, se mogao
pronaći barem u nekom od njih. Svrha
ove predstave našeg mladog talentiranog bosansko-hercegovačkog glumca
Ive Krešića je očigledno dvojaka jer s jedne strane je svojevrsna kritika bosanskohercegovačkog društva i situacije u kojoj
se nalazimo zahvaljujući našem politič-
samo potvrdila posebnost ove večeri.
Posebna je bila i za male glumce
dramske sekcije kojima ovo nije bila prva
predstava koju su gledali niti prvi susret
sa "živim" glumcem, ali je sigurno bilo
posebno iskustvo jer je ovaj put taj isti
glumac bio "na dohvat ruke" i to u njihovom malenom gradiću. Vrijedno su danima pripremali pregršt pitanja kojima će
ga obasuti, smišljali tijek razgovora i
željeli da taj susret bude ono što se kaže
na visokom nivou, ali trema je učinila
svoje i oni su samo netremice, fascinirano gledali u tog mladog nasmiješenog
glumca ne mogavši progovoriti od ljepote tog momenta. Najprije su se snašli
oni najstariji među mladim glumcima i
postavili par pitanja u čemu ih je Ivo svojom umješnošću vođenja razgovora
spretno "čupao iz neprilike" u koju su
upali zahvaljujući svojoj stidljivosti i fascinaciji Ivinom glumom.
Ova monodrama je diplomski rad Ive
Krešića i kako je sam nakon predstave u
razgovoru otkrio ne samo da je diplomski položen bez problema zahvaljujući
njoj nego je s njom obišao i dosta gradova
u Bosni i Hercegovini gdje je također uvijek bila zavidno posjećena i odlično primljena od strane publike. I u njegovom
rodnom gradu Mostaru je ova predstava
doživjela više od deset repriza i svaki put
je bila rasprodana do zadnje karte što je
pravi pokazatelj kvalitete same predstave jer oni koji su imali priliku upoznati
žitelje ovoga grada mogu naslutiti da oni
nisu nimalo lagana publika i da je njihova
sklonost kritici itekako izražena.
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
DRUŠTVA I UDRUGE
FOJNIČKAŠKRINJA
SKIJAŠKI KLUB
VRANKAMEN
Josip Tuka
S
ki klub "Vrankamen" Fojnica osnovan
je i registriran 30. siječnja 2006. godine. Član je Ski saveza Herceg-Bosne i
Ski saveza Bosne i Hercegovine. Treneri
su Darko Bošnjak i Monika Kapetanović. Do sada smo održali sedam natjecanja osnovnih škola u tehničkoj organizaciji kluba na Ski centru "Vrankamen"
Fojnica.
Na natjecanjima su sudjelovala djeca
osnovnih i srednjih škola iz Fojnice, Kiseljaka, Kreševa, Lepenice, Gromiljaka,
Busovače, Kaknja i Brnjaka.
Ove godine imamo u planu napraviti
županijsko natjecanje osnovnih i srednjih škola.
Uključeni smo u natjecanja na državnim natjecanjima koja se održavaju na
bosansko-hercegovačkim planinama
Bjelašnici, Jahorini, Kupresu, Blidinju,
Vlašiću i dr. Najbolji uspjeh u klubu je
postignut u sezoni 2008/09. kada su u
kategoriji mlađih cicibanki Dajana
Dijaković i Greta Kapetanović osvojile drugo i treće mjesto na ukupnom
državnom natjecanju. U klubu trenutno
trenira 15-tak djece. Kako bi ljeti zadržali
djecu na okupu, organiziraju se natjecanja u rolanju u okviru serijala Ski saveza
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
BROJ 14
Herceg-Bosne u disciplini IN LINE Alpin
slalom, tehnika slična onoj na snijegu
samo što su role umjesto skija i asfalt
umjesto snijega.
Za ovo vrijeme smo uspjeli ostvariti
objekat na planini, gdje se djeca na pauzi
treninga mogu odmoriti. Od sredstava
koje imamo su objekt , kombi i oprema
za treniranje.
Cilj nam je što više omasoviti klub te
stoga pozivamo i sve zainteresirane da se
uključe u rad Skijaškog kluba "Vrankamen".
17
SVAKODNEVNO
SJEČA LJUDI
Listajući jednom prilikom satelitske televizijske kanale nabasah na jedan od mnogobrojnih talk show-a (made in Germany)
koji se emitiraju gotovo svakodnevno i tobože raspravljaju o ozbiljnim životnim problemima. Pozornost mi privuče jedna unezvijerena dama koja je histerično ponavljala:
Ja to više nisam mogla podnijeti, morala
sam ga napustiti. Zadubih se ne bih li saznao što to damu muči.
Ivica Studenović
D
mediografu. Stari Grci su također nerijetko organizirali neku vrst talk show-a,
druženja, simpozija (u doslovnom prijevodu s grč. zajedničko pijenje), na kojima
su uz jelo i piće razgovarali o određenoj
temi. Jednu takvu gozbu priređuje mladi
tragički pjesnik Agaton u čast svoje pobjede na tragičkom natjecanju 416. god.
pr. Kr. Kao temu razgovora izabraše boga
ljubavi Erosa, a svaki od sudionika dobi
zadatak da izreče pohvalni govor tome
bogu i u njemu dadne svoj odgovor na
vječno pitanje: Što je ljubav? Aristofan
priča otprilike ovakvu priču:
Bogovi su u početku ljude stvorili u
obliku drugačijem od sadašnjeg. Bili su
okrugli, imali su jednu glavu s dva lica
okrenuta na suprotne strane te četiri ruke, četiri noge i četiri uha. Kretali su se ne
samo uspravno na nogama kao danas
18
BROJ 14
ama je radikalna feministica – žestoki borac za ugrožena prava i dostojanstvo žena. Kao takvoj strašno joj je
smetao način na koji ju je njezin suprug
predstavljao drugima. Zamislite samo,
govorio je: Ovo je moja ljepša polovica. U
toj formulaciji dami su smetale dvije
stvari: prvo – posvojna zamjenica moja, a
drugo – imenica polovica. Ona naime,
tako je tvrdila, nije ničija doli svoja vlastita i nije nikakva polovica, nego cjelovita
osoba sa svojim dostojanstvom. Zamijetih da se na pridjev ljepša iz muževljeve
formulacije nije osvrtala.
Požalih toga trena što povrijeđenoj
dami ne mogu ispričati jedan od tzv. Platonovih mitova koji je on u svom dijalogu
Symposion (Gozba ili o ljubavi) stavio u
usta Aristofanu, jednom od sudionika
druženja, inače slavnom atenskom ko-
nego i kotrljanjem, ukrug, prebacujući se
s nogu na ruke poput atleta. Rodova je u
početku bilo tri: muški, ženski i muškoženski (androgin grč. anēr-muškarac i
gynē-žena), koji je u sebi ujedinjavao
prva dva. Muški rod je potekao od Sunca,
ženski od Zemlje, dok su androgini potekli od Mjeseca. Okrugli su bili upravo
zato što su nalikovali na svoje roditelje.
Bili su velike snage i imali su krupne
misli. Zbog svoje su se velike moći osilili i
udarili na bogove postavši obijesni i
prkosni. Bogovi se zabrinuše te stadoše
tražiti rješenje kako da ih oslabe. Rješenje je pronašao dakako najmudriji među bogovima – Zeus. Stao je ljude rasijecati popola. Kako bi koga rasjekao, davao
bi ga Apolonu (između ostaloga i bog
medicine) koji je rasječenim polovicama
glavu okretao prema rasijeku kako bi im
neprestano bila pred očima kao opomena. Potom bi im kožu navlačio na trbuh
pa bi je, poput vrećice što se pri vrhu konopcem steže, vezivao na sredini ostavljajući samo jedan otvor koji se sada
naziva pupkom. Onda bi im izravnavao
druge nabore i uređivao prsa. Samo je
nekoliko nabora ostavio, one na samom
trbuhu i oko pupka, da budu opomena na
nekadašnje stanje.
Kao posljedica te sječe nastala je čežnja polovicā da se vrate u prvobitno
stanje. Svaki čovjek je tražio svoju drugu
polovicu, a kada bi je našao, onda bi se
grlile i pripijale jedna uz drugu pune žudnje da se srastu. U tom su rascjepu između žudnje i nemogućnosti ponovnog
sjedinjenja umirale od gladi zbog nerada
jer nijedna polovica nije htjela ništa raSIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
diti bez druge. Stoga je Zeus ponovno
intervenirao. Premjestio im je spolne organe naprijed jer su im bili ostali na prvobitno vanjskoj strani. Time je stvorena
mogućnost da se pri čeznutljivu pokušaju spajanja dviju polovica rodi treća.
Otada pa do danas svaki čovjek je tek
prepolovljeni znak (grč. sýmbolon) prvobitne cjeline i neprestano teži za sjedinjenjem sa svojom drugom polovicom.
Kako su izvorno bila tri roda, onda oni
koji su nastali od androgina teže jedno
drugom, muškarci nastali od prvobitno
dvostrukog muškarca teže muškarcima,
a žene ženama. Toj pak žudnji za cjelinom i lovu na nju ime je ljubav – Eros.
Zeus nas je rasjekao zbog naše obijesti i neposluha prema bogovima, kaže
Aristofan, te ako i dalje budemo obijesni i
bezbožni, valja se bojati da nas ne rasiječe još jednom pa da moradnemo skakutati na jednoj nozi. Stoga svatko treba
svakoga opominjati da bude bogodušan i
da ne radi ono što se bogovima mrazi, te
da s njima prijateljuje jer ćemo se samo
tako moći namjeriti na svoju polovicu,
onu koja nama pripada, a to malom broju
današnjih ljudi polazi za rukom.
Ovim grotesknim mitom protumači
Aristofan svojim drugovima (i svima nama) ono što do danas svi zovemo ljubavlju. No važno je istaknuti i ovu Aristofanovu misao: Nitko ne bi mogao pomisliti da je ljubavno sparivanje i uzajamno
uživanje ono radi čega se zaljubljeni jedno
drugom raduju i tako strasno jedno s drugim sjedinjuju. Naprotiv, očevidno je da za
nečim drugim žudi duša svakoga od nas, a
ona to ne umije reći, nego samo naslućuje.
Što je to za čim duša žudi protumačit će
Sokrat u svom govoru o ljubavi. Za njega
je ljubav vječita čežnja koja zapravo ne
može ni biti zadovoljena. Čim se naime
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
zadovolji, ona prestaje biti čežnja jer
čežnja je uvijek čežnja za onim što joj nedostaje. Stoga zasićena ljubav više i nije
ljubav, više nije žudnja, jer čovjek može
žudjeti samo za onim što još nema. A ono
što čovjek nema jest ljepota i dobrota koje proizlaze iz savršenosti. Stoga je za Sokrata bit ljubavi zapravo neprestana čežnja za ljepotom i dobrotom, a sila koja
čovjeka tjera na traženja toga dvoga je
Eros. On je sin Pora (Obilja) i Penije (Oskudice), koja čezne za obiljem. Stoga je
on čas ubog – čas bogat, čas cvjeta – čas
vene, čas je ružan – čas lijep, čas smrtan –
čas besmrtan. On je poveznica između
bogova i ljudi, most između konačnog i
beskonačnog, sredina između mudrosti i
neznanja koje neprestano teži za znanjem, jer znanje pripada onome što je
lijepo i dobro, odnosno savršeno. Ljudi
zapravo u ljubavnom čeznuću ne teže k
svojoj drugoj polovici,
nego u težnji prema
ljepoti i dobroti traže
besmrtnost koja se
postiže duhovnim i
tjelesnim rađanjem.
Zato se oni koji hoće
tjelesno rađanje okreću ženama, a oni koji
su duhom bremeniti
rađaju besmrtnu djecu – mudrost i vrlinu
uopće. Na taj način
Sokrat Aristofanov govor o polovicama i njihovim međusobnim
težnjama iz osjetilne
sfere uzdiže do nesluBROJ 14
ćenih visina u sferu koja pripada bogovima. Ljubav je za njega ona sila koja čovjeka tjera k savršenosti koju posjeduju
jedino bogovi, jer je samo takva savršenost garancija ljepote i dobrote.
Nije li ista misao izražena i biblijskim
zahtjevom: Budite, dakle, savršeni kao što
je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48). Ne
prepoznajemo li Aristofanov mit i u rečenici više puta u Bibliji zapisanoj: Stoga će
čovjek ostaviti oca i majku da prione uza
svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo
(Pos 2, 24). Ne doživljavamo li i mi krug
kao najsavršenije geometrijsko tijelo?
Ne nazivamo li svaki dobro urađen posao
zaokruženom cjelinom pri tome misleći
kako je dobar i lijep? Ne doživljavamo li
kao svoju sudbinu trajnu upućenost na
druge, iako se tome često opiremo?
Ako se nama, modernim ljudima, ekspertima u psihologiziranju ljubavne žudnje, Aristofanov mit i čini neozbiljnim i
naivnim, ako mislimo da iz njega i ne možemo shvatiti bit ljubavi, ako se opiremo
Sokratovim višim zahtjevima, onda
možemo sebi osvijestiti barem sljedeće
činjenice: Nikakva polovičnost nije cjelina, pa prema tome nije savršenost. Zato
ona nije ni ljepota, nije ni dobrota. A
upravo polovičnost svi mi nosimo u sebi,
na sebi i oko sebe. Ona po volji bogova
spada u našu ljudsku bit. No ona sama po
sebi nije konačnost, nije naša smrt. Smrt,
i to ona najgora – smrt duha – za čovjeka
nastupa onda kada se odrekne težnje za
puninom, težnje za savršenošću, težnje
za ljepotom i dobrotom, onda kada u sebi
ubije Erosa, a polovičnost, odnosno presječenost/prosječnost proglasi poželjnom, dobrom i lijepom.
19
IZ ARHIVA
FOJNIČKAŠKRINJA
Pokušaj unapređenja Kreševa 1927. godine (II)
Ad. tač 8.) U predmetu izgradnje puta
Kreševo-Tarčin čast mi je izvijestiti:
Izgradnja ovog puta bila je svojevremeno, a prije svjetskog rata, projektirana
od strane tadašnjih vlasti. Izgradnja ove
državne ceste, koja bi spajala Kreševo sa
željezničkom stanicom Tarčin od prijeke
je potrebe stanovništvu Kreševa i okoline. Sa ovom cestom, svega 13 km Kreševo sa okolinom bilo bi vezano najbližim
putem preko Tarčina sa Sarajevom, a i
Konjičkim srezom. Sadanja najbliža željeznička stanica za mjesto Kreševo jeste
Visoko sa kojim ga spaja državna cesta
preko Kiseljaka. Ova je cesta jedina koja
ga spaja sa ostalim mjestima, jer od Kreševa dalje uopšte nema nikakvog kolskog
puta, pa je usljed toga i svaki izvoz sirovina kao i domaćih produkata nerentabilan jer transportni troškovi koji dostižu
znatnu visinu najosjetnije pogađaju domaće producente. Kreševski kraj uglavnom gravitira Hercegovini odnosno
srezu Konjičkom, pa ukoliko je tamošnje
stanovništvo upućeno u tom pravcu na
saobraćaj, ovaj obavlja jednostopicama i
uzanim putevima preko vrletnih predjela toga kraja. Izgradnja ovoga puta za
20
Intelektualci malenog gradića Kreševa povjerenog im sreza, sastali su se iz
vlastitog poziva u svom rodnom mjestu Kreševu, dana 15., 16. i 17. jula
1927. godine, u svrhu da zajednički donesu zaključak, kako da se
pomogne njihovom rodnom mjestu i kako da se tamošnjem narodu
olakša življenje.
Sandra Biletić
Tarčin treneski je podesna jer ne bi nailazila ni na kakve veće uspone ili druge
prirodne terenske poteškoće. Sa ovim
putem cio ovaj kraj dobio bi daleko više
života u saobraćaju, a njime bi bilo omogućeno ponovno razvijanje šumske i rudarske industrije.
Na osnovu izloženog mišljenja sam,
da bi se izgradnji ovoga puta po mogućnosti čim prije pristupilo, naravno ukoliko bi se ukazala pomoć države i samoupravnih tijela.
Molim, da se prednji izvještaj izvoli
uzeti na znanje sa učtivom primjedbom,
da se u koliko za to mogućnost postoji i
od strane nadležnih vlasti ovim opravdanim željama izađe u susret.
Poglavar sreza: potpis nečitak
BROJ 14
Odgovor Direkcije Šuma Kraljevine SHS
Broj 52.396/27 od 6. 12. 1927. godine
Šumska uprava u Fojnici podnela je
ovoj direkciji sledeći predlog i izvještaj:
Na samom podizanju grada Kreševa i
njegove okolice, a po želji donetoj na
sednici kreševskih intelektualaca da se
podigne gradić Kreševo, moglo bi se sa
strane šumarstva učiniti sledeće:
1. Sakupljanje bilja
a) Čemerika (Fera trium album) raste
u okolici Kreševa većinom oko šumskih
predela Meorišja i Lopate nešto na državnom, a nešto na privatnom zemljištu.
Godišnje bi se moglo sabrati i izvesti oko
dva vagona.
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
b) Napršnjak (Digitalis purpuris)
raste takođe u okolici Kreševa u predelu
Vranci i Lopata i drugdje. Godišnje bi se
moglo sabrati i izvesti dva vagona.
c.) Šćavljika (Rabarbera) raste također u okolici Kreševa u privatnom posedu te po visokim planinskim pašnjacima. Godišnje bi se moglo sabrati i
izvesti 1-2 vagona.
d.) Macina trava (Valerijana officijalis)
e.) Salep
f.) Rujevina
g.) Komarać (Feuchel) i ovoga bilja
ima dosta u okolici Kreševa i kreševskim
planinama, te bi se godišnje moglo izvesti oko dva vagona.
Glede sabiranja napred pobrojanog
bilja predložio bih da Direkcija zainteresuje koje društvo, da se bavi sabiranjem,
preradbom i izvozom bilja i da ga uputi
na građane grada Kreševa, koji će sve
drugo sami u ovome sa pomenutim društvom urediti. Sabiranje i radom oko
ovog pružila bi se prilika žiteljstvu grada
Kreševa da nešto zarade, a i država bi
imala korist od ubiranja pristojbe za
navedeno bilje.
2. Za podizanje turističkih kuća, koje
građani grada iz Kreševa u svojoj prestavci napominju, na predjelu Meoršju,
Lopati i Bitovlji, direkcija bi trebala dati
besplatan materijal – drvo.
Za ovo će se izraditi poseban iskaz o
potrebitom materijalu, kada se bude pristupilo gradnji istih kuća.
3. U samoj neposrednoj blizini Kreševa ima nešto pustog-golog-šumskog
zemljišta, koje bi trebalo pošumiti što
žele i sami građani Kreševa.
To su predali: Špilje, Turanj, Kotorac,
Kozore te Graščice iznad ceste od Rakove
Noge prema Kiseljaku.
Nabrojeni predeli uzeće se u preliminar ovogodišnjeg proračuna za pošumljenje.
Ovim radom pružila bi se prilika žiteljima okolice samog grada Kreševa da
nešto zarade.
4. Što se tiče eksploatacije šume,
moglo bi se u toliko s tim započeti kada bi
se izradila cesta (kolski put) od Kreševa
preko Blina i vezala za Tarčin u dužini od
13 km.
Izgradnjom ovog puta otvorio bi se
pristup u šume: Tmor, Visočica, Crna
Rijeka i Lopata.
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
Napominjem da bi Direkcija trebala
prvo dati gospodarski urediti pomenute
šume, okolna sela nadjeliti servitutnim
potrebama, a ostatak (ako što ostane)
iznijeti na prodaju.
5. Direkcija treba da poradi da se kovačkoj zadruzi u Kreševu izda besplatno
drvo za kađenje uglja-ćumura.
Kovačka zadruga u Kreševu troši godišnje za svoju vlastitu potrebu oko 10
vagona ugljena za koju mora da plaća državnu taksu za drvo.
6. Kreševske vode pogodne su za uzgajanje ribe, pastrve i ako se uveliko pazi
da se ista ne utamanji u ovim vodama,
ipak je ima malo. Nešto je uzrok tome što
na vodama kreševačkim ima mnogo mlinova, koji ljeti odvedu svu vodu, a korito
reke ostane suho na stanovitoj udaljenosti i riba sva ugine.
Zato bi trebalo izdati opće naređenje
da korita pojedinih gorskih potoka u
kojima ima ribe ne smiju nikada dotle
biti odvraćena na pojedine uprave da
presuše u ljeti za vreme malih voda.
Ovde je slučaj sa mlinom Šunjića u
Polju na rijeci Kreševci. Taj mlin ima 3
vitla i preko ljeta odvrati svu vodu od tzv.
Katića Benta do sastavka Ljuskave i Kreševčice od 4 km udaljenosti.
Po kazivanju ugine godišnje oko 10.
000 komada sitne ribe, pastrve.
Da bi se podigao broj ribe u rijeci
Kreševčici trebalo bi idućeg proljeća pustiti nešto sjemena u istu vodu.
7. U blizini Kreševa u općini Mratinići
2 km od Kreševa nalazi se erarno zemljište Meljine na kome leži i šumski rasadnik. Zemljište je veliko po prilici 20
dunuma. To zemljište obrađuju lugari iz
Kreševa kao svoj deputat već više godina.
Direkcija bi trebala da odredi jedan kredit da se na ovom zemljištu podigne
državna kuća za kontrolnog šumskog
organa pošto samo Kreševo leži udaljeno
od Šumske uprave u Fojnici 32 km te
tačnu kontrolu nije moguće u redu voditi.
Direkcija će Šuma ukoliko joj bude
moguće obzirom na odobrene kredite
uraditi sve što bude do nje stajalo da se
Kreševo podigne.
Odgovor Građevinske direkcije Sarajevo
Velikom županu sarajevske oblasti
Broj: 11997/27 od 4. 1. 1928
U predstavci odbora za pomoć i
BROJ 14
podizanje varošice Kreševa, koja je ovoj
direkciji dostavljena aktom broj:
18634/27 od 31. 8. 1927. godine jedino
tačka 8. koja glasi: „Da se kod nadležnih
vlasti nastoji, da se izgradi cesta Kreševo-Tarčin 13 km duga, kako bi se lakšim saobraćajem podiglo privredno i
ekonomsko stanje Kreševa“ tangira ovu
Direkciju i izvršenje ove tačke predstavke spadalo bi u delokrug ove Direkcije.
Direkciji je čast izvestiti, da uviđa važnost ovoga puta za ekonomsko i privredno podizanje varošice Kreševa kao i u
pogledu upotpunjavanja mreže postojećih puteva na teritoriji Građevinske
direkcije Sarajevo.
Iz napred spomenutih razloga ova će
Direkcija potpomagati svaku akciju, koju
zainteresovane opštine budu poduzimale u cilju izgradnje puta Kreševo-Tarčin.
Kada zainteresovane opštine pristupe izgradnji ovoga puta, kao opštinskog,
Direkcija će sa svojim tehničkim osobljem obeležiti trasu puta na terenu i dat
za izgradnju alat, koliko ga bude imala
slobodna na raspolaganju.
U budžet Ministarstva Građevina
predviđa se redovno svake godine stanovita suma kao pomoć opštinama za
građenje i održavanje nedržavnih puteva
i mostova, pa kada zainteresovane opštine pristupe izradi navedenog puta
Direkcija će na molbu interesenata nastojati da od Ministarstva Građevina
izdejstvuje što izdašniju novčanu pomoć
za nabavku eksploziva, materijala za
nadzor itd...
Direktor Građevinske direkcije:
potpis nečitak
Očito je da su se Kreševljaci odvajkada brinuli za razvoj i prosperitet
svoga rodnog mjesta.
Danas se i sami možemo uvjeriti u
rezultate ovog jako ozbiljnog planiranja
za unapređenje Kreševa u ondašnje vrijeme. Svi gore navedeni prijedlozi su sa
više ili manje uspjeha realizirani za razliku od nekih drugih općina koje i danas
zaostaju u svom razvoju.
Kreševo se danas smatra za jednu
od razvijenijih općina u Bosni i Hercegovini sa skoro najmanjim procentom
nezaposlenih tj. gotovo da ih i nema, a
zapošljavaju i radnike iz drugih, okolnih
mjesta.
21
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
Fra Mijo Vjenceslav Batinić(2)
franjevac, dušobrižnik, učitelj, povijesničar i književnik
Ove godine, točnije 26. kolovoza navršilo se 60 punih godina od smrti fra
Mije V. Batinića. Otkrivši ovaj podatak sasvim slučajno odlučio sam da
povodom 60-te obljetnice njegove smrti napišem nekoliko riječi o ovom
vrijednom fratru, i tako, makar skromno obilježim ovu obljetnicu.
Miroslav Vešara
P
Veliku poteškoću u ondašnjem načinu učenja i studiranja činio je nedostatak
udžbenika. Tako Vladić spominje da
"izim nekoliko riječi otisnutih na kraju
Marijanovićeve gramatike nijesmo imali
nikakvog latinsko-hrvatskog riječnika"
(str. 4). Da bi temu doskočili, učenici su
imali posebne bilježnice, tzv. "termiene",
u koje su zapisivali ne samo nepoznate
riječi i tako dobivali prave male riječnike,
nego su u njih unosili i druge podatke i
pribilješke od važnosti za njihovu izobrazbu. Upravo na ovom području posebno se isticao fra Mijo.
Komentirajući ovakav način rada Vladić kaže da fra Mijo "u svojim termienima ima i čitave rečenice iz svetih Otaca,
što ih je našo u Brevijaru, koje bi on napamet ili na izust naučio i njima bi se u
razgovorima, ko kakav učitelj služio. Imo
je i drugu svoju bilježnicu kratkih pripovjedčica i anegdota. Koji put na šetnji bi
se udaljio od drugih pod kakvo drvo i izvadio svoje termiene i čito bi ih. Koji put
bi se ja prikrao do njega, da vidim što radi, a on bi mi pokazao svoje bilježnike, i
nagovara me, neka i ja onako radim, jer
da se na ovaj način stvari bolje zapamte, a
22
BROJ 14
ošto je u Livnu na Gorici stekao osnovno obrazovanje, dođe 1862. godine u
Fojnicu i tu, 16. travnja, obuče franjevački habit i bude primljen u novicijat.
Prema tadašnjim običajima u franjevačkom redu, koji su se održali sve do nedavno, kandidat je stupajući u fratre mijenjao svoje krsno ime i uzimao novo – redovničko ime, kao simbol promjene svog
ranijeg stila života. Tako je od nekadašnjeg Ive Batinića, postao fra Mijo Batinić.
U životu pripravnika za redovnički
stalež godina novicijata je nešto osobito.
Vrijeme provedeno u novicijatu obično
se definira kao vrijeme kušnje i provjere.
To nije prvenstveno godina studija, nego
godina u kojoj se kandidat upoznaje s načinom i stilom redovničkog života. Zato
se u toj godini prvenstveno posvećuje
pažnja izgradnji budućeg redovnika, a
tek onda budućeg akademskog građanina. Govoreći o fra Miji u novicijatu, Vladić
opširno pripovijeda o njegovoj pobožnosti i drugim redovničkim kvalitetama, ali
ne propušta da nam pruži i nekoliko važnih informacija koje su značajne da
bismo mogli shvatiti budući spisateljski
rad fra Mije Batinića.
i lašnje se mogu ponavljati. Osim tog je
bilježio pripovijedanja i pučke predaje o
nekim mjestima, kano o Kozlugradu, o
Zvonigradu, Obojku, Lagumima, o fojničkoj okolici i drugim mjestima, što je i
kašnje proslijedio opisujuć mjesta za koja je što čuo, da se pripovijeda u narodu."
(str. 4-5). Ova navika da od malih nogu
bilježi narodne predaje veoma je doprinijela njegovom kasnijem radu. Svatko
tko je imao priliku pročitati neke od
njegovih djela mogao se uvjeriti da ona
obiluju mnoštvom podataka preuzetih
upravo iz narodnih predanja, i premda
možda često ne mogu izdržati današnju
kritiku, ipak ostaju vrijedno svjedočanstvo o minulim vremenima.
Na njegov razvoj i životna opredjeljenja naročit pečat ostavio je fra Ante Knežević. Naime, po svršenom novicijatu
1863. godine fra Mijo odlazi u Guču Goru
na studij filozofije. Iste godine je iz Livna
u Guču Goru premješten i fra Ante Knežević "vrsni povjesničar i učitelj u svim
strukama" (str. 5). Jednom zgodom zapazi fra Ante njegove termiene, "ter mu se
svidje njegove osobito topografske bilješke i nagovori ga neka onako zapisuje i
povjesničke događaje, ter može s vremenom postati dobar povjesničar... Ne boj
se, reče mu, što si tijelom malešan. Taki
mali ljudi tijelom običaju kadikad umno
biti vrlo veliki" (str. 5-6). Za ilustraciju
mu je naveo princa Eugena od Savoje koji
je bio malen tijelom, kao i Napoleon, koji
je usprkos malena stasa, zaslužio da nosi
naziv "Veliki". Poslušavši svog učitelja fra
Mijo je "marljivo bilježio sve što bi o Bosni našao napisano" (str. 6).
U sljedećem broju:
Fra Mijo V. Batinić u Đakovu i Doljanima
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
S
jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja – podsjeća na smrt i prolaznost.
"Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano je u prvoj biblijskoj knjizi, knjizi Postanka. S druge – pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. A sagorijevanje je u drevnom simboličkom govoru postupak čišćenja. Stoga se vjernik "primanjem pepela" uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog pročišćenja. U prvo vrijeme simbolični je govor bio razumljiviji nego
danas: u ognju su pokušavali plemenite
metale osloboditi od nečistoće. Gledano
na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko vrijeme – korizma – uporno pa i
naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme osobnog očišćenja.
Čistom srijedom započinje razdoblje
Crkvene godine koje se zove korizma.
Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, vrlo je ozbiljan čin. To je početak,
ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno djelo pokore: post i nemrs. Obred
pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u
ime sabrane zajednice predmoli: "Bože,
ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje
milostiv. Prikloni se dobrostivo našim
molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste
duše proslave vazmeno otajstvo tvoga
Sina." – Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom.
Pepeo je običan, od spaljenog drveta,
ili, ako je to moguće, od tisovine ili drugih
grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće
izreći nastavak obraćenja. Svećenik zaSIJEČANJ/VELJAČA 2012.
Korizma
Čista srijeda ili Pepelnica početak je korizme, važnog vremena
Crkvene godine, koje traje šest
tjedana. Svećenik je u svakoj crkvi, u okvire redovitog bogoslužja,
kratkim obredom blagoslovio
pepeo na pladnju. A zatim je, u
znak ozbiljne želje za pokorom i
obraćenjem, najprije sebi, a zatim svakom prisutnom vjerniku
posuo po glavi nekoliko trunaka
pepela. Pepeljenje je ovdje vrlo
rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom – i kao izraz i kao čin – znači uozbiljiti se,
kajati se za svoje loše postupke.
Znači i spremnost na nove, bolje
korake. Crkvenim jezikom to je
predznak osobnog obraćenja.
Nikica Vujica
tim svakom vjerniku stavlja malo pepela
na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i
vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da
ćeš se u prah pretvoriti."
Na jednom mjestu u Bibliji kaže se da
sve ima svoje vrijeme. Ima vrijeme smijanja i vrijeme plakanja, vrijeme rada i odmora. Ako sve ima svoje vrijeme, kakvo
BROJ 14
značenje ima vrijeme korizme? Što se
tada u ovom vremenu događa ili bi se trebalo događati? Kakav je smisao i značenje korizme? Korizma je vrijeme kad se
intenzivnije bavimo Isusovom mukom,
ali nije samo to. Kao posljedica promatranja Isusove muke, morala bi se pojaviti žalost radi naših grijeha, jer je i za
njih Isus trpio, iako još nisu bili počinjeni, to će biti kasnije, ali on sada za njih
trpi kao i za grijehe svih ljudi koji će
živjeti i griješiti do konca naše ljudske
povijesti. To bi trebalo izazvati naše kajanje i obraćenje, novi život, koji počinje s
pokorom. Korizma bi trebala biti vrijeme
pokore, kajanja za grijehe, obraćenja i
početka novoga života. Kad čujemo riječ
pokora, možda se odmah snuždimo i namrgodimo. To nije potrebno. Pokora može biti i vesela, čak treba biti vesela, ako je
dragovoljno prihvatimo.
U korizmi ne moraju to biti velika pokornička djela kao kod nekih svetaca,
velikih pokornika. Možemo je započeti
skromno i sve prepustimo Bogu. Najprije, povećajmo malo molitvu. Isus je
rekao da će molitva biti uslišana. Onaj
koji traži naći će i onaj koji kuca otvara
mu se! Isus je posebno naglasio značenje
i vrijednost zajedničke obiteljske molitve. Gdje dvojica ili trojica zajedno mole,
tu je Isus s njima. Ako Isus moli s nama,
sigurno će ta molitva biti uslišana. Možda smo zanemarili zajedničku molitvu pa
je sada u korizmi obnovimo, nađimo joj
mjesta. Nadalje, spremimo se za korizmenu ispovijed, obavimo to zdušno, temeljito, s bolnim kajanjem i čvrstom odlukom da ćemo sve poduzeti kako ubuduće ne bismo tako griješili. Neka to
bude istinsko i žarko pokajanje, a odluka
ne griješiti više mora biti čvrsta i ozbiljna, ne pusta fraza, ne neko lakomisleno
obećanje koje ćemo brzo zaboraviti i
opet se vratiti u svoj "grešni brlog". Može
biti i malo tjelesne pokore.
Nekad je Crkva svima propisivala
post čitavu korizmu. Danas toga više nema. Crkva je to dokinula jer radnici u
poduzećima moraju jesti što ima i što im
se ponudi, pa Crkva više taj post ne naređuje, ali ga preporučuje ako to možemo.
Možda možemo jedan ili dva dana svakog
tjedna u korizmi postiti, neće nas to previše opteretiti. Konačno, upitajmo se:
imamo li što popraviti u svom odnosu s
ljudima? Možda smo hladni, osorni,
uvredljivi, a svi znamo da Bog od nas
traži, ljubav koja je susretljiva, uslužna,
ljubazna i darežljiva. Takvi bi trebali biti.
Imamo što raditi ove korizme.
23
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
SUNCE II
Ponekad mi ljudi strašno puno
trebaju
Pitam se kakva sam im
Ponekad strašno želim upoznati
nekog
Koga strašno dugo želim upoznati
Kome ću biti nasmijana,
Da se smijemo stalno, nevažnim
stvarima
I onda se sjetim da sam možda
previše tužna
I potom odlučim da postanem sunce,
ništa mi ne treba
Samo isijavam
Danas je neko rekao volim te
Aida Herceg
Biografija:
Rođena 23. 12. 1983. u Zenici. Živjela u Travniku i Novom Travniku.
Zadnjih 13 godina živi u Sarajevu.
Apsolventica na Akademiji likovnih
umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku
za produkt dizajn. Bavi se grafičkim
dizajnom i ilustriranjem. Počela pisati sa devet godina.
Bibliografija:
2007. osvojila književnu nagradu "Fra Grgo Martić" za zbirku poezije, prvijenac "Desni mozak" koja je
izašla iz štampe 2008. godine.
Objavljivala pjesme i priče u online književnim časopisima, u međunarodnom pjesničkom zborniku
"Garavi sokak" Inđija, i u antologiji
bosanskohercegovačke ženske poezije od 1908-2008. u knjizi "Stopjesmarica – Izgubljene zvijezde".
Bila učesnica 47. i 50. Sarajevskih
dana poezije u programu "Mlada
bosanskohercegovačka poezija".
Članica pjesničke skupine "Diogenes Poetes" koja čita poeziju na otvorenom.
24
Danas je neko rekao volim te.
Rekla sam i ja tebe,
i te riječi su me grijale,
kao malo sunce.
A onda je pao mrak,
a kada je mrak
ja podivljam,
zavijam na mjesec,
bacam flaše da rastjeram demone
prevrćem se po krevetu
okrećem lijevo pa desno
tap-tap komšije opet vode ljubav
U grlu kao da mi je neka šljiva
ustajem i tražim cigarete
sijalica u kupatilu eksplodira kao
mala granata
stajem na nešto, neki predmet.
Usamljenost nikada nije bila manja
Usamljenost se najednom mjeri samo
kilometrima
Danas je neko rekao volim te
obukla sam suknjicu stavila cvijet u
kosu
otišla da čitam poeziju u parku
Razmišljam da li da im priznam
kako je neko rekao volim te
i kako me čitanje poezije ne interesuje
pisati sam počela zbog tišine
Danas je neko rekao volim te
i nije se desilo ništa
jer se slova ne mogu dirati
slova se ne mirišu
slova se se ne ljube
slova ne plaćaju autobuske karte
Danas je neko rekao volim te
BROJ 14
I zazvučalo je kao milovanje
kao vođenje ljubavi kao kupovanje
sladoleda
kao držanje za ruke u nekom
šetalištu dok se saginjem
da pomilujem psa slučajnih
prolaznika
Zazvučalo je kao objava nečega
čega nema i nikada neće biti
Danas je neko rekao volim te
zašto sam onda ovako tužna?
Približava se
Razmišljam o smrti,
Napipala sam malenu kvržicu
ispod lijevog pazuha
Proljeće tek počinje
Nadam se najboljem
Kupila sam narančasti sok umjesto
piva,
Uporno ponavljam sebi
Nije još došlo vrijeme
ima slika koje treba naslikati
Pa jesti i piti
Ustajati rano ili kasno
Imati seks ili ga nemati
Naći posao, usvojiti psa
Smijati se, pričati viceve
Gledati filmove i čitati knjige
Upoznati nekoga konačno
I voljeti
Umjesto odlaska doktoru
Tvrdoglavo planiram putovanje u
Beograd
Ako je ovo
Ako je ovo
Još samo jedna religija
Kažem
Neka bude
Poklanjam joj se opet
Ako je obmana ako je ludilo
ako je bolest kažem
Sva sam njena
Ako je ovo
Još samo jedan trn
Još jedna krinka
Neka uzme mene
Ako je zlo nisam kriva
Sva sam njegova
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Kukuruza
Priredila Božana Tuka
Sastojci:
-1 kg kukuruznog brašna
-350 gr običnog bijelog brašna
- sol
Priprema:
U posudu stavimo obje vrste brašna, dodamo soli po želji i ključalom vodom
zamjesimo tijesto tako da nije ni tvrdo, a ni previše meko. Tijesto je najbolje ostaviti da
preko noći poležaći (odstoji). Ujutro ako pored tijesta ima vode, ocijediti ju i staviti
tijesto u podmazanu tepsiju. Prije pečenja kukuruzu treba umiti. A to se radi tako što
brašno umutimo s malo vode i time umijemo (premažemo) tijesto. Pečemo ju od sat
do sat i pol. Jedan sat pečemo na temperaturi do 200°C, a poslije smanjimo na 150°C.
Probajte, zaista je ukusna!
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
BROJ 14
Kukuruza je naše staro jelo kojim su
se pretežito hranili naši pretci. U
njihovo vrijeme to je bilo osnovno
jelo u prehrani. Kada god razgovaram
sa nekim od starijih ljudi o kukuruzi,
uvijek mi znaju reći kako se u
obiteljima sa puno djece kukuruza
pravila tako da uvijek odstoji jedan
dan da postane tvrđa, da bi se manje
pojelo jer se živjelo siromašno.
Mnoge od nas žena danas i ne znaju
napraviti dobru kukuruzu. Već duže
vrijeme sam u potrazi za dobrim
receptom za ovo jelo. I dobila sam ga
od jedne gospođe u čijoj se obitelji
već dugo ovaj recept prenosi s
koljena na koljeno.
25
Sunce tuđeg neba
Fojničani, gdje su vas sve Božije ruke posijale,
gdje su vam se tuđe duše nasmijale
i rekle vam da ne pripadate tamo.
Gdje li vas sve ima diljem ovog,
u zadnje vrijeme čudnoga svijeta,
koji nam ne može garantirati da će nas biti
za par ljeta na ovom planetu.
Gdje ste se skrili po svjetu i uživate lažni osjećaj sreće,
sreće koja vam sem novca nikada podariti neće
ono što doma ste nekada živjeli.
Znam da vas muka prošloga vremena odvela tamo,
znam da ste otišli da samo koru kruha sigurnu imate
ali znam i da su vam oči često uplakane
jer znate ili osjećate
da put do kuće ste zaboravili.
Ko su ti dječaci i djevojčice
koje svojim potomstvom zovete,
čije lice možda nikada neće vidjeti livadu
o kojoj im često pričate,
da nekad ste se tamo igrali,
da sunce pod kojim ste se vi grijali možda nikada
na njihova dječija lica neće baciti zraku,
možda nikada neće uživati u čistom zraku
koji ste nekada vi duboko disali.
Vaši su predci nekad ovdje povjest pisali,
nekad se vaš barjak ovdje visoko viorio,
Bog vas je ovdje stvorio
i dao vam prelijepe njive, najljepše šume,
najčišću vodu, čisto srce, zdrav razum i slobodu.
Jest da je teška ta sloboda.
Teška jer smo zaboravili dijeliti,
teška je jer smo se počeli seliti
u zemlje koje na sve sem fojničkog neba liče,
teška jer ono mirno fojničko biće,
koje smo nosili u sebi nestaje, gubi se,
a najteža je jer nas, sem u Fojnici,
ima po cijelom prokletom svijetu
gdje ćemo patiti al mi kakvi jesmo
nikad se nećemo vratiti
i živjet ćemo tako do smrti.
26
BROJ 14
Fojničani opet vas pitam...
Gdje vas to Božije ruke
spustiše među silno blago,
te oči vam ni suzu ne pustiše,
za onim što nekoć vam bi drago.
Što nekad vam srce do stezanja je dovodilo,
što vas je jutrom budilo,
kroz dan vodilo i noću u lijepe snove slalo.
Sve vam je dalo, to pretjerano,
u rane jutarnje sate plavetnilo neba.
Pokrivajte se najskupljim dekama,
šetajte pored nepoznatih rijeka,
bacajte u njih strano hladno kamenje,
ali zbog prošlosti u znamenje,
poklonite barem trenutak na dan
misao fojničkom nebu.
Kratkom u zimske dane,
prošarano tmurnom u kišne dane,
crvenkasto sakrivenom
u predvečerja i dragom u srcima.
Pitajte si srca da li im fali,
barem onaj mali komadić njega,
ili smo toliki stranci postali,
da nitko od nas ga više ne treba.
I ovoga ljeta puno nas je iz nekih domovina,
čije ime niti izreći ne znamo došlo opet ovamo.
Jel se sad tu skrivamo ili smo
tamo negdje daleko skriveni?
Je li nam sad ovdje pod nebom Fojnice,
sve nekako strano
ili se vraćamo da se ponovo upoznamo?
Sa onim što smo nekad bili, sa snovima sto smo snili,
sa ljudima s kojima smo bili, ili smo se već izgubili?
Pa tu pod zaboravljenim fojničkim nebom
tražimo oproštaj za kraj koji tu nećemo doživjeti.
Nije bilo lako daleko odletjeti
ali čini se da je teže natrag sletjeti...
Bog vas blagoslovio gdje god da jeste...
ŠIMUNIĆ
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
SAVJET BROJA
FOJNIČKAŠKRINJA
P
ostoje mnoge tehnike za oslikavanje
svile od akvarel do batik tehnike te razna sredstva za efekte poput soli.
U ovom projektu obradit ćemo najjednostavniju konturnu tehniku u kojoj se koristi konturna boja koja kada se osuši spriječava razlivanje boje pri slikanju.
OSLIKAVANJE SVILE
Priča o oslikavanju svile je stara preko 3000 godina i potječe iz Kine.
Stari Kinezi su dugo čuvali tajnu o proizvodnji svile i pod prijetnjom smrtne kazne bilo je zabranjeno iznijeti dudovog svilca iz zemlje. Svilu su u
Europu donijeli misionari tako što su dudovog svilca sakrivenog u bambusov štap darovali bizantskom caru.
Tako počinje fascinantna priča o svili, koja je, nekada skuplja i od zlata, danas dostupna i pristupačna, postala popularan medij za oslikavanje koji pruža nevjerojatne mogućnosti i skoro da ne postoji materijal
koji inspirira više od svile. U dodiru sa bojom svilena vlakna daju nevjerojatno bogatstvo kolorita i vizualnih efekata.
Monika i Darko Mihić
Materijal potreban za rad:
SVILA - Postoji mnogo različitih vrsta i kvaliteta svile, razlikuju se po debljini, sjaju, gustoći tkanja i strukturi. Idealna svila za početnike je Ponge 5, svila visokog sjaja, boje
se na njoj lijepo razlijevaju ali i brzo suše.
Ponge 5 je ujedno i cjenovno najpristupačnija. Deblje svile poput Crepe de Chine,
Chiffon i Satin su daleko zahtjevnije za oslikavanje i zahtijevaju predhodno znanje i
iskustvo u oslikavanju svile.
RAM ZA ZATEZANJE SVILE - Na tržištu postoje razni gotovi ramovi koji se mogu podešavati na razne dimenzije. Za početak se
možete poslužiti drvenim ramom za vez ili
starim okvirom. Uz ram, potrebno je imati i
pribadače kojima se svila napinje na ram.
KONTURNA BOJA - Gusta tekućina koja
nam služi za izvlačenje kontura na svili kako
se boja ne bi razlijevala ili miješala sa drugom. Na ovaj način dobivamo čist i jasan
motiv. Konturna boja može biti zlatna, srebrna, crna...
KISTOVI - Za kvalitetan rad potrebno je nabaviti mekane kistove za akvarel najmanje
u tri veličine. Tanki za fine detalje, srednji za
veće i manje plohe i jedan široki za bojanje
velikih površina.
BOJE ZA SVILU - Postoje dvije vrste boja za
svilu, na što je potrebno obratiti pozornost
prilikom kupovine: one koje se fiksiraju parom i one koje se fiksiraju glačalom.
Prije zatezanja svile na ram svilu je
potrebno prethodno oprati u toploj vodi sa
malo deterdženta. Na ovaj način sprati ćete
kemikalije koje su korištene u doradi svile u
tvornicama i omogućit ćete ravnomjerno
razlijevanje i ujednačeno prodiranje boje u
svilu.
Komad svile za nekoliko centimetara
veći od rama pričvrstite na ram koristeći
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.
uredske pribadače. Prilikom zatezanja
potrebno je voditi računa o zategnutosti jer
svila može popucati, ali zategnutost ne
smije biti ni previše lagana jer će se svila
dodatno opustiti pri dodiru sa bojama.
Najbolje je da naizmjenično zatezete svilu
lijevo i desno a zatim gore i dolje.
Zatezanje svile
Željeni motiv možete skicirati na papiru
i postaviti ga ispod okvira sa svilom. Kako je
svila tanka i providna motiv se može lako
pratiti i konturnom bojom prenijeti na
svilu. Konturu držimo pod kutom od 45
stupnjeva i laganim pritiskom istiskujemo
boju. Linije izvučene konturom trebaju biti
ujednačene i bez prekida, inače će se boja
razliti tamo gdje je ne želimo. Kada
popunite sve linije ostavite da se konturna
boja osuši za što je potrebno oko jedan sat.
Vrijeme sušenja možemo ubrzati
korištenjem fena.
Segment po segment popunimo
odabranom bojom dodirujući svilu vrhom
kista pri čemu će boja brzo početi prodirati
u oivičena polja. Boju koristite štedljivo i ne
idite do kraja konture jer svila lako upija
boju i sama će se razliti do ruba. Boje
možete miješati kao i razrijediti vodom
kako bi dobili svijetlije nijanse.
BROJ 14
Jedan od najlakših i najinteresantnijih
efekata na svili se dobije korištenjem soli.
Ova tehnika se bazira na principu odnosno
karakteristici soli da upija tekućinu. Sol
pospemo po tek nanesenoj boji i pustimo
da reaguje, tako dobijemo interesantne
forme. Korištenjem kristala soli različite
veličine dobijemo različite efekte. Na
našem primjeru ovaj efekat smo iskoristili
da dobijemo na dramatičnosti stabala.
Slika treba biti potpuno suha prije nego
je skinemo sa rama. Boja se se fiksira
glačanjem sa naličja oko 3 minute glačalom
podešenim na temperaturu za osjetljive
tkanine. Nakon fiksiranja rad isperite
hladnom vodom, lagano zacijedite i
ponovo preglačajte.
27
IZ SAMOSTANSKE RIZNICE
Fojnički grbovnik
GRB OBITELJI SOKOLOVIĆ
Sokolovići su poznata bosanska plemićka obitelj. Njihovo je sjedište kod Višegrada. U Borelijevom grbovniku (1700.) kaže
se za ovu obitelj da je prešla na islam.
Poznati članovi ove obitelji su: Ferhad-beg Sokolović (bosanski sandžak-beg od 1573. do 1580. godine, zatim bosanski
begler-beg od 1580. do 1588. godine, sa sjedištem u Banja Luci, gdje je podigao džamiju koja se po njegovom imenu zove
Ferhadija), Mehmed-paša Sokolović (rođen oko 1500. godine u Sokolovićima kraj Višegrada, umro 1579. u Carigradu) i
Makarije Sokolović (nakon obnavljanja pećke patrijarhije 1557. godine postaje srpskim patrijarhom).

Fojnička škrinja broj 15

Fojnička škrinja broj 16

Fojnička škrinja broj 13

Fojnička škrinja broj 5

Fojnička škrinja broj 19

Fojnička škrinja broj 3

Fojnička škrinja broj 17

Fojnička škrinja broj 11

Fojnička škrinja broj 7

Fojnička škrinja broj 6

Fojnička škrinja broj 9

Ovdje - Sjemenarna

- CroExpress

- CroExpress

Fojnička škrinja broj 24

.rs .ba .si .mk

ovdje - Sjemenarna

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

Njega kože u blagdansko i zimsko vrijeme

Župni tjednik Parish Bulletin - www.croatianchurchnewyork.org

Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce

“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk