close

Enter

Log in using OpenID

185 - HDS

embedDownload
61. Zagrebački festival | HR TOP 40 na malim ekranima | Dani Miroslava Miletića u
Sisku | Odjeci MIDEM–a 2014. u Cannesu | | Autori i HDS protiv smanjenja autorskih
naknada | Nenad Ninčević u razgovoru s Goranom Karanom | intervju: Pero
Gotovac | Tamara Obrovac — pobjednica Natječaja za potporu hrvatske glazbe
u inozemstvu | In memoriam Milan Horvat, Stjepan Mihaljinec i Krešimir Oblak
ISSN 1330–4747
NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 185 | ožujak 2014. | CIJENA 22 kn
Pero Galić iz Opće opasnosti na 61. Zagrebačkom festivalu 18. siječnja 2014., dvorana Hypo Event Centra u Zagrebu
tekst na str. 4–5
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Poštovani čitatelji,
rvi mjeseci u godini obično su manje ispunjeni
festivalskim i koncertnim
zbivanjima koje treba
pratiti; zato smo u ovom
broju iskoristili prigodu
posvetiti se — više nego obično — rođendanskim temama. Tekstovi na ovim
stranicama prate rođendane istaknutih
članova Hrvatskog društva skladatelja
(Pero Gotovac, Zvonko Špišić i Milutin Vandekar), ali i zaslužnih interpreta
(Stjepan Jimmy Stanić i Zdenka Kovačićek). U povodu smrti, navodimo čime
su hrvatsku glazbu zadužili Milan Horvat, Stjepan Mihaljinec i Krešimir Oblak.
No u povodu obljetnica, riječ dajemo i
mlađima, kao i onima kojih već cijelo
stoljeće nema među nama: to su mladi
skladatelj Vjekoslav Nježić (koji u povodu 40. rođendana otkriva svoje intimne
stvaralačke izvore i izazove koji su pred
njim) i legendarni zagrebački boem,
pjesnik i književnik Antun Gustav Matoš (u povodu čije stote obljetnice smrti
donosimo prikaz njegova stvaralaštva u
glazbi i o glazbi). Tema broja svakako je
Zagrebački festival koji je u 61. izdanju
18. siječnja u novom ruhu obilježio novu
godinu i prema riječima organizatora
okrenuo novo poglavlje svoje povijesti, u što se mogla uvjeriti i publika na
atraktivnom koncertu u dvorani Hypo
Event Centera. Čestitamo i dobitnicima
nagrada: Tamari Obrovac koja je nova
pobjednica Natječaja za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu
i Marku Slavičeku, dobitniku skladateljske nagrade Fonda Stjepan Šulek.
Prošetat ćemo se i do Londona, Beča,
Siska, Splita i Dubrovnika te potražiti
ondje nove izvedbe hrvatske glazbe,
a podijelit ćemo s vama i putopisne
doživljaje s ovogodišnjeg najvećeg europskog sajma glazbe i popratnih industrija MIDEM u francuskome Cannesu
na Azurnoj obali. Želimo vam ugodno
čitanje!
Jana Haluza
ISPRAVAK
U posljednjem broju Cantusa u članku
Polemika o demantijima fotografija poluprazne koncertne dvorane koju prilaže gospodin Mladen Tarbuk kao ključni
dokaz ‘uspješnosti’ koncerta Dubrovačkog simfonijskog orkestra u Washingtonu ne prikazuje dvoranu Millenium Stage u Kennedy Centeru u Washingtonu u
kojoj je koncert održan (moguća provjera
na internetu). (Zlatan Srzić)
2
Izabrani dobitnici potpore iz Fonda Rudolf i
Margita Matz za 2014. godinu!
T
ročlano Stručno povjerenstvo Hrvatskog
društva skladatelja
(Silvio Foretić, predsjednik, Zoran Juranić i Željko Brkanović), na sjednici održanoj 4. veljače
2014. pregledalo je sve materijale i
zamolbe koje su pristigle na Natječaj za stimulaciju stvaralaštva mladih
skladatelja iz sredstava Fonda Rudolf i
Margita Matz, osnovanog od sredstava (prihoda od autorskih prava) koja je
taj bračni par odlučio oporučno osta-
R
H
D
S
N
ezultati Natječaja za
potporu projekata
tradicijske glazbe iz
sredstava prikupljenih na ime naknade
za izvedbe narodnih
umjetničkih tvorevina u izvornom obliku za 2014. godinu
U 2014. godini izdvojeno je 287.169,49
kuna za predmetni Natječaj koji je bio
1. Centar za tradicijska glazbala
HR, Zagreb; 8. Hrvatski gajdaški festival — 8000 kn
2. Gacko pučko otvoreno učilište Otočac; 16. Smotra folklora
u Otočcu — 12.000 kn
3. Folklorni ansambl Broda,
Slavonski Brod; Smotra folklora
Brodsko kolo — 15.000 kn
4. Folklorni ansambl Broda,
Slavonski Brod; Četiri smotre
— 12.000 kn
5. Zajednica HR KUU Međimurske županije, Čakovec;
Predsmotre međimurske popevke (3x) — 6000 kn
6. Zajednica HR KUU Međimurske županije, Čakovec;
7. Dječja smotra međimurske
popevke Sv. Martin na Muri —
4000 kn
7. Zajednica HR KUU Međimurske županije, Čakovec; 10.
Smotra pesmarica naših mamica, osoba treće životne dobi
— 4000 kn
8. Ogranak »Seljačke sloge«
Buševec, Buševec; 12. Međunarodni festival tradicijskih glazbala — 8000 kn
9. Savez udruga »Hrvatski sabor kulture«, Zagreb; 21. Susret
hrvatskih folklornih ansambala,
Čakovec — 14.000 kn
viti mladim hrvatskim skladateljima (do
30 godina). Temeljem prijedloga i preporuke Stručnog povjerenstva, Predsjedništvo HDS–a donijelo je odluku
da se stipendije/stimulacije za 2014.
godinu u iznosu od 20.000 kuna dodijele mladim skladateljima Sari Glojnarić i Antoniju Babiću. U obrazloženju je
Stručno povjerenstvo izrazilo mišljenje
da će se takvom odlukom ostvariti cilj
i svrha raspisanog Natječaja, a to je
podupiranje i promicanje glazbenoga
stvaralaštva iznimno talentiranih mladih autora na njihovu putu i u odabiru
A
T
J
10. Hrvatska kulturna udruga
«Pjevana baština«, Zagreb; Multimedijska izdanja pučkog crkvenog pjevanja (4 projekta)
— 16.000 kn
11. Koncertna direkcija Zagreb;
48. Međunarodna smotra folklora Zagreb — 25.167 kn
12. Pasionska baština, Zagreb;
Koncerti (7x) — 15.000 kn
13. KUU »Seljačka sloga« Nedelišće; Smotra međimurske
popevke 2014.
— 8000 kn
poziva profesionalnog skladatelja. Dodjeljivanjem dviju stipendija/stimulacija, svaki od izabranih kandidata moći
će na svoj način ostvariti i zaokružiti
projekte predložene u zamolbama
za akademsku godinu 2014./2015.
Stručno povjerenstvo je u razmatranju
prispjelih zamolbi također vodilo računa i o imovinskom stanju pojedinih
kandidata, kvaliteti glazbenog izričaja
te važnosti sredstava stimulacije za
njihov daljnji razvoj i rad. (HDS)
Č
A
J
Tvoja skladba Postoji li mjesto s kojom si nastupio na festivalu, proglašena je među osamnaest kandidata najčešće emitiranom pjesmom Zagrebačkog festivala prema sustavu
PlayKontrol. Koji je razlog takvom uspjehu? Kao autor pjesme, siguran sam da je pjesma kvalitetna i puna emocija i nisam se
htio žuriti s njezinim izdavanjem, htio sam
je izvesti kad se otvori neka prilika. To je
za mene bio Zagrebački festival. U bavljenju glazbom, čar je u tome da zaista nikad
ne znaš koja pjesma će ti donijeti uspjeh.
Uglavnom se mi autori vodimo emocijama
i ako je nama dobro, velika je mogućnost
da pjesma bude dobra i publici. Zaista, ne
znam koja je tajna, mislim da je najvažnija
iskrenost i da to ljudi prepoznaju. Možda je
tomu pridonio i tekst koji govori o ljubavi koja
doslovce preživljava u vremenu u kojem trenutačno živimo, pa su se mnogi u toj pjesmi
prepoznali.
Temeljem odluke Predsjedništva, stimulirani su sljedeći projekti:
19. KUD »Mičevec«, Velika Gorica; Festival dječjeg folklora »Mi
smo djeca vesela« — 4000 kn
28. KUD Drežnik, Staro Petrovo
Selo; Smotra folklora »Drežnik,
šetana kola« — 4000 kn
20. ZAKUD Vukovarsko–srijemske županije, Vinkovci; Folklorna manifestacija Vinkovačke
jeseni — 15.000 kn
29. Kulturno društvo »Trilj«, Trilj;
Tradicijsko pjevanje triljskog kraja, nosač zvuka — 5000 kn
21. KUD Čiče, Novo Čiče;
Smotra folklora i tradicijskih
glazbala »Ivanje u Novom Čiču
2014.« — 4000 kn
30. KUD »Ivančice«, Kutina; 12.
Festival dječjeg folklora Hrvatske — 8000 kn
33. Udruga Međunarodni folklorni festival djece i mladih, Zagreb; 11. Međunarodni festival
djece i mladih — Zagreb, 2014.
— 5000 kn
24. HKUD »Darda«, Darda;
Ivanjska smotra folklora
— 4000 kn
34. ZKUU Varaždinske županije, Varaždin; 1. Županijska smotra izvornog folklora — 4000 kn
16. HGU Rijeka; Škole svirke
sopela i kanta otoka Krka — 4000 kn
25. Klapa Versi, Split; »Pjesme
Dalmacije/Jakov Gotovac«, nosač zvuka — 5000 kn
35. Klapa Dišpet, Zagreb; »Za
dišpet«, notna edicija — 4000 kn
17. HGU Rijeka; XXII. «Bašćinski
glasi«, tradicionalni susret klapa
— 8000 kn
26. Udruga Tondak, Pula; Žurnada vol.1 — Kantaduri, vokalna istarska narodna glazba, nosač zvuka + DVD
— 5000 kn
27. KUU Cernik, Cernik; Smotra
folklora »Lipa moja Slavonijo«
— 4000 kn
Koliko ti je otac Aki pomogao na skladateljskom putu? Davno sam odlučio živjeti od glazbe i s godinama shvaćam da to nije posao za svakoga, premda je prije svega ljubav i radost.
Puno je tu patnje, sreće, čarobnih trenutaka koje moraš proživjeti da bi se zaista na
nju mogao osloniti kao na životnog partnera. Sve ove godine ona me iskušava koliko
sam jak da podnesem taj teret. 31. Udruga Loborfest, Lobor;
Festival »Loborfest« — 8000 kn
23. Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb; Jerko Martinić:
Pučki glagoljaški napjevi jutarnjā
i večernjā u srednjoj Dalmaciji
— 8000 kn
18. Udruga »Koraci baštine«,
Zagreb; Crkvene pučke pjesme
iz Lipovca (pjesmarica i nosač
zvuka)
— 8000 kn
M
udrost se ne uči, nego stječe na greškama;
svatko mora svoju glazbu pronaći unutar sebe
Marošević (predsjednica), Mario Vestić i Rajko Suhodolčan, uz potporu stručne službe Hrvatskog društva
skladatelja. Povjerenstvo je na sastanku održanom 10. siječnja 2014. izradilo prijedlog stimulacija koji obuhvaća
37 projekata. Predsjedništvo HDS–a
prijedloge je prihvatilo u cijelosti. 32. Blatski fižuli — ustanova u
kulturi, Blato; Festival klapa iz
Dubrovačko–neretvanske županije — 8000 kn
15. ETHNO za plesno–glazbenu poduku, Zagreb; VII. Festivalčić dječjeg folklornog stvaralaštva »Naše kolo veliko«
— 4000 kn
Autor najčešće emitirane pjesme Zagrebačkog festivala prema sustavu PlayKontrol
I
22. Pučko otvoreno učilište »Augustin Vivoda«, Buzet;
KIK Fest 2014. — festival klapa
Istre i Kvarnera — 8000 kn
14. ETHNO za plesno–glazbenu poduku, Zagreb; Smotra
plesova »Drmeš — da«
— 4000 kn
Što je danas mainstream?
Razgovarao: Tomislav Vuković
E
otvoren od 18. studenoga do 16. prosinca 2013. godine. U propisanom
roku pristigla su 74 prijedloga, od kojih
su dva diskvalificirana zbog neriješenih dugovanja prema ZAMP–u prethodnih godina, dok dva nisu odgovarala uvjetima Natječaja jer se radilo o
projektima koji promiču autorsku, a ne
tradicijsku glazbu u izvornom obliku.
Preostale prijedloge obrađivalo je Povjerenstvo koje čine: dr. sc. Grozdana
Kristijan Rahimovski na 61. Zagrebačkom festivalu
Nema pomoći
Često me neki kolege glazbenici zafrkavaju
da sam evoluirao u obitelji Rahimovski, tako
da sad za razliku od oca mogu reći glas r, a i
napisati neku dobru pjesmu (smijeh). Nažalost, u glazbi nema pomoći, kao i općenito u
umjetnosti. Ne pomažu smjernice, mudrost
se ne uči, nego stječe na greškama, svatko mora svoju glazbu pronaći unutar sebe i
onda je prenijeti na ljude. Time sam sve rekao o očevoj pomoći.
36. Ustanova »Ivan Matetić Ronjgov«, Viškovo; »Mantinjada
pul Ronjgi«, folklorna manifestacija — 5000 kn
37. Vokalno–instrumentalni ansambl »Lipe«, Sisak; Netemperirano pjevanje, susret izvornih
pjevačkih skupina Banovine
— 4000 kn
Kiki Rahimovski
Kako se kod tebe razvija proces skladanja?
Dobivaš li ideje u trenutku, neočekivano, ili
se one pak dugo »kuhaju« dok radiš na određenoj skladbi? Glazba mi dolazi svakodnevno, čujem je
dok hodam, spavam, jedem. Ponekad dobra ideja pobjegne u sekundi ako je ne zapišem i nema više povratka, tako da uza sebe
imam uvijek mobitel da se mogu snimiti. Često mi zna biti neugodno, pogotovo ako me
ljudi uhvate na cesti da pjevam ili razgovaram sam sa sobom (smijeh). Danas u svijetu
ima toliko događanja da inspiracije zaista ne
nedostaje, i što se tiče ljubavnih i ozbiljnijih
tema. Ideje za tekstove su uvijek tu, kao i za
glazbu, a onda treba puno raditi na njoj jer
te glazba može zaista dovesti na mjesta o
kojima i ne sanjaš.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
p
Riječ urednice
61. Z a g r e b ačk i fes t i va l
Kultura slušanja
Mnogim se mainstream izvođačima prigovara šabloniziranost i neoriginalnost. Je li
teško napraviti kvalitetnu pop–skladbu koja
će odskakati od konkurencije, s obzirom na
hiperprodukciju glazbe u ovom digitalnom
dobu? U ljudima je narušen sustav vrednovanja
kvalitetne glazbe. Rekao bih one iskrene
glazbe, a ne namjenske koja iskače iz svih
kutova. Živimo u vremenu kad kopiramo
uspješne, pritom ne slušajući svoje srce.
Prije svega to tako gledam. Naravno da se
tu i tamo pojavi neka pjesma koja postane
pravi hit, ali u našoj regiji sve rjeđe, jer svaka
je pjesma »hit« i ta tri slova iskaču sa svih internetskih servisa. Ljudi više ne znaju kome
da vjeruju, svojem srcu ili nekome tko je pokazao malo tijela pa ga time privukao na taj
svoj »hit«. Dan kad odvojimo pornografiju od
glazbe, bit će veliki dan za glazbu i sve nas
koji se njome bavimo. Gotovo sam siguran da u Hrvatskoj imamo
izvođače koji su tisuću puta bolji i originalniji
od mnogih inozemnih, ali ih nema u medijima. Pravo je pitanje što je to danas mainstream, jesu li to narodnjaci, pop–folk veselice ili nekakva dobra rock–grupa. Mislim da
se odgovor sam nameće i da ćemo svi mi
koji smo u toj drugoj grupi morati jako, jako
puno raditi na dobrim pjesmama da se obnovi kultura slušanja glazbe.
Anastazija Vržina
UVODNIK
HDS VIJESTI
3
Najbolje od najboljih
Nakon dugo vremena imamo festival s kojim
se nemamo razloga sprdati
A
Anastazija Vržina
Piše: Martina Validžić
Jeronim S.
Marić
4
Anastazija Vržina
Vanna na 61. Zagrebačkom festivalu
nte Pecotić: Zagrebački
festival
okrenuo je novo
poglavlje
svoje
povijesti! Publika i
kritika jednoglasni
su u pohvalama ovogodišnjeg Festivala, a velike zasluge za to pripadaju
upravo vama: izvođačima, autorima,
glazbenicima! Tako je svima koji su
sudjelovali na 61. izdanju najdugovječnijeg festivala u regiji zahvalio njegov
umjetnički direktor kad su se ugasila
svjetla pozornice. Riječi su to koje svaki direktor bilo čega na svijetu poželi
izgovoriti svojim suradnicima. I uistinu,
već dugo, dugo mediji i publika nisu
bili tako ujedinjeni u pozitivnom mišljenju. I da, nakon dugo vremena imamo
festival s kojim se nemamo razloga
sprdati. Ni uputiti prigovor. Niti čitati o
festivalskim skandalima u žutom tisku.
Iako bi oni uporni vjerojatno o otkazivanju nastupa Dražena Žerića Žere u
zadnji čas napravili dramu.
A njegova je partnerica u pjesmi, Antonija Šola, zbog njega čak obula i
starke.
Sjajan provod
Trivijalnost na stranu, bio je to sjajan
provod. Čuti uživo Vannu kako glasom
doseže običnom smrtniku nezamislive visine ili pak muževan glas Gorana
Karana od kojeg se žene ugodno ježe,
i tako redom ostali njihovi kolege iste
večeri, iskustvo je koje se ne događa
često. Imati na okupu osamnaest vrhunskih što solista, što bendova, koji
se redaju na pozornici jedan za drugim, svaki od njih maksimalno posvećen pjesmi, a zbog poštovanja prema
publici i pozornici i maksimalno pripremljenog vizualnoga identiteta, uživancija je za uši i oči. Atraktivne E.N.I–ce,
izvrstan beat pjesme Marija Huljeva,
kristalno čist, anđeoski glas Gabi, bolje polovice Nole, uživljene gudačke dionice i dojmljiva koljena riječkih dečki
iz Belfast Fooda, samo su neke od zanimljivih natuknica koje su se prepričavale. Iako festivalski nastupi nisu u prirodi rock–bendova, Županjci iz Opće
opasnosti ili pak zagrebačka Adastra
sigurno će poželjeti doći i dogodine.
Prvi zbog pobjede na festivalu s pjesmom Tragovi prema glasovima pu-
Još se od početka priprema za festival
moglo zaključiti da su zapuhali novi vjetrovi. Vodstvo festivala preuzeli su, uz
već spomenutog Pecotića, Neno Belan, Darko Bakić, Boris Đurđević, Miro
Buljan, Nikša Bratoš... imena na čiji
spomen možemo samo kimati glavom
u znak odobravanja. Jedan je glazbenik za sobom vukao drugog, nije bilo
teško skupiti sjajne pop–rock autore,
a glavnina je pjesama većini njih stajala negdje po ladicama ili bila planirana
za budući singl. Doduše, bilo bi idealno
da su pjesme pisane isključivo za festival, no vjerujem da je to i intencija koja
će se ostvariti s vremenom. Glazbeni izbornik festivala, Neno Belan, izveo
je na teren najbolje od najboljih: Skupila se jedna ekipa, mlađa, iako sam ja tu
najstariji. Cilj nam je revitalizirati Zagrebački festival koji je nekad značio puno.
Festival smo zamislili da bude nacionalni, nije lokalno obojen. Htjeli smo zvati
ljude, izvođače, koji na neki način mogu
jamčiti dignitet festivala. Siguran sam
da će ovaj Zagrebački festival pomoći
u uspješnom promoviraju novih singlova. Išli smo s idejom da ne bude previše pjesama, tako da bi kvaliteta došla još više do izražaja, da vratimo dignitet pop–glazbi u Hrvatskoj. Odmičemo
re dame« među glazbenim festivalima, internetski
portali, facebook, aplikacije za smartphone... svuda ih je bilo. Pojeli su dobar dio medijskog kolača,
koji nije naštetio liniji »stare
dame«. Štoviše, vratio joj je
nekadašnji sjaj, ali u novom
ruhu.
Goran Karan: Festival je često omalovažavan
izraz; vjerojatno je zbog inflacije festivala, ljudima jednostavno kritizirati stvari. To je glazbeni
sajam; ako imaš neki dobar proizvod, to može
pomoći u određenom trenutku. Festival je prilika
da pokažeš pismu, da ne moraš dovlačiti brdo
Muhamedu, nego Muhameda brdu.
Hari Rončević: Ovo je sada neki čudan trenutak
da se nešto uopće priča o festivalima...
Anastazija Vržina
blike, a drugi jer im se pjesma Samo
s tobom stalno vrti u televizijskom i radijskom eteru. Upravo je to potonje —
prijeko potreban medijski prostor i cilj
glazbenih festivala, a to je predstavljanje pjesme.
Odluka o preseljenju festivala nakon
šezdeset godina iz Lisinskog u novi
prostor Hypo centra može djelovati odvažno, no tradicija u ovome slučaju nije
išla na ruku novoj koncepciji. Mnogi su
u publici i komentirali kako pozornica i
cijela produkcija festivala podsjeća na
posljednjih nekoliko svečanosti Porina.
Što i jest točno, s obzirom na to da je
festival radila ekipa koja je donedavno
radila i dodjelu hrvatskih diskografskih
nagrada. Orkestar pod vodstvom Alana Bjelinskog, raskošne animacije na
pozornici, rasvjeta zbog koje bi majstor
rasvjete trebao dobiti profesorsku titulu, bili su savršena pratnja pjesmama
od kojih će neke zasigurno živjeti još
dugo u eteru. Poput Čuvaj me zagrebačkog benda Pavel ili najslušanije Postoji li mjesto Kristijana Rahimovskog.
Aljoša Šerić (Pavel): Mislim da je presudna stvar
za naše sudjelovanje na Zagrebačkom festivalu
bila u tome što sam vidio da ulaze neki autori i
bendovi koje osobno vrlo cijenim.
Medijski šušur
Kikijeva je pjesma gotovo svih šest tjedana, koliko je bila aktualna službena
top–ljestvica 61. Zagrebačkog festivala, bila među prvih pet. Svaki je tjedan, prema PlayKontrolu, sustavu
za praćenje emitiranja glazbenih djela na radijskim postajama i njihovih spotova u
televizijskom programu,
poredak na službenoj
top–listi Zagrebačkog
festivala bio drukčiji, što
je pojačavalo uzbuđenje
oko finalnog događanja, stvorio se medijski
šušur, stalno se govorilo o 61. Zagrebačkom
festivalu.
Promotivne aktivnosti podjednako su bile važne kao i sam program. Novo je vodstvo toga itekako bilo svjesno pa je odlučilo pucati iz
sveg raspoloživog oružja. Državna televizija predstavljala je doslovno svakog izvođača, čelni ljudi gostovali su
po raznim emisijama, najavljivali dobar
program, prezentirali makeover »sta-
A
Anastazija Vržina
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Novo
ruho
stare
dame
se od zastarjele forme festivala u Lisinskom, išli smo na TV show, znači usporedimo to s Porinom.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
O
rganizatori su pojeli
dobar dio medijskog
kolača, koji nije naštetio
liniji »stare dame«.
61. zagrebački festival, 18. siječnja 2014. u
dvorani Hypo Event Centra u Zagrebu
E.N.I.
traktivne E.N.I–ce, izvrstan
beat pjesme Marija Huljeva,
kristalno čist, anđeoski glas
Gabi, bolje polovice Nole,
uživljene gudačke dionice i
dojmljiva koljena riječkih dečki iz
Belfast Fooda, samo su neke od
zanimljivih natuknica.
Indira Vladić
5
Kako se HDS ZAMP organizira u borbi protiv nepovoljnih čimbenika za rad skladateljske industrije
Autori i društvo zajedno protiv smanjenja
autorskih naknada u ugostiteljstvu
sferu poduzetništva, onu glazbenu, da bi pogodovala
ugostiteljskoj, koja jedina (iz svima razumljivih razloga)
nije podnijela teret recesije. Možda bi bilo dobro da
hrvatski ugostitelji počnu nuditi svoje usluge bez glazbe, ili, što bi za njihove klijente bilo još pogubnije, da
sami počnu skladati. Ovakvo neprincipijelno i jednostrano smanjivanje naknade za zaštitu autorskih malih prava bila bi prava uvertira u vraćanje Hrvatske u
doba feudalizma, prije 1848.
Stvar je u tome da silnici uvijek razumiju samo umjetnost koju mogu posjedovati — tajkuni u sefu čuvaju
slike ili skulpture koje mogu kupiti, prodati i preprodati.
Ne i pjesmu jer je ona nematerijalna, narodna umjetnost, svima dostupna — jednako i sveučilišnom profesoru i fizičkom radniku. Zato postoji i opće neshvaćanje i zloupotreba toga; ali zato što je dostupna,
glazba nije bezvrijedna.
Boris Novković:
Arsen Dedić:
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Autorske naknade koje plaćaju opći korisnici (ugostitelji, obrtnici, hotelijeri i sl.) nisu nerealne, niti su parafiskalni
namet, nego naknada za uslugu koju stvaraju skladatelji i s njima povezane djelatnosti
P
Piše: Milan Majerović Stilinović
otkraj prošle godine
mediji su prenijeli izjavu (sad već bivšeg)
pomoćnika ministra
financija Branka Šegona u sklopu najave
Vlade RH o ukidanju ili smanjenju parafiskalnih nameta: Jedan od prvih pregovora koji će početi bit će smanjenje
ZAMP–a, što je vrlo bitno za kompletno
gospodarstvo koje danas plaća zaštitu
autorskih i muzičkih prava. Mi smatramo da taj dio treba redefinirati. I dok
su se mediji odmah ulovili za ono što
nije ni bilo jednom od 27 točaka, članove HDS–a ta je informacija neugodno
iznenadila jer znamo da autorske naknade koje plaćaju opći korisnici (ugostitelji, obrtnici, hotelijeri i sl.) nisu nerealne, niti su parafiskalni namet, nego
naknada za uslugu koju stvaraju skladatelji, izvođači, aranžeri, ali i svi drugi
kreativci i s njima povezane djelatnosti.
Strategija organizacije
Društvo i njegova stručna služba
ZAMP i dalje čine sve da do toga ne
dođe te će se čvrsto zalagati da autorska prava i naknade ne budu smanjivane. U dopisima koji su proteklih tjedana upućeni mnogim članovima Vlade i predstavnicima mjerodavnih institucija naveli smo osnovne informacije o
autorskoj naknadi jer je očito da mnogi
to još ne znaju — a neki ne žele znati. Uz to, pokrenuto je više aktivnosti:
u tijeku je osnivanje Koordinacije kreativnih i kulturnih industrija pri Hrvatskoj
udruzi poslodavaca (HUP), a zatraženo
je članstvo u Klasteru kreativnih i kulturnih industrija pri Agenciji za investicije i konkurentnost te pri Ministarstvu
gospodarstva.
Zatraženo je mišljenje Pravnog fakulteta o pravnim i praktičnim rješenjima
Europske unije u pogledu uloge državnih tijela u procesu donošenja cijena —
kako bismo političare i javnost informirali o tom važnom dijelu postupka izmjene naknada.
6
Zatražena je i studija Ekonomskog in-
stituta o visini naknade za autorska
prava i utjecaju te naknade na poslovanje korisnika (u prvom redu ugostitelja i
drugih obrtnika), a od neovisne agencije naručeno je istraživanje tržišta na
uzorku od petsto ugostitelja. Cilj ankete
je doznati stvarna stajališta ugostitelja o
naknadi za korištenje glazbe jer je slika
koja se dobiva preko medija često neprecizna ili namjerno iskrivljena.
Pitanje doživljaja opće javnosti autorskog, odnosno kreativnog rada kao
nečeg vrijednog što zaslužuje poštovanje i potrebnu zaštitu, ostaje primarnom temom komunikacije HDS
ZAMP–a pa je u tijeku priprema javne
edukativne kampanje putem radija, televizije i interneta u koju će se uključiti
različiti autori: od, naravno, glazbenika
do filmskih redatelja i književnika. Sve bi
to trebalo pridonijeti krajnjem cilju: većem osvješćivanju o potrebi poštivanja
autorskog prava i nužnosti opstanka
autorskih naknada u postojećem obliku. Prije svega je važno da naši članovi
budu informirani iz prve ruke pa im stoga ovdje iznosimo osnovne činjenice o
autorskoj naknadi:
1. Autorska naknada temeljem prava
javnog priopćavanja nije parafiskalni
namet, nego naknada za uslugu (korištenje glazbe, filma ili knjige u poslovne svrhe) koju plaćaju samo oni koji
se njome koriste u svojem poslovanju. Parafiskalni nameti, s druge strane,
sva su obavezna davanja koja se prikupljaju od svih fizičkih i pravnih osoba, a nemaju karakter poreza. Dakle,
dok baš svi moraju plaćati npr. naknadu za očuvanje funkcionalne vrijednosti
šuma, korištenje glazbe plaćaju samo
oni koji se zaista koriste glazbom da bi
im posao bio uspješniji, kao što plaćaju i eventualno unajmljivanje prostora,
usluge konobara, čistačice, dostave,
vode, struje, plina i slično. Pritom baš
nitko nije prisiljen koristiti se glazbom u
poslovanju — ali kao korisnik ne može
ni imati pravo odlučivanja o visini naknade za njezino korištenje. 2. HDS ZAMP naplaćuje korištenje
glazbe za poslovne potrebe, a naplaćene naknade isplaćuje nositeljima autorskih, izvođačkih i diskografskih prava. Tako osigurava egzistenciju više
desetaka tisuća obitelji glazbenih kreativaca. U recesijska vremena — s drastičnim padom prodaje nosača zvuka,
gotovo bez ikakvih prihoda od interneta, sa smanjenjem broja koncertnih
prostora i mogućnosti zarade na taj način – to je mnogim glazbenicima i nositeljima prava najvažniji izvor prihoda.
3. Sama visina autorske naknade kod
primjerice ugostitelja iznosi u prosjeku 35 lipa na 100 kuna troškova nabave robe i usluga. Takva naknada teško može ikoga ugroziti ili biti ograničavajući element za razvoj ugostiteljstva,
koje posljednjih godina ima rast od
minimalno pet posto godišnje. Njezino smanjenje može jedino biti ograničavajući element za razvoj glazbenog
poduzetništva.
4. Zasigurno niti jedan lokal za cijenu jedne šalice kave dnevno ili 200 kn
mjesečno — jer to je prosječna mjesečna naknada za korištenje glazbe u
prosječnom kafiću u Hrvatskoj – neće
otvoriti niti jedno novo radno mjesto. U smanjenju naknade u visini cijene jedne
porcije salate dnevno — jer to je prosječna dnevna naknada za korištenje
glazbe u hrvatskim restoranima — ne
vidimo strategiju koja oporavlja gospodarstvo. Jedno trominutno pranje kose
u frizerskom salonu — dakle oko 40
kn – pokriva mjesečno korištenje sve
glazbe na svim uređajima, sve radno
vrijeme takvog prosječnog obrta.
5. Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima, o visini autorske naknade
mogu pregovarati jedino autori putem
HDS ZAMP–a i, na drugoj strani, korisničke udruge ili komore. To se redovito
i radi pa su naknade utvrđene sporazumno s krovnim tijelima koja predstavljaju obrtnike, hotelijere ili radijske i televizijske postaje. Imamo razumijevanja za
tešku gospodarsku situaciju, zato smo
višekratno, pa i ove godine, sporazumno smanjivali naknade. To u konačnici dovodi i do smanjenja ukupnih prihoda autora i drugih kreativaca.
6. HDS smatra javnu najavu (bivšeg)
pomoćnika ministra u ime Vlade iznenađujućim i nekorektnim svrstavanjem
na stranu jednih poduzetnika i jedne vrste radnih mjesta (npr. ugostiteljski ili
hotelski sektor koji su u konstantnom
rastu već pet godina) protiv druge vrste poduzetnika i druge vrste radnih
mjesta (kreativni sektor koji je gospodarski u padu). Mislimo da je ta najava
ishitrena, pravno i gospodarski potpuno neutemeljena. Ne vidimo niti jedan
razlog za »rasterećivanje« poduzetničkog sektora koji je u usponu, na teret
drugog koji je u padu. Nejasno je kako
umanjivanje vrijednosti intelektualnog
vlasništva pomaže razvoju gospodarstva, osim što u populističke svrhe
prikupljanja bodova u krizi dobro zvuči smanjivanje nekakvog »nameta«, koji
realno ne postoji.
Odlučan sam u stavu da ne dopustimo da ovo društvo ode u mračne ulice, ne samo zbog svojih primanja nego zbog budućih generacija, naše djece koja
će možda iščitati da je u ovoj zemlji jedino časno i normalno biti političar, sportaš, ugostitelj ili policajac, ali
ne i umjetnik. Stojim na raspolaganju za sve daljnje
akcije u obrani prava koja smo gradili godinama. Pogotovo autori koji su cijeli život gradili svoje kataloge i
uljepšavali živote drugih svojim skladbama i stihovima.
Z r i n k o Tu t i ć :
7. Autorska naknada za opće korisnike
u RH zapravo je veoma niska i po tome
je sve samo ne europska. Primjerice,
naknada za ugostiteljstvo u RH dvostruko je niža nego u Sloveniji i trostruko niža nego u Mađarskoj.
Evo što o tome misle naši najistaknutiji
stalni i pridruženi članovi:
Mladen Tarbuk :
H
DS ZAMP naplaćuje korištenje glazbe
za poslovne potrebe, a naplaćene
naknade isplaćuje nositeljima autorskih,
izvođačkih i diskografskih prava. Tako
osigurava egzistenciju više desetaka tisuća
obitelji glazbenih kreativaca.
Ja sam također imao ili imam i neke ugostiteljske
objekte gdje moram platiti autorsku naknadu. Ugostitelji nas trebaju više gledati kao partnere — i nas
autore i izvođače, pa i HDS ZAMP, jer preko glazbe
se profilira publika koju želite imati u objektima. Želite
li starije goste, želite li imati popunjenost preko zime,
onda ćete im valjda puštati malo klasične glazbe, nešto mirnije... nećete im puštati Aerosmith i AC/DC. Mi
smo dakle partneri, nismo neprijatelji. I to je osnovna
poruka svima koji se svako malo pobune protiv tih 200
kuna koje treba plaćati.
Željko Krznarić:
Ovaj prijedlog da se smanjivanjem naših autorskih
prava pomogne tajkunima kojima do umjetnosti nije
ni stalo, nadmašuje sve gluposti ovoga svijeta. Ni u
jednoj pravnoj državi na svijetu to nikome ne bi palo
na pamet. Razočaran sam što u državi članici Europske unije može nekome pasti na pamet takva glupost.
Ujedinimo se i pozovimo sve međunarodne organizacije da prosvijetle naše vrle političare. Neka se poduzetnici bore na ovom tržištu kako se i mi borimo, a
pitam pomoćnika ministra kako bi to bilo da Obama
zatraži od američkih autora da smanje autorske naknade. Ne, gospodine dragi. To njemu ne pada na
pamet jer zna što su autorska prava. BROJ 185, OŽUJAK 2014.
REAGIRANJA
Drago Diklić:
To što sam čuo da se predlaže je zadiranje u tuđi rad
i uzimanje rezultata nečijeg rada. Mislim da nitko na
to nema prava. Smatram da bismo se svi mi koji od
autorskog rada živimo trebali naći na jednom ozbiljnom sastanku jer su autorska prava trenutačno pod
upitnikom. Pod tim upitnikom svi mi živimo. Kad nam
ugostitelji prestanu naplaćivati ono što nam nadolijevaju već desetljećima, onda mogu uzeti i naša prava.
Zlatan Stipišić Gibonni:
Predlažem pomoćniku ministra koji smatra moj život,
moje pjesme i moje snove parafiskalnima da odsada
piše sam svoje pjesme. Nadam se da će mu biti dobre kao i ovaj »namet« koji je namjerio u tuđe džepove.
To n č i H u l j i ć :
Pisanje glazbe od početaka kapitalizma pripada sferi slobodnog poduzetništva. Prvi uspješni poduzetnici bili su
Joseph Haydn i Ludwig van Beethoven, a danas smo svjedoci rasta glazbene industrije u svjetskim razmjerima.
Današnja se uspješna ekonomija temelji na trgovini nematerijalnim dobrima. Stoga mi je nevjerojatno da hrvatska vlada pokušava oštetiti kreativnu
Žalosno je da ugostiteljima i ostalim korisnicima glazbe u komercijalne svrhe, glazbe koju je netko napisao,
producirao i izveo, još uvijek nije jasno da autori sve
njihove usluge i rad, kad ih koriste, uredno plaćaju. Pa
valjda je normalno da i autori naplate svoje usluge i
svoj rad. Autorske naknade su najmanje u nas, za razliku od zemalja Europske unije kojoj i mi sada pripadamo, pa bi trebalo upravo obratno — pregovarati o
povišenju autorskih naknada.
7
Pobjednica na Natječaju za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu — Tamara Obrovac
N ATJ E Č A J I H D S – a
Prepoznatljiv hrvatski
kulturni identitet
Tamara Obrovac, pobjednica
natječaja International Hrvatskog
društva skladatelja
Početak dobre
strategije
T
amara Obrovac, pjevačica, flautistica, skladateljica, svestrana umjetnica koja uvijek okupi suradnike s kojima ima dobru kemiju, pobijedila je na
natječaju International Hrvatskog društva skladatelja kojim se podupire produkcija hrvatske glazbe u inozemstvu. Time su osigurana sredstva za
njezine autorske projekte koji su najbolje zadovoljavali postavljene
kriterije i zahtjeve natječaja, a produkt su dugogodišnjeg rada i
umjetničkih ostvarenja te dobro pripremljeni promotivni materijal:
video, audio, foto i live građa te kredibilitet stvoren i u domaćoj i u
inozemnoj sredini.
Radost muziciranja
Kategoriziranje, smještanje u ladice rada ove svestrane umjetnice
gotovo je nemoguće! Sklada i piše za kazalište i za film, za što je
i mnogostruko nagrađivana, njezini su albumi nagrađeni Porinima (u kategorijama world music i klupska glazba), a posebno se
ističu njezine vokalne sposobnosti i osebujna interpretacija pjesama. Za Tamaru je njezin dom, Istra, nepresušna inspiracija, a šire
područje Mediterana dvorište iz kojeg crpi dodatne ideje kako bi
produbila svoja umjetnička viđenja. Bez straha i bez opterećivanja
granicama i kategorijama, kombinira glazbenike i glazbala, žanrove i tehnike, kreirajući vlastiti glazbeni svijet koji je moguće doživjeti
uzastopnim preslušavanjem albuma, ali ga je ipak najbolje doživjeti na live izvedbama na kojima kulminacija i radost muziciranja
Tamare i suradnika, pa i publike, uvijek iznenadi i najbolje poznavatelje njezinih snimljenih materijala.
DAVOR HRVOJ
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: dr. sc. Irena Miholić
Tamara Obrovac Transhistria Ensemble
mjeru zauzeti romanske zemlje
albumom Canto amoroso čiji je
zvuk na tragu albuma Daleko je iz
2006., na kojem je još čujnija Tamarina zadivljenost melodioznošću različitih govora i narječja, prije svega njezine Istre. Na tom se
albumu nalaze pjesme koje Tamara pjeva na istrovenetskom, istroromanskom, istrorumunjskom pa i
armenskom. I dok bi se nekome
uspjeh toga albuma odnosno razumljivost tih narječja mogao činiti u svijetu (a i kod nas!) upitnim, i
publika i Tamara jamče da verbalno razumijevanje nije uvijek nužno, već su ključni način izvedbe
i energija kojom pjesme odišu.
A upravo osjećaj za različite dijalekte, kod Tamare je, kako sama
tvrdi, najbolje jamstvo iskrenosti
interpretacije, a zvuk jezika, nje-
gova melodioznost ponesu je do
novih skladateljskih ideja. Melodije tih jezika vode je prema drukčijoj glazbenoj melodiji, što je vidljivo i čujno i u projektu Panphonia
Istriana u kojem se, kako čitamo
na portalu Umjetničke organizacije
Transhistria ensemble, arhaičnost
dijalektalne i kulturološke tradicije
spaja sa suvremenim multimedijalnim izričajem (http://www.panphonia.com).
Emocije i kulturne
posebnosti
Rad Tamare Obrovac ima i novu
putanju jer će se kao veleposlanica CISAC–a (Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja) nastojati više angažirati u
promotivnim aktivnostima na do-
brobit šire kreativne zajednice.
Nagrada International kao i rad CISAC–a vrlo su važni, potpora strukovne udruge zasigurno će pomoći u budućnosti, ističe Tamara, sigurno će motivirati i druge da
ulože sredstva i trud u promociju.
Nada se da će takve akcije postati
dijelom ukupne strategije (koje još
nemamo!) promidžbe naše glazbe
u svijetu. Kako ne postoji formalno obrazovanje za jazz, popularnu
pa ni tradicijsku glazbu, pojedinci
sami istražuju određena područja
i tragaju za pravim izričajem i žanrom. A vani trebamo pokazati, savjetuje Tamara, upravo onaj naš
emotivni dio, vezu s našom tradicijskom kulturom koja nas obilježava i koja je posebna i drukčija.
Odrasla Ulika
Upravo je kao rezultat takve interakcije i nastao album Ulika revival,
koji predstavlja jednu novu Uliku koja je pak devedesetih godina
20. stoljeća nastala kao produkt spoja inspiracije različitih aspekata Istre i jazza. Ulika »odrasta«, promijenjena zrelošću materijala, a ponajviše zbog radosti zajedničkog muziciranja i ponovnog
okupljanja stare ekipe: pijanista Marije Dedića, kontrabasista Žige
Goloba i bubnjara Krune Levačića, uz naravno nezaobilazni vokal
Tamare Obrovac.
Z
a Tamaru je njezin dom, Istra,
nepresušna inspiracija, a šire
područje Mediterana dvorište iz
kojeg crpi dodatne ideje kako bi
produbila svoja umjetnička viđenja.
Tamara Obrovac
DAVOR HRVOJ
DAVOR HRVOJ
8
Takav klasični jazz sastav omiljen je na njemačkom govornom području, stoga su Tamara i suradnici odlučili do kraja ljeta Uliku Revival plasirati u suradnji sa švicarskom nakladničkom kućom specijaliziranom za jazz — Unit Records — u Švicarskoj, Njemačkoj
i Austriji. Na jazz sceni Tamara je u tim zemljama već prisutna, no
sada, uz materijal za medije jazz novinara Josefa Engelsa, slijedi i promocija na nekoliko razina: osim same distribucije albuma,
predstavljanja u svim medijima, sve do koncertne izvedbe u organizaciji partnerske booking agencije.
Melodije jezikâ i govorâ
U drugoj polovici godine Tamara i Transhistria ansambl imaju naTamara Obrovac Tranmediterranean Ensemble
A
utorski projekt Tamare Obrovac namijenjen međunarodnom tržištu pobijedio je na natječaju International Hrvatskog
društva skladatelja kojim se
podupiru aktivnosti hrvatskih
skladatelja u inozemstvu. Financijska potpora od
150.000 kuna dodijelit će se za objavljivanje albuma Ulika revival i Canto amoroso, međunarodnu
koncertnu promidžbu te promidžbene aktivnosti
Tamare Obrovac, njezina kvarteta Tamara Obrovac Transhistria Ensemble. Na natječaj otvoren
isključivo za redovite članove Društva pristiglo
je jedanaest prijava, a povjerenstvo je zaključilo
(čine ga Alfi Kabiljo, Mladen Tarbuk i Miro Buljan)
da projekt Tamare Obrovac najbolje zadovoljava
postavljene kriterije i zahtjeve Natječaja. Naime,
temeljem svojih dosadašnjih umjetničkih ostvarenja, ta istarska kantautorica ima najviše potencijala da kvalitetno predstavi svoj rad na području
world musica, ali i promiče prepoznatljivost Hrvatske, njezine glazbe, kulture i identiteta. Vrlo
je važno da je ovakav natječaj pokrenula upravo
strukovna udruga kao što je Hrvatsko društvo
skladatelja, budući da se time polako radi na strategiji predstavljanja hrvatske suvremene glazbe u
inozemstvu. Ovo je prigoda da pokažemo kako
smo u stanju pratiti svjetsku glazbenu produkciju
u bilo kojem žanru, ali i da stvaranjem originalnog
glazbenog izričaja sudjelujemo u izgradnji prepoznatljivosti hrvatskog kulturnog identiteta, izjavila je
Tamara Obrovac nakon objave rezultata. Natječaj
International objavljuje se drugu godinu zaredom,
a cilj mu je povećati konkurentnost glazbenih
djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu. Time se glazbenim
stvaralaštvom ostvaruje i dodatno predstavljanje
hrvatske kulture, jezika i identiteta. Osim spomenutog natječaja, Hrvatsko društvo skladatelja
tijekom godine objavljuje i natječaje za potporu
aktivnostima u popularnoj i tradicionalnoj glazbi te
stipendiranje mladih nadarenih skladatelja. Podsjetimo, dobitnik prošlogodišnjeg natječaja International bio je Gibonni s autorskim albumom 20th
Century Man. Radilo se o svojevrsnom iskoraku u
svjetski eter, čime su se otvorila vrata za mnoge
hrvatske skladatelje i čime se općenito promijenila
percepcija o nama. Drago mi je da je moje strukovno društvo prepoznalo moj trud i projekt u koji
sam zaista mnogo uložio. Da je takvih natječaja
bilo prije, mnogi od nas bi već davno bili u eteru
stranih zemalja, zaključuje Gibonni uz napomenu
kako već dugo prati rad i brojne nagrade Tamare
Obrovac na međunarodnoj sceni te joj od srca
želi puno uspjeha i dobar vjetar u leđa! (HDS)
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Natječaj kojim se glazbenim
stvaralaštvom ostvaruje i dodatno
predstavljanje hrvatske kulture,
jezika i identiteta u svijetu.
Do kraja ljeta svoj posljednji album Ulika Revival Tamara Obrovac će plasirati u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, a u
drugoj polovici godine ima namjeru albumom Canto amoroso »osvojiti« romanske zemlje.
9
Vrijedan
doprinos
prosperitetu
rodnoga
grada
13. Dani glazbe Miroslava Miletića
S
Piše: Višnja Požgaj
a željom da pridonese
glazbenom prosperitetu rodnoga grada,
ugledni violist i skladatelj
Miroslav Miletić (1925.)
osnovao je prije trinaest
godina svoj festival koji dosljedno slijedi
osnovnu ideju popularizacije suvreme-
10
ne (pretežito hrvatske) glazbe, posebno vlastita opusa. No festival je otvoren
svim stilovima i razdobljima u povijesti
glazbe, s pažljivo odabranim umjetnicima i prijateljima, koji svojim umijećem
i izborom djela pridonose raznolikosti
programa i visokoj razini izvedbi te na
najljepši način utječu na odgoj glazbenog ukusa sisačke publike. Ove
godine održana su tri komorna koncerta u Glazbenoj školi Frana Lhotke,
uglednog hrvatskog skladatelja (1883.–
1962.) čija je 130. godišnjica rođenja
obilježena projekcijom kultnog filma
Svoga tela gospodar, nastalog 1957. u
režiji Fedora Hanžekovića prema istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara, za koji
je Lhotka napisao glazbu.
Trio u kvartetu
Na prvom koncertu nastupio je proslavljeni Zagrebački gitarski trio (Darko
Petrinjak, Istvan Römer i Goran Listeš),
dijelom u suradnji s kolegom Marojem
Brčićem, članom Dubrovačkog gitarskog trija. Umjetnici su pripremili i majstorski izveli vrlo lijep program s djelima
Antonija Vivaldija (Sonata La Follia RV
63, u obradi I. Römera), Marca Aurelija
Zanija de Ferrantija (Polonaise concertante op. 27) i Petra Iljiča Čajkovskog
(Jesenja pjesma, op. 37 br. 10 u sjajnoj obradi Darka Petrinjaka). Na programu su bile i dvije privlačne Miletićeve skladbe: Consort trio iz 1985., kao
sjećanje na prvo hrvatsko djelo koje je
tada tek osnovani Zagrebački gitarski
trio (1984.) izveo na početku karijere,
dobrim dijelom posvećene hrvatskim
skladateljima. Druga Miletićeva skladba te večeri bila je Suite du bourdon
za četiri gitare iz 1994. s pet kontrastnih plesnih stavaka po uzoru na stare majstore.
Suradnja s Austrijancima
Njegujući tradicionalnu prijateljsku suradnju među glazbenicima, Miroslav
Miletić pozvao je u goste svoje prijatelje
iz Beča, violiste Paula i Christopha Angerera, oca i sina, koji su bili sudionici njegova prvog festivala prije trinaest
godina, kao i Međunarodnih dana viole koji su prethodili tom festivalu. Obojica su se posvetila izvođenju djela na
autentičnim povijesnim instrumentima,
Ponovno je sisačka publika s oduševljenjem ispratila Dane svojega sugrađanina, skladatelja Miroslava Miletića.
djelujući u vlastitom ansamblu Concilium musicum Wien, posebno se posvećujući izvedbama na violi d’amore.
Otac Paul je između ostalog skladao i
nekoliko djela za taj drevni instrument, a
sin Christoph predaje violu d´amore na
Sveučilištu za glazbu i glumu u Beču.
Stoga je bilo zanimljivo njegovo zorno
predavanje o tom instrumentu, uz pomoć prevoditeljice Biljane Keserić, upriličeno uoči koncerta Austrijsko–hrvatska večer. Bila je to prigoda da se čuje
Movimento za violu d´amore i čembalo
Miroslava Miletića u izvedbi Christopha
Angerera uz glasovirsku pratnju Paula Angerera. Skladba je nastala u povodu Simpozija pomirenja nakon Drugog svjetskog rata. U nastavku su gosti izveli i Octangulum za violu d´amore i
klavir Paula Angerera u osam stavaka s
austrijskim folklornim elementima. Bila
je to inačica skladbe neobična naslova
Trifolium octangulum (tri instrumenta u
osam stavaka), izvorno pisana za psalterium, hackbrett (cimbal) i violončelo .
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Sisak 15. — 17. listopada 2013.
Profinjena viola d’amore
Kao istaknuti violist u Simfonijskom orkestru HRT–a i Zagrebačke filharmonije, osnivač i član Gudačkog kvarteta
Pro Arte te profesor na Glazbenoj školi
Pavao Markovac u Zagrebu, Miletić je
kao skladatelj stvorio velik opus orkestralnih, koncertantnih, scenskih, vokalnih, vokalno–instrumentalnih djela te
glazbe za djecu, a ponajviše komornih
skladbi. Obogatio je hrvatsku literaturu za violu Koncertom za violu i orkestar i Koncertom za dvije viole i orkestar te osam djela za violu solo ili violu
uz glasovir ili elektroniku, a tu je i nekoliko gudačkih kvarteta i jedan kvintet.
Zanimljivo je da je Miletić prvi hrvatski
skladatelj koji je dio svojega opusa posvetio i violi d´amore. Tako je 1994. nastala Suita za violu d´amore i čemba-
Zagrebački gitarski trio u kombinaciji s Dubrovčaninom Marojem Brčićem postaje kvartet, kao što je bilo i na Danima Miroslava Miletića u Sisku
lo, a 2000. već spomenuti Movimento
za violu d´amore i čembalo, izveden na
prvim Danima Miroslava Miletića u Sisku, kao i na ovogodišnjim Danima. Viola d´amore je osebujan gudaći instrument, koji se pojavio u 17. stoljeću i bio
omiljen sve do sredine 19. stoljeća, ali je
i poslije povremeno korišten u glazbenoj literaturi te je ponovno našao svoje
mjesto u suvremenim povijesno obaviještenim interpretacijama rane glazbe.
Nešto je veći od viole, ima sedam crijevnih žica na kojima se svira gudalom
i još toliko metalnih žica za rezonanciju
koje se nalaze ispod hvataljke. Pri sviranju se drži kao violina ili viola. Zvuk je
mekan, nježan i profinjen, što je došlo
do izražaja u interpretacijama Christopha Angerera, unatoč monotoniji Miletićeve skladbe i očeva nespretnog glasoviranja, kao i popriličnoj banalnosti
Octanguluma. Ipak, treba taj nastup
shvatiti i prihvatiti kao dobrodošlu suradnju s prijateljima, koje veže zajednička ljubav prema rijetkom instrumentu
vrijednom pažnje.
U nastavku te austrijsko–hrvatske večeri nastupilo je dvoje vrsnih hrvatskih
umjetnika uz nadasve pažljivu i profesionalnu glasovirsku suradnju Lane Bra-
dić, više umjetničke suradnice Muzičke
akademije u Zagrebu. Klarinetist Bruno Philipp (1978.) nakon diplome u Zagrebu u razredu Milka Pravdića polazio je i trogodišnju specijalizaciju u Parizu. Laureat je nekoliko domaćih i međunarodnih natjecanja, ugledni je solist
i pedagog. Autoritativno je i virtuozno
izveo Skice s otoka Hvara, folklorno
obojenu suitu za klarinet i klavir Antuna Dobronića.
Sisačke snage
Sisačka mezzosopranistica Tihana Herceg Ivšić bila je učenica Glazbene škole Fran Lhotka u Sisku u razredu Marice Pernar, a diplomirala je solo pjevanje u razredu Marije Borčić na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu. Karijeru operne i
koncertne umjetnice počela je u Zagrebu, a nastavila u inozemstvu, u SAD–
u. Nakon povratka u domovinu utemeljila je udrugu Siscia Vox Mundi, sa seminarskim radom za vokalne umjetnike,
pa djeluje kao vokalna umjetnica i pedagoginja. Na Danima Miroslava Miletića redovito nastupa od 2009. te je
ovaj put svoje umijeće pokazala u Pjesmama mladosti (Jugendlieder) Albana
Berga s naslovima San, Ostavljena i On
se žali da proljeće prekratko traje. Lijepa boja glasa, tehnička superiornost,
uzorna dikcija i sugestivnost interpretacije uz scenski šarm i primjerenu glasovirsku suradnju pridonijeli su njezinu
dojmljivom nastupu. Večer je okončana
još jednom austrijsko–hrvatskom glazbenom suradnjom. Christoph Angerer,
Bruno Philipp i Paul Angerer izveli su
zabavnu skladbu Violafox za violu, klarinet i klavir uglednog austrijskog violista,
skladatelja i profesora Franza Zeyringera, koji je umro 2010. godine.
Završni koncert 13. Dana glazbe Miroslava Miletića u Sisku priredili su sjajni
glazbenici i pedagozi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu — violinist Ivan Novinc
i pijanist Srđan Čaldarović. Bio je to najprije reprezentativni izbor djela za glasovir solo hrvatskih autora, kojima Čaldarović posvećuje posebnu pozornost
i nastoji ih što više izvoditi i predstavljati
ne samo u Hrvatskoj nego i u SAD–u
gdje se usavršavao. Ovaj put bila je to
Igra staklenim perlama Ive Josipovića,
Na žalu Blagoja Berse, Toccata Brune
Bjelinskog i Ples barunice Frane Paraća. Slijedile su skladbe za violinu i klavir Žalobni pjev Ive Josipovića, Canzonetta i Romanca Dore Pejačević i Žete-
J
edan od naših najstarijih
članova prije trinaest godina
osnovao je svoj festival koji
dosljedno slijedi ideju popularizacije
suvremene, pretežito hrvatske
glazbe, posebno vlastita opusa
lačka Frana Lhotke. Čuli smo i virtuozni
Ples Miroslava Miletića za violinu solo,
jednu od zadanih skladbi na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml u Zagrebu. Umjetnici su se
iskazali ne samo kao izvrsni solisti nego
i kao uzorni komorni glazbenici.
13. Dani glazbe Miroslava Miletića u Sisku održani su uz potporu Ministarstva
kulture RH, u čije je ime Dane otvorila
Sanja Raca, zatim Sisačko–moslavačke županije i Gradske galerije Striegl,
u uzornoj organizaciji voditeljice koncertne djelatnosti u Sisku Valentine
Badanjak–Pintarić.
11
XVII. Dani duhovne glazbe Cro patria 2013., Split, 28. 11. — 1. 12. 2013.
Glazbeno
hodočašće
Kao i prethodnih godina, i ovogodišnji je Festival bio ispunjen raznolikošću zvukovlja, brojnošću glazbeno–poetskih
oblika i formi te različitošću njihovih interpretacija
Dominanta – mješoviti zbor Ekonomskog sveučilišta iz Krakowa (Poljska)
V
Piše: Ivana Tomić Ferić
lastitim umjetničkim
izrazom i plemenitim
zadatkom
zbližavanja mladeži kreativnim glazbenim
činom visokih vrijednosti, no podjednako i nastojanjem da
se istakne, u nas pomalo zaboravljena,
važnost i ljepota tradicije zborskog
pjevanja, Dani duhovne glazbe — Cro
patria ubrajaju se među najvažnije
produkcijske i organizacijske projekte Hrvatske glazbene mladeži Split.
Usporedno sa sveprisutnijom konzumerističkom usmjerenošću društva u
kojem brzina života zgušnjava vrijeme,
a gubitak duhovnosti i potraga za njom
počinju se događati gotovo istovremeno, Festival duhovne glazbe Cro patria
o(p)staje kao izazov svima koji otvorenošću srca i duha preispituju kulturno
naslijeđe i, stvarajući nove obrasce i
estetiku, kreiraju prostor za vlastito prepoznavanje i djelovanje.
Nacionalna promidžba
12
Zajedno disati, osjećati, slušati — biti
zajedno u pjesmi — a da se u tom zajedništvu ne gubi vlastitost, već se, kao
u trenutku molitve, okrećemo sebi,
svojem intimnom, unutarnjem svijetu,
radost je kakvu dijele brojni poklonici
toga glazbenog hodočašća. Okuplja-
jući mlade u zajedništvu glazbenih interesa, glazbene kreativnosti i duhovnih vrednota, stimulirajući suvremeno
stvaralaštvo na polju glazbe i poezije
te ozvučujući svoje zapise i ostavljajući
ih nasljednicima na buduću prosudbu
i analizu, projekt Cro patria izdvaja se
i kao jedan od najintenzivnijih generatora novih nastojanja na području kulture mladih. Prisjećanjem na ugledna
skladateljska imena hrvatske glazbene
kulture, motiviranjem domaćih snaga
za izvođenje skladbi hrvatske sakralne baštine, u namjeri da opuse majstora nacionalne povijesti glazbe spasi
od zaborava, a istodobno nove vokalne opuse suvremenih autora utre u trenutak sadašnjosti koji već sutra postaje prošlost, ovaj Festival postao je i zalogom nacionalne kulturne promidžbe,
zavrjeđujući atribucije kojima se mogu
podičiti tek rijetke manifestacije.
Dvjestotinjak
praizvedenih skladbi
Festivalsku obitelj danas čini oko deset tisuća izvođača iz Hrvatske, Bosne
i Hercegovine, Makedonije, Slovenije,
Crne Gore i Poljske. Uz prisutnost ideje odmaka od izvedbe atribuirane kao
amaterske smjerom njezine postupne
profilacije prema sve većoj dotjeranosti
izraza, na Festivalu je praizvedeno gotovo dvije stotine zborskih skladbi, od
kojih mnoge i danas nalaze mjesto u
programima zborova.
Sedamnaesto izdanje Festivala trajalo
je četiri dana, a donijelo je tri koncertna
programa te dvije natjecateljske večeri.
Festival su svojim cjelovečernjim koncertom u Splitu otvorili, a u Dubrovniku zatvorili gosti–natjecatelji iz Ljubljane, Akademski pevski zbor Tone Tomšič pod vodstvom dirigenta Sebastjana Vrhovnika. Nove skladbe ocjenjivao je međunarodni ocjenjivački sud
u sastavu: Massimo Brajković, Pierre
Chépélov (FRA), Dariusz Przybylski
(POL), Emil Råberg (SWE) i Vlado Sunko, a nastupe zborova u tri natjecateljske kategorije vrednovalo je povjerenstvo čiji su članovi bili: Tamara Adamov
Petijević (SRB), Ivan Hut, Goran Jerković, Marijo Krnić i Agneza Medić.
Canticum novum
Kao i prethodnih godina, i ovogodišnji je
Festival bio ispunjen raznolikošću zvukovlja, brojnošću glazbeno–poetskih
oblika i formi te različitošću njihovih interpretacija. U sinergiji iskonskog entuzijazma mladosti i skladateljsko–pjesničkih nadahnuća, XVII. Cro patria upisala
je u zbornik suvremene zborske glazbe nove prinose
— od jednostavnih,
klasično koncipiranih djela do modernih, kontrapunktski razrađenih zborova
složenije, interpretativno zahtjevnije fakture. Od deset odabranih
novih skladbi
praizvedeno je
šest, a plaketa
Canticum novum (rad akademskog kipara Kažimira
Hraste) za najuspjelije nove
skladbe dodijeljena je sljedećim skladateljima: Brončana plaketa
Blaženku Juračiću za skladbu Tu es
Petrus, Srebrna plaketa Filipu Zlataru
za skladbu Halleluyah te Zlatna plaketa
Lukeu Mayerniku (SAD) za skladbu Un
tesoro perfecto. Nagradu za najboljeg
mladog skladatelja (do trideset godina) osvojio je Branimir Rezić za skladbu Otče naš.
Zborski natjecateljski program podijeljen je u tri kategorije: kategorija obveznih skladbi, kategorija slobodno odabranog programa te kategorija novih
skladbi. U kategoriji obveznih skladbi
zbor izvodi jednu skladbu s prethodnih
izdanja Festivala, jednu od predloženih skladbi članova ocjenjivačkog suda
za nove skladbe te jednu skladbu suvremenog autora države iz koje dolazi.
Ove godine, u toj je kategoriji Zlatnu diplomu zaslužio Akademski pevski zbor
Tone Tomšič iz Ljubljane.
U kategoriji slobodno odabranog programa dodijeljene su sljedeće nagrade: Brončana diploma Mješovitom pjevačkom zboru KUD–a Stanko Dragojević (MNE) pod vodstvom dirigenta Ilije Dapčevića te Zlatna
diploma Mje-
Hrvatsko pjevačko društvo Bijaćka vila Kaštela
šovitom zboru Dominanta Ekonomskog sveučilišta u Krakówu (Poljska)
pod vodstvom dirigentice Małgorzate
Langer–Król.
Temelj cijelog natjecanja upravo je posljednja kategorija u kojoj zborovi sudionici praizvode namijenjene im zborske skladbe. Plaketom Katedrala (rad
akademskog kipara Kažimira Hraste)
nagrađeni su najuspješniji: brončana
plaketa pripala je Hrvatskom pjevačkom društvu Bijačka vila iz Kaštela pod ravnanjem Antonije Teskere, srebrna je dodijeljena Mješovitom zboru Dominanta Ekonomskog
sveučilišta u Krakówu, a zlatna Akademskom pevskom zboru Tone
Tomšič. Publika je pak najboljim ocijenila nastup Mješovitog zbora Condura Croatica pod vodstvom dirigenta Ive Nižića.
Apsolutni pobjednik XVII. Dana duhovne glazbe Cro patria je Akademski
pevski zbor Tone Tomšič, koji je dobio najviše bodova za svoje izvedbe u
kategorijama obveznih i novih skladbi.
Svojim rafiniranim, raznolikim i uvjerljivim izrazom osvojili su publiku i ocjenjivački sud te nizu diljem svijeta
osvojenih nagrada pridodali i plaketu
Hrvatskog društva skladatelja (rad akademske kiparice Ljerke Njerš).
iskrenosti i neposrednosti što ih rađa
mladost? Kako zapravo pomiriti sav taj
prkos, bunt, nemir, polet, maštu, vedrinu i radost s intimnim raspoloženjima
iskusnijih, racionalnijih, umjetnički zrelijih osobnosti? Jednostavno! U ishodištu svih tih zbivanja oko Cro patrie stoji plemenitost, ljudskost, duhovnost...
koje ne robuju godinama ili rakursima
viđenja na okružje koje živimo. To su
tek nijanse u motrištu s kojeg promatramo stvari, ali ne i u konačnici. Jer,
epicentar estetike i razložnosti postojanja tih glazbenih Dana i jednima i drugima je identičan, zapravo blizak svima koji se u izvitoperenim društvenim
okolnostima, na početku ovog kontroverznog stoljeća, i ne snalaze ponajbolje. Zato, poput brojnih ljubitelja toga
O
d deset odabranih novih
skladbi praizvedeno je šest,
a plakete Canticum novum dobili
su Blaženko Juračić, Filip Zlatar
i Luke Mayernik
Pjesma kao okrepa
Promičući glazbovanje u mimohodu
mladosti i prijateljstva, Glazbena mladež Split donijela je još jedno vrijedno izdanje Cro patrie. A sve u kreativnoj sprezi autorskih ostvaraja i produhovljenih interpretacija, u zajedničkom
dahu tek naizgled udaljenih generacija. Pa dok jedni u dubini svoje stvaralačke fantazije tonski uobličuju verse,
drugi ih tumače kroz prizmu vlastita
osjećajnog i intelektualnog svijeta, ponešto drukčijeg, mlađeg i rasterećenijeg. U tome i jest središnja ideja Festivala — potaknuti stvaranje, naputiti
izvođenje, nadahnuti slušanje i odmjeriti svoje mjesto u širim, univerzalnijim
koordinatama koje uvažavaju različitosti i ne poznaju granice prostora i vremena. Pitat ćete se možda kako to da
misao opterećena utegom ozbiljnijih i opreznijih mjerkanja nalazi
vjerodostojne tumače u
Akademski pjevački zbor Tone Tomšič iz Ljubljane (SLO)
zborskog druženja, uzmite pjesmu kao
okrepu, kao duhovni korektiv, kao inspiraciju i uronite u svijet umjetnosti,
da bi, oćutom duha poneseni, izronili bogatiji, plemenitiji, humaniji, sretniji,
a na radost novim susretima s vedrim
duhom i dobrom glazbom ispunjenim
Danima duhovne glazbe Cro patria.
Preostaje, na kraju, zahvaliti svima koji
su pripomogli da Dani duhovne glazbe
(p)ostanu središtem zanimanja ljubitelja
zborskog pjevanja, čijom je dobrohotnošću realizirana XVII. Cro patria, kao
i svim sudionicima koji su se priklonili
ideji i postali svjedocima stvaranja nove
tradicije.
Mješoviti pjevački zbor KUD-a Stanko Dragojević iz Podgorice (Crna Gora)
13
Pedeset godina
avangardističkih
glazbošokova
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Proslava polustoljetnog jubileja prvog koncerta Ansambla za suvremenu glazbu (AzSG) iz Zagreba
Piše: Nina Čalopek
Damir Žižić
Janko Jezovšek, Davorka Begović, Silvio Foretić, Zdenka Kapko Foretić i Dina Puhovski
AzSG–a. I sami akteri osnivači ansambla Janko Jezovšek i Silvio Foretić, te
muzikologinje Zdenka Kapko Foretić,
Dina Puhovski i Davorka Begović, ujedno i voditeljica Muzičkog salona SC–a,
dočekali su nas pomalo neobično postrojeni u tmini scene, od nas odijeljeni crnim bezličnim stolom, reanimirajući pritom sjene nekakvih socijalističkih
funkcionara onoga vremena, ali istovremeno i posve suludu atmosferu koja
proizlazi iz zaigranih i na cinizam uvijek
spremnih Jezovšeka i Foretića.
Žive slike prošlosti
U fleksibilnoj formi, otvorenoj za dijalog
i dobronamjerne subverzije publike, uz
puno toplog humora i autoironije, pred
nama su nicale žive slike, ponekad i
one doslovne — poput staroga legendarnog domara Glazbenoga zavoda,
čiji je žuti kanarinac jednoć poslužio
kao AzSG–ova koncertna rekvizita, ili
nervozna dobacivanja Igora Mandića,
kritičara i analitičara muzičkih događanja onoga vremena, pa tako i AzSG–a.
Sadržajni kolaž slavljeničke večeri činile su rijetko sačuvane necjelovite snimke, čitani tekstovi programskih knjižica i kritika, humoristične crtice iz života apokrifnih skladatelja (Ivan Jezus, J.
S. Foyer i Ante Portas alias Jezovšek
ili/i Foretić), anegdote koje svjedoče o
konzervativnosti vremena, a izvedena su Foretićeva djela Koncert za rog
i svijeću, Melusine za tu priliku okupljenog komornog ansambla i pjevajućeg
dirigenta Berislava Šipuša te, u izvedbi Dine Puhovski, šansona Reklamni
model.
Cijela je večer za nas koji o ansamblu
možda ništa ne znamo bila više nego
instruktivna. Naučili smo da su zagrebački studenti Janko Jezovšek i Silvio Foretić uz ostale sudionike, možda ohrabreni poticajima tada friškog
Muzičkog biennala i još mlađe opatijske Glazbene tribine, ali i potaknuti htijenjem za učenjem, znatiželjom, istraživanjem i reprodukcijom suvremene
glazbe (prije svega one vlastite) osnovali Ansambl za suvremenu glazbu,
skraćeno poznat kao AzSG. Ansambl
je prije svega izvodio djela svojih »rezidentnih« skladatelja Jezovšeka i Foretića, iako je akcijama više nalikovao na
neki performerski kolektiv nego na klasično ustrojeni ansambl. Izvan okvira
institucionalnih normi i u rugajućoj maniri prema svemu uštogljenom i konzervativnom, Jezovšek i Foretić, kao
i AzSG, bili su pod stalnim pritiscima
Akademije (one Muzičke), dok se nisu
nakon samo tri godine djelovanja raspali te raselili. U domaćoj muzikološkoj
literaturi AzSG se ne spominje. Ističu se
uvijek neki drugi ansambli, institucije i
festivali koji su tih šezdesetih i sedamdesetih godina skretali od konvencionalog, postavljali temelje, a prema nekima i proživjeli vrhunce avangardnih težnji i bili prava sjecišta domaćeg s onim
bjelosvjetskim suvremenim. Jednako
je tako Foretić, nažalost ne i Jezovšek
koji je naknadno zapostavljen kao nehrvatski zagrebački student i slovenski
skladatelj u dijaspori, u muzikološkom
i publicističkom diskursu često prozivan kao enfant terrible hrvatske glazbe, što se nikako ne kosi s njegovim
zloglasnim počecima, već ih ujedno i
apostrofira. Stoga je li pitanje koliko je
AzSG utjecao na zagrebačku glazbenu, odnosno kulturnu sredinu, zaista
historijsko–sociološki relevantno te koliko će nam odgovori na to pitanje donijeti novih uvida? Hoćemo li revalorizacijom tog zaboravljenog kolektiva promijeniti okular, dobiti čistiju ili drukčiju sliku
ne samo šireg konteksta razvoja sredine nego i samih opusa tih skladatelja?
Ne vjerujem.
Nema iznenađenja
Zbog posttraumatskog stresa koji su
nekima prouzročile godine istraživanja
i beskompromisnosti te zalihost materijala i impulsa, uvriježilo se mišljenje da
se na kraju postmoderne, odnosno u
ovom našem mladom 21. stoljeću, više
Damir Žižić
»Možda znate, a možda i ne znate, tj.
neki znaju, drugi ne znaju, dok treći vjerojatno znaju, ali bi htjeli da ne znaju da
je 8. siječnja prije dobrih pedeset godina (1964.) održan (u Zagrebu) prvi javni
koncert nekad zloglasnog, potajno sastavljenog, kratko živućeg (1963.–1965.
intenzivno, 1966.–1967. u stadiju odumiranja) Ansambla za suvremenu glazbu (AzSG) iz Zagreba.« Tako počinje
najava jubilarne proslave koja se održala 8. siječnja ove godine u prepunom
MM centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Okupljena gomila
nestrpljivo je iščekivala početak, kako
Nehrvatski zagrebački student Janko nam je bilo pojašnjeno, ni koncerta ni
Jezovšek zasvirao
simpozija ni predavanja, već osvrta na
je i na minijaturnom
djelatnost ansambla, ali i na kontekst
klaviru.
u kojem je djelovao. Tome
je pridonijela i sama mizanscena, od samog
MM centra, odnosno
komorne pozornice
SC–a, originalne lokacije prvoga održanog koncerta, pa do
same publike koju je
jednim dijelom činila
i ona tzv. originalna,
pionirska, iz godina djelovanja
14
R
evalorizacija kratkotrajnog
djelovanja AzSG–a otkrila
je da nam i danas treba
umjetnost koja bi nam ukazala
na to koga potegnuti za uši,
koje regule rušiti ili kako biti
beskompromisan u potrazi za
lijepim ili istinitim ili pravednim
Damir Žižić
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
U MM centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, 8. siječnja 2014.
Publika Dvorane MM Studentskog centra te je večeri svjedočila i izvedbi legendarnog Foretićeva Koncerta za rog i svijeću
ne može nikoga ničime iznenaditi. I uistinu, provokacija je postala
pasé gesta, koja kada se i pojavi,
ostavlja dojam fosiliziranog dinosaurova otiska. Svedena na stilsku ili skladateljsko–tehničku figuru bez izravne reakcije i sudjelovanja svih provokacijom prozvanih,
gubi svoj bitak. No budući da se
na iste argumente pozivaju i oni
koji samu provokaciju nisu ni (pro/
do)živjeli, možda se u te ubrajaju
i današnji studenti glazbe, čini mi
se da se osnovni problem rastvara upravo u toj točki. Odmaknuvši se od provokacije, vraćamo se
formalnom i strogom pozicioniranju koncertnih aktera, od kojih oni u auditoriju počesto ostaju
nijemi i pasivni, a isto se događa
onima na sceni kad s nje odstupe. Ležerno odmahivanje rukom
na mogućnost ikakva utjecaja na
životne prilike, na zauzimanje stava i propitivanje prilika, čini mi se
kao da katkad skriva neznanje,
katkad lijenost, možda i nevoljkost, strah ili nezainteresiranost.
Više od pedeset godina nakon
prvih (zagrebačkih) avangardističkih glazbošokova, akademizam
i alternativa nisu nikada bili dalje,
nisu se nikada manje propitivali i
nisu se nikad tako malo pogledavali. Osim toga, komunikacija i socijalizacija danas su zaboravljeni
pojmovi, a publika statična zapostavljena masa. Glazbeno izvodilaštvo postalo je samo sebi svrhom, izvan potreba onih koji bi ga
trebali konzumirati.
Ipak, kad se vide ozarena lica
obljetničarske AzSG–ove publi-
ke, njihovo iščekivanje, prpošnost i spremnost da ponovno
dožive senzacije i sjećanja stara
pola stoljeća, te neka nova kontaminiranost onih mlađih, najprije
je sasvim jasno da je AzSG ipak
utjecao na svoju okolinu te da bez
njegova kratkotrajnog postojanja
naša glazbena povijest, ali i sadašnjost ne bi bile iste. No važnije od toga je da se budi nada
da možda i nije sve tako crno za
nas publiku koja još uvijek treba
nekog umjetnika da je izmanipulira i isprovocira te podvali svoju
umjetnost koja bi nam ukazala na
to koga potegnuti za uši, koje regule rušiti ili kako biti beskompromisan u potrazi za lijepim ili istinitim ili pravednim.
Praizvedba skladbe Solisti
Silvija Foretića
S
ilvio Foretić pridružio se dugom i blistavom popisu hrvatskih skladatelja
koji su svojim djelima gradili šezdeset
godina dugu povijest Zagrebačkih
solista. Na njihovu svečanom koncertu u povodu te obljetnice, 18.
siječnja u Velikoj dvorani Lisinski, prepuno je gledalište svjedočilo praizvedbi njegove skladbe Solisti,
posvećene upravo Zagrebačkim solistima u povodu
njihove obljetnice i njihova rođendanskog koncerta. Kako kaže taj nekoć »zločesti dečko« hrvatske
glazbe, Soliste je smjestio u naslov skladbe, dok je
pridjev zagrebački utkao u note, te iz njegovih zagrebačkih motiva proizlazi cijeli tematski i harmonijski materijal djela. Vjerujemo da je ansambl time
dobio lijepu hrvatsku razglednicu za predstavljanje
domaćeg glazbenog stvaralaštva na svojim budućim koncertima i međunarodnim gostovanjima. (JH)
15
Hrvatska glazba u austrijskoj prijestolnici
Predstavljeni su doista vrhunski hrvatski skladatelji čija imena nedvojbeno ulaze u svijest međunarodnih ljubitelja
klasične glazbe
T
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
radicionalni Festival hrvatske glazbe u Beču,
koji je utemeljio i umjetnički vodi muzikolog
mr. Davor Merkaš,
ravnatelj Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije
Zagreb, u svojem je sada već devetom
izdanju održan od 5. studenoga do
11. prosinca 2013. godine. Jedna od
glavnih okosnica svakog koncertnog
programa uključivanje je djela hrvatskih
skladatelja, a posebna se pozornost
posvećuje i odabiru hrvatskih solista
i ansambala, jer se u austrijskoj prijestolnici svakako nastoji predstaviti ono
najbolje od hrvatske glazbene kulture u
najširem smislu. Za 9. Festival hrvatske
glazbe u Beču, sada nakon njegova
održavanja, moguće je ustvrditi da je
jednako u svojem stvaralačkom kao i u
izvođačkom pogledu uspio zainteresirati velik broj slušatelja, a na koncertima je osim Hrvata koji žive u Beču bila
nazočna i brojna međunarodna, prije
svega austrijska publika.
Barokni početak
Prvi je koncert 5. studenoga održan u uglednom sakralnom prostoru,
prekrasnoj crkvi u Carskome dvoru
(Hofburgkapele) pa je to odredilo i njegovu programsku koncepciju. Nastupio je hrvatski ansambl specijaliziran
za izvođenje barokne glazbe Camerata Garestin (Silvije Richter, violina, Dani
Bošnjak, flauta, Krešimir Lazar, violončelo i Krešimir Has, čembalo), sa solisticama: sopranisticama Ivanom Lazar
i Martinom Klarić te mezzosopranisticom Helenom Lucić Šego. Uz manje
poznate talijanske skladatelje i skladbe
Claudija Monteverdija, bila su izvedena
i djela hrvatske barokne baštine: Responsorio di S. Antonio di Padova Iva-
16
Camerata Garestin u Hofburgkapele
na Šibenčanina i tri moteta Ivana Lukačića, a na programu su bile i skladbe
Talijana koji su djelovali u Hrvatskoj —
Tomasa Cecchinija i Gabriela Pulitija.
Kako je riječ o izvođačima specijaliziranima za izvođenje glazbe kasnog 16.
i 17. stoljeća, umjetnici su autentičnim
izvedbama, na vrlo visokoj profesionalnoj razini, decentno i u svim skladbama pouzdano izveli odabrani program
te dobili burni i dugotrajni pljesak.
Massimo u Akzentu
Kako festival uz klasičnu glazbu obuhvaća i nastupe sa zabavnom, pop,
tradicijskom i jazz glazbom, nastupio
je i jedan od vrlo uglednih i uspješnih
pjevača hrvatske pop–glazbe, Massimo Savić, sa svojim bendom 12. studenoga u Teatru Akzent. Bila je to dvosatna večer ispunjena odličnim pjevanjem i vrlo šarmantnim vođenjem kojim
je Massimo publici predstavljao svoj repertoar s CD–ova objavljivanih još od
olina, Milan Čunko, viola, Branimir Pustički, violončelo i Dalibor Cikojević, glasovir. Posebno je vrijedan bio program
kojim su se predstavili, jer su uvježbali
Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d–molu, op. 25 Dore Pejačević,
Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d–molu, op. 36 Božidara Kunca i Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u c–molu, op. 60 br. 3 Johannesa Brahmsa. Glazba naše najuglednije skladateljice Dore Pejačević,
koja je bila vezana i uz Beč, oduševila
je kasnoromantičnom izražajnošću, a
rijetko izvođeni Kuncov Kvartet upozorio je na inspiraciju hrvatskim folklorom,
što je bilo karakteristično za razdoblje
u kojem je djelo nastalo, 1936. godine
u vrijeme tzv. novonacionalnog smjera
u hrvatskoj glazbi. Burni je pljesak pokazao da glazba hrvatskih skladatelja
može itekako oduševiti.
Tri skladateljske gracije
I Atrij Austrijskog osiguravajućeg društva
službenika je mjesto u
kojem se koncerti Festivala hrvatske glazbe u Beču kontinuirano održavaju, ove godine već osmi put, pa
je koncert na kojemu
je 19. studenoga nastupio Papandopulo kvartet bio odlično
Anđelko Krpan, Dalibor Cikojević, Milan Čunko i Branimir
posjećen. Riječ je o
Pustički u Palači Eschenbach
četvorici mlađih saksofonista iz razreda
1980–ih godina. Prateći instrumentalni Dragana Sremca na Muzičkoj akadesastav u kojemu su Marko Matošević, miji u Zagrebu. Nikola Fabijanić, soudaraljke, Boris Popov, bubnjevi, Mar- pran–saksofon, Gordan Tudor, alt–
ko First, violina, Dalibor Matošević, gi- saksofon, Goran Jurković, tenor–saktara, Goran Delač, bas–gitara i Alek- sofon i Tomislav Žužak, bariton–saksosandar Ismailovski, klavijature, poka- fon, izveli su skladbe G. Rossinija i J.
zao se kao izuzetno vješta grupa glaz- Petita, a između tih krajnjih točaka bile
benika čije je sviranje virtuozno i prati su skladbe triju mladih hrvatskih skladateljica kojima je koncert bio i posveglas sjajnim improvizacijama.
ćen. Lana Janjanin (1990.) predstavljena je djelom Neue Komposition, MireProfesorski ad
la Ivičević (1980.) dvostavačnom skladhoc kvartet
bom Goldspell 1 i 2 i Margareta Ferek–
Festival već tradicional- Petrić (1982.) skladbom Melankolija
no uključuje nastupe u gegen Rakija. Iako je riječ o tri potpuno
Palači Eschenbach, pri- različita skladateljska pristupa i o razlivlačnom prostoru u sre- čitim postupcima s izvođačkim sastadištu Beča kojim uprav- vom, sva su tri djela pokazala da mlalja Austrijska obrtnička de skladateljice vladaju kompozicijskim
udruga. Pred brojnim tehnikama i da glazbeno imaju što reći.
su slušateljima 17. stu- Pri tome je posebno oduševila invendenoga nastupili zagre- tivnost u ponešto koketirajućem odnobački afirmirani glazbe- su s jazz idiomom koju je u svojoj zrelo
nici: Anđelko Krpan, vi- proživljenoj i strukturno vrsno razrađe-
Monika Leskovar i Varaždinski komorni orkestar u dvorani Nacionalne knjižnice
riorno i s potrebnim unošenjem u sadržajnost dionice, a Varaždinski komorni
orkestar surađivao je u svim pojedinostima precizno i nadahnuto. I sljedeće
je djelo hrvatskog skladatelja, a bila je
to Samba da camera Ive Josipovića,
uvjerilo nazočne u posebne vrijednosti glazbe koju uopće ne poznaju, a
koja dolazi iz bogate riznice hrvatskoga
skladateljstva 20. stoljeća. U drugom
dijelu koncerta na programu su bila Vivaldijeva Četiri godišnja doba.
Papandopulo kvartet u Atriju Austrijskog
osiguravajućeg društva službenika
noj glazbi demonstrirala Mirela Ivičević.
Publika je s velikim oduševljenjem pozdravila nova skladateljska imena, sve
tri nazočne autorice, a Papandopulo
kvartet na burnom je pljesku zahvalio
i nizom dodataka.
Klobučar u Peterskirche
Jedan od najljepših baroknih sakralnih prostora u Beču svakako je crkva
Sv. Petra (Peterskirche). Nastup orguljaša Pavla Mašića i sopranistice Monike Cerovčec 22. studenoga privukao
je posebno ljubitelje glazbe za orgulje.
Na početku koncerta izvedene Intrada,
Pastorale i Toccata Anđelka Klobučara iskazale su punu zvukovnost instrumenta i jedinstveni skladateljski jezik
našeg proslavljenog orguljaša i skladatelja. Monika Cerovčec pak osvojila
je toplim sopranom u djelima Vivaldija,
Mozarta i u skladbi Pater noster Ivana
pl. Zajca.
Monika i predsjednik
Šesti koncert festivala posebno se posrećio jer su izvođači, Varaždinski komorni orkestar sa solistima– Monikom
Leskovar na violončelu i violinistima Timurom Melnikom i Ekaterinom Frolovom, u dvorani Nacionalne knjižnice 24. studenoga jednostavno »zapalili« brojnu publiku. Doista, na početku
izveden Koncert za violončelo, gudače
i udaraljke br. 1 Brune Bjelinskog pokazao se kao majstorsko djelo u kojemu sve pršti od sjajnih glazbenih ideja, odlične formalne obrade, dojmljivih
kontrasta i za barda hrvatskog skladateljstva karakterističnoga optimizma.
Monika Leskovar izvela je solističku dionicu nadasve poletno, tehnički supe-
Baraković, kontrabas i Kruno Levačić,
udaraljke) nastupila 30. studenoga u
kultnom bečkom jazz–klubu Porgy &
Bess. U skladu s usmjerenjem svojega
sina Matije Dedića, danas sigurno najboljeg hrvatskog jazz–pijanista, pjevala je Gabi Novak prije svega »jazzistički«, krajnje sigurno u zapjevu te u cjelini
i izrazito dirljivo jer je na programu imala
najbolje pjesme žanra i dobro poznate
hitove Arsena Dedića. U odličnoj kondiciji, naša se pjevačica potvrdila kao
vrhunska interpretkinja i oduševila je
Vokalni hrvatski brend
Još jedna od tradicionalnih smjernica Festivala hrvatske glazbe u Beču,
predstavljanje klapskoga pjevanja, bila
je zastupljena 27. studenoga u vrlo
ugodnom Hrvatskom centru, a nastupila je Klapa Žrnovnica iz okolice Splita. U do posljednjeg mjesta popunjenom okupljalištu Hrvata i gradišćanskih
Hrvata ostvarena je izuzetno dirljiva
atmosfera. Mladi pjevači pjevali su i svirali na gitari, mandolini, mandoli i kontrabasu, a repertoar hrvatskih narodnih, autorskih i na kraju božićnih pjesama razgalio je sva srca. Dodacima dakako nije bilo kraja.
Zbor HRT–a pod ravnanjem svojeg
šefa–dirigenta Tončija Bilića nastupio je
28. studenoga u crkvi Sv. Petra, a za tu
je prigodu u Beč došla i ekipa HTV–a i
na taj način i slikom izvijestila hrvatsku
javnost o tom uspjelom nastupu. Zbor
HRT–a izveo je a cappella doista profesionalno i glasovno usklađeno repertoar na kojemu su bile skladbe anonimnih autora iz hrvatske baštine 17. i 18.
stoljeća, četiri renesansna moteta Julija
Skjavetića, opsežna zborska epopeja
Križu, daj nam ti milosti velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća Igora Kuljerića
i nekoliko vrlo uspjelih skladbi stranih
autora. Dokazano visoka kvaliteta zbora oduševila je nazočne koji su vrlo glasno i dugo pljeskali te izmamili i dodatak, antologijsku zborsku skladbu Josipa Štolcera Slavenskog Voda zvira.
Gabi u jazz–klubu
U posebno dugom sjećanju Hrvata
koji žive u Beču zacijelo će ostati nastup jedne od najvećih dama hrvatske zabavne glazbe Gabi Novak, koja
je s trijom (Matija Dedić, klavir, Mladen
Gabi Novak i Matija Dedić u Porgy&Bess
mnogobrojnu publiku. Kao »opening
act«, dakle za »ugrijavanje« publike, vlastite pjesme pjevala je mlada jazz–glazbenica Lana Janjanin sa svojim trijom
i uvjerila sve nazočne u svoje znatne
potencijale.
Tri gitare
Ugledni Zagrebački gitarski trio u kojemu već trideset godina zajedno nastupaju Darko Petrinjak, István Römer
i Goran Listeš, odabrao je za nastup
u najstarijoj bečkoj crkvi, crkvi Sv.
Ruprechta, održan 2. prosinca, nadasve zahtjevan i bogato sastavljen
program. Od hrvatskih skladatelja bili
su zastupljeni Nikša Njirić skladbom
Hommage à Sorkočević, Frano Parać
Diptychom i Marko Ruždjak djelom
poetskog naslova Travanj je najokrutniji
mjesec, a na programu su još bila djela
J. S. Bacha, M. A. Zanija de Ferrantina,
P. I. Čajkovskog, A. Vivaldija, M. Ravela i A. Dvořáka. Svako su djelo iskusni
gitaristi izveli precizno i uigrano, s velikom dozom uživljavanja i muzikalnog
interpretiranja pa je oduševljenje publike raslo tijekom koncerta i na kraju se
pretvorilo u dugotrajni pljesak na koji su
glazbenici odgovorili dodacima.
U 2013. godini obilježena je 150. obljetnica rođenja velike hrvatske operne pjevačice Milke Trnine (1863.–1941.) koja je
1883. godine diplomirala na Konzervatoriju Društva prijatelja glazbe u Beču.
Kako je ta ustanova bila izravni prethodnik Sveučilišta za glazbu i dramske
umjetnosti u Beču, hrvatsko je veleposlanstvo stupilo u kontakt s tim glazbenim Sveučilištem i dogovorilo koncert
5. prosinca u njihovoj Dvorani Joseph
Haydn. Pod nazivom Hommage à Milka Trnina okupljeni su studenti iz Beča,
sopranistice Julia Michaela Schick, Iva
Martinčević i Tamara Ivaniš, obje podrijetlom iz Varaždina, bariton Wolfgang
Stefan Schwaiger i varaždinski bas–
bariton David Oštrek, a sa zagrebačke Muzičke akademije došla je sopranistica Antonija Dunjko. Uz operne arije
W. A. Mozarta, R. Stolza, G. Puccinija, G. Verdija i G. Rossinija, čule su se
i operne arije Ivana pl. Zajca iz Nikole
Šubića Zrinjskog i efektna Arija muhe iz
opere Rona Borisa Papandopula. Klavirsku su pratnju
osigurali Christian
Koch i Igor Horvat. Kraj večeri
bio je rezerviran
za majstorski pjev
mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović
koja je uz sudjelovanje pijanista
Đorđa Stanettija
superiorno izvela ariju Kundry iz
glazbene drame
Parsifal R. Wagnera i domoljubnu Odu
zemlji iz opere Mila Gojsalića Jakova
Gotovca. O Milki Trnini i njezinoj svjetskoj karijeri govorila je dr. sc. Zdenka
Weber, urednica i autorica priloga u
monografiji Milka Trnina, koju je 2013.
godine objavila Općina Križ.
već dulje vrijeme izvodi djela Dore Pejačević, a sve su izvedbe snimljene za
arhiv ORF–a, što znači da će biti ponavno emitirane. Voditeljica programa
dr. Irene Suchy, urednica na ORF–u, na
podij je kao sugovornike pozvala Olivera Triendla i pijanisticu Natašu Veljković, koja je upravo snimila CD s cjelokupnim klavirskim opusom Dore Pejačević, te muzikologe mr. Davora Merkaša
i dr. sc. Zdenku Weber i oni su u duljem
razgovoru iscrpno govorili o skladateljima s programa.
Glazba EU
Posljednji je koncert svakako bio »poslastica« jer je bio programiran u slopu projekta Europske komisije »Culture 2007–2013 — Minstrel« uz potporu
Međunarodnog društva Muzičkih informativnih centara (IAMIC), a na programu je bilo jedanaest djela skladatelja iz jedanaest država Europske unije. Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb bio je zastupljen 4.
stavkom iz Papandopulova Gudačkog
kvarteta br. 3, »Narodnog«. Cijeli je program doista zanimljivo predstavio glaz-
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Hommage à Milka Trnina
Međunarodni proboj hrvatske glazbe — 9. Festival hrvatske glazbe u Beču (5. studenoga — 11. prosinca 2013.)
U
mjetnički voditelj Davor
Merkaš u Beču svake godine
nastoji predstaviti ono najbolje
od hrvatske glazbene kulture u
najširem smislu.
Strane izvedbe hrvatskih
djela
Na posljednja dva koncerta festivala
nastupili su gudački kvarteti, najprije
ugledni češki Kvartet Stamic 10. prosinca u Velikoj dvorani ORF–a i zatim
Kvartet Gironcoli 11. prosinca u koncertnoj dvorani Collegiuma hungaricuma,
odličnom prostoru Mađarskog kulturnog centra u Beču. Kvartet Stamic je s
izvedbama Concertina in modo antico,
za tri gudača i klavir Borisa Papandopula, Kvintetom za dvije violine, violu, violončelo i klavir u c–molu, op. 35 Božidara Kunca i Kvintetom za dvije violine,
violu, violončelo i klavir u h–molu, op.
40 Dore Pejačević predstavio doista
vrhunska ostvarenja hrvatske komorne
glazbe i tako upozorio na skladatelje
koji su svakako korifeji hrvatske glazbe
20. stoljeća. Za klavirom je bio renomirani njemački pijanist Oliver Triendl, koji
Mlade snage hrvatske glazbe: skladatelji Gordan Tudor,
Lana Janjanin, Mirela Ivičević i Margareta Ferek-Petrić
benu raznolikost Europske unije, čija je
28. članica upravo u 2013. godini postala Republika Hrvatska.
Sve u svemu, predstavljeni su doista
vrhunski hrvatski skladatelji i imena.
Dora Pejačević, Bruno Bjelinski, Boris
Papandopulo ili Božidar Kunc nedvojbeno ulaze u svijest međunarodnih ljubitelja klasične glazbe.
17
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Uspješan
prodor
hrvatske
gitare u
Engleskoj
Dok Bulat svira djela hrvatskih autora na koncertnim
nastupima u sklopu studija na Kraljevskoj glazbenoj
akademiji, Elvis Stanić je sa svojim Jazz ExTempore
Orchestra već četvrti put gostovao u Engleskoj
S
Piše: Ognjen Tvrtković
rđan Bulat je od početka studija
na RAM–u inzistirao na tome
da jedan cjelovečernji koncert
posveti hrvatskoj literaturi za
klasičnu gitaru i da taj solistički
recital izvede u sklopu prestižnog
koncertnog ciklusa londonske
glazbene akademije
P
osljednjih su mjeseci
prošle godine i početkom ove prošli u pravoj
ofenzivi hrvatske gitare
i gitaristike na London.
Posebno se izdvaja
izvanredni solistički recital mladog gitarista Srđana Bulata održan početkom
siječnja u sklopu koncertnog programa
Kraljevske glazbene akademije na kojoj
je Bulat na poslijediplomskom studiju.
18
Počeci s Petrinjakom
Krenimo redom kako bismo potpuno
objasnili kontekst u kojem se sve događa. Dalekih sedamdesetih u to jedno
od glavnih svjetskih glazbenih središta
došao je mladi gitarist (i kontrabasist!)
Darko Petrinjak i uspio upisati studij gitare i lutnje na svjetski poznatoj Kraljevskoj glazbenoj akademiji (Royal Academy of Music — RAM) u klasi glasovitog Roberta Spencera. I kad se vratio
u Zagreb, počeo je predavati na našoj
Muzičkoj akademiji, ostvarivši svjetski
relevatne rezultate, odgojivši niz mladih gitarista koji će ostvariti iznimne karijere u zemlji i svijetu. I ne samo to, na
njegov je poticaj (i njegovih nasljednika)
nastao niz originalnih skladbi koje su pisali hrvatski skladatelji. Otvorimo li luksuzni prospekt RAM–a za 2014. godinu, u poglavlju o gitarskom odsjeku nalazimo čak dva imena iz Hrvatske, uz
već spomenutog Petrinjaka kao jednog od istaknutih bivših studenata, susrećemo i mladog splitskog gitarista
Srđana Bulata koji je na poslijediplomskom studiju kod poznatog pedagoga
Michaela Lewina, i to s visokom stipendijom ABRSM–a koja se svake godine
dodjeljuje jednom istaknutom studentu. Dakako, Bulat je išao tragom svojega profesora Darka Petrinjaka i po-
loživši prijamni ispit na RAM–u, upisao
se na jednu od najuglednijih glazbenih
akademija na svijetu, sa skoro dvjesto
godina dugom tradicijom.
Bulatovi londonski uspjesi
O Srđanu Bulatu već se dosta pisalo. Iako mlad, već je u mnogo navrata
osvajao visoke nagrade ili je pobjeđivao
na najprestižnijim gitarističkim natjecanjima svijeta. No on ne samo da je od
svojih profesora stekao zavidno znanje
(u Splitu mu je predavao Goran Listeš),
nego i sklonost izvođenju suvremene
glazbe, posebice one koju su skladali
hrvatski skladatelji. Izvodio ih je i snimao
gdje god je za to bilo prigode — recimo
samo da na njegova dva CD–a, koja je
izdao «zahvaljujući« osvojenim nagradama (Julian Arcas; AL 798–2011 iz
2011. i Naxos Laureate Series — Guitar 8.573026 iz 2012.) nalazimo i izvanredne snimke Tri hrvatska plesa Borisa
Papandopula i Tri trubadurske Stjepana Šuleka. Inzistiranje na hrvatskoj gitarističkoj literaturi logično se nastavilo i u
Londonu, djelomično zahvaljujući otvorenosti profesora Lewina, pa je na jednom od nastupa u sklopu studija izveo
i Koncert za gitaru i gudače Adalberta Markovića, uz pratnju mlade armenske pijanistice i studentice kompozicije na RAM–u Kristine Arakelyan, što je
izazvalo znatnu pozornost studenata i
profesora u publici. Bulat je istovremeno djela hrvatskih skladatelja posljednjih nekoliko godina boravka u Londonu svirao u raznim prigodama — primjerice na samostalnom recitalu 15.
studenoga u crkvi St. Peter’s Notting
Hill kad je izveo i prekrasnu Mediteransku suitu Željka Brkanovića i Sonatu za
solo gitaru akademika Anđelka Klobučara uz izvanredan prijam kod publike.
U prosincu je sličan program priredio i
u središtu Europske unije u Londonu
(tzv. Europe House) unutar programa
Welcome Croatia, te odletio i na nastupe u Madrid na tamošnju Kraljevsku
akademiju, potom u Brisel gdje je svirao u hrvatskom veleposlanstvu. Tako
su se Klobučar, Brkanović, Šulek i drugi hrvatski skladatelji našli «u društvu« s
u svijetu poznatijim Brittenom, Regondijem i Albénizom, a da razlikâ u kvaliteti ili prijamu kod publike nije bilo. No ono
na čemu je mladi Srđan Bulat inzistirao
bila je ideja da se cjelovečernji koncert
posveti hrvatskoj literaturi za klasičnu
gitaru i da taj solistički recital izvede u
sklopu gustog koncertnog programa
RAM–a, koji i inače čini važan dio ukupne glazbene ponude u gradu na Temzi. Napokon je dobio termin 7. siječnja
2014. u dvorani David Josefowitz, posebno prije koju godinu građenoj unutar stare zgrade RAM–a, upravo za solističke nastupe.
Stanićev britanski projekt
No to nije jedino čudo, jer je hrvatska
gitaristika imala uspjeha i na drugim
poljima. Jedan od istaknutijih svirača
jazz gitare, riječko–lovranski svestrani
glazbenik (gitarist, harmonikaš, skladatelj, aranžer, producent, organizator festivala) Elvis Stanić, u Englesku
je došao s međunarodnim projektom
Jazz ExTempore Orchestra te ostvario svoju, drugu ove godine, a četvrtu
po redu, englesku turneju, uz predstavljanje novog, drugog CD–a sa zanimljivim nazivom East & West, objavljenog
u izdanju britanske etikete 33 Records,
specijalizirane za suvremeni jazz (CD
33JAZZ2359). O projektu se već govorilo; sastali su se prvi put u Opatiji na
tamošnjem festivalu 2008. godine: engleska pijanistica Andrea Vicari, pedagoginja na Trinity Laban College of Music u Greenwichu (na kojem je davnih
pedesetih čembalo studirala Zagrepčanka Mirjana Vrbanić, supruga vođe
Modern Jazz Quarteta, Johna Lewisa,
otkuda to glazbalo na nekim snimkama te glasovite i najstarije komorne jazz
grupe!), bugarski bubnjar–udaraljkaš
Hristo Jocov (iz škole poznatog pedagoga Dobrija Palieva koja je u Zagreb
došla preko Skoplja i našeg Igora Lešnika!) te nizozemski kontrabasist indonezijskih korijena Rico de Jeer. Svi vrhunski instrumentalisti, uz to skladatelji
i aranžeri. Da među njima postoji pozitivna kemija i osmoza, vidjelo se već
na prvom koncertu održanom u jednom od najvažnijih londonskih jazz klubova 606, gdje su 22. listopada predstavili drugi CD. (Prvi je objavila Croatia Records i u Londonu je također dobio odlične kritike.) Različite se kulture i
glazbeni afiniteti u tom kvartetu skladno uklapaju u homogenu cjelinu, a
skladbe koje su njegovi članovi donijeli
u studio čine zanimljivu mješavinu koja
osvaja već na prvo slušanje. Tu su crossover skladbe našeg Elvisa Stanića,
one s neparnim balkanskim metričkim
strukturama Hrista Jocova, a kontrabasist Rico de Jeer piše balade, dok je
Andrea Vicari »zadužena« za brža tempa u kojima se iskazuje kao dinamična
pijanistica (na klasičnom i na električnom klaviru Wurlitzer) te kao scat pjevačica. Bilo je veselo s nekoliko vatrenih
sola svih članova kvarteta, a u dvije im
se skladbe pridružila i azerska violinistica Medina Mektiva, sad glasom pronoseći istočnjačku mističnost. Možda
najljepši trenutak koncerta bila je jazz
inačica poznate primorske tužaljke Ivan
Klakar u kojoj se Elvis Stanić dohvatio
svojeg prvotnog instrumenta harmonike, a Andrea Vicari u uvodu publici
objasnila kakva je teška sudbina ribara
ispričana u toj pjesmi.
Odjeci u medijima
Istaknimo pozitivnu ulogu Andree Vicari, sada kao dinamične organizatorice: turneja od šest koncerata, detaljno
najavljena i na njezinim i na web stranicama Elvisa Stanića, kao i u tiskanim
medijima (JazzWise, Jazz UK, Jazz UK
Gigs, Jazz in London i drugima), kao
i na BBC Radiju 3, dobila je i potporu organizacije Jazz Services UK. Obišli
su potom još četiri grada u unutrašnjosti, a 27. listopada ponovo smo se našli
u londonskom predgrađu Welwyn Garden City gdje su u veselom ozračju održali završni koncert u ciklusu Herts Jazz,
koje priprema poznata jazz dinastija
Clark. Bravo za Elvisa, Andreu i društvo
vrhunskih glazbenika! Dok ovo pišem,
čitam u specijaliziranom jazz časopisu
Jazzwise u broju od veljače odličnu kritiku tog CD–a, koju potpisuje Selwyn
Harris. Uskoro nas očekuju novi projekti iz radionice Andree Vicari i Elvisa
Stanića.
Usporedno se održavao i London Guitar Festival, deseti u novom koncertnom prostoru King’s Place, te u još
nekoliko manjih dvorana i po školama.
Opet smo imali svoje predstavnike:
naša je Ana Vidović u Dvorani 1 recital podijelila s Portugalcem Franciscom
Moraisom Francom. Nažalost, iako su
imali na repertoaru djela suvremenih
skladatelja, hrvatskih nije bilo. Na istom
je festivalu Srđan Bulat na međunarodnom gitarističkom natjecanju među
šest izabranih kandidata osvojio prema
ocjeni žirija drugo mjesto i nagradu od
tisuću funti.
I još nešto: na prijelazu iz listopada u
studeni u sklopu programa Welcome
Croatia održan je mali festival hrvatskog filma; prikazan je film Nije kraj. Režirao ga je Vinko Brešan prema scena-
datelja pisana za klasičnu gitaru. Program je nazvan Music From Croatia i
bio je dio službenog koncertnog programa koji se u gustom tempu održava
na akademiji, a najavljen je i u opsežnoj
brošuri RAM–a za proljeće 2014. godine. Izvedena su djela Anđelka Klobučara, Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula, Željka Brkanovića i Frane Paraća, skicirajući tako tri posljednja desetljeća prošlog stoljeća kad je u pitanju hrvatski skladateljski opus pisan za
naše klasične gitariste. Sam jednosatni
koncert u intimnom prostoru prošao je
u izvanrednom ozračju: bio je otvorenog tipa pa je okupio mnogo znatiželjnika i — što je još važnije — stručnjake
i publiku otvorenu za glazbene avanture. Ponuđena djela kretala su se od
klasicističkog pristupa velikog Stjepana
Šuleka u Tri trubadurske iz 1982. preko trostavačne Sonate Anđelka Klobučara i izvanredno zanimljive Dodekafonske studije Borisa Papandopula
iz 1978. godine. Željko Brkanović
se u trostavačnoj Suite Mediterranea koristio (svojim) mediteranskim naslijeđem u stavcima Jota,
Siciliana i Croatiana, što je pred
mladog Srđana Bulata postavilo mnoge tehničke probleme koje
je on sa zadivljujućom lakoćom riješio, iskazavši nježnost i toplinu te
sjajne skladbe. I za kraj, Frano Parać s Muzikom za gitaru, nastalom na
poticaj Darka Petrinjaka u kojoj se on
zadivljujućom lakoćom poigrava melodijskim tijekom i kombinacijama ritma
koje gitaru pretvaraju u udaraljkaški in-
uvučena u tu glazbenu pustolovinu,
pokazavši pritom najviše entuzijazma
upravo za one skladbe koje slijede suvremene stvaralačke procese, kakva
je recimo ona Papandopulova, koju
je Bulat ponovio u bisu, izazvan oduševljenim povicima. I to nije sve: saznali smo i što će biti na notnom stalku
na njegovu diplomskom koncertu. Uz
Koncert za gitaru i orkestar meksičkog
skladatelja Manuela Poncea, bit će i
već spomenuti koncert Adalberta Markovića, a suradnica će mu biti Kristina
Arakelyan za klavirom, čiju je skladbu
Fantasia, uzgred rečeno, prošle godine praizveo.
R
azličite kulture i glazbeni
afiniteti u kvartetu Jazz
ExTempore Orchestra skladno
se uklapaju u homogenu cjelinu,
a skladbe koje su njegovi članovi
donijeli u studio čine zanimljivu
mješavinu koja osvaja već na prvo
slušanje
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Koncerti Srđana Bulata i Elvisa Stanića u Londonu
Jazz ExTempore Orchestra: Hristo Jocov, Elvis Stanić, Andrea Vicari i Rico de Jeer
riju i uz izvornu glazbu uspješnog scenarista i jazz gitarista Mate Matišića.
Kruna lanca uspjeha
No vratimo se Srđanu Bulatu i njegovu recitalu koji je po svemu bio kruna
lanca uspjeha hrvatske glazbe u Londonu. Recitalna dvorana David Josefowitz nalazi se u sklopu jedne od najpoznatijih pedagoških glazbenih institucija na svijetu — Royal Academy of
Music u Londonu, a Bulat je na koncertu izveo isključivo djela hrvatskih skla-
strument. Iako se tek vratio sa silvestarskog odmora u Hrvatskoj, Srđan Bulat
je na koncertu djelovao opušteno, krajnje muzikalno i s dubokim razumijevanjem strukture svake skladbe; mnoge
su postavile pred njega teške izvođačke zadatke koje je rješavao instinktom
vrhunskog reproduktivca i izvođača
ispolirane tehnike. Uz to je prije svake
skladbe u kratkim crtama iznio njezinu
povijest, tako da se recital pretvorio u
istinski sat hrvatske glazbe, ali i kulture.
Ono što nas je sve iznenadilo jest da
je publika na najbolji mogući način bila
Srđan Bulat
19
Mostar Mladena Tarbuka
Sopranistica Nikolina Pinko i pijanistica Ana Lucić praizvele novi ciklus solo pjesama
T
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
Pijanistica Ana Lucić i sopranistica Nikolina
Pinko
ribina mladih glazbenih
umjetnika Darko Lukić
udružena s ciklusom
Mladi u Lisinskom, zahvaljujući Hrvatskom
društvu
glazbenih
umjetnika i Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, dugi niz godina mladim glazbenicima pruža jedinstvenu
priliku iskazivanja vlastitoga umijeća u
formi cjelovečernjeg koncerta natjecateljskog karaktera. Među brojnim
perspektivnim glazbenicima, mogućnost nastupa na 47. Tribini dobile su i
sopranistica Nikolina Pinko i pijanistica
Ana Lucić, predstavivši se publici 20.
siječnja 2014. u Maloj dvorani Lisinski
zahtjevnim programom sastavljenim
od ciklusa Richarda Wagnera, Alme
Mahler, Mladena Tarbuka i Manuela
de Falle. Pridržavajući se pravila Tribine
koja nalažu uvrštenje djela hrvatskoga
skladatelja na koncertne programe,
Nikolina Pinko, odmjerena sopranistica
tople boje glasa, i pouzdana pijanistica
Ana Lucić, odlučile su se na hvalevrijedan pothvat — praizvedbu novog djela
Mladena Tarbuka. Njegov ciklus Mostar skladan je na stihove mostarske
profesorice i novinarke Vesne Hlavaček
iz njezine prve pjesničke zbirke Puni
krug. Četiri soneta s autoričinom
posvetom rodnom gradu (Mostar,
Mostar, zauvijek, Mostar, poslije
rata i Noć u Hercegovini) zbog svoje su ratne tematike ostavili snažan
dojam na Tarbuka, inače rođenog
u Sarajevu, zbog čega ih je doživio
vrlo osobno te ih je vođen tim osjećajima i uglazbio. Prema riječima
samog autora, u njemu, kao i u njegovim ciklusima Sanjači, na stihove
Nikole Šopa ili Medida del tiempo
por relojes differentes (Mjerenje
vremena različitim satovima), nastalim na stihove španjolskog baroknog
pjesnika Luisa de Gongore, glazba
predstavlja more kojim putujemo
iz svijeta mašte i snova u krutu realnost i natrag. U tom sam smislu
proširivao zvukovnost klavira i način
govora/pjeva prema manje uobičajenim područjima ekspresije.
Prepoznatljiv skladateljski izričaj Mladena Tarbuka u mladim je glazbenicama, koje se sustavno i zasebno
bave promicanjem suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva, pronašao uvjerljive interpretkinje. Ne zazirući od mučne ratne i poslijeratne tematike, precizno istkane iz skladnog suživota stiha i glazbe, Nikolina Pinko i Ana
Lucić ostvarile su dojmljivu i nadahnutu
izvedbu tog opsežnog cikličkog ostvarenja koje će zacijelo zaživjeti na koncertnim podijima.
Ciklus Mladi u Lisinskom — 47. Tribina mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, Mala dvorana Lisinski, 17. veljače 2014.
Elements Viktorije Čop
Svestrana udaraljkašica Kaja Farszky praizvela novo djelo za udaraljke solo
N
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
eodoljiv umjetnički
doživljaj priuštila je
udaraljkašica Kaja
Farszky
brojnoj
publici 17. veljače
2014. u Maloj dvorani Lisinski, gdje je nastupila kao jedna
od mladih glazbenika koji se natječu za
nagrade na 47. Tribini mladih glazbenih
umjetnika Darko Lukić. Duboko proživljena i pomno osmišljena večer u formi
koncerta protkanog performansom,
bila je bez sumnje nešto novo i drukči-
N
aslovi četiriju stavaka prema
skladateljičinu subjektivnom
doživljaju dolaze »iz svijeta
udaraljki«: Phase, Wood, Wind,
Skin and dust
20
je u ciklusu Mladi u Lisinskom, jednom
od najcjenjenijih ciklusa u cijelosti posvećenih recitalima mlađe generacije
glazbenika.
Jezici i tijelo
Ponikla iz razreda Igora Lešnika na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Kaja
Farszky sa svojih dvadeset pet godina
već ima zamjetno međunarodno iskustvo, surađuje s brojnim ansamblima,
predaje udaraljke na glazbenoj školi, djeluje kao timpanistica u Ansamblu
Opere HNK–a u Zagrebu, a kao jedna od utemeljiteljica pijanističko–udaraljkaškog Kvarteta KLANG, sustavno
promiče suvremenu hrvatsku glazbu.
Posebnosti ovogodišnje Tribine Darko
Lukić ta je svestrana umjetnica pridonijela drugom ovosezonskom praizvedbom u ciklusu skladbe Elements za
udaraljke solo Viktorije Čop, koja se na
programu našla uokvirena dojmljivim
ostvarenjima Rzewskog, Druckmana,
Xenakisa i Globokara. Izrazita sceničnost i predanost krasile su višeslojnu
izvedbu Kaje Farszky, vrsne udaraljkašice koja se podjednako vješto služi jezicima i vlastitim tijelom kao sredstvima
izražavanja.
Udaraljkašica Kaja Farszky
Skladbu Elements za udaraljke solo
napisala je Viktorija Čop početkom
2014. na poticaj Kaje Farszky, upravo
za praizvedbu na njezinu koncertu u
sklopu Tribine Darko Lukić, namijenivši
je izvođenju na marimbi i pratećim udaraljkama, s ciljem prikladnog uobličenja programske koncepcije. U izvedbi
te atmosferične, kontrastima osjenčane četverostavačne skladbe, čiji naslovi prema riječima same Viktorije Čop za
nju subjektivno dolaze »iz svijeta udaraljki« (Phase, Wood, Wind, Skin and
dust), mlada je udaraljkašica, uz visoku
razinu tehničke spremnosti, pokazala i
sistematičnost u razradi detalja te puno
razumijevanje u oblikovanju skladateljskog luka i praćenju protoka vremena u
gradnji cjeline. Pred višestruko nadarenom Kajom Farszky blistava je budućnost, a zahvaljujući njezinoj entuzijastičnoj i snažnim pečatom osobnosti obojenoj izvedbi najnovije skladbe Viktorije Čop, to će djelo nesumnjivo izazvati dodatnu pozornost na sve aktivnijoj i
atraktivnijoj udaraljkaškoj sceni.
Nagrade
Marko Slaviček, dobitnik Nagrade Stjepan Šulek 2014. za najbolje skladateljsko
ostvarenje u protekle dvije godine
Marko Slaviček,
dobitnik Nagrade
Stjepan Šulek za
2013. godinu
Često bacam ono
što napišem
agrada
Stjepan
Šulek jedno je od
najcjenjenijih strukovnih priznanja
koje
dodjeljuje
Fond Stjepan Šulek, utemeljen u spomen na lik i djelo
skladatelja, violinista i dirigenta, akademika Stjepana Šuleka (1914.–1986.).
Nagradom se daje potpora mladim
i nadarenim hrvatskim glazbenim
umjetnicima, violinistima i skladateljima. Nagrada se sastoji od novčanog
iznosa i diplome, dodjeljuje se od
1993. godine naizmjenično skladateljima i violinistima. U Hrvatskom društvu skladatelja točno na dan Šulekove
smrti, 16. siječnja 2014., tajnik Fonda
Stjepan Šulek Haris Nonveiller uručio
ju je Marku Slavičeku za skladbu Komsomolkina suza za violinu i komorni orkestar. U obrazloženju žirija stoji kako
je od pristiglih dvanaest skladbi barem
polovica zaslužila punu pozornost, zahvaljujući zrelosti, inventivnosti i zanatskoj razini, no nakon iscrpne rasprave i
glasovanja, zaključeno je da se Nagrada dodijeli Marku Slavičeku, mladom
hrvatskom skladatelju iz razreda prof.
Frane Paraća na Muzičkoj akademiji
u Zagrebu. Mladi je autor skladbu napisao u proljeće 2012. godine, pronašavši nadahnuće u proznoj poemi Moskva–Petuški ruskog pisca Venedikta
Vasiljeviča Jerofejeva, a praizveli su je
na 38. Osorskim glazbenim večerima
violinist Martin Draušnik i Cantus Ansambl, pod vodstvom Berislava Šipuša. Inventivno i poetično ostvarenje
logično osmišljenog, izrazito prozračnoga glazbenog sadržaja, zahvaljujući uvjerljivoj i uigranoj izvedbi, vrlo je
prikladno upotpunilo ugođaj u crkvi
Uznesenja Blažene Djevice Marije u
Osoru, 28. srpnja 2013. Uvod i završnica u prvi plan stavljaju pjevnu melodiju
u dionici violine, dok je slikoviti središnji
dio te po svim obilježjima lirske skladbe
umjereno dramatičan i protkan raskošnim orkestralnim bojama. S obzirom
na mladost autora, djelo tako profinjene liričnosti najavljuje skladatelja čiji će
se budući radovi očekivati s posebnim
interesom, zaključak je obrazloženja,
koji će nesumnjivo Marku Slavičeku biti
dodatni poticaj za nastavak umjetničkog puta već sad čvrsto postavljenih
temelja. (Bojana Plećaš Kalebota)
Mladi je skladatelj i arhitekt primio nagradu za skladbu Komsomolkina suza za
violinu i orkestar, koju su 28. srpnja 2013. praizveli violinist Martin Draušnik i
Cantus Ansambl
N
Z
Razgovarala: Bojana Plećaš Kalebota
ahvaljujući
skladbi
Komsomolkina suza,
praizvedenoj na prošlogodišnjim Osorskim
glazbenim večerima,
dodijeljena vam je Nagrada Stjepan Šulek. Što vam ona,
kao mladom skladatelju, znači na vašem umjetničkom putu?
Dobitnik ste potpore za stvaralaštvo
mladih skladatelja iz Fonda Rudolf i
Margita Matz. Je li mladim skladateljima teško dobiti potporu struke i koliko
se često javljate na natječaje?
Ne javljam se često na natječaje, a na one na koje
sam se javio i koje
sam osvojio, učinio sam to na prijedlog prijatelja. Iz
vlastitog bih iskustva rekao da u pogledu potpore struke, situacija nije tako
loša kao što bi se
moglo pretpostaviti. Dosad nisam imao
uistinu nikakvih loših
iskustava, naprotiv.
Ovisi od skladbe do skladbe, ne vodim se nikakvim načelima što se toga
tiče. Literatura je izniman slučaj.
Za koji izvođački korpus najradije
pišete?
Ni tu nemam preferenci, svaki je sastav lijep na svoj način.
Što mislite, u kojoj je mjeri za uspjeh
skladbe bitna suradnja autora i izvođača? Preferirate li u tom smislu skladanje po narudžbi za određenog interpreta, odnosno ansambl, ili situaciju kad tijekom procesa skladanja već
imate viziju koga želite za praizvedbu
svojega djela?
Surad-
Kakva je situacija sa
skladateljskim natjecanjima? Sudjelujete li na
njima?
Sudjelovao sam samo na
jednom, u sklopu ljetnog
seminara gdje sam osvojio prvu nagradu, a na malo
viček
većim natjecanjima još se niMarko Sla priprema
o
sam okušao. Nemam zapratrenutačn d na studiju
i ra
k
s
m
lo
ip
vo ni nekih velikih namjera na
d
ije.
kompozic
tom planu. Nagrade i priznanja uvijek je zadovoljstvo primiti, kao i kad vaš rad preponja je uvijek koriznaju drugi, ali konačan sud o
kvaliteti vlastitog rada moramo doni- sna, ali osobno je ne smatram nužnom. Skloniji sam vizijama nego nejeti prije svega mi sami.
kim konkretnim ansamblima, makar
Na čemu temeljite svoj skladateljski je suprotni pristup praktičniji.
izričaj? Odakle crpite nadahnuće? Je
li to možda literatura, kao u slučaju Koliko je djela u vašem skladateljskom
opusu?
Komsomolkine suze?
Mnogo više nego što sam voljan priznati. Kritičan sam prema svojem
radu i često bacam ono što napišem.
Rekao bih da je preživjelo samo desetak skladbi.
Na čemu trenutačno radite?
Na diplomskoj skladbi za veliki simfonijski orkestar, mješoviti zbor i sopran.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Ciklus Mladi u Lisinskom — Tribina mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, Mala dvorana Lisinski, 20. siječnja 2014.
Kompozicija i arhitektura vaša su dva
poziva. Dajete li jednome od njih prednost ili oni egzistiraju u svojevrsnoj
simbiozi?
Prednost dajem glazbi, a simbioze još uvijek nema, niti trenutačno imam afiniteta prema
tome. Osim očite mogućnosti istovremenog
bavljenja objema strukama, postavlja se pitanje njihova interdisciplinarnog povezivanja.
Mnogi me pitaju namjeravam li u svojem
umjetničkom radu
na neki način spojiti arhitekturu s glazbom. Ne namjeravam, niti vidim načina na koji bi takvo što bilo moguće. Riječ je o
dva bitno različita
medija, koji doduše imaju dodirnih točaka,
ali iako je u povijesti bilo pokušaja njihova
povezivanja,
sve je to ipak
ostalo tek na
simboličnoj
razini.
I na kraju, malo
o planovima. Gdje se vidite za nekoliko godina?
Volio bih se dodatno umjetnički usavršavati, ali i pronaći posao u struci.
Što će se od toga uspjeti obistiniti, vrijeme će pokazati.
21
Mladi virtuozi i
hrvatska glazba
Nekadašnje natjecanje Etide i skale za ruke male ove se godine održalo dvadeseti put pod novim naslovom Mladi
virtuozi (HGZ), dok je posebnu večer hrvatskih skladatelja u ciklusu Mladi za mlade priredila Hrvatska glazbena
mladež (MDVL)
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
P
Piše: Višnja Požgaj
odjelom nagrada i
koncertom prvonagrađenih pijanista 16.
veljače u HGZ–u završeno je jubilarno 20.
Međunarodno natjecanje Mladi virtuozi. To tradicionalno i
po mnogočemu posebno natjecanje
pokrenuli su 1994. aktivni djelatnici
Glazbene škole Pavla Markovca u Zagrebu, na čelu s predsjednikom Josipom Vrbancem. Natjecanje je počelo
pod nazivom Etide i skale za ruke male,
P
redstavljeno je pet
Monokromatskih etida
Krešimira Seletkovića u izvrsnim
izvedbama petero dobitnika
Nagrade Hrvatskoga društva
skladatelja za najbolju izvedbu
zadane skladbe hrvatskog
skladatelja
Devedeset tri hrvatske
etide
Promjenom propozicija, od ove je godine ukinuto izvođenje ljestvica, ali je
zadržan raznovrstan program, zahtjevnošću primjeren mladim glazbenicima raspoređenim u pet kategorija,
od deset do dvadeset tri godine, i revijom za najmlađe, do navršenih osam
godina. Posebna vrijednost u programu je obavezno izvođenje zadanih etida hrvatskih autora u svih pet kategorija, namjenski skladanih za ovo natjecanje. Svake se godine naručuju nove
skladbe, tako da su od 1998. godine
ukupno stvorene 92 etide (51 za klavir i
41 za violinu ) u 14 notnih izdanja (Cantus). Niz otvara Ivo Josipović (Etide za
crtani film — Četiri etide u C za klavir),
slijedi Zbirka etida za glasovir (17) autora Adalberta Markovića, Berislava Šipuša, Ive Josipovića, Zlatka Tanodija i
Stanka Horvata, zatim Zbirka etida za
violinu (17) Mladena Tarbuka, Miroslava Miletića, Anđelka Klobučara, Adalberta Markovića i Nenada Firšta. Antun
Tomislav Šaban je autor Četiriju kvartnih etida za glasovir i Četiriju etida za
violinu, Sanja Drakulić je napisala Etide
iz bajke za glasovir (5) i Etide iz basne
za violinu (5), etide Tomislava Uhlika naslovljene su Varijacije na dobro poznatu
temu za glasovir i Varijacije na mjesečini (Au claire de la lune) za violinu. Frano
Đurović skladao je Etide u bojama za
klavir i Boje u etidama za violinu, a posljednji u nizu je Krešimir Seletković s
pet Monokromatskih etida za klavir.
Koncert prvonagrađenih
22
a održava se svake godine naizmjence u dvije discipline: violina i klavir, uz
neprekidan napredak i rast broja sudionika do međunarodnih razmjera, tako
da je ove godine sudjelovalo čak 66
kandidata iz 14 zemalja (Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
Bugarske, Tajvana, Japana, Litve, Mađarske, Makedonije, Poljske, Slovenije,
Srbije i Velike Britanije). Organizacija je
bila besprijekorna, posjećenost dobra,
a izvedbe na zavidnoj razini. Te su skladbe obogatile hrvatsku glazbenu literaturu i postale dijelom nastavnih i koncertnih programa, što je došlo do izražaja i na ovom posljednjem
natjecanju. Na kraju je održan završni
koncert na kojemu su nakon podjele
nagrada nastupili prvonagrađeni pijanisti u svim kategorijama, prema odluci međunarodnog ocjenjivačkog suda,
na čelu s predsjednikom Peterom
Eicherom iz Njemačke (ostali članovi:
Vladimir Babin, Dalibor Cikojević, Ruben Dalibaltayan, Massimo Gon, Ven-
ceslava Ilievska i Jelica Kuzmin).
Koncert je
otvorila muzikalna osmogodišnja Eva
Konforta, sudionica Revije iz razreda
Jelice Kuzmin, ljupkom
izvedbom
Bolesne lutke i Ševe iz
Albuma za
mladež Petra
Iljiča Čajkovskog. Potom
je predstavljeno svih pet
Monokromatskih etida Krešimira Seletkovića u izvrsnim
iz vedbama
petero dobitnika Nagrade
Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu zadane skladbe hrvatskog
skladatelja. »Iako naslov tih etida asocira na jednobojnost, crno–bijelu fotografiju, ozbiljnost, određeni asketizam,
one su zapravo vrlo raznobojne i bogate u svojoj zvučnosti i poruci«, piše
Jelica Kuzmin u predgovoru notnog izdanja. Imajući u vidu izvođače različitog mladog uzrasta, autor prvu etidu
duhovito gradi crno–bijelim intervalima sekundi (Valeria Vassilenko, Bugarska), zatim drugu maštovitim crno–bijelim klasterima (Arsen Dalibaltayan,
Hrvatska), dok je treća etida sazdana
od šesnaestinki unisono, s oznakom
Presto possibile (Sofija Jović, Crna
Gora). Četvrtu temelji na složenoj polifoniji i međusobno poliritmičkom odnosu u dionicama (Ivan Krpan, Hrvatska), a petu gradi u disonantnim intervalima, od sekunde do septime (Yung–
Yu Liang, Tajvan/Austrija). U nastavku
koncerta najboljih mladih virtuoza još
su se predstavili: Gabrijela Papec (Hr-
a koncertu u Maloj dvorani Lisinski
izvedena djela niza naraštaja
profesora i učenika u kompozicijskoj klasi
Muzičke akademije: Stjepana Šuleka,
Milka Kelemena, Davorina Kempfa,
Krešimira Seletkovića, Luke Marohnića
i Sare Glojnarić
Što činimo da mladi glazbenici na vrijeme shvate važnost domaćeg
stvaralaštva?
Hrvatska glazba i
mladi glazbenici
Uz projekt Muzički mostovi HGM–a i kolegij Hrvatska vokalna baština
Muzičke akademije
U
Piše: Višnja Požgaj
među njima — Stjepana Šuleka, za kojega u komentaru programske knjižice student muzikologije Tomislav Bužić između ostalog piše: Šulek je vjerovao u dobrotu i promišljenost
»povijesnog čovjeka« koji je kroz vrijeme sposoban ekstrahirati i sačuvati ono najbolje od pojedinog vremena, pitanje je
jedino gdje ćemo odlučiti zaustaviti kotač i započeti sintezu
kao put prema novome. Čini se da je ta ideja ostala temelj
zagrebačke skladateljske škole, samo što je postalo poželjno
da svaki skladatelj osobno formira zalihu iz koje će skladati.
Iz Šulekova ranog opusa odabrana je Muzika za mališane u
izvedbi pijanistice Stefani Grbić i Preludij u A–duru u izvedbi pijanistice Katarine Sobočan, a iz kasnog opusa Sonata
za trubu, posvećena uglednom trubaču i profesoru Stanku
Selaku. Studenti je često izvode, a ovaj put izvela ju je Tina
Horvat uz klavirsku pratnju Zrinke Ivančić. Milko Kelemen,
Šulekov učenik, ove će godine proslaviti 90. rođendan. U
listopadu prošle godine na 19. Danima Milka Kelemena u
Slatini praizvedena je njegova skladba Die Marketenderin na
stihove Heinricha Heinea za sopran solo, u sjajnoj interpretaciji Nikoline Pinko, što je sopranistica još izražajnije ponovila i u ovoj prigodi. Uz to najnovije djelo, čuli smo i dvije ranije
skladbe za klavir — Tango i Stupovi neba (III) — u izvedbama
Lucije Majstorović i Lovre Marušića.
poznavanje i izvođenje hrvatske glazbe sve više prodire u
svijest i praksu mladih glazbenika, zahvaljujući njihovim pedagozima, što je vrlo važno u
odgoju novih naraštaja i stvaranju navike slušanja te usvajanja pozitivnog stava
i kvalitetnog izvođenja vrijednih, ali često malo poznatih djela hrvatskih skladatelja. Podsjetimo da je
Hrvatska glazbena mladež još 2009. pokrenula
međunarodni projekt Muzički mostovi. Riječ je o
stvaranju mreže među mladima u slavenskim zemljama u suradnji s Glazbenom mladeži Hrvatske,
Slovenije, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Poljske
i Ukrajine. Na području glazbe time se želi unaprijediti organiziranje turneja te osnažiti suradnja i
regionalna razmjena mladih glazbenika i skladatelja u regiji.
U prosincu prošle godine (3. i 4. prosinca) Muzički mostovi su povezali mlade glazbenike i skladatelje iz Hrvatske, Srbije i Slovenije na dva koncer-
Papandopula i Josipa Hatzea. Iduće večeri nastupili su gosti: bariton Stefan Hadžić (SR) uz pratnju
pijanistice Stefani Grbić (HR) i Slovenski gitarski
kvartet. U programu je posebnu pozornost pobudila praizvedba zanimljive skladbe Glazba za morska čudovišta koju je Slovenski gitarski kvartet naručio od mladog slovenskog skladatelja Nejca Kuhara (1987.).
Ispitni koncert
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
N
Suradnja skladatelja i mladih interpreta u natjecanjima i studijskim programima
U sklopu kolegija Hrvatska vokalna baština koji
je prije četiri godine pokrenula mr. art. Kristina
Beck–Kukavčić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, s ciljem da pokrene studij tog zanemarenog
područja, oduševljeni studenti u prvom semestru
upoznaju lied, a u drugom mjuzikle, operete i opere. Uoči ispitnog koncerta koji je održan 30. siječnja u prepunoj maloj dvorani HGZ–a, 28. siječnja,
studenti su se okušali u tom programu i na koncertu Hrvatske vokalne baštine na Glazbenoj tribini Hrvatskog slova Hrvatske kulturne zaklade. Na
tom su se koncertu u suradnji s pijanisticom Evom
Kirchmayer–Bilić studentima četvrte i pete godine solo pjevanja pridružili i učenici Glazbene škole
Profesori i učenici
vatska), Ignas Maknickas (Litva), Urban Stanić (Slovenija), Fan Yu (Tajvan/
Velika Britanija), Ivan Galić (Hrvatska) i
ukupna pobjednica Natjecanja — Irina
Vaterl (Austrija). Visoko tehničko umijeće i muzikalnost mladi virtuozi pokazali su u zahtjevnim djelima Chopina, Liszta, Czernyja, Rahmanjinova, Bacha,
Haydna i Prokofjeva.
Mladi za mlade
Dva dana poslije, 18. veljače u Maloj
dvorani Vatroslava Lisinskog održan
je još jedan zanimljiv koncert iz ciklusa Mladi za mlade Hrvatske glazbene mladeži u suradnji s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu. Program pod nazivom Profesori i učenici
osmislila je prof. Katarina Krpan, poveznicom nekoliko generacija hrvatskih
skladatelja (Šulek, Kelemen, Kempf,
Seletković, Marohnić i Glojnarić). Povod za taj odabir bile su tri obljetnice.
Na prvom mjestu 100. obljetnica rođenja najstarijeg profesora i skladatelja
Davorin Kempf (1947.) bio je i Šulekov i Kelemenov đak. Najprije su predstavljene dvije njegove ranije skladbe za glasovir,
nastale prije tridesetak godina. Melodiju (Hommage à Bartók) izveo je Ivan Bebić, a suitu za djecu (Kad sunce izlazi/
Zvona/Harfa trave/Da se igramo) odsvirala je Lucija Majstorović. Treću i najzahtjevniju Kempfovu skladbu, Mariposa de
luz iz 1996., inspiriranu poezijom Španjolca Juana Ramona
Jimeneza, a koja je bila zadana u drugom krugu ovogodišnjeg Međunarodnog pijanističkog natjecanja Svetislav Stančić, interpretirao je sudionik Natjecanja — Lovre Marušić.
Treći slavljenik u tom skladateljskom nizu je Kempfov istaknuti učenik, četrdesetogodišnji Krešimir Seletković (1974.),
čije su Monokromatske etide za glasovir izvođene kao zadane skladbe na već spomenutom natjecanju Mladi virtuozi. To
je bila prigoda da ih ponovno čujemo, ali sad u izvedbi Marije
Miković, Arsena Dalibaltayana, Ivana Bozanića, Dore Iveković i Katarine Sobočan. Tome su dodane i dvije njegove ranije skladbe What´s the time? i Neurosis u tumačenju Ante Sladoljeva. Na kraju se predstavila i najmlađa skladateljska generacija iz razreda Davorina Kempfa. Koncertnu studiju op.
6 za flautu solo Luke Marohnića (1982.) izvela je Antonija Mikas, a skladbu The Phoenix City za flautu i klavir Sare Glojnarić (1991.) predstavile su flautistica Donka Spasevska i pijanistica Lucija Majstorović. Osebujnost te skladbe je tretiranje
glasovira kao udaraljki, kako u pratnji flaute, tako i na kraju,
kad se flautistica, odloživši svoj instrument, pridružila pijanistici kao asistentica u zajedničkom performansu.
Sudionici koncerta na Glazbenoj tribini Hrvatskog slova Hrvatske kulturne zaklade
ta u Maloj dvorani Lisinski. Poseban partner Muzičkih mostova je HR Projekt u sklopu kojega su
na prvom koncertu studenti Muzičke akademije u
Zagrebu izveli bogat program solističke, vokalne i
komorne glazbe hrvatskih skladatelja: Dore Pejačević, Frana Lhotke, Josipa Štolcera Slavenskog,
Miroslava Miletića, Tomislava Uhlika, Sare Glojnarić, Berislava Šipuša, Anđelka Klobučara, Borisa
Vatroslava Lisinskog iz razreda Kristine Beck–Kukavčić. Na programu su bile popijevke širokog stilskog raspona, od baroknih do suvremenih majstora: Ivana Lukačića, Ljube Kuntarića, Dore Pejačević, Vjekoslava Rosenberga–Ružića, Ivana
Zajca, Josipa Vrhovskog, Slavomira Grančarića,
Slavka Zlatića, Srećka Bradića i Josipa Magdića.
23
Praizvedba Triju tvrdoglavih
etida Sande Majurec
Skladateljica je iskazala svoj tipično postmodernistički autorski izričaj
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Koliko je Suppé Hrvat?
Sanda Majurec
A
Piše: Dario Poljak
ltistica Sandra Hrašćanec, uz violončelista Jörga Ulricha
Kraha i pijanisticu
Johannu Ziegler u
Europskom domu
u Zagrebu održala je koncert vrlo raznovrsnog programa, možda pomalo
i predug, od čak dva sata. Program
nije imao neku tematsku povezanost
pa je nit vodilja u slaganju programa
bila »za svakoga ponešto«. Osim djela Aleksandra Borodina, Giuseppea
Marije Dall’Abaca, Györgya Ligetija,
Antona Weberna i Johannesa Brahmsa, na programu se našlo mjesta i za
praizvedbu Triju tvrdoglavih etida za
violončelo solo Sande Majurec, zatim
Strave noći za mezzosopran, violončelo i klavir iste skladateljice, a bio je tu
i triptih Rabelais tripartitus Alfija Kabilja
te Wall–street–Wall Manuele Kerer.
24
Osim navedenih skladatelja, u prvome dijelu koncerta izvedeno je i nekoliko djela Franza von Suppéa za kojeg je tijekom koncerta bilo rečeno da
čini okosnicu programa, iako se prema
ostalome programu tako baš i nije činilo. Ono što je zasmetalo bilo je navođenje nepobitnih dokaza da je Franz von
Suppé hrvatski skladatelj. To što je njegova baka bila hrvatskog podrijetla, ne
čini i njega samoga Hrvatom, a kamoli
hrvatskim skladateljem. Nije se rodio u
Splitu zato što je njegov otac bio Hrvat, već zato što je ondje bio u službi
Habsburške Monarhije. Poslije se obitelj preselila u Zadar, a kad mu je bilo
šesnaest godina, njegova se majka,
nakon očeve smrti, seli u Beč. Suppé
je jedan od utemeljitelja Bečke operete (u Beču je utjecaja imao čak i Ivan
pl. Zajc) pa ako već cjepidlačimo o
Suppéovoj pripadnosti, on i porijeklom
i djelovanjem pripada povijesti austrijske glazbe. A ne hrvatske. Pomalo je
žalosno što su profesionalni glazbenici
i dalje nedovoljno informirani i kao takvi
dezinformiraju publiku
pa se, osim spomenutog Suppéa, i Ivan
Jarnović, ili točnije Giovanni Giornovichi, i
dalje proglašava dijelom hrvatske glazbene historiografije.
datelja. Rabelais tripartitus Alfija Kabilja, kao i većina njegovih djela, ne želi
se odmaknuti od popularnoglazbenog
skladateljskog idioma, pa se i taj triptih
popijevki na pjesme Françoisa Rabelaisa doimao kao dio nekog mjuzikla.
Suppéove popijevke prevela je sama
pjevačica, vjerojatno u svrhu približavanja publici. Osim popijevke Posljednja pjesma, koja je izvedena u originalu
na njemačkom, popijevka Zemlje i običaji, couplet Mi Grci iz operete Lijepa
Galateja te Ne, nije dobro biti bahat iz
karakterne slike Ispod zemlje, izvedeni su u hrvatskom prijevodu. U potonjoj popijevci sudjelovala je i publika.
Možda je prijevod bio pomalo i nepotreban s obzirom na altističinu popriličnu scensku neumjerenost, koja je činila
sve protiv ukusa i dobrog pjevanja. Ako
je potonjeg uopće moglo i biti, naročito zbog vrlo aproksimativne intonacije
pjevačice.
Zdravo za gotovo
Pijanistica Johanna Ziegler nije se naročito istaknula svojim umijećem svira-
nja na klaviru kao solistica u ionako začudno umetnutoj točki u kojoj je svirala uvertiru opereti Lijepa Galateja. Sviranje violončelista Jörga Ulricha Kraha
jedino je bilo na visokoj razini, naročito
u izvedbi Capriccia Giuseppea Marije
Dall’Abaca. Istaknuo se kao vrlo profesionalan violončelist koji s odmjerenošću i ukusom svira sva glazbenostilska razdoblja. Ostatak je koncerta
uglavnom ličio na amatersku produkciju, a ne na visokoprofesionalni koncert,
s obzirom na programske letke koji su
bili puni pogrešaka, uključujući i pogrešno napisano prezime altistice na
samoj naslovnici. Nisu samo programi bili problematični, koliko neprestano
najavljivanje i opisivanje programa koji
se izvodi. Osim toga, uključivanje biografije Franza von Suppéa u programsku knjižicu te sam kratki govor i uvjeravanje publike u njegovo hrvatsko porijeklo nisu bili potrebni jer se time zdravo za gotovo iznose netočne i neprovjerene informacije. Ubuduće bi ipak
trebalo pripaziti na to što zaista jest ili
nije hrvatska glazba.
Izvanredni
prijevodi
Tri tvrdoglave etide za
violončelo solo Sande Majurec tipičnog
su postmodernističkog izričaja, dok je
Strava noći nešto bliža govornim skladbama koje su se pojavile u drugoj polovici 20.
stoljeća. Program je
tako lutao od Dviju romanci za glas, violončelo i klavir Aleksandra Borodina, preko
Capriccia Giuseppea
Marije Dall’Abaca do
djela suvremenih skla- Sandra Hraščanec, Jörg Ulrich Krah i Johanna Ziegler u zagrebačkom Europskom domu
Večer u spoju kiparstva Ivana Meštrovića i glazbe Olje Jelaske u zagrebačkom Atelijeru Meštrović 17. prosinca 2013.
Harmonija vizualnog i čujnog
Predstavljanje skulpture Djevojka s violončelom obogaćeno praizvedbom novog glazbenog djela nadahnutog
Meštrovićem (Meštrovićev san)
R
Piše: Ana Vidić
ijetka i jedinstvena prigoda osmišljenog prožimanja likovne i glazbene umjetnosti dogodila se zahvaljujući inicijativi ravnatelja Muzeja
Ivana Meštrovića Andre Krstulovića
Opare, koji je glazbu skladateljice
Olje Jelaske spojio s predstavljanjem Meštrovićeve
skulpture Djevojka s violončelom, upriličenim u zagrebačkom Atelijeru Meštrović na Gornjem gradu 17.
prosinca 2013. Riječ je o skulpturi nastaloj u kasnim
godinama velikog umjetnika, oko 1955. za njegova boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, do
sada čuvanoj u sklopu druge po veličini tamošnje
kolekcije Meštrovićevih skulptura, u Baton Rougeu u
Louisiani. Kiparov sin, dr. Mate Meštrović odlučio je
skulpturu darovati Galeriji Meštrović u Splitu kao mjestu najvažnijih Meštrovićevih ostvarenja posvećenih
glazbi, plesu i glazbalima
(čiji je ukupan broj, prema
novijim nalazima, veći od
osamdeset). Osobito značenje te plemenite geste je
i u obogaćivanju hrvatskog
fundusa djelima iz kasnije i
slabije poznate Meštrovićeve faze.
predstavljanju skulpture na što se nastavila praizvedba Meštrovićeva sna u tumačenju flautistice Tamare
Cohe Mandić uz Miu Elezović. U tri stavka skladateljica iznosi misli kombinacijom bas–flaute kao glazbala
koje će svojim arhaičnim zvukom vjerno moći, barem
donekle, dotaknuti obrise Meštrovićevih dubina (O.
Jelaska) i klavira u prvome stavku, klavira solo u drugome, obilježenim ritmom koji sam osjetila kao bitan
u Meštrovićevu izboru i oblikovanju skulptura u velikim
oblim cjelinama (stavak je Mia Elezović praizvela 17.
lipnja 2012. u Kroměřížu u Češkoj) te sopran–flaute uz
klavir u trećem stavku, pri čemu se flauta diže u svoje visine poput ljudskog duha koji stalno teži višim vrijednostima i višim razinama egzistencije (O. Jelaska).
Čujna alegorija
Pomno promišljajući Meštrovićevu umjetnost i osobnost, svoj je doživljaj skladateljica nizom simboličnih
gesta i metafora pretočila u jezik vlastite asocijativno-
P
omno promišljajući Meštrovićevu
umjetnost i osobnost, svoj je doživljaj
skladateljica nizom simboličnih gesta
i metafora pretočila u jezik vlastite
asocijativnosti
sti s ostavštinom velikog kipara, podarivši joj, možda
i prvi put, čujnu alegoriju, naznačenu i u davnim riječima samoga Ivana Meštrovića: Iz težnje za općom
harmonijom nastale su moje novije stvari, one s muzičkim i melodijskim motivima. One su izražaj želje i
osjećaja harmonije između nas i sviju stvari.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Koncert Sandre Hrašćanec, Jörga Ulricha Kraha i Johanne Ziegler 12. veljače 2014. u Europskom domu u Zagrebu
Zvuk
Meštrovićevih
dubina
Kao mjesto premijernog
predstavljanja skulpture u
Hrvatskoj, prije postavljanja u Splitu, izabran je Meštrovićev nekadašnji dom,
a sada Atelijer Meštrović u
Mletačkoj ulici, gdje su se
se uz poznavatelje i ljubitelje njegove umjetnosti okupili i ljubitelji glazbe. Predstavljanje je tako, uz riječi
dr. Mate Meštrovića, Andre
Krstulovića Opare, zamjenika ministrice kulture Berislava Šipuša i kustosice
Galerije Meštrović Barbare
Kovačić Domančić, pratila
i glazba Olje Jelaske: Miris
cedra libanonskog za klarinet i klavir, te za tu prigodu
nastala suita, Meštrovićev
san za flaute i klavir. Upravo je 2011. godine nastao i
biblijskim motivima nadahnut Miris cedra libanonskog
u izvedbi klarinetista Domagoja Pavlovića i pijanistice Mie Elezović prethodio Flautistica Tamara Coha Mandić, skladateljica Olja Jelaska i pijanistica Mia Elezović u zagrebačkom Atelieru Meštrović
25
U povodu Dana Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu i 25. obljetnice ravnanja Gradskim zborom Brodosplit
P
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Ivana Tomić Ferić
osebnim smislom za
poniranje u srž onoga
što ozvučuje, različitošću i promjenjivim
licem svoje skladateljske vitalnosti, Vlado
Sunko izborio je istaknuto mjesto u
totalitetu nacionalnih suvremenih glazbenih kretanja s kraja 20. i početka 21.
stoljeća. Autorskim koncertom u dupkom ispunjenom HNK–u Split, u povodu Dana Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, na kojoj djeluje u zvanju
redovitog profesora, i 25. obljetnice
ravnanja Gradskim zborom Brodosplit,
predstavio se kao iskonski i svestrani
glazbenik, kao umjetnik velikog znanja,
krajnje profesionalan, ozbiljan i maštovit, razotkrivši nam posebnosti glazbene logike svojega autorskog opusa.
Osebujni sonorni svijet
U stalnim propitivanjima širokoga kruga emocionalnih stanja, od koncentriranih i kontemplativnih do dramatski
izražajnih i napetih, u fino nijansiranim
razlikovanjima dinamičkih vrijednosti,
u misaonom pronicanju uvijek drukčijih zvukovnih spektara — rađa se osebujni Sunkov sonorni svijet čiji su izražajni detalji u stalnom međusobnom
pretapanju. Elastičnost i prilagodljivost
njegove glazbene imaginacije dopuštaju mu da se ravnomjerno služi najortodoksnijim sredstvima glazbenoga konzervativizma, kao i ekstremnijim diso-
nancama na samom razmeđu tonalitetnog i atonalitetnog. No u stvarateljskom smislu ne vezuje se ni uz jedan
strogo određen smjer glazbene estetike, već se prepušta svojoj kreativnoj
domišljatosti, zapravo glazbeno autonomnoj umjetničkoj igri u kojoj ga obvezuje samo vlastito htijenje, ukus i ideja. Ne zatvara se ničemu što je — kao
građa — zanimljivo za oblikovanje njegovih glazbenih zamisli, pa nas često
upućuje na konvencije, na uskladištene
glazbene modele koje prepoznajemo
u nekom novom, permutiranom ruhu i
funkciji. No uvijek su to jasno oblikovane tematske misli, bez obzira na to jesu
li lapidarne i ritmički pregnantne ili su
široko zasnovane i pjevne, što se kreću unutar zanimljivih ritmičkih uzoraka
i besprijekorno koloristički razrađenih
tonskih odnosa, stvarajući oblik, najčešće temeljen na ulančavanju samostalnih odlomaka koji funkcioniraju i sami
unutar sebe i kao dijelovi skladbe u cjelini. Ako bismo, međutim, trebali izreći
neku jezgrovitu definiciju Sunkove skladateljske gestike, onda bi njezin sažetak valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze koja združuje iskustva glazbenoga
naslijeđa s kontemporalnim glazbenim
sredstvima.
Izvori u tradiciji
Osim maštanja i iskrenih ljudskih osjećaja, izvor njegove inspiracije počiva
na glazbenoj tradiciji hrvatskog folklornog izraza kojemu je ostao trajno blizak i intuitivno privržen. O tome uostalom svjedoče brojne skladbe nadahnu-
te dalmatinskim folklorom: za mandolinski orkestar Varijacije na dalmatinsku
temu 1 i 2, Ples Jezerkinja, Capriccio
cromatico, Fantazija na sakralnu temu
s napjevima imotskog kraja, Rapsodia rustica za komorni orkestar u kojoj ispituje konsonantnost kromatsko
paralelnog kretanja u velikim sekundama, asocirajući na skupno pjevanje
rere i folklorne napjeve dugopoljskog
kraja. Napokon, jedno od najvrednijih
djela te vrste je kantata Zlato Gospine
milosti za soliste, zbor i instrumentalni ansambl čiju smo skraćenu verziju
(četiri stavka), u nadahnutom interpretativnom predanju Brodosplita čuli na
svečanom autorskom koncertu u splitskom kazalištu. Odbacivši čvrsto tonalitetno uporište, skladatelj se tu radije priklanja modalnosti, ne samo da
bi postigao efekt arhaičnosti, nego još
više da bi tonski osnažio osobitosti folklornog idioma Cetinske krajine. Prosta
pučka popijevka postaje tako temeljem
njegova glazbenog promišljanja, više
kao povijesni eho nego kao citat. Njezinim zgušnjavanjem skladatelj postiže
različita raspoloženja, gdjekad lirska,
rjeđe meditativna, a gdjekad dramatski napeta, gotovo epska i monumentalna. Teme–teze (teze u smislu čvrstih
ishodišnih točaka, tek ponegdje izravnih citata, ali prije svega folklora kao sirove građe) intonacijski su jedinstvene,
žanrovski oslikane, u pretežito homofonoj fakturi, ali s jarkim harmonijskim
osvjetljenjima. Te formule u protoku što
ga definira montiranje odsjeka u prostoru (a radi se o klasicistički preglednim uravnoteženim cjelinama, s »izmje-
renim« i promišljenim rasporedom dijelova), dobivaju stilizacijom, parodijom,
deformacijom, gradiranjem svoj puni
izraz i značenje. Jer Sunko nije opterećen arhaičnim okaminama koje bi ga
odvele u historicizam, već ostaje glazbenik svojega vremena kojemu je baština stvarni zavičaj i inspirativni predložak, temelj za umjetničku nadgradnju
i prijenos povijesnog konteksta u estetske, »transhistorijske« činjenice.
Classic–pop–folk
U tom duhu nastalo je i najnovije Sunkovo djelo — Missa (Classic–Pop–
Folk) za soliste, muški zbor i orkestar
čiju smo praizvedbu čuli na svečarskom autorskom koncertu. Skladana
je 2012. godine u ozračju nagovještaja velikih promjena na duhovnom polju,
čiji se utjecaji naziru u nešto slobodnijem pristupu misnom slavlju. U osnovi
sadrži uglazbljene dijelove misnog ordinarija s dodanim stavkom Dona nobis
pacem, a po ugođaju bliža je suvremenoj glazbenoj izražajnosti nego strogoj
liturgičnosti. To je zapravo susret klasične glazbe s folklornom i popularnom
kojoj nije podloga gregorijanski napjev,
već spontane glazbene ideje izazvane
općim sadržajem pojedinog stavka, ljestvični nizovi, te slobodan izbor vlastitih
ili citiranih motiva, na kojima autor gradi glazbu snažnih emocija: ljubavi, radosti, tuge, zahvalnosti, samilosti, poniznosti i nade.
Element koji pojačava dramatičnost,
uvjerljivost i autentičnost djela svakako
S
unko nije opterećen arhaičnim
okaminama koje bi ga odvele u
historicizam, već ostaje glazbenik
svojega vremena kojemu je baština
stvarni zavičaj i inspirativni predložak
tivnog razvoja uspijeva osloboditi pretjeranih utjecaja i, kako
kaže sam skladatelj, korespondirati s raznim glazbenim stilovima a da se pritom ne zatvara ni u koji od njih.
Vječna pobjeda
U interpretaciji Gradskog zbora Brodosplit te zbora i orkestra Umjetničke akademije u Splitu, a pod ravnanjem samog autora, Missa je dobila vjerne tumače skladateljevih
glazbenih vizija, pronoseći poruku pobjede, ali ne one fizičke i trenutačne, već one vječne u Bogu i vjeri. Unutar bogate
ljestvice raspoloženja — od ushitno iskazanog optimizma
do kontemplativnosti u osjećajima molitve, kajanja, ufanja i
utjehe — istaknuta je i Sunkova skrb o opusu naslijeđenog,
do danas pučkog, a ovdje umjetničkog, autorskog, duhovnog, svevremenog.
26
Koncert Zbora Brodosplit, te zbora i orkestra Umjetničke akademije u Splitu
Crpeći energiju svojeg kreativnog nagona iz tradicijskog humusa, Sunko je oduhovio skrušenu molitvu, ali i osvjetovio sakralnu tvorbu, stvorivši nadasve zanimljivo, recepcijski
dojmljivo djelo koje će zasigurno biti u području reprodukcijskih interesa suvremene glazbene zbilje. Uz čestitke na
dosadašnjim produktivnim i reproduktivnim postignućima,
može mu se zaželjeti da stvara i dalje s takvom razinom
skladateljske svijesti na kojoj nije presudna ni glazbena građa ni odabir temeljnog sustava njezina strukturiranja, već
motiviranost i »logičnost« postupaka kojima se gradi konzistentni, a emocionalizirani glazbeni red — struktura koju
doživljavamo kao glazbeni smisao.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Autorski koncert Vlade Sunka
je onaj folklorni što oživljuje duh i tip glazbenih idioma koji su
egzistirali, a i danas (u skladu s modificirajućim i procesualnim karakterom tradicijskih tvorevina) egzistiraju unutar prostora brdovitog zaleđa srednje Dalmacije i najužeg obalnog
pojasa i otoka. No on je tek prolegomena umjetničkoj kreaciji, zapravo temelj na koji se naslanja subjektivna i potpuno
individualna kategorija autorova talenta. Raspolažući njime,
Sunko uspijeva kombinirati pohranjene arhetipske strukture, pače, doprijeti do novih, još složenijih, do njihova uvijek
drukčijeg suodnosa. Premda pristupa formi koja je — kao
središnji liturgijski čin kršćanskog bogoslužja — namjenska,
skladateljeva orijentacija je ponajprije estetička. On glazbu
ne rabi kao pomoćno sredstvo katehizacije, već se, zagovarajući pijetet u umjetnosti, zanosi estetskim fenomenom.
Njegove su glazbene ideje brojne, često s karakterom dosjetke, a misao elastična, puna nenadanih obrata i gegova.
Spajajući naizgled nespojivo, pravi je kuriozitet izvorna neposrednost ojkanja i pjevanja rere na latinskom jeziku, elementi jazza što se sučeljavaju s melodijsko–harmonijskim
sklopovima na tragu slobodnijih oblika fauxbourdonskog
stila s naglašenijim recitativno–deklamacijskim obilježjima,
sudari »klasičnog« s elementima suvremene popularne
glazbe koji se, doduše, više očituju u instrumentaciji i izboru
instrumenata negoli u melodiji. Svi se ti spojevi izmjenjuju,
negdje dodiruju, a negdje pak stapaju u potpuno novi glazbeni sadržaj, ispunjajući djelo bogatstvom kontrasta, živosti
i dinamizma. Negdje na liniji između lakšeg žanra, suvremenog izraza i liturgijskog čina, ta se u tehničkom pogledu
majstorski izrađena faktura u svakom trenutku svojeg rela-
Nada KoneckI
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, 2. veljače 2014.
Ljerka Pleslić–Bjelinski sa sinovima Alanom i Deanom
Dvorana Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu, 22. siječnja 2014.
U spomen na skladatelja
čije ime nosi
Daruvarska Glazbena škola Brune Bjelinskog proslavila prvo desetljeće rada
Z
Piše: Martina Bratić
animljivim je koncertom, održanim
22. siječnja u dvorani Hrvatskoga
društva skladatelja u Zagrebu, obilježena desetogodišnjica djelovanja
daruvarske Glazbene škole Brune
Bjelinskog. Tom se prigodom škola
prigodno prisjetila života i djela skladatelja čije ime
nosi, a koncert je upriličila i njegova uža obitelj, uz
kratko obraćanje publici skladateljeve supruge i
uvažene pijanistice Ljerke Pleslić–Bjelinski. Gospođa Pleslić–Bjelinski prisjetila se lijepih trenutaka
koje je proživjela sa svojim suprugom, približivši
privatno publici osobu Brune Bjelinskog te ilustriravši na koje je načine i do koje mjere glazbena
umjetnost oblikovala njegov život i život njegovih
najbližih.
Komorno i dječje
Koncert je otvorio nastup školskoga zbora, što je
činilo jedinu učeničku točku, dok su ostatak koncerta nastavnici instrumenata «pokazivali što znaju
i umiju«, na taj način veoma zanimljivo alterniravši
ideju koncerta glazbene škole. Tako je publika, između ostaloga, imala priliku čuti aranžmane Koncerta za flautu i gudače, zatim Koncerta za klarinet
i gudače, Sonatinu za rog (tubu) i klavir, a vokalni repertoar Brune Bjelinskog zasjao je u maestralnoj interpretaciji nastavnice pjevanja Mirne Ružić,
koja je izvela solo pjesme Šuma spava i Uspavanka. Publika je glasnim pljeskom pozdravila i zahvalila izvođačima na kratkoj, ali vrlo dopadljivoj glazbenoj večeri.
Glazbena škola Brune Bjelinskog tako se još jedanput osvrnula na minulo uspješno razdoblje
svojega rada, unutar kojega je broj učenika narastao od početnih tridesetak do današnjih 240 — te
potvrdila status jednoga od glavnih pokretača kulturnih događanja grada Daruvara i njegova glazbenog života.
Prvi svečani obljetnički koncert škola je održala u
studenome 2013. u Daruvaru, a zagrebačkim izdanjem te proslave, nazvane Koncert Bruni Bjelinskom, htjelo se podsjetiti na Zagreb kao vječno i
gotovo nepromijenjeno životno i stvaralačko skladateljevo uporište. Tom su prigodom nastavnici i
učenici škole za koncertni program odabrali isključivo djela Brune Bjelinskog, predstavljajući dvije
domene skladateljeva zanimanja — onu za komorna djela te za dječje minijature.
27
Uz blagoslov starijih kolega
Oboist Dario Golčić, klarinetist Domagoj Pavlović i fagotist Žarko Perišić nastavljaju praksu svojih prethodnika u
istoimenom sastavu — Anđelka Ramušćaka, Zvonimira Stanislava i Ivana Kosa, odnosno Branka Mihanovića
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
K
ao i nekoć
Zagrebački
solisti, tako se i
Zagrebački puhački
trio u novom sastavu
okupio godinu prije
inaugurativnog
koncerta 2011.
kako bi se valjano
pripremio za buduće
koncertiranje
S
Piše: Ana Vidić
ada već davne 1969.
osnovan je Zagrebački
puhački trio s ciljem promicanja komornog muziciranja i glazbe za puhače, posebno izvodeći
djela hrvatskih autora. Ansambl su činili
Anđelko Ramušćak, klarinet, Zvonimir
Stanislav, fagot te najprije Ivan Kos, a
potom Branko Mihanović, oboa. Stekli
su međunarodni ugled i zaslužili niz priznanja, pa se ubrajaju među ponajbolje
hrvatske ansamble i istinske promicatelje
naše glazbene kulture. Nakon podulje
stanke, uz suglasnost i potporu starijih
kolega, oslanjajući se na tradiciju i put
koji su utrli, ime i djelovanje Zagrebačkog
puhačkog trija prije četiri godine revitalizirala su tri istaknuta glazbenika u najboljim razdobljima svojih karijera: oboist
Dario Golčić, klarinetist Domagoj Pavlović i fagotist Žarko Perišić. Školovani u
Hrvatskoj i u inozemstvu, sva trojica se
mogu pohvaliti uspješnim umjetničkim
djelovanjem i reputacijama koje nadilaze
granice Hrvatske. Brojnim aktivnostima
— solističkim, komornim i orkestralnim
(uz ostalo, djeluju i na mjestima solista
Simfonijskog orkestra HRT–a), pridodali
su još jednu s ciljem da postane trajna:
2011. na inicijativu Žarka Perišića udružili
su se u Zagrebački puhački trio. Točnije,
4. kolovoza 2011. održali su prvi koncert,
i to na 36. Osorskim glazbenim večerima, no okupili su se još godinu prije kako
bi se valjano pripremili za buduće zajedničke aktivnosti, što svakako svjedoči o
ozbiljnosti pristupa vlastitim planovima i
naslijeđu svojih prethodnika.
Osorski početak
Spomenuti prvi nastup u Osoru označio
je i programsku orijentaciju trija: postizanje stilske i zvučne raznolikosti. Zato su
se opredijelili za spoj klasike, francuskog
repertoara prve polovice 20. stoljeća te
hrvatske glazbe. Osim originalnih skladbi, nerijetko izvode i transkripcije, mahom djela autora starijih razdoblja poput
J. S. Bacha, W. A. Mozarta, G. Rossinija i drugih. No s obzirom na to da je jedan od primarnih ciljeva Zagrebačkog
puhačkog trija promicanje hrvatske glazbe, najistaknutije mjesto zauzimaju upravo djela hrvatskih autora, a s tim u skladu
je i poticanje domaćeg stvaralaštva za taj
sastav. U tom je duhu protekao i osorski koncert; uz ostalo, praizveli su za tu
prigodu nastala Tri stavka za obou, klarinet i fagot Vanje Lisaka te Puhački trio
akademika Anđelka Klobučara, skladatelja kojemu su Osorske glazbene večeri te godine bile posvećene. Skladbe
su postale stalni dio programskih rasporeda ansambla koji od tada neumorno
koncertira diljem Hrvatske, s matičnom
dvoranom Hrvatskog društva skladatelja
u kojoj su 2012. godine pokrenuli i vlastitu koncertnu sezonu. Osim spomenutih djela, u sezoni su 22. kolovoza 2012.
na Kaštelanskom kulturnom ljetu u Kaštel Sućurcu praizveli Rozetu — trostavačnu skladbu Olje Jelaske. Upravo je
ta prva izvedba bila posvećena skladateljičinu profesoru, te godine preminulom
Marku Ruždjaku.
Odjeci u inozemstvu
Između koncerata u HDS–u, Zagrebački
puhački trio redovito programe donosi i u druge
dijelove Hrvatske, razotkrivajući nadahnuća hrvatskih skladatelja za kombinaciju klarineta, fagota i oboe, poput Male suite Borisa Papandopula, Gumpis trija Brune Bjelinskog, Dvaju stavaka Tomislava Uhlika, trija Ive Mačeka, Frana Lhotke i Branka Okmace, A TRE Marka Ruždjaka, Divertimenta Zorana Juranića (uz flautisticu Martu
Bandur) ili Pas de trois Berislava Šipuša. Da je
njihov rad već naišao na odjek i u inozemstvu,
svjedoče nastupi u Salzburgu u ožujku 2012. kad
su održali čak tri koncerta zaredom u prostorima
Austrijskog ansambla za novu glazbu (Österreichische Ensemble für neue Musik); na program su
tada uvrstili, uz ostalo, Papandopulovu Malu suitu. Prošle godine u listopadu, zahvaljujući prijašnjoj suradnji s kanadskim ansamblom Les Amis,
gostovali su u Kanadi. Uz potporu grada Zagreba i Ministarstva kulture, te u suradnji s veleposlanstvom Hrvatske u Ottawi, nastupili su u jednom od najuglednijih središta komornog muziciranja u Montrealu — La Chapelle historique du
Bon–Pasteur, te u sezoni ansambla Les Amis u
Heliconian Clubu u Torontu. Uz glazbu umjetničkog voditelja ansambla Les Amis, Michaela Pepe, i kanadskog skladatelja Sidneyja Robinovitcha (uz pijanisticu Ericu Crinó), tamošnjoj su
publici predstavili i već spominjana djela Marka
Ruždjaka, Berislava Šipuša i Olje Jelaske.
Jedini ansambl te vrste na našoj sceni, već sljedećim koncertom u svojoj sezoni, 28. ožujka
2014. u Hrvatskom društvu skladatelja, dodatno
će obogatiti hrvatski komorni repertoar: uz djela
J. S. Bacha, J. Ch. Bacha i H. Tomasija na rasporedu će biti i Šumatina za puhački trio Srđana
Dedića te novo djelo Viktorije Čop za trio i harfu
(gošća je koncerta harfistica Mirjana Krišković).
Glazbena radionica Sorgo, 29. siječnja 2014. u dubrovačkoj Saloči od zrcala
Ugled s razlogom
Uoči Feste sv. Vlaha priređena večer novih djela pod nazivom Dubrovačke
glazbene praizvedbe
G
Piše: Ileana Grazio
lazbena radionica Sorgo iz Dubrovnika upriličila je 29. siječnja 2014.
prigodom Feste sv. Vlaha koncert
Dubrovačke glazbene praizvedbe.
To je jedan u nizu glazbenih događanja koje je Glazbena radionica
Sorgo više od desetljeća organizirala s namjerom
predstavljanja glazbene baštine, ali i suvremenih glazbenih tokova u Dubrovniku. Navedeni je koncert bio
koncipiran ne samo
kao niz glazbenih
praizvedbi recentnih djela nego su
se tu našle i skladbe starijeg datuma,
ali nikad dosad
izvođene u Gradu.
sto, Andante) iz tog ciklusa. Violinist Slobodan Begić
uz klavirsku pratnju Nene Ćorak odsvirao je letargičnu
skladbu Stare slike iz svojega ciklusa Sjećanja, primjenjujući minimalistički eksperiment sa zvukom i bojama,
a prije izvedbe pozvao je »dobrovoljca« iz publike da
im se pridruži sviranjem klavijatura, čime je razbio okvir
standardnog koncerta uključujući publiku u izvedbu.
Nena Ćorak je u formi starog plesa vješto napisala
skladbu Tarantella za violinu i klavir, a violinistica Anis
Končić i pijanist Alberto Frka, slijedeći brzi ritam i tempo skladbe, uvjerljivo su dočarali igru »male zmijice«.
Na kraju večeri su autori i izvođači Ivan Kušelj i Aljoša
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Zagrebački puhački trio u novom sastavu nastavlja predstavljati hrvatsko glazbeno stvaralaštvo
Dubrovački
Poljak
Na početku večeri čuli smo dvije skladbe Ludomila Michaela Rogowskog, dubrovačkog Poljaka (gotovo je cijeli život
proveo u Dubrovniku), pronađene u
privatnom arhivu,
čime se obilježila
60. godišnjica skladateljeve smrti. Du- Sudionici posljednjeg koncerta Glazbene radionice Sorgo
brovačka mezzosopranistica Dubravka Hilje uz klavirsku pratnju Marije Grazio kultiviranim
vokalnim umijećem muzikalno je izvela Uspavanku, a
potom solo pjesmu Brezici. Obje je skladbe Rogowski
skladao na riječi Rine Stulli–Mašera, poznate promicateljice umjetnosti u Dubrovniku.
G
Najstariji dubrovački skladatelj Nikša Njirić bio je nadahnut Sonatama Domenica Scarlattija u B–duru i
Es–duru te ih je odjenuo u moderno harmonijsko ruho,
a rafinirano ih je izveo Aljoša Lečić.
»Mala zmijica«
28
Dario Golčić, Žarko Perišić i Domagoj Pavlović
U ostalom dijelu večeri predstavljene su skladbe suvremenih dubrovačkih skladatelja: prva je bila Četiri posljednja za A. iz ciklusa 13 preludija za A. Marije
Grazio. To su parafraze i novo iščitavanje Chopinovih
preludija. Skladbe su nabijene jakim emocijama, što je
pijanist Aljoša Lečić i istaknuo. Skladatelj Mario Miladin, dobar poznavatelj puhaćih instrumenata, vješto je
isprepleo tonske boje flaute i trublje u svojih Osam stavaka za flautu i trublju, te izvedbu povjerio flautistici Đivi
Kušelj i trubljaču Ivanu Kušelju koji su ležerno ostvarili zanimljivu zvučnu sliku, izvodeći dva stavka (Pre-
lazbena radionica Sorgo nastavlja
slijed glazbenog stvaralaštva u
Gradu, a publika svojim dolascima usrdno
i vjerno podupire njezine koncerte
Lečić odsvirali zajedničko djelo Luna za trublju, klavir i
klavijature, nabijeno tmurnom atmosferom, ali izvrsne
gradnje, ispreplevši niz elemenata suvremenog izričaja, što je naišlo na topao prijem publike.
Glazbena radionica Sorgo stekla je ugled s razlogom.
Ovim koncertom nastavlja slijed glazbenog stvaralaštva u Gradu, a publika svojim dolaskom usrdno i vjerno podupire njezine koncerte. Atmosfera, profesionalnost i vedrina kojom zrače takva događanja dobar
su zalog za budućnost i glazbenu ostavštinu na ovim
prostorima.
29
Odjeci 48. MIDEM–a u Cannesu, 31. siječnja — 3. veljače 2014.
Koncertni ciklus Jazz.hr u organizaciji HDS–a i Koncertne
dvorane Vatroslava Lisinskog, 20. veljače 2014.
Optimizam zbog dolaska velikih
glazbenih streaming servisa
To je
Hollenbeck!
Najveći svjetski sajam glazbe i popratnih industrija na globalnom planu prvi put bilježi rast tržišta, nakon dvanaest
godina pada
P
Piše: Milan Majerović–Stilinović
J
DAVOR HRVOJ
Black Coffee, Martine Thomas i Daniele di Bonaventura na koncertu u Lisinskom
Koncertom u sklopu ciklusa Jazz.hr Black Coffee obilježio
dvadesetu godišnjicu djelovanja
Degustacija kave koja je
zadovoljila nepca najizbirljivijih
Svirka je bila podijeljena u tri »kazališna« čina koji
predstavljaju grubi presjek njihova dosadašnjeg djelovanja
N
Piše: Tomislav Vuković
a trećem koncertu ciklusa Jazz.hr
2013./2014., koji zajednički
organiziraju
Hrvatsko društvo skladatelja i KD Lisinski,
nastupio je dugovječni splitski jazz sastav
Black Coffee koji je ovom prigodom obilježio dvadeset godina stvaranja. Triju, koji
čine bas–gitarist Renato Švorinić, bubnjar
Jadran Dučić i pijanist Ivan Ivić, kao gosti
su se pridružili pijanist Matija Dedić, talijanski bandoneonist i pijanist Daniele di Bonaventura te zadarska pjevačica američkog
porijekla Martine Thomas.
Za glazbene sladokusce
Ljubitelji jazza Malu dvoranu Lisinski ispunili su gotovo do posljednjeg mjesta.
Black Coffee je opravdao njihova očekivanja, dokazavši da je poput najkvalitetnije stopostotne Arabice i da mu je teško
odoljeti. U vremenu kada se jazz pokušava inovirati tehničkom virtuoznošću, kompleksnim temama i neobičnim improvizacijama, ovaj dalmatinski sastav to i dalje uspijeva, i to na neki svoj, drukčiji, poseban,
mediteranski način. Način koji očito i nakon
dvadeset godina intrigira nepca glazbenih
sladokusaca.
Svirka je, kako je najavio Švorinić, bila po30
dijeljena u tri »kazališna« čina koji predstavljaju grubi presjek njihova dosadašnjeg djelovanja. Nakon uvodne izvedbe skladbe
On the Sunny Side of the Street posvećene Bošku Pertoviću, inače mentoru i prijatelju sastava, prvi čin imala je čast otvoriti
predivna Martine Thomas, koja je pokazala
da suvereno vlada vokalnim izvedbama. U
drugom činu sastavu se kao gost pridružio jedan od naših najboljih pijanista, Matija
Dedić, pa je u toj kombinaciji Black Coffee
zazvučao sasvim drugačije. Melodične linije u kombinaciji s modernim aranžmanima
i razigranim tempom pokazale su se kao
idealan alat za oslikavanje stiski različitih
skladbi, među ostalima Gibonnijeve Tempere, za koju je sastav 2004. dobio Porina
u kategoriji Najbolje jazz izvedbe.
osjet Cannesu bio
je vrlo uspješan
jer smo dogovorili
dolazak najvećih
svjetskih digitalnih
servisa u Hrvatsku, kaže glavni direktor HDS ZAMP–
a Nenad Marčec i dodaje: Sa zadovoljstvom najavljujem da su započeti
službeni pregovori o dolasku servisa
Google Play Music, Spotify i Rdio. Uz
servis Deezer, koji je prvi i zasad jedini streaming glazbeni servis kod
nas, to znači velik napredak u ponudi legalne digitalne glazbe
azz ciklus HDS–a u sklopu tekuće sezone, 20. veljače ugostio je John Hollenbeck Large Ensemble. Zagrebačka publika, među kojom je bio velik broj domaćih jazz glazbenika,
solidno je ispunila prostor Male dvorane Vatroslava Lisinskog
i s oduševljenjem pozdravila premijerno predstavljanje orkestra tog američkog bubnjara, skladatelja i bandleadera.
Hollenbeck je svojim nekonvencionalnim tretiranjem klasične postave big
benda, upotpunjene vibrafonom, sjajnim vokalistom Theom Bleckmannom
te beskompromisnim istraživanjem zvukovnosti, posljednjih godina stekao
izuzetan broj poklonika i poklonika na suvremenoj jazz sceni. Tako je prije
nekoliko godina domaća publika imala prilike čuti njegovu glazbu u interpretacijama HGM Jazz orkestra Zagreb, koji je Hollenbecka ugostio u sklopu ciklusa Sunday Nights.
Povlastica za prisutne
Oči uprte u digitaliju
Slušanje njegove glazbe u izvedbi njegova orkestra pod vodstvom J. C.
Sanforda (glazba tog trombonista i skladatelja zasigurno će u sljedećem
razdoblju dodatno prodrmati poimanja suvremene jazz glazbe) bila je povlastica za sve u Maloj dvorani. Sjajna homogenost orkestralnog zvuka izgrađena na besprijekornoj intonaciji i zrelim instrumentalnim bojama, nadahnute kolektivne improvizacije, briljantni Hollenbeck za bubnjevima, savršena fluidnost i uvjerljivost Bleckmannova glasa potvrdile su Hollenbeckovu glazbenu genijalnost. Ona je svakako izgrađena na tradiciji uz koju je
odrastao (Woody Herman, Stan Kenton, Duke Ellington, Thad Jones–Mel
Lewis itd.), a presudni impuls u gradnji vlastitog skladateljskog jezika bila
su skladateljska djela Gila Evansa i Boba Brookmeyera. Utjecaji Boba Brookmeyera najuočljiviji su u Hollenbeckovoj glazbi (ali i u glazbi svih iole važnijih suvremenih skladatelja koji danas pišu za big bendove) koja te utjecaje
transformira u originalan i jedinstven autorski potpis. Dovoljno je čuti tu magičnu glazbu i jasno zaključiti: »To je Hollenbeck!«
Predstavnici HDS ZAMP–a početkom
veljače vratili su se s 48. MIDEM–a, najveće svjetske glazbene konferencije
koja u četiri dana okuplja autore,
glazbenike, predstavnike glazbene
industrije, tehnološke inovatore i tržišne marke ili brendove povezane
s glazbom. Slogan ovogodišnjeg
Simpatični talijanski viruoz Daniele di Bonaventura predvodio je treći i završni čin, čime
je predstavljena posljednja faza rada grupe Black Coffee. Taj dio izvedbe obilježen
je mediteranskim glazbenim utjecajima, što
se najbolje očitovalo u skladbi Zelenu granu s tugom žuta voća jednog od najutjecajnijih dalmatinskih skladatelja — Zdenka
Runjića.
U svojem coffee cuppingu koji je trajao više
od dva sata, Black Coffee je ponudio arome i okuse koji su dostojni nepca i najizbirljivijih kušača, a zadnjim gutljajem u obliku La vie en Rose Edit Piaf, koju je sastav
izveo u dodatku, pojačan Bonaventurom
i Martine Thomas, upotpunjen je doživljaj
tog intrigantnog koncerta.
DAVOR HRVOJ
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Zvonimir Bajević
John Hollenbeck Large Ensemble u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog
za prošle je godine poraslo za malih, ali ne i nevažnih 2,3 posto —
prvi put rast nakon dvanaest godina pada! I francusko društvo za kolektivno ostvarivanje prava SACEM
pohvalilo se da je u 2013. prikupilo
više od 810 milijuna eura, što je 1,7
posto više nego u 2012. Oči svih,
ohrabrenih primjerima Norveške,
Švedske i Njemačke gdje je digitala
sve važniji izvor prihoda, uprte su u
digitalnu tehnologiju koja bi trebala postati ozbiljan izvor prihoda u
budućnosti.
S downloada na
streaming
Prelazak s preuzimanja (downloada) na
streaming glazbe bio je tema mnogih
okruglih stolova i predavanja. Amerikanac Marc Geiger, direktor glazbe u
utjecajnoj agenciji WME, istaknuo je da
nije vrijeme za plakanje nad sudbinom
nego za prihvaćanje trendova jer prelazimo u novo razdoblje razvoja sustava slušanja glazbe, a to je streaming.
A on vam svima može donijeti mnogo
više nego što su donosili nosači zvuka dosad.
U slučaju Hrvatske, to bi moglo
značiti preskakanje download
faze, jer servisa
poput iTunesa
koji su na tom
polju najvažniji
igrač, još uvijek
nema na tržištu.
Zato su predstavnici
HDS
ZAMP–a obavili brojne sastanke
s predstavnicima
streaming glazbenih i videoservisa
Sjajna brazilska glazbenica Renata Rosa bila je jedna od zvijezda
(Spotify, Google
glazbenih večeri u kojima je Brazil, zemlja partner 48. MIDEM-a,
Play Music, Rdio,
predstavljao svoje umjetnike
YouTube, Deezer
i drugi), napomisajma bio je Ponovni rast? Neka nje Nenad Marčec: Zbog klauzula
bude održiv, ali mnogi su sudioni- o tajnosti pregovora na kojima inzici komentirali kako je ta rečenica stira svaki od tih servisa, ne mogu
više prizivanje željenog nego odraz preciznije govoriti o datumima, ali
stvarne situacije u svjetskoj glazbe- vjerujem da će do kraja 2014. prva
noj industriji. Optimizam ipak nije tri spomenuta velika globalna servineutemeljen, barem ne u Cannesu: sa legalno nuditi svoje usluge i kod
glazbeno tržište domaćina Francu- nas.
HDS ZAMP u ime regije
Kao najrazvijenije društvo u regiji, HDS
ZAMP je na MIDEM–u zastupao još
šest autorskih društava: iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne
Gore, Makedonije i Albanije. Tržište od
oko trideset milijuna ljudi pokazalo se
kao mnogo zanimljivije za sve velike
igrače digitalnog glazbenog businessa. Ishod tih sastanaka, kojima su prethodile duge pravne pripreme, vrlo konkretno pokazuje da su HDS ZAMP–u
nepravedno predbacivali kočenje dolaska digitalnih servisa. Kao i iTunes,
čiji konkretan odgovor još čekamo,
i sve spomenute servise već godinama privlačimo na naše tržište
kako bismo omogućili građanima
da imaju legalan i širok izbor glazbe. Ali odluka je uvijek bila na njima: oni su ti koji procjenjuju da im je
neko tržište premalo ili prefragmentirano da bi došli, zaključuje Marčec.
Hrvatski publisheri
I prvi čovjek naše poznate publishing
kuće IDM Music, zadovoljan je postignutim na MIDEM–u: Ovo nam je bio
25. MIDEM, a na njemu smo se našli
s 55 tvrtki koje zastupamo, tako da je
kao i uvijek bilo vrlo naporno, ali i zabavno, kaže Tomo Johannes in der
Mühlen. Fokus nam je bio plasman hrvatskih autora na internacionalno tržište. Vrlo smo zadovoljni rezultatima i zanimanjem naših partnera. Danas smo
izravno prisutni u svim važnijim tržištima svijeta.
Još jedan kanski veteran je izdavačka kuća Menart. Njezin direktor Branko Komljenović ovako komentira promjene koje su se, u njegovih dvadesetak godina posjeta sajmu, dogodile:
Bez obzira na kontinuirani pad posjeta
akreditiranih sudionika pa i pad interesa za industriju, to je i dalje najveće mjesto koje okuplja diskografe, publishere,
promotore, agente, digitalne servise i
naravno društva, bilo autorska, bilo diskografska. Najvažniji dio MIDEM–a tek
slijedi, a to je pretvaranje dogovora iz
Cannesa u čvrste ugovore i daljnje planove. Sudjelovanje na MIDEM–u ipak
daje drukčiju perspektivu, pa je važno
biti dio toga.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Nastup slavnog američkog bubnjara i skladatelja
Johna Hollenbecka i njegova ansambla publika
primila s oduševljenjem
MIDEM je kao i uvijek ponudio mnogo okruglih stolova i
predavanja
Autori, dignite glas!
Svoju je perspektivu efektno iznio francuski skladatelj i predsjednik Međunarodne konfederacije društava autora i
skladatelja (CISAC) Jean Michel Jarre:
Autori su postojali prije izuma električne
energije, a postojat će i nakon što internet postane prošlost… Stoga moramo
razviti pravedan poslovni model za autore u ovom digitalnom svijetu. Borba
za naša prava je borba za naš identitet i budućnost naše kulture, izjavio je
u predavanju nazvanom Pravedan udio
za autore. Ovo je važan povijesni trenutak za autore i kulturu. Trebamo zajedno s predstavnicima digitalnog sektora sjesti i dogovoriti pravedan poslovni model. Dignite svoj glas! Kao autor
i umjetnik, želim iskoristiti svoju poziciju
predsjednika CISAC–a kako bih pokrenuo reakciju. Ovo je poziv na buđenje
na koji bi se svaki autor danas trebao
odazvati.
Premda je globalna ekonomska kriza
znatno pogodila kreativni sektor, predan rad i upornost autorskih društava ipak su se isplatili. Posljednje izvješće CISAC–a o autorskim naknadama,
objavljeno početkom veljače, pokazuje da su globalno prikupljene naknade dosegle novi rekord od 7,8 milijardi
eura, što je godišnji rast od dva posto.
Zasad digitalni prihodi čine ipak samo
četiri posto ukupnih naknada. Što će i
koliko ovaj MIDEM promijeniti u tome,
prerano je prognozirati — ali nakon njega, hrvatski glazbenici ipak imaju malo
više razloga za optimizam.
31
Publika na nogama
Zaposlenici Lisinskog nisu ni pokušavali zadržati razgaljene posjetitelje
na sjedalima
Hari Rončević u Velikoj dvorani
Lisinski, 9. prosinca 2013.
Hari Rončević – razgovor s kantautorom u povodu obljetničkog koncerta u Lisinskom
Dvadeset godina poslije
Moj lipi
anđele
Na kraju se naš susret pretvorio u višesatnu ćakulu o svemu i svačemu, jer ipak smo susjedi iz iste splitske ulice
D
Piše: Josip Radić
Proslava dvadesetogodišnje karijere
splitskog kantautora
ogodi se i to, ponekad, da diktafon
postane
suvišan
alat pri obavljanju
novinarskog zadatka. Nekad je bolje
ostaviti ga isključenog i pustiti sugovornika da se razmaše i nastavi jednakim
zanosom kojim je i počeo razgovor.
H
O
Piše: Danijela–Ana Morić
ba koncerta Miše Kovača koja su
se održala 11. i 12. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bila su tjednima unaprijed
rasprodana. Koncert sam pedeset
posto ja, a pedeset posto ljudi koji
uđu u Lisinski. Svaki je čovjek za sebe najpopularniji
i velika je stvar da on dođe na moj koncert. Da vas
nema, ne bi bilo ni mene! — nekoliko puta pjevač je
O
n počne, napravi dobro poznati «mot«
i svi nastave s njim uglas, što njegova
publika voli i očekuje
istaknuo tijekom obiju večeri koje će zasigurno publici
ostati u pamćenju. Naime, u oba dana Mišo i njegovi
obožavatelji dali su maksimum i zajedno s pjevačem
stvorili još jedan doživljaj koji će ostati zabilježen u
analima popularne glazbe.
Za mlade i stare
32
Očekivano, više od tri i pol tisuće posjetitelja došlo je
vidjeti i čuti pjevača s čijim su pjesmama odrastali, ili
sad odrastaju, uz koje tuguju, slave, zabavljaju se i zaljubljuju. Bilo je tu mladih i starih, različitih generacija
koje obožavaju šibenskog pjevača, a koji su mnogo
prije koncerta s puno uzbuđenja i iščekivanja počeli pristizati u dvoranu. Oba koncerta počela su pjesmom Poljubi zemlju po kojoj hodaš što je odmah publiku razgalilo pa je mahom počela ustajati sa stolica.
Zaposlenici Lisinskog koji inače posjetitelje upućuju
na sjedala, ovaj put nisu to ni pokušavali. Neprijepor-
na pjevačeva karizma i hitovi, koji su i danas popularni i jednako rado slušani, nastavili su držati publiku na
nogama tijekom cijelog koncerta. Ozračje je od prvih taktova i Mišina izlaska na pozornicu bilo nabijeno emocijama uz neprekidno skandiranje Mišina imena. Na njegovim koncertima atmosfera se zapravo
već desetljećima ne mijenja. On počne, napravi dobro poznati »mot« i svi nastave s njim uglas, ali to njegova publika voli i očekuje. Osim što se još pokazao
kao vrhunski glazbeni zabavljač nevjerojatne karizme,
nastupe je začinio mnogim duhovitim zgodama. Na
polovici koncerta pjevačka legenda je prepustila mikrofon svojoj kćeri Ivani koja je publiku zabavila skladbama sa svog solističkog prvijenca. Za kraj je, prema
očevoj želji, izvela Dalmacijo, srce oca moga, što je
publiku posebno raznježilo. Živuća legenda
Predstavnici diskografske kuće Croatia Records uručili su pjevaču priznanje, jer je njegova kompilacija 100
originalnih hitova, objavljena 2012. godine, dosegla
dijamantnu nakladu od 30.000 prodanih primjeraka.
Nakon kratkog predaha, nastavljeno je u istom raspoloženju. Nizale su se najveće uspješnice poput Svi
pjevaju, Ako me ostaviš, Oči moje majke, Dalmacija u
mom oku, Dalmatino, Odavno više ne plačem zbog
tebe, Drugi joj raspliće kosu, Ti si pjesma mog života,
Nikoga nisam volio tako... Uz pratnju dobro uigranog
sastava koji je znalački pohvatao pokoje Mišino »proklizavanje«, publici je miljenik svih generacija ponovo
priredio nezaboravan ugođaj kakav samo on može.
Mišo Kovač ove godine obilježava četrdeset pet godina otkad se proslavio pjesmom Više se nećeš vratiti
Đorđa Novkovića, pobijedivši na festivalu u Sarajevu.
Taj je singl prodan u oko 500.000 primjeraka, kao i
mnoge Mišine pjesme. No još važnije, 2014. je godina kojom pjevač obilježava 50. obljetnicu svoje prve
ploče; pedeset godina diskografije u kojoj nosi titulu
njezina kralja na prostorima bivše države. Stoga svojevrstan trijumf u Lisinskom u ovom slavljeničkom vremenu zasigurno nije i Mišin posljednji.
ari Rončević, jedan od naših
najistaknutijih i najpopularnijih
kantautora, rodom iz Splita, s
boravištem u Zagrebu, 9. prosinca 2013. u potpuno ispunjenoj
Koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog održao je veličanstveni koncert u povodu
dvadesetogodišnjice uspješne glazbene karijere.
Obljetničarsku je godinu proslavio nizom nastupa po
Hrvatskoj, odličnim novim pjesmama koje je skupio
na novom, trinaestom studijskom albumu Di god da
pođen, a kao šlag na torti za kraj godine bio je koncert pod nazivom Moj lipi anđele u metropoli i hramu
hrvatske glazbe. Hari je nošen glasovima razdragane
publike, koja je jedva dočekala njegov veliki, dvoranski koncert, otpjevao dvadesetak svojih najvećih hitova, među kojima su bili oni prvi s kojima je počeo karijeru, poput Buntovnika s razlogom i Getanina, Još
tvog je poljupca na mojim usnama, ali i najnovijih kao
što su Još te uvijek osjećam u sebi, Odavno znam da
je kraj te aktualni singl Ponovo znam.
Sjajno u Lisinskome
Takav slučaj dogodio mi se pri susretu s Harijem Rončevićem. Povod razgovora trebalo je biti njegovih dvadeset
godina karijere, a na kraju se naš susret pretvorio u višesatnu ćakulu o svemu i svačemu. Igrom slučaja, Hari i ja
smo susjedi iz iste splitske ulice, a danas nas evo u ledom okovanom Zagrebu, 390 kilometara dalje, kao što sugerira naslov njegova albuma. Ma ne brini
se, sve ću ti reć šta triba, ali na moj način! Na njegov način, intervju je počeo
svojevrsnim prisjećanjem na veliki koncert u Dvorani Lisinski održan u prosincu 2013. Nastup je trebao biti vrhunac
obilježavanja Harijeve dvadesetogodišnje glazbene karijere. Meštar ceremonije, glumac Vedran Mlikota, duhovito
je najavio slavljenika, a mahom mlađa
publika uživala je u Rončevićevim pjesmama i sjajnoj izvedbi njegova pratećeg benda. Samo za tu priliku gostovali
su i gudači koji su svojim aranžmanima
dali poseban timbar koncertu. Skupili smo se
n a
ton-
Glazba i humor
Večer je počela u duhovitom tonu. Posebni slavljenički štih koncertu dao je glumac Vedran Mlikota koji
je Harija predstavio na vrlo humorističan način, a u
stilu Mlikotina uvoda nastavio je i sam pjevač, zbijajući šale na vlastiti račun tijekom cijelog koncerta. Posebno inspirativan za Harija bio je dio publike iza njegovih leđa, koja je u zadnji čas popunila dvoranu, a
koju je Hari »iskoristio« kao vlastiti zbor.
Dvosatni je koncert Hari počeo pjesmom Kada jednom ovom zafalin se tilu koju su obožavatelji na službenoj Facebook stranici Harija Rončevića izglasali kao najdražu, a službeni dio koncerta završen je
stand–up ovacijama i pjesmama Kad bi se moga’ rodit i prekrasnom Još ne znam kud s tobom. Nakon
povratka na bis, Hari je uz pomoć publike na nogama izveo još dvije pjesme: Tamo gdje mi sunce sja
i Splite, volim te. Uz stalan bend koji čine Ivan Božičević, Ivica Džaja, Albert Limić, Ivo Majić, Saša Bulić
te Teo Brajčić, na ovom se koncertu Hariju pridružio
sjajni gudački ansambl iz Zagreba, koji je svirao aranžmane člana Harijeva benda, inače skladatelja ozbiljne glazbe Ivana Božićevića koji je u svaku pjesmu
unio dašak profinjenosti.
Marko Šolić
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Josip Radić
skoj probi taj dan i bez ikakve prethodne probe s gudačima odsvirali svoje —
zvučalo je sjajno! Ma zapravo, moram
spomenut svoj bend jer nikad ne dobiju pažnju koju zaslužuju, evo: Ivica Džaja na bubnjevima, basist Albert Limić,
Teo Brajčić je otpjevao prateće vokale,
Ivo Majić i Saša Bulić odsvirali su gitare, a klavirist Ivan Božičević ujedno je
i dirigirao cijelim koncertom. Surađujemo već desetak godina i danas ovako
uigrano zvučimo između ostalog i zato
što svi dobro znaju svoj posao. Tome
mogu posvjedočiti svi koji su bili u Lisinskom, a oni koji nisu, morat će pričekati
snimku koja možda jednog dana izađe!
Snimke koncerata Harijeva su bolna točka: Nikad neću prežaliti snimku
svog koncerta u Ciboni. Bilo je dogovoreno višekanalno snimanje, koncert je
zaista bio odličan s puno gostiju i raspoložene publike, a na kraju mi kažu da
ipak nisu uspjeli snimiti. Poludija san,
čoviče!
Getanin
Mjesec dana nakon koncerta u Lisinskom, održao se i Zagrebački festival
na kojem je Rončević nastupio s novom pjesmom Dok padaju kiše. Praćen
sjajnim glazbenicima, pojačanima orkestrom Alana Bjelinskog, Hari i skladba dobro su se uklopili u novu koncepciju festivala kao platforme za promociju novih domaćih pop–rock singlova.
— Festival je bio dosta dobar, moderan, i mislim da može najbolje funkcionirati kao televizijski šou. Cijeli prijenos
bio je na vrlo visokoj i profesionalnoj razini. Dogodine se nadam vidjeti neko
novo lice među izvođačima, s obzirom
na to da mlađi izvođači nemaju načina da se predstave široj publici.
Kako bi onda Hari počeo
svoju ka-
Tim je koncertom Hari zaključio slavljeničku godinu
u kojoj je proslavio dva desetljeća djelovanja na glazbenoj sceni, a posebno priznanje za uspješnu karijeru i poklon za rođendan, koji je Hari slavio upravo na ovome koncertu, dodijelila mu je nakon završetka koncerta i njegova diskografska kuća Croatia
Records.
rijeru 2014., da je kojim slučajem još
uvijek splitski anonimus, geodet s gitarom? Bi li počeo preko društvenih mreža i foruma, postavio snimku na Youtube ili nešto treće? — Ma nema šanse
da bih danas uspio, vjerojatno ne bih
ni pokušavao. Ono su bila neka druga vremena, ja sam tada s običnom
snimkom pokucao urednicima domaće top–liste Radio Splita. Radilo se o
pjesmi Buntovnik s razlogom koja je
oduševila najprije voditelje na radiju, a
potom i slušatelje koji su je u dva tjedna
doveli na vrh liste. Mene je to poprilično
iznenadilo, pogotovo zato što je moja
pjesma bila prva, a Oliver s Cesaricom
bio je na drugom mjestu. Odlučio sam
snimiti i ostale pjesme, među njima i
Getanina kojeg sam jednom prilikom
pustio Zdenku Runjiću. Njemu se također svidjela pjesma i zatim me pozvao
na festival. Sjećam se, poslušao je pjesmu i samo rekao: Primljen si! I tako je
počelo… Na festivalu sam umirao od
treme, koljena su mi se tijekom nastupa odsjekla, pa sam sjeo, a svi su mislili
da je to dio koreografije. Nakon toga,
tri izdavačke kuće šalju mi svoje ponude, ja se napokon odlučujem za Croatia Records i Sinišu Škaricu. Eto, tako
je to funkcioniralo tada, danas su stvari
ipak nešto drukčije…
U to vrijeme, Hari je učio od najboljih
— Neil Young, Bob Dylan, John Denver i Joan Baez bili su mu inspiracija za najranije uratke, no priznaje da ga
je osamdesetih najviše razbudila Azra i
Johnnyjeva razuzdanost i energija. —
Naravno, čovjek s vremenom evoluira
u svemu, pa i u glazbenom ukusu. Nisam više panker, ha, ha… Internet mi
pomaže da otkrijem nove stvari i nove
izvođače. Zapravo, već desetak godina
me fascinira bend Muse, njihov zvuk i
snaga njihova autorstva. U principu se
radi o jednostavnoj i pjevnoj melodiji
koja je dobro upakirana u kombinaciju rocka, klasike i elektronike. Sjećam se njihova koncerta u Zagrebu 2007., nije
nas bilo previše u dvorani, ali svirka je bila ludilo.
Bojim se da ćemo ih kod
nas opet gledati tek kad
budu pred mirovinom…
Skladati se mora
Hari Rončević u Lisinskom
Zanimljivo, Muse i Hari Rončević počeli su svoj glazbeni put otprilike u isto vrijeme,
početkom devedesetih. Dosta
se toga promijenilo do danas,
od same tehnologije do poimanja glazbe. Hari se sjeća običnih vrpci s kojima se pojavio na Radio Splitu, no to je
za njega stvar prošlosti. Veseli ga budućnost i čini mu se uzbudljivom ideja o one man band izvođačima koji će
imati priliku izraziti se direktno i iskreno,
bez ikakva okolišanja. Ipak, skladanje
je potpuno druga, za Harija možda i arhaična stvar. — Jednostavno se rodiš
s tim, to ili imaš ili nemaš. Nemam mehanizme ni rituale pri skladanju, netko
to upire i bilda, meni to dolazi samo od
sebe. Sjednem za računalo, malo se
igram ritmovima i aranžmanima i odlutam u neki drugi svijet. Tamo se nađem
sam s pjesmom i to je to, osnovna ideja
ostane, a poslije je eventualno u studiju
obogatim nekim aranžmanom ili glazbenim ukrasom.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Koncerti Miše Kovača u Velikoj dvorani Lisinski, 11. i 12. veljače 2014.
N
ikad neću prežaliti snimku
svog koncerta u Ciboni. Bilo je
dogovoreno višekanalno snimanje,
koncert je zaista bio odličan s puno
gostiju i raspoložene publike, a na
kraju mi kažu da ipak nisu uspjeli
snimiti. Poludija san, čoviče!
Recimo da sam glazbenik i da spremam novi album. Kako ću naručiti pjesmu od autora Harija Rončevića? —
Nikako, ja to ne radim. Doduše, samo
jednu pjesmu napravio sam za drugog
izvođača i to je bio Oliver. Mjesecima
bismo se nalazili na nogometu i svaki
put bi me pitao imam li koju pjesmu za
njega, a ja bih mu svaki put govorio Bit
će, bit će. Onda mi je već postalo neugodno i za petnaestak minuta sam mu
isporučio pjesmu Ako voliš me. Složili
smo se da je pjesma dosta dobra, iako
ni dan–danas ne znam otkud je izašla.
Za kraj, pitam ga ima li razlike skladati u
Splitu i u Zagrebu? — Hm… Ne znam.
Možda je čak i dobro biti u Zagrebu i
osjetiti nekakvu nostalgiju prema svom
kraju u kojem si živio cijeli život. Tada
mogu izaći neke neočekivane pjesme.
Ma zapravo, skladati se mora. I u Splitu
i u Zagrebu!
33
NENAD NINČEVIĆ
Odakle inspiracija za tvoje pjesme?
Samo ljubav može spasiti ovaj svijet
P
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Goran Karan
J
itaju me često znam
li što je hit. Ne. Znam
samo za ono što se u
meni dogodi kad se
stvore dobri stihovi ili
melodija… Počnem
treperiti. E, a kad zatreperim, kad se
dogodi interakcija mene i pjesme, onda
Pjesma je lijepo odjevena
ta pjesma ima šansu preživjeti. Često
žena
je pjesma nedonošče, pa propadne…
U šali govoreći, trudnoću pjesme treba Nenade, kako si postao autor? Postoji li
iznijeti do kraja…
neka pjesma koja te riječima i glazbom
Nenad Ninčević jedan je od najvećih »dotakla« i na taj način usmjerila?
tekstopisaca i skladatelja hrvatske
popularne glazbe. Autorski potpisuje Još kao dijete bio sam jako zainteresioko dvije tisuće pjesama. Osim sa- ran za pisanu riječ. Vrlo sam rano naumostalnog autorskog rada, surađivao čio čitati, pa sam gutao svako štivo koje
je sa Zdenkom Runjićem, Tončijem mi je došlo pod ruku. Sve, ali baš sve:
Huljićem, Zrinkom Tutićem, Rajkom ruske klasike, junačke narodne pjeDujmićem, Miroslavom Buljanom i sme... bez razlike čitao sam književnost
mnogima drugima. Dobitnik je velikog za djecu i za odrasle. U dvanaestoj gobroja strukovnih nagrada i nagrada dini došao sam u školsku knjižnicu da
publike. U četiri desetljeća plodnog bih uzeo neku knjigu, pa smo ustanovili da sam sve što ima tamo već pročitao… »Smazao« sam i Braću Karamazove i Rat i mir, sve i svašta. A što me
je u stvari pomaklo… Pomaklo me kad
sam shvatio da ta pisana riječ u kombinaciji sa zvukom ima snagu. Netko stariji, pametniji i talentiraniji uzeo je nekakav tekst i uglazbio ga. Mogu se sjetiti nekih velikih šansona, Zdenko Runjić, Bijelo dugme, nešto malo poslije i
Đorđe Balašević... to je bilo to. Pa čak i
Pink Floyd, iako, ako me pitaš jesam li
ih tada razumio — nisam.
stvaralaštva, njegove su stihove i melo- Ja sam svih tih godina naučio — slušadije do srca publike uvijek donosili sjajni ti. Odnosno, u meni se pojavilo to bolje
pjevači i grupe: Magazin i Tutti Frutti, razumijevanje glazbe i riječi. A sada da
Oliver Dragojević, Mišo Kovač, Seve- odgovorim na pitanje o pjesmi… šanrina, Maja Blagdan, Vinko Coce, Tony sone, šansone… Slušao sam tada i
Cetinski, Jasna Zlokić, Zorica Kondža, Jacquesa Brela i Zvonka Špišića i IbriMladen Grdović, Meri Cetinić, Giuliano, cu Jusića.Možda je najveći pomak u
Đani Stipaničev, Toše Proeski... teško je mojem poimanju pjesme u to vrijeme,
spomenuti sva imena uz koja je svojim makar sam onda već imao ozbiljne gopjesmama vezan.
dine, napravio Đorđe Balašević. On me
Imao sam čast, sreću i zadovoljstvo je srušio s Oprosti mi, Katrin... na stasurađivati s Nenadom kao pjevač i kao nici u Puli... i tako dalje. Tada sam prvi
skladatelj. Prvi dio naše glazbene priče put vidio primjenu glazbe i teksta. Znapočiva na skladateljskom radu Zdenka či, jedna fenomenalna snaga stihova i
Runjića čije je besmrtne melodije Ne- jedna, recimo, prihvatljiva ili podnošljivo
nad Ninčević okrunio divnim stihovima. dobra glazba. Ne mogu reći da me je
Lipa si lipa, Kad zaspu anđeli, Od lju- oborio glazbom, već stihovima, ali ipak
bavi sam duša ranjena, Vagabundo... oborio me je — u kombinaciji. Zajedmeni je ostalo samo otpjevati te velike no se pretvorilo u nešto pitko i, na kraju
pjesme. Nakon smrti Zdenka Runjića, krajeva, to je do dan–danas opstalo.
Nenad i ja počeli smo zajednički autor- A stihove u sebi osjetio sam s četiri–
ski rad na mjuziklu Naša bila štorija, čija pet godina. Već sam bio počeo pisati;
se praizvedba očekuje ovog ljeta, kao znam da se pjesma zvala Jesen. Sje-
a nisam čovjek koji hoda ulicom
i zviždi. Ja sam više onaj koji
drži nos prema podu i nešto čita s
asfalta.
34
i na mnogim drugim pjesmama. Svjedočeći mnogo puta lakoći, brzini i, nadasve, kakvoći Nenadova pisanja stihova, poželio sam saznati odakle dolazi tolika inspiracija. Tako sam, za potrebe ovog razgovora, nakratko raskinuo niti prijateljstva s tim čovjekom, da
bih lakše pitao i bolje čuo o pjesmama
u njemu. ćam se da sam napisao dvije riječi, pa
je mama dodala dvije, pa opet ja dvije… I uredno sam prisvojio njezin autorski rad, ha, ha… Znam da je tu bilo
nekog žutog lišća koje mi se poslije
ipak pojavilo u životu, sa Zdenkom Runjićem u pjesmi Žuto lišće ljubavi. Valjda sam kao klinac naginjao žutoj boji, a
očito mi je lišće bilo zanimljivo, ha, ha…
Bio sam lijen, a možda i nedovoljno talentiran, pa sam umjesto da pišem knjigu, a moram reći da se tada knjige nisu
ni smatrale knjigama ako nisu imale tri
stotine stranica i par kilograma, počeo
pisati tu malu formu — pjesme. Zapravo, svaka je pjesma jedna lijepa misao,
dobro odjevena. Ona glavna misao je
lijepa žena, a ono u što je ta lijepa žena
odjevena je — pjesma.
Postoji li neki proces kojim se koristiš
dok radiš pjesmu?
Pa, rijetko mi kad melodija padne prva
na pamet. Nisam čovjek koji hoda ulicom i zviždi. Više sam onaj koji drži nos
prema podu i nešto čita s asfalta. Najprije mi padnu na pamet stihovi, pa ih
pokušavam uglazbiti. Neki put bolje,
neki put lošije... Bogu hvala, imam suradnju s velikim brojem autora pa ako
mi neki put samome ne uspije doći do
prikladne glazbe za stihove, ima dobrih
ljudi koji će onu lijepu ženu, to jest misao pjesme, glazbeno odjenuti.
Pitaju me često znam li što je hit. Ne
znam. Znam samo za ono što se u
meni dogodi kad se stvore dobri stihovi ili melodija — počnem treperiti. E,
a kad zatreperim, kad se dogodi interakcija mene i pjesme, onda ta pjesma
ima šansu preživjeti. Često je pjesma
nedonošče pa propadne. U šali govoreći, trudnoću pjesme treba do kraja iznijeti… A pjesma zapravo nastaje
iz potrebe. U ovom trenutku je ta moja
početna velika potreba postala poziv.
Stjecajem dobrih okolnosti, u životu
sam imao mnogo dobrih učitelja. Nekih pokojnih, s njihovim knjigama, zapisima i glazbom, ali i živih, s kojima sam
imao čast živjeti i raditi: Runjić, Huljić,
Dujmić, Tutić... Broj jedan je, sigurno,
pokojni Zdenko Runjić, od kojeg me je
dijelio generacijski jaz. Međutim, on je
imao toliko znanja i toliko ljubavi prema
svojem pozivu, da je imao vremena i za
mene. Mislim da je on ostavio najdublji
utjecaj, jer se najviše trudio objasniti mi
kako se zapravo gomila nota i gomila
lijepih misli stavlja u jednu pjesmu. Zapravo, koliko se toga moraš odreći, koliko misli i nota, da bi onu esenciju sta-
osjetiti poniznost, sreću i zahvalnost što
si baš ti taj koji stoji na metar od takvog
djela.
vio u te tri minute, tri i dvadeset, da bi
zapravo imao neku šansu na tom tržištu ljudskih srca.
Dvije sestre
Kad pišeš pjesmu, osjetiš li odmah za
kojeg je pjevača?
Imam želju, u podsvijesti, i neku približnu sliku tko bi to mogao pjevati. Odnosno, pokušavam pisati tom nekom
imaginarnom pjevaču, koji zapravo postoji. Ali niti taj zna da ja pišem tu pjesmu, niti ta pjesma više–manje završi kod njega. Idealna kombinacija su
dugoročne suradnje autora i izvođača. Nažalost, ta idealna kombinacija u
stvarnom životu rijetko funkcionira jer
u jednom trenutku autor poželi pjevati, a izvođač pisati pjesme. Nevjerojatna je ta naša želja da se nakon nekog
vremena počnemo baviti onim što nije,
kako bi rekli Amerikanci, naš core business, naša osnovna djelatnost. Na Zapadu su te suradnje precizno regulirane ugovorima pa onaj lijevi ne pokušava raditi posao onog desnoga.
Ali nas je ovdje malo pa smo izmiješali i
posao i ljubav i druženje i poslovne dobre i poslovne loše običaje. Činjenice
najbolje govore o dugoročnim uspješnim suradnjama: Zdenko Runjić i Oliver
Dragojević, Rajko Dujmić i Novi Fosili...
sve uspije kad sazrije. Idealna je situacija kad izvođač i autor prođu istu situaciju kao bračni par. Na početku su njih
dvoje muž i žena, poslije brat i sestra, a
na kraju — sestra i sestra. Kad postanu
dvije sestre, onda mogu napraviti čuda!
Prvo što publika prihvati, na početku vijeka uspješnih grupa, je metoda slučajnog pogotka. A onda dolazi drugi album i većina ih tu nestaje... U glazbi je
tako — ako pomisliš da znaš, u velikoj
si opasnosti da propadneš. Jer u glazbi, slikarstvu i uopće umjetnosti nemaš
pravo pomisliti da znaš! Imaš pravo biti
sretan što te Bog odabrao i dao ti priliku. U trenutku kad pomisliš da znaš,
mislim da si u velikom problemu. Dok
je god svaka nova pjesma sukob tebe
i bijelog papira, onih šest žica na gitari ili osamdeset sedam klavirskih tipki,
sve je u redu. Čim si siguran u sebe
— doviđenja…
Znači, poniznost i zahvalnost?
Apsolutno! Prema umjetnosti svatko
treba biti ponizan. Kad si došao u muzej i vidio neku sliku iz, na primjer, sedamnaestog stoljeća, a koja je sve te
godine ostala velika, apsolutno moraš
Inspiracija u početku vjerojatno dolazi
iz onog što si apsorbirao. Nema pilotiranja bez pilotske akademije. Prema
tome i ovdje, ako nisi puno toga u životu čuo i poslušao… Pjesma se uvijek radi iz donesenog materijala. Nema
dobre torte ako nisi kupio prave sastojke. Znači, ako nisi iz života povukao dosta književnosti, dosta glazbe... Ako se
nisi naslušao svega i svačega — ništa.
E, a k tomu, u socijalnim odnosima, apsolutno se moraš zaljubiti. Trebaju ti se
dogoditi i neka blaga i neka teška razočaranja. Iz cijelog tog kompota i konglomerata dobrih i loših stvari, iskustava koja su ti ušla u srce i ostala u mozgu, kad se sve to zbroji, postoji šansa
da nešto dobro napišeš. A nije lako
napisati nešto dobro. Nije lako zavesti
četiri, četrdeset četiri ili stotinu četrdeset četiri milijuna ljudi. Možeš se vrtjeti
s pjesmom na radiju svaki dan koliko
hoćeš, ali ako ta pjesma nema onaj inicijalni eksploziv da uđe, da napravi eksploziju u nečijem srcu, osuđena je na
neuspjeh.
Važno je pisati uniseks
Na koji način pišeš iz perspektive drugog spola?
Nisam nikad o tome razmišljao. Jednostavno, kad ti krene pjesma koja ima
ono univerzalno, koja ima oba spola, znači pjesma koju mogu pjevati i
muškarci i žene, ona ima puno, puno
veću priliku za uspjeh. Ako ideš poslovno razmišljati, kažeš ovako: napisao
sam pjesmu sasvim u muškom licu, i
to je pjesma za muškarce. Sada staviš ovako: četiri čaše lijevo i četiri čaše
desno od sebe. Te četiri koje predstavljaju ženski dio publike, odmah mičeš.
Znači, ostalo ti je pedeset posto publike. Od te četiri čaše s muške strane,
makneš još dvije, jer pola muškaraca
uopće ne sluša glazbu. Dakle, ostale
su ti samo dvije čaše. I onda, tu jednu
od te dvije preostale čaše makneš, jer
se polovici onih koji slušaju glazbu tvoja
pjesma zasigurno neće svidjeti. Tako si
sveo svoju eventualnu publiku na jednu osminu… Ali ako si napisao uniseks
pjesmu, imaš jedno cijelo šanse da ti se
nešto dogodi.
Koliko u pjesmi funkcionira staviti žensku viziju i tekst u muška usta?
Uuu… ženska vizija u muškim ustima
apsolutni je pogodak! To znači da si u
tri riječi stavio: volim te, volim te zauvijek, neću te nikad prevariti, neću te nikad ostaviti i onu rečenicu iz bračnog
zavjeta — dok nas smrt ne rastavi…
Sve si to stavio u tri riječi, kad si žensku
misao izgovorio kroz muška usta. I to je
onda megahit.
Što ti je lako, a što teško prilikom pisanja pjesama?
u procesu produkcije i snimanja svojih
pjesama?
Težak je početak… Prva rečenica koja
krene, jednostavno te u roku od tri minute dovede do zadnje. Ako nemaš tu
prvu, nema ništa od toga. Za mene je
nonsens kad čujem da netko piše pjesmu mjesecima, stih ovdje, stih ondje… Najveći hitovi pišu se između tri
i petnaest minuta. To su pjesme koje
iz tebe jednostavno izlete; naravno to
se ne odnosi na produkciju i snimanje.
Već sam rekao da pjesma treba izdržati punu trudnoću. A da bi bila hit, treba
imati i lak porođaj.
Sve manje. Previše sam vremena proveo u studiju i smatram da bi umjesto
toga bilo dobro da bar još pedeset ili
sto pjesama ostavim iza sebe, a imam i
premalo strpljenja za studijski rad. Onaj
tko je u studiju, mora imati jako puno
strpljenja. Za sebe mislim da nisam nekakav super partner u studiju. Idem u
studio samo kada moram, kao kada
žena zove vodoinstalatera kad se potopi kuhinja, ha, ha... Tako i ja odlazim u
studio samo ako treba zašarafiti cijevi.
Ubit će me noćas stvari
lagane
Osjećaš li odvojenost od nekih svojih
pjesama?
Osjećam, strahovito... kod ljudi koji su
mi izazvali neku tugu. Govorim sada
samo o nekim izvođačima, dakle tu
odvojenost osjećam kod onih koji mi
nisu bili blizu onoliko koliko sam ja njima bio. Neki put nije lako čuti da netko
tko te izdao nosi masku tvoga lica. Ima
tu različitih primjera. Postoje pjevači koji
su zaslužili svaki moj napisani stih, ali
i oni koji su se kitili tuđim perjem. Odnosno, zaradili su milijune, zaradili su
poštovanje, ženili se i nekoliko puta na
račun mojih emocija, ha, ha… Žena je
kupila moju emociju kad se udavala za
njega, ali je nakon vrlo kratkog vremena
shvatila da je ta osoba, kako se kaže…
razglas. Ili tiskani pamflet, ha, ha, ha. U
stvari, mogu to zaključiti jednom malo
katastrofičnom rečenicom: Upropastio
sam puno dobrih žena time što sam
dopustio nekim muškarcima da ih zavedu mojim pjesmama i da ih na kraju
ostave, nesretne i u suzama.
Bez komercijalnog aspekta, po tvome
guštu, koji su skladatelji i pjevači učinili
najbolje tvojim stihovima?
Što se tiče skladatelja, tu su Zdenko
Runjić, Tonči Huljić, a isto tako Tutić i
Dujmić. Što se tiče izvođača, nekog ću
bez namjere i zaboraviti, radi se o stotinjak pjevača... U svakom slučaju, tu
su Vinko Coce na svoj način, Mladen
Grdović na svoj način, Goran Karan na
svoj način, Toni Cetinski na svoj način,
Đani Stipaničev na svoj... Naravno, tu
je i Oliver Dragojević na svoj način,
iako je on možda nezadovoljan
formama koje je tada pjevao,
ali je imao velike hitove sa
mnom i sa Zdenkom Runjićem. ...A od žena —
Ljilja Nikolovska, Doris
Dragović… i Severina je neke stvari
na svoj način, ali
fenomenalno
otpjevala…
Postoji li pjesma za koju bi volio da je
nisi napisao?
Postoji više pjesama za koje bih volio
da ih nisam napisao, koje su rastužile
ljude. Neki put čovjek nije dovoljno pametan da zaustavi neku emociju i da je
ne snimi. Neka pjesme ne treba snimiti.
Postoje pjesme koje su jako rastuživale
mog oca, moju majku. Bilo je pjesama
koje su govorile o smrti, koje su bile hitovi, a recimo moja majka je uvijek gasila televiziju i nije htjela to slušati. Neke
pjesme nije trebalo snimiti, neke trebaju
ostati u čovjeku. Sve one koje rade da
ti ruke idu gore, treba snimiti. Sve one
koje ti usporavaju srce — ne.
Postoji li neka pjesma drugog autora
koju bi rado potpisao?
Koju bih volio da sam napisao? Isuse i Marijo! Pa to je svaki dan problem!
Mila majko, zašto nisam napisao ovo,
zašto nisam napisao ono. Ima pjesama
za koje bih ne znam što dao da sam ih
ja napisao, npr. Boža zvani Pub, Yesterday, Strangers in the night, Oprosti mi,
pape, ha, ha... Čak i posljednjih deset
godina barem sam stotinu puta čuo takve pjesme. Još uvijek kod mene postoji i šok i divljenje prema ljudima koji
su napisali takve stvari.
To ti je vjerojatno i moja životna priča
i moja filozofija. To je ono kad se čovjek u stanju zbog emocija roditi i umrijeti. I ponovno se roditi i umrijeti. U biti,
mislim da se autor tijekom života više
puta rađa, ali isto tako više puta umire. To je vjerojatno najveća moguća
povlastica od Boga, da te više puta digne i spusti, više puta rodi i više puta
odnese.
Imaš li neki savjet novim autorima?
Prva stvar je: da bi pravilno hodao kroz
budućnost, moraš napraviti puno koraka po prošlosti. To je apsolutno i
neopozivo.
Treba li ti bol da bi pisao i umjetnički se
izražavao?
Ne mogu raditi kad sam nesretan. Kad
sam nesretan, mogu u tom trenutku
samo biti nesretan. A kad sam dobre
volje i sretan, onda se mogu baviti i pisanjem, mogu biti i lažno nesretan. Ali,
nažalost, kad sam nesretan, onda sam
samo — nesretan.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Prvi u ciklusu razgovora koje s uvaženim pojedincima glazbene scene vodi naš istaknuti pjevač i skladatelj
Imaš li moto u životu?
Nemam ti ja neki stalni moto. Mijenjam
ga iz dana u dan. Mislim da sam u životu jako vrijedan, ali jednako tako i kampanjac. Ako bih se danas poželio izraziti, rekao bih: ljubav za sve. Samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Ništa drugo. Govorim o ljubavi kao univerzalnoj
emociji.
Jesmo li nešto propustili i zaboravili reći?
To što smo sada zaboravili reći, jednoga ću dana napisati u nekoj novoj
pjesmi.
Koji bi tvoj stih i koja pjesma najbolje opisali tvoj život i glazbene
namjere?
Neke tuge nikad se
ne prebole / Ubit
će me noćas
stvari lagane.
Sudjeluješ
li aktivno
Nenad Ninčević 35
Tko
čeka,
dočeka S
Predstavljen projekt uz razgovor s glavnim urednikom
nove glazbene emisije Top.HR na RTL–u 2,
Dorijanom Klarićem
Sve se poklopilo
Otkad postoji ideja za emisiju Top.HR?
Voditeljski par: Ana Miščević i Dorijan Klarić
P
Piše: Ivana Martinac
oslovica Tko čeka, dočeka lijepo oslikava
ono što se trenutačno
događa s listom koja
je nedavno proslavila prvu godišnjicu.
Naime, službena nacionalna lista radijskih singlova Instituta hrvatske glazbe, poznatija kao HR TOP 40, nakon
nešto više od godinu dana od prvog
objavljivanja, dočekala je pojavljivanje
na malim ekranima. Otkako je Institut
hrvatske glazbe, a unutar njega najviše zahvaljujući velikom zalaganju djelatnika i predstavnika HDS–a, počeo
objavljivati top–listu četrdeset aktualnih
domaćih radijskih singlova, stvari su
se za domaću pop–rock mainstream
glazbu promijenile nabolje. Postojanje
relevantne i pouzdane top–liste unijelo
je živost na scenu i aktiviralo glazbenike, PR menadžere, diskografe, medije,
ali i javnost. Vrijednost projekta prepoznala je i jedna od vodećih medijskih
kuća — RTL. Najutjecajnija glazbena
top–lista sada živi u glazbenoj emisiji
Top.HR koja je počela s emitiranjem
15. veljače na RTL–u 2, s voditeljima
Dorijanom Klarićem i Anom Miščević.
Tjedan autora ili Život je pjesma
Svakoga dana točno u podne, desetominutnim portretima autora čije su pjesme — ali često ne i lik — dobro
poznate javnosti, dolazimo do vrijedne i zanimljive glazbene slagalice
Kad je stigao prvi mail od Instituta hrvatske glazbe o listi HR TOP 40 i s objašnjenjem kako se sustavom PlayKontrol
stvorila nova top–lista, u meni je instinktivno nešto zazvonilo i čak sam u tom
trenutku bez obavještavanja svojih nadređenih nazvao broj u potpisu e–maila i rezervirao se za razgovor s temom
ekranizacije liste. Nisam čak ni pričekao da vidim dva–tri tjedna, a bojazan
prema tim top–listama s razlogom postoji u Hrvatskoj jer su dugo godina bile
nevjerodostojne. Već u samom početku ta je ideja naišla na veliko razumijevanje mojih nadređenih, jer je RTL baš
u to vrijeme u svojoj produkciji planirao širenje domaćeg programa. Sve se
poklopilo. Oduvijek smo na neki način
htjeli potaknuti emitiranje hrvatske glazbe, konkretno projektom Hrvatska traži
zvijezdu, gdje smo stvorili neke estradne protagoniste, inzistirali smo i na pjevanju hrvatskih pjesama, pa smo htjeli
da se i na taj način sve popularizira. Ali
evo, ovo je bio najkonkretniji trenutak
da to i ostvarimo.
Raspored ljestvice
Kako je emisija koncipirana?
S Top.HR počeli smo 15. veljače, i to u
respektabilnom terminu prema kojem
osjećam veliko strahopoštovanje. Riječ
je o suboti u 20 sati. To je najudarniji prime–time na RTL–u 2 koji je naš glavni
P
Piše: Ivana Martinac
ubotu navečer treba rezervirati
za RTL 2 i emisiju Top.HR uz dobru
domaću glazbu!
Kako je sve počelo i odakle ideja za tu
glazbenu emisiju, otkrio nam je voditelj
i glavni urednik emisije Dorijan Klarić.
36
HDS ZAMP pokrenuo na glazbenoj televiziji CMC projekt predstavljanja hrvatskih autora popularne glazbe
poligon RTL grupe za mlade; urbano, a
usudim se reći i za nešto drukčije. Pokušao sam osmisliti što pošteniji način
da u jednoj emisiji iz nekoliko aspekata bude zastupljeno što više aktualnog
tjedna. To ćemo raditi predstavljanjem
spotova, ugošćavanjem glazbenika i
glazbenim vijestima. Dakle, spotove
ćemo puštati tako da iz svake grupe od
pet spotova, npr. od 40. do 35. mjesta,
emitiramo jedan spot, ako on naravno
postoji. I tako idemo po grupama, emitirajući po jedan spot. Dolazeći do desetog mjesta i TOP 10, iz svake grupe
puštamo sve više spotova, naravno da
ne tretiramo isto 39. i 3. mjesto. Znači, što više idemo prema vrhu, puštamo više spotova. Iz grupe od 10 do 5
puštamo dva spota, ponovno ističem
pod pretpostavkom da postoje, i od 5
do 1, emitiramo dva ili tri spota. Budući
da uz to imamo i dva bloka po šest vijesti, svatko će dobiti svoje mjesto. Svaki
spot koji ćemo puštati u sredini ima trakicu info u kojem puštamo vijest o tom
izvođaču.
Već smo se uvjerili kako lista HR TOP
40 predstavlja fuziju različitih glazbenih žanrova, ali je i pokazatelj onoga
što zapravo publika ovog trenutka voli i
želi slušati. Nažalost, svjedoci smo vremena kad domaća glazba dosta teško dolazi do etera ili se pak emitira u
kasnim noćnima satima. Predstavljanje
pjesama je time uvelike otežano. Upravo zato svaki ovakav pothvat zasigurno
zaslužuje pozornost, a sudeći prema
entuzijazmu i riječima glavnog urednika
projekta, subotu navečer treba rezervirati za RTL 2 i emisiju Top.HR uz dobru
domaću glazbu!
otkraj
studenoga
prošle godine HDS
ZAMP na nacionalnoj glazbenoj televiziji CMC pokrenuo je
projekt Tjedan autora.
Cilj projekta je široj javnosti predstaviti i približiti važne hrvatske skladatelje
popularne glazbe. Iz tjedna u tjedan,
desetominutnim portretima autora čije
su pjesme — ali često ne i lik — dobro
poznate javnosti, dolazimo do vrijedne
i zanimljive glazbene slagalice. Ujedno
doznajemo i mnogo zanimljivih informacija o ljudima koji kreativnim radom
obogaćuju domaću glazbenu scenu.
Počeci u nadahnuću
Prvi korak i kontaktiranje s autorima
obavlja Odjel članstva i PR HDS ZAMP–a, a nakon toga s autorima razgovara CMC–ov urednik emisije Toni Volarić, dok je za montažu zaslužan Alen
Horvatić. Od samog početka projekt
je naišao na odličan odaziv autora koji
iz tjedna u tjedan govore o svojim djelima, inspiraciji i umjetničkom životu.
Život je uvijek inspiracija, tom rečenicom renomiranog hrvatskog skladatelja Zrinka Tutića, tvorca mnogobrojnih
hitova, ali i autora iza kojega je dugogodišnje bogato iskustvo i čak više od
tisuću pjesama, počela je cjelokupna
priča, prva emisija projekta. O inspiraciji je pričao i Husein Hasanefedić Hus:
Postalo je sve teže pisati pjesme, ali su
sve pjesme koje su nastajale dio života,
dio iskustva, onog što vidiš, procesiraš,
dio onoga što odmaštaš i proživiš odmaštano, a i dio nekih biografskih momenata. Jedan od najpoznatijih autora klapske pjesme, Pero Kozomara, o
istoj temi kaže: Inspiracija mi je onaj kraj
u kojem živim, a to je Split, inspiracija
mi je sunčan dan jer kad je lipi sunčan
dan, sve je lipo u mojoj glavi i odmah
je pozitiva. I uspješna kantautorica Lea
Dekleva pričala je o tome što nju potiče na stvaranje. Mislim da je, na moju
sreću, moja inspiracija bila — potreba. Znači, meni je netko stao na srce ili
ga je malo zgnječio, okrenuo naopako.
Ja to nisam imala kome reći nego klaviru, odnosno samoj sebi. A ako znaš
da postoji mogućnost da će taj netko
ili nešto, ta neka situacija koja se dogodila, zaploviti eterom i da će to ljudi moći čuti — postoji li bolji psihijatar
od pjesme?
Ne ukradi pjesmu!
Ima li ljepše nego kada netko sljedećom rečenicom izrazi ljubav prema poslu koju radi: Moj život je pjesma, beskrajno sam sretan zbog toga. Tako je
svoj život i rad predstavio veliki glazbenik i prošlogodišnji dobitnik Porina
za životno djelo, Rajko Dujmić, tvorac
više od 1800 pjesama. Nije tajna da bi
iz njegove bogate, dugogodišnje karijere mnoge mlađe generacije mnogo
toga mogle naučiti, ali i zapamtiti važan postulat koji je naročito istaknuo
— Ne ukradi pjesmu, ne ubij pjesmu!
Tjedan autora propituje i vječito pitanje:
kako do hit pjesme, postoji li čarobna
formula ili pravilo kako napisati uspješnu pjesmu? Evo kako na to pitanje odgovara prokušani hit–maker Tonči Huljić: Ako postoje neka pravila, onda postoje pravila kako se ponašati kad ideš
pisati pjesmu. Ne postoje pravila za pisanje pjesme, niti vjerujem u neku inspiraciju. Za sve koji su se ponadali da
ipak postoji recept za pisanje hita, Denis Dumančić ima poruku: Jedina istina
u ovom poslu je da nema recepta za
hit. Nikad ga nećete pronaći. To je magija u kojoj postoji toliko elemenata koje
morate zadovoljiti… Nije samo tekst i
glazba, to mora biti taj posebni trenutak, stanje duha.
Iako neki autori pišu pjesme da bi »izbacili« iz sebe nakupljene emocije ili misli, drugi kažu da pisati za samog sebe
zasigurno nema neki preveliki učinak.
Za Faruka Buljubašića — Fayu upravo
je smisao pisanja da ljudi pjevaju njegove pjesme. To je i razlog zbog kojeg ih je on počeo pisati. Vrlo sličnog
mišljenja je i Petar Beluhan koji je to na
sebi svojstven način ovako izrazio: Pisanje glazbe bez aplauza je nezavršen
čin. Postoji put koji sam nesvjesno pronašao, »nakljucao«. I to nekome nešto
znači — evo me, zato sam ovdje sretan
i ponosan.
Ostani svoj
Svaki autor ima svoj put, zacrtanu liniju kojom želi ići i smatra da tako najbolje može opstati na glazbenoj sceni. Ostati svoj i uvijek vjeran sebi stav
je Nene Belana koji je uvijek radio baš
onako kako je mislio da treba i može.
Ali ostati svoj nije lako kad mnogi žele
vaša djela, a nemaju svijest da su ona
— iako nematerijalna — ipak nečije vlasništvo. Problem i budućnost zaštite
autorskih prava ključni su za sve kreativce pa tako i za stvaratelje glazbenih
djela. Autorska društva imaju bitnu ulogu u borbi i zaštiti autorskih prava — to
je i jedan od razloga zbog kojih je HDS
ZAMP pokrenuo ovaj projekt. Smatram da je situacija u Hrvatskoj odlična
što se tiče zaštite autorskih prava. To se
vidi po tome što je naše društvo skladatelja jedno od najpriznatijih u Europi.
Čak su neka naša rješenja implementirala druga društva skladatelja, rekao
je Miro Buljan, dok Mario Vestić, skladatelj u posljednje vrijeme najpoznatiji po uspješnicama koje izvodi Opća
opasnost, kaže: Tim projektom publika
može pobliže upoznati razmišljanja i rad
ljudi koji stoje iza nekih pjesama koje i
njima nešto znače. Projektom se i rad
HDS ZAMP–a približava neposrednim
korisnicima glazbe kao partner koji štiti
njihove poslovne interese.
D
oznajemo mnogo
zanimljivih
informacija o ljudima
koji kreativnim
radom obogaćuju
domaću glazbenu scenu
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
HR TOP 40 na malim ekranima
Dvije lipe, lipu…
Skladateljima razvoj novih tehnologija uvelike pomaže u predstavljanju njihova rada, ali zbog njih znaju naići i na
probleme, kao što je teško iskorjenjivo
nelegalno »skidanje« glazbe. Predrag
Martinjak Peggy objasnio je to ovako:
Problem je što ljudi mogu s dva klika
skinuti pjesme koje im se sviđaju i slušati ih koliko hoće, a pritom ih ne zanima tko je to napisao. Ne zanima ih činjenica da taj autor živi od toga što oni
slušaju i da bi bilo lijepo da dobije dvije
lipe, lipu...
Vjerujemo da projekt pomaže publici da otkrije ljude koje često zaboravljaju, one koji stoje iza njihovih omiljenih
pjesama. Tjedan autora predstavio je
dosad petnaestak autora. Pred nama
je još dvadeset pet emisija koje će pomoći u afirmaciji i predstavljanju autora
i njihovih djela — svakog dana, točno
u podne, na programu CMC televizije.
Tjedan autora projekt je HDS ZAMP–a
i CMC televizije za koji smo sigurni da
već je pomogao i još će uvelike pomoći afirmaciji i predstavljanju autora i njihovih djela, ali i izvođača jer jedni bez
drugih ne mogu. Ne zaboravimo da svi
oni žive od svojih autorskih prava i zato
ih poštujmo. Jer poštujući njihova autorska prava, poštujemo i same autore.
Zrinko Tutić
Petar Beluhan
Takav je projekt zasigurno pozitivan za
predstavljanje autora, ali i dobar podsjetnik na to da oni žive od autorskih
prava i zato ih ne zaboravimo poštovati. Poštujući njihova autorska prava, poštujemo i same autore!
Damir Urban
37
U potrazi
za srebrnim
zvukom
Razgovor sa skladateljem i pedagogom koji je upravo navršio četvrto desetljeće života
D
anas je brzina računala i procesorska snaga tako
velika da obični mobitel u snazi može nadmašiti
ili zamijeniti sve uređaje nekog elektroničkog studija
iz šezdesetih godina prošlog stoljeća
S
Piše: Nina Čalopek
kladatelj Vjekoslav
Nježić prošle je, 2013.,
proslavio 40. rođendan te smo ga na tom
svojevrsnom životnom
jubileju odlučili priupitati nešto o njegovim glazbenim počecima, skladateljskim težnjama i planovima, profesorskom radu, zanimanjima
i utjecajima. Studij kompozicije završio
je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u
klasi prof. Stanka Horvata, a usavršavao se u Austriji, Poljskoj, Luksemburgu, Njemačkoj i Mađarskoj, na području kompozicije, zborske i elektroničke
glazbe. Poslijediplomski studij glazbene
tehnologije za područja multimedijskih,
filmskih i plesnih projekata završio je u
Nizozemskoj, na Fakultetu za medije,
umjetnost i tehnologiju pri Sveučilištu u
Utrechtu. Danas djeluje kao izvanredni profesor predmeta Glazbeni oblici i
stilovi, Glazbena informatika i Polifonija
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a odnedavno je i profesor predmeta Aspekti
glazbe na novoosnovanom studiju Suvremenog plesa i Baletne pedagogije
pri Akademiji dramske umjetnosti. Uz
skladanje, sudjeluje u izradi i uredništvu
notnih izdanja te djeluje kao producent
snimanja za izradu trajnih snimki Simfonijskog orkestra HRT–a.
Budući da je ovaj razgovor donekle prigoda da zajedno zastanemo na svojevrsnoj središnjici vašeg životnog puta,
vratila bih se na prve trenutke vašeg
profesionalnog razvoja. Kad ste prvi put
osjetili potrebu za skladanjem? Što vas
je potaklo i kako ste počeli?
Počeo sam sa skladanjem u srednjoj
školi, no to je bilo vrlo spontano i uokvireno drugim interesima. Naime, namjeravao sam studirati elektrotehniku,
a onda se dogodilo nešto neobično —
susreo sam se s glazbom i književnošću 20. stoljeća. Sjećam se fascinacije i obuzetosti glazbom ranog Pendereckog i Ligetija. Njihove skladbe su
me snažno privukle skladanju. Također, volio sam improvizirati za klavirom,
s primjesama jazza. Mislim da je to dobra početna kombinacija za početak
bavljenja skladanjem.
Naslijeđe profesora
Horvata
U specifičnom studiju poput skladateljskog, nameće se važnost međugeneracijskih odnosa profesor — student.
Studij ste proveli u klasi Stanka Horvata. Što smatrate najvrednijom baštinom
svojih studentskih dana?
38
Samozatajni skladatelj Vjekoslav
Nježić umjesto vlastitog portreta za
ilustraciju ovoga intervjua ponudio je
fotografiju svoje najnovije interaktivne
glazbeno-scenske predstave Vrata
percepcije
Bio sam potpuno fasciniran profesorom Horvatom — kao osobom, pedagogom i kao skladateljem. Prenosio
je i širio strast. Znao bi reći: »Klarinet u
ovoj lagi ima jednu srebrnu boju.« Način
na koji je pričao o toj srebrnoj boji bio
je senzacionalan. Takvu strast i žar za
zvukom i za promišljanjem zvuka nisam
susreo nikad poslije. A onda se dogodi da i vi čujete neki svoj srebrni zvuk
klarineta u toj lagi. Svaki sat u pet godina studija bio je ispunjen, kvalitetan
i poseban. Nažalost, mislim da je danas Stanko Horvat nepravedno zapostavljen. Sedam godina nakon njegove
smrti tu i tamo možemo čuti neka njegova djela, no ne u mjeri koju zaslužuje
njegov opus. Vjerujem da je možda njegovoj glazbi suđeno da u ovakvoj sredini bude zaboravljena pa onda nakon
nekoliko generacija ponovo otkrivena s
velikim zvonima, kako je to već bio slučaj s nekim skladateljima u povijesti.
Danas i sami predajete na zagrebačkoj
Muzičkoj akademiji. Možete li na svojoj profesorskoj poziciji dočuti neke
studentske boljke, ali i njihove interese i znatiželje? Što biste danas kao bivši student savjetovali svojim mlađim
kolegama, a što biste im poručili kao
profesor?
Volim raditi sa studentima. Lijep je osjećaj kad osjetite da ste kod nekoga potaknuli fascinaciju nekom glazbom,
zvučnim primjerom ili nekom idejom.
U današnje vrijeme uloga nastavnika
ili profesora nikako nije samo takva da
znanju pristupa s nekog kvantitativnog
aspekta. Mene više zanima aspekt vještine i kako upotrijebiti, artikulirati stečeno znanje.
Razlike u generacijama
U četrnaest godina, koliko se bavim
pedagoškim radom primjećujem veliku
razliku između novih generacija i onih
prijašnjih. Golemu ulogu u tome odigrao je i internet te dostupnost informacija. Kad se prije dvadesetak godina željelo doći do neke partiture, trebalo je putovati do Graza ili Beča, a danas
je za to dovoljno pristupiti internetu i iz
svoje sobe potražiti, dobiti ili naručiti što
god poželite. Čini mi se da je nezamislivo kvalitetniji i ispunjeniji odnos bio prema onoj partituri ili snimci o kojoj se sanjalo i zbog koje se putovalo, u odnosu
na današnji trenutak kad se spoznaja o
kvaliteti stvari lako može u mnoštvu informacija izgubiti. Jednostavno, mislim
da smo prestali sanjati i željeti — gotovo sve nam je lako dostupno. U tom
smislu, zadovoljan sam ako uspijem
barem malo izoštriti fokus studenata
na stvari koje smatram vrijednim, navesti ih da sami nastave u nekom predloženom smjeru.
Nakon diplome završili ste u Utrechtu
na poslijediplomskom studiju glazbene
tehnologije za područja multimedijskih,
filmskih i plesnih projekata na Fakultetu
za medije, umjetnost i tehnologiju. Čini
mi se da je upravo to poslijediplomsko
razdoblje znatno utjecalo na vaše skladateljske, čak i široko umjetničke interese. Je li upravo taj studij bio profesi-
onalno, zanatsko otkrivanje elektronike i multimedije, odnosno nekih skladateljsko–tehničkih postupaka koji možda
proizlaze iz nekih postulata elektronike
ili koji su bez upotrebe, bez pomoći novih medija gotovo neizvedivi?
Svakako! Moj studij u Hilversumu bio je
poseban po tome što mi je omogućio
da u praksi surađujem s umjetnicima iz
drugih područja, na primjer s koreografima. U tom razdoblju sam se intenzivno posvetio elektoničkoj glazbi, što je
vrlo specifično i još uvijek mlado i dinamično područje.
Zvuk pod mikroskopom
Zanimljivo je kod elektroničke glazbe
da se zvuk može promatrati kao pod
mikroskopom i vrlo precizno definirati.
Pritom elektronička glazba ne isključuje tradicionalna razmišljanja i pristup o
odnosima napetosti u glazbi. Primjećujem da postoji predodžba o elektroničkoj glazbi koja je bila predstavljena i zastupljena pedesetih i šezdesetih godina
prošlog stoljeća kad su tehnološki uvjeti definirali sredstva kojom se skladala
takva glazba, odnosno glazba koja se
zasniva na upotrebi oscilatora i osnovnih valnih oblika u sintezi zvuka. Danas
su tehnologija i razvoj računarstva toliko napredovali da elektronička glazba
može zvučati sasvim drukčije — kako
god skladatelj poželi. Za razliku od tih
početaka, elektroničku glazbu danas
samo mašta može ograničiti. Također,
pojavio se novi element, a to je dostupnost uređaja koji su potrebni za stvaranje interaktivnih projekata. Interaktivna elektronička glazba bila je prisutna
još od najranijih dana, samo s tom razlikom što bi u većini takvih projekata
trebao kamion uređaja i mnogo tehničara koji bi opsluživali skladateljske ideje. Danas je brzina računala i procesorska snaga tako velika da obični mobitel u snazi može nadmašiti ili zamijeniti
sve uređaje nekog elektroničkog studija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. S prosječnim laptopom danas se
mogu ostvariti vrlo komplicirani projekti koji uključuju praćenja pokreta, slike i
zvuka u realnom vremenu. I to je ono
s čime sam se susreo u Nizozemskoj i
što me do danas privlači.
Što za vaš opus znači upotreba elektronike te koja su vaša ključna djela s
tog područja? Možete li razlučiti neke
razvojne faze koje se možda razlikuju
po načinu upotrebe, odnosno tretiranju
elektronike?
Osobno o svojim fazama teško mogu
govoriti, no ono što sa sigurnošću
mogu potvrditi je da razvoj tehnologije
utječe na sredstva kojima se koristim.
Primjerice, Kinect. Radi se o uređaju
koji infracrvenim zrakama prati pokrete plesača te prema tim pokretima kontrolira parametre koje skladatelj definira
— visinu, trajanje ili glasnoću. Taj je uređaj financijski sada vrlo dostupan, što
je bilo nezamislivo prije desetak godina.
Zanimljivo mi je postaviti načelni okvir i
u globalnim proporcijama definirati većinu skladbe, no dijelom ostaviti prostor za izvanglazbeni objekt koji svojim
pokretima utječe na neke parametre
izvedbe. To može biti i utjecaj na svjetlo ili sliku, dakle ne nužno na glazbene
parametre. Također, interaktivnost je
moguća i u drugom smjeru — kad povratna informacija utječe na trenutačne
odluke plesača, koji onda iznova utječe
na promjene i time stvara nove petlje.
Na više predstava i projekata radili ste
s mnogim plesačima i koreografima.
Neki od njih su Vrata percepcije Jasne
Čizmek Tarbuk za 30. Tjedan suvremenog plesa u koprodukciji s Hrvatskim institutom za pokret i ples ili balet Chronostasis u koreografiji Snježane Abramović za 23. Muzički biennale Zagreb.
Ujedno ste i profesor na novoosnovanom studiju Suvremenog plesa i Baletne
pedagogije u Zagrebu. Očito je da imate
poseban odnos sa suvremenim plesom.
Opišite nam taj odnos. Što vas k njemu
privlači?
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Generacija 40: Vjekoslav Nježić
Ako nekome trebam objasniti što me
privlači u plesu, onda bih ga uputio
da pogleda neku od koreografija Jiříja
Kyliána i neku od izvedbi Netherlands
Dance Theathrea. To izgleda senzacionalno! Sklad čistoće pokreta i jasne forme te oblikovanje vremena pokretom.
Najlakše je napisati
glazbu
Što se pak tiče posljednje plesne predstave, Vrata percepcije, to je predstava
kojoj je prethodila suradnja sa Svenom
Lončarićem, profesorom na Fakultetu
za elektrotehniku i računarstvo te voditeljem Odsjeka za elektroničke sustave
i obradbu informacija. Njegov tim studenata radi na mnogim projektima koji
uključuju digitalnu obradu i analizu slike, a popisu mnogih projekata na kojima su dosad radili pridodali su i sudjelovanje u toj multimedijskoj plesnoj
predstavi. Riječ je o tome da smo željeli
na nekoliko planova promišljati mogućnosti korištenja tehnoloških mogućnosti u plesnoj predstavi. Rezultat toga
je intenzivan suodnos pokreta, slike i
glazbe.
Što možemo očekivati sljedeće? Na
čemu trenutačno radite?
Trenutačno radim na skladbi koja je narudžba ansambla xx. Jahrhundert
iz Beča, a praizvedba će biti najesen ove godine. Također, u planu je
i mogućnost televizijskog snimanja
baletne predstave Vrata percepcije, no već smo morali otkazati jedno snimanje zbog vremenske kolizije nekih sudionika u projektu. Čini
mi se da je najlakše napisati glazbu, a onda mnogo teže koordinirati
i organizirati realizaciju te glazbe u
nekom većem projektu
39
Sve je više nadarenih kantautorica
One dolaze
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
osljednjih
nekoliko
godina na hrvatskoj
glazbenoj sceni pojavio se priličan broj
mladih glazbenica koje
pokazuju autorsku inovativnost i svježinu. Prepoznalo je to i
dvadesetak glazbenih kritičara koje je
T–portal pozvao da predlože liste najboljih prošlogodišnjih izdanja. Među
njima nalaze se imena kao što su Lovely Quinces, Punčke i Žen. Tko su te
djevojke?
Tko je tko
Razgovarali smo s Dunjom Ercegović, Lucijom Ivšić, pjevačicom i
gitaristicom u Punčkama, te Evom Badanjak,
koja ima istu ulogu u
grupi Žen.
40
Žen
Cure, koji je razlog što
ste se uopće počele baviti glazbom?
Lucija (Punčke): Mislim
da svatko mora imati
neki ispušni ventil pa je
tako moj glazba i njezino stvaranje. Uz Punč- Punčke
ke imam priliku reći svoje
mišljenje, izbaciti osjećaje, vikati na pozornici, skakati, bez ičijeg osuđivanja,
štoviše, ljudi ti plješću.
Eva (Žen): Još kao dijete išla sam u
osnovnu glazbenu školu, koju sam
prekinula zbog nekih drugih aktivnosti kojima sam se tada bavila. Sa šesnaest godina ponovo sam uzela gitaru u ruke, inspirirana tadašnjim hit albumom Californication Red Hot Chilli
Peppersa koji mi je i dan–danas jako
drag. Oduvijek sam izmišljala priče, pa
tako s vremenom i pisala pjesme koje
sam mogla izvoditi uz gitaru. ˝Skidanje˝
pjesama koje su mi se svidjele nije mi
baš išlo, uvijek me više zanimala raznolikost boja
zvu-
Zvonimir Ferina
Iza imena Lovely Quinces stoji 21–godišnja kantautorica iz Splita, Dunja Ercegović koja je, iako djeluje tek oko dvije godine, zauzela prvu
poziciju najboljeg
izdanja 2013., s
EP izdanjem
naziva No
R o o m
For Us.
Grupa Žen već neko vrijeme djeluje na
sceni, ali pod različitim nazivima i različitim postavama. Njihova glazba nije
strogo žanrovski definirana te uključuje sve ono što djevojke smatraju inspirativnim i dobrim, od klasičnog rocka pa do elektroničke glazbe. Zanimljivost grupe su i digitalne vizualizacije koje tijekom nastupa
uživo radi četvrta, pridružena članica, tako
da publici prenose širi uvid u svoju glazbu. Deb i t a nts k i m
albumom I
tako je
s ve
počelo dospjele su na
listu najboljih prošlogodišnjih izdanja.
Lovely Quinces
kova koje mogu proizvesti nego da gazim uhodanim putovima.
Dunja, što te privlači u akustici i postoje
li planovi da osnuješ svoju grupu, možda i u električnom izdanju? Dunja (Lovely Quinces): Ne njegujem
posebno akustiku, nego mi je setup
jednostavno trenutačno takav — imam
samo gitaru i glas. Privlači me akustika, ali ne želim se ograničavati samo
na nju. Već sada pomalo gledam koje
su mi druge opcije, ali da se srž glazbe
koju radim ne promijeni. Volim se igrati
glazbom, no u ovom trenutku ne razmišljam previše o bendu, želim se još
malo pronalaziti i istraživati.
Kakvu poruku želite prenijeti svojom
glazbom?
Eva (Žen): Glazba Žena poziva na putovanje nekim novim svjetovima, a tekstovi čine spoj mojih iskustava,
imaginacija i želje da potaknem
osviještenost ljudi prema drugim bićima općenito ili ukažem na apsurdnost nekih
postupaka.
Lucija (Punčke): Pisanje pjesama i skladanje moj je ispušni ventil. Pjesme mi omogućuju »čišćenje« uma i duše
jer ne znam za drugi način.
Pišem o sebi i svemu što mi
se događa, a što u većini slučajeva nisam sposobna izbaciti
iz sebe na vrijeme, već kaskam
za vremenom pa mi onda preostaje napisati pjesmu o tome. Kako
smo svi drukčiji, svaka moja pjesma će
biti drukčije interpretirana i drago mi je
kad čujem da se ljudi u njima pronalaze, jer sam to i htjela. Svi glazbenici
koji su mi uzor radili su pjesme s kojima
sam se mogla poistovjetiti.
Dunja, ti za razliku od Eve i Lucije pjevaš na engleskom jeziku — planiraš li
možda pisati neke pjesme i na materinjem? Kako se ta tvoja odluka odražava na činjenicu da domaće radiopostaje emitiraju uglavnom autore i izvođače
koji pjevaju na hrvatskom?
Dunja (Lovely Quinces): Što vrijeme
više odmiče, sumnjam da ću ikada pisati pjesme na materinjem jeziku. Odluka da pišem na engleskom bila je sasvim spontana i dogodila se u ranoj
dobi. Sigurno nisam imala nekakve vizije niti sam strateški planirala tijek svoje moguće karijere u jedanaestoj godini. Mislim da je pitanje jezika apsurdno,
previše se ide u detalje; radiopostaje bi
trebale emitirati pjesme koje im se sviđaju, bez previše razmišljanja o tome
na kojem su jeziku napisane. Ipak, nije
sve tako crno, postoje domaće radiostanice i programi koji emitiraju i domaće izvođače koji ne pišu na materinjem jeziku.
Što vas inspirira prilikom stvaranja i koji
su vaši glazbeni utjecaji?
Eva (Žen): Inspiraciju nalazim u drveću,
ljudima, životinjama, bojama, kamenju,
stripovima... ukratko, svemu što me
okružuje. U ranijoj fazi stvaranja prošla
sam klasične inspirativne primjere kao
što su: Velvet Underground, The Doors, Pink Floyd, David Bowie, Nick Dra-
ke, PJ Harvey, EKV, Laufer... Dok danas uglavnom pratim nezavisnu glazbenu scenu na kojoj ima mnogo odličnih i nepravedno medijski zapostavljenih autora i bendova koji neopterećeni
slavom stvaraju iskreno i opušteno. To
se osjeti u njihovoj glazbi i to je ono što
me trenutačno najviše inspirira, pa bih
najradije s takvim ljudima i surađivala.
Neka od imena koja mogu izdvojiti su
Grupa TI iz Beograda, Coma Stereo iz
Maribora i Peach Pit iz Zagreba.
Lucija (Punčke): Sklona sam analiziranju svakog događaja, pa se uvijek dogodi da u tome pronađem inspiraciju.
Nekome su to gluposti, no za mene je
to često tragedija i nešto što me kopka dok god to ne izbacim iz sebe. Pjesmom si pokušavam pojednostavniti
vlastito i tuđe ponašanje koje mi često
zakomplicira život. Nakon što to izbacim iz sebe i prestanem se boriti sama
sa sobom, sve postaje kristalno jasno i
lakše se nosim s tim. Patti Smith je moj
idol, ona je za mene najcool žena u svijetu. Ponajprije se divim njezinu stavu
i kad bih mogla birati s kim će Punčke
surađivati, ona bi bila prva na listi. Ali tu
su i Pipsi, Kandžija, Žen, Tegan & Sara.
Sve divni bendovi.
Smatrate li da će autori u budućnosti
moći živjeti od svojih autorskih prava ili
će ona činiti samo jedan manji segment
prihoda? Postoji li mogućnost da se
glazbom bavite profesionalno?
Dunja (Lovely Quinces): Mislim da će
autorska prava uvijek činiti tek jedan
segment prihoda, jer glazbenici će uvi-
jek nastupati, imati ili barem pokušavati
imati neke honorare; ovisno o artistu, tu
je uvijek i merchandise koji je kod nekih znatna stavka itd. S obzirom na to
da se malo manje od godinu dana intenzivno bavim glazbom i pristupam
joj profesionalnije nego prije, priznanje
Tportala mi znači mnogo — daje vjetar u leđa i potvrdu da idem u dobrom
smjeru. Voljela bih nastaviti istim tempom i opravdati to daljnjim radom.
Eva (Žen): Meni je glazba najbitniji segment u životu. Bilo bi divno imati sve
vrijeme svijeta samo za stvaranje i izvođenje glazbe bez potrebe da radim
još nešto čime bih se prehranjivala, no
smatram da je to rijetko moguće bez
pristajanja na kompromise.
Lucija (Punčke): Rado bih se bavila
glazbom profesionalno, ali treba imati
plan B, tako da ujedno i studiram.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Tomislav Vuković
Punčke su ženska grupa koju mnogi opisuju kao jedan od najatraktivnijih mladih bendova na domaćoj sceni.
Osnovane su u Vinkovcima još 2007.
Prošle su nekoliko faza s različitim brojem članova, da bi se ustoličile u formi
power trija, što se pokazalo dobitnom
kombinacijom. S vremenom su razvile zanimljiv zvuk temeljen na utjecajima
indie izvođača, kao što su grupe Television ili Joy Division, a da se uporan
rad isplatio, pokazalo je njihovo debitantsko izdanje Sunčano s povremenom naoblakom koje je dospjelo na
kritičarsku listu najboljih prošlogodišnjih izdanja.
Silvijo Selman
P
Pišu: Milan Majerović–Stilinović i
Darko Vaupotić
Lovely Quinces, Punčke & Žen
D
unja (Lovely Quinces):
Što više vrijeme odmiče,
sumnjam da ću ikada pisati
pjesme na materinjem jeziku
L
ucija (Punčke): Tek ćemo
sada pokazati koliko smo
voljne gristi i napredovati
E
va (Žen): Inspiraciju
nalazim u drveću, ljudima,
životinjama, bojama, kamenju,
stripovima…
Ambicije i planovi za 2014.?
Dunja (Lovely Quinces): Svirati, stvarati,
putovati, predstaviti svoju glazbu pred
što širim krugom ljudi, bez obzira na
to gdje žive i na koji način konzumiraju
glazbu. U ožujku nastupam na festivalu
SXSW u Teksasu i to mi je za sada prioritet što se inozemnih nastupa tiče, jer
je ipak riječ o velikom festivalu. Nakon
toga, nadam se da ću 2014. nastupati i
dalje u inozemstvu, bilo u Europi ili preko bare, ili u našoj regiji.
Eva (Žen): Žen ove godine planira odsvirati seriju koncerata po Europi. U siječnju smo imale dvije mini turneje po
Sloveniji i Austriji, a planiramo i dulju tur-
neju na proljeće. Radimo i na novom albumu, a planiramo objaviti i split izdanja s još nekim autorima koji također
objavljuju za Unrecords.
Lucija (Punčke): Cilj je predstaviti album
sviranjem po cijeloj regiji, probiti led ondje gdje još nije probijen i raditi na novim stvarima. Izlazak albuma gledamo
kao početak jer ćemo tek sada pokazati koliko smo voljne gristi i napredovati. Uživamo u svakoj svirci i zato nastojimo da ih bude što više.
41
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
vo, kako je danas u
ovom globalnom selu
sve javna tajna, objavljujem vam bez grižnje savjesti: Euterpin
dugovječni ljubavnik
gospon Milutin Vandekar ušao je ovih
dana (16. ožujka) u
lo je to uz satove klavira, još u pučkoj
školi, pa na čajankama u gimnaziji. Ne
znam kako su na to gledali mama Milica, tata Vandekar ili baka Marija (djed
Stjepan već je bio davno oplakan kao
Stjepan Radić, hrvatski pučki vođa i
martir), ali ljubav se nastavila i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, usporedno
sa studiranjem na Medicinskom fakultetu. Ratne godine nisu uvijek i svuda
mobranski big band pretvorio se u Big
band 32. divizije, a Milutin je u slobodi
ljubovao i uz Orkestar braće Johan te
kako to i priliči uz Big band Fiskulturnog društva Sloboda, na prvim čajankama u Glazbenjaku. Uz sve to stigao
je i diplomirati na medicini i već 1950.
postati savjetnik Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu.
Tata, kupi mi auto (čini se prvim takvim
u onom društvu) svoje sestrične Mire
Košutić, alias Alke Ruben, udane kao
Mira Dupelj, na kraju kao pjesnikinje,
književnice, prevoditeljice Dunje Robić,
koja će biti nekom vrstom njegova pismonoše i hrabriti ga u ljubavi s Euterpom. Tako će se na sljedećem Zagrebu ‘59. postaviti nagradno pitanje Ljubav ili šala: pobijedili su! S ljubavlju se
ne treba šaliti!
M
ala djevojčica
s premijernog
festivala jugoslavenske
radiodifuzije u Opatiji
1958. postao je šlager
nad šlagerima,
prema stihovima
skladateljeve sestrične
Mire Košutić, alias
Alke Ruben, udane
kao Mira Dupelj, na
kraju pjesnikinje,
književnice,
prevoditeljice Dunje
Robić
Milutin Vandekar: Moja mala djevojčica — s kćerkicom Majom (1962.)
90. rođendan Euterpina dugovječnog ljubavnika, hrvatskog skladatelja i liječnika
Milutin Vandekar i njegova ljubav
Laka strana ljubavi bila je zamamna. No činilo se da je stvarni život nudio Arkadiju
devedeset prvu godinu! Na njegovu
konkubinu već odavna su navikli i obitelj i prijatelji; svi su je prihvatili, ali on joj
je ostao, kako to i biva s vječnim ljubavnicama, nekako dužan.
Kako je sve počelo
42
Davno je to počelo, prije nego što je
upoznao svoju gospođu Dunju, prije
nego što su stigla njihova djeca. Poče-
A zapravo stvari su
postale ozbiljne još
od Rapsodije za trublju i orkestar i Fantazije za rog i orkestar, 1951. i 1952.,
zaključno s Concertinom za klavir i orkestar 1963. Istodobno Sretna luka, Volim
kišu, Ti si moj zavičaj,
Dođi, olujo, Bolero u
noći, More, moje Jadransko more, Uspavanka... Laka strana ljubavi bila je zamamna. No činilo
se da je stvarni život nudio Arkadiju.
Vandekar je napokon morao odlučiti: skladatelj ili toksikolog? Od 1965. je
u Švicarskoj, gdje
do umirovljenja radi
kao znanstvenik pri
UNESCO–u. Metresa je ostavljena sve
dok se devedesetih
nije pojavila Marulićeva Judita. Njegova
Alka Ruben je ovaj
put kao Dunja Robić
napisala operni libreto, ali žena snuje...
Mira Košutić ili Mira
Dupelj ili Alka Ruben
ili Dunja Robić, možda je potražila novu
inkarnaciju. Uglavnom, Vandekarovi su više–manje i dalje u švicarskoj Arkadiji, a Milutinove
pjesme
više–manje u njegovoj Hrvatskoj.
Milutin Vandekar rođen je 15. ožujka
1924. u Zagrebu.
izgledale onakve kakve ih znamo iz jugoslavenskih filmova i satova povijesti.
Milutin, zapravo Krešo, jer mu je to bilo i
drugo, krsno ime, a tako su ga u obiteljskom krugu i zvali, svirao je u Big bandu Zlatka Černjula, u Big bandu Romanija i njegovu malom sastavu, pa u
Domobranskom big bandu. Sviralo se
u Kinu Grič na Kvatriću, u Radničkom
domu (danas Tvornici kulture), sviralo se, sviralo... A onda poslije rata, Do-
Šlager nad šlagerima
Prvi plodovi njegove ljubavi bili su Jugotonovi šelaci s Plesnim orkestrom
Radio Zagreba u kojem je i svirao, a
prva velika uspješnica: Mala djevojčica (odmah pa žensko!) s premijernog festivala jugoslavenske radiodifuzije u Opatiji 1958. Postao je to šlager
nad šlagerima, napisao ga je nadahnut onim konzumerističkim stihovima
Kao stvaralac zabavnih melodija zauzima jedno od najistaknutijih mjesta pedesetih i šezdesetih godina u Hrvatskoj. Njegove se kompozicije odlikuju
izvrsnom harmonijskom i kontrapunktičkom obradom. (Iz Leksikona jugoslavenske muzike, Leksikografskog
zavoda Miroslava Krleže, u Zagrebu
1984. godine.)
Sretan rođendan, gospodine Vandekar!
U povodu 87. rođendana našeg istaknutog člana (12. veljače 2014.)
Pero Gotovac:
Nikad se nisam »furao« na svojega oca
U dvotomnom Leksikonu jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, objavljenom 1984.
godine, nailazimo na formulaciju biblijskog tona: Pero Gotovac... sin Jakovljev
K
Razgovarao: Siniša Škarica
ad sam pisao bilješku za tvoj još neobjavljeni trostruki
CD box osvježavajući
osnovne podatke iz
tvoje biografije, u
dvotomnom Leksikonu jugoslavenske
muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, objavljenom 1984. godine,
zapazio sam formulaciju biblijskog tona:
Pero Gotovac... sin Jakovljev. Počeo sam
time: Pero Gotovac oduvijek je bio određen karmom slavnog oca. Možemo li
početi od te tvrdnje? Je li otac Jakov bio
strog? Nisi li pred kritičkim očevim pogledom tražio zaklon kazališnih zastora
i mizanscene, prepuštajući svoje lake
komade ukusu publike, tom jedinom
mjerilu koje presuđuje o sudbini skladatelja zabavne glazbe?
Zgodno… Dotaknuta je tema koja nije
nezanimljiva... Nije ništa neobično, dapače je i logično, da sinovi »preuzimaju« očeve profesije. No moj otac nije
ni trenutka, ni u kakvom obliku utjecao na moju odluku da studiram glazbu. Mislim da sam »postao glazbenik«
prije kao teoretičar, nego kao »praktičar«. Otac nije imao smisla za pedagogiju, no znao me informirati o detaljima kad sam promatrao kako sklada,
i posebno kad piše partiture. Uvijek me
upućivao na svoju prebogatu biblioteku. Više nego idealne okolnosti za kasnijeg studenta glazbe. Možda je kojiput bilo malko naporno biti sin »velikog
oca« i pritom opažati da netko pokušava komparirati vaš rad. Smiješno. Nikada se nisam »furao« — kako se to u
slengu kaže — na svojega oca. Baš
naprotiv, pazio sam tek da ga ne »izdam« kojim pogrešnim životnim potezom. Što se tiče lakih komada ili »zabavne glazbe«, mislim da nije grijeh baviti se time. Posebno kad si mlad. Nije
sad trenutak da navodim poimence,
dakako, uz anegdote, slične »grijehe«
naših uvaženih veterana i potvrđenih
glazbenih umjetnika koji su prolazili slična razdoblja. Jednom sam parafrazirao
često korištenu izjavu da postoji samo
»dobra« i »loša« glazba (ozbiljna/zabavna?!). Tada rekoh da postoji samo »ta-
lentirana« i ona »manje talentirana«. Dakako, nastojeći da se elegantno izrazim... ha, ha!
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
E
Piše: Siniša Škarica
Kako je s glazbom zapravo počelo? U ranom djetinjstvu? U tinejdžerskoj dobi?
Prvi pokušaji?
Kao dječak, nešto sam pokušao »guditi« prije nego što me je legendarni prof.
Matz upoznao s notama i petocrtjem.
Ali moja znatiželja se rasula u mnogo
smjerova. Mislim da je presudni trenutak bio u petom razredu gimnazije, kad
mi je prof. Marko Tajčević — inače pripadnik takozvane »hrvatske petorice«,
koji su se tako nazivali šaleći se jer su
bili zadojeni »autohtonošću nacionalnog glazbenog jezika« — dakle, kao
vrstan pedagog, jednog dana otkrio
sve »čarolije« kvintnog i kvartnog kruga. Potom, dobio sam na poklon jednu
malu harmoniku »dugmetaru« i naravno prosviravši na njoj, jednostavno sam
pratnju lijeve ruke prebacio na glasovir.
Prvi iskorak
Tu je moja »teoretska potkovanost«
uvjetovala da sam posegnuo i za notnim papirom.
Zagrebačka naklada Albini tiskala je
1943. dva moja šlagera. Radio postaja Zagreb snimila ih je za potrebe programa. Taj moj prvi javni iskorak u glazbi, bez obzira na simpatičnost amaterizma, kao da označava početak. Doduše beznačajan, no ipak… 71 godina!
U to vrijeme vladao je estradnom glazbom u Hrvatskoj Neno Grčević, poslije liječnik i akademik, svojom zadivljujućom melodijskom invencijom i »modernošću«. Mi klinci smo u njemu vidjeli
svoj ideal i »učili« od njega. Nema ništa zla u tome. Za njegov 85. rođendan
osobno sam mu predao plaketu Društva skladatelja u povodu održavanja
Zagrebačkog festivala zabavne glazbe.
Bilo je pomalo dirljivo.
Je li Muzička akademija bila prvi izbor?
Na Akademiji si završio studij Teoretsko–folklornog smjera s diplomskom
radnjom iz etnomuzikologije. Je li i to
očev DNK: snažna nacionalna crta i potreba traganja za glazbenim etnosom?
O
Pero Gotovac
drasli smo i ne znamo više voljeti… Često sam razmišljao
je li to bio neki nukleus budućih zbivanja u svijetu kojim
sam se kretao. U svijetu generacije koja je mogla i takvim
stihom izreći svoje viđenje, svoje trajanje? Ta pjesma gotovo da je
anticipirala autorski jezik dolazeće mediteranske skladateljske
generacije koja nije doživljavala »more i čemprese« kroz likove
Marina i Marice.
Ne, već sam rekao, nije bilo posebnog
očeva utjecaja; prije su to okolnosti u
kojima je odrastala moja poslijeratna
generacija. Obično je u šali znam nazivati generacijom »omladinske pruge«.
Moja Himna IV radne brigade pjevala se masovno na gradilištima. Tu sam
već bio podosta pismen, pa su i note
objavljene u časopisu Srednjoškolac.
Počele su se formirati mješovite gimnazije, pjevali smo u zboru, plesali folklor, glumili smo, režirali, dirigirali i
otkrivali vlastite sklonosti. Bez obzira
na moje prijašnje glazbeno educiranje
kod sjajnog prof. Frana Lhotke, kojemu
me otac poslao učiti harmoniju, i poslije, prisjećam se, harmonijskih analiza
»sporednih četverozvuka« uz isto tako
sjajnog Albu Vidakovića. Na školskom
satu s nama je »proučavao«, recimo,
Cola Portera, čije smo note donijeli u
školu: Night and Day! Nismo tada slutili kamo će nas odvesti »novi putovi«...
Dio »izgubljene mladosti« ratnih dana
nastojalo se vjerojatno nadoknaditi u
posebnom druženju različitih sadržaja. Zborovi Joža Vlahović i Ivan Goran
Kovačić te legendarni profesionalizirani Lado daleki su odsjaj tog vremena.
43
Moj boravak u Gundulićevoj trajao je
šest godina: četiri godine srednje koje
sam apsolvirao u dvije i zatim četiri godine visoke. Moj gotovo cjelodnevni
boravak u toj zgradi gdje je stanovala
glazba, bilo je izvan svake sumnje jed-
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Uvjetovano kadrovskim potrebama,
postavljen je u ono doba na Muzičkoj
akademiji Folklorno–teoretski studij sa
specifičnim muzikološkim sadržajem.
Danas je »folklor« ukinut (?!?) te je ostao
samo Pedagoški, odnosno Teoretski
studij. Tek pamtim da su svi predmeti
bili »diplomski«. Čini mi se da sam bio
jedini u grupi kolega–teoretičara koji je
Kako i kada je došlo do zaposlenja u Jugotonu? Znam onu priču o novinskom
oglasu u kojem se tražio »muzički referent s kvalifikacijama«, dakle?
T
U posjetu ocu Jakovu za Novu 1980., Pero i supruga Ljerka Marković, urednica Discothalije.
na Jugotonov oglas kojim traže muzičkog, kvalificiranog »referenta«. Tada su
svi i svugdje bili »referenti«! Otišao sam
u Ilicu 213, na kraj, gotovo do okretišta
tramvaja i tamo ostao — sedamnaest
godina.
Mislim da je važno navesti da je slučajnost — a ona je gotovo redovito
prisutna u ključnim životnim trenucima — uvjetovala neke moje glazbene
aktivnosti. Kao što sam
slučajno reagirao na poziv i traženje »muzičkoga referenta«, tako je i
Jugoton naišao na osobu koju su tražili, ali zapravo i ne znajući točno što trebaju. Znali su
kako se ploča tiska, no
o »predradnjama« nisu
mogli znati. Recimo,
putovao sam u Češku
i Njemačku poslovno,
radi razmjene snimki, ali
pritom sam sve slobodno vrijeme posjećivao
tonske studije i uredničke kancelarije skupljajući dragocjena iskustva.
Kompletan »proizvodni
lanac«, od odabira materijala, izdavačke, administrativne i pravne
»papirologije«, organizacije i produkcije pri snimanju, manipulacije alatima registracije zvuka
i postprodukcije, montaže, »urezivanja« folija,
kao i praćenja galvanizacije i kontrole prvih
otisaka, da ne govorimo o »dizajnerskim zahvatima« u opremi produkta — sve osim distribucije na tržištu —
sve je to bio zadatak
»muzičkoga referenta«
na početku mojeg diskografskoga puta. Naravno da si ja pritom ne pripisujem zasluge pronalaska
»tople vode«. Hrvatska diskografija datira ipak nešto prije, no to je prvi put da
je stasala na rudimentarnim temeljima
male proizvodnje, u trenucima ambicioznih planova općeg rasta i industrijalizacije zemlje, poprimila sustavnu organizaciju prema iskustvenim metodama. Dakako, uz primjenu nove revolucije na području registracije tona i njegove reprodukcije.
ada, u općoj kolektivizaciji rada, urednici i producenti kao i ostali
kreatori produkta, nisu smjeli potpisivati svoja izdanja.
44
prihvatio radnju iz »etnomuzikologije«.
Neću nikada zaboraviti kad sam donio kući sopele i »učio« ih svirati, a prethodno prema Kiriginovoj metodologiji
»lichttona« na filmskoj vrpci među prvima pribilježio preciznije intervalske odnose »istarske ljestvice«. Zgodna »pionirska vremena«… Danas bi se samo
pritisnuo gumb na mjernom digitalnom
instrumentu, a kazaljka bi jednostavno pokazala željenu frekvenciju. Nije
mi poznato zašto je ukinut kolegij spomenutog segmenta muzikologije. To
što sam pokazivao posebne sklonosti
prema toj glazbenoj materiji može se
naslutiti iz svega navedenog. Ali imao
sam i posebnu sklonost prema tehničkim sadržajima, elektronici i fizici, odnosno akustici. Dr. Vinko Žganec, kojemu sam bio povremeni demonstrator, očekivao me ozbiljno nakon studija u svojem Institutu. Uvrijedio se, jer
sam ga »izdao« odlazeći neočekivano
u diskografiju.
no od najuzbudljivijih razdoblja mojeg
zrenja. Zaboravio sam sva lutanja po
medicini, filozofiji, književnosti i povijesti umjetnosti. Stigao sam, držeći se
za ruku s »glazbeno–predestiniranom«
Beatom Domić te uz neke diferencijalne ispite upisao glazbeno naukovanje.
Slušao sam predavanja Lhotke, Cipre,
Odaka, Bjelinskog, Zlatića, Kovačevića, Devčića i, rekoh, Žganca, i pratio
dirigentske čarolije Friedricha Zauna,
koje nam je prenosio sjajni, šarmantni
i dosta strogi Milan Horvat. Sve što se
događalo tih godina zahtijevalo bi sasvim drukčiji pristup sjećanjima koja su
obilovala lijepim sadržajnim, ali i nekim
vrlo neugodnim situacijama. No to nije
u konačnici izmijenilo daljnji put mojih
glazbenih otkrivanja. Lutajući gradom s
»papirom« u ruci, osjetio sam neku prazninu u dotadašnjoj svakodnevici. Zaručnica Dubravka, famozna pijanistica,
ostala je da okonča svoj studij klavira,
a ja sam u dnevnim novinama naišao
Bili smo anonimni
Kao urednik, stidljivo si potpisao svoje
prve šlagere kao P. Fatti: Htio bih ti reći
i Prva ljubav, koje su snimili Dušan Jakšić i Ivo Robić. Godine 1959. zabilježio
si u vlastitoj obradi dječje brojalice En
ten tini, EP ploču koja će se desetljećima prodavati i ostati naslijeđem za buduća pokoljenja. Sedamdesetih ćeš pisati glazbu za cijelu seriju dramatizira-
nih dobro poznatih dječjih priča: za Vuk
i sedam kozlića, Crvenkapicu, Snjeguljicu, Čudnovate zgode šegrta Hlapića...
Pisao si i za Jugotonovu ambicioznu
Discothaliju, ediciju koja je zaboravu
otimala velike glasove glumišta, pjesnike, pisce: Robinju, Areteja, Gartlic kajkavski, Peru Kvrgića, Mišu Martinovića,
Lina Šapru, Dobrišu Cesarića, Dragutina
Tadijanovića...
Moje glazbene sklonosti, ali i poznavanje materije, iskazale su se poslije kad
se izdavački repertoar uvelike proširio.
Autorsko–pravne spoznaje nosio sam
iz roditeljskog doma. Poznato mi je bilo
i notno izdavaštvo, kao prateći parametar pri registraciji zaštićenih glazbenih djela. Zanimljivo! Dugo nisam mogao dokazati da je Jugoton izdavačka
organizacija. Bili smo svrstani u »kemijsku industriju«, zbog toga što je sirovina
za tada još tvrde »šelak« ploče, a poslije
»vinil«, bio kemijskog temelja! Besmislica, ali ipak, nažalost — istinita! Tada, u
općoj kolektivizaciji rada, urednici i producenti kao i ostali kreatori produkta,
nisu smjeli potpisivati svoja izdanja. Bili
smo anonimni, sve do trenutka kad je,
dosta vremena poslije, urednički posao
diskografa izjednačen s pozivom urednika i novinara. No tada sam već stajao
za pultom Kazališta Komedija i preuzimao repertoar nažalost prerano oboljeloga Ferde Pomykala. To već ide u
nastavak priče.
Iako nikad nisi bio muzički direktor tvrtke, kao što je to recimo bio prof. Vlado Seljan, realno, s urednikom programa i muzičke proizvodnje Radio Zagreba Stjepanom Mihaljincem te dirigentom i producentom Muzičke proizvodnje
RTV Zagreb Nikicom Kalogjerom, činio
si trio ključnih ljudi domaće zabavnoglazbene industrije šezdesetih. S jedne
strane, dakle, stekao si reputaciju diskografskog moćnika, a s druge, kao važan skladatelj, dirigent, aranžer, nisi li
se nalazio u — danas je to vrlo aktualno
— svojevrsnom sukobu interesa? Nije li
taj ambigvitet zapravo ozbiljno zapriječio da se razmaše tvoj kreativni ego, odnosno nije li to štetilo tvojim autorskim
ambicijama i potencijalima? I obratno:
nije li te upravo želja da pišeš sprečavala da se predaš profesiji, da i formalno odeš do vrha diskografske hijerarhijske ljestvice?
Nisam htio biti direktor ni glavni urednik. To je bila administrativna funkcija,
kojoj sam ja u međuvremenu pripremio »opis radnog mjesta«. Kao praktični glazbenik, okružen uglavnom popularnom glazbom koja je imala razumljivo veći broj konzumenata, pa prema
tome i kupaca, bio sam ujedno uključen u krug koji sam nazivao »produkcijskom jezgrom«. S jedne strane industrija, tržište, tražili su sve veće naklade, ali i sve veći broj novih naslova. S
druge strane, kapaciteti su bili ograničeni. Više nisam sam mogao sve to realizirati. Tada sam »izmislio« producen-
te, vanjske suradnike. Dobivali bi zadatak o projektu, obično LP ploče. To su
uglavnom bili kolege s iskustvom i potvrđenim rezultatima. Jedan jedini put u
životu sam u okviru svojih funkcija jednog svojega kolegu stavio na »jednogodišnji led«. Jednom me je jako javno povrijedio, zaista bez razloga. Prvom prilikom sam se »osvetio« i pokazao svoju »moć«. Naravno da sam se
poslije stidio toga, jer je to bilo protivno mojoj prirodi. Pokušao sam ispraviti »kaznu« dajući dotičnome otvorene
ruke u smislu odabira i realizacije željenog projekta. Projekt nije uspio možda baš zbog toga što sam digao ruke
od njega, prepuštajući da se sam ugasi zbog pogrešno odabranog trenutka.
Svoju sam savjest »oprao«, a za ostalo
se nisam smatrao odgovornim. Danas
smo već davno »prerasli kratke hlače«
te poučeni mudrošću životnih iskustava, smijemo se obostrano našem »sukobu« i »osveti«, i pri susretu nalazimo
zajedničke razloge za druženje.
Diskografija je bujala, i tehnički i ekonomski. Osobno, sudjelovao sam, ali
samo povremeno, u nekim festivalskim
projektima, temeljem općih natječajnih
propozicija. Tako sam bio registriran
i na nosačima zvuka. »Sukob interesa«, kad bi netko i pokušao spomenuti
u vezi s mojim funkcijama, posebno u
diskografiji, na svoju žalost ne bi našao
dokaza za tu sumnju. Pomalo nemaran prema vlastitom radu, i skladbama,
koje su uglavnom nastajale na odabiru
dobrih stihova, tražio sam mogućnost
izraza u vrlo širokoj lepezi žanrovskih i
stilskih oblika.
Nikad nisam
»popovao«
Otkrio si neka imena, mnogima si pomogao da se uspnu do zvijezda na estradnom nebu — da spomenem samo dvojicu: Mišu Kovača i Ibricu Jusića. Mnogima si otvorio vrata uspjeha, recimo Đeli
Jusiću i slavljenim Dubrovačkim trubadurima; oblikovao si glazbene trendove
i imidž tvrtke koja je bila stjegonošom
zabavne i pop glazbe bivše države. Potpisao si neke ključne ploče hrvatskog i
jugoslavenskog rocka; prvi singl uopće,
onaj Bijelih strijela iz 1962. i prvi autorski album, onaj Drage Mlinarca i Grupe
220 — Naši dani, premda ostaje zabilježeno da si iz studija otpravio u svijet
mladog Karla Metikoša, koji će ti se vratiti u isti taj studio kao Matt Collins! Je
li sve to moglo biti neka vrsta kompenzacije za donekle suženu slobodu vlastitog autorstva ili je riječ o pozivu koji nije
trpio konkurenciju?
Lijepo je čuti kako netko pronalazi detalje mojega uredničkog djelovanja u
diskografiji. Pustimo sad producentstvo i urednikovanje. To što se u vrijeme mojega djelovanja u Jugotonu nije
snimila ni jedna nota bez moje prisutnosti, pripada »opisu radnog mjesta«.
Moja sklonost prema nadarenim mladim glazbenicima bila je pitanje »profesionalnog zadatka«, ali i urođeni impuls
i potreba prenošenja vlastitih iskustava drugome. Povremeno sam se bavio
i edukacijom. Bio sam i suorganizator
glazbenih tečajeva opismenjivanja izrazito nadarenih amatera, koji su zaslužili
tu pažnju, zaslužili upoznati bogatstvo
općeg glazbenoga fundusa naše sredine. Pritom nikada nisam »popovao«.
Neki su me poslušali, neki ne. Od nekih sam i ja naučio štošta do tada meni
nepoznato. Inače, sjećam se briljantne makedonske grupe Steve Teodosijevskog s famoznom Esmom Redžepovom. Dolazili bi u studio i »svi svirali
sve«. Uočivši manu, na licu mjesta sam
doslovce sugerirao kako će ekonomičnije prezentirati svoje umijeće. Zapravo
»izaranžirao« bih izvedbu prema načelu opće glazbene arhitekture ili ako baš
hoćete — estetike. Pametan Stevo,
shvatio je odmah što sugeriram. Dogovorili smo da za drugi put, kako ne
bismo gubili vrijeme u »repeticijama«,
pripremi ansambl za snimanje. Poslušao me i sjajno dotjerao svoje glazbene
»virtuozitete«. Na jednom od posljednjih snimanja rekao sam: Stevo, sad
ste svi zreli za parišku Olimpiju. Instinkt me nije prevario. Za nekoliko tjedana krenula je Esma i njezina družina put
međunarodnih uspjeha.
»Fenomen Mišo«
Svi smo odrastali i skupljali životna
iskustva. Recimo, dobio sam u Splitu nagradu za aranžman vlastite pjesme pod naslovom Odrasli smo (Split
‘65., nap. ur.). Stihove je napisala Vesna
Lukatela. Pjesma je iskazivala neke intimne vibracije generacije u kontekstu
»novog vremena« koje se upravo formiralo. Klimaks Lukatelinih stihova je u
trenutku kad kaže: ….Odrasli smo i ne
znamo više voljeti… Toga sam se prisjetio maločas. Često sam razmišljao
je li to bio neki nukleus budućih zbivanja u svijetu kojim sam se kretao. U svijetu generacije koja je mogla i takvim
stihom izreći svoje viđenje, svoje trajanje? Ta pjesma gotovo da je anticipirala autorski jezik dolazeće mediteranske
skladateljske generacije koja nije doživljavala »more i čemprese« kroz likove
»Marina i Marice«. Možda griješim ovoga trenutka tako razmišljajući, nisam siguran imam li pravo na to? Dobio sam
nagradu samo za aranžman vlastite
skladbe! Zgodan je to »štiklec«. Možda
je bio nesporazum, a možda…? Nije
me uopće pogodilo. Bio sam zadovoljan izvedbom. Pjevala je velika Tereza,
koja je vukla za sobom Mišu Kovača u
Prohaskinu aranžmanu. Tu sam naslutio da se javlja i »fenomen Mišo«! I opet
sam ponovno učio zapažajući neke detalje. Kojiput u šali kažem da je taj dragi
momak još uvijek za mene »enigma«,
kao i na početku. Osvojio me u času
kad je stupio u redakciju Jugotona i ka-
zao: Ja bi ‘tija pivat! Kasnija zbivanja na
estradi nosila su mnogo kontroverznih
situacija, a pomalo i nesporazuma. Romantičnost estradnog okruženja polako se rastakala. Kao da se otela kontroli. Na sreću, oslobodio sam se nekih moralnih obaveza javnog djelovanja
i zaplovio sasvim drugim morem, bez
obzira na to što je i na njemu znao katkad puhnuti lebić.
Ipak, stigao si napisati neke evergrine naše popularne glazbe: Baladu, Još
uvijek ne znam neke važne stvari, Finili su, Mare, bali, Nikolinu, Don Pasqualea, Zemljo moja, Ne dajte da vas zavedu... uvijek na pola puta do tzv. šansone, kao i one koje su svojom formom
bile njezinim oglednim naslovima, primjerice Mačku i Celuloidnog pajaca. Ili
one nadahnute našom bogatom folklornom tradicijom, uvodne teme iz serija Naše malo misto, Velo misto, pa Kukuruzi se njišu; Mesec, seno i noć i Na
vajnkušeku glava svojim su akordom i
lirikom prethodile Festivalu kajkavskih
popevki. Ono što je očevidno jest da ti
je rukopis uvijek bio uvjetovan pjesničkom rimom ili možda još preciznije, tvoj
doživljaj glazbe tražio je poetsku riječ:
Tomislav Zuppa, Miroslav Slavko Mađer,
Stjepan Jakševac, Drago Britvić, Vesna
Lukatela, Dragutin Tadijanović, Zvonimir
Golob... da, iznad svih, tvoj vršnjak, nažalost pokojni, Zvonimir Golob. Nedavno
si mu, a u povodu obljetnice Zagrebačke
škole šansone, posvetio i svoje stihove?
Da, očito je da smo dotakli, onako,
napreskokce, vrijeme intenzivne produkcije glazbe. No u nekim bitnim segmentima svjedočili smo i zapaženom
usponu talentiranih i ambicioznih, koji
nisu težili samo »zabavi« i »neangažiranom opuštanju«. Generacija je davno
zaboravila »omladinske pruge« i »udarničke značke«, pa već odrasla, školovana, intelektualno i emotivno sazrela,
počela je promatrati svijet drugačijim
očima, pronalazeći nove dimenzije. Ja
pak, preangažiran, u pomanjkanju vremena, morao sam se zadovoljavati tzv.
malim formama. Povremena javna priznanja i trofeji donosili su radost i ponos. Osobno sam sugerirao novinaru
Marinu Zurlu da pokrene akciju dodjele nagrada u obliku nekakve simbolične figure ili plakete. Novčane nagrade
se potroše i ostaju samo uspomene
bez »dokumentacije«. Tjednik Arena
inaugurirao je kipić Sirenu, koju je dodjeljivao prvonagrađenoj pjesmi na Zagrebačkom festivalu. Izniknuvši iz anonimnosti, famozna Ana Štefok omogućila je prvo mjesto Baladi. Stihove
Zvonka Goloba skladao sam u maniri
upravo velike romantične balade, međutim ne očekujući neki veći rezultat.
Dogodilo se neočekivano. Poslije smo
Zvonko i ja doživjeli trenutke zadovoljstva, na Večeri šansona Zagrebačkog
festivala, kad smo pobijedili uzastopno
tri puta. To se rijetko događa i u športu. Kronike nisu zabilježile taj detalj. Ja
sam pak uočio — brzu zaboravljivost.
No tada sam već bio u »drugom filmu«.
Klasični živčani slom
Pisao si za to vrijeme kod nas inovativne aranžmane. Sa Stipicom Kalogjerom
prvi si koristio barokne händelovske figure pop–glazbe, prvi (uz Esada Arnautalića) štrajh uz rock–grupu: Pismo,
Znat ćeš. I ponovno: koliko je sve to bilo
nedovoljno i zapravo frustrirajuće za
M
islim da je važno navesti
da je slučajnost — a ona
je gotovo redovito prisutna u
ključnim životnim trenucima
— uvjetovala neke moje
glazbene aktivnosti.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Pionirska vremena
kreativnog glazbenika koji je istodobno
morao administrirati, ispunjavati uredničke plahte i dosjee? Je li to bio trenutak kad si nakon antologijskih albuma Timea i Josipe Lisac, ipak 1973. rekao zbogom Jugotonu, prihvatio ponudu Komedije i postao dirigent tog uglednog teatra koji je poglavito popularizirao
operetu i mjuzikl?
U postavljenim pitanjima dosta je toga
navedeno što nosi i sam odgovor. Dakle, retoričke su prirode. Već sam rekao da ja nisam htio biti »glavni urednik«. Moj svijet je bio tonski studio, uz
moje tehničare i ton–majstore. Dogodile su se neke »nepodopštine« unutar
»kuće«, i ja kao »glazbenik«, zbog nekih »sukoba interesa« u kojima uopće
nisam sudjelovao, izgubio sam šansu
da pro futuro ipak sjednem za mirnije
radno mjesto. Bilo je i dramatičnih trenutaka. Jednoga jutra, nakon neprospavane noći u studiju, ipak sam došao u redakciju da kontroliram je li završen važan proizvodni zadatak. Pogon ne smije stati. Dočekao me »personalni« i s pozicija svojega »olimpskog
stupidnog mira«, počeo me maltretirati nekim propisima discipline i sličnih
gluposti. Dobio sam »klasični živčani
slom« i jednostavno mu prevrnuo naglavce radnu sobu, koja je zasigurno
bila ljepša i udobnija nego naša urednička. Vrag je uzeo šalu. Svi su znali da nisam ništa kriv. Stavili su me na
poštedu, a moj »personalni« bježao je
preda mnom kao »vrag od tamjana«. I
onda, opet sretna slučajnost promijenila je moje glazbeničke pute. Davno
45
Kao »kazališno dijete«, brzo sam se
snašao u novoj sredini. Dotadašnje
vrijeme kontakta sa glazbenicima »iza
stakla u režiji«, zamijenio sam živim
kontaktom s čarolijom glazbenog kazališta u žanru s kojim sam stjecajem
prilika drugovao sedamnaest godina!
Počelo je nanovo, uz nova uzbuđenja
i nova zadovoljstva.
Zagrepčanin si, Dalmatinac podrijetlom. Fama o komotnim Dalmatincima,
da upotrijebim taj eufemizam, kod tebe
se ne može primijeniti. Je li zbog tvog
velikog radnog angažmana i predanosti
glazbi trpio privatni život, obitelj?
Moja sudbina je drukčija… U Zagrebu sam Dalmoš, a kad odem »doli« —
Purger! Što se pak tiče »privatnog života«, malo ćemo pričekati. Možda, ako,
i kada, Cantus malko požuti! Ha, ha…!
Dobio si sva moguća priznanja: još te
bivša država nagradila Ordenom rada sa
srebrnim vijencem za prvu stereo snimku (1960.), dobitnik si — uz brojne Zlatne značke, Satire, Sidra, Trešnje (festivalske nagrade) — i Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski 1987. godine; nositelj si odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995.). Kao
diskograf, prvi si dobio životnog Porina
za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Osim toga, član si i Hrvatske
glazbene unije i Hrvatskog društva skladatelja, a u potonjem i kao dugogodišnji član predsjedništva te kao mudri senior, sve donedavna, na funkcijama dopredsjednika i predsjednika. Pišeš i dalje, poglavito klapsku i duhovnu glazbu.
Svjedoči li o tvojoj uspješnosti i Porin
iz 2003., u kategoriji najbolje folklorne
pjesme Jubi’ ću te uvik iston miron (stihovi: Stana Klanac Tulić), s albuma Na
omiškoj stini?
Priznanja koja sam primao za rad uvijek su budila radost i svojevrsni ponos,
nadam se bez taštine. Vrlo rijetko sam
spontano pristupao oblikovanju glazbenih misli. Gotovo redovito je motiv
bio javni natječaj ili narudžba. Uglavnom kao podloga rimovani stih ili poezija. Kazališni »song« nastajao je u vrijeme proba gotovo na pozornici. Dakako, ovisno o tome koji je zadatak i koja
je ekipa. Ne bih znao potpuno razjasniti tajne stanja koncentracije. Možda je
to individualno. Sreća je kad su rezultati
afirmativni. Rjeđe sam dobivao priznanja stručne prirode. Nagrade su mi gotovo uvijek bile »nagrade publike«. Neki
brane tezu da one nisu potpuno mjerodavne. Dakako, važno je što se nagrađuje i tko nagradu daje. Neke su nagrade s vremenom postale besmislene
i polako gube dignitet. No o tome nije
pristojno ni pametno govoriti, jer uvijek se može pogrešno tumačiti. Neka
se kreće svojim utrtim putom čekajući
iznova neko »novo doba i nove običaje«. Među priznanjima imam svoje favorite i drage uspomene na koje me podsjećaju. To je dovoljno.
Prva ideja je uvijek
najbolja
Na kraju, imaš li nešto što bi htio reći a
ja te nisam pitao?
Nisam potpuno siguran… Drugo pak,
ako i primijetim da nešto »fali«, a što bi
možda bilo vrijedno pažnje, bojim se
da to izrečem, sve u strahu da se »ne
ponavljam«. Ima dosta biografskih podataka dostupnih na tiskanim stranicama, a na internetu se nađe također
štošta porazbacano i pribilježeno. Da,
možda da spomenem iz kazališnog života, koji je tu ionako manje zastupljen,
kako sam dirigirao Jadnicima koje je
Komedija stavila na daske odmah nakon pariške premijere (nap. ur. 1982.), a
koji će a propos tri godine poslije, postavljeni na londonskom West Endu,
postati svjetskim hitom!
Možda da napravim kratki popis skladbi, vlastitih favorita, koje nose sretne
trenutke istinske inspiracije i svojevrsni
časak inventivnog naboja. Dakako, i
javnog priznanja. Pokušat ću!
Ovo je, dakle, izbor »favorita«, odno-
sno naslova, koji su na neki način posebno zanimljivi u mojem dugogodišnjem javnom djelovanju. Redoslijed je
proizvoljan.
Kukuruzi se njišu (Slavonija ‘69.) — pjesma F. M. Mađera, izrazito autohtonog
tipa, kako stiha tako i glazbe, vratila se
na svoje ishodište i pjeva se u narodu
kao izvorna narodna pjesma. Pjevači
ne znaju reći iz kojeg je kraja, no tvrde
da je »original«. Autorima je to poseban
kompliment!
Finili su, Mare, bali (Split ‘69.) — stihovi Tomislava Zuppe temelje se na staroj dalmatinskoj poštapalici iz repertoara splitskih »mudrosti i legenda«. Vice
Vukov ju je premijerno izveo dokazujući
i svoje visoke interpretativne mogućnosti. Vratila se u narod te je izvode klape
u naturalnom obliku.
Balada (Zagreb ‘64.) — nastala slučajno kao »višak« i outsider!? Otvorila karijeru Ani Štefok, a Croatia Koncert, kao
glazbena producentska organizacija,
uvela je novinu u predstavljanju novootkrivenih talenata. Te godine se prvi put
umjesto novčane nagrade dodjeljuje
Sirena tjednika Arena.
Majka Maru preko mora dala (Festival
dalmatinskih klapa, Omiš, 1997., prva
nagrada žirija) — pjesma je skladana
na antologijske stihove narodne poetike. Dobila je kompliment da je »školski primjer« korištenja brojnih glazbenih
parametara dalmatinske klapske pjesme te bez korištenja »citata«, posebno se približila svojem ishodištu. (Rezultat »teorijskih« spoznaja s područja
etnomuzikologije!)
Dite moje (Nemoj plaka’, spavaj
sla’ko…) — prema izboru Arsena Dedića, izvedena na »mini festivalu« Postirske Fraje ‘69. te postigla posebnu nagradu u svojem žanru, dobivši unikatni
trofej Zlatni satir (V. Michielli). Rimovana
čestitka u obliku uspavanke Tomislava
Zuppe, stigla mi je u povodu rođenja
kćeri Katje. Emotivno inspirirana, nosi
iskreni artistički naboj intime. Arsen nije
slučajno inzistirao na izvedbi kad ju je
kao selektor prosvirao. Hvala mu!
En ten tini — ciklus autentičnih stihova
pokupljenih po dječjim igralištima. Svojom artističkom i sofisticiranom doradom uz glasovirsku pratnju, postigao je
zavidnu popularnost. Uvršten je u metodološko–pedagošku školsku literaturu kao vrlo prihvatljiv materijal. UNESCO, u svojim posebnim izdanjima, uvrstio je taj ciklus temeljem odabira u
glazbenim središtima bivše države.
Ave Maria — glazbeni broj iz scenske
muzike za Marinkovićevu dramu Gloria,
u sjajnoj izvedbi zbora Zvjezdice, postigao je i međunarodne uspjehe. Ujedno je i »slučajnost« koja je inaugurirala
autorovu »znatiželju« za »duhovnu i sakralnu glazbu«.
Misa Delmata (za muški zbor), kao i
ciklus Svim na zemlji mir, veselje —
Zvjezdice sa Zagrebačkim solistima.
»Klasični« pristup glazbenom materijalu, bez pomišljanja na profitabilnost
»produkta«. To se događalo prije Jingle
Bella, koji je poslije promijenio slobodni
odabir željenog kod »konzumenta«. (Ne
volim tu riječ, ako je vezana uz glazbeni
čin sasvim drugačije promišljen. Možda i opet griješim, dakako, ne želeći da
svoj odabir namećem nekome drugačijega stava. »Iskupljenje« možda leži
u upisanom datumu u mojoj osobnoj
karti?! Ha, ha…!!!)
Malo i Velo Misto, dvije kultne TV serije
prema scenariju Miljenka Smoje, u režijama prezimenjaka Danijela i Joakima
Marušića. Prihvatio sam ponuđenu suradnju uz tremu i respekt. Tu sam naučio, radeći u zaista nemogućim »terminskim« uvjetima, da je »prva ideja«
uvijek i »najbolja ideja«. Radilo se tada
s revijskim orkestrom na »klasičan«
način! Pisanjem — nota! Inače primat
koji mi je ponuđen suradnjom (jer je
do tada sličnih TV projekata manjkalo),
danas mi se »honorira« radošću, ponosom i pomalo taštinom. Malo je mojih
kolega koji su u svojem opusu imali prilike doživjeti slične trenutke. Oni će zasigurno razumjeti što sam mislio reći.
I na kraju ovih mojih pribilježbi:
Mesec, seno i noć. Jednoga prijepodneva, u Studiju 13 (tako smo nazivali
»bircuz« u Jurišićevoj, nekoliko koraka
od ulaza u zgradu Radio Zagreba) sreo
sam Britvića. Pili smo neki loš konjak,
a Drago je izvadio papirić iz džepa na
kojem je bilo pribilježeno doslovce par
stihova. Kazao je da je to zapisao maloprije u uredničkoj sobi, prije nego što
je sišao na piće. Smatra da bi trebalo »obnoviti tradiciju kajkavske popevke«… pa eto… tu ima nešto… Tradiciju?!? Pa tih pjesama osim Fala i Vu plavem trnaci, uz još, ako već brojimo Kaj,
i zaista nema više, ni desetak! Prihvatio sam sugestiju, jer se ona poklapala s cjelokupnim mojim »glazbenim kredom«. Rodila se velika baladeskna pjesma bogato instrumentirana, prepuna
boja i ugođaja. A ja sam zapravo nakon
punih pet godina boravka u Ilici 212,
izašao naglo iz anonimnosti. (»Gdje je
bio do sada?«, »To je sigurno tata...«/?!/)
Tada su festivalski orkestri bili po veličini filharmonijskog tipa. Izvedena te godine (1962., na Zagrebačkom festivalu,
nap. ur.) izazvala je burne komentare i
kontroverze, a dogodine sam ponovno sudjelovao s lirskom Na vajnkušeku
glava. Drago, kao prvi umjetnički direktor (uz svoje redakcijske kolege glazbenike, nakon početka na Zagrebfestu),
osniva Festival kajkavske popevke u
Krapini. Tako, slijedeći Britvićevu zamisao, podijelio sam »čast inauguracije«
jedne gotovo naivne i činilo se neosnovane ideje. Sve ostalo je povijest koja
još teče…!
R
odila se velika baladeskna pjesma bogato
instrumentirana, prepuna boja i ugođaja. Izašao sam
naglo iz anonimnosti. (»Gdje je bio do sada?«, »To je sigurno
tata...«) Mesec, seno i noć pobudila je burne komentare i
kontroverze, a s lirskom Na vajnkušeku glava, slijedeći
Britvićevu zamisao, podijelio sam »čast inauguracije«
festivala kajkavskih popevki!
MOTTO
(Zvonimiru Golobu)
Sam Bog će znati zašto nižem rime
i kome treba to što sada drljam…?
Već mnogo ljeta i već mnoge zime
pazim kud kročim da život ne »prljam«.
Još kao klincu reko mi je tata
da laž imade — kažu — kratke noge…
A onaj lažac, uz nos što mu raste,
na svome čelu, dobit će i — roge…
Zatim kazo Otac (a rekla i Mati)
nek upamtim dobro i neka se znade,
Taj što uz laž živi, a ne može stati,
uz sve zlo što nosi, k tome još i — krade!
Pa kada se zbroji sve što se je kralo,
za život i ljubav ostalo je malo…
Umoran od »crnog«, što htjedoh »pobijelit«,
pofali mi štošta što željeh — podijelit…
Ostala mi ruka, što već stisak gubi,
da ponudi srce što fer–igru ljubi…
No sve više sumnjam u mogućnost želje…
Zaludu je nada… Sve već vrijeme melje!
Danas, eto Starac, s bremenom na šiji,
kada se othrvah i Zmaju i Zmiji,
pamtim svaki savjet što mi dade Ćale,
te prođoh oluje — velike i male.
Al’ još uvijek ne znam neke važne stvari
koje ne dokučih kroz ta duga ljeta…
Pa ni danas ne znam kako da »pomirim«
sve neravne pute ovog lažnog Svijeta…
To što jošte ne znam neke važne stvari,
te što nitko više za njih i ne mari,
neće poremetit mog životnog puta…
Njegov smjer je vidljiv — bilo s kojeg kuta!
***
I reče Zvonko:
Još uvijek ne znam neke važne stvari,
O voću, ženi, ljubavi i smrti…
Još uvijek marim što drugi ne mare.
I moj se život ko ruleta vrti!
(U povodu 50. obljetnice
Zagrebačke škole šansone)
Zagreb, 2014.
Pero Gotovac
Rođendani istaknutih članova
Rođen dan poslije
Zvonko Špišić: Sedamdeset sedam godina
N
Piše: Siniša Škarica
etko mi je za
ručkom natočio: Na radiju
su danas rekli
da je Špišiću
77. rođendan!
O, Bože, zar još jedan promašaj!
Pa da, Špišiću jest rođendan, ali
ne danas, 26. veljače, nego je bio
jučer, 25. veljače, kao Georgeu
Harrisonu! Žurim provjeriti samoga
sebe i otvaram svoju Zlatnu kolekciju Zvonka Špišića, piše: kompozitor zabavne glazbe i šansonijer (25.
veljače 1937.).
Dakle, jučer mu je, računam, bilo
77 godina. Idem ga smjesta nazvati i čestitati mu. Skoro je sedam
navečer, prolazi srijeda, 26. veljače,
mislim, valjda će mi se javiti. Javlja
se dobro poznati glas: Molim? —
Zvonko, evo pomladit ću te za jedan dan, čestitam ti od sveg srca,
puno sreće, zdravlja, ljubavi... —
Ma, što bi me pomladio, oni iz biografija su me — pa i ti — godinama
za jedan dan činili starijim. Danas
mi je rođendan. Rođen sam 26.,
a ne 25. kako tamo i svugdje stoji, ali mi se nije dalo ispravljati krivi
podatak, jednom objavljen, na sto
mjesta prepisan. U svako slučaju,
hvala ti!
Najzagrebačkiji pjesnik
Eto, takav je Zvonko Špišić: nije mu
se dalo ispravljati krivi nadnevak
vlastita rođenja, a kako bi tek bio
voljan ispravljati brojne kompilatore
vlastitih mu pjesmarica, među kojima sam se našao i ja, želeći više
a dobio manje, odabravši pogrešnu, skraćenu verziju Zagrebačkih
špancirancija, bez onog znamenitog Crnecova stiha od Zagreba su
samo Zagrepčanke lepše.
Svejedno, silno je ponosan kako
mu je mladi beogradski pisac Predrag Crnković posvetio svoj roman
o Zagrebu Dobro jutro, gospodine
S. Riječ je o fikciji koja se događa u
negdašnjem Zagrebu, a dok se pripremao za pisanje, podatke je prikupljao iz mojih šansona, istaknut
će s neskrivenim ponosom.
Da, Zvonko Špišić vjerojatno je najzagrebačkiji zagrebački pjesnik čija
je longplejka iz 1970., diskografsko remek–djelo Pjesme iz prize-
N
ije mu se dalo ispravljati
krivi nadnevak vlastita
rođenja, a kako bi tek bio
voljan ispravljati brojne
kompilatore vlastitih mu
pjesmarica
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
prije, uočio sam u jednoj TV emisiji —
je li iz Beograda ili Skoplja, ne sjećam
se više — momke iz Dubrovnika; pjevali su pjesmu Oj, djevojko, dušo moja
meni nepoznatog Đele Jusića. Moj
»urednički nos« naslutio je nadarenost
tih mladića, posebice autora pjesme
napisane upravo na tragu nastojanja
autentičnog, autohtonog izraza. Vinku
Lesiću, direktoru splitskoga festivala
sugerirao sam Dubrovačke trubadure,
jer o njima se radi, pa neka ih posluša. To je bilo sve. Toga ljeta debitirajući u Splitu, osvojili su gledalište nastupom i Đelinom novom pjesmom (Luda
mladost, Split 1967., nap. ur.). Tako je
počelo. Đelo nije zaboravio, pa je vratio povjerenje, zamolivši me da preuzmem predstavu njegova mjuzikla Dundo Maroje nakon premijere u Komediji
(potkraj 1972., nap. ur.). Morao je natrag
u Dubrovnik. Obiteljske obaveze postavljaju zahtjeve. Prihvatio sam i redovito vodio predstave. Dirigirajući i matineje, dolazio bih u redakciju u smokingu i vraćao se. Imao sam prekovremenih sati na bacanja. Još k tome nikad
honorirane! Ponovno se našao netko
sličan »personalnom« i počeo me maltretirati bez ikakva razumijevanja situacije. Ovaj put kap je prelila čašu. Štefančić je odmah prihvatio moju ponudu da dođem k njemu. To više što je
Ferdo Pomykalo počeo, unatoč svojoj
hrabrosti, ozbiljno pobolijevati. Prekinuo sam radni odnos, uzeo radnu knjižicu i promijenio radno mjesto, sve za
jedan dan. Srećom, iza mene je ostala
sjajna mlada urednička garnitura, školovana i spremna da nastavi uzbudljiv
diskografski posao.
Zvonko Špišić
mnih ulica, zajedno s Milionerom,
Vratima ruža, Kockarom, Biciklom,
Trešnjavačkom baladom i spomenutom himnom Zagrebu, Zagrebačkim špancirancijama i brojnim
drugima, najljepši soundtrack rodnog mu grada.
Netko bi grdno
»nadrapao«
Naći će on vremena i za zvučne
razglednice Dalmacije i Hrvatskog
zagorja: Dalmatinska elegija, Zvona moga grada, Barbara, Suza za
zagorske brege, Kajkavska seranada, Spi...
Davno sam donio odluku da neću
pisati autobiografiju, iako »štofa«
imam napretek. Životopis podrazumijeva pisanje istine, a u tom slučaju netko bi grdno »nadrapao«, jer to
jednostavno tako biva. Ne može se
svima ugoditi. S druge strane, ako
bih »gladio« istinu, odnosno lagao,
pisanje nema smisla, jer to onda ne
bi bila biografija, nego fikcija. Kojoj
nisam sklon. Zato ću sve što sam
proživio i doživio sačuvati u svojem
sjećanju, zaključit će Zvonko Špišić svojedobno u intervjuu Glorijinoj
novinarki Tanji Vučičević.
I u svojim pjesmama, dodat ćemo,
i zaželjeti mu sretnih 77!
47
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Zdenka Kovačiček —
57 godina karijere u
70 godina života
Nadam se da će generacije pamtiti moju glazbu, a ne modne i vizualne ekscese
R
Piše: Dubravko Jagatić
O
ock je moje shvaćanje života, jazz je
moja strast, a kazalište moja velika
ljubav!, njezine su
riječi, koje sjajno i na
najbolji način opisuju svu strast kojom
se gospođa Zdenka Kovačiček gotovo
šezdeset godina već predaje svojem
pozivu. Pozivu koji nije nametnut, koji
nije drugi izbor i pozivu u kojem gospo-
noga trena kad je
kvaliteta sadržaja postala
sekundarna, umjetnici sporedni,
a profit primaran, Zdenka je
nestala iz medija
Duo Hani
Prvi veliki uspjeh postiže već kao trinaestogodišnjakinja, kad 1957. godine s
Nadom Žitnik osniva Duo Hani, kojim
postižu velik uspjeh u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, Jugoslavija ubrzo postaje premala pa odlaze na veliku europsku turneju na kojoj nastupaju s Peterom Krausom (tada izuzetno popularnim njemačkim pjevačem i glumcem,
zapravo njemačkim odgovorom na Elvisa Presleyja), nizozemskom TV zvijezdom Louom Van Burgom te s Billom
Haleyjem, kojeg mnogi vide kao oca
rock ‘n’ rolla, kad je sa svojom skupinom The Comets 1955. osvojio svijet
hitom Rock Around the Clock, danas
klasikom rock–glazbe. Nije poznato je
li se Zdenka tada napila rock’n’rolla na
samom izvoru, no rock’n’roll joj je tada
ušao u krv, a scena postala drugi dom.
Šezdesetih, a nakon što je Duo Hani
prestao postojati, nastupa po tada popularnim američkim klubovima diljem
Europe, gdje se susreće s izvornim bluesom, jazzom i soulom te se budi njezina ljubav prema tim glazbenim smjerovima u kojima otkriva novu strast. Nakon povratka u rodni Zagreb, Zdenka
pokušava sve svoje stečeno znanje
prenijeti na domaću scenu, što joj uspijeva u sjajnoj suradnji s Boškom Petrovićem, Miljenkom Prohaskom, Damirom Dičićem i drugima.
Zdenka i Nirvana
48
đa Zdenka uživa od prvog dana kad je
kročila na pozornicu. A te prve korake
napravila je kao djevojčica u Zagrebačkom kazalištu mladih u kojem je na
početku svoje bogate karijere naučila
pjevati, plesati i glumiti. Po svemu sudeći, to joj se tako svidjelo da je odlučila
ostatak života provesti upravo radeći to
isto.
Istodobno, Zdenka ne zaboravlja ni
svoju poziciju na estradi na koju se,
zapravo, nakon raspada Dua Hani,
nije vratila u punom sjaju sve do 1970.
godine, kada na tada vrlo utjecajnom
Opatijskom festivalu dobiva prvu nagradu žirija za pjesmu Zbog jedne melodije davne Miljenka Prohaske, koju je
izvela u alternaciji s Višnjom Korbar. To
je ujedno bio i njezin povratak i početak solističke karijere koja traje do današnjih dana. Zahvaljujući iskustvu koje
je stakla u prvih petnaest godina karijere na nastupima diljem Jugoslavije i
Europe, Zdenka početkom sedamde-
setih odlazi na prvu turneju po Sovjetskom Savezu. Prvu od čak dvadeset
pet gostovanja koliko ih je tijekom karijere ostvarila. Nakon prvog gostovanja u SSSR–u, Zdenka odlučuje više
se posvetiti rock–glazbi jer u to vrijeme, te 1972. godine, scenom vladaju
Rolling Stonesi, Neil Young, Alice Cooper, David Bowie, Deep Purple… Hipi
pokret već je odavno utjecao na glazbu i ostavio neizbrisiv trag, kako na globalnu scenu tako i na tadašnju jugoslavensku, pa i na samu Zdenku Kovačiček. Boom festival, osnovan i pokrenut 1972. godine, postaje najutjecajniji rock–festival u ovom dijelu Europe.
Druge godine održavanja, na Boom
festivalu nastupile su grupe Time, YU
grupa, Grupa 220, Rock Express, 777,
Indexi, Ivica Percl, Tomaž Domicelj… i
grupa Nirvana s pjevačicom Zdenkom
Kovačiček. Oni su u Hali Tivoli u Ljubljani, gdje se 20. i 21. travnja 1973. godine
održalo drugo izdanje Boom festivala,
oduševili sedam tisuća ljudi u publici i
kritiku, izvodeći pjesmu Klik tema broj
1. Zdenka preko noći postaje kraljica
rocka, a Klik tema br. 1 klasik jugoslavenskog hard rocka.
Žena za sva vremena
Uslijedila je uloga u rock–operi Grička
vještica (u alternaciji s Josipom Lisac),
a Zdenka nastupa na svim većim smotrama bluesa i soula, pjeva s odabranom Jugoslavenskom jazz–rock selekcijom te sudjeluje na zapamćenom albumu Tihomira Asanovića Pop, albumu koji i dan–danas ima brojne poklonike na svim stranama svijeta. U drugoj
polovici sedamdesetih ponovo udara čvrst pečat velikim hitom Hello, Mr.
Elton John. Nevjerojatno ali istinito, tek
1978. godine objavljuje prvi samostalni album uz veliku pomoć Igora Savina. Album objavljuje tadašnji Jugoton,
a pjesme su za nju napisali Kornelije
Kovač, Tihomir Asanović, Goran Bregović, Vanja Lisak, Vladimir Delač i drugi. Dakako, Hello, Mr. Elton John bio je
singl koji je najavio njezin prvi album. Album koji je u to vrijeme ponudio glazbu
kakva se mogla čuti na svjetskim top–
ljestvicama (funk, electro pop, disco…)
i pjesme koje su s pravom mogle stati uz bok globalnim hitovima (Mali crni
brat, Elektra, Dragi mi je lijep k’o slika...).
Tijekom karijere objavila je osam studijskih albuma, dva albuma s jazz obradama (Happy jazz album i Happy jazz
album 2 zajedno s Vanjom Lisakom),
te sudjelovala na nizu kompilacija i nebrojeno mnogo festivala, i u Jugoslaviji i u Europi. Potkraj osamdesetih, točnije 1989., Zdenka Kovačiček odlučuje se okušati na globalnoj sceni i snima album na engleskom jeziku Love
is a Game koji stvara u suradnji s Davidom Stopperom i Daliborom Paulikom. Unatoč nastupima u Los Angelesu, Cannesu i u Europi, Zdenka se ipak
vraća domaćoj sceni. Štoviše, okreće
se ponovo rock’n’rollu i s Tomasom Krkačem (ex Nirvana iz Zagreba) održava
početkom devedesetih niz legendarnih nastupa s Telephone Blues Bandom na kultnoj večeri Ruby Tuesday
u Saloonu. Potkraj devedesetih (1999.)
Zdenka u suradnji s mladim skladateljem Markom Tomasovićem stvara i
objavljuje studijski album Zdenka Kovačiček na kojem se našla i pjesma Ja
sam žena (za sva vremena) koja je ponovo vraća na vrhove domaćih top–ljestvica i podsjeća neke nove generacije da je riječ o zaboravljenoj zvijezdi
koja je još daleko od zaborava. Samo
godinu dana poslije, na Zagrebfestu osvaja Grand Prix i pobjeđuje s pjesmom Vrati se u moje
dane. Zadnji studijski album
To Be Zdenka objavila je
2004. godine, ponovo
u suradnji s Markom
Tomasovićem. Međutim, 25. listopada
2008. Zdenka objedinjuje svoje dvije
velike ljubavi: kazalište i rock–glazbu te nastupa u
mjuziklu S ljubavlju Janis, posvećenom rock–
pjevačici Janis Joplin. I unatoč izuzetno bogatoj karijeri do tada, ta ju je
uloga posljednjih šest godina gotovo
obilježila, zbog čega je mnogi i dan–
danas nazivaju ‘našom Janis Joplin’.
Prva dama Yu–rocka
I što reći nakon takve karijere? Žali li
za čim jedna takva diva rocka, bluesa, jazza i soula? Gotovo cijeli život
posvetila je pjevanju i scenskom nastupu. Na što je danas najponosnija? Ponosna sam što nisam krojila
karijeru po nekim pravilima estrade,
znači da se neprestano hvalim u medijima, da imam menadžera, da dogovaram intervjue s novinarima koji
su mi skloni, da prihvaćam nastupe
i pojavljivanja u javnosti samo kad
mi to donosi korist, da strogo odabirem suradnike, da novinarima koji
žele razgovor dajem nekoliko minuta
itd. Ja sam odabrala scenu kao svoj
životni poziv iz ljubavi i cijeli sam život
prihvaćala sve izazove i ponude bez
razmišljanja. Voljela svoje kolege, voljela se družiti i surađivati. Možda je
to razlog moje dugotrajnosti. Lako
se prilagođavam trendovima, mlađoj generaciji a da pritom
ostajem ‘normalna’. Jednostavno
sam pustila da sve ide svojim sudbinskim tokom. Imala sam divne
suradnike, nažalost danas je došlo vrijeme bez kriterija, pa to debelo koriste neki za upravo agresivnu
samopromociju.
I nakon punih sedamdeset godina
života (Zdenka je rođena u Zagrebu, 16. siječnja 1944.) i pedeset sedam godina zavidne karijere, ispunjene nevjerojatnim scenskim nabojem i strašću prema glazbi koju izvodi, kako se mora osjećati umjetnica
koja je sedamdesetih godina uz zagrebačku Nirvanu postala nedodirljiva kraljica rocka, koja je prva na
ovim prostorima pjevala funk, blues
i soul, a na koju se gotovo zaboravilo, dok je aktualni glazbeni urednici i
ne poznaju, a mediji gotovo ignoriraju. Onoga trena kada je kvaliteta sadržaja postala sekundarna, umjetnici sporedni, a profit primaran, Zdenka je nestala iz medija.
Pretpostavljam da su me iz istih razloga ignorirali u serijalu Naši dani
jer sam »iskočila« svojim izvanserijskim projektima kao što su Klik tema
br. 1, zatim rock–album Zdenka Kovačiček iz 1978. (PGP RTB) koji se
svirao u klubu u New Yorku, zatim prvi funky
singl Hallo, Mr.
Elton John,
pa prvi fusion album Frka (na tekstove iz knjige S. Maras) s kojeg je pjesma Volim te ko konja imala 200.000
klikova na YouTubu (ali je iz nepoznatog razloga maknuta jer očito nekome smeta). Bila sam na svim Boom
festivalima i u svim rock enciklopedijama nazvana prvom damom Yu–
rocka. Takve albume je teško svrstati
u neki klišej jer oni nisu ni rađeni po
klišeju.
Bez sumnje, opravdana količina gorčine u današnje vrijeme u kojem mediji ne traže niti prepoznaju kvalitetu
sadržaja, nego podupiru ambalažu i dobar PR, iza kojega najčešće
stoje nekompetentni diletanti koji ne
mare za povijest i kvalitetu već isključivo za profit i rejting. Međutim, 70.
joj je godina tek i teško je vjerovati
da će stati. Da će reći da više ne želi,
ne može ili neće. Netko poput Zdenke, s takvom karizmom, takvom voljom i s toliko strasti, ne zna, ne želi i
jednostavno ne može stati pa stoga
i ne iznenađuje da je trenutačno sva
u velikim planovima: Ja ipak plivam
dalje. U kazalištu spremam novi mjuzikl Ella & Marilyn u kojem ću, naravno ja biti Ella Fitzgerald. Nešto što
nije nikome uspjelo — da uspješno
pjeva rock (Janis Joplin) i klasični jazz
u svom izvornom obliku. Glazba je to
što će, nadam se, pamtiti generacije kao moju ostavštinu, a ne modne i
vizualne ekscese.
CD IZLOG
Zdenka Kovačiček & Vanja
Lisak Trio
Happy Jazz Revisited
R
Croatia Records
anih
sedamdesetih
Zdenka
Kovačiček,
možda najviše uz Boška
Petrovića i glazbenike iz
grupe Time, puno je učinila na približavanju dotada prilično udaljenih svjetova jazza i rocka.
Na nešto drukčijim postulatima u odnosu
na tu jazz–rock fuziju, ali s nezanemarivim
udjelom rokera poput Helidonova urednika
Borisa Belea (ex–Buldožer) i nekadašnjeg
Azrina menadžera Berislava Jankovića,
Zdenka se s trijom Vanje Lisaka (Vanja
Lisak, Mladen Baraković, Vlado Vuković)
i nizom gostiju (Miroslav Sedak Benčić,
Damir Dičić, Borut Bučar, Marijan Domić,
Peppino Principe) u ratno vrijeme upustila
u šarmantne obrade i prepjeve niza jazz
standarda. S tim programom Zdenka i
trio Vanje Lisaka često su nastupali i po
rock–klubovima diljem Hrvatske i Slovenije, a isti je repertoar, snimljen u Studiju 4
HRT–a, odnosno B. P. Clubu, završio na
dva zgodna albuma Happy Jazz (1991.) i
Happy Jazz Vol. 2 čije je reizdanje na dvostrukom CD–u obogaćeno «izgubljenim
snimkama«. Zdenka je fascinantno suverena, razigrana i ničim opterećena pa je
eventualno pitanje o »selidbi« jednog klupskog programa na diskografska izdanja
tada, a i danas, izlišno, kako zbog tečnih
izvedbi Summertime, The Lady Is A Tramp,
New York, New York, Hello Dolly, Is You Is
Or Is You Ain’t My Baby i That’s Life, tako
i zbog Sweet Georgia Brown, Georgia On
My Mind, Blueberry Hill i Mercedes Benz.
Zdenka je bila »doma« i kod Gershwina,
Satchma i Franka Sinatre, ali i kod Raya
Charlesa, Fatsa Domina i Janis Joplin, odnosno podjednako izvedbom dojmljiva i
vokalno moćna u jazzu, bluesu, bossa novi
i rock&rollu, a jednakim žarom i spretnošću
u avanture je maestralno vode i glazbenici
iz trija Vanje Lisaka. Bio je to, a i do danas
ostao, ugodan i fino zaokružen podsjetnik hrvatskih džezera na jazz kao zabavu,
a ne akademsku elaboraciju. (Aleksandar
Dragaš)
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Uz 70. rođendan naše proslavljene pjevačice rocka, jazza, bluesa i soula
49
U povodu rođendana šarmantnog pjevača
IN MEMORIAM
U
Šarengradskoj su mu nakon
obvezatnoga sistematskog
pregleda (znate ono, sve od vida
do psihologa) svečano obećali da
će njegove crteže kao ogledne
uokviriti na zid ambulante!
Nenad Marčev
Koliko toga propuštamo kad posve slabo primjećujemo sve te važne ljude, sve dok nam ne kažu svoje posljednje zbogom
Dinosaur kojemu na prijeti izumiranje
Stjepan Jimmy
Stanić kao Uncle
Sam: I want you!
50
Odlazak maestra zabavne glazbe
Piše: Siniša Škarica
»Neprispodobivo zaraznim swingom,
kao i iznimnom ‘pričom’ kojom je šarmirao i očarao sisačku publiku; jazz i
ne samo jazz legenda hrvatske scene,
Jimmy Stanić, uz elokventnu pratnju
Scharf Club Swing Quarteta predvođenog profesorom Marijom Igrecom,
otvorio je 6. Siscia & Jazz Blues Festival po kojemu, davno napisah, građani Siska ravnaju svoje planove godišnjih
odmora.
Silovit swing tridesetih i četrdesetih godina, besmrtni jazz standardi i spontani
humor u kojemu je Staniću pripomogla
i supruga Barbara, pretvorili su ovu večer uz Kupu u pravi vremeplov, povijesni i glazbeni, jer Jimmy Stanić je doista
jedan od onih dinosaura naše scene
kojima ne prijeti izumiranje. Godinama
unatoč, ili pak zahvaljujući njima, pokazao je kako se to radi. Ovaj
koncert je jedan od
najpametnijih
poteza Velikog Meštra
jazz događanja
i manouche
gla zb e nika
Da-
mira Kukuruzovića. Godinama pratim
sisačku jazz scenu i ovakva interakcija glazbenika na sceni i publike, rijetko
se viđa.« Tako je prije nepune tri godine na, kako je navedeno, otvorenju 6.
Siscia & Jazz Blues Festivala, slikar i
glazbeni kritičar Dinko H. Sansky doživio nastup neuništivog oldtimera Stjepana Jimmyja Stanića (s već dulje vrijeme pratećom mu ekipom glazbenika
poznatom kao Scharf Club Swing Trio,
Quartet ili Quintet).
Zdrav k’o dren
Mogao je ovaj plastični osvrt s punim
pravom pristajati uz bilo koji recentniji koncert istih protagonista, primjerice
onaj zadarski u lipnju 2013., u Providurovoj palači, na sam Svjetski dan glazbe. Očito im je kao takav osigurao poziv da u Zadru slično ponove za Noć
kazališta, 16. studenoga. Na žalost,
otkazan je zbog, kako je kratko objavljeno, »bolesti izvođača«. No na sreću, bilo je manje od toga. Jimmy — jer
ono »bolest« se odnosilo na njega —
samo je trebao ugraditi pacemaker, a
inače je, kako se ono narodski kaže,
zdrav k’o dren. Uostalom kad sam mu
htio osobno čestitati taj mali okrugli rođendan, gospođa Barbara mi je rekla:
»Jimmyja vam nema doma, otišao je
produljiti vozačku dozvolu.« Poslije mi
je objasnio: u Šarengradskoj su mu nakon obvezatnoga sistematskog pregleda (znate ono, sve od vida do psihologa) svečano obećali da će njegove
crteže kao ogledne uokviriti na zid
ambulante!
Za istinsku pjevačku legendu
— koji je još uvijek u takvoj
formi da možemo pročitati
otprilike kako sjajan Scharf
Club Swing Quintet uspijeva
pratiti neumorni ritam popularnog pjevača — znamo, od samog početka,
humor je dio estradnoga nastupa. Stoga
mu ne treba puno
vjerovati kad kaže
da mu je prošlogodišnji životni
Porin poput
sikteruše,
kave koja
dolazi na
kraju ručka: Kad ručate, popijete kavu i
tu je kraj, idemo doma. To mi nekak tak
zvuči, ali možda to ne bu tak. Naravno
da ne bu! Sa Scharf Club Swing Quintetom sprema album koji ne bi bio džez,
nego naprosto zgodne melodije, objasnio je u svojem prvom laureatskom intervjuu za Večernji list, Arsenu Oremoviću. Naime, sa scharfovcima koje, kao
što je rečeno, predvođene gitaristom
Marijom Igrecom čine ugledni hrvatski
glazbenici Miljenko Puljić (violina), Antun Nino Reljić (glasovir), Ranko Purić
Campi (bugarija, gitara), Nenad Jura
Vrandečić (kontrabas), izvodi poglavito mješavinu srednjoeuropskog glazbenog naslijeđa, swinga, bluesa, starogradske i gipsy glazbe ili kako Jimmy
kaže: Ugodnu glazbu za dušu i nešto
čega u koncertnoj ponudi kod nas danas nema.
Lakše snimiti ploču nego
pluća!
Danas više nema ni takvih pjevača, ni
bliskih nam ličnosti uopće, jer osim njega s nama su tek Charles Aznavour
(1924.), Tonny Bennet (1926.), Chuck
Berry (1926.), Pero Gotovac (1927.) ili
Jimmyjevi vršnjaci: Andre Previn, James Last, Huges Aurfray, Vlastimir
Đuza Stojiljković, Zlatko Bourek, Boris
Buzančić, Ljubo Jelčić... svi »species
sui generis«.
Otvarajući u srpnju 2012. drugi Calamus jazz festival u Mostaru, ovaj put
u pratnji Trija Scharf, pozdravivši publiku, uvodno je rekao: Još 885. godine bio sam ovdje. Puno se toga promijenilo do danas. Jako smo sretni što
smo s vama. Pozovite nas ponovno!
Kultura&scena Večernjeg lista za Bosnu i Hercegovinu zabilježit će: U pratnji iznimnog Scharf trija predvođenog
profesorom Marijom Igrecom na gitari,
Stanić je publici priredio iznimnu jazz i
swing večer satkanu od standarda ove
glazbe. Nismo ni sumnjali!
U ovo (ne)vrijeme, kad je lakše snimiti ploču nego pluća, kako je duhovito
usporedio aktualna stanja u diskografiji
(kulturi) i zdravstvu, Stjepan Jimmy Stanić sasvim sigurno će snimiti još nekoliko njih. Pa osamdeset pet godina mu
je tek!
O
Piše: Siniša Škarica
vaj broj Cantusa
slavi rođendane, ali
nažalost i neumitne
odlaske. Nakon što
je naš svijet glazbe napustio jedan
velikan, u tek nešto više od mjesec
dana zatekao nas je odlazak drugog,
iz praktički iste one velike, poslijeratne
generacije koja je gradila čvrste temelje
i modernost hrvatske popularne glazbe: nakon Kreše Kode Oblaka, iznenada nas je napustio i Stjepan Mihaljinec
Miha.
Maestro zabavne glazbe
U ovim trenucima kad mi se vrti film
unatrag, k našim nedavnim susretima — posljednje dvije–tri godine, potaknutim suradnjom na Zlatnoj kolekciji
njegove Elvire i vlastitoj mu porinovskoj
Gold Edition, sjetim se koliko sam puno
toga čuo u tim neobaveznim ćakulama; koliko sjajnih priča, anegdota, fascinantnih trenutaka s njegovih uzbudljivih glazbenih putovanja u kojima se
zaputio glavnom cestom hrvatske popularne glazbe i, nemojmo se zavaravati, koja su tekla muzičkom žilom kucavicom bivše države. Ne mogu da se
ne upitam, baš u ovakvim trenucima,
koliko sam toga propustio i koliko toga
propuštamo svi mi, kad i inače posve
slabo primjećujemo sve te važne ljude,
sve dok nam ne kažu svoje posljednje
zbogom.
Mihine priče o Ivi i gospođi Marti, Britvi,
Arsenu i Gabi, Vici, Miši, Mikiju, Pepiju, Terezi, Loli, Kići, Đaniju i Dušku, Ani,
Jasni i Višnji, Jimmyju i Vikiju, Cigoju, o
Koraljima, Johnnyju Loganu, Josephini
Baker, Ganniju Morandiju, Modugnu...
priče s njegova radija, sa Zagreba i
Krapine, Splita, Opatije i Beograda, Pesme leta, sarajevskog Šlagera, Slavonije, MiK–a... tko bi ih sve nabrojio — cijeli
su život, ma ne — životi! Bio je maestro
zabavne glazbe, čak i najformalnije, na
zagrebačkoj Akademiji diplomirao je na
temu O pojmu, produkciji i reprodukciji
tzv. zabavne muzike.
Kronologija života
Dakle, ostaje nam da se podsjetimo,
da napravim copy — paste, za što su
me već neki zamolili: s one sažete porinovske biografije, s njegove skraćene
Zlatne edicije, da ponovno složim kronologiju postaja jednog životnog putovanja čija će ostavština živjeti s nama i
naraštajima iza nas.
Rođen 1. prosinca 1935. u Zagrebu, od
prvih tinejdžerskih koraka, razapet između potpunog predavanja glazbi (bio
je lider srednjoškolskog benda u kojem je pjevao Ivica Šerfezi) i redovitog
školovanja koje je značilo životnu sigurnost, marljivi, disciplinirani i ambiciozni
Mihaljinec pokazivao je smisao za organizaciju i vrijeme, istodobno s gimnazijom učeći i glasovir u srednjoj muzičkoj. Tada će od fana velikog Ive Robića ubrzo postati stalnim mu suradnikom punih četrdeset godina! Nastavak
školovanja na Akademiji, usporedno s
liderstvom u već ozbiljnom plesnom orkestru (gdje je iskazivao i talent odličnog pijanista) i skori posao urednika na
Radio Zagrebu (od 1957. u ulozi vanjskog suradnika), vodili su nedvojbeno
potpunom predavanju glazbi. Još od
gimnazijskih dana skladanje je bilo izazov. Prvi uspjesi došli su sa Zagrebom
i Opatijom iste 1959.: Dvije drage riječi
(s Božidarom Stančićem, traženim pjesnikom, prevoditeljem, piscem, muzičkim pedagogom) i Tako... dok odlaziš,
prvom suradnjom s Dragom Britvićem,
pjesnikom estrade, koja će postati jednom od najuspješnijih i najpostojanijih,
ne samo u hrvatskoj zabavnoj glazbi.
Prerast će to u nerazdvojno prijateljstvo
prekinuto danom kada je 2005. umro
pjesnik.
Veliko glazbeno
putovanje
Bili su to počeci velikog glazbenoga putovanja i prvih estradnih prijateljstava: s Arsenom (još iz doba kvarteta Melos) i Gabi (kad joj je pisao prepjev za jedan inozemni hit!), s Vicom (na
audiciji Radio Zagreba koja je pjevača
odvela na sudbonosnu Opatiju i dala
mu Mirno teku rijeke), s Lolom (od pobjedničkih »Svitanja« sa Zagreba 61),
s Terezom (od Prvog pljeska u Varieteu), sa Zadnjim fijakerom koja će ponijeti naslov »pjesme stoljeća«, s Mišom
(bio mu je producent i aranžer na pr-
vim pločama, prije famozne Proplakat
će zora), sa zadarskim dvojcem Maršanom i Lokinom (diskografski ih je otkrio
iste 1969.), s Jevremovćem (s kojim je
imao dugu i vrlo uspješnu suradnju)...
sve do one sretne sinergije s Josipom
Klimom: Miha za crno–bijelim tipkama,
a Pepi sa zlatnim strunama na zimzelenim temama sakupljenim u Ne zaboravi
me i Ko lijepi san!
Na početku, na jednom glazbenom
natjecanju Večernjeg lista, upoznao je
plavokosu Elviru, još tinejdžericu. Bio je
to fatalan susret kojem duguje nadahnuće za puno pjesama i jednu Ivanu, i
obiteljski mir, tako potreban u estradnom nemiru. Jer usporedno odabravši
i težak put glazbenog aktivista, između
ostalog bio je glavni urednik Radio Zagreba, umjetnički direktor Krapinskog
festivala, direktor Opatije, predsjednik
SMUH–a i HDS–a, trpjet će poglavito
njegova ljubav prema skladanju. Iako
će, osim skladbi zabavne glazbe (više
od tristo njih; mnoge su pobjednice na
domaćem, ali i inozemnom tlu), napisati i koncertantnu Fantaziju za klavir i orkestar, scenska djela (mjuzikl Ja i moje
drugo ja i muzičku komediju Ljubovnici
iz 1981.) te niz televizijskih tema, dječjih naslova i onih duhovne glazbe, kao
i nebrojene obrade i aranžmane za različite sastave i orkestre — kako stoji u
svim biografijama tog iznimnog glazbenoga znalca i radnika — ostaje dojam
da nam je kao skladatelj ostao dužan;
gotovo jednako kao i kolega mu Pero
Gotovac, Jugotonov urednik, s kojim
je šezdesetih dijelio delikatnu rolu »dirigenta« domaćom zabavnom glazbom.
(Treći je bio pokojni Nikica Kalogjera.)
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Stjepan Jimmy Stanić
85 mu je godina tek!
In memoriam Stjepan Mihaljinec (Zagreb, 1. prosinca 1935. — 13. veljače 2014.), skladatelj, aranžer, dirigent i
pijanist zabavne glazbe
Stjepan Mihaljinec
O
sim skladbi zabavne glazbe
(više od tristo njih; mnoge
su pobjednice na domaćem, ali
i inozemnom tlu), napisao je i
Fantaziju za klavir i orkestar,
scenska djela (mjuzikl Ja i moje
drugo ja i muzičku komediju
Ljubovnici iz 1981.) te niz
televizijskih, dječjih i duhovnih
tema
Smisao za novo
Čini mi se važnim spomenuti da je Mihaljinec, za razliku od mnogih svojih kolega, pokazivao smisao i razumijevanje
za novo i mlade (i u tom kontekstu za
pojavu rocka na ovim prostorima), dajući priliku mnogim »električarima« da se
okušaju i naprave prve korake u studijima i programima Radio Zagreba, poput Bijelih strijela, Sjena, Atoma ili Crvenih koralja, stvarnih rock–začinjavaca.
Unatoč imidžu »čovjeka iz sjene« i »nezamjenjivoj sivoj eminenciji« (o čemu
govore i brojna državna i republička
priznanja, od Vjesnikove nagrade za
glazbu Josip Štolcer Slavenski iz 1982.
preko Odličja Reda Danice hrvatske s
likom Marka Marulića, 1995. do Nagrade grada Zagreba 2005. i Nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Korbler 2006.), Miha je bio poglavito
umjetnik svojeg posla ili kako na početku njegova curriculum vite, gdje god ga
čitali, stoji: skladatelj, aranžer, dirigent i
pijanist zabavne glazbe.
Njezin maestro.
51
In memoriam Milan Horvat (Pakrac, 28. srpnja 1919. — Innsbruck, 1. siječnja 2014.)
Sjećanje na velikana
U njegovu repertoaru iznimno je važno mjesto, osobito u ranim desetljećima karijere, zauzimalo hrvatsko glazbeno stvaralaštvo
Piše: Erika Krpan
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
U najdubljoj tuzi obavještavam sve
svoje prijatelje i kolege da je moj učitelj
dirigiranja, maestro Milan Horvat
preminuo 1. siječnja 2014. Bio je moj
jedini učitelj i sve što znam u smislu
tehnike, studija partiture, o odnosu
s orkestrom i njegovim članovima,
ozbiljnosti naše profesije, naučio sam
od njega. Bio je veliki dirigent, osobito
za veliki srednjoeuropski klasično–
romantični repertoar (Beethoven,
Brahms, Bruckner, Mahler) u duhu
dobre, romantične tradicije, voljen
od svih orkestara kojima je ravnao,
izvanredan iako vrlo zahtjevan učitelj.
I sada još uvijek mislim na njegovo
učenje i znam se upitati: kako bi
maestro Horvat riješio ovaj tehnički ili
glazbeni problem.
Njegova smrt je veliki gubitak za naš
svijet glazbe i veliki gubitak za mene
osobno.
D
Fabio Luisi, Facebook, 3. siječnja 2014.
ojmljivi oproštajni
tekst najistaknutijega učenika Milana
Horvata — Fabija
Luisija, aktualnoga
šefa–dirigenta Metropolitan opere u New Yorku i generalnoga glazbenog direktora Opere u
Zürichu — kazuje više od riječi kojim je
ugledni maestro ispratio svojeg učitelja
u svijet uspomena.
N
jegovu umjetničku
pozornost
zaokuplja praktički
sva onodobna
orkestralna hrvatska
glazbena produkcija,
demantirajući opće
mišljenje o premalom
broju izvedbi djela
hrvatskih autora
u poslijeratnim
desetljećima do 1.
Muzičkog biennala
Zagreb
52
U današnjem svijetu ponekad gotovo
neurotičnog nastojanja da se postigne
estradni uspjeh, mladi glazbenici putuju od profesora do profesora, nastojeći uspostaviti kontakte koji bi pridonijeli tom cilju. Imati stoga jedinog učitelja
više je od odnosa učenik–profesor, to
pretpostavlja posvemašnje povjerenje i
duhovnu komunikaciju koja ne prestaje
svršetkom sata, nastavne godine ili cjelokupnog studija. To je bogatstvo jednom uspostavljenog odnosa koji traje
onoliko koliko traju njegovi sudionici.
Sjećanja na svjetlost
Maestrissimo Milan Horvat
Dakako, različiti su oblici i načini na koje
ljudi doživljavaju takve gubitke. Pitam se
danas, nešto više od mjesec dana otkako nas je maestro Milan Horvat (Pa-
krac, 19. srpnja 1919. — Innsbruck, 1.
siječnja 2014.) zauvijek napustio, koliko je to za hrvatski kulturni prostor
ljudsko, a koliko tek kulturološko pitanje. To zato što je Horvat osobnost
koja je obilježila šest desetljeća hrvatske interpretativne glazbene umjetnosti
pa se mnogi i danas s toplinom sjećaju
ne samo onoga što su od njega naučili
nego i ljudskih susreta koji su taj nauk
oplemenili i nekim drugim sadržajima.
Rječit je bio iskaz skladatelja Berislava
Šipuša u jednoj od posljednjih emisija
Hrvatske radiotelevizije posvećenih Milanu Horvatu. Bio je svjetlo Zagrebačke filharmonije, kazao je Šipuš, a to je
svjetlo desetljećima obasjavalo sve kojima je glazba važan dio vlastitog duhovnog obzora.
Iako na ovom mjestu posebnu pozornost valja posvetiti dijelu Horvatove
ostavštine koji se odnosi na hrvatsku
glazbu, korisno je podsjetiti na neke
činjenice koje su prethodile tom dijelu
maestrove umjetničke aktivnosti.
Doktor prava
U obiteljskoj dokumentaciji čuva se
jedna dragocjena knjiga, ispisana preciznim, čitkim krasopisom školovane
osobe. Autor je otac Milana Horvata,
a sadržaj svi podaci o sinovim aktivnostima od početka školovanja do 1961.
godine. Na njezinim su stranicama ispisani svi podaci o školovanju, nastupima, orkestrima, suradnicima, repertoaru..., ali za ovaj kratki oproštaj dovoljno je reći da svi ti naoko šturi podaci
dokumentiraju posvemašnju posvećenost glazbi još od školskih dana, kad
je Horvat već osnivao đačke orkestre,
dirigirao, izvodio vlastite skladbe, a ta je
posvećenost s nesmanjenim intenzitetom trajala svih godina njegova aktivnog umjetničkog puta. Iako je diplomirao i doktorirao pravo prije završenog
studija glazbe, ipak se čini da je time
ponajprije želio zadovoljiti nekim obiteljskim očekivanjima. Jer diplomirao je na
Pravnom fakultetu u ratnim godinama,
1943., a glasovir na Muzičkoj akademiji
u Zagrebu tek 1946., nekoliko mjeseci
poslije dirigentskog debija. Studirao je
kod Melite Lorković, ali diplomu je potpisao Svetislav Stančić, jer je gospođa
Lorković u međuvremenu morala iz političkih razloga napustiti i radno mjesto
i Zagreb.
I
ma li većeg dara za nacionalnu glazbenu tvorbu do
pravih tumača njezinih sadržaja?
Ubrzani film
Nakon što je kao dirigent debitirao 1.
travnja 1946. za pultom Simfonijskog
orkestra Radio stanice, svi se događaji
Horvatove karijere doimlju poput ubrzanog filma. Dirigira sve više i više te širi
i upotpunjuje repertoar. Od 1952./53.
do 1956./57. predaje dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; od 1951.
do 1956. na prvom je inozemnom angažmanu kao šef–dirigent Irskog radija u Dublinu. Mladi Milan Horvat stiže u Dublin kako bi preuzeo poziciju
koju su prije njega držali glasoviti dirigenti Jean Martinon (od utemeljenja
1948.), a potom i Hans Schmidt–Isserstedt. Od 1956. do 1970. je šef–
dirigent Zagrebačke filharmonije i
direktor (1957.–1969.); od 1969. do
1975. opet je u inozemstvu, sada kao
šef–dirigent novoosnovanog Simfonijskog orkestra Austrijskog radija u
Beču, a od 1975. i profesor dirigiranja na Visokoj muzičkoj školi u Grazu; 1975.–1977. je šef–dirigent Zagrebačkih simfoničara RTZ–a; od 1978.
stalni je gostujući dirigent Zagrebačke filharmonije, a od 1997. do 2000.
šef–dirigent Simfonijskog orkestra u
Grazu; usto je bio rukovodilac glazbenog dijela programa Dubrovačkih
ljetnih igara. Bio je stalni gostujući dirigent Orchestre de chambre de Lausanne, a od 1981. i stalni gostujući
dirigent i počasni član Slovenske filharmonije. Izvanredna karijera vodi
ga na sve krajeve svijeta i pred mnoge velike svjetske orkestre, a golemi repertoar odlikuje se savršenom
preciznošću i reljefnošću oblikovanja.
Nagrađivan je najvišim državnim nagradama i priznanjima. Bio je dopisni
član Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti.
Pomak u mišljenju
U Horvatovu repertoaru iznimno je
važno mjesto, osobito u ranim desetljećima njegove karijere, zauzimalo
hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.
Horvat je dirigent koji je u spomenutom razdoblju vjerojatno najviše zadužio hrvatske skladatelje, ne samo
brojem izvedbi nego i interpretacijama visoke umjetničke vrijednosti koje
su — u godinama u našoj sredini ne
osobito sklonima akribijskom radu
na hrvatskim partiturama — utjecale
na pomak u mišljenju, na osvještavanje potrebe da se nacionalnom stvaralaštvu posveti pozornost možda i
veća od one koju iziskuje rad na standardnom simfonijskom repertoaru.
Zanimljivo je i povjerenje koje su mu
ukazali hrvatski autori praktički na
samom početku njegove karijere.
Počeo je izvodeći djela Mila Cipre,
Milka Kelemena — praizveo je gotovo sav njegov rani simfonijski opus —
ali i Stjepana Šuleka, čiju je 2. simfoniju Eroicu praizveo ujesen 1946., dakle u prvoj godini dirigentske karijere. Uslijedit će niz izvedbi i praizvedbi
Šulekovih djela, koji će biti okrunjen
1958. praizvedbom njegove opere
Koriolan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Dakako, nije Šulek bio jedini autor od
Horvatova interesa. Njegovu umjetničku pozornost zaokuplja praktički
sva onodobna orkestralna hrvatska
glazbena produkcija, demantirajući dobar dio nerijetkih prigovora na
temu broja i količine izvedbi djela hrvatskih autora u poslijeratnim desetljećima, otprilike do 1. Muzičkog biennala Zagreb. Na Horvatovu su repertoaru tih desetljeća nanizana velika orkestralna i vokalno–instrumentalna ostvarenja istaknutih hrvatskih
skladatelja, od Krešimira Baranovića,
Brune Bjelinskog, Ivana Brkanovića,
Mila Cipre, Natka Devčića i Jakova Gotovca do Borisa Papandopula
i Stjepana Šuleka. Dakako, slijedom
godina toj su listi sukcesivno dodavani autori umjetnički stasali u međuvremenu. Prvi je, i brojem izvedenih djela na tom dijelu liste predvodi,
svakako Milko Kelemen, ali tu su i Ivo
Malec i Branimir Sakač te odmah do
njega Stanko Horvat, a naći će se na
njoj Pavle Dešpalj, Igor Kuljerić, Frano Parać, Dubravko Detoni i mnogi
drugi.
Posvetivši na stranicama toga glasila 2004. godine kraći zapis u povodu maestrova 85. rođendana, priloživši mu i kraću inventuru Horvatova
hrvatskog repertoara, upitala sam se
ima li većeg dara za nacionalnu glazbenu tvorbu do pravih tumača njezinih sadržaja?
Jer taj repertoar nije samo opsežan i
po broju autora i djela i po količini minuta, nego izvedbe — bilo one sačuvane u sjećanju, bilo na snimkama —
očituju istu onu posvećenost, studioznost, erudiciju i umijeće koje je krasilo i Horvatove interpretacije klasičnog
repertoara koje spominje Fabio Luisi
u svojem oproštaju od učitelja.
Sačuvati ne samo te izvedbe nego i
visoke interpretativne standarde koje
je maestro Milan Horvat ostavio kao
svoju umjetničku oporuku najmanje
je što valja učiniti kako bi se dostojno
sačuvala uspomena na toga velikana
hrvatske glazbe 20. stoljeća.
I n memoriam
In memoriam Krešimir Oblak
(28. kolovoza 1929. — 3. siječnja 2014.)
Odlazak majstora
orkestracije i glazbene
produkcije
T
Piše: Dubravko Majnarić
rećeg siječnja ove
godine u 85. godini preminuo je
aranžer, pijanist
i glazbeni producent Krešimir
Oblak (Koda). Rođen je 28. kolovoza 1929. u Zagrebu, gdje je završio
gimnaziju i Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog. Glazbu je volio
od najranije mladosti, zahvaljujući
majci koja je bila profesorica klavira. Pod jakim utjecajem jazza koji je
početkom stoljeća osvajao Europu,
Oblak je kao petnaestogodišnjak s
Adalbertom Markovićem osnovao
orkestar Admira. Nakon završetka
rata bio je pijanist i aranžer u orkestru Emanon s kojim je nastupao u
Hrvatskom glazbenom zavodu te
nekim zagrebačkim plesnim dvoranama. Početkom pedesetih odlazi s Big bandom Stanka Selaka
na prvi inozemni angažman u Beč,
gdje stječe međunarodna iskustva. Krešimir Oblak
Godine 1957. postaje glazbeni
suradnik za programe zabavne i jazz glazbe Radio Zagreba. Nakon osnivanja
odjela za glazbenu proizvodnju Radio–televizije Zagreb, postavljen je za urednika–producenta Plesnog orkestra Radio–televizije Zagreb koji je vodio Miljenko
Prohaska. U nekoliko navrata bio je umjetnički direktor Festivala zabavne glazbe
Jugoslavenske radiotelevizije u Opatiji.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
IN MEMORIAM
Nezaobilazni suradnik
Sudjelovao je u selekcijsko–prosudbenim komisijama Splitskog, Krapinskog
i Slavonskog festivala, Melodijama Istre i Kvarnera te Zagrebačkog festivala kojem je bio i direktor. Kao producent Plesnog orkestra (danas Jazz orkestar HRT–a) gostovao je na velikim europskim jazz festivalima i turnejama.
Sudjelovao je i u organiziranju i realizaciji Pjesme Eurovizije u Zagrebu (1990.). Sve
do umirovljenja 1996., a i poslije, Oblak je surađivao s mnogobrojnim vokalnim
i instrumentalnim solistima i grupama te pjevačima kao što su Ivo Robić, Drago
Diklić, Gabi Novak, Višnja Korbar, Arsen Dedić, Stjepan Stanić, Tereza Kesovija,
Ivica Šerfezi, Radojka Šverko i Josipa Lisac. Posebno treba istaknuti Oblakovu
suradnju sa Zdenkom Vučković koja je 1972. završila brakom i koju je kao producent i aranžer vodio sve do kraja života. Uz producentski posao, potrebno je
spomenuti Oblakov uređivački rad u Savezu muzičkih udruženja Hrvatske na izdavanju notnih albuma s područja zabavne i festivalske glazbe. Sklonost jazzu
u mladosti utjecala je na Oblakov pijanizam i aranžerski rad koji je bio znalački,
vrlo uspješan, dopadljiv i efektan. Pod utjecajem orkestara Glenna Millera, Lesa
Browna, Harrya Jamesa, Woodya Hermana, Nelsona Riddlea i Stana Kentona
te njihovih aranžera, Oblak je formirao svoj aranžerski opus nagrađivan mnogobrojnim nagradama na glazbenim festivalima i natječajima. Oblakovi tonski zapisi
koji se trajno čuvaju u fonotekama Hrvatske radiotelevizije i Croatia recordsa (bivšeg Jugotona) te ostalim arhivima u Beogradu i Ljubljani, svjedočit će o Krešimiru Oblaku kao istaknutom predstavniku hrvatske zabavne glazbe 20. stoljeća.
53
muški zbor, glasovir, violončelo i dva roga; Rudolf
Matz koji je za muški zbor
skladao Epitaf (bez trofeja)
i Pri sv. Kralju te Miro Belamarić (naslov nepoznat).
»Gustlove muzikalne noge«
Od novijih djela ističu se
pjesme Notturno i Košuta
i djevojka Dženi Dekleva–
Radaković iz 1980. godine. XIII. ura — dva soneta
Veliki pisac bio je i britko kritičarsko pero
G
Piše: Jagoda Martinčević
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
ledam ovih dana na
TV–u i u tiskovinama
Kožarićeva Matoša
na klupi, ali ne onog
na
zagrebačkom
S tro s s m aye rov u
šetalištu, nego u Francuskoj, u blizini
Pariza, u Issy–les–Mulineauxu. Zašto
u Francuskoj, u prisutnosti uglednika
na otvaranju tog neobičnog spomenika oko kojega se već slikaju Francuzi i
turisti? Zato što je ove godine 17. ožujka
sto godina od Matoševe smrti, a naš je
ugledni književnik, i jedan od najpoznatijih hrvatskih boema, upravo u Parizu
proveo čak pet boemskih godina, go-
i potpune glazbene naobrazbe, glazbom se nije bavio tek tako, iz pukog
hira. Uspješno je završio četiri razreda
škole Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda s glavnim predmetom violončela, ali je između trećeg i četvrtog
razreda nakratko bio izbačen iz škole
jer uopće nije dolazio na predavanja iz
teorije glazbe. Isključenje je uslijedilo na
prijedlog tada uvaženog nastavnika Nikole Fallera pa ipak je A. G. M. dvadesetak godina poslije o njemu napisao
lijepi esej!
Čelist bez penzije
Poduku iz violončela dobio je od profesora Ivana Oertla i Josipa Eisenhuta,
dobiti spomenik u srcu Francuske! Polemizirao je pak s onima koje nije smatrao kolegama po peru, pa je tako izvjesni Dimitrije Mitrinović dobio članak
Panegirik (posvećen NENOTALNOMU), dok se s Josipom Canićem uhvatio u kolo zbog vlastite pogreške, pobrkavši u jednom napisu Beethovenovu
Devetu s Trećom simfonijom, što mu
je Canić naravno prigovorio, a Matoš
priklopio novim tekstom, naslovivši ga
Brvno u oku!
Wagnerov Bogomrak
Sjajno pismen i duhovit, Matoš se nerijetko služio riječima neuobičajenima
i u glazbenoj terminologiji, ali i u uobi-
P
isao je bez dlake na jeziku,
često podrugljivo, možda
kadikad i neargumentirano, no
svakako uvijek »matoševski«,
u skladu sa svojom poznatom
polemičkom prirodom
tovo uobičajeno bez posla i više gladan
nego sit!
Glazbovanje u publicistici
No tom prisjećanju nije nakana opisivati kratak četrdesetjednogodišnji burni Gustlov život, kojega su voljeli i mrzili. Držim da se treba prisjetiti njegova
glazbovanja koje je sve prije nego zanemarivao u hrvatskoj glazbenoj publicistici. Jer Matoš se punih osamnaest
godina (1895.–1913.) bavio pisanjem o
glazbi, ostavivši četrdesetak dnevnih
zapisa, eseja, portreta i drugih tekstova, objavljujući u Hrvatskoj slobodi, Pokretu, Samoupravi, Hrvatskoj pozornici,
Suvremeniku, Mladoj Hrvatskoj, Obzoru, Novostima, Agramer Tagblattu
i drugdje. Dakako, zamjerio se i tadanjoj glazbenoj javnosti, baš kao i kazališno–dramskoj, književnoj i likovnoj, pišući britko, bez dlake na jeziku, često
podrugljivo, možda kadikad i neargumentirano, no svakako uvijek »matoševski«, u skladu sa svojom poznatom
polemičkom prirodom. Iako bez prave
54
sti Ognja kad kaže: To je u stvari prva
umjetnička opera visokog i modernog
stila koju stvori Horvat… Neke partije
(uvertira, pa cijeli 3. čin) su upravo nenatkriljivo orkestrirane… ‘Oganj’ je svakako sjajno simfonijsko djelo a ne bude
li imalo vani uspjeha uvijek će biti uspjelim i sjajnim pokušajem hrvatskog nenadanog talenta koji nikad neće imati
lake, jeftine, već samo ozbiljne, teške
umjetničke uspjehe.
Za sve te, ali i mnoge druge podatke
o glazbeničkom djelovanju Antuna Gustava Matoša valja ponajprije zahvaliti muzikologu, dr. Lovri Županoviću u
čijem je odabiru tiskano 39 Matoševih
glazbenih tekstova u knjizi A. G. Matoš,
Sabrana djela (JAZU i Liber, 1976.) te
u Knjižnici Djela hrvatskih klasika, Antun Gustav Matoš, Sabrana djela (svezak deseti) Tiskarskog izdavačkog dioničkog društva A. G. Matoš, Samobor
(2008.).
Između riječi i tona
Matoš između violončelista Jure Tkalčića i pijanista Ive Tkalčića
nastupio je dva puta na školskim produkcijama, a stečeno je znanje očito
bilo dostatno da se u vrijeme boravka u
Beogradu zaposli u orkestru Beogradskog pozorišta. No Matoš nije bio jedini
glazbenik u obitelji: mlađa sestra Dana
Matoš–Strzeszewska, koja ga je nadživjela punih četrdeset šest godina, bila
je istaknuta operna i koncertna pjevačica, pijanistica i klavirska pedagoginja. Osim u Zagrebu, pjevala je u Nürnbergu, Parizu, Londonu, Amsterdamu i drugdje. Glazbene kritike Matoš je
pisao o zagrebačkim, pariškim i beogradskim koncertnim i opernim izvedbama, portrete o našim i inozemnim
glazbenicima (Vatroslav Lisinski, Nikola
Faller, Juro Tkalčić s kojim je godinama
prijateljevao, Edvard Grieg, Jan Padarewski, Jules Massenet, Frédéric Chopin), pisao je i u Zagrebu i u Parizu; o
poljskom skladatelju i pijanistu nadahnuto je razmišljao u povodu otkrivanja
Chopinova spomenika i ne sluteći da
će nakon više od jednog stoljeća i sam
čajenom pisanju kritika, nazivajući primjerice Wagnerov Sumrak bogova
»Bogomrakom«, dok su pojedine glazbenice dobivale i humorističke packe.
Tako je primjerice violinistici Ljubici Petrović napisao: I drugi sviraju ‘falš’ ali
gdjica Petrovićeva svira ‘falš’ bez takta,
dok je orguljašica Marija Uhlirž dobila
sljedeće: Gledajući je kod orgulja sjetismo se na sv. Ceciliju, mada sv. Cecilija nije nosila cvikera. Svirati rukama i
nogama istodobno — osobito nogama
pri pedaliranju (ili pedalisanju) nije laka
stvar i gdjica Uhlirž ima od svih gospodjica najmuzikalnije noge, muzikalnije od mnogih hrvat.–slav.–dalm.–lirskih ušesa.
Ipak, nije bilo sve u takvom tonu. Među
većim kritikama nalazimo i onu za praizvedbu opere Oganj Blagoja Berse.
Libreto Matoš drži »užasnim«, a glazbu »anacionalnom«, što po njemu znači »da nije baš originalna«. Međutim,
iskreno se divi umjetničkoj vrijedno-
I premda je Matoš o sebi pisao kao o
»bivšem« glazbenom »stručnjaku«, isluženom »čelisti bez penzije« i sl., muzikolog Županović smatra da je Matoševa urođena muzikalnost bila ona poluga kojom je glazbu nosio u sebi kao
sasvim nedjeljivi i spontani dio svoje
nutrine. Županović ističe: I da nije bilo
njegove često i nesretne, svakako nezahvalne ali i životom diktirane rastrzanosti, borbe za održanje… Matoš je
mogao postati najznačajniji i najbolji kritičar i publicist ne samo svog vremena
nego i — može se mirne duše dodati — do kraja 2. svjetskog rata. Ovako
je ostao ‘najpismeniji’, što nije suviše
utješno kad se radilo o njemu i o njegovom intelektualnom a napose glazbenom potencijalu.
Nakon Miroslava Krleže i Dragutina Domjanića, Matoš je vjerojatno najuglazbljeniji hrvatski pisac. Popis koji slijedi
sigurno nije konačan, a većim je dijelom moguć zahvaljujući Lovri Županoviću koji je pjesme na Matoševe stihove
uvrstio u knjigu Hrvatski pisci između riječi i tona (Liber, 1989.). Dopunila ga je
autorica ovog teksta podacima iz monografije 60 godina Hrvatskog društva
skladatelja i iz nekih drugih izvora. Na
žalost, Županovićevu popisu nedostaju
godine nastanka, ali i nekim ciklusima ili
pojedinim skladbama za koje se u monografiji navodi autorstvo i naslovi, stoga je ovo tek djelomična rekonstrukcija.
Matoš sa zaručnicom Olgom Herak u Opatiji 1910.
Antuna Gustava Matoša za tri zbora i
orkestar (Pri sv. Kralju i Notturno) Rubena Radice je iz 1994., a dva soneta
(Tuga vidika i Notturno) Frane Đurovića
iz 2005. godine.
Utjehu kose uglazbio je i Hrvoje Hegedušić, pa čak i grupa Hladno pivo, dok
je Neven Dužević skladao Notturno, a
Duško Lokin Gospu Mariju.
Matoš je kao lik zaživio i u tri različita
žanra: godine 1934. književnik Geno
Senečić napisao je dramski komad
A.G.M., praizveden u HNK–u u Zagrebu; pod istim naslovom Miroslav Miletić
sklada mjuzikl 1971., a u mjuziklu Lady
Šram Arsena Dedića i Nine Škrabea
(1991.) Matoš je jedan od glavnih likova.
Godine 1990. redatelj Bruno Gamulin
snimio je o Matoševu djetinjstvu i ranoj
mladosti igrani film Ljeto za sjećanje.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
U povodu 100. godišnjice smrti Antuna Gustava Matoša
Tko je uglazbio Matoša?
Najstariji među autorima kad je riječ o
solo pjesmi jesu oni rođeni potkraj 19.
stoljeća: Andrija Zagorac s pjesmom
Gjurgic, Josip Andrić koji sklada Jesenje veče, Rudolf Taclik s Pri sv. Kralju
i Oskar Jozefović s Hrastovačkim nokturnom. Za Matošem posežu i Viktor
Šafranek te Josip Deči, rođeni početkom 20. stoljeća, dok se 1940. javlja i Ivana Lang koja prva sklada Utjehu kose i Đurđic 1942. (melodrama uz
glasovir i uz orkestar). I braća Stahuljak
očito vole Matošev stih pa tako Dubravko piše skladbu na tekst Gnijezdo bez
sokola, a Mladen Pet Matoševih soneta, dok Zvonimir Marković i Mario Nardelli st. skladaju Hrastovački nokturno.
Oduševljeni matoševac Lovro Županović sklada pregršt pjesama: Jesenje
veče, Maćuhica, Utjeha kose, Notturno, Gnijezdo bez sokola, U travi, Pri
sv. Kralju i 1909. koje (neke i opetujući) smješta u cikluse Pet Matoševih soneta (1955.) i Matošev triptih (1975.). Tu
skladateljsku generaciju zaokružuju još
i Krešimir Fribec s Canticum canticorum te Ivan Brkanović s ciklusom Matoševe domoljubne pjesme: Ima jedna
mala gospa Marija, Pri sv. Kralju i Stara pjesma iz 1979. godine. No pjesma
posvećena Matoševoj majci i domovini koja je postigla najveću popularnost
svakako je Gospa Marija Vinka Glasnovića koju je svojedobno proslavila interpretacija Krunoslava Cigoja, a za kojom
i danas rado posežu mnogi interpreti.
Glasnović je i autor pjesama Pri sv. Kralju, Stara pjesma, Tuga vidika i Mefistov
zvuk, dok su pjesme Hrastovački nokturno i Epitaf (bez trofeja) namijenjena
muškom, odnosno mješovitom zboru.
Zborovima su Matoševe pjesme također namijenili autor Andro Torkvat Brlić (također iz generacije rođene u 19.
stoljeću), i to Hrastovački nokturno za
G
lazbene kritike Matoš
je pisao o zagrebačkim,
pariškim i beogradskim
koncertnim i opernim
izvedbama
55
Stari papiri i hrvatski belkanto
Z
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Davor Schopf
ajčevi dani u Rijeci doživjeli su dvadesetu godišnjicu! Manifestacija
započeta 1993. godine, u prvih je nekoliko
izdanja bila intenzivno
posvećena izvođenju glazbe i glazbeno–scenskih djela te proučavanju
i otkrivanju već zaboravljenih detalja
iz stvaralaštva i života Ivana pl. Zajca.
Početni val donio je tada u riječkome HNK–u Zajčeva imena premijernu izvedbu Bana Legeta, gostovanja
Osječke opere sa Zlatkom i Mislavom
te obnovu Lizinke, čije su »otkriće« i
izvedba 1989. godine možda i anticipirali pokretanje te manifestacije. Bio
je tu nezaobilazni Nikola Šubić Zrinjski,
slijedila je najprije koncertna pa onda
i scenska izvedba Amelije, opereta
Momci na brod te riječka produkcija
Zlatke, uz mnogo koncerata.
Promjena koncepcije
Posljednjih godina Zajčevi dani udaljili su se od samoga Zajca, ali su se
prometnuli u manifestaciju koja promiče hrvatsku glazbu uopće, a to Zajcu
zasigurno ne bi bilo krivo. Manifestacija je nastojala što više promicati stvaralaštvo riječkih skladatelja, a na opernoj sceni pojavili su se Paraćeva Judita,
Bjelinskijeva Pčelica Maja, Papandopulova Sunčanica te je praizveden Kabiljov Casanova u Istri.
20. Zajčevi dani vraćaju se Zajcu i traju cijelu sezonu jer se 2014. obilježava
stota godišnjica Zajčeve smrti, 16. prosinca, pa se tada može očekivati veliki završni akord. Dani obuhvaćaju još
koncert Brass kvinteta Zajc popular,
Večer hrvatske vokalne lirike sopranistice Olge Šober, svečanu obnovu
Zrinjskog i daljnje izvedbe Skenderove
»opere za velike i male« Šuma Striborova, praizvedene u sklopu MBZ–a 2011.
godine.
Prvih pet–šest godina Dana, s učestalim izvedbama Zajčevih opera, rasplamsalo je očekivanja za daljnjim
izvedbama, pri čemu se zanemaruje
pitanje što danas uopće znači, odnosno podrazumijeva izvedba neke Zajčeve opere (nažalost, ne samo Zajčeve, iz domaće baštine). Tek su u svibnju ove godine predstavljeni partitura i glasovirski izvadak Nikole Šubića
Zrinjskog, izdanja Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb.
Prvi put u hrvatskoj povijesti tiskana je
partitura jedne od dviju najomiljenijih i
najizvođenijih hrvatskih opera, praizvedene 1876. godine! I to je jedina tiskana Zajčeva opera. Ostale su u rukopisu
grafitnom olovkom na papirima starim
sto pedeset godina i više. Eto što podrazumijeva suvremena izvedba nekoga novog Zajčeva naslova ili orkestralne
skladbe, najmanje godinu dana rada
samo na pripremi notnog materijala da
se on, kao prije spomenute opere, metodom fotokopiranja barem malo više
sačuva za budućnost. Je li to isključivo
zadatak Riječke opere?
Zajc gala
U sklopu 20. Zajčevih dana, 19. studenoga, u foyeru HNK–a Ivana pl. Zajca
predstavljeno je tiskano izdanje Zajčeve 22 vokalize, još jedno otkriće iz neizmjerno bogatog rada i djelovanja toga
čovjeka.
Na početku manifestacije i nove sezone, 1. listopada, izveden je koncert
Zajc gala s ulomcima iz opera Amelia, Lizinka, Nikola Šubić Zrinjski i operete Momci na brod. Ulomci iz Zlatke
otpali su zbog bolesti solistice. Bio je
to svojevrsni presjek do sada u Rijeci
izvedenih Zajčevih djela koja su uvijek
iskazivala svježinu i nadahnutost, iako
ih prati sjena prevelike verdijevske obojenosti. Zajc je svakako skladao u uvriježenim ritmičkim i melodijskim shvaćanjima svojega doba, ali se mogao,
po vlastitu nadahnuću, odmaknuti od
talijanskog prema slavenskom idiomu.
Romanca Jelene iz Zrinjskog, što ju je
uz ariju Lizinke ljupko izvela sopranistica Vanja Zelčić, i romanca Zrinjskog,
u raskošnom tumačenju baritona Ljubomira Puškarića, zoran su primjer tog
odmaka od, primjerice, talijanskih belkantističkih linija u arijama i duetu iz
Amelije. Njih su raspjevano izveli sopranistica Kristina Kolar i bariton Robert Kolar. Spomenute dvije romance
iz Zrinjskog primjer su autentičnoga hrvatskog belkanta.
Muški zbor i Orkestar Riječke opere
zdušno su muzicirali pod ravnanjem Ive
Lipanovića. Uvertira Ameliji i uvertira iz
Momci na brod, zbor lovaca iz Lizinke
(tipičan lovački zbor!) i zbor razbojnika
iz Amelije te osma slika i finale Zrinjskog
predočili su raznovrsne, ali uvijek privlačne stranice Zajčeva opusa. Bas Siniša Štork istaknuo se arijom Sulejmana, a sopranistica Mirella Toić bljesnula
je u punoj formi kao Eva u Zrinjskom.
N
eposrednost i komunikativnost
njegove glazbe je ono što uvijek
može oduševiti i u zapećak baciti razne
prigovore koje upućujemo Zajcu.
P
Piše: Davor Schopf
Fotokopirane stranice
Zajc Gala: Kristina i Robert Kolar, te Ivo Lipanović
Simfonija u c–molu op. 394 danas je uvriježeni naziv za
Simfoničku glazbenu sliku ili Simfonijsku poemu u c–molu
(Poésie musicale), nastalu 1876. u Zagrebu i posvećenu
Filharmonijskom društvu u Rijeci. Četverostavačno djelo
klasične forme ima sve elemente simfonije, ali na doživljajnoj razini tako ne djeluje. Zajc se poveo za izvanglazbenim
sadržajem, no koji ga je program nadahnuo i koji su ga razlozi na to potaknuli danas se ne zna. Vjerojatno je to bila
neka pjesma jer je skladbi naknadno dao Motto u kojem
kaže: Život umjetnika je san. Na osnovu ove temeljne ideje
komponirana je ova »Simfonička glazbena slika«. Pjesma
nije vlasništvo samo pjesnika. Muzičar može tonovima izraziti ono što pjesnik izražava riječima. Zajc je izvorno stavke označio programnim nazivima (na njemačkom jeziku)
Nestrpljivost, San o sreći, Obmana te Pobjeda i trijumf koji
su, zacijelo zbog pragmatičnih razloga, u izvedbenoj praksi
zamijenjeni oznakama tempa.
Prvi je stavak Allegro najinventivniji, sa Zajčevom izraženom sposobnošću ovladavanja i razvijanja tema–pjevnih
melodija romantičnog kolorita. Drugi stavak Andante nastavlja tu tendenciju, iako možemo čuti harmonijske sklopove iz Zrinjskog, nastalog iste, 1876. godine. Treći je stavak potpuno konvencionalni Scherzo, dok četvrti Finale/
Allegro grandioso djeluje kao nužno sredstvo da se skladba završi. Zajc ipak nije pisao ni promišljao to djelo kao pravu simfoniju i možda se mogao zadržati na prva dva stavka
kao simfonijskoj pjesmi ili simfonijskoj slici. Kao što Simfonička glazbena slika za glasovir i orkestar op. 343 po formi
nije klasični koncert, ali ga se takvim može prihvatiti, i što
češće svirati i slušati.
56
Vokalize na
novom papiru
Objavljena partitura 22 vokalize slavnog majstora opera i opereta Ivana pl. Zajca
Koncert Riječke filharmonije Večer Zajčeve glazbe, također u kazalištu, 19.
studenoga, donio je izvedbu najpoznatije Zajčeve Simfonije u c–molu i manje poznatoga, skraćenog dvostavačnog klavirskog koncerta, tj. Simfoničke
glazbene slike za glasovir i orkestar op.
343. Pijanist Filip Fak sa žarom je i zalaganjem, muzikalno i tehnički besprijekorno izveo to vješto napisano djelo s intenzivnom interakcijom solista i
orkestra. Dva stavka, Allegro giusto i
Con fuoco, s povremenim šopenovskim proplamsajima, prošla su u jednom dahu.
Maestro Pavle Dešpalj dirigirao je, a
glazbenici Filharmonije svirali su iz fotokopiranih stranica Zajčevom rukom ispisanih nota. Program je počeo dvjema uvertirama, iz opera Lizinka i Amelia. Nevjericu čemu dvije operne uvertire zaredom odagnala je njihova raznolikost. Vedra, slavenski obojena uvertira
Lizinke, s istaknutim nastupima i solima
puhača, izvrsno se slagala s talijaniziranom, verdijanski intoniranom uvertirom Amelije, nastalom osamnaest godina prije.
20. Zajčevi dani u Rijeci
Pavle Dešpalj suvereno je uskladio suradnju solista Filipa
Faka s orkestrom, dok je u simfoniji omogućio da do punog izražaja dođe prevladavajuća ležerna vedrina, a time i
neposrednost te komunikativnost Zajčeve glazbe. A to je
ono što uvijek može oduševiti i u zapećak baciti razne prigovore koje upućujemo Zajcu.
o j ava ti s k an o g i zd a n j a
22 vo k a l i ze
Ivana pl. Zajca izazvala je
nemalo iznenađenje što je Zajc, osim opera,
opereta i sve sile druge glazbe,
pisao i vokalize. To samo pokazuje kako je pedagoški dio njegova djelovanja najviše pao u zaborav. A Zajc je bio marljiv učitelj,
najprije u rodnoj Rijeci nakon povratka sa svršetka studija u Milanu i očeve smrti 1855. godine,
preko podučavanja pjevanja u
društvu Polyhymnia u Beču, od
1862., do dugogodišnjega djelovanja u Hrvatskome glazbenom
zavodu u Zagrebu, od 1870. do
umirovljenja 1908.
Temelj hrvatske
opere
U Rijeci podučava gudaće instrumente u Gradskom filharmonijskom institutu, a privatno
klavir, violinu i pjevanje. U Zagreb
je došao kao prokušani i praktični pedagog. Pri osnivanju hrvatske opere trebao je pouzdanih pjevača. Zato je u glazbenoj
školi HGZ–a, uz dotadašnja dva
tečaja škole za pjevanje, niži i viši,
osnovao još i treći, »usavršni« tečaj za operu u kojemu je sam
podučavao. Od 1892. podučavao je u HGZ–u i klavir. Privatno je podučavao klavir, pjevanje
i teorijske predmete. Bio je uvijek
susretljiv prema učenicima, rado
ih je pratio na klaviru na produkcijama. Izvještavajući o završnim
produkcijama glazbene škole
HGZ–a, novine su ga često hvalile kao izvrsnog učitelja. Napisao
je više praktičnih pedagoških
priručnika, najviše za pjevanje
(desetak opusa), ali i za klavir te
violinu. Gotovo svim ondašnjim
opernim solistima bio je privatni učitelj. Plejadu njegovih učenika sa zapaženim karijerama u
Zagrebačkoj operi i u inozemstvu predvode Marija Prikril, Sofija Kramberger, Marija (Micika)
Freudenreich, Tošo Lesić, Draga
Hauptfeld, Marija Glivarec te najslavnije od njih Blaženka Kernic i
Mira Korošec.
Zaboravljeni opus
Za Zajčeve vokalize zainteresirala se prof. Lada Bujas Majić, pročelnica pjevačkog odjela Glazbene škole Vatroslava Lisinskog
u Zagrebu, priređivačica i urednica tog izdanja. Pronašla ih je u
Zajčevoj ostavštini koja se čuva u
zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, pregledala i proučila te iz više od stotinu vokaliza načinila odabir za tri sveska.
Prvi od njih, 22 vokalize, predstavljen je 19. studenoga 2013.
u foyeru HNK–a Ivana pl. Zajca
u Rijeci. Nakladnik je Društvo za
promicanje glazbe, plesa i glazbenoscenske umjetnosti Hilarion. Izdanje sadrži komentar na
hrvatskom, engleskom, njemačkom i japanskom jeziku. Vokalize su izazvale pravu senzaciju
u pjevačkoj zajednici jer su cijelo stoljeće ležale zaboravljene u
Zajčevoj ostavštini. Prof. Bujas
Majić iskušala ih je u pedagoškoj praksi i predstavila kolegama, pjevačkim pedagozima na
seminaru Vokalna pedagogija
hrvatskoga glazbenog romantizma u sklopu Stručnog vijeća nastavnika solo pjevanja, održanog
2. listopada 2013. u Bjelovaru.
Svi su oduševljeni njihovom kvalitetom i Zajčevim poznavanjem
ljudskoga glasa te njegovim pedagoškim metodama.
Pedagoški rad Zajc ujedinjuje
u bilježnicama koje naziva Škola pjevanja i Praktične škole pjevanja te opusima za sopran i
bas–bariton.
Vježbe za belcanto
Vokalize su vješto skladane,
pjevne, ponekad prožete slavenskim melosom, jednostavne
i pregledne. Česta je ABA forma.
Zajc vodi računa o postupnom
unošenju specifičnih zadataka
u učenje pjevanja čiji je cilj uspostava vokalne tehnike i izgradnja vokalnog aparata. Naizmjenice nudi vježbe i vokalize po-
trebne za usvajanje znanja koje
će dovesti do tehnike belcanto.
Motivi u vokalizama susreću se
poslije u njegovim pjesmama i
operama. Tako zahtjevnije vokalize mogu poslužiti kao studije za Zajčev vokalni opus. Velik broj vokaliza namijenio je samom početku učenja pjevanja.
Posebnu brigu vodi o dubljim
glasovima za koje u već skladanoj vokalizi piše drugi glas. Na taj
način smanjuje raspon vokalize,
a pjevaču omogućuje usredotočenost na određeni problem.
U kraćem glazbenom programu
na predstavljanju novog izdanja
partiture, Zajčeve vokalize izveli su učenici solo pjevanja Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci, iz razredâ prof.
Ingrid Haller i prof. Ariane Bossi.
Ena Lešić, Mirna Marković i Ivan
Ćepić nastupili su uz glasovirsku
pratnju prof. Oksane Zvinekove. I tom prigodom svi su izrazili
nadu da će Zajčeve vokalize zaživjeti u suvremenoj pedagoškoj
pjevačkoj praksi.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
20. Zajčevi dani u Rijeci, ususret stogodišnjici Zajčeve smrti
57
Recenzija monografije »Milka Trnina —
150 godina«
Nepoznati glazbeni dragulji
dubrovačke prvostolnice
2013.
Godina Milke Trnine
Svećenik, muzikolog, skladatelj i dugogodišnji regensa chori zagrebačke katedrale dr. sc. Miho Demović objavio
monografiju o tisućljetnom muziciranju u dubrovačkoj katedrali
U
piše: Ileana Grazio
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
sklopu III. Međunarodnog simpozija o
baštini, održanog
u Dubrovniku od
13. do 15. prosinca
2013., predstavljena je izuzetna knjiga svećenika, muzikologa, skladatelja i dugogodišnjeg
regensa chori zagrebačke katedrale
dr. sc. Mihe Demovića, Povijest crkvene glazbe Dubrovačke katedrale
kroz vjekove. Knjigu je objavila udruga
Stara dubrovačka glazba u povodu
tristote obljetnice dubrovačke barokne
katedrale (1713.–2013.) koja je sljednica
prethodnih dviju katedrala na istome
mjestu.
Slaganje kamenčića
Demović je dugogodišnjim istraživanjima i slaganjem glazbenih kamenčića
napisao muzikološki mozaik koji obuhvaća tisućgodišnju prošlost sakralne
glazbe u Dubrovniku, što nema samo
lokalno značenje, već je to velik doprinos hrvatskoj povijesti glazbe. U dubrovačkim crkvama se oduvijek pjeva-
K
njiga je velikog formata, s
više od četiristo stranica, a
podijeljena je na petnaest poglavlja
u kojima autor, oslanjajući se na
arhivsku građu, u kontinuitetu
prikazuje razvoj sakralne glazbe u
Dubrovniku
58
Godina iza nas donijela je obilje događanja
u povodu 150. godišnjice rođenja slavne
hrvatske dive
Piše: Višnja Požgaj
lo, posebno u katedrali, odakle je odjekivala zanosna amoenitas almiphona.
U vrijeme Dubrovačke Republike katedrala je bila državna, vladarska crkva
u kojoj se ustoličavao vladar, pa je razumljivo da je, uz svjetovnu, i državna
vlast pomagala u nastojanju da u katedrali muziciraju najbolji domaći i strani glazbenici sa svih onovremenskih
europskih prostora. Tako se sakralna
glazba u Dubrovniku razvijala usporedno s onom europskom. Ovom knjigom
Demović otkriva zaboravljenu ili dosad
nepoznatu vrijednost glazbene umjetnosti dubrovačke katedrale.
Knjiga je velikog formata, s više od četiristo stranica, a podijeljena je u petnaest poglavlja u kojima autor, oslanjajući se na arhivsku građu, u kontinuitetu
prikazuje razvoj sakralne glazbe u Dubrovniku, posebno izdvajajući katedralu od 10. do 20. stoljeća. Vrlo spretno je
ukomponirao dijelove tekstova iz svojih
već objavljenih radova.
U slavu Boga
neke dubrovačke specifičnosti pa se pretpostavlja da su u Dubrovniku postojale i prepisivačke škole. Dijafonska glazba čini posebno poglavlje u kojemu
doznajemo da se već u
drugoj polovici 12. stoljeća u Dubrovniku pjevalo višeglasno.
Nalazimo opširno poglavlje o orguljama, njihovim graditeljima i orguljašima, o glazbenicima instrumentalistima, podatke o kasnijem instrumentalnom
sastavu, tzv. Katedralnoj kapeli koju je uzdržavala državna vlast, a
ukinuta je 1821. Ustvrdio je Demović da je
Marin Držić kao svećenik i orguljaš u crkvi
pjevao na hrvatskome
jeziku.
Najopširnije je poglavlje
U uvodnome dijePjevači Dubrovačke kalu Demović prikazudr. sc. Miho
tedrale od 12. do 17. stoje graditeljsku poviDemović
ljeća. Podijeljeno je u dva
jest katedrale, ističući
razdoblja: do velikog poznačenje i dviju pretPovijest
tresa 1667. i nakon pohodnih koje su stratresa, kad je obnovljen
dale u Velikoj trešnji
crkvene
crkveno–glazbeni život u
1667. te opisuje gradglazbe
novoj baroknoj katedrali.
nju sadašnje barokne
U 18. stoljeću najvažniji
iz 1713., ističući njeziDubrovačke
su skladatelji Luka i Annu likovnu dekoraciju.
tun Sorkočević te Antun
U povijesnom dijelu o
katedrale
Grum.
katedrali zanimljivo je
kroz vjekove
pročitati kolike su neU 19. i 20. stoljeću spovolje imali katedralni
Udruga Stara
minju se mnoga glazpjevači i svirači nakon
dubrovačka glazba
benička imena, među
završetka
Drugog
njima i autor ove knjige.
svjetskog rata kad su
Razmatran je i Cecilijankomunističke vlasti
ski pokret i njegov utjecaj
zabranile postojanje Pjevačkog katena muziciranje u dubrovačkoj katedradralnog zbora, no pobožni Dubrovčali. Sva poglavlja su iscrpno dokumentini nisu se pokolebali u svojoj vjeri te su
rana. Autor je o mnogim skladateljima
nastavili pjevanjem slaviti Boga.
i njihovim skladbama opširno pisao te
Svoje izlaganje arhivske građe autor je ih razvrstao na domaće i strane, koji su
počeo u poglavlju koje je nazvao Mo- samo neko vrijeme djelovali u dubronodijska glazba; opširno opisuje pro- vačkoj katedrali.
nađene dokumente o gregorijanskom
pjevanju iz 10., 11. i do sredine 12. st.,
Sačuvano sjećanje
zadržavajući se na objašnjenju stare
notacije (neumatske i koralne) koja ima Katedralni zborovi koji su se razlikova-
S
topedeseta
obljetnica
rođenja slavne hrvatske
sopranistice Milke Trnine (Vezišće, općina Križ,
1863. — Zagreb, 1941.)
potaknula je Općinu Križ
da 2013. godinu proglasi Godinom Milke
Trnine. Tu je odluku podupro pokroviteljstvom i predsjednik Republike Hrvatske
Ivo Josipović. U obilju događaja kojima je
dostojno obilježena ta velika obljetnica,
izdvajamo objavljivanje prve cjelovite i
reprezentativne umjetničine monografije.
Na knjizi je surađivalo osmero stručnjaka, uključujući i urednicu izdanja, dr. sc.
Zdenku Weber. Knjiga je tijekom godine
predstavljena u nekoliko gradova (Zagreb, Dubrovnik, Beč), ali je prvo predstavljanje održano 18. svibnja u Križu na
Autorica na promociji
knjige u Beču
dan umjetničine smrti, uz izložbu umjetničkih djela Ljerke Njerš, nadahnutu Milkom
Trninom, i svečani multimedijski koncert
mladih opernih pjevača u suradnji s Operom HNK–a u Zagrebu.
li po sastavu u različitim vremenima,
pjevali su uz pratnju orgulja ili Katedralne kapele, a poslije i uz vojne orkestre.
Opširno je opisano sudjelovanje dubrovačkih amaterskih pjevačkih zborova u
liturgijskome slavlju u katedrali. Navedena su imena dirigenata, od kojih su
neki desetljećima obnašali tu dužnost,
a nisu izostala ni imena gostujućih glazbenika koji su donosili moderni glazbeni izričaj. Oko sto pedeset stranica knjige ispunjeno je, prema veoma kritičkom autorovu promišljanju, notnim materijalom od 10. do 20. stoljeća.
Dakle, predstavljeno je tisuću godina
glazbe u dubrovačkoj katedrali i na taj
je način sačuvano sjećanje o iznimnom
bogatstvu sakralne glazbe. Ujedno je
to svjedočanstvo da je Dubrovnik u
prošlosti bio važno glazbeno središte
u kojemu su djelovali mnogi europski
glazbenici.
Knjiga ima vrlo lijepe likovne priloge, već
sama naslovnica privlači pozornost. Taj
veliki Demovićev doprinos o sakralnoj
glazbi dubrovačke katedrale bit će vrijedno štivo i inspiracija mladim muzikolozima i ljubiteljima za daljnje proučavanje hrvatske glazbene povijesti.
Taj je program u prekrasnom ambijentu stoljetnog parka ispred crkve Uzvišenja Sv. Križa aranžirala mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, koja je prethodne večeri u HGZ–u održala sjajan
recital Hommage à Milka Trnina u suradnji s pijanistom Đorđem Stanettijem u sklopu prestižnog vokalnog ciklusa KDZ Molto cantabile.
Isti je program ponovljen na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama u Atriju
Kneževa dvora (za što je umjetnica osvojila i nagradu Orlando HRT–
a) i na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti u Beču. Održano
je još nekoliko koncerata u Trnininu rodnom Vezišću i majčinoj Požegi. Udruga poklonika Milke Trnine priredila je Koncert mladih pjevača u atriju HNK–a u Zagrebu. Treba pohvaliti i lijepu izložbu zbirke
iz umjetničine ostavštine Milka Trnina — svjetska operna diva (koncepcija Marine Perice Krapljanov) u Muzeju grada Zagreba, kao i
posjet Slapu Milke Trnine u Nacionalnom parku Plitvička jezera uz
koncert KUD–a Graničar iz Križa. Svečana završna proslava Godine Milke Trnine održana je na njezin rođendan, 19. prosinca u Općini Križ, uz dodjelu Plakete Milka Trnina predsjednici Udruge poklonika Milke
Trnine Zdenki
Weber,
nastupe lokalnih pjevača i plesača
te koncert
opernih prvaka HNK–a
u Zagrebu u
nazočnosti
po k rov i te lja — predsjednika Ive
Milka Trnina
Josipovića.
Recenzija monografije posvećene riječkoj rock–sceni šezdesetih
Novo svjetlo na našu
rock–prošlost
Još jedan vrijedan doprinos analizi rock–glazbe u Hrvatskoj
N
Piše: Bojan Mušćet
akon izvrsne knjige Siniše
Škarice Kad je rock bio
mlad, nedavno smo dobili
još jedan hvalevrijedan doprinos analizi rock–začinjavaca u Hrvatskoj. Posrijedi
je monografija Red! River! Rock! Velida Đekića
(KUD Baklje, 2013.) posvećena riječkoj rock–
sceni šezdesetih.
Rijeka kao kolijevka rocka
ci i šire, da je Saša Sablić bio roker prije nego
što je počeo pjevati u 4M, da je iz istog miljea
stizao i Dalibor Brun, da je Grupa 777 prije lakoglazbene karijere svirala nešto sasvim drukčije i da su Opatijski suveniri nekad kao Suveniri po opatijskim terasama prašili rock. Dakako, tomu je kumovao i izostanak diskografskog
materijala, a i mediji nisu bili baš naklonjeni čupavcima — monografija sadrži isječak iz Novog lista iz 1963. Atentat na ukus i odgoj publike. Ako se o »urlatorima« i pisalo, onda je
to uglavnom bilo u neutralnom ili negativnom
kontekstu. Stoga je Đekić imao uistinu prilično
opsežan zadatak da prikupi sve relevantne podatke o sceni, kao i da portretira četrdesetak
bendova te opatijsku pjevačicu Eti Juvan koja
je nastupala s njemačkim bendom Inner Space koji će poslije promijeniti naziv u Can.
Kako se na ovitku knjige ističe, posrijedi je prva
monografija o rocku posvećena nekoj gradskoj
sceni na prostoru bivše Jugoslavije, a Rijeka je
apostrofirana kao sredina gdje
je de facto rođen rock na poVelid Đekić
dručju ne samo bivše Jugoslavije nego i istočne Europe.
Red! River!
Prilično je to smjela teorija auRock!
tora knjige, no s obzirom na činjenicu da je Rijeka bila glavKUD Baklje,
na luka države koja je deset–
petnaest godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata
vješto balansirala između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, neprijeporni
utjecaji koji su stizali sa zvucima s gramofonskih ploča koje su donosili mladi pomorci, ne mogu se zanemariti. Prema Đekiću, u Rijeci je
1957. otvoren prvi diskoklub u
Jugoslaviji (Husar), formiran je
prvi rock–bend (Uragani), nastale su prve rokerske autorske skladbe (Dario Ottaviani),
pojavila su se prva pojačala Marshall (Henric
III.), pokrenuta je prva jazz–rock formacija (Grupa 777), održan je prvi nastup nekog zapadnog rock–izvođača (Colin Hicks & Cabin Boys
u Kinu Partizan), počeo je djelovati prvi ženski
rock–bend (Sirene) itd.
Uragani i ostali
Đekić na gotovo 400 stranica i uz gotovo dvostruko više fotografija otkriva uzbudljivu riječku
rock–scenu šezdesetih i njezinu vitalnost koja
je očito bila dobrim temeljem za nicanje punk i
novovalne scene potkraj sedamdesetih koja je
na neki način i brandirala Rijeku kao rokerski
grad. Taj se dio riječke rock–povijesti neprestano diskografski i medijski revalorizira, no riječki
rock šezdesetih dosad je bio uglavnom pohranjen u sjećanjima protagonista scene, uz pokoje medijsko podsjećanje. Tako se tek ponekad spominje da su Uragani začeli rock u Rije-
2013.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Recenzija knjige
Uspon i pad
šezdesetih
Fotografije Ante Škrobonje koji
se specijalizirao za praćenje
rock–scene, kao i drugih fotografa koji su djelovali šezdesetih, arhivski fotomaterijali te
privatne fotografije svakako su
umnogome pridonijele efektnom poniranju u duh vremena. Osobito je efektna naslovna
fotografija iz 1964. gdje su u prvom planu dvije gitare Uragana,
a monografiju je vrsno dizajnirala Melina Mikulić.
Osim priče o šezdesetima, monografija ima uvodni dio o kraju pedesetih i rađanju rock–
subkulture u Rijeci, kao i zaključni dio koji govori o nestajanju scene, prestanku rada ključnih bendova
i transformaciji pojedinih izvođača koji su napustili rokerski milje i prešli u estradne vode. Taj
dio riječke glazbene scene u šezdestima Đekić
nije stavio čak ni u sporednu ulogu, spominje
je tek povremeno, iako su protagonisti MIK–a
(festival se najprije zvao Melodije Kvarnera) nerijetko dijelili pozornicu, pa i mjesto na rijetkim
EP–jima s rokerima. No o MIK–u i riječko–opatijskim šlagerašima ipak se mnogo više zna
nego o rock–glazbenicima koji su na koncertima i plesnjacima uspijevali prikupiti i po dvije
tisuće posjetitelja.
Đekić prilično precizno portretira ne samo
izvođače nego i disc–jockeye, graditelje instrumenata te fotografe koji su pratili scenu, a opisuje i mjesta na kojima se u Rijeci sviralo. Posrijedi je dragocjen doprinos riječkoj povijesti, ali
i djelo koje sasvim sigurno unosi novo svjetlo
na rock–prošlost Hrvatske i bivše Jugoslavije.
59
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Rođendanska
monografija
Autor knjige u izdanju BZK–a Preporod i HKD–a Napredak iz Sarajeva je Gradimir Gojer, blizak Jusićev suradnik
koji je s njime radio na mnogim scenskim izvedbama
I
Piše: Bojan Mušćet
na ovim prostorima i u svjetskim okvirima rijetko ćemo
zateći uspješnog skladatelja
i zabavne i »klasične glazbe« (bez obzira što tu drugu
formulaciju pišemo u navodnicima), pop–zvijezdu koja je karijeru
nastavila u serioznijim formama, autora
koji je vlastiti glazbeni izraz tako vješto
implementirao u različite izvedbene
strukture. Na prvu asocijaciju mogli
bismo se prisjetiti Paula McCartneyja,
no on je i dalje nedodirljivi rock superstar koji tek povremeno radi uspješne
izlete u, na primjer, tzv. ozbiljnu glazbu
(Liverpool Oratorio) ili u techno (The Fireman).
Razgranata karijera
Potražimo li na ovim meridijanima glazbenika takvog kalibra, onda se ime Đele Jusića samo nameće. Svakako je u kolektivnoj memoriji
zabilježen kao lider Dubrovačkih trubadura i skladatelj evergreena uglavnom
za dubrovačke izvođače, međutim, put prema scenskoj, filmskoj i
klasičnoj glazbi ono je
što također obilježava
Đelu Jusića. Pridodamo li tomu
polu-
60
stoljetno vođenje dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik, pred nama je respektabilna razgranata karijera koja i u
75. maestrovoj godini (rođen je u Dubrovniku 26. siječnja 1939.) uspješno otvara nova poglavlja. Prije sedam
godina dobio je Porina za životno djelo, a tom prigodom objelodanjena je
kolekcija njegovih velikih skladateljskih
uspješnica (Gold Collection, Croatia
Records, 2007.).
Potkraj prošle godine, Đelo Jusić dobio je još jednu dokumentarističku posvetu svojem radu. Riječ je o monografiji Gospar/Danonoćja Đela Jusića
koju potpisuje Gradimir Gojer u izdanju
BZK–a Preporod i HKD–a Napredak
iz Sarajeva. Gojer je blizak Jusićev suradnik koji je s njime radio na mnogim
scenskim izvedbama (režirao je kazališne izvedbe
z a
koje je Đelo pisao glazbu i napisao libreto za
suitu Dubrovački kantuni) i koji je odlučio riječima, fotografijama
te novinskim isječcima predočiti svu veličinu toga skladatelja,
aranžera, dirigenta i
gitarista.
Gradimir Gojer
Gospar/
Danonoćja
Đela Jusića
BZK Preporod i HKD
Napredak
Emotivni
pristup
Gojer je knjigu razdijelio na mnogo poglavlja, ne pridržavajući se
striktno kronologije,
nego je subjektivnim i
emotivnim pristupom
nastojao istaknuti važnost radova Đele Jusića u Hrvatskoj, zemljama bivše Jugoslavije i šire, njegovih
više od tisuću pjesama i više od šest
tisuća minuta snimljene glazbe na
stotinjak izdanja.
Dakako, monografija počinje pričom o Dubrovačkim trubadurima
koji su od sredine šezdesetih razvili
tipičan dubrovački pop–sound, ali i
prepoznatljiv imidž. Posrijedi je skladateljsko umijeće kojim je Đelo Jusić oplemenio ne samo svoj bend
nego i ostale izvođače koji nose taj
specifični dubrovački trademark: Terezu Kesoviju, svojega brata Ibricu, duet
Buce i Srđana i druge. S druge strane, Dubrovački trubaduri nastupali su
u drevnim trubadurskim odorama, dok
je mladi Đelo Jusić svoju sličnost s Ripom Kirbyjem (lula i naočale s debelim
okvirom) pretvorio u svoj dugogodišnji vizualni izričaj. Otišavši sa
skladbom Jedan dan na Eurosong, Dubrovački trubaduri postigli su i međunarodni uspjeh, a
pjesme Đele Jusića Luda mladost, La musica
di notte, Linđo,
Đelo Jusić
Dalmatinski Lero, Pusti da ti leut svira i ostale danas se smatraju
narodnima (i obratno:
evergrin Dok palme
njišu grane pripisuje
se Đeli Jusiću, iako je
posrijedi tradicionalna
pjesma).
Isto, dakako, vrijedi i
za skladbe napisane
izvan matičnog benda:
Dobro jutro, Margareta (pjevali su je i Ibrica
Jusić i Buco i Srđan,
a naziv pjesme uvriježio se u šaljivom duhu
u narodu kao sinonim
za »shvatio si/shvatila
si«), Zagrljeni i Volim te,
budalo mala za Franu
Lasića, Moja Ane broji
dane za grupu Libertas,
Na Stradunu i Prijatelji stari, gdje ste te
još mnoge za Terezu Kesoviju, Milu Hrnića, Ivu Pattieru i — ono što je manje poznato — Ča smo na ovon svitu
za kultnoga splitskog kantautora Tomu
Bebića.
Glazbena ikona
Dubrovnika
Osim Dubrovačkih trubadura, ime Đele
Jusića veže se i uz dječi zbor Mali raspjevani Dubrovnik koji ove godine navršava pedeset dvije godine. Cijelo vrijeme ustrajno radeći s djecom, Đelo
Jusić odgojio je mnoge generacije i
usadio im ljubav prema glazbi. Štoviše,
i oni koji nisu aktivno participirali u zboru, s neskrivenim ponosom ističu taj
dječji ansambl kao jedan od zaštitnih
znakova Dubrovnika.
Zapravo, u tom opusu pop–glazbe
moglo bi se reći da je Đelo Jusić lokalni
autor s temama koje u različitom kontekstu veličaju Dubrovnik i njegove ljepote. Ako ništa drugo, u tekstovima će
se prepoznati tipični dubrovački naglasak, teme ili izrazi, bez obzira na to što
Jusić nije tekstopisac. Međutim, upra-
vo je on uspio nametnuti dubrovački glazbeni
izraz kao konstantu u korpusu hrvatske lakonotne tradicije ne kao lokalni izričaj, nego upravo kao
skup pjesama koje imaju crtu opće prihvatljivosti, odnosno ugrađeni evergreen element. I kad
je otišao iz benda, njegovi trubaduri su i dalje bili
dubrovački, i onda kad su pjevali skladbe Nikice
Kalogjere i Ivice Krajača na štokavskom, pa čak
i zagorskom narječju (uspješnica Mi smo dečki,
kaj pijemo stojećki).
Ambicioznije forme
Kasniji radovi Đele Jusića zadiru u instrumentale
(Ljubavne priče gitare, Rendez–vous in Croatia i
još desetak sličnih izdanja), suradnju s klapama
Ragusa i Maestral, a iznimno popularna je postala i njegova pjesma Lijepa naša Hrvatska koju je
skladao za Turističku zajednicu Hrvatske.
No vode popularne glazbe iz kojih, zapravo, nikad nije isplovio zamijenio je drukčijim pristupom.
Mjuzikli Dundo Maroje i Dan od amora, suita Dubrovački kantuni, solistički koncerti uz orkestar,
balet Katarina, bosanska kraljica, oratoriji Istina o
Gradu slobode i Srebrenički inferno, soundtrack
za film Dubrovački suton tek su neki od njegovih
projekata kojima je zadužio umjetničku javnost.
Upravo tom dijelu Gradimir Gojer u monografiji posvećuje najviše pozornosti, osobito skladanju za bosanskohercegovački teatar. Tako monografija sadrži i kompletan libreto za Dubrovačke kantune, dosje baleta Katarina, bosanska
kraljica, opsežne materijale o njegovim oratorijima te mnogo arhivske građe o Jusićevu radu u
kazalištu.
Apostrofira se i njegova velika uloga u Domovinskom ratu, rad s dječjim zborom Golubići mira
u Međugorju te susret s papom Ivanom Pavlom
Drugim u Vatikanu.
Monografija sadrži mnogo zanimljivih fotografija,
no ističu se četiri sjajne crno–bijele fotografije na
kojima Lovro pl. Matačić i Đelo Jusić očito prenose suptilnu glazbenu energiju. Bez obzira na to
što monografija sadrži 380 stranica, premalo je
to za preciznu i sveobuhvatnu analizu djela Đele
Jusića, no djelo Gradimira Gojera svakako je dolična posveta tome velikom umjetniku. Istodobno
može poslužiti i kao dobar uvod u sve aspekte
njegova rada, jer Đelo Jusić je, sasvim sigurno,
glazbena ikona suvremenog Dubrovnika, autor
koji je kreirao zvučni izričaj jednoga od najljepših
gradova na svijetu.
Prvi autorski CD Gorana Listeša na izdanju talijanskog nakladnika
Kad gitara priča o sebi
Jedan od ključnih naših nastavljača višestoljetne tradicije gitarista–skladatelja
P
Piše: Đurđa Otržan
od
umjetničkim
vodstvom GianVita Pulzonea, Guitar International
Group iz Avellina
u Italiji objavio je
prošle godine nosač zvuka Goran
Listeš — Guitar works. Tako je s
popratnim talijanskim i engleskim
informacijama nosač zvuka sa
skladbama tog našeg renomiranog
gitarista krenuo u svijet dopunjavajući, kako kaže recenzent Giampiero Bernardini, dugu tradiciju svirača
gitare koji su ujedno iskazali i talent
skladateljstva. Dakako da je u povijesti glazbe autor i izvođač nešto
srodno i samorazumljivo te gotovo,
rekli bismo, neizbježno, pa ipak je
nekako posve prirodno da svirač
gitare pod prstima osjeti i vlastite
invencije i nastoji ih oživotvoriti kao
samostalna djela.
Žovijalni opus
Goran Listeš je to doživio još kao
student, i to čujemo u prvoj skladbi
na ploči, u suiti naslovljenoj Trice op.
4, skromno samoodređujući svoje
prve pokušaje skladanja u dobi od
dvadeset tri godine. U toj se skladbi pojavljuje velika srodnost s jednom Donizettijevom cantilenom iz
drugog čina Lucije di Lammermoor, srodnost to neobičnija što u to
doba Listešu nisu bile poznate Donizettijeve melodije. Svakako, melos je nešto mnogo šire od pojma
definirane melodije i očito se nastoji izraziti gdje god za to ima priliku.
Trice op. 4 iz 1984. pokazuju da je
autor svladao formu jednostavačne
minijature i da vlada logikom forme,
pa je u sljedećoj skladbi, Fantasia
op. 7 iz 1994., dakle deset godina
poslije, skladbu uspio prožeti velikom emocionalnom težinom koja
je, čini se, više izraz težine situacije
tijekom rata u Hrvatskoj, nego namjernog kolorizma, u inače vedrom
i razigranom, žovijalnom skladateljskom opusu za gitaru Gorana Listeša. Poznat kao savršen partner
u duima i triju, Listeš je u skladbi
na bachovsku tematsku podlogu u
Passacagli i fugi op. 5 za dvije gitare uspio i u tom sastavu za dva
instrumentalna glasa, dograditi suvremeni slušni okvir za inače prastari ples, u čemu prepoznajemo
dugi rad na pripremi originalnih ba-
roknih skladbi za izvedbu u današnje vrijeme. Passacaglia i fuga op.
5 praizvedena je u Berlinu 1988., a
svirali su je Richard Hand i Tom Dupre, čime su otvorena vrata Goranu Listešu, skladatelju, ne samo za
njega nego i za šire slušateljstvo i
obogaćenje izvodilačke prakse za
instrument.
Razvoj skladateljske
tehnike
A
utorski opus jednog
gitarista možda zbog
voluminoznosti snimljenog i
izvedenog opusa drugih autora
ne bi bio kod tržišnih diskografa
dovoljno ozbiljno shvaćen da bi
mu posvetili cijeli nosač zvuka,
što je ovako ispravljeno
Dvije godine prije Fantazije, Listeš
je skladao Rondoncino Croato op.
6 koji još više od spomenutog djela reagira na hrvatsku situaciju tih
tmurnih godina, polažući na ritmički obrazac iz Slavonije vlastitu melodiku u formi malog ronda u kontrastima i sugerirajući koloplet alter- tično, skladno djelce je Preludij za
nacija. Vježba ili Studio op.1 rano Patriziju op. 2, dok je Fantazija za
je djelce, simpatično i čisto u svo- dvije gitare op. 8 nekako na »špajoj jednostavnosti kao i Sonata op. njolskom« narječju, pri čemu se ne
11; zapravo, to su rezultati razvo- možemo oteti dojmu da slušamo
ja skladateljske tehnike (u sonati) i neko neotkriveno, ali originalno djesviračke (arpeggia u Studiju). Vid- lo Tarrege ili Villa–Lobosa. U dvije
ljiva je Listešova savršena discipli- posljednje skladbe nosača zvuka iz
na koja ide onoliko daleko koliko 2008. i 2010., skladatelj posvećuje
mu to tehnika dopušta, nikada ne varijacije op. 15 svojem sinu Margubeći iz vida da je doseg u obli- ku, mirnim i jednostavnim emocijaku jednak mogućnosti izvedbe, ma (Marcus Jeronimus Variationes
nešto što su Choop. 15), a na kraju
pin, Liszt ili Paganinas još jedanput
Goran Listeš
ni u povijest glazbe
toplina Listešodonijeli gotovo kao
melodike vodi
Guitar works ve
doktrinu. Finale sona obalu mora:
nate, kao i zapravo
Ljetna oluja, op.
G Collection/Guitarart
sve skladbe na ovom
14 u manje od tri
(Avelino)
nosaču zvuka, odliminute dočarakuju se lako prihvatva nam onaj proljivom melodioznolom oblaka, nagli,
šću, nečim novim, a
ali razigrano maopet ugodno klasičskiran kao »stranim i lijepim. Listeš
šan«, a zapravo
ne prenapregnjuje
osvježavajući i
svoj instrument. Virzabavan.
tuozitet je zatomljen
Zahvaljujući solipoput malog, brzog
darnosti svirača
potoka i jedva zagitare, dobili smo
mjetljiv tek u nijansanosač zvuka koji
ma boja iz sekcije u
intimno i ozbiljno
sekciju, dok na povrpredstavlja sklašini glavnu riječ vode
dateljski rad jedodabrani tonovi i ninog od naših najzovi melodije.
poznatijih i najcjenjenijih gitarista,
koji zbog voluminoznosti snimljePosveta sinu
nog i izvedenog opusa drugih auTo je bliskost s gitarom koja kao da tora, možda ne bi bio kod tržišnih
cijelo vrijeme priča o sebi, o skri- diskografa dovoljno ozbiljno shvavenim, nevidljivim sklopovima koji ćen da bi mu posvetili cijeli nosač
traže novu imaginaciju da ih pro- zvuka, što je ovako ispravljeno, vjenađe, otkrije i donese u novom di- rujem, na radost ljubitelja gitare, ali i
namičkom ruhu. Još jedno simpa- Listešovih studenata.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
B
ez obzira na to što
monografija sadrži 380
stranica, premalo je to za
preciznu i sveobuhvatnu analizu
djela Đele Jusića, no djelo
Gradimira Gojera svakako je
dolična posveta tome velikom
umjetniku
U povodu 75. rođendana Đele Jusića
61
Album naslovljen prema skladbi Igora Kuljerića, snimljen u sjevernotalijanskome gradu Acqui Terme
U povodu stote obljetnice Šulekova rođenja objavljeno opsežno izdanje
od pet CD–ova
U potrazi za ljepotom
Šulekov simfonijski maraton
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
noj skladbi Igora Kuljerića, jednog od
najuglednijih hrvatskih skladatelja 20.
stoljeća koji razinom svoje skladateljske
svijesti i promjenjivim licem stvaralačke
vitalnosti uvijek iznova uspijeva zaintrigirati slušateljstvo. Riječ je o koncertnoj
snimci zabilježenoj u Palazzo Robellini
u gradu Acqui Terme u sjevernoj Italiji,
u listopadu 2010. u sklopu 13. Međunarodnog festivala suvremene glazbe,
što povisuje zasluge visoke izvedbene
kvalitete albuma kao cjeline, a nadasve
zavidnog sviračkog umijeća i profinjene
muzikalnosti dviju glazbenih protagonistica ovoga izdanja.
Skladatelji s prijelaza
stoljeća
F
lautistica Ana Domančić
Krstulović i udaraljkašica
Ivana Bilić zrele su umjetnice
koje suvereno vladaju svojim
instrumentima, s izrazitim
senzibilitetom za djela suvremenog
repertoara
Razgranate umjetničke karijere ovih
umjetnica snažnih individualnosti svjedoče o njihovu smislu za zvukovno
oblikovanje, za izražajnost i rječitost u
glazbenom kazivanju, koje u svakom,
pa i najsitnijem detalju glazbenoga tijeka traži neki dublji, drukčiji, skriveni sadržaj, razlog postojanja i logiku glazbenoga bivstvovanja. Flautistica Ana Domančić Krstulović i udaraljkašica Ivana
Bilić zrele su umjetnice koje suvereno
vladaju svojim instrumentima, a u interpretativnom pogledu vrlo su maštovite, s izrazitim senzibilitetom za djela
suvremenog repertoara. U takvim je
okvirima i njihov novi nosač zvuka slijed virtuozne ovladanosti partiturama
i duhovnog bogatstva njihove osobne
muzikalnosti, čiji sadržaj, s izuzetkom
skladbe Edisona Denisova, skladatelja
rođenog u Tomsku (Sibir), predstavlja
nisku isječaka iz opusa hrvatskih skladatelja koji su obilježili glazbenu zbilju s
prijelaza stoljeća.
Suputnik Chopin
V
Piše: Ivana Tomić Ferić
62
eć poznata uspješna artistička suradnja dviju vrsnih hrvatskih glazbenica
Ane Domančić Krstulović (flauta) i Ivane Bilić (vibrafon, marimba), oplođena
je i nadograđena još jednim vrijednim
projektom u izdanju A Classica — nosačem zvuka Dessin, prema istoime-
Dijaloški odnos flaute i vibrafona što se
razvija u partiturama odabranih skladatelja, umjetnice su iznijele u kompaktnoj
suigri, gdjekad sjedinjeno u ekspresiji, a
gdjekad u neprestanom protustavljanju
dvaju temeljnih slojeva glazbene strukture, kao svojevrsno sučeljavanje u sukladnom. Dopunjujući se i povezujući
u jedinstvenu cjelinu, oba strukturalna
sloja (i flautistički i vibrafonistički) određena su zadanostima skladateljske invencije i konstruktivističke spretnosti u
građenju glazbenih zamisli. Zasigurno je, promatrajući s aspekta skladateljskih interesa, intrigantno, izazovno i
poticajno bilo suprotstaviti i ugoditi po
svemu specifičan ton jednog vibrafo- nalne glazbene ideje, vješto interpolirana s nježnim zvukom flaute, ispreple- jući vlastitu stvaralačku ličnost unutar
sti i povezati posebnosti međusobnog »povijesne krivulje«. Baštinske vrijedsuzvučja, otvoriti neke nove mogućno- nosti i uskladišteni intonativno–ritamsti interakcije zvukovski uzorci, stvarni su i
lja i instrumenata te ih
imaginativni predložak,
Ana Domančić
uklopiti unutar osobduhovno prethodnišKrstulović, flauta/
nih estetičkih orijentatvo i ljepota kojom sklaIvana Bilić,
cija samih interpretkidatelj dohranjuje svoje
vibrafon
nja. Takvim stvaralačglazbene vizije. Oni su
kim impulsima bio je
dragocjena građa, ali i
Dessin
potaknut Igor Kuljeautonomna vrijednost,
rić, iskonski i svestrapredtekst za osuvreA Classic
ni glazbenik, duboko
menjeni glazbeni konukorijenjen u hrvatski
tekst iz kojega izbija
glazbeni prostor, čijim
snaga autorova talenje djelima uokviren nota i vještina stilizacije.
sač zvuka. Početnom skladbom Cho- Skladba Dessin poštuje sve odrednipin op. 17, br. 4 Kuljerić se gotovo op- ce komornoga žanra. Virtuozno tretirasesivno prisjeća vlastitih mladenačkih na dionica flaute lebdi iznad ostinatnih
dana, kad su glasovir i Chopin bili nje- Klangenfarbe vibrafona, a trenuci diogovi svakodnevni suputnici. Opčinje- nizijskog ushita izmjenjuju se s koralom
nost posljednjom Mazurkom iz opusa arhetipske ljepote. S takvim umjetnič17 prešla je u imperativ: tehnika citira- kim zovom korespondira snaga i uvjernja i pretapanja odabranih te pomno ljivost tonske izražajnosti u intrepretacirazrađene montaže i miksaže koristi ji, odzvanjajući u punom suglasju auisključivo tonove i intervale kojima je torske i izvođačke inventivnosti.
omeđeno bolećivo ozračje Chopinove
glazbe. Jer, vrelo Chopinove boli jedinPoetična autocesta
stvenom se snagom emocija pretvaralo u vrelo umjetnosti koja je, kako kaže Skladba Mladena Tarbuka asocijativGuy de Pourtales, pomogla skladatelju nog naziva Dalmatina nastala je 2010.
da uspije u tom izuzetnom čudu — da na poticaj ovoga dua, kao skladateljeostane isti protiv života, unatoč životu. vo priznanje uspješnoj, dugogodišnjoj
Sve te pritajene slutnje i prigušene tuge suradnji glazbenica s različitih adreevocirao je Kuljerić, posluživši se iskon- sa. Unatoč vremenskim i prostornim
skim skladateljskim postupkom — na- preprekama, Ana Domančić Krstuločelom preoblikovanja. U završnici do- vić i Ivana Bilić ostvarile su niz zajedgađaja glazba nestaje, ostaje tek dimi- ničkih projekata. Predstavile su hrvatnuirana jeka odumirućih zvukova, osta- sko stvaralaštvo za flautu, marimbu i vije zapravo samo sjećanje...
brafon u SAD–u 2007. godine. Premda jedna autocesta ne izaziva odmah
poetične asocijacije, u ovom je slučaPovratak tradiciji
ju njezina izgradnja pomogla umjetnoZavršna skladba Dessin po kojoj je CD sti. To je bio Tarbukov moto i nadahnudobio naziv, pripada onom dijelu Ku- će za kompoziciju koja evocira susret
ljerićeva opusa koji crpi iz bogatih na- »mora i ptičice« — susret dvaju praeleslaga hrvatskih, prije svega glagoljaš- menata što zajedno tvore pjesmu koja
kih i otočno–mediteranskih napjeva i ih preobražava u novi, još nepomišljeglazbenih obrazaca. Taj devetominutni ni sklad. Delikatna igra boja i rafinirana
glazbeni iskaz iz 1981. nastao je u skla- sonorna ilustrativnost u kojoj su izražajdateljevoj kasnijoj fazi kad se nakon in- ni detalji u stalnome međusobnom pretezivnih eksperimentiranja s avangar- tapanju oblikuju fakturu koja ne zazire
dnim rukopisom vraća osluškivanju od atomiziranja i faznosti. Poredani jetradicije, onim nataloženim (pod)svje- dan iznad ili iza drugoga, ti detalji tvore
snim motivima što sublimiraju stečevi- kaleidoskop raznobojnih slika i bogate
ne naše biološke i kulturno–povijesne fluktuacije. Voda i zrak kao dva praezbilje. Glazbeno naslijeđe u Kuljerićevoj lementa koja dobivaju svoje tumače u
imaginaciji odjekuje visokim registrima instrumentima (vibrafonu i flauti) predpostojane arome i kreativne domišlja- stavljeni su najprije zasebno zrcaleći
tosti kojom obnavlja prepoznatljiva pri- tehničku, intonativnu i interpretativnu
marna ishodišta u nove, sasvim origi- besprijekornost sviračkoga umijeća da
bi se na kraju sučelili u oslobođenim glazbenim obrascima prepunim sinkopiranih ritmova i zanimljivih timbarskih sjenčenja.
Nove mogućnosti
Jazzy due Petra Obradovića pripada onom
dijelu skladateljskog opusa komornih skladbi
koji izborom instrumenata otvara nove stranice i izazove, nalazi nove prizive drugih i drugačijih, intimističkih skladateljskih interesa. Riječ
je o komornoj, sjetnoj i emotivnoj jazzy glazbenoj priči u pet stavaka (u posljednjem partner flauti postaje marimba) u kojoj skladatelj
istražuje nove mogućnosti interaktivnih odnosa instrumenata, oblikujući recepcijski dojmljivo glazbeno tkivo koje ničim ne opterećuje
i koje je, zahvaljujući izvođačkim dojmovima
izrazitoga predanja, na visini komunikativnog
i humaniziranog čina. U tom smislu ostaje
nada da će Jazzy due biti inspirativnim poticajem glazbenicima i jednako zanimljiv poziv
slušateljima da, kako ističe skladatelj, prepoznaju i osjete i neka osobna emotivna iskustva, uspomene, prizive podsjećajućeg i nježnog, a istovremeno i poticajnog u zajedničkoj
avanturi i potrazi za ljepotom.
Volim skladati mirnu i lijepu glazbu, zapisao je
Edison Denisov, skladatelj iz Tomska, kojem
je ciklus za sopran i komorni ansambl Sunce
Inka (1964.), nastao na poemu Gabriele Mistral i posvećen Pierreu Boulezu, donio svjetsku slavu. Pretposljednju skladbu na CD–u s
naslovom Avant le coucher du soleil iz 1996.
potpisuje upravo Denisov, izvanredno talentirani skladatelj koji u zaigranim suprotnostima
akordičkih treptaja i smjenama ponavljanih
ideja u trajnom pokretu protoka glazbe potvrđuje inventivnost iskonskoga muzikaliteta. Na
harmonijski zanimljivoj pozadini vibrafonskog
pulsiranja odigravaju se smireniji flautistički sljedovi melankolične ugođajnosti. Središnji dio ispunjen je virtuoznim pasažama obaju glazbala, uspinjući se do bure zvučnosti i
odlučnoga ispreplitanja njihovih timbara. U
interpretaciji ovoga dua sve su posebnosti te
nadahnute Denisove skladbe iskazane preciznom, tehnički briljantnom, a istodobno vrlo
podatnom i maštovitom izvedbom.
Spomenimo na kraju ton–majstora Vinka Šinceka i glazbenog producenta Krešimira Seletkovića te lijepo opremljenu programsku
knjižicu s fotografijama Ane Domančić Krstulović i Ivane Bilić kao dobrodošao dokument suradnje dviju istaknutih umjetnica koje
se glazbeno razumiju, dopunjuju i zajednički
izgrađuju, a koja će, nadamo se, trajati i ubuduće na radost brojnih poklonika umjetnički
vrijedne glazbe.
I
iznosi skladateljev stvaralački procédé i analizu svakoga djela, smatrajući da između služenja glazbom
ntegralni niz Beethoveno- i služenja glazbi valja tražiti identivih simfonija smatrao se tet ne samo Šulekova simfonijskog
nekada pravim izvedbe- opusa kao cjeline nego i njegova
nim i produkcijskim izazo- sveukupnog stvaralačkog habituvom. Možda je najpozna- sa. Simfonije su nastajale u trideset
tiji onaj vezan uz imena devet godina (1942.–1981.) i govore
Herberta von Karajana i Berlinske jezikom visokoestetizirane izražajnosti koja se, kao
filharmonije, koji su
rukopis, često nasnimili tri takve seStjepan Šulek
ziva i »štitnikom trarije šezdesetih, sedicije«. Otpor prema
damdesetih i osam8 simfonija
njemu (rukopisu) u
desetih godina, a
ondašnjem vremeprema prodaji, uz
Cantus/HDS/HRT
nu bujajućih »novobok im stoji snimka Karla Böhma i
Bečke filharmonije
iz ranih sedamdesetih. Beethovena i
njegova ostvarenja
(barem prvih osam) brojkom slijede
mnogi europski majstori, primjerice Dvořák, Šostakovič, Mahler,
Bruckner, Glazunov, Schubert ili
Mendelssohn, a u Hrvatskoj — to
je Stjepan Šulek, autor ciklusa od
osam simfonija.
Piše: Sanja Raca
Š
to opus dalje odmiče
od godina nastanka,
to njegova vrijednost više
intrigira — kao da briše
mnoge kontroverze koje su
znale pratiti Šulekova klasična
skladateljska uvjerenja
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Snimke su iz šezdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, čijim je
izvedbama ravnao i sam maestro Šulek, ali i najnovije snimke kojima ravna
njegov nekadašnji učenik, maestro Pavle Dešpalj
Dvije ugledne hrvatske interpretkinje na svojem prvom zajedničkom albumu okupile skladbe Igora Kuljerića,
Mladena Tarbuka, Petra Obradovića i Edisona Denisova
Dragocjene snimke
U osvit stote obljetnice Šulekova rođenja (1914.–1986.), takav set objavili su Cantus/HDS/HRT potkraj
2013. kao peterostruki album na kojemu je zabilježen Šulekov integralni
simfonijski ciklus. Predstavljeno na
pet CD–ova, djelomično (i) u mono
inačici kod arhivskih zapisa, izdanje
je ujedno kolekcija snimki Simfonijskog orkestra HRT–a i Pavla Dešpalja, Šulekova učenika koji je diplomirao kompoziciju u Šulekovoj klasi 1960., dirigenta koji desetljećima
ustrajno promiče majstorov opus.
No iznenađenje je Stjepan Šulek
kao dirigent Pete i Šeste simfonije,
čije su snimke nastale 1964. i 1971.
u nekadašnjem Studiju Istra (tonski
majstori Miljenko Dörr i Matija Brkić).
Ostale izvedbe zabilježene su 1963.,
1983., 1991., 2012. i 2013. godine. Simfonijski maraton traje pune
138,43 minute.
Kompendij velikih formi
Dr. sc. Eva Sedak, autorica opsežnog eseja Svijet Šulekovih simfonija,
glazbenih tendencija« na neki način traje i dalje, usprkos majstorstvu
instrumentacije, imaginacije i primijenjenom povijesno–glazbenom
iskustvu, koje od osam simfonijskih
ostvarenja gotovo da čini kompendij
velikih glazbenih formi kakve je moglo iznjedriti 20. stoljeće. Šulekov orkestralni »subjektivizam« napokon je
doživio diskografsko predstavljanje,
a ona dva zapisa dirigirana skladateljevom rukom daju mu posebnu
draž. Uhvatiti različite dimenzije toga
svijeta, s jedne je strane slušateljski
izazov, a s druge objektivni dobitak
za hrvatsku glazbu i za njezin produljeni život u smislu javno dostupne
glazbene građe kojom se dopunjuje
zvučni arhiv prošlostoljetnih skladateljskih ostvarenja.
Bez obzira na to prihvatimo li ili ne
prihvatimo taj bujni, raskošni, opori,
stilski specifičan i složen umjetnički
jezik, jedno je neosporno — u svjetlu
obilježavanja stote obljetnice rođenja skladatelja Stjepana Šuleka, tim
se raritetnim peterostrukim izdanjem
ponovno otkriva njegovo »svježe lice
stare ljepote« (Eva Sedak). Zanimljivo je, što opus dalje odmiče od godina nastanka, to njegova vrijednost
više intrigira — kao da briše mnoge kontroverze koje su znale pratiti Šulekova klasična skladateljska
uvjerenja.
63
Međugeneracijska
solidarnost na djelu
Uz djela skladatelja čije ime nose, četvorica saksofonista
snimila su autorsku glazbu svojih vršnjaka (Dubravko
Palanović, Gordan Tudor, Ivana Tena Borić, Mirela Ivičević,
Mattias Kranebitter)
O
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Piše: Đurđa Otržan
sim Šest krokija uvaženog patrona ansambla
Borisa Papandopula,
čije prezime nosi kvartet saksofona koji poznajemo i pod drugim
nazivima, ovaj nosač zvuka Croatia Recordsa
u cijelosti je posvećen generaciji skladatelja
s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, dakle, onima koji su već prešli ili
odavno prešli tridesetu godinu, pa ih s pravom
možemo smatrati aktivnom srednjom generacijom skladatelja. U tom je smislu ovaj nosač
zvuka važan jer predstavlja odabrani niz izvrsno
Papandopulo
izvedenih i pomno poslokvartet
ženih djela, kako po stilu
tako i po karakteru.
Papandopulo
Croatia Records
Saksofonske niti
Moram odmah istaknuti
skladbu koja me se svojom cjelovitošću i iskrenim nadahnućem najviše
dojmila, možda i zato što
je prva nakon velikog majstora persiflaže stila, Borisa Papandopula, pa će se
to možda dogoditi i drugim slušateljima. Riječ je o
skladbi Doloroso Dubravka Palanovića (1977.), koji
svaku sekundu ispunjava
izravnim sadržajem i muzikalno bira i povjerava svakoj dionici njezinu nit u blago raspuštenom ali
povezanom tkanju četiriju linija.
No dojam se odmah transformira u jedan drugi jezik i drukčiju imaginaciju, onu koja korespondira sa Šest kratkih krokija Borisa Papandopula. To je Nekoliko varijacija Gordana Tudora (1982.), posloženih poput zanimljivih poštanskih maraka ili ikonica sjećanja i
raspoloženja.
Svirka saksofonista Nikole Fabijanića (sopran),
Gordana Tudora (alt), Gorana Jurkovića (tenor) i Tomislava Žužaka (bariton) već je dobrano razmazila hrvatsku publiku i naviknula ih na
dobar, dapače, odličan zvuk, vrhunsku spremnost i stilsku prilagodljivost pa se mogao
očekivati tako oštar prijelaz iz jednog stvaralačkog jezika u drugi. Gotovo da nema nijanse
ili zareza koji u njihovoj interpretaciji ne dobiva
smisao, što je zamjetljivo u skladbi Piece for
Amy, Ivane Tene Borić (1982.), kao i u rasprše-
64
noj, ali slikovno izražajnoj paraleli Goldspell 1 i
2 Mirele Ivičević (1980.). Ivičević je vješto rasporedila kontrastne situacije visokog i niskog
napona emotivnih slojeva, što je, mislim, i bio
cilj, osobito u drugom Goldspellu koji je mala
slikovnica kratkih fraza i »uzdaha« (ne–mannheimskih).Vrlo efektna i za pozadinsku filmsku
glazbu vrlo upotrebljiva skladba.
Svakako da je tu i međugeneracijska solidarnost na djelu, jer bivajući u istom vremenu i dijeleći iste teme u prostoru i vremenu (i društvenim mrežama), Amy Winehouse (pozadina
Piece for Amy) i njezina sudbina, horor–filmovi (Goldspells) itd., kao i popularnost saksofona, integrirajući su čimbenik, amalgam i tematskom i izražajnom sklopu toga jasno omeđenog, ali gustog značenjima, nosača zvuka.
Osim hrvatskih autora, gost na ovom nosaču zvuka je Mattias Kranebitter (1980.) čiju je
skladbu kvartet izveo na 47. Međunarodnoj
tribini glazbenog stvaralaštva u Opatiji 2010.
godine. Kranebitter kao dijete svojega doba
iskušava moderne tehnike antiteze akademizmu, a na tom tragu svakako je latinskoamerička mitologija — vrlo čest toponim koji privlači
skladatelje, osobito elektroničke glazbe i autore kombiniranih tehnika. Tezcatli pocas, pet
minijatura o postanku i uništenju svjetova, doista je »štucavac«, hoquetus na moderni način,
iskazujući fragmentiranu melodiku razbacanu
u lagama koju tek slušatelj može ucjeloviti ili
barem pokušati sažeti neku poruku (pouku?),
svakako ne dobiti osjećaj ili sudjelovati u nekom linearno kompaktnom vremenu.
Tako se u rezultatu taj niz minijatura, krokija,
kratkih zabilježbi časovitih inspiracija pokazuje kao pružena ruka raširenih prstiju koji kao
iz Papandopulova dlana crpe nadahnuće za
kratku formu, individualnog, a opet razumljivog značenja iskazanih vanjskim, već kroz
modernu i jazz, usvojenim glazbenim jezikom.
Dojmljivo nastojanje da se predstavi tradicija
jednog oblika u hrvatskoj glazbi druge polovice 20. stoljeća, koji je koliko živ i stvaran, to
vredniji, zbog tako pomno i vrhunski donesenih interpretacija Papandopulo kvarteta. Je li
Papandopulo bio vidovit i ispred svojeg vremena ili su mlađi skladatelji tradicionalisti? Ni
jedno ni drugo. Glazbeni oblik ne živi u vremenu, nego u nadahnuću, a ovaj nosač zvuka
pokazuje kako je on djelovao na šestero skladatelja, predstavljenim skladbama za kvartet
saksofona i zašto ga koriste u današnjem vremenu lapidarnih iskaza i jakih premaza boje
i zvuka. Sprega estetskih sredstava autora i
izvođača u pogledu oblika i u interpretaciji, najveća je vrijednost ovog nosača zvuka.
Klezmer u presjeku od pučkog, salonskog do
umjetničkog izraza u djelima Kurta Weilla
Sublimacija dinamike
Prvi album zanimljivog trija (glas, klarinet i klavir) koji
već osam godina postoji na hrvatskoj koncertnoj sceni
N
Piše: Đurđa Otržan
edug poput školskog sata, ovaj
nosač zvuka u
manje od 45 minuta predstavlja
i poučava o jednom pradavnom stilu zvanom kletzmer, u
nas rijetkom, a sada dostupnom svima, u
presjeku od pučkog, salonskog do umjetničkog izraza u djelima Kurta Weilla.
i Kurt Weill, autori su skladbi izvedenih
i snimljenih za ovaj nosač zvuka; samo
pokazuju da je odabir moguć sa svake
strane svijeta i uvijek podjednako izazovan, privlačan i poticajan.
Lijep glas Davorke Horvat, dubokom toplinom sugerira nagone i strasti prošlih vremena koja su glazbom i pjesmom
htjeli zaustaviti i zabilježiti neke od najljepših trenutaka ljudskog bivanja na zemlji i zadržati ih u ostavštini svijeta od zaborava i nestanka. Kletzmer može nositi
i drugi naziv — radost življenja kao takva.
Dubravka Horvat, interpretirajući sonProistekao i čuvan u hebrejskoj tradicigove Kurta Weilla, otkriva jedan aspekt
ji i poslije u svakodnevnom životu židovsvoje performanse koji još nije došao do
skih obitelji, kletzmer plijeni vedrinom,
izražaja na tako jasan način: vrlo dobra
razdraganošću, bogatstvom melodija,
u Sprachgesangu, ali i snažna u izražaju
bilo sviranih, bilo pjevanih i gdje god se
održavala židovska tradicija, tu se svirao
u muzikalnosti, što je manjkalo donekle
i kletzmer, ako ništa drugo onda barem
velikim interpretkinjana svadbama i veselim
ma brechtijanske sceobiteljskim skupovima.
ne, jer su u prvom redu
Trio Solenza
bile glumice, ma kako
Tako je Croatia Recorinteligentne umjetnids zabilježila pod nazice, a onda tek pjevavom Židovska glazbečice. Dubravka Horvat
na ostavština u zvuku
ugrađuje ekspresiju u
i riječi svirku Trija Soton, u operni iskaz koji
lenza (Davorka Horvat,
spušta do govorne rasopran, Bruno Philipp,
zine, ali je ne prelazi,
klarinet te Ivan Batoš,
već ostaje unutar pjeCroatia
Records
klavir). Često hipertrovačke linije, i to oplefiran židovski orkestar
menjuje i song i estetovdje je reduciran i filtriski doživljaj. Ivan Batoš
ran na dva instrumense za klavirom skladno
ta i jedan glas, dakle
uklapa u takav koncept
na komorni trio, te sam
i pravi je odmor za uho
sebe brani vlastitom
slušati tako reduciran,
kvalitetnom poviješću
a opet briozan ritmički
i ništa ne gubi na suppoticaj. Bruno Philipp
stanciji zvuka i ritmike.
je već više godina naš
Naročito ritmike. Kletznajnagrađivaniji i najmer je prilagodljiv stil,
muzikalniji klarinetist,
gdje god da se nalazio,
a ovdje je očita njegoprožimao se elementiva sposobnost izvedbe u za nas novom
ma folklora lokaliteta na kojem se razvisvjetlu. Bez jarkih boja i ispraznih efekajao, ali i inostrano, darivao mjesni folklor
ta, upravo njegovim zalaganjem nastaje
muzikalitetom jedne vječne vrste.
kletzmer na sublimirajući način, otvarajuTo je odmah vidljivo iz prve skladbe Emići novu umjetničku vrijednost stilu na koji
la Cossetta u Popevki i čardašu iz Međise ponekad s europskih akademskih vimurja. Cossetto, naročito osjetljiv za svasina gledalo svisoka. Uz to, on to donoki folklorni izraz, ovdje u briljantnom stilu
si na tako autentičan način da ga se ne
prezentira spoj koji smo spominjali, folmože povezati ni s jednim drugim stilom
klor jednog lokaliteta utopljen u nemjer(jazzom, npr.) u kojem bi klarinet bio istaljiv bazen židovske glazbene tradicije.
knuti solistički instrument. Ovdje je njeOdmah moramo spomenuti da je već iz
gova posvećenost tako duboka i točna,
prve skladbe vidljiv stilski pristup Trija Soa opet jednostavno moderna, da postaje
lenza, a to je sublimacija dinamike. Teorijgotovo arhaična i s patinom stoljeća na
ski, klarinet uz klavir može obećavati slab
lukovima cantilena. Onako kako Armenci
intenzitet, ali tako postavljen stil kletzmer
sviraju duduk, a Bugari kaval, tako Bruno
melodike otkriva da je njegova snaga i
Philipp svira klarinet alla kletzmer.
čarolija u melodici i ritmici, tko god da je
prihvati izvoditi. Abe Schwartz, Mike BurVrlo vrijedan dokument autentične glazstyn, Abraham Goldfaden, Miriam Takebene scene i vrijedni dosezi Trija Solenza
da, Jean–Francois Michel, Davor Borić
(Horvat/Philipp/Batoš).
Njemačka diskografska tvrtka cpo u koprodukciji s MIC KDZ–om redovito objavljuje album s djelima naše
najpoznatije skladateljice
Glazba koja ispunjava
ponosom
S
Skladbe za violinu i klavir Dore Pejačević snimljene u Stuttgartu
tvaralaštvo
hrvatske
skladateljice Dore Pejačević
(1885.–1923.)
postojano osvaja pozornost inozemnih glazbenika, što je zacijelo i
Židovska
glazbena
ostavština u
zvuku i riječi
Uzlet u inozemstvo
Životopisi glazbenika, ukrajinskog violinista Andreja Bjelova (1981.) i pijanista Olivera Triendla (1970.) iznose njihove brojne nagrade na međunarodnim
natjecanjima,
kao i vrlo bogate karijere i solističke nastupe s
brojnim europskim orkestrima
i uglednim dirigentima. Uz to,
obojica se priznatih umjetnika
često posvećuju
i komornoj glazbi, a Oliver Triendl vodi Festival
komorne glazbe Fürstensaal
Classix u mjestu
Kempten/Allgäu
u
Njemačkoj
koji je utemeljio
Dora Pejačević
jedan od najboljih načina da se svjetskoj javnosti predstavi njezin nadasve
vrijedan opus. Jedan od angažiranih
promicatelja njezine glazbe u svijetu je
njemački pijanist Oliver Triendl. Zahvaljujući njegovu zauzimanju, objavljen je
u Njemačkoj 2012. godine nosač zvuka s komorno–glazbenim djelima naše
skladateljice. Triendl je skladbe snimio
s Gudačkim kvartetom Sine Nomine,
a suizdavač je bio Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb.
U 2013. godini u koprodukciji s cpo/
Südwestfunkom objavio je MIC KDZ
novi nosač zvuka, ovaj put s djelima
za violinu i klavir Dore Pejačević, koja
su u Komorno–glazbenom studiju u
Stuttgartu u siječnju 2008. godine snimili violinist Andrej Bjelov i pijanist Oliver
Triendl. Producent snimanja bio je Thomas Angelkarte, snimatelj Karl–Heinz
Runde, digitalno izdanje potpisuju Tanja Hiesch i Arnold Lauer, a izvršni producenti izdanja su Burkhard Schmilgun
i Marlene Weber–Schäfer.
Chamber
Works
2006. godine.
Posvećivanje
cpo/Südwestfunk /
MIC KDZ
pozornosti rjeđe izvođenim
djelima pogotovo je znakovito za pijanista Triendla, koji je snimio već oko pedeset nosača zvuka u raznim formacijama. Dakle, kad tako verzirani i afirmirani umjetnici posežu za glazbom Dore
Pejačević, posebne vrijednosti njezina opusa još su djelotvornije i cjelovitije potvrđene. Jer, ako mi u Hrvatskoj,
zahvaljujući osobito velikom zalaganju
akademkinje Koraljke Kos i svim njezinim do sada objavljenim knjigama i
studijama o glazbi Dore Pejačević, sa
zadovoljstvom slijedimo prodor tog
opusa na domaćim koncertnim podijima, uzlete u inozemstvu mogu doista najuvjerljivije potvrditi nosači zvuka s izvedbama europski renomiranih
glazbenika.
Popratna studija
Violinist Andrej Bjelov i pijanist Oliver
Triend snimili su redom Sonatu u D–
duru, op. 26, Canzonettu, op. 8, Menuet, op. 18, Romancu, op. 22, Élégie, op.
34, Sonatu u b–molu, op. 43, Slavensku i na kraju Meditation, op. 51. I opet,
zahvaljujući odličnom uvidu u taj repertoar i iscrpnom poznavanju akademkinje Koraljke Kos, kad je riječ o životu i stvaralaštvu Dore Pejačević, u popratnoj su knjižici na njemačkom, engleskom i franucuskom jeziku otisnute
kraća studija, koja inozemnoj javnosti
iznosi osnovne podatke iz skladateljičina života, kao i analize skladbi s nosača zvuka. Ti muzikološko–analitički tekstovi svakako su nužni za svakoga tko se prvi put susreće s glazbom
autorice čija djela svjedoče o izuzetno
skladateljsko–tehničkom umijeću i velikoj melodijsko–harmonijskoj inventivnosti, a dodatno su važni i za utvrđivanje mjesta skladbi Dore Pejačević
u cjelokupnom okružju europske glazbe kasnog 19. i prvih desetljeća
20. stoljeća.
Bitan sat povijesti
Ali pravi dojmovi i ono najvažnije što potencijalni slušatelj novog nosača zvuka s violinskim
djelima Dore Pejačević može
doživjeti, nastaju kad se glazba
pokrene, kad zazvuči melodijski izražajna tema Sonate u D–
duru, kad u trajanju od 54 minute i 8 sekundi odzvanja glazba znalački
osmišljenih sonatnih stavaka i intimno
proživljenih violinskih minijatura u kojima je, kao vrsna violinistica i pijanistica,
tako nadahnuta skladateljica
Dora Pejačević umjela spojiti
ta dva instrumenta u kolopletu kasnoromantične ekspresivnosti. Za
stručnjake je to svakako
bitan sat povijesti hrvatske glazbe, a za poklonike
glazbe sat čistog glazbenog užitka.
D
obar zalog za još veću
popularizaciju stvaralaštva
Dore Pejačević na svjetskom
planu
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Prvi album ansambla iz 2000. otkako je promijenio naziv
iz New Sax Quartet u Papandopulo kvartet
uvjerenja u vrijednosti glazbe, što se
sve ogleda u nadasve predanom iznošenju svake od snimljenih skladbi, možemo shvatiti kao dobar zalog za još
veću popularizaciju stvaralaštva Dore
Pejačević na svjetskom planu. Kao njezini sunarodnjaci, uvjereni smo u vrijednosti te glazbe, svjesni visokog mjesta
koje ona zauzima u hrvatskoj glazbenoj tvorbi, ali činjenica da Dora Pejačević postojano dobiva
svoje pravo mjesto i na europskom, štoviše na svjetskom planu,
može nas ispuniti još većim ponosom.
Doista, muziciranje glazbenika Andreja
Bjelova i Olivera Triendla, sviranje odlične tehničke pouzdanosti i iskrenog
65
Sezona Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski, 3. ožujka 2014.
Iz sezone Cantus Ansambla u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog
Solo–tutti ili Cantus za Cantus
Novi ciklus starih rođendana
S
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
redišnja i najočekivanija točka
koncerta Cantus Ansambla ipak
uvijek biva praizvedba
K
Piše: Maja Stanetti
ako je Cantus Ansambl u Maloj dvorani Lisinski, u golemoj konkurenciji
neuništivog Đorđa
Balaševića u Velikoj dvorani, počastio i publiku i sebe?
Uostalom, za koncerte velikog panonskog pripovjedača Balaševića uvijek je
navala publike. I vjerojatno su ga i svi
cantusovci barem jedanput u karijeri
slušali uživo. Međutim, nova publika
sastavljena uglavnom od mnogih mladih znatiželjnih ljudi i nekih prekaljenih
»bijenalaca« uvijek je na mjestu i spremna za svaki uljuđeni razgovor ili pak
uljuđenu konfrontaciju.
»Drvena« skladba
U programu nazvanom Solo–tutti Cantus Ansambl je pod vodstvom svojeg
redovitog suradnika, bugarskog maestra Diana Čobanova, predstavio i
svoje soliste, bilo da je to doista solo
ili prilog u malom sastavu, te na kraju i doprinos svakog pojedinca u punom sastavu. Dugočasno pripovijedanje i nesaglediva istraživanja mogućnosti sviranja fagota sve do nevjerice
u skladbi Holz njemačkog suvremenika srednje generacije Ennoa Poppea,
koja može potrajati kratko ili »unedogled«, iskoristio je fagotist Žarko Perišić.
Čast i najmanje lovorov vijenac treba
pokloniti interpretu »drvene« skladbe ili
bolje skladbe biljke–puzavice. Spas od
vježbi za nadasve vješte i izdržljive fagotiste došao je sa 7 epigrama Zoltána
Kodálya za kontrabas i klavir u izvedbi
Nikše Bobetka s pjevnim kontrabasom
u suradnji s nepogrešivom Srebrenkom Poljak za klavirom. Sedam skica
koje odišu ljepotom.
U drugom su se dijelu večeri u potpunom skladu s ostalim djelima na
programu uklopile i rane Tri melodije za sopran i oktet Rubena Radice iz
1961. godine s uvijek uvjerljivo izražajnom i spremnom Lidijom Horvat koja
je posebnu pozornost poklonila tekstu Aiméa Césairea, pjesnika s Martiniquea. To je po ozračju logično nastavila i vrlo zahtjevna i duhovita skladba
C
Piše: Maja Stanetti
Mysteries of the Macabre, zapravo prilagodba triju arija šefice tajne službe iz
svjetske operne uspješnice Le Grand
Macabre Györgya Ligetija koju je imala prigode u cijelosti pogledati i publika
Muzičkog biennala Zagreb 1999. Prilagođena partitura, djelo Elgara Howartha, dopušta i trubu umjesto glasa pa je
tako Vedran Kocelj na maloj trubi iskoristio svoju priliku, prigodno zaogrnut
dugim, crnim, kožnatim kaputom u stilu tajne policije.
antus Ansambl, koji je u svojem
postojanju i europski pa i prekooceanski pobudio znatnu
pozornost i postao vrlo cijenjen
ansambl za izvedbu glazbe 20.
i još svježeg 21. stoljeća, održava svoj ciklus u Maloj dvorani Lisinski. U velikoj
konkurenciji koncerata toga dana, 3. studenoga, njihov je nastup pohodilo tek pedesetak ljudi,
ako malo i ne pretjerujemo.
Negdje između
Središnja i najočekivanija točka koncerta Cantus Ansambla ipak uvijek
biva praizvedba. Na narudžbu Ansambla mladi skladatelj Tibor Szirovicza
koji je kompoziciju i teoriju diplomirao
u klasi Željka Brkanovića, odvažio se
da bude negdje između u prigodno
nazvanoj skladbi In Beetween. Nosi-
U čast legendi uz legendu
Doministar kulture Berislav Šipuš u publici
teljica njegove nove skladbe
je solistička oboa uz pridruženi engleski rog u nadasve
koncentriranoj izvedbi Branka
Mihanovića, ali pravi akcent i
osobito intenzivne i promjenjive ritmove daje razvedeni ansambl sjenčan elektroničkom
pozadinom. Stanovita opsesivnost ponavljajućih tonova
ili obrazaca od jednoga ili dva
tona širi se na cijeli ansambl
koji se u tome ponavljajućem
množenju zvuka polako ali sigurno raspada, da bi na kraju
ponovno našao utočište. Tumačenje o dva stanja svijesti dio je redovitog mantranja
suvremenih skladatelja pa ga
se slobodno može zanemariti
kad nam nakon svega preostaje dovoljno dojmljiva i vješto pisana skladba.
Na violončelu je i ovaj put briljirao Jasen Chelfi
Cantus Ansambl ovu je sezonu odlučio početi
rođendanskom čestitkom poljskom skladatelju i
pijanistu Zygmuntu Krauzeu, za njegov 75. rođendan. Krauze je stari i omiljeni gost zagrebačkog Muzičkog biennala koji je karijeru počeo kao
vrsni pijanist, skladajući uglavnom za svoj instrument. Skladatelj je i osobno doputovao i iskazao se odmah na početku kao stari i duhoviti interpret za klavirom u vlastitoj skladbi Nightmare
Tango, Tango noćne more. Dva tango–ugođaja provlače se skladbom. U
drugom dijelu smiraja sentimentalni i s malim odmakom
pritajeno strasni, ali zato na
početku mnogo temperamentniji »divlji«,
kakvim taj argentinski ples
mnogi i doživljavaju. Dakako, nije to pravi tango ili tango s ulica Buenos Airesa ili s
nekog ušminkanog plesnog
podija za natjecanje. Globalna zagušenost argentinskom plesnom poslasticom
kojoj je osobito posljednjih
desetljeća pridonio planetarno popularni Astor Piazo- Zygmunt Krauze
lla, nije, kao što se čulo, počela samo od njega. Zygmunt Krauze je to dobro
znao i iz Poljske i prije, još potkraj osamdesetih godina, vjerojatno pretpostavivši mogućnosti opće popularizacije tanga u raznim oblicima i
kombinacijama instrumenata.
Unistička glazba
Tibor Sirovitza zahvaljuje maestru Chobanovu i Cantus Ansamblu na uspjeloj praizvedbi svoje skladbe In Beetween
66
Krauze promiče takozvanu homogenu, unističku glazbu bez razvojne linije i vrhunaca u nekom
klasičnom smislu, što ipak ne znači da ona nije
na osobit i osoben način raznolika. No čini se
da je jedno njegova osobna glazbena filozofija,
a drugo provedba koja vrvi svježim idejama. Na
kraju se također može učiniti da s tim terminom
o unističkoj glazbi samo na stanovit način zavarava i privlači ili odvlači pažnju. Vrlo je zabavan
Bugarin Dian Chobanov
bio ciklus One Piano Eight Hands, Jedan pijanino i osam ruku. Pijanino mora na opće veselje publike biti temeljito neugođen, a pijanisti su
i profesionalci i oni koji su morali obligatno pohoditi satove u glazbenoj školi. Četvero ih se
karikaturalno u kapama i zimskoj odjeći tiska
na dva klavirska stolca i svi se (zajedno s publikom) dobro zabavljaju. Ma što gospodin skladatelj, duhoviti Zygmunt Krauze ledena lica, promicao kao svoje vjerovanje i načelo homogene
i unističke glazbe, ona ga u živoj izvedbi temeljito opovrgava. Kao u ozbiljnoj građi Klavirskog
kvinteta koji je Krauze napisao u povodu stote
obljetnice likovnog umjetnika Władysława Strzemińskog i njegova tragičnog života.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Koncert u čast 75. rođendana poljskog skladatelja i pijanista
Zygmunta Krauzea, 3. studenoga 2013.
Praizvedena skladba In Beetween Tibora Szirovicze pisana na narudžbu Cantus Ansambla
Ugođeni i neugođeni Cantus
Krauze nastoji uvjeriti u svoju filozofiju unističke glazbe i u Klavirskom kvartetu s klarinetom,
Kvartetu za rođenje (Quatuor pour naissance)
ili pak Živoj slici (Tableau vivant) za komorni ansambl u opreci dviju skupina svirača. Cantus
Ansambl podijeljen je u dvije skupine — navodno neugođenu i manje ugođenu, a sve je u Živoj
slici (koju je s Ansamblom predvodio skladatelj i
dirigent Ivan Josip Skender) potaknuto uvođenjem diktature u Poljskoj početkom osamdesetih godina. Tu valja ponovno primijetiti neke vanjske poticaje. Ponavljanje motiva do žive i potresne zvučne slike sumornosti. Od tanga do potištene atmosfere Žive slike se isplatilo. U cijelom
portretu Zygmunta Krauzea za početak ciklusa
Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski uza
svu duhovitost, ali i ozbiljnost kreativnog skladateljskog rukopisa, on ne napušta naslijeđe velikih
skladatelja prošlosti s nekim reminiscencijama
na Brahmsa, Debussyja ili Messiaena i diskretnih citata poljske himne koju ovdje svi znaju kao
starojugoslavensku Hej, Slaveni u drukčijoj mjeri.
I sve to Krauze izvodi na originalan način, što su
glazbenici Cantus Ansambla, a i autor na početku, donijeli s najvećom pomnjom i s puno angažmana, i zaigrani i ozbiljni.
67
The Second Arrival
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Dancing Bear
Dvojac poznat kao Chui
— orguljaš i klavijaturist
Toni Starešinić i bubnjar
i udaraljkaš Đuro Dobranić — snimio je svoj drugi album. Kao gosti u nekim izvedbama pridružili
su im se kornetist Andrej
Jakuš, koji je u doba snimanja prvog CD–a bio
stalni član sastava, te tenor–saksofonist, alt–saksofonist i sopran–saksofonist Vojkan Jocić, trubač i krilničar Branko Sterpin, trombonist i svirač školjki Nenad
Grahovac, vokalisti Željka Veverec i Matthew
McGrath, DJ Venom koji je vrtio gramofone i
klavijaturist Hrvoje Nikšić. Spomenuta glazbala
tek su dio arsenala kojim se sastav Chui koristi
u kreiranju svojeg jezika, odgovarajući na izazov popularnih europskih glazbenika kao što su
Niels Petter Molvaer, Bugge Wesseltoft ili Erik
Truffaz. Naime, svoj zvuk oblikuju primjenom
brojnih elektroničkih naprava, uključujući i semplove, što im pruža velike soničke mogućnosti.
Autori većine skladbi su Starešinčić i Dobranić,
a na album su uvrstili i Kalelargu poznatog, prerano preminulog pjevača zabavne glazbe Tomislava Ivčića, koju su posvetili legendarnom košarkašu Krešimiru Ćosiću. Slušajući svoj instinkt, prvi impuls u preslušavanju pacijenta, postavio bih dijagnozu da je Chui podvojena ličnost. Suvremen je, urban, tehnološki freak, ali
i retro tip koji poznaje, poštuje i ne zanemaruje
tradiciju. Ujedno nježan, pažljiv i samozatajan,
a istodobno agresivan, žestok i prodoran. Naime, zvuk je suvremen, blizak novim klupskim
trendovima, ali i elektroničkoj glazbi. Utjecaji su
raznovrsni, od soula preko rocka do smooth
jazza... Primjerice, skladbom Chui’s Waltz možda pobude zanimanje za gotovo zaboravljene
progresivne rock–bendove poput King Crimsona i Gongovaca koji su zasigurno utjecali na njihovo stvaralaštvo. No to je tek jedna od mnoštva stilskih odrednica kojima obogaćuju svoju
glazbu. (Davor Hrvoj)
Igor Geržina
One Click World
Status Production
68
Glazba na novom CD–u
tenor–saksofonista, skladatelja i producenta Igora Geržine, četvrtom što
ga je snimio kao vođa sastava, na tragu je prethodnih. Radi se o smooth
jazzu koji u izvedbama na
ovom CD–u možemo staviti u ravnopravan položaj
sa svjetskim izdanjima žanra. Naime, osim što
su Geržinine skladbe, te Counting Stars Ryana Teddera iz repertoara sastava OneRepublic,
odsvirane profesionalno, zanatski uredno, te s
uvjerljivim solima, album je znalački produciran
(Geržina je producent Jazz orkestra HRT–a, koji
je iskustvo stjecao svirajući u tom orkestru, ali i
s mnogobrojnim drugim glazbenicima s kojima
je snimio više od osamdeset albuma) i zadovo-
ljava najstrože kriterije smooth jazza. Vođa sastava se u izvedbama na CD–u predstavlja kao
glazbenik moćnog zvuka i sjajne improvizatorske vještine. Uz njega, na snimanju su u raznim
postavama, od trija do noneta, svirali klavijaturisti Jurica Leikauff, Maasej Kovačević i Goran Kovačić, gitarist i basist Alen Svetopetrić,
gitarist Ante Gelo i basist Zvonimir Bučević, te
puhački kvartet (saksofonisti Mario Bočić i Damir Horvat, trubač Antonio Geček i trombonist
Miron Hauser). Kao i Geržinin prethodni album
Metropolis, i ovaj je odmah nakon objavljivanja
dobio sjajne kritike, uglavnom američkih novinara i radijskih urednika. Smooth Jazz Appreciation Society proglasio ga je albumom mjeseca i preporučio ga kao »sjajan album«, dok je
Smooth Jazz Therapy Geržininu skladbu Can’t
Stop The Train uvrstio u dvadeset najboljih u
2013., a spomenutu Counting Stars u deset
najboljih obrada, istaknuvši da je dobar smooth
jazz moguće pronaći i izvan granica Sjedinjenih
Američkih Država. To su tek neke od pohvala, a
glazba s CD–a vrti se u radijskim programima
diljem svijeta. (Davor Hrvoj)
Igor Brešan
Nešto prije sna
Cantus
Bez obzira na širinu pojma, šansona kao glazbeni žanr kod nas je gotovo
underground. Ima vjernu
publiku, posebne pozornice i klubove i, naravno,
izvođače koji uporno »plivaju kontra srednje struje« koju nameće tržište.
Takva glazba u pravilu
donosi intimne opservacije autora na svijet oko sebe ili u sebi te posebne slike prepričane stilski bogato ukrašenim stihovima. E sad, s obzirom na egzotiku šansone u svojem izvornom obliku, još je zanimljivije doći u doticaj sa šansonom u instrumentalnom obliku, bez pjevanih stihova. Upravo to je
album Igora Brešana Nešto prije sna koji omot
CD–a opisuje kao »instrumentalne verzije festivalskih uspješnica u aranžmanu Remija Kazinotija«. Vokale zamjenjuju različiti instrumenti,
od klavira, harmonike, violine i klasične gitare
do malo uzbudljivijih zvukova rhodesa, čembala i vibrafona. Dakako, 16 pjesama s albuma
neće pridonijeti nekakvom državnom udaru ili
početi novo razdoblje svijesti, ali mogu poslužiti
kao ugodan soundtrack jesenjem poslijepodnevu ili, primjerice, putopisnoj reportaži po Mediteranu. Dapače, filmskih elemenata ne manjka. Remi Kazinoti glazbeni je producent albuma koji je tonski obradio Tomislav Mrduljaš, a
splitski gitaristički prvak, Zlatko Brodarić odsvirao je gitarske dionice. Da se u projekt išlo s
više hrabrosti (i budžeta?), mogla se zvučna slika obogatiti s više živih instrumenata i doprinosima izvođača iz drugih glazbenih sfera — eto
prijedloga za neko buduće ostvarenje! Nešto
prije sna doprinos je Brešanovoj diskografiji od
koje vas zasigurno neće zaboljeti glava, a siguran sam i da će ga montažeri HTV–ove emisije
More rado zadržati u svojoj arhivi. (Josip Radić)
HGM Jazz orkestar Zagreb
HGM Plays the Music of Ivo
Robić
Aquarius Records
Aquarius Records objavio
je četvrti CD HGM Jazz
orkestra Zagreb. Za prethodne CD–ove Orkestar
je snimio izvedbe obrada
božićnih pjesama, skladbi
Beatlesa, te poznatih djela nastalih u zemljama iz
kojih dolaze neki od članova. No to je tek dio vrijednih ostvarenja kojima
se može pohvaliti i koja zaslužuju dokumentiranje na diskografskim izdanjima. Za svoj novi
CD, HGM Jazz orkestar Zagreb snimio je obrade pjesama s repertoara slavnog pjevača Ive
Robića, jednog od najpopularnijih pjevača hrvatske zabavne glazbe. Neke od njih upravo je
on skladao. Od pjesama ostalih autora, među
ostalima, odabrane su one Nenada Grčevića,
Marija Kinela, Ive Koerblera i Ljube Kuntarića.
Dosad su aranžmane za Orkestar pisali ugledni jazz glazbenici ili članovi Orkestra, a tako je
bilo i sada. Aranžmane za sve pjesme, upravo
za HGM Jazz orkestar Zagreb, napisao je Pavel Klimashevsky. Pod ravnanjem svojeg stalnog dirigenta i vođe Sigija Feigla, Orkestar ih je
praizveo 5. svibnja 2013., na koncertu u Maloj
dvorani Lisinski u sklopu svojeg ciklusa Sunday Nights, a snimio 14. i 15. rujna iste godine u
Studiju Bajsić HRT–a. U ulozi Ive Robića bio je
mladi, višestruko nagrađivani bariton s međunarodnom karijerom Danijel Čačija koji se prilagodio jazz aranžmanima, zadržavši duh Robićeva karaktera. Tako su poznate pjesme poput
Tiho plove moje čežnje, Samo jednom se ljubi,
Ta tvoja ruka mala i Septembar zasjale u posve
novom sjaju, kao nagovještaj da će stvaralaštvo Ive Robića biti nadahnuće novim naraštajima hrvatskih glazbenika. (Davor Hrvoj)
Damir Poša
Ples po žici
Cantus
Najupornijeg hrvatskog kantautora koji se još nije u dovoljnoj mjeri proslavio i pročuo, nazivaju još i hrvatskim
Bobom Dylanom, a Poša
za to, kažu, ne želi ni čuti.
No nekome tko ga prvi put
sluša, a nažalost, mnogo je
takvih koji još nisu imali priliku upoznati njegovu glazbu, asocijacija na gospodina
Zimmermana je neizbježna. Posebice se to očituje
u boji glasa, iako mnogi kažu, riskirat ću izgovoriti to
svetogrđe — Dylan i nije neki pjevač. (Zar i ti, kćeri
Martina!?, nap. ur.) No, Poša jest. Ta ugodna rašpa
njegova vokala nježno se odnosi prema melankoličnim stihovima, a violina Karla Fija kao da pleše u
zvukovima oko njega. Takav je cijeli album. Uvodna Plesačica na žici odmah daje naslutiti da je riječ
o djelu koje je savršen soundtrack za kišna nedjeljna popodneva ili lijena ljetna jutra. Nenametljivo ulazi u uši, ne iritira nijednom svojom notom, nema nijednog neprikladnog stiha. Gitare su sjajne, što i ne
čudi, s obzirom na to da ih je sve odsvirao legendarni Sead Zele Lipovača. Ne možemo vratiti vrijeme
ima jednu sjetnu, balaševićevsku notu, vedrim se tonom odlikuju Potonule lađe, Ako želiš kraj... bolna je
pjesma o odlasku. Usna harmonika tu još više ističe
težinu opisanog rastanka. Pošin Ples na žici bilo je
opušteno provedenih četrdeset pet minuta. Čak bih
se usudila reći da djeluje terapeutski, smiruje tijelo i
um. Poša iza sebe ima naredanih albuma, više od
trideset godina on stvara, sklada, pjeva, piše, pjesme su mu i više nego radiofonične, no prešišali su
ga bahatiji od njega. Ne po kvaliteti, već po nametanju. Vjerujem da je sam Poša skroman, možda i
preskroman. No nekome tko ide istim putem toliko dugo očito odgovaraju njegove utabane staze,
samozatajnost je njegov potpis. Jedino bi bilo šteta
da zbog toga radijski urednici i ne preslušaju ovaj album, samo zato što su navikli da se o Poši nikad ne
govori. (Martina Validžić)
Tereza Kesovija
Parkovi
Croatia Records
Četvrti CD iz serijala Alfi Kabiljo Song Collection ujedinjuje skladbe koje je otpjevala Tereza Kesovija na
hrvatskom, njemačkom i
francuskom jeziku. Dosad
su objavljene kolekcije Kabiljovih skladbi koje izvode
Vice Vukov (za Cantus) te
Ivo Robić i Radojka Šverko (Croatia Records). Tereza Kesovija surađivala je s mnogim skladateljima,
no rad s Alfijem Kabiljem rezultirao je evergreenima kao što su Nek idu lađe (Split ’73., 1. nagrada publike), Voli me, voli me (Split ’71, 3. nagrada publike) ili naslovna skladba kojom je osvojila 1.
nagradu publike na Zagrebfestu 1965., na večeri
šansona.Pjesma Parkovi za koju je stihove napisao Arsen Dedić pojavljuje se na CD–u u tri verzije,
a zanimljivo je kako u dvije skladbe (Nema života
bez ljubavi i Grade moj) sudjeluje Miro Ungar, svojedobno suprug Tereze Kesovije. Premda nije posrijedi kolekcija hitova, visoki vokalni standard Tereze Kesovije u svakoj je skladbi itekako istaknut.
Štoviše, skladbe iz šezdesetih i sedamdesetih na
francuskom jeziku danas bi mogle biti dobro iskorištene da neku od njih, na primjer, zapjeva Zaz ili
da ih za neki novi film iskoristi Quentin Tarantino.
(Bojan Mušćet)
jedan od najvećih pop–bendova s ovih prostora ne
gubi na uvjerljivosti. Album kao bonus sadrži i tri
nove skladbe, no očito je kako je glazbena riznica
autorskog stvaralaštva Rajka Dujmića i izvođačkog staža ostalih tako velika da je uopće ne treba
obnavljati. Da je tomu tako, dokaz je upravo odabir
pjesama za live album. Nije to objedinjavanje najvećih hitova (da je tako, Novi fosili bi, poput Azre,
morali objaviti četverostruki live), nego kombinacija
uspješnica, evergreena i skladbi koje su obilježile
posljednju fazu karijere benda uoči Domovinskog
rata.Upravo zato na albumu nema iznenađenja —
ono najbolje od Novih fosila, vrhunski pop–izričaj u
dojmljivoj izvedbi nalazi se i na albumu realiziranom
izvan studijskih uvjeta. (Bojan Mušćet)
Divlje jagode
Biodinamička ljubav
Croatia Records
Deset godina nakon objavljivanja posljednjeg studijskog albuma Od neba do
neba i standardnih rotacija
u postavi, Divlje jagode realizirale su 11. studijski album Biodinamička ljubav.
Većinu pjesama otpjevao
je Livio Berak koji vokalnim manirizmom slijedi
Peru Galića, bivšeg pjevača benda koji danas nastupa s matičnom Općom opasnosti. Četiri pjesme otpjevali su gostujući vokali — dvojica bivših pjevača Divljih jagoda Žanil Tataj i Marko Osmanović, a zanimljivo je
kako je zaključnu skladbu Do prvog dodira otpjevala pjevačica Ivana Peters. Zele Lipovača,
alfa i omega benda, produkcijski je vrlo dobro
posložio album, gosti daju dodatnu aromu (osobito to vrijedi za pjesmu Tragovi koju izvodi Žanil
Tataj), Livio Berak se dobro snašao za mikrofonom, tako da fanovi benda mogu biti zadovoljni.
Oni ostali vjerojatno neće uočiti neki novi repertoarni input, posrijedi je i dalje srednjostrujaški
hard rock za ugodno starenje, bez ambicioznijih
skretanja u nepoznato. U tom smislu Divlje jagode ostaju rock–institucija na ovim prostorima,
ali nove fanove prije će privući njihove zimzelene
uspješnice poput Motora, Šejle i Krivo je more
negoli materijal svježe objavljen na novom albumu. (Bojan Mušćet)
Razni izvođači
Novi fosili
Indie kompilacija Tragovi
Live!
Croatia Records
Croatia Records
Prvi live album Novih fosila sniman u Murskoj Soboti zapravo je diskografska
kruna gotovo desetogodišnje reunited turneje na kojoj
bend povremeno nastupa
za vjerne fanove. Repertoarno, album je nastavak posljednjeg studijskog albuma
benda sa Sanjom Doležal
kao vokalnom solisticom —
Djeca ljubavi iz 1990. Sastav je poslije objavio četiri
studijska albuma, no nisu naišli na veći uspjeh. Nakon ponovnog okupljanja 2005. u udarnoj postavi,
sa Sanjom Doležal i Vladimirom Kočišem Zecom,
Unatrag
godinu–dvije,
kompilacije su postale odličan uvid u stanje nekog
glazbenog žanra, kako u
Hrvatskoj, tako i u regiji. Najveći dio takvih kompilacija objavljen je online
kao samizdat, orijentiran
na zaljubljenike određenog
žanra. Zato ne iznenađuje činjenica da su neka od
tih istih izdanja downloadana i više od pet tisuća puta. Je li zbog te brojke ili zbog činjenice da
je kompilacija odlična odskočna daska za nove
izvođače ili pak zbog trenda stvaranja i objavljivanja kompilacija, nije poznato, međutim Croatia Records se izdanjem indie kompilacije Trago-
vi na najbolji mogući način pridružila tom trendu.
Objavljeni potkraj godine, Tragovi nude dvanaest
pjesama, kantautora i izvođača koji se ne mogu
čuti u mainstream medijima, iako je njihova glazba više nego pitka i radiofonična. Tako su kompilatori ugostili Sabinu Herman (poznatu i kao Queen Of Sabe), Olovni ples, Antu Perkovića, Mika
Male, Nezahvalnike, Zvonimira Vargu, grupu Big
Strip Gorila, Droid, Orvel, Kimiko, Ketz i Go No
Go. Nije baš da je svih dvanaest iznad prosjeka
i da njihovo vrijeme tek dolazi, ali barem polovica njih zaslužuje vlastito izdanje (iako ga polovica
već i ima za neke druge diskografske kuće). Potez
vrijedan pažnje i doličan uvid u stanje na sceni, s
novim imenima na koje treba obratiti pozornost.
(Dubravko Jagatić)
Justin’s Johnson
Na krivom mjestu u pravo
vrijeme
Croatia Records
Čini se da su Justin’s Johnson dvanaest godina bili na
krivom mjestu. Kako je moguće da takav bend s tako
svježim nabojem, koji kronično nedostaje domaćoj,
već etabliranoj, alternativnoj
i ostarjeloj rock–sceni, diskografi tako dugo nisu primijetili. Ne vjerujem da su
prije dva dana naučili svirati,
tako da slični argumenti padaju u vodu. Piše da su
pobijedili na nekoliko demo–festivala, no romantična vjerovanja kako talent–skauti pohode takve
happeninge doista su samo romantična.
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Chui
Sedmorica mladih i veselih momaka, čini se, duša
su svakog poštenog tuluma u Splitu i okolici. To
se čuje u njihovoj glazbi — zezamo se, al’ se ne
damo zezati. Misle ozbiljno, jer znaju svirati, brass–sekcija zadivljuje, ritam–sekcija kao jedan, gitare žestoke taman, a frontman Miro Alač ima dječačku boju glasa koja savršeno odgovara osobnosti benda. Pijana posla plijeni već na prvo slušanje, ska–hit koji će pjevušiti i oni koji ne znaju što
je to ska. Studentarija ih obožava zbog neslužbene himne Sa faksa na kavu, žestoki Razlog daje im
ozbiljnost, a obrada Oliverove Ča će mi Copacabana napokon je pogodio omjer, za razliku od prijašnjih pokušaja sličnih bendova da estradne hitove učine svojim punk–rock himnama. Mladenački duh, polet i nova energija već dugo nisu tako
osvježili hrvatski eter. Za razliku od Kinokluba, momaka koji su u početku obećavali, Justin’s Johnson imaju prostora razvijati se i starjeti sa svojom
glazbom, postajati zreliji.
Ska–punk, koji je u nas egzotičan u medijima, u
stvarnosti je apsolutni must–have među mlađarijom koja ne sluša Rozgu. Usmena predaja o nevjerojatnoj poskakujućoj atmosferi na njihovim
koncertima učinila je svoje, pa ne čudi što su ih i
seniori Hladno pivo zvali da im budu predgrupa na
njihovoj dvoranskoj turneji. Želite li se dobro zabaviti, tražite savršenu glazbu za veselicu, želite preobratiti svoju kćer koja sluša Justina Biebera —
ponudite joj Justinova Johnsona. A i naši su mladi
Splićani zgodniji. Justin’s Johnson daleko će dogurati. Svakako imaju razlog što su napokon ovdje. (Martina Validžić)
69
Radio Luksemburg
100 metara do sreće
Croatia Records
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Od trenutka kad su se 2011.
predstavili debitantskim albumom U boji, grupa Radio Luksemburg prešla je
mnoge kilometre ne bi li stigla 100 metara do sreće.
Na tom su putu shvatili kakve su sve greške radili 2011.
godine snimajući prvi album i shvatili da se na vlastitim greškama najbolje uči (iako pametan uči i na
tuđim greškama). Kako god, mijenjajući članove i
producente, vođa grupe Zoran Beloša–Beli okupio
je bend i snimio taj drugi album po kojem se prepoznaju talenti. Kao što je više–manje poznato, prvi
može biti slučajan uspjeh, ali tek drugi dokazuje talent, kvalitetu i potencijalnu karijeru i svijetlu budućnost. Sudeći po ovom albumu, grupa Radio Luksemburg zna što hoće, ima određeni talent i sve
potrebno da se nađe na vrhovima domaćih top–
ljestvica. Na žalost, istovremeno to ne znači da je
zbog te činjenice u pitanju kvalitetan album, nego
da je riječ o albumu s pjesmama koje u Hrvatskoj
mogu lako pronaći publiku. Sve je tu na svom mjestu. Međutim, čulo se to već puno puta prije njih pa
ako netko traži novi zvuk, neće ga naći na ovom albumu. 100 metara do sreće je korektan pop–rock
album mainstream rocka, kakav načelno nedostaje domaćoj sceni, ali kakav slušamo već desetljećima, recimo od Prljavog kazališta i Parnog valjka.
Osjeti se na ovom albumu utjecaj i Coldplaya i U2
i Bon Jovija i Van Gogha, zbog čega se, na žalost,
najmanje može čuti originalnosti grupe Radio Luksemburg. No nema sumnje da njihovo vrijeme tek
dolazi, jer su gotovo sve pjesme izuzetno pitke, radiofonične i na putu da postanu veliki hitovi. (Dubravko Jagatić)
Majke
Majke u Tvornici 9. 3. 2007.
Croatia Records 70
Majke u Tvornici 9. 3.2007.
s 18 pjesama na CD–u
i 27 na DVD–u potvrđuju kako smo se istinskom,
arhetipskom i iskonskom
rock’n’rollu na ovim prostorima najviše primakli Partibrejkersima i Majkama.
Majke su na tom povratničkom koncertu u Tvornici isijavale energijom i žarom, opasnošću i opakošću, nervozom i snagom, nabrijanošću i vatrenošću kao The Stooges
i MC5 u najboljim danima. Jedini koji u nas ima
pravo pretendirati na status kakav vani uživa Iggy
Pop upravo je Goran Bare. Ne samo zbog prolijevanja krvi na pozornici, što je neko vrijeme bio
i Iggyjev »specijalitet«, nego i zbog karizmatičnosti i vladanja pozornicom na kojoj kroti rock’n’roll
kao pobješnjelog tigra. Što se tiče poezije i ekscesa, možemo razmišljati i o sličnostima između
Gorana Bareta i Jima Morrisona. Po načinu života mnogi će ga usporediti i s Keithom Richardsom. Odavno znamo da je Bare inspiraciju često
vukao iz ovisnosti o narkoticima i iz borbe s tim,
što mu je prouzročilo niz problema i tragedija u životu, ali je neprijeporna činjenica da je unatoč toj
ovisnosti iznjedrio jedan od najvećih i najvažnijih
opusa u hrvatskom i ex–YU rocku, o čemu također svjedoči ova snimka. Nema baš mnogo bendova u Hrvatskoj i okolici koji bi mogli složiti tako
jak koncertni repertoar kao što ga mogu sazdati
Goran Bare i Majke. S raskrvavljenom glavom ili
bez toga. Bogu hvala, pivskom bocom razbijena
Baretova glava u Tvornici, za razliku od koncerta
na ljubljanskoj Gerbičevoj ranih devedesetih, nije
prerano dokinula nastup. Majke su se uspješno
vratile, uslijedio je fascinantni live album Unplugged, snimljen u travnju 2008. godine također u
Tvornici, pa izvrsne Teške boje, a u pripremi je i
novi studijski album Majki koje su unatoč promjenama u postavi, na svoje i zadovoljstvo svih nas
— koji volimo i cijenimo tog čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama, njegov veličanstveni opus i autohtonu riku beštije zvane rock’n’roll
— nastavile jahati dalje, pri čemu želim istaknuti da bi Bare te večeri bio sjajan i moćan i da si
nije razbio glavu bocom. Njegove pjesme mnogo su veće i važnije od takvih incidenata. (Aleksandar Dragaš)
Gatuzo
Gdje idemo
Croatia Records
Kad se 2007. godine s debijem Noge/ruke/glave, a
godinu prije i EP–em Temelji na domaćoj rock–sceni
pojavio zagrebački dinamični duo Gatuzo, nije trebalo dugo da se gitarista i
pjevača Damira Trkulju–Šilju, koji je dvije sezone proveo u Majkama, i bubnjara
Gorana Martinjaka počne
pojmiti kao naš odgovor na iščašeni blues–rock
The Black Keysa. Realno, a to potvrđuje i novi,
treći album Gdje idemo, sličnost je bila tek u postavi dua jer sadržajno su Gatuzo bili i ostali bliži
stilu Libertinesa i Strokesa, kao i ranim radovima
Azre, dok je Šiljin glas jedan od onih koji ili volite ili
teško podnosite, baš poput vokala Delče iz beogradskog novovalnog benda U škripcu. Ne znam
koliko su Gatuzo u vrijeme kad su se pojavili odigrali ulogu motivatora mlade domaće rock–scene, no kad su se pojavili, teško je bilo prisjetiti se
još dva–tri zanimljiva mlada domaća sastava. Danas je slika donekle drukčija jer su klupska aktivnost i internetsko samoizdavaštvo pridonijeli kakvoj–takvoj revitalizaciji domaće glazbene scene
koja ne želi imati nikakve veze s estradom, a time
je i letvica koju Gatuzo u komparaciji s novijim, ali
i etabliranijim bendovima i kantautorima mora dosegnuti ili preskočiti nešto viša nego prije šest godina. Stihovi su donekle prohodniji, a Šiljin vokal
više toliko ne strši jer se dvojac potrudio proširiti
zvučnu sliku i podebljati melodioznost a da pritom nije previše omekšao garage–rock oštricu
koja ih krasi od početaka. I kod Gatuza je osjetan velik utjecaj Partibrejkersa i Majki, kao i kod
niza ovdašnjih bendova, no dobra je stvar to što
Gatuzo te utjecaje kanalizira kroz novovalnu prizmu pa i kad se poigrava bluesom, psihodelijom
i hard rockom, ta igra zvuči moderno, odnosno
blisko onome što su na posljednjim albumima radili Queens Of The Stone Age i Arctic Monkeys,
nažalost ne i toliko komercijalno ili dovoljno atraktivno da bi svojim iskazom u našim uvjetima zainteresirali podjednako široku publiku. (Aleksandar Dragaš)
Olovni ples
Nulti dan
Croatia Records
Krešteće gitare, blues
rock aranžmani, energija garažnog rocka i kurentna produkcija u svakom su slučaju dobrodošla pojava u domaćoj diskografiji. Međutim,
sve to nije dovoljno da bi
se album Nulti dan benda Olovni ples proglasio
trenutačno najboljim rock–
proizvodom u Hrvata. Kritika je Olovni ples prihvatila kao spasioce domaćeg rocka. Uspoređujući ih prije svega s Black Keysima, bend
je trebao popuniti mjesto koje su nekad suvereno držale Majke, a još prije Azra. Gitarskih
riffova ne manjka, ritam–sekcija ne zaostaje
za kvalitetom perjanica revivala blues swamp
rocka i, zaista, Dugo Selo nikad nije bilo bliže Memphisu i New Orleansu. No nakon višestrukog slušanja ipak se ne mogu složiti s
ostatkom kritike o Olovnom plesu kao perjanici domaće rock–scene. Nakon svake pjesme
na albumu ostaje nekakva nedorečenost, najviše u vokalnoj izvedbi, čija mirnoća i beživotnost često ne odgovaraju sviračkoj dinamici i
razuzdanosti. Slikovito rečeno, »vokal u kupe,
bend u špade«. Još jedna zamjerka može se
uputiti popriličnoj repetitivnosti glazbenih motiva koje, srećom, ipak spašava dosta dobra
produkcija samog albuma (Ti divna si). Olovni
ples jedan je od onih bendova koje vrijedi čuti
uživo da se dobije prava slika o njima. Riječ je
kvalitetnim glazbenicima koji piju s istog izvora s kojeg su pili Rolling Stones, Jack White i
White Stripes, Iggy Pop i njima slični. Na albumu Nulti dan čuje se prevaljen put od njihovih
prvih samizdata i, slušajući jedanaest pjesama
s albuma, jasno je što su htjeli postići. Međutim, nisam siguran da konačan proizvod potpuno odgovara ideji koju su namijenili Nultom
danu. Od srca im želim da se na sljedećem albumu napokon sastanu ideja i realizacija! (Josip Radić)
Rokambol
Zajedno
Croatia Records
Album Zajedno autorski je
prvijenac Rokambola —
Nikše Marinovića, kantautora, glumca i svestranog
osobenjaka. Njegovu izlasku prethodili su singlovi
koji su pomalo odavali prirodu albuma i stilsku raznolikost nalik na Bijeli album Beatlesa. Još na početku, Varalica navodi na
krivi trag bossa nove i brazilskih ugođaja, dok je
Roza plesna kombinacija Talking Headsa i utjecaja novih izvođača i modernijih zvukova. Isto se
može reći i za pjesmu Za nas — komična je međuigra energije modernog elektroničkog punka i
melodike koja iz pozadine poručuje: Bez brige,
ovo je samo zafrkancija! Poglavica Lacrimessa
ima ponešto morriconeovske atmosfere iz
šezdesetih, a Krajiška je zapravo favorit cjelokupnog albuma. Svakako preporučujem
da pogledate i spot za tu simpatičnu pjesmu — s referencama na naslove Beatlesa
i strip almanahe, pravi je nostalgični broj za
radiopostaje kakav se danas rijetko može
čuti u eteru. Upravo na polovici albuma mijenja se ugođaj, postaje mračniji i sjetniji, slike su sve nejasnije, a pjevni refreni sklanjaju
se pred psihodeličnim trenucima pod utjecajem ranih Pink Floyda i Syd Barretta (Slike
kao pastiš A Saucerful of Secrets). Album
je, dakle, teško svrstati na jednu žanrovsku
policu, no zanimljivo, početak i kraj obilježeni su istim zvukovima bossa nove koja
je očito upisana malo dublje u glazbenički
DNK Nikše Marinovića. Zajedno je rađen za
gušt i, očito, iz gušta, bez pretenzija osvajanja mainstream medija i dvoranskih pozornica. Kao i autoru ovih redaka, melodije s
albuma isplivat će vam iz podsvijesti kad se
budete najmanje nadali. I da, nastavit ćete
ih zviždukati bez imalo srama. (Josip Radić)
Malehookers
Mašina
Croatia Records
Zaključajte svoje kćeri, Malehookersi su
u gradu! zaderao bi
se glasno neki puritanac, dok bi majke
bezglavo vukle svoje
ljepotice kućama. A
one bi nevoljko slušale svoje roditeljice
jer su frontman Jerry
Alan Gabor i ekipa tako neodoljivi. Takve
mi se filmske scene motaju po glavi kad je
ovaj bend u pitanju. I naravno, zavijale bi sirene za uzbunu, baš kao što i otvaraju Mašinu, četvrti album zagrebačkih rokera koji
i nakon osamnaest godina otkako su se
oformili »furaju« hard sex’n’roll. Mislim da
bi njihovu glazbu i furku tako trebalo opisati, a i dojma sam da i oni žele da ih se
tako shvaća. Pogotovo kad znate da su se
1999. povukli sa scene umorni od ekscesa koji su ih pratili gdje god bi se pojavili…
Biografija kao iz udžbenika Kako postati rokenrol zvijezda?, lekcija prva. Sve bi to
bilo opravdano kad bi Malehookersi imali
horde izbezumljenih obožavateljica koje ih
prate u stopu, a muškarci odobravaju jer su
veći frajeri od njih. No, nažalost, stvarnost
je drugačija. Zašto se ovaj bend još uvijek
nedovoljno percipira u javnosti, a ima čime
draškati čak i najžutije novinare, ne mogu
dokučiti. Kao da je u nas Romantika kriva
za sve, kako je i naslovljen prvi singl Mašine. Kao da potencijalnu publiku živcira taj
stav Hajde bejbe ne budi lijena/ napravi to
da se osjećam kao stijena... ili Ljubomornim mužem zatuci me... Ima puno bendova
na svjetskoj sceni koji »furaju« isti film, poput Eagles of Death Metal, no razlika između Jessea Hughesa i Jerryja Gabora jest u
tome što se Jesse zafrkava, Jerry baš i ne.
Možda da malo manje koriste to bejbe...
možda bi bilo učinka. Glazba je poželjno
sirova, gitarističke dionice zadovoljile bi i
najvećeg rock–junkieja, zvuk je odličan, što
nije ništa čudno ako se zna da su album,
kao i prethodni Muški svijet, snimali u studiju kod legendarnog Janka Mlinarića Trulog. Neke od pjesama su potencijalni hitovi, poput meni najdražih Gun i U dobru i u
zlu. Takvog neušminkanog rocka kronično
nedostaje na našoj sceni, a Malehookersi djeluju kao endemske vrste, rijetke biljke koje »furaju« isti film još od doba kad je
njihova obrada Čudne šume bila himnom
hrvatske rock–scene. I kao takve ih, uz poneki ispravak, treba sačuvati. Možda pokrenu neku novu lavinu, neki novi Fiju briju.
Jerry Alan Gabor izvrstan je autor, no ima
još puno toga pokazati. I poraditi na nekoj promociji, ali zauzeti kulerskiji stav... da
ne bi bilo »uzalud vam trud, svirači«. (Martina Validžić)
Daniel Popović
Fantazija
Croatia Records
Na 30. godišnjicu svojeg najvećeg hita Džuli,
s kojim je 1983. godine predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji u
Münchenu, Daniel Popović je rođendan svoje najpoznatije pjesme
proslavio objavom novog singla — zarazne
pop–pjesme za koju je u
maniri Princea sam odsvirao i sve instrumente
— naslovljenog Fantazija, čime je najavio i istoimeni album. Nakon podulje stanke (od deset
godina), odlučio nas je počastiti novim pjesmama. I dalje je vjeran pravom, zdravom popu kakav apsolutno nedostaje na sceni, a kakav bi
mogao dobro proći u susjednim državama
(osobito Osjećam te, anđele, Taxi, Roman, To
anđeli znaju, Bezobrazno, Stijene). Pjesme Navodno sve i Ti si moj orijentir ponajviše podsjećaju na Danielove najveće hitove koji su i danas nezaobilazan repertoar u radijskom eteru,
kao i u klubovima. Kompletan je album prvi put
posve Danielovo djelo: sve tekstove, glazbu i
aranžmane napisao je sam. Nove su pjesme
autobiografske i »teške« jer, kako je rekao, takav je bio i njegov život otkada je minulo doba
slave što ju je uživao u doba Džuli: malo veselja,
malo nostalgije, malo patetike, ne bi li se dotaklo što šireg iz palete emocija.
Daniel je u međuvremenu pisao pjesme za Severinu, Zdravka Škendera, Željka Bebeka, Mineu, Jasnu Zlokić, Jasmina Stavrosa i mnoge
druge, a i danas puno radi za slovenske izvođače. Zvijezde i anđeli najspominjaniji su pojmovi u jednostavnim tekstovima, a najsvjetlije
točke albuma neosporno su naslovna pjesma
te pjesma Zločin i kazna. Najveća kvaliteta novog albuma njegova je jednostavna produkcija
i aranžmani. Bez obzira na najprodavaniji prvijenac u povijesti domaće diskografije — Bio
sam naivan (a bio je!), na dosadašnju karijeru i zatvaranje svjetskih i regionalnih krugova,
dani ondašnje popularnosti odavno su iza njega, kao što je i sam priznao. Album, dakle, nije
revolucionaran; dobili smo što smo i očekivali. Daniel nije ciljao na pridobivanje neke nove
publike i obožavatelja, no oni koji to jesu, neće
ostati ni ovaj put razočarani. Ovom kompaktnom pločom apsolutno dokazuje da je i dalje vokalno moćan, ali i nespreman za glazbe-
ne eksperimente. Dežurnim hrvatskim jalnicima dat će materijal za osporavanja, a kakav
će doista Fantazija imati feedback, ovisit će o
snazi i kvaliteti marketinške i promotivne mašinerije. (Danijela–Ana Morić)
Leteći odred
Agent za ljubav
Croatia Records
Da će novi album Letećeg odreda biti kvalitetno izdanje, moglo se
pretpostaviti već u najavnim singlovima koji su
mu prethodili: Možeš ti
sve što hoćeš, Dao sam
ti dušu, Volim te još…
Na njihovu devetom studijskom albumu Agent
za ljubav, koji je fotografijama obogatio Filip Dizdar, a likovno oblikovao Robert Butković, nalazi se jedanaest pjesama.
Kvalitetu Letećeg odreda prvi je 1992. godine
prepoznao i otkrio Husein Hasanefendić Hus.
Iako su ih u početku uspoređivali s Crvenom
jabukom i prognozirali kratak vijek trajanja, od
tada se uporno i uspješno drže na sceni te
se svojim pjesmama nameću kao nezaobilazna pop–rock pojava. Samo ih je rat spriječio da ostvare veliki (i zasluženi) proboj na šire
područje bivše države, no unatoč tome, održavali su velike posjećene koncerte, prodavali desetke tisuća albuma i suvereno vladali
domaćim radijskim eterom. Denis Dumančić,
od početka alfa i omega benda (jedan je od
kvalitetnijih i izvođenijih autora domaće pop–
scene) na novom albumu svog benda nije napravio naročit odmak od prošlih uradaka, tek
ponešto pitkiju produkciju koja ukazuje na napredak, čemu se ne čudimo ako znamo da je
album producirao sve traženiji Igor Ivanović. I
dalje su to odlični tekstovi (poglavito ljubavni),
meka i ugodna ritam–sekcija, dobri gitarski rifovi, pjevni refreni, lakopamtljive melodije koje
će se sigurno dugo vrtjeti i rado slušati u radijskom eteru, baš kao i svi dosadašnji uratci
Letećeg odreda — bez vijeka trajanja. Zvuk
je žešći, svirački zreliji, jer si je Dumančić napokon dao oduška i sad radi — kako je sam
istaknuo — ono što je oduvijek želio te se jednom zauvijek odmaknuo od etikete nekadašnje teen atrakcije. Na albumu Agent za ljubav
nalazi se jedan od najvećih novijih hitova benda Svaki dan je s tobom poseban te Studeni
u suradnji s Kristijanom Rahimovskim, koji je
žario i palio top–ljestvicama 2010. i 2011. godine. Tu su i Dok se kuneš, stalna pjesma na
njihovu koncertnom repertoaru te lijepa »laganica« Ljubavi koja zatvara album. Posebna
poslastica su albumski bonusi što su ih zauzele pjesme Čini mi se, brate (s Kumovima i
Željkom Bebekom) i Zorica, jedan od najvećih hitova 2013., koji je Dumančić namijenio
mladom tamburaškom sastavu Mejaši. Loša
pjesma se ne može naći; sve je napravljeno
kako treba (jer Dumančić očito ne zna napraviti nekvalitetnu pjesmu), pa će ovim albumom bend nesumnjivo osvježiti i učvrstiti
svoju postojanu popularnost. Croatia Records ima zajamčeni »as u rukavu«, jer će Agent
za ljubav uz postojeće — generaciju koja je
odrasla s Denisom Dumančićem — osigurati ‘brdo’ novih slušatelja. (Danijela–Ana Morić)
IZDAVAČI
Hrvat­­­­­­­­­sko društvo
skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb,
Berislavićeva 9,
Cantus d.o.o., Zagreb,
Baruna Trenka 5
ZA IZDAVAČE
Antun Tomislav Šaban
Mirjana Matić
UREDNIŠTVO
Darko Bakić
Milan Majerović-Stilinović
Siniša Škarica
Jana Haluza
(glavna urednica)
LEKTURA
Rosanda Tometić
FOTOGRAFIJA
Anastazija Vržina
GRAFIČKO
OBLIKOVANJE
Luka Gusić
TISAK
Studio Flyer,
Aleja Seljačke bune 7a
10090 Zagreb
E–mail: [email protected]
cijena: 22 kuna
(za članove HDS–a
besplatno)
ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA
ZA CANTUS
1/1 CIJELA STRANICA
6.000,00 kn
1/2 STRANICE
3.000,00 kn
1/3 STRANICE
2.000,00 kn
1/4 STRANICE
1.500,00 kn
Cijene oglasa izražene su
bez PDV–a
i ne uključuju dizajn oglasa
Oglasi na vanjskom ovitku
novina navedenih formata
naplaćuju se dodatnih 30%
od izražene cijene
Dodatne informacije
o smještaju oglasa,
posebnim formatima te
pogodnostima uputiti na
[email protected]
71
72
BROJ 185, OŽUJAK 2014.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
21
File Size
6 264 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content