MARIJA MEÐU NAMA
Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Bosansko-hrvatske provincije
Godina XLII, Sarajevo, ožujak 2012, br. 1/149
Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije
BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43,
Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629
E-mail: [email protected]
Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica
Lektura: s. Dražana Radman
Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica
SADRŽAJ
IZ GENERALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Okružnica vrhovne predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
IZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
Okružnica provincijske predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
ŽIVOT NA DLANU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Predstavljanje nekrologija U domu Očevu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Isus – učitelj molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Prema novoj solidarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Dani Sv. Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
20 godina u Držićevoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
NAŠI POKOJNI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
S. M. Cecilija (Izabela) Mislijević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Kongregacijski list . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Motuproprij pape Benedkita XVI. za Godinu vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2012. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Gdje su ljubav i mir, ondje je i Bog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
U domu Očevu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
Zajedno, bilten VFZ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Ako s njim trpiš, s njim ćeš kraljevati;
ako s njim budeš suosjećala, s njime ćeš se radovati;
ako na križu tjeskobe s njim budeš umrla,
s njime ćeš u sjaju svetaca nebeske stanove posjedovati,
i tvoje će ime biti zapisano u knjizi života,
i bit će slavno među ljudima.
Sv. Klara Asiška
SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Prot. n. 316c/2012.
Korizma 2012.
Svim sestrama Družbe
Drage sestre!
Korizmom započinjemo novo liturgijsko razdoblje – vazmeni ciklus liturgijske godine.
Hoće li ovaj liturgijski hod, koji se proteže do svetkovine Duhova, unijeti u naša srca, u
naše zajednice i u naš apostolat novi misionarski žar i svježinu, više radosti i nade?
Dobro je iznova posvijestiti i polaziti od središnjeg događaja naše vjere – Uskrsa. Jer
„iz Uskrsa kao iz nekog svijetlog i užarenog središta zrači čitava liturgija Crkve, crpeći iz
njega sadržaj i značenje“ (Benedikt XVI). Iz uskrsne tajne izvire i misijsko poslanje koje
je u samom srcu svakog oblika posvećenog života (usp. VC 25).
Prisjetimo se lika Marije Magdalene, koja je, kako nas izvještavaju evanđelisti, prva
doživjela milosni susret, susrela je Uskrsloga (usp. Iv 20,12-18). Taj susret opisuje ova
meditacija: Sjedeći na grobu i potresena do suza čujem da me netko zove: Marija! Tako
me zove samo Netko. Tako izgovarati Marija znade samo Jedan. (…) On me je probudio
iz dubokog sna. Kada sam čula njegov glas, počelo je u meni sve pjevati i treperiti. Otpale
su sve sjene. Osušile su se sve moje suze i on me je podigao iz dubine mnogih zdvajanja.
Rasplinula se noć. Ja sam ga vidjela! Gledale su ga ove moje oči. Osjećala sam ga svojim
srcem. Bio je čista svjetlost. Ugodna toplina. Blizina koja zahvaća. (…) I njegova blizina
me je promijenila. On živi u meni! (Opat Oton Strohmaier)
Marija nije mogla ne naviještati. Nošena vjerom i ljubavlju te dubokim iskustvom - „Ja
sam ga vidjela!“ i „On živi u meni!“ - pronosi neodoljivu uskrsnu poruku nade. Iznutra
obnovljena i pročišćena, iznutra rasvijetljena i zapaljena ognjem Duha Svetoga postaje
prva vjesnica Kristova uskrsnuća učenicima i svim ljudima.
U Marijinu liku možemo razabrati dvije snažne i jasne poruke za naš život i naše
poslanje. Samo ako je ražareno srce, gorljivo se pronosi i naviješta vjera u Uskrsloga. I
nakon zastrašenosti i žalosti, i nakon duboke krize, grijeha, obeshrabrenja i nemoći, noći
i groba, za svakoga postoji nova nada, moguć je novi početak.
Započinjući ovogodišnju korizmu, preispitajmo jesmo li otvorene za istinske promjene
u vlastitom životu i u životu zajednice, za dinamičan rast u vjeri, za hod naprijed? Samo
u otvorenosti djelovanju Kristova Duha događa se istinska preobrazba, nastaje nešto
novo. Olako se smatramo dovršenima, možda i u vjeri, i u apostolatu. Ne napredovati u
duhovnom životu znači nazadovati, kako nas podsjećaju duhovni učitelji. Prvu misionarsku zadaću imamo prema samima sebi. Nikako se ne bismo smjele miriti s rezignacijom
i pomanjkanjem entuzijazma, pesimizmom, indiferentnošću i mlakošću, zamorom i
zasićenošću, individualizmom, komotnošću i prilagođavanju općem mentalitetu, što se,
nažalost, primjećuje u našim sredinama (usp. Zaključni dokument 14. vrhovnog kapitula,
3.1). Pouzdajući se samo u svoje snage, novi korak će nam se činiti nemogućim. U se
IZ GENERALATA
strama koje su nam prethodile, koje rado ističemo, imamo divne primjere žena jake vjere,
potpune oslonjenosti na Boga i pouzdanja u njegovo vodstvo i providnost.
U ovom vremenu i svijetu, koji se prebrzo mijenja, u kojem se osjeća duboka kriza
vjere i širi beznađe, mi smo pozvane otvoriti srce za neizreciva i nova iskustva vjere kako
bismo ljudima dale snažno svjedočanstvo! Svakodnevno dotičemo govor vjere i u njezinoj najtežoj dimenziji – u „tajni križa“ u vlastitom životu, u životu zajednice i u životu
drugih. Iz iskustva znamo da cjelokupna življena stvarnost – sve što jesmo i što činimo
– postaje drugačija kad se promatra i živi iz vjere. U vjeri sve zadobiva novu dimenziju.
Vjera nas osnažuje.
Korizma je milosno vrijeme obnavljanja i učvršćivanja vlastite vjere. Potaknute pismom
pape Benedikta XVI. „Vrata vjere“ kojim najavljuje proglašenje jubilarne Godine vjere
poradimo na produbljivanju svoje vjere suočavajući se s izazovima suvremenog svijeta i
uvijek budimo spremne dati svjedočanstvo vjere i nade.
Primjer življene vjere koju kao redovnice možemo posvjedočiti svijetu jest prije svega
zajedništvo. „Život zajedništva postaje naime znakom za svijet i privlačnom snagom koja
privodi vjeri u Krista. Na taj se način zajednica otvara poslanju, ona sama postaje poslanjem, štoviše zajednica rađa zajednicu i oblikuje se u biti kao misionarska zajednica“ (VC
46). Iskustvo zajedništva daje nam prigodu da nosimo druge i da budemo nošene, da
tješimo i budemo utješene, da podržavamo i da budemo podržane – i u vjeri. Živa vjera
je uvijek „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). Ili kako je svjedočila Majka Terezija: “Da vjera
bude zaista prava, mora biti ljubav koja se daje. Ljubav i vjera idu skupa. Međusobno se
dopunjuju.“
Sve ovo zahtijeva temeljnu potrebu neprestanog rasta i obraćenja. Korizma pretpostavlja korjenito nutarnje obraćenje, nutarnji zaokret, odvraćanje od grijeha te novo životno
usmjerenje, srce usmjereno Bogu. Naše Pravilo i život (usp. br. 1-2; 6) opetovano naglašava potrebu stalnog obraćenja, poziva na odricanje samih sebe, na ustrajnost u vjeri i
pokori, na život evanđeoskog obraćenja u duhu molitve, siromaštva i poniznosti.
Neka nas, drage sestre, novo iskustvo vjere u dane korizme ohrabri da bismo na
uskrsno jutro s Marijom u nadi mogle posvjedočiti: Uskrsnuo je! I zahvaćene njegovom
blizinom zaželimo jedna drugoj sretan Uskrs.
Vaša
S. M. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Br. 50/2012
Sarajevo, korizma 2012.
Svim sestrama Provincije Prečistog srca Marijina
Drage sestre!
Korizmu su kršćani od starine doživljavali kao osobito prikladno vrijeme za rast u
vjeri. Milosni su to dani u kojima se dubljim ulaženjem u svoja srca i osluškivanjem Božje
blizine vraćamo u radost zajedništva s Bogom. Veliki biblijski likovi svjedoče nam o
susretu s Bogom koji čovjeka preobražava, mijenja i pročišćava od svega što ga udaljava
od istinske radosti i dostojanstva koje mu je Bog podario. I nama se nudi da u povratku k
Ocu doživimo ljepotu kršćanskog života.
Vjerujem da u svakoj od nas negdje u dubini bića titra čežnja i želja za susretom s
Onim koji neće prelomiti napuknulu trsku (Iz 42,3), štoviše, koji će – kako ćemo čitati
u Vazmenoj noći – usahlim kostima podariti život (usp. Ez 37,5). Živimo ovo vrijeme
milosti i spasa kao pruženu priliku za hod s Kristom, i još više, za novo suobličenje
Isusu Kristu. A put suobličenja vodi nas nerijetko neobičnim putovima. Sv. Pavao kaže:
Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti
njegovu uskrsnuću (Rim 6,5).
Taj put suobličenja Kristu vodi nas ponekad onom uskom i strmom stazom golgotskog brežuljka. Za Isusa je to bio put patnje i trpljenja, put odbačenosti. Bili su to
trenuci proživljavanja ljudskog prezira, neshvaćenosti i krivo protumačenih nakana. Ali
put Bogočovjeka ne završava ondje. I nakon golgotske drame, i nakon definitivnog poraza simboliziranog grobnim kamenom, Bog - na nama nikada dokraja shvatljiv način
- potvrđuje božansku ljubav prema svome Sinu. Ni u trenucima kada se smatralo da je
sve završeno Bog ne ostavlja svoga Sina. On je prisutan, okrenut čovjeku i za njega jako
zainteresiran. On je Bog za život svijeta. Suobličiti se Kristu znači prihvatiti Učiteljev put.
On ne niječe kušnju i ne bježi od nje. Dapače, s njom se suočava.
Drage sestre, iz dana u dan susrećemo se s različitim potrebama i izazovima ljudskoga
trpljenja. Sudionice smo događaja u kojima se javljaju dvojbe, nesigurnosti i nejasnoće,
događaja za koje nam se čini da - poput strme golgotske staze - odvode u beznađe, onamo gdje se zatvaraju sve životne perspektive a ostaju brojna pitanja i srce puno sumnje.
Mnogi oko nas traže izlaz iz svojih teških životnih situacija. Čekaju uskrs. Možemo li
i hoćemo li se zainteresirati za život nemoćnih i potrebitih, za život osobe pored nas?
Hoćemo li im pružiti ljubav stvarnom zauzetošću i djelima, a ne samo željom i riječima?
Uskrsna promjena dogodit će se u nama usklađivanjem naših misli, riječi i djela. Uskrsnuće u svagdanjem životu najplodnije se ostvaruje po križu i umiranju sebi, po primjeru
Raspetoga i Uskrsloga. S Kristom sve možemo: živjeti, umirati i uskršavati. Otvarajmo se
uvijek iznova novosti života s Kristom unatoč križu zbilje, bilo osobne bilo zajedničke;
ne prestanimo u Njemu tražiti istinsku radost i smisao svoga biti i djelovati. Proslavljeni
Gospodin, temelj uskrsne radosti, neka nam bude snaga i putokaz.
IZ PROVINCIJALATA
Bog nam i ove godine nudi novu nadu Uskrsa, nadu života koji i nakon golgotske noći
razabire uskrsno jutro. Ponesimo je svakome tko treba našu riječ i naša djela. I Bog mira
neka bude sa svima nama! Svima sretna i blagoslovom ispunjena svetkovina Uskrsnuća
Gospodnjega!
Vaša
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
OBAVIJESTI
Susret Uprave naše Provincije s Upravom Bosne Srebrene
Dana 20. prosinca 2011, na poziv provincijala fra Lovre Gavrana, održan je u Sarajevu
(Zagrebačka 18) susret upravā Školskih sestara franjevki Bosanko-hrvatske provincije i
Provincije Bosne Srebrene.
Na susretu su bili: provincijal fra Lovro Gavran, fra Marijan Karaula, fra Mato Topić,
fra Mirko Majdandžić i fra Pero Vrebac, te provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević,
s. Kata Karadža, s. Željka Dramac, s. Ana Oršolić i s. Ljubica Stjepanović.
Razgovaralo se o tekućim pitanjima između dviju provincija, kao i o novim područjima
suradnje.
Nagrada za najuređeniju okućnicu
U Turističkoj zajednici općine Tučepi uručeno je 21. prosinca 2011. priznanje našim
sestrama za osvojeno prvo mjesto u izboru najljepše okućnice. Uime sestara iz samostana
Sv. Josipa priznanje je primila kućna predstojnica s. Suzana Milardović iz ruku direktora
Turističke zajednice Tučepi mr. sc. Ive Mravičića.
Kardinal Puljić uručio priznanja našim sestrama
Tijekom božićnog čestitanja, 24. prosinca 2011, u povodu 130. obljetnice ponovne
uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, nadbiskup vrhbosanski
kardinal Vinko Puljić podijelio je pojedinim sestrama i svećenicima priznanja za poseban
doprinos u pastoralnom radu. Darovao im je prigodnu pozlaćenu plaketu s likom Sarajevske katedrale i prvoga vrhbosanskog nadbiskupa, sluge Božjega dr. Josipa Stadlera.
Priznanje su primile i dvije sestre iz naše Zajednice: s. Ivanka Mihaljević i s. Angelina
Ivković.
Kardinalov posjet
Na Božić, u popodnevnim satima, kardinal Vinko Puljić posjetio je sestre u provincijalnoj kući na Bjelavama. Svim sestrama Zajednice uputio je iskrene čestitke za Božić i
Novu godinu.
Hodočašće povjerenja na zemlji
Od 28. prosinca 2011. do 1. siječnja 2012. u Berlinu je održan Susret mladih u organizaciji Ekumenske zajednice iz Taizéa pod geslom Hodočašće povjerenja na zemlji.
Sudjelovalo je više od trideset tisuća mladih. U ovogodišnjoj poruci Sveti Otac potiče
mlade da “prodube izvore nade i u cijelome svijetu otvore nove putove povjerenja”.
Mladima iz Župe Sv. Obitelji u Zagrebu pridružile su se i naše sestre Maja Ivković i
Andrijana Dankić.
Katehetska zimska škola i susret sestara katehistica
Od 3. do 5. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu održana je
Katehetska zimska škola za vjeroučitelje osnovnih škola, na kojoj su sudjelovale i naše sestre katehistice. Tema je bila: Otajstvo Kristova života – dvanaestogodišnji Isus u hramu.
Zadivljenost kao pedagoški princip.
OBAVIJESTI
Pročelnica Povjerenstva za apostolat s. Ana Oršolić susrela se tom prigodom 3. siječnja u našoj kući u Držićevoj sa sestrama katehisticama. Posebna pažnja posvećena
je Provincijskom katehetskom danu koji je predviđen po završetku duhovnih vježbi u
Bugojnu početkom srpnja 2012. Razgovarale su i o obilježavanju Jubilarne godine Sv.
Klare Asiške te kako djecu upoznati s franjevačkim vrednotama i oduševiti ih za njih.
Na poseban način razmotren je kviz znanja na temu Sv. Klara – učiteljica života, koji
pripremaju naše sestre katehistice. Završno ekipno natjecanje predviđeno je za travanj.
Seminar za kandidatice
Od 11. do 13. siječnja u Bijelom Polju održan je seminar za kandidatice na temu Isus
– učitelj molitve. Voditeljica seminara bila s. Leopoldina Kovačević. Sudjelovalo je šest
naših kandidatica i dvije iz Mostarske provincije sa svojim odgajateljicama s. Marijom
Mihaljević i s. Slavicom Barbarić.
Plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica
U kapucinskom samostanu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu održana je 27. i
28. siječnja plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i BiH. Na sjednici
su podnesena godišnja izvješća, prema kojima je napravljen zajednički osvrt na prethodnu
godinu te zacrtan daljnji plan rada. Sudjelovala je naša provincijska predstojnica s. Ivanka
Mihaljević.
Dan posvećenog života
Na Prikazanje Gospodinovo, 2. veljače, obilježen je Dan posvećenog života. Naše
sestre su toga dana sudjelovale na euharistijskim slavljima, procesijama i zajedničkim druženjima u određenim nad/biskupijama.
S. Kata Karadža je u franjevačkom samostanu Sv. Petra i Pavla u Livnu održala
predavanje za redovnike i redovnice Livanjskog dekanata na temu: Na vjeru pozvani!
Razmišljanje o važnosti vjere uz Dan posvećenog života.
Preminula s. Cecilija Mislijević
Na Sv. Blaža, 3. veljače, u našem samostanu Sv. Franje u Kloštru Ivaniću preminula je
s. Cecilija Mislijević. Pokopana je 6. veljače na groblju Sv. Rok u Kloštru Ivaniću.
Predstavljen nekrologij “U domu Očevu”
Na blagdan Blažene Djevice Marije Lurdske, 11. veljače, u Kloštru Ivaniću predstavljena je spomenica o pokojnim sestrama U domu Očevu autorice s. Renate Mrvelj.
Predstavljajući sadržaj knjige, s. Judita Čovo govorila je o ukorjenjivanju u Bosni te
prilikama u kojima su sestre živjele i djelovale. Na temelju životopisā sestara pokušala
je prikazati identitet školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Govorila je
o poslanju i djelovanju sestara naše Provincije te istaknula vrijednosti koje se iščitavaju
kao trajna uporišta i moguća polazišta za školsku sestru franjevku Bosansko-hrvatske
provincije.
O nastajanju knjige govorila je Katica Majdandžić-Stupac. Na koncu se svima nazočnima obratila i autorica s. Renata. U programu je sudjelovao zbor sestara pod ravnanjem s.
Fabiole Bobaš, dok su poetske zapise pokojne s. Vatroslave Šimundić kazivale novakinje
i postulantica.
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Izvanredna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica
U samostanu Sv. Frane u Splitu održana je 20. veljače sjednica Vijeća franjevačkih
zajednica u Hrvatskoj i BiH. Tema sjednice bila je priprema proslave 800. obljetnice
dolaska Sv. Franje Asiškoga na hrvatsko tlo. Sjednicu je otvorio i njome predsjedao dr.
fra Ivan Sesar, predsjednik VFZ-a. Sudjelovali su provincijali i provincijalke franjevačkih
zajednica na području HR i BiH, nacionalni ministri FSR-a, nacionalni duhovni asistenti
Frame, kao i članovi Odbora za proslavu 800. obljetnice (1212-2012).
Deseta sjednica Skupštine KVRPP-a BiH
Dana 25. veljače u Karmelićanskom samostanu u Buškom Blatu održana je 10. sjednica Plenarne skupštine Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i
Hercegovine pod predsjedanjem s. Ivanke Mihaljević, predsjednice Konferencije.
Na Skupštini su sudjelovali provincijali i provincijalke redovničkih zajednica sa sjedištem u BiH te predstavnici redovničkih zajednica čiji članovi djeluju u BiH, a provincijsko
sjedište imaju izvan države. Skupštini su nazočili mons. dr. Franjo Komarica, predsjednik
BK BiH te o. Vinko Mamić, predsjednik HKVPPP-a i poglavar Karmelske provincije Sv.
Josipa. Predavanje na temu Razmišljanje o redovničkoj prisutnosti u BiH izložio je dr.
o. Jakov Mamić, OCD. Radu Skupštine pridružio se i apostolski nuncij u BiH nadbiskup
Alessandro D’Errico te savjetnik nuncijature u BiH mons. Joseph Arshad.
Scenski prikaz života Sv. Klare Asiške
U Katoličkom domu u Čakovcu 22. siječnja priređen je scenski prikaz života Sv. Klare
Asiške pod nazivom Klara – svjetlo, posvećen dvjema obljetnicama: 800. obljetnica pridruženja Sv. Klare franjevačkoj obitelji i 70 godina od osnutka naše Provincije. Izvedbu
su uprizorile naše sestre juniorke, novakinje i postulantica. Domaćini izvedbe bili su čakovečka Župa Sv. Nikole biskupa i Franjevački samostan u kojem od 1965. djeluju naše
sestre.
Na molbu voditelja Franjevačke mladeži isti scenski prikaz izveden je 25. veljače u
Pučkom domu u Kloštru Ivaniću za framaše koji su taj vikend sudjelovali na seminaru
formacije za animatore.
Seminari i susreti u Bugojnu
Dana 8. siječnja održana je duhovna obnova za žene, supruge i majke na temu Napunite posude… (Iv 2, 7), koju su animirale s. Lidija Jurišić i s. Blaženka Franjičević.
Dana 21. i 22. siječnja održan je seminar za djevojke I. i II. razreda srednje škole na
temu Mladi na putu od nemirna do cjelovita srca. Voditeljica seminara bila je s. Blaženka Franjičević uz pomoć sestara katehistica: s. Ines Vujice, s. Marije Mihaljević i s. Ive
Klarić.
Dana 28. i 29. siječnja održan je seminar za bračne parove na temu Obitelj – gnijezdo ljubavi i nesebičnosti. Voditeljice seminara bile su s. Ines Vujica i s. Blaženke Franjičević.
Od 24. do 26. veljače održan je seminar za djevojke VIII. razreda osnovne škole na
temu Uloga i značenje talenata u izboru životnog zvanja. Voditeljica seminara bila je
s. Blaženka Franjičević uz pomoć sestara katehistica: s. Ines Vujice, s. Ive Klarić, s. Sare
Milolože i s. Dragice Živković.
10
OBAVIJESTI
Seminar za članice HKVRPP-a
Od 27. veljače do 1. ožujka u karmelićanskom samostanu Sv. Ilije u Buškom Blatu
održan je seminar za članice HKVRPP-a. Tema seminara bila je: Duhovni život i njegov
razvoj. Što on jest i što nije!?, a voditelji o. Jakov Mamić, OCD.
Na istu temu održan je od 5. do 8. ožujka i seminar za kućne predstojnice na kojem su
sudjelovale i dvije naše sestre: s. Martina Dragičević i s. Branka Stjepanović.
Povelja zahvalnosti s. Branki Stjepanović
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 9. ožujka 2012, na Dan Fakulteta,
u znak zahvalnosti i priznanja za višegodišnji rad te njegovanje moralnih, etičkih i kolegijalnih odnosa, dodijeljena je povelja zahvalnosti prigodom odlaska u mirovinu našoj s.
Branki Stjepanović, dugogodišnjoj tajnici Instituta za kršćansku duhovnost i voditeljici
Referade za poslijediplomski studij.
Seminar za sestre juniorke
U Kloštru Ivaniću održan je 9. i 10. ožujka seminar za naše sestre juniorke, koji je
organizirala njihova odgajateljica s. Ivka Lučić. Tema seminara bila je Molitva tijela, a
voditeljica s. Leopolda Čović. Po završetku seminara, 11. ožujka, sestre juniorke posjetile
su djevojke i mladiće u zajednici Cenacolo u Vrbovcu.
Dani Svete Klare
U samostanu Sv. Klare u Zagrebu 16. i 17. ožujka održani su Dani Svete Klare na temu
Pospješujte svoj hod iz dobra u bolje (1PJa 32). Nizom stručnih predavanja o Sv. Klari
Sestre klarise obilježile su jubilej 800. obljetnice poziva Sv. Klare i utemeljenja Reda siromašnih sestara Sv. Klare. Predavanje na temu Opuruka Sv. Klare – prenošenje karizme
održala je s. Renata Mrvelj. Sudjelovale su naše sestre iz Kloštar Ivanića i Zagreba.
Počasni naslov klarise s. Renati Mrvelj
Sestre klarise su u središnjoj jubilejskoj proslavi Godine Sv. Klare dodijelile našoj s.
Renati Mrvelj počasni naslov klarise. Dogodilo se to 17. ožujka u samostanu Sv. Klare u
Zagrebu, po završetku simpozija Dani Sv. Klare. Time je izraženo priznanje i zahvala s.
Renati za doprinos na polju franjevaštva i redovništva uopće te za promicanje franjevačke
duhovnosti.
15. generalna skupština UCESM-a u Francuskoj
Petnaesta generalna skupština Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavarica i poglavara (UCESM) održana je od 19. do 25. ožujka u Lurdu u Francuskoj. Na
skupštini s temom Redovnički život u Europi: život kao poziv sudjelovali su članovi iz
38 različitih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Europe. Redovništvo
u BiH predstavljala je naša s. Ivanka Mihaljević, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u BiH.
Na Skupštini je izabrano i novo vodstvo Unije: predsjednik fra Giovanni Peragine
(Italija); dopredsjednica Viviana Ballarin (Italija); savjetnica s. Ivanka Mihaljević (BiH);
savjetnik Mariano Sedano Sierra (Španjolska).
11
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Diplomirala s. Mirja Kepić
U Zagrebu je na Teološkom institutu za kulturu laika KBF-a diplomirala naša s. Mirja
Kepić. Diplomski rad pod vodstvom dr. fra Nikole Vukoje napisala je na temu: Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci. Povijesni, duhovni, odgojno-obrazovni i kulturni
značaj samostana.
20. obljetnica samostana Navještenja Gospodinova u Zagrebu
Na svetkovinu Navještenja Gospodinova, 26. ožujka, obilježena je 20. obljetnica života
i djelovanja našega samostana u Držićevoj 31/2 u Zagrebu. Euharistijsko slavlje u 18 sati
predvodio je don Božo Šimičić, OSB.
Sestre su se za ovu prigodu pripremale trodnevnicom: petkom su s pukom molile
Klarin put križa u Župi Sv. Obitelji, u subotu su imale cjelodnevnu duhovnu obnovu,
a u nedjelju Dan otvorenih vrata, kada su bile raspoložive primiti ljude na razgovor i
druženje zaokruživši taj dan večernjom molitvom.
Na slavlju je sudjelovao velik broj naših sestara zajedno s provincijskom predstojnicom
s. Ivankom Mihaljević.
12
ŽIVOT NA DLANU
Predstavljanje nekrologija U domu Očevu
U samostanu Školskih sestara franjevki u Kloštru Ivaniću 11. veljače 2012, na svetkovinu Gospe Lurdske, predstavljen je nekrologij
U domu Očevu. Riječ je o 63 životopisa pokojnih sestara Provincije,
autorice s. Renate Mrvelj.
Predstavljanju su, uz mnoge sestre koje su se ovom svečanom
činu pridružile zajednici u Kloštru Ivaniću, nazočile i provincijska
predstojnica s. Ivanka Mihaljević, njezina zamjenica s. Kata Karadža,
provincijska savjetnica s. Ljubica Stjepanović, provincijska ekonoma
s. Mladenka Ćurić, kao i predstavnice Splitske provincije Školskih sestara franjevki, gvardijan i župnik u Kloštru Ivaniću fra Tomislav Božiček, župni vikar fra Petar Posilović
te suradnici na izdanju: urednica Katica Majdandžić-Stupac i grafički urednik Christian
Tomislav Belinc.
Pozdravljajući okupljene, s. Ivanka Mihaljević nije krila radost što je knjiga ugledala
svjetlo dana, jer je ona za sestre franjevke puno više od obične knjige, jer su u njoj satkani
životopisi pokojnih sestara koje su svoje živote ugradile u Provinciju. Istaknula je kako joj
je želja da ovo djelo bude spomen i znak poštovanja i zahvalnosti pokojnim sestrama, i to
posebno u godini kada Provincija obilježava 70 godina od svoga osnutka. Neka zahvalnost za prošlost, za sestre koje su nam prethodile, bude želja i molba da Bog krijepi i vodi
našu sadašnjost te blagoslovi našu budućnost. Neka nam i ova obljetnica bude poticaj
da ulažemo u svoju Zajednicu najbolji dio sebe, svoje sposobnosti i mogućnosti, tako
da nas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako naše nastojanje
oko dobra, rekla je s. Ivanka te zahvalila svima koji su sudjelovali u pripremi izdanja, a
posebno autorici s. Renati Mrvelj.
U osvrtu na sadržaj knjige s. Judita Čovo, članica Splitske provincije, istaknula je kako
se već iz pomno odabranog naslova i cjelokupnog uređenja knjige dâ naslutiti da se opisu
životnoga puta preminulih sestara pristupilo kao nečemu dragocjenom. K tomu, s. Renata
piše laganim ali živim stilom pa se tekstovi lako i izazovno čitaju.
Opisom životopisā autorica je pružila mogućnost uvida u razne sadržaje, među kojima
i uvid u ukorjenjivanje sestara u Bosni i prilike u kojima su sestre živjele i djelovale, u
identitet školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije, u poslanje i apostolsko
djelovanje sestara, rekla je s. Judita. Naglasila je kako su slijedom životopisā u knjizi čitatelju ujedno podastrte teške društveno-političke prilike, osobito kroz prva četiri desetljeća
mlade provincijske zajednice te u ratnim i poratnim prilikama konca prošloga i početkom
ovoga stoljeća, s posljedicama: oduzimanje škole, protjerivanje sestara, životna opasnost,
nesigurnost, neimaština, izbjeglištvo sestara i njihovih obitelji, bol za gubitkom obiteljskih
članova pojedinih sestara, traženje zaposlenja.
Vrline i odlike sestara s. Renata uklapa u izvornu cjelovitost osobe dotične sestre. Iznoseći vrline sestara, autorica ne daje neki nenaravan, idealiziran lik: ona također izravno navodi
ili dade jasno naslutiti slabosti sestara, što spisateljičinome djelu daje vjerodostojnost, a
dotičnoj opisanoj sestri onu ljudsku oznaku da je od krvi i mesa. Time s. Renata pokazuje
13
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
sestru prihvatljivom, privlačnom, s kojom se možemo solidarizirati i koja nas upravo tom
zbiljnošću ljudskoga bića, i Bogu posvećene osobe, vodi do nas samih, u vlastitu zbilju.
Nadalje je s. Judita naglasila kako molitvenost i oslonjenost na Boga tvore bitan, neodvojiv dio života navedenih sestara. Različitost i izvornost sestara pokazala se i opisom
njihove molitvenosti. Autorica je ukazala kako se molitva sestara znala razviti u jednostavan, izvoran izričaj franjevačke mistike i kontemplacije. Opisujući preminule sestre, s.
Renata je pokazala da se život sestara u zajednici u mnogočemu očitovao kao življeno
sestrinstvo, te kako su jedna drugoj bile potpora u životnim teškoćama. Ukazuje se na
umijeće sazrijevanja sestara, osobno i vjernički, što su ga očitovale u vremenu svoje starosti, nemoći ili bolesti. K tomu se iz spisateljičinih opisa iščitava Franjin duh po kojemu
besposlici nije bilo mjesta kod sestara navedene dobi.
U opisu preminulih sestara uočljiva je
i crta koju rado vidimo kao franjevačko
obilježje, a to je blizina čovjeku, umijeće susreta s ljudima. Mnoge je sestre,
ako ne i gotovo sve, autorica obilježila
vrlinom franjevačke jednostavnosti te
odlikom gostoljubivosti. Tu je i ukazivanje na ljubav i suživljenost sestara sa
svim Božjim stvorenjima, što se osobito
očitovalo radom sestara u poljodjelskim
poslovima, vrtlarstvom i uzgojem cvijeća, skrbi za životinje, rekla je s. Judita te
podsjetila kako je u knjizi istaknuto da se kod sestara u zbilji događala inkulturacija.
Sestre Slovenke, koje su u počecima Bosansko-hrvatske provincije bile većina, ucjepljivale su svoje znanje te osobna obilježja i sklonosti u život zajednice koja se razvijala,
domicilnih sestara Hrvatica i puka. S druge strane iste sestre – sudeći prema autoričinim
opisima njihove blizine puku – kao da su primile crte puka iz bosanskih sredina s kojim
su se gotovo posve srodile, rekla je na kraju s. Judita.
O fazama pripreme obrade prikupljenih životopisa i fotografija govorila je gospođa
Katica Majdandžić-Stupac. Podrobno je prisutne upoznala s raznim poteškoćama na koje
se nailazilo, ali koje ih nisu sputale da djelo privedu kraju.
Na koncu se okupljenima obratila i sama autorica s. Renata Mrvelj kojoj je posao
na izradi nekrologija povjerila 2006. Godine tadašnja provincijska predstojnica s. Celina
Vidak. Govoreći o prikupljanju materijala, istaknula je kako je počela od provincijskog
arhiva i pisanih tekstova o nekim pokojnim sestrama. Izvori materijala bili su i oproštajni
govori provincijskih predstojnica, kao i svećenika koji su se uime samostana ili župe
opraštali od pojedine sestre. Među izvorima podataka navela je i važnost razgovora s
pojedinim starijim sestrama, kao i franjevcima, posebno istaknuvši s. Benjaminu Mutić i
fra Ignacija Gavrana.
U programu predstavljanja sudjelovao je zbor sestara pod ravnanjem s. Fabiole Bobaš,
a poetski zapis blagopokojne s. Vatroslave Šimundić kazivale su novakinje i postulantica.
Moderatorica s. Ljubica Stjepanović završila je program riječima Stjepana Licea iz
knjige Litanije mojih svetih: „Grobovi, kao i ljudi, zbore riječima i tišinom. Ako želiš
razumjeti njihove riječi, poslušaj njihovu tišinu. Ako želiš razumjeti njihovu tišinu, pođi
za njihovim riječima kao za tragovima. I nastavi svojim putem.“
14
ŽIVOT NA DLANU
Zahvalno misno slavlje za živote preminulih sestara predvodio je u samostanskoj kapeli fra Tomislav Božiček u koncelebraciji s fra Petrom Posilovićem.
Unatoč snijegu sestre su se u poslijepodnevnim satima, nakon okrepe i sestrinskog
druženja, uputile na mjesno groblje gdje počiva 37 pokojnih sestara. Upalile su svijeće i
položile ruže na njihova počivališta.
Marija Belošević
Zahvala i sjećanje fra Filipa Zupka
Cijenjene naše sestre!
Lijep vam pozdrav s Plehana, a ovo piše fra Filip Zubak.
I mi smo ovdje dobili lijepu i vrijednu knjigu „U domu Očevu“. Hvala vam.
S posebnim zanimanjem čitao sam o onim sestrama koje su živjele u Visokom i u
požrtvovnom radu dale velik doprinos u funkcioniranju škole. Hvala im neizmjerna!
Htio bih dodati još nešto: početak događanja bio je s moje strane više šaljiv i neozbiljan, ali je završetak vrlo lijep i rijetko se može susresti.
Naime kad sam došao u Visoko, pred početak školske godine 1972/73, imali smo sjednicu
na kojoj je dogovoreno tko će što predavati i određeni su razrednici. Na završetku je direktor
fra Ignacije Gavran dao razrednicima đačke knjižice da ih odmah na početku popune.
Kad sam izišao na hodnik, sreo sam sestru Cvetku. Uprla je prst na crvene đačke
knjižice i upitala: „Šta je to?“ – Stavio sam prst na usta i rekao: „Sestro, šutite i nemojte
drugima reći; mene je ovamo poslala Partija (komunistička) i dala mi ove partijske
knjižice da što više ljudi u Sjemeništu upišem u Partiju. Hoćete li i Vi?“ Ona, malo
iznenađena, nasmija se i ode.
Prošlo je od toga 13 godina. Sestra Cvetka se razboljela nasmrt. Na dan njezine smrti,
poslije ručka, kada smo bili u razgovornici, došla je tadašnja predstojnica (čini mi se da
je bila s. Bogumila Lijović – Stanislavina sestra) i rekla: „Sestra Cvetka je na umoru i
želi se pozdraviti i oprostiti s vama.“
Sa suzama u očima pružio sam joj ruku, a ona je (zamislite) rekla: „Jesi li to došao da
me upišeš u Partiju?“ Iznenadilo me njezino sjećanje na moje neozbiljno ponašanje od
prije 13 godina, i bio sam veoma ugodno iznenađen da na času smrti Božji pravednik,
bez ikakva straha, tako smireno i šaljivo odlazi. Možemo sa sigurnošću reći da je s.
Cvetka osjećala beskrajnu zahvalnost naše samostanske zajednice te da je čula poziv iz
doma Očeva: „Slugo dobri i vjerni, uđi u veselje svoga Gospodara!“
Ima još mnogo, mnogo lijepih i dragih uspomena na sve sestre. Posebno i s najvećom
zahvalnošću sjećam se s. Kristofore i njezina komuniciranja s drugim „vjerama i nevjerama“, a to je bio jezik darežljivosti i bilo kakve pomoći ljudima u nevolji. Hvala što ste
i moje ime spomenuli pišući o s. Kristofori!
Zahvalan i lijep pozdrav svim članovima vaše Zajednice!
Plehan, 19. siječnja 2012.
Fra Filip Zubak
15
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Isus – učitelj molitve
U samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelome Poju održan je 11-12. siječnja seminar za kandidatice Bosansko-hrvatske i Provincije Sv. Obitelji. Tema seminara bila je Isus
– učitelj molitve, a voditeljica s. Leopoldina Kovačević.
Uz predavanja s. Leopoldine otkrivale smo kako je molitva važna za naš život i koliko
smo zapravo bez nje izgubljene. Sestra nam je jednostavnim primjerima pokazala čari
molitve, koja nije samo izgovaranje riječi, nego razgovor s Bogom koji trebamo voditi iz
dubine svoga srca. Skrivati se u i iza molitve, a ne živjeti je najčešći je problem molitve.
Svoju tragediju često pripisujemo Bogu zaboravljajući da nam se sve događa s razlogom i
da nam Bog pristupa samo onda kada mi to želimo, što nam je s. Leopoldina potkrijepila
primjerima velikih biblijskih moliteljica: Ane, Estere i Judite. One su iskrenim molitvama
i hrabrosti srca učinile velika djela. Pokazale su kako svi možemo molitvom učiniti velika
čuda.
Osvrnule smo se također na Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku zaključivši da i
u današnjem svijetu ima i farizeja i carinika te navele neke primjere. Bog je u prispodobi
kaznio farizeja zbog toga što je osudio onoga pored sebe, tj. carinika. Zato moramo
pripaziti da i mi ne budemo poput farizeja, da ne sudimo druge, jer nismo tu da sudimo.
U popodnevnim satima drugoga dana upriličeno je hodočašće u Međugorje. U molitvenom ozračju i hodu na Podbrdo, mjesto ukazanja, razmatrajući otajstva krunice, doživjele
smo molitvu kao susret s Kristom koji nam u životu daje okrepu i uvijek je s nama.
Treći smo dan temu našega seminara razmatrale u svjetlu Lukina evanđelja. U njemu
se često spominje mjesto Isusove molitve. To je uvijek neko osamljeno mjesto, najčešće
neka gora ili pustinja. A kada pogledamo ostala evanđelja, svi važniji događaji dogodili su
se upravo na nekoj gori ili u pustinji.
Seminar smo završile razmatrajući nedjeljna čitanja i razgovarajući o njima, o njihovoj
poruci.
Zaključak naših promišljanja na ovome susretu može se svesti na sljedeće: Osoba koja
iskreno moli dobiva posebnu Božju milost. A da bismo naučile iskreno moliti, osluškujmo vlastitu nutrinu i svijet oko sebe te promatrajmo Isusa, Sv. Franju i ostale velike i
iskrene molitelje.
Anamarija Ćuro, kandidatica
16
ŽIVOT NA DLANU
Prema novoj solidarnosti
Berlin – grad obilježen velikom raznolikošću, okrenut budućnosti, ali i grad koji nastoji
očuvati sjećanje na bolnu prošlost – bio je domaćin ovogodišnjeg Hodočašća povjerenja
na zemlji. Susret koji organizira Ekumenska zajednica iz Taizea okupio je od 27. prosinca
do 2. siječnja 30.000 mladih iz cijele Europe. Jedinstvo u različitosti, molitva nadahnuta
evanđeoskim tekstom i protkana taizeovskim pjesmama, zajednička promišljanja i razgovori o vjeri, vjernosti i povjerenju obilježili su ovaj susret.
Ipak, glavna nit vodilja ovoga hodočašća bila je poziv na novu solidarnost, za čije su
ostvarenje potrebne hrabre odluke. Solidarnost među ljudima je imperativ našega vremena! Lijepo je na ovom hodočašću bilo proći europskim prijestolnicama. Tradicija Praga,
kultura Beča, povijest Dresdena te kulturna, povijesna i gospodarska razvijenost Berlina
nikoga od nas nisu ostavili ravnodušnim. Ali kako se diviti tim velebnim građevinama
dok pored nas umiru od gladi ljudi koji su hram Duha Svetoga? Možemo li, ne čineći
ništa, koračati ovim svijetom sretni i ispunjeni tehnološkim dostignućima dok naša braća
i sestre čeznu za zadovoljenjem osnovnih životnih potreba?
Pitanja su to o kojima je razmišljalo mnoštvo mladih prilikom ovog hodočašća. Na
kraju je pred svakog od nas stavljen izazov: vratiti se u svoju sredinu potičući sebe i
bližnje u stvaranju novih oblika solidarnosti i otvaranju putova povjerenja prema ljudima
i Bogu koji se prije dva tisućljeća u Kristu solidarizirao s ljudskim rodom. Uglédajući se na
njegovo utjelovljenje, što drugo možemo učiniti doli s ovoga hodočašća povjerenja poći
putovima vlastite solidarnosti nastojeći tako mijenjati postojeću situaciju našega vremena
na korist onih malenih, mnogo puta zaboravljenih i prezrenih.
S. Maja Ivković
17
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Dani Sv. Klare
ZAGREB – Središnja proslava 800. obljetnice poziva Sv. Klare i početaka Drugoga
franjevačkog reda održana je 16. i 17. ožujka u samostanu Klarisa u Mikulićima u Zagrebu.
Tema skupa organiziranog ovim povodom bila je: Pospješujte svoj hod iz dobra u bolje.
Dobrodošlicu je okupljenima poželjela opatica s. Alojzija, a pročitana su i pozdravna
pisma predsjednika Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine fra
Ivana Sesara te predsjednice Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH
s. Ivanke Mihaljević.
Prvo predavanje na temu Sv. Klara u prvom hrvatskom izdanju Franjevačkih izvora
održao je fra Pero Vrebac, OFM. Naglasio je, između ostaloga, da je Klara na samom
početku asimilirala isti evanđeoski duh kao i Franjo te ga sačuvala u sebi u najizvornijem
obliku. Zbog toga njezino svjedočanstvo zavređuje potpunu vjerodostojnost.
Fra Nikola Vukoja, OFM, u svome se predavanju Značenje tonzure Sv. Klare osvrnuo
na govor o tonzuri u Franjevačkim izvorima te na njezinu praksu u Franjino vrijeme. Podsjetio je kako tonzura kao takva za Klaru nije imala posebno značenje. Kod nje nailazimo
na neke druge važne elemente: život u siromaštvu i bratski život.
Predavanje Pitanje početaka Drugoga franjevačkog reda održao je pomoćni banjolučki biskup fra Marko Semren, OFM. Ukratko je prikazao povijesni tijek početaka Drugoga
franjevačkog reda, posebice događanja koja su uslijedila nakon smrti Sv. Franje pa do
službenoga crkvenog priznanja.
Generalni definitor Reda franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić naglasio je u
svome predavanju Slika Sv. Klare u hagiografskim djelima 13. st. kako se o neupitnoj
duhovnoj ljepoti i svetosti Klare Asiške progovorilo već za njezina života. Iz Spisa Klara
izranja kao sjajna svjetiljka iz Asiza koja je svojom svjetlošću uspjela obasjati cijeli tadašnji
svijet, a ta svijetlost ni danas ne blijedi. Bila je neobično odvažna osoba koja je svojim životom napravila revolucionarni preokret u shvaćanju žene i redovnice onoga vremena.
Predavanja su nastavljena i sljedeći dan nakon glazbenog uvoda zbora sestara klarisa.
Najprije je govorila s. Tarzicija Čičmak, OSC, na temu Teologija Sv. Klare u njezinim
pismima Janji Praškoj. U pismima upoznajemo Klarinu teološku misao koja je kristocentrična. Naime tema koja se najjasnije i najsnažnije pojavljuje u Klarinim spisima je
siromašni Krist. Budući da je siromaštvo drugi naziv za Krista, ono nije nikakvo prokletstvo; prigrliti njega znači nasljedovati Krista. Otkriće Kristova siromaštva bilo je za Klaru
kao drugo krštenje. U njemu ona otkriva božansku mudrost koja jedina može objaviti
pravi put.
Oporuka Sv. Klare – prenošenje karizme bila je tema predavanja s. Renata Mrvelj,
ŠSF. Ona je istaknula da je među Klarinim spisima Oporuka dokument od najveće
autobiografske vrijednosti. Ona je najsadržajniji spis ispunjen osobnim i franjevačkim
uspomenama, te ujedno najbolje otkriva karizmu Drugoga franjevačkog reda. Jedan je od
najsigurnijih dokumenata i ujedno odraz Klarina bića u njezinu radikalnom opredjeljenju
za siromašnog i poniznog Krista. Odraz je i njezina načina shvaćanja sestrinstva Siromašnih sestara, vjernosti Crkvi te, posebno, ljubavi Franjine sestre i kćeri prema njegovu
Redu. Klara je svjetlom i snagom svoje Oporuke putokaz življenja franjevačke karizme i
poslanja danas.
18
ŽIVOT NA DLANU
O temi Sveta Klara u svjetlu „Postupka proglašenja svetom“ govorio je fra Zvonimir
Brusač, TOR. Navodeći citate raznih autora, istaknuo je kako je Postupak glavni izvor,
temelj na kojemu se uzdiže čitava povijest izgradnje Klarina lika, te temeljni dokument
za poznavanje njezina života, duhovnosti i svetosti. Malo dokumenata ima svježinu koju
ima ovaj spis. Radi se o istinitosti stvari gledanih vlastitim očima i dotaknutih rukama,
o živom glasu osoba koje su poznavale Klaru. U tom smislu Postupak uistinu spada u
franjevačke izvore.
U predavanju O svevremenskoj egzistencijalnoj poruci Sv. Klare Asiške Stjepan Lice,
OFS, ističe kako Klara u Oporuci govori o talentu u jednini. U njoj nema preuzetnosti
da bi se smatrala obdarena mnogim talentima. Tako se izjednačuje sa slugom iz Isusove
prispodobe o talentima. Jednak je životni pristup i svih njezinih susestara. Sve sestre koje
su krenule istim putem kao i ona također su obdarene jednim, i to istim talentom. Ali sve
one – jednako kao i ona – obdarene su preobilno. Talent njima povjeren je posvemašnje
evanđeosko siromaštvo.
Skup je zaključila s. Tarzicija Čičmak. Istaknula je kako su Dani Sv. Klare imali za cilj
osvjetljavanje Svetičina lika temama koje dotad nisu bile obrađivane, zatim promicanje
njezinih spisa i spisa o njoj te okupljanje pripadnika mnogobrojne franjevačke obitelji oko
lika ove prve franjevke.
S. Tarzicija je ovom prigodom uime Klarisa osobitu zahvalu uputila s. Renati Mrvelj,
koja već desetljećima sa žarom promiče franjevašto i franjevačku duhovnost, dodijelivši
joj počasni naslov klarise, koji ima čisto duhovnu vrijednost, ne pravnu. Sestre su joj kao
materijalni znak duhovne povezanosti darovale malu ikonu Sv. Klare.
Moderatori skupa bili su Igor Kanižaj i fra Josip Blažević, OFMConv.
19
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
20 godina u Držićevoj
Na blagdan Navještenja Gospodinova
obilježile smo 20 godina otvorenja sestarske kuće u Aveniji Marina Držića u
Zagrebu. Željele smo to proslaviti u zajednici, ali i u župi. Stoga smo organizirale
trodnevnu pripremu koja je počela u petak
navečer 23. ožujka pobožnošću križnog
puta u župnoj crkvi. Sestre su čitale tekstove postaja koje su bile pripremljene na
temu Sv. Klare Asiške. Sljedeći dan imale
smo u zajednici jednodnevnu duhovnu
obnovu koju je pripremila s. Andrijana
Dankić. Tema duhovne obnove bila je Sestrinstvo u Spisima Sv. Klare Asiške. Uz predavanje, zajedničku i osobnu molitvu te susret s Bogom i jednih s drugima mogle smo u
tišini zahvaliti za milost proteklih 20 godina zajednice u Držićevoj. Nedjelju poslijepodne
provele smo u društvu župljana i drugih koji su posjetili našu zajednicu. Posjetitelji su
imali priliku da toga poslijepodneva upoznaju ne samo zajednicu u Držićevoj nego i da se
informiraju o djelatnostima sestara kako Provincije tako i Družbe. Druženje smo završili
slavljem zajedničke Večernje u našoj kapeli.
U ponedjeljak 26. ožujka, uz svečanu večernju svetu misu, proslavile smo blagdan Navještenja Gospodinova. Misu je predslavio don Božo Šimičić uz koncelebraciju župnika
Svete Obitelji vlč. Ivice Zlodija. Slavlju su prisustvovale i sestre iz drugih naših zajednica
u Zagrebu (Prekrižje, Remete, Pašmanska). Zahvalile smo Gospodinu za svih 20 godina
sjećajući se pritom onih koji su tih dana posjetili našu zajednicu. Na poseban način sjetile
smo se sestara koje su bolovale ili umrle u ovoj kući te ih Bogu preporučile.
U Župi Svete Obitelji u Držićevoj naše sestre djeluju od davne 1964. godine. U zajednici u Pašmanskoj ulici izmjenjivale su se brojne generacije sestara koje su djelovale
na raznim područjima pastorala. Postojala je potreba za gradnjom većeg samostana na
području župe. Želju župnika Marijana Mihelčića uspio je ostvariti Mihael Gjilas, tadašnji
župnik. Dopisom Nadbiskupskog duhovnog stola Župnom uredu Svete Obitelji od 7.
travnja 1989. sestrama se za gradnju novoga samostana dodjeljuje zemljište pored župne
crkve. Krajem prosinca 1990. godine Vrhovno uprava Kongregacije u Rimu odobrilo je
plan gradnje kuće, a kardinal Franjo Kuharić blagoslovio je njezine temelje na blagdan
Svete Obitelji, 30. prosinca 1990. Dvije godine kasnije, 1992. kardinal Kuharić potpisao
je Dekret o osnutku nove redovničke kuće te je predvodio misno slavlje za vrijeme kojega
je blagoslovljena nova kuća i kapelica. S. Jela Piljić, tadašnja provincijska predstojnica, u
svom je govoru pri blagoslovu kuće napomenula: “Primamo ovaj dom kao dar za zlatni
jubilej naše Provincije, ali odvažno, s vjerom i poniznošću – opet ispočetka, onako kako
su to učinile naše sestre davne 1942. godine u Varešu. Graditi nam je u vrijeme mučenja
i stradanja kojima smo i same svjedokinje. Bile nam sestre koje su nam prethodile uzor u
vjeri, nadi i ljubavi. Bile nam poticaj da se uzmognemo boriti protiv rušenja građenjem, a
protiv mržnje ljubavlju.” Otada traje izgrađivanje žive zajednice, zajednice u kojoj sestre
svojim djelovanjem u župi i gradu nastoje svjedočiti Krista.
20
ŽIVOT NA DLANU
Danas nakon 20 godina možemo zahvalno pogledati unatrag i vidjeti da je puno dobra
učinjeno po onim sestrama koje su živjele i djelovale u ovoj zajednici i župi. Pozvane smo
također ponizno priznati ono o čemu sveti Franjo govori svojoj braći: „Sutra je novi dan,
krenimo ispočetka.“
S. Kristina Marijanović
21
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
NAŠI POKOJNI
† S. M. Miroslava Vučić, dob 97 godina, u Družbi 77 godina, preminula u Međugorju 21. prosinca 2011.
† S. M. Cecilija Mislijević, dob 72 godine, u Družbi 54 godine, preminula u Kloštru
Ivaniću 3. veljače 2012.
† S. M. Eugenija Bebek, dob 93 godine, u Družbi 73 godine, preminula u Mostaru
8. veljače 2012.
† S. M. Marina Marinčić, dob 92 godine, u Družbi 66 godina, preminula u Međugorju 10. veljače 2012.
† S. M. Ružica Martić, dob 60 godina, u Družbi 41 godinu, preminula u Mostaru
16. veljače 2012.
† S. M. Anastazija Primorac, dob 94 godine, u Družbi 70 godina, preminula u
Međugorju 4. ožujka 2012.
† S. M. Ljiljana Juretić, dob 71 godina, u Družbi 50 godina, preminula u Rimu 6.
ožujka 2012.
Članovi obitelji naših sestara
† Iva Mandić, sestra s. Beate Mandić
† Slavica Belecan, sestra s. Cecilije Mislijević
† Ilija Tomas, otac s. Ankice i s. Gabrijele Tomas
† Marijan Vidak, otac s. Celine Vidak
† Mile Barun, brat s. Milene Barun
22
NAŠI POKOJNI
U spomen
† S. M. CECILIJA (IZABELA) MISLIJEVIĆ
Riječ oproštaja
Zbog elementarnih nepogoda i nemogućnosti dolaska provincijske
predstojnice s. Ivanke Mihaljević, želim se uime Provincije oprostiti
od naše s. Cecilije.
Drage sestre, poštovana rodbino pok. s. Cecilije, cijenjeni župniče
i gvardijane fra Tomislave, cijenjeni fra Stipo, dragi vjernici.
U petak 3. veljače 2012, u večernjim satima, preminula je u Gospodinu naša s. M. Cecilija Mislijević. Biblijski pisac kaže: Zbroj naše
dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset… Kolika je
mjera naših dana, nikome od nas nije znano. Nije nam bilo znano ni
o životu s. Cecilije, iako nam je njezina teška bolest dala naslućivati da se njezina mjera
dana bliži svome kraju. Tihi odlazak s. Cecilije govori nam da smo putnici i prolaznici
na ovome svijetu i da su jedino vjera, nada i ljubav ispravni motivi naše zauzetosti za
neprolazne vrijednosti, ma kolika bila mjera naših dana.
Sestra Cecilija, krsnim imenom Izabela, rođena je 17. siječnja 1940. u Čorlama kod
Prnjavora od oca Vladimira i majke Katarine r. Stachow. Mladu obitelj Mislijević Bog je
obdario kćerima: Šteficom, Verom, sada već pokojnima Ginom, Jaroslavom, Maricom,
Francikom i Izabelom.
U zajednicu Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Izabela je primljena 20. rujna 1956. u Virovitici, gdje je započela redovničku formaciju. U postulaturu
je primljena 2. veljače 1957. također u Virovitici, a godinu novicijata započela je 12. kolovoza 1957. u Kloštru Ivaniću, gdje je položila prve redovničke zavjete 13. kolovoza 1958.
te doživotne 12. kolovoza 1963. godine.
Premda nije bila glazbeno osposobljena, njezina ljubav prema glazbi učinila je od nje
učiteljicu glazbe. Najveći dio života s. Cecilija je provela poučavajući glazbenu umjetnost,
sviranje i liturgijsko pjevanje. Mnogima od nas poznati su njezini uredno i rukom ispisani
notni zapisi mnogih liturgijskih pjesama. Djelovala je u našoj kući novicijata u Kloštru
Ivaniću, u Župi Dolac kraj Travnika, u Kraljevoj Sutjesci, Bugojnu, Franjevačkoj klasičnoj
gimnaziji u Visokom, u Sarajevu na Nedžarićima te u novoosnovanoj župnoj zajednici u
sarajevskom naselju Dobrinja.
Kao zaposlenica Instituta za fizijatriju i rehabilitaciju na Ilidži u Sarajevu s. Cecilija
je obavljala administrativne poslove. Bila je jako cijenjena od odgovornog osoblja zbog
svoje urednosti i preciznosti u povjerenom joj poslu. Također je vršila službu provincijske
tajnice na Bjelavama u Sarajevu od 1975. do 1979. godine. Djelovala je u Gornjoj Tramošnici, na Gorici u Livnu, najprije u Franjevačkom samostanu, a potom u našoj kući,
gdje je ostala do rujna 2011. godine.
Sestre s kojima je s. Cecilija živjela svjedoče o njezinoj ljubavi prema siromaštvu. Veliku
važnost pridavala je našem Pravilu i Konstitucijama, za koje je vjerovala da su neophodni
za život redovničke zajednice te da ih treba uvijek više i bolje upoznavati. Nastojala je biti
dosljedna u onom što je zavjetovala. Resila ju je krepost pobožnosti. Voljela je tišinu i osa23
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
mu. Isticala je važnost odgovornoga govora i kulturnoga ponašanja u zajednici. Povjerene
dužnosti obavljala je savjesno i marljivo potvrđujući da nije važna vrsta posla, nego ljubav
kojom je to djelovanje prožeto.
Poznato je kako je posebnu pobožnost iskazivala Presvetom srcu Isusovu i Prečistom
srcu Marijinu prvim petcima i subotama u mjesecu. Znakovito je da ju je sestrica smrt
pohodila upravo u noći s prvog petka na subotu u mjesecu.
Posljednjih nekoliko mjeseci s. Cecilija je bila povjerena brizi sestara u Zagrebu (Držićeva 31), gdje je bila na bolničkom liječenju u KBC-u Rebro.
Hvala sestrama naših zajednica u Livnu i Zagrebu koje su brinule o s. Ceciliji u danima
njezine bolesti. Posljednje dane ovozemnog života sestra je bila potpuno shrvana teškom
bolešću te je ovisila o brizi i ljubavi sestara u Kloštru Ivaniću, koje su bile uz nju i pratile je
molitvom u trenucima njezina prijelaza u vječnost. Hvala vam, drage sestre, na nesebičnoj
ljubavi i požrtvovnoj njezi koju ste pružili s. Ceciliji.
Uime svih sestara izražavam kršćansku sućut sestrama pok. s. Cecilije: Štefici i Veri,
ovdje nazočnom nećaku Peri sa suprugom Pavkom (drugi, nažalost, nisu mogli doći zbog
vremenskih neprilika), kao i cijeloj rodbini.
Poznati pisac pitao se što je najvažnije u životu i ovako odgovarao: Kada je najvažnije
vrijeme? – Sada! Tko je najvažniji? – Osoba s kojom ste sada! Što je najvažnije učiniti?
– Biti brižan! Draga sestro Cecilija, svojim životom nastojala si nam na svoj jedinstven
način svjedočiti najvažnije molitvom, radom, redom, skrbi, opraštanjem i zahvalnošću!
Uime cijele naše Zajednice zahvaljujem ti, draga s. Cecilija, za sve što nam je dragi Bog
po tebi podario. Vjerujemo da te je milosrdni Otac primio k sebi i da ćeš iz Njegova doma
zagovarati svoju Provinciju, svoje sestre.
Počivaj u okrilju Božjega mira i dobrote.
Kloštar Ivanić, 6. veljače 2012.
S. Ljubica Stjepanović
provincijska savjetnica
24
NAŠI POKOJNI
ŽUPNIKOVA PROPOVIJED
Očevo obećanje
Tijekom našega života sve više se povezujemo s osobama i stvarima koje volimo. A
onda dođu teški trenuci kada se trebamo odvojiti od njih. Evanđelje koje smo čuli na
oproštaju od pokojne sestre (Iv 17,24-26) daje nam nadu da i rastanci nakon smrti imaju
svoja značenja i da nisu konačni. Isusovim uskrsnućem Otac je nebeski i nama obećao
nebo gdje ćemo svi ponovno nastaviti vječno zajedništvo: prijatelji, zaručnici, roditelji,
djeca… Svi ćemo se ponovno naći, očišćeni od naših nerazumijevanja, svađa, mana i
ljudskih slabosti. I bit će ljepše nego sada. I bit će zauvijek!
Duga je procesija upravo časnih sestara kroz povijest koje su u samozatajnoj poniznosti svu svoju plodnu ljubav darovale Bogu služeći neumorno malenima, bolesnima i
osamljenima. Tu su našle Isusa i ostale s onima koji padaju pod svojim križem. Duhovna
radost služenja često im je bila jedina plaća i nagrada. Sve njihove želje stale su u jednu:
obrisati suzu i vratiti nadu! Sigurni smo da takav život u svjetlu vjere ostaje plodan i nakon
njihove smrti.
Danas se opraštamo s dragom sestrom Cecilijom u čvrstoj vjeri da, nakon darovanog
života Bogu, upravo umrijeti znači ostati trajno s Isusom i s onima za koje je izgarala
u požrtvovnoj ljubavi. Možemo reći da je njezina smrt konačno predanje života Isusu
koga je svakodnevno tražila u potrebnima njezine blagosti. Dolazak je to u kuću Očevu
gdje će biti nagrađena svim poštivanjem i zahvalnošću što su ih propustili iskazati oni
pred kojima je bila ponizna službenica Božja. Njezin je prelazak u raj osjećaj konačne
otvorenosti u ljubavi koja se daje i prima. Svojim sudjelovanjem u ovom euharistijskom
slavlju mi joj želimo iskazati odano poštovanje i iskrenu zahvalnost za plodan život u
ljubavi. Neka i nama ovaj primjer bude na poticaj da se zagledamo u dubine života, pa da
se klonimo svega što je površno i beskorisno. Njezin je život i smrt ohrabrenje za sve nas:
Tko s ljubavlju daruje svoj život za dobro drugih, neće ga izgubiti. Želje naše duše neće
pokopati tišina groba niti će ostati bez ploda naši napori da ovaj život i svijet učinimo
ljepšim. Štoviše, Otac naš nebeski je beskrajno darežljiv pa će dovesti do savršenstva sve
ono dobro koje smo započeli na putu zemaljskog života.
Po čemu ćemo pamtiti našu dragu sestru Ceciliju, čega ćemo se sjećati? Pa upravo
onoga što nam je i sama rekla, ne svojim riječima, nego svojim životom. Neka i sve
nas okupljene ovaj primjer predane vjere, nade i ljubavi ohrabri te se otvorimo divnim
obzorjima života kako bi naša kršćanska vjera dobila novu snagu i odvažnost predanja
duhovnom pozivu služenja. Vjerujemo da je naša predraga sestra Cecilija sada već u
društvu svetih. Neka nas sve pred Bogom zagovara!
Fra Tomislav Božiček
25
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
ZAHVALE
† S. Milka Mlakić
Drage sestre, dragi prijatelji s. Milke Mlakić!
I ovim putem želimo zahvaliti svima koji su nam, na bilo koji način, iskazali sućut
prigodom smrti naše drage Milke. Velik je broj onih koji su s nama suosjećali, iz čega iščitavamo veliku povezanost sa s. Milkom. Njeno duboko povjerenje i ljubav, njena mirnoća
i strpljivost kojom je nosila svoju dugu i tešku bolest ostavili su tragove u srcima svih koji
su je poznavali. Gospodin je bio snaga njezina života, Gospodin ju je pozvao k sebi da ga
hvali i slavi u njegovu kraljevstvu.
Mi smo izgubile sestru i prijateljicu ovdje na zemlji, ali smo zato dobile sestru i zagovornicu u nebu. Svima iskrena hvala za svaku gestu pažnje, ljubavi i suosjećanja!
S. Karla i s. Anđelka Mlakić
† Anto Tomić
Dana 11. prosinca 2011. Gospodin je pozvao moga dragoga i jedinoga brata Antu.
Hvala Bogu, opremljen je sakramentima umirućih. Anto je otac desetero djece, od kojih
je devetero živih. Sam je odgojen kršćanski i bogobojazno, a tako je, zajedno sa svojom
suprugom Ivkom, odgajao i svoju djecu. Radio je u tuđini, daleko od žene i djece, da
bi im omogućio školovanje i drugo potrebno za život. Zdravlje su mu narušili teški rad
i briga. Zahvalni smo Bogu za cijeli njegov život i dobro koje je učinio, kao i za mogućnost biti uz njega na samome koncu. Uime svoje obitelji i osobno zahvaljujem fra Ivici
Karatoviću i fra Ivanu Pervanu za misu zadušnicu, za vođenje sprovoda, za riječi utjehe,
ohrabrenja i poticaja.
Hvala svima koji su došli na posljednji ispraćaj moga pokojnog brata, sestrama iz
Kloštra Ivanića, Novoga Šehera, provincijskoj predstojnici s. Ivanki Mihaljević te svima
koji su nam izrazili riječi utjehe usmeno ili pismeno.
Uvjereni smo da su naši pokojnici u Bogu, a tko god je u Bogu, on je povezan sa
cijelom Božjom obitelji.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
26
S. Justina Tomić
NAŠI POKOJNI
† S. Cecilija Mislijević
Zadar, 18. veljače 2012.
Drage sestre!
Željela bih vam zahvaliti za brigu o mojoj sestri Ceciliji koju ste iskazale svojom požrtvovnošću i pažnjom. Neka vas dragi Bog obdari dobrim zdravljem i svakim dobrom.
Nisam mogla doći na zadnji oproštaj u Kloštar Ivanić jer sam stara (imam 80 godina)
i bolesna, a i vremenske nam prilike nisu bile naklonjene. Još jednom zahvaljujemo od
svega srca svima.
Sestra Štefica i njezina kći Vladimira
† Ilija Tomas
Najiskrenije zahvaljujemo svima koji su nam bili blizu u trenucima žalosti za našim
dragim i pokojnim ocem.
Odsrca hvala sestrama, svećenicima, rodbini, prijateljima za blizinu koju smo doživjeli,
kao i svima koji su nam uputili izraze sućuti te došli na tatin posljednji ispraćaj.
S. Ankica, s. Gabrijela i fra Anto Tomas
† Marijan Vidak
Dana 29. siječnja u Zagrebu je u 82. godini života preminuo naš otac. Hvala svima
vama, drage sestre i fratri, koji ste u utorak 31. siječnja sudjelovali u euharistijskom slavlju
– zahvali Bogu za život našega oca – i obredu njegova ukopa u našem rodnom kraju na
groblju Vranduk u Bukovcu. Vjerujemo da je pozvan da uđe u radost (Mt 25,23) i da smo
ga onako brojno okupljeni dostojno ispratili u Očevu kuću. Hvala vam!
Hvala svima vama koji ste ga posjećivali i susretali sa simpatijom, a u danima njegove
bolesti bili pažljivi prema njemu i nama. Također hvala svima koji ste nam na različite
načine izrazili sućut.
Zahvalni smo Bogu što je naš otac umirao predano i pomireno, do posljednjega trenutka svjestan i zahvalan što smo uz njega. Njegova smrt podarila nam je mir i nadu da
će zrno pšenično, u zemlju položeno, donijeti obilat rod! (Iv 12,24).
S. Celina i fra Ivica Vidak
27
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
U berbi po nebeskim njivama
Kao i mnoge naše sestre, poznavala sam Marijana. S njim sam, kao s jednim od naših
roditelja, uspostavila upravo familijaran odnos jer sam imala priliku, sreću bolje ga upoznati. Doživjela sam ga kao čovjeka koji voli život. Onakav kakav je njemu darovan i
zadan, makar mu nije bio naklonjen.
Poslije iznenadne, ljudski gledano i prerane, smrti supruge Stane ostao je sam s četvero
djece, od kojih je najmlađemu bilo 9 godina. Starijih šestero već su se bili odvojili od
roditeljskog doma i uputili svojim putovima. Nekoliko godina kasnije, umjesto da uživa
mirovinu u svojoj kući, među svojima, rat je i Marijana otjerao u progonstvo, u život bez
vlastitog krova nad glavom. Unatoč svim nevoljama nikada nije povjerovao da mu netko
može oduzeti ono što mu pripada. Ključ od svoje kuće čuvao je kroz sve godine izgnanstva nadajući se povratku. Čim se ukazala prilika, vraća se kući koje više nema, na livadu.
Sagradio je potom skromnu kućicu u kojoj je najradije boravio i gdje je željno iščekivao
nedjelje i svetkovine u koje će okupiti svoju djecu, unučad i praunučad. Bez obzira na
ljubav i pažnju koju su mu pružala djeca u Zagrebu, u Bukovcu se osjećao najbolje. Sam
i slobodan. Samostalan. Kovao je planove za dalje te obrađivao komadić svoje zemlje
koji će ga hraniti za njegova boravka ondje. Još sretniji je bio kada bi plodove ubrala
djeca i ponijela u Zagreb. I mi, sestre iz Sarajeva, često smo mu priuštile takvu radost. S
ponosom bi nas poveo u vrt da sebi uberemo mahune, blitvu, luk, rajčice, sve prirodno
uzgojeno, zdravo.
Nakon svih godina progonstva nije Marijanu trebalo puno u životu da bude zadovoljan. Dovoljno je bilo da bude kod svoje kuće. Tek ondje je mogao biti svoj, tek kod
svoje kuće mogao je biti otac i djed u punom značenju riječi. Ondje je on bio onaj koji
okuplja, povezuje, strpljivo čeka nove susrete. Pratio je tiho svoju djecu ljubavlju roditelja
često nemoćnom da stvari poreda onako kako on misli da trebaju biti. No i to je Marijan
u mudrosti svoje dobi i životnog iskustva znao smještati u prostor vjere i povjerenja u
Boga. Uza sve nevolje i trpljenja koja su ga kroz život snalazila, optimizam i smisao za
lagani, fini humor ono su po čemu je bio prepoznatljiv i drag sugovornik.
Volio je Marijan život sa svim radostima i patnjama. Posljednja ovozemna patnja bila
mu je njegova bolest i nemoć. I ovu dionicu puta svladao je strpljivo, bez otpora i tjeskobe, prihvaćajući je kao volju Božju. Odanost i ljubav prema obitelji, prema rodnoj grudi,
prema Bogu i bližnjima uzvraćene su mu i u ovim teškim trenucima brigom, blizinom i
ljubavlju djece, unučadi i bližnjih.
Sve što je nedostajalo nadodat će Otac koji je na nebesima, čije lice, Marijane, vjerujem,
već gledaš. Počivaj u vječnoj radosti, kod kuće!
S. Željka Dramac
28
PRILOZI
KONGREGACIJSKI LIST
Godina XVI.
Ožujak 2012. Br. 1 (41)
IZ GENERALATA
Gospodin vam podario mir u ovom vremenu obraćenja!
Naše prvo zajedničko slavlje Božića pomoglo nam je uvidjeti važnost tradicije za nas
same. Svako srce čeznulo je za vlastitim pjesmama i vlastitim običajima. Za I. Večernju
Božića slušale smo po jednu božićnu pjesmu na našim jezicima. Nakon Večernje otpjevale smo Stille Nacht na svakom od naših jezika. Svetu misu ponoćku slavile smo na dva
mjesta: neke od nas pridružile su se sestrama služavkama malog Isusa, a neke su slavile
misu sa župnom zajednicom.
U tjednu između Božića i Nove godine primale smo posjete u našoj kući i posjetile
naše sestre Rimske regije. S. Metka Vrabič iz Mariborske provincije, koja ovu godinu
studira u Rimu, provela je blagdane s nama. Tijekom blagdanskoga vremena promišljale
smo o Božjem daru nama – Isusu.
Novu godinu dočekale smo u molitvi, zahvaljujući Bogu za sve darove koje smo primile u 2011. godini i moleći Božji blagoslov za našu Kongregaciju u novoj godini. Na samu
Novu godinu stigla je iz Argentine naša s. Isabel Fernandez. Provela je s nama nekoliko
dana prije nego što je započela studij pri Kongregaciji za kauze svetaca.
U siječnju je vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović obavila kanonsku vizitaciju
zajednica Rimske regije. U tom periodu nastavljale su se pripreme za Regionalni kapitul
predviđen za 5. i 6. veljače 2012. Međutim zbog obilnih snježnih padavina on se mogao
realizirati tek 18. i 19. veljače.
Dan posvećenog života, 2. veljače, proslavile smo na poseban način: slaveći 25 godina
redovničkog života s. Eve Arevalo Coronel. Slavlje smo započele svetom misom koju je
predslavio don Claudio Arevalo Coronel, brat s. Eve, i njegov subrat salezijanac don Marek Antosik. Nakon svete mise uslijedio je ručak. Neke od naših sestara iz Rimske regije
pridružile su nam se u slavlju. Popodne istoga dana s. Angela, s. Ana i s. Roza sudjelovale
su na proslavi Dana posvećenog života u katedrali u Frascatiju, koju je predvodio biskup
mons. Raffaello Martinelli.
Vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović otputovala je 1. ožujka, u pratnji vrhovne
savjetnice s. Eve Arevalo Coronel, u kanonsku vizitaciju sestrama Provincije Sv. Josipa
(Argentina-Urugvaj) od 2. ožujka do 18. travnja i Provincije Naše Gospe od Uznesenja
(Paragvaj) od 18. travnja do 31. svibnja. Preporučujemo u vaše molitve s. Klaru i sve
sestre ovih dviju provincija naše Kongregacije.
Približavajući se najsvetijem trenutku liturgijske godine, želimo vam blagoslovljene
dane Velikoga tjedna i radostan Uskrs!
S. Maryann Dosen
29
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
IZ MARIBORSKE PROVINCIJE
Drage sestre, evo nekoliko vijesti o životu iz naše Provincije.
Na jesenskom susretu kućnih predstojnica s Provincijskim vijećem održanom u Repnju 12. studenog 2011. godine raspravljale smo o odgoju i samoodgoju, što je jedan od
ciljeva Provincijskog plana za tekuću pastoralnu godinu. O ovoj temi nam je govorio p.
Andrej Šegula, OFMConv, ističući kako je to ostvario Sv. Franjo te kako to možemo i mi
u svojim zajednicama. Jedan dio susreta bio je posvećen aktualnim temama Provincije, a
cijeli susret prilika za druženje i razmjenu informacija.
Pastoralna skupina naše Provincije susreće se nekoliko puta tijekom godine kako bi
planirala i koordinirala razne aktivnosti. Susret je namijenjen i usavršavanju. Budući da
je u Crkvi u Sloveniji pastoralna godina posvećena socijalnoj pravdi, ove jeseni s. Vida
Tomažič govorila je o nadi pravednika. Na susretu u veljači p. Branko Cestnik, OFM,
govorio je o novoj evangelizaciji i Pastoralnom planu Crkve u Sloveniji.
Kuća Majke Margarete u Repnju, koja je namijenjena za duhovne vježbe i obnove,
seminare i druge susrete, od prošle godine je opet zaživjela. Život je jako dinamičan i
u kući „Eden – Kanji Dol“ gdje se odvijaju susreti za djecu, krizmanike, srednjoškolce,
studente i animatore.
Novakinje s. Ema Alič i s. Marija Šeme sudjelovale su od 7. do 11. studenog 2011. na
seminaru za novicijate koji dva puta godišnje organizira Komisija za redovnički odgoj
Slovenske konferencije redovničkih poglavara. Na seminaru su obrađene razne teme:
meditacija, duhovno razlučivanje, redovnički zavjeti, misterij liturgije. U praktičnom dijelu okušali su se i u kuharstvu. Mladi redovnici i redovnice zadovoljni su načinom rada na
ovim seminarima jer imaju mogućnost obogatiti se znanjem i međusobnim susretima. Od
13. siječnja do 12. veljače naše novakinje imale su ignacijevske duhovne vježbe. Novakinje
i druge sudionike pratio je iskusni duhovni voditelj p. Jože Roblek. Zahvalne smo Bogu
za nova zvanja. Postulanticama Martini Štemberger i Jožici Gerl pridružit će se 4. ožujka
još dvije: Sara Križnik i Klara Jarc.
U subotu 28. siječnja okupile smo se u Mariboru na Provincijsko zborovanje. Budući
da je ova godina „Slomšekova godina“, susret smo započele molitvom Srednjeg časa u
Mariborskoj katedrali, na grobu Blaženog Antona Martina Slomšeka, a kasnije je slavljena
sv. misa. Prijašnjih godina ovi susreti su bili posvećeni trajnoj formaciji, a ovogodišnji
susret imao je više informativni karakter. Provincijska predstojnica Koruške provincije
u Austriji s. Veronika Supan, s. Karmela Kelih i ravnatelj Više dvojezične gospodarske
škole iz Št. Petera mr. Stefan Schellander predstavili su nam položaj slovenske manjine u
Koruškoj, školsko i odgojno djelovanje te potrebe Zavoda Št. Peter.
Za Dan posvećenoga života redovnici i redovnice okupili su se sa svojim pastirima i
slavili misu. Obnovom zavjeta potvrdili su svoju vjernost Gospodinu.
U ovoj pastoralnoj godini s. Terezija Tomazin i s. Metoda Šinkovec pripremaju susrete
za naše starije i bolesne sestre koje nisu u mogućnosti izlaziti iz zajednica. Tema programa je: Pravednost u ljubavi. Jedan susret održan je u adventu, a još su dva planirana u
korizmi. U molitve preporučujemo naše bolesne sestre.
Svim sestrama želimo plodonosnu korizmu i radostan Uskrs!
S. Mira Rožanc
30
PRILOZI
IZ SPLITSKE PROVINCIJE
Uz svečanu molitvu I. Večernje blagdana Svijećnice u novicijat je primljena s. Marina
Fuštar. Cijela lovretska zajednica okupljena u molitvi radosno je slavila obred uvođenja u
redovnički život. U svom prigodnom nagovoru provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo izrazila je radost u zahvalnosti Gospodinu za dar jedne nove sestre i pozvala
okupljenu zajednicu da je podrži svojom molitvom u sestrinskom zajedništvu.
U organizaciji Sekcije za katehizaciju provincijskog Vijeća za apostolat održan je 2.
siječnja u Zadru cjelodnevni susret sestara katehistica, voditeljica liturgijskoga pjevanja
i sakristanki naše Provincije, na kojem je sudjelovalo dvadeset i pet sestara. Izlaganje na
temu Riječ Božja stvarateljica održao je o. Damjan Kružičević, OSB, posvješćujući, na
vrlo poticajan način, dinamiku riječi Božje u našem životu koja je djelotvorna u malim
i običnim situacijama svakodnevice. Nakon izlaganja sestre su vrlo kreativno i zauzeto
radile u tri skupine s ciljem prepoznavanja djelatnosti Božje riječi u životu Sv. Franje, Sv.
Klare i zajednice lovretskih sestara. Provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo
u svom pozdravu okupljenim sestrama izrazila je želju da ovaj susret bude korak prema
radikalnijem življenju s Božjom riječju i od Božje riječi kako bismo je mogle što vjerodostojnije naviještati drugima.
U organizaciji Sekcije za medicinsku i socijalnu službu provincijskog Vijeća za apostolat, u Splitu je 11. veljače, uz Dan bolesnika, održan susret sestara na temu Vjera i
zdravlje. Na susretu je sudjelovalo četrdesetak sestara, a predavač je bio prof. dr. Zvonko
Rumboldt. Bila je to prilika da se zastane i razmisli o svom odnosu prema zdravlju i
bolesti, vjeri i sumnji. Kao što je vjera dar, i zdravlje je dar, a bolest i patnja pomažu
sazrijevati u vjeri. Stoga bi vjernik i u bolesti trebao biti prepoznatljiv po svome predanju
i zračiti nadom.
U svome bogatom znanstveno-istraživačkom radu s. Rebeka Anić napisala je novu
knjigu pod naslovom Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u
Crkvi. Knjiga je izišla u izdanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, u kojem s. Rebeka
djeluje kao znanstvena suradnica od 2007. godine. Knjiga je predstavljena u Zagrebu 12.
prosinca, a u Splitu 27. prosinca 2011. godine.
S. Magdalena Višić je 10. veljače 2012. godine položila završni ispit i postigla magisterij iz religiozne pedagogije, katehetike i pastoralne psihologije na Teološko-filozofskom
fakultetu Sankt Georgen u Frankfurtu. Magistarski rad napisala je na temu: “Oprostiti,
ali ne i zaboraviti” – Pomirenje u obiteljskim odnosima kao šansa buduće obiteljske
kateheze u Hrvatskoj.
Početak veljače posebno je iznenadio Split i Dalmaciju debelim snježnim pokrivačem.
Unatoč nespremnosti grada za život u takvim uvjetima, snježnim radostima nisu mogle
odoljeti ni sestre, a poneke su se, nasreću bez težih posljedica, okušale i u „umjetničkom
klizanju“ na ledu. Škole zatvorene zbog vremenskih neprilika i poteškoće odlaska na
posao nekoliko dana držale su zajednicu sestara više na okupu.
S. Marija Petra Vučemilo
31
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
IZ TRŠĆANSKE PROVINCIJE
S Božjom pomoći radimo Njemu na slavu!
Razmišljajući o događajima u našoj Provinciji tijekom zadnja tri-četiri mjeseca, najprije
ću se zaustaviti na onima koji su bili posebno važni. Među njima su naši susreti u Trstu
i Goriciji, kada smo mladima i starijima mogle govoriti o Bogu. U blagdanskim danima
pripremale smo se za dolazak Sv. Nikole. Pozvali smo roditelje i starije gospođe na priredbu koju su pripremila djeca povodom Božića. Posebno je lijepo bilo na blagdan Svete
Obitelji u Goriciji kada su se na svetoj misi, koju je slavio nadbiskup mons. Dino De
Antoni, okupili mladi i manje mladi iz okolice. Poslije mise mladi su otpjevali nekoliko
božićnih pjesama našim gospođama iz Doma, a na kraju su se svi okupili na ugodno
druženje uz čaj.
Željela bih istaknuti kako našu s. Karmen, s njezinim dječjim zborom, često pozivaju
pjevati u staračke domove. Ovo je važan odgojni vid za djecu jer tako uče poštivati i donositi radost starim i bolesnim ljudima. Naše sestre se trude oko stvaranja lijepe i ugodne
atmosfere u našim kućama za starije osobe. To je posebno došlo do izražaja na pokladni
utorak kada su se gospođe i sestre maskirale i plesale uz harmoniku.
Gdje se nađu mladi, uvijek se nešto događa. Tako i nas potiču na žar u pastoralnom
radu. Mislim ovdje na našu svakodnevnu praksu. Djeci, mladima i njihovim roditeljima
pozvane smo prenositi kako je danas potrebno i važno živjeti kršćanske vrednote. Vjerujte mi, danas, kad sredstva komunikacije imaju negativan i nametljiv utjecaj i ulaze u srca
mladih, jako je važno da shvatimo kako je naš način rada, usklađen s našom karizmom,
nenadomjestiv.
Naše sestre redovito sudjeluju u liturgijskoj službi Župe Campo Rosso. Za vrijeme ove
teške zime stavile su na raspolaganje svoju kapelu turistima, skijašima, a na poseban način
nude topao dom obiteljima s djecom.
Iako se čini da se u našim zajednicama sve odvija po nekom ustaljenom programu, nije
uvijek tako. Kada se razboli koja sestra, naša provincijska predstojnica odmah mijenja
svoj plan, odvodi ih u bolnicu, pomaže u kući s lijekovima i u posebnoj ishrani. Mi joj
se divimo i molimo za nju da joj Gospodin podari potrebnu snagu i da se ne iscrpi u
darivanju drugima.
Veoma smo zahvalne sestrama Bosansko-hrvatske provincije što su nam poslale s.
Mirju Kepić, medicinsku sestru, koja se velikodušno daruje i skrbi ne samo za starije
gospođe nego i u zajednici.
Sa sestrama u Egiptu smo u stalnom kontaktu telefonom, elektroničkom poštom. U
ovom vremenu velikih napetosti, u kojima su kršćani u stalnoj opasnosti, preporučujemo
ih u vaše molitve.
I nakraju želim progovoriti o još jednom događaju koji nas potiče na razmišljanje i zahvalnost Bogu. Ovdje u Trstu od rane mladosti, od 1955. godine, živjela je Danila Fator,
možemo reći jedna od nas. Odgoj je primila od nas i s nama. Bila je dio naše redovničke
obitelji i s nama je dijelila sretne i tužne dane. Nije imala svoju obitelj gdje bi se mogla
uteći, od sestara je usvojila vrednote ljubaznosti i poštovanja za bližnje. Kad bi sestre
bile na zajedničkoj molitvi, redovito ih je zamjenjivala na porti, s velikom brižljivošću
pripremala je blagovaonicu i posluživala svećenike koji kod nas objeduju te obavljala
tolike druge male poslove u tišini i bez gunđanja. Poslije njezine smrti osjetila se velika
praznina i mi sve više uviđamo kako nam je veliki dar Bog dao po toj skromnoj duši koja
32
PRILOZI
je svoju vjeru oblikovala u svetoj misi i molitvi. Ovoga su postali svjesni i drugi zato što
je svojom ljubaznošću i diskrecijom stekla mnoge prijatelje. To je pokazao i njezin pokop,
u petak 17. veljače, kad su mnogi došli oprostiti se od nje, uključujući i biskupa. Pokop
je bio vrlo svečan, vodila su ga četiri svećenika i pjevao je zbor, čiji je bila član. Sve ovo
govori i potvrđuje koliko je dragocjena pomoć suradnika laika.
S. Gabrijela Koncilja
IZ LEMONTSKE PROVINCIJE
Dok Europa podnosi posljedice neobično hladnog vremena s puno snijega, Chicago,
Lemont i dobar dio centralnih Sjedinjenih Država uživaju u posebno blagoj zimi s jako
malo snijega.
Od 12. do 13. studenog našim pridruženim članovima ponuđeni su razni vidovi duhovnosti Sv. Klare. Tema „Moliti sa Sv. Klarom“ produbljena je i DVD-om Klara Asiška
i klarise: skrivena prisutnost. Svi članovi pripremili su i ponudili različite sadržaje na tu
temu i sudjelovali u razgovoru koji je animirala s. Paola Nasenbeny, koja im je i sama
izložila temu: “Riječi Sv. Klare“. Vrijeme za osobnu molitvu bilo je usredotočeno na
Krista i euharistiju.
Naše sestre Mary Terese Giblin i Barbara Markovich sudjelovale su na Konferenciji
Kongresa redovničke formacije u Kansas Cityju, Missouri, od 17. do 20. studenog 2011.
Tema Konferencije bila je Proroštvo redovničkog života. Ako ne sada, kada?
Dana 5. prosinca oko 30 naših sestara bile su gosti kluba iz susjedstva (Cog Hill Country Club) i ostale zadivljene atmosferom i gostoljubivošću njegovih članova. Ovaj
godišnji susret predokus je božićnog slavlja i jako ga cijene mnoge sestre koje na njemu
sudjeluju.
Četvero kandidata pridruženih članova proveli su s nama početni vikend od 9. do
11. prosinca. Iako je skupina mala, četiri gospođe jako su oduševljene i željne upoznati
našu franjevačku karizmu. Od 10. do 12. veljače 2012. godine sudjelovale su na drugom
vikendu u kojem su upoznale našu povijest, karizmu i duhovnost.
Tradicionalno adventsko-božićno liturgijsko slavlje slavio je kardinal Francis George
21. prosinca s 400 učenica, nastavnika, diplomaca i prijatelja Mount Assisi Academy u
gimnastičkoj dvorani Akademije. Kardinal je govorio o tradicionalnoj vrijednosti škole
i važnosti posla koji obavljaju sestre u zadnjih 60 godina u pripremi djevojaka za život
nakon završene više škole.
U zadnjih devet godina sestre s bolesničkog odjela Sv. Josip bile su obdarene ljubaznom brigom i zauzetošću dviju sestara karmelićanki iz Kerale – Indija: s. Navya Therese
i s. Sophia James. Napustile su nas 6. siječnja kako bi započele rad u bolnici Sv. Jakova u
obližnjem gradu, što je zatražila njihova vrhovna predstojnica. Nakon Večernje 4. siječnja
upriličena je večera u Sinsky Hallu njima u čast, kada su im sestre zahvalile za služenje i
sestrinstvo.
Zahvalni ručak održan je 8. siječnja u Mount Assisi Convent za sve naše djelatnike i
članove njihovih obitelji. Njihovo vjerno i zauzeto služenje nama je jako dragocjeno.
Dana 14. siječnja održan je prijemni ispit za učenice koje najesen 2012. žele upisati
Mount Assisi Academy, kako to čine sve više katoličke škole Čikaške nadbiskupije.
33
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Sestre Kathryn Frankovich, Mary Terese Giblin i Jimene Alviani, zajedno s redovnicima i laicima biskupije Joliet, slavile su 5. veljače u katedrali Sv. Rajmunda Svjetski
dan posvećenog života. Liturgijskom slavlju predsjedao je pomoćni biskup Joseph Siegal,
nakon čega su župljani sa sestrama imali mogućnost razgledati njihovo mjesto.
U nedjelju 19. veljače u provincijskom središtu slavljena je 20. obljetnica obnove kapele Sv. Franje Asiškog. Oko 60 sestara, pridruženi članovi i prijatelji sudjelovali su u
euharistijskom slavlju koje je predvodio p. Thomas Paul, savjetnik za liturgiju Čikaške
nadbiskupije, a koji je vodio i obnovu kapele prije 20 godina. Nakon toga uslijedio je
domjenak. Sestre nastavljaju uživati u molitvi u lijepom ozračju ove kapele – mjestu gdje
svakodnevno susrećemo Boga.
Program nazvan Hraniti gladnu djecu sprema pakete i redovito šalje hranu za djecu
u Africi. Dana 7. studenog i 21. veljače skupina učenica Mount Assisi Academy, zajedno
sa s. Mary Terese Giblin i još nekim sestrama, poput drugih skupina iz škola i Crkve,
pakirala je suhu hranu u plastične etiketirane vrećice i stavljala ih u posebne kartonske
kutije koje se šalju potrebnoj i gladnoj djeci. Prije nego bi krenule na taj posao djevojke su
sa sestrama molile i večerale. Na proljeće će još jedna skupina sudjelovati u ovoj akciji.
U subotu 25. veljače imale smo Dan Zajednice na kojem je provincijska predstojnica s.
Therese Ann Quigney predstavila Strategijski provincijski plan za razdoblje od 2011. do
2016. Ohrabrila je sestre prezentacijom Vizija i transformacija. Nakon toga uslijedio je
ritualni obred u kojem je svaka sestra dobila primjerak Strategijskog provincijskog plana.
Radosno liturgijsko korizmeno slavlje, koje je slavio fra Charles Fasso, OFM, upotpunilo
je jutro puno nade i zajednički ručak na kraju vremena koje smo proveli zajedno.
Blagoslovljena i plodna korizma te radostan Uskrs svima!
S. Sandra Zorko
IZ MOSTARSKE PROVINCIJE
Radosni događaj Božića u našim manjim zajednicama proslavile smo mirno i uobičajeno, ovisno o apostolatu koji nam je povjeren. Neke su se sestre spremale za Božić s
djecom i mladima u školama i sirotištu, neke su ga dočekale s bolesnicima u bolnicama
i staračkom domu, a neke brižno pomažući u župnim zajednicama i franjevačkim samostanskim bratstvima. Blagdan Svete Obitelji, naslovnika i nebeskog zaštitnika Provincije,
okupio je širu zajednicu u našem samostanu u Mostaru (Franjevačka 88). Tom prigodom
posjetio nas je mjesni biskup mons. Ratko Perić te slavio s nama euharistiju s nakanom za
potrebe Provincije i svih sestara.
Susret sestara koje rade u zdravstvu, dječjim vrtićima i sirotištu naše Provincije održan
je 28. siječnja u samostanu u Bijelome Polju. Tema susreta bila je Posvećena osoba u
služenju bolesnicima i djeci, a voditelj fra Dragan Ružić, OFM. Na blagdan Prikazanja
Gospodinova obilježile smo Dan posvećenoga života okupljajući se u Mostarskoj prvostolnici na euharistijsko slavlje koje je predvodio mjesni biskup.
Dok smo početkom veljače, usprkos „snježnoj blokadi“ svakodnevice i redovitog djelovanja većine naših zajednica u Hercegovini, Franjinu pohvalu Gospodinu zbog svakog
vremena Njegovog nastojale učiniti vlastitim iskustvom, otajstvo smrti triju naših sestara,
u vremenskom razmaku od samo osam dana, vodilo nas je dubljem promišljanju sveuku34
PRILOZI
pne zbiljnosti i sestrice smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Prijelaz u vječnost naših
dugovječnih s. Eugenije Bebek i s. Marine Marinčić, pa onda iznenadni rastanak sa s.
Ružicom Martić, koja je čekala tek šezdeseti rođendan, još jednom su nas suočili s tajnom
o zbroju naše dobi. Zbog snijega koji je doslovce zameo hercegovačke prometnice nisu
održane ni duhovne vježbe predviđene u ovom vremenu. Mnoge je spriječio sudjelovati u
obredima pokopa za naše pokojne sestre, ali u telefonskim pozivima i porukama doživjele
smo istinsku sućut i molitvenu blizinu. Malobrojne sprovodne povorke i križevi koji su
provirivali iz snijegom prekrivenih humaka pojačavali su ozračje svečanosti i dostojanstvo
kršćanskog umiranja…
Tek što smo se oprostili od njih predajući ih zajednici pokojnih sestara na „Grubanu“ i „Srebrenici“ pogodila nas je vijest o prometnoj nezgodi u kojoj su teško stradale
naše sestre Valerijana Kraljević i Kata Čelan. Sve ovo dalo nam je ozbiljnije pristupiti
potresnom obredu pepeljanja i uroniti u korizmenu poruku smisla patnje i trpljenja. U
tajni pred kojom stojimo, očima vjere, otkrivamo da patnja ima vrijednost i da su patnici
povlaštenici i miljenici Božji. U bolnom iskustvu sestara koje su nastradale naziremo put
njihova suobličenja s Kristom i izravnog sudjelovanja u Njegovoj otkupiteljskoj žrtvi.
Tim više što im se nezgoda dogodila upravo kada su se, sjedinjene s Njime u “biti za
drugoga“, zaputile pohoditi bolesnu i nemoćnu majku s. Kate. Utješno je znati da smo
svakim danom od vas, drage sestre, čule samo jedno: „S vama smo… Nastradale sestre
i sve vas izručujemo Gospodinu, njegovoj moći i njegovoj milosti… Neka se njihovo
trpljenje pretvori u duhovni blagoslov vašoj Provinciji i narodu!“
Unatoč zabrinutosti i kušnjama kroz koje prolazimo, sestre nastoje koliko im je moguće
sudjelovati u duhovnom životu i apostolskom djelovanju Zajednice. Duhovne se obnove
održavaju na uobičajen način. Ovih će dana skupina sestara u duhovnim vježbama pod
geslom Vi ste svjetlo svijeta, uz vodstvo dr. fra Marinka Pejića, razmatrati o svom pozivu
na proročanstvo kršćanske nade.
Molimo Gospodina da u stvarnostima koje ispunjaju naš život, svakodnevnim i onim
izvanrednim, uvijek otkrivamo dublji smisao i nadu uskrsnog jutra.
S. M. Zdenka Kozina
35
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
IZ BOSANKO-HRVATSKE PROVINCIJE
Mir vam i dobro, drage sestre!
Od zadnjega javljanja za Kongregacijski list u našoj Provinciji zbili su se mnogi događaji. Neke od njih želimo podijeliti sa svim sestrama Družbe.
Božićne i novogodišnje blagdane proslavile smo u lijepom i ugodnom ozračju naših
zajednica, redovničkih ili župnih. Na sam Božić sestre je u provincijalnoj kući u Sarajevu
posjetio kardinal Vinko Puljić. Ugodnom ozračju slavlja ovih dragih nam i radosnih blagdana doprinio je i snijeg koji je svojom bjelinom nakitio naše krajeve i vjerno nas pratio
dulje vrijeme. Uz zimsku idilu, snijeg i hladnoća donijeli su sa sobom gomilu neprilika i
velike štete za mnoge. Unatoč tome život u Provinciji bio je vrlo dinamičan. Započele su
duhovne vježbe za naše sestre, duhovne obnove za žene, supruge i majke, biblijski susreti,
seminari i zajednički susreti s mladima i odraslima te seminari za različite uzraste.
Naše sestre sudjelovale su u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana koja se svake godine
intenzivnije obilježava na našim prostorima. Isto tako naše sestre u Sarajevu i Zagrebu
pridružile su se na Dan posvećenoga života, 2. veljače, slavljima na planu nadbiskupijā, sudjelujući na euharistijskim slavljima u katedralama, u procesijama i prigodnim programima.
Naše sestre juniorke, novakinje i postulantica uprizorile su u Čakovcu i Kloštru Ivaniću izvedbu Klara – svjetlo od Boga. Ovaj scenski prikaz o životu Sv. Klare Asiške
upriličen je prigodom proslave 800. obljetnice njezina pridruženja franjevačkom pokretu
te o 70. obljetnici osnutka naše Provincije. U tijeku su pripreme za izvedbu i nastup za
Dan duhovnih zvanja koji će se održati 28. travnja u Livnu.
Provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević započela je vizitaciju pohađajući naše
zajednice u kojima će upriličiti osobne i zajedničke susrete.
Na blagdan Blažene Djevice Marije Lurdske, 11. veljače, u Kloštru Ivaniću predstavljena
je spomenica o pokojnim sestrama U domu Očevu u kojoj autorica s. Renata Mrvelj donosi
životopise naših 63 preminulih sestara. Kako je u pozdravnom govoru istaknula s. Ivanka
Mihaljević, ovo je djelo spomen i znak poštovanja i zahvalnosti pokojnim sestrama.
Predstavljajući sadržaj knjige, s. Judita Čovo govorila je o ukorjenjivanju u Bosni i prilikama u kojima su sestre živjele i djelovale. Na temelju životopisa sestara pokušala je prikazati
identitet školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Govorila je o poslanju i djelovanju sestara naše Provincije te istaknula vrijednosti koje se iščitavaju kao trajna uporišta
i moguća polazišta za školsku sestru franjevku Bosansko-hrvatske provincije.
O nastajanju knjige govorila je Katica Majdandžić-Stupac. Na samom koncu svima
nazočnima obratila se i s. Renata Mrvelj, autorica knjige. U programu je sudjelovao zbor
sestara pod ravnanjem s. Fabiole Bobaš, dok su poetske zapise pokojne s. Vatroslave
Šimundić kazivale novakinje i postulantica.
Na spomendan Sv. Blaža, 3. veljače, u našem samostanu Sv. Franje u Kloštru Ivaniću
preminula je s. Cecilija Mislijević. Pokopana je 6. veljače na groblju Sv. Rok u Kloštru
Ivaniću.
Na koncu, drage sestre, sve vas srdačno pozdravljamo i želimo mir i radost Krista
uskrsloga.
Vaše sestre iz Sarajeva
S. Kata Karadža
36
PRILOZI
IZ AUSTRIJSKO-KORUŠKE PROVINCIJE
Franjevačkim pozdravom Mir i dobro pozdravljamo sve sestre naše Kongregacije.
Kad je priroda bila ukrašena raznolikošću boja i kad nam je podarila obilje zemaljskih
plodova, nijedna od nas nije ni pomislila da je to zadnja jesen s. Stanislave. Nakon prijeloma noge zdravlje joj se vrlo brzo pogoršalo i morala je u bolnicu. Kada joj liječnici nisu
više mogli pomoći, premjestile smo je u našu kuću u Blajburgu. Bila je u dobrim rukama
medicinskih sestara i ostalog osoblja, na čemu smo im jako zahvalne. Zauvijek je otišla
Gospodinu 8. rujna 2011, a 11. rujna ispratile smo je na vječni počinak. Zahvalne smo
Bogu i njoj za njezino nesebično služenje u našoj Provinciji.
Dana 29. prosinca upriličile smo susret na temu Vrhovnog kapitula održanog 2011.
godine: U nadi budite radosni. Predavač mr. Klaus Einspiler objasnio nam je na jako
jednostavan i privlačan način nadu iz biblijske perspektive i kako je možemo živjeti u našoj svakodnevici. Popodnevni program, na poticaj s. Veronike, započele smo Pastirskom
igrom pokazujući vlastita umijeća. Nakon toga s. Veronika nam je izložila stanje naše
Provincije i poticaje za našu budućnost. Potaknula nas je na češće zajedničko druženje
u obliku provincijske kave. Prvi takav susret imale smo u siječnju 2012. u provincijalnoj
kući gdje smo međusobno razgovarale i na rekreaciji se dobro nasmijale. Susret smo
završile zajedničkom Večernjom.
Popodne 1. veljače klagenfurtski biskup pozvao je sve redovnice i redovnike na susret
prigodom Dana posvećenog života u St. Georgen – Längsee. A 2. veljače organizirana je
u našoj školi u Št. Peteru misijska tombola. U svetoj misi sjetili smo se misionara p. Mihe
Drevenšeka koji je prošle godine preminuo. Naši su učenici nekoliko godina tombolom
podupirali njegov misijski rad.
Sredinom veljače većina naših sestara sudjelovala je u duhovnim vježbama u Št. Peteru
koje je vodio p. Slavko Stermšek, OFMConv, govoreći o kreposti. Sestre su produbile
svoju duhovnost i skupile novu snagu za daljnje misijsko djelovanje.
Djevojke u provincijalnoj kući sa s. Andrejom i još nekim sestrama naše Provincije odlučile su podržati misijsku akciju posta za Gambiju u Etiopiji Zajedno protiv gladi. Ova
potpora će omogućiti svakodnevni kruh za djecu, koji im je neophodan da bi preživjeli.
Lijep pozdrav uime svih sestara!
S. Andrea Starz
37
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
IZ RIMSKE REGIJE
Prvi put izbor regionalne predstojnice
U Rimu je 18. i 19. veljače 2012, u Via dei Colli della Farnesina, održan izborni i
radni kapitul Rimske regije, kojim je predsjedala vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović.
Kapitulu su prisustvovali dva pravna člana i osam izaslanica.
Nakon uvodne molitve izabrana je tajnica Kapitula za idućih šest godina – s. Maristella
Palac, te skrutatorice: s. Klara Ištuk i s. Lidija Šutalo.
Pozdravljajući nazočne, vrhovna predstojnica otvorila je Kapitul i naglasila njegovu
važnost, ukazavši na način odvijanja njegova rada.
U prvoj fazi radilo se na Regionalnom planu za šestogodište 2011-2017. Osim toga regionalna ekonoma s. Ruža Jukić iznijela je ekonomsku situaciju i naglasila potrebu
izvedbe nekih radova na Farnesini i na Via dei Colli 10.
U drugoj fazi Kapitula po prvi put se prešlo na izbor regionalne predstojnice. Poslije
zaziva Duha Svetoga i čitanja članaka regionalnih Statuta te točke 103. Direktorija, koji
se odnose na ulogu regionalne predstojnice, sestre su izabrale s. Luciju Vrdoljak za idućih
šest godina.
Kapitul je zaključen molitvom i radosnim čestitkama s. Luciji, predstojnici Rimske
regije.
Svim sestrama diljem naše Kongregacije uime sestara Rimske regije želim sretan i
radostan Uskrs.
S. Celina Sarić
IZ VJEČNOGA GRADA U ŽIVOT VJEČNI
Prešla je iz vječnoga grada u život vječni – riječi su kojima je Marija, sestra s. Ljiljane,
priopćila rodbini i poznanicima smrt svoje sestre.
U posljednja četiri mjeseca naša zajednica u Via dei Colli della Farnesina teško je
iskušavana: u Očevu kuću preselile su se tri naše sestre! Sve tri su svoju posljednju službu
vršile na porti kuće! Jedna učenica petog razreda naše škole zamolila je svoju učiteljicu s.
Lidiju da nikada ne bude na porti...
S. Ljiljana Juretić, rođena u Hrvatskoj (Dalmacija), živjela je više od pedeset godina u
Rimu, gdje je vršila različite dužnosti i gdje je preminula nakon kratke ali teške bolesti.
Već odavno je bila izrazila želju da bude pokopana u domovini. Iz tog razloga je već ranije
uputila provincijskoj predstojnici u Splitu molbu da bude pokopana u njihovoj grobnici.
Njezina želja je ispunjena.
Nakon svečanog oproštaja u kućnoj kapelici na Farnesini, na kojem su sudjelovale
sestre iz svih kuća Rimske regije, pogrebna kola s tijelom s. Ljiljane napustila su dvorište
kuće 9. ožujka u nazočnosti sestara iz Vrhovnog vijeća te nekolicine prijatelja. Autom
su ih pratile sestre iz Pesara, kojima se u Anconi pridružio i auto sestara s Farnesine. Uz
tijelo s. Ljiljane cijelo vrijeme je bila s. Ružica Jukić.
Čekanje na ukrcaj u Anconi bilo je dugo, a putovanje brodom pomalo burno, no u
7 sati ujutro stigle smo u Split gdje nas je dočekala provincijska predstojnica s. Leonka
38
PRILOZI
Bošnjak Čovo s tri sestre. Nakon srdačnog i toplog pozdrava naših sestara zajedno smo
otpratile s. Ljiljanu na Lovrinac (gradsko groblje u Splitu). Potom smo se uputile u provincijalnu kuću gdje su nas, raširenih ruku, dočekale ostale sestre.
U 12.30 s Lovreta se uputio autobus pun sestara prema Lovrincu gdje nas je čekalo
mnoštvo onih koji su poznavali i voljeli s. Ljiljanu. Bili su prisutni dvojica njezine braće i
tri sestre s njihovom djecom, ostala rodbina i jako puno sestara koje su ovom prigodom
pristigle iz cijele Hrvatske. Došla je i s. Irena iz Sarajeva te s. Anđelka iz Livna! Bilo je
zaista dirljivo vidjeti toliko sestara na okupu! Pjevajući i moleći, svečano smo slavili obred
pokopa koji je predvodio kapelan sestarske zajednice s još dvojicom svoje subraće franjevaca. Nakon evanđeoskog ulomka regionalna predstojnica s. Lucija Vrdoljak pročitala je
životopis s. Ljiljane. Po završetku obreda, u dugoj povorci otpratili smo tijelo pokojne s.
Ljiljane do sestarske grobnice. Najmlađe pranećakinje s. Ljiljane, kao znak ljubavi, bacile
su u grob bijele ruže.
Uslijedila je potom u sestarskoj kapeli na Lovretu svečana misa zadušnica za pokojnu s.
Ljiljanu. Na kraju svete mise s. Leonka je pozvala sve prisutne na zajednički objed. Sestre
iz provincijske kuće pripremile su raskošan objed s puno pažnje i ljubavi! Tijekom ručka
imale smo priliku susresti puno sestara, bliže upoznati rodbinu s. Ljiljane i razgovarati sa
svima najviše o njoj! Na kraju je gospođa Marija, sestra s. Ljiljane, koja ju je posjetila u
Rimu petnaest dana prije njezine smrti, zahvalila svima za sve što smo učinili za njezinu
sestru!
Sestre s Lovreta ispratile su u nedjelju navečer s. Luciju, s. Ivanku, s. Vjekoslavu i mene
na brod za Anconu. Hvala odsrca svim sestrama iz Splita na toplom i srdačnom dočeku,
sestrinskoj ljubavi i velikoj darežljivosti koju su nam iskazale: osjećale smo se (zajedno sa
s. Ljiljanom) kod kuće!
Nošene valovima mora stigle smo sutradan u 7.00 u Anconu. Otpratile smo s. Luciju
u Pesaro gdje nas je čekala s. Assunta. Okrijepljene, nakratko smo obišle biskupski dvor
(gdje žive naše sestre) i katedralu, a zatim nastavile svoj put prema Rimu.
Bilo je to jedno naporno i dugo putovanje, ali smo sretne zbog njega. Zahvaljujemo
svim našim sestrama koje su nam ga omogućile. Predstavljale smo cijelu Rimsku regiju
koju je s. Ljiljana toliko voljela i za koju je cijeli svoj život živjela!
S. Anna Maria Jurić
39
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
MOTUPROPRIJ PAPE BENEDIKTA XVI. ZA GODINU VJERE
Vrata vjere (Porta Fidei)
1. Vrata vjere (usp. Dj 14,27) koja uvode u život zajedništva s Bogom i dopuštaju
ulaz u njegovu Crkvu uvijek su nam otvorena. Moguće je prijeći ovaj prag nakon što riječ
Božja bude naviještena i srce se prepusti oblikovanju milosti koja preobražava. Preko
ovih vrata vodi put koji traje cijeli život. On počinje krštenjem (usp. Rim 6,4), po kojem
možemo zazivati Boga kao Oca, i završava prijelazom preko smrti u vječni život, a on
je plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je darom Duha Svetoga htio uključiti u svoju
slavu one koji vjeruju u Njega (usp. Iv 17,22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i
Duha Svetoga – znači vjerovati u samo jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4,8): Otac
koji je u punini vremena poslao svoga Sina za naše spasenje; Isus Krist koji je u misteriju
svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti koji stoljećima vodi Crkvu u iščekivanju
slavnoga Gospodinova povratka.
2. Od početka moje službe kao nasljednika Petrova podsjećam na potrebu za ponovnim otkrivanjem puta vjere kako bi se sve više osvijetlila radost i obnovljeni entuzijazam
susreta s Kristom. U homiliji tijekom svete mise na početku pontifikata rekao sam: „Crkva kao cjelina i pastiri u njoj trebaju se poput Krista staviti na put kako bi ljude vodili iz
pustinje prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji
nam daruje život, život u punini“. Često se događa da se kršćani više brinu za socijalne,
kulturne i političke posljedice svoga zalaganja, stalno smatrajući vjeru nekom vrstom
očite pretpostavke za zajedničko življenje. Ustvari, ova pretpostavka ne samo da nije više
takva nego je štoviše i nijekana. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno
kulturno tkivo, naširoko prihvaćeno u pozivu na sadržaje vjere i na vrijednosti njome
nadahnute, čini se da danas nije više tako u velikim sektorima društva zbog duboke krize
vjere koja je zahvatila mnoge osobe.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava ni da svjetlo bude držano skriveno
(usp. Mt 5,13-16). Čovjek i danas može ponovno osjetiti potrebu da kao Samarijanka ode
na zdenac kako bi slušao Isusa koji poziva da vjerujemo u Njega i crpimo na njegovu
izvoru, iz kojega šiklja živa voda (usp. Iv 4,14). Trebamo otkriti ukusno hranjenje riječju
Božjom, koju Crkva vjerno prenosi, i Kruhom života. To hranjenje Riječju i Kruhom ponuđeno je kao potpora Kristovim učenicima (usp. Iv 6,51). Stoga Isusov nauk odzvanja i
u naše dane istom snagom: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje
za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati“ (Iv 6,27).
Pitanje onih koji su ga slušali postavljamo i mi danas: „Što nam je činiti da bismo radili
djela Božja?“ (Iv 6,28). Poznajemo Isusov odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u Onoga
kojega je on poslao“ (Iv 6,29). Stoga je vjera u Isusa Krista put za konačno postizanje
spasenja.
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam odrediti Godinu vjere. Ona počinje 11. listopada
2012, na pedesetu obljetnicu otvaranja Drugoga vatikanskog sabora, a završit će na blag Homilija prigodom početka Petrove službe rimskoga biskupa (24. 4. 2005): AAS 97 (2005), 701.
Usp. Benedikt XVI, Homilija prigodom sv. mise u Terreiro do Paço, Lisabon (11. 5. 2010), Učenja VI, 1 (2010), 637.
40
PRILOZI
dan našega Gospodina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, 24. studenoga 2013. Dana 11.
listopada 2012. navršava se također dvadeset godina od objavljivanja Katekizma Katoličke crkve, a taj je tekst proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II., s ciljem da
svim vjernicima pokaže snagu i ljepotu vjere. Ovaj dokument, autentični plod Drugoga
vatikanskog sabora, željela je Izvanredna sinoda biskupa 1985. kao pomagalo u službi
kateheze i priređen je uz suradnju cjelokupnog episkopata Katoličke crkve. Upravo sam
sazvao Generalnu skupštinu Biskupske sinode za mjesec listopad 2012. na temu Nova
evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Ovo će biti povoljna prilika za uvođenje cjelokupne crkvene zajednice u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere.
Ovo nije prvi put da je Crkva pozvana slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik Sluga
Božji Pavao VI. odredio je sličnu 1967. godine, u spomen na mučeništvo apostolā Petra
i Pavla prigodom tisuću devetstote obljetnice njihova vrhunskog svjedočanstva. Zamislio
ju je kao svečani moment kako bi u cijeloj Crkvi bila „autentično i iskreno ispovijedanje
iste vjere“; on je, između ostalog, htio da ona bude potvrđena na način „osobni i kolektivni, slobodan i svjestan, nutarnji i izvanjski, skroman i jasan“. Smatrao je da na taj način
cijela Crkva može probuditi „ispravnu svijest o svojoj vjeri, kako bi je oživjela, pročistila,
potvrdila, ispovjedila“. Veliki prevrati koji su se zbili u toj godini još su zornije pokazali
potrebu za takvom proslavom. Ona se završila Ispoviješću vjere naroda Božjega, u znak
da bitni sadržaj koji stoljećima sačinjava poklad svih vjernika treba biti potvrđen, ispravno
shvaćen i produbljen na uvijek nov način, kako bi na kraju svjedočanstvo bilo skladno
u povijesnim prilikama drugačijim od prošlih.
5. U izvjesnom vidu, moj časni prethodnik gledao je ovu Godinu kao „postkoncilsku
posljedicu i potrebu“, veoma svjestan teških poteškoća vremena, naročito glede ispovijesti prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Držim da otvaranje Godine vjere prigodom
50. obljetnice otvaranja II. vatikanskog koncila može biti povoljna prilika za razumijevanje
da dokumenti koje su usvojili koncilski oci, po riječima Blaženog Ivana Pavla II, „ne gube
vrijednost ni svježinu. Trebamo ih čitati na odgovarajući način, upoznavati i usvajati kao
kvalificirane i normativne tekstove učiteljstva unutar crkvene tradicije... osjećam, više no
ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću.
U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću
u koje ulazimo“. Ja također želim podsjetiti kako sam koji mjesec nakon moga izbora za
Petrova nasljednika o Saboru rekao: „Ako ga čitamo i razumijemo vođeni ispravnom
hermeneutikom, on može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu
Crkve.“
Usp. Ivan Pavao II, Apostolska konstitucija Fidei depositum (11. 10. 1992): AAS 86 (1994), 113-118.
Usp. Završno izvješće s Druge izvanredne biskupske sinode (7. 12. 1985), II, b,a,4: u Enhiridion vaticanum, svezak 9, br. 1797.
Pavao VI, Apostolska egzortacija Petrum et Paulum apostolos, o tisuću devetstotoj obljetnici mučeništva (22. 2. 1967):
AAS59 (1967), 196.
Isto, 198
Pavao VI, Svečana ispovijest vjere, Homilija prigodom koncelebracije na 1900. obljetnici mučeništva svetih apostola Petra
i Pavla, tijekom zatvaranja Godine vjere (30. 6. 1968): AAS 60 (1968), 433-445.
Isti, Generalna audijencija (14. 6. 1967): Insegnamenti V(1967), 801.
Govor Rimskoj kuriji (22. 2. 2005): AAS 98 (2006), 52.
41
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
6. Obnova Crkve teče također po svjedočkom životu vjernika: samom svojom egzistencijom u svijetu kršćani su pozvani pridonositi blistanju Riječi istine koju nam je Gospodin
Isus ostavio. Upravo Sabor, u Dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrđuje: „Dok
Krist, svet, nevin, neporočan (Heb 7,26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5,21), nego je
došao da zadovolji samo za grijehe naroda (usp. Heb 2,17), Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu. Crkva
nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe, navješćujući muku i smrt
Gospodinovu, dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Od moći uskrsnuloga Gospodina ona
dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanjske, i
da otkrije svijetu Njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku ne očituje u
potpunom svjetlu.“10 Godina vjere u ovoj perspektivi poziv je na autentično i obnovljeno
obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U misteriju njegove smrti i uskrsnuća Bog
je objavio u punini Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po otpuštanju
grijeha (usp. Dj 5,31). Za apostola Pavla ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: „Krštenjem
smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen
od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4). Zahvaljujući vjeri, ovaj novi život
oblikuje cijelu ljudsku egzistenciju na radikalnoj novosti uskrsnuća. U omjeru s njezinom
slobodnom dostupnosti, misli i osjećaji, mentalitet i ponašanje čovjeka polagano se čiste i
preoblikuju, u hodu koji nikada ne završava u ovome životu. Vjera ljubavlju djelotvorna
(Gal 5,6) postaje novi kriterij uviđanja i djelovanja koji mijenja cijeli čovjekov život (usp Rim
12,2; Kol 3,9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5,17).
7. Caritas Christi urget nos (2 Kor 5,14): ljubav Kristova ispunja naša srca i potiče nas
na evangelizaciju. On nas, danas kao i prije, šalje na ulice svijeta radi naviještanja njegova
evanđelja svim narodima na zemlji (usp. Mt 28,19). Svojom ljubavlju Isus Krist privlači
k sebi ljude svih generacija: u svakom vremenu On saziva Crkvu povjeravajući joj navještaj evanđelja, s uvijek novim mandatom. Zato je i danas potrebno uvjerenije crkveno
zalaganje za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrila radost vjerovanja i pronašlo
oduševljenje za prenošenje vjere. U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi crpi snagu
i jakost misijska zauzetost vjernika, koja uvijek treba rasti. Vjera dakle raste kada je življena kao iskustvo primljene ljubavi i kada je prenošena kao iskustvo milosti i radosti. Ona
nas čini plodnima zato što širi srce u nadi i omogućuje nuđenje svjedočanstva sposobnog
donositi plod: otvara srca i razum onih koji slušaju za prihvaćanje Gospodnjeg poziva u
prianjanju uz njegovu Riječ kako bi postali učenici. Sv. Augustin potvrđuje: Vjernici se
učvršćuju vjerujući.11 Sveti biskup Hipona imao je dobre razloge izraziti se na ovaj način.
Kako znamo, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere dok mu srce nije našlo smiraj u Bogu12. Njegovi brojni spisi, u kojima su pojašnjene važnost vjerovanja i istina vjere,
ostali su sve do naših dana kao baština izvanrednog bogatstva i još dopuštaju mnogim
osobama koje traže Boga naći pravi put kako bi ušle na vrata vjere.
Prema tome, samo traganjem vjera raste i učvršćuje se: nema druge mogućnosti za
posjedovanje jasnoće o vlastitom životu osim predati se u kontinuiranom rastu u ruke
ljubavi koja se doživljava kao uvijek veća zato što ima podrijetlo u Bogu.
10 Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 8.
11 De utilitate credendi, 1,2.
12 Usp. Sv. Augustin, Ispovijesti I,1.
42
PRILOZI
8. U ovoj sretnoj godišnjici kanim pozvati subraću biskupe cijeloga svijeta kako bi se
ujedinili s Petrovim nasljednikom u vremenu duhovne milosti koju nam Gospodin nudi,
prisjećajući se vrijednoga dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu u dostojnom i plodnom
sjećanju. Morat će se pojačati razmišljanja o vjeri kako bi se pomoglo svim vjernicima u
Krista da što više osvijeste i ponovno osnaže svoje prianjanje uz Evanđelje, osobito u trenutku duboke promjene kakva je ova koju čovječanstvo proživljava. Imat ćemo prigodu
ispovjediti vjeru u uskrslog Gospodina u našim katedralama i crkvama cijeloga svijeta; u
našim kućama i u našim obiteljima, zato što svatko osjeća snažnu potrebu bolje poznavati
i prenijeti budućim generacijama tisućljetnu vjeru. Redovničke zajednice, kao i one župne
te sve crkvene stvarnosti stare i nove, naći će način da u ovoj Godini javno ispovjede
Vjerovanje. 9. Želimo da ova Godina pobudi u svakom vjerniku težnju za ispovijedanjem vjere
u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s povjerenjem i nadom. Bit će to također povoljna
prigoda za pojačano slavljenje vjere u liturgiji, osobito u euharistiji koja je „vrhunac prema kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga“13.
Istovremeno, nadamo se da će svjedočanstvo života vjernika rasti u vjerodostojnosti.
Ponovno otkriti sadržaje ispovjeđene, slavljene, življene i moljene vjere14 te razmišljati o
istome činu s kojim vjerujemo je obveza koju svaki vjernik treba usvojiti, posebice u ovoj
Godini.
Nije slučajno da je u prvim stoljećima od kršćana traženo učenje Vjerovanja napamet.
Ono im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obvezu preuzetu krštenjem.
Na to snažnim riječima podsjeća Sv. Augustin kada, u jednoj Homiliji o obnovi simbola,
o predaji Vjerovanja govori: „Simbol svetoga otajstva koji ste primili svi zajedno i koji
ste danas izgovorili jedan po jedan riječi su kojima je čvrsto izgrađena vjera majke Crkve
na stabilnom temelju koji je Krist Gospodin… Vi ste ga dakle primili i pohranili, ali u mislima i srcu ga trebate uvijek držati nazočnim, trebate ga ponavljati u svojim posteljama,
prebirati ga na ulicama i ne zaboraviti ga tijekom obroka, a i kada tjelesno spavate, trebate
pomoću njega biti budni u srcu.“15
10. Želio bih sada prikazati slijed koji pomaže na najdublji način razumjeti ne samo sadržaje vjere nego i čin kojim odlučujemo potpuno se povjeriti Bogu, u punoj
slobodi. Postoji dakle duboko jedinstvo između čina kojim vjerujemo i sadržaja uz
koji pristajemo. Apostol Pavao dopušta ući u ovu stvarnost kada piše: „Doista, srcem
vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10,10). Srce pokazuje da je
prvi čin kojim se dolazi do vjere dar Božji i čin milosti koja djeluje i preobražava osobu
u njezinoj nutrini.
O ovome pitanju Lidijin nam je primjer osobito rječit. Sveti Luka govori da je Pavao,
dok se nalazio u Filipima, pošao subotom navijestiti evanđelje nekim ženama; među
njima bijaše Lidija: „Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio“ (Dj
16,14). Smisao ugrađen u ovaj izraz je važan. Sveti Luka uči da poznavanje sadržaja vjere nije dovoljno ako nakon toga srce, autentično svetište osobe, ne otvara milost koja
13 Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium, 10.
14 Usp. Ivan Pavao II, Apostolska konstitucija Fidei depositum, (11. 10. 1992): ASS 86 (1994), 116.
15 Sermo 215, 1.
43
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
omogućuje da imamo oči za gledanje u dubinu i razumijemo da je riječ Božja ono što je
naviješteno. Ispovijedanje ustima pak pokazuje da vjera uključuje svjedočanstvo i javno zalaganje.
Kršćanin ne može nikada misliti da je vjera privatna stvar. Vjera je odluka biti s Gospodinom kako bismo živjeli s Njime. I ovo biti s Njim uvodi u razumijevanje razloga zbog
kojih vjerujemo. Vjera, upravo jer je čin slobode, zahtijeva također društvenu odgovornost
za ono u što vjerujemo. Crkva na dan Pedesetnice pokazuje sa svom jasnoćom ovu javnu
dimenziju vjere i navještaja vlastite vjere svakoj osobi, bez straha. Dar je to Duha Svetoga
koji omogućuje poslanje i osnažuje naše svjedočanstvo, čineći ga iskrenim i hrabrim.
Sámo ispovijedanje vjere je osobni i zajednički čin. Stoga je Crkva prvi subjekt vjere.
U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, učinkoviti znak ulaska u vjernički narod za postizanje spasenja. Kako potvrđuje Katekizam Katoličke crkve: „Vjerujem: to je
vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času krštenja, ispovijeda osobno. Vjerujemo:
to je vjera Crkve kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili, općenitije, vjernici
okupljeni na liturgijskom slavlju. Vjerujem govori i Crkva, naša majka, koja odgovara
Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: vjerujem, vjerujemo.“16
Kako možemo primijetiti, poznavanje sadržaja vjere je temeljno za davanje vlastitog
pristanka, što će reći za potpuni pristanak razumom i voljom na ono što predlaže Crkva.
Poznavanje vjere uvodi u potpunost spasenjskog otajstva koje je Bog objavio. Stoga pristanak koji biva dan uključuje: kada vjerujemo, slobodno prihvaćamo cijelo otajstvo vjere, zato
što je jamac istinitosti Bog koji se objavljuje i dopušta spoznaju svoga otajstva ljubavi17.
S druge strane ne možemo zaboraviti da su u našem kulturnom kontekstu mnoge
osobe, iako u sebi ne prepoznaju dar vjere, ipak u iskrenom traženju konačnog smisla
i definitivne istine o svojoj egzistenciji i o svijetu. Ovo tražnje je autentična preambula
vjere jer pokreće osobe na putu koji vodi k Božjem otajstvu. Isti ljudski razum, zapravo,
ima urođenu potrebu za onim što vrijedi i traje zauvijek18. Takva potreba sačinjava trajni
poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se stavimo na put kako bismo našli Onoga
kojega ne bismo tražili da nam On nije već došao ususret.19 Vjera nas poziva i otvara
punini upravo u ovome susretu.
11. Za pristup sustavnom poznavanju sadržaja vjere svi mogu naći vrijednu i neophodnu pomoć u Katekizmu katoličke crkve. On čini jedan od važnijih plodova Drugoga
vatikanskog sabora. U Apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana prigodom tridesete obljetnice otvaranja Drugog vatikanskog sabora, Blaženi
Ivan Pavao II. napisao je: „Ovaj je Katekizam uvelike pridonio obnoviteljskom djelu
cjelokupnoga crkvenog života, kako ga je želio Drugi vatikanski sabor… Proglašavam ga
sigurnim pravilom za poučavanje vjere i stoga valjanim i zakonitim sredstvom u službi
crkvenog zajedništva.“20 16 Katekizam Katoličke crkve, 167.
17 Usp. Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri Dei Filius, III. Poglavlje: DS 3008-3009; Drugi
vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o objavi Dei Verbum, 5.
18 Benedikt XVI, Govor u Collège des Bernardins, Pariz (12. 9. 2008): AAS 100 (2008), 772.
19 Usp. Sv. Augustin, Ispovijesti, XIII, 1.
20 Ivan Pavao II, Apostolska konstitucija Fidei depositu (11. 10. 1992.): ASS 86 (1994.), 115 i 117.
44
PRILOZI
Upravo u ovom smislu Godina vjere bit će prilika za ulaganje zajedničkog napora oko
otkrivanja i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji u Katekizmu katoličke crkve nalaze
sustavnu i organsku sintezu. Ovdje dakle na površinu dolazi bogatstvo nauka koji je
Crkva primila, čuvala i nudila u dvije tisuće godina svoje povijesti. Od Svetoga pisma do
crkvenih otaca, od učiteljā teologije do svetaca tijekom stoljećā, Katekizam nudi trajno
sjećanje na mnoge načine kako je Crkva razmatrala o vjeri i napredovala u nauku da bi
vjernicima pružala sigurnost u njihovu vjerskom životu.
U svojoj strukturi Katekizam katoličke crkve prati razvoj vjere sve do velikih tema
svakodnevnog života. Stranicu po stranicu otkrivamo da ono što je predstavljeno nije
teorija, nego susret s jednom Osobom koja živi u Crkvi. Nakon obrazlaganja Vjerovanja
slijedi tumačenje sakramentalnog života, u kojem je nazočan i djelotvoran Krist, koji
neprestano izgrađuje svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata ispovijedanje vjere ne bi
imalo učinka, zato što bi nedostajala milost koja podupire kršćansko svjedočanstvo. Isto
tako nauk Katekizma o moralnom životu dobiva svoj smisao ako je stavljen u odnos s
vjerom, liturgijom i molitvom.
12. Stoga će u ovoj Godini Katekizam katoličke crkve moći biti istinsko sredstvo u
podupiranju vjere, osobito za one koji imaju na srcu kršćansku formaciju, koja je tako
odlučna u našem kulturnom kontekstu. U tu svrhu pozvao sam Kongregaciju za nauk
vjere, u suglasju s nadležnim dikasterijima Svete Stolice, da izradi Napomenu kojom nudimo Crkvi i vjernicima neke naznake kako živjeti ovu Godinu vjere što učinkovitije i
prikladnije, u službi vjere i evangelizacije.
Vjera je više nego u prošlosti izložena nizu pitanja što izlaze iz promijenjenog mentaliteta koji, posebice danas, svodi područje razumskih sigurnosti na one znanstvenih i
tehnoloških dostignuća. Crkva sve vrijeme nije imala straha pokazati kako između vjere i
autentične znanosti ne može biti nikakvih sukoba zato što obje, iako različitim putovima,
teže prema istini.21
13. Bit će odlučujuće tijekom ove Godine ponovno proći povijest naše vjere koja vidi
neistraživi misterij isprepletenosti svetosti i grijeha. Dok svetost pokazuje velik doprinos
koji su muškarci i žene svjedočanstvom života dali rastu i razvoju zajednice, grijeh treba
u svakome izazvati iskreno i trajno obraćenje doživljavanjem milosrđa Oca koji svima
dolazi u susret.
U ovome vremenu upirat ćemo pogled u Isusa Krista koji je Početnik i Dovršitelj vjere
(Heb 12,2), jer u njemu nalazi ispunjenje svaki trud i čežnja ljudskoga srca. Radost ljubavi,
odgovor na dramu patnje i boli, snaga oprosta nanesene uvrede i pobjeda života nad
prazninom smrti – sve nalazi ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, njegova učovječenja, dijeljenja s nama ljudskih slabosti radi preoblikovanja snagom njegova uskrsnuća. U
njemu, umrlom i uskrslom radi našeg spasenja, nalaze puno svjetlo primjeri vjere koji su
obilježili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja.
Po vjeri je Marija prihvatila riječ anđela i povjerovala navještaju da će postati majka
Božja u svojoj poslušnoj odanosti (usp. Lk 1,38). Posjećujući Elizabetu, izrekla je svoju
pjesmu hvale Svevišnjemu za čuda koja je iskazao onima što mu se izručuju (usp. Lk
21 Usp. Isto, Enciklika Fides et ratio (14. 9. 1998) br. 34 i 106: ASS 91 (1999), 31-32, 86-87.
45
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
1,46-55). S radošću i ushićenjem donijela je na svijet svoga jedinoga Sina, održavajući
netaknuto djevičanstvo (usp. Lk 2,6-7). Gajeći povjerenje u svoga muža Josipa, odvela je
Isusa u Egipat kako bi ga spasila od Herodova progona (usp. Mt 2,13-15). S istom vjerom
slijedila je Gospodina u njegovu propovijedanju i stajala uz njega na Golgoti (usp. Iv
19,25-27). S vjerom je Marija okusila plodove Isusova uskrsnuća i, čuvajući sve uspomene
u svome srcu (usp. Lk 2,19.51), prenijela ih Dvanaestorici sabranoj s njom u dvorani
posljednje večere radi primanja Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).
Po vjeri apostoli su ostavili sve kako bi slijedili Učitelja (usp. Mk 10,28). Povjerovali su
riječima kojima je on naviještao kraljevstvo Božje nazočno i ostvareno u njegovoj osobi
(usp. Lk 11, 20). Živjeli su zajedništvo života s Isusom koji im je iznosio svoj nauk, ostavljajući im novo pravilo života po kojemu su trebali biti prepoznavani kao njegovi učenici
nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su otišli u cijeli svijet, slijedeći zapovijed
da donose evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i bez ikakva straha naviještali su
svima radost uskrsnuća o kojemu su radosno svjedočili.
Po vjeri su učenici osnovali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolā, u molitvi,
slavljenju euharistije, stavljajući zajednici na raspolaganje ono što su posjedovali kako bi
zadovoljili potrebe braće (usp. Dj 2, 42-47).
Po vjeri su mučenici davali svoje živote radi svjedočenja istine evanđelja koje ih je
preobrazilo i učinilo sposobnima postići najveći dar ljubavi uz opraštanje vlastitim
progoniteljima.
Po vjeri muškarci i žene su posvetili svoj život Kristu, ostavljajući sve kako bi živjeli
u evanđeoskoj jednostavnosti, kako bi živjeli poslušnost, siromaštvo i čistoću te konkretne
znakove iščekivanja Gospodina koji sigurno dolazi. Po vjeri su mnogi kršćani promicali
djelovanje u prilog pravdi kako bi činili konkretnom riječ Gospodina koji je došao navijestiti oslobođenje od ugnjetavanja i godinu milosti za sve (usp. Lk 4,18-19).
Po vjeri, kroz stoljeća, muškarci i žene svih dobi, čija su imena zapisana u Knjizi života
(usp. Otk 7,9; 13,8), ispovjedili su ljepotu nasljedovanja Gospodina Isusa tamo gdje su bili
pozivani na svjedočenje svoga kršćanstva: u obitelji, zanimanju, javnom životu, vršenju
karizmi i crkvenim službama na koje su postavljani.
Po vjeri i mi živimo, radi živog priznavanja Gospodina Isusa, nazočna u našoj egzistenciji i povijesti. 14. Godina vjere bit će također povoljna prigoda za jače svjedočenje milosti. Sv. Pavao
podsjeća: „Sada ostaju vjera, nada i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav!“
(1 Kor 13,13). Još snažnijim riječima – koje oduvijek obvezuju kršćane – apostol Jakov
je ustvrdio: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li
ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas
rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja
korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: “Ti imaš
vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju
vjeru“ (Jak 2,14-18).
Vjera bez ljubavi ne donosi ploda, a ljubav bez vjere bila bi osjećaj u stalnoj nemilosti
sumnje. Vjera i ljubav zahtijevaju jedna drugu, tako da jedna dopušta drugoj ostvariti svoj
put. Mnogi kršćani s ljubavlju posvećuju svoj život onomu koji je sam, marginaliziran
ili isključen kao onome koji je prvi za pristupanje i najvažniji za podupiranje, zato što
se upravo u njemu odražava Kristovo lice. Zahvaljujući vjeri, možemo prepoznati lice
46
PRILOZI
uskrslog Gospodina u onima koji traže našu ljubav. „Što god učiniste jednomu od ove
moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40): ove njegove riječi su upozorenje koje se
ne smije zaboraviti i trajni poziv na uzvraćanje one ljubavi kojom se on brine za nas. Vjera
dopušta prepoznati Krista i upravo nas njegova ljubav potiče pomagati mu svaki put u
onome tko se čini našim bližnjim na životnom putu. Potpomognuti vjerom gledamo s
nadom u zalaganje u svijetu, u iščekivanju „novoga neba i zemlje nove, gdje pravednost
prebiva“ (2 Pt 3,13; usp. Dj 21,1).
15. Došavši do kraja života, apostol Pavao tražio je od učenika Timoteja da teži za
vjerom (usp. 2 Tim 2,22) istom postojanošću kao kad je bio mladić (usp. 2 Tim 3,15).
Poslušajmo ovaj poziv upućen svakom od nas, kako nitko ne bi postao lijen u vjeri. Ona
je životna suputnica koja dopušta zamijetiti uvijek novim pogledom divote koje Bog čini
za nas. Pozorna na čitanje znakova vremena u današnjoj povijesti, vjera zadužuje svakoga
od nas da postanemo živi znak nazočnosti Raspetoga u svijetu. Svijet danas ima posebnu
potrebu za vjerodostojnim svjedočenjem onih koji su Gospodinovom riječju prosvijetljena razuma i srca sposobni otvoriti srce i razum mnogima u želji za Bogom i istinskim
životom koji nema kraja.
„Riječ Gospodnja trči i proslavlja se“ (2 Sol 3,1). Neka nam ova Godina vjere učini
sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer samo u njemu možemo sigurno gledati
u budućnost te imamo garanciju autentične i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju
vrhunski prodor svjetla vjere: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i
žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog
zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast u Objavljenju Isusa Krista.
Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete
od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša“ (1Pt
1,6-9). Kršćanski život zna za iskustvo radosti i žalosti. Koliki sveci su živjeli osamljeno!
Koliki vjernici, također i u naše dane, bivaju kušani Božjom šutnjom dok bi željeli čuti
njegov utješni glas! Životne kušnje, dok dopuštaju razumjeti otajstvo križa i sudjelovanje
na Kristovim patnjama (usp. Kol 1,24), uvod su u vjeru i nadu koju vjera vodi: „Kad sam
slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Mi čvrstim uvjerenjem vjerujemo da je Gospodin Isus
pobijedio zlo i smrt. Ovim čvrstim uvjerenjem mu se povjeravamo jer on, nazočan među
nama, pobjeđuje moć zloga (usp. Lk 11,20) i Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa,
ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.
Majci Božjoj, koja je proglašena blaženom zato što je povjerovala (Lk 1,45), povjerimo
ovo vrijeme milosti. Dano u Rimu, s groba Svetog Petra, 11. listopada 2011. godine, sedme
mojeg pontifikata
Papa Benedikt XVI.
(S talijanskog prevela mr. Vikica Vujica)
47
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2012.
Braćo i sestre!
Korizma nam još jednom pruža mogućnost razmišljati o središtu kršćanskog života:
ljubavi. Naime to je pogodno vrijeme da, uz pomoć Božje riječi i sakramenata, obnovimo
svoj hod u vjeri, i kao pojedinci i kao zajednica. To je put označen molitvom i zajedništvom, šutnjom i postom, u iščekivanju uskrsne radosti.
Ove godine želim iznijeti neka svoja razmišljanja u svjetlu kratkoga biblijskog teksta
preuzetog iz Poslanice Hebrejima: “Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i
dobra djela” (10,24). Ta je rečenica dio perikope u kojoj sveti pisac poziva pouzdati se u
Isusa Krista kao najvišeg svećenika, po kojem smo zadobili oproštenje i otvoren put koji
vodi k Bogu. Plod prihvaćanja Krista je život koji počiva na tri teologalne kreposti, to jest:
pristupati Gospodinu “istinitim srcem u punini vjere” (r. 22), nepokolebljivim čuvanjem
“vjere nade” (r. 23) u stalnoj budnosti da se zajedno s braćom čine “ljubav i dobra djela
“ (r. 24). Kaže se također kako je, kao potpora vjerniku u tom ponašanju u skladu s
evanđeljem, važno sudjelovati na liturgijskim susretima i molitvi zajednice, upirući pogled
u eshatološki cilj, tj. puno zajedništvo u Bogu (r. 25). Zaustavit ću se na retku 24 koji, u
kratkim crtama, pruža dragocjen i trajno aktualan nauk o tri aspekta kršćanskog života:
pozornost prema drugome, uzajamnost i osobna svetost.
1. “Pazimo”: odgovornost prema našoj braći i sestrama.
Prvi aspekt predstavlja poziv da “pazimo”: grčki izraz koji se koristi u tekstu je katanoein, koji znači dobro gledati, biti pozoran, svjesno promatrati, primjećivati neku stvarnost.
Susrećemo ga u Evanđelju kada Isus poziva učenike da “promatraju” ptice nebeske, koje
su, bez imalo truda, okružene brižnom i pažljivom Božjom providnošću (usp. Lk 12, 24)
te da “vide” brvno u vlastitom oku prije nego ugledaju trun u bratovu oku (usp. Lk 6,
41). Nalazimo ga također u još jednom ulomku iz iste Poslanice Hebrejima, gdje Pavao
poziva braću: “promotrite… Isusa” (3, 1), apostola i najvišeg svećenika naše vjere. Dakle
glagol kojim započinje naš poziv poručuje nam da svrnemo svoj pogled na drugoga, prije
svega na Isusa, te da budemo pozorni jedni prema drugima, da ne budemo jedni drugima
stranci, ravnodušni prema onom što se događa našoj braći i sestrama. Prečesto međutim
kod nas prevladava potpuno suprotan stav: jedna ravnodušnost i nezainteresiranost koji
su plod sebičnosti i prikriveni tobožnjim poštivanjem tuđe “privatnosti”. I danas snažno
odjekuje Gospodinov glas koji svakog od nas poziva da se pobrinemo za drugoga. I
danas Bog traži od nas da budemo “čuvari” naše braće (usp. Post 4, 9), da uspostavljamo
odnose označene uzajamnom brigom, pozornošću prema dobru drugoga i prema osobi
u cjelini. Velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu zahtijeva od nas da shvatimo odgovornost prema onome koji je, kao i ja, Božje stvorenje i dijete: činjenica da smo braća u
čovještvu i, u mnogim slučajevima, u vjeri mora nas navesti na to da u drugome, kojega
Gospodin beskrajno ljubi, promatramo istinski alter ego. Ako budemo odnjegovali u sebi
taj stav da u drugima promatramo svoju braću i sestre, solidarnost, pravednost, milosrđe
i suosjećanje sami će kao iz nekog vrela poteći iz našega srca. Sluga Božji Pavao VI. rekao
je da svijet danas nadasve trpi zbog nedostatka bratstva: “Svijet je bolestan. Njegovo zlo
sastoji se manje u tome da ne bi bilo zaliha, da bi ih neki prigrabili, a više u pomanjkanju
48
PRILOZI
bratstva među ljudima i među narodima” (Enc. Populorum progressio, [26. ožujka 1967],
br. 66).
Pažnja prema drugom podrazumijeva da njemu ili njoj želimo dobro u svakom pogledu: tjelesnom, moralnom i duhovnom. Suvremena kultura je, čini se, izgubila osjećaj za
dobro i zlo, zato treba ponovno snažno isticati da dobro postoji i da pobjeđuje, jer je Bog
“dobar i dobrostiv” (Ps 119, 68). Dobro je sve ono što daje, štiti i promiče život, bratstvo
i zajedništvo. Odgovornost prema bližnjemu znači dakle htjeti i činiti dobro drugome, u
nadi da će i taj drugi postati osjetljiv na dobrotu i njezine zahtjeve. Zanimati se za brata
znači otvoriti oči za njegove potrebe. Sveto pismo upozorava nas na opasnost da nam
srca otvrdnu zbog svojevrsne “duhovne neosjetljivosti” koja nas čini slijepima za trpljenja
drugih ljudi. Evanđelist Luka donosi dvije prispodobe u kojima su prikazana dva primjera
te situacije do koje može doći u ljudskom srcu. U prispodobi o dobrom Samarijancu,
svećenik i levit ravnodušno “prođoše dalje” pokraj čovjeka kojeg su opljačkali i pretukli
razbojnici (usp. Lk 10, 30-32), a u prispodobi o bogatašu i Lazaru, bogataš, koji je uživao
sva obilja, potpuno je neosjetljiv prema siromašnom Lazaru koji umire od gladi pred njegovim vratima (usp. Lk 16, 19). Obje prispodobe pružaju primjere onoga što predstavlja
suštu suprotnost “posvećivanju pažnje”, promatranju drugoga s ljubavlju i sućuti. Što je to
što čovjeka priječi da uputi taj ljudski i brižni pogled prema bratu? Često su to materijalno
bogatstvo i osjećaj dostatnosti, ali to može biti i stavljanje vlastitih interesa i problema
iznad svega drugog. Ne bismo nikada smjeli biti nesposobni “imati milosti” prema onima
koji trpe; nikada naše srce ne bi smjelo biti u tolikoj mjeri obuzeto stvarima i problemima
da postane gluho za vapaj siromaha. Poniznost srca i osobno iskustvo trpljenja mogu u
nama probuditi osjećaje suosjećanja i empatije: “Pravednik razumije pravo malenih, a
opaki ne shvaća spoznaju” (Izr 29, 7). Moguće je tako shvatiti blaženstvo “ožalošćenih”
(Mt 5, 4), tj. onih koji su kadri izaći iz samih sebe i ganuti se na tuđu bol. Susret s drugim
i otvaranje srca njegovim potrebama su prigoda za spasenje i blaženstvo.
“Paziti” na brata podrazumijeva također brigu za njegovo duhovno dobro. I tu želim
podsjetiti na jedan aspekt kršćanskog života koji je, kako mi se čini, pao u zaborav: riječ
je o bratskom ispravljanju poradi vječnog spasenja. Danas smo, općenito, vrlo osjetljivi
kada se govori o brizi i ljubavi prema tjelesnom i materijalnom dobru drugih, ali kada
je riječ o našoj duhovnoj odgovornosti prema braći, zavladala je šutnja. Tako nije bilo
u prvoj Crkvi i u zajednicama doista zrelim u vjeri, koje su pokazivale brigu ne samo
za tjelesno zdravlje brata nego i za zdravlje njegove duše u pogledu njegova konačnog
određenja. U Svetom pismu čitamo: “Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi; kori mudra,
da te zavoli. Pouči mudroga, i bit će još mudriji; uputi pravednoga, i uvećat će se njegovo
znanje” (Izr 9, 8. sl.). Sâm Krist zapovijeda da prekorimo brata koji pogriješi (usp. Mt
18, 15). Glagol kojim se izražava to bratsko ispravljanje – na grčkom elenchein – isti je
onaj koji označava proročko poslanje kršćana da raskrinkavaju naraštaj koji se odao zlu
(usp. Ef 5, 11). Crkvena je tradicija ubrojila među djela duhovnog milosrđa “opominjanje
grešnika”. Važno je ponovno vratiti taj vidik kršćanske ljubavi. Pred zlom ne treba šutjeti.
Mislim tu na stav onih kršćana koji se, zbog ljudskog obzira ili iz jednostavne lagodnosti,
prilagođavaju prevladavajućem mentalitetu radije nego da upozoravaju svoju braću na
načine razmišljanja i djelovanja koji su u opreci s istinom i ne slijede put dobra. Kršćanski
se prijekor međutim nikada ne vodi duhom osude ili uzajamnog optuživanja. Naprotiv,
uvijek je potaknut ljubavlju i milosrđem te proizlazi iz istinske brige za dobrobit drugoga.
Apostol Pavao kaže: “Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva
49
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti” (Gal 6, 1).
U našem svijetu prožetom individualizmom nužno je ponovno otkriti važnost bratskog
ispravljanja, da bismo zajedno kročili prema svetosti. Čak i pravednik padne sedam puta
(usp. Izr 24, 16), kaže se u Svetom pismu, a svi smo mi slabi i sami sebe obmanjujemo
(usp. 1 Iv 1, 8). Veoma je dakle značajna služba koja se sastoji u tome da drugima pomažemo i dopustimo da nama drugi pomognu da sami sebe sagledamo u istini, da bismo
poboljšali svoj život i smjernije kročili Gospodinovim putem. Postoji uvijek potreba za
jednim pogledom koji ljubi i ispravlja, koji poznaje i prepoznaje, koji duboko proniče i
oprašta (usp. Lk 22, 61), kao što je Bog učinio i čini sa svakim od nas.
2. “Jedni na druge”: dar uzajamnosti
To “čuvanje” u odnosu na druge u opreci je s mentalitetom koji, svodeći život isključivo na zemaljski vidik, ne promatra ga u eshatološkoj perspektivi i prihvaća svaki moralni
izbor u ime individualne slobode. Društvo kao što je ovo današnje može postati gluho
bilo na tjelesna trpljenja, bilo na duhovne i moralne životne potrebe. Ne smije tako biti
u kršćanskoj zajednici! Apostol Pavao nas poziva da tražimo ono što vodi “miru i uzajamnom izgrađivanju” (Rim 14, 19) i koristi “bližnjemu na dobro, na izgrađivanje” (isto 15,
2), ne tražeći vlastitu korist “nego što koristi mnogima na spasenje” (1 Kor 10, 33). To
uzajamno ispravljanje i opominjanje, u duhu poniznosti i ljubavi, mora biti sastavni dio
života svake kršćanske zajednice.
Gospodinovi učenici, sjedinjeni s Kristom po Euharistiji, žive u zajednici koja ih međusobno povezuje kao udove istoga tijela. To znači da mi drugi pripada, njegov život,
njegovo spasenje tiču se moga života i moga spasenja. Dotičemo ovdje jednu veoma
duboku sastavnicu zajedništva: između našeg života i života drugih ljudi postoji neka međuovisnost, bilo u dobru bilo u zlu; i grijeh i dobra djela imaju jednu društvenu dimenziju.
U Crkvi, Kristovom mističnom tijelu, ta uzajamnost nalazi svoju potvrdu: zajednica ne
prestaje činiti pokoru i moliti za oproštenje za grijehe svoje djece, ali se također raduje
neprestance i s klicanjem zbog svjedočanstava kreposti i ljubavi koje se javljaju u njezinu
krilu. Neka se “udovi jednako brinu jedni za druge” (1 Kor 12, 25), kaže sveti Pavao, jer
smo jedno tijelo. Ljubav prema braći, čiji jedan izraz – milostinja, koja je, zajedno s molitvom i postom, tipična korizmena praksa, ima svoj korijen u toj zajedničkoj pripadnosti.
I u konkretnoj brizi za siromašne svaki kršćanin može izraziti svoje dioništvo u jednom
tijelu koje je Crkva. Jedan je od pokazatelja pozornosti prema drugima u uzajamnosti
također prepoznati dobro koje Gospodin čini u njima i zahvaljivati s njima za čudesne
milosti koje dobri i svemogući Bog nastavlja izvoditi u svojoj djeci. Kada neki kršćanin
otkrije u drugom djelovanje Duha Svetoga, mora se tome radovati i slaviti nebeskog Oca
(usp. Mt 5, 16).
3. “Da se potičemo na ljubav i dobra djela”: zajedno hoditi u svetosti.
Taj izraz iz Poslanice Hebrejima (10, 24) potiče nas razmišljati o općem pozivu na
svetost, neprestanom napredovanju u duhovnom životu, stremljenju većim karizmama i
ljubavi koja će biti sve uzvišenija i plodonosnija (usp. 1 Kor 12, 31-13, 13). Briga jednih za
druge ima za cilj uzajamno poticanje na sve veću djelatnu ljubav koja nas, “kao svjetlost
svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana” (Izr 4, 18), potiče da živimo svaki dan kao
50
PRILOZI
predokus dana koji ne pozna zalaza koji nas očekuje u Bogu. Vrijeme koje nam je dano
u našem životu je dragocjeno za otkrivanje i vršenje dobrih djela, u Božjoj ljubavi. Tako
sama Crkva raste i razvija se da prispije punini uzrasta Kristova (usp. Ef 4, 13).
U toj perspektivi dinamike rasta smješten je naš poziv na uzajamno poticanje da bismo
prispjeli punini ljubavi i dobrih djela. Nažalost, uvijek je prisutna napast mlakosti, gašenja
Duha Svetoga, odbijanja da “oplodimo talente” koji su nam dani za naše vlastito i za
dobro drugih ljudi (usp. Mt 25, 25 sl.). Svi smo primili duhovna i materijalna dobra koja
su korisna za ispunjenje Božjeg nauma, za dobro Crkve i za naše osobno spasenje (usp.
Lk 12, 21b; 1 Tim 6, 18). Duhovni učitelji podsjećaju da u vjerskom životu onaj koji ne
napreduje, nazaduje. Draga braćo i sestre, prihvatimo trajno aktualan poziv da težimo
“visokom mjerilu redovitog kršćanskog života” (Ivan Pavao II, Apost. pismo Novo millennio ineunte [6. siječnja 2001], br. 31). Mudrost Crkve u priznavanju i proglašavanju
blaženstava i svetosti nekih uzornih kršćana ima također za cilj probuditi želju za nasljedovanjem njihovih kreposti. Sveti Pavao potiče: “Pretječite jedni druge poštovanjem!”
(Rim 12, 10).
Neka u svijetu koji traži od kršćana novo svjedočanstvo ljubavi i vjernosti Gospodinu svi osjete koliko je prijeko potrebno to nastojanje u pretjecanju u ljubavi, služenju i
općem dobru (usp. Heb 6, 10). Taj je poziv posebno snažan u svetom vremenu priprave
za Uskrs. Uz želju za svetom i plodnom korizmom, povjeravam vas zagovoru Blažene
Djevice Marije i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov!
Iz Vatikana, 3. studenog 2011.
51
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Gdje su ljubav i mir, ondje je i Bog
U čovjekovoj naravi postoji želja za mirom, kako onim vanjskim tako i unutarnjim.
Mir je osobna duhovnost koju čovjek u sebi razvija. Mir treba uspostavljati i graditi.
Franjevački put vodi miru jer je put aktivne ljubavi. To je otvorenost srca milosti Božjoj,
dopuštanje Božjoj milosti da takne najdublju srž ljudskog bića. Put mira znači obraćenje,
mijenjanje samoga sebe te pronalaženje Boga u sebi. To je put k Bogu koji je usmjeren
na osobu Isusa Krista.
Franjo Asiški je čovjek mira. Još kao dječak osjetio je što znači ne imati mir, jer je rastao
u vrlo kompleksnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji svoga vremena. Franjo
ne želi lažni mir i stoga prekida vezu sa svijetom koji se zasnivao na novcu i bogatstvu.
Već tada prepoznao je značenje mira te nakon svoga obraćenja posvećuje život upravo
miru i poistovjećuje se s rubnima u društvu. Boga mira susreo je u raspetom Kristu jer je
susreo Boga sućutne ljubavi. Mir je sjedinjenje u ljubavi. Bog je pravi mir jer je Trojstvo
– davanje, primanje i dijeljenje ljubavi. Gdje je Bog, tu je ljubav; gdje je ljubav, tu je mir.
Biti mirotvorac znači prihvatiti mir koji je Isus Krist, Božju ljubav u Kristu, prihvatiti
dar koji nam je darovan u ranama raspetog Krista. Da bismo prihvatili ovaj dar, moramo
trpjeti i suosjećati s Kristom u patnji čovječanstva, prihvatiti našu vlastitu ranjivost te
priznati rane drugima. Živjeti u ovom duhu ljubavi znači živjeti na sliku Božju, tj. na sliku
mira. Mir za kojim čeznemo jest mir lica Božjeg. Klara Asiška smatra da molitva pomaže
otkriti lice mira u nama jer molitva je put k srcu, ona otključava njegova vrata.
Franjo ima duboku pronicavost s obzirom na ljudsko biće koje on promatra kao izvor
nasilja i mira. Vjerovao je da mir izvire iz srca. “Kao što naviještaš mir svojim jezikom,
budi siguran da imaš veći mir u svome srcu... Neka svatko bude vođen mirom, dobrotom
i ljubaznošću preko tvoga mira blagosti i krotkosti” (Peruđinska legenda 8.38). Shvatio
je da nasilje počinje u ljudskom srcu jer srce se pridružuje volji koja ima slobodu biranja.
U susretu s gubavcem Franjo se suočio licem u lice s nasiljem u samome sebi. Njegov
unutarnji nemir posvijestio mu je da prvo mora nadvladati sebe ako želi nadići vlastiti
strah od onih koje je odbacivao – gubavce. Morao se podvrći unutarnjem oslobođenju.
Mir nije bio nešto što je on postigao odricanjem vlasništva ili zato što je odustao od
borbe s drugima, nego je mir bio način postojanja, duhovni stav. Mir koji je Franjo tražio
zahtijeva promjenu srca. Njegov životopisac Čelano piše da je u cijelom propovijedanju
molio za mir i “zazivao mir govoreći: Gospodin vam dao mir“ (1 Čel 10).
Za Franju mir nije bio samo odsutnost konflikata, nego mir o kojem govori Evanđelje:
mir u središtu i srcu ljudskoga bića. Franjin način moljenja okrenuo je njegov um i srce
Bogu, pomogao mu je rasti i napredovati u svjesnosti tko je Bog i tko je on. U toj spoznaji
pronašao je snagu transformacije za sebe i svijet oko sebe, a koja je ublažila potrebu
za vladanjem i posesivnošću. Prihvatio je sebe, svoju grešnu narav i trudio se shvatiti
svoju ovisnost o braći, sestrama i svemu stvorenom, prihvaćajući svoje siromaštvo kao
siromaštvo ljudskoga bića. Ako tražimo mir u novcu, oružju i moći, mi jednostavno produljujemo neizbježnost rata i nasilja. Mir nije apstraktni koncept, nije univerzalni ideal.
Franjo je shvatio da zemaljski mir donosi nemir i lažni mir jer zemaljski mir je pogrešan
ukoliko ljudi žive u grijehu. Ljudi mogu biti u ozbiljnom grijehu, mirni i spokojni u svojim
porocima i nesvjesni struktura koje ih deprimiraju, ugnjetavaju i koje dominiraju. Pravi
52
PRILOZI
mir je onaj koji prebiva u nama. Ideja o zemaljskome miru je apstraktna ako se svaka
osoba ne trudi oko unutarnjeg mira. To znači otvoriti se djelovanju Duha Božjega koji će
nas preoblikovati. Kako je Franjo rastao i napredovao u Božjoj ljubavi, tako je postajao
čovjek mira, osjetljiviji prema onima koji nisu njegovali pravi mir. Mir teče poput rijeke
jer to je milost Duha koja prodire u ljudsko srce. Franjina misija mira nije misija protesta,
nego on šalje braću da naviještaju mir i pokoru: “Idite, predragi, dvojica po dvojica u
različite krajeve svijeta, naviještajući ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha” (1Čel
12). Svi smo potrebni neprestanog obraćenja jer svi možemo biti nasilnici.
Franjo – Kristov prijatelj i nasljedovatelj
Franjo je živio život siromaštva, pokore i obraćenja po primjeru Isusa Krista. Shvatio
je da treba nadići svoje nasilno i buntovno ja te postati ljubljeno biće. Njegova čežnja za
Bogom jest prožeta i njegovana duhom neprestane molitve. Imati Duha Gospodnjega
značilo je biti slobodan od onih stvari koje su ovladavale njime i sprečavale ga da ljubi
Boga. Molitva je vapaj, krik siromašnog u pustinji koji je daleko od vlastitog doma te
prepoznaje potrebu Boga. Franjo je shvatio da se Duh ljubavi ne može ukorijeniti u srce
koje je zaokupljeno srdžbom, gnjevom, ljutnjom, uvredom i ljubomorom. Samo srce
okrenuto Bogu može slobodno udomiti Duh ljubavi i pripremiti mu mjesto za plodno
tlo. Ovaj unutrašnji Duh temelj je za prijateljstvo s Isusom koje počinje promatranjem
raspetog Krista. Istinsko prijateljstvo znači dijeliti radosti i žalosti svakodnevnog života.
Dakle da bi postali Kristovi prijatelji trebamo prihvatiti i dijeliti gorko i slatko i tako biti
bliži Kristu. Pokora i obraćenje neophodni su za nadilaženje unutarnjeg nasilja, jer samo
kad se ljudsko srce obrati od nasilja prema nenasilju, od unutarnjeg rata prema unutarnjem miru, čovjek može biti Kristov prijatelj. Nenasilje je Duh Božji koji razoružava naša
srca tako da možemo postati Božji instrumenti za razoružanje svijeta.22
Molitva je put k miru jer je put ljubavi. U molitvi susrećemo Isusa koji je naš mir i
učimo od njega ići putem mira. Bonaventura smatra da nema drugoga puta prema Kristu
osim puta žarke ljubavi Raspetog. Sjedinjenje s Bogom je sjedinjenje u ljubavi, gdje je
osoba spremna patiti ili umrijeti iz ljubavi za druge, po Kristovu primjeru.
Duh molitve koji vodi sućutnoj ljubavi dopire do dubine našega bića i promatra ogledalo raspetog Krista. Klarina preporuka evanđeoske molitve utire put miru jer nas potiče
da pronađemo svoj identitet, svoje lice u ogledalu raspetog Krista, i tako dođemo do
istine o samima sebi. Promatrati Raspetog znači promatrati vlastito čovječanstvo. Siromaštvo nas oslobađa od svih zapreka koje sprečavaju promatranje Boga sućutne ljubavi
koji nam dolazi u ranjenom čovječanstvu, našoj vlastitoj osobnosti te u krhkosti naše
braće i sestara. U ogledalu Raspetog svatko je ljubljen na jedinstven način. Samo ona
osoba koja je siromašna i ponizna može prihvatiti bezuvjetnu Božju ljubav u poniznosti,
a to znači prihvatiti ogledalo Raspetog.
Molitva koja vodi poznavanju samoga sebe oslobađa. Duhovna dinamičnost ljubavi
koja je okrenuta prema Bogu i vlastitom srcu vodi rađanju mira u tražitelju mira. Klarina
duboka pronicavost s obzirom na kontemplaciju igra važnu ulogu u ovoj dinamičnosti.
Kada dolazimo do prihvaćanja samih sebe i Božje ljubavi u nama, tada gledamo svijet oko
sebe, svoje bližnje, svoje zajednice kontemplativnim pogledom.
22 John Dear, The God of Peace: Toward a Theology of Nonviolence, Maryknoll, NY: Orbis, 1994, 167.
53
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Ne možemo promatrati raspetog Krista i kontemplirati ga a da se ne mijenjamo. Klara
potiče da predamo srce, um i dušu Bogu kako bi nas Božja milost mogla preoblikovati u
posude sućutne ljubavi. Franjo je postao čovjek mira jer je bio transformiran u ljubav i
došao je do spoznaje da je bio blisko povezan sa svakom osobom i stvorenjem. “Promatrajući Boga kao prvi početak svega, ispunjen silnom ljubavlju, i najneznatnije bi stvorove
nazivao imenima brata i sestre“ (LM 8.6). U Franjinu životu vidimo da se mir proširio
na sve stvoreno. Franjo je shvatio svoju obiteljsku povezanost sa svakim, uključujući
najsitnije i najneznatnije stvorove jer imaju istoga, zajedničkoga početnika – Boga. “Prava
pobožnost Franjino je srce toliko ispunila i zahvatila mu unutrašnjost te se činilo da je
cijeloga čovjeka Božjeg osvojila. Ona ga je po molitvi uzdizala k Bogu, po suosjećanju
preoblikovala u Krista, po predusretljivosti priklanjala čovjeku, a po sveopćem povezivanju s pojedincima povraćala ga u stanje prvotne nedužnosti“ (LM 8.1).
Franjo se osjećao dijelom svega stvorenoga. Njegova duhovnost preokrenula je duhovnost hijerarhijskog vladanja i zamijenila je duhovnošću solidarnosti između čovječanstva
i svega stvorenoga.23 Predajući se bezuvjetno te radeći odvažno sve zbog ljubavi, zemlja
je postala njegov dom i sva stvorenja njegova braća i sestre. To ga je učinilo istinitim i
pravim čovjekom mira, koji ljubi i poštuje cijelo čovječanstvo i svijet koji ga okružuje.
Molitva za kojom čezne naše srce i koja nas pridružuje Kristu može nas dovesti, kao
što je dovela Franju, do kontemplativnog promatranja Božje dobrote u svakom stvorenju. Kontemplativno promatranje donosi mir jer prepoznaje: ja sam u tebi i ti u meni
jer imamo isti izvor života, Boga preobilne ljubavi. Ako je Bog izvor naših životā, tada
je Božja punina izražena u čovječanstvu i u svemu stvorenom. Dakle nismo izolirani,
nego smo svi jedno. To je vizija koja udomljuje drugoga i prihvaća. Kontemplativna
vizija je pogled koji kaže: ti si dobar jer si sakrament Božje ljubavi. Ovakav pogled vodi
nas do istine da sve stvoreno izražava dobrotu Božju. Gledajući ovu dobrotu i ljubeći je,
počinjemo živjeti u miru.
Franjevački put mira je put transformacije koja prolazi kroz kušnju ljubavi prihvaćajući
raspetoga Krista. Ovo je izazov kršćaninu i pitanje jesmo li ili nismo kršćani. Onaj koji
moli u franjevačkom duhu mora se pitati vjeruje li uistinu u raspetog Krista kao objavljenje Božje ljubavi njemu te je li spreman slijediti put križa. Franjevački put molitve nije
platonski, nego nas uranja u dubinu čovječanstva s njegovim ranama, gubom, nasiljem i
prijevarom. Pozvani smo s Kristom sići u tamu, samoću i osamljenost čovječanstva. Od
nas se traži da ljubimo poput Krista pa makar to bilo i po cijenu vlastitoga života. Isus kaže:
“Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat
rod“ (Iv 12,24). Franjo je shvatio da mirotvorstvo uključuje opraštanje, noseći slabosti,
nemoći, patnje i nevolje, suosjećajući u pravom duhu zbog ljubavi Božje. Franjo braći
govori: “Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što na ovome svijetu pretrpe, radi ljubavi
prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i tijelu“ (OP 15). Franjo je bio
siguran i uvjeren da su pravi mirotvorci samo oni koji su spremni patiti za mir i izdržati u
miru. Paralela između Franje kao mirotvorca i Franje drugoga Krista nalazi se u riječima
Pjesme stvorova: Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji praštaju iz ljubavi tvoje i
podnose rado bijede života. Blaženi koji sve podnose s mirom jer ćeš ih vječnom okruniti
krunom. Samo onaj koji je suobličen s Kristom, tko se pouzdaje u Krista i u kome Krist
živi jest mirotvorac, jer ta osoba je sposobna patiti ili umrijeti za mir poput Krista. Franjo
23 T. Vining, A Theology of Creation Based on the Life of Francis of Assisi, The Cord 40 (1990), 105.
54
PRILOZI
je bio mirotvorac jer je u svemu želio sličiti Kristu, nosio je rane Kristove, njegova dubina
sućutne ljubavi bila je takva da je predao sebe potpuno za druge iz ljubavi.
Pojam smrti nam nije privlačan i naša se kultura konstantno bori protiv nje. Smrt je
sastavni dio našega života, nedjeljiva od kršćanskog puta mira jer je put života. Krist je
pobijedio smrt i uskrsnuo na novi život. Zadnja riječ jest život. Životni hod i put ide
prvo kroz križ patnje. Franjo je postigao svoje godine mira jer je bio suobličen s raspetim
Kristom. Krist je patio u Franjinu tijelu. Od nas se traži da, poput Franje, uprisutnimo
Krista sućutnom ljubavlju. Pozvani smo udisati Božji Duh tako duboko da uskliknemo s
Pavlom: “Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet“ (Gal
2,19). Ovo je put prema miru.
Euharistija – Franjin simbol mira
Za Franju je simbol mira euharistija. U Pismu čitavom Redu piše: “Molim vas, dakle,
svekolika braćo, ljubeći vam noge koliko god mogu većom ljubavlju, da iskazujete svako
poštovanje i svaku čast, koliko vam je god moguće, presvetom tijelu i krvi Gospodina
našega Isusa Krista, u kojoj je izmireno i privedeno svemogućem Bogu sve, bilo na zemlji
bilo na nebesima“ (EpOrd 12-13).
Za Franju biti mirotvorac znači živjeti euharistijski život, život Krista. A živjeti euharistijski znači živjeti u tijelu Kristovu – tijelu koje ne prihvaća razdvojena tijela, nego ih
sjedinjuje patničkom ljubavlju. Miroslav Volf kaže kako je katolička osobnost osobnost
obogaćena drugima. Duh otključava vrata srca govoreći: Ti nisi samo ti, drugi ti također pripadaju. Katolička osobnost zahtijeva zajednicu. Svatko za sebe treba reći: ja
nisam samo ja, nego mi i drugi pripadaju. Ovo je i Franjina i Klarina ideja. Zajednica
je povezanost ljubavi i žrtve, kao što je povezanost ljubavi majke i sina. Osoba prožeta
kršćanskim životom usredotočena je na križ i ona priprema prostor u sebi za drugoga.
Moramo moliti i za svoje neprijatelje. Kao što su ruke raspetog Krista poziv prijatelju i
neprijatelju da dođe, tako smo i mi pozvani činiti.24
Budući da smo prihvaćeni od Boga, mi moramo osposobiti prostor za druge u nama
samima i pozvati ih unutra, čak i svoje neprijatelje. U primanju i blagovanju Kristova
razlomljenog tijela i krvi primamo sve one koje Krist prima.
Raspeta ljubav je ljubav koja nudi novu budućnost jer je ljubav koja stvara prostor
za druge. To je ljubav spasenja jer je ljubav ozdravljenja koja uspostavlja jedinstvo i mir.
To je ljubav zajedništva jer prepoznaje da punina zajednice zahtijeva ozdravljenje rana
slomljenog tijela. Ljubiti nam je u duhu raspete ljubavi kako bi ona bila vidljiva. Tako će
se Krist roditi, stvorit će se nova životna budućnost, budućnost zacjeljivanja rana, podjela, mržnje i neprijateljskog raspoloženja, ozdravljenje koje donosi mir. Ako čeznemo za
budućnosti jedinstva i mira, tada moramo biti na putu spasenja koje okuplja ono što je
razdvojeno i podijeljeno. Raspeti Krist je put k miru. Čelano smatra da je Franjin život bio
euharistijski jer je njegov život bio tijelo Kristovo predano za druge u duhu oproštenja i
pomirenja, zbog jedinstva i mira.
Sam Franjo piše da slijediti Krista znači slijediti Dobrog Pastira koji je dao svoj život za
ovce svoje (OP 6). On je vjerovao da moramo slijediti stope Kristove i ljubiti sve do smrti
24 Volf M., Exclusion and Embrace: A Theological Explaration of Identity, Otherness and Reconciliation, Nashville:
Abingdon Press, 1996, 128.
55
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
ako želimo postići vječni život. Osoba može živjeti u duhu raspete ljubavi samo kada
vjeruje da je ljubljena. Merton piše: “Korijen kršćanske ljubavi nije volja ljubiti, nego vjera
da je čovjek ljubljen.”25 Živjeti u duhu raspete Kristove ljubavi znači živjeti u vjerovanju,
u istini Božje vjernosti koja je nazočna u čovjekovu srcu. Ovakva Božja ljubav pomaže
nam da se Krist rodi u nama. Čini nas slobodnima susresti se s našim neprijateljima i s
onima koji nas mrze jer nas oslobađa da vidimo Božju dobrotu u ogledalu ranjenih tijela
i duša – onih koje mi ne želimo prihvatiti kao što Franjo nije prihvatio gubavca dok se
nije obratio.
Glasnici mira u svijetu nemira
Svjesni smo nasilja u svijetu mržnje, ljutnje, ozljeda i rana u ljudskim životima te zloupotrebe koja se nanosi majci zemlji. Međutim svjesni smo kao kršćani da su sve vrste
nasilja rane koje se nanose Kristu.
Franjevački put molitve koji vodi miru shvaća svijet ozbiljno jer vjerujemo da Bog
prebiva među nama i živi s nama raspet i proslavljen. Potrebno je moliti i vjerovati Božjem milosrđu koje će nas promijeniti. Ovaj put molitve jest buđenje svijesti da tijelo
Kristovo ne postoji bez nas. Put mira zahtijeva živjeti Kristovu tajnu, misterij. Postati
drugi Krist znači postati istiniti pojedinac, spoznati istinu našeg identiteta, i u tom istinitom samopoznavanju pronaći slobodu ljubavi. Svatko od nas je odraz Krista jer svi smo
stvoreni po Riječi, a utjelovljena riječ čezne da bude vidljiva u duhu ljubavi. Kršćanstvo
nije samo doktrina ili sistem vjerovanja. Mi smo kršćani jer vjerujemo da zajedno sa svim
stvorenim nalazimo smisao u Kristu. Ali sve dok ne dopustimo tajni Kristovoj da nas
dotakne, da nas promijeni, ostajemo izvan tajne. Krist nam je daleko i nepoznat. A kad
nas tajna dotakne, shvaćamo i osjećamo da Krist nije izvan nas, nego da živi u nama, da
smo dijelovi njegova tijela.
Ako se nadamo budućnosti mira, moramo stvarati tu budućnost. Raspeta ljubav je
ljubav za druge. Ako želimo budućnost mira, moramo mir učiniti realnim i mogućim
postajući i sami mir.
Raspeti Krist je put mira. Ovaj put ne obećava samo novo stvaranje, nego novu budućnost, novu nadu, novo rođenje i novi život za čovječanstvo i cijeli svemir jer je mir
ukorijenjen u Bogu.
Franjo Asiški je u Kristu postao novo stvorenje i svijet oko njega postao je sličniji
Kristu. On je postao mirotvorac propovijedajući, naviještao je mir primjerom i djelima
noseći ga onima koji su u konfliktu i govoreći onima koje je susretao: Gospodin ti dao
svoj mir! Klara Asiška vidjela je Franju kao primjer i ogledalo Kristovo. Bonaventura traži
mir i nalazi ga u gorućoj i žarkoj ljubavi raspetoga Krista. Put mira jest put ljubavi na
kojemu se osoba ne boji umrijeti s raspetim Kristom i uskrsnuti na novi život.
Ako se nadamo miru, tada moramo čeznuti za ljubavlju. Čeznimo za ljubavlju koja je
Bog i koja je usmjerena na Boga. Franjevački put molitve je put obraćenja, razoružanja
srca. To je put koji ozbiljno shvaća ljudsku ranjivost i krhkost svega stvorenoga. U krhkosti života stanuje Bog u poniznoj ljubavi. To je put koji konačno naviješta: Brate i sestro,
mi smo jedno, jer na ovom putu mi spoznajemo Božju dobrotu kao mrežu koja povezuje
cjelokupno čovječanstvo i sve stvoreno. Shvatimo da smo krhki, nesavršeni, dominantni i
25 Merton, New Seeds of Contemplation, 75.
56
PRILOZI
okrutni. Moramo putovati putem žarke ljubavi raspetog Krista. Onaj koji silazi u dubinu
Kristove tajne dotiče vrhunac transcendentne ljubavi, ljubavi koja nije samo usmjerena
na sebe, nego se otvara drugima. Pozvani smo u ono euharistijsko prihvaćanje opraštanja
i pomirenja u razlomljenom svijetu. Ovo je put molitve koja vodi miru. To je put franjevačkog evanđeoskog života. To je put kršćanskog života.
Onaj koji želi mir mora biti na duhovnom putovanju k Bogu. Mir se ne može postići
silom i nasiljem. To nije roba pogodbe ili cjenkanja niti je apstraktan ideal, privlačan samo
idealistima i sanjarima. Mir je punina ljubavi. Mir je Božja ljubav objavljena nama ljudima
u ispruženim Kristovim rukama na križu kojima nas poziva u svoj zagrljaj mira.
Pozvani smo prebivati u Božjoj ljubavi. Siromaštvo, molitva i srce okrenuto Bogu utiru
put miru, jer samo onaj koji je siromašan i ponizan može imati udjela u poniznoj Božjoj
ljubavi koja je mir. Franjevački put mira prolazi kroz uska vrata križa. Jesmo li spremni
krenuti tim putem?
Priredila: s. Kata Karadža
(Prema tekstu Ilie Delio, Franciscan prayer, St. Anthony Messenger Press, 165-180)
57
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
S. Renata Ruža Mrvelj: U DOMU OČEVU
Prikaz knjige
O knjizi općenito
Knjigom U domu Očevu spisateljica s. Renata Ruža Mrvelj složila je zbirku kratkih
životopisa 63 preminule sestre koje su živjele i djelovale u Bosni od 1929. do 2010. godine, dotično u Bosansko-hrvatskoj provinciji osnovanoj 1942. godine. Prva sestra – s.
Auksilija Božič - preminula je 1943. godine.
Već na prvi pogled, pomno odabran naslov knjige i cjelokupno uređenje knjige daju
naslutiti način pristupa opisu životnoga puta preminulih sestara kao nečemu dragocjenom, što je spisateljica i sama istakla u Uvodnoj riječi. Naime, prema riječima s. Renate,
dragocjeni su životi preminulih sestara, njihovi životni putovi, njihova vjera, služenje
molitvom i radom, svjedočenje redovnice-franjevke, svi ti životi ugrađeni su u temelje
provincije, te i danas žive u našim nastojanjima.
Građa knjige:
Predgovor
Uvodna riječ
U domu Očevu: Glavni podaci te opisi života i djelovanja preminulih sestara
Mjesta posljednjega zemaljskog počivališta naših sestara
Abecedni popis pokojnih sestara Bosansko-hrvatske provincije
Kronološki popis prema godini smrti pokojnih sestara Bosansko-hrvatsko provincije
Sestre naše Družbe koje su djelovale u Bosni
Sadržaj
Korice:
prednja korica: naslov knjige i nekolicina složenih slika preminulih sestara
zadnja korica
izvana: slika Krista Pantokratora
unutrašnja strana:
Zemljopisna karta RH i BiH s oznakama:
sjedište biskupija
sestarske kuće
djelatnost sestara u franjevačkim samostanima
djelatnost sestara u župama
Sestre u inozemstvu:
Austrija Njemačka
Beč
Mainz
München.
58
PRILOZI
Uređenje knjige
Životopisi preminulih sestara u ovoj knjizi oblikovani su prema istoj shemi: na jednoj
je stranici slika sestre i njezini osnovni podaci a na sljedećoj stranici slijedi životopis
sestre. To očituje vrlo uspjeli odabir obrasca glavnih urednica Katice Majdandžić-Stupac i
s. Renate zajedno s Christianom Tomislavom Belincem koji je izvršio grafičko uređenje i
opremu. Sugestivno djeluje grafičko uređenje slike na prednjoj korici knjige sa slikama sestara složenih kao izgradnja građevine koja kao da počiva na plećima s. Verene Dijaković,
prve provincijske predstojnice: slika naime podsjeća na riječi sv. Pavla o Božjoj građevini
na temelju Kristu, u kojoj svatko daje svoj ulog na svoj način (usp. 1Kor 3, 9-11).
Prazne stranice između životopisa s. Renata i urednici smišljeno su ispunili odgovarajućim slikama ili tekstovima; u dva slučaja to su tekstovi dotičnih sestara: pismo s. Marije
Klicić i pjesma s. Vatroslave Šimundić-Bendić, što spomenici – kako s. Renata voli nazvati
ovu knjigu – daje osobitost, crtu osobnoga, tim više vjerodostojnoga u vrednovanju i
poštovanju.
Iz autoričina prikaza životopisa sestara Slovenka – 15 ih je pripadalo Bosansko-hrvatskoj provinciji – čitatelj ostaje zadivljen koliko su dotične sestre zavoljele bosanski narod
i samu zemlju Bosnu; time je s. Renata pokazala koliko se Bosna dade zavoljeti.
Dodatnu vrijednost knjizi autorica je dala i time što je uvrstila i slike groblja u kojima
počivaju zemni ostaci preminulih sestara.
S. Renata je upozorila na dva ispravka imena i prezimena: prezime s. Rudolfine Dragićević, ne Dragičević te za krsno ime i prezime Neže s. Eufemije Kropivšek.
S. Renata piše laganim ali živim stilom, pa se tekstovi lako i izazovno čitaju.
Iz sadržaja knjige
Opisom životopisa autorica je pružila mogućnost uvida u razne sadržaje među kojima
i uvid u ukorjenjivanje sestara u Bosni i prilike u kojima su sestre živjele i djelovale, u
identitet školske sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije, u poslanje i apostolsko
djelovanje sestara.
Ukorjenjivanje sestara u Bosni i prilike u kojima su sestre živjele i djelovale
Opisima života i djelovanja preminulih sestara te doticanjem činjenica iz crkvenoga i društveno-političkoga života, autorica je pružila mogućnost čitatelju da osjeti i
još dublje nasluti nezaustavljivu želju i volju školskih sestara da se ukorijene među
pukom u Bosni. To je pokazano brojem (22 u Visoko i 6 u Sarajevo) školskih sestara
koje je vrhovna uprava poslala u Bosnu i ljubavlju sestara kojom su se ucjepljivale u
taj puk, od početaka kada su mogle vršiti svoje poslanje odgojem i izobrazbom do
raspršivanja i protjerivanja u vrijeme dvaju ratova i poraća. Isto je očitovano – kako je autorica u knjizi iznijela – odlučnošću i neumornošću poglavito prvih dviju
provincijskih predstojnica – s. Verene Dijaković i s. Barbare Šenekar – da središte
provincije bude u Bosni te u skrbi za odgoj mladoga naraštaja sestara. Autorica je
također istaknula kongregacijsku i međuprovincijsku pomoć u ukorjenjivanju sestara
u Bosnu, što pokazuje i dug popis sestara iz cijele Družbe koje su dulje ili kraće
vrijeme djelovale u Bosni (str. 252-254).
59
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Slijedom životopisa u knjizi U Očevu domu čitatelju su ujedno podastrte teške društveno-političke neprilike osobito kroz prva četiri desetljeća mlade provincijske zajednice te
u ratnim i poratnim prilikama konca prošloga i početkom ovoga stoljeća, s posljedicama:
oduzimanje škole, protjerivanje sestara, životna opasnost, nesigurnost, neimaština izbjeglištvo sestara i njihovih obitelji, bol za gubitkom obiteljskih članova pojedinih sestara;
traženje zaposlenja.
Prema autoričinom prikazu čitatelj dobiva sliku ustrajnoga života mlade provincijske
zajednice, a da nema uvjete koji se redovito pretpostavljaju za postojanje redovničke
zajednice. Naime,
nije postojalo ni provincijsko središte, već više kuća-uporišta, što je spisateljica naglasila
navodeći riječi s. Benjamine Mutić da je s. Barbara Šenekar kao provincijska predstojnica
„provincijalat imala u torbi i da je Bosnu propješačila nekoliko puta“ (str. 67);
nisu postojala određena odgojna središta, što čitatelji uočavaju prema brojnim navedenim mjestima u kojima su sestre stupale u kandidaturu, postulaturu, novicijat, polagale
zavjete (Visoko, Vareš, Mostar, Maribor, Bokalci kraj Ljubljane, Plehan, Fojnica, Virovitica, Guča Gora, Petrićevac kraj Banja Luke, Livno itd. do Kloštra Ivanića);
na 14 mjesta nalaze se počivališta zemnih ostataka sestara, od čega je jedno družbe
Milosrdnih sestara Svetoga Križa;
upravo zbog oskudice vremenitim dobrima, kako je s. Renata pokazala, mnogim sestrama nije omogućena izobrazba, što su pojedine jako željele; u poratnome razdoblju
mlađi naraštaji sestara uglavnom su stjecali saznanja i umijeća učeći od starijih sestara;
na isto oskudno stanje spisateljica upućuje navodeći mukotrpan rad sestara po velikim
vrtovima, iscrpljujućim domaćinskim poslovima po fratarskim samostanima i po tuđim
njivama i imanjima (str. 32), te uzgojem i prodajom cvijeća i povrća (155).
O oskudnome življenju s. Renata je zapisala i ovo svjedočanstvo sestara: „Koje radosti
kada dođeš u ćeliju pa pod jastukom nađeš komad kruha!“, što ga je ostavljala s. Ananija
Krt (str. 46).
O identitetu školske sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije
opisom preminulih sestara
Daleko od toga da je spisateljica prikazala sastojnice i obilježja sestara prema istome
obrascu, kakav bi se dojam mogao steći površnim čitanjem teksta. Pa i kada s. Renata nabraja gotovo iste vrline najvećega broja sestara – vedrina, duhovitost, urednost, strpljivost,
dobrota, pobožnost, jednostavnost, povjerenje u sestre i druge ljude, ili šaljiva, iskrena,
jednostavna, marljiva, uredna, skromna, lijepa, prijatelj/ica, ugodna sugovornica, zahvalna,
znala praštati, pronicava, kulturna – načinom na koji to iznosi daje osjetiti izvornost i posebnost naoko iste vrline ili odlike pojedine sestre. Vrline i odlike sestara s. Renata uklapa u
izvornu cjelovitost osobe dotične sestre. Ako pak vrlina ili odlika sestre nosi posebno obilježje, spisateljica to ističe, primjerice: „…ostavljala dojam sretne redovnice“ (s. Maksencija
Mrvar, str. 20); „dosljedna zavjetovanom životu i preuzetom poslu“ (s. Ozana Benkek, str.
40); vedra duha i ugodne naravi, bojažljiva, a opet društvena (s. Melanija Mandić, str. 92).
Iznoseći vrline sestara s. Renata ne daje neki nenaravan, idealiziran lik: ona također izravno
navodi ili dade jasno naslutiti slabosti i „loše“ strane sestara, što spisateljičinome djelu daje
vjerodostojnost a dotičnoj opisanoj sestri onu ljudsku oznaku da je od „krvi i mesa“. Time
s. Renata pokazuje sestru prihvatljivom, privlačnom, s kojom se možemo solidarizirati i koja
60
PRILOZI
nas upravo tom zbiljnošću ljudskoga bića, i Bogu posvećene osobe, vodi do nas samih, u
vlastitu zbilju. Evo neka od tih obilježja koje je s. Renata navela: naravna sporost koja se
teško ili nikako nije mogla nositi s užurbanošću života (s. Lucija Vukadin, str. 162); znala se
naljutiti (s. Ananija Krt, str. 46); strogost (s. Barbara str. 66); posebnost bogate osobnosti što
je uzrokovalo nerazumijevanje (Skolastika Čoh, str. 167); štedljivost sve do u sitničavosti (s.
Veseljka Dugonjić, str. 123); teže se prilagođivala drugomu i drugačijemu (s. Katarina Mikić,
194), ni u teškim zdravstvenim smetnjama nije izgubila volju za rad i redovnički život (s.
Serafina Križan, str. 98). Zrno realnosti u opisivanju sestara dodala je s. Renata istaknuvši i
tjelesnu ljepotu ili otmjeno držanje dotičnih sestara; primjerice, ljepotica tijelom i duhom (s.
Verena Dijaković, str. 53) ili lijepa, ponosna, raspjevana (s. Marija Klicić, str. 142).
U Uvodnoj riječi s. Renata je naglasila da su dragocjeni životi preminulih sestara,
a u opisima sestara pomno je iznijela značajne crte identiteta redovnice-franjevke. Ta
se dragocjenost pročitava i kroz vrline koje je s. Renata jasno istaknula, među kojima:
molitvenost i oslonjenost na Boga, življeno sestrinstvo, životno sazrijevanje i poslanje
u nemoći i starosti, umijeće susreta s ljudima u franjevčkoj jednostavnosti i gostoljubivosti, ljubav prema stvorenjima, obogaćivanje zajedničkoga života glazbom, pjevanjem,
humorom, založenost u upravnim i odgojnim službama u zajednici, inkulturacija, životi
predanja i prijegora, neke crte iz života u franjevačkoj obitelj fratara i sestara.
Molitvenost i oslonjenost na Boga
Molitvenost i oslonjenost na Boga – prema prikazu s. Renate – tvore bitan, neodvojiv
dio života navedenih sestara. Različitost i izvornost sestara kao pojedinka pokazala se i
opisom molitvenosti sestara, što je autorica izrazila raznim izričajima kao: voljela je moliti
(Eufemija Kropivšek, str. 56 i druge), imala dar molitve (s. Kazimira Nedić, str. 214),
sav život molitva (s. Cvetka Šipek, str. 71; isto na svoj način izraženo i za sve sestre),
molila radeći – radila moleći (napisano za mnoge sestre). Navodeći primjer s. Lukrecije
Petek da je rado pjevušila Duhu Svetome (str. 28), s. Edvarde Košir koja je Isusu skladala
pjesmu i pjevala (str. 107), običaj s. Dominke Blažunaj da se sama povlačila u crkvu te
svirala i pjevala i smireno podnosila bolest (str. 94-95), autorica je ukazala kako se molitva
sestara znala razviti u jednostavan, izvoran izričaj franjevačke mistike i kontemplacije. Od
molitve se nije odustajalo ni u slučaju da se teško ili nikako prihvaćala prilagodba novim
pa i liturgijskim oblicima molitve: imala svoju pobožnost i duhovnost (s. Katarina Mikić,
str. 194). Životi oslonjeni na Boga posve naravno, bez straha, vedro idu ususret sestrici
smrti. Autorica na to upućuje, primjerice, navodeći riječi s. Marinke Andrić: „Osjećala
sam se kao na dlanu Božje ruke…“ (str. 84); riječi s. Vlaste Horvat: „Čekam i zovem Isusa
da dođe. Ne znam kada će doći taj sretni čas kojemu se jako veselim (str. 111); životno
predanje s. Elizabete Nedić: „Ići ću mirno kada me dragi Isus pozove“ (str. 204); često
isticanje s. Franciske Živko da je Bog uslišava (str. 118).
Življeno sestrinstvo
Opisujući preminule sestre, s. Renata je pokazala da se život sestara u zajednici u mnogočemu očitovao kao življeno sestrinstvo. Doživljaj pojedine sestre kao osobe od same
autorice te sestara koje su s dotičnom živjele, s. Renata prenosi u izričajima kao: vrijedna
i vesela (s. Berta Božić, str. 34), „blagim pristupam stvarala je pozitivnu klimu u svakoj
61
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
zajednicu“ (s. Silvija Batinić, str. 129), bila je sestra (s. Lucija Vukadin, str. 162, s. Ljubomira Martić, str. 146), sestra u punom smislu riječi (s. Agata Barun, str. 196), prijateljica
(napisano za više sestara) uspijevala biti sestra i prijatelj (s. Eufemija Kropivšek, str. 57),
oslonac i savjetnik (s. Lukrecija Petek, str. 28; s. Ljubomira Martić, str. 146), sestrama
rado slala pisma i svoje crteže (s. Franciska Živko, str. 118), imala povjerenje u sestre (s.
Vladimira Dilber, str. 135), gajila tople ljudske odnose (s. Ljubomira Martić, str. 146),
bilo ugodno, radosno s njome živjeti i raditi; o svemu razgovarati (s. Leonida Petrič, str
62; s. Gabrijela Ištuk, 176), nenametljivo bliza poput maloga svjetla (s. Lucija Vukadin,
str. 162), sestra u svakome pogledu (s. Eugenija Knežević, str. 210). K tomu i osjećaj
povezanosti onkraj smrti: „Osjećam njezinu pratnju“, rekla je s. Filipa Mlakić za s. Filipu
Suša (str. 36).
U nedostatku školovanja, mlađe su sestre svakodnevno učile od starijih (vidi: s. Valerija
Zirdum str. 131).
Neki primjeri, koje je autorica iznijela pokazuju koju je radost stvarala i dokle je sezala
tankoćutna osjetljivost jedne sestre za drugu. Primjerice: s. Lukrecija Petek bi dobiveni
kruh ili nešto hrane, pozivajući jednu po jednu, od toga dijelila sestrama, počinjući od
mlađih i onih koje su obavljale teže poslove (str. 28); s. Eufemija Kropivšek ponudila se
2 puta za premještaj umjesto sestre kojoj je bilo teško prihvatiti premještaj (str. 56); s.
Božidara Kovač kakve dobivene novčiće podijelila bi svakoj sestri (str. 104); s. Ananija
Krt – što je već spomenuto – priređivala je sestrama neopisivu radost ostavljajući im
komad kruha pod jastukom (str. 46).
S. Renata je istaknula da su sestre jedna drugoj bile potpora u životnim teškoćama.
Sestre se rado sjećaju, kaže s. Renata, kako ih je s. Ozana Trogrančić znala savjetovati i
tješiti za vrijeme kandidature (str. 22). Za s. Ananiju Krt s. Renata piše: „Sestre i fratri
svjedoče da je njezin život bio podrška da se nešto izdrži, da se u nevolji ustraje i da se
kreposnije živi“ (str. 47). S. Ružica Mandić, pak, snažila je kolegice poticajima na međusobnu povezanost da im bude lakše i ljepše te tako budu sposobnije više dobra činiti (str.
64). O s. Florenciji Debelak autorica navodi sljedeće: „Neke naše sestre kažu da svoje
zvanje ili svoju ustrajnost u zvanju duguju s. Florenciji“ (str. 40). Nenametljivo i radosno
djelovanje s. Franciske Živko autorica prikazuje kao poticaj velikom broju kandidatkinja
za dolazak u samostan u bosansko-hrvatskoj provinciji (str. 118). Od s. Zdravke Tikvić
– piše s. Renata - kandidatkinje su naučile puno životne mudrosti (str.139). Autorica
ukazuje na primjere sestrinske pohvale i obazrive opomene na primjerima s. Stanislave
Lijović (str. 126) i s. Izidore Kovačušić (str. 171).
Sestrinsku osjetljivost sestara bosansko-hrvatske provincije potvrđuje opis traganja za
postajama mukotrpnoga života te zemno počivalište s. Nevenke Pejčinović-Zlović nad
kojim je podignuta spomen-ploča (str. 99-101, 225).
Životno sazrijevanje i poslanje u nemoći i starosti
Slijedeći životni tijek sestara, kako je opisan u knjizi U domu Očevu, ukazano je na
umijeće sazrijevanja sestara, osobno i vjernički, što su očitovale u vremenu svoje starosti,
nemoći ili bolesti. Primjerice, s. Renata bilježi kako se ozbiljnost i strogost s. Edvarde postupno pretvarala u blagost i duhovitost pomirena sa svojom prošlošću, bila je spremna
za vječnost (str. 106 i 107). To je sazrijevanje s. Renata opisala i kao poslanje, a svaka ga
sestra vršila na svoj način. S. Ananiju Krt autorica vidi kao onu koja je snažila svojom
62
PRILOZI
staračkom toplinom, nježnošću i molitvom (str. 47). Kod nekih se sestara to očituje strpljivošću u bolesti, (str. 56, 40, 60, 62, 75, 104, 139, 171, 176, 204). „I u bolesti nastavlja
svoje poslanje Božjega glasnika, na nov način, kroz nova iskustva, s manje riječi i bez
vidljivih djela“, piše s. Renata o s. Ljubomiri Martić (str. 147). Molitva je – prema prikazu
s. Renate – dio poslanja svih starijih i onemoćalih sestara. S. Renata to izriče riječima:
„Voljela je moliti!“ (str. 44, 56, 201). Iz pobožnosti sv. Josipu, s. Joahima Pilat, koja je kako
kaže s. Renata „cijenila molitvu…“, prevela je sa slovenskoga jezika na hrvatski molitvu
sv. Josipu (str. 16). „Kada više nije mogla raditi, mirno i predano se prepustila molitvi“,
piše s. Renata za s. Agnezu Nedić (str. 158); putem radija i tiska sestre su pratile događaje
u Crkvi, svijetu i redovničkim zajednicama, žarko moleći (s. Anđela Mišković, str. 60; s.
Gabrijela Ištuk, str. 176; i druge).
Iz spisateljičinih opisa pročitava se Franjin duh po kojemu besposlici nije bilo mjesta
kod sestara navedene dobi. Neke su pronašle svoje poslanje u posjećivanju bolesnika,
nemoćnih, osamljenih. Mnoge su umijeće vezenja ili pletenja, svoj hobi pretvorile u korisno, naime svojim bi rukotvorinama obradovale sestre a i zajednici bi to poslužilo za
obdarivanje prijatelja i dobročinitelja, istaknula je s. Renata.
Na dojmljiv način s. Renata pokazuje kako se stvaralo ugodno ozračje, tkali topli odnosi u suživotu starijih i onemoćalih sestara te mlađih naraštaja savjetima starijih – što je
autorica u mnogim slučajevima istaknula, poučavanjem u raznim umijećima, posebice u
ručnim radovima (primjerice s. Agneza Nedić str.158). Na neki način, na sve te starije,
bolesne i onemoćale sestre dade se primijeniti ono što je s. Renata zapisala za s. Barbaru
Šenekar: „Bila je poput svjetionika moleći i radeći ručni rad“ (str. 67).
S. Renata nije propustila istaknuti kako su sestre u starosnoj dobi (a i u mlađoj dobi – s.
Elza Anđelić, str. 80, s. Vatroslava Šimundić-Bendić, str. 200) voljele čitati i učiti (vidi: s. Izidora Kovačušić, str. 171), poglavito vjerski tisak što im je omogućavalo pratiti život Crkve
(str. 56, 89, 80, 126, 134, 171). Istaknut je primjer s. Veseljke Dugonjić da je i u starijoj dobi
voljela učiti (str. 123) te s. Friderike Šoti da je molila, čitala i pisala pisma (str. 89).
Umijeće susreta s ljudima
u franjevačkoj jednostavnosti i gostoljubivosti
U opisu preminulih sestara uočljiva je crta koju rado vidimo kao franjevačko obilježje,
a to je blizina čovjeku, umijeće susreta s ljudima. Mnoge, ako ne gotovo sve sestre autorica je obilježila vrlinom franjevačke jednostavnosti (str. 66, 78, 104, 130, 132, 134, 138,
162, 180, 211, 214) te odlikom gostoljubivosti. Time su – kako autorica pokazuje - sestre
ostavljale trag u spomenu fratara, prolaznika, prijatelja, poznanika, potrebnika, onih koji
su se stjecanjem prilika našli pod njihovim krovom (sestre, kandidatkinje, prolaznici, gosti, voditelji duhovnih vježba, svi pamte velikodušnost s. Elze – str. 80; „Ona je i radnike
koji su nam radili častila“- s. Stanislava Lijović str. 126), onih kojima su bile na uslugu,
onih pred njihovim vratima, u miru i u ratu. Kao paradigma za to mogu poslužiti riječi
fra Perice Martinovića izgovorene o s. Luciji Vukadin: „S ljubavlju i s veseljem – ovo
podvlačim – znala je dočekati i počastiti nas fratre i sestre, kako domaće tako i goste i
sve druge posjetitelje. Mnoge gladne i žedne nahranila je i napojila. Činila je to u svojoj
vrlo simpatičnoj franjevačkoj jednostavnosti, osobito za svoga boravka na Bistriku u vrijeme krvavih i burnih sarajevskih ratnih dana i godina, punih nesigurnosti i neimaštine“
(str.162).
63
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Ljubav prema stvorenjima
S. Renata je ukazala na ljubav i suživljenost sestara s Božjim stvorenjima, biljkama i životinjama, što se osobito očitovalo radom sestara u poljodjelskim poslovima,
vrtlarstvom i uzgojem cvijeća, skrbi za životinje. Autorica to tako dojmljivo opisuje
da se čitatelju pred očima gotovo stvore prostrani uređeni vrtovi i cvijećem uređene
okućnice. Evo neki opisi: „Zemlji i svemu na njoj pristupala je kao da je zemlja
bila nebo! Zato su njezine ruke oplemenile sve što su dotaknule“ (navodi s. Renata
riječi iz oproštajnoga slova s. Celine Vidak, provincijske predstojnice za s. Kristoforu
Perko, str. 154); ili piše: „…voljela je prirodu, cvijeće…“ (s. Marinka Andrić, str. 84,
s. Vladimira Dilber, str. 143); na s. Dominiku Blažunaj s. Renata primjenjuje riječi iz
Franjinoga Hvalospjeva bratu Suncu pišući: „Zemlju je doživjela kao majku ‘koja nas
uzdržava i upravlja i proizvodi razne plodove sa šarenim cvjetovima i travom“, „znala
spojiti prirodu i glazbu“ i „jednako se predano brinula i za domaće životinje“ (str.
94), koje se toliko voljelo da im se i tepalo (s. Jakoba Jelovšek, str. 78). [D. Pavelić piše
u knjizi Le Chapelet de Visoko, str. 11: „Sestra Eduarda znala je i podviknuti: ‘Tiho,
tiho! Nemojte mi naljutiti cvijeće!’ Bila se osvjedočila u osjetljivost i svojeglavost
nekih biljnih vrsta.“]
Obogaćivanje zajedničkoga života glazbom, pjevanjem, humorom
Opisujući apostolsko djelovanje pojedinih sestara autorica je pokazala da u prvim
desetljećima Provincije sestre nisu dobivale glazbenu izobrazbu. Međutim, počevši od
gotovo prvih (str. 24) do posljednjih stranica (str. 206) knjige, s. Renata ukazuje da su
glazba i pjevanje dio franjevačke duše sestara. Autorica je to istaknula u životopisu s.
Janje Malner oko koje se rado okupljala mladež dok bi ona svirala na harmonici i lijepo
pjevala (str. 24). Za s. Anelu Čolić s. Renata piše da je voljela pjevati i razveseliti sestre te
da je „obogaćivala sestrinska druženja sviranjem na svojim glazbalima“, na šargiji, violini,
usnoj harmonici i dvojnicama (str. 182). Autorica je navela da su sestre, uz radosno pjevanje, svirale i na drugim instrumentima: s. Veseljka Dugonjić na citri i flauti (str. 122), s.
Vatroslava Šimundić-Bendić na gitari (str. 200). Svoje teške fizičke poslove – piše s. Renata – s. Ananija Krt najčešće je obavljala uz pjesmu (str. 46), a za s. Dominiku je napisala
da je znala spojiti prirodu i glazbu (str. 94). „Kad je s. Anela zadnji put pošla u bolnicu“
- istaknula je s. Renata – „sa sobom je ponijela usnu harmoniku!“ (str. 182; usp.: sv. Franjo
molio je brata da mu svira citru za vrijeme operacije na očima, (2Čel 126.). S. Renata je
pokazala goruću želju sestara da glazbom uzveličaju liturgijska slavlja, među kojima su
istaknute: s. Dominika Blažunaj (str. 94), s. Franciska Živko (str. 117), s. Paskalija Gojević
(str. 206).
I humorom su sestre – kako je zabilježila s. Renata – stvarale opuštajuće ozračje, kao
što je to činila s. Anđela Mišković preričući zapažanja u zajednici u pjesmu koju bi otpjevala uz pomoć svoga „glazbala“ – štake (str. 60). Spomenula je spretno izricanje s.
Kazimire Nedić kroz humor, „koji nije bio uvredljiv, pa je za zajednički život bio ugodan
i potreban“, zaključila je s. Renata (str. 214).
64
PRILOZI
Založenost u upravnim i odgojnim službama u zajednici
Iz opisanih životopisa sestara koje su obavljale upravne službe, zbog prilika u kojima su
živjele i djelovale, uočljivo je da su neke od njih ujedno vršile i odgojne službe. S. Renata
je prikazala njihovo veliko, nekada i herojsko zalaganje u učvršćivanju mlade Provincije
skrbeći za duhovno i vremenito dobro sestara, osobito mladoga naraštaja.
Autorica je pokazala da su službu svake od tri preminule provincijske predstojnice
obilježile svojstvene prilike, bolje rečeno, neprilike.
Čitateljima je predočena odlučnost s. Verene Dijaković, prve provincijske predstojnice
koja se izborila – mimo nenaklonjenosti crkvenih vlasti - da provincijsko sjedište bude
u Visokome, među podružnicama, tj. među sestrama, pojašnjava s. Renata. Brinula se za
redovnički duh među sestrama – navodi s. Renata riječi dobroga poznavatelja s. Verene,
fra Ignacija Gavrana – i birala svećenike za duhovne vježbe sestrama, među kojima uglavnom Slovence, naime tada su većinu sestara činile sestre Slovenke. U vrijeme nestašice
hrane, s. Verena je slala hranu u Mostar gdje su bile tri novakinje bosansko-hrvatske
provincije, da bi mogle završiti novicijat. Mlade sestre i kandidatkinje poticala je na rad i
molitvu, na međusobno prihvaćanje i uljudnost, piše s. Renata, navodeći riječi s. Filoteje
Petrović, koja je 7 godina bila na pomoć s. Vereni, kao kandidatkinja i kao mlada sestra.
Svjedokinja, s. Filoteja stavlja s. Verenu uz bok Katarini Kosači, gledajući obje te žene
kao ponos Kraljeve Sutjeske. U knjizi je spomenuto da je s. Verena jedina od sestara
bosansko–hrvatske provincije koja je skoro dvije godine bila u zatvoru (str. 51-53).
S. Barbara Šenekar – piše s. Renata – pronicava duha, i u teškim prilikama znala je
sagledati životne situacije i u njima se snalaziti, pa i uz velike žrtve hrabro se i mudro
s poteškoćama nosila. Obilazeći sestre po podružnicama, skupljala je hranu i vlakom
slala u odgojne kuće. S. Renata pripominje da je to vrijeme velikoga priliva kandidatkinja
te je s. Barbara imala velikih briga gdje ih smjestiti i kako ih prehraniti te obrazovati. A
- kako je već prije spomenuto - „provincijalat je imala u torbi“, pješačeći Bosnom uzduž
i poprijeko (str. 67).
S. Marija Klicić, u službi provincijske predstojnice, prolazila je kroz iste poteškoće
povezane uz nedostatak kuća kao odgojnih središta, materijalnih sredstava; trebalo je
– kako kaže autorica – i puno mudrosti u usmjeravanju mladih sestara koje su se školovale
uz naporan rad (str. 142-143). U knjizi je navedeno oproštajno slovo s. Marije upućeno
svim sestrama čime je potvrđena profinjenost duše s. Marije, njezin smisao za lijepo, što
je autorica u različitim izričajima višekratno istaknula.
Iznoseći opise sestara, s. Renata je istaknula i zadivljujuće odlike sestara u službi kućne
predstojnice. Primjerice, napisala je sljedeće za s. Eufemiju Kropivšek: „Službu kućne
predstojnice obnašla je mudro, razborito i uglavnom na radost zajednici (str. 56). Istaknula je sposobnost i zauzetost s. Melhiore Hrastar pri otvaranju novih podružnica i izgradnji
Kloštra Ivanića (str. 32).Već je spomenuta pažljivost s. Božidare Kovač prema sestrama i
time što bi kakav dobiveni novčić podijelila svim sestrama (str. 104). O s. Zdravki Tikvić
s. Renata prenosi svjedočenje sestara koje su kao kandidatkinje živjele sa s. Zdravkom da
su od s. Zdravke naučile puno životne mudrosti i redovničke mudrosti (str. 139). Za s.
Frideriku Šoti posvjedočeno je da je kao poglavarica bila veoma ugodna, znala napraviti
veselje, vedrim susretima živote sestara činila sretnima (str. 89). S. Anastazija Jozić brižna
i neposredna – također prema svjedočanstvu sestara – kao predstojnica znala je ugodno
iznenaditi i biti velikodušnom (str. 187).
65
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Inkulturacija
Opisom života i djelovanja sestara s. Renata je pokazala kako se kod sestara u zbilji
događala inkulturacija. Naime znanje, obilježja osobna i kao pripadnice slovenskoga naroda sestara koje su u počecima bosansko-hrvatske provincije bile većina, ucjepljivale
su sestre u život zajednice koja se razvijala, domicilnih sestara Hrvatica i puka. S druge
strane, sestre Slovenke – sudeći prema autoričinim opisima njihove blizine puku – kao da
su primile crte puka iz bosanskih sredina s kojim su se one gotovo posve srodile.
Životi predanja i prijegora
Životopisi preminulih sestara – kako ih je s. Renata prikazala – odišu predanjem,
sretnim življenjem redovničko-franjevačkoga poziva, posvetivši život provinciji, Crkvi i
puku, kako se s. Renata izrazila pišući o s. Eufemiji Kropivšek (str. 57) ili prenoseći riječi
s. Kazimire da sve patnje i trpljenja koja podnosi prikazuje Bogu za dobro provincije (str.
215). Ujedno se pak ispod autoričina pera osjeti, izravnije ili manje izravno, da je životni
tijek pojedinih sestara nosio obilježje trpljenja i prijegora uzrokovanih osobnim nevoljama ili izvanjskim neprilikama koje su pogađale svaki naraštaj. Tiha ili izraženija patnja
– kako je to autorica prikazala – kod jednoga dijela sestara bila je uzrokovana i time što
naravni darovi, „talenti“, ponekad posve očiti (primjerice slučaj s. Anele Čolić, str. 182,
ili prekid školovanja kandidatkinji Dragici Tomić), nisu imali mogućnost ostvarenja daljnjom izobrazbom i odgovarajućom službom. Naime, kako je već spomenuto, oskudicom
vremenitim dobrima u prvim desetljećima Provincije djelovanje sestara dobrim je dijelom
usmjereno u domaćinske poslove po fratarskim samostanima; nisu se pronašli načini da
se mlađi naraštaji sestara izobraze, što je u nekim sestrama ostalo kao neispunjena želja.
Učilo se radeći i moleći. „Puno toga ostalo je skriveno našim ljudskim očima“, zaključuje
s. Renata (s. Velimira Barać, str. 174; s. Vjekoslava Vrdoljak, str. 180).
Neke crte iz života u franjevačkoj obitelji fratara i sestara
Kroz prikaz životopisa sestara koje su djelovale po franjevačkim samostanima, kako je
to autorica iznijela, iščitavaju se posebno dvije činjenice: odgojni utjecaj sestara i osjećaj
pripadnosti franjevačkoj obitelji. S. Renata je to potkrijepila navodeći usmena i pismena
svjedočanstva i posmrtna slova fratara na pogrebima sestara. Međusobnoj povezanosti
– kako je i autorica istaknula u nekim životopisima - pridonijela je i rodbinska povezanost
sestara i fratara.
U sestrama je, kako je s. Renata je ukazala, ‘djelovala’ bitna sastojnica poslanja školskih
sestara, odgoj, poglavito jednostavnim ali mudrim življenjem, svjedočenjem i ižaravanjem
svoje predanosti poslanju i djelovanju. Takav život zavrijedio je s. Lukreciji Petek posebnu
ljubav i poštovanje sjemeništarca i bogoslova – što je posvjedočila s. Benjamina Mutić - da
su joj u to vrijeme posvudašnje oskudice i gladi potajice donosili od dobivene hrane koju
bi dobili (str. 28). Zapisano je za s. Zdravku Tikvić, o kojoj je fra Ignacije Gavran govorio
s divljenjem i poštovanjem, da je puno značila i za učenike konvikta, profesore i svećenike,
pomiriteljski djelovala na župljane i prihvaćanje dodijeljenoga svećenika (str. 138-139). Životom i radom - piše s. Renata - s. Kristofora Perko svjedočila je franjevački način življenja
kako sestrama tako i sjemeništarcima i fratrima te navela i riječi fra Ignacija Gavrana koji
66
PRILOZI
je rekao za s. Kristoforu: „Našu je veliku franjevačku obitelj u Visokom predstavljala bolje
od ikoga drugoga. Bila je na ponos svima i po cijeloj Bosni. (…) Njezin život i rad bili su
apologija Crkvi i redovništvu u Bosni. Vrlo je odgojno djelovala“ (str. 155). O s. Vereni
Dijaković, „ljepotici tijelom i duhom“, kako ju je doživljavao fra Ljubo Hrgić, a svi o njoj
– piše s. Renata – govorili s poštovanjem i ljubavlju – uz već spomenuto da je fratrima u
zatvor pisala pisma i slala pakete (str. 54:), zapisano je da su joj i fratri dolazili na razgovor
i preporučivali se u molitve; s. Renata je prenijela svjedočanstvo s. Doloroze Dilber da je
s. Verena „voljela svećenike i znala ih zaštiti“ te svjedočanstvo s. Helene Karalić i drugih
sestara „da su fratri u samostanu bolesnu s. Verenu doživljavali ‘poput Božjega blagoslova’“
(str. 52-53). Plodovima ‘sa svoga vrta’ – ističe s. Renata – s. Edvarda je – što je također već
spomenuto – darivala fratre koji su bili u zatvorima i okolnim župama (str. 106). Prenoseći
oproštajne riječi fra Mije Džolana na pogrebu s. Eugenije Knežević, s. Renata je istaknula
osjećaj zahvalnosti bosanskih franjevaca za usluge koje im je s. Eugenija činila prilikom
liječenja u Sarajevu i u Zagrebu i navela fra Mijine riječi: „Kamo je ona selila, i mi smo za
njom premještali svoje zdravstvene kartone“ (str. 211).
Franjevački obiteljski odnos između sestara i fratara autorica je osvijetlila i primjerima
ispunjavanja posthumnih želja sestara. Naime, goruću želju s. Joahime Pilat da klerici
nose njezin lijes na groblje – kako stoji u knjizi – nisu spriječili ni dubok snijeg i poledica
(str. 17). U zapisu sjemeništarca i gimnazijalca Roberta Jolića u spomen s. Cvetki Šipek,
koji autorica navodi, između ostaloga piše da je “…s. Cvetka, svaki put kad je ugledala
nas đake, postajala radosnija, a njenu radost posebno je odavao neodoljivi smiješak, koji
smo svi voljeli. I njena je želja bila da joj svi ‘žaci’ budu na sprovodu! Tu smo joj želju,
jednostavnu, kakva je i sama uvijek bila, rado ispunili“ (str. 71).
Poslanje i apostolsko djelovanje sestara
Opisujući djelovanje sestara, s. Renata je pokazala da su sestre svojim poslanjem i
apostolskim djelovanjem doslovce ušle u narod i to u duhu franjevačke raspoloživosti
odgovarale na molbe Crkve i svijeta koje su im se trenutno postavljale, nesebično služile
iz ljubavi (usp. s. Antonija Franciska Lampel).
Iz opisivanja djelovanja sestara u knjizi U domu Očevu dobiva se presjek djelatnosti:
učiteljska služba u Ženskoj zanatskoj, u Privatnoj mješovitoj pučkoj školi i pučkoj školi
i upraviteljica škole (s. Janja Malner);
zabavište i dječji vrtić;
domaćinska škola i domaćinski tečajevi;
kućanski, domaćinski poslovi:
kuhanje, mijesenje i pečenje kruha (primjerice, s. Ananija Krt za oko 300 osoba);
pranje i glačanje rublja, u tadašnjim preteškim uvjetima (posao potanko opisan radom
s. Cvetke, str. 70; vidi i: Dragan Pavelić, Le chapelet de Visoko - Krunica iz Visokog
- Durieux, ISBN 953-188-189-8);
šivanje te krpanje rublja sjemeništaraca (tako da su i najsiromašniji mogli biti uredni, na čemu
su bili vrlo zahvalni s. Tadeji Petrovčič. „Krpanje je u ona vremena bilo nužno“, pojašnjava s.
Renata. „Biti lijepo pokrpan za mnoge je značilo biti uredan, imati se u što preobući.“ str. 104);
vrtlarstvo: na velikim samostanskim (fratarskim) vrtovima i imanjima, u stajama;
skrb za crkvene predmete i prostor: pravljenje i uređivanje liturgijskoga ruha, pečenje
hostija, uređivanje sakristija i crkava.
67
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
S vremenom sestre započinju vođenje liturgijskoga pjevanja; u počecima – kako to
s poštovanjem iznosi s. Renata - sestre su za to bile osposobljene više ljubavlju nego
stručno, a izraziti su već navedeni primjeri: s. Dominika Blažunaj (str. 94), s. Franciska
Živko (str. 118), s. Paskalija Gojević (str. 206-207).
S. Renata pokazuje kako su sestre u te „crkvene“ službe ulazile u isprepletenosti
dužnosti sestara djelujući kao: švelja i sakristanka, kuharica i sakristanka, uređenje rublja
i sakristanka; uređenje rublja, sakristanka i vođenje liturgijskoga pjevanja po župama i
samostanima; vođenje domaćinskih poslova i pomoć u župnome vjeronauku; također
se ta isprepletenost događala uvođenjem i ostalih novih dužnosti, primjerice: švelja i
bolničarka.
Mlađi naraštaj sestara – prema iznesenim podacima o preminulim sestrama – postupno
se uključivao u bolničarsku, njegovateljsku i medicinsku službu te u sustavnu katehizaciju
u župi i u školi i vođenje crkvenih zborova.
Životni putovi sestara - kako je s. Renata istaknula – obilježeni su čestim premještajima
iz jedne podružnice u drugu, redovito ne pitajući za razloge (kako piše s. Renata uz slučaj
s. Florencije Debelak str. 40), čime se očitovao i duh franjevačke pokretljivosti.
Autorica je ukazala kako su sestre u neprilikama poslije II. svjetskoga rata pokazale
smisao za prilagodljivost novim prilikama i promjenom djelovanja, radnoga mjesta i zamjenom redovničkoga odijela građanskim odijelom. Naime, zajednica je odmaknuta od
prvobitnoga djelovanja odgoja i izobrazbe djece i mladeži. Od početnih djelatnosti sestara
zadržalo se uglavnom pravljenje crkvenoga ruha. Zastalo se i u izobrazbi sestara. Umijeća
domaćinske škole, sastavnice djelovanja školskih sestara početnih godina u Bosni, sestre
su - naglasila je autorica - prenosile na mlađe naraštaje u kućama gdje bi se zajedno živjelo
i djelovalo.
Autorica je također pomno iznijela primjere kako su sestre ostale zbližene s pukom,
što je izrazila često rabeći ovaj ili sličan izričaj: „Voljela je ljude“, te dodatak: „…oni su
voljeli nju…“ (vidi: s. Nada Zirdum, str. 114); Voljela bolesnike…i sestrice (vidi: s. Vlasta
Horvat, str. 109); „voljela je sestre, fratre i župljane gdje god je bila“ (vidi: s. Franciska
str. 118). Za s. Verenu kaže „Zavoljela je život u Kraljevoj Sutjesci, osobito vjernike, kao
i oni nju“ te istaknula i sljedeće: „Bila je dobra sugovornica i savjetnica ne samo sestrama
i fratrima …nego i drugima; rado su joj dolazile sestre iz drugih provincija; također su joj
na razgovor dolazili i fratri i preporučivali se u molitve (str. 52-53). O s. Dominiki piše
da je „zavoljela Bosnu, braću franjevce, njihove sjemeništarce te katolike i muslimane u
Visokom“ (str. 94). Za s. Skolastika Čoh autorica ističe da je bila žena ljubavi i znala voljeti
od najobičnijih ljudi do sluge u samostanu (str. 167-168).
Skrb sestara – kako je u knjizi pokazano – posebno je bila usredotočena na pomoć
ženama, razgovorima i poučavanjem, što očituju i sljedeći zapisi:
s. Vereni „Sutjeske žene dolazile su [joj] na razgovor i po savjet. S njima je organizirala
izradu narodnih nošnji i skupljanje ljekovitoga bilja“; majci tadašnje kandidatkinje „sve je
priskrbila za novorođenče…“(str. 52-53);
s. Ruda plehansko je samostansko dvorište učinila razgovaraonicom s nevoljnicima
(str. 74);
s. Dominika bi ispred crkve znala ostati i razgovarati sa župljanima; sjemenje i rasad
davala osobito siromašnim mještanima (str. 94);
s. Edvarda je podučila u vrtlarstvu (brojne sestre) i visočke žene; plodovima darivala
visočku sirotinju i susjede (str. 106);
68
PRILOZI
s. Kristofora nikoga iz vrta nije puštala praznih ruku dajući dobar rasad i pouzdane
savjete za uzgoj povrća i cvijeća (str. 154);
s. Vjekoslava Vrdoljak rado je susretala jednostavne ljude po župama (str. 180);
S. Renata je ukazala na osjetljivost i bliskost sestara s pukom u teškim društvenim
i političkim prilikama i time uvjetovanim životnim nevoljama te su na moguć način
pružale pomoć. Primjerice:
zatvorenicima fratrima: kako je već spomenuto, s.Verena im je u zatvor pisala pisma i
slala pakete (str. 54:); s. Edvarda povrće (106);
izbjeglicama i prognanicima, ranjenicima, beskućnicima: s. Nada Zirdum im je služila
kao samaritanka, unoseći svu sebe u službu nevoljnicima, skromnima i siromašnima (str.
115); isto je s istančanim sluhom činila i s. Ljubomira Martić (str. 146); osobno i svojim
umijećem posredovanja pomagala ranjenike i bolesnike s. Eugenija Knežević (str. 211);
bolesnicima i nemoćnima, osamljenima: vrlo često sestre su bile u službi i bez odgovarajuće osposobljenosti; ali pristupale su im s puno brige i pažnje, uz smiješak, kako je to
istaknuto za s. Peregrinu (str. 44); za s. Dominiku stoji da je posebno bila pažljiva prema
onima koji su trpjeli (str. 94); i u svojoj poodmakloj dobi sestre su bile na pomoć nemoćnima, primjerice, stoji za s. Veseljku Dugonjić da je obilazila starije i nemoćne župljane i
pružala jednostavnije medicinske usluge (str. 123); s. Inviolata Turčinović znala se zaputiti
po kloštarskim ulicama do bolesnih i osamljenih da im pomogne i da ih razgovori; da ih
privede sakramentima, da ih međusobno izmiri (str. 151).
Religijska i nacionalna različitost, ističe s. Renata, nije bila zaprekom za evanđeosko i
franjevačko djelovanje dijalogom i porukom mira, jednostavnim pristupom sestara. Ljubav
prema čovjeku - piše s. Renata - polazište je za odnos s. Dominike prema muslimanima i
djelovanje s muslimanskim ženama (str. 91, 94). U činjenici da je s. Kristofora, sa sestrama i fratrima koji su ostali u Visokome u vrijeme rata u Bosni, radila u vrtu za sebe i za
susjede muslimane, često zajedno s muslimanskim ženama, s. Renata vidi poruku mira i
međureligijskoga dijaloga (str. 154-155). S. Skolastiku Čoh, dok je kao jedina žena radila u
Udruženju vjerskih službenika u Sarajevu, autorica vidi kao preteču suradnje u vjerskom
udruženju (str. 167). S. Margareta Ištuk – ističe s. Renata – zavrjeđuje zahvalnost osobito
za svjedočanstvo redovnice u multikulturalnoj sredini u Sarajevu (str. 190).
Franjevačkim načinom blizine i povjerenja u ljude – prema pisanju autorice – sestre su
potvrdile umijeće iskrenog i povjerljivoga suradništva u ustanovama u kojima su djelovale
na dobrobit potrebnika; posebice su to bile prigode u zdravstvenim ustanovama.
Zbliženost i plemeniti odnosi sestara s ljudima među kojima su sestre djelovale dobili
su potvrdu i na izvanjski način, što je autorica istaknula u sljedećim primjerima: grob
s. Janje Malner brižno su uređivale vareške žene do ponovnoga povratka protjeranih
sestara (str. 24); s. Verenu Dijaković – kako je već navedeno - fratri su doživljavali „poput
Božjega blagoslova“; s. Kristofora Perko uvrštena je među počasne članove franjevačkoga samostana i gimnazije u Visokome (str. 155); s. Eugeniji Knežević dodijeljena je
nagrada za stručni rad i doprinos u promicanju sestrinstva u Kliničkoj bolnici Dubrava
(str. 210-211).
69
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Vrijednosti koje se iščitavaju kao trajna uporišta i moguća polazišta za školsku sestru franjevku bosansko–hrvatske provincije iz prikaza života i djelovanja preminulih sestara
• vjernost vlastitom identitetu (Tonko Marović Petrasov, „…daj što ti je dano budi
tko jesi / bit ćeš što ni sanjao nijesi“. Napovijed 1984.)
u oslonjenosti na Boga
evanđeoskim nadahnućem franjevačke duhovnosti:
blizinom jedna drugoj (prema Esseru: dom jedna drugoj), blizinom čovjeku, osobito
najpotrebnijima, brižnom blizinom stvorenjima
pokretljivošću u osjetljivosti na trenutak, dah vremena u Crkvi i svijetu
molitvenošću i kontemplacijom na franjevački način
prihvaćanjem svakodnevne zbilje, radosne i mukotrpne, u jednostavnosti i nadi
• doživotno učenje
• čitanje (knjiga)
• umijeće življenja i djelovanja u multireligioznoj i multinacionalnoj sredini
• umijeće inkulturacije
• umijeće suradništva
• umijeće vedroga starenja i življenja u bolesti i nemoći
• čuvanje grobova kao „svoga“ mjesta, svoje zemlje koju ti je Bog dao, (Ivan Golub:
Da, Bog je stvorio čovjeka od zemlje, ali od zemlje na kojoj se čovjek rodi…); doživljavati
ih kao mjesta povezanosti s mjestom poslanja i samoga poslanja, sa životvornim povijesnim pamćenjem, nadahnućem za poslanje u ovome vremenu
• zov na žurno pisanje povijesti Provincije.
Pripomene za moguće ponovljeno izdanje knjige:
na početku knjige kronološki navesti značajna zbivanja s dotičnom godinom (ili i s
datumom);
pojednostavniti prikaz osnovnih podataka, a činjenice iz života ili prilika uključiti u
tekst životopisa;
kao ilustracije unijeti preslike ili prijepise izvornih djela sestara, primjerice: dijelove
iz pisama s. Marinke Andrić (str. 84); primjer lijepog rukopisa iz bilježnica s. Dominike
Blažunaj iz novicijata i zapisa o poslovima u vrtu te iz kajdanke s notama i pjesmama
(str. 94); crteži s. Franciske Živko (str. 118); ili pak od ostalih sestara preslike s uspomena
ulaska u novicijat ili zavjetovanja itd.
- uz svjedočenje sestara i fratara navesti i njihovo ime: primjerice na str. 40, a i drugdje,
stoji: „Neke naše sestre svjedoče…“; ili pojasniti činjenicu, kao npr. na str. 53, u čemu je
s. Verena znala zaštititi svećenike.
Izraz priznanja: s. Renati i suradnicima Katici Majdandžić-Stupac i Christianu Tomislavu Belincu za veliki trud i još veću ljubav kojima je ova knjiga nastajala s ovim
sadržajima i ovako uređena; s. Celini Vidak, bivšoj provincijskoj predstojnici što je potakla i zadužila s. Renatu da piše nekrologij sestara i provincijskoj predstojnici s. Ivanki
Mihaljević za zalaganje da knjiga da bude objelodanjena.
Preporuka: Uzmi i čitaj… pred tobom je dalek put (prema: 1Kr 19, 9)!
Kloštar Ivanić, 11. veljače 2012.
70
s. Judita Čovo
Glasilo Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Godina 36 Uskrs 2012 Broj 36
Dok su oni još o tome govorili, sam Isus stade među njih te reče: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni
i puni straha, pomisliše da gledaju duha. A on im reče: „Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve
sumnje rađaju u vašim srcima? Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom! Opipajte i
ustanovite! Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam. Kad to reče, pokaza im ruke
i noge. Kako oni od radosti još nisu mogli vjerovati i kako su se samo čudili, upita ih: „Imate li
ovdje što za jelo?“ Pružiše mu komad pečene ribe. On je uze i pojede pred njima.
Zatim im reče: „Ovo je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama. Trebalo je da se
ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima.“ Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma, te im reče: „Tako stoji pisano: da Mesija mora trpjeti i treći dan
uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje
grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga. Evo, ja ću poslati na vas ono
što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgor!“
Zatim ih povede u blizinu Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bi uznesen na nebo. Oni padoše ničice pred njim pa se zatim s velikim veseljem
vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga.“ (Lk 24,36-53)
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
DRAGOVOLJNO SIROMAŠTVO I VJERA U USKRSNUĆE
„Tako stoji pisano: da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju
njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima ...“ - Tom
jednom rečenicom opisa Isus učenicima gotovo sve što će ubuduće trebati raditi. S malo teksta
dade im veliku zadaću. A onda pred njihovim očima bî uznesen na nebo. Učenici nisu negodovali
što ih ostavlja. Nisu se bunili što im dade tako težak zadatak. Zahvalno padoše pred njim ničice
i „s velikim veseljem vratiše se u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga“ (Lk
24, 52-53). Radosno i revno prihvatiše se odsad najvažnijeg posla: riječju i djelom neumorno na-
71
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
viještati cjelovitog Krista - dragovoljnog i proslavljenog siromaha i patnika, mučenog, raspetog,
umrlog i uskrslog za sve ljude, u čije se ime mora svijetu propovijedati obraćenje i po kojemu se
nudi radosno uskrsnuće i spasenje svim narodima.
Zadnjih godina dolaze nam sa Zapada vijesti da tamo sve veći postotak kršćana - dakle, onih
kojima je Isus naredio da propovijedaju uskrsnuće - ne vjeruje u osobno uskrsnuće. Uz to, ti
kršćani ne smatraju da je time dovedena u pitanje njihova kršćanska vjera. Dakako, ako to bolje
promotrimo, vidjet ćemo da to nije u skladu sa Svetim pismom. Naime, sv. Pavao nam tumači
da je nijekanje čovjekova uskrsnuća istovremeno nijekanje i Isusovog uskrsnuća: „Ako li nema
uskrsnuća od mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo!“ (1 Kor 15,13) Kako onda razumjeti takve
pojave unutar kršćanstva? Može li to imati neku poruku, neko upozorenje za nas?
U pozadini nijekanja čovjekovog uskrsnuća stoji jedna velika zapreka vjerovanju da ono postoji: neprihvaćanje uvjeta, sredstava i puta koji vode do njega, odbacivanje sudbinske povezanosti
Krista i kršćanina. Sv. Pavao naučava da je sudbina svakog kršćanina „zapečaćena“ Isusovom
sudbinom: „Zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Isusa Krista, u njegovu smrt kršteni?
Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od
mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom. Jer ako smo dakle postali jedno s Kristom
smrću sličnom njegovoj, bit ćemo i uskrsnućem sličnim njegovom“ (Rim 6,3-5). Krist je morao
trpjeti, kaže Pismo. Iz sudbinske povezanosti Krista i kršćanina slijedi da je i kršćaninu patnja
upisana u njegov životni program. Naravno, riječ je o prihvaćenoj patnji, jer je neprihvaćena
patnja u spasenjskom smislu beskorisna. Patnja je ogroman problem za suvremeni zapadni svijet.
On ne zna što bi s njom. Nema za nju rješenja. Kad god se dogodi nešto povezano s patnjom,
svijet se uznemiri. Posvuda vrve pitanja: Bože, gdje si? Ima li te? Ako te ima, kako možeš to
dopustiti? Zašto šutiš? Svijet bi najradije uništio svaki trag patnje, jer ne zna za njezinu spasenjsku
vrijednost. Zato na Zapadu sve veći postotak ljudi odlazi neprirodno s ovog svijeta.
Presiti i prebogati kršćani zacijelo nisu mnogo drugačiji od svijeta. Zato ni oni ne znaju što bi s
patnjom. Ne žele se s njom pomiriti. Ne žele ju prihvatiti. Odbacuju je i traže njezino objašnjenje. A
Isus nije došao ni da ju odbaci ni da ju objasni, nego da ju podnese. Nije došao ni da nas oslobodi od
nje, nego da nas kroz nju provede u uskrsnuće. U procijepu između poželjnosti uskrsnuća i mukotrpnog puta do njega rađa se u kršćanima lagodnog života odustanak od vjere u uskrsnuće, „opravdan“
gotovo na način iz one priče o lisici i grožđu: sviđalo se lisici grožđe, ali bilo je visoko. Trebalo bi se
namučiti do njega. Onda si lisica poče objašnjavati: to je vjerojatno kiselo, gorko grožđe. Ne, to nije za
mene, reče. I prestade ga željeti. Zanemari ga kao da ne postoji. Prestade „vjerovati“ da ono postoji.
Ozbiljna se poruka krije za nas u ponašanju naše bogate zapadne braće: Ne može se netko
nadati nečemu za što nema razloga nadati se. Tako, ne možemo se nadati da će rijeka poteći
uzbrdo i natopiti naš osušene usjeve. Valja se potruditi pa zalijevati. Ili da će se naše zdravlje
popraviti, a mi ga rušimo nezdravim načinom života. Valja prestati štetiti mu. Nema nade bez
pokrića za nadu. Tako je i s vjerom. Ne može netko vjerovati u nešto mimo čega ili protiv čega
živi. Morao bi promijeniti smjer života, da bi mogao u to u vjerovati. Tko ne prihvaća sličnost
Isusove i kršćaninove sudbine na zemlji, živi mimo pa i protiv završetka kakvog mu nudi Krist
te ne može očekivati i vjerovati da će njegov i Kristov završetak biti jednaki. U ovom kontekstu
postaje nam jasnije zašto su sv. Franjo i sv. Klara tako uporno željeli biti siromašni i maleni
poput Krista, posve njemu suobličeni, posjedovati manje nego lisice i ptice nebeske (usp. Lk
9,58). Vjera u uskrsnuće i samo blaženo uskrsnuće usko su povezani s takvim stavom i načinom
života. Samo takvima može Bog objaviti tajne kraljevstva svoga (usp Mt 11,25-27). Dragovoljno
siromašan čovjek najslobodniji je čovjek - i najpodešeniji na Božju valnu duljinu. Tek čovjekova
suobličenost s Kristom u ovostranosti donosi suobličenost i u onostranosti. Zato, vjerovati u
Krista, pa onda i u njegovo i u svoje uskrsnuće, može samo onaj tko svoje nade i očekivanja nije
položio u nešto prolazno, a osobito ne - u varljivost bogatstva i luksuznog života.
72
PRILOZI
Propovijedamo Krista raspetoga
Odlično je i nada sve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci
i uvijek o njoj razmatrati,
jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom.
U toj najsvetijoj školi učimo pravi nauk.
Tu su ga izučili svi sveci.
Kad pak križ našeg blagog Isusa pruži u vašem srcu dublje korijenje,
tad ćete pjevati:
“Trpjeti i ne umrijeti” odnosno “Ili trpjeti ili umrijeti”; još bolje:
“Niti trpjeti niti umrijeti, već savršeno obraćenje Božjoj volji.”
Ljubav je krepost koja sjedinjuje i posvojuje patnje ljubljenog Dobra.
Ta vatra prodire do nutrine;
ljubitelja mijenja u ljubljenog.
Kad se ljubav izmiješa na jedan viši način s boli,
nastaje neka vrsta spoja ljubavi i boli
i to je tako vezano da više nije dopušteno
lučiti ljubav od boli niti bol od ljubavi.
Zbog toga se duša koja ljubi veseli u svojoj patnji
i klikće od veselja u svojoj ljubavi koja trpi.
Budite stoga ustrajni u vršenju svih kreposti,
posebice u nasljedovanju blagog Isusa koji trpi,
jer je to vrhunac čiste ljubavi.
Tako radite da bude svima poznato
kako vi nosite ne samo iznutra već i naizvan
lik raspetog Krista,
koji je primjer svake blagosti i smjernosti.
Tko je, naime, iznutra sjedinjen sa Sinom Božjim,
i izvana nosi njegov lik kad trajno ostvaruje herojsku krepost,
posebice kreposno trpljenje, koje se ne tuži ni potajno ni javno.
Sakrijte se dakle u raspetoga Krista i drugo ne želite
osim sve u svemu obratiti u njegovu volju.
Postavši tako istinski ljubitelji Raspetoga,
uvijek ćete slaviti blagdan križa u nutarnjem hramu,
šutke podnoseći i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje.
Budući da blagdane valja slaviti u radosti, oni koji ljube Raspetoga tiho podnoseći, slavit će
blagdan križa veselim i vedrim licem
da bi za ljude bilo skrovito a jedino najvišem Dobru poznato.
Za taj je blagdan gozba uvijek svečana:
po primjeru naše raspete ljubavi, za hranu služi - božanska volja.
(sv. Pavao od Križa)
73
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
ZAPISNIK
Plenarne sjednice Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH
održane u Zagrebu 27. i 28. siječnja 2012.
Sjednica je održana u samostanu braće kapucina u zagrebačkoj Dubravi, Ulica sv. Leopolda
Bogdana Mandića 41, pod predsjedanjem dr. fra Ivana Sesara, predsjednika Vijeća i provincijala
Hercegovačke franjevačke provincije. U radu sjednice sudjelovali su sljedeći poglavari i poglavarice franjevačkih zajednica:
fra Ivan Sesar OFM, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM i
predsjednik Vijeća, s. M. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki
Krista Kralja, Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina, i potpredsjednica Vijeća, fra
Ljudevit Maračić OFMConv, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i član Predsjedništva Vijeća, fra Marijan Karaula OFM, zamjenik provincijala Franjevačke
provincije Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana, fra Željko Tolić OFM, provincijal Franjevačke
provincije Presvetog Otkupitelja, fra Željko Železnjak OFM, provincijal Hrvatske franjevačke
provincije sv. Ćirila i Metoda, fra Josip Sopta OFM, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, fra Ante Logara OFMCap, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv.
Leopolda Bogdana Mandića, fra Ivan Paponja TOR, provincijal Hrvatske provincije franjevaca
trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima, s. M. Nevenka Grgat, vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, s. Ružica Barić, vrhovna poglavarica sestara franjevki Bezgrješnog
Začeća iz Dubrovnika, s. M. Nelija Pavlović, provincijska predstojnica Družbe kćeri milosrđa
TSR sv. Franje, Hrvatska provincija Krista Kralja, s. Franciska Molnar, provincijska predstojnica
Milosrdnih sestara sv. Križa, s. M. Leonka Bošnjak Čovo, provincijska predstojnica Školskih
sestara franjevki Krista Kralja, Provincija Presvetog Srca Isusova, s. M. Franka Bagarić, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja, Provincija Svete Obitelji, s. M. Anica
Jureta, provincijska predstojnica Sestara franjevki misionarki iz Asiza, Hrvatska provincija sv.
Maksimilijana Kolbea, s. Nives Kanevčev OFS, nacionalna ministra Franjevačkog svjetovnog
reda u Bosni i Hercegovini, br. Stjepan Kelčić OFS, nacionalni ministar Franjevačkog svjetovnog
reda u Hrvatskoj, s. Mirjana Pinezić, zamjenica regionalne predsjednice Male franjevačke obitelji,
Regija Hrvatska-Slovenija, s. Albine Zec, i s. Dragica Petrović, predsjednica grupe Svjetovnog
instituta Misionarki Kristova Kraljevstva.
Zbog spriječenosti, u radu sjednice nije sudjelovala s. M. Marijana Merdita, provincijska predstojnica Crnogorske provincije franjevki Bezgrešnog Začeća, Cetinje.
U prvom dijelu sjednice sudjelovali su i sljedeći dužnosnici pri VFZ-u: fra Ivan Ševo OFM,
pročelnik Povjerenstva za studijsku i izdavačku djelatnost, fra Petar Antun Kinderić OFM,
pročelnik Povjerenstva za Zlatnu harfu i fra Pero Vrebac OFM, koordinator za izdavanje Franjevačkih izvora.
Fra Mijo Džolan OFM, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira, zbog zdravstvenih
razloga nije mogao sudjelovati u radu te je poslao pismeno izvješće na sjednicu. Fra Mirko
Kemiveš OFMCap, pročelnik Povjerenstva za duhovnost u ostavci, te zbog toga nije ni došao ni
poslao izvješće.
Nakon molitve i pozdrava, predsjednik Sesar ukazao je na sljedeći sazivni
Dnevni red
I.
Izvješća: FSR-a, FRAME, “Brata Franje”, radnih tijela, koordinatora za “Franjevačke
izvore”:
Franjevački svjetovni red - FSR (ubuduće OFS)
I.1. za HR: nacionalni ministar brat Stjepan Kelčić
74
PRILOZI
I.2. za BiH: nacionalna ministra s. Nives Kanevčev
Franjevačka mladež - FRAMA:
I.3. za HR: nacionalni duhovni asistent fra Milan Krišto
I.4. za BiH: nacionalni duhovi asistent fra Josip Vlašić
List Franjevačkih zajednica ″Brat Franjo″:
I.5. s. Antica-Nada Čepulić, glavna urednica
Radna tijela:
I.6. Povjerenstvo za duhovnost: fra Mirko Kemiveš, pročelnik
I.7. Povjerenstvo za studijsku i izdavačku djelatnost: fra Ivan Ševo, pročelnik
I.8. Povjerenstvo za Zlatnu harfu: fra Petar Antun Kinderić, pročelnik
I.9. Franjevački institut za kulturu mira: fra Mijo Džolan, ravnatelj
I.10. Izdavanje Franjevačkih izvora: fra Pero Vrebac, koordinator
II.
Rad članova VFZ-a:
II.1. Usvajanje zapisnika sa sjednice VFZ-a od 20. lipnja 2011.
II.2. Godišnje blagajničko izvješće za 2010.
II.3. Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje u naše krajeve
II.4. Izbor i imenovanje pročelnika Povjerenstva za duhovnost
II.5. Distribucija izdanja VFZ-a
II.6. Rasprava o zamolbi ss. klarisa/Požega za financijsku pomoć
II.7. Rasprava o prijedlozima ss. klarisa/Zagreb:
II.7.1. Studijski dani o sv. Klari/Predstavljanje djela sv. Klare
II.7.2. DVD-mjuzikl „Chiara di Dio“
II.8. Rasprava o visini članarine za 2012.
II.9. Rasporedba financijskih sredstava za 2012.godinu
II.10. Program rada za 2012. - termin i mjesto sljedeće sjednice VFZ-a
Razno:
R.1. Dogovor o skladištenju Franjevačkih izvora
R.2. Dogovor o skladištenju ostatka primjeraka Časoslova
R.3. Trideseta obljetnica osnutka VFZ-a (27.01.1983.)
R.4. Povijest franjevaštva (novi prijedlog)
Predloženi Dnevni red je, uz određene nadopune, usvojen te su uslijedila izvješća.
I.1. Izvješće Franjevačkog svjetovnog reda u Hrvatskoj podnio je nacionalni ministar br. Stjepan Kelčić. Spomenuo je da FSR u Hrvatskoj ima 110 bratstava sa 4.115 trajno i 112 privremeno
zavjetovanih članova. Nacionalno vijeće imalo je u 2011. godini tri sjednice, a Nacionalni izvršni
odbor 2 sastanka. U Konferenciju nacionalnih asistenata izabrani su novi asistenti: fra Milan
Krišto OFM i fra Branko Lipša OFMCap. Od aktivnosti je spomenuo: reagiranje otvorenim
pismom na Vladin prijedlog za izmjenu Zakona o vodama, organiziranje Nacionalnog susreta o
društvenom i političkom djelovanju svjetovnih franjevaca, sudjelovanje na 5. hrvatskom socijalnom tjednu i na Franjevačkoj ljetnoj školi kulture i mira, rad prihvatilišta za beskućnike “Ruže sv.
Franje”, izdavanje časopisa za beskućnike “Ulične svjetiljke”, rad socijalne samoposluge u Rijeci,
rad pučke kuhinje u Zagrebu, djelatnost udruge “Veronikin rubac” u Osijeku, obilježavanje Dana
duha Asiza i palijativnu skrb za bolesnike. Imaju skupinu za prevođenje dokumenata i ostalog,
izdali su Obrednik FSR-a i tiskali Matičnu knjigu. Održali su 2. nacionalni susret za formaciju i
dobro surađuju s FRAMOM. Njihov član br. Lovro Sučić izabran je za međunarodnog vijećnika
FRAME. Planiraju održati zajedno Nacionalnu skupštinu FRAME i Nacionalni kapitul FSR-a.
Sudjelovali su (4 člana) na XIII. generalnom kapitulu FSR u Brazilu, na kojem su donesene
važne odluke (između ostalih: obvezna uporaba i latinskog naziva Reda, Ordo Franciscanus
Saecularis, i obvezna uporaba latinske kratice OFS umjesto hrvatske FSR). Na Kongresu je
predstavljena i knjižica sa životopisima 31 svjetovnog franjevca/franjevke, za koje se vodi postu-
75
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
pak proglašenja blaženim ili svetim, među njima i bl. Alojzije Stepinac. Knjižicu žele prevesti s
engleskog na hrvatski. U ovoj godini u planu im je sudjelovanje na prvom zajedničkom Europskom kongresu OFS-a i FRAME. Za planirane aktivnosti mole pomoć Vijeća od 25.000 kuna.
I.2. Izvješće Franjevačkog svjetovnog reda u BiH podnijela je nacionalna ministra s. Nives
Kanevčev. U nacionalnom bratstvu BiH postoje dva područna bratstva: Hercegovačko i Bosansko. Prvo je govorila o Hercegovačkom područnom bratstvu. Ono ima sedam mjesnih bratstava
(Tomislavgrad, Posušje, Drinovci, Humac, Čitluk, Mostar i Široki Brijeg), a tri daljnja su u osnutku (Gorica, Kočerin i Međugorje). Uskoro se očekuje oživljavanje triju bivših bratstava (Čerin,
Gradnići i Bukovica). Hercegovačko bratstvo ima 580 članova s trajnim i oko 90 s privremenim
zavjetima te oko 100 simpatizera, od kojih je 59 u novicijatu. Zatim je govorila o Bosanskom
područnom bratstvu “Kraljice Katarine”, koje ima 32 mjesna bratstva (Dubrave, Zovik, Olovo, Očevija, Vijaka, Fojnica, Bugojno, Uskoplje, Jajce, Podmilačje, Tolisa, Domaljevac, Tišina,
Tuzla, Breške, Kreševo, Kiseljak, Banbrdo, Guča Gora, Bučići, Vitez, Zenica, Nova Bila, RamaŠćit, Rumboci, Gračac, Livno, Ljubunčić, Sarajevo-Bistrik,Visoko i Đakovica) s ukupno 1.200
članova.
Članovi FSR-a u BiH nastoje dublje ostvarivati svoja krsna obećanja, promicati mir, dostojanstvo ljudske osobe i humanije odnose. Radosno susreću braću i sestre, posebno one na rubu
društva. Žele živjeti uzornim obiteljskim životom, u jednostavnosti i poštenju, odgovorno i zauzeto. Zatim je s. Nives nabrojila najznačajnije događaje u FSR-u BiH u 2011. godini (kronološki):
U svibnju je održan Nacionalni kapitul FSR-a i FRAME, izabrana su Nacionalna vijeća FSR-a i
FRAME u BiH, izglasani su Statuti FSR-a i FRAME u BiH. U listopadu je održano hodočašće
zaštitnici Bosanskog bratstva FSR-a Kraljici Katarini i tom je prigodom održana sjednica Nacionalnog vijeća FSR-a BiH. Na njoj je donesena odluka o iznosu novčanog doprinosa što bi
ga mjesne zajednice trebale izdvajati za potrebe bratstva više razine, te odluka o nabavi novih
matičnih knjiga. Marijana Bošnjak sudjelovala je na Generalnom kapitulu FSR-a u listopadu u
Brazilu. U studenom je u Međugorju održan seminar trajne formacije. Za 2012. godinu u planu
je održavanje Nacionalne skupštine FSR-a i FRAME (svibanj, Rama), sudjelovanje na Prvom
europskom kongresu FSR-a i FRAME (srpanj, Lisieux), hodočašće u Kraljevu Sutjesku, seminar
u Međugorju te tiskanje Statuta. Sve će to zahtijevati određena materijalna sredstva pa i u ovoj
godini FSR BiH očekuje materijalnu pomoć od VFZ-a.
I.3. Izvješće Franjevačke mladeži u Hrvatskoj podnio je nacionalni duhovni asistent fra Milan
Krišto OFM. U izvješću o radu tijekom 2011. istaknute su sljedeće aktivnosti FRAME:
Nacionalno vijeće FRAME u Hrvatskoj redovito je održavalo sjednice (u ožujku, kolovozu, listopadu, studenom). Održane su prva duhovna obnova Nacionalnog vijeća i Nacionalna
skupština FRAME, obavljeni su pastoralni pohodi nekim područnim bratstvima(Zadarsko-šibenskom, Splitsko-dubrovačkom i Primorsko-istarskom), održan je u Imotskom vrlo plodan i
uspješan trodnevni 8. nacionalni susret FRAME, na kojem su sudjelovali franjevački provincijali
iz Hrvatske i BiH, gdje je euharistijsko slavlje predvodio splitsko-makarski nadbiskup mons.
Barišić, a na Svjetskom susretu FRAME u Madridu sudjelovalo je 24 sudionika FRAME iz HR.
Glede formacije: održan je 18. hod FRAME pod geslom Putevima srca i 5. nacionalni seminar
za voditelje formacije i odgovorne u FRAMI pod temom Meni je živjeti Krist, na kojem su
sudjelovali biskupi Gerard Anton Žerdin i Vjekoslav Huzjak te provincijal fra Željko Železnjak.
FRAMA je vidljivo nazočna u životu Crkve: Prilikom Papinog posjeta u lipnju angažirala se
u svim aspektima (pjevanje, bdijenje na Trgu, pratnja svećenicima pri dijeljenju sv. Pričesti ...),
sudjelovala je (sa svoja 24 člana) na Svjetskom danu mladih u Madridu u kolovozu, a u listopadu
je sudjelovala na 5. hrvatskom socijalnom tjednu (u organizaciji, radionicama i raspravama).
FRAMA njeguje zajedništvo i suradnju s OFS-om: U listopadu je prvi put održana zajednička
sjednica Nacionalnog vijeća FRAME i Nacionalnog vijeća OFS-a, na kojoj se raspravljalo o
formaciji onih koji iz FRAME nastavljaju franjevački put u OFS. Prilikom potresa u Japanu u
ožujku FRAMA i OFS poslali su zajedničko pismo sućuti i potpore OFS-u Japana. Predstavnici
FRAME redovito sudjeluju na sjednicama Nacionalnog vijeća OFS-a. Zajedno s OFS-om FRA-
76
PRILOZI
MA poduzima razne aktivnosti u društvu: promiče Društveni nauk Crkve i svijest o poslanju
laika, prati gospodarenje otpadom i vodom itd.
Fra Milan je spomenuo da teško ide s priznavanjem pravne osobnosti FRAME. Kardinalu
Bozaniću je još u lipnju 2010. predano pismo sa zamolbom za priznavanje. Još uvijek nema
odgovora.
U ovoj godini predstoje sljedeće aktivnosti: Sudjelovanje na Susretu hrvatske katoličke
mladeži (svibanj, Sisak) i na Prvom europskom kongresu FRAME i OFS-a (srpanj, Lisieux),
organiziranje Šestog nacionalnog seminara za voditelje formacije i odgovorne (kolovoz, Šibenik
- predavanja će držati sestre i fratri, a bit će obrađeno Vjerovanje), obilježavanje 20. obljetnice
FRAME (rujan, Rijeka-Trsat) i izdavanje Priručnika za formaciju. Prvi put uvodimo članarinu,
rekao je fra Milan. Pred nama se nalaze ciljevi, koje možemo ostvariti uz Vašu brigu i pomoć.
Naša bi potreba bila 48.900,00 kuna.
I.4. Izvješće Franjevačke mladeži u BiH podnio je nacionalni duhovni asistent fra Josip Vlašić
OFM. Prvo je iznio važne aktivnosti u 2011. na nivou cijele FRAME u BiH:
Održana je Nacionalna skupština, na kojoj je izabrano Nacionalno vijeće (izabrana predsjednica FRAME ujedno je i zavjetovana članica FSR-a, što je prvi put slučaj) i na kojoj je usvojen
Statut FRAME (tiskan u siječnju 2012), Nacionalno vijeće održalo je dva sastanka (u lipnju i
listopadu), Nacionalno povjerenstvo za formaciju održalo je svoj prvi sastanak, FRAMA BiH
prvi put je sudjelovala (sa 26 predstavnika) na Međunarodnom susretu FRAME, održan je 14.
Famafest - u svijetu jedinstven festival duhovne glazbe, na kojem sudjeluju samo framaši. Na
njemu je sudjelovao dosad najveći broj izvođača. Od 24 prijavljenje skladbe prošle su 22. Bilo
je više od 1000 framaša! Izdan je i prigodni CD. Zatim je izvjestitelj nabrojio aktivnosti dvaju
područnih bratstava FRAME:
Područno bratstvo FRAME Bosne Srebrene ima 33 mjesna bratstva (1 više nego prethodne
godine) s oko 1500 framaša. Značajnije aktivnosti u 2011.: Redovna godišnja skupština, Škola
animatora, Duhovni kapitul, Prvi franjevački marš FRAME Bosne Srebrene te Sportski susret
FRAME.
Hercegovačko područno bratstvo FRAME ima 20 mjesnih bratstava (2 više nego prethodne
godine) s oko 1500 framaša. Značajnije aktivnosti u 2011.: Seminar za dramske sekcije FRAME,
Molitveni seminar za framaše maturante, Olimpijada znanja o fra Didaku Buntiću, Redovna i
Izborna skupština, hodočašće u Asiz, Seminar za animatore i Seminar za članove glazbenih
sekcija.
U planu za 2012. godinu na nacionalnoj razini: Prvi nacionalni seminar za voditelje formacije,
Nacionalna skupština i obilježavanje 20 godina FRAME te ujedno Nacionalni susret FRAME,
sudjelovanje na Prvom europskom kongresu FSR-a i FRAME i 15. Framafest. U Područnom
bratstvu Bosne Srebrene u planu su: Škola animatora, Dan ekologije FRAME, Franjevački marš i
Sportski susret FRAME. U Hercegovačkom područnom bratstvu planirano je: Škola animatora,
Godišnja skupština, Molitveni seminar, udomljenje i organiziranje proslave 20. obljetnice FRAME BiH, Seminar za animatore, Seminar za glazbene sekcije te priprema i tiskanje godišnjaka
FRAME u Hercegovini.
Fra Josip je zamolio pomoć VFZ-a od 35.000 kuna i pozvao sve na središnju proslavu 20.
obljetnice FRAME u BiH 30.lipnja 2012. u 18.00 sati.
I.5. Izvješće o listu franjevačkih zajednica „Brat Franjo“ podnijela je glavna urednica s. Antica-Nada Čepulić. List je u 2011. izlazio redovito (šest brojeva). Zadržano je prijašnjih 14 rubrika,
uvedena je nova rubrika (Franjin život u slikama), dok su se četiri prijašnje rubrike ugasile. Osim stalnih rubrika ima povremenih rubrika. Izvan rubrika izlazi poezija i kratka proza. List i
dalje ima 36 stranica, broj suradnika i dalje je 25 do 30.
U planu za 2012. godinu najvažnije je: nastavak obilježavanja jubileja ss. klarisa, 800. obljetnica
dolaska sv. Franje na našu obalu, sluge i službenice Božje iz franjevačke obitelji te rubrika Iz života naših bratstava. Za ove dvije zadnje teme moli se suradnja svih franjevačkih zajednica. Moli
se slanje podataka o životu, vijesti, fotografija itd. Uredništvo i suradnici „Brata Franje“ rade bez
77
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
naknade, samo grafički urednik dobije skromnu svotu. List ima za 2011. godinu negativni saldo
od 11.398,00 kuna. Moli se pomoć VFZ-a od 20.000,00 kuna.
I.6. Izvješće Povjerenstva za duhovnost trebao je podnijeti pročelnik (u ostavci) fra Mirko
Kemiveš OFMCap, ali zbog spriječenosti nije došao na sjednicu.
I.7. Izvješće Povjerenstva za studijsku i izdavačku djelatnost podnio je pročelnik fra Ivan Ševo
OFM. U izvješću je istaknuto da se radilo uglavnom o “Povijesti franjevaštva”, što ga je preveo
fra Nikola Novak OFMCap. Vijeće je već prije gotovo dvije godine donijelo odluku da se to djelo
tiska. Fra Ivan je pribavio dvije recenzije tog prijevoda. Obe pokazuju da je prijevod neprikladan
za tisak. Nakon rasprave, Vijeće je odustalo od tiskanja tog djela.
U okviru ove točke pročitano je pismo fra Bernardina Škunce, kojim traži podršku Vijeća za
2. izdanje svoje knjige “Franjo Asiški skladatelj Božje ljepote”. Nekoliko je sudionika reklo da je
to dobra knjiga, ali na tome je ostalo. Potom se govorilo i o rukopisu prijevoda Esserovog djela
“Komentari Oporuke sv. Franje”. I za njega je Vijeće već prije više godina dalo pristanak da se
tiska. Nakon rasprave, odustalo se i od tiskanja tog djela.
I.8. Izvješće Povjerenstva za Zlatnu harfu podnio je pročelnik fra Petar Antun Kinderić
OFM. Naglasivši da se Zlatna harfa odvija već 29 godina, nabrojio je aktivnosti ZH u šk. god
2010./2011.: U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Srijemskoj biskupiji ZH održana je u 6 mjesta,
a sudjelovalo je 36 dječjih zborova sa 1.200 sudionika. U Zagrebačkoj nadbiskupiji održana je u
jednoj župi, a bila su 23 zbora s oko 700 djece. U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji u tri župe, s 26
zborova i 1.300 djece. U Zadarskoj nadbiskupiji u dvije župe, 14 zborova i 620 djece. U Sisačkoj
biskupiji u jednoj župi, 6 dječjih zborova i 250 djece.
U BiH ZH je održana na četiri mjesta. Bilo je ukupno 38 dječjih zborova i 1.920 djece.
Svugdje su sudionici bili radosni i oduševljeni. Družilo se, molilo, pjevalo, natjecalo. ZH bila
je i medijski popraćena (IKA, Glas Koncila, MAK te na web-stranicama). Zlatna harfa je vrlo
vrijedan projekt pa preporučujem Vijeću da ga i dalje podržava, rekao je fra Petar. Spomenuo
je da za prošlu godinu nije dobio od Vijeća ništa te moli da mu se nadoknadi manjak od 16.500
kuna, koliko je prije redovito dobivao na godinu.
Nakon kraće rasprave jednoglasno je prihvaćeno da tema ZH za 2012./13. bude “Rasvijetli
moju vjeru”. Uz to je prihvaćeno da ostatak neprodanih knjiga o ZH fra Petar preuzme i podijeli
na skupovima, a o pomoći koju traži odlučivat će se kasnije.
I.9. Izvješće Franjevačkog instituta za kulturu mira trebao je podnijeti ravnatelj fra Mijo
Džolan OFM, ali zbog spriječenosti da sudjeluje u radu sjednice njegovo izvješće pročitala je
potpredsjednica Vijeća.
U izvješću se navode prvo realizirani projekti (šest): Simpozij “Duh i misao Željka Mardešića: Metamorfoze svetoga u suvremenom društvu”, Franjevačka ljetna škola kulture i mira (o
nasilju),
Kolokvij o društvenom djelovanju svjetovnih franjevaca na nacionalnoj razini, Obiteljski
seminar, Proslava 25. obljetnice Duha Asiza i Rekonstrukcija web-stranice.
Onda projekti u tijeku (jedan): Simpozij BiH - europska zemlja bez Ustava.
Zatim ostale djelatnosti u 2011.: Duhovne vježbe, Konferencija za novinare, savjetovanje
suradnika Instituta, savjetovanje Pax Christi, stručni skup “Socijalne usluge”, sudjelovanje na
Renovabisovom kongresu “Ländliche Räume im Umbruch” te predavanja (pet): 1. studentima
teologije iz Beča “Bosnien und Herzegowina, Darstellung von drei Herausforderungen”, 2.
konventualskim provincijalima i kustosima “Unsere tägliche Luft”, 3. visočkim kandidatima za
svečane zavjete “Skrb za sve stvoreno”, 4. predstavljanje Instituta na susretu generalnog ministra
i Generalnog definitorija OFM s provincijalima južnoslavenskih provincija OFM i 5. predavanje
članovima FSR-a i FRAME.
U planu rada za 2012. stoji: 1.simpozij u Sarajevu “Bosna i Hercegovina - europska zemlja bez
Ustava”, 2. izrada studije o radničkim pravima glede rada nedjeljom, 3. trodnevna međureligijska
i međusvjetonazorska konferencija mladih teologa, filozofa i sociologa, 4. tiskanje zbornika radova sa seminara o fenomenu nasilja, 5. međunarodna dvodnevna konferencija pedagoga, teologa,
78
PRILOZI
kateheta i sociologa na temu “Odgovorno ophođenje s nasiljem”, 6. tiskanje knjige prof. dr. Inge
Tomić-Koludrović o sociološko-pastoralnom ključu različitih skupina žena hrvatskog društva,
7. seminar “Ovisnost o igrama na sreću”, 8. sudjelovanje na regionalnoj konferenciji srednje i
jugoistočne Europe Europskog udruženja žena u teološkom istraživanju (ESWTR), 9. nastavak
rada na pripremi “Vodiča za animatore PMSS (Pravde, mira i skrbi za stvorenja)”, 10. eventualno
sudjelovanje u organizaciji proučavanja franjevaštva i franjevačke metode i 11. eventualno sudjelovanje u proslavi 800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsko tlo.
Na kraju stoji da Institut ima novaca za projekte (od donatora), a od Vijeća moli samo za
hladni pogon 200.000 kuna za 2012. godinu.
Nakon izvješća uslijedila je rasprava u kojoj je istaknuto da Institut kao organ Vijeća treba
tražiti suglasnost Vijeća ne samo za programe nego i za osobe koje su u tome angažirani, kao i
za knjige koje kani izdavati.
I.10. Izvješće o „Franjevačkim izvorima“ podnio je koordinator za izdavanje „Franjevačkih
izvora“ fra Pero Vrebac OFM. Izvjestitelj je vrlo sažeto i jasno prikazao dokle se došlo s tim
projektom.
Korekturu teksta (osim kazala) obavile su i unijele ispravke Iva Klobučar Srbić i Jasmina Lukec. To
stoji ukupno 23.626,05 kuna ili 3.124,15 eura. Prijelom teksta radi Bruno Abramović (12 kn po kartici). Završio je 1.500 stranica, ostala je još jedna četvrtina teksta. Anita Konjicija je završila biblijsko,
imensko i mjesno kazalo. Pojmovno će završiti za koji tjedan. Budući da su osobna i mjesna imena
različito prevedena (i po 4 varijante!), Anita će obilježiti dvojbena mjesta u tekstu, Ivo Pranjković će
lektorirati i izabrati nama prihvatljive oblike imena, a Bruno Abramović će to ujednačiti i u tekstovima
i u kazalima, zajedno s brojevima stranica. To će stajati 9.000 kuna ili 1.190,10 eura. Oblik izdanja:
jedan svezak od oko 2.000 stranica, format talijanskog izdanja, s kutijom tvrdog uveza, smeđe boje,
40gramski biblijski papir, s dvije kartice (na jednoj paralelno hrvatske i latinske kratice djela, a na drugoj sadržaj knjige), s dvije pokazne vrpce smeđe boje, uz knjigu i elektronička verzija djela na CD-u,
sa zaštitnom kutijom od mirkovalnog kartona smeđe boje. Zadnju reviziju teksta obavit će fra Marijan
Karaula (tehnički), Ante Šoljić (franjevačka lektura) i Anita Konjicija (kazala). Tiskara ZRINSKI tiskat
će 4.000 primjeraka po cijeni od 57,16 kn po primjerku (=228.640,00 kn ili 30.240,00 eura) + 23%
PDV ili 6.955,20 eura, 4.000 zaštitnih kutija po 4.00 kn = 16.000,00 kn ili 2.114,84 eura + 23% PDV
ili 486,41 eura. Za knjige i kutije ukupno PDV-a = 7.441,61 eura.
Ako sve bude išlo po planu, tekstovi dolaze u tiskaru u ožujku, a tiskanje bi moglo biti u
travnju 2012.
Financije: do sada je za prijevode, lekture, ujednačavanje tekstova i kazala plaćeno ukupno
50.029,00 eura. Od lipanjske sjednice naovamo nije bilo nikakvih plaćanja. Predračun za sve
preostale radove iznosi: 41.143,15 eura + PDV 7.441,61 eura = 48.584,76 eura, sveukupno:
98.613,76 €.
Na kraju je fra Pero rekao da nam sada predstoje dva važna koraka: promocija djela i trajna
formacija u franjevaštvu. Nakon rasprave Vijeće je zadužilo fra Peru i Uredničko vijeće da do
sjednice u lipnju (svibnju) pripreme prijedloge za promociju Izvora.
R.1. Časoslov (Rimskog obreda i Franjevački, uvezani zajedno)
Iz tiska je pristiglo 650 kompleta Časoslova (Rimskog obreda + Franjevački, uvezani zajedno)
te da svaka zajednica treba odmah preuzeti i čim prije platiti naručenu količinu. Cijena po kompletu: 480,00 kuna.
II.1. Usvajanje Zapisnika sa sjednice VFZ održane u Zagrebu 20. lipnja 2011.
Zapisnik je usvojen jednoglasno. Nije bilo primjedbi.
II.2. Godišnje blagajničko izvješće za 2011. podnio je tajnik Vijeća Anto Matković. Pripremio
je dvije verzije izvješća: dulje za članove Predsjedništva i kraće za sve članove Vijeća. U kraćoj
verziji izvješća opisano je funkcioniranje Tajništva i financijsko poslovanje. Dulja verzija ima kao
dodatak računalno ispisane sve novčane transakcije. Na izvješće nije bilo primjedbi.
Uz ovu točku vezane su financijske pomoći što ih Vijeće daje. Nakon rasprave o svakom
pojedinom slučaju donesenu su sljedeće odluke:
79
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Većinom glasova odlučeno je da se FRAMI u HR i FRAMI u BiH odobri pomoć od po
30.000,00 kuna.
Većinom glasova odlučeno je da se Franjevačkom svjetovnom redu u HR i Franjevačkom
svjetovnom redu u BiH odobri pomoć od po 20.000,00 kuna.
Većinom glasova odlučeno je da se Povjerenstvu za “Zlatnu harfu” odobri pomoć od 15.000,00
kuna.
Većinom glasova odlučeno je da se “Bratu Franji” odobri pomoć od 20.000,00 kuna.
Većinom glasova odlučeno je da se Franjevačkom institutu za kulturu mira odobri pomoć u
iznosu od 200.000,00 kuna.
II.3. Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje u naše krajeve - O dosadašnjim pripremnim sastancima povodom te obljetnice izvijestili su fra Josip Sopta OFM i fra Žarko Relota
OFMConv.
Prvo je govorio fra Josip, napomenuvši da su on i fra Ljudevit Maračić OFMConv na prošloj
sjednici Vijeća dobili mandat da na ovu sjednicu dođu s prijedlozima za proslavu te obljetnice.
Održali su nekoliko sastanaka, angažirali su još nekoliko fratara, i dogovorili se da predlože Vijeću da proslava ima dva dijela: 1. znanstveni dio, koji bi se održao u Splitu i Zadru 21./22.09.2012,
i 2. liturgijsko-pastoralni dio, koji bi se održao u Trogiru 08.10.2012. Za organiziranje prvog bio
bi zadužen fra Josip Sopta, za organiziranje drugog fra Žarko Relota. Josip je završio s tim da se
za znanstveni dio predviđa oko 20 tema i predavača (neki predavači su nađeni, ali ne svi), a onda
je predao riječ fra Žarku.
Fra Žarko je rekao da 08.10. treba biti samo kulminacija proslave, a da prije toga treba obaviti
mnoge druge stvari. Proslava bi morala ostaviti duboke korijene i rezultirati zbornikom. Zato treba
odmah početi s pripravama: Oformiti koordinacijsko tijelo (po jedan član iz svih provincija, muških
i ženskih), uključiti FSR i FRAMU, informirati o tome cijelu javnost u HR i BiH. Glumica Nives
Ivanković osmislila je prikaz zadnjih dana života sv. Franje. U devetnici prije svetkovine sv. Franje u
svakoj crkvi u Splitu trebalo bi se nešto u duhu ove proslave događati. Obred preminuća sv. Franje
održao bi se u crkvi sv. Franje na Obali i tada bismo morali biti tamo svi. Za 08.10. napraviti posebnu knjižicu. Bdjenje u našoj najstarijoj franjevačkoj crkvi, u Crkvi Gospe od Anđela u Trogiru, onda
po danu u toj crkvi svi provincijali bi udijelili blagoslov, nakon toga svi u trogirsku katedralu, gdje
bi misno slavlje predvodio netko od biskupa/kardinala. Na vrijeme pozvati HBK da se dogovori s
nadbiskupom Barišićem tko će to predvoditi. Pozvati i predstavnike države.
Nakon rasprave o onome što su rekli fra Josip i fra Žarko Vijeće je zaključilo da je nemoguće
na ovoj sjednici detaljnije razraditi sve iznesene prijedloge i donijeti konkretnije planove pa je
dogovoreno da se o ovoj temi održi posebna izvanredna sjednica Vijeća u Splitu (Samostan sv.
Frane na Obali) 20. veljače 2012. godine.
II.4. Izbor i imenovanje pročelnika/pročelnice Povjerenstva za duhovnost
Za pročelnicu Povjerenstva za duhovnost izabrana je i imenovana s. M. Slavica Vicić, dosadašnja članica tog Povjerenstva.
II.5. Distribucija izdanja VFZ-a
Razgovaralo se o postojećim zalihama vlastitih izdanja. Dogovoreno je da zajednice koje su
kupile “Iuridica franciscana” mogu besplatno uzeti koliko misle da im treba. Bilo je prigovora
što je kasnio “Liturgijski kalendar franjevačkih zajednica za 2012.” i što u njemu nisu ispravljene
pogreške, ali je i pohvaljeno to što je urednik Kalendara uvrstio Došašće 2013. godine.
II.6. Rasprava o zamolbi ss. klarisa iz Požege za financijsku pomoć
Nakon rasprave većinom glasova odlučeno je da se ss. klarisama iz Požege sada odobri pomoć
za gradnju samostana u iznosu od 50.000,00 kuna te da im se kasnije još pomogne, ako to bude
moguće.
II.7.1. Održavanje Dana sv. Klare (u Mikulićima, Zagreb)
Jednoglasno je odlučeno da se ss. klarisama iz Zagreba odobri pomoć od 5.000,00 kuna za
održavanje “Dana sv. Klare”.
80
PRILOZI
II.7.2. DVD-mjuzikl „Chiara di Dio“
Jednoglasno je odlučeno da Vijeće ne može udovoljiti molbi ss. klarisa iz Zagreba da izda njihov prijevod mjuzikla “Chiara di Dio”. Razlog: nema u svojim redovima stručno osposobljenu
osobu za taj posao.
II.8. Rasprava o visini članarine za 2012.
Jednoglasno je odlučeno da visina članarine za 2012. ostane kao dosad.
II.10. Program rada za 2012.
Jednoglasno je prihvaćen prijedlog fra Željka Tolića da se sljedeća redovita sjednica Vijeća
održi u Imotskom 30. svibnja 2012. s početkom u 10.00 sati.
R.9. Dopis ss. klarisa iz Zagreba od 26. siječnja 2012. kojim mole da mogu sudjelovati na
sjednicama Vijeća
Odlučeno je da se ss. klarisama iz Zagreba priopći da mogu prisustvovati sjednicama Vijeća pod
uvjetom da pribave suglasnost zagrebačkog nadbiskupa, jer su pod njegovom jurisdikcijom.
R.8. Dopis fra Lucija Jageca, kojim predlaže stavljanje svih franjevačkih knjižnica na računalnu mrežu
Dopis je pročitan. Svim zajednicama dana je na znanje ta mogućnost, a dalje je stvar svake
pojedine zajednice da se, ako to želi, javi fra Luciju u svezi spomenutog projekta.
R.7. Pismo male sestre Blaženke Zelenika iz Francuske od 2.siječnja 2012, kojim predlaže
tiskanje djela “Karlo i Franjo”.
Jednoglasno je odlučeno da Vijeće ne može udovoljiti prijedlogu s. Blaženke. Fra Željko
Železnjak usput je dodao da Biblioteka “Brat Franjo” može izdati spomenutu knjigu “Karlo
i Franjo” iz prijedloga s. Blaženke Zelenika, pod uvjetom da svaka zajednica uzme barem 10
komada. Prijedlog je prihvaćen. Fra Ante Logara je pridodao da će oo. kapucini u svojoj režiji
izdati “Povijest franjevaštva” pa tko želi može naručiti.
R.4. 30. obljetnica osnutka VFZ-a (27.01.1983.)
Odlučeno je da svi koji imaju prijedloga za to dođu s tim prijedlozima na sjednicu u lipnju
(svibnju).
R.3. Skladištenje “Franjevačkih izvora”
Fra Ante Logara predložio je da se “Franjevački izvori” privremeno skladište u samostanu oo.
kapucina u Dubravi/Zagreb, što je prihvaćeno.
Zapisao:
Anto Matković, tajnik Vijeća
Odobrili:
Fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća
S.M. Ivanka Mihaljević, potpredsjednica Vijeća
81
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
ZAPISNIK
Izvanredne sjednice Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, održane u Splitu 20. veljače 2012. s početkom u 10.00 sati
Sjednica je održana kod braće konventualaca u Samostanu sv. Frane na Obali, Trg Franje
Tuđmana 1, u Splitu. U radu sjednice sudjelovali su ovi članovi Vijeća:
1. fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije,
Mostar
2. s. M. Ivanka Mihaljević, prov. predstojnica Šk.ss.franjevki Krista Kralja, Bos.-hrvatska provincija, Sarajevo
3. fra Ljudevit Maračić OFMConv, čl. Predsj. Vijeća, provincijal Hrv. prov. sv. Jeronima franj.
konvent., Zagreb
4. fra Željko Tolić OFM, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, Split
5. fra Željko Železnjak OFM, provincijal Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metofa, Zagreb
6. fra Josip Sopta OFM, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri,
Zadar
7. fra Marijan Karaula OFM, zamjenik provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene,
Sarajevo
8. fra Zvonimir Brusač TOR, zamj. provincijala Hrv. Provi. Franj. trećoredaca glagoljaša sv.
Jeronima, Zagreb
9. s. M. Nevenka Grgat, vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne,
Šibenik
10. s. M. Nelija Pavlović, prov. predst. Družbe kćeri milosrđa TSR sv. Franje, Hrv. Provincija
Krista Kralja, Zagreb
11. s. M. Jozefa Lučić, zamj. prov. predstojnice Šk.ss. Krista Kralja, Provincija Presv. Srca
Isusova, Split
12. s. Ankica Zelenika, zamjenica nacionalne ministre Franjevačkog svjetovnog reda u BiH,
Sarajevo
13. br. Stjepan Kelčić, nacionalni ministar Franjevačkog svjetovnog reda u Hrvatskoj, Zagreb
i sljedeći pozvani sudionici:
14. fra Stane Zore OFM,provincijal Franjev - provinc. sv Križa, Ljubljana (kao gost provincijalâ OFM iz HR i BiH)
15. fra Petar Džida OFMConv, gvardijan u Samostanu sv. Frane na Obali, Split
16. fra Gabrijel Jurišić OFM, Sinj
17. fra Nikola Mate Roščić OFMConv, Šibenik
18. fra Nikola Vukoja OFM, Samobor
19. fra Žarko Relota OFMConv, župnik župe Split-Meje, Samostan sv. Frane na Obali, Split
20. fra Milan Krišto OFM, nacionalbni duhovni asistent FRAME u Hrvatskoj, Zagreb
21. fra Josip Vlašić OFM, nacionalni duhovni asistent FRAME u Bosni i Hercegovini,
Mostar
22. fra Frano Doljanin OFM, asistent OFS-a i FRAME, samostan Split-Trstenik
23. fra Roko Bedalov OFMConv, Samostan sv. Frane, Split
Na početku sjednice predsjednik Sesar pozdravio je sve nazočne i pozvao na molitvu Srednjeg časa. Nakon molitve uslijedila je uvodna riječ u kojoj je istaknuo da sjednica ima samo jednu
točku: pripreme za proslavu 800. obljetnice dolaska sv. Franje u naše krajeve.
82
PRILOZI
Potom je sve nazočne pozdravio provincijal Maračić, u ime svoje Provincije i samostana u
kojem se sjednica održava. Zaželio je svima dobrodošlicu i izrazio radost što se ovako važan skup
prvi put održava u ovom samostanu. Kratko je predstavio samostan, taj mali „hrvatski panteon“,
ponudio nakon sjednice detaljnije razgledanje samostana.
Zatim je predsjednik podsjetio da su dva povjerenstva (1. za pastoralno-liturgijski dio proslave, predvođeno fra Žarkom Relotom, 2. za znanstveni dio proslave, predvođeno fra Josipom
Soptom) pripremila za ovu sjednicu prijedloge za proslavu.
Nakon što je fra Žarko Relota detaljno predstavio prijedloge za proslavu 800. obljetnice dolaska
sv. Franje u naše krajeve, uslijedila je rasprava o prijedlozima. Iz nje su proizišli sljedeći zaključci:
1. Za dan proslave određen je 06. listopada 2012.
2. Za mjesto proslave određen je trg ispred trogirske katedrale, a pododboru na čelu s fra
Rokom Bedalovim daje se mandat dogovoriti i učiniti sve što je potrebno na tom području.
3. Organizacija bdjenja uoči proslave (FRAME i FSR) povjerava se fra Frani Doljaninu.
4. Pododboru za medije (predvodi fra Miljenko Šteko zajedno s fra Franom Doljaninom i
fra Rokom Bedalovim) povjerava se organizacija glede medija u svrhu što bolje i kvalitetnije
medijske popraćenosti proslave.
5. Predsjednik Vijeća preuzeo je obvezu da s fra Željkom Tolićem posjeti mjesnog biskupa i
obavijesti ga o proslavi te potom dogovore sve potrebne pojedinosti vezane uz ovu proslavu.
6. Prihvaćen je prijedlog da se zamoli nadbiskupa Srakića (predsjednika HBK) da u to vrijeme
zakaže u Splitu sjednicu HBK, kako bi svi biskupi mogli sudjelovati u proslavi.
7. Formiranje zbora za euharistijsko slavlje povjerava se s. Nedjeljki Milanović Litre,ŠSF.
8. Odlučeno je da se naprave pozivnice i pošalju svim županima i gradonačelnicima u HR i
BiH.
9. Odlučeno je da se pozove redovnike i redovnice različitih družbi.
10. Odlučeno je da za sve sudionike proslave bude zajednički objed.
11. Odlučeno je da se ne organizira zajedničko hodočašće u Asiz, nego da se to prepusti
pojedinim zajednicama.
12. Odlučeno je da se za proslavu naprave prigodni medaljoni od slitine i prigodni rekviziti.
13. Odlučeno je da se odborima povjeri organizacija zabavnih glazbenih točaka u popodnevnom programu
14. Povjerenstvu u sastavu
- fra Žarko Relota (koordinator liturgijske proslave i sveopće proslave),
- fra Miljenko Šteko (za medije),
- fra Frano Doljanin (bdjenje, animiranje pjevanjem)
- fra Diego Deklić (liturgija)
- fra Roko Bedalov (tehnička strana)
- fra Nikola Vukoja (kateheze) i
- fra Danimir Pezer (kateheze)
daje se zadatak da za sjednicu Vijeća (30.05.2012.) dostave pismeno izvješće (fra Žarko) o
onome što budu dotad učinili.
15. Određeno je da kontaktnu skupinu između Vijeća i Povjerenstva u svrhu rješavanja još
nedefiniranih stvari sačinjavaju: fra Josip Sopta, fra Željko Tolić, fra Ivan Sesar, s. Ivanka Mihaljević i fra Ljudevit Maračić.
16. Određena je novčana svota koju će Vijeće staviti na raspolaganje Povjerenstvu za organiziranje proslave. Na svibanjskoj sjednici utvrdit će se financijsko stanje i potrebe same organizacije
proslave.
Potom je fra Josip Sopta iznio prijedloge VFZ-u za znanstveni dio proslave (simpozij). Nakon
što su prijedlozi razmotreni, doneseni su sljedeći zaključci:
83
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
1. Određeno je vrijeme simpozija: 1. i 2. listopada 2012.
2. Određeno je da se simpozij održi u Splitu i u Zadru, a Odbor za ovaj dio proslave odredit
će program/dnevni red simpozija.
3. Članove Odbora za ovaj dio proslave su: fra Josip Sopta, fra Ljudevit Maračić i fra Gabrijel
Jurišić.
4. Uz već predložene teme i predavače za simpozij odlučeno je da predavanje na temu Klarise
na hrvatskom tlu održi mr. s. Kata Karadža, ŠSF.
5. Sukladno prijedlogu Povjerenstva određeno je da troškove autorskih honorara i dnevnice
za predavače preuzme VFZ, a ostale troškove pokrit će OFMConv u Splitu i OFM u Zadru.
6. Odlučeno je da izdavač zbornika predavanjâ sa simpozija bude „Kačić“ (urednik fra Gabrijel Jurišić).
7. Povjerenstvo je dužno podnijeti izvješće na sjednici Vijeća u svibnju o svemu što bude do
tada učinjeno na ovom području.
Zapisao:
Anto Matković, tajnik Vijeća
Odobrili:
1. fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća
2. s. M. Ivanka Mihaljević, potpredsjednica Vijeća
Zapisnik se dostavlja: svim članovima VFZ-a i svim sudionicima pozvanim na sjednicu.
84
PRILOZI
DRUGI MEĐUNARODNI KONGRES PREDSJEDNICA FEDERACIJA OSC
Asiz, 5.-12. veljače 2012.
(Piše: s. M. Tarzicija Čičmak OSC - Samostan sv. Klare, Zagreb)
Na želju mnogih sestara klarisa iz cijeloga svijeta te potaknut obećanjem svetoga Franje svetoj Klari (usp. Opor Kl 29), Generalni ministar OFM, fra José Rodríguez Carballo, zajedno s
Generalnim definitorijem, sazvao je II. međunarodni kongres predsjednica federacija Reda sv.
Klare koji se održao u Asizu od 5. do 12. veljače 2012. g. Glavni posao oko sazivanja i odvijanja
kongresa odradio je Ured Pro Monialibus, na čelu s fra Rafaelom Blancom OFM te Komisija
koja je izradila program i bila logistika čitavog Kongresa.
Prvi međunarodni kongres bio je održan u Asizu od 26. siječnja do 6. veljače 2008. pod
geslom: Franciscus et Clara: memoria et prophetia. Budući da mi, hrvatske klarise, nismo ujedinjene međusobno u federaciju ili neku sličnu udrugu, nismo bile službeno pozvane na Kongres,
premda bi naša nazočnost na njemu bila rado prihvaćena.
Poučene tim iskustvom, a nadasve zalaganjem i nizom poticaja mnoge braće, odlučile smo
i zaželjele ovaj puta poslati na II. kongres mene kao svoju predstavnicu. Moja nazočnost na
Kongresu bila je dočekana dobrodošlicom i nizom pozdrava i poticaja hrvatskim klarisama neka
se ne boje uputiti korake ka novim iskustvima našeg franjevačkog zajedništva: kako zajedništva
unutar samostana i među samostanima, tako i zajedništva između klarisa i Reda manje braće.
Tema II. međunarodnog kongresa predsjednica bila je: Clara: Forma Vitae, forma viva. Riječ je o
tome da je Klarin Oblik života zapravo uvijek živi oblik i da ga mi, klarise, imamo održati živim putem
trajne i početne formacije. Program Kongresa zamišljen je na temelju igre riječju forma: informacija, konformacija, formacija, reforma, interformacija. Pod temu informacije spadali su kratki statistički prikazi
o stanju Reda. Konformacija donosi uspoređivanje, susret i ponekad sukob onoga jučer i onoga danas.
Formacija je bila naša velika tema tih dana i odnosi se na sva područja našega života. Tema reforme
odnosi se na ponovno promišljanje o našim mentalnim i materijalnim strukturama: donose li one život,
štite li one život ili kriju iza sebe izumiranje. To je pitanje suradnje, povezivanja, odnosa samostalnosti i
ujedinjenja, pružanja pomoći samostanima. I posljednja važna tema, koja se kao glavna tema nastavila
Drugim međunarodnim kongresom Asistenata OSC-OIC jest interformacija: odnos OFM - OSC.
Nizom statističkih prikaza o stanju klarisa u pojedinim dijelovima svijeta sudionici su stekli sliku
o tome koliko je Oblik života prisutan po svijetu, koliko oblikuje svijet i svijest, a nadasve što sestre
poduzimaju kako bi ga održale živim. Sestre su se u svojim izlaganjima, kao i u raspravama, dotakle
važnih pitanja: manjak zvanja, visoka dob sestara, preveliki samostani, nespremnost osoba izabranih za
odgovorne službe, velika zaokupljenost bolesnim sestrama kojima zajednice nisu uvijek u mogućnosti
pružiti odgovarajuću njegu, a nadasve pitanje trajne formacije sestara koja je humus one početne.
Generalni ministar nam je u više navrata rekao: “Ja nemam ključ... samo Bog ima ključ...”
Svaka zajednica pozvana je pronaći kako od samostana koji je to samo po imenu postati kuća u
kojoj se istinski živi i svjedoči Evanđelje i koja stoga zrači i privlači, bez velikih promocija zvanja
i pastorala za zvanja. Izdvojila bih također izlaganje fra Paola Martinellija OFMCap, u kojemu
veoma ističe najprije ljudsku, a onda redovničku formaciju, kao i prijelaz od arheologije početaka
(nostalgija) na iskustvo početaka, a to znači danas, u ovome vremenu i prostoru postati privlačni
snagom življenja Evanđelja, kako su to bili Franjo i Klara u svome vremenu i prostoru.
Nakon svakog izlaganja, bilo da je ono informativno ili formativno, dana je mogućnost postavljanja pitanja ili komentara i svjedočanstva. Manje više sva su pitanja bila vezana uz unutarnji
život samostanâ: preopterećenost poslovima, briga za uzdržavanje te odnosi OSC - OFM. Za
vrijeme rada po jezičnim skupinama moglo se pristupiti pojedinoj temi podrobnije i otvorenije.
Osobno sam imala veoma koristi u spontanim razgovorima s mnogim sestrama i braćom, gdje
smo otvoreno izmjenjivali iskustva, postavljali pitanja i očitovali svoje bojazni i nade.
Kao što je rekla jedna sestra na Kongresu, doista, veliko je naše zvanje, čak i zemljopisno i
brojčano. Živjeti desetak dana sa šezdesetak sestara različitih kultura, običaja, narodnosti i jezika,
85
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
koje ipak žive isti Oblik života, bilo je doista veliko i lijepo iskustvo. Jednostavnost i ljepota
liturgije tih dana, tolike geste pažnje i iskrena jednodušnost dali su nam poticaj da se vratimo u
svoje zajednice s vjerom da s Gospodinom možemo učiniti velike stvari. To je uvod u godinu
vjere koju je papa Benedikt XVI. najavio i koja je također bila tema naših razgovora.
Završna poruka koju smo mi, sudionice Kongresa, izradile i izglasale i uputile svim sestrama
klarisama po čitavome svijetu, sažetak je onoga što smo zajedno promišljale i o čemu trebamo
nastaviti promišljati u našim zajednicama: dati novi polet našemu životu, otkriti svoje poslanje (a
to je upravo živjeti naš poziv Siromašnih sestara), posvetiti veću pozornost formaciji te poraditi
oko zajedništva OSC i OFM, koji dijele bitno isti poziv.
Važnost ovoga kongresa potvrđuje: dopuštenje Kongregacije za Posvećeni život i Družbe
apostolskoga života koje je podijelila Generalnome ministru da može sazvati predsjednice na
kongres; blagoslov koji nam je uputio Sveti Otac, a koji nam je bio podijeljen na kraju euharistijskoga slavlja u našem samostanu-majci, svetome Damjanu, te izlaganje prefekta Kongregacije za
Posvećeni život, mons. Joaoa Braza de Aviz.
Osobno zahvaljujem sestrama svoje zajednice u Zagrebu, sestrama u Požegi, sestrama iz
drugih naših samostana klarisa, mnogoj braći franjevcima i sestrama franjevkama, kao i braći
i sestrama Franjevačkog svjetovnog Reda na poticajima, dobrim željama, pomoći, savjetima i
otvorenosti za budućnost koju imamo graditi zajedno, kao jedna duhovna obitelj.
Dani svete Klare kod sestara klarisa u Mikulićima (Zagreb)
U Samostanu sv. Klare, Kvaternikova 167, Zagreb (Mikulići), održani su 16. i 17. ožujka
2012. Dani svete Klare. Predavanja na razne teme o sv. Klari održali su: fra Pero Vrebac OFM,
dr. fra Nikola Vukoja OFM, mons. dr. fra Marko Semren OFM, pomoćni biskup banjalučki, fra
Miljenko Hontić OFMConv, generalni definitor, s. M. Tarzicija Čičmak OSC, s. M. Renata Mrvelj
ŠSF, fra Zvonimir Brusač TOR i Stjepan Lice OSF. Euharistijsko slavlje predslavili su biskupi
mons. Semren (prvog dana) i mons. Josip Mrzljak (drugog dana).
Nadamo se da ćemo imati prilike dobiti predavanja s Dana sv. Klare u obliku zbornika. Ovdje
donosimo samo pozdravnu riječ što ju je poslao sestrama klarisama i sudionicima Dana sv.
Klare predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH, dr. fra Ivan Sesar OFM.
Mostar, 10. ožujka 2012.
Poštovana opatice s. M. Alojzija, drage sestre klarise!
S osobitom radošću primio sam Vaš dopis kojim me obavještavate da će se povodom 800.
obljetnice poziva sv. Klare i utemeljenja Reda siromašnih sestara sv. Klare, nizom stručnih predavanja, održati Dani svete Klare pod geslom “Pospješujte svoj hod iz dobra u bolje” (1PJa 32).
Nažalost, zbog već ranije preuzetih obveza nisam u mogućnosti osobno sudjelovati na tom
velikom i važnom događaju za cijelu franjevačku obitelj. Stoga ovom prigodom u ime Vijeća
franjevačkih zajednica i u svoje osobno ime izražavam blizinu svekolike franjevačke obitelji u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Vama i cijeloj vašoj zajednici zahvaljujem za sve što činite za
Crkvu, franjevačku obitelj i naš narod. Po vama i s vama, zahvaljujem djelitelju obilnije milosti,
od koga vjerujemo da proizlazi svaki dobar dar i svaki savršen poklon jer vas je uresio tolikim
naslovima kreposti i okrunio vas znakovima tolike savršenosti (2PAg 3).
Sa željom i molitvom da svi mi pospješimo svoj hod iz dobra u bolje, sve vas kao i uvažene
sudionike ovog velikog događaja u ime Vijeća od srca pozdravljam, želeći vam uspješne i svakim
blagoslovom ispunjene Dane svete Klare. Budite pozdravljene u Gospodinu i molite za sve nas
(1PAg 35).
Mir vam i svako dobro od Gospodina!
Fra Ivan Sesar
predsjednik VFZ-a
86
PRILOZI
KONGREGACIJA ZA KLERIKE (6. dio, završetak)
Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo
Prijevod 2. njemačkog izdanja iz 2009. godine
SAT PRED PRESVETIM
Nekoliko misli o oblikovanju sata klanjanja za posvećenje svećenikâ
„Klanjanje je u svojoj dubini grljenje Isusa, pri čemu Mu kažem:
`Tebi pripadam i molim Te: budi i Ti uvijek sa mnom!`”
Papa Benedikt XVI.
1. Pozdravljanje euharistijskog Isusa nekom pjesmom klanjanja
(eventualno puštena s CD-a)
2. U kratkoj tišini posvijestimo si pred kim se nalazimo
Pred nama je Bog, jedan i trojedin, naš Stvoritelj, kojemu sve zahvaljujemo. Ja sam Njegovo
stvorenje, Njegovo dijete. Svemogući i milosrdni Bog nazočan je i priklanja mi se sa svom Svojom ljubavlju.
Euharistijsko klanjanje je osoban susret duše s Bogom, koji uvijek čeka na nas. Klečimo
doduše pred sasvim neznatnom bijelom hostijom, koja je skrivena u tabernakulu ili vidljiva u
pokaznici, ne osjećamo i ne vidimo ništa izvanredno, ali kao vjernici ipak znamo: Ovdje je Isus
živ i stvaran pred nama. On prinosi Ocu savršenu slavu i hvalu, s kojom smijemo združiti svoju
slavu i hvalu.
Samo rijetko se sjetimo da se u Hostiji možemo klanjati Isusu jednako kao Djetetu i kao
Odraslom, kao Čovjeku boli jednako kao i Kralju ili Učitelju. On čeka na nas kao Pastir i Spasitelj, kao Tješitelji i Čudotvorac, kao raspeti i uskrsli Otkupitelj i kao Onaj, koji će ponovno doći
u slavi.
3. Slavljenje, zahvala i savršeno klanjanje
Ako si u vjeri posvijestimo, tko je tako tiho i ponizno nazočan ovdje u našoj sredini, odmah
ćemo se na početku sata klanjanja obratiti Bogu s divljenjem i slavljenjem i slobodnim riječima
zahvaliti Mu za Njegovu nazočnost Istovremeno, u nazočnosti Boga koji savršeno ljubi, postajemo svjesni svojih vlastitih nesavršenosti, nedostataka i grijeha. Nemojmo se onda bojati
kajanja.
Pustimo da nas zahvati bol pokajanja i molimo iskreno i puni ljubavi: „Isuse, oprosti mi! Ti
znaš da Te ljubim. Ispravi sve!“ Tek kad smo tako savršenim kajanjem postali pred Bogom
ponizno dijete i sa svoje strane svima oprostili, možemo se stvarno dobro klanjati.
Doduše, ponekad doživljavamo svoje klanjanje slabim i beznačajnim, ali ako ga sjedinimo
s božanskim Klanjateljem u tabernakulu, ono postaje moćno i beskrajno vrijedno. Korisno je
obratiti se i svetim anđelima i sjediniti se s njihovim savršenim klanjanjem, kako je to Isus preporučio sv. Margareti Alacoque.
Uz to, naviknimo se doći što je moguće bliže Presvetome. Jer, tko ljubi, želi biti što je moguće
bliže Ljubljenome - kao Marija u Betaniji do Isusovih nogu.
4. Pjesma kako slavljenje
5. Zajednička razmatrajuća molitva
Postoje mnoge mogućnosti da svoje misli i svoje molitve ispunimo božanskim sadržajem.
87
Marija među nama, listopad 2009, br. 3/139
U tu svrhu uzmimo u ruku prije svega Sveto Pismo, u kojem nam govori onaj pred kojim
klečimo. Ako se naglas pročita kratak odlomak Evanđelja, možemo to slušati kao da nam osobno
govori Isus iz tabernakula.
Naravno, može se zajednički moliti i „Biblijsku krunicu“ tako što se ili prije svake tajne Krunice pročita odgovarajuće mjesto iz Svetog Pisma ili za vrijeme tajne prije svake „Zdarvomarije“
ubaci rečenica iz nekog odgovarajućeg evenđeoskog odsjeka.
U svom apostolskom pismu „Ostani s nama, Gospodine“ naglasio je papa Ivan Pavao II.
uz Godinu Euharistije u listopadu 2004. godine: „Produbimo u euharistijskom klanjanju svoje
osobno i zajedničko razmatranje služeći se i molitvenim pomoćima koje su prožete riječju Božjom i iskustvom mnogih starih i novih mistika. Čak i Krunica - shvaćena u svom dubokom
biblijskom i kristocentričnom značenju ... - može biti put, koji je posebno prikladan za euharistijsko klanjanje, koje se obavlja u zajedništvu s Marijom i u Marijinoj školi.“
Već je u svojoj enciklici „Krunica Djevice Marije“ isti Papa naglasio 2002. godine: „Moliti
Krunicu doista nije ništa drugo nego s Marijom promatrali lice Kristovo ...Krunica je istovremeno razmatranje i prosna molitva. Ustrajno zazivanje Majke Božje oslanja se na naše
povjerenje da njezin majčinski zagovor može sve kod Srca njezinog Sina.“
Tako možemo tajne Krunice moliti za različite nakane: za Svetog Oca, za kardinale, biskupe i
misionare, za svećenike i redovnike koji su klonuli ili kane napustiti svoj svećenički put, ili za sve
one koji su stavili ruku na plug, ali su se ponovno povukli, kao i za sve pokojne svećenike. Pije
svega neka ta molitva vrijedi i za ozdravljenje obitelji, jer iz njih proizlaze zvanja.
Između tajni Krunice mogu se pjevati odgovarajuće pjesme (eventualno glazbeni komadi s CD-a).
Druga mogućnost razmatrajuće molitve sastoji se u tome da se razmatra Križni put. U tu
svrhu mogu, na primjer, pojedinci naglas čitati 14 postaja, pri čemu bi se nakon svake postaje
mogla moliti kratka molitva po vlastitom izboru iz nakana svećenikâ. Uvijek je izražajem bogato
i potpomaže našu pozornost, ako se kod nekih postaja pjeva neka lijepa pjesma (eventualno
prikladan glazbeni komad s CD-a).
Budući da klečimo pred živim Milosrđem, kao razmatrajući molitva prikladna je i Krunica
Božanskom Milosrđu. Isus ju je objavio poljskoj sestri Faustini Kowalskoj, koju je papa Ivan
Pavao II. proglasio svetom na tzv. Nedjelju Božanskog Milosrđa 2000. godine Pri tome bi
se mogao prije svake tajne čitati kratak odsjek veoma utješne poruke Milosrdnog Isusa iz
Dnevnika sestre Faustine. Isus obećaje: “O kako ću velike milosti podijeliti dušama koje
budu molile ovu krunicu! Središte Mojeg Milosrđa pokreće se za one, koji mole ovu krunicu“
(Dnevnik, br. 848).
Daljnja mogućnost zajedničkog moljenja za svećenike mogla bi se sastojati u tome da se
izaberu i polako mole neki posebno prikladni zazivi iz nekih litanija: Srca Isusova, Predragocjene
Krvi, Svetog Lica ...
Veoma obogaćujuće može biti i ako se naglas čitaju riječi svetaca koje su oni izrekli o Presv.
Euharistiji odnosno zgode iz života euharistijskih svetaca (vidi: Eucharistische Heilige von Ferdinand Holböck - hrvatski: Euharistijski sveci od Ferdinanda Holböcka ili Eucharistische Wunder
von Maria Haesele - hrvatski: Euharistijska čuda od Marije Haesele).
Na ovom bi mjestu uvijek bilo dobro i predstaviti neku od svećeničkih majki, koje su opisane
u brošuri „Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo“.
6. U tišini izmjenjivati riječi ljubavi
Povlašteno mjesto u klanjanju zauzima tišina, u kojoj smijemo istresti Isusu svoje srce.
Svatko je tada pozvan da sasvim osobno razgovara s Isusom kao s najboljim prijateljem o
svemu što ga unutra pokreće. Može mu se doista povjeriti sve: radost i bol, naše planove i želje,
a prije svega svećenike !
Za vrijeme te tihe molitve, koje se može popratiti laganom glazbom, vrijede i za nas Isusove
riječi upućene sv. Faustini: „Reci mi sve. Znaj da mi tim pripravljaš veliku radost ... Govori
88
PRILOZI
mi o svemu jednostavnošću djeteta, jer su Moje uho i Moje Srce naklonjeni tebi i drag mi je tvoj
jezik“ (Dnevnik, br. 921).
U tišini se mogu povremeno izgovarati, na primjer, i kratke molitve srca: „Isuse, ljubim Te!“,
„Isuse, Tebi se predajem, Ti se brini!“, „Isuse, u Tebe se pouzdajem!“ ili Čin ljubavi „Isuse, Marijo,
ljubim Vas, spasite duše!“, kako ga je Isus preporučio službenici Božjoj s. Consolati Betrone.
Tko možda još nije naviknut razgovarati s Bogom na tako osoban način, mogao bi si u
tom vremenu tišine potražiti pomoć u razmatranju „Četvrt sata pred Presvetim“ od sv. Antona
Marije Clareta.
Vrlo lijepo bi moglo biti i kad se razmatrajući moli omiljena molitva sv. Ignacija Lojolskog
„Dušo Kristova“ ili neka druga poznata molitva.
U tišini smijemo ne samo razgovarati s Isusom nego i slušati ga. Ta Isus se želi priopćiti
našem središtu - i bez ijedne zamjetljive riječi. Odgovara na naša pitanja i želje, npr. podsjećajući
nas na određenu riječ iz evanđelja. Nadahnjuje nas, npr. dajući nam neku lijepu i dobru misao,
koja nam daruje jasnoću, tješi nas i ispunja unutarnjim mirom.
Ako se tako izložimo ljubaznim zrakama euharistijskog Gospodina, bit ćemo poput cvijeta,
koji se može otvoriti i razvijati tek pod toplim sunčevim zrakama.
Tako sat klanjanja postaje ne samo dar svećenicima, nego polako preobrazuje i naš vlastiti
život, kako je to izrazio Angelus Silesius:
„Najplemenitija je molitva, kad se molitelj iznutra pretvara u ono pred čim kleči.“
7. Duhovna pričest
Prije nego što se „oprostimo“ od Gospodina, možemo se još duhovno pričestiti. Duhovna
pričest događa se vrlo jednostavno: Svojom čežnjom i molbom „Isuse, dođi sada u moje srce!“
privlačimo ga u svoju dušu. Duhovna pričest je poput intenzivnog zagrljaja Isusa i mene, poput
iskrenog poljupca.
Veliki propovjednik i franjevački svetac Leonardo da Porto Maurizio rekao je: „Obećajem
vam: ako se svakoga dana više puta duhovno pričestite, vaše će srce unutar mjesec dana biti
potpuno promijenjeno.“
8. Odluka
Terezija Avilska, velika sveta crkvena naučiteljica i učiteljica molitve, daje u svojim duhovnim
spisima savjet da se od razmatranja nikad ne ode, a da se ne donese neka konkretna odluka za
svagdan.
9. Završna pjema ili Tantum ergo (Divnoj dakle)
ako je na raspolaganju svećenik za euharistijski blagoslov
10. Blagoslov
Sada ponovno sa Isusom idemo u svagdan. U srcu ga uzimamo iz crkve i unosimo u svoj na
profit usmjereni i vrtoglavi svijet. Nosimo ga na mjesto, kamo nas zove dužnost. Zato je papa
Ivan Pavao II. rekao: „Naše klanjanje ne bi trebalo nikad prestati.“
Dušo Kristova, posveti me.
Tijelo Kristovo, spasi me.
Krvi Kristova, napoj me.
Vodo iz prsa Kristovih, operi me.
Muko Kristova, pokrijepi me.
O dobri Isuse, usliši me.
89
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
U rane Svoje sakrij me.
Ne dopusti mi da se odijelim od Tebe.
Na času smrti moje zovni me.
I zapovjedi mi da dođem k Tebi,
da Te sa svetima Tvojim hvalim.
U vijeke vjekova.
Amen.
KRUNICA BOŽANSKOM MILOSRĐU
Riječi ove krunice diktirao je Isus sv. Faustini Kowalskoj
za vrijeme dojmljivog viđenja 13. i 14. rujna 1935. godine u Vilni.
„Navečer ugledah u svojoj ćeliji anđela, izvršitelja Božje srdžbe. Nosio je svijetlu odjeću. Lice mu je
svijetlilo. Pod njegovim nogama bio je oblak, iz kojeg su u njegove ruke izlazili gromovi i munje, i tek
iz njegove ruke dodirivali su zemlju. Kad vidjeh znak Božje srdžbe, koji je trebao pogoditi zemlju, a
posebno jedno određeno mjesto koje zbog važnih razloga ne mogu imenovati, zamolih anđela da stane
neko određeno vrijeme, i svijet će činiti pokoru. Ali moja molitva bijaše ništa pred Božjom srdžbom.
Tada ugledah Presveto Trojstvo. Veličina Njegove slave prože me do srži i ne usudih se ponoviti svoju
molbu. Istog trenutka osjetih u svojoj duši moć Isusove milosti, koja stanuje u mojoj duši. Kad sam
postala svjesna te milosti, bijah u trenutku uznesena pred Božje prijestolje. O kako je velik naš Gospodin
i Bog, o kako je nepojmljiva Njegova Svetost! Ne želim se dati navesti da opisujem Njegovu veličinu, jer
ćemo Ga uskoro svi vidjeti kakav jest. Počeh moliti Boga za svijet riječima što ih čuh iznutra.
Dok sam tako molila, vidjet nemoć anđela, koji više nije mogao izvršavao kaznu što bijaše dospjela za grijehe. Još nikad nisam molila takvom unutarnjom snagom kao tada. Riječi kojima sam
molila Boga usrdno bile su sljedeće: „Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo
Tvoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta.
Po gorkoj muci Njegovoj smiluj nam se.“ (Dnevnik, br. 474-475).
Kako se moli Krunica Božanskom Milosrđu ?
Isus objašnjava u svim pojedinostima kako treba obavljati ovu molitvu:
„Molit ćeš je ... kao običnu krunicu, i to:
Prvo jedan „Očenaš“ i jedno „Zdravomarijo“ i „Vjerovanje“,
potom – na zrncima Očenaša - riječi:
Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvoga nadasve ljubljenoga Sina,
Gospodina našega Isusa Krista,
da zadobijem oproštenje za naše grijehe i za grijehe cijeloga svijeta.
Na malim zrncima molit ćeš kako slijedi:
Po gorkoj muci Njegovoj smiluj se nama i cijelome svijetu.
Za kraj triput ćeš ponoviti riječi:
Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože,
smiluj se nama i cijelome svijetu“ (Dnevnik, br. 476)
Jednom je sv. Faustina čula u svojoj duši riječi:
„Tko ikad bude molio Krunicu Božanskom Milosrđu, iskusit će u svom smrtnom času Moje
veliko Milosrđe. Svećenici će pružati Krunicu grešnicima kao posljednje sidro spasa. Ako bi
to bio i najokorjeliji grešnik - ukoliko makar jednom izmoli ovu Krunicu - zapast će ga milost
Moga neizmjernog Milosrđa. Želim da cijeli svijet spozna Moje Milosrđe. Udijelit ću neshvatljive
milosti onim dušama,koje poklanjaju povjerenje Mome Milosrđu.“
(Dnevnik, br. 687)
90
PRILOZI
ČETVRT SATA PRED PRESVETIM
Uputa za razgovor s euharisijskim Isusom sv. Antona Marije Clareta
Ovaj je svetac utemeljitelj klaretinaca, najvažnijeg španjolskog misijskog reda u 19. st., biskup
u Santiagu na Kubi te kasnije ispovjednik kraljice Izabele Španjolske kao i duhovni vođa sv.
Mihaele od Presv. Sakramenta. Kao najveća ličnost crkvene povijesti Španjolske svoga vremena
piše:
„Bilo je to 26. kolovoza 1861. godine. Molio sam Krunicu u La Granji i obavljao tamo navečer u sedam sati svoje klanjanje.Tada mi je Gospodin udijelio veliku milost da su sakramentalne
prilike ostale u mojim prsima tako da sam nosio Presveto dan i noć u sebi. Zato moram stalno
biti veoma sabran i sve dublje urastati u milosni život.“
U razgovoru „Četvrt sata pred Presvetim“, prema sv. Antonu Mariji Claretu, Isus govori
osobno svakoj pojedinoj duši:
„Nije potrebno znati mnogo da bi se meni dopao, dovoljno je da me veoma ljubiš. Dakle, razgovaraj ovdje sa mnom tako jednostavno kako bi razgovarao sa svojim najprisnijim prijateljem.
Moraš li od mene moliti nešto za nekoga?
Reci mi njegovo ime i onda mi reci, što želiš da sad učinim za njega. Traži mnogo! Ne oklijevaj
moliti. Govori mi također jednostavno i iskreno o siromasima, koje želiš utješiti; o bolesnicima,
koje vidiš da trpe; o zalutalima, koje žarko želiš vratiti na pravi put. Reci mi za sve barem jednu
riječ.
A za sebe, zar ne trebaš za sebe nikakvu milost?
Reci mi otvoreno da si možda ohol, sebičan, nestalan, nemaran... i onda Me zamoli da ti
pomognem uz te male ili velike napore, koje poduzimaš da se toga oslobodiš. Ne stidi se! Ima
mnogo pravednika, mnogo svetaca u nebu, koji su imali upravo te iste greške. Ali oni su molili
ponizno ... a onda su malo pomalo doživljavali da su se oslobodili od toga.
Ne oklijevaj ni moliti za zdravlje kao i za sretan ishod svojih radova, poslova ili studija. Sve
ti to mogu dati, i dat ću ti. I želim da Me za to moliš, ukoliko se to ne protivi tvom posvećenju,
nego ga pospješuje u podupire. A što trebaš upravo danas? Što mogu učiniti za tebe? Kad bi znao
kako žarko želim pomoći ti.
Imaš li ovog trenutka neki plan sa sobom?
Ispričaj mi ga. Što te okupira? Što misliš? Što želiš? Što mogu učiniti za Tvog brata, za tvoju
sestru, tvoje prijatelje, tvoju obitelj, tvoje pretpostavljene? Što bi ti želio za njih učiniti?
A što se mene tiče: zar ne želiš da budem proslavljen? Zar ne bi želio moći učiniti nešto dobro
svojim prijateljima, koje veoma ljubiš, ali koji možda žive ne misleći na Mene? Reci mi: što danas
posebno pobuđuje tvoju pozornost? Što želiš sasvim žarko? Kojim sredstvom raspolažeš da to
postigneš? Reci mi, ako ti neki plan loše uspijeva, i reći ću ti razloge za neuspjeh. Zar Me ne želiš
pridobiti za sebe?
91
Marija među nama, ožujak 2012, br. 1/149
Osjećaš li se možda žalostan ili loše raspoložen?
Ispričaj mi u svim pojedinostima, što te čini žalosnim. Tko te uvrijedio? Tko je uvrijedio tvoje
samoljublje? Tko te prezreo? Reci mi sve i ubrzo ćeš doći do toga da ćeš Mi reći da po mojem
primjeru sve opraštaš, sve zaboravljaš. Kao nagradu primit ćeš Moj tješeći blagoslov. Bojiš li
se? Osjećaš li u svojoj duši onu neodređenu sjetu, koja je doduše neopravdana, ali ne prestaje
raskidati tvoje srce? Baci se u ruke Mojoj Providnosti! Kod tebe sam, kraj tebe. Sve vidim, sve
čujem, ni jednog trenutka ne ostavljam te na cjedilu. Osjećaš li odbojnost kod ljudi, koji su te
prije voljeli pa su se od tebe udaljili, a da im ti nisi dao ni najmanjeg povoda za to? Moli za njih i
vratit ću ih k tebi, ako ne postanu zaprekom za tvoje posvećenje.
A možeš li Mi možda priopćiti kakvu radost?
Zašto mi ne daješ učešća u tome, budući da sam ti ipak prijatelj? Ispričaj mi što je tješilo tvoje
srce od zadnje posjete meni, što te nasmijalo? Možda si doživio ugodna iznenađenja; možda si
primio sretne vijesti, pismo, znak naklonosti; možda si nadvladao neku poteškoću, izišao iz neke
bezizlazne situacije. Sve je to Moje djelo. Trebaš Mi jednostavno reći: Hvala, Oče moj!
Nećeš Mi ništa obećati?
Čitam u dubini tvoga srca. Ljude se može lako prevariti, Boga ne. Dakle, govori Mi sasvim
iskreno. Jesi li čvrsto odlučio da se nećeš više izlagati onoj prigodi za grijeh, da ćeš se odreći onog
predmeta što ti šteti, da nećeš više čitati onu knjigu što je golicala tvoju maštu, da se nećeš više
družiti s onim čovjekom što remeti mir tvoje duše? Hoćeš li ponovno biti blag, ljubazan i ugodan
onom čovjeku što si ga do danas smatrao neprijateljem, jer se ogriješio o tebe?
No, dobro. Idi sada natrag svom uobičajenom zaposlenju, svom poslu, svojoj obitelji, svom
studiju. Ali ne zaboravi ovu četvrt sata što smo ju nas dvojica ovdje proveli. Sačuvaj, koliko
možeš, šutnju, skromnost, unutarnju sabranost, ljubav prema bližnjemu.
Ljubi Moju Majku, koja je i tvoja Majka.
I dođi opet sa srcem, koje je još više ispunjeno ljubavlju, još više odano Mome Duhu. Tada
ćeš u Mom srcu svaki dan naći novu ljubav, nova dobročinstva, nove utjehe.“
Izdaje:
Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, HR-10000 Zagreb, tel.: (01) 3765-061, faks: (01) 3765-062,
mob.:098/9244-901,
e-mail: [email protected]
Odgovara: dr. fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća
Uređuje: Anto Matković, tajnik Vijeća
92

Poštovane kolegice i kolege, naš Zavod u suradnji s istim društvima

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

Marija među nama, listopad 2010

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

MARIJA MEĐU NAMA Informativni list Školskih sestara franjevki

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke