a
k
s
r
a
Ba k
RIJEKA . RUJAN 2012. . BROJ 7/454 . GOD. L . CIJENA 7 KN
Podhum
70. godina
sjećanja na
žrtve
600 godina
Crikvenice
Pavlini i vjera
upisani u
temelje grada
Hodočašće mladih
Svetu Zemlju
možemo
nazivati
i svojom
domovinom
Hagioterapija
Lijek za
slomljeno srce
je ljubav
Dan hrvatskih mučenika
Crkva mora biti proročki glas nade
Komemoracija kod
spomenika Podhumskih
žrtvama na Grobniku okupila
je predstavnike civilnih i
crkvenih institucija
Podhum
70. godina sjećanja na žrtve
Župnik Jelenja, gdje Podhum pripada, Sanjin Francetić podsjetio je na riječi Ivana Pavla II. koji je
osudio tri najveća zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam. Podsjetio je da se među žiteljima
Podhuma mogu pronaći žrtve svih triju režima.
J
ubilarna komemoracija 12. srpnja kod spomenika Podhumskih žrtvama na Grobniku okupila je predstavnike civilnih i
crkvenih institucija te brojne mještane i rodbinu 91 zapisane žrtve fašističkog terora, a završena misom koju je predvodio
riječki nadbiskup Ivan Devčić. Sjećanje na tragičan događaj od
prije 70 godina ne blijedi i još je snažan vapaj želje da se slično
nikad više ne ponovi. Potvrdili su to i svi govornici na komemoraciji, izaslanik predsjednika RH Oleg Mandić, predstavnik Primorsko-goranske županije Ingo Kamenar, načelnici općina Jelenje
i Čavle Branko Juretić i Željko Lambaša te predstavnici antifašističkih boraca i sudionika Domovinskog rata. Govornici su podsjetili i na činjenicu da još uvijek treba temeljito istražiti točan
broj stradalih jer možda ih je više od 91 čija su imena zapisana.
Okupljenima se obratio i župnik Jelenja, gdje Podhum pripada, Sanjin Francetić istaknuvši riječi Ivana Pavla II. koji je osudio tri najveća zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam.
Podsjetio je da se među žiteljima Podhuma mogu pronaći žrtve
svih triju režima. „U proteklih 70 godina puno je toga učinjeno i
izgovoreno na ovome mjestu, ali jedno je ostalo nepromijenjeno:
preko 90 nevino stradalih ljudi ovdje je pokopano nakon što su,
nekoliko stotina metara dalje, streljani. Otjerani iz svojih domova
i po zločinačkom umu odvedeni u smrt. Tjelesne muke su streljanjem prestale, ali kako nas vjera uči, naš se život smrću mijenja, a ne oduzima, te se sada, oni kojih se spominjemo, nalaze
u tom promijenjenom stanju života. Kameni blokovi s njihovim
imenima križ i cijeli spomenik postali su mauzolej Grobinštine“,
rekao je Francetić te podsjetio da je križ na spomen-groblju postavljen tek prije tri godine iako su brojni oni koji su se te nedjelje
1942. godine vraćali upravo s jutarnje mise nakon čega su bili
odvedeni na streljanje.
N
adbiskup Devčić u propovijedi je uputio poruku nade i vjere u
vječni život podsjetivši i na nadahnute riječi pokojnog svećenika, u ono vrijeme kapelana u Jelenju, Ante Sironjića. „Možemo s velikom sigurnošću tvrditi da su svi koji su prije sedamdeset
godina ovdje bili ubijeni nosili u srcu živu i čvrstu vjeru u uskrsnuće
čovjeka poslije njegove smrti. Mnogi su od njih bili upravo uhvaćeni
i odvedeni na streljane dok su se vraćali s jutarnje sv. mise koja je
za kršćane spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća od mrtvih.
Zato svećenik Ante Sironić, u svom nadahnutom sjećanju na krvavu
podhumsku nedjelju, piše: ‘Devedeset i jedna žrtva seljaka i radnika,
plotunski sravnjena sa zemljom, natapa krvlju zemlju i počiva smireni
san u Bogu, čekajući Uskrsnuće u Kristu, Radniku i Patniku, Oslobodiocu i Spasitelju’, te nastavlja: ‘Uživajte djedovi, očevi, sinovi, braćo i
stričevi naši, vječni mir. Mi vas novi naraštaji ne zaboravljamo i nikad
vas zaboraviti nećemo. Kad se smjenjuju rosna jutra, a pogotovo sutonski sumraci, tada vas se sjećamo u Angelusima i za vas molimo.
Ta veza nas učvršćuje s vama, jer to je jedini dar što vam ga možemo
pružiti u ovim životnim tokovima. Nedjeljom i blagdanom, a svake
godine posebice na dan vaše sudbonosne smrti, mi smo s vama
povezani nekrvnom Kristovom Žrtvom, u nizu liturgijskih molitava da
vam Gospodin udijeli nagradu svog svjetla, što je konačni cilj svakog
kršćanina, člana Božjeg naroda.’”
Nadbiskup je podsjetio i da je u tijeku gradnja crkve u Podhumu koja je izraz davne želje za hramom Božjim u kojem će se trajno
obavljati molitveni spomen na podhumske žrtve, sinove ovog mjesta i
kraja. „Taj će hram biti Bogu na čast i na spomen ovih koje ovdje prije
sedamdeset godina mučki ubi zločinačka okupatorska ruka. Ugradimo se svojim doprinosima u taj sveti hram od kamena, a svojim dosljednim vjerničkim životom Crkvu koja je živi Božji hram“, zaključio je
nadbiskup te nakon mise poškropio grobove svetom vodom.
Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo:
Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ;
Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221;
e-mail: [email protected]; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,
2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN:
HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Velika Gospa, Trsat
DOGAĐANJA
Izgradnja crkve u Podhumu, filijali župe Jelenje, započet će 17. rujna, a ugovor s izvođačima,
predstavnicima zanatske zadruge Zanatoprema,
nadbiskup Ivan Devčić potpisao je 3. rujna u Nadbiskupskom domu u Rijeci. Crkva, kapaciteta oko
150 ljudi, bit će posvećena Maksimilijanu Kolbeu,
koji je umro mučeničkom smrću u nacističkom
logoru. Taj je zaštitnik ujedno poveznica s tragedijom iz Drugog svjetska rata koju još pamte u
Podhumu. Fašisti su tada strijeljali više od 90 muškaraca, a ostale žitelje odveli u internaciju.
Na potpisivanju ugovora sudjelovali su nadbiskupijski ekonom Piotr Modrzejewski, dosadašnji
župnik Jelenja Sanjin Francetić koji je pokrenuo
projekt izgradnje crkve, te novi župnik Ivan Milardović. U ime izvođača ugovor je potpisala predsjednica zadruge Ilonka Pavelić, a nazočili su voditeljica operativnih poslova Dragica Ružić i voditelj
gradilišta Željko Maras.
Sva je dokumentacija osigurana, projekt je razrađen u detalje i očekuje da će izgradnja crkve trajati 15 mjeseci. Građevinske radove financirat će Riječka nadbiskupija, a za unutarnje uređenje pobrinut će se župljani, kako je uobičajeno. Projekt za crkvu izradio je Adriaprojekt iz Rijeke. Kvadratnog je
tlocrta s kupolom, a uz crkvu će se izgraditi i katehetska dvorana. Zemljište su darovale obitelji Tereze
Rožić i Viktorije Grabar, a ostatak je otkupljen, većinom sredstvima koje je darovala obitelj Josipa i
pok. Zdenke Bezuh.
„Ovime se ostvaruje stoljetna želja mještana, od kada su početkom 20. stoljeća dobili školu razmišljali su o tome da u Podhumu sagrade i crkvu“, podsjetio je nadbiskup Devčić. Dogovor tada ipak
nije postignut, pa pitanje izgradnje crkve ponovno pokreće pokojni župnik Hinko Weber 60-tih godina,
koji je od mještana dobio zemljište i lokacijsku dozvolu. Projekt tada planirane crkve izradio je ugledni
riječki arhitekt Zdenko Sila koji se time izložio progonu komunističkih vlasti koje su i zaustavile gradnju
crkve. Ideja je obnovljena tek nakon demokratskih promjena, a od 2006. godine vjernici se redovito
okupljaju na bogoslužju u priručnim prostorijama. Na ovom području župe Jelenje živi oko 500 obitelji, što čini trećinu ukupnog broja župljana. Demografska predviđanja govore da će broj žitelja još rasti.
Čabar
Dan domovinske zahvalnosti,
pobjede i branitelja
Središnja svečanost obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, Dana drvara i šumara grada Čabra te blagdana Majke Božje Snježne održana je po 17 puta
u pitomoj dolini Lividrage podno Risnjaka, uz prisustvo brojnih gostiju, uzvanika, vjernika, žitelja čabarskog kraja i ljubitelja netaknute prirode i zdravog života. Nakon okupljanja zavidnog broja vjernika
iz svih župa ovog okruženja ali i pojedinih župa s područja Gorskog kotara i Primorsko goranske
županije, na platou ispred obnovljene zavjetne kapelice Majke Božje Snježne misno slavlje predvodio
je mons. Juraj Petrović uz sudjelovanje mons. Ivoslava Linića rektora katedrale svetog Vida u Rijeci i
domaćeg župnika velečasnoh Ivana Trohe te Mješovitog pjevačkog zbora župe Gerovo.
Nakon svete mise prisutnima se u ime domaćina „Finvest corpa“ d.d. Čabar, Hrvatskih šuma,
Šumarija Gerovo, Grada Čabra i Turističke zajendice grada Čabra obratio Željko Erent gradonačelnik
Čabra, koji je tom prigodom istaknuo značaj današnjeg dana za stvaranje samostalne i neovisne
Hrvatske, prisjetio se 174 poginulih i oko 1400 ranjenih redarstvenika u „Oluji“ uz napomenu da je
današnji dan prilika da im zahvalimo za sve ono što su dobro učinili za nas i za svoje obitelji. “Na
njihovim primjerima moramo se naučiti kako se voli svoja domovina ali i cijeniti ono što smo stekli
kroz borbu. Prisjetio se i trenutaka prije 17 godina kada je ovdje potpisana povelja o suradnji drvara
i šumara grada Čabra, a iskorak u prošlost završio je prisjećanjima na nekadašnji život Lividrage i
njezina okruženja.”
Na platou podno lovačke kuće Lividraga nastavljeno je s predstavljenjem brojnih običaja i stari
zanati, čime je nastavljena tradicija započeta prije nekoliko godina a vezano uz istraživanje i njegovanje starih običaja naših predaka, da bi sve bilo okončano zajedničkih druženjem uz obilje jela i pića ali
i brojne štandove domaćih proizvođaća ali i trgovca iz vana.
Uoči same svečanosti u Lividragi, delegacija Gradskog vijeća grada Čabra u sastavu dr. Krešimir
Sandukčić, Ivanka Križ i Ivanka Turk položila je cvijeće i upalila svijeće na spomeniku hrvatskih branitelja u Čabru.
Željko Malnar
Podhum
70. godina sjećanja
na žrtve ............................... 2
Događanja
Gradnja crkve
u Podhumu ......................... 3
Zvona zvone
Zamagljivanje ..................... 4
Razmišljanja
Dan sjećanja na žrtve
totalitarnih režima . ............ 4
Hagioterapija
Lijek za slomljeno
srce je ljubav ...................... 5
Godina vjere
Kako vjeruju i u što
vjeruju mladi? ..................... 6
Stalno vijeće HBK o
konačnom prijedlogu
Zakona o medicinski
pomognutoj oplodnji
Zakon uperen protiv
života, braka i obitelji ........ 7
Dan hrvatskih
mučenika na Udbini
Crkva mora biti
proročki glas nade . ........ 8-9
Sv. Josip
Zaštitnik Gospićkosenjske biskupije ............... 9
Hodočašće mladih u
Svetu Zemlju
Idemo zapravo kući jer
Svetu Zemlju možemo
nazivati i svojom
domovinom . .................10-11
Iz povijesne riznice
Sveti Jeronim
u Klani ...........................12-13
Priroda oko nas
Lukina jama .......................13
Katehetski dan
Potrebno je trajno
upoznavanje i
prevođenje
poruke vjere ......................14
600 godina Crikvenice
Pavlini i vjera upisani
u temelje grada .................15
Medicinski kutak
Žučni kamenci ...................16
Događanja ..........................17
Obiteljski predah . ...............18
Gospićko-senjska
biskupija . ...................... 19-21
Riječka nadbiskupija . ... 22-25
Velika Gospa ................. 26-28
3 Broj 7/454 2012.
Započinje gradnja
crkve u Podhumu
S a d r ž a j:
RAZMIŠLJANJA
ZVONA ZVONE
Zamagljivanje Dan sjećanja na žrtve
totalitarnih
režima
P
remijer Zoran Milanović najavio je svoj državnički posjet Vatikanu za mjesec listopad. Dakako da su već započele spekulacije o temama
razgovora, a prije svega tu je pitanje Ugovora s Vatikanom. Ipak tema nam nimalo nije nova jer ugovori s
Vatikanom, Prijedlog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, vjeronauk u školi, građanski odgoj u
školama... teme su koje se od početka ove godine i
vladanja nove Vlade redovito spominju u odnosima
Crkve i države. Redovito su zanimljive i medijima pa
ponekad dobivamo dojam da samo o tome ovisi boljitak Hrvatske.
Kao da u ovome trenutku, kada
je mnogim građanima ugrožena
egzistencija, vladajuća garnitura
nema ništa važnije za učiniti
nego baviti se svjetonazorskim
promjenama u društvu.
Za Crkvu je razumljivo da brani svoja stajališta
i svjetonazore, od socijalnih do antropoloških tema
te da želi osigurati vjernicima ravnopravan položaj u
društvu. Biskupi su stoga proteklih mjeseci spremno
uputili svoje poruke javnosti. „Vjeronauk se u našoj
javnosti često predstavlja kao nepotreban. Ogorčeni
smo činjenicom njegovoga stalnog dovođenja u pitanje kao redovitoga predmeta u okviru osnovnoga
i srednjeg školstva. K tomu i činjenicom različitih
oblika diskriminacije vjeronauka kao predmeta“, navodi se u pismu HBK u povodu nove školske godine
i 20. obljetnice od uvođenja vjeronauka u škole. O
umjetnoj oplodnji biskupi pak kažu: „Konačni Prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svome sadržaju i naravi duboko nemoralan i nehuman, a
njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica za hrvatsko društvo“, stoji u izjavi Stalnog vijeća HBK. Vjernici su različitim inicijativama proteklih
mjeseci potvrdili ili čak preduhitrili ove izjave biskupa.
Crkva dakako ne može prešutjeti kada se u društvu
ozakonjuju stavovi koji se protive njezinom nauku i
mora javno iznijeti svoja stajališta.
staje nejasno zbog čega nam iz vladajuće koalicije gotovo sustavno nameću ovakve teme.
Kao da u ovome trenutku, kada je mnogim
građanima ugrožena egzistencija, vladajuća garnitura nema ništa važnije za učiniti nego baviti se svjetonazorskim promjenama u društvu. Jasno je svima
da u Hrvatskoj danas postoji mnogo hitnijih pitanja
od građanskog odgoja ili mijenjanja Zakona o pomognutoj oplodnji. Svima je jasno da eventualna izmjena
Vatikanskih ugovora neće ni za mrvu poboljšati državni proračun, a dovoditi u pitanje vjeronauk u školi, nakon 20 godina uspješnog provođenja potpuno
je apsurdno. Tu je i neshvatljivo pitanje Bleiburga i
problem odavanja počasti žrtvama komunizma, teme
koja se može objasniti jedino željom za zamagljivanjem pravih problema.
Dugoročno gledano nesporno je da su ideološke, svjetonazorske teme i promjene u društvu od
iznimne važnosti za budućnost svakog društva. Zbog
toga se Crkva redovito uključuje u takve rasprave. Ali
u prvim mjesecima vladanja nove Vlade i u teškoj gospodarskoj krizi, u vremenu kada brojni građani jedva
sklapaju kraj s krajem, od strane Vlade zaista nije bilo
nužno i hitno inzistiranje na njima.
Danijel Delonga
4 Broj 7/454 2012.
O
Osim što je u Hrvatskoj tek prošle godine taj dan, 23. kolovoza, uveden
kao spomendan, ove godine on uopće nije ni službeno obilježen.
Piše: Zvonimir Despot
E
uropski je parlament u proljeće
2009. godine u svojoj Rezoluciji o
europskoj savjesti i totalitarizmu
pozvao na proglašenje 23. kolovoza kao
Europskog dana sjećanja na žrtve svih
totalitarnih i autoritarnih režima te da se
komemoriraju s dostojanstvom i nepristranošću.
U Rezoluciji je, među ostalim, navedeno kako EU parlament “obnavlja svoju obvezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi
utemeljenoj na vrijednostima poštovanja
ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštoEU parlament i na taj je način,
vanja ljudskih prava,” istaknuo je važnost
simboličnim datumom, poslao
zadržavanja uspomena iz prošlosti živim,
poruku
o zajedničkoj osudi najvećih
“jer ne može biti pomirbe bez istine i sjetotalitarnih
ideologija 20. stoljeća
ćanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni
u
Europi
koje
su iza sebe ostavile
stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo
koje ideološke pozadine” te da je “krajnji milijunske žrtve, nacizma i fašizma s
jedne te komunizma s druge strane.
cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih
režima pomirenje, koje se može postići priDok je Josipović mudro to prešutio,
hvaćanjem odgovornosti, moleći za prašta- dotle su Leko i Milanović ponosno izjavili
nje i njegovanje moralne obnove.”
kako je bilo dovoljno to što je državni vrh na
nije bez veze za datum izabran 23. ko- proljeće bio u Jasenovcu i u Teznom pa da
lovoza. Jer je na taj dan 1939. u Moskvi nema potrebe išta više obilježavati. Nisu oni
potpisan sporazum između nacističke tako samo omalovažili taj dan, niti samo žrNjemačke i SSSR-a o nenapadanju, poznat tve komunizma, nego su omalovažili sve žrkao Pakt Ribbentrop-Molotov, koji je imao tve i sve ih stavili u isti koš svojih ideoloških
i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u zastranjenja. Jer Europski dan nije ustanovFinskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Ru- ljen samo zbog komunističkih žrtava nego
munjskoj. EU parlament i na taj je način, zbog svih žrtava pa bi normalno bilo da drsimboličnim datumom, poslao poruku o žavni vrh simboličnom gestom, vijencem,
zajedničkoj osudi najvećih totalitarnih ideo- pojavom, oda pijetet svima njima, bilo da je
logija 20. stoljeća u Europi koje su iza sebe to opet Jasenovac za jedne ili neka druga
ostavile milijunske žrtve, nacizma i fašizma lokacija za druge, ali ne Tezno u Sloveniji.
s jedne te komunizma s druge strane. I dok
ao da nema dovoljno lokacija u Hrvatse u nas često čuju zaklinjanja u europske
skoj koje su svjedoci komunističkog
vrijednosti, upravo na ovom danu ovih su
zuluma. Zašto se bježi od komunidana ponovno pale maske. Osim što je u stičkih žrtava u Hrvatskoj? Čije su to žrtve? I
Hrvatskoj tek prošle godine taj dan uveden čemu bježanje od obilježavanja ovog dana?
kao spomendan, ove godine on uopće nije EU parlament jasno je naznačio “da sjeni službeno obilježen.
ćanja Europe na tragičnu prošlost moraju
Jedino ako se u obilježavanje mogu ostati živa kako bi počast žrtvama i osuda
ubrojiti uopćene pismene izjave Ive Josi- počinitelja postavili temelje za pomirenje
povića i Josipa Leke te predstava Zorana utemeljeno na istini i spomenu.” Europski
Milanovića. Ili možda dijeljenje cušpajza Ive dan upravo bi i u Hrvatskoj trebao biti dan
Goldsteina, koji i danas još broji pluseve i pomirenja, sjećanja na sve, poštovanja svaminuse komunizma i nacizma, i drugima koga, dan edukacije...
dijeli lekcije o cušpajzima u njihovim glaVladajućima je on očito teret pa je to
vama, a čini se da je najveći u njega. Nije iskoristio HDZ i obilježavao ga u svojoj rebilo dovoljno vladajućima da s Bleiburgom žiji. Bilo bi pohvalno da je HDZ u prošlosti
ponovno ožive aveti prošlosti, da se opet napravio puno više u sankcioniranju zločina
omalovažavaju žrtve, nije bilo dovoljno da i zločinaca, ali nije, i za to je najviše odgose žrtvama komunizma, kad već na Bleibur- voran. Događa se ono najgore, da su žrtve
gu neće, neće pokloniti negdje u Hrvatskoj, i dalje predmet dnevnopolitičkih prepucavavlastitoj domovini.
nja. To je sve samo sjeme za daljnje produbljivanje mržnje. Dokad tako?
I
K
HAGIOTERAPIJA
Hagioterapija osobno
Lijek za slomljeno srce je ljubav
Koliko puta mi se dogodilo da me zaista boli srce u grudima zbog neke boli duhovne naravi.
To mi je nekako najjasnije ocrtalo konvertiranje duhovnih bolesti na tjelesno-psihičku razinu.
Piše: Vesna Drmić
Ovo je sažetak onoga što se o hagioterapiji može naći na internetskim stranicama. Oni koji prate njen razvoj mogu uočiti ono što je
mene osobno jako obradovalo, a to je jednostavnost i jasnoća predstavljanja osnovnog sadržaja, kako u istraživanju, tako i terapiji.
roz hagioterapiju osobno, da bih je mogla dati drugima, propitujem sebe - jesam li slobodna od duhovne patnje, trauma
i bolesti, jesam li slobodna od mržnje, osjećaja lažnih krivica
i povrijeđenosti. Pitam se, živim li
po savjesti ili me ponese mišljene
javnosti, negativan stav i kritizerstvo? Jesam li dovoljno iskoristila
talente koje sam dobila? Znam li
uočiti i skinuti masku sa svog lica?
Ili, kako bismo to najjednostavnije
rekli: jesam li vršitelj riječi?
Na Četvrtom međunarodnom
studiju hagioterapije jasnije nego
prije vidjela sam kako organi tijela mogu poslužiti za sliku i ime
duhovnim organima našeg duhovnog organizma. Dojmilo me
srce kao duhovni organ u usporedbi sa srcem koje nam u tijelu
kuca. Koliko puta mi se dogodilo
da me zaista boli srce u grudima
zbog neke boli duhovne naravi.
To mi je nekako najjasnije ocrtalo
konvertiranje duhovnih bolesti na
tjelesno-psihičku razinu. Samo po
sebi jasno je, zar ne, da je lijek za
slomljeno srce ljubav, prihvaćanje, vrjednovanje osobe na način na koji
je vrjednuje sam Stvoritelj. Sama je po sebi jasna spoznaja da sam vrijedna po tome što postojim. To nosi u sebi gradivnu snagu za moj život.
a. Sve je tako jasno i tako jednostavno! Ali ja sam zaboravna pa
mi često netko treba to ponovo i s puno strpljivosti reći. Zato jer
sam sama takva, razumijem da su i drugi zaboravni, i jer sam
sama spoznala koliko je lijekonosna hagioterapija, mogu drugome ponuditi lijek koji mene uvijek iznova izliječi.
Hagioterapija nije čarobna formula. Ona je antropološka medicina koja bilježi svoje prve čvrste korake. Stvoritelj je stavio zakonitosti u
čitav svijet. I u tu zakonitost prirode i svijeta spada i čovjekova duhovna duša. Ono što je lijek u hagioterapiji jest riječ. Uvijek nadahnuta
Riječju.
K
D
Eto, ove jeseni liječimo svoje ranjeno srce i srca naših najdražih. Kako?
Reci osobi ranjena srca što ti se na njoj sviđa, što je na njoj osobito. Zagledaj se iskreno u nešto dobro, lijepo
ili originalno na toj osobi. Pokaži interes za njeno ozdravljenje. Pokaži iskrenu sućut za njenu bol, tugu, za
depresiju, besmisao, bolest. Uvedi je u ljubav Onoga koji ju je oduvijek želio. Objasni joj: Sada ti se čini da
nema izlaza, ali izlaz uvijek postoji. Život nije slučajnost. Iako mi to ne vidimo, plan za nas je tu.
I ljubite je svim srcem natopljenim Ljubavlju kroz sabranje.
5 Broj 7/454 2012.
P
očetkom srpnja u Zagrebu je održan 4. Međunarodni studij hagioterapije pod vodstvom profesora doktora Tomislava Ivančića.
Ono što želim podijeliti s vama o razvoju hagioterapije jesu crtice
koje su mene osobno zahvatile i odjeknule u meni kao novo, iako, moram priznati, nisu prvi put izrečene.
Koliko sam puta nešto čula... klimnem glavom da, da i imam u
sebi neki nejasni stav da to znam, uvjerenje da je sve to već dio mene.
Naravno, slijedi provjera u svakodnevici kad ne mogu reći da
sam tako dobar učenik kao što
sam (u)mislila.
Prisjetimo se zajedno, što je
hagioterapija? Hagioterapija je
izvorno hrvatski model istraživanja i terapijskog djelovanja
na području čovjekove duhovne
dimenzije. Ona na blizak, jednostavan način, prilagođen našem
mentalitetu, provjereno pomaže da zakonitost duha postane
naša svakodnevica, a duh je taj
koji čovjeka čini slabim ili jakim,
zdravim ili bolesnim, radosnim ili
tužnim.
Područje hagioterapijskog
istraživanja i terapije smješteno
je između psihologije i teologije,
odnosno između čovjekove psihe
i njegove religioznosti. Hagioterapija proučava duhovnu dušu, a
to je ono po čemu je čovjek specifično čovjek - njegova osobnost, život,
intelekt, karakter, savjest, sloboda, pamćenje i sjećanje, kreativnost,
slobodna volja, vrline, kultura, religioznost, smisao, etičnost i moralnost, ljubav, vjera. (www.hagio.hr)
Putem hagioterapije pruža se pomoć u duhovnim patnjama, tjeskobama i izranjenostima svima potrebnima bez obzira na religijsku,
rasnu i spolnu pripadnost. Osposobljavanje osoba za rad u hagioterapiji vrši se kroz Centar za obrazovanje u hagioterapiji. (www.zmr.hr)
Ako čovjeka naučimo da bude čestit, pošten, etičan, da mudro
i ispravno misli, gleda i živi, ako mu pomognemo da ljubi, a ne mrzi,
da s Bogom uspostavi kontakt, onda možemo izliječiti do 70% fizičkih
bolesti. Zadaća hagioterapije je pokazati čovjeku da može biti vrhunsko i kreativno biće, a to je onda početak sreće, novog društva, novih
obitelji, novih brakova, novih međuljudskih odnosa. (www.hagio.hr)
GODINA MLADIH
Kako vjeruju i u što
vjeruju mladi?
Mladog čovjeka danas ne zaobilazi „napast“ da vjeruje ono što mu se sviđa, odbacujući
primjerice cjelovitost crkvenog ili evanđeoskog nauka. Riječ je o opasnoj pojavi individualizma
koji kao da sve više uzima maha.
Piše: Marijan Benković
K
ada bismo trebali sažeti u nekoliko rečenica pojam vjero- Isusa Krista, samo djelomično prihvaća ono što naučava crkveno
vanja svakako bi jedna od temeljnih konstatacija bila da je Učiteljstvo. Gotovo svaki deseti zagrebački srednjoškolac izjavljuje
riječ o odnosu između čovjeka i nadnaravnog bića. Riječ je da misli da postoji nekakav bog ili neka natprirodna sila, ali koo onome što čovjek vjeruje slobodno i što smatra istinom. Postoji jeg ne identificira s Bogom o kojem govori Katolička crkva. Postoji
raskorak između vjerovanja i „prakjedan broj adolescenata koji vjeruticiranja“ onoga što se vjeruje. U
ju, ali ne pripadaju nijednoj religiji.
Hrvatskoj se u zadnjih devet godiRiječ je o „religiji bez pripadnosti“.
na bilježi određeni pad gledom na
Među ispitanicima postoje oni koji
dimenziju vjerskih istina. Vjerovasu nesigurni, oni koji su još u traženje u Boga nije doživjelo osjetan
nju i oni koji o vjeri ne razmišljaju i
pad, ali je takav pad zabilježen kod
koje vjera ne zanima. Većina zagrevjerovanja u grijeh i u pakao. Pribačkih adolescenata vjeruje da je
mjećuje se selektivno prihvaćanje
Krist Sin Božji, da je Biblija Bogom
istina vjere, uz prilično velike razlinadahnuta knjiga, te da je Crkvu
ke na pojedinačni vjerski sadržaj.
utemeljio Isus Krist. Dvije trećine isNi mladog čovjeka danas
pitanika vjeruje u besmrtnost duše,
ne zaobilazi „napast“ da vjeruje
dok tek polovica vjeruje da će svaki
ono što mu se sviđa, odbacujući
čovjek uskrsnuti na kraju vremeprimjerice cjelovitost crkvenog
na. Adolescenti najmanje vjeruju
ili evanđeoskog nauka. Riječ je
u mogućnost da đavao opsjedne
Pojam „vjerovanje“ uključuje prijateljski odnos
o opasnoj pojavi individualizma
čovjeka. Više od trećine adolesceizmeđu Boga i čovjeka. S obzirom da se
koji kao da sve više uzima maha.
nata smatra da poslije smrti postoji
adolescenti i mladi nalaze u razdoblju života
Pojedinac je sklon da mimo naudrugi život, dok nešto manje od počavanja Crkve sam izabire što će
lovine izražava nesigurnost i sumkada traže prijatelje pri čemu im je prijatelj
vjerovati i kako će živjeti. Zbog
nju glede čovjekovog konačnog
gotovo glavni oslonac u životu, postoji velika
šarolikosti religioznih ponuda u
završetka. Značajan broj ispitanika
predispozicija u mladog čovjeka da mu vjera
društvu pojedinac u svojoj gladi
drži da čovjekova sudbina završava
postane važna životna opcija.
za religioznim bira što mu se čini
isključivo ovdje na zemlji, bez bilo
prihvatljivim i poželjnim, u pravilu
kakve perspektiva o budućem živobez razmišljanja kakvo je stajalište Katoličke crkve. Ako se slaže- tu, dok značajan broj ispitanika prihvaća reinkarnaciju kao jednu od
mo sa konstatacijom da je posjedovanje cjelovitog znanja oduvijek mogućih alternativa poslije čovjekove smrti.
ećina zagrebačkih srednjoškolaca vjeruje u raj i poima ga u
bio privilegij specijaliziranih u Crkvi (biskupa, svećenika, teologa),
skladu s naukom crkvenog Učiteljstva, dok tek nešto više od
dok većina vjernika raspolaže s djelomičnim znanjem ili ima krive
pojmove o temeljnim dogmama vjere, onda tim više danas, posebpolovice ispitanika vjeruje da postoji pakao. Postoji i znatan
no mladi, posjeduju svoju istinu koja je najbliža njihovim unutarnjim broj onih koji ne vjeruju da postoji pakao ili ih to pitanje ne zanima.
U mentalitetu adolescenata dominira apstraktno poimanje đavla,
interesima.
Srednjoškolci „vjernici-praktikanti“, u velikoj većini vjeru doživ- što je u skladu s trendom moderne kulture i suvremene znanosti.
ljavaju kao egzistencijalnu čovjekovu potrebu, a oni koji se izjaš- Što se tiče praznovjerja, adolescenti najviše vjeruju u moć zazivanjavaju vjernicima, ali ne prakticiraju vjeru, češće vjeru doživljavaju nja duhova.
Pojam „vjerovanje“ uključuje prijateljski odnos između Boga i
kao dužnost. Distancirani, tj. oni koji su u sumnji ili na putu traženja,
najčešće smatraju da vjera nije potrebna i da se tim problemom ne čovjeka. S obzirom da se adolescenti i mladi nalaze u razdoblju
treba opterećivati. Oni koji idu redovito na nedjeljnu misu najčešće života kada traže prijatelje pri čemu im je prijatelj gotovo glavni
definiraju vjeru kao čovjekovu egzistencijalnu potrebu, ali isto tako oslonac u životu, postoji velika predispozicija u mladog čovjeka da
jedan veliki postotak njih doživljava vjeru kao teret ili dužnost. Među mu vjera postane važna životna opcija. Važno je mladom čovjeku
ispitanicima koji mjesečno pohađaju euharistijsko slavlje 1/3 to čini dopustiti da bude mlad kršćanin potvrđujući svijest kako je svatko
tijekom cijeloga života pozvan dozrijevati u svetosti. Mladi čovjek
zbog osjećaja dužnosti u odnosu na vjeru.
Sociološko-religijsko istraživanje Religiozni identitet zagrebač- ulazi u zajednicu vjere, koja se „rebus sic stantibus“ nalazi u župi.
kih adolescenata pokazuje da je većini adolescenata vjera važna No ako mu župa pruža samo tradicionalne vrijednosti bez životne
u životu, a nešto manje od polovine mladih ispitanika izjavljuje da dinamike, bez istinskih motiva, on se gubi, napušta religioznu praksvoju vjeru i prakticira. Nešto više od polovice ispitanika vjeruje u su i vraća se u starosti natrag na vjeru svoga djetinjstva, kao na
Isusa Krista i prihvaća ono što naučava Učiteljstvo Katoličke Cr- lijepu uspomenu. Sada traži ostvarljiv životni odgovor na pitanje:
kve, a gotovo petina zagrebačkih adolescenata, premda vjeruje u Što imam od vjere?
6 Broj 7/454 2012.
V
GODINA MLADIH
Izjava Stalnoga vijeća HBK o konačnom prijedlogu Zakona o medicinski
pomognutoj oplodnji
Zakon uperen protiv
života, braka i obitelji
Stalno vijeće HBK 9. srpnja uputilo je javnosti, Vladi i Saboru izjavu u kojoj se jasno navode manjkavosti
prijedloga Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji koji je, kako navode biskupi, po svome sadržaju
i naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica
za hrvatsko društvo.
N
aša je javnost preko medija obaviještena da je Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji sa sjednice Vlade RH upućen u daljnju saborsku proceduru s namjerom da ga se još ovoga tjedna usvoji prije ljetne stanke Hrvatskoga
sabora. Po svom sadržaju i važnosti problematika koju obrađuje
takav prijedlog zahtijeva široku demokratsku raspravu u kojoj bi se
otvoreno sučelili suprotstavljeni stavovi i argumenti kako bi građani
mogli dobiti uvid u vjerodostojne informacije i činjenice.
Predlagatelji takvoga zakona neprestano ističu da su tijekom
predizborne promidžbe obećali građanima donošenje takvog zakona smatrajući da ih obećanje uvjetuje, a pobjeda na izborima
daje opravdanje za njegovo donošenje. Međutim, ni obećanje, ni
pobjeda na izborima ne daje pobjednicima neograničenu vlast nad
životom i smrću niti im daje otvorene ruke za urušavanje temeljnih
vrijednosti poput braka i obitelji.
S
toga ističemo da konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji:
•
•
•
•
•
•
ne štiti ljudska prava i nije u skladu s duhom Ustava RH jer začetim
ljudskim bićima ne jamči pravo na život, već ih u najvećem broju
slučajeva osuđuje na smrt;
nije human jer zbog selektivnog pristupa ima eugenički karakter
što je vidljivo iz članka 3. stavak 2. gdje se kao cilj, za razliku od važećeg zakona, navodi postizanje začeća, trudnoće i rođenje zdravoga djeteta, što je vezano uz neograničenu primjenu preimplantacijske genetske dijagnostike (članak 9. stavak 1. točka 9);
nije u korist zdravlja žene i muškaraca. Naime postupci medicinski
pomognute oplodnje u svojoj biti nisu liječenje jer ne dovode do
ozdravljenja uzroka neplodnosti kao složenog zdravstvenog stanja;
nije u interesu djece ni prije ni nakon rođenja jer, osim što onima
začetima uskraćuje pravo na život, nekima od rođenih namjerno
oduzima očinsku ljubav i skrb, što je u suprotnosti s Konvencijom o
pravima djeteta (članak 7. i članak 18);
nije usmjeren rješavanju problema već njihovom umnožavanju,
kako u medicinskom, tako i u pravnom a napose u moralno-etičkom smislu. To se osobito odnosi na nepoznat broj zamrznutih
•
•
•
•
ljudskih bića – zametaka – čija je sudbina potpuno nepoznata i nedefinirana;
nije na dobrobit liječnika i liječničke struke jer narušava dostojanstvo liječnika koji bi zbog provođenja takvoga zakona kršili Hipokratovu zakletvu kao i Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatskoga liječničkog zbora (članak 1. i članak 3);
nije u korist braka i obitelji jer se proširenjem kruga korisnika MPOa (članak 10) ugrožavaju te dvije stožerne institucije društva u pokušaju da ih se izjednači s ostalim oblicima zajedničkog života koje
ih nikako ne mogu nadomjestiti;
nije u interesu budućnosti hrvatskih građana i njihova zdravlja, već
pogoduje financijskim i drugim interesima farmaceutskih tvrtka,
zdravstvenih ustanova i uključenih zdravstvenih djelatnika;
nije odrješit u sprečavanju zloporaba i kršenja zakona (članak 5657) jer ne predviđa strože kazne za ponavljanje djela, za djela koja
izvrši organizirana skupina, ne predviđa kaznu oduzimanja licence za rad zdravstvenom i nezdravstvenom djelatniku koji prekrši
odredbe zakona. On predviđa samo novčane kazne, no ne i kazne
zatvora, kao što je to slučaj u zakonodavstvima drugih europskih
zemalja koje su već regulirale to područje. Primjerice, u Francuskoj
se reproduktivno kloniranje kažnjava s 30 godina strogog zatvora i
novčanom kaznom od 7,5 milijuna eura.
Iz svega toga je očito da je Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svome sadržaju i naravi
duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica za hrvatsko društvo.
Isto tako Stalno vijeće HBK-a apelira na saborske zastupnice i zastupnike, a posebno na one koji se deklariraju
kao katolici, da ne opterećuju svoju savjest donošenjem zakona koji je uperen protiv života te dostojanstva braka
i obitelji.
Naposljetku, u ovom ozbiljnom trenutku pozivamo sve vjernike na molitvu, post i pokoru kako bi na taj način, kao
i na druge raspoložive načine, izrazili svoje opredjeljenje za kulturu života te vrednote braka i obitelji.
7 Broj 7/454 2012.
Zbog toga članovi Stalnoga vijeća HBK-a bezrezervno podupiru one građane koji su dosada potpisali Deklaraciju
o početku i zaštiti ljudskog života u njihovim protivljenjima i traženjima glede donošenja Zakona u medicinski
pomognutoj oplodnji.
DOGAĐANJA
Željezanski biskup Egidio Živković predslavio misu na proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini
Crkva mora biti
proročki glas nade
Dan hrvatskih mučenika slavi se između spomendana žrtava totalitarnih režima koji se odlukom Europskog
parlamenta već tri godine obilježava 23. kolovoza i dana Krbavske bitke 9. rujna.
O
8 Broj 7/454 2012.
vogodišnja proslava
Dana hrvatskih mučenika na Udbini 25.
kolovoza, po više je stvari bila
jedinstvena. Prvi se je puta
obilježavala u novom terminu, zadnje subote u kolovozu,
bila je to prva proslava nakon
posvete crkve na koju se nisu
posebno zvali razni dužnosnici, i konačno, ova je proslava
bila u znaku iseljene Hrvatske,
odnosno preko predvoditelja
slavlja željezanskog biskupa
dr. Egidija Živkovića kao i promoviranja ideje Gradišćanskih
Hrvata da se križ krbavskih
biskupa istakne kao simbol
povezanosti iseljene i domovinske Hrvatske. Novi termin je
želja da se proslava stavi između spomendana žrtava totalitarnih režima koji se odlukom
Europskog parlamenta već tri
godine obilježava 23. kolovoza
i dana Krbavske bitke 9. rujna.
Pošto je ovogodišnji kolovoz
najtopliji u povijesti klimatoloških mjerenja izostao je veći broj hodočasnika, kojih se na drevnoj Udbini okupilo između 2 i 3 tisuće.
Uz predvoditelja slavlja biskupa Egidija Živkovića i broje hrvatske biskupe, dolazak celjskog biskupa mons. Stanka Lipovšeka ojačao je prijateljstvo dva naroda, veze domovinske i iseljene
Hrvatske, a istaknuo i značajnu notu mučeništva jer je Slovenija,
a posebno prostor Celjske biskupije prepun masovnih grobnica s
kraja Drugog svjetskog rata u kojima su stradali brojni Hrvati kao i
Slovenci.
Željezanski biskup Egidio Živković zahvalio je na početku
svojoj majci što ga je naučila materinjem jeziku kao i mučenicima
iseljene i domovinske Hrvatske čiji su nam život, žrtve, trpljenja,
muke i smrt usadili snagu na teškom životnom putovanje. „S njima
smo kao i najbližima ponajbolje povezani kada slavimo muku, smrt
i uskrsnuće. Radujem se danas i zahvaljujem dobrom Bogu na darovanoj prigodi da kao željezanski biskup slavim zajedno s vama
misu na ovom simbolikom bogatom i svetom hrvatskom oltarištu. S
ljubavlju i poštovanjem grlim krajeve koje moji pradjedovi napustiše
početkom šesnaestog stoljeća napuštajući obale Like, Gacke i Krbave u jednom od najtragičnijih razdoblja naše bremenite povijesti.
Donosim vam pozdrave iz Gradišća u Austriji gdje već 500 godina
čuvamo svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju. Udbina
je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom
Domaći biskup Mile Bogović u svom je pozdravu istaknuo bitne naglaske ovogodišnje proslave Dana hrvatskih
mučenika. „Od sada će na ovaj dan Crkva u Hrvata obilježavati i Dan spomena na žrtve totalitarnih režima.
Dakako, to obilježavanje imat će vjerničku i crkvenu dimenziju. Mi nećemo slaviti ničiju pobjedu među zaraćenim
stranama, ni „pušku“ pobjednika ni poraženih, nego i dalje ostaje križ ono čime ćemo se hvaliti. Želimo da se time
procjenjuje naša hrvatska vjernost, kako smo naslovili i naše glasilo, koje smo i za ovu proslavu objavili. Ističemo
vjernost u čašćenju križa ponesenog za drugoga. Prisutnost biskupa gradišćanskih Hrvata kao voditelja slavlja
poticaj je da se kao ovogodišnja misao vodilja uzme raseljenost Hrvata i način njihova duhovnog objedinjavanja.
Upravo među Gradišćanskim Hrvatima niknula je ideja da se Križ krbavskih biskupa uzme kao simbol njihove
povezanosti sa starom domovinom. Tu ideju protegnuli smo na cijelu iseljenu Hrvatsku koja je danas brojčano
nekako izjednačena s domovinskom.
Prošle godine pri biskupskim konferencijama Hrvatske te Bosne i Hercegovine osnovana je zajednička Komisija
(povjerenstvo) za hrvatske mučenike (martirologij). To je zapravo novi korak u započetom projektu. Jedna i
druga konferencija pozivaju sve župnike i župna pastoralna vijeća da se aktivno uključe u traženje tragova
mučeništva na našim prostorima, napose iz vremena drugog svjetskog rata i poraća. Državne institucije, nažalost,
ne pokazuju naročitu želju da obave posao koji se od njih očekuje.
DOGAĐANJA
„N
I
Udbina, zaštitnik biskupije sv. Jakov
Isus je mnogo više
od svega znanstveno
otkrivenog
B
lagdan sv. Jakova, zaštitnika Gospićko-senjske biskupije
svečano je proslavljen 28. srpnja na Udbini. Misno slavlje
u Crkvi hrvatskih mučenika predslavio je biskup Mile Bogović
u koncelebraciji svećenika biskupije među kojima više kanonika Senjskog kaptola, Gospićkog dekana mons. Mile Čančara,
Ogulinskog dekana mons. mr. Tomislava Rogića, preč. Petra
Boguta te upravitelja svetišta i CHM fra. Nediljka Knezovića.
Biskup je u propovijedi istaknuo da je blagdan sv. Jakova
najznačajniji datum za crkvenu povijest biskupije. Sv. Jakovu
je bila posvećena krbavska katedrala, a na taj dan je 2000.
godine određeno kada će nova biskupija zaživjeti. Tada je biskup u Gospiću preuzeo biskupski štap u ruke koji su nosili
krbavski biskupi, a donesen je i njihov križ iz 13. stoljeća. „Na
blagdan sv. Jakova pred 12 godina zaživjela je Gospićko-senjska biskupija. Osim toga Jakov je jedan od dvanaestorice apostola koji je prvi s bratom Ivanom prepoznao u Isusu pravog
učitelja, što govori da je bio osjetljiv na dobro koje ga okružuje.
Iako je bio nagle ćudi bio je jedan od trojice na Brdu preobraženja i u Maslinskom vrtu, mijenjao se i rastao u krjepostima te
zaslužio je da bude prvi od apostola Kristov mučenik. Jakov je
osjetio da je u Isusu našao pravi put i dragocjeni biser te da se
isplati sve uložiti na tom putu.“
iskup je zatim progovorio o pronalasku “božje čestice“
ili „Higgsovog bozona“ nakon čega je sam znanstvenik
Higgs proplakao od radosti. Znanstvenici su se oduševili radi
pronalaska sitnog zrna iz kojeg je sve nastalo. O tome mi ne
promišljamo samo znanstveno već i vjerski. Isus je mnogo
više od svega znanstveno otkrivenog, on je utjelovljene riječi
Božje. Isto tako CHM koju smo izgradili nije samo proizvod
brojnih projekata i nacrta koji ispunjavaju čitavu sobu, već je
ona proizvod savjesti koju je osjetio i Jakov apostol i koju je
širio cijelom svijetu. Svi koji shvaćaju poruku sv. Jakova neće
biti besposleni, jer ima puno toga za uraditi u današnjem svijetu, zaključio je biskup Bogović.
Nakon toga svi sudionici slavlja otišli su do ostataka drevne katedrale sv. Jakova na kojoj su stolovali krbavski biskupi.
Nakon što je biskup Bogović održao kraći sat crkvene povijesti predvodio je molitvu za sve biskupe, svećenike i vjernike
koji su od krbavskih dana do danas položili svoj život za svoj
narod.
Zvonko Ranogajec
B
9 Broj 7/454 2012.
narodu. S Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu
povijest - pogled koji grli svaki, pa i najmanji zakutak ove drage
zemlje Hrvatske. Ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jednome mjestu. Ovo je mjesto na kojem čuvamo tragove mučeništva
i zaboravu otimamo uzore samoodricanja. Mučeništvo je kruna i
vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost.“ Kao dokaze za
to biskup Živković je spomenuo Miroslava Bulešića, s. Žarku Ivasić,
Drinske mučenice, 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca, fra Rafu
Kalinića, p. Dominika Barača, kao i dva mučenika iz redova gradiščanskih Hrvata. Jednog su komunisti ubili u jednoj župi u Mađarskoj, a drugi je skončao u koncentracijskom logoru u Dachauu zato
što se priznao Hrvatom.
akon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih to
nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas
ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove
nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na
stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu
da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja
do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost.
Što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva? Crkva,
ako želi ostati vjerna svome poslanju ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka
stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti.
Kada stvari nazivamo njihovim pravim imenima, kada kažemo da je
abortus ubojstvo, a ne pravo žene da raspolaže svojim tijelom, da
su istospolni brakovi i njihovo usvajanje djece izopačenje ljudske
prirode, a ne dostignuća suvremene demokracije, da je poigravanje s genetikom ponovni pokušaj čovjeka da se igra Stvoritelja, a
ne napredak znanosti, onda nam kažu da smo zaostali i konzervativni, da ne razumijemo čovjeka i njegove potrebe, onda smo
kočničari na putu u, priznat ćete, u najmanju ruku nejasnu i zamagljenu budućnost. Bojim se budućnosti, bojim se Europe u čijem
se ustavu ne smije spomenuti Božje ime, bojim se za Hrvatsku u
čijim temeljima ne bi bile ugrađene kršćanske vrijednosti. I kada
odgovaram na pitanje što bi u ovom povjesnom trenutku trebala
činiti Crkva, posve sam uvjeren da ona mora biti proročki glas, glas
nade koji će ovom narodu neumorno navještati da ga Bog nije ni
prevario ni zaboravio.
ma u nama nešto što se, ponekad i nesvjesno, opire svakoj vlasti i autoritetu. Ne volimo kraljeve, careve, predsjednike, direktore, biskupe, šefove bilo koje vrste. Njihovo upravljanje i njihova
prijestolja najčešće su popločana životima drugih, mnogim nedosanjanim snovima i još više s mnoštvom isplakanih i neisplakanih
suza. Mnogi naši zemaljski vladari, vrlo brzo nakon što se uspnu na
svoja prijestolja i zaposjednu svoje vile i rezidencije, zaborave svoja obećanja.“ Biskup Živković se na kraju prisjetio svih naših mučenika, a posebno životnog stava jednoga od najvećih, blaženog
kardinala Stepinca: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti
ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest
čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“ Toliki su, napajajući se na
njegovu uzoru, godinama podnosili strahote jugoslavenskih kazamata, izgnanstva, pa i umiranja. Bilo je to vrijeme - koliko god ga
neki danas pokušavali neutemeljeno uljepšavati - prepuno lažnih
svjedočanstava, egzekucija bez sudova i optuživanja bez dokaza. Što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski
mučenici? Da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva! Da
budemo Crkva nepotkupljiva i narod ponosan na svoju povijest i
svoje kršćanske vrijednosti za koje su toliki žrtve podnosili i umirali.
Da čuvamo domovinu i ne zaboravimo patnje i krv kojom je naša
sloboda plaćena. Neka nam naši hrvatski mučenici budu uzori, putokazi i zagovornici na našem životnom putu!“
Na kraju mise domaći biskup Mile Bogović je posebno zahvalio dosadašnjem upravitelju svetišta i udbinskom župniku na 10 godina upravljanja župom i sudjelovanja kod gradnje Crkve hrvatskih
mučenika fra Nediljku Knezoviću. Zahvalio je i voditelju združenog
zbora biskupije Ivanu Prpiću Špiki i orguljašu Milanu Dučiću.
Zvonko Ranogajec
HODOČAŠĆE MLADIH
Idemo zapravo kući jer Svetu Zemlju
Na hodočašću je sudjelovalo 217 mladih vjernika, uglavnom članova zajednice Krista
Kralja, ali i drugih koji su se pridružili.
U
organizaciji Ureda za pastoral Riječke nadbiskupije i Zajednice Krista Kralja, kao i Zajednice mladih - Samuel, a povodom završetka Godine mladih i na početku Godine vjere,
mladi su ovoga ljeta hodočastili u Svetu Zemlju u dva termina, od
24. do 31. srpnja te od 31. srpnja do 7. kolovoza. Karizma Zajednice
Krista Kralja, kao i njezinog ogranka koji okuplja mlade - Zajednica
Samuel - je molitva za mlade grada Rijeke, za bolesnike i najpotrebitije i za mnoge nakane koje se prepoznaju kao prioritetne, kao
i one po pojedinačnim zamolbama vjernika. Duhovno vodstvo na
hodočašću preuzeli su biskupski vikar za pastoral i voditelj Ureda za mlade Matija Matičić i župnik iz Selca Tomislav Ćurić dok
su pomoćnici i pomoćni duhovni pratitelji bili svećenici iz misija,
Domin Vladić iz Kanade i fra Ivica Karmelo Strčić iz Južnoafričke
Republike. Ukupno je hodočastilo 217 vjernika, uglavnom članova
Zajednice, ali i drugih koji su se pridružili.
Dugo se u Zajednici Krista Kralja i nadbiskupiji najavljivalo, pa i
na koncu organiziralo ovo posebno hodočašće koje je bilo na razini
duhovnih vježbi.
„Pred sam odlazak bila je tako prepoznatljiva ona uzdrhtala
trema u nadanju, hranjena vjerom i ljubavlju koju smo njegovali u
srcu. Ide se u domovinu našega Gospodina i naše Majke. Ide se
zapravo kući - tamo gdje smo svi prepoznavali i davali si pravo na
neki način nazivati Svetu Zemlju i svojom domovinom - onom iz koje
izlazi i u koju se ponovo vraća naš Bog. Tamo gdje su posađene u
srca ljudi prve riječi Objave, prve riječi ljubavi Boga čovjeku, tamo iz
čijih se izvora i danas hranimo i živimo po darovanom i ostvarenom
milosrđu našeg Trojedinog Boga. Tamo gdje je bitnost u kojoj počiva, raste i živi naš duh, u kojoj živi srce, u toj stvarnosti je sva naša
bitnost, a počeci svega su baš tamo u Svetoj zemlji. Tamo idemo!
Tamo se zapravo vraćamo.
U ranim jutarnjim satima krenuli smo prema Zagrebu od kud
smo imali let avionom za Tel Aviv. Radost, ona neizreciva uzdrhtalost
koja biva kad se događa ostvarenje nečeg velikog, čekanog, voljenog, dala se gotovo opipati. Zazvali smo Gospodina, predali mu
svoje živote, svoje nakane, svoje molitve i prepustili se Njegovom
milosrđu da nam na ovom hodočašću bude i ostvari se ono najveće
dobro koje On ima za svakog ponaosob. Tel Aviv nas je dočekao
baš onako kako smo i očekivali, vruć, sparan, zračna luka nagužvana ljudima druge odjeće, drugih jezika, drugog pisma, drugačijih
pravila. No, odmah smo se opet posložili u autobuse kojima smo započeli hod, vožnju prema našim odredištima. Naravno, dočekali su
nas naši vodiči i već na početku osvojili su nas svojom srdačnošću
i otvorenošću koju smo prepoznali i zavoljeli.
Najprije brdo Karmiel, a u podnožju Haifa. Misa u bazilici, molitva u špilji, na svetom boravištu starozavjetnog proroka Ilije, istinitog,
hrabrog i odanog bojovnika Gospodnjeg.
10 Broj 7/454 2012.
U večernjim satima stižemo u Nazaret. Događanja u Nazaretu i okolici započela su narednog dana u Kani Galilejskoj. Tamo
smo imali misu na kojoj su bračni parovi obnovili svoje vjenčane
zavjete pred Bogom i crkvom. Tako smo jako molili da Gospodin
pretvori bezokusnu vodu naših života u moćno vino, ljekovito piće
Na pragu Godine
vjere hodočašće
Riječke nadbiskupije
u Svetu Zemlju
kojim ćemo podizati svoje i tuđe nemoći srca, iscjeljivati se vinom
Njegove ljubavi i upijati je cijelim bićem.
Proveli smo dva dana u samom Nazaretu i okolici. U bazilici
Marijinog Navještenja, uz prag Gospinog doma tražili smo utjehu
u toplini njezine zaštite. Obilazili smo mjesta Isusovog djelovanja.
Kako odjednom izvještaji Evanđelja poprime drugačiju, puniju dimenziju. Postaju nekako opipljivi, stvarniji. Sada znamo galilejska
brda, kako miriše Genezaretsko jezero, sada su slike jasnije, sada
zgode više nisu samo priče od nekada i negdje. Jer, hodali smo
Taborom, isti prizor dijelili s Petrom, Ivanom i Jakovom, isto molili i
doduše - i isti odgovor dobili….; hodali s mnoštvom onim putovima
kamo su Ga pratili i utapali srca u riječima koje je govorio kao nitko
do tada - onako kao što govori samo Onaj koji ima vlast! A Kafarnaum - nad mjestom, prostorom u kojem je Isus boravio u Petrovoj kući
stoji bazilika. Tamo je bio, tamo spavao, jeo, tamo naviještao, tamo
iscjeljivao i baš tu imamo svetu misu. Bilo nam je kao da nas je sve,
onako skupljene u krug nad crnim, granitnim iskopinama, dovela
Božja milost, razmaknula se krovna zaštita i sve nas uranja u samo
središte, Gospodinu pred noge. Galileja…
Tamo gdje su posađene u srca ljudi prve riječi Objave, prve riječi ljubavi Boga čovjeku, tamo iz čijih se izvora
i danas hranimo i živimo po darovanom i ostvarenom milosrđu našeg Trojedinog Boga. Tamo gdje je bitnost
u kojoj počiva, raste i živi naš duh, u kojoj živi srce, u toj stvarnosti je sva naša bitnost, a počeci svega su baš
tamo u Svetoj zemlji. Tamo idemo! Tamo se zapravo vraćamo.
HODOČAŠĆE MLADIH
možemo nazivati i svojom domovinom
Jeruzalem! Zapravo, čini mi se nemogućim verbalizirati događanja, jer ta zbivanja,
kao i sva ostala, su zapravo bila događanja
duha koji ponekad teško, a ponekad nikako
ne dopušta riječima niti približiti se primljenoj i
doživljenoj istini. Kako bi mogli ispisati značaj
Maslinske gore…, kako prepričati misu u crkvi Getsemanskog vrta gdje pred oltarom stoji
stijena uz koju se Isus krvavim znojem znojio.
Križni put ulicama Grada! Makar to nisu te ulice, i makar to nisu zdanja Njegovog vremena,
ostaje mjesto, značaj, ostaje doživljaj koji tajnovito preskače zadanost zapisanu u kamenju,
vremenu i posloženosti mjesta. Značaj savlada
ograničenost zemaljske datosti. Činilo mi se
da smo prohujali onim zgužvanim, bazarnim
ulicama, kao da smo bili izuzeti, nedostupni i
nedodirljivi za sve one nanizane trgovine, ljude, buku, događaje, komentare, gotovo ogrnuti i utopljeni daleko jačim, daleko moćnijim doživljajem Onoga kojeg smo molili i onoga što
smo molili - i zapravo tako sabrani, uronjeni,
bili sami molitva. To srce pamti, od toga srce
živi.
Zadnji dan je bio ispunjen odlaskom u
Jerihon, na rijeku Jordan, obnovom krsnih zavjeta. U onoj vodi kojom se Gospodin krstio,
nebo se nad svakim otvaralo iskazujući ljubav
svojim sinovima i ljubljenim kćerima. Potom
posjet Qumranu, kupanje u Mrtvom moru, uspon u samostan na Brdu iskušenja i predvečer
misa u Betaniji, u bazilici Lazarovog groba.
Svaki dan je bio dan preobilnog primanja
milosti i za svaki je bilo nebrojno mnogo razloga zahvaljivanja. Velika radost, neizrecivo
zahvaljivanje i nadam se dugotrajno pamćenje
u srcu neka se pretvori u izvor nove snage za
hod ovom dolinom suza do konačnog susreta
kad će se zbiti ono za čim živimo u nadi iščekivanja.
Hvala Gospodinu na ovom hodočašću na
početku Godine vjere, našim svećenicima pratiteljima Matiji i Tomislavu, pratiteljicama Ines
Turković, Katici Dessardo i sestri milosrdnici
Miriam Radošević, stručnim vodičima, vozačima, kao i svima koji su pridonijeli na bilo koji
način njegovoj realizaciji, a na poseban način
svim suputnicima hodočasnicima naše Riječke nadbiskupije i posebno mladima iz Zajednice Krista Kralja.”
Zrinka Milanović
DOJMOVI HODOČASNIKA
Hodočašće je bilo nezaboravno.
Sve pripreme koje smo imali prije puta
bile su samo mala pomoć da dopustimo srcu da nas iskustva Svete Zemlje
mijenjaju na sliku našeg Gospodina.
Kristina, 25 god.
Kada hodate tom zemljom imate
osjećaj kao da iznova iščitavate evanđeoske priče, ispisane po gradovima i
selima.
Nika, 21 god.
Sada imam više strahopoštovanja
i razumijevanja nad tajnama Isusovog
života.
Claudia, 17 god.
Znao sam da imamo četiri evanđelja, ali nije mi bilo poznato da postoji
i peto evanđelje. To je zemlja koju je
Isus posvetio - Sveta Zemlja.
Goran, 26 god.
Najviše ću se sjećati Božićne mise
u Betlehemu i poseban mir koji sam
doživjela na pastirskim poljanama.
Bilo je predivno.
Marta, 14 god.
Ugodno me iznenadio spoj tradicije i modernog načina života danas.
Zbog toga se mi ljudi 21. stoljeća bez
ikakvih problema lako pronađemo u
biblijskoj prispodobi.
Karla, 16 god.
Ustali smo ranom zorom. Hodali smo ulicama Jeruzalema kojima je
hodao Isus. Uputili smo se u crkvu na
mjesto Isusovog groba da u miru i bez
gužve doživimo susret s uskrslim Gospodinom u molitvi, u molitvi zahvaljivanja i predanja.
Vladimir, 30 god.
U Jerihonu, na Brdu iskušenja,
gdje je Sotona kušao našeg Gospodina uzeo sam kamen da mi bude
spomen i poticaj da u svojim životnim
iskušenjima ne pokleknem već budem
jak i odan Gospodinu u svakoj situaciji.
Paolo, 26 god.
Bazilika Kristova groba! Ime, samo ime bazilike zbog značaja i mjesta učini neku transformaciju u srcu i
duhu i postoji sama po sebi jasna uzdrhtalost duha, neka neizreciva ganutost i svetost kojoj se uzalud opirati.
A kako opisati to mjesto? Evo mjesta, evo križa na kojem je Spas svijeta visio! Evo mjesta na kojem ga je
Majka mrtvog držala u naručju, kamena na kojem je Svetac Božji položen, na kojem je pomazan, oplakan,
povijen! Evo groba gdje je ostvareno postignuće svih postignuća, gdje je ostvareno čudo nad čudima.
11 Broj 7/454 2012.
Odlazimo… napuštamo Galileju, idemo
dalje, baš kao i On. I nas put vodi, uzlazimo
ka Jeruzalemu... U vožnji smo ovaj put samo
okrznuli Jeruzalem i evo, stigli smo nadomak
Betlehemu. U daljini Judejsko gorje. Betlehem
nas je udomio u predvečerje prevrućeg dana,
i u naraslom iščekivanju novoga, osvježio prohladnim večernjim vjetrom. Milina… Uslijedili
su dani hodočašćenja u Betlehemu bazilici
Isusovog rođenja, pastirskim poljanama, spiljama, a potom Jeruzalem.
Bazilika Kristova groba! Ime, samo ime bazilike
zbog značaja i mjesta učini
neku transformaciju u srcu
i duhu i postoji sama po
sebi jasna uzdrhtalost duha,
neka neizreciva ganutost i
svetost kojoj se uzalud opirati. A kako opisati to mjesto? Evo mjesta, evo križa
na kojem je Spas svijeta
visio! Evo mjesta na kojem
ga je Majka mrtvog držala u
naručju, kamena na kojem
je Svetac Božji položen, na
kojem je pomazan, oplakan,
povijen! Evo groba gdje je ostvareno postignuće svih postignuća, gdje je ostvareno čudo
nad čudima, gdje je pokazana kao nikad nigdje prije i nikad nikom ranije veličanstvenost i
božanstvenost Ljubavi koja je proslavila Život i
porazila smrt. Vraćali smo joj se i uvijek i opet
ponovno i još bi srce htjelo…
IZ POVIJESNE RIZNICE
Sveti Jeronim u Klani
Župa sa
sedam
kapela
Na klanjskoj Gradini postojala je nekoć crkva sv.
Trojstva koja se spominje u 13. stoljeću, a iz te prve
klanjske crkvice potječe fragment glagoljskoga
natpisa “1439 to pisa”, koji je sačuvao od zaborava
župnik Klement Franjo Ksaverij Marotti.
Piše: Goran Moravček
Ž
upa Sv. Jeronima osnovana je 1680. godine u doba kastavskog plovana don
Jurja Bačića, a sadašnja župna crkva sagrađena je 1838. godine i posvećena
1850. Kapele su podignute u čast sv. Roka i sv. Mihovila u mjestu te Majke Božje
(Strmašćica), Bezgrješnog Začeća (Breza), sv. Jurja (Lisac), sv. Vincenca (Škalnica) i
sv. Nikole (Studena).
Na klanjskoj Gradini postojala je nekoć crkva sv. Trojstva koja se spominje u 13.
stoljeću, a iz te prve klanjske crkvice potječe fragment glagoljskoga natpisa “1439 to
pisa”, koji je sačuvao od zaborava župnik Klement Franjo Ksaverij Marotti. Nakon što
je kaštel napušten u podnožju Gradine podignut je novi oko kojega se razvilo naselje.
Klana je odvojena od dekanata Jelšane, kojem je pripala 1788. nakon preuređenja biskupijskih granica u doba Josipa II., te je pripojena dekanatu u Kastavu 1883. godine
gdje i danas pripada.
12 Broj 7/454 2012.
ŽUPNA CRKVA SV. JERONIMA
Župna crkva sv. Jeronima izgrađena u sadašnjem obliku 1836. godine u doba
epidemije kolere o čemu svjedoči kameni natpis na latinskom jeziku postavljen iznad
glavnog ulaza nakon što je posvetu nove crkvene građevine obavio 25. siječnja 1850.
godine tršćansko-koparski biskup Bartolomej Legat (1846-1874). Župnik je tada bio
Klement Marotti, klanjski veleposjednik Josip Negovetić, a crkveni starješine Grgur
Gauš i Luka Laginja. Dva desetljeća kasnije, 1870. godine, Klanu i okolicu pogodio je
snažan potres, znatno oštetivši i župnu crkvu. Nakon zemljotresa crkva je popravljena,
a temeljitije je prepravljena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U crkvi su tri oltara. Na glavnome mramornom oltaru stoji kip Majke Božje od Sedam žalosti, a sa strane su kipovi sv. Florijana i sv. Roka. Glavni oltar je preuređen
prema zamisli slovenskog likovnog umjetnika Tone Kralja, koji je crkvu i oslikao. Oltar
Presvetog Srca Isusova iz 1931. godine je na strani Evanđelja, a na strani epistole
žrtvenik je posvećen sv. Antunu Padovanskom. Oba su oltara mramorna. Sakristija je
proširena 1943. godine.
Na zvoniku crkve visokom 18 metara nalaze se tri zvona. Veliko teško 1.200 kilograma izliveno je u Udinama (Italija) 1868. godine za drugog naručitelja koji ga nije
preuzeo u radionici Fuse Francesca Briolija. Nabavio ga je 1922. godine župnik Ivan
Koruza nakon što su tri stara zvona bila oduzeta 1916. godine i pretopljena u oružje.
Ista sudbina zadesila je klanjsku župu 1. prosinca 1942. godine kad su talijanski vojnici
oduzeli sedam zvona, teških ukupno 1.414 kilograma, sa zvonika crkava sv. Jeronima,
sv. Roka, sv. Mihovila, Bezgrješne Djevice Marije u Brezi, sv. Jurja u Liscu i sv. Vincenca
u Škalnici.
Dva manja zvona izlivena su 1991. godine u radionici Grassmayer u Innsbrukcku
(Austrija), a posveto ih je riječki nadbiskup Anton Tamarut. Kupola zvonika je bakrena i
preuređena je prema nacrtima s početka XX. stoljeća u doba župnika Petra Zebe 1994.
godine. Ura na tornju kupljena je zalaganjem mons. Milana Simčića.
KAPELA SV. ROKA
Zavjetna kapela sv. Roka (13,5 x 7 m)
na ulazu u Klanu sagrađena je u sadašnjem
obliku 1858. godine u doba kolere o čemu
svjedoči natpis nad ulazom. Ispred crkve je
kameni križ s napisom: MATE BELLE 1848.
Kapela ima zvonik na preslicu s jednim zvonom, nabavljenim 1975. godine. Staro zvono oduzeli su talijanski vojnici 1. prosinca
1942. godine. U svetištu (4 x 4 m) je oltar
sveca zaštitnika. Crkva je bila oštećena u
Drugome svjetskom ratu, a obnovljena je
1953. godine u doba župnika Pavela Mršnika.
KAPELA MAJKE BOŽJE
LURDSKE NA STRMAŠĆICI
Posvećena Gospi Lurdskoj, kapelica
na Strmašćici izgrađena je 1904. godine, a
natpis na njoj - O Marijo, bez grijeha začeta,
moli za nas koji se tebi utičemo - ispisan je u
spomen na 50. obljetnice dogme o bezgrešnom začeću, proglašene 1854. godine. Na
mjestu gdje je podignuta kapelica ukazala
se Gospa mještanu Klane Martinu Šustaru
Ivakovu. Kapelicu i okoliš oko nje dao je urediti klanjski župnik Jure Moguš nakon obilježavanja stote godišnjice svetišta.
KAPELA SV. MIHOVILA
ARHANĐELA U KLANI
Grobljansku kapelu sv. Mihovila (9,6 x 7
m) ne spominje Valvasor 1689. godine, ali
ta je crkva tada postojala jer je ondje bila
sahranjena 1675. godine vlasnica klanjske gospoštije Ana Maria Panizzoli, udana
Scampichio, čiji su zemni ostaci pronađeni u jesen 2004. godine prilikom izmjene
PRIRODA OKO NAS
KAPELA SV. JURJA U LISCU
Mjesto se spominje 1435. godine kada je selište Lisac riječkome augustinskom samostanu darovao kapetan Matteo Rayan. Kapela sv. Jurja u Liscu spominje se i
19. prosinca 1584. u vezi s vlasništvom riječkih augustinaca koji su uz crkvicu imali sjenokošu. Današnja kapela
(10 x 5 m) sagrađena je 1887. godine na temelju stare
crkvice. Oltar je iz 1836., a naručili su ga Juraj Simčić i
Juraj Martinac.
KAPELA SV. VINCENCA U ŠKALNICI
Kapela sv. Vincenca u Škalnici (6,7 x
4, 7 m) iz 16. stoljeća
bila je nekoć u sastavu kaštela koji je 1685.
godine izgorio. Nakon
što je 1886. godine
zavladala kolera u
Škalnici mrtvaci su
zakapani na parceli uz cestu prema Klani. Kad je minula
opasnost na mjestu privremenoga groblja postavljen je
križ te su zasađeni borovi. U Škalnici je tada od kolere
umrlo 19, a u Rupi 17 osoba.
KAPELA SV. NIKOLE U STUDENI
Studena je nekoć
pripadala
riječkom
augustinskom samostanu.
Rapalskim
ugovorom, nakon promjene državnih granica poslije Prvoga
svjetskog rata, Studena je ostala u sastavu
jugoslavenske države,
a Klana je pripala Italiji. Tada je Studena bila pripojena
župi sv. Mateja u Viškovu. Studena s kapelom sv. Nikole
ponovo je pripojena župi Klana 1952. godine.
Kapela sv. Nikole u Studeni (9 x 5 m) potječe iz 1550.
ili 1543. godine. Tijekom više obnova kapela je izgubila
svoj prvotni oblik.
KAPELA BLAŽENE DJEVICE MARIJE
U BREZI
Kapela Blažene Djevice Marije u
Brezi sagrađena je
1850. godine. Stradala je tijekom Drugoga svjetskog rata,
a dao ju je obnoviti
klanjski župnik Pavel Mršnik 1973.
godine. Nadbiskup
Josip Pavlišić blagoslovio je kapelu
14. listopada 1973.
godine.
Lukina jama - najdublja
jama u Hrvatskoj (1992-2012)
Krška područja karakterizira niz morfoloških pojava,
poput škrapa, ponikava, vrtača, špilja, jama. Radi
rješavanja pitanja vodoopskrbe još prije Drugog
svjetskog rata započela su značajna speleološka
istraživanja špilja i jama na području Dinarida.
Piše: Alojzije Frković
P
rema uobičajenoj definiciji pojam krša, popularnije „kamenog
kraja“, odnosi se na vapnenačko-dolomitna područja s naročitim
morfološkim i hidrološkim karakteristikama. Tu krašku regiju u nas čini prostrano planinsko područje Dinarida,
obuhvaćajući širi pojas Visokog krša,
priobalja i otoka. Najveći dio tog
Lukina jama duboka je 1421 m, dugačka
područja, i pored nastojanja da se
3731 m i petnaesta je jama po dubini na
pošumljavanjem privede šumskoj prosvijetu. Kako dno jame prekriva voda,
izvodnji, čine degradirane površine,
u tijeku su zaroni speleoronilaca koji su
uglavnom pašnjaci-kamenjari ili golet s
doprli na 54 m nad razinom mora.
rijetkim grmolikim ostatcima nekadašnje šume. Nestanak vegetacije, a nakon toga i tankog sloja tla, koje je pokrivalo
kamen, posljedica je stihijskog djelovanja čovjeka. Naime, i taj su „kameniti kraj“
stanile generacije starosjedilaca, naših gorštaka, koji su tu našli svoje utočište, doduše siromašnog ali mirnijeg života. Ne samo sjekirom nego i vatrom tu su oni krčili
(spaljivali) šume kako bi šumsko tlo priveli poljoprivrednoj kulturi. Zasebno mjesto
zauzima spaljivanje drveta radi dobivanja pepeljike (potaše), čiji su produkti bili i
te kako tražena roba za proizvođače stakla s centrom u Veneciji.
Krška područja karakterizira niz morfoloških pojava, poput škrapa, ponikava,
vrtača, špilja, jama. Radi rješavanja pitanja vodoopskrbe još prije Drugog svjetskog
rata započela su značajna speleološka istraživanja špilja i jama na području Dinarida. Provode ih mahom strani istraživači iz Austrije, Češke, Italije koji, opskrbljeni
modernom speleološkom opremom, prodiru sve dublje u unutrašnjost dinarskog
krša.
d prvog dana ove godine radnu mi sobu krasi grafički vrlo dopadljiv
veliki zidni kalendar Javne ustanove Nacionalnog parka Sjeverni Velebit
2012. posvećen nesvakidašnjem jubileju: 20. godišnjici otkrića Lukine
jame, još uvijek najdublje jame u Hrvatskoj. Otkrili su je slovački speleolozi, članovi Studentskog sveučilišnog kluba u Bratislavi, 28. rujna 1992. Prema prigodnim tekstovima iz kalendara saznajemo da je Lukina jama nazvana po speleologu
Ozrenu Lukiću - Luki, koji je kao hrvatski branitelj poginuo u Domovinskom ratu
na Velebitu. Lukina jama duboka je 1421 m, dugačka 3731 m i petnaesta je jama
po dubini na svijetu. Kako dno jame prekriva voda, u tijeku su zaroni speleoronilaca koji su doprli na 54 m nad razinom mora.
Uz Lukinu jamu, otkrivene su i istražene još dvije jame dublje od 1000 m na
području sjevernog Velebita, Slovačka jama (1320 m) i Jamski sustav Velebita
(1026 m), od ukupno njih 11 koje se nalaze na popisu najdubljih jama u našoj
zemlji.
Zahvaljujući istraživanjima naših i stranih speleologa, došlo se do zanimljivih
podataka o neobičnom životinjskom svijetu koje kriju naizgled negostoljubive jame
sjevernog Velebita. To su mahom male životinje - spužve, školjkaši, račići, pužići,
grinje, pauci, koji su se uspjeli prilagoditi tako ekstremnim uvjetima života. Jedna od njih je velebitska pijavica, neobična tijela s bočnim škrgolikim nastavcima,
pronađena prvi put u Lukinoj jami 1994. - endem Nacionalnog parka Sjeverni
Velebit.
Uz čestitke k jubileju, marljivim speleolozima želimo da u dubinama našeg krša
otkriju još mnogo skrivenih prirodnih ljepota!
O
13 Broj 7/454 2012.
poda. Postojanje kapele navodi pulski biskup Giuseppe
Maria Bottari (1695.-1729.) koji je Klanu vizitirao 20. lipnja
1701. godine. Kapela je pregrađivana 1850. godine te
1953. kad je spašena od propasti i stavljena pod zaštitu
konzervatora. Pred ulazom u kapelu je lopica, trijem, a
ondje su sahranjeni klanjski župnici Klament Franjo Ksaverij Marotti i Josip Princ.
Podjela kanonskih mandata
Potrebno je trajno
upoznavanje
i prevođenje
poruke vjere
Predstojnica Katehetskog ureda Ksenija Rukavina Kovačević
predstavila je rezultate analize stanja vjeronauka u osnovnim
i srednjim školama na području Nadbiskupije u protekla dva
desetljeća. Objasnila je da je u periodu od 7. studenog 2011.
do 31. svibnja 2012. posjetila 47 osnovnih i 23 srednje škole, što
znači da se analiza temeljila na 90,4% svih osnovnih matičnih
(bez područnih) i 79,3% svih srednjih škola na području
Nadbiskupije u kojima se provodi školski vjeronauk.
K
atehetski dan sa svečanom podjelom kanonskih mandata rezultate analize stanja vjeronauka u osnovnim i srednjim školama
za rad u školi i provođenje vjerskog odgoja u predškolskim na području Nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Objasnila je
ustanovama u Riječkoj nadbiskupiji održan je 27. kolovoza, da je u periodu od 7. studenog 2011. do 31. svibnja 2012. posjetila
uoči početka nove nastavne godine. Tom prilikom 35 vjeroučitelja 47 osnovnih i 23 srednje škole, što znači da se analiza temeljila na
primilo je kanonski mandat za rad u školi na određeno vrijeme, za 90,4% svih osnovnih matičnih (bez područnih) i 79,3% svih srednjih
školsku godinu 2012./2013., dok je 6 vjeroučitelja i 2 odgojiteljice u škola na području Nadbiskupije u kojima se provodi školski vjeronauk.
vjeri primilo kanonski mandat na neodređeno vrijeme.
rogram posjeta sastojao se od razgovora s ravnateljima
Prvi dio svečanog programa održao se u riječkoj katedrali sv.
škola, pri čemu su ravnatelji imali priliku izreći svoje ocjenu
Vida gdje je koncelebriran misu, u zajedništvu svećenika vjeroučiprovedbe vjeronauka, te nazočnosti na satu vjeronauka, uz
telja, predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić. U homiliji se nadbiskup pred okupljenim gotovo svim vjeroučiteljicama i vjeroučite- pregled dokumentacije i analizu vjeronaučne nastave. U raspravi je
nadbiskup naglasio da je nakon ove temeljima laicima i redovnicama koji rade na
ljite analize izuzetno važno vidjeti što treba
području Riječke nadbiskupije, osvrnuo
promijeniti i kako u novoj školskoj i pastoralna 20. obljetnicu postojanja vjeronauka
noj godini postići onu kvalitetu vjeronaučne
u školi, naglasivši kako je upravo iz tog
nastave i autentičnost u prenošenju istina
razloga smatrao potrebnim učiniti odrevjere koje od vjeroučitelja i kateheta traže
đenu „inventuru stanja vjerske pouke u
nove prilike i okolnosti.
školama i župama nakon dvadeset goNakon rasprave uslijedilo je drugo izladina prenošenja vjere na djecu i mlade
ganje o stanju župne kateheze na području
u novim okolnostima.“ Uz ovu značajnu
Riječke nadbiskupije koje je održao nadobljetnicu, nadbiskup je podsjetio vjebiskupijski povjerenik za župnu katehezu
roučitelje i na nadolazeću Godinu vjere
Drugi dio svečanog programa odvijao se Marijan Benković. Istaknuo je da se u svim
koju će papa Benedik XVI. otvoriti na
isti dan kada je prije 50 godina započeo
u Nadbiskupskom domu u Rijeci gdje su župama župna kateheza prema dobnim
skupinama održava za prvopričesnike i krizDrugi vatikanski koncil, 11. listopada.
održana dva prigodna izlaganja.
manike, dok se za djecu predškolske dobi,
obzirom na Papin poticaj vjerniciostali školski uzrast, mlade, odrasle i starije
ma da upravo u Godini vjere intenzivnije proučavaju dokumente Drugog vatikanskog koncila i osobe kateheza održava od 10-40% od ukupnog broja župa. Nešto
Katekizam Katoličke Crkve, potaknuo je vjeroučitelje i katehete na manje od dvije trećine župnika i oko polovice od ukupnog broja
njihovo evangelizacijsko poslanje koje ne bi smjelo odbaciti „ništa vjeroučitelja osjeća potrebu suradnje glede župne kateheze svih
od onoga što je u dotičnoj kulturi vrijedno i pomirljivo s duhom i životnih dobi. Za sada je oko polovice od ukupnog broja vjeroučiteistinom evanđelja.“ No, da bi za to bili sposobni „potrebno je kako lja uključeno na neki način u župnu katehezu. Benković je naglasio
trajno proučavanje i upoznavanje prilika tako i prevođenje poruke da postoje preduvjeti u većini župa za poduzimanje daljnjih koraka
vjere u uvijek nove, slušateljima što razumljivije izričaje“, poručio je glede poboljšanja stanja župne kateheze.
nadbiskup i zaključio: „Svećenik, vjeroučitelj, bilo koji vjernik neće
akon kratke pauze uslijedio je Okrugli stol na kojemu su o
moći nikakvim materijalnim sredstvima ili tehničkim pomagalima
svojem vjeroučiteljskom poslanju govorili župnik Kristijan
nadomjestiti propuste koji nastaju zanemarivanjem trajnog usaZeba, vjeroučiteljica Ines Turković te prvi predstojnik biskuvršavanja, trajnog upoznavanja duha vremena i duha povjerenog pijskog i Nacionalnog katehetskog ureda mons. dr. Milan Šimunonam evanđelja.“ Nakon homilije uslijedila je svečana podjela ka- vić. Iako govoreći s različitih stajališta, svi su posvjedočili okupljenonskih mandata.
nim vjeroučiteljima i odgojiteljicama u vjeri da je njihova prvotna
Drugi dio svečanog programa odvijao se u Nadbiskupskom zadaća svjedočiti Kristovu ljubav djeci i mladima, onu ljubav po
domu u Rijeci gdje su održana dva prigodna izlaganja. Predstoj- kojoj su i sami bili pozvani u ovu službu.
nica Katehetskog ureda Ksenija Rukavina Kovačević predstavila je
Ksenija Kovačević
P
14 Broj 7/454 2012.
S
N
“S novom radošću u
srcu uživati Božju riječ”
Neka predstojeća Godina vjere, koja
počinje 11. listopada, pobudi u svima vama
nadahnuće da vjeru ispovjedite u punini i
s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i
nadom.
B
og trajno očituje svoju ljubav prema ljudima. Svjedočenje Božje ljubavi, koja svoj vrhunac ima u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, stalna je zadaća
Crkve. Želeći ostati vjerni Božjoj ljubavi, s dubokom se zahvalnošću spominjemo našeg 14-stoljetnoga zajedništva
vjere s Bogom u njegovoj Crkvi. Na tom putu upućujemo
vama, dragi roditelji, djeco i mladi, svoju bratsku i pastirsku riječ ohrabrenja o dvadesetoj godini katoličkoga vjeronauka u školi.
Osobito želimo istaknuti našu želju da predstojeća
Godina vjere, koja počinje 11. listopada, pobudi u svima
vama nadahnuće da vjeru ispovjedite u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Vjera raste kada
se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao
iskustvo milosti i radosti. Takvo iskustvo vjere pozvani smo
kao Crkva priopćavati i vjeronaukom u školi. A upravo se
vjeronauk u našoj javnosti često predstavlja kao nepotreban. Ogorčeni smo činjenicom njegovoga stalnog dovođenja u pitanje kao redovitoga predmeta u okviru osnovnoga
i srednjeg školstva. K tomu i činjenicom različitih oblika
diskriminacije vjeronauka kao predmeta. To predstavlja
izravno obezvrjeđivanje prava vas roditelja i vaše djece
da odgajate u skladu s vašim uvjerenjem te prava na slobodu očitovanja kršćanske vjere odabirom i pohađanjem
vjeronauka u školi. Nažalost, sve to često rađa povlačenjem roditelja u “anonimnost šutljive većine”, dok se rijetki
pojedinačni primjeri ispisa iz vjeronauka predstavljaju kao
redovita pojava te tumače da je taj predmet neprivlačan.
ragi roditelji, djeco i mladi! U ljubavi vas podsjećamo da je put vjere svakoga od nas započeo sakramentom krsta. Na tom putu sazrijevanja spoznajemo da vjerovati znači odlučiti se biti i živjeti s Gospodinom.
Upravo nas on, Isus Krist, svojom ljubavlju sabire u svoju
Crkvu, povjeravajući svima nama, navještaj evanđelja s nalogom koji ne zastarijeva. Za vas, dragi roditelji, ispuniti taj
nalog znači najprije biti zauzetim navjestiteljima Radosne
vijesti u svojoj obitelji. Istodobno to znači da ste pozvani
omogućavati svojoj djeci upoznavanje otajstva kršćanske
vjere i na vjeronauku u školi. Stoga vas pred nadolazećom
Godinom vjere pozivamo da i dalje bez straha upisujete
svoju djecu na vjeronauk u školi te zahtijevate puno poštovanje vašeg roditeljskog prava.
Vama, draga djeco i mladi, od srca poručujemo: otkrivajte svakodnevno radost vjere iz koje možete crpiti trajnu
ljubav i snagu za svoj život. Pohađanjem vjeronauka u školi već svjedočite da ste prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom riječju te da ste izabrali život koji nema kraja.
Dragi roditelji, s novom radošću u srcu uživajte Božju
riječ! Draga djeco i mladi, vjeronauk u školi učinite mjestom vašeg istinitog i trajnog obraćenja Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta!
Vaši biskupi
Zagreb, 27. lipnja 2012.
D
600 godina Crikvenice
Pavlini i vjera upisani
u temelje grada
V
eliki jubilej Crikvenice, 600. godina prvog spominjanja njezinog imena u darovnici kneza Nikole IV. Frankopana pavlinima, euharistijom je
proslavljen 4. kolovoza u crkvi sv. Ante Padovanskog. Euharistijsko
je slavlje predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić, a evanđelje je pročitano
na starohrvatskom jeziku. Pjevane dijelove mise, također na starohrvatskom,
izvodio je župni zbor s Jelenja, a na suvremenom hrvatskom domaći župni
zbor. Organizatori su za tu priliku pripremili knjižicu s redom mise na starohrvatskom jeziku koju su uredili mons. Dinko Popović i Emili Ilić. Time se željelo
podsjetiti na korjene kulture koju su na prostorima Crikveničkog i Vinodolskog
primorja čuvali upravo pavlini po čijem je samostanu Crikvenica i dobila ime.
„Bez pamćenja
pojedinac, grad, narod
sliče stablu bez korijena, kući bez temelja,
gradu bez obrambenih zidova, brodu bez
kormila. Iskorijenjeno
se stablo suši, kuća se
bez temelja ruši, grad
bez zaštite postaje lakim plijenom osvajača
koji iznakažuju i mijenjaju njegov identitet,
brod bez kormila biva sličan ljuski kojom se poigravaju morski valovi i vjetrovi.
A narod bez sjećanja je pak narod bez budućnosti, kako je već davno rečeno“,
rekao je u propovijedi nadbiskup Devčić. Na prošlost su podsjetile i djevojke
i mladići u tradicionalnim nošnjama, a na misi su uz domaćeg župnika fra
Antu Mrvelja i drugog crikveničkog župnika Slobodana Bunoze, sudjelovali i
predstavnici Grada s gradonačelnikom Damirom Rukavinom.
Nadbiskup je u propovijedi podsjetio da pamćenje i spomen imaju duboko ljudsko i vjersko značenje. „Ta potreba da se otkrije svoje korijene kao da
raste i jača usporedo sa širenjem procesa globalizacije, koja nažalost mnoge
povlači u svoj vrtlog iskorijenjenosti, bezimenosti i bezličnosti. Poznato je
također da čovjek otkad postoji ne prestaje tragati za svojim počecima. On
je biće koje ima neodoljivu potrebu znati od koga je i odakle potekao, a isto
tako kamo ide, prema kojoj i kakvoj luci plovi njegov životni brod. Razne religije, filozofije i znanosti trude se dati odgovor na to temeljno ljudsko pitanje.
Znati svoje početke znači imati svoj identitet, a spominjati se svojih početaka
i prošlosti doprinosi njegovu jačanju i učvršćivanju.“
odao je i da pri tom sjećanju na korijene važnu ulogu ima i vjera.
„Bog po Mojsiju poučava i opominje svaki naraštaj i svakog pojedinca. Sjeti se, spomeni se, ne zaboravi Božjih zakona i njegovih
djela u prošlosti, osobnoj i narodnoj, pa ti tada neće nikada ponestati nade
ni blagoslova. Što drugo možemo poželjeti nego da takav spomen bude i ova
velika obljetnica našeg grada Crikvenice, spomen iz kojeg ćemo učiti kako je
Bog u prošlosti ovog grada vodio svoj narod, kako mu je bio blizak, i kako
je narod odgovarao na Božje upute i slijedio njegove zakone, a nerijetko ih i
zanemarivao i kršio. Tako poučeni odvažnije ćemo se suočavati s problemima
sadašnjosti i sigurnije kročiti u budućnost, sigurni da će nas u njoj Bog jednako pratiti kao što je u prošlosti pratio naše pretke. Preko pavlina u ovome
gradu i u ovome kraju Bog je upravo takvu povijest pisao i ispisao da iz nje
može za svoje vrijeme učiti svaki novi naraštaj. Zato je važno spominjati se
dana pradavnih, promatrati minule godine i vjekove, pitati one koji više znaju,
ukratko: učiti od prošlosti, kako bi nam sadašnjost i budućnost bile bolje“,
zaključio je nadbiskup. Završna proslava crikveničkog jubileja održala se 14.
kolovoza, na dan koji je zapisan u spomenutoj darovnici Nikole IV. Frankopana, kada se ujedno slavi i Dan Grada.
D. Delonga
D
15 Broj 7/454 2012.
Poruka biskupa HBK roditeljima, djeci i
mladima o dvadesetoj obljetnici vjeronauka
u školi, ususret Godini vjere
MEDICINSKI KUTAK
Žučni kamenci
Veliki broj ljudi niti ne zna da ima
žučne kamence, jer na sreću
nemaju nikakvih smetnji. Kod
većine bolesnika se žučni kamenci
zato otkrivaju slučajno ultrazvučnim
pregledom trbuha, koji se radi iz
nekoga drugog razloga.
Priredio: dr. Ivan Host
P
ojava žučnih kamenaca (kolelitijaza) je relativno čest poremećaj i predstavlja najčešću bolest žučnih vodova. Učestalost se razlikuje ovisno o mjestu življenja i prehrani. U nekim
područjima žučne kamence ima (ili su bili operirani zbog njih) čak
do 30% žena i do 20% muškaraca. Kod nas je njihovo javljanje nešto rjeđe no ipak značajno - javljaju se u oko 10 -15% stanovnika
Hrvatske - u žena dva puta češće nego u muškaraca. Veliki broj od
njih niti ne zna da ima žučne kamence, jer na sreću nemaju nikakvih smetnji. Kod većine bolesnika se žučni kamenci zato otkrivaju
slučajno ultrazvučnim pregledom trbuha (abdomena), koji se radi
iz nekoga drugog razloga.
16 Broj 7/454 2012.
Žučni mjehur je skladište žuči
manje nekih lijekova. Stoga je u prevenciji nastanka žučnih kamenaca važna dijetalna prehrana s ograničenjem masnoća.
Žučni napadaj
Žučni kamenci mogu uzrokovati tegobe, koje se najčešće javljaju u obliku žučnog napadaja (bilijarne kolike). To je tipična, jaka
stalna bol koja se javlja u gornjem desnom dijelu trbuha s širenjem
u desno rame. Često je praćena sa mučninom i povraćanjem. Žučni napadaj nastaje zbog pomicanja kamenca iz žučne vrećice u
žučovod što je najčešćeče uzrokovano obrokom masne hrane.
Ukoliko žučni kamenac ostane ukliješten u žučovodu može doći do upale žučnjaka (kolecistiNekoliko savjeta za
tisa) ili do najteže komplikacije - upale gušterače
ograničenje uzimanja masti :
(pankreatitisa).
Utješno je da gotovo 80% svih onih koji ima• koristite manje masno mlijeko
ju žučne kamence nemaju tegobe. Žučni kamen(do 1% mliječne masti) i
ci se dijagnosticiraju prvenstveno ultrazvučnim
mliječne proizvode s niskim
pregledom. Prednost ultrazvuka je ta što sa 99%
udjelom masnoća
točnošću otkriva žučne kamence promjera 5
• od mesa je najbolje bijelo
mm i veće.
Žuč je tekućina koja se stvara u jetri. Iz jetre se izlučuje kroz mrežu žučnih
vodova. Osnovni sastojci žuči su osim
vode (82 posto) - žučne kiseline (12
posto), fosfolipidi (4 posto), kolesterol
(1 posto), te bilirubin, elektroliti, bjelančevine. I neki lijekovi (uključujući i neke
meso (piletina, puretina)
antibiotike) se izlučuju iz organizma putem žuči. Dnevno jetra proizvede više od
Liječenje je potrebno u slučajevima kad
i bijela riba - sve naravno
kamenci uzrokuju smetnje koje ozbiljno remepola litre žuči. Dio žuči se iz jetre izlučuje
najbolje kuhano, a nikako ne
te svakodnevni život bolesnika ili nose rizik od
direktno žučovodima u crijevo, a drugi
prženo. Izbjegavajte mesne
se dio koncentrira i pohranjuje unutar
razvoja komplikacija, te u mlađih osoba bez teprerađivine posebno paštete.
goba. Liječenje je kirurško, tj. operativno odstražučnog mjehura. Kapacitet žučnog mjeIzbjegavajte bilokakvu prženu
hura iznosi oko 50 ml žuči. Iz žučnog
njenje žučne vrećice (kolecistektomija). Danas je
hranu.
u nekompliciranim slučajevima moguća laparomjehura se onda ta uskladištena žuč naskopska operacija, koja je minimalno invazivna.
kon obroka (osobito masnog), izlučuje u • jaja (i hranu koja sadrži jaja)
No ponekad je potrebna i klasična operacija.
dvanaesnik (početni dio tankog crijeva).
jedite sa oprezom, svakako
Kod onih bolesnika koji nemaju simptoma,
Ondje pomaže probaviti hranu, naročito
bez žumanjka
masti i vitamine topive u mastima. Uz to
ili su smetnje male, a operativni zahvat je zbog
• izbjegavajte šećer i druge
žuč potiče lučenje tekućine i tako pomanekih drugih bolesti ili stanja kontraindiciran,
koncentrirane ugljikohidrate
že čišćenju crijeva.
napadi bolova mogu se spriječiti pridržavanjem
Žučni kamenci nastaju nakupljanjem • u prehranu uključite što više
posebne dijete sa ograničenjem masnoća. Ako
voća i povrća
sastojaka žuči u slučaju kad se poremeti
se ipak pojave tegobe, mogu se ublažiti lijekovinjihova međusobna ravnoteža. Obično
ma - analgeticima i spazmoliticima.
nastaju u žučnom mjehuru, no mogu nastati i u žučnim vodovima. Po svom sastavu mogu biti raznoliki. Žučna dijeta
Kod većine bolesnika (oko 80 posto) nalaze se kamenci građeni
Kada se kod nekoga utvrde žučni kamenci preporučuje se
od kolesterola (kolesterolski kamenci) ili mješani od kolesterola i
prehrana (dijeta) sa ograničenjem masnoća. S tom se dijetom mobilirubina. Rjeđi su (20 posto) kamenci građeni samo od bilirubina
gućnost komplikacija svodi na najmanju moguću mjeru. U akut(pigmentni kamenci).
noj fazi dijeta je lagana, lako probavljiva, uglavnom sastavljena od
Proces nastanka kamenaca je dugotrajan. Najvažniji poremeugljikohidrata. Nakon smirenja simptoma dodaju se i proteini te se
ćaj koji uzrokuje stvaranje žučnih kamenaca je povećano izlučivaproširuje jelovnik. Treba voditi računa kako se hrana priprema - ponje kolesterola u žuč. Smatra se da su tome osobito sklone osobe
trebno je odvojiti sve vidljive masnoće. Hrana treba biti pripremljeprekomjerne tjelesne težine, žene u dobi od oko 40 godina. Ulogu
na kuhanjem, a ne prženjem. Treba jesti češće manje obroke. Pri
igra i utjecaj naslijeđa, te prehrana sa suviškom kalorija, kao i uzinapadaju bolova najbolje je samo piti čaj, a uzdržati se od hrane.
DOGAĐANJA
Katolički kalendar za 2013. Godinu
Križ krbavskih biskupa
simbol iseljene Hrvatske
P
od nazivom „Duhovno zajedništvo domovinske i iseljene
Hrvatske“ Gospićko-senjska biskupija i ove je godine uoči
Dana hrvatskih mučenika objavila prigodni kalendar koji je
u znaku iseljene Hrvatske, pošto je ove godine misno slavlje na
proslavi Dana hrvatskih mučenika predslavio gradišćanski Hrvat,
biskup Željezanske biskupije mons. dr. Egidije Živković.
Naslovnica kalendara pokazuje smjerove raseljavanja Hrvatske u posljednjih 130 godina u potrazi za boljim životom. Prije toga
najveći iseljenički val bio je u vrijeme ugroze od Turaka i svoje vrhunce imao je od Krbavske tragedije 1493. do pobjede pod Siskom
100 godina poslije (1593.). „U to vrijeme selio se i Križ krbavskih biskupa (na slici desno) pa ga možemo uzeti kao simbol naše raseljenosti što su predložili gradišćanski Hrvati. Želimo da on, uz Crkvu
hrvatskih mučenika, postane također simbol duhovne i nacionalne
povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske. Ideja je niknula među
Gradišćanskim Hrvatima koji čine najjaču skupinu Hrvata izvan domovine, a sačuvala se iz tih vremena sve do sada. Danas gotovo da
nema zemlje u kojoj nema Hrvata iz vremena ekonomske emigracije posljednjih 130 godina. Starije raseljavanje prikazano je u kalendaru na prvih šest mjeseci, a novije u drugih šest mjeseci. Današnji
demografski pokazatelji govore da je brojčano blizu domovinska
i iseljena Hrvatska. Nakon Drugog svjetskog rata, uz ekonomsku
emigraciju raste i politička koja će nestati uspostavom samostalne
države Hrvatske. Ipak, najvažnija je činjenica“, ističe autor teksta
gospićko-senjski biskup Mile Bogović, „gdje god su se Hrvati kao
zajednica očuvali, to je bilo zahvaljujući djelovanju katoličkih svećenika. I pod tim vidom možemo reći da je križ (vjera) bio i ostao
ona glavna snaga koja povezuje iseljenu i domovinsku Hrvatsku.“
prvih šest mjeseci predstavljeni su Hrvati u Italiji i Vatikanu
- Crkva i Zavod sv. Jeronima; u Austriji - Katedrala i biskupski dvor Željezanske biskupije; Sloveniji - Kapucinska crkva
i samostan na Tromostovju gdje se okupljaju Hrvati iz Ljubljane
i okolice; Mađarskoj - Petrovo selo, hrvatska crkva sv. Stjepana,
kralja; Srbiji (Vojvodina) - Katedrala u Subotici, duhovno središte
bunjevačkih Hrvata; Crnoj Gori - Perast, Gospa od Škrpjela.
U drugih šest mjeseci predstavljene su zemlje i kontinenti s
novijom emigracijom, a započinje sa Sjedinjenim Američkim Državama i Zgradom franjevačke tiskare i Hrvatskog etničkog instituta u
Chicagu, u južnoj Americi predstavljen je Hrvatski centar u Buenos
Airesu, u Africi Crkva sv. Jeronima i Hrvatski pastoralni centar u
Johannesburgu, u Kanadi Crkva hrvatskih mučenika u Mississaugi,
u Njemačkoj Hrvatska crkva u Essenu i freska I. Dulčića ”Kraljica
Hrvata“ - jedina izgrađena crkva za Hrvate u Njemačkoj te u Australiji Crkva sv. Nikole Tavelića u Sydneyu.
Z. Ranogajec
U
Oštarije
U svetištu Gospe od Čudesa u
Oštarijama održan je 12. kolovoza
koncert orguljaša ogulinskog kraja,
odnosno župa Ogulinskog dekanata. U organizaciji čuvara svetišta popa Antuna Luketića, a u čast
obnove 110 godina starih oštarskih
orgulja održana je kulturno-edukativna glazbena večer na kojoj je
bilo govora o orguljama kao instrumentu toliko značajnim u liturgiji s
težištem na obnovu orgulja u Oštarijama kao i nedavnoj obnovi orgulja u još
nekoliko crkava Ogulinskog dekanata.
U glazbenom dijelu nastupilo je deset
orguljaša, Franjo Puškarić i Nada Puškarić
iz Zagorja, Ivan Rendulić iz Trošmarije, Marica Rendulić iz Josipdola, Mario Matovina
iz Saborskog, Sani Francetić iz Ogulina
2, Mihael Pec i Domagoj Šlat iz Oštarija,
Dalibor Pribanić iz Tounja i Željko Marčec
iz Lešća na Dobri. Upravo su zadnja dva
orguljaša pomogla oko sanacije i uređenja
orgulja oštarskog svetišta. Čuvar svetišta
Luketić na kraju je podsjetio na povijest orgulja u Oštarijama koje su na koncertu dobile svoju staru ulogu, ukrasa liturgijskog
milozvučja. Hefererove orgulje nabavio je
za tadašnjih 1500 forinta župnik Ivan Šti-
mac, a od ukupne sume tadašnja država dala je 500 forinti, a ostalo župa i
donatori. Orgulje su prva puta uvođene 19. studenog 1895. godine.
Svi orguljaši na kraju su se predstavili brojnim ljubiteljima glazbe koji
su bili oduševljeni njihovima nastupima. Organizator orguljaške večeri
istaknuo je nažalost veliko siromaštvo orguljama u biskupiji, gdje neki
dekanati uopće nemaju orgulja. Ipak,
pohvalio je situaciju u Ogulinskom
dekanatu gdje uz orguljaše iz Ogulina koji
nisu bili nazočni koncertu ima čak 15 orguljaša. Njima je zaželio da radi očuvanja
crkveno-glazbene baštine pokušaju sačuvati stare crkvene napjeve svog kraja,
što je već učinio orguljaš iz Zagorja Franjo
Puškarić.
Zvonko Ranogajec
17 Broj 7/454 2012.
Večer orguljaša Ogulinskog kraja
OBITELJSKI PREDAH
DODIJAVANJA STAROG
PROFESORA
Ispit na
Dan suda
“Gospodine, a kada te vidjesmo gladna,
ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u
tamnici, i ne poslužismo te?”
(Mt 25,45)
Gospodine! Otkako si ušao u ljudsku povijest, ona postaje mjesto gdje čovjek postaje
za čovjeka odgovoran; i mjesto gdje čovjek
svoj život zadobiva ili ga proigrava. Pri tome
čistunska pravovjernost i zakonski ispravan
moral, koji računa s plaćom ne vrijede, ako
nema spontane, neproračunate brige za čovjeka.
Tvoja rečenica “Zaista, kažem vam, što
god učiniste jednom od ove moje najmanje
braće, meni učiniste”, treba svakom kršćaninu
biti pravilo života. Rečeno je što će se pitati na
ispitu na Dan suda. Ni za jedan ispit nemamo
već odavno znana pitanja kao za ovaj.
Poput apostola i ja tražim gdje stanuješ,
a ti odgovaraš: “Dođi i vidi!” I s Tobom mogu
biti koliko hoću. Čovjek lišen Tvoje milosti i
prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoline. Zaogrni me svojom ljubavlju!
Daj da Te prepoznam u svima koje mi
stavljaš na put života. Želim se na času Suda
naći među Tvojim izabranima. Dođi, Gospodine Isuse!
Priredio: Dario Miletić
Prijevoz
Iz prošlosti Rijeke
U mojoj mladosti također se puno putovalo. Ili su ljudi radili
u okolnim mjestima, ili išli na izlete, a djeca u škole. Ali nisu postojali autobusi i ceste kao danas, već prašni, uski i neasfaltirani
putevi.
Rijeka je bila povezana s okolnim mjestima redovnim parobrodskim linijama. Brodovi su bili lijepi, bijeli, imali su salone, a
na palubi klupe. Buffeti nisu postojali. Brodovi za Volosko, Opatiju, Iku, Lovran, kretali su svakog sata, a istovremeno bi drugi
brod kretao iz Lovrana za Rijeku. Uvijek su bili puni putnika.
Sušak je bio u drugoj državi i imao je redovnu liniju za Kostrenu, Urinj, Kraljevicu, Bakar, Bakarac. No, brod je vozio samo
dva puta dnevno. Brodovi su bili crni, teretno-putnički i manje
luksuzni od Riječkih. Pogon je bio na ugljen, tako smo se često
nagutali dima.
Tramvaj je bio gradsko prijevozno sredstvo od Školjića do
Kantride. Mnogi ne znaju da je postojao tramvaj od Opatije do
Matulja.
Vremena se mijenjaju, danas je sve motorizirano: auti, taxi
limuzine, autobusi, avioni, gliseri…
Maks Peč
IZDANJA VERBUM
Novi svezak u biblioteci Crkveni oci -
18 Broj 7/454 2012.
Justinove “Apologije”
Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica
duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost
da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.
Peti svezak biblioteke Crkveni oci donosi “Apologije”, uradak Justina, poznatog filozofa i mučenika,
jednog od najznačajnijih kršćanskih autora 2. stoljeća i najtipičnijega predstavnika kršćanske apologetske literature. Svojim apologijama branio je kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada, ukazujući ujedno
na njezinu neupitnu vrijednost koja, dok čovjeku nudi božansku spoznaju, ne obezvrjeđuje nikakvu autentičnu ljudsku vrijednost. “Prva Apologija”, nastala oko 153. godine, upravljena je caru Antoninu Piju, njegovim
sinovima, senatu i narodu rimskomu. “Druga apologija” nastala je nekoliko godina kasnije, vjerojatno između 155. i 160.
Povod Justinovim apologijama učestale su smrtne osude kršćana koji su bili kažnjavani najokrutnijom kaznom samo zato što su
bili kršćani, premda na savjesti nisu imali nikakvo zlodjelo protivno carskim zakonima. Bilo da se tiče krivice kršćana, bilo da se tiče
njihova nauka, Justin sve podlaže kritici zdravoga razuma, vjerujući da je razum kadar otkriti istinu te procijeniti što je dobro i pravedno. Na isto poziva i naslovljenike spisa da bez pristranosti i u duhu prave pobožnosti, kao ljubitelji istine i čuvari pravednosti, prosude
na temelju zdrava razuma sve iznesene argumente.
Tekst apologija otkriva i dušu autora, učena čovjeka i filozofa, gorljiva tražitelja istine i borca za ljudska prava. Justin je na koncu i
sam vlastitom mučeničkom smrću posvjedočio svoje stavove iznesene u ovim spisima.
U biblioteci Crkveni oci dosada je objavljen Justinov “Razgovor s Trifunom” koji uz “Apologije” čini jedine preostale sačuvane spise iz bogatog književnog opusa ovog najvažnijeg kršćanskog apologeta. Snagom misli Justinove “Apologije” obogatit će i nadahnuti
suvremenog čitatelja.
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
Zavalje
Znanstveni skup u župi
koja je u drugoj državi
Tema ovogodišnjeg skupa u jedinoj župi Gospićko-senjske biskupije koja je nesretnim spletom
okolnosti kod prekrajanja granica ostala izvan Republike Hrvatske bila je „Župa Zavalje i Lika u
Domovinskom ratu“
U
G
Biskup Jezerinac je na kraju skupa istaknuo potrebu iznošenja
istine, jer na suđenju u Hagu ne sudi se generalima već Hrvatskom
narodu. Zaželio je da u suradnji s BiH i dalje crpimo zajedništvo kao
i na početku Domovinskog rata. Biskup Bogović je kao zaključak
istaknuo da se mi kao narod s nikim ne natječemo po želji za vlašću,
već po ljubavi za život. Dok je apsolutna vrijednost u komunizmu
vlast a u liberalnom kapitalizmu bogatstvo, naša najveća vrijednost
je ostati uz istinu, dobrotu i ljubav. U naše kršćansko razmišljanje
više ubacimo element da nismo siromašni ako nemamo novca niti
položaja. Biskup je na kraju istaknuo da 75 posto hrvatskog naroda
potječe iz Bosne i Hercegovine koja je Hrvatsku zadnjih desetljeća
napunila životom i spasila ju.
oči skupa biskup Bogović je predslavio misu na kojoj su
koncelebrirali mjesni župnik vlč. Mile Ivančić, župni vikar
u Bihaću fra Robert Slišković, župnik u Čuntiću kod Gline
fra Petra Žagar te vlč. Ivica Tolla, katedrali vikar iz Gospića. Misno
slavlje uzveličao je župni zbor i članice KUD Plješevice u narodnim
nošnjama, a kasnije su došli i dekan slunjski mons. Mile Pecić i
vojni biskup mons. Juraj Jezerinac.
Biskup je u svojoj propovijedi progovorio o odnosu katolika i
vlasti. Zapitan od nekih što katolici čine da dođu na vlast, biskup
Bogović je istaknuo da djelovanje s pozicije vlasti i moći može biti
opasno ako vodi prema diktaturi. Kada je katolička crkva 313. godine bila priznata u Rimskom carstvu, mnogi su krenuli ka stjecanju
bogatstva, dok su neki krenuli u pustinju. Isus nije djelovao s pozicija vlasti ali je ipak imao autoritet. Primjer za to je i patron zavaljske
crkve sv. Franjo Asiški koji je cijeli život nosio teret siromaštva. Katolici trebaju u svoje razmišljanje ubaciti element da nisu siromašni
ako nemaju novca niti položaja, zaključio je biskup Bogović.
U
Z. Ranogajec
19 Broj 7/454 2012.
Zavalju, jedinoj župi Gospićko-senjske
biskupije koja je nesretnim spletom
okolnosti kod prekrajanja granica ostala izvan Republike Hrvatske, treću godinu za
redom održan je u organizaciji župe sv. Franje
Asiškog iz Zavalja i Udruge bivše općine Zavalje iz Zagreba znanstveni skup „Župa Zavalje od Svištovskog mira 1791. do naših dana“.
Tema ovogodišnjeg skupa bila je „Župa Zavalje i Lika u Domovinskom ratu“ a i ovaj skup
kao i prethodni održan je u župnoj crkvi, dok
su održavanje skupa pomogli HKD Napredak
podružnica Bihać kao i HVIDR-a Bihać. Jedan
od sudionika s temom „Uništena sakralna baština gospićko- senjske biskupije“ bio je i Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.
Skup je u ime organizatora otvorio Želimir
Prša, a nazočili su mu predstavnici općine Bihać, općine Plitvička jezera, političkih stranaka SDA i HDZ 1990 i HDZ BiH, kao i više kulturnih ustanova iz Hrvatske (Gradski muzej Senj
i Katedra čakavskog sabora Modruše). Ostali
izlagači na simpoziju su bili Ivan Prša na temu „Plješevica bedem
slobode“, Josip Jurčević „Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i
Hercegovini 1990.-1995.“, te biskup Mile Bogović „Uništena sakralna baština gospićko- senjske biskupije.“
ovoreći na temu „Uništena sakralna baština gospićko- senjske biskupije“ biskup je iznio detaljne podatke o stanju svih
crkava u pet dekanata tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije koje su kasnije formirale novu Gospićko-senjsku biskupiju.
Stradale su 34 crkve, od čega 3 potpuno (Saborsko, Cetingrad i
Čanak), 12 vrlo teško, a ostale nešto manje, što je potkrijepio videoprezentacijom One koje nisu oštećivane jače, a bile su na okupiranom prostoru služile su za skladišta. Nakon oslobodilačke akcije
Oluje u Vatikan su došli prigovori da su Hrvati uništavali pravoslavne crkve. Biskup je tada bio u komisiji koja je obišla teren te su
ustvrdili da su to bile obične laži. Ono što je na kraju istaknuo, u 10
godina obnove sve su crkve uz pomoć države obnovljene, čime je
više urađeno u obnovi crkava nego za čitavo vrijeme od 1945 pa
do 90. Ivan Prša iz Bihaća je govorio o vojnom organiziranju Hrvata
bihaćke regije u HVO-u i njihovom doprinosu u ratu protiv velikosrpskih agresora. Tako je istaknuo podatak da je u ratu bilo angažirano čak 25 posto od ukupnog broja Hrvata koji su držali značajne
linije obrane, a imali su tijekom rata 72 poginulih i preko 200 ranjenih. To je bio i prvi slučaj političkoj jedinstva Hrvata tog kraja.
Dr. Josip Jurčević je govoreći o odnosima RH i BiH istaknuo da
je ta tema najkrivotvorenija u aktualnoj povijesnoj znanosti i politici
u čemu svi prave kompromise. On kao svjedok Haškog suda ističe
da na ispravljanju tih laži treba posebno inzistirati, jer Hrvatska i
Bosna i Hercegovina su u ratu surađivale jedna s drugom, po svom
položaju upućene su jedna na drugu, a i ustroj oružanih snaga bio
je povezan kao i suradnja socijalnih ustanova tijekom rata.
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
Gospić
Nagrada grada Gospića biskupijskom Caritasu
20 Broj 7/454 2012.
Povodom dana grada Gospića koji se slavi na blagdan sv. Marije
Magdalene održana je 20. srpnja svečana sjednica Gradskog vijeća na
kojoj su zaslužnim pojedincima i ustanovama uručena javna priznanja
Grada Gospića. Između pet dobitnika priznanja ove se godine odlukom
Grada Gospića našao i Caritas Gospićko-senjske biskupije.
Kako stoji u obrazloženu Caritasu Gospićko-senjske biskupije javno
priznaje Grada Gospića „dodijeljeno je za humanitarno i karitativno djelovanje na području Gospićko-senjske biskupije. Caritas biskupije svih zadnjih godina skrbi o velikom broju socijalno ugroženih građana s prostora
biskupije, u Ličko-senjskoj i dijelu Karlovačke i Zadarske županije. Osim
toga Caritas je ostvario više raznih projekata u suradnji s Ministarstvom
socijalne skrbi oko pomoći građanima (štednjaci, ogrjevno drvo, pomoć
oko nabave medicinskih pomagala). Isto tako je u suradnji s Lidlom i Hrvatskih Caritasom otvoren socijalni dućan za potrebe korisnika pomoći
Caritasa Gospićko-senjske biskupije. Caritas je u znatnoj mjeri doprinijeo i
socijalnoj animaciji mnogih ustanova za pomoć potrebitima, a istaknuo se
i kod organiziranja humanitarnih sportskih susreta bilo za pomoć pri gradnji Crkve hrvatskih mučenika, bilo kod pomoći potrebitima i bolesnoj djeci.
Priznanje je iz ruku gradonačelnika Gospića Milana Kolića dobio ravnatelj Caritasa i župnik Ličkog Osika i Široke Kule Luka Blažević.
Z. R.
Gospić
Krasno
Biskup Bogović predslavio Dan
pobjede i Domovinske zahvalnosti
Bdijenje uoči
Velike Gospe
Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović predslavio je u nedjelju 5. kolovoza misno
slavlje na blagdan Gospe Snježne odnosno Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti u suslavlju
župnika i dekana gospićkog mons. Mile Čančara dok je pjevanjem misu animirao katedralni
zbor pod vodstvom s. Velimire.
Biskup Bogović je u propovijedi progovorio o nacionalnoj i vjerničkoj dimenziji Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana branitelja te o kršćanskoj viziji pobjede. „Mi kao Hrvati
imamo pravo slaviti ovaj dan jer smo nakon mnogo stoljeća dobili svoju samostalnu državu
Hrvatsku. Ona je mogla biti uspostavljena jer smo pobijedili onoga koji ju je ugrožavao. Mi
izražavamo zahvalnost svima koji su zaslužni za uspostavu naše države. Mnogi su kojima to
izražavamo: u prvom redu to je ondašnje političko vodstvo i branitelji,
Branitelje posebno spominjemo u naslovu Dana jer smo imali dosta onih koji nam nisu
željeli dobro, koji su nas napadali, ali imali smo dosta u svojim redovima onih koji su nas branili
i obranili.“ Govoreći o vjerničkoj proslavi biskup je poručio:
„Treba li se razlikovati politički govor od vjerničkoga? Ovdje sve to trebamo prosuđivati
i kao vjernici. Treba se razlikovati ovaj moj govor od raznih političkih govora koji će se danas
izreći ili koji su se izrekli
o pobjedama, o zahvalnosti i o braniteljima.
Kardinal Kuharić je rekao da je Božje čudo da
su Hrvati ostvarili svoje
političke ciljeve. Koji
tako gledaju, danas dolaze u crkvu da se Bogu
zahvale.“
Prava pobjeda je
pobjeda dobrote i ljubavi, istaknuo je biskup te
se osvrnuo i na one koji
se nisu znali ponašati
kao pobjednici. „Nije
li bila nakon drugog svjetskog rata na našim prostorima u mnogočemu poražena ljudskost?
Poražena je i ponižena bila od onih koji su se smatrali pobjednicima. Kakva je to pobjeda ako
smatraš da si dobio pravo druge ponižavati i mučiti. Pravi pobjednici bili su oni koji su pretrpjeli
njihovu nečovječnost, koji su poginuli za istinu i pravdu. Teško nam je danas uvjerljivo govoriti o
njima kao pobjednicima. Zapravo, nemoguće ako ne pogledamo Isusov križ, koji je uvijek pred
nama. Zar nije Kristova pobjeda izvojevana upravo tako da je poraz u očima svijeta pretvoren
u najveću pobjedu za čovjeka. Danas sa svetim Pavlom ispovijedamo da nema nekog drugog
imena u kojemu bi nam bilo dano spasenje Nama, dakle, veće pobjede za čovjeka od toga
Isusova „poraza“.
Biskup je na kraju istaknuo poimanje kršćanske vizije pobjede. „Bog je stvorio svijet iz
ljubavi. U temelju svijeta i čovjeka je, dakle, Božja ljubav. Gdje je ona jača ondje smo bliže
pobjedi, pa makar svjetovnim mjerilima izgleda drukčije. Biti na Božjoj strani, uvijek je biti na
strani konačnog pobjednika.
Mi smo se opredijelili za pobjedu Isusa Krista koji je logikom svijeta bio gubitnik. U njemu
je ljubav prema čovjeku bila uvijek jača od svake ljudske mržnje. U mišljenju svijeta Herod, Pilat
i farizeji su imali pravo jer su bili pobjednici. Pravi pobjednik, međutim, bio je Isus i u tu njegovu
pobjedu i mi se želimo ugraditi.“
U svetištu Majke Božje od Krasna, središnjem
marijanskom svetištu Gospićko-senjske biskupije
Proslava svetkovine Uznesenja Marijina ili Velike Gospe započela je 14. kolovoza pozdravom hodočasnicima i pokorničkim bogoslužjem u 18,00 sati koje je
predvodio mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar
Gospićko-senjske biskupije, a poslije je bila prigoda
za ispovijed gdje je ispovijedalo više desetaka svećenika. Križni put predvodio je Stanko Smiljanić, župnik
iz Sinca, , a aktivo sudjelovanje u čitanjima imali su
vjernici iz Otočkog dekanata (Brinja, Sinca, Otočca i
Kompolja).
Nakon završenog križnog puta uslijedila je svečana procesija u kojoj je išao na prvom mjestu križ,djeca
i muški svijet, svećenici koji su nosili kip Majke Božje
Krasnarske, te žene. Koncelebrirana misa bdijenja započela je u 20,00 sati, a predvodio ju je o. mr. Miljenko
Sušac, redovnik – dehonijanac iz Zagreba, u suslavlju
su bili i mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar biskupije i Nikola Komušanac, čuvar svetišta Majke Božje
na Krasnu, te desetak svećenika iz biskupije.
U svojoj propovjedi o. Sušac je kazao kako na
ovaj blagdan punine života slavimo trenutak prikazanja
Marijina. Živimo u vremenu u kojem je izložena kultura
života od samih početaka, danas nema prave ljubavi
prema životu, ali zato Bog ljubi život i obnavlja život.
„Danas se sustavno širi kultura depresije i očaja, a
najveća je utjeha za kršćane da je Marija uznesena na
nebo. Uznesenje Marije dušom i tijelom ukazuje koliko
je važno naše tijelo. S tijelom ne možemo manipulirati,
trgovati, Bog nam je darovao tijelo. Gledajući Marijin
put gledamo kako doći do Boga. Valja kročiti puninom
poniznosti i ljubavi, služiti životu. Naš hrvatski narod je
napadan iznutra i izvana, i zato ugledajmo se u Mariju“,
zaključio je propovjednik.
Euharistijsko slavlje uveličao je združeni zbor biskupije, s pjevačima je koordinirao Ivan Prpić iz Senja,
a za orguljama je bio bogoslov Josip Šimatović. Nakon
mise pristupilo se euharistijskom klanjanju. Presveto
tijelo bilo je izloženo na oltaru, a klanjanje je predvodio
o. Miljenko Sušac koji je kazao
Nakon euharistijskog klanjanja procesija je krenula natrag do Crkve kako bih se odložio kip Majke Božje
Krasnarske, a u Crkvi se obilazio zavjet oko oltara i pjevale Marijanske pjesme. Okupilo se oko tisuću vjernika
koji su došli iz Gospićkog, Otočkog i Senjskog dekanata. Bilo je puno skupina koje su hodočastile pješice
i po nekoliko stotina kilometara iz Saborskog, Plaškog,
Gospića, Otočca, Perušića, Kosinja i dr.
I.B.
Z. R.
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
Boričevac
Misa u čast žrtvama „prve puške“ u Boričevcu
G
ospićko-senjski biskup Mile Bogović 27. srpnja predslavio je
misno slavlje u čast žrtvama Boričevca iz 1941. godine. Misa
je služena u obnovljenoj crkvi Rođenja BDM u koncelebraciji
brojnih svećenika biskupije na čelu s generalnim vikarom mons. mr.
Tomislavom Šporčićem, dekanima gospićkim mons. Milom Čančarom, slunjskim mons. Milom Pecićem i mjesnim župnikom Stipom
Zebom. Uz brojne Boričevljane iseljene diljem Hrvatske, a još više
njihove potomke misi su nazočili predstavnici brojnih braniteljskih
udruga diljem Hrvatske kao i predstavnici Ličko-senjske županije,
grada Gospića i općine Donji Lapac.
Biskup Bogović je na početku poručio da su se župljani danas
okupili oko žrtava, cijeneći žrtve Isusa Krista i svakoga koji je u njegovu duhu stradao. „Gajimo duh molitve a ne zloće.“
Zatim je istaknuo: „Današnji dan obilježen je suprotnostima.
Jedni ga slave kao početak slavne epopeje, a drugi prepoznaju u
njemu početak krvave akcije koju obilježavaju mnoga zla i zločini.
Nažalost, i danas postoje razna „čitanja“ te stvarnosti. Ja ću reći
kako na te događaje gledam kao vjernik i svećenik. Ovaj lapački
kraj ima posebnu važnost u našoj povijesti jer je ovdje 27. srpnja
1941. godine započela organizirana akcija koja se na kraju Drugog
svjetskog rata našla u pobjedničkoj koloni. Jedni zato te početke
veličaju i slave, a drugi ukazuju na krvavi način početka te akcije i još krvaviji
njezin tijek krajem i nakon Drugog svjetskog rata. Mi koji smo ovdje nalazimo
se među ovima drugima.
ledamo kako je u toj akciji nemilosrdno ponižavan čovjek, u ovom
slučaju Hrvat i katolik, i sa žalošću konstatiramo da se oduzimanje
ljudskog dostojanstva drugome samo zato što je druge nacije ili druge vjere ni danas ne uočava sa strane onih koji će malo dalje - sutra - slaviti; još nam je teže shvatiti da se tako nešto može događati u samostalnoj
hrvatskoj državi. Istina, nisu svi ubijeni bili bez ljudskih slabosti i bez svake
krivnje. Ali za one koji su pušku dignuli na njih bilo je dovoljno da su Hrvati
i katolici. Pače, da su samo katolici jer Waldemar Nestor nije bio Hrvat ali je
mučke ubijen. Razumljivo je da je netko mogao biti protiv tadanje politike
Njemačke i NDH, pa uzeti i pušku u ruku, ali zar je zato trebalo oduzeti ljudska prava jednom narodu i jednoj vjeri? Koja je fašistička ili ustaška krivnja
Marija Ivezića od 8 godina, Marka od pet i Jure od tri godine? Kojoj su to
ustaškoj ili fašističkoj vojsci pripadali žene i starci koji su poklani i bačeni
u jamu?“
Biskup Bogović objasnio je da se ideologija koja je bila protiv Hrvatske nastavila i nakon Drugog svjetskog rata. „Možemo reći da se ne treba
okretati prošlosti, ali nas zabrinjava trajnost toga duha „prve puške“ jer on
je trajao do Domovinskog rata, on je bio protiv svake samostalne hrvatske
G
države, on je prognao Hrvate s njihovih ognjišta iz tzv. SAO Krajine, po istom
ključu po kojemu je ovdje proradila „prva puška“. Treba li tu pušku u samostalnoj hrvatskoj državi slaviti i veličati, ili bi je trebalo već jednom odbaciti
i sramiti se što je ona tako dugo usmjeravala mišljenje mnogih hrvatskih
građana. Ne bi li Srb trebao postati mjesto s kojega se treba ispričati za sve
zločine koji imaju ondje korijen?
ntifašizam koji počeo s „prvom puškom“ a završio s Bleiburgom i Križnim putovima, koji je bacao bez suda ljude u jame, zabranjivao da se o
tome govori - nije nikome koristan ni potreban. Takav antifašizam bio
je protiv svake hrvatske države.“
Biskup je podsjetio i na opasnosti koje i danas postoje zbog raznih ideologija. „Ipak taj isti revolucionarni i antifašistički stroj s vremena na vrijeme
primijetimo i u Hrvatskom saboru pa je teško očekivati da ćemo skoro vidjeti
istraživanje grobova Ivezića i Hodaka i drugih stradalih ovdje, po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Mnogim antifašistima dosadašnji
zakon ne valja jer je preuzak. Oni će to tako proširiti da se mogu i dalje baviti
podizanjem spomenika partizanskima i komunistima. Jasno je da oni koji
u „prvoj puški“ gledaju častan početak neće lako dopustiti da se sustavno
istražuju njihovi zločini ni tijekom ni nakon rata. Zato se traži ukidanje ustanove koju je Hrvatski sabor u prethodno sazivu za to osnovao i zadužio. Još
i danas nekima miriše barut iz -prve puške-.“
Zvonko Ranogajec
A
Cerovnik
U nedjelju 29. srpnja biskup Mile
Bogović predslavio je u župi Uzašašća
Isusova u Cerovniku u Ogulinskom dekanatu misno slavlje koje je bilo u znaku
krizme, ali i više značajnih događaja. Biskup je otvorio Godinu mučeničke smrti
Dragutina Fifke, svećenika i posljednjeg
cerovničkog župnika, blagoslovio je novi
kip Gospe Snježne te je uručio papinski
blagoslov supružnicima Anti i Ivanki Poljak povodom 50. obljetnice sakramenta
ženidbe.
Otvarajući Godinu mučeničke smrti
posljednjeg cerovničkog župnika Dragutina Fifke biskup Mile Bogović je poželio da
naredna godina bude doprinos u učvršćivanju
isticanja mučeništva, što je i smisao Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Biskup je poseb-
no zahvalio popu Mati Pavliću, župniku Lipe na
Dobri i rođenom Cerovničanu koji je još u vremenu komunizma 1983. godine pronašao grob
mučenički ubijenog svećenička Fifke na josipdolskom groblju, oduzeo ga korovu i uredio ga,
da bi 2003. godine na 60. obljetnicu
smrti Fifke postavio spomen ploču u
cerovničku crkvu. Biskup je pohvalio i
aktualnog župnika popa Antuna Luketića koji se potrudio da župu još više
prožme osjećaj darivanja za druge kao
i osjećaj zahvalnosti za mučeničku
smrt pokojnog Fifke. Inače, Fifku koji
je bio podrijetlom iz obitelji koja se u
Okučane krajem 19. stoljeća doselila
iz Moravske, mučki su hladnim oružjem ubili lokalni četnici dok se vraćao
iz Josipdola odakle je nosio plaću u
Cerovnik, gdje ga je čekala majka. Njemu u čast osnovano je i po njemu imenovano
Križarsko društvo u Josipdolu, koje je i nazočilo
na misnom slavlju pri proglašenja Godine mučeničke smrti Dragutina Fifke.
Zvonko Ranogajec
21 Broj 7/454 2012.
Otvorena Godina mučeničke smrti vlč. Dragutina Fifke
DOGAĐANJA
Ljetovanje riječkih bogoslova
Dragocjena iskustva župnika
Duhovne vježbe za svećenike
22 Broj 7/454 2012.
Bogoslovi su mogli vidjeti da biti župnik ne znači samo misiti i
propovijedati, već to znači i opremiti vjeronaučnu dvoranu, brinuti o
freskama, dogovarati s mladencima, pregovarati s konzervatorima,
okupljati mlade, voditi računa o više kapela; župnik mora biti dovoljno uljudan da nikoga ne uvrijedi i dovoljno svjetovan da nikoga ne
sablazni…
Opće je poznato (ili bi barem trebalo biti) tko su bogoslovi i što
rade. Podrazumijeva se da žive u bogosloviji, studiraju, mole, te imaju pregršt drugih zadataka koje moraju obaviti. Razmišljajući na taj
način, život bogoslova čini se prilično sumoran i monoton. No, jeste
li se ikad zapitali što bogoslovi rade u svoje slobodno vrijeme? Ili još
bolje, što oni rade ljeti?
Tjelesni, psihički i duhovni odmor bogoslovi su, izuzev boravka
kod kuće, potražili i na zajedničkom ljetovanju, tzv. kolonijama. Naime, svake godine bogoslovi sa svojim poglavarima borave u drugom dekanatu kako bi bolje upoznali područje u kojem jednog dana
i sami mogu postati župnici, no to je ujedno i vrijeme kada se bolje
upoznaju i više zbližavaju stari i novi bogoslovi. Ovogodišnje ljetovanje na području opatijskog dekanata bilo je utoliko zanimljivije što je
Bogosloviju preuzela i nova ekipa poglavara: rektor Sanjin Francetić,
vicerektor Marko Stipetić i duhovnik Vjekoslav Đapić.
Posjete župama i župnicima u Brseču i Mošćenicama, Lovranu,
Opatiji, Volosku, Veprincu i Poljanama, Ičićima, Matuljima, Rukavcu,
te Brgudu i Munama bile su zanimljiv pregled ljudskog rada i napora da se ljudima približi evanđelje. Bogoslovi su mogli vidjeti da biti
župnik ne znači samo misiti i propovijedati, već to znači i opremiti
vjeronaučnu dvoranu, brinuti o freskama, dogovarati s mladencima,
pregovarati s konzervatorima, okupljati mlade, voditi računa (ponekad) o više kapela; župnik mora biti dovoljno uljudan da nikoga ne
uvrijedi i dovoljno svjetovan da nikoga ne sablazni… Ukratko, župnik
mora biti svima sve da neke spasi! No, mora biti i blizu Gospodinu
koji mu daje snage da sve to izdrži.
Slobodno vrijeme bogoslovi su koristili i za razgovore s poglavarima o planovima za rad Bogoslovije. U Veprincu ih je posjetio i riječki nadbiskup Ivan Devčić potičući ih da ustraju na putu ka svećeničkom ređenju. Vrhunac slobodnog vremena bilo je, naravno, kupanje
u Brseču gdje su se samo najhrabriji odvažili na skokove s povećih
visina! Kako dobar bogoslov mora osjećati i razmišljati s Crkvom, posebna točka dnevnog reda bila je rasprava o Papinom apostolskom
pismu Porta fidei koje, zaključili su, donosi mnoge suvremene ideje
za prenošenje vjere, stavljajući u fokus novu evangelizaciju kao veliku potrebu Crkve i svijeta. Osjećanje s Crkvom posebno je došlo do
izražaja u susretu s obiteljima kod kojih su bogoslovi noćili i vjernicima s kojima su se susreli. Dolazeći u obitelj, osjećala se familijarna
toplina i prihvaćenost, a susret s vjernicima budio je obostranu nadu
i potvrdu osjećaja da je svećenik u zajednici potreban.
Završetak kolonija bio je u Lanišću, mjestu gdje je mučeničkom
smrću Gospodina proslavio svećenik Miroslav Bulešić na poznatoj
krvavoj krizmi 1947. godine.
Laurent Kružić, bogoslov
Svećenici Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije i ove su godine, na početku nove pastoralne sezone,
zajedno sudjelovali na duhovnim vježbama. Susrete je u dva
turnusa, od 28. do 31. kolovoza u Krasnom te od 3. do 6. rujna u Domu pastoralnih susreta u Lovranu, predvodio svećenik
Krčke biskupije dr. Božidar Mrakovčić. Sveukupno pedesetak
svećenika, predvođeni biskupima, u tim su danima rasta u duhovnosti promišljali o vjeri i molitvi.
Dr. Mrakovčić ih je tijekom 6 razmatranja potaknuo na promišljanje o temama: patnja u Bibliji, vjera i naviještaj, vjera i
nasljedovanje Isusa, svećenik kao svjedok evanđelja, molitva
kao susret s Bogom, psalmi kao svećenička molitva te blaženstva. Duhovne su vježbe potaknule svećenike da im promišljanja o vjeri i molitvi budu nadahnuće za izgrađivanje svećeničkog identiteta, ali i poticaj i ohrabrenje za vjerodostojno
vršenje svećeničke službe.
Svećenici su i ovim susretima potvrdili zajedništvo prezbitera dviju (nad)biskupija koje su do prije 12 godina bile dio
jedne, Riječko-senjske nadbiskupije.
Susret Nadbiskupa s Provincijalom MSC
Misionari Srca Isusova u Rijeci
Nadbiskup Ivan Devčić primio je u ponedjeljak 16. srpnja u
Nadbiskupskom domu u Rijeci o. Waltera Licklederera, provincijala
Austrijsko – Južno Njemačke provincije Kongregacije Misionara Srca
Isusova.
Susretu su uz nadbiskupa i provincijala nazočili i kancelar Riječke
nadbiskupije mons. Nikola Imbrišak, p. Marko Stipetić, župnik Dramlja i Jadranova koji također pripada Misionarima Srca Isusova te još
četiri svećenika iz Slovačke, Poljske i Njemačke.
Nadbiskup je prisutnima izrazio srdačnu dobrodošlicu te ih
ukratko upoznao sa pastoralnim prilikama Nadbiskupije. Posebno se
zahvalio provincijalu na dvojici svećenika koji pripadaju Misionarima
Srca Isusova, a djeluju na području Riječke nadbiskupije, a to su p.
Ivan Androić, novoimenovani župnik Vrbovskog te p. Marko Stipetić,
novoimenovani vicerektor Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II. u
Rijeci. Nakon susreta nadbiskup je gostima pokazao zgradu Bogoslovnog sjemeništa te novouređene zgrade svećeničkog doma i hospicija.
RIJEČKA NADBISKUPIJA
Otvoren rehabilitacijski centar
Riječki nadbiskup Ivan Devčić blagoslovio je 12. srpnja rehabilitacijski
centar i odmorište za djecu s posebnim potrebama u Šimatovu, zaseoku
u goranskoj općini Brod Moravice. Nositelj projekta adaptacije stare školske zgrade bio je Caritas Riječke nadbiskupije, a proveo ga je dr. Ivo Mance ispred udruge Djeca Njemačke za pomoć djeci Hrvatske. Donacije za
projekt stigle su iz više njemačkih izvora i zaklada. Načelnik općine Brod
Moravice Dragutin Crnković školsku je zgradu dao u najam na 50 godina
istaknuvši kako je iznimno važno za ovaj raseljeni goranski kraj da se u zgradi kao ova, koju su nekad ispunjala djeca, nastave djelatnosti koje će biti na
korist zajednici. Ova će zgrada i dalje biti utočište djece, a namijenjena je i
prilagođena osobama s posebnim potrebama koje ovim projektom dobivaju
mjesto za izlete i odmor od uobičajene gradske rutine. Program će se ostvarivati u suradnji s ustanovama koje skrbe o toj populaciji.
Izaslanica Ministarstva socijalne politike i mladih Iva Prpić istaknula je
važnost projekta u kontekstu podizanja kvalitete života osoba s posebnim
potrebama. One imaju pravo na socijalizaciju i život u zajednici, a ovime dobivaju i mogućnost za odlazak na odmor. Realizator projekta dr. Ivo Mance
dodao je i kako će ovo odmorište pomoći i oživiti lokalnu zajednicu.
Prije blagoslova i otvorenja nadbiskup je u župnoj crkvi predslavio misu
na kojoj je sudionike, mještane i djelatnike, pozvao na molitvu da ovaj centar bude mjesto blagoslova koje će korisnicima svjedočiti i približiti Božju
ljubav. „Ljubav je ta koja pokreće svijet. I to Božja ljubav, koja je nesebična
i pomaže drugima. Budimo i mi svjedoci te ljubavi“, rekao je u propovijedi
nadbiskup Devčić.
Ur.
SVETA GORA
Djeca Srebrenice, njih 36, u pratnji odgojiteljica i organizatora posjetila su 15.
srpnja riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, prvoga dana njihovog boravka na Kvarneru. „Kad pomislimo na Srebrenicu prisjetimo se i svih ratnih strahota koje su se tamo
dogodile. One su jedna stvarnost, ona zla i ružna. Ali druga ste stvarnost vi ovdje, to
je stvarnost međusobnog susreta i pomaganja i to je način kako se gradi budućnost“,
rekao je nadbiskup Devčić pozdravljajući goste. „Važno je isticati ono što nas povezuje, a na različitosti gledati kao na obogaćenje.“
Već četvrtu godinu zaredom djeca Srebrenice dolaze na Kvarner u okviru programa koji organiziraju Klub gimnazijalaca Ivan Merz Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci uz suradnju Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije te potporu
Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije. Domaćini surađuju s Udrugom „Snaga
žene“ koja pomaže socijalno ugroženoj djeci te po tom kriteriju svake godine odabire
one koji će na tjedan dana posjetiti Rijeku i okolicu.
Djeca u dobi od 13 do 16 godina smještena su u pastoralnom domu katoličkih
skauta u Driveniku, a u program njihova boravka do 23. srpnja uključeno je mnogo
mora i sunca, filmske večeri, društvene igre, razgledavanje ljepota Primorja te primanje kod predstavnika civilnih i vjerskih institucija. I ove će godine djecu Srebrenice u
Zagrebu primiti predsjednik RH Ivo Josipović, ali dakako i riječki gradonačelnik Vojko
Obersnel, te predstavnici islamske i pravoslavne zajednice u Rijeci.
„Ovim projektom želi se poboljšati međunarodna suradnja, siromašnoj djeci
Srebrenice omogućiti ljetovanje na moru te pokazati kako naše različitosti nikada ne
smiju biti kamen spoticanja“ istaknuo je organizator Marin Miletić, vjeroučitelj u Sušačkoj gimnaziji. Iako su većinom islamske vjeroispovijesti, ove godine među djecom
ima i katolika i pravoslavaca, pa tako i sami dokazuju zajedništvo u različitosti. Djecu
je pozdravila i ravnateljica Sušačke gimnazije Đudita Franko.
Svečanom koncelebriranom misom
u nedjelju u 11 sati za
sve pokojne internirce, hrvatske branitelje
i žrtve ratova koju je u
svetištu Majke Božje
Karmelske na Svetoj
Gori nedaleko Gerova predvodio riječki
nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, završeno je ovogodišnje trodnevno proštenje
u povodu blagdana Male gospe u ovom poznatom goranskom
svetištu. Uz nadbiskupa Devčića u misnom slavlju sudjelovali su
župnik iz Klane Jure Moguš, svećenik iz Clevelanda Mirko Hladni,
te domaći župnici Ivan Troha, čuvar svetišta ujedno i župnik župa
Gerovo i Hrib, te Tomislav Ravnjak župnik župa Tršće i Prezid.
Među prisutnim vjernicima u crkvi su se nalazili i gradonačelnik
Čabra Željko Erent te predsjednik Gradskog vijeća grada Čabra
Zdravko Tomac, dok je pjevne dionice mise izvodio Mješoviti zbor
župe sv. Hermagora i Fortunata Gerovo pod vodstvom Nevenke
Lipovac.
Tijekom trodnevnog proštenja bilo je ukupno osam misa, a
sve su zahvaljujući lijepom vremenu bile dobro posjećene. Tako
je tijekom subote evidentiran dolazak sedam autobusa s vjernicima, a među njima bio je i autobus s vjernicima iz Pećina koje je
vodio svećenik Vjekoslav Kovač rodom iz Gerova. Najzaposleniji
je svakako bio čuvar svetišta Ivan Troha koji je pored ostaloga vodio mise u petak u 16 sati, te u subotu i nedjelju u 7 sati. Nedjeljnu
misu u 9 sati za romarje (vjernike) iz Slovenije zajednički su vodili
Andrej Pažur župnik Fare i Osilnice te Franc Trstenik urednik Radio Ognjišća iz Ljubljane.
Zahvaljujući djelatnicima Policijske postaje Čabar trodnevno
hodočašće vjernika na Svetu Goru prošlo je bez ikakvih problema
na čumu im je nakon nedjeljne mise uputio riječi zahvale Ivan Troha kao i svima onima koji su pomogli u organizaciji hodočašća i
uređenju svetišta. Ovom prilikom vrijedi spomenuti da su se, kao
i godinama prije, uoči nedjelne svete mise pojavili hodočasnici iz
Klane koji u ovo svetište uvijek dolaze pješice, a pješice se vraćaju i natrag.
Željko Malnar
23 Broj 7/454 2012.
Posjet djece iz Srebrenice Rijeci Trodnevno
hodočašće
RIJEČKA NADBISKUPIJA
Sestre Presvetog Srca Isusova
U kući utemeljiteljice
Spomen-ploča na rodnu kuću Marije Kozulić bit će
postavljena 20. rujna, o 160. obljetnici njezina rođenja.
Sestre Presvetog Srca Isusova 24. srpnja prvi puta su bile u vili Kozulić, rodnoj kući utemeljiteljice Majke Marije Krucifkse Kozulić, koja se
nalazi u ulici Šetalište XIII. divizije br. 19, u Rijeci na na Pećinama na Sušaku. Povod tog posjeta je inicijativa Družbe da se postavi spomen-ploča
na njezinu rodnu kuću o 160. obljetnici njezina rođenja. Vlasnica kuće,
devedesetčetvorogodišnja starica gđa Aleksandra Dolenski i njezin nećak
Vinko Pinezić vrlo su ljubazno primili sestre Dobroslavu i Apoloniju.
Već na prvi pogled na ulazu u predvorje kuće nalazi se grb Kozulića,
koji je reljefno ugrađen u zid, bijele boje, što je uz ostalo, također dokaz da
je to kuća Kozulića. Sestre su potom razgledale raskošne salone i okoliš s
terase vile. Osim grba, od vremena obitelji Kozulića sačuvana je još jedino
stara, sobna kalijeva peć, obložena dekorativnim keramičkim zelenim pločicama u prvom salonu u prizemlju.
Gđa Dolenski ispričala je kako joj je njezina tetka Opatijka, Amelija
Baxa r. Jurković, supruga praškog gradonačelnika Karela Baxa, u prosincu 1938. kupila vilu Kozulić za njezin 18 rođendan. No ona je već bila drugi
kupac te kuće, jer ju je već ranije u proljeće 1930. godine, Ante Kozulić
Vjekoslavov, bratić Marije Krucifikse, prodao gosp. Š. Marčetu. Kasnije
su se u istoj kući nastanili i drugi stanari, koji svi žive u dobrim susjedskim
odnosima, i koji
se slažu da se
postavi spomenploča u čast naše
Utemeljiteljice. No,
budući je vila okružena zelenim raslinjem, potrebno
ju je postaviti na
vrtnu zidnu ogradu
s ulične strane.
Vjerujemo da
će spomen-ploča,
koja će biti postavljena 20. rujna, biti znak poštovanja i zahvalnosti ne
samo sestara Presvetog Srca Isusova prema svojoj Utemeljiteljici, nego i
znak vjerničkog i građanskog poštovanja znamenitoj i zaslužnoj osobi iz
povijesti grada Rijeke, jer je Majka Marija Krucifiksa Kozulić utemeljiteljica
karitativnih ustanova i zasigurno začetnica socijalno-karitativne djelatnosti u Rijeci, pastoralna djelatnica, pedagoginja i pjesnikinja.
Dan dvostruke zahvalnosti
24 Broj 7/454 2012.
Osim Dana domovinske zahvalnosti i pobjede, na taj je dan 1911. godine, u vrtu samostana Srca
Isusova u Rijeci, blagoslovljena špilja Gospe Lurdske u znak zahvalnosti za ozdravljenje Majke Marije
Krucifikse, utemeljiteljice Družbe.
Blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza, sestrama Presvetog Srca
Isusova, dan je dvostruke zahvalnosti. Osim Dana domovinske zahvalnosti i pobjede, na taj je dan 1911. godine, u vrtu samostana Srca Isusova u Rijeci, blagoslovljena špilja Gospe Lurdske u znak zahvalnosti
za ozdravljenje Majke Marije Krucifikse, utemeljiteljice Družbe.
Dvostruka zahvalnost, za ozdravljenje i za oslobođenje Domovine, slavljena je u trećoj zahvali, euharistiji, jer etimološki gledano, značenje grčke riječi euharistija, znači zahvaljivanje, istaknuo je predvoditelj misnog slavlja dr. fra Ivica Petanjak, župnik župe Gospe Lurdske
u Rijeci. Na misnom slavlju okupili su se brojni vjernici, među kojima
i roditelji s djecom koja pohađaju dječji vrtić i jaslice „Mima“ te četrdesetak sestara koje su dan ranije započele svoje godišnje duhovne
vježbe u Kući matici u Rijeci na Drenovi.
Iščitavajući poruku liturgijskih čitanja dana te govoreći o nezahvalnosti izabranog naroda, kojeg je Bog na čudesan način izbavio iz
ropstva, fra Ivica je podsjetio, sjećajući se izraelskog izlaska iz Egipta,
kako se čini da je danas lakše biti rob uz lonce, nego živjeti slobodno i odgovorno, jer rob ne mora misliti svojom glavom i donositi odluke u životu. Kako
je bilo nekada, tako je i danas. Što ćemo sa svojom slobodom? U Domovinskom ratu očitovala se spremnost umiranja za ideale, za čast, za slobodu, a
živjeti pak danas u slobodi muka je i križ. Smrt je trenutak, a život u slobodi
izgleda dug kao vječnost. Jedni su postavili temelje našoj domovini, drugi
je trebaju nastaviti izgrađivati. Nemojmo zaboraviti naše drage koji su položili svoje živote ugradivši ih u našu slobodu. Oni nas obvezuju da budemo
nesebični graditelji.
„I špilja Gospi Lurdskoj izgrađena je kao zahvala za ozdravljenje Majke
Marije Krucifikse, ali i kao djelo koje je ovdje stvarano, a to je Zavod za siromašnu djecu i djevojke. Povijest kaže kad bi gradnja zastajala radi financijskih problema, čini se da su uvijek bili u nekoj recesiji, Majka Krucifiksa bi
organizirala molitvu svete krunice i procesiju s Gospinim kipom po gradilištu
i pomoć je s neba čudesno stizala. Kako je stizala? Iz vjere one koja je ovo
djelo gradila. Gradilo se iz vjere u teško vrijeme i bez sredstava. Kao da
nema razlike između 1911. i 2012. godine.“
Razmišljajući o evanđeoskim riječima, fra Ivica je nastavio: „Budite
gladni Boga. Samo on vas može nasititi, jer čovjek se rađa gladan i umire
gladan. Nikad neće biti sit. Od trenutka kad se rodi dok ne umre gladan je
majčina mlijeka, skrbi, ljubavi, kruha praštanja... Samo nam Bog može pomoći. To treba imati na pameti i danas kad želimo ući u EU. Ne smijemo se
osloniti niti šlepati uz bogate, jer ćemo mrvice primati. Nešto smo morali i za
vrijeme rata naučiti. Svijet govori o ljudskim pravima, ali gotovo nitko i ništa
da ta prava zaštiti. Zašto mi nismo pobijedili 1992., nego 1995.? Tek kad
smo se osovili na vlastite noge i pokazali da se možemo brinuti o sebi, da
možemo i državu stvoriti, tek smo tada dobili zeleno svjetlo. Moramo znati u
slobodi biti odgovorni. Isus Krist se nudi kao kruh živi, koji jedini može utažiti
ljudsku glad i koji jedini može dati smisao svemu što jesmo i što činimo,“
zaključio je fra Ivica.
Misno slavlje je završilo procesijom vjernika i sestara sa svijećama, uz
pjevanje litanija Majke Božje kroz vrt samostana do špilje Gospe Lurdske,
pred kojom se zajednički izmolila molitva Bezgrješnoj Djevici Majke Marije
Krucifikse.
s. Dobroslava Mlakić
RIJEČKA NADBISKUPIJA
Doživotno zavjetovanje i slavlje
redovničkih jubileja
„Polaganje doživotnih zavjeta, kao i slavljenje zlatnih i dijamantnih, izvrsna je prigoda da se u duhu i
pamćenju ožive počeci vlastitog poziva, trenutci kad ste prvi put osjetile Božje izabranje“, poručio je
sestrama nadbiskup Devčić
Uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, 14. kolovoza tijekom
svečanog misnog slavlja, koje je u župnoj crkvi BDM Karmelske na Drenovi
u Rijeci predslavio riječki nadbiskup Ivan Devčić, doživotno je svoje svečane
zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, prema Pravilu Sestara Presvetog
Srca Isusova, položila s. Tereza Gojani. Slavlje je bilo tim veće i povodom
proslave zlatnih jubileja s.
Brigite Lukac, s. Kristine Popić i s. Vjekoslave Radman,
te proslavom 60. obljetnice
redovničkog zavjetovanja s.
Konsolate Kovačević.
Euharistijsko
slavlje
započelo je svečanom procesijom iz obližnje Kuće matice sestara Presvetog Srca
Isusova. Nakon molbe s. Tereze Gojani, nadbiskup je u
prigodnoj propovijedi ukratko pojasnio glavnu poruku
misnih čitanja, povezujući je
sa Svetkovinom Uznesenja
BDM i smislom redovničkog
života. „U Marijinu pozivu
možete prepoznati i svoj poziv. Kao što je nju izabrao i
pozvao jer je tako htio, a ne
jer bi ona bila to nečim zaslužila, tako je milostivo i na svaku od vas bacio
svoj pogled i rekao pođi i služi mi živeći evanđeoske zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva“, rekao je nadbiskup.
„Polaganje doživotnih zavjeta, kao i slavljenje zlatnih i dijamantnih, izvrsna je prigoda da se u duhu i pamćenju ožive počeci vlastitog poziva, trenutci kad ste prvi put osjetile Božje izabranje. Bog vas je izabrao i pozvao radi
istog razloga kao i Mariju: da kao ona u svom srcu po Duhu Svetom začnete
i svijetu podarite Spasitelja Isusa Krista. Djelo koje je Bog započeo po Mariji,
nastavlja se u povijesti po svakom koji mu vjeruje, ali posebno po onima
koje on, kao nju i sve od njezinog roda, izabire i poziva. Bogu su bili potrebni
proroci da bi pripremio ljude za dolazak Spasitelja, ali mu je posebno bila
potrebna žena Marija, da bi Spasitelj mogao ući u našu povijest kao Bog u
ljudskom obličju. U tom i danas možemo vidjeti posebno poslanje žene, a
pogotovo redovnice u Crkvi. Biti u Crkvi, biti u svijetu ono što je Marija bila
na počecima našeg spasenja. Kao ona, po Duhu Svetom, vjerom rađati i darivati svijetu Spasitelja, a pritom kao ona željeti biti i ostati samo Gospodnja
službenica“.
Nakon homilije uslijedio je nastavak obreda redovničkog zavjetovanja. U
kratkom obrednom dijalogu
Nadbiskup je uputio zavjetovanici tri pitanja o pripravnosti za doživotno zavjetovanje Bogu, na koja je s.
Tereza spremno odgovorila
obećavši posvetiti se posve
Gospodinu, živjeti zavjete
po uzoru na Krista i Mariju, te težiti za savršenom
ljubavlju prema evanđelju
i pravilima Družbe sestara
Presvetog Srca Isusova.
Pristupivši
predsjedatelju
slavlja i vrhovnoj glavarici s.
Nives Stubičar, zavjetovanica je potom izrekla obrazac
zavjetovanja, te svojim potpisom potvrdila izrečeno, a misnik ju je potom
svečano blagoslovio.
Nakon svečanog čina doživotnog zavjetovanja, sestre jubilarke, s. Brigita, s. Kristina, s. Vjekoslava i s. Konsolata, pojedinačno su obnovile svoje
redovničke zavjete obećavši da će do kraja svoga života živjeti u čistoći,
siromaštvu i poslušnosti, prema pravilima zajednice. Na kraju mise riječi
pozdrava i zahvale Bogu, svojoj obitelji i redovničkoj zajednici uputila je s.
Tereza Gojani. Tijekom euharistijskog slavlja pjevao je Zbor sestara Presvetog Srca Isusova.
s. Marijana Mohorić, SCJ
U subotu 30. lipnja na putu za Međugorje, posjetile su nas četiri naše sestre Kongregacije Kćeri Presvetog Srca Isusova iz Italije: s. Elena Agosto, vrhovna glavarica, s. Benedetta Stemberger, s. Grazia Copparoni i s. Silvestra Vuleta, iz Župe sv. Ivana apostola i sv. Kristine iz Terontole, koja
pripada biskupiji Arezzo u Italiji, gdje žive i djeluju. S njima je bio i njihov župnik don Alessandro Nelli sa svojih 29 vjernika. Gradić Terontola nalazi se
na udaljenosti oko 40 km između Perugie i Asiza.
Susretu sa sestrama iz talijanske zajednice u samostanu Srca Isusova u ulici Pomerio u Rijeci, nazočila je novoizabrana vrhovna glavarica naše
Družbe s. Nives Stubičar i sve članice Vrhovnog vijeća, sestre: Dobroslava, Felicita, Marijana i Kristina. Svetu je misu za sestre i hodočasnike u samostanskoj kapelici Presvetog Srca Isusova slavilo don Alessandro, a liturgijsko je pjevanje bilo dvojezično na talijanskom i hrvatskom jeziku. Osobito je
ganutljivo bilo kada je s. Benedetta, koja je kao postulantica u dobi od 18 godina napustila 1948. Rijeku, zaplakala govoreći: „Ovo je moj zadnji posjet
Rijeci, i tebi Majko Krucifiksa, ali ne ostavi nas i moli za nas.“
Na kraju je misnog slavlja s. Dobroslava, postulatorica kauze Majke Marije Krucifikse Kozulić (1852.–1922.), utemeljiteljice talijanske i hrvatske
grane Družbe u Rijeci (1899.), izrazila srdačnu dobrodošlicu svim hodočasnicima, a posebno je pozdravila sestre u ime cijele Družbe i nove vrhovne
glavarice, s. Nives i svoje osobno ime, rekavši im da se nalaze u svojoj Kući utemeljenja, zaželjevši im da se tako i osjećaju. Potom je s. Dobroslava
ukratko predstavila život i djelo Majke Marije Krucifikse, te istakla temeljne dimenzije njezine karizme i duhovnosti. Majka Marija Krucifiksa je doista
velika žena u povijesti grada Rijeke po svojim djelima, jer je bila velika pastoralna djelatnica i začetnica karitativno-socijalnog djelovanja u ovom gradu, ali i veliki uzor svetosti, ne samo svojim duhovnim kćerima, nego i svim vjernicima. Karizma Majke Marije Krucifikse je i danas itekako aktualna,
jer potreba odgoja djece i mladeži je važna za sva vremena. Osim toga, i danas ima različitih vrsta siromaštva i trebamo biti zauzete „koliko u odgoju
uma još više oko odgoja srca djevojaka“, riječi su Majke Krucifikse.
s. Dobroslava Mlakić
25 Broj 7/454 2012.
Posjet sestara i vjernika iz Italije
RIJEČKA NADBISKUPIJA
Velika Gospa u Crikvenici
Kršćanska je vjera u temeljima
grada i cijelog naroda
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici i ove je godine bila
središte okupljanja mnogobrojnih Marijinih
štovatelja. Stotine hodočasnika iz okolnih
župa kao i mnogi turisti došli su se pokloniti
svojoj zaštitnici i moliti je za zagovor.Svečanom misnom slavlju nazočio je i crikvenički
gradonačelnik, Damir Rukavina, koji je povodom 600. obljetnice Crikvenice u ime Grada
darovao Župi Uznesenja Blažene Djevice
Marije unikatni primjerak Biblije vezene zlatnim nitima.
Predvodeći misu u jutarnjim satima na
blagdan Velike Gospe 15. kolovoza riječki
nadbiskup Ivan Devčić prisjetio se velikog
jubileja Crikvenice. Objasnio je da riječ crkva
označava sakralnu građevinu, ali i zajednišCrikvenica je blagdanom Velike Gospe proslavila i
tvo naroda Božjeg. “Ovom našem gradu o
600. obljetnicu spomena imena grada. Dan Grada
600. rođendanu želimo i molimo da uvijek
proslavljen je ranije, 14. Kolovoza, svečanom sjednicom
ima prepoznatljive znakove vanjskog jedinGradskog vijeća na čelu s gradonačelnikom Damirom
stva i zajedništva, koje će se odlikovati briRukavinom na kojoj su sudjelovali i predstavnici
gom za opće dobro i posebno za one koji
županije, gradonačelnici susjednih i prijateljskih
su najsiromašniji i najpotrebitiji. Ali mu takogradova te riječki nadbiskup Ivan Devčić, predstavnici
đer želimo i molimo nutarnje zajedništvo u
mjesne Crkve i pavlina iz Sv. Petra u Šumi, kao
Bogu i u onoj ljubavi kojom nas sve ljubi naš
nasljednika reda čiji je samostan bio temelj nastanka
Spasitelj Isus Krist, koji je ljubav opisao kao
Crikvenice. Prvi pisani spomen imena vezan je uz
služenje i davanje života za druge. Drugim
darovnicu Nikole IV. Frankopana koji je 14. kolovoza
riječima, poželimo ovom gradu nutarnju po1412. darovao današnju crkvu Marijina uznesenja i
vezanost u zajedništvu i solidarnosti, u jedinpokraj nje samostan katoličkom redu pavlina.
stvu duha i toleranciji prema različitostima.”
Nadbiskup je istaknuo da je baš oko crkve i samostana nastao grad, što svjedoči da je kršćanska vjera u
temeljima ovog grada kao i cijelog Hrvatskog naroda. „Tih se korijena i svega lijepog i vrijednog što je iz njih
izraslo trebamo posebno držati i na njima graditi u ovom vremenu globalizacije, koja nas uvlači u sve veću
bezličnosti i jednoobraznost. Međutim, kao što želimo i moramo sačuvati biljnu i drugu raznolikost, još više
to moramo čuvati i promicati kad je u pitanju raznolikost i pluralnost kultura koje su neraskidivo povezano s
religijom, u našem slučaju s kršćanskom vjerom, s evanđeljem Isusa Krista, s njegovom radosnom vijesti da su
svi ljudi djeca istog nebeskog Oca“, rekao je nadbiskup. Vjernike je pozvao, podsjetivši da je pavlinska crkva
bila posvećena upravo Mariji, da na putu vjere slijede Marijin primjer te da im ova visoka obljetnica bude poticaj
na vraćanje vlastitim duhovnim korijenima, na vraćanje Isusu Kristu i vrijednostima života, istini, ljubavi prema
Bogu i bližnjemu. „Marija je ona od koje možemo najbolje naučiti kako Boga naći i kako u njemu naći mir i sigurnost u svim nevoljama ovog života. Zato, ugledajući se u kršćanske naraštaje prije nas, budimo braćo i sestre,
marljivi učenici u Marijinoj školi vjere i ljubavi”, zaključio je nadbiskup propovijed.
Na kraju svete mise, župnik Slobodan Bunoza zahvalio se nadbiskupu što je predvođenjem središnjeg
misnog slavlja uveličao blagdan zaštitnice župe, svim vjernicima koji su pohodili svetište, pjevačima župnog
zbora, čitačima, časnim sestrama Srca Isusova, svima koji su sudjelovali u uređenju crkve, te članovima pastoralnog i ekonomskog vijeća na pomoći u organizaciji proslave blagdana. Zahvalio se i braći svećenicima koji su
predvodili ostale mise te bili na raspolaganju vjernicima za svetu ispovijed tijekom čitavog dana.
Andrea Barac
Velika Gospa u Assunti u Rijeci
26 Broj 7/454 2012.
Dopustimo Gospodinu da djeluje u našim životima
Svečanu misu bdijenja u najstarijoj riječkoj crkvi 14. kolovoza, uoči blagdana Uznesenja Marijina koja je
zaštitnica župe predvodio je jedini ovogodišnji mladomisnik Riječke nadbiskupije Hrvoje Poljak. U propovijedi
je vjernicima ukazao kako je Gospa putokaz sreće. „Jednostavna i ponizna odazvala se Božjem pozivu da
bude Kristova majka te time zaslužila nebesku slavu. Gospa nas svojim primjerom poziva da poput nje dopustimo Gospodinu da djeluje u našim životima, no unatoč tome mnogi lutaju pitajući se što im je činiti.“
Na kraju misnog slavlja župnik Mario Gerić zahvalio je mladomisniku te svim svećenicima grada Rijeke
koji su sudjelovali u proslavi župnog blagdana, župnom zboru, te svima koji su dali svoj doprinos u uređenju
crkve za blagdan. Nakon toga s par prigodnih riječi nazočnima se obratio i Nikica Jurić župnik na Gornjoj
Drenovi koji je predvodio trodnevnu duhovnu pripravu, a zatim su vjernici krenuli u ophod oko oltarne slike.
Proslava je nastavljena blagdanskim koncertom Jose Butorca uz klavirsku pratnju g. Maria Žmaka, već tradicionalno u organizaciji riječke podružnice Hrvatske glazbene unije. Uvodnu riječ u ovo blagdansko glazbeno
događanje dala je Jadranka Čubrić objasnivši kako je želja organizatora očuvati tradicionalne primorske napjeve, a izvedbe popularnog tenora razgalile su publiku.
Kozji Vrh
Hodočastili
brojni vjernici
Blagdan Velike Gospe u čabarskom se kraju tradicionalno obilježava na dva lokaliteta. Tako je bilo i
ove godine. U dopodnevnim satima
započelo je okupljanje vjernika iz Prezida i okolnih župa čabarskog kraja te
susjedne Slovenije na platou ispred
crkvice Majke Božje od Sedam Žalosti na Žalosnom Vrhu nedaleko Prezida. U 11 sati misno slavlje predvodio
je velečasni Tomislav Ravnjak župnik
župa Prezid i Tršće, a pjevne dionice
izvodili su članovi Mješovitog pjevačkog zbora župe svetog Vida iz Prezida
pod ravnanjem Jelene Malnar. Vrijeme je bilo naklonjeno vjernicima,
okupilo ih se više stotina, a zahvaljujući djelatnicima Policijske postaje
Čabar promet se odvijao nesmetano
i nije bilo problema vezano uz parkiranje. Brojna vozila parkirana po livadama u blizini crkvice Majke Božje
od 7 žalosti, uz prilazni put od Kozjeg
vrha do crkvice, ali i uz državnu cestu
Prezid - Parg, ne samo s hrvatskim registracijama, već i onima iz susjedne
Slovenije, Francuske, Bosne i Hercegovine i Njemačke govore da su
iseljenici iskoristili posjet zavičaju da
prisustvuju ovoj svečanosti.
Zavidna je bila i ugostiteljska
ponuda, tu se našla bogata ponuda
dječjih igračaka, potom predmeta
izrađenih iz drva koje proizvodi obrt
„Klepac“ iz Čabra, Anita Pintar iz Čabra prodavala je domaći sir i ostale
ekološke proizvode, dok je Milan Zemljić iz Čabra izložio više vrsta čajeva,
ljekovitog bilja i tinktura. Za svakog
se našlo ponešto, a najsretnija su bila
djeca koja su uživala u svježem zraku
i lijepom vremenu.
Sličan ugođaj bio je u popodnevnim satima u svetištu Majke Božje na
Svetoj Gori nedaleko Gerova, gdje je
u 16 sati misno slavlje predvodio velečasni Ivan Troha župnik župa Gerovo i
Hrib ujedno i čuvar svetišta na Svetoj
Gori. Ugođaju svete mise doprinijeli su članovi Mješovitog pjevačkog
zbora župe Gerovo pod ravnanjem
Nevenke Žagar, ali i brojni vjernici iz
susjednih naselja, među kojima je
bio zavidan broj naših građana na
privremenom radu u inozemstvu, koji
već tradicionalno za vrijeme boravka
u radnom kraju pohode ovo svetište.
A u četvrtak uz blagdan Svetog
Roka svečano je bilo u Starom Kotu
naselju uz slovensku granicu, gdje su
već tradicionalno misnom slavlju prisustvovali i brojni vjernici iz Prezida,
te u Gerovu gdje je ispred crkvice sv.
Roka misno slavlje predvodio velečasni Ivan Troha.
Željko Malnar
Krasno
Velika
Gospa
”
Znanost svojim tehničkim instrumentima ne
može otkriti prevažnu istinu: Bog je sve stvorio
iz ljubavi. I ti i ja postojimo zato što smo željeni
i voljeni, i takvi ćemo ostati do kraja svijeta.
G
ospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović tradicionalno je predslavio blagdan Uznesenja BDM u svetištu Majke
Božje od Krasna u koncelebraciji preko dvadeset svećenika
Gospićko-senjske biskupije kao i gostiju iz Riječke i Zagrebačke
nadbiskupije. Uočnica blagdana koju je predslavio monfortanac iz
Zagreba p. Miljenko Sušac kao i središnja hodočasnička misa u
11 sati okupili su preko 10 tisuća hodočasnika, od kojih su mnogi
hodajući i preko stotinu kilometara dolaskom opravdali taj naziv
kao i duhovnu potporu koju zaštitnica Gospićko-senjske biskupije
u srcu sjevernog Velebita pruža mnogim vjernicima.
„Hodočastiti u gorje kroz prirodu što su mnogi od vas danas
učinili potrebno je više nego ikada. To nije samo mehanika već bogatstvo života“, istaknuo je na početku svoje homilije biskup Bogović prenoseći iskustvo jedne volonterke u obližnjem utočištu za
medvjede u Kuterevu, „u gradu se sve više osjeća samouništavajućeg sustava koji više ne funkcionira i koji je postao izopačen. Kao
što su Marijine oči puno toga vidjele, ne dopustimo da odlaskom u
prirodu prolazimo kao pokraj turskog groblja. Ako izgubimo kontakt
s prirodom, to je kao i politika koja je izgubila kontakt s narodom.
U prirodi vidimo kako sve što raste najprije niče, cvjeta, donosi plodove i usahne. Tu čovjek vidi kako iz sitnog zrnca sjemena naraste
veliko stablo. Tražeći smisao početka u zadnje vrijeme mnogo se
pričalo o tom sitnom zrncu, Higgsovom bozonu ili o čestici koju je
Bog posijao i od koje se cijeli svijet razvio. U početku bijaše riječ tj.
Mudrost - Bog po kojemu je sve stvoreno. I ono što je prevažno, a
znanost to svojim tehničkim instrumentima ne može otkriti: Bog je
sve stvorio iz ljubavi. I ti i ja postojimo zato što smo željeni i voljeni,
i takvi ćemo ostati do kraja svijeta.
Zato je potrebno da se susrećemo kao osobe, a ne prema
funkcijama i službama. Tada ćemo u ljudima otkriti ljudsku dobrotu
koju je u nas utkao Gospod. Takvih je susreta nažalost sve manje
i sve su plići. Boga ponajbolje upoznajemo preko braće i prirode.
Ove godine Dan hrvatskih mučenika slavit ćemo 25. kolovoza, tj.
zadnju subotu u kolovozu između Dana obilježavanja žrtava totalitarnih režima, posebno komunizma i dana Krbavske bitke. Slavlje
je u znaku Iseljene Hrvatske. Vjerujemo da nas križ može povezati
sa svom braćom po vjeri i krvi. Kristov križ postao je simbol povezanosti cijeloga čovječanstva, a križ krbavskih biskupa neka bude
simbol povezanosti našega naroda. Vidimo se, dakle, na Udbini 25.
kolovoza na misi koju će predvoditi biskup čiji su preci iz ovih krajeva pred 500 godina otišli u Gradišće i sve do danas uz vjeru sačuvali su i svoj jezik i osjećaj nacionalne pripadnosti. Zahvalimo Bogu
na susretu s prirodom, Marijom i Isusom, te poput Marije tražimo
stalno razloge za veličanje Boga“, zaključio je biskup Bogović.
jevanjem je svečanost liturgiji dao združeni zbor pod ravnanjem Ivana Prpića Špike i uz orguljsku pratnju bogoslova
Josipa Šimatovića, dok je svoj udio imao i puhački orkestar
DVD-a Otočac pod ravnanjem Marinka Krmeca. Nakon što je čuvar svetišta vlč. Nikola Komušanac pozdravio na početku hodočasnike, na kraju mise je generalni vikar Gospićko-senjske biskupije
mons. mr. Tomislav Šporčić podsjetio na pastoralni plan biskupije
zadnje dvije godine koji je bio u znaku župnih suradnika i najavio
novu Godinu vjere koju je u znaku 50. obljetnice od održavanja
2. vatikanskog koncila proglasio papa Benedikt XVI. Isto je tako
pohvalio hodočasnike koji su došli hodajući iz Saborskog, Gacke
doline, Viškova kod Rijeke kao i pripadnici udruge specijalne policije Ajkule koje su od južnog Velebita propješačile 250 km, a koji su i
prinijeli svijeću. Mons. Šporčić je na kraju blagoslovio sve nabožne
predmete.
Zvonko Ranogajec
P
Hodočasnici s Viškova pješačili do
svetišta Majke Božje od Krasna
Velika Gospa na Trsatu
Po sebi neznatna i slaba, Marija je
po Božjoj milosti velika i uzvišena
„S
Franjevci, čuvari svetišta,
niziti se da bidočekivali su ih, a cijelog
smo bili uzvišesu se jutra slavile mise.
ni, umrijeti da
bismo živjeli, to je ono što
adbiskup je u prosmo na krštenju obredno
povijedi objasnio
učinili, ali što trebamo cida Marija vjernicijelog života i stvarno žima daje savršen primjer
vjeti“, poručio je hodočakako u isto vrijeme biti
snicima riječki nadbiskup
ponizan, a velik. „Marija
Ivan Devčić, predvodeći
je svjesna da je jedno i
središnje misno slavlje
drugo: neznatna i velika.
Velike Gospe u marijanPo sebi neznatna i slaba,
skom perivoju na Trsatu.
a po Božjoj milosti velika i
Pozvao je vjernike da se
uzvišena. Kako se to dvoje
u vremenu nedaća i oskumoglo u njoj spojiti? Bog
dica, a takvih je vremena
je za to najzaslužniji, a Mauvijek bilo, kao ljudi bore
rijin je doprinos u tome što
svim silama protiv takvog
je prihvatila biti Božjom
Euharistijsko
slavlje
započelo
je
svečanom
procesijom
stanja. „No istovremeno,
suradnicom.“ Po tome je
kao vjernici, pozvani smo
po perivoju u kojoj su vjernici nosili sliku trsatske Gospe Marija slična Kristu, a time
svjedočiti da po patnjama
i uzor vjernicima. „Marija
i pobožno joj upućivali molitve.
i trpljenjima možemo poje prošla put kao Krist, put
stići preobraženje svoga
od poniženja do uzvišeživota, preobraženje koje će nas otvoriti za nove vrijednosti i za nja, put od poslušnosti do kraljevanja, od križa do pobjede. Zato
novi pogled na život, a na kraju nam omogućiti ući u onu konačnu na pitanje tko je ona, moramo odgovoriti da je ona najsavršenije
preobrazbu u koju je Krist ušao uskrsnućem, a Marija uznesenjem oličenje Isusa Krista.“ Postati što sličniji Kristu poziv je i svakog
na nebo dušom i tijelom. Zato onomu koji istinski u Krista vjeruje i kršćanina, podsjetio je nadbiskup. „Ali postati sličan ne samo Kriod njega uči, ništa nije tako strano kao što su malodušnost i očaj“, stu proslavljenom nego i onomu koji je prihvatio put poniženja i
rekao je nadbiskup.
trpljenja i na tom putu ušao u slavu uskrsnuća. Naše suobličenje
Euharistijsko slavlje započelo je svečanom procesijom po pe- takvom cjelovitom Kristu događa se obredno u trenutku krštenja.
rivoju u kojoj su vjernici nosili sliku trsatske Gospe i pobožno joj To što se u obredu krštenja događa simbolično, krštenik je pozvan
upućivali molitve. Gvardijan trsatskog svetišta fra Antun Jesenović živjeti stvarno, kao što je dijete pozvano neprestano rasti u životu
pozdravio je hodočasnike na početku mise podsjetivši da se blag- koji je primilo rođenjem od majke. Kao što su u obredu krštenja
danom Velike Gospe slavi Marijino uznesenje na nebo, u slavu vječ- poniženje i uzvišenje, umiranje i novo rađanje neraskidivo povezanog života. Rijeke hodočasnika cijeloga su dana dolazile na Trsat ni, gotovo dvije strane iste medalje, tako to treba biti i u stvarnom
pokloniti se Gospi čuvarici i zaštitnici u Trsatskom svetištu. Brojni životu vjernika.“
od njih pristupili su sakramentu ispovijedi ispred aule Ivana Pavla II.
Danijel Delonga
”
N
Kao što su u obredu krštenja poniženje i uzvišenje, umiranje i novo rađanje
neraskidivo povezani, gotovo dvije strane iste medalje, tako to treba biti i u
stvarnom životu vjernika, poručio je nadbiskup.

MISNE NAKANE TIJEKOM TJEDNA

Pogledajte Zvona i u PDF obliku.

Dobro se čini živeći za drugoga

35 - 03.09.2014 - Hrvatska biskupska konferencija

Legende o svetom Nikoli

Pogledajte Zvona u PDF obliku

12. studenog 2014. Priopćenje Nadbiskupskoga duhovnog

pisma Jeana Vaniera

pogledajte u PDF formatu.

1. listopada 2014. Svetkovina sv. Mihovila, zaštitnika Šibenika i

ovdje pogledajte u PDF obliku

24. lipnja 2014. Slavlje u zagrebačkoj katedrali Zagrebački

26. veljače 2014. Pokop dr. Adalberta Rebića Nedostajat će nam

U Kristu Bog nas sebi izabra Biti kao dijete ili radost pripadanja

ovu poveznicu - Bogoslovno sjemenište

Pregledajte - Požeška biskupija

4 - 28.01.2015

29. rujna 2010. Ne možemo živjeti bez euharistijskog susreta s

2. travnja 2014. Biskup Mate Uzinić predao Papi majicu SHKM

10. rujna 2014. 60.000 hodočasnika na Svetu nedjelju u Ludbregu

30. travnja 2013. Početak postupka za proglašenje svetom bl

6 - 11.02.2015