ZNAČAJNI KRAJOBRAZ LOBOR

LOBORSKO EKOLOŠKO DRUŠTVO
L.E.D.
Lobor
ZNAČAJNI KRAJOBRAZ LOBOR
(STRUČNA PODLOGA)
Prijedlog stručne podloge izradio: dr. sc. Karlo Bezak, dipl. inž. šum.
Lobor, 2006.
ZNAČAJNI KRAJOBRAZ LOBOR
OPIS I SMJEŠTAJ
Značajni krajobraz Lobor prirodno je i dijelom kultivirano područje s
velikim ekološkim obilježjem, velike krajobrazne vrijednosti, biološke
raznolikosti, s naglašenim odgojno–obrazovnim, kulturno–povijesnim i
turističko–rekreacijskim vrijednostima.
Smješten je u sjevernom dijelu sjeverozapadne hrvatske, u središnjem
dijelu Hrvatskog Zagorja, na području županije Krapinsko-Zagorske, na južnim
pobočjima Ivanščice. Prema sustavu lokalne samouprave cijelom površinom je
na području dijela općine Lobor. Položaj prema katastru je slijedeći: dio K.O.
Purga, dio K.O. Vojnovec, i dio K.O. Oštrc. Površina Značajnog krajobraza
Lobor cca 2000 ha u cijelosti obuhvaća slivno područje vodocrpilišta Lobor.
Opis granica sukladno karti: Polazna točka je u Loboru kod Društvenog
doma gdje granica skreće prema mlinu Melinskom i dalje cestom izbija na cestu
koja vodi do groblja. Kolnim putem kroz Svibije granica prolazi južno od
Donjih Bezaka do Gornjih Bezaka i dalje kraj zaseoka Androići izbija u Bukovje
gdje stazom ispod Gornjeg Pokojca izbija na raskršće putova kod Pokojca, a
potom putem do Starog Golubovca gdje presjeca asfaltiranu cestu Stari
Golubovec – Očura. Granica produžava putem prema zaseoku Gornji Labaši,
produžava kroz G. Labaše i skreće jarkom prema sedlu između Košenina i
Vilinske Špice. Sjeverna granica identična je s granicom županije Varaždinske
du Vuglovečke steze. Dalje granica ide cestom prema Črnim Mlakama
presijecajući manji dio K.O: Oštrc. Od Črnih mlaka putem izbija do Obršja i
granice K.O. Purga i K.O. Oštrc. Granica slijedi granicu katastarskih općina sve
do planinarskog doma na Majeru. Od Majera granica ide kolskim putem do
Jakopića i dalje jarkom do podruma grofa Keglevića gdje izbija na cestu za
zaseok Pavlinići i glavnu cestu Lobor – Zlatar. Granica završava na početnoj
točki kod Društvenog doma u Loboru. Južne i jugozapadne granice Značajnog
krajobraza Lobor ujedno su i granice Vinske ceste.
PRIRODNE VRIJEDNOSTI
Orografija i biljno – geografski položaj
U studiji „Ekološko – gospodarski tipovi šuma Hrvatskog zagorja“
utvrđeni su tipovi šuma na prijelaznom području alpskog, dinarskog i panonskog
gorja. Strahinščica, Ravna gora, Ivanšćica i Kalnik su međusobno razdvojene
usamljene gore, koje se uzdižu gotovo neposredno iznad kvartalnih zaravni.
Klimatski je to prijelazno područje gdje dolaze do izražaja utjecaji Alpa,
Panonske ravnice, Dinarida i u manjoj mjeri utjecaji Atlantika i Sredozemlja.
Značajni krajobraz Lobor zahvaća središnji dio južnog poboćja gore
Ivanšćice. Kao i drugi paralelni nizovi domene Istočnih Alpa Ivanšćica ima
pružanje zapad – istok, a njeno je oblikovanje rezultat jedne starije, suvisle
orogenije. Uzdizanje Ivanščice nastalo je koncem trijasa, koja je sve do
oligocena bila kopno. Stratigrafske prilike u prostoru su vrlo složene. Uz desnu
stranu ceste Lobor - Stari Golubovec, Rakov Potok i Gornji Pokojec nalaze se
najstarije naslage koje se mogu uvrstiti u karbon. Ivanščica je gorski masiv čija
jezgra je izgrađena od trijaskih vapnenaca, odnosno dolomita. Serija
oligocenskih sedimenata leži na trijaskim, vapnenim i dolomitičnim brečama.
Na potezu Lobor - Gotalovec, gdje je spuštanje, rasjedanjem južnog pobočja
Ivanšćice, bilo najjače, oligocenske su taložine skoro u potpunosti prekrivene
tortonskim, a najgornji dio je debeli sloj litavskog vapnenca. Aluvijalne naslage
nastale su u kvartaru, a čine ih recentni nanosi Rieke i ostalih potoka u
krajobrazu.
Najviše nadmorske visine u krajobrazu imaju slijedeći vrhovi: Jelenska
peč (927 m), Skalovke (766 m), Vilinska špica (726 m), Brišće (666 m) i Gornji
Pokojec (578 m) Raspoređene su u sjevernom dijelu krajobraza, a najviše kote
su uz sjevernu granicu. Niže nadmorske visine su duž vodotoka Rieke, a najniža
je na najjužnijoj točki kod Društvenog doma i ima 259 m.n.v.
Orografija, geološka podloga i klima uvjetovali su da na južnim
pobočjima Ivanščice nalazimo mnoštvo kraških pojava kao što su oskudica vode
na većim visinama ili jaki izvori u nižim nivoima. Šumski dio krajobraza
obuvača slivove potoka Rieke (Loboršćica) koja teće u južnom smjeru i ujedno
je najveći površinski vodotok u krajobrazu. Niz manjih potoka Rakov potok,
Bučva, Vinipotok, Velika, i drugi. Čitav sjeverni dio krajobraza je slivno
područje vodocrpilišta Lobor koji je izgrađen na raskrsnici putova Lobor – Stari
Golubovec – Stara Pilana.
Ekološko – gospodarski tipovi šuma
Prema Tipološkim istraživanjima u Hrvatskom zagorju nalazimo 3 zone i
deset ekološko – gospodarskih tipova. U Značajnom krajobrazu Lobor stječu se
tri biljno geografska sektora: predalpski, dinarski i panonski. Složene ekološke
prilike uvjetovale su razvoj biljnih zajednica, općenito, kao i u okviru pojedinog
biotopa. Ponegde se više fitocenoza stječe i na relativno malom prostoru,
stvarajući mozaik ekološki i floristički različitih asocijacija.
Zona šume bukve i jele „ C „
U zoni bukve i jele jasno je izražen ekološko-gospodarski tip II-C-10
(Abieti-Fagetum pannonicum). Prostire se iznad zone bukovih šuma i zauzima
najviše sjeverne ekspozicije lovišta. Zajednica bukve i jele prvenstveno se istiće
učešćem jele u razlićitom omjeru smjese s bukvom. Osim bukve i jele ima još
gorskog javora mliječa, brijesta i poneka jarebika. U sloju grmlja nalazi se više
vrsta osobito na vlažnim terenima: crvena i crna bazga, velelisna kurika,
božikovina, tisa i dr. U sloju prizemnog rašća ističu se znatnim učešćem
neutrofitne i higrofitne biljke. Naročito su česte: lazarkinja, režuhe, mišje uho,
bekice, odoljen, zdravica, gorčica, oslad, paprati, okrugolisna bročika,
borovnica, cestoslavica, podbjel, svilenica i dr.
Dominantno je distrično smeđe tlo. Tla su kisele i ekstremno kisele
reakcije, ilovastog do glinastog sastava.
Zona šume bukve - “D”
U zoni “D” dominantan tip je II-D-10. Taj tip predstavlja zajednica brdske
šume bukve (Fagetum illyricum boreale montanum Horvat) i šuma bukve s
lazarkinjom (Asperulo-Fagetum prov.). Čiste bukove šume javljaju se i u zoni
kitnjakovih šuma, što se može shvatiti i kao fenomen inverzije vegetacijskih
zona. Dominacija mezofitnih biljaka je temeljno ekološko obilježje te zajednice,
a biljno geografsko i sistemsko obilježje je učešće ilirskih vrsta. Osim bukve, u
sloju drveća nalazi se gorski javor, a u sastojinama nižih položaja još i: trešnja,
lipa, kitnjak, obični grab i kruška. U grmlju je redovito zastupljena lijeska ,
zatim kozokrvine, glog i likovci. Najvećim stupnjem stalnosti ističu se u
prizemnom raščcu: Asperula odorata, Cardamine bulbifera, Anemone
nemorosa, Dryopteris filix mas, Veronica chamaedrys i dr. Ova zajednica ima
širok interval pedoloških uvjeta. Najzastupljenije tlo je distrično smeđe, a zatim
dolaze ilimerizirana tla. U pravilu imaju jako kiselu reakciju, pripadaju klasi
srednje dubokih tala, ilovastog do glinastog sastava.
Manje nesuvisle površine zauzima tip II-D-20 kojeg predstavlja zajednica
bukve s bekicama (Luzulo Fagetum Wrab.). Na plitkim tlima silikatne podloge,
gdje se uslijed erozionih procesa stalno održavaju plitka i kisela tla rastu bukove
šume izrazito acidofitnog karaktera. U sloju drveća najbrojnija je bukva. Sloj
grmlja je oskudan, a u sloju prizemnog rašća najčešća je Luzula nemorosa i
druge acidofitne biljke. Tlo je mjestimice pokriveno mahovinom. Dominantno
tlo je distrično smeđe ilimerizirano, srednje duboko i duboko, glinastogilovastog sastava.
Ekološko – gospodarski tip II-D-40 predstavlja zajednica šume gorskog
javora i jasena (Aceri Fraxinetum illyricum Hovat) koju nalazimo u udolinama i
grebenima s većom zračnom vlagom. U sloju drveća su: Acer pseudoplatanus,
Ulmus montana, Fraxinus excelsior i Fagus silvatica, a u grmlju: Corylus
avellana, Sambucus nigra i Carpinus betulus. Fiziognomski je za tu šumu
karakterističan bujan sloj t.z.v. „visokih zeleni“, s papratima i ostalim visokim
zeljanicama: Lunarima rediviva, Senecio nemorensis, Urtica dioica, Aconitum
vulparia, Polystichum setiferum, Dryopteris fillix mas, Dryopteris montana,
Athyrium fillix femina i dr. Njima se pridružuju i niz „fagetalnih“ vrsta.
Karakteristična tla su distrično smeđa koluvijalna, bogata humusom, skeletoidna
do skeletna.
Zona šume kitnjaka i običnog graba - “E”
Šume nižih dijelova (pribrežje) pripadaju klimazonalnoj, zajednici
običnog graba (Carpinon bertuli illyricum Horvat). Gornja granica te zajednice
nije jednaka za sve gore - što je viši masiv, to su i granice klimazonalnih pojasa
pomaknute naviše. Visinska raščlanjenost najizrazitija je u zonalnosti šuma, gdje
kitnjakovo – grabove šume sežu i do 700 m.n.v. Unutar klimazonalnih zajednica
montanske šume bukve i kitnjakovo – grabovih šuma nalazi se i niz azonalnih
asocijacija, t.z.v. trajnih stadija, čije je nastajanje uvjetovano staništem
(geološko litološka podloga, mikroklima, i sl.). Po tome je najzanimljivija
fitocenoza medunca i crnoga graba (Querco - Ostryetum carpinifoliae),
razvijena na strmijim južnim vapnenačko – dolomitnim obroncima. Opisao ju je
profesor Ivo Horvat, smatrajući da je to relikt tercijarne termofitne vegetacije,
koji se održao u doba nadiranja mezofitne srednjoevropske vegetacije (nakon
oledbe) samo na ekstremno suhim staništima dolomitno-vapnenačkih rendzina.
Kalnik, Ivanšćica i Strahinšćica čine skupinu u kojoj je osim mezofitnih
zastupljena i kserotermofitna zajednica medunca i crnog graba.
Dominantan tip u “E” zoni je II-E-10, predstavlja ga zajednica kitnjaka i
običnog graba (Querco petreae-Carpinetum illyricum Horvat). Toj zajednici
pripadaju široko rasprostranjene nesuvisle površine. Šuma kitnjaka i običnog
graba ističe se učešćem velikog broja vrsta drveća, grmlja i prizemnog rašča. U
sloju drveća dominira kitnjak, obični grab, trešnja, lipa, gorski javor i mlijeć,
kruška i mukinja. U sloji grmlja: glog, ruže, klokočika, svib, drijen, kozokrvine,
biskupska kapica, crni jasen, krkavine, pavit, likovci i dr. U sloju prizemnog
rašča dominiraju mezofitne biljke. Diferencijalne vrste su: Carex pilosa Lathyrus
montanum, Erytronium dens canis. Polytrichum attenuatum, Stelaria holosteum,
Arum maculatum.
Geološku podlogu te zajednice čine praporne naslage, konglomerati, te
pješčenjaci i pjeskoviti lapori. Dominantan tip tla je luvisol i eutrično smeđe tlo
ilimerizirano, te distrično smeđe plitko tlo. Ta tla imaju jako kiselu reakciju i
siromašna su fosforom.
Istom ekološko – gospodarskom tipu pripada i zajednica kitnjaka sa šašem
(Carici sylvaticae-Quercetum petraeae prov. Pelcer).
U okviru čistih kitnjakovih šuma zastupljene su i umjereno acidofitne
sastojine. Razvijene su na dubljim tlima, a karakterizira ih učešće niza biljaka
kitnjakovo – grabovih šuma. To je intermedijarna asocijacija, odnosno
fragmentarno razvijena zajednica kitnjaka i običnog graba azonalne
rasprostranjenosti. Nalazi se na relativno dubljim i manje kiselim tlima.
Dominantni tip tla su: pseudoglej obronačni, distrični kambisol, luvisol i
distrični kambisol ilimerizirani.
U zoni grabovih šuma česte su varijante ekoloških cjelina Querco
petraeae-Carpinetum illyricum Horvat, var. Fagus sylvatica i Asperulo-Fagetum
prov., var. Quercus petraea, koje čine ekološko-gospodarski tip II-E-11. U tom
tipu pojedinačno ili u večim skupinama zastupljena je bukva, uglavnom na
sjevernim padinama i po jarugama. Geološku podlogu čine prapor,
konglomerati, te naslage pješčenjaka i pjeskovitih lapora. Proteže distrično
smeđe tlo i pseudoglej obronačni. Reakcija tla je kisela do ekstremno kisela.
Ekološko – gospodarski tip II-E-20 predstavlja zajednica kitnjaka sa
bekicama (Luzulo-Quercetum petraeae prov.) Šuma kitnjaka s bekicama je
izrazito acidofitna zajednica a javlja se u pojasu kitnjakovo – grabovh šuma na
silikatnoj podlozi na ekstremno kiselim tlima. Takve zajednice kitnjaka česte su
na grebenima i južnim padinama. Kitnjak je gotovo jedina vrsta drveća, a i sloj
grmlja je siromašan vrstama: borovica, crni jasen i glogovi. Najbroknije biljke
prizemnog rašča su: Luzula memorosa, L. pilosa, L. campestre, Festuca
montana, Hieracium sylvaticum, H. murorum, Genista tinctoria, Veronica
officibalis i pteridium aqlinum te mahovine: Dicranum scoparium, Leucobrium
glaucum polytrichum attenatum i dr. U jače degradiranim sastojinama
zastupljeni su facijesi vrištine: Calluna vulgaris, Molinia coerulea, Vaccinium
myrthilus i Melamphyrum vulgatum. Dominantno tlo je distrično smeđe tipično,
a rjeđe ranker. Tla su jako kisele reakcije.
Ekološko – gospodarski tip II-E-21 predstavlja zajednicu kitnjaka i
pitomog kestena (Querco-Castanetum illzricum Horvat). To je također izrazito
acidofilna zajednica, koju je detaljno opisao M. Anić (1940). Uglavnom su te
šume rasprostranjene u pojasu od 250 do 600 m.n.v. Facijesi vrištine,
beskoljenke, borovnice i “kiselih” mahovina također su tipične pojave u
kestenicima. Geološku podlogu čine mramorizirani vapnenci i pjeskoviti lapori.
Tlo je distrično smeđe i ilimerizirano. Tla su izrazito kisele reakcije i siromašna
fosforom.
Ekološko – gospodarski tip II-E-23 predstavlja zajednica medunca i crnog
graba (Querco-Ostryetum carpinifoliae Horvat). Na strmim južnim vapnenačko
– dolomitnim obroncima Košenice i Cukovca nalaze se termofitne šumice
medunca i crnoga graba. To su ksero-termofitne šumice medunca i crnog graba,
šuma crnog graba s crnjušom i dr. U sloju grmlja i drveća tu nalazimo:
medunac, cer, crni grab, crni jasen, dren, mukinju a rijetko tisu i krušvicu. U
prizemnom rašču najbrojnije su biljke submediteranskog i pontskog
geoelementa: Seratula tinctoria, Teucrium chamaedrys, Carex humillis,
Peucedanum cervaria i P. oreoselinum, Carex humillis, Geranium sanguineum,
Mercurialis ovata, Galium lucidum, Trifolium rubens i dr. Dominantna tla su
rendzina i kalkokambisol.
Na strmim južnim padinama litotamnijskih vapnenaca ispod crkve Marije
gorske nalazi se šuma hrasta medunca i crnog jasena (Orno-Quercetum
pubescentis Klika 1938). Sastojine hrasta medunca su ostatak termofitne
tercijarne vegetacije koji se nakon oledbe i prodora srednjo-eropskih mezofitnih
vrsta zadržao na ekstremno suhim staništima kontinentalnog područja tog dijela
Europe. Na otvorenijim mjestima nalazi se naš endem kalnička šašika. Ispod
stijena na sjevernoj strani u Zazidju obilna je tisa.
Ekološko – gospodarski tip II-E-30 je šuma crne johe i s lelujavim šašem
(Carici brisoides – Alnetum glutinosae Horvat). Nalazimo ju obično u potočnim
udolinama. Dominira crna joha (Alnus glutinosa), a pridruženi su: poljski jasen,
obični grab, brijest i poljski javor. U grmlju su Rubus caesius i Rubus fruticosus.
U sloju prizemnog rašća se ističe lelujavi šaš (Carex brizoides) a od ostalih
biljaka su više zastupljene: Carex remota i C. pendula, Thelypteris
limbosperma, Humulus lupulus, Circea lutetiana, Solana dulcamara, Galeopsis
tetrahit, Aegopodium podagraria, Urtica dioica, Glechoma hederacea i druge.
Tla su lokalno uvjetovana hidromorfna, koja pripadaju tipu eugleja (epiglej,
amfiglej), te koluvijalno tlo oglejeno i mjestimice pseudoglej obronačni.
Travnjačke zajednice
Osim šumskih, utvrđene su unutar zona slijedeće travnjačke zajednice:
livade vlasulje i rosulje (Festuco-Agrostietum), livade šaša i lisičjeg repa
(Caricetosum tricostata-Vulpinae), pašnjaci djeteline jagodaste i rosulje
(Festuco_Agrostietetum stolniferae), livade dugoklasnog trpuca i uspravnog
ovsika s običnom zobicom (Bromo-Cynosuretum trisetetosum flavescentis) i dr.
To su nesuvisle manje površine smještene pretežno u sjeveroistočnom
dijelu krajobraza. Nekada su te livade seljaci kosili i održavali. Danas su to
pretežno degradirane livade i pašnjaci koje sve više osvaja šumska vegetacija.
KULTURNE VRIJEDNOSTI
Europska načela vrednovanja i zaštite kulturnog naslijeđa temelje se na
spoznaji kako je arhitektonski spomenik bilo koje vrste i značenja nedjeljivo
povezan s neposrednim okolišem, a samim tim i širim regionalnim prostorom i
krajolikom. Europska konvencija o krajoliku, Firenca, 2002. godine, uvodi
pojam kulturnog krajolika kojime je potaknut cjelovit pristup kulturnog i
prostornog nasljeđa. Pod prostornim nasljeđem naslijeđem podrazumijevamo
„topografski definirana područja u kojima je osobito izražen kvalitetan suživot
kulturnog nasljeđa i prirodnih osobitosti sredine, odnosno kao cjelina je
iznimnih povijesnih, arheoloških, umjetničkih, kulturnih, znanstvenih, socijalnih
i tehničkih vrijednosti“. Kulturno i prirodno nasljeđe predstavlja skladnu cjelinu,
čiji su elementi nedjeljivi. U takvom ozračju ocijenjen je krajolik Općine Lobor
u studiji „Konzervatorska podloga za prostorni plan uređenja“.
U studiji Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine,
Konzervatorskog odjela u Zagrebu prepoznate su kulturne i povijesne
vrijednosti općine Lobor. Na području Općine Lobor do sada je bilo u statusu
zaštite 9 spomenika kulture upisano u Registar spomenika kulture, preventivno
zaštićenih i evidentiranih kulturno povijesnih vrijednosti.
Registrirani spomenici kulture R:
- crkva svete Marije Gorske
- dvorac Keglević u Loboru
Preventivno zaštićeni spomenici kulture P:
- sakralne građevine
1. župna crkva svete Ane
2. kapela sv. Antuna
3. pil sv. Antuna Padovanskog u Loboru
4. kapela sv. Petra u Petrovoj Gori
- stambene zgrade
5. kurija župnog dvora
- stari gradovi
6. stari grad Lobor
7. Oštrc grad (na području grada Zlatar)
- arheološki lokaliteti
8. crkva Marije Gorske
9. Loborgrad
10. Pusti grad
Evidentiran je još razmjerno znatan broj kulturno – povijesnih vrijednosti,
a od kojih je nekoliko u postupku za upis u Registar kulturnih dobara (PR).
Ukupan broj kulturno – povijesnih vrijednosti na području općine sada broji 64
(građevinu, cjelinu, lokalitet ili predjel).
Najnoviji arheološki nalaz krstionice iz 5. st. i crkve iz franačkog
razdoblja 9. st. na području Majke Božje Gorske pomiču početke kontinuiranog
naseljavanja područja Lobora.
ZNANSTVENE SPOZNAJE
Kako zaštiti šumske ekosustave? O tom problemu zasjeda i Forum za šume
Ujedinjenih naroda. Svjetski XXII IUFRO kongres »Šuma u ravnoteži – veza
tradicije i tehnologije« pripremio je jedinstven forum za prezentaciju rezultata
zbirnih globalnih istraživanja o šumama i drveću. Održivo upravljanje šumama i
vodama, nameće se kao jedan od ključnih čimbenika ne samo u kontekstu zaštite
okoliša već i u kontekstu ekonomskog i socijalnog razvoja ljudskog društva.
»Integralni pristup kako postići višenamjensku svrhu: Intenzivno gospodarenje,
ekstenzivno gospodarenje ili konzervacija « bila je tema XXII IUFRO šumarskog
kongresa u Australiji. Kongres je ukazao na široki spektar pitanja u kojima bi
istraživanje značajno pomoglo boljem razumijevanju dinamike šumskih ekosustava,
za njihov odnos prema stalno mijenjajućim ljudskim potrebama i globalnom
razvoju, kao što su porast ljudske populacije, migracije, urbanizacija, tehnološke
promjene i klimatske promjene.
Na relativno malom prostoru koncentrirano je prisustvo organiziranja i
oblikovanja životnog prostora kroz sva povijesna razdoblja, od predpovijesti, antike,
ranog srednjeg vijeka, baroka, pa do suvremene povijesti. Očuvao se kontinuitet
organiziranog života, a svako je povijesno razdoblje ostavilo traga u oblikovanju
prostora.
Posteri koji se nalaze uz Poučnu stazu Lobor kompleksne su i sažete preslike
bioraznolikosti, povijesti, gospodarstva, kulture, običaja u prostoru i vremenu,
MODEL ZAŠTITE
Razumijevanje za dinamiku ekosustava i za njihov odnos prema stalno
mijenjajućim ljudskim potrebama i globalnom razvoju, kao što su porast ljudske
populacije, migracije, urbanizacija, tehnološke promjene i klimatske promjene
premalo je unatoč dosadašnjem znanstvenom napretku. Zbog toga su neophodna
veća ulaganja u istraživanja, integralnu njegu i zaštitu okoliša radi društvenogospodarskog razvoja, potrajnog gospodarenja šumama i vodama kao prirodnog
zaštitnog sustava za sadašnje i buduće generacije. Spoznaja očuvanja prirodnih,
krajobraznih i kulturno – povijesnih vrijednosti polazi od pretpostavke
integralne i aktivne zaštite. Prirodne, krajobrazne i graditeljske vrijednosti
međusobno se isprepleću, često i međusobno uvjetuju. Rijetka su područja koja
na relativno malom prostoru imaju mozaik gotovo svih temeljnih biljnih
zajednica sjeverozapadne Hrvatske.
Proglašenjem Značajnog krajobraza Lobor uspostavila bi se cjelovita zaštita
prirodnih vrijednosti kroz istraživanja, sustavno vrednovanje i njegovanje prostora
sukladno Zakonu o zaštiti prirode (Narodne novine br. 70/05).
Poučna staza Lobor model je kako se preslikavanjem bioraznolikosti,
kulture, povijesti i običaja u prostoru i vremenu može njegovati prirodna
struktura i biološka raznolikost krajobraza.
Istraživanjima i edukacijom kroz EKO stazu i Stazu Crnog Tome
Loborskog proširivati spoznaje o kompleksnosti šumskih ekosustava koje će
služiti promicanju odgoja i obrazovanja o zaštiti prirode.
Značajni krajobraz Lobor ima sve uvjete za upis u Europsku ekološku
mrežu. Sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih
područja, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno
pridonose očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti, čini ekološku
mrežu.
LITERATURA
Bezak, K., Cestar D., Hren V., Kovačević Z., Martinović J., Pelcer Z., 1989.:
Uputstvo za izradu karte ekološko-gospodarskih tipova brdskog i
nizinskog područja (II) SR Hrvatske, Radovi br. 79: - 119 str., Zagreb
Bezak, K., i dr. 2003: Poučna staza Lobor. Projekt, Lobor
Cestar D., Hren V., Kovačević Z., Martinović J., Pelcer Z., 1982.: Ekološkogospodarski tipovi šuma Hrvatskog Zagorja, Radovi br. 48: - 105 str.,
Zagreb
Dumbović Bilušić, B., Zelić Milošević, D., Vekić, A., 2004: OPĆINA LOBOR
Konzervatorska podloga za Prostorni plan uređenja (Radni materijal).
Uprava za zaštitu kulturne baštine, - str., Zagreb

Download Report